Priča o Snješki ili To je prst božji U jednom selu blizu Zagreba živi velika obitelj. Tu su baka i djed, mama i tata, djeca: dvije djevojčice i dva brata. Još da imaju kakvoga psa u dvorištu obitelj bi bila potpuna. Ali, baka kao glava kuće, ne želi nikakvu životinju u dvorištu. Bar nije željela do ovoga što ću vam sada ispričati. Jednoga dana djeca su ugledala ispred kuće neko čudno stvorenje koje je bauljalo prema njihovom dvorištu. Bilo je to nešto dlakavo na četiri noge, umazano i blatnjavo. Jedva se držalo na nogama i stalno padalo. Ali polako se ipak približavalo dvorištu. Djeca su otvorila vrata i pozvala mamu u pomoć. Iako se činilo da se radi o malome psiću djeca nisu bila sigurna. Mama je odmah prepoznala da se radi o psiću iako je psić bio u očajnom stanju da više nije mogao hodati. Samo se srušio na vratima dvorišta. Mama je unijela psića u dvorište i operacija spašavanja je počela. Prvo su psića okupali. Za to su im bila potrebna tri škafa vode, jer je trebalo ukloniti sve blato čime ja jadnik bio pokriven. Tad su otkrili da je psić bio pun krpelja. Te je krpelje tata odstranio pincetom. Ali, postavilo se pitanje što dalje s psićem. Je li zdrav? Je li gladan? Čime bi ga nahranili? Rješenje je bilo jednostavno. Tata je odnio psića u veterinarsku stanicu koja je na svu sreću u blizini. Veterinar je ustanovio da psić nije psić nego ženkica. Također je ustanovio da je ta ženkica po svemu sudeći zdrava samo jako neuhranjena. Tata je dobio sve upute što treba raditi s tom ženkicom, hranu za mlade pse, nekakve tablete a veterinar je tu ženkicu odmah cijepio. Ne znam protiv čega sve, ali to je znao veterinar. Do tog vremena krzno ženkice se posve osušilo i tata se vratio kući s psićem bogatog i potpuno bijeloga krzna. Krzno je bilo prekrasno i ukućani jednostavno nisu mogli vjerovati da je riječ o psu koji je onako blatnjav potražio pomoć u njihovom dvorištu. Djeca su pridošlici odmah dali ime kakvo joj i priliči – Snješka. Jer krzno je zaista bilo bijelo poput snijega. Nakon nekoliko dana njege i prave hrane Snješka je živnula i veselo trčkarala po kući i dvorištu. Svi su bili oduševljeni. I susjedi su bili oduševljeni Snješkom, čak i malo zavidni, jer takvoga psa još nitko u selu nije imao.
Baka je stalno govorila da je Snješka pravo čudo, i to što se našla upravo u njihovom dvorištu nije ništa drugo nego prst božji. Snješka se vrlo brzo udomaćila. Bila je pametna i brzo se privikla na kućni red. Znala je točno što se u kući smije raditi a što ne. Ipak, radila je nešto što se ukućanima nije naročito svidjelo. Grizla je i žvakala sve što bi joj došlo pod ruku, ovaj pod zube. Istraživala je i ispitivala od čega je nešto izrađeno i kakvog je okusa. Ipak, svi su to prihvatili kao primjereno mladom i pametnom psu, pa su joj podmetali stare čarape, stare cipele, stare papuče i druge slične predmete. Čak su se zabavljali promatranjem čega bi se od ponuđenog Snješka prvo prihvatila. I, sve bi bilo dobro da se jednoga dana Snješka nije dočepala bakinog kišobrana. To je bio ručni rad koji je baka naslijedila od svoje bake. Kišobran je bio neuništiv i takvi se kišobrani danas više ne rade. Ovaj bakin bio je pravi unikat. Ne samo to, nego je kišobran bio malo umjetničko djelo. Kišobran je naime imao prekrasno izrezbarenu dršku. Nitko od ukućana nije znao kako se Snješka dočepala tog kišobrana, jer je kišobran bio obješen na vješalicu gdje i drugi kišobrani s koje ga Snješka nikako nije sama mogla dohvatiti. Ipak jedno jutro ukućani su opazili kako se Snješka zabavlja upravo bakinim kišobranom. Ni jednim drugim. Izgleda da joj se naročito dopala drška kišobrana. Vjerojatno zbog okusa i mirisa s brojnih ruku koje su kišobran desetljećima držale Snješka je izgleda imala dovoljno vremena za svoju aktivnost jer kad su ukućani vidjeli čime se Snješka bavi, drška je već bila potpuno izglodana. Od umjetnički izrađene drške ostao je samo sažvakani savinuti komad drva. Nikome se to nije činilo ništa strašno. Jedan običan prastari kišobran. Čak je ostao i upotrebljiv, samo s oglodanom drškom. Ali, nekome je to bilo strašno. Jako strašno. Vlasnici kišobrana, baki. Kad se baka malo pribrala od onoga što je vidjela, pozvala je sina i zatražila da Snješka napusti kuću. Nikakva uvjeravanja nisu pomagala. Baka se zainatila. Iz kuće ide Snješka ili će ona otići. Sada je stvar postala ozbiljnom, jer je baka bila jako tvrdoglava i najvjerojatnije bi ostvarila svoju prijetnju. Otišla bi iz kuće tko zna kamo. Svi su bili zabrinuti jer nisu htjeli Snješku izbaciti na ulicu. Sjetili su se u kakvom je stanju Snješka došla k njima i nisu mogli pomisliti da bi se Snješka ponovno mogla naći na cesti. Sama i nezbrinuta. Stvar je spasila mama koja se sjetila da ona ima rodbinu u susjednom selu. Ta će rodbina sigurno rado prihvatiti psa poput Snješke. Tati nije preostalo drugo nego da se uputi u susjedno selo i da dogovori mogu li Snješku tamo smjestiti. Rodbina nije imala ništa protiv i tata je odmah otpremio Snješku maminoj rodbini.
Svima je u kući bilo žao. Djeca su bila očajna, plakala i pokušavala nagovoriti baku da se predomisli. Ali, baka je bila tvrdoglava i ostala je pri svome, iako je možda ipak malo zažalila što je učinila Snješki. Snješka bi ostala u drugom selu da se nisu umiješale tajanstvene sile. Evo što se dogodilo. Sutradan njihov je prvi susjed morao nešto obaviti u susjednom selu. Upravo onom selu kamo je dan prije tata otpremio Snješku. Susjed je obavio ono što je trebao i zaputio se biciklom kući. Tu su se ponovno umiješale tajanstvene sile, jer je susjed skrenuo s glavne ceste i pošao sporednim putem. Činilo mu se da će tako brže stići kući. Pritom se ne malo iznenadio kad je u jednom dvorištu uz put kojim je vozio ugledao Snješku. Bilo ju je lako prepoznati po prekrasnom bijelom krznu kakvo nije imao ni jedan pas u okolici. Kako je Snješka bila naročiti pas susjed je zaključio da je Snješka ukradena, jer nije znao što se u njegovom susjedstvu dan prije dogodilo. Bio je siguran da je njegovi susjedi ne bi nikome dali. Pokušao je ući u dvorište ali su vrata bila zaključana. Očito nikoga nije bilo kod kuće. Malo se ogledao okolo i ne razmišljajući puno preskočio ogradu i pozvao Snješku. Snješka se rado odazvala jer je poznavala susjeda. Susjed je stavio Snješku pod mišku i iskočio iz dvorišta. Sjeo je na bicikl sa Snješkom ispod miške i krenuo kući. Nije mu bilo lako držati Snješku pod miškom i drugom rukom upravljati, ali on se žurio da Snješku vrati tamo gdje joj je bilo mjesto. Ne moram vam opisivati kakvo je veselje nastalo u našoj obitelji kad je susjed istovario Snješku u njihovo dvorište. Čak se i baka obradovala, jer ipak je bila svjesna da je pogriješila što je tražila da Snješka ode iz kuće. Ali da ne bi priznala pogrešku stalno je ponavljala: „Snješka mora zauvijek ostati kod nas jer to je prst božji!“