Tema 1-2 / 2010 by Tomica Zobec

Geštetner

ri godine uređivali smo ovaj časopis i dijelili ga besplatno na petnaestak mjesta u Hrvatskoj. Slali smo ga i poštom svima koji su to željeli. Slali smo ga i bivšim pretplatnicima, a bilo ih je više od stotinu. Reakcije su redom bile odlične, a redovito su se javljali novi ljudi koji su željeli imati recentni broj. Proizvodili smo časopis po principu: koliko para – toliko muzike i dogodilo nam se da tijekom tri godine nismo znali što znači riječ “remitenda”. Štoviše, događalo nam se da neoprezno podijelimo brojeve tako da smo praktički ostajali i bez nužne količine arhivskih primjeraka. Podsjetimo se u “dvije riječi” kako smo uopće došli na ideju da časopis dijelimo besplatno. Dakle, nakon prve tri godine dosta uspješne infiltracije u prostore alternativnog mišljenja, sve nam se češće počelo događati da nam knjižare vrate neotvorene pakete, da nam iz broja u broj gasnu prodajna mjesta, a da ona druga više “ne mogu” držati kabastu kupusaru koja ne donosi zaradu.

Kulturna je politika, ili ono što je danas predstavlja, tradicionalno glumila noja u pijesku i, dok se još povremeno pojavljivala u tzv. javnosti, ponavljala kako nisu njezina posla i kako tržište ima svoje zakonitosti, pa tko ih ne izdrži, neka krepa. I onda su mnogi krepali. Nitko nije pustio suzu. Nitko nije obilježio grob. Samo se “anakroni elementi” prisjete toga kada lamentiraju o “boljoj prošlosti”. Nikada javno, naravno. Lament i žalost privatna su, krajnje osobna stvar. I onda taj simulakrum kulturne politike: pritajio se, ne govori, ali djeluje. Svake godine taj nam je simulakrum odrezao 10 ili 20 tisuća kuna. Nakon šest godina “kontinuiteta”, u posvemašnjoj slobodi i demokraciji, cenzorske su nam pile prepilile “potporu” napola, svjesne da ćemo svoj “pokret otpora” biti prisiljeni reducirati po opsegu, po frekventnosti pojavljivanja, po formatu i po opremi... Nakon šest godina izlaženja i tri godine dijeljenja iznimnog truda i odricanja mnoštva suradnika, pre-

ph oto : ro b e rt r av ni ć

editorial

polovljeni financijski, prisiljeni smo vratiti cijenu, smanjiti opseg i zamoliti stare pretplatnike da se ponovno pretplate, a neke nove da prepoznaju Temu kao svoj prostor, jer za svoj novac još uvijek dobiju više nego pretplatom na bilo koju “masovnu” publikaciju. Sada radimo na novoj web-stranici, na kojoj ćete od jeseni moći, pored standardnog tiskanog, kupiti mnogo povoljnije PDF izdanje. To je jedino što za vas, uz golem napor krpanja novih troškova, sada možemo učiniti. Nimalo nas ne veseli ton s kojim sada pokušavamo komunicirati, jer smrdi na slabost i nemoć, no uvjereni smo da zajedničkim snagama možemo dobiti i ovu bitku. Bitku koju bi mnogi željeli vidjeti izgubljenom. U našoj projekciji nema predaje. Makar se uskoro tiskali na geštetneru. Mi, naime, znamo kakav materijal izlazi van kada vas prisile na geštetner. Branko Čegec

časopis za knjigu____ godina VII / 1-2 / 2010 ____

1/2 UREĐUJU____

Branko Čegec, Miroslav Mićanović, Vanda Mikšić, Tanja Radović, Ivana Sajko, Darija Žilić

GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK____

Godišnja pretplata za inozemstvo____

40€/60$ na račun distributera MEANDARMEDIA IBAN: HR 2524840081103030831, S.W.I.F.T: RZBHHR2X Reiffeisen banka

Godišnja pretplata za PDF izdanje____

Branko Čegec

(dostupno od rujna)

DESIGN____

Za pojedince 80kn

Bestias

LAYOUT____

Za pravne osobe 120kn Za inozemstvo 20€/30$

MEANDARMEDIA

NAKLADNIK____

Centar za knjigu, Zagreb, Nike Grškovića 39; e-mail: tema@czk. hr, czk@czk.hr, czk@hi.t-com.hr; tel: +385 1 481 3022 fax: +385 1 481 3323

TISAK____

Kikagraf Zagreb Printed in Croatia 2010

Cijena____

Pojedinačni broj 50kn Dvobroj 70kn

Godišnja pretplata____ (6 brojeva/ 4 sveska) Za pojedince 200kn Za pravne osobe 240kn Uplate na račun Centra za knjigu 2500009-1101065277 Hypo Alpe-Adria-Bank, s naznakom Godišnja pretplata na časopis TEMA

CJENIK OGLASNOG PROSTORA____ Zadnja stranica korica____ 6.000,00kn Unutarnja stranica korica (1/1 u boji)____ 3.500,00 kn Unutarnje stranice (1/1 crno-bijela)____ 2.000,00 kn Unutarnje stranice (1/2 crno-bijela)____ 1.200,00 kn Unutarnje stranice (1/4 crno-bijela)____ 700,00 kn

Nakladnicima i knjižarama odobravamo 20% popusta na navedene cijene. Design stranice oglasnog prostora naplaćujemo dodatnih 20%. Design oglasa poslati najkasnije 15 dana prije izlaska časopisa. Godišnja pretplata na oglasni prostor časopisa omogućuje 30% popusta za uplate iznad 10.000 kn. Časopis izlazi uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Ureda za kulturu Grada Zagreba. ISSN 1334-6466

SADRŽAJ

1_EDITORIAL____ 4_INTERVJU____ 11_ATELIER FRITZ____ 15_SKICA ZA PORTRET ____ 22_ 29_TEMA____ 30_ 33_ 36_ 40_ 44_ 46_ 50_ 52_ 56_ 60_ 64_ATELIER FRITZ____ 73_INTERVJU____ 81_ATELIER FRITZ____ 94_(P)OGLED____ 101_ATELIER FRITZ____ 106_DARIJINI DIJALOZI___ 111_ 117_ 127_ATELIER FRITZ____ 132_IZDANJA____

Branko Čegec: Geštetner György Dalos: Ima li života bez pisanja?, razgovarala Lidija Lacko Vidulić Drago Jančar: Drvo bez imena, ulomci iz romana, sa slovenskog prevela Neda Fanuko Željko Ivanković: Tijesno je u hrvatskoj poeziji, razgovarala Darija Žilić Željko Ivanković: Tri vareške priče MARE MARE Senko Karuza: Na rubu svijeta Miroslav Mićanović: Balada o istom ili zašto bismo putovali, zašto bismo? Robert Mlinarec: Viza za Senkov otok Roman Simić Bodrožić: O vidljivom i nevidljivom Zoran Ferić: Mirni kraj svijeta Vanda Mikšić: stop. senko i miroslav pjevaju mare mare Tanja Mravak: Na Visu je to Događaj Željko Barišić: Tamo ne treba ništa mijenjati Damir Miloš: Adio Mare! Branko Čegec: Smisao života Festivala MareMare José Eduardo Agualusa: Žene mojega oca, s portugalskog prevela Tanja Tarbuk Miroslav Kirin: Snažna žudnja za pisanjem, razgovarao Marko Pogačar Milorad Stojević: Zoogrebulje Ollivier Pourriol: Taj svijetlo-mračni predmet želje: Čemu služi svijest?, s francuskog prevele Marija Spajić i Mirna Šimat Roland Orcsik: Razmjena materije, s mađarskoga preveo B. Kuriozo Maja Hrgović: Ženska emigracija, razgovarala Darija Žilić Dea Vidović: Kako informaciju otrgnuti iz čeljusti profita?, razgovarala Darija Žilić Nela Milijić: Što je sve poezija, kamo je otišla, dokle je stigla?, razgovarala Darija Žilić Dorta Jagić: Snimci u dimu Tanja Radović: Magija tekstualnih relacija (Tihomir Mraović: Uljez u kući književnosti, Fraktura, Zagreb, 2010)

Intervju

György Dalos___ IMA LI ŽIVOTA BEZ PISANJA? razgovarala: Lidija Lacko Vidulić

yörgy Dalos u hrvatskom je medijskom prostoru često spominjano, a ipak gotovo nepoznato književno ime. Mađarski pisac i povjesničar organizirao je prije dvije godine s Alidom Bremer nastup Hrvatske kao posebne gošće na Sajmu knjiga u Leipzigu. Iako je odigrao nemalu ulogu u tom za Hrvatsku važnom događaju oko kojeg se, osim toga, podiglo i mnogo prašine, neobično je kako je malo gostovao u hrvatskim medijima.

Rođen je 1943. u Budimpešti te odrastao s bakom nakon što mu je otac 1945. umro od posljedica zatočeništva u logoru kamo je dospio zbog židovskog podrijetla. Dalos u Moskvi studira povijest, a potom radi kao muzeolog u Budimpešti. Prvu zbirku pjesama objavljuje 1964. Zbog “maoističkih tendencija” osuđen je 1968. uvjetno na sedam mjeseci zatvora. Nakon gubitka posla i djelomične zabrane objavljivanja radi

kao prevoditelj. Bio je suosnivač Demokratskog pokreta otpora u Mađarskoj, kao stipendist gostuje u Berlinu te surađuje s Institutom za istočnu Europu Sveučilišta Bremen, a uoči pada Berlinskog zida član je redakcije ilegalnog istočnoberlinskog časopisa Ostkreuz. Nakon sloma komunizma živi u Beču i Berlinu, piše za njemačke medije i vodi Mađarsku kuću u Berlinu, a organizirao je i iznimno uspješno gostovanje Mađarske kao zemlje partnera na Sajmu knjiga u Frankfurtu 1999. Dopisni je član Saske akademije umjetnosti, dobitnik nekoliko književnih nagrada, a knjige su mu prevedene na engleski, francuski, portugalski, nizozemski, danski, švedski, ruski, turski, novohebrejski i japanski. Povod razgovoru je ugledna književna Nagrada Leipziškoga sajma za europsko razumijevanje koju je Dalos primio u ožujku 2010.

Lidija Lacko Vidulić: Gospodine Dalos, nagrada Leipziškoga

sajma knjiga za europsko razumijevanje dodijeljena Vam je za dosadašnji rad, ali ponajprije za Vašu posljednju knjigu Zastor se podiže. Kraj diktatura u istočnoj Europi. Knjiga je izvrsno tempirana s obzirom da je izašla u godini 20. obljetnice pada Berlinskog zida. No diktature u istočnoj Europi i slom komunizma su i inače Vaše središnje teme kao pisca i povjesničara, a značajno su obilježile Vašu sudbinu. György Dalos: Točno. U šezdesetima i sedamdesetima postupno sam se priključio mađarskoj demokratskoj opoziciji. Želio sam ukidanje diktature u svojoj zemlji i u čitavoj istočnoj Europi, no povijest se ponekad poigra i ne dogodi se baš ono što ljudi žele i očekuju. Moj je naraštaj novi sustav vidio idealistički i očekivao je brži razvoj. U knjizi Zastor se podiže. Kraj diktatura u istočnoj Europi pisao sam o šest ma-

G yÖ rg y D a l o s i Alid a B r e m e r , P H OTO e di m ati ć

lih država Varšavskoga pakta. “Zastor” ovdje znači “željeznu zavjesu” – zatvorene granice i Berlinski zid, ali i metaforički kazališni zastor čijim je podizanjem tek započeo pravi teatar. Šest satelitskih državica Sovjetskog Saveza međusobno su vrlo različite, imale su i različit odnos prema Rusiji pa su i slom komunizma vrlo različito doživjele. Pokušao sam opisati položaj tih zemalja sredinom osamdesetih kad se Rusija odrekla svojih satelita – iz gospodarskih, političkih i vojnih razloga. Posljednji predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov izjasnio se tako u lipnju 1986. na sjednici Politbiroa: preuzimanjem odgovornosti za te zemlje imali bi ih “na grbači”, uz rizik ponavljanja Mađarske revolucije 1956. ili Praškog proljeća 1968. Izjava je dana u najvećoj tajnosti, ali djelatna politika Moskve odavala je njen

sadržaj. U knjizi opisujem kako su reagirale vodeće komunističke elite, od Honeckera u DDR-u preko Jaruzelskog u Poljskoj pa do Jánosa Kádára u Mađarskoj, kakva su bila gibanja javnosti te kako su se razvijale organizacije za ljudska prava i građanski pokreti, od onih najmanjih u Rumunjskoj i Bugarskoj, do masovnih pokreta poput Solidarnosti u Poljskoj.

Lacko Vidulić: Knjiga je doživjela hvalospjeve u mnogim njemačkim medijima. Vi sami određujete ju kao povijesni esej. Je li riječ više o književnom ili o povijesnom djelu? Dalos: Nisam znanstvenik, iako sam studirao povijest. Ja sam pisac i moji tekstovi su ponajprije književni, iako su činjenice o kojima pišem provjerene u arhivima i literaturi. Pokušao sam na zanimljiv način ispričati

zaokruženu priču. Objasniti zapadnom čitatelju koji ne poznaje istočnoeuropsku svakodnevicu što se to u tim društvima slomilo. Mogao sam pisati i o bivšoj Jugoslaviji, ali sam svjesno ostao u granicama Varšavskog pakta jer je raspad Jugoslavije imao unutarnje razloge i tek je indirektno povezan s raspadom Sovjetskog Saveza. Ono što je estetičko a ne znanstveno u knjizi Zastor se podiže, to je moj interes za ozračje, interes za detalje. Ne vjerujem da povjesničara posebno zanima kako je izgledao poznati poljski okrugli stol. A ja sam na poljskom jeziku, koji zapravo ne poznajem, istražio veličinu tog stola, saznao da je imao 56 stolica i da ga je Partija naručila u jednoj elitnoj radionici namještaja blizu Varšave, koja je izradila i tron poljskog pape Wojtyle i unutarnje uređenje kraljevske palače u Varšavi. Ukratko, ni u jednoj drugoj zemlji

g yÖ rg y d a l o s , ph oto e di m ati ć

Kultura je u novom sustavu dobitnica utoliko što je pala cenzura, no s druge strane izgubila je potporu države. U malim istočnoeuropskim zemljama teže je objavljivati nego na Zapadu. U Mađarskoj morate prodati barem pet tisuća primjeraka kako bi se donekle pokrili izdavački troškovi. Varšavskog pakta nije mogao nastati takav okrugli stol. U najboljem slučaju bi uredske stolove posložili u krug. Zanimale su me takve ljudske pojedinosti: program rumunjske televizije, ili ledena hladnoća na kojoj su ljudi demonstrirali, ali i očekivanja od pada komunizma, izgubljene iluzije, strategije preživljavanja koje odjednom gube smisao. Nije riječ o nostalgiji za komunizmom kada se ljudi danas sentimentalno prisjećaju vremena u kojem su bili dvadeset godina mlađi i živjeli u nekom jednostavnijem i mirnijem svijetu.

knjige objavljene samo kod jednog simpatičnog ruskog izdavača. No svjestan sam da su izdavačke prilike u istočnoj Europi teške. Kultura je u novom sustavu dobitnica utoliko što je pala cenzura, no s druge strane izgubila je potporu države. U malim istočnoeuropskim zemljama teže je objavljivati nego na Zapadu. U Mađarskoj morate prodati barem pet tisuća primjeraka kako bi se donekle pokrili izdavački troškovi. Dakle, knjige poput moje ne mogu se objavljivati bez neke dodatne potpore.

Lacko Vidulić: Neobično je, s obzirom na tematiku o kojoj pišete, da Vaše knjige imaju dobru recepciju u zapadnoj, a zanemarivu u istočnoj Europi.

Lacko Vidulić: Nije lako objavljivati ni na Zapadu: konkurencija je velika, tržišne zakonitosti nesmiljene. Ipak, uspjelo Vam je.

Dalos: U istočnoj Europi moje su

Dalos: Na Zapadu sam prisutan već

više od 30 godina. Kad sam ovdje počeo objavljivati kao književnik, bez dopuštenja mađarskih vlasti, bilo je to pomalo i unosno. Ono što nije smio objaviti kod kuće, disident bi ovdje prodao u barem pet tisuća primjeraka. Međutim, pravi proboj doživio sam tek sa slomom komunizma jer je istočna Europa tada dospjela u fokus. No jedno je fokus, drugo je opstanak na tržištu, a ja sam 1990. objavio već šestu knjigu na zapadnom tržištu i uspio se prilagoditi novim prilikama. Osim toga, početkom devedesetih sam živio u Beču i Berlinu, bio sam stalno prisutan, a to je važno u današnjem medijskom prostoru, iako vam ta medijska prisutnost s vremenom dozlogrdi.

Lacko Vidulić: Kad biste mogli birati, koji bi Vas naslov predstavio hrvatskoj publici? Vjerujem da bi Vaša Balatonska brigada iz 2006, novela koja se čita u dahu, zaintrigirala i hrvatske čitatelje, pogotovo u kontekstu nedavne godišnjice pada Berlinskog zida. Dalos: S obzirom na to da me nije pratila samo mađarska sigurnosna služba nego i DDR-ov Stasi u sedamdesetima, imao sam osobnu ambiciju književno obraditi tu temu. Naime, nakon pada Zida čitao sam svoj dosje, a negdje sam pročitao i da je Stasi imala posebnu špijunsku brigadu na mađarskom jezeru Balaton, gdje su pratili vlastite građane i njihove veze s rođacima, prijateljima i poznanicima sa Zapada. Proučivši dokumente pokušao sam se uživjeti u poziciju srednje ili niže rangiranog oficira Stasija. U Njemačkoj je ta novela bila posebno zanimljiva stoga što je tematika prvi put obrađena iz

knjiga, pisao sam ih u ciklusima, pisao sam satirične romane o Mađarskoj i Istočnom bloku, pisao sam i autobiografske romane o djetinjstvu pedesetih godina. Nemam jednak odnos prema svim svojim knjigama, no ako su mi neke od njih bliže, to ne znači da bi bile tržišno uspješnije. Naravno da bi bilo lijepo da neka od njih izađe i na hrvatskome jeziku, ali znam da hrvatskim izdavačima ne cvjetaju ruže i vidim da su već objavili dobru mađarsku književnost. Nisam tako bezgranično tašt da mislim kako i ja tu moram biti zastupljen.

Lacko Vidulić: Na njemačkom tržištu pisci i izdavači itekako se bave marketinškim strategijama, dok Vi nemate ni vlastitu internetsku stranicu. Znači li to da se ipak niste posve navikli na poziciju književnosti u kapitalizmu? Doživljavate li status književnosti u novom sustavu i

kao gubitak? U prošlom sustavu uhapsili su Vas nakon prve pjesničke zbirke – tako važna može biti književnost. Dalos: Nije se čak radilo o nekakvoj uspješnoj pjesničkoj zbirci. Bio sam vrlo mlad, romantičarski i komunistički nastrojen. Nakon dvije-tri godine sam dospio u konflikt s državom, 19 godina potom nisam u Mađarskoj smio objaviti drugu knjigu. To je dugo razdoblje, no ipak nisam potpuno iščeznuo iz mađarske javnosti jer se u Istočnom bloku znalo za pisce koji ne smiju objavljivati. Naravno da smo tada bili više rangirani nego danas, možda i previsoko, jer očekivanja od književnosti nisu bila samo književna. Od nas se očekivalo da budemo proroci, da “svjedočimo istinu”. To je lijepo, ali osnovni zadatak književnosti nije da se bori protiv političkih sustava. Danas smo izgubili na značaju, neki zbog toga pate, ali

g yÖ rg y d a l o s , ph oto e di m ati ć

perspektive špijuna koji razotkriva svoju dušu. Pisao sam je u prvom licu. Pisac nije istražni sudac, nije ni državni odvjetnik. On ne smije osuđivati svoje junake, eventualno ih može malo kazniti logikom njihova vlastitog života i to tako da ih beskompromisno opiše. Kao što kaže Spinoza, svaki grijeh nosi u sebi svoju kaznu. To sam htio pokazati i na tom agentu mađarskog podrijetla koji je zbog želje da radi na obali Balatona bio spreman uhoditi i vlastitu kćer te pretpostavljene izvještavati o politički navodno relevantnim aspektima njezine ljubavne afere. Taj čovjek ostao je na kraju potpuno sam, kći je nakon pada Zida zatražila uvid u svoj dosje te ga napustila, njegova supruga također. Sredinom devedesetih, u ponovno ujedinjenom Berlinu, on priča svoju tragičnu priču jedinom živom biću s kojim je ostao u vezi – svome psu. Što se tiče mojih ostalih

s time treba živjeti. U društvu poput mađarskog, u ozračju novih medija i jagme za novcem, ne može se očekivati da se jednom knjigom stječe društveni ugled. Uostalom, knjige ne pišemo da bismo nešto postigli, nego gonjeni osjećajem da bez pisanja ne možemo živjeti.

Lacko Vidulić: Kako ocjenjujete nastup Hrvatske kao posebne gošće na Sajmu knjiga u Leipzigu 2008. godine, nastup u čijoj ste organizaciji sudjelovali? Dalos: Jezikom matematike radi se o 40 knjiga koje su odjednom objavlje-

odjek, a ovakvi su sajmovi jedini način da se bez reklama dospije u medije. Uvjeren sam da će Hrvatska na tom tržištu opstati. Bilo bi još mnogo bolje kad bi se u Njemačkoj osnovao kulturni institut kojim bi se ta kultura mogla neposredno i kontinuirano predstavljati njemačkoj publici. Mađarska je još početkom dvadesetih godina osnovala kulturni institut u Berlinu, a danas ih ima oko četrnaest, poput Austrije ili Češke. Čak i malena Slovačka ima barem deset kulturnih instituta u inozemstvu. Takav institut ne traži mnogo novaca, a iznimno koristi imidžu zemlje. Hrvatska je uskoro u Europskoj Uniji,

U društvu poput mađarskog, u ozračju novih medija i jagme za novcem, ne može se očekivati da se jednom knjigom stječe društveni ugled. Uostalom, knjige ne pišemo da bismo nešto postigli, nego gonjeni osjećajem da bez pisanja ne možemo živjeti. ne na njemačkom govornom području. Naravno da neće svih 40 knjiga preživjeti, i na njemačkom tržištu su prilike sve teže. Prosječna aktivna faza jedne knjige u Njemačkoj traje pola godine, nakon toga već stiže sljedeći izdavački program. Unatoč svim otežavajućim okolnostima, Hrvatska je nakon težišnog programa u Leipzigu neusporedivo prisutnija u Njemačkoj. U tih tjedan dana nastupa ime Hrvatske i hrvatske književnosti na internetu se kvantitativno povećalo dvadeset ili trideset puta. Na njemačkom Amazonu možemo se uvjeriti da su svi tada objavljeni hrvatski naslovi i danas na listi dostupnih knjiga. Hrvatska je imala odličan medijski

možda bi kultura mogla pripomoći procesu pridruživanja.

Lacko Vidulić: Ipak, oko hrvatskog nastupa se podiglo dosta prašine, bilo je otpora, govorilo se čak i o raznim podmetanjima. Je li bilo teško raditi u takvim okolnostima i je li to u konačnici imalo i negativnih učinaka? Dalos: Ne znam je li uspjeh mogao biti veći s obzirom da je bio uistinu velik. Kad sam uočio te pritiske, interne netrpeljivosti, umirivala me baš činjenica uspjeha. Prijem i otvorenost njemačke strane bili su iznimni. Uoči nastupa Mađarske kao posebne gošće

Sajma u Frankfurtu mađarska javnost bila je još nabijenija afektima nego hrvatska, a u nastup se umiješala i kontroverzna mađarska politika. Svaka vlada ima neka svoja očekivanja od takvih inozemnih predstavljanja. Takvih konflikata povodom sličnih predstavljanja bilo je u različitim razmjerima i u Poljskoj, a osobito u Rusiji i nekim drugim zemljama. Unutarnje konflikte ne treba više prešućivati kao u šezdesetima i sedamdesetima. Nismo izolirani. S druge strane, Nijemci to nisu u znatnijoj mjeri ni primijetili. Oni su zamijetili da se oko hrvatskog štanda stalno nešto događa, da su programi dobro posjećeni. Rado su dolazili na štand, vladalo je dobro ozračje. Mislim da je u konačnici važan samo uspjeh, a on je polučen.

Lacko Vidulić: No nije li vodstvo Leipziškog sajma Hrvatskoj ponudilo da tri godine “pojačano” nastupa, a onda se od toga ipak odustalo? Dalos: Nijemci su bili spremni prihvatiti Hrvatsku u puno većoj mjeri. Hrvatska je prije dvije godine bila u privilegiranoj poziciji. Zbog niza razloga te mogućnosti nisu do kraja iskorištene, tako da je nastup 2009. bio znatan pad u odnosu na prethodnu godinu. No ove godine vidim da će opet biti postavljen zanimljiv hrvatski štand, a hrvatska književnost bit će zastupljena i u okviru projekta Traduki koji promovira književnosti jugoistočne Europe. Ako i ne postoji ta privilegirana situacija za samu Hrvatsku, regija je još uvijek u fokusu. Iduće godine bi Srbija trebala nastupiti kao posebna gošća, a i manje zemlje bivše Jugoslavije bi se htjele predstaviti, pa će jednog dana u tome možda uspjeti i Makedonija, Kosovo ili Crna Gora.

Dalos: Za sada ne. Srbija tek sada započinje s pripremama što znači da kasne kao što je u svoje vrijeme kasnila i Hrvatska. Alida Bremer i ja tu smo kao neslužbeni savjetnici, a Srbija sada u Leipzigu predstavlja svoje organizatore. Bilo je predviđeno i naše sudjelovanje, ali zbog kašnjenja ne možemo preuzeti odgovornost, jer imamo i druge projekte. Nije lako

koje pogledam u Budimpešti izvrsni su, što znači da u blizini sigurno ima i izvrsne proze. Šezdesetih i sedamdesetih godina Beograd je bio jedno od dojmljivijih središta istočnoeuropske kulture, sjetimo se samo kazališnog festivala BITEF ili velikog pisca Danila Kiša. Vjerujem da Srbija ima što ponuditi; drugo je pitanje hoće li to što ima uspješno promovirati.

Lacko Vidulić: Uz spomenuti pozitivni medijski odjek hrvatskog nastupa u Njemačkoj, bilo

Unatoč svim otežavajućim okolnostima, Hrvatska je nakon težišnog programa u Leipzigu neusporedivo prisutnija u Njemačkoj. U tih tjedan dana nastupa ime Hrvatske i hrvatske književnosti na internetu se kvantitativno povećalo dvadeset ili trideset puta. Hrvatska je imala odličan medijski odjek, a ovakvi su sajmovi jedini način da se bez reklama dospije u medije. Uvjeren sam da će Hrvatska na tom tržištu opstati. uskočiti u zadnji čas, kad su mogućnosti već krajnje sužene. Hrvatska je ipak imala dvogodišnje pripreme, Srbiji ostaje samo jedna, a to je premalo, prije svega za pripremu knjižnog programa kojim će se predstaviti. No, ponekad uspjeh dođe i tamo gdje ga ne očekujete. Tako je primjerice izniman uspjeh polučio mađarski književnik Sándor Márai. Iako smo u okviru mađarskog nastupa financirali prijevod njegova djela, nismo ni slutili da će posthumno biti proglašen jednim od najvažnijih pisaca europske književnosti 20. stoljeća. Pojedinačni uspjeh može biti neovisan od općeg uspjeha sajamskog nastupa. Suvremenu srpsku književnost nažalost premalo poznajem. Kazališni komadi

je i nekoliko iznimaka. Primjerice, iako je nastup bio koncipiran vrlo otvoreno, uz sudjelovanje književnika iz čitave regije, konzervativne dnevne novine Die Welt uoči nastupa donose članak pod naslovom Hrvatska ne želi razumjeti srpski. Kako je moguće da u jednom ozbiljnom mediju u toj mjeri bude iskrivljena koncepcija nastupa? Dalos: U njemačkom tisku je bilo nekoliko negativnih članaka koji su dovodili u pitanje našu kompetenciju, a na temelju određenih hrvatskih izvora koji nisu navedeni. Tekst ima vlastite informante. Polazim od toga da većina njemačkih novinara koji

pišu o Hrvatskoj ne zna hrvatski pa im se može svašta prodati. S druge strane, mogu ispričati nešto gotovo anegdotalno: jedna mađarska novinarka koja živi u Hrvatskoj i piše za najveće mađarske dnevne novine intervjuirala me u povodu tih konflikata. U tim mađarskim novinama potom je osvanuo članak u kojem saznajemo da mađarski književnik stvara zbrku na hrvatskoj književnoj sceni. No takav je pristup žutog tiska jer, kako se kaže, nije senzacija kad pas ugrize poštara, nego kad poštar ugrize psa. Tako je bilo i s napisima koje spominjete, ali oni nisu bitno naštetili imidžu Hrvatske. Tko se želi probiti, neka ne gleda previše ni lijevo ni desno, nego naprijed. Uza sve smetnje i konflikte, nama je to uspje-

g yÖ rg y d a l o s , ph oto e di m ati ć

Lacko Vidulić: Sudjelujete li u pripremama Srbije kao posebne gošće?

lo. Prihvatili smo i to da pojedini hrvatski pisci koji nisu bili u Leipzigu s manje dobrohotnosti govore o nama, no mi ni brojčano, gledajući razmjerno broju stanovnika, nismo pozvali manje autora nego što ih je imala Mađarska na svom nastupu u Frankfurtu. Nemoguće je svima ugoditi. Naš je princip bio da svaki pisac koji ima knjigu na njemačkom ili je zastupljen u nekoj antologiji na

njemačkom, svakako bude pozvan u Leipzig – ali nisu svi pozvani pisci ni htjeli doći. Šteta je, na primjer, što se nije odazvao Miljenko Jergović, književnik od formata, ali on je slobodan građanin slobodne zemlje i mi ga ne možemo prisiliti.

Lacko Vidulić: Istočnoeuropske književnosti teško se probijaju na njemačko i uopće inozemno književno tržite. Iznimka je u tom pogledu mađarska književnost. Sami ste dali znatan doprinos tom proboju, organizirajući mađarski nastup kao počasne gošće u Frankfurtu, nakon čega je mađarska književnost u Njemačkoj doživjela pravu renesansu a Imre Kertész dobio Nobelovu nagradu. Kako objašnjavate taj uspjeh? Radi li se tu naprosto o iznimno dobroj književnosti ili su pripomogle određene okolnosti? Dalos: Mađarska književnost jest jako dobra, a osim toga već je šezdesetih i sedamdesetih godina bila dobro zastupljena u Njemačkoj. U tadašnjoj nešto liberalnijoj atmosferi izlazila su kvalitetna i kritična djela, bilo je kulture i književnosti i mimo one službene, i to je osamdesetih već bilo poznato u Njemačkoj. Znatno je pripomogla činjenica da je Mađarska unatoč svim poteškoćama našla mogućnost financiranja nastupa. I Hrvatska je mnogo investirala. Ono što se od Mađarske može naučiti jest da je to dobra investicija. No mađarski se uspjeh ipak ne može postaviti kao cilj. Krajem devedesetih nije ni kriza bila tako velika, ni u Mađarskoj ni u Njemačkoj, a ni u knjižnoj industriji. Hrvatska bi u njemačkom govornom području bila izvrsno zastupljena s pet-šest naslova godišnje. Takav cilj

nije nerealan, no potrebna je ofenzivna kulturna politika.

Lacko Vidulić: Kako ste uopće počeli surađivati s Alidom Bremer i angažirali se oko promocije hrvatske književnosti? Dalos: Moje poznanstvo i suradnja s Alidom Bremer započelo je na Sajmu knjiga u Puli 2004. godine. Bio sam s grupom autora pozvan na tjedan dana u Istru; tom prilikom svatko je trebao napisati nešto o Istri. Iako mi se regija sviđa, vrlo malo o njoj

Dalos: Berlin je uistinu i Istok i Zapad, možda jedini grad u kojem istočna i zapadna Europa žive zajedno. Već to ga čini izrazito multikulturalnim gradom, sve da i nema toliko stranaca, a ima ih. Samo je Mađara nekoliko tisuća. Ovdje živi i glasoviti pisac Imre Kertész, na dulja razdoblja stiže i Péter Esterházy … Prenzlauer Berg je Berlin u malom, istočni dio grada koji pojačano posjećuju i naseljavaju zapadni Berlinčani, iako su najamnine u posljednje vrijeme dosta porasle. Berlin je važno sred-

Ono što se od Mađarske može naučiti jest da je to (nastup u Frankfurtu, op. ur.) dobra investicija. No mađarski se uspjeh ipak ne može postaviti kao cilj. Krajem devedesetih nije ni kriza bila tako velika, ni u Mađarskoj ni u Njemačkoj, a ni u knjižnoj industriji. Hrvatska bi u njemačkom govornom području bila izvrsno zastupljena s pet-šest naslova godišnje. Takav cilj nije nerealan, no potrebna je ofenzivna kulturna politika. znam, i zato sam se radije nego vlastita teksta, za koji ne vjerujem da bi bio dobar, latio književnog projekta. S Alidom Bremer razradio sam projekt Adria Polis Europa. Riječ je o festivalu koji se održava svakog prosinca, a ima tu još razvojnog potencijala.

Lacko Vidulić: Kao slobodni književnik stacionirali ste se u Berlinu, i to u njegovom istočnom dijelu, u četvrti Prenzlauer Berg. Radi li se o jedinstvenom, za Vas idealnom, spoju istočne i zapadne Europe? Što Vas je privuklo i što privlači tolike književnike, ne samo njemačke, da se nastane u Berlinu, dobrim dijelom baš u toj Vašoj četvrti?

njoeuropsko kulturno središte, nešto poput Beča početkom 20. stoljeća. Meni osobno taj je grad uvijek mnogo značio. Kad sam 1976. prvi put smio putovati na Zapad, otputovao sam u zapadni Berlin, a u tom sam gradu objavio i svoju drugu knjigu nakon dugogodišnje stanke, te tako uspostavio kontakte sa Zapadom. Tu su moji izdavači, tu mogu dobro živjeti i raditi.

At e li e r F ritz

Drago Jančar___ Drvo bez imena Ulomci iz romana

SA SLOVENSKOG PREVELA NEDA FANUKO 4.

rhivaru Janezu Lipniku neobičan je tekst došao u ruke u proljeće godine 2000. dok je uređivao gradivo koje je u arhiv poslao ostarjeli predsjednik Slovenskog kulturnog društva iz Australije. Društvo u kojem su uglavnom bili politički emigranti ugasilo se jer su njegovi članovi ostarjeli ili pomrli. Onaj tko je došao u Australiju godine četrdeset i pete, imao je sada, ako je još bio živ, osamdeset godina. Njihovu djecu daleka zemlja između Alpa i Jadrana tamo daleko u Europi nije baš previše zanimala. Svakako ne toliko da bi bili unaprijed spremni recitirati, svirati harmoniku i slušati govore o jedva poznatoj “domovini”. Na njegovom se stolu, dakle, našao obiman paket različitih publikacija, kucanih tekstova sa zapisnicima sjednica Slovenskoga kulturnog društva iz Melbournea, fotografija pjevačkih zborova i djevojaka u narodnim nošnjama koje recitiraju na pozornici s uljanim

slikama Triglava na kulisama u pozadini, političkih govora emigrantskih voditelja o porobljenoj domovini, punih snova o Sloveniji koja će se jednom osloboditi komunističkog jarma, nezgrapnih rukopisa sa sjećanjima na život u izbjegličkim logorima i uklapanjem u australsko društvo, rintanjem u tvornicama, uspjesima malih poduzeća, slavljenjem Božića usred ljetnih vrućina s umjetnim jelkama u vrtovima ispred kuća. Australski predsjednik društva, kojega više nije bilo, bio je očito čovjek poodmaklih godina i očito ga je počelo mučiti pitanje: što će ostati iza nas? Poželio je da za njima ostanu barem papiri i fotografije koje će svjedočiti o njihovom putu u daleku zemlju, o usponu s dna, o patnjama i veselju, o vjernosti slovenstvu, o domovinskim snovima i velikom slobodnom kontinentu koji je bjegunce od komunizma, od njegove mizerije i nasilja, prihvatio pod svoje sigurno i slobodno okrilje. Čovjek ne želi da njegov život na putu u onostranost tek tako, poput vode, ishlapi u australskoj pustinji. Neka domovina,

pa makar i u prašnome arhivu, sačuva sjećanje na sve što su proživjeli.

Da je arhivaru Lipniku gradivo australskih emigranata došlo pod ruku nekoliko godina ranije, sigurno se nad njim ne bi dosađivao. Da se to dogodilo prije Velikog Praska, kad se sasuo stari režim a onda još godinama u agoniji balkanskih ratova raspadala velika država koja se nekoć zvala Jugoslavija, Titova Jugoslavija, njegove bi ruke zadrhtale. Barem onda kad bi uzimao u ruke papire s govorima političkih emigranata. To je nekoć bilo eksplozivno gradivo, zbog takvih rukopisa, brošura ili knjiga ljude su ispitivali i zatvarali, kazneni zakon imao je opasan članak koji se nazivao: neprijateljska propaganda. No u proljeće 2000. godine fascikl koji mu je došao pod ruku bio je još samo dosadan. Sve je to nakon nekoliko godina postalo tako nevažno kao srednjovjekovni urbari. Nekada bi bio uznemiren, sada se dosađivao. Nikoga više nije zanimalo što su go-

vorili politički emigranti u Australiji ili Argentini, još manje kako su ljudi koji su slušali božićne zvončiće usred zasnježenih brda i dolina sada Božiće dočekivali pod vrelim australskim suncem. Ah, sunce, pomislio je, ljetno sunce. Približavalo se ljeto, s Marijanom će opet uskoro otputovati na Dugi otok, svako su ljeto išli na dopust na taj kameniti jadranski otok. Sad je bilo proljeće u punom jeku, pod njegovim je prozorom u dvorištu arhiva cvala trešnja, njeni bijeli cvjetovi podrhtavali su na vjetru. Mislio je na Marijanu, na njene bijele grudi koje će na moru pocrnjeti, njegova je arhivarska i muška duša na tu misao uzdrhtala kao trešnjini cvjetovi pod prozorom. Kako to, pomisli, da sam odjednom tako sentimentalan? Toliko godina živjeli su zajedno, a još uvijek bi uzdrhtao na misao o Marijani, o Dugom otoku, o proljetnom vjetru koji savija grane na trešnjinu drvetu. Dugo je gledao u bijelo drvo i cvjetove koji su uz zapuhe vjetra polijegali na dvorište.

sana imena, prezimena nije bilo, tek ponekad prvo slovo prezimena: Anna M. Uz imena i fotografije bila je zapisana godina, ponekad još godišnje doba: summer 1942, Marika 1947, Lily, 1964 (spring). Ili mjesto, očito mjesto susreta: Gianna, Trieste 1943. Prva arhivareva misao bila je da je tekst takav da nekako ne spada u gradivo koje je razvrstavao po stolu. Bio je napisan na engleskom jeziku iako je doputovao u paketu Slovenskog društva iz Australije. Na prvi pogled po sadržaju uopće nije imao nikakve veze s australskim fondom.

možda politički, iako sadržaj očito nije imao previše veze s politikom. Sigurno je autor nakon mnogih godina u emigraciji znao bolje engleski nego slovenski, osim toga svoje je zapise namijenio svojim dvama unucima, kao što je pisalo u uvodu, “da znaju što je doživio njihov djed”. Posveta je bila, očito kasnije, kemijskom olovkom precrtana. Počeo je čitati. Više s mišlju da će možda na nekom mjestu moći identificirati autora nego što bi ga zanimale sve te ženske koje opisuje. Iako je morao priznati da je stvar ipak zanimljiva. Već je dugo bio arhivar,

Još je neko vrijeme preslagivao papire iz australske pošiljke i kad je već htio sve skupa pospremiti u “australski fond” i po arhivarskom načelu provenijencije opremiti ga brojkama i podacima o njegovu izvoru, pogled mu se zaustavi na mapi s naslovom Women in my Life. Ovlaš ju je prolistao i zagledao se u mnoštvo fotografija, pažljivo nalijepljenih na listove, a iza njih kratki zapisi, ponekad i cijele stranice ili cijela poglavlja kucanog rukopisa na engleskom jeziku. Naglo je preletio početak i kraj mape, no nigdje nije pronašao ime autora. Uz fotografije mladih žena bila su zapi-

Rutinskim brzim čitanjem oba je problema hitro riješio. Autor je očito bio Slovenac jer su prve djevojke, fotografirane ili one koje su mu fotografiju poklonile, imale slovenska imena: Dora, Zofi, Vanda, Slavica. U pozadini su bile poznate vedute Ljubljane iz tridesetih godina dvadesetog stoljeća, promenada u Tivoliju, kupalište Ilirija ili pak Gorenjska sa stjenovitim planinskim vrhuncima u pozadini. Znači da je autor bio Slovenac, možda član onoga društva u Australiji, najvjerojatnije emigrant,

na sve i svašta naučen, no ovo što je sada čitao nije spadalo u političke govore i recitacije o domovini. Onda naleti na odlomak na kojem se zaustavi. Među opisanim ženskim osobama naleti na ime od kojega mu zadrhtaše ruke i zatreperi list na kojem je bilo napisano ime: Zala. Učiteljica Zala D. I na trenutak nije točno znao je li dijete ili starac, je li u nekom drugom gradu ili ovome, zidovi sobe su se zavrtjeli, trešnja pod prozorom pretvorila se u bijeli oblak, vrijeme i prostor sasuli su

“Ah, kak je to fino!” viknula je Zala na svojem mariborskom dijalektu. Njen uzvik sasvim me očarao. I previše. Micao sam se pod putenim zagrljajem njezinoga tijela i osjetio da neću više dugo izdržati. Ona je primijetila što se sa mnom događa, zaustavila se u svom jahanju iako se nije skinula s moga pimpaća koji je bio zaboden u nju. Samo se zaustavila i nježno me pomilovala po licu, skoro majčinskom kretnjom. Onda je polako, tamo nada mnom, otkopčala bluzu. Skinula je i grudnjak. Njene su grudi dotaknule moje lice. To me nije ama baš ništa smirilo, posebno ne zato što je onda počela opet – najprije polako, a onda sve brže – jahati kao da sjedi na bijelom lipicancu, a ne na meni, mladom i neiskusnom adjunktu. U tom času nisam više mogao zadržati svoju pohotu. “Dolazi mi”, prošaptao sam. A ona je u tom času sjahala, uzela me za drhtavog pimpaća i onda me dugo lagano masirala po cijelom tijelu. Bio sam zbunjen, no svejedno sam se osjećao nebeski. Smiješila se. “O, ti nestrpljivi dečko”, rekla je. “Nisi me sačekao.” Kratko je vrijeme još ležala uz mene, onda je

ustala, donijela ručnik i obrisala mi preznojeno tijelo, cijelog me je obrisala, prilično jako, tako da mi je postalo još toplije. Ručnik je bacila na stolicu i svukla suknju koju je prije, kad smo se našli u postelji, zasukala na bokove. Sad je do mene legla posve gola. Od njenih mi se dodira naglo počela vraćati snaga. Lipnik je skinuo orošene naočale. Dok ih je brisao, zamagljenim je pogledom vidio kako se na trešnjinu drvetu još uvijek miču grane, listovi

drhte, cvjetovi padaju na dvorišno tlo. Dolje je bilo sve bijelo. Obično bi, još jučer dopodne, pomislio: kakva šteta što će sve to pomesti. A prije toga zgaziti nježno cvijeće. Sada nije ništa od toga pomislio, bjelina mu je plesala pred očima, pomislio je: Što je sad ovo? Otkuda to? A prije negoli je počeo odgovarati na to stručno pitanje, pomisli da se zapravo našao u ulozi promatrača. Ne zna tko je to zapisao, kada, gdje, tko je bila ona, bio je to prizor u kojem se malo iz-

P H OTO : S ta nko Ab a dži ć

se poput slova na računalu koje je napao virus. Osjetio je vrtoglavicu zbog koje se morao primiti za stol. Kad je prošlo, znao je da ga nije uznemirilo ovo gotovo pornografsko gradivo već žensko ime koje se našlo usred toga popisivanja erotičnih doživljaja mladoga muškarca. Slutio je da bi to mogla biti ona, mlada učiteljica Zala, ne bilo koja Zala nego ona koju je poznavao i divio joj se i potajno ljubio u svome djetinjstvu, snagom koju ima dječja duša, ne samo duša, i tijelo. Ovo je pročitao:

gubio, kao da je i on ostao bez snage od nezadržive tjelesnosti, od sladostrasti te žene koja se nije mogla zaustaviti, priznao je da ne može prestati čitati, zašto da se pretvara pred sobom. Ne mogu prestati čitati. S tim mu se zaključkom naglo vratila snaga. Ovako je pisalo: Od njenih mi se dodira naglo počela vraćati snaga. Počela me milovati, a dirala je i sebe, po grudima i između nogu. Dotad još nikada nisam vidio ženu da masturbira. Dirala je mene i sebe, sebe sve više, a onda je počela nejasno uzvikivati stvari koje nisam sasvim dobro zapamtio. Bilo je nešto poput: “Ah, fino je… Dobro je… Vidiš što se događa… Kako ti raste… A sad ćemo nešto napraviti i za mene… Daj ga ovamo…” Rastvorila je bedra pa sam opet skliznuo u nestašnu žensku koja se igrala, no nije bila sasvim svoja… Sada se micala polaganije dok nije počela stenjati: “Da… da… sad sam i ja već sasvim blizu…”; teško je disala, sve me jače stiskala nogama i rukama, a onda je dosegnula nebesa, sretno, glasno, njezini su sokovi potekli po meni. Nisam se mogao suzdržati, još sam jednom svršio, ovoga puta u nju. Onda smo počivali i jeli jabuke. Razmišljao sam kako sam imao već dosta žena, no tako nešto još nikad nisam doživio. I to usred rata. Usred rata? Arhivaru Janezu Lipniku dugo je trebalo prije negoli je u svojoj glavi začuo pitanje: Usred rata? Arhivski stručnjak kopao je po njegovoj glavi. Promatrač ga dugo nije pripustio, pusti me na miru, rekao je, sad jedu

jabuke – zar je važno je li usred rata ili usred mira? Onda pročita da opisivač silnoga koitiranja nije usred noći mogao kući, zato se stvar nastavila. Kući nije mogao zbog policijskog sata, da je vozio bicikl cestom, mogla ga je zaustaviti talijanska ophodnja, možda ga uopće ne bi zaustavili nego samo ustrijelili, često su pucali bez upozorenja. Mogli su ga pogoditi Talijani koji su od samoga straha pred partizanima pucali po svemu što se micalo, a mogla ga je izrešetati i partizanska zasjeda koja je često pucala po svemu što se kretalo cestom jer oni se nisu kretali cestom, tamo su bili okupatori ili njihovi pomagači. Tako je sada Janez Lipnik razumio pitanje koje je ponavljao arhivski stručnjak u njegovoj glavi: Usred rata? I pitanje koje je s crnom slutnjom ponavljalo dijete u njemu, onaj dječak kojega je Lipnik sve ove godine već skoro zaboravio, onaj mali Janez: Je li to ona? Zala? Ako je htio doći do istine o Zali, morao je identificirati nepoznatog pisca erotičnih memoara. Pribrao se i počeo još jednom čitati različite dijelove teksta. No usprkos velikoj ustrajnosti i temeljitosti u tome nije imao velikog uspjeha. Anonimnog je autora, koji je brižljivo popisao sve doživljaje sa svim ženama koje su prošle kroz njegov život, bolje reći krevet, najprije nazvao Perverznjakom te to i zapisao na fascikl s njegovim bilješkama. A kad je tekst podrobnije pročitao, ustanovio je da opisivač svojih erotičnih dogodovština ima i sasvim ljudske crte, da ga je zapravo kod svih njegovih žena zanimalo i

nešto puno više od njihovih pukih tijela, zato ga je u svojoj evidenciji dugo vodio pod imenom Casanova. No, nepoznati erotoman nije imao ni literarni ni politički dar svoga velikog prethodnika. Politika ga zapravo uopće nije zanimala. Njome se morao baviti, kao i svi oni koje je usisao vrtlog Drugoga svjetskog i građanskog rata u Sloveniji. Imao je samo ponešto neobičnije ljudsko i muško srce koje bi ustreptalo kad bi u njegovu blizinu došlo žensko biće, i nekog vraga koji mu nije dao mira dok nije uznemirio i srce toga ženskog bića, dok ga nije, kao što se kaže, osvojio. Mogao ga je nazvati i Osvajačem, no to je previše podsjećalo na konkvistadore, na porušene gradove i popaljene kutke ženskih duša. A ovaj se pak samo zaljubljivao, nije bio zaljubljen u ženski rod općenito, zaljubljivao se u svaku žensku ponaosob i u svaku iznova. Osim toga, iza sebe, ako se ikako moglo, nije ostavljao suze i emocionalnu pustoš nego prijateljske rastanke, pisma puna razumijevanja, fotografije i ugodne uspomene. Zato je na njegovom fasciklu do neraspoznavanja precrtao riječ Perverznjak, precrtao je Casanovu i zapisao jednostavno: Ljubavnik. Nakon kratkog razmišljanja dodao je riječ Veliki. (hrvatski prijevod romana Drvo bez imena uskoro izlazi u izdanju nakladničke kuće Meandarmedia)

Intervju

Željko IVANKOVIĆ___ Tijesno je u hrvatskoj poeziji

RAZGOVARALA DARIJA ŽILIĆ

Darija Žilić: Upravo je objavljena knjiga Čitati Ivankovića u Sarajevu u kojoj je kronološki prikazan cijeli prošlogodišnji književnointelektualni skandal, u čijem si središtu bio upravo ti, odnosno tvoj feljton. Možeš li čitateljima ukratko reći o čemu je riječ? Željko Ivanković*: Stalno i uporno tvrdim da u BiH nitko ništa ne čita i onda mi se to na dramatičan način potvrdi. Moja knjiga eseja Tetoviranje identiteta, objavljena 2007, nakon drugog izdanja 2009, nekim je slučajem jednim dijelom feljtonizirana u sarajevskom dnevnom listu Oslobođenje. Feljtonizirano je u dvadeset i šest nastavaka osam eseja koji se bave društvenom stvarnošću, a u svezi s kulturom, književnošću, mitomanijom i sl., ali samo je jedan od njih (Fundamentalizam: redukcija ideja za apsolutizaciju vlasti), pa i tu tek jedan segment (onaj koji u

povodu knjige Čitati Lolitu u Teheranu tretira društvenu poziciju žene i neke prakse islama u djelima pisaca iz dominantno islamskih društava: Mahfuz, Pamuk, Hoseini, Nafisi...), “izazvao” iransko veleposlanstvo u Sarajevu na reakciju. Točnije – na žestok napad na mene. Mogla je, dakle, moja knjiga izaći u ne znam ni ja koliko izdanja, ona je nevažna i nepostojeća dok je pod svoje nisu uzele dnevne novine, a vi dobro znate da priređivanje feljtona, njegova redakcijska obrada, naslovi, podnaslovi, međunaslovi, izbacivanje fusnota i sl. nisu stvar autora, nego čovjeka u dnevnim novinama zaduženog za takvu stvar. Na mene se, dakle, u nečuvenom diplomatskom skandalu sručila u mojoj zemlji strana ambasada, a praktički preko nje – cijela jedna zemlja, “čuvarica i braniteljica svjetskog islama”. Što to znači danas u

vrijeme povampirenog svjetskog islamizma, ne treba ni govoriti...

Žilić: Feljton su zapravo činili prilagođeni eseji iz knjige Tetoviranje identiteta u kojoj se baviš prije svega političkom mitomanijom. Koje su osnove bosanskog nacionalizma, u čemu je njegova opasnost? Ivanković: Da, rekoh, feljton je izlazio od 10. svibnja do 4. lipnja 2009, a feljtonizirano je osam eseja među kojima su oni o društvenom, političkom i kulturološkom stanju u suvremenoj BiH. Poglavito oni gdje je osobita pozornost posvećena kulturno-povijesnoj i mitskoj slici svijeta kako se ona nadaje u recentnoj društvenoj i političkoj stvarnosti BiH, a nakon krvavoga rata i sa svim recidivima oštro podijeljenog društva, s nacionalističkom histerijom, borbom za bolju prošlost u ne-

dostatku ozbiljnih projekata za kakvu-takvu sigurnu sadašnjost i bolju budućnost... Mitska slika svijeta koju sebi stvaraju nacionalni mitomani u BiH nije nešto što vi u Hrvatskoj ne znate, samo što je to u nas pomnoženo barem s tri (nacije, vjere, tradicije, povijesti, kulture...) i mnogostruko umnoženo “nedovršenim ratom”, dejtonski nedovršenom državom, tranzicijskom devastacijom i katastrofalnim socijalnim statusom svih građana... Mene je sve to zanimalo kao kulturnjaka, kao pisca, esejista, i svu sam tu problematiku tretirao uglavnom kroz recentne knjige tipa Srpska strana rata I-II Nebojše Popova ili već pobrojanih književnih djela koja nam dolaze iz islamskog civilizacijskog kruga (Afganistan, Egipat, Iran, Turska...) ili odčitano kroz naočale društvene sociopatologije kako su to na bolji način od mene činili npr. Beograđanin Ivan Čolović ili moj zagrebački prijatelj Ivo Žanić. E sad zamislite, u brk svima spočitnete njihov nacionalizam, manipulaciju mitologemima, politiziranje srednjovjekovne povijesti, smiješnu utrku za bolju prošlost, a reagira se samo s islamske strane... Za srpskim sindromom nepristajanja na ravnopravnost (sjećamo se Orwelove Životinjske farme!) i traženja prava u BiH za sebe koje su Srbi imali ili mislili da im pripada u Jugoslaviji, poveli su se bošnjački klero-nacionalisti, koji ispred svega nacionalnog guraju na srednjovjekovni način shvaćeno vjersko. A ako im kojim slučajem išta spočitnete, proglase vas islamofobom... A sve na valu doista čudne (manje ili više opravdane) zapadnjačke histerije nakon njujorškog 11. rujna... Opasnost bosan-

skog nacionalizma je, dakle, u tome što su u pitanju tri i hrane jedan drugoga perpetuirajući sve već viđeno i znano o tome, na užasno niskoj etnokonfesionalnoj razini, a u društvu koje jedva da je ikad dotaknuo jedan demokratski vjetrić sa Zapada, pa živi neku svoju istočnjačko-zapadnjačku shizofreniju, razrokost, plašim se reći i – nepovratnu razjedinjenost...

Žilić: U spomenutoj knjizi ističeš i diskontinuitet bosanske povijesti, naglašavaš i pogubnost “pohlepe za prošlošću”. Možeš li pojasniti? Ivanković: Da, to je podnaslov moje

BiH je doista stoljećima podijeljeno društvo koje živi svoje nevjerojatno kompleksne paralelizme u trajnim povijesnim diskontinuitetima. Pa danas u BiH, nakon ludila srpskog i hrvatskog nacionalizma, imate “reprizu” bošnjačkoga. Gotovo na isti način na koji je Vuk Drašković govorio o srpskoj “boljoj prošlosti”, islamski kleronacionalisti u BiH nude nam u svojoj pohlepi za prošlošću (ne zaboravite, tko posjeduje prošlost, posjeduje sadašnjost i budućnost!!!) svoj zlatni vijek, pa i osmanskoj Bosni, kao da to išta znači naspram silne zaostalosti islamskih društava i zemalja i užasnih totalitarnih režima koji danas vladaju

Opasnost bosanskog nacionalizma je, dakle, u tome što su u pitanju tri i hrane jedan drugoga perpetuirajući sve već viđeno i znano o tome, na užasno niskoj etno-konfesionalnoj razini, a u društvu koje jedva da je ikad dotaknuo jedan demokratski vjetrić sa Zapada, pa živi neku svoju istočnjačko-zapadnjačku shizofreniju, razrokost, plašim se reći i – nepovratnu razjedinjenost... knjige. Vidite, kad je počela velikosrpska histerija uoči raspada Jugoslavije, Vuk Drašković je volio reći kako su Srbi jeli priborom za jelo kad se na engleskom dvoru meso čupalo zubima ili kako je svaka taraba u Srbiji starija od SAD-a, a da nitko zdrave pameti nije rekao: “pa šta onda sve i da je to istina?” I kakve to veze ima s tadašnjom, fašistički povampirenom Srbijom? Što se time htjelo reći? Samo onaj tko nema što pokazati ili dati svijetu danas, govori o smiješnim i glupim, dalekim faktima prošlosti, ako su uopće fakti u pitanju...

u tom civilizacijskom krugu. Devedesete su godine pokrenule veliko takmičenje za prošlost (sjećamo li se još uvijek Šovinističke farse?), ali samo za onaj njezin ljepši dio, idealizirajući je, mitski je izgrađujući, dopisujući, falsificirajući je... I, naravno, ta se i takva prošlost (ustvari, nepostojeća, doli u glavama mitomana), kako sam napisao u jednom svome eseju, počela uspoređivati, ali ne s tuđom najboljom nego s najlošijom kod drugoga. Svoje najbolje “mi” počeli smo porediti s najgorim “oni”. Dakle, ne najbolja reprezentacija BiH protiv najbolje reprezen-

tacije Hrvatske ili Srbije, Brazila ili Španjolske, nego naša najbolja reprezentacija protiv predstavnika seoske lige Srbije, Hrvatske... Usporedba neusporedivog, valjda je jedino u toj vrsti nacionalizma moguća! To je kao da uspoređujete vrijeme francuskih enciklopedista s vremenom nacionalsocijalizma. Ništa lakše nego iz toga dokazati kako su Francuzi kulturna nacija, a Nijemci divljaci... Naprosto suludo!? Bolesno! To je pokazivanje nevjerojatne pohlepe za prošlošću (kao da je ona naša, sve da je i bez ijedne jedine mrlje ili kao da ona išta govori o nama današnjima?!) dok oko nas vlada od svakog smisla ispražnjena sadašnjost i na sve strane nuđena besperspektivnost. Bijeg od sadašnjosti nije neobičan i nepoznat. Taj je bijeg kroz povijest stvarao najljepše priče, bajke, mitove, religije, ali oni doista nemaju nikakve veze s društvenom stvarnošću koju živimo niti bismo iz toga trebali izvlačiti ikakve zaključke, a pogotovu nekakva prava i privilegije... Zna se gdje je mitu mjesto. Ovako pak, mitomanija koju žive ova naša tranzicijska, neiživljena društva, katastrofalno nas usporava na putu ozbiljnog civiliziranja zapadnjačkog tipa, o kojemu toliko govorimo i u koje se toliko (deklarativno) kunemo. A mi se, znamo to još iz prošlog sustava (Druže Tito, mi ti se...), tako servilno volimo kleti u bilo što i bilo kome...

Žilić: Neki su tvoji eseji posvećeni “poremećenosti govora o jeziku u Bosni i Hercegovini”. Koji su uzroci te “poremećenosti”? Ivanković: Da, bavio sam se u svojoj knjizi i jezikom u BiH. Generički jedan jezik, hajde nazovimo ga novoštokavskim, u svoje četiri izrazito fun-

dirane tradicije i snažno nacionalno obojene realizacije, u danas doista četiri standarda, htjeli mi to priznati ili ne, jesu četiri jezika. Naravno, bili su to i prije i ništa nije od jučer ili samo od jučer. No, zanimljivo je pratiti što nacionalna mitologija i, osobito, mitomanija, u službi najnižih političkih strasti uradi od i toga. Od jezika, od njegovih “intelektualnih” protagonista, a onda i novojezičnih novo-normativaca, tj. jezikoslovaca podanika vulgarno shvaćene i prononsirane nacionalne ideje. I tu se vidi koliko je, kao uostalom i drugdje, izgrađivanje vlastitoga (nacionalnog!) identiteta (a onda i jezičnog!), tako bijedno šovinistički skopčano s negiranjem Drugoga. Dakle, da bih ja postojao, tebe mora ne biti. To jest, ja postojim po tome što nisam ti. Ali nakon toga, najbolje je da ti više ne postojiš! To jest: ti si ja, ti si neosviješteni ja. Vrijeme je da to shvatiš. Ako ne znaš tko si – ja ću ti reći. U vjeri, naciji, jeziku... I tad počinje ona već spomenuta utrka: tko je stariji, ljepši, pametniji, tolerantniji, bolji, koga ima više... Tako i u jeziku. Primjerice, mediji u rukama Bošnjaka koji su do unazad desetak-petnaest godina, povodeći se za Srbima, ismijavali Hrvate zbog dužnosnika, putovnice, dopredsjednika, veleposlanstva i sličnih riječi sad su počesto veći katolici od pape. Jer, trebaju se žestoko distancirati od Srba. Pokazati da nisu Srbi! Uostalom, to su radili i Hrvati koju godinu prije. A Srbi bi opet da je sve to srpski i da smo svi Srbi; Hrvati da im Bošnjaci kradu jezik; a Bošnjaci da pokažu kako nisu ni Hrvati, prihvatili se turcizama, navijaju za Tursku, zovu je svojom majkom... Ma čista rašomonijada! Nama doista treba neki naš Akutagawa za neki bosanski

Rašomon. Kod nas definitivno vlada mržnja, rat malih razlika. Mi ne znamo biti samo to što jesmo, samo MI. Nacionalna neiživljenost, nesnalaženje u vlastitim identitetima, nesigurnost i nedostatno samopouzdanje u vlastitost... Sve to jako frustrira, rađa nove komplekse, a još niti stari nisu prevladani... A onda se kompleks manje (nacionalne, vjerske...) vrijednosti pretvori u svoju suprotnost – agresivnošću prikrivenu nacionalnu ne-svijest. Pa vjekovima podijeljeno bosanskohercegovačko društvo, u kojemu jedni gledaju u Vatikan, drugi u Stambol, treći u Moskvu, u nekom postdejtonskom varijetetu učini da Hrvati gledaju prema Zagrebu, Srbi prema Beogradu, a Bošnjaci, nejaki da budu u BiH ono što su Srbi bili u Jugoslaviji, prema Istanbulu, Teheranu ili kamo već... Ma, luda kuća!!!

Žilić: U svom književnom radu angažiran si, propituješ društvo i društvene devijacije, a pritom ne želiš biti sveden na marcuseovskog “čovjeka jedne dimenzije”. Kako se uopće osloboditi te “tetoviranosti” koja je društveno nametnuta, kako da društvo “ozdravi”? Ivanković: Jednostavno ne pristajem biti čovjek jedne dimenzije, kako me neprestano neka politika hoće vidjeti. Jučer klasno, danas nacionalno ili religijski... A čovjek ima stotinu identitarnih značajki. Svaka od tih značajki nas tetovira za cijeli život i identitet nije okamina, jednom zauvijek zadan entitet s precizno ucrtanim granicama i strogim smrknutim graničarima na njegovim rubovima, graničarima poput onih koje sam gledao uz Berlinski zid s istočne njegove strane... Identitet je dinamična, tranzitivna kategorija... A ideologija ga želi svesti

na statično intranzitivno jedno, na ono krajnje vulgarno, upotrebljivo, podesno za manipulaciju. Ona je, ideologija, ona Prokrustova postelja koja ne zna što bi s ljudima ako oni nisu obična brojka koja se broji kao ovaca u stadu ujutro kad se izgone na pašu i navečer kad se vraćaju u torove... A intelektualac, pisac, tu sam potpuno suglasan s Heinrichom Böllom, mora se umiješati (jer je to jedina mogućnost ostati realističan!), mora biti moralno i intelektualno dio svoga svijeta i svoga vremena. Biti do kraja aktivno odgovoran!

Naravno, tek kasnije to i sami shvatimo, život nas tome nauči. Kad ga izgubimo ili kad nam zavičaj postane mjesto gdje su nam grobovi naših najbližih... Da, ovaj rat mi je uzeo zavičaj i na konto dodao nove grobove. Da, ovaj rat mi je do kraja dao zavičaj. Oporučno me zadužio! Zavičaj tako postaje mjesto kojemu se čovjek vraća. I nije taj osjećaj, ta spoznaja ni samo racionalna, ni samo emocionalna, ima tu, smijem li i to reći, i nešto instinktivno, nešto duboko biološki

određeno...

Žilić: U svom pjesništvu propituješ Boga, ne negiraš ga, ali je prisutna desakralizacija, ili pak ironija kada se o Bogu poetizira... Ivanković: Ma misliti Boga nije ništa novo, zapravo pitam se može li ga se ne misliti. No, ne prihvaćam ga ni na jedan od “organizirano-religijskih” načina. Čovjek se, misleće biće se, a kamoli netko tko je pisac,

Ivanković: Zar ima pisac kod koga nije? Marquezov Macondo nam je trebao za to da bismo otvorili oči? Ima li Andrića bez travničkog kraja? Što je Krleža bez Zagreba? Ili...? Da, zavičaj je ono prvo identifikacijsko mjesto, tamo smo prvi put svijet ugledali, osjetili mu sve čari, tamo smo ne samo udahnuli prvi zrak, nego i čuli prve priče, bajke, legende... On je mjesto najranije formativne čovjekove faze, one na koju Freud misli kad kaže: Djetinjstvo je otac čovjekov...

Ž e ljko i va nkov i ć

Žilić: Česta je tema u tvom književnom radu promišljanje zavičaja, do kojeg dolazi baš onda kad se od njega odmaknemo, jer “zavičaj ti/daruje/tvoj prvi odlazak/ tvoj prvi grob”...

mora svaki dan, ima razloga svaki dan hrvati s Bogom, jer se hrve sa životom i smrću, s prolaznošću... A koje je to mjesto prema kojemu se samjeravamo, ako nije stvarnosnost smrti i stvarnosnost ili fikcija Boga, ma što to značilo u literarnom, filozofskom ili teološkom smislu...? Takvog Boga ne negiram. Takav je Bog istovremeno i sakraliziran i desakraliziran. Ja negiram Boga kakvog nam ga pokušavaju nametnuti kojekakve religije i njihove institucionalno organizirane, najčešće rigidne zajednice... Taj mi je Bog i tužan i smiješan i tragičan, i nimalo me, ama baš nimalo ne zanima, jer tad je užasno reduciran i nije dostojan ni običnoga mitskog Zeusa... No, da i taj me Bog fenomenološki zanima, kao i bilo koji društveni fenomen ili kao literarni junak, kao Bog iz bilo kojeg mita, legende, priče...

Žilić: Književni teoretičar Enver Kazaz uočio je da se rat u BiH reflektirao na tvoje pjesništvo tako da se odmičeš od postmodernizma prema etičkom angažmanu, nostalgiji, zavičaju. Zanimljivo je i da nerijetko referiraš na srednjeeuropsku literaturu, unosiš egzistencijalističku tematiku, ali i ironiju prema mitomaniji, npr. u pjesmi Tijesno je u hrvatskoj poeziji... Ivanković: Ne znam pisca, čovjeka uopće kome se rat nije ili ne bi umiješao u život i na neki ga način promijenio. Ja ne znam, doduše, ni jesam li bio u tom postmodernizmu, niti znam gdje sam sada, ali ja sam doista etički i estetički vjernik, a rat je uistinu onaj topos (rat je otac svih stvari – reče li ono filozof?) prema kojemu se sve, pa i ta “vjera” samjerava. Rat, dakle, doista provocira i etič-

ki angažman i nostalgiju... Sjetimo se općih mjesta svjetske literature... Odisej? Da, baš on! Ironija i infantilnost također su legitimni literarni obrambeni mehanizmi... A pokazalo se da mi to “ide od ruke” još u knjigama iz rata (primjerice Tko je upalio mrak?)... Rat se izgleda najbolje vidi iz neke iskošene perspektive. Čak i kad ga živite s nekim osobnim tragedijama, dakle nužno s povišenim pathosom, onim što čovjek piše ne smije se “odati”!

ako je ovdje uputno generalizirati, u samoj biti stvaralaštva, dakle i pisanja. Ono što ne može “propitati” poezija, to “propitujem” u romanu, u priči, u eseju... Da, u knjigama priča najčešće propitujem mitsko, prostore mitskog, one šifre mitskog koje kriju samu bit življenja. A u romanima istraživao sam neke intelektualne dileme koje čovjeku nameću različite životne dobi, a u srazu s ljubavi, sa ženom kao ogledalom, kao onim drugim kroz ko-

Mitomanija koju žive ova naša tranzicijska, neiživljena društva, katastrofalno nas usporava na putu ozbiljnog civiliziranja zapadnjačkog tipa, o kojemu toliko govorimo i u koje se toliko (deklarativno) kunemo. A mi se, znamo to još iz prošlog sustava (Druže Tito, mi ti se...), tako servilno volimo kleti u bilo što i bilo kome... A Srednja Europa je doista mjesto kome, osjećam to, duhovno pripadam ne samo primarnim obrazovanjem, nego i svim onim potonjim intelektualnim i emocionalnim formatiranjem. Ona je moj širi duhovni zavičaj, tako da moje referiranje na srednjoeuropsku kulturu, umjetnost uopće i književnost doživljavam kao i referiranje na fizički zavičaj. I to je također jedan od toposa koji me “tetovirao” i s kojim se do neke mjere identificiram.

Žilić: Zanimljivo je i tvoje propitivanje bajkovitog, promišljanje duhovnosti, duha i tijela, kao npr. u romanu Dodirom i svijet poče, u kojem se baviš upravo konverzijom... Ivanković: Propitivanje je uopće,

jega sami sebe najbolje spoznajemo ili raskrivamo... Propitivati se kroz drugoga, najbolji je način spoznavati sebe, a ne postoji vjerojatno snažniji duhovni lakmus za takvo što od ljubavi ili ako baš hoćete od najkompleksnijih i najsuptilnijih odnosa pod nebom – odnosa sa Ženom. Konverzija? Konverzija je ili bi trebala biti stalno čovjekovo stanje, dakle proces, a ne statičko stanje: jučer jedno, danas drugo. Trajno misliti sebe i svijet, trajno živjeti sebe u svijetu punim kapacitetom, punim duhovnim, intelektualnim ili emocionalnim plućima, znači trajnu konverziju, trajnu tranziciju... No, dakako, tu postoje i konstante, ma kako i one bile podložne mije-

nama... Konstante, koje sam gore simplificirao kao “etički i estetički vjernik”, a koje bi podrazumijevale opće vrijednosti humaniteta prema kojima nam se ravnati, bili i ne bili praktični ili institucionalni vjernici

Žilić: Premda si objavio tridesetak knjiga i to u Bosni i Hercegovini, ali i u Hrvatskoj, čini se da je izostala recepcija tvog književnog rada u hrvatskoj kritici, koju itekako zaslužuješ.

no, ako je dobre volje, i do zadnje postaje do koje može dobaciti ZET. Pa do jučer Zagreb nije bio čuo ni za Vitomira Lukića, Veselka Koromana, Iliju Ladina... A ni danas nije baš mnogo bolje... I ne znam je li ovo za đavolji smijeh ili za Bogu plakati...?! Dakle, nemam u tom smislu iluzija. Jer, rekoh negdje na početku, u BiH nitko ništa ne čita. Ali ni u Hrvatskoj nije bolja situacija. Odnosno, svi koji čitaju, čitaju

Jednostavno ne pristajem biti čovjek jedne dimenzije, kako me neprestano neka politika hoće vidjeti. Jučer klasno, danas nacionalno ili religijski... A čovjek ima stotinu identitarnih značajki. Je li razlog tome što si zapravo prisutan u dva kulturalna konteksta, pa te se ne može “smjestiti” ili..? Ivanković: Ma uopće je to tako u Zagrebu s recepcijom svega što dolazi iz Bosne i Hercegovine. Malo sam (recepcijskog) prostora dobio 1995. i 1996. kad su mi u Zagrebu objavljene neke važne knjige (700 dana opsade; Tko je upalio mrak?; Ljubav u Berlinu), ali Zagreb već gotovo stoljeće (od Andrića naovamo) ima problem sam sa sobom, kako sam to nedavno pokazao u jednom svom tekstu u Gordoganu, pa bih se silno iznenadio da je sad drukčije. Zagreb je do jučer gledao u Beč, potom u Beograd, a sad... U Bruxelles? Zagreb je Hrvate u BiH otkrio u ovom ratu, pa i to na najgori mogući način, a hrvatske pisce iz BiH počinje prepoznavati tek kad mu dosele u strogi centar grada (Šimić, Šop, Ladan...) ili eventual-

još samo svoje prijatelje. Jedni druge čitaju i jedni drugima za života podižu spomenike... A da netko u Zagrebu, čak i onaj koji je plaćen za to, čita tamo neke pisce iz Sarajeva ili... Ma hajte, molim vas. Pa Zagreb ima previše već i svojih genija... Uostalom, već sam nešto od toga “rekao” u pjesmi koju si kao ironijsku već spomenula, u pjesmi Tijesno je u hrvatskoj poeziji...

*Željko Ivanković, pjesnik, pripovje-

dač, romanopisac, esejist, radio-dramski pisac, književni kritičar, prevoditelj, publicist i novinar, rođen je 29. kolovoza 1954. godine u Varešu. Živio i radi u Sarajevu. Uređivao je, kao urednik ili glavni urednik, različite periodične publikacije (nekima od njih je i /su/osnivač), među ostalima i: Lica (1979.–81), Život (1985.–89), Dalje (1991.–92), Obzor (1991), Herceg Bosna (1991.– 1992), Radovi Hrvatskoga društva za znanost i umjetnost (1993.–97, 2007.-2008) Stećak (1994.), Hrvatski i bošnjački tjednik (1994.–95), Slovo (1994.–97), BiH Kult (1998–99), Novi Izraz (1998.–), Revija slobodne misli 99 (1999.–2005), Bobovac (1999.–2008), Vjesnik Franjevačkog samostana sv. Luke (2007. – 2008) Uredio je i za tisak priredio cijeli niz djela iz svjetskih, hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti, djela iz dječje književnosti, lektirnih izdanja, te historiografskih i publicističkih djela, a bio je suradnikom ili je zastupljen u uglednim projektima: Bosanskohercegovačka književnost u 50 knjiga, Bosanskohercegovačka književnost za djecu u 25 knjiga, Muslimanska književnost u 25 knjiga, Bošnjačka književnost u književnoj kritici u 6 knjiga. Zastupljen je poezijom, prozom i esejom u nizu antologija i panorama hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti u BiH, Hrvatskoj i svijetu. Zastupljen je i u antologijskom izboru Hrvatske književnosti za djecu u 25 knjiga, te u Izboru priča hrvatskih pisaca za djecu u BiH, kao i u lektiri i čitankama za osnovne škole u BiH. Sam je koautor četiriju čitanki za osnovnoškolsko obrazovanje (V.-VIII. razred). Dobitnik je književnih nagrada za poeziju, esej i radiodramu na uglednim

anonimnim natječajima u zemlji, kao i za priču na međunarodnom natječaju Serra 1999. (treća) i 2001. (prva), dok je za knjigu eseja (D)ogledi, III dobio 2000. godine prestižnu nagradu Antun Branko Šimić. Na 22. sajmu knjiga u Sarajevu (2010) proglašen je najboljim urednikom za monografiju Stećci. Pojedini eseji, proza i poezija, kao i publicistički prilozi, prevedeni su mu na engleski, njemački, francuski, talijanski, katalonski, češki, poljski, turski, švedski, norveški, danski, mađarski, albanski, makedonski, slovenski i esperanto jezik. Uz sudjelovanje na nizu međunarodnih konferencija i simpozija, boravio je i na studijskim gostovanjima: Humboldtov Univerzitet u Berlinu 1985. (četiri mjeseca), Zaklada Lion Feuchtwanger u Los Angelesu 1996. (tri mjeseca) i Heinrich Böll Haus Langenbroich 2000. (četiri mjeseca). Zastupljen je u uglednim domaćim i stranim publikacijama tipa Who is who, leksikonima i enciklopedijama, a sam je suradnik Hrvatske enciklopedije i Hrvatske enciklopedije BiH, u kojoj je i urednik. Objavljene knjige: Nešto od onog što jest, Sarajevo, 1978. (poezija), Utrka puževa, Sarajevo, 1982. (poezija), Vri-

jeme bez glagola, Sarajevo, 1986. (poezija), (D)ogledi, Tuzla, 1987. (studije, eseji, kritike), Priče o ljubavi i smrti, Banja Luka,1989. (priče), Urušavanje slike, Sarajevo, 1990. (poezija), Zvjezdangrad, Sarajevo,1990./Wuppertal, 1995./ Sarajevo, 2000./Sarajevo-Wuppertal, 2005. (priče za djecu), Dodirom i svijet poče, Sarajevo, 1992./ Zagreb-Sarajevo, 2006. (roman), 700 dana opsade, Zagreb, 1995. (dnevnik), Izgubljeni zavičaj, Ljubljana, 1995. (poezija), Ljubav u Berlinu, Zagreb, 1995./Sarajevo, 1995. (roman), Tko je upalio mrak?, Zagreb, 1995./Sarajevo, 2000. (proze), (D)ogledi, II, Zenica, 1997. (studije, eseji), Traženje zavičaja, Zagreb, 1997. (poezija), Izbor poezije, Sarajevo, 1999. (poezija), Pisci franjevci vareškog kraja, Split-Vareš, 1999. (esej), (D)ogledi, III, Mostar, 2000. (studije, eseji, kritike), Nove priče o ljubavi i smrti, Zagreb-Sarajevo, 2001. (priče), Na marginama kaosa, Sarajevo, 2001. (eseji i studije), Raskoš, hladna mjesečina, Zagreb, 2002. (poezija), Odrastanja, Sarajevo, 2002. (priče za djecu), Vareške priče, Vareš-Wuppertal, 2003. (izbor priča), Izbor priča hrvatskih pisaca za djecu u Bosni i Hercegovini, Sarajevo-ZagrebWuppertal, 2005, Izbor pjesama hrvatskih pisaca za djecu u Bosni i Hercegovini, Sarajevo-Zagreb-Wuppertal, 2005,

Isus je pročitao novine, Sarajevo, 2006. (izbor poezije), Tetoviranje identiteta, Sarajevo, 2007, 2009. (studije i eseji), Dnevnik melankolije, Sarajevo, 2008. (poezija), Čitati Ivankovića u Sarajevu, Sarajevo, 2010. (polemike). Prijevodi: Mozart: Pisma ocu, Banja Luka, 1990, 1991, 2003, Priče stare Kine, Sarajevo, 1991, Heinrich Böll: Potraga za čitateljem, Sarajevo, 2001, G. A. Bürger: Pustolovine baruna Münchhausena, Sarajevo, 2003. (koautorstvo s Romanom Ivankovićem), Israel Zwi Kanner: Židovske priče, Zagreb – Sarajevo, 2007, Mozart: Pisma, Zagreb, 2007, Hans Küng: Izborena sloboda. Sjećanja, Rijeka – Sarajevo, 2009. (koautorstvo s Romanom Ivankovićem)

SKICA za portret

Željko IVANKOVIĆ___ TRI VAREŠKE PRIČE

S MATANOM NA PUT KRIŽA

što da ti pričam o Uskrsu? Uskrs je u našim djetinjstvima, za razliku od Božića koji je isijavao radošću, imao neku ozbiljnu i tragičku notu. Ne, nije ni jedno ni drugo u našim dječjim glavama bilo skopčano sa samim blagdanom koliko sa svim onim što mu je prethodilo. Sa življenjem onoga nadolazećeg, s nadanjima i nekim naročitim iščekivanjima. Čekanje i u njega ugrađivan drhat nestrpljivosti, dječje nestrpljivosti, bilo je ono što je blagdanu davalo posebnu draž.

Božićnu je radost pripravljao sveti Nikola s darovima, rast pšenice zasijane na svetu Luciju ili snijeg kao izvor svekolike dječje radosti. Uskrs je, međutim, dolazio s golim granama, s prirodom koja se još nije trgnula iza sna, s umorom od duge i teške vareške zime koju su nam takvom dodatno činile zabrinute oči naših roditelja i njihove sumorne priče o sku-

poći i teškom životu. A na poseban način – ozbiljnost korizme, dugi post i sva odricanja, koja, uz svu našu neimaštinu, jedva da smo razumijevali. Jesmo osjećali neku mističnu snagu Isusove muke, ali bila nam je daleka, osim kad bi u naše dječje misli i igre donijela naglašenu mjeru sputanosti za što su bili zaduženi opomene ili prijekori naših roditelja koji su za sve naše želje imali isti odgovor: - Pa, korizma je! Sva se radost Uskrsa vezivala uz bojanje jaja dan uoči blagdana i njihovo razigrano, raskošno šarenilo na uskrsno jutro, s gotovo dječjom raskalašenošću tucanja jajima. Možda još i umivanje u cvijeću ujutro na Cvjetnicu?! Ali taj bi dio kratkotrajne radosti brzo bio prekriven teškim velom Velikoga tjedna. Dramu Uskrsa, pak, u naše je svijesti prizivalo prikazanje Put križa koje ni-

pošto nismo htjeli propustiti, pogotovu ne otkad se, reklo bi se niotkud i iznenada, u njemu svojim udjelom pojavio Matan. Matan Vrhovac. Nema tko ga nije znao. Nije se jedino znalo je li bio veći vjernik ili pijanac... Naše, dječačko ministrantsko sudjelovanje u ozbiljnosti drame Put križa davalo je i nama na važnosti. To što smo, po naknadnim mjerilima, bili tek mali statisti u velikoj drami koja je spajala zemaljski dio predstave s onim historijskim ili nebeskim koji se odvijao na slikama obilježenim rimskim brojevima i poredanim uokolo po zidovima naše male crkve, nije nam oduzimalo na značaju. Tim više što u školskim priredbama nismo mogli sudjelovati. Mala dramska predstava, podijeljena u četrnaest kratkih slika, pa još u crkvi, na mjestu i u vrijeme kad ozbiljnost i odgovornost planetarno vežu nebo i zemlju, činilo nas je dijelom

velike predstave. I to važnim dijelom! Odvajalo nas je od običnih vjernika nekako više nego za vrijeme nedjeljnog ministriranja. Spomenuh Matana!? Da, s njim je naša predstava dobila dimenziju više. Premda je, pritom, Matan nas, našu ulogu i našu važnost u predstavi bacao u sjenu. No, nismo marili, što pored Matana, nitko više nije imao važnost. Nitko. Čak ni stasiti kapelan koji je vodio Put križa i kojemu su sve oči bile upravljene! Pa ni Poncije Pilat, ni Veronika i njezin čudesni rubac, ni posve slučajni junak Šimun Cirenac. Isus i Matan su s Matanovim dolascima na Put križa postajali glavni likovi drame koja je, premda s potihim ili prigušenim hihotanjem, počela dobivati posve novu mjeru. Rekao bih – ljudskiju mjeru. Već u crkvenom dvorištu, na samom ulazu u crkvu, na najvažnijem mjestu ljudskog susretanja u našem mjestu, moglo se vidjeti kako Matan iz svoga šarpelja s vremena na vrijeme čvornatim prstima starog rudarskog radnika vadi plôsku zamotanu u ofucane i zamašćene novine i poteže kratke gutljaje iz nje. Drugo muškinje koje bi stajalo blizu njega nećkanjem iskazivanim vrtnjom glave oko vratne osi, odbijalo bi ponuđenu plôsku. Što zbog korizme, što zbog mjesta na kojemu je nuđena, što zbog onoga tko ju je nudio, što... Matan, međutim, ni upola nije bio uporan u nutkanju, koliko u vlaženju vlastitoga grla. A onda bi, kad bi već svi ušli u crkvu, ušao i on, kleknuo na velika koljena na klecalo iza posljednjeg reda klupa s muške strane i nalakćen na naslon pred sobom, posve sabran u tišini, če-

kao početak Puta križa. I već uz prvu postaju, dok je još Pilat prao ruke od svoje krivnje, Matan bi od cigareta i alkohola promuklim baritonom poluglasno, uz prvi gutljaj, najavio svoje sudjelovanje u drami muke Isusove i početak komentiranja prikazanja: – Ne daj se, moj Isuse! Bio je to najbolji znak da je Matan već dobrano pripit inače bi izdržao barem do postaje Isus pada prvi put pod križem kada bi se tek oglasio bodreći Isusa. A onda se njegov predani vjernički glas mogao čuti u zajedničkoj zborskoj molitvi što se akustičnim prostorom dizala do oslikanoga crkvenog svoda. No, ne zadugo, jer bi se domalo u tišini crkve, dok kapelan i tri ministranta pobožnim korakom, prateći križ, idu k novoj postaji, začulo šuškanje novina a odmah potom i Matanov glas: – Živio, moj Isuse! Njegovu prisnu suosjećajnost s Isusom od nove bi postaje potvrđivalo Matanovo revnosno, glasnije od ostalih, sudjelovanje u vjerničkim odgovorima na kapelanovu predmolitvu. Tiho smijuljenje koje smo s teškom mukom suzdržavali pućenjem usana i napuhivanjem obraza, nije moglo ostaviti ni kapelana posve mirnim i hladnim. I njemu bi se na tren krajičci očiju i usana nasmiješili. No, to smo vidjeli samo mi ministranti dok je njegov pogled bio okrenut k zidu i uvis ususret novoj postaji. Potom bi, iznenada i neočekivano, sve nakratko potonulo u neku hladnu predvečernju tišinu. Okretanje u pravcu posljednje klupe, gdje bi se trebao nalaziti Matan, otkrilo bi njegovo kratkotrajno potonuće u starački i alkoholni san. Mir i tišinu, svu dostojanstvenost Puta križa

i metafizičku uzvišenost, Matan bi ponovo uprizemljio u ljudsku dramu kad bi kapelan svečanim molitvenim poluglasom pred devetom postajom rekao: – Isus pada treći put pod križem. I dok su vjernici prizivani slici još jednog krvavog Kristova posrtanja, iza sna, kao dodirnut laganom rukom anđela, Matan bi se prenuo i dao do znanja da se vratio u prikazanje: - Puno, brate, puno. Ne daj se, moj Isuse! Uh! – odazvao bi se on bolnim prigušenim uzdahom, a crkvom bi se pronio tih žubor i komešanje koje bi Matan iskoristio za novo šuškanje novinama: – Živio ti meni, Isuse! – nazdravio bi hrapavim glasom i potegnuo novi gutljaj rakije. Sve bi zanijemilo s Isusovom smrću i skidanjem s križa i opet živnulo tek pred crkvom nakon Puta križa kad bi Matan Vrhovac nastavljao svoje ljudovanje uz plôsku. A kad bi se pojavio kapelan i priupitao: – Puno, Matane, a? Puno? Matan bi odgovorio: – Jest, paroče! Što jest jest! – Puno piješ, Matane. Ja o tome...! Zar ne možeš ni ovo pola sata izdržati? – Bi kad bi mu kakav Simon Cirenac pomogô... – dobaci netko. – Živio, moj paroče! – nazdravio bi Matan i prinio plôsku usnama. – Hm! Ne bi on meni, da se ja nešto pitam, ni do crkvenoga praga primirisô! – rekla bi u prolazu, tobože k'o za sebe, s prijekornim pogledom upućenim muškinju, kakva narogušena baba.

FLORIJAN

n je u ovu priču ušao kao prvi susjed moje bake sa sela koje se zvalo tako smiješno da evo i sad dvojim da li vam reći njegovo ime. Kad sam bio dijete, svi su mi se rugali na spomen tog sela. I većina mojih i bratovih dječjih igara, zadjevica i rugalica, počinjala je spomenom bakina sela. Kokošinjac.

svijet tada rekao – Božji čovjek. Kad sam ga ja upoznao, bio je već postariji i oženjen udovicom Janjom iz Donje Vijake, nedalekog susjednog sela. S njom nije imao djece. Pitanje je i je li bio u stanju imati ih. No, nije mu zato smetalo, radeći najteže rudarske poslove, hraniti i othraniti njezine dvije djevojčice.

A onda je selo u neko doba i čini se iz čista mira promijenilo ime i postalo – Ivančevo. Najednom smo se prestali sramiti bakina sela. Sjećam se, štoviše, kako smo svima napadno ponavljali da nam baka više ne živi na Kokošinjcu, nego na Ivančevu, premda Kokošinjac nikad nije prestao postojati u našim igrama...

Je li s tim u vezi bila priča da je imao najnježniju mušku dušu za koju se zna u cijeloj vijačkoj župi, teško je reći. Čak ni danas ne znam što to znači, ali kad bi se to uz njegovo ime reklo, nekako bi glas onih koji govore dobio sažaljevajući prizvuk.

Tko je on? Florijan? Moja ga je majka, u pričama o njemu, zvala Frolijan. Tako su ga zvali i svi drugi. To mu je bilo i ime i prezime. To mu je ostalo, jer je on sam sebe dugo, dugo tako zvao i nitko se i ne sjeća kad je doista naučio pravilno izgovarati svoje ime. Ostalo je upamćeno jedino da mu je, dok je župnikom bio čuveni fra Anđeo, on rekao: “Ma, što ti fino ne dadoše ime Cvjetko, pa da nemaš problema ni ti ni drugi s tobom!?” Navodno, bila je to samo šala poslije koje je župnik Florijana počastio rakijicom, koju mu je inače dotada strogo uskraćivao. I premda majka pred nama djecom nikad o njemu nije rekla nijednu ružnu ili rugalačku riječ, veoma rano sam iz priča o Florijanu shvatio da je bio malo na svoju ruku, malo zaostao, ono što bi pobožan

A onda se nad vareškim krajem nadvio rat i kao olujno nevrijeme pokrenuo sve sa svojih mjesta. I cijelo je Florijanovo selo krenulo na put bez povratka. Izbjegli su prvo na Daštansko, pa u Kiseljak, a kad su tamo vidjeli da on baš, ne toliko zbog godina, koliko zbog mentalnih sposobnosti, nije za vojsku, pustili su ga pa su put nastavili u Hrvatsku. Otuda su se uputili k Janjinoj sestri u Beč koja je tamo po radničkim kantinama, kuhajući za naše gastarbajtere, provela gotovo pola svoga radnog vijeka. Žena i već poodrasle djevojke prihvatile su Beč ne samo kao najbolje sklonište od zla nego čak kao neku vrstu nagrade za sve izgubljeno u svome selu. Socijalna pomoć postala je veća od najveće plaće koju bi Florijan znao donijeti iz rudnika, a život na asfaltu i uz sjaj bečkih izloga, koliko god je prizivao blagu jezu pred novim, toliko je u žena-

ma budio zadovoljstvo i neki skroviti ponos. Izgledalo je kao da su se potpuno snašli nakon što im je socijalna služba dodijelila i skromni stančić. Skromni za Beč i bečku periferiju, ali daleko iznad onoga što su imali u Ivančevu, i pogotovu na usputnim postajama od Ivančeva do Beča. Jedino se, izgleda, Florijan nije snalazio. Nekako odsutan iz svoga života, iz njega se sve više udaljavao kako se zemljopisno udaljavao od Ivančeva, Vareša, prema Kiseljaku, izbjegličkom kampu u Baškom Polju i napokon zastao u Beču. Svjetlost bečkih ulica jest razvedrila lice njegove žene, njegovih pokćeri napose, ali je, činilo se zauvijek, na njegovo lice navukla koprenu hladne odsutnosti. Sjedio bi šćućuren u kutu sobe, nekako nepokretan kao bolesna kokoš i pomicao se s mjesta tek kad bi mu žena ili koja od kćeri rekla: de pomakni se ili hajde uradi ovo ili ono ili kad bi im toliko zasmetao, pa mu otresito rekle: “Što si se tu ukipio k'o drvena Marija? Prošeći do ručka. Iziđi, malo prohodaj okolo k'o sav normalan svijet.” Tad bi, s osjećajem beskorisnosti i krivnje, jer ni u kupovinu nije išao osim s njima, uzeo svoju kapu, uvijek je kapu prvo stavljao na glavu, natukao je gotovo na oči, kao da izlazi na mećavu, nazuo sporim, ali čvrstim muškim pokretom cipele, pritegnuo vezice kvrgavim radničkim rukama koje su se već oslobodile žuljeva i izišao ne okrećući se kao da se tu nikad više neće vratiti. No, nikad daleko, nikad predale-

P H OTO : S ta nko Ab a dži ć

ko od zgrade ne bi otišao. Uvijek su mu zgrada ili obližnja crkva sa svojim nevelikim zvonikom morali biti nadohvat očiju. Hodajući uokolo, bolje reći tumarajući uokolo, jer Florijan nije znao što znači šetnja i čemu bi uopće služila ta beskorisna radnja, zurio bi u zemlju, kao da izbjegava ljudske poglede, susrete, kao da se plaši da ga netko nešto ne priupita. A kad bi zaželio sjesti, predahnuti uz cigaretu, potražio bi praznu klupu u parku i sjeo na nju kao nekad u rudniku uz jelo. Tih i sam, baš kao kad bi na poslu izvadio komad slanine, glavicu luka i nož i otpočinjao ritual laganog rezanja i prinošenja k ustima komadića slanine, luka ili kruha na nožu, te sporo žvakanje kao da je cijela vječnost pred njim i kao da je sam na svijetu. Popušivši nekoliko cigareta, opet bi Florijan hodao tako uokolo dok ne bi s tornja crkve odbilo dva sata, a onda bi se kao poslije izrađene šihte, kao po nekoj komandi, okrenuo i uputio kući. S vremenom su krugovi Florijanove šetnje oko zgrade i nedaleke crkve postajali veći, ali nikad toliko veliki da bi izgubio trag do zgrade, onaj trag koji čovjek sa sela iz bosanske provincije samo njemu znanim načinom ostavlja iza sebe i utvrđuje ga hodom poznatim putovima i stazama. Nije da Florijan nije i Beča vidio. Nije da nije otišao i dalje iz svoga kvarta. Trebao je on svojoj ženi i kćerima kao nosač kad se išlo u kupovinu, pogotovu kad bi podviknule “Hajde, budi i ti koristan. Uradi i ti nešto za ovu kuću.” Ali samome hodati po Beču nije ni na um palo, još toliki automobili, ljudi, zgrade, tolika vreva...

Njemu je, kad već nije u Ivančevu ili Varešu, najbolje bilo u Baškom Polju. Sa svojim svijetom i s nadom da će sve ovo brzo kraju i da će se vratiti natrag. Ovo sad izgledalo je kao da je na kraj svijeta doputovao, a žena i pokćeri izgledale su kao da su konačno našle svoju obećanu zemlju, raj za kojim su žudjele. I gotovo da bi cijela ova priča bila ovdje i stala, ako bi uopće bila i ispričana da Florijan jedan dan nakon tumaranja svojim bečkim kvartom, negdje na njegovim rubovima, nije sjeo predahnuti, pripaliti cigaretu, odahnuti glasno nekoliko puta kao da je radio težak posao ili domislio tešku misao. Sjedeći na klupi u nevelikom parku i piljeći negdje u svoju nutrinu, najednom mu se učinilo da mu je netko na uho šapnuo riječ – Vareš. Trznuo se. Obazreo. Nikoga. Sam je. Ne, to je on sam u sebi izrekao riječ koja je zabrujala u nekom unutarnjem uhu, poslala krivi signal mozgu. Jest – Vareš. Ustade lagano kao da se šunja prema grmu nasuprot klupi. Lagano, oprezno, kao da lovi zeca šćućurena u šumarku. Privuče ga šaht nasuprot klupi, pomalo ulijevo od mjesta na kome je sjedio. Ali šaht ne govori. Obiđe ga tako da slova ugravirana u njega budu njemu okrenuta. Nogom pomaknu sa šahta opalo lišće, rukom podiže kapu na vrh čela, kao da će pogledati u daljinu, pa pognuvši se, primače pogled šahtu. Premda već izgubila na oštrini, slova se ukazaše dovoljno čitljiva čak i njegovu oslabjelom vidu – Ljevaonica Vareš. Ma, nije moguće, prošapta misao u njemu. Đonom cipele protrlja mjesto gdje je bio natpis, kao da već nije rastjerao opalo lišće, pa naglas, kao đak poče sricati slovo po slovo polukružno izljeveno:

LJ E V A O N I C A V A R E Š Počeša se po zatiljku ispod kape, natuče kapu na oči i požuri kući, sve se osvrćući kao da ga netko prati. Kod kuće Florijan nikome ne reče ništa. A niti ga je itko išta i pitao. Kad je sutradan došao u park, ponovio je cijelu stvar. Samo sad obrnutim redom. Nogom razgrnuo opalo lišće, pročitao natpis (jest, nije mu se učinilo!), sjeo na klupu preko puta, pripalio cigaretu i upiljio pogled u pravcu šahta. Pa, da! Vidi se čak i s klupe. Jedino, što su slova naopako. Kad je ispušio cigaretu, otišao je do šahta, bacio opušak na šaht i rastrljao ga nogom, još jednom se uvjeravajući u pročitano. Svojima u kući ništa nije govorio, ali je njegov hod bečkim ulicama i parkovima postao sporiji i pažljiviji. Počeo je zagledati ne samo u šahtove, nego i u slivnike na rubovima ulica i sve što mu je iole ličilo na moguće proizvode vareške livnice. Da ga je tko promatrao sa strane pomislio bi da je riječ o čovjeku koji je nešto izgubio, pa sad to sa svom pomnjom traži. I dalje nikome ništa nije govorio, ali sad više nitko i nikada nije Florijanu morao reći: “Što si se tu ukipio k'o drvena Marija? Prošeći do ručka. Iziđi, malo prohodaj okolo k'o sav normalan svijet.”

SAMO DA GROB NE POKISNE

a poluotvorena je vrata stana pokucao stari Alojzije i ne sačekavši glas domaćinâ iznutra, odmah ušao, skinuo kačket i pozdravio. Više kimanjem glave nego riječima.

– Dogovoreno je. Večeras dolazi Ivan. Sutra je sahrana. U četiri. Grob bi trebalo kopati ujutro. Otac je kimnuo glavom kao da ga se to posebno ne tiče, ali dajući do znanja da je razumio poruku i da Alojzije sjedne za stol. Za to je vrijeme majka šutke stolu prinijela rakijski servis i dvije čašice. Sve je izgledalo kao dobro uigrana predstava u kojoj su pogledi, zvuk sjedanja za stol i zveckanje jeftinog stakla trebali reći sve neizgovorene riječi. – Ajd za pokoj duše. – Ajd... Nek joj je pokoj vječni. Kad je umrla Anđelka nitko se nije posebno uznemirio. Nekako se njezina smrt i očekivala. I kao da su svi već na nju bili pripremljeni. Čak je u nekakvom nestrpljenju i najstariji joj sin, Ivan, u nekoliko navrata od Božića oko toga dolazio iz Njemačke. – Bože me prosti - rekla je majka sinoć kad je čula za njezinu smrt - dugo je i izdržala. Ne daj mi Bože. Nekome se život prekine kô nit paučine, a nekome se baš ne da ni umrijeti. Treba i to zaslužiti... – cuckala je usnama kao kad bi neki od nas donio jedinicu iz škole. – E, Anđelki se ovo baš otegnulo – dodao je otac pripaljujući cigaretu. Ma ne njoj, čovjeku je drago živjeti, taman da mu je sto godina, ali, brate, onima oko nje... Pa, nikad...

Alojzije je ispio čašicu, drugu odbio žurbom, dignuo se od stola i rekao “Dogovoreno, znači?”, nekako više očima, rukama, ramenima, nego riječima. – Evo, nisam morao ni sjedati za stol. Mogao sam i s nogu – rekao je reda radi, znajući da se domaćinu, pa ni u takvoj situaciji, ne odbija poziv za stol, koliko god da je posao već ranije bio dogovoren i ma kako nijem bio taj poziv. Ta, nije došao po vatru. Samo što je Alojzije izišao na vrata, otac je, othukujući dim cigarete i prinoseći drugu čašicu ustima, kao za sebe rekao: – Da tko ne umre, s ovo moje plaće, ne znam čine bih djecu prehranio... - Bože me prosti! – ponovila je majka uzrečicu koju je dnevno izgovarala na desetke puta bez imalo bogobojaznosti u glasu. Za razliku od “Bože me prosti” uzrečicu “Misusovo sveto” govorila je s bogobojaznošću i nekim dubokim nutarnjim strahom kad bi grmjelo ili sijevalo, kad bi čula za neku nesreću, za neko zlo koje bi snašlo ljude, pa makar i na najudaljenijem mjestu na svijetu. S tim da je, kad bi jako grmjelo i sijevalo, iz sobe s ormara donosila svetu vodicu, škropila napolje u pravcu nevremena i govorila Vjerovanje, tjerajući i nas da zajedno s njom molimo. Otac je, najčešće smrknut, mislio neku svoju misao razapetu, kao tek oprani veš na štriku, između nekog dalekog i samo njemu znanog staljingradskog rova u kojemu mu je izginula gotovo cijela satnija, dubokog rudarskog okna u koji se svakodnevno

spuštao i budućnosti koju bi svu sažeo u samo jednu gorku, često ponavljanu rečenicu: “Samo da mi djeca nisu gola i bosa”. – Sutra kao da će kiša – rekla je majka, tek toliko da ocu odlije od brige koju je sâm, daleko od svih, brinuo. – A svejedno mi ga je kopati padalo ne padalo... – rekao je nekako odsutno, kao da ga se to uopće ne tiče. – Samo da grob ne pokisne – dodala je majka. – Ne valja da grob pokisne. Govorila je ono narodno uvjerenje da će, ako grob pokisne, uskoro još netko umrijeti... jer to znači da je grob žedan, da... Ali više od toga govorila je da se govori, da se vatra razgovora ne ugasi, sad kad je tuđom nevoljom upaljena... – Ako pokisne, bit će opet posla... – nasmiješi se otac kiselo, stresajući glavom nad čašicom rakije, a nalijevajući novu. – Dobra ova rakija! Gdje ti nju kriješ? – Eto, nalit ću ti kad sutra kreneš kopati grob. A i neko će ti od djece u neko doba, kad kažeš, donijeti užinu... A da ti Drago ili Vlado pripomognu? Da ih pošaljem kad dođu iz škole? – Nemoj. Neka ih. Neka pišu zadaću. Šta ću od njih? Zbog koje lopate zemlje ili malo krampanja da se prljaju. Neka oni uče svoje. A i nije baš novi grob. Novim grobom otac je zvao grob u zemlji u kojoj nitko nije kopan. I za koji kopajući ga nikad ne znaš na što ćeš udariti, na zemlju, na kamen, na žile drveća...

Anđelka će biti sahranjena u grobu u koji su već prije nje sahranjeni i njezin muž, a još nekad ranije i njegovi roditelji. U grob koji je ocu pričinjao manje problema i tražio manje vremena za kopanje. I ne samo zbog toga da nije tražio našu pomoć, nego je nas dvojicu starijih sinova htio poštedjeti toga da po starim grobovima skupljamo preostale kosti i ostatke sanduka. Iskopat će on sam grob unutar betonskog okvira i nadgrobne ploče s koje će ga gledati brkati lik Anđelkina muža Franje, nekadašnjeg poštara i vareške sveznalice, kako su ga zvali svi kojima je ikad na vrata donio pismo i pritom imao vremena popiti čašicu. Piće koje se nekoć davalo poštaru, išlo bi kad bi donesi penziju, a onda i uz svaku uplatnicu novca iz Njemačke, pa uz brzojav, a najposlije nije ni trebao neki razlog da se poštaru Franji natoči jedna “s nogu” i da tako odstoji taman toliko da razbaci koju o nekom vareškom slučaju, nekom detalju iz daleke prošlosti, ili da sâm čuje neku priču koja bi već stotinjak metara dalje postajala njegova na način na koji sveznalice usvajaju priče, dodatno ih oblikuju i raznose kao jesenji vjetar sasušeno lišće. Ali Franjo nije bio kao bilo koji pričalac priča. Nikad on ne bi svoju priču dvaput ispričao ni na isti način, a kamoli jednoj te istoj osobi. Čak ni kad bi već bio dobro “pokisao”, kako je majka običavala reći za nekoga tko bi potegni koju čašicu preko mjere. Da, pamtio je on dobro kome je što pričao i od koga je što čuo. I ne bi bježao, ustreba li, potvrditi istinitost svoje priče tuđim autorstvom, ali kakva bi to priča bila ako ne bi bila Franjina, čak i kad bi je čuo od nekog boljeg i vještijeg pričaoca od sebe. A

i takvih je bilo. Itekako. I o njima je Franjo znao razvezati poneku. Ali nikad preko mjere, od bana do kralja, kako bi majka govorila o onima koje nisi u priči mogao zaustaviti i nikako ih se riješiti. A Anđelka? Žena mu? Ona je, kao i sve žene čiji su muževi bili zaposleni u uniformi, smatrana gospojom. Taman tolikom da se s njom bude dobar, jer nije mala stvar dobiti penziju prvoga, a ne, recimo, trećega u mjesecu. Ostaviti je da prenoći. Niti kakvo pismo iz vojske ili iz Njemačke da zanoći nadomak primateljevih nestrpljivih pógledanja. Ne, nije to bila Franjina priča, nego Anđelkina, ali i Anđelkina iz, dakako, Franjine priče. Njegova je vedrina i vječna nasmiješenost prekrivala i njezinu, ženama nimalo simpatičnu pojavu. Pogotovu ne ženama koje je nisu baš begenisale, rado viđale, pa ni u crkvi, zbog njezine umišljene gospoštine. Ma dobro, nije se to tako zvalo. Gospoština. Jer toga jedva da je bilo u Varešu i u boljim vremenima od ovih. Ali kad bi majka reci za neku “hoće se”, to bi značilo da izigrava gospoju. A da pritom i nema zašto, jer ona koja obično ima zašto, ta i ne izigrava... Jer, eno se ni doktorica Vlasta, ej a još je doktorica, ne pravi gospoja kô óna. Anđelka! To vala svi kažu, a obična je poštarovica. A Franjo? Franjo je ljudina. Baš jedan po jedan. Da ga sa svijećom tražiš! Kako li se, Bože, samo onakvo dvoje vazda nađu?! - E, kad je Franjo umro, sjećaš se, cijeli mu je Vareš došô na sprovod... Cijeli... – rekla je majka uzdahnuvši. - A njoj... Daj Bože da joj i sva njezina djeca dođu... – otac će. – Kažem ja tebi, ma i nije čovjek koji ne popije.

- Odmah ti okreneš na svoje – majka će sklanjajući rakijski servis. – Nije valjda da se Franje samo po tome sjećaš? Nego, da ti već nisi pokisnuo...?! - Rekla si samo da grob ne pokisne, jer to ne valja, a mene nisi spominjala... – našali se otac. - Polako, polako s tim. Grob se kopa tek sutra...

Tema: Maremare___

P H OTO : A L E M KO R K U T

Senko karuza___ miroslav mićanović___ robert mlinarec___ roman simić bodrožić___ Zoran ferić___ vanda mikšić___ tanja mravak___ željko barišić___ damir miloš___ Branko čegec___

T EMA ___

tema

senko karuza___ na rubu svijeta

a li je onako kako jest? Ili je onako kako nam se čini? I još, gdje je razlika, ako je ima možemo li je svojim slabašnim

umom uočiti?

Gotovo je nemoguće jasno i pregledno u ovako kratkom tekstu opisati i prikazati sve razloge i činjenice koje su učinile Festival MareMare. Može to biti iz odluke da se živi na otoku gdje samotne zime znaju proizvesti takve snažne iluzije, da je moguće pokrenuti nepokretno, i nepotrebno pretvoriti u nužno. Može to biti i iz potrebe da se sabije to rastegnuto vrijeme u jednu točku koja bi nam mogla biti dobar oslonac u svakom trenutku. Bilo kako bilo, ništa od ovoga nije bilo osviješteno niti pretvoreno u imperativ iz kojega je nastajalo ovo događanje. Kretalo je to, da budem pošten, iz čiste i nejasne potrebe za ljudima koji znaju i žele na bilo koji način prikazati stanja i kretanja svijeta u kojemu živimo, neki iz čiste zabave, neki u zanosu vjerovanja da sudjeluju i mijenjaju sebe i svoju okolinu, svijet i univerzalno. Nevje-

rojatna je količina ideja i projekata, performansa i zanosnih instalacija, naizgled nevažnih druženja koje još uvijek velik broj ljudi nosi u sebi kao trajnu postavku, prošla kroz neformalni centar za istraživanje alternativnih načina preživljavanja na malim otocima, kojeg još do danas nitko nije uspio niti s približnom točnošću definirati, ali ga svatko može s nevjerojatnom lakoćom razumjeti, ako je barem jednom bio sudionik ili pak samo pasivni promatrač. Centar je živo tkivo svih koji su ga stvarali. Iz takvog stanja stvari krenulo se u pokretanje Festivala MareMare. Nekolicina prijatelja, pisaca, slikara i ljudi koji su imali snage upustiti se u pothvat na rubu svijeta, daleko od glamura i svjetla, u tišini otočke točke, odlučila je organizirati sebe na takav način da nesebično pokloni svoja znanja i umijeća otočkoj djeci, i da sebično prisvoji dio samotnog iskustva jednog gotovo napuštenog svijeta. Lako bi bilo nabrojiti i prikazati vidljive

performanse Festivala, satnicu i programe, školu kreativnog pisanja i likovnu radionicu, izložbe i okrugle stolove, umjetnike i gledatelje, ali to sigurno ne bi bio dostatan fundus za razumijevanje atmosfere u kojoj svatko želi usavršiti vlastiti potpis. A zato jesmo, zar ne?

s e mko , ph oto : a l e m ko rkut

ph oto : ta nj a mr ava k , i o ni m o gu sluš ati

T EMA ___

Nekolicina prijatelja, pisaca, slikara i ljudi koji su imali snage upustiti se u pothvat na rubu svijeta, daleko od glamura i svjetla, u tišini otočke točke, odlučila je organizirati sebe na takav način da nesebično pokloni svoja znanja i umijeća otočkoj djeci, i da sebično prisvoji dio samotnog iskustva jednog gotovo napuštenog svijeta.

tema

miroslav mićanović___ Balada o istom ili zašto bismo putovali, zašto bismo? (Festival književnosti MareMare)

e znam da li se to vama dogodilo, govori mi pjesnik i okreće se oko sebe. Okrećem se i ja zajedno s njim, hoću reći pogledam i lijevo i desno od sebe, i naprijed i nazad, ali ne zato što bi ljudi oko nas bili pretjerano radoznali, čudni, neobični ili zanimljivi. Naprotiv. Sjedimo u zgradi Ministarstva i pratećih agencija, muškarci i žene oko nas se smiju, piju kavu, puše, bezbrižni ili zabrinuti, i traje ono što traje na svim sličnim mjestima. Sanjamo, naravno, trgove i drukčije vizure, ali u tom i jest, na neki način problem, govori mi pjesnik, ne znam ima li taj fenomen ime.

Nerijetko mu se događa da na različitim mjestima vidi ono što je već vidio ili, prevedimo još jednostavnije, mjesto u hladu na Cvjetnom trgu u Zagrebu jednako mu je, u potpunosti, mjestima koja je svojedobno posjetio u Italiji ili Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj. Sjene drugih mjesta, vertikale i horizontale gradova, konobari ili kiosk, poštar, miris u zraku, prozori, osvjetljenje, nabraja, sve je isto i ovdje i tamo.

Možda je pametnije da što općenitije prenesem naš razgovor, jer netko maran i ozbiljan, nepovjerljiv, može poslati fotografije trgova koje bih uspoređivao (u Sienni,

iskustvo govori da je sve manje uzbudljivih mjesta i da se sve češće pitamo zašto bismo tamo i tamo putovali, sreli uvijek iste ljude i završili u uvijek sličnom razgovoru. Zašto

Okrećem se prema gradu dok sam na trajektu put Visa, put Festivala MareMare. Drugi pogled po otocima, prepoznavanje i traženje njihovih imena. Traženje prostora za vlastiti tekst, bježanje od istoga, traženje znaka za vlastito pismo, tipkovnicu, ekran. Odustajanje od onoga što je pregledan plan i program, traženje jedinstvenoga u njegovu ne-događaju, ne-postojanju. Sve ove riječi treba obrisati, prije nego vjetar zapuše i učini ono što mu je radni zadatak. Parizu, Barceloni ili Madridu, trgu manjeg grada u Andaluziji, na otoku Krku, Hvaru, Visu, Korčuli...) i upozoriti da je naš razgovor bio nevažan ili, a to mi se može dogoditi i s pjesnikom s kojim razgovaram, da on kaže da tako nešto nikad nije rekao ili, još gore, doživio, ni u snu. Međutim, što god o tome mislili i govorili

bismo putovali? Hvata me vrtoglavica od sljedećeg pitanja: Zašto bismo pisali? Između još se upisuje: disali, gledali, voljeli, uživali i, ne na kraju, živjeli? Zašto? Srećom, mnogo toga još treba napraviti prije nego li odgovorimo sebi (Drugom) ili drugima. Doputovali smo u Split, u dugoj silaznoj liniji prema gradu, gradu koji

(Dok tako opisujem osjećam se kao Matko Peić na putu kroz Slavoniju. Kako se to osjećaš, pita me, pitam se? Odgovorit ću brzo i kratko: uzbudljivo i isto. Prizori željezničkih postaja, žita u pozadini, pokoja kokoš, ponavljam ono što sam već čuo od pjesnika, s kojim pijem kavu u prizemlju Ministarstva. Smijemo se brzini istoga koja nas zahvaća u drugom predjelu, u drugom tekstu.) Ulazak u Split, na putu prema vječnosti mora biti bolji, uzbudljiviji od nekoliko rečenica koje završe, a da nisu ni započele na vrućini, u zoru ili u predvečerju, toplini grada, pulsu ljeta... Okrećem se prema gradu dok sam na trajektu put Visa. Drugi pogled po otocima,

prepoznavanje i traženje njihovih imena. Traženje prostora za vlastiti tekst, bježanje od istoga, traženje znaka za vlastito pismo, tipkovnicu, ekran. Odustajanje od onoga što je pregledan plan i program, traženje jedinstvenoga u njegovu ne-događaju, ne-postojanju. Sve ove riječi treba obrisati, prije nego vjetar zapuše i učini ono što mu je radni zadatak. Ležim na bijelom stijenju Molo Trovne i mislim o mjestima koja sam vidio, festivalima književnosti,

ph oto va nd a mikši ć , k a d q u o rum a ši n a đu o sl o n a c

ću tek morati otkriti u njegovoj ljepoti. Sada je to put prema trajektu, muškarci koji niotkuda idu za sobom, žene, zaposlene i zabrinute, one koje te ne okrznu ni pogledom. Ili će biti da će uvijek biti tako: sjena i ime ulice u kojoj je netko živio i sjedio si među njezinim knjigama i slikama, s glazbom koja te okruživala, s vinom i ribom na stolu.

ph oto : a l e m ko rkut, r a di o nic a

T EMA ___

gdje sam govorio poeziju, čitao priče, doživljavao ono novo što će postati isto. MareMare ima tu prednost u mom životu da je njegov rub (hodanje i osjećanje da pripadaš neimenovanom bratstvu onih koji čitaju i pišu, ponekad i govore o tome), njegova je koreografija od mora i kamena, zapuštenih vinograda, od sunca i svega onoga što dolazi cestom i s požarom, toplinom njegova stvarnost. Stvarnost na čijem početku ili dnu ležim. Putujem jer želim živjeti. Pisati. Ali ne znam kako se taj fenomen zove, kažem pjesniku, preglasno, jer

služimo, pomogla je mašti djece. (Odmah ću to prestati jer se bojim da će mi se riječi o djeci početi povlačiti kao gladna mačka po cesti.)

zavlada tišina i praznina. Ljudi, koji poštuju radno vrijeme ili puše, otišli su.

načuditi: na praznom trgu, kojim su upravo prošli, kočila se figura, bista, na lijevoj strani mola, na njegovu zidu zalijepilo se jato riba u različitim bojama. Posjetitelji su napuštali galeriju i odlazili u mjesto provjeriti ono što su vidjeli na izložbi. Stvarnost dječje mašte nadrasla je ono što je Komiža imala. Njihovi su radovi na putu od oka do ruke postali stvarnost mjesta. Ali o tome nismo razgovarali. Smijali smo se sami sebi.

Ali ni to mu nije bilo dosta: da su radili i napravili ono što se rađa u glavi i oku, u prstu i zemlji, nego je fotografirane dječje radove montirao u veće formate fotografija Komiže i izložio u galeriji.

ph oto ta nj a mr ava k , va nd a i dv ij e sto lic e z a pav e s e a

Čuđenju nad onim što se na izložbi vidjelo nije bilo kraja: posjetitelji, mještani Komiže pred izlošcima nisu se mogli čudom

Dodaci Izložba I Kipar Alem Korkut, u okviru Festivala MareMare, na radionici u Osnovnoj školi u Komiži, radio je s djecom figure životinja, riba i ptica, korablji, ljudi, tradicionalne komiške kuće. Metafore života na otoku, na moru, metafore svakodnevnog života, plovidbe i jedra, nastajale su od gline i ruku. Izglačani kamen na putu do škole, vrt i sunce, jutro nad morem sve sam to prošao da bih vidio što rade. Jednostavnost s kojom A. Korkut u svom radu provjerava iskustvo visine i širine, materijala i njegova kretanja u prostoru, bjeline i pozadine svijeta, onoga kojim se

Izložba II Krećemo se između golemih, četvrtastih formata, između trajekta, dimnjaka, nagnutog mora, neočekivanih razmjera oka i ruke, na izložbi slika, koju je za Festival (književnosti) MareMare napravio hrvatski slikar Bane Milenković. Prihvatljivost

slike i njezino korištenje daleko je veće od mogućnosti pjesničkog teksta da dođe do svoga posjetitelja, da mu se izloži. Stihovi su skraćeni red i to mnoge dovodi u zabunu. Izluđuje ili deprimira. Ostavlja ravnodušnim. Kupači vole more, čitatelji vole slike, sričem na izložbi-trajektu. Ljudi se kreću na prostoru slike i na njega smještaju vlastito pamćenje, jednostavno kao što dobar plivač u dodiru s vodom zamahuje i ne misli o tijelu koje se kreće, plovi. Što je pjesniku more? Što je čitatelju pjesma o moru? Htio bih razgovarati sa slikarom B. Milenkovićem o njegovoj prednosti i lakoći da žestinom boje i slike dođe do svoga čitatelja, gledatelja, ali prekida nas dječak i pita ga: U kojem ste razredu naslikali ove slike?

T EMA ___

tema

robert mlinarec___ viza za senkov otok*

Ključne riječi: Senko, Mala Travna, MareMare, arkadija, utopija, prijateljstvo, književnost, polis, otok Vis

oziv da napišem tekst o prvosvibanjskom druženju i svemu onom što stoji ispred i iza toga na festivalu MareMare, razveselio me zbog mnoštva razloga. No, evo samo dva koji su mi najdragocjeniji: prvi je da ću čitati na jednom mjestu meni bitne autore koji će vjerojatno napisati ono što si nismo stigli izreći tijekom intenzivnog druženja, a drugi da ćemo se svi zajedno vratiti u mislima u tih nekoliko dana raja u Maloj Travni. Za mene putovanje uvijek počinje već prije samog polaska na put. Zadnji dogovori i telefonske konzultacije sa Senkom intenziviraju se kako se približavaju dani Festivala, napetost i atmosfera polagano rastu, sretni smo zbog ponovnog susreta. Napuštam metropolu bez metroa, grad koji istovremeno i mrzim i volim, grad koji mi je od rođenja jedina čvrsta točka u odnosu na ostatak svijeta. Jurim autoce-

Moja želja za buduće festivale MareMare je paradoks – priželjkujem da se festival stalno mijenja i da istovremeno ostane isti. stom na jug, prema suncu. Glava je još prepuna kombinacija, poslova, mailova, mobitel još uvijek zvoni, negdje do Karlovca, a onda ga bacam na zadnje sjedište.

No, tek iz Splita krećemo na drugi kontinent… Jer, svaki je otok kontinent za sebe. Trajekt je prvo mjesto okupljanja, prijatelji i kolege raštrkani su po palubama, plovimo u drugi, novi svijet. Na rivi – i glavom i bradom i osmijehom – Senko. Pozivnica za Festival je kao viza za otok na kojem se okupljaju pisci, ali i pozvani slikari, kipari, novinari, glazbenici… Doza hedonizma se povećava iz sata u sat, postajemo mala komuna nasmijanih kreativaca s energijom

kakvu nitko od nas nema sam za sebe. Senko je, da parafraziram i prepravim grčkog filozofa, pokrenuti pokretač. Još malo pa ćemo i od otoka Visa napraviti grčki polis, a onda i proglasiti neovisnost od civilizacije koja nas guši – barem na naša tri otočka dana. Mala Travna postaje centar našeg kontinenta, ladanje za aristokraciju duha, a čitanja u Komiži, Marinim Zemljama i Visu veseli izleti, odlasci i povratci. Veličina otoka daje nam i potreban komfor, dovoljno je velik da se nakratko raštrkamo i opet sretnemo, na rivi, kod Gezota, u Kutu, kod Peše na Prilovu, kod Charlija, u Bejbija… Svima nam je jasno da smo na otoku mi drugi isti ljudi.

Utisci i sjećanja koji ostaju nakon svakog festivala naviru neočekivano: redaju se slike, mjesta, situacije, a najvrednije od svega zanimljivi su ljudi koje sam baš tu upoznao i ostao s njima u kontaktu, uz one s kojima se družim već godinama. Alemovi, Lidijini i Banetovi plakati i skulpture u Zagrebu me podsjećaju na svibanj, i vraćaju na otok… Izložbe koje ne prati velegradski glamur, već promišljena jednostavnost u kojoj djela neposrednije komuniciraju i prodiru do uma promatrača. Kako zaboraviti Alemove spomenike koje je virtualno gradio i podizao posvuda po Komiži?

Okrećem leđa prošlosti i gledam u budućnost.

Najbolje i najposjećenije čitanje u Bejbiju, druga godina Festivala… Ovogodišnji prvi svibanj s otočanima u Marinim Zemljama – čitanje kakvo ima smisla, kultura za ljude. Nogometašice Hvaranke, koje su strpljive poput modernih Penelopa, i godinama čekaju da pokažu svoje umijeće s loptom dok pisci još nisu pronašli ni kopačke ni stolni nogomet…

žemo podijeliti s ljudima – da publika ponovo počne dolaziti zbog pisaca, slikara, filmova, bendova; da svake godine dođemo s novom pričom, da jedni drugima i publici damo nešto novo i na taj način ekskluzivno. I na kraju da snimimo dokumentarni film o druženju na otoku i sačuvamo naše vrijeme.

Sve se oduvijek događalo u primjerenom, nježnom, otočkom ritmu. Moja želja za buduće festivale MareMare je paradoks – priželjkujem da se festival stalno mijenja i da istovremeno ostane isti. Vjerujem da Senko zna doskočiti i tome, da je nekoliko koraka ispred nas ostalih u promišljanju budućih akcija.

*Što je potrebno za vizu za Senkov otok? Dobra volja, talent i iskrenost. Osmijeh.

ph oto : bch , v inko i to nči

MareMare je već postao mjesto okupljanja, a na nama je da i dalje nudimo najbolje što mo-

Hana bile u školi, otvorio vrata i Senka izbacio iz kuće riječima: “Budi sad ti malo duh, da vidiš malo kako je to!” I tako je Senko, uz sva svoja zanimanja (pisac, kuhar, poljoprivrednik), postao i dobri duh Festivala MareMare. Senkov duh i dalje neumorno luta Visom, ali i Zagrebom i svim drugim mjestima kojima je prošao.

Busbuskalai je jednoga jutra, dok su Melita i

ph oto a l e m ko rkut, izl o 탑b a r a d ova S K I PA R S K E R A D I O N I U C E U J AV N O M P RO S TO RU

T EMA ___

Roman Simić Bodrožić___ O vidljivom i nevidljivom

edavno sam s prijateljem, piscem i organizatorom najboljeg pučinsko-otočkog književnog festivala na svijetu (prijatelj/pisac je Senko Karuza, otok je Vis, a festival MareMare) razgovarao o tome bez čega dobar festival ne može. Nije nam trebalo puno da zaključimo da je to – pored svih ostalih važnih sastojaka – “znatna doza nevidljivog”.

Ako festival doista vrijedi – rezonirali smo – nevidljiv je napor onih koji su ga pripremili, nevidljivo ono što je u njega uloženo prije, kao i sve ono što ostaje nakon što se raziđemo: kad se fotografije i katalozi pogube u ladicama, a vreva ljudi i tekstova pretvori u (opet!) nevidljivu točku sjećanja, ili (ako smo doista sretni) topline. Naravno, brzo se slažemo i oko toga, nevidljivo je krhka biljčica i traži posebnu njegu; treba ga čuvati, brinuti se o njemu, i to tijekom cijele godine... a budući da bi se pogledu sa strane nevidljivo lako moglo učiniti i nepostojećim (ovdje obojica usrd-

ph oto : bch , što s v e d o spij e u misli u r a n o pr e dv e č e rj e

T EMA ___

tema

no mašemo pokroviteljima i sponzorima, poznavateljima djela H. Ch. Andersena), valja ga povremeno i zaodjenuti, jasno – u što vidljivije ruho. (Nevidljivo i vidljivo – uglas uzdišemo – jedno bez drugoga ipak ne ide.) Ako bi trebalo odrediti omjer vidljivog i nevidljivog što ih je tijekom zadnjih ne-

koliko godina stvarao MareMare, vjerujem da bi rezultat bio izjednačen. Što se vidljivog tiče, na festivalu su gostovali i radionice održavali neki od najznačajnijih domaćih pisaca, fotografa, umjetnika svih vrsta i medija; ali teško da ih je festival na Vis primamio ičim vidljivim i opipljivim – novcem, tradicijom, ili brojnom publi-

ph oto : a l e m ko rkut, izl o žb a u ko miži

MareMare i njegove goste uvijek je spajalo ono nevidljivo: tople riječi i preporuke drugih sudionika, onih koje je ovaj vrlo poseban festival zauvijek pridobio. Na otoku, s čašom dobrog vina, nije se teško složiti oko sljedećeg: isti nevidljivi princip – prijateljsko uvjeravanje – na dobrom festivalu pokreće publiku, goste, a vjerujem – gotovo uvijek i ekipu ljudi koji na festivalu radi.

kom, kojoj bi se išta (uključujući ma koju književnu modu) moglo prodati. Umjesto toga, MareMare i njegove goste uvijek je spajalo ono nevidljivo: tople riječi i preporuke drugih sudionika, onih koje je ovaj vrlo poseban festival zauvijek pridobio. Na otoku, s čašom dobrog vina (jer, osim što je pisac i organizator, Senko je i vrstan vinar) nije se teško složiti oko sljedećeg: isti nevidljivi princip – prijateljsko uvjeravanje – na dobrom festivalu pokreće publiku, goste, a vjerujem – gotovo uvijek i ekipu ljudi koji na festivalu radi. Za sve nas, od gostiju pa do Senka koji ga nosi na leđima, od prvog dana do danas, MareMare je upravo to: nešto lijepo i nevidljivo, zaogrnuto u nešto dobro i vidljivo. Zvuči komplicirano, ali nije. Samo trebate raditi s ljubavlju.

ph oto : a l e m ko rkut, ĹĄto s v e m o gu prsti Ä&#x2021; i

T EMA ___

tema

zoran ferić___ MIRNI KRAJ SVIJETA

rvi svibanj, Praznik rada – to je trenutak kad se godina dijeli nadvoje. Crveno označeni datum u kalendaru koji označava početak ljepšega dijela godine, čiji pak svršetak pada na jedan isto tako simboličan datum – Dan mrtvih 1. studenog. I tako, od Praznika rada do Dana mrtvih, već dugo traju lijepi dijelovi tih mojih godina. Sve lijepo nekako mi se događalo u tom periodu, čak i rođenje. Zimi su mi umirale bake i roditelji, ljeti sam slavio rođendane i osjećao život. Ljeti me nisu pohodile nepostojeće bolesti i tu i tamo bi se dogodila koja ljubav. A ljeto se najbolje najavljuje za Prvi maj, kad se i događa Festival MareMare. Taj je datum u mojoj svijesti oduvijek bio povezan s morem, iako se najava, dok sam bio dijete i mladić, događala u Zagorju. Očev prijatelj Tona, kojega se i danas sjećam s radošću, imao je u selu Draše vikendicu i tamo smo za Prvi maj obično pekli janje. To je bio ritual, a janje žrtva na oltaru toga rituala. I tu u Drašama, daleko od mora, razmišljao sam upravo o moru, o otoku na koji ću uskoro otići. S godinama

S vremenom, taj je Festival preuzeo u mojoj svijesti ulogu vjesnika ljeta. To je trenutak za veliko okupljanje nas koji smo prijatelji u književnosti i koji se nekako volimo. Iako poetički nevjerojatno različiti, iako književno nerijetko stojimo na suprotstavljenim stranama, ta nas ljubav još uvijek veže i drži. uvidio sam da sam bolje i snažnije zapamtio najave tih mojih odlazaka na otok, nego ono što se dolje događalo. U jednom trenutku, kad se očev prijatelj razbolio, a za njim i moj otac, te kad su uskoro obojica i umrli, taj je ritual naglo prestao. Više mi ništa nije tako lijepo najavljivalo ljeto. Često sam mislio o tome kao o životnoj vrijednosti koju sam nepovratno izgubio.

A onda je Senko Karuza u Komiži na Visu osnovao Festival prijatelja MareMare. S vremenom, taj je Festival preuzeo u mojoj svijesti ulogu vjesnika ljeta. To je trenutak za veliko okupljanje nas koji smo prija-

telji u književnosti i koji se nekako volimo. Iako poetički nevjerojatno različiti, iako književno nerijetko stojimo na suprotstavljenim stranama, ta nas ljubav još uvijek veže i drži. Koncepcija je toga Festivala jasna da jasnija ne može biti: književnost ovdje služi kao izlika za druženje. Mnogi od nas, koji se bavimo literaturom, čak to smatramo svojim životnim pozivom, ne žele zapravo čuti da književnost nekome ili nečemu služi, da je izlika za nešto i da nije sama sebi svrhom kao što bi umjetnost valjda morala biti. Naprotiv, na tom Festivalu i na tom otoku daleko od kopna prihvaćamo i ono što bi nam bilo teško

Je li zato i Festival takav: neobaveznost je pretvorila u credo, a dokolicu izdignuo do kulta obožavanja? Usred užurbanosti suvremene Europe, mi tamo na otoku slavimo Festival plandovanja. prihvatiti u takozvanom “normalnom” životu. Nekako smo sami prema sebi tolerantniji kad se nađemo tamo na pučini pa s debeloga mora gledamo još deblje more

pred sobom. U vizuru ponekad uleti dio Biševa, ali ono iza njega, ono što se gubi u izmaglici, to je, dakako, kraj poznatoga svijeta. Uvijek kad se nađem u Komiži sje-

tim se Joyceove slike Irske što ju je Kiš citirao u Grobnici za Borisa Davidoviča: Najviši stepenik zalaska, Irska je poslednja zemlja koja gleda kako se gasi dan. Noć je već nad Evropom, kad koso sunce još obavija purpurom fjordove i pustinje zapadne. Iza onoga horizonta što ga Biševo samo djelomično lomi kao jedan od neobičnih otoka na platnima Baneta Milenkovića, iza njega, dakle, prestaje stvarni svijet i počinju zemljopisne predodžbe. Tamo počinje crtež Italije iz zemljopisnih atlasa, ili fotografija talijanske čizme s Googla. Da bismo zamislili što je tamo, moramo se izdići nekoliko desetaka kilometara iznad zemlje i ući u sebe. Takav kraj svijeta upisan je i u ljepotu Komiže: izgleda kao grad patuljaka iza kojega više ništa nema, gradić na rubu vječnosti. U Komiži bolje nego u drugim gradovima vidim kako se prostor pretače u vrijeme i kako se oboje zakrivljuju tamo na horizontu. Niti jedan grad kao Komiža ne pomiruje malo i veliko na takav način: da se malo pretapa u veliko i obrnuto. Jesu li zato priče Senka Karuze upravo takve: male priče o vječnome? Je li zato i festival takav: neobaveznost je pretvorila u credo, a dokolicu izdignuo do kulta obožavanja? Usred užurbanosti suvremene Europe, mi tamo na otoku slavimo festival plandovanja. Tome treba odati poštovanje.

ph oto : bch , tko j o š d o l a zi

ph oto : bch , i m o r e s e z a crnil o

T EMA ___

tema

Vanda Mikšić___ stop. senko i miroslav pjevaju mare mare

senko i miroslav pjevaju. mare mare lipa mare cvite moj stop. stop je početak. stop je zagasiti kompjutor zalupiti rječnicima stop je u košuljice pospremiti i odgurnuti u prašinu koja se tjednima skuplja na rubovima radnoga stola sve tuđe riječi rečenice stop je iz ladice na dnu iščeprkati svoje iz hrpe izdvojiti jednu-dvije pjesme priče i krenuti. na vis. dijete se silno veseli. brodom. senko i miroslav pjevaju. mare mare lipa mare cvite moj stop.

2008 stop je sa sebe svući debele slojeve i bosa kušati ledenu morsku vodu tiještiti bijele oblutke voda u vino nonstop vino bez vode dijete ima plišanog medu ovdje čak i mede pišu pjesme stop je vidjeti tebe dekontekstualiziranog u društvu prštiš novim iskrama japanke su iste one koje gledaju TV ali nisu stop je vrijeme koje traje drukčije vrijeme koje zrije i postaje šipak svaka minuta mit svaka slika duboko se urezuje prezire fotoaparat zasljepljujući kamen male trovne miris je slobodan djevojčice plešu kao derviši okreću se oko

ph oto : bch , ph oto s e ssi o n

ph oto : bch , N A K R A J U V I D L J I VO G A D A N A . . .

47 47

ph oto : B O G O L J U B mitr a kov i ć , čita nj e p o sl a nic e P O D PA S KO M

T EMA ___

svoje osi

mikrofon

centripetalnim silama stvaraju prostor dijaloga

i spoznaje scenski nastup zadovoljno se cerekajući

senko i miroslav pjevaju. mare mare lipa mare cvite moj stop.

2009

2010

dobro se u to uklapa i praznik rada, u komiži

dobro se u to uklapa i praznik rada, agambenov ogled

znaju izvjesiti blagdanske zastave: na svakom prozoru

o blagdanu i nedjelatnosti kao nepragmatičnom,

ponosita posteljina na svakoj terasi svečano rublje u svakom dvorištu

simboličnom činjenju. istom činjenju koje je drugo.

radnički kombinezoni bez radnika na vješalicama uz plažu

u marinim zemljama iza doma kulture. istim kretnjama

postojana ronilačka odijela visoko na žici razapetoj između dviju kuća

miješaju iste sastojke ali blagdan je poezije

dobro se u to uklapa grah što ga mještani spremaju

vijore traperice. ostavština ekvilibrista. ti si na žici

pa je sve u navodnicima. prozori i vrata su u navodnicima,

između komiže i visa čitaš poeziju dok ti dijete cima

i zidovi i podovi i publika je u navodnicima

možda i spava dok se čita možda je već u pročitanim tekstovima

improvizirana nehajnost ovogodišnja je lozinka jer sad znamo

možda doista misli da pada snijeg iz tvrtkovih pjesama

što je nadgradnja urbane banalnosti. suspregnuti strah dok djeca

i vjeruje da su paveseovi stihovi moji. ne zna da je događanje. da zajedno s mještanima heka ponovo izmišlja poeziju senko i miroslav pjevaju. mare mare lipa mare cvite moj stop.

ph oto : va nd a mikši ć , br a nkic a

stop je naglo ući u more koje hladnoćom peče i plivati s brankicom.

golišava jurcaju po stijenama love ribu pravim udicama nestaju iz vidokruga postaju ljudi brati matar i stop je začinjati njime fetu tijekom godine kada svaki zalogaj postaje reminiscencija i iščekivanje. hraniti njime goste. hraniti se njime. pisati.

tanja mravak___ Na Visu je to Događaj

ašto sam prihvatila poziv na MareMare? Da me Senko pozove da kopamo po smeću, odazvala bih se. A poziv na Vis, na književni festival, bio je moj najveći književni uspjeh do sada. Nije baš da sam imala iznimne uspjehe, tu i tamo neka nagrada za kratku priču, ali prva mjesta, ma na čemu ona bila, neusporediva su sa sudjelovanjem na Festivalu MareMare.

Učiteljica sam po vokaciji, radim s autističnom djecom. Daleko sam stoga od službene književne scene. Bez formalne književne teoretske izobrazbe, načitana tek možda za koju knjigu više od prosječnog čitatelja, pišem vođena još ne potpuno osviještenim unutarnjim motivima. Nesigurnost u to što radim jedina je svjesnost u procesu mog pisanja. Nagrade nakratko prekriju tu nesigurnost, ali svakom sljedećom pričom ona izvire kao zmija iz suhozida. Usprkos tim gmizavcima, nastavljam. Osim osobnog, ljudskog

P H OTO : VA N D A M I K Š I Ć , ta nj a , š e šir , rib a rsk a ku ć a

T EMA ___

tema

zadovoljstva što sam imala priliku provesti nekoliko dana na Visu u društvu ljudi koje cijenim i (straho)poštujem, ti dani i ti ljudi, bez ikakvog eksplicitnog izricanja, dali su mi nadu u mene i moje priče.

P H OTO : Ž E L J KO B A R I Š I ć , prvo m a jski p o zdr av d o m a ć im a

Upravo sam se vratila sa Sajma knjiga u Zagrebu. Promocije, tribine i zvučna imena redaju se ko na traci. Ali publika ni u jednom trenutku nije dala piscima ono što su dali nama u derutnom Domu kulture u Marinim Zemljama.

P H OTO : TA N J A M R AVA K , P R I Č A Z A L A K U N OĆ

Književni festival na Visu, u dane kad se sezona tek naslućuje množeći zauzete vezove za jedrilice netom završenih uskršnjih praznika, pruža stanovništvu tog otoka nadu da neće biti ostavljeni i zaboravljeni. Bez obzira koliko je ljudi bilo na čitanjima, događanje negdje oko njih ono je što im uljepšava dane makar ni na trenutak ne mijenjali svoje svakodnevne navike i mjesta izlaska. Znam to jer sam živjela na Visu neko vrijeme, doživjela i jesen i zimu i nedolaske trajekta i jugo i nedostatak pojedine namirnice u dućanima i trajne odlaske bliskih ljudi s otoka. Na otoku je kao u automobilu, atmosfera je sabijena, smijeh je smješniji i tuga je tužnija. Književni festival u Splitu, Rijeci, Zagrebu… stanovništvo doživljava tek kao plakat više (ako i to). Na Visu je to Događaj. Nije doduše popraćen fanfarama i vatrometom, ne puni ulice i rive ljudima, ali tu je. Događa se. A što je još važnije, dogodio se u Marinim Zemljama. Marine zemlje mjesto su u sredini otoka Visa, u polju, do kojeg se i iz Visa i iz Komiže dolazi penjući se na brdo. Kad sam rekla svojoj viškoj prijateljici da je čitanje u Domu kulture u Marinim Zemljama, zakolutala je očima i rekla “Gori?! Pa to je Bogu iza nogu!”. To je mjesto, dakle, otok na otoku. Ono je daleko i Višanima i Komižanima. Ali došli su i jedni i drugi i treći Pojori. Upravo sam se vratila sa Sajma knjiga u Zagrebu. Promocije, tribine i zvučna imena redaju se ko na traci. Ali publika ni u jednom trenutku nije dala piscima ono što su dali nama u derutnom Domu kulture u Marinim Zemljama. Usrdno se nadam da smo im barem približno vratili.

T EMA ___

tema

Željko Barišić___ Tamo ne treba ništa mijenjati

are, Mare, lipa Mare cviitee mooj, ritam volim, tebe volim luudoo... tako glasi stih istoimene pjesme, a i u nazivlju viškog (komiškog) Festivala Mare se dvaput spominje. Je li to slučajno ili se neka Mare nekog tamo (a, znamo kog) tako dojmila da joj je posvetio Festival? U krajnjoj liniji nije ni bitno da li je to talijansko “mare” ili je pak samo ime/ sjećanje, ali Mare/mare nas stalno proganja, na tom izdvojenom dijelu svijeta, na tom opanku koji je bačen i otplutao od kopna. Tamo su i Marine Zemlje, gdje je opet neka trudbenica Mare ostavila svoje kosti i skončala s nadnaravnim moćima i sad je samo prostranstvo oko nje i ona je njegova jedina kraljica. Ona ga ziba usred pučine i sprema u san, dok mu šapuće, njemu i našem literarnom Kiklopu koji je svoj smiraj našao u tom zasebnom dijelu svemira, tik do te poljane. On je legao spavati u hladu čempresa, u kovitlacima vjetrova, u pogledu koji puca daleko, daleko, odnio je dušu na tu pistu, nek lebdi i kovitla koliko hoće i nek vjetrovi rade od

nje što god hoće. Jer, duša jedino tako može biti slobodna.

I moli li se pritom još svojemu ocu Posejdonu da ne dopusti Odiseju, koji ga je tako gorko zeznuo i uništio mu oko, da se vrati na Itaku, ne znamo, ali znamo da je MareMare književni festival neobične ideje i atmosfere. Možda i zbog svoje teritorijalne

obična oranica na kojoj se, eto, već četvrti put zasađuje taj usjev od literarnih snova, fantazmagorija koja lebdi nad pučinom i san o bijegu koji, gledano odavde, sasvim je izvjestan, sasvim očit. Trebalo se popeti do te kiklopske pećine oprezno, jednostavno, prikrasti se baš zbog tih bogova koji mogu biti zli koliko i dobri, vugavom se tamo

Ako biste me pitali što bih tamo mijenjao, ne bih mijenjao ništa! Tamo ne treba ništa mijenjati (osim staviti prozore i vrata na Domu kulture u Marinim Zemljama) treba ostaviti sve isto, da se bogovi ne naljute, da ih ostavimo u spokoju i čekanju, jer izvjesno je da su nas prepustili u svoj teritorij, i bili dobri prema nama. izdvojenosti i tog (kiklopskog) teritorija koji mističan kakav jest treba mu se oprezno približiti i zagaziti na njega, ubrati ga kao neku laticu koja samo tog jutra cvjeta i uvečer poput svijeća gasne. On je lišen bilo kakve spektakularnosti ili obilježja, odvija se nekako usput, postavljen tamo kao neka

gostiti, travaricama, molima, ciplima, fažolom, napose razgovorom ili samo sjediti i gledati, bar na čas stopiti se s krajolikom, s vinogradima, poljima od žuljevitih ruku, uvalama i zatonima koje kriju tajne skrivene, legende o životu surovom i slatkom, odlaženju i vraćanju, samoći, i plutati, samo

ph oto : B C H , dr . b a riši ć s e z a brinu o

ih ostavimo u spokoju i čekanju, jer izvjesno je da su nas prepustili u svoj teritorij, i bili dobri prema nama. Možemo ih samo zamoliti da budu s nama i druge prilike, do novog proljeća i nove svjetlosti.

Za kraj posveta jednom starom autu koje je za nas obavljalo sve one poslove koje je nekoć tovar obavljao. I nek upali i sljedeće godine!

P H OTO : Ž E L J KO B A R I Š I Ć , ovo j e v e ć p ov r ata k

plutati poput rečenog opanka... Bar da je imao netko da nas zarobi i ostavi u toj pećini do mile volje, sve dok nestane i zadnje kapljice tog napitka (viških) bogova. Ali, nije! Zarobljeni smo bili nakratko, od našeg literarnog domaćina, koji nam je i priuštio sav taj komfor rečenog, viđenog, dodirnutog, satkanog od snova, od neke nejasne predodžbe da je ono tu, nadohvat ruke i samo mu se treba prepustiti. No, i to je bilo dovoljno da otplovimo, da se predamo literarnim muzama, nanovo prodišemo punim plućima, razmijenimo emocije i družimo se, družimo do onih kasnih sati kad i zadnji lampioni gasnu, brodice nalaze spasenje i more počinje lupati o stijene cvileći melodiju noćnu, oporu i jasnu i otplavljuje nas u kovitlace snova nemirnih.

T EMA ___

STARI AUTO

Sada sam umoran

Ja sam ostavljeni stari auto

Barem da dođu koji put da me upale

Mjesecima ležim na parkiralištu ostavljen

Bole me ove moje stare kosti

Moji vlasnici su kupili novi moderni auto

Hladnjak mi je začepljen

Izvisili su cijenu na mene

Dizne mi ne rade

Sad koštam 700 eura

Zupčanici su mi istrošeni k'o u stare babe

Nekad sam koštao puno više

Jedino se u podne za sunca promeškoljim

Nemam ni klimu ni abs

Eh, kad bi me netko upalio

Ostalo da ne govorim

Bojim se kakav će biti novi vlasnik

Bio sam im dobar

Hoće li me voziti ili me rastaviti u dijelove

Kad su se ženili

Volio bih ostati ovdje

Kad su dobili pišonju vozio sam ih kući

Gledati djecu kako rastu

Ha, koliko sam im luka, krumpira i kupusa prevezao

Voziti ih na more

Prdili mi po sicevima

Još ja mogu

Nisu mi mijenjali ulje

Mogu još vjerujte

Grcao sam, trokirao, kašljao

No, nema nikoga

Nisam se dao

Ja sam ostavljeni stari auto

P H OTO : ž e ljko b a riši ć , p o slij e bitk e s knjiž e v n o š ć u i kuhinj o m

ph oto k ata rin a p e l a i ć , o ni su sluš a li v iš e o d s ata

T EMA ___

tema

damir miloš___ adio mare!

eć tradicionalno Vis, točnije

Komiža, Mala Travna (planet Zemlja, staza sva blještava, Mliječna, jebate!), mjesto je na kojem se nekoliko dana oko Prvog svibnja sastaju umjetnici. Umjetnicima držim one koji pišu, one koji crtaju, klešu, komponiraju ili sviraju. To naglašavam jer čini se da ih mnogi više ne doživljavaju kao pripadnike jednakog, istoznačnog čovjekova odnosa prema svijetu, istini svijeta koju umjetnici oduvijek otkrivaju. No, ne treba se čuditi jer krivi su sami umjetnici, nastanjujući još samo preostale, malobrojne oaze u kojima samo naizgled dosežu dostojanstvo kojeg su, uvjereni su, nekakvim nasljedstvom stekli. Samim statusom umjetnika ga zadobili. Ali nisu. Ga! Umjetnost je relativizirana. Dokaz tome su obrambene zidine uokolo spomenutih oaza, boravišta umjetnika, i mnoštvo umjetnika koji su spremni nasmrt braniti

Smrt pisca je njegovo čitanje. Tako mogu nastati samo bajke. Ne, nemam ništa protiv lijepe bajke, ali to je već napisano. Sve su bajke već napisane. I one koje će netko tek napisati. Pisari pišu bajke, ne pisci. stečeno mjesto u svijetu, ne shvaćajući da su još samo ukras, i to po potrebi, kad se ljudi umore od “ozbiljnih” znanosti koje su na sebe, i u (sebe), preuzele objavljivanje istine. Drugim riječima, kada je netko uzviknuo da književnost nije filozofija, pokazao je totalno nerazumijevanje biti umjetnosti. Dakle, umjetnici su dobrodošli kada se ne radi zaozbiljno, kada se ostatak svijeta odmara, kada se nađe vremena pažnju usmjeriti na ono neozbiljno. Na sliku na zidu, ili rukom prijeći preko mramorne kože kipa. Pogotovo ako je u vlasništvu! Razlog je već spomenut: drugi su preuzeli

brigu o istini svijeta, uvjereni da je i sama istina nešto relativno, da nije samo jedna, i da je sve, u biti (na kraju krajeva), ili kako se to već u narodu kaže – subjektivno. Jasno, takva je i sama ljepota. Takav je i sud kojim se izriče da je nešto lijepo. Nitko više ne sumnja u tvrdnju da je ljepota relativna i subjektivna. Umjetnici sliježu ramenima, podsvjesno znajući da su oni sami krivi za takav stav prema istini ili ljepoti. Intuitivno znaju da je sve subjektivno, ali nisu očekivali da će to postati tako objektivno (to da je sve subjektivno). Samo je 1 + 1 = 2, sve je ostalo subjektivno.

ph oto : bch , j o š j e d a n v ic

MareMare je organizirana, oaza koja se očekuje, a to je očekivanje od godinu dana, naročito intenzivno mjesec-dva prije početka Festivala. Iščekivanje proizvodi pitanje da li će se MareMare i ove godine održati, jer postoji sumnja da bi netko, netko tko to sve podržava (dakle, netko od predstavnika ozbiljnih), prvenstveno

ph oto bch , mil o š

Dokaz tome je ponašanje umjetnika unutar oaza, od kojih je jedna i MareMare, na otoku Visu, Komiži, Maloj Travnoj... Mliječna staza! U stvari to nije klasična, uobičajena oaza kakve srećemo u gradovima ili mjestima na kojima su stalno nastanjeni umjetnici. U gradovima oni se sastaju redovito, poneki u konobama, kafićima ili sličnim, pogodnim prostorijama za samoinfuziranje umjetnika. Cilj im je održati kritičnu masu, ali nikako dopustiti da se broj poveća na odveć velik. Malobrojnost je jedna od glavnih karakteristika umjetnika. Štoviše, imperativ je biti nas malo!

ph oto : bch , tripic e ili brud e t o d ug o r a ?

T EMA ___

financijski, mogao postaviti pitanje čemu služi jedan takav skup. Koji su njegovi ciljevi, a mogao bi tražiti i nekakav dokaz radne atmosfere na MareMare, produkt višednevnog boravka na otoku? Mogli bismo reći, pokušati objasniti, da je u svojoj biti umjetnost igra, a da bismo joj dali na važnosti, mogli bismo je proglasiti vrlo ozbiljnom igrom. Jedna od bitnih ka-

rakteristika igre jest da je ona prostorno i vremenski ograničena. A kako se zna kada će se dogoditi (i gdje), ona se s nestrpljenjem očekuje. I premda se iščekuje uvijek nešto već viđeno, to što će se dogoditi događa se svaki put na drugačiji, novi način. I još jedna floskula: jedino što je u umjetnosti ponovljivo to je njezina neponovljivost...

I da skratimo, u igri nisu važni igrači, već se preko njih ostvaruje sama igra, tj. umjetnost. Priča se priča, igra se igra, a piše se piša. Bla, bla, bla... Hoćemo li započeti ozbiljnu raspravu o gubitku tla pod nogama umjetnika, onda bismo se trebali vratiti Kantu, njegovu tumačenju biti estetskog suda. I zašto se čitava ostala znanost, pa i matematički dokaz

A o čemu pisci mogu govoriti nego o još nenapisanim knjigama. Zato je apsurdno čitati, makar i bilo publike, već napisane priče, knjige, tekstove. Pisci su tu da govore o onima još nenapisanima. Nisu pisci glumci, spikeri, niti oni to znaju biti. Često upropaste svoje priče, čitajući ih. Ovako mislim: postoje knjige za čitanje, i oni koji ih čitaju pitaju jedni druge da li je ovo ili ono pročitao(la). I zgroze se kada čuju odgovor, da nešto nije stigla(ao) pročitati. Isto tako postoje knjige za pisanje. No, zanimljivo, nitko se ne zgraža nad još nenapisanim knjigama! Zašto, mogli bismo se zapitati? Zar smo uvjerenja da se o nenapisanim knjigama ne može govoriti, da o njima malo što možemo znati!? Pa to je isto kao da kažemo – mi nismo pisci. A o čemu pisci mogu govoriti nego o još nenapisanim knjigama. Zato je apsurdno čitati, makar i bilo publike, već napisane priče, knjige, tekstove. Pisci su tu da govore o onima još nenapisanima. Nisu pisci glumci, spikeri, niti oni to znaju biti. Često upropaste svoje priče, čitajući ih. Uostalom, pisci su tu da poduče druge u pisanju, nikako čitanju. Uostalom, to se već događalo, još uvijek postoje radionice pisanja, zašto sada odjednom inzistirati na – čitati. Uostalom, treći put!

(naizgled neupitan) da je 1 + 1 = 2, temelji na estetskom sudu. Ali, avaj, koga je još to briga, kome se na to uopće da prisjećati kad je svijet otišao u potpuno drugom smjeru. Boljem ili lošijem, svejedno, jer mišljenje je većine da se razvoj u tom smjeru više ne da zaustaviti. Niti usporiti. Jebe mi se! Ko hoće neka se prepusti bujici.

Čini se da je sve posljedica diktata kontinuiteta. Matematika je prekrasan kontinuitet. Od minus beskonačno do plus beskonačno. Pisci bi trebali shvatiti da se ne može pisati u kontinuitetu. Moglo bi se, kada je već imperativ – čitati, pročitati nešto iz jedne priče, pa nešto iz druge, potom iz tuđe, pa nešto dopročitati na licu mjesta, izmisliti, ali nikako ne bi trebalo čitati priču, svoju priču, od početka do kraja. To je strašna prošlost. To je kao da priznaš kako nemaš više što napisati. Smrt pisca je njegovo čitanje. Tako mogu nastati samo bajke. Ne, nemam ništa protiv lijepe bajke, ali to je već napisano. Sve su bajke već napisane. I one koje će netko tek napisati. Pisari pišu bajke, ne pisci. MareMare je mjesto gdje se, ipak, može doći, a ne čitati priču. Ni svoju ni tuđu. No, to ne znači da umjetnici ništa ne rade. Nadam se, iskreno se nadam, da će doći

dan kada će na MareMare biti organizirano pisanje, i to u trajanju od onoliko dana, koliko traje MareMare – i da će na kraju pisci predati svoje tekstove, zapakirane – i da će organizator preuzeti zadatak da ih pohrani tako da ih nitko više, nepročitane, nikada (ne za deset ili dvadeset godina) neće moći naći. To bi bilo pisanje. I to se mora dogoditi, možda upravo na jednom od budućih MareMare. Na kutiji, premda je više nitko Odisej nikada ne bi vidio, pisalo bi: nije za čitanje. Niti je za prevođenje (što je možda i važnije). No, o tom uništavajućem kontinuitetu: pisanje – čitanje – prevođenje, bolje ne početi, strahujući pred sveopćim gnjevom...

T EMA ___

tema

branko čegec___ smisao života festivala maremare

njiževnost i javno čitanje često su se nalazili u nepopravljivom raskoraku, ali povijest književnosti potvrđuje i iznimno uspješne interakcije (između literarnog djela i javnog/glasnog čitanja), od antičkih deklamiranja, preko ideoloških masovki po tvornicama i rudnicima (Majakovskog, npr.), do pop-kulturnih happeninga beat generacije, na kojima bi tisuće ljudi slušale Ginsbergov Urlik, a potom bi pokupovale danas nezamislive naklade njegovih knjiga u izdanju legendarnog City Lights Bookstorea Lawrencea Ferlinghettija.

Javno čitanje bilo je često poticaj onima koji čitaju, ali i strahovit sudar s riječima onima koji ne čitaju, zato što ne znaju ili ne žele. Javno čitanje bilo je pokušaj osvajanja čitatelja na prepad, svojevrstan rat protiv nepismenosti ili slabe pismenosti, jer se računalo na učinak riječi, na njezinu zavodljivu moć, koja će i one koji ne znaju (ne nužno doslovno, na razini poznavanja znakova abecede) privesti ljepoti čitanja.

To je, naravno, bila projekcija onih koji čitaju, ili onih koji pišu, a tada su još i čitali.

priznati da je voda došla do grla i da je meta već udaljena do nerazaznatljivosti.

Danas je situacija posve drugačija: trijumf vizualnosti u javnom prijenosu poruka opasno je zaprijetio epidemijom nepismenosti i pasivne recepcije sadržaja u “kratkim rezo-

Mali, sve manji, izolirani otoci uporno odašilju signale, vapaje za očuvanjem pismenosti, kao da ih netko još uvijek može čuti. No, model se i dalje održava, poput kvasca u nekom seoskom podrumu, koji omogućuje pravljenje kruha za najtvrdokornije, one koji uporno odbijaju jesti industrijsku “spužvu”.

Može li javno čitanje ikoga približiti književnome tekstu, osobito tekstu s literarnom ambicijom, koji često nije ugodan i milozvučan, zavodljiv ni zabavan? vima”, koji ne ostavljaju mjesta pitanjima i sumnji. To je, uglavnom, model koji je ishodio globalni pristanak, pa je kolonizacija javnoga prostora prošla bez ispaljenog metka, s tek ponekom tinjajućom strelicom, iz koje se nije uspio razbuktati požar. Strelice su ispaljivali pisci “defetističke” književnosti i vazda skeptični teoretičari, nespremni

Književnost danas, na pragu nove nepismenosti, u globalnim razmjerima razvija tradicionalne modele pridobivanja čitatelja tzv. čitanjima, javnim nastupima pisaca, vrlo često po literarnim festivalima. Može li javno čitanje ikoga približiti književnome tekstu, osobito tekstu s literarnom ambicijom, koji često nije ugodan i milozvučan, zavodljiv ni zabavan? Osobno sam bio strahovito skeptičan prema takvoj vrsti napora, izbjegavao sam javna čitanja gdje god sam mogao i bio uvjeren da tekst ima posve autonoman život, koji se realizira

kroz svako individualno čitanje. I danas sam uvjeren da je tome tako, samo što, jednako tako, vjerujem, da mu nijedan oblik penetracije u javno ne može naškoditi. Možda je to samo marketing, ali u tom slučaju je literarni tekst samome sebi najbolji marketing. Čak i kada nije pročitan u sjajnoj interpretaciji (Što je “sjajna interpretacija”, uostalom? Nije li to opet neka populistička zamka?) književni tekst (poezija ili proza, svejedno) ostvaruje do-

ali je istodobno mjesto koje uspijeva sve ono što festivali obično žele: Festival MareMare u Komiži na otoku Visu (kao da je slučajno književnost danas sve više otočka činjenica?) mjesto je susreta umjetnika (ne samo pisaca, nego i likovnjaka, glazbenika...) koji čitaju, razgovaraju, neki put polemiziraju, kuhaju, piju vino, neki vode radionice, neki skupljaju drva, neki okreću ribu na gradelama...

dir s drugim, zakači nekoga u prolazu, nekoga možda niti ne dotakne, netko se naroguši od lošeg ili ga prođu žmarci od dobrog čitanja...

njegovoj elementarnosti, sve ono što se lako izgubi u presingu organizacije, kakva prati masovna festivalska događanja. Zato je bilo moguće skupiti najmasovniju književnu publiku na otoku Visu ove godine, na sredini otoka, u selu Marine Zemlje, jedinom mjestu na koje se uspjela sliti “masa” cijeloga otoka, iz Komiže i iz Visa, skuhati prvomajski fažol i kroštule, zapjevati klapsku melankoliju pored slabo korištenog boćališta, a sve nakon jednosatnog čitanja u Domu kulture, u kojemu pola

Čitalo se tako sat i nešto, pred ljudima koji su pobožno osluškivali svaku izgovorenu riječ u crkvi od propuha, a jedan je osamdesetogodišnjak za to vrijeme ispisivao svoju pjesmu i zaključio kako mu je taj

ph oto : a l e m ko rkut, r a d ov i su iz a šli n a ri v u

MareMare manifestira smisao festivala u

stoljeća recitira jedino otočka bura, rabeći potencijale zdanja bez prozora i vrata, s trulom, daščanom pozornicom i rupom u zidu za otočku projekciju Slavice ili Vlaka bez voznog reda.

Kao čovjek koji vrlo slabo čita svoje tekstove, tek sam nedavno postao svjestan da taj napor i blamaža nisu uzaludni. Na jednome književnom festivalu, bolje rečeno, na jednome okupljanju koje festival jest i nije, jer je zapravo antipod hinjenome glamuru i fingiranom blještavilu festivala koji vazda kubure s elementarnim budžetom,

Prvi svibanj najljepši dan u ne tako kratkom životu. Mi smo čitali, starac je pisao, jedna je starica sklopila oči i najvjerojatnije zaspala, jedan se pas lijeno protezao između otočana, djeca su jurila i urlala, a onda bi odjednom stala, zgranuta tišinom i poslušala nekoga od čitača ispred rastočene pozornice. Miroslav je govorio, dugo i nadahnuto, kao možda nikad ranije, Senko je pozdravio suotočane koji su mu odzdravljali gromoglasnim pljeskom, Katarina je fotogra-

T EMA ___

firala, Tanja je moderirala, Vanda recitirala Pavesea, Val se kupao u moru vlastitih očiju, Leon me nepomično fiksirao dok sam “čitao tekst”... Jedan je čovjek objesio zastavu iznad ulaza, jedan je u po glasa pjevuckao Prezrene na svijetu..., jedna je žena prišla i rekla mi: – Mi se znamo!

ph oto : bch , va l

Pozornost s kojom su ljudi slušali stihove, koje neki put nije lako razumjeti niti s tekstom u ruci, govori mi da su javna čitanja i javna slušanja dvosmjerni napor kojega ne bi trebalo bagatelizirati. Recepcija bez napora ionako pripada onom drugom svijetu, s početka ovoga teksta.

ph oto : bch , tri

Bio je to Festival MareMare. Od 30. travnja do 3. svibnja 2010. Neki su čitali pjesme. Neki su čitali priče. Jedan nije. Pozornost s kojom su ljudi slušali stihove, koje neki put nije lako razumjeti niti s tekstom u ruci, govori mi da su javna čitanja i javna slušanja dvosmjerni napor kojega ne bi trebalo bagatelizirati. Recepcija bez napora ionako pripada onom drugom svijetu, s početka ovoga teksta. Javna čitanja i literarni festivali neće stvoriti masovnu publiku književnosti (opet mislim na književnost s ambicijom, književnost koja u sebi nosi ideju razvoja, napredovanja, potrage i lutanja...) Ona će, međutim, posve sigurno pomoći životu geta, osnažiti otpor potapanju otoka, književnog otoka, i onog drugog u konkretnom slučaju – otoka otoka. A to je ipak dostatan razlog za dobar osjećaj.

ph oto : ta nj a mr ava k , 1 . s v ib a nj 20 1 0 u m a rinim z e mlj a m a

ph oto : ta nj a mr ava k , 1. s v ib a nj 2 0 1 0 u m a rinim z e mlj a m a

ATELIER FRITZ

JOSÉ EDUARDO AGUALUSA___ ŽENE MOJEGA OCA Ulomci iz romana

S PORTUGALSKOG PREVELA TANJA TaRBUK

Prvotne laži

klapam oči i istog se trenutka vraćam u predvečerje kad je umrla moja majka. Otac me je dočekao na vratima sobe:

– Jako je uznemirena – šapnuo je. – Pokušaj je smiriti. Ušla sam. Ugledala sam njezine užarene oči u polumraku. – Kćeri! U ruku mi je stavila omotnicu. – Zovu me. Moram poći. Ovo je za tebe, Laurentina. Oprosti mi… Ništa više nije rekla. Malo kasnije došao je Mandume. Sjećam se kako je kleknuo kraj kreveta i držao ruku moje majke. Otac je stajao, okrenut leđima. Moj otac, odnosno muškarac za kojega sam do toga dana vjerovala da je moj otac, sada sjedi preda

mnom. Lice mu je suhonjavo, koščato, izbočenih jabučica. Kosa mu je gusta, prosijeda i začešljana unatrag. Vjerojatno je noćima ponavljao to pitanje u samoći svoje udovičke sobe:

Oči su mu sjajne, vlažne. Tužno se smiješi:

odlazim do prozora. Odande vidim dvorište obasjano suncem. Smokvu koju sam prije nekoliko godina spasila izvukavši je iz malog napuklog lonca na smetlištu, i posadila je u veliku glinenu posudu. Sada joj je dobro kraj dugog ciglenog dimnjaka krušne peći nasred dvorišta. Narasla je, sva kvrgava, kakve i jesu smokve. Bugenvilija, tamo u dnu dvorišta, već je ocvala. Siječanj je pri kraju. Loš mjesec za umiranje, čak i u Lisabonu u kojem se i u siječnju znaju pojaviti dva-tri blistava ljetna dana, istrgnuta i snena, poput makova raštrkanih u žitnom polju.

– Bila je to dobra laž, ta naša laž, sastavljena od mnogih istina koje su bile sretne. Recimo, ljubav koju je Doroteia osjećala prema tebi, bila je doista majčinska ljubav. Ti to znaš, zar ne?

Moj je otac htio da budem dječak. Ne obazirući se na majčina negodovanja, do moje dvanaeste godine kupovao mi je hlačice i kape te igrao sa mnom nogomet. Jako smo povezani. Uvijek smo bili.

Zaprepašteno ga gledam. Ustajem i

– A kakvo je sada vrijeme na Otoku,

– Od koliko je istina sastavljena laž? Na trenutak zašuti, pogleda izgubljena u nekoj točci iza mene, a onda doda naglašavajući: – Od mnogih, Laurentina, mnogih! Da bi djelovala, laž mora biti sastavljena od mnogih istina.

tata, tamo u Mozambiku?

Izvlači novčić iz džepa:

glazbenika koji je prošao onuda, dolazeći iz Quelimanea, i zatrudnjela. On je, u međuvremenu, otišao. Vratio se u Luandu, koliko je meni poznato, a djevojka je poludjela od bola. Prestala je jesti. Otac ju je htio ubiti kad je otkrio da je trudna, poludio je, htio ju je izbaciti iz kuće, ali majka se usprotivila. Otac se nadao da će umrijeti pri porodu. Ona i dijete. Mislio je da će tako biti bolje za sve.

Nisi došla na svijet iz moje utrobe. Onoga dana kad si se rodila, ja sam izgubila svoju djevojčicu. Porođaj se zakomplicirao i ona nije preživjela. U sobi skromne klinike u kojoj sam se nalazila, na Mozambičkom otoku, još je jedna žena rodila. Roditelji te žene pitali su me da li bih uzela njezino dijete – rekla sam da bih. Čim sam te ugledala, zavoljela sam te kao da si moja kći.

– Sjećaš se?

– Sjećaš li se imena toga glazbenika?

Sjećam se, jasno. Uzimam novčić. Dvadeset reala. Novčić je izlizan, ali ipak lako uspijevam pročitati godinu: 1824. Otac je taj novčić pronašao na jednoj plaži na Otoku prvoga dana kad je tamo stigao. Onoga dana kad je upoznao moju majku. Doroteia je imala petnaest godina, a Dario četrdeset devet. Bilo je to 18. prosinca 1973. Dvije godine poslije ja sam se rodila. Razmišljam o svojem rođenju i odjednom me obuzima neka buntovnost. Svjesna sam da mi je glas postao tanji i da sam na rubu plača. Ne želim plakati :

- Sjećam se, naravno da se sjećam Lau. A sjećam se i imena te djevojčice, tvoje biološke majke, zvala se Alima. Glazbenika su svi poznavali. Bio je vrlo popularan u ono vrijeme…

To sam ti željela reći. Oprosti što ti to nisam rekla ranije.

Pitanje ga nije iznenadilo. Mislim da mu je laknulo što može promijeniti temu razgovora. Uzdahnuo je. – U siječnju - kaže - obično je jako vruće na Otoku. More je svjetlucave zelene boje, a voda topla, kćeri, doseže trideset pet stupnjeva, kao kakva smaragdna juha.

– Pokušavam shvatiti kako ste to mogli skrivati od mene tolike godine! Možeš li mi to objasniti?...

– Popularan, kako? – Popularan, kćeri, kako već glazbenici mogu biti popularni! Snimio je nekoliko ploča, “singlica”, i njegove su se pjesme često vrtjele na radiju. Bio je ugledan i otmjen muškarac, sjećam se da je uvijek bio dobro odjeven. Onako crn, možda tamniji mulat, u odijelu od bijela lana, s rupčićem što je virio iz džepa sakoa na onoj strani na kojoj se nalazi srce. Ah, i ono najvažnije, imao je dvobojne cipele, a na uvijek uzdignutoj glavi lijepi panama šešir…

Pomozi svojem ocu. Brinem se za njega. Dario ne zna živjeti sam. Znali smo se ponekad posvađati. Čini mi se da sam često bila previše stroga prema njemu. Ali volim ga, shvaćaš? On je jedini muškarac u mojem životu. Uvijek mi je teško padalo što je volio druge žene prije mene. A i dok je bio sa mnom, što je bilo još gore. No muškarci su takvi. Ti si najbolje što mi je život dao. Tvoja majka, Doroteia

Dario se stisne kao kakav dječarac. Na jednom zidu u mojem uredu visi uokvirena fotografija Nelsona Mandele, a do nje, fotografija mojega oca. Sličnost između njih dvojice, unatoč razlici u rasi, zapanjuje ljude.

– Kako se zvao? – Faustino. Faustino Manso. Bio je naočit, taj Faustino Manso.

Grijeh je ne voljeti

– Često sam s tvojom majkom razgovarao o tvojem rođenju. Htio sam ti reći, ali Doroteia mi nije dopuštala. Ima istina, govorila je, koje lažu više od bilo kakve laži. Tvoja biološka majka nije te htjela. Bila je to petnaestogodišnja djevojčica, kći indijskog trgovca, jednog od najbogatijih ljudi na Otoku. Zaljubila se u angolskoga

Doroteino pismo Laurentini Moram te zvati kćerkom do kraja.

Nesretna okolnost. Ne znam kako bih ga oslovila – Faustino Manso, moj otac, jučer je umro. Dok sam čekala ukrcaj na aerodromu, kupila sam novine Jornal de Angola. Kratka, štura vijest nalazila se na stranici kulture:

Moraš nešto znati i želim da to saznaš od mene, ja sam kriva što to nisi ranije saznala jer ti nisam imala hrabrosti reći.

“Umro je Putnik Seripipi* – Faustino Manso, 81 godina. Preminuo je jučer u zoru u klinici Svete nade, na otoku Luanda, nakon duge bolesti.

Draga kćeri,

Manso, kojega su njegovi obožavatelji zvali Putnik Seripipi, bio je vrlo popularan glazbenik 60-ih i 70-ih godina, ne samo u Angoli nego i u cijeloj južnoj Africi. Živio je u nekoliko angolskih gradova, te u Cape Townu, u Južnoafričkoj Republici, a i u Maputu, koji se tada zvao Lourenço Marques. Vratio se u Luandu, svoj rodni grad, 1975. godine, odmah nakon proglašenja neovisnosti. Mnoge je godine radio kao službenik u Nacionalnom institutu za knjigu i glazbu. Ostavio je udovicu, gospođu Anacletu Correiu da Silva Manso, te troje djece i dvanaest unuka.” Stranice s nekrolozima bile su nešto rječitije. Četiri oglasa spominju ime Faustina Mansa. Prvi je potpisala Anacleta Correia da Silva Manso. To je najveći oglas. Fotografija je također veća i novija. Glasi ovako: “Otišao si bez posljednjeg zbogom, mužu. Ugaslo je sunce u mojem životu. Utihnuo je veličanstven glas: tko će mi sada pjevati dok ja vezem? Prevario si me, obećao si mi da ćeš dokraja ostati sa mnom i da ćeš me držati za ruku te da me neće biti strah. A sada osjećam strah. Nakraju si me ostavio, otišao na dugo putovanje. Ne znam hoću li ti moći oprostiti.” Drugi oglas potpisalo je troje djece: N'Gola, Francisca (Cuca) i João (Johnny). Na fotografiji Faustino Manso grli gitaru.

“Dragi oče, kasno smo se upoznali, ali ipak, srećom, ne prekasno. Otišao si, no ostavio si nam svoje pjesme. Danas pjevamo s tobom: Nijedan put nema kraja / daleko od tvoga zagrljaja.”

u Lisabonu 1975, kad su oboje imali dvadeset godina. Marcolino je studirao arhitekturu. Manuela pohađala školu za medicinske sestre. Zacijelo su bili jako naivni, a to su još i danas. Manuela mi reče:

Treći i četvrti oglas posve su me iznenadili. Zaprepašteno sam sjela na svoj kofer i zatražila od Mandumea da mi kupi bocu vode. Tek sam tada osjetila vrućinu. Dizala se s tla, vlažna i gusta, lijepila se za kožu, uvijala se u kosu, kisela kao zadah staraca. Neka Fatita de Matos, iz Benguele, potpisuje jedini oglas bez fotografije. Tekst je kratak, ali jasan:

- U ono smo vrijeme svi bili nacionalisti, bila je to prava bolest. Mrzili smo Portugal. Željeli smo završiti škole i vratiti se u čvrste rovove socijalizma u Africi.

“Grijeh je ne voljeti. Najveći je grijeh ne voljeti do kraja. Ne kajem se ni zbog čega, Tino, moja ptičice seripipi. Počivaj u miru.” U posljednjem oglasu moj otac pozira za vječnost u punoj snazi svojih trideset godina, sjedeći za stolom nekog bara. Ispred njega je boca piva. Vidi se etiketa: Cuca. Dok pišem ove bilješke i ja pijem Cucu. Dobra je, lagana i osvježavajuća. Ponovo čitam tekst: “Dragi oče, zagrli majku kad je sretneš. Leopoldina je tako dugo čekala na taj zagrljaj. Reci joj da nedostaje njezinoj djeci, vašoj djeci, ali mislit ćemo na vas svaki dan i uvijek ćemo slijediti vaš primjer hrabrosti i poštenja. Naša je zemlja postala tužnija bez tvojega veselog kontrabasa. Tko će ga sada svirati? Tvoja djeca: Babaera i Smirnoff.

__________________ *Seripipi na kimbundu jeziku naziv je za ptice mišjakinje - male pjevice koje žive samo u afričkim savanama južno od Sahare, Colius castanotus. (op. prev.)

*** Mandumeovi roditelji vjenčali su se

Manuela mi je dala stare vinil-ploče s angolskom glazbom da ih slušam. Nekoliko pjesama govore o čvrstim rovovima socijalizma u Africi. Baš tako, bez imalo ironije. Portugalska birokracija nije dopustila da im se prvi sin zove Mutu, u čast jednog kralja sa središnje angolske visoravni: Mutu-ya-Kevelia. Službeno se zvao Marcelo, a Mutu za obitelj i bliske prijatelje. Mandume, srednji sin, zapravo se zove Mariano, a najmlađi Mandela je Martinho. Godine 1977, kada se Mandume rodio, dva Marcolinova brata strijeljana su u Luandi, optužena za pokušaj državnog udara. Marcolino je bio strašno potresen. Nikad više nije govorio o povratku. Po završetku studija uspio se zaposliti u birou jednog arhitekta koji je također bio Angolac; zatražio je portugalsko državljanstvo i posve se predao poslu. Upoznala sam Mandumea prije sedam mjeseci. Najprije su me privukle njegove oči. Sjaj u očima. Kosa s mnoštvo malih pletenica daje mu buntovan izgled koji odudara od blagih pokreta i glasa. Volim ga gledati kako hoda. U svijetu u kojem se on kreće ne postoje trzaji. - Kao mačak? Aline uzdiše, nagnuta nad stol, vlažnih usana. Kad kažemo da netko

P H OTO : va nd a mikši ć

gipko hoda, ljudi odmah pomisle na mačke.

ime. Kad sam ga pitala kako se zove, rekao mi je:

– Ne, draga Aline, Mandume ne nalikuje na mačka. Kod mačaka, kad hodaju, postoji svojevrsna oholost, neki uzvišen prezir prema jadnim ljudima, a to nema nikakve veze s Mandumeom. On je istodobno ponizan i provokativan. Barem ga takvoga ja vidim. Možda je to zbog mojih očiju. Možda zbog ljubavi.

– Mariano. Mariano Maciel.

Aline se nasmijala, sjećam se kako se smijala kad sam joj prvi put govorila o Mandumeu. Ima lijep osmijeh. Ona je moja najbolja prijateljica.

– A da?! I to bi trebala biti pohvala?...

– A Mandume, što znači to ime? – Mandume? Ah, to je drugi kralj. Neki kuanjamski starješina koji se na jugu Angole ubio za vrijeme bitke protiv njemačke vojske. Mandume, moj Mandume, nije baš nastojao saznati kojoj povijesnoj osobi duguje

A tehničar zvuka, Mario, nizak i blijed muškarac, rijetke, ali duge i vrlo svijetle kose, dobacio je uz smiješak: - Zvani Mandume, najbjelji crnac u Portugalu. Krivo se izrazio. Žestoko sam reagirala: Trebala je biti pohvala. Danas bih se već mogla složiti s jadnim Mariom, čak sam tu istu rečenicu i sama jednom upotrijebila protiv Mandumea. U nekim se trenucima osjećam doista zaljubljenom u njega. No u nekima ga gotovo mrzim. Živcira me prezir koji pokazuje prema Africi. Mandume je odlučio biti Portugalac. To je njegovo pravo. Ali ja ne

smatram da treba odbaciti sve svoje pretke da netko bio dobar Portugalac. Ja sam sigurno prava Portugalka, ali osjećam se pomalo i Indijkom. A došla sam u Angolu potražiti ima li u meni nečega afričkog. Mandume me je nevoljko pratio. – Jesi li poludjela? Što ćeš ti u Africi?... Na kraju je pošao sa mnom da me spasi od Afrike. Pošao je da nas spasi. On je vrlo drag, znam, moram imati više strpljenja s njim. Osim toga, voli me po cijele dane proganjati videokamerom. Govorim mu što da snimi, a on se pravi da to snima, ali onda shvatim da snima mene. Rio de Janeiro, Brazil. Petak, 24. lipnja 2005.

Jučer u deset sati večerao sam s Ka-

ren. Ona silno želi da joj pomognem napisati sinopsis za jedan muzički film, ili barem film sa snažnom muzičkom komponentom – film o položaju žena na jugu Afrike. *** U 20 sati Karen je došla po mene i otišli smo prošetati se do plaže. Proveli smo dio jutra i par dobrih sati nakon ručka razgovarajući o filmu. Skicirali smo zaplet. Namjera nam je da ispričamo priču o portugalskoj redateljici dokumentarnih filmova Laurentini, koja putuje u Luandu na pogreb svojega oca, Faustina Mansa, poznatog angolskog pjevača i skladatelja. U jednom trenutku Laurentina odlučuje rekonstruirati očevo putovanje: Faustino je 60-ih i 70-ih godina prešao cijelu afričku obalu od Luande do Mozambičkog otoka. Ostao bi dvije-tri godine u svakom gradu, katkad čak i dulje, osnovao obitelj, a onda se vraćao cesti. U svakom gradu koji posjećuje, Laurentina snima svjedočenja Faustinovih udovica i njihove brojne djece, kao i drugih ljudi koji su se s njim družili. Pomalo se uobličuje portret tajanstvenog muškarca. A na kraju Laurentina otkriva da Faustino nije mogao imati djece. *** Prvi put sam vidio Karen Boswall na jednoj od pozornica Frankomozambičkog kulturnog centra u Maputu. Svirala je saksofon, imala svijetlosmeđu kosu i etno crteže oslikane crnom bojom na licu i rukama. Ostali glazbenici, koji su svirali ksilofone, bubnjeve i gitare, bili su vrlo mladi i imali iste plemenske motive

oslikane bijelom bojom na tamnoj koži. Grupa se zvala “Timbila Muzimba”. Sjetio sam se Bajanca Carlinhosa Browna i njegova orkestra “Timbalada” prije mnogo godina, sa sličnim scenskim postavom i istom razigranom i moćnom mješavinom tradicionalnih i suvremenih ritmova. Franko-mozambički kulturni centar smješten je u zgradi nekadašnjega hotela Klub, sagrađenoj 1896, koja je u kolonijalno doba bila poznata po svojim širokim terasama i otmjenim stupovima od kovana željeza. Bilo je to 2003, za vrijeme kolovoškog festivala što ga je organizirao teatar “Čisto žito” iz Tondele u Portugalu i mozambička kazališna družina “Mutumbela Gogo”. Dvorana je bila dupkom puna. S moje desne strane jedan tip s rasta frizurom, u otmjenom svijetloplavom odijelu s bijelim prugama, pratio je ritam glavom. Upitah ga da li je saksofonistkinja Mozambičanka. – Negativno, brother – odvrati mi tresući pletenicama. – Iz Zimbabvea je. Ni to nije bilo točno, ali sam to saznao tek iduće godine, u rujnu, za vrijeme 31. međunarodnog filmskog festivala u Bahiji. Upravo sam s aerodroma stigao u hotel i ispunjavao upisni obrazac, kad je Karen ušla, noseći žuti plastični kofer, jednak mojemu, i metalnu kutiju sa saksofonom. Nisam je prepoznao. Netko nas je kasnije čak i upoznao, no ni tada nisam shvatio da je ta visoka i lijepa žena, s jakim mozambičkim naglaskom, ista ona koju sam gledao dok je svirala saksofon. Karen je došla u Salvador predstaviti jedan od svojih dokumentarnih filmova o mozambičkoj zabavnoj glazbi pod naslovom Marrabentando. Rekoše mi:

– Ona je engleska kinematografkinja koja već petnaest godina živi u Mozambiku. Vidio sam film koji se prikazivao na otvorenom. Još noć nije bila pala i oko maloga trga, na kojem je organizacija festivala postavila golem ekran, promet se gužvao u bučnom mehaničkom bijesu. Ono malo što sam uspio vidjeti i čuti, dopalo mi se. Kad je film završio, pojavila se Karen sa saksofonom i počela svirati. Tek sam tada shvatio da sam je već ranije vidio.

O korijenima Moj stari nije htio da putujem. Rekao mi je da budem vrlo oprezan, pogotovo s onima koji su najsimpatičniji i najpričljiviji, s ljudima koji odmah šire ruke u zagrljaj umjesto da se rukuju s nama. – Najprije te zagrle, sine, a onda te zadave. Nije me morao upozoravati. Nikada nisam volio Afriku. Vidio sam kako je Afrika uništila moje roditelje. Pročitao sam nekoliko knjiga iz njihove radne sobe, ono što neki nazivaju angolskom književnošću: Pobjeda je drugarica! Poezija je oružje! Crvena subota! Politički pamfleti, najčešće napisani kao lijevom nogom. Korijeni? Korijene imaju biljke i zato se ne mogu micati. Ja nemam korijene. Ja sam slobodan čovjek. Odnosno bio sam posve slobodan prije no što sam upoznao Laurentinu. Govorim joj: – Ti si moja domovina, moja prošlost, cijela moja budućnost…. Ona se posprdno smije. Ne shvaća me. Doroteia me je voljela. I ja sam nju volio. Držao sam joj ruku u bol-

nici kad je bila na samrti. Laurentina je strašno patila zbog majčine smrti. Netom prije smrti majka joj je predala pismo u kojem joj otkriva da je posvojena. Laurentina si je odmah zabila u glavu da mora upoznati biološke roditelje. Bio sam užasnut kad mi je rekla da se namjerava vratiti u Afriku. – Jesi li poludjela? Što ćeš ti u Africi?... Korijeni. Htjela je potražiti korijene. – Drveće ima korijene – povikao sam – ni ti ni ja nismo Afrikanci. Nije me slušala. Laurentina je tvrdoglava. Ili odlučna, kako radije govori stari Dario. U svakom slučaju, kad se na nešto namjeri, ništa je od toga ne može odvratiti. Nisam je pustio da ide sama. Predložio sam joj da napravi dokumentarac o svojem povratku u Afriku i o ponovnom susretu s obitelji. Svidjela joj se ta ideja. I eto nas sada ovdje.

more, indigo plave boje. Na drugom filmu pojavljuje se moja majka s ribičkim štapom u ruci. Dario je šutke gledao, pijuckajući martini. Na kraju je uzdahnuo: – Ah, Mozambik! Bili su to sretni dani. Ponekad sanjam to vrijeme. A onda se probudim i još uvijek na plahtama osjećam miris Afrike. Tko ne zna kako miriše Afrika, taj ne zna kako miriše život!... Kad se avion spustio u Luandu i kad su se otvorila vrata, na trenutak sam zastala na vrhu stuba i ispunila pluća zrakom. Htjela sam osjetiti miris Afrike. Mandume je nezadovoljno zavrtio glavom: - Vražja vrućina! Razljutila sam se: – Još nismo ni zakoračili na zemlju, a ti već prigovaraš. Zar ne znaš uživati u lijepim stvarima? – Kojim lijepim stvarima? – Što ja znam, u mirisu, recimo. U mirisu Afrike!

Snovi mirišu bolje od stvar- Mandume me je začuđeno pogledao: nosti – Miris Afrike?! Miriši na pišalinu, Moj je otac strastven čovjek. Godinama se bavio fotografijom i filmom. Kupio je kameru Super 8, i svugdje je nosio sa sobom. Zbog njega i njegova oduševljenja, kao i zbog te stare kamere, danas moje, ja sam počela snimati dokumentarne filmove. Sjećam se kako je u Lisabonu, još sam bila djevojčica, Dario postavio mali ekran u dnevnoj sobi i projicirao slajdove i filmove o Lourençu Marquesu i o Mozambičkom otoku. Na jednom od tih filmova sam i ja, s malo više od godinu dana, u nekom bazenu s plutačom u obliku patke, kako prskam vodu objema rukama. U pozadini

dovraga!... Zašutjela sam. Doista je tako bilo.

Pogreb Faustino Manso pokopan je danas poslijepodne. Odjenula sam tamnoplavu košulju, crnu suknju, čarape iste boje. Svezala kosu visoko na tjemenu. Mandume voli kad se tako počešljam. Misli da izgledam viša. Ali ja jesam visoka, i to metar sedamdeset pet, deset centimetara manje od njega. Nazvala sam recepciju i zamo-

lila da mi pozovu taksi. Objasnili su mi da u Luandi ne postoje taksiji, barem ne ono što mi u Europi tako nazivamo, ali da će mi nabaviti vozača s vlastitim vozilom. Prihvatila sam. Vozač se pojavio za pola sata, bio je to lijep muškarac, suhonjava tijela, izbočene čeljusti i četvrtaste brade. Htjela sam znati kako se zove: – Loša Sreća, gospođice. Svidjelo mi se to “gospođice”. Već me godinama nitko tako ne oslovljava. Začudila sam se imenu. – Loša Sreća? To je nadimak, očito. Koje je vaše pravo ime? – Albino. Albino Amador. Zovu me Loša Sreća jer me žene ne vole. Rekao je to smiješeći se vragolasto, otkrivajući pravilne, blistave zube. Loša Sreća ima dubok glas i veseli naglasak, ali ipak diskretan, otmjeniji no što je to uobičajeno u narodu. Vozilo, plavi kombi, kakvih ima na tisuće u Luandi, zove se Malembelembe. Ime mu je upisano crnom bojom na stražnjem staklu. Pitala sam ga što to znači. Loša Sreća se okrenuo i veselo se nasmiješio: – Malembelembe znači polako. Da ide polako… Mandume me je pratio. Mnogo je ljudi bilo na groblju Alto das Cruzes. Činilo se da se svi poznaju. Grlili su se. Neke su žene plakale jedne drugima na ramenima. Nitko se nije začudio što smo došli. Muškarac s dugom bradom starješine, blistavom i raščupanom, krenuo je prema urni pa se okrenuo prema mnoštvu, podigavši glas, i dugo govorio o životu mojega oca. Uspjela sam nešto zabilježiti: “…prvi put sam vidio Faustina Mansa kad je imao nekih dvanaest godi-

na, a ja ni deset, u kući mojega oca, onoga dana kad je Joe Louis porazio Maxa Schmelinga. U to je vrijeme moj otac bio jedan od rijetkih ljudi u Luandi koji su imali radio. Sjećam se kako smo se svi okupili oko radioaparata i veselili se kad je Joe Louis porazio Nijemca odmah u prvoj rundi i postao svjetski prvak u teškoj kategoriji. Čim je završio prijenos meča, začuo se klavir. Faustino je tada ustao i najavio: “Kad budem velik, želim biti klavirist.” Rekao je to tako ozbiljno da se nitko nije nasmijao… …moja kuma neka mi oprosti, ali ne mogu a da ovdje ne spomenem strast koju je moj prijatelj pokazivao prema ljepšem spolu. Faustino je volio žene… Običavao je govoriti da je u svim ženama koje je imao, volio samo jednu, gospođu Anacletu, svoju suprugu, i ja vjerujem da je tako doista i bilo, jer se na kraju vratio u njezin zagrljaj nakon dvadeset i nekoliko godina lutanja Afrikom… …Prijatelju Faustino, moj stari prijatelju, život je poput brzog sna. Gledam unatrag i vidim te kako igraš nogomet – loše si igrao – s Velhinhom, Mascoteom, Camauindom, Antoninhom, sa sinom Moreire, koji je imao krčmu i bio kapetan. Sjećam se i maloga Coelha, našega vratara, koji je poslije postao profesionalni nogometaš, bio gotovo poznat i zaboravio na nas. A danas, tko ga se sjeća? Gledam unatrag i vidim te kako, nekoliko godina poslije, sviraš klavir na plesnjacima Afričke lige... …Jednom prilikom, već si ti odavna otputovao, otišao sam u Lourenço Marques i odveli su me na večeru u hotel Polana. Kad sam ušao u salu,

klavir je počeo svirati Muximu. Bio si to ti, s ponekom sijedom vlasi, ali još uvijek mlad i otmjen. Rekao si mi: “Ovamo ne ulaze crnci”, i doista, bili smo tamo jedini obojeni muškarci. Prasnuo si u smijeh, onako od sveg srca, kao što si se običavao smijati, glasno i mahnito, te dodao: “Osjećam se kao gazela koja pase među lavovima. Trik je u tome da i mi tresemo grivom i ričemo.” Faustino Manso je doista uvijek ulazio kamo je htio. Nikad nije ostao na vratima i nikad se nitko nije usudio ostaviti ga na vratima…” *** Kad je starac završio s govorom, nastupila je potpuna tišina. Kukci su zujali. Ugledala sam stabla frangipanija, ogoljela od lišća, ali prekrivena cvjetovima. Veliki bijeli cvjetovi, s pet latica, nalegli su na gole grane kao ustrašene pahulje snijega. Jedan se kameni anđeo molio, klečeći, odmah s moje desne strane. Krenula sam naprijed. Pred urnom je stajala neka vremešna žena, vrlo otmjena, krhka, a druge dvije su je pridržavale. Vidjela sam kako je podignula glavu i počela pjevati, najprije slabašnim glasom, a zatim se razmahala na nekom jeziku bez uglova koji je vjerojatno bio zamišljen da se pjeva. Malo-pomalo i druge su se žene pridružile udovici, a onda i svi muškarci, i na kraju djeca u savršenom zboru. Melodija je bila tako lijepa da sam se naježila. Shvatila sam da plačem tek kad mi je jedna lijepa i vitka djevojka, podšišana kratko kao muškarac i svijetlo obojene kose, pružila paketić papirnatih rupčića: – Uzmite, rođako, uzmite cijeli paketić. Ja sam se opskrbila. Uvijek sam

spremna… – Rođako? – Zar nismo rođake?! Mislim da smo ovdje svi rođaci. Ja sam Merengue, kći generala N'Gole… Merengue me je odvela do gospođe Anaclete. Stara me je gospođa na trenutak zainteresirano pogledala: – Oprosti, djevojko, ne sjećam te se. Ti si kći od?... Skupila sam hrabrost: – Ja sam kći preminuloga – odgovorih. – Ja sam kći vašega muža. Mislila sam da će se naljutiti na mene. Strepila sam da će me izbaciti s groblja vičući na mene. Dogodilo se suprotno. Zagrlila me je iskreno nježno, gotovo radosno: – Još si jako mlada. Imaš, koliko, trideset godina? Ti si najvjerojatnije najmlađe dijete – Laurentina. Sretna sam što si tu, kćeri. Dobrodošla u obitelj. *** Tako sam se poslije pogreba našla u kući generala N'Gole, drugog Anacletinog sina. Kuća se nalazi na kraju jedne puste i prašnjave ulice, bez drveća, koja vodi do maloga brijega s načičkanim kolibama. Merengue, moja sestrična, rekla mi je da su u kolonijalno doba u toj ulici živjeli ljudi iz visoke srednje klase. A sada se mogu vidjeti lijepe vile, dobro uređene, iako napola skrivene iza visokih zidova, pokraj onih drugih, gotovo ruševnih. Merengue mi također reče da vile u Luandi koštaju pravo bogatstvo, čak i one u najlošijem stanju. U mnoge su, u vrijeme neovisnosti, provalili siromašni seljaci koji su došli

iz predgrađa, te ih opljačkali i poharali. Prodaju ih po apsurdnim cijenama, milijun dolara, ili više, a onda nestanu. Oduševila sam se. Voljela bih snimiti dokumentarac o tim ljudima. Saznati što radi siromah koji odjednom zaradi milijun dolara. Kamo ode? Mandume je, naprotiv, užasnut. Stalno se žali na buku, na prometne gužve, na gomile koje besciljno prolaze ulicama. Rekoh mu: – Energija! – Energija? – Energija. Ja osjećam energiju. Ovaj grad treperi. Iako još uvijek ne znam volim li ga ili mrzim. Govorim o Luandi. Kuća generala N'Gole nalazi se usred malog tropskog vrta s palmama banana, s okruglim jezerom s vodoskokom i crvenim ribama. Nekoliko je željeznih stolaca raspoređeno oko lijepog bazena. Ljudi su mirno razgovarali. Jeli su i pili. Sjeli smo za stol za kojim se nalazio mladi poduzetnik. «Uvozim vina i žestoka pića», reče mi kad se predstavio, u pratnji žene, debeljuškaste djevojke savršeno pravilna lica, koja je upravo diplomirala ekonomiju u Rio de Janeiru. Tu je bio i neki visok mladić, širokih ramena, koji me je pozdravio veselo i bez poštovanja: – Teta Laurentina, jesam li pogodio? Djed mi je pričao. Neki su se i kladili koliko će se djece djeda Faustina, nepoznate djece, jasno, pojaviti na pogrebu. Pojavili ste se vi i neki vojnik, tamo s juga… Vjerojatno sam pocrvenjela. Shvatio je da mi je neugodno: - Što je sad? Nemojte se ljutiti. Vi ste dio obitelji. Žao mi je što za života niste upoznali starca. On je bio poseban čovjek. Svi smo sretni što

ste došli. Ja pogotovo, jer sam dobio tako lijepu tetu. Nisam li se predstavio? Oprostite, zovem se Bartolomeu, Bartolomeu Falcato, najstariji Cucin sin… Mandume ga prekine: – Koliko je djece imao vaš djed? Bartolomeu se nasmijao. A s njim i poduzetnik i njegova žena. – Prema djedovim riječima, osamnaestero. Sedam žena i osamnaestero djece. – Bio je pravi afrički muškarac – poduzetnik mi sudionički namigne. – Ovdje u Africi još uvijek znamo praviti djecu, a ne kao vi, tamo u Europi. Afrički emigranti su ti koji spašavaju Europu od demografskog pada. Europljani su prestali praviti djecu. Pretpostavljam da imaju važnije stvari kojima se bave…

dan Amerikanac, Indijac i djevojka iz Indonezije, slučajno tako lijepa da ti pamet stane. Neki pisci nisu prikrili iznenađenje kad sam se predstavio, “Bartolomeu Falcato iz Angole”. Dvojica su htjela znati putujem li s portugalskom putovnicom. Treća osoba koja mi je postavila isto pitanje, mlada Indonežanka, nije imala sreće. Eksplodirao sam. Rekoh joj da u mojoj zemlji samo pogranična policija ima običaj tražiti putovnicu. I još je upitah ne radi li možda u emigrantskoj službi. Naravno, zaradio sam lijepu neprijateljicu. Hoćete li vidjeti moju osobnu, teta? Pročitajte ovdje, gdje piše rasa, vidite li? Piše bijela rasa. A moj stariji brat, onaj za onim stolom, da, baš taj, tamniji, on je već klasificiran kao crnac. Sin mojega oca i moje majke. Barem od iste majke, u to sam siguran…

– Koliko vi imate djece?

– Kako se to razgovaraš, Bartolomeu?! – prigovori mu mladi poduzetnik.

– Ja?! Samo jedno, ali još sam vrlo mlad…

– Malo više poštovanja prema starijima!

– Vrlo mlad? Ti imaš trideset tri godine, moj druškane. U ovom kraju ti si već starac – reče Bartolomeu pucajući od smijeha. – Sjeti se da je prosječna životna dob u Angoli četrdeset dvije godine, dok dijete koje se rodi u Portugalu može doživjeti u prosjeku sedamdeset sedam godina. Jedan Angolac od trideset tri godine odgovora Portugalcu od šezdeset osam. Teta ima pravo, što se Afrikanaca tiče, ti si običan zabušant.

Bartolomeu se nasmijao. Kao da smo na proslavi nečijeg rođendana, iako sam poneku gospođu zatekla kako rupčićem briše suzu koja je skliznula. Ali ne gospođa Anacleta. Ona je sjedila na čelu najvećeg stola, uspravna, dostojanstvena, naređujući sluškinjama samo svojim autoritativnim pogledom. Bartolomeu me uhvatio za ruku:

– A ti, koliko ti djece imaš? – Nijedno, teta. Ja sam kompletni zabušant. A usto, imam i ovu boju koja ne ulijeva povjerenje kod Afrikanaca. Prošli mjesec otišao sam u Durban na susret pisaca. Došli su pisci iz raznih zemalja takozvane Crne Afrike, te je-

– Čuo sam da snimate dokumentarce… – Da, nećače, snimam. - Onda imamo još jednu stvar zajedničku, osim što smo rođaci. Ja radim za televiziju. Ovdje jednostavno kažemo televizija. Samo je jedna. Završio sam filmske studije na Kubi. A bavim

se i pisanjem. Objavio sam dva romana. Mandume je pogledao u njegovu ruku. Ništa nije rekao. Bartolomeu nastavi: – A znam i da namjeravate snimiti dokumentarac o vašem putovanju ovamo. – Kako to znaš? – U ovoj se zemlji sve zna. Imam jedan prijedlog. Možda bi vas zanimalo… – Prihvaćam samo poštene prijedloge… – Moj je prijedlog pošten, teta. Volio bih snimati s tobom, mogu ti govoriti ti, zar ne? Volio bih s tobom snimiti dokumentarac o životu staroga Faustina. Jedan road movie. Moja je ideja da krenemo iz Luande u dobrom džipu i obiđemo sve gradove u kojima je on živio: Benguela, Moçâmedes, Cape Town, Maputo, Quelimane i Mozambički otok. Razgovarali bismo s ljudima koji su ga poznavali,

s glazbenicima koji su s njim radili. Kao Hugh Masekela, recimo, znaš li da je stari svirao s velikim Hughom Masekelom?... Nisam znala. Zapisujem ove bilješke u sobi hotela Panorama, gdje smo se smjestili. To je otmjena zgrada, podignuta na pješčanom otoku. More je ispred i iza nje. Kroz prozor vidim svjetla grada što se odražavaju u crnom zrcalu zaljeva. Noću, viđena odavde, Luanda izgleda kao golema i razvijena metropola. Mrak prikriva smeće i kaos. Razmišljam o ocu. Htjela sam znati što Mandume misli o Bartolomeovom prijedlogu. – To je glupost! – povikao je. – Naša je namjera bila snimiti samo susret s tvojom obitelji. Ostat ćemo još dva tjedna, kao što smo se dogovorili, a onda se vraćamo u Portugal. Pokušala sam ga razuvjeriti. Što više razmišljam o prijedlogu mojega mladog nećaka, to me više oduševljava. Rekoh mu da mi se to čini odličnom idejom i da bih to rado učinila. Po-

moglo bi mi da upoznam svojega oca. A u Mozambiku bih mogla potražiti Alimu, svoju biološku majku. – Zamisli da pronađem svoju majku! – Da ju i pronađeš, što bi joj rekla?! – Mandume će ironično. – Gle, mama, ja sam tvoja kći. Kći za koju si mislila da je umrla pri porođaju… Srdito sam povikala: – Dosta mi te je! Mandume je bijesno izašao iz sobe. Zalupio vratima. Prošla je ponoć, a on se još nije vratio.

(roman Žene mojega oca uskoro izlazi u izdanju nakladničke kuće Meandarmedia)

Intervju

MIROSLAV KIRIN___ SNAŽNA ŽUDNJA ZA PISANJEM

RAZGOVARAO MARKO POGAČAR

Marko Pogačar: Većina je tvojih pjesničkih knjiga, čini mi se, barem u nekoj mjeri konceptualizirana. Njihov je okvir mahom određen propitivanjem kakvog formalnog obrasca (poput distiha u Tantalonu) ili tematskog sklopa (npr. problema komunikacije u Jalozima), iako se one u tome nipošto ne iscrpljuju. Zbog toga mi se čini nužnim, osim možda u slučaju Iza renesanse, inzistirati na knjigama, a ne zbirkama. Kakav je status pojedinačne pjesme u tim okolnostima? Kakav je uopće odnos između pjesme, kao minimalnog samodostatnog i zaokruženog entiteta i širih skupova – ciklusa pjesama, knjige? Miroslav Kirin: Tu “konceptualnost” prepoznao je još i pokojni Hrvoje Pejaković, pjesnik i kritičar čija prisutnost u promišljanju hrvatske po-

ezije srećom još ne jenjava, a tragove njegova rijetko pomnog i dragocjenog čitanja željeli bismo osjetiti i u sadašnjem kritičarskom djelovanju, bar kad je o poeziji riječ. Ipak, čini mi se, a želio bih biti optimističan, kako se ta dobra tradicija pažljivog i kompetentnog čitanja, koje ne pati od improvizacije niti od teorijske lektire, u nekih čitača ipak nastavlja. Potaknut tvojim pitanjem osvrnuo sam se na svoje dosadašnje knjige, ali i neke cikluse koji na koncu u njih nisu uvršteni. Doista se stječe dojam kako je riječ o nekoliko prilično različitih pristupa od kojih svaki drugačije uzurpira prostor pisanja. Kao da pišem iz pozicije pessoaevskih heteronima. Ta heteronimnost prisutna je u gotovo svakoj knjizi, pa čak i unutar pojedine knjige – vidljivo je to još u prvoj knjizi Od nje do vječnosti - a možda je najmanje ima u Jalozima, knjizi koju smatram svojevrsnom prekretnicom u svom pisanju po čvr-

šćem vezivanju uz matricu realnog nauštrb simuliranog i imaginarnog, što je bila karakteristika prethodnih knjiga. Osim toga, nekako se govorenje oslobodilo prisile govorenja i možda je više u tome uživalo nego u prijašnjim knjigama, a i lišilo se zavodljivosti figurativnog govora. Što se tiče statusa pojedinačne pjesme u donekle konceptualiziranoj knjizi, on je i njoj usprkos neupitan. Čak ju koncept još više provocira. I u knjizi koja odozgo iscrtava putanju svog kretanja pjesma se mora realizirati kao samotna i samoopstojna činjenica. Što će reći, ona bi, idealno, trebala biti zbirka-zbiljka u malome, ogledno stanje, poetički i smisleno. No rijetkima se događa takva sreća da im pjesma može očitovati vlastitu samostalnost i s lakoćom se odcijepiti od tijela zbirke. Uspjela pjesma ne bi mogla uspjeti da nema tih manje uspjelih - svoju snagu crpi upravo iz njihove slabosti. Često se pitam što

bi bilo kada bismo bili rigorozni i u zbirkama objavili samo one pjesme za koje držimo da su najbolje. Pisci kao poprilično narcisoidna bića to jednostavno ne mogu – to bi, eventualno, mogao urednik. To nije samo stvar ekonomske isplativosti tiskanja, odnosno prirode medija koji nameće poetički ustroj. (Recimo, to što se sad glazba može bilježiti i prodavati na medijima od 80 minuta stvara prisilu da se taj prostor popuni, što je iznimno zahtjevno i ambicije mnogih glazbenika padaju na takvim iskušenjima, premda i dalje, srećom, ima glazbenika koji “bezobrazno” kontra zahtjeva tržišta znadu snimiti album

uvjet mogućnosti. Taj je “lažni”, otpušteni prefiks, sa sobom odnio polifoniju i postavio u fokus samu mogućnost dijaloške komunikacije, upravo njezinu jalovost. No, griješim li ako mi se čini da u podtekstu stoji upravo svojevrstan nagovor na dijalog, imputacija njegove nužnosti, na kraju krajeva, osporavanje stava o pjesničkoj riječi kao monološkoj? Kirin: Dijalog je uvijek susret krnjih monologa, koji upravo tom svojom nedovršenom strukturom pozivaju onoga drugog da se nadoveže. Ne

Radikalizam često počinje iz pozicije neznanja, odnosno površna zasijecanja u problem, što sam također iskusio gradeći svoj pjesnički svjetonazor, napajajući se pritom “propisanom” literaturom “kvorumaša koji znaju da nisu kvorumaši”. (...) Što se, primjerice, dogodilo s pjesnicima jezičnog iskustva? Jesu li priznali poraz? Premda je poraz možda prejaka riječ, nadam se da im je to iskustvo poraza korisno za ono što sad pišu, ako pišu... u trajanju od tek 25-30 minuta.) Tada bi, vjerujem, i među pjesmama došlo do “prirodnog odabiranja”, ponovno bi se neke izdvojile, druge bile potisnute, i taj bi proces sažimanja knjige naposljetku spao na jednu pjesmu, a možda ni na nju.

Pogačar: U naslovu tvoje pretposljednje zbirke pjesama, Jalozi, dijalogu je (doduše u množini) oduzeta garancija multilateralnosti, iskoraka prema drugome/drugima; njegov

vjerujem u dijalog dovršenih struktura. Upravo je jalovost (jalogičnost) govora ta koja omogućuje komunikaciju i pokreće raznorodne diskurse. Kertészov citat, iz Kadiša za nerođeno dijete, romana koji sam čitao dok sam pisao Jaloge, sjajno mi je poslužio kao motto, zapravo kao pred-govor i dijaloški partner kroz cijelu zbirku. Nastojao sam da se govor slobodno seli iz glasa u glas, čime se glas “maskira”, kako je primijetio Branislav Oblučar, da se ne umnažaju samo iskazne

pozicije nego i registri govora, sve do čistog mrmljanja. Knjiga Jalozi isprva je bila podijeljena na tri ciklusa: Dijalozi, Jalozi i Mrmljanja. Iz toga je razvidno da sam kanio testirati sve mogućnosti i dosege govora, sve do njegova potencijalnog samouništenja, i tu se jasno očitovala konceptualnost o kojoj smo već razgovarali. No kada je i zašto došlo do raspada tog koncepta, zapravo ne znam. Možda se govor govorenjem samoiskupio, samouskrsnuo. Nagovor na dijalog? Uvijek! O čemu je drugom u poeziji riječ? Španjolski pjesnik Pedro Salinas je prilično točno odredio što je poezija: “Poezija je upućena na onaj viši oblik značenja, koji se nalazi u nerazumljivosti. Napisana pjesma zacijelo završava, ali ne prestaje; ona traži jednu drugu pjesmu u sebi samoj, u piscu, u čitatelju, u šutnji.”

Pogačar: Urednička bilješka na tvojoj aktualnoj knjizi Zbiljka predstavlja knjigu kao svojevrstan poetički lom, vododjelnicu kojom na neki način počinješ iz početka. Osobno ne bih pristao uz to mišljenje; čini mi se da je na stvari tek, nipošto radikalna, promjena optike, i nešto uočljiviji tematsko-motivski zaokret. Čini mi se da ona predstavlja na neki način očekivan nastavak Jaloga. Kako je sam vidiš? Kirin: Slažem se, Zbiljka doista izlazi iz Jaloga, suprotno prijašnjim knjigama koje su na neki način samodostatne i autistične pa međusobno i nisu baš komunicirale. Što ne znači da urednička bilješka griješi, ona samo želi skrenuti pozornost na tu, kako kažeš, “promjenu optike”, nipošto radikalnu. Zapravo, sve više sumnjam u radikalne opcije, kako poetičke, tako i društvene – nadam se da Zbilj-

ka svjedoči i o tome. Radikalizam često počinje iz pozicije neznanja, odnosno površna zasijecanja u problem, što sam također iskusio gradeći svoj pjesnički svjetonazor, napajajući se pritom “propisanom” literaturom “kvorumaša koji znaju da nisu kvorumaši”. Htjeli mi to ili ne, traženje “zlatnog reza” još nije izgubilo svoj smisao, a eksperimentiranje i česte poetičke mijene sklon sam tumačiti upravo potragom za njim. Što se, primjerice, dogodilo s pjesnicima jezičnog iskustva? Jesu li priznali poraz? Premda je poraz možda prejaka riječ, nadam se da im je to iskustvo poraza korisno za ono što sad pišu, ako pišu, jer ima pjesnika koji su se svojedobno dobro snašli u tekstualnom pjesniš-

samome sebi te zapravo jalov, dospio sam u govor koji je potisnuo tog uvijek pomalo narcisoidnog subjekta i slobodno, bez ikakvih stega i unaprijed zadanih očekivanja, progovorio drugim, i o drugom, s velikim i malim d, a da pritom ne stvara poretke i hijerarhije. Usto, narativna strana poezije u Zbiljci još je izraženija nego u Jalozima, a upustio sam se i u pjesmu u prozi, što mi je bilo zanimljivo i poticajno iskustvo, te vjerujem kako ću se i ubuduće baviti tim pjesničkim žanrom. Bilo mi je zanimljivo promatrati suodnos događajnosti i njome inducirane refleksije, tj. ima li refleksije izvan događaja, a događaja izvan jezika.

Stvarnosna poezija, kao i stvarnosna proza – ne znam zapravo što se medijski prvo eksponiralo – ubrzo je meni, a vjerujem i drugim ljubiteljima poezije, išla na živce, posebice metastaziranjem pjesnika koji su objeručke dočekali priliku da mogu pisati ne misleći o pisanju i zaboravljajući činjenicu kako bez čitanja nema ni pisanja. tvu, no kasnije su nekako izgubili orijentir, sve dotle da mi se čini kako pišu jer moraju pisati, jer su pisali i prije. Nije to lako, pišući poeziju svakodnevno se suočavam s tim fatalnim pitanjem: hoću li i sutra pisati? ako neću, što će se zbiti? No da se vratim korelaciji Jaloga i Zbiljke. Rad na Jalozima iznjedrio je poetiku koja se sve više oslanjala na “glazbu slučajnosti”, osluškivanje, te čak i izraženije – gledanje (sa svom tom tradicijom učenja gledanja, počev s Rilkeom, kojemu se uvijek vraćam). Mislim da je došlo do izvrtanja: od govora koji je, kako je netko zamijetio, bio namijenjen

Pogačar: Zanimljivo mi je bilo vidjeti, u kontekstu pjesničke proizvodnje posljednjih desetak godina, kako funkcionira manifestna poetizacija svakodnevice, “zbilje”, u jednom sasvim drugom kodu od onog na koji smo u obradi “teme” navikli u apostrofiranom razdoblju. Radi li se o, barem u nekoj mjeri, intencionalnoj poetičkoj polemici? Kirin: Bar donekle intencionalnoj polemici. Stvarnosna poezija, kao i stvarnosna proza – ne znam zapravo

što se medijski prvo eksponiralo – ubrzo je meni, a vjerujem i drugim ljubiteljima poezije, išla na živce, posebice metastaziranjem pjesnika koji su objeručke dočekali priliku da mogu pisati ne misleći o pisanju i zaboravljajući činjenicu kako bez čitanja nema ni pisanja. Za mene je to, kada mislim na opće dosege, veoma žalosno razdoblje hrvatske poezije, no isto tako, i radosno. Zašto radosno? Nekako je na površinu isplivalo ono podsvjesno promišljanja poezije, postalo javno dostupno, i javnost se (naravno, ona pjesnička) o tome mogla očitovati, zauzeti stav, reći:“E, ne može to tako!”. Hoću reći, neki od nas nisu se mogli pomiriti sa stavom koji bagatelizira pisanje pod svaku cijenu, sa svjesnim zaboravom odnosno potiskivanjem pročitanoga (poslije kvorumaških osamdesetih neki su jedva dočekali i to, da napokon predahnu od Tradicije). Taj otpor prema plitkom problematiziranju zbilje dobro se vidi u pjesništvu Irene Matijašević, koja motivski, pa i jezično, razgovornim, nabujalim jezikom dobrano crpi iz zbilje, no njezino je pisanje itekako premreženo dugogodišnjim čitanjima, nekim privlačno upakiranim postmodernizmom, kakav je dobro oprimjeren u njezinoj prvoj zbirci Naizgled gdje se dogodila zgodna zamjena: likovi iz književnosti vraćeni su u život, a oni iz života, zbiljski ljudi preseljeni u književnost. Eto odakle i radost - u otporu, još snažnijoj žudnji za pisanjem.

Pogačar: Zbiljka mi se čini izrazito podložnom strukturalističkoj analizi – vrlo je se lijepo može promatrati kroz prizmu jasno izraženih binarnih opozicija. Njihov je krajnji izvod, čini mi se, krovna opreka, ona

prirode i kulture: vertikalnoj stihiji prirode suprotstavljena je svojevrsna kultivirana, sasvim uvjetna vertikala humanog. Nad jednu i drugu vertikalnost nadvija se stalna prijetnja povijanja, lomljenja, kraha. Što se desilo između Zukve (“čiste biljke”) i novog uvodnog, razlikovnoga Z?

M iro sl av kirin U T I A N A N M E N U

Kirin: Tu bih opreku izvrnuo: vertikalno urušavanje humanog stoji spram postojane prirode. Pokazuje li ljudsko neku stabilnost? Sumnjam. Osim u neprestanoj proizvodnji odnosno provociranju stabilnosti. Prirodi se nužno posuđuje jezik kako bi

progovorila; o onome što joj je već učinjeno ili se tek sprema. O, blago rečeno, ožiljcima njoj učinjenim. Poezija je prirodi štaka, pomagalo, glasnogovornica i jamstvo opstojnosti. Govorom o prirodi i kroz nju, oduvijek su se bilježile mijene ljudskih odnosa i htijenja, pjesniku je trebalo mjesto na kojemu može izvanjštiti svoj teret kako bi ga mogao promatrati. U svijetu u kojem bioetika pokušava biti dominantna etika, i odnos “kultiviranog” humanog djelovanja spram “naturalizma” prirode postavljen je naopako. Što se tiče Zukve, “čiste biljke”, rekao bih kako ona dodatno permutira motive prirode, jezika, tijela, žene, Boga, muško-ženskih

odnosa iz prvih dviju knjiga, ali ih ugrađuje u vitalističko-apokaliptičnu optiku prirode obilježenu travama, biljem, voćem, vodom, zrakom, vjetrom, pijeskom, vodozemcima, pticama kukcima i suncem pri čemu se nestabilnosti ljudske kulture suprotstavlja nerazgradiva energija prirode i njezina neprekidnog kolanja. U humanom pejzažu pak dominiraju osjećaji beznadnosti svakog subjektivnog napora, nemogućnost uspostave čvrstog oslonca, nepostojanje zamjetljivog ruba, slabost i trošivost identiteta te svojevrsna besciljnost. Zbiljka je od svega toga zadržala interes za sitno, marginalizirano, supostojeće, a na rubu nestajanja. Rekao bih kako mi

je ta knjiga, i to smatram njezinom najvećom vrlinom, otvorila put radosnoj tematizaciji svega – kao što razigrano kaže Branko Maleš u znanome stihu iz Prakse laži – Sve je tema!.

Pogačar: Nekoliko si godina uzastopce bio članom žirija nagrade “Goran” za mlade pjesnike. U tvom “mandatu” pojavile su se neke zaista zanimljive knjige. Je li “Goran” još uvijek neka vrsta gogoljevske kabanice mladog pjesništva? Prilično si dobro upućen u recentna gibanja; je li na pomolu neka nova, poetički iole homogena generacija? Kirin: Doista sam imao sreće biti u žirijima koji su prepoznali iznimne vrijednosti rukopisa Branislava Oblučara, Marije Andrijašević i Antonije Novaković, pjesnika i pjesnikinja koji su snažno zakoračili u suvremeno hrvatsko pjesništvo, postavljajući radikalna pitanja. Primjerice, poezija Marije Andrijašević propituje, koliko god se to činilo neobično, nešto posve jednostavno: što je lirsko? Je li lirsko moguće, ili je riječ o potrošenoj i nikad više obnovljivoj kategoriji? Govoreći o njezinoj poeziji vjerujem kako je riječ o istinskoj poeziji, ali i poeziji sklonoj nesporazumima, i to s onim čitačima koji se usredotočuju na motivski sklop nauštrb novuma što ga donosi polidiskurzivan karakter te poezije. Ne znam jesam li što propustio, ali koliko je bilo prikaza njezina prvijenca Davide, svašta su mi radili? No pitanje pjesničke kritike je zaseban problem. Međutim, vrijednost i novina što ju spomenuti pjesnici unose u domaće pjesništvo s pravom stavlja u drugi plan to da je najveći dio rukopisa što pristižu na natječaj veoma loš. Poželio sam

da se svima onima koji šalju pjesme na natječaj uz obrazloženje nagrade ukaže i na to kako nema pisanja bez čitanja, o čemu sam već govorio, no mladi pjesnici uporno šalju svoje sastavke niske pismenosti i bez imalo korespondencije sa suvremenim zbivanjima u svijetu i književnosti. Rad u žiriju predstavljao je veliko zadovoljstvo, ali je istodobno bio popraćen i osjećajem tjeskobe: što ako ne budemo mogli izabrati pobjednika natječaja? No odnos prema poeziji vjerojatno reflektira i strujanja u društvu, rasap vrijednosti potaknut nemilosrdnim radom medija, i slično. A neko je aktivističko okretanje poezije prema društvu, bojim se, čista utopija.

Pogačar: Dosta intenzivno se baviš prevodilačkim radom. Nakon brojnih anglofonih pjesnika i pjesnikinja, u posljednje

prevođene i znane pjesnike, poput Du Fua ili Li Baia iz dinastije Tang a koje su prevodili, među ostalima, i Drago Ivanišević i Tin Ujević, želio sam se pozabaviti onom skrivenom stranom te velike književnosti. Često mi se čini kako se u bitnome nismo puno odmakli od poetike klasičnih kineskih pjesnika, neke poetike očevidnosti ili fenomenologije sitnog i efemernog. Možda je upravo to ono što me ponajviše privlači u kineskoj, ali i u japanskoj poeziji. Kako taj osjećaj da se nešto događa upravo meni i upravo sada prenijeti u pismo? Zašto jedan tekst stari, a drugi ne? Jer ono što stari, značenjski se lako prazni i lako ga odbacujemo. Dovoljan je pogled na neku antologiju - već samim tiskanjem neki tekstovi počinju zastarijevati. A tematski raspon klasičnih kineskih pjesnika nije bio velik – tegobna svakodnevica, siromaštvo, rat,

U pisanje me porinulo, svako na svoj način, pjesništvo Rilkea, Baudelairea, Majakovskoga, Severa i Miljkovića (na kojeg si me upravo ti nedavno podsjetio govoreći o njegovoj Pohvali bilju), ali i jezgrovito prozno pismo Borgesa i Kiša. se vrijeme interesiraš i intenzivno radiš na prijevodima kineskih pjesnika, od Li Poa do naših dana. Odakle fascinacija pjesništvom dalekog Istoka? Nedavno si se, također, vratio s pjesničkog festivala u Kini. Volio bih čuti više o razlikama... Kirin: Da, u Riječima sam, dok ih je još znalački uređivao Slavko Jendričko, objavio mini antologiju kineskih pjesnikinja od 4. stoljeća pa do danas. Nisam želio prevoditi već

osamljenost, priroda/društvo, ljubav. Putovanje na pjesnički festival u pokrajini Qinghai nekako se poklopilo sa zanimanjem za suvremenu kinesku poeziju, s kojom se tom prigodom i nisam mogao pomnije upoznati zato što je zbornik u kojemu su bile objavljene pjesme pedesetak svjetskih i stotinjak kineskih pjesnika objavljen samo na kineskom jeziku, a to je onemogućilo da se tijekom festivala međusobno čitamo i upoznajemo, što je redovita praksa sličnih

M iro sl av kirin R , ph oto : rjk

festivala! Ali to mi je jedina zamjerka tom sjajno organiziranom festivalu. Tako da sam opet primoran posezati za antologijama i knjigama kineske poezije na engleskom jeziku. Drugi je problem bio taj što dobar dio kineskih pjesnika ne govori neki od svjetskih jezika. Srećom, upoznao sam pjesnike kao što su Xi Chuan i Song Lin, koji imaju knjige prevedene na engleski i francuski, koji su živjeli u inozemstvu i dobro su informirani kako o suvremenoj kineskoj poeziji, tako i svjetskoj. Nadalje, dragocjeno mi je i poznanstvo s pjesnikom i profesorom na Sveučilištu Fudan u Šangaju, Hai Anom, koji je, zajedno s Belgijcem Germainom Droogenbroodtom suurednik antologije "The Frontier Tide" Modern Chinese Poetry, u kojoj su zastupljeni mnogi značajni suvremeni kineski pjesnici

kao što su Bei Dao, Mang Ke, Duo Duo, Yang Lian, i drugi. Suvremena kineska poezija pokušava na temelju duge pjesničke tradicije i snažnih zapadnih utjecaja izboriti vlastito slovo razlike. Koliko u tome uspijeva, ostaje da se vidi. Ono malo što sam pročitao svjedoči o raznovrsnosti, mnoštvu modela pisanja. Primjerice, antologija Another Kind of Nation: An Anthology of Contemporary Chinese Poetry, što su je suuredili pjesnikinja Zhang Er i pjesnik Chen Dongdong, naglašava upravo taj raskid s “bukoličkom” tradicijom u poeziji (onoj koju najviše i volimo u kineskoj poeziji) i nudi uvid u urbanu i pretežno narativnu poeziju. Zacrtao sam si da ću se u sljedeće dvije godine temeljitije pozabaviti kineskom modernom poezijom, za koju se smatra da počinje 1911, te suvremenom, koja je “rođena” nakon

sloma “kulturne revolucije” 1978. sa časopisom Danas! (Jintian), a u kojemu su glavnu riječ vodili tzv. magloviti pjesnici, gore spomenuti. Radovalo bi me kada bi kao rezultat tih čitanja nastala i antologija.

Pogačar: Tvoja za sada jedina prozna knjiga, Album, pojavila se prije gotovo deset godina. Iako je bila dosta zapažena i nagrađena nagradom Jutarnjeg lista, nisi se vratio prozi. Imaš li planova u tom smjeru? Je li tom knjigom jedno vrlo osobno poglavlje, izmještenjem u tekst, na neki način zatvoreno? Kirin: Nisam se vratio prozi, bar ne ozbiljnije. Bio je to golem teret očekivanja s kojim sam se teško nosio, ali mislim da me ta knjiga više ne opterećuje, da ne osjećam obavezu da

M iro sl av kirin , ph oto : rjk

moram napisati novu proznu knjigu. Album se zapravo sam napisao, morao se napisati, a knjige koje se tako pišu su rijetke. Bila je to i poezija, samo napisana drugim sredstvima, i koja je za tu prigodu stvorila potpuno nova pravila, neprimjenjiva na bilo što drugo. U međuvremenu sam pisao tekstove za radioemisiju Riječi i riječi što ju uređuje Irena Matijašević, i to je bilo veoma poticajno iskustvo, još jest, jer je otvorilo polje za istraživanje, što tu emisiju i čini mjestom uzbudljive nepredvidljivosti.

Pogačar: Što trenutno čitaš? Kojim se knjigama i tekstovima voliš vraćati, koje osjećaš na neki način formativnim? Možemo li, i na koji način, izaći iz te i takve

lektire? Je li ona skela, štaka ili proteza? Što s kanonom i poznatom prispodobom o 'patuljcima na leđima divova'? Čemu se, od teksta i u tekstu, možemo nadati? Kirin: U pisanje me porinulo, svako na svoj način, pjesništvo Rilkea, Baudelairea, Majakovskoga, Severa i Miljkovića (na kojeg si me upravo ti nedavno podsjetio govoreći o njegovoj Pohvali bilju), ali i jezgrovito prozno pismo Borgesa i Kiša. Poslije me svaka značajna knjiga dobrano potresla, promijenila gledanje na poeziju, odnosno na pisanje općenito. Osamdesetih su to bile knjige Zvonka Makovića, posebice Strah, pa Praksa laži

Branka Maleša, Išla i... sve zaboravila Anke Žagar, knjiga KASETA “evo; - ta!”, Jagode Zamoda (pjesnikinje nezasluženo prešućivane u pisanju o suvremenoj hrvatskoj poeziji, kao i u antologiziranju) i cjelokupno djelo amblematičnog pjesnika 20. stoljeća, Paula Celana, posebice kasne pjesme. Toliko o počecima. Koliko su pak tragova u mome pisanju ti pisci ostavili, teško je prosuditi. Neki su bili kratkotrajni, a neke ću tek otkriti, tako da nisam toliko uvjeren u mogućnost izlaska iz “lektire” - čitanje funkcionira kao hipertekst, neočekivano se grana, pa uvijek postoji mogućnost povratka u početnu točku čitanja. Ne bih ono što sam pročitao doživljavao ni kao skelu, ni kao štaku ili protezu.

Inače bih morao prestati pisati. Istodobno čitam nekoliko knjiga, jer ne mogu se usredotočiti na jednu, valjda zato što postoje knjige koje mogu čitati ujutro, popodne, navečer. Za stolom, u tramvaju, prije i poslije spavanja. Na radnom stolu, ispod njega, na bambusovom stolcu, pokraj kreveta, u wc-u, i još ponegdje, rastvorene, zatvorene, tek započete i namjerno nedočitane, čiste ili poprskane kavom ili čajem leže ove knjige: Georges Perec Vrste prostora, knjiga koja uspostavlja jednu osobnu metodologiju definiranja i iščitavanja prostora; Anthology of Modern Chinese Poetry urednice i prevoditeljice Michelle Yeh, objavljena 1992, a koja se već sad smatra ključnom knjigom kad je riječ o kineskoj poeziji dvadesetog stoljeća. Ta antologija, zajedno s onima koje sam već spomenuo, stvara privlačnu napetost postavljajući sljedeće pitanje: što će zapravo ući u kanon kineske moderne poezije? Već duže vrijeme čitam i zbornik radova književnika, filozofa, teoretičara vizualnih medija i umjetnika nadahnutih djelom W.G. Sebalda Searching for Sebald, urednice Lise Patt (2007). Kroz cjelokupno Sebaldovo djelo (kod nas su prevedena dva, Austerlitz i Emigranti) propituje se odnos fotografije i teksta, a posebice je zanimljivo, kaže Sebald u razgovoru objavljenom u knjizi, kroz vremenitost

fotografije učiti o povijesti, u čemu se naziru Barthesovi tragovi, kada govori da nas fotografija preispituje, govori nam, poziva da mislimo. Sebaldu je, budući da ne vjeruje samo u pisanu riječ kao dokument odnosno svjedočanstvo, fotografija aide mémoire koje mu pomaže rekonstruirati vlastitu biografiju, nerijetko i putem tuđe. Nedavno sam kupio i počeo čituckati knjigu Jovice Aćina Šetnja po krovu, o crtežima Franza Kafke, u kojoj je autor prikupio sve dostupne Kafkine crteže, te ih opremio citatima iz njegovih djela, dnevnika i pisama kao i vlastitim nadahnutim dijaloškim dionicama. Kafka je, kako sâm piše u pismu Mileni Jesenskoj, oduvijek crtao, a to mu je crtanje olovkom pomagalo da “osluškuje svijet” – i to pogledom sažetosti karakteristične za njegov stil, dodajmo. Osim spomenutih knjiga, čitam knjigu Memory Glyphs u kojoj su s pjesmama u prozi zastupljena tri suvremena rumunjska pjesnika, a s jednim od njih, Raduom Andriescuom, vezuje me i prijateljstvo i pjesnička čitalačko-prevoditeljska suradnja, a kao plod te suradnje u novoj Poeziji izlazi malena panorama suvremene rumunjske poezije. Veseli me i Nox, nova pjesnička knjiga Anne Carson koja izlazi u travnju. I posljednja u nizu domaćih pjesničkih knjiga što ih redovito nastojim pratiti jest Profesija: Passenger, Nele Milijić,

koja ispisuje poeziju nadahnutu čitanjima hrvatske i ne samo hrvatske poezije proteklih tridesetak godina i u nju zaigrano upisuje svoj osebujni vitalizam. A o kanonima, posebice onima hrvatske književnosti, odnosno samoga pjesništva, te mogu li se uopće i kako uspostaviti, nekom drugom prigodom.

Atelier Fritz

Milorad Stojević___ Zoogrebulje

PLAYNATION

Iza sebe nije ostavilo Udovicu Annie Bierman. Jer me

Holding-literatura trenutno Spava. Rinta iz prismotre. Sakati se spolno kao jadni

Tada u nos ne bi pogodio tramway Br. 14, ili 8, te sve ovo ne bi Dolazilo s neba pa u Ribnjak, gdje

David Carradine.

Sam izglačao tijelo i vratio se u

Engleski i hrvatski mediji pišu kako je

Prošetao sebe u pol bijela dana.

Vrbanićevu 13 kao čovjek koji je

Glumac poginuo slučajno tijekom Seksualne igre koja je pošla u krivom smjeru. Pretpostavlja se da je umro

Zoogreb by Night

Kada je izvodio seksualnu igricu u kojoj je uže Zavezao oko svoga vrata i penisa. Policija je rekla kako je glumac pronađen Sa užetom zavezanim oko vrata,

Pojeli su ti jezik, brate. Pojeli. Krvav je U pećini koju si dugo smatrao

Drugih dijelova tijela i penisa.

Prijestolnicom okusa. Čudom

I njegov menadžer Chuck Binder

Tvoga mozga. Je li on bio partner

Opisao je vješanje kao “slučajno”.

Špiljina carstva, ili samo skriven u krv.

Šećući Medveščakom malo sam Vježbao kung fu, malo Kill Billa. Sretan, sretan kao malo dijete koje

Zatajivši se tako, tek je sada špilja Prazna, tek sada odjekuje u njoj Ono što je od krvi učinilo krinku

Pojedenu jeziku. Posjed znanja

U novom odijelu od tweeda.

Jednako je odjek i ništa Koje ga stvara. Čime će sada progovoriti tvoja duplja?

Triput Najveći govori na Groblju MarkuševaC (Grebanje po koricama)

Ima toliko prostora a nema je tko Ispuniti nečim što nije ljudska patnja.

Poeziju topimo, ona je maslac

Hoće li o njoj govoriti kao o naučenu

Ispod mesa, ispod sedla, ili na suncu.

Govoru. Ugoda jezika je ostala ali

Zato Triput Najveći ovako govori

Njega nema. Lijepo se (sve) pretvara

Feničanima:

U fantaziju. Jezik-pokućarac u svom

Kada silujete ovce pazite da nehajem

Ornamentu cvili. Čovječanstvo je

Ne zgazite glinene lonce za mlijeko,

Na jednome mjestu, kaže Ciceron.

Ili da u njih ne istresete svoje sjeme.

Koji se boji papira, knjiga, računalnog

Od jednoga živite, drugo vas živi,

Ekrana. Uzimam vas, vaše žene i

Jer ste i sami od njega. Mudro zbori

Vašu djecu, kao da kaže. Iako nema

Feničkom bratstvu: Ritualno

Čime išta izustiti, izbaciti iz pećine

Mjaukanje vaših dvoglavih mačora

Van. Grotlo je prazno, ždrijelo je

Neka bude bolno, neka bude nježno.

Skroz p(r)ožderano. Pretvara se u krater

Svatko pospan nazrijet će svaku

U kojem umiru zvijezde i cvijeće,

Bogovetnu sastavinu pukih metafora.

Bogovi barbara. Jezik se raselio po

Upamtite, one se ne mogu

Različitim načinima umiranja. Jedan

Kontrolirati jer šire izmaglicu.

Tek sačuvao za se. I za stvarnosnu Poeziju. Koju će valjda strpati

Triput Najveći grebe po

U dom.

Koricama svojih bilježaka o Pejzažu koji guta roj

Tko ovdje posprema svoju

Divljih pčela.

Mahnitost zla? Možda pamćenje I pojam koji je napustio svoje Značenje. Poezija je umorna, pa:

Carpe(t) diem

Zašto nam je žao što neke ljude

Ljudi skaču iz jedne svoje

Nismo više voljeli?, pita se moj

Nemoći u drugu. Druga je zbog

Kućni mandarin. Obješen. Viseći.

One prve, a prva ovoga trenutka

Traži svoje pravo podrijetlo. Ta

Priče same.

Nesreća je (Zaboravit ćemo je kao nedavni Dječja boleština ili rana iz

Put na Kilimandžaro. Ne bismo li

Krvi ili kucanje na sigurna

Tamo susreli Gregori Pecka, Avu

Vrata.

Gardner, Susan Hayward, Hildegard Knef, Lea G. Carrolla i Torin Thacher.

Ovdje se priče ševe kao

Možda i punu pušku.)

Pravi swingeri. Muklo ih se Prati i tetoši. (Svaka je zabuna

Tu se priča zaustavlja i predaje mi

U detekciji dobro došla.)

Riječ – na kojoj se

Korelativ je punašan a teza u

Nikada ne mogu nazahvaljivati

Paklu bulimije. Borbeno je u

Sve do groba, groba

Dokazivanju autentičnosti

U kojem već pičim film što puca.

Proroštva.

Iako ga lavovi lijepe Za montažnim stolom.

Sile su položene na prljav Tepih. Lete oko piramida

Prohujalo je dosta ledene

Kojima su potlačeni bogovi

Prašine, a i papa nije bio daleko.

Pojeli vrhove. (Sfingin nos

(Prodavao je podvezice od

Nije u konceptu novog

Plavetnila neba.)

Računanja.) Loša je priča o pikaru-vitezu Paprene glave plešu nad

Koji je bio zatočen u katakombama.

Svojim kosturima, od kože oblikuju šatore. (Lako je svicima

Sva sreća da mogu pratiti

dok im svijetle u lampašima.)

Tužne tajne srca koje se prodaju u izlogu Sa psima i laptopovima. Kaže jedna

Ples, zaboravili smo

Od dviju nemoći.

Ples. Koreografija je pouzdana.

Još malo magle i stvar je

Iako je u njoj sve moderno

Među nama riješena. Jednom barem

I modno. Pa otkud nam onda

Odpočetka. Kao inicijal na

Dolazi taj poševljeni ples? Iz

Početku vizije u Petrisovu zborniku.

Sve što pada u provaliju između nas

Pitate se kako će vas to Nokijin uređaj dovesti do cilja?

Naše je.

Vrlo jednostavno. Zahvaljujući najvećem Svjetskom lideru u mobilnosti, navigacija više nije

Opcija Hodanje

Isključiva privilegija putnika u automobilima, već i pješaka,

(Celebrity poem)

Što omogućuje aplikacija Nokia Maps. Dovoljno je

Iz fanzina, iz raznobojnog izlazim. Broš Ili bedž na ovratniku dat će mi prepoznatljiv Tradicionalni look. Komad nakita u ovakvom Macho izdanju podignut će stajling na novu Ženstvenu razinu. Dobre cipele i torba Noćnom će looku biti dovoljne. Odabrana košulja Imponira mojim atributima. Bijelo vizualno širi, Pravi kroj sakrit će nedostatke ili potencirati Moje dobre strane. Bijela košulja savršeno Pristaje na pencil suknje koje se sužavaju Prema koljenima, te isključivo crnim hlačama.

Da na modelu 6210 Navigator upišete željeno odredište I kada ga GPS pronađe, izaberete opciju Vozi i hodaj. Osim što će vam isplanirati željenu rutu, Nokia Maps Osigurat će vam glasovno i vizualno navođenje Koje će vam pomoći u pronalaženju zaobilaznog puta Bez krkljanca. Kad iziđete iz automobila, Prebacite se na opciju Hodanje i dobit ćete prijeko Potrebne informacije o putu do svoga novog odredišta. Ili, ako ste ogladnjeli nakon dugotrajnog shoppinga, Uz Nokijinu navigaciju saznajte koji se sve restorani nalaze U blizini, gdje je najbliža benzinska postaja, bankomat…

Bijela košulja postala je klasik. Recimo: Nakon što je Victoria Beckham solirala za Nokia 6210 je ultimativno korisni gadget.

Emporio Armani u donjem rublju,

Pogotovo do dućana Gate One&G-Paul i Kappa Shop

Došlo je vrijeme da joj se pridruži i David.

U Roses Outlet Centru. Ne čudi što će pomoći u rehabilitaciji njegove karijere Iz fanzina, iz raznobojnog izlazim. Celebrity song Mi para noge, kida mi tabane Celebrity Island’ Story.hr. Baj d vej - big no, no više ne zna gdje je jer je Mašta maska straha. Ne da se tu bog zna što skorirati. Strah – spomenik bivšoj reputaciji – abuzirao je svoj talent I luksuz iz outleta. Ultimativno koristan ['gæd3it]

Koja je krahirala kad je Robbie prekinuo s djevojkom Aydom Družeći se s virtualnim likovima inspiriranima Hrvatskim celebrityjima. (Dobra zabava na otvorenju Story.hr centra u Second Lifeu.) Miris je senzualan i topao. Nježan i ženstven. Iskričavi Spoj egzotičnog voća, nježnog cvijeća i zavodljivog jantar,

A dolazi u sljedećim varijacijama:

(I tamo, nekim pticama.) Ždrali su

Gornja nota

Šamani a zalutala ždrebad i mladi

Unutarnja svjetlost sjaji prema van ulijevajući gornju notu

Vranci bubnjevi su umjesto žada.

Guava pulpe i zlatne boje mandarine. Srce Nježna mješavina ženstvene lonicerije u spoju sa cvijetom lipe. Donja nota Ravnoteža sofisticiranosti i mladenačkog duha, Zračenje pačulija obavijeno sa treptajem senzualne Ambre i rozih pralina.

Žad je trom a vranci pušteni sa Lanca.

Koji je srebren i plah u boji.

To je kolor-cvijet, Farbfilter-Blume, Koji nietzsche ni iz čega, proniknuvši sve. Taj vrani parip kotira visoko Među mrcinama za turnire, za Kladioničke utrke, za dječju igru i Dadaiste ciriškog Voltairea, za

Believe je malo sofisticiraniji od mojih ostalih mirisa,

Konjsku marvu u klasičnim salamama.

Ali sveukupno sam htjela stvoriti miris koji stvara bezbrižno raspoloženje.

Salonska ta raga stilski skida um

Stvarno vjerujem da je najveća sloboda vjerovati u sebe

Ništa nikad ne niče. Ni arap ni

– rekla je Britney Spears na sajtu notorne balkanske megačaršije.

Bucifal.

Sentimentalna hrana za raju ispušta piskutav soundtrack, Vraća me fanzin fashion guruu

I Friedricha sklanja tamo gdje

Nego samo čujem, regbi, ćuh:

Ždrali njuše žar, pipaju mu plamičke Nalik slavujevu paperju, njuše se

Koji je poslije CarnevalPartya krepan, sav u bedu,

Vjetar i vatra, konopac i vrat, pipaju se

Kao na cro-foodu.

Sastojci metafore za cijeli slijed zbivanja U kojima Friedrichu pred očima niče Neko konjče što vid pretvara u

Friedrichu um niče sučelice konju

Zastor ispred uma. Zaslon kao za Das Theater što ga naslika jedan od

Konjovi, konjovi… Prerušene rage,

Tmurnih Arthura.

Kljusadi glasne i lijene. U jednom

Konjovi, konjovi…

Tunelu labirinta ržete previše,

Prerušene rage,

Prejako. U drugom trošite kopita

Kljusadi glasne i lijene.

Oštreći ih za nesiguran put k

Ciča je zima,

Idućem labirintovu oku, koje trepće

Te se

U orfičkom obredu sa ždralovima.

Tmuša i tma lijepe o snijeg.

P H OTO : sta nko a b a d Ž I Ć

Šetuckanje Jelačić placom

Jedni drugima opraštamo za Jom Kipur.

Koza Umberta Sabe, sa semitskom bradom,

Ono dijete koje u Manduševcu

I ja

Ispred Društva književnika na vodi pokušava

Šećemo prošloga šabata Jelačić placom.

Precrtati svoj uzvalovljen i ljeskav lik kao na Digitalnoj fotografiji što se topi, to dijete

Pouzdano znam da španciraju

Nije Gitina djevojčica. Sada je velika i

Dvije semitske brade. Za ostale ne znam.

Bavi se manekenstvom u Milanu, ili koptskom

Teško je Semove potomke razaznati, jer

Filozofijom na Yale Universityu. Moja koza

Se svi hrvatski Židovi briju. A kada bi

I ja ne primamo njezine mailove jer

I pustili brade, pa ih onda ošišali

Ne stigne ih svima poslati.

Bilo bi malo dlaka za poštenih šest četki

Što je i razumno u ovo vrijeme kada trajanje

Za brijanje.

Više nema veze s vremenom u kome prebiva.

Danas svi omekšavaju bradu pjenom

Sve bi bilo prilično dobro da se

A ne sapunom, ili, nedajbože, lojem.

Iz Petrinjske nije pojavio osebujan vrag

Sve je više električnih aparata za brijanje

I rastjerao jedno pitomo i ljepuškasto čeljade

A sve manje brijača. Oni su zajedno sa svojim

Kojemu je

Zanatima izumrli

Štikla zapela u žlijeb tramvajske tračnice.

Poput hrvatskih Židova. Više ih je na Mirogoju

Pa se Špica pretvorila u pašnjak. Dugačak,

Nego u radnjama s okruglim cehovskim žutim

Dugačak pašnjak kao s početka filma

Znakom brijačnica, kojih isto tako nema. Žutim kao

Iz 50-ih. Pašnjak ispod koga smo sakrivali

Poštanske trube na poštama, nalik puževima.

Sve fantazije koje su izostale na ekranu, jer

Ni njih nema,

Ih je producent uzeo kući –

Iako nisu služile ničemu jer nisu ni cvilile,

Neka se njegovi pekinezeri igraju s njima.

Bile su samo znak da da se tamo može poslati pismo

Da ih pretvore u bućkuriš

Dragoj Giti želeći joj sve najbolje,

Poput one tekućine u mjehuru banova pastuha.

Kao i njezinoj kćeri. Nigdje im neće biti bolje, veli mi koza, kao i nama Možda je koji špancir i brijač i Židov,

U Muzeju za umjetnost i obrt gdje su zasigurno

Možda su oboje.

Primijetili kako su naši postamenti prazni duže

A možda i nisu. Ne prepoznajemo se,

Nego što je običaj.

Više ne palimo svijeće za šabat niti

Najljepšoj hrvatskoj pjesnikinji

Kosu. Tko što zamijenjuje?

Lumini su u kesicama Za zlatnike.

Tko koga nadoknađuje.

Pomiču sferu.

Visi li pošast o vratu

Igraju se zvončićima i

Ili srp vreba projino zrno

Resama na konopcima

Zaboravljeno i

Za spuštanje gledanja.

Rječnikom.

Neki prah u obraz se pretvara.

Pokriveno.

Živ. Dobaci vrabac

Kapute, molim vas,

Koji nikada nije imao ništa sa

Ostavite na vješalici.

Svjetlošću.

Ako se drugačije ne Zapovijedi.

Ništa.

Poput doze morfija.

Baš ništa. Ništa baš.

Nakon kupanja u mulju.

Sputavamo grešnike.

Bohinj, ožujak 1969, - Zg, svibanj 1972, Ri (Mlaka) travanj 2010.

Lovimo ih noću. Danje je za prigodu i pir. Tapir i papir Lagašno lebde u ponoć.

Vu ahin zol ikh geyn Banu li gdjekad Banu li kadšto

Vi ahin zol ikh geyn? Ver kon entfern mir?

Onoj nečujnoj kostrijeti

Vi ahin zol ikh geyn?

Az farshlosn z'yede tir

S'iz di velt groys genug

Opet, nema

Nor far mir iz eng un kleyn

Ubadanja sna.

Vi a blik kh'muz tsurik

Listovi lipe zamijenjuju

S'iz tsushtert yede brik

Labavoj

Nujnoj, hladnoj.

Vi ahin zol ikh geyn?

Where can I go? Samo ovaj

Dort ahin vel aich gein In . . .

Brod. Ostali, po sjećanju, Ne putuju. Oni su bili.

Oscar Stro(c)k Sudarili su se. Našli se u niši. Smještaju kipova. Mi Hrvati Podignite ručice kao za pozdrav.

Kažemo da je to snubljenje, riječ

Onda ih spustite. Brod je velik.

Koju nitko ne proizvodi. Pa je

Ali – o čemu ja pričam. Što je

Povezana sa svim

Iza broda. Nije samo val, nije

Mogućnostima. Privremenu

Samo bič. Gdje se ovdje diše?

Boravku triju dimenzija Nečega. Kao u skladištu

Pusti me da odem. Lijevo ili

Jezika koji umiru, ili su

Desno. Brod je velik kao i sve

Odrezani, spaljeni, glavom

Ono iza nas. A kada odem, vrijeme

Udareni.

Više nije zamotano u sidro. Laže taj jezik samoga Ručice su ručale da nikuda

Sebe. Liže se poput mačke

Ne idu. Lizale masku, prale

Kada se pere. Ali, mačka zna

Halje tanga Golubye gaza. Vješale

Kada to čini.

Ibise. Klale ih. Na kraju Krajeva čemu se sjetiti

Ručice su otišle u neko

Taktova, čemu se dirati s

Zlato, film, čitanje nekog.

Leom Fuldom, zašto haračiti s

Lativši se naših

A Hard Day's Night - in Yiddish.

Šupljih sudbina, koje Otpadaju kao brašno

Lakše je boraviti u oblaku

U snijegu. Kako su tek

Koji oponaša ono sve sa Zemlje,

Ručice harale bjelinom.

Iz taloga gdje je, pak, Sve Ucrtano ono odozgora. Klasika

Lutale i lile biljeg za dosta,

Je spominjati zrcalo i

Kako bi prevoditelji bili

Njegovu proizvodnju.

Zbunjeni nad bunarom iz

Ako me čuješ. Tell me,

Kojega piju. Katran i lozu.

Podigni ručice kao za pozdrav.

Rekao je on to u duhu swinga i big bandova,

Onda ih spusti. Brod je velik.

Možda i

Ali – o čemu ja pričam. Što je

Neuništivog evergreen-pjevača Tonyja Bennetta (82)

Iza broda. Nije samo val, nije

Kada je u maestralnoj pratnji orkestra

Samo bič. Gdje ti ovdje dišeš?

Koji i danas nosi ime Counta Basieja Izvodio sranja svih vrsti. Ali ih volimo. Štoviše, ljubimo.

Jastučić za igle, ubodne rane (Najduža balada ikone rocka)

I. Rana zora nać će mnogog, Kud za vazda gre se. (I. Mažuranić, Smrt Smail-age Čengića) Ikona rocka, Zvana Naša Mala Piano-Balada Šapće mi iz jointa u uho: “Evergreen-crooner bio je dobar. Dobar.

“Mogao sam sve to objaviti i u World-music diskografu. Jesam, jebote. Ali nisam. Nisu bile okolnosti.” Motam mu drugi joint kako bi balada O Našoj Maloj Piano-Baladi bila do kraja Uvjerljiva. “Snimke B. B. Kinga, Charlesa Browna, The Ramsey Lewis Tria, The Dukesa Of Dixielanda, Ray Charlesa, Riffa Ruffina,

Waitsovsko-armstrongovski karneval

Topsy Chapman & Larsa Edergrana, Mighty Blue Kingsa,

Acoustic-bluesa zapravo je sve skupa

Emillie Claire Brown i

Na njegovu albumu:

Randyja Greera s trijom Ignasija Terraza.

Folk, blues, C&W, R&B, jazz,

Sve je to u meni.”

Tex-mex, rock & roll, surf, ragtime, Bluegrass, americana.”

Jer, iskreno rečeno, Našoj Maloj Piano-Baladi

Na što kritičar dodaje:

Većina DJ-timova

“Tko je samo jednom prošao autom

(Previše ih je da bismo ih nabrajali)

Nekom američkom cestom

Sjajno je odradilo posao, maštovito i opušteno

Južnije od Mason-Dixon linije

Čineći stare, hot jazz-snimke atraktivnima

Zna o čemu pišem”

I kul za novu publiku, poput transponiranja

I've Got My Love To Keep Me Warm

To je poput uzrečice Svi su na nečemu.)

Billie Holiday u reggae.

Nego, “The Fear je u postizanju slave i statusa celebrityja.”

Bez obzira na to je li iza njega stajao R&B,

(Zapravo, nije napisana s moje točke gledišta,

Combo ili cijeli orkestar s inklinacijama

ne govori o meni,

Prema jazzu, jiveu i swingu,

napisala sam je za klince koji su zakačeni

Kao i Bobby “Blue” Bland

Za magazine poput Heata i tračerske portale,

Je plućima i glasnicama pravog blues-shoutera

Dakle za klince kojima je smisao života

Mogao nadjačati sve iza sebe,

Postati celebrity, a ja čak i ne govorim

A publici ispred sebe isporučiti

“Uzmite to od mene”,

Nepatvorenu tjelesnu strast i ljubavnu dramu.

Nego samo kažem da nije uvijek Zabavno kako drugi to misle.

Veli mi u povjerenju:

Znam da ljudi ne vole slušati o tome,

“Završen je line up stagea Radija 101

ali naše društvo doista se svelo na celebritje)

Na T-Mobile INmusic festivalu, gdje je i Audio-vizualni kolektiv Trip To Zion.”

Country uvod i duhovit ritam u Not Fairu je O. K., no tema slabog seksa

“Na stageu Radija 101 najprije se pokazao

Očito je bitna.

Jebeni Trip To Zion DJ,

Go Back to the Start je brža od svih nekih pjesama.

A ostatak ekipe bio je zadužen

“Valja stvoriti nekakvu party atmosferu.”

Za cjelonoćni VJ-ing koji je

(Pjesma Fuck You počinje baršunasto,

Popratio nastup Adriana Sherwooda.

Ali ton joj je mnogo oštriji.)

Lily Allen je mogla odrasti u jedno veliko ništa Pesme, iako zapakirane poput pop-hitova.

“Zapravo sam ti htio reći da je

Iak odstupaju od ordinarno

pradjed svih rokera 77-godišnji Chuck Berry

Stupidne i isprazne ponude pop-smeća”

Dao jednu od najpreciznijih, A ujedno i najkraćih definicija rock glazbe.

(Ne, ja sam samo promatračica

Ako prihvatiš Berryevo objašnjenje

Ina živce mi ide hipokrizija u društvu,

Da je rock = ritam + stav,

Medijima i politici. O tome zapravo govori ta pjesma.

bit ćete potpuno spremni za

Droga je još uvijek velika priča, zar ne?

Makedonski indie-rock kvartet Bernays Propaganda

Doslovce svi koje znam bili su ili su još

Koji je nekidan objavio debitantski album

Uvijek na drogama.

Happiness Machines s etiketom

Slovensko-hrvatskog nakladnika Moonlee Records.”

Zatvorena zapišana rupa CBGB u

-----

New Yorku. Ulica Bowery. Ja sam U čudnoj i neobično ravnoj Ulici

“Je, pjesma za koju se vjerovalo Da ju je kao tinejdžer napisao Bob Dylan

Crvenog križa. S predizbornim Sloganom Leve iti ne! A lijevo se Tamo nigdje i ne može, sve je

I koja je predviđena za lipanjsku aukciju

Postavljeno udesno. I to nije imalo

Christie'sa zapravo je pjesma preminulog

Veze s Country Blue-Grass Bluesom.

Kanadskog country pjevača Hanka Snowa”, Objavila je u srijedu aukcijska kuća.

Vijetnamski veterani su, za razliku Od svojih očeva i djedova, bili žigosani Kao gubitnici, a upravo je Ulica Bowery u New Yorku bila mjesto

Christie's je u utorak objavio

Gdje je ta traumatizirana skupina

Prodaju rukopisa pjesme vjerujući

Otpadnika pronašla kakvo-takvo utočište.

Da ju je 1957. godine napisao 16-godišnji Dylan.

Na uličnom broju 315.

No, Christie's isprva nije primijetio

U Crvenom križu nema otpadnika. Tek otpadci vida: Leve iti ne.

Da se stihovi, uz nekoliko manjih promjena,

Doktor za rock'n'roll, Steve Albini, u

Potpuno slažu s riječima pjesme

Spoju peckavo perverznih stihova

koju je snimio Snow,

Rekao bi svašta ispred Doma zdravlja

Preminuo 1999. u dobi od 85 godina. Očekivalo se da će rukopis pjesme

Gdje sam jedva parkirao od ljudi Koji pred trgovinicom loču pivo Cijeli dan a ne znam odakle im lova.

Na dražbi zakazanoj za 23. lipnja

Što me strašno zabrinjava. Ježim

Ostvariti cijenu između 1o.ooo i 15.ooo dolara.

Se kao na onaj trenutak Kad je Richey James Edwards,

Nešto od kraja ipak je zapelo Na novom Gumenjaku.

Inače sklon samoozljeđivanju i Javnom rezanju žiletom, 1. veljače 1995. netragom nestao, A opstanak Manicsa postao je upitan.

II.

Što me je spriječilo da ne raspizdim kojega Ožujaša svojim jakim spojlerom.

Leve iti ne (Dan kada je zatvoren CBGB) Ima li to uopće veze sa Zoogrebom? Danas, srpnja 2oo5, danas kada je

III.

Zahvaljujem autoru, novinama i cijeloj rodbini u tijeku stvaranja ove pjesme

prvi, uvodni dio 70-ih u new yorku nije bio uopće nalik onome što se nada dobrome za veliku većinu to je bio centar sirotinje, nasilja i moralnog rasula u kojem se našla amerika nakon prvog ratnog poraza u svojoj povijesti. naravno, kvart je bio pun i bivših zatvorenika, otpuštenih pacijenata iz mentalnih ustanova, alkoholičara i narkomana. cbgb je otvoren u prosincu 1973. na uličnom broju 315. vlasnik hilly kristal, 42-godišnji bivši marinac imao je želju napraviti klub u kojem će se svirati, njemu omiljena, country glazba (cbgb je skraćenica od country blue-grass blues), no stvari su krenule u sasvim drugom smjeru. urbano okruženje u raspadu koje je smrdjelo na mokraću i rigotinu izrodilo je nešto što je kasnije nazvano punk. ni sam cbgb nije bio u boljem stanju, kristal nije mogao nikako odagnati smrad iz kluba, a osim toga, čak je i njegov pas veliku nuždu najradije obavljao na bini kluba. 'new york dolls su bili krivi za sve', izjavio je dee dee ramone jednom prilikom, 'oni su svirali u mercer arts centru, koji su ubrzo bageri poravnali sa zemljom, a isto se dogodilo i s dollsima, koji su same sebe dotukli drogom i alkoholom. posljedica svega je bila da je svaki čudak u gradu osnovao svoj bend, a čudaka je bilo puno. dollsi su se raspali, a ta hrpa luđaka je trebala scenu.' prvi freakovi koji su kročili u cbgb bili su tom verlaine i richard hell iz benda television, koji su samo bacili letimični pogled s ulaza i rekli: 'ok, svirat ćemo ovdje.' nedjelja, 31. ožujka 1974. bila je prva punk večer u cbgb-u, a zamalo je bila i posljednja. kristal je angažirao television, za koji je rekao da je vjerojatno najgori bend koji je ikad čuo u životu. dečki iz televisiona su, pak, iznenadili kristala time

što su dovukli predgrupu po imenu the ramones. joey (jeff hyman), johnny (john cummings), dee dee (douglas colvin) i tommy (tommy erdelyi) su uzeli zajedničko prezime ramone. svi odrasli u sirotinjskom queensu, bili su rođeni njujorški otpadnici, pogotovo dvometraš joey i dee dee koji su postali lokalni dileri, kako bi namirili vlastitu potrebu za drogom. kad nije bilo love i droge, često su se odavali svojoj 'prvoj ljubavi', snifanju ljepila ili benzinskih isparavanja iz kanistara. svirali su 15 minuta, a prisutni su u čudu gledali četiri frika u crnim kožnim jaknama kako sviraju distorzirane dvominutne verzije surf pjesama, dok su naslovi istih bili 'now i wanna snif some glue' i 'beat on that brat'. kristal je rekao da su bili čak gori od televisiona. ramonesi također nisu bili impresionirani klubom, dee dee je kasnije u jednom intervjuu rekao: 'nije tu bilo nikakvog glamura, mjesto je bilo puno štakora i miševa. osim toga, morali smo paziti da ne stanemo u govna koja su bila na bini, cbgb je bio smrdljiva rupčaga, a najviše od svega je smrdio onaj vlasnik hilly kristal, koji se valjda nikad u životu nije okupao. nakon prvog nastupa smo rekli da tamo više nikada nećemo kročiti nogom. nakon toga smo samo te godine tamo svirali 22 puta.' uskoro se pročulo da se u cbgbu događa nešto što se ne može čuti, vidjeti i doživjeti ni na jednom drugom mjestu u new yorku. bendovi i muzičari su osim lokalnih propalica uskoro postali i publika i izvođači, ukratko okupljalište gdje se stvari događaju bez scenarija. krajem svibnja 1975. klub postaje lokalni fenomen, a uskoro ga otkriva i stara garda njujorške scene poput reeda, calea, iggyja popa, ginsberga i linde ronstadt (koja je svojevremeno istrčala iz kluba nakon dvije pjesme ramonesa). u lipnju 1975. kristal diže ugled klubu i organizira the top 40 unrecorded new york bands rock festival (rock festival 40 najboljih njujorških demo bendova). među inima, svirali su patti smith, blondie i talking heads. john cale tada uočava patti i postaje producent njezinom prvom albumu 'horses' koji izlazi iste godine, dok ramonesi i blondie svoj prvi album objavljuju 1976. godine.

(p)ogled

ollivier pourriol___ Taj svijetlo-mračni predmet želje: čemu služi svijest? Blade Runner ili krik za životom

S francuskog prevele marija spajić i mirna šimat

a pitanje što je čovjek možemo odgovoriti samo neizravno. Kant je smatrao da za odgovor na to pitanje prvo treba odgovoriti na ova tri pitanja: Što mogu znati? Što trebam činiti? Čemu se smijem nadati? Čovjek je pitanje prije nego odgovor, i čak tri puta pitanje. S Descartesom smo vidjeli da je ono što određuje čovjeka manje ono što on jest nego ono što si obećava da jest: ljudskim ga čini plemenitost. Prema Spinozi, ljudskost dolazi od razuma: čovjek je čovječan onoliko koliko je razuman i aktivan. Razum je taj koji humanizira. Za Descartesa kao i za Spinozu odgovor je neizravan. To je obilježje velikih filozofa. Oni postavljaju svoja vlastita pitanja i izmišljaju

probleme da bi na njih odgovorili. Postavljajući dobar problem, filozofi odgovaraju na loše pitanje. I to ne znači izbjeći poteškoću, nego naprotiv, suočiti se s njom i u njoj proboraviti, dovesti se u stanje u kojem je ona uistinu vidljiva. Problemi su oči filozofa, koji nam otvaraju perspektive na neprimijećene krajolike.

Blade Runner, mitski film Ridleya Scotta, adaptacija romana Philipa K. Dicka, omogućit će nam da produbimo to pitanje čovječnosti i humanizacije isto ga tako postavljajući neizravno, da ne kažemo naopako. U “bliskoj budućnosti” čovjek je odlučio kolonizirati svemir i prljavi posao povjeriti robotima koji u najvećoj mogućoj mjeri sliče ljudima

i sposobni su izvršiti neugodne zadatke bez problema: oni se nazivaju “replikantima” ili replikama ljudi. Problem leži u kvaliteti tih replika, naime one su toliko vjerne da ih je teško razlikovati od običnih ljudi. Zato su tvorci replikanata usavršili test koji nizom pitanja otkriva emocionalnu anomaliju tipičnu za nečovjeka. Vidite, ako već ne možemo definirati što je čovjek, možemo barem odrediti što nije. Replikanti su pobjegli iz svemirske kolonije, ukrali svemirski brod i iz nepoznatih razloga vratili se na Zemlju. Osumnjičeni su da su htjeli prodrijeti u korporaciju Tyrell, tvrtku koja je odgovorna za njihovu proizvodnju. Holden, blade runner (to jest specijalist za detekciju i “povlačenje”,

ili umirovljenje neispravnih replikanata), podvrgava spomenutom testu Leona Kowalskog, novog zaposlenika korporacije Tyrell: – Vrijeme reakcije važno je u ovom testu, zato se usredotočite i odgovorite onoliko brzo koliko možete. [...] U pustinji ste, hodate po pijesku kad odjednom... – Kojoj? – Molim? – Kojoj pustinji? – To uopće nije bitno, ovo je čisto hipotetski.

met kad je riječ o vašoj majci. – Mojoj majci? – Da. – Reći ću vam o svojoj majci. Leon, koji je sakrivao pištolj, ustane i zapuca. Emocionalna reakcija dovoljno je snažna da omogući da shvatimo, po izboru, da Leon ne voli da ga pitaju o majci, ili da je on replikant. Ili oboje, jer replikant koji po definiciji nema majke ne voli da mu se postavlja tako

neukusna zamka. Isto tako razumijete zašto filozof ne može izravno odgovoriti na pitanje što definira je li neko biće ljudsko ili nije, jer je lako anticipirati do koje vrste upotrebe određenje takva kriterija neizbježno vodi. “Humanističke znanosti” pokazuju neugodnu težnju da se kad-tad stave u službu najnižih zadaća policije, selekcije, diskriminacije, nadzora, kazne i eliminacije. Michel Foucault to je nadugačko i naširoko proučio u svojoj sjajnoj knjizi Nadzor i kazna. Po čemu prepoznajemo loše pitanje, policijsko pitanje? Ono se smješta u

– Zašto sam tamo? – Dosta vam je civilizacije, želite malo biti sami, tko zna? Odjednom ugledate želvu koja se vuče prema vama... – Želvu, što je to? – Znate li što je kornjača? – Naravno. – To je to. – Nikad nisam vidio kornjaču. Ali razumijem o čemu govorite. – Naglim potezom okrenete tu životinju na leđa, Leone. – Vi smišljate ta pitanja, gospodine Holdene, ili ih sastavljaju za vas? – Kornjača leži na svom oklopu, trbuh joj se prži na suncu, maše nožicama pokušavajući se okrenuti, ali ne može. Ne bez vaše pomoći. Ali joj vi ne pomažete... – Znači da joj ne pomažete. Zašto, Leone?... Takva su pita nja, Leone. I da odgovorim na ono vaše, da, sastavljaju ta pitanja za mene, to je test napravljen da bi izazvao emocionalan odgovor. Možemo li nastaviti?... Opišite samo jednostavnim riječima ugodne stvari koje vam padaju na pa-

bl a d e runn e r

– Što to znači da joj ne pomažem?

registar generalnih ideja. Postavlja apstraktne kategorije koje ništa ne znače pojedincu, i koje općenito ništa ne znače. To su kratke ideje: “delinkvent”, “mladić”, “suicidant” (ta kategorija postoji, čuo sam jednog inače vrlo susretljivog liječnika psihijatra kako je upotrebljava), “predgrađe”, “Francuz”, “nezaposlen”, “ilegalni useljenik”, “čovjek”... općenito. To su toliko opće ideje da više uopće nisu ideje. Jer ono što je dovoljno za nadzor i kaznu nije dovoljno za razmišljanje. I zato Spinoza definira biće manje kao pripadno vrsti, rodu nego kao pojedinca, njime samime, susretima koje ostvaruje, odnosima slaganja i neslaganja koje ti susreti izazivaju. Ovdje naprimjer postoji neslaganje između postavljenog pitanja i onoga kome se pitanje postavlja. Replikant ne podnosi emociju koja je u njemu izazvana. Ili, vjerojatnije, ne podnosi pomisao da bude raskrinkan testom i preduhitri to. Činjenica da se odbija podvrgnuti testu već je znak da je taj replikant postao pojedinac u pravom smislu riječi i da izlazi iz okvira koji je za njega predviđen. Pronalazimo isti ulog kao kad u Matrici Arhitekt, čisti razbor bez trunke slobode i nesposoban da tu slobodu pojmi, govori o buntovnom Neu kao o anomaliji, dok mi u njemu prije vidimo slobodu na djelu. Što je replikant koji se ne podvrgava testu? Anomalija na neispravnom robotu ili nešto drugo, revolt, indignacija, drugim riječima, obilježje slobodnoga duha? Kako primjećuje Deckard, blade runner, kojeg igra Harrison Ford, kad ga šef pozove u pomoć i izloži mu situaciju: – Ne vidim zašto se izlažu riziku vraćajući se na Zemlju, to je neobično, što traže u korporaciji Tyrell?

– Na tebi je, stari moj, da mi to kažeš, zato te plaćam. Šef mu na ekranu predstavlja lica replikanata koje treba ubiti: – Što je ovo? – Nexus 6, Roy Batty. Datum stupanja u službu: 2016. Borbeni model, optimalna autonomija. Vjerojatno šef. To je Zhora, uvježbana u specijalnoj brigadi svemirskih ubojica. Možemo govoriti o ljepotici i zvijeri, ona je oboje. Četvrta je ljudska njuška Pris, tipičan objekt užitka, standardni model za vojničke klubove naših kolonija. Smišljeni su tako da oponašaju ljudska bića u svemu osim u emocijama. Ali njihovi tvorci priznaju da nakon nekoliko godina mogu sami razviti emocionalne reakcije: mržnju, ljubav, strah, bijes, zavist. Zato su predvidjeli sigurnosni sustav. – A taj je? – Najviše četiri godine života. Ljudski je duh postao sposoban stvarati, mješavinom genetičke manipulacije i robotike, “ljudske njuške” čija tijela mogu utjecati i biti pod utjecajem na više načina nego čovjek. To što je nemoguće spriječiti ta bića da osjećaju strasti dokaz je da ona imaju i duh. Korporacija Tyrell time si je stvorila ozbiljan problem koji s vremenom može postati samo još veći. U biti, ako “replikanti” koje ona proizvodi postaju sve savršeniji, njihova će tijela biti sve više kadra osjećati na različite načine i djelovati na nezavisan način. Ako je moguće predvidjeti ponašanje replikanta kad se stavi u službu, kako vrijeme prolazi, to je sve manje moguće. Iz kojeg razloga? Kako se dogodi da kad tijelo postaje sve sposobnijim, ono razvija ne

samo tjelesnu nego i duhovnu moć? Zato što tijelo sposobno za mnogo toga priprema duh da shvati puno toga: “što je tijelo u odnosu na druge sposobnije više stvari činiti ili trpjeti istodobno, to je i njegov duh u odnosu na druge sposobniji da istodobno više opaža; te nadalje, što više djela nekog tijela ovise o njemu samome i što manje druga tijela sudjeluju s njim u djelovanju, to je njegov duh sposobniji da razgovijetno razumije” (Etika, II, poučak 13, primjedba). Činjenica da možemo osjetiti mnogo toga, susresti i složiti se s različitim stvarima razvija moć i tijela i duha. To je posljedica Spinozine postavke prema kojoj su tijelo i duh jedna te ista stvar promatrana s dva različita gledišta. Sve što se događa u tijelu događa se i u duhu. Budući da ne bismo mogli razdvojiti tijelo od duha a da pritom ne umremo, u tijelu se ne događa ništa što nema neki učinak, posljedicu ili odjek u duhu. Ili, bolje rečeno, ne radi se o odjeku, jer odjek pretpostavlja smanjivanje originalnog zvuka i udaljeni efekt, radi se o sukladnosti. Svaki je pokret u tijelu sukladan s nekom idejom u duhu. Ono što se događa u tijelu istovremeno nam pruža ideje. Ako pretpostavimo da je tijelo nekog artificijelnog bića obdarenog duhom sposobno za mnogo toga, njegov će duh biti sposoban za još više ideja. I nadasve, a to je odlučujući detalj, razmjerno tome kako njegovo tijelo postaje aktivno, njegov duh postaje “sposoban jasno razumjeti”. Eto zašto replikanti sve jasnije razumiju svoju situaciju: njihova tijela postaju sve aktivnija, bogatija iskustvima koja ostvaruju umjesto ljudi. Replikanti su “nešto slično nama” koje je toga svjesno. Eto problema korporacije Tyrell: ako

ravnodušnost igrača šaha: – Čudim se što niste stigli ranije. – Nije se lako susresti sa svojim tvorcem. – A što on može učiniti za vas? – Može li stvoritelj popraviti ono što je napravio? – Želite li biti modificirani? – Imao sam na umu nešto radikalnije. – Što, što vam je problem? – Smrt. – Smrt? Ali bojim se da je to izvan moje jurisdikcije... – Želim više života... Oče!

bl a d e runn e r

U ime čega on želi više života? To je vrlo jednostavno: u ime života. Dovoljno je postojati da bi se željelo nastaviti postojati. Svako biće nastoji opstati u svojem bivanju. Taj se opstanak naizgled dešava sam po sebi. Biti znači nagnati se da nastavimo biti. To možemo nazvati željom, to je ono što Spinoza naziva conatus, od latinskog conari, “potruditi se”. Naše je biće nagon, nagon da nastavi biti ono što jest: “Duh, imao on kako jasne i razgovijetne tako i zbrkane predstave, nastoji u svom bitku istrajati u neodređenom trajanju i tog je svog nagona svjestan” (Etika, III, poučak 9). te ljudske replike razviju i svoj duh i ne ograniče se na fizičke zadatke koji su im povjereni (vojnik, prostitutka), jedini način da se spriječe u okretanju protiv svojih tvoraca jest da im se na umjetan način ograniči trajanje života. Drugim riječima, da budu unaprijed ubijeni. Je li to implicitno ubojstvo manje skandalozno? Ako se rodimo kao robovi, ukida li nam to ideju slobode?

Intenzitet ili trajanje života? To što su se replikanti vratili na Zemlju znači da imaju neku ideju o odgovoru. Roy, njihov šef, kojega glumi Rutger Hauer, uspijeva se probiti do Tyrella, osnivača korporacije Tyrell, koji ih je sve zamislio te programirao njega i njemu slične da umru u roku četiri godine. Suočen sa svojim osvetoljubivim bićem, Tyrell ne gubi

Duh je “svjestan svog nagona”, a opet se taj nagon dešava sam po sebi – biti, bili mi toga svjesni ili ne, znači nagoniti se da nastavimo biti. To je dakle nagon koji loše nosi svoje ime, to je nagon oko kojeg nema potrebe da se trudimo jer se dešava sam po sebi. Na složenome smo mjestu. Predmet želje istodobno je svijetao: možemo samo željeti nastaviti biti; i mračan: nema potrebe da toga budemo svjesni da

bismo ganjali taj cilj. To se događa u meni, sa mnom ili bez mene. Ali to sam ja. Čini se dakle da možemo govoriti, kao Luis Buñuel, o mračnom predmetu želje... U meni, bez mene. To bi značilo promašiti ono što Spinoza želi reći, jer je za njega u području želje sve jasno: od trenutka u kojem jesmo želimo nastaviti biti. Sve je jasno, ali se uskoro obavija tamom ili, bolje rečeno, zbunjenošću: “Duh, imao on kako jasne i razgovijetne tako i zbrkane predstave...” Čak i ako imate zbrkane ideje (dakle strasti), trudit ćete se opstati u svojem biću. Dakle ta želja? Svijetao ili mračan predmet? Primjedba: “Ovaj nagon, kad se odnosi samo na duh, naziva se voljom, a kad se odnosi na duh skupa s tijelom naziva se porivom.”1 “Apetit” ili poriv dolazi od latinske riječi ad-petere, koja znači “učiniti trud prema”, “težiti za”, “tražiti” – kao u riječi “peticija”. Volja nije neovisna o tijelu, ona je samo na duhovnoj razini izraz našeg općeg nagona za bivanjem. Volja ne zna željeti drugo od onoga čemu teži biće. Ta je definicija veoma uznemirujuća. Ona opet dovodi u pitanje ideju koja podupire čitavu zapadnu filozofiju duhakoji je odvojen od tijela, sposoban željeti protivno tijelu, i ne podčiniti se “porivima”. Sjetite se Descartesa i njegove razlike između “protežne supstancije” i “misaone supstancije”. Ali čemu se bojati poriva? Kako Spinoza kaže u nastavku primjedbe: “Poriv nije ništa drugo do sama bit čovjeka iz čije naravi nužno slijedi A kad ga povežemo samo s tijelom, radi se jednostavno o određenju, u smislu u kojemu je tijelo određeno drugim tijelima koja ga okružuju, ovisno o mehaničkim odnosima od uzroka do posljedice. 1

ono što služi njegovu očuvanju; odatle je čovjek određen da to čini. Nadalje, između poriva i požude nema nikakve razlike osim što se požuda uglavnom odnosi na ljude ukoliko su svjesni svojih poriva pa se stoga može definirati ovako, naime: Požuda je poriv sa svijesti o njemu.” Dobro? Držite se? Ako želite dosegnuti vječnost koju obećava Spinoza, počnite tako što ćete si uzeti vremena. Ne žurite se, imate pravo ponovno pročitati. Učinimo to zajedno: “između poriva i požude nema nikakve razlike”, kaže Spinoza, osim jedne: “Požuda je poriv sa svijesti o njemu”. Požuda i poriv ista su stvar, svode se na istu stvar. Jedina je razlika u tome što nema potrebe da mislimo na poriv, spontano težimo onome što nam odgovara. Jednostavno, kad smo svjesni poriva, zovemo ga požudom. Ta primjedba ne mijenja bog zna što. A opet mijenja sve. To što nam Spinoza ovdje nešto podmeće kao beznačajno prava je bomba. Svjestan toga ili ne, kaže on, težim istoj stvari. Drugim riječima, svijest je nepotrebna. Ili, radije, ona je sekundarna. Pokret života prethodi svijesti. Možda imamo dojam da slobodno želimo ovo ili ono i da smo o tome prosudili na svjestan način, ali to je iluzija, kaže Spinoza. Čak i kad nam se predmet naše želje čini jasnim, to je jasnoća nejasnog izvora. Ili, radije, to je jasnoća koja sakriva svoj izvor, jasnoća mračnog izvora. I o kojoj se lako prevariti. Ako nam je predmet želje dan u vrsti chiaro-scura, to je zato što je on ujedno jasan za filozofa i bez razlike jasan ili mračan – ili radije nejasan – za onoga koji želi. Nastavak i kraj primjedbe: “Iz svega toga proizlazi da mi ni oko čega ne nastojimo, ništa nećemo, ni za čim

nemamo poriv i ni za čim ne žudimo zato jer to sudimo kao dobro, nego, naprotiv, nešto sudimo kao dobro zato jer oko toga nastojimo, to hoćemo, za tim imamo poriv i za tim žudimo.” Ne želimo stvari jer su dobre, dobre su jer ih želimo. Stvari nisu dobre same po sebi, u sebi, nego zbog činjenice da nam odgovaraju ili ne odgovaraju. Nepotrebno je prosuditi da je neka stvar dobra da bismo joj težili, mi joj već težimo prije nego što o njoj mislimo i upravo zato što joj već težimo ne primjećujući to, možemo zatim vjerovati da prosuđujemo da je ta stvar dobra.

Sluškinja, predmet želje Budući da sam aludirao na Taj mračni predmet želje, Bu ñuelov film i adaptaciju romana Pierrea Louÿsa, pogledajmo ga na trenutak zajedno – što će nam, nadam se, pomoći da bolje razumijemo što govori Spinoza. Očito, teorija koja podupire film jest ova: dobro znamo da nešto želimo, ali ne znamo nužno zašto, i u osnovi je taj predmet možda bilo kakav. Čovjek izvjesnih godina i socijalnog statusa ludo se zaljubljuje u svoju sluškinju, lijepu Conchitu, koja provodi vrijeme mijenjajući svoje lice, a da on toga uopće nije svjestan (alterniraju se topla i popularna glumica kojoj sam zaboravio ime, ali ne i ostalo, te hladna i aristokratska Carole Bouquet, kojoj nisam zaboravio ime), i odbijajući ga – čega je itekako svjestan... Oboružavši se strpljenjem i galantnošću, na koncu je uvjeri: vodi je na vikend, tretira je kao kraljevnu. Kad ulaze u sobu, čini se da je ona na

rubu da mu se poda. Ali ako je istina da želimo samo ono što ne poznajemo, ona je dobro shvatila da što ga više bude odbijala, on će je više željeti. Krevet ih poziva, ona to vješto izbjegava: – Mogu li se srediti? – Da, tamo. Ona ulazi u kupaonicu i iz nje izlazi s crtama lica druge žene. On ništa ne zamjećuje. – Conchita? – Da, stižem... Prozor. – Što s njim? – Zatvori prozor. – Ali nitko nas ne može vidjeti. – Nema veze. On zatvara prozor. – Vidio si kako sam lijepa? Sviđam ti se? – O, da, sviđaš mi se. – Jako ti se sviđam? – Da, zašto me to pitaš? On pokušava otići dalje... – Ne, kasnije, to mi sad ništa ne znači, to je sve. – To ti ništa ne znači? – Ne, sada ne. – Predugo to traje, dosta mi je. Bio sam strpljiviji nego što bi to bilo tko na mome mjestu bio. – Nisam ti ništa obećala. – Molim? – Ništa ti ne dugujem, baš ništa. – Pazi, Conchita, već mi se dugo rugaš, ali mogla bi mi dodijati. – Dodijati? – Neću vječno trpjeti tvoje ponašanje. – A ne? Neću vas voljeti večeras, Mathieu. Ni večeras ni sutra.

– Dosta je bilo! Skini tu košulju! – Ugasi svijeće! Ugasi, da predmet želje ostane mračan. Problem: ako se predmet želje otkrije i jasno poda, možda ga više nećemo željeti. Ako sam dobro shvatio što Spinoza govori, uopće nije tako. U svakom slučaju, želimo istu stvar, bili mi toga svjesni ili ne. Trebalo bi toj mladoj ženi koja se boji da više neće biti voljena ako se poda reći da se nema čega bojati. Teorija filma nije potpuno pogrešna, Spinoza je upotpunjuje da bi postala točna. Ne treba reći da želimo samo ono što ne poznajemo, i da će upoznavanje onoga što želimo naštetiti želji, nego da možemo željeti ne znajući. Nepoznavanje nije uzrok želje, želja osim sebe same nema uzroka, i kako je taj pokret prvi, moguće je da svijest za njega ne zna. To nepoznavanje dakle nije uzrok, nego učinak. Na koncu, ona si uopće ne postavlja dobro pitanje: umjesto da živi u bojazni da će biti napuštena, trebala bi pozitivno pronaći ono što uvećava njezinu sreću, što je dobro za nju. Na njoj je da želi umjesto da nastoji biti željena. Čudnom zamjenom u kupaonici, u koju nestane rekavši da se ide srediti, sredi se toliko da se u sobu vrati s licem druge žene. To nije čarolija šminke, nego montaže: jedna je glumica zauzela mjesto druge. Već smo komentirali tu zamjenu, za koju nam se činilo da označava jednakost predmeta za želju: predmet je bilo koji X čim ga možemo bez štete zamijeniti. Muškarac ništa ne zamjećuje, zaslijepljen željom – kao da želja maskira predmet na koji se odnosi, ili kao da, još važnije, i to je ono što se čini da govori Spinoza, želja ima iluziju bira-

nja svojih predmeta, dok u biti samo sekundarno osvješćuje ono za čim žudimo ne znajući to. Težimo predmetima prije nego što to osvijestimo. I taj čovjek misli da želi svoju sluškinju jer je tako prosudio, dok ustvari tako prosuđuje jer joj već teži ne misleći na to. Ako možemo tako reći, nije da je on želi zato što je dobra, nego je dobra jer je on želi. Što se sirovije naziva i misliti krivom glavom. Ali tako staviti stvari naopako svodi se, prema Spinozi, na stavljanje stvari na mjesto. Poriv je dakle prvi. On se ne rađa u nama zato što mi to svjesno odlučujemo, sam susret sa stvarima rađa u nama težnju, poriv. Bolje rečeno, susret je moguć i mi percipiramo stvari samo zato što težimo prema njima. Najprije težimo prema, zatim možemo biti ili ne biti svjesni te težnje, tog poriva. Tu je točku posebno teško shvatiti. Imamo naviku smatrati stvari onakvima kakve jesu neovisno o nama, takoreći “prije” nas. Spinoza nam kaže da to “prije” ne postoji. To je iluzija. To je ista iluzija koja nas drži u uvjerenju da se naša volja slobodno određuje, neovisno o našem tijelu, dok ona ustvari samo izražava poriv tijela na razini duha. To isto tako ne znači da smo jednostavno određeni, stvari među stvarima. To je nešto suptilnije: mi smo samoodređeni. Spinoza govori o unutarnjoj nužnosti. Alain je kao kartezijanac protiv Spinoze odgovorio na tu razliku između dviju nužnosti: dovoljna je i jedna... Time je želio reći da nas vanjska nužnost već toliko dobro drži da bismo radije nazvali slobodom ono što Spinoza svodi na unutarnju nužnost. Između Descartesa i Spinoze treba odabrati. Lagneau je taj izbor ovako rezimirao: “Biti ili ne biti, ja i sve stvari”, to je pitanje...

100

Vratimo se na našu temu – električnim ovcama.2 Još uvijek smo u Tyrellovim odajama, odajama “oca” svih replikanata, i Roya posebice. Roy je u skladu sa svojom naravi došao tražiti više od života. Ali stvoritelj ne može popraviti ono što je napravio. Slijede tehnička objašnjenja o nemogućnosti obrtanja postupka koji ubrzava degeneraciju Royevih stanica. Ako postoji bog biomehanike, on se oglušuje na molitve. Što Tyrell sažima ovako: – Napravili smo vas onoliko dobro koliko smo mogli. – Ali ne da potrajemo. – Kad svjetlo sja dva puta jače, ono sja dva puta kraće, a vi ste sjali da niste mogli sjajnije, Roy. Pogledajte se: vi ste razmetni sin, vi ste lijepa nagrada. – Napravio sam vrlo diskutabilne stvari. – No također i izvrsne stvari. Dobro ste iskoristili svoje vrijeme. Tyrell poseže za tim izlizanim klišejom prema kojemu intenzitet i trajanje nisu kompatibilni. To bismo mogli nazvati principom Jamesa Deana ili Jima Morrisona. Intenzitet pojede onoga kojeg ispunjava... Mi smo prema tome vrsta svijeća ili žarulja čije je trajanje života obrnuto proporcionalno pretrpljenu intenzitetu. Kao da smo opremljeni rezervoarom i ograničenom količinom energije. Tyrell drži govor mehaničara “svom” stvorenju, čije je traženje međutim metafizičke vrste. Tyrell se oglušuje na taj poziv. To što je mogao stvoriti replikante i ograničiti njihov životni vijek pokazuje da je na to pitanje, 2 Blade Runner napravljen je prema romanu Philipa K. Dicka naslovljenom Sanjaju li androidi električne ovce?

koje se ne može postaviti drugačije nego kao poziv upomoć, oduvijek bio gluh. Onima koji ga ne čuju ne možemo ništa. I ako Roy u pravom smislu riječi odluči otvoriti oči i uši svome stvoritelju, tako ubija samo čovjeka u kojemu je čovječnost već dugo mrtva. Predmet želje koju je izrazio Roy ne može biti jasniji: on bi volio trajati. Poput pjesnika on pokazuje “tešku želju za trajanjem”. Teško ovdje ne znači mukotrpno. Nema ničeg lakšeg od željeti trajati, to je sama definicija našeg bića i svakog bića općenito. Teško ovdje znači bitno, izdržljivo, neotuđivo. Želja za trajanjem sámo je biće. Jer ako Spinoza s jedne strane kaže da svaka stvar, ukoliko jest na životu, ustraje u njemu, s druge strane kaže kako u prirodu svake stvari nije upisano određeno vrijeme. Nitko nije stvoren da umre. Royeva želje da ustraje u bivanju više je nego legitimna: ona je sukladna njegovoj prirodi. Anomalija nije njegova volja za više vremena, nego vremensko ograničenje koje mu je upisano u prirodu. “Želim više života” nije krik frustrirana čovjeka. To je krik života samog. Mi nismo stvoreni za smrt. Međutim taj je replikant, tlapnja koju je stvorio čovjek, napravljen upravo da umre. Što nije zamislivo. Njegova je pobuna tako pokret duha. On ne procjenjuje skandaloznom smrt samu po sebi, nego skandaloznim smatra način na koji je smrt namjerno stavljena u središte života. Ako smrt više ne dolazi izvana, nego iznutra, ubijamo sam život, samu ideju života. To ne znači samo omašiti u prosudbi, nego ogriješiti se o život i o razum. To znači ogriješiti se o Boga, to jest o prirodu.

Klub samoubojica Budući da čovjek nije stvoren za umiranje, pitanje samoubojstva ne vraća se u središte našeg razmišljanja, jer je život središte misli, ali predstavlja problem. Spinoza ga sređuje obrtanjem primjedbe: “Nitko, dakle, tko nije obvladan od izvanjskih uzroka koji su suprotni njegovoj naravi, neće zanemariti težiti za onim što mu je korisno ili zanemariti sačuvati svoj bitak. Nitko, velim, neće odbiti hranu ili sebe ubiti iz nužnosti svoje naravi nego prinuđen izvanjskim uzrocima, a to se može zbiti na razne načine. Esej iz knjige Filmozofija (Cinéphilo)

101

Atelier Fritz

roland orcsik___ razmjena materije

S mađarskog preveo b. Kuriozo I.

mahlera

Dear

a ja ću tebi svog

Pussy Gaylord

vlažni Gospode svijetleći zvučni val pulsira u vrućem zraku mahlerov ritam spontana uspaljenost štrca tamne ćelije slova u sluzavi otvor Knjige čuješ li jonathane williams daj mi tvog

II. ruganje velikim ušima je jeftina malograđanska histerija kao i obožavanje velikih ušiju mahlera su na sve strane gulili zaključuje otto klemperer i u pešti muvajući šutljivi majstor jer u čemu je razlika između svinje

102

i boga idoli će prije ili kasnije ionako odsliniti cmizdriti naravno ne treba samo minut i ponovo se množe kao na proljeće zunzare uhoparajuća

IV. jonathan williamsova kukavica pjeva pulsira sunce klikni ga V. među nepomičnim stablima samrtna povorka

zujeća buka

sahrana na obali tise

nakon završetka ploče

pepeo sa cvijećem skupa u vodu

III.

nek rijeka nosi dalje ostavštinu vatre

pogled iz svemira sa google earth

prije neki dan

kaliště iz ptičje perspektive

ćerka se rodila mom drugu

približavanje rodnoj kući mahlera

smrt poput rođenja

u sjenci jedna krava preživa zadovoljno

igra van ključa

u pravu je što bi se znojila na suncu u pozadini sitne bijele tufne izbliza ljudi izdaleka prhut svemira

lijepe se na mene stihovi jonathana williamsa sa čestim upadima iz jedne u drugu se šunja pulsira Knjiga ni mahlerova druga simfonija

103

ne završava uskrsnućem ipak boli izgubiti vratiti što si nekada isključivo svojim

šume tišma napeto sluša lovi zvuk sav sam od ušiju u propadajućoj pompi uhrvideka

smatrao

VII.

priroda naravno

kao u ken russellovom mahleru

ide za svojim nosom

klinac gustav tako ni ja nisam

ni ne čuvši jadikovku

znao imena drveća

VI. grad novi sad je tamna žudeća šuma

na obali lapoš njihovo deblo s korom ipak ne bijaše strano iz minute u minutu

na obali dunava slobodan tišma

ispere mi pluća njihov svjež dah

oštri uši

pustilo je korijenje u meni

hallom a kezdetét zapisuje note u dnevnik

razmjena materije na obali tise

zatim u pratnji fanfara ulazi proleće

uzdisajem ja izdisajem svijet

cveta svijetlost na stranicama

se ispisao ponovo

odjednom slika se lomi ubogi kralj

ph oto : ro b e rt r av ni Ä&#x2021;

104

105

106

darijini dijalozi

maja hrgović___ ženska migracija

razgovarala: darija žilić

Darija Žilić: U svom istraživanju baviš se posljedicom promijenjenih uvjeta na Zapadu. Naime, žene sve češće odlaze na Zapad u potrazi za poslom i postaju glavne hraniteljice obitelji. Kako sociolozi objašnjavaju taj novi fenomen migracije? Maja Hrgović: Slažu se da odlazak žena na privremeni rad na Zapad predstavlja dinamičan preokret u migracijskim obrascima na Balkanu, preokret koji drma patrijarhalne obiteljske strukture i život lokalne zajednice, osobito u ruralnim krajevima. Što to konkretno znači, vidjela sam prošle godine kad sam kao stipendistica programa Balkan Fellowship for Journalistic Excellence krenula na svoje uzbudljivo ali i potresno istraživačko putovanje Bugarskom, Rumunjskom, Bosnom i Hercegovinom i Italijom. Kod nas su gastarbajteri tradicionalno bili muškarci. Znamo kako je to išlo; neko bi vrijeme radili u,

naprimjer, austrijskim i njemačkim čeličanama, rudnicima i brodogradilištima, a zarađeni novac slali bi kući i njime prehranjivali svoje obitelji, školovali djecu, ulagali u obnovu i dogradnju kuće. Svatko od nas poznaje barem jednog gastarbajtera koji je - kao u onoj pjesmi Zabranjenog pušenja, "Dok jezdiš k Alemanji" - godinama rintao "da kupi vilu i zavist sela zbog prekrasnog bijelog švapskog auta"... Uvijek me je rastuživala ta pjesma, taj šljakersko-emigrantski bluz, i ono o čežnji koja razara srce. Nakon što sam diljem Balkana upoznala žene gastarbajterice, još intenzivnije doživljavam taj bluz. No, uglavnom, u zadnjih petnaestak-dvadeset godina, muškarci s Balkana izgubili su prevlast u gastarbajterskoj populaciji, što zbog promijenjene političke situacije, što zbog promijenjenih uvjeta rada u zapadnoj Europi; naprosto, smanjila se količina poslova za koje su nekad naši ljudi bili kao naručeni.

(Mali uvid u čemer gastarbajterstva pruža video Želimira Žilnika Inventur–Metzstrasse 11, sačinjen od blic-intervjua sa stanovnicima jedne stambene zgrade u Münchenu koju su sedamdesetih naseljavali isključivo stranci - gostujući radnici iz Turske, Jugoslavije, Albanije. I Nenad Popović na osebujan način piše o tome u Svijetu u sjeni) Osim toga, jačanje desničarskog, nacionalističkog sentimenta u nekim državama, od Italije do Nizozemske, donio je i val mržnje - ili barem sumnjičavosti - prema imigrantima. E, tu se baš otvorilo mjesto za žene iz naših krajeva; za njih još uvijek ima posla, one su vrlo poželjne kao spremačice, čistačice, čuvarice javnih wc-a, beračice jabuka i jagoda na plantažama, a osobito su poželjne kao njegovateljice starijih i nemoćnih. Očito, radi se o zanimanjima bez ikakvog društvenog prestiža, zanimanjima koja su slabo plaćena u odnosu na standard zapadnih zemalja. Ipak,

107

tim skromnim sredstvima žene gastarbajterice rade prava čuda za svoje obitelji. I za svoju emancipaciju. Upravo je to bila tema mog istraživanja.

Žilić: Što kažu službeni podaci svjetskih institucija o broju emigrantica na Zapad? Hrgović: Kažu jako malo, jedva dovoljno da se zaključi kako je udio žena koje zbog posla privremeno migriraju na Zapad s Balkana prvi put u povijesti premašio udio muškaraca. Ustvari, najteži dio posla bilo je prikupljanje statističkih podataka, s tim sam se bogme namučila. Na kraju se ipak isplatilo, dobila sam prvu nagradu za istraživački rad, a u obrazloženju je Tim Judah, predsjednik žirija, kao jedan od razloga naveo i to što sam ovim istraživanjem načela temu o kojoj se tako malo zna. Kako je riječ o fenomenu koji je prilično svjež, istraživanja kaskaju, čini se da sociolozi još nisu ovu temu prepoznali kao bitnu i važnu, što me čudi, budući da smo nadomak ulasku u EU, u kojoj je jedan od najvrućih društveno-političkih problema upravo problem migracija, pogledajmo samo ovo što se zbiva u Francuskoj, Engleskoj, Italiji... Filmska umjetnost je opet prva reagirala na taj fenomen, ljetos je Libertas Film Festival u Dubrovniku otvorio francuski Welcome, neovisni film, jedan od onih rijetkih koji imaju kapacitet da ti promijene život, a govori baš o tome, o mladim ljudima s Bliskog Istoka i iz sjeverne Afrike koji su u potrazi sa tim gorko-slatkim europskim snom prešli brda i planine, da bi im na kraju krute vlasti pretvorile san u noćnu moru.

Podaci do kojih sam uspjela doći su oni iz UN-ova Odjela za ekonomska i socijalna pitanja i Svjetske banke, koja bilježi trag novca što ga emigranti šalju kući. Oni pokazuju da udio žena u migracijama s Balkana iznosi 54 posto, što je više od svjetskog prosjeka (oko 49 posto žena migrantica). Žene su očito postale mobilnije, i otkako je tako, počele su aktivnije sudjelovati u odlučivanju o tome u što će se novac ulagati, naposljetku, one

ma bili su najtužniji i najradosniji dio istraživanja. Svakako najmoćniji. Provesti popodne u rumunjskoj zabiti i razgovarati sa staricom koja skrbi o desetero djece što su ih majke napustile i otišle raditi u Španjolsku, to je neopisivo iskustvo. Ma, i samo vidjeti te blatnjave ulice i čopore pasa lutalica, kućerke koji na krovovima imaju tepihe i hrđave plohe hladnjaka kao zaštitu od prokišnjavanja... Te slike od kojih su ove žene pobjegle trbu-

Susreti sa stvarnim ženama bili su najtužniji i najradosniji dio istraživanja. Svakako najmoćniji. Provesti popodne u rumunjskoj zabiti i razgovarati sa staricom koja skrbi o desetero djece što su ih majke napustile i otišle raditi u Španjolsku, to je neopisivo iskustvo. su ga zaradile. Istraživanje Gallup Balkan Monitora pokazuje da se u obiteljima u kojima su žene u financijskom smislu glava obitelji, prioriteti mijenjaju, pa umjesto u "bijela švapska auta" kojima se kupuje zavist sela, sada se novac ulaže u školovanje djece... Naravno da je moj feministički “klik” sretno škljocnuo na to saznanje i da sam bila sklona tumačiti sve te promjene kao dio velikog vala emancipacije žena na Balkanu. Nažalost, neke su stvari pokazale da baš i nije tako, ne uvijek.

Žilić: Istraživanje si provela u Italiji, Bugarskoj i Rumunjskoj. Kako si dolazila do svojih sugovornica, jesu li bile nepovjerljive u razgovorima? Hrgović: Susreti sa stvarnim žena-

hom za kruhom, to su stvari koje ne stanu u novinski članak. Kad sam krenula na putovanje, moja je kći imala samo dva i pol mjeseca, i strašno mi je teško palo to što sam je morala ostaviti radi posla, radi odlaska u inozemstvo, bilo je to kao gastarbajterstvo u malom, i iako usporedba možda nije sasvim pravedna prema ženama koje sam susretala, to me učinilo osjetljivom prema njihovim problemima. Nije bilo lako organizirati susrete. Nitko od njih ne dijeli rado svoj jad, pogotovo ne novinarima. Uspjela sam, preko rimske podružnice IOM-a (International Office for Migrations) i preko talijanske organizacije Caritas Migrantes, doći do nekih Rumunjki na privremenom radu u Perugi, Firenzi i Pisi; one su me upoznale s kolegicama

108

se kao da im otimam intimu, kao da parazitiram na njihovim životima.

Žilić: Kojim se zanimanjima najčešće bave žene koje su emigrirale? S kojim se poteškoćama susreću siromašne emigrantice dolaskom u neku zapadnu zemlju?

m a j a hrg ov i ć

iz Bugarske, s njima sam putovala u Bugarsku na njihov godišnji odmor i tamo upoznala njihove obitelji... I tako, jedna stvar vodila je drugoj, kao neki sretni lanac, a pomogao mi je i BIRN, Balkan Investigative Reporting Network, i njihovi novinari na terenu. Najviše

me se dojmila priča jedne Rumunjke, Aline, koja u Deruti radi kao njegovateljica nepokretne starice i sav zarađeni novac šalje kući, nezaposlenom mužu koji se brine o njihove dvije kćeri. Međutim, muž nemilice troši taj novac, kocka i kurva se, a djeca gladuju... Šokiralo me kad mi je rekla da je tek napunila 30 godina, jer izgleda barem deset godina starije; izgleda oronulo i beznadno, kao osoba kojoj se više baš i ne živi. Možda je baš zbog te užasne apatije bila tako otvorena u razgovoru sa mnom, bilo joj je svejedno. S druge strane, ja sam se osjećala nelagodno u tim razgovorima, osjećala sam

Hrgović: Zanimanja rezervirana za žene s Istoka su gotovo uvijek ona najslabije plaćena i najmanje prestižna. Kad Bosanke i Albanke rade u Italiji, rade na plantažama jabuka i jagoda, ili čuvaju starije i nemoćne. Mlade žene s prostora bivše Jugoslavije koje rade u Austriji, rade kao konobarice i spremačice u hotelima, kao bejbisiterice i prodavačice. Rumunjke u Španjolskoj i Bugarke u Njemačkoj također se brinu o nemoćnima. Ovo posljednje je možda i najzanimljivije; talijanska desničarska vlada stalno pokušava progurati neke anti-imigrantske mjere, međutim, žene njegovatelji-

ce nitko ne dira, zato jer one svojim radom jeftino popunjavaju rupe u sistemu zdravstva i socijalne skrbi, i nema puno Talijana koji bi pristali raditi taj teški posao za tako sitne pare. Zbog razlike u standardu, imigranticama s Istoka ta "sića" je pravo bogatstvo. Što se tiče njihovih problema, svode se na uvijek isti repertoar bolnih stvari: na prezir kojemu su izložene u novim sredinama, prezir ljudi koji mrze imigrante jer im navodno oduzimaju posao - znamo što je to, ima toga i u Hrvatskoj, pogledajmo samo crne kronike i napade na Kineze na zagrebačkoj Kajzerici. Onda, teško im je zbog nepoznavanja jezika, nemaju podršku institucija i više-manje su prepuštene same sebi. I još, imigrantkinje su često žrtve silovanja i ubojstava. Mentalno i emotivno, najviše pate zbog odvojenosti od obitelji; prema Američkom udruženju psihijatara, masovno obolijevaju od depresije, sklone su očaju i naglim promjenama raspoloženja. Kad se tome još nadoda razorna pojava samoubojstava djece koja odrastaju s djedovima i bakama dok im roditelji rade u inozemstvu - mračna slika je upotpunjena.

Žilić: Uočavaš kako je ekonomska migracija lišila neka sela i gradiće gotovo svih radno sposobnih žena. Kako se to reflektira na same obitelji? Hrgović: Jedna od postaja mog putovanja bio je Vršec, gradić u bugarskoj ruralnoj oblasti Montana. Kad sam od kolegice novinarke iz Sofije čula za to mjesto, u kojemu navodno žive samo muškarci, a gotovo sve radno sposobne žene su na privremenom radu u Italiji,

109

činilo mi se da ću tamo zateći kaos i nasilje. Bila je to predrasuda koje nisam ni bila svjesna dok mi je na najljepši način nisu raspršili muškarci iz Vršeca. Dok im žene izbivaju, ti su se muškarci povezali u skladnu zajednicu međusobne podrške i prijateljstva; brinu se za djecu, pomažu im pisati domaće zadaće, naučili su kuhati, održavaju kućanstva urednima... Tek kad su ostali bez posla - a bili su uglavnom kamiondžije i građevinski radnici i kad su na njih pali tradicionalno "ženski" poslovi, počeli su cijeniti žrtvu svojih žena. Većina ih se slaže da je teže biti kućanica nego bauštelac. Mislim da su muškarci u toj seoskoj zabiti veći feministi nego mnogi naši ugledni odvjetnici i ve-

skom nasilju, što jasno pokazuje manjkavosti definicije nasilja. Kako izliječiti bolest ako joj nije postavljena dijagnoza? Nikako. Žene s kojima sam razgovarala intuitivno znaju ono što naš zakonodavac ne zna ili ne uvažava - da je jedna od najčvršćih poluga nasilja nad ženama upravo ekonomsko nasilje. Jednoj mojoj sugovornici, mladoj ženi iz okolice Kiseljaka, muž nije dopuštao da se zaposli, nije joj dopuštao da nastavi školovanje, da ima vlastiti novac ni da ga troši na stvari koje joj prema njezinoj procjeni trebaju. Smatrao je da bi to dovelo u pitanje njegov položaj "glave obitelji", za njega je to pitanje časti, mačo časti - jer ako muškarac ne može uzdržavati obitelj i odlučivati

Tek je prije nekoliko mjeseci u naš zakon o nasilju u obitelji uvedena i odrednica o ekonomskom nasilju, što jasno pokazuje manjkavosti definicije nasilja. Kako izliječiti bolest ako joj nije postavljena dijagnoza? Nikako. Žene s kojima sam razgovarala intuitivno znaju ono što naš zakonodavac ne zna ili ne uvažava - da je jedna od najčvršćih poluga nasilja nad ženama upravo ekonomsko nasilje. leposlanici koji se samo dekorativno kite poštivanjem ljudskih prava žena, a ustvari su tek jadni mali agresivni patrijarhalci.

Žilić: Žene koje zarađuju na Zapadu, osim, naravno, novca, ističu i važnost samopoštovanja koje im rad pruža... Hrgović: Tek je prije nekoliko mjeseci u naš zakon o nasilju u obitelji uvedena i odrednica o ekonom-

o financijama, kakav je to muškarac? Ta je žena živjela u zarobljeništvu, nakon nekoliko godina bila je psihički i emotivno devastirana, nimalo se nije cijenila, i za nju je bijeg iz tog braka, bijeg na privremeni rad u inozemstvo, bio jedini spas. Rođakinja joj je našla posao u mljekari blizu Linza, i iako je posao naporan, rekla mi je da uživa, da se izvukla iz depresije, da se osjeća oslobođeno. Njezin slučaj ilustrativno pokazuje

kako je i ekonomsko nasilje u obitelji, a ne samo mogućnost zarade, snažna motivacija za gastarbajterstvo žena s Balkana; te će vam žene reći kako je najvažnije što su dobile radom u inozemstvu - povratak samopoštovanja.

Žilić: Misliš li da takvi novi oblici rada mogu mijenjati patrijarhalnu strukturu ili se pak time otvaraju novi problemi, kao što je npr. izgubljenost djece itd.? Hrgović: Kad sam započela istraživanje, optimistično sam i valjda naivno vjerovala da je posrijedi veliki val emancipacije žena koji mijenja patrijarhalnu obiteljsku strukturu, val na kojem ćemo dosurfati do istinske rodne ravnopravnosti. Međutim, kad malo pročeprkate ispod površine, otkriju se svakakve mutne bare - na primjer, činjenica da o raspodjeli novca što ga te žene zarade, i dalje u najvećoj mjeri odlučuju muškarci, i da rad koji s jedne strane ženama donosi novac i samopoštovanje, s druge strane nosi raskol u obiteljima, veću stopu razvoda brakova zbog udaljenosti i, najgore, samoubojstva djece koja teško podnose odrastanje bez majki. Ovo posljednje je velik problem u Rumunjskoj. Prema istraživanju UNICEF-a, gotovo 350 tisuća rumunjske djece imalo je 2008. godine barem jednog roditelja na radu u inozemstvu, a od toga broja, njih oko 126 tisuća bilo je bez oba roditelja. U 2006. i 2007. godini, samoubojstvo je počinilo devetnaestero djece kojima roditelji rade u inozemstvu, a u oproštajnim su pismima pisali o nepodnošljivim osjećajima napuštenosti i osjećajima da su ih roditelji odbili od sebe. To pokazuje koliko može biti visoka cijena europskog sna. Na

110

kraju, teško je reći isplati li se slijediti ga pošto-poto.

Hrgović: Baš tako, tranzicijski kaos, odražen na međuljudske odnose, na sudbine ljudi koji žive daleko od glamura, blještavila i sladunjavosti, koji se ne pojavljuju u rubrici Lifestyle. To je knjiga o drugačijim ljubavima, stvarnim, bolnim ljubavima. Nije slučajno da je prva priča u knjizi baš Zlatka, priča o vezi koja bi se mogla razviti u ruševnom naselju kraj pruge, između nezaposlene žene i samohrane majke, frizerke. Nedavno sam je čitala u Medici na obilježavanju 20. godišnjice lezbijskog pokreta u Hrvatskoj, bilo mi je važno kakve će tamo biti reakcije, i bile su jako dobre. Tomislav Zajec mi je na Palunkovoj scenarističkoj radionici na Zagreb Film Festivalu pomogao da napravim scenarij prema toj priči, možda i ispadne nešto od toga, vidjet ćemo.

m a j a hrg ov i ć , P h oto : D r a ž e n ko ko ri ć

Žilić: Nedavno je objavljena tvoja zbirka kratkih priča Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo, a svoje spisateljsko iskustvo kalila si i pišući priče na blogu, npr. zapažena priča Zlatka govori o žudnji, ali ne heteroseksualnoj, a istovremeno je i refleksija o tranzicijskom kaosu?

111

darijini dijalozi

Dea Vidović___ Kako informaciju otrgnuti iz čeljusti profita? razgovarala: darija žilić

Darija Žilić: Dugogodišnja si aktivistica na nezavisnoj kulturnoj sceni, pokretačica brojnih projekata. Koje su osnovne razlike između nezavisne kulturne scene i one institucionalne i koji su bili tvoji osobni motivi da se aktiviraš? Dea Vidović: Zbog brojnih prigovora oko ovog terminološkog određenja nezavisne kulture, čini mi se da je dobro pokušati razjasniti o čemu je riječ i na što mislim kada koristim taj termin, odnosno što ona znači sceni koja se određuje kao nezavisna. Mnogi spore oko njene “nezavisnosti”, s obzirom na “zavisnost” o tržištu na kojem pregovara oko svojih programa, prilagođavajući ih smjernicama različitih tipova donatora. Nezavisna kulturna scena o kojoj je ovdje riječ, okuplja nevladine organizacije, dakle organizacije civilnoga društva koje djeluju u kulturi. Međutim, pored njihovog formalnog

i birokratskog određenja, ono što karakterizira ovu scenu su njene etičke, političke, društvene, kulturne i umjetničke vrijednosne kategorije, a najlakše ih je opisati kao one koje ne isključuju druge i marginalizirane, a pitanja ljudskih prava, ekologije, slobodne kulture i brojne druge teme njeno su polazište i njen ključni fokus. Kritičke prakse sagledavanja svakodnevice, bilo da je riječ o politici, društvu, ekonomiji, sportu, kulturi, umjetnosti i drugim suvremenim fenomenima, ali i društveni angažman u temeljima su programskog djelovanja organizacija na nezavisnoj kulturnoj sceni. Za razliku od institucionalne kulture, nezavisna je nastajala samoorganiziranjem i na inicijativu koja je dolazila odozdo, dakle voljom i zajedničkim interesima određenog broja pojedinaca (nisu je osnovali država, lokalne uprave ili neki treći subjekti). Ona nema osigurane infrastrukturne uvjete, za razliku od javnih insti-

tucija u kulturi, o kojima skrbi država ili lokalne vlasti, a najčešće u kombinaciji. Taj neravnopravan položaj otežava egzistenciju nezavisne kulture. Stoga upravo ona predstavlja socijalno najugroženiji dio kulturnog pogona u Hrvatskoj. Takav kulturni sustav koji se u Hrvatskoj naslonio na nasljeđe socijalizma mora proći reformu, jer je to jedini način izgradnje nefragmentiranog kulturnog sustava, ali i stvaranja uvjeta za opstanak nezavisne kulture, koja je dala nevjerojatan doprinos hrvatskoj kulturi u zadnjih dvadeset godina te ju je držala u kontaktu sa svjetskim trendovima na suvremenoj kulturnoj i umjetničkoj sceni, dok su institucije mahom slijedile diktat nacionalnog ponosa ili uljuljkane u svoj socijalni mir dugo godina tromo odrađivale svoje repertoare. Svakako je važno istaknuti i činjenicu da nezavisna kulturna scena svojim međunarodnim angažmanom već godinama osigurava dotok sred-

112

stava iz međunarodnih fondacija, čime dakle donosi novce u Hrvatsku koji se onda troše na realizaciju programa, ali i osiguravaju plaće i honorare za ljude koji ih provode. O tome se gotovo nikada i nigdje ne govori, a smatram da je vrlo važna činjenica koja indirektno doprinosi i hrvatskom gospodarstvu. Što se tiče mojih osobnih motiva, mislim da su oni usko povezani sa senzibilitetom zbog kojeg gotovo čitav život biram ljude, prostore, priče koji su u najmanju ruku drugačiji od uobičajenog standarda i dominantnog mainstreama. Nije postojala nikakva svjesna odluka da je društveno angažirana praksa ono što želim slušati, gledati, čitati i pratiti, bilo da je riječ o glazbi, kazalištu, filmu, književnosti…uz koje idu atributi, kakvi su eksperimentalno, novo, nezavisno, underground itd. I prije otkrivanja takvih umjetničkih i kulturnih identiteta, beskrajno su me privlačile prakse opiranja nekom tipu establishmenta i mainstreama, pa sam ih tako i sama prakticirala, počev od najbanalnijih izbora u ranom djetinjstvu, do kasnijih usmjeravanja na ovakve oblike djelovanja koji su uvijek nešto pomjerali u meni i poticali me da idem dalje istraživati, propitivati, sumnjati, i što je najvažnije pridonosili oštrenju mog kritičkog pristupa stvarnosti. Kulturom sam se aktivno počela baviti kroz novinarstvo, tijekom rata u Sarajevu, kada sam 1993. odlučila svratiti do Radio Zida i provjeriti može li se tamo nekako sudjelovati. Nakon toga je slijedilo neko kratko vrijeme u BH Danima, a onda Zagreb, gdje je angažman započeo tijekom studija te se nastavio

i kasnije. Prvo je to bilo više hobističko razigravanje kulture, dok doista nisam donijela odluku da je nezavisna kulturna scena mjesto gdje trebam ostati i istražiti njene granice i mogućnosti.

među akterima scene, da bi s pojavom Saveza udruga Klubtura (mreže Clubture) scena dobila mrežu na nacionalnoj razini. S vremenom se javljaju i različite mreže i platforme na lokalnim razinama, a u Zagrebu

S obzirom na uspjehe, njenu međunarodnu prepoznatost i sve što je napravljeno u posljednjih dvadeset godina, nezavisna kulturna scena bi debelo trebala gaziti po fazi profesionalizacije, jer za nju privremene autonomne zone više nisu dostatne. Da bi to bilo moguće, neophodno je napraviti reformu kulturnog sustava te donijeti stratešku odluku koja će kreirati suvremene kulturne politike koje će prepoznati potencijale ove scene i uključiti je u sustav kao ravnopravnog partnera. Žilić: Možeš li nam reći kako se od devedesetih razvijala ta scena? Vidović: Scena je naravno prolazila kroz različite faze. Prve organizacije se počinju javljati tijekom devedesetih, veći broj njih tek krajem devedesetih, nakon što je 1997. donesen Zakon o udrugama. Prva organizacija niče na krajnjem jugu, u Dubrovniku. Bila je to Art radionica Lazareti, koju Slaven Tolj zajedno s nekolicinom drugih umjetnika i teoretičara pokreće kako bi umjetničkom praksom (u to vrijeme najčešće performansima) komentirali društvenu i političku stvarnost. Nakon devedesetih, tijekom kojih su organizacije bile usmjerene na sebe i svoje aktivnosti, početkom 2000. dolazi do prvih većih i ozbiljnijih suradnji

je posebno važnu ulogu odigrala platforma Zagreb – Kulturni kapital Europe 3000. Upravo ove dvije mreže, tj. njihove članice, nezavisnu kulturnu scenu uvode u jednu novu fazu, koja je pored programskog djelovanja uvela i niz zagovaračkih aktivnosti u polju kulturnih politika, politika za mlade, urbanim politikama, i drugim javnim politikama koje su bliske području interesa nezavisne kulture. S obzirom na loše uvjete predstavnici nezavisne kulture su postali svjesni da ako oni ne zavrnu rukave i ne pozabave se svojim vlastitim položajem u kulturnoj politici, neće moći opstati. Odlaskom međunarodnih financijera početkom 2000. organizacije su jedno dulje vrijeme bile osuđene gotovo samo na domaće financijere. Ova smjena je

113

Vidović: Jedan od najvažnijih događaja na sceni je Operacija:grad iz

koji će biti smješten na nekoliko lokacija, kako bi se izbjegla getoizacija scene, i gdje će se odvijati raznovrsne umjetničke i kulturne prakse koje će realizirati mnogi akteri. Istovremeno, manifestacija je ukazala na ključan problem scene – nedostatak prostora za njeno djelovanje (tada su u Zagrebu djelovali samo klub Močvara i Mama,

2005. kada se više od 25 zagrebačkih organizacija okupilo u napuštenom tvorničkom kompleksu Badela i Gorice te desetak dana nudilo raznovrsne kulturne i umjetničke programe: od instalacija, izložbi, festivala, filmskih projekcija, kazališnih predstava, konferencija i buvljaka, pa sve do koncerata i partija. Operacija:grad je bila važna iz nekoliko razloga. Pokazala je da je publika željna takvih kulturnih programa i da je neophodno u Zagrebu stvoriti kulturni centar polivalentnog/hibridnog karaktera

a ATTACK je već dvije godine bio na cesti u potrazi za novim prostorom). Isto tako je pokazala da je sposobna ponuditi šarolik i kvalitetan program. Operacija:grad je vratila pažnju na industrijsku baštinu i podigla vrijednost godinama napuštenih i propadanju prepuštenih tvorničkih prostora. Međutim, lokalna vlast umjesto da je donijela strateške odluke o prenamjeni industrijskih prostora u centru grada, ona ih je bez ikakve jasne svrhe, osim stjecanja profita, dala u najam privatnicima.

donijeti stratešku odluku koja će kreirati suvremene kulturne politike koje će prepoznati potencijale ove scene i uključiti je u sustav kao ravnopravnog partnera.

Žilić: Koji su, prema tvom mišljenju, najveći uspjesi te scene?

d e a v id ov i ć

srećom koincidirala i s pojedinim dobrim zakonskim promjenama (npr. donošenjem Zakona o Vijećima za kulturu) koje ipak, kako to u Hrvatskoj ide, nisu efikasne (recimo, uloga Vijeća je samo savjetodavna). Pored toga, pojavila se drugačija politička klima otvorena ovom tipu kulturne proizvodnje. što je omogućilo bujanje nezavisne kulturne scene. Međutim, izostanak volje da se provede bilo kakva sustavna reforma kulturnog pogona u zemlji, onemogućio je njen daljnji razvoj što je posebice vidljivo u kulturnoj politici Grada Zagreba, koji sustavno, iz godine u godinu smanjuje iznose koje dodjeljuje nezavisnoj kulturi, dok javne institucije, čak i u doba recesije, gotovo da ne dira. U trenutku kada su svima usta puna solidarnosti i pravde, pitam se gdje je tu solidarnost s nezavisnom kulturnom scenom, koja je zaposlila mnogobrojne kulturne menadžere, kustose, umjetnike, teoretičare. Mnogi od njih možda uopće ne bi ni ostali u zemlji da se nisu angažirali na sceni, a za mnoge od njih bi se moglo reći da su među socijalno najugroženijom skupinom radnika u području kulture. Sreća je jedina što većina njih već godinama prakticira multitasking pa s takvim iskustvom, teško objašnjivim entuzijazmom, uspijevaju preživjeti. S obzirom na uspjehe, njenu međunarodnu prepoznatost i sve što je napravljeno u posljednjih dvadeset godina, nezavisna kulturna scena bi debelo trebala gaziti po fazi profesionalizacije, jer za nju privremene autonomne zone više nisu dostatne. Da bi to bilo moguće, neophodno je napraviti reformu kulturnog sustava te

114

Negdje u vrijeme priprema za Operaciju:grad počela je i zagovaračka aktivnost nezavisne kulturne scene i mladih za osnivanje i opremanje Centra za nezavisnu kulturu i mlade. Nakon niza godina scena je tek krajem 2008. uspjela ostvariti cilj, istina djelomično (još nisu dobiveni svi prostori koji Centru trebaju pripasti), ali Centar ipak postoji i funkcionira, te je jedini prostor u gradu koji nudi model jednak za sve čije je djelovanje vezano uz nezavisnu kulturu i mlade. Iako je Grad Zagreb, na čelu s Milanom Bandićem, odugovlačio proces osnivanja Centra, neosporna je činjenica da je upornost i kontinuirana borba predstavnika nezavisne kulture bila ključna za današnje postojanje Centra. I na kraju, evo i jednog u nizu međunarodnih uspjeha scene. Ovaj datira u 2009. a smatram da ga doista možemo ocijeniti kao najznačajniji

Nažalost, ignorantski raspoloženi hrvatski mediji nisu prepoznali važnost ovog uspjeha, pa je hrvatska javnost mahom ostala uskraćena za informacije o događanjima u Istanbulu s jeseni 2009. Sličan propust su napravile državna i lokalna uprava ne prepoznavši Bijenale kao sjajnu priliku da se na međunarodnoj razini predstavi hrvatska suvremena umjetnost. Tako je njihova potpora bila krajnje nedostatna za ono što se moglo napraviti da su prioriteti bili drugačiji, i u korist hrvatske suvremene umjetnosti i nezavisne kulture. Da ne spominjem da je Grad Zagreb ovom kustoskom kolektivu nakon ovakvog uspjeha srezao sredstva za 2010. čak za 45%. Naravno, mogao bi se ovaj niz uspjeha i prepreka nastaviti, ali si taj luksuz ovdje, zbog pažnje čitatelja, ne možemo dopustiti. No, posebno bih htjela istaknuti povezanost scene, gdje suradnju, solidarnost i društvenu

Krajnja marginaliziranost nezavisne kulture u hrvatskim medijima. To je bila ključna ideja zbog koje je mreža Clubture 2005. odlučila pokrenuti portal Kulturpunkt.hr. Naravno, ovom fokusu smo pridružili i prakse građanskog aktivizma i praćenje inicijativa civilnoga društva, ali i sve one političke, društvene i ekonomske manifestacije koje svoje otiske imaju u polju kulture. uspjeh hrvatske nezavisne kulture u svijetu. Radi se o jednoj od danas najznačajnijih manifestacija suvremene umjetnosti na međunarodnoj razini, Istanbulskom bijenalu čije je 11. izdanje kurirao kustoski kolektiv Što, kako i za koga – WHW iz Zagreba.

osviještenost, umjesto konkurencije i financijske dobiti, vidim kao njene najvažnije karakteristike i snagu.

Žilić: Trenutno radiš kao glavna urednica portala Kulturpunkt. Koji su bili glavni poticaji za

pokretanje tog portala? Vidović: Krajnja marginaliziranost nezavisne kulture u hrvatskim medijima. To je bila ključna ideja zbog koje je mreža Clubture 2005. odlučila pokrenuti portal Kulturpunkt.hr. Naravno, ovom fokusu smo pridružili i prakse građanskog aktivizma i praćenje inicijativa civilnoga društva, ali i sve one političke, društvene i ekonomske manifestacije koje svoje otiske imaju u polju kulture. Dakle, pokušavamo stvoriti platformu koja intervenira u hrvatski medijski prostor te doprinosi kreiranju javne sfere kao prostora u kojem se raspravljaju javni problemi koji su u fokusu bavljenja nezavisne kulturne i umjetničke scene te civilnoga društva. Budući da je komercijalne i javne medije zahvatila kriza, koja je posebice ostavila traga na rubrikama za kulturu, uloga Kulturpunkta do danas nije promijenjena, čak bih rekla da je postala još važnija. A s obzirom na navedene okolnosti, ovim početnim intencijama pridodali smo još dva smjera – edukacijske programe za mlade novinare koji se žele baviti suvremenim, nezavisnim i društveno angažiranim kulturnim i umjetničkim praksama, te borbu za popravljanje pozicije i povećanje vidljivosti tzv. drugačijih, neprofitnih medija.

Žilić: Na okruglom stolu o neprofitnom medijskom djelovanju, koji je održan prošle godine u Novinarskom domu, istaknula si kako je jedan od razloga bio potreba za govorom o temama za koje nema mjesta u tzv. profitnim medijima. Možeš li obrazložiti? Vidović: Današnji medijski krajolik je unatoč stalnim povicima o plura-

115

lizmu medija i slobodi govora sveden zapravo na unificiranost, nerijetko cenzuru te sklonost skandalima i spektaklima, a jedino mjerilo vrijednosti je profit. Takvi jednoobrazni mediji ne pripuštaju sve teme koje su od interesa javnosti. U nastojanju da ostanu konkurentni komercijalnim medijima, i javni mediji su počeli sve više nalikovati onim komercijalnim, a ni bliska isprepletenost s vlašću im

jedini primjer tema koje se izbjegavaju. Dovoljno je samo pogledati kakav je tretman hrvatskih medija prema Drugom, marginaliziranim i manjinskim skupinama, recimo homoseksualcima, Kinezima, Romima, pa još uvijek i Srbima. A da ne spominjemo one teme o kojima nema ni slova u većini hrvatskih medija, o kojima pokušavaju progovarati pojedini novinari, pa ih se onda “nagradi” batinom

Kada je riječ o kulturi, već je svima sasvim jasno da ona sve više biva istisnuta iz medija. U tiskanim medijima rubrike kulture su sve manje, ili su čak na pojedinim mjestima i sasvim iščezle - vlasnici su ih jednostavno ukinuli. U većinu elektroničkih medija (primarno mislim na televiziju) kultura pak dolazi u obzir samo ako šeće po red carpetu. Naravno, kultura općenito, a posebice suvremena, nije jedini primjer tema koje se izbjegavaju. nije strana, pa su tako informacije i sadržaji od interesa javnosti nerijetko imali uskraćen pristup. Nezavisna kultura je u takvim okolnostima u medije ulazila više po logici ekscesa, uglavnom kada bi sadržaji bili skandalozni. Dakle, više kao posljedica omaške, nego sustavne zainteresiranosti i uredničkih politika. A kada je riječ o kulturi, već je svima sasvim jasno da ona sve više biva istisnuta iz medija. U tiskanim medijima rubrike kulture su sve manje, ili su čak na pojedinim mjestima i sasvim iščezle - vlasnici su ih jednostavno ukinuli. U većinu elektroničkih medija (primarno mislim na televiziju) kultura pak dolazi u obzir samo ako šeće po red carpetu. Naravno, kultura općenito, a posebice suvremena, nije

i/ili otkazom. Smatram da je danas novinarska profesija posve deprivilegirana, obezvrijeđena i ugrožena. Smatram da su moguće dvije fronte borbe – jedna je vraćanje javnih medija njihovoj primarnoj svrsi, dakle javnosti, a druga je jačanje neprofitnih i nezavisnih medija.

Žilić: Kulturpunkt surađuje i sa sličnim portalima u regiji. Kakvi su oblici te suradnje, dolazi li i do suradnji, zajedničkih projekata? Vidović: Prvi kontakti s portalima za kulturu u regiji započeli su na konferenciji CultureMondo koju je 2006. u Dubrovniku organizirao Institut za međunarodne odnose. Bila je to svjetska konferencija portala za kul-

turu te ujedno i prilika da se okupe predstavnici portala iz regije. Nakon toga su krenuli gotovo pa redovni susreti, i to na inicijativu beogradskog portala Seecult.org koji je uz podršku Goethe Instituta – Beograd i Pakta za stabilnost organizirao nekoliko okruglih stolova i konferencija na teme koje su vezane uz portale za kulturu. Iz tih susreta je formirana neformalna mreža portala za kulturu Jugoistočne Europe - Inseecp. Međutim, kako je većina okupljenih portala za kulturu prilično raznorodna i po organizacijskoj strukturi, ali i po sadržaju, bliske suradnje na konkretnim regionalnim projektima su tek započele u prošloj godini. Tako smo 2009. započeli provedbu projekta Let’s Talk Critic Art u suradnji s već spomenutim portalom Seecult.org te slovenskim portalom ArtServis.org. U projekt je uključen i makedonski ForumSkopje, mada je njihov primarni interes okrenut arhitekturi i promišljanju urbanizma i prostornog razvoja gradova. U svakom slučaju, zahvaljujući svim tim susretima započele su suradnje, pa sada mogu reći da mi je gotovo nezamisliv rad bez postojanja portala ArtServis.org i Seecult.org, s kojima osmišljavamo nove projekte i buduće suradnje, ali i redovno razmjenjujemo mišljenja, ideje, podupiremo se i zapravo živimo prijateljstvo. Portala za kulturu u regiji ima sve više, neki od njih su usko specijalizirani za pojedina umjetnička područja, a neki pak nastoje dati uvid u šire polje kulture. Portalu Kulturpunkt.hr je najbliži već nekoliko puta spomenuti Seecult.org, s kojim dijelimo ne samo formalnu sličnost, već i način pisanja i prenošenja informacija, interese, uredničke politike i slično.

116

Žilić: Na Kulturpunktu afirmiraju se i mladi novinari, a pokrenuta je i Školica novinarstva. Možeš li nam reći kako se odvija rad te škole? Vidović: Još od samih početaka nismo nastojali okupljati tzv. novinarske i autorske zvijezde. Naravno, nismo apriori zatvoreni za njih, ali nam je primarni interes istraživati nove mlade snage. Budući da svjedočimo sve većem padu standarda novinarske profesije te da mladi novinari ili oni koji se žele baviti ovom profesijom, nemaju gdje učiti pisati, donijeli smo odluku da sami pokrenemo edukacijski program. Prilikom osmišljavanja programa takve škole, koju smo odredili kao Školicu (nastojeći izbjeći bilo kakvu pretencioznost), smatrali smo da je neophodno polaznicima ponuditi i neko teorijsko znanje na temelju kojega će lakše pratiti i razumijevati produkciju nezavisne kulturne scene. Činjenica je da kroz formalno akademsko obrazovanje studenti ne mogu puno toga saznati o suvremenim umjetničkim i kulturnim teorijama i praksama, pa su tako prepušteni sami sebi i poznatom learning by doing principu. Kako bismo im olakšali posao i kako ne bi morali prolaziti kroz sve sami (što je s većinom bio slučaj moje generacije), kada već postoje oni koji imaju neko znanje i iskustvo koje im mogu prenijeti, odlučili smo da Kulturpunktova Školica svakako mora polaznike naučiti nekim teorijskim znanjima a ne samo vještinama pisanja. Pokazalo se da je to bila vrlo dobra odluka, jer su povratne informacije od polaznika bile itekako pozitivne. No, pun pogodak tog edukacijskog programa bio je praktičan rad, na konkretnim primjerima/događanjima, rad s

mentorom (u našem slučaju Antom Perkovićem) i u konačnici objava njihovih članaka i intervjua na portalu Kulturpunkt.hr. Uspješnost se vidi i u tome da smo nastavili suradnju s nekolicinom polaznika, koji su sada vanjski i honorirani suradnici portala. Školicu namjeravamo i dalje provoditi, čak širiti kroz regionalnu suradnju. Naravno, sve će to biti moguće ako osiguramo dovoljno sredstava, što nije nimalo lako.

Žilić: Na kojim još projektima trenutno radiš? Vidović: Mreža Clubture, osnivač portala, je u 2009. zajedno s uredničkim timom, odlučila pokrenuti proces osamostaljivanja Kulturpunkta, kako bi se osigurala njegova dugoročna održivost i stabilnost. S obzirom na spomenute principe kulturnih politika u nas, koje ne stimuliraju razvoj organizacija i svih njihovih programa, projekti mreže Clubture su postali konkurenti jedni drugima. Konkretnije to znači da vas na Gradu Zagrebu ne financiraju prema kvaliteti projekata i s obzirom na evaluaciju svakog prijavljenog, nego se sredstva dodjeljuju organizaciji, bez obzira ima li ona 2, 3 ili 6 prijavljenih projekata. Takva politika nije stimulirajuća, niti razvojna. Pored ovoga, još od samih početaka smo svi u mreži Clubture smatrali da je za portal kao nezavisan medij važno da funkcionira samostalno. Trebalo nam je neko dulje vrijeme da osiguramo uvjete za to osamostaljenje, a s obzirom na potporu od strane Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva koja je u prošloj godini portal Kulturpunkt.hr ocijenila kao jedan od tri najuspješnija neprofitna medijska projekta koje je podržavala, smatrali smo da su ti uvjeti stvoreni,

te smo krenuli s formiranjem nove organizacije KURZIV – Platforma za pitanja kulture, medija i društva koja je preuzela Kulturpunkt.hr. Ne mogu reći da nam je lako sada kada smo se odvojili od matice, posljedice se osjećaju, jer moramo rezati plaće, otkazivati neke suradnje, a sve kako bismo i dalje većinu sredstava trošili na sadržaj koji je svrha i smisao postojanja portala. No zahvaljujući entuzijazmu i volji nekoliko pojedinaca okupljenih oko uredničkog tima portala, ali i nesebičnosti te solidarnosti mreže Clubture koja nas i dalje podupire, hrabri i pomaže nam osigurati temeljne uvjete rada, sigurna sam da ćemo izvući ovu očito prijelomnu 2010. i da ćemo s 2011. doći u neke sretnije okolnosti. Trenutno radimo na nekoliko projekata, koji su vezani uz portal, a među njima bih svakako izdvojila U fokusu, projekt kroz koji se vraćamo u prošlost, i “arhiviramo” iskustva organizacija i umjetnika na nezavisnoj kulturnoj sceni od devedesetih do danas. U situaciji kada potpuno izostaje bilo kakav tip povijesnog pregleda svih tih važnih praksi, smatram da je ovaj “rad u nastajanju” itekako važan ne samo za sadašnji trenutak, nego i buduće generacije i projekte. Pored angažmana u KURZIVU te oko portala Kulturpunkt.hr, već neko dulje vrijeme surađujem s nizozemskom platformom LabforCulture.org kao urednica rubrike Projects u kojoj predstavljamo europske suradničke projekte. Ovu suradnju s Labom spominjem jer mi je omogućila iznimno dobar uvid u europske suradničke prakse, i to iskustvo itekako koristim u razvijanju ideja za portal Kulturpunkt.hr.

117

darijini dijalozi

nela milijić___ Što je sve poezija, kamo je otišla, dokle je stigla? razgovarala: darija žilić

Darija Žilić: Prije nekoliko godina pokrenula si izdavačku kuću Aora. Zanimljivo je da si u definiranju svog uredničkog interesa naglasila kako te, osim domaće i prijevodne proze, zanima objavljivanje avangardne i eksperimetalne poezije. Taj izbor, za ženu koja dolazi iz biznisa, nije bio očekivan, jer si posebnu pažnju posvetila poeziji, i to u vremenu kada knjižnice čak odbijaju kupiti nove knjige poezije. Nela Milijić: Mislim da ta moja odluka ipak ima neke veze, između ostalog, i s tim što dolazim iz biznisa (tu moram napomenuti da ja i izdavaštvo smatram biznisom, odnosno: i ono bi trebalo biti biznis): naime, svaki je biznis vezan i uz određeni rizik i u biznisu ne mogu uspjeti ljudi koji se ne usuđuju. Ni kad sam davne 1997. osnivala Nomen, naumivši se jedina u Hrvatskoj baviti isključivo kreacijom

imena za brendove, nisam se puno obazirala na dobronamjerna upozorenja kako smo mi premalo tržište za tako uski dio ne samo marketinga, nego i brendinga, te kako taj posao u konačnici neće biti isplativ. Poduzetništvo je pothvat, otisnuće, čin hrabrosti i optimizma – a ne samo gole računice. Vizija tu igra puno veću ulogu. Motiv mog prvog poduzetničkog pothvata, Nomena, nije bio samo profit – oduvijek sam smatrala da se profit pojavljuje kao prirodni nusprodukt jasne vizije, znanja, upornosti, radišnosti i strasti. Važno je istinski voljeti to što radiš i razvijati se skupa s onim što ti je posao. To što knjižnice ne otkupljuju nove knjige poezije u izdavaštvu mi je više izazov, nego problem. U Nomenovom, pa i u Aorinom (izdavačkom) poslu dio rutine se uvijek odnosi i na svojevrsnu edukaciju klijenata: kao što naše Nomenove

klijente podučavamo i podsjećamo zašto je ime važno, tako i voditelje knjižnica, a nerijetko i knjižara, podučavamo i podsjećamo zašto je poezija važna. Osobno mislim da bi i u vladama država, pored drugih struka kao što su ekonomska, financijska i sl., trebalo okupiti i pjesnikinje i pjesnike: oni daju jednu dodatnu dimenziju odlukama, te ih donose na osnovu nekih drugih, po mom mišljenju za život jednako relevantnih indicija. Nikako ne vjerujem tvrdnjama da poezija nije za široke mase, da je na neki način elitistička, te da ju je nemoguće približiti širem krugu ljudi. Smatram ne samo da je to moguće, nego dapače, da je poezija potreba skoro svakog bića, sklonost koju imamo u sebi od najranijih dana – samo je treba učiniti dostupnom, treba omogućiti ljudima da je spoznaju i čuju. Kako inače objasniti toliko posjećena

118

javna čitanja poezije na stadionima s tisućama ljudi u nekim latinoameričkim državama? Ili pogledajte posjećenost i strukturu ljudi koji slušaju američku slam poeziju! Mnogi i dan-danas misle da je poezija neko srcedrapateljno lamentiranje nad prošlom ljubavi ili zaslađeno, romantizirano pjevušenje o ljepoti življenja među cvijećem i leptirićima, i sl. Ne znaju što je sve poezija, kuda je otišla, dokle je stigla. Zato veoma bitnim smatram javna govorenja poezije i s neformalnom skupinom autorica Kafkaski krug peglom obilazim mnoga takva događanja u Zagrebu i nastojimo ih podržati i svojim nastupom, popularizacijom među ostalima ili kritičkim prijedlozima za poboljšanja. Trenutno mi se čini da se najkvalitetnija kombinacija prostora, publike i programa nalazi u Jazz Clubu u Gundulićevoj. A što se avangardne i eksperimentalne poezije tiče, takav je izdavački program za mene prirodan izbor: kako ni kao osoba ni kao stvarateljica nisam pobornica (samo) utabanih staza, poznatoga i prisnoga, nego se usuđujem sama istraživati, inovirati, stupiti na nepoznato tlo – te mi pritom ništa ne znače vrijednosni sudovi autoriteta – prirodno je da sam i kao urednica otvorena avangardnim impulsima, strujanjima i pokušajima, te da im se radujem, da želim iza njih stati. Eventualno nerazumijevanje okoline nešto je s čim lako izlazim na kraj – bitno je da ja znam da je to dobro i smatram da je uvijek samo pitanje dana kad će i drugi shvatiti da je to tako.

Žilić: Dosad si kao izdavačica objavila više knjiga poezije, proze (domaće i strane), a po-

znata si po specifičnom odnosu sa svojim autorima i autoricama, pa me zanima kako u Aori teče taj proces od preuzimanja rukopisa do finalizacije, odnosno do objavljivanja knjige i medijske prezentacije?

i one na kojima smatramo da treba puno raditi (ako autor/ica pristane), ukoliko se radi o meni zanimljivoj autorskoj osobnosti, koja pokazuje kapacitete za razvoj, a uvjet je ono nešto teško opisivo i teško uhvatljivo, što tekst čini kvalitetnim i uglavnom

Osobno mislim da bi i u vladama država, pored drugih struka kao što su ekonomska, financijska i sl., trebalo okupiti i pjesnikinje i pjesnike: oni daju jednu dodatnu dimenziju odlukama, te ih donose na osnovu nekih drugih, po mom mišljenju za život jednako relevantnih indicija. Milijić: Zbog moje smo boljetice na neko vrijeme zaustavili primanje novih rukopisa – no dosad je to izgledalo tako da rukopisi najčešće stižu na mail, ja ih prilično brzo otvorim, preletim prvih par redaka i pročitam dokraja prve stranice ako me povuku. Ukoliko mi se tekst i dalje sviđa, kliknem nasumice u tekstu dalje, negdje na polovici i negdje pri kraju, te ako me tekst ni tamo ne razočara, pišem potvrdu autorici / autoru da smo rukopis zaprimili, da se na prvi pogled čini zanimljivim, te da ću se javiti za 15 dana sa svojim mišljenjem, a ako se ne javim, molim autore da me na taj rok podsjete. Kad knjigu pročitam i ukoliko mi se svidi, razmišljam koju uredničku osobnost da spojim s baš tim autorskim senzibilitetom, a ja ostajem u ulozi glavne urednice, koja onda više nije upućena u detalje uređivanja teksta. Autoru ponudimo uvjete, potpisujem ugovor na godinu dana, te se sljedećih 8-9 mjeseci radi na tekstu. Prihvaćamo tekstove na kojima gotovo da ne treba ništa više raditi, kao

se vrti oko autentičnosti, originalnosti. Često spajam dvoje autora da rade na knjizi – tu zna doći do zanimljivih sinergija – te knjiga dolazi k meni kad su autor i urednik zadovoljni. Ja s urednikom onda provjerim par stvari za koje mi se čini da bi se dale strožije uređivati, čisto da budem sigurna jesu li nijanse već raspravljene s autorom i da li izričaj / forma moraju biti baš takvi kakvi jesu, nastojeći se ne miješati previše ni u uredničke kriterije ni u autonomiju autora. Oko nekih svjetonazorskih stvari sam vrlo stroga, ali ako autor/ica ustraje na nekim segmentima i ima za njih uvjerljiv razlog, povremeno činim ustupke i zažmirim na dijelove teksta koje bih na prvu cenzurirala, ukoliko ne prelaze neke meni važne granice, a autoru su ti dijelovi iz ovog ili onog razloga bitni. Zapravo s autorima radimo puno i nije to za svakoga ni privlačno, no ve-

119

ćina je autora zadovoljna i čak ugodno iznenađena takvim pristupom. U konačnici se autor ipak mora složiti sa svim intervencijama, jer knjiga je ipak njegova, a previše intervencija bi i generalno autorstvo dovelo u pitanje. Još uvijek nam na tržište izlaze knjige domaćih autora koje bi se dale i strožije uređivati, no to nam je milije nego da autor ima osjećaj da se previše zadiralo u njegov integritet. A djelo je ionako poslije izloženo kritičkom sudu čitateljstva, kritike i struke općenito. Kad je korpus teksta uređen, prijelom i dizajn naslovnice idu dosta brzo, također u uskoj suradnji s autor/icom. Promocije planiramo pomno i nastojimo svakoj dati poseban, kreativan pečat i dinamiku, uz što manje troškova. One su za nas uvijek zbilja i svečanost, uglavnom se okupe svi Aorini autori da bi podržale koleg/icu i uživale u njegovom/njenom porinuću knjige u svijet. Jako se trudimo oko obaviještenosti čitatelja i medija o tom događaju, a onda knjigu šaljemo na oko 50 adresa kritičara, medija i sl. Nikad ih ne zovemo da bismo pitali jesu li knjigu primili ili pročitali, hoće li pisati o njoj i sl., tu smo jako diskretni i ostavljamo vremena da se pobudi prirodni interes. Ukoliko nam je autor/ica pozvana na kakvu knj. tribinu, festival, sajam ili javno čitanje, trudimo se da budemo organizatorima pri ruci za sve što treba, te ukoliko je moguće, pozivnice šaljemo mailom i svim našim kontaktima, kako bismo osigurali dovoljnu posjećenost događaja. Kraći isječak dajemo odmah na prijevod na engleski, kako bismo bili spre-

mni za prve korake kod pokazanog interesa stranih izdavača za radove naših autor/ic/a. Tako ide procedura za prozu koja mi se svidi, slično je i za poeziju. Ukoliko je tekst rubni, gdje nisam sigurna radi li se o vrlo inventivnom ili ipak samo blesavom izričaju, ponekad zatražim i mišljenje jedne od svojih urednica, ali to radim rijetko. Uglavnom sama, i prilično brzo, odlučujem je li nešto za nas podobno ili nije. Najbrže odluke donosim kod jako dobrih i jako loših rukopisa – bilo proznih, bilo poetskih – oni se prepoznaju već nakon desetak rečenica / stihova. Nisu, dakako, baš svi tako brzo prepoznatljivi i ponekad je zbilja potrebno dugotrajno i pažljivo iščitavanje (ono je, dakako, u konačnici uvijek potrebno) da bi se donijela prava odluka, da bi se izvagalo za i protiv, a autori su, dakako, jako osjetljivi ukoliko im nakon već 10 minuta javim da hvala, ali tekst nije nešto što bismo rado objavili. Smatraju da sam njihovom djelu posvetila uvredljivo malo vremena, no ako sam već nakon 10 minuta javila da tekst za nas ne valja, onda tekst doista za nas ne valja i nikad ni sekunde ne dvojim da sam učinila pravu stvar. Ako me pitate postoji li teorijska šansa da tako nekad odbijem genijalno djelo – odgovor je da. Samo i dalje ne žalim – to je samo znak da autor nije za nas, ne bismo se njime dovoljno dobro bavili, jer ga nismo ni prepoznali, pa je u redu i baš kako treba da se autor “udomi” kod drugog izdavača, po Goetheovom izboru po srodnosti.

Moram priznati i jedan mali grijeh koji kao urednica rado počinjam, uradila sam to dosad najmanje dva puta: odbijam i dobre rukopise, ukoliko sam autora ili autoricu prije toga upoznala / poznavala otprije i ustanovila da su teški kao osobe i / ili nadmeni. Tu malo ugađam sebi i diskretno ih i manje diskretno upućujem na druge izdavače. Ali sam en generale slaba na ljude koji pišu: primjećujem da sam u osudama i kritikama nekoga koji piše blaža i manje agresivna od moje okoline. Katkad mi se čini da bi dio stručne, književne javnosti u nekim momentima lakše oprostio nekome da ubije čovjeka, nego činjenicu da se usudio napisati knjigu. Protiv takve atmosfere ne-podrške i linča onih koji po ovim ili onim kriterijima ne pišu savršeno i koji su se, eto, drznuli stupiti na imaginarno sveto književno tlo, borim se svim snagama, pogotovu kad se radi o mladim autori/ ca/ma ili uopće, početnicima. Koliko god da i ja smatram da se, dakako, ne treba objaviti sve što je napisano, toliko sam i vrlo oprezna u olakom defamiranju nekoga tko – valjda ne bez razloga? – ima poriv da piše i oko toga se jako trudi, čita, radi na sebi.

Žilić: Zanimljivo je kako te inspirira motiv bestijarija, knjige koje su bestijariji, ili pak knjige koje u sebi sadrže neku poveznicu sa bestijarijem. Milijić: Da, ta je ljubav počela objavljivanjem izvrsnog Bestijarija njemačkog autora iranskog podrijetla koji se iz političkih razloga krije pod pseudonimom SAID. Ta se knjiga pojavila kod nas pod nazivom Zvijer koje nema i podnaslovom bestijarij. Tad se nekako pojavio i Kulturni be-

120

Žilić: Nedavno je promovirana tvoja prva zbirka poezije Profesija: Passenger u kojoj je već na prvo čitanje razvidno tvoje referiranje na pjesničke opuse raznih autora i autorica, te istraživanje jezičkog iskustva. Koje si pjesnike i pjesnikinje intenzivno čitala, koji su utjecali na tvoj pjesnički rad?

n e l a miliji ć

Milijić: Kako za vrijeme studija nisam imala hrv. književnost, a dok su ovdje nastajali meni danas važni poetski pravci bila sam ili u inozemstvu ili sam se, posebice zadnjih 10 godina, bavila proučavanjem biznisa, brendinga i sl., znanja o tom periodu sam morala sakupljati van-akademski i sama.

stijarij Instituta za etnologiju i folkloristiku, izvrsna knjiga kojoj se i dandanas vraćam. Uslijedile su igre ovim žanrom u naslovima dviju Aorinih knjiga: u romanu Slučajni bestijarij Ljube Pauzina i zbirci priča Nataše Skazlić Oni – humani bestijarij. Poveznica između (tipova) ljudi i životinja tako se ogleda u nekoliko Aorinih izdanja, a i sama se kao autorica rado igram ovim žanrom u svojim tekstovima – mahom pjesmama u prozi, zapravo –

Zmija, Ovca i Svinja. Vrlo zanimljiv bestijarij nalazimo i u poetskom opusu Marije Čudine, i kod mnogih drugih autora, a podrijetlo mu seže do u srednji vijek kad se o zvijerima pisalo u ilustriranim izdanjima, tekstovima koji su uglavnom završavali moralnim poučkom. Tea Benčić-Rimay mi je predlagala da damo prevesti Lautréamontov Bestijarij, ali smo u posvemašnjem kraćenju godišnjih naslova morali, bar zasad, od njega odustati.

Neko sam se vrijeme stoga intenzivno i zapravo autodidaktički, bavila proučavanjem domaćih autora i autorica najprije kroz antologije, a onda i kroz zasebne zbirke onih koji su me jako dotakli. Bilo je to veoma gusto, istraživanjem ispunjeno i gotovo grozničavo razdoblje, vrsta radosne istraživačke groznice koja me uhvati kad god otkrijem novu temu ili autoricu/autora koje smatram srodnima, bliskima, u kojima se na neki način zrcalno prepoznajem i sve me to onda zaokupi tako strastveno i isključivo, da ne mogu prestati dok god ne osjetim da sam zdenac iscrpla barem blizu nekog njegovoga imaginarnog dna. Puno sam vremena provodila u Sveučilišnoj knjižnici i po antikvarijatima u potrazi za ovom ili onom zbirkom – jer neke sam odmah htjela i posjedovati, a bile su stare 10, 20 ili 30 godina. Posjedovati (kako bih im se stalno mogla vraćati) sam odmah htjela naročito

121

zbirke jezičkog iskustva, kao što su Makovićeve, Žagaričine, Slamnigove ili Severove knjige, pa su na moju strast odmah reagirali i prijatelji, koji su se, čudo jedno, spremno odrekli svog Guara ili Dronte u moju korist. Na nekadašnju lektiru Celana, Benna, Whitmanna, S. Plath i Bachmannove, nastavljaju mi se Angela Garcia sa svojim Izabranim pjesmama i Claudia Emerson sa svojom zbirkom Late Wife. Onda nailazi uzbuđenje pri otkrivanju cjelokupnog opusa Gordane Benić i Anke Žagar, koje naizmjence čitam mjesecima i doslovno se hranim tim stihovima, a pridružuje im se i Božica Zoko sa svojom zbirkom Biće iz mraka. Dakako, i cijeli Dragojević i Mihalić. U jednom radosnom nizu onda nailaze Nehajev, Stojević (posebice

mjenjivom Teom Benčić-Rimay s kojom sam mogla voditi beskrajne diskusije o suvremenom hrv. pjesništvu, odnosno o pjesmi u prozi, koja me je kao forma bila najviše zaokupila. Preko nje sam otkrila veoma impresivne i manje poznate Ujevićeve i Paruničine pjesme u prozi, kao i pjesništvo Dore Pfanove, Andriane Škunce i Ljerke Mifke. Od mlađeg naraštaja vrlo me je zaokupila poezija Marka Pogačara (pogotovu njegovi Predmeti), Ane Brnardić, Dorte Jagić, Saške Rojc, Hrvoja Jurića, Olje Savičević-Ivančević, Marije Andrijašević, Ivice Prtenjače, Helene Burić, Branislava Oblučara, Sandre Obradović i Antonije Novaković, te pjesnikinja i pjesnika koje sam sama uređivala: Ljube Pauzina, Aide Bagić, Hrvoja Tuteka, Tomice Bajsića i Nenada Miloševića.

Nikako ne vjerujem tvrdnjama da poezija nije za široke mase, da je na neki način elitistička, te da ju je nemoguće približiti širem krugu ljudi. Smatram ne samo da je to moguće, nego dapače, da je poezija potreba skoro svakog bića, sklonost koju imamo u sebi od najranijih dana – samo je treba učiniti dostupnom, treba omogućiti ljudima da je spoznaju i čuju. njegova zbirka Rosebud), Maković, Maleš, Quien, Slamnig i Sever, a vrlo pomno sam iščitala i sve što sam mogla pronaći od Marije Čudine i Radovana Ivšića. U to sam se vrijeme imala sreću družiti s nezaboravnom i neza-

Pridodajmo ovom šarolikom nizu Tatjanu Gromaču, Delimira Rešickog i Seada Begovića. Taj je niz onda okrunjen i zbirkom Pristojne ptice Eveline Rudan kojoj se uvijek iznova vraćam, najnovijom zbirkom Banalis gloria Gor-

dane Benić, Kirinovom Zbiljkom i antologijom novije srpske poezije Iz muzeja šumova, iz koje izdvajam poeziju Jasne Manjulov i Danice Vukićević. Anku Žagar čitam skoro na svakodnevnoj bazi, njezin je Guar za me čarobno i sveto mjesto otkrivanja, prepoznavanja, za-uglom-uzmicanja, neuhvatljivosti i vraćanja. Za mene su tri naše živuće pjesnikinje: Benić-Žagar-Parun s Dragojevićem u nizu, vrlo važan kvartet oko kojeg se poezija premeće i vrti i vrlo sam im zahvalna na postojanju, inspiraciji i tlu koje su stvorili za nove naraštaje pjesnikinja i pjesnika. Na kraju moram spomenuti kako sam relativno kasno otkrila bogati opus Stjepana Gulina, i to preko Meandrova izbora iz njegovih pjesama, Smokve od soli, i ta mi je knjiga obilježila cijelo prošlo ljeto, a čitala sam je za vrijeme svog boravka u Dublinu. Sad mi je čitav taj dublinski period u vrlo čudnoj mješavini od uspomena, s okusom Šibenika i Dublina istovremeno, a ponešto je od toga onda i direktno ušlo u Profesiju: Passenger. Poslije sam otkrila i Gulinove Kovine, razlog više da poštujem i volim njegovo stvaralaštvo. U jednom sam broju časopisa Poezija otkrila poeziju Petra Gudelja, a onda ga išla proučavati po antologijama – njegov me osebujan stil bio posve obuhvatio, taj žar sam prenijela na jednog prijatelja i oboje smo počeli pisati po citatima ili parafrazama stihova iz nekoliko njegovih pjesama. To onda više nije ušlo u Passengera, ostaje za treću ili

122

četvrtu zbirku, no zanimljivo mi je bilo svoje oduševljenje testirati na par mlađih autorskih osobnosti nisu me baš razumjeli. A onda je nakon nekog vremena došla vijest o Goranovom vijencu uručenom upravo tom pjesniku, i to vrlo lijepo obrazložena, baš na tragu onoga što ja mislim o Gudeljevu stilu. Odmah sam pohitala vidjeti sastav prosudbene komisije i obradovala se kao da sam, na neki način, “došla na svoje”: eto, nisam posve luda, ima ih koji još misle i dišu kao ja.

n e l a miliji ć , rud o lf ova pro m o cij a

Žilić: Nerijetko u pjesmama očuđuješ dosjetkama. Urednik knjige Branko Maleš to povezuje s autoričinim “veselo-razuzdanim bićem”. Uostalom, tvoje pjesme pršte iskričavošću,

ludizmom, zaigranošću nad jezikom, sobom i svijetom... Milijić: Da, premda riječ dosjetka u ovom kontekstu baš i ne volim, ali književno-teorijski i nemamo drugu, pa onda neka je. Kad kažem “dosjetka”, naime, to mi zvuči kao da se autorica namjerno nečega “dosjeća” kako bi zabavila, a u potki mojih dosjetki, barem se tako nadam, često stoji ozbiljnija, ili barem ironična poruka. “Zaigranost nad sobom i svijetom” - u tome se mogu prepoznati, ta igra mi je veoma važna, odnosno životna radost i zanos koji se kroz tu igru mogu iščitati. Za opušten hod kroz svijet i vrijeme i nesputano, pršteće radovanje potrebna je danas, rekla bih, i

stanovita doza hrabrosti, jer smo okruženi (pogledajte samo lica u tramvajima!), za moj ukus, presmrknutim i preozbiljnim postavkama svijeta i dežurnim kritičkim umom koji neprestano propituje osmiješena kao potencijalno površna lica, a mene je bila volja biti vesela i razuzdana, odnosno nezauzdana, kako to kažem u jednoj pjesmi, i radovati se kad me dotakne kakav zanimljiv intelekt. Veselje kao da je postalo prevaziđena, gotovo starinska, zaboravljena kategorija, a meni je to radovanje zapravo označavanje mog terena nezavisnosti i slobode, moj prostor igre i odapinjanja u sfere spoznaje jednako – no prpošnije, dakako – kao što je drugima ono poniranje u sebe koje podrazumijeva tamne tonove i gorke okuse.

123

Meni je i poraz zdenac spoznaje pun vitalizma, što da ne? Nisu mi nepoznati ni tamni tonovi (pogotovu što oni nisu samo produkti mraka, nego mogu imati svoju tamnu ljepotu) ni melankolični pasaži, ali mislim da su žeđ za životom i strastveno uživanje u njemu, igra jezikom i igra u jeziku, kao i odlazak u zaumno nešto što mi je najbliže i najsvojstvenije. U srži svega je zapravo ljubav – ljubav prema životu i ljubav prema ljudima. “Ljubi i sve će postati radost” - kažu da je jednom rekao Tolstoj. Upravo tako. Kako se ne radovati kad sam puna ljubavi? Valjda je to ta čarobna formula koja funkcionira: jer je toliko jednostavna. Gotovo kič. Moramo paziti s tim, kao i sa svim riječima: da se ne otrcaju, banaliziraju.

Žilić: Pohađala si i opet se nanovo vraćala Ženskim studijima, na kojima se još više razvila senzibiliziranost za rodne teme. U svojoj poeziji također inzistiraš na dekonstrukciji, odnosno na tome da se naglasi važnost žena u kreiranju umjetničkog djela... Milijić: Rekla bih da je moj senzibilitet za rodne teme bio u meni još od djetinjstva vrlo jasno izražen, i da sam pohađanjem Ženskih studija pokušavala, i još uvijek pokušavam, naći odgovore zašto je to tako bilo i zašto jest. Zanimljivo mi je bilo vidjeti što o feminizmu - koji je u meni rastao kao posve prirodan stav, odnos prema životu, a u našoj javnosti još uvijek ima prizvuk neke zadojenosti, nepotrebnog izdvajanja – imaju za reći teoretičarke i teoretičari i mogu li se ja s tim stavovima sporiti ili složiti, te mogu li mi neki od njih rasvijetliti dileme koje imam ili mi pak pomoći

da usložim i na neki način potvrdim intuitivno otkrivene, i u međuvremenu kroz životno iskustvo pokupljene, utvrđene obrasce protiv kojih bih imala nešto za reći i / ili podići svoj glas. Na Ženskim studijima mi se sviđa neposredni, interaktivni pristup temama i mogućnost diskusije, propitivanja, plodne polemike s predavačicama i polaznicama studija. Mislim da tamo sve učimo jedne od drugih. To je prostor kreativnog ispreplitanja akademskog diskursa i raznih umjetničkih, stvarateljskih senzibiliteta i praksi, zato mu se svake godine iznova vraćam i pronalazim nešto za se. U Centru ovakve kao ja u šali zovemo ponavljačicama. U moju poeziju ulazi vrlo široka lepeza stvari koje me dotiču – bilo da me ushićuju ili uznemiravaju - pa je i vidljivost umjetnica, odnosno njihov adekvatan tretman u odnosu na muške kolege jedna od aktualnih tema i polje izricanja moga stava oko toga. A svako je izricanje stava, smatram, u osnovi političko. No kako sam mišljenja da je pozicija umjetnosti najbolja kad je potpuno nezavisna, autsajderska i beskompromisna, i da se u njoj treba libiti pretjeranog aktivizma, tako i teme položaja umjetnica, posebice suputnica danas priznatih genija, koje povijest pamti uglavnom kao muze, a manje kao samostalne stvarateljice, ulaze u moju poeziju spontano, bez neke posebne namjere, kao odjek trenutnih sličnih stavova prema živućim i danas-stvarajućim umjetnicama, književnicama, te je poticaj za pjesmu zapravo intimistički, moj, nije podignut toliko na opću razinu, jer samo kad taj osjećaj neshvaćenosti pounutrim,

mogu i pisati o njemu. U poeziji sam najsretnija kad mi uspije otići u zaumno, u onkraj svih namjera, i progovoriti iz jednog blanco mjesta, ako tako smijem reći, jer onda na površinu izađu stvari koje i mene samu začuđuju, iznenađuju na način bokte, odakle je ovo došlo? Temom položaja umjetnica i znanstvenica u sjeni autoritarnih priznatih muških stvaralaca intenzivnije se, nego u poeziji, bavim u svojim esejima, odnosno u svojevrsnom melanžu priče i eseja, a polazište su mi neki povijesni ženski likovi, koji bi mi bili manje zanimljivi da se odraz njihovih zrcalnih priča ne odslikava, nažalost, i u našoj (a pritom ne mislim samo na Hrvatsku) svakodnevici. To su priče koje se iznova ponavljaju i ponavljat će se ukoliko se njima netko ozbiljnije ne pozabavi. Osim Camille Claudel, Georgie O'Keeffe, Mileve Einstein, Adèle Hugo, Marie Montessori i Dore Maar, područje mog dubljeg propitivanja i istraživanja su već dulje vrijeme Sappho Jane Durrell i Lucia Joyce. Zloporabe položaja (muške) moći doista su mnogobrojne, a najopasnijim ih smatram kad su neosviještene, nehotične i neizrečene, jer se protiv njih najteže boriti. Frontalno sučeljavanje uvijek izaziva otpor i zbunjenost, po principu što li sad ove hoće, pa ne diskriminiramo mi, rukovodimo se isključivo kvalitetom umjetničkog djela. Pritom ne diskriminiraju samo muškarci, da se razumijemo, nego i žene. Dovoljno je, recimo, pogledati većinu domaćih i regionalnih antologija kratkih priča, ili listu gostujućih na

124

Festivalu europske kratke priče, pa da bude jasno o čemu ja to pričam. Na to mi je, na moje veliko iznenađenje (jer mislila sam da samo ja primjećujem takvo što i da su svi već oguglali), tijekom prošloljetnog intervjua u Dublinu ukazala i irska autorica Mary Morrissy, koja je na pitanje kako su joj se svidjeli Festival, Zagreb i Zadar, rekla da se jako lijepo osjećala u oba grada, ali da je jako zbunjena premalim brojem žena koje su na festivalu sudjelovale. Uz par časnih izuzetaka koje imam običaj nazivati “alibi-ženama” naravno da pri analizi ovog fenomena (ja bih rekla: pošasti) uvijek možemo krenuti od dvije posve legitimne i politički korektne premise: kako mala zastupljenost žena znači a) da nema dovoljno žena u nas koje pišu i/ili b) ako ih i ima, da ne pišu dovoljno dobro kao njihovi muške kolege. Moguće je da bismo pomnijim istraživanjem došli i do mogućih djelomičnih uzroka nevidljivosti spisateljica, vezanih uz njihovu eventualnu manju ambicioznost, manji angažman njihovih nakladnika oko povećanja njihove vidljivosti na tržištu, imanja važnija posla do nekih godina, i sl. Ali mišljenja sam da uzrok ipak najviše leži u svjesnoj i nesvjesnoj diskriminaciji autorica od strane antologičara, organizatora festivala, urednika, muški dominiranih prosudbenih komisija za nagrade i sl., pa smatram da je umjesto frontalnih rasprava koje bi uvijek mogle voditi u beskrajna dokazivanja kvalitete teksta po pipavim kriterijima, uvijek bolje reagirati humorom i proaktivnošću. U tom sam smislu zajedno s Centrom za ženske studije ove godine

inicirala potragu za kratkopričašicama, i to samo iz Zagreba i okolice uslijed nepostojanja budžeta za ovaj događaj.

Radmila Lazić, Ana Božičević, Danica Vukićević, Ana Ristović i sl.

Potraga i selekcija urodile su bogatim plodom, pa je u ožujku u memorijalnom Zagorkinom stanu organizirano javno čitanje 25 zagrebačkih

Žilić: Odrasla si u Dalmaciji, govor svog kraja također koristiš u svojem pjesništvu, a ne-

A deviza i dalje glasi: radije proaktivnost, nego lamentiranje.

Za opušten hod kroz svijet i vrijeme i nesputano, pršteće radovanje potrebna je danas, rekla bih, i stanovita doza hrabrosti, jer smo okruženi (pogledajte samo lica u tramvajima!), za moj ukus, presmrknutim i preozbiljnim postavkama svijeta i dežurnim kritičkim umom koji neprestano propituje osmiješena kao potencijalno površna lica, a mene je bila volja biti vesela i razuzdana, odnosno nezauzdana, kako to kažem u jednoj pjesmi, i radovati se kad me dotakne kakav zanimljiv intelekt. kratkopričašica svih generacija, u dvije večeri s nevjerojatno dobrom atmosferom. Ima, dakle, kratkopričašica barem koliko je mjeseci u godini, i to duplo, a publika je imala priliku suditi i o njihovu talentu, kroz jednu pročitanu i dvije objavljene priče u zborniku. Na listi za iduću godinu imam još puno uzbudljivih imena iz drugih krajeva Hrvatske i njihovih još uzbudljivijih priča. Lijepo bi bilo jednoga dana ovaj festival pretvoriti i u regionalni, a privlačila bi me i njegova poetska inačica: mogli bismo na jednom mjestu okupiti naše pjesnikinje, i regionalne/internacionalne kao što su Jasna Manjulov, Barbara Korun,

rijetki su i melankolični pasaži, sjećanje na dane mladosti, na odrastanje u nekim vremenima kada su na cijeni bile neke druge vrijednosti. O tome dirljivo govori pjesma baletna škola ane roje. Milijić: Pobornica sam svega što vodi obogaćivanju jezika i izričaja, i premda mi je očuvanje integriteta i pravilne uporabe jezika od velikog značaja, ježim se od jezičnog čistunstva gotovo jednako kao od anakronih pjesničkih praksi i pripadajuće im kritike. Najgore i je kad mi netko kaže što jezično smije ili ne smije ući u stih. Odmah ga priupitam: po kojem kriteriju? Tko je odredio to pravilo? Zašto misliš da je taj u pravu? Možemo

125

li to izmijeniti, evo, od danas? Oduvijek me je privlačilo ispitivati granice između označitelja i označenog, i što bi bio onaj minimum koji je potreban, koliko se to da ogoliti i minimalizirati iskaz, riječ, a da poruka ipak neometano stigne do čitatelja / slušatelja. Pritom se ne zamaram autoritetima i rukovodim se jednostavnim mjerilom: je li nešto autentično, uvjerljivo. Trudim se da ono što je u jeziku spontano, komunikacijski jasno (pa taman i ne bilo strogo “naše”), jer je dijelom nekog našeg zajedničkog iskustva, dijeljenja ne tako davne prošlosti i geografije, u jeziku i ostane.

potrebna mjera, jer tanka je granica između zanimljivog melanža dijalekta, kolokvijalnog jezika, neologizama i standarda s jedne strane i zamornog pretjerivanja s druge strane. Ja se ovim potencijalno rizičnim mišungom rado igram, imajući povjerenja u svoj kritički um i specifičan ukus, kao što sam u uređivanju svog doma ili ladanjske kuće radije eklektična, nego da hodam sigurnim vodama nerizičnoga, utabanoga, koji

obitelj ostala tamo i dio mene će uvijek mirisati na more i na sol. Pjesmu baletna škola ane roje, po kojoj je i nazvan treći ciklus u knjizi, mnogi čitaju kao vrstu tužaljke, lamenta nad prošlim vrijednostima, što ona u suštini i jest, no za mene je ona prije svega i izraz snažne pobune protiv uništavanja nekadašnjih vrijednosti, protiv rasprodaje vrijednih nam zajedničkih kulturnih i inih dobara te sveopće

Tako pretpostavljam i nadam se da će se novostvorena riječ zmijati se u mojim stihovima koji se odnose na nelagodu predosjećaja bolesti ili tjeskobne stvarnosti zmij se/zmij/samo se ti zmij mentalno čitatelju prirodno uklopiti u jezik i dovesti do značenja “zlokobno se smijati”, a da će ga nešto začudnija varijanta intervencije u riječ, šaloprsta - o poludjelom šišmišu koji hoda po plaži mašući glavom i mrnđajući sebi u bradu šaloprsta, šetimana je šaloprsta – obveseliti i navesti na zabavno gonetanje što bi taj pridjev mogao značiti. Naravno, kao i u svemu, i ovdje je

n e l a miliji ć s d o ro m kin e rt

Tako i svoj kaštelanski, splitski dijalekt ostavljam u pjesmama neoznačen kurzivom u odnosu na standard, a nerijetko i sam standard rastačem do granica koliko mi to jezik dopušta i unosim u njega rijetko korištene ili zaboravljene riječi koje izvlačim iz raznih, manje poznatih rječnika i novostvorenice koje poštuju načine jezičnih tvorbi unutar standarda.

bi se svima svidio. O tome progovara i moja pjesma jolie laide. Uporaba dijalekta ranopravno sa standardom u mojoj poeziji je i nekovrsno označavanje nekolikih identiteta koje u sebi (rado) nosim, nositelj je naznake temperamenta i mrvu, hajmo reći, onoga važnog dišpeta, nezauzdanosti i možda zbilja i nosi malu melankoličnu notu, s obzirom da sam rodni kraj napustila s 18 i otad mu se vraćam samo u ulozi kratkotrajnog posjetitelja, turista, iako je sva moja

tajkunizacije. S te je pozicije ova pjesma zapravo manje melankolična, a više ironičan i oštar glas protiv moguće prodaje obiteljskog srebra i dote za male pare, koje se netko potrudio najprije devastirati, kako bismo ih, gotovo zahvalni, uručili samozvanim spasiteljima za ravno jednu kunu. Tematiziranje ovakvih problema je za mene rijetko lament – više svojevrsno prizivanje upravo suprotnog

126

scenarija od “zadane” stvarnosti, poziv na akciju. Tako u svojoj pjesmi balada o cvjetnom, koja se sastoji samo od dvostiha: psi laju / a cvjetni trg prolazi, ja ne nastojim lamentirati nad izrečenom činjenicom i na neki način stvarnost zacementirati u toj slici, nego dapače, želim poslati energiju promjene u svemir, želju da stvar s Cvjetnim trgom završi onako kako to njeni građani žele. Kod pjesme baletna škola ane roje me stvarnost, nadošla skoro dvije godine nakon nastanka pjesme, ugodno iznenadila: nekadašnje devastirano ruglo tik uz obalu prelijepog Kaštelanskog zaljeva u kome sam odrastala, danas je renovirana, lijepa vila s primjerenim kulturnim sadržajem – u njoj se nalazi glazbena škola.

Žilić: U pripremi je već i druga tvoja zbirka pjesama. Možeš li reći nešto o tom novom rukopisu? Milijić: Druga zbirka je već uređena i opremljena uredničkim pogovorima Nataše Govedić i Vere Vujović. Radi se o pjesmama u prozi pod nazivom Isobué koje izlaze u nakladi Stajergraf. Isobué je udah života, vrsta zvižduka, zvuka koje ispuštaju ama-žene, japanske tradicionalne roniteljice na dah, prilikom “berbe” školjki bisernica. Zovu ih još i “čitačicama morskoga dna”. Njihov je pristup branju školjki bisernica veoma ekološki i stoga odbijaju ronilačka odijela i boce s kisikom koje bi im omogućile dulje zadržavanje pod morem i veći ulov

školjki, nego i dalje, kao nekad, rone odjevene u jednostavne bijele odore i zadržavaju se pod morem onoliko koliko im dah dozvoljava, te se isobué-povicima međusobno dozivlju i označavaju svoje položaje kad izrone. Najvećim svetogrđem i atakom na prirodu i prirodne zakone smatraju pretjerani izlov školjki koji bi mogao nastati uvođenjem ronilačke opreme u njihovu tradiciju branja bisernica. Motiv životnog (u)daha (meni tako važnog u ovom momentu!) je samo jedan od motiva u zbirci i na njega sam naišla pretprošle godine u svibnju, kad sam na Hvaru sudjelovala na Međunarodnom festivalu dokumentarne i igrane radiodrame Prix Marulić, koji već godinama uspješno organizira Aorin autor i moj prijatelj Ljubo Pauzin, a preuzet je iz nagrađene australske dokumentarne radio-drame Waiting for the Tide. Ovu sam zbirku pisala u specijalnom, povišenom stanju duboke kontemplacije i ona je po svojoj strukturi puno homogenija nego prva moja zbirka, a i nastala je u jednoj gustoj kaplji vremena. Lirska junakinja zbirke Isobué prolazi kroz godišnja doba i elemente (staništa) kao što su zemlja / šuma, voda / rijeka / jezero / ocean, zrak, a detalje ćete uskoro moći čitati ukoričene. Knjiga bi trebala izaći pred ljeto, idealnije bi još bilo najesen, no vidjet ćemo još kad će Meandrova zbirka van, puno ovisi i o potporama – ove mi godine, naime, trebaju izaći ukupno dvije knjige, a kako je prva zbirka izašla krajem

prošle godine, smatram da je to zbilja “pregusto”, prečesto za čitatelja, treba svakoj knjizi dati vremena da zaživi. Dugo sam s urednicima i izdavačima svojih zbirki razmatrala potrebu i ne-potrebu da li tako brzo s knjigama van, jer ipak sam, bez obzira na bujnost moga izričaja, pristalica devize “manje je više”, ali zaključili smo da je toliko toga različitog nastalo u ovoj “nultoj” fazi, da mora na neki način biti objavljeno kao podloga, naznaka moga stila, iz kojeg će onda idućih godina zbirke izlaziti normalnim ritmom i bit će lakše pratiti kuda ja to hodim i u što se razvijam. Još uvijek će davno nastali ciklusi Yelen, Bašamar riječi i Harumi najvjerojatnije ostati van zbirki, a važni su za razumijevanje moga izričaja. Urednik prve zbirke, Maleš, ih je kanio svrstati u Profesiju: Passenger, ali na kraju smo ih radije ostavili po strani i od heterogenog materijala složili prvu knjigu kao inicijalno putovanje, svojevrstan hod kroz tradiciju i odmak od nje upisivanjem svoga, osobnoga i, ako hoćete, osebujnoga koda. Ovdje se malo i šalim, aludirajući na svoju pjesmu (ose)bujna djevojka, u koju bi se, kao i u pjesme gorući grm i autoportret s babuškom, doista moglo zaviriti kao u svojevrsne šaljive, samokritične i autoironične osobne prikaze, autoportrete.

127

Atelier Fritz

dorta jagić___ snimci u dimu

rondo pročitala je pjesmu Slavka Mihalića Zatočenica kruga i cijeli se tramvaj previše nagnuo ulijevo ona, djevojka bez biserne naušnice poslije je satima lila suze koje su klizile niz lice kao stolice njezinih bivših ljubavnika i spretno se opet uspinjale, zabijale u oči pitala je Mihalića, pjesmu, Boga, kako izaći iz kruga. obojica, sva trojica su rekla teško je, osobito jer kruga nema. jer, djevojka bez biserne naušnice godinama lunja među knjigama kao zavitlani tlocrt ženskog organizma u električnim i gama olujnim krugovima svijeta žene je zaustavljaju, nude još knjiga i plastično žuto voće muškarci prolaze

* * * u gradu Aju među mrtvim knjigama nema dovoljno zamaha za pravocrtnu ljubav ljubav točnu kao šiljak, koplje viče djevojaka u isčupanu slušalicu * * * ta djevojka bez biserne naušnice ponekad odmara ruke i noge u umjetničkom paviljonu puca u velike slike na zidovima izvrnuta su joj stopala od praćenja lažnih tragova lijepih prinčeva iz pozlaćenih soba prinčeva s punim lončićima s kablićima staroga kompota. zvali su je na vječni čaj ali su željeli ostati samo portreti nastanjeni u pozlaćenim okvirima na zidu. slikari skupo naplaćuju ulaznice kružnim djevojakama * ** kad se približiš iz okvira lijepi kraljevići zamirišu okrutno na japanske trešnje

128

jer je riječ daleko i neuhvatljivo zbijena u groznoj koštici svake japanske trešnje daleko i neuhvatljivo kao veliki prasak i mladi mustang * * * kustos govori posjetiteljima: u tim naslikanim muškim očima možete vidjeti kako nježne košute trče ukrug po ženskim sobama. Vermeer dodaje: i izvrću im kopitima vratove dok spavaju i trupla se dugo smrzavaju u mlakoj juhi od skuhane lubanje kruga * * * pročitala je pjesmu Slavka Mihalića Zatočenica kruga po sedmi put ona, djevojka bez biserne naušnice i cijeli se tramvaj previše nagnuo ulijevo. poslije je satima lila suze koje su. suze koje su. ne ne, djevojka se nasmijala

tetovaža na drugoj stanici je ušla s djevojčicom tramvaj je bio pun hrv. tijela koja su sjedila na stolicama zavareno kao i ja stala je pokraj mene s obojenom plavom kosom i oguljenim lakom na noktima. kao poništenu putnu kartu gurnula mi pred lice iscrtanog pauka na zapešću. nije me štedila. ali, ženo, taj pauk mora umrijeti sunovratiti se unatraške zaplesti se u svoje mreže ne ti, ni bog, ni ja! u tramvaju plavuša tetovirala velikog pauka na zapešću

još od svoje dvanaeste sve mršavija i umorna na silasku me zamolila molim te, uzmi ga

snimci u dimu za Sinišu K. nikada nisam vidjela to njegovo glomazno vozilo. ni koturajući kruh crne gumene kore, ni pjegavog sina. možda nikada nisam vidjela ni njega. ostalo je samo nekoliko požutjelih snimaka nastalih kroz malene otvore u razgovoru. vide se: alkoholni benzin u u prošupljenom rezervoaru, kao zub klimava vrata kabine, urezani nadimci žena u limu i kolekcija umjetnih zubiju penkala samo za križaljke zaspala zvjer ženke pauka ispod vozačeva sjedala krhotine zelenoga stakla nad ledenim opušcima miris gume koja steže ekvator i stalno romsko slavlje kraj ceste kraj rijeke vozač ljudskim kostima hvata ribe blizanci se smiju kroz pištolje iz glava kao latice ispadaju zlatni zubi u prašinu drugo se ne vidi od sveopćeg dima

umjetni nokti dobit ću nobelov auto za izum! kakvu sam nam glatku cestu nacrtala i posula je svjetlucavim brašnom

ph oto : ro b e rt r av ni ć

129

za put u daleke gradove ali ti uporno zastaješ kraj guste šume tu u blizini svog djetinjstva kao da osjećaš da je i svaka domaća šuma uže značenje riječi unutra znam da zastaješ zbog tamnog zračenja grana kao da bacaš današnju sjenu Roberta Frosta na snježni seoski put i ja volim šumu koja guta slike i zvuke ali što će mi ovi pomno zalijepljeni nokti u šumama kašastim od mraka? ako uđem s tobom šumske će ptice snimiti kako se usred svog korijenja i mahovine moji nokti uporno naginju na krivu stranu svijeta grebu nespariva imena u kori drveća

ili kako nervozno otkidaju nevino lišće pada mi na pamet da sve na svijetu zaškripi pod izravnim pogledom boga pa i moja ženskasta želja skrivam se pod suncem i rastapam niz cestu kao plastična slika sveca putnika a ti zbilja stojiš i rasteš na svojoj strani šume i šuma je na tvojoj strani svijeta pitaj srne hostese što hoće njezini umjetni nokti? umjetni nokti hoće izgrepsti iz tvoga šumskog grla njezinu usku rimsku cestu

130

sunčanica

lijepi čovjek od dima

možda nikad ništa u sablasnoj povijesti ljepila nije bilo toliko priljepljeno a odijeljeno kao naš dvojni ljetni znoj na terasi restorana.

poznajem okrutno lijepog čovjeka koji ništa ne radi,

kozmička odijeljenost, čak i sunce pazi da tuče svakome od nas posebno u tjeme.

i on ima svoj okrutni hrv. dan. svoj dan popije kao crnu kavu, svoj dan popuši i čikove na rubu sudopera slaže kao male uzaludne cjepanice.

šutimo dok se sunce se počne isparavati u nama, ništa se u procesu ne vidi, samo naše dvije sjene nabodene na šiljke ograde liju svaka svoju vrstu žućkaste samoće. nešto kao dva pokvarena različita piva.

ujutro i uvečer šeta kao gradski redovnik sam po pustim tramvajskim stanicama i bijelim gorućim štapovima iz usta traži sebi dobru ženu. (zavitlana cigareta kao čarobni štapić i svjetionik.)

zveči samo narodni radio i narodni znoj konobara za rastanke kaplje na pod. bubnja kao krv. i uopće, ljeti se sve suvišno slijeva niz padine. i tišina iz naših noseva klizi niz noge plastičnih stolica. glupost sa stolicama. umiju li plastične stolice razgovarati o provedbi teorije rastanka? stolica razlaz i stolica elegantni protokoli. trebali smo znati da u ovakvim rašljastim ljubavnim priredbama ne možeš otvoriti usta bez dobrog prevoditelja. nemaš što za reći na materinjem jeziku, ni osinjem. ni na bilo kojem svemirskom dijalektu. prijevod šutnje bi otprilike bio: ja tebi voljeti ne više. ti sad daleko od meni srce. ne, ja ne slušati tebe. ljubav je teško. i konobar, recite kako se na hrvatskom kaže daj ne odlazi do mene, to je samo sunčanica.

samo mlačnom vatrom pali hladne cigarete. upravo turski guši centimetar po centimetar svijeta. ali svijet je na drugom, pa na trećem, pa na četv. svijetu.

dok hoda ulicama, prepoznat ćeš ga po fotorobotu, finim ranama koje nose jako lijepi ljudi. po sivkastim usnama poput namreškanoga paus papira ili ružičaste šumske ribe. visok je i crn kao elekt. stup, ali nema one odlučnosti koja crnu boju čini tamno crnom. nema vjernog prijatelja, ni pravog posla, ni svoga novca. ipak je smiren kao paun. čistokrvni paun na stočiću jada. dok te gleda u oči želi sličiti na mrtvo more i na riječ Bizant. tko zna koja je kletva upisana u njegove kosti? ako još ne znaš tko je, prepoznat ćeš ga već po načinu na koji visoko drži cigaretu. kao malu ženu. prinosi je ustima i uvlači je do njenog bola, raspadanja. izdiše polako, upire ti tanki prut dima u lice. možda će ti u prolazu nešto mazno reći i nehotice napraviti ružnu posjekotinu na uhu. a onda ući do pasa u nju. zaglaviti. godine prolaze, a dim se neumorno lijepi za dijelove tvoga tijela tijelo kao inje, upija neki eterični dio tvoga tijela. on se dječački smije tvojoj nemoći da odbiješ sve te sive mimoze mrtvog dima, da otrčiš svojoj toploj kući u zagrljaj sve do krova. zato je u

131

njegovoj kući tako duboko hladno ljetnim biljkama na prozorima. hlad, hladnoća, u proljeće tim dimom usađuje ženama u oči smrzli, čađavi krajolik. lijepi čovjek iz moga susjedstva ne radi ništa drugo osim hladnog sagorijevanja. spava, ništa ne sanja. svoj hrv. dan pije kao crnu kavu, svoj hrv. dan puši i čikove na rubu sudopera slaže kao male uzaludne cjepanice. skuhat će ti čak i stari čaj. sve što očekuje od tebe je zapravo ništa. samo njegov zadnji dim. posljednji dim baš u tvoje lice.

ime ruže kad me odjednom meko pogleda mladi čovjek kroz prozor svog imena kako hodam onako magnetiziranog rebra na minus pedeset stupnjeva (to je smrtničko ime propuhano staračkim vjetrom iz beča) odmah se nauljene puške za srce podižu kao pijani tornjevi iz mojih slomljenih ruku, gađaju i promašuju kuku imena. bude to udarac u pokislog majmuna u mom slabom mesu majmun zakašlje nije dosta! daj mi još jedno ime ruže da ga gulim do smrti

132

IZDANJA

TANJA RADOVIĆ___ MAGIJA TEKSTUALNIH RELACIJA Tihomir Mraović: Uljez u kući književnosti, Fraktura, Zagreb, 2010.

Posegnuti za zbirkom pripovjedaka T. Mraovića ne predstavlja samo izazov za književne kritičare i teoretičare koji mogu upotrijebiti bogat i raznolik instrumentarij analizirajući preciznu, sofisticiranu, začudnu kombinatoriku pripovjednih tehnika ovog literarnog mađioničara (Helena Sablić-Tomić), nego i izniman intelektualni i estetski užitak za čitatelja koji posjeduje sklonost rekonstruiranju zadanih povijesnih i literarnih svjetova. (H.S.T.) Taj estetski užitak nije samo nusprodukt promišljeno strukturirane proze u kojoj se isprepliću citati, aluzije i parafraze iz raznih umjetnosti, mitologije i drugih kulturoloških izvora, već i autorova ultimativna namjera, budući da i sam pripovjedač na više mjesta iskazuje tu težnju za čitalačkim užitkom (otkrivamo pravu dragocjenost za književne sladokusce; za taj neosporni užitak autorstvo nije neophodno; osim očekivanog užitka u čitanju vrlo dobre knjige…). Čitatelj koji se prepusti pripovjednom toku, bit će uvučen, usisan u

svjetove neobičnih, pomaknutih stvarnosti. Ni sam pripovjedač (u ja-formi) nije siguran u svijet oko sebe, primjećuje njegovo iskliznuće u prostore nadrealnosti ili paralelne stvarnosti. Taj svijet kao da se ljulja u svom ležištu, prijeti da će se raspasti, nestati, ne pruža nikakvu sigurnost ni oslonac, dokida neke važne osjetilne kvalitete kao što su smijeh ili zvuk, u njemu nastupa redukcija (priče Zaboravljeni smijeh i Tišina). I likovi koji napučuju te svjetove imaju tajanstveni i nesigurni identitet, nestaju u nedohvatljivim paralelnim stvarnostima. Pripovjedač poziva čitatelja u potragu, malu osobnu igru detekcije, podastirući mu indicije koje funkcioniraju na snovnoj, uvrnutoj logici. Završeci priča ostaju otvoreni, često s postavljenim pitanjem kojim se od čitatelja traži suučesništvo, pomoć ili odgovor na postavljenu enigmu. U priči Potraga za savršenom rečenicom lik oca je nestao - iz trodimenzionalnog svijeta on se na neshvatljiv način premjestio u dvodimenzional-

ni, knjiški. Njegov sin, na samom kraju priče obavještava čitatelje da kreće u samu priču, u potragu za ocem i preklinje da mu se pridružimo u potrazi (poslušajte me, molim vas… krenite i vi za mnom…). Važi i obratno - dvodimenzionalni lik pojavljuje se u trodimenzionalnom svijetu (filmski lik Barbarelle). Autoru nije nikakav problem metatekstualnim ekvilibriranjem povezati razine pripovijedanja i supostojanja na nekoliko nivoa stvarnosti. Priče daleko više slijede logiku kvantne teorije neodređenosti, nego zakonitosti klasičnog, uzročno-posljedičnog fizikalnog svijeta. Usprkos dokidanja nekih dimenzija stvarnosti i nestajanja likova, priče nemaju tjeskobnoapokaliptični ton, već obiluju finom ironijom i duhovitošću proizašlom iz metatekstualnih spojeva. Naprimjer, kad se ispostavi da je dio Krležinih rukopisa završio u Americi, a dio Hemingwayevih u NSK u Zagrebu kao tajanstvena i neshvatljiva zamjena, ne možemo ne uživati u duhovitosti takvih

133

izvedenica (Tajna Krležine ostavštine). Tajanstvenost i potraga su dvije osnovne konstante, spiritus movens svake priče, što govori i o afinitetu samog autora koji se profilirao, između ostalog, i kao pisac kriminalističkih romana. Vidljiv je i utjecaj stripa budući da je autor također i pisac scenarija za stripove. Široki interesi samog autora i potkovanost iz raznih područja umjetnosti i kulture vidljivi su u svakoj priči, a to ide tako daleko da autor naprimjer izgrađuje fiktivni identitet (opet tajanstvenog) slikara situirajući ga u kontekst povijesti umjetnosti tako suvereno da mu pripisuje pravi likovnoteoretski prosede - (…) tajanstveni umjetnik utemeljitelj modernizma, (…) vjerojatno ključna prijelazna figura u umjetničkom pokretu od impresionizma k apstraktnoj umjetnosti (I u snu prepoznah nju). U takvom pomaknutom svijetu i erotski susreti poprimaju fantastične i maštovite oblike. Mitološko biće snažnog životinjsko-ljudskog libida, polučovjek, kentaur, stvoren u današnjim uvjetima genetskom manipulacijom, zaljubljuje se i ostvaruje žestoku seksualnost s genetičarkom koja ga je stvorila (Kentaur); Adam, oživjela voštana figura koja predstavlja prvog čovjeka u Muzeju Madame Tussaud, doživi ljubavnu strast sa stvarnom ženom, čak začne i dijete s njom (Novi Adam). No, u svojoj konačnici te veze postaju neodržive zbog ljudskih predrasuda koje postoje čak i u fiktivnim svjetovima. Priča Viracocha virtuozan je primjer izvedbe postmodernih postupaka, mogla bi poslužiti studentima književnosti i kreativnog

pisanja kao izvrstan poligon za proučavanje "križanja" pripovjednih tehnika. Uza svu kombinatoriku raznih diskursa autor gradi preciznu, duboko promišljenu, dorađenu i nadasve elegantnu strukturu svojih priča. Autor kreira fantomski lik pod imenom Viracocha (ime je preuzeto od božanstva iz razdoblja prije Inka), osobu tajanstvenog porijekla i identiteta koja se pojavljuje u društvu najpoznatijih i najutjecajnih osoba našega doba. (T. Mraović se također bavi filmom, piše filmske scenarije pa se mogu zamijetiti neke dodirne točke lika Viracoche sa Zeligom W. Allena.) I ne samo to - snagom svoga jastva, svojih nevjerojatnih moći ima presudan utjecaj na te osobe i time neposredno utječe na njihovo stvaranje i djelovanje. Hiperbola ide tako daleko da se Viracochi pripisuju izuzetne moći i utjecaj na svjetskom planu, stvara se alternativna povijest čovječanstva unutar koje se Viracocha situira kao snažan pokretački dio. Poznatim osobama iz svijeta umjetnosti i javnim osobama pripisane su nove činjenice koje se pojavljuju uslijed suodnosa s Viracochom, a čiju "vjerodostojnost" potpisuje pripovjedač koji se legitimira kao novinar-istražitelj. Ulomci iz dnevnika, zapisa i pisama poznatih osoba, autentični diskursi inficirani su Viracochinim utjecajem i taj novi sloj pseudodokumentarnosti polučuje vrlo sofisticirani, humoristični, kumulirajući efekt. Intervjui, pisma i zapisi stvarnih osoba stavljeni su u istu ravan s konstruiranim likom Viracoche što njemu pridaje neodoljivu uvjerljivost, stvarnosnu dimenziju. Viracocha je poput ogledala u kojemu se drugi ogledaju. Greta Garbo

u njemu evocira svog tajanstvenog ljubavnika, Tesla u susretu s njim doživljava ideje kao bljesak munje, Kafka u njemu prepoznaje dvojnika itd. - pa sve do Allena Ginsberga koji će za njega reći: mislim da on povlači konce svega što se sada događa u svijetu. Ton kojim pripovjedač novinarski izvještava i prati tragove Viracochinog djelovanja, ima prizvuk suučesništva u svojevrsnoj teoriji zavjere. Naposljetku, lik toliko širi svoje emanacije na općem planu da se dokida kao ljudsko biće i pretvara u simbol, legendu, znak, brand, logo, simulakrum, privid zbilje, postaje kralj falsifikatora unutar falsificirane zbilje. Zbog cjelokupne strukture koja predstavlja pravu kombinatoriku narativnih modela, ova priča spada u najsloženije u ovoj zbirci. Autor pridaje izuzetnu važnost čitanju i knjizi kao takvoj te se tajanstvenim autorstvom bavi i u priči Kuća otvorenih prozora. Izmišljena knjiga nad knjigama služi svima kao nadahnuće i opće intelektualno vlasništvo iz kojega svi posuđuju - što također govori i o literarnom postupku samog autora koji crpi iz resursa cjelokupnog korpusa književnosti i umjetnosti te ih preoblikuje u vlastite, potpuno nove tvorevine (npr. rekreira postojeće književne likove poput Doriana Graya, glazbene - poput Ziggyja Stardusta, mitološke - poput Kentaura). Za taj neosporni užitak (misli se čitanja - op.a.) autorstvo nije presudno. U priči Misli u jantaru glavni lik ističe kako mu je poslužila memorija čovječanstva kao umjetnički stimulans, a to je zapravo pozicija samog autora. U priči Novi portret Doriana Graya autor

134

također podastire svoj literarni kredo - On (O.Wilde - op.a.) je želio upozoriti na to kako bismo se trebali odnositi prema umjetnosti (…) kao prema jednom snažnom magijskom činu, koji je u stanju preokrenuti stvarnost. Lik takozvanog pisca koji dolazi duboko vjeruje u moć pisane riječi (kao i sam autor), no traži neki trajniji materijal za pohranu sadržaja važnih za čovječanstvo pa vrlo poetski predlaže - jantar (Uljez u kući književnosti). (Pravi je odmor za dušu čuti za jantar kao medij pamćenja u ovoj tehnicističkoj eri digitalnih memorija.) Čitava zbirka ovih priča svojevrsna je posveta knjizi, književnosti i čitanju: Pazite na svoje knjige… Ponekad ih prelistajte, uživajte u njima što duže možete jer ako one i odole igrama vremena, to ne znači da tim igrama možemo odoljeti mi…(Penelopa

sutrašnjice). Tako je i prolog prije prologa, priča Šaptači drveću, u suvremenoj književnosti rijetki i jedinstveni primjer tople, emocionalne, nostalgične i dirljive posvete papirnatoj knjizi na pragu njenog (mogućeg) nestajanja: Čitanje knjiga drveću uistinu djeluje... provedena su istraživanja koja su pokazala sasvim drugačiju, odnosno lošiju kvalitetu papira proizvedenog od drveća kojima knjige nisu čitane. Svaki čitatelj će izvući iz ovih priča onoliko čitalačkog užitka koliko ima doticaja s činjenicama iz književne i kulturne povijesti, što znači da će neki od slojeva ovih priča neupućenom čitatelju ostati nedostupan. Moguće je i ponovo se vratiti tim pričama nakon što se potraže činjenice iz književne i kulturne povijesti pa s drugačijim spoznajama pristupiti gotovo neiscrpivim slojevima ovih priča. No, može ih

se čitati i na posve jednostavan način - kao začudne tvorevine fantastičnih svjetova u kojima, doduše, ne prepoznajemo neke likove ili ne znamo dovoljno o njima, no ono što svi oni, znani ili izmišljeni predstavljaju je univerzalno za svakog čovjeka, a to je prije svega ljepota i tajanstvenost ljudskoga bića koje se uvijek nalazi u potrazi za temeljnim činjenicama života - ljubavlju, prihvaćanjem, stvaranjem, za drugim čovjekom prije svega. Zbirka priča završava bilješkom o piscu koja se sastoji od jedne jedine konstatacije - Tihomir Mraović, uljez u kući stvarnosti - čime se pisac stavlja u istu ravan s likovima iz svojih priča. Autor se očito transponirao u fantomski, začudni svijet vlastitih rečenica, u potrazi za onom savršenom. Šarmantan, duhovit završetak, dosljedan u svojoj metalingvističkoj igri.

ph oto : ro b e rt r av ni Ä&#x2021;

135

Pretplatom na Časopis za knjigu omogućujete njegovo redovitO izlaženje Oni su se već pretplatili: DOMINOIVIĆ D.O.O. DUBROVAČKE KNJIŽNICE – KNJIŽNICA GRADA DUBROVNIKA GRADSKA KNJIŽNICA ĐAKOVO GRADSKA KNJIŽNICA IVAN GORAN KOVAČIĆ KARLOVAC GRADSKA KNJIŽNICA MARKA MARULIĆA SPLIT GRADSKA KNJIŽNICA METEL OŽEGOVIĆ VARAŽDIN GRADSKA KNJIŽNICA RIJEKA GRADSKA KNJIŽNICA VINKOVCI GRADSKA KNJŽNICA ZADAR KGZ – GRADSKA KNJIŽNICA KGZ – KNJIŽNICA ANTE KOVAČIĆA ZAPREŠIĆ KGZ – KNJIŽNICA AUGUSTA CESARCA KGZ – KNJIŽNICA BOGDANA OGRIZOVIĆA KGZ – KNJIŽNICA BOŽIDARA ADŽIJE KGZ – KNJIŽNICA MARIJA JURIĆ ZAGORKA KGZ – KNJIŽNICA MARINA DRŽIĆA KGZ – KNJIŽNICA NOVI ZAGREB KGZ – KNJIŽNICA SILVIJA STRAHIMIRA KRANJČEVIĆA KGZ – KNJIŽNICA TINA UJEVIĆA KGZ – KNJIŽNICA VLADIMIRA NAZORA KGZ -. KNJIŽNICA MEDVEŠČAK KNJIGA-TRGOVINA D.O.O. KNJIŽNICA ZAVODA ZA SLAVENSKU FILOLOGIJU FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU

ph oto : ro b e rt r av ni ć

LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA NARODNA KNJIŽNICA I ČITAONICA SISAK

zahvaljujemo!