Dvostruka Snješka

Dvostruka Snješka ili Čudo se dogodilo U prošloj smo priči upoznali veliku obitelj koja živi u selu nedaleko Zagreba. Saznali smo tko je Snješka i kako je došla u kuću naše obitelji.

Ispričao sam vam i zašto je Snješka morala napustiti obitelj koja ju je usvojila i kako je privremeno smještena kod rodbine u susjednom selu.

Saznali smo i kako je Snješka ukradena iz dvorišta rodbine naše obitelji i vraćena tamo gdje joj je mjesto. I, svi su bili zadovoljni, čak i baka koja je tražila da Snješka napusti kuću.

I, sve bi bilo u redu da se ponovno nisu uplele tajanstvene sile i cijelu priču učinile složenijom.

Evo što se dogodilo.

Kad se rođak naše obitelji vratio kući u dvorištu nije zatekao Snješku.

Prvo što se zapitao bilo je kako je Snješku izišla iz dvorišta kojem su ulazna vrata dobro zaključana. Pretražio je dvorište i ustanovio da je zaboravio zatvoriti i zaključati stražnja vrata dvorišta. E, sad se već moglo zaključiti da se Snješka jednostavno odšetala kroz ta vrata i otišla u šetnju kroz selo.

I, rođak se zaputio kroz selo u potrazi za Snješkom. Ali, Snješke nigdje nije bilo. Prohodao je selom nekoliko puta uzduž i poprijeko, ali uzalud. Vratio se umoran kući i zatekao ženu koja se čudila gdje je on i gdje je Snješka. Kad je čula što se dogodilo odmah je prigovorila mužu da je upravo on odgovoran što je Snješka nestala. Ali, pitanje se postavilo samo od sebe, što reći rodbini? Vijećali su dugo u noć i odlučili da rodbini o nestanku Snješke ne će reći ništa, nego da će nabaviti drugog psa sličnog Snješki. Kako se mladi psi brzo razvijaju i mijenjaju bili su uvjereni da njihova rodbina ne će primijetiti zamjenu.

Ali, pokazalo se da to rješenje baš i nije tako jednostavno. Gdje nabaviti psa sličnog Snješki? I, dosjetili su se. Oni će psa kupiti od uzgajivača koji uzgajaju pse poput Snješke. Samo, gdje naći takvog uzgajivača kad u njihovom selu i bližoj okolici nema ni jednoga. Ali, sjetili su se da je u blizini veterinarska stanica i da bi tamo sigurno trebali znati tko u blizini uzgaja pse upravo takve kakva je Snješka.

Sutradan se rođak naše velike obitelji uputio u veterinarsku stanicu.

Veterinar je bio znatiželjan što će njemu uzgajivač pasa kad rasni psi u selu baš i nisu tražena roba. Naš je rođak ispričao što se dogodilo i kakvoga psa traži. Napomenuo je da cijena nije u pitanju, samo neka mu veterinar kaže gdje takvog uzgajivača može naći.

1

Veterinar se malo zamislio i onda nekako radosno poveo našega rođaka nekim hodnikom do azila i skloništa za pse, koje je bilo u sklopu veterinarske stanica. Namjerno nisam napisao šinteraj, jer u ovoj stanici ipak nisu ubijali pse koje ne bi mogli udomiti. Za udomljavanje nezbrinutih pasa skrbilo je zdušno nekoliko volonterki okupljenih u udruzi za pomoć napuštenim psima.

U tom su hodniku s jedne i druge strane bili kavezi s psima. Naš je rođak bio iznenađen koliko takvih napuštenih pasa ima.

Ali, bio je još više iznenađen kad je veterinar stao pokraj jednoga kaveza i pokazao mu psa koji je bio unutra.

Naš rođak nije mogao vjerovati svojim očima. U tom je kavezu bila Snješka. Njegovoj radosti nije bilo kraja. Nije mu bilo jasno kako su Snješku tako brzo našali i smjestili u azil. Ponudio je veterinaru nagradu i zamolio ga da odmah preuzme Snješku.

Veterinar nije ni pomislio da uzme bilo kakvu nagradu. Samo je primijetio da to sigurno ne može biti Snješka, iako se radi o ženkici, jer je Snješka, koju on traži, nestala dan prije a ovaj je psić u Azilu više od mjesec dana. Netko im je dojavio da negdje uz cestu u jarku cvili mali psić i pokušava se izvući iz jarka. Volonterka, koja se baš zatekla u veterinarskoj stanici, odmah je pohitala u smjeru koji im je bio dojavljen. Ubrzo se vratila s psićem blatnjavog i uprljanog krzna. Volonterka je psića okupala, očistila od krpelja i ustanovili su da se radi o ženkici. Ta je ženkica bila neuhranjena, ali veterinar je ustanovio da je inače zdrava. Tu su ženkicu utoplili i nahranili. Veterinar ju je cijepio i smjestili su je u jedan slobodan kavez. I, ta se ženkica lijepo razvila u psića prekrasnog bijelog krzna, poput snijega.

Dobila je i primjereno ime - Snješka. Jedino što je žalostilo sve, i osoblje veterinarske stanice i volonterke, Snješka, iako mlada, nije bila živahan pas.

Samo je ležala u kutu kaveza i promatrala što se oko nje događa. Doduše, odazivala se na ime Snješka, ali bilo je očito da je tužna i da je u kavezu nesretna. Veterinar je još primijetio da bi obje ženkice mogle biti iz istoga legla kojega se netko riješio tako da je psiće izbacio u jarak pokraj ceste.

Naš se rođak one velike obitelji iz susjednog sela nije dao smesti.

Obećao je da će Snješka imati svu potrebnu njegu i da ne će biti u kavezu jer oni imaju veliko dvorište gdje će Snješki sigurno biti ljepše nego u kavezu.

I veterinar je zaključio da je prostrano dvorište bolji smještaj za Snješku nego kavez. Sredili su sve potrebno da naš rođak preuzme Snješku.

Kupio je i hranu za mlade pse kako mu je veterinar preporučio i zaputio se zadovoljan kući sa Snješkom u naručju.

2

Kod kuće naš je rođak prvo dobro pozatvarao sva vrata da slučajno i ova Snješka ne bi nekamo odlutala. Ali, Snješka nije imala takve namjere.

Držala se uz našega rođaka, i bilo je očito da joj treba blizina čovjeka.

Rođaci naše velike obitelji bili su zadovoljni. Brinuli su se o Snješki i zadovoljno čekali kad će netko od njihove rodbine iz susjednoga sela doći po Snješku. Rođaci sigurno nikada ne će saznati da im je prva Snješka pobjegla iz dvorišta. Oni nisu znali da je ona prva Snješka upravo u svom dvorištu u susjednom selu i veselo se igra s djecom.

I, sve bi bilo u redu da se ponovno nisu uplele tajanstvene sile.

Nakon nekog vremena susjed naše velike obitelji ponovno je trebao nešto obaviti u susjednom selu. Upravo u onom u kojem je iz dvorišta „ukrao“ Snješku i odveo je kući. Iz dvorišta u kojem je sada bila druga Snješka. To naravno susjed naše obitelji nije znao, kao što ni nitko iz naše velike obitelji nije znao da ih kod rodbine u susjednom selu čeka zamjenska Šnješka.

Susjed je obavio posao i vraćao se kući. Nekako mu se nije išlo glavnom cestom pa je na onom istom raskrižju gdje je skrenuo prije nekog vremena skrenuo i sada. Da skrati put. Sve mi se nekako čini da su se tu i ovaj put uplele tajanstvene sile, jer susjed je usporio u prolazu pokraj istoga dvorišta iz kojega je „ukrao“ Šnješku. I, ne malo se iznenadio kad je u tome istom dvorištu ponovno ugledao Snješku. „Zar opet. Lopovi prokleti.“ – progunđao je i bez razmišljanja preskočio ogradu. Toliko je bio ljut da nije ni pokušao zvoniti ili zvoniti na kućnim vratima. Pozvao je Snješku koja se rado odazvala, jer je na to ime već bila navikla. Uzeo je Snješku pod mišku, skočio preko plota, sjeo na bicikl i uputio se kući.

U svom je selu stao ispred kuće susjeda i pustio Snješku u njihovo dvorište.

Snješka se malo zbunjeno okrenula u dvorištu i oprezno uputila u kuću. Tu su zajedno drijemale baka i ona prva Snješka. Baka na ležaljci a Snješka do njezinih nogu. Prva Snješka je osjetila prisutnost stranog psa i malo zalajala, ali se smirila kad je vidjela novu Snješku. Snješke, očito sestrice iz istoga legla, oprezno su jedna drugu njušile. Kad su zaključile da joj ni jednoj od one druge ne prijeti opasnost bile su pripravne za igru. Ipak su obje mladi psi željni društva i igre.

Baka se probudila kad je prva Snješka zalajala i pogledala što se zbiva.

Ispred svojih nogu ugledala je dvije Snješke i prenerazila se. Prvi čas nije mogla doći k sebi i nije vjerovala u to što vidi. Ali brzo se sjetila kako je ona tražila da Snješka ode iz njihove kuće i povjerovala da se upravo zbog 3

toga Snješka udvostručila. I da se u njihovoj kući dogodilo čudo. Bila je vrlo zadovoljna, jer zasluga za to čudo pripada upravo njoj.

Pozvala je ukućane da se zajedno s njom raduju dvostrukoj Snješki.

Mama i tata bili su jako iznenađeni onim što vide. Baka je stalno ponavljala kako se dogodilo čudo. Mama je priču o nadnaravnom čudu odmah prihvatila, jer i njoj je bilo drago da se upravo u njihovoj kući takvo nadnaravno čudo dogodilo. Još jednu Snješku radosno su prihvatila djeca.

Njima je bilo svejedno radi li se o nekakvom čudu ili ne. Glavno da se u njihovoj kući pojavio još jedan pas, jednak onome kojega su do sada imali i kojega su skoro izgubili zbog bakine tvrdoglavosti. Sada pak imaju dva.

Dvije Snješke.

Tata je pak bio sumnjičav i samo je s nevjericom klimao glavom.

Njemu priča o čudu baš i nije bila vjerojatna, iako je stvarno bilo jako čudno kako se i odakle još jedna Snješka pojavila.

Ipak, na kraju se sve razjasnilo.

Za nekoliko dana u njihovoj se kući pojavio rođak iz susjednog sela, koji je Snješku trebao čuvati. Kad je i druga Snješka nestala iz njihovog dvorišta rođak je detaljno pretražio svoje selo, ali Snješku naravno nije našao. Bilo je malo vjerojatno da će naći još jednog psa poput Snješke, pa je odlučio biti pošten i poći do svoje rodbine, čijega je psa trebao čuvati.

Sve im je potanko ispričao. Kako je nestala prva Snješka, pa kako je došao do druge koja je također nekim čudom nestala.

Kad su mu rođaci ispričali da su se zaslugom njihova susjeda u njihovom dvorištu pojavila upravo ta dva psa koja je on izgubio, samo je s nevjericom klimao glavom i rado prihvatio bakinu tezu da se ipak radi o čudu.

I tako su svi osim tate rado prihvatili bakino viđenje cijele priče: „Čudo se dogodilo.“

4

I sad ću pitati kako sam pitala kao dijete: A što je bilo poslije?

Poslije još uvijek traje.

Započelo je s problemima, a kako će završiti vidjet ćemo.

Prvo je onaj susjed koji je „ukrao“ obje Snješke pitao koja je koja, jer on ih ne može razlikovati.

Ispostavilo se da ih ni nitko od članova velike obitelji ne može razlikovati.

Obje su bile potpuno jednake, s prekrasnim bijelim krznom poput snijega.

Odlučili su da im stave drugačije ogrlice. I, sada ih se moglo razlikovati.

Ali, nitko nije mogao prepoznati koja je ona prva a koja je druga Snješka, kojoj bi trebalo dati neko novo ime.

Obje su jednako živahne, jednako se rado igraju s djecom, jednako rado glođu stare papuče, natežu se sa starim čarapama, jedu iz iste zdjelice, rado trče za lopticom, obje od prvoga dana spavaju pokraj bakinih nogu, …..

Tada se mama dosjetila. Pa zar onoj prvoj Snješki nisu oni dali ime – Snješka. I odmah pozvala:“Snješka!“. Ali, odazvale su se obje Snješke i veselo dotrčale do mame očekujući što će dalje biti. Mama je zaboravila da su volonterke u skloništu za pse onu drugu također zvale – Snješka.

Tata se malo našalio primjedbom da bi bilo najjednostavnije da jednu odvezu natrag u šinteraj. Onda bi ostala samo jedna i ne bi bilo problema s razlikovanjem.

Ne moram vam opisivati kakvu je to uzbunu izazvalo u obitelji. Mlađa kćer je glasno zaplakala, mama je samo zabrundala da je tata lud, djed je zavrtio glavom ne vjerujući da bi tata tako nešto mogao uraditi. Najviše se uzrujala baka. Nije mogla pojmiti da „prst božji“ ili „čudo se dogodilo“ napusti kuću.

Pa, ona je ipak na početku sva zakuhala, ali sada ne može dozvoliti da i jedna od Snješka napusti njenu kuću. Oštro je zaprijetila tati da će ga razbaštiniti, ako samo još jednom spomene da bi jedna od Snješka napustila kuću.

Tati je dugo trebalo da cijelu obitelj uvjeri da se samo šalio i na kraju da smiri ukućane preložio da se obje Snješke jednako zovu – Snješka. Ionako se zajedno odazivaju na poziv „Snješka“.

I tatin prijedlog bi prihvaćen. Obje Snješke zvat će se – Snješka.

Tako naša velika obitelj sada ima dvostruku Snješku. Dvije jednake pasice s istim imenom.

5