Tema 5-6 / 2012 by Tomica Zobec

editorial

Muzej revolucije

ituacija koju sugerira naslov Žižekova kratkog teksta Kako ništa može začeti nešto iz knjige Gledati iskosa zapravo je indikativna za naše aktualno vrijeme, iako se ne bi moglo reći da je proizvela gužvu na kreativnom terenu, štoviše, prije bi se moglo govoriti o paraliziranosti tim “strašnim licem ništavila”, koje je tako proročanski i zločesto, na izrazito politikantskim premisama, nagovijestila jedna od najmračnijih figura ovdašnje kulturne scene u zadnjoj četvrtini dvadesetog stoljeća. Usrani od posljedica svake ideje kretanja, rizika, preživljavanja, sudionici aktualnoga književnog života, uz ponešto časnih izimaka, pri čemu ne mislim na one koje za sebe misle da to jesu, utonuli su u zen samouništenja, u čekanje smrti uz jezivi cvokot dobrano krezubih zubala. I kaj sad? – zapitali bi se rezignirano posljednji domobrani rastočenog purgeraja? Ne možeš se više pozivati niti na Baretov revolucionarni poklič (Vrijeme je da se krene), jer su ga gadno izlizali “revolucionari kamenih svatova”, tipovi koji galame samo kad im netko tutne siću od nekoliko stotina milijuna za kampanju, a kad pare ispare, ispari i revolucija. Nekad se govorilo da revolucija teče, a danas je posve pouzdano da je revolucija zavazda prikovana na križ inercije i nedjelovanja, i da je s tog križa nikakva mesijanska inscenacija ne može skinuti. Pitanje bi možda trebalo postaviti drukčije: Što bi to danas revolucija

trebala biti? Kako bi trebala izgledati, posve marketinški i posve dizajnerski? Sigurno to ne bi mogao biti pohod seljaka u dronjcima, s kolcima i vilama, a protiv bahatih feudalaca koji su im otimali desetinu i bili smiješni prema ovima koji otimaju devedesetine, a bogme i stodesetine. Ne bi to mogli biti niti radnici sa zgužvanim kačketima, koji razbijaju izloge i bacaju molotovljeve koktele po uglancanim automobilima svojih kapitalističkih krvopija. Pa niti pobunjena masa koja se iskaljuje nad atrofiranim dinastijama, zato da bi sama preuzela vlast: kao narod, kao apstrakcija. Preko samoniklih predstavnika u svojim redovima. Revolucije su počinjale uvijek s nevjerojatnom količinom naivnosti, profilirale se kroz nevjerojatnu količinu manipulacija, a kada su se, navodno, ostvarile, već je trebalo započinjati nove. I tu se negdje izgubio korak. Danas se naivnost iscrpljuje u ispraznosti tzv. demokratskih procesa, iluziji da svatko ima prava i da svatko odlučuje, kako bi se poslije, u različitim analizama, sociološkim, politološkim i inim, moglo doći do senzacionalnog zaključka da su oni, puk-narod-biračko tijelo-glasačka mašinerija, krivi za sve što nam se događa, jer netko, zaboga, mora biti kriv. Naravno da se ni sam ne mogu oprati od te vrste odgovornosti, jer uporno izlazim na izbore i glasam, kako bih alibirao izražavanje vlastitog nezadovoljstva. Pristajem, dakle, na tu igru

jedne loše reciklaže ionako nikad dostatno – do točke stvarnih mogućnosti i pravih izbora – razvijene demokracije, i time si začepljujem gubicu, dajući za prvo različitim kreaturama koje hoće biti predsjednici, premijeri, župani ili gradonačelnici. A jedini smisao njihovog angažmana je zabijanje svoga čavla u ranije spominjani križ, kako bi se onemogućio svaki, pa i najmanji pokret, koji bi mogao osvijestiti potrebu za nužnošću kretanja, za promjenom, jer valjda još nekome odzvanja lektirna poruka da “samo mijena stalna jest”? Je li bez promjene mjesta, bez kretanja, bez napora i bez ideje moguće od ničega napraviti nešto? Je li bez kulturne politike moguće napraviti kulturu? Je li bez kriterija moguće doprijeti do umjetničkih vrhunaca? Je li bez jasnog imenovanja lošega moguće prepoznati dobro? Pitanja bi se mogla nizati u nedogled, a odgovora uopće nema u izobilju. Možda je, zapravo, samo jedan: Ako želiš vidjeti, moraš otvoriti oči! A kad vidiš i uspiješ ostati ravnodušan, onda i ne zaslužuješ drugo nego klanjati se glumcima u jeftinom političkom igrokazu, koji su najbolje svladali scenu prinošenja tvoje žrtve na oltar svojega političkog probitka, uvjeravajući te uspješno da su je prinijeli na “oltar tvoje i zajedničke domovine”? Sad, naravno, slijedi serija novih pitanja.

Branko Čegec

časopis za knjigu____ godina IX 5-6 / 2012 ____

5/6 UREĐUJU____

Branko Čegec, Miroslav Mićanović, Vanda Mikšić, Tanja Radović

GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK____ Branko Čegec

DESIGN____ Bestias

LAYOUT____

MEANDARMEDIA

NAKLADNIK____

Centar za knjigu, Zagreb, Nova ves 5 Redakcija: Petrinjska 51 e-mail: tema@czk.hr, czk@czk.hr tel: +385 1 481 3022 fax: +385 1 481 3323

TISAK__ __

Kikagraf Zagreb Printed in Croatia 2012

Cijena____

Pojedinačni broj 50 kn Dvobroj 70 kn

Godišnja pretplata____ (6 brojeva/ 4 sveska) Za pojedince 200 kn Za pravne osobe 240 kn Uplate na račun Centra za knjigu 2484008-1105527308 Raiffeisen banka 2500009-1101065277 Hypo Alpe-Adria-Bank s naznakom: Godišnja pretplata na časopis TEMA

Godišnja pretpl ata z a inozemstvo____

40 € / 60 $ na račun Centra za knjigu IBAN: HR1024840081105527308, S.W.I.F.T: RZBHHR2X ili na račun distributera MEANDARMEDIA IBAN: HR2524840081103030831, S.W.I.F.T: RZBHHR2X Raiffeisen banka

CJENIK OGLASNOG PROSTORA____ Zadnja stranica korica____ 6.000,00 kn Unutarnja stranica korica (1/1 u boji)____ 3.500,00 kn Unutarnje stranice (1/1 crno-bijela)____ 2.000,00 kn Unutarnje stranice (1/2 crno-bijela)____ 1.200,00 kn Unutarnje stranice (1/4 crno-bijela)____ 700,00 kn NOVO ! Nakladnicima i knjižarama odobravamo 40% popusta na navedene cijene. Dizajn stranice oglasnog prostora naplaćujemo dodatnih 20%. Dizajn oglasa poslati najkasnije 15 dana prije izlaska časopisa iz tiska. Godišnja pretplata na oglasni prostor časopisa omogućuje 50% popusta za uplate iznad 10.000 kn. Časopis izlazi uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Ureda za kulturu Grada Zagreba. ISSN 1334-6466

SADRŽAJ 1_EDITORIAL____ 4_ATELIER FRITZ____ 17_TEMA____ 18_ 21_ 30_ 33_ 34_ 37_ 38_ 41_ 43_ 44_ 46_ 47_ 50_ 51_ 55_ 59_ 60_ 63_ATELIER FRITZ____ 67_ 73_ 77_ Atelier CeKaPe____ 92_(P)OGLED____ 96_ATELIER FRITZ____ 99_ 103_ 106_ 109_INTERVJU____ 112_ATELIER FRITZ____ 114_ 117_ 120_ 122_IZDANJA____ 124_ 126_

Branko Čegec: Muzej revolucije Mircea Cărtărescu: Ruletist, Prolog za Nostalgiju (preveli Luca-Ioan Frana, Marina Gessner, Ivana Olujić) TVORNICA PREVODITELJâ, priredila Vanda Mikšić Vanda Mikšić: Nesvakidašnja tvornica prijevodâ i prevoditeljâ u Arlesu Jörn Cambreleng: Na prevoditeljima je stanovita politička odgovornost (razgovarala Vanda Mikšić) Thibault Joubert: Ne radimo s gotovim mislima koje samo valja zapisati (prevela Ursula Burger Oesch) Dubravka Ugrešić: La Culture du mensonge (traduit du croate par Thibault Joubert) Mirna Šimat: Čarobna preobrazba usamljeničkoga posla Simone de Beauvoir: Drugi spol (s francuskoga prevela Mirna Šimat) Evaine Le Calvé Ivičević: CITL je dokaz da Babilonska kula nije prokletstvo, nego prilika (razgovarala Vanda Mikšić) Marie van Effenterre: Prilika da se “(is)peče zanat” (prevela Ursula Burger Oesch) Srđan Radović: Politiques et contre-politiques de l’identité et de l’espace. Le cas de quelques rues belgradoises après 2000 (traduit du serbe par Marie van Effenterre) Jelena Mijatović: Prevodilac u dijalogu Daniel Pennac: Dnevnik jednog tela (prevela Jelena Mijatović) Samuël Berthet: Arleški sindrom (prevela Ursula Burger Oesch) Boris Dežulović: Balle au centre (traduit du croate par Samuël Berthet) Miloš Konstantinović: U Arlu i Arlesu, kod Rablea i Rabelaisa Ursula Burger Oesch: Afirmirali smo se kao autori svoje interpretacije originala Emmanuelle Pagano: Spiljska mladež (radni naslov, s francuskoga prevela Ursula Burger Oesch) Emmanuelle Pagano: Za pisanje je važno čitati (razgovarala Ursula Burger Oesch) Katarina Gäddnäs: Dvadeset i jedan gram (prevela Željka Černok) Alena Wagnerová: Gospođa s otoka ili Sporo odumiranje monarhije u njezinim podanicima (prevela Sanja Milićević Armada) Kristina Špiranec: Whiskey na mjesečini Što sam to napisala? (Ana Martina Bakić, Sanja Baković, Ives Buljan, Lejla Jerković, Selma Kanazir, Suzana Kos, Natalija Mihelin) Slavoj Žižek: Kako ništa može začeti nešto (prevela Andrea Milanko) Haydar Ergülen: Nemoj unajmiti ovu pjesmu, da ne moram biti tvoj pjesnik (prevela Katja Grcić) Enes Halilović: Klaunofobija Alek Popov: Sustav kontrole (prevela Ksenija Banović) Hallgrímur Helgason: Toksični (prevela Vlatka Valentić) Vanesa Begić: Je li književnost za djecu zapostavljeni žanr? (razgovarala Darija Žilić) Marija Ivanović: Opsesija sjećanja (prevela Ana Nemec) Irena Skopljak Barić: Jer vi to zaslužujete Tamara Bakran: Ljetnikovac Fahredin Shehu: DA Kristina Špiranec: Pamtiti sutra – pamtiti smrt (Mario Suško) Miroslav Cmuk: O egu, tripu, stripu i egostripu (Alem Ćurin) Miroslav Cmuk: O bolestima i bolesnicima na zdrav način (Nela Sršen)

ATELIER FRITZ

Mircea Cărtărescu___ Ruletist S rumunjskoga preveli Luca-Ioan Frana, Marina Gessner, Ivana Olujić Otvaram knjigu, knjiga stenje, I tražim vrijeme, al ga nije. Tudor Arghezi

Prolog za NOSTALGIJU Neka Dijete, neizrečena i nemušta Riječ, Dade utjehu Izraelovu Onom tko ima osamdeset godina a nema 1 sutrašnjice.

T. S. Eliot, prijevod Antun Šoljan i Ivan Slamnig (op. prev.). 1

Mircea Cărtărescu

ilježim ovdje (za što?) ove Eliotove stihove. U svakom slučaju ne kao mogući moto za neku od mojih knjiga, jer neću više nikada ništa napisati. A ako ipak već pišem ove retke, ni izdaleka ih ne smatram književnošću. Pisao sam dosta književnosti, nekih šezdeset godina samo sam to radio, ali dopustit ću si sada, na koncu konca, trenutak lucidnosti: sve što sam napisao nakon tridesete godine života samo je neugodna prevara. Sit sam pisanja bez nade da ću ikada moći sebe nadmašiti, da ću moći preskočiti preko svoje sjene. Istina,

do jednog sam trenutka bio pošten sa sobom, na jedini mogući način za jednog umjetnika, to jest htio sam reći sve o sebi, apsolutno sve. No taj je privid bio utoliko gori što književnost nije prikladno sredstvo kojim možeš reći nešto koliko-toliko realno o sebi. Od prvih redaka koje nanižeš na papir, u ruku koja drži nalivpero ulazi, kao u rukavicu, neka tuđa ruka, podrugljiva, a tvoj lik u ogledalu stranice bježi na sve strane poput živog srebra, tako da iz njegovih izobličenih zrnaca nastaje Pauk ili Crv ili Uškopljenik ili Jednorog ili Bog kad si zapravo jednostavno htio pričati o sebi. Književnost je teratologija. Već nekoliko godina spavam nemirno i sanjam nekog starca koji poludi od samoće. Samo san daje moj realan odraz. Budim se plačući od samoće, čak i danju kad se osjećam dobro među svojim prijateljima koji su još živi. Ne mogu više podnijeti svoj život, a činjenica da ću danas ili sutra zakoračiti u beskrajnu smrt tjera me da pokušam razmišljati. Zbog toga, zato što moram razmišljati, kao što onaj tko je bačen u labirint mora tražiti izlaz među zidovima zamazanim balegom, čak i kroz mišju rupu, samo iz tog razloga još pišem ove retke. Zapravo ne da bih (sebi) dokazao da ima Boga. Nažalost, koliko god sam se trudio, nikad nisam bio vjernik, nisam imao krize dvojbe ili poricanja. Možda bi bilo bolje da sam bio, jer pisanje zahtijeva dramu, a drama se rađa iz bolne borbe između nade i očaja, gdje vjera, pretpostavljam, ima ključnu ulogu. U mojoj mladosti polovina se pisaca preobraćivala, a polovina gubila svoju vjeru, što je za njihovu književnost imalo isti učinak. Koliko sam im zavidio na vatri koju su njihovi demoni potpirivali pod kotlovima u kojima su plandovali kao umjetnici! I eto me sad u svom kutu, smotak dronjaka i hrskavice, na čiju se pamet ili srce ili vjeru nitko ne bi kladio, jer meni se nema više što oduzeti.

Sjedim ovdje, u naslonjaču, prestrašen mišlju da vani više ničega nema, osim čvrste noći poput beskonačnog sloja smole, crne magle koja je polako pojela, kako sam uznapredovao u dobi, gradove, kuće, ulice, lica. Čini se da je jedino sunce u svemiru ostala žarulja u lampi, a jedina stvar osvijetljena njome – izbrazdano lice starca. Kad umrem, moja će grobnica, moj kutak, nastaviti lebdjeti u crnoj i čvrstoj magli, noseći nikamo ove listove kako bi ih čitao nitko. Ali na njima je, konačno, sve. Napisao sam nekoliko tisuća stranica književnosti – prah i pepeo. Majstorski vođeni zapleti, marionete s galvanskim osmijesima, ali kako da nešto kažeš, ma koliko malo, u toj golemoj konvenciji umjetnosti? Htio bi okrenuti naopako čitateljevo srce, a on što učini? U tri sata pročita tvoju knjigu i u četiri se prihvati druge, ma koliko dobra bila knjiga koju si mu stavio u ruke. Ali onih deset-petnaest listova nešto su drugo, druga igra. Moj čitatelj sad je nitko drugi doli smrt. Već joj vidim crne, vlažne, pažljive oči poput očiju djevojčica, kako čitaju dok ja ispisujem redak za retkom. Ovi listovi sadrže moj projekt o besmrtnosti. Kažem – projekt, iako je, a to je moj vrhunac i nada, sve istina. Kako čudno: većina je likova koji nastanjuju moje knjige izmišljena, ali su svima izgledali kao kopije stvarnosti. Tek sad imam hrabrosti pisati o stvarnom čovjeku, koji je živio puno vremena kraj mene, ali koji bi mi se u mom poimanju činio potpuno nevjerojatnim. Niti jedan čitatelj ne bi prihvatio da bi u njegovom svijetu mogao živjeti, gužvajući se u istim tramvajima, dišući isti zrak, čovjek čiji je život praktički matematička demonstracija nekog reda u koji danas nitko ne vjeruje, ili vjeruje jer je apsurdan. Ali jao! – Ruletist nije san, ni halucinacija zakržljalog mozga, ni kakav alibi. Sad, misleći na njega, uvjeren sam da sam

i ja poznavao onog prosjaka s kraja mosta, o kojemu je pisao Rilke, oko kojega kruže svjetovi. Dakle dragi nitko, Ruletist je postojao. I rulet je postojao. Ne znaš ništa o njemu, ali reci mi, što znaš o Agarthi? Ja sam proživio nevjerojatna vremena ruleta, vidio sam gubljenja čitavih imetaka i zgrtanje imetaka u zvjerskom svjetlu puščanoga praha. I ja sam urlao u niskim podzemnim dvoranama i plakao od sreće kad bi nekog čovjeka izbacili van prosuta mozga. Poznavao sam velike magnate ruleta, industrijalce, zemljoposjednike, bankare koji su često ulagali nevjerojatne svote. Nešto više od deset godina rulet je bio kruh i cirkus našeg vedrog pakla. Od prije četrdeset godina do danas o tome se nije čulo ni riječi? Razmisli, koliko je tisućljeća prošlo od grčkih misterija? Zapravo, zna li tko danas što se uistinu događalo u tim grobnicama? Kad je riječ o krvi, šuti se. Svi su šutjeli, ili je možda svaki poznavatelj ostavio nakon svoje smrti neke beskorisne listove poput ovih, koje će, kosturskim prstom, pratiti sama smrt. Osobna smrt svakoga, crni blizanac rođen istovremeno s njim. Čovjek o kojem ovdje pišem imao je neko ime, koje su svi zaboravili jer vrlo brzo su ga prozvali Ruletist. Rekavši “Ruletist”, govorio bi samo o njemu, iako je ruletista bilo podosta. Sjećam ga se bez poteškoća, mrzovoljan lik, trokutastog lica na izduženom vratu, blijed i mršav, koža suha, a kosa gotovo jarko crvene boje. Oči kao u bijednoga majmuna, asimetrične, naizgled nejednake veličine. Odavao je dojam prljavštine, nečistoće. Tako je i izgledao u svojim prnjama s farme, pa i u svojim smokinzima kasnije. Bože, u kakvo iskušenje dolazim da se ovdje malo pozabavim i hagiografijom, da mu nabacim beskonačno svjetlo na lice i stavim plamen u oči! Ali stisnut ću

zube i progutati te svoje jadne tikove. Ruletist je imao mračno lice, poput dobrostojećeg seljaka, sa zubima pola željezo pola ugljen. Otkad ga znam pa sve dok nije umro (od revolvera, ali ne od metka) izgledao je isto. Pa ipak, on je bio jedina osoba kojoj je bilo omogućeno da nazre beskonačnoga Boga matematike i pohrva se s njim. Nemam nikakvu zaslugu što ga poznajem, što mogu pisati o njemu. Mogao bih, samo s njegovim likom pred očima, uzdignuti veliku razgranatu skelu, Babilonsku kulu od papira, Bildungsoman od tisuću stranica u kojem bih ja, ponizni Serenus Zeitblom, zadihan pratio progresivno demoniziranje novoga Adriana. A zatim? Čak i kad bih, apsurdno, dao što nisam dao u šezdeset godina rada, remek-djelo, pitam se čemu... Za svoj konačni cilj, za svoj veliki ulog (pored kojega su sva remek-djela svijeta prah iz pješčanog sata i paperje maslačka), dovoljno je da nanižem u tri retka faze ličinačkoga života nekog psihopata: nemilosrdan dječak natmurena lica koji reže insekte na komade i kamenjem ubija ptice pjevice, strastveni igrač špekula i bacanja potkove na kolac (sjećam ga se kako gubi, stalno gubi novac, špekule, dugmad, a zatim bi se očajnički sukobljavao); adolescent s ispadima epileptičkog bijesa i povišenim seksualnim apetitom; zatvorenik osuđen za silovanje i razbojništvo. Mislim da sam jedini “bližnji” u cijeloj toj zamršenoj fazi njegova života bio ja, možda zato što smo odmalena bili nekako skupa, naši su roditelji bili susjedi. Kako god bilo, nikad me nije udario i gledao me manje sumnjičavo nego ostale, tko god oni bili. Sjećam se da sam ga nekoliko puta posjetio i u zatvoru, gdje mi se, u zelenoj hladnoći sobe za sastanke, stalno žalio, grozno psujući, na peh koji je imao na pokeru – i tražio od mene novac. Gotovo je plakao od poniženja što bi ga svaki put

ogulili, dok on nije bio u stanju ni u jednoj ruci od tisuća koje je odigrao uzeti novac od drugih. Sjedio je ondje, na zelenoj dasci, sitan čovječuljak očiju upaljenih od konjunktivitisa. Ne, nemoguće mi je govoriti o njemu na realan način. Kako prikazati realistički živuću prispodobu? Bilo kakav trik, preokret ili stilski automatizam koji koliko-toliko nalikuje na prozu deprimira me, izaziva mi mučninu. Još da kažem da je, nakon što je izašao iz zatvora, počeo piti i da je za ne više od godinu dana strašno oronuo. Nije bio zaposlen, a jedina mjesta gdje si ga sigurno mogao naći bila su nekoliko otužnih birtija, gdje mislim da je i spavao. Vidio bi ga kako hoda od stola do stola, obučen na taj prepoznatljivi način pijanaca (sako na golu kožu, tur na hlačama vukao bi mu se po nogostupu) i proseći koju kriglu piva. Više sam puta vidio mračnu farsu, meni bolnu, ali istovremeno smiješnu, koju bi mu s vremena na vrijeme smjestile stalne mušterije birtije: pozvali bi ga za stol i rekli mu da će zaraditi pivo ako izvuče dužu od dviju žigica koje bi držali u šaci. I valjali bi se od smijeha kad bi on svaki put izvukao kraću žigicu. Nikada nije, siguran sam u to, na taj način “zaradio” svoje pivo. Otprilike tada izašle su mi prve priče u časopisima i, nakon nekog vremena, prva zbirka priča, koju i danas smatram najboljom stvari koju sam ikada napravio. Tada sam bio sretan zbog svakog retka koji bih napisao, osjećao sam da sam u natjecanju ne s onima iz moje generacije, nego s velikim svjetskim piscima. Prodro sam, polako, među čitatelje i književni svijet, bio sam pretjerano hvaljen i grubo negiran u jednakoj mjeri. Prvi sam se put oženio i, konačno, osjetio da živim. To mi je zapravo bilo kobno, jer se pisanje obično baš ne miri s obiljem i srećom. Zaboravio sam, naravno, na svog prijatelja, kad sam ga ponovo sreo nakon nekoliko

godina na najnevjerojatnijem mjestu za njega: u restoranu u centru, u halucinantnoj prigušenoj svjetlosti grozdova lustera s prizmama duginih boja. Bezbrižno sam razgovarao sa svojom suprugom i lutao pogledom po sali, kad mi je pažnju naglo privukla grupica poslovnih ljudi koji su zauzeli jedan razmetljivo natrpan stol. Među njima i u središtu pozornosti nalazio se on, izdužena i mršava lika, blještavo odjeven, ali još uvijek izgledajući kao lupež ugaslih očnih duplji. Sjedio je ravnodušno na stolici, dok su ostali s pomalo prostačkim veseljem blebetali. Oduvijek sam osjećao odbojnost prema tim svjetlucavim obrazima i odjeći nedolična grobara kojom se ljudi njihove vrste znaju istaknuti. Ali, zasigurno, ponajprije sam bio osupnut neočekivanom promjenom nabolje materijalne situacije moga prijatelja. Otišao sam do njihovog stola i pružio mu ruku. Ne znam je li se veselio što me vidi, bio je neproničan, ali pozvao nas je da im se pridružimo i, kako je večer napredovala prema noći, među mnogim banalnostima i glupostima koje su se nizale u razgovoru počeli su koristiti dvosmislene riječi, enigmatične izraze koje su poslovnjaci plasirali jedan drugome preko barokne prepunjenosti stola i na koje nisam znao kako reagirati. Nekoliko tjedana nakon toga u potpunosti sam osjetio teror primjećivanja, čak i podsvjesnog, nekih perspektiva koje su nestajale prema nekom drugom svijetu od onog, u konačnici građanskog, iako lagano obojenog hirom umjetnosti, u kojem sam živio. Štoviše, više sam puta, na ulici, pa čak i u svom uredu, imao osjećaj da me nadzire, provjerava neka nedefinirana instanca, koja bi samo lebdjela raspršena, poput dima u suton, u zraku. Sad sa sigurnošću znam da sam doista bio podvrgnut podrobnim provjerama, jer sam bio predložen da započnem svoj novicijat u podzemnom svijetu ruleta.

PHOTO: ROBERT RAVNIĆ

Ponekad sam presretan od pomisli da Bog možda ne postoji. Što mi se unatrag nekoliko godina činilo krvavim rajem (moj tadašnji život pojavljuje mi se u zelenkastom raccourciju, poput Mantegnina Krista), sad mi se čini eufemiziranim, ali ništa manje mogućim, i dakle zastrašujućim paklom zaborava. Kada sam prvi put sišao u podzemlje, oni su govorili, kako bi me ohrabrili, da je samo prva igra teže podnošljiva i da nakon toga “anatomska” strana ruleta ne samo da ti se više ne gadi nego počinješ u njemu otkrivati istinu, slatke čari te igre; kome uđe u krv, nastavljali su oni, postane mu neophodna kao vino i kao žena. Prve su mi noći vezali oči i premještajući me iz vozila u vozilo vodili po gradskim ulicama, sve dok ne bih došao u stanje da ne znam reći ni tko sam, a kamoli gdje se nalazim. Zatim su me vukli nekim vijugavim i isprepletenim hodnicima, silazili smo stepenicama koje su zaudarale po mokrom kamenu i mačjoj crkotini. Iznad bi se, s vremena na vrijeme, čula tutnjava pokojeg tramvaja. Skinuli su mi krpu s očiju u nekom podrumu slabo osvijetljenom s nekoliko svijeća, u kojem je umjesto stolova, pod lučnim svodom, bilo postavljeno nekoliko bačvi za srdelu, a stolice su bile manji sanduci ili debeli panjevi odrezani od debala stabala. Sve je podsjećalo na vinski podrum pretjerano uređen da izgleda što više rustično. Taj je dojam bio uveličan limenim bokalima i pivskim čašama iz kojih je, sjedeći oko bačvi, srkalo gledajući me i pričajući međusobno nekih deset-petnaest jako veselih likova, dobro obučenih. Po glinenom podu vrvjeli su veliki žohari. Neki su, napola zgnječeni od udaraca petom, još uvijek mlatarali pokojom nogom i ticalom. Sjeo sam za stol gdje je sjedio i moj riđokosi prijatelj. Ulozi su već bili postavljeni, bili su zapisani kredom na maloj crnoj ploči, pa sam zaključio da ću biti samo gledatelj.

Iznosi su bili veliki, veći od svega što sam ikada vidio da se ulaže u nekoj igri na sreću. U jednom trenutku živost dioničara – kako sam kasnije saznao da se zovu oni koji su ulagali u tu igru – splasnula je, a piće je ostalo zaboravljeno u bokalima i čašama, popunjavajući polagano smeđi zrak kiselim vonjem alkohola i ishlapjelog piva. Pogledi okupljenih u podrumu sve češće su klizili prema njegovim niskim vratima. Vrata se nakon nekog vremena otvore i u prostoriju uđe neki tip jako sličan mome prijatelju iz djetinjstva, u razdoblju svoje najveće zapuštenosti. Džepovi na sakou bili su mu potrgani, hlače su mu bile vezane konopom za vezivanje paketa. O njegovu licu, koje je izvirivalo valovito ispod kose raščupane na sve strane, može se reći jedino da je bilo lice pijanca. Čovjeka je s leđa gurao gazda – to je ime onoga koji je zapošljavao ruletiste – s izgledom kakvog konobara, koji je pod rukom nosio masnu drvenu kutiju. Pijanac se popne na sanduk od jelovine koji do tada nisam primijetio i ostane tamo, pogrbljen, u groteskno karikiranom stavu kakvog olimpijskog pobjednika. Dioničari su ga gledali i uznemiravali se, stalno pokazujući jedan drugome pokoji detalj izgleda onoga na sanduku. Jedan si je pomamno grizao kožicu uz nokte. Drugi je nešto dovikivao gazdi. Ali buka je naglo prestala kad je gazda otvorio kutijicu. Svi su izdužili vratove, hipnotizirani, prema maloj crnoj stvarčici koja se svjetlucala kao da je urešena dijamantima. Bio je to dobro nauljen revolver sa šest metaka. Gazda ga predoči sudionicima laganim pokretima, gotovo ritualnim, poput iluzionista koji pokazuje svoje prazne dlanove kojima će učiniti čuda. Zatim prijeđe dlanom preko bubnja revolvera, zavrtjevši ga, a on ispusti tanak zvuk, zupčast, poput smijeha gnoma. Spusti revolver pa iz kartonske kutijice izvadi metak koji se sjajio u svojoj košuljici od mesinga

i pruži ga najbližem dioničaru. Ovaj ga pažljivo i koncentrirano pregleda sa svih strana, odobri kratkim kimanjem glave, kao da je nezadovoljan što nije pronašao neku neispravnost, i proslijedi ga onom pokraj sebe. Metak je napravio krug kroz prostoriju, ostavljajući masne tragove na svim prstima. I ja sam ga takao na jedan tren. Očekivao sam, ne znam zašto, da bude hladan kao led ili da peče, ali bio je topao. Metak se vratio gazdi, koji ga je širokim, eksplicitnim pokretima ubacio u jednu od šest komora bubnja. Prijeđe ponovo dlanom preko mobilnog metalnog dijela, koji se vrtio nekoliko dugih sekundi uz isti oštri, škripavi zvuk. Naposljetku uruči čovjeku na sanduku, s neobičnim poštovanjem, svjetlucavo oružje. U tišini koja je kosti drobila i u kojoj je, sjećam se i sad, jedino što se čulo bilo vrvljenje divovskih kukaca i slabašan zvuk koji su proizvodila njihova ticala kada bi se dotakla, čovjek prinese revolver sljepoočnici. Zbog zastrašujuće koncentracije i slaboga svjetla oči su mi se počele umarati, tako da se, odjednom, prosjakova silueta s pištoljem na sljepoočnici raspala u nekoliko žutih i zelenkasto-fosforescentnih mrlja. Temeljna bijela boja zida njemu iza leđa uvelike se isticala: vidio sam svaku brazgotinu i svako zrnce vapna, izraženo kao na koži lica nekog starca, koji su ostavljali plavkaste tragove po zidu. Iznenada, u podrumu se osjetio miris mošusa i znoja. Čovjek na sanduku, stisnutih očiju i iskrivljenih usta kao da je osjetio grozan okus, stisne snažno okidač. Zatim se nasmiješi naivno i zbunjeno. Kratko pokretanje okidača bio je jedini zvuk koji se čuo. Siđe sa sanduka i sjedne, obeznanjen, na njega. Gazda pohita prema njemu i skoro ga sruši u zagrljaju. S druge strane, osobe u dvorani počele su gadno psovati i derati se poput luđaka. Kad su gazda i njegov ruletist izašli kroz niska vrata, ovi su ih ispratili divljačkim

hukanjem, kakvo se može čuti jedino na kakvom boksačkom meču. Slučajno, prvi ruletist kojega sam ikada vidio uspio je preživjeti. Otada, dugi niz godina, prisustvovao sam stotinama ruleta i više sam puta vidio prizor koji se ne može opisati: ljudski mozak, jedina istinski božanstvena tvar, alkemijsko zlato gdje se sve nalazi, prosut po zidu i po podu, pomiješan s krhotinama lubanje. Pomisli na koride ili na gladijatore i shvatit ćeš zašto mi se ta igra tako brzo zavukla pod kožu i promijenila mi život. Rulet u osnovi ima geometrijsku jednostavnost i snagu paukove mreže: jedan ruletist, jedan gazda, neki dioničari glavni su likovi drame. U sporednim su ulogama raspoređeni vlasnik podruma, policajac koji nadzire okolo, nosači unajmljeni da se riješe trupala. Relativno beznačajni iznosi koje je rulet trošio na njih bili su, s njihove točke gledišta, prava bogatstva. Ruletist je, razumije se, zvijezda ruleta i sam smisao njegova postojanja. Ruletisti bi se obično novačili iz debelih redova jadnika u stalnoj potrazi za kruhom, poput pasa skitnica, iz redova pijanaca, tek puštenih zatvorenika. Bilo tko, samo da je živ i da stavi svoju dušu na raspolaganje za puno, puno novca (ali što znači novac u tim uvjetima?), mogao je postati ruletist. Također, bilo je poželjno, što je više moguće, da nema nikakvih socijalnih veza: obitelj, posao, bliske prijatelje. Ruletist ima pet od šest šansi da preživi. On obično dobiva oko deset posto od gazdine zarade. Ovaj mora raspolagati ozbiljnim sredstvima, jer u slučaju da njegov ruletist pogine, treba isplatiti uloge svim dioničarima koji su se kladili protiv njega. Dioničari, s druge strane, imaju jednu od šest šansi za zaradu, ali ako ruletist pogine, po prethodnom dogovoru s gazdom oni mogu tražiti udeseterostručen ili čak dvadeset puta uvećan ulog. Ruletist pak nije imao pet od šest šansi za spas, osim u prvoj igri. Statistički

govoreći, ako bi još jednom stavio pištolj na sljepoočnicu, njegove su se šanse smanjivale. Pri šestom pokušaju njegove se šanse smanjuju na nulu. Zapravo, sve dok moj stari prijatelj nije ušao u svijet ruleta, postavši Ruletist s velikim početnim slovom, nisu bili poznati slučajevi preživljavanja ni nakon četiri igre. Najviše ruletista bili su, naravno, slučajnici, i ne bi nizašto na ovom svijetu ponovili to užasno iskustvo. Samo je nekolicinu privukla perspektiva da zarade novac, i to obično da mogu sami zaposliti kakvog ruletista, postavši gazdom, što se moglo dogoditi i nakon druge igre. Nema nikakvog smisla da nastavljam ovdje s opisom igre. Ona je glupa i privlačna kao svaka igra, istini za volju, ovjenčana mrljom krvi koja se sviđa našoj zloći. Vraćam se onom koji je uništio igru tako što ju je savršeno igrao. Kako kaže legenda (koju si tada mogao čuti u svim gradskim krčmama), on nije bio unovačen od kakvog gazde, nego je sam saznao za rulet i sam se otišao prodati. Pretpostavljam da je gazda koji ga je zaposlio bio jako sretan što je tako jednostavno nabavio ruletista, jer inače su bili potrebni dugi i iritantni postupci, neugodna pregovaranja s onima koji stavljaju svoju dušu na prodaju. U početku, svaka je skitnica tražila zvijezde s neba i trebale su ti prilične vještine da ga uvjeriš da mu život i krv ne vrijede koliko cijeli svemir, nego samo određen broj novčanica koji je ovisio o potražnji na tržištu. Ruletist kojemu nije bilo potrebno dokazivati da je zapravo nitko, kojemu nisi morao prijetiti policijom, bio je neočekivana sreća, pogotovo kad bi primio bez rasprave prvi iznos, predložen u pola glasa i sumnjičavim pogledom gazde. O prvim ruletima u kojima je sudjelovao moj prijatelj nisam mogao ništa znatno saznati. Prvi i drugi put kad je ostao na životu, možda čak i treći put, zamišljam da je jedva bio primijećen od dioni-

čara. Najviše, bio je smatran ruletistom sretnikom. Ali nakon četvrtog i petog ruleta već je postao centralna figura igre, zapravo pravi mit, koji će u narednim godinama pretjerano narasti. U dvije godine, sve do našega susreta u restoranu, Ruletist je osam puta prinio revolver sljepoočnici u raznim podrumima u prljavom labirintu pod temeljima našega grada. Svaki put, pričali su mi (a kasnije sam se mogao uvjeriti i sam), na njegovu izmučenom licu, gotovo bez čela, urezao bi se izraz sveobuhvatnog straha, životinjskog straha, kojemu nisi mogao podnijeti biti prisutan. Čini se da bi upravo taj strah uvijek uvjerio sudbinu i pomagao mu da ostane živ. Njegova emocionalna napetost došla bi do vrhunca kad bi naglo, stišćući oči i režeći, pritisnuo okidač. Čuo bi se kratak zvuk otponca, nakon kojega bi se njegovo tijelo teških kostiju srušilo mlohavo na pod, u nesvijesti, ali neokrznuto. Ležao bi u krevetu nekoliko dana, potpuno iscrpljen, ali zatim bi se brzo oporavio i ponovo vratio životu podijeljenom između kabarea i javne kuće. Koliko god se trudio, imajući pak ograničenu maštu, nije mogao potrošiti koliko je zarađivao, postajao je tako sve bogatiji. Odavno se oslobodio jamstava gazdi, postavši sam sebi gazda. Bila je prava enigma zašto je još riskirao. Mogao si razmišljati samo o jednom rješenju, ali Bog zna koliko istine može biti u tome, a to je da je nastupao zbog određene vrste slave, poput sportaša koji u svakoj utrci pokušava nadmašiti sebe. Da tako stoje stvari, bilo je nešto sasvim novo u pogledu ruleta, koji se uvijek održavao isključivo zbog novca. Kome bi palo na pamet da postane neka vrsta svjetskog prvaka u preživljavanju? Činjenica je da je Ruletist zasad uspijevao održavati taj suludi tempo u svojoj utrci, u kojoj je trčao još samo jedan natjecatelj: smrt. I upravo u trenutku kad se činilo da ta potajna kavalkada zaglibljuje u

monotoniju (oni koji su dolazili na rulete mog prijatelja činili su to samo iz želje da ga konačno vide kako nestaje, a ne da bi se kladili, jer imali su osjećaj, sve pomirljiviji i pomirljiviji, da se klade protiv vraga), Ruletist je napravio prvu gestu prkosa, koja je praktički uništila rulet raspršivši bilo kakvu mogućnost natjecanja osim onog između njega i svega što nadilazi naše jadno stanje. U zimu te godine najavio je, putem neizrecivog sustava informiranja, pouzdanog i brzog u svijetu ruleta, da će na božićnu noć organizirati posebni rulet: revolver će u bubnju imati dva metka umjesto jednog. Šanse da ostane živ bile su sad tri naprama jedan, ne računajući progresivno smanjenje šansi nakon više krugova. Mnogi su poznavatelji, čak i nakon Ruletistove smrti, smatrali da je taj božićni rulet bio zapravo njegov potez genija, i da je sve što je slijedilo, iako čak i spektakularnije, bilo samo posljedica tog čina. Bio sam na božićnom ruletu. Podzemna dvorana pripadala je nekoj tvornici konjaka i zadržala je miris lošeg, kemijskog pića. Iako je bila veća od bilo koje druge koju sam vidio, te je noći bila dupkom puna. Kud god pogledao, susretao bi poznata lica, časnike i slikare, nekoliko bradatih svećenika, industrijalce i mondene žene, sve razdražene neočekivanom inovacijom pridodanom ruletu. Ploča na kojoj su dva mladića u košuljama ispisivala koeficijente klađenja zauzimala je cijeli zid iza sanduka na koji se trebao popeti Ruletist. On se pojavi nakon nekog vremena, jedva vidljiv kroz plavi dim podruma. Popne se na sanduk i, nakon cijele one ceremonije detaljne provjere oružja i streljiva, koja je potrajala duže nego obično jer nitko nije odbijao zadovoljstvo da gotovo s užitkom pomiluje cijev revolvera, uzme pištolj, napuni ga, ubacivši nasumce ta dva metka u komore bubnja koji je zavrtio prešavši

dlanom po njemu. Sitni zupčasti smijeh začu se ponovo u tišini dvorane, ali, kao i uvijek, tišinu ne poremeti nikakva eksplozija, a po okrečenim zidovima ne razli se nikakav krvavi cvijet. Ruletist se sa sanduka sruši u naručje onih u prvim redovima, prevrćući čaše i otkotrljavši omote kovanica s improviziranih stolića. Plakao sam tada kao dijete, od uzbuđenja i očaja, jer sam se kladio na iznos koji je za mene bio ogroman i izgubio, poput svih koji se pomame, tim više što se činilo očiglednim da Ruletist ima monstruoznu šansu. Izašli smo, kao i uvijek, u malim skupinama iz isprepletene jazbine i, usprkos noći vani, usprkos tišini kvarta na periferiji, cijelim smo putem osjećali da nas prati neki pogled naizgled raspršen u svemu što nas je okruživalo, u zasljepljujućem fluorescentnom sloju snijega nanesenom posvuda, u izlozima ukrašenim borićima i zvijezdama od srebrnoga papira, u rijetkim prolaznicima natovarenim paketima i djeci ušuškanoj šalovima preko nosa i usta. Pokoja žena rumena od vlažne studeni, stisnuta u bundi, vukla bi dečka ili muža pred izloge s čizmama i šalovima koji su na njihova lica bacali tirkizno-azurno-ljubičaste sjene. Moj je put prema kući vodio kraj dječjega parka, gdje se cijela gomila dječurlije zamazane lizalicama zaustavljala pred kućicama u kojima su se prodavali limunada i medenjaci. Neki toplo odjeven otac, što je po ledenoj stazi vukao saonice na kojima je jahala njegova djevojčica, namignuo mi je. Bio je to gazda kojega sam upoznao na nekom drugom ruletu. Iznenada sam se osjećao grozno. Naravno da sam si stalno obećavao da ću se otrgnuti iz svijeta ruleta. Ali u to sam vrijeme objavljivao i po dvije-tri knjige godišnje, postigao sam tu vrstu uspjeha koji prethodi velikoj šutnji i potom zaboravu. Sa svakom bih se novom knjigom oporavljao nakon gubitaka na ruletu

i opet se uglibio tamo, pod zemlju, kamo nas, čini se, neki predosjećaj našega mesa i kostura vuče još za života. Stvar koja me sada najviše čudi jest “idealistički”, “nježan” sadržaj tih knjiga, odvratni d’annunzijanizam u kojem sam nalazio zadovoljstvo. Plemenite misli, prinčevske geste, svilene čipke, blistavi mots d’esprit i mudri, sveznajući pripovjedač koji je iz besmislenoga smisla svojih priča stvarao tisuće delikatnih trikova. Čim bih ponovo ušao u ruletsku zavjeru, neizbježno bi me odmah zapljusnule, poput sve vrućega, sve uzrujanijega vala, novosti o novim pravilima igre koja je svojom dominantnom osobnošću prešutno nametao Ruletist. Nakon što je još dvaput ponovio rulet s dva metka, postao je tako bogat i toliko uključen u desetke industrijskih grana u državi, čije je dionice posjedovao, da je rulet, kao vulgaran biznis, kao izvor egzistencije ili imetka, postao apsurdnom idejom. S druge strane, njegovi su koeficijenti imali tendenciju pada, usprkos fanaticima koji su se upropaštavali tvrdoglavo igrajući protiv njega. Na jedan jedini Ruletistov znak cijeli se sustav oklada rušio. Postalo je znakom lošega ukusa još organizirati rulete u kojima neki jadni skitnica prinosi pištolj sljepoočnici. Više nisu postojali gazde i dioničari, a jedini koji je još organizirao rulete bio je Ruletist. Ali sve je postalo predstava, s ulaznicama umjesto oklada, predstava s jednim jedinim izvođačem koji bi se s vremena na vrijeme, poput gladijatora u areni, suočavao sa sudbinom. Unajmljene dvorane bile su sve prostranije. Posve se odustalo od tradicije mišje rupe, od mirisa krvi i balege, od rembrandtovskih imena. U podzemlje se sad donosila teška svila uljastoga sjaja, kristalni bokali po stolovima utonulim u valove nizozemske čipke, namještaj s cvjetnim intarzijama i svijećnjaci s tisućama kvarcnih prizmi i kristala. Umjesto običnoga piva služila su se

PHOTO: ROBERT RAVNIĆ

fina pića u bocama neobičnih oblika. Žene u večernjoj toaleti vođene su do stolova, odakle su zatim radoznalo promatrale pozornicu, na kojoj je zasad svirao orkestar iz kojeg su na sve strane stršili zlatni lijevci truba, savijeni vratovi saksofona, graciozni povlačci trombona, vječno u pokretu. Mislim da je tako izgledala i dvorana u kojoj je Ruletist prvi put nastupio puneći revolver trima mecima. Imao je točno toliko šansi da preživi koliko i mogućnosti da zadnji put odigra tu poremećenu igru. Jer novi ambijent, nametljivi luksuz kojim je poput kukuljice bio ovijen zastrašujući kukac ruleta, samo je povećavao uzbuđenje gledatelja pri mirisu smrti. Sve je, i dalje, bilo što istinskije. Istina je da je Ruletist sad mazao kosu briljantinom i nosio smoking i široke hlače toga vremena, ali revolver je bio pravi, meci sasvim realni, a vjerojatnost

tako očekivane “nesreće” – veća nego ikad. Oružje je ponovo prošlo kroz sve ruke, ostavljajući po prstima fini miris ulja. Ni najdelikatnija dama u dvorani nije skrivala oči, u čijem se ljubičastom bljesku čitala perverzna želja da vide ono što su neke samo čule o ruletu: lubanju koja prsne poput ljuske jajeta i nejasnu tekuću mozgovinu koja škropi skute haljina. Inače, uvijek bi me potresla žudnja žena da budu kraj smrti, njihova fascinacija muškarcima koji gotovo metafizički mirišu na puščani prah. Zacijelo odatle dolazi nevjerojatan uspjeh kod žena glupog i ispijenog čimpanze koji se s vremena na vrijeme igra vlastitim životom. Mislim da te žene nikad ne bi pohotnije vodile ljubav nego nakon što bi prisustvovale njegovoj smrti, stigavši doma sa svojim dragim i bacajući na pod okrvavljene haljine, umrljane poput

zavoja sivom tvari i staklovinom oka. Ali Ruletist se pope na kutiju presvučenu crvenim brokatom, prinese pištolj sljepoočnici i, s istim izrazom paroksističke strave na licu, potegne okidač. Zatim se, u tišini koja je zaustavila sve na nekoliko sekundi, začuje samo udarac njegova tijela o pod. Nakon nekoliko dana delirija u bolnici Ruletist se vratio uobičajenome životu. Teško mi je zaboraviti njegovo izmučeno tijelo dok je licem prema gore ležao na sagu iz Buhare uz sanduk. Nekoć bi ruletiste koji bi preživjeli izviždali, ponekad i pretukli očajni dioničari; no sada su mojemu prijatelju pljeskali kao velikoj filmskoj zvijezdi, a njegovo tijelo utonulo u nesvjesticu bilo je okruženo obožavanjem. Mlade su se djevojke gurale prema njemu histerično plačući i bile su sretne ako su ga mogle barem dotaknuti.

Rulet s tri podmazana metka u bubnju u mojem se umu miješa s onima koji su uslijedili. Bilo je to kao da dijabolična taština sve više gurka Ruletista da vrijeđa božanstva hazarda. Uskoro je najavio rulet s četiri metka ugurana u šest alveola bubnja, a zatim s pet metaka. Samo jedna prazna od šest komora, jedna jedina šansa za preživljavanje od njih šest! Igra je prestajala biti igrom i čak je i najpraznovjerniji od onih koji su sada zauzimali baršunaste naslonjače, ne mozgom ni srcem, nego kostima, hrskavicom i živcima, osjećao teološku veličinu koju je zadobio rulet. Kad je Ruletist napunio oružje i zavrtio bubanj, pokrećući opet sitan, isprekidan smijeh crnoga, dobro podmazanog metala, šesterokutni komad, težak od metaka, zaustavi se jedinim praznim mjestom pred cijevi. Klik okidača, koji je odjeknuo u prazno, te Ruletistov pad, bijahu okruženi sakralnom tišinom. Sjedim za pisaćim stolom pokriven dekom i svejedno mi je strašno zima. Dok sam pisao ove retke, moja soba, moj grob, putovala je kroz crnu maglu vani, takvom brzinom da mi se smučilo. Prevrtao sam se i okretao u krevetu cijelu noć, kao nemoćna vreća kostiju ovlaženih od znoja. Vani više ništa ne postoji, nikada. Koliko god išao, u kojem god smjeru, do beskonačnosti, svuda je samo ta crna i gusta magla, čvrsta kao katran. Ruletist je moj ulog i trebao bi biti komadićak tijesta oko kojega može ponovo izrasti mekani kruh svijeta. Inače je sve, ako postoji sve, ravno kao lepinja. A ako je on postojao, a postojao je – eto moje oklade – onda svijet postoji, a ja neću biti prisiljen zatvoriti oči i, naborane kože na kostima, mesa okrenutog izvana poput krvavoga krzna, ići tako dalje koliko traje vječnost. Od ove ću si pripovijesti napraviti akvarij, najjadniji, jer ne zanima me neki ukrasni akvarij

u kojemu ja i on, svaki kao jamstvo realnosti onoga drugog, pokušavamo preživjeti, kao dvije poluprozirne ribe, vidljivih kucajućih srca, vukući tanku nit izmetina. Grozim se pomisli da će akvarij biti probušen. Za Boga miloga, napravit ću još jedan napor, iako više ne osjećam kralježnicu... Godinama je Ruletist držao Anđela za skut, boreći se da ga sruši, tresući ga na sve strane. No došla je i večer kad ga je uhvatio za šiju i, skupivši snagu, pogledao ga duboko u oči. A Gospod ga, pred jutro, osakati i promijeni mu ime... Te zadnje večeri ruleta praktično se sva društvena krema grada skupila u golemoj hladnjači u podzemlju klaonice. Dekor dvorane mogao se činiti sasvim čudnim nekome tko je navikao na nametljiv, skorojevićki luksuz prijašnjih dvorana. Ne znam je li nečija intuicija ili reminiscencija na á rebours dovela do tog nostalgičnog hibrida, do te donekle perverzne mješavine promiskuiteta i profinjenosti, čiji je učinak bio puno jači od raskoši od prije samo nekoliko mjeseci. Na prvi pogled, osim dimenzija dvorane, imao si dojam da se nalaziš u nekom od starih prljavih podruma iz “prapovijesnih” vremena ruleta. Zidovi su bili puni opscenih škrabotina i natpisa urezanih ili ispisanih debelim potezima ugljenom, ali koliko-toliko uvježbano oko nije moglo ne primijetiti odmah estetsku profinjenost, koherentan i dirljiv grafički duktus velikoga umjetnika, čije ime, iz očitih razloga, radije neću spomenuti. Stolići, od plemenitih vrsta drva i s pozlaćenim štukaturama, oponašali su bačve za srdelu oko kojih su nekoć sjedili dioničari. Kristalne krigle oponašale su barbarski izgled krigli od jeftinoga stakla, sve do zelenkaste nijanse i umjetnih krhotina. Filteri boje tamne cigle širili su morbidno svjetlo, poput lojanica,

pomiješano s valovima plavkastoga dima, poput nekadašnjih cigara, ali ovaj put namirisanog mošusom, što je pobuđivao poseban, nostalgičan osjećaj. Na pozornici u prednjem dijelu dvorane nalazio se pravi sanduk od naranača, donesen iz luke i pun natpisa neke arapske firme. U dvorani si mogao prepoznati, privučene fantastičnim ulogom te večeri, u bijelim burnusima, razne naftne magnate, filmske zvijezde i popularne pjevače, industrijalce s uškrobljenim plastronima i s karanfilom u zapučku. Svaki je, na ulazu, pristao da mu oči povežu svilenom maramom koju je skinuo tek u dvorani. Ja sâm, kažem to s takvim gađenjem da ne mogu biti osumnjičen za nedostatak skromnosti, bio sam neka vrsta zvijezde koja je privlačila poglede, čak i najblaziranijega svijeta, čak i onih koji su te večeri bili kraj mene. Nikad nije napravljena veća reklama mojim knjigama, koje su postajale sve deblje i sve više po njihovu ukusu: plemenite, da, prije svega plemenite. Velikodušne, prije svega velikodušne. Ovako je glasilo obrazloženje žirija kad mi je dodijeljena Državna nagrada: “Za plemenitu i velikodušnu humanost njegovih knjiga, za potpuno vladanje izražajnim jezikom”. Kad se Ruletist pojavio u dvorani, odjeven u bizarne trake štofa koje su oponašale, s ukusom, dronjke, i kad je šef dvorane, prerušen u gazdu, otvorio kutiju koju je donio pod rukom i predstavio publici prekrasni Winchester (ovoga puta iz privatne zbirke) s ručkom od bjelokosti te svjetlucavom cijevi, ostali smo bez daha. Nisam mogao povjerovati da može biti stvarno ono što će se dogoditi. Zato što je Ruletist, prije nekoliko tjedana, najavio da će pri sljedećom ruletu napuniti revolver sa svih šest metaka! Između progresije od jednog metka do pet, koliko god i ona bila nevjerojatna, i ove ludosti

sad nalazila se propast od jedne šanse do nijedne. Kap ljudskosti koju je Ruletist još zadržao u njegovoj se namjeri sad rasplinula pod milijunom sunaca izvjesnosti. Provjera metaka i revolvera potrajala je satima. Kad su se vratili k njemu, Ruletist, koji se uspeo na svoj sanduk, zazvecka njima u šaci kao kakvim kockama i zatim ih ubaci, pojedinačno, u svih šest komora bubnja. Naglim ga pokretom dlana zavrti. “Beskorisno”, sjećam se da je prošaptao netko kraj mene. U zastrašujućoj tišini kratki se, nazubljeni grohot okretanja bubnja jasno čuo. Tresući se, grčevita lica, sa strahom u očima koji možeš vidjeti možda jedino kod onih koji se nalaze u agoniji, on prinese pištolj sljepoočnici. Svjetina je ustala sa stolica. Promatrao sam ga s tolikom napetošću da sam osjećao kako mi bubre vene na sljepoočnicama. Vidio sam kako se kokot revolvera polako diže, kao da podrhtava. I naglo, kao da se to podrhtavanje proširilo na dvoranu, osjetio sam kako mi nestaje tlo pod nogama. Još sam samo vidio Ruletista kako se ruši sa sanduka i pucanj pištolja koji je odjeknuo s apokaliptičnom bukom. Ali zrak je već bio pun neke gluhe buke, proparan vriscima žena i zveckanjem razbacanih i u komadiće razbijenih boca. Obuzeti panikom zatvorenoga prostora, gazili smo jedni preko drugih da bismo brže nahrupili van. Podrhtavanja su trajala dobrih nekoliko minuta, pretvarajući cijele ulice u gomile šute i savijena željeza. Upravo na izlazu, tramvaj koji je iskočio iz tračnica uletio je u trgovinu namještajem, pretvarajući izloge u krhotine. Nakon jednog sata potres se ponovio, ovaj put nešto slabiji nego prvi put. Tko je više imao hrabrosti ući u kuću te noći? Hodao sam ulicama sve dok jutarnja magla nije zabijelila obzorje, a prašina od srušenih zgrada spustila se na kaldrmu. Tek sam se tada sjetio da

je Ruletist vjerojatno ostavljen tamo, u podzemnoj dvorani, i vratio sam se vidjeti je li još živ. Našao sam ga ispružena na podu, dok ga je nekoliko osoba njegovalo. Imao je iščašen kuk i dahtao je od boli. Pokraj njega još uvijek se nalazio revolver, mirisao je na barut te imao samo pet metaka u bubnju. Šesti je ostavio crnkastu rupu u zidu dvorane, blizu stropa. Zaustavio sam jedan auto na ulici i odveo svog prijatelja iz djetinjstva u bolnicu. Brzo se oporavio, ali je šepao cijelu godinu, koliko je još poživio. Ta večer zakopala je rulet, koji se izbrisao iz sjećanja sviju, onako kako obično zaboravimo na bilo koju stvar koju dovedemo do savršenstva. Mlađe generacije, one od poslije rata, nisu naišle na tragove ovih Misterija. Svjedočanstvo iznosim još samo ja – ali za tebe nitko, za tebe ništa. Od noći potresa Ruletist se zakopao u svoje dubiozne četvrti, ostavljajući za sobom, kao i obično, tek niz prikrivenih skandala. Čini se da više nikad nije mislio na rulet. Ne mogu više napisati ni stranicu na dan. Stalni bolovi u nogama i kralješcima. Bolovi u prstima, u ušima, u koži lica. Što će biti, što će biti nakon smrti? Htio bih vjerovati, kako bih htio! – da će se odande otvoriti novi život, da je naše trenutno stanje stanje ličinke, u čekanju. Da je ja, kad već postoji, moralo naći neki način da si osigura stalnost. Da ću prijeći u nešto drugo, beskonačno kompleksnije. Inače je apsurdno, a ne vidim mjesta apsurdu u projektu svijeta. Milijarde galaksija, polja koja se ne mogu percipirati, naposljetku, ovaj svijet koji mi okružuje lubanju poput aure ne bi mogao postojati kad ga ja ne bih morao u potpunosti poznavati, posjedovati, biti on. Noćas, sklupčan pod poplunom, imao sam svojevrsnu viziju. Tek što sam se bio rodio iz neke krvave, izdužene utrobe, ne-

izrecivo opscene, koja mi je dala neki neobičan kružni zamah. Beskrajnom brzinom, ostavljajući za sobom trag suza, limfe i krvi, poput vijka sam se zabijao u noć. I najednom, s ruba noći, preda me izađe golemi Bog od svjetlosti, tako velik da mi nije mogao stati u osjetila i razumijevanje. Prilazio sam njegovim golemim grudima, a crte njegova stroga lica bježale su prema gore, spljoštivši se na rubu moga vidnog polja. Uskoro sam vidio samo veliko žuto svjetlo njegovih grudi, koje sam probio vrteći se, i, nakon beskrajne plovidbe kroz njegovo vatreno meso, izašao sam mu kroz leđa. Gledajući unatrag, dok sam se udaljavao u letu, vidio sam kolosalnog Jehovu kako pada nalijevo, licem prema dolje. Malo-pomalo smanjio se i nestao, i opet sam bio sam u bezgraničnoj noći. Nakon nekog vremena, koje je nemoguće procijeniti (ali koje bih nazvao vječnošću), na rubu mojega vida uzdigao se drugi golemi Bog, jednak kao i prvi. Probio sam i njega i šiknuo naprijed u vakuum. Zatim, nakon još jedne vječnosti, pojavi se drugi. Niz Bogova, gledajući unatrag, sve se više povećavao. Bilo ih je na stotine, zatim na tisuće, srušenih licem prema dolje, čas nadesno, čas nalijevo, nalik na zupce nakon divovskog plamenog patentnog zatvarača. I otvorivši zatvarač u svom letu, otkrio sam grudi pravoga Boga, raccourci grandioznijega od ičega na svijetu. Vrteći se, karboniziran od njegove svjetlosti, uzdigao sam se na tako veliku visinu iznad njega da sam ga mogao vidjeti u cjelini. Kako je lijep bio! Dlakava prsa, kao u bika, nosila su ženske grudi. Lice je bilo mlado, okrunjeno plamenom kose spletene u tisuće pletenica; bokovi, široki, pružali su zaklon snažnom muškom organu. U cjelini, od glave do pete, bio je sama svjetlost. Oči su mu bile poluotvorene, smješkao se ekstatično i tužno, a prema srcu, pod

lijevom dojkicom, imao je zastrašujuću ranu. Prstima desne ruke držao je, neizrecivo gracioznim pokretom, crvenu ružu. Plutao je tako, ležeći, u prostoru koji se trudio da ga obujmi, ali za koji se činilo da ga je on upio, obuhvatio... Probudio sam se među hladnim namještajem svoje odaje, plačući suho, senilno. Htio sam baciti ovdje skupljene stranice, toliko besmislene. Ali što može čovjek koji je cijeli život pisao književnost? Kako može izići iz omča stila? Kako, kojim sredstvima, možeš prostrti na papir čisto svjedočanstvo, oslobođeno iz tamnica umjetničkih konvencija? Da se priberem i da smognem hrabrosti priznati: nikako. Znao sam to od početka, ali u svojoj prepredenosti životinje stjerane u klopku sakrio sam svoju igru, svoj ulog, svoju okladu, od tvojih pogleda. Jer, naposljetku, uložio sam opet na književnost. Koristio sam, u svojem mazohističkom, pascalijanskom raciju upravo ono za što se činilo da je protiv mene. Evo sveg mojeg racija, svega što me tjera da privedem kraju (samo ja znam s koliko napora) ovu “priču”: poznavao sam Ruletista. O tome ne mogu dvojiti. Usprkos činjenici da je nemoguće da on postoji, ipak je postojao. Ali postoji na svijetu mjesto gdje je nemoguće moguće, to jest u fikciji, odnosno u književnosti. Tamo se zakoni statistike mogu kršiti, tamo se može pojaviti čovjek snažniji od hazarda. Ruletist nije mogao živjeti na svijetu, a to je način da se kaže da je svijet u kojem je živio fiktivan, da je književnost. Nemam nikakve dvojbe, Ruletist je lik. Ali onda sam i ja lik, a tu se ne mogu suzdržati da se ne poradujem. Jer likovi nikada ne umiru, oni žive koliko god se puta njihov svijet “čita”. Ako nikada i ne poljubi svoju dragu, pastir naslikan na grčkoj urni barem zna da će je vječito gledati. Eto moje oklade i moje nade. Nadam se iz sveg srca, a imam i snažan argu-

ment: Ruletista, da sam lik pripovijesti, da iako imam osamdeset godina, neću nikada umrijeti jer zapravo nikada nisam ni živio. Možda ne živim u nekoj vrijednoj pripovijesti, možda sam tek sporedni lik, ali za čovjeka na koncu života svaka je perspektiva bolja od one da zauvijek nestane. U pogledu fantastične Ruletistove sreće nastalo je na stotine pretpostavki. Što mogu nego dodati još jednu, ako ne realniju, onda barem koherentniju od većine ostalih? Poznajući Ruletista odmalena, znam da ga je, zapravo, oduvijek karakterizirala ne sreća, nego naprotiv, najcrnji peh, natprirodni peh, rekao bih. Nikada nije imao to veselje da pobijedi i u najdjetinjastijoj igri u kojoj je sreća imala ikakvu ulogu. Od špekula do konjskih utrka, od bacanja potkove na kolčić do pokera, činilo se da ga sudbina koristi kao ludu, jer ga je uvijek gledala ironičnim pogledom. Rulet je bio njegova velika šansa, i zadivljujuće je kako je taj čovjek rudimentarnih pogleda ipak imao dovoljno lukavosti da profitira od jedine točke gdje je mogao, poput škorpiona, probiti oklop sudbine i pretvoriti vječiti podsmijeh u vječni trijumf. Na koji način? Sad mi se čini jednostavnim, primitivnim, a istodobno genijalno jednostavnim: Ruletist se kladio protiv sebe. Kad je prinosio pištolj sljepoočnici, on se podvajao. Njegova se volja okretala protiv njega i osuđivala ga na smrt. Svaki je put svim svojim bićem bio uvjeren da će poginuti. Odatle, mislim, izraz beskrajne strave koji bi se pojavio na licu. No budući da je njegov peh bio totalan, njegov pokušaj samoubojstva mogao je svaki put samo propasti. Možda je to objašnjenje samo glupost, ali, kako rekoh, nemoguće mi je vidjeti neko drugo, koje bi koliko-toliko držalo vodu. Uostalom, sad sve to više i nije važno...

Umoran sam, ulažem životni napor da napišem još jednu stranicu. Bit će posljednja, jer kocka je bačena i akvarij je spreman. Još da začepim zadnju pukotinu kroz koju curi voda – a onda ću ostati nijem i nepomičan kraj njega. Samo će nam repovi i lepeze peraja s vremena na vrijeme pulsirati. Iščekujem taj trenutak s toliko zadovoljstva da jedva imam strpljenja privesti kraju priču o Ruletistu, njegov je kraj došao brzo. Nakon ruleta sa šest metaka u kojem je monstruozno preživio. Ni godinu dana poslije toga, vraćajući se iz kockarnice jednoga mliječnog jutra, bio je iznenada povučen u neki hodnik u nekoj promiskuitetnoj uličici kojom je vukao noge. Neki adolescent od niti sedamnaest godina stavio mu je revolver na sljepoočnicu i zatražio novac. Nađen je nekoliko sati kasnije, mrtav, i kraj njega revolver s kojega nesretni deran nije ni obrisao otiske. Na lešu nije bilo ni traga rani, a medicinskim vještačenjem konstatirana je smrt od srčanog udara. Inače, u revolveru, iz kojeg nije pucano, nije pronađen ni jedan metak. Mladić je pronađen istoga dana, skriven kod prijatelja, i sve se razjasnilo. Njegova je namjera bila samo pljačka. Pištolj nije bio napunjen i koristio ga je samo za zastrašivanje. Ali pijanca kojeg je napao obuzeo je grozan strah te se srušio svom težinom na zemlju, a mladić je izgubio glavu, odbacio revolver i pobjegao. Budući da nije imao rodbine i činilo se da ga nitko ne poznaje (osobno sam se sakrio na nekoliko dana dok se nije sve okončalo), Ruletist je pokopan u žurbi, s jednostavnim križem od dasaka kraj glave. Tako i ja završavam svoj križ i svoj mrtvački pokrov od riječi, pod kojim ću čekati da se vratim u život, poput Lazara, kad začujem tvoj snažni i jasni glas, čitatelju. Zaključujem, da bi ploča imala epitaf i da se krug zatvori, Eliotovim stihovima koje toliko volim:

Neka Dijete, neizrečena i nemušta Riječ, Dade utjehu Izraelovu Onom tko ima osamdeset godina a nema 2 sutrašnjice. (Nostalgija integralno izlazi u izdanju nakladničke kuće Meandarmedia.) Mircea Cărtărescu rumunjski je pjesnik, prozaik, esejist i književni kritičar. Rođen je u Bukureštu, 1. lipnja 1956. U književne se krugove ukT. S. Eliot, prijevod Antun Šoljan i Ivan Slamnig (op. prev.).

ljučuje još za studija rumunjskog jezika i književnosti. Radio je kao profesor u jednoj osnovnoj školi, zatim kao službenik u Društvu književnika te kao urednik u časopisu Caiete critice, da bi 1990. postao asistentom, a ubrzo i predavačem na Katedri za povijest rumunjske književnosti Filološkoga fakulteta u Bukureštu, gdje je i danas zaposlen. Kroz svoje seminare i kroz vođenje kružoka Litere već dva desetljeća promovira nove metode proučavanja literature. Cărtărescu danas uživa podjednaku popularnost kod publike i kod kritike, u domovini i u inozemstvu. Od rumunjskih strukovnih udruga i držav-

nih institucija dobio je priznanja i za liriku i za prozu. Naklada njegove najpoznatije zbirke priča, Visul (San), koja je nakon Revolucije ponovno izdana pod naslovom Nostalgia (Nostalgija) u necenzuriranom obliku, odavno je rasprodana, a nastavci njegove romaneskne trilogije pod imenom Orbitor: Aripa stãngã, Corpul, Aripa dreaptã (Zasljepljujuće: Lijevo krilo, Tijelo, Desno krilo) i Dnevnika (Jurnal 1990-1996, Jurnal 1997-2003) iščekuju se s nestrpljenjem. Djela su mu prevedena na engleski, francuski, talijanski, španjolski, portugalski, njemački, norveški, švedski, nizozemski, bugarski, mađarski, hebrejski, poljski i slovenski jezik.

Tema: Tvornica prevoditeljâ___ UREDILA VANDA MIKŠIĆ

TEMA

Vanda Mikšić___

Nesvakidašnja tvornica prijevodâ i prevoditeljâ u Arlesu

a spomen riječi tvornica iz vlastite dugoročne memorije izvlačimo prototipski koncept velikih hala punih strojeva, pokretnih traka, radnika koji crnče (dok tvorničari puše cigare, voze se luksuznim automobilima i iz svoje vile na dlanu imaju cijeli grad) da bi neki finalni proizvod ugledao svjetlo dana i tržišta. No stavimo li načas na stranu sve te slike što ih ova riječ nužno u nama evocira i zadubimo se u njezino podrijetlo (gl. tvoriti), u njezino suštinsko značenje, definicija postaje općenita, široka: to je mjesto na kojemu se tvori. Bogata knjižnica Međunarodnog centra književnih prevoditeljâ (Collège international des traducteurs littéraires ‒ CITL) koji se smjestio u provansalskom gradiću Arlesu, poprište je, već neko vrijeme, sasvim osobitih procesa tvorenja i stvaranja: osmotjednih prevodilačkih radionica, pravih malih tvornica, iz kojih na tržište usporedo izlaze mladi prevoditelji i njihovi prijevodi!

Program Fabrique des traducteurs, kako se izvorno zove, osmislio je i pokrenuo direktor CITL-a, i sâm prevoditelj, Jörn Cambreleng, s kojim smo razgovarali povodom nedavnog održavanja višejezične Tvornice na kojoj je sudjelovalo šestero francuskih, hrvatskih i srpskih prevoditelja. Ursula Burger, Marie van Effenterre, Mirna Šimat, Thibault Joubert, Jelena Mijatović i Samuël Berthet radili su od sredine studenog 2012. do sredine siječnja 2013. (uz božićno-novogodišnju dvotjednu stanku) na svojim prijevodnim pro-

jektima, kombinirajući individualni rad s grupnim, budući da su radili u istom prostoru (koji su ujedno dijelili i sa svim prevoditeljima što su se u tom času zatekli na boravku u CITL-u), a dijalog o prevođenju se, prema njihovim riječima, nastavljao i nakon “radnog vremena“, za vrijeme večera koje su zajednički spremali u kući u kojoj su svi bili smješteni, tijekom šetnji gradom, na izletima. Taj je, znači, isprva stručni dijalog polako prerastao u prijateljstvo, a tajanstvenim je nitima povezao i same tekstove, pa su tako Simone de Bea-

Bogata knjižnica Međunarodnog centra književnih prevoditelja (Collège international des traducteurs littéraires ‒ CITL) koji se smjestio u provansalskom gradiću Arlesu, poprište je, već neko vrijeme, sasvim osobitih procesa tvorenja i stvaranja: osmotjednih prevodilačkih radionica, pravih malih tvornica, iz kojih na tržište usporedo izlaze mladi prevoditelji i njihovi prijevodi!

19 19

CITL, PHOTO: Thibault Joubert

uvoir, Boris Dežulović, Emmanuelle Pagano, Dubravka Ugrešić, Daniel Pennac i Srđan Radović neočekivano satkali svojevrsnu tekstualnu mrežu, uzajamno bacajući svjetlo na pojedine aspekte neprohodnih misli i formulacija. O svemu tome “tvor-

ničari“ su najbolje svjedočili sami, a svoja zapažanja i iskustva popratili su i prevedenim ulomkom teksta na kojemu su radili. Specifičnost programa ne zaustavlja se, međutim, na tome. Naime, tijekom cijeloga boravka u Arlesu

o svojim su nedoumicama mogli raspravljati i s mentorima, odnosno iskusnijim kolegama, nas ukupno šest, koji smo se u parovima nadovezivali jedni na druge i tako mijenjali krajolike i obzore mladih prevoditelja, ali smo od tog iskustva itekako

T EMA ___

Ursula Burger, Marie van Effenterre, Mirna Šimat, Thibault Joubert, Jelena Mijatović i Samuël Berthet radili su od sredine studenog 2012. do sredine siječnja 2013. (uz božićno-novogodišnju stanku) na svojim prijevodnim projektima, kombinirajući individualni rad s grupnim, budući da su radili u istom prostoru, a dijalog o prevođenju se, prema njihovim riječima, nastavljao i nakon “radnog vremena“, za vrijeme večera koje su zajednički spremali u kući u kojoj su svi bili smješteni, tijekom šetnji gradom, na izletima. profitirali i sami, i evoluirali. U kronološkom slijedu, prvi su mentorski par činili Pascale Delpech (zadužena za prijevode na francuski) i Miloš Konstantinović (zadužen za prijevode na srpski i na hrvatski), drugi Évaine Le Calvé-Ivičević i ja, a treći Christine Chaloub i Aleksandar Grujičić. O arleškom iskustvu iz te perspektive donosimo tekst Miloša Konstantinovića te kraći razgovor s Évaine Le Calvé-Ivičević. Iako bi ovakvi uvjeti rada na tekstu svakom darovitom prevoditelju bili već sasvim dostatni za postizanje kvalitetnog rezultata ‒ dakako, dobrog prijevoda ‒ CITL se potrudio nizom susreta i predavanja dodatno obogatiti program i prevoditeljima pružiti uvid u sve ono što okružuje prevodilačku djelatnost – pisanje, nakladništvo, autorska prava, prevoditeljski honorari i sl. Tako su se prevoditelji u više navrata ima-

li priliku družiti s piscima (Sylvain Prudhomme, Emmanuelle Pireyre, Emmanuelle Pagano), Paul-Louis Thomas, profesor na Sveučilištu Paris IV - Sorbonne, predstavio je svoju nedavno objavljenu Gramatiku bosanskog, hrvatskog, crnogorskog i srpskog, predstavnica Francuskog udruženja književnih prevoditelja (ATLF) Cécile Deniard održala je vrlo konstruktivno predavanje o praktičnim aspektima prevoditeljskoga zanata, Mireille

Barthélémy iz nakladničke kuće Fayard i Jérôme Carassou iz Éditions Non Lieu upoznali su polaznike radionice s izdavačkim aspektima rada na knjizi i suradnje s prevoditeljima, dok je Thierry Guichard, glavni urednik kultnog časopisa za književnost Matricule des Anges, u četverosatnom izlaganju pokušao sažeti panoramu suvremene francuske proze. Konačno, točka na i cijeloga programa bilo je javno čitanje prijevoda, održano na samom kraju radionice, kada su se prevoditelji izravno konfrontirali sa svojim uratcima i s publikom, a u tome im je pomogla i glumica Dominique Léandri, koja je osmislila njihov scenski nastup. Kažimo još i to da je svim tekstovima zajednička izrazito pozitivna energija i isprepletenost profesionalnih, pa čak i traduktoloških razmišljanja, s onim posve privatnim zapažanjima koji se tiču međuljudskih odnosa, solidarnosti i prijateljstva. Možemo zaključiti da je ovo doista hvalevrijedan primjer kvalitetnog programa na području prevodilaštva, možda prije manufaktura negoli tvornica, ali svakako nešto iz čega bismo mnogo toga mogli naučiti i što bi itekako bilo dragocjeno prigrliti...

Tijekom cijeloga boravka u Arlesu o svojim su nedoumicama mogli raspravljati i s mentorima, odnosno iskusnijim kolegama, nas ukupno šest, koji smo se u parovima nadovezivali jedni na druge i tako mijenjali krajolike i obzore mladih prevoditelja, ali smo od tog iskustva itekako profitirali i sami, i evoluirali.

TEMA

Jörn Cambreleng___

Na prevoditeljima je stanovita politička odgovornost RAZGOVARALA i RAZGOVOR s FRANCUSKOG PREVELA VANDA MIKŠIĆ

örn Cambreleng kazališni je čovjek i prevoditelj s njemačkog. Kazalište je imao priliku upoznati iz različitih perspektiva: glumačke, redateljske, dramaturške, ali i prevoditeljske. Naime, za scenu je preveo Schillera, Wedekinda, Hauptmanna, Fassbindera, Jelinek, a u suradnji s Maison Antoine Vitez, istraživao je i prevodio suvremeniji repertoar. U kazališnom ga je radu ponajviše obilježila dugogodišnja suradnja s Hélène Vincent, neko je vrijeme radio i s Christianom Schiarettiem u Državnom narodnom kazalištu u Villeurbanneu, a zatim je koordinirao rad Visoke kazališne škole Bordeaux Aquitaine. Dugo je pomno pratio suvremeno dramsko pisanje. Danas se ipak više okrenuo književnom prevođenju. Svoje je prijevode ‒ romane, novele i kazališne komade, kao i nekoliko kratkih eseja Waltera Benjamina ‒ objavio u nizu renomiranih francuskih izdavačkih kuća. Od siječnja 2009. na čelu je Međunarodnog centra književnih prevoditelja u Arlesu (Collège international des tra-

ducteurs littéraires ‒ CITL). Ondje, zajedno sa svojom ekipom koju čine Christine Janssens, Caroline Roussel, Chloé Roux i Aïcha Saddok, na razne načine potiče književni život, kako unutar kuće, tako i za širu javnost. Razvija i politiku međunarodnih partnerstava te profesionalizacije mladih prevoditelja. Povod za razgovor s njim nedavno je održana Tvornica prevoditeljâ – Fabrique des traducteurs ‒ za mlade prevoditelje s jezika i na jezike iz naše regije (hrvatski, srpski,

bosanski, crnogorski), koji se danas, kad se o njima govori skupno, u Francuskoj sve češće obuhvaćaju kraticom BCMS. Tema: Mnogo je tema o kojima danas želim s tobom razgovarati. Izravan povod jest upravo završena Tvornica prevoditeljâ, ali bih, prije nego što načnemo tu temu, ipak zastala na tvojoj biografiji i osvrnula se na tvoje prevodilačko

Često se već pri prvom čitanju propitujem kako bih preveo ovaj ili onaj dio. Ako mi se projekt svidi, najradije se na prijevod bacam čim završim s čitanjem. Ne mogu se suzdržati. Čini mi se da i nije dobro odgađati taj pobuđeni nagon za prevođenjem. S te strane može se reći da mnoge probleme otkrivam tek kad se s njima suočim. Zapravo, “prva ruka” prijevoda mi dođe kao drugo čitanje, sporije i pomnije.

T EMA ___

PHOTO: LUCILE CHOMBART DE LAUWE

iskustvo. Govoreći o profesionalnome putu koji si dosad prevalio, evociraš prijevode dramskih autora poput Schillera, Wedekinda, Hauptmanna, Fassbindera, Jelinek..., ali vidimo da si se okušao i u drugim književnim vrstama (proza, ogledi itd.), što svjedoči o tvojoj polivalentnosti, znatiželji... Jesi li imao privilegij birati autore koje ćeš prevoditi, autore koji te osobno zanimaju? I, općenito govoreći,

ulaziš li uvijek u svoje prijevodne pothvate s istim poletom ili ipak preferiraš neke vrste, stilove, osjećaš svojevrsno ortaštvo s nekim određenim autorom? Drugim riječima, je li neki autor za tebe predstavljao veći izazov u odnosu na druge? Pretpostavljam da Elfriede Jelinek nije baš jednostavno prevoditi... Jörn Cambreleng: Ponekad sam prevodio po vlastitom izboru, u

želji da bolje upoznam nekog autora, a ponekad sam dobivao narudžbe. No zahvaljujući činjenici da se bavim i nekim drugim stvarima (prije kao glumac i dramaturg, danas kao direktor CITL-a), nikad nisam bio u situaciji da prevodim tekst koji me ne zanima, a to uistinu jest privilegij. Ispočetka sam prevodio novele, što je idealno za brušenje zanata, iako mi se rezultat s odmakom od petnaest godina ne čini baš briljantan. Za-

23 23

Naša je primarna zadaća osigurati boravak prevoditeljima koji su potpisali ugovor s nekim izdavačem. K nama uglavnom dolaze strani prevoditelji koji prevode s francuskog na svoj jezik. Kod nas provedu od dva tjedna do dva mjeseca, rijetko više od toga. Na taj način primimo stotinjak prevoditelja godišnje. tim sam prevodio dramske tekstove i u toj sam fazi doista bio posvećen kazalištu na različitim razinama, povezujući, između ostalog, dvije interpretativne prakse ‒ prevođenje i glumu. Postoje očite paralele koje se mogu sažeti u svojevrsno traganje za dahom, gestom pisanja koja prethodi pisanome tragu. Dramsko pisanje je pisanje između redaka, koje mora rezultirati ispisivanjem na sceni. Zbog toga nužno ostavlja prostora višestrukim interpretacijama. Zato i jest tako zanimljivo prevoditi dramske tekstove: oni iziskuju veliku prevoditeljsku odgovornost. Kod Jelinek, koju spominješ, ta je odgovornost pomaknuta do krajnjih granica. Ona radi na nesvjesnoj razini jezika, na svemu što jezik i nehotice sa sobom nosi. Prevodeći njezine tekstove, prevoditelj se ne može zadovoljiti prvim značenjem, u protivnom će prenijeti samo kostur, ali ne i pokretački mehanizam njezina pisma. U nje su zvuk i konotacije od primarne važnosti. Prevoditeljski je posao naporan, ali i radostan, jer nužno implicira smionost. Preciznost koju je iziskivao prijevod ogledâ Waltera Benjamina, na primjer, činila mi se jednako zanimljivom, ali prilično strogom vježbom. Tema: Općenito govoreći, koji je tvoj pristup tekstu, ako možemo govoriti o jedinstvenom pristupu? Pripremaš li se dugo, pomno proučavajući svaki tekst, ili se baciš na

tekst, otkrivajući ga tijekom prevođenja? To te pitam jer zna se dogoditi da se prevoditelj uhvati posla a da tekst nije ni pročitao... Je li po tvojemu mišljenju takav pristup a priori za osudu ili iz njega može proizaći i nešto neočekivano, pa čak i dragocjeno? Cambreleng: Osobno uvijek djelo pročitam, ako ništa drugo a ono da utvrdim ili učvrstim želju za prevođenjem. Ali nikoga ne osuđujem ni za što. Nisam ni od onih koji djelo čitaju tri ili četiri puta prije nego što krenu na posao. Pročitam ga jednom, pažljivo, zaustavljajući se na mjestima koja ne razumijem u potpunosti. Često se već pri prvom čitanju propitujem kako bih preveo

ovaj ili onaj dio. Ako mi se projekt svidi, najradije se na prijevod bacam čim završim s čitanjem. Ne mogu se suzdržati. Čini mi se da i nije dobro odgađati taj pobuđeni nagon za prevođenjem. S te strane može se reći da mnoge probleme otkrivam tek kad se s njima suočim. Zapravo, “prva ruka” prijevoda mi dođe kao drugo čitanje, sporije i pomnije. I čak i ako ima dosta otpada, čak i ako mi se učini da globalni uvid u djelo stječem tek nakon te “prve ruke”, ima u tome nečeg dragocjenog. Kad sam preveo Schillerove Razbojnike, pitali su me jesam li pročitao sva njegova djela. Nisam, baš kao što ni Schiller nije imao na pameti sva svoja djela u trenutku dok je pisao prvi komad. Više je načina da se pronađe gesta, zahvaljujući nakupljenome znanju, kao i analizi književnih ili dramskih sredstava kojima je autor pritekao, odnosno dijeleći autorovo iskustvo pisanja u njegovom svekolikom meandriranju. Kazališna me naobrazba prirodno navodi na ovaj drugi put. Tema: Pretpostavljam da, otkako si na čelu CITL-a, imaš sve manje vremena za prevođenje. Jesi li ipak u posljednje vrijeme nešto preveo? Na čemu trenutačno radiš? Ukoli-

Prevoditi znači ovlastiti se za donošenje odluke. U ovom ključnom političkom trenutku kada se integracijske i centrifugalne silnice međusobno natječu, kako u Europi, tako i u svijetu, na prevoditeljima je stanovita politička odgovornost, oni imaju stanovitu geopolitičku ulogu. Bilo da su djela koja prevode politička ili ne, prenošenje drukčijih načina mišljenja, drukčijih načina doživljavanja svijeta, drukčijeg odnosa prema sebi i drugima, politički je ulog. To je plemenita zadaća koju treba izreći jasno i glasno.

T EMA ___

ko ti pak ne polazi za rukom spojiti te dvije djelatnosti, nedostaje li ti prevođenje kao kritičko, dubinsko čitanje? Cambreleng: Doista imam malo vremena za prevođenje. Posljednje djelo koje sam prevodio (O fotografiji Waltera Benjamina) bilo je relativno kratko. Prevođenje mi nedostaje, ne mogu to poreći. Jako bih se volio vratiti prevođenju suvremenog romana kvalitetnih autora poput Juli Zeh. Ali zasad mi je sasvim dovoljna i ova uloga, jer CITL je doista iznimno mjesto i imam tu sreću da sam ovime što radim na korist drugim prevoditeljima. Tema: Okrenimo se onda tvojim aktivnostima u okviru CITL-a, za početak već spomenutoj Tvornici prevoditeljâ. Možeš li ponajprije pojasniti o kakvom projektu je riječ, otkad postoji ta inicijativa, koliko je tvornica dosad organizirano... Cambreleng: CITL već dvadeset i pet godina organizira boravke za prevoditelje. Stoga je on povlaštena promatračnica s koje se može pratiti razvoj strujanja između francuskog i raznih jezika na koje ili s kojih se prevodi. Kad sam 2009. došao na čelo CITL-a, brzo sam uvidio da se za stanoviti broj jezičnih područja naša prevoditeljska populacija ne obnavlja. Kad smo tu činjenicu povezali s onim što su ustvrdili voditelji francuske kulturne mreže u inozemstvu, učinilo nam se nužnim osmisliti program koji bi mladim prevoditeljima omogućio da svoj poziv afirmiraju. Stoga smo u rujnu 2010. pokrenuli Fabrique des traducteurs, program koji u vidu dvojezičnih radionica pruža priliku prevoditeljima koji su na početku karijere da rade u grupi, kao i s iskusnijim prevoditeljima, ne

bi li bolje upoznali prevoditeljsko i nakladničko okružje. Prvi dvogodišnji plan predviđao je šest radionica u trajanju od deset tjedana, na kojima se dvosmjerno prevodilo na ruski, kineski, talijanski, arapski, španjolski i portugalski, kao i s tih jezika na francuski. Uočljiva odsutnost engleskog može se objasniti činjenicom da francuska sveučilišta obrazuju (i to dobro) brojne prevoditelje s engleskog, zanemarujući pritom druge jezike. Nakon početnih uspjeha i vrlo zadovoljavajućih rezultata, krenuli smo u novi dvogodišnji niz radionica, koji je sad u tijeku. Francusko-srpska i

Cambreleng: Tvornica prevoditeljâ temelji se na nekoliko načela, među kojima su i recipročnost te uzajamno potpomaganje. Htjeli smo sudionike dovesti u situaciju idealne dvojezičnosti, tako da pokraj sebe, u kolegi koji prevodi u drugom smjeru, uvijek imaju svojevrsni živi i subjektivni rječnik. Što bi za formiranje prevoditeljâ moglo biti bolje od takvoga partnerstva? Drugo po našem mišljenju važno načelo jest da kandidat sam izabere projekt. Tu doduše ima i protuargumenata. Početnik nema nužno dovoljno dobar uvid u cjelinu knji-

U rujnu 2010. pokrenuli smo Fabrique des traducteurs, program koji u vidu dvojezičnih radionica pruža priliku prevoditeljima koji su na početku karijere da rade u grupi, kao i s iskusnijim prevoditeljima, ne bi li bolje upoznali prevoditeljsko i nakladničko okružje. [...] Uočljiva odsutnost engleskog može se objasniti činjenicom da francuska sveučilišta obrazuju (i to dobro) brojne prevoditelje s engleskog, zanemarujući pritom druge jezike. hrvatska radionica koja je sad završila dio je tog drugog zamaha, uz ruski, turski, nizozemski, japanski, arapski i španjolski. Francusko-nizozemska radionica već je počela u Amsterdamu, a mi pak aktivno pripremamo francusko-japansku. Tema: Kako se odvija Tvornica? Naime, uz rad na konkretnom projektu koji predlože sami prevoditelji, za njih su predviđene i neke druge aktivnosti (susreti, razmjena i sl.). Pomažete li im, posebice prevoditeljima na francuski, u uključivanju u svijet književnog prevođenja i nakladništva?

ževnog krajolika jezika s kojega prevodi, pa postoji opasnost da ponudi tekst čija se književna privlačnost brzo iscrpi. Osim toga, korpus od šest tekstova koji se tijekom svake radionice nađu zajedno često je veoma disparatan. No naš je program uspio te poteškoće pretvoriti u prednosti. Raznolikost projekata omogućuje bavljenje veoma različitim problemima, bilo da je to zbog stila, vremena nastanka ili književne vrste (fikcija, humanističke znanosti, kazalište ili poezija sa sobom nose raznorodna, sebi svojstvena pitanja): ta različitost obogaćuje rasprave, onemogućuje mehanički pristup. Od kvalitete

25 25

Tvornica prevoditeljâ temelji se na nekoliko načela, među kojima su i recipročnost te uzajamno potpomaganje. Htjeli smo sudionike dovesti u situaciju idealne dvojezičnosti, tako da pokraj sebe, u kolegi koji prevodi u drugom smjeru, uvijek imaju svojevrsni živi i subjektivni rječnik. Što bi za formiranje prevoditeljâ moglo biti bolje od takvoga partnerstva? odabranoga teksta još je bitniji odnos prevoditelja prema tom tekstu. Tijekom radionice sudionik mora opravdati svoj odabir, argumentirati ga. Mi zastupamo viđenje prema kojemu je prevoditelj odgovoran i mora stajati iza svojih odluka i vidljivosti koju njegov rad zaslužuje. Stoga nam već i sam sudionikov odabir projekta dosta govori o njemu. Da bismo razvili tu ideju prijevoda kao ploda cijelog niza odluka, odlučili smo se za veći broj mentora, što znači i veći broj pristupa. Svaku grupu prate tri para mentora (jedan za svaki smjer) koji se izmjenjuju. Njihovi su pristupi uvijek različiti, ponekad čak i oprečni, što nas jako veseli, jer u konačnici navode sudionike u osvještavanju vlastitoga rada. Oni nam tako kažu da je pravi “luksuz” to što za isti odlomak mogu dobiti pet ili više mišljenja i na taj način afirmirati vlastiti ukus i stav. Da bi zatim do te afirmacije došlo i javno, od scenskog profesionalca ‒ glumca/glumice ili redatelja ‒ tražimo da ih u sedam dana pripremi za predstavljanje njihova rada pred publikom, a to podrazumijeva čitanje jednog ulomka. To im iskustvo omogućuje da vlastiti prijevod čuju na nov način. Konačno, cijeli je program upotpunjen susretima s profesionalcima na području knjige, odnosno izdavačima, urednicima, novinarima koji se bave književnošću i predstavnicima

društva književnih prevodilaca koji ih mogu informirati o prevoditeljskom poslu i udjelu što ga imaju u knjižnome lancu. Često dovodimo izdavače iz Pariza, ali nam je nažalost teže dovesti strane izdavače radi samo jednog izlaganja. Tema: Na temelju kojih kriterija prihvaćate ili odbacujete neku prijavu za sudjelovanje u radu Tvornice? Jer, svaka Tvornica ima ograničen broj sudionika ‒ za svaki smjer prevođenja po tri... Cambreleng: Osim što vrednujemo projekt za koji se kandidat odlučio, evaluiramo i njegove prevoditeljske sposobnosti, i to na

temelju probnoga prijevoda. Osobito nam je važan njihov dotadašnji razvojni put i razlozi koji su ih potaknuli da se prijave na ovaj program. Prednost dajemo prevoditeljima koji su već objavili barem jedan prijevod i nastojimo formirati generacijski relativno homogene grupe. Istina, za svaki smjer odabiremo tri kandidata, što se može učiniti malo, ali ta brojka odgovara našim mogućnostima i kapacitetima, a u većini slučajeva vjerojatno i tržištu rada za pojedine jezike. Hrvatska je književnost, primjerice, zasad malo prevođena na francuski. Tema: Kako ste došli na ideju da organizirate francusko-hrvatsku, odnosno srpsku Tvornicu? Valja odmah dodati da su isprva bila predviđena četiri jezika iz regije koja Francuzi danas često kondenziraju kraticom BCMS: prevoditelji na bosanski i crnogorski bili su također pozvani da se prijave... Cambreleng: Pružila nam se prigoda organizirati tu Tvornicu paralelno s hrvatskom kulturnom sezonom u Francuskoj. Osim toga, nedostatak prevoditelja s bosanskog, hrvatskog, crnogorskog i srpskog na francuski naprosto bode oči. Iako

Da bismo razvili tu ideju prijevoda kao ploda cijelog niza odluka, odlučili smo se za veći broj mentora, što znači i veći broj pristupa. Svaku grupu prate tri para mentora (jedan za svaki smjer) koji se izmjenjuju. Njihovi su pristupi uvijek različiti, ponekad čak i oprečni, što nas jako veseli, jer u konačnici navode sudionike u osvještavanju vlastitoga rada. Oni nam tako kažu da je pravi “luksuz” to što za isti odlomak mogu dobiti pet ili više mišljenja i na taj način afirmirati vlastiti ukus i stav.

T EMA ___

posla nema mnogo, bit će ga još i manje ne budu li prevoditelji nudili tekstove izdavačima. Broj francuskih prijava bio je uostalom izrazito malen i to je za nas bio veliki problem, a istovremeno je potvrdio potrebu za ovom radionicom. Nasuprot tome, s Balkana nam je pristigao velik broj prijava, što odražava stanovitu vitalnost prevođenja s francuskog u tim zemljama. Tema: Možeš li nam reći koliko se mladih prevoditelja iz naše regije prijavilo za radionicu i koja je bila distribucija prijava s obzirom na zemlje? Naposljetku ste odabrali projekte dviju hrvatskih (od kojih jedna trenutačno živi u Beogradu) i jedne srpske prevoditeljice. Moglo bi se pomisliti da su Hrvati imali povlašteni tretman u odnosu na druge... Cambreleng: Bilo je četrnaest prijava iz spomenute četiri zemlje, pri čemu je šest do osam projekata dobilo dobre ili čak vrlo visoke ocjene. Ako se ne varam, najveći je broj prijava došao upravo iz Hrvatske, nešto manje iz Srbije, dok je odaziv iz Crne Gore i Bosne i Hercegovine bio prilično slab. Pri odabiru nas nacionalni kriterij nije nimalo zanimao. Iz Crne Gore nam je stigla sjajna prijava, ali je odabir tekstova bio presudan za formiranje uravnotežene grupe. Prijave iz BiH su nažalost bile nešto slabije kvalitete. Nacionalna raznolikost bila je poželjna, ali je nismo htjeli forsirati. Tema: A troje francuskih prevoditelja koji su odabrani, kojega su profila? Jesu li svoje traduktološko znanje stekli na nekom francuskom sveučilištu, jesu li studirali književnost? Koliko znam, danas se na Sorboni i na INALCO-u mogu studirati spomenuti jezici i književnosti, ali prevođenje? Znaš li nam možda reći postoje li ko-

Kad je riječ o solidarnosti u radu, upravo smo to ovim radionicama i htjeli postići. Ponekad zna biti početne stidljivosti, stanovitog ustručavanja da se svima pokažu vlastite skice, iznesu vlastite nedoumice, no to obično traje prvih nekoliko dana. Svima je na korist spoznaja da svi mi gajimo neke sumnje i da se i oni najiskusniji ne prestaju preispitivati. legiji iz prevođenja s tih jezika na francuski ili možda čak smjerovi na kojima bi se moglo sustavno izučavati prevođenje u tom smjeru? Cambreleng: Troje odabranih kandidata doista imaju sveučilišnu naobrazbu, ali se njihov put ne svodi na to. Thibault Joubert studirao je tzv. BCMS jezike i književnosti na Sorboni; Samuël Berthet studirao je to isto na INALCO-u, a k tome je godinu dana proveo u Bosni i Hercegovini. Profil Marie van Effenterre više je istraživački: ona piše doktorat iz etnologije i socijalne antropologije u kojemu se bavi područjem bivše Jugoslavije, a dijelom i živi u Beogradu. Toliko o njihovom učenju jezika. No naobrazba iz prevođenja s jezika “manje rasprostranjenosti” na sveučilišnoj je razini često općenita, kao npr. na INALCO-u koji za sve studente ima isti obvezni program. Prevodilački rad je, međutim, nužno drukčije naravi. Naši su francuski sudionici putovali po Balkanu i tako upotpunili stečeno znanje, ali i produbili sklonost prema tim kulturama. No globalno govoreći, njihove jezičnokomunikacijske kompetencije na srpskom ili na hrvatskom jeziku nisu posve istovjetne kompetencijama što ih njihovi kolege imaju dok se izražavaju na francuskom jeziku. Ova je radionica bila specifična upravo zbog tog stanovitog jaza. Hrvatske prevo-

diteljice Ursula Burger i Mirna Šimat, kao i srpska prevoditeljica Jelena Mijatović, imale su doista zavidnu razinu pismenog i usmenog izražavanja na francuskom. Tema: Funkcionira li tako šarolika prevoditeljska grupa uvijek dobro? Raspravljaju li redovito o problemima s kojima se u radu susreću, potpomažu li se, provode li zajedno svoje slobodno vrijeme? Postavljam ovo pitanje jer sam osobno stekla dojam da je ovih šestero prevoditelja bilo izrazito skladno, da su se, sve u svemu, iskreno sprijateljili... Često se događalo da se, umjesto da pitanje postave nekom od mentora, radije obrate kolegi do sebe, što bi ponukalo i druge da načas prekinu svoj rad i prodiskutiraju... Je li to redovito bio slučaj i tijekom drugih radionica? Cambreleng: Istina, ova se grupa jako dobro slagala, bilo je tu neke gotovo opipljive radosti druženja. Nasreću, često je na radionicama tako, a struktura radionice tome itekako pogoduje. Mali broj sudionika olakšava tu vrstu neformalne razmjene koju spominješ. Zajednički život, daleko od svakodnevnih briga, zajednička kuhinja... A Arles je mjesto na kojemu se čovjek može dobro osjećati, osobito ako se može u potpunosti posvetiti onome što ga zanima. Kad

27 27

PHOTO: VANDA MIKŠIĆ

je riječ o solidarnosti u radu, upravo smo to ovim radionicama i htjeli postići. Ponekad zna biti početne stidljivosti, stanovitog ustručavanja da se svima pokažu vlastite skice, iznesu vlastite nedoumice, no to obično traje prvih nekoliko dana. Svima je na korist spoznaja da svi mi gajimo neke sumnje i da se i oni najiskusniji ne prestaju preispitivati. Tema: Rekao si da svaka radionica završava javnim događanjem, na kojemu sami prevoditelji čitaju ulomke iz izvornika i vlastitih prijevoda. Ovoj posljednjoj nažalost nisam mogla prisustvovati, ali me načelno zanima je li to dobar način promoviranja ove, zapravo samotne djelatnosti kod široke publike?

Cambreleng: Čitatelji stranih književnosti istinski su znatiželjni i zainteresirani za posao prevoditelja. Mi, dakako, imamo stalnu publiku koja vjerno prati naša događanja, ali ne računamo samo na njih. Vidimo da na ta naša javna čitanja koja smo nazvali Encres Fraîches dolaze znatiželjnici iz raznih krajeva, pa su nam tako ljudi koji su putovali po Brazilu došli na završno čitanje s francuskoportugalske radionice, na rusko su nam čitanje pak došli članovi odbora za prijateljstvo s gradom Pskov... Obično su jako zadovoljni onime što čuju, ponekad ih zanima tekst, ali ih prije svega interesira ono što prevoditelji govore o svojemu zanatu i odnosu prema tekstu. Susrete između nestručne, tzv. široke publike

i prevoditelja potičemo i tako što na to završno čitanje nastojimo pozvati i jednog, na radionici prevođenog autora. U ovom smo slučaju pozvali Emmanuelle Pagano. Na čitanje se stoga nadovezao razgovor prevoditeljice Ursule Burger s autoricom. Tema: Nastavlja li se katkad život radionice i nakon radionice, npr. u zemlji iz koje dolazi polovina sudionika? Cambreleng: Ove kratkotrajne radne zajednice koje uspostavljamo, svakako nastavljaju surađivati i nakon radionice. Redovito smo svjedoci da su kontakti koji su se razvili iz tog snažnog iskustva trajni. Prevoditeljski je poziv tako samotnički, a

T EMA ___

opet iziskuje tako veliku otvorenost prema svijetu da je solidarnost koja se rađa u intelektualnom radu ove vrste uglavnom veoma čvrsta. Kada je riječ o organizaciji svojevrsnog nastavka, znalo se dogoditi da iskoristimo prigodu i s programom upoznamo publiku zemlje iz koje dolazi polovina sudionika: znali smo odvesti grupu na neko događanje. Hispanofonu smo grupu, primjerice, vodili u Meksiko na sajam knjige u Guadalajari; francusko-arapsku smo grupu poveli u Pariz na čitanje u Ministarstvu kulture prigodom proslave dijaloga između Francuske i arapskih kultura... Konačno, tu je i multilateralna mreža po nazivu Europska tvornica prevoditeljâ koju podupire Europska unija, a koju smo uspostavili s nizozemskim, švicarskim, turskim, švedskim i marokanskim partnerima. Tema: Možeš li nam malo pobliže objasniti o kakvoj je mreži riječ? Po čemu se ona razlikuje od programa Tvornice koji provodi CITL? Cambreleng: Radionice koje se odvijaju u sklopu ove mreže nadahnjuju se modelom koji smo razvili s našom Tvornicom, ali su inovativni po načinu na koji se odvijaju. Osnovna je razlika u tome što ih organiziraju dva partnera, pa se istodobno odvijaju u prevodilačkim kućama tih zemalja, a zaključuju se dvama čitanjima. Na taj način sudionici mogu profitirati od boravka u inozemstvu, odnosno zemlji u kojoj se govori jezik s kojega prevode. Tu je vrstu suradnje teže organizirati i ona iziskuje pouzdanog partnera. CITL je na taj način već organizirao francusko-tursku radionicu, francusko-nizozemska radionica je upravo u tijeku, ali predviđene su i druge radionice u kojima CITL ne sudjeluje, primjerice njemačko-švedska ili nizozemsko-arapska. Taj će se trogodišnji projekt odvijati do 2014.

Cijeli je program upotpunjen susretima s profesionalcima na području knjige, odnosno izdavačima, urednicima, novinarima koji se bave književnošću i predstavnicima društva književnih prevodilaca koji ih mogu informirati o prevoditeljskom poslu i udjelu što ga imaju u knjižnome lancu. Tema: CITL se, pod kapom udruge ATLAS (što je kratica za Assises de la traduction littéraire en Arles, odnosno u slobodnom prijevodu Zasjedanje književnih prevodilaca u Arlesu), bavi raznim aktivnostima, a sve su na ovaj ili onaj način vezane za književno prevođenje. Ipak, glavna mu je zadaća osiguravanje i organizacija prevoditeljskih boravaka... U samom CITLu raspolažete s deset soba, ako se ne varam, što znači da istodobno možete primiti i do deset prevoditelja. Kako točno funkcionira taj segment vašeg djelovanja? Cambreleng: Da, naša je primarna zadaća osigurati boravak prevoditeljima koji su potpisali ugovor s nekim izdavačem. K nama uglavnom dolaze strani prevoditelji koji prevode s francuskog na svoj jezik. Kod nas provedu od dva tjedna do dva mjeseca, rijetko više od toga. Na taj način primimo stotinjak prevoditelja godišnje. Budući da nismo htjeli smanjiti te kapacitete organizirajući radionice, dodatno unajmljujemo šest stanova u koje smještamo sudionike Tvornice. No svi se oni redovito susreću, ponajviše u knjižnici CITL-a, i ti su susreti često dragocjeni. Tema: Kad već spominješ knjižnicu... Fond knjiga u njoj prilično je velik: oko osamnaest tisuća referentnih i književnih djela na raspo-

laganju su prevoditeljima u svako doba dana i noći. Kako raste vaša knjižnica, na koji način nabavljate knjige? Cambreleng: Dio kupujemo, a dio dobivamo. Knjižnica je nastala zahvaljujući dvjema pozamašnim ostavštinama. Naša su sredstva za nabavu knjiga skromna, ali dovoljna da kupimo referentna djela iz traduktologije i pratimo aktualnu književnu produkciju. Tema: Na vašoj se web stranici (http://www.atlas-citl.org) može pročitati da je ATLAS kulturna udruga “kojoj je uprava u Parizu, a glavni ured u Arlesu”. Zašto baš Arles? Je li ATLAS odabrao Arles ili je bilo obrnuto? Reci nam par riječi o toj simbiozi... Cambreleng: Do “fatalnog” je susreta došlo početkom osamdesetih godina. Naime, prvo zasjedanje književnih prevodilaca održano je 1983, a Hubert Nyssen, utemeljitelj nakladničke kuće Actes Sud, spojio je tu kulturnu udrugu koja je tražila mjesto za ured i ljude iz općine koji su odlučili daljnji razvoj grada usmjeriti prema kulturi. ATLAS je tako počeo organizirati svoje susrete u Arlesu. CITL je osnovan poslije. Kada je 1989. bivša bolnica u Arlesu (koju je Van Gogh naslikao dok je u njoj liječio uho) obnovljena i prenamijenjena

29 29

za knjigu i znanje, CITL je dobio dio zapadnog krila zgrade. On taj prostor koji se danas naziva Espace Van Gogh dijeli s Medijatekom, sveučilišnim ogrankom, izložbenim prostorijama i gradskim arhivom. U Arles smo se dakle smještali godinama, i to zahvaljujući velikoj financijskoj potpori lokalnih i regionalnih vlasti, među kojima svakako prednjači regija Provansa-Alpe-Azurna obala. Stoga glavni ured i jest u Arlesu, iako se članovi upravnog odbor sastaju u Parizu. Tema: A zasjedanja koja se održavaju svake godine? Kad sam 2011. i sama sudjelovala na jednom od njih, u Arlesu sam se našla među više stotina prevoditelja koji se tri dana intenzivno druže i diskutiraju o prevodilačkim izazovima... U Hrvatskoj postoji Društvo hrvatskih književnih prevodilaca koje svake dvije godine organizira sličan susret na određenu temu, no taj je događaj iz razumljivih razloga mnogo skromniji, pa sam bila istinski impresionirana onim što sam zatekla u Arlesu... Cambreleng: Da budemo precizniji, svake se godine ovdje okupi između 250 i 300 prevoditelja. To je postao važan trenutak u životima prevoditelja, mjesto dijaloga, razmjene iskustava za ljude čija je osnovna djelatnost veoma samotnička. Zasjedanja su susret profesionalaca otvorenog tipa, što znači da prvenstveno okuplja prevoditelje, ali i ljubitelje stranih književnosti. Pretpostavljam da je u Hrvatskoj gotovo nemoguće živjeti od prevodilaštva i da je uz to

nužno raditi još nešto, dok u Francuskoj to zanimanje postoji, iako se nerijetko odvija u nezahvalnim uvjetima. Stoga je ta vrsta razmjene iskustava i odmaka od svakodnevice nužna, pa i polučuje golem uspjeh. Tema: Ovaj bih ugodni razgovor htjela završiti osvrtom na projekt koji CITL namjerava realizirati u okviru programa Marseille-Provansa, europska prijestolnica kulture 2013. Riječ je o projektu Levée d´encres! (već je ovu homofonijsku igru riječi iz naslova teško prenijeti na bilo koji drugi jezik, budući da zvukom združuje riječi ancre /sidro/ i encre /tinta/), koji će se usredotočiti na suvremenu književnost u mediteranskim zemljama. Možeš li za naše čitatelje otkriti nekoliko detalja? Cambreleng: U okviru programa europske prijestolnice kulture 2013. isprva sam, iskreno govoreći, ponudio projekt Tvornice prevoditeljâ. No kad sam ga iznio, moji su sugovornici tražili da osmislim nešto što će biti više usmjereno prema publici, nego prema ljudima od zanata. Stali smo razmišljati o nekoj vrsti nadovezivanja na Tvornicu. Osnovna zamisao projekta Levée d’Encres ! jest da sedam mladih prevoditelja na francuski, koji su sudjelovali na našim radionicama, udruže snage i tijekom devet mjeseci istražuju suvremenu književnu produkciju s Mediterana. To znači da bi prevoditelji s talijanskog, španjolskog, portugalskog, turskog, arapskog (dva, za područje Magreba i Mašreka), srpskog i hrvatskog trebali iščitati što više tekstova,

napisati recenzije koje bi svi pročitali, a zatim se sastali i sastavili neku vrst idealne knjižnice djela koja se danas ispisuju na Mediteranu, a koje povezuje široka tematika ispisivanja stvarnosti. Oni će, dakle, odabrati četrnaest tekstova iz kojih će se u listopadu čitati ulomci, u Marseilleu i Arlesu... Ta je njihova uloga bliska ulozi urednika, a predstavlja logičnu završnicu procesa responsabilizacije koji s njima nastojimo proći. Prevoditi znači ovlastiti se za donošenje odluke. U ovom ključnom političkom trenutku kada se integracijske i centrifugalne silnice međusobno natječu, kako u Europi, tako i u svijetu, na prevoditeljima je stanovita politička odgovornost, oni imaju stanovitu geopolitičku ulogu. Bilo da su djela koja prevode politička ili ne, prenošenje drukčijih načina mišljenja, drukčijih načina doživljavanja svijeta, drukčijeg odnosa prema sebi i drugima, politički je ulog. To je plemenita zadaća koju treba izreći jasno i glasno. U nazivu projekta Levée d’Encres ! prisutna je, dakako, igra riječi, ali i povijesno značenje riječi levée (hrv. dizanje, nap. prev.), koja se u francuskoj povijesti odnosi na masovnu mobilizaciju vojnika 2. godine republikanskog kalendara (1793. godine, nap. prev.) koji su trebali spasiti svoju vitalno ugroženu zemlju. Danas je pak ugrožen javni prostor, otvorenost prema različitosti, slobodno kretanje ideja... Centrifugalne su sile zatvaranja u sebe veoma snažne, pa čak i ako ove moje riječi mogu zvučati zastarjelo, mislim da interes za strano i otvorenost prema drugom ne padaju s neba. Pred nama je velik posao.

TEMA

Thibault Joubert___

Ne radimo s gotovim mislima koje samo valja zapisati S francuskoga prevela Ursula Burger Oesch

Prvi put sam boravio u Bosni i Hercegovini u veljači, 2005. Krenuo sam iz čiste radoznalosti osjetivši zov te regije u kojoj se isprepliće povijest. Trebao sam tada odabrati i temu za svoj diplomski rad: on će ugledati svjetlo dana tek 2009, pod naslovom Inscription territoriale des rapports sociaux : l’exemple de Stolac. Na povratku u Francusku, paralelno uz studij u tijeku, upisao sam studij grupe jezika bosanski-hrvatskicrnogorski-srpski. Program studija uključuje kolegije kao što su usmeno

PHOTO: SAMUËL BERTHET

hibault Joubert rođen je 1982. u Le Puy-en-Velayu. Studirao je etnologiju na Sveučilištima u Lyonu i u Sevilli te na pariškim fakultetima Paris 7-Jussieu i Paris 5-Descartes. Također je završio studij stranih jezika, književnosti i civilizacija: bosanski, crnogorski, hrvatski, srpski na Paris 4-Sorbonne. U ljeto, 2006. boravio je u Novom Sadu na ljetnoj školi, a u proljeće 2008. proveo je tri mjeseca na zagrebačkom Croaticumu.

31 31

Svaki sat individualnog rada s mentorom prilika je da se malo, mnogo pa i strastveno posvetimo JEDNOM pitanju, JEDNOM terminu, JEDNOM izrazu; san prevoditelja o beskonačnom vremenu na raspolaganju obistinjuje se dok istovremeno tešemo vlastito strpljenje do dotad neslućenih razmjera. izražavanje, gramatika, povijest (počevši od razdoblja Osmanskoga Carstva), prevođenje i teatar (kazališne radionice slavistike na Sorboni). Prevođenje me oduvijek zanimalo. Nakon kraćeg iskustva prevođenja članaka iz hrvatskog i bosansko-hercegovačkog tiska za internetsku stranicu Courrier des Balkans, a potom i pokušaja upisa na ESIT-ovu školu prevođenja u Parizu, književnom prevođenju okrenuo sam se u Arlesu. Radilo se, dakle, o mom prvom iskustvu. Kako ispričati Tvornicu? Prihvatimo izazov, kažimo kakvi smo iz tog “pogona” izašli i pred nama će se razviti cijela paleta arležanskih boja koje su tijekom tih deset tjedana bile naše. Kronologija neće biti egzaktna, pustimo sjećanjima da naviru. Za početak – prevoditeljska zasjedanja1 Već se osjećamo kao kod kuće ‒ atmosfera, ambijent, zvukovi, sve ukazuje na to da nam ovogodišnje zasjedanje prevodilaca odgovara, da će se izlaganja doticati tema koje su nam bliske. Ponovo spominjati i čitati Marxa, Machiavellia i Sv. Augustina u razmaku od samo ne1 29e Assises de la traduction littéraire en Arles - prevoditeljski susreti koji se svake godine odvijaju u Arlesu u organizaciji istoimenog udruženja i CITL-a.

koliko sati, iznova afirmirati političko2 u prijevodima, a da se pritom politikom ne bavimo. Počevši od prevoditelja Guya Deborda, pa sve do djela Boubacara Borisa Diopa, prelazimo granice političkog kako bismo se dotakli univerzalno ljudskog. To se događa i na području teatra, s Novarinom. Prevođenje političkog kao tema, za mene koji sam se spremao iskušati u antipolitičkom Dubravke Ugrešić, već je dobivalo posebno značenje.

mnogo pa i strastveno posvetimo JEDNOM pitanju, JEDNOM terminu, JEDNOM izrazu; san prevoditelja o beskonačnom vremenu na raspolaganju obistinjuje se dok istovremeno tešemo vlastito strpljenje do dotad neslućenih razmjera. Prilika je to i za poimanje in vivo značenja pojmova sourcier i cibliste, a da se oni pritom ne svode na radikalne opozicije “najveće moguće vjernosti originalu” i “najveće moguće bliskosti budućem čitatelju”... Susreti s profesionalcima ili kako vlastiti rad sagledati na dulje staze Susresti pisca znači približiti se na tren tlu iz kojega niče njegovo stvaralaštvo, a s tim u vezi i razmisliti o vlastitom: s kojom građom raspolažemo, koji je to naš svijet, kako zaroniti u onaj autorov i omogućiti čitatelju da oćuti te kapi koje još uvijek klize niz naše

Susresti se sa scenom znači prenijeti u zvuk ono što smo tako dugo držali pred sobom: kakav dobar osjećaj! Osjećaj da smo nekome pročitali svoj tekst, osjećaj da smo u zrak koji nas okružuje utisnuli odjeke prevedene kartice, i taj osjećaj da nas je šestero. Mentori: kako rasti Izmijenila su se tri prevoditeljska para i isto toliko iskustava i pristupa! Svaki sa svojim profesionalnim putom, svojim individualnim odnosima s jezicima ‒ obiteljskim, profesionalnim, strastvenim i često: nužnim, jer baš su ih ti odnosi odredili. Svaki sat individualnog rada s mentorom prilika je da se malo, 2 Tema 29. zasjedanja književnih prevoditelja bila je Prevođenje političke dimenzije teksta.

tijelo? Dočarati duh djela nakon što se krenulo put jezične granice... Susresti izdavače i predstavnicu francuskog Udruženja književnih prevoditelja znači nastojati uskladiti sadašnjost prijevoda s “budućnošću” djela koje treba iznjedriti, to znači i razraditi vlastite obrambene mehanizme u potrošačkom svijetu koji ne bira na što će se obrušiti. Uskladiti ponudu i potražnju... Susresti nekadašnjeg profesora znači prisjetiti se lingvističkih načela od kojih se ponekad udaljavamo,

PHOTO: Thibault Joubert

T EMA ___

osjetiti poniznost (toliko toga još treba naučiti!), ali i prisjetiti se da su riječi prožete političkim, da ne radimo s gotovim mislima koje samo valja zapisati. To znači stalno iznova oblikovati... Naposljetku, susresti se sa scenom znači prenijeti u zvuk ono što smo

tako dugo držali pred sobom: kakav dobar osjećaj! Osjećaj da smo nekome pročitali svoj tekst, osjećaj da smo u zrak koji nas okružuje utisnuli odjeke prevedene kartice, i taj osjećaj da nas je šestero. Ne, ne zaboravljam usred ove velike pariške medijateke da nas je na

početku, u studenom, u Arlesu bilo šest, da nas je na kraju, u siječnju, bilo šest, da se sad osjećam kao šest manje pet. To je tvornica prijateljstava. Pariz, 23. siječnja, 2013.

33 33

Dubravka Ugrešić: La Culture du mensonge traduit du croate par Thibault Joubert On est des mecs 24 Dans les sociétés patriarcales et misogynes, les femmes ont des fonctions bien précises, elles servent toujours à quelque chose (à donner la vie, aux tâches domestiques, au labeur agricole), elles servent, entre autres et selon les cas, de masque pour maturité, responsabilité, normalité et «aptitude sexuelle» masculines. J’ai à l’esprit l’histoire d’une personne masculine psychologiquement peu fiable. L’homme avait une mauvaise situation. Il s’est marié. Ils ont eu un enfant. Ils n’avaient pas d’appartement. Ils se sont séparés. Les évènements politiques récents ont soudainement

poussé notre anonyme à refaire surface et il s’est transformé en personnalité politique ; il a commencé à tenir des discours, à voyager, à se rendre à des réceptions, à se faire prendre en photo pour les journaux, il visait même un poste d’ambassadeur. Son patriotisme était récompensé par un succès qui s’abattait sur lui de manière inattendue, comme le jackpot d’une machine à sous. Et tout était parfait, sauf une chose : il n’avait pas de femme. C’était trop voyant et, dans un contexte où tout changeait, il devait corriger cette erreur indigne de son statut. Et notre

homme a repris hâtivement son ancienne femme, ils se sont à nouveau mariés, ont obtenu un appartement plus grand. Même la satisfaction de sa femme n’a pas été en reste, grâce au changement de statut social soudain. Par la suite, l’homme a sorti sa femme au gré des besoins : comme carte d’identité, comme laissez-passer, comme masque pour sa propre normalité. Et cette femme était par chance jolie et elle était – la sienne. Et elle plaisait à tout le monde. Aux mecs, évidemment. Ils ont finalement formé un couple heureux. (ulomak)

vni politički događaji naglo su izbacili našeg anonimusa na površinu i on se prometnuo u političku ličnost; počeo je držati govore, putovati, ići na prijeme, slikati se na televiziji, na pomolu je bilo i ambasadorsko mjesto u stranoj zemlji. Njegovo rodoljublje bilo je nagrađeno uspjehom koji se svalio na njega neočekivano poput kiše kovanica iz telefonskog automata. I sve je, osim jedne stvari, bilo savršeno. Nije imao ženu. Bio je to suviše vidljiv i u promijenje-

nom kontekstu nedopustiv statusni nedostatak. I naš je čovjek hitro vratio bivšu ženu, ponovo su se vjenčali, dobili veći stan. Ni ženino zadovoljstvo zbog nagle promjene društvenog statusa nije izostalo. Čovjek je ženu nadalje prilagao po potrebi: kao iskaznicu, propusnicu, kao masku vlastite normalnosti. A žena je na sreću bila zgodna i – njegova. I svima se sviđala. Dečkima, dakako. Bio je to konačno jedan sretan brak. (ulomak)

Dubravka Ugrešić: Kultura laži Arkzin, Zagreb 1996 Mi smo dečki 24 Žene u patrijarhalnim i mizoginim društvima imaju svoje ustaljene funkcije, one uvijek služe za nešto (za rađanje djece, za domaćinstvo, za rad u polju), one, između ostaloga, služe kao maska muškarčeve odraslosti, odgovornosti, normalnosti i “seksualne podobnosti”, već prema tome. Znam za priču o jednoj nervno ne suviše pouzdanoj muškoj osobi. Muškarac je bio lošeg imovnog stanja. Oženio se. Dobili su dijete. Nisu imali stan. Rastali su se. Neda-

TEMA

Mirna Šimat___

irna Šimat rođena je 1984. Prevođenjem se počela baviti uz studij francuskog jezika i književnosti te komparativne književnosti pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je prevela Deleuzeove Film 1: slika-pokret i Film 2: slika-vrijeme (drugi svezak u suradnji s kolegicom Majom Ručević), zatim s kolegicom Marijom Spajić knjigu Olliviera Pourriola Filmozofija: najljepša filozofska pitanja na filmskom platnu te razgovore Dalaj Lame i Stéphanea Hessela Proglasimo mir!. Zadnje dvije godine nastoji što redovitije prevoditi kulturne i znanstvene članke za Treći program Hrvatskog radija, a okušala se i u podslovljavanju francuskih emisija na hrvatski jezik. Teško je skupiti mnoštvo dojmova koji mi se vrzmaju po glavi od povratka iz Arlesa. Preskočit ću ovom prilikom hvalospjeve gradiću koji očarava prošlošću, poviješću i legendama vezanim za nj. Ljetos, kad sam saznala da sam među sretnicima koji će imati priliku brusiti

zanat u Tvornici prevoditeljâ, direktoru Međunarodnog centra književnih prevoditelja Jörnu Cambrelengu prvo sam zanijemjela na telefon, a potom počela ciktati od veselja. Unazad godinu dana intenzivno sam se bavila mišlju da prevedem Le Deuxième Sexe Simone de Beauvoir na hrvatski i kao projekt za radionicu prijavila sam upravo taj naslov. Dogovorila sam se s francuskim izdavačem Gallimardom oko autorskih prava i potpisala ugovor s hrvatskim izdavačem, Nakladom Ljevak. Početkom studenog s nemalom tremom zaputila sam se u Arles. Veliko i opće olakšanje je, čini mi se, nastupilo kad se nas šest “tvorničara” međusobno upoznalo. Vrlo brzo Ursula Burger, Jelena Mijatović, Marie van Effenterre, Samuël Berthet, Thibault Joubert i ja shvatili smo da ćemo u narednom razdoblju dijeliti od brige za kućanstvo, do osobnih misli i prevodilačkih nedoumica. Zaista smo se sprijateljili, a to se, po mojemu mišljenju, odrazilo i na zajednički rad. Prva tri dana u Arlesu proveli smo

PHOTO: SAMUËL BERTHET

Čarobna preobrazba usamljeničkoga posla

prateći Assises – godišnja zasjedanja prevoditelja. Već tamo sam mogla uočiti goleme razlike u francuskom i hrvatskom pristupu kako okruglim stolovima i predavanjima, tako i samoj profesiji prevođenja. Okolnosti na zasjedanjima jesu specifične, no interes, spremnost na raspravu i kritičnost svejedno zapanjuju. Na radionici jedne francuske prevoditeljice

35 35

Okolnosti s kojima smo se susreli tijekom trajanja radionice teško su ponovljive. Ondje se jedan, inače dosta usamljenički posao, čarobno preobrazio u živahnu razmjenu riječi, ideja, stavova, pri kojoj su se hrvatski i srpski ravnopravno isprepletali s francuskim, ponekad u istoj rečenici, pobuđujući nerijetko kod svih nas salve smijeha zbog kojih bi nas neki promatrač, manje sklon jezičnim dosjetkama, proglasio u najmanju ruku profesionalno deformiranima. kazališnih komada s engleskog jezika, dotična je izložila ulomak drame na izvorniku te dio svog prijevoda od prije desetak godina, a sve generacije, od studenata do umirovljenika, dizale su ruke nudeći svoje varijante za neku tek pročitanu repliku. Zadivljeno sam promatrala prevoditeljicu i u sebi mislila kako je sve što čujem istodobno i zastrašujuće i utješno. Nitko nije nepogrešiv, sve je podložno kritici, ali isto je tako ponekad lako biti pametan naknadno ili za drugoga. Nije slučajno da gotovo svi prevoditelji koje sam ikad upoznala tvrde kako nerado otvaraju svoje objavljene prijevode. Naše mentore i mentorice također nije čekao lak zadatak. Svaki novi par mentora trebao se dogovoriti s nas šestero “šegrta” o načinu rada, i zajedničkog i individualnog. Dogovorili smo grupne seanse, rad u binomu mentor-učenik, vrijeme za rad svakoga na svome prijevodu i po potrebi međusobno konzultiranje u svim mogućim varijantama i smjerovima. Dijeleći svoja prevoditeljska iskustva s nama mentori su nas zapravo poticali da pronađemo svoj stil rada, da naučimo braniti svoje izbore, ali i prihvatiti tuđa rješenja kad ih prepoznamo kao dobra. Meni su bili od neprocjenjive važnosti što se tiče

brojnih citata, parafraza, odabira terminologije i nastojanja da pogodim pravi ton, da uhvatim britkost izraza ili dovitljivost misli. Na vidjelo su za trajanja radionice znale izaći i razlike u sklonosti prema tekstovima, ali svatko je od nas gorljivo branio svoj izvornik i njegova autora ili autoricu, usprkos tome što su najviše glavobolja zadali upravo nama samima. Nasuprot obrani vlastitih uvjerenja oko izbora knjige, nisam se osjećala sasvim doraslom raspravljati o lingvističkim i traduktološkim pitanjima kao što su različitost, odnosno jedinstvenost hrvatskog i srpskog jezika te

činjenica da je Drugi spol osamdesetih godina već preveden na srpski (na kojem sam ga uostalom i ja prvi puta pročitala). No i iz tih su se, u drugim prilikama često do neugode ispolitiziranih pitanja, razvile zanimljive i korisne rasprave. Svjesna sam da sam izabrala prijevod koji je prepun izazova. (Nije li sa svakim tako?) Knjiga je zahtjevna kako zbog samog opsega (riječ je o nešto manje od tisuću gusto ispisanih stranica džepnog izdanja), tako i zbog problematike kojom se autorica bavi i specifičnosti njezina stila. Beauvoir često piše dugim i dinamičnim rečenicama u kojima sučeljava suprotne argumente nastojeći obuhvatiti evoluciju zapadne filozofske misli o ženi i potom joj pridodati vlastiti komentar ili kritiku. Već i samu interpunkciju tih rečeničnih nizova nastojala sam samo djelomice zadržati u hrvatskom, u želji da povremenom promjenom rečeničnog znaka točke-zareza, kojim original vrvi, pojednostavim čitatelju praćenje djela. No, pritom sam svjesna da valja voditi računa o tome da ne promijenim izvorni ton i istaknuta mjesta u tekstu. Također se ističe i problem terminologije znanosti i škola, a ta

Već u prvom poglavlju sudarila sam se s biologijom. Rječnici kojima se inače služim ovdje su se pokazali slabom pomoći. Od 1949. kad je knjiga napisana, promijenilo se ponešto i u načinu klasifikacije živih organizama od praživotinja do sisavaca čije nespolne ili spolne načine razmnožavanja opisuje Beauvoir. Na koncu sam pronašla dva mala udžbenika s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta što su mi uštedjela sate i sate lutanja. S olakšanjem sam dospjela do poglavlja o psihoanalitičkom pogledu na ženu.

T EMA ___

gledišta na ženu autorica pokušava sagledati u ovom pozamašnom eseju. Već u prvom poglavlju sudarila sam se s biologijom. Rječnici kojima se inače služim ovdje su se pokazali slabom pomoći. Od 1949. kad je knjiga napisana, promijenilo se ponešto i u načinu klasifikacije živih organizama od praživotinja do sisavaca čije nespolne ili spolne načine razmnožavanja opisuje Beauvoir. Na koncu sam pronašla dva mala udžbenika s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta što su mi uštedjela sate i sate lutanja. S olakšanjem sam dospjela do poglavlja o psihoanalitičkom pogledu na ženu, tu se već malo bolje snalazim. Dalje uranjam u historijski materijalizam, antropologiju, prethistoriju... Što se tiče filozofije, na kojoj se temelji i kojom je prožeta ova knjiga, posebice dakle filozofije egzistencije i, uže, egzistencijalizma, i tu vrebaju potencijalne opasnosti. Uzmimo samo za primjer Sartreovo djelo L’Être et le Néant, na koje se autorica poziva. Dovoljno je baciti pogled na naslov. U Nolitovom izdanju on glasi Biće i ništavilo, a u izdanju Demetre “Bitak i ništo”. Na meni je da odaberem kojim ću se prijevodom služiti i onda po njemu sustavno prevoditi filozofske koncepte kao što su “bitak za sebe”, “bitak u sebi” itd. Zatim su tu književni citati, od Stendhala preko Virginije Woolf do u nas ipak manje prevođenih Montherlanta i Claudela. Bit će to prava bibliotekarska potraga, ali to me baš raduje jer, koliko god se činilo da vrijeme pritom nesmilje-

PHOTO: Thibault joubert

Naše mentore i mentorice također nije čekao lak zadatak. Svaki novi par mentora trebao se dogovoriti s nas šestero “šegrta” o načinu rada, i zajedničkog i individualnog. Dogovorili smo grupne seanse, rad u binomu mentor-učenik, vrijeme za rad svakoga na svome prijevodu i po potrebi međusobno konzultiranje u svim mogućim varijantama i smjerovima. Dijeleći svoja prevoditeljska iskustva s nama mentori su nas zapravo poticali da pronađemo svoj stil rada, da naučimo braniti svoje izbore, ali i prihvatiti tuđa rješenja kad ih prepoznamo kao dobra. no curi, takvo što uvijek nadoknade neočekivana otkrića do kojih čovjek pritom dođe. Rekla bih da se činjenica da prevodim kanonsko djelo pokazuje istodobno kao prednost i kao mana. S jedne strane, dostupni su mi brojni priručnici, mogu se obratiti stručnjacima koji se bave feminističkom teorijom i kritikom i imaju ovu temeljnu knjigu feminizma u malome prstu. S druge strane, kritike prijevoda Drugog spola koje sam dosad vidjela dosta su me uplašile, ali, nadam se, i pokazale mi smjer u kojem valja ići i upozorile na zamke koje valja izbjeći. Okolnosti s kojima smo se susreli tijekom trajanja radionice teško su ponovljive. Ondje se, jedan inače

dosta usamljenički posao, čarobno preobrazio u živahnu razmjenu riječi, ideja, stavova, pri kojoj su se hrvatski i srpski ravnopravno isprepletali s francuskim, ponekad u istoj rečenici, pobuđujući nerijetko kod svih nas salve smijeha zbog kojih bi nas neki promatrač manje sklon jezičnim dosjetkama proglasio, u najmanju ruku, profesionalno deformiranima. Osim što sam bogatija za novo iskustvo, smatram se neopisivo sretnom što sam imala priliku prvih stotinjak stranica svoga prijevoda prijeći sa šestero mentora i petero kolega koji su pazili na točnost, slušali zvučnost, pratili razumljivost prijevoda, razmišljali o njemu skupa sa mnom i potom raspravljali te mi time dali veći polet za nastavak.

37 37

Simone de Beauvoir: Drugi spol s francuskoga prevela Mirna Šimat To [sreća] je dakle pojam na koji se nećemo referirati. Usvojit ćemo perspektivu egzistencijalističkog morala. Svaki subjekt se konkretno postavlja kroz projekte kao transcendencija; ostvaruje svoju slobodu samo neprestanim posezanjem za novim slobodama; ne postoji drugo opravdanje sadašnje egzistencije, osim njezina širenja prema beskonačno otvorenoj budućnosti. Svaki put kad transcendencija zapadne u imanenciju dolazi do degradacije egzistencije u neko “u sebi”, slobode u fakticitet. Taj pad je moralna greška ako subjekt na njega pristane. Ako mu je

on nametnut, poprima lice frustracije i opresije. U oba slučaja on je apsolutno zlo. Svaki pojedinac koji nastoji opravdati svoju egzistenciju, doživljava je kao beskonačnu potrebu za transcendiranjem sebe. Položaj žene na jedinstven način pak definira to što se ona, premda je kao svako ljudsko biće autonomna i slobodna, otkriva i odabire u svijetu u kojem joj muškarci nameću da se prihvati kao Drugo: nastoji je se zadržati objektom, predodrediti imanenciji, budući da će njezinu transcendenciju stalno transcendirati neka druga, bitna i suverena svijest. Drama

žene je taj sukob između temeljnog zahtjeva svakog subjekta koji se uvijek postavlja kao bitan i zahtjeva položaja koji je čini nebitnom. Kako se ljudsko biće u ženinom položaju može ostvariti? Koji su mu putovi otvoreni? Koji vode do zida? Kako pronaći neovisnost unutar ovisnosti? Koje okolnosti ograničavaju slobodu žene i može li ih ona prevladati? To su temeljna pitanja koja bismo željeli rasvijetliti. To znači da, zanimajući se za šanse pojedinca, ne definiramo te šanse pojmovima sreće, nego pojmovima slobode. (ulomak)

Simone de Beauvoir: Le deuxième sexe Gallimard, Paris, 1949 C’est donc une notion à laquelle nous ne nous référerons pas. La perspective que nous adoptons, c’est celle de la morale existentialiste. Tout sujet se pose concrètement à travers des projets comme une transcendance; il n’accomplit sa liberté que par son perpétuel dépassement vers d’autres libertés; il n’y a d’autre justification de l’existence présente que son expansion vers un avenir indéfiniment ouvert. Chaque fois que la transcendance retombe en immanence il y a dégradation de l’existence en “en soi”, de la liberté en facticité; cette chute est une faute morale si elle est consentie par le sujet; si elle lui est infligée, elle prend la figure d’une frustration et d’une

oppression; elle est dans les deux cas un mal absolu. Tout individu qui a le souci de justifier son existence éprouve celle-ci comme un besoin indéfini de se transcender. Or, ce qui définit d’une manière singulière la situation de la femme, c’est que, étant comme tout être humain, une liberté autonome, elle se découvre et se choisit dans un monde où les hommes lui imposent de s’assumer comme l’Autre: on prétend la figer en objet, et la vouer à l’immanence, puisque sa transcendance sera perpétuellement transcendée par une autre conscience essentielle et souveraine. Le drame de la femme, c’est ce conflit entre la revendication fondamentale de tout

sujet qui se pose toujours comme l’essentiel et les exigences d’une situation qui la constitue comme inessentielle. Comment dans la condition féminine peut s’accomplir un être humain? Quelles voies lui sont ouvertes? Lesquelles aboutissent à des impasses? Comment retrouver l’indépendance au sein de la dépendance? Quelles circonstances limitent la liberté de la femme et peut-elle les dépasser? Ce sont là les questions fondamentales que nous voudrions élucider. C’est dire que nous intéressant aux chances de l’individu, nous ne définirons pas ces chances en termes de bonheur, mais en termes de liberté. (ulomak)

TEMA

Evaine Le Calvé Ivičević___

CITL je dokaz da Babilonska kula nije prokletstvo, nego prilika RAZGOVARALA VANDA MIKŠIĆ

Bréviaire méditerranéen (Fayard, 1992), Dražen Katunarić (ur.): Croatie/France - lusieurs siècles de relations historiques et culturelles, (Bibliothèque Relations, 1995), Tomislav Durbešić: Drames choisis (2002), Hercigonja

PHOTO: SOLEN IVIČEVIĆ

akon studija ruskog i engleskog jezika u Parizu (Sorbonne VIII), Évaine Le Calvé-Ivičević dolazi u Zagreb, gdje i danas živi i radi. Od 1991. predaje na Odsjeku za romanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Magistrirala je s radom na području slavistike 1999. Na fakultetu je u sklopu Katedre za francuski jezik pokrenula prevoditeljski smjer. Objavila je više članaka o raznim aspektima traduktologije, a dugi niz godina surađivala je na izradi Osmojezičnog enciklopedijskog rječnika u izdanju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Godine 2008. vodila je prevodilačku radionicu Zagrebačke slavističke škole. Prvi je prijevod potpisala 1988. godine, a otada je na francuski prevela i objavila cijeli niz ogleda, članaka, kazališnih komada, kao i tekstova o filmu i umjetnosti: V. Bužančić: Josip Seissel (1988), La Politique culturelle en Yougoslavie: son évaluation et sa comparaison avec trois pays en développement à structure fédérale (1989), La Croatie (The Bridge, 1991), Predrag Matvejević:

E. – I. Supičić (ur.): Croatie - Trésor du Moyen Âge et de la Renaissance, (2005), S. Lipovčan – Z. Rebernjak: Trois écritures: trois langues: pierres gravées, manuscrits anciens et publications croates à travers les siècles (2004),

39 39

Studij prevoditeljstva pruža ne samo korisno, nego i nužno (pred)znanje. Tu je i drugi, dublji, znanstveni sloj prevođenja. No time zalazimo u zagonetno područje talenta. Jer pored svega što sam dosad spomenula ‒ znanje jezika, svijest o procesu prevođenja, dobar prevoditelj mora posjedovati i određeni dar za taj posao. A taj se dar definitivno ne može naučiti, nego tek nadograditi. La dentellerie en Croatie (2005), F. Šanjek: Les frères prêcheurs en Croatie (XIIIème-XXIème siècle), Mémoire dominicaine, (2009), Dean Jokanović Toumin (catalogue d’exposition, 2009), L’art croate médiéval (catalogue d’exposition, 2012). S njom razgovaramo povodom nedavno održane Tvornice prevoditelja, na kojoj je kao mentorica tijekom tri tjedna u prosincu radila s troje francuskih prevoditelja. Tema: Je li ti ovo bio prvi boravak u CITL-u? Koliko si dosad uopće bila upoznata s aktivnostima i programima ove ustanove? Évaine Le Calvé-Ivičević: Da, ovo je moj prvi boravak u Arlesu i u CITL-u, ali sam naravno znala za ovo mjesto otprije. Naime, CITL je najistaknutija ustanova posvećena prevoditeljstvu u Francuskoj, možda čak u frankofonim zemljama općenito. CITL uživa veliki respekt u književnim i prevoditeljskim krugovima, tako da mi je poziv da sudjelujem kao mentor u Tvornici značio prekrasan izazov. S velikim sam strahopoštovanjem došla u CITL, a s još većim sam poštovanjem iz njega otišla. Naime, spoznala sam da su ljudi u CITL-u uspjeli ostvariti prekrasan mali utopijski svijet, svojevrsni “prevoditeljski

polis”, jedno od najljepših mjesta što mi je bilo dano upoznati. Steiner je rekao da cijelu priču o Babilonskoj kuli ne treba shvatiti kao prokletstvo, nego kao priliku, da ne kažem blagoslov. CITL dokazuje da je bio u pravu. Tema: Što te se u CITL-u tako dojmilo? ELC: Mjesto je svakako divno. Podneblje, povijest, sam Arles, zgrada Hotel Dieu u kojoj se CITL nalazi, sudbine ljudi koji su ostavili svoj trag na ovom mjestu (pritom ne mislim samo o nezaobilaznom Van Goghu, nego i o mnogim drugim, anonimnim životima), sve to stvara jedinstveno ozračje. No pored toga, izuzetno je dragocjeno ozračje u kojem se odvija “radni” dan. Tom ozračju pogoduje i krasna knjižnica u kojoj prevoditelji rade, svatko za sebe i svi zajedno, kako to već ide: iskustvo kolega je uvijek dobrodošlo kada “zapneš” u tekstu. Prevoditeljstvo je usamljena djelatnost koja izuzetno uspješno potiče druženje. To je tek jedan od paradoksa tog zanata. Koncept Tvornice je stoga po mom mišljenju vrlo dobar jer pruža prevoditeljima mogućnost da se potpuno posvete svom radu, i to uz pratnju mentora. To znači imati vremena (više nego obično) i stručnu potporu koja uvijek dobro dođe u

traženju “pravog” rješenja u tekstu, a to je neprocjenjiva prilika za produbljivanje iskustva. Tema: Inače predaješ prevođenje na Filozofskom fakultetu. Po čemu se tvoja uloga u Tvornici razlikovala od uobičajenog profesorskog rada? ELC: Razlikovala se po mnogočemu, prvenstveno po tome što sam prvi put imala priliku pratiti rad prevoditelja kojima je francuski jezik materinski. To znači da sam se s njima mogla posvetiti isključivo razmišljanju o prenošenju značenja, a ne o jezičnim preprekama koje muče naše studente. A to je pravi užitak. Naime, proces prevođenja počinje tek kada se oslobodiš poteškoća što ih predstavlja pravilno izražavanje na ciljni jezik, a to je naravno teško dostupno onome tko prevodi na strani jezik. Bez obzira koliko dobro znate strani jezik, nikada nećete moći na njega prevoditi potpuno dobro. Moj rad na Fakultetu je stoga ograničen na razinu svrsishodnog komuniciranja. To predstavlja frustraciju za mene, a vjerujem i za studente. S prevoditeljima Tvornice sam, dakle mogla potpuno slobodno ići “dalje”, tj. približiti se samoj biti prevoditeljskog čina, a to je neprocjenjivo iskustvo. Tema: Znači li to da se prevođenje zapravo ne može (na)učiti?

Postoji o tome vic: jezičar tvrdi ‒ prevoditi treba ovako!, prevoditelj kaže ‒ preveo sam onako!, a traduktolog pita ‒ kako vam to, zaboga, može uspjeti?

T EMA ___

ELC: Prevođenje je slojevit čin. Mogu se učiti, pa i naučiti, raznorazne strategije prevođenja. Naprimjer, kako postupiti s određenim jezičnim konstrukcijama. Za to postoje razni prevoditeljski postupci kojima je svakako bitno vladati, e da bi se spretno i ispravno prevodilo. Tu je, rekla bih, onaj vidljivi, “površni sloj” prevođenja, naizgled prilično dostupan. No ti postupci nisu tek mehanički sklopovi, nego se uklapaju u šire razmišljanje o tome što znači prevoditi. Ovdje ulazimo u područje traduktologije. Naime, čim se pristupa činu prevođenja, javljaju se mnoga pitanja. Postoji o tome vic: jezičar tvrdi ‒ prevoditi treba ovako!, prevoditelj kaže ‒ preveo sam onako!, a traduktolog pita ‒ kako vam to, zaboga, može uspjeti? Treba se, dakle, ne samo zadržati na razini prakse, i uz solidno znanje jezika više ili manje uspješno prenijeti poruku s jednoga na drugi jezik, nego i nastojati spoznati što sve leži u činu prevođenja. Studij prevoditeljstva stoga pruža ne samo korisno, nego i nužno (pred)znanje. Tu je i drugi, dublji, znanstveni sloj prevođenja. No time zalazimo u zagonetno područje talenta. Jer pored svega što sam dosad spomenula ‒ znanje jezika, svijest o procesu prevođenja, dobar prevoditelj mora posjedovati i određeni dar za taj posao. A taj se dar definitivno ne može naučiti, nego tek nadograditi. Mogli bismo uspoređivati studij prevoditeljstva sa slikarstvom: bezbroj ljudi može nacrtati jabuku i mi ćemo prepoznati da je na papiru nacrtana jabuka. Manji broj ljudi može nasli-

Evaine Le Calvé Ivičević i Thibault joubert, PHOTO: VANDA MIKŠIĆ

Prevoditeljstvo je usamljena djelatnost koja izuzetno uspješno potiče druženje. To je tek jedan od paradoksa tog zanata. Koncept Tvornice je stoga po mom mišljenju vrlo dobar jer pruža prevoditeljima mogućnost da se potpuno posvete svom radu, i to uz pratnju mentora. To znači imati vremena (više nego obično) i stručnu potporu koja uvijek dobro dođe u traženju “pravog” rješenja u tekstu, a to je neprocjenjiva prilika za produbljivanje iskustva. kati sliku s jabukama i reći ćemo da je slika zgodna. No kada Paul Cézanne slika jabuke, to nije samo slika s jabukama - to je umjetničko djelo. Kao i umjetnik, prevoditelj je autor svoga prijevoda. Kao i umjetnik, on može

svojim djelom prenijeti plitku poruku, određenu kvalitetu komunikacije, ali i duboku i potpunu emociju kojoj teži tekst koji je preveo. Pritom prvenstveno mislim na književna djela, ali to vrijedi za svaki tekst.

TEMA

Marie van Effenterre___ Prilika da se “(is)peče zanat” S francuskoga prevela Ursula Burger Oesch

Jednim laktom naslonjena na rječnik hrvatskog jezika, drugim na štivo iz područja društvenih znanosti, u prevoditeljske vode stigla sam dosta kasno i, kao što je za pretpostaviti, posredstvom svog doktorskog rada. Pri radu na tekstovima iz područja društvenih znanosti susrećemo se, dakako, s nekim konstantnim pita-

njima: pitanjem transkripcije i prevođenja intervjua zabilježenih na jeziku koji nije materinji jezik znanstvenika; pitanjem prevođenja vlastitih izlaganja, članaka, poziva na sudjelovanje u projektu; konačno pitanjem prevođenja odlomaka i citata na jezik na kojemu piše znanstvenik. Tu je i vrlo rasprostranjeno, iako površno mišljenje, da se pojedini termini i pojmovi opiru mogućnosti prevođenja na francuski. Tako će se riječi kao što su agency, empowerment ili blackness u najboljem slučaju naći u zagradi pored ponuđenog prijevoda – koji se nužno smatra nezadovoljavajućim ‒ ako već nisu i izravno inkorporirani u tekst. U mojemu se slučaju tim problemima pridodaje još jedna dimenzija: nastojanje da se frankofonim znanstvenicima približe radovi koje su mladi srpski i hrvatski antropolozi objavili na temu postjugoslavenskog prostora. Taj me je projekt i doveo u Tvornicu prevoditeljâ u Arlesu. Doprinos te radionice mogla bih razmatrati i isključivo iz perspektive problema koji se tiču prevođenja.

Ona, međutim, po mojemu mišljenju, prije svega nudi uvjete za rad koji pogoduju pokretanju i realizaciji nekog prevoditeljskog projekta. Drugim riječima, ona omogućuje prevladavanje jednog dijela materijalnih ograničenja s kojima se prevoditelj većinu vremena suočava. Sve ono što CITL stavlja prevoditelju na

PHOTO: SAMUËL BERTHET

arie van Effenterre je nakon studija antropologije, srpskog i hrvatskog jezika te povijesti umjetnosti, upisala doktorat iz socijalne antropologije na Visokoj školi za društvene znanosti u Parizu (laboratorij IIAC-TRAM). Trenutačno se bavi socijalnim praksama javnog prostora u Srbiji. Suosnivačica je Mreže PY, čiji je cilj povezivanje doktoranata i mladih znanstvenika koji proučavaju postjugoslavenski prostor. Od kraja 2012. godine prevodi korpus stručnih članaka s područja društvenih znanosti koje su objavili mladi znanstvenici u Hrvatskoj i Srbiji, i koji se artikuliraju oko tri teme: kultura, javni prostori i potrošnja.

T EMA ___

Raznovrsni oblici dijaloga koje je osmislio CITL ‒ vertikalni (s mentorima) i horizontalni (među sudionicima Tvornice) ‒ imaju dvojaku ulogu. Izmjenjivanje prevoditeljskih “parova” u ulozi mentora sudioniku omogućava da se nauči pozicionirati u odnosu na vlastite odluke, bolje rečeno, da se susretne s različitim načinima rada koji potvrđuju tezu da u pristupu nekom tekstu ne postoje najbolja “rješenja” i “sistemi”. Povrh toga, uvođenje kolektivne dimenzije, tj. unaprijed zadana suradnja između sudionika Tvornice u toj djelatnosti koja se obično smatra individualnom, ima tu prednost što omogućava brzo rješavanje katkad benignih problema, s kojima, međutim, pri samostalnom radu otežemo ili ih uvećavamo. raspolaganje (danonoćno otvorena knjižnica, velik broj rječnika, formalni i neformalni susreti s drugim prevoditeljima i profesionalcima iz knjižnog lanca), uvelike olakšava i obogaćuje njegov rad. S druge strane, raznovrsni oblici dijaloga koje je osmislio CITL ‒ vertikalni (s mentorima) i horizontalni (među sudionicima Tvornice) ‒ imaju dvojaku ulogu. Izmjenjivanje prevoditeljskih “parova” u ulozi mentora sudioniku omogućava da se nauči pozicionirati u odnosu na vlastite odluke, bolje rečeno, da se susretne s različitim načinima rada koji potvrđuju tezu da u pristupu nekom tekstu ne postoje najbolja “rješenja” i “sistemi”. Povrh toga, uvođenje kolektivne dimenzije, tj. unaprijed zadana suradnja između sudionika Tvornice u toj djelatnosti koja se obično smatra individualnom, ima tu prednost što omogućava brzo rješavanje katkad benignih problema, s kojima, međutim, pri samostalnom radu otežemo ili ih uvećavamo. Taj, istovremeno horizontalan i

vertikalan pristup radu, prevoditelju ulijeva i određenu sigurnost: sigurnost da neka pitanja vezana za prevođenje neće morati rješavati sam, kao i stjecanje samopouzdanja pri pozicioniranju spram teksta te pri samostalnom razrađivanju metoda i taktika koje smatra prikladnima. U prevoditeljsku sam Tvornicu krenula s idejom da se problemi prevođenja tekstova s područja društvenih znanosti ne poklapaju s onima koji se javljaju pri prevođenju fikcije

ili eseja. Međutim, iako prevođenje znanstvenih članaka nailazi na specifične probleme i pitanja ‒ primjerice u slučaju termina kultura/culture, čija prividna homofonija zastire činjenicu da su ti pojmovi iskovani u preciznim povijesnim kontekstima te da se referiraju na različite društvene imaginarije ‒ postupno su na površinu isplivale baš bliskost i sličnost pitanja koja se postavljaju pri radu na ovoj vrsti tekstova i na književnim tekstovima. Ipak, jedan od najvećih doprinosa Tvornice vidim u činjenici da sam uočila glavni cilj prevođenja tekstova društvenih znanosti, a to je nužnost da apsolutnu prednost dobije smisao teksta. Norme pisanja antropoloških tekstova u Srbiji i Hrvatskoj ne poklapaju se, naime, s onima u Francuskoj: artikulacija i razvijanje teksta, kao i logički konektori odgovaraju metodama i zadanostima koje se ponekad u mnogočemu razlikuju. Samim tim, prevoditelj treba nastojati prenijeti autorov “proces ispisivanja teksta” (pisanje kao proces razumijevanja), a da se pritom ne izgubi na razumljivosti, niti zaboravi na kodove i norme koje čitatelj-znanstvenik očekuje kod ovog tipa tekstova. Bitno je također voditi računa o tome kome je prijevod upućen. U ovom slučaju, to su i stručnjaci za područje bivše Jugoslavije i znanstvenici koji o njemu znaju nešto manje. Imajući to na umu, donijela sam neke prevoditeljske odluke koje ne bi

Vrijednost ove prevoditeljske radionice leži i u činjenici da organizatori nisu zanemarili praktičnu dimenziju prevoditeljskog zanimanja, a to se posebno odnosi na strukovna prava. Znači, nije se radilo samo o stjecanju prevoditeljskog umijeća, nego je bilo govora i o ugovorima, honorarima, profesionalnoj etici, pa i šire ‒ o odnosu s izdavačima i drugim profesionalcima u knjižnom lancu.

43 43

bile iste da sam ovaj korpus tekstova odlučila namijeniti široj publici. Vrijednost ove prevoditeljske radionice leži i u činjenici da organizatori nisu zanemarili praktičnu dimenziju prevoditeljskog zanimanja, a to se

posebno odnosi na strukovna prava. Znači, nije se radilo samo o stjecanju prevoditeljskog umijeća, nego je bilo govora i o ugovorima, honorarima, profesionalnoj etici, pa i šire ‒ o odnosu s izdavačima i drugim profesio-

nalcima u knjižnom lancu. Drugim riječima, vodeći računa i o uvjetima prevoditeljeva rada i o samim problemima koji se tiču prevođenja, ponuđena obuka bila je prilika da se “(is) peče zanat”.

Srđan Radović: Politiques et contre-politiques de l’identité et de l’espace. Le cas de quelques rues belgradoises après 2000 traduit du serbe par Marie van Effenterre RÉSUMÉ Le bouleversement politique de l’année 2000 en Serbie a coïncidé avec le début d’un processus de reconfiguration idéologique de l’espace public. Les aspects les plus marquants de cette action ont consisté à nommer ou renommer des éléments de l’espace urbain, avant tout les rues et les places, à intervenir sur les monuments et mémoriaux existants, et à mener des projets pour en construire de nouveaux. De tels cas de figure ont été particulièrement perceptibles à Belgrade. Ils ont à plusieurs reprises suscité l’opposition de partis poli-

tiques et de groupes sans affiliation partidaire qui ont organisé des actions de rue dites de ‘contre-dénomination’ des rues de Belgrade, de même que des campagnes contre certains projets de monuments. Ce travail discutera notamment les relations entre pouvoir et politiques de l’identité. Il se penchera sur quelques collectifs artistiques ou groupes politiques ayant organisé des actions et performances visant à renommer symboliquement des rues, ou ayant discuté et protesté contre les propositions d’édification de nouveaux monuments. En (re)

nommant des espaces déterminés de la ville, les coalitions hégémoniques politiques essayent de créer des lieux à forte teneur symbolique, tandis que les contre-actions d’opposition cherchent de leur côté à se réapproprier ces mêmes lieux et à les réinterpréter. Ce travail vise à documenter et à analyser discours officiels et politiques idéologiques mémoriels, ainsi qu’un certain nombre de contrepolitiques, artistiques ou autres, et pratiques alternatives de commémoration. (ulomak)

Srđan Radović: Politike i kontrapolitike identiteta i prostora slučajevi sa beogradskih ulica nakon 2000. godine Glasnik Etnografskog Instituta SANU, LIX (2), 2011, str. 99-111. SAŽETAK Sa političkim preokretom 2000. godine u Srbiji otpočeo je istovremeno i proces ideološkog preoblikovanja javnih prostora. Među najprominentnijim vidovima ovakvog delovanja je imenovanje ili preimenovanje urbanog prostora, prvenstveno ulica i trgova, te bavljenje postojećim spomenicima i memorijalima, kao i gradnja i planiranje novih. Ovakvi su slučajevi posebno bili uočljivi u Beogradu. Njima su se u nekoliko navrata suprotstavile određene političke partije, te

nepolitičke grupe koje su organizovale ulične akcije ‹protiv-imenovanja› beogradskih ulica, te kampanje protiv novoplaniranih javnih spomenika. Odnosi moći i identitetske politike u ovim slučajevima biće komentarisani u ovom radu. Propratiće se prakse nekoliko umetničkih i političkih skupina koje su sprovele akcije i performanse nezvaničnog preimenovanja ulica, ili su pak diskutovale i protivile se podizanju novopredloženih spomenika. (Pre)imenovanjem određe-

nih gradskih prostora, hegemonske političke koalicije pokušavaju da konstituišu signifikantna simbolička mesta, dok, sa druge strane, opozicione protivakcije pokušavaju da preuzmu ta ista mesta i da ih reinterpretiraju. U ovom će se radu pokušati da prikažu i analiziraju pojedine ideološke politike i zvanični diskursi sećanja, te pojedine umetničke i političke kontrapolitike i opozicione prakse alternativne komemoracije. (ulomak)

TEMA

Jelena Mijatović___ Prevodilac u dijalogu

PHOTO: SAMUËL BERTHET

elena Mijatović rođena je u Beogradu 1985. godine. Završila je studij francuskog jezika i književnosti 2009. godine na Filološkom fakultetu u Beogradu, a dvije godine poslije i master iz jezikoslovlja na istom fakultetu. Po

završetku studija radila je kao nastavnik francuskog jezika, a potom, od 2010. do 2012. godine, kao redaktor Savremenog francusko-srpskog rečnika Slobodana A. Jovanovića. Živi u Beogradu i bavi se prevođenjem.

9. novembar 2012. – 18. januar 2013. 27 godina, 1 dan – 27 godina, 2 meseca, 10 dana Arl, Provansa, Francuska. Upuštamo se u prevodilačku avanturu zvanu Fabrique des traducteurs

45 45

(Fabrika prevodilaca, Prevodilačka fabrika, Fabrika za prevodioce, Fabrika za proizvodnju prevodilaca?). Naša Fabrika započinje udarnički. Zahvaljujući organizatorima, u prilici smo da prisustvujemo trodnevnom zasedanju posvećenom prevođenju (Assises de la traduction littéraire) i da se kroz niz predavanja, debata i radionica upoznamo s aktuelnim temama u svetu prevođenja. Potom se okupljamo u biblioteci CITL-a, svojevrsnom hramu za prevodioce, a našem desetonedeljnom domu. Upoznajemo jedni druge, projekte na kojima radimo i uz svesrdnu pomoć i podršku tutora hvatamo se u koštac s našom “šestoglavom alom“. Često se može čuti kako je posao prevodioca zapravo usamljenički posao. Fabrika nas je izvukla iz te samoće, stavila jedne kraj drugih i pružila nam jedinstvenu mogućnost da o rečima, izrazima, rečenicama, idejama, jezicima, piscima, književnosti razgovaramo, raspravljamo, raspredamo, razglabamo, romorimo... Kroz desetonedeljni dinamični i interaktivni rad s izvanrednim tutorima stekli smo neprocenjivo praktično iskustvo. Naučili smo, između ostalog, da ne postoje konačna rešenja u prevođenju, da je prevođenje stalni proces, neprestana nadogradnja, neprekidno istraživanje i potraga, a prevodilac, raspet između mogućih interpretacija i kratkih rokova, neumorni stvaralac koji je vazda u dijalogu s tekstom, vajar koji kroti jezik, tu živu materiju, nastojeći da očuva svu njenu životnost. Imala sam izuzetnu sreću da u Fabriku dođem na samom početku prevodilačke karijere sa svojim prvencem. Reč je o romanu Dnevnik jednog tela (Journal d’un corps) savremenog francuskog pisca Danijela Penaka, objavljenom početkom 2012. godine. U romanu, koji je napisan u formi dnevnika, autor pripoveda o životu svog junaka iz

PHOTO: VANDA MIKŠIĆ

ugla njegovog tela. Telo, koje se u našem vremenu stalno izlaže i pokazuje, u stvari se često zanemaruje

i malo se o njemu zna. Kako sam Penak kaže: Do kraja smo dete svog tela. Zbunjeno dete.

Često se može čuti kako je posao prevodioca zapravo usamljenički posao. Fabrika nas je izvukla iz te samoće, stavila jedne kraj drugih i pružila nam jedinstvenu mogućnost da o rečima, izrazima, rečenicama, idejama, jezicima, piscima, književnosti razgovaramo, raspravljamo, raspredamo, razglabamo, romorimo... Kroz desetonedeljni dinamični i interaktivni rad s izvanrednim tutorima stekli smo neprocenjivo praktično iskustvo.

T EMA ___

Daniel Pennac: Dnevnik jednog tela s francuskoga prevela Jelena Mijatović 74 godine, 5 meseci, 6 dana Ponedeljak, 16. mart 1998. Kraj mog predavanja u Belemu. Ruka Nazare, moje prevoditeljke, spušta se na moju ruku, zadržava se na njoj, dok mi dva prsta pod košuljom miluju ručni zglob. Volela bih da provedem noć s vama, kaže, i naredne tri noći, pre nego što odete, ako je moguće. Predlog je toliko prirodan da se skoro nisam ni iznenadio. Počastvovan sam, ali ne i iznenađen. I uzbuđen sam, naravno. (Pa ipak, nakon kraćeg razmišljanja, prilično zapanjen.) Nazare i ja smo zajedno radili na promovisanju ovog

predavanja u više brazilskih gradova, ona je priredila prijem, okupila aktiviste, na svim poljima nadomeštajući poletnu, ali manjkavu organizaciju. Sao Paulo, Rio, Resif, Porto Alegre, Sao Luis, uspela je da me poštedi većine zvaničnih večera i da me odvede u četvrti po svom izboru te uvede u filozofske i muzičke krugove s kojima je želela da me upozna, i evo sad njene ruke na mojoj. Mala moja Nazare, kažem, (dvadeset pet joj je godina), hvala, zaista, ali to bi bilo pravo gubljenje

vremena, godine su učinile svoje. To je zato što ne verujete u uskrsnuće, prigovara mi. To je i zato što je tuda prošao nož, što je želja presahla, što sam monogaman, tri puta stariji od nje, zato što sam tokom svih ovih godina bez odnosa prestao da sebe vidim kao seksualno biće, zato što bi se dosađivala u mom krevetu, a ja bih sebe sažaljevao u njenom. Sve ove primedbe su tako malo uverljive da ulazimo u sobu pre nego što sam završio s nabrajanjem. (ulomak)

Daniel Pennac: Journal d´un corps Gallimard, Paris, 2012 Lundi 16 mars 1998 74 ans, 5 mois, 6 jours Fin de ma conférence à Belém. La main de Nazaré, mon interprète, se pose sur la mienne, s’y attarde, deux doigts sous ma chemise caressant mon poignet. J’aimerais passer la nuit avec vous, dit-elle, et si possible les trois autres avant votre départ. La proposition est si naturelle que j’en suis à peine surpris. Honoré, mais pas surpris. Ému aussi, bien sûr. (Tout de même, après quelques secondes de réflexion, passablement sidéré.) Nazaré et moi avons travaillé ensemble à la diffusion de cette conférence, elle

en a préparé la réception, rameutant les militants, suppléant dans tous les domaines à une organisation enthousiaste mais déficiente. São Paulo, Rio, Recife, Porto Alegre, São Luis, elle a su m’épargner la plupart des dîners officiels pour m’entraîner dans les quartiers de son choix, m’ouvrir les cercles de musique et de philosophie qu’elle voulait me faire connaître, et voici sa main sur la mienne. Ma petite Nazaré dis-je (elle a vingtcinq ans), merci, vraiment, mais ce serait en pure perte, les décennies ont

rendu la chose impossible. C’est que vous ne croyez pas en la résurrection, objecte-t-elle. C’est aussi que le bistouri est passé par là, que désir est mort, que je suis monogame, que j’ai trois fois son âge, que depuis toutes ces années sans pratique j’ai cessé de placer mon identité dans ma sexualité, qu’elle s’ennuierait dans mon lit et que je me regretterais dans le sien. Objections si peu convaincantes qu’une chambre nous accueille avant que j’en aie fini l’inventaire. (ulomak)

TEMA

Samuël Berthet___ Arleški sindrom S francuskoga prevela Ursula Burger Oesch

Danas, nakon diskretnog izlaska iz političke magle, podjednako se bavim fotografijom, prevođenjem i podučavanjem filozofije, i svaki put iznova biram ulogu posrednika: otkrivati nevidljivo, neizrečeno, dati

PHOTO: URSULA BURGER OESCH

amuël Berthet o sebi zapisuje: Nakon desetogodišnjeg studija i kratkog boravka u političkim kulisama, prije nekih godinu dana učinio sam skok u prazno. Nisam pao. Život mi je posudio krila i odonda titram njegovim zrakom. Povratak vlastitom prirodnom elementu. Jer odrastao sam u Périgordu okružen šarolikim ljudima i svjetovima. Ono što sam proživio kao dijete, originalnost koju sam vidio i čuo dok je još nisam bio ni svjestan, priskrbjeli su mi prilično bogatu egzistencijalnu paletu i omogućili da komuniciram s ljudima koji su a priori veoma različiti od mene. Zacijelo odatle proizlazi i moja čvrsta vezanost za ljude iz bivše Jugoslavije, koji su mi istodobno i bliski i daleki.

T EMA ___

PHOTO: SAMUËL BERTHET

riječ tekstovima na nekom drugom jeziku i dijeliti s drugima vlastita pitanja o smislu postojanja. Borisa Dežulovića odlučio sam prevoditi jer na svoj način govori o tim egzistencijalnim, odnosno identitarnim pitanjima. S mnogo humora pripovijeda dramu naših života, svojevrsni spoj groteske i komike, tragedije i patetike, sjajnih snova i sumorne zbilje. Kad budu prevedene, za francuskog će čitatelja ove priče zasigurno biti prava duhovna poslastica.

Prevoditelju koji je često zavijen u vlastitu samoću, CITL pruža azil, a moglo bi se govoriti i o arleškom sindromu koji naročito pogađa prevoditelje, baš kao što od pariškog pate gotovo isključivo Japanci. Arleški sindrom je nostalgija za rodnom grudom svakog prevoditelja kojemu je Kolegij jednom pružio utočište i koji će se, pod izlikom bilo kojeg prijevoda, onamo neumorno vraćati...

Kažu da zatvorenici, jednom kad izađu na slobodu, katkad osjećaju neku vrstu nostalgije za rodnom grudom. Ima ih čak koji počine nove prijestupe s jednim jedinim ciljem da se vrate u tor, a ima ih ‒ možete li vjerovati? ‒ koji, nakon bijega, sami pokucaju na vrata i traže da ih se propusti natrag. Puni pansion, poznato okruženje, sitne navike, čuvari... Upravo mi je ta slika pala na pamet jedan vikend kad sam se morao vratiti u Pariz za trajanja CITL-ove

prevoditeljske Tvornice. Niti sat vremena nakon mog bijega, moji su me mili drugovi nazvali telefonom kako bi se uvjerili jesam li u vlaku pronašao zaklon. Umirio sam ih: kontrolori me nisu uhvatili, još malo i progutat će me pariška vreva. Moram priznati da me steglo oko srca. Bio sam, naravno, uzbuđen zbog svog nedopuštenog izleta, ali me već obuzimala i neka grižnja savjesti jer za sobom ostavljam frendove, baš kao i neodređeni osjećaj da ću nešto

propustiti, da će mi promaći neki bitni događaj naše arležanske avanture, a sve zbog čega? Ma da vam ne pričam... Treba odmah reći da Međunarodni centar za književno prevođenje nije najgora vrsta zatvora koji vas može zadesiti. Više podsjeća na samostan zbog velike knjižnice i njenih drevnih greda. Samostan u kojem se nakon službe igra stolni tenis, u kojem se uvečer pleše do iznemoglosti, nakon dana provedenog u meditaciji

49 49

nad katkad teško pronicljivim tekstovima. U obližnjem restoranu petkom se jede slasni pot-au-feu koji poslužuje gazdin sin, bivši toreador, čiji portreti prekrivaju zidove. Inspiracija se traži u trstici Camargue, na obalama jezera Vaccarès ili uz more, primjerice u mjestašcu Beauduc, tamo gdje staje sve osim vode i oblaka ružičastih plamenaca. Usporedbom kazati ne znači i dokazati, netko bi rekao! Ili ih treba nizati unedogled. U ovom surovom svijetu, CITL je hram prevoditelja osuđenih na zaborav. Hram u kojem se može spokojno raditi u ugodnoj atmosferi, meditirati na mjestu na kojemu se i Van Gogh zadržao ne bi li naslikao neke od svojih najradosnije melankoličnih slika. Moglo bi se reći da je CITL u zemlji arleškoj povlašteno mjesto gdje čovjek može po cijelu noć čitati Balzaca i Andrića, a tek što na ulicu pomoli nos, nabasati na mnoštvo imigranata koji su se u bijegu pred vrevom razuzdane civilizacije sklonili u taj mali anakroni grad. Prevoditelju koji je često zavijen u vlastitu samoću, CITL pruža azil, a moglo bi se govoriti i o arleškom sindromu koji naročito pogađa prevoditelje, baš kao što od pariškog pate gotovo isključivo Japanci. Arleški sin-

U CITL-u shvaćamo da je prevođenje zanat, da se prevodilačka vještina uči baš kao što se uči izrađivati keramičke zdjele ili puhati staklo. Prevoditelj je posrednik koji mora poznavati granice između jezika s kojima radi i sve njihove moguće dodirne točke. Naši nas mentori uče uočiti stupice, pokazuju nam prečice, prolaze, poučavaju nas majstorskim trikovima za izbjegavanje patrola, za obmanjivanje granične straže, uče nas i kako da se obranimo, eskiviramo ili napadnemo ‒ čak i ako nakraju svatko to čini na sebi svojstven način... drom je nostalgija za rodnom grudom svakog prevoditelja kojemu je Kolegij jednom pružio utočište i koji će se, pod izlikom bilo kojeg prijevoda, onamo neumorno vraćati... Tvornica prevoditeljâ omogućuje mladim prevoditeljima još povlašteniji okvir za rad jer svim tim bogatstvima nadohvat ruke pridodaje i stručno vodstvo savršeno prilagođeno potrebama kovanja zanata. Jer mi smo upravo to: šegrti. U CITL-u shvaćamo da je prevođenje zanat, da

se prevodilačka vještina uči, baš kao što se uči izrađivati keramičke zdjele ili puhati staklo. Prevoditelj je posrednik koji mora poznavati granice između jezika s kojima radi i sve njihove moguće dodirne točke. Naši nas mentori uče uočiti stupice, pokazuju nam prečice, prolaze, poučavaju nas majstorskim trikovima za izbjegavanje patrola, za obmanjivanje granične straže, uče nas i kako da se obranimo, eskiviramo ili napadnemo ‒ čak i ako nakraju svatko to čini na sebi svojstven način...

T EMA ___

Boris Dežulović: Balle au centre traduit du croate par Samuël Berthet La moitié de mes potes, trentenaires diplômés avec crédit à la banque passent leurs soirées sur leur Playstation. Le mardi et le samedi, on joue au foot. Est-ce que tu t’imagines toi, après le boulot, aller jouer à la marelle avec tes copines devant la superette ? Ben voilà, qu’est-ce que tu veux Ivona, nous on jouait avec des petitesvoitures, avec des pistolets pour enfants, avec des ballons en cuir, et vous à la Barbie et à la dînette ou avec des poupées qui pleurent. Aujourd’hui,

nous on conduit encore des voitures, on tire au pistolet et on joue avec des ballons en cuir, et vous, vous aménagez de grandes maisons, cuisinez dans de vraies casseroles, et même vos poupées qui pleurent sont vraies, vivantes. Tiens, par exemple, qu’estce que tu as offert au fils de Zare pour son anniversaire ? Un pistolet en plastique, rappelle-toi, un pistolet à eau Action man. Et le petit Sime ne peut plus s’en séparer. Ça, ça fait partie de l’évolution, ce pistolet en plastique

c’est un chaînon dans l’évolution de notre espèce, c’est comme un os de dinosaure dans un musée. Dès qu’ils sortent de la maternité, les petits primates emmitouflés dans leurs couches-culottes suivent deux voies d’évolution distinctes, vous êtes des homo sapiens, et nous, les hommes, des homo ludens. - Et tout ça pour me convaincre d’aller voir un match avec toi ? - Fais ça pour moi. (ulomak)

Mi i danas vozimo autiće, pucamo iz pištolja i igramo se kožnim loptama, a vi uređujete velike kuće i kuhate u pravim loncima, čak su vam i luke koje plaču prave, žive. Evo, šta si ti Žarinom sinu kupila za rođendan? Plastični pištolj, sjećaš se, Actionman pištolj na vodu. I mali Šime se ne odvaja od njega. To je evolucija, taj je plastični pištolj karika u

našoj evoluciji kao i dinosaurusova kost u nekom muzeju. Čim izađu iz rodilišta mali se primati u pelenama razvijaju u dva pravca: vi ste homo sapiens, a mi muškarci smo homo ludens. - I sve to da bi me uvjerio da idem s tobom na utakmicu? - Učini mi to. (ulomak)

Boris Dežulović: Bijela točka iz knjige Poglavnikova bakterija VBZ, Zagreb, 2007 Pola mog društva, tridesetogodišnjaci s fakultetima i kreditima, večeri provode uz playstation. Utorkom i petkom igramo nogomet. Zamisli da ti s curama poslije posla ideš ispred dućana igrat školice? Jebiga, Ivona, mi smo se igrali s autićima, dječijim pištoljima i kožnim loptama, a vi s barbie-kućicama, plastičnim loncima i lutkama koje plaču.

TEMA

Miloš Konstantinović___ U Arlu i Arlesu, kod Rablea i Rabelaisa

Prevodilački centar u Arlu očigledan je primer uticaja arhitekture na stanovnike: manastirska atmosfera je sveprisutna, i kolikogod radili u biblioteci i lepo se družili uveče sa kolegama uz provansalske sireve i vina, većina prevodilaca završi veče opet među knjigama, pod tavanicom koju drže grede pravljene od drveća koje više ne

PHOTO: DANILO PETERNEK

iloš Konstantinović rođen je 1963. Završio je opću književnost na Univerzitetu u Beogradu, radio kao profesor Francuske gimnazije u Beogradu, urednik u novinskoj agenciji Tanjug. Od 2010. je predsjednik Udruženja književnih prevodilaca Srbije. Predaje teoriju prevođenja na Fakultetu za medije i komunikacije Univerziteta Singidunum. Bavi se prevođenjem i pisanjem eseja. Prevodio je, između ostalih, Marcela Aiméa, Le Clézioa, Jacquesa Cazottea, Diderota, sociološke tekstove, teoriju književnosti, kao i poeziju modernih srpskih autora na francuski.

T EMA ___

Fabrika prevodilaca podjednako formira one koji su polaznici jedne vrste prevodilačke majstorske radionice, koliko i one koje u tom formiranju učestvuju; prevođenje je umetnost, i kao i sviranje na violini, talenat koji krasi polaznike (francuski domaćini su se pobrinuli da samo talentovani i dospeju do Fabrike) svetlost je koja se, u zajedničkom radu i diskusiji, umnožava i pojačava. Iskustvo “tutora” u fabrici za srpske, hrvatske, crnogorske i bosanske prevodioce bilo je vrlo zanimljivo, i jedan od rezultata tutorstva upravo su i navodnici na terminu tutor, koji podvlače činjenicu da je učenje teklo u svim pravcima, što nije hipokrizija ex cathedra, već gola činjenica. raste u Evropi, orijaških dimenzija. Fais ce que tu voudras iz Arlu bliske Telemske opatije je princip koji sadrži određeni antropološki optimizam, ali je on, makar kada je prevodilačka družina u pitanju, na čvrstim temeljima, jer se od prevođenja teško može zamisliti luđi porok - ostale smo zapostavili, ili makar samo živimo u tom uverenju. Od Rablea se ne može pobeći, ulica pored prevodilačkog centra se subotom pretvara u tržnicu, sa seljanima iz okoline koji dolaze da prodaju sireve, začine, domaća vina i kobasice od bika začinjenog smokvama. Ostaje činjenica da se Telemićani iz Arla vraćaju bez izuzetka sa zamašnim rukopisima prevoda, i pored toga što “se njihovim životima ne upravlja zakonima već slobodnom voljom”. Fabrika prevodilaca podjednako formira one koji su polaznici jedne vrste prevodilačke majstorske radionice, koliko i one koje u tom formiranju učestvuju; prevođenje je umetnost, i kao i sviranje na violini, talenat koji krasi polaznike (francuski

domaćini su se pobrinuli da samo talentovani i dospeju do Fabrike) svetlost je koja se, u zajedničkom radu i

diskusiji, umnožava i pojačava. Iskustvo “tutora” u fabrici za srpske, hrvatske, crnogorske i bosanske prevodioce bilo je vrlo zanimljivo, i jedan od rezultata tutorstva upravo su i navodnici na terminu tutor, koji podvlače činjenicu da je učenje teklo u svim pravcima, što nije hipokrizija ex cathedra, već gola činjenica. U našoj grupi našli su se prevodioci iz Hrvatske, Francuske, Srbije, podeljeni na one koje prevode sa francuskog jezika na hrvatski i srpski, i sa hrvatskog, bosanskog, srpskog na francuski. Naravno, ako se neko ponadao da će pitanje odnosa jezika, hrvatskog, bosanskog, srpskog biti zaobiđeno u ovoj belešci, zalud mu nada. Makar su se za to pobrinule francuske mlade kolege. I dok kod prevodilaca iz ovog regiona nije bilo dileme kojim se jezikom služe, Hrvati hrvatskim a Srbi srpskim jezikom, francuske mlade kolege su prevodile i sa jugoslovenskog. Ponekad se, vodeći večni razgovor na večnu temu “koji jezik

Ponekad se, vodeći večni razgovor na večnu temu “koji jezik govorite, da li je vaš jezik isti sa hrvatskim/bosanskim/itd”, a koji kolege iz Evrope tako vole, osetim kao junak u filmu Groundhog Day koji je osuđen da ponavlja život u uvek istom danu koji počinje na uvek isti način, u kome je niz banalnih događaja uvek isti. Standardni moj odgovor na pitanje srpskog, hrvatskog, bosanskog jezika, a koji držim u gornjem levom džepu sakoa, jeste da to nije lingvističko pitanje (zato što, kao što znate, itd, lingvistika sasvim precizno definiše šta je to jezik), nego pitanje ljudskih prava, i da svako ima pravo da jezik kojim govori definiše kako mu volja, da se to odnosi kako na narode, etničke grupe, plemena, rodove, porodice, tako i na pojedince.

53 53

Svest da su polaznici ove škole i prevodioci iz Hrvatske, nametala mi je određenu odgovornost, a ona se sastojala u tome da komentarišući njihove prevode nesvesno ne predlažem rešenja koja su u skladu sa srpskom književnom tradicijom, a ne hrvatskom. Zato sam pre odlaska u Arl čitao ono što mi je u hrvatskoj književnosti najdraže – Matoševe pripovetke, Krležine sonete, Maretićev prevod Homera, uveren da dnevnopolitičke banalnosti treba zameniti čitanjem najboljih autora jedne književnosti, jer je kod njih rešenje dileme. Ono je uvek paradoksalno, zato što svi oni, najbolji pisci, jezičku književnu normu šire preko prihvaćenih granica, hraneći se svim, pa i dijalekatskim blagom, kujući, ako je potrebno, i nove reči. govorite, da li je vaš jezik isti sa hrvatskim/bosanskim/itd”, a koji kolege iz Evrope tako vole, osetim kao junak u filmu Groundhog Day koji je osuđen da ponavlja život u uvek istom danu koji počinje na uvek isti način, u kome je niz banalnih događaja uvek isti. Standardni moj odgovor na pitanje srpskog, hrvatskog, bosanskog jezika, a koji držim u gornjem levom džepu sakoa, jeste da to nije lingvističko pitanje (zato što, kao što znate, itd, lingvistika sasvim precizno definiše šta je to jezik), nego pitanje ljudskih prava, i da svako ima pravo da jezik kojim govori definiše kako mu volja, da se to odnosi kako na narode, etničke grupe, plemena, rodove, porodice, tako i na pojedince. Ovog puta, dužnost je nalagala, trebalo je mladom francuskom kolegi dobrih namera objasniti istorijat problema. Mi smo se u Arlu bavili prevođenjem književnosti, dakle književnog jezika, pa me je ovde zanimao isključivo književni aspekt problema. Suočio sam se sa njim i pre odlaska

u Fabriku. Svest da su polaznici ove škole i prevodioci iz Hrvatske, nametala mi je određenu odgovornost, a ona se sastojala u tome da komentarišući njihove prevode nesvesno ne predlažem rešenja koja su u skladu sa srpskom književnom tradicijom, a ne hrvatskom. Zato sam pre odlaska u Arl čitao ono što mi je u hrvatskoj književnosti najdraže – Matoševe pripovetke, Krležine sonete, Maretićev prevod Homera, uveren da dnevnopolitičke banalnosti treba zameniti čitanjem najboljih autora jedne književnosti, jer je kod njih rešenje dileme. Ono je uvek paradoksalno, zato što svi oni, najbolji pisci, jezičku književnu normu šire preko prihvaćenih granica, hraneći se svim, pa i dijalekatskim blagom, kujući, ako je potrebno, i nove reči. U radu sa prevodiocima iz Hrvatske, svako moje drugo pitanje bilo je “Da li se to može reći na hrvatskom?” , a problema i nije bilo, jer se radilo o mladim, ali u suštini iskusnim prevodiocima koji su odlični poznavaoci svoje

književne i jezičke tradicije. Još je Svetozar Petrović, znameniti profesor teorije književnosti, koji je predavao i u Zagrebu, i u Beogradu, i Novom Sadu, u Prirodi kritike (Liber, Zagreb 1972.) pisao o jugoslovenskim književnostima u množini, time ističući da se radi o različitim književnim tradicijima. One imaju deo puta koji su zajednički prešle, od Vukove i Gajeve reforme, ali i deo koji se razlikuje, i to je i differentia specifica dve književne, pa sledstveno tome i jezičke tradicije koje su postojale i pre devetnaestog stoleća, ne negirajući mnoge dodirne tačke. Možda su te razlike veće nego što bi jedni želeli, a manje nego što bi želeli drugi, ali ih moramo imati u vidu, pokušavao sam da objasnim nijanse mladom kolegi koji je jezik učio u Bosni, kolevki jugonostalgije i rokenrola koji je upravo zbog manjka kvaliteta dugovečniji od Austrijske i Osmanske imperije zajedno. Mi ne govorimo jugoslovenski (birate nepostojeći broj čak i za prošlost), BSCM, niti gastarbajterski “naški”, jezik za one koji su svoj maternji zaboravili a onaj nove zemlje nikada nisu naučili, objašnjavao sam ja dalje u znoju lica svog mladom francuskom kolegi, u nadi da ću zaraditi zlatnu medalju HAZU i SANU, ili makar zahvalnicu da okačim iznad radnog stola. Različite književne tradicije o kojima je prof. Petrović govorio su upravo temelj i različitih književnih jezika. One nisu prepreka komunikaciji, kao što na kraju krajeva nisu ni one mnogo veće razlike, i one nas ne sprečavaju da odaberemo svoja “srodstva po izboru” i u najudaljenim književnostima. Štampa u Srbiji i tisak u Hrvatskoj puni su termina “ex-Jugoslavija” i „jugonostalgija“. Mnogi kojima na srcu leži regionalna kulturna saradnja misle da je ideja jugoslavenstva, jugoslovenstva, kulturna, dobar osnov da se ta saradnja ohrabri, i ta je ideja prisutna i u evropskim organizaci-

T EMA ___

jama. Međutim, stvari stoje upravo suprotno: ideja jugosla(o)venstva je glavna prepreka u regionalnoj kulturnoj saradnji, zato što joj se ne može oduzeti primarno politički karakter, bez obzira što je taj pojam menjao svoj smisao od Vuka i Gaja do Brozove smrti, smisao u usko kulturnom smislu. Vezujući ideju kulturne saradnje za političku ideju, i stavljajući znak jednakosti između njih, dovodi se u pitanje svaki kontakt. Najteže je to objasniti strancima koji uče naše jezike. Oni su se, mladi, otkrivajući kulture i zemlje, našli i pred otkrićem posledica rata, kao što je to bio slučaj sa prevodiocima na francuski iz Arla koji su uglavnom putovali po Bosni, i simpatije prema jugoslovenstvu deo su i protesta protiv svake ideje nacionalnog. Ako li tome dodamo zbirku politički korektnih uverenja stečenih obrazovanjem i gledanjem reklama za Beneton, njihovo hvatanje u kozaračko kolo kojeg više nema, a nije ga nikada ni bilo, ne treba da nas iznenađuje. I same strukture EU sklone su upotrebi istrošenog šablona. Zato je potrebno žilavom terminu jugonostalgije makar supotstaviti termin jugoalergije, gde alergen nije sama politička ideja, nego slika jugonostalgije sa stanovišta dobrog ukusa. Idite si kupiti CD-izdanje Bijelog dugmeta, ili, nedajbože, Plavog orkestra. To stranci upravo i čine, i svakoj novoj generaciji koja uči jezik, bilo u Beogradu, Sarajevu ili Zagrebu, bilo da se oduševljavaju saborom trubača u Guči ili dalmatinskim klapama, teže je objasniti kulturnu istoriju Balkana, odnosno njene srpske/hrvatske/ bosanske varijante nego padeže. Reći ćete da nema potrebe vama da objašnjavam ove stvari, no bejah prinuđen da ih objašnjavam drugima, i o tome

Ideju jugoslovenske kulturne saradnje, što je isto što i ideja o kulturnoj saradnji “zemalja bivše Jugoslavije” treba zameniti terminom južnoslovenske saradnje, ukoliko uopšte ima smisla tako formulisanu regionalnu saradnju zamisliti bez naroda koji igrom istorije nisu bili u njenom sastavu a ne govore slovenske jezike. U proteklih pet godina manje je od pet romana sa bugarskog jezika prevedeno na srpski; uzevši u obzir da je bugarska kultura bliska srpskoj barem koliko slovenačka hrvatskoj, a da čak ni kapitalna dela bugarske književnosti nisu prevedena, začuđuje opšta ravnodušnost. To je apsurd koji očigledno ne smeta uplakanim zagovornicima vozova prijateljstva. vam pripovedam. Ideju jugoslovenske kulturne saradnje, što je isto što i ideja o kulturnoj saradnji “zemalja bivše Jugoslavije” treba zameniti terminom južnoslovenske saradnje, ukoliko uopšte ima smisla tako formulisanu regionalnu saradnju zamisliti bez naroda koji igrom istorije nisu bili u njenom sastavu a ne govore slovenske jezike. U proteklih pet godina manje je od pet romana sa bugarskog jezika prevedeno na srpski; uzevši u obzir da je bugarska kultura bliska srpskoj barem koliko slovenačka hrvatskoj, a da čak ni kapitalna dela bugarske književnosti nisu prevedena, začuđuje opšta ravnodušnost. To je apsurd koji očigledno ne smeta uplakanim zagovornicima vozova prijateljstva. Prevodioci su po prirodi svog posla srećom ukorenjeni u materinjem jeziku i jeziku sa koga prevode, tako da kod njih ne postoji konflikt između

nacionalnog i internacionalnog horizonta. On je u samom prevodu rešen na najbolji mogući način, kao struja koja teče između čitalaca. Komunikacija se ne odvija između načela i principa, nego između živih ljudi. Hrvatski mladi prevodioci u Arlu, polaznici Fabrike su mi otkrili jednu sjajnu knjigu koju nisam čitao iako volim putopise, naročito po Balkanu, a to je Pogled u Bosnu Matije Mažuranića. Smejao sam se čitajući taj živi i duhoviti tekst u biblioteci Centra u Arlu (a trebalo je umesto toga da prevodim), nemilosrdno je realističan, ironičan i autoironičan, i predstavlja istinsku modernu prozu. Realizam percepcije stvarnosti, ljudi, 1842. godine, u vreme nacionalnih uzleta, lišen svakog oduševljenja, pa i nacionalnog, realizam je kojem bi trebalo stremiti u gledanju na prošlost, e da bi se od nje pomerili ne žrtvujući svoje najbolje tradicije.

TEMA

Ursula Burger Oesch___

Afirmirali smo se kao autori svoje interpretacije originala Jelloun: Ta zasljepljujuća odsutnost svjetlosti (2006), Eric Holder: Gospođica Chambon (2004), Assia Djebar: Prostran je zatvor (2004), Christian Oster: Moja kućna pomoćnica (2003).

PHOTO: SAMUËL BERTHET

rsula Burger Oesch rođena je 1976. u Zagrebu. Diplomirala je francuski jezik i književnost te komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu 2002. Godinu kasnije završava poslijediplomske Europske studije na Sveučilištu u Zagrebu u suradnji s Université de la SorbonneParis II. Trenutačno živi u Beogradu, radi kao suradnik na organizaciji književnog festivala KROKODIL i bavi se književnim prevođenjem. Kao prevoditeljica i novinarka, od 2003. surađuje s francuskim web-portalom Le Courrier des Balkans. Osnovala je sarajevsku redakciju 2007. Dugo vremena preživljavala zahvaljujući suradnji na švicarskom projektu Syni. Od 2003. živjela u Gnjilanama, Livnu, Sarajevu, Lausannei i Beogradu. Kao prevoditeljica je surađivala u emisijama Trećeg programa Hrvatskoga radija Alternet i Ogledi i rasprave. Najznačajniji prijevodi su joj: Isabelle Jarry: Moje je ime nečujno (2009), Enki Bilal: Četiri (2007), Samuel Beckett: Kazališni fragment I i II (2006), Eric Faye: Pariž (2006), Tahar Ben

Priprema prijevod Emmanuelle Pagano: Les Adolescents troglodytes, a u časopisu Quorum će joj ovih dana izaći i prijevod ulomka romana Locus solus Raymonda Roussela.

T EMA ___

Ursula Burger Oesch i Evaine Le Calvé Ivičević, PHOTO: VANDA MIKŠIĆ

Intro Književni prevoditelji znaju što je samostalan rad. Osuđeni su na njega samim izborom svoje profesije. U tom kontekstu, sudjelovati u projektu Tvornice prevoditelja (Fabrique des traducteurs) nedavno održane u Arlesu, značilo je pristati na neku vrstu prevoditeljskog eksperimenta. Bila je to prilika za prevođenje u parovima, u grupi, prilika za redo-

vite konzultacije s izvornim govornicima, za izlaganje vlastitih rješenja očima vrsnih prevoditelja, pa čak i za pisanje nekoliko verzija prijevoda jednog te istog isječka teksta. Prevoditelju koji radi u prosječnim uvjetima (kod kuće, uz kratke rokove i s nepostojećim izvornim govornicima u bližoj i daljoj okolici), to se ne događa svaki dan. Nas šest prevoditelja, od kojih troje prevode na francuski, a troje s francuskog na

hrvatski i srpski, dobilo je priliku doživjeti to iskustvo. Iskustvo rada s mentorima Šest mentora znači šest pristupa prevođenju. Radi se o izrazito korisnom, ali i prilično neurotičnom, destabilizirajućem iskustvu. Htjeli mi to ili ne htjeli, to znači i svrstavanje u

57 57

kategorije prevoditelja, u Sourciers i Ciblistes. Sourciers će biti skloni izrazito pomnom praćenju i poštivanju originala, inzistirat će na redu riječi u rečenici, na poštivanju originalnog rasporeda (i dužine!) rečenica i interpunkcije, na visokom stupnju “vjernosti” prijevoda originalu. Njihov će pristup ponekad biti težak za ispoštovati, opteretit će prijevod. Ciblistes će biti opušteniji u svom odnosu s originalnim tekstom, oni će se gotovo potpuno okrenuti ciljnom jeziku i prijevodu koji će željeti približiti čitatelju u najvećoj mogućoj mjeri. Ponekad, njihov će se pristup pokazati komotnijim za čitatelja. Rezultat njihova rada bit će “čitkiji” prijevod, tekst “u duhu” ciljnog jezika. Pitam se, međutim, ima li kriterij “čitkosti” smisla pri radu na tekstovima autora koji ni sami ne pišu “u duhu” svoga jezika? I neće li se težnjom za apsolutnom prohodnošću teksta izgubiti dio začudnosti koju svaki prijevod u sebi nosi, ono nešto što prevođenjem prenosimo iz autorovog izričaja i svijeta, baš kao i iz njegove kulture, miljea i jezika, koji se često vodi pravilima drugačijim od onih ciljnog jezika? Hrvatski se opire francuskome, ili se, bolje reći, francuski opire hrvatskome. Na prevoditelju je da odluči kako i u kolikoj će se mjeri to opiranje manifestirati u finalnom tekstu. Izlaganje raznovrsnim pristupima prevođenju pokazalo se višestruko korisnim. Prije svega, omogućilo je naše vlastito profiliranje, našu afirmaciju kao autora prijevoda i pobornika određene strategije prevođenja. Afirmirali smo se i kao autori određene, svoje interpretacije originala. Nadalje, iskustvo na ovom projektu pridonijelo je i afirmaciji našeg prevoditeljskog ukusa i stila. Iako precizna i “obranjiva”, nisu nam sva ponuđena rješenja uvijek bila bliska. Obraniti vlastiti izbor ponekad je bilo teško, ali i bitno, jer smo time dobili priliku osjetiti da već posjedu-

Ima li kriterij “čitkosti” smisla pri radu na tekstovima autora koji ni sami ne pišu “u duhu” svoga jezika? I neće li se težnjom za apsolutnom prohodnošću teksta izgubiti dio začudnosti koju svaki prijevod u sebi nosi, ono nešto što prevođenjem prenosimo iz autorovog izričaja i svijeta, baš kao i iz njegove kulture, miljea i jezika, koji se često vodi pravilima drugačijim od onih ciljnog jezika? Hrvatski se opire francuskome, ili se, bolje reći, francuski opire hrvatskome. Na prevoditelju je da odluči kako i u kolikoj će se mjeri to opiranje manifestirati u finalnom tekstu. jemo određeni pristup književnom prevođenju, da se određenim postupkom koristimo iz razloga koje smo sposobni argumentirati. Suglasja Na opće veselje u Arlesu prisutnih prevoditelja i mentora, pri dvomjesečnom radu u grupi, ma koliko bili različiti, prijevodi počnu komunicirati. Tematski, izdvojile su se kategorije kao što su identitet, muško-ženski odnosi i tijelo. Na jezičnom nivou, naši tekstovi su se također susretali. Bilo je interesantno pratiti leksičke izbore prevođenih autora i jezične sklopove kojima će ojačavati vlastiti diskurs. Susrest će se tako, tek primjera radi, bremenita matrice (matrica, maternica) i réceptacle (spremnik) Simone de Beauvoir s neutralnijim terminima kao što su sexe (spolovilo) i zizi (pimpek) Daniela Pennaca i funkcionalnim izrazima poput verge, gode, gland (ud) ili pak fente (procjep) Emmanuelle Pagano. Dubravka Ugrešić tematizirat će u svojoj Kulturi laži što za ljude na području bivše Jugoslavije evocira termin pička. Često, nekoliko

će autora zajedno pokriti čitav spektar bliskoznačnica i sinonima neke riječi i time nam olakšati izbor riječi u prijevodu, učiniti ga očitijim. Bit će i posve neočekivanih simultanih lomova ruku i nogu, kod Pennaca i Pagano, zbog kojih ćemo njegova prevoditeljica na srpski, Jelena Mijatović, i ja najednom naići na vrlo precizne opise položaja hendikepiranih tijela i popratne medicinske opreme. Nije velika stvar, ali lakše je udvoje. Pagano i Ugrešić koristit će se nekim paralelizmima s filmskom umjetnošću i referirati se na kadrove i planove. To će biti prilika da se razjasni uz to vezana terminologija i pronađu najbolja rješenja u oba jezika. U šetnju s autorom Ne želim pisati s cvijetom u kosi, želim pisati kao što zagrizam u meso. (Emmanuelle Pagano, L’absence d’oiseaux d’eau) Ne poželimo uvijek upoznati autora kojeg prevodimo, niti je njemu uvijek naročito stalo do susreta sa svojim

T EMA ___

Na opće veselje u Arlesu prisutnih prevoditelja i mentora, pri dvomjesečnom radu u grupi, ma koliko bili različiti, prijevodi počnu komunicirati. Tematski, izdvojile su se kategorije kao što su identitet, muško-ženski odnosi i tijelo. Na jezičnom nivou, naši tekstovi su se također susretali. Bilo je interesantno pratiti leksičke izbore prevođenih autora i jezične sklopove kojima će ojačavati vlastiti diskurs. prevoditeljima. Ponekad autor nije ni među živima. Susret s Emmanuelle Pagano, autoricom romana Les Adolescents troglodytes na kojem sam radila u Arlesu, najavljen mi je tek pred kraj mog boravka i nesumnjivo je bio značajan za dublje razumijevanje autoričinih tekstova i poetike. Čitajući i prevodeći Emmanuelle Pagano, osjetila sam znatiželju za upoznavanjem autorice tih reskih, britkih i originalnih romana i priča. Nju koja je sposobna pisati tako precizno i jednostavno, a opet tako pakleno zahtjevno za prevođenje. Prilikom jednog intervjua Emmanuelle Pagano novinar je zamolio da predloži metaforu za svoj kreativni rad. Isprva, rekla je, najboljom joj se

činila slika generalnog čišćenja - pravljenja reda, razvrstavanja i pospremanja vlastitih stvari, kao i onih njoj bliskih osoba. Posljednjih godina, učinilo joj se da bi bilo prikladnije govoriti o hodanju, šetnji, i pritom - o prevođenju(!), “pretakanju” svijeta u riječi. Tijekom rada na prijevodu Les Adolescents troglodytes, više sam puta osjetila potrebu pronaći u krajoliku odgovor za slike koje je Pagano iz njega iščitala. Neka su rješenja proistekla i iz promatranja prirodnih pojava na fotografijama pronađenim na internetu, druga su se pak iskristalizirala nakon konzultiranja autoričinih komentara i slika na njezinom profilu na jednoj društvenoj mreži (učestalost i lakoća s kojom

je spominjala neke meni strane termine omogućila mi je da shvatim da se i u hrvatskom trebam koristiti “pristupačnim”, svakodnevnim riječima). Više puta, dovoljno je bilo prošetati i imitirati, reproducirati autoričino iskustvo. Jedan takav primjer tiče se prijevoda scene u kojoj naratoričin brat suši odjeću pred kaminom. Brat se iz sjedećeg položaja naginje ispred kamina, majica mu se zateže na snažnim ramenima, leđa pogrbljuju dok licem gotovo uranja u narančasto. Ispočetka nisam bila sasvim spokojna oko te narančaste boje. Nisam bila uvjerena da se vatra može tako svesti na jednu boju. Nekim sretnim spletom okolnosti zatekla sam se tih dana s kolegama prevoditeljima u jednoj konobi koja se grijala na drva: u jednome kutu, vatra je gorila u kaminu. Dugo nisam vidjela upaljenu vatru i taj me neočekivani susret s ognjem istoga trena uvjerio u relevantnost opisa Emmanuelle Pagano. Nije uvijek moguće iskustveno doživjeti sve o čemu autori pišu. Ipak, šetnja i razgovor s autorom u slučaju Les Adolescents troglodytes pokazali su se bitnim sastojkom iskustva prevođenja. Osim vlastitom instinktu, nekako je bitno vjerovati i autoru kojega prevodimo.

59 59

Emmanuelle Pagano: Spiljska mladež (radni naslov) s francuskoga prevela Ursula Burger Oesch Lise ulazi i ja u retrovizoru odmah primjećujem koliko se i ona promijenila. Na sjedište smješta Minuita, i dalje sićušnog, zlaćanog, i dalje nemirnog, ali donekle odlijepljenog od nje. Bratu veže pojas kretnjama koje kod nje još nisam viđala i koje tako dobro poznajem. Taj pokret desne ruke kako bi se zaobišle grudi u nastajanju odgonetnuo sam još kao sasvim mali promatrajući starije djevojčice; ubrzo sam ga stao oponašati i brat je to zapazio.

Umjesto da mi se ruga, poveo me u stranu, zabrinut, bilo mu je tek osam ili devet godina, nije shvaćao, pitao me ali zašto to radiš. Lagao sam da ne radim ništa, pusti me, ma daj ne laži, zašto ne posežeš za stvarima kao inače, ma je, da, lupio si se u ruku, ma nemoj mi pričati. Ne, drugdje me boli, Axele, boli me u prsima, bol se širi sve do ramena, zato. Ušlo mi je u naviku govoriti prsa umjesto grudi. Lise mi nije rekla dobar dan. Sjeda, a ja nastavljam s vožnjom.

Mališani iz prva četiri razreda osnovne škole uvelike se razlikuju od velikih iz starijih razreda, ni četvrtaši nemaju ništa zajedničkoga s petašima, čak ni ponavljači. U tu su razliku upisane mnoge stvari. Promjena školske ustanove, okolina, školski drugovi, utjecaj kolektiva, nastavnici, nadzornici, stav roditelja, tijelo što se razgaljuje, djevojačke kretnje ruku. A za mene koja ih prevozim, različito je i doba dana, pogotovo ujesen. (ulomak)

Emmanuelle Pagano: Les adolescents troglodytes P.O.L. éditeur, Paris, 2007 Lise entre, et dans le rétroviseur je vois tout de suite combien elle aussi a changé. Elle installe Minuit, toujours minuscule, flavescent, toujours agité, mais un peu décollé d’elle. Elle attache la ceinture de son petit frère avec des gestes que je ne lui connaissais pas et que je connais si bien. Ce détour du bras droit pour contourner une poitrine naissante, je l’avais décrypté tout jeune chez des filles plus grandes que moi, je l’avais copié très vite, et mon frère l’avait remarqué. Au lieu de se moquer il m’avait

pris à part, soucieux, il n’avait que huit ou neuf ans, il ne comprenait pas vraiment, il m’avait dit mais pourquoi tu fais ça. Je mentais que je ne faisais rien, lâche-moi, oui c’est ça, pourquoi tu prends pas les choses comme d’habitude, ah oui tu t’es fait mal au bras, dis, dis-moi. J’ai mal ailleurs, Axel, j’ai mal au torse, ça me vient jusqu’à l’épaule, c’est pour ça. J’avais pris l’habitude de dire torse à la place de poitrine. Lise ne m’a pas dit bonjour. Elle s’assoit et je continue ma route.

Les petits de l’école sont très différents des grands du collège, même les CM2 n’ont rien à voir avec les sixième, pas même les redoublants. Dans cette différence il y a plein de choses. Le changement d’établissement scolaire, l’entourage, les autres élèves, l’effet de groupe, les profs, les surveillants, l’attitude des parents, le corps qui s’étourdit, les gestes des bras des filles. Et pour moi qui les conduis, il y a le jour et la nuit, surtout en automne. (ulomak)

T EMA ___

TEMA

Emmanuelle Pagano___ Za pisanje je važno čitati Razgovarala Ursula Burger Oesch

mmanuelle Pagano rođena je 15. rujna, 1969. u Rodezu (Aveyron, Francuska). Do rujna 2012. radi kao profesor likovne umjetnosti u školi. Diplomirala je studij umjetnosti, smjer film i audiovizualne umjetnosti. Nekoliko stručnih radova posvetila je temi tijela u Pasolinijevim filmovima. Djela su joj prevođena na talijanski, njemački, mađarski, bugarski, češki i španjolski. Za roman Les Adolescents troglodytes dobila je Europsku književnu nagradu za književnost 2009. Živi u Francuskoj, u pokrajini Ardèche, majka je troje djece. Među naslovima koje je objavila nalaze se: zbirka novela Un Renard à mains nues (P.O.L., 2012), romani L’Absence d’oiseaux d’eau (P.O.L., 2010; Gallimard, 2011), Les Mains gamines (P.O.L., 2008), Les Adolescents troglodytes (P.O.L., 2007), Le Tiroir à cheveux (P.O.L., 2005), Pas devant les gens (La Martinière, 2004) i priča Pour être chez moi (Éditions du Rouergue, 2002). Naslov u pripremi: Nouons-nous.

Tema: Često znate reći: “U mojim knjigama ništa nije izmišljeno, ja samo pretačem svijet u riječi.” Koji vas to svijet zanima i što u njemu privlači Vašu pozornost? Emmanuelle Pagano: To je onaj isti svijet u kojemu svi mi živimo i koji se razlikuje od osobe do osobe, od njezinog načina života, od mjesta na kojemu živi. Samo što u tom našem zajedničkom, običnom svijetu meni pozornost privlače one malene stvari koje su „pomaknute“, koje ne primjećujemo; uočavam njihovu čudnovatost i njihov potencijal. Uočavam ih djelomice zato što sam izrazito senzibilna i radoznala (kao mala, skupljala sam kojekakve besko-

risne predmete, majka me zbog tog nazivala “skupljačicom otpada”; više ih ne skupljam, sad ih zapisujem), a djelomice je to došlo i s vježbom. Mislim da se vokacija pisca sastoji u usmjeravanju pozornosti na te stvari koje ljudi ne primjećuju, u njihovom zapisivanju. Na nama piscima je da kažemo: “Pogledajte ovo!” Te stvari (predmeti, ljudi, mjesta) ponekad toliko govore o sebi da mi se zna učiniti da mi nalažu da o njima pišem. Tema: Odnos brata i sestre, identitet, ljubav ‒ tri su glavne teme oko kojih se razvija roman Les Adolescents troglodytes. Priča prati Adèle, mladu vozačicu školskog minibusa, koja kroz fragmente iz života djece

Mislim da se vokacija pisca sastoji u usmjeravanju pozornosti na te stvari koje ljudi ne primjećuju, u njihovom zapisivanju. Na nama piscima je da kažemo: “Pogledajte ovo!” Te stvari (predmeti, ljudi, mjesta) ponekad toliko govore o sebi da mi se zna učiniti da mi nalažu da o njima pišem.

61 61

Pagano: Inspiracija potječe iz mog okruženja: dovoljno je pročitati zahvale na kraju knjige i sve je jasno... Lista je duga, skoro poput odjavne špice za neki film. Početna zamisao bila je knjiga o odnosu sestre i brata. Osobno nisam imala brata i promatrajući moje dvoje starije djece, zavidjela sam im na tom njihovom odnosu, budio je u meni znatiželju. Nisam točno znala kako temi pristupiti po pitanju naracije, a onda sam u bilježnici svoje kćeri naišla na stihove, neku vrstu haikua ‒ “stavljam svoje korake u bratove tragove i tako do autobusnog stajališta”, i tu mi je sinulo. Odlučila sam da će naratorica biti vozačica školskog minibusa, da će u njemu prevoziti kojekakve priče braće i sestara. Međutim, u to isto vrijeme javila mi se jedna stara prijateljica, trebao joj je svjedok na sudu kako bi joj pristali promijeniti spol na osobnim dokumentima, tek je stigla s operacije. Znala sam da je to odavno željela učiniti, da je bez obzira na svoje tijelo mladića zapravo bila djevojka i mogla sam o tome posvjedočiti. Upitala me tad: “I, postala si pisac? Sjećaš se da si mi o tome pričala još dok si bila tinejdžerica?” Ja sam joj na to odgovorila: “A ti si konačno postala ono što si oduvijek bila, žena? Kako je prošlo? Kako se osjećaš?” Ona mi je na to odgovorila: “Sve je super, samo moj brat ne prihvaća promjenu.” Nakon tog susreta, vratila sam se svom tekstu i pri pisanju napravila taj “lapsus” koji sam u knjizi ostavila netaknutim.

PHOTO: olivier roller

koju prevozi, postepeno razotkriva i svoj vlastiti. Ono što je nepobitno označilo njezinu egzistenciju je činjenica da je uspjela postati ono što je oduvijek i bila: ženom. Zvuči jednostavno, ali zapravo baš i nije tako, pogotovo nakon što saznamo da je Adèle rođena kao dječak... Odakle ste crpjeli inspiraciju za roman Les Adolescents troglodytes?

Najčešće se služim spajanjem, nekom vrstom kolaža osjećaja i senzacija, isprobavam više varijanti sve dok ne vidim da stvar funkcionira. Katkad naiđem na materijal prije no što mi na pamet padne ideja o njegovom korištenju, katkad vidim slike prije no što znam što prikazuju. Naime, moja naratorica, dok je pričala o svojoj prošlosti, najednom bi stala pričati u muškom rodu. To me je nasmijalo, pomislila sam, baš sam smotana, miješam priču koju pišem i ovu Danijelinu (“prava” vozačica školskog minibusa koja mi je poslužila za inspiraciju također se zove Danièle...). I baš sam krenula ispraviti grešku kad pomislih, gle, pa i tu se radi o odnosu brata i sestre... i tako sam lapsus odlučila zadržati.

Tema: Vaše pismo je začudno, vaše pisanje ne nastoji biti komotno za čitača, ne radi se o štivu za miran san. Izbjegavate izlizane metafore i klišeje. Vaše pjesničke slike sazdane su od novog i recikliranog jezičnog materijala, no nikad se ne radi o općim mjestima. Kako nastaju te slike? Pagano: Najčešće se služim spajanjem, nekom vrstom kolaža osjećaja

PHOTO: ROBERT RAVNIĆ

T EMA ___T EMA

i senzacija, isprobavam više varijanti sve dok ne vidim da stvar funkcionira. Katkad naiđem na materijal prije no što mi na pamet padne ideja o njegovom korištenju, katkad vidim slike prije no što znam što prikazuju. Od iznimne je važnosti za pisanje mnogo čitati: tada jasno vidimo što je već potrošeno, što ne želimo vidjeti u vlastitoj knjizi.

dans l’œuvre filmique de Pier Paolo Pasolini: blessures, violences et désirs mythologiques, échos et cicatrices cinématographiques (Ljudsko tijelo u Pasolinijevim filmskim djelima: mitološke rane, nasilje i želje ‒ kinematografijski odjeci i ožiljci), baš kao i u Vašim književnim djelima, tijelo zauzima posebno mjesto. Kakvo tijelo opisujete?

Tema: U Vašem diplomskom radu pod naslovom Le corps humain

Pagano: To je tijelo koje ćutimo, opažamo: ono je “onemogućeno”

(hendikepirano, bolesno, bolno) ili iznova otkriveno kroz osjećaje koje budi majčinstvo (trudnoća, porod) ili seksualnost. Osim u navedenim slučajevima, ljudi tijelo ne osjećaju, zaboravljaju ga. No tako je bilo do moje knjige L‘Absence d‘oiseaux d‘eau, nakon tog sam se naslova okrenula mjestima, a odnedavno se počinjem baviti i prirodnim elementima (primjerice, vodom), iako tijelo naravno i dalje ostaje prisutno s obzirom na to da preko njega gradimo odnos prema svijetu.

Atelier F ritz

Katarina Gäddnäs___ Dvadeset i jedan gram PREVELA sa švedskog Željka Černok

Bol u grudima noćas su moja prsa bila kao prsa Sophie Loren moglo se na njih postaviti nekoliko čaša vina bez problema prekriti ih uštirkanim stolnjakom i održati propovijed moglo se napraviti i plesnjak s puhaćim orkestrom i malim gudaćim kvintetom bilo bi mjesta za papu i biskupa i cijelu crkvenu udrugu švelja na stotine psića kotrljalo se po njima trebalo ih je stalno stavljati i micati s raširenih novina kad bi piškili na mojim se grudima moglo organizirati obiteljske terapije seminare o poeziji i protestne marševe protiv rata u Iraku i situacije u Rusiji a bilo je tu i puno djece koja su igrala nogomet

Nesanica ležiš budna u tihoj kući zuriš u mrak gavran na svakom stupu kreveta grakće izvještaje sa svih strana svijeta u svijetu je postalo tako vruće u kući je tako hladno toliko je mnogo usamljenih i uplašenih

protivnici smisla sve su glasniji treba donijeti toliko mnogo životno važnih odluka a hrana je postala toliko skupa najgora je zasićenost koja te izjeda iznutra i upravo tada jedan toplinski navođen robot bude ispaljen u moj krevet pospani projektil mi se zaleti u naručje eksplodiram od ljubavi

Anna Politkovskaja je mrtva zrak je čist i bistar autobus za luku blista na suncu na radiju plače jedna violina Anna Politkovskaja je mrtva ustrijeljena u svom domu u Moskvi počinitelj nepoznat trajekt za Åland je danas prevezao stotinu sedamdeset devet putnika vino mjeseca: južnoafričko najhrabrija novinarka Rusije utišana na predsjednikov rođendan samoubilačka je misija pisati o teroru u Čečeniji 2002. godine je cijena ruske vojske

PHOTO: ROBERT RAVNIĆ

da ne siluju taokinje bila od dvjesto do četiristo rubalja tko će sada pisati je li još uvijek toliko visina morskih valova oko Ålanda je dva metra osjećam mučninu muž me obavještava da djeca kašlju Anna Politkovskaja se nije bojala kad su je proglasili izdajicom svoje zemlje na državnoj televiziji i ruski oficiri tražili njenu likvidaciju počela se bojati tek kad su njeni prijatelji počeli šaptati naglo se naoblačilo možda bude kiše parfumerija ima specijalno sniženje za novi miris: Creative Woman mislim da imam morsku bolest

Dvadeset i jedan gram U trenutku smrti svi ljudi postanu dvadeset i jedan gram lakši neki znanstvenici kažu da je to možda težina ljudske duše jedan moj poznanik liječnik tvrdi da je to mokraća koja izađe iz tijela Razmišljam da se prijavim da na meni provedu pokuse i provedem svoje posljednje sate (dane? tjedne?) na vagi Kad mi Aale Lindgren svira na oboi a moj voljeni ne zove satima (danima? tjednima?) tada sam uvjerena da ljudska duša teži više od toga

nikada se nisam vozila podzemnom željeznicom u Helsinkiju ali znam onako općenito procijeniti što je neuobičajeno ne znaš tko vozi vlak ja često ne vjerujem da netko uopće i vozi i da taj nitko ne može dati neke naročite upute neki moji prijatelji uvijek imaju razne fiksne ideje kad su u podzemnoj ako vlak zapne pod zemljom s kim u vagonu bi stupio u spolne odnose? s onim s aknama i paperjastim brkovima ili onom dražesnom teticom sa smeđom francuskom kapom? ako se ikada budem vozila podzemnom u Helsinkiju i ja ću razmišljati o tome i o svim svojim suputnicima koji sjede i misle na seks i o tome da se treba suzdržati i ne izaći iz vlaka u slučaju da se dogodi nešto neuobičajeno

Milosrđe – ili kako nositi labuda u jednom stanu u Stockholmu netko je držao jedanaest živih labudova spasio ih da ne umru od gladi i hladnoće službe za zaštitu životinja su se pobrinule za njih i odnijele ih natrag u more najbolji način za nošenje prestrašenog labuda po gore spomenutoj službi je u velikoj vrećici iz IKEE i sa čarapom preko glave

U slučaju da se dogodi nešto neuobičajeno

u dječjoj bolnici u Ekaterinburgu djeci su selotejpom zalijepili dude da im ne ispadaju iz usta izjavilo je iscrpljeno osoblje

u slučaju da se dogodi nešto neuobičajeno ne izlazite iz vlaka čekajte vozačeve upute preko razglasa

najbolji način za nošenje prestrašenog djeteta je uza srce labudovi ponovno plivaju u zaljevu Nybroviken

Spomenik potenciji U Sankt Peterburgu gdje je polusestra mog djeda svirala klavir prije revolucije Gazprom planira sagraditi tristo metara visok stakleni toranj simbol snage i potencije kompanije sa šezdeset hektara uredskih prostora obilježje grada spomenik arhitekturi dvadeset prvog stoljeća zanimljiv cilj za turiste i teroriste

Dodatak za rad pod zemljom Švedskoj trgovini oružja dobro ide izvoz oružja donosi milijarde i porastao je za dvadeset posto Pakistan je jedan od najvećih kupaca i klamidija je u velikom porastu u Švedskoj kao i korištenje heroina rudari su vrlo nezadovoljni zadnjim ugovorom kamen spoticanja je dodatak za rad pod zemljom

hvata me očaj potvrda da sam dobila stipendiju nikako da stigne računi se gomilaju sramim se kad idem u dućan s kuponima i praznim bocama prošle su godine Šveđani kupili tehnike za trideset milijardi kruna što je vrijednost dječjeg doplatka bez svih dodataka razlike u prihodima sve više rastu kaže profesor za porezne zakone Pjesme su iz zbirke Bijela knjiga (Vitbok, 2007. Schildts, Finska) Prijevod je dobio potporu Švedskog fonda za kulturu iz Finske – Svenska Kulturfonden

Katarina Gäddnäs rođena 1970, novinarka je i pjesnikinja. Prvu zbirku pjesama objavila je 1997, a nakon toga su uslijedile još četiri zbirke. U suradnji s fotografkinjom Gabriellom Nordlund objavila je knjigu o otoku Kökar. Dobitnica je nagrade Švedskog književnog društva. Živi na Ålandu.

Atelier F ritz

ALENA WAGNEROVÁ___ GOSPOĐA S OTOKA

ili Sporo odumiranje Monarhije u njezinim podanicima Prijevod i bilješka: Sanja Milićević Armada

ekoliko puta na godinu razmijenimo pisma, za Božić, a ponekad i ljeti, pošaljemo joj paket. U njemu je najvažnija kava, budući da je kava u Dubrovniku skupa, a ona od svoje mirovine jedva preživljava. No bez kave bi njezin život bio još sumorniji nego što jest. Ponekad u paket dodamo i parfem ili sapun, kao uspomenu na bolja vremena. Za nekoliko tjedana stigne njezino pismo i mi počnemo računati koliko joj je zapravo godina, najmanje devedeset dvije. Kad pismo dugo ne stiže, počnemo se brinuti da je možda u međuvremenu umrla, ali do sada je njezin odgovor na kraju svaki put stigao. Uvijek je to tek nekoliko gotovo istih rečenica. Sjedi u ledenom stanu, hladno joj je i često plače. Struja je skupa, a u stanu ima samo električnu peć. Može je uključiti samo nakratko, inače ne bi mogla platiti račun. Drhtava ruka njezinim slovima daje izgled filigrana. Ali nije problem samo u skupoj struji. Hladnoća koju osjeća dolazi više iznutra, nego izvana. Još uvijek

ne može shvatiti što se to dogodilo s njezinim životom. A sve je počelo tako obećavajuće. Njezin otac, visoki carski i kraljevski časnik, majka lijepa žena oko koje su oblijetali muškarci. Još i danas se njezin slamnati šešir s umjetnim cvijećem i voćem probija kroz kćerine uspomene. Svake bi se godine obitelj povećala za još jedno dijete, ona je bila najmlađa od osam. Onda je majka umrla, razlog je lako pretpostaviti – osmero je djece bilo dovoljno. Ali car nije ostavio obitelj svoga hrvatskog podanika na cjedilu i zauzeo se za siročad. Tako se mala Marija, imala je tada jedva malo više od deset godina, našla u internatu za kćeri visokih časnika u Beču. Bila je to neka vrsta kadetske škole, ali za djevojke. Buduće žene časnika ondje su se pripremale za svoje uloge u braku i društvu. Opće obrazovanje i malo francuskog, mnogo plesa, jahanje, etiketa, vježbanje konverzacije. Ondje je vladanje bilo dolično, nikakve pomutnje gojenca Törlessa, a ponašanje u društvu bilo je najvažnija disciplina. Marija je ondje postala

Mitzi, a već samo to ime obećavalo je budućnost, san. Ljubaznom ali čvrstom rukom ondje je stari konjanički kapetan vodio svoju regimentu i pazio da njegove gojenice, zaboga, ne izađu iz kuće bez rukavica i šešira. Nježna, dražesna Mitzi, čija je glava bila prekrivena kovrčama, bila je njegova omiljena učenica, on je njoj nadomještao oca. Uz šarmantnoga supruga s brčićem i sabljom na boku, trebala je poslije, takav je bio plan, u ritmu valcera ili možda u galopu lagano kliziti kroz život, od jednoga društvenog događaja do drugoga, zabava kao smisao života. Ni rat u tome nije ništa promijenio. Da je to obećanje mogao biti i garnizon negdje u najistočnijem kutku Monarhije, naprimjer u Ternopilu, gdje nijedan san nije bio dovoljno snažan da preživi, to se gojenicama nije govorilo. Svjetlosnim godinama udaljen od lijepog plavog Dunava, ulice pune blata, praznina svakodnevnog života između vježbališta i ložnice, gdje su tek večernje pijanke muškarcima i kratke ljubavne avanture ženama pružale neku pro-

mjenu, toga je iskustva Mitzi ostala pošteđena. - A ipak je, upravo ondje, na dvorištu jedne gostionice, poručnik Kohut pronašao svoju nevjestu, židovsko siroče, ljepoticu na najnižoj prečki života, koja nije znala čitati ni pisati i zbog koje je bio spreman – na veliko zgražanje svojih nadređenih – napustiti službu u vojsci. Kad se vratio u Beč, godinama je jedva prehranjivao svoju obitelj kao kaligraf. Ja sam posljednja koja zna tu istinitu priču i zbog toga je ovdje bilježim, kako ne bi bila zaboravljena. – Stvarnost više nije stigla korigirati san. 1918. je bila kraj. Radetzky marš i za Mitzi. Njezin je otac u rat krenuo kao pukovnik, vratio se kao sitni bankovni službenik. I Mitzi se vratila. Nije mogla zaboraviti one četiri godine u carskome internatu. Monarhija je završila, no u Mitzi je živjela i dalje. Neispunjeni san postao je norma prema kojoj je mjerila život. Zapravo je to bila zamka. Život je bio pri kraju prije nego što je počeo. Samo se klima nije promijenila. Što je Mitzi preostalo? Postala je učiteljica. Šarmantna i elegantna – feš – kako se govorilo u Beču, s bijelom beretkom na paž frizuri, pomalo slična Greti Garbo, putovala je od otoka do otoka i učila djecu seljaka i ribara čitati, pisati i računati. Kud je pogled sezao, prostirao se lijepi plavi Jadran, kud je pogled sezao, nije se nazirala nikakva partija. Ondje naći muža? Za to su njezini kriteriji bili previsoki. I tako joj je preostalo samo sunčati se. Narovi i smokve sazrijevali su, na kraju krajeva, i bez Monarhije. Kad bi ljeti stigli gosti, među njima i Austrijanci skrojeni prema mjeri republike – gdje je ostao samo stari sjaj – nekadašnji bi se san nekoliko puta vratio u ljubavnim pustolovinama – uključujući i razočaranje. Tako su prolazile godine. I tako je Mitzi, još uvijek gospođica, starila. Samo je more grlilo njezino još

uvijek lijepo tijelo. Stari konjanički kapetan i dalje je upravljao njezinim koracima. Sigurno je bio izvrstan pedagog. Njegova je riječ vrijedila do kraja života. Muža je Mitzi donio tek rat. Tada su se već pojavile prve bore na njezinu još lijepom licu. Werner je bio njemački vojnik koji je dezertirao i pridružio se partizanima. Njegov je njemački jezik bio šifra njezine čežnje. Na kraju rata su se vjenčali. No brak nije dugo potrajao. U poratnoj Jugoslaviji nije bilo mjesta za Nijemca, premda se borio na Titovoj strani. To mu nije pisalo na čelu, ali izgovor ga je odavao. No Mitzi nije htjela u Njemačku. Što bi bez nje bilo s morem? Radije je ostala sama. Utjehu je našla u podneblju. Narovi i smokve sazrijevali su i bez Wernera. Godine su prolazile, ali Monarhija je u njoj preživjela i 2. svjetski rat. Gospođu Stulli, tako ćemo je zvati, upoznali smo godine 1981. na Mljetu. Ondje su šezdesetih godina stari benediktinski samostan na malom otoku usred jezera preuredili u hotel. To je bilo naše boravište. U preuređenje hotela uloženo je mnogo truda, na otočiću su napravili putove i uredili prilaze vodi, od kamena su izradili sjedala koja su podsjećala na skulpture, hodnike su opremili teškim crvenim zastorima – i dalje se ni o čemu nisu brinuli. Kad smo prvi put stigli, sve je već ponovno počelo propadati. Utvrđene obale su se odranjale, na kamenim sjedalima pojavljivale su se prve pukotine, iz tuševa je curila voda, a teški zastori u hodniku polako su blijedili. No prirodi to nije nimalo smetalo. Ona se ravnala prema drukčijem računanju vremena. Kraško polje, potopljeno prije deset tisuća godina, u kojem su nastala dva kanalom spojena jezera što su se u ritmu plime i oseke punila svježom morskom vodom iz dubokog zaljeva, nije ovisilo o ljudskom vremenu. A u vrtu u nekadašnjem klaustru, na mjesečini su sa-

zrijevale naranče na stablima što su ih posadili još benediktinci i neobrane su padale na tlo rajskoga vrta koji su zanemarili bezbožnici. No još uvijek je to bio raj. Dani su nenarušenom pravilnošću protjecali od svitanja do mraka, osim sunca, ništa se nije događalo. A ipak se ondje nitko – ni djeca – nije dosađivao. Upravo suprotno, čovjek bi imao osjećaj da živi ispunjeno kao nikad prije, točno u srži stvari. Kad bismo ujutro izašli na terasu obraslu lozikom, na kojoj su servirali uvijek isti doručak, bilo nam je kao da smo se našli na početku prvoga dana stvaranja. Naravno, u društvenoj je prostoriji gostima na raspolaganju bio i televizor. Ali nije se mogao natjecati s morem i vjetrom. Tek bi ga rijetko netko uključio. Sjedila je za stolom u kutu blagovaonice bivšega samostanskog podruma, sada uređenog kao sala za jelo u kojoj se posluživala večera. Krepka pedesetogodišnjakinja – mislili smo – kratko ošišane kose i uvijek u plavo-bijeloj ili zeleno-bijeloj prugastoj haljini čiju je strogost ublažavala bijela čipkana maramica u lijevom džepu na grudima. Razgovarali smo na njemačkom, materinjem jeziku boljih dana njezina života. To ju je privuklo. Brzo smo – djeca su nam u tome pomogla – uspostavili kontakt, tako da bismo svaku večer izmijenili po nekoliko riječi. Dolazila je onamo svake godine, jer je voda bila nekoliko stupnjeva toplija nego u Dubrovniku i najradije se kupala u Malom jezeru, koje je bilo nešto toplije od velikog, za nas i pretoplo. U šest ujutro je doručkovala, zatim bi se prevezla čamcem na drugu stranu jezera i najkasnije u sedam već bi zauzela svoje omiljeno mjesto na obali. I ondje bi izdržala sve do večeri. Zbog toga je tijekom dana nikad nismo susretali. Ono što nas je danju povezivalo bio je pogled na staroga profesora filozofije iz Ljubljane, koji se od ranoga jutra

PHOTO: ROBERT RAVNIĆ

sve do večeri bavio svojom jedrilicom a da nijednom nije na njoj isplovio. Svome unuku, koji se motao oko njega, neprestano je nešto naređivao i starogrčki je smatrao jezikom iznad svih ostalih, najsavršenijim od svih. Prema njegovu mišljenju, s latinskim je već počelo propadanje. Na doručak smo dolazili malo poslije gospođe Stulli, tako da smo svaki dan mogli pratiti dolazak visokog i prilično mladog muškarca, slabije građe, koji je na glavi umjesto rogova, tako nam se barem činilo, uvijek nosio šešir i bio je stvarno važan ili je sebe smatrao važnim. Uvijek se pojavljivao s ležerno zataknutim novinama ispod ruke, na dostojnoj udaljenosti pratila su ga dva ili tri obožavatelja oba spola koji bi, kad bi se on nadmoćno smjestio dalje od drugih gostiju, brzo zauzeli preostale stolice za njegovim stolom i zatim bi ispruženih vratova napeto slušali njegove riječi. Sigurno se bavio vrlo važ-

nim pitanjima, budući da se nikad nije kupao i njegova je koža za cijelo vrijeme boravka ostala demonstrativno neosunčana, kao da se boji da bi se, kad bi se kupao ili sunčao, njegove misli mogle rasplinuti u ništavilo. Prijepodne bismo obično, dok nas sunce ne bi natjeralo na povlačenje, provodili na maloj kamenoj plaži na otoku. Poslijepodne smo skoro svaki dan odlazili u šetnje u jednom ili drugom smjeru, po putu koji je je vodio oko jezera i bio uređen zbog obrane od požara. Od njega su se odvajale uske staze što su vodile uzbrdo, na brežuljke koji su okruživali jezero. Kad bismo krenuli po nekoj od staza, prije ili poslije bismo se našli u neprohodnoj divljini i morali bismo se vratiti kako se na svakom daljnjem koraku ne bismo još dublje zapleli u izdanke kupina, mladice mirte, vrijeska i raznoga trnovitog grmlja iz kojega bismo se izvukli s velikim naporom i izgrebani do krvi, premda

smo bili samo nekoliko stotina metara udaljeni od hotela. No često bismo se na takvim ekspedicijama našli na čistinama s napuštenim poljima ili vinogradima koji su polako zarastali u divlju vegetaciju i o kojima se očito više nitko nije brinuo. Doduše, još su uvijek ondje bile male, napola srušene kamene nadstrešnice i cisterne za kišnicu, ali više nije bilo ljudi koji bi se o poljima brinuli. Stanovnici otoka više nisu bili prisiljeni da si radom u polju osiguravaju sredstva za život, kao što je to bilo još nedavno. No od čega su živjeli, nije nam bilo jasno. Njihov nam je život ostao stran, budući da je razgovor brzo zapinjao na jezičnoj barijeri. A i nije nam se činilo da im je previše stalo do kontakta s nama, osim neizbježnih razgovora u pošti ili u maloj trgovini u pristaništu. I dva sela u blizini više su nalikovala utvrdama i imala su u sebi nešto odbojno, kao da su se skamenila u svome otporu prema vanjskome svi-

jetu. Što smo duže bili na otoku, manje nam se činilo umjesnim približavati se svojim koracima i pogledima i uznemiravati svijet koji se zadržao u svome arhaičnom polusnu i koji se ionako bližio svome kraju, na što su ukazivala i zanemarena polja. Jedina iznimka bilo je naselje Soline, niz kuća na mjestu gdje se kanal iz jezera spajao s dubokim zaljevom koji je prelazio u more. Njegovi su stanovnici na trijemove pred svojim kućama postavljali stolove i stolice i prolaznicima nudili jednostavna jela od riba. Kako smo poslije doznali, u nekim je kućama bilo moguće i unajmiti sobe. No naše ustezanje pred tuđim životom koji se otvarao pred nama bilo je tako veliko da nam je uvijek trebalo nekoliko dana prije nego što bismo se odvažili ući na lozom obrasli trijem, sjesti na jednostavne stolice i naručiti objed. More je mirno bućkalo pod našim nogama i osjećali smo se spokojno. Na putu prema Malome jezeru našu je pozornost uvijek zaokupljala stara vila koja je bila upadljiva po tome što se nije uklapala u okolinu. Izgrađena na stijeni iznad jezera, doimala se više kao program nego kao kuća, ostatak pokušaja drugačijeg života, koji nije uspio, svojevrsni mljetski Monte Verità. Doduše, i sad je bila nastanjena, ali ljudi koje smo viđali oko nje nisu djelovali kao da imaju nešto zajedničko s njezinom prvobitnom namjenom. No ona je i njih prihvatila i polako propadala u čežnji za svojim starim stanovnicima. S vremenom smo shvatili da Marija Stulli mora biti daleko starija nego što smo mi mislili. Ali ni ona sama to očito još nije uspjela shvatiti. Jednom, dok smo razgovarali s njom, s dva je prsta desne ruke uhvatila kožu koja je visjela na njezinoj nadlaktici, kao da bi je htjela podvrći testu čvrstoće i pogledavši nas, rekla: - Vidite ovo, zar to nije strašno, kao

da bi se htjela distancirati od vlastitog tijela koje ju je izdalo. Dogodilo se da smo s Marijom Stulli ostali u kontaktu i poslije odmora. Slali smo joj knjige koje je htjela pročitati, a ona bi se odužila označivačima za knjige, ukrašenim vezom s križićima. Kad smo tri godine poslije opet stigli na Mljet, htjeli smo iskoristiti priliku i posjetiti je u Dubrovniku. S njezinom malom mirovinom i onim što je dodatno zarađivala satovima njemačkog te uz visoku inflaciju, boravak u hotelu na otoku više si nije mogla priuštiti. Ali onog dana kad smo je htjeli posjetiti, brzi brod za Dubrovnik bio je tako pun da je kapetan, kad je pristao na Mljetu, odbio prihvatiti nove putnike. Tako smo ostali na otoku i morali se telefonom ispričati gospođi Stulli, kako nas ne bi uzaludno čekala. Ali neuspjeli je susret samo ojačao naše prijateljstvo. Dvije godine poslije ipak smo je uspjeli posjetiti. Ususret nam je došla nepromijenjena, u plavo-bijeloj prugastoj haljini, i odvela nas u svoj dom. A tijekom dugoga dana uz sladoled, kavu i kolač koji je sama ispekla, ispripovijedala nam je svoj život i dokumentirala ga fotografijama, među njima je bila i slika staroga konjaničkog kapetana s malom, kovrčavom Mitzi na krilu. - Od godine 1918. sve je u mome životu loše, rekla je zatim s prepoznatljivim bečkim akcentom, kao da je to sažetak njezina života i pogledala nas je svojim plavim očima, kao da bismo joj mi mogli pomoći. A ja sam odjednom shvatila da tu priču već odavno znam i da sam je od djetinjstva pokušavala shvatiti. Moja teta doduše nikad nije bila u internatu za kćeri visokih časnika, no zato je odrastala u samome srcu Monarhije, u Beču. Njezin konjanički kapetan bio je sam grad. Tamo je, između Pratera, Burgtheatera i Ring-

strasse naučila s lakoćom razgovarati ni o čemu. I to je umijeće zadržala. Njezin je pad počeo s pobjedom, samo ga je trebalo pričekati. Njezin otac, visoki službenik u ministarstvu vanjskih poslova, odlučio se za novu Republiku i bio je premješten u Prag. Obitelj, a ponajviše djeca, nisu ga slijedili s radošću. Nedostajao im je Prater i divovski kotač, zabava bez prestanka. Monarhija je razdijeljena, ali životni osjećaj je ostao. U kamionu za selidbu vozila se s njima, prevelika za mali prostor koji ju je čekao. Majka je uskoro umrla od španjolske gripe i oca je na mirovne pregovore u Parizu i Ženevi pratila kći. Novi kostim za stari sjaj? Ali i otac je uskoro umro, možda ni on nije preživio promjenu. Ostala je samo Anna, sluškinja koju su imali još u Beču. Bez oca, kći nije bila ništa, jedino što je znala bila je konverzacija. A to više nije bilo dovoljno. Radetzky marš dostigao je i nju, premda uz glazbu valcera. Život je završio prije nego što je počeo. Na kraju se ipak našao ženik, čak i bogat. Bio joj je nevjeran, oprostila se od garnizona. Slijedio je razvod i njezin odlazak. Otmjeno ponašanje i konverzacija bili su sve što joj je ostalo. Njoj je to bilo dovoljno. Majstorski se održavala u igri s dubinama. Je li to bio tek plićak praznine, ili se iza nje otvarala provalija ništavila? U to nitko nije mogao biti siguran, ali tako je to bilo u Beču. Što se toga tiče, razlika između nje i Karla Krausa nije bila velika. Zar nije upravo konverzacija spašavala život? Jedina prilika koja joj je preostala bio je moj stric i vjenčanje s njim. On je bio majstor u traženju prilika, to im je bilo zajedničko. Njihov je put vodio u Brno, u blizinu Beča. No to je bilo samo prividno. Naša obitelj, djelomično iz moravskog sela, uz to i evangelička, nije bila pravo mjesto za nju. Ali ona se i u njoj uspijevala otmjeno ponašati i uvijek biti dolično

odjevena. Mi djeca smo joj se divili. I to što se, umjesto običnog Marie, zvala Maria, na nas je ostavilo dojam. Bilo je to poput vjetrića iz nekog boljeg svijeta. U obitelji joj je moj otac bio najbliži. No poručnik Wagner, sam car Karlo jednom se rukovao s njim, prezirao je lagani korak. Suviše je dobro poznavao drugu stranu života poput operete, prazninu punu mrtvih, ranjenih drugova koje je odnijela nabujala rijeka Piave, i koji su u njoj još godinama dozivali pomoć. Ali nikad nije shvatio da se tom parcelacijom i njegov životni prostor smanjio, nije mu bio dovoljan, bio mu je premalen. I njegova nostalgija za godinama mladosti bila je tek nostalgija za starom, prostranom Monarhijom. Ostatak je lako prepričati. Došao je rat i zatim je, nakon kratke stanke, stigao i socijalizam. No ona je odlučno dalje živjela svoj život poput uspomene. Otišla je – tko zna kamo – uz prostrt stol, s tanjurom u sredini, ubrusom lijevo, netaknutom čašom vina u desnoj ruci i s glavom samo malo, ne više nego što se pristoji, nagnutom u stranu. Zar nije i za nju od 1918. sve bilo loše? Ali, gospođa Stulli je imala i drugih briga. Sa Srbima, sa Srbima imamo problema – žalila se – opet ti Srbi, kao da Sarajevo nije bilo dovoljno, mislila je u sebi ali naglas to nije rekla, zar se nisu upravo oni nekoć tako okrutno umiješali u njezin život – svuda se šire, u vladi bi htjeli biti glavni, preuzeti svu vlast, o svemu odlučivati, a najviše od svega bi htjeli imati obalu. Pristojno smo je slušali, ali nismo je shvaćali ozbiljno, jer je ono što je govorila, za nas, očarane suncem, bilo nezamislivo. Među konobarima nas je te godine zainteresirao vitak mladić koji se od svojih kolega razlikovao svijetlom kosom i izduženim oblikom glave. Albanac je s Kosova, rekao nam je

kad smo ga to jednom upitali. Od toga časa bismo s njim, svaki put kad nas je posluživao, razmijenili nekoliko riječi. A on je jednoga dana, to nas je zateklo, počeo govoriti o proganjanju i tlačenju Albanaca na Kosovu. Na lošem engleskom i ne mnogo boljem njemačkom nam je, kad ni jedan od njegovih kolega nije bio u blizini, tiho i uporno dobacivao pojedinačne, nepovezane rečenice, tako da nikad nismo bili sigurni jesmo li ga dobro razumjeli. A kad bi se našem stolu približio drugi konobar, brzo bi promijenio temu. Njegovog brata, učitelja, postupno smo doznali, već su nekoliko puta uhitili i ispitivali, pa i mučili, dodao je sasvim tiho, zato se sad negdje skriva. Već mjesecima obitelj ne zna ništa o njemu. Slušali smo ga, doduše, ali nismo mu u potpunosti vjerovali, jer o onome što je on tako predano opisivao, nikad ništa nismo čitali u zapadnim novinama ili čuli za to. Pa nije moglo biti baš tako loše. Usprkos tome, obećali smo mu pomoć i, kad smo odlazili, dali smo mu svoju adresu. Sigurno će se javiti, naglašavao je dok nam je, uz oklijevanje, davao svoju adresu. Više nikad nismo čuli za njega. Kad smo poslije dvije godine, 1991, ponovno došli na Mljet, gospođu Stulli nismo mogli posjetiti. Izleta u Dubrovnik nije bilo, jer ljetni gosti uglavnom nisu ni stigli. Ali kad smo se usidrili kraj otoka, na molu je, kao svake godine, sjedio naš sunčani čovjek iz Sarajeva, tako su ga zvala naša djeca, njihao se na stolici i svoj veliki trbuh izlagao suncu, kao da bi mu htio biti konkurencija. Nedaleko od njega je njegov još uvijek mali sin učio loviti ribe. A u pošti na pristaništu na zidu je još uvijek visjela velika karta Jugoslavije. Budući da je u hotelu bilo tako malo gostiju, te smo godine mogli zauzeti gotovo cijelo stražnje krilo. Umjesto u dvije sobe, smjestili smo se u četiri.

Nikome to nije smetalo. Do malih prozora nekadašnjih redovničkih ćelija dosezale su grane crnih borova i svojim dugačkim iglicama, sličnim četkicama za brijanje, stalno lagano kucale na staklo. Još nikad ondje nije bilo tako lijepo. Ostali gosti mogli su se nabrojati na prste jedne ruke. Knjižničarka iz Beča, koja je energičnim korakom obilazila otok i za sobom vukla svoga muža, navodno slikara, a zbog svoga je posla znala odgovor na sve, slovenski bračni par s nepodnošljivim djetetom koje je stalno cendralo, neupadljiva obitelj iz Južnoga Tirola, vlasnik trgovine fotografskih aparata iz Goslara i arhitekt iz Banja Luke, kojega smo već jednom sreli. Kao i taj put, i sada su ga pratile dvije žene koje su se prelijevale iz kalupa i bile slične do neprepoznatljivosti, a svojim teškim listovima su svuda oko sebe širile ravnodušnost. Kao dvije boginje lijenosti, svako su prijepodne poluodjevene ležale na nepospremljenim krevetima u svojim sobama i patile zbog vrućine, vrata obasjana zrakama sunca bila su učvršćena potpeticom drvenih natikača koje su sličile obliku njihovih tijela. Tek četvrtoga dana našeg boravka stigao je i mladi bračni par iz Bosne, s dvoje djece, bili su to visoki i stasiti ljudi, on s crnim brkovima koji su podjećali na nekoliko stotina godina turske vladavine na Balkanu. Ja sam Bošnjak, ponosno je govorio njihov sin kad bi ga netko upitao. I odmah bi dodao da je iz Visokog kraj Sarajeva. Bilo je to prvi put da je televizija u salonu došla do izražaja. Svaku večer su se gosti i osoblje okupljali pred ekranom i gledali vijesti. U zraku je bila napetost. Svi su šutjeli, nitko ne bi rekao ni riječ. Svi su se ponašali vrlo prijateljski prema nama i pokazivali da su zahvalni što, usprkos uznemirujućim vijestima, nismo otkazali svoj dolazak, kao mnogi drugi, a o doga-

đajima i situacijama nisu htjeli razgovarati s nama. Kad bismo ipak nešto upitali, izbjegavali su izravne odgovore. Kao da nisu htjeli da ih ometamo u njihovu prepuštanju sudbini. Zatim je počela pucnjava i Slovenci i njihova cendrava kći morali su na televiziji gledati kako se puca po selu u kojem je živjela majka žene. Svake je večeri televizijska slika sela po kojemu se puca bila jedini kontakt koji su imali s njom, jer su telefonske veze odavno bile prekinute. No tijekom dana je klima još uvijek pobjeđivala rat koji počinje. Kao uvijek, odlazili smo u šetnje oko jezera, kupali se i mnogo čitali. Jedino smo te godine češće u podne odlazili na ručak i nastojali svoje posjete pravedno podijeliti na razne gostionice. A kad bismo navečer sjedili na terasi, nad nama je vijorila zastava Republike Hrvatske. Među domaćim gostima je bio običaj da ribe koje ulove tijekom boravka, stave u škrinju za zamrzavanje u kuhinji i večer prije odlaska pripreme malu gozbu. Ovaj smo put, budući da nas je bilo tako malo, bili pozvani i mi. I dok smo mi, Srbi, Hrvati, Slovenci, Bošnjaci, Nijemci, Tirolci, Austrijanci, Česi, bili okupljeni oko stola, zajedno kidali kruh, jeli ribu, pili vino i pjevali, o našoj je sudbini bilo odlučeno. Jedni su, a i mi smo bili među njima, mogli nastaviti sa svojim životom, vratiti se kući, baviti se svojim zanimanjima i u miru dalje odgajati djecu, drugi su bili osuđeni na rat, progonstvo, nasilje i smrt. A ipak smo naizgled, dok smo onako zajedno sjedili za stolom,

bili jednaki. Mislili smo da sjedimo na svečanosti, no bila je to Posljednja večera. A tako je malo nedostajalo, zamjena, greška, slučajnost i moglo je biti sasvim drugačije, da nas je recimo čarobnjak, kao u narodnoj bajci o dvjema Maricama, noću zamijenio u našim krevetima. Onda bi nama pripala njihova sudbina, a njima naša. Ako bude zla, pošaljite nam djecu, htjela sam reći mladoj ženi iz Visokog kad smo se kasno u noći opraštali. Ali nisam mogla. Vjera u klimu je u meni bila previše snažna. Kad smo drugoga dana ujutro odlazili, bura je bičevala inače mirno more između otoka i kopna. A stari se brodić tijekom plovidbe stalno borio za dah. Uz malo iskupljenje povraćanjem, na kraju smo sretno pristali. To je bio naš rastanak od Jugoslavije. Što li je bilo sa sunčanim čovjekom iz Sarajeva i njegovim velikim trbuhom i uvijek malim sinom, s flegmatičnim arhitektom iz Banja Luke i njegovim dvjema razlivenim ženama, Slovencima i njihovom uvijek cendravom kćeri, Bošnjacima iz Visokog, noćnim čuvarom koji je čuvao naranče u rajskome vrtu, svi su oni bili dio našega ljetovanja. Imena gradova iz kojih su dolazili odavno su izgubila svoju nevinost. Ali i nama je njihova sudbina nakratko pokazala nesigurnost. Mira nije bilo, ni za vrijeme našega odmora na Mljetu. Samo gospođa Stulli još uvijek živi u svojoj kući na rubu Dubrovnika. Tri, četiri puta na godinu, razmijenimo pisma, za Božić, a ponekad i ljeti, pošaljemo joj paket. Zatim čekamo hoće

li i ovaj put stići njezino pismo. I ono stigne. Njezina drhtava ruka slovima daje izgled filigrana. Alena Wagnerová rođena je 18. svibnja,1936. u Brnu. Diplomirala je biologiju, a poslije toga je završila i studije pedagogije, teatrologije, germanistike i komparativne književnosti. Šezdesetih je godina promijenila niz zanimanja, bila je pedagoginja, dramaturginja, urednica časopisa, ali i voditeljica laboratorija Veterinarskog fakulteta u Brnu. Od udaje godine 1969. živi u Njemačkoj i bavi se isključivo pisanjem, na češkom i na njemačkom, te surađuje s češkim, njemačkim i švicarskim novinama, časopisima i radijskim postajama. Zaokupljaju je teme češko-njemačkih odnosa, problema sudetskih Nijemaca i položaja žene u suvremenom društvu. O njima piše u različitim formama, od publicistike do radiodrama, a često i u tekstovima koji su na granici eseja i beletrističke proze. Veliku je pozornost posvetila praškoj njemačkoj književnosti, osobito Franzu Kafki i Mileni Jesenskoj. Urednica je pisama Milene Jesenske (Die Briefe von Milena, 1996, Dopisy Mileny Jesenské, 1998) te autorica njezine biografije (Milena Jesenská /Biographie/, 1994, Milena Jesenská, 1996) i knjige o praškoj obitelji Kafka (Im Hauptquartier des Larms – Die Familie Kafka aus Prag, 1997, V ohnisku nespokoje. Hermann Kafka a jeho rodina, 2003) Te su knjige prevedene na još nekoliko jezika. Priča Gospođa s otoka ili Sporo odumiranje Monarhije u njezinim podanicima, prisjećanje je Alene Wagnerove na obiteljska ljetovanja na otoku Mljetu u posljednjim godinama Jugoslavije i na ljude koje je tada upoznala. Tekst je prvo objavljen na Njemačkom radiju, a 2012. i u uglednom češkom časopisu Revolver Revue. (S.M.A)

Atelier F ritz

Kristina Špiranec___ Whiskey na mjesečini

Whiskey na mjesečini Priznajem, tvoji su osmijesi gola luka mojoj nesigurnosti. Ja nikad ne ostajem tamo. Kada zaspiš, u tvome naručju prebirem po sjenama i uporno mjerim duljinu nepodnošljivosti trenutka. Znam da mi čujete misli. Jutros si otkinuo puce s moje košulje i pospremio ga u svoje uši. Nasmijao se kada sam rekla da bih pila whiskey na mjesečini.

Traumatska simbioza Odmotavam se, namotavam se, odmotavam, namotavam, uvijek nadomak zorova, premotavam. Kojiput nasrnuvši na zakračunata vrata, zmijolik nožni palac dotaknuvši, gdjekad uvukavši u se vlažna dlakava pauka s margine postojanja. Može me škakljati danima dok ne protegnem vlakna ukrućena tijela,

izbacim ga kao da nikada i nismo bili traumatska simbioza. Najbolnije je kada ugine od moje omče, u iščekivanju kakve golf-palice što bi me primorala na lijenu kretnju iz koje počinje sloboda. Da, bila sam Morgue mnogim ćudljivim insektima, raspadajući se članci prvo nastanili u kosi da bi se tkivo stopilo u vrijeme sna, i tko sada može reći što je život, što leš, tko će prepoznati kemijski spoj agonije i žudnje (o tome se šuti). Odmotavam se, namotavam se, odmotavam, namotavam, nevidljiva je mijena, neprozriva.

Sa svakom riječju sve sam bliže tišini U šumi srest ćemo se opet, u šumi srest ćemo se, i sve što pročitam, odvest će me k tebi, sa svakom riječju sve sam bliže tvome oku, znam, u šumi srest ćemo se opet, u šumi srest ćemo se, i sve što napišem, odvest će me k tebi, sa svakom riječju sve sam bliže tvojoj ruci, znam, u šumi srest ćemo se opet, u šumi

PHOTO: STANKO ABADŽIĆ

srest ćemo se, dotle nek’ ulice grada zatvore moju ljubav u konzervu bez slobode, bez slobode, dotle progutat ću svjetleće plakate, tramvajske reklame, grafite u pothodniku, sa svakom riječju sve sam bliže tišini, znam.

miris dezinfekcije). Još se nadam da će me napuniti teškim šljunkom kako bih potonula što dublje, kao lovac kamenjem vuka, kao majka patku suhim šljivama za Božić.

Alice Baciti jabuku u zdenac Kako li sam se mijenjala, danas više ne znam što sam jučer znala: ne znam, ne mogu, moram, kad bih barem... ne znam, ma pokreni se, možeš to, želim, ne mogu, ne znam. Misli su valovi i titraju dok ležim zatrpana pod snijegom, nisi visibaba, smiju mi se grude snijega. Ni vi niste snjegović, bori se moje prozeblo srce. Prepoznati svoje granice i baciti jabuku u zdenac. Vidjeti svoje lice i jabuku kojom ga gađaju moje misli. Zdenac pun pretpostavki.

Treća Ti šutke si prihvatio šutnju, dok sam ja još stoljećima ganjala troglavoga zmaja u nedostatku ruke za glavu treću. Višak ili dodatak, kad bismo znali reći, i vrijeme bi bilo ravno kao ploča na koju bismo postavili svoje kipove. Nema više plača, tko je ikada vidio junaka da mu sjaj mača zamagljuje oči, jer ići komu, čemu, danas više ne znači pripadnost. Bijes zbog nepojedenih bobica, čija me majka pri branju oskvrnula, dok je otac gledao u daljinu. Litanija rasprostrtog stola koji čeka, kao vrijeme što je trebalo biti.

Amor mea mors II. Čudno, plakala sam kad sam vidjela majku kako kolje piliće i oštrim rezom izbacuje iz malenih želudaca njihovu posljednju večeru. Tako meni sada vade organe i slažu ih na police abecednim redom, a ništa ne osjećam (možda

Pronaći ćeš me ondje gdje nisam, vratiti u rupu u kojoj jesam, ukoliko slijediš moje misli, gusti vrući kakao što se slio poljima lavande. Ali prije nego što umočiš svoje prste u smjesu čudnovatu, oblizni ih da ne zaboraviš kakvog si okusa. Svaki je mjehurić na našoj koži lice koje smo zaboravili i mogli bismo postati točkaste zvijeri jer ja sam narasla do stropa i više nemam kud. Uzmi žlicu i vrati me u šalicu u kojoj jesam, glatku, simboličku.

Recept za budućnost zatvori kišu u staklenku protresi je prije nego što si zaboravio zatim se obuci u otoke pažljivo iskopaj ušća iz svoga trbuha pričekaj dok ih ne pojede zalutali vuk zaključaj ulazne ljude u svoje ime nečujno postavi vuka složenac od imena nalijepi na staklenku protresi je prije nego što je razbiješ i vidjet ćeš kako pada dažd

Osmijeh koji nas oblikuje Bilo je odlučeno, pravit ćemo kolač, ti i ja. Od dizanoga tijela, bez tijela. Prvo strpljivo umijesim svoje čekanje, a ti na mahove, gledajući u moje velike oči, ulijevaš svoje oklijevanje. Na neodlučnost miriše pećnica dok skidamo sloj po sloj iskrenosti. (Mirisat će kasnije na dom, pomislim.) U ustima piktogrami, na prstima otopljeni maslac; osjećaš li rasplesanost svih vijčanih jezika naše kože? Ja sam napisala, a ti si umijesio. Ti si umijesila, ja sam napisao. Tijelo bez tijela. Tijela bez tijela.

Kokos umjesto cimeta odražava se kao promašenost, ali još nismo izokrenuli svu uzbuđenost, tek smo počeli, jer kolač je osmjeh koji nema lice.

sočna, još uvijek s mirisom iznenadna uzdaha kada te prene goli dodir. Opet zrela. Posvećena svojom korom za tepih bosoj djeci koja će ući u hram nadanja, da budem podrška, molitva, želja. Upozorenje. Njima koji dolaze naučiti sve da bi se vratili nuli, kao ja, jednom zasvagda, koštici.

Čuvati lice Znaš da za sve postoji točno vrijeme i da postoji ono tamno mjesto pod suncem na kojemu možeš sakriti svoje maske. Znaš da pjesma mora imati naslov da joj kao kišobran čuva lice od rastapanja pred svim tim pogledima. Uvijek je stvar u sužavanju, skraćivanju, ti to dobro znaš. Znaš da vraćanje na početak ne donosi ništa osim novog pogleda, a svejedno se širiš kao da te tvoji krakovi pljuskaju po obrazima kada stojiš na mjestu jednog jednostavnog shvaćanja. Uvijek nam preostaje još nešto za reći. Još jedna optužujuća rečenica, još jedan šamar, još jedan okretaj zavrtnja. Ti to znaš, al’ kad ti zora uzdrma obraze, ponovno ćeš reći sama sebi prenuto, ne znam.

Oblikovanje Odrasla i sazrjela, jednom za svagda, zamišljam se kao loptu što se kotrlja stazama budućih sjećanja, ponavljam glasno, nitko ne može probušiti moj smjer. Ili sam možda marelica, još uvijek

Na traci Po dugi na rubu zrcala penjemo se, ispred mene čovjek duge brade s očima pod svojim pazusima, iza njega dijete u orahovoj ljusci. Penjemo se prema pomrčini Sunca, posađenoj u tegli jedne kućice u cvijeću. Ako se suviše približiš svome susjedu, mogao bi te silovati i uzeti tvoje ime; tako sam ružno sanjala. Dobro je da si se probudila, šapnula je duga.

Kristina Špiranec (1987, Zabok) magistrirala je hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost. Tijekom studija lektorira studentski časopis za književnu i kulturalnu teoriju K, u kojemu joj 2011. izlazi tekst Antimodernistička modernistica: elementi antimodernizma u romanima Virginije Woolf. Uz to, objavljuje pjesme u studentskom almanahu te magazinu Svijeta kulture. Godine 2012. sudjeluje u projektu Criticize This! u sklopu kojega objavljuje niz književnih kritika o suvremenim djelima hrvatskih, srpskih te bosanskohercegovačkih autora. Bavi se modernom hrvatskom poezijom te književnom teorijom.

Atelier C e K a P e

Što sam to napisala?

ANA MARTINA BAKIĆ, SANJA BAKOVIĆ, IVES BULJAN, LEJLA JERKOVIĆ, SELMA KANAZIR, SUZANA KOS, NATALIJA MIHELIN

zbor tekstova pred vama nastao je u zimskom semestru Radionice poezije u Centru za kreativno pisanje (CeKaPe). ”Lektirni okvir“ bili su radovi Tomaža Šalamuna, Dživa Bunića Vučića, Mauricea Lemaîtrea, Miroslava Mićanovića Thomasa Bernharda, Marcela Mariëna, Georgesa Pereca, Helmuta Newtona, Giorgia Agambena, Konstantina Kavafisa, Cesarea Pavesea, Jürgena Theobaldyja Radu Pavela Gheoa, Olje Savičević Ivančević i Gherasima Lucae. Za sjajnu radnu i stvaralačku atmosferu poimence su (abacednim redoslijedom) odgovorne: Ana Martina Bakić, Sanja Baković, Ives Buljan, Lejla Jerković, Selma Kanazir, Suzana Kos i Natalija Mihelin. Voditelj radionice bio je Branko Čegec.

Ana MARTINA Bakić daljina čuva te prostor odmaka. pogled na zid, prazno mjesto u koje sam te ucrtala bezbroj puta. jedno preko drugog, svaki dan ponovo, preko svih slojeva. ljuštiš se ko stara tapeta. pored tebe pravokutnik ljeta. zelenilo, u koje uđe i izađe vjeverica, strmoglavi se i otrči, čiji ton mijenja sunce u obilasku. kad mi bude previše, zabijelim ga zavjesom, a preko tebe pustim da pretrči stonoga, da te odnese zvuk skejtera

koji se spušta niz ulicu i izlazi iz sobe u noć.

Krajolik stola S kojim letim, kojeg nosim. Polovica s predmetima od ovog tjedna na stoljnjaku i zdjelom voća. Polovica čista na kojoj jedemo. Gola hrastova daska s brazdama, i pukotinama u kojima tučemo orahe. Planjke, zaglađenih godova na kojima jedemo meko kuhana jaja. Pijemo tursku kavu, koju kuham sebi i tati, u čijim mjehurićima duginih boja se presijava svjetlost. Među tanjurima od doručka, među zelenim repovima mladog luka i rotkvica,

među praznim opnama kuhanih jaja, čiji se trag mekog žutanjka još uvijek ocrtava po tamnoplavim keramičkim posudicama, dovlačimo knjige sa životinjama. Pomičemo sve sa strane. Crtamo i igramo šah, među zrncima soli što se slobodno kotrljaju. Mama je u crkvi, Otišla je i rekla da pospremimo taj brlog.

* Ujutro u mraku sobe, poluslijepa, bez naočala, gledam u plavo svjetlo mobitela. Provjeravam dal´ su mi noću doputovale stranice tebe. Odlazimo. Svakim ovim gluhim danom, bez dogovora, bez riječi, bez najave. Šutke. Ti si bio obmana, dovoljno velika, dovoljno duga, dovoljno blaga da u nju vjerujem. Kao u veliki bijeli jastuk, koji je iza vrata dječje sobe. Ostao iza dojenja. Možda će ovako izgledati ljeto, možda je već kraj kolovoza. Bacat ću poglede u mobitel i čekati, sjediti na praznoj terasi kafića, vrtiti u beskraj krugove šećera na dnu šalice kave.

* Volim te prstima, ustreptalim dlanovima, crtežom zubima, tetovažama dubokog zagriza. Pjevam. Vibrira glas u plućima Riječi više ne razumijem Samo valove jeke u prsima. Drhtim,

drhte mi rečenice, gubim neke riječi iz ruku. U prazninama se ubrzavaju slike. Tresem se. Prvo jedna noga, onda obje, onda trbuh, pa cijelo tijelo. Nakon toga nesanica. Sat glasno vrti kazaljke u krug. Odnosim ga u drugu sobu. Tražim te gledam te, smiješ mi se u snu, bježiš, preskakuješ pitanja kao plotove. Razmaknut ću ti trepavice, raščupati obrve, skratiti kosu, prerezati ju zubima. Ostati i polako pomicati dlanove. Zapinjat će mi za dlačice na bradi, za one malo mekše na vratu i ostati zaustavljeni u kosi. U dlanovima ostao mi je oblik tvoga lica. Naslanjam ih na staklo prozora. Gledamo trake noćnog grada na zapadu. Ujutro spuštamo žutanjke u vodu wc-a. Ti kroz mene gledaš.

* Prazni haustori s pogledom na unutrašnja dvorišta, duge sjene na pločniku, plave oči prolaznika, koji par koraka dalje otvara poklopac kante za smeće i tamo upire svoj kristalni pogled. Što da ti kažem gdje sam, i kako te sad tu vidim? Stojim i pišem, prolaze bicikli i pješaci , Damjan me čeka i pjeva. Strpljiv je. Sjedi na stupiću i leti, dok čeka da ti napišem sms.

Ana Martina Bakić, rođena 1974 u Münchenu. Živi u Zagrebu. Diplomirala na Arhitektonskom fakultetu, na kojem predaje Plastično oblikovanje i Crtanje.

PHOTO: ROBERT RAVNIĆ

Sanja Baković Plovna mjesta prostor među nama ne dijeli se više na pola, na arak mrklog šiblja i šuštavo zlatno, na obris modrine i bijelo gudurasto. dok ti naglas čitam iz Tvrdoga grada, nad nama se nadima zima, prštava i slana, a sasvim dobro podnosimo brodolome dana, krčeći nova plovna mjesta. tri remorkera u luci,crveni, zeleni i crni, već dugo ničemu ne služe, niti sami sebi. besposleni mornari klate se mesnati i spori, ispitujući koliko je vina potrebno za osrčiti riječi, i što se događa s rastvorenim zvijezdama, kamo odlaze krakovi, a kamo gorući trup. tri remorkera u luci,crveni, zeleni i crni, već dugo ničemu ne služe, niti sami sebi. zašto bi uvijek moralo biti nešto za nešto? mogu li se tromi prepustiti mulju, dok ne postanu jedno, kao ti i ja, kapetan i kapetanica, prebrajamo mokre komade, odzdravljajući nasukanoj posadi preko puta.

Noć - Dan svjetla hotela all inclusive s otvorenim bazenima, svjetla hotela s glasnim animatoricama koje pozivaju na odbojku prije doručka, pune pozitivnog mišljenja i vitaminskog soka, svjetla hotela iz lampi u kojima zatočene kruže mušice i brašnasti leptiri. svjetla hotela gledaju nas dok i mi njih gledamo s plaže, u noći bez ijedne vlati mjeseca. ne brini se, ničije oči ne idu toliko daleko. Nacrtaj vir kroz vodu i odveži mi mašnice sa strane, da planktoni zasvijetle kroz članke prstiju, a repatice u mene unesu ono najbolje iz noći. na krmama malih jahti ljubavnice u raskopčanim košuljama, pale tanke cigarete i razmišljaju o konačnom odlasku. sutra kada isplove jahte, dlakavi čuvar plaže gegat će se u bermudama na palme, gol do pasa naplaćivati ležaljke i suncobrane,

PHOTO: ROBERT RAVNIĆ

od trampulina do punte i natrag. ljubavnici s jahti iskrcat će se u prvoj marini s rezultatom neriješeno, na štandovima će ose opsjedati najskuplje lubenice Srednje Dalmacije. Planktoni će pritajeno kunjati uz sidra poraženi danom.

Tajni posjet Težak mi je još i dalek Kavafis. Kavaphes. Kavafi. Konstantinos. dok noćari u blagovaonici na mojem stolu od crnoga stakla, polupospremljenom od nedjelje, s kapljicama brudeta i dvije prazne boce vina. Kavafis je složen jedan na drugome, sam na sebi u više izdanja, Sarajevo-Beograd-Zagreb, sa svim ti agorama i barbarima, varvarima i ljubavnicima koji se čekaju jer su barem neko rješenje.

Iako su vremena detonacijska i zajebana, već se više dana za redom zaboravljam zaključati prije spavanja. zamišljam da mi usred noći dolazi nepozvani gost i pod mišicom odnosi sve Kavafise, vješa ih o topole pred zgradom, među vrane u praznim granama, a stihovi jutrima cure u cipele šetačima pasa, uvlače im se među duhan. Nepozvani gost bio je pristojan i tih. Malo je skrućenog kruha umočio u tanjur s maslinovim uljem, prožvakao trokut mladoga sira koji je od nedjelje dobio koricu, pa nategnuo par kapljica plavca s dna boce. Pogledao me sklupčanu bez da me probudi. I otišao.

Pravo stanje stvari U vodenim česticama razlama se svjetlo, kroz male lukove sitnih duga, nakošeno lice moje zubarice Anite. Mokrina pršti iz brusilice, posrebruje mi se pred iskolačenim očima. Morat ću vam zabiti i ovu veliku konjsku, kao za vađenje. Lijeva strana mi lagano trne, usne postaju gumene i duge kao vikleri u boji. Odjednom se šire dok mi ih nateže oko glave dobra i lijepa sestra Sandra, obrva podšišanih u trokutasti mufić. Pritvorite malo usta, i gurnite sisaljku dublje. Usta koja su ljubila i grickala, mljackala mekano meso hobotnice s krumpirom oko podne u Korčuli, usta sa zadahom peršina i češnjaka, sad bespomoćno zjape. Progutat ću slona na pokretnoj stolici ordinacije. Progutat ću pivnicu preko puta, cijelu Ilicu i Selsku, posrkati otopljenu bljuzgu s cipela pacijenata u čekaonici, i neću osjetiti ništa. Tako, popravili smo tri komada danas. Kad popusti anestezija, vidjet ćemo pravo stanje stvari.

Važno je imati neprijatelja važno je imati neprijatelja, kakvog takvog, da mu se napiješ krvi i najebeš majke kad ti zagusti, kad ti se pužarnik u razmacima između pokreta i skica prepuni sluzi, tada je neprijatelj najvažniji. kada se snijeg utrpa u nabore zastava, oko šahovnica i koza obgrljenih oko kopalja na pročeljima zavoda i agencija, tada je izuzetno važno imati neprijatelja. idealni su biskupi i kardinali, vlasnici trgovačkih lanaca, službenici u javnim poduzećima, šalterske radnice, profesionalni sindikalisti, glumci na plaći, preplaćeni vozači tramvaja, komunalci i čistači snijega, i svi drugi prokleti neradnici koji žive na tvoj račun, svi ti kurvini sinovi koji ponekad u familijarnoj atmosferi odlaze u restorane, makar na nešto sa žlicom. jako je važno imati neprijatelja, da mu se možeš napiti krvi i najebati majke, da mu poručiš popuši lopovčino, nisi nam rekao odakle ti prvi milijun, da napišeš u komentare na fejsbuku, smrade pederski, sigurno voliš kad ti ga stave, važno je imati neprijatelja da možeš pisati vladi, da možeš prosvjedovati sjedeći za stolom u cufastim papučama, važno je imati neprijatelja jer netko zaboga mora biti kriv kada te preplavi ono tvoje. znaš ti dobro što.

Voda je prešla u zeleno Voda je prešla u zeleno, zaokružena metalnim kosinama, u njoj listovi divljeg luka, aroma koromača i lomne stabljike, oporost iz prešanih očiju žaba i podnevni lokvin sjaj. Snijeg je pokoren rebrastim kodovima, elipsama i sjecištima nepokretnog. tko je kuda otišao, ti se molim te pravi da ne mariš.

Između tonova tišina na koje smo se kleli, između prostora jeke potrebnih da bismo razumjeli, pojavljuju se mala krvava jezera, po zdjelama i tanjurima. opet si pretjerala u baratanju noževima. vještica, to dolazi od vještine, sasvim ti je lijepo rekao.

slika odlučila sam, kupit ću na Hreliću nečiju staru sliku djevice Marije, u baby blue ogrtaču. spremna sam dati između 50 i 100 kuna za sliku, s okvirom boje bakra i mutnim staklom, iznutra požutjelu i tužnu, za djevicu kojoj glava naherena visi prema desnom ramenu, a zelenkasta svjetlost širi joj se oko lica koje će zauvijek imati trideset. želim da me djevica gleda dok spavam i upadam u rupu između dva madraca velikog duplog nebračnog kreveta, da beživotne ruke izvuče iz slike i pomiluje me dok se trzam u snu. zakucat ću sliku brokvom iznad svoje glave, da mi djevica čita misli, da bude ista kao ona blaga i mirna iz noninog tinela. ali da jednom, barem jednom, ta gospa progovori i kaže: mala, na tvojoj sam strani, i da to kad progovori ne zovemo čudom

Sanja Baković rođena je u Splitu 20. studenoga 1976. Završila studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Radi u odnosima s javnošću i kao novinarka u kulturi. U slobodno vrijeme traži ključ za ono što ne razumije.

Ives Buljan Plahta Nijema isprana nebitna. Kad upijem dovoljno života, skidaš me brzim pokretom bacaš u mašinu. Djeca dođu čekati pa kad prislonim pjenasti obraz na prozor i počnem se kesiti u svim smjerovima, stanu trčati po kući kroz vriskove govoreći: čudovište, čudovište. To ti je znak da je gotovo. Odnosiš me na dvorište, te dok jednu štipaljku držiš u ustima, boriš s mojoj dužinom. Uz propinjanje na prste uspijevaš staviti drugu. Nekad me ne pogledaš, a nekad popraviš par puta.

Štipaljke pomjeraš sitnim pokretima precizno kao urar koji sluhom sastavlja kotačiće preciznog mehanizma. Zatim me stisneš po sredini, pa se osjetim kao mašna na tvom životu. Približiš me donjem dijelu tijela i mjerkaš kao željenu suknju na falde. U sebi dogovaraš dužini: iznad koljene ili ispod? Nikad preblizu da se ne smočiš, ali dovoljno da osjetiš svježinu. Potom me puštaš, pa uhvatiš donje krajeve i rastreseš par puta. Kapljice ti lete na lice, učiniš se sebi mlađom nego što jesi. Uz smiješak pokupiš lavor i odeš. Potom se igram vjetrom, služim djeci kao paravan, sklonište, utvrda,

dvorac, maska za duha dok tvoj najstariji ne naleti kao avion, otrgnem me i kao plašt super junaka nastavljam trčati s njim. Izazivajući divljenje braće i sestara lupinzi uz odgovarajuću onomatopeju svima postaju doživotne uspomene. one štipalice na krajevima baš kao mali pogoni Baci me tek kad ga spaziš i povikneš. Podigneš me i staneš tresti, a moj ti miris otjera ljutnju. Prisloniš me uz obrazu i ja svaki put baš svaki upijem nešto novo.

Inspiracija Pogledaj A napada kao bodež, hoće ti grkljan prerezati. S paluca jezikom. Pogrešan stih je ugriz za kojeg nema protuotrova na ovom papiru. B te prezire, jer ga smatraš za D stegnuto u struku. O se otkotrljalo. I te izdalo. T raširilo krila i odletjelo. Ako izuzmeš riječi koje često koristiš: kesa, kašika, plahta, ako izuzmeš riječi koje ne koristiš: korespondencija, uprava, štafeta ne ostaje ti puno. Tvoj kod je večeras zakazao. Osakati tastaturu sa slovima

koja te ne žele i probaj nasumično lupati Ali probaj, ja neću imati ništa s tim. Postoji vjerojatnost mala, manja od sedmice na lotu da ćeš napisati nešto smisleno. Otišla je. Probala sam. Vratila se. Rekla je: Nije to tvoj kod, to ti je pin za Diners. Lupila mi čvoku. I otišla. Nije se vraćala.

Zločesta pjesma Prvi stih je važan Vidiš, on otvara pjesmu. Zamisli ga kao slet na olimpijskim igrama. Mora imati privlačnost neonske reklame. Čitatelju otvoreno velim svoj stav u prvom stihu i uspijevam te zadržati, evo, do desetog. I zato, prvi stih nije važan. To je prevara. S lažnim prvim stihom dogurala sam do petnaestog. Ma, samo ga napiši. Važno je kako gradiš pjesmu. Do kraja može svašta da se dogodi. Napravila sam obrat a ni ne kužiš. I što sad da ti kažem da je važno kako završiš? I jest i nije. Evo kako ti se ovo čini ako izuzmeš početak i kraj? Meni kao sasvim solidna sredina.

Prekinuta igra Moje popodnevno skakanje po bračnom krevetu prekida brat, uvjeren da je vidio krevet kako diše. On je zadužen za očevu, ja za majčinu polovicu. Uši nježno prislanjamo uz madrac. U pravilnim vremenskim razmacima pomjeramo se po centimetar. Tražimo srce. Prekida nas majka želeći promijeniti plahtu. Zatečeni, stojimo po strani. Diže se bijela krpa skroz do stropa. Osjećamo strujanje zraka na licima Ne znamo da li od majčinog pokreta ili mu duša odlazi. Ne znamo ni danas.

Mali ljudi ili u svakom kadru falit će im nešto Na mjestu gdje sam zakopala plavu plastičnu formulu s pet godina, godinama poslije, izgrađena je nova mala kuća. Ovu pored nje stranci fotografiraju kad idu u Stari grad. Čudeći se kako nam je normalno živjeti pored ruševine na trenutke ne znaju da li bi fotografirali kuću ili nas, ljude s djecom i djecom njihove djece. Ali nijedan ekstremno širokokutni objektiv ne bi moga uhvatiti našu radost kolačima iz Cernice. Našu zaokruženost. Ives Buljan rođena 1978 u Mostaru. Diplomirala na FER-u. Radi u Siemensu. Objavila pjesme u izbornik Erato i Pitchwise 2012. Čitala poeziju u Booksi i na studentskim večerima u SC-u. Bavila se kazalištem u dramskom studiju Eho i u kazalištu sjena Ikako-Nikako.

Lejla Jerković Kava Jutros mi je palo nešto na glavu. Ili šećer u krvi. Nisam sigurna. Znam samo da su mi zrnca Iz kafe-aparata Počela ličiti na male smeđe ratnike Koji su se, uz koplja i povike, Indijanski hrabro Popeli do mojih ušesa I počeli mi šaputati. Njezin crveni izrez Kreiran u zanosu bezimena dizajnera Stisnuo je grudi još i jače Dok se saginjala po žličicu. Da je barem tako hrabra, Pomislila sam uz srk, Da me stisne

Između vruće sebe I hladnog frižidera.

Od 67 do 76 Umotao sam tvoju želju celofanom Spustio kožu malo niže Oprao članke i zelene ovjese Zašio ti usta crnilom Volio sam te i varao Tako se nekoć običavalo Među kalupima tvojih kraljevskih cipela Zašivao ti usta alkoholnim udarcima Sad gledat ćeš me kroz obode svojih kapaka Žalit naš život oprečnim pokretima Volit naš život poprečnim okretima I srest ćemo se opet u komori leda

Režiraj ovo

Erin Markey

gledaš moje usne prazan stolić pitaš nervozno gdje je dekolte

Počelo je dahom Teškim Arogantnim

pomoćnici namještaju mi noge znojno puhću francuska lutkica uz porculansko lice imam i složene kovrče i damstvo u kutu gadi mi se onaj do mene drka obilato a glumi čikagovštinu ti kažeš mora imat priču donose mi kavu a ja razmišljam što je unutra tvoja priča ili njegova mokra kažeš da se namrštim to ti je sexy a ja se pitam bi li mi ovo priuštio da znaš da mi je 14?

Raspojasane u očima Sišle su pred glad Odrješitim rukama Uzele se naše misli Oblikovale ih Silovale I vratile nam ponosnu prazninu Lutala je tamo dolje Moja gola heroina Izišla pred svijet Kapljičasto formirana Uronila sam dlanove U slan okus propitivanja Zagrlila svoje kapljice I zamirisao je jasmin

Lejla Jerković je rođena 27. siječnja 1987. u Derventi, BIH. U Zagrebu studira na PMF-u, Odsjek Matematika. Dugi niz godina članica je amaterske kazališne skupine. Od interesa su joj: ljudska prava, okoliš, kazalište i geometrija. Kad odraste i nađe posao, postat će pravi čovjek za njega.

Selma Kanazir can you see what i see? u ponoć moj melek prestaje kružiti iznad mene, a ja mu skidam čizme i pristavljam čaj od nane. tulumbe?, pokunjeno pitam svjesna kako sam mu priredila izrazito zajeban dan. trebala sam preokrenuti čarapu. staviti žar u vodu i pomesti avliju metlom. možda bi onda bilo bolje. možda sad ne bi sjedio pod tužnim svjetlom nape i palio jednu za drugom. jedanaestoro mrtvih i sve one slijepljene kornjače. zagrebačke fontane & pedere u logore! lakat mu prijekorno progovara dok pomičem rep koji me izdaje, skrivenih rogova ispod kapice i uvučenih koljača. pičkulence, pa to su samo hormonići. hajde, give me a kiss! pa iako ne očekujem ništa manje nego da mi ga uzvrati francuski finog, počinjem gorko plakati.

PHOTO: ROBERT RAVNIĆ

romania mare nakon 1054 kilometra do bukurešta i 22 sata vožnje, principessa mi pjeva na uho! i broji automobile kao kad smo bili djeca. 15 dacia, jedan aro, solenza i logan. daewoo cielo! smije se i prebacuje noge preko mojih koljena, nesvjesna kako bih se lako mogao izgubiti u magli na ovim cestama bez crta. i dati 30 000 leja za san među kamiondžijama. pet kuna za dvije litre cole i uroniti u svih 40 fontana na bulevaru ujedinjenja. dok murjaci bacaju petarde usred bijela dana. gledaj! cigo prži debracinke!, oduševljava se između kućica prekrivenih limom. zaprežnih kola i hrpe pasa lutalica. pijući vampire merlot pod ispitivačkim okom agenata securitatea i s nježnim pokretima ruke u mojim hlačama. salut romania mare!

* i ništa nije ostalo, nego jedna mala istina ‒ M.Krleža sergije kirilovič kyriales nije ušao u moj život pod polusvijetlom acetilenke, niti u krčmi s bidermajerskim prozorima i zlatnouokvirenim slikama koje su prikazivale carmeninu smrt. taj dan se nije čuo zveket čaša i nije se pila rakija iz šamperla. u transferu iz gimnazijskih klupa na one tvrđe fakultetske dočekao me u pepita odijelu i hladnog pogleda. na moje eseje nije htio trošiti riječi, fantastiku u djelima e.a.poea mi je ocijenio kao nesretno izabranu temu, a assemanijevo evanđelje na kojeg sam potrošila tjedne rada zaslužilo je tek poklonjenu trojku. i što tek reći za moje pjesme, osim da su infantilne i smiješne, žali bože prezimena kojeg nosim. ipak, na studentskim čitanjima sjedio bi u prvom redu, pio rum punč i jeo jaderine kolače, a ja bih ga zauzvrat uredno pokupila svakog jutra ispred stana, kako bi u neslaganju nastavili zajedno. moj grk sa kavkaza nije nestao u magli. nije ga zadesila neka tragična kob i ništa se strašno nije dogodilo. nikakva anegdota & nikakva fantazija. nikakve krvave djevojčice na vidiku. samo moja malenkost koja u ritmu radetzky marša, preskačući po dvije stepenice odjednom, svake godine iznova dolazi pred vrata s unaprijed spremljenom rečenicom i čeka da ju se pozove.

o kavafisu tek malo zadnjih se dana esemesamo s 1500 m/nv. lovimo wf. izvlačimo na signale. dobro jutro i espresso za okruglim stolom. pa emoticon u svakoj trećoj poruci. žalim ti se na bljedilo, hladne ruke i nesanicu. tu mirno spavaj više ne pomaže, pa šalješ interventne poljupce za pad imuniteta. kojeg liječim kavafisom i barbarellom. coldrexom i narančama iz grčke. šest kila na akciji. 29,76 kn. pingamo se po cijeli božji dan i gubimo u dvosmislenostima. crveno lišće i helena. vrla. krasna. najljepša. pronađi pravu riječ samo za mene & da li ti falim? sinkronizirano. zadnjih me dana muči kako pišem. sve pretvaram u nule i jedinice. nerazumljivost i sex. tekst bez predrasuda. nemaš se zašto brinuti! to je europski standard, kažeš. a i vratio sam ti se! :-*

crtice l. marianđela moja dječačka ljeta počinjala bi tek dolaskom marianđele u ražanac. nosila je poni rep, bijelo vezene dokoljenice, mirisala na borotalco i mamma mia, mozzarella, numero uno & ludi špageti, nikad joj nisam uspio ukrasti niti poljubac. ll. teta mira teta mira je među prvima u gradu vozila fiću. držala je cvjećarnu, pušila lord extra i sunčala se u toplesu. moja majka je govorila kako ima zlatne ruke. u cara trajana kozje uši, veselo bi pjevušila nakapavajući mi čuvarkuću, a meni bi se, poslušno kao kositreni vojnik, dizao svaki puta. lll. dijana danas nisam ni umiljata ni nježna, rekla mi je dijana kad me prvi put obradila na krevetu mojih roditelja. kasnije smo dijelili ukradenu cigaru iz kutije mog starog i maštali kroz oblake dima. terra australis incognita, dok je dejan petković svirao s radija. lll. katarina imao sam 18 godina kad je katarina ušetala u moj život na visokim petama. carissima katarina! tapirala je kosu i uvijek imala lijepo uređene i narančasto nalakirane nokte. tukla je sinove kad bi dobili jedinicu iz solfeggia i nosila kablove komodorca na posao kad ne bi pojeli ručak do kraja. nekoliko mjeseci sam bio ludo zaljubljen i mislio kako ću je voljeti dovijeka. draga gospođo, hvala vam na svemu. jutarnje kave bile su ugodne, tišina i razumijevanje. draga gospođo, hvala vam na svemu, ali zavolio sam mlađu. iv. jane doe znali smo se čak i potući. ozlijediti do suza i na razne načine. znali smo se danima mrziti. ali bože, kako je bila lijepa ta žena! v. muče me slova u verlaufu i tekst, tekst, tekst, tekst. a ti stenješ, my name is maggie! pa prebacujem pogled na jedan i pol da te bolje vidim. polupani lončići kristijani, polupani lončići, ceriš mi se niz lice i mijenjaš boju očiju svakim novim pokretom. razbacuješ kosti svetaca oko našeg kreveta. sakrit ću te u omanju sobu, hraniti najboljim jelima, oblačiti u najskuplje haljine i podučavati glazbi. obljubljivat’ ću te u omanjoj sobi i svijet te nikada neće ugledati.

Selma Kanazir rođena je 19. listopada 1977. u Zadru. Poeziju je objavila u zbirci literarnih radova zadarskog Studentskog književnog kluba Oblaci ( 1997 ) i Potresi ( 2000 ). Od 2001. godine živi u Zagrebu i radi kao šaptač u DK Gavella, a od 2012. u Centru za kreativno pisanje iz Zagreba.

Suzana Kos Mrtvi pjesnici Virginie Woolf

Abigail (radost očeva)

Previše je nakaza, mrtvih pjesnika ubijenih zbog jedne riječi jednim metkom praznog pištolja zbog jedne pjesme, jedne crte koja ostaje ista tamo gdje vječno zvoni.

Pred tvojim vratima... namještam osmijeh za Requiem. Ključan trenutak moje odluke da ne postanem čudovište jer se s jednim borim, pa prekrajam istinu da bi stala u tvoje okvire. Navika koju neću prenijeti na nerođeno dijete. Vrijeme je da zamijenimo mjesta jer … Jebeš svijet u kojem zadržavam dah na vrhu jezika dok se spremam prodati klijetku i pretklijetku za četvrtinu njihovih vrijednosti, samo da ti budem kćer koja ti nikada neće biti Abigail. Vrijeme je da zamijenimo mjesta jer… Jebeš svijet u kojem je moja lekcija prije smrti Odustajanje i odbijanje da budem ljudsko biće, samo čovjek, pred tobom... mjesto gdje sve počinje i završava dok pored mene u suprotnom smjeru divlji konji jure. Dokaz da Bog postoji, ako imaš razlog. Smrt ne miriše uvijek dobro. Kada se vratim kući... odrezat ću kosu.

Previše je koraka kojima se ne može odrediti smjer na bezbroj stanica, kojima jure zeleni romobili sivih majmuna jahača. Tamo gdje vječno zvoni je predaleko i potrošene su sve povratne karte. Ne svijajte breze i ne pucajte u vrane jer je Virginia, najvrlija od svih mrtva već dugo.

Neizgovoreno … nekog poimence Čiji je ovo mrtvi zrak iznad epitafa; Nacrtaj mi krila jer nikada nisam naučila letjeti? Kome pripada, ovo mjesto, gdje se ne čuju djeca u krošnjama dozrelih trešanja? Čije su to sjene u drvoredima koje nije crtao Michelangelo.? Ovdje nije Lady Lazarus nepobjediva, ispod Milltonovog drveta murve, već samo zacrtano crtovlje kojim nesuglasni i neumrli kroče, u tišini bez ishodišta i prapočetka koja zaboravlja disati. Ovo je mjesto množina neprohodnih i nedoglednih raskrsnica gdje penijem možeš kupiti i potrebu i naviku, ali ne i vrijeme. Ovo je mjesto gdje se šuštanje i šištanje lišća, jezik mrtvih … topi u šećer. * Dearest, nikada ne ponavljam tvoje ime na isti način, ali ti dajem mogućnost da postojiš u različitim prostorima u kojima najbolje postojimo, gdje je vrijeme potrošeno u treptaju oka i gdje je potrebno samo malo mraka u lampi da pojedem tkivo ispod tvoje kože i napravim broš od tvojih očiju u kojima se skuplja voda al’ bez kapi. Zbog nje križam tvoje ime na papiru jer te želim utišati i progutati cvilež koji se uvlači u zavjese i zidine dok mi uz kralježnicu hodaju tvoji prsti, divlje životinje. U podnevima melankolije, gluha kiša u raju samo je to i ništa više zaboravljeno, govoriš dok svlačiš ono što je bilo prije. Biti sami dok postojimo isto je što i gledati u staklo gdje ništa različito ne ostaje, ponavljaš jeki rođenoj između nas. Jednostrana ljubav nema svoje mjesto s druge strane bayete zida samo je praznina nepisanih pisma mrtvih tiša od tišine bilja i… ti i ja ništa, ali dvaput.

Angelito vuela Što će ostati kada stresem kosti machete? Hoće li onaj zrak na dlanu tri inča dug biti teži, napokon duži ili napokon de la muerte? Što će ostati kada sve odjednom nestane, kada i ona mrtva ptica pred mojim vratima čija ljepota nije imala cijenu izgubi osjećaj da može letjeti i kada se zbog nje raspadnem na milijun nepazliranih dijelova, neobrubljivih i nesljepljivih nažalost Angelito? Na plavom vapnenom zidu iza mosta s kamenim lavovima žutim sprejem napisano je Djevojčica s tuta frizurom NE postoji. Ispod toga prekrižen Angelito uistinu je sam po sebi izniman detalj. Suzana Kos rođena je 14. ožujka 1981. u Varaždinu. Živi i radi u Zagrebu.

Natalija Mihelin skupljam med

nakon tvoje sms poruke

skupljam med za svaku izgubljenu misao. nemam kraticu za sunce. nemam inačicu za poljubac. na odjelu izgubljeno-nađeno posrćem, tražim polog, dokaze, trivijalne znakove sreće, pisma, bilježnice… zrak se obrušuje na mene u velikim kružnicama. kaplje sveprisutne prošlosti sažimaju sadašnjost. meso lubenice je crveno i svježe. treba ju gristi i pustiti sok. vodeni stupići, svježi i ohlađeni, ispiru smrknute šare svemira. klica straha je pod mokrom košuljom. gorka je koštica kajsije. hoću li ju zagristi …? skupljam med u bočicu za svaku izgubljenu misao, posrćem i čekam buđenje.

koja je sama po sebi bila fuj, odlučila sam napisati pismo i reći da si mi ukrao crvene bojice, i zaboravio kazat, “oprostite gospo, nisam smio”, nakon tvoje sms-poruke, koja je bila džentlmenska i kratka, namazala sam usta tamnoljubičasto, odnijela smeće u kontejner, jednu pozamašnu hrpu, i odmah mi je bilo bolje…

anđeo s naznakom s naznakom posebno i brojem trinaest pišem za ovu noć i onih tisuću jučer. smiraj i samuraji, bijeli vilenjaci, sretne žene, divlje razmataju broj, sretni broj sretnu pečenku lješnjake pržene u trinaest.

kruška, sjajna i zaobljena, od slasnih plodova nadima se. stakleni anđeo u širokoj haljini visi o koncu. ja ga promatram i brojim uzdahe. napeti obrazi rastopiše mu sve od čega rastu slast i sline. mali Isus se smije, a mali anđeo smješka. podbuhao i gladan sreće utopio se u borovoj iglici. na stolu ponjava, moje želje rasule se i čekaju. treba ih pokupiti i dati anđelima da ih nose kući

Natalija Mihelin rođena je 21. prosinca 1965. u Zagrebu. Godine 1989. diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u rodnom gradu. Radi kao učiteljica razredne nastave u I. osnovnoj školi Dugave.

(P)OGLED

Slavoj Žižek___ Kako ništa može začeti nešto S engleskog prevela Andrea Milanko

riča Patricije Highsmith Crna kuća (Black House) savršeno oprimjeruje kako prostor fantazme funkcionira kao prazna površina, kao nekakav zaslon za projekciju naših žudnji: fascinantna prisutnost njezina pozitivnog sadržaja nije ništa drugo do ispunjenje određene praznine. Radnja se zbiva u američkom gradiću gdje se muškarci uvečer okupljaju u lokalnoj krčmi i obnavljaju nostalgične uspomene, lokalne mitove (obično svoje mladenačke pustolovine) koji su uvijek nekako povezani s napuštenom starom zgradom na brdašcu nadomak gradića. Nad tom zagonetnom “crnom kućom” lebdi određena kletva; među muškarcima vlada prešutni sporazum da joj se ne smije pristupiti. Ući u nju navodno bi bilo pogubno (šuška se da kuću opsjedaju duhovi, da u njoj živi osamljeni luđak koji ubija sve uljeze, itd.) no, “crna kuća” istodobno je i mjesto koje povezuje sve njihove mladenačke uspomene, mjesto je njihovih prvih “prijestupa”, povrh svega onih koje se odnose na sek-

kujući, priđe mračnoj, staroj ruševini penjući se škripavim stubištem, istraži sve prostorije, no ne pronađe ništa osim nekoliko oronulih sagova na podu. Odmah se vrati u krčmu i okupljenim muškarcima trijumfalno objavi kako je njihova “crna kuća” tek stara prljava ruševina, da uopće nije ni zagonetna ni fascinantna. Muškarci su zgroženi i kad se inženjer zaputi izići, jedan od njih bijesno nasrne na njega. Inženjer nažalost padne na tlo i uskoro umre. Zbog čega su muškarci bili toliko zgroženi pridošličinom radnjom? Njihovu ogorčenost možemo pojmiti primjećujući razliku između zbilje i “druge scene” prostora

PHOTO: ROBERT RAVNIĆ

fantazme: “crna kuća” muškarcima je bila zabranjena jer je funkcionirala kao prazni prostor na koji su mogli projicirati svoje nostalgične žudnje, iskrivljena sjećanja; javno obznanjujući da je “crna kuća” tek stara ruševina, mladi uljez sveo je njihov prostor fantazme na svakodnevnu uobičajenu zbilju. Poništio je razliku između zbilje i prostora fantazme lišavajući muškarce njihova mjesta u kojem su mogli artikulirati svoju žudnju.1 1 U tom pogledu uloga raščišćenog kukuruzišta preobražena u bejzbolsko igralište u Polju snova (Field of Dreams) Phila Robinsona točno je homologna “crnoj kući”: to je čistina koja otvara prostor na kojem se mogu pojaviti fantazmatske figure. Apropos Polja snova ne smijemo previdjeti čisto formalni aspekt: samo trebamo izrezati kvadrat u polju i zatvoriti ga ogradom i već se u njemu javljaju fantomi te se obični kukuruz iza nje

čudesno preobražava u mitsku guštaru koja rađa fantomima i čuva njihovu tajnu – ukratko, obično polje postaje “polje snova”. Po tome je slično Sakijevoj slavnoj kratkoj priči Prozor (The Window): gost stigne u ladanjsku kuću i kroz široki francuski prozor gleda polje iza kuće; kći u obitelji, jedina koja ga je dočekala kad je stigao, kaže mu da su svi drugi članovi obitelji nedavno poginuli u nesreći; uskoro nakon toga, kad gost ponovno pogleda kroz prozor, ugleda ih kako polako prilaze poljem vraćajući se iz lova. Uvjeren da vidi duhove preminulih, pobjegne od straha... (Kći je naravno pametna patološka lažljivica. Obitelji brzo skuje drugu priču kako bi objasnila zbog čega je gost kuću napustio u panici.) I tako, dostaje nekoliko riječi koje obuhvaćaju prozor novim referencijalnim okvirom da ga se čudesno preobrazi u okvir fantazme i da se blatnjavi stanari transupstancijaliziraju u stravične sablasne prikaze. U Polju snova posebno je znakovit sadržaj prikaza: film kulminira u prika-

zi duha junakova oca (junak ga se sjeća samo iz kasnijih godina, kao figure slomljene sramotnim krajem karijere u baseballu) – sada ga vidi mlada i puna elana, nesvjesna budućnosti pred sobom. Drugim riječima, vidi oca u stanju u kojem otac ne zna da je već mrtav (da ponovimo poznatu formulu iz frojdovskog sna) i junak pozdravlja njegov dolazak riječima: “Gledajte ga! Cijeli je život pred njim, a ja mu nisam ni bljesak u oku!”, koje nude jezgrovitu definiciju elementarnoga kostura prizora fantazme: biti prisutan kao čisti pogled pred vlastitim začećem ili, točnije, pri samom činu vlastita začeća. Lakanovska formula fantazme (S/◇a) treba se pojmiti upravo kao takav paradoksalni spoj subjekta i objekta qua taj nemogući pogled, tj. “objekt” fantazme nije sam prizor fantazme, njezin sadržaj (naprim-jer snošaj roditelja), nego nemogući pogled koji mu svjedoči. Taj nemogući pogled uključuje svojevrsni vremenski paradoks, “putovanje u prošlost” koje subjektu omogućava da bude prisutan

Pogled muškarca u krčmi, kàdar nazreti fascinantne konture objekta žudnje ondje gdje normalan pogled vidi tek trivijalni svakodnevni objekt, doslovno je pogled kàdar vidjeti ništavilo, tj. vidjeti objekt, “ništa rodilo nešto”, kako je Shakespeare formulirao u kratkom prizoru u Rikardu II., jednoj od svojih najzanimljivijih drama. Rikard II. nedvosmisleno dokazuje kako je Shakespeare čitao Lacana, jer je temeljni problem drame histerizacija kralja, proces pri kojem kralj gubi drugo, sublimno tijelo koje ga čini kraljem; kralja se suočava s prazninom njegove subjektivnosti izvan simboličkog mandata-titule “kralj” i tako je prisiljen na niz dramatičnih, histeričnih izljeva, od samosažaljenja do sarkastičnog i klaunovskog ludila.2 Interes nam se međutim oganičaprije svojega početka. Sjetimo se samo slavnog prizora iz Plavog baršuna Davida Lyncha u kojem junak kroz pukotinu u vratima ormara gleda sadomazohističku seksualnu igru Isabelle Rossellini i Denisa Hoppera, u kojoj se Hopper prema njoj odnosi čas kao sin, čas kao otac. Ta igra je “subjekt”, sadržaj fantazme, dok je sam junak, sveden na prisutnost čistog pogleda, objekt. Temeljni paradoks fantazme sastoji se upravo od toga vremenskog kratkog spoja u kojem subjekt qua pogled prethodi samom sebi i svjedoči vlastitom porijeklu. Drugi primjer nalazimo u Frankensteinu Mary Shelley, gdje dr. Frankensteina i njegovu mladenku u intimnim trenucima prekida iznenadna osviještenost da ih gleda umjetno stvoreno čudovište (njihovo “dijete”), nijemi svjedok vlastitu začeću: “U tome leži očitovanje fantazme koja impregnira tekst Frankensteina: biti pogledom koji odražava užitak vlastitih roditelja, smrtonosni užitak... Što dijete gleda? Praprizor, najarhaičniji prizor, prizor vlastitog začeća. Fantazma je taj nemogući pogled.” (Jean-Jacques Lecercle, Frankenstein: Mythe et Philosophie, Paris, Presses Universitaires de France, 1988, str. 98 – 99) Usp. klasičnu studiju Ernsta Kantorowicza, The King’s Two Bodies, Princeton, Princeton University Press, 1965.

Gledamo li na stvar ravno, činjenično, vidimo je “kakva doista jest”, dok nam pogled zbunjen našim žudnjama i tjeskobama (“gledajući iskosa”) daje iskrivljenu, zamagljenu sliku. Na razini druge metafore međutim odnos je upravo oprečan: gledamo li na stvar ravno, tj. činjenično, nezainteresirano, objektivno, vidimo tek bezličnu pjegu; objekt poprima jasne i prepoznatljive crte tek ako ga pogledamo “iz iskošena kuta”, tj. “zainteresiranim” pogledom, koji žudnja podržava, prožima i “izobličuje”. va na kratki dijalog kraljice i kraljeva sluge Bushyja na početku II. čina II. prizora. Kralj je otišao u vojni pohod i kraljicu muče zle slutnje, uz tugu kojoj ne može dokučiti uzrok. Bushy je pokuša utješiti ističući joj iluzornu, fantomsku prirodu njezine tuge: Bushy: Svaka stvarna tuga ima dvadeset sjena, koje sliče na tugu, ali nisu takve. Jer oko žalosti, pocakljeno suzama što zasljepljuju, dijeli cjelovitu stvar na mnogo predmeta poput onih slika koje, kad se ravno motre, ne pokažu ništa osim zbrke; a kad se vide iskosa, razlučuju se oblici. Tako vaše milo visočanstvo gledajući iskosa na odlazak svoga gospodara, nalazi obličja tuge, više nego njega, da oplakuje, a ona, gledana kakva jesu, samo su sjene onoga čega nema; stoga, triput milostiva kraljice tek oplakujte odlazak gospodara – drugo se ne vidi a vidi li se, to je okom varljive žalost koje oplakuje zamišljene stvari kao da su prave. Kraljica: Možda je tako; ali moja duša u nutrini uvjerava me da je drukčije. Kako god bilo, mogu biti samo tužna; tako duboko tužna, te premda smišljam mimo misli uto-

čišta, ja se obeznanjujem i grčim od teškoga ništa. Bushy:To nije ništa nego umišljaj, milostiva gospo. Kraljica:To nije ništa manje: umišljaj uvijek potječe od neke roditeljice boli; moj nije takav, jer je ništa rodilo nešto moje boli, ili nešto sadrži to ništa što me boli – ja to posjedujem po nasljednom pravu. Ali što je to što se još ne zna što je, ne mogu imenovati: bezimeni jad, mislim, to je.3 Bushy se trudi uvjeriti kraljicu metaforom anamorfoze da je njezina tuga bez temelja, da su joj razlozi ništavni. No ključno je kako se metafora cijepa, udvostručuje, to jest, način na koji se Bushy zapliće u proturječje. Prvo (“oko žalosti, pocakljeno suzama što zasljepljuju/dijeli cjelovitu stvar na mnogo predmeta”) aludira na jednostavne, zdravorazumske opreke između stvari kakva jest “po sebi”, u zbilji, i njezinih “sjena”, odraza u očima, subjektivnih dojmova umnoženih našim tjeskobama 3 Prijevod preuzet iz Shakespeare, William, Historije, preveo Mate Maras, Matica hrvatska, Zagreb, 2006, str. 164 – 165.

i tugama. Kad smo zabrinuti, mala poteškoća poprimi divovske razmjere, nešto nam se čini mnogo gorim nego što doista jest. Tu je na djelu metafora izoštrene staklene površine, izrezane tako da odražava mnoštvo slika. Umjesto sićušne stvari vidimo “dvadeset sjena“. U idućim stihovima međutim sve se zakomplicira. Na prvi pogled čini se kako Shakespeare tek ilustrira da “oko žalosti... dijeli cjelovitu stvar na mnogo predmeta” metaforom iz slikarstva (“poput onih slika koje, kad se ravno motre,/ ne pokažu ništa osim zbrke; a kad se vide iskosa,/ razlučuju se oblici”), no zapravo postiže radikalnu promjenu terena – od metafore izoštrene staklene površine prelazi na metaforu anamorfoze, čija je logika potpuno drukčija: pojedinost na slici koja se, kad se “ravno motri”, tj. neposredno, doima kao zamagljena mrlja, dobiva jasne, razabirljive oblike kad je pogledamo “iskosa”, iz iskošena kuta. Stihovi koji povratno primjenjuju tu metaforu na kraljičinu tjeskobu i tugu tako su duboko ambivalentni: “Tako vaše milo visočanstvo,/ gledajući iskosa na odlazak svoga gospodara,/nalazi obličja tuge, više nego njega, da oplakuje,/a ona, gledana kakva jesu, samo su sjene/ onoga čega nema”. Odnosno, uzmemo li doslovce usporedbu kraljičina pogleda s anamorfičkim pogledom, prinuđeni smo ustanoviti da upravo “gledajući iskosa”, tj. iz iskošena kuta, ona vidi stvar jasno i razabirljivo, oprečno “neposrednom” pogledu koji vidi samo nerazgovijetnu zbrku (i, kako to biva, daljnji tijek zbivanja u drami potpuno opravda kraljičine najmračnije slutnje). Ali dakako da Bushy ne želi “reći” to, namjera mu je bila reći upravo suprotno: pomoću nevidljive obmane vraća se prvoj metafori (izoštrena stakla) i “namjerava to reći”, budući da je njezin pogled

iskrivljen tugom i tjeskobom, kraljica vidi razloga za zabrinutost, dok bliži, činjenični pogled dokazuje da nema ničega do njezina straha. Tu dakle imamo dvije zbilje, dvije “stvarne tuge”. Na razini prve metafore imamo zdravorazumsku zbilju koja se vidi tako da “svaka stvarna tuga ima dvadeset sjena”, kao stvar koju naš subjektivni pogled cijepa na dvadeset odraza, ukratko, supstancijalnu “zbilju” iskrivljenu našom subjektivnom perspektivom. Gledamo li na stvar ravno, činjenično, vidimo je “kakva doista jest”, dok nam pogled zbunjen našim žudnjama i tjeskobama (“gledajući iskosa”) daje iskrivljenu, zamagljenu sliku. Na razini druge metafore međutim odnos je upravo oprečan: gledamo li na stvar ravno, tj. činjenično, nezainteresirano, objektivno, vidimo tek bezličnu pjegu; objekt poprima jasne i prepoznatljive crte tek ako ga pogledamo “iz iskošena kuta”, tj. “zainteresiranim” pogledom, koji žudnja podržava, prožima i “izobličuje“. To savršeno opisuje objet petit a, objekt-uzrok žudnje: objekt koji je, na neki način, postavila sama žudnja. Paradoks žudnje je taj da ona retroaktivno postavlja svoj vlastiti uzrok, tj. objekt a jest objekt koji se može opaziti samo pogledom “izobličenim” žudnjom, objekt koji ne postoji za “objektivni” pogled. Drugim riječima, objekt a uvijek se, po definiciji, opaža izobličeno, jer izvan tog izobličenja, “po sebi”, ne postoji, budući da je ništa drugo do utjelovljenje, materijalizacija samog tog izobličenja, suvišak zbrke i uznemirenja koje uvodi žudnja u takozvanu “objektivnu zbilju”. Objekt a “objektivno” nije ništa, iako, kad se gleda iz određene perspektive, zadobiva oblik “nečega”. To “ništa” - kako je formulirala kraljica na izrazito precizan način u odgovoru

Bushyju - rodilo je “nešto moje boli”. Žudnja “uzlijeće” kad “nešto” (njezin objekt-uzrok) utjelovljuje, kad daje pozitivnu egzistenciju tom “ničemu”, toj praznini. To “nešto” je anamorfički objekt, čista iluzija koju možemo jasno opaziti tek “gledajući iskosa”. Upravo (i jedino) logika žudnje pobija zloglasnu mudrost da “ništa ne nastaje ni iz čega” - u kretanju žudnje “nešto nastaje ni iz čega”. Iako je istina da je objekt-uzrok žudnje čista iluzija, on ništa manje izaziva cijeli lanac posljedica koje reguliraju naš “materijalni”, “pravi” život i djela.

Slavoj Žižek jedan je od utjecajnijih i provokativnijih mislilaca današnjice čije ideje nikoga ne ostavljaju ravnodušnima. Čitajući frojdovsku psihoanalizu s klasičnom i modernom filozofijom, marksizam s lakanovskom teorijom, kršćanstvom, krimićima i suvremenim filmom, viceve i anegdote iz vlastita života s kvantnom fizikom, Žižek ispisuje tomove knjiga u kojima se dohvaća gorućih problema suvremenog svijeta te prevrednovanja ontologije, politike, epistemologije i ideologije uopće. Knjiga Gledati iskosa, iz koje donosimo poglavlje Kako ništa može začeti nešto, jedan je od najzabavnijih, ali i najoštroumnijih Žižekovih radova. U njoj se složena i zbog toga često zanemarivana misao Jacquesa Lacana objašnjava na pristupačan način primjerima popularne kulture. Što su objekt malo a, Realno, fantazma, žudnja, nagon simbolički poredak, identitet ili perverzija, čitatelj će doznati prateći briljantne Žižekove interpretacije Hitchcockovih filmova, krimića o Sherlocku Holmesu, kratkih priča Patricie Highsmith, Shakespeareovih drama, Maljevičeva slikarstva ili vesterna Georgea Stevensa. Gledati iskosa knjiga je koja lakanovskoj teoriji pristupa iz iskošene perspektive videći tako u njoj jedan od najingenioznijih misaonih sustava.

AT E L I E R F R I T Z

HAYDAR ERGÜLEN___ Nemoj unajmiti ovu pjesmu, da ne moram biti tvoj pjesnik S engleskog prevela Katja GrciĆ

Gazel1 o Idyll2 tvoje je oči upravo napustila kiša djetinje kao, velike kao, tople kao mora da si grad ili nar možda Granada3, možda rujan, možda crveno tvoje tijelo kao ljetna noć tvoje duše ili nešto vrlo idilično, vrlo morsko, vrlo vjetrovito zaljubiš se opet kao dijete kao u mene, kao ah!, kao mogućnost ni ljubav ne može ispuniti prazninu ljubavnika zato slavim, zato tebe, zato lipanj ako žudnja počiva, duša tumara gola gazel o tome, tuga o tome, tajna o tome Gazel (tur. gazel) - turska lirska pjesma od 8 – 13 stihova, uglavnom ljubavne tematike. Ova forma potječe iz Perzije, a smatra se da je prvi autor bio Rumi, perzijski mistik i pjesnik iz 13.st. 1

2 Idyll (tur. Idiller) – referenca na ime voljene žene, ali i na pjesničku formu idile (grč. eidyllion-sličica) kao vrste pjesme u kojoj se opisuje sretan život “ljudi prirode“, ribara, pastira, seljaka. 3 Grad i središte istoimene provincije u španjolskoj automnoj zajednici Andaluziji.

tvoje su oči upravo napustile grad pune kao, plahe kao, brbljave kao hajde! uništi nove gradove iz ljubavi za naša srca

U najam unajmimo more jutros i s tugom prizovimo sjećanja glas unajmimo podnevno sunce da otopi hladnoću između nas unajmimo polagano popodne kao mačka u hladu da spokojno budem sretan unajmimo vrt večeras, da ljubica, ruža il’ jasmin iz naših dlanova procvjeta samo tvoje oči u snove pozivam unajmi ove noći malo sna ovo željno tijelo, ovaj izvor moje riječi, pune prašine u knjigama lekciju o zemlji unajmi da odmorimo u njenoj vodi i tlu dugu šetnju unajmi, ne posustaj ka prijateljstvu jedrilicu unajmi i pusti srce da vjetrom nošeno slobodno plovi ovu ulicu, ovo ljeto unajmi, sva vrata otvori, samoću u sobama ostavi

PHOTO: BCH

Samo nemoj unajmiti ovu pjesmu, da ne moram biti tvoj pjesnik!

čak se ni staro srce ne umara dok se u njega slijevaju smjehovi

*(Pjesma objavljena u pjesničkom časopisu New Coin, Vol. 43, lipanj 2007. – Južna Afrika)

da je nisam nisam svirao ne biste imali čežnje i odlaske poput usamljene zvijezde vaš bi se ostarjeli svijet raspao u ništavilo

Snovi govore mojim riječima

Ja sam san djeteta jeka moje harmonike dodiruje zemlju kroz san i kroz budnost ista se pjesma uspinje niti mi je glas promukao niti nada izumire

Ja sam san djeteta magija ljetnog predvečerja puhnem i harmonika pjeva a jeka naših pjesama ispuni ulice Topli zvuk neumorno nosim i hranim beskrajnu čežnju za onim od sutra harmonika svira čuo ti ili ne život je tu, u sobama i pukotinama braćo! svirat› ću, slušajte kako sretno koračate ulicama boje trešanja sa svježim dahom ljubavi

Haydar Ergülen rođen je 1956. u turskom gradu Eskişehiru. Studirao je sociologiju, radio je kao copywriter, a sada na Sveučilištu predaje tursko pjesništvo. Pisao je kolumne za novine Radikal i Birgün, a danas ih piše za Cumhuriyet. Objavio je 13 pjesničkih zbirki, 2 zbirke sabranih pjesama, 5 knjiga eseja, jednu monografiju i jednu knjigu o filmu. Pjesme su mu objavljene u više međunarodnih antologija. Sudjelovao je na brojnim pjesničkim festivalima i događanjima u Turskoj i u inozemstvu. Direktor je Međunarodnog pjesničkog festivala u Eskişehiru. Dobitnik je sedam književnih nagrada. Prošle je godine u okviru programa Writers in residence bio na jednomjesečnom boravku u Splitu.

AT E L I E R F R I T Z

Enes Halilović___ KLAUNOFOBIJA

VRATA

MOJ LIK

Vrata čija te brava čeka I vrata pred koja nikad nećeš doći I vrata pred koja si uvek dolazio iako si slutio prezir i pljuvačku (pa ipak – opet si kucao)

Moj lik nikada nije robovao vodi I nikada se prikazao nije. Kunem se – na saslušanju neće priznati ko je i šta je, Kladim se – neće pristati da bude fosil ispod leda.

I vrata koja otvaraju nešto I vrata koja cvile o rastancima

Pretke svoje tražio je na đubrištu istorije, Potomke zasadio u pustinji da žedni zriju 9 godina, Između kiša

I vrata koja si odvalio i poneo u svet da bi svakog časa mogao da se vratiš I vrata sa ključaonicom kroz koju si video blud I kamena vrata Sezamova I vrata porodilišta na koja si izašao pre nego što si ušao I vrata ćelije koja ne poznaju ključeve I gvozdena vrata koja se lepom rečju otvaraju I gvozdena vrata koja se lepom rečju zatvaraju I vrata zauvek zazidana Uz sva ta vrata i vrata smrti koja kucaju na sva vrata

Kad ga iznad oblaka traže, on se u potopu skriva. Kad ga na ledu slute, on pod tušem isparava. Moj lik, vodeni, pralik je moga stiha, Naličje moga sluha. Jednog će dana napustiti me kao zmija košuljicu Ili ću noge uzgubiti tražeći ga

SULDE Željan slave, krvolok iz Mongolije, Džingis Kan krenu da se najede tuđeg straha pa spali gradove i porobi narode

100

PLOVIDBA SA DVORSKIM PESNIKOM

On je plovio za krunu, A ja samo za glavu.

I svake noći, pred njegovim šatorom bio je poboden sulde – duhovni barjak. To je koplje za čiji šiljak su vezane grive najbržih konja

On je tražio zemlju (za sebe), Ja sam tražio more (u sebi).

On pojede obalu Da glad zavara,

On je kovao brod, Ja sam skrojio jedra.

Ja ispih more Žeđ da utolim.

Tu, ispod oštrice, među grivama, na vetru je odmarala Džingis Kanova duša.

Njemu poželeše mirno more, Mene ispratiše olujama.

od Žutog mora do Jadrana od Sibira do Bagdada

Tako i vijekovima nakon njegove smrti, Mongoli u hramovima čuvali su sulde, ali 1937. tajni agenti KGB-a prevrnuše svaki kamen i ukradoše sulde Naredba iz Moskve bila je jasna: drug Staljin traži čačkalicu.

On beše kapetan, A ja slepi putnik. On je tumačio mape, Ja sam čitao zvezde. On se javljao telegrafom, Ja sam šaptao uz vetrove. Njemu je sidro za lanac vezano, Meni za pupčanu vrpcu. On je tražio Kreonta, Ja sam našao Edipa.

TO, TAKVO

Njegova beše himna, A moja molitva.

Jer to je takvo more što više ispiješ slani apsurd to žeđ ti jača biva

On merio daljinu, Ja slutio dubinu.

Jer to je takav kamen gde god da ga baciš pogodiš svoju glavu Jer to je takav grob kako god te zakopaju iznikne detelina sa četiri lista Jer to je takva kuća gde god da je izidaš škrbi joj temelji, ćoravi prozori Jer to je takva knjiga koji god list da okreneš na njemu piše okreni novi list

On osvajao kopna, Ja oslobađao sebe. On prokleo talase, Ja pevao o peni. Kad je on okrenuo kormilo, Ja sam zamenio strane sveta (svedoci su mi Indija i Amerika). On je odneo zarazne bolesti, Ja sam doneo biljke i začine.

ON, PESNIK Kao Rahelin sin, bačen je u tamnicu. Kad ga nađoše – uzeše ga za roba. Nisu ga videli u tuđem zaveštanju, Nije ostavio poslednju volju. Skupo je prodat njegov portret, Autoportret nema cenu. On je tumačio naše snove I čitao naše grehe. Na trgovima niko ne čita njegove pesme Nego presude donete u odsustvu. Danas polisi ratuju – ko život da mu uzme. Kad skonča, ratovaće polisi – koji da ga pokopa u sebi. Niz drvo star silazi, Uz kičmu mlad se penje. Sedam mršavih krava Jede ga sedam drevnih godina A jedno zrno pšenice Iz čela mu izrasta. Odvojite sad žito od kukolja, Hajde, umesite hleb.

PHOTO: BCH

KLAUNOFOBIJA

SEĆANJE NA 2011. GODINU

- Kako među vama umetnici žive? - Postoji zagrobni život.

Beše to godina kao i svaka druga.

- Šta rade slikari? - Krv po platnu progone. - A muzičari? - Kožu na bubnjeve rastegli. - A filozofi? - Prodaju jaja na pijaci. - A reditelji? - Režiraju svadbe i sahrane. - Kako je glumcima? - Uzeše zavesu za pokrov. - Gde su inspicijenti? - Postali su glasnogovornici. - Šta rade dečji pesnici? - Pljačkaju majčinska osećanja. - A dvorski pesnici? - Pričaju viceve ispod trpeze. - A klovnovi? - Promukli. - A pesnici? - Ćute. Zamukli. I opet im se mora verovati.

Ratovi kojima se nazirao kraj nastaviše da traju i donose prihod. Primirja koja nikad nisu zaživela nastaviše da umiru. Dva diktatora odoše u prah i pepeo, a jedan naslednik krvlju umaza presto i učvrsti ga. Drugi se probudi, protrlja oči i naredi narodu da mu ispeva ode zahvalnosti kakve je pevao njegovim precima. U džunglama su crkavali drevni jezici, a u epruvetama stasavala deca koja će čitati Knjigu o džungli.

365 dana u godini porno glumice su se grčile u orgazmu i vrištale. James Bond je i dalje ubijao lako, rutinski i pokazivao biserni osmeh – zbilja, ne znam da li je reklamirao pobedu ili pastu za zube. Sit svojih poraza i tuđih pobeda, poželeo sam da zaspim, ali dođe američki san i razbi moje snove.

ŽUTO Morao sam da pročitam (glavnu) vest toga dana.

Na visoravni, uvek tuđoj, cvetala su polja maka zalivena krvlju, a bankari su sabirali i oduzimali.

U (hladnoj) mrtvačnici rasprava. Gužva (kao na železničkoj stanici). Dojka. Žuta i sparušena. Nalik na papriku.

Sloboda štampe zarobila je narode i ljude, na severu i jugu otapao se sneg, a pesnici su i dalje čekali na stepeništima bogatih.

Iz te dojke (žute i prežute) 7.000 filozofa pokušava da isisa neku mudrost. Utrnuše im usta i zubi kao da su isisavali limun.

102

Žuto ima 7.000 lica i jedno naličje. U (hladnoj) mrtvačnici rasprava. Gužva (kao na železničkoj stanici). Čas anatomije (za početnike). Čas filozofije (za putnike i namernike).

Pa nek mi je porod iz kičme izašao, nek mi je krv iz oka kanula: kad se približi vatra, brat će se od brata razdvojiti kao nokat od mesa.

Žuto ima 7.000 lica i jedno ogledalo.

A ja sam stvoren samo da licem padam na zemlju, a Rumi kaže: A ja sam samo šaka zemlje kojoj se treba smilovati.

Behu žuti mrtvaci i žuti lekarski mantili. I žute vesti. Pune optimizma.

Vatra ima hiljadu kapija – gde god da uđeš, izašao si.

IGRA I ZABAVA

Zemlja kroz zemlju, vatra kroz pepeo, poezija kroz iglene uši.

U noći, vatra se ukazala. Zavapih: a ja sam stvoren samo da licem padam na zemlju. Kad prođe igra, kad umre zabava, umirem naivan, mudar se rađam.

Enes Halilović, pripovjedač, pjesnik, dramski pisac, novinar, ekonomist i pravnik, rođen je 5. ožujka, 1977. u Novom Pazaru.

Osnovao je novinsku agenciju Sanapress, književni časopis Sent i web-časopis za književni intervju Eckermann. Objavio je zbirke poezije Srednje slovo (1995), Bludni parip (2000), Listovi na vodi (2007) i Pesme iz bolesti i zdravlja (2011), Lomača (izabrane pesme, 2012), zbirke priča Potomci odbijenih prosaca (2004) i Kapilarne pojave (2006), drame In vivo (2004) i Kemet (2010) te roman Ep o vodi (2012). Priče, poezija i drame Enesa Halilovića objavljene su u zasebnim knjigama na engleskom, poljskom, francuskom i makedonskom jeziku, a proza i poezija je prevođena na engleski, njemački, španjolski, francuski, poljski, rumunjski, ukrajinski, mađarski, slovenski, letonski, albanski, makedonski, turski, grčki, bugarski i katalonski jezik. Halilovićevu dramu Komad o novorođenčadima koja govore premijerno su izveli glumci berlinskog teatra Schaubühne, 10. ožujka, 2011. Halilović je zastupljen u brojnim pjesničkim i proznim antologijama u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je Zlatne značke za doprinos kulturi, kao i književnih nagrada “Branko Miljković” i “Đura Jakšić”.

AT E L I E R F R I T Z

Alek Popov___ SUSTAV KONTROLE S bugarskog prevela Ksenija Banović

prostite, broj trideset tri? – Treća ulica odavde, treća kuća. Upravo tako, znači to je naš čovjek, sve je u redu, bijele vezice na crnim cipelama, novine sa zavrnutim desnim krajem strše dvije trećine iz lijevog džepa – to je Schtirerov čovjek. - Zovite me Max – reče. - Vi mene Alex. Imena su, naravno, izmišljena. Atmosfera mirna – nebo, kuće, popločana ulica, parkirani automobili... I nekoliko ljudi pred supermarketom, mada – kakvi su to ljudi – pravi ljudi uvijek imaju jedno na umu, nikada ne stoje predugo na jednom mjestu, kamoli da kupuju tako otvoreno. Pravi čovjek pritajeno vreba u iščekivanju do svoje antene, negdje u nekom kanalizacijskom otvoru, kontejneru za smeće, čak i u posudi za cvijeće, ako treba. - Ja ću sad ući u prvi ulaz – oprezno objašnjava Max – pođite za mnom čim se uvjerite da je zrak okolo čist. Izgleda iskusno, iako je odnedavno kod nas. Osvrćem se i ulijećem u

ulaz koji mi je pokazao. Pružam mu upaljač, unutra oko patrone ovijena je simpatična folija s kodiranom informacijom. Poruka je u patroni upaljača. - Čekam upute – spremno sam došapnuo. - Primit ćete ih s pismom od vaše tetke, kao i obično, na poleđini poštanske marke. Ja idem, izađite malo poslije mene. Max će se vidjeti sa Schtirerom, možda opet na ulici, možda u nekom ulazu – predat će mu upaljač i skrit će se na horizontu do novog poziva. Schtirerova zadaća je prenijeti informaciju do našeg tajnog laboratorija i predati je Peteru. Tajna operacija za koju malo njih zna, osim Schtirera, šefa i Judie. Postavlja se sad pitanje: tko je Judie? Vrlo jednostavno – Judie je drugi kanal. Ona živi s Peterom, ali nitko ne pretpostavlja koliko je odana šefu, vjerojatno je njegova bivša ljubavnica. Vraćam se kući. Živim sam, polulegalno – službeno sam registriran na nepostojećoj adresi. Skidam crnu periku, odljepljujem umjetne brkove.

Imam sreću da mi je figura besprijekorna, tanušna, maglovita, svugdje se uklapa. Često puta mi se čini, kad skinem brkove ili bradu, ovisno o situaciji, da ostanem bez lica. Schtirer je već krenuo prema tajnom laboratoriju. Nalazi se u centru i nije potreban nikakav prijevoz do tamo. Iako će morati, prema uputama, uzeti autobus 904 do naselja na periferiji, otamo podzemnom do Centralne stanice i ponovno busom, ovog puta linijom 104, do Gradskog parka, a potom pješice – kako bi prevario eventualne pratitelje, ukoliko se naloži. Izvana izgleda da zgrada ima četiri kata, ali to je samo fasada – postoje još dva za koja nitko ne zna. Čak niti Schtirer. Jedno dugo i dva kratka zvonjenja su dogovoreni signal – otvorit će Judie. Lozinka: “Doktor Kubrick?” – Schtirer. “Žao mi je, obitelj adventista sedmoga dana“ – Judie. Ona će u međuvremenu staviti paketić s informacijom u svoj dekolte, pričekat će ga da siđe dva kata i pažljivo zatvoriti vrata. Judie će se provući do velikog bečkog ogledala u

104

PHOTO: ROBERT RAVNIĆ

hodniku i lagano zagrebati po staklu. Peter će odškrinuti tajni ulaz i ona će se provući kraj njega. Nakon nekih pola sata informacija će biti obrađena u obliku dostupnom svima, a on će otići oprati ruke u kupaonicu. Za to vrijeme Judie će snimiti materijal. Samo što Peter nije od jučer, bio je zavrbovan još od samoga početka. Mogao bi posumnjati u Judie, ako je vidi da se mota oko njegovog radnog stola. I da bi plan bio još sigurniji i da ne ostane ni trunka sumnje kod Petera, ona će spavati s njim... Potom će se njih dvoje odjenuti, stop. Prema uputama, morali bi to učiniti odjeveni – klopke i zasjede vrebaju na svakom koraku, čovjek ne smije dopustiti da ga iznenade. Vadim notes i zapisujem u odjeljak za kontrolu: “Informacija – pridržavaju li se suradnici normativnih uredbi treće točke Ustava: oblici seksa, nadgradnja konspirativne baze. Informator

I. D. 333a”. Sve sam to zamaskirao sljedećim tekstom: “Ljubičice ne vole jako sunce.” Već je vrijeme da Peter završi s Judie, bez obzira na to koliko ona bila privlačna, kao što je nekoć postupio šef. Trenutak je da se javi Mikeu i ugovori sastanak u sljedeća dva sata. Putovat će kao dva potpuna neznanca do zadnje stanice autobusnom linijom 303, gdje će razmijeniti informaciju. Za to će vrijeme Judie napustiti stan i doći do zgrade broj 33, samo tri ulice odavde, ubaciti negative u poštanski sandučić stana br. 23 i vratiti se kući. Samo desetak minuta nakon Judie, Mike će se pojaviti u istom ulazu te zgrade, s tom razlikom što će informaciju ostaviti u sandučiću doktora Zwacha, a potom će okrenuti šefov broj... nakon nekoliko trenutaka zazvonilo je. - Halo, je li to predstavništvo Kodaka? – to je bila lozinka.

- Pogriješili ste. – poklopio sam. Sve je u redu: još samo da pokupim ono što me strpljivo čeka u poštanskom sandučiću u zgradi br. 33, čas posla. Gotovo da nema smisla pojašnjavati da sam ja šef, alfa i omega. Osobno sam izmislio čitavu ovu igru. Evo, sad ću preuzeti kompletnu informaciju, iako predobro znam o čemu se radi: svakodnevica građanina 03, njegovo ponašanje, njegovi prihodi, njegovi bližnji, prijatelji, susreti, razgovori, pošta, na kraju krajeva njegove misli. Javlja se opravdana nedoumica – pisma, riječi – još i nekako, ali misli? Pa, evo kako, lice 03 također sam ja. Da, ja. Ideja da slijedim sam sebe odjednom me obuzela prije godinu dana, nekoliko tjedana nakon što su me umirovili. Tada sam prvi put posumnjao u sebe, a razlog je bila... moja pouzdanost. Na prvi pogled izgleda

105

smiješno, ali stvari su malo drugačije za jednog bivšeg instruktora iz Specijalističkog odjela. Neprijatelj nikada ne ulazi u neprijateljski prostor kao neprijatelj. Naprotiv, koristi najljubaznije prijedloge i najjače preporuke. Postoji jedna poslovica “Pretjerani svetac ni Bogu nije drag”. Tako da nema ništa sumnjivije od pretjerane, savršene ispravnosti. Počeo sam kopati po svojoj biografiji, zapisivati svoje riječi, istraživati svoje misli. I tako sam nabasao na čudne detalje, nejasne okolnosti – sve bi se to nekom neposvećenom učinilo sitno i beznačajno, ali za mene su to bile karike jednog lanca koji su neumoljivo vodile prema izdaji. A ja sam se zakleo da ću razotkriti tog podlog tipa. Za taj cilj sam namijenio cijelu svoju mirovinu, digao kredit na jedan milijun, stavio vikendicu pod hipoteku - nasljedstvo od tetke. Ali, na koncu izjeda me jedan nemir: Alex zna više nego što treba, zna koliko i šef! Reći ćete – šef i Alex su jedno, zar ne? Ali gdje vam je onaj košmarni 03, nje-

gova bliskost s Alexom više je nego sumnjiva. Ništa čudno u tome da je vrbovan i da zna sve. Sve! Naravno, to ne može ostati tako – na kraju krajeva – tko je šef? Grabim telefon. - Halo, Mike! - Slušam, šefe! - Sutra u tri popodne pod satom na Centralnoj stanici čekat će jedan muškarac, na desnoj ruci nosit će žutu rukavicu s otvorenim palcem. Lako ćete ga prepoznati: srednje visine, s riđom bradom i kapom, mekanom kapom. - Da, šefe. - Taj čovjek... Morate ga likvidirati. Slušam šefe – likvidirati!

ALEK POPOV rođen je u Sofiji 1966. Diplomirao je na Katedri za bugarsku filologiju na Sofijskom univerzitetu. Tokom 1997. godine školovao se u SAD. Autor je romana Misija London (2001), zbirki priča Druga smrt (1992), Prljavi snovi (1994), Igra magija (1995), Ciklus kupusa (1997), Put ka Sirakuzi (1999),

Nivo za napredne (2002, 2003), Mitologija tranzicije (2006) i romana Crna kutija (2007) te pet radiodrama, kao i scenarija igranih i dokumentarnih filmova. Dobitnik je mnoštva književnih nagrada, među kojima su: Graviton za fantastiku (1995), Pavel Vežinov za kriminalističku priču (1994), Raško Sugarev za najbolju proznu knjigu u 2002. godini, kao i nagrada časopisa Clouds u kojem je Misija London objavljena na engleskom jeziku (2004). Radio je u Nacionalnom muzeju za književnost, bio je urednik književnog podlistka lista Demokratija, ataše za kulturu u bugarskoj ambasadi u Londonu, a trenutno je direktor Doma dječje knjige, glavni i odgovorni urednik književnog časopisa Rodna reč i tajnik bugarskog PEN centra. Prisutan je u nekoliko svjetskih antologija (Francuska, Njemačka, Slovenija, SAD), a njegove priče su prevedene na njemački, francuski, engleski, danski, poljski, češki, turski, mađarski i srpski jezik. U Hrvatskoj je objavljen njegov bestseller Misija London, a za scenarij istoimenog filma nagrađen je na Motovun Film Festivalu.

AT E L I E R F R I T Z

Hallgrímur Helgason___ TOKSIČNI IZ ROMANA vodič za uredan život: mali savjeti profesionalnog ubojice s engleskog prevela Vlatka Valentić

Posvećeno Barbari Taylor 15. 05. 2006.

ati mi je dala ime Tomislav, a otac mi se prezivao Bokšić. Poslije prvih tjedan dana u SAD-u postao sam Tom Boksic. A odatle i Toksični. Što sam ostao do dan-danas. Često se pitam jesam li ja zatrovao ime, ili je ime zatrovalo mene. Kako god bilo, prati me opasnost. Bar Munita tako kaže. Moja je najdraža eksplozivka prava ovisnica o opasnosti. Munita je živjela u Peruu dok nije izgubila obitelj u terorističkom bombaškom napadu. Onda se preselila u New York i zaposlila na Wall Streetu. Igrom slučaja, prvi joj je radni dan bio 11. rujna. Kad smo prvi put zajedno posjetili Hrvatsku, vidjela je dva ubojstva. Jest da je jedno bilo moje djelo, ali na drugo smo nabasali posve slučajno. Zapravo veoma romantično. Večerali smo u Mirkovu restoranu kad je tipu za susjednim stolom netko prosvirao

mozak. Malo je krvi štrcnulo u Munitinu čašu vina. Nisam joj rekao. Ionako je pila crno. Nije bogzna kako luda za nasiljem, kaže, ali ja svejedno mislim da je kod mene privlači baš moja toksična narav. Veza nam počiva na bombi; seks je redovito eksplozivan. Mojoj je Muniti tijelo glavni adut i svakomu će zapeti za oko. Muškarci je vječno odmjeravaju. Poput mnoge djece Lijene Amerike, i ona je niska: neki su rekli i debela, ali od njih poslije uglavnom više nije bilo glasa. Kad ide ulicom, čujem kako joj sise plešu. Fljas-fljas, fljas-fljas. To mi je u Americi najslađi zvuk. Ako odjene uškrobljenu narančastu košulju, čuju i drugi. Kad sam je prvi put vidio, bila mi je nekako poznata. Prije nego što se vjenčamo, pitat ću je li ikad glumila u porniću ili je znam sa sličice na nekoj internetskoj reklami. Moja je Munita Bonita kao stvorena za mene jer joj je obitelj pokojna. Ne moram se bojati punice, šurjaka, obveznih večera za Dan zahvalnosti, dječjih rođendana ili svadbi gdje stojiš kao budala pod blještavim suncem

na travnjaku bez zaklona s još pedeset ljudi. Da, Munitu Rosales privlače muškarci od pištolja. Prije mene je hodala s nekim Alijanom s Long Islanda. (Nama su Talijani Alijani otkad je Niko slučajno metkom odvalio slovo “T” s natpisa iznad nekog talijanskog restorana.) Taj je imao bitno kraći životopis nego ja, ali valjda ipak mogu reći da mi je kolega. Ja sam štono bi na našem jeziku rekli plaćeni ubojica. U New Yorku kažu contractkiller ili hitman. Otkako sam prije šest godina stigao u New York, dižem promet gradskim pogrebnicima. Čak sam razmišljao kako bih se s nekim od njih uortačio pa sam rekao Dikanu da potajice kupi pogrebno poduzeće. Tako na žrtvama možemo dodatno zaraditi. Pucaj jedanput, naplati dvaput. Evo kako ja radim. U radne dane konobarim u Zagrebačkom samovaru, našemu prekrasnom restoranu u Istočnoj 21. ulici. Doslovno ubijam vrijeme jer uglavnom čekam novi angažman, a to zna biti poprilično dosadno. U duši sam balkanska životinja i vječno gladan plijena. Ako tri

107

PHOTO: ROBERT RAVNIĆ

mjeseca ne ispalim metka, postanem nemiran. Najgore me zatišje snašlo 2002. Samo dva ubojstva i jedan promašaj. Zbog njega se dan-danas grizem. U ovom poslu svaki promašaj može biti smrtonosan. Najbolje da neki ranjeni luđak još tebe stavi na listu za odstrel. Ljudi se naroguše ako skontaju da ih hoćeš ubiti. Ali vjerujte mi, promašaj iz 2002. bio mi je prvi pogodak 2003. Danas nema šanse da bez veze potrošim metak. Naime, ja sam vam štono se kaže trostruki šestaš. Navodno držim manhattanski rekord. Osamdesetih godina, dok je u Queensu kraljevao John Gotti, neki je Alijan Perrosi potegnuo dvostruku šesticu, ali nitko nije utrostručio stvar dok se nije pojavio Toksični. Ja zapravo mislim da Alijani više nisu što su nekad bili. Kad na tebe troše više celuloida nego što ti trošiš metaka, znači da ti je prošao rok trajanja. I naši će za dvadeset

godina imati svoju seriju po uzoru na Soprane: Sliškovi. Ali dotle će se meni već tresti prst na okidaču, trusit ću Viagre i nositi fen-frizuru. Muniti objašnjavam da su šestaši ekološki osviješteni. Ja sam za zelene. Grad je bučan, moram ga poštedjeti nepotrebnih hitaca. To sam joj rekao na trećem sudaru, kad me treći put pitala čime se u životu bavim. Trebalo mi je četiri tjedna telefoniranja i jedna brzinska provala da je na četvrtom sudaru smotam. Oprostite, smetnuo sam s uma. Šestaš si kad ti šest metaka zaredom ubere sprovod. Šest metaka, šest sprovoda – kompletni aranžman s ucviljenim udovicama i cvijećem. Kakve rezultate imam, Dikan me odavno trebao promaknuti, ali gad je tvrd k›o guzica bez šupka. Jebeni Prstolizac. Tako ga zovu jer poslije svakog obroka cucla one svoje kratke debele prste. Ali on samo kaže: “Tok-

sični je dobar konobar. Odradi svaku narudžbu.” Jedva čekam da Bilić naruči da maknem Prstolisca. Nama je u ovom poslu bitna NMD, najveća moguća diskrecija. To znači da stvar nastojimo riješiti u intimi čovjekove hotelske sobe, automobila ili doma. Po mogućnosti bez svjedoka. Ako to ne pali, često žrtvu pozovemo u restoran. Vic o “posljednjoj večeri” već se otrcao. Ja poslije jela donesem tako visok račun da gost redovito radije plati životom. Za takve imamo osobitu pokrajnju prostoriju. Zovemo je Crvenom dvoranom, iako je zelena. Vjerojatno pogađate da Zagrebački samovar nema stalne goste. Usput rečeno, lokal ima totalno glupo ime jer je “samovar” ruska posuda za pripravljanje čaja i nema blage veze s hrvatskom kulturom, ali Dikan misli da se genijalno sjetio. Kao što

108

rado ponavlja, “glupost ti je najbolji paravan”. Od jebenog promaknuća još ni P, ali ne mogu se potužiti. Lova je dobra, a ne moram ni spominjati da je klopa da prste poližeš. Imam stan za bogove na uglu Woosterove i Izvorske – Munita za tu lokaciju spremno širi noge – i obožavam Neuredni York iako mi jebena domovina jebeno fali. Ali neki dan sam na kabelskoj pogodio prstom u pekmez kad sam skontao da doma na svom tankom teveu mogu gledati HRT i Hajdukove utakmice. Mati me zove jedanput na godinu da pita kad se kanim vratiti na studij. U hrvatskom žargonu to znači “lova je pri kraju”. Čim spustim slušalicu, internetom joj šibnem 2000 dolara. Pa sam miran sljedećih godinu dana.

Ona živi sama s mojom debelom mlađom sestrom. I otac i brat poginuli su mi u ratu. Iz lovačke sam obitelji. Djed mi je bio Titov osobni lovočuvar. Tito je bio šef moje bivše domovine Jugoslavije. Brzo je pošla za njim u grob, kao žalosna stara udovica. Tito je volio medvjede. Osobito mrtve medvjede. Nikad nisam imao priliku ustrijeliti medvjeda, ali otac me ko klinju vodio u lov na veprove. “Divlja je svinja poput žene”, govorio je. “Moraš se pretvarati da joj nećeš ništa. Zato ćemo samo čekati.” Znao je ubiti vrijeme. Baš kao i ja. Ja sebe vidim kao lovca. Profesionalni sam lovac na svinje. (roman izlazi u izdanju nakladničke kuće Meandar Media)

Hallgrimur Helgason, rođen u Reykjaviku 1959, pisac je, slikar, prevoditelj i kolumnist. Umjetnost je studirao na Islandu i u Münchenu. Od 1982. radi kao samostalni umjetnik i pisac. Održao je preko dvadeset samostalnih, te tridesetak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Prvi roman, Hella, objavljen je 1990. Najpoznatija su mu djela 101 Reykjavík, prema kojemu je snimljen istoimeni film, HöfundurÍslands nagrađen nagradom Icelandic Literary Prize 2001 te vodič za uredan život: mali savjeti profesionalnog ubojice (The Hitman’s Guide to Housecleaning/10 ráð til aðhættaaðdrepafólkogbyrjaaðvaskaupp), izvorno napisan na engleskom, a zatim preveden na islandski. Helgasonov posljednji roman Žena na 1000° (Konanvið 1000°) prvo je objavljen u Njemačkoj, a zatim na Islandu.

I N T E RV J U

Vanesa Begić___

Je li književnost za djecu zapostavljeni žanr? Razgovarala Darija Žilić

Darija Žilić: U uvodu knjige ističete da je dječja književnost još uvijek zapostavljen žanr i da zapravo nema dovoljno znanstvene literature o toj vrsti književnosti. Zašto? Koje je vaše mišljenje o uzrocima te podređenosti? Vanesa Begić: Dječja književnost, koliko se god o njoj govorilo i pisalo, još uvijek je ipak donekle zapostavljen žanr, o kojemu se s teorijskoga i metodološkog gledišta ne raspravlja onoliko koliko bi trebalo. Ta činjenica vrijedi i za dječju književnost u Istri - produkciju na hrvatskom i na talijanskom jeziku, unatoč tomu što na ovome području djeluje nekolicina plodnih autora. Dok na nacionalnom planu ipak postoji nekoliko značajnih djela koja se bave problematikom literature za djecu, u Istri je ta komponenta gotovo posve zanemarena. Središnje djelo o toj temi u nas je Dječja književnost (1967) Milana Crnkovića. Uz Crnkovića, o dječjoj je književnosti najviše pisao, i to vrlo kvalitetno, Stjepan Hranjec, autor nekoliko knjiga u kojima se pozabavio kronologijom takve literature u Hrvatskoj te njenim

različitim aspektima i segmentima, kao i jezičnim komponentama pisane riječi za najmlađe dobne skupine. Ne zaboravimo niti Dubravku Težak te druge autore koji su proučavali taj fenomen. Iako je riječ o kvalitetnim knjigama i studijama, njihova djela nisu u dovoljnoj mjeri potaknula i ostale znanstvenike da se ozbiljnije i studioznije posvete ovom fenomenu, posebice što se tiče regionalne komponente - Istre. Mislim da mnogi smatraju dječju književnost kao nešto marginalno, periferno, što nije toliko važno u odnosu na druge vrste literature. Nedostatak takvih tekstova posebno je vidljiv što se tiče zavičajne komponente – Istre. Takva građa nikada nije usustavljena niti sistematizirana, tako da sam većinu vremena provela tražeći način da dođem do knjiga koje su u Istri objavljene za djecu. Žilić: Kako se danas definira dječja književnost, što spada u tu sferu i kojoj je dobi namijenjena? Begić: Djela što pripadaju dječjoj književnosti osvajaju vedrinom, temeljena su na dječjoj igri i odlikuju

VANESA BEGIĆ

se imanentnom po(r)ukom. Premda je poznati talijanski kritičar i filozof Benedetto Croce smatrao da čista umjetnost (l’arte pura) nije namijenjena djeci, mnogi su znanstvenici dan-danas mišljenja da je takva književnost djeci ne samo namijenjena, već i itekako potrebna. Književnost za djecu namijenjena je djeci od tri do 12 godina, dok su se stariji dječji pisci obraćali čitateljima u dobi do 16 godina. Potkraj dvadesetoga stoljeća granica djetinjstva u književnosti spustila se otprilike do

110

dvanaeste, trinaeste godine, a za djecu stariju od 13 godina tada se počela razvijati književnost za mlade odrasle (adolescente, tinejdžere, omladinu). U sferu dječje književnosti spadaju slikovnica, dječja poezija, priča, dječji roman, basna, roman o životinjama, a zatim su tu još i povijesni roman, znanstvena fantastika, putopisi i biografska djela. Žilić: Premda je u naslovu knjige istaknuto da se u knjizi problematizira suvremena književnost za djecu u Istri, vi se bavite i kontekstom. Koja su temeljna suvremena književna i teorijska djela u Hrvatskoj, vezana uz dječju književnost? Begić: Milan Crnković žanrovski predstavlja dječju književnost, s najznačajnijim obilježjima i predstavnicima, dok Muris Idrizović nudi književno-povijesni pristup toj vrsti literature. Ivo Zalar se pak usredotočuje na važnost pojedinih razdoblja, a Dubravka Težak stavlja naglasak na staru priču u hrvatskoj književnosti. U raznim su zbornicima studije o hrvatskoj književnosti za djecu pisali Ranka Javor, Zvonimir Balog, Ivo Zalar, Tito Bilopavlović, Maja Gluščević, Sanja Pilić, Sunčana Škrinjarić, Božidar Prosenjak i drugi. Neki od tih autora i sami pišu za djecu, tako da su vrlo dobro upućeni u cjelokupnu problematiku. Žilić: Jedan od razloga zašto se bavite dječjoj knjigom u Istri je i regionalna zapostavljenost. Koja su važnija djela i autori dječje književnosti u Istri koji bi trebali postati i dijelom književnog kanona, lektire? Begić: Obradila sam i predstavila djelovanje Daniela Načinovića, Tomislava Milohanića Slavića, Eveline Rudan, Ivana Svetića, Janka Crljenice, Tatjane Pokrajac-Papucci, Slavice Lončarić, Mirelle Malusà, Carle

Djela što pripadaju dječjoj književnosti osvajaju vedrinom, temeljena su na dječjoj igri i odlikuju se imanentnom po(r)ukom. Premda je poznati talijanski kritičar i filozof Benedetto Croce smatrao da čista umjetnost (l’arte pura) nije namijenjena djeci, mnogi su znanstvenici dan-danas mišljenja da je takva književnost djeci ne samo namijenjena, već i itekako potrebna. Rotta, Ankice Cvek, Jadranke Ostić, Đermana Vitasovića, Marie Kristine Mirković Rubbi, Drage Orlića i Ivone Orlić, Dinka Š. Kalca, Sare Schmidt te Franice Kumlanc Srhoj, uz evidentiranje stvaralačkih etapa svih ovih autora te njihovih motiva, tema, sličnosti i razlika. Za sada je samo Milohanić uvršten u lektiru, no smatram da bi se tu trebalo naći i nekoliko djela prije svega Daniela Načinovića, ali i drugih autora, ovisno o dobnom uzrastu školaraca. Žilić: Velik dio ove studije vezan je uz rad svestranog književnika Daniela Načinovića. Možete li našim čitateljima reći nešto ukratko o dijelu njegova opusa koji pripada dječjoj književnosti? Begić: Osim što je Daniel Načinović autor koji je u nas najviše pisao za djecu i što to čini kontinuirano, on je i jedini autor iz naših krajeva čija su djela imala odjeka diljem Europe, pa i šire, što je rezultiralo brojnim prijevodima i nagradama. Za djecu piše poeziju, prozu te igrokaze, od kojih je najpoznatija lutkarska predstava Zubar iz Albadara, koju je izvodilo Malo istarsko lutkarsko kazalište (MILK). Daniel Načinović, najplodniji autor za najmlađe na Poluotoku, u svome stvaralačkom radu donosi pjesmice, od onih najelementarnijih, rimovanih, namijenjenih djeci najmlađe dobi, do razrađenijih poetskih uradaka i bajki, priča iz narodne tradicije i usmene predaje te drugih zapisa. Osim Jednog

ljeta u Poreču, koji može biti shvaćen i kao duža pripovijest, središnji dio njegova opusa za djecu čine uglavnom kraće bajke i priče, koje se mogu čitati kao samostalna cjelina. Valja napomenuti da djela ovog autora imaju najbogatiji i najrazrađeniji jezik, stilske igre i varijacije, što i ne čudi, budući da je riječ o afirmiranom književniku, publicistu, prevoditelju, feljtonistu i kroničaru koji je za svoj rad dobio brojne nagrade i priznanja u zemlji i inozemstvu. Što se tiče tema, Načinović ne odstupa uvelike od prikazivanja pretežito vjerskih i bajkovitih motiva, a i jedan je igrokaz, onaj o Zubaru iz Albadara, pretvorio u priču. Kod Načinovića gotovo da i nema modernih tema (tipa aktualnih društvenih trendova, videoigrica, trenutnih hobija i preokupacija djece), kao ni prikaza i primjera iz tipičnog obiteljskoga života. Jedino u Zavičajnoj čitančici donosi na trenutke modernije teme, primjerenije današnjoj djeci te njihovim svjetonazorima i očekivanjima. Kakadù, gospodar čarobnog otočja, priča koju je autor definirao kao gusarsku pripovijest s Jadrana, također spada u djela koja mladi čitatelji vrlo lako i s velikim zanimanjem upijaju. No, nedostatak suvremenih tema (pa na koncu, zašto bi se time svaki autor morao baviti?!) ne umanjuje vrijednost i važnost ovoga iznimnoga autora, koji iznimno pazi na jezik i stil izražavanja. Žilić: Jedini autor iz Istre čija su djela uvrštena u lektiru za osnov-

111

noškolce je Tomislav Milohanić. O kojim se djelima radi? Begić: Milohanić Slavić jedini je autor iz Istre čije je djelo uvršteno u popis lektire za osmi razred osnovne škole. Riječ je o uratku Istarske priče i pjesme, gdje donosi zavičajnu tematiku. Premda se radi o plodnome autoru vrlo raznolikog i kvalitetnog opusa, on nije puno pisao za djecu i jedino je ovo njegovo djelo namijenjeno djeci, odnosno preciznije rečeno mladeži. Radi se o vrlo poučnom djelu koje je imalo i reizdanja. Žilić: Dio dječje književnosti pisan je na čakavskom govoru. Imaju li te knjige posebnost vezanu i uz bogatu istarsku mitologiju? Begić: Čakavska je komponenta važna u književnosti za najmlađe dobne skupine, a dakako da je nerijetko vezana i uz mitologiju, koja je u Istri posebno bogata i raznolika, a mitovi su uvijek zanimljivi za književnu obradu i razradu. Budući da u Istri ne nedostaje kvalitetnih autora, predstavljanje dijela mitologije je tim lakše i zahvalnije. Žilić: Zanimljivo je i da neke knjige sadrže i poruke, intenciju da budu didaktične. Koriste li se npr. takve knjige u nastavi osnovnih škola u Istri?

Mislim da je glavni cilj jedne knjige za djecu da najmlađi iz nje nešto nauče, a mnoga od tih djela koriste se prigodno, za neke predstave i vanškolske aktivnosti, ili pak u zavičajnoj nastavi ili onoj dijalektalne književnosti, ukoliko određena škola njeguje čakavicu. Begić: Talijanska je književnost u Istri vrlo važna, njezin sastavni dio i u ovoj sam knjizi obradila opus Carle Rotta i Mirelle Malusà, no postoji još niz autora koje bih voljela obraditi, a među njima su i Giacomo Scotti i Mario Schiavato. Oni žive u Rijeci, ali su vezani za Istru, gdje su i živjeli. Književnost talijanske nacionalne zajednice u Istri je posljednjih godina sve bogatija i raznolikija te donosi sve širi i širi tematski spektar. Žilić: Možete li nam nešto reći i o ilustracijama, tko su ilustratori? Begić: Djela istarskih književnika ilustrirali su i istarski ilustratori, ali i drugi, a nekada su autori teksta bili ujedno i autori ilustracija, kao što je to bio slučaj s Danielom Načinovićem. No, u Istri postoji čitav niz kvalitetnih autora i ilustratora za djecu. To su, među ostalima: Heda Gartner, Mario Rosanda, Darin Bošnjak, ali i mnogi drugi od kojih nisu svi nužno bili ilustratori knjiga, već su neki ilustrirali i razne priče za novine i časopise.

Begić: Mislim da je glavni cilj jedne knjige za djecu da najmlađi iz nje nešto nauče, a mnoga od tih djela koriste se prigodno, za neke predstave i vanškolske aktivnosti, ili pak u zavičajnoj nastavi, ili onoj dijalektalne književnosti, ukoliko određena škola njeguje čakavicu.

Žilić: Vaša knjiga tiskana je u vlastitoj nakladi, a riječ je o originalnom radu koji usustavljuje dječju književnost u Istri. Je li bilo nemoguće doći do nakladnika ili ste se pak sami namjerno otisnuli i u izdavačke vode?

Žilić: Ističete i dječju književnost u Istri pisanu na talijanskom jeziku. Postoje li neke specifičnosti tog dijela, koje biste autore i djela izdvojili?

Begić: Bilo je teško doći do nakladnika, a nisam niti imala nikoga moćnog tko stoji iza mene, pa sam krenula sama u to, uz pomoć cijenjenog kolege Sandra Butkovića koji je napravio

grafički dizajn i prijelom. Knjiga je namijenjena svima onima koji žele saznati nešto više o književnosti za djecu u Istri, studentima, knjižničarima, profesorima i drugima.

Vanesa Begić rođena je 25. lipnja 1973. godine. Diplomirala je talijanski jezik i književnost na Pedagoškom fakultetu u Puli, a magistrirala književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na temu Žensko pjesništvo talijanske nacionalne zajednice u drugoj polovini XX. stoljeća. Objavila je knjigu Quelle dei versi (Mara, Pula 2002), koja je zapravo publicistički oblikovana inačica njezina magistarskoga rada. Bavi se književnom kritikom, pedagoškim radom, prevođenjem i programima vezanim uz kulture u doticaju. Članica je Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika, a od 2000. godine je u Izvršnom odboru pulske podružnice međunarodne kulturne udruge za promicanje talijanskog jezika i književnosti “Dante Alighieri”. Zaposlena je u dnevniku Glas Istre. Objavljivala u časopisima Nova Istra, La Battana, Književna Rijeka, Kaj, Nagnuća, Riječi (Sisak), Kruh i ruže, Most/The Bridge, Sapho, Republika, Riječi (Distrikt Brčko), Dubrovnik i drugima. Za prijevod poznatog djela Senilità Itala Sveva na hrvatski pod naslovom Mlada starost, dobila je posebno priznanje na međunarodnome natječaju Umberto Saba u Trstu 2006. Do sada je prevela 21 knjigu.

AT E L I E R F R I T Z

Marija Ivanović___ Opsesija sjećanja PREVELA S NJEMAČKOG Ana Nemec

ragovi u snijegu iza nas, pogledi preko ruksaka, kao da smo se sreli. Sad samo još godina odzvanja jekom. Zakašnjelo škripanje vrata. Opsesija sjećanja. Prekrivam se snom.

Samo da izbrojim godine, zapišem snove i zvijezde iznad nas.

Tvoje stope ispred mene, a vjetar mi zviždi u ušima. Iščezle su izmišljene nade, dan je gorak, poput kave.

Molim te, pričekaj. Ostani. Samo da se još malo mirim s ovim i onim.

Pismo u rukama, radujem se što mi pišeš. Udaljeni sporije starimo, ostajemo ono što smo bili, ne dodirujemo se prstima, samo još izdancima misli.

Još ću: iza žutih prozorskih okana izvagati teške torbe prije rastanka. To ima tako malo veze s vijestima.

Ipak se radujem što mi pišeš. Što svojim riječima gušiš moja pitanja. Jedan se život razmata, jedan se život namata. Godine na ulici, posrtanje, pozivi upomoć, otpala dugmad i sitne ozljede. To će proći i dobiti novo značenje. Opet gledamo. Gledamo drugačije. Razgovori i planovi za dan kakav smo voljeli. Za skok preko ograde i čaroliju noći. Pričekaj. Ostani.

Pričekaj. Ostani. Samo da pribrojim kilometre, smijeh i suze.

Prst klizi duž prozorske daske. Sjećati se, i to. Poželim noć rascijepati poput drva i stvoriti još jedno doba dana. Prostor između mladosti i zrelosti, u kojem smo zaštićeni kao na mekom sijenu. Nakratko. Oprala nas je kiša, isprala nam uši. Kako smo samo neiskusni bili. Tako sigurni više nikad nećemo biti. Samo da još izbrojim ranice na člancima, začuđeno ih trljam sve dok ne dođe vrijeme da se krene dalje.

Ljeto – šareno – teško sam podnijela, a jesen je ovaj puta tužna. Trava nas čeka – zeleni se. Da mi je, da mi je barem još malo prošlosti. Kako bih se brzo našla u drugoj ulozi. Sjećanja na nadolazeći kraj dok promatram djecu kako urezuju slova u koru drveta. Iz čaja se puši, na prozorskim daskama sliježe se prašina. Izvana čujem kako metla od šiblja struže po povjerenju. Dok ti ovo pričam, više ne znam držati naranče u rukama, guliti ih. Kad. Prsti ne osjećaju više ništa. Još dalje, iza lišća i glasova i vrana, iza struganja i šuštanja. Drži te budnim, žamor grada. Velike su oči prošlost. Jesmo li još uvijek onako blijedi ili je to od svjetla. Bit ćemo. Obećajem.

113

Nakon toga možemo izračunati što smo putem izgubili.

Samo da se još malo mirim s ovim i onim.

Rado bih ti prstima prošla kroz kosu, poravnala ti pramenove.

Ograda baca sjenu na tlo. Krošnje ispisuju partiture puta. Samo da. Pogodim prave tipke i tonove. Uskladim korake.

Zato pričekaj. Ostani. Samo da izbrojim godine, zapišem snove i zvijezde iznad nas. Tamo gdje nikoga nema. Pričekaj još malo. Ostani. Samo da pribrojim kilometre, smijeh i suze. Molim te, pričekaj. Ostani.

PHOTO: STANKO ABADŽIĆ

Život hučeći prolazi tračnicama. Prije nego odeš, ništa posebno, samo bi se izgubilo u danima. U mislima te slijedim u grad. Dok fotografiraš grafite, zapisujem se iza tvoga ruksaka.

Zar se nikad nismo sreli. Sad samo još godina odzvanja jekom. Zakašnjelo škripanje vrata. Opsesija sjećanja. Prekrivam se snom.

Marija Ivanović, rođena 1981. u Calwu, Njemačka. Studirala kiparstvo u Berlinu. Spašavala supove na Cresu i hranila medvjede u Kuterevu. Trenutno studentica traduktologije u Beču. Objavljuje poeziju i prozu u časopisima Manuskripte-Zeitschrift für Literatur i Literatur und Kritik. Nagrađena Manuskripte nagradom za mlade pisce 2011.

AT E L I E R F R I T Z

Irena Skopljak Barić___ Jer vi to zaslužujete

vije muške figure kretale su se uz grobna mjesta. Na crnim širokim prslucima sa stražnje strane bilo je zelenkasto istaknuto ime telekomunikacijske tvrtke. Otisnuto ime i datum rođenja na papiru u njihovim rukama tražili su svoje podudaranje. - Aha, evo, Marko Leibach, rođen 16. prosinca 1949. – uzdah olakšanja sletio je Prvom s usana. - Čovječe, pa on je umro prije pet dana – javio se Drugi. - Jebiga, nije do nas. Lijepo smo rekli da je rok za postavljanje pet dana. - Zbilja nije imao sreće. - Zašto? Pa sve ćemo riješiti. Klijent mora biti zadovoljan. - Jesi li siguran da to trebamo ovdje postavljati? – pitao je Drugi. - Čuj, koliko ja znam, potpisali su ugovor. A mi svoje obveze prema klijentima moramo izvršiti. Nismo mi krivi što im je ovo posljednja poznata adresa. Takva su pravila.

- Da, ali čini mi se da im internet i televizija ovdje baš i neće trebati. - Što su tražili, to su dobili, ako mene pitaš. - Imaš pravo, mi ćemo svoje odraditi pa zlu ne trebalo. Muškarac i žena prilazili su grobu na kojem su se dva oniža muška profila u crnim prslucima i zelenkastim logom na leđima igrala kablovima. - Što G-com radi na grobu tvojih roditelja? – pitala je. - Što G-com radi na grobu mojih roditelja? – pitao je. - E, a da im nisu donijeli onaj priključak koji su čekali? – nasmijala se Ana. Ovo posljednje ostalo je u zraku. Muškarca više nije bilo pokraj. Ubrzao je korak. Vrećicu sa svježim svijećama odložio je uz kamenu ploču koja je pokrivala dva tijela bez kojih je naprasno, prije pet dana, ostao jedini sin. - Što je ovo? – obratio se uigranom dvojcu s logom na leđima. - Gospodin Marko prije pet dana

potpisao je ugovor s G-comom, tarifa sve za 200, pa smo evo došli to postaviti. - Koga vi zajebavate? Vidite li gdje ste? - Da, gospodine, ali mi smo dobili nalog da priključak dovedemo klijentu na posljednju poznatu adresu. I evo. - Ana – tražio je razumno lice – što je ovo? Ana se u pozadini bavila svojim mislima. - A recite mi, što uključuje to sve za 200? – pitala je. - Flat rate, super-mega-disko TV programa i 200 minuta besplatnih razgovora prema fiksnim linijama. - U jebote, to je fakat povoljno. Što ti misliš, Marko? – val oduševljenja preplavio joj je lice. - Ja ovo ne mogu vjerovat. E, ljudi, ovo ovdje su moji roditelji koje više boli neka stvar za internet, ultra-disko-štoveć TV programe i 200 minuta besplatnih razgovora prema jebenim ikakvim linijama. Jer, gle

115

PHOTO: STANKO ABADŽIĆ

116

čuda, oni više ne mogu razgovarati, surfati, ni fucking gledati. Poginuli su u jebenoj automobilskoj nesreći prije jebenih pet dana. - Pa, baš to ti govorim. Gle, ajmo mi uzet sve ove stvari, odgibat ih u naš stan i složiti si ovo čudo na našu liniju. I tak smo htjeli uzet G-com, flat rate i te spike jeftinije. Evo ti, što da se gnjavimo bezveze. - Ma, znam, ali govoriš o tome kao da je sve ovdje najnormalnije. Da, jebena svakodnevica, s dva uzorna zaposlenika G-coma, na grobu svojih roditelja, razgovaram o njihovoj turboponudi i prijenosu priključka u svoj stan. - Što se nas tiče, sve su opcije otvorene. I vi ste Marko, ako sam dobro čuo? - Da. - E, pa, mi fino vratimo sve ovo u kombi, pričekamo vas da zapalite svijeće, popričate i sve to, a onda zajedno gibamo vama, potpišete primitak i gotovo. Kao da će godine itko provjeravati. Zajebi to. - O, Bože. - Marko? – neodoljivo ispupčena Anina donja usna očito je znala posao. - Što ste ono rekli, sve to za samo dvjesto kuna? – popustio je. - Da, a prvih šest mjeseci plaćate samo pola iznosa – odgovorila mu je logo figura. - A, da? – izraz Markova lica poprimao je obrise zdravog, pokolebljivog klijenta.

- Pa, da, Marko, ma to je super stvar! Moramo to uzeti, pliz – Ana je potrošila i zadnji adut. Znala je, a nije li to slučaj sa svakom ženom, da nije bio uzaludan. Nema klijenta koji barem jedanput nije nabacio takav obris na svoje kupljeno lice i oni su to znali. Oni, ljudi u crnom sa zelenkastim natpisom na leđima. Spremili su opremu natrag u svoje kartonske kutije i platnene crne torbe s istim istaknutim znakom. - Čekamo vas kod izlaza – rekao je jedan od one dvojice. Za trenutak, reklamna leđa udaljila su se s poprišta. - Marko, hvala ti. E, pa to će biti džabaleza. - Da, fakat. Sve za sto – složio se Marko. - Daj pet! Zvonki zvuk dvaju sklopljenih dlanova glasno je odzvonio mramorom oko njih. - Ovako će zvoniti naše besplatne telefonske minute – uskliknula je Ana. - I obnavljanje antivirusa na našem superjeftinominternetu – dodao je Marko. - E, ajmo samo požuriti da nas ovi ne čekaju! - Da, stvarno. Muškarac i žena odlazili su s groba. Bijela Konzum vrećica ostala je pribijena uz sivi kamen pod koji je on, sin jedinac, prije pet dana uko-

pao unesrećene roditelje. Dvije svijeće unutra pridržavale su je da ne poleti. - Samo nas pratite – dobacio je Marko dvojcu na izlazu. Sjeli su u svoj dugački sivi volvo i uključili se na glavnu cestu. Iza njih priključio se i bijeli kombi sa zelenkastim logom na bočnim vratima. Požurili su po novu dozu turbopovoljnih ponuda u svom stanu. I kombi je žurio. Čekalo ga je još gladnih klijenata. Na skretanju s glavne ceste pred mlade je potpisnike izletio kamion. Bijeli kombi nije uspio stati. Bočnim zelenkastim natpisom utisnuo ih je u prikolicu iznenadnog teretnog vozila. Dugački sivi volvo progutao je nove klijente.

Irena Skopljak Barić rođena je 1982. Profesorica je hrvatskoga i ruskog jezika i književnosti, a radi u osnovnoj školi. Piše poeziju i prozu. Pjesme je objavljivala u sklopu natječaja Erato 2004. te u časopisu Poezija. Sudjelovala je na nekoliko natječaja za kratku priču. Na natječaju “Jagoda Truhelka“ 2010. osvojila je nagradu za najbolju kratku priču Buka u autobusu, a na natječajima Kratka priča je ženskog roda, Pričigin 2012. te “Slavko Kolar“ 2012. priče su joj ušle u uži izbor. Godine 2012. kratku priču U Zadru će ti biti lipo objavila je u zajedničkoj zbirci Krom i pakao Centra za kreativno pisanje u Zagrebu. Iste godine kratku priču Rijeka votke objavila je u zbirci Priča se (p)o gradu Gradske knjižnice u Trogiru.

AT E L I E R F R I T Z

TAMARA BAKRAN___ LJETNIKOVAC

O PREVARENOJ KRALJICI u kući od čipke svjetlo, žuto svjetlo, bića plešu, ona je kraljica, njezina haljina je najzelenija, ima kosu podignutu visoko u zrak, kosa raste kao stablo, u njoj gore ljubičice, gore lučice, gore pa se gase, ne pale kosu, protkivaju je dimom, dim izlazi iz njezinih kraljevskih usta, kosa gusta kao dim plazi po stropu, njezine su ruke čas ruke čas krila bijele bijele, njezine su oči presvučene zlatom, bića plešu, kraljevski je to bal, ima jedan mali koji svaki put kad zine izreče pticu, malu narančastu pticu, ona je nemirna u očekivanju svojeg ljubavnika s bivoljom glavom, voli ga najviše, od svoje ljubavi prema njemu ona se rasipa u zveckave kuglice i onda ju paževi moraju skupljati po cijeloj dvorani, paževi trče za kuglicama, narančaste ptice lete, bića i dalje plešu u kući, visokoj kući od čipke, njezine su ruke bjelje od snijega od mlijeka čas krila čas ruke, bića se vrte, mala kvrgava, rožnata, prekrivena gljivama gubama i godovima s lišćem u kosi i slavujima u ušima i jelencima u ustima GONG je odzvonio, svjetina se razmiče, ulazi ljubavnik bivolje glave, ona pruža prema njemu svoje ruke krila ruke krila ruke krila, omata ga njima, kosom, njuši ga od glave do pete, opet je bio tuđi, ne njen, tuđi, opet tuđi, sviraju svirači, pušu u rogove, udaraju u orgulje, rulja pleše, ceri se, pleše, ciči, narančaste ptice sve su brojnije, sve je žutija kuća, kap svjetla u mrklom mraku, hladan mrak kao potok

zapljuskuje kuću sa svih strana, kosa raste, kuća raste od njene boli iz njene boli raste kuća, plesači divljaju, kriče, urliču, čupaju se, grebu pa opet plešu, ori se pjesma, mrči se mrak, plamsa kuća, plamsa kraljica, isukala je bodež poškropljen uljem noćurka i ljutom travom i zabila ga u pupak svog ljubavnika bivolje glave, iz njegovog pupka brizne rijeka, ljubavnik pada, ona ga ljubi, iz njezinih očiju brizga zlato, kupa se u rijeci koja izvire iz njegovog pupka, njene ruke više nisu bijele, crvene su ruke crvene ruke peraje ruke peraje, tone kuća, plava kuća plava u mrak, mrkli mrak, do dna tone, na dnu se ugasi

LJEPOTICA I ZVIJER vrata su se otvorila u sobu je nahrupio svježi planinski zrak u njemu snijeg snijeg je donio rumenilo njenim obrazima ona nepomična spava glava potonula u jastuk veliki jastuk od guščjih pera na jastuku rupa iz rupe izlijeću pera i razlijeću se po sobi ona sanja jato divljih gusaka koje je upregnula u svoje saonice pa se sjurila niz oblačne obronke njena glava kao jaje u gnijezdu kose crne i guste kao noć crne i guste kose kao njegova misao on ulazi za snijegom mrk prilazi tih njezinom krevetu guran pahuljicama otkinuo se od planine izašao iz šume iz svog tmurnog šumskog dvorca rogovi mu sjaje dok se nadvija nad njenu lijepu glavu od dodira njenog obraza

118

PHOTO: STANKO ABADŽIĆ

svijaju se prema gore njegovi dugi nokti da ne grebu da ne rane sav je od noći borova i vatre ona spava rumena on podvlači svoju ruku pod njezino tijelo vadi ju iz kreveta noge su joj bose još uvijek tople rastapaju se na njenim stopalima snježne pahulje čvrsto spava ne budi se sva je utonula u njegovo mračno naručje on joj ljubi čelo prede iz njegovih usta sukljaju varnice odnosi ju goruć u planinu u šumu u svoj šumski tmurni dvorac da bude njegova gospodarica

LJETNIKOVAC Došla sam do njenog ljetnikovca. U vrtu ljetnikovca cvate glava Meduze, uz puteljke posađena mala svjetla. Zvonim, drugi put treći, prozor se pali, otkriva siluetu iza stakla, gledam siluetu, silueta gleda mene, vičem između kovanog lišća na vratima u siluetu, OTVORITE!, prozor se gasi, mrak je pojeo siluetu, uz puteljke zapucketaju još življe mala svjetla, iz vrta dolazi mačka, pahuljasta i mudra, stane mi se umiljavati oko noge ne bi li tako ublažila moj jad.

119

SPOKOJ Posadila sam kućicu na jednom obronku, pod stablo. Pod stablo sam smjestila i klupu. Kućicu sam opasala ogradom i osnovala gredice zvijezda tik do nje. Moj mir je zelen, moja samoća je prirodna. Iz brežuljaka izviru puteljci, žuti i topli, bez ušća. Posadila sam kućicu, prostrla sam mirisnu plahtu, nahranila koke. Tu sam, pod stablom, na klupi, lica položenog na mekoću prizora uokolo razbacanih brežuljaka.

bilo ili što je doista bilo? Prostor ispod prozora ostao je zagađen tim pitanjima, nakon što su ga odnijeli.

LISICA

Samo tu, pod stablom, na klupi, moj mir je zelen, moja samoća je prirodna.

Sjediš preko puta mene. Kartamo. Tvoja je glava lisičja. Na kartama su naslikani moji snovi, oni najčešći. Ima tu jako puno vode, plitke, duboke, bistre, mutne, nastanjene, prazne. Ja ne znam koje karte pobjeđuju, a hrpica dragulja na stolu je sve veća. Tvoja je gubica nijema od navale sline pri pogledu na dragulje. Pitam te – je li i ovo san? – ti ne odgovaraš, bacaš kartu na kojoj je, začudo, nacrtano oko pa zadovoljno trljaš ruke i privučeš blago bliže k sebi. Pobijedila si.

OKRUGLA MISAO

GRAD

Leži na odru ispletenom od slame, na samrti. Glava joj je položena na jastuk od svile. Sve što još ima jedna je misao, konačno, samo jedna. Oko nje, narikače skupljaju svoje suze lakrimarijumima od zelenog stakla. Poslije će ih izliti u zelenu rijeku nek ih nosi sve do mora, njena je to naredba. Ona sama nema suza, ima misao. Njena usta su čvrsto zatvorena. Ako ih otvori, pobjeći će joj duša prije nego što misao bude završena. Na visokom stropu iznad nje je rupa kroz koju će izaći njena duša (kad ju jednom pusti iz usta) i stopiti se s nebom. Misao se zaokružuje. Trebalo joj je 99 godina da od pravca načini krug. Krug se zavrtio i vrtnjom smanjio u točku. Točka je nestala i ona je blažena široko otvorila usta. Dušu je preuzeo dim zapaljene slame i vinuo put stropa, kroz rupu, u nebo.

Ovo je moj grad - pokazuješ mi, ima visoke kuće, kule, palače, tornjeve, sav je od plavog kamena, na tornjevima su satovi od kojih svaki pokazuje drugo vrijeme, grad je prazan, nema ljudi, samo lelujave utvare šapuću iz plavih sjena, i sove huču iz tamnih niša, a čudesna se stabla razlistavaju među zidovima, tiha, kao da je zima. Provodiš me kroz prazne dvorane, po visokim stepenicama, kroz odaje obrasle u samoniklo bilje, sve je to tvoje, glomazni klaviri, prašnjave slike, kristali, rasprostrte terase s kojih se uvijek vidi more, ulice koje se penju i nestaju u gustim vrtovima. Vabiš me svojim plavim gradom, vabiš me da ostanem, tu gdje ne teče vrijeme i gdje sam konačno cijela, i ja pristajem, pravim se da ne znam da je sve to samo moj česti san.

PAD (Nepoznatom) U stanu je mračno, kad otvori prozor u stan ulazi mrak. Njegova je nutrina pod jednim dojmom pritisnuta, sprešana. On ne može disati. Zalijeće se u predmete da bi povratio dah. Otvara usta kao riba koja se guši. U usta ulazi mrak. Jedina su vrata, prozor. I dok je letio kroz ambis, nije ga bilo strah, za njega dno je tek sito koje će procijediti njegovu dušu od tijela. A što je dalje

Tamara Bakran rođena je u Zagrebu 1979. Diplomirala je hungarologiju, turkologiju i knjižničarstvo, završila Ženske studije i upisala Poslijediplomski doktorski studij književnosti, kulture, izvedbenih umjetnosti i filma. Radi kao knjižničarka u Knjižnici Filozofskog fakulteta, gdje vodi turkološku i hungarološku zbirku. Radovi su joj objavljivani u Quorumu, Zarezu, Vijencu, Novoj Istri, Temi, Poeziji i čitani u emisijama Trećeg programa HR-a Riječi i riječi i Poezija naglas. Pohvaljena je na Goranovu proljeću 2008. Prošle je godine objavila zbirku poezije Mjesečevo cvijeće (Meandarmedia, Zagreb), koja je rezultat prve nagrade na natječaju za mlade pjesnike Milivoj Cvetnić u Hrvatskoj Kostajnici.

AT E L I E R F R I T Z

Fahredin Shehu___ DA S albanskog preveo autor

Njeno da Gazim po kamenju stare ćuprije Podignute nad prizrenskom Bistricom Prisjećam se stopala terzijskih kćeri i zlatarevih Nakićenih zlatnim haljinama i u brokatnim ogrtačima Ponekad i bosonogih u bijegu Kada od uzbuđenja i kamene hladnoće Kosa na glavi nakostriješi se poput konjske grive Prisjećam se kako gledam Danicu i mjesečinu Uz svirke koje do mene dopiru iz turskih restorana Kraj mosta čujem žubor svih vrsta naboja Šarenilom duge Avaj, duša mi svira na eteričnoj harfi i čujem pojanje hijerofanata Prizrenske Bogoslovije U susjedstvu prelijepe Sinan Pašine džamije Ližem usne ispucale od zlih vjetrova Brišem suze od sumporne pare Vile i gnomi zasijali su gredice šumskih jagoda U njeno dvorište virim I sa čežnjom čekam njeno “da” Sunce Valovi Jadranskog Donijeli su ilirske ikre pomiješane S obojenom pjenom mora I venskom krvi u bakrenim

Peharčićima s gravurama ouroborusa Jedna je kraljica dolje u Egeju Zastala sa povijenim i na bedra Oslonjenim rukama Dok od pupka na gore i na dolje Širi zrake sunca Odraz velikog i sjajnog Šamaša Začuđena U rascvjetalom vinogradu U hladovini starog oraha Koji je zasadio moj djed čije ime Dan danas nosim ponosno Okupili smo se sa svim Gromovima koji su Svoju moć praznili Na stabla izliječena Sunčevim zracima Naš je objed šareno grožđe Sir i stvrdnuti kruh Kada su me pitali Odakle snaga odgovorih Od kvasine, vode i mladog luka Pod istom hladovinom Jednog proljeća namirisanog Mirisom rascvala grožđa Sjeli smo kušati vatru poljupca Da bi sebe našli zbunjene

PHOTO: BCH

Na klupi u gradskom parku A halogena narančasta svjetlost Bojila je našu odjeću Svjetlinom šafrana Ne mareći za jučer Ne mareći za sutra

Džeri Posljednji put otac je U Bečkereku bio 1987. i donio štene Jorkširskog terijera poklon čika Badžonskog Džerija su smazali zli dusi Zajedno sa dvije knjige mojih rukopisa Kad ih je progutala vatra trenutnog pakla U mom dvorištu Pustoš je ostala da mi odgovori

Ali ja je ne pitah Latih se četkice i boja Da naslikam nove staklene idile

Fahredin Shehu rođen je u Orahovcu (jugoistočno Kosovo) 3. siječnja 1972. Diplomirao je orijentalistiku na Filološkom fakultetu Sveučilišta u Prištini. Pjesnik je i prozaik, a aktivno se bavi i kaligrafijom, gdje otkriva nove tehnike i medije za ovu specifičnu vrstu umjetnosti. Prevodi sa srpskog, turskog, arapskog i engleskog, a njegova dela su prevođena na engleski, francuski, švedski, italijanski, turski, arapski, rumunski, srpski, hrvatski, makedonski, bosanski, kineski, perzijski i romski jezik. Objavio je desetak knjige. Zaposlen je u Radioteleviziji Kosova i ambasador je Pokreta Pjesnici svijeta (Poetas del Mundo) za Kosovo i Albaniju. Član kosovskog PEN Centra.

IZDANJA

Kristina Špiranec___ Pamtiti sutra – pamtiti smrt Mario Suško, Okviri pamćenja, MeandarMedia, Zagreb, 2012.

Zidovi i ograde nisu odsutni / Jer ih ne vidimo, ali ti si pamtio sutra / Pa možeš proći i sa mnom doma poći.

spisujući (poetsku) priču o prošlosti, koja istovremeno predstavlja potragu lirskoga subjekta za vlastitim jastvom, ali i pokušaj bijega od sebe, Mario Suško u svojoj novoj knjizi pjesama Okviri pamćenja (kao Framing Memories objavljeno u Vermontu 2011. godine) izrazito sugestivno, kontinuirano očuđujući čitatelja, pokazuje ne samo kako prošlost determinira budućnost subjekta, nego i kako budućnost donosi reinterpretaciju prošlosti. Odabrani je citat s početka reprezentativan za Suškovo pismo koje u neprozirnom, filozofskom diskursu dekonstruira granicu između prošlosti i sadašnjosti, svjesnoga i nesvjesnoga, znanja i neznanja, života i smrti, razuma i ludila. Iako su mnoge pjesme iz zbirke prethodno objavljene u brojnim stranim časopisima, Suškova zbirka jedan je od boljih primjera estetski

zaokružene knjige, koja i u svojim raznolikostima nosi snagu jedinstvenoga koncepta. Naime, pjesme iz zbirke možemo preliminarno podijeliti u tri skupine: prvu skupinu predstavljale bi pjesme koje na filozofičan način govore o pripovijedanju o prošlosti (tragom priče, kamo idemo, o pripovijedanju, pitanje početka i svršetka), u drugu bismo mogli svrstati pjesme koje jesu priča ili prisjećanje, odnosno, inscenacija određenih ne/ svakidašnjih događaja (mise en scene, zemljaci i neprijatelji, izlaženje, o pijetlovima, sexu i prividnostima), dok bi treću činile pjesme u kojima prošlost napadno probija sadašnjost subjekta, pri čemu i sam subjekt doživljava svojevrsno pomaknuće (u razredu, smaknuće, u samoposluzi na drugoj strani svijeta, o pripadanju). Iako je takva podjela vrlo provizorna te većina pjesama predstavlja dijalektiku spomenutih obilježja, ona nam otkriva tri različita odnosa, tj. suočavanja s prošlošću. Dok prva skupina pjesama nudi promišljanje o zagonetki prošlosti/sadašnjosti/budućnosti te služi i kao metatekstualni okvir za razumi-

jevanje drugih pjesama, drugu možemo tumačiti kao oblik svjesnoga pamćenja subjekta gdje se slikovito nižu prizori iz kazivačeve prošlosti; treća pak skupina u potpunosti poništava granice prošlosti i sadašnjosti, pamćenja i zaborava, otkrivajući svojevrsne praznine u svjedočenju subjekta. Kroz posljednju je možda najjednostavnije približiti se neuralgičnoj točki Suškove poezije, sjećanju na rat ili, točnije, okvirima pamćenja rata. Priča koja se uporno priziva u njegovim pjesmama, bilo na filozofskoj, univerzalnoj razini ili u konkretnim događajima, priča je o ratnoj traumi. U pjesmama u kojima dolazi do kontaminacije sadašnjosti slikama mučne prošlosti, možemo vidjeti kako se neki prošli događaj, koji subjekt nije uspio dokraja razumjeti, vraća u sadašnjost subjekta, razarajući je. Može se to dobro oprimjeriti pjesmom o pripadanju u kojoj promatramo lirski subjekt kako slijedi nepoznatoga muškarca na cesti, a ubrzo zatim upadaju motivi snajperista i ustrijeljenoga psa, da bi se subjekt, a i čitatelj

123

zajedno s njim, izgubio u dinamičkome izmjenjivanju slika patrolnoga automobila, očiju psa i kapi krvi na kolniku, u nemogućnosti razumijevanja onoga što se upravo zbilo. Zagonetka, odnosno zagonetka poruke, predstavlja jedan od ključnih motiva Suškove zbirke pjesama. U više pjesama nailazimo na motiv poruke, zagonetke, pitanja, lozinke ili ključa. Već u prvoj pjesmi zbirke (tragom priče), ujedno jednoj od najboljih u knjizi, nailazimo na motiv poruke koja je našla metu, / primljena prije no što je bila opažena, a koja je nesumnjivo povezana s motivom krvi na pločniku te zavodljivim pitanjem u pjesmi: je li se život nastavio i priča svršila, ili obratno. Naime, za francuskoga psihoanalitičara Jeana Laplanchea koncept je traume povezan s nerazumljivošću, odnosno, sa stranošću poruke. Budući da u trenutku traumatičnoga događaja subjekt ne uspijeva simbolizirati ono što mu se događa (poruka primljena prije no što je bila opažena), subjekt je kasnije, u povratku nasilne, potisnute prošlosti, primoran postavljati si pitanja, poput: Što to znači? Zašto mi se to događa? Također, Laplanche naglašava kako se, ako želimo razumjeti traumu, moramo vratiti Freudovu pojmu Nachträglichkeit, tj. povratnomu djelovanju koje je uvjet traume. Laplanche ističe kako se traumatizirani subjekt nalazi na specifičnoj klackalici između dvije scene, u kojoj tek druga scena omogućuje razumijevanje prve scene kao traumatične. Svaki pažljiviji čitatelj može zamijetiti kako je retroaktivnost u samo-

me središtu Suškove poezije te kako Suško gradi svoje pjesme upravo na poigravanju s odnosom znanja i neznanja. Vidljivo je to, primjerice, u motivu rupe kojoj nedostaje ključ te motivu zida kojemu nedostaje rupa za prolaz u pjesmi pravila borbe, ili u već spomenutoj prvoj pjesmi u motivu pitanja koje dolazi na kraju pjesme, na koje nam se odgovor daje u trećoj strofi kada čitatelj još i ne zna o kojemu je pitanju riječ. Formula te retroaktivnosti sadržana je u oksimoronu pamtim sutra, koji poručuje kako tek budućnost otvara mogućnost tumačenja svoje prošlosti iz posve novoga kuta, dok u sadašnjosti najčešće nismo u mogućnosti vidjeti ono što je pred nama. Također, u jednoj od pjesama nailazimo na izravnu poruku: VRATIĆEMO SE. Lirski se kazivač Okvira pamćenja vraća svojoj prošlosti, priči, sebi i smrti. Suočavajući se s ratom, Suškove nam pjesme otkrivaju etičku dilemu koja se nalazi u središtu naše svijesti, a

esencijalno je povezana sa smrću, posebice sa smrću Drugoga. Preživjeti rat, odnosno smrt, naglasila je Cathy Caruth govoreći o traumi, znači nastaviti živjeti svjestan smrti, živjeti život impregniran smrću ili, kako kažu stihovi jedne Suškove pjesme: da bi se Nadživjela Smrt mora ju se Odživjeti. Subjekt je pjesama u isto vrijeme živ i mrtav, što je veoma maštovito prikazano, primjerice, u pjesmi uokvireno pamćenje: d. e. f. pali su mrtvi taj dan / - kako ja to znadem?/ taj dan sam i ja umro s njima. Štoviše, mogli bismo zaključiti kako se subjekt dijeli na osobu onemogućenu za život koja ostaje u priči, u priči rata, i osobu koja nastavlja živjeti, kontemplirajući o svojoj prošlosti. Dijeljenje subjekta odgovara našoj podjeli pjesama na one koje su više scenične i one koje su više filozofične, dok bi treću skupinu predstavljao nenajavljen sudar dviju strana jedne osobe, koja sama sebi postaje stranac. Sušku se stoga mora priznati kako je u svojim pjesmama, ostavljajući mnoštvo mjesta neodređenosti, uspio uprizoriti priču o ratnoj traumi bolje nego većina suvremenih proznih pisaca koji, ustrajući na dokumentarističkoj deskripciji događaja, ratnu traumu najčešće promašuju. Njegovi tekstovi potražuju ponovna i pomnija čitanja, tjerajući čitatelja pred same granice razumijevanja vlastite stvarnosti i svijesti; oni koji će uložiti trud u prolazak kroz Suškovu nesvakidašnju hipotaksu, nesumnjivo će biti nagrađeni: Zidovi i ograde nisu odsutni/ Jer ih ne vidimo, ali ti si pamtio sutra / Pa možeš proći i sa mnom doma poći.

IZDANJA

Miroslav Cmuk___ O egu, tripu, stripu i egostripu Alem Ćurin, Egostriper, Matica hrvatska, ogranak Bizovac, 2012.

ije mi ostao u sjećanju prvi kupljeni strip, no znam da mi ga je kupio najstariji ujak krajem osamdesetih 20. stoljeća, negdje na samom početku 1988. godine. Bilo je to zlatno doba strip-izdavaštva, razdoblje u kojem su mnogi čitali roto-romane, a napose stripove (popularni kao crtani romani), štivo koje dan-danas manje upućeni ljubitelji literature zovu šundom. Moj interes za stripovima je varirao, s dolaskom hormona zasitio sam se stripova što su se mogli kupiti na kioscima, a za druge i drugačije stripove nisam znao pošto informacije o njima nisu bile dostupne kao danas. Na moju sreću (i nečiju nesreću), u današnje doba lakše se dođe do najudaljenijih stripova ili makar nekih osnovnih informacija o njima. Baš kao u svakoj branši, tako i u svijetu stripa uvijek postoje srčani entuzijasti koji nesebično njeguju kulturu čitanja, stvaranja i izdavanja stripova. Vjekoslav Đaniš, urednik časopisa Kvadrat i istoimene biblioteke, jedan je od onih koji godinama revno radi na oživljavanju

stripske scene tako što izdaje stripove domaćih autora (Danijel Žeželj, Radovan Domagoj Devlić, Štef Bartolić, Igor Kordej). Nema tome dugo kako je objavio knjigu Egostriper Alema Ćurina koji je možda najpoznatiji kao ilustrator tjednika Feral Tribune, a nešto manje poznat kao još jedan pasionirani ljubitelj stripova koji stvara neuobičajeno neobične tekstove o devetoj umjetnosti. Propagandni plakati, kao najrašireniji oblik ulične vizualnosti, u novije vrijeme izazivaju kakvu-takvu reakciju (pa i akciju) u javnosti, dok se novinske ilustracije i crteži interpretiraju kao bezopasne tvorevine duha, što ilustratoru i striperu Ćurinu ide u prilog – u miru stvara tripoidne provokacije, bez da ga netko proziva i pritom mu zaziva majčino ime u sakralno-svjetovnom kontekstu. Knjigu Egostriper čine Ćurinovi eseji o stripu što su prvotno objavljeni u časopisu Kvadrat – divne su to priče u kojima opisuje vlastiti proces zaljubljivanja u devetu umjetnost, originalni su to hvalospjevi o pioni-

rima stripa te preminulim i živućim klasicima stripa (Frano Gotovac, Hermann Huppen, Frank Godwin, Hal Foster, Danijel Žeželj, Hugo Pratt, Alfonso Font, George Garge Herriman, Winsor McCay, Andrija Maurović, Boro Pavlović, Bane Kerac). Ima u Egostriperu mjesta za povijest stripa i putopisne reportaže o okupljanjima domaćih i susjednih stripaša na manifestacijama MaFest i Vinkovački salon stripa, sa sjetom se prisjeća silnih starih strip-revija na

125

kojima je odrastala njegova generacija (Kekec, Plavi vjesnik, Strip Art, Male Novine...). Ćurinovi eseji su neobarokne reinterpretacije biografija i manje poznatih događaja što su uvelike promijenili svijet stripa diljem Zemlje, otvoreno nam se nude drukčiji pogledi na stripove i njihove tvorce. Klanja se Ćurin pred veličinom tradicije koju odlično poznaje i pritom naglašava neke njezine vrijednosti. Stripoljupci širih nazora najvjerojatnije već otprije znaju za brojna imena koja se u više navrata i prigoda spominju u Egostriperu, no zasigurno će uživati u Ćurinovim pokušajima revitalizacije devete umjetnosti, dok će mlađi čitatelji biti u prilici prvi put detaljnije upoznati jedan posve arhaičan, ali iznimno vitalan i živahan svijet stripa, pročitati pokoju egzotičniju legendu ili pikantniju anegdotu o nastanku određenog strip-junaka. Egostriper je i na vizualnom planu raskošno opremljen, obogaćen ilustracijama i striptablama o kojima Ćurin poetično i nadahnuto raspravlja. U tekstu Striper od svojega svijeta Ćurin, inače ponosni vlasnik pet (5!) studentskih indeksa, na autoironičan način opisuje svoje početke crtača stripova (Godine 1977. držao sam da je već krajnje vrijeme za prvi pravi domaći rad. A domaće je domaće, i gdje je najbolje mjesto za domaći nego doma! U potrazi za vlastitim stripstepom, konačnim ispunjenjem najstarijeg mi sna, napustih ALU, odem niz ulicu Ilicu te se ovjesim o prvi avion za

Split. Otac me dočeka riječima: “Odvest ćeš me u grob!“), bez imalo kićenja pripovijeda o mladenačkom inatu i prijateljevanju s mentorom Franom Gotovcem, poznatim splitskim arhitektom koji je u slobodno vrijeme gradio impozantne stripove motiviran književnim klasicima (album Anđeo sjevera nastao je po priči Jacka Londona). Egostriper ne podliježe dobnim ograničenjima, mogu ga čitati svi od 12 do 112 godine - gotovo čitav je prožet ugodnom količinom nostalgije, osjeti se u tim egostriperskim rečenicama dah prošlih vremena koja se, naravno, nikada neće ponoviti pa automatski u nekima stvaraju varljiv dojam da su prošla vremena bila kudikamo bolja i sretnija razdoblja za svaku vrstu stripaša i stripoljubaca. Nije da Ćurin u Egostriperu stvara samo nesvakidašnje panegirike o supkulturi stripaša koja se, posve naravski, dijeli u dodatne podžanrove, već naglašava da kod pojedinih stripaša i stripova ne manjka originalne ili ofucane subverzivnosti, originalnosti što se ne može samo tako kopirati, prikrivene propagande lijevih, desnih i centralnih sila, jeftine i sveprisutne komercijale, ali i autohtonog šunda zbog kojeg je strip na lošem glasu (u tekstu Junak mojeg doba artikulirano se osvrće na sve notornija Bonellijeva izdanja). Jasno, ima u svijetu stripa svega pomalo, no Ćurin ne troši previše riječi na trivijalne proizvode, već najviše prostora i vremena poklanja stripovima koji su

uvelike pozitivno utjecali na njegovu osobnost, ali i na mnoge druge pojedince. Naravno, pritom ne dijeli djela od samih autora – autori u Egostriperu nisu zanemareni, već su u sasvim pristojnoj mjeri spomenuti jer oni to zaslužuju. Ono što Ćurinovog Egostripera čini posebnim je lako prepoznatljiv stil pisanja (ista karakteristika krasila je mnoge pripadnike Feralove redakcije) – njegove rečenice krasi dječačka živost i vražja razigranost, neskrivena angažiranost i lucidnost duha, blaga provokativnost i nenametljiva egotripičnost; zarazne su to rečenice, lijepe se na čitatelja spontano poput tripera, no ne izazivaju iste simptome. Kod Ćurina se odmah osjeti lakoća pisanja i užitak u pisanju teksta, što dovodi do užitka u probavljanju istoga. Osebujniji stil pisanja u stanju je na prvu privući ili odbiti pozornost čitatelja, što dodatno ovisi o njegovom svjetonazoru, temperamentu i osobnosti. Na stranu osobni nazori i razlozi, Ćurinu se treba priznati nepatvorena pismenost i originalnost izraza, stoga se neću nimalo začuditi ako Egostriper uskoro završi u školskim udžbenicima ili na popisu literature kakvog kolegija što ima imalo veze sa stilistikom i procesom opismenjavanja. Naime, moglo bi se dogoditi da netko propiše čitajući Egostripera, tu veličanstvenu knjižurinu od 300 stranica o egu, stripu i striperima.

IZDANJA

Miroslav Cmuk___

O BOLESTIMA I BOLESNICIMA NA ZDRAV NAČIN NELA SRŠEN, RAK NA DUŠI, LARA-TAO, ZAGREB, 2012.

rebalo je proći doista i previše vremena da bih shvatio kako nije sramota biti bolestan, već da je sramota stigmatizirati bolesne. Danas mi nije teško reći da sam imao tri tumora i da se liječim od četvrtog, ne vidim ništa sramotno u toj izjavi. Četvrti tumor mi je nekako najteže sjeo jer za njegovo izlječenje nije vrijedila ona standardna uzrečica treća sreća, a i prvi put sam saznao za njegovo postojanje izravno, bez dodatnih posrednika. Nije bilo nimalo ugodno priopćiti neželjenu vijest ostatku obitelji, štoviše, mislim da su to bile moje najteže izgovorene rečenice u dosadašnjem životu i da sam u tih nekoliko minuta ostario za nekoliko godina. Živ sam zahvaljujući upornosti obitelji i medicinskog osoblja koje sam doživljavao kao drugu, zamjensku obitelj. Jedni me opisuju kao medicinski fenomen, drugi kažu da sam Božje čudo, a treći kažu da sam dosad jednostavno imao puno sreće

u životu – ne znam koja je tvrdnja točna ili točnija, u posljednje vrijeme vjerujem u sve tri. Prije sam se bojao tjelesne boli, a sada se bojim smrti jer imam za koga živjeti. Dakle, mijenjam se, a samim time se mijenja i moj odnos prema bolesti. Samo krilatica u zdravu tijelu zdrav duh ima na kraju upitnik otkad sam saznao za nju, a dodatno sam posumnjao u njezinu točnost čitajući literarno prvorođenče doktorice Nele Sršen, Rak na duši. Za doktoricu Nelu Sršen znaju svi redovniji konzumenti televizije, najpopularnije sprave za pismene, polupismene i nepismene. Javnosti je možda najpoznatija kao liječnica Sveučilišne bolnice u Padovi koja je izliječila Arsena Dedića, ali njezina priča ne staje na tom vrsnom kantautoru, već ide mnogo dalje i dublje – izliječila je dr. Sršen mnoge siromašne ljude, samo se njihova imena nisu provlačila kroz medije jer njih ne zanimaju obični izliječeni pojedinci i lijekovi, koliko sama

bolest. Izlječenje nema previše prostora u medijskom prostoru jer je on uvelike rezerviran za statistike vezane uz mortalitet. O načinima izlječenja i razlozima obolijevanja o kojima se malo ili premalo piše, piše dr. Sršen – ona je nova vrsta liječničkog medija što ne glorificira smrtne bolesti, nego demitologizira i razbija brojne ustaljene predrasude što se

127

vežu uz bolesnike, a naročito uz pojedine bolesti. Višeslojna je to knjiga, sastavljena od osobnih iskustava jedne osobite liječnice, ali i njezinih iskustava kao pacijentice te čovjeka. Napose čovjeka, jer ona to jest. Osjeti se njezina čovječnost u njezinim spontanim, nebrušenim rečenicama, rijetka je to osobina što se ne može odglumiti pisanim ili nekim drugim putem. Pažljiviji čitatelj brzo uoči umjetne rečenice, a takvih u knjizi Rak na duši nema jer doktorici Sršen nije u interesu da mogućem čitatelju doslovno i figurativno proda, već da spontano ispriča vlastite i tuđe priče. Naše priče. Njezine priče globalne su prirode i u stanju su prodrmati bivše, sadašnje i buduće bolesnike, a to smo, zapravo, svi mi. Već po naslovu knjige dr. Sršen možemo pretpostaviti gdje se krije glavni problem, ali i rješenje istoga – u duši. Bolest nerijetko proklija poput sjemena, najprije se u tišini razvija iznutra, a zatim naglo izbija na površinu. O bolesti se dosta piše, ali se (pre)malo čita jer je sve manje kvalitetnih čitatelja. U dječjoj književnosti također se tematiziraju teško izlječive bolesti – kraći roman za mlade Čvrsto drži joystick Josipa Cvenića dopire duboko jer se današnja mladež svako malo u svojoj okolini susreće sa smrtonosnim bolestima. U grafičkoj noveli Šavovi Davida Smalla bolest je jedan od temeljnih vidljivih i nevidljivih obiteljskih problema, zorno se prikazuje dječakovo suočavanje s bolešću. Svojedobno su u Feralu izlazili odlični tekstovi dr. Karmen Lončarek o suvremenim bolestima na koje ne obraćamo dovoljno pozornosti (kasnije su objedinjeni u knjizi Krema protiv smrti i druge priče). Uvijek se na zdrav način piše o bolestima, no rijetki su oni koji ne ignoriraju, već pravovremeno odreagiraju na svaku

promjenu. Da bi se čovjek liječio i izliječio, najprije mora shvatiti da je bolestan. Funkcija čitave knjige dr. Sršen je terapeutska, onaj tko se za života susreo s bolešću, pronađe djelić sebe u knjizi i donosi neku ključnu odluku, što nije nimalo lako. Čitajući knjigu Rak na duši možemo upoznati ranjivu osobnost doktorice, pročitati ispovijesti kakve ne možemo često pročitati ili čuti. U pričama dr. Sršen nema mjesta za profesionalnu distancu i liječničku hladnoću, nekonvencionalna je to knjiga, u potpunosti namijenjena čovjeku. Otvoreno, bez upotrebe dodatnih ključeva i kodova, dr. Sršen piše o konvencionalnim i alternativnim medicinskim teorijama, iznosi vlastite i tuđe primjere iz liječničke prakse, spominje štetnosti nekih prihvaćenih terapija (kemoterapija ubija bolesne, ali i zdrave tjelesne stanice) i prednosti nekih nekonvencionalnih i jeftinijih lijekova (terapija kalijevim askorbatom dr. Pantellinija) od kojih farmaceutske tvrtke zaziru (Nijedna farmaceutska industrija neće istraživati ni promovirati biljke koje bi svatko mogao uzgajati, brati i praktički besplatno koristiti za osobne potrebe.). Piše dr. Sršen vlastita iskustva o presađivanju tjelesnih organa i nedoumicama što se vežu uz taj fenomen oko kojeg se danas veže manje kontroverzi (o presađivanju organa pisala, kao primateljica organa, Slavenka Drakulić u knjizi Tijelo njenog tijela), bez okolišanja raspravlja o pojedinim zabludama i predrasudama što se vežu uz načine liječenja određenih bolesti, iznosi škakljive teorije o samom nastanku bolesti, naglašava kolika je moć autosugestije i pozitivnog razmišljanja, spominje epigenetiku (ogranak genetike koji istražuje na koji način i kako okoliš utječe na stanice, bez modifikacije genetskog koda), tvrdi da mi kon-

troliramo gene (a ne oni nas) te da misli mogu pospješiti, ali i usporiti (ili u potpunosti izliječiti) i kronične bolesti. Poziva se na dr. Bernarda Siegela i dr. Michela Moirota koji je među prvima rak nazvao psihosomatskom bolešću, preteču dr. Ryke Geerda Hamera koji je tvrdio da su psiha, mozak i organi uzajamno povezani. Spominje dr. Sršen nekoliko tipova liječnika – primjerice, liječnike koji pacijente promatraju kao osobu koja boluje od tumora i obraćaju se toj osobi te liječnike koji promatraju samo tumor u pacijentu i obraćaju se tom istom tumoru – i pritom ne moram posebno napominjati kojem tipu liječnika ona pripada. Ne znam kakve su reakcije struke na knjigu dr. Sršen – prevladava li podsmijeh, prezir ili pohvala – ali zato mogu pretpostaviti kakve su reakcije običnih ljudi ili, bolje reći, pacijenata. Ugodno polemizira dr. Sršen s drugim strujanjima i tumačenjima, agresivnih tonova nema ni u tragovima. Citira kršćanske i ine mislioce, ali iznosi i svoju mudrost do koje je došla iskustvenim putem. Njezine rečenice krasi pomirljiv ton, blago upozoravaju, u stanju su izliječiti ili makar zaliječiti nutrinu, oporaviti ili popraviti napaćenu dušu, pobuditi i razbuditi uspavanu nadu bez koje je oporavak naprosto nemoguć (Bolesnik bez nade je već mrtav.), suzbiti disharmoniju duše i tijela. Napisana srcem, u potpunosti iziskuje čitateljevo srce – u protivnom čitanje ne urodi plodom, već se može opisati kao uzalud potrošeno vrijeme. Neugodno je čovjeku i razmišljati o bolestima, a kamoli po drugi put prolaziti utabanim stazama boli i bolesti. Knjiga Rak na duši ima terapeutsku funkciju lijeka i liječnice (naročito u narodu koji se u medijima svako malo opisuje kao boležljiv); u

128

stanju je obnoviti potisnuta bolnička (bolesnička) sjećanja što uznemiruju, ujedno nagovara na izbacivanje suvišne gorčine i bijesa jer oni razjedaju poput raka i, štoviše, stvaraju neki oblik raka. Čitajući knjigu dr. Sršen, suočavamo se s vlastitim patnjama i prihvaćamo ih kao sastavni dio svoje nutrine, ne stvaramo dodatne nepotrebne distance. Dr. Sršen naglašava da je važno prepoznati vanjske i unutarnje simptome i reagirati na njih, a ne ignorirati njihovo postojanje. Tijelo sve pamti, uporno zvoca,

napominje kad ga nešto guši i uvijek nakon nekog vremena dođe do naplate starih dugova. Nikada nije kasno za donošenje ispravne odluke i mijenjanje načina života, a ako se bolest svejedno pojavi, pojedinac ne mora odustajati i odmah se prepustiti, već ustrajati, nadati se i nipošto se ne pouzdati u sterilne medicinske statistike jer je svaki bolnički slučaj zaseban. Za početak, kod već navedene krilatice u zdravu tijelu zdrav duh trebao bi se izmijeniti redoslijed riječi, čime bi se uvelike promijenilo

i njezino značenje. Dakle, u zdravom duhu zdravo tijelo. Priče o bolestima, pacijentima i njihovim obiteljima koje iznosi dr. Sršen prokleto nalikuju svim drugim bolničkim pričama. Slične su to priče; sve su one sadržajno teško probavljive i napete, ne može im se lako naslutiti kraj. Neke bolničke priče, srećom, završe sretno na čudan ili čudesan način poput bajki. Medicinska čuda možda jesu rijetka pojava, ali ne i neostvariva.