Tema 3-4 / 2010 by Tomica Zobec

editorial

Čiji je mrak na svijetlim stazama?

olema količina vode ovih je dana pokušala sprati ljagu s ove tužne i zapuštene zemlje. Opet nije uspjelo, jer ništa ne uspijeva. Neki je šaljivdžija rekao da niti kriza ne može uspjeti, baš zbog tog ništa, i vjerojatno je bio u pravu, jer ono što nam se događa kriza je samo eufemistički: malko si tepamo, dok krpamo rupe, rupetine, rupčage... Problemčić je, nastavimo li lijepo započeto prolijevanje, što u toj priči još uvijek vjerujemo kako su za “naše sranje” krivi neki drugi, pokušavamo im nadjenuti imena i lica, pokušavamo ih nanizati na stupove srama, objesiti po trgovima, potrpati u Alcatraze: neće biti bolje, ali moramo se olakšati. Ako se ne možemo spasiti, možemo se barem iskaliti: neka visi Pedro! Jučer smo zaokruživali njegovo ime na glasačkom listiću, klicali mu na izbornim skupovima, pravdali milijune potrošene na “kampanje”, hvatali se za srca i ponosno uzdizali čela kad nam je jedan govorio da će Oni (njih 200) biti bogati, a Mi siromašni; kada su “maj-

ke Jugovića” tvrda srca sijale sinove po panonskom blatu i dinarskim vrletima, zato da bi Oni bili vojskovođe i grmjeli o “ostvarenjima povijesnih snova”, grmjeli tako da grmljavina zagluši kočije s blagom na putu u sigurnost pečalbe, u mrak švicarskih i inih sefova, jer rat je bio, zaboga!

Tih smo godina vjerovali da Mi možemo očuvati prostor u koji su se kleli Oni: kulturu, naime. I književnost, jer u njoj se, mislili smo, rađa i rascvjetava jezik, u koji su se oni također zaklinjali. Pravili su od njega grotesku, a mi smo, kao, pružali otpor. Sakatili su svaki sumnjivi prizvuk, vješali izdajničke riječi po razjapljenim tarabama javnih medija, tih ratnih prostitutki što mijenjale su mušterije u vlastitome mraku, pravdajući mrakom neprepoznavanje uniforme, zastave, znakovlja: u tom biznisu, naime, postoji samo cijena kao mjera svake vrijednosti. A Mi smo, kao, čuvali kulturu. Kleli se u tradiciju, modernost, provjerene vrijednosti i kontinuitet kriterija.

Da, kontinuitet kriterija! Oni su to vidjeli drukčije: tisućljetna kultura koja se pogubila negdje po povijesti, ali je njezin simbolički potencijal bio odličan amblem na amerikaniziranim mandurama soldata nove države, nadgrobnih generalčuga, onih paradnih “stupova društva” ponajprije, kojima nije trebao aktualitet kulture, njezini prinosi u realnom vremenu: trebala im je apstrakcija “tisućljetnosti”, jer obraćali su se onima kojima kultura ne znači, nego zvuči. Dvadeset, osamnaest, petnaest godina poslije mi se zgražavamo nad potpunim ukinućem kulture u medijima. Kao da se sve dogodilo baš sada, netom prije negoli smo podigli kapke i ugledali tužan prizor hrvatskih novina i hrvatskih televizija. Istina, možda su kapci bili spušteni svo to tužno i hirovito vrijeme, koje su skakavci temeljito oglodali, ali koji nas je vrag natjerao da ih otvaramo sada kada to više nikome, ama baš nikome ne može pomoći?

Branko Čegec

časopis za knjigu____ godina VII / 3-4 / 2010 ____

3/4 UREĐUJU____

Branko Čegec, Miroslav Mićanović, Vanda Mikšić, Tanja Radović, Ivana Sajko, Darija Žilić

Godišnja pretplata za inozemstvo____

GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK____

40 € / 60 $ na račun Centra za knjigu IBAN: HR1024840081105527308, S.W.I.F.T: R2BHHR2X ili na račun distributera MEANDARMEDIA IBAN: HR2524840081103030831, S.W.I.F.T: RZBHHR2X Raiffeisen banka

DESIGN____

(dostupno od siječnja 2011)

Branko Čegec Bestias

LAYOUT____

MEANDARMEDIA

Godišnja pretplata za PDF izdanje____

Za pojedince 80 kn

Za pravne osobe 120 kn Za inozemstvo 20 € / 30 $

NAKLADNIK____

Centar za knjigu, Zagreb, Nike Grškovića 39; e-mail: tema@czk. hr, czk@czk.hr tel: +385 1 481 3022 fax: +385 1 481 3323

TISAK__ __

Kikagraf Zagreb Printed in Croatia 2010

Cijena____

Pojedinačni broj 50 kn Dvobroj 70 kn

CJENIK OGLASNOG PROSTORA____ Zadnja stranica korica____ 6.000,00 kn Unutarnja stranica korica (1/1 u boji)____ 3.500,00 kn Unutarnje stranice (1/1 crno-bijela)____ 2.000,00 kn Unutarnje stranice (1/2 crno-bijela)____ 1.200,00 kn Unutarnje stranice (1/4 crno-bijela)____ 700,00 kn

Godišnja pretplata____

(6 brojeva/ 4 sveska)

Za pojedince 200 kn Za pravne osobe 240 kn Uplate na račun Centra za knjigu 2500009-1101065277 Hypo Alpe-Adria-Bank ili 2484008-1105527308 Raiffeisen banka s naznakom: Godišnja pretplata na časopis TEMA

Nakladnicima i knjižarama odobravamo 20% popusta na navedene cijene. Dizajn stranice oglasnog prostora naplaćujemo dodatnih 20%. Dizajn oglasa poslati najkasnije 15 dana prije izlaska časopisa. Godišnja pretplata na oglasni prostor časopisa omogućuje 30% popusta za uplate iznad 10.000 kn. Časopis izlazi uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Ureda za kulturu Grada Zagreba. ISSN 1334-6466

SADRŽAJ Branko Čegec: Čiji je mrak na svijetlim stazama? Ivana Simić Bodrožić: Povratak u nepovratno, razgovarao Miroslav Mićanović Alek Popov: Misija London, ulomci iz romana, s bugarskog prevela Ksenija Marković Giorgio Agamben: Parodija, s talijanskoga prevela Vanda Mikšić Zdravko Mustać: Atomic energy Tonči Valentić: Zašto je moderna mnogostruka?, razgovarala Darija Žilić ESTRADIZACIJA KULTURE - EUTANAZIJA KRITIKE Nadežda Čačinovič: Posrednici i procjenitelji ili o paradoksima kritičkoga diskursa Ingrid Šafranek: Kultura i razvoj Sibila Petlevski: Prilog ekologiji ideja Ante Armanini: Kratak uvod u gramatiku vizualnog Branko Čegec: Totalitarizam s ljudskim licem Esad Babačič: Terorist Vladimir Kopicl: Epohalni bluz nad panonskim morem (Fenyvesi Otto) Brankica Radić: Nismo djeca, zaboga! Armano Jeričević: Tigrovi i ostalo od čega sam živ, su-djelovao u prostoru Miroslav Mićanović 94_ATELIER FRITZ____ Jelena Galijašević: Crna kutija 97_(P)OGLED____ Miloš Đurđević: Imperativ emancipacije i ljubavna poezija (Sanja Sagasta) 100_ATELIER FRITZ____ Ljubo R. Weiss: Kako je Daniel Schwarz umalo postao otac 107_DARIJINI DIJALOZI____ Marina Šur Puhlovski: U plagijatu nema nikoga, razgovarala Darija Žilić Jelena Milinković: Kriza periodike loša je za književni život i književnost uopće, 115_ razgovarala Darija Žilić 119_PROSTOR I PISMO____ Christopher Merrill: Stvari skrivenog Boga - putovanje na Svetu goru, s engleskog preveo Miloš Đurđević Dragan Jurak: “Antikapitalistički” roman koji promiče kapitalističke vrijednosti, 130_IZDANJA____ (Stieg Larsson: Kule u zraku, Fraktura, Zaprešić 2010) 134_ Miranda Novak: Zločini koji su je formirali (Irena Delonga: Riječi kupuju zločine koje ćeš počiniti) 136_ Darija Žilić: Tranzicijski gubitnici (Željko Barišić: Pasje poslijepodne u Jurskom parku, Naklada Mlinarec i Plavić, Zagreb 2010) Tanja Radović: Povampirena intima 138_ (Willy Pasini: Ponovno otkrivanje intime, ICR, Rijeka, 2010) 1_EDITORIAL____ 4_INTERVJU____ 10_ATELIER FRITZ____ 15_(P)OGLED____ 22_ATELIER FRITZ____ 32_INTERVJU____ 41_TEMA_ ___ 42_ 44_ 49_ 56_ 63_ 68_ATELIER FRITZ____ 72_(P)OGLED____ 79_ATELIER FRITZ____ 86_INTERVJU____

Intervju

Ivana Simić Bodrožić___ Povratak u nepovratno razgovarao: Miroslav Mićanović

vana Simić Bodrožić rođena je 1982. godine u Vukovaru. Apsolventica je studija filozofije i kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za knjigu pjesama Prvi korak u tamu dobila je nagradu Goran za mlade pjesnike te nagradu Kvirin za najbolju pjesničku knjigu autora do 35 godina (obje 2005). Pjesme su joj objavljivane u domaćim i inozemnim književnim časopisima, izborima i antologijama.

Miroslav Mićanović: Hotel Zagorje je roman koji ne dolazi niotkuda: literarno – on je već započet knjigom pjesama Prvi korak u tamu; autobiografski, biografski – on se upire u neposredno životno iskustvo, ali i događaje koji imaju posebno značenje za ne mali broj ljudi, roman ima intenzivne povijesne, ideološke i praktične polemičko-političke konotacije. Misleći o svojim dvjema knjigama u čemu se sve ogleda tvoj interes:

literarno i autobiografski? Misliš li o događajima ili o pismu? Što očekuješ i kome si uputila prizore iz hotela (Zagorje), iz djetinjstva, čekaonica, pisama, očekivanja ve-likog Povratka? Plašiš li se da će ostati neodvojiva linija tvoje osobne priče i događaja u romanu? Ivana Simić Bodrožić: Sada kada gledam unatrag i prisjetim se prvih proznih zapisa, ne mogu reći da sam imala unaprijed domišljenu ideju o tome kakav točno roman želim napisati i kome ga uputiti. Hotel Zagorje je u meni vjerojatno sazrijevao dugo, još od prve knjige pjesama na koju se jednim svojim dijelom i nastavlja, ali trebalo je još dosta vremena, životnog i čitalačkog iskustva da osjetim kako negdje u sebi imam taj zamah koji će iznijeti čitavu priču, odnosno roman do kraja. Ispočetka sam bila zaokupljena fragmentima, ljudskim sudbinama u vremenu koje nas je sve izmje-

stilo i istraumatiziralo, i to je bilo prvo što sam počela zapisivati. Onda sam ubrzo shvatila da mi treba pripovjedač, nisam za njim tragala dugo, nekako se odmah nametnula djevojčica kroz čije oči mi je bilo lako i prirodno gledati, odnosno pripovijedati njezinim glasom, budući da sam u toj dobi ja proživjela devedesete. Ni meni samoj nije lako povući liniju između pripovjedačice i sebe, djevojčice, kojoj su se mnoge od tih stvari dogodile, ali dok sam pisala, ono za čime sam se cijelo vrijeme vodila bilo je pitanje: je li to dobra priča? Odnosno, da li to moje životno iskustvo koje negdje ugrađujem kao materijal u roman može funkcionirati u njegovim zakonitostima, i hoće li se u konačnici onaj tko čita upitati: i, što je bilo dalje? Ne bježim od toga da sam veliki dio biografskih podataka ugradila u priču, ali ipak sam pisala roman, od samoga početka.

I vana simi ć B odroži ć , photo : V ladimira S pindler

Miroslav Mićanović: Koliko te uopće zanima fenomen stradanja, izmještenosti, odrastanja izvan matičnog zavičajnog prostora? Hoću reći da se mi doživljavamo jedinstvenim po mnogočemu u ovom svijetu, ali se nerijetko uhvatimo da smo umreženi i sve ono neponovljivo u nama već je netko vidio, doživio, ljubio, izgubio, stradao! Netko je drugi i živio i pisao i stradao. Što ti donosiš sa svojim glasom, glasovima u romanu svojim čitateljima? Koje glasove čuješ, koje si prešutjela? Jesi li u romanu potrošila pripovjedački zamah, fabulu i unutarnju priču? Imaš li osjećaj da si rekla sve što je trebalo i sve što se moglo reći? Jesi li se odricala i čuvala ili je sve bilo u jednom dahu, u jednom koraku?

vala i savladavala tu vještinu, negdje na pola rukopisa, kad se tijek priče već formirao, znala sam otprilike što i kako želim ispričati do kraja.

Ivana Simić Bodrožić: Interes za te teme je sigurno proizašao iz životnih okolnosti i unutarnjeg proživljavanja, ali baš zbog te činjenice da postoje univerzalna ljudska osjećanja gubitka, izmještenosti, ljubavi, straha, možemo se međusobno razumjeti. S druge strane zbog neponovljivosti svake osobe, uvijek smo u stanju donijeti nešto novo. U mom slučaju, iako se o ratu i devedesetima već dosta pisalo, ono što je došlo kao novost sigurno je glas djeteta, ne samo pripovjedačice, nego cijele jedne generacije koju je rat formirao. Vjerujem da će tek sada i idućih godina neki od njih progovarati i o svom iskustvu.

Ono što je na mene sigurno silno utjecalo i poguralo me u tom smjeru da počnem razmišljati o svom romanu jest kolegij kod prof. Andree Zlatar na Odsjeku za komparativnu književnost; Tekst i identitet. Tamo sam se na izuzetan način susrela s piscima koji su progovarali o temi koja mene intrigira, neki od njih su Primo Levi, Imre Kertezs, Margarite Duras, Jorge Semprun, i mnogi drugi. Tada sam prvi put počela razmišljati o pisanju romana, čitanje je polako počelo otvarati to mjesto u meni koje je trebalo pronaći način da se oblikuje.

Potrošila sam jednu priču, ali nadam se ne i pripovjedački zamah, kako vrijeme odmiče tako sazrijevaju nova iskustva i to je ono što se ne može potrošiti. Voljela bih o tome ponovo znati progovoriti. Dok sam pisala roman, istovremeno sam i upozna-

Miroslav Mićanović: Tko su tvoji pisci, poetike... Postoji li tvoja (književna) generacija, naraštaj? Kako živiš i kako čitaš? Ivana Simić Bodrožić: Tu mi se uvijek teško odlučiti da nekoga posebno izdvojim, što sam starija i što više čitam, uviđam koliko je malo vremena i strahovito puno knjiga koje bih željela i trebala pročitati. Omiljeni pisci se smjenjuju sa životnim fazama, vjerojatno, ali najuzbudljivije mi je od svega otkrivati, čini se beskonačne svjetove pisaca, uvida, načina na koji su u stanju stvarati ih.

društvenosti ozbiljnosti, donosi znatniju pažnju medija, kritike i čitatelja? Radi li se o dva različita posla na istom mjestu? Različito o jednom? Ili jedno u različitom? San poezije (fragmentarnost, neuhvatljivost…) i društvenost romana (panorama, pripovjedač, likovi…) – postoji li za tebe uopće razlika i namjera s jednim ili s drugim? Ili je jednostavno u jednom trenutku život pripadao poeziji, a sada nečem drugom (romanu)? Ivana Simić Bodrožić: Meni se, s jedne strane, činilo kao da sam samo nastavila pisati. Nisam razmišljala o tome što će mi proza donijeti u vidu pažnje kritike ili takvu neku ozbiljnost. Napipala sam u sebi još dosta toga neizgovorenog, nisam imala potrebu ponavljati se u poeziji, i željela sam to ispričati na neki drugi način, raspisati se. Iako, proces nastajanja pjesme i romana posve je drugačiji. To vidiš tek kad se malo odmakneš, naslažeš dosta likova, epizoda, počneš brinuti o njihovim motivacijama, ritmu, izmjenama i podešenosti odlomaka…

Čitam najčešće prije spavanja i u vlaku, manje nego što bih željela (iako je najčešće tako) budući da trenutno intenzivno živim i majčinstvo, s dvoje male djece, koje ostavlja ograničen prostor za polagano okretanje stranica i vraćanje unatrag.

To zahtijeva, čini mi se, drugi tip vještine i razmišljanja, nego pisanje poezije. Daleko od toga da iza dovršene i domišljene pjesme ne stoji rad, ali roman je veća cjelina, čak i kada je kraći, zahtijeva drugi tip balansiranja s onime što želiš reći i stvoriti. Poezija opet pokriva, barem je takvo moje iskustvo, drugi registar. U jednoj snažnoj slici ili emociji koja te zaokuplja možeš se iscrpiti dokraja, ne misleći o sljedećoj pjesmi, dok roman zahtijeva konstantnu disciplinu jer u svakom trenutku moraš biti svjestan gdje te vodi sljedeća rečenica.

Miroslav Mićanović: Zašto si nakon knjige pjesama napisala roman? Pribavlja li on nužnu mjeru

Miroslav Mićanović: Prvi korak u tamu nagrađen je nagradom Goran za mlade pjesnike. Što ti je to

značilo, otvorilo neka druga vrata? Jesi li putovala (s kim i kako) i sudjelovala na predstavljanjima, festivalima? Što od toga pamtiš, vrijedi li doći pred druge i čitati ono što bi oni trebali čitati? Ivana Simić Bodrožić: Prije Goranove nagrade zapisivala sam stihove samo za sebe. Pisanje je bilo moj intimni prostor, naravno, pokušavala sam se i sama čitati tuđim očima, ali tek s takvim važnim priznanjem ono što radiš dobije na vrijednosti mimo one koju ima za tebe. Tada sam počela razmišljati o vlastitom pisanju, što je s jedne strane dobro, ali opet s druge zna i malo opteretiti, jer sjećam se kad je nastajala prva zbirka, to jest, tada je to bio samo

da shvatiš kako si ih dobio, uvukao u svoj svijet i kako korespondirate u slikama koje ti proizvodiš, a u njima pogađaju ono neko mjesto što ih tjera da slušaju. Tu uvijek postoji i rizik da okolnosti naprosto ne budu ugođene, da do toga ne dođe, ali smatram da vrijedi pokušati to dati pošteno od sebe, jer takva razmjena zna biti dragocjena. Miroslav Mićanović: Iznimna pažnja medija, kritike, omogućila je: pažnju čitatelja. Imaš li osjećaj da će oni koji se javljaju potaknuti pričom (Vukovar, rat, izbjeglištvo, odrastanje, priča o ocu…) čitati i knjigu? Možemo li reći čega je sve tvoj roman dokument i što sve nadrasta njegovu činjeničnost, istinu?

Kroz to kaotično razdoblje devedesetih, kroz život koji nam se tada odvijao na raznim adresama, život u prognaničkom smještaju koji smo dijelili sa stotinama drugih, vidjela sam toliko sudbina i čula nevjerojatnih životnih priča. Ideja o romanu rodila se baš iz te pomisli, šteta bi bilo da se sve to zaboravi. rukopis bez ideje o knjizi, pisala sam ju posve neopterećeno. Kasnije, pogotovo kad dobiješ potvrdu kritike, treba proći neko vrijeme da budeš ponovo u stanju zavući se u svoj vlastiti svijet i zatvoriti prozore i vrata svim onim čitateljima čije ti opaske i dojmovi prolaze kroz glavu, usuditi se ostati sam sa svijetom koji stvaraš. Do sada nisam putovala puno, ali ono što jesam ostalo mi je u lijepom sjećanju, iskustvo u kojem dolaziš u neposredan kontakt s publikom, razotkrivaš se na licu mjesta i čekaš onaj trenutak, nadaš se, kada će zavladati tišina i prestati meškoljenje,

Ivana Simić Bodrožić: O romanu se dosta pričalo u zadnje vrijeme, sve što se oko njega događalo nadišlo je moja očekivanja. Ono najljepše i najvažnije za mene što je iz toga proizašlo su pisma i mailovi koje sam dobila od čitatelja. Dio njih dolazi čak iz BiH i Srbije. Shvatila sam da je ta priča o svima nama kod nekih napravila male, ali važne pomake. Pisali su mi ljudi koji su zahvalili što sam ispričala njihovu priču, mladi moje generacije koji su mislili da nešto s njima nije u redu i da su sami u svom osjećaju, neki koji su iskreno progovorili o svom sramu

zbog ponašanja prema prognanicima, čitatelji iz Srbije koji su samo htjeli napisati pismo potpore i ispričati mi nešto o svojim sudbinama u sistemu u kojem su živjeli tada, čitatelji kojih se naprosto dojmila priča. Jedna srednjoškolka mi je rekla da je to prva knjiga o ratu koju njezina generacija može razumjeti. Imala sam osjećaj kao da je roman potaknuo val jedne dobre energije, empatije, katarze, i promišljanja o tom vremenu iz drugog ugla. Ne znam u kojoj mjeri je Hotel Zagorje dokument, trudila sam se vjerno zabilježiti ono čega se sama sjećam, i tu je dokument moje osobne povijesti, ali sudeći po reakcijama drugih, jednim dijelom je sigurno i dokument devedesetih, onako kako su se urezale u nekoga bez prethodnih stavova, životnog iskustva ili političkih tendencija. Naravno, uvijek ima onih kojima je tema intrigantna i znaju sve o tome i prije nego li pročitaju, tu je teško razgovarati. Miroslav Mićanović: Bojiš li se da ćeš kao autorica, spisateljica biti obilježena temom, bojiš li se toga uopćavanja koje unaprijed proizvodi očekivanje – ponavljanje, stereotipi uvlače se u nove paragrafe, nove tekstove… Jesi li već u novom poslu smišljanja i maštanja, što je na redu? Ivana Simić Bodrožić: Uvijek postoji ta potreba da te ljudi svrstavaju u određene ladice, neovisno o tome čime se baviš. Naravno, kad izađeš s prvom knjigom, pogotovo ako bude zapažena, ona te uvelike odredi. Nagovijesti tvoj stil, interese, pogled na svijet, temu. Zatim se čeka druga knjiga s još većom pažnjom da se može usporediti s prvom. Tema o kojoj sam progovorila u obje knjige,

trauma rata, progonstva, žrtve, poraća, gubitka, identiteta, za mene je vrlo važna, smatram da je opširna i da zadire u sve segmente i pojedinca i društva. Njoj se može prilaziti s mnogo strana i progovarati različitim glasovima i na različite načine. Sama tema može biti okvir i netko tu vidi ponavljanje, ali po mom mišljenju, ona je neiscrpna, kao uostalom i svaka druga tema. Sve se na kraju svodi na to kako se o nečemu piše. Razmišljam o novoj knjizi, ali budući da sam na samom početku ne bih još govorila o tome. Miroslav Mićanović: Glasovi drugih, glasovi žena, muškaraca, druge djece, glasovi onih kojih nema ili koji se vode kao nestali zapravo su u temelju knjige, njihova neprisutnost pravi je pokretač priče, pričanja. Je li netko od njih tvoj novi lik, novi glas? Je li ti teško oblikovati glas, lik izvan sebe? Koliko izmišljaš, koliko se držiš varljivosti pamćenja? Što si i koga si konzultirala u pripremi i pisanju romana? Je li pamćenje poezije drukčije od činjenica romana? Ivana Simić Bodrožić: Kroz to kaotično razdoblje devedesetih, kroz život koji nam se tada odvijao na raznim adresama, život u prognaničkom smještaju koji smo dijelili sa stotinama drugih, vidjela sam toliko sudbina i čula nevjerojatnih životnih priča. Ideja o romanu rodila se baš iz te pomisli, šteta bi bilo da se sve to zaboravi. Nisam imala neke posebne pripreme za pisanje, ali nekad sam rupe u pamćenju punila u razgovorima s mojom majkom koja je pamtila drugačije, ali njene priče su za mene bile vrijedan izvor ili inspiracija za neke dijelove romana.

Također, ona je sačuvala autentičnu dokumentaciju i prepisku s državnim institucijama što se ispostavilo kao dragocjeno, i čitanje tih dokumenata mi je bila neka vrst pripreme. Miroslav Mićanović: Dnevnik odrastanja, zapis o vlastitoj obiteljskoj tragediji, perspektiva koja dopušta začuđenost i pitanja, sentimentalnost i nedozrelost – nije sačuvala roman od onih koji pojedinačno vide i kao opće, nismo mi takvi – govore glasovi koji se odupiru poopćavanju. Nisi štedjela mnoge oko sebe, jesi li sebe sačuvala? Koji je prostor zbog pisanja i tebi ostao završen, neupotrebljiv, a što se otvorilo, što je sada moguće?

naglašavati da naši stavovi prema svijetu nisu istovjetni, ali uvijek ima onih kojima to iznova treba tumačiti. Sebe nisam čuvala od autentičnosti emocije i mislim da je to ono što čitatelji prepoznaju, i tako je uvijek, bez obzira na količinu fikcije koju ugradiš u djelo, to se naprosto osjeti, kad ti je namjera napisati poštenu knjigu. Jedan prostor u meni je svakako završen, ali on opet otvara novi koji na njemu izrasta. Miroslav Mićanović: Spašava li pisanje bilo koje dobro, treba li autoru terapija, što tebi sada treba? Odnosi li knjiga strah i donosi drukčiju vrstu borbe za prestiž? Što je tvoj književni i životni uspjeh?

Pisali su mi ljudi koji su zahvalili što sam ispričala njihovu priču, mladi moje generacije koji su mislili da nešto s njima nije u redu i da su sami u svom osjećaju, neki koji su iskreno progovorili o svom sramu zbog ponašanja prema prognanicima, čitatelji iz Srbije koji su samo htjeli napisati pismo potpore i ispričati mi nešto o svojim sudbinama u sistemu u kojem su živjeli tada, čitatelji kojih se naprosto dojmila priča. Ivana Simić Bodrožić: Mislim da je važno imati na umu upravo to očuđenje stvarnosti koje si dopušta perspektiva devetogodišnje pripovjedačice. Ona nije zatrpana slojevima obzira prema društvu, ljudima koje susreće, sustavu, pa čak ni rodbini i roditeljima. Oni koji izbjegavaju čitati promišljeno, nego u romanu traže sebe ili sebi slične, skloni su također poistovjetiti mene, autoricu i protagonisticu, djevojčicu. U ozbiljnom razgovoru o romanu ne moram

Ivana Simić Bodrožić: Autor nije instanca za sebe. Ako osoba doživi neku vrstu traume, onda je terapija potrebna oboma, ako je ta osoba i autor u isto vrijeme. Ona može biti različita, pisanje tada može biti posve osoban način liječenja, i tu isto ispunjava jednu zadaću. Nadala sam se da ću uspjeti otići korak dalje, i da moje pisanje neće biti “samo” liječenje vlastite traume, nego da ću kroz njega uspjeti ispričati priču koja će funkcionirati

Sebe nisam čuvala od autentičnosti emocije i mislim da je to ono što čitatelji prepoznaju, i tako je uvijek, bez obzira na količinu fikcije koju ugradiš u djelo, to se naprosto osjeti, kad ti je namjera napisati poštenu knjigu. Jedan prostor u meni je svakako završen, ali on opet otvara novi koji na njemu izrasta. na više razina. Željela sam da bude literarno relevantna i uspješna, i da cijelo vrijeme o tome vodim računa, da se tiče i drugih na jednoj univerzalnoj razini, da bude priča o ljudima, njihovoj snazi i slabosti, o odnosima, jednom vremenu koje je itekako važno za sve nas. Kroz pisanje sam se suočavala s nizom izazova, kako literarnih, recimo zanatskih, tako i osobnih, prevladavajući dakako i strah, jer kad zagrebeš duboko, ne znaš uvijek što ćeš tamo naći. Ali za mene je, čini se, to dobitna kombinacija, kada se autor ne štedi, u toj mjeri da piše o onome što ga se tiče i što ga pogađa, ali u

isto vrijeme bude svjestan načina na koji to radi. I kada se tu nađe prava mjera, to je onda za mene književni uspjeh. Mislim da sa životnim uspjehom stvari stoje slično. Pronalaženje mjere, odlaženje do ruba, ali i mogućnost da se otamo vratiš. Miroslav Mićanović: Rukopis si dala na čitanja prije objavljivanja: Jesu li bile dovoljne preporuke o njegovoj vrijednosti? Je li bilo ravnodušnosti ili sumnje u roman? Jesi li zadovoljna sa svojim izdavačem? Oprema knjige izgleda kao poruka, je li i tvoje pisanje tako opremljeno ili je tek pred čitateljem posao opremanja, interpretacije?

Ivana Simić Bodrožić: U fazi rukopisa roman je čitalo nekoliko mojih prijatelja i ljudi koji se na razne načine bave književnim poslom. Naravno da sam svako mišljenje iščekivala sa strepnjom, ali reakcije su uglavnom bile dosta pozitivne. Malo me je poljuljala činjenica kada sam shvatila da nisam ušla u uži izbor V.B.Z.-ove nagrade, ali nastavila sam dalje raditi na pronalaženju urednika, dotjerivanju rukopisa. U jednoj fazi prije samog izlaska knjige, kada ju već toliko puta pročitaš, nisi više siguran ni u što, valja li to uopće ili treba sve stopirati. Samo želiš vidjeti gotov rukopis i da već jednom izađe. Sa svojim urednikom D. Glamuzinom našla sam se u gotovo svemu tako da smo brzo oboje bili zadovoljni, a ja sam zadovoljna i dalje. Oprema knjige je nešto na što djelomično utječeš, a tako je valjda i sa sadržajem na drugoj razini. Ispišeš svoju priču, a dio interpretacije ostaje na čitatelju.

Atelier Fritz

alek popov___ misija london Ulomci iz romana

S BUGARSKOG PREVELA KSENIJA MARKOVIĆ Čak i kad postižemo divovske uspjehe u Svom poslu, nema nikakvog mjesta Samozadovoljstvu i nadmenosti. Skromnost pomaže čovjeku da napreduje, dok ga taština vuče nazad. To je istina koju uvijek moramo imati u vidu. Mao Ce Tung, Obraćanje delegatima Osme nacionalne konferencije Kineske komunističke partije (15. rujna 1956)

Ova priča je u potpunosti plod mašte. Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna.

osta Gibaničarov je sjedio u dvorištu iza kuće na Hide Park Gateu i brojao avione koji su prelijetali South Kensington. Bilo je meko proljetno jutro s promjenjivom naoblakom. U kutu dvorišta forzicija je jarko cvjetala. Kosta Gibaničarov je sjedio na stepenicama, bos, u trapericama i potkošulji. Do nogu mu je bila poluprazna boca Becsa, a među prstima mu je dogorijevala zaboravljena cigareta. Avioni su prelijetali približno svake dvije minute. Buka motora vukla se još dugo za njima, sve dok se neosjetno ne slije s bukom novih strojeva koji su pristizali. Izbrojao ih je više od dvadeset. Njihov zvuk podsjećao ga je na udaranje mora. Prozori kuće su zijevali širom otvoreni. Propuh je raznosio miris starih opušaka. Tanke zavjese bacakale su se poput volana pijane glumice. U blagovaonici na prvom katu još uvijek su se vidjeli tragovi sinoćnje pijanke.

Bližilo se jedanaest sati, ali Kosta nije žurio s raspremanjem. Imao je cijelo poslijepodne na raspolaganju. U međuvremenu preletjela su još tri aviona. Uporna zvonjava izbacila ga je iz blažene ravnoteže. Kosta si je prvo rekao da nema te sile koja bi ga natjerala da otvori. Poslije se smekšao shvativši da su slična raspoloženja pogrešna i štetna za njegovu biografiju. Ugurao je opušak u procijep između pločica i nevoljko ustao. Odšepesao je niz hodnik. Ogromno kristalno ogledalo neprijazno je odrazilo njegovu mršavu figuru, koju je požurio izbaciti izvan predjela pozlaćenoga rama. Uslijedili su novi, kratki i reski zvukovi zvona. - Evo, evo – promrmljao je Kosta i dodao u sebi – nabijem ti ga. Na pragu je stršao visok, mračan gospodin sa zelenkastim mantilom i koferom u ruci. Iza njegovih leđa jedan crni londonski taksi pravio je

složene manevre ne bi li se izvukao iz tijesne uličice. Nekoliko sekundi njih dvojica su se proučavala sumnjičavo. - Koga trebate? – upitao je Gibaničarov na bugarskom. Uvenulo lice gospodina je oživjelo kiselim osmijehom. - Ja sam novi veleposlanik – reče i zagleda se u njegove bose noge. – A tko ste vi? - Pa, ja ovaj... – zamuca Kosta – Ja sam kuhar. “Bivši kuhar !” - prožeo ga je bolni osjećaj.

A L ek popov

- Odlično – kimnuo je veleposlanik. – Mogu li ući?

Kosta se automatski povukao, osje-tivši neobjašnjivu hladnoću koja ga je zapahnula, nakon što je muškarac prošao kraj njega. Plaha nada da je sve to samo neslana šala koju su smislili bugarski emigranti, s kojima se naposljetku zbližio, počela je isparavati. Muškarac je spustio svoj kofer na pod, ogledao se oko sebe i gadljivo podignuo obrve. Kuhar je osjetio da bi trebao nešto reći, prije negoli on nešto izusti.

- Očekivali smo vas za dva dana – rekao je s laganim ukorom.

- Tak – tak – veselo je progugutao mali.

- Vidi se – zajedljivo je dometnuo veleposlanik, zavirivši u blagovaonicu.

- Dat ću ja tebi “tak – tak”! – zarežao je Gibaničarov, potiskujuću instinktivni poriv da ga zvekne po glavi.

- Da smo znali da dolazite danas... – započeo je kuhar. - Promijenio sam planove – ovaj ga je prekinuo. “Onda se ljuti sam na sebe, glupane” - pomislio je Kosta Gibaničarov. Nakon svih tih godina provedenih kraj trpeze glavešina kuhar je razvio osobit psihološki njuh. Odmah je nanjušio da njegov novi šef spada u opširnu i bogato razgranatu porodicu administrativnih kretena. Ali bilo je tu i nečeg drugog, nečeg što ga je činilo nepredvidivim i opasnim s onu stranu njegovog stakleno glupavog pogleda. Kosta Gibaničarov odjednom je postao svjestan da se ovaj tip namjerava tu useliti. Nešto više, ovo je sad bio njegov novi dom, a on – Gibaničarov, trebao bi mu služiti. To mu se učinilo beskrajno nepravednim. Mali sin Gibaničarova puzao je gore po stepenicama koje su vodile iz suterena, gdje je živjela kuhareva obitelj. Klinac je izmakao majčinoj pažnji što mu je bilo dovoljno da likuje. Brbljajući nešto svoje, dijete se uspravilo i bodro krenulo prema stoliću ispod ogledala. Na stoliću je mudrovao jedan krhki predmet, koji je već odavno iritirao njegove elementarne instinkte. Gibaničarov je trenirao razne sportove u mladosti, ali s vremenom je izgubio svoju nekadašnju okretnost. Klinac se čvrsto uhvatio za stolić i brzo ga povukao. Porculanska zdjelica, zavedena pod inventarnim brojem 73. razbila se o pod uz apokaliptičnu zvonjavu.

- Norke! – povikao je. Odgovor nije uslijedio. - Nooooorke! – ponovio je. – Dolazi odmah! - Nabijem ti ga u smrdljivo dupe! – javio se hrapavi glas. 2. Gradonačelnik općine Provadija energično je odvrnuo slavinu i za toplu i za hladnu vodu i pustio tuš da ga oblijeva od glave do pete. Voda je pljuštala na njegovo široko tatarsko lice, tukla je po njegovim moćnim rutavim grudima i veselo se slijevala poskakujući po divovskoj škembi. Gradonačelnik općine Provadija osjećao se veličanstveno usprkos tankoj mreni jutrošnjega mamurluka koja je još uvijek obavijala njegov mozak. Preplavila ga je svijest o ispunjenoj misiji. Posjetio je ovaj tajanstveni i daleki otok koji je nekad vladao polovicom svijeta. Razgledao je dvorce i trgovine. Upoznao je stanje nacije. Došao je do određenih zaključaka i mogao je hrabro reći da već ima predstavu o stanju reforme u ovoj razvijenoj zapadnoj zemlji. Bio je zadovoljan da nije izgubio razum pred blještavilom Oxford Streeta. Ali bio je još zadovoljniji da danas kreće u svoju rodnu Provadiju – grad slavne prošlosti i plodne zemlje. - Ola-la – dreknuo je iz dubine grla. – La-la-laa-aa!

Voda je šikljala sa svih strana poput vodopada i stvarala je kod gradonačelnika osjećaj spokoja i duševne ispunjenosti. Postupno mu se i talog u glavi razrjeđivao i dobivao kristalnu jasnoću. - Lalaa-lala-lala-lalaa! – nastavio je intenzivno pjevušiti sapunajući svoju kratku kosu. Nije primijetio, niti je mogao primijetiti tanki mokri jezičak koji je skliznuo pod vrata kupaonice i polako počeo kvasiti tepih. Veleposlanik je uzeo svoj kofer i zaputio se prema drugom katu, ne progovorivši ni riječi. Sudeći po njegovu zelenkastom licu, Kosta Gibaničarov je zaključio da se magija ljubavi na prvi pogled nije dogodila. Perspektive su izgledale još mračnije. Stigavši do sredine stepenica, zastao je i osluhnuo. - Tamo ima nekoga – rekao je veleposlanik, pokazujući prstom prema gore. - A, gospodin gradonačelnik općine... – odvratio je kuhar; po njegovu tonu moglo se zaključiti i da se radi o kućnom ljubimcu koji živi u rezidenciji od pamtivijeka. Mali klinac mu se izvijao iz ruku nevjerojatnom snagom, derao se i grizao ga. Stisnuo ga je još čvršće i tiho procijedio: - Govance jedno smrdljivo, na mamu si se uvrgnuo! - Gradonačelnik općine?! – uznemireno reče veleposlanik. - Gradonačelnik općine Provadije – konkretizirao je kuhar s određenom simpatijom.

- I kako je dospio ovdje... taj čovjek iz Provadije? – zapitkivao je s gnušanjem. - Smjestili su ga – rekao je . – Nije bilo mjesta u hotelu. Danas odlazi. Veleposlanik ništa nije rekao. Uperio je pogled u putić koji se zlokobno namakao, kao da se nalazio na brodu Titanic. Nad njegovom glavom se začulo šljapkanje i psovanje. Gradonačelnik Provadije stvorio se na gornjem katu, nehajno zaogrnut uskim ručnikom, ispod kojega su stršali njegovi herkuleski atributi. - Gledaj ti glupih Engleza! – razvikao se. – Nisu se sjetili jednu rupu u kupaonici probušiti! Jednu jednostavnu rupu! Što bi ih to koštalo? Rupu! Odvod! Napravio je prstima krug i provirio kroz nju, kako bi demonstrirao očitost ovog glupog propusta. U njegovo vidno polje odjednom je upao mračni gospodin koji je s bolesnim izrazom lica proučavao mokri puteljak. - Dobar dan – reče gradonačelnik i prostrijeli veleposlanika pogledom. – Novi gost, ha? - Ovo je novi veleposlanik – odgovorio je kuhar bez suvišnog entuzijazma. - Ah, tako! – gromko je dreknuo gradonačelnik općine Provadije. – Čestitam! Gospodin se vidno zaprepastio. - Vrlo mi je drago upoznati se s vama! – uzviknula je velika mukarčina tatarskoga lica. - Oprostite mi na izgledu. Lijepo da smo se sreli. Nažalost, ja danas odlazim, inače bih vam puno više ispričao o tim

licemjerima. Htio bih da zapamtite samo jednu stvar. Nema demokracije u Engleskoj. Ovo nije prava demokracija. Na licu veleposlanika ispisala se neskrivena panika. - Nemam vam više što objašnjavati – oštro će gradonačelnik. - Uvjerit ćete se i sami. I nemojte im zaboraviti napomenuti za kupaonicu! Već na prvom službenom sastanku. Tepih su stavili, a odvod zaboravili! Još pri prvome službenom susretu! I za zahod! Stari Bugari su izmislili vodeni zahod, jeste li to znali? Nisam ni ja to znao, ali nedavno su kod mene bili nekakvi arheolozi da me izvijeste o tome. Otkrili su ga pri iskapanju. Čitavih 600 godina prije Europljana! U gradu Provadiji! Zadovoljan efektom koji su njegove riječi očito proizvele kod važnoga gospodina, gradonačelnik Provadije nagnuo se preko ograde i doviknuo Gibaničarovu: - Bratko, je li ostalo još one ukusne hladnetine? - Ostalo je – rekao je kuhar. – Da ih ugrijem? - Hoćete li probati malo hladnetine uz jedno hladno pivo? To je dobro za doručak – gradonačelnik općine ljubazno se obratio veleposlaniku. - Sumnjam – hladno je odmahnuo glavom. Kutić usana mu je zlobno zatreperio. – Prošetat ću malo. Nemojte me čekati za večeru. Očistite ovaj svinjac! – bile su njegove posljednje riječi upućene Gibaničarovu. Naglo se okrenuo i potrčao prema izlazu, ostavivši kofer na stepenicama. Prije nego je prešao prag, veleposlanik se ukočio u hodniku i piskutavo povikao:

photo : aleksandra orli ć

– Što se događa s ovim momkom?... – podignuo je ramena gradonačelnik općine Provadija.

klizili roleri poput bića iz neke daleke utopije. Varadin Dimitrov se zaputio prema najbližem semaforu. Oslonjena na metalni stup čekala je i jedna starija Engleskinja. Ne pogledavši je, procijedio je kroz zube:

– 74!

Varadin Dimitrov napustio je rezidenciju pod utjecajem isparavajućeg koktela raznoraznih osjećaja – gnjeva, uzbuđenja, prezira, srama... Poluošamućen, prešao je rastojanje od 200 koraka koji su ga dijelili od oživljene High Kensington ulice i smrznuo se pred automobilima i autobusima koji su se kretali u oba smjera. S druge strane, u Kensington Gardensu, trava se mekano zelenila. Po alejama su bešumno

Žena je dobacila izbezumljen pogled i brzo odglumila nezainteresiranost, točno slijedeći uputstva razvikanog džepnog priručnika How to shun upsetting acquaintances1. U tom se trenutku upalilo zeleno. Promet se zaustavio i Varadin Dimitrov je presjekao ulicu širokim, sporim koracima poput šestara. Starica je krenula za njim na pristojnoj distanci.

– 93!

Kako izbjeći neugodna poznanstva

Po parku su trčali psi i mala djeca. Dan je bio suh, po travi su se rasuli ljudi iz različitih krajeva svijeta; neki od njih su već navaljivali na svoj podnevni sendvič. Varadin Dimitrov krenuo je glavnom alejom, pokraj Kensington Palacea – doma pokojne Diane Spencer. Na ogradi su tu i tamo bili zakačeni buketi cvijeća ili su se vijorile karte s porukama, koje su ostavljali neumorni Princezini obožavatelji. Ravnodušno je prošao kraj tih znakova narodne ljubavi i nakratko se zaustavio ispred spomenika kraljici Viktoriji. Poražavajuće ga je podsjećala na jednu njegovu rođaku zbog koje je u mladosti popio dosta batina. Potom je skrenuo prema Okruglome jezeru

i krenuo obalom prekrivenom ptičjim izmetom. Našao je slobodnu klupu i sjeo. Jedna guska koja je pasla u blizini protegla je šiju prema njegovim nogama i glasno gaknula. – 55 – reče. Varadin Dimitrov se zadržao na klupi skoro pola sata, bez konkretnih misli u glavi, zagledan u glatku površinu jezera iznad koje je lebdjelo bijelo paperje. Guske i patke postupno su izgubile zanimanje za njega. Tada je najneočekivanije prošapnuo: – Jedan. I nasmiješio se s olakšanjem. “Brojevna terapija” doktora Pepolena usitinu je davala zadivljujuće rezultate. Varadin Dimitrov je kao čovjek neprestano izložen nervnim stresovima mogao to ocijeniti. Sistem doktora Pepolena zasnivao se na nekoliko jednostavnih principa. Tvrdio je da se ljudske emocije (kao i zemljotresi) mogu odrediti na skali od 1 do 100, ovisno o njihovu intenzitetu. Registracija emocija – učio je Pepolen – korak je prema njihovu svladavanju. Provodio je

specijaliziranu radionicu s nestabilnim osobama koje se lako uzbuđuju, obučavajući ih da mjere stupanj svojih emocija. Rad se sastojao u sljedećem: čim osjeti da gubi kontrolu nad svojim živcima, pacijent mora ispaliti prvi broj koji mu padne na pamet od 1 do 100. Nakon izvjesna vremena, pacijent mora prozvati sljedeći proizvoljni broj, pod uvjetom da bude manji od prethodnog. Sljedeći put broj postaje još manji. I tako dalje, dok se ne stigne do broja “jedan”. U tom trenutku, prema doktoru Pepolenu, emocija je u potpunosti svladana, zatvorena i neutralizirana, a osoba uspijeva povratiti svoju psihičku uravnoteženost. Varadin Dimitrov imao je sreću sresti doktora Pepolena za vrijeme mandata u jednoj skandinavskoj zemlji. Pod pritiskom zabrinutih bliskih ljudi upisao se na čuvenu radionicu i već je tri godine prakticirao metodu brojevne terapije. “Djeluje” je bilo sve što je mogao reći. Dokaz je bio to da se sad nalazio ovdje, a nije se, takoreći, pržio u konzularnom odjelu veleposlanstva u Lusaki. Zdravi živci za ka-

rijeru su isto što i uže za alpinista. Ako uže ne izdrži, polijećeš dolje, a šerpe skupljaju metlicom tvoje ostatke. Bio je svjedokom mnogih sličnih slučajeva. Nije imao namjeru postati jedan od njih. Imao je samo jedan put – onaj prema gore. Sada, kada je mutna rječica emocija koje su ga spopale iscurila, u duši mu je iskrila samo čista radost poput planinskog potoka. Postigao je svoj cilj. Trenutak iznenađenja. Među uobičajenu svjetinu koja je nastanjivala veleposlanstva po cijelom svijetu bio je bačen nemir. S neopisivim zadovoljstvom zamišljao je grozničavo poslovanje u veleposlanstvu. Histerična telefonska zivkanja. Paniku u veleposlanstvu. Sigurno ga očekuju da se pojavi tamo svakog trenutka. Otkazivali su već ugovorene sastanke. Čistili su svoje radne stolove. Svima je pobrkao planove. - Dopustite da se obratim – zakikotao se, - prva etapa operacije “Dolazak šefa” završena je uspješno. (ulomak iz istoimenog romana koji uskoro izlazi u nakladi Meandarmedia)

(P)oGLED

GIORGIO AGAMBEN___ PARODIJA

S TALIJANSKOG PREVELA VANDA MIKŠIĆ

Ako je fikcija bit književnosti, parodija se takoreći drži na samome književnom pragu, tvrdoglavo se smještajući između stvarnosti i fikcije, između riječi i stvari.

Ulazak ove definicije iz retoričkih priručnika u književni tekst nije slučajan, tim više što se pojam ponovo pojavljuje pred kraj romana, u

epizodi koja sadrži konačnu objavu koja će dovesti do odvajanja od oca, otoka i djetinjstva. Ta objava glasi: “Tvoj je otac Parodija!” Prisjećajući se definicije iz rječnika, Arturo ovaj put uzalud u mršavu i gracilnu očevu liku traži komične ili groteskne aspekte koji bi opravdali taj epitet. Osim što malo zatim saznaje da je njegov otac zaljubljen u muškarca koji ga je uvrijedio. Ime književnoga žanra ovdje je šifra inverzije koja se ne odnosi na transpoziciju ozbiljnog u komično, nego na predmet žudnje. Jednako tako bi se moglo reći i da je homoseksualnost toga lika šifra njegova bivanja simbolom književnoga žanra u koji je pripovjedač (koji je, dakako, i glas autorice) zaljubljen. Posebnom alegorij-

Arturovu otoku Elsa Morante skrila je razmišljanje o parodiji koje najvjerojatnije sadrži i ključnu uputu o njezinoj vlastitoj poetici. Pojam “Parodija” (s velikim početnim slovom) iznenada se u knjizi pojavljuje kao po svemu sudeći uvredljiv epitet za možda središnji lik romana, Wilhelma Geracea, Arturova idola i oca, a ujedno i pripovjedača. Kad prvi put čuje tu riječ (štoviše, kad je prevede s tajnog jezika zvižduka koji je, prema njegovu vjerovanju, jedino on dijelio s ocem), Arturo baš i ne razumije njezino značenje, pa je ponavlja u sebi kako je ne bi zaboravio. Vrativši se kući otvara rječnik i pronalazi sljedeće objašnjenje: “Oponašanje drugoga, pri čemu ono što je u te osobe ozbiljno postaje smiješno, komično ili groteskno”.

skom intencijom, kakvu nije teško pronaći u srednjovjekovnim tekstovima, ali je gotovo jedinstvena u modernome romanu, Elsa Morante jedan je književni žanr – parodiju – pretvorila u protagonista svoje knjige. Arturov otok je, gledajući iz te perspektive, priča o očajničkoj, dječjoj ljubavi autorice prema književnome predmetu koji se isprva čini krajnje ozbiljnim i gotovo legendarnim, ali se na kraju pokazuje dostupnim jedino kroz formu parodije. Definicija parodije u rječniku koji konzultira Arturo relativno je moderna. Ona proizlazi iz retoričke tradicije koja se krajem 16. stoljeća egzemplarno kristalizira kod Scaligera koji parodiji posvećuje cijelo poglavlje svoje Poetike. Definicija

giorgio agamben

koju ondje možemo pročitati uzor je na koji se stoljećima pozivaju rasprave na tu temu: “Kao što Satira potječe od Tragedije, a Mim od Komedije, tako i Parodija potječe od Rapsodije. Naime, kada bi rapsodi prekinuli recitaciju, na scenu bi stupili oni što, iz ljubavi prema igri, ali i zato da okrijepe slušateljstvo, izvrću sve što je prethodilo... Stoga su te pjesme nazivali paroidus, jer su se u ozbiljnu temu umetale smiješne stvari. Parodija je, dakle, izvrnuta Rapsodija koja izmjenom riječi transponira smisao u područje smiješnog. Bila je nešto poput Epireme i Parabaze...”.

Scaliger je bio među najoštroumnijim ljudima svojega doba i njegova definicija sadrži elemente – primjerice, referiranje na recitaciju homerskih pjesnika (rapsodija) i na komičnu parabazu – kojima ćemo se još vratiti. Zadržavaju se, dakle, dva kanonska obilježja parodije: ovisnost o postojećem modelu koji se iz ozbiljnog pretvara u komični, te zadržavanje formalnih elemenata u koje se umeću novi, neprikladni sadržaji. Otuda je malen korak do definicija iz modernih priručnika, iz kakvoga potječe i ona koja toliko muči Artura. Srednjovjekovne parodije kao što su missae potatorum

i Coena Cypriani, koje u misnu liturgiju ili u bliblijski tekst unose prostačke sadržaje, u tom su smislu savršen primjer parodije. Klasični je svijet, međutim, poznavao i još jedno – starije – značenje izraza parodija, koje ga vezuje za područje glazbene tehnike. Ono označava razdvajanje pjesme i riječi, melosa i logosa. U grčkoj je glazbi, naime, melodija izvorno trebala odgovarati ritmu izgovorene riječi. Kada se, prilikom recitiranja homerskih pjesama, ta tradicionalna veza razbije, a rapsodi počnu uvoditi melodije koje se percipiraju kao neskladne, kaže se da pjevaju para ten oden, protiv pjesme (ili pokraj pjesme). Aristotel nas obavještava da je u tom smislu parodiju prvi u rapsodiju unio Hegemon Tašanin. O njegovu načinu recitiranja znamo da je u Atenjana izazivao salve smijeha. O pjevaču i sviraču citre Oinopasu saznajemo da je parodiju uveo u lirsko pjesništvo, odvajajući i ondje glazbu od riječi. Do potpuna rascjepa između pjesme i jezika dolazi kod Kalije koji sklada pjesmu u kojoj riječi ustupaju mjesto sricanju abecede (beta alfa, beta eta itd.). U svakom slučaju, prema ovom najstarijem poimanju, parodija označava raspad “prirodne veze” između glazbe i jezika, odvajanje pjesme od riječi. Ili obrnuto, riječi od pjesme. I doista, upravo to parodijsko labavljenje tradicionalnih veza između glazbe i logosa omogućilo je da se s Gorgijom rodi i umjetnička proza. Pucanje spone oslobađa parà, prostor pokraj, u koji se smješta proza. No to znači da književna proza u sebi nosi oznaku odvajanja od pjesme. “Ne-

jasna pjesma”, koja se po Ciceronovu mišljenju osjeća u proznome diskurzu (est autem etiam in dicendo quidam cantus obscurior), u tom je smislu jadikovka zbog izgubljene glazbe, zbog izostanka prirodnog mjesta pjesme. Zacijelo nije novost činjenica da je parodija stilistički ključ svijeta Else Morante. U tom se kontekstu govorilo o “ozbiljnoj parodiji”. Koncept “ozbiljne parodije” je, dakako, proturječan, ne zato što parodija ne bi bila ozbiljna (naprotiv, ponekad je krajnje ozbiljna), nego zato što ona ne može pretendirati na poistovjećivanje s parodiranim djelom, ne može zanijekati da je nužno pokraj pjesme (parà-oiden) i da nema vlastitoga mjesta. Ozbiljni, međutim, mogu biti razlozi koji su parodista nagnali da odbaci izravno prikazivanje svojega predmeta. Za Elsu Morante oni su očiti koliko i supstancijalni: predmet koji bi trebala opisati – nevin život, život izvan povijesti – posve je neispripovjediv. Objašnjenje što ga Elsa u jednom odlomku daje još 1950. godine, preuzimajući ga iz judeokršćanskoga mita, za njezinu je poetiku definitivno: čovjek je prognan iz raja, izgubio je svoje mjesto i izbačen je, zajedno sa životinjama, u povijest koja mu ne pripada. U tom je smislu sam predmet naracije “parodičan”, odnosno izmješten, pa ga pisac može tek ponavljati i oponašati njegovu intimnu parodiju. A budući da nastoji evocirati ono neispripovjedivo, nužno mora posezati za infantilnim sredstvima i “romanesknim manama”, kao što sugerira sama autorica na kraju knjige, u jednom od rijetkih trenutaka kada Arturu

krade riječ. Elsa je, drugim riječima, prisiljena računati na lukavost čitatelja koji mogu nadomjestiti nepodnošljivo stereotipni i parodični karakter brojnih njezinih likova, poput Useppea ili samog Artura, koji kao da su izašli iz neke dječje slikovnice, na pola puta između Srca i Otoka s blagom, na pola puta između bajke i misterija. Da se u književnosti život može prikazati samo u obliku misterija, za Elsu je unaprijed prihvaćeni teorem (“Tako je znači život ostao misterij”, ustvrđuje Arturo prije posljednjeg rastanka). Znamo da su u poganskim misterijima posvećeni prisustvovali teatralnim akcijama u kojima su se pojavljivale i igračke: zvrkovi, češeri,

parodije, koje su toliko lišene bilo kakve profanacijske intencije da ih je sačuvala pobožna redovnička ruka. Pred misterijem umjetničko stvaralaštvo nužno mora prerasti u karikaturu, u smislu u kojem je Nietzsche, na lucidnom pragu ludila, pisao Burckhardtu: “Ja sam Bog, stvorio sam tu karikaturu; radije bih bio profesor u Baselu nego Bog, ali ne mogu toliko pretjerivati s egoizmom.” Zbog svojevrsne čestitosti umjetnik, koji osjeća da ne može s egoizmom pretjerati do želje za prikazivanjem neispripovjedivog, preuzima parodiju kao sam oblik misterija. Parodiju kao oblik misterija institucionalizira možda najekstremniji među srednjovjekovnim parodij-

do grla. / Donde kloakom stigoh plivajući, / al´ kroz drugu rupu ne mogoh izaći.”1 O tom plemenitašu, kojega je Audigier dostojni nasljednik, saznajemo da “kad bi se u kapu svoju posrao, / prste bi u drek močio, pa sisao”2. Međutim, prava parodijska srž spjeva nalazi se u prikazu svečanosti viteškog imenovanja koja se odvija na buništu, a posebno u stalnim bitkama sa zagonetnom staricom Grinberge, koje redom završavaju u nekoj vrsti podrugljivog skatološkog sakramenta, koji Audigier podnosi kao “pravi plemić”: Grinberge a decouvert et cul et con Et sor le vis li ert a estupon; Du cul li chiet la merde a grant foison.

Koncept “ozbiljne parodije” je, dakako, proturječan, ne zato što parodija ne bi bila ozbiljna (naprotiv, ponekad je krajnje ozbiljna), nego zato što ona ne može pretendirati na poistovjećivanje s parodiranim djelom, ne može zanijekati da je nužno pokraj pjesme (paràoiden) i da nema vlastitoga mjesta.

Quans Audigier se siet sor un fumier envers, Et Grinberge sor lui qui li froie les ners. ii. foiz li fist baisier son cul ainz qu´il fust ters... (410-415) [Grinberge otkrila dupe i picu a onda mu čučnula prema licu: govno joj obilno klizi niz guzicu. Na buništu izvaljen grof Audigier, Grinberge na njemu, živac mu diže.

ogledalca (puerilia ludicra, kako ih naziva jedan zlobni izvjestitelj). Valjalo bi razmisliti o infantilnim aspektima svakog misterija, o dubokoj solidarnosti koja ga vezuje za parodiju. Iz misterija može proizaći samo parodija: svaki drukčiji pokušaj njegova evociranja upada u zamku neukusa i emfaze. U tom je smislu parodična izvedba modernog misterija par excellence – misna liturgija. O tome svjedoče brojne srednjovjekovne crkvene

skim protutekstovima, koji misterijsku auru što se nalazi u središtu viteške intencije izvrće u najrazulareniju skatologiju. Riječ je o Audigieru, neveliku spjevu koji je krajem 12. stoljeća napisan na starofrancuskom, a sačuvan je u samo jednom rukopisu. Genealogija i cijeli život antijunaka od samoga se početka neprijeporno upisuju u kontekst kloake. Njegov otac, Turgibus, gospodar je Guzije, “... to zemlja je vrla, u njoj / ljudi žive u govnima

Dvaput ga sili da dupe joj liže.] “Ses peres tint Cocuce un païs mou, / Où les gens sont en merde jusques au cou : / Par un ruissel de foire mén ving à nou, / Onques nén poi issir par autre trou.”, stihovi 3-6, De Audigier, rukopis br. 1830 iz Saint-Germaina, u: Barbazan, Etienne (ur.): Fabliaux et contes des poètes françois des XI, XII, XIII, XIV, et XVe siècles, tirés des meilleurs auteurs, sv. 4, L’Imprimerie de Crapelet, Pariz, 1808, str. 217 (op. prev.). 2 “Et quant il a chié plaine sáumuce, / Ses doiz boute en la merde, puis si les suce”, stihovi 12-13, ibid. (op. prev.). 1

photo : bch

Ovdje nije toliko riječ, kao što je netko sugerirao, o regresiji u maternicu ili inicijacijskoj kušnji, o čemu se u folkloru susreću i raniji slučajevi, koliko o odvažnoj inverziji samog uloga viteškoga traganja, tzv. quête, te općenito predmeta dvorske ljubavi koji iz prestižne sfere svetosti naglo pada u profanu sferu buništa. Drugim riječima, možda na ovaj način nepoznati autor spjeva samo sirovo iznosi parodijsku intenciju koja je već prisutna u viteškoj književnosti i ljubavnoj poeziji: stapanje i trajno brisanje granice koja sakralno dijeli od profanog, ljubavno od spolnog, uzvišeno od niskog. Poetična posveta na početku Arturova otoka uspostavlja korespondenciju između “rajskog otočića” koji je poprište romana (djetinjstvo?) i limba. Ta korespondencija, međutim, ima i gorki dodatak,

koji glasi: izvan limba nema Elizeja. Gorki, jer implicira da sreća može postojati jedino u parodijskom obliku (kao limb, ne kao Elizej – eto još jedne zamjene mjesta). Iščitavanje teoloških rasprava o limbu, naime, bez tračka sumnje pokazuje da oci “prvi krug” poimaju kao parodiju i raja i pakla, i blaženstva i prokletstva. Raja utoliko što ondje borave stvorenja – djeca umrla prije krštenja ili ispravni pogani koji nisu mogli biti kršteni – koja su nevina baš kao i blaženici, ali ipak u sebi nose izvornu mrlju. Element koji se parodira s više ironije ipak je pakao. Prema teolozima, oni koji borave u limbu ne mogu poput prokletih biti kažnjeni mukama, nego isključivo lišavanjem, odnosno trajnom nemogućnošću bogoviđenja. Ta nemogućnost, koja je ujedno i prva paklena kazna, njima, međutim, za

razliku od prokletnika, ne zadaje bol. Budući da posjeduju jedino prirodnu svijest, ali ne i natprirodnu, koja proizlazi iz krštenja, odsustvo vrhovnoga dobra ne izaziva u njima ni najmanje žaljenje. U limbu, naime, bića najveću kaznu izvrću u prirodnu radost, a to je zasigurno krajnja i posebna vrsta parodije. Otuda ipak proizlazi i tračak tuge koji “poput sivila” prekriva, u očima Else Morante, djevičanski otok. “Kuća mulaca”, koja samim svojim imenom evocira dječji limb, sadrži, uz spomen na homoseksualne zabave na području Amalfija, parodiju nevinosti. Na poseban je način cijela tradicija talijanske književnosti u znaku parodije. Gorni je pokazao da je parodija (i ovdje u ozbiljnom obliku) bitna sastavnica Danteova stila, koji nastoji proizvesti gotovo jednako dostojan duplikat u odnosu

na Sveto pismo koje reproducira. No prisutnost parodijske instancije u talijanskoj je književnosti još dublja. Svi su pjesnici zaljubljeni u svoj jezik. Ipak, obično im se kroz jezik otkrije nešto što ih u potpunosti zaokupi: Bog, ljubav, dobro, grad, priroda... Kod talijanskih pjesnika – barem počevši od određenog razdoblja – nailazimo na posebnost: oni su zaljubljeni samo u svoj jezik koji im otkriva jedino sam sebe. To je razlog – ili možda posljedica – jedne druge posebnosti, odnosno činjenice da talijanski pjesnici mrze svoj jezik u istoj mjeri u kojoj ga vole. Stoga u njihovu slučaju parodija ne djeluje samo umještanjem manje-više komičnih sadržaja u ozbiljne oblike, nego parodira takoreći i sam jezik. Ona u jezik (a time i u ljubav) unosi (ili otkriva, što je zapravo isto) rascjep. Ustrajna dvojezičnost talijanske književne kulture (latinski/vulgarni jezik, a kasnije, s postupnim uzmicanjem latinskog, mrtvi/živi jezik, književni jezik/dijalekt) u tom smislu svakako ima parodijsku funkciju, bilo na poetično konstitutivni način, kao što je u Dantea opreka gramatika/materinji jezik, bilo u elegičnim i pedantnim formama poput Hypnerotomachije, ili pak onim prostačkim kao u Folegna. U svakom je slučaju bitna mogućnost da se u jeziku uspostavi napetost i razlika, na kojima parodija podiže svoju elektranu. Lako je pokazati rezultate te napetosti na književnosti 20. stoljeća. Parodija tu nije književni rod, nego sama struktura jezičnoga medija kojim se književnost izražava. Piscima koji spomenuti dualizam mobiliziraju kao svojevrsni “nesklad”

unutar jezika (Gadda i Manganelli), suprotstavljaju se pisci koji, u stihu ili u prozi, parodijski veličaju ne-mjesto pjesme (Pascoli te, na drukčiji način, Elsa Morante i Landolfi). Pritom se podrazumijeva da se pjeva – i govori – isključivo pokraj (jezika i pjesme).

su razlike dokinute), uklanjanje nepristupačnosti predmeta ljubavi (dakako, ne u realističkom smislu, nego preobrazbom nepristupačnog u truplo, štoviše u utvaru). Mrtva (L)aura postaje pravi predmet pjesništva, koji se ne može parodirati. Exit parodia. Incipit literatura.

Ako je u parodiji esencijalna pretpostavka nedodirljivosti vlastitoga predmeta, onda trubadursko i stilnovističko pjesništvo sadrži neupitnu parodijsku intenciju. Time se objašnjava istodobno kompleksno i infantilno obilježje njihove ceremonijalnosti. L´amor de lonh je parodija koja jamči nedodirljivost onoga s čim se nastoji stopiti, a to se potvrđuje i na jezičnoj razini. Metrička precioznost i trobar clus u jezik unose razliku i polarizaciju koje pretvaraju značenje u polje napetostī koje nužno ostaju neispražnjene.

Tako uklonjena parodija ipak se i dalje pojavljuje u patološkim oblicima. Činjenica da se prva Laurina biografija duguje De Sadeovu pretku koji je upisuje u obiteljsku genealogiju nije tek ironična slučajnost. Ona nagoviješta djelo Božanskoga Markiza kao najnesmiljeniji opoziv Kanconijera. Pornografija, koja vlastiti fantazam održava nedodirljivim samom gestom kojom mu prilazi na negledljiv način, eshatološka je forma parodije.

No polarizirajuće napetosti pojavljuju se i na erotskoj razini. Oduvijek nas čudi prisutnost prostačkih i burlesknih nagona uz najistančaniju duhovnost, a ta se svojstva često zatječu u jednoj osobi (primjer za to je Arnaut, čija opscena trubadurska pjesma ne prestaje zadavati muke učenjacima). Pjesnik koji opsesivno nastoji udaljiti od sebe predmet ljubavi, živi u simbiozi s parodistom, koji uredno izvrće njegovu intenciju. Ljubavno se pjesništvo u moderno doba rađa u dvosmislenom znaku parodije. Petrarcin Kanconijer odlučno okreće leđa trubadurskoj tradiciji, u nastojanju da spasi pjesništvo od parodije. Njegov je recept jednostavan i djelotvoran: potpuna jednojezičnost (latinski i vulgarni ondje su toliko udaljeni da više i nemaju dodirnih točaka, metričke

Fortini je na Pasolinija proširio formulaciju Else Morante “ozbiljna parodija”. On savjetuje da se posljednjeg Pasolinija čita u tijesnu dijalogu s tom spisateljicom. Ta se sugestija može dodatno razraditi. Pasolini u određenom trenutku ne samo vodi dijalog s Elsom Morante (koju u pjesmama ironično naziva Basilissa), nego taj dijalog manjeviše svjesno i parodira. Uostalom, i Pasolini je počeo s jezičnom parodijom (furlanske pjesme, pretjerana uporaba rimskog dijalekta), ali na tragu Moranteove i prelaskom na film, on premješta parodiju na sadržaje i daje joj metafizički naboj. Baš kao i jezik, i život (analogija ne čudi, sukladno teološkom izjednačavanju života i riječi koje temeljno obilježava kršćanski svijet) u sebi nosi rascjep. Pjesnik može živjeti “bez utjehe vjere”, ali ne i bez utjehe parodije. Sabinu

kultu Moranteove suprotstavit će se tada kult Penne, “upornu veličanju vitalnosti” u Moranteove trilogija života. Na anđeoske momčiće koji trebaju spasiti svijet uzvraća se sanktifikacijom Ninetta. U oba slučaja u temelju parodije nalazi se ono neprikazivo. U konačnici, i ovdje se pornografija pojavljuje u funkciji apokalipse. U toj perspektivi ne bi bilo neopravdano iščitati Salò kao parodiju povijesti. Parodija ima posebne odnose s fikcijom, koja je oduvijek obilježje književnosti. Fikciji – u kojoj je Moranteova majstorica, i to dobro zna – posvećena je jedna od najljepših pjesama iz Alibija, koja u sebi sažimlje i melodiju zbirke: “tobom se, fikcijo, obavijam, ispraznom haljom...”. Poznato je Pasolinijevo mišljenje da je sam jezik Moranteove čista fikcija (“Ona fingira da postoji talijanski”). No zapravo, ne samo da se parodija ne podudara s fikcijom, nego joj je upravo dijametralno suprotna. Jer parodija ne dovodi u sumnju, kao što čini fikcija, stvarnost svojega predmeta – on je, štoviše, tako nepodnošljivo stvaran da ga treba držati na odstojanju. Fikcijskome “kao da” parodija suprotstavlja svoje drastično “tako je previše” (ili “kao da ne”). Stoga, ako je fikcija bit književnosti, parodija se takoreći drži na samome književnom pragu, tvrdoglavo se smještajući između stvarnosti i fikcije, između riječi i stvari. Možda se nigdje kao u prijelazu s Beatrice na Lauru ne očituje afinitet, a istodobno i udaljenost između ta dva suprotna pola svakoga stvaralaštva. Usmrćujući svoj predmet ljubavi Dante svakako ide korak dalje od trubadurske poezije. No njegova je gesta i dalje parodijska, Beatricina

je smrt parodija koja odvajanjem imena od smrtnoga bića koje ga nosi dolazi do beatificirajuće biti. Otuda apsolutna odsutnost žalovanja, otuda, naposljetku, trijumf, ali ne smrti, nego ljubavi. Laurina je smrt, pak, smrt parodijske konzistencije trubadurskog i stilnovističkog predmeta ljubavi, njegovo pretvaranje u puku “auru”, u puki flatus vocis.

tako je i parodija – opće je poznato – neprohodan teren na kojemu putnik neprekidno udara o granice i aporije koje ne može izbjeći, ali odakle ne može ni pronaći izlaz. Ako je ontologija odnos – manjeviše sretan – između jezika i svijeta, parodija kao paraontologija izražava nemogućnost jezika da dokuči stvar i nemogućnost stvari da pro-

Ako je ontologija odnos – manje-više sretan – između jezika i svijeta, parodija kao paraontologija izražava nemogućnost jezika da dokuči stvar i nemogućnost stvari da pronađe ime. U tom smislu pisce možemo razlikovati već prema tome upisuju li svoje djelo u ovu ili onu kategoriju: parodija ili fikcija, Beatrice ili Laura. No moguća su i srednja rješenja: parodiranje fikcije (Elsina vokacija) ili fingiranje parodije (Manganellijeva i Landolfijeva gesta). Nadovezujući se na metafizičku vokaciju parodije i dovodeći do krajnosti njezinu gestu, možemo reći da ona pretpostavlja dvojnu napetost u bitku. Parodijskom rascjepu jezika nužno će, naime, korespondirati i podvajanje bitka, ontologiji paraontologija. Jarry je jednom svoju ljubimicu, patafiziku, definirao kao znanost o onome što se pridodaje metafizici. U istome smislu ćemo reći da je parodija teorija – i praksa – o onome što se nalazi pokraj jezika i bitka – ili o bivstvovanju pokraj sebe svakoga bića i svakoga diskurza. A kako je metafizika – barem za moderniste – nemoguća, osim kao parodijsko otvaranje prostora pokraj osjetilnoga iskustva, koji, međutim, mora strogo ostati prazan,

nađe ime. Njezin prostor – književnost – stoga je nužno i teološki obilježen žalovanjem i grimasom (kao prostor logike tišinom). Pa ipak, ona na taj način svjedoči o onome što se doima kao jedina moguća istina jezika. U svojoj definiciji parodije Scaliger spominje parabazu. U tehničkom jeziku grčke komedije, parabaza (ili parekbasis) označava trenutak kada glumci odlaze sa scene, a zbor se izravno obraća gledateljima. Da bi uopće mogao govoriti publici, on se premješta (parabaino) u dio proscenija koji se naziva logeion, mjesto govora. U gesti parabaze, kada se predstava prekida, a glumci i gledatelji, autor i publika zamjenjuju uloge, napetost između scene i stvarnosti se smanjuje, a parodija doživljava možda svoje jedino razrješenje. Parabaza je Aufhebung – transgresija i dovršenje – parodije. Stoga Friedrich Schlegel, koji uvijek vodi računa o svakom mogućem iro-

nijskom prevladavanju umjetnosti, u parabazi vidi mjesto na kojemu komedija nadilazi samu sebe i ide prema romanu, romantičarskoj formi par excellence. Scenski dijalog – dubinski i parodijski podijeljen – otvara prostor pokraj (koji utjelovljuje logeion) i postaje tek razgovor, obična ljudska konverzacija. U istome su smislu pripovjedačevo obraćanje čitatelju u književnosti, baš kao i svima znano pjesnikovo apeliranje na čitatelja, parabaza, prekid parodije. U toj perspektivi valja razmisliti o eminentnoj funkciji parabaze u modernome romanu, od Cervantesa do Moranteove. Pozvan i poveden izvan svojega mjesta i svojega ranga, čitatelj ipak ne ulazi u autorov svijet, nego u neku vrstu međusvijeta. Ako parodija, rascjep između pjesme i riječi

te između jezika i svijeta, zapravo obnavlja spomen na odsutnost mjesta čovjekova govora, ovdje se, u parabazi, ta mučna atopija načas smiruje, briše u domovini. Kao što Arturo kaže o svojemu otoku: “Radije fingiram da nije ni postojao. Ipak, sve do časa kada se od njega više ništa ne bude vidjelo, bit će bolje da ne gledam onamo. Ti mi reci kad kucne taj čas.” Giorgio Agamben (1942, Rim), talijanski je filozof i profesor teorijske filozofije na Sveučilištu u Veneciji. Gostovao je kao predavač na mnogim svjetskim sveučilištima. Iako su mu glavna područja interesa estetika i politička filozofija (biopolitika na tragu Michela Foucaulta), bavi se i cijelim nizom drugih pitanja, od ontoloških, pre-

ko poetičkih do jezičnih. Godine 2006. dobio je Europsku nagradu za ogled Charles Veillon. Objavio je velik broj naslova, među kojima Jezik i smrt (Il linguaggio e la morte, 1982), Ideja proze (Idea della prosa, 1985, hrv. izdanje 2004), Bartleby (sa Gillesom Deleuzeom, 1993, hrv. izdanje 2009), Homo sacer (1995, hrv. izdanje 2006), Nadolazeća zajednica (La communità che viene, 1990), Sredstva bez ciljeva. Bilješke o politici (Mezzi senza fine. Note sulla politica, 1996), Ono što ostaje od Auschwitza: Svjedok i arhiv (Quel che resta di Auschwitz. L’archivio e il testimone, 1998), Otvoreno. Čovjek i životinja (Láperto. Lúomo e lánimale, 2002), Izvanredno stanje (Stato di eccezione, 2003), Profanacije (Profanazioni, 2005), Goloća (Nudità, 2009; hrv. izdanje u pripremi).

Atelier F ritz

zdravko mustać___ ATomic energy

voljeli smo dan pet minuta putovali smo daleko od poznatih

vidjeli smo kako faraoni šute

od ljubljenih

dotakli smo im lutajuću pohotu

nitko nas ne prati

kroz grane i kroz nebo

i tako već godinama

hodali smo uskim ulicama

pasli smo prašinu

usamljenog grada

skupili smo sve svoje ukradene prste

preporučili su nam ga za doručkom

u jednu zlatnu kutiju

plašljivi gospodin

niti milosti

i sijeda gospođa drhtavih ruku

niti euforije

imala je u ustima golemi biser

došli smo pijani pred vrata malog samuraja

i loš engleski jezik

poklonili smo svu svoju tugu

mislili smo o povratku u utrobu ribe

trgovcu šećerom

preskočili smo dnevnu molitvu

uredili smo vrt s crnim psom

samo da bismo uspjeli popiti vino u mraku

majmunom i kozom

pisali smo ispod stopala poruke

zborom sjajnih pjevača

za napuštenu djecu

mučili smo mrave u nama

onu što glavama razbija stupove po rivi

vozili smo se pustinjom

onu što postoji u moru preko puta

oči nam ne vrijede

poredali smo crne tipke po cesti

plivali smo oceanom

starcu bez ruku smo nadjenuli pametno ime

novi

da bi potvrdio svoju prošnju

bez imalo straha u koljenima

bez svijesti

to je odlazak goniča

bez ičega u džepu

koji raspolažu našim

susreli smo brkatog leoparda

i njihovim dobrotvornim radom

mrsna slika šef voznog parka i on

ponos

sjede ispred gostionice

to je opstanak mesoždera

namirisani rakijom

kušnja prokuhanih galebova

pljuju po nama

to je pet litara smijeha

rekli smo im sve što vole

kad zarežeš usta lopatom

umrli smo sigurni u njih

za snijeg i ugljen

i da nam nikad više ne padnu na pamet

ponos to je plemenito milovanje u vašoj sam službi poštovani to je prezir ispod noktiju kad čuješ glazbu iz otvorenog neba i crknutih zvijezda korak to je mig učitelja

zdravko musta ć

jasnoća izgovorene psovke to je spremište za kraste u kojima spavaju kamila i fotoaparat na nišanu

2 kaos to je ružino oko sanatorij poškropljen krvlju to je mehanizam u kojem se svakodnevno dijeli danak u konjskoj balegi

korak to je potez nadomak vode stoljetna šala to je dizanje planina u kojima nema jedinstvenih ali plamtećih križeva naroda disciplina to je planet bez bruke plesno dodvoravanje

kaos

to je dinamit

to je maslinovo ulje

namješten u dubinu nosnice

plemeniti miris škorpiona

čovjeka koji je to zavrijedio

disciplina

na rubu masnog povrća

to je izlazak iz poštovanja

želje su lakmus

kamena maska u okviru

vode nas u pravcu žutog iskušenja

to je militantno izražavanje slabosti

poznam ga od rođenja

u kojem glavnu ulogu

maslinova grana ravno u čelo

igra sažaljenje nabijeno na kolac

da se ponosiš da ne sanjaš nokte od stida

boli me nesmotrenost na prozoru

na rubu kamenog otiska

zove te

broje se nevolje

mami te ljupkim karakterom

pamti se smrznuto kopile

stari smo znanci

jesensko lajanje

na brodu obučenom u svilu

pastiri dopuštaju uvid u poslovne knjige

mornari su klali svinje

jako su razdražljivi vodiči

nitko nije usnuo njihov komet

kroz sumanuto učenje pero se miče na odru muka mi je

boli me strašno pljačka puberteta je u tijeku masnice su radost

tupi pračovjek bezubi paranoik

crni kosac je turistički radnik ljubavnik i podanik

prstima namješta zrnca

maske stavi

iz vjetra u utrobu goluba

ako je jasno udubljenje na kičmi

ponavlja se na sramotu roda svoga

svi odgovori vode nas u zanos

uzima za ženu kraljevu ljubavnicu uzima je bez pogovora

boli me strašno plahi ubojica

muka mi je od njega nalazimo se na neboderu

koji trbuhom ljubi plamen svijeće gavran je gospodar zraka

kad smo bili mali

stisnuti smo u kutiji orahove grane

skupljali smo sličice

zijevamo i plačemo

s nasmijanim mrtvacima

jednorogi anđeo nam prodaje tabletu

lijepili ih na zid

od koje nam uši rastu

goli plesali

muka mi je od njega i od nas

ispred njih ljubili ih u čelo

poredane kletve

naša tvornica

pas mater

masa nas ne zanima

i njegov dlakavi nered

grizemo zrak

nismo uspjeli razotkriti

jak

zašto su se susreli violončelist

i nema sramote

i čarolija sumporne kiseline

niti je poznamo

na nasipu

ljubimo se poredani na mjesecu

budni smo namirisali

strast u nadnici naših očeva

antikvarijat pametnih kobasica

to je naš poster

s mrtvima se dodirujemo

to je naša glazba

blatnjavim nogama

glavu zavrtimo

u krevetu od slame

i oči izbacimo

dah koji kruži sobom

skupljeni u nebu

to je samo pastorala

šutiramo

ne vidim tu ništa bitno

slučajne mrtvace

obratio nam se pokojni predstavnik anarhista čovjek je progutao planinu

ženu i mahovinu postao svećenik i umro

bravo

jer je htio

vremenski patuljče

što prije susresti obećano

sjajno si osmijeh namjestio

svjetlo

tko ti djecu odijeva

kad smo bili mali

tko ti ženu bira

imali smo samo velika stopala

misliš da je lako svaki dan

skupljali smo otiske

opisivati tvoju tugu

betona zemlje i domovine

ti si raspojasani ljubitelj pištolja cijev iz tvog uha

tad je u modi bilo plakanje

vodi u jezero nemani

naoštreno na ljestvama

tko ti je zabranio slušati

koje su vodile u ponor

tko ti je poklonio carevu odanost

u ponoć sanjivog vrapca

bravo

leteći otisci u mliječnim

kastrirani ambijentu

zubima

vodiš me kroz oseku

voljeli smo sutra

strahovladu

cijelo susjedstvo smo zasuli

i stupnjevanu naredbu

kamenjem

o upotrebi plastične kočnice

naša granica

vidio sam tvoje vijence

jeftine ambleme

ne ulazi mi u sobu ne ulazi mi u glavu

sve sam već vidio

ne ometaj moju krepost

vranu kako kljuca oči

bravo

sporo i temeljito

ruko naslonjena na njeno visočanstvo

plesao sam na krovu

tebi je dano veliko pismo

s konjima rasplinutih suza

svi podaci o mojoj uzdanici

toplo mi je oko srca

konjušaru i njegovoj nevjesti

dok prilazim patetičnoj zamisli

ja ništa ne pamtim

o osvajanju galaktike

maleni pjevač je ograničen

poslanje unutar kože

ali postoji na njega računaju jedino termiti uronjeni u mokraći bravo suptilni posjetioče vidim te tek kad ugrizem jezik stvarno ne mogu nacrtati kosti odbjeglog monaha tko mi je dao za pravo da sam superioran zrnu pijeska bravo tebi zakopčanoj u oblaku mučenici su fini ljudi njihove molitve

suspregnuto priznanje mrzim kao što pjevam na suncu u bunaru skidam s vidika sve postojeće grebem noktima ustajalu zlobu kamen spoticanja lažno naslagan na tvrda ramena zove me priziva u sjećanje želi me dotaknuti oganj i znoj slatkorječivi pogled mumije krije se u nevještoj isprici znam sebe zauzet sam uprizorenjem smisla spreman sam na već viđeno

nas drže u životu

ruke moje osokoljene

jahanje je jako zdravo

maska iz koje curi pamet

za cirkulaciju

svi su znali te me obojili

kažnjenici to prakticiraju

u vrhovima gestikulacije

čisto radi zabave

u snažnoj podršci

budalama je to besplatno

razumijem

ja sam u tebi

smiješni trošak udisaja

zakopčanoj

opet se naslanjam na magareću maglu

vidio hvalu

opet se dodirujem u plošnim razdorima

photo : robert ravni Ä&#x2021;

kapetan mi dodjeljuje

ne znam tko je sagradio kuću

brkatog majmuna

u kojoj ne stanuje

za poreznu olakšicu

moja blaga kap mora

i zauzvrat mi nudi bačvu ljute vode

ne mogu gledati

u redu stojim

ne mogu udisati

u čekanju mirišem kišu

ne znam se naučiti

moji su udovi natopljeni

ne znam usvojiti

stalnim vrebanjem u perspektivi

ne želim biti umanjen

gradim na pogledima uličnih svirača

ne mogu postati šuma

gradim sebe

ne mogu ustati iz betona

uštogljeni misionari mi pjevaju uspavanku pred smrt

ne želim krenuti olako primljenim stazama

vidio sam opet sebe

olako ponovljenim zakonima

puzim kroz vrata

ne znam lagati

urličem

ne znam skakutati

u počast sretnog pretapanja

oko debele bjesnoće oko krvavog oka ne mogu

hajde provjeri iza masnice hajde postani div

ne mogu hodati

ne mogu

s dimom ispod čeljusti

i da hoću

niti vam pokazati

i da znam

okrnjenu slabost

ne želim više puštati strahove

ne mogu voljeti krevet na mokrim ulicama

ne mogu kvariti vjetar iznad gomile

ne želim upasti u mapu

iznad plamenog postanka

tog grada

ne znam

punog vrana i samrtnog hroptaja

a mogao bih

nisam došao sam

biti sasvim jasan potpaljivač

i uplakan

i zaslužni član apsoluta

nisam čupao jezik

modrog podneblja

i vodio ga kroz polje kopriva ne mogu vam objasniti kako je došlo do razumnog vuka

u mom srcu kako je ispalo mnoštvo

jutarnja sahrana snova

između prstiju

u plišanim nastojanjima

tako su lupali djedovi

oni su pritisnuti

glavama po planinama

oni su zadovoljni

oni mramorni ljudožderi koračaju

svojim ležajem od mirisne krpe samo im kobile nude zaštitu

oni s uplašenim pokretima

pomoć od koje ne boli glava

oni su ritam cvjetnog sastanka

samo su usmrćeni glasovi

grad ti nudi izobilje zbilje

sretni i nesvjesni

oni ti nude prag za samce

oni su na dnevnom redu

ja ostajem okupan signalom

sestri i odanoj dvorskoj dami

za zmijske tragove za njihove poslovne uspjehe

samo su oni poredani ispred mene

ja koračam na ugljenim prstima

ispred mog nestvarnog truljenja

ne misleći

i jada

ne znam tko je jutros osedlao

odjevenog u ritam nestanka

sedam zlatnih pčela ako mislite svoje ponašanje uskladiti s psećim izmetom

oni će vas zaustaviti morate okrenuti glavu

ja znam gdje pripadaju sivi trkači

morate biti dostojni

mrzitelji

opranog rublja iz ustajale ambulante

ne smijem reći

ja i danas vidim samo vas

sve je podređeno uspjehu

kroz obrve slažem prikazu

maloljetne ovce

ja ne čekam nikad više onostrane spise o zahtjevnoj slici ja obožavam ja smješten u stravičnoj igri komfora ovako je spiker najavio klasični pregled terena oni su ubojice oni su silovatelji pametnom se ponekad okrene stomak od njihovih zadaha

jako će me zabrinuti pravac uništenja ovako stvari stoje da se mi ne bi zavaravali stol je pun nečije krvi to znate ja sam pojeo stolnjak to niste znali samo ste gladali kako glumci jedu tuđe trepavice

snažnom kraljevskom igraču

komično

ja ću presuditi

nepobjediv veleposlanik

brisanjem uključivanjem u zajednicu

davno mi je šapnuo budi oprezan

budi tih a ozbiljan

hodaj po zraku ja slušam ja sam zdrav od slušanja kopači pozor

danas se slavi peta godišnjica pokvarenog mlijeka odlazak perverznjaka na more

vi ste naša zadnja nada

izgradnja stanice

pozlatile vam se ruke umorne

za zmije nesilice

vi ste bezopasni sveci evo dolazi vlak znam koliko je težak svaki jauk poginulog noja

svi smo podigli ruke u zrak očekujemo krikove sove invalida da nas poljubi samoća i sol tako su naši pradjedovi slavili

tuširamo se

gozbu silovanja

ovo se zove zlatna sezona pisanja

gozbu jataka i izdajica

sve je pročišćeno i oslobođeno

danas se mora spomenuti anđeo s lijevim okom na reklami

širim ruke

pas s oslobođenom aurom

s vama pjevam

susjedova operna karijera

nisam shvatio kako ste odlučili zgaziti kanarinca zlotvori na vratima od pamuka ja sam zainteresiran za svaki naum koji je u službi ostvarenja blistavih ciljeva jedne lude krave jedne lude gljive

ako smo dobro razumjeli oporuku stvaratelja stakla u njoj nije ostalo ništa ozbiljno par rukavica za morske lavice vunena maska potrebna za pljačku crnog namještaja danas treba izbjegavati drvo margarin i ulicu orhideja

amonijak pada s nebesa

prostor za nepušače

kriva procjena šahovskih figura

kalendar u kojem nema klaunova

fuj momci

neka mi netko objasni razliku

vaš gospodar usiljeni

između slavnih plemića i njihovih slugu

uštogljeni mesar

neka samo pokuša dovesti

kompozitor posmrtnih marševa

umobolnog oca

prije par minuta je popio svoj otrov

na sajam rabljenih bubrega

ja sam jedini čuo

pustite nam sitno zadovoljstvo

njegove posljednje riječi u notama suza

uklesano u zidine starog skandala danas je već sutra

čovječe

jer smo bolesni a da ne znamo

nudi ti se otkupljenje

jer smo simpatični kuhinjskoj

od sebe i vas

krpi

jer smo omotani zavjetnim pjesnikom sad je već dosta toliko vrijeđanja na toliko razgovjetnog izričaja toliko ispušnog zla toliko bijede maskirane u dišne organe svakodnevno bušenje srca toliko krajeva a ni jedan ne odgovara glasu na kojem je zalijepljeno upustvo za doživotno istrebljenje moći muka mastila i povrat

Zdravko Mustać rođen je 1961. u Zadru. Filmski redatelj. Kao pripadnik četvrte generacije splitske škole alternativnog filma pri Kino klubu Split osamdesetih godina realizira svoja najznačajnija eksperimentalna filmska ostvarenja. Od devedesetih se profesionalno bavi filmom. Realizirao ukupno preko 40 kratkih filmova: eksperimentalnih, dokumentarnih, kratkih igranih i video art uradaka. Radovi su mu s uspjehom prikazivani i nagrađivani na mnogobrojnim festivalima i retrospektivama u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je tri nagrade Oktavijan na Danima hrvatskog filma (1996, 1999, 2001). Režirao dugometražni igrani film Blizine (2009). Član je Društva hrvatskih filmskih redatelja i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Piše poeziju. Objavljivao po časopisima. Živi i radi u Privlaci i Zagrebu.

Intervju

Tonči Valentić___ zašto je moderna mnogostruka? razgovarala: darija žilić

onči Valentić (Zagreb, 1976), diplomirao je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, magistrirao sociologiju i antropologiju na CEU u Budimpešti, doktorand je sociologije na Ljubljanskom sveučilištu. Objavio knjigu Mnogostruke moderne: od antropologije do pornografije. Od 1995. redovito piše i objavljuje u brojnim domaćim i inozemnim publikacijama. Darija Žilić: Dugo godina pisao si kritičke prikaze teorijskih i filozofskih djela. Tvoj stil pisanja je znanstven, metodološki precizan, neki su ti čak zamjerali nedostatak „užitka u tekstu”, no smatram da je takvih tekstova i previše, a premalo onih koji bi pružili razvoj neke ideje ili učenja. Zašto je tome tako, je li razlog tome odumiranje modernističkog diskursa ili?

Tonči Valentić: Na domaćoj sceni ima vrlo malo književnih kritičara koji opstanu na duže staze, uglavnom se u određenom trenutku prestanu baviti tim zahtjevnim, a nažalost podcijenjenim i nimalo vrednovanim poslom. Posve je pogrešna teza da je svaki kritičar neostvareni pisac jer to je dosta zahtjevna literarna forma koja ne trpi improvizacije i iziskuje maksimalan napor, radnu disciplinu i obrazovanost da se pronikne u srž djela o kome se piše. U proteklih desetak godina ispisao sam oko 350 kritičkih osvrta, redovito prateći recentnu filozofsku, sociološku, filmsku i književnoteorijsku literaturu i nikad svoje tekstove nisam doživljavao kao teorijski hermetične ili usmjerene samo prema uskoj, akademskoj publici: uvijek sam nastojao na što jednostavniji način predočiti razvoj neke ideje, imajući na umu da čitatelj ne mora detaljno poznavati područje koje neka knjiga pokriva. Prošlo je doba

kad je književna kritika imala neko relevantno mjesto u medijima i kad je posjedovala svojevrsnu težinu, ozbiljnost i pretencioznost: danas kulturne rubrike većine novina ne objavljuju kritičke prikaze, a oni koji se objave više su površan i šlampavi osvrt ili pak sponzorirana, nemušto sročena recenzija u pet-šest redaka, negoli studiozno štivo. Utoliko sam svakako za metodološki precizan stil pisanja, ali dovoljno ležeran da ne trpi od akademske suhoparnosti za čemu pribjegavaju oni kritičari koji se vole šepuriti svojim sinekurama i titulama umjesto da inteligentno sastave tekst od tri kartice u kojem će biti rečeno sve što je bitno za neku knjigu. Mislim da ova problematika nije povezana s odumiranjem modernističkog diskursa, u skladu s maksimom da u postmoderni sve prolazi, nego je prije simptom vremena u kojem živimo, a koje se teško može jednoznačno definirati kao postmoderno.

Žilić: Jedna od tema kojom se intenzivno baviš je moderna, njeno redefiniranje. Kakav je proces moderna, u čemu se sastoji njena mnogostrukost?

Da bismo uopće mogli načeti ovu temu, potrebno je na samom početku pokušati dati neku upotrebljivu definiciju moderne, s obzirom na često miješanje pojmova moderna,

tonči valenti ć

Valentić: Velik broj suvremenih autora fokusira se na modernizaciju kao proces kulturne diferencijacije i na sociološki shvaćen modernizam kao “diskurzivnu” kulturnu formaciju. Pokušaje da se moderna “kulturalizira”, odnosno svede na problematiku različitih tipova strukturiranja kolektivnih identiteta smatram pogrešnim pristupom. Umjesto toga, potrebno je odbaciti kako kulturalne teze o Drugoj moderni, tako i sociološke teze o moderni kao projektu tradicionalistički shvaćene refleksivne modernizacije, i pokušati ovu problematiku sagledati iz filozofijske perspektive u kojoj moderna primarno označava dugotrajan, proturječan i nedovršen projekt trasmutacije instrumentalne racionalnosti. Modernu je stoga moguće shvatiti samo kao pluralnost njenih disciplinarnih i diskurzivnih manifestacija. Ključno pitanje koje se pritom postavlja glasi: je li modernizacija u suštinskom smislu dovršen projekt (kao što tvrde neki autori) ili bi je trebali razumijevati kao permanentnu i nerješivu proturječnost? U krajnjoj liniji: je li pojam “mnogostrukih moderni” radikalno nov i različit način razmatranja tih fenomena ili se radi o ponavljanju i replikaciji već postojećih koncepata?

kao homogen projekt zasnovan na utopijskoj paradigmi promjene društva ili napretku u svijesti o slobodi, onda ne samo da je bezrazložno svodimo na samo jednu od njenih mogućih i zbiljskih pojavnosti, nego je unaprijed pogrešno diskvalificiramo kao nezreo, utopijski projekt koji je historijski prevladan. To je čak neka vrsta teorijske i praktične kapitulacije jer takav stav pogoduje ideologiji multikulturalne liberalne demokracije kojoj upravo odgovara teza da je moderna nestala s neuspjelim pokušajem stvaranja idealnog društva.

postindustrijskog društva počinje s novom paradigmom društva rizika koja smjenjuje paradigmu prve moderne kao jedinstvene, linearne ili industrijske modernizacije, ali nam ona ne govori mnogo želimo li doista promisliti korijene ovog epistemološkog reza, a onda u krajnjoj liniji i postmoderne koja iz te perspektive nije mnogo više od obične kulturalne paradigme ili neke vrste devijantne, puko estetske modernizacije. Ukratko, čini se da je, što se tradicionalne sociologije tiče, usprkos svemu navedenom, moderna i dalje samo “visoka moderna” prosvjetiteljstva ili u boljoj varijanti “institucionalna refleksivnost”, te da se Drugom modernom i dalje bavi kulturalna teorija koju zanimaju uglavnom drugačiji oblici

modernizam i modernitet. Jedna od predloženih definicija je ova: moderna je naziv za kulturne, političke i društvene procese koji su počeli otprilike u šesnaestom stoljeću i traju do danas, a temelje se na zapadnjačkom shvaćanju ideje razvoja kao dominantne paradigme sociopolitičke i kulturne promjene, kao i ljudskoga napretka. Međutim, definicija moderne trebala bi u sebi sadržavati i napuštanje optimistične vizije o teleološkom napretku kojeg predvodi znanost polažući pravo na apsolutnu istinu, kao i teze da se suvremena društva nalaze na civilizacijskoj prekretnici jer su ugrožena novim svjetskim poretkom koji će tobože izbrisati sve kulturne, institucionalne, strukturalne i misaone razlike. Upravo suprotno, modernu trebamo shvatiti ponajprije kao pripovijest o neprekidnom uspostavljanju i dokidanju njenih političkih programa i reinterpretaciji njenih kulturalnih projekata zato jer su društveni sukobi i konfrontacije kojima smo svjedoci u današnjem svijetu iznimno važni i neophodni. Intenzitet takvih sukoba ukazuje na činjenicu da su svi ti koncepti dio jednog te istog projekta i stoga predstavljaju interpretativni i interdisciplinarni izazov.

Definicija moderne trebala bi u sebi sadržavati i napuštanje optimistične vizije o teleološkom napretku kojeg predvodi znanost polažući pravo na apsolutnu istinu, kao i teze da se suvremena društva nalaze na civilizacijskoj prekretnici jer su ugrožena novim svjetskim poretkom koji će tobože izbrisati sve kulturne, institucionalne, strukturalne i misaone razlike.

Koncept mnogostrukih moderni istovremeno je doveo u pitanje kako dominantu verziju moderne, tako i tobožnju nemogućnost promjene metodološkog instrumentarija. Štoviše, društveno-politički ulog pitanja o “jedinstvenosti” ili “mnogostrukosti” moderne dosta je velik i ne radi se samo o ispraznoj i dokonoj akademskoj raspravi. Ako modernu razumijevamo u klasičnim parametrima

Valentić: Povijesnu simbiozu moderne i protumoderne moguće je izvesti samo uzimajući u obzir nove metodološke parametre koji počinju od analize postfordističkog društva (globalna ekonomija + tehnološko znanje), odnosno kognitivnog kapitalizma u kojem središnju ulogu ima politička ekonomija znanja. Stoga je ispravno reći da proces refleksivne modernizacije

Žilić: Kako onda u tom kontekstu tumačiš postmodernu? Kako u nestanku političkog pronaći put ka ponovnoj repolitizaciji društva?

strukturiranja identiteta kao i koncept alternativne racionalnosti. Projekt postmoderne iz te se perspektive može shvatiti kao kukavičje jaje neoliberalnog ekonomskog projekta lukavo smišljeno da bi se uništila sama srž politike i u središte pažnje stavila transformirana estetika lišena bilo kakve emancipacijske retorike, svedena na banalno i u osnovi besmisleno pitanje

“kad zapravo počinje postmoderna” i “je li ona nova epoha ili zabluda”, kako glasi podnaslov jedne knjige. Modernu ne valja shvatiti kao pripovijest s mnogo lica, već kao permanentni sukob i konfrontaciju koja nam danas nedostaje – i za to je eksplicitno kriva postmoderna koja je sukobe protjerala iz javne i političke sfere i lukavo ih nazvala tzv. kulturalnim ratovima. Postmoderna nihilistička jednodimenzionalna optika istinsku politiku svodi na menadžment, istinsku ljubav na konfekcijsku seksualnost, istinsku znanost na tehniku a istinsku filozofiju na kojekakve kulturne projekte – u domaćoj sredini taj spoj postmodernističke težnje za akademskom hegemonijom na loš način predstavljaju bioetika kao neka vrsta sekularizirane teologije i kulturalni studiji, oboje kao postmoderni simptom čitave jedne društvene metastaze koja se razvija do neslućenih granica. Razdoblje Druge moderne donijelo je, među ostalim i novo shvaćanje politike, na izvjestan način eutanaziju pojmova etičkog i političkog i njihovo redefiniranje u kontekstu kulturalnih ratova (kultura), političke filozofije (biopolitika), društvene vidljivosti (mediji) i svijeta globalnog kapitala (ekonomija). Svjedočimo o deficitu politike, kako kažu Hardt i Negri: “politika ne iščezava, ali iščezava svaki pojam autonomije sukoba. Politika ne iščezava, ali iščezava svaki pojam autonomije političkoga”. Kasnomoderna eutanazija političkog era je biopolitike u kojoj se ukida prostor za artikuliranje bilo kakve emancipacijske prakse, čime se dokida svaka mogućnost efikasnog otpora novom obliku

Postmoderna nihilistička jednodimenzionalna optika istinsku politiku svodi na menadžment, istinsku ljubav na konfekcijsku seksualnost, istinsku znanost na tehniku a istinsku filozofiju na kojekakve kulturne projekte – u domaćoj sredini taj spoj postmodernističke težnje za akademskom hegemonijom na loš način predstavljaju bioetika kao neka vrsta sekularizirane teologije i kulturalni studiji, oboje kao postmoderni simptom čitave jedne društvene metastaze koja se razvija do neslućenih granica. suverenosti, nazivali ga mi Imperij ili nekim drugim imenom. Postalo je nemoguće čak i zamisliti neku alternativu globalnom liberalnom kapitalizmu, pa je Žižek u potpunosti u pravu kad kaže da je lakše zamisliti propast čitavog planeta u nekoj katastrofi nego zamisliti propast kapitalizma. Postpolitička era ne donosi samo slom starih ideoloških projekata i podjela, već ujedno onemogućuje bilo kakav autentični politički angažman. On je nemoguć zato što postojeći društveni antagonizam više nije moguće formulirati ili simbolizirati u autentičnopolitičkim pojmovima. Jednostavno, termini kojima se politička filozofija trudila objasniti društvene pojave više nisu termini kojima bi se danas mogli služiti. Globalno restrukturiranje socijalnog prostora danas se vrši na polju postmoderne politike partikularnih identiteta. S konstantnom depolitizacijom javne sfere svi politički problemi se transformiraju u “humanitarne” ili pak “kulturalne” probleme čime se bilo kakav istinski angažman a priori onemogućuje.

Kako konstruirati bitno drukčiju paradigmu socijalne dinamike i kako u praksi re-aktualizirati pojam političkog? Pružaju li maloprije spomenute alternative nadu da je moguće doći do rješenja koje ne bi bilo tek ponavljanje postojećih grešaka već posve nov modus razumijevanja političke prakse u ovom današnjem dobu kojeg često nazivamo biopolitičkim razdobljem kasnog moderniteta? Bez obzira kakva rješenja ponudili, ona će i dalje ostati neefikasna ukoliko se ne iznađe prikladan mehanizam njihove realizacije, efikasan model njihove socijalne distribucije i mobilizacijski potencijal koji će imati ne samo simboličku već i proizvodnu i normativnu narav. Najveći neuspjeh današnje ljevice upravo je konzervativni strah od globalizacije, ideje univerzalizma i društvenog boljitka, kao i prihvaćanje kulturalnih ratova kao dominantnog polja emancipatorske politike. Modernizacijske procese ne bi trebalo shvaćati kao desnu ruku neoliberalne hegemonije ili pak radikalne desnice, odnosno

tonči valenti ć

kao neku strašnu neman koju je nemoguće obuzdati, nego kao niz paradigmi koje se međusobno izmjenjuju i u sebi sadrže izniman potencijal kojeg bi trebalo iskoristiti. One su, međutim, vidljive i podložne realizaciji jedino ukoliko u samoj moderni prepoznamo njenu mnogostrukost, njene pozitivne i negativne strane, i odvažimo se na putovanje kroz sve njene skrivene transformacije da bismo je napokon bolje upoznali i njome ovladali. Žilić: Baviš se i antropološkim diskursom, naglašavaš važnost autobiografijskog u njemu. U čemu je važnost autobiografičnosti? Valentić: U nekoliko tekstova bavio sam se odnosom autobiografije i antropologije, odnosno narativnosti i njene uloge u konstrukciji nacionalnog identiteta. Smatram da je to veoma važno pitanje jer ne postoje objektivni tipovi iskaza, već je svaki tekst na neki način

autobiografski ili ima elemente pripovjednog i fikcionalnog koje je neopaženo inkorporirano u samo tkivo teksta, što je posebice vidljivo u disciplinama kao što su historiografija u kojoj se zadnjih tridesetak godina raspravlja o artificijelnosti tobože neutralnog tekstualnog iskaza o događajima iz prošlosti. Isto tako, i antropolog svoj tekst mora sastaviti kao pripovijest: ne samo zato da bi iskazao svoj svjetonazor ili objasnio važnost istraživanja kojim se bavi, već i stoga da pokaže vlastitu prisutnost u tekstu, prisutnost autora kao istraživača i istraživača kao autora. Upravo zbog toga antropološke i etnološke radove trebali bi smatrati i književnim djelima. Polazišna je točka teza da se radovi antropologa i etnografa nipošto ne mogu smatrati objektivnim radovima, tj. da su njihovi tekstovi određeni raznolikim faktorima pri čemu to nije samo puko pitanje stila – opisivanje načina života drugih zapravo odražava

istraživačev svjetonazor te razotkriva i njegovu osobnu biografiju. Ta je teza već neko vrijeme prisutna u akademskoj raspravi, a Clifford Geertz već je krajem osamdesetih pokazao u kojoj bismo mjeri antropologe trebali shvaćati kao pisce i naglašavati autorstvo umjesto hinjeno neutralnog, znanstvenog diskursa. Imajući to na umu, LéviStraussovi Tužni tropi idealan su primjer za tezu o izjednačavanju antropologije s autobiografijom i za tezu prema kojoj putovanje uvelike mijenja istraživačevo shvaćanje prostora i vremena ostavljajući traga i u njegovim tekstovima. Putovanje nije samo prelaženje prostora od točke A do točke B, već ono predstavlja zamršenu mrežu prijelaza granica i susreta s drugim, nepoznatim i dalekim: putovanje je stoga neka vrsta transgresije u kojoj se istraživač ili putnik suočava s nečim neuobičajenim i novim a istodobno je prisiljen tu različitost pripitomiti i učiniti bliskom

i heterogenizacije, najvidljivije su posljedice politike deteritorijalizacije. Antropološki tekstovi u osnovi su književni tekstovi trebalo bi ih shvaćati i interpretirati kao neku vrstu fikcije. Oni su prije svega pripovijesti koje nam u obliku narativa pripovijedaju o kulturama. Kao što znamo, svaki je narativ omeđen na različite načine: retorički, institucionalno, generički, politički te dakako povijesno. Stoga antropolog nije samo terenski istraživač već i pisac. U ranim danima te znanstvene discipline on je bio i prevoditelj, osoba koja jezik urođenika prevodi u zapadnjački sustav znakova i simbola stvarajući time koherentan narativ. Antropolog je zapisivač i interpretator svijeta kojeg proučava. Zamisao da se antropologija uvelike sastoji od autobiografije nije toliko nova kao što bismo mogli pomisliti: od

tekst, u glas autora koji ih reprezentira. Mi nikad ne susrećemo iskustvom neposredovan svijet drugih nego svijet koji se nalazi između nas i drugih. Primjerice, značaj LéviStraussovih Tužnih tropa ne nalazi se samo u tome što se knjiga referira na stvarnost već što se referira na samu sebe kao tekst koji tematizira stvarnost. Mješavina žanrova ovdje nije samo primjer autorove kreativnosti: Lévi-Strauss isprepliće čitavu mrežu semantičkih odnosa ne bi li kroz tekst proizveo nove kategorije putovanja i prostora. Ne samo da bismo trebali iznova naglašavati važnost autobiografskog karaktera svih antropoloških tekstova, već i redefinirati naša shvaćanja prostornih i vremenskih kategorija da bismo uspješno putovali između različitih kulturnih sfera čije su granice danas sve manje opipljive. Pri tome će osobno iskustvo refleksivne autobiografije biti od osobita značaja.

Postpolitička era ne donosi samo slom starih ideoloških projekata i podjela, već ujedno onemogućuje bilo kakav autentični politički angažman.

Žilić: Jedna od tema kojoj si posvetio pažnju je pitanje nove klase u socijalističkoj Jugoslaviji. Kako se ona uopće delegira?

da bi je mogao istražiti. Dislokaciju karakterizira susret s ljudskom drugošću; ona predstavlja mogućnost iskušavanja liminalnih situacija prelaženjem granice. Zona kontakta stoga je uvijek prostor kulturnih različitosti: nepoznat, potencijalno opasan, misteriozan, a samim time i privlačan. Putovanje je čin transgresije povezan s prostornim praksama susreta kao izvorima znanja: posljedica takvih susreta nije samo stvaranje znanja o drugom već i o samom sebi. Putovanje označava širok dijapazon materijalnih, prostornih praksi koji proizvode znanje, priče, tradiciju, načine ponašanja, muziku, knjige, dnevnike i ostale kulturne proizvode. Koji su onda dominantni oblici pripovijedanja: sastoji li se tekst od “objektivne” interpretacije ili istraživač koristi neku “subjektivnu” formu poput pripovijedanja u prvom licu jednine?

Najveći dio klasičnih narativnih antropoloških tekstova zasniva se na linearnom modelu i kauzalnosti događaja. Da bi potvrdio ili opovrgnuo tezu s kojom je krenuo u istraživanje, posvećuje se empirijskom dijelu posla: postavlja pitanja i očekuje odgovore. Dok ispitanik govori, antropolog zapisuje. Današnji svijet uključuje interakcije novog poretka i intenziteta. Stvaranje različitih mentalnih krajolika kao tipično modernog fenomena, kao i tenzija između kulturne homogenizacije

samih početaka bila je upisana u mrežu autobiografskog žanra koji je desetljećima i stoljećima postojao u europskoj literaturi. Putovanje kroz prostor ovdje je nadopunjeno putovanjem kroz različite žanrove ispisivanja teksta. Ono što je kod antropologije najzanimljivije, to je pluralnost glasova utjelovljenih u tekstu. Glas autora je već unaprijed podijeljen između objektivnog istraživača i subjektivnog pisca, terenskog istraživanja i refleksije o njemu. I glas drugog odnosno – drugih, već je ucijepljen u

Valentić: U svjetlu novih istraživanja i tekstova koji se post festum fokusiraju na Jugoslaviju kao “nedovršen projekt”, pokušavajući među ostalim reaktualizirati naslijeđe disidentske literature od čega treba posebno izdvojiti Milovana Đilasa i njegove sjajne studije i memoarska djela, ponovno promišljanje nove klase, zasnovano na eponimnoj Đilasovoj knjizi, od posebna je značaja. Nova klasa je klasa koja je nastala u ime nadilaženja i ukidanja svih ostalih društvenih klasa te nadvladavanja političke i državne moći u ime društvene revolucije. Novu klasu ili političku birokraciju (kako

ju se još naziva) čine pojedinci s posebnim društvenim privilegijama zbog administrativnog monopola kojeg imaju. U stvarnosti, čine je najniži, radnički slojevi pučanstva, a u konkretnom slučaju Jugoslavije njen nastanak povezan je s ekonomskim i društvenim promjenama nastalim početkom 50-ih godina prošlog stoljeća. Đilas naglašava kako je osnovni teorijski i praktični problem komunizma problem države, preciznije rečeno, partijske države. Prema njemu, nova birokratska klasa u potpunosti je propala u pokušaju da se uspostavi i ustoliči kao model idealnog besklasnog društva i stoga bi trebala napustiti povijesnu scenu i ustupiti mjesto novim oblicima vladavine bližima ideji demokratskog socijalizma. Način na koji nova klasa funkcionira te na paradoksalan način uspostavlja izvaninstitucionalnu moć putem institucija, od presudnog je značaja za analizu društvenih, ekonomskih i političkih procesa tog razdoblja. Nova klasa u Jugoslaviji nije bila predmet akademskog interesa. Pregled recentnih radova iz tog područja pokazuje da su sociolozi, povjesničari i politolozi u posljednjih desetak godina uglavnom bili usredotočeni na raspad jugoslavenske federacije početkom 90-ih a ne na nestanak nove klase početkom 80-ih godina i njenu konačnu transformaciju u klasu birokrata bez ikakve političke moći. Država nije utjelovljenje puke sile kao što bi to rekao Lenjin: njen cilj je kontrolirati društvo na način da ono kontrolira samo sebe! Upravo je to srž modela vladavine političke birokracije odnosno nove klase. Tiranija i kontrola nove klase efi-

kasna je upravo stoga što ne samo da propisuje zakone i pravila koji bi građanima propisivali što ne smiju činiti (kao što je to slučaj u demokratskim državama) već im pokazuje što bi trebali činiti i kako bi se trebali ponašati da bi bili pravi komunisti i prihvaćeni članovi društva. S obzirom da se društveno porijeklo nove klase nalazi u proletarijatu i s obzirom da ona ovisi o radničkoj klasi, može se reći kako je model samoupravnog socijalizma vrlo sličan konceptu samovladanja koji je preuzet iz Foucaultovog pojma guvernmentaliteta. Pojam “kolektivnog vodstva” naglašava važnost samo-upravljanja ne tek kad je riječ o kontroliranju sredstava za proizvodnju i distribuciju dobara što pripada u područje ekonomije, već ponajprije u terminima ideološke dominacije, utječući na subjekte da se pridržavaju zapovijedi s partijskih plenuma. Partijski članovi su ujedno i članovi radničke klase i stoga im je zadan okvir djelovanja te norme i pravila kojih se moraju pridržavati jer im unutarnja racionalnost kaže da će jedino na taj način moći postići korist i izbjeći nevolje. Za razliku od kapitalizma, socijalizam je u osnovi bio ideologija “intelektualne klase” i tokom povijesti socijalizma inteligencija je oduvijek težila preuzeti monopol nad posjedovanjem moći. Ako prihvatimo opasku da je uloga intelektualaca u

etatističkom socijalizmu monopolizirati supstancijalnu racionalnost koja je sačinjava, te da je teleološko shvaćanje znanja korišteno za organiziranje društvenoga života prema zadanim pravilima koja su stvorili upravo oni koji su na to znanje polagali pravo, onda bismo se trebali složiti s tvrdnjom da nova klasa nije imala monopol samo na moć, već – što je mnogo važnije – i na znanje. Povrh svega, odnos između intelektualaca i moći najbolje je shvatljiv ako se dotaknemo pitanja znanja, s obzirom da su intelektualci “vjerovali da znaju kako bi racionalno organizirano društvo trebalo funkcionirati”. Međuovisnost inteligencije i državne moći je najdublje i najpreciznije artikulirano u Gramscijevom pojmu hegemonije. Originalnost Gramscijeva koncepta sastoji se upravo u spoju političkog, intelektualnog i moralnog vodstva. Gramsci preispisuje Lenjinov koncept hegemonije kao vodstva proletarijata nad seljaštvom uzdižući ga na mnogo višu razinu: rastuća hegemonija zasniva se na unificiranom ideološkom sistemu i usmjerena je na točno određene društvene aktere i društvene snage čiji se postojeći disparatni ideološki interes treba pretočiti u jedinstven i dominantan. To je neka vrsta vodstva bez dominacije, pa ideološka borba ne mora nužno završiti u

Za razliku od kapitalizma, socijalizam je u osnovi bio ideologija “intelektualne klase” i tokom povijesti socijalizma inteligencija je oduvijek težila preuzeti monopol nad posjedovanjem moći.

moći koja predstavlja prisilu. U tom smislu, aktualnost “nove klase” je danas posve očita: kao i onda, i u suvremenom svijetu teške ekonomske, moralne i političke krize potrebna je intelektualna snaga s ljevice koja bi bila u stanju postati generator promjena. Žilić: Baviš se i filmskom kritikom u koju unosiš i elemente socioloških analiza... Valentić: Postoje razni oblici filmske kritike i teorijskog pristupa filmskom djelu, a meni osobno najbliži su sociološki i psihoanalitički pristup. Prvi zbog toga što amblematski ukazuje na podtekst nekog ostvarenja i smješta ga u kontekst društvene, intelektualne, političke i općekulturne klime u kojem je nastalo, a drugi zato jer dubinski razotkriva sve njegove skrivene i potisnute kodove, značenja koja pri nekoj drugoj interpretaciji ne bi bila vidljiva. No, za razliku od nekih popularnih filozofa, ja film ne shvaćam isključivo kao primjer za potvrđivanje neke filozofijske

ideje nego ponajprije kao iznimno snažan audiovizualni medij navlastitog jezika i sintakse koju treba poznavati da bi se o filmu govorilo i pisalo. Utoliko imam dojam da je među filmskim kritičarima sve više filmofila, a sve manje filmologa: prvi se smatraju dovoljno kompetentnima da pišu o filmu (kako se to lijepo kaže, svatko misli da zna sve o filmu, politici i nogometu), a drugi se često puta nevoljko poduhvaćaju filmske kritike smatrajući taj žanr nedovoljno atraktivnim ili manje vrijednim od klasičnog teorijskog izučavanja filma. Kao i kod književne kritike, većom vrijednošću smatram tekstove koji na jednostavan i lako razumljiv, a opet dovoljno argumentiran i teorijski vješt način uspijevaju problemski interpretirati film od onih tekstova koji obiluju osobnim impresijama, predilekcijama i gomilom nizanja nepotrebnih podataka. U svom dosadašnjem radu objavljivao sam podjednako kritičke osvrte kao i teorijske tekstove i filmske eseje i moram priznati da su mi potonji draži, ne

stoga jer su hermeneutički vredniji, nego stoga što se i sam žanr filmske kritike izlizao poplavom kritičkih osvrta koji tek površinski zadiru u tematiku. Filmološko obrazovanje koje sam stekao nagoni me da u filmu pronalazim ponajprije elemente koji su filmološki zanimljivi, a potom se upuštam u analizu koja može poprimiti razinu filozofske, sociološke ili pak psihoanalitičke refleksije. Sudjelovao sam na više međunarodnih filmskih festivala kao član žirija i imam dojam da i kolege iz drugih zemalja smatraju da je filmska kritika postala gotovo nepotrebnom u obilju informacija koje možemo naći na internetu, raznim forumima, blogovima i srodnim izvorima. Sada je sve dostupno, a čak se i filmom kao umjetnošću mogu baviti ljudi iz pukog hobija, jer je tehnika sve jednostavnija, jeftina i lako dostupna. To pak ne znači da danas nema sjajnih filmova ili dobrih kritičara, ali je vrlo teško u gomili informacija naići na onu koja zaista temeljito analizira određeni aspekt filmske umjetnosti.

P hoto : B C H

Tema: estradizacija medija eutanazija kritike___ U suradnji s Hrvatskim p.e.n. centrom

NADEŽDA ČAČINOVIČ: Korporacijski kontrolirani svijet ne može spriječiti “gerilsku” borbu potrošača koji i reklame i same proizvode prihvaćaju mimo namjera investitora. Možda taj svijet ipak proizvodi i svoje grobare, proces proizvođenja značenja ne može se zaustaviti. No redukcija prostora procjene kulturnih postignuća mnoge ostavlja slijepe kraj očiju i gluhe iako čuju. Sposobnosti kržljaju i nastaje privid neizbježnosti, prirodne danosti prilika koje je moguće dovesti u pitanje. INGRID ŠAFRANEK: Liberalni kapitalizam u svom najčišćem obliku drži proces razvoja univerzalnim: evolucija se zbiva na temelju znanstvenih otkrića i prema tržišnim zakonima, a svaka politička intervencija koja se miješa u taj proces samo mu smeta. Komunistički sustavi pokazali su se u mnogočemu tome sličnima, upravo po pristupu kulturi. Načela po kojima je trebalo izgraditi socijalizam bila su univerzalna i znanstveno determinirana. Pozivanje na kulturne ili nacionalne raznolikosti u okviru debate o ekonomskom ili društvenom razvoju bilo je smatrano kao revizionistička ili reakcionarna zabluda. SIBILA PETLEVSKI: Tri najveće opasnosti za slobodu u društvu su: represija, neznanje i kombinacija mentalne tromosti i samodostatnosti. Premda mislimo da je vrijeme represivnih režima u Europi zavijek prošlo zajedno sa slavnim žanrom europske disidentske literature, možda se varamo. Jef Rubensfeld, filozof prava, s pravom kaže da je modernitet usmjerio ljude na život u sadašnjosti, kao da jedino tako mogu naći sreću, autentičnost i slobodu. ANTE ARMANINI: Igrokaz lažne dekoracije takozvane demokracije, lažne kulture koja se navodno proteže tisuljećima zapravo je stvar igrokaza opće pljačke u Platonovoj pećini: lažne veličine vladaju, iako svi znaju da su samo sjenke, kao što se jučerašnji vladar zemlje već danas pretvara u vlastitu sjenku. Slika Vlasti! Veliki i mali Hrvati igraju igru u predstavi velike Hrvatske, dok se od Krapine do Zagreba igra predstava u kojoj je naša bolja budućnost: novo kameno doba okamenjenih istina na kojima počiva čitava laž novog poretka. BRANKO ČEGEC: Novi toalitarizam, oslobođen gvožđurije, vojnog, policijskog i partijskog aparata, skriva se iza “kritike” povijesnih totalitarizama, ponajprije tezom da velike ideje uvijek vode u totalitarnost. Kada smo zagrizli taj mamac, lako smo otsklizali u društvo bez ideje, makar i male, u taj divni, novi, bezidejni “liberalni kapitalizam”, u kojem caruje snaga novca bez političke/policijske prisile.

T EMA ___

tema

nadežda čačinovič___ Posrednici i procjenitelji ili o paradoksima kritičkoga diskursa?

edan od neposrednih povoda za raspravljanje o estradizaciji kulture i uništavanju kritičkoga diskursa nestajanje je tzv. kulturnih stranica u novinama, nestanak praćenja i komentiranja kulturnih zbivanja a u korist tretiranja svega zbivanja na području kulture kao priredbe i izvedbe gdje su zanimljivi prije svega prikazi osobe autora odnosno izvođača i okolnosti recepcije (promocije, premijere). U tisak (u ovome je tekstu uglavnom tisak predstavnik sfere javnosti) dospijeva uglavnom ono što ima jednostavnu prepoznatljivost. Za sažeto medijsko isticanje podobne su, dakako, različite stvari, pažnju može privući ugledni starac ali i agresivni mladac, pa onda žena koja narušava tabue: ali svakako kao nešto nalik na predstavu, šok, nešto što je podloga vijesti. Tu nema mjesta za napor analize koja se u drugom koraku nastoji posredovati. Posve je očito kako je to nestajanje prostora za takvu kritiku dio mnogo šireg fenomena: nestajanja prostora deliberacije, rasprave u političkoj dimenziji kojom se konstituira prostor utjecanja na odluke kao nužne dopune demokratske procedure, dapače, kao nužne korekcije djelovanja te procedure a umnogome i kao izravnog utjecaja kada prilike nalažu izvan-institucionalno djelovanje.

Ovdje je predmet uži: odnosi se na činjenicu kako knjige, koncerti, izložbe, predstave nestaju bilo neprimijećeni bilo neprocijenjeni, nepromišljeni, nevrednovani. Potrebno nam je stoga shvaćanje konteksta u kojemu nastaju svi ti proizvodi te mala genealogija kritičke procjene.

drugačijeg odnosa stvaratelja i primatelja umjetničkih djela. No ta se mogućnost za sada pojavljuje tek na marginama i uz veliku zbrku i amaterizam, također bez kritičke procjene. U spomenutim glavnim načinima, glavnim pod-sustavima u kojima se proizvodi

Paradoks je pak u tome što bez elitističkih privilegija, bez osposobljenosti za kritiku, vladavina većine, da ne kažem puka, ne funkcionira. Populizam je zavjera moćnih i bogatih. U shematskom pojednostavljenju: umjetnička nam se djela danas nude u slijedu tradicionalne kulture (tiskanje i izvedbe klasika na svim područjima, s nacionalnim ili svjetskim kriterijima), pa onda kao proizvodi kulturne industrije to jest uglavnom bez subvencija ali sa željom za profitom te jakim osloncem na medijske inovacije; konačno, pojavljuju se i kao inovacije, avangardna djela, i ta u sada već dugom nizu modernog legitimiranja apsolutnom novošću, epatiranjem, šokom. Tzv. postmoderna u tom smislu je samo još jedan “izam”. Naslućuju se, doduše, promjene u toj raspodjeli: digitalizacijom i umreženošću stvara se mogućnost

i legitimira umjetnost, osnovni je odnos taj da jedan, jedna, nekoliko njih rade nešto za mnoge druge i to uglavnom nepoznate: ne više za mecene, za crkvene ili svjetovne vlasti. To su poznate stvari: konstituiranje autonomne sfere umjetnosti i njezino osporavanje, popratne pojave poput estetike i prizivanja ukusa, očekivanja od subverzivnih svojstava umjetničkih djela (naprosto zato što su alternativa, fikcija). Znamo također kako funkcionira kulturni kapital. Znamo što je utjecalo na oblikovanje kanona koji prevladava u tradicionalnom segmentu umjetničkoga stvaranja a sve više učimo i o procesima

photo : robert ravni ć

globalizacije, utjecaju centara i periferije, hibridnosti svih kulturnih tvorevina…

drugo savršeno na mjestu ali da nevolje nastaju kada se njihove funkcije počinju brkati.

I sada se zaustavljam i pitam: kome je to poznato? Nama institucionalno priznatim ekspertima za umjetničke procese i nama tzv. intelektualcima koji su si izborili pravo na komentar i onih stvari koje nadilaze naša ekspertna znanja.

S druge pak strane velika gesta utemeljenja suvremene umjetnosti kod Marcela Duchampa doslovno briše tu razliku.

Raspravljamo li o učincima estradizacije samo zato što gubimo svoje sustavno mjesto posrednika: onih koji utječu ako ne već na kanon, onda na to tko će danas biti prihvaćen i odbačen? Uza svu potrebu samokritike mislim da to nije poticaj. Naše enklave nisu ugrožene. Svoje složene spekulacije za razmjerno mali broj čitalaca možemo nastaviti na relativno isti način, no prekinuto je posredovanje, mreža komentara.

Od svih kritičkih dimenzija sadržanih u toj gesti (a i načina kako se stalnim ponavljanjem slabi i zlorabi) valja istaknuti onu koja nas upućuje na promijenjena svojstva stvari u svijetu robne proizvodnje. Znamenite metafizičke mušice koje Marx prepoznaje u običnim predmetima koji postaju roba, zahvaćaju i predmete koji su oduvijek po definiciji metafizički (dakle, više od svojih materijalnih svojstava): umjetnička djela. Tope se u općoj transformaciji svega u privid i obećanje sreće kojima se nameće potrošački identitet.

Karl Kraus bio je veliki protivnik jeftinoga novinskoga pisanja. Mogli bismo čak reći da je prezirao tekstove kulturnih rubrika u novinama za koje se danas borimo. U poznatoj formulaciji govorio je o tome da kulturu čine i urne i noćne posude, i jedno i

Sve više i više predmeta izravno ulazi na tržište. Donekle publika glasa nogama, nikakvi propagandni napori ne mogu spasiti očito promašene investicije, blockbustere koji to nisu. No, mnogo toga može se postići ako se kritička ocjena ne osvijesti i ne

Raspravljamo li o učincima estradizacije samo zato što gubimo svoje sustavno mjesto posrednika: onih koji utječu ako ne već na kanon, onda na to tko će danas biti prihvaćen i odbačen?

registrira. Totalitarni režimi ionako zatiru nepotrebne analize: nacisti su Kunstkritik zamijenili s Kunstbetrachtung. Analizu su zamijenili promatranjem, prihvaćanjem onoga što nude autoriteti a danas dolazi s autoritetom goleme investicije. Ipak, ideje i inovacije ipak su potrebne za maksimiranje profita, vrsnoća se mora moći prepoznavati iz čisto pragmatičkih razloga. Korporacijski kontrolirani svijet ne može spriječiti “gerilsku” borbu potrošača koji i reklame i same proizvode prihvaćaju mimo namjera investitora. Možda taj svijet ipak proizvodi i svoje grobare, proces proizvođenja značenja ne može se zaustaviti. No redukcija prostora procjene kulturnih postignuća mnoge ostavlja slijepima pored očiju i gluhe iako čuju. Sposobnosti kržljaju i nastaje privid neizbježnosti, prirodne danosti prilika koje je moguće dovesti u pitanje. Tu se vraćamo najširem mogućem aspektu problema. Paradoks je pak u tome što bez elitističkih privilegija, bez osposobljenosti za kritiku, vladavina većine, da ne kažem puka, ne funkcionira. Populizam je zavjera moćnih i bogatih. Na području umjetnosti živi od otpora: od zazora što ga izazivaju naporna velika djela, od resantimana onih koji, ne shvaćajući, vide uvredu. A posrednici, nekada sputani nečistom savješću i samokritikom, danas više nemaju gdje posredovati.

T EMA ___

tema

ingrid šafranek___ KULTURA I RAZVOJ

održivom razvoju kulture u globaliziranom svijetu: “estradizacija kulture” i “marginalizacija kritičkog diskursa” nisu kolateralna šteta nego posljedica hegemonizacije medijskih sustava od strane a-kulturnog kapitala. / Područje stvaralaštva i kulture u prostoru građanske inicijative, slobodnog udruživanja i subverzije, u nišama civilnog društva između tržišta i države. / Kultura kao korelat demokratske participacije i autonomije. / Moguća uloga Mreže za aktivno snalaženje i povezivanje subjekata u globaliziranom svijetu. / O potrebi odgoja za proaktivno sudjelovanje u kulturi u kontekstu nove paradigme kognitivnog kapitalizma i multikulturnog društva, a nasuprot materijalizmu tržišne logike i profita bez etike. * U svibanjskom broju Zareza (br. 183) objavljen je temat o književnoj kritici koji je srodan raspravi na našu temu. U uvodnoj riječi Andrea Zlatar slikovito govori o topografiji medijske moći – u središtu je korporacijski monopol, snažno magnetsko polje, okolo su točkice pojedinačnih

napora, izdvojenih kritičkih ili kreativnih djelovanja. Pitanje je kako ove punktualne pojave, mahom sporadične i izvan optoka moći – simboličke i financijske - povezati tako da dobiju uvjerljivu masu i djelotvorni potencijal? To je također tema večerašnjeg panela. Evo još jednog, n-tog apela, reći ćete, za pokušaj promjene aktualnog stanja apatije, frustracije i nečinjenja ničega. Ta lamentacija izraz je stvarne potrebe za većim duhovnim (estetskim), ali i za etičkim (i političkim) radiusom djelovanja kulture. Ona ne znači sjećanje na bivše vrijednosti koje se nekoć paušalno nazivalo angažmanom. Ne radi se o prizivanju neke povijesne uloge arta, nego o preobrazbi kritičke funkcije kulture u izmijenjenom kontekstu, o prilagodbi na nove uvjete u nesagledivoj složenosti umreženog, multikulturnog svijeta. Mesijanska uloga umjetnika-pjesnika je romantičarska utopija iz predglobaliziranih vremena. Danas je “mudrost” umjetnika hrabra, djelatna, kritička svijest, aktivno uključena u sve ono što pomaže čovjeku da (p)ostane čovjek. U novom, pluralnom kontekstu planetarnog kaleidoskopa na djelu je konotativna virtualnost znaka, aksiološka, jezična, kulturna mnoštvenost simboličkog. Kako se uopće nositi s krizama

smisla, ali istodobno i s tvrdokornošću klišeja? Jer ipak je gotovo sve ovisno o usisnoj sili medijskih središta moći, tom sinonimu tržišta i načela profita. Svi se kritičari danas jednoglasno žale na vulgarizaciju, na “estradizaciju kulture”, na njenu komercijalizaciju i trivijalizaciju. Kao da je čudno da u tržišnoj bahatosti neoliberalizma (a posebno u zemljama tranzicije i postkomunizma), gdje nad svime stoluje idolopoklonstvo zlatnog teleta, kulturna sfera ne može biti iznimka. Kulturni proizvod danas je mnogo više roba, konfekcijski steriliziran i dopadljivo upakiran proizvod masovne potrošnje nego iznimni predmet specijalne vrste i namjene, virtualna energetska kapsula, svjetovna Objava u malom. Kako to promijeniti? Internetska utopija – umrežavanje kultura? U okviru Svjetske dekade kulturnog razvoja, Hrvatski institut za razvoj i međunarodne odnose organizirao je 1995. prvu svjetsku Culturelink konferenciju. Ideja mi se činila vrlo nova: radilo se o ulozi Mreže u kulturnoj razmjeni i dinamici komunikacije u

svijetu. Sjećam se vrlo dobro tog neobičnog skupa s Biserkom Cvjetičanin na čelu, jer sam na njemu sudjelovala kao prevoditeljica. Taman je bio završio rat u Hrvatskoj, slogan skupa mi se činio utopijski i pomalo naivan u poratnom kontekstu: glasio je “za bolji svijet”, što je uostalom geslo svake političke i umjetničke avangarde. U uvodnom govoru (vidi zbornik Culturelink, 1996) predstavnik UNESCO-a Anders Arfwerdson definira pojmove kultura i razvoj. Tako se pod kulturom u duhu Culturelinka podrazumijeva ukupnost osobitih crta, duhovnih i materijalnih, intelektualnih i afektivnih koje karakteriziraju neko društvo ili društvenu grupu. Ona obuhvaća, pored umjetnosti i književnosti, načine života, temeljna ljudska prava, vrijednosne sustave, tradicije i vjerovanja. Za razvoj se pak dalje kaže da je složen globalni i multidimenzionalni proces koji se ne može svesti samo na ekonomski rast on bi trebao ujediniti sve dimenzije života i sve energije neke zajednice u čijem je okviru svaki pojedinac pozvan da sudjeluje u općem naporu i da uživa njegove plodove. Razvoj je međutim jako zapadnjački pojam - povezan je s modernim procesom industrijalizacije jer je zahvaljujući masovnoj proizvodnji i masovnoj komunikaciji bilo moguće podići životni nivo većeg dijela populacije u jednom dijelu svijeta. U većini zemalja Trećeg svijeta pojam razvoja ostaje stran kulturnoj tradiciji kao što je bio stran i Europljanima prije dolaska industrijske ere (od kada dobitak jednih znači odgovarajući gubitak za neke druge grupe ili pojedince). Od tada našom idejom razvoja dominira tehnološki ili ekonomski razvoj. Međutim zanimljivo je da i kapitalizam i socijalizam usvajaju a-kulturni pristup procesu razvoja, smatra Arfwerdson. Liberalni kapitalizam u svom najčišćem obliku drži proces razvoja univerzalnim: evolucija se zbiva na temelju znanstvenih otkrića i prema tržišnim zakonima, a svaka politička intervencija koja se miješa u taj proces samo mu smeta. Komunistički sustavi pokazali su se u mnogočemu tome sličnima, upravo po pristupu kulturi. Načela po kojima je trebalo izgraditi socijalizam bila su univerzalna i znanstveno determinirana. Pozivanje na kulturne ili nacionalne raznolikosti u okviru debate o ekonomskom ili društvenom razvoju bilo je smatrano kao revizionistička ili reakcio-

narna zabluda. Zna se dakako da i jedan i drugi sustav imaju svoje trajne stereotipe, ideologijske i ekonomske. Svi oni računaju na malograđansku sklonost univerzalnosti i nepromjenjivosti, odbijaju problematizirati uzrok i posljedice, izbjegavaju dekonstrukciju klišeja i kritički diskurs kao subverzivan. Težnja da se razvoj svede isključivo na ekonomske ili tehničke faktore imala je ozbilj-

stičkim postulatima Culturelinka iz 1995. U međuvremenu se međutim pojavila ozbiljna sumnja da internet samo “simulira mentalni prostor slobode i otkrivanja”, da “opća razmjena protoka, mreža, sveopće komunikacije završava u vlastitom poricanju” (J. Baudrillard), da izdašnost informacija zapravo vodi na niski stupanj spoznaje, da tehnika nipošto ne može imati monopol na stvarnost...

Kako se uopće nositi s krizama smisla, ali istodobno i s tvrdokornošću klišeja? Jer ipak je gotovo sve ovisno o usisnoj sili medijskih središta moći, tom sinonimu tržišta i načela profita. ne posljedice za djelovanje međunarodne zajednicu u zemljama Trećeg svijeta, smatra dalje predstavnik UNESCO-a. Nakon 40 godina pomoći za razvoj zemljama u razvoju uvidjelo se da rezultati ne odgovaraju očekivanjima i došlo se do spoznaje da treba voditi računa i o drugim faktorima razvoja osim ekonomije i tehnologije. Tako se pojavila svijest o potrebi kulturnih i diferenciranih pristupa (iako je dominantan model razvoja i dalje bio ekonomicistički). Ideja Mondialculta na konferenciji u Meksiku (1982) bila je pokušaj da se stvori prostor izvan dvostrukog domašaja utjecaja države i tržišta, kao prostor građanske inicijative civilnog društva za viziju razvoja koja ne bi bila isključivo tehnološka ni ekonomska, nego bi pogodovala razvoju osobne slobode i kreativne egzistencije pojedinca. Kultura igra dakako bitnu ulogu u konstituiranju pojedinca kao subjekta. No ona treba također prostor za izgradnju i očuvanje identiteta - osobnog, grupnog, nacionalnog. Taj je novi prostor Culturelink uočio u šansi umrežavanju svih (kulturnih) mreža, svih nacionalnih i transnacionalnih kulturnih projekata, upravo zato da se izbjegne njihova marginalizacija i potiskivanje na periferiju političkih i medijskih moći. U jednom drugom Zarezu (br. 280) izišao je proljetos veliki članak opet Biserke Cvjetičanin na temu izvješća Agende 21. Tu se također govori o važnosti civilnog društva u lokalnom upravljanju u kulturi, o odnosu između javnog i privatnog interesa ... ukratko, o odnosu subjekta, kulture, zajedništva i identiteta u modernim uvjetima komunikacije. Zvuči mi slično, nakon punih 15 godina, optimi-

Sve navedeno usko je povezano, unatoč općenitostima i nedorečenosti, s našom večerašnjom temom. Utoliko što se ista a-kulturna špranca reproducira u svim centrima medijske moći, posvuda u (razvijenom i nerazvijenom) svijetu, što kultura kao sfera posebnog i artikulirane osobnosti ne može opstojati u ozračju “pametnog tržišta” i njegove navodno samoregulirajuće strategije upravo zbog logike nivelacije: treba odbaciti sve što nije profitabilno. No kultura ne može opstati niti u svijetu državne planifikacije i masovne indoktrinacije (radikalni primjer dosad neviđenog socrealizma je nedavna izložba slikarstva Sjeverne Koreje u Beču). Paradoksalno, totalitarizam i neoliberalna demokracija sastaju se negdje u preziru prema kulturi, duhu i ukusu, mada s posve suprotnim predznakom. Prostor autentične kulture i kreativnosti možda je ipak zamisliv u ekumenskom, fluidnom međuprostoru između tržišta i države. Oni su naime oboje jednako kobni za samorealizaciju subjekta, kako za pojedinca, tako i za grupu ili zajednicu u cjelini. G. Friedmann (La puissance et la sagesse, 1970) i E. Morin u Odgoju za budućnost (EDUCA, Zagreb 2001), oboje stari šezdesetosmaši, aktivni humanisti i pomalo utopisti, korigiraju Sartreov lijevi angažman utoliko što inzistiraju na duhovnosti, na ekonomiji osjećaja i biopolitici, na empatijskom povezivanju sa svijetom. Oni pomalo budistički vjeruju u sebstvo čovjeka unatoč trajnoj mijeni bića, i vide šansu stvaralačke egzistencije u istini i otvaranju prema drugome kao moralni obrazac za

photo : robert ravni ć

T EMA ___

sve. Ispravno misliti, ispravno djelovati, znači iskreno misliti, slobodno djelovati. To je odgoj za budućnost. Taj dobronamjerni kriticizam, konstruktivan i prijateljski, čini idealnog čitatelja, idealnog sudionika u stvaralačkom procesu: on je istodobno percepcija i kreacija, i dojmljivost i dojam. Svi sudjeluju u stvaralaštvu ako nauče pomno gledati, slušati, čitati. Ako se otvore za druge, ako iziđu iz malograđanskih klišeja suhoparnog bestrasnog života, i ako se ne obeznane pod dojmom simboličke moći estradnih idola i medijskih faraona. Demokracija bi trebala biti slobodan pristup estetskom užitku. Ali to se uči. Odgoj za budućnost: kultura kao događaj Napokon, dolazim na ono čime se inače u životu kao profesorica književnosti bavim, na ono što najbolje znam – na odgoj za slojevito i aktivno čitanje. Doduše, taj rad sa studentima stranog jezika je otežan: oni imaju ne samo kulturnu, nego prije svega

lingvističku prepreku za događaj čitanja (koji je i inače nepredvidiv). Mislim međutim da bi u reformi školstva koja je upravo u tijeku i za hrvatske đake trebalo revidirati programe lektire i usredotočiti se na djela koja mladi mogu aktualizirati kao uvid u svoja vlastita pitanja ili dileme). Čitanje je oduvijek bilo modus za razumijevanje svijeta kao što je danas internet. Proletarijat je početkom 19. stoljeća, došavši nepismen sa sela podhitno naučio čitati kako bi opstao u gradu, ali i kako bi razumio novu životnu sredinu (slično kao što ekonomska emigracija danas uči jezik zemlje domaćina). I tako to radništvo prve generacije počinje čitati – prvo novine, pa onda i romane u novinskim nastavcima. U početku još možda nema estetskog dojma, ali užitak dolazi brzo, kao dodana vrijednost, kao bijeg od zbilje, neo-

čekivan, kao ljubav, slučajan, ali ipak dolazi: mladi Balzac, E. Sue, Dumas-otac, George Sand, Šenoa ili Zagorka pišu za puk: on ih prigrli čim otkrije javne čitaonice i novinske podlistke, ali isto tako na njih i utječe. Mada priča nije baš ista, mislim da je kulturna agresija davati srednjoškolcima za lektiru njima neprobavljive romane o smrti i metafizici - dok su oni tek na pragu svjesnog života. Naprotiv, model usmjerenog čitanja uz pomoć nastavnika znat će otkriti primjerenije sadržaje, uspjet će povezati i čitanje i interpretaciju i aktualizaciju književnog djela (Y. Citton), pokušat će odgovoriti na pitanje “čemu služi književnost”. Recimo da je kritika društva i svjesno nemirenje sa sudbinom uvijek aktualna tema za mlade. Kao i pobuna protiv lažnih vrijednosti i dogmi. No čitanje treba popratiti pametnim kritičkim komentarom koji će pokazati,

Paradoksalno, totalitarizam i neoliberalna demokracija sastaju se negdje u preziru prema kulturi, duhu i ukusu, mada s posve suprotnim predznakom.

ispod razine priče, sve njene konotativne mogućnosti, upozoriti na srazmjernu slobodu interpretacije. Iz školskih su programa 90-ih godina u Hrvatskoj izbačeni i Zola i Stendhal pa čak i Victor Hugo valjda kao proto-komunisti. A Hugo bi se đacima sigurno svidio, kao i Dumas i Jules Verne ili Tajne Pariza... Svako je štivo pogodno koje mlade otvara za doživljaj čitanja kao subjektivnog događaja, za čitanje koje donosi užitak ali i zanimanje za druge, koje teži shvaćanju nepronične zbilje, socijalne osjetljivosti, moralnih vrijednosti i osobnog identiteta uopće. Književnost je više od drugih umjetnosti “život s mišlju” , velikodušan odnos davanja i primanja. Po tome je ona povlaštena specifičnost ljudske vrste. No danas pisanje nije više moralno. Ono hoće biti cinično, ili ludičko, nazovi “stvarnosno”, više prilagođeno glavnom obrascu antiduhovnog trenda brze potrošnje bez želje i užitka bez strasti. Ono nije nimalo slično vjeri romantičara ili simbolista u umjetnost, nije meditacija, nije traganje, nije put. Ne prati ga, ili rijetko, kritički metadiskurs - analitički, teorijski, didaktički; ne slijede ga novi instrumenti čitanja koji bi bili u skladu s razvojem humanističkih disciplina poput socijalne antropologije, književne hermeneutike, filozofije. (U Norveškoj je navodno obavezno godinu dana studirati filozofiju na svim fakultetima, a nedavno se pisalo o naročito velikom ugledu i visokim plaćama učitelja u Finskoj (!)). Dok se radionice kreativnog pisanja uvode već pomalo i kod nas, nitko i ne pomišlja na radionice kreativnog čitanja (to bi trebali biti seminari na našem Fakultetu). U općoj semiološkoj nestabilnosti koja prati društva u tranziciji, u naglim promjenama globalnog konteksta, u sveopćem metežu smisla i značenja bilo bi korisno za čitatelje – i ne samo mlade – pored analize velikih majstora proze – otkrivati i njihova simbolička značenja i aktualnost (bez nasilja anakronije nad tekstom, naravno). Vizija održivog razvoja kulture, pored već spomenutih udruga i klubova građana te umrežavanja internetskih foruma (osnivanja on line časopisa i inih transkulturnih projekata) sadrži dakle i ovo drugo rješenje, starinskije. To bi bilo kontinuirano kritičko praćenje umjetnosti i književnosti, u časopisima i novinama, njihova popularizacija u

medijima, i napokon odgoj za kulturu na razini škole i fakulteta. No čemu uopće studij književnosti ako su sva čitanja na svoj način valjana? Cilj bi trebala biti moderna otvorena interpretacija, dubinsko čitanje sveukupnog konteksta i konotacija, tumačenje kodova i metafora. (S pokrićem, naravno, bez padanja u “interpretacijski delirij”). Od

i traži. Naravno da pritom ponuda - medijska, tržišna, pseudokulturna - ide linijom manjeg otpora (i većeg profita) u prividnoj win-win situaciji. Međutim učiti djecu i mlade istinskom umjetničkom doživljaju i dobrom ukusu trebala bi biti društvena zadaća. Ključna

Kulturni proizvod danas je mnogo više roba, konfekcijski steriliziran i dopadljivo upakiran proizvod masovne potrošnje nego iznimni predmet specijalne vrste i namjene, virtualna energetska kapsula, svjetovna Objava u malom. pomoći bi bila sinkretička teorija književnosti koja bi umjela sintetizirati unutrašnju energiju djela, autora i epohe. Korisna je i praksa tzv. intertekstualnog čitanja kao priključka na tradiciju ili njenog osporavanja. Književnost nije samo rezervoar ljepote i spoznaje; u njenom imaginarnom sastaju se biće i um, svijest i svijet. Sudbina knjige onakve kakvu poznajemo možda i jest upitna, ali pisanje/čitanje ne može izumrijeti jer je izraz misli i tijela u jeziku, jer utjelovljuje samu prirodu ljudske vrste. Čitanje je osamljenička, tiha djelatnost kao meditacija, kao pisanje. Njemu ne može naškoditi tzv. estradizacija kulture (u vidu jeftinog marketinga i brendiranja minornih autora ili djela). Ona čak može biti korisna kao što je reklama “čitanje je opet u modi”. I interpretacija je opet u modi, rekla bih, kao tumačenje promjenjivih simboličkih značenja, kao njihov život u vremenu i prostoru... Čitanje može postati glasno i performersko (sjetimo se fenomena FAK-a) mada mu pozornica nije prirodno stanište. No, estradizacija kulture je opasna kad postaje isključiva, agresivna, kad kič od populističkog udvaranja potrošaču postaje vodeći kriterij i dominantni model. Okupljanje ljudi oko neke pojave nije naime još samo po sebi vrijednost. Karaoke, TV-sapunice i Big Brother ne mogu uspostaviti etički i estetički kvalitetan odnos duha koji bi bio prostor “hominizacije” čovjeka: oni privlače ljude slično kao što to čine trgovački centri ili utakmice. To još i nije tako zazorno ako se s tim populizmom ne manipulira, ako se šund cinično ne predstavlja kao jedini interes i domet publike koja navodno samo to

uloga moći nažalost postoji i u obrazovnom procesu: država je ta koja daje novac ministarstvima a ovi ga pak raspodjeljuju kroz fondove za obrazovanje i kulturu za nove programe, za projekte, za izdavače i filmove, za otkup knjiga, za udžbenike... ali slabo se (recesija je izgovor, uvijek je bilo tako) nalaze pare za stipendije, za poticanje izvrsnosti, za časopise, za natječaje i nagrade mladih pisaca i kritičara, za filmaše in spe, za teatarske i književne radionice, itd., itd. Duhovna, svjetovna obnova, djelokrug nove kulture, ni socijalističke ni kapitalističke, bio bi u prostoru neomeđenom i fluidnom, negdje između main streama i ilegale (kao što su još i danas rodni i ženski studiji u nas ili klubovi Proustovih fanatika u SAD-u). To je mjesto za građansku kulturnu inicijativu, kvartovsku, grupnu, okupljenu po ukusu i zajedništvu interesa. Kulturne mreže on line su zacijelo gibak i djelotvoran način kulturnog razvoja. One bi vremenom mogle nadahnuti i TV-emisije gdje bi se, recimo, govorilo ne samo o knjigama (primjer kultne emisije u Francuskoj je ona B. Pivota), nego i oko knjiga, filmova, koncerata... Gdje bi se također raspravljalo o znanstvenim postignućima i njihovim protagonistima ali na zanimljiv i živ način, a ne kao sedativ prije spavanja ili puko otaljavanje obola “Kulturi”. Zaposjedanje medija autentičnom i kompetentnom alternativom kao protulijek boflu i agresivnom kiču mora ići puno dalje od kurtoazne informacije iz “Pola ure kulture” i novinske kritike ograničene prostorom koji se svakodnevno smanjuje kao šagrenska koža. Kritičari, prevoditelji,

T EMA ___

nastavnici književnosti su prije svega medijatori. Nisu svećenici tajnoga kulta, već posreduju u povezivanju rasutih prostora imaginarnog, kao poštari (Kevin Costner u istoimenom filmu!) ili u vremenu, kao arheolozi, geolozi, da ne kažem forenzičari. Oni su uvijek dešifranti, pomalo i špijuni. Oni tumače hijeroglife. Ne radi se pritom o staromodnom sloganu tipa “što je pisac htio reći?”. Radi se o ulozi moderne figuralne i otvorene kritike shvaćene kao iščitavanje ukupnih smislova djela, onog posebnog načina na koji pisac ostvaruje i poetizira svoje snove i svoje ideje, o relativnoj autonomiji kodiranog teksta, o osobnom i promjenjivom dekodiranju od strane čitatelja. O uzajamnom i mijenama podložnom odnosu pisanja i čitanja. Svaki pojedinac, ali i svako doba čitaju na svoj specifičan način – znakovi imaju svoju sudbinu, kao i knjige.

jednosti? To nije moguće u strogo kontroliranim državnim medijima; u njima se ne može poduzeti nešto nalik na studentski štrajk ili na barikadizaciju Varšavske. Nezavisne TV-mreže trebale bi biti alternativa za centre medijske oligarhije kao što je to nekoć bio Radio 101, ali onda neće moći opstati financijski. Taj se podvig također ne može očekivati od strane pasivnog poluobrazovanog konzumenta kulturne konfekcije, nego samo od obrazovanih čitatelja-gledatelja-slušatelja s razvijenijim ukusom i osobnim kriterijima. Ali i to se uči... Aktivna kritika, kao i umjetnost koju ona prati, kritika kao poziv i posvećenost mijenja svijest. A prosvijećena, izmijenjena svijest uvijek teži bar donekle promijeniti svijet. No čini se da to danas nikome nije zapravo u interesu. Nedavno prevedene

Za nužnu demarginalizaciju kulture (i uloge kritičkog diskursa) potrebno bi bilo udružiti sva institucionalna i vaninstitucionalna sredstva, sav raspoloživi potencijal i energiju. Trebalo bi povezati i službenu “moć” i djelatnu “mudrost”, javni i osobni interes, uskladiti svijest i osjećaje za održivi razvoj kulturnih i osobnih identiteta. Masovni mediji i simboličko-vizualne umjetnosti dijele zajednička sredstva izražavanja – jezik i sliku. Oni mogu djelovati na način popularan, zabavljački ili didaktički, ali također mogu, putem imaginarnog, poticati razvoj duha i ukusa. Slika međutim zahtijeva manji utrošak energije od drugih umnih aktivnosti, naprimjer od čitanja i mišljenja. Ona pothranjuje hedonizam brzog i lagodnog užitka potrošača. Kako onda uzdrmati moćne i primitivne medije “društva spektakla”, kako ih pridobiti na drugačiji pristup, s više poštovanja za održivi razvoj duha i ukusa, za razvoj vri-

Barthesove Mitologije (1957) razotkrivaju urođenu malograđansku težnju prema univerzalnom i trajnom. Konzervativci svih boja po definiciji ne vole promjene. Kritiku zaobilaze u velikom luku kako ljudi ne bi naučili misliti svojom glavom, slobodno interpretirati sve životne pojave, povezivati uzroke i posljedice. Kako bi smetnuli s uma mogućnost homogenizacije raštrkanih napora i šansu globalne komunikacije za (virtualno) “popravljanje svijeta”. Pa kako i ne bi kad nas uvjeravaju da živimo u najboljem od svih mogući svjetova - u svijetu instant-kulture i mitologije spektakla.

Potreban je međutim novi tip odgoja za budućnost koji će djecu “prevesti” od bića u subjekt, koji će izgraditi svijest o identitetu i osobnoj slobodi, o kreativnoj egzistenciji pojedinca i ostvarivanju sebe unutar zajedništva različitosti. U globaliziranom svijetu planetarne povezanosti ulog je velik: transkulturalizam, nacionalni i transnacionalni faktori, rodni i trans-rodni elementi... stvaraju nove prostore identiteta na trusnoj i promjenjivoj semiološkoj i semantičkoj podlozi. Za nužnu demarginalizaciju kulture (i uloge kritičkog diskursa) potrebno bi bilo udružiti sva institucionalna i vaninstitucionalna sredstva, sav raspoloživi potencijal i energiju. Trebalo bi povezati i službenu “moć” i djelatnu “mudrost”, javni i osobni interes, uskladiti svijest i osjećaje za održivi razvoj kulturnih i osobnih identiteta. U novoj paradigmi nazvanoj “kognitivni kapitalizam” nije riječ samo o znanju. Njemu bi u središtu pažnje trebao biti cjeloviti razvoj čovjeka, a ne pretežno materijalan. Kultura bi trebala biti medij takvog razvoja koji se brine za očuvanje svih oblika života, ali i prostor nove “ekonomije osjećaja”. Ne njena “estradizacija”, nego samo svjesna odgovornost čovjeka za održivi razvoj kulture može biti spas od monopola tehnološkog i tržišnog duha razvoja u planetarno povezanom svijetu. No ona ne može zamijeniti duhovni život – ona je njegov početak. P. S. Dok sam pisala ovaj članak saznala sam da je umrla Jasenka Kodrnja. Bila je krasna, velikodušna osoba i izuzetna žena: znanstvenica, pjesnikinja, majka, feministica i moja dobra prijateljica. Do samog kraja na strani budućnosti i “popravljene” verzije života. Posvećujem joj ovaj skromni tekst mada zaslužuje puno puno više.

tema

sibila petlevski___ prilog ekologiji ideja Uz temu okruglog stola Estradizacija kulture i uništavanje kritičkoga diskursa

obro je unaprijed reći da ću u ovome tekstu sabrati teze koje sam već izložila na javnim tribinama i u nekoliko novinskih intervjua. Ne odlučujem se na ponavljanje ove vrste zbog odsustva ideja, nego poučena gorkim iskustvom: kaže se da triput ponovljena laž postaje istinom, ali zašto onda u sredinama poput naše ni stotinu puta ponovljena neugodna istina nekim čudom ne biva prihvaćena kao takva? Baš kao da se, kad je riječ o neugodnim istinama, zajednica ponaša poput zločestog djeteta – čuje samo ono što hoće. A tko je tome kriv? – mogli bismo zavapiti. Politika, mediji? Mislim da je od samoga početka pitanje pogrešno postavljeno. Medijska manipulacija u društvu spektakla i interesna sprega ekonomske dobiti i politike, toliko su očigledne činjenice da o njima više ne treba trošiti riječi ukoliko se hoće otići korak dalje od dijagnize bolesti našega društva. Pozitivni pomak, neki mogući “lijek” za socijalnu patologiju, po mojem mišljenju, mogao bi se početi naslućivati ukoliko bismo razmislili do koje mjere svi zajedno participiramo u tvorbi “sfere javnosti” u njenim pozitivnim i negativnim pojavnim oblicima. Htjeli to ili ne, i mi, ljudi na koje se obično primjenjuje nespretni termin “javni intelektualci”, postajemo su-

krivcima za negativne pojave u društvu, i to u onome trenutku kada podlegnemo liniji manjeg otpora, ili nekom drugom razlogu kojim opravdavamo navadu prebacivanja odgovornosti. Umjesto: “Tko je kriv?” – mogli bismo otići korak dalje i zapitati se: “Tko je spreman preuzeti odgovornost?”

pasivnosti, jer se sprega medija, politike i interesnih grupa dogodila i zahvaljujući našem sustavnom prešućivanju merituma stvari. Dogodilo se to zato što su hrvatski intelektualci bili i ostali nesolidarni i neodlučni u trenucima kada se trebalo uključiti u polemike i ne pokazati strah.

Pitanje slobode – držim, a u tom mišljenju nisam usamljena – omogućava najbolju poveznicu između tako raznolikih stvari i tema kao što su znanost, zakonodavstvo, ekonomija, kultura, društveni fenomeni, politika, vjera, seks, sfera osobnih sloboda, pa čak i pravo na smrt. Začudila sam se i kad je u javnosti odjeknulo ono što sam u svibnju 2009. izjavila na okruglome stolu na temu Estradizacija kulture i uništavanje kritičkoga diskursa. Rekla sam da ne vidim zašto bi se kao pudlice podizali na stražnje noge i tražili naš dio medijskog kolača kad se danas u Hrvatskoj ne može reći da itko doista živi isključivo od umjetnosti. To je groteskna situacija, ravna slapsticku. Ne želimo si priznati da smo u velikoj mjeri sami krivi, da je do krize vrijednosnih sustava i etičkih načela u umjetnosti i znanosti došlo zbog naše vlastite

Fascinantno je kako sam pred gotovo jedno desetljeće, u studenom 2001. u javnosti izrekla neke stvari koje su također “odjeknule”, ali aktualnost izrečenog, suprotno svim mojim predviđanjima, nije se smanjila. Čini se da se od tada mnogošto promijenilo u politici, ali zapravo je nivo intelektualne dvoličnosti ostao isti. Tada sam uputila “apel kulturnoj javnosti protiv zastrašivanja i prešućivanja”. Reagirala sam kao osoba, svojim imenom, ali i kao predsjednica PEN-a. Neposredni povod su bile prijetnje smrću upućene sveučilišnom profesoru koji se usudio producirati doku-

T EMA ___

mentarni film o zločinima počinjenim nad civilima. Snimatelj toga filma nedugo prije umro je u okolnostima koje ni do danas nisu potpuno razjašnjene. Tada sam i sama primala telefonske i pismene prijetnje, pa čak i prijetnje o podmetnutoj bombi u prostoru u kojem sam okupila te iste godine, na književnom festivalu, pisce s raznih strana svijeta. Tada sam napisala da sam “zgađena atmosferom prijetnji, inercijom mozgova i slijeganjem ramenima“. Napisala sam i da se hrvatski intelektualci ne usuđuju priznati, ali duboko u sebi moraju biti svjesni činjenice da će nas upravo slijeganje ramenima vratiti “ne deset godina u doba Tuđmana, ne trideset ili četrdeset u doba Tita, nego ravno u mračni srednji vijek”. Iz afera hrvatskog političkog i javnog života ove, 2010. godine, jasno je da sam 2001. kad sam to napisala imala pravo. Povijest se mijenja, ali situacije ostaju u tipološkom smislu iste: postoji problem na koji treba reagirati i ne treba se zavaravati – uvijek će ga biti. Postojala je hipokrizija u intelektualnim krugovima i ne treba se zavaravati – ima je i danas. U tom smislu nema “lakših” vremena. Još 2004. u brojnim intervjuima, upirala sam se objasniti kako je danas puno teže selekcionirati načine djelovanja jer su standardi demokracije naizgled zakonski zaštićeni, premda naličje demokracije itekako dolazi do izražaja putem igre različitih lobija moći. U Hrvatskoj uopće nema “glasa javnosti”. To je u vezi s odumiranjem ideje o “javnome dobru”. Gubi se vrijeme na efemerije, a istinski problemi ne bivaju prepoznati na vrijeme, vrlo često ni od medijskih profesionalaca. Ako se učini da glasa javnosti ipak ima, onda on ne nadilazi granice jednoga gradskoga trga. Kao da se netko aktivno trudi svesti taj glas na što manju mjeru, dati mu što uži okvir da bi ga se što lakše lociralo, sankcioniralo i naposlijetku eliminiralo. Na vlastitoj koži sam iskusila tri bolne strategije koje navodim kronološkim redom: pokušaj ušutkivanja, pokušaj totalnog prešućivanja i pokušaj niveliranja. Pod niveliranjem mislim na aktualnu strategiju trpanja svega i svih u isti koš; traženja medijski i politički oportunih stereotipa kako bi se na taj način otupila oštrica društvene kritike, kako bi se glas jakih, a samim time i “opasnih” individualnosti prikrio bukom u komunikacijskom kanalu. Strate-

gije o kojima govorim nisu ubitačne samo za mene nego i za mnoge moje kolege po peru. Svojedobno sam, ne bez gorke ironije iznijela u medijima jedan “prijedlog” koji nije

talne tromosti i samodostatnosti. Premda mislimo da je vrijeme represivnih režima u Europi zavijek prošlo zajedno sa slavnim žanrom europske disidentske literature,

Htjeli to ili ne, i mi, ljudi na koje s obično primjenjuje nespretni termin “javni intelektualci”, postajemo sukrivcima za negativne pojave u društvu, i to u onome trenutku kada podlegnemo liniji manjeg otpora, ili nekom drugom razlogu kojim opravdavamo navadu prebacivanja odgovornosti. Umjesto:“Tko je kriv?” – mogli bismo otići korak dalje i zapitati se: “Tko je spreman preuzeti odgovornost?” odjeknuo. Voljela bih ga ovdje doslovce ponoviti. Riječ je o konkretnoj ideji koju sam željela predstaviti pod nazivom „Istina za sva hrvatska domaćinstva“. Prijedlog je da 100 hrvatskih intelektualaca, gospodarstvenika, kulturnjaka i uglednika izađu u javnost i prvo priznaju sami sebi, a potom i onom “neuglednom” ostatku hrvatskih građana stupanj gospodarske, političke, pravne, kulturne i intelektualno-etičke krize u kojoj se trenutno nalazi naša zemlja i da napokon nađu snage jasno progovoriti o onome što se skriva iza domaće krinke EU-demokratizacije i liberalizma. “Istina za sva hrvatska domaćinstva” je konkretni prijedlog uglednim šutljivim intelektualcima i ušutkanim predstavnicima nevladinog sektora da se izbore za modernu Hrvatsku u kojoj se ne krši Ustav i ne izglasavaju ustavne promjene kad god se toga netko u Saboru sjeti; gdje dnevna politika ne utječe na interpretaciju zakona i ne diktira ritam zakonskih izmjena. To je prijedlog za Hrvatsku u kojoj su obveze saborskih zastupnika usklađene s njihovim pravima, a uvjeti za stjecanje saborskih i dužnosničkih mirovina pooštreni, gdje se ne pljačka siromašne kako bi se spasilo bogate koji su se obogatili na toj istoj sirotinji; to je prijedlog za Hrvatsku u kojoj ne samo što postoje mehanizmi sprečavanja zloporabe političke vlasti i utjecaja, nego se isti i primjenjuju; gdje su bolje uređeni vlasnički odnosi koji stoje iza medija i gdje slobodni i odgovorni mediji ne sudjeluju u “odstrjelu” političkih nepodobnika i drugih “vještica” hrvatske javne scene. Tri najveće opasnosti za slobodu u društvu su: represija, neznanje i kombinacija men-

možda se varamo. Jef Rubensfeld – filozof prava – s pravom kaže da je modernitet usmjerio ljude na život u sadašnjosti, kao da jedino tako mogu naći sreću, autentičnost i slobodu. Neprekidno nametanje života u sadašnjosti tobože u ime slobode, “tužni konzumerizam bez snova” kojeg mi balkanski zapadnjaci tako dobro poznajemo i volimo, sve to silno otežava ljudima da shvate kako zapravo ne postoji fundamentalna razlika između dva tek naizgled odijeljena koncepta – “slobode od nečega” i “slobode za nešto”, a upravo u nedostatku sposobnosti da se između te dvije slobode vidi poveznica postoji potencijalna opasnost za javne, građanske slobode. Philip Pettit1, također filozof prava, koncept slobode kao ne-dominacije suprotstavio je slobodi kao ne-uplitanju. Ta se opreka temelji na pretpostavci da sloboda nije puko pasivno uživanje u neuplitanju već je prije riječ o tvorbi određenih uvjeta u kojima se takvo neuplitanje garantira. Zaprepašćujuće malen broj suvremenih Europljana koji žive svoje mirne živote u zemljama čiji su pravni sistemi utemeljeni na dugoj tradiciji zapadne demokracije iskazuje bilo kakvu znatniju svijest o potencijalnim opasnostima građanskih sloboda u vezi, primjerice, nekim novouvedenim zakonskim odredbama Europske Unije spornih s pozicije ljudskih prava i slobode govora. Demokratsko nasljeđe koje baštinimo, usput rečeno, već je u dramama Aristofana 1 Usp. Pettit, Philip (1997) Republicanism: A Theory of Freedom and Government. Oxford: Oxford University Press, 1997; Pettit, Philip (2001). A Theory of Freedom: From the Psychology to the Politics of Agency. Oxford: Oxford University Press.

photo : robert ravni ć

i Euripida posjedovalo sposobnost uočavanja vlastitoga naličja, hipokrizije glasa naroda. Ljudi danas nisu neinformirani: oni samo ni za što ne haju, jednostavno njih nije briga. Više nije problem u neobaviještenosti onih koji nisu upoznati sa svojim pravima – problem je u tome što su ljudi previše lijeni da bi ušli u dijalog s društvom, da bi prvo pristali biti prizvani pred jedan, badjuovski rečeno, tribunal moralnosti, a zatim svojim odgovornim svjedočenjem doprinijeli proizvodnji Istine kao događaja. Paradoks je sljedeći: tipični građanin – sve dok živi svoju svakodnevicu bez neposrednog političkog pritiska i brutalnog policijskog zadiranja u privatnost – spreman je delegirati dio vlastite odgovornosti za tvorbu tzv. demokratskih sigurnosnih mehanizama. Ali, ne ovisi divna ideja o ne-dominirajućem mirotvornom diskursu samo o ustavnim i demokratskim sigurnosnim mehanizmima protiv arbitrane uporabe sile od strane države. Ona još i više ovisi o građanskim vrlinama samih građana. Bilo bi doista sjajno zapodjenuti ne-dominirajući dijalog u javim debatama, ali praksa nije tako opti-

mistična – upravo na tom prostoru javnog diskursa gomilaju se dokazi o pogubnom utjecaju klišejiziranja sudionika u raspravama, pa je tako jednima dopušten govor o određenim temama, drugima nije, i to na osnovi tipizirajuće procjene o pripadnosti jednoj ili drugoj socijalnoj sferi. Manjine (svejedno jesu li nacionalne, spolne, rodne, klasne, u skali od Euripidovih Bakhi kao odbjeglih kućanica do dionizijskih stranaca u vlastitoj domovini) – da bi uopće dobile medijski odjek kao zalog da postoje – trebale bi raspravljati samo o “manjinskim” a ne o tzv, univerzalnim problemima. Dolazi do specijalizacije po strukama tzv. maîtres à penser. I još opasnije: i oni koji bi trebali biti zastupnicima razuma i etike struke akademske zajednice, kako prirodnjaci, tako i društvenjaci, podijeljeni su s jedne strane na govornike u ime činjenica i s druge strane na govornike u ime vrijednosti. Eh, kad bi stvari bile tako jednostavne kakvima se čine! Kad ne bi granica između ja govorim i činjenice govore bila tako kliska – dodajem i tako politizirana – kad bi postojala svijest o uzajamnoj vezi umijeća uvjeravanja (koja se

pripisuje retorici “mekih” znanosti) i umijeća demonstriranja (koja podržava iluziju o vrijednosno neutralnom, u potpunosti desubjektiviziranom i tobože u potpunosti od politike neovisnom govoru akademske zajednice). Budući da je govor o činjenicama zaražen diskursom o vrijednostima, a sistem vrijednosti je u permanentnoj krizi, ne preostaje drugo nego zapodjenuti ne-dominirajući dijalog na Petittov način ili, sazvati kolektiv na novim temeljima, koncipirati to sazivanje kao okupljanje stvari i ljudi, prirode i društva; spojiti dva skupa tragično odvojena još od Platonove alegorije o Spilji nadilaženjem pogubne opreke između čovjeka i njegova okoliša. Npr. kulturolog Bruno Latour je uvjeren da ne treba dozvoliti epistemiološkim policajcima da nas u ime drevnih platonovskih alegorija razdvajaju na one koji prikovani gledaju u zid kao u projekcijsko platno i interpretiraju sjene stvarnosti koje im promiču iza leđa prema ograničenjima svojih osjetila, i one druge, koji nakratko pušteni s lanca, pogledom na vanjski svijet uviđaju pravu prirodu stvari ali na povratku kući smrtno stradaju, pri

T EMA ___

pokušaju da nadljudsku spoznaju o formama ideja prenesu prikovanim predstavnicima ljudske vrste; onima koji nemaju uvjete da bi to iskustvo neposredno i spoznali. Najboljom utopijom koju sam pročitala u posljednje vrijeme bez dvojbe bih proglasila recentnu knjigu Brune Latoura, uglednog francuskog antropologa i sociologa znanosti, koja se bavi Politikama prirode2 i, kao što joj sugerira podnaslov, načinima na koji se može “uvesti znanosti u demokraciju”. Kad kažem “utopija” ne mislim ni najmanje ironično, dapače, trebalo bi tezu o rekonceptualizaciji utopije, njenom napuštanju prostora budućnosti i ugrađivanju u aktualne kolektivne programe socijalne promjene na spojnici prirodnih, društvenih i humanističkih znanosti objasniti jednom drugom prilikom, u nekom znanstvenom radu koji nadilazi opsege ovoga eseja kao oblika glasnoga razmišljanja o problemima koji muče sve koji iole misle. Akademsko proučavanje etike okoliša (environmental ethics), posebice “duboka ekologija” u posljednje je vrijeme otvorila zanimljivu seriju prijepora i diskusija. Latour nudi korjenit zaokret u konceptu političke ekologije tvrdeći da je srednja struja ekoloških pokreta osuđena na propast sve dok se političku ekologiju vidi u neraskidivome spoju sa zaštitom prirode putem političkih metodologija. Po njegovu mišljenju politička bi ekologija trebala napustiti socijalno konstruirane reprezentacije prirode. Postoji li danas opasnost u hegemoniji znanosti i statusu znanstvenika koji je postavljen u ulogu jedinog legitimnog poveznika između svijeta prirode i javnosti, pri čemu je ozbiljan politički diskurs o tim pitanjima doveden pod znak pitanja? Jesu li hijerarhije prioriteta dovele do potkopavanja ozbiljne mogućnosti za raspravu o samim činjenicama? U kritici tradicionalne podjele na činjenice i vrijednosti, Latour zastupa potrebu ponovnog opisivanja i redefiniranja političke filozofije. S odmakom od modernističkih institucija “mononaturalizma” i “multikulLatour, Bruno (1999, 2004). Politiques de la nature, comment faire entrer les sciences en démocratie, La Découverte: Paris. Navedeno prema hrvatskome prijevodu Marka Gregorića: Latour, Bruno. Politike prirode. Kako uvesti znanosti u demokraciju. (u pripremi, Kigen. d.o.o.) 2

turalizma”, taj mislilac razvija ideju “multinaturalizma”. Koje su pozitivne, a koje negativne implikacije takve ideje multinaturalizma koja počiva na konceptu složenoga kolektiviteta određenog, ne od strane vanjskih eksperata koji prisižu na apsolutni razum, nego od “posrednika” (Latourovskih “diplomata”) koji su fleksibilni i otvoreni prema novim oblicima eksperimentiranja? Prije nego se upustim u raspravu o navedenim pitanjima (s nadom da ona neće zamoriti čitatelja, jer uskoro se vraćam na konkretne primjere i prilike iz domaće društvene prakse), moram odmah pojasniti da mi nije cilj govoriti o praktičnim pogledima “zelene” ekologije kao političke opcije, nego o jednoj općenitijoj, sveobuhvatnoj političkoj ekologiji, sprezi četiriju koncepata koje je naša zapadna civilizacija prvo doživljavala u zajedištvu, pa ih je zatim nasilno odvojila, a to su: oikos, logos, physis i polis – okružje, jezik, tijelo i grad. Da se poslužim riječima Gregoryja Batesona, znanstvenika koji je možda najpoznatiji po istraživanju tvorbe modela kibernetičkih sistema (takozvane “second order cybernetics”) – zaokuplja me “ekologija duha” i “koraci koji do nje vode”, prijeka potreba za “fleksibilnošću ideja” u smislu u kojem je civilizacijski motor upravo u idejama na različitim stupnjevima njihove općenitosti. Neke od tih ideja su što eksplicitno, što implicitno prisutne u akcijama i interakcijama ljudi – neke kao svjesno i jasno definirane, druge kao maglovite i nesvjesne, neke kao na masovnoj, globalnoj razini dijeljene ideje, druge kao zamisli diferencirane u različitim društvenim podsistemima.3 “Budžet fleksibilnosti” u tom se kontekstu vidi kao središnja komponenta našeg razumijevanja načina na koji funkcionira okoliš-civilizacija, pa ako s jedne strane “patologiju” kao kategoriju povežemo s neracionalnom potrošnjom toga “budžeta” ideja, tada sigurno fleksibilnost ideja igra značajnu ulogu u teoriji i u praksi. Ideje u civilizaciji su – kao i druge varijable – uzajamno povezane i ispremrežene, djelomice nekom batesonovski rečeno “psiho-logikom”, a djelomice koncenzusom o Usp. Bateson, Gregory (1972). Steps to an Ecology of Mind. Collected Essays in Anthropology, Psychiatry, Evolution, and Epistemology. Jason Arson Inc. – Northvale, New Jersey, London. Str. 504.

kvazi-konkretnim posljedicama djelovanja. Svaka ideja ili akcija je subjekt višestruke determinacije mnogih isprepletenih niti: prije spavanja ugasimo svjetlo djelomice pod utjecajem ideje o tome da treba štedjeti, djelomice zbog potrebe za privatnošću, djelomice da bismo smanjili senzorni input, itd. Ta višestruka determiniranost je karakteristika bioloških polja – pa tako svaka bihevioralna potankost proizlazi iz mnoštva ispreprepletenih faktora na genetskoj i fiziološkoj ravni, te korespondentno tome, procesi svakog postojećeg ekosistema posljedica su višestruke determinacije. Neke od ideja stečenih u prvome iskustvu preživjet će drugo iskustvo, i prirodna selekcija će tautološki inzistirati da one ideje koje su tako preživjele preživljavaju dulje. Ali, u mentalnoj evoluciji, postoji i ekonomija fleksibilnosti: ideje koje prežive ponovljenu uporabu, na drukčiji se način procesuiraju od onih sasvim novih – fenomen tvorbe navika sortira ideje koje su preživjele ponovljenu uporabu i stavlja ih u više-manje odvojene kategorijalne pretince: te informacije “kojima se vjeruje” postaju dostupne za trenutno korištenje, dok se “fleksibilniji” dijelovi uma čuvaju za nove materije. Učestalost uporabe postaje determinanta u preživljavanju u ekologiji ideja “koju zovemo Umom”, čemu se još pridodaje činjenica da u formiranju navika postoji tendencija da se “ideja kojoj se vjeruje” ukloni iz polja kritičke provjere. Ne moram naglašavati koliko je taj evolucijski mehanizam opasan na polju društvenih i političkih djelovanja. Dakako da je preživljavanje ideja determinirano i odnosom s drugim zamislima koje se uzajamno podržavaju ili ulaze u odnose kontradikcije; s manje ili više spremnosti se kombiniraju i mogu utjecati jedna na drugu u kompleksu polariziranih sistema. Tako u pravilu one najopćenitije i najapstraktnije preživljavaju ponovljenu uporabu. Općenitije postaju “obećanjima” o kojima druge ideje ovise, a ta metaforički rečeno “obećanja” postaju srazmjerno nefleksibilna. Drugim riječima – kao što bi rekao Bateson – “u ekologiji ideja prisutan je evolucijski proces, povezan s ekonomijom fleksibilnosti, a on određuje koje će ideje biti čvrsto programirane. Isti proces određuje da će te čvrsto-programirane ideje postati jezgrama ili čvorišnim točkama u konstelacijana

drugih zamisli, jer u tako ustrojenom polju djelovanja opstanak ovisi o uklopivosti. Iz toga proizlazi da svaka promjena u čvrstoprogramiranim idejama može uključiti promjenu na razini cjeline s njom povezane konstelacije. Ali učestalost vrednovanja jedne ideje u određenom vremenskom odsječku nije sama po sebi dokaz da je ta ideja točna ili pragmatički korisna kroz duže vrijeme. Mi danas otkrivamo da su mnoge pretpostavke koje su duboko ukorijenjene u naš način života jednostavno netočne i postaju patogene kad se implementiraju uporabom moderne tehnologije”.4 Opća fleksibilnost sistema ovisi o tome hoće li se i kako će se u datome sistemu množina varijabli držati pri sredini podnošljivog limita. Dakako vrijedi i sljedeće: najčešća “dominantna” vrsta bit će središnja u konstelaciji drugih vrsta, jer opstanak pridošlice u postojeći sistem obično je determiniran time kako se njegov način života uklapa u onaj dominantne vrste. Uklopiti se tvori analogiju s pojmom “usklađena fleksibilnost” (“matching flexibility”). Budući da je mnogo podsistema društva neizbježno regenerativno, sistem u cjelini teži “proširiti se” u prostor neiskorištene slobode. Kaže se da “priroda mrzi vakuum” – objasnit će nadalje Bateson u jednom od svojih eseja - a to vrijedi za svaki neiskorišteni potencijal promjene u biološkim sistemima. Ako data varijabla predugo ostaje na srednjoj vrijednosti, druge varijable prisižu na njenu slobodu i sužavaju granice tolerancije dok sloboda kretanja ne bude ravna nuli ili, preciznije, do trena kad bilo koji budući pomak bude ostvariv samo pod cijenu ometanja osvajačkih varijabli. Varijabla koja ne promijeni svoju vrijednost postaje ipso facto tvrdo programirana. Promatranje načina na koji se odvija geneza tvrdo programiranih varijabli samo je drugi način proučavanja tvorbe navika. Bateson citira japanskog zen-majstora: “Naviknuti se na bilo što je strašna stvar”. Iz toga proizlazi slijedeće: “da bi se očuvala fleksibilnost date varijable, mora se - ili vježbati fleksibilnost, ili direktno kontrolirati prekoračujuće varijable. Bateson zaključuje: Mi živimo u civilizaciji koja preferira zabranu nad pozitivnim postignućem, i stoga 4

Ibid. str. 507

se pokušavamo nositi s prekoračujućim varijablama pomoću zakonske legislative; i pokušavamo braniti “javne slobode” legalnim udaranjem po papcima autoriteta koji pokušava preuzeti igru. Nastojimo zabraniti određena prekoračenja, ali možda bi bilo učinkovitije osokoliti ljude da se upoznaju sa svojim slobodama i fleksibilnostima i da ih češće koriste.5 Evo jednoga primjera koji se napokon veže uz nešto konkretno i društveno “opipljivo”: nedavno su održani protesti vrlo malih razmjera organizirani u Njemačkoj protiv novih biometrijskih putovnica. Još manje je ljudi u istoj demokratski razvijenoj zemlji našlo za shodno protestirati protiv alarmantno arbitrarnog uplitanja u građanske slobode u prijedlogu da se kreira na europskoj razini baza podataka o “bundžijama”; takozvana “troublemakers” lista koja je namijenjena da se “pojedince i grupe za koje se smatra da predstavljaju potencijalnu prijetnju očuvanju javnoga reda i poretka spriječi da putuju s jedne na drugu lokaciju” – a to se odnosi izrjekom na “politička, sportska, društvena, kulturna i druga okupljanja.” Kovanje termina “suspected troublemakers” – “sumnjive bundžije” i tvorba priručnika za službu sigurnosti utemeljena je na teško odredivoj metodi utvrđivanja potencijalne opasnosti koja nije bazirana na jasnim kriterijima, pa čak ni na onim drugim, također tek djelomice transparentnim regulativama brzinski donesenim u sklopu tzv. “anti-terorističkih zakona”. Je li uopće netko zamijetio da je u žaru našeg domaćeg brzinskog prepisivanja europske legislative – isti prijedlog ušao na mala vrata, tobože skriven iza krnje, nekompetentne, a naposljetku i zakašnjele rasprave koja je u javnosti vođena nakon što je Vlada u proljeće 2009. donijela izmjene i dopune Zakona o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima, što je u vezi s također nedovoljno raspravljenim izmjenama Kaznenog zakona i Ustava. Hapšenje prosvjednika akcije Pravo na grad u Varšavskoj ulici u Zagrebu, pokazalo je da isti “javni intelektualci”6 koji su trebali ranije prepoznati simptome ugroze građanskih sloboda u Hrvatskoj kao cjelini i na to reagirati, sada – kad su se naIbid. 508. Da se ne bi pogrešno razumjela moja argumentacija kao napad na legitimnu “pobunu” građana u Varšavskoj, htjela bih samo napomenuti da se nalazim na popisu stotinu intelektualaca koji su tu akciju javno podržali.

5 6

pokon odvažili na jednom lokalnom problemu iskušati vrijede li instrumenti zaštite ljudskih prava u ovoj državi – moraju snositi posljedice svoje zakašnjele inicijative. Proizvoljna uporaba sile od strane države ne amnestira one koji su toga prijetećeg mehanizma svjesni od potrebe da mu se odupru na najbolji mogući način: širenjem ideje o potrebi samostalnog odgovornog djelovanja bez prebacivanja odgovornosti i bez već spomenute linije manjeg otpora koja dovodi do delegiranja državi dijela vlastite odgovornosti za tvorbu tzv. “demokratskih sigurnosnih mehanizama”. Philip Pettit inzistira na ne-dominirajućem dijalogu kao – upotrijebit ću patetičnu riječ – jedinoj nadi novog postmodernog europskog zakonodavstva i novog oblika demokratskog suživota u europskom ekopolitičkom sustavu preživljavanja. Latour, s druge strane, nadu vidi u bijegu iz klopki društvenih predodžaba prirode, u konceptu pluriverzuma i jeziku koji artikulira koncept pluriverzuma. Umjesto velikog sraza, bitke znanosti i politike koje međusobno raspoređuju tobože odijeljena područja stvarnosti, ili se zaštićuju od uzajamnog presizanja – Latourova koncepcija pomirbe predlaže da se pomiješaju entiteti kolektiva kako bi ih se učinilo sposobnima za artikuliranje i proizvodnju zajedničkog svijeta i navelo ih se da govore. Nije li stvaranje potpuno izmišljenih glasova što bulazne, prosvjeduju i iznose svoje mišljenje osnovna struka političara, ono na čemu se temelji njihov postojani smjer kretanja, njihovo neprestano bdijenje, njihova uvijek iznova započinjana obnova, njihov neprestani nemir, njihove govorne neprilike? – pita se Latour, i odmah dalje nastavlja s konstruktivnim prijedlogom: - Od sada pomiješana s glasovima kolega i pouzdanim svjedocima (istaknula S.P.) navedenim da sude o kvaliteti činjenica, ta proizvodnja glasova neće stvoriti potpuni kaos, već će okupiti jedan vjerodostojniji, ozbiljniji, ovlašteniji skup.7 Ne možemo ne zastati u čuđenju pred utopijskom ljepotom navedenih kvaliteta budućih sudionika u svjetskome dijalogu: taj skup bi 7 Navod iz rukopisa hrvatskog prijevoda M. Gregorića Latour, Bruno. Politike prirode. Kako uvesti znanosti u demokraciju. (u pripremi, Kigen. d.o.o.) Izvornik naveden u bilješci 2.

T EMA ___

trebao biti “vjerodostojan”, “ozbiljan”, “ovlašten”. Nije teško, čitajući Latoura, prisjetiti se svih onih brojnih životnih zapleta i peripetija u znanstvenoj zajednici koje su obilježile tužnu egzistenciju velikana teorijske fizike Davida Bohma. Dakako, takva vrst biografskoga okvira u kojem izgnanstvo iz matične američke sredine zbog političkih razloga predstavlja tek kap u moru nesporazuma u akademskome krugu teorijskih fizičara, nužna je kako bismo sa sporednog kolosjeka Bohmova znanstvenog rada izvukli jedan – reklo bi se utopijski spis – koji ipak ima veće značenje i dubinu nego što bi se moglo pretpostaviti. Riječ je o poznatom Bohmovom Dijalogu8 kao pokušaju pronalaženja novih mehanizama komunikacije. Ti novi mehanizmi bi, pristajanjem govornika na frustraciju ne-dominirajućeg “otvorenog” dijaloga – oslobodili svjetotvorni potencijal komunikacije i ponudili rješenje za izlazak iz začaranog kruga epistemoloških navika. Bohmov dijalog je pokušaj nadmudrivanja zamke genotipske determinacije i socijanog treninga kojemu robuje ljudski um i kao takav nije drugo doli prijelazno rješenje u potrazi za načinom na koji bi se potencijalno mogla ispraviti “sistemska greška” u ljudskom mehanizmu usvajanja znanja. Bruno Latour je bio u svojoj ranoj knjizi u pravu: danas je jasnije nego ikad da u našem suvremenome svijetu ne možemo segmentirati činjenice, moć i diskurs. Predmet te 8 Bohm, David (1996). Ed. by Lee Nichon. Routlege: London and New York.

Ne želimo si priznati da smo u velikoj mjeri sami krivi, da je do krize vrijednosnih sustava i etičkih načela u umjetnosti i znanosti došlo zbog naše vlastite pasivnosti, jer se sprega medija, politike i interesnih grupa dogodila i zahvaljujući našem sustavnom prešućivanju merituma stvari. Dogodilo se to zato što su hrvatski intelektualci bili i ostali nesolidarni i neodlučni u trenucima kada se trebalo uključiti u polemike i ne pokazati strah. dvostruke konstrukcije – znanost s društvom i društvo sa znanošću – izranja iz skupa praksi koje loše ali ipak – objedinjuje koncept dekonstrukcije: Ozonska rupa je previše socijalna i previše narativizirana da bi bila istinski stvar prirode; strategija industrijskih tvrtki i šefovi država imaju previše veze s kemijskim procesima da bi bili svedeni na puka pitanja moći i interesa; rasprava o ekosferi je previše realna i previše društvena da ne bi prevreli preko ruba značenja svojih učinaka. Naša je greška to što su mreže istovremeno stvarne, poput prirode, narativizirane, poput diskursa, i kolektivne, poput društva? 9 Nema sumnje da se Latourovski način razmišljanja samo nastavlja na tragu onih koraka prema jednoj budućoj “ekologiji duha” koju je zamislio Gregory Bateson: Latour, Bruno, Nous n’avons jamais été modernes: Essais d’anthropologie symmétrique. (1991). We Have Never Been Modern, translated by C. Porter. Harvard University Press: Cambridge, Massachusetts 2001, pp.6-7.

Zamislimo sada, na trenutak, sljedeće pitanje: misli li kompjuter? Ja bih ustvrdio da ne. Ono što “misli” i upušta se i “pokušaj i promašaj” je čovjek plus kompjuter plus okoliš. A crte razgraničenja između čovjeka, kompjutera i okoliša su sasvim artificijelne, zamišljene razdjelnice. One su crte koje vode preko prometnica kojima se prenosi informacija ili razlika. One nisu razdjelne crte mislećeg sistema. Ono što misli je cjelokupni sistem koji se upušta u pokušaj i promašaj, koji je čovjek plus okoliš.10 Pitanje slobode – držim, a u tom mišljenju nisam usamljena – omogućava najbolju poveznicu između tako raznolikih stvari i tema kao što su znanost, zakonodavstvo, ekonomija, kultura, društveni fenomeni, politika, vjera, seks, sfera osobnih sloboda, pa čak i pravo na smrt. Znanstvene istine su povezane s političkim interesima. Različite tekstualne strategije, retorika, pisanje, uprizoravanje – sve to zajedno ima utjecaj na prirodu stvari i socijalni kontekst. Pitanje je samo: tko se usudi preuzeti odgovornost i ostvariti pozitivni utjecaj? 10

Bateson, Gregory. Op.cit. str. 488.

tema

ante armanini___ KRATAK UVOD U GRAMATIKU VIZUALNOG ESTRADIZACIJA KULTURE ILI UNIŠTENJE KRITIČKOG MIŠLJENJA KAO TEMELJA SVAKE I NAJMINIMALNIJE DEMOKRACIJE

esumnjivo tema je politička, više nego politička, a nije strogo kulturalna (izvedenica od colere, cultus, cultura, colonia itd. u smislu njegovanja ili simboličnog uređenja nekog zemljišta), pa se pitanje odnosa pisca prema političkoj volji mora artikulirati kao komentiranje jednog jakog fenomena, ali ne samo u smislu povijesnih aluzija na ne tako davna politička iskustva nego u smislu živa promatranja kojim ocjenjujemo jednu tešku moć. Težinu te moći može se formulirati kao trijadu forma moći blokade: 1/seksualne blokade kao temeljne za sve ostale blokade: 2/ političke kao autoritarne moći i 3/religiozne blokade. Pri svemu valja imati na umu da vodeći pojmovi koji bi nam morali biti od najveće pomoći kao što su: tranzicija, estradizacija, glamour, masovni mediji, postmodernizam i slični više nam zakrivaju pogled u pravi problem nego što ga otkrivaju, više ga prešućuju ili čak zamućuju nego što ga izgovaraju. ESTRADIZACIJA Estradizacija nas uvodi u široki pojas u prvi mah posve nejasnih aluzija, znakova, propagandne dreke, ali i pravog terora kojem u konačnici služi propaganda. Riječ da je kul-

tura isto što i roba u postmodernoj estradizaciji zapravo kao istina ne znači ništa, ako tu robu ili ovu kulturu ne smjestimo u polje političkih učinaka ili u kontekst koji je jači od kulturnog, u politički kontekst estradizacije koja ističe sjaj robe, a zatamnjuje posve ulogu propagande i ulogu ekonomskog terora koji kulturu sada pretvara u službu korporativnom kapitalu. Ili druga riječ za korporativni kapital koji također nije samo neutralna ekonomska činjenica, a ta je riječ totalitarizam. Tako kad pogledamo široko polje propagande, kao estrade u službi javne politike i tajnog terora nad demokracijom najprije nam se nameće: da vizualno nije samo vizualno nego da potpada pod neku moguću i još neotkrivenu gramatiku vizualnog, da informacija nije samo informacija nego da je dio političke vlasti nad svijetom, a ne samo nad informacijama. Pred nama je posao velik kao ovo buduće “naše stoljeće” i nemam iluziju da sam na kraju istraživanja, sve prije. Najneposredniji učinci aktualne estradizacije mogu se ipak ubrojiti u političke i ekonomske posljedice tzv. “duhovne obnove” kao obnove nacionalističko-represivne reafirmacije onih uvodnih triju blokada javnog duha: seksualna i intelektualna blokada nikada

nije sama nego je uvijek praćena političkim i religioznim blokadama javnog uma. GRAMATIKA VIZUALNOG Neka vrst vizualne gramatike ili gramatike vizualnog potrebita je da nam se otkrije pravi tekst ili pravo značenje iza naizgled beskrajnog polja pokretnih ili pokrenutih vizualnih senzacija i karnevaliziranih rituala u kojima je jedini krivac i žrtva zapravo naše “golo tijelo” u strogo Agambenovom smislu. Vizualna istraživanja masovnih medija danas nam mogu u tome pomoći, ali ona ne znače ništa, rekoh, ako brišu svaki politički kontekst i učinak tih istih vizualnih medija. Nedostaje nam bilo kakva teorija modernog machiavellizma u uporabi masovnih medija, pa McLuhan pripada tek ranom, naivnom, apologetskom stadiju inače totalitarne uloge tih istih medija u relaciji prema korporativnom kapitalu koji se njima služi u svoje svrhe. Kao što je ikonografija smrti u srednjem vijeku skrivala tekstove koji tu smrt uključuju u lanac produkcije ideologije života, tako i današnje ikonografije životnih slika i masovnih medija skrivaju potisnute ili nejasne tekstove i značenja koji nas uvode u politič-

T EMA ___

ku pozadinu ideologije virtualnog, potencijalnog ili simulacruma kao drugih imena za: proizvodnju smrti na svim planovima. ERGO ERGO: uočena ili definirana krajnje skeptično sirova “logika kapitala” ne čini od nas ni političke aktiviste ni “kolektivne inteligente” nego samo one koji energiju analitičkog duha suprostavljaju grubim silama kao onim putanjama kojima se te sile skreću ili prokazuju kao ograničene, smrtne, ali i usmrćujuće. Jer, najčešće pisac koji se bavi politikom završava tako da se politika bavi njime tako da ga ona vodi i jaše kao magarca. Jean Paul Sartre nije ni najmanji ni najpromašeniji primjer ovakva “angažmana”, koji ga je odveo u prešućivanje političke istine u ime te iste političke istine. Uvijek sam bio protiv ovog angažmana koji autora pretvara u uličnog kolportera. Tim više što su se i teorije o cikličkim raspadima država pokazale kao metafizičke i kao posve promašene (F. Neumann). Jer što se više govorilo da je država na umoru to su više stradavali njeni građani, a ona je pokazivala, naprotiv, znakove najboljeg zdravlja. Kad država govori da je na umoru, čuvajte se da vas ne umore u ime države koja, eto, jadna odumire, a vi ne činite baš ništa za njen oporavak i spas. Inače, danas nam je država pod presijom korporativnog kapitala naizgled nešto slabašno kao djevica, to je naizgled samo umiruća forma starog, samo anakroni otpadak historijalnog duha. Ali samo dok to odgovara korporativnom kapitalu. Kad korporativnom kapitalu bude odgovarala neka jaka državna uprava, odjednom će država opet živahno oživjeti kao duh iz mrtvih. LYOTARD Priča o tome kao što hoće davno već pokojni (samo intelektualno, ili još gore samo moralno pokojni!) Lyotard da je vrijeme velikih priča prošlo samo je još jedna velika priča za malu djecu i intelektualno nedorasle. Lyotard - čime se on pak danas bavi kad je već sve velike priče ostavio iza sebe!? Ali, nije se moguće ne baviti politikom, jer to je onaj plićak u kojem se dave svi, prije ili poslije, naime to je sam: život!

Najneposredniji učinci aktualne estradizacije mogu se ipak ubrojiti u političke i ekonomske posljedice tzv. “duhovne obnove” kao obnove nacionalističko-represivne reafirmacije onih uvodnih triju blokada javnog duha: seksualna i intelektualna blokada nikada nije sama nego je uvijek praćena političkim i religioznim blokadama javnog uma. POSTMODERNA

SREBRENICA

Postoji opasnost da fetišizirana postmoderna je samo uvod u novi totalitarizam zaborava posljednjih dvije stotine godina ili sofisticirana forma postmodernog mentalnog totalitarizma, pa se Lyotardovu ulogu uvijek nanovo valja s pažnjom komentirati, jer postmoderna je uvela neku vrst opasnog klizanja u kojem “sve ide” može i značiti da je sve moguće i sve prihvatljivo čak i u polju intelektualnih prosudba. Ako je sve prihvatljivo, logičan je zaključak: zašto ne bismo pristali i na oblike blagog, skromnog i svima ugodnog totalitarizma!?

Primjerice: Srebrenica nije slučajna ili “kolateralna šteta”, kao što su nam neki politički mudraci iz Europe pokušavali objasniti, nego je dio kulturnog pogona i nacionalnog programa po kojem se uništava sve što nije dio jedne nacije, jedne krvi, jednog vođe ili jednog kulturnog ili jezičnog programa. Programi “palankizacije zemlje” kulminiraju upravo u pokoljima kao što je Srebrenica, pa je R. Konstantinović, koji je uveo ovaj pojam u analizu srpske političke uporabe autoritarne države zapravo predvidio ovaj naizgled anakroni fenomen najvećeg europskog pokolja nakon holokausta. To nas mora činiti opreznima prema tezi da je holokaust bio samo jednom i da nikada više se neće ponoviti. Naprotiv! Kulturni pogon masovna klanjanja “svetim leševima” nacionalnih kraljeva i nacionalnih svetaca trijumfira upravo u produkciji leševa, ali sada tuđe nacije!

GLAMOUR Glamour je možda ipak samo sofisticirana suvremena angloamerička istoznačnica njemačke kulturološke prakse tridesetih godina zvane glagolom “ujednačavanje”(gleichshalten), a u kojoj se kulturni život sveo na kulturni pogon uništavanja svega što nije istoznačnica tog pogona i te kulturne industrije. Njegova prva i najjača istina bila je masovnost ili brojnost kao argument ili kao garancija da je samo ono što je dio tog pogona kulturno, istinito, domovinsko i životno. Riječ “pogon” navodi na heretičku misao: da čak i holokaustni pogoni nisu daleko od kultne i kulturne važnosti za naciju i kulturu, ako su dakako doista uspješni i dovoljni kulturološki pokriveni lažima zajednice, tla, krvi, dakle nekim kulturno -propagandnim fetišima koji uskrsavaju i danas kao kosti mrtvih kraljeva i svetaca. Ali spaljivanje knjiga i nakon toga spaljivanje ljudi u Holokaustu čine se tek kao olaka esejistička teza nečeg što nikako ne ide jedno uz drugo, pa valja uzimati ove velike riječi s najvećom pažnjom, kao da su same velike riječi ravne onom što one skrivaju: naime skrivaju često samo velike zločine, naprije protiv ljudske pameti.

KOLATERALNE ŠTETE Ali ni uništenje više od milijuna Iračana pod izlikom potrage za jednim tiraninom kao što je Sadam Husein nije nikakva “kolateralna šteta” nego je zapravo učinak ovog programa u kojem jedan zločinac služi uništenju čitavog naroda. Ostaje nejasno kako to da se usmrtilo više od milijun ljudi u potjeri za jednim zločincem, a onda se sve to pokrilo nekrofilnim frazemima o “kolateralnim žrtvama” potrage za jednim jedinim zločincem!? Zar i to nije dio pogona političkog glamoura, ali sada ne na estradi nego ponešto i iza ili ispod estrade!? Zar i to ne prokazuje položaj estradizacije kao strategijski dobro usmjeren položaj za usmrćivanje ili oskaćivanje svega što nije sama estrada, kao javno stratište svega što nije ona sama: estrada i glamour!? Ova dva pojma – estrada

i glamour - postaju historijski jasniji tek u svjetlu primjera ne iz kulturne nego primjera iz političke prakse našeg ili prošlog vremena. Vrijeme kruha i igara naravno nije samo iza nas, jer vrijeme žrtava u javnoj areni je tek pred nama: gladijatori već sada pripremaju svoje gladijatorske igre dok se žrtve lako nalaze i lako mijenjaju, kao što znamo: “Mora se računati s tim da u ovom jezivu ispitu života nastrada i poneki dobar... U cjelini gledano, to za čovječanstvo nije gubitak”, kao što je rekao svojevremeno i optimistički jedan njemački kulturpropagandist. Ali, evo vam primjera: kako i riječ čovječanstvo služi ponekad kao sjekira za ubijanje svega što nije dio našeg čovječanstva, naše skupine, naše države... Jer kada se čovječanstvo svede na lovce, lisice i zečeve, onda uglavnom strada većina: naime, većina postaju zečevi za manjinu lovaca i lisica.

ili Farma, a Schulze-Naumburg i Orwel već odavno su na groblju. Ili je to tek privid koji samo hrani sreću i domove privatnih sretnika, naime gledatelja TV-a!? GLAMUROZNE EMISIJE O čemu nam svjedoče glamurozne prikazbe na TV-u nego upravo o ovome: o sreći privatne jedinke koja na sceni obnavlja sretne kulteve malograđanskih interijera, njihov sveti i jednostavni sjaj, njihovu harmoničnost i njihovu ekonomičnost u skladu s “vječnim zaklonima ekonomičnosti i harmonije”, u skladu sa svetinjom privatnog doma? Malograđanština i njeno kulturno mediokritetstvo nije samo stvar nekog neslanog pogleda na svijet nego je i sama istoznačnica: čitava svijeta. Zašto? Zato jer drugog svijeta i nema osim ovog u

Danas nam je država pod presijom korporativnog kapitala naizgled nešto slabašno kao djevica, to je naizgled samo umiruća forma starog, samo anakroni otpadak historijalnog duha. Ali samo dok to odgovara korporativnom kapitalu. Kad korporativnom kapitalu bude odgovarala neka jaka državna uprava, odjednom će država opet živahno oživjeti kao duh iz mrtvih. TV-KULTURNI PROGRAMI KAO PRIMJERI GRAMATIKE VIZUALNOG Čini se da je izgradnja kuća, uređenje domova i unutrašnjeg prostora, uz obilne doze kuhara i kuhanja, i danas tek nevina i usrećujuća praksa kulturnog oplemenjivanja nacije. Ali, povijesni prizori s kontekstom su nešto manje harmonični: zastupnici harmonije, domaćeg, doma, ovrtnice, sela, ukratko “usrećujuće harmonije seljačke kuće i seoske crkve” zapravo su bili i argumenti i stanovita Shulze-Naumburga i i skupine Borbena saveza u Münchenu nešto prije dolaska nacista na vlast i postaju trajnom ideologijom privatne sreće privatnog čovjeka tijekom čitava trajanja nacističke dikatature. Upravo ovaj Schulze-Naumburg apostol je “harmonije” i “prirodne jednostavnosti malograđanskih građevina”. Danas imamo emisije kao što su Big brother

sretnom znaku sretnih seljaka, sretne idile, sretne harmonije između seoskih crkvica i seoskih kravica. Naivno slikarstvo nije samo slikarstvo, prije svega, nego je stanovito stanje svijesti, uzgajano jako pažljivo unutar ideoloških polja različitih ili naizgled posve suprotnih ideoloških režima. ŠTRAJKOVI NOVINARA Nešto prije u nas štrajkaju novinari one navodno javne TV, i to tako da su plastičnim flasterima prekrižili vlastita usta. Naravno, ako novinarima aktualne vlasti na TV-u začepe usta, one nisu svjesne činjenice: ako dobrom novinaru začepite usta, on će progovoriti na leđa. Ili će dobiti metak u leđa! A što nije jedina od svih sjajnih i mogućih solucija koju aktualna vlast bira kad nema druge mogućnosti za obračune

s novinarima. Da su novinari ugrožena životinjska vrsta dokazom su danas diljem svijeta ubijeni novinari u gotovo zastrašujućim brojkama. Što ovo znači”!? Je li ovo dobar znak za novi, slobodan i demokratski svijet za koji se navodno svi bore!? Demokracija nikako nije samo borba za pravni poredak nego je i borba za “podređivanje socijalne moći političkoj” (F. Neumann) i tu političku moć masovni mediji zakrivaju ili otkrivaju, čine odgovornom ili neodgovornom. I još nešto, što posve dezavuira liberalizam danas: “Tako se tvrdi da demokracija nije ništa drugo do sistem prava na slobodu koja počivaju na prirodnom pravu. Te su teorije danas u pravilu antidemokratske teorije.” (F. Neumann) Politička praksa u nas otkriva se zapravo kao demokracija protiv demokracija, kao oligarhija koja proklamiranjem svoje “demokracije” uvodi političke ciljeve posve suprotne naravi demokracije. Naime, demokracija bez socijalne pravde je samo fraza u ustima demagoga, šuplji frazem bez ikakva pokrića u političkoj praksi, kao što je to znano već od Aristotela. PLATONOVA PEĆINA Mrak Platonove pećine je sada sjaj koji uvodi u oslijepljenost i u mrak pećine idola: idoli trga, idoli lažnih Autoriteta, idoli svih vrsta i fela sada se nameću uz malu cijenu, jer sve se nudi po malu cijenu ili čak besplatno. Posve praktična pitanja što ih je, primjerice, postavljao Bauhaus, pitanja povezivanja masovne industrije s kulturnim praksama i idejama, danas postaju nevažna, pa se program Bauhausa i ne postavlja kao važan udio povijesti industrije za postmoderno društvo, nego se ukida kao ideja uopće, odnosno događa se već tridesetih godina preseljenjem Bauhausa u Dessau iz razloga navodno bolje organizacije radnih tečajeva. Dakle, likvidacija Bauhausa tridesetih godina na način “radnih tečajeva” narodnjačkih obrtnika, a danas u korist obrazovnih (tzv. “modularnih”) tečajeva tzv. “Bologne”. Danas je tzv. “Bologna” postala ideal obrazovanja za radne logore ili u smislu pretvaranja sveučilišta u radno-tečajne jedinice iz Dessaua, za učenja i znanja u strogo ograničenim jedinicama vremena i prostora. Drugo ime za ovu logorsku (Bauhaus pretvoren u Bolognu!) praksu tržno usmjerena ob-

photo : robert ravni Ä&#x2021;

T EMA ___

razovanja danas se pompozno zove: “obrazovanje koje traje čitav život”. Umjesto dugoročna obrazovanja imamo naizgled nevini obrat u semantici: obrazovanje za čitav život. Kako je u svakom logoru, vojničkom ali i lovačkom, borba za preživljavanje tragično naporna i okrutna, logorska praksa natjerava i lovce i žrtve na doživotno učenje u svrhu preživljavanja. Ono što je posve uništeno u logorima ili kampusima vojničkog tipa zapravo je jedna sitnica koju su stari Grci zvali: sloboda. Vojska nije idealna škola za učenje demokracije, ako znamo što uopće znači ta riječ: demokracija!? RANI OBLICI ESTRADIZACIJE U 20. VIJEKU Različiti oblici estradizacije tridesetih godina poznati su danas samo u reduciranoj formi: samo kao paljevina knjiga, a ne recimo i kao medijsko gašenje kritike ili gušenje nenjemačke knjige, ne kao tajne crne liste zabranjenih autora. Pa nacizam se sagledava površno ili izvanjski samo kao palež knjiga koji je bio uvodom u palež ljudi!? Ostale suptilnije manifestacije nacizma, od paljevina knjiga do uništavanja ljudi u holokaustu nažalost ostali su nam van očiju. Pa ostalo nam je izvan očiju i ovo: preferencija naroda, sela, domovinske idile, seljaštva i domovinske umjetnosti uz zabranu ili spaljivanje modernih slikara kao što su Nolde, Klee, Beckmann, Otto Dix i ostali. Uz emigrante pisce, izdavačka djelatnost, novinska i časopisna izdanja podvrgavaju se drastičnim restrikcijama, uz pad koji je gotovo 30 % u odnosu na stanje prije dolaska nacista na vlast. Uništavanje knjiga ne obavlja se, dakako, samo spaljivanjem knjiga nego se ista stvar još efektnije postiže i prešućivanjem nepoćudnih autora, ignoriranjem aktualnih izdanja, pravljenjem većine intelektualaca zapravo medijski nevidljivim ili ušutkanim, pa se program “ujednačavanja” (gleichstaltovanja) nigdje ne spominje, ali se svugdje provodi brutalno u skladu s državnom voljom. Ono što imamo danas u Hrvatskoj: smanjivanje dotacija, ukidanje programa u kulturi i obrazovanju, restrikcije neposlušnih glasova i glava, pravljenje medijski nevidljivim svih koji ne pristaju na javnu praksu domovinske ili režimskocrkvenjačke idile, zapravo nas opasno

Demokracija bez socijalne pravde je samo fraza u ustima demagoga, šuplji frazem bez ikakva pokrića u političkoj praksi, kao što je to znano već od Aristotela. približava ne politici nego najuže: kulturnoj politici nacionalsocijalizma danas i ovdje. Direktorska mjesta u medijima i kulturi što se tiče najstručnijih kadrova danas su zauzeta od podobnih ali totalno nesposobnih kadrova. Totalna bezglavost i totalna servilnost zapravo su intaktni intelektualni kult tzv. “javnih intelektualaca” u postmodernoj Hrvatskoj. Spaljivanja knjiga doduše nema ali, primjerice, o ponovljenim izdanjima ili čak javnim raspravama o subverzivnim autorima za razaranje blokade mišljenja, kao što su Freud ili Marx, nema ni govora. O ostalima nećemo ni govoriti. NEMA ZABRANE KNJIGA Doduše ni zabrane knjiga, ni doslovična cenzura naizgled nisu još u igri, ali nikad se ne zna, jer brutalna restrikcija kulturnih rubrika uvodom je možda u nešto daleko opasnije: u totalnu barbarizaciju javnih i masovnih medija, dakle u barbarizaciju postmoderne Hrvatske. U ime tzv. “tisućljetne kulture” uništavaju se ili minoriziraju najnovija izdanja mladih i najkreativnijih autora, uništavaju se kazališta, a u ime nekakve anakrone ideje državnosti uništava se građanska država i nositelji njene funkcije u modernom svijetu, tzv. srednja klasa je posve na umoru, a tržna cijena knjige je danas doslovce jedna jedina kuna, kao što je i tržna cijena ljudske pameti nešto iznad jedne kune, odnosno dvije DM, kako je svojevremeno i jako duhovito rečeno bez ikakvih posljedica za autora ove genijalne ideje u Hrvatskom saboru. Iako se tom barbarskom proklamacijom zapravo sam Hrvatski sabor dokinuo kao mjesto ljudske pameti i postao nešto drugo: mjesto totalne ljudske nepameti. KARIJERNI KNJIŽEVNICI Karijerni književnici postaju diplomati, liričari postaju slike uspješnih karijernih diplomata posvuda po svijetu u ime višeg hrvatskog državnog interesa. To

što su ti isti liričari postali ili će postati predmetom policijskih istraga iskazom je prave naravi njihova liričarenja. Uostalom, Gottfried Benn nije bio promašeni liričar, a ipak je tridesetih godina tumačio njemačkoj kulturnoj javnosti da je ekspresionizam (navodno svojim “antiliberalizmom”!) pravi uvod u njemačke jurišne odrede. Očito, liričke karijere u sprezi s državnom voljom neka su vrst kolibrića u džungli, jer te ptičice žive u džungli i žive od džungle dok ne ulete u neki jači kljun. DRAMATURG: PREMIJER IZ KAZALIŠTA Razgovori dramaturga u kazalištu danas su ili nemogući ili su kao razgovori dvaju Kineza na kineskom koje nitko ne razumije ili štoviše ne želi razumjeti. Ali ova prirodna nemogućnost bilo kakva suvisla razgovora oko dramaturgije ili repertoara počinje fizičkim činom eliminacije samog mjesta ili institucije dramaturga, kojeg ili uopće nema u većini kazališta ili se na tom mjestu uhljebljuju činovnici nesposobni za ostale činovničke poslove. A današnja njemačka ludost da plaćaju više dramaturga izaziva samo aluzije kako Nijemci kao i uvijek plaćaju nekog koga nitko ne razumije ili ga ne želi razumjeti. U kazalištu to “nitko ne razumije” kao fraza je dodatno obogaćena plodnom “narodnom tradicijom” da ono što ne razumiješ valja tumačiti time što netko “filozofira”, a to naravno razumijeva da nitko ne želi ništa razumjeti u teatru, pa dramaturgija postaje dodatno suvišna u svim svojim elementima. Čuvenu riječ pak narodne filozofije da je filozofija opasna za narod nije sada potrebno ni navoditi, kao ni profesorske književne teoreme da filozofija, kao pravi karcinom, uništava mozak studenata književnosti. A stoji i danas da je hrvatski jedan od rijetkih jezika svijeta u kojima je “filozofiranje” naglašeno negativno kontekstualizirano.

T EMA ___

KARNEVALIZACIJA Karnevalizacija javnog života je opća u tom smislu da su “ataksija, tikovi i distonija” postali norma: gubitak kontrole nad gestama, ludi način govorenja, hodanja i gestikulacije od određena trenutka postali su opći simptom. “To nije nazočno samo kod primjera kojeg navodi G. Agamben (gledanje filmova Mureya i Lumièrea) nego postaje dio riznice javnog ponašanja i aktera javnih vlasti, a ne samo glumaca. Glumci koji trguju svojim tijelima kao prave javne prostitutke samo su sjenka skrivene istine čitava režima koji je pao na razinu opće pljačke ljudskih života u zanosu prvobitne akumulacije. Državni aparat nudi glumcima kao i svima drugima javnim intelektualcima lukrativna uhljebljenja po cijenu da ne govore ništa ili da govore očite stupidnosti, pa glumac ideologemski postaje štafetna pojava javnog idiotizma u izvornom smislu grčkog pojma idiota kao nepolitičkog bića. Totalitarna narav kazališta danas u Hrvatskoj nije stvar dramaturgije same vlasti nego je stvar dramaturgije da otkrije predominaciju nepolitičkih idiota u kazalištu kao nekazališni, patogeni, barbarski i koban ne samo za kazalište nego i za život čitava grada i čitave države.

Minijaturizacija, vulgarizacija i mentalna pornografija jedini su doista uočljivi tragovi estetike današnjeg režima, kao što se i religija svela na vulgarnu pobožnost, na masovne službe Božje i na masovne vjerničke skupove u kojima se uništava svaki trag istinske pobožnosti.

Istinski glumci su potisnuti od defektnih glumaca, kao da je efekt kazališta dio samog defektnog kondicioniranja glumačkog umijeća. Defektnost drame postaje uvjet da se drama uopće pojavi na pozornici. Osoba glumca postaje dio političke korektnosti lica na sceni, pa likovi na sceni nikako nisu isto što i lica na sceni. Ovi su, naime, likovi, dvodimenzionalni ili jednodimenzionalni, dok su samo lica trodimenzionalna.

Phalanga je bila ljudski ratni stroj ranih grčkih provincijalnih kolonija, ali danas u razvoju rata “svih protiv svih” kao jedine forme nove palankizacije zemlje otvaraju rat ne kao realno i kratkotrajno stanje nego kao trajno stanje moralne in-validnosti i

Direktorska mjesta u medijima i kulturi što se tiče najstručnijih kadrova danas su zauzeta od podobnih ali totalno nesposobnih kadrova. Totalna bezglavost i totalna servilnost zapravo su intaktni intelektualni kult tzv. “javnih intelektualaca“ u postmodernoj Hrvatskoj. DEMOKRACIJA Igrokaz lažne dekoracije takozvane demokracije, lažne kulture koja se navodno proteže tisuljećima zapravo je stvar igrokaza opće pljačke u Platonovoj pećini: lažne veličine vladaju, iako svi znaju da su samo sjenke, kao što se jučerašnji vladar zemlje već danas pretvara u vlastitu sjenku. Slika Vlasti! Veliki i mali Hrvati igraju igru u predstavi velike Hrvatske, dok se od Krapine do Zagreba igra predstava u kojoj je naša bolja budućnost: novo kameno doba okamenjenih istina na kojima

Danas je tzv. “Bologna” postala ideal obrazovanja za radne logore ili u smislu pretvaranja sveučilišta u radno-tečajne jedinice iz Dessaua, za učenja i znanja u strogo ograničenim jedinicama vremena i prostora. Drugo ime za ovu logorsku (Bauhaus pretvoren u Bolognu!) praksu tržno usmjerena obrazovanja danas se pompozno zove: “obrazovanje koje traje čitav život”. EFEKT I DEFEKT

PHALANGA

počiva čitava laž novog poretka. Sofisticirane forme totalitarizma zadobivaju sve više svoje odjeke u okamenjenim formama lažne demokracije, lažne zajedničarske sreće i prave “nacionalizacije” čitava života u formama najvulgarnije krađe javnih dobara. “Privatizacija” nije kult malograđanske sreće nego kult plemenskih pljački i šumskih razbojništava koje obavlja uz blagoslov tzv. “pravne države” i “svete majke Crkve” polusvijet najbrutalnije vrste, jer reći da je “mafija” u igri, to znači vrijeđati pojam mafije danas.

mentalne zapuštenosti čitave zemlje. U ovoj podjeli Zagreb se otvara kao idealan prostor za širenja novih filozofija phalangapalanka ne više samo u ratu nego i rata u miru, kroz urbanističke planove sustavnog uništavanja grada, kroz privatni trgovački profit koji guta pješake, stanovnike i građane kao mitska neman. Svugdje su pješačke zone svetinja u koju se ne dira nego se šire gdje god je to moguće. Kod nas pješačke zone postaju predmetom vulgarne rasprodaje gradskih površina, predmetom mešetarenja s tzv. “parkirnim zonama” i skupe i neprimjerene naplate za parkiranje. Provincijalizacija ili palankizacija Zagreba postaje model za feudalizaciju čitave zemlje: ako se slomila volja građana Zagreba na jednoj ulici kao što je to Varšavska, koliko će lakše biti slomiti tu volju negdje u tamnoj provinciji punoj plemenskih troglodita u kožama “velikih Hrvata”!? CRKVA BRINE O SVEMU Golema briga Crkve za brak i seksualna pitanja izdiže Hrvatsku među najkulturnije zemlje svijeta glede braka i seksualnih pitanja, jer konačno Crkva je već dvije tisuće godina vrhovni autoritet za seksualna pitanja i brak i zašto sada ne bi Crkva, posebice dotirana od Države, dala svoj udio u seksualnom “prosvjećivanju” malih i velikih Hrvata!? Brak kao škola vjernosti često je škola u kojoj najbolje uspijeva: nevjernost. Dogmatska i autoritarna sprega Crkve i njemačkih

dužnosnika svojevremeno zapravo je bila idilična, trajna i bogata, pa priče o krivnji ili nevinosti ovog ili onog pape pada na posebno bogato i plodno tlo trajne suradnje, razumijevanja i brige Katoličke crkve tridesetih godina za svoje vjernike u Njemačkoj, ali i za njemački režim kao cjelinu. Valja samo pogledati ondašnje velike tjednike, radioemisije i dnevne novine i izvješća koja cvjetaju od pažnje i brige države za Crkvu i obratno.

nemoć, jad i bijedu. Demonstracije ipak imaju ulogu državne manifestacije utoliko što legitimiraju zakonsko pravo građana na socijalnu bijedu, na političku nemoć i jad. Uz sitnu pripomenu: ako ih suzbijate, uskoro postajete ubijači javnog života. Ne može opstojati javni život uz javno ubijanje istina o pravom stanju javne stvari. Izvješća o demonstracijama trajan su izvor ubijanja političke slobode, jer su pod kontrolom

“Privatizacija” nije kult malograđanske sreće nego kult plemenskih pljački i šumskih razbojništava koje obavlja uz blagoslov tzv. “pravne države” i “svete majke Crkve” polusvijet najbrutalnije vrste, jer reći da je “mafija” u igri, to znači vrijeđati pojam mafije danas. POLICAJ KAO SOKRAT Pri nedavnom demonstriranju pred Vojnim sudom valja mi konstatirati: da sam se susreo s jednim pravim Sokratom u policijskoj uniformi, kada mi je misaono sugerirano iz ustiju anđela državnosti: “Ne filozofiraj”. Ovu pouku iz filozofije od strane jednog uniformiranog anđela ja ću dakako obilježiti kao razdiobnicu mog intelektualna života: jer evo između Sokrata i policajca nema ili ne bi trebalo biti razlike: oboje pogibaju u potrazi za istinom. Istina je međutim i to da u potjeri za istinom ponekad strada i sama istina, ako nije opremljena uniformama odgovarajuće boje ili pak palicama odgovarajuće težine. Već je gđa Tatcher javno priznala da su “neki ljudi” skloni ne samo zloporabi demokracije nego i same slobode, pa je posve jasno zašto je ta ista gospođa ugostila Pinocheta i bila protiv hapšenja ovog narodnog heroja iz Chilea. Jasno je danas da su se i gđa Tatcherica i g. Pinochet zajedno borili protiv “nekih ljudi” koji su zloporabili i demokraciju i samu slobodu kao dvije ulične prostitutke. A konačno strah od uporabe glave na javnom mjestu dokazom je da je svaki pravi režim uvijek i samo u pravu, jer uporaba glave ravna je remećenju i zloporabi javnog reda i mira, koja se dakako kažnjava. DEMONSTRACIJE Demonstracije su uglavnom demonstracije najnižih slojeva ili onih najnesretnijih među nama, pa uvijek demonstriraju samo

cenzorskih služba, koje inače u slobodnoj Hrvatskoj ne postoje. Iako cenzorska služba službeno ne postoji, postoje stotine i stotine mudrih načina da se obavi cenzura nad nepoćudnim tekstovima ili pritisaka na medije ili pak u krajnjem slučaju: uz otpuštanje novinara koji suočavaju javnost s neugodnim istinama i tako opetovano remete javni red i mir. Jer, jedan od uvjeta političke slobode je i obveza demokratske vlade da osigura korektnu i lojalnu informativnu službu. Oni koji moraju odlučivati o potezima vlade, dakle građani, moraju raspolagati pouzdanim informacijama na temelju kojih mogu odlučivati o javnom interesu. Nasuprot ovome vijesti, informacije ili masovni mediji danas su posve u službi službenih istina, poluistina pa i pravih laži. Ovo nije nimalo laka stvar, jer tradicija koja seže sve do Orwella i do dr. Goebellsa kazuje nam da se ministarstva istine uglavnom bave lažima i načinima kako da laž pretvore u istinu. Jedna politika može u masovnim izvješćima biti predstavljena kao dobra ili loša sve u ovisnosti o činjenicama koje se brišu ili o kojima se javno laže. Naša civilizacija je već od dokto-

ra Goebbelsa naučila mnoge istine o lažima u propagandi: naprimjer, da stotinu puta ponovljena laž postaje istina jača od svake istine, neka vrst überistine. A građanin nema vremena da provjeri svaku istinu ili činjenicu, on je osuđen glasovati u skladu s onim što mu se servira, a to je najčešće nevažna istina, poluistina ili pak prijesna laž. I SLIKARSTVO JE SLIKA IDEOLOGIJE Neumitna istina Europe da palež i uništavanje knjiga uvijek je neposredan ili posredan uvod u spaljivanje ili uništavanje ljudi zapravo još uvijek nije prepoznata kao istina u u većini tranzicijskih zemalja. A što su knjige, kad ih ima toliko, reći će neki seoski župnik. Predominacija jako određenih ili tvrdih tema, sadržaja ili motiva je zapravo dobar indikator prave političke poruke recimo nekog službeno propagiranog slikarstva. Tridesetih godina u Njemačkoj propagirane su i službeno nagrađivane ove teme ili motivi: najčešće su to bili pejzaži, potom sportaši, ženska lica, tijela mladeži, portreti određenih političkih osoba, kao i slike životinja i velike “mrtve prirode”. Samo prevedite ove “teme” iz slikarstva u sadržaje masovnih medija i jasno će vam se pokazati pravi “smisao” tih medija u propagiranju službenih “istina” o domovini i njenim istinama. POLITIČKO ZNAČENJE EMISIJA Ostaje u dvojbi: ubraja li se prikaz leševa u službeno odobrene “mrtve prirode”? U kelnskim novinama, u vrijeme dolaska Hitlera na vlast, dakle u srcu Ruhra, nema nigdje traga ni industriji, ni radništvu ni ratnoj industriji, ali zato imade brojnih prikaza prizora idiličnog sela i idiličnih crkvica. Je li ovo sugerira i pravo političko značenje velikog broja TV-emisija danas o selu, tancanju, tamburanju i sličnim proizvodima od nacionalne važnosti!? Klišeji iz službenog nacističkog slikarstva, razne “do-

Iako cenzorska služba službeno ne postoji, postoje stotine i stotine mudrih načina da se obavi cenzura nad nepoćudnim tekstovima ili pritisaka na medije ili pak u krajnjem slučaju: uz otpuštanje novinara koji suočavaju javnost s neugodnim istinama i tako opetovano remete javni red i mir.

T EMA ___

Provincijalizacija ili palankizacija Zagreba postaje model za feudalizaciju čitave zemlje: ako se slomila volja građana Zagreba na jednoj ulici kao što je to Varšavska, koliko će lakše biti slomiti tu volju negdje u tamnoj provinciji punoj plemenskih troglodita u kožama “velikih Hrvata”!? movine”, ”pejzaži”, “rodne grude” ili čak prirode kao tješiteljice pažljivo su njegovani i obilno dotirani od države kao jedini primjereni sadržaji i teme za njemački puk. Na sve strane puca državna volja za “jednostavnim životom”, jer što više ljudi strada pod nekom brutalnom državnom voljom, to su ta volja i ta država “topliji”, “prirodniji” i “lirskiji” barem u masovno-medijskim projekcijama. Iz državna slikarstva na današnje TV-ekrane seli se i potreba za portretiranjem državnih funkcionara u krajnje optimističnim i toplim, gotovo akvarelnim bojicama, dok pornografija daleko nadilazi ondašnju potrebu za “ženski aktovima”. Aktualna predominacija bezvrijednih kičerskih serija ili sapunica kao da nadomještava medijske uzore iz tridesedetih godina kada umjesto sapunica dominiraju trilogije drevnih saga, seljačka literatura puna krvi, strasti i zemlje, dok se crkvene kontemplacije i asketske ikonografije iz davne prošlosti ili iz tridesetih godina sada medijski prikazuju kao trijumfiranje vulgarne i primitivne religioznosti koja se krčmi na svim stranama kao prave nacionalne kobasice, kao izvorno hrvatska kulturna baština bez premca u svijetu pod egidom “antemurale christianitatisa”! Što se književnosti i intelekta tiče, malo je hrvatskih istoznačnica za Karla Brögera ili Heinricha Lerscha ili pak Hans Heinza Ewersa. Gdje su nam Gottfriedi Bennovi ili Ernsti Jüngeri? VLADE Vlade bi morale pasti nakon nekih uličnih demonstracija, ali ne: radije neka medijski padnu u totalnu medijsku neprozirnost ili šum nikom potrebnih ljudi, koji besposlicu izlažu kroz demonstriranje vlastite bes-

poslenosti. Ako retorika ubuduće realnih konjskih snaga i šokera može pokriti prividno jakim argumentima ovu medijski propagiranu laž ili poluistinu, ona postaje medijski moćna istina, koja se koči i blješti na svim medijskim ekranima, kao novo sunce. BIJEDA Bijeda je kći besposlice, ali kći koja prostituira i sebe i majku. Nitko, međutim, neće reći da se neka politička grupacija prostituirala u korist ove ili one moćne korporacije, pa tako ona ostaje zaštićena službenim lažima, iako je ova istina beskrajno opasnija za život nacije od bilo koje obične laži. GLOBALIZACIJA Globalizacija je kao Anđeo kuge koja obećava novi svijet na drugom svijetu. HAPŠENJE PISACA DRŽAVNI SPORT NO. 1 U Kini prostitucija je častan zanat, a tko kaže da nam čak i taj pojam o časti neće biti uvezen zajedno s ostalom jeftinom robom. Iz Kine, naravno. Zajedno s prešućenim vijestima o onih četrdeset utamničenih pisaca koje Kina kao vijest drži pod najstrožim embargom, do dana današnjeg.

BANDITENDRECKSTAT Grad je više od svojih organskih i anorganskih funkcija, zato nikako nije moguće

zamisliti grad kao mjesto polusvijeta ili kao Banditendreckstat, osim u nekoj SF-literaturi za pobunjenu djecu i loše studente. JAVNO DOBRO Tamo gdje je totalna komunikacija istoznačnica totalne rasprodaje javnih dobara, jedino javno dobro koje vam stoji u izgledu je javno groblje. LJUDI KAO STARA ROBA Između Jakuševca i Mirogoja u Zagrebu kao političkoj metropoli zapravo se događaju najveće transakcije: ljudi kao stara roba završavaju u općoj rasprodaji svega kao stare robe. S druge strane, službene medijske emisije o ljepotama Lijepe Naše, u kojima ljepota prirode je lijepa čak i u nevremenu, pa se sve prožima nekim sentimentalnim i opojnim vizualnim draškanjem memorije koja se ukida kao memorija o temeljnim istinama našeg života. Naime, da je taj život jadan, težak i tragičan u nimalo socijalno pravednoj Hrvatskoj. Socijalna pravda je samo uvod u demokraciju, a demokracija bez socijalne pravde je kontradikcija u samom pojmu. LJUDSKI ORGANI Ljudski organi su jako na cijeni i to je jedina organizirana imaginacija koja radi u korist javnih dobara: konačno organi svih ljudi nisu njihovi nego su isto tako masovno javno dobro koje ima svoju cijenu. Ovo je u većini zemalja svijeta jedina zagarantirana forma vječnosti: naime da vaši organi budu donirani ili prodani kao masovno javno dobro. Nedavna izložba ljudskih organa u Klovićevim dvorima najavljena kao svjetska senzacija prvog reda, a zapravo sve u toj nekrofilskoj postavi radi samo na ovoj istini: da budućnost većine ljudi zapravo je ne samo medicinski nego i politički jasno određena kao budućnost lažne besmrtnosti kroz doniranje vlastitih organa nepoznatim pacijentima iz bliže ili dalje budućnosti.

tema

branko čegec___ totalitarizam s ljudskim licem Tko je ubio kritiku u javnom prostoru?

Proces gušenja kritičke energije koji se odvijao kroz mnogobrojne totalitarne modele tijekom povijesti, imao je, iz aktualnog motrišta, i svoju svijetlu stranu: proizvodio je otpor! Totalitarizam danas, uz ponešto iznimaka, uglavnom izvan Europe i Sjeverne Amerike, u svojoj je pojavnoj formi postao “totalitarizam s ljudskim licem”, ako posegnemo za oksimoronskom parafrazom jedne, u našim krajevima mnogo eksploatirane teze francuskih egzistencijalista, za koju se temeljito zalagao i nedavno preminuli poljski filozof Leszek Kolakowski. Taj novi totalitarizam, oslobođen gvožđurije, vojnog, policijskog i partijskog aparata, skriva se iza “kritike” povijesnih totalitarizama, ponajprije tezom da velike ideje uvijek vode u totalitarnost. Kada već zagrizemo u taj mamac, lako je odsklizati u društvo bez ideje, makar i male, u taj divni, novi, bezidejni “liberalni kapitalizam” (na što se točno odnosi pridjev “liberalni” u ovoj sintagmi?), u kojem caruje snaga novca bez političke/policijske prisile. Sada smo, naime, u dobrovoljnom ropstvu, s robovlasnicima koji su banke, proizvođači softvera, telekomunikacijske kompanije, medijske kuće, farmaceutske korporacije itd. Nepregledan je imperij dobrovoljnog ropstva. Predstavnici tzv. izabrane vlasti

Kako su mediji shvatili svoju ulogu u “pacifiziranju” društva, sasijecanju pobune već na razini ideje? Tako da su dokinuli ideju na razini filozofije, religije, političkog programa, književnosti, filma i kazališta. samo su (ne baš lijepi) manekeni stvarnih vladara, malci od kužine velikih kreatora političkih privida, sitnež koja svim silama nastoji otkupiti vlastito sužanjstvo služeći se uglavnom provjerenim koruptivnim modelima. Jedan od najučinkovitijih načina održavanja privida korištenje je “resursa medija”, koji zahvaljujući svom prokazivačkom i ucjenjivačkom potencijalu uspijevaju zadržati vrlo visoko mjesto u vladajućoj hijerarhiji izabranog totalitarizma. Kako su mediji shvatili svoju ulogu u “pacifiziranju” društva, sasijecanju pobune već na razini ideje? Tako da su dokinuli ideju na razini filozofije, religije, političkog programa, književnosti, filma i kazališta. A u taj prostor ugurali su veliko sportsko trgovište, lascivni etno-tehnicizirani svijet popularne glazbe, mode i gljivarenja po ulicama i trgovima (dok su zauzeti – neupotrebljivi su!), sav taj neki svijet što bježi od ideje kao nečastivi od tamjana, i još se – uz medijsku pompu – nazivlje

celebrityjima. Ti likovi, te figure veneris, te “karizme” vulgaris, ti ljudi nahvao, kreature što su vazda, u vremenima ideja, čak i onih krajnje nastranih, bivale smještene na odgovarajuća mjesta - u daleke ratove, hijerarhizirani u bijedne ili dizajnirane bordele, precizno distancirana lupeška gnijezda - sada su na pijedestalu medijskih kuća, koje najvulgarnije prakticiraju starorimski totalitarni program: kruha i igara! Makar to s kruhom baš i nije uvjerljivo, ali još uvijek drži vodu, upakirano u šljokice novokomponiranog glamoura. Kritika, u najširem smislu, moćno je oružje otpora, inicijalni plamičak iz kojega se rasplamsava oganj pobune. Mislim pritom na društvenu teoriju, na filozofiju, na pragmatičnu kritiku političke ideje. Ako te ideje nema, čemu onda kritika? Dakle, najjednostavniji način “oslobađanja” od kritike ukidanje je njezinog predmeta. Zašto, međutim, ukidati kritiku književnosti, filma, kazališta? Odgovor je banalan: zato

T EMA ___

što je kritika. Smisao bezvoljnog zabavišta, tog ideala izabranog totalitarizma, u čijem kavezu se koprcamo, jest upravo u tome. Ukinimo predmet, jer time dokidamo smisao njegove kritike, a bez kritike nema otpora: bez ideje pobuna je gladna - jasno je da bez hrane ne može uspjeti. O tome jako lijepo svjedoči jedan nedavni pokušaj pobune, pokušaj koji se iscrpio upravo na opisani način. Riječ je o tzv. studentskoj

obrazovanje. To nije bilo dostatno niti za opću mobilizaciju studentske populacije, a kamoli za pobunu koji bi uzdrmala neko od uporišta totalitarne moći. I dalje volimo posezati za kategorijama kao što su: intelektualci, pisci, filozofi, teoretičari. Zašto, međutim, ništa nismo poduzeli kako bismo spriječili pražnjenje tih pojmova od smisla i svrhe? Dopustili smo, naime, da prazni pojmovi glavinjaju

Najjednostavniji način “oslobađanja” od kritike ukidanje je njezinog predmeta. Zašto, međutim, ukidati kritiku književnosti, filma, kazališta? Odgovor je banalan: zato što je kritika. pobuni koncentriranoj oko ideje jednakosti u sustavu obrazovanja, odnosno pravu svih na besplatno školovanje. Pragmatična ideja pokazala se naivnom bježeći svim silama od zamke iskoraka u političku artikulaciju. Mediji su je dočekali nekakvim “dobroćudnim” pamfletima svojih pisaca, koji su “djeci” pokušali sugerirati da se okane ćorava posla, jasno im dajući na znanje da ih ne namjeravaju podržati, jer su mehanizmi njihove borbe iscrpljeni, tj. prevladani. Ta je sugestija dolazila od vladara i u prvi mah baš i nije bilo jasno zašto studenti i dalje nastoje komunicirati s ministarstvima i Vladom, kad im se dežurno središte moći već nametnulo kao sugovornik. Ministarstva i Vlada uopće nisu reagirali, odnosno, reagirali su formalno, manekenski, za što su jedino i imali prostora. Mediji su, naime, svim silama nastojali plasirati primjere po kojima se u tzv. ozbiljnim zemljama (s najrascvjetanijim izabranim totalitarizmom) obrazovanje mora platiti, i kako je posve normalno da današnji studenti praktički cijeli radni vijek otkupljuju svoje ropstvo, u koje su se zakopali samo zato što su se željeli obrazovati. Pritom su, umjesto glavne teze otpora, svoje tekstove koncentrirali na naivnost “pokreta” bez lidera, znajući da se ideja liderstva može pojaviti (ili nametnuti) tek u trenutku kada se definira politički cilj, a do njega bi trebala voditi neka politička ideja, zar ne? Pobuna je, dakle, umrla od gladi, jer nije mogla preživjeti glođući samo jednu jedinu kost: pravo na besplatno

javnim prostorom kao anakronizmi, kao duhovi prošlosti kojima se služe medijski manipulatori e da bi opravdali eutanizaciju prostora kulturne vrijednosti i njezine hraniteljice - kritike. Jedna je hrvatska medijska kuća prvo pokušala estradizirati zatečeno stanje književnosti (“operacija” FAK), potom je svoje novinare producentski transformirala u pisce, onda im je počela dodjeljivati nagrade (tada najveće u Hrvatskoj), pa je pokrenula nakladničku djelatnost za njih, koju je pratila neviđena

Ako si pri tome i malo duhovit i ubaciš neku foru, tvoji su urednici još sretniji. Imperativ kritike, nedvosmisleno je, dakle, sreća urednika. A oni pritom imaju svoja izdanja, koja moraš prezentirati duhovito, jer ta famozna kritika zapravo je marketing: jebeš knjigu koja se ne prodaje! Neću ni spominjati produkciju književnosti, kojoj su ghost writers bili upravo novinari iste novinske kuće, a koji su proizvodili velike biografije malih fufica i onda ih proglašavali reprezentativnim sljedbenicama najsvjetlijih primjera hrvatske i svjetske književnosti (od Prousta do Krleže i Marinkovića). Neću ni o književnosti novinskih književnika, jer niti sam kritičar, niti bi kritiku trebalo uvaljivati u tekst o eutanaziranju kritike. Prisjetit ću se samo glasovitog eseja Octavia Paza Pjesništvo i kraj stoljeća, u prijevodu Borisa Marune: Nemoguće je zaboraviti da je povijest zapadne književnosti, posebno u moderno doba, bila i jest povijest manjina: pobunjenih pisaca i kritičara ustanovljenog poretka, pjesnika i romanopisaca izumitelja novih oblika, umjetnika koji se smatraju hermetičkim i teškim. Tržišna logika nije književna logika. Komentar nije potreban. Ideja književnosti kao slobodne žurnalističke

I dalje volimo posezati za kategorijama kao što su: intelektualci, pisci, filozofi, teoretičari. Zašto, međutim, ništa nismo poduzeli kako bismo spriječili pražnjenje tih pojmova od smisla i svrhe? kampanja njezinih “kritičara” na desecima stranica svih novina kuće (preko 30), kao i na internetu, radiju i televiziji, e da bi naposljetku stvorila pandan hrvatskoj književnosti bez književnosti. Kad kažem “bez književnosti” mislim bez ideje književnosti. Uvezeni model tzv. “dobre priče” postao je mjera svih stvari, čak i onda kada nije bilo ni “dobre” niti “priče”. Izgon kulturnog sadržaja i onoga što je dotad postojalo pod rubrikom kritike njihova je odana kritičarka objasnila sljedećim riječima: Jednom sam rekla da je formula dobre novinske kritike – simple & smart. U te dvije kartice moraš ugurati malo sadržaja, dvije-tri rečenice o dosadašnjem opusu pisca i njegovom mjestu na sceni i prije svega jasan vrijednosni sud je li ta knjiga dobra ili loša.

forme, makar je ponekad dala zanimljivih rezultata, često je bila neproduktivna ili sasvim kontraproduktivna za razvoj književnosti. A kakav je smisao književnosti koja se ne razvija, koja ne pronalazi odgovarajuće načine artikulacije svoga, aktualnog vremena? Bečki profesor Konrad Paul Liessmann u svojoj iznimnoj knjizi Teorija neobrazovanosti citira Nietzschea, koji govori o jeziku u obrazovnom procesu, pa između ostaloga kaže: Ne vinete li se dotle da spram stanovitih riječi i izraza naših žurnalističkih navika osjećate fizičko gađenje, okanite se težnje za obrazovanjem... I to je, reći ćete, anakronizam. Diskvalifikacija je krunski argument. Kad nas barem situacija prakse aktualnog jezika i aktualne književnosti ne bi tako brutalno demantirala.

photo : bch

T EMA ___

Rekulturacija medija sada može biti utopijski projekt, na koji vjerojatno nema smisla rasipati snagu. Trebat će nam za bitku s magmom novoga totalitarizma, totalitarizma koji ne isljeđuje, ne hapsi, ne odvodi u logore: on nas potčinjava tako što porobljuje našu žudnju i onda je hrani našim slabostima, uvjeravajući nas da nam baš to nešto što je upravo proizveo neizostavno treba (gadgeti, softveri, internet, društvene mreže...), povećavajući tako svoju ionako golemu moć. Naposljetku, posve je razvidno da su stvoreni opći uvjeti u kojima neke procese nije moguće okrenuti u suprotnom smjeru. Dakle, rekulturacija medija sada može biti utopijski projekt, na koji vjerojatno

nema smisla rasipati snagu. Trebat će nam za bitku s magmom novoga totalitarizma, totalitarizma koji ne isljeđuje, ne hapsi, ne odvodi u logore: on nas potčinjava tako što porobljuje našu žudnju i onda je hra-

ni našim slabostima, uvjeravajući nas da nam baš to nešto što je upravo proizveo neizostavno treba (gadgeti, softveri, internet, društvene mreže...), povećavajući tako svoju ionako golemu moć. Prostori u kojima pokušavamo očuvati “tradicionalne” sustave vrijednosti (ovdje više nije moguće sinonimno koristiti termine kao što su modernost i suvremenost), poput jezika, književnosti, teorije ili filozofije, getoizirani su kao nikada u povijesti svojega razvoja, pa je nužnost osvješćivanja položaja preduvjet bilo kakvom pokretu otpora: on je moguć jedino kao gerilski i zasad se pokušava služiti dostupnim tehnološkim pomagalima, ali ne mogu pouzdano reći da se nekih od njih, u svojoj mučnoj i neizvjesnoj borbi, neće morati odreći.

www.meandar.hr

Atelier F ritz

esad babačič___ terorist

POSUĐE

posuđa me smiruje. Uvijek se s njim razumijem.

Danas sam odstranio etiketu, na kojoj je pisalo

Dragi Oče, opet perem posuđe. Šta ima kod tebe,

Made in People's Republic of China. Pa sam

ko tebi pere sad kad živiš sam i kad bi te

pomislio, kako je ta Kina čovječna, koliko ih

žena najradije ubila.

je još tamo što peru suđe. Šta kažeš, Oče.

Naše sudbine su previše slične, oče. I meni bi nekoliko žena najradije odrezalo muda.

PANONSKO MORE

Kamo god dođem donesem osjećaj krivice.

Ali oče, nas smo dvojica majstori u ispiranju

Za sebe, i za tebe što sam ti uzeo sve. Za zemlju,

posuđa. Uspio sam i napredovati. Sredstvo nanesem

što se polako utapa u našoj toplini. Pijem loš

direktno na spužvu, i trljam, trljam, sve dok

čaj na krovu Pečuha. Odatle ću najbolje

prljavština ne izađe. Tako je najkorisnije, jer se ne razrijedi. A i vode se uštedi. To bi ti se dopalo. Ti si uvijek tako volio štedjeti, ali zapravo ne znam, zbog čega i za koga. Ako ćemo pravo, to sa spužvom naučila me žena koju volim. Ona zna puno o domaćinstvu. Možda je jednog dana oženim,

vidjeti kada se more bude vraćalo u Baranju. Bizarnost je u krajnjem našla svoju prvobitnost. Najveći crnjaci kažu, da će se more, dići još šest metara. Bit će vjerojatno dovoljno da i Mađari dobiju svoj Mediteran, a Slovenci na kraju iščeznu.

da opet mogu prati, dok je to ne prođe

Ako bude nedjelja, utoliko bolje. Tada ih ionako

pa tanjure uzme u svoje ruke. Znaš, pranje

nigdje nema.

SLIKARI

Stvarno je u tome bilo nešto nebesko, skoro

zavodnički opipljivo, ali tako nakratko

Objesite ih,

spoznato i nagonski odbačeno, da se nije

prije nego se

isplatilo prati u brzom programu. Zato je

sami objese.

sve bilo tako glatko i sretno u našoj obitelji, koja je ostajala doma zato da joj ne bi trebalo slati razglednice. Tako je lakše, iako je kasnije sve mnogo teže, kad se nađe netko, tko zatraži malko pažnje i učini mu se da nisi, ustvari,

esad babačič

iako se tebi čini sve skupa, eto, malko nebeski. Možda bih morao vjerovati u tih nekoliko riječi, koje zauzmu cijelu jednu razglednicu, bez adresata. Ili je, uopće, ne bih smio poslati, jer bi potom sve počelo ispočetka i bilo opet toplo, premda SANDUČIĆ

ne bi znali zašto je tako i igrali bi se

poštara i pukovnika bez pošte.

Tvoj sandučić je prazan, iako se dosta toga skupilo.

Dovoljno za umrijet', misliš. I moliš me da ti pošaljem

kakvu razglednicu s Krka. Uzimam tvoj prazni

PEČUH

sandučić sa sobom i čekam da se napuni, jer samo

tako ti mogu poslati dovoljno veliku zalihu. Samo tako ti

Stanovi za umjetnike su lijepi i prazni. Izvana blješte, a iznutra pate jer

mogu uliti nešto nove volje za životom. Teško mogu napisati

nemaju inspiracije. Pjesnici glave drže skupa

riječ ili dvije samo zato da ti dobiješ razglednicu u

gdje je najravnije. Centrifuga se odvezla

potpuno novi željezni sandučić. Sve više se

u labavu pšenicu mog metabolizma.

pitam što napisati sebi u sjećanje prije nego dođe dan čistog sjećanja, bez želje za korakom naprijed.

i čekaju kometu koja će doletjeti na aerodrom, tamo

Poznajem tvoj drhtaj, zapravo ga odveć dobro znam.

MIHAILIS

Traje koliko i čašica loze. Digne pa spusti,

Opsjednutost ponosom.

prije negoli uspije postati istinit. Nikada nismo bili

Hudson river i grčki restoran

stvarni, jer smo previše povezani s osjećajima. Toliko

tako blizu velikoj rijeci da je možeš

ih je bilo da smo se gušili pod njihovom težinom.

rukom dotaći,

Grčka je duga i

Bezobrazluk

često seže do New Yorka.

Mihailis je tako dobar,

Sedemdeset eura terapije u klinici pored puta.

da ga tajna policija u Gdansku

Pomaže ti da se sjetiš, ostalo dođe samo ako se

nije mogla vidjeti

dovoljno potrudiš, kažu. I za to mi treba para,

Svi smo nevidljivi u tom svijetu

da se sjetim. Konja, koji je udario oca; zašto

bez duše. Samo sveci

sam preuzeo njegovu bolest,

vide oči tame.

stoljetnu žalost, jer sam sin

Maglice na obalama Karpatosa

obilježenog, koji plače. Udarac u obraz boli više kao

sanjaju osvetu za oskrnavljenje

osjećaj

Criptona. Grčki macani dugo

prepoznatljivosti. Želja: ostati bez lica

će biti zahvalni Francesku.

i sakriti se pred svijetom, plaši.

Najbrže se debljaju kad piju

tamno mlijeko. Njemački fotografi

Koliko ih je bez lica i srca, pa se ne uznemiravaju,

urade najviše snimaka,

jer se isplati. Zvao si ih bezobrazni,

količinom pokušavaju doseći

nitko ti nije odgovarao, svi su te podržali i oprali ruke.

potpunost. Ali, Grci znaju

Ostao si sam sa svojim licem i novcem koji ga ne poznaje.

kad treba pritisnuti.

Oni ubijaju i dalje. Vidiš ih, kako ti govore, da im se

Samo to je važno.

pridružiš, vidiš ih, kako ti se smiju svojim bezobrazlukom.

El Ninho nas je nosio do Rodosa i nazad, u ritmu

Grad vrvi od ljudi, privatne ordinacije garantiraju kvalitetne usluge.

svećenika - rockera, kojem su sipali ispod stola, i na kraju mu pod noge bacili sanduk razdjevičenog šampanjca. Nevinost ide samo jednom. Ko popije sve budala je, kao svi oni

Rado bi se sjetio samoga sebe, kakav sam bio prije nego sam zaboravio. Sedamdeset eura će biti dosta. Uzet ću još skroman tečaj talijanskog i pretvoriti se u turista iz Verone koji je zaboravio svoju Juliju. Ući ću u opscenu ordinaciju i počet ću razgovarati

što su si na dokovima Hudsona

s djecom starih bogova. Šta su napravili s kategoričnim imperativom,

promijenili imena i sad se

koji plače na obali Mrtvoga mora? Neka mu bude.

deru jedan na drugoga.

Tko samoga sebe obrlati, taj je najzdraviji.

Mike! Mike!

Pa šta košta da košta!

*** Kreteni idu Kroz zube. ***

RUSI Rusi nikada ne bježe. Predaleko im je.

photo : Robert ravni ć

TERORIST

ionako nema ništa. Od bivše je žene

Raznio sam Europu.

uspio odnijeti duge

Ništa iz nje

gaće. Kao miraz za

izašlo nije.

prošle grijehe. Vidjet ćeš da

TRANZICIJSKA Pusti poeziju sine. Nema tu para nikakvih. Neka je pišu Bjelorusi. Oni ionako nemaju što izgubiti. Gaće Kako možeš biti s ćelavim, četrdesettrogodišnjim Bosancem, koji se smije vlastitim šalama. Upozorila sam te da će ti uzeti sve

se time neće zadovoljiti. Njegovi apetiti su porasli. Borit će se za te gaće i prati ih sam. Esad Babačič rođen 21. srpnja 1965. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Osamdesetih je bio član novovalne pop-skupine Via ofenziva, a jedan je od “zaslužnih krivaca” za njihov zvučni zapis. Godine 1999. na hrvatskom je objavljena knjiga prijevoda njegovih tekstova naslovljena Oprosti poezijo. Pjesničke zbirke: 2006. Divan, 2000. Kiti se ne napihujejo, 1994. Black Jack, 1994. Veter v žilah, 1989. Angel s scufanimi krili, 1988. Malemu boksarju, 1986. Kavala.

(P)oGLED

vladimir kopicl___ epohalni bluz nad panonskim morem poezija otta fenyvesija

biće i ništa su istog pola ali to sutra neće puno značiti Oto Fenjveši

a nekoga ko je donekle pravovremeno a ipak diskontinuirano, to jest relativno sinhrono s datumima njihovog ne baš čestog niti redovnog časopisnog objavljivanja u prevodu na srpski, čitao pesme Ota Fenjvešija (Fenyvesi Otto), a pojedine i gledao u originalu, na mađarskom, da bi upotpunio doživljaj, vrlo rano sam stekao nešto nalik na celovit utisak o poeziji ovog izvrsnog pesnika, s kojim bih voleo da i moj pesnički rad bar nekako korespondira. Osećao sam, dakle, te pesme kao veliki zamah i uzbudljivu gromadu reči, nešto kao zahuktali post-bitnički lanac stihovanja zakovitlan u novo nam doba i sa tim dobom u primernoj vezi, od sinkope do sinkope, od slike do slike, od

značenja koje se sasvim otvara do onoga koje je samo nagoveštaj, privatna ili generacijska šifra, signum temporis ili čist jezičkoritmički kapric koji ne priziva nikakvu stvarnost nego samo/svesno proizvodi novu, jezički i poetski uzorno kompetitivnu. Kako je vreme proticalo, a prevoda bilo sve manje, taj utisak se kao i svaka stara stvar pomalo okamenio, zgusnuo, doktrinarno izvitoperio, pa mi se godinama pri pomenu Otove poezije ponajpre ukazivala slika gustog i širokog stiha koji se snažno, paradunavski i pararavničarski slobodno valja ka udaljenom kraju teksta, proizvodeći ritmički izuzetno podsticajne i obimom bogate celine, tzv. duge pesme, za koje obično nemamo baš znatno precizniji izraz ali ih i bez toga čitamo i volimo kao znak nečega gde su se veština, dar i ina pesnička kompetencija lepo razložili pa i okupili u obliku koji je sam po sebi upečatljiv pa još i literarno delatan.

Danas, kada sam posredstvom ove dobro promišljene i sastavljene hrpe pesama Ota Fenjvešija u prevodu Ota Horvata u privilegovanoj poziciji da taj svoj utisak proverim na uzorku s kojim se nije sporiti, bar jedna stvar mi je nešto jasnija. Da nisu to baš takvi pesnički megaliti i monoliti kakve sam pamtio i zamišljao, da su u ukupnom Fenjvešijevom opusu uveliko primetne, snažno u igri, i kraće te drugačije pesme, pa i čitave pesničke celine, ali da ono što je suština tog opusa ni ranije nisam baš sasvim promašio. A možda ni uopšte. A zašto ili kako nisam baš sve promašio, ako nisam baš sve ni pogodio, sudeći godinama o pesništvu Ota Fenjvešija onako kako sam to malopre priznao? Nekoliko je solidnih razloga što stoje tom malo verovatnom a opet tako stvarnom stavu u prilog, pa da ih unakrst razmotrimo:

1. Naracija kao formativna dominacija, svet kao epohalna igra i materija pjesme Pogledajmo, na primer, ove autopoetičke iskaze Ota Fenjvešija iz raznih faza njegovog pjesničkog stvaralaštva. Pod okriljem noći zapleo me je štof naracije

...

Uz malo smisla za istoriju i njen govor u pesmi, nije teško dokučiti da se Fenjvešijev rakurs viđenja sopstvene okoline donekle presudno lomi i u ideografski baladičnom smeru pesnički singularizuje početkom 90-tih godina prošlog veka, još s nastupom lokalne jugo-kataklizme i raspadom nekih do tada presudnih nam oblika mišljenja, življenja, ljudskih dodira, pa i zanatskih, literarnih veza i prožimanja.

zakopan u rečima stojim zakopan u rečima

...

himne zuje u zidovima glava mi putuje po svetu ... ako ne pripazim čitavo će se usrano čovečanstvo naći u pesmi ...

mrmljam molitvu sa enciklopedijskom obazrivošću skupljam reči

...

bilo bi dobro odgovoriti ili napisati sve unazad do pra-tame. Sve do poslednjeg reda i onda to vratiti Gospodu

...

Globalna svest juri od duše do duše sa džakom krompira na leđima, i sa citatom stiglim niotkuda u stomaku

...

lirika se zamorila u proizvodnji viška vrednosti

...

Poezijo, voleo bih da te očerupam. Raspisaću te, pustiti koren u tebi

otto fen y vesi

Šta, dakle, kažu ovi stihovi, očigledno povlašćeni i važni za proces tumačenja onog što jeste Fenjvešijevo pisanje? Pa, oni sasvim nesumnjivo potvrđuju stav da njegovo pisanje jeste retko viđen, umalo nezaustavljiv pesnički zamah u sferu ne/ogoljene poetske naracije paradoksalno poduprte sredstvima i pesničke i drugih srodnih joj epohalnih para/art formi. Neogoljene utoliko što je ta naracija majstorski dosledno zaogrnuta cikličnim raga-rok ritmovima, ispresecana džez i bluz kadencama,

ekscesno podrivana pank-pogo udarima iznutra – iz tkiva same pesme, te podjednako osnažena drugim popistički zanetim zamajcima stihovanja i stihovnog uvezivanja u kojima je osnovni instrumentarijum koje su nam poverile na staranje naše izvorne pesničke muze Mnemosina i Kaliopa proširen baš do onog i onakvog naprezanja osnovnog idioma što ne pogoduje samo našem pesniku kao nekakvom tri/poznom egu uronjenom u proces pevanja/pisanja svega postojećeg, nego i njegovom pesnič-

P hoto : B C H

Samo da istovarim tugu,

A ogoljene baš utoliko što ta i takva predimenzionirana i sve-noseća Fenjvešijeva naracija, sa svojim zavodljivim ritmovima, minimalističkom interpunkcijom, neobuzdanim katalozima reči i pojmova, repetitivnim eksklamacijama i invokacijama, svakovrsnim distorzijama i presabiranjima, emocionalnim udarima i kontraudarima, iskoracima u fantastičko, ludističko, jezičko-profetsko, logičko zaumno, privatno kao javno i obrnuto – otkriva svet u nama i oko nas kao jedan primerno zakovitlani nad/ lični totalitet mogućeg i opevanog što podjednako ni laičkom ni »mudronosnom« recipijentu u obliku živog i svesnog čitaoca neće biti stran, makar da je možda i nerazumljiv – što svet i pesma o njemu i nama u njemu zapravo i jeste. Jer ako neko ima neka drugačija, potpunija, viša i definitivna saznanja, taj verovatno danas neće ni pisati poeziju, sem možda iznova onu već napisanu u znate kojim drevnim knjigama koje sada ne bismo potezali.

Iz svega pobrojanog gotovo se da naslutiti zašto su u memoriji ovog čitaoca Fenjvešijeve pesme poprimile tako megaformalne i ine mega dimenzije čak i onda kad ih možda nisu dosezale, bar ne po obimu. Veće ili manje po broju stihova, nikad i po zamahu, one su kosmopolitski prijemčivo zahvatale i imenovale svet kao blizak nam totalitet – makar i rasut pa ponekad i oduran - još od onog vremena kad je to bilo eksces (u jugoslovenskim1970-tim, recimo) pa sve do poznijih dana pesnika i sveta mu, kad Fenjveši deziluzionistički konstatuje da ovom prokletom svetu neprestano ponestaje ritma, / nestaje duvana, sve je manje vredan vesti ili još svedenije, da čitav svet je olovo.

2. Ekstatični kosmopolitizam i panonske balade Ostavi, Muzo, malo guščje masti na dnu šerpe. Ostavi me sada, idi i pogledaj još jednom mađarski svet! I ja ću doći kasnije autobusom.

težinu jeseni, mirišljavu mistiku, vlažan vazduh, dixi melodije. Američke improvizacije, Roll over T@polca

Uz malo smisla za istoriju i njen govor u pesmi, nije teško dokučiti da se Fenjvešijev rakurs viđenja sopstvene okoline donekle presudno lomi i u ideografski baladičnom smeru pesnički singularizuje početkom 90-tih godina prošlog veka, još s nastupom lokalne jugokataklizme i raspadom nekih do tada presudnih nam oblika mišljenja, življenja, ljudskih dodira, pa i zanatskih, literarnih veza i prožimanja. Samosvojan, ali generacijski upućen na krug tada još mladih vojvođanskih mađarskih pisaca iz kruga oko novosadskog časopisa Uj Symposion (Janoš Siveri/Szi-

veri Janos, Magdolna Danji/Danyi Magdolna, Bela Čorba/Csorba Bela, Ferenc Mak/Mak Ferenc...) Fenjveši u relativno maloj jedinici vremena doživljava njegov raspad, smrt ili stranstvovanje najbližih prijatelja i

anđeo haosa , orpheus , novi sad 2 0 0 9 .

kom naumu i rezultatu. Sabralo se tu, što bi se reklo, od svega što je Fenjvešiju kao alat sama epoha priuštila, a on se, samoosvešćen koliko poetički nesuspregnut, nije ustezao da ga i iskoristi kao dobru formativnu i drugu datost.

saradnika, a uskoro se i sam nalazi u bipolarnoj ni-tamo-ni-ovde ili itamo-i-ovde situaciji, gradeći svoj novi egzistencijalni okvir u Vespremu, Mađarska. Da ne patetizujemo, ne žalimo i ne hulimo, jer to ne čini ni naš autor, bar ne iz samo jednog razloga niti na samo jednoj žici, ali od knjige Anđeo haosa (1993) a pogotovo od Američkih improvizacija (1999) Fenjveši tonskoenergetsku potku svojih pesama umnogome izmešta u domen elegično-baladičnog, ispisujući baš tako neke od svojih najreprezentativnijih dometa poput produktivno majestetičnog unutrašnjeg trans-dijaloga Bdenje za majku u kome uz sjajan inventar sopstvene tehničke i druge pesničke zrelosti izlaže i moćan prilog opstojnosti one drevne teze o čarima interakcije govora lokalnog i univerzalnog.

3. Slika sveta, vazduh boje pluća Nešto se konačno završava. Okeana neće biti više, bio je jednom jedan. Pa opet, kroz poluotvoreni prozor čovek ipak nekog čeka, tada mu se čini da vidi rodu na jednoj nozi. Američke improvizacije, Bluz iznad okeana

Po onome što je pisao, napisao i što piše, Oto Fenjveši je bio i ostao jedan od najizrazitijih autora, sa velikim A, one formacije vojvođanskih pesnika čiji je rad od početka sedamdesetih godina prošlog veka kršten terminima neoavangarda, vojvođanski tekstualizam, post/moderna da bi se od osamdesetih data pojmovna mreža širila bez kraja i konca, pa često i bez neke vidljivije potrebe. ... približava se život

To lokalno i to univerzalno sadenuo je O. F. u brojne, raznolike jezičke i druge imaginativno opipljive slike iz kojih ipak emanira relativno ujednačen i semantički čitljiv ideo-supstrat koji bismo s malo uopštavajuće volje lagodno mogli imenovati – slikom sveta. A šta tu slika naš pesnički kolega? Evo tog inventara, ne samo po srodnosti, već sadenutog u najmanje dva niza prepoznatljivih tematsko-motivskih struktura koje najpreglednije oslikavaju Fenjvešijev iskustveni dijalog s kuglom zemaljskom, njenim bićima i himerama. jezik je u ruševinama, samo frižider bruji ... dođe dakle ono što nam Gospod noć nazva ... ustajem da još jednom vidim svete obrise pornografije prezensa ... teškom mukom izbacim iz sebe dvotačku: u svetu teče krv

sada upravo ulazi u robnu kuću ... Majko, ja samo kažem ono što se ne može reći: duh jede dinamit za večeru. Čuje se sveta pesma haosa, iz Božjeg oka sipe suze, u mlakom rominjanju kupa se livada. ... i moji dani su se udavili u reci sve je sanšajn, veri gud ... Majčice, život je konac u kaputu prišivenom za jedno dugme

onih naših “predela i prizora, bića i događanja” (što reče blagočestivi B. Ivkov) koji su već toliko u nestajanju da ih zapravo više i nema van jezika i sećanja. Međutim, u toj “slici sveta” kao tekstu, jer bez teksta se ni u poeziji ne može, ima i bezbroj vitalističkih ispada, ironijskih i blasfemičkih obrta od razložno sadenute globalsemantičke matrice, svakojakih distorzija, interno-poetičkih ekscesa, trans-pastiša, post-citata i inih pasmotvornih turbulencija svakojake vrste, da uprkos svemu možemo slaviti, makar i ne znali šta osim samog slavlja reči koje se rasprskavaju kao energetska kapsula “večite svežine”, starenju nas samih/sveta, tj. bilo čemu i svačemu - uprkos. Recimo:

Za čitaoca koji zna sva slova, tu nema tajne. Dovoljno je dodati tek napomenu da se osnovne aporije Otovog Weltanschauunga, da ne kažemo baš Weltschmerza, lomataju negde između verbalno postvarenih signala svesti o spektakularnom po-robljavanju i medijskoj ispražnjenosti sveta te neke vrste postontološke zebnje nad sudbinom

bogu je dosadio sin jedinac, dosadio je i reumatologiji ili, nešto vedrije, pesma je pogubila mlečne zube, nažalost doneli su račun za struju, to nije dobar znak ali nije ni simbol

ne tuguj draga mislim ja na tebe ima kuvanog kukuruza, kokte... A gde ima kokte, ima i nade, zar ne? 4. Stil, slike, biobeleške, pokondirena rok citatnost Sad znamo šta piše O. F. A kako on to još piše? Poglavito rečima, pogotovo u slikama. Jer ako je naracija s tenzijom ritmizovanog “dugoprugaškog govora” umalo kanonsko ishodište nastanka i sigurnog hoda njegove pesme, ako je minimalistička interpunkcija garant aktivne, fleksibilne čvrstine njenog skeleta, dok su katalogizacija, repetivnost motiva i jezička igrivost s kojom se oni prepliću taj skelet sam, onda bismo kao meso i unutrašnje organe Fenjvešijevog pesničkog teksta ponajpre morali imenovati njegovu slikovnost, već pomenutu sklonost ka biobeleškama u kojima se glas poetskog subjekta udružuje s prepoznatljivim privatnim govorom jedinke O. F, kao i često pozicioniranje onoga što kao pesma nastaje u koordintanu mrežu ne/ arbitrarno postavljenih citatnih orijentira, gde je u igri sve što je našem subjektu važno, od izvoda iz literarnih preteča i generacijskih jarana do invokativnog jezičkog fragmentiranja rokenrol uzora i svakojakih art&heart&soul pastiša. Od generacijskog je tu možda i ponajmanje, ali ne i u slikama i načinu njihove gradnje. Jer, baš kao i autori prethodne - prve, te njegove – druge generacije Symposiona, ni

Fenjveši nije imun na slikotvorne impulse iz sfere nadrealističke imažerije, mada sa očiglednim docnijim i ponešto svežijim trans (trance) dopunama.

i drugde u ovom opusu, s logikom repetitivne biobeleške, makar da je svaka dovoljna i sama sebi i svojoj pesmi, baš kao ona što glasi:

Jauču lubenice i dinje / jednostavna bića, koja su stvorena na osnovu nečije slike – piše tako on, naizgled jednosmerno, negde na sredini svog pesničkog puta, u knjizi “Anđeo haosa” (1993), da bi u isto vreme uspevao da isplete i očigledno složenije unutrašnje prizore u kojima se rad oniričkog i verističkog principa gradnje slike stiču sa vibrantnim poetskim potencijalom:

Ližem balege.

Iz kutijice izvučem bradavice moje drage. Obrušava se na mene univerzum,

a koju bismo s primesom možda i razložne post-kritičarske nonšalancije mogli dovesti u zanimljiv odnos s jednom hronološki ranijom, ništa manje ni više spokojnom, ovakvom: livada je kao u Tibulovoj pesmi sagnućemo glavu na mahovinu,

američke improvizacije , arhipelag , B G 2009.

ili, sasvim po obrascu a protiv njega:

makar produktivnog ekscesa radi.

A da ne bismo baš sasvim zanemarili one lapidarnije jezičke igre i trikove u Fenjvesijevoj poeziji, kojima kontekst možda i nije neophodan, pomenućemo bar dva primera njegovog jezikovanja, oba iz iste pesme, Kiklopska patrola, posvećene Janošu Siveriju. Evo ih, svaka u svome stihu, pa i uz neki pored: ni tebi nije dobro ni meni nije dobro

jedno super prasence prolazi ovamo, na jednoj strani

za nas je ratimir podjednako opasan,

mu visi slanina, druga strana mu je odrana, tetura se kroz

ovaj pejsaž čist kao torta, svoje usamljeno srce trlja o šta stigne.

devicamarijabenzin sa drugačijim akcentom.

A tu su i razigrane višeslojne slikeprikaze čiji će se motivi ponavljati

Sažeto, zar ne? Baš kao u mađarskom jeziku, pa još kod pesnika.

divlje vreme i skup fikcija

5. Šta još reći, pa ćutati Ono što još treba reći, pa zaćutati, mahom je namenjeno mlađem čitaocu ove knjige, jer stariji to ionako znaju. Po onome što je pisao, napisao i što piše, Oto Fenjveši je bio i ostao jedan od najizrazitijih autora, sa velikim A, one formacije vojvođanskih pesnika čiji je rad od početka sedamdesetih godina prošlog veka kršten terminima neoavangarda, vojvođanski tekstualizam, post/mo-

derna da bi se od osamdesetih data pojmovna mreža širila bez kraja i konca, pa često i bez neke vidljivije potrebe. Uz njegovo pisanje i imena njegovih najbližih pesničkih drugova koji su mislili i pisali na mađarskom, od kojih smo neke već pomenuli, podjednako lagodno bismo kao sinhrone repere mogli navesti i imena Vojislava Despotova, Slobodana Tišme, Jovana Zivlaka, Ota Horvata, Vojislava Karanovića, Joana Flore, Vladimira Garjanskog, Lasla Blaškovića, baš kao što bismo danas mogli potezati i imena već uveliko poznatih

i afirmisanih mađarskih, evropskih ili svetskih majstora stiha. On sada piše u Vespremu, Mađarska, verovatno za nekim kompjuterom, baš kao što ga i mi možemo čitati na Internetu uz pomoć naših kompjutera ili u mađarskim, svetskim pa i našim hard copy časopisima, poput Polja, Povelje, Ulaznice ili Beogradskog književnog časopisa. Pa, evo, i u ovoj knjizi. A sada – na čitanje. Pesme su to vredne vernog čitaoca, kad već predgovorima nije verovati.

Atelier F ritz

brankica radić___ nismo djeca, zaboga!

Miris

Niz

Loše iskustvo. Ako prestanem čitati. U mozgu bez struje. Ne znam pisati. Tako se plašim neugodnosti. Voljela bih nepoznato. Nesigurnost.

Igre su počinjale rano. Rosa se hvatala za nogavice. Paučina lijepila za tijelo. Danima su svi u mojim snovima plakali. Ljeto se bližilo kraju.

Na balkonu ću posaditi šumu. Bor i hrast. Ako se izgubim. Možda u nečijoj priči. Kao uvijek. To sad znam. Kao uvijek. Nečija priča postane moja.

Ne igraj se rata. Okreni lice. Na zatiljku naslikaj vatrenu pticu. Zažmiri. Onda otvori oči. Diši. Nešto će se desiti. Zamisli korake kako ispituju tišinu. Pa dubina otvori put u unutrašnjost. Lijepo je znati. Nitko nas ne čeka. Izbliza fotografije odaju tanke crte sumnje.

Opis Lijepili su plakate. Zidovi išarani kredom, možda ugljenom. Nisu obećali ali ipak će ponovno doći. Ispred istih zidova kao ogledala. Kao topla para iz usta zamagli pogled, kao grudi se nadimaju. Bilo je riječi o pobuni. Znalo se sve. Samo malo. Kad bi more bilo bliže. Kad bi nas rijeka okupala. Bi nas šuma sakrila. Lijepo sam govorila. Šuma bez traga. Dakako, to nisu mogli razumjeti. Topli dah je mutio razum. Naš daleki prijatelj.

O bliskosti nismo razgovarali. Zatvorim oči. Ispitujem otkucaje srca. Kad otvorim oči to je zato jer želim svijet. Kozma mi je već jednom rekao: nije sve unutra.

San Sve je izgledalo. San je prekrio kuću. Stakleno zvono i kuća od crvene opeke. Spavamo vani pred stepenicama, jer smo tu sretni. Nadamo se da će potrajati. Kad se probudimo da ćemo biti crveni. Opijeni od opeke. Mali, sanjali smo kuću. Lako se budili.

Metro je isplivao na površinu. Dugo, dugo smo sanjali. Zatvori oči, stisni palčeve. Napokon. To nije dobar početak. Gledao sam djevojku. Zamišljena sjediš iza stakla. U kom gradu. Iza svakog prozora. Pokret, nečujan. Nečujno već padao snijeg. Nije ga dugo bilo.

Mjesec je zastao. Pun. Vidjeli smo. Izbliza se činio topao. I zima je prošla. Nagoviješteni snijeg se istopio. Tako. Nagoviješten. Istresam riječi na papir. Slažem. Premještam. Najviše brišem. Tebi ponavljam. Zatvorimo vrata. Prozore. Tako. Vani se dešava nešto drugo. Sasvim. Pisanje. Na tajnom mjestu. Jezik. Izmišljen.

Otklon Sunce zuji. Dugo sam. Sama na željezničkoj postaji. Cestom se vukla kolona. Dosadni automobili. Njihovi ljudi. Iza knjige skinem lice. Oblizujem usne. To ništa ne znači. Želim biti drugdje. Dolje.

Ime

Put je vodio uz samo more. Tamnocrvena zemlja. Vruć šljunak. Koliko je mojih puteva? Koliko crvenog? Dok plivam vidim svoje ruke kako promiču.

Okrenem stranicu. Čelom. Dodirnem slova. Kad zatvorim oči. Ovoga puta doista odem.

Zimski period. Ovdje nikog. Brbavice na rukama. Linije na zidovima. Sva imena. Luke, gradovi, ulice. Noću. Kad bi mi ime bilo drugo. Staro. Ili drugo.

Nestanem. Prije nego što nečija ruka. Napišem kraj.

Grad Znatiželjna. Dodirne svoju ruku. Onda stol. Zatim stolicu. Ako nije tu.

brank I C A radi ć

Možda šuma. Da je jelen. Da je snijeg. Rijeka. Čovjek u rijeci. Nije san.

Oči otvorene.

Odnekud

Ispočetka. Lijevo je kuća.

Dođi. Ispitaj dubinu. Na granici. S druge strane

U vrtu.

more. Kao u Normandiji. Stabla su srednjovjekovna.

Kratke rečenice.

Pašnjaci, krave. I crne točke. Na raskrsnici

Zapisat će na papir. Nerazumljive. Znatiželjno će čitati.

skreni desno. Nećeš stići. Put se neće vidjeti. Prođeš li ispod granice past će noć. Meni neće biti.

Pisati budućnost. Bez kraja. Bez smrti. Grad se trošio. Na prvi pogled. Znatiželjno.

Uvijek Varalica romana. Nitko nije znao tako dobro. Isperi mi mozak. Oko riječi. Roje se misli. Mirišeš na snijeg.

hik

nitko nitko nitko ne zna što će biti sjene su jahale sa sjenama su se njihale kao konji ja si njišem bedra znaš li ti uopće što o drugima što žive a ti ti ne mucaj mucaj zagrcnu se

Mirišem na toplo. I to je sve.

Ozbiljno Vozili smo prijateljicu na aerodrom. Tata joj je kupio violinu. Imala je svega četiri godine. Odmah se pokazalo da je talentirana.

Dječak

Sada je putovala. Sjedili smo na aerodromu i pili espreso.

Kao igra. Kao

Nismo mogli. Svi bismo putovali. Pod nogama je vibrirao beton.

svašta. Sviđa mi se. Lijepit ću ti naljepnice, kao

Kao u Hong-Kongu. Vibrira beton. Ne moram zatvoriti oči. Ruke znaju.

lice, oči, grlo. Razgrćem.

Reci :

Provlačim ruku. Iščupat ću ti lice. Prisloniti. Lako. Kosa mi je

///

svijetloplava. Lice već drugačije.

Nešto toplo. Nešto meko. Kao miris. Tekuće. Tako.

photo : S tanko abadĹži Ä&#x2021;

Zaborav

Dječak je otvorio oči. To više nije bila ista priča. Netko je drugi. Kad se sve završi. Zaborav.

Osjetila sam ubod. U plavo. Grom je još uvijek odzvanjao. Do slabosti. Do ludila. Kojim putem poći ?

Faraon

Od jezika do jezika. Veza. Kao neizbježna. Jezik isturen. Odvojimo se. Nevažnost. Znala sam da ne smijem. Tekst. Netko je pokucao na vrata. Nešto će se promijeniti. Iz sjećanja.

Figura

Kawalerovitch je bio Poljska. Poljska je željela faraona. Misli su lutale. Rječima je stizao dah. U sparini vlazi tijela. Zlato je boljelo. Nisu sve majke bile. Njihale se. Tiho. Tiho. Veliki ljudi, mala srca. Ili obratno. Na vratu je kucala nježno. Krv predaka. Faraona.

Odlučila sam poći. Pred svima. Djevojčica se nasmiješila. Istog trenutka zaplakala.

Oprez

Noć me progonila. Izvila sam lijevi bok i izbjegla udarac. Onda je

Ja sama. Ruka

zrakom projurio crveni insekt. Život je paučina.

odmotala loptu.

Bolje. Dah je ostao u mojoj utrobi. Djevojčica se

Preskočila meridijan.

nasmiješila. Nikad ispočetka.

Nismo se sreli. Vrijeme nas preskočilo. Desio se otkucaj.

List

Disanje

Grad je mirisao na naranče. U novinama je pisalo

Taj kolaž u meni nečiji lik

nešto o uraganima. Pažljivo sam čitala.

prepoznajem duboko zaroniti

Oblaci su se kretali. Imali prednost. Makete su

dah pretvoriti u kovitlac zalijepiti

otvorena ratišta. Su kao limeni vojnici.

komadiće da nikada ne otpadnu

Dječak je pao niz stepenice. Po tko zna koji put. Tambur odzvanja u mojoj glavi. Ne zaboravi da sam još. Lisica šuma.

ostat će trag uvijek ostaju tragovi kad se istopim cijedi se smola snijeg naježim se uvijek na isti stih.

Val Dugo. Duga. Neizmjerna. Sada želim potres. U knjizi. Možda korida. Možda način za događaj. Plavi je dječak volio priče. Sjeo. Tiho zatvorim oči. Na drugoj strani. Vidjelo se.

U Kopenhagenu litica. Krpice zemlje. Baltik na postelji bez. Točno modra.

Zategnuta i nevidljiva. Na krajnjem sjeveru skakači lakoga neba. Na filmskoj vrpci nepoznata priča. Veselo društvo zec i pisac. U krajnjoj napetosti. Oslobođenje.

Kafka

Put U mom vlaku su svi ružni. Slala je razglednice. Rijetko putovala. Lijepa. Ta blizina. Štiti me. Otvori. Pritisni čelo. Nismo djeca, zaboga.

Odsjaj oka. Tanki prsti. Ipak ispočetka. Ne zaboravi imena. Ploča.

Brankica Radić rođena je 1969. u Splitu. Studirala na Filološkom fakultetu u Beogradu. Nastavila studij u Parizu gdje sad živi.

Povratka.

Prevodi hrvatske pjesnike na francuski i radi u izdavaštvu.

mlijeko. Užarena. Bez

Intervju

Armano jeričević___ Tigrovi i ostalo od čega sam živ su-djelovao u prostoru Miroslav Mićanović

nao sam što će se dogoditi, ali sam izgovorio tu rečenicu, jednostavno rekao sam mu: Armano, volio bih da u tekstu napravimo nešto što će govoriti o tvojim slikama, o psima koji nam svaki put trče ususret kad dolazimo kod tebe i strahujem da ću ih zgaziti, o polju lavande, o izborima i odlukama. Rečenice i namjere, želje i mogućnosti, miješalo se s jednostavnom hranom, mirisima, ali poznajem sebe: i oduševljenje i strast postoje tada i u tom trenutku, kad sam sretan da postoje točke izvan glavnih prometnica i glavnih vijesti. Da se razumijemo, dodao bih: nije mi to nepoznat jezik, ritual, nije mi to nepoznata životna gimnastika da nešto izgleda kao izbor, a nerijetko je samo nužnost. Izbor je htjeti i biti na više mjesta, kriza je kad znaš da te sva jednako privlače, ali da ništa zaključno nije dobro. Ili sve je dobro, ako znaš izaći iz toga i krenuti dalje...

Armanove slike imaju svoju pretpovijest i nisu samo od onoga materijala koji u rukama misli da drži njihov vlasnik, autor… Sudjelovanje u prostoru (Istra, Furuli) u dva

Onda se valjda prestrašeni dio mene potpisuje. podneva, zajedno s pčelama, samo je još jedan od mogućih tekstova, koji govorimo, čitamo, pišemo i upisujemo u mapu svijeta, na kartu vlastitog putovanja. Istraživanja. Tko. Što. Gdje. Kada. Zašto. Možda su bolja padežna pitanja. Znam da sam tamo bio. Znam da ću se vratiti. Znam da neću ostati. Ne znam koliko ću još nakon toga napisati tekstova. Manje nego ih ima u mojoj glavi. Odustajem. Ne odustajem. Sad: Miroslav Mićanović: Potpisuješ svoje slike s Armano: što ti se to

čini dovoljnim, kao znak koji će ubuduće biti oznaka za vrijednost i pouzdanost, ili to već jest, a da mnogi od nas to ne znaju. Armano Jeričević: Tko je ili što je to Armano u potpisu? Zbroj znakova (slova) koja sugeriraju identitet koji je nemoguće definirati. Kada je o slikama riječ one jesu u svoj svojoj pojavnosti s potpisom i bez njega kao arte(fakt). Zašto uopće identificirati nešto što po sebi je. Ako je mogući odgovor komunikacija, ne komuniciraju li slike same po sebi? Ne miriše li ruža neovisno o imenu? U vremenskim odmacima prepoznajem svoj uradak no prepoznajem i promijenjenog sebe (što me zabavlja). Neke radove bih mogao iznova potpisati s Janko, Marko... Naime, nepouzdanost identiteta, kroz vrijeme i prostor, čini čin potpi-

armano jeričevi ć

sivanja patetičnim, no moj ja se ipak potpisuje inercijom civilizacijskih uzusa koje počivaju na strahu, od koji je strah od nepostojanja, neprepoznavanja (potvrde da jesmo ) ključan.

Da bih umirio ontološku tektoniku potpis proglašavam ravnopravnim, crti, mrlji, boji ili bilo kakvom tragu u kadru slike koji zauzima ravnopravno mjesto u kompoziciji.

To što radimo postajemo mi, to potpisujemo, etiketiramo, pa je pouzdano, pa oni koji to još ne znaju, saznaju pa su svi sretni unutar dogovorenog sistema vrijednosti.

Onda se valjda prestrašeni dio mene potpisuje.

Slika sama jest potpis. Konkretnog trenutka.

Rekao bih da sam intimno u limbu između ideje o ne-moranju stvaranja i stvaranju s namjerom samopotvrđivanja.

Mudrac u meni se pita o namjeri. Pitanje koje vodi direktno do pitanja o slobodi i smislu stvaranja. Pa se može samo o tome u beskraj s neizvjesnim ishodom...

Ako se stvara odvojeno od namjere (cilja), djelo je to sličnije stvaratelju. Ako slika nastaje nenamjerno, analogno, duša – materijal, kako zboriti o vrijednosti, kome ili koliko je takvo što vrijedno ili će biti vrijedno. Da bismo odredili vrijednost (jer što ćemo sa strahom od nemanja vrijednosti) izlazimo iz prostora spontanosti u prostor namjere pa si odredimo cijenu.

Dualizam ili dijalog mudraca i strašljivca. Mićanović: Možda bismo trebali početi od prostora, kod tebe kao da se to isprepliće, prostor slike i prostor življenja. Gdje si sada u Istri, kakav je to životni okoliš ili životni kontekst u kojem slikaš, živiš? Jeričević: Inkarnirani, zauzimamo prostor; su-djelujemo u prostoru.

armano jeričevi ć

Slika ili bilo koji oblik umjetničkog izraza nastaje po stvaraocu u danom trenutku pa postoji neovisno o stvaratelju i identificira ga virtualno, najčešće po daljnjem tijeku uvjeravanja i objavljivanja da je nešto što je stvoreno nečije. I što s tim.

Živa smo, svjesna bića, kao otvoreni sistem u stalnoj promjeni. Naša tjelesnost i naša metafizičnost u neizvjesnosti promjena traže balans da bi opstali. Umjetnost, filozofija i druge metafizičke discipline naš su komunikacijski alat sa unutarnjim i vanjskim prostorom, ravnopravno beskrajnim. Sama svijest o beskraju jednako je strašna koliko i uzbudljiva. Hrabri i ludi su ljudski pokušaji da se beskraj istražuje kroz kadar slike ili bilo koji prostor ograničen svojom fizikalnošću.

armano jeričevi ć , razglednica

No, to nam je dano.

U jednom trenutku svog života izabrao sam prostorni kontekst za koji sam mislio da je optimalan za fizičku i metafizičku komunikaciju mojih potreba. Hrabro i ludo je bilo konceptualizirati svoj optimum u ime slobode. Taj izabrani prostor je postao kadar u kojem su se uistinu ispreplitali prostori naslikanih i nenaslikanih slika sa svakodnevnicom koja je jednako stvarna. Još sam tu, na vrhu brda u idili napuštenoga istarskog sela nakon deset godina s jasnom idejom da je taj izbor ravnopravan nebrojenim

mogućim izborima «optimalnih mjesta za biti». Mogao bih reći da je prostor još dovoljno prazan, dovoljno poljoprivredan, dovoljno visok, dovoljno mediteranski, možda i zahtjevan i mističan da bi mi dao osjećaj optimuma. A sutra je novi dan. Mićanović: Put i promjena imaju svoju pretpovijest: kao da je želja za promjenom bila presudna, što si htio promijeniti, što te je vodilo, koje (životne) odluke su bile presudne. Koju su to životnu zvijezdu pratio, što si tražio?

nepripadanje

nepouzdanost identiteta

Jeričević: Život je put, put je promjena. Pružanje otpora promjeni, otpor je životu. Potreba za kontrolom ozbiljan je problem civilizacijski i osobni. Prošavši kroz tzv. kontrolirano ili programirano djetinjstvo uza svu spontanost puberteta i adolescencije bio sam zaveden idejom da je kontrola jedini izbor. (Kao civilizacija prolazimo sličan put). Promjena se dogodila da bih je naknadno osvijestio i razumio. Ako je postojala želja za promjenom, skrivala se u nesvjesnom. Na površini se manifestirao nemir neznanja. Ta sam tri “ne” želio promijeniti, no nisam znao kako i pod koju cijenu. Kumulirane zablude i sve stvoreno po putu zahvatila je ista metla. Moral je doveden u pitanje. Moral od morati biti onako kako je stečeno, naučeno. Osjećaji nepripadanja i izgubljenosti tresli su krutu strukturu slike sebe pred sobom i promatračima. Ono što me vodilo je tiho dubinsko povjerenje u stvarnost unutarnjeg vodstva koje mi ljudi potiskujemo do negiranja. Pa nam svjetovi i svijet u globalu izgleda kako izgleda.

Moguće oblike promjene, kroz simbole vidim na svojim radovima, kao i kroz zbunjenost svijeta oko sebe, koji kao prestrašena životinja traži sklonište u sigurnosti kontroliranog poznatog te nježnom otvaranju povjerenja prema nepoznatom. Mićanović: Govoreći o svom radu, što to sve podrazumijeva (način života, hrana, zrak) ili je i o tome lakše govoriti iz konteksta tvojih slika, njihovih imena? Kako daješ naziv slici, kako ona nastaje, prije svega naziv ili sve dođe naknadno?

Kada sam u optimumu, sinkroniziJeričević: Dva su oblika rada. Rad jer ran, kruh postaje umjetničko djelo, a se mora i rad iz radosti ili rad koji kada nisam, kruh je gorivo. proizvodi radost. Dakle, težim stanju radosti bez razloga. Prvi je čisto ljudski, ropski, iz stra- Po analogiji, slike su ravnopravne ha. Drugi je božanski, slobodan, kruhu i najčešće ih ne imenujem. Ne imenujem ni kruh naš svagdašnji. oslobođen razloga.

Uzbudljivo je i naizgled moćno kontrolirati. Oslobađajuće je transcendirati.

To što tražimo je uvijek uz nas.

mogu ć nosti

Sada znam da sam desetak godina lutanja po bespućima samospoznaje, fizički i metafizički mogao zamijeniti jednim moćnim transcendentnim trenutkom ne pomaknuvši se (fizički) s mjesta. Mislim da su to opća mjesta ljudske zbunjenosti samima sobom. Ono što slijedi je zagrliti svoju nesavršenost i živjeti s povjerenjem u putovanje koje nam je dano.

Svakodnevno se promatram u svijetlu te ideje. I kada mijesim kruh ili obrađujem zemlju i kada slikam ili pišem. Odvojiti se od vrednovanja bilo koje vrste rada, te raditi kao i disati moja je alkemičarska potreba.

Želim slikati, no ne želim znati što. Stanem pred prazninu okružen potencijalom alata, boja, materijala i prepustim se djelovanju. Kada sam svoj, proces je meditativan, bez kontrole, brz. Rezultat je, to nešto, što mi priča o meni i proizvodi radost prepoznavanja. Kada nije tako, može biti zadovoljavajuće no nije ispunjavajuće. U suštini mi se hranimo iskrenošću a strahove (neslobodu) hranimo iluzijama, što nas dugoročno zarobljava i odvaja od zdravlja pa smo bolesni na razne načine pružajući otpor preporodu.

prostor vrijeme

Valja nam se ponovo rađati. Svaki dan iznova.

Kada se vidim novorođenog u naslikanoj slici ili pometenoj terasi radostan sam kao malo dijete.

Kriterij je neispričljiv. Samorazumljiv. Kada se prepoznam u nečijem djelu, radostan sam pa me otvara radu.

Mićanović: Koji su slikari, koje su ideje upisane u tvoje slike, imam osjećaj kao da bi radije govorio o procesima i energijama negoli o imenima, uzorima, slikarima i onome što prethodi tvojim slikama.

Dvadeseto stoljeće je sublimiralo ljudsku svijest u nemjerljivo kratkom roku u odnosu na povijest. Beskrajno mi je uzbudljivo, zastrašujuće i blisko.

Jeričević: Vjerujem da je sve kolektivno nesvjesno dano, da se u fragmentima upisuje u sve slike koje imaju biti naslikane. Jedna je slika i bezbroj slikara. Volim one iskrene, braću alkemičare. Tigrove kojima oči svijetle u mraku.

Avangarda je, mahnito doduše, od ruske naprijed, stvarala vibraciju koja mene, a mislim i sve nas poticajno trese. Unatoč svevremenosti ljudskosti, sada smo na rubu bitne promjene koju naslućujem. No još je ne vidim jasno. Moguće oblike promjene, kroz simbole vidim na svojim radovima,

kao i kroz zbunjenost svijeta oko sebe, koji kao prestrašena životinja traži sklonište u sigurnosti kontroliranog poznatog te nježnom otvaranju povjerenja prema nepoznatom.

U sljedećem sada, čistim ribu ili

Blizak mi je zen. Civilizacija bi nam se mogla ozeniti.

Mićanović: Kako ti protječe dan, kad i kako radiš? Gdje se i koliko krećeš izvan prostora u kojem sada živiš? Što bi netko tko želi doći do tebe i do tvojih slika trebao znati? Je li dovoljna adresa, preporuka?

Sve navedeno i sve nenavedeno je uzorno te se oslikava. Mićanović: Nerijetko kad govorimo s drugima o njima i njihovu radu sugeriramo kao da oni imaju koncept, da je uvijek bila riječ o izboru i da rade upravo ono što su htjeli, a zaboravljamo da je to nerijetko ono jedino što su mogli. Što si ti htio, što bi ti htio, što sada radiš? Jeričević: Koncept je metafizički kadar. Konceptualizirani smo lakše vidljivi i prividno sigurniji. To jest naš izbor. Jedan od beskonačno mogućih. Nijedan izbor nije ni dobar ni loš osim što je opasan po (ontološko) zdravlje.

Ležim na leđima Otvoren Strpljiv

Znao da privlačnost mjesta na kojem živiš i prostor, koji si umnogome oblikovao za vlastiti život, ima ono nešto što je uvijek magično i važno: mir, prepuštenost sebi, aktiviranje vlastitih snaga i pisanje. Istodobno, znam da bi mi to mogao biti samo jedan san, jer ne mogu bez vreve i buke svijeta. Kako izgledaju jesen i zima dok si tu gdje jesi? Kakvi su dani i noći?

Rekao bih da sam intimno u limbu između ideje o ne-moranju stvaranja i stvaranju s namjerom samopotvrđivanja. Jeričević: Nastojim teći s danom kakav god bio. Proteče li dan bez mene, ne uživam. Nisam u životu.

Jeričević: Ta tvoja nesigurnost puta je sjajan potencijal. Tvoje lutanje je proizvelo i ovaj tekst.

To su nikad i nikakvi dani.

Ja mogu bez ovog prostora koji zoveš privlačnim i magičnim pa mogu i optimalno s njim ili bilo kojim drugim prostorom.

Svi ostali se ne daju prepričati. Kad se krećem, kupam se u moru, kupujem u dućanu,

Isticanjem nečega isključujemo ili potiskujemo ostalo. Samozadovoljni smo i ponosni unutar vlastitog kadra.

Povremeno posjećujem prijatelje

To je uistinu ono što tada i možemo.

Naslikam autoportret

Lomim im kičme Pojedem papagaja

Snovi su slatki no to je samo jedan od okusa koji nas hrani. Svijet je i gorak i ljut i razumljivo je da ti treba. Prebaci slatkoću u stvarnost i uživaj.

U odlasku ih zbunjene

Dok sam tu gdje jesam, jesen je prekrasno jesenska, a zima zimska.

Poljubim u čelo

Dan me rastvara ljepotom

Onaj tko želi doći do mene neka dođe prazan

Noć me mazi

Moje biće išće

Čekam ga spokojno

Dijamantna vrata

U kutiji od čokolade

Mićanović: Može li se živjeti od slikanja? Kako prodaješ slike?

I ključ od tišine

Na plaži od snova

Da ne trebam nego da jesam. Da radim to što radim. Upravo sada pišem i uživam.

Mićanović: Dolazeći u dva navrata do tebe, uvijek sam bio na nesigurnu putu, skrenuti tu ili tamo.

Nemati pitanja i ne trebati odgovore može biti alternativa konceptualnosti, no izgovoreno i napisano automatski postaje koncept.

Osim kad ne.

Jeričević: To sve, od čega sam živ, uključuje i slikanje. Slike prodajem tako da ih dajem pa mi se daje novac pa se to zove prodaja.

mjesto

Hrabri i ludi su ljudski pokušaji da se beskraj istražuje kroz kadar slike ili bilo koji prostor ograničen svojom fizikalnošću.

Otvorio sam sasvim jasnu mogućnost propišavanja tla na kojem stojim

Pozivam sve koji žele primiti moje slike da me posjete i da mi daju.

Kako lijepo, kako uzbudljivo

Unutar kolektivnog nesvjesnog neka moje metafizičko iskustvo postane dio vašeg, pa me nagradite. (Da ne trošimo vrijeme na ekonomsku propagandu, podaci poznati redakciji) Za sve ostale slučajeve, oprostite mi ne čitajte što ne razumijete ne gledajte što ne vidite budite leptir bez želja

šaren i slobodan lak u nestajanju p vam materina Mićanović: Ovo je mjesto gdje razgovor možemo završiti ili ga nastaviti s tvojim pitanjem: meni ili sebi? Jeričević: Ne možemo nikada ništa završiti. Sad idem čistiti ribu na terasi gdje sam neku večer gledajući zvijezde stajao i pišao Mlaz tople tekućine stvarao je oblike po šljunku parafrazirajući nebo (za smislom žudim mislim)

I zapišavanja zvijezda s druge strane svijeta

Uz blaženo olakšanje lišeno krivice Na rubu terase stojim slobodan i pišam po zvijezdama Putem od Zagreba, 29. rujna 1962. godine, do istarskog sela Furuli, bez obzira na to je riječ o likovnom ili misaonom, traje istraživanje osobnosti i smisla. Putovanje je ostavilo brojne namjerne i nenamjerne tragove po svijetu, dijeleći intimno u potrazi za općim. Armano Jeričević, Furuli 24, 52434 Boljun, 091/57 60 434 www.sensemanufacture.com

Atelier F ritz

jelena galijašević___ crna kutija

Kako se rađa pjesma

Trovanje

Umorno žvačem zvijezde kao opojne trave od kojih mi se zubi polako kvare...

Toliko smo ispirali riječi po ustima tražeći grumen zlata, da su na kraju jednostavno zahrđale.

I dok mi klize niz grlo kao ugarci, od kojih su mi oči postale čađave, iz njih se izlegu riječi.

Nesmotreno, jedno smo drugo njima izboli...

Pa lete i cvrkuću po mojoj utrobi, sudaraju se s mojim organima, traže izlaz stvaraju mi nesnosnu mučninu...

Sada šutimo, i čekamo, tko će prvi pasti otrovan...

Crna kutija Na kraju ih izbljujem iz sebe, pa osjetim nekakvo bolesničko olakšanje... I odrekla bih ih se lako, za koru kruha i zrno soli, ali ona praznina što iza njih ostaje u meni kao nikotin traži da se opet šunjam i kradem i vrele zvijezde među zubima krckam. A vjerujte, najradije ne bih!

Jednom ćeš umjesto moga srca pronaći crnu kutiju u koju su zabilježeni svi naši padovi... Tražit ćeš uzalud šifrirane razloge u mojim slomljenim krilima, u tvojim krivim koordinatama, u lošem vremenu,

photo : A leksandra O rli ć

u slijepim putnicima, možda čak pomisliš i na teroristički napad, kao da se naposljetku ne svodi sve na ljudsku pogrešku... Jednom ćeš umjesto moga srca pronaći crnu kutiju i bojim se, dragi moj, nećeš znati kako je otvoriti. Vječni vrtovi

Metastaza Ulaziš bez kucanja u moj preuređeni stan... Ostavljaš blatnjave tragove po mojim bijelim sagovima, kidaš mi šarene tapete i prugaste zastore... Čujem jecaj svoje duše sklupčane pod krevetom ... Bol je opet metastazirala u stihove...

Gasiš opuške po mom modrom nebu... Na ožiljcima od opeklina ja uzgajam cvijeće.

Iscjeljenje je zabluda, do koje mi nije stalo.

Mirišu mi vrtovi na paljevinu, ali se tako divno crvene!

Proročanstvo

Pomno domaštavam svaku laticu i bodlju, svaki maslačak, mak i koprivu... sunca od kojih će venuti, vjetar da ih katkad zanjiše i razigranu djecu da ih kidaju! Ovaj pejzaž ne dam nikom! Čuvam ga za hladnu vječnost, da se njime pokrijem i zgrijem!

Onda nam je ciganka gledala u dlanove. Rekla je, linije nam se mimoilaze. Mi smo se čvrsto primili za ruke možda ih približimo. Rekao si: ionako nas nema, glupo je da nam paklom prijete! Ja sam, za svaki slučaj, linije prepravila oštricom.

Prokletstvo Netko je protrčao pod mojim prozorom, nosio je moje drhtaje, ogledalo se razbilo… Zajedno smo sakupljali krhotine, zajedno rasijecali šake.

jelena galijaševi ć

Nosio si komade mojih kukova i ramena u koš za otpatke, ja sam ostala na zidu da se ne vidi rupa. Jelena Galijašević rođena je 1984. u Beogradu, gdje je završila Filološku gimnaziju klasičnog smjera i studirala talijanski jezik i književnost. Od 2004. živi u Zagrebu, gdje radi kao TV-montažer i tekstopisac. Bila je laureat Limskih večeri poezije. Objavljivala je pjesme u časopisu The Split mind, a uvrštena je i u antologiju pjesama tribine Jutro poezije.

(P)oGLED

miloš đurđević___ imperativ emancipacije i ljubavna poezija SPIRALE SANJE SAGASTE

ova knjiga pjesama Sanje Sagaste u cijelosti se okreće oko jedne nemoguće želje. Želje za osjećajem i žudnjom koja bi u sebi nosila jednako nemogući naboj i nepostojeću energiju dostatnu za neprestano obnavljanje i samoreprodukciju, kako bi ono kretanje odnosno strujanje, kad je jednom pokrenuto i inicirano, trajalo, nastavljalo u sebi i iz sebe, vrtložilo se u posve konkretnim, po inerciji tijela skučenim, taktilno bliskim unutrašnjim prostorima, odnosno po intuitivnim pravilima ekspanzije, u regresivno nezaustavljivim područjima izvanjskog kao realnog mjesta želje, koja nikad nije dostupna ni prezentna. A zbog toga jer je nemoguća, ona se onda može repetirati kao izravna, prisna i prepoznatljiva emocija, kao spasonosno rješenje koje je uvijek tu, pri ruci, uvijek dostupno, jer s jednakom lakoćom prima atribute koji pretendiraju prema trajnosti,

kao istinitosti, kao i one koji se s još većom lakoćom gomilaju u smjerovima ironičnog ublažavanja uskrate, kao zacijelo jedinog središta, jedine trajnosti i potencijalne jezgre, po kojoj se onda to kretanje raspoznaje kao jednostavan privid spiralnog bujanja i širenja kao beskonačne regresije, koje je u isti mah u stanju prikriti primarni užas od reduciranja, nestajanja i gubljenja kako bi se na njega moglo implicite pozivati. Neposredno razumljiva iluzornost dvostrukog kretanja spirale kao nadređene, generalne metafore ove knjige, svoju zavodljivu, dakle u drugom koraku metaforiziranu regenerativnost, crpi upravo iz lagodne perceptivne predočivosti. Školjka jednako šumi na svakom uhu, i zacijelo će potaknuti lanac osjećaja kojem će se mnogi htjeti barem zakratko prepustiti, kao da nam želi potvrditi da je beskraj, beskraj kao predodžba nemoguće želje, dostupan po svom dokidanju

linearnosti; svoje značenje dobiva semantičkim izuzimanjem kraja, završetka, nakon svijanja u sebe jednog svog ograničenog dijela, nakon što poprimi perceptivnu figuru spirale. Međutim, čini se da je rad metafore time tek ovlašno naznačen. Naime, žudnja kao nemoguća želja čini okosnicu jednog golemog područja poezije, koja je pod atributom ljubavna poezija svima intuitivno razumljiva i smjesta prepoznatljiva. Drugim riječima, ne možemo ne prepoznati ljubavnu pjesmu, bilo da je slušamo ili čitamo, jer nam je odmah predočiv i blizak njen osnovni impuls, jer nam je njen sadržaj, zbog nečega unaprijed otvoren, i s njim možemo izravno komunicirati. Imamo nepogrešiv dojam da su pravila tog žanra, zbog nečega, podređena jednom drugom strujanju, pa se onda možemo uživjeti u ljubavne pjesme, a da pri tome zanemarimo kulturološke i vremenske odrednice, odnosno možemo ih

zapostaviti, ili eventualno naknadno detektirati, a da pri tome naš doživljaj i užitak ne gubi na intenzitetu. S druge strane, pobliže određenje ljubavne poezije pokazuje se opet iluzornim i neuhvatljivim. Kod toga se u pravilu kreće od negativnog opisa, kao da nam je poznato što se tu podrazumijeva, kao što zacijelo i jest. Polazi se, naprimjer, od određene podjele, polarizacije, cijepanja, razlike kao negativnog određivanja, dakle od podjele na erotsku i ljubavnu poeziju. Prva bi se primarno odnosila na seks i spolnu ljubav, dok bi druga nekako težila izbjeći tjelesne detalje kako bi se okrenula mnoštvu nijansiranih, nimalo paradoksalno, uglavnom iz tijela i njegovih poluartikuliranih želja izvedenih osjećaja i poopćivih mentalnih stanja. Erotska poezija tako bi uglavnom bila svedena na tjelesne, fizičke manifestacije iste generalne, beskonačno razvedene emocije, ljubavi, dok bi ova druga, preuzimajući ukupnost atributa ljubavna za sebe, imala intenciju da govori o tzv. višim emotivnim stanjima i situacijama. Kod potonjeg se uglavnom misli na to da su te emocije uvelike zadane skupom određenih društvenih odnosno literarnih konvencija, koje su, naravno, osmišljene i privremeno postoje kao trajne samo zbog toga da bi ih mogli kršiti i prekoračivati, da bi time u konačnici iznova afirmirali, obnovili i očuvali njihovu kohezivnu moć, bilo da se pri tome želi poništiti određena zajednica odnosno konvencija, ili se putem limitirane subverzije nastoji zadobiti i zaštititi novi, suvremeniji prostor privacije, i emancipirati govor o drugom i drugačijem. U našem, modernom vremenu, erotska poezi-

ja ustvari preuzima gotovo cjelokupno područje ljubavne poezije, preuzimajući na sebe zadaću da otvori, i u cijelosti građanski emancipira prostore koji su bili skriveni, odnosno pod pritiskom skučenih, represivnih društvenih konvencija, ostali su slabo razrađeni i zapostavljeni. I kod pobližeg opisivanja materijala ljubavne poezije, njenog jezika, polazi se od negativnog određivanja i razgraničavanja. Taj se jezik razdvaja na onaj koji primarno prepoznajemo kao privatan i izvoran, koji nam je konkretan jer pjesnikinja govori svojim glasom, o sebi i svojim neposrednim iskustvima, i onaj koji je formulaičan i retoričan, kada pjesnikinja govori kroz neku personu i preuzima drugu osobnost. Ljubavna poezija uzima erotiku kao svoju podlogu, kao svoj generator, nastojeći da na nove i drugačije načine odredi neophodnu distancu spram svog osnovnog predmeta, spektakla spolne ljubavi. Čitajući je shvaćamo da se o spolnoj želji i seksu govori iz vizure afirmiranja individualnosti, sa žudnjom pjesnikinje se identificiramo jer je prepoznajemo kao jedinku, kao onu koja kao i mi, želi svoju vlastitost, njezine strasti i čežnje su ono što je određuje kao neponovljivu i uvijek aktualnu, izrazito suvremenu. Kao čitateljima i publici ljubavne odnosno erotske poezije bliža nam je, nekako nam je samorazumljiva pozicija onih kojima je prešutno, zbog rada konvencije dopušteno da indirektno sudjeluju i svjedoče posve privatnim razmišljanjima, razgovaranjima i nagovorima pjesnikinja i pjesnika dok govore o svojim emotivnim i mentalnim stanjima, koja su ustvari impostirana kao da su za javnost posve zatvorene, i za nju načelno neza-

interesirane afere. Otud osjećaj isključivog pristupa u nečije tuđe, pa onda i po recepcijskim očekivanjima posve drugačije osjećaje, koji je omogućen svima zato jer je posve privatiziran. Otud i galvanizacija tog očekivanja u smislu detektiranja mjesta na kojem će se pojaviti pukotine nastale uslijed novog kršenja i razmicanja granica konvencija – jesu li konačno izraženi novi, slobodniji osjećaji našeg vremena, ili su ostali prikriveni pod drugačije upletenim i kodiranim slojevima poetike – odnosno trenutka u kojem shvaćamo da je iza nas ostala još jedna pregrada, da smo nasilnom ekspresijom, putem šoka uvučeni u zbivanje kojem se više ne možemo otrgnuti. Za Sanju Sagastu imperativ emancipacije ostaje ugrađen u nosivoj podlozi ovih pjesama. On je svakako prisutan i razgovijetan, premda tek kao odjek, koji se često može osluhnuti kao jedan od tonova u brujanjima i naglim stankama početne, čini se nezaustavljive čežnje neke primarne, a po tome i kolektivne emocije, koja onda svoju snagu crpi iz mnoštva, a ne svoje izdvojene drugosti. Po jednoj podjeli homoseksualne poezije, gay, uvjetno rečeno muška poezija, obilježena je nesputanom energijom, govori o opasnostima, izazovima, bolu, sramu, i pronalaženju ljepote na skrovitim, tajnim mjestima (npr. javni zahodi kod H. Cranea, ili njujorške plaže kod F. O’ Hare); s druge strane, lezbijska poezija je sklonija nježnijim, stabilnim vezama, odnosno onima koje makar zakratko u sebi nose takvo obećanje, i često se okreće moralnim, pa i otvoreno političkim pitanjima. Adrienne Rich, na primjer, opisuje nijansiranu intimnost lezbijskog seksa, i izražava univerzalnu solidarnost sa svim potlačenim ženama, bez obzira na njihovu klasnu pripadnost.

photo : Robert ravni ć

U ovoj poeziji poziv da pođemo na “ironičan put razbijanja privida” intoniran je s jedne rubne pozicije, svakako poosobljene pozicije pjesnikinje, s koje se ona obraća svojoj partnerici i ljubavnici, kako bi zajedno krenule prema orgazmičkom ushitu. U imploziji samo njihove slobode, međutim, udarni val vraća se u sebe; omogućava nam da nazremo vrlo umješno i uvjerljivo predočene prizore, natopljene opojnim i blagim mirisima mediteranskog bilja, ili tome oprečne zagušljive interijere ureda u lancu monotonije gradske svakodnevice. Pri tome se glas pjesnikinje uspijeva lišiti psihološke kolebljivosti, jer je u pravilu poduprijet i obodren kompatibilnim očekivanjima implicirane sugovornice, one koja je prati i sluša, odnosno nas kao njezinih čitatelja. Njezine “lude misli njuše Boga po smeću”, i kod toga snažna tjelesnost i neposrednost fizičke senzacije odnosi sretnu, po izričaju nekako ek-

statično ravnodušnu prevagu, nad gotovo bilo kakvom mogućnošću dodavanja teološkog predznaka objektu citiranog stiha. Naime, one danteovske postaje iz prvog dijela knjige postavljene su kao strukturno rješenje za usidravanje i privremeno kontroliranje, za kanaliziranje erotske energije emocija, kao usjeci u estetičkom dimenzioniranju ditirambskog zamaha povezanih i međusobno uvjetovanih osjećaja. Brojni, sjajno upleteni, i kompozicijski u pojedinačnim pjesmama redovito funkcionalni citati, u rasponu od Biblije (u Daničićevom prijevodu) preko Dantea i Nietzschea do J. Pupačića i V Parun, postavljeni su kao izvanjski okvir, kao struktura koja nije organski srasla sa samim pjesmama, pa nam onda pjesnikinja ostavlja široke margine da tu strukturu potom po svom nahođenju nadalje preslagujemo, odnosno da tu skelu uklonimo, ukoliko se želimo neposrednije uživjeti u njezine titra-

vo jarke i/ili umjetnom rasvjetom prigušene privatne svjetove. Kod potonjih je isto tako posve evidentno da je riječ o stabilnim konstrukcijama i artefaktima, jer samo kao takvi mogu iznijeti i povratno učvrstiti ekspresiju ovdje prezentiranih emocija. Drugim riječima, pjesnikinja s punom sviješću učinila korak naprijed, pokazujući da se u razmještanju građanskih aranžmana, u trenju koje pri tome nastaje, nimalo neočekivano može rastvoriti trenutak istinske ekstaze. U bljesku privatnih senzacija onda se, govoreći o našem užem, nominalno emancipiranom, a isto tako uglavnom predvidljivo rigidnom i isključivom, kulturološkom i društveno političkom kontekstu, pokazuju granice dosadašnjeg afirmiranja ove po samorazumijevanju drugačije pojedinačnosti, kao i smjer iz kojeg zacijelo možemo nadalje očekivati nove, društvene i poetičke transgresije.

100

Atelier F ritz

Ljubo R. Weiss___ KAKO JE DANIEL SCHWARZ UMALO POSTAO OTAC

posvećeno Luji B.

Ulaskom u knjižaru i razgovorom s Danielom Schwarzom, rabin Kiašov povećao je zbrku u knjižarevoj glavi do neslućenih razmjera. Sigurno nije mogao pretpostaviti kako će nešto što je svakidašnje – posjeta i razgovor – djelovati na osjetljiva, preplašena i pomutnji sklonog Daniela Schwarza. A taj smušeni knjižar pokušao je u svoj kaotični svijet unijeti malo reda pišući zabilješke o skoro svemu što se dogodilo, događalo ili trebalo dogoditi. Možda je tim skribomanstvom pokušao preduhitriti vrijeme amnezije, a kako je bio uvjeren da je velika šteta da neki događaji ostanu nezabilježeni - prema onoj izreci: ako nije zapisano, nije se ni dogodilo! - bilježio je svakodnevno na papir, u knjižari, na kojem je pri vrhu stajalo POSLOVI, PORUKE, WIEN, S DATUMOM, mnoštvo

I kako ne bi onda, u nekoliko rečenica, zabilježio posjet rabina Kiašova koji se uredno, telefonski najavio.

u dnevnim bilješkama, koje su se nalazile u debljoj bilježnici tvrdih korica, pronaći traženu bilješku. U ovom slučaju pronađena je relativno brzo pod datumom 8.6.2000. a iznad bilješke podvučeno je nekoliko riječi: POSJETA RABINA KIAŠOVA, slučaj ABRAMA RABINOVIČA, IZRAEL. Preciznije bi bilo ili više bi odgovaralo esenciji slučaja da je podvučena rečenica: KAKO JE DANIEL SCHWARZ UMALO POSTAO OTAC, no osnovno je bilo da ga je zabilješka podsjetila u detalje kakav je to bio šokantan razgovor. Šokantnom karakteru razgovora nije pridonosila samo tema, nego i rabinova pojava.

Na stolne kalendare koje je imao za svaku “bečku” godinu, pod određenim datumima zapisivao je Daniel Schwarz priredbe u vezi s “njegovim” tj. ex-jugoslavenskim temama, ali i važne posjete pojedinaca knjižari. Listajući stolni kalendar moglo se naići na podatak o posjetu, a onda

Rabin Kiašov, koji je mogao imati oko 35 godina, pristala izgleda, garave kovrčave kose, u crnom odijelu, bio je izravan: govorom, pogledom. Visoka čela, bez bora; ispod bujnih obrva žarile su se crne oči nekim svetim sjajem, prodirući prema sugovorniku pogledom koji

važnih i manje važnih poruka, događaja, poslova. Primjerice “redovni jutarnji poslovi” značili su da treba odnijeti smeće, preslušati poruke na telefonskoj sekretarici, skuhati čaj ili kavu, pregledati poštanski sandučić odnosno pogledati da li je već poštar donio pošiljke, i ako jest, prenijeti ih iz sandučića u knjižaru i na svakoj označiti crvenim flomasterom datum, zatim eventualno pomesti knjižaru te ako je lijep dan, iznijeti tzv. banana - kutije s jeftinijim knjigama, pred knjižaru.

101

ljubo R . weiss

je imao snagu svrdla. Onaj kojeg je rabi Kiašov pogledao imao je osjećaj da se tom pogledu ne možete oduprijeti. A ipak, iste te oči zračile su i nekom blagosti kao što i priliči čovjeku bliskom Adonaju. Malo je zbunjivao oveći, skupocjeni sat, onakav kakve nose ronioci ili astronauti, a ne gospoda rabini – mogao je biti čuveni, skupocjeni Rolex - no Daniel nije mogao i biti siguran da je original pošto su se radile i prvoklasne kopije. Uz svetog čovjeka nije se sasvim uklapao ni mobitel koji ovaj nije ispuštao iz ruku. Kao i lice velike većine rabina (možda i svih) Kiašovo je krasila gusta crna brada koju je povremeno dohvaćao prstima, a taj gest kao da mu je pružao sigurnost i povećavao samopouzdanje. Knjižar Daniel očekivao je bar nekoliko rečenica o knjižari i knjigama, no rabin je, gotovo piljeći ne-

pristojno u Schwarzove oči, počeo obraćajući mu se gromkijim glasom nego što je uobičajeno:” Vi znate da sam ja nadrabin bečki, nadležan za sefardske vjernike. Dužnost mi je da pomažem sefardskim rabinima u Izraelu kao što oni, kada zatreba, pomažu meni. U posjet vama došao sam upravo na molbu kolege uz Jeruzalema. Očekujem vašu punu suradnju u ovom slučaju.”

Uvod je bio autoritativan i knjižar Schwarz lagao bi ako bi tvrdio da mu je bilo svejedno što mu je uvaženi gost, u početku razgovora, rekao. Daniel Schwarz protrljao je oči, počeškao svoju bradu, spustio malo naočale na nosu i očekivao daljnje rečenice sugovornika. Njegovo dodirivanje vlastite brade nije pojačavalo osjećaj sigurnosti. “Možda ćete se osjećati ni krivi ni dužni, ali morate mi iskreno odgovoriti na nekoliko pitanja. I za utjehu, svakom od nas može se to dogoditi. Stidjeti se toga i negirati bez potrebe, znači komplicirati život sebi i sinu.” Za Daniela Schwarza bio je to grom iz vedra neba. On da ima sina – možda nije dobro razumio rabina Kiašova?! “Znate rabi, njemački nije moj materinski jezik, vi govorite brzo, jesam li dobro razumio, vi govorite o mom sinu?” pitao je uznemireno. “Samo bez uzbuđivanja i panike! Nikome ne bi bilo lako suočiti se s činjenicom da ima sina a ne priznaje ga!” odmah se nadovezao rabin, kao da govori o svršenoj stvari. “Recite vi meni činjenice, dragi rabine! Govorimo o predmetu stvari, kako nas Talmud uči!” pribrano je rekao Daniel. “Drago mi je da poznajete Talmud”! - lakše ćemo se sporazumjeti.” - rekao je rabin Kiašov.” “Dakle, mladić po imenu Abram Rabinovič, koji se uselio u Izrael prije godinu dana, pred ženidbom je. Vi znate da u nas Židova nema vjenčanja, a da se ne prikupe i pažljivo ne pogledaju papiri o roditeljima. Dakle, Abram Rabinovič naveo je kao vaše ime i prezime

kao ime i prezime oca…Majka mu je Sara iz Novog Sada, iz Vojvodine koju ste vi dobro poznavali još od mladenačkih dana, navodno s ljetovanja židovske omladine iz bivše Jugoslavije, u kampovima po Jadranu. Voljeli ste Saru, i poslije tih ljetovanja godinama ste se posjećivali - ona je dolazila vama u Zagreb, vi njoj u Novi Sad. Nekoliko puta ste viđeni zajedno u Nacionalnom parku Kopački rit, kod Osijeka gdje ste na nekoliko dana znali zakupiti apartman u najluksuznijem lovačkom hotelu. Možda vam je postalo preopasno sastajati se u gradovima, pogotovo vama u Zagrebu, oženjenom čovjeku? Ne znam što su vam trebale vožnje čamcima po Kopačkom ritu gdje ste pretrpani fotografskom opremom, snimali, snimali, snimali? Više Saru nego životinje, biljke.” “Da ja vas prekinem, gospodine Kiašov!? - usprotivio se Daniel Schwarz, sada već vidljivo uzrujan. Pogledavao je prema vratima knjižare očekujući mušteriju koja bi mu omogućila mali predah, dala vremena da se pribere, bar za rabinov vatromet riječi koje su zvučale poput optužbe. I zatim da prijeđe u protunapad, znajući kako je to oproban način razuvjeravanja sugovornika, tim više što je imao iza sebe materijalni dokaz koji rabinove rečenice čine neodrživim, čak smiješnim. Bio je to adut, najjača, neoboriva karta. A i taj dokaz po nečemu sličio je karti - adutu: bio je od kvalitetne vrste kartona. Ipak, kao i ranije kada se uzruja, osjećao je silnu napetost u mišićima nogu, najradije bi, radi adrenalina koji se povećao u krvi, ustao, krenuo nekamo… I mišići leđa su mu se zategli, osjećao je bolove u kičmi, počeo se

102

znojiti i već mu se slijevao znoj sa čela, niz kičmu: počeo se meškoljiti na stolcu, pokoja riječ zapela bi mu u grlu. “Da li biste vi, gospodine Kiašov, ipak malo mene saslušali? Puno energije, a sve uzalud!” Konačno je prikupio svu preostalu snagu i progovorio tako glasno da je mogao primijetiti, prvi put, da se rabin trgnuo, a u očima i na licu pojavili su se znaci znatiželje. Mora da se rabi dosjetio stare latinske poslovice- audiatur et altera pars! - čuti i drugu stranu. “Pa da čujemo što imate reći u svoju obranu!” - nevoljko je pristao rabin.

photo : robert ravni ć

“Vi možda jeste napadač, ali ja nemam namjeru da se branim. Reći ću vam samo neosporne činjenice. Majku Abramovu nikada u životu

nisam upoznao, još manje bio s njom u nekoj vezi. Laska mi kada se misli kako sam bio intiman s puno žena, ali sa Sarom, koju ne poznajem, nikada i nikako. Stoji da sam odlazio na ljetovanja židovske omladine, bio sam na najmanje desetak susreta na Jadranu a počeo sam baš kada je jedno takvo ljetovanje organizirano na planini Jahorini kod Sarajeva. Da imamo više vremena rado bih vam pričao o tim divnim druženjima – na Malom Lošinju, na Cresu, u Pržnom u Crnoj Gori, u Zatonu kod Dubrovnika, Štafiliću, Pirovcu.. Bio sam u Kopačkom ritu, ali to je neka zamjena odnosno netko je tu posjetu i društvo s kojim sam se kretao, krivo protumačio!” “Dobro, jednom drugom prilikom ćete o ljetovanjima. Ali, kako vi znate za Abrama Rabinoviča i zašto

vas smatra ocem i navodi kao oca?”nestrpljivo je upao u riječ rabi. “Jednostavna je to priča. Prije odlaska za Izrael češće je navraćao u knjižaru - barem jednom u dva tjedna. Zanimao se za literaturu o židovstvu, Izraelu, za hebrejski te moderni hebrejski – ivrit. Zapitkivao me kao na kvizu za te i druge slične teme, a kako su to moje slabe točke, rado sam se s njim upuštao u razgovore. Bilo je to i prisjećanje na gimnazijski maturalni rad kada sam pisao o Izraelu kao jedinoj nearapskoj zemlji Bliskog istoka, zatim na diplomski rad na Fakultetu političkih nauka kada sam mimo tadašnje oficijelne jugoslavenske vanjske politike i oštrih stavova prema Izraelu, iskazao znatno drugačije stajalište prema arapsko-izraelskom sukobu, što je na Fakultetu izazvalo malu

103

buru. Kao tajnik jednog društva dolazio sam u kontakt s temama koje su posjetitelja knjižare zanimale, kao što ga je zanimala moja novinsko-publicistička djelatnost – članci, eseji, čak i intervjui… Relativno mnogo znao je o mojoj ranijoj aktivnosti po židovskom pitanju i nije bilo teško povući me za jezik.” “A da li je bar kupovao knjige od mentora, pa da kupljene knjige budu honorar…?” - znatiželjan je bio rabi. “Malo je, tu i tamo kupovao, no satima je prelistavao knjige s regala na kojem je stajala oznaka JUDAICA –EX-JUGOSLAVIJA. Naime, prije nego sam otvorio ovu knjižaru u austrijskoj metropoli, imao sam namjeru otvoriti knjižaru sa Judaicom u Zagrebu. Pribavio sam već gotovo 200 knjiga, Jugoslavija se tresla pred potonuće. Izbio je rat i ne mogavši slušati vijesti o pokoljima u Borovu Selu, na Plitvicama, preko noći našao sam se u Beču. Poslije sam veći dio tih knjiga prebacio u Beč i one su činile početni dio ponude tek otvorene knjižare…” - raspričao se knjižar, sjećajući se, ne bez ponosa, nekih detalja iz svoje biografije. “Sada se vi ne držite talmudskog pravila – odgovaraj prema pitanju. Molim vas in medias res!” - upozorio je rabi pričljivog knjižara. “Vidi, vidi kako naš bečki rabi došao iz Kazahstana ili Uzbekistana, solidno vlada latinskim…Ili bar poznaje neke uzrečice na latinskom” - pomislio je Daniel. “Gospodin koji se nije zvao Rabinovič nego jednostavno Jovanović, saznao je vjerojatno od mene da sam bio godine 1971, skoro četrdeset dana u Izraelu, saznao je za moje oštre kritike Tuđmanova anti-

semitizma i neprekidno me pitao za detalje. Nije mnogo ljudi zanimao lanjski snijeg, koliko god on ostavio traga, pa sam odvajao dragocjeno knjižarsko radno vrijeme da budem mentor jednom znatiželjnom studentu. Dužnost je Židova da prenose znanja drugima. Zanimala ga je Tora, posebno Pirke Avot, Talmud, talmutudski dijalozi, Hanuka, Purim, Jom Kipur…; za kabalističko učenje nije želio pitati jer je znao da se mistično u Židova proučava tek nakon završene četrdesete godine života…Ima još vremena za učenje Kabale, drveta života, sfera…, pomirljivo je mrmljao. Naravno, zanimao ga je odnos židovstva prema drugim religijama, antisemitizam potican iz kršćanskih krugova zbog navodnog Isusoubojstva. Pitao me čak jesam li obrezan i da li to, ako se čini u njegovim godinama, predstavlja problem odnosno čuo je da su mogući, nakon intervencije, nesnosni bolovi. I nema seksa duže vrijeme, mokriti je bolno.. Jedanput je svakako htio pročitati knjigu Životni ciklus – običaji kod Jevreja, a kako nije bio pri novcu, molio je da mu je posudim. Iako se radilo o novoj knjizi, a nove knjige nisam posuđivao, iznimno sam to učinio. Onaj koji dođe u moju knjižaru i pokaže interes za židovstvo ima kod mene simpatije pa i sitne privilegije. Običaj je da pri tom u evidenciju zapišem ime i prezime posuđivača knjige. “Zapišite Jovanović!” rekao je dosta tiho. I nastavio: “Ne znam zašto, ali siguran sam, prezime upisano u knjigu rođenih nema veze s mojim stvarnim ocem. Majka nije objašnjavala tko je i gdje je taj Jovanović i tako – oca nikada nisam upoznao! Slutio sam da sam vanbračno dijete i da je taj Jova-

nović, ako je i bio oženjen mojom majkom, učinio to da joj pomogne i prikrije činjenicu koja je smatrana sramotom. Biti kopile nije lako, kao ni majci roditi kopile. Majka je pokojna već dvije godine, dok je bila živa nije rado razgovarala o toj temi, a mnoge tajne odnijela je sa sobom u grob - ni oporuku nije ostavila. Mrtvi ne govore. A pogledajte moj izgled – svi kažu da sam pljunuti Jevrej, Izraelac, još bolje: Sabra!” “Pa kako ne bi tako izgledao kad nosi majčine gene, a majka je Sara bila Židovka i po majci i po ocu. U Izraelu je postao olim potvrdom jedne židovske općine u Vojvodini” - prekinuo je rabin Kiašov Danielovo kazivanje. “Nemojte zaboraviti da je Sara i relativno često srpsko ime, dosta rasprostranjeno u Srbiji odnosno kod Srba. Nezgodno je reći, ali vama mogu u povjerenju: potvrde jevrejskih opština nije bilo teško dobiti – ako ste bili u prijateljskim odnosima s tajnikom ili nekom osobom iz administracije općine, pa možda i nekom od članova uprave općine učinili uslugu ili mu dali kakav poklončić - evo potvrde koju samo što sam ne ispuniš! U Jugoslaviji je bio samo jedan rabin a općina pedesetak…A da je mladi Jovanović izgledao skoro kao vi, rabi, neosporno je. Kao dva brata! Samo desetak godina mlađi od vas…I volio je židovsku glazbu, CD-ove i kazete. Još i danas imam njegovu kazetu s najpopularnijim izraelskim i židovskim pjesmama koju mi je poklonio jer sam ih i sam rado slušao, putujući autom…Na kraju kazete, koja nije bila originalna, čuju se glasovi s tečaja hebrejskog jezika. A sasvim na kraju glas spikera radio Jeruzalema!” pričao je Daniel Schwarz.

104

“Kako je iznenada došao u knjižaru, tako je iznenada i prestao dolaziti. Nestao je bez riječi. Ni obično hvala mentoru za židovska i bliskoistočna pitanja!” - malo ojađeno završio je Daniel ovaj dio kazivanja. “E, ovo je već zanimljivo!” - pomirljivo je rekao rabin Kiašov. “Sve mi postaje jasnije! A vaš ključni dokaz, rekli ste da imate crno na bijelo kako Abram nije vaš sin?!” - pitao je rabin sada već pomalo svjestan da je u početku razgovora bio nepravedan prema Danielu Schwarzu, čini se, nevinom u ovoj pomalo morbidnoj priči. “Pokazat ću vam corpus delicti!” donekle se šaleći, obratio se rabiju. “Ali prije toga, vi ćete mi dragi rabi, odgovoriti na jedno pitanje” - rekao je Daniel svjestan da pitanje može izazvati žešće reakcije. “Rado!” - ljubazan je bio rabi. “Zašto toliko provjera, opreza, nepovjerenja?” Abram želi oženiti Židovku u Izraelu, porijeklom iz Maroka?” “Otkud sad vi znate da je kćerka roditelja porijeklom iz Maroka?” - upitao je iznenađeno, ali bez ljutnje, rabin. “Rekao mi je sam Abram. I spominjao neke važne osobe Izraela, kontakte s političarima, bankarima, utjecajnim ljudima….!” - kazao je Daniel. “Što, pa vi ste ipak u vezi?” - čudio se sada rabin. “Pa zar niste rekli da je nestao bez pozdrava i zahvale za mentorstvo?” “Da, ali vi niste pitali da li sam s njim u vezi. Ako veza znači dva telefonska poziva Abramova i – ključni dokaz! Ali čemu to istraživanje o Abramovim roditeljima? Mislim da rabini pretjeruju s tim pitanjima o rodoslovlju” pitao je kritički i komentirao Daniel.

“Pa, djevojka koju želi oženiti može mu biti – sestra! Znate li što je “mauzer”? Daniel Schwarz kaže da zna što je “mauzerka”, brzopotezna puška - ali što je “mauzer” može samo naslućivati. Ipak, ne sasvim siguran u značenje riječi “mauzer”, odmahnuo je rukom. “Čista teorija!” “E, dragi moj Schwarz, što sam ja kao rabin sve mislio da je teorija, pa čak i čista teorija, a pokazalo se poslije kao - neoboriva istina! Međuljudski odnosi su nešto što ni Adonaj ne može zamisliti i kontrolirati. Sve On vidi, čuje, zna i najveće tajne nisu Mu nepoznate, ali ljudi su čudna bića – strasti, naivnost, glupost, lakovjernost, taština, gramzivost i koješta drugoga odvode ih na takve pute i u takve mrkline da se i Adonaju izgube iz vida. Mi, rabini, dužni smo ne govoriti o pojedinačnim slučajevima. Kao odvjetnici, liječnici ili novinari, i mi imamo svoj kodeks. Mnoge tajne članova moje sefardske općine otići će sa mnom u grob” - ozbiljno je rekao rabin. I dodao: “Da li vam je Abram rekao da je marokanska Židovka koju želi odvesti pod baldahin – trudna!?” “Da, rekao mi je to. I da je zbog toga u velikoj neprilici. Njeni roditelji se boje kako će ta veza završiti. Kako će se snaći u životu djevojka koja nevjenčana rodi - a otac djeteta koje nosi, ne može je oženiti? Kako će se poslije udati? Možda i hoće, i to se događa, ali po koju cijenu? Ojađeni roditelji djevojke pritišću Abrama da se što prije raščiste stvari oko papira roditelja čovjeka koji želi brak s njihovom kćerkom. Ketuba je već pripremljena! Vole se, dijete je tu, roditelji djevojke nemaju ništa protiv, dapače. I kakvi ste mi vi ra-

bini kada ne odobravate vjenčanje?” - govorio je Daniel žustro, gotovo kao odvjetnik i djevojčinih roditelja i mladih. “Gospodine Schwarz, ja se ne petljam u vaše poslove oko knjiga, što se vi petljate u rabinske poslove komentirajući neke zakone i običaje koji su stari koliko i židovstvo. Molim vas taj ključni dokaz, što kažete da imate, pa da ovaj razgovor privedemo kraju! Prvi dio razgovora!” - naglasio je rabi. “Što, bit će i drugi dio razgovora?” sada je opet nervozno pitao Daniel. “Mora, takva je procedura. Dokaz?” - opet je bio odrješit rabi Kiašov. Daniel Schwarz prešao je u prostoriju uz knjižaru koja je vodila u njegov privatni stan, smješten iza knjižare, okrenut dvorištu. Brzo se vratio držeći u ruci razglednicu koju je stavio na stol, pred rabina, naglašavajući svaku riječ: “Evo krunski dokaz da Daniel Schwarz nije otac Abrama Rabinoviča!” Rabin je okretao razglednicu – s prednje strane divan motiv biblioteke prepune starih, u kožu uvezanih knjiga i rukom napisano: “Na slici je soba Eliezera Ben Jehude u Hebrejskom univerzitetu Givat Ram”, a na poleđini tekst koji rabin, vrteći glavom lijevo-desno, pokazuje da nije razumio. Ne tekst, nego pismo, slova! “Pa to je pisano ćirilicom. Moji, koji su došli iz Buhare, iz bivšeg Sovjetskog Saveza, znali bi to pročitati, ali ja ne znam” - malo postiđeno priznao je rabin, učen čovjek, “naš učitelj”. “Ja ću vam pročitati original na srpskom, a onda ću ga prevesti na njemački! Suglasni ste?” - pitao je Daniel.

105

“Da, neću puno razumjeti, ali da čujem kako zvuči tekst?” Daniel je čitao sporo i razgovijetno: “Šalom, pozdrav iz Izraela. Kako Vi g. Schwarz, kako knjižara? Mi u Izraelu živimo u neizvjesnosti i ne znamo što će nam donijeti sutra. To jedino Bog zna. Na onoj se svadbi Bibi na kraju nije pojavio, možda je to i najbolje jer ko je uistinu taj Rotšild i šta on hoće, ja zaista ne znam. Što se tiče onoga o čemu sam Vas molio, ukoliko Vas netko o tome nešto upita, nemojte mogućnost potpuno negirati. Jer, nisam samo takvu izjavu dao devojci, morao sam naći fiktivnog oca, pošto istinskog zaista ne poznajem. Sve najbolje, Abram.” “Sve je jasno. Što čovjek može lagati, što sve može falsificirati, što sve može zamisliti i izmisliti…” - ljutio se rabin. Tko bi to mislio, dozvolite mi da odmah, iz vaše knjižare, telefoniram u Jeruzalem. Sa svog mobitela!” Brzo je dobio vezu i na zvučnom, melodioznom hebrejskom jeziku, koji je Daniel ponešto razumio (jedan i pol semestar učenja hebrejskog to mu je omogućio) izgovarao riječ po riječ. Obavijestio je povišenim tonom kolegu da podatak prema kojem je Daniel Schwarz otac Abrama Rabinoviča, ne odgovara istini. Kaže kako je obavio razgovor s navodnim ocem i neosporno je da je Abram izmislio priču o ocu iz Beča, koristio poluistine, ispunio formular imenom i prezimenom čovjeka koji nikada u životu nije upoznao Abramovu majku. “Lo, lo…” - vikao je uzrujano rabi Kiašov, na hebrejskom(“Ne, ne...!”) Postoji razglednica kojom Abram moli gospodina Schwarza da pristane biti fiktivan otac. Što dalje? To je vaša stvar u Jeruzalemu. Znate propise i

običaje. Možda postoji i solomonsko rješenje, ne znam!” Prekinuo je telefonski razgovor i okrenuo se Schwarzu: “Fotokopirajte mi, molim vas, razglednicu. Naravno, ne sliku sobe s knjigama Eliesera Ben Jehude, nego stranu s tekstom” - šaleći se, zamolio je rabi. “Eto, što su ponekad u stanju učiniti ljudi koji bi htjeli biti veći Židovi od Židova samih. Sada već sumnjam u podatke o Abramovoj majci Sari. Možda je Abram takav konvertit koji se bježeći iz Srbije – tko zna od koga ili čega, sklonio u ortodoksnu židovsku zajednicu u Izraelu, ne bi li zameo trag. Znate li vi da je on novinar u jednoj maloj radiostanici u Mea Šearim, četvrti Jeruzalema gdje žive najpobožniji Židovi Izraela? O, Adonaju, pomozi mi da shvatim čovjekove mimikrije i metamorfoze, kameleonske preobražaje, puteve i stranputice. Znate, gospodine Schwarz na svima nama je da brinemo o sigurnosti Izraela. Jednog predsjednika vlade izgubili smo u atentatu, a atentator je potjecao iz ultraortodoksnih krugova, bio je židovski doseljenik iz SAD-a. Ono što se jednom dogodilo, može se dogoditi opet. Ne, nije paranoja. Dužni smo da poštujemo konvertite, one koji su prišli židovstvu jer su preuzeli žig kojim su nas obilježili i obilježavaju antisemiti, preuzeli su teret, odgovornost i slavu predaka. Neki su prišli židovstvu zbog privilegija, ali privilegija je manje nego tereta i odgovornosti. Postati dio izabranog naroda za većinu je čast ali znaju i za kuknjavu Židova: “Bože, ako si birao i izabrao, što ipak nisi izabrao neki drugi narod!?” Jovanović je postao Rabinovič. Ako je po proceduri, zašto ne? Ipak, malo je čudno da se netko odriče svog

identiteta, svog korijena!?” Zašto to radi, zna vjerojatno onaj koji to radi i Kralj nad kraljevima, Sveti, blagoslovljeno neka je njegovo ime!” - zanijet ozbiljnim temama govorio je, kao u vrućici, rabi. I nastavio: “Vi ste nam, gospodine Schwarz, puno pomogli. Nije ni vama lako u takvoj situaciji. Nemate djece i umalo da postanete otac. Tražite si ženu, znate što Talmud kaže o ženama, što kaže o samcima. Žene su narod za sebe, malo previše pričaju ali nije slučajno da Adamu uzeše jedno rebro, a dadoše mu ženu da ga služi. Židovke danas idu putem emancipacije ali još je moguće naći Židovku tradicionalnih nazora.Na jednu mušku dolazi jedna ženska srodna duša! Naći ćete je pod uvjetom da je ozbiljno tražite, da je želite. A morate je željeti jer sam čovjek izlazi iz ovoga svijeta. Zahvaljujem na razumijevanju. I jedan kompliment: niste Židov od jučer iako ste u sinagogu dolazili samo prvih šest mjeseci nakon dolaska u Austriju. I osjećam da volite Izrael. A što nam drugo preostaje? Nakon iskustva holokausta, jedina luka. Danas ne baš sigurna, ali jedina naša luka! Kada u dijaspori nastaju neprilike za Židove, prima nas kao odlutale i izgubljene sinove i kćeri...” EPILOG 1. U utorak,13. lipnja 2000. u Sefardskom centru rabinata u Beču, u prisustvu dva rabina i nadrabina Kiašova, Daniel Schwarz potpisao je izjavu da mu Abram Rabinovič (navedena adresa u Jeruzalemu) nije sin! Izjava je proslijeđena nadležnom rabinatu u Izrael.

106

2. I pored savjeta nadrabina Kiašova, knjižar Daniel Schwarz živi i dalje sam, nepovjerljiv prema ženama, nakon jednog dramatičnog iskustva sa ženom koju je volio, a ona mu je uzvratila na kraju, grozomornim rastankom. S njom je želio imati dijete, ali to je tema za jednu drugu priču.

5. Što se u Izraelu dogodilo s Abramom Rabinovičem, nakon što je u nadležni Rabinat stigla potpisana izjava da mu ovaj nije sin, Daniel Schwarz nije nikada saznao niti se za to raspitivao. Wien, 6. veljače 2004.

Literarne radove (poezija) objavljivao od školskih vremena, a intenzivnije od 2004. godine kada počinje objavljivati kratke priče od kojih je za četiri dobio literarne nagrade (natječaj Bejahad, natječaj Saveza jevrejskih opština Srbije i Crne Gore). U knjižari-antikvarijatu u Beču organizator zapaženih literarnih večeri.

3. Nadrabin Kiašov i dalje uspješno vodi vjernike Sefarde, a ističe se govorima i plesom kraj hanukije koja se postavlja na početak glavne trgovačke ulice u središte Beča, povodom Hanuke.

Ljubo Ruben Weiss rođen je 28. ožujka 1949. u Virovitici. Gimnazija u Virovitici, Fakultet političkih znanosti, Zagreb, (1973), studij novinarstva, Sveučilišta u Zagrebu (1974).

Godine 2006. objavio zbirku poezije naslova Zakašnjela zbirka, a pjesme objavio u većem broju literarnih časopisa odnosno zbornika poezije. Dvije pjesme uvrštene su mu u antologije poezije izdane u Austriji.

4. Dolazili su u knjižaru ljubitelji knjiga i zanesenjaci židovstvom i Izraelom, ali slučaj Abrama Rabinoviča, do sada, nije se ponovio.

Objavljivao žurnalističke radove, pored ostalog u Studentskom listu, Danasu (Zagreb), Novom listu (Rijeka), te u medijima u Austriji i Njemačkoj.

Višegodišnji suradnik nekoliko portala, pored ostalih, www.bet - israel.com, www. elmundosefarad.wikidot.com te www. virovitica.net te časopisa Most u Izraelu.

107

darijini dijalozi

marina šur puhlovski___ u plagijatu nema nikoga RAZGOVARALA DARIJA ŽILIĆ Darija Žilić: Prošlo je ljeto, vrijeme provedeno na moru. Ondje jedriš, uživaš u plivanju, no ipak niti jedan dan ne prođe bez pisanja ili pak čitanja. Čak dvije tvoje knjige su zapisi koji nastaju tijekom ljetnih mjeseci. Zapisi su to vezani uz prikaz prirode, ali sadrže i niz literanih zapažanja o toj, nazovimo je tako, brodskoj lektiri.

pišem gotovo ne mogu čitati – toliko sam okupirana svojom pričom. S vremenom sam, međutim, ipak počela čitati s manje predanosti, bilo je drugih obaveza, a prorijedio se i broj vrhunskih knjiga koje nisam pročitala. Preostali su mi pretežno suvremeni autori, s kojima je problem da su mi pretežno dosadni.

Marina Šur Puhlovski: Pisac je vrlo često osoba koja se razvije iz strasnog čitatelja, što zauvijek i ostaje. Ja sam počela pisati čim sam naučila čitati (pjesme, pa dnevnik), ali je dugo godina čitanje, a ne pisanje, bilo moja prvenstvena ljubav. Znala sam danima ležati u krevetu i čitati, osobito ljeti, kad se nije moralo u školu, sa šesnaest godina sam, primjerice, na moru, pročitala cijelog Dostojevskog... Sve su me knjižničarke znale... Bili su to divni dani i dugo su trajali, jasno, i kroz čitav studij književnosti, pa i poslije, osim kad bih intenzivno pisala. Jer, dok

Ništarija je temelj na kojem je izgrađena moja literatura, duhovni temelj, jasno. Danas mi se čini da sam sve svoje knjige napisala u tajnom dosluhu s Fernandom Pessoom, poznatim mi tek unatrag nekoliko godina. Kad sam počela ploviti, prije dvanaestak godina, shvatila sam da mi je to prilika za povratak strasti čitanja – jer je vrijeme u plovidbi golemo, sve je vaše, nema životnih furija da vam ga raznesu, kao kod kuće, u gradu – pa sam brod natrpala knjigama

starih i novih autora... Onda mi je sinulo da bih mogla i zapisati to što vidim putujući – jer pisanje proširuje viđenje, proširuje život, zbog čega su pisci veliki sretnici, i nema tog novca, koji ne dobiju, a koji im može umanjiti tu njihovu temeljnu sreću – i tako su nastali moji “brodski dnevnici”. Uz zapise o viđenom spontano

sam počela zapisivati i dojmove o pročitanim knjigama, ulaziti u rasprave s autorima, pisati male eseje... U to vrijeme već sam prestala pisati dnevnik – kojeg sam pisala petnaest godina i ispisala sedamsto stranica – i upravo sam za tih plovidba

108

marina šur puhlovski

Žilić: Tvoj prvi roman Trojanska kobila vrlo je složeno djelo u kojem težiš defabularizaciji, ali pruža i satiričan prikaz povijesti...

shvatila koliko mi ta vrst pisanjeamanjka... Dnevnik sam prestala pisati jer me je, na teško objašnjiv način, odvlačio od pisanja priča i romana, dugo vremena to mi je pisanje bilo podrška – a onda mi je postalo smetnja. Rekla bih da pisac ne treba “shvaćati” van pisanja, a ja sam upravo to počela raditi - domišljati svijet van za to stvorene forme, i gotovo se uništila. Možda će zazvučati čudno, ali glava pisca treba biti “prazna”, ne u stalnom intelektualnom traganju, inače postaje zatvorena za dojmove, za priču. Pisanje brodskog dnevnika otkrilo se kao sretna, posve neopterećujuća i vrlo plodonosna verzija “dnevničarenja” mog tipa (jer ima pisaca koji dnevnik pišu usput, a ne potpuno predano, kao što ispisuju literaturu, kao što sam to ja činila), literariziranje viđenog, prirode, mjesta, ljudi i događaja davalo je “prirodan” okvir razmišljanju, kako o viđenom, tako i o pročitanim knjigama, ukratko, to mi je “dnevničko” pisanje, za razliku od onog prijašnjeg, samo davalo, a oduzimalo mi nije ništa.

Nakon dva brodska dnevnika odlučila sam da ih više neću pisati – treći Zapisi s koljena imali bi u sebi nečeg suvišnog, nešto od trakavice, premda me čitatelji ispituju kada će “nastavak” – i nastojala sam se suzdržati od “zapisivanja”, što mi je baš teško palo. Silno sam uživala u tom pisanju, pa bih i dalje gdješto zapisala, ali slagala knjigu nisam... A kako uvijek moram pisati, pisala bih priče i radila na romanima... Sad, uoči novog putovanja intenzivno razmišljam o nekoj formi koja bi me vratila dnevničarenju, a da ipak ne bude brodski dnevnik, niti tip mog nekadašnjeg dnevnika, ali još ništa nisam pronašla.

Šur Puhlovski: Moram te ispraviti: Trojanska kobila nije moj prvi roman – to je samo moja prva objavljena knjiga. Deset godina prije Trojanske kobile napisala sam roman Ništarija, još prije zbirku priča Zec na tavanu, potom zbirku Pripovijest o bivšoj pjevačici..., zbirka Tajni život, pjesme u prozi Zatočeno znanje, te proze Izvandnevni zapisi, Antipojmovnik i Dnevnik izdržljivosti. Dakle devet knjiga bilo je završeno prije nego je tiskana Trojanska kobila, koja je prošla sasvim nezamijećeno, i još mi je poslije u vezi tog romana rečeno da sam s njim “loše startala”. No, kako se vidi, ja uopće nisam startala, osim formalno, to je bila već moja deveta napisana knjiga koja je učvršćivala već sasvim jasno postavljen svijet, knjiga zrelosti, a ne mladenačkog traženja. Mladenački sam se tražila u Zecu na tavanu, premda već sasvim u smjeru propitkivanja izvjesnosti stvarnosti, a kao pisac se konačno učvrstila u Ništariji, također jednom loše prihvaćenom romanu. Naime tim sam romanom riješila ono što bi se moglo nazvati “pogledom na svijet”, riješila sam svoj

Bez potpune svijesti o svojoj literarnoj orijentaciji i putu koji sam, kako sam već napomenula, shvatila kao poziv, a ne kao posao, vjerojatno bih zbog silne ignorancije svoje sredine odustala od pisanja, međutim kad netko zna što radi i zašto nešto radi - nitko mu ne može ništa.

109

u koju je ugrađeno ono budizmu dragocjeno “ništa”. Sve nam je pred očima – samo treba željeti vidjeti. Roman ruši sve iluzije koje ljudi imaju o sebi i svijetu – i, kao takav, u mom najbližem okruženju izazvao je gotovo mržnju. Svi su težili karijeri, uspjehu, novcu, ljubavi, sreći, a ja sam im ponudila roman koji im je sve te vrijednosti pokazao kao nedostatne – što su mi zamjerili. Shvatili su ga samo rijetki, poput pokojnih Sunčane Škrinjarić i Slavka Mihalića, ko-

marina šur puhlovski

odnos prema stvarnosti, ugrađen u cijelu moju literaturu. Tada sam toga bila svjesna tek polovično, tek kasnije sam shvatila da sam napisala “zen-roman”, roman duhovne tradicije različite od naše, koja je prihvatljiva u okviru te tradicije, ali ne kad je ukomponirana u našu svakodnevicu, kao njen tajni pokretač; tajni, jer se taj svjetonazor nigdje ne spominje, da se čitatelj ima na što osloniti, on se samo sprovodi. Sprovodi se kroz junaka koji uporno odbija u društvu naći

svoje “mjesto”, postati “nešto”, dakle tuđa iluzija, već traži svoj unutarnji identitet. I nalazi ga upravo u suprotnom onom “nešto” (spolno i rodno određenje, profesija, itd...) u “ništa” koje je, prema budizmu, naša izgubljena bit: mjesto prosvjetljenja, koje junak na kraju doživljava, za jednodnevnog otpusta iz zatvora: gdje je završio u svom traganju, jer društvo takve odbacuje kao “ništarije” – što je riječ

jem je to bio prvi susret i sa mnom kao osobom i mojom literaturom i koji ga je cijelog objavio u Forumu. Nisi me pitala o Ništariji već o Trojanskoj kobili, ali bez spoznaja do kojih sam došla pišući Ništariju nikad ne bih napisala Trojansku kobilu, niti sve svoje ostale knjige, jer bez jasnog svjetonazora o čemu se može pisati? Što će držati svijet? Ništarija je temelj na kojem je izgrađena moja literatura, duhovni

temelj, jasno. Danas mi se čini da sam sve svoje knjige napisala u tajnom dosluhu s Fernandom Pessoom, poznatim mi tek unatrag par godina, i njegovim pozivom “Uništimo život od istoka do zapada”, tako mi jasnim. Nije to, jasno, poziv za materijalnim uništenjem života, već za uništenjem njegovih laži, laži kulture. Jer, nakon što sam se u Ništariji obračunala s iluzijom o našem identitetu (koji “drži” stvarnost, bez koje se ova raspada kao kula od karata), u Trojanskoj kobili obračunala sam se s društvom koje je taj identitet i tu “stvarnost” stvorilo, s vrijednosnim mitovima svog djetinjstva i svoje kulture. Prvi i Drugi svjetski rat, marksizam, uspon komunizma, stvaranje Partije, uspon Hitlera i Staljina, formiranje ustaša i partizana, holokaust, ratni i poslijeratni progoni, stari i novi bogataši, vječna sirotinja, selo i grad, migracije, ideologije, oslobođenje žena, nadosjetilni fenomeni, itd..., uloga pojedinačnih sudbina unutar tih koordinata, pa slutnja budućeg rata kod nas ( koji se, dok sam pisala Trojansku kobilu, upravo zahuktavao u glavama) – kako, pitala sam se, sve to razglobiti do osnovnih značenja, a što me je jedino zanimalo... Napisati klasični povijesni roman od po prilici tisuću stranica gdje bi se sve što me zanima pogubilo na račun fabuliranja, radnje i stvaranja likova – nisam htjela. A niti postmodernistički fragmentarni roman, u koji je teško uživjeti se, osim ako ujedno nije i lirski, poput Pessoine Knjige nemira... Htjela sam, da tako kažem, roman klasičnog duha, ali modernog ruha... Pa sam, paradoksalno, posegnula za starim literarnim sredstvima, danas

110

gotovo zaboravljenim – metaforom, parabolom, usporedbom, hiperbolom, litotom, itd... posudila nešto od epske forme, i dobila točno ono što sam htjela, mogućnost promišljanja svijeta bez “Markovih konaka”, roman samih značenja, koji se ne može čitati bez maksimalne koncentracije, u kojem nije moguće preskočiti ni jednu jedinu riječ! Dala sam sažetu metaforičku sliku dvadesetog stoljeća sa svim njegovim užasima, apsurdima i zabludama, s njegovim nježnostima i sentimentalnošću, uključivši stotine pojedinačnih sudbina, ne satiričku sliku, koja uvijek umanjuje svoj predmet, nego humornu i ironijsku, koja skraćuje put shvaćanja – sve na stotinjak stranica. To mi je omogućila upravo pronađena forma, ne eksperimentalna, kako se misli još i danas, nego skriveno tradicionalna, uz to jedina moguća. Forma tu nije bila izbor, nego nužda. I nije ni malo složena, samo od čitatelja traži da se više pomuči, da ne čita s pola bića...

Mislim da je u književnosti došlo vrijeme žena, jer su muškarci završili u emocionalnom ćorsokaku. Roman sam promišljala nekih tri godine, napisala ga za godinu dana, radeći deset sati na dan. Potom sam ga još par godina popravljala, prepisavši ga osam puta na pisaćem stroju. Kad je “remek-djelo” konačno bilo gotovo nestalo je u “crnoj rupi” nerazumijevanja...

Književnost nije išla u smjeru propitkivanja osnove života i kulture – čime se bavi Trojanska kobila - nego u smjeru njihovog otračavanja u svrhu zabave, na kojim pozicijama je i danas, premda ima znakova otpora... Trojanska kobila je nastala izvan svog vremena, a kako pouzdano ne pripada prošlosti, i danas, nakon četvrt stoljeća, na prvi je pogled vidljivo da se radi o nečem novom, nečem neobičnom – znači da pripada budućnosti, da je to vrijeme u kojem će biti shvaćena. Zapravo sam od svih svojih knjiga u ovu – sastavljenu od samih značenja – najsigurnija da će preživjeti, odnosno, uopće zaživjeti. Preživljava ono što prekoračuje svoje vrijeme, ne ono što ga potvrđuje. Žilić: Knjiga Antipojmovnik na neki način je u suodnosu s tim romanom. Možeš li nam pojasniti tu relaciju? Šur Puhlovski: Negdje oko tridesete godine života počela sam pisati nešto kao književni dnevnik i pisala sam ga nekih petnaestak godina, ispisavši, kako sam već napomenula, sedamstotinjak stranica. Dnevnik nije klasičan, nije pisan iz dana u dan, usput, nego kad bi me nešto izuzetno nagnalo na pisanje, inspirativan je, kakvo je svo moje pisanje: jer ja više pišem kao pjesnik, nego kao prozaik... Tako je taj dnevnik mješavina inspirativnih razmišljanja o životu i književnosti, te mješavina doživljaja iz tekućeg života i književnosti, dok je materijalnih događanja malo. U vrijeme dok sam pisala Trojansku kobilu (1987) pisala sam ga intenzivno, takoreći paralelno s romanom, razrješavajući u njemu probleme

koje mi je donosilo pisanje romana. Kako je “sažimanje”, a ne barokna razigranost princip Trojanske kobile, često bih u dnevniku “razrađivala” spoznaje koje je donosila Kobila, pa je tako u njega odlazilo sve što u roman nije stalo. Dnevnik i roman međusobno su se podupirali, roman bi potaknuo ideju, koju bih razradila u dnevniku, i onda je iskušala u “praksi” romana, u radnji i likovima: ideja u praksi nije uvijek funkcionirala, i u tom bi slučaju praksa romana bila odlučujuća – priklonila bih se “njegovoj”, emocionalnoj istini, ne onoj “mojoj”, intelektualnoj. Zato sam drugo izdanje Trojanske kobile podnaslovila kao Antipojmovnik u praksi – to je doslovno točno. Antipojmovnik je, jasno, samo dio tog mog dnevnika, dio koji pripada upravo Trojanskoj kobili, premda ova jasno potpuno funkcionira i bez njega. Možda joj je potreban onoliko koliko je Camusovom Strancu bio potreban Pobunjeni čovjek. Žilić: Roman Nesanica pisan je gotovo u dahu, izuzetno je dinamičnog ritma, a riječ je o svojevrsnoj beskompromisnoj rekapitulaciji života koji je dat kroz glas junakinje koja obračunava sa svojim životnim odlukama, ali i s vremenom poremećenih vrijednosti. Kako je nastajao taj roman? Šur Puhlovski: U dijelu u kojem je to obiteljski roman (jer nije samo to, mislim da je to roman koji izmiče svakom “ladičarenju”, samo će trebati vremena da se to shvati) želja da ga napišem pojavila se još u mladosti, dok mi je majka pričala priče o sebi i ocu, te o njegovoj i svojoj obitelji... Sve je opisivala vrlo živo – kao pravi neostvareni pisac.

111

Moja prva priča uopće nastala je iz jedne od tih njenih priča, nekad se zvala Kud je nestala tegla od pekmeza?, napisana je 1974, objavljena u časopisu Repulika 1976, a u knjizi priča tek 2002, pod naslovom Ispod stola, što je i naslov zbirke. Godinama nisam uspijevala pronaći prikladnu romanesknu formu za te obiteljske priče, samo pripovjednu – objavila sam, kako znaš, pet zbirki priča - i mnoge od tih priča mogu se naći u Nesanici, koja ih je objedinila, stavila u širi povijesni i životni kontekst. Pisala sam i bacala verzije, vječno nezadovoljna. Već sam rekla da sam u dva prethodna romana postavila temelje svog svjetonazora, temelje svog književnog svijeta, ono “opće”, kako je jednom napisao Camus, govoreći o svom pisanju recimo, početnog razdoblja: “Tek poslije ću”, dodao je, “moći govoriti u svoje ime”. Meni se dogodilo nešto slično, da bih mogla, uvjetno rečeno, pisati “u svoje ime”, vanjski je svijet morao biti savladan, što se, uslijed raznih okolnosti, kod mene zbilo relativno kasno, tek negdje poslije pedesete godine života. Okolnosti mi nisu išle na ruku: Trojanska kobila objavljena je točno uoči početka Domovinskog rata 1991. godine. Za pet ratnih godina nisam napisala ništa, ponovo sam počela pisati tek 1996, 1997. – a tad je preda mnom bio i golemi posao objavljivanja preostalih osam knjiga “iz ladica”... Dakle, 1996. godine imala sam već četrdeset osam godina – i tek jednu objavljenu knjigu. A cijeli sam život nešto pisala – od osme godine, precizno. O 1996. do danas, dakle, u četrnaest godina, objavila sam sve prijašnje knjige, a i one

Za mene je književnost bila i ostala duhovna potraga, a ne igra, ne karijera, niti sredstvo stjecanja novaca i ugleda. koje sam napisala od tog vremena nadalje, što je još šest knjiga – ukupno njih petnaest. Ispalo je da “štancam” knjige, što je daleko od istine... Jer od šest “novih” knjiga dvije su putopisi, što je drugačija vrst pisanja... lakši žanr od romana i pripovijesti. Dakle: u četrnaest godina napisala sam dva romana i dvije zbirke priča, što je više malo nego puno. Doduše, u radu imam još tri knjige iz tog perioda, ali govorim samo o dovršenim knjigama. Da se vratim Nesanici: iako odavno željena, i propala u jednoj verziji od čak dvjesto stranica, nakon nekih pet bezuspješnih i radno napornih godina konačno je pronašla svoj oblik, svoju prvu, ključnu rečenicu, suštinski vezanu uz ranije pronađen svjetonazor, dakle u potpunom kontinuitetu s Ništarijom i Trojanskom kobilom, te svim ostalim napisanim knjigama, a kad se to jednom dogodilo, sve je išlo lako: roman sam napisala za godinu dana, s pauzama (kad nisam imala vremena pisati), gotovo bih rekla da se vrijeme pisanja podudaralo s vremenom zamišljanja. Nesanica je iz mene upravo “istekla”, u šali znam reći da je nisam napisala, nego da sam je rodila, toliko je sve bilo jednostavno. Nesanica je zapravo roman od jedne jedine rečenice, s naknadnim, “umjetnim” pauzama, što sve govori. Pogriješila sam jedino što sam je prekratko ispravljala, ispravak je kod mene, baš kao i kod Camusa, sastavni dio

pisanja, koji je ovdje, prvi puta, zbog raznih okolnosti, izostao, iako ne sasvim, pa Nesanica nije stilski savršena, nije dovoljno čista, malo je pretrpana sadržajem, no to zapravo ne smatram manom. Po meni (i po Goetheu) pogrešno je, odnosno loše, odnosno kič, samo ono što se ne može ispraviti: a sve što je ispravljivo zapravo je već savršeno. Nesanica je također objedinila sve moje dosad napisane priče i romane, sve njihove likove i teme, i one iz Ništarije, i one iz Trojanske kobile, čak i one iz romana Ljubav, koji je u njoj naviješten: uostalom, pisala sam ga paralelno s njenom propalom verzijom. No Nesanica nije, već sam rekla, samo obiteljski roman, njegov glavni lik je Sofija, moj alter ego, njena priča, to je i roman “auto-fikcije”, dakle samoanalize. Utoliko je ona – što je bit njenog nastajanja – i “bildungs-roman”, roman odgoja, rasta i razvoja, i tjelesnog i duhovnog, gdje se podudara s mojim dnevnicima. Ukratko, to je roman u kojem je sve što sam ikad htjela reći, tako da sam se pitala hoću li poslije njega još išta napisati? A onda se ispostavilo da u njemu ima još bezbroj tema koje su samo dotaknute, koje tek treba obraditi, da su u njoj i moji budući romani. Žilić: U knjizi Dnevnik izdržljivosti (1977- 1994) nalazimo niz vrlo lucidnih zapažanja o književnosti, autorefleksije, ali i prizore

112

iz svakodnevice. Tvoja književna karijera, kako pokazuje ovaj dnevnik, bila je prepuna nerazumijevanja, nesporazuma, a izostala je i pravodobna književna recepcija tvog djela. Je li razlog tome što si uvijek bila izvan klanova? Šur Puhlovski: To da sam bila i još sam izvan književnih klanova samo je jedan od razloga zakašnjele recepcije moje literature... Stvar je u tome da sam se kao pisac formirala ne samo izvan klanova nego i izvan svog vremena. U književnost sam ušla u vrijeme procvata postmoderne književnosti, vrijeme imitacije Borgesa i pojave “proze u trapericama”, prvo me je iritiralo svojom tendencijom da promišlja već promišljeno, literaturu, a ne život, jedno i drugo - svojim shvaćanjem naše sudbine kao tuđe, iznevjeravanjem razloga zbog kojih književnost uopće postoji. Ne mislim da književnost treba samo zabavljati i govoriti ljudima ono što žele čuti. Mislim da književnost čovjeka treba prodrmati do dna bića, iščupati ga iz “općih mjesta”, okrenuti ga od svakodnevice onom vječnom, njegovom izvoru i mjestu povratka, nagnati ga da se pita ima li život još koju svrhu od one “u se, na se i poda se”. Za mene je književnost bila i ostala duhovna potraga, a ne igra, ne karijera, niti sredstvo stjecanja novaca i ugleda - gotovo religiozni čin... S takvim stavom sam u svojoj mladosti ostala sasvim osamljena i u toj protivnosti duhu vremena ispisala sam prozu u kojoj se ta različitost spontano pojačala, “protivnost” se takoreći uvukla u stil, te je djelovala gotovo ekscentrično, na rubu eksperimenta – što nije bila.

“Autorica želi biti originalna pod svaku cijenu”, napisao je jedan recenzent, odbivši mi rukopis. Želja da čovjeka sagledam u cjelini vremena, s njegovom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću, da u prošlost uključim i vrijeme dok još nismo rođeni, a u budućnost vrijeme nakon naše tjelesne smrti, i u tom kontekstu sagledam sadašnjost, dakle, da pokušam sagledati ljudsku sudbinu u cjelini, ne samo kao društvenu kategoriju - premda je ova milje u kojem se ova zbiva, kojeg se držim čvrsto kao da sam sljedbenik Zole – odredila je ono što se zove “stilom”, a kako taj “stil” nije bio u skladu s očekivanjima i predodžbama vremena, odgurnuli su me na književnu marginu.

cu, koja je ključna, pa čak i da ih objavim, što nije bilo neophodno. Da li ću doživjeti i šire prihvaćanje svoje literature ne znam, ali ni to nije neophodno. Zapravo je mene moje pisanje, što je krajnji domišljaj Nesanice, i veliki korak naprijed u odnosu na Ništariju i Trojansku kobilu - gdje takve spoznaje još nema - odvelo izvan književnosti, pokazalo mi da izbor puta možda nije bio najsretniji, da do onog čemu ja težim ima lakših, bržih i djelotvornijih putova, no očito, presudan je bio talent za pisanje, koji me je usmjerio na taj put, i premda sam rezultatima pomalo razočarana, jer bih htjela dalje, a kroz književnost to nije moguće, teško ću se odlučiti osta-

Što pisac poput mene, koji ne trči ispred svojih knjiga, ne piše po novinama i živi u apsolutnoj samoći, bez ikakve podrške medija i marketinških struka – može znati o recepciji svojih knjiga? Bez potpune svijesti o svojoj literarnoj orijentaciji i putu koji sam, kako sam već napomenula, shvatila kao poziv, a ne kao posao, vjerojatno bih zbog silne ignorancije svoje sredine odustala od pisanja, međutim kad netko zna što radi i zašto nešto radi - nitko mu ne može ništa. Nikakva odbijanja, nikakve loše kritike, nikakvo neprihvaćanje mog pisanja nije me moglo uvjeriti da ne vidim što vidim - na pomoći mi je bila cijela svjetska književna baština, uostalom – i tako sam izdržala... – otud i naslov mog dnevnika: Dnevnik izdržljivosti. Imala sam i sreće da nisam rano umrla – da mi je život dao vremena da napišem svoje knjige, osobito Nesani-

viti je, čak i pod cijenu vlastitog napredovanja... Možda sam došla na zemlju, znam si reći, ne da se sama prosvijetlim nego da svojim pisanjem toj mogućnosti približim druge, jer sam i ja među onima koje je književnost približila toj mogućnosti, prvo kao čitatelja, potom kao pisca - književnost, ne religija. Što bi od mene u ovoj kulturi, na ovom mjestu, u ovom trenutku vremena bilo bez književnosti? – znam se pitati. Takvu samoću ne mogu ni zamisliti... Na tragu tih posljednjih razmišljanja je i esej Da li me književnost iznevjerila?, kojim mislim zaokružiti svoju knjigu eseja Osjećanje svoje sudbine kao tuđe – u kojoj sam prvi esej napisala

113

1987. – a posljednji ću eto napisati skoro četvrt stoljeća kasnije... Žilić: Nedavno je objavljen tvoj roman Ljubav koji svakako predstavlja pomak prema linearnosti, prohodnosti. Kakva je recepcija tog romana? Šur Puhlovski: Kao i Nesanica, i roman Ljubav - kojeg je žanrovski moguće odrediti kao “ljubić”, što on jest po priči, ali ne i po značenju, jer ne priča samo ljubavnu priču, nego upravo tom pričom traga za suštinom ljubavi, te je dakle, roman u kojem sama priča “nosi” ideju, što je možda najteže postići pripada pisanju “u svoje ime“, što je očito orijentacija bliža današnjem duhu vremena, otud valjda i njegova “prohodnost”, barem je to jedan od razloga. Jer sigurno ih ima još. “Prohodnost”, čitljivost, uvijek je vezana uz zahtjeve vremena, nešto je relativno, i ozbiljno bih se zabrinula za svoje pisanje kad bi i na trenutak posumnjala da je ova rezultat makar i nesvjesnog podilaženja publici, želji da i moje knjige imaju uspjeha. Jasno, ne bi me smetao uspjeh, ali ne pod cijenu bilo kakvih ustupaka... No ja sam do pisanja u “svoje ime”, i do “prohodnosti” kao njegovog rezultata, došla kroz “krv i znoj”, u okviru svog rasta kao pisca, ne posuđivanjem tuđih obrazaca, ne ispisivanjem “kao da” svijeta, koji se pretvara da je nešto što zapravo nije. Utoliko moja “prohodnost” i “prohodnost” većine današnje književnosti nije ista, kao što ni savršen slikarski plagijat nije isto što i original. Original je djelo autentičnog umjetnika, a plagijat djelo nekog tko to nije. U originalu “živi”

umjetnik, u plagijatu nema nikog. On je prazan, samo se čini da to nije, on je “kao da”. Čime se to može dokazati? Time što plagijator ne može stvoriti novo umjetničko djelo, i da samo on ostane na svijetu s umjetnošću bi bilo završeno. Plagijat je kraj umjetnosti. Danas je devedeset posto umjetnosti plagijatorsko, nije djelo bića, nego nebića i zapanjujuće je kako to ljude malo brine, kako se toj golemoj plagijatorskoj produkciji vesele. Čak su smislili “škole pisanja” ne bi li plagijatora bilo što više.... Očito, pojma nemaju da im to neće potrajati, da će na kraju ostati bez ičeg.

prihvatljivo. Dakle, posmrtna slava! A ako je i ne bude neće ni mene biti da se zbog toga uzrujavam! Kako vidimo - sve je savršeno u ovom “najboljem od svih svjetova”! Žilić: Naglašavaš kako živimo u vremenu ambalaže, a ne umjetnosti. Ipak ne odustaješ, čitaš samo vrhunsku literaturu i malo toga te u suvremenoj književnosti oduševljava. Možeš li ipak izdvojiti neke suvremene naslove koji su te u posljednje vrijeme potakli na refleksiju ili pak pružili “užitak u čitanju”?

A recepcija Ljubavi? Što pisac poput mene, koji ne trči ispred svojih knjiga, ne piše po novinama i živi u apsolutnoj samoći, bez ikakve podrške medija i marketinških struka – može znati o recepciji svojih knjiga? Onih nekoliko kritika, koliko ih je dosad izašlo – bile su vrlo pohvalne, ako me to pitaš. A i recepcija u mojoj književnoj okolini vrlo je dobra. Što se tiče šire recepcije o njoj najviše saznam u knjižnici kad vidim svoje knjige straga preštambiljane datumima kad ih treba vratiti... Nisam pomodan, razvikani pisac da bi se moje knjige masovnije kupovale. Ali vidim da se čitaju. I osjećam se vrlo čitanom kad mi knjižničar, čuvši za moje ime, kako mi se nedavno dogodilo, kaže: “Čestitam vam na vašoj literaturi”.

Šur Puhlovski: Postmoderna, plagijatorska književnost strahovito mi je dosadna, pa svaki moj trud da je čitam završava povratkom uvjetno rečeno, “klasicima”, među kojima je i par danas jako starih, suvremenih pisaca. Ili novootkrivenih poput Fernanda Pessoe – koji mi je najveće otkriće poslije Franza Kafke. Od novijih svidjela mi se Aghota Kristof i njena Velika bilježnica. Vjerojatno ima još dobrih pisaca, osobito spisateljica, no one, možda, baš kao i ja, čame u svojoj anonimnosti... Od domaćih pisaca - sjajne prozne stranice ispisuju Daša Drndić, Dorta Jagić, Olja Savičević Ivančević, Sanja Lovrenčić, a vjerojatno i neke druge, koje još nisam čitala. Ali potražit ću ih uskoro u šibenskoj knjižnici. Mislim da je u književnosti došlo vrijeme žena, jer su muškarci završili u emocionalnom ćorsokaku.

Svako vrijeme ima umjetnike koje nije prepoznalo, jer su pisali ispred svog vremena, i kako vrijeme prolazi, počinjem pomišljati da pripadam toj eliti – ili moja književnost ne vrijedi ništa, što mi je, jasno, ne-

Žilić: Čim izađe jedna tvoja knjiga, ističeš kako u ladici imaš još dvije-tri, pa u posljednje vrijeme tvoje knjige redovito izlaze kod različitih izdavača. Što pripremaš za jesen, kad se vratiš s mora?

114

Šur Puhlovski: Godinama sam vadila rukopise iz ladica, pa su mi one novonapisane ostajale kao zaliha.... Uz dva posljednja romana konstantno sam pisala i priče – ja sam u osnovi pripovjedač - pa sam sada u fazi formiranja dvije zbirke, na kojima ima još posla... Priča je najteži književni rod, jer se tu ne možete raspisati. Mnoge od tih priča su – kao što su to često bile i nekada – uvod u novi roman, zapravo materijal novog romana, koji mi se upravo formira u glavi, romana o generaciji “dobitnika i gubitnika”, ne u političkom, već u životnom značenju, a želja mi

je pokazati nestvarnost tih određenja, o kojima slušamo svaki dan kao o stvarnima... Uz to, već sam napomenula, namjeravam završiti zbirku eseja Osjećanje svoje sudbine kao tuđe i potražiti za nju izdavača, vjerojatno kojeg “starog”, jer sam ih već gotovo sve “potrošila”... Premda će, dakle, uskoro biti novih knjiga, velika mi je želja naći izdavača za integralnu verziju mog Dnevnika izdržljivosti, za tih sedamsto stranica, koje sam, silom prilika, objavljivala u dijelovima, koji na tržištu gotovo ne postoje. To nije

roman, ali je ipak priča jednog života, osobito duhovnog, koja bi sigurno našla čitatelje, pogotovo one koji su sami sebi problem, a koji su, zapravo, jedini pravi čitatelji. Čim izustim “sedamsto stranica”, uplašim se, tako da knjigu još nikome nisam ponudila. Ali, možda se odvažim, a možda se izdavač javi i sam – kao što se dogodilo s romanom Ljubav. Taj tip knjiga danas je, a posebice kod nas, vrlo rijedak, zapravo ne znam ima li ih uopće, i ne sumnjam da bi našla čitatelje, premda ne masovno. No, moje se knjige masovno nikad i nisu čitale.

115

darijini dijalozi

jelena milinković___ Kriza periodike loša je za književni život i književnost uopće RAZGOVARALA DARIJA ŽILIĆ Darija Žilić: Agon je internetski časopis za suvremenu poeziju. Kako definirate pojam “suvremena poezija”, što on obuhvaća? Jelena Milinković: U Agonu se trudimo da objavljujemo autore/ke koji su savremeni, tj. one pesnike/ inje koji sada pišu, ali pre svega one čija poetika korespondira sa savremenim poetičkim tokovima i onim smerovima razvoja poezije koje uredništvo, uslovno rečeno, zastupa. Ako bismo morali da definišemo tendencije za koje se zalažemo, što je teško u nekoliko reči uraditi, svakako bismo rekli da zastupamo pre raskid sa tradicijom i njeno prevrednovanje, nego pesništvo koje se njoj slepo povinuje, da pre zastupamo eksperiment,

nego utemeljene i očekivane pesničke postupke, pre pojedinačno nego opšte ili pre singularno nego univerzalno. Kada bismo pojam savremenosti morali vremenski da omeđimo njegova donja granica bi bila početak dvadesetog veka, ali se pitanje savremenosti svakako razlikuje od rubrike do rubrike, pa tako najsavremenije poetike objavljujemo u rubrici poezija, koja je posvećena poeziji regionalnih pesnika i pesnikinja, gde uglavnom objavljujemo poeziju tzv. mlađe generacije. Takođe se trudimo da i u rubrici prevedena poezija objavljujemo što savremenije autore i autorke, ali je tu starosna granica pomerena u odnosu na rubriku poezija jer se ovde rukovodimo i

Postoje poetike koje su nastajale prvih decenija dvadesetog veka, a koje su mnogo savremenije od niza poetika koje su, nažalost, vrlo prisutne u našoj kulturi početkom dvadesetprvog veka.

drugim kriterijumima od kojih je najvažnije pitanje (ne)prisutnosti i neprevođenosti autora/ki u srpskoj književnosti, tako da se ovde objavljuju isključivo ekskluzivni prevodi onih pesnika/inja koji nisu uvek imperativi domaćeg prevodilaštva i nisu toliko prisutni kod nas. Pitanje savremenosti poezije u trećoj rubrici je najrastegljivije pošto smo u ovoj rubrici pisali i o književnicima koji nisu bukvalno naši savremenici i pripadaju književnoj istoriji, ali čija poetika svakako ima odjeka u savremenoj književnosti. Pesnici/inje čiju poeziju objavljujemo i o kojima pišemo u trećoj rubrici o poeziji svojom poetikom pripadaju dvadesetom veku, što je osnovni uslov, i to posebno onim tendencijama koje su danas aktuelne u najsavremenijoj poeziji mladih autora/ki. Mogli bismo da kažemo da, kada je Agon u pitanju, pojam savremena poezija obuhvata autore/ke koji svojom poetikom pripadaju dvadesetovekovnoj knji-

116

ževnosti, ali da se u zavisnosti od rubrika ovaj pojam različito vremenski definiše u okviru dvadesetog i dvadesetprvog veka. Takođe bismo mogli da kažemo da je pitanje savremenosti, kada je selekcija autora/ki u pitanju, pre poetičko pitanje nego pitanje vremenske ose. Postoje poetike koje su nastajale prvih decenija dvadesetog veka, a koje su mnogo savremenije

mika izlaženja i čvrsta koncepcija časopisa. A što se poslednje rubrike tiče, ona nam je veoma važna zbog teorijskog-kritičkog promišljanja, i, upravo zbog toga što si pomenula, zbog konceptualizacije. To je rubrika koja promišlja određena poetička pitanja ili određene individualne poetike i time predstavlja platformu za prethodne dve rubrike. Trudimo se da rubrika o poeziji

Agon je spojio pogodnosti koje nudi internet kao medij i elemente koji čine dobre štampane časopise, kao što su precizna dinamika izlaženja i čvrsta koncepcija časopisa. od niza poetika koje su, nažalost, vrlo prisutne u našoj kulturi početkom dvadesetprvog veka.

Milinković: Da, čvrsta koncepcija i premijerno objavljivanje su nam veoma bitna načela. Ne želimo da ponavljamo objavljeno ili da objavljujemo stihijski, bez reda i koncepta. Internet je veoma zavodljivi prostor, koji je sjajan ukoliko se promišljeno koriste sve pogodnosti koje nam daje. Postoji niz portala za poeziju na kojima se objavljuju poetski tekstovi, ali nam se čini da nema na ovaj način organizovanog i promišljenog prostora posvećenog poeziji. Agon je spojio pogodnosti koje nudi internet kao medij i elemente koji čine dobre štampane časopise, kao što su precizna dina-

jelena milinkovi ć

Žilić: Riječ je o časopisu na internetu koji je vrlo promišljeno koncipiran. Između ostalog, inzistirate na premijernom objavljivanju, a uz poeziju, objavljujete tekstove koji pružaju kontekst, što je danas itekako zanemareno..

bude iscrpna i što informativnija, kada su u pitanju portreti, i da u okviru nje, u drugom slučaju, ponudimo svojevrsni spoj teorijskih i kritičkih tekstova koji promišljaju jedinstveni problem. Ovde se takođe ponekad osvrćemo na poetička pitanja koja nisu strogo savremena, već su književno-istorijska, kao što su temati posvećeni Žaku Vašeu i Milanu Dedincu, ali koji preispituju izvesne avangardne pesničke postupke, koji su itekako aktuelni u poetikama mlađih autora/ki na savremenoj regionalnoj sceni.

117

Žilić: U časopisu nalazimo i blok prijevodne poezije. Uočila sam kako su nerijetko prevedeni ugledni europski pjesnici/pjesnikinje koji su gostovali u Srbiji.. Milinković: Nije nam to bila prvenstvena namera, ali je tako ispalo da smo objavili prevode nekih pesnika koji su gostovali u Srbiji, kao što su, na primer, Petr Borkovec, Uve Kolbe, Igor Isakovski i drugi. Kada je u pitanju prevedena poezija, ona je dvostruko važna rubrika, kako sa stanovišta stranih pesnika/inja koje predstavljamo, tako i sa stanovišta mladih prevodilaca i prevoditeljki, čije prevode objavljujemo. Ovde uglavnom dajemo prostor mlađim, uslovno rečeno, još uvek neafirmisanim prevodiocima. Za Agon su prevodili i, na primer, Mirjana Vukumirović, Oto Horvat ili Nina Živančević, ali većim delom Agon objavljuje prevode onih prevodilaca i prevoditeljki koji će tek objavljivati prevedene knjige. Odabir autora/ki koji će biti prevedni je često rukovođen onim što sam pomenula u odgovoru na prvo pitanje, dakle, želimo da prezentujemo pesnike i pesnikinje koji nisu toliko prisutni na nekadašnjem jedninstvenom srpsko-hrvatskom govornom području, tj. na regionalnim jezicima (srpski, hrvatski, bošnjački, crnogorski). Volela bih da napomenem da su svi prevodi rađeni ekskluzivno za Agon i da su uvek u pitanju radovi koji ranije nisu prevođeni i da se trudimo da budemo što raznovrsniji u jezicima sa kojih prevodimo. Tako smo do sada objavljivali poeziju sa velikog broja stranih jezika, čime smo uključili niz različitih prevodilaca i prevoditeljki, a time i različitih kultura i književnosti.

Bojim se da smo zapali u ozbiljnu krizu periodike što je veoma loše za književni život i za književnost uopšte. Žilić: Imali ste i temat o ženskoj poeziji. Taj izraz nerijetko izaziva podozrivost, pa bih vas molila da ovom prilikom objasnite zašto je ženska poezija zanimljiva za proučavanje? Milinković: Jeste, to je pojam koji ne samo da izaziva podozrenje, već je i pojam za koji niste uvek sigurni šta znači jer ga različiti kritičari/ke, novinari/ke, teoretičari/ ke, književnici/ce različito koriste čime dolazi do zamagljenja pojma, pa on može da znači sve i da time ne znači ništa. Ženska poezija je zanimljiva za proučavanje jer je pre svega neistražen prostor, pogotovu kod nas. Kourednik Agona Vladimir Stojnić i ja smo odlučili da pravimo broj posvećen ženskoj poeziji jer smo shvatili da se na pesničkoj sceni nešto veoma važno i zanimljivo dešava, da postoji niz kvalitetnih pesnikinja koje objavljuju knjige, dobijaju nagrade, pišu o poeziji... To je jedan veoma uzbudljiv prostor, pre svega jer termin ženska poezija obuhvata veoma heterogeno poetičko polje u okviru koga ne postoji jedinstvena ženska poetika ili ženska poezija, koja se može olako prihvatiti ili odbaciti jednostavnom generalizacijom, već niz ženskih poetika koje su često potpuno različite među sobom, ali kojima je zajednička rodna kategorija. Bilo nam je važno da, koliko je to moguće, preispitamo rodnu određenost ovih poetika i da pokažemo da li se i na koji način se problematizuje i tematizuje

pitanje roda u književnosti koju pišu mlade autorke. Meni lično, su najzanimljivije one pesnikinje koje zastupaju tzv. radikalne pesničke prakse zasnovane na postmodernizmu, poststrukturalizmu, (post)feminizmu, dakle one koje se ozbiljno igraju sa jezikom, kao i sa poezijom i svim onim što ona podrazumeva, koje eksperimentišu pokušavajući da drugačije osmisle svoje identitete, kako lične, tako i pesničke, i čija poezija je u isto vreme i teorija, a teorija poezija. To mešanje poetskog i poetičkog kod ovih autorki pokazuje u kojoj meri ovakva poezija nastaje kao proizvod teorijskog osvešćenja što je u današnje vreme veoma važno. Teško je danas pisati poeziju, ili o poeziji na savremen način i u dosluhu sa savremenim tendencijama ukoliko ne znamo mnogo toga, a pogotovu ukoliko ne poznajemo teoriju koja nam omogućava i autopoetičko promišljanje. Mislim da je scena ženskog pisma veoma razvijena ne samo u Srbiji, već i čitavom regionu i da bi svakako trebalo predstaviti i ono što se dešava u Bosni i kod vas u Hrvatskoj. Žilić: Kako ocjenjujete pjesničku scenu u Srbiji, mislim pritom na književni život, časopise, festivale itd.? Milinković: Uh, ovo je veoma teško pitanje. Svakako da nije dobro, daleko od toga. Ne mogu da kažem ni da je potpuno loše jer imamo niz pesnika i pesnikinja koji su sjajni i u okviru srednje i najmlađe generacije. Od svega ovoga što si

118

pobrojala najlošiji su festivali; oni više nisu, čini mi se, dobar parametar za bilo šta, ima ih previše i time premalo znače, a nagrade se najčešće dodeljuju po neliterarnim kriterijumima. Možda su najkorisniji oni pesnički festivali koji mladim pesnicima/kinjama objavljuju prve knjige i time im omogućavaju svojevrsnu afirmaciju, koja opet ne znači ništa ukoliko nakon toga ne postoji lični angažman autora/ke kojim se obezbeđuje kakav-takav publicitet. Što se časopisa tiče, imamo nekoliko veoma dobrih časopisa, među kojima bih izdvojila Polja iz Novog Sada i Korake iz Kragujevca, koji redovno izlaze, otvoreni su i za mlade ljude, objavljuju zanimljive tekstove i u celini su dostupni on line, što je danas veoma važno. Časopisi su generalno u velikom problemu jer im država i nadležna ministarstva ne obezbeđuju čak ni minimum novca, kojim bi pokrili, barem, štampanje brojeva, tako da se mnogi od njih privremeno gase ili objavljuju po jedan ili dva broja godišnje. Pre dve ili tri godine je bilo nešto bolje nego trenutno, jer smo imali mnogo više dostupnih brojeva štampanih časopisa godišnje. Bojim

Bojim se da smo zapali u ozbiljnu krizu periodike što je veoma loše za književni život i za književnost uopšte. se da smo zapali u ozbiljnu krizu periodike što je veoma loše za književni život i za književnost uopšte. Žilić: Njegujete i suradnju među pjesnicima u regiji, pa me zanima kakva je recepcija časopisa u tom kontekstu? Milinković: Veoma nam je važna saradnja sa regionalnim pesničkim scenama i uvek se obradujemo dobrim prilozima iz regiona. Generalno smo zadovoljni dosadašnjom recepcijom i u Srbiji i u okruženju s obzirom na to da izlazimo tek godinu i po dana, da smo počeli od apsolutne nule i da nismo institucionalno ili na neki drugi način podržani sa strane. Posredno o recepciji svedoči i veliki broj priloga koji urednici Vladimir Stojnić i Bojan Savić Ostojić dobijaju od pesnika/ inja iz okolnih zemalja, tako da pretpostavljamo da se Agon sve više čita i polako nameće. Možemo

da kažemo da u regionu recepcija postoji. U Hrvatskoj je, na primer, na nekoliko sajtova, kao što je sajt časopisa Booksa ili blog Knjiški moljac, izlazila vest o Agonu i bili su propraćeni pojedini brojevi. U planu je i gostovanje u Sarajevu, ali o tom, po tom. Pa i poziv za ovaj intervju svedoči o jednoj vrsti recepcije i prisutnog interesovanja za ono što radimo; zar ne? Voleli bismo da recepcija ide uzlaznom putanjom i da se na što širem geografskom i kulturološkom prostoru računa sa Agonom, kao sa zanimljivim mestom za objavljivanje i sa mestom na kome se mogu pročitati dobri tekstovi o poezji i kvalitetna poezija. Jelena Milinković je rođena 1981. u Beogradu. Diplomirala je i masterirala srpsko-svetsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, gde je trenutno na doktorskim studijama. Tokom studija je obnovila i uređivala Znak, književni časopis studenata Filološkog fakulteta. Stalna je saradnica časopisa za poeziju Agon. Objavljuje eseje, kritike i književne prikaze u periodici (Braničevo, Koraci, Polja, Agon, Kultura). Radi, čita i piše u Zemunu.

119

prostor i pismo

christopher merrill___ stvari skrivenog boga - putovanje Na svetu goru S ENGLESKOG PREVEO MILOŠ ĐURĐEVIĆ

irie eleison, pjeva prota treći put. Gospode, smiluj se. U nakrcanoj špilji u Simonopetri, s obje strane stola prekrivenog izvezenim platnom, dva svećenika u zlatnim i zelenim haljama kade srebrni model crkve. Obojica po tri puta zamahuju kadionicama iz kojih se dimi, zatim mijenjaju pozicije ponavljajući ritual sve dok nisu obišli stol. Sunčeva svjetlost prodire kroz prozor uz strop. Redovnici i hodočasnici drže duge svijeće, zanijemjeli. Stigao sam na Badnjak u vrijeme večernje molitve. Nakon pljuska koji je trajao cijele noći i oblačnog jutra, hladni sjeverac očistio je nebo dok sam hodao iz Dafne. Voda se obrušavala niz klisure koje su preko ljeta suhe kao barut; crvenkasto lišće zadržalo se na granama hrasta lužnjaka po padinama; smeđi mješanac s jednom bijelom nogom slijedio me je sve dok se tri mazge nisu ispriječile na blatnjavom putu. Prošao

sam pored mazgi nastavljajući uzbrdo, i čim sam stigao do manastira izgrađenog na litici visoko iznad mora ostavio sam naprtnjaču kod ulaza u crkvu, i sa starijim britanskim prevoditeljem pošao na misu. U plavom sakou, sa crvenom kravatom i cvjetnim rupčićem na reveru, John Leatham je impozantan lik među uglavnom neupadljivo odjevenim Grcima. Atena je njegov dom još od Drugog svjetskog rata; a zbog poslova na planini Atos – preveo je knjigu o papirnatim ikonama; piše popratni tekst za fotografije koje je snimio na svom prvom hodočašću prije više od četrdeset godina; onog ljeta kad je napunio sedamdesetu dva puta se popeo na planinu – donio je presudnu odluku: na Uskrs će njega koji je rimokatolik cijelog života pokrstiti ovdje u moru. Atos je mjera spram koje on određuje propast Zapada. “Jednoobraznost će označiti kraj civilizacije”, rekao mi je jučer dok

smo obilazili Ouranoupolis. Naoblačilo se; na moru raštrkano nekoliko ribarskih brodica. U suton, John je krenuo prema atoskoj granici, mašući svojim štapom kao batinom prema novim hotelima u gradnji, prizor koji u njemu izaziva određenu “glad”. Sjeća se kad je Ouranoupolis bio tek šačica koliba za primanje izbjeglica iz Male Azije, prije nego što je pokleknuo pred onim što naziva trima kugama moderne Grčke – turizam, beton i buldožeri. Napredak. Nigdje taj poriv za jednolikošću nije toliko napadan kao u njegovoj domovini. Engleska, kaže on, guši sve svoje ekscentrike. “Nacija ne može preživjeti bez svojih ekscentrika”, istaknuo je. “Oni joj daju aromu.” Na kraju ceste nastavili smo blatnim putem koji je išao uz vrtove, lučicu, imanje nazvano Raj. Neka starica je po polju brala žutenicu za salatu. Seljak sa sačmaricom prebačenom preko ramena rekao

120

christopher merrill

je da lovi šljuke; pucnjevi su odjekivali u brdima. Na kraju uspona, između maslinika i zapuštenih voćnjaka, nalazi se arheološka iskopina crkve i kule koju su podigli Franci – ostavština latinske okupacije. Pored potoka koji slijedi granicu do mora parkirana su dva kamioneta. Na betonskom zidu razapeta bodljikava žica, iza njega prostire se kompleks ruševnih manastirskih zgrada, dvije obnovljene kućice kojima se koristi policija, kroz drveće uska staza vijuga prema grebenu.

Razgovor je prešao na skorašnje pohode – one protiv komunizma – u kojima je John sudjelovao. Nakon rata, s rođakom se počeo baviti brodarstvom, po Mediteranu su razvozili rasuti teret. A onda, 1949. godine, britanski obavještajci su ih unovačili da prevoze naoružane albanske disidente natrag u njihovu domovinu: prva tajna akcija Zapada protiv sovjetskog bloka. Na brod su im ugradili snažan motor, mladići su brodili uz albansku obalu iskrcavajući borce koji su organizirali ustanak protiv staljinističkog diktatora Envera Hoxe. Jedne noći su se zbog

oluje morali usidriti pored obale, u svitanje brod je bio zasut paljbom. Nekako su uspjeli pobjeći, ali Albanci za koje su bili zaduženi nisu imali sreće. Operacija je od početka bila osuđena na neuspjeh: zloglasni britanski dvostruki agent Kim Philby odao je njihov plan Moskvi. John i njegov rođak nehotice su stotine Albanaca odveli u sigurnu smrt. Od vinograda na sjevernom rubu Atosa bijeli minibus vozi cestom duž grebena i parkira kod ulaza, izlaze najamni radnici, ukrcavaju se u kamionet i voze dalje. Kiša samo što nije počela, pa smo pošli drugim kamionetom s vinarom koji je zakupio zemljište od ruskog manastira; kad smo sišli u gradu John je za njega rekao da je jedan od najbogatijih ljudi u Grčkoj. U predvorju našeg hotela nalazio se jedan od najsiromašnijih, ispijeni eremit divljeg pogleda iz pustare. Sjedio je pored božićnog drvca, na bradi mrlje od pjene kapučina koji je držao u rukama, rijetki luksuz za “čupavca” – onog koji živi u špilji ili kolibici do koje se jedino stiže košarom na koloturu. Ostavio se pustinjaštva kako bi u Saloni prodavao svoje krunice. John misli da on ne zna ni koji je dan u tjednu. Zašto je u crkvi tako vruće? Odjednom sam mokar od znoja. Guši me sladunjavi vonj tamjana i pčelinjeg voska. Redovnici, svijeće, ikone – sve se vrti. Morao sam sjesti jer sam se uplašio da ću se onesvijestiti. John me zabrinuto pogledao. Moje šanse za preživljavanje srčanog udara, ako se o tome radi, su neznatne: najbliža bolnica je satima daleko. Naglo sam ustao probijajući se kroz hodočasnike prema narteksu, tamo su redovnici na drvenim

klupama formirali polukrug, te sam sjeo s njima. Glasovi su se kovitlali oko mene, padao sam, padao u tamu. Otopljeni vosak pekao me po rukama dok mi je svijeća klizila između prstiju. Omamljen, dezorijentiran, teturao sam do balkona, sručio se na daščani pod ispod zvona i svukao se ostavši samo u znojem natopljenoj majici. Na snažnom vjetru gledao sam prema litici i pjeni morskih valova, duboko dišući dok mi nije bilo malo bolje. Pitao sam se zbog čega me uhvatila ta slabost i nesvjestica – početak bolesti? Od dugotrajnog stajanja? Ironija je u tome da je na Zapadu to bio dan posta Simeona Stilita, antiohijskog sveca iz petog stoljeća koji je na stupu proveo trideset sedam godina, na vjetru i kiši, po žezi i ledu. Taj nepismeni redovnik, istjeran iz svog manastira zbog “neumjerenog asketizma”, popeo se na stup visok tri metra (kasnije je prešao na drugi koji je bio šest puta viši) propovijedajući o raskalašenosti svog društva. Na glasu zbog žestine svog moralnog zgražanja i svojih iscjeliteljskih moći (specijalist za liječenje neplodnosti), Simeon je inaugurirao stilitsku tradiciju koja se održala do desetog stoljeća. U jednom razdoblju svaki vrh kod Antiohije imao je svog stilitu (one koje je skinula munja osuđivali su kao prikrivene heretike), svakog dana bogate žene su obilazile svece na stupovima da dobiju savjete i izliječe se. “Bizantinci te stilite smatraju medijatorima”, piše William Dalrymple u knjizi Sa Svete gore: Pohod kršćanima na Bliskom istoku, “posrednicima koji su u stanju svoje najdublje strahove i težnje prenijeti na daleki dvor na nebu, običnim ljudima običnog porijekla koji su, zahvaljujući svom

121

herojskom asketizmu, postali Kristovi konfidenti.” Ekstremnost njihove pobožnosti djeluje apsurdno samo pod onim što Dalrymple naziva “grubim izobličenjima mikroskopa skeptične zapadnjačke racionalnosti”. Bizantinci su poštivali pristup božanskom stilitu, njihove teškom mukom stečene moći razabiranja i proroštva. Stoga je Simeon ničice padao 1.244 puta dnevno; okovan za stup, stajao je prva dva tjedna korizme. A ja sam se onesvijestio već nakon sat vremena u crkvi. Točno je da su nad mojim životom nadvijeni oblaci. Stigao sam s obiteljskih praznika iz Londona, gdje je moj tast, povučeni, elegantni čovjek, iskušavao naše strpljenje vodeći nas od muzeja do muzeja, dok nam nije sinulo da je teško bolestan – Lisa je pala u tešku depresiju. Jedne noći u krevetu je satima nabrajala moje neuspjehe. Ležao sam u mraku bez riječi. Nakon nekog vremena, spopala me perverzna želja da izbrojim njezine optužbe kako bih provjerio hoće li se ponavljati. Odgovor glasi pedeset dvije, a to sam joj naravno zlobno spomenuo, i zatim sam morao otrpjeti njezin udvostručeni bijes. Nekoliko dana nakon toga nismo razgovarali. A kad sam pošao u Grčku nisam znao što će me na povratku čekati. Vjetar je puhao sve jače, more sivobijela mrlja. Vrtoglavica je prošla, ali sam bio vrlo slab. Utješio sam se slušajući stihove litanije koji su dopirali iz crkve. Godišnji sakrament pomazanja samo što nije počeo, tada vjernici iznova prolaze obred krštenja, obnavljaju svoju posvećenost Kristu. Sjetio sam se poziva koji je sanktificirao Romana Meloda (umro 530), redovnika bez sluha koji je doživio čudesno obraćenje.

U svom manastiru bio je predmet sprdnje, redovnici su ga ismijavali jer nije znao pjevati. A onda je jedne božićne večeri usnuo kako mu Theotokos, Bogorodica, daje partituru da je pojede, pa je ujutro spontano zapjevao prvu od tisuću himni koje mu se pripisuju, “Djevica danas rađa Svemogućeg”, glavnu himnu svetkovine rođenja Isusa.

nom životu popraćen klizanjem u raskalašenost; jedini napredak koji sam u stanju zamijetiti uglavnom je sve veća sigurnost u moju bespomoćnost. Postalo mi je jasnije nego ikad da bi poziv na vjerovanje mogao srediti moje unutrašnje resurse, moju volju, usuprot fragmentaciji modernog života – i mojim vlastitim demonima.

Liturgija, vođenje ljubavi, umjetnička inspiracija, groznica, psihodelične droge, bdijenje uz mrtve – na taj se način oslobađamo sebe, reorganiziramo svoje veze sa svijetom. Ali tko je to u stanju podnositi dulje vrijeme? Što to znači dobiti poziv? Redovnici kažu da je redovnički život najviši poziv, a ipak svi smo mi pozvani – ako ne da vjerujemo, ljubimo i posvetimo se pozivu, a onda svakako da umremo. U kratkoj priči Dina Buzzatija, Pisari, neki pisar zapisuje ono što je opisao kao dokonu priču za zabavu njegovom Gospodaru, a nije siguran da li ih On uopće čita. A jednog dana na njegovom pisaćem stroju upali se crvena lampica: znak da je pozvan da život okonča privezan uz njegov stol. Koji pisac ne sanja o trajnoj inspiraciji? Ali pisarev susjed, povjesničar koji treba poći u mirovinu, ignorirao je poziv koji je dobio u zadnji čas – tu bi odluku svatko mogao donijeti. Liturgija, vođenje ljubavi, umjetnička inspiracija, groznica, psihodelične droge, bdijenje uz mrtve – na taj se način oslobađamo sebe, reorganiziramo svoje veze sa svijetom. Ali tko je to u stanju podnositi dulje vrijeme? Okrenut sam stvarima od ovog svijeta, pa mi se čini da je svaki korak koji učinim u duhov-

Ono što Bog nudi je transformacija. Nitko ne zna na koji će nas način On upotrijebiti, ali možda se u našoj predanosti nalazi put prema božanskom sjedinjenju. Moja je u književnom radu, dok šegrtujem poriv da dupliciram savršenu slobodu koju ponekad osjećam dok pišem pjesmu ili oblikujem rečenicu u kratkoj priči, postaje moj sveti Gral. Poharao sam biografije umjetnika tragajući za nekim trajnim značenjem poziva kojeg oblikuje milosrđe. Zapamtio sam Haydnov opis njegove radne metode: Ustajem rano, i čim se odjenem padam na koljena i molim se Bogu i Presvetoj Djevici za još jedan uspješan dan. Nakon doručka sjednem za klavir i krećem u potragu. Ako ubrzo naletim na ideju, dalje ide lako i bez puno muke. Ali ako ne mogu započeti, onda znam da sam nekim svojim propustom ostao izvan Božje milosti, i tada opet molim za milost sve dok ne osjetim da mi je oprošteno.

122

A kada bi Haydnu ozbiljno zapelo, kaže njegov biograf, “on bi hodao gore-dolje s krunicom u ruci, i nakon nekoliko Zdravomarija ideje bi iznova potekle”. Pisanje poezije počiva na sličnoj vrsti molitve. Čini mi se da do spisateljske blokade dolazi kad se ne zna što bi trebalo napisati svakog dana – dakle, zbog ignoriranja odnosno pogrešnog shvaćanja diktata Muze, nesvjesnog, drugog glasa, jezika. Što je nadrealistička disciplina automatskog pisanja do li molba silama koje su veće i tajanstvenije od razuma? Udvaranje inspiraciji je jedan način promatranja onoga što se odvija u najskrovitijim područjima srca. Molitva je drugi. Kako je pjesnik W. S. Merwin napisao u elegiji za Johna Berrymana:

predložio je neka se pomolim Muzi padnem na koljena i molim se upravo ovdje u ovom kutu i reče da to misli doslovno

Od takvih sam stihova skrojio određenu poetiku, tragajući za načinom da ubrzam svoj duh, premda smatram da je posve pogrešno tu molitvu shvatiti kao ono što je neophodno svakom umjetničkom i duhovnom nastojanju. U svom predavanju povodom Nobelove nagrade Saul Bellow kaže da “postoji druga realnost, ona istinska, koja nam neprestano izmiče. Ta druga realnost uvijek nam šalje sugestije, koje bez umjetnosti ne možemo primiti.” Ali umjetnost nije jedini posrednik između nas i božanskog. Moja hodočašća na Atos, moji susreti sa svetim ljudima, moje čitanje Svetog pisma i patrističke literature – to me je uvjerilo da je molitva izravniji put prema drugoj realnosti, i zato Grgur Nisenski molitvu

Jedan pravoslavni teolog rekao mi je da zbog toga što anglikanci imaju snažan osjećaj za patristički duh (da je obred jezik, i tako dalje) oni ustvari nisu protestanti. Naravno da se anglikanci i pravoslavci umnogome slažu, od jedinstvene Biblije do vjerovanja da je jedino Bog nepogrešiv. naziva “vodiljom u zboru vrlina”. Krist kaže: “Štogod moleći primate, vjerujte da ste to već primili, i bit će vam.” (Marko, 11:24) Molim se da iskusim Njegovu milost ljubavi, koju zamišljam kao blisku radikalnom odbacivanju svega što smo znali kad smo zaljubljeni, sluteći božansko sjedinjenje koje nam pruža Otkupitelj. Sve je u preobraženju. Natpis u refektoriju je iz pasije – da se sjetimo Kristova usuda, objašnjava John Leatham ispod glasa. Redovnici se od zime do proljeća posvećuju putovanju od Njegova rođenja do Njegove smrti i uskrsnuća. I moj je život povezan s tim svetkovinama godišnjih doba na način koji nisam mogao pretpostaviti prije mog prvog hodočašća. Još uvijek su mi noge podrhtavale kad smo se vratili u crkvu da vidimo relikvije – atoskih svetaca, mučenika, djelić istinskog križa. Nisam se posve oporavio ni kad me John poveo do mjesta gdje se dočekuju hodočasnici da porazgovaram s ocem Irenejem, tajnikom Simonopetre. Ipak sam bio sretan. Jer nekoć sam sjedio na ovom istom mjestu, otuđen od skupine hodočasnika koji su primali savjete od tog vremešnog redovnika s naočalama, a sada s njim žustro raspravljam. “Pravoslavlje nikad ne ucjenjuje savjest”, kaže on. “Mi nismo vojnici pod paljbom. Pogledajte redovnike na službi. Oni će vam prići da po-

razgovaraju, pričaju viceve, oni su otvoreni. Oni znaju da svatko od nas treba odlučiti što mu je činiti. Ako nam je Bog dao slobodnu volju, kako onda mi možemo svoju volju nametati drugima?” John je donio slatkiše za redovnika, a on je nama darovao CD na kojem redovnici pjevaju himne Djevici. Razgovor je skrenuo na jednog anglikanskog svećenika koji je nedavno objavio ogorčeni prikaz svog hodočašća na Svetu goru. Čini se da mu je onostranost redovnika bila odbojna: njihovu gostoljubivost smatra namještenom, prezire njihovo čuvanje crkvi i blaga. Posvađao se s nekoliko redovnika, osporavajući njihovu viziju kršćanstva. Otac Irenej odmahuje glavom. Krist ne traži od drugih da Ga slijede, rekao je, samo da otvore svoje srca za Njegovu poruku. “Čovjek koji na Atos dolazi tvrdog srca nikad se neće vratiti”, tiho je rekao. John je zbog posla otvorenog srca za Simonopetru dobio zasebne odaje, tu je bio i krevet rezerviran za mene. Ocu Ireneju smo poželjeli laku noć i povukli se u odaje gdje nas je čekao pladanj s kolačima od meda i oraha. John je skuhao čaj od lipe, koji smo popili u dijelu za sjedenje namještenom u stilu luksuznog hotela. Sve u plavoj boji: plave čaše

photo : stanko abadži ć

123

za vodu za kovčegu, na stolu plave svijeće, plavi svijećnjaci i vaze od plavog stakla. Crtež manastira iznad radijatora potpisuje Robert Curzon, Englez koji je svoje veliko putovanje ovjekovječio u publikaciji Posjeta manastirima Levanta objavljenoj 1849. godine, vedrom prikazu svojih nastojanja da od lakomislenih redovnika nabavi vrijedne rukopise. U tome je bio vrlo uspješan. Na Atosu, naprimjer, neki redovnik u Karaklou je nožem odrezao par centimetara stranica iz rukopisa iz jedanaestog stoljeća, davajući mu ih u uvjerenju da će ih iskoristiti za zatvaranje tegli sa džemom. “Možda sam trebao zatući tog knjigoubojicu zbog njegovog užasnog oskvrnuća”, piše Curzon, “ali zbog njegove velikodušnosti oprostio sam mu počinjeni grijeh, pa sam u džep strpao Apokalipsu i upitao ga može li mi

prodati još neke knjige, jer se činilo da one za njega nemaju nikakvu vrijednost.” Redovnik je odgovorio da mu treba novac za popravke, pa će mu vrlo rado prodati mnoštvo knjiga. Curzon je iz Simonopetre uspio odnijeti dva rukopisa – biografiju svetog Ivana Klimaka iz jedanaestog stoljeća i drevni svitak s Djelima apostolskim i Poslanicama; dobio bi i treći svezak, s Evanđeljima, da nije bilo “nezgodnog” otkrića nekog redovnika za zadnjoj stranici, na kojoj se nalazila anatema donatora upućena svakom tko to pokuša prodati. Curzonovo opljačkano blago sada se nalazi u Britanskom muzeju. Nekim slučajem, naredni Englez koji je pisao o Svetoj gori bio je predak Johna Leathama, Athelstan Riley, koji je pisao o posve drugačijem hodočašću na Atos ili planinu redovnika (1887). Rilex, oksfordski

dekan i poslanik kanterberijskog nadbiskupa, bio je ekumenskog duha. Zadužen za pisanje izvještaja o stanju pravoslavlja i njihovim manastirima, na svom je putovanju posvuda pronalazio sličnosti. Kad je isplovio iz Konstantinopolja, upoznao je anglikanskog prelata koji je citirao pismo poslano od strane visokih dostojanstvenika Bugarske crkve, koja je tada za patrijaršijsku stolicu bila raskolnička. Oni su se nadali da će prelat iskoristi svoj utjecaj “kako bi bili primljeni u anglikansku zajednicu”; “jer”, rekoše oni, “vi u svojoj Crkvi imate mnoštvo sekti – prezbiterijance, luterane, kalviniste, i mnoge druge – pa vam ne bi naudilo ako bi dobili još jednu; stoga vas molimo da primite i Bugare.” Riley je sa svojim smislom za humor uspostavio brojne veze na Atosu. Kad se neki redovnik požalio

124

na devetnaesti članak o vjeri Engleske crkve (koji govori o skretanju s puta pravoslavlja i rimokatoličanstva), Riley je brzo dobacio, “možda griješimo; samo je jedna Crkva nepogrešiva. To je naravno izazvalo gromoglasan smijeh praćen uzvicima polycala [jako dobro]. Kad ne znaš što ćeš igraj aduta kaže staro kartaško pravilo: ovdje autor je Rim.” Anglikanci su često igrali na tu kartu još od 1534. godine, kada je kralj Henry VIII utemeljio Englesku crkvu, formalizirajući raskid s Rimom. Ako je Konstantin ujedinio kršćanstvo iz političkih razloga, koji nisu opstali nakon raskola, onda je ljubav dovršila cjepkanje kršćanske vjere. Radilo se o ženi, Ann Boleyn, ona je inicirala englesku reformaciju, koja je dovela do stvaranja nacionalne crkve, nacionalnog identiteta i nacionalizma – “stila mišljenja”, kako kaže jedan znanstvenik, koji je postao sine qua non moderniteta. A taj zdenac strasti i politike nadahnuo je i dvostruki ideal individualnih prava i demokracije, samo zato jer je Henry htio muškog nasljednika – i Ann Boleyn, u koju je bio zaljubljen slavni pjesnik Thomas Wyatt. Nakon što je zbog kralja ostao bez nje, očajni Wyatt piše: “Napuštam ovaj svijet / Jer zaludu vjetar hvatah mrežom”, kao odjek Oblaka nepoznatog od anonimnog autora, koji je za Boga rekao: “On može biti voljen, ali ne i mišljen. Ljubavlju se Njega može uhvatiti i držati, ali nikad mišljenjem.” Ljubav, zemnu ili božansku, ne pokreće razum nego žudnja. Henry je htio novu ženu. Ostalo je, kako se kaže, povijest. Od vladavine Elizabete I, koja je zapečatila protestantsku sudbinu Engleske, neki anglikanci čeznu za

pripadnošću nepodijeljenoj crkvi, koja počiva na autoritetu crkve otaca i ekumenskim koncilima. Jedan pravoslavni teolog rekao mi je da zbog toga što anglikanci imaju snažan osjećaj za patristički duh (da je obred jezik, i tako dalje) oni ustvari nisu protestanti. Naravno da se anglikanci i pravoslavci umnogome slažu, od jedinstvene Biblije do vjerovanja da je jedino Bog nepogrešiv. A ako prkošenje Henryja VIII papi iz pravoslavne perspektive predstavlja zakašnjelo uviđanje istine, time je ipak teolozima s obje strane omogućen početak za dijalog. U dvadesetom stoljeću u Londonu, Bukureštu i Moskvi održane su anglikansko-pravoslavne konferencije, na poticaj Sporazuma iz Dublina 1984. godine, na kojima su visoko rangirani crkvenjaci istraživali misterij Crkve, Sveto Trojstvo, filioque i pitanja molitve, vjeroispovijesti i tradicije, otkrivši dovoljno zajedničkih stvari pa su autori izjavili kako točke neslaganja između crkvi nisu nepremostive: “Anglikanci kao i pravoslavci, mi smo pozvani da ‘ispružajući se prema onome što je naprijed, trčimo prema cilju da postignemo nagradu – nebesko stanje u koje nas je Bog pozvao po Kristu Isusu’ (Filipljanima 3:13-14).” Onda je možda posve prikladno, s obzirom na povijest Engleske crkve, da najveću prepreku prema ostvarivanju unije anglikanske i pravoslavne zajednice predstavlja anglikanska praksa zaređivanja žena. A ni skorašnje anglikanske rasprave o tome treba li blagosloviti istospolne zajednice i zaređivati homoseksualce nisu odagnale pravoslavne sumnje u “elastično” razumijevanje tradicije kod anglikanaca. To je

najvidljivije na Svetoj gori, tu bi vrlo teško mogli pronaći potporu anglikansko-pravoslavnom ujedinjenju, da ne spominjem širi ekumenski pokret. (Dva neprijatelja pravoslavlja, kako mi je rekao jedan redovnik, su ekumenizam i etnička pripadnost. Ali to je kontradiktorno, rekao sam. Točno, nasmiješio se.) Za dva tjedna, između korizme kojom se slave konverzije Petra i Pavla, crkve diljem svijeta mole se za jedinstvo kršćanstva – tjedan za pričest, inauguriran prije devedeset godina, u službi jedne vizije koja će, ako bude kako redovnici Atosa žele, biti realizirana samo ako se ostatak kršćanstva vrati pravoj vjeri, pravoj molitvi, pravoslavlju. “Jedinstvo Crkve”, kaže protestantski teolog Karl Barth, “nije stvoreno, mi ga otkrivamo.” A John Leatham traga za tim izgubljenim zavičajem jedinstvenog kršćanstva. Taj rimokatolički potomak anglikanskog poslanika, koji će uskoro prijeći na pravoslavlje, svojim prijevodima gradi mostove između Svete Gore i svijeta koji govori engleski jezik. “East or West, God is best”, rekao je stari ćelavi redovnik sa Simonopetre – stajalište koje je blisko Johnovu radu, s kojim on na Atosu nastavlja misiju svog pretka. Rileyev dobrodušni prikaz njegova hodočašća ne samo što je oduševio njegove čitatelje nego je pomogao u promicanju anglikansko-pravoslavnog dijaloga. Zacijelo je ostavio snažan dojam na Simonopetri, kada je jednog dana na balkonu uzeo megafon koji je služio za komuniciranje između manastira i arsanada i proderao se: “Bože čuvaj kraljicu!” – na veselje redovnika i užasavanje nekih hodočasnika u luci. Riley se samo jed-

125

nom požalio na Simonopetru zbog neukusnog renoviranja freski u katholikónu, koje su ionako nakon nekoliko godina uništene u požaru. Zidovi novog katholikóna su goli kao da se nalaze u nekoj protestantskog crkvi. “U kući Oca moga ima mnogo stanova”, rekao je Isus (Ivan, 14:2), što se i vidi iz dvije tisuće godina povijesti crkve. Sveti Beda Časni (oko 673-735), naprimjer, čija je Crkvena povijest engleskog naroda prvo englesko remek-djelo književnosti, veliča trijumf kršćanstva koji se odražava u mediju anglosaksonske kulture – jedne od brojnih verzija Kristove poruke. Razmišljam o tome što anglikanska tradicija ima za ponuditi pravoslavlju: poeme Donna, Herberta i Eliota; meditacije Thomasa Trahernea i C. S. Lewisa; himne Ralpha Vaughana Williamsa – i, da, praksu zaređivanja žena, koja je obogatila anglikansku zajednicu. Jednog će dana moja Crkva, uvidjevši da svjetlo Kristovo “koje rasvjetljuje svakog čovjeka, / dođe na ovaj svijet” (Ivan, 1:9), možda odlučiti da zaredi homoseksualce i blagoslovi istospolni brak. Pa će naša pravoslavna braća možda doći do dubljeg razumijevanja Svetog pisma. U međuvremenu moramo se moliti za jedinstvo kršćanstva. Prije nego što je ugasio svjetlo John Leatham citira biskupa Warea: “Mnogo toga možemo dobiti ako nastavimo s međusobnim razgovorima.” Zbog kalendarskih razlika, Božić u Istočnoj crkvi poklapa se sa Bogojavljenjem na Zapadu. Stoga kad sam ustao oko tri ujutro na Badnjak imao sam priliku da slavim Kristovo rođenje i mozgam o značenju Dvanaeste noći. Sviđa mi se ta dvostru-

ka vizija, koja odgovara godišnjem dobu. Advent je vrijeme čekanja ne samo na rođenje našeg Gospoda nego i Njegovog drugog dolaska, Parousie. Prorok je rekao: “Zato, sam će vam Gospodin dati znak: / Evo, začet će djevica i roditi sina, / i nadjenut će mu ime Emanuel!” (Izaija, 7:14) – Mesija, koji obećava da se vraća kako bi sudio živima i mrtvima: “... volja je Oca moga da svaki koji vidi Sina i vjeruje u nj dobije život vječni i da ga ja uskrisim u posljednji dan.” (Ivan, 6:40) Plavi zidovi katholikóna, posvećenog Kristovom rođenju, svježi su poput neispisane duše. Ničim ometan pogled drag je puritancu u meni. A snaga Johna Leathama je pravo čudo: usprkos svojim godinama, hladnoći koja prodire do kosti i nedavnoj operaciji srca, on je cijelo vrijeme mise, koja traje do jedan popodne, s dvosatnom pauzom za odmor, stajao u crkvi. Zguren u klupi pored njega, s nerazumijevanjem gledam u kićenu prijenosnu ikonu sa četiri moderna grčka sveca, koja visi s jednog od drvenih portala koji drže kupolu, i slušam zbor, najbolji na Atosu. Prvi glas nosi pjesmu s jedne do druge strane crkve, dva laika besprijekorno pjevaju sa zborom, a ubrzo kroz prozor sja sunce. Misa završava nevjerojatnim prizorom: sedam svećenika u crvenim, zelenim i zlatnim haljama, nose križeve ili srebrne kutije optočene dragim kamenjem, stoje ispod baldahina, koji redovnik pokreće nekakvom motkom, vanjski krug vrti se tamoamo za četvrt kruga, a unutrašnji krug, obrubljen svijećama, okreće se u suprotnom smjeru. Krugovi se vrte sve brže i brže, zvuk metala koji se trese najavljuje dolazak Svetog

Duha. A onda pratimo redovnike koji pjevaju do refektorija. “Nije bilo stanke, oklijevanja, pogrešno postavljene knjige”, razdragano će John. “Sve je bilo koreografirano do savršenstva. Kako su posvećene duše tih redovnika!” Svaki je stol krcat – dramatična promjena s početka 1970-ih, tada je tu živjelo samo sedam redovnika, šestorica starija od sedamdeset godina. Tada su redovnici s manastira Meteori na litici, u središnjoj Grčkoj, zasićeni turistima, preuzeli Simonopetru, počistili nered i vrlo brzo stvorili jedan od najživljih manastira na Svetoj gori. Nakon gozbe bibliotekar, redovnik sa Meteora s sijedom bradom do pojasa, vodi nas niz dugo stubište do izvorne kule, koja je donedavno bila puna šute. Sada se na jednom kamenom zidu zalazi niz utičnica za kompjutore, koji rade na četiri vrste goriva – solarne ploče, drvo, naftu i hidroelektričnu energiju od vode koja teče niz planinu. Žovijalni redovnik koji je postavio sustav želi nam dobrodošlicu na besprijekornom engleskom. Pokazalo se da smo jedno vrijeme istodobno živjeli u New Yorku, tamo je radio kao inženjer, planirajući da se zaredi. “Otud vas poznajem”, zafrkava se. Bibliotekar ima drugu šalu: čovjek koji pada s nebodera viče: “Sveti Ivane, spasi me!” Smjesta se pojavi ruka da ga uhvati. “Hvala ti”, reče čovjek. “Ali koji si ti sveti Ivan?” “A kojeg si tražio?”, upita glas. “Krstitelja”, odgovori čovjek. “Ja sam Teolog”, reče glas, a ruka ga pusti da padne. Na suprotnoj strani od utičnica nalazi se karta posjeda Simonopetre, oko 3.500 hektara, dvije trećine je

126

stradalo u požaru 1990. godine, stoljeće nakon razaranja manastira i biblioteke. Nakon požara bibliotekar je planinario po guduri između Simonopetre i Grigoriua istražujući dvije špilje koje su ucrtane na karti. Na svoje iznenađenje, otkrio je još dvanaest špilja, iz jedne se moglo vidjeti sunce samo kad je na izlasku. “Zato su redovnike zvali slijepim miševima”, objasnio je. Poveo nas je drugim stubištem do cisterne, koja je preuređena u biblioteku, s lijepim hrastovim nišama i policama. S prozora se vidi more; na stolu bibliotekara, pored njegovog kompjutera i printera, nalaze se Studije iz povijesti Bizanta, himnografija i Mitovi s kojima se živi Josepha Campbella. Na donjem katu nalazi se dvadeset tisuća knjiga s pokretnim policama iz Danske; dva kata niže nalazi se prostorija u kojoj albanski zidari miješaju malter za ojačavanje temelja. Zid jednog ureda je živa stijena. “Nikad nismo bez kamena”, smiješi se bibliotekar. On na svoju zbirku, koju je pomno obnovio, gleda posve drugačije od onih redovnika koji su Robertu Curzonu dopustili da im pohara biblioteke. Nabavio je tri tisuće slavenskih rukopisa i tekstova, većinu od osiromašenih manastira iz bivšeg komunističkog bloka, pa kod njega zamjećujem oštro oko za duhovnu kao i novčanu vrijednost onoga što nam želi pokazati – prvo izdanje grčke i ruske verzije Philokalie. Zatim prelazi na neprocjenjive primjerke – srednjovjekovni rukopis Simonopetrina typikona, i Plutarhov Život Izokrata, rimsko izdanje iz 1513. godine, koje je potaknulo

Johnove uspomene: njegov djed je na samrti čitao Plutarha. John jedva čeka vidjeti najnovije akvizicije – tri fotografije koje je snimio Athelstan Riley – kao i rukopis demotskih himni koji bi htio prevesti. Ali bibliotekar je prvo s polica uzeo rukom pisan životopis Hadži-Grgura Atonita, askete iz devetnaestog stoljeća koji je živio u pustinji. Njegova specijalnost bio je post. Po njegovom duhovnom sinu, Neofotosu, taj heziast i kaligraf iz Kapadokije, bio je tako strog da je krumpire slikao da izgledaju kao uskršnja jaja. Neofotos je tu biografiju napisao na turskom, koristeći grčko pismo. Njegov djetinji rukopis djeluje čudnovato prisno. “Ako postoji dovoljan razlog da Atos postoji”, kaže bibliotekar, “onda je to skrivanje iskrenih heziasta kao što su Hadži-Grgur i Neofotos.” Rileyeve fotografije i himne ostat će skrivene dok ne otvorim još jedan poklon – reprint fotografskog itinerera Atosa iz 1935. godine. Listajući sepijom natopljene stranice, shvaćam koliko se malo toga s godinama promijenilo: phiale na Velikoj Lavri; katholikón na Grigoriou; pogled s balkona Simonopetre. Dva redovnika stoje pored mora. Drugi udara u sémantron. Treći se odmara kod fontane. Tu su fotografije križeva i klaustra; iluminiranih rukopisa; redovnika kako čitaju, slikaju ikone, peku kruh. Evo redovnika koji gleda kroz prozor zvonika u Iveronu. Evo redovnika koji poteže zvona. Spasenje se čini jednostavno, barem na Svetoj gori; izučavati Bibliju i napise crkvenih otaca; moliti se bez prestanka. Odavno sam stekao naviku da svuda nosim knjigu pjesama, u slučaju da imam malo slobodnog vremena i ništa drugo za raditi – u

redu u banci, recimo, ili prometnoj gužvi: bilo što da izbjegnem pogled na bezdan koji vreba iza ruba svake misli. A redovita praksa recitiranja Isusove molitve ublažava moju tjeskobu, jednog će mi dana zacijelo počivati u srcu, ravnati mojim mislima. “Molitva će sve dovesti u red i podučit će te”, kaže redovnik u Putu hodočasnika. Na Atosu sam naučio da je molitva tajna koju nosimo na tom putu do suđenja – i Obećane zemlje. Na pola puta između Simonopetre i njena arsanasa1 nalazi se natkriveni hram, tamo sam se kasno popodne pozdravio sa Johnom Leathamom. Hodali smo po kamenitom putu za mazge koji krivuda po strmom obronku, a kada je on sjeo na kamenu klupu produžio sam do Grigoriua, slijedeći usku stazu iza hrama, zavojiti spust prošaran korijenjem i stijenama do obale, gdje sam morao skakati sa stijene na stijenu kako bih pregazio potok koji se ulijeva u more. Sunce blista, na moru utiha, bio sam zahvalan prijatelju na poduci o pravoslavlju koju sam dobio družeći se s njim, koje sveti Grgur Sinajski definira kao “istinsko znanje o stvarima vidljivim i nevidljivim: vidljivim – dakle, osjetilnim; nevidljivim – dakle, o mišljenju, intelektu, duhu i Bogu”. Ta se definicija pojavila u prvoj engleskoj verziji Philokalie – knjige koja se preštampava još od 1951. godine, kada je T. S. Eliot mimo volje uredništva Fabera i Fabera u Londonu inzistirao na objavljivanju, čak i ako bude, kako se činilo, donosila gubitke. Ironija je u tome što je donijela zaradu. Još veća ironija: upravo je anglikanski pjesnik engleskim čitateljima učinio dostupnim najznačaj1

Manastirska morska lučica. Op. prev.

127

nije teološko djelo pravoslavlja, gradeći most između vjeroispovijesti. Polako sam išao između stijena, pored kellia, uspinjući se stazom koja je vodila uz liticu. Eliotova tužaljka nad gubitkom zajedničke kulture u Pustoj zemlji u njegovom kasnijem djelu poprima kršćanski oblik; njegov oproštaj od poezije, Četiri kvarteta (1943), neka je vrst moderne liturgije – poema, kako je vjerovao, zbog koje će uspjeti ili propasti, u smislu njegove književne reputacije kao i njegove nade u spasenje. On propast kršćanstva slijedi od kulturalnog osiromašenja uzrokovanog Reformacijom, iako je njegovo djelo pod utjecajem engleskih učenjakaklerika iz sedamnaestog stoljeća, napose Donna i Herberta, koji su svojim pisanjem oživjeli poetski jezik i kulturu. Potomak kongregacijskih svećenika, u trideset sedmoj godini prešao je na anglo-katoličanstvo, denominaciju koja je u njegovim mislima najbliža antičkoj Crkvi. Jedan mi je anglikanski svećenik rekao da nitko ne zna koji će dio liturgije – propovjedi, psalmi, himne, pjevanje – otvoriti njegovo ili njezino srce za Božje milosrđe i ljubav – uvid koji je reflektiran u Eliotovoj mješavini formi i kadenci u Četiri kvarteta. “Teologija nema granica”, napisao je, a u toj poemi on istražuje neobilježena prostranstva duha, metrika se olabavljuje tako sa gotovo prelazi u prozu, u nastojanju da uhvati Riječ – božansku iskru koja je sastavni dio vjerske poezije. Njegova biografkinja, Lyndall Gordon, kaže da je u biblijskim ponavljanjima i alterniranju proze i poezije Eliot otkrio model za pisanje duge pjesme – i svog duhovnog testamenta. Bilo koji stih u stanju je otvoriti srce pomnog čitatelja.

To je najviše autobiografska od svih Eliotovih pjesama, napisana u najtežim okolnostima: u vrijeme nacističkog napada na London, gdje je služio kao požarnik. Dva slobodna dana u tjednu posvetio je poeziji, pa u Dry Salvages, trećem odnosno američkom kvartetu, nazvanom po nakupini hridi, sa svjetionikom, pored obale Massachusettsa, gdje je ljetovao kao dječak, dolazi do prožimanja njegovih poetičkih i teoloških ideja. Kvartet počinje sa njim kako se u sjećanju vraća svom domu iz djetinjstva u St. Louisu – i jedinstvenoj pojavi rijeke Mississippi: ... smeđi bog – zlovoljan, nepripitomljen, tvrdoglav, strpljiv do neke mjere, isprva priznat tek kao granica, koristan, ali nepouzdan prijenosnik prometa, zatim tek problem pred graditeljem mostova.2 Tu je Eliot prvi put naslutio svetu podlogu svakodnevnog. Rijeka je sila kao da je božanska: moćna, teška za razumijevanje. Ali rijeka je manje božanstvo, pa se pjesnik okreće prema moru – konkretno, dijelu Atlantika kod Gloucestera, gdje je često jedrio oko Dry Salvages, hridima na koje su se nasukali bezbrojni brodovi. Prvi odjeljak time elegantno dijeli rijeku od mora, elementa nad koji su industrijalizirani ljudi uspostavili kontrolu i onog koji je svud oko nas. On čuje zvono što zvoni, koje “mjeri vrijeme (ne naše vrijeme)”, a onda zvoni neke svoje varijacije na temu vremena – noćne misli zabrinutih 2

Citirano iz hrvatskog izdanja, T. S. Eliot, Izabrane pjesme, prijevod i izbor A. Šoljan, Zagreb 1991.

mornarskih žena, “mrtvo more, koje jest i koje bješe od početka”. Ono za čim on traga je tišina koju čuje između valova dok jedri po magli, tišina ispunjena vjerskim značenjima. “Moliti se znači u umu stati pred Boga”, napisao je svetac Ruske crkve iz sedamnaestog stoljeća, Dimitrij Rostovski, “mentalno nepokolebljivo Ga gledati i razgovarati s Njim u strahu i nadi”. A to je Eliot radio kao dijete, nesvjesno je pohranjivao sjećanja na sveto: u bujnom ajlantu, mirisu grožđa, u večernjem krugu pod zimskom svjetiljkom. Te prvotne slike možda djeluju kao materijal božanskog otkrivenja, ali to su upravo dojmovi na kojima se gradi vjerovanje. Vizije kojima su udostojeni proroci i sveci doista su iznimno rijetke. “Za nas većinu”, kaže Eliot, “ima tek neprimjetni časak, / koliko u vremenu toliko izvan njega.” I on upućuje čitatelja u značenje tih “neprimjetnih časaka” koje smo svi iskusili, kada se vrijeme presijeca s bezvremenošću: Utjelovljenje. Naši se životi okreću oko takvih časaka, bez obzira znamo li to ili ne znamo: Trenuci sreće – ne osjećaj blagostanja, plodnosti, uspjeha, sigurnosti ili ljubavi, pa čak ni izvrsnog ručka, već nenadani bljesak – doživjeli smo to al nismo shvatili smisao, a pitanje o smislu obnavlja doživljaj u drugom obliku, s onu stranu značenja što ga pripisujemo sreći. Taj kvartet možemo nazvati studijom pristupa značenju Utjelovljenja, kada je Bog poprimio ljusko obličje, a vrijeme se stopilo s bezvremenošću. Otud sjećanja iz djetinjstva, koja pjesnik nastoji čitati u svjetlu otkrivenja. Kao što rijeka teče prema moru, tako se i naša iskustva ulijevaju u prostranstvo neizmjernog

128

vremena, sve dok ne obratimo pažnju na onaj “nenadani bljesak” koji je dan svima – znakovi koje većina ignorira. Srećom, one koje je Eliot primio – “slap sunca, / skrivena majčina dušica ili zimska munja / ili vodopad “ – popraćeni su naslućivanjem što bi mogli značiti, a onda nastupa stvaranje života ukorijenjenog u Utjelovljenju, života u molitvi i posluhu (on je svakog jutra u 6:30 čekao autobus kako bi išao na misu), pa onda u tome nastaje čudo ove poeme. Disciplina i pripreme su nužni za uviđanje svetog, koja je uvijek tu negdje pri ruci, čak i u najmračnijim vremenima – u skloništu za bombardiranja ili na krovu grada u plamenu. Američka spisateljica Mary Lee Settle, koja je za vrijeme rata služila u Londonu, povodom izdanja Četiri kvarteta napisala je da je Eliot “na određeni način rafinirao ono što nam hoće reći, s onu stranu banalnosti razočaranja i beznađa, stvarajući obećanje čvrsto kao čelik”. Ono što je obećao bilo je ni više ni manje nego vječnost – koja je, kako nas podsjeća, dostupna u svakom času. Zar upravo to nije obećano Utjelovljenjem? Jednom sam na prekooceanskom letu, izmučen trbušnim virusom, nisam mogao ni jesti ni spavati, čitao i iščitavao Četiri kvarteta. Kasno noću tražio sam malo mira, pa sam stavio slušalice i slušao skladbu za violinu i klavir Arva Pärta, naslovljenu Spiegel im Spiegel, prevedeno je kao Zrcalo u zrcalu. Poput Eliota, Pärt se vraća svojim kršćanskim korijenima da tu pronađe duhovno i umjetničko nadahnuće. Pärtovo djelo naslanja se na bizantinske napjeve, za mene su njegove nevjerojatno lijepe note bile upravo ono

što je Eliot opisao kao “glazbu tako duboko čutu / da se uopće ne čuje, već si ti sam glazba / dok glazba traje.” Želio sam da nikada ne završi. Ali u tišini koja je uslijedila nakon te izvedbe shvatio sam da se iz nekog već razloga – bolesti, čitanja Eliota, dezorijentacije na putovanju – na oklopu koji po navici nosim usuprot svijetu pojavila pukotina, a glazba me je oslobodila da iskusim časak koji je u vremenu i izvan njega. Pri vrhu brda ubrzao sam korak, tamo je uska staza krivudala među grmljem, a kada sam se spustio i ugledao Grigoriou na uzvisini iznad blistave vode prepoznao sam trenutak sa svog prvog hodočašća, tada sam tu stao i promatrao manastir, kakav je ustvari bio: neprimjetni časak. Sada znam, kako piše Eliot, da je sve osta-

smo godišnje zarađivali manje od deset tisuća dolara. A kada su se naši prijatelji i kolege počeli bogatiti mi smo bili slobodnjaci u Portlandu, u Oregonu, gomilajući dugove na kreditnim karticama. Za Tuccija je jedan pronicljivi čitatelj rekao: “On je živio u otavi pripadanja, i tu on pripada.” To je radna definicija Svete gore, mjesta za one, poput mene, koji traže utjehu, u otavi pripadanja. To sam pronašao u Grigoriou u božićnom večernjem bdijenju. Redovnik s kojim sam se sprijateljio preko ljeta imao je poklon za mene: moju zadnju knjigu pjesama u kožnom povezu, na koricama je jedan atenski knjigoveža u gostima ugravirao maleni križ. “Nisam previše dobar kršćanin”, rekao sam knjigoveži. “Zato sam ovdje. Želim doprijeti do korijena kršćanstva.”

“Što si naučio na svojim hodočašćima na Svetu goru?”, pita me. “Svjesniji sam svoje grešnosti”, odgovaram. Redovnik se smiješi. “Napreduješ.” lo doista “molitva, posluh, stega, misao i čin”. Pohitao sam prema ulazu. “Rođen sam prije svog vremena”, piše Niccolo Tucci u jednom romanu. “Kada je došlo moje vrijeme, mjesto je zauzeo netko drugi; sve dobre stvari u životu za koji sam sada bio prikladan odjednom su postale neprikladne. Uvijek sam dolazio prerano ili prekasno” – osjećanje koje mi je vrlo blisko. Nisam od onih koji su se obogatili na kraju milenija. Dok su moji vršnjaci skupljali novce Lisa i ja čuvali smo imanje u Santa Feu, od moje sveučilišne karijere nije bilo ništa. Duboko u pustinji obrađivao sam vrt, cijepao drva, prevodio nadrealističku poeziju; Lisa je svirala u simfonijskom orkestru Novog Meksika; zajedno

Kasnije sam uz čaj od redovnika saznao da prolazi kroz duhovnu krizu. Zaključao je vrata male kuhinje da nas ne bi ometali. “Ne osjećam onu istu radost kao prije godinu ili dvije”, počeo je. “Ne radi se o vjeri ili pozivu. Ovdje ne bih ni došao da nisam bio siguran. Riječ je o osjećaju da s tim moram živjeti neko vrijeme, na to sam pripravan. Za razliku od izvanjskog svijeta, gdje ti mnogo toga odvraća pažnju, ovdje moramo izići na kraj samo sa sobom.” Dok je čitao Otkrivenje lice mu se smračilo. On vjeruje da će novi Mesija biti Princ tame, da je svjetski rat neizbježan. Zatopljenje klime pretkazuje ono što dolazi. Za Božić je dvorište bilo puno snijega;

129

sada poluotokom haraju tropske kiše. Prošlog tjedna jedan redovnik je pješačio u Dionysiou na liturgiju, poskliznuo se i pao u nabujali potok, bujica ga je odvukla sve do mora, njegovo tijelo nisu pronašli. U sobi je zavladala tišina. Osjetio sam težinu redovničkog poziva. “A ako Krist nije uskrsnuo, bez ikakve je vrijednosti vaša vjera; vi ste još u svojim grijesima”, rekao je Pavle. “Tada i oni koji u Kristu umriješe, izginuše. Ako se samo u ovome životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi.” (Korinćanima I, 15:17-19) A što ako su sve naše nade isprazne? Strah koji u jednom trenutku prožima svakog kršćana redovnik mora neprestano trpjeti. A što ako život u molitvi, postu i bdijenju ne vodi ka Kraljevstvu Božjem? Što ako ta posvećenost okonča u ništavilu? “Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni, grešniku.” Molitva je izabrano oružje u nevidljivom ratu s nevjernim srcem. Redovnik se smiješi. Ima on još da-

rova za mene: ikonu svetog Nikole i popis literature. Raj je, kaže mi grozničavo, druga dimenzija, u kojoj će sve biti raskrito. Kaže da bi mi duhovno putovanje moglo spasiti brak. “Što si naučio na svojim hodočašćima na Svetu goru?”, pita me. “Svjesniji sam svoje grešnosti”, odgovaram. Redovnik se smiješi. “Napreduješ.” Christopher Merrill objavio je četiri zbirke poezije, za zbirku Watch Fire dobio je nagradu za mlade pjesnike Peter I. B. Lavan koju dodjeljuje Akademija američkih pjesnika, i tri esejističke knjige: The Grass of Another Country: A Journey Through the World of Soccer, The Old Bridge: The Third Balkan War and the Age of the Refugee i Only the Nails Remain: Scenes from the Balkan Wars. Piše književne kritike i novinske reportaže, njegovi radovi prevedeni su na šesnaest jezika. Bio je profesor na katedri William H. Jenks odsjeka za komparativnu književnost na koledžu

Svetog Križa, a sada je ravnatelj Međunarodnog spisateljskog programa (International Writing Program) na Sveučilištu Iowa. Sa suprugom, violinisticom Lisom Gowdy-Merrill, ima dvije kćeri, Hannah i Abigail. Ovdje je preveden ulomak iz njegove nove esejističko-putopisne knjige, Things of the Hidden God: Journey to the Holy Mountain, objavljene 2005. godine kod njujorškog izdavača Random House. “Ako sam išta naučio tijekom rata, onda sam uvidio da je naš put pod suncem vrlo kratak, pa sam odlučio lutati od manastira do manastira, boraveći zakratko u svijetu posljednjih stvari”, piše Merrill na početku ove knjige. Dijelom dnevnik o unutrašnjim previranjima i traganju za sobom, za izvorom vlastite inspiracije, a dijelom meditacija o povijesti i tradiciji kontemplativnog života, knjiga nas vodi do presjecišta vremena i vječnosti, opisujući život posvećen vjeri iz perspektive pjesnika koji iznova propituje ključne spone zapadnjačke književnosti i duhovnosti kao i svoj odnos prema njima.

130

IZDANJA

DRAGAN JURAK___ “Antikapitalistički” roman koji promiče kapitalističke vrijednosti STIEG LARSSON: KULE U ZRAKU, FRAKTURA, ZAPREŠIĆ 2010. Kada je Howard Hawks snimao ekranizaciju krimića Veliki san Raymonda Chandlera nikako nije mogao shvatiti tko je tu zapravo ubojica. Slijedila je poznata prepiska telegramima. Hawks je Chandleru poslao telegram s jednostavnim pitanjem: “Tko je, dovraga, ubojica?”. Chandler je odgovorio “batler”, “vrtlar”, ili već nešto u tom stilu. Na to je Hawks poslao novi telegram u kojem piscu objašnjava da je to nemoguće, jer je batler/vrtlar u to vrijeme bio na plaži/kod mame u stračkom domu, ili gdje već.

ku bile na plaži, niti kod mame u staračkom domu. Nestanak Harriet Vanger, šesnaestogodišnje nasljednice švedskog koncerna Vanger, dogodio se u vrijeme godišnjeg obiteljskog okupljanja na malenom otočiću, daleke 1966. godine. Tijelo nije nikada pronađeno, a nakon detaljne istrage zaključeno je da je Harriet ubijena. Ubojica je mogao biti bilo tko od tridesetak ljudi okupljenih na otoku.

Chandlerov čuveni odgovor je glasio: “Jebi ga, onda ni ja ne znam tko je ubojica.”

“Dakle, riječ je o misteriju zaključane sobe, samo na otoku?” kazat će štokholmski novinar Mikael Blomkvist kojeg ostarjeli obiteljski patrijarh Henrik Vanger unajmljuje kao posljednji pokušaj rješavanja 35-godišnje obiteljske tajne.

Za razliku od Chandlerova klasika u prvom romanu Stiega Larssona Muškarci koji mrze žene nije bilo niti humora, niti stila koji prelazi okvir stroge funkcionalnosti, ali radnja je bila jasno i pregledno postavljena, a ubojice nisu u presudnom trenut-

“Misterij zaključane sobe” i slične sheme Agathe Christie, odsustvo humora i stilska funkcionalnost, sasvim sigurno ne predstavljaju žanrovsko osvježenje. No, Muškarci koji mrze žene bili su vrlo dobar politički triler u kojem se Agatha Christie

miješala s Nikitom, Sedam, nasiljem nad ženama, tajkunima s tajnama, serijskim ubojicom s Biblijom, privrednim kriminalom, švedskim nacizmom... Sve te teme i žanrovske modele pokojni švedski novinar i pisac, organizirao je u golemu masu teksta, izrazito filmičan krimić koji je prozvan “nakladničkom senzacijom” - i koji se čitao u jednom dahu. Lakoća čitanja radnje koja ne ostavlja vremena za čitateljski predah bila je i glavni razlog što se Larssonu u nekim stvarima moglo progledati kroz prste. Prvo: iako je roman imao izrazitu “antikapitalističku notu” svaki uspjeh u krimiću nagrađivao se poboljšavanjem financijskog stanja, rastom dioničke dobiti, prosperitetom tvrtke, odnosno odstranjivanjem lošeg tkiva iz starog koncerna kako bi onaj zdravi i u budućnosti mogao prosperirati. Uglavnom, za jedan “antikapitalistički” roman Muškarci koji mrze žene promicali su rudimentarne

131

stieg larsson: Milenijska trilogija

Lindberg preko interneta dogovarao plaćeni seks. Uglavnom, crtica sa zadnjih stranica ljetnih novinskih izdanja doimala se poput priče nezavršenog, četvrtog sveska Milleniuma.

kapitalističke vrijednosti stjecanja financijskih sredstava, unosnog ulaganja, i prosperiteta privatnog poduzetništva. Mikael Blomkvist i njegov mjesečnik Millennium bili su nešto poput Ive Pukanića i Nacionala u vrijeme 3. siječnja 2000: mali list koji uspješno izvodi neke ozbiljne medijske operacije na bolesnom društvenom tkivu – i pritom sasvim lijepo prosperira. Drugo: iako je Lisbeth Salander, mlada junakinja romana, promptno prozvana feminističkom heroinom, oličenjem ženske snage, a sam je već naslov romana sugerirao zanimljivu antipatrijahalnu poziciju, Muškarci koji mrze žene nisu štedili prostora u elaboriranim, sadističkim opisima mučenja i glavne junakinje i žena uopće. Drugi nastavak Larssonove trilogije – Djevojka koja se igrala vatrom – bio je “more of the same”. Poput još jednog dućana s turističkom bižuterijom on nije nudio ništa novo. Isti likovi, ista ogoljela fabula koja se iscrpljuje u vlastitoj glomaznosti i vlastitoj pripovjedalačkoj progresiji. Ali priča o odbjeglom ruskom agentu koji dobiva specijalnu zaštitu švedske tajne službe i njenog obavještajnog podzemlja bila je i opet sasvim solidno postavljena.

Naravno, puč unutar švedske tajne službe koji se začeo u Djevojci koja se igrala vatrom te u potpunosti realizirao u Kulama u zraku, mogao se čitati i kao tekst u kojem zrelo skandinavsko društvo sanja paklene balkanske ili latinskoameričke scenarije. Postoji tu određena doza infantilnosti: Švedska pokušava imitirati nezrelu i nesređenu zemlju a Larsson fantazira balkanizaciju državnih insitucija – no fabula o izmicanju određenih dijelova obavještajnog aparata društvenoj kontroli, te desperadosima među državnim službenicima, ipak je bila jača strana trilera. A da je takav balkansko/latinoamerički scenarij moguć i u Skandinaviji potvrdila je i ljetošnja vijest o šefu policije u Švedskoj osuđenom na šest i pol godina zatvora zbog silovanja. GÖrana Lindberga, jednog od vodećih švedskih policajaca i načelnika Švedske policijske akademije, sud je proglasio krivim za 17 od 23 točaka optužnice koje su se odnosile na silovanja, pokušaje silovanja, te svodništvo i korištenje usluga prostitutki. Na sudu je protiv ovog paklenog policajca, frapantno nalik na Larssonove odvjetnike koji siluju svoje štićenice ili ugledne psihijatre koji za tajne službe odrađuju prljavi posao, svjedočila i 14-godišnja djevojčica s kojom je

Problem s drugim sveskom trilogije ležao je u eskalaciji mučenja žena. Naime, tortura kroz koju je u nastavku prolazila Lisbeth Salander više se nije mogla čitati... Djevojka koja se igrala vatrom u pojedinim trenucima izgledala je poput knjiškog ekvivalenta “torture porna”, zloglasnog filmskog žanra u kojem, u pravilu, otmičar zatoči u podrumu atraktivnu plavušu, zatim je sljedećih osamdesetak minuta mrcvari na najbrutalnije načine, da bi se u završnici filma plavuša uspjela osloboditi i ubiti svog zlostavljača. Zbog tih posljednjih desetak minuta nitko “torture porn” ne naziva filmskim žanrom koji veliča žensku snagu i mogućnost femininog pružanja otpora patrijahalnom zlostavljaču. Upravo suprotno, užitak žanra nije u oslobađanju žene, već u njenom mučenju. Reakcije na Djevojku koja se igrala vatrom bile su dijametralno suprotne: hvalio se ženski otpor a mučenje se previdjelo, iako je upravo tortura nad ženskim tijelom i ženskom psihom dominirala romanom. U završnom, trećem nastavku trilogije golgota Lisbeth Salander je na vrhuncu. Kule u zraku zatiču Lisbeth s mučeničkim ranama: jednim metkom u glavi, jednim u ramenu, i jednom prostrijeljnom ranom na boku. Rane joj je zadao otac, “njen najveći neprijatelj”. Asistirao mu je njen polubrat. Otac je još u Lisbethinim formativnim godinama nasmrt premlatio njenu majku. Institucije pritom nisu uči-

132

nile ništa jer je Alexandar Zalachenko kao odbjegli agent KGB-a imao zaštitu države, odnosno jednog dijela tajne službe koja se pobrinula da se Lisbeth Salander zatvori u dječju psihijatrijsku kliniku kad joj je bilo trinaest godina kako se ne bi otkrila tajna o njihovom štićeniku. Uz pomoć sina, psihopatskog ubojice koji ne osjeća niti bol niti empatiju za drugo biće, otac je sada pokušao ubiti i svoju sitnu, dvadesetpetogodišnju kćer. Brat je Lisbeth živu zakopao, no Larssonova heroina prokopala je svoj put iz groba i sjekirom udarila oca u glavu...

cvarenja iz drugog sveska trilogije – tu je i već otprije poznata Erica Berger, glavna urednica Milleniuma, koja uz supruga kao stalnog ljubavnika ima Mikaela Blomkvista, a svoj seksualni apetit prema muškarcima povremeno demonstrira i seksom u troje (na Ericu muž se naljuti tek ako mu ne javi da će provesti noć s ljubavnikom). Uz Lisbeth i Ericu Kule u zraku predstavljaju još dvije Larssonove Amazonke. Fizički snažna tajna agentica Monica Figuerola ima 184 centimetra i muskulaturu nalik muškarcu, zbog čega je “zlonamjerni ko-

Za jedan “antikapitalistički” roman Muškarci koji mrze žene promicali su rudimentarne kapitalističke vrijednosti stjecanja financijskih sredstava, unosnog ulaganja, i prosperiteta privatnog poduzetništva. Mikael Blomkvist i njegov mjesečnik Millennium bili su nešto poput Ive Pukanića i Nacionala u vrijeme 3. siječnja 2000: mali list koji uspješno izvodi neke ozbiljne medijske operacije na bolesnom društvenom tkivu – i pritom sasvim lijepo prosperira. Larssonovi likovi dijele se na dvije skupine: profesionalce i neprofesionalce – one koji savjesno i vješto rade svoj posao i one korumpirane i nesposobne – te uže, na junake i zločince. Unutar tih banalnih podjela nema mnogo mjesta za ozbiljniju izvanžanrovsku karakterizaciju i općenito, za prokrvljenije, svakodnevnije likove. No u Kulama u zraku pokojni švedski novinar ipak uspijeva uspostaviti jedan zanimljivi ešalon ženskih likova.

lege zovu gospodin Figuerola”. Monica, ratnica svjetla unutar mraka tajne službe, stabilne bračne i izvanbračne veze drži precijenjenima, a kao i ostale Larssonove heroine, seks smatra odličnim terapijskim sredstvom za “praktički sve vrste problema”. A tu je i Amazonka broj 4, Susanne Linder, zaštitarka iz privatne zaštitarske agencije Dragana Armanskija, žena kojoj je zadatak čuvati ljude i koja se tome potpuno profesionalno predaje.

Uz mučenicu Lisbeth Salander – ovoga puta začudo pošteđenu mr-

Svoje Amazonke Larsson stavlja u kontekst “ženske vojske”. Na počet-

ku svakog dijela stoji maleni kroki o ženama-vojnicima i ženama-vladaricama: ženama koje su prerušene u muškarce sudjelovale u Američkom građanskom ratu, Semiramidi iz Ninive koja je osnovala asirsko carstvo, ili Boadiceji koja je vodila jednu od najkrvavijih engleskih pobuna protiv Rimskog Carstva. Larsson navodi irski zakon iz 697. koji zabranjuje ženama da budu vojnikinje (“što znači da su žene prije bile vojnikinje”), te narode poput Arapa, Berbera, Kurda, Radžuptija, Kineza, Filipinaca, Maora, Papuanaca, Aboridžina i Indijanaca Mikronezije i Amerike, među kojima su žene-ratnici bile normalna pojava, dok u antičkoj Grčkoj postoji “pravo bogatstvo legendi” o ženama od malih nogu obučavanih za ratovanje, koje su živjele odvojeno od muškaraca, a u rat odlazile u vlastitim regimentama. Poseban uvod dobila je ženska vojska iz prostora današnjeg Benina koju je tek krajem XIX. stoljeća uz pomoć artiljerije porazila francuska kolonizatorska vojska, te sjevernoafričke ratnice iz prvog stoljeća prije Krista. “Njihov poredak bila je ginokracija” navodi Larsson, “što je značilo da su samo žene imale javnu moć, uključujući i vojnu. Po legendi, kraljevstvo je vodila kraljica Myrina, koja je sa 30.000 ratnica pješaštva i 3000 ratnica konjice protutnjila kroz Egipat i Siriju te dospjela sve do Egejskog mora, putem pokorivši brojne muške vojske. Kad je kraljica Myrina poginula, njezina se vojska raspala”. No njena ženska vojska ostavila je trag u regiji. “Žene u Anatoliji uzele su oružje u ruke kako bi zaustavile invaziju s Kavkaza... Brak su smatrale ponižavajućim. Dobivale su slobodno iz vojske

133

kako bi rodile, radi čega su slobodno općile s nasumce odabranim muškarcima iz susjednih sela. A samo žena koja je ubila muškarca u bici smjela se odreći svoje nevinosti.” Lisbeth, Erica, Monica i Susanne suvremene su nastavljačice tih žena-ratnica. One su Larssonova “ženska vojska”. Feminino-ratnički kontekst je labav i nedorečen, ali opća ideja je jasna: žene su u stanju pružiti otpor, bilo zavojevačima bilo zlostavljačima. Psihički i fizički one su ravnopravne muškarcima, ili čak snažnije od njih; pokazuju izraženi seksualni apetit, jednako prema muškarcima kao i prema ženama; i niti jedna nije majka. Majčinstvo kao posljednja točka neravnopravnosti suvremene zapadne žene, moglo bi ih učiniti ranjivima i time slabijima u odnosu na muškarce. One nisu roditeljice ratnika, već ratnice,

i nemaju slabu točku... Zapravo, osim jedne – alfa-muškarca, Mikaela Blomkvista. U kojeg su redom sve zaljubljene i prema kojem sve osjećaju slabost (dovoljno je samo da neko vrijeme provedu u njegovoj blizini).

stoljetnog procesa emancipacije zapadne žene. Mikael Blomkvist njihov je jebač; neokrunjeni kralj ženske vojske... i infantilni, fantazijski alter ego sredovječnog novinara Stiega Larssona.

U posljednjem svesku svoje trilogije Larsson nije nastavio s mučnom torturom svojih junakinja, u Kulama u zraku žene su toga pošteđene, iako se nalaze u konstantnoj fizičkoj opasnosti. No pozicionirajući Mikaela Blomkvista kao žanrovskog alfa-mužjaka, Larsson je ipak narušio feminističku strukturu trilogije. U uvodnim krokijima žena-ratnica i ženskih vojski nigdje se ne spominju muškarci koji su stajali iza kraljica Myrine ili Semiramide iz Ninive. U Kulama u zraku iza žena ipak stoji muškarac; muškarac koji ševi novovjeke nordijske Amazonke, one koje ponosno stoje na kraju

Jedina Larssonova Amazonka koja je imuna na zavodljive, seksualne muške čari “Kallea” Blomkvista jest Annika Giannini. Braniteljica u sudskom procesu Lisbeth Salander zbog pokušaja ocoubojstva – i Kalleova sestra. Taj detaljčić možda sasvim jasno ocrtava rodno-patrijarhalne odnose unutar trilogije. Ulogu majke preuzela je sestra, a ulogu žene koja za njim uzdiše čitav ženski rod: što Larssonovu trilogiju čini onoliko rodno provokativnom i emancipirajućem koliko su to bile i tinejdžerske ljubavi u serijalu o Harry Potteru, “nakladničkoj senzaciji” koja je prethodila Larssonovoj.

134

IZDANJA

miranda novak___ zločini koji su je formirali IRENA DELONGA: RIJEČI KUPUJU ZLOČINE KOJE ĆEŠ POČINITI, GORANOVO PROLJEĆE / SKUD Ivan Goran Kovačić, Zagreb 2010.

U proljeće ove godine dobila je nagradu Goran za mlade pjesnike, u jesen će braniti diplomski a zimi će je možda u ulozi profesorice slušati neki pučkoškolci. Možda čak odseli iz Splita. Od 69 rukopisa koji su zaprimljeni na natječaj Goran za mlade pjesnike, Irena Matijašević, Miroslav Mićanović i Marko Pogačar, članovi prosudbene komisije, najzrelijim su vidjeli upravo tekst Irene Delonge Riječi kupuju zločine koje ćeš počiniti. U domaćem tisku o Ireni Delonga nije se mnogo pisalo, no objavljeno je da je mlada pjesnikinja prvi put slala zbirku na neki natječaj te se nagradi skromno nije ni nadala. Svoje pjesme i tekstove objavljuje neko vrijeme, najviše u časopisu za književnost i kulturu The Split Mind. Naime, već tri godine iliti četiri broja, zajedno s glavnom urednicom Luizom Bouharaouom i Ivanom Boškovićem kao članica uredništva radi na razvoju nove splitske književne scene. Tamo će

biti još kratko, a nakon toga palicu prepušta mladima. Rođena je znakovite 1984. godine. Pisati kritiku o prvoj zbirci zaista je nezahvalan posao. Pokušaj kritičkog osvrta koji slijedi slučajno ima još prvijenačkih konotacija jer Delonga vrlo lako aktivira sve ono iskonsko, staro i žensko, posebno ako to (još) nije sažvakano te otvara teritorije koji su i tuđi i svačiji. Zbirka Riječi kupuju zločine koje ćeš počiniti podijeljena je u tri cjeline. Autorica kaže da su pjesme nastajale okvirno u razdoblju od dvije godine, a podijelila ih je u tri faze na poticaj Miroslava Mićanovića. Ideja o tišinama na svakih petnaestak pjesama bila joj je privlačna. Naoko, čitatelju je trodioba samo okvirna i racionalno uporište za takav postupak u prvi je mah teško pronaći. Neujednačenost pjesama nikako nije primjedba autorici, njihova raznolikost jasno ukazuje da su pjesme nastajale u različitim vremen-

skim razdobljima a da se Delonga razvijala i rasla. Protagonistica sva tri dijela je autorica: sve su pjesme intimističke pripovijesti i sličice, pjesnikinja iznosi sve što je pronašla ispod kože, ponekad razbacano i krvavo, no i dalje stvarnosno. U prvom dijelu je melankolična žena koja se budi, nada, pokušava biti hrabra i svoja, pripremajući se za toliko željenog Drugog, kojeg na kraju, čini se, ne dobiva. Sama je i samu sebe zazivlje, dok joj žilet zaostaje u grlu, pa tako kaže: sjedila sam u mravinjaku i govorila u slušalicu kao da govorim sama sebi ili sam govorila sama sebi kao da govorim u slušalicu. U tom prvom dijelu zbirke Delonga evocira svima nama poznate slike: papir za zamatanje, pranje prozora po sunčanom danu (prozore sigurno glanca novinskim papirom), kamenac u vodi, pite od sira, svečano ruho za posebne prilike. Mnogo općih mjesta iz naše kulture koja istovremeno daju neki

135

domaći štih. U prvoj pjesmi drugog dijela zbirke glavna junakinja okreće novu stranicu, radi samo malene korake i ne žuri. No, ubrzo se motivi stubokom mijenjaju: dolazi srdžba, crnina, mrtvi zumbuli, mrtav zaborav, štakori, a Drugi nijemi od njezine vike. Psalam, Sevdah, Uljezi, Gnjev, da bi slijedile pjesme bez naslova u kojima se vraća u staro središte: melankoliju i prebolijevanje. Treći dio zbirke donosi najšarolikije motive, bez zajedničkog nazivnika, no sa sličnim patosom. U središtu je opet Drugi, odnos te preispitivanje same sebe. U trećem dijelu su pjesme koje su prepune digresija, teza i antiteza te kontriranja već rečenom. A što je s tim Riječima iz naslova zbirke? Zbog čega su zloguki proroci i veže ih se uz zločin? Čitatelj ni sam nije siguran – jesu li Riječi autoričine ili pak su to riječi onog Drugog, ljubavnika nedosegnutog ili ljubav-

nika kojeg ostavlja. Možda su to riječi i jednog i drugog, riječi u Paru. Odnos pjesnikinje prema njima sve do kraja ostaje dvojak pa navodi: zaboravljam riječi koje su me povrijedile/(svaka je kurva, svaka je maska/ nijedna ne ostaje i ne vrijedi)/zaboravljam slova jer mi nisu pomogla dok se u drugoj pjesmi ipak predomišlja i kaže previše vjerujem u riječi.

Iako o Delonginom prvijencu nisu mnogo pisali izvan konteksta Gorana, negdje se potkrao komentar da je riječ o ženskoj poeziji. Delonga piše ženski koliko je feminino meso, tjelesnost, težnja za smirenjem, polarizacija tradicije i emancipacije, identitet i izbor, podređivanje i sloboda. Na ritmičnosti dobiva kontemplativnim nizanjem. Ponekad joj se dogodi da ne stane misliti na vrijeme i da nam kaže i previše od onoga što trpe stihovi, no to joj se ne uzima za zlo – to je mladenački zanos. Još joj je potrebno oslobođenje od uzora (iako njima nije opterećena) i samopouzdanje koje se stječe samo i jedino marljivim pisanjem. Delongu treba pustiti da revidira svoje i tuđe zločine, objavi drugu zbirku u hrvatskim uvjetima i dobije još (koju) kilu sarkastične patine. Njezina artikulacija tek slijedi: na proljeće ćemo posaditi cvijeće na balkonu i sanjati kuću i voćnjak i pse i mačke i život koji je sočan i koji tek dolazi.

136

IZDANJA

darija žilić___ tranzicijski gubitnici Željko Barišić: Pasje poslijepodne u Jurskom Parku, Naklada Mlinarec i Plavić, Zagreb 2010.

Željko Barišić (1967) objavljivao je poeziju i prozu u brojnim domaćim i stranim časopisima, dobitnik je nagrade Matice hrvatske za pripovijetku, a prije četiri godine objavljen mu je i roman o studentskom životu Bilo jednom u Zagrebu (Stajer Graf, 2006). Barišić je, kako piše u pogovoru knjige pripovijedaka Pasje poslijepodne u Jurskom parku, hercegovačko- zagrebačkosplitski autor i ta se mnogostrukost identiteta ogleda prije svega u jeziku. Naime, ono što jest posebno zanimljivo u Barišićevu pripovijedanju je korištenje različitih govora, ovisno o tome kojem miljeu pripadaju junaci njegovih priča. Oni su pak najčešće trancizijski gubitnici - netom mobilizirani ljudi koji odlaze u rat, branitelji koji su se prepustili porocima, gradski zgubidani, razni mešetari. Već sam naslov Barišićeva romana, u kojem su spojeni nazivi poznatih filmova, pokazuje osnovnu oznaku piščeva pripovijedanja. Naime, on se služi

filmskom tehnikom: pripovijedanje je dinamično, mijenjaju se perspektive, a scene su kadrirane. To je doslovno provedeno u priči Kad bi me samo još jednom dozvala, u kojoj junak videokamerom snima obiteljsko okupljanje kojem je povod smrt bake. Pritom nam pripovjedač govori o svom kretanju kroz prostor s kamerom. On ističe da snima sve, jer želi sve zabilježiti i o svemu poslije svega razmisliti. Budući da zna da će događaji biti zabilježeni, može se prepustiti reminiscencijama - sjeća se s nostalgijom djetinjstva, “poput putnika koji je dugo bio na putu i tek sada se vratio”. Tek kada završi snimanje ceremonije pogreba, kada junak ostaje sam s kamerom, i kad nestaju prizori koje treba zabilježiti, on konačno otpušta vlastite emocije i dolazi do katarzičnog sloma. Ova je priča svakako jedna od ponajboljih u knjizi kojoj je nedostatak upravo autorova potreba da na jednom mjestu okupi pripovijetke koje su

očito nastajale u dužem vremenskom razdoblju. Tako sama knjiga započinje slabijom pričom Gdje si ti? koja predstavlja grubo “prepisivanje stvarnosti”, bez ikakvih stilističkih zahvata. Ista se ocjena može pripisati priči Dileri koja, premda sadrži i duhovite scene u pomalo grotesknom prikazu sudbine nekadašnjih branitelja, ipak ostaje

137

u okvirima tzv. stvarnosne proze. Niti priča Pasje popodne, u kojoj se pripovijeda o “brijanju” gradskih luzera, nije ništa inventivnija. Da može mnogo bolje i slojevitije pisati o svakidašnjici, Barišić pokazuje u odličnoj priči Jurassic Park, u kojoj nalazimo polifoniju slengova i urnebesnu priču o gastarbajterima u kojoj je vrlo uspješno, parodično prikazano djelovanje političke stranke među tzv. emigrantima, a nalazimo i ironično poigravanje sa stereotipima o Hercegovcima. Barišić pritom piše iznimno sočno, često koristeći psovke, čak i na njemačkom jeziku, naravno, uz odgovarajući prijevod. Ono što je također posebnost njegova proznog rukopisa je supostavljanje surovo realističkog i poetskog. To je vrlo dobro prikazano u priči Mjesečev ugriz, u kojoj se u kakofoniji glasova kafanskih mešetara, ipak provlači poetska “mjesečeva čarolija”, kao neko posebno osvijetljenje koje na tren razbija tmurnu svakidašnjicu. Zanimljiva je i priča Bentley cabrio, u kojoj su pripovjedačevom satiričnom prikazu izloženi snobovština i malograđanština, koja se ogleda

U odličnoj priči Jurassic Park, u kojoj nalazimo polifoniju slengova i urnebesnu priču o gastarbajterima u kojoj je vrlo uspješno, parodično prikazano djelovanje političke stranke među tzv. emigrantima, a nalazimo i ironično poigravanje sa stereotipima o Hercegovcima. u jeftinim dokazivanjima moći. Također je zanimljivo da kod nas nema proznih pisaca koji bi tematizirali hrvatsko-muslimanske sukobe tijekom prošlog rata. Priča Koliko i je?! govori baš o tome. Barišić pritom ne izbjegava opisati kontekst, nenormalne ratne uvjete u kojima je neminovan duhovni i moralni krah. Posebno je važno da to čini bez lažnog moraliziranja; on samo bilježi kako se polako žudnja hrvatskog vojnika završava silovanjem muslimanke, opsesivnim predmetom junakove požude. Knjiga završava odličnom pričom Voda, u kojoj autor konačno odustaje od kompromisa: njegov je junak tzv. mali čovjek, koji samo nemoćno promatra, ili pak nemušto zaključuje, čudeći

se svijetu. Junak pritom govori hercegovačkim govorom, što pripovijedanje čini još živopisnijim. Važno je spomenuti da je kroz tu priču, u kojoj se spominje vrijeme prije rata, i rat, i sva ta besperspektivnost nakon rata, vrlo suptilno ispričana sudbina mnogih ljudi izgubljenih egzistencija. Ova priča pokazuje i kako bi se Barišić trebao u svojoj prozi posve usredotočiti na prikaz ljudi upravo iz hercegovačkog i dalmatinskog kraja, jer upravo je u takvim pričama najsuptilniji pripovjedač. Uostalom, priče s tzv. urbanim elementima već su ionako istrošene i zamorne, jer mogle su nastati bilo gdje, a priča o nedavnom ratu i njegovu utjecaju na sudbine ljudi tog kraja, itekako nedostaje.

138

IZDANJA

tanja radović___ POVAMPIRENA INTIMA Willy Pasini: Ponovno otkrivanje intime, ICR, Rijeka 2010.

Talijanski psihijatar W. Pasini u svojoj knjizi pokušava sagledati i kritički preispitati pojam intime u današnjem, po mnogočemu intimi nesklonom vremenu. Prije svega, konstatira i upozorava da je intima u ozbiljnoj krizi, što za sobom povlači nesagledive posljedice. Nije čudno što se upravo psihijatar poduhvatio tog pitanja, toliko simptomatičnog za današnje vrijeme i društvo i što to čini na otvoren način. Naime, on je, kroz svoju svakodnevnu praksu suočen s manifestacijama razornih posljedica narušavanja intime i konkretnim ljudskim dramama koje iz toga proizlaze. Intimu definira kao “duboku razmjenu s drugom osobom” što podrazumijeva: “dijeliti vlastite i tuđe tajne”, čuvati i njegovati osobni ekskluzivitet. Izdvaja pet područja intime: duhovna intima (kada je zajednica povezana zajedničkim ciljem i idealom), intelektualna (istomišljenici koji uživaju u razmjeni mišljenja), psihološka

(dvije osobnosti), tjelesna (dodir tijela), seksualna. Konstatira kako se intima danas sve više pretvara u “ekstimu”, u svoju potpunu suprotnost - tajnost, diskrecija, uzajamnost, iznevjeravaju se na brojne, često drastične i vulgarne načine, pretvarajući osobne vrijednosti u javne banalnosti. Mediji i žuti tisak te nov način poimanja intime u virtualnom prostoru interneta, pridonijeli su izvrtanju intime u njenu suprotnost. TV reality show, blogovi na webu, javne ispovijedi, iznjedrili su niz osoba koje rasprodaju svoju intimu pred milijunskim auditorijem. Intima u potrošačkom društvu postaje roba i time, paradoksalno, ugrožava i dokida samu sebe. Pasini zamjećuje neprijatelje intime na svakom koraku - u prvom redu tijelo se iskorištava kao roba, prodaje i reklamira sve što postoji, besramno se ogoljuje i izlaže javnom pogledu. Time se mijenja i sama seksualnost i erotizam. Vrijeme zavođenja i udvaranja postupno nestaje, tijela su

sve ogoljenija i dostupnija, libido prezentiran sve nametljivije i agresivnije, što u konačnici dovodi do problema u stvaranju i održavanju veza, a što je još više zabrinjavajuće - do gubljenja interesa za drugom osobom. Neprijatelji seksualne intime, ističe Pasini, također su i pornografija, prostitucija, perverzije. Sve to uništava erotsku fantaziju, bagatelizira seksualnost te prijeti uništenjem veze dvoje ljudi. Osobito ističe opasnost utjecaja pornografije na adolescente koji su često potpuno nekontrolirano izloženi raznim pornografskim sadržajima. Time im se daje poruka o potpuno neinhibiranoj seksualnosti bez uspostavljanja odnosa i bez ikakvih ograničenja, poput opsjednutosti ili igre, kao u igricama na webu. Pasini ukazuje i na zabrinjavajuće pojave rasprodaje intime, odnosno svojevrsne maloljetničke pornografije na internetu, gdje se vlastite golišave snimke razmjenjuju npr. za bonove za mobitel; no to je samo vrh ledene

139

sante. Virtualni prostor znatno je pomutio intimu, budući da se ona može lako i brzo, pod skrivenim identitetom, otkrivati nepoznatim osobama, što je daleko teže u osobnom kontaktu. Osobine virtualnog prostora - dostupnost velikog broja osoba, izostanak inhibicija, privid slobode može pojedince dovesti u stanje ovisnosti za izmjenom intimnih sadržaja, čak i pornografskih te do negiranja stvarnosti. Kad se to sve poveže s općom pojavom narcisoidnosti (Pasini zamjećuje kako mu u ordinaciju dolazi sve više Narcisa, a sve manje Edipa) pri čemu se narcisoidna osoba ne trudi ući u izgradnju odnosa s drugim, dobivamo sliku stanja: konzumiranje tjelesnih užitaka, nauštrb izgrađivanja odnosa. Narcis želi biti viđen, pokazati se, a ne iskazati, zato uživa u svojim odrazima - pa makar to bile i slike njegove vlastite intime. Kao da tek onda počinje postojati kad svijetu pokaže svoju intimu. Psihičke patologije “lažnoga ja” u vrtoglavom su porastu, konstatira Pasini. (Čini nam se da današnje općerašireno inzistiranje na razvijanju individualnih potencijala može rezultirati i negativnim učincima – njihovom pukom pokazivanju, a ne iskazivanju.) Pasini ukazuje na odgovornost intelektualaca koji se bave promišljanjem pojava u današnjem društvu te apelira: Dakle, mislim da bi se psiholozi, sociolozi i filozofi - uopće svatko tko vježba vlastito promišljanje - morali suprotstaviti takvoj potrebi za pojavnošću umjesto za postojanjem. Pasini prije svega polazi od svoje prakse i od talijanske stvarnosti te svaku svoju tezu potkrepljuje karakterističnim slučajevima, što samo

govori da ljudi ipak registriraju i snažno proživljavaju poremećaje u vlastitoj intimi, osjećajući ih kao osobno nezadovoljstvo, životni neuspjeh, pomanjkanje osjećaja istinske sreće.

*** Dok čitamo ovu knjigu, jednostavno se ne možemo oteti porivu za reakcijom, ne možemo ne replicirati. Ono o čemu govori autor toliko je sveoprisutno i općeprihvaćeno te čak perfidno zamaskirano, tako da čovjek koji digne glas poput Pasinija, može imati osjećaj da se bori s vjetrenjačama. Hrvatska stvarnost hvata priključke sa svijetom, i nažalost, sa svim onim što je u njemu najproblematičnije, tako da sve ove pojave koje se odnose na razvijeno zapadno kapitalističko društvo možemo lako uočiti i kod nas, tek ponešto u blažem obliku. Ono što najviše zastrašuje je otupljivanje praga osjeta, zdrave reakcije na poroke i patologiju koja se neprimjetno podvlači pod opće slavljenje hedonizma, uživanja u životu kao takvom. Kao da su ljudi toliko otupjeli da to iskliznuće, iščašenje, poremećaj

u perspektivi više ne registriraju. Nastaje društvo voajera koji nisu ni svjesni da za vlastiti užitak nužno trebaju pogled u tuđu intimu jer su istrošili normalne poticaje. Tako na mala vrata ulaze razne vrste patologija koje dobivaju zeleno svjetlo. Važnu ulogu u tome ima i danas svemogući dizajn koji uokviruje pojave u privlačne okvire. Moglo bi se reći da danas “dizajn opravdava sredstvo” jer sve što je estetizirano, pa makar bilo moralno vrlo upitno, promatra se kao vrijednost po sebi. Vrijednost daje upravo dizajn, ublažujući ili maskirajući odsustvo moralne vrijednosti. To može ići toliko daleko da se veliča amoralno, nemoralno, čak i zlo po sebi, no upakirano estetski i artificijelno - vrhunski. Zanimljivo je promatrati kakve sve inverzije postoje u današnjem poimanju intime i nužnog, elementarnog stida koji štiti čovjekovu intimu. Umjesto da stidom (nekadašnjom čednošću) pokrivamo svoju emocionalnu, psihološku i tjelesnu intimu, mi ju javno izlažemo, a skrivamo nešto drugo što je zamijenilo tjelesnu intimu. Izlučevine, izmet - prostor su intime kojeg se strahovito stidimo i pokušavamo prikriti i umjetno uljepšati ili čak potpuno dokinuti. Izmislili smo kemijska sredstva (antiperspiranti) kojima dokidamo izlučivanje normalnih tjelesnih tekućina i izlažemo se opasnosti po zdravlje ne bismo li zaustavili prirodni proces koji rezultira neugodnim mirisom. Za smeće patoloških fantazija nemamo potrebu ugraditi zaštitne mehanizme, dapače, puštamo ih bez inhibicija, no vlastite tjelesne izlučevine nas dovode u veliku neugodu - njima zagađujemo prostor drugih. Zanimljivo!

140

Pitanje je dana kada će svemoguća farmakologija pustiti u promet sredstvo kojim će učinkovito namirisati ljudski izmet. Otkad je govno prljava, zagađena ljudska intima, a javne medijske ispovijedi i vlastite pornosnimke na webu atraktivni događaji vrijedni pozornosti, oduševljenja, čak i odobravanja? Za prikrivanje naših izlučevina moći ćemo birati između ljubičica, đurđica i ruža, kao da smrad i prljavština proizlaze iz izmeta (koji ima upravo takvu kakvoću kakvu ima otkad je Bog stvorio čovjeka), a ne iz perverznih i patoloških pomaka u percepciji stvarnosti. Zaboravili smo da bi tijelo trebalo biti posvećen prostor ljudske intime, hram, a ne javni zahod, na što su, nažalost, pojedinci sveli sebe i druge.

kvih emisija pokazatelj psihosocijalnih poremećaja, budući da gledatelj svjesno preuzima poziciju voajera. Sve je to predstavljeno i aranžirano kao zabavni program, iako se radi o etički vrlo upitnoj vrsti zabave, koja za sobom povlači negativne reakcije i niske strasti - osudu, zgražavanje, prezir pa sve do ismijavanja i naslađivanja tuđom nevoljom. Mogli bismo primijetiti - pa i u grčkoj i šekspirijanskoj tragediji ima strašnih priznanja - od preljuba, incesta pa sve do ubojstava - zašto onda to gledamo? Ogromna je razlika između tragedije i realityja - u tragediji dolazi do pročišćenja, katarze, osvještenja, spoznaje. Ako nema tog bitnog momenta katarzičnog pročišćenja, pouke, samospoznaje,

Mediji i žuti tisak te nov način poimanja intime u virtualnom prostoru interneta, pridonijeli su izvrtanju intime u njenu suprotnost. TVreality show, blogovi na webu, javne ispovijedi, iznjedrili su niz osoba koje rasprodaju svoju intimu pred milijunskim auditorijem. Intima u potrošačkom društvu postaje roba i time, paradoksalno, ugrožava i dokida samu sebe. *** Potrošačkom kapitalizmu sjajno ide u prilog to što se ljudi upravo natječu u zarađivanju na iznošenju i denunciranju vlastite i tuđe intime. Reality kvizovi, gdje se poligrafom istine utvrđuje odgovara li sudionik iskreno na vrlo osobna i intimna pitanja, mogu ljudima praktički uništiti živote. Pitanje je zbog čega ljudi pristaju na tako rizična ponašanja i je li isključivo novac jedini motiv. No isto tako je i velika gledanost ta-

odvajanja dobra od zla, dubokog uvida u vlastitu sudbinu, kajanja, ako ne postajemo pročišćeniji i bolji, onda ostajemo samo na potvrdi zla koje postoji u svijetu i u čovjeku, hranimo male zvijeri (koje postoje u svakome čovjeku i koje ne treba poticati). Zašto je danas Edip u kazalištu kudikamo manje privlačan od neke suvremene inačice Edipa u realityju, pitanje je za razmišljanje i zabrinutost. Katarza je manje privlačna od uživanja u tuđoj nelagodi,

javnom razgolićavanju i razaranju života. Klasična tragedija je u dosluhu s transcendentnim, čovjek je u zapitanosti pred Bogom, sudbinom i univerzumom, a to današnji čovjek više ne razumije - on živi samo u sadašnjem trenutku, u pojavnosti, u efemernosti, u simulakrumima zbilje, potpuno otupljen, nezapitan, “operiran” od dimenzija koje transcendiraju puku stvarnost. Pojedini mislioci današnjice zalažu se za tzv. “demokratizaciju žudnje” (npr. Mcnair: Striptiz kultura). Nisam sigurna da bih voljela živjeti u svijetu gdje su svačije (pa i moje vlastite) male zvijeri puštene s lanca. Toliko povlađivanje demokratizaciji svega i svačega, zapravo vulgarizacija prava svakoga na sve dovela je i do povanjštenja, dostupnosti, izlaganja svačije intime, do kakofonije proturječnih zahtjeva probuđenih narcisa. Naprosto, po prirodi stvari, nije za svakoga sve. Što se priliči Jupiteru, ne priliči se volu - još su stari Latini razumijevali mjeru čovjeka. Naprimjer pornografija ne bi trebala biti tako lako i općedostupna svim uzrastima i tipovima ljudi. Mnogi pojedinci se naprosto ne mogu oduprijeti sugestivnim slikama koje im postupno uništavaju osobni intimni erotizam i seksualnost i skreću ih prema ovisnosti i parafilijama. Na to ukazuje Pasini. U svijetu koji ne poznaje transcedenciju, ne priznaje vječnost, ovaj prolazan trenutak na zemlji prilika je za pohlepno i prekomjerno udovoljavanje strastima primarnih, neosvještenih i nepročišćenih nagona i slijepog egocentrizma. Udovoljavanje porocima i patologiji postala je unosna grana kapitalizma. Čovjek koji je postao amoralan i prešao sve

141

granice idealan je plijen za manipulaciju. Ova civilizacija, ne možemo se oteti dojmu, naprosto potiče, opravdava, provocira ljudsku patologiju (naše male zvijeri), kao nešto čemu treba udovoljavati. Na svakom koraku primjećuje se tendencija da svima bude nadohvat ruke zadovoljavanje žudnje; kako nam padaju pragovi osjeta, žudnja se neprestano potpiruje u sve jačim dozama. Tako se u dućanima DM-a pokraj hrane, kućnih i higijenskih potrepština nalaze i vibratori kako bi svakome bilo omogućeno kupovanje, uz elementarne potrebe, kao što su hrana i higijena, i ultimativni seksualni užitak. Pitam se samo: kad svu svoju intimu otupimo, objelodanimo i rasprodamo, što će nam biti štit, brana prema predatorskom, grabežljivom kapitalizmu? Gdje ćemo se skloniti kad razorimo utočište vlastite intime? Intima je nerazdvojni dio našeg integriteta, kamo ćemo se vratiti kad izgubimo sebe? S intimom čovjek izlaže i svoju ranjivost i time riskira da doslovce samog sebe uništi (a i druge živote oko sebe), da izgubi svoje najbliskije veze - brak, prijateljstvo... U kulturi gdje su sportski trofeji izuzetno na cijeni, osvajanje i iznošenje tuđe intime postaje trofejni čin i uzor drugima. Primjeri starleta i striptizeta koje se javno hvale svojim utjecajem na mlade koji ih oponašaju, budi tjeskobne osjećaje jer takvo obrtanje ljestvice vrijednosti ima poguban utjecaj na duše koje odrastaju. Opet tjelesna atraktivnost kroz dizajn i reklamu pokriva ništavnost sadržaja i odsustvo morala. Reklame nemilice iskorištavaju i troše slike intime, iskorištavaju prijemčivost mlade publike. Djeci se podastiru slike seksualnog ponašanja i zavođenja

odraslih, ukida se djetinjstvo, a odrasle se potiče na regresiju - održavanje vječne mladosti. Kult tijela od najranije dobi, njega tijela, održavanje tijela, modno ukrašavanje tijela, mršavljenje i popravljanje tijela, zavođenje tijelom. Kome je zapravo potrebno toliko tjelesno i agresivno seksualno oslobađanje od najranije dobi ako ne industriji kulta tijela, enormnom profitu koji se zgrće na tijelu i tjelesnosti? Kakve će poruke dobiti mladi? Neće moći pojmiti važnost i vrijednost intime u svijetu gdje istinske vrijednosti zamjenjuje i pokriva novac. Moćna industrija kulta tijela postupno snižava granicu djetinjstva, čemu se usrdno pridružuju i mediji koji uvlače djecu u neprihvatljive sadržaje, kao i prehrambena industrija koja brojnim aditivima remeti hormonalni sustav i provocira preuranjeni pubertet. Djeca se izlažu preuranjenoj seksualizaciji i uče eksternalizirati vlastitu intimu, kako tjelesnu, tako i psihološku. (Primjećujem kako čak i u prilikama gdje se nikako ne bi očekivalo iskazivanje tjelesnosti, izvanjsko i pomodno se počinje nametati i potirati primarno duhovni sadržaj. Naime, prisustvovala sam krizmi u jednoj našoj crkvi gdje su se mnoge petnaestogodišnjakinje pojavile obučene (tj. razgolićene) kao eskort-dame, duhom odsutne od primanja pomazanja Duha Svetoga, a tjelesno vrlo prisutne u očiglednom iskazivanju i uživanju u vlastitoj pojavnosti.). Vrlo mlade djevojke oponašaju odrasle loše uzore želeći postati “oslobođene” te na taj način ulaze u rizično tjelesno ponašanje, promiskuitet, ovisnosti. Odašiljanje svjesnih seksualnih signala više ne pripada osobnoj intimi i diskreciji.

Pasini zamjećuje da su nekadašnje dnevnike s ključićima zamijenili internetski blogovi gdje su sada svima dostupni sadržaji i emocije koji su nekad pripadali osobnoj intimi. Imamo osjećaj da bi se intimno prijateljstvo htjelo protegnuti na čitavu mrežu. Mobiteli su također zaslužni za povanjštenje intime. Ljudi se u javnim prostorima gotovo nesvjesno upuštaju u razgovore zbog kojih bi u drugim prigodama osjećali nelagodu. Kao da se oko onoga koji mobitelira zatvara virtualni omotač nevidljivosti i on isključuje svijet oko sebe ostajući u svom mikrosvemiru. Svatko tko se vozi javnim prijevozom ima priliku slušati prave osobne drame izrečene impulzivno, bez zadrške. *** Licemjerje našega doba vidi se u paradoksalnom otkrivanju jedne vrste intime, a skrivanju druge. Pasini primjećuje kako se skriva intima boli, bolesti i siromaštva kako ne bismo na temelju toga bili marginalizirani u društvu. Tome možemo pridodati i sve moguće nelagode prikrivanja intime starenja. Naprimjer, sve je manje ljudi, žena osobito, spremno javno izložiti svoje sijede vlasi. Često svjedočimo nelagodi žena koje se ispričavaju kako nisu stigle ažurno ofarbati svoje izrastke koji izdaju proces starenja. Ljudi skrivaju staračku dalekovidnost, a još više nagluhost i nedostatak potencije. Zubne proteze, perike i umeci za kosu u širokoj su upotrebi i svatko ih drži što je moguće više u diskreciji, kao dio vlastite intime. Takvi dodaci u službi zakrivanja procesa starenja nisu seksualizirani i nisu postali ekstima. Mladost je imperativ našeg vremena, izložena na pijedestal

142

kojemu se klanjamo. Pretjerana seksualizacija u ponašanju, govoru, raznim sadržajima na svim nivoima govori u prilog snažne tendencije današnjice: panične, goruće potrebe da se zadrži mladost, njezina libidinoznost, vitalizam i strast. Diskriminacija i podsmijeh zbog starosti prisutni su su sve više, tako da plastična kirurgija priskače upomoć, rješavajući “ružnoću” staračke intime te uvećavajući svoju zaradu do neslućenih razmjera. Tako imamo pojavu dirljivih staričica u djevojačkim krpicama ili groteskih starčeka koji ponosno šeću svoje trostruko mlađe ljubavnice. Nelagoda starenja je prevladana, bez obzira što ne možemo operirati prijeđeno iskustvo upisano u crtama naših lica i vidljivo u govoru naših tijela. *** Dok se na jednom dijelu kugle zemaljske ljudsko tijelo (osobito žensko) i njegova intima slavi, izlaže javnosti, iskorištava u različite komercijalne svrhe, na drugom dijelu ono se zakriva pod dugačkim haljama i pokrivalima za glavu i lice. Nećemo sada ulaziti u povijesnopolitičke i sociološke implikacije

takvih pojava, samo ćemo pokušati zamisliti suvremenu mladu muslimansku djevojku na Zapadu. Zgražavamo se nad njezinom zabrađenošću - maramama, feredžama, burkama, dugim haljama - smatrajući to dijelom represivne tradicije. No, kad zamislimo tu djevojku koja možda želi skinuti svoju halju - što joj se nudi? Vjerojatno je zbunjena pred arsenalom sablažnjive, napadno seksualizirane, nadražujuće mode koja ima za cilj privlačenje pozornosti i zavođenje i koja izgleda kao oružje za osvajanje, a ne kao lijepo i decentno pokrivalo za tijelo. Iskočiti iz duge halje, kaputa ili čak burke u korzet-grudnjak koji pridržava iskačuće grudi i u vruće hlačice spuštenog struka (Pasini naše društvo naziva “društvom niskog struka”) iz kojih viri pubis, a sve na 12 cm visokim petama, ne čini mi se kao civilizacijski uspon. Kad javni pogled ne bi bio tako besramno procjenjivački i bezobziran, pod imperativom brendova i modnih stilova, kad moda ne bi bila tako zastrašujuća i ne bi toliko otkrivala i bagatelizirala tjelesnu i seksualnu intimu, kad ne bi bila tako egzibicionistička (čak i sadomazohistička, pedofilska, fetišistička), tko zna, možda bi se i mla-

de muslimanke masovno odvažile pojaviti u diskretnim haljinama sa šeširićima ispod kojih bi padala njihova tajanstvena kosa. No nemojmo se čuditi, ako smo na Zapadu odbacili vjeru i autoritete bilo koje vrste, marginalizirali obiteljske i tradicijske spone i vrijednosti, intimu pretvorili u ekstimu kako bi bili potpuno slobodni odgovarati na izazove kapitalizma (jer kapitalizam najuspješnije uzima novac od onih ljudi koji su bez ikakvih granica, ograda i obzira, orijentirani na upražnjavanje hedonizma), znajmo da će u odnosu na to uvijek postojati i ona druga krajnost i suprotna reakcija - krajnja zakopčanost, rigidnost i zaklanjanje u fundamentalizam. No, vjerujem da svakako postoji i srednji put koji, doduše, nije lagan s obzirom na stupanj poremećaja, ali je moguć. Trebalo bi vratiti poštovanje i dignitet ljudskoj intimi, zapravo vratiti intimu čovjeku, a to se može postići samo ako nadrastemo narcisoidne, egocentrične, petarpanovske fantazije te ukrotimo nerazumne i samouništavalačke nagone, apetite i strasti koji su nas i doveli do toga da nam se kao bumerang vraća i udara nas u lice naša vlastita povampirena, izvanjštena intima.

NOVA KNJIGA

Ollivier Pourriol nudi nam prekrasne lekcije iz filozofije na primjerima velikih filmova. lE FIGARO

www.meandar.hr

Pretplatom na Časopis za knjigu omogućujete njegovo redovitO izlaženje Oni su se već pretplatili: DOMINOVIĆ D.O.O. DUBROVAČKE KNJIŽNICE – KNJIŽNICA GRADA DUBROVNIKA FILIP TRADE D.O.O. ZAGREB GRADSKA KNJIŽNICA ĐAKOVO GRADSKA KNJIŽNICA IVAN GORAN KOVAČIĆ KARLOVAC GRADSKA KNJIŽNICA MARKA MARULIĆA SPLIT GRADSKA KNJIŽNICA MATIJA VLAČIĆ ILIRIK ROVINJ GRADSKA KNJIŽNICA METEL OŽEGOVIĆ VARAŽDIN GRADSKA KNJIŽNICA SLAVKA KOLARA ČAZMA GRADSKA KNJIŽNICA POREČ GRADSKA KNJIŽNICA NOVA GRADIŠKA GRADSKA KNJIŽNICA PAZIN GRADSKA KNJIŽNICA RIJEKA GRADSKA KNJIŽNICA SAMOBOR GRADSKA KNJIŽNICA UMAG GRADSKA KNJIŽNICA VINKOVCI GRADSKA KNJIŽNICA ZADAR KGZ – GRADSKA KNJIŽNICA KGZ – KNJIŽNICA ANTE KOVAČIĆA ZAPREŠIĆ KGZ – KNJIŽNICA AUGUSTA CESARCA KGZ – KNJIŽNICA BOGDANA OGRIZOVIĆA KGZ – KNJIŽNICA BOŽIDARA ADŽIJE KGZ – KNJIŽNICA MARIJE JURIĆ ZAGORKE KGZ – KNJIŽNICA MARINA DRŽIĆA KGZ – KNJIŽNICA NOVI ZAGREB KGZ – KNJIŽNICA SILVIJA STRAHIMIRA KRANJČEVIĆA KGZ – KNJIŽNICA TINA UJEVIĆA KGZ – KNJIŽNICA VLADIMIRA NAZORA KGZ – KNJIŽNICA MEDVEŠČAK KNJIGA-TRGOVINA D.O.O. KNJIŽNICA I ČITAONICA FRAN GALOVIĆ KOPRIVNICA KNJIŽNICA ZAVODA ZA SLAVENSKU FILOLOGIJU FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA NARODNA KNJIŽNICA I ČITAONICA SISAK NAKLADA SLAP D.O.O. JASTREBARSKO PRESSCUT D.O.O. ZAGREB SVEUČILIŠTE U ZADRU, FILOZOFSKI FAKULTET ZADAR

ŠARENI DUĆAN D.O.O. KOPRIVNICA

ZAHVALJUJEMO! J