Tema 5-6 / 2011

editorial

Sjaj i bijeda i poneka kita

Č

asopisi su jedna od naših bolnih tema. Njihovom sudbinom bavili smo se u nekoliko brojeva unatrag sedam godina, no količina nejasnoća, nedorečenosti i neizvjesnosti koja prati ovo važno područje izdavaštva tolika je da ćemo im se vjerojatno i dalje vraćati, makar kao mogućnosti govora o sebi.

Inicijativa Časopisa u časopisu starija je od Festivala koji se već osam godina održava u Škocjanu, selu uz slovensko-talijansku granicu, s programima koji se odvijaju u Sežani, Kopru, Trstu i Ljubljani. Naime, gostovanje časopisa u drugim časopisima započeli smo potkraj osamdesetih godina tako što je časopis Quorum bio ugošćen s velikim tematima, ili čak cijelim brojevima, u časopisima poput beogradske Književne reči, novosadskih Polja ili ljubljanske Literature. Naravno, ovi su časopisi također gostovali na stranicama Quoruma.

Inicijativa koju su pokrenuli Primož Repar i Stanislava Chrobáková Repar, urednici i izdavači ljubljanskog časopisa Apokalipsa, okupila je niz časopisa s prostora između Baltika i Jadrana, a suradnja među njima otvara neprestano nove mogućnosti kako urednicima, tako i autorimasuradnicima čiji tekstovi tako, možda na mala vrata, ulaze u druge kulturne prostore i započinju svoj život među malobrojnom, ali još uvijek vjernom

časopisnom publikom. S druge strane, ne manje važne, Festival Časopis u časopisu mjesto je, osobito posljednjih godina, razmjene iskustva preživljavanja, jer sudbina časopisa nigdje danas nije zavidna. Škocjan je mjesto na kojemu se svake godine pokupi doza eliksira opstanka, čak i onda kada nema mnogo ohrabrujućih vijesti iz prakse kulturnih politika zemalja sudionica. Iz godine u godinu zapravo ih je sve manje.

Interliber je također jedna od naših neiscrpnih tema. Prošlogodišnji je nadmašio svoja ranija izdanja po količini organizacijskoga kaosa, bezidejnosti i besmisla, pouzdajući se jedino u publiku gladnu knjige i informacije o knjizi. Pošast grabeža, predatorstva i beskrupuloznosti krezubih tigrova hrvatskog nakladništva pojela je tužne betonjare nekad reprezentativnih izložbenih prostora, a u toj megalomaniji sajamska uprava kao da je samo nijemo slegnula ramenima i prepustila se bujici koja će, nadamo se, isprati i naslage mulja u koji se godinama zarivaju glave nespremne na bilo kakvu promjenu. Zagrebački Velesajam dio je monstruozne papazjanije poznate pod nazivom Zagrebački holding, čiji je jedini smisao isisavanje zadnje lipe iz džepova svojih građana e da bi se preživjelo, jer građani su tu zbog Holdinga, nipošto Holding zbog građana. U takvoj konstelaciji

naravno da nikome ne pada na pamet oživljavati tužnu ruševinu od nekad važnog izlagačkog mjesta u ovom dijelu Europe, ma kako to zazorno bilo čuti ušima čija gluhoća ne čuje sadašnjost, ali je itekako bolno probija bolja prošlost.

Kruno Zakarija, izdavač filozofije i naš vjerni suradnik, posložio je faktografiju Interlibera 2011. kojoj ne treba nikakav komentar. Dovoljno je pogledati imena, brojke i kvadrate, pa slika Interlibera, ali i hrvatskog izdavaštva, zabljesne u punom sjaju. Ili bijedi.

Ovisno o kutu iz kojega gledamo.

Zakarijin kut je, slučajno, čvrsto na zemlji. Je li sve drugo onda u oblacima?

Zahvaljujući simpatičnoj pjesmi Siniše Kekeza, uglednog novinara i dionika splitske književne scene, pod naslovom Splita mi je puna kita, nastavljamo našu već uhodanu i također neiscrpnu rubriku Poništeni gradovi.

Sinišin pogled jedan je od najduhovitijih i najpreciznijih među dosad objavljenima. No, potreba različitih ljudi da progovore o svojoj nemoći pred intenzitetom urušavanja tisućljetnih gradova, pa i neki marginalni tekstovi po samozvanim velikim medijima, pokazuju da se nekakvi oblici otpora ipak pomalo artikuliraju, barem onda kada postane “puna kita“.

Nama je već odavno!

Branko Čegec

časopis za knjigu____ godina VIII 5-6 / 2011 ____

5/6 UREĐUJU____

Branko Čegec, Miroslav Mićanović, Vanda Mikšić, Tanja Radović, Ivana Sajko, Darija Žilić

GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK____ Branko Čegec

DESIGN____ Bestias

LAYOUT____

MEANDARMEDIA

NAKLADNIK____

Centar za knjigu, Zagreb, Nova ves 5 Redakcija: Petrinjska 51 e-mail: tema@czk.hr, czk@czk.hr tel: +385 1 481 3022 fax: +385 1 481 3323

TISAK__ __

Kikagraf Zagreb Printed in Croatia 2011

Cijena____

Pojedinačni broj 50 kn Dvobroj 70 kn

Godišnja pretplata____ (6 brojeva/ 4 sveska) Za pojedince 200 kn Za pravne osobe 240 kn Uplate na račun Centra za knjigu 2500009-1101065277 Hypo Alpe-Adria-Bank ili 2484008-1105527308 Raiffeisen banka s naznakom: Godišnja pretplata na časopis TEMA

Godišnja pretpl ata z a inozemstvo____

40 € / 60 $ na račun Centra za knjigu IBAN: HR1024840081105527308, S.W.I.F.T: RZBHHR2X ili na račun distributera MEANDARMEDIA IBAN: HR2524840081103030831, S.W.I.F.T: RZBHHR2X Raiffeisen banka

CJENIK OGLASNOG PROSTORA____ Zadnja stranica korica____ 6.000,00 kn Unutarnja stranica korica (1/1 u boji)____ 3.500,00 kn Unutarnje stranice (1/1 crno-bijela)____ 2.000,00 kn Unutarnje stranice (1/2 crno-bijela)____ 1.200,00 kn Unutarnje stranice (1/4 crno-bijela)____ 700,00 kn NOVO! Nakladnicima i knjižarama odobravamo 40% popusta na navedene cijene. Dizajn stranice oglasnog prostora naplaćujemo dodatnih 20%. Dizajn oglasa poslati najkasnije 15 dana prije izlaska časopisa. Godišnja pretplata na oglasni prostor časopisa omogućuje 50% popusta za uplate iznad 10.000 kn. Časopis izlazi uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Ureda za kulturu Grada Zagreba.

ISSN 1334-6466

SADRŽAJ 1_EDITORIAL____ 4_PROSLOV____

Branko Čegec: Sjaj i bijeda - i poneka kita Adam Zagajewski: Sat klavira

5_TEMA 1____ 6_ 9_ 24_ 27_

ČASOPIS U ČASOPISU, priredio Miroslav Mićanović Miroslav Mićanović: Uvod u imaginarno i stvarno Primož Repar i Stanislava Chrobáková Repar: Časopis u časopisu – mjesto razlike – traženje “drugih” prostora, razgovarao Miroslav Mićanović Stanislava Chrobáková Repar: Kako preživjeti i istodobno obraniti dostojanstvo izdavača?

Stanislava Chrobáková Repar: Anđeoske utopije

32_ATELIER FRITZ____ 38_INTERVJU____ 42_ATELIER FRITZ____

Mario Suško: O pijetlovima, seksu i prividnostima Ivica Đikić: Književnost je istinitija od istine, razgovarao Srđan Sandić David Trueba: Dvadeset tisuća milja pod gasom

51_TEMA 2____ 52_

Kako se kalio Interliber, priredio Kruno Zakarija Kruno Zakarija: Interliber 2011 - faktografija propadanja

59_ATELIER FRITZ____ 63_ART ATTACK____ 75_ART ATTACK____ 76_ATELIER FRITZ____ 79_ATELIER FRITZ____ 85 _ PONIŠTENI GRADOVI_ _ _ _ 88_ATELIER FRITZ____ 93_ATELIER FRITZ____ 100_ATELIER FRITZ____ 103_ATELIER FRITZ____ 106_POST SCRIPTUM____

Milan Đorđević: Kutija Maja Klarić: Umjetnost (re)akcije Natječaj Miroslav Mićanović: Soba Jacka Nicholsona Slavko Jendričko: Evolucija ludila Siniša Kekez: Splita mi je puna kita Siniša Kekez: Mi ćemo otići psihički Ivana Rogar: Veliki majstor Tamara Bakran: Prizori i životinje Maria Georgiev: Tenisice Darija Žilić: Mirisi, bez zlata i bez tamjana

P RO S L OV

Adam Zagajewski___ sat klavira (Imam osam godina) S poljskoga prevela Đurđica Čilić Škeljo

Sat glazbe kod susjeda, gospode J. Prvi put sam u njihovom stanu, koji miriše drukčije od našeg (kod nas nema mirisa, tako mi se čini). Tu su posvuda tepisi, debeli perzijski tepisi. Znam da su oni Armenci, ali ne znam što to znači. Armenci imaju tepihe,

Ne pokazujem dar za glazbu.

Bolje bi mi bilo da učim jezike.

Glazba će uvijek biti negdje drugo, nedostižna, uvijek u tuđem stanu.

Crna kugla bit će skrivena negdje drugo, ali možda će biti drugi susreti, druga otkrića.

u zraku lebdi prašina donesena još iz Lavova, srednjovjekovna prašina.

Kod nas nema tepiha ni srednjih vjekova.

Ne znam tko smo mi – valjda putnici.

Katkad mislim da nas uopće nema. Postoje samo oni.

Divna akustika u stanu naših susjeda.

Vraćao sam se kući pognute glave, pomalo tužan, pomalo zadovoljan – kući, u kojoj nije bilo mirisa Perzije, bile su amaterske slike, akvareli, i mislio sam s gorčinom, s ugodom, da mi je ostao samo jezik, samo riječi, slike, samo svijet.

Tišina je u tom stanu. U sobi stoji klavir kao lijena, pokorena zvijer - a u njemu u samom njegovom središtu, počiva crna kugla muzike.

Gospođa J. mi je odmah poslije prve ili druge lekcije rekla da mi je bolje da učim jezike, jer ne pokazujem dar za glazbu.

Tema 1:

Časopis u Časopisu___ PRIREDIO MIROSLAV MIĆANOVIĆ Časopisi koji sudjeluju u mreži pripremaju izbore svojih sadržaja za druge partnere u projektu, a s druge strane pripravni su objaviti izbore drugih, prema njihovoj uredničkoj prosudbi i izboru. Ukratko, izbor čini druga strana, i taj njezin izbor se prevodi, da bi ga unutar svojih korica objavio drugi časopis. To znači da se sadržaj određenog časopisa u strukturi koja je za njega karakteristična (naprimjer u strukturi rubrika) pojavljuje u drugom časopisu i na drugom jeziku, gdje se preoblikuje u vanjski oblik tog časopisa, djelomično (u bloku) ili u cjelini.

Pravila naime nisu dogmatično postavljena, već su stvar dogovora i različitih pogleda, no u osnovi je tako. Časopis Quorum se npr. pojavio kao dio časopisa Literatur und Kritik ili Host, a kao cjelina npr. u časopisu Apokalipsa, Ars ili Romboid. Sam Quorum je kao dio ili kao sadržaj cijelog broja izdao različite književne europske časopise. Projekt nije nužno recipročan, već ovisi o unutrašnjoj dinamici časopisa i potrebama u prostoru, no načelno se teži tome da pokrije ostale partnerske časopise, odnosno jezike.

Projekt je s vremenom donio i druge oblike suradnje, od izdavačke do umjetničke i intelektualne. Stoga su se razvili i različiti festivalski, simpozijski i drugi oblici susretanja. Možda je središnji događaj Međunarodni festival Časopis u časopisu, koji se ove godine odvijao osmi put. Festival organizira KUD Apokalipsa, koji na neki način skrbi za “asimetrično” povezivanje Časopisa u časopisu. To znači da svatko sam odlučuje kako i kojom intenzivnošću će surađivati s drugima. I razine suradnje različite su, ovisno o partnerima. Važno je da surađujemo slobodno, autonomno i da ne očekujemo samo recipročne ili jednokratne odazive. (Primož Repar) Možda još nekoliko riječi o filozofiji projekta. Mnogo je bilo govora o kulturnoj razmjeni, o boljem međusobnom upoznavanju – također i u vezi našeg projekta. Skrenula bih pozornost i na ekonomski vidik: jedni preko drugih zapravo širimo svoje distribucijske mreže (besplatno, bez nekog financijskog uloga, jer se koristi distribucija drugih partnera), stječemo nove čitatelje u inozemstvu, a da o promociji samih autora, svoga časopisa i multiplikativnim učincima s obzirom na uloženi urednički rad uopće ne govorimo. Više nego jasan je i pedagoški potencijal projekta: uključeno je mnogo lektorata, studenata i predavača stranih jezika i književnosti. (Stanislava Chrobáková Repar) Opsežan, raznolik, višejezičan program, kakav priliči i strukturi svakoga dobrog časopisa, kao pokretača kulture ili, nerijetko lakmus papira stanja stvari u kulturi, obilježje je i ovogodišnjeg Festivala, koji se odvijao i trajao u iznimnoj atmosferi ljeta koje čeka jesen, na Krasu i oko njega, u putovanju do gradova i mora, s nizom okruglih stolova, čitanja, slušanja, gledanja…

I, nimalo paradoksalno, njegov je možda ne najvažniji, ali presudan dio, upravo ono što ne piše u službenom programu: međusobni razgovori urednika časopisa, autora (pjesnika, prozaista, esejista, prevoditelja…) o onome što rade i što im se događa, novi dogovoreni projekti i suradnja, razgovor o poeziji, prozi, esejistici, svijest o međusobnoj upućenosti i važnosti prevođenja jednih u druge, jednih za druge. (Miroslav Mićanović)

TEMA

Miroslav mićanović___ uvod u imaginarno i stvarno

I

maginarno. Sanjam da kao student ulazim u knjižaru Mladosti, Ilica 7, kao toliko puta do tada i vrtim u rukama naslove novih knjiga, izgovaram ih naglas i vraćam na policu. Želim, zapravo, vidjeti koji su novi časopisi stigli, pažljivo pročitati njihove sadržaje i potražiti u njima nove pjesme hrvatskih i stranih pjesnika. Ali ne mogu otvoriti vrata i lupam šakama o debelo staklo vrata, dok se iz unutrašnjosti knjižarskog prostora pojavljuje pjesnikinja Anka Žagar, s kojom sam toliko puta prošao popise pristiglih izdanja i komentirao što je u njima lijepo i poticajno za one koji čitaju i pišu. Ona stiže do vrata, šuti i okrene prema meni pravokutni sivi karton na kojem piše velikim tiskanim slovima: ZATVORENO.

Prostorno. Stojim na Cvjetnom trgu pred izlogom znanstvene knjižare i gledam što je sve od novih knjiga, časopisa posloženo na izduženoj polici... Djevojci do prepričavam obećane sadržaje koji nam se nude. Jasno je da to samo može student književnosti koji misli da je pjesnik. Zima je svud oko nas i bjelina snijega i neba zahvalna je koreografija trenutku gledanja, zaljubljenosti i slutnje nekoga velikoga književnog svijeta koji leži u koricama, s lijepim i neizvjesnim naslovima. Pomaže mi u tome i grafika Hrvoja Šercara: ptica leti s maketom (ili ne-maketom) grada, na čijem vrhu je zabodena zastavica. Bezimena ptica i grad ustremljuju se, iznenada, prema nama i padaju odbijeni od stakla. Snijeg pada i bešumno nebo i zrak zauvijek se nasele u onoga

koji piše vrhom prsta: ZATVORENO. Pokret otpora. Pišem tekst zaslovnice za knjigu Branka Čegeca Pokret otpora čije je tekstove ispisivalo u sedam godina vrijeme nesklono boljim običajima i uvjerenju da su časopisi (i knjige) pokretači kulture (društva, svijeta...). Branko Čegec u uvodnicima časopisa za knjigu Tema, u nerijetko košmarnom uredničkom dnevniku, bilježi manje ili više poznate činjenice o izlaženju i neizlaženju pojedinog broja, suradničkim i ne-suradničkim, financijskim nevoljama, autorima, knjižarama, sajmovima, festivalima, o prodaji, distribuciji, digitalnom i virtualnom – i o mnogo čemu drugom.

Strast i zagriženost, upućenost u fenomene i nove kontekste izdavačkih i književnih praksi,

T ržnica knjiga u kavani san marco

77

upisana u njegove uvodnike, nadilazi prostor vlastitog interesa i prerasta u sliku zajednice čiji su životi neodvojivi od knjige i borbe s vjetrenjačama. Ironično i duhovito, nerijetko zajedljivo i melankolično, ustrajno i hrabro nižu se tekstovi – ispod crte, smisao i prostor, zašto, kako i za koga, tzv. kritika, era digitalnog, dobrodošli u nadrealizam… – koji su jednako važni za autore, kritičare, izdavače i svu onu hodajuću čitateljsku energiju koja se vezuje za knjigu kao presudan znak između čovjeka i jezika, prirode i kulture. Učinimo taj pokret otpora, moglo bi se reći poletno i ambiciozno, ali upravo druga strana razumijevanja svijeta, iz jednoga drugog konteksta,

podsjeća da su “načini na koje nešto ignoriramo jednako važni, ako ne i važniji od načina na koje nešto spoznajemo” (G. Agamben). Krenimo, “pretražimo” knjigu tekstova s onom mjerom ambicije kojom nam se nude dokumenti vremena, koji nam dostavljaju dovoljno znakova za mjeru vlastitog čitanja i pisanja, vlastitog života, sudbine.

Kad završim s pisanjem, pomislim: je li to pohvala, epitaf, komu ili čemu? Čujem poslije da se naslovi knjiga u kojima se spominje ljubav bolje prodaju od drugih. Probudim se i napišem: ZATVORENO. 8. međunarodni festival Časopis u časopisu. Završen je 8. međunarodni festival Časopis

u časopisu (Revija v reviji), koji je održan od 25. do 29. rujna 2011. u Škocjanu, koji mu je bio početno radno mjesto, ali koji se listao (čitao i predstavljao) u Sežani, Trstu, Kopru... Ponovno su se, završno, istodobno zatvorile i otvorile stranice gostujućih europskih časopisa u Škocjanu na svečanosti i slavlju od riječi, želje da se sačuva sjaj poznatoga i dosegne ono što je sada moguća zona živoga.

Opsežan, raznolik, višejezičan program, kakav priliči i strukturi svakoga dobrog časopisa, kao pokretača kulture ili, nerijetko lakmus-papira stanja stvari u kulturi, obilježje je i ovogodišnjeg festivala, koji se odvijao i trajao u iznimnoj atmosferi ljeta

T EMA ___

8

koje čeka jesen, na Krasu i oko njega, u putovanju do gradova i mora, s nizom okruglih stolova, čitanja, slušanja, gledanja…

I, nimalo paradoksalno, njegov je možda ne najvažniji, ali presudan dio, upravo ono što ne piše u službenom programu: međusobni razgovori urednika časopisa, autora (pjesnika, prozaista, esejista prevoditelja…) o onome što rade i što im se događa, novi dogovoreni projekti i suradnja, razgovor o poeziji, prozi, esejistici, svijest o međusobnoj upućenosti i važnosti prevođenja jednih u druge, jednih za druge.

Nisu o tome mislili i govorili samo urednici časopisa, pjevali su o glagoljici, putovanju i drugi sudionici festivala – upravo sad kad se san u Srednjoj Europi razbija o hridi novih diskonta,

prodaje, preprodaje i kad su autorski glasovi nerijetko endemične biljke, nerazumljivi sklopovi metafora i žudnji…

Pribirali su se dojmovi i uvidi o aktualnoj časopisnoj sceni, napravili zaključci i, rekao bih kao sudionik, zajedno s Branko Čegecom – dogodio se još jedan festival časopisa s mnogo novih (i poznatih) iskustava – sa zajedničkim nazivnikom: kriza i opstanak časopisa kao medija, kao mjesta u kojem se vrednuje kultura (umjetnost) na drukčiji, nerijetko zaboravljen, način.

Razgovor s protagonistima priče Časopisa u časopisu, čiji sam sudionik kao urednik Quoruma, otvara niz različitih pitanja i perspektiva o važnosti i stvarnoj ulozi časopisa u kulturi življenja.

Sasvim sigurno da su promjene razumijevanja uloge časopisa i

načina njihova strukturiranja i objavljivanja nužne u onoj mjeri u kojoj se drukčije piše i čita, domišlja i misli. Što je s hrvatskim časopisima, na koji se način mogu međusobno uključivati i kontekstualizirati, mogu li različite redakcije i izdavači stvoriti infrastrukturu iskoristivu za opstanak i spas. Istina je da je količina posla, energije spisateljske (autorske) u golemom nesrazmjeru s onim što se vidi u izlozima i na policama knjižara, u novinama i časopisima, drugim medijima. Riječi zatvoreno i imaginarno, pokret otpora kao da su samo dio nove fikcije s neizvjesnim krajem.

Govoriti i razgovarati o tome, otvoriti temu u Temi o časopisu u časopisu i njegovim mogućnostima – eto okvira i za razgovor sa Stankom i Primožem.

I N tervju

Primož Repar i Stanislava Chrobáková Repar___

Časopis u časopisu – mjesto razlike – traženje “drugih” prostora RAZGOVARAO MIROSLAV MIĆANOVIĆ

PRIMOŽ REPAR: Kada sam potkraj devedesetih sudjelovao na susretu urednika europskih časopisa na Međunarodnom festivalu Vilenica, koji je bio održan na poticaj mreže europskih književnih časopisa u nastajanju Eurozine, pomislio sam

P rimož i stanislava

T

ema: Nakon svečanog otvorenja, lijepih uvodnih pozdrava i želja, radosti početka Festivala, održana je filmska projekcija u povodu desetogodišnjice međunarodnoga projekta Časopis u časopisu – što se dogodilo u tih 10 godina – tko su sadašnji sudionici projekta, kako se postaje dio priče Časopis u časopisu, koje ga ustanove i institucije podržavaju, na koji se način, osim kroz festivalsko događanje, projekt održavao i koji je njegov stvarni sadržaj, koje su mu bile namjere, što se ostvarilo i što bi se još htjelo. Molim za opširan i pouzdan odgovor, koji će zadovoljiti i one koji o Časopisu u časopisu ne znaju mnogo ili ne znaju ništa.

Na području višejezičnih izdanja i sajamske suradnje možda smo tek na početku, tko zna.

Dobro je također to, da znamo tko što radi.

Projekt Časopis u časopisu nema nikakvih institucionalnih jamstava i stoga oscilira, mijenja oblike i smjerove. Izuzetno ovisi i o osobnoj sinergiji sudionika. Mnogo je zamisli o tome što bi se još moglo učiniti, no to se postiže korak po korak, a ponekad su potrebna i spuštanja.

T EMA ___

10

da bi europsko kulturno polje, koje čine književni i humanistički časopisi, trebalo povezati neposredno i bez vođenja iz nekog centra koji određuje i homogenizira sadržaje. Želimo li se uistinu bolje upoznati, to možemo samo uvidom u drugu kulturu. Tek uz pomoć spoznavanja onog različitog i čak drugog, npr. književnosti koja nije samo simulirana kroz filtre obrazaca u isto, otvara se mogućnost dijaloga, koji jest spoznavanje različitosti, međusobno obogaćivanje.

No, kako se upoznati s tim različitim? Jedino putem dostupnosti u vlastitom jeziku. Dakle, europsko povezivanje, no bez centralizirane i nadzirateljske mreže razlika, bez posredovanja velikih jezika i ograničavanja sadržaja. Nakon nekoliko godina te su ideje mogle sazrijeti upravo u praktičnom susretu s drugom kulturom i jezikom, bolje rečeno, s mojom sadašnjom suprugom, koja je tada vodila slovački časopis Romboid i lucidno prepoznala duh te zamisli.

U razmjeni ideja, koja je uslijedila, nastalo je nešto što se danas zove Časopis u časopisu. Dok smo se još slobodno susretali, svatko u svojoj zemlji, umjesto na Eurozinov susret u Beču, gdje su bili pozvani i Apokalipsa i Romboid, radije smo skrenuli prema Bratislavi. Tko zna gdje se zatim rodio vrlo konkretan projekt Časopis u časopisu, koji je započeo svoj životni put 2002. godine s prvim razmjenama između Čeha, Slovaka i Slovenaca. Sada je tih časopisa već 17, ako ubrojim i Temu, koja upravo pristupa projektu, dok je razmjena, striktno gledano, do sada bilo 66, na trinaest jezika (mnogo je i neformalnih razmjena, koje ne bilježimo). One su bilateralne ili u zadnje vrijeme sve češće multilateralne. I što

Kakvu strategiju odabrati među slijepima i gluhima, bez društvene moći, koju nemamo, kako se, s ruba stvarnosti gdje smo odgurnuti, odazvati na barbarizaciju i banalizaciju suvremenog društva, to je pitanje koje se sada postavlja. U našim časopisima možemo otvarati te probleme, razmišljati o njima i tražiti rješenja, no oni kojima je to u najvećoj mjeri namijenjeno, to ne čitaju. se, najjednostavnije rečeno, skriva iza imena Časopis u časopisu? Časopisi koji sudjeluju u mreži pripremaju izbore svojih sadržaja za druge partnere u projektu, a s druge strane pripravni su objaviti izbore drugih, prema njihovoj uredničkoj prosudbi i izboru. Ukratko, izbor čini druga strana, i taj njezin izbor se prevodi, da bi ga unutar svojih korica objavio drugi časopis. To znači da se sadržaj određenog časopisa u strukturi koja je za njega karakteristična (naprimjer u strukturi rubrika) pojavljuje u drugom časopisu i na drugom jeziku, gdje se preoblikuje u vanjski oblik tog časopisa, djelomično (u bloku) ili u cjelini.

Pravila naime nisu dogmatično postavljena, već su stvar dogovora i različitih pogleda, no u osnovi je tako. Časopis Quorum se npr. pojavio kao dio časopisa Literatur und Kritik ili Host, a kao cjelina npr. u časopisu Apokalipsa, Ars ili Romboid. Sam Quorum je kao dio ili kao sadržaj cijelog broja izdao različite književne europske časopise. Projekt nije nužno recipročan, već ovisi o unutrašnjoj dinamici časopisa i potrebama u prostoru, no načelno se teži tome da pokrije ostale partnerske časopise, odnosno jezike.

Projekt je s vremenom donio i druge oblike suradnje, od izdavačke do umjetničke i intelektualne. Stoga su se razvili i različiti festivalski, simpozijski i drugi oblici susretanja. Možda je središnji događaj Međunarodni festival Časopis u časopisu, koji se ove godine odvijao osmi put. Festival organizira KUD Apokalipsa, koji na neki način skrbi za “asimetrično” povezivanje Časopisa u časopisu. To znači da svatko sam odlučuje kako i kojom intenzivnošću će surađivati s drugima. I razine suradnje različite su, ovisno o partnerima. Važno je da surađujemo slobodno, autonomno i da ne očekujemo samo recipročne ili jednokratne odazive.

Mjesto određenih časopisa u domaćem prostoru, konteksti određene kulture i mogućnosti – sve je to različito, a to najbolje znaju oni koji stvaraju časopis. Tako su jedni u fazi priprema nekih drugih festivala, događanja, ili već imaju takve festivale, u koje onda uključuju i naše zajedničke sadržaje. Drugi teško izvedu i uobičajeno predstavljanje nekog broja časopisa. Danas je utoliko važnije da se sazna kako nešto takvo uopće postoji. Mislim da je naš projekt i tu postigao mnogo.

Nisam mogao zamisliti da će doći

11 11

do tako mnogo razmjena, da će zanimljivi autori na taj način doći do knjiga na stranim jezicima, da ćemo čak ustanoviti Međunarodni filozofski simpozij u tom okviru, da će se odvijati književne radionice i brojna predstavljanja i književna događanja u različitim zemljama. Sjećam se, naprimjer, kada Quorum nije izlazio, kako je nastup njegovih autora ipak bio vrlo zapažen u Bratislavi, i to nakon što je izašao na slovačkom, odnosno prije toga na njemačkom.

Na području višejezičnih izdanja i sajamske suradnje možda smo tek na početku, tko zna. Dobro je također to, da znamo tko što radi. Projekt nema nikakvih institucionalnih jamstava i stoga oscilira, mijenja oblike i smjerove. Izuzetno ovisi i o osobnoj sinergiji sudionika. Mnogo je zamisli o tome što bi se još moglo učiniti, no to se postiže korak po korak, a ponekad su potrebna i spuštanja. Istina je, međutim, da u vrijeme kada je poljuljano dostojanstvo našega rada, možda trebamo i novu strategiju suradnje, koja bi nas povezivala u smjeru veće solidarnosti. Te želje postoje i već su više puta došle do izraza u praksi. Zapravo postoje još od samog početka, što dokazuje zajedničko sastavljanje i potpisivanje peticije za časopis Apokalipsa.

STANISLAVA CHROBÁKOVÁ REPAR: Slažem se s većinom stvari.

Osim s rečenicom: “Nakon nekoliko godina te su ideje mogle sazrijeti upravo u praktičnom susretu s drugom kulturom i jezikom, bolje rečeno, s mojom sadašnjom suprugom, koja je tada vodila slovački časopis Romboid, te je lucidno prepoznala duh te zamisli.” Izdanja časopisa Romboid, čak prije godine 2000, dokazuju naime da je ideja o pove-

zivanju časopisa, njihovih izdavača i preko njih književnosti i kultura u mojem “uredničkom” životu postojala mnogo prije i da smo se, Primož i ja, svatko za sebe i na svom teritoriju, s njom bavili prije nego što smo se upoznali.

Naš susret i od 2001. godine zajednički život bio je dobar razlog, zapravo dobra prilika za stvaranje zajedničkog projekta, a prvi kontakti su bili takoreći iz moje “priručne prtljage”. Već sam prije surađivala s krugom autora i kritičara okupljenih oko češkog Hosta (zapravo moravskog – iz Brna), što ga je 1990. u Bratislavi predstavio drugi slovački časopis (Rak). Surađivala sam i s urednicima i prevodiocima poljskog časopisa Fa-Art, koji je Primoža i mene, kada se pojavila potreba za partnerom u Poljskoj, uputio na druge poljske časopise, naročito na Studium iz Krakova (taj časopis tada nije bio u mogućnosti suradnje pri projektu).

Sjećam se kako smo Primož i ja nekoliko sati u knjižnici Poljskog instituta u Bratislavi pregledavali tamošnje časopise izložene na policama, provjeravajući sve savjete i prijedloge Fa-Arta i slovačkih prevodilaca s poljskog. Slovački Romboid je od početka bio konstanta u projektu (još 2001. sam u njemu u manjim blokovima predstavila časopise Apokalipsa i Literatura iz Slovenije), budući da sam u njemu sve do 2003. godine radila honorarno kao odgovorna urednica, a kasnije, do ljeta 2010, kao vanjska urednica zadužena upravo za naš projekt.

Mađarski časopis Jelenkor je bio prijedlog koji je došao od urednika slovačkog izdavača Kalligram iz Bratislave i istoimenoga književnog časopisa koji izlazi u Slovačkoj, ali

T EMA ___

12

na mađarskom jeziku. Kalligram je naime prisutan na oba književna tržišta, i slovačkom i mađarskom, te stoga ima pregled nad događanjem s obje strane državne granice. No, istina je da Gábor Csordás, direktor književne naklade Jelenkor, koja djeluje sasvim samostalno, redovito posjećivao Festival Vilenica – kao i nas dvoje.

Quorum se pojavio u horizontu eks-jugoslavenskih pobuda, odnosno kulturnih subjekata koje su od početka detektirali i pratili Apokalipsa i Primož kao njezin glavni urednik.

Preporučio vas je i Karol Chmel, kolega i dugogodišnji prijatelj u Slovačkoj, koji je između ostalog i aktivan prevoditelj s južnoslavenskih jezika na slovački. Preko “starih” jugo-veza bili su kasnije uključeni i časopisi iz Crne gore i Makedonije, na Festivalu Vilenica smo se dobro sporazumjeli s lucidnim Ludwigom Hartingerom iz Literatur und Kritik, i mene je – zbog prevođenja slovačke poezije – kontaktirala Fiona Sampson, tada još urednica književnog časopisa Orient Express, s kojim je Primož već surađivao, kasnije urednica Poetry Review, itd.

Krug se širio i još uvijek se širi.

Osim Teme ljetos se s nama povezao i časopis Vlna iz Slovačke, koji će u

projektu zamijeniti slovački Romboid (što mi je naročito žao, jer novo uredništvo Romboida nije prepoznalo kulturni i povezujući potencijal našega projekta). Ukupno nas je (i do sada bilo), dakle, 18, a ne 17, kako navodi Primož. Broj koji treba zapamtiti. Jednom će možda doći i vrijeme da sumiramo sve tekstove, sve autore i autorice, i da napravimo zajedničku bibliografiju ili datoteku. Jer nakon deset godina trajanja projekta, mi se počinjemo doticati i povijesti (već u obliku svojevrsne tradicije), što sobom donosi i potrebu arhiviranja raznovrsnih rezultata.

Možda još nekoliko riječi o filozofiji projekta. Mnogo je bilo govora o kulturnoj razmjeni, o boljem međusobnom upoznavanju – također i u vezi našeg projekta. Skrenula bih pozornost i na ekonomski vidik: jedni preko drugih zapravo širimo svoje distribucijske mreže (besplatno, bez nekog financijskog uloga, jer se koristi distribucija drugih partnera), stječemo nove čitatelje u inozemstvu, a da o promociji samih autora, svoga časopisa i multiplikativnim učincima s obzirom na uloženi urednički rad uopće ne govorimo. Više nego jasan je i pedagoški potencijal projekta: uključeno je mnogo lektorata, studenata i predavača stranih jezika i knji-

Za časopise je vrlo žalosna priča o njihovoj prepuštenosti samima sebi, o nekompetentnom vođenju u sferi tog tipa nekomercijalnog izdavaštva (a i drugdje, gotovo na cijelom području tzv. javnog interesa) od stane državnih organa ili financijskih institucija, o njihovu postavljanju kriterija koji uopće ne odgovaraju statusu i, možemo reći, ontološkoj dimenziji postojanja i djelovanja književnih ili humanističkih časopisa.

ževnosti. Osim toga, valja spomenuti i sinergiju među akterima, otvaranje novih mislenih, konceptualnih i vrijednosnih horizonata, što se svima nama vraća kao posebno obogaćenje ili investicija za unatrag, za “dom”, pri čemu je važno zajedničko ustrajanje u nadi – unatoč prevladavajućim okolnostima koje su danas slobodu duha i kretanja čovjeka zamijenile slobodnim protokom kapitala.

TEMA: Tko su ovogodišnji sudionici, što novo donose časopisi koji su uključeni u projekt, koga su zamijenili i zašto su neki odustali od projekta?

PRIMOŽ: Ovogodišnji sudionici dolaze iz 14 europskih država. Lani su se u projekt uključili češki časopis Protimluv, koji je zamijenio Host, i poljski časopis Tekstualije, koji je zamijenio Studium. Eminentni češki časopis i izdavač Host zapravo nije pokazao dovoljno intenzivan odnos spram projekta, dok se Studium kao književni časopis raspao. Najteže nam je pao odlazak slovačkog Romboida, do kojeg je došlo lani prilikom dolaska novog uredništva, koje vjerojatno nije smoglo snage za vlastitu sjenu.

Romboid je bio pod Stankinim vodstvom najaktivniji časopis u projektu, odmah nakon Apokalipse.

Između 2002. i 2010. predstavili su osam partnerskih časopisa i književnosti u devet iznimnih brojeva (jedan je bio osmišljen s feminističkim nabojem), dok su sami došli do, čini mi se, osam predstavljanja u drugim časopisima, i to na devet jezika (Blesok predstavlja svoje partnere na makedonskom i engleskom). Na slovačkom tlu odvijao se jedan od naših međunarodnih susreta, a gotovo sva izdanja Romboida pratilo je i

13 13

posebno promotivno događanje – i za gotovo sve to je vanjska urednica, Stanka, u posljednjih 5-6 godina pronašla novac, dakle izvan redovnog proračuna časopisa. a meni je takvo otkazivanje neshvatljivo, premda se čitav naš projekt odvija, dakako, na dobrovoljnoj bazi i slobodi izbora. S druge strane, suradnja ponekad može biti i paralelna. Tako je bilo neko vrijeme s Našim pismom i Blesokom u Makedoniji, i tako se u Hrvatskoj za kratko vrijeme uz Quorum, koji je imao poteškoća s izlaženjem, uključio i Fantom slobode. Sada se Quorumu pridružuje Tema. Spomenuo bih i posebne suradnje sa srpskim niskonakladnim časopisom Akt, bosansko-srpskim časopisom Književnik i kratkotrajne suradnje s talijanskom Sidaiom, češko-poljskim, zapravo međunarodno zasnovanim internetskim časopisom Pobocza, koji svi su unijeli stanovitu dinamiku, svoj doprinos u naš projekt, ali zbog njihovih unutarnjih problema, naročito neredovitog izlaženja, nije bilo moguće nastaviti suradnju.

Golem, još neiskorišten potencijal prisutan je kod litvanskog tjednika Literatur ir menas; to je jedna od “niša” koja još ostaje neispisan papir, i to prije svega zbog nedostatka kapaciteta i s jedne i s druge strane. No, zanimanje za suradnju postoji, došlo je i do manjih razmjena sadržaja, a vjerujem da će uslijediti i konkretniji dogovori. Svaki časopis, naime, djeluje prema vlastitim mjerilima i snagama i svaki je ujedno dragocjen, jer u zajednički i svoj vlastiti prostor unosi neizmjerno bogatstvo drugoga.

Jedni mlađu, književnost koja nastaje, može dati samo živa kulturna sredina oko časopisa, a drugi zrela i

provjerena imena, u skladu sa svojom tradicijom. Ukratko, projekt je asimetričan, u mreži razlika, međusobnog poštivanja i snošljivosti, i stoga možemo disati slobodu, neovisnost, darežljivost, inicijativni smo i inovativni, a takva svijest bi trebala prožeti i Europu, ako se želi oporaviti.

TEMA: Projekt je časopisne, ali i izdavačke naravi: što se bitno, osim predstavljanja, vlastitog rada pojedinog izdavača, saznalo na okruglom stolu, što u opisu stanja stvari dominira u životu časopisa: opstanak, kriza, odnos s autorima, državnim institucijama i sponzorima?

Sudionici okruglog stola (Stanka Chrobáková Repar, Slovenija/Slovačka; Zoltán Ágoston, Mađarska; Miroslav Mićanović; Branko Čegec, Hrvatska; Żaneta Nalewajk, Poljska; Orlando Uršić, Barbara Korun i Primož Repar (svi Slovenija); Jiří Macháček, (Češka) čuli su u uvodnom slovu Stankinog teksta – poziv na hrabrost, dostojanstvo – odakle te riječi na marginama časopisa, knjiga i u središtu okruglog stola: Kako preživjeti i istodobno obraniti dostojanstvo izdavača!

PRIMOŽ: Hrabrost i dostojanstvo su potrebni da preživimo. I da se znamo odlučno postaviti protiv zla.

To ne važi samo za izdavaštvo našeg tipa ili izdavače općenito. Ako ne obranimo temelje, koji su već ozbiljno načeti, ne promijenimo način života i ako nam bude stalo samo do udobnosti i stjecanja koristi, do jeftinoće koja sve više prevladava i pustoši svijet, život će biti ugrožen u cjelini. Zapravo već jest.

Oni koji su to spoznali odgovorni su i za druge. No, kakvu strategiju odabrati među slijepima i gluhima,

T EMA ___

14

bez društvene moći, koju nemamo, kako se, s ruba stvarnosti gdje smo odgurnuti, odazvati na barbarizaciju i banalizaciju suvremenog društva, to je pitanje koje se sada postavlja.

U našim časopisima možemo otvarati te probleme, razmišljati o njima i tražiti rješenja, no oni kojima je to u najvećoj mjeri namijenjeno, to ne čitaju.

STANKA: Istina je, prvi okrugli stol smo namjerno nazvali ovako: Kako preživjeti i istodobno obraniti dostojanstvo izdavača. Svake smo godine bili svjedoci bitnim pitanjima u životu (pojedinačnih) časopisa, no sada je doista nastupilo vrijeme da se ta pitanja ponovo postave kao dio dubljeg razmišljanja te se posreduju i javno. Okrugli stol smo snimali i u cjelini ćemo ga objaviti u časopisu Apokalipsa. O njemu je već izvještavao dnevnik Večer, a možda ćete i vi i možda još netko. Među prisutnima bila je i predstavnica slovenske Javne agencije za knjigu, Vlasta Vičič, koja je dobila nekoliko snažnih impulsa za ocjenu stanja kao i zamisli za daljnje djelovanje same agencije. Za ručkom se odužila svojim opažanjima i upozorila na rezerve kod službenog prikazivanja naših djelatnosti (uvijek više napravimo nego što prikažemo, što pak ima svoj ozbiljni razlog), no o tome ne bih sada.

Pokušat ću sažeti ono što je bilo rečeno i nagoviješteno proteklih godina: za časopise je vrlo žalosna priča o njihovoj prepuštenosti samima sebi, o nekompetentnom vođenju u sferi tog tipa nekomercijalnog izdavaštva (a i drugdje, gotovo na cijelom području tzv. javnog interesa) od stane državnih organa ili financijskih institucija, o njihovu postavljanju kriterija koji uopće ne odgovaraju statusu

i, možemo reći, ontološkoj dimenziji postojanja i djelovanja književnih ili humanističkih časopisa, ukratko, o potpunom “nesporazumu”, konfliktu između kulturno/humanističke i politički/financijski/gospodarski/ upravne elite svih država o kojima je bila riječ.

To upućuje na sistemski karakter problema. Čak se čini da su upravo književnost i humanistika postali pokusni kunići za neoliberalne strategije, u okviru kojih smo svjedoci i isključivanja samostalno mislećih i kritički angažiranih pojedinaca iz društva. Ono što će najviše nauditi snazi riječi (i s njom kritičkoj misli) jest ukidanje raznih foruma za njezino djelovanje, pa i lebdenje i nekontrolirane izljeve i zamuckivanja, ukratko, za slobodno i nesputano izražavanje u javnom prostoru.

Razumljivo je da su svi urednici časopisa i nekomercijalnih naklada zabrinuti za svoj opstanak, koji je više nego klimav i neizvjestan zbog podcjenjivanja njihova rada, zbog pragmatičkih potreba kako pri uređivanju, tako i u širem kulturnom prostoru. No još se jače osjeća njihova ogorčenost kada uzrok svih tih kroničnih problema nalaze u ravnodušnosti, aroganciji moćnih, čak izdajničkom djelovanju nadležnih struktura i subjekata, koji pri izvođenju unaprijed promašenih “mjera” i “kulturnih” politika sve više koriste nekakvu neoliberalnu vrstu argumentiranja, a s druge strane sve manje slušaju one čijim životima (odozgo) upravljaju.

Birokratsku kramu, koje je sve više, možemo usporediti s bršljanom, koji guši sve živo oko čega se ovija. A da i ne spominjemo financijski dobro poduprte izdavačke projekte izdavanja knjiga u nakladi

od najmanje 8000 primjeraka (u Sloveniji!) i slične visoke naklade, dok je istodobno na djelu politika sužavanja broja izdavačkih subjekata na sceni, “jer je knjiga ionako previše”. To je samo jedan primjer za sve.

A ono što bih u vezi s time naglasila jest činjenica da je sve teže preživjeti u takvoj atmosferi ravnodušnosti i svojevrsnog društveno, odnosno strukturno uvjetovanog licemjerja.

Ne borimo se samo s materijalnim problemima ili s vlastitom odgurnutošću na rub suvremenog društva, nego i s izrođenim politikama, koje – unatoč svemu – ne čeka dobar svršetak. Mi to već znamo, oni (još) ne, ali to ne pomaže ni kao utjeha niti kao izlaz u nuždi iz apsurda koji preplavljuje sve bez iznimke.

PRIMOŽ: Dodao bih samo to da je opstanak časopisa s vidika kulturne heterogenosti nužan za određeni prostor. Kriza postavlja u pitanje cjelokupan opstanak i u časopisima bismo to trebali reflektirati. Tu su autori važniji nego odnos prema novcu i institucijama. No, sasvim bez novca nije moguće “raditi” časopise, a kamoli izdavati. Ipak, u odnosu između autora i časopisa i sami autori trebaju biti svjesni što im daje časopis.

Pri tome ne mislim na honorare koje je sve teže priskrbiti. Ne govorim o golom opstanku. Jesmo li danas još sposobni za iskreni zanos?

STANKA: Da, to je još jedna bolna točka koja je bila otvorena upravo na tom okruglom stolu. Pokazalo se da vlast pokušava zabiti klin između autora i urednika, odnosno izdavača, i time prenijeti svoju odgovornost na druge. Svi znamo da postoje problemi u komunikaciji između prvih i drugih, naročito kada stalno

15 15

nedostaje novaca i svi mi životarimo s malim ili nikakvim honorarima.

Ako smo mi, izdavači (našeg i vašeg kova), velikodušniji pri plaćanju, onda će ta sredstva nedostajati za nešto drugo.

U časopisima i nakladama radimo honorarno, nemamo niti za najamninu prostorija i druge s time povezane troškove, niti za skladištenje knjiga, dakle za neku osnovnu infrastrukturu, a niti za konkurentsku promociju koja bi možda pomogla u situaciji stalnog pada prodaje.

Distribucija je sve drugo nego učinkovita mreža, mediji su prema nama poput maćeha, itd. Svatko se mora snalaziti kako zna i umije, ravnoteža je vrlo krhka, opstanak neizvjestan i ugrožen već i uslijed najmanjeg “propuha”, kada taj nije dobronamjeran i kada se dira u te preosjetljive stvari.

U toj situaciji huškati autore protiv izdavača da kod njih traže svoj novac predstavlja smrt jednih i drugih. (Još jednom naglašavam da govorim o onim izdavačima koji se nisu izrodili i svoje breme nose sa sobom kao surovo obilježje doba.)

Kao što smo čuli, u Hrvatskoj je na djelu čak organizirani “sveti rat”, koji je već dobio svoj institucionalni oblik, nekakva asocijacija koja, pretpostavljam, ne uzima u obzir realne okolnosti i pojedinačne, uvijek samo konkretne slučajeve u izdavaštvu.

Ta težnja je prisutna i u Sloveniji, samo u prikrivenijem obliku. Lani je, naprimjer, naša naklada dobila prijedlog državnog ugovora iz JAK-a, u kome se od nas zahtijevalo da od odobrenog godišnjeg proračuna za autorske honorare odbijemo čak 87% novca, a samo 13% da upotrijebimo za sve ostale troškove i izdavačku aktivnost, što znači: urednički posao, prijelome knjiga, oblikovanje

T EMA ___

16

Čini se da su upravo književnost i humanistika postali pokusni kunići za neoliberalne strategije, u okviru kojih smo svjedoci i isključivanja samostalno mislećih i kritički angažiranih pojedinaca iz društva. izdanja, autorska prava za prijevode, tisak knjiga i infrastrukturu zajedno s vođenjem naklade.

Kako neka državna agencija uopće može razmišljati na takav način? Uz proračunska sredstva, koja su – barem za Apokalipsu – dodijeljena uvijek daleko manje od stvarnih potreba? To su problemi koji nas pritišću. Kratkovidnost, prezir, izrođenost sistema koji nas okružuje, čiji dio jesmo i nismo, i koji bez potrebe opterećuje i naše (samo idejno i stvaralački neovisno) djelovanje.

Možemo, dakako, biti i diplomati, možemo čak i sklapati kompromise, ukoliko su pametni. To i činimo, bez toga ne bi išlo. No ako se jednom počnemo cjenkati i prilagođavati općem zaglupljivanju, ako dopustimo da nas potkupljuju i koriste za čovjeku i čovječanstvu neprijateljske ili opasne ciljeve, ako na kocku stavimo vlastito dostojanstvo ili ugled, tada više nema povratka… I lučiti gdje tko stoji i čemu stremi, to nije jednostavno. Pogotovo danas…

TEMA: Radionica i prezentacija pojedinih izdavača, časopisa analizirala je i upućivala na važnost europskih fondova u održanju časopisa i projekata: koliko je to realno i koliko iscrpljuje, ionako nejaku, infrastrukturu časopisa? Kakva su vaša iskustva s Višegradskom skupinom, EU fondovima?

PRIMOŽ: Naši međunarodni susreti, koji su također i radnog karak-

tera, donijeli su i zajedničke uspjehe pri kandidiranju za međunarodna sredstva, da spomenem samo CEI, program Kultura 2000/7. Europske unije ili u zadnje vrijeme Međunarodni višegradski fond (IVF), s kojim se prije nego ja bavila Stanka.

Za europske fondove mogu reći da su prijave na njih izuzetno naporne i za organizacije kao što je naša, bez zaposlenih, s minimalnom infrastrukturom, takoreći ludost.

Kada sam se prihvatio pripremanja takve prijave od više stotina stranica, uopće nije bilo infrastrukture, za sve sam bio više ili manje sam, i kada sam pri ispunjavanju već prve stranice prijave i pod rubrikom zaposleni upisao nulu, rekao sam sebi da nemam nikakve šanse. Pri pripremi prijave morao sam na različitim nivoima povezati i osam odnosno devet naših partnera, a petoricu njih i kao suorganizatore. No, istina je da takvi projekti povezivanja i međunarodne razmjene imaju šanse za uspjeh.

Europa je odmah prepoznala potencijal tog projekta. Bio je jedan od najbolje ocijenjenih u Europi, i jedini projekt te vrste koji je vođen iz Slovenije. Kod kuće ni nakon toga tome nisu htjeli vjerovati te se i dalje prema nama vodila diskriminacijska politika. Administriranje svega toga vrlo je iscrpljujuće, no to nije jedino: problematična je, barem u slučaju Slovenije, i domaća reakcija. Kad smo dobili europski novac, naši su

partneri imali uspjeha i u svojim zemljama, dok se mi pri Apokalipsi stalno nosimo s problemima, kao da se nekome ne sviđa to što se takav projekt vodi iz Slovenije.

Pokazalo se to i kad smo nakon uspjeha u Europi trebali dobiti odgovarajući udio domaćih sredstava iz slovenskog proračuna. Zbog našeg uspjeha kao organizatora (jedini projekt te vrste, prijavljen iz Slovenije, koji je uspio) morali su otvoriti i domaći natječaj, pri čemu su nas pošteno zakinuli. Umjesto potrebnih 58% (financijske participacije) dobili smo jedva 3%, premda je novac bio na raspolaganju, no bio je razdijeljen po čudnim, zapravo prevarantskim mjerilima, krajnje nepravednim prema nama. I u tom stilu ide priča dalje. Bilo je pravo čudo da smo u tim okolnostima iz Bruxellesa dobili sav novac koji nam je tada bio odobren.

STANKA: Žao mi je što je izvršni direktor IVF Petr Vágner u zadnjom trenutku morao otkazati svoje sudjelovanje na našem festivalu zbog neočekivanih radnih obaveza. Čini mi se da IVF nastoji izgraditi svoju politiku potpora u smjeru još veće otvorenosti i zalaganja za doduše manje (ne sveučilišne, ne spektakularne), no “žive” poticaje u međunarodnom kulturnom prostoru. Tako smo i mi ušli u izbor, već drugi put.

Bez administracije, jasno, ni taj put nije išlo, no ta nije tako nehumana kao ona u Europskoj komisiji.

Nažalost, financijska slika je obrnuta. Novac od IVF-a samo je djelić financijskog proračuna koji je naveden u zahtjevima za slične susrete i razmjene časopisa. Budući da je tako i drugdje, fundraising, udruživanje izvora je neizbježno. Zato nas dvoje, kao i druge kolege u branši, posta-

17 17

jemo sve više menadžeri kulture, kronični pisci žalbi, pisci prijava i zaključnih izvještaja, urednici internetskih strana, računovođe i tumači, telefonisti i žalosne vrbe...

Za ostalo, naprimjer u vezi s konceptualnim razmišljanjem Apokalipsina usmjerenja, a ništa manje i u vezi sa stvaralačkim i intelektualnim planovima svakog od nas, ostaje sve manje i manje vremena. Zapravo ga i nema. Povrh svega, taj nikad završeni rad čak i ne smijete nigdje prikazati, vrednovati, zaračunati, neposredno unijeti u prijavne obrasce i njihove kolumne (!). S druge strane, neki autori ili profesionalni suputnici zajedničko djelovanje mene i Primoža, pa i kada je u njihovo ime, drže za svoj privilegij i umjesto zahvale izriču nam svoje “ukore”, nerijetko pokazuju i zube... – i čak predbacuju prisvajanje prostora tamo gdje zjapi praznina, gdje nitko ne želi preuzeti konkretnu i dugoročnu odgovornost.

Ponekad imam osjećaj da se nalazim u ludnici: što napornije radiš, prije ti se obije o glavu, što više popuštaš demokraciji, jače dobiješ po nosu. Problem je u tome što nakon deset godina djelovanja na tom području ne vidim izlaza iz takvih ili drugih slijepih ulica, odnosno zamki. Pritisci sa svih strana rastu, većinom u korist simulakruma i populističkog dreka, a nikako u korist ozbiljnih aktera kulturnih vrijednosti i njihove društvene distribucije.

I taj golemi ulog za uređenje širih okolnosti, koji smo uložili nas dvoje, takoreći vječiti oponenti, organizatori pobuda, predlagači, komentatori svih nepromišljenih poteza na društvenoj šahovnici, jedva da se isplatio, a ponekad i obratno.

I svijest o toj, s naporom izborenoj

neučinkovitosti, dakako, još više otežava uspravan hod, uspravan unatoč svemu. Jednostavno, nema pravoga sluha, ali nažalost mnogo puta ni prave solidarnosti među nama samima, autorima.

TEMA: Osjećaju li autori u Sloveniji važnost projekta, vide li ga kao mogućnost dolaska do drugih čitatelja, izdavača izvan Slovenije?

STANKA: Teško ću odgovoriti u ime svih, neki vjerojatno da, drugi ne. Premda stvar možemo promatrati i drugačije: nekima to znači mnogo, a drugi ili nemaju tu ambiciju, ili u međunarodni prostor prodiru preko “svjetskijih” uporišta… No, neposredno primjećujem da oni koji ne kamufliraju i koji iskreno ocjenjuju neposredni kontakt s drugim autorima i stvaralačkim sredinama, uživaju i u našem projektu i visoko ga cijene. Nije malo takvih koji nam daju podršku i pomažu s organizacijom, pripremama, prevođenjem i tumačenjem, lektoriranjem ili vođenjem događanja, i to češće, ne samo u okviru festivala.

Njihova uključenost u “koncept” Časopisa u časopisu vidi se preko praktičnih gesta i koraka kao manifestativnih izjava. A te, ruku na srce, u Sloveniji nisu za očekivati, naročito ako se krećete unutar alternativnih ili nevladinih krugova, a ne državne kulture, koja stoji na imenima te ih također – dakako, na svoj način – oblikuje. (Primož i ja našim autorima ništa ne sugeriramo, vjerujemo njihovom prosuđivanju, jer oni vide što se sve radi oko časopisa Apokalipsa.)

Naš koncept je, dakle, različit: radi se o kvaliteti tekstova i ukupne ponude, odgovornosti spram sebe i

T EMA ___

18

drugoga, umjesto slave o poštenoj povratnoj informaciji, o prijateljskim odnosima i radosnom te smislenom suživljenju, o surađivanju koje nas sve obogaćuje. Bez uvjerenosti (svih) u te vrijednosti ne bismo uspijevali. Ipak, moram dodati: društveni odaziv bio bi možda i primjetljiviji da mediji rašire svoje krakove i temeljitije zahvate i taj dio društvene priče, ali i nadolazeće povijesti. A to je problem šireg dometa, naročito u Sloveniji.

TEMA: Potpisana je i podrška časopisu Jelenkor i njegovoj redakciji, koja je s pet zaposlenih svedena na dva (i s bitno smanjenim dotacijama), ali riječ je o onome što neki časopisi nisu nikada imali: redakciju na plaći! Potpora snu, stvarnosti, želji! Pečuh je bio prošle godine grad kulture!

PRIMOŽ: Situacija Jelenkora je takva kakvu većina drugih časopisa nikada nije iskusila. Kod Apokalipse, naprimjer, ni sada ni prije nitko nije bio zaposlen, niti u časopisu i izdavaštvu niti kod našeg međunarodnog projekta. Izgleda da financijski možemo očekivati samo još padanje.

Neki časopisi iz inozemstva još nisu čuli za honorare, financijska slika im to jednostavno ne dopušta jer jedva pokrivaju troškove proizvodnje. No, to ne znači da trebamo dopustiti padanje standarda i tamo gdje su, barem približno, bili očuvani i niz godina stvarno poduprti.

Nekad je Jelenkor svojim financiranjem i infrastrukturom bio primjer takve uređenosti koju bismo trebali zahtijevati i sami, no sada ga se polako ali ustrajno amputira. I pored svega što je lani pridonio europskoj prijestolnici kulture, svome gradu.

Znam koliko je posla Zoltan imao

Pritisci sa svih strana rastu, većinom u korist simulakruma i populističkog dreka, a nikako u korist ozbiljnih aktera kulturnih vrijednosti i njihove društvene distribucije. I taj golemi ulog za uređenje širih okolnosti, koji smo uložili nas dvoje, takoreći vječiti oponenti, organizatori pobuda, predlagači, komentatori svih nepromišljenih poteza na društvenoj šahovnici, jedva da se je isplatio, a ponekad i obratno.

I svijest o toj, s naporom izborenoj neučinkovitosti, dakako, još više otežava uspravan hod, uspravan unatoč svemu. Jednostavno, nema pravoga sluha, ali nažalost mnogo puta ni prave solidarnosti među nama samima, autorima. s pripremom raznih programa i same kandidature za taj naziv, prije nekoliko godina. Značajan smo dio programa planirali zajedno, i to najmanje dvije godine. Činjenica da su im ove godine i okružne vlasti i gradska samouprava u Pečuhu uskratili bilo kakvu financijsku potporu jest sramota i provokacija u međunarodnom mjerilu.

Trebamo biti osjetljivi na svaku nepravdu i isplesti mrežu solidarnosti prije nego što nas proguta kolos neoliberalne brutalnosti. A to u danim okolnostima nije jednostavno, u tome se potpuno slažem sa Stankom.

STANKA: Činjenice su sljedeće: napisali smo otvoreno pismo u kojem osuđujemo skandalozno postupanje s partnerskim časopisom Jelenkor sa zahtjevom za njegovu rehabilitaciju.

Potpisalo ga je 39 istaknutih osoba, izdavača, (glavnih) urednika, autora, prevoditelja, intelektualaca i slično iz deset država, a među njima i svi predstavnici (na festivalu) prisutnih

časopisa koji sudjeluju u projektu Časopis u časopisu.

Pismo smo poslali gradu Pečuhu, tamošnjim okružnim vlastima i tiskovnoj agenciji u Madžarskoj.

Osim toga, dnevni list Večer iz Maribora objavio je razgovor s glavnim urednikom časopisa Jelenkor Zoltanom Ágostonom i već spomenuti sažetak okruglog stola o (časopisnom) izdavaštvu. Premda polako postajem skeptična u pogledu djelotvornosti sličnih pobuda (budući da nema sluha kod adresiranih!), ne mogu se pomiriti s time da sjedim/o prekriženih ruku i tiho promatram/o postupni raspad velikih društvenih sistema.

Naprimjer: književnosti i kulture, kao i kritične misli. U tom smislu i snova, zbilje i želja!

TEMA: Važan dio Festivala je i prakticiranje, simuliranje, života časopisa na Festivalu: Sajam knjiga i čitanja u Sežani – jeste li zadovoljni s onim što se dogodilo, imaju li drugi gradovi interesa za ono što im donosimo i što im nudimo?

19 19

PRIMOŽ: Na prošlogodišnjem Festivalu započeli smo sa Sajmom.

Lani u Ljubljani sajam je bio prilično živahan. Ove je godine bilo manje posjetitelja. Ali nudio je više izdavača i časopisa. I u centru Trsta, gdje se predstavilo 30 izdavača i 17 časopisa, i to u središnjoj gradskoj kavani koja je već više od sto godina znamenito središte kulture i okupljalište književnika u toj srednjoeuropskoj metropoli, čiji se značaj tijekom brutalne povijesti prošlog stoljeća nekako izgubio.

Smatram da smo sa Sajmom ostavili dobar impuls u Trstu, a i Sežana će se na njega još naviknuti. Posebno me veselilo što je došlo do sudjelovanja tršćanskih izdavača i uspješnog povezivanja sa Sajmom Bobi Bazlen.

Talijanski organizatori tog Sajma bili su oduševljeni, što je veoma važno za ubuduće. Što se tiče posjetitelja, oni su u Kopru bili znatno brojniji, naročito kod podjele haiku nagrada i događanja u MKC-u. Zadnji dan Festivala u Ljubljani, galerija i “zapadna” kavana ljubljanskog hostela Celica bile su gotovo premalene za sve posjetitelje čitanja, književnoglazbenog performansa i koncerta.

Mislim da će, što se tiče toga, ubuduće i u Trstu biti bolje, sada je važno da su gradski i drugi mediji izdašno popratili to događanje, i u gradu se sada zna o tome. Druge će godine ljudi tako već biti pripremljeni. Dodajmo – ako izdržimo.

TEMA: Pripremljena je i objavljena dvojezična, talijansko-slovenska antologija u Trstu, nastala kao pobuda višekulturalnosti. Tko su partneri u Trstu, kakav je život ovakvih antologija, ulaze li one u životni, čitateljski prostor Italije, Trsta?

T EMA ___

20

PRIMOŽ: Belo lebdenje med nama (Bijelo lebdenje između nas), s podnaslovom antologija književnih čitanja u Trstu, dio je posebnog koncepta, surađivanja časopisa Apokalipsa s drugim časopisom i, svake godine u okviru festivala, zajedničko izdanje jedne knjige. Lani smo objavili mađarskoslovensko izdanje E. Kocbeka, a ove godine dvojezičnu antologiju s talijanskim partnerom Skupina 85, koja u Trstu njeguje dijalog prijateljstva i međusobnu komunikaciju talijanske i slovenske zajednice.

Antologija je doprinos međusobnom upoznavanju, kako u samom gradu, tako i upoznavanju Italije i Srednje Europe, s jedne, i Balkana, s druge strane. Osim toga, to izdanje uz desetogodišnjicu projekta stavlja i poseban naglasak na Trst, koji bi u svome temelju trebao biti metropola višejezičnosti i višekulturalnosti, ali koji uslijed svoje ne tako daleke povijesti, fašizma, resentimenta talijanskih izbjeglica iz Istre i osporavanja autohtone prisutnosti Slovenaca u gradu, to nažalost već odavno nije.

Takvo događanje kome smo ove godine bili svjedoci, ponovo barem malo otvara vrata kozmopolitskoj dimenziji prostora uz granicu. Granični prostor, naime, omogućuje i nadilaženje granice, stvaralaštvo i inovativnost, izoštreni dijalog.

Također i kao barem malo ponovo otvoreni prostor susretanja talijanske i slovenske zajednice u gradu.

TEMA: Prate li institucije u Sloveniji projekt Časopis u časopisu ili on traje upornošću Apokalipse, tvojom i Stankinom željom da se sačuva postojeće, napravi nešto novo? Tko su vam partneri i tko sve podržava Festival? Ili što ga onemogućava, kakva je časopisna, izdavačka scena u Sloveniji sada?

PRIMOŽ: Kao što smo već rekli, institucije u Sloveniji pomažu nam vrlo maćehinski. Naša upornost i polet održavaju projekt na životu.

No, Festival nam od samoga početka pomaže organizirati KD Vilenica, kulturno društvo koje djeluje na Krasu i koje nam je u organiziranju dragocjen partner, između ostalog i zbog poznavanja lokalne kulturne scene u zaleđu Trsta. Tu su još druge manje organizacije koje nam pomažu, odnosno sudjeluju s nama, i, dakako, partneri iz inozemstva, a u manjoj mjeri neka njihova veleposlanstva. U Sloveniji, doduše, gotovo svi priznaju da je projekt dragocjen, no pri praktičnoj potpori te riječi odzvanjaju prazno. Pri tome mislim na one koji imaju moć, takvu da bi na tom području mogli nešto izmijeniti.

TEMA: Slažeš li se da bi i sami časopisi, sudionici projekta, trebali imati više obveza prema projektu (navođenje loga projekta u časopisu, međusobno sustavnije prevođenje autora iz časopisa, pojedinačno i tematsko, izgradnja zajedničke infrastrukture koja bi i operativno razvijala projekt prema različitim fondovima, sponzorima, institucijama…). Ili je to samo popis lijepih želja!

PRIMOŽ: To navođenje logotipa i sustavnija razmjena, to je u zadnje vrijeme nešto skromnije. No, za prvu prepoznatljivost je itekako važno. Ponekad su zapreke za to bile formalne prirode, naprimjer kod Poetry Review, koja ne smije imati nikakve druge logotipe. Pri internetskoj stranici i na razini Festivala trenutno više surađujemo s partnerima iz Višegradske skupine, gdje smo za to dobili i – za neki

značajniji razvoj doduše preskromnu – financijsku potporu. Družeći se i više vremena provodeći u međusobnom djelovanju, ipak možemo još mnogo toga učiniti. A za sve to treba izboriti vrijeme, i to u trenutku kada možda grozničavo tražimo putove kako uopće preživjeti. No, tom preživljavanju može pripomoći upravo razvoj naše suradnje, naročito naboj solidarnosti i poticanje zajedničkih i najakutnijih tema našeg trenutka.

TEMA: Apokalipsa je i kao izdavač uložila mnogo truda i energije u projekt Časopis u časopisu, u Festival – objavili ste u ediciji Fraktal niz različitih autora (sretan sam da sam doživio izbor mojih pjesama na slovenskom jeziku). Što ste i koga, po kojem kriteriju objavili, koliko te knjige, zahvaljujući projektu Časopis u časopisu i Festivalu, ulaze u nove čitateljske prostore i pristižu do drugih europskih izdavača?

STANKA: Edicija Fraktal u našoj nakladi je još jedna, dodatna vrijednost projekta Časopis u časopisu. Nastala je 2003, kada je izašlo njezino prvo godište, i do sada bilježi 37 knjiga tridesetosmero autora, koji svojim načinom pisanja bilo da otjelovljuju preokret od modernog prema postmodernom pismu (zahvaćaju promjenu paradigme u zadnjoj trećini 20. stojeća, također i na području književnog diskursa), bilo da predstavljaju dio naše međunarodne zajednice unutar projekta (prijevodni naslovi), ili su pak njihova djela bila nepravedno zaboravljena ili nedostupna (druga izdanja).

Književnosti koje smo u časopisu Apokalipsa predstavili kao dio međusobnih razmjena, kasnije smo također predstavili i u knjižnom obliku. Izbor autora i naslova bio je

21 21

višeslojan. Ponekad je bilo dovoljno mišljenje odgovorne urednice edicije, ponekad prijedlozi raznih partnera u projektu, ponekad bi se uključio poneki prevoditelj ili prevoditeljica sa svojim iskustvom i pregledom, a odlučivalo se uvijek zajednički i sporazumno. Od početka se radilo o džepnom izdanju, koje je likovno i grafički oblikovala i još uvijek ga oblikuje Eva Kovačevičová Fudala iz Bratislave, a sama edicija svakim sljedećim godištem postaje sve većom umjetninom upravo zbog njezine unutrašnje različitosti i istodobno usklađenosti.

Doista je riječ o “malim fraktalima”, koji svakim novim “naborom na draperiji” ukazuju na cjelinu kao neulovljivo događanje razlika.

Počeli smo kod Slovaka i Slovakinja (M. Haugová, M. Milčák, S. Chrobáková Repar, M. Marcelli), nastavili s Česima (P. Hruška, J. Balabán, M. Petříček, ml.), a ove smo godine u slovenskom prostoru predstavili pjesme, prozu i esejistiku H. Müller, P. Esterházyja, M. Mićanovića, K. Platelisa iz Litve i I. Isakovskog iz Makedonije. Od slovenskih autora koji su se pojavili u svim trima godištima spomenula bih pretiske ili dopunjena druga izdanja djela A. Kermaunera, J. Olaja, L. Novy, S. Vegri ili M. Novak, dok francusku misao (ako govorimo o promjeni diskursa) u ediciji zastupaju H. Cixous i R. Barthes.

Knjige su, dakako, namijenjene slovenskom čitateljstvu, no njihovim posredovanjem preko mreže naših partnera i suradnika nije isključeno da taj lanac knjižnih razmjena produže za još jednu kariku u nekoj drugoj nacionalnoj sredini ili barem da privuku pozornost nekog urednika, odnosno prevoditelja iz tog

prostora. No, to je već neka paralelna djelatnost koja nije naš prioritet, ali je dobrodošla i prilično je konkretna.

Kada smo planirali džepno izdanje edicije Fraktal i u skladu s time prilagodili oblikovanje i izdavačku politiku cijena, nismo očekivali da će u godini dana početi izlaziti serija knjiga uz vodeće slovenske novine.

Nesretni projekt grada Ljubljana Knjige za vsakogar: naklada 8000, cijena 3 € (!), tada je bio još u zvijezdama. Slovenskom čitatelju smo željeli ponuditi i cjenovno pristupačnu kvalitetnu/dobru knjigu, koja će ga pratiti na njegovim putovanjima kao ponešto drugačiji krajolik.

Prošlih godina, kada je cijena knjige o kojoj odlučuju više poduzetnici s knjigom nego književnici, pala – između ostalog i zbog besmislenih inicijativa – na približno istu ili još nižu razinu, mi smo Fraktalu ponovno digli cijenu, jer je u taj izdavački projekt uložen izvorni kvalificirani urednički rad, što ga pretisci svjetske ili domaće klasike, odnosno tržišno provjerenih autora posljednjeg književnog booma u novinama, ne mogu nadomjestiti, a kamoli mu konkurirati.

Jednostavno: plovimo na različitim lađama. Nemamo jednako mjerilo niti jednake rezultate – i to bi trebalo biti vidljivo i na području marketinga. Ako čitatelji to ne budu shvatili, onda smo mi u kulturi izgubili.

TEMA: Za kraj – još na početku ste spomenuli “simpozijske i druge oblike susretanja”, odnosno Međunarodni filozofski simpozij. Možete li nam reći nešto više o tome? Što se krije pod tom oznakom? I čemu još ta dodatna aktivnost, budući da je već sama organizacija i financijsko pokrivanje Festivala

T EMA ___

22

Časopis u časopisu, pored toga što vodite sve izdavačke programe, prilično naporan posao, koji iziskuje više nego sve u svemu dva čovjeka ...?

STANKA: To je dilema koja se nama osobno i u vezi KUD-a Apokalipsa otvara uvijek iznova. Određene aktivnosti, susretanja, događaji i rezultati jednostavno dovode do novih mogućnosti i potreba, i tako se – poglavito u dometu filozofsko-humanističke edicije Aut u našoj nakladi – prilično brzo pokazalo, da kontakti između filozofa i intelektualaca srednjoeuropskog i južnoslavenskog, općenito balkanskog prostora, ne postoje, da se ne poznajemo i da čak vrhunska dostignuća na tom polju zbog toga ostaju za drugu stranu nedostupna.

Objavljene knjige i brojni razgovori doveli su nas do spoznaje da je potrebno omogućiti neposredan kontakt između jednih i drugih, živu cirkulaciju misli i znanstvenih odnosno filozofskih pogleda među nama, zajedničke diskusije i formuliranje hipoteza i uvida o najakutnijim pitanjima današnjice, kao i međusobno zbližavanje i predstavljanje. Zbog ograničenja pragmatičke prirode, odlučili smo se za organizaciju filozofskih simpozija jednom u dvije godine i to u rasponu slavenskih jezika kao što su slovenski, hrvatski, srpski, češki i slovački, jer je jezično posredovanje preko slovenskog i slovačkog dostupno za sve sudionike simpozija, a nas dvoje možemo po potrebi pripomoći i vlastitim znanjem drugih jezika.

Ujedno je ta varijanta pogodnija za naše goste, jer nisu prisiljeni komunicirati na svjetskim jezicima, naročito kada nekima više leži engleski, drugima njemački, trećima

francuski, ovisno o tome odakle crpi njegova ili njezina filozofska misao.

Time se priključujemo nezanemarivoj dimenziji cjelokupnog projekta Časopis u časopisu, koja je već od samoga početka na djelu kod svih prisutnih, odnosno zastupanih jezika, dakle ne posredovanjem jednoga ili dvojice privilegiranih.

A ni nas dvoje sigurno ne odmažemo kada dođe do prebacivanja na druge jezike koji omogućavaju bolje sporazumijevanje među sugovornicima. Simpoziji su, može se reći, komorne prirode, otprilike za osam do deset pozvanih gostiju iz inozemstva i približno jednak broj slovenskih filozofa, teologa i općenito intelektualaca. Riječ je o višednevnom subivanju u zajedničkom, za meditaciju uistinu poticajnom prostoru kraškog Škocjana (sa zaključna dva do tri predavanja i zajedničkim okruglim stolom u Ljubljani), za vrijeme kojega svaki od sudionika dolazi do izražaja kao neponovljiva osoba, koja nedvojbeno ostavlja trag u mentalnom i intelektualnom krajoliku kolega iz drugih sredina. Zanimljivo je pratiti točke na kojima se razgovor zamrsi (i opet razmrsi).

Katkad je vrlo ugodno, a katkad uzbudljivo i izazovno pratiti i uživati u pametnim, često duhovitim ili humornim reakcijama naših gostiju, od kojih većina već ima za sobom uvažavanja vrijednu kilometražu, ali im je suhi akademizam nešto potpuno strano. O temama dosadašnja tri simpozija i njihovim “postavima” mogao bi nešto više reći Primož.

PRIMOŽ: Da navedem najprije imena nekih uglednih stranih filozofa s tih susreta. Iz Češke su to bili M. Petříček ml., M. Vodrážka, P. Barša (u Pragu, a posljednji i kod nas

u Sloveniji), G. Šmausová (iz Brna, djeluje i na sveučilištu u Njemačkoj), V. Šiler, Z. Kalnická iz Ostrave, iz Slovačke P. Sýkora, D. Kamhal, P. Michalovič, M. Marcelli, E. Gál i F. Novosad (svi iz Bratislave), iz Mađarske B. Thomka, iz Srbije J. Čekić, i Hrvatske Ž. Paić. Naravno i neki intelektualci koji nemaju taj status, npr. iz Hrvatske G. Starčević ili pjesnik, prevoditelj i urednik D. Katunarić.

Prvi simpozij ponudio je temu Globalizacija i solidarnost, koju smo zacrtali još u svibnju 2006. na praškom sajmu knjiga Svět knihy, gdje smo vlastite poglede izmijenili uglavnom sa češkim intelektualcima i misliocima. Kada je sljedeće godine taj simpozij održan, na njemu smo već tada najavili produbljivanje globalne krize uslijed promašenog modela neoliberalističkog razvoja svijeta nakon pada socijalizma i dominacije kapitalizma. Pri tome je zanimljivo da su se mišljenja sudarala već oko temeljnih pretpostavki; neki kolege iz Slovačke ili Češke bili su optimističniji u pogledu sposobnosti garancija formalne demokracije u postsocijalističkom svijetu Istočne Europe, i neoliberalističkim ishodištima kao opasnosti za pravu demokraciju nisu pridavali takvu težinu kao, naprimjer, kolege iz bivše Jugoslavije.

Upravo nam je taj prvi simpozij pokazao kako su takve, zapravo filozofske, radionice, nužno potrebne. Premda smo već tri puta imali u gostima i visokoakademske goste, svi su bili bez iznimke oduševljeni neakademskim oblikom simpozija, koji je, dakako, organizacijski, prevoditeljski i sadržajno mnogo zahtjevniji od onih ex chatedra. No, u tome se i skriva glavna motivacija za ono što radimo. Sada, u dobu komunikacij-

23 23

ske tehnološke revolucije, više nego ikada trebamo zbiljsku komunikaciju među nama, izmjenjivanje stavova za koje nemamo više niti vremena, a posljedično niti koncentracije.

Te susrete ne mogu zamijeniti ni pretraživanje na internetu, bez obzira koliko je učinkovito ili često, ni konferencije na kojima se nižu brojni referati na određenu temu; naprotiv, riječ je o živom razgovoru, otvaranju problema, dijalogu različitih profila, filozofskih uvjerenja, tradicija. Taj krug, zbog svega navedenoga, ne može biti velik, formiraju se i jačaju osobni odnosi, a u živom preplitanju razlika otvara se mogućnost stvaranja nečeg novog, međusobno obvezujućeg i misleno prodornog.

Naša su tri dosadašnja simpozija živ dokaz za to, i to me neobično raduje, jer nose ime po našem prerano umrlom kolegi, filozofu Miklavžu Ocepeku (1963–2005), koji je svojim živim i pronicljivim dijalogom sa svima koje je susretao na svom životnom putu bio duša susretanja oko Apokalipse. Komunicirati u dobi informatike je, paradoksalno, izuzetno teško, možda čak najteže.

Naprave nam oduzimaju najveću snagu, snagu svjedočenja. Zato smo za drugi simpozij odabrali temu Filozofija u napuštenom svijetu, dok je posljednji bio posvećen izazovu suvremene duhovnosti.

Komunikacijom, razgovorom, osnaženim u dijalogu i otvorenim za kritiku, u najvećoj mjeri obogaćujemo naše živote, dajući im stanovitu orijentaciju koju izmjenjujemo s drugima, onima koji unatoč možda i drukčijem razmišljanju, ipak sagledavaju jednako važne probleme i izazove suvremenog života i kulture, mišljenja i umjetnosti. A to je ono zbog čega vrijedi biti ustrajan.

tema

Stanislava Chrobáková Repar___ Kako preživjeti i istodobno obraniti dostojanstvo izdavača?

Okrugli stol; Škocjan – Muzej, 22. rujna 2011.

SA SLOVENSKOG PREVEO EDO FIČOR

C

ilj ovog okruglog stola nije nekakva “jadikovka” ili promocija samih sebe, već realno promišljanje stanja u kojem se izdavaštvo – naročito časopisno – našlo, otprilike nakon 2000. godine, prije svega u (bivšim) državama tranzicije, premda ni drugdje nije mnogo bolje. U mislima imam časopise koji su od važnosti za javno mnijenje, dakako, uz uvjet da održavaju intelektualni i vrijednosni naboj, kulturni kontinuitet i književnu/umjetničku kvalitetu kao i nivo promišljanja; mislim na “naše” časopise i njima sličnu vrstu časopisnih publikacija. Dovoljno smo dugo povezani i dovoljno dugo pratimo izdavačku scenu da možemo izraziti neke načelne spoznaje ili prosudbe, također i na račun kulturnih politika i državnih financija na danom području. Kao osnovno ishodište možemo uzeti, polazeći od našeg razgovora za okruglim stolom, priču svih nas ili svakoga od nas, kao nekakav “formalni” životopis svakog

prisutnog časopisa. A također i onih časopisa koji više ne sudjeluju u našem projektu ili nisu obuhvaćeni našom inicijativom, ali ih svi dobro poznajemo i cijenimo.

I. Životopisi časopisa Odabir teme i u skladu s tim naslov ovog okruglog stola odražavaju dvije osnovni stvari.

Prvo, žalosnu priču našeg partnerskog časopisa Jelenkor iz Pečuha, o kojoj će sigurno imati što reći njezin glavni urednik Zoltán Ágoston. Za sada bih u vezi s tim spomenula samo to da je, načelno, razlika između gotovo optimalnog djelovanja bilo kojeg časopisa u odgovarajućim radnim i financijskim okolnostima i apsolutno nedovoljnog pokrivanja njegovih osnovnih potreba mnogo manja, dakle, da su djelovanje/opstanak ranjiviji, da ih je moguće izvana mnogo brže pogaziti, reducirati i izbrisati, nego što se to nekome u

ovoj sobi može činiti (osim možda Zoltánu).

No, pogledamo li šire i dublje u prošlost, Jelenkor nije jedini časopis koji je doživio takvu surovu sudbinu.

Možemo govoriti o Quorumu iz Zagreba, koji je prije nekoliko godina doslovce uskrsnuo od mrtvih, o Romboidu iz Bratislave, kojeg je početkom druge polovice 90. gotovo dotukla ekonomska cenzura tadašnjeg političkog vodstva države, o Studiumu iz Krakova, zajedno s kojim se oprostila cjelokupna tadašnja – i to vrlo sposobna – mlada urednička ekipa, jer nije prihvatila interveniranje u programsku shemu i sadržaj časopisa od strane izdavača, koji je, dakako, raspolagao i s novcem, itd. No, to nije sve. Znamo da su se mnogima od nas kresala apsolutna sredstva (s izgovorom: kriza-kriza-kriza!), unatoč tome što je i prije toga bilo pravo čudo preživjeti na prilično komercijalno usmjerenom medijskom tržištu te zajamčiti kvalitetnu pripremu i izlaženje samog časopisa.

25 25

Druga strana iste medalje je ta da su se mnogi od nas, paradoksalno, u stavu samoobrane pomirili sa činjenicom da stvaraju časopis koji jest i koji će uvijek ostati na rubu društvenoga interesa. Da ga rade kao svoj osobni ili grupni projekt, premda su plodovi tog napora i nastojanja prijeko potrebni za zdravlje cjelokupne zajednice. Zapravo bih tu u vezi s takvim “odlukama” i “rješenjima” trebala upotrijebiti oznake kao što su hrabrost, požrtvovnost, upornost, skromnost, poticajnost i odgovornost prema drugima… No, u suvremenom se društvenom horizontu radije nego ove koriste posve drukčije etikete: donkihotizam, utopizam, promašeni put do vlastite sreće, suvišnost, čak i samo/nametanje i glupost.

Govorim o (časopisnoj, izdavačkoj) alternativi koja nije postala ni modna ni vlastodržačka, o gerili koja ne koristi drugo oružje osim mišljenja, o margini koja nije izgubila samopouzdanje i koja djeluje u središtu

vrijednosnih događanja i spoznaja, a mogli bismo i reći: o dometu smisla, o neodrživom stavu što ga mnogi od nas skupo plaćamo.

Sve te priče potrebno je najprije iskazati i zatim ih sažeti u jednu, jer je njihova priroda mnogo alarmantnija, a također društveno i povijesno sistemska, nego što smo toga vjerojatno (svatko za sebe i u svom vrtu) svjesni. Osim toga, kod sveg posla i izuzetnog napora gotovo da nam nedostaje vremena da dignemo glavu i pogledamo što se događa kod susjeda, kako bismo znali bolje ocijeniti i vlastitu egzistencijalnu nevolju i birokratski škripac, koji nas, jednog za drugim, dave kao zečeve.

II. Časopis kao fenomen Time se pomičemo prema drugom, širem pitanju koje nastojimo otvoriti na ovom okruglom stolu i, bude li želje, odvagnuti i zabilježiti: časopis

kao fenomen, tu i sad, u kulturnoj, društvenoj i povijesnoj perspektivi.

Uvjerena sam da su svi naši problemi usko povezani s načinom djelovanja suvremenog kapitalističkog društva, društva bez skrupula, takvog kakvo poznajemo i u kome živimo. Više smo puta na ovome mjestu posvjedočili da je časopis za književnost, kulturu i humanističke znanosti od odlučujuće, čak životne važnosti za svako zdravo društvo. Tako je on forum za razgovor, generacijska ili društvena tribina, stjecište glasova, laboratorij stvaralačkih pristupa, iskušavanje koncepata mišljenja i identiteta, agora slobode, zajamčenog prava na transparentnost izraza ali i neizrecivost tajnovitog... i još mnogo toga. Između ostalog i put do međusobnog upoznavanja i poštivanja koji proizlazi iz kulturnog kontinuiteta i vraća se u nj. Između kulturnog kontinuiteta i našeg bivanja, postojanja ljudske vrste, možda čak života na ovom planetu, možemo

T EMA ___

26

staviti znak jednakosti. Vlast koja časopise (živu misao i stvaralaštvo) pokopava, paralizira, koja ih prisvaja kao svoje “ikone”, ne dopuštajući im istodobno da dišu, neovisno djeluju, sazrijevaju, slobodno crtaju zemljovide kulturnih krajolika ovoga svijeta, takva vlast je u prvom redu destruktivna i sumnjiva. Mehanizme koji nas prisiljavaju na radno ropstvo zbog vlastitog uvjerenja i vizije, koji nam ne daju ni društveni status ni izvjesnost, koji stvaralački i konceptualni rad kulturnih “radnika na dnu oceana” izokreću u jedino što preostaje – menadžment proizvodnje i raspirivanje morske pjene u zraku, te mehanizme valja raskrinkati i izmi-

jeniti u korist čovječnosti i ljudskoga dostojanstva.

U ovom trenutku izgleda da nam se ne piše najbolje, no veoma mnogo znači već to da se međusobno povezujemo, obavještavamo, nastupamo solidarno i u potporu upravo pogođenim, politički kažnjenim, ignoriranim, zakinutim, ili onim koji među nama djeluju u najtežim uvjetima.

Zato ne mogu završiti drugačije nego zahvalom svima nama zato što ustrajavamo i – još uvijek – postojimo, iako na rubu mogućnosti. Posljednje riječi rezimiraju i moju osobnu priču: umorna sam, ponosna – i ljutita. Za-

ključila bih sa stihovima, koji ništa ne olakšavaju i ne razrješavaju, već u najboljem slučaju još više zapliću i produbljuju srž problema. To su stihovi pjesnikinje, koja je još prije nekoliko desetljeća morala postati urednicom te se boriti za ulazak, dostup, pristup simboličkom: jednom mladih stvaralaca, drugi put stvaralačkih žena, treći put (danas), čini se, svih po redu (!).

– Ustrajavam u tome da me angažira već moje “zlato-usto” zapisivanje, njegovi krvavi ispljuvci, rasipna kiša rojeva muha, značenja ovoga svijeta, tišina uvida, jedina transcendencija koja mi ikad bila dana –­

27

tema

Stanislava Chrobáková Repar___ ANĐEOSKE UTOPIJE sA SLOVENSKOG PREVEO Željko Perović

BOJIŠ SE DUBLJE? Pa i kad bi sve oči svijeta, svi parovi očiju, zapravo također i neparovi vidjeli kako je u mraku doletjela ta galebica, vidjeli kako kljunom kljuje kantu za otpatke, koja se na kraju ipak prevrnula, vidjeli njen apetit dok lovi ostatke naše večere između papira i pepela cigareta, dok guta rebrovlje ribljih kostiju i kljuca zamašćene glave, kad bi je doista zatekli kako se odjednom guši, kako srdito vrišti – u grlu zabodena kost – i u nevjerici, zabrinuta za svoj galeblji život, korača po tratini, ni u tom se slučaju ne bih dovukla pred vrata i gledala njen očaj, polako jenjavajući, lipšući, jecajući, ne bih prekinula navalu tvoje raspaljene strasti i moje mazohističke trpnje, ne bih se uvjerila u ono što danas zasigurno znam, jer se drugačije nisu mogli objasniti ti zvuci, a također ni podnositi; ne, ni u tom se slučaju ne bih pridigla, ne bih iz sebe stresla tvoju žudnju samo zato da bih sve to mogla vidjeti vlastitim

nepovjerljivim očima – vlastitim nenaspavanim očima. Pa se tako tu još uvijek njišem, njišem, mrdajući zapravo zadnjicom, tvoja dvodnevna brada na mom izgrebanom ramenu, tvoje noge, koljenima i palcima pripijene uz moje, hajde sad! bojiš se? bojiš se dublje?, i kušam nadolazeću vlagu koja nas slasnim mljaskanjem odnosi nazad prema moru, u obližnji žlijeb tišine, pod izglačani kamen, koji, začudo, nije ogrebao staklo na prozoru naše domaćice; to nije kremen, nego samo mineralizirani kalcij, rekao si, i na stol, među pripremljene tanjure s ribljom čorbom, šeretski bacio mokre kupaće gaćice.

Ondje, nasred kamene tvrđave koja je ograđivala plimu i oseku mora, i s njegovih pet uvalica, otvorenih kao pet prsta na ruci, ondje smo našli sunčani sat, ležaj, razbacan u krugu i okružen malim urvinama – brojčanik bez brojeva,

nijemo lice bezvremena – ležaj, stvoren za našu ukradenu ljubav, smijao si se. Kameni amfiteatar, zapravo samo teatarčić, nekakav devijantni djevičanski otisak bližnjeg antičkog koloseja, dvije tisuće godina tradicije, gdje su se cijelo ljeto kao krijesnice rojili i trebali se navodno i dalje rojiti koncerti, jedan za drugim. Svi pravilno ozvučeni pomoću ogromnih megapojačala, osvijetljeni bomba-reflektorima i reklamirani superplahtama koje su pucketale u vjetru, podsjećajući na dvije lijane, na isplažene jezike mrtvoga boga Neptuna, možda Peruna, ili pak nesmrtnog Jaggera? – danas je svejedno; hip-hop, steril i sample u starim rimskim ruševinama, fantazija! nisi dopuštao biti ometan u svom ritmičkom svijetu: Poeple are poeple.

Hej, you!, bilo je lijepo predati se tvojoj nezasitnoj brižnosti, brusiti

T EMA ___

28

rubove muške agresivnosti, otkrivati svoju vlastitu zaboravljenu nježnost, a i radoznalost – radoznalost – radoznalost: sve to s razočaranim povjerenjem u pozadini, život zavijen u celofan, s tvojim dignutim upozorenjima u prvom planu, venerin brežuljak kao podnožje snova, u samom središtu namjerno održavane bezbrižnosti tijela, kojima može biti, ako je to u pitanju, sve dostupno: bezbrižnost, koja je htjela izbrisati to, što je u meni boljelo.

Boljelo, i nije se micalo.

Ništa se od toga nije sasvim posrećilo: radoznalost je ostala i produbila se. Nježnost se nije sasvim navlažila. Bezbrižnost nije nadišla brige, nije zacijelila raskoljenosti, nije raspustila grudice odgovornosti u novoj nježnoj predaji ustreptalih spolova. Pojavila se muzika, massive attack u duši, pojavile su se bijele stijene s uglačanim terasama, i podmorska dubina puna otpuhnutog stakla.

Pojavio se propuh pod listovima dozrijevajućeg kivija, slijepljeni, prekopirani zemljovid našeg ljetovališta, pojavila se tvoja ruka na mom bedru sa žilicama i još jedna vruća ruka na još jednom bedru sa žilicama i još sto i još tisuću ruku – pojavio se jedan moj ja.

Moj tvoj ja. Tvoj pogled, kad god ga prizovem u glavi, bilo kad i bilo gdje, bez treptaja visi na meni, u svom želucu osjećam tvoju divovsku glad, tvoj se gromoglasni smijeh vrtloži oko mene kao uskovitlana prašina.

Ovo su réci nemira – više te je ovdje, nego što te nema – sada kada se, samo što ne preplanula, samo što ne po raznim putovima i

prisvojenim godinama, vraćam opet nazad, opet pod asfaltni krov opet nebodera, dok opet k’o mjesečar pobožno čekam sina koji je izrastao na drugom kraju svemira i urastao u mene, sina, kojem su se vremenom izjalovili svi rasporedi stvarnosti, mesojede igračke i digitalni planeri s vlastitom adresom; svi rigajući reflektori na putu prema Bogu – udarci svjetlosti pravo među oči; i svi papirnati čamci, karamelne knjige i bilježnice, dječje svjetiljke s drhtavom zrakom.

Njihovi se metalni trupovi ne okreću u pravom smjeru, njihovi ga žuti snopovi ne nose (Prvog? Drugog?) bliže domaćoj idili.

Uzalud je samoj sebi ponavljala: Pobijedimo prostor, i sve što nam ostane bit će Ovdje.

Uzalud je sama sebe jačala riječima: Pobijedimo vrijeme, i sve što nam ostane bit će Sad. Njena je prošlost za nju postala druga koža.

Prema kakvoj idili?

Prema totalnosti pospremljene zasebnosti?

Prema tonalnosti bezglasnosti?

Već ga, ovdje i sad, traže svi mobiteli svijeta, svi telefoni (telići, foni i UFOni), enfant prodigies i – virtualni – očevi. I već ga otrgnu od odmora (još nije uspio doći k meni), od odmaranja u mom uzalud zabrinutom majčinskom naručju, već mi izmiče – ali kamo? – da uskoro završi ondje, gdje se vari pivo.

Guiness s bijelom baršunastom kapicom i unikatnim suhim okusom koji eksplodira pod nepcem: smeđe prženi irski ječam, svileno meka voda iz Wicklow Mountains, gorkasto osušeni hmelj i 235 godina tradicije, za vrijeme koje nije propala nijedna kapljica…

– jednom će već doći i s poštovanjem se osvrnuti na majčino žrtvovanje, na njene kosti i perje i odricanjima umnožavanu slobodu.

S drugima za drugim stolovima, cijeli život vjerni pivu Guiness, s njima će dijeliti zajedničko vrijeme, njihovu zajedničku sudbinu, sukobit će se – danas dijete, sutra muškarac –, dobit će (oh!) okrutnu bitku za čast, moć i novac, dok se neumitno ne nađe u slatkoj nemoći – a ja u međuvremenu godina, deset po cijeli dan presjedim sama sa sobom: korespondirat ću do iznemoglosti, divit ću se tvojoj sve gušćoj tinti, tvom nametljivom rukopisu, 1. čitljivosti, 2. muškoj dominantnosti, 3. grafičkoj izrazitosti, kesit ću se nesmislu naše nekadašnje osjećajnosti, proždiruće i proždirane anonimnim tijelima: kako kada, tada. Tvojoj i mojoj čulnosti, otetoj u kratkoj ljetnoj ljubavi: nekoliko noći podne tradicije. Među četiri zida snijegom zasutoga grada sjetit ću se naše žurbe, koja više nije – bez mora, bez sunca, bez kamenja, izglačanog vodom i tisućljećima – eruptirala; cerekat ću se svojoj verziji uzleta u ponosnoj usamljenosti Prognanika iz Jata, slabunjavoj materinskoj odvažnosti, tihom, pritajenom odricanju, opalom, uvenulom tragu nemira, iznovanađenoj i iznovaizgubljenoj zamci samo seksa?, samo dodira?, omči riječi (funny life!), od kojih je svaka veliko ništa, i ova! tu! i sad! – izbrisat ću te, izbrisati iz mog kalendara, brisat ću se sve dok me ne bude.

Opet me neće biti…

Konačno me neće biti.

Cijelo vaše tijelo, od početka jednog krila do drugog, nije ništa drugo doli

PHOTO: BCH

29 29

sama vaša misao, utjelovljena u obliku kojeg možete vidjeti. Prekidajući tok misli, načinjete i svoje tijelo…

Postojat će samo strani termini: datumi, sati i minute; uvijek iznova utabani sagovi bose trave; uokolo kreštanje, a unutra ječanje bijele primorske ptice; postojat će samo riblja glava, njene staklene oči; samo ptičja glava s perjem, sa zamašćenim kljunom – s tijelom, ili pak bez; isti cerek, ista prestrašenost, ista spora smrt – smrt od očaja.

Postojat će samo pepeo jeftine cigarete Ronhill, zamašćeni papiri s preostalom stranom joj hranom; pa se zavrti surova, surova noć – i ona će pripadati galebici.

I u njoj ja, u sredini noći. Pa opet kost u grlu, u mom, pretakajućem.

A iza vrata – sljedeća vrata, dublje u slobodu.

NEKOLIKO KLIZEĆIH OKRETA You are innocent when you dream.

TOM WAITS Moramo se kloniti svega, što nas sputava.

RICHARD BACH Livingstonka se žustro izdigla na noge – mogli bismo reći i Jonatanka, ali bila bi prevelika sličnost s jabukom –, žutim, ukrivljenim kljunom našušurila perje na glavi – moglo bi se proturječiti da to nije moguće, ali za Livingstonku ništa nije nemoguće – i tanku hrpicu ptičjeg izmeta ispustila nekamo u dubinu. More se zapjenilo kao zaprška u vrućoj tavi, pljusnulo sve do vrhova Jonatanovih cipela, dok je na suprotnoj obali još uvijek oplakivao svoju krilatu mladost, i na kraju ipak progutalo svu interpunkciju, diktiranu od gore na dolje iz-

mučenom Livingstonkom: više neće poletjeti. Nikad joj neće uspjeti ta akrobacija sa svim božanskim okretima, zavojima i uklizima – moglo bi se proturječiti da za Livingstonku ništa nije nemoguće, ali to nije moguće – , nikada neće vlastitom snagom postati zrakoplovno biće. Previše, previše je sva sadržana u ograničenom tijelu.

Naravno, cipele Bata, obliznute morskim dinamom, odmah su izgubile sjaj, a Jonatan je tada u mislima kružio negdje iza obzora, prisjećao se svojih prvih okreta na palubi nepoznatog broda Cerpentina, kad ga je izdala mokra paluba i iz ravnoteže ga izbacio udar bočnog vjetra Quark 02-X… Zamalo nije završio u kijači sličnim čeljustima drugog borca. Tek kasnije… kasnije mu je uspjelo dotaknuti se valova tako da su se kapljice vode raspršile u lepezi duginih boja,

T EMA ___

30

visoko, previsoko… sve do Sunca, dok je njegovo krilo, uravnoteženo krilo pernatog, nadzvučnog kompjutora, ostajalo suho, netaknuto, ni traga stranoj vlazi, dohvatiti ga nije mogao ni djelić odlijepljene sline: odletio je u nebo i ondje nastavio izvoditi svoje akrobatske trikove (sad ovamo, sad onamo) nad hrptima izluđenih riba. I Hemingwayova je bila među njima, najgluplja među glupima, uvijek se uhvatila na mamac kakvog pisca, počevši s kolektivnim autorima knjige Genesis, do kakvog Pankovčina na kraju.

Samo to je pomislio Jonatan. Da ga se, naime, vriska i piska svakidašnjeg života u Jatu – tada, u prošlom životu – nije doticala. Znao je svoje: Nebo nije prostor, a ni vrijeme. Nebo znači biti savršen!

U međuvremenu dok su se Jonatanove misli nezadrživo približavale pitanju zašto je morao upravo on, Jonatan Livingston Galeb, pasti među ljude, Livingstonka si ni iz dubine duše nije znala pomagati sa svojim zvjezdoletom; nije ni slutila kamo teži njena sloboda pod sve nagnutijim nebom. Odnekle Nekamo?

Potom, Odakle i Kamo? (Pa onda: 3. Niodakle Nikamo? 4. Odnekle Nikamo? 5. Niodakle Nekamo?)

Zar nije to, što joj se Sad i Ovdje nametljivo nudi, samo još jedan izljev anđeoskih utopija? Čemu žaliti za nebeskim pticama – tim letećim bićima koja vječno putuju po beskonačnom Svemiru? Ne bi li možda bilo bolje krilima pomesti zemlju, usmjeriti zavrtloženu prašinu i obraditi svoj vrt?

Znala je da u trenutku takve nostalgije razmišlja sasvim, doista sasvim isto kao prije toga, ali se nekako nije mogla odreći odgovornosti, svih tih neprestanih dvojbi koje su iz nje u prošlom životu napravile

propalu junakinju. I unatoč tome što je izdaleka cijelo vrijeme čula predbacivanje: Možeš li zamisliti kroz koliko smo života morali, prije nego nam je prvi put uopće sinulo da život ne znači tek samo jesti, boriti se, odnosno imati moć u Jatu?, današnji ju je život, život onkraj zemaljskog praha, sve više nosio prema naftnoj platformi; morala se negdje skrasiti, morala je nekamo spadati, jednostavno, negdje se morala gnijezditi, i metalna konstrukcija platforme nudila joj je kakvu-takvu nastambu – s glasovitim pravom do strmoglavog leta u slobodu.

Pravo je ostalo, ali ne i sloboda.

Tako je nekoć htjela i tako je naučila, dok je pod teretom kopnenih dokaza odbijala to da je ne bude – dakle, postati junakinjom. Nije htjela zajedno s drugima vjerovati u ljepotu samostalnog letenja bez drugih. Nije htjela otvoriti oči da bi s visine gledala druge, njih točke. Nije se htjela zasljepljujuće ispostavljati izvan Jata; htjela je sviti gnijezdo.

Na nebesima ne bi trebalo biti nikakvih granica. Pobijedimo prostor, i sve što nam ostane bit će Ovdje.

Pobijedimo vrijeme, i sve što nam ostane bit će Sad – za omraženim je piscem tupo ponavljala Livingstonka, sasvim iscrpljena od njegovog raketnog sižea i muške logike. Ni do čega joj više nije bilo, upravo ni do čega.

Tu se našla sama, posve sama nad masovnim, tihim oceanom – kakva onda sloboda? – pa ipak: kad bi barem mogla Jonatanu kljunčićem između zuba blago čupnuti ostatke (ne najplemenitije) biljke – krhke grančice anisa, kojom se svako ljeto tako rado gosti, ili pak… Kad bi ga mogla bar malo zadirkivati, nasloniti mu se na rame i napojiti se njegovim nedostupnim okom; ali! taj nadzemni stres koji proizlazi iz njene vla-

stite anđeoske egzistencije neće tako lako pobijediti: o, Bože!, zašto sam se morala uzdići tako visoko, među ambiciozne sinove Velikoga Galeba, koji teže ka suncu? Radije bih se otjelovila kao mala srebrna ribica koja skupa sa svojim jatom odražava dno.

S njom se ne naginju nebo i zemlja, kao s Livingstonkom, ne bacakaju je pljuskovi Rundi i Gambi, niti ju kao kakvu papirnu pticu ne zanosi vjetar Zen...

Livingstonka je nakratko otresla repićem (mnogo joj je toga ostalo!) i uistinu, u zadnjem se trenutku uistinu još dvoumila, zazibala se kao na tankom konopcu, ali ništa nije mogla učiniti protiv svog tragično pojačanog pritiska osjećaja, protiv same sebe. Jonatanu se njezin okomiti pad u morske dubine, iz slobode – uf! – opet u slobodu, ovaj put vječitih plovila, zasvjetlucao pred očima upravo u trenutku kad se u njegovom muževnom srcu rastopio krilati zasun, sačinjen iz sjećanja na vječito Ovdje i Sad, i na površinu izbilo novo razumijevanje značenja dobrote i suštine ljubavi u svakom životu svakoga od nas – oh!, izbila je nova odvažnost voljeti… Ali koga?

Da, doista, koga, u tom vremenu i tom prostoru, kad je sve uništeno, razbijeno, blještavo; tehnologije razgranate, položeni tepisi trave?! I tako je samo nastavio stajati u moru koje mu nije dopiralo ni do gležnjeva; stajao kao naftna platforma, s ljestvama ruku uokolo. Ništa tu više nije niti sjedalo niti se premještalo s noge na nogu, ništa nije vrištalo u zbunjenosti potresene duše. Samo se hrpica kostiju i perja u tihosti ljuljuškala na valovima; nikad više nijedne galebice koja se ne bi zagledala bar do vrhova svojih raketno složenih krila!

God, God was innoccent when he

31 31

was dreaming, Tom Waits je popravio rupu u ogradi.

Tko je, dakle, ovdje junak?

Eh, vremena su nikakva, grobovi oskvrnjeni. I jezici izopačeni, mame naše.

Iz knjige kratke proze: Anđeoske utopije, po slovenskom prijevodu Špele Šramel na hrvatski preveo Željko Perović, uz suglasnost autorice.

STANISLAVA CHROBÁKOVÁ REPAR, slovačka spisateljica, prevoditeljica, književna kritičarka i teoretičarka, rođena je 1960. godine u Bratislavi, gdje je završila studij filozofije i estetike. Na Slovačkoj akademiji znanosti doktorirala je na području znanosti o književnosti; gdje je do 2003. godine bila zaposlena kao istraživačica. 2001. godine preselila se u Ljubljanu i 2009. habilitirala je na Sveučilištu u Novoj Gorici, gdje sada

predaje književnu teoriju. Od 1997. do 2010. je urednica slovačkoga književnog časopisa Romboid. U Sloveniji radi s nakladnikom i časopisom Apokalipsa, prevodi sa slovenskog na slovački jezik i vodi međunarodni projekt Revija u reviji.

Na stručnom području bavi se uglavnom interpretacijom suvremene poezije, semiotikom kulture i filozofijom jezika.

Piše na slovačkom i slovenskom jeziku.

1995. godine za svoj je literarno-kritički rad dobila nagradu Alexandra Matuške (Asocijacija pisaca Slovačke), a 2003. godine za stručnu monografiju Mila Haugová nagradu Društva pisaca Slovačke (OSS) za najbolju knjigu 2002. godine.

Druga njezina monografija (Ohnisko reči alebo Mlčanlivá hĺbka horizontu) objavljena je 2007. Objavila je, pored stručnih monografija, više opsežnih ekspertiza na internetu, knjige proza Slovenka na kvadrat (na slovačkom 2011, na slovenskom 2009), Anđeoske utopije (Anjelské utópie, 2001; izbor na slovenskom jeziku 2003); Krutokrađa (Krutokradma, 1997),

pjesničke zbirke Tichožitia; la poésie pure, la poésie brute, 2011, Dotakniti se prazne sredine, 2010; Nahá v tŕní, 2006; Na granici jezika (Na hranici jazyka, 11997, 2 2000), Iz zajedničke zime (Zo spoločnej zimy, 1994; na slovenskom 2004, na srpskom 2011). Poeziju je objavila u više antologija, između ostalih, Marsipaania (2009), Antología de la Poesía Eslovaca Contemporánea (2008), Iz veka v vek (2006), Les jeux charmants de l'aristocratie (1996), Not Waiting for Miracles (1993) i zbornika Krug (Kruh, 1987) i Drugi dah (Druhý dych, 1985). Bila je i urednica antologije Sto godina slovačke književnosti / One Hundred Years of Slovak Literatur, koja je izišla 2000. godine na slovenskom i engleskom jeziku, suurednica izbora iz suvremene slovačke literature i humanistike u časopisu Apokalipsa (Romboid u Apokalipsi, 2002/60–61–62). Piše scenarije za slovački radio, zadnji izvedeni Nietzscheho paradoksi v literaturi (2011) i Ogenj v ustih (2012). Prevoditeljica i suprevoditeljica 13 književnih naslova.

atelier fritz

Mario Suško___ O PIJETLOVIMA, SEKSU I PRIVIDNOSTIMA

O PIJETLOVIMA, SEKSU I PRIVIDNOSTIMA Jednog kišnog maglovitog poslijepodneva, veli on dok stojim kod njegovog kreveta, u ruci mi žlica i tanjur pileće juhe što i samrtnike u život vraća, komadi mesa s kostima, želudac, srce, jetra, sve to sam unutra strpao u nadi kako će mu pomoći snagu opet zadobiti, Majka se vratila noseći pijetla Ispod kaputa, mršavu pticu podlih očiju No blistava crnog i crvenog perja.

Nitko u susjedstvu nije imao takvu pticu U te dane poslije rata, niti smo mi Imali novaca da si takvo što priuštimo.

Držala ga je u kuhinji, ratnog zatvorenika, Takoreći, i ja sam došao do jedinog zaključka, Ukrala ga je tijekom jednog od svojih izleta Kako je ona zvala odlaske u zaselke Preko rijeke u potrazi za zbiljskom hranom.

Pijetao je uskoro ojačao i narastao, Pa mu je podrezala krila kako ne bi skakao Na stolice i komodu u kojoj smo držali ugljen, Premda me je njegovo apsurdno skakutanje Amo-tamo u ludilo tjeralo a i majčina opaska Kad god bi raširio svoja beskorisna krila

Izvio vrat i zakukurijekao: Nije to sunce Što se diže, ali ja dobro znadem što je.

Pojeo sam tog pijetla, perje i sve ostalo, Često puta u snovima, premda bi majka Uvijek rekla: Nikad dobra juha od pijetla Ne izađe, al nešto jaja od tebe dobro bi došlo.

Nisam se usuđivao pitati što bi to promijenilo Dok jednoga dana bogata susjedova kći, Crvenokosa nimfa koju sam kanio osvojiti Čim se budem obračunao sa zmajem u guštari, Nije prokrijumčarila očevu knjigu s crtežom Na kojem je muškarac u nekakvim šiljastim papučama Ležao na ženi s crvenim znakom na čelu I antracitnom kosom što se prelijevala Preko nagih grudiju: Pijetlovi to ovako rade S kokošima da nose jaja, izjavila je.

Odvela me je u podrum, šapuće on isprekidanim glasom, zureći u strop kao da u lelujavim oblicima dviju svijeća hoće dozvati u pamet zapamćeno, Ispružila se preko tri vreće krumpira U svojem pregratku i povukla me na sebe Poput krpenog lutka, prouzrokujući bol U mojim koljenima i trnce u preponama

33

Kao da je u moje hlače vojska mrava provalila; U mojoj se glavi počelo sve vrtjeti od mirisa Lavande u njezinoj kosi i ja golemo odlanuće Oćutio kad me je učas zbacila sa sebe I rekla, nasmijavši se poput vještice: Eto Vidiš, ništa osobito, njezine se oči blistale Poput pijetlovih u našoj kuhinji.

Dršćući u krevetu te noći, očiju Čvrsto zatvorenih dok sam pokušavao prognati Iz svijesti crtež i njezine rumene naježene noge, Ponavljao sam u sebi: O, Bože, milostivi Bože, Ne dopusti joj da sutra ujutro jaje snese.

VOĐENJE RATA iz stare plijesnju zahvaćene ljepenke u podrumu istresao sam cijeli zaboravljeni bataljun olovnih vojnika s kojima se igrah kao klinac. kako je dospio tamo nisam pamtio: možebit sam ratove nadrastao il je majka vjerovala kad rekoše: Ovaj rat dovrši sve ratove.

premda nikakav plan ne bih mogao načiniti da na koncu ne budemo pregaženi. sljedeće noći kad je potmula tutnjava tenkova i motora počela nadjačavati kreketanje žaba na obali rijeke narisao sam krejonom koji nađoh na podu znak crvenog križa na ljepenki i rinuo ju u bubanj odbačenog peraćeg stroja. odnio sam u vezu vojnike za boj spremne i postrojio na najvišoj stepenici, licem okrenute prema ulaznim vratima. kasnije, kroz napol zatvorene oči i mrak, ugledao sam kako desetogodišnji klinac s kojim sam nekoć rastao upada unutra vitlajući drvenim mačem, trorogi mu šešir od novinskog papira na glavi bio, i nas dvojica u beskompromisnom ratu ponovno se sukobismo, još jedanput dvanaestogodišnji veteran ja bijah, mlatarajući držakom majčine metle sve dok ne padosmo izmoreni i rekosmo: Primirje?

moglo se to činiti točnim dok sam zurio nijemo u nekoć šarene uniforme svojih vojnika, sad samo izblijedjele mrlje odajući da su prošli U RAZREDU kroz sve presudne bojeve, mačevi bili iskrivljeni il slomljeni, postolje na kojem su stajali otkinuto, pa nisu ni bili ništa drugo doli mrtvi. neke bez ruke ili noge vratio sam pomno u ljepenku, zajedno s dva drvena konja kojih se glava njihala na sjajnoj žici. meni je u tom času trebalo nekoliko tenkova, barem nešto teških topničkih oruđa, budući je prethodnica oklopnih jedinica

noć polagano guši svjetlo dana i ona zatvara knjigu ruka joj ostaje lebdjeti nad naslovnicom Povijesna početnica: kratak vodič gledamo jedno drugo kao da hoćemo upamtiti izraz lica prije no što postane vlastita sjena

prodrijela već u predgrađe, kaneći preći preko rijeke iza moje zgrade i spojiti se s utaborenim plaćeničkim postrojbama.

krov je zgrade pougljenjen kostur pod razreda posut udžbenicima bilježnicama selo napol spaljeno napušteno osim jednog tovara

samo im je moja vojska stajala na putu,

što je u polju revao

dok smo nas dvoje

34

dolazili cestom dvije životinje prilazeći oprezno jedna drugoj kako bi se po mirisu prepoznale stavila je dvije ručne bombe na klupu i ove mi sad izgledaju poput golemih egzotičnih krušaka kojima ćemo se pogostiti Povijest nas treba naučiti nečemu ali to nikad ne čini veli ona povišenim glasom ja žurim u školsku ploču i prepoznajem poruku

VRATIĆEMO SE mučna mi misao nenadano buja u zeludcu već sam bio ovdje i ona je već bila ovdje zatvorila istu knjigu kad sam rekao Ne čini to jer nikad od nje ništa ne naučimo ili sam to izrekao prije

ili poslije nakon što je posegnula rukom u džep i ja ju naslijepo ustrijelio da izbrišem svako pamćenje Onesvijestili ste se razjašnjava podupirući mi glavu lice joj raste i opada zajedno s podrhtavajućom svijećom od koje zidovi uzmiču a školske klupe bačene u kut prema nama poput sablasti napreduju To je od gladi

šapućem

NA PUTU DOMA ja pamtim sutra, to je bilo sve što sam kazao kad sam doma pošao, premda, usput kazano, ako je bilo uz put, sutra mora da se vec zbilo, budući ga ne bih pamtio, a to je, dakle, značilo da sam i došao kamo sam trebao doći dom nije više postojao, budući bih uspio samo do jučer doći i ne bi li to bio upravo taj dan kad sam rekao: ja pamtim sutra ipak, slijedio sam zahrđale tračnice, znadući nekuda će me zacijelo odvesti, premda su bile u korov zarasle, samo tu i tamo poneki kržljavi cvijet kog preskočih il obiđoh, često gubeći korak, dok nisam do kapije dosao nalik na paučju mrežu od lijevanog željeza s lokotom oblika srca viseći na lancu poput privjeska oko vrata, premda ni lijevo ni desno nije bila ograda, ni zid, tek dvije kolotečine iza kapije što su u svjetlucavoj maglici iščezavale. stajao sam tamo hoteći vidjeti je li neki drugi dan, onaj prošli il sljedeći, s one strane bio, no tad se neko dijete pojavilo, kao da je kroz zastor iskoračilo, skakućući nesigurno s jednog nevidljivog praga na drugi, katkad rukama mašući da održi ravnotežu, potom se preda mnom našlo, napuhnutih obraza poput balona, izvadilo ključ iz ustiju i otbravilo kapiju.

Mogao sam obići, izgovorih, no dijete reče smiješeći se: Zidovi i ograde nisu odsutni Jer ih ne vidimo, ali ti si pamtio sutra Pa možeš proći i sa mnom doma poći. okrenulo se i skočilo na prvu plohu unakaženog tla i ja ga slijedio, pragovi bili sve dalji, naši skokovi sve smioniji, i ja lepetao rukama, i dijete mahalo sa mnom, kao da smo kanili zemlju za sobom ostaviti i poletjeti, dva razdragana klinca na putu doma, hiteći kako ne bi bili mrakom zatečeni.

35

PRIJE ILI POSLIJE

Vrhovi brda što uvis strše Poput krnjadaka, obli vrhovi Nabrekli ko trbusi trudnica Zajedno sa svim ovdje dolje Samo su dno neba, izgovorio je ispod glasa, njišući se preda mnom poput ptice što izgubi svoj kompas, I zrak je samo isušeni ocean U kojem nas i dalje love dinamitom.

Prije ili poslije vidjet ćeš sto ja Vidim ako čujes cijelu moju priču.

Pogledah načas narančasti plastični pištolj na vodu zataknut za njegov pojas i odmahnuh rukom, ona ostade uvis ispružena kao da čeka da joj se i druga u predaji pridruži, dok se on i dalje cibao pored stola, prazan rukav kaputa njegove desne ruke bio za džep zakvačen u koji sam ne razmišljajući rinuo dovoljno novca za čašicu, dvije.

PHOTO: BCH

Tebi će biti dopušteno na površinu se dići, Bolje prije nego poslije, objavio je, izvukavši novac lijevom rukom, i odlutao tri stola dalje, gdje su tri mladića u smijeh prasnula, uperili palce prema gore i kažiprstom posprdno otponac potezali.

Zurio sam tupo u otvoren prozor u zgradi s one strane ulice, u svijest mi ponovno provalili treštavi zvukovi s kazete iz zjapećeg mraka sobe: Prije ili poslije moja ćeš biti, Dobro to znaš i ja ću strpljiv biti, Strpljiva mi i ti budi jer što imaš Raditi neg čekati da dođem tebi.

Riječi te stare ljubavne pjesme rabljene ne tako davno da ljude prisile iz mračnog podruma izići, jedna ruka uvis im dignuta, druga stiskala što god je ostalo od zaboravljena zivota.

Oglednuo sam se, no on je nestao,

36

trojica mladića također, a kod stola nenadano se otjelovila mlada konobarica, Gospodine, spremamo se zatvoriti.

Prije ili poslije zacijelo ćete morati, Bolje prije nego poslije, mrmljam, nezabrinut njezinim zbunjenim pogledom i odlazim tražiti otvoren kafić i muškarca s jednom rukom i pištoljem na vodu, moja aluminijska se noga prilagođava postupno ritmu druge dok požurujem korak, gutajući sparni zrak noći.

dvije se divovske siluete utjelovljuju patuljcima čine nas dvojicu Natrag u kola - jedna viče ne mičem se Sklanjaj se s ceste Smjesta - drugarice muškarac se ne miče dvije me ruke grabe odupirem se druge dvije muškarca grabe odupire se Hladna crna koža stražnjeg sjedala patrolnog auta miriše poput one na kojoj sam ležao jedno oko nalik oku psa na cesti zurilo u prazninu moj dlan pritiskao rebra da zaustavi krvarenje od šrapnela.

O PRIPADANJU muškarac na sredini kolnika bijela mu košulja od kiše promočena hlače od auta što zakreću mimo polagano maše rukama kao da kani usporiti čak zaustaviti kretanje skrećem na bankinu i izlazim usredotočujem na nešto kod njegovih nogu moj um zatrpan slikama koje su davno trebale biti uklonjene

jesu li mene odvukli s pločnika ili sam ja nekoga odvukao s pločnika čije su kapi krvi škropile kolnik poput lijene ljetne kiše Ispred prednjih svjetala kišne kapi postaju bijeli lepršavi noćni leptirovi i muškarac s otvorene ceste što sjedi pored mene okreće se prema meni i smiješi: Je li to vaš pas - čujem se kako izgovaram Nije li to sad i vaš pas - čujem ga kako izgovara

zgrčeno tijelo pogođeno snajperom pas ustrijeljen iz zabave RODBINA kuće nigdje na vidiku ne vidim ni auto negdje blizu ipak jurim prijeko instinktivno glavu držim prignuto i razaznajem psa jedno oko mu otvoreno kao da čeka na zapovijed da se prestane graditi mrtvim Trebate li pomoć moje riječi zaglušene sirenom

Sablastan lomot mami me ponovno K prozoru da pogledom slijedim vagone Teretnoga vlaka što se vuče mimo Poput uhranjene anakonde: Sierras, Southern Service, Wisconsin, Detroit.

Gledam, držeći u ruci raženi kruh, U drugoj razrezane kriške sira, I um mi je spreman na put poći Kojeg je svrha onkraj vlastita odredišta,

37

Kao što je brat moje none učinio, Žureći možebit u isti vlak bez kraja, Zavežljaj mu činili džemper izjeden moljcima, Košulja neraspoznatljive boje, kositrena šalica Rinuta unutra, sve opasano remenom Ispod mu pazuha, dok je pokušavao Spaziti nezakvačena vrata da se uzvere U vagon, na zapad ode, nađe neki posao I potom otplovi dalje na zapad i ovaj U njegovu umu ponovno istokom postane.

Pobjegao je s broda da zaradi novce Na kopnu, napisao je mlađoj sestri U Fiumi, jedinu razglednicu koju je dobila Sa zrnatom fotografijom goleme žene U koju bih ja šutke buljio, njezinu baklju Od kamenih plamenova uvis dignutu, S nekakvom šiljatom krunom na glavi I njegovom porukom načrčkanom na pojasu: Čini mi se u pogrešno sam vrijeme skočio.

Nađen u ranžirnom kolodvoru u svitanje Jednoga dana kad je temperatura usne Jezera u smrznutu modrikastu slatku vunu Preobrazila, grozničav, polunag, s remenom Oko vrata, doviknuo je noćnom čuvaru: Diži sidro, Diži sidro, i na onaj svijet otišao.

Natačem si kavu u zemljanu šalicu I na pamet mi padaju riječi pokojne majke: U našoj obitelji svima je suđeno iščeznuti U nekoj tuđini, htjeli to oni ili ne, I riječi glupog pjeva naviru mi Na usta, Dižite sidro, moji duhovi, Prošli i budući, u vašu čast ja pijem, Dižite sidro ponovno, Sidro dižite, O, moji znani, moji neznani duhovi.

Mario Suško rođen je 17. prosinca 1941. u Sarajevu, gdje diplomira na odjelu za anglistiku, a poslijediplomski studij pohađa u Zagrebu. 1968, kao Fulbrightov stipendist, pohađa poslijediplomski studij na State University of New York u Stony Brooku i magistrira u lipnju 1969. Nakon godinu dana, boraveći poglavito u Zagrebu, vraća se u SAD kao stipendist IREX-a a potom kao asistent na SUNY u Stony Brooku i doktorira 1973. Do 1977. djeluje u SAD-

u, potom se vraća u Sarajevo i djeluje na sveučilištu u Sarajevu do rata 1992. Iz grada odlazi u ožujku 1993, a od studenoga te godine predaje američku književnost i jezikoslovlje na Nassau Com. Collegeu u Garden Cityju, New York. Nositelj je nekoliko nagrada, među inima nagrade lista Telegram za pjesništvo (1965), nagrade Fonda A. B. Šimić za ogled (1970), nagrade/stipendije Savjeta Europe za književne prevoditelje (1993/94), nagrade Nassau Reviewa za poeziju (1997), nagrade Premio Internazionale di Poesia e Letteratura Nuove Lettere za englesko izdanje knjige pjesama Majke, cipele i ine smrtne pjesme (Napulj, Italija, 1998), nagrade Tin Ujević (2000) za knjigu pjesama Versus Exsul u nakladi Meandar (1999) i nagrade Rektorata sveučilišta države New York za izvanredna postignuća u području znanstvene i književne djelatnosti (2003). Objelodanio je 65 knjiga (od kojih 27 u Hrvatskoj i 5 u SAD-u). Među inima uredio je antologiju Američka novela 20. stoljeća (1986; drugo prošireno izdanje 1990), Suvremnena britanska poezija (1988), Suvremena američka poezija (1990), Saul Bellow: djela (7 svezaka, 1990) i Crno na bijelo: antologija afro-američkog pjesništva dvadesetoga stoljeća (2000), Obznana postojanja, antologija afro-američke pripovijetke, Zagreb, 2007, Prijevod romana W. Styrona: Sofijin izbor.

Prevodio je čelnike američkoga romana, među kojima su William Styron, James Baldwin, William Faulkner, Bernard Malamud i Kurt Vonnegut. U nakladi Matice hrvatske uredio je i preveo prozu Donalda Barthelmeja (1985) i pjesme Theodorea Roethkea (1982) i E. E. Cummingsa (1988).

2002. godine Meandar je objelodanio Suškovo integralno izdanje/prijevod Vlati trave Walta Whitmana. Knjige pjesama: Prvo putovanje, Sarajevo 1965; Drugo putovanje ili patetika uma, Zagreb 1968; Fantazije, Sarajevo 1970; Preživljenje, Sarajevo 1974; Ispovijesti, Sarajevo 1976; Skladbe i odsjevi, Sarajevo 1977; Zemljoviđenje, Zagreb 1980; Gravitacije, 41, Sarajevo 1982; Izabrane pjesme, Sarajevo 1984; Izabrane pjesme, Sarajevo 1986; Physika Meta, Rijeka 1989; Knjiga izlaska, Tuzla 1991; Priručnik za poeziju, Rijeka 1994; Mothers, Shoes and Other Mortal Songs, Stamford, CT, 1995; Buduća prošlost, Ljubljana, 1996; Majke, cipele i ine smrtne pjesme, Zagreb 1997; Versus Exsul, Stamford, CT, 1998; Versus Exsul, Zagreb 1999; The Life After, Stamford, CT, 2001; Madri, scarpe e altre canzoni mortali, Napulj, Italija, 2001; Život poslije, Zagreb 2002. Knjige u nakladi Meandar: Crno na bijelo: antologija afro-američkog pjesništva; Walt Whitman: Vlati trave; Versus Exsul; Život poslije, Vrijeme zatvaranja, Zagreb, 2009; Epi/Logos (Erbacce Press, Velika Britanija 2011); Framing Memories (Harbor Mountain Press 2011).

INTERVJU

IVICA ĐIKIĆ___ Književnost je istinitija od istine RAZGOVARAO SRĐAN SANDIĆ

I

Po motivima romana Cirkus Columbia (2003, 2010) filmski redatelj i oskarovac Danis Tanović snimio je istoimeni igrani film koji je osvojio brojne festivalske nagrade te je prikazivan u redovnoj kino distribuciji u tridesetak zemalja. Isti roman dobio je u Tuzli nagradu Meša Selimović za najbolji roman objavljen te godine u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori.

IVICA ĐIKIĆ

vica Đikić rođen je 1977. godine u Tomislavgradu, Bosna i Hercegovina. U novinama je počeo objavljivati sa šesnaest godina. Pisao je u dnevnom listu Slobodna Dalmacija, a od konca 1996. stalno piše u splitskom političko-satiričkom tjedniku Feral Tribune koji je dobitnik nekolicine najprestižnijih svjetskih novinarskih nagrada. Od 2001. godine zamjenik je glavne urednice tog lista, a po njegovu ukidanju radi kao urednik u Novom listu te, najrecentnije, kao urednik tjednika Novosti.

39

U nekim idealnim projekcijama podržao bih onaj društveni koncept koji bi predviđao delegiranje što veće količine moći na niže razine i u različite sfere društva, i koji bi snažno inzistirao na državnoj i društvenoj podršci svim oblicima ljudske kreativnosti.

Preveden je na talijanski i španjolski jezik, a objavljen je u Bosni i Hercegovini (2005) i Srbiji (2011). Đikić je 2004. objavio knjigu Domovinski obrat – politička biografija Stipe Mesića. Zbirka priča Ništa sljezove boje izišla je 2007, a knjigu Gotovina, stvarnost i mit (2010) objavio je u koautorstvu s Davorom Krilom i Borisom Pavelićem.

Drugi roman Ivice Đikića Sanjao sam slonove (2011), koji je povod za ovaj razgovor, pripovijest je o patološkoj isprepletenosti svijeta tajnih službi i politike u kojemu su špijuni, odvjetnici, emigranti, kriminalci i udbaši demonski povezani u neuhvatljivoj spirali velikog tragičnog Događaja.

Tema: Vaš novi roman izvrsno ilustrira problematiku i fenomen heroja. Dokad će nam trebati heroji tj. ono što podrazumijevamo pod pojmom heroj? Zašto heroji?

Ivica Đikić: Moram vas ispraviti.

U romanu Sanjao sam slonove nema likova koji odgovaraju uobičajenim predodžbama o herojima, prije bi se moglo govoriti o ozbiljnoj nakupini antiheroja u tom romanu. Svi ključni likovi izabrali su u jednom času moralni kompromis, napravili su ustupak Đavlu, jer su željeli spasiti relativni komfor svog dotadašnjeg života,

pa se potom na različite načine nose s tim svojim posrnućem. Naravno, uglavnom pronalaze opravdanja za svoje moralne kompromise: valjalo je spasiti glavu, valjalo je sačuvati posao, zaštititi djecu... Ja ih pritom ne osuđujem, jer roman nije sudnica ili kolumna u novinama, ja sam pokušao razumjeti one suptilne ili manje suptilne mehanizme u nama koji nas tjeraju da izaberemo lakši put i da se onda čitav život trudimo da pred drugima, a katkad i pred sobom, krivimo vanjske okolnosti za vlastito pokleknuće. Heroji su, valjda, oni koji svjesno izaberu teži put i na tom putu ne čine kompromise. Problem je, međutim, što ja takve ne znam, a teško je pisati o nečemu što ne poznajete.

Tema: Puno ste opisivali, analizirali i sudjelovali u devedesetima. Što se još može reći o devedesetima onima koji su ostali u njima, a što se može reći novoj generaciji?

Hoćemo li uskoro naplatiti račun devedesetima/devedesetih novom mileniju? Đikić: Meni se čini da Hrvatska i Hrvati, a slično je i s drugim narodima koji žive na tzv. ovim prostorima, još uvijek nisu ni blizu realnom doživljavanju devedesetih godina.

Ponekad mi se učini da se, s godinama, samo odmičemo od realne slike, a posebnu ulogu u tome onda

imaju neki događaji koji bi, logično gledajući, trebali pridonositi da jasnije vidimo slike i da se urazumimo: mislim na događaje poput haške presude Gotovini. Sve što bi moglo pomoći da budemo objektivni prema devedesetima, ovdje se smatra povodom za još vatrenije ustrajavanje na zabludama. A račun devedesetih plaćat ćemo još jako dugo, jer nema više nikog relevantnog u političkoj sferi ove zemlji tko bi doveo u pitanje neke nakaradnosti koje su se u međuvremenu počele smatrati temeljem suvremene hrvatske državnosti.

Tema: Koja je najpozitivnija, ili možda najmanje opasna, ideološka matrica koju danas podržavate ili biste podržali? Đikić: Ne bih se ovdje opredjeljivao za bilo koju ideologiju jer su se u današnjem svijetu ideologije izobličile u skladu s pragmatičnim potrebama svojih najviđenijih zastupnika. U nekim idealnim projekcijama, podržao bih onaj društveni koncept koji bi predviđao delegiranje što veće količine moći na niže razine i u različite sfere društva, i koji bi snažno inzistirao na državnoj i društvenoj podršci svim oblicima ljudske kreativnosti.

Tema: Što danas znači biti moralan i odgovoran, kao građanin, kao autor? Đikić: Nisam ja netko tko bi mogao propisivati moralne norme i regule odgovornosti ni u životu, ni u literaturi. Moje je najdublje uvjerenje da se ljudi u životu trebaju baviti onim što ih istinski zanima i da ne smiju prenaglo i preoštro suditi o drugim ljudima: što sam stariji, to jasnije shvaćam da prije eventualnog

40

otpisivanja nekog čovjeka treba staviti na vagu i dobro i loše, pokušati razumjeti motive, jer to je jedini način koji nam omogućava da se nadamo da će se i drugi, sudeći o nama, ponašati odgovorno i razumno. Ali čini se da je današnji život toliko ubrzan i konfuzan da ljudi misle kako nemaju vremena za razumijevanje, pa onda svjesno brkaju odlučnost i nepromišljenost.

Tema: Svi likovi u Vašem romanu u jednom su trenu izabrali kompromis, a potom se pokušali nositi s tim “vražjim ustupkom”. Rat je najgori, ali najizazovniji kontekst za propitivanje ljudske etike i pojedinca samog. Pretpostavljam da ste najponosniji na svoj rad u Feralu, pa bi onda pitanje možda moglo ići u tom smjeru: koji preduvjeti moraju biti zadovoljeni da se stvori ponovno jedan takav list, s više ili manje jasno postavljenom estetsko-etičkom ravni? I da li vam se nakon Ferala svekoliki novinarski i urednički rad čini kao nekakav loš kompromis? Đikić: Da, imam dojam da sve što radim u posljednje tri-četiri godine, koliko ima da se Feral ugasio, nije ni približno novinarski vrijedno i dobro kao ono što sam radio u Feralu. Shvatio sam da je za moj rad u novinama vrlo važan kontekst u kojem se pojavljuje moj tekst, jednostavno, moj tekst je bolji ako je okružen dobrim tekstovima. Meni Feral više ne fali u nekom emotivnom smislu, nedostaje mi isključivo novinarski, jer je u cijeloj priči o Feralu, po meni, ključni element ono što većina simpatizera i neprijatelja, iz ovih ili onih razloga, najčešće previđa: u Feralu se zaista jako držalo do zanata i dobrog pisa-

Meni Feral više ne fali u nekom emotivnom smislu, nedostaje mi isključivo novinarski, jer je u cijeloj priči o Feralu, po meni, ključni element ono što većina simpatizera i neprijatelja, iz ovih ili onih razloga, najčešće previđa: u Feralu se zaista jako držalo do zanata i dobrog pisanja, a to su upravo kvalitete koje su, uglavnom, iščezle iz današnjeg novinarstva u Hrvatskoj. Uvjeren sam da je Feral Tribune u jednom vremenu bio najbolji list na svijetu, pritom se ne pozivam na najuglednije svjetske novinarske nagrade koje je Feral podobivao, i utoliko sam ponosan što mogu reći da sam pisao u najboljem listu na svijetu. nja, a to su upravo kvalitete koje su, uglavnom, iščezle iz današnjeg novinarstva u Hrvatskoj. Uvjeren sam da je Feral Tribune u jednom vremenu bio najbolji list na svijetu, pritom se ne pozivam na najuglednije svjetske novinarske nagrade koje je Feral podobivao, i utoliko sam ponosan što mogu reći da sam pisao u najboljem listu na svijetu. Malo je, međutim, nezgodno kad u najboljem listu na svijetu pišeš s dvadeset i nešto godina, pa ti se, kad to prođe, sve čini pomalo glupim i nemotivirajućim.

Tema: Slonovi nam se svima dogode, tako barem tvrdite u jednom intervjuu, ali je hrabrost poći za njima. Kako razumijete ili pokušavate razumjeti razloge zbog kojih je neki građanin počeo činiti zlo? Đikić: Ako isključimo monstrume i psihološki poremećene ličnosti, obične ljude u činjenje zla, po mom mišljenju, najčešće gurne vlastiti

strah, najviše strah od onih kojima su okruženi i pred kojima se moraju dokazivati, pred kojima moraju dokazivati svoju pravovjernost ili lojalnost. Potreba da se dokazuješ pred drugima, ili nužda koja te tjera da se dokazuješ, iz tebe – u gadnim vremenima, ali i onima koja nisu baš tako gadna – može izvući samo ono najgore i najpokvarenije. Kad bi se čovjek mogao lišiti tog poroka, na svijetu bi bilo mnogo manje zla i patnje.

Tema: Podnosi li književnost neku vrstu “istine” koju ne može podnijeti novinarstvo? O čemu mislite da se danas još ne može pisati?

Postoje li tabui?

Ako je prava i autentična, književnost je istinitija od istine, jer istinu prezentira posredstvom umjetnosti.

41

Đikić: Ako je prava i autentična, književnost je istinitija od istine, jer istinu prezentira posredstvom umjetnosti. Ne mislim da se književnost treba utrkivati ili nadmetati s novinarstvom kad je u pitanju otkrivanje istine ili rušenje tabua, ako tabua još uvijek ima: književnost je duboko individualna djelatnost i moje je mišljenje da pisci trebaju pisati o onome što ih istinski uznemirava i zanima, i o čemu imaju što kazati. Što se tiče novinarstva, situacija je kompliciranija zato što se kroz naše današnje novinarstvo prelamaju različiti politički interesi i

interesi kapitala, pa su teme i ljudi o kojima se ne smije pisati proizišli iz sasvim praktičnih i često evidentnih interesa vlasnika novinskih kuća. Glavni urednici i uredništva u takvoj su situaciji svedeni na nužni dekor kojemu je povjereno da odlučuje samo o tome hoće li u naslovu biti ova ili ona riječ, hoće li se objaviti ova ili ona fotografija, tko će se naći na listi za otkaz. Nitko, međutim, ne poduzima nikakvu inicijativu kojom bi se zakonski ograničio upliv vlasnika na profesionalne odluke glavnog urednika i uredništva čija autonomija danas više uopće ne postoji.

Tema: Možda je pretenciozno pitanje, ali: može li tekst promijeniti svijet? Vjerujem da ćete reći – da.

Kako i zašto? Đikić: Ne, reći ću da ne znam da li tekst mijenja svijet. Ne znam i time se previše ne opterećujem. Znam samo da ja ne pišem da bih promijenio svijet, pišem zbog unutrašnje potrebe da ispričam neke priče za koje mislim da ih nije uzaludno ispričati. Čak i ako je uzaludno, ja ih svejedno želim ispričati, pa vi vidite što ćete s njima.

ATELIER FRITZ

DAVID TRUEBA___ DVADESET TISUĆA MILJA POD GASOM sa španjolskog prevela jana milić

U

1.

vijek sam sumnjao da je prijateljstvo precijenjeno. Kao i sveučilišno obrazovanje, smrt ili dugački kurci. Mi, ljudska bića, izdižemo pojedine klišeje kako bismo pobjegli od nevažnosti svojih života.

Zato se prijateljstvo predstavlja krvnim zakletvama, vječnom odanošću, a i mistificira se kao drugi oblik ljubavi, dublji od vulgarne privrženosti parova. Veza baš i nije toliko čvrsta, jer je popis izgubljenih prijatelja uvijek duži od popisa održanih prijateljstava. Blasov nam je otac znao govoriti da je povjerenje u druge osobina slabića, ali, naravno, za njega je svaki nagovještaj čovječnosti bio gotovo jednak pederluku. Bio je umirovljeni pukovnik svima poznatih nacističkih sklonosti, stoga nismo pridavali previše značaja njegovu mišljenju.

U biti, mudrije su zvučale riječi koje nam je viknuo neki pijanac u krčmi: “Ja prijateljima ne prepričavam svoje

nedaće; ako se ‘oće zabavit, nek’ si jebu mater.” Prijateljstvo mi se oduvijek činilo poput šibice koju je bolje ugasiti prije nego što ti spali prste, pa ipak, tog ljeta ne bih bio mogao zamisliti dane bez Blasa, bez Claudija, bez Raúla. Mojih prijatelja.

Claudija smo već jedan sat čekali u El Mañu, pa iako smo se u početku odlučili na oprez (jednu coca-colu i dvije vode), malo kasnije već su se nizale prazne pivske čaše i već smo pojeli toliko porcija pilećih krilaca da smo u svakom trenutku mogli poletjeti. Jednog smo dana računali i zaključili da smo više vremena provodili čekajući Claudija nego s njim. Čekanje Claudija bio je sastavni dio odnosa s Claudiom. Čekanje Claudija bio je naš najuobičajeniji način provođenja vremena s Claudiom.

– Ja nikad ne kasnim, jer dok te ljudi čekaju, misle o tebi i sigurno ti pronađu sve mane. Kad dođeš, možda su već poželjeli otići. – Raúl, nesiguran koliko i točan, bio je najbjesniji zbog kašnjenja.

Visok, crne kose prorijeđene na sljepoočnicama, što je prikrivao uz pomoć pažljivo namještene neuredne frizure, očiju tamnih poput školske ploče, skrivenih iza naočala s crnim plastičnim okvirom, koje je opet nervozno skinuo. Namrštio se s visine svojih gotovo metar i devedeset, tankih i klimavih kostiju koje su se održavale s naizgled jednakom čvrstoćom kao kula od čačkalica. Nogom je lupio svoju pretjerano veliku putnu torbu koja je zauzimala pet ili šest puta više mjesta nego moja i Blasova zajedno.

– Što nosiš u njoj, cijelu kuću? – pitao sam ga.

– Najnužnije, samo ono najnužnije.

– Najnužnije ne može toliko zauzimati – tvrdio je Blas.

– Da znamo kamo idemo – objasnio je Raúl – bio bih odabrao između ljetne i zimske robe, ali, naravno, budući da vi volite avanturu...

– Da znamo kamo idemo, putovanje ne bi bilo zabavno...

43

– Kolovoz je, koji će ti kurac zimska odjeća? – ispitivao ga je Blas.

– Ovisi o mjestu, noću zna zahladiti.

Blas i ja smo se pogledali, bilo nas je strah nagađati sadržaj Raúlove torbe, jedva zatvorene, s patentom koji samo što se ne raspukne, poput šlica pornoglumca. A Claudio nikako da dođe. Svi smo trebali biti nestrpljivi da što prije krenemo na naše putovanje. Dugo smo ga planirali, mi koji smo mrzili planove, da bismo ga nakraju sveli na beznačajan dogovor na koji se netko usuđuje kasniti. Međutim bila je to Claudiova glavna vrlina.

Ne pridavati važnost ničemu. Barem naizgled. Na taj se način izbjegavaju patnje.

Claudio je bio mozak operacije, on je i pronašao kombi u oglasniku Segunda Mano1. Radilo se o nissanu jednog dostavljača sireva koji je, prema brojaču kilometara, prešao pola svijeta, ali koji će, prema Claudiovu njuhu za mehaniku, crknuti tek pet minuta poslije nas. Kako bi ga isprobao, potegnuo je sto sedamdeset na zaobilaznici. Vlasnik me primio za koljena i obliven hladnim znojem priznao da je njegova namjera bila prodati ga dok je još živ. Kad smo se vratili kući, sretni s našom kupovinom, Claudio i ja zabavljali smo se smišljajući imena za našu pustolovinu: Put na pičku.

Put u središte bedara.

Put oko guzice za osamdeset dana.

Dvadeset tisuća milja pod gasom.

Zamisao je bila da ne odredimo rutu. Postojao je datum polaska, ali ne i povratka. Maštali smo o tome da će kraj putovanju doći tek kad nas četvorica, smlavljeni od umora, popustimo pred uzvikom: dosta više, ne 1

španj. – druga ruka

možemo se zabavljati bolje od ovoga!

Bili smo svjesni zamke, imali smo na raspolaganju samo petnaest posljednjih dana kolovoza da dostignemo takvo stanje, ali petnaest dana zajedno, a pogotovo petnaest noći, činilo nam se poput vječnosti. Jedine granice bile su sam planet i naša izdržljivost.

Kad smo Raúlu i Blasu pokazali naš netom kupljeni kombi, obojica su reagirala onako kako se od njih i očekivalo. Blas je slegnuo ramenima, naviknut prihvaćati sve o čemu nije morao donositi odluku. Njegov je mirni konformizam bio uzrok činjenice da je premašio sto dvadeset kila težine gotovo bez ikakvog napora. Nagli gubitak kose nije uopće nastupio zbog stresa. Poput vreće za boksanje sve je podnosio, njegov se način suočavanja sa stvarima sastojao upravo u tome da se ne suočava ni sa čim. S druge strane, hladni i objektivni Raúl zavirio je u kombi i začepio nos s dva prsta.

– Smrdi po siru – primijetio je.

– Naravno da smrdi po siru, kupili smo ga od prodavača sira...

– Znači hoćete da provedemo ljeto smrdeći po siru.

– I to je već bolje od tvog uobičajenog smrada – odbrusio mu je Claudio.

– Kad zaboravimo gdje smo ga parkirali, moći ćemo ga uvijek naći po smradu – ubacio sam se.

– Stvarno užasno smrdi – prekinuo nas je Blas nakon što je pomirisao stražnji dio.

– Morat ćemo ga dezinficirati.

Meni se od sira povraća – inzistirao je Raúl. – Znate da sam alergičan na mliječne proizvode.

– Onda ga ti operi, jedini nisi dao pare.

Claudija je živciralo to što bi Raúl, umjesto da uskoči u vlak pustolovine,

poput njega, uvijek nalazio negativnu stranu stvari. Smrdi po siru. Tipično za njega. Da je bio prvi astronaut koji je kročio na Mjesec, Raúl bi sigurno rekao samo: – Ovdje nema ni jednog jebenog stabla. Zato ga je Claudio ušutkao spomenuvši novac. Raúl nije sudjelovao u kupnji jer je ionako trebao savladati mnogo prepreka da bi mogao doći. Imao je blizance stare sedam mjeseci i njegova je žena podrazumijevala da će ljeto provesti zajedno. Eleni je naša pustolovina toliko smrdjela, i ne baš po siru, da se do posljednjeg trenutka nadala da će odgovoriti Raúla. Stvar je na kraju zapalila fitilj klasične bračne svađe. Elena je uzela blizance i otišla k roditeljima na selo. Raúl je donde hodočastio, pretvorio se u ljudski otirač tijekom tri dana i tri noći ispunjene dječjim plačem i bočicama, i uspio je dobiti dopuštenje za odlazak na putovanje nakon što je izrecitirao alibije koje je pred nama tisuću puta uvježbavao, a koje je imao zapisane na dlanu: malo prostora jako je dobro za par vezi treba kisika treba promotriti situaciju s drugih gledišta osjetiti da jedno drugome nedostajemo prekrasna je stvar daljina uvećava ljubav.

Nakon ljeta opet će biti zajedno kako bi zacementirali savršen suživot, ako je ikad i bio savršen. Posljednji su mjeseci promijenili Raúlov karakter, sam je objašnjavao: “Kao da odeš u kino jer si vidio izvrsnu reklamu za film, a nakon što jedan sat sjediš u fotelji, shvatiš da nije ono što si očekivao, da su te preveslali kao kakvog idiota.” Bio je opsjednut čistoćom, redom i dobrim odgojem, te smo znali koliko mu je teško priznati svoje frustracije u javnosti.

44

Godinu dana ranije, jednog popodneva, Raúl nas je pozvao kako bi nas obavijestio: “Elena je trudna”, i krivo je protumačio našu apsolutnu šutnju jer je sa smiješkom dodao: “Sa mnom.” Pretpostavljam da smo nespretno reagirali, poprimivši izraz lica tipičan za kraj drugog čina tragedije.

Nedostajalo je samo da Raúl počne crtati po zidovima i pjevati iz svega glasa kako bi nas uvjerio koliko je sretan što ulazi u Čudesni Svijet Očinstva. Sljedećeg smo dana nas trojica skupili dovoljno novca za abortus.

“Jeste li poludjeli? Ja želim to dijete.”

Odbio je novac i prestao nas pozdravljati. Sljedeće što smo od njega saznali bio je datum vjenčanja, na kojem smo pokorno sudjelovali i odigrali ulogu prijatelja. Tri dana kasnije počeo je raditi u tvrtki za dostavu hrane njegova punca, a uzbudljiv izazov bio mu je da informatizira dostavnice. Tri mjeseca kasnije uselio se u stan koji su platili punica i punac, s dječjom sobom prepunom naprava koje su visjele sa stropa, a koje će, objasnio nam je, munjevito razviti djetetovu inteligenciju. Nedugo zatim napili smo ga kako bi lakše savladao šok s ultrazvuka koji ga je pretvorio u oca blizanaca, ili blizanaca!!!, kako bi on intonirao. Kad bi nam kukao zbog promjena koje će doživjeti njegov do tog dana divno usamljen život neženje, odvratili bismo mu riječima koje su se pretvorile u naš jedini odgovor na sve njegove žalopojke: – Trebao si uzeti pare.

– Znao sam da ćete mi kad-tad prigovoriti zbog mog dijela novca – žalio se Raúl pokraj kombija.

– Kad ti uvijek kompliciraš stvari.

– Nisam ostavio Elenu i blizance da provedem petnaest dana smrdeći po siru. Žao mi je, idite sami. Ja odustajem.

Blas, pravi stručnjak za pomirenja, potrčao je za njim s misijom da mu podigne samopoštovanje: “Bez tebe ne idemo nikamo, ne možeš nas sad napustiti, ti si duša ovog putovanja.”

– Pa kad je meni i najpotrebniji ovaj jebeni godišnji, u kurac – objašnjavao je Raúl.

– Puna mi je kapa blizanaca i Elene, koja je postala histerična, i njezinog oca, i dostavnica...

I popis uvreda mogao se produžiti do zore da ga netko od nas nije na vrijeme zaustavio: “Raúle, znaš šta?

Trebao si uzeti pare.”

Nitko se nije javljao na telefon kod Claudija. Naš put u središte bedara, naš put na pičku, naših dvadeset tisuća milja pod gasom nisu mogli početi gore. On je trebao dovesti kombi sa šatorima. Da nije Claudio bio kriv za kašnjenje, bili bismo se zabrinuli; ali znali smo da je to bio njegov način da iskuša našu vjernost, da nam pokaže važnost svog društva. Blasu su se zatvarale oči. Proteklu noć nije spavao.

Da ubijemo vrijeme, prepričavao nam je različite faze svoje posljednje ženskaroške epopeje koja je završila, kao i sve ostale, pet minuta prije ševe. Žrtva je ovog puta bila izvjesna Anabel koju smo, kako Blas kaže, svi poznavali jer je bila konobarica u baru u koji smo tisuću puta zašli, međutim ni Raúl ni ja nismo se mogli sjetiti ni bara ni cure koju je opisivao s pohotnim pojedinostima.

– Ne pretjerujem kad kažem da sam je skoro poševio – objašnjavao je.

I prema Blasovu opisu izvjesna nam se Anabel doimala kao najsenzualnija ponuda mesa na planetu. Duge noge, ogromne oči, a da ne spominjemo prsa i dupe koje je Blas uspijevao opisati jedino mlatarajući rukama kao krilima vjetrenjače dok je treptao

i dalje u nevjerici. A da bi zaključio u velikom stilu, priznao nam je: – I veća je od mene za dvije glave.

Noć rađa mnoge slučajnosti, pa su tako Blas i Anabel u sitne sate pravili jedno drugom društvo u baru u kojem je ona posluživala piće. Blas je primijenio svoju strategiju preobrazbe, pretvorio se u ogromno i srdačno uho, ljubazno i puno razumijevanja, bio je debeo i šutljiv slušatelj tuđih nesreća koje su u ovom slučaju išle od nesretnog i razrušenog djetinjstva do nedavnog brodoloma ljubavi prema jednom ovisniku o kokainu. Poput zida plača s očima, slušao je i trljao ruke razmišljajući o mogućnosti nježne i brzinske ševe dok mu cura plače na ramenu. Takozvana utješna ševa, čija je odlika uloviti osobu u trenutku njezina najnižeg samopoštovanja.

– Krasna cura – nastavio je Blas. – Bilo je skoro šest ujutro kad je zatvorila bar, i pješke sam je otpratio kući.

Došli smo do ulaza i bio sam siguran da će me pozvati gore.

– Ali nije – preduhitrio sam ga. – Poljubila te u čelo i rekla da se ide ševiti s kokainomanom, koji je seronja, ali je zgodniji i manje debeo od tebe.

– Pozvala me gore, ako baš hoćeš znati...

– I išao si? Ovaj bi bio u stanju reći ne. – Ni Raúl nije imao previše povjerenja u Blasa.

– Hoćete li me pustiti da dovršim?

– Blas je prekrižio ruke na trbuhu, čekajući da parkiramo naše nestrpljenje. – Pozvala me gore, ali kad je htjela otvoriti, ispostavilo se da je zaboravila ključeve u baru.

– Odveo si je u hotel? Poševio si je na ulici? Naslonjenu na auto? – Raúl je pogriješio zamišljajući se na Blasovu mjestu. Ništa nije bilo dalje od stvarnosti. Bili su toliko različiti,

45

PHOTO: BCH

46

toliko neusklađeni da im nije preostalo ništa drugo nego da postanu prijatelji.

– Ne, jebote. Nisam htio forsirati stvari. Ona je od one vrste cura s kojima, ako uložiš malo više vremena, možeš imati lijepu vezu...

– Koja je to vrsta cura?

– Taksijem sam je otpratio do prijateljice.

– To ti je ona rekla. Kladim se u tisuću peseta da je otišla kokainomanu – izazvao sam ga.

– Nemoguće. Prekinula je s njim i grozno joj je.

Generalno gledajući, Blasov je seksualni život, s viškom kilograma i brkovima za koje se ne zna je li ih zaboravio obrijati ili su nekakav projekt za budućnost, ali koji dodaju petnaest ili dvadeset godina njegovim loše nošenim dvadeset i sedam, izazivao u nama najdublji skepticizam. Nije imao stalnu vezu otkad je prekinuo s curom s kojom je oduvijek bio, i kad kažem oduvijek, mislim to doslovno.

Izlazio je s njom od treće godine.

Bili su susjedi u vojnom kvartu i toliko se razočarala kad se Blas nije odlučio za vojnu karijeru, poput njezina oca, i prije njega djeda, i prije njega čitave obitelji, čije rodoslovno stablo prilično nalikuje na pukovniju, da ga je ostavila, te se i dan-danas, kad ga sretne na ulici, pravi da ga ne poznaje. Ratni izvještaj o njihovoj vezi koja je trajala gotovo dvadeset godina nije išao dalje od tisuću poljubaca bez jezika i tri usluge drkanja, ratoborno i preko volje izvršenih u obližnjem ulazu. U njegovoj obitelji negodovanje nije bilo ništa manje kad se Blas odlučio za kukavičku i sivu diplomu iz anglistike. Nakon ponižavajućeg poraza te ljubavne priče koja se rodila da bi bila vječna, Blas se ukopao iza nemogućeg. Zaljubljivao se u cure njemu nedostižne i na taj je

način neuspjeh bio barem opravdan i mogao mu se oprostiti.

Blas je rekao Anabel da sljedećeg dana kreće na putovanje s trojicom najboljih prijatelja željnih avanture, i sigurno joj je dočarao stvar kao nešto između lirike i beata jer mu je, priznao nam je, cura šapnula sa suzama u očima: “Koja sreća. Da barem ja imam takve prijatelje.”

– Ko zna što si joj napričao.

– Ma ne, ništa...

– Nisi je valjda pozvao da ide s nama? Poznajem te ja – kladio se Raúl.

– Ne, ne, ma kakvi. Ne baš.

– Rekli smo bez žena, samo nas četvorica – podsjetio sam ih.

– Pa dobro... Dao sam joj Raúlov broj mobitela, u slučaju da nam se hoće pridružiti negdje, ali možeš mislit kako će doći...

– Šta? – Raúla je preplavio val gnjeva. – Rekao sam vam da mobitel služi samo za razgovor s Elenom. Upozorio sam vas. Plaća ga tastova tvrtka i ne želim probleme. Zato možete zaboraviti da je mobitel zajednički, ništa od toga, jasno?

– Ma neće zvati – tvrdio je Blas.

– Rekao sam joj samo iz ljubaznosti.

Rekla je da ima planove, da se želi odmoriti i biti sama.

– Ne znam kako ti to uspijeva, ali sve cure koje upoznaš radije su same – rekao sam mu.

– Ništa od telefona, je li vam jasno?

– i dalje je ponavljao Raúl.

– Jako duhovito – neuvjerljivo mi se suprotstavio Blas. – Samo da znaš, kad smo se pozdravljali, poljubila me, skoro u usta, jer je jebeni taksist malo ubrzao baš u tom trenutku, da nije...

– Skoro poljubac u usta, skoro si je poševio. Skoro si zavodnik.

– Odjebite, ne znam zašto vam uopće išta govorim.

– Jer da ne ispričaš nama, bilo bi kao da ti se nije ni dogodilo.

Bila je to istina. Pretpostavljam da je svaki od nas četvorice imao svoje tajno područje, no stvarni teritorij naših života bio je onaj koji smo dijelili. Ostatak, ta privatna čestica gdje svatko pati u tišini postojala je, naravno da je postojala, no da bi se mogla vidjeti, trebalo je zaviriti unutra, a tko to želi? Ja sam svoju skrivao u jednom kutku iza pretjerane važnosti putovanja s prijateljima, umirivao sam je pivima ili sam možda naručio prvi viski toga dana samo kako bih je ušutkao kad sam primijetio da nastoji isplivati. Nije bitno. I oni su je skrivali. Temeljitom sentimentalnom dezinfekcijom koja je presudna za zdravo prijateljstvo.

Stvari o kojima se ne priča. Gotovo nikad. Putovanje je značilo živjeti, uživati u sve rjeđem osjećaju disanja, samostalnog kretanja, vjerovanja da si gospodar vlastite sudbine. Potrebu da se napuste obaveze, da se stave u kut.

Za Raúla je to bio bijeg od posljednje godine koja mu je preokrenula život naglavačke. Nije više bilo ni traga crtaču koji je htio postati slikar, sad se pretvorio u supruga, oca i računovođu. Bit će dovoljno vremena za slikanje kad budem u penziji, zar ne?

Blas nikad nije toliko uživao u svom profesionalnom i sentimentalnom neuspjehu kao kad bi nas pustio da se tome smijemo. Možda bi na taj način dobili smisao njegovi seksualni okršaji, prije nego veze, njegovih deset godina studiranja, činjenica da mu do diplome nedostaje još jedan ispit, koji bi trebao polagati za mjesec dana. Kako je sam rekao, za njega sat ima šezdeset minuta samo kad smo nas četvorica zajedno. I mislio je ozbiljno. Posjedovao je zavidnu vještinu da i najbeznačajniji događaj ocrta

47

tako da djeluje kao legenda, naše bi doživljaje pretvarao u mitove, iste doživljaje koje bi netko drugi smatrao dosadnom razbibrigom. Za Claudija je putovanje značilo ponovo oživiti užitak spoznajom da je vođa, da ga se poštuje, da je gospodar odluka, ono je bilo digresija od skakanja s posla na posao kako bi platio stan koji je bio soba sa zahodom, ali koji je on smatrao nepremostivom utvrdom svoje neovisnosti. A za mene... pa ja sam se ponekad osjećao krivim što se nisam prepustio tom savršenom valu, što sam promatrao s obale, što sam nastojao postati ono što sam htio biti po cijenu da prezirem ono što sam bio, što sam na drugima, pogotovo na svojim prijateljima, vidio stvarnost, a ne legendu koju je Blas pričao po enti put, iako više nije bila smiješna.

– Smrdi po siru – rekao je Raúl, a uto smo ugledali Claudija kako izlazi iz kombija koji je parkirao na pločnik. Kad je otvorio vrata bara, preplavila nas je podnevna madridska vrućina koja je pretvarala asfalt u živi pijesak. Vrućina koja kao da se njega nije ticala, približavao nam se svjež, mokre plave kose, kao da se netom istuširao, ili je možda i znoj dobro pristajao njegovoj uvredljivo privlačnoj pojavi. Cigarete su mu stajale ispod rukava, u dodiru s osunčanim mišićima. Raúl je uperio prst u njega, no Claudio mu nije ostavio vremena za optužbe.

– Jebote, koji ste vi gadovi. Tu se nalijevate pivom dok ja kružim cijelim gradom.

Uslijedilo je nekoliko pokušaja ubojstva. Ja sam zaprijetio da ću mu razbiti čašu na glavi, ali nije mi se činila dovoljno učinkovitim oružjem.

– Posvađao sam se s Lorenom i drolja nije htjela uzeti Sáncheza – opravdavao se Claudio dok je ispijao

Blasovo pivo. – Cijelo sam mu jutro tražio smještaj.

Sánchez je bio Claudiov pas. Star i ofucan lovački pas kojeg je Claudio vodio u šetnju samo kad je namjeravao probdjeti noć. Poslušno bi se izvalio pred vrata kafića i dobivao udarce nogom i izbljuvke dok mu se gospodar ludo zabavljao do zore.

Danju bi Sánchez ostajao kod kuće, na Claudiovu krevetu, poput izlizane plišane igračke, s uvijek istom pločom Ramonesa koja bi svirala od prve do posljednje pjesme i onda opet iznova, dok mu se vlasnik ne bi vratio kući. “Jedino ga to smiruje, njihova muzika”, uvjeravao nas je Claudio dok bismo se uspinjali stepenicama, na kojima bi se već čuli zaglušujući zvuci gitare iz stana. Svi smo znali da je Sánchez praktički gluh, nikad se nije odazivao na svoje ime, ni na zviždanje, ni na pucketanje prstima.

Za Claudija su to bili nepogrešivi znakovi inteligencije. Sánchez nije bio revno psetance koje će potrčati i na najbanalniji poziv. Još jedan znak njegova savršenog odgoja dolazio je do izražaja u trenutku obavljanja nužde – tad bi sam skočio u Claudiovu malu kadu i ondje se olakšao. Zahvaljujući tom iznimno uglađenom načinu njegov je vlasnik trebao samo isprati govna prije tuširanja.

Sánchez je bio najbolji saveznik Claudiovih kašnjenja. Pet minuta značilo je obaveznu šetnjicu sa Sánchezom, pola sata da se pas izgubio, sat da je ubio susjedinu mačku, dva sata da je ugrizao poštara. Odgoda početka našeg putovanja bila je, naravno, Sánchezova krivica. Kad smo otvorili stražnja vrata kombija, dočekao nas je suh kašalj čovjeka na samrti. Radilo se o Sánchezovu lavežu.

– Ne misliš valjda uzeti psa sa sobom?

– Pa rekao sam vam da me Lorena zajebala.

– Ne, u kurac. Pas ne ide – energično je odbio Raúl.

– Rekli smo da ženske ne idu, to ne uključuje pse.

– Ni govora. – Nas smo trojica bili složni.

Sánchez nas je gledao iz kombija, izvaljen na šatorima i vrećama za spavanje, češkajući odred buha na svojim raščerupanim leđima. Oči su mu bile suzne, ne zato što ga je rastužilo naše grubo odbijanje njegove prisutnosti, nego zato što je već mjesecima imao mrenu.

– A što bih trebao napraviti s njim?

Da ga ubijem?

– Napravio bi mu uslugu.

– Ne budite seronje. Uopće se ne čuje.

– Ne, Claudio, ne. Pas ne ide. – Raúl je zatvorio vrata kombija.

– U kurac, k›o da ne poznajete Sáncheza. On je savršen pas za društvo...

– Pas će nas užasno ograničavati – pokušao sam objasniti. Ništa se dobro nije moglo očekivati od toga da nas četiri odrpanca hodamo naokolo sa starim psom. – Što ćemo s njim, držati ga cijeli jebeni dan zatvorenog u kombiju?

– Ja ga nisam htio povesti, ali svi prijatelji koji mi duguju uslugu otišli su na godišnji.

Blas je jedini uspio pomaknuti situaciju s mrtve točke.

– Zašto ga ne ostavimo mojim roditeljima?

Blasov nas je otac dočekao u gaćama i potkošulji bijele boje prošarane mrljama, njegovoj uobičajenoj odjeći u kolovozu. Zatekli smo ga usred tjelovježbe, a majka je uklonila tisuću keramičkih predmeta nagomilanih u

48

dnevnom boravku da bi joj muž, dok izvodi vježbu bicikla ili vrti ispruženim rukama, polomio što manje stvari. Bio je oduševljen prijedlogom da se brine o psu.

– Otkad je Klaus umro, nedostaje mi društvo psa. Među nama, više mi je on bio obitelj nego moja žena ili Blasín.

I pokazao je na njih. Blas je slegnuo ramenima. Očeva dobermana trebalo je uspavati nakon što mu se s godinama mozak oštetio, te je napao tri ili četiri susjeda.

Bilo je očito da je i kod oca došlo do oštećenja mozga uvježbana za ubijanje, ali računao je na povoljniji položaj umirovljenog vojnog lica, kojeg se ipak malo više poštuje nego starog psa.

Unatoč pokušajima da odbijemo majčinu ponudu, bili smo prisiljeni prihvatiti odreske i salatu. U blagovaonici obavijenoj mirisom pržene hrane dopalo me mjesto nasuprot predustavnoj španjolskoj zastavi koja je dominirala prostorijom. Zastavi koju je Blas, dok je bio dijete, morao ljubiti pri dolasku i odlasku iz kuće.

Otac ga je vikendima odvlačio u kampove za vojnu obuku, a ako bi ga uhvatio u laži ili ako bi dobio jedinicu u školi, morao je kleknuti ispred najsvetije stvari – državnoga grba – i tražiti oprost uz iskreno kajanje.

Dok smo jeli, otac je svako toliko divljački pogladio Sáncheza i tako mu otkidao čuperke dlake. Nije bio prezadovoljan imenom psa. Imena su bila jedna od njegovih fiksacija.

Blasovo krsno ime bilo je iskreno odavanje počasti jednom javnom bilježniku i općepoznatom vođi ekstremne desnice, no ispostavilo se da je ono diskretno ako se uzme u obzir da je njegovu sestru zapalo ime España za čitav život. Objasnio nam

je da čistokrvni psi razumiju samo njemački, jezik, koji nam je kratko predstavio recitirajući nekoliko kitica iz Deutschland Über Alles, njemačkog slavospjeva skromnosti. Sánchez je izbjegavao svog novog Führera skrivajući se među Claudiovim nogama. Trudeći se pridobiti naklonost životinje, Blasov je otac bacao u zrak ostatke odreska i htio da ih Sánchez mačjim pokretom uhvati u letu. Pas bi ih samo gledao kako padaju na parket i onda ih progutao i oblizao se, kao da se vatreni uzvici “skoči, skoči, prvače” ne tiču njega.

Prvak je bila riječ koju sigurno već godinama nije čuo, ako ga je itko ikad tako oslovio, što je malo vjerojatno.

– Ovom psu treba dresura – presudio je Blasov otac. – Kad se vratiš s godišnjeg, dočekat će te prava zvijer.

Vidio sam na Claudiovu licu da mu je kroz glavu prošla slika kako grli svoga psa i već se sljedećeg trenutka daje u bijeg, međutim nije naišao na naše razumijevanje. Dok smo se pozdravljali, Sánchez je cvilio i molećivo gledao svoga gospodara. Otac ga je držao za ogrlicu dok nas je ratoborno opominjao: – Već sam vam rekao da je godišnji odmor za slabiće duhom. Rad čini čovjeka slobodnim. Trebalo bi zakonom ukinuti kolovoz i vikende.

Dizalo je, srećom, brzo stiglo i zaletjeli smo se unutra. Vrata su se zatvorila ostavljajući nam posljednju srcedrapateljnu sliku Blasova oca kako izdaje naredbe i neutješnog Sáncheza pored njegovih nogu. Claudio je progunđao: “Onoj kurvi Loreni neću nikad oprostiti.”

Lorena mu je bila trenutna cura.

Zapravo je bila cura jednog kemijskog analitičara za kojeg se trebala udati, međutim dva mjeseca ranije u njezin

je svijet uletio Claudio, zaprijetivši da će poljuljati ono što je do tog dana bila više-manje siva bajka. Lorena je, između osjećaja krivnje i drama svog dvostrukog života, uživala, povjerio nam je da mu je najuzbudljivija fantazija u njihovoj vezi bila da dođe na dan vjenčanja i poševi Lorenu u vjenčanici. Claudija su zabavljale te bitke, međutim jednom kad bi ih osvojio, nisu razblaživale okus nezadovoljstva što mu ga je život općenito izazivao, kao da mu je pretijesan.

Sudbina koja je čekala Sáncheza do kraja kolovoza u određenoj je mjeri zamračivala Claudiovo lice, dok sam ja lunjao Madridom tražeći izlaz, bilo koji izlaz iz grada. Nije bilo smjelo pretpostaviti da će u rukama Blasova oca stari pas proživjeti najgore trenutke svog mučeničkog života.

Vjerojatno će ga izvježbati da napada prosjake, židove, crnce, imigrante, drogeraše i, ako bi poduka bila uspješna, logična bi posljedica bila da Sánchez navali na Claudija čim ga ugleda. Blas i Raúl zavalili su se na stražnje sjedalo i na drugom semaforu već su dremuckali: Blasu je lagano curila slina iz usta, što ga je vraćalo na najbolje trenutke prethodne noći s tom Anabel, sjećanja koja su vonjala na seks koji je visio u zraku; Raúl, otvorenih usta, opušten, možda mu je ovo bilo prvi put nakon mnogo mjeseci da je zaspao bez prijetnje da će blizanci zaplakati.

Ni Claudio, do mene, nije ništa bolje izgledao. Spustio je sunčane naočale i nije mnogo nedostajalo da me i on napusti. Nakon tunela izašli smo na skretanje za Valenciju. “Ulazimo u orbitu?” pitao je Claudio. Bio je to njegov način razgovora, nekom vrstom mladenačkog rječnika. Kimnuo sam i krenuo cestom. Opustjeli je Madrid ostao iza nas. “Nagazi na gas. Probudi

49

me na moru”, i Claudio se naslonio na prozor. Da nije bilo intenzivnog smrada po siru, svatko bi pomislio da je stari vlasnik kombija razvozio tovare tableta za spavanje, sudeći prema učinku na ovu trojicu. Ubrzao sam.

Započinjalo je naše putovanje bez odredišta, naš bijeg prerušen u godišnji odmor. Tog mi je dana bio rođendan.

Nitko se od mojih prijatelja nije sjetio.

Gotovo se nitko nije sjetio. Banalne majčine čestitke, iz obaveze, pet minuta površnog telefonskog razgovora s njezina spokojnog odmora, koje su mi se činile poput vječnosti dok jedno od nas dvoje konačno nije pronašlo izgovor da spusti slušalicu. Bolje tako.

Obveza slavljenja vremena koje bježi čini mi se okrutnom. Pogledao sam se u retrovizoru. Proučio sam svoje novo lice dvadesetsedmogodišnjaka. I dalje mi se nije sviđalo.

* * * Ljeto je tužno godišnje doba u kojem ništa ne raste. Kome nije draži prosinac unatoč gorčini koju izaziva tuđa sreća? Čak je i ustanovljena okrutnost travnja tisuću puta poticajnija. Ljetni je hit uvijek najgora pjesma godine.

Ljetna je ljubav podvrsta ljubavi, velike ljubavi koja se nikad ne može dogoditi ljeti. Govori se o ljetnim čitanjima, ljetnim noćima, ljetnim putovanjima, ljetnim pićima, uz implicitan, suptilan prezir. Naša ljubav nije stvorena za ljeto. Naša ljubav ne zna za odmor.

(Iz Zapisa na salvetama) Ulomak iz romana Četiri prijatelja, koji uskoro izlazi u izdanju Meandarmedije.

DAVID TRUEBA (Madrid, 10.09.

1969.), španjolski je pisac, novinar, scenarist, redatelj i glumac.

Najmlađi je sin u obitelji s osmero djece, a jedan od braće je dobitnik Oscara – Fernando Trueba, za film Belle Époque (Zlatna vremena, 1992).

Diplomirao je novinarstvo na madridskom sveučilištu Universidad Complutense de Madrid, te se doškolovao u Sjedinjenim Američkim Državama na American Film Instituteu, gdje je pohađao tečaj scenarija.

Kao scenarist istaknuo se u filmovima Amo tu cama rica (1991), Los peores aňos de nuestra vida (Najgore godine naših života, 1994), Two Much (Dvostruki zavodnik, 1995) i La niňa de tus ojos (Djevojka tvojih snova, 1998).

U ulozi redatelja značajan je po filmovima La buena vida (1996), Obra maestra (2000), Soldados de Salamina (Vojnici iz Salamine, 2002) i Bienvenido a casa (2006).

Napisao je tri romana: Abierto toda la noche (1995), Cuatro amigos (1999) i Saber perder (2008) koji su prevedeni na talijanski, francuski, njemački, portugalski, nizozemski i grčki jezik, a koji su postigli značajan uspjeh kod publike i kritike. Četiri prijatelja njegov su drugi roman preveden na hrvatski (nakon iznimno uspješnog Otvoreno cijelu noć).

MEANDARMEDIA

predstavlja ediciju “drugi smjer”

Ako želite dijalog, krenite u DRUGOM SMJERU s knjigama MEANDARMEDIJE!

web knjižara: www.uzitakitekst.com

Tema 2: Kako se kalio interliber___ PRIREDIO KRUNO ZAKARIJA

Evidentno je da je Grad Zagreb odlučio prepustiti Zagrebački Velesajam polaganom ali sigurnom propadanju. Sve sajamske aktivnosti samo se još reproduciraju po ustaljenoj matrici i nekadašnjoj (vrlo davnoj) “slavi”.

Tako i ovi (prvi puta dobiveni) javni podaci s Interlibera samo ilustriraju barem dvadesetogodišnje odnose u hrvatskome izdavaštvu.

No, iz toga se dade iščitati da nije samo Grad Zagreb prepustio Velesajam na nemilost vremenu, nego je i Hrvatska kao država i Hrvatska kao društvo prepustila knjigu njenom sudbinskome propadanju. To se može vidjeti iz odnosa vlasti i medija prema različitim tipovima izdavača kao i odnosima unutar izdavačkog ceha.

TEMA

kruno zakarija___

Interliber 2011 – faktografija propadanja

Z

ahvaljujući ljubaznosti g.

Zorana Ušurića, djelatnika Zagrebačkog Velesajma odnosno glavnog organizatora sajamskih aktivnosti (pa tako i Interlibera), došao sam do podataka kojima se može ilustrirati stanje i odnosi u hrvatskome izdavaštvu. Za ekstrakciju podataka u analitičke Excel-tablice poslužili su mi projektni nacrti, tj. raspored izlagača u paviljonima 5 i 6, tj. u paviljonima u kojima se uglavnom još uvijek održavaju izlagačke aktivnosti Interlibera kao i većine drugih sajamskih manifestacija Zagrebačkog velesajma.

Evidentno je da je Grad Zagreb odlučio prepustiti Zagrebački Velesajam polaganom ali sigurnom propadanju. Sve sajamske aktivnosti samo se još reproduciraju po ustaljenoj matrici i nekadašnjoj (vrlo davnoj) “slavi”. Tako i ovi (prvi puta dobiveni) javni podaci s Interlibera samo ilustriraju barem dvadesetogo-

dišnje odnose u hrvatskome izdavaštvu.

No, iz toga se dade iščitati da nije samo Grad Zagreb prepustio Velesajam na nemilost vremenu, nego je i Hrvatska kao država i Hrvatska kao društvo prepustila knjigu njenom sudbinskome propadanju. To se može vidjeti iz odnosa vlasti i medija prema različitim tipovima izdavača kao i odnosima unutar izdavačkog ceha.

Hrvatski izdavači mogu se podijeliti po više kriterija. Glavni kriterij podjele danas dijeli izdavače na veliku grupu koji se bave jedino objavljivanjem knjiga i malu grupu izdavača-knjižara: Školska knjiga, Algoritam, V.B.Z., Jesenski i Turk te Profil danas su glavni predstavnici ove hibridne vrste izdavača. Ako uz to dodamo i načelo tržišne preferabilnosti u knjižnoj proizvodnji – tada se njima mogu priključiti i izdavači kao što su: Mozaik knjiga, Naklada Ljevak, Znanje (Agrokor), Naša djeca, ... A budući da je ključ izdavačke uspješnosti danas jedino

prodaja knjiga – jasno je da se ovim mini-mastodontima treba pridružiti i čiste “štand-up-trgovce”, tj. nakupce-prekupce knjigama kao što su: Dušević & Kršovnik, Nova stvarnost, Leo-commerce, Begen, Sipar, Tisak...

Iz nacrta velesajamskih paviljona i zakupa na Interliberu, a još jasnije iz analitičkih Excel-tablica, proizlazi kako je Interliber zapravo ostvaren jedino kao veliki knjižarski buvljak. Glavni igrači na buvljaku (uz tapkaroše i šibicare), naravno, jesu oni kojima se koncept buvljaka itekako isplati, pa u aranžmanu sa Zagrebačkim Velesajmom desetljećima okupiraju centralne dijelove velesajamskih prostora – onemogućujući tako obične izdavače da se pristojnije prezentiraju.

A kao da netko iz pozadine u kojoj je smješten “Veliki Brat” budno brine da do riječi i do izražaja ne bi došao neki izdavač koji objavljuje ozbiljne knjige, tj. one knjige koje zavrjeđuju pozornost stručnjaka i

53 53

PHOTO: BCH

zinka i kruno zakarija / interliber 2011.

znalaca, ozbiljnih medija i stručne javnosti. Tako je velika količina malih izdavača raspršena i zalijepljena uz tanke štandove na rubu paviljona – kao na rubu svijeta. A kada se otvore velika vrata paviljona (što služe za transport i dostavu) – ti izdavači dobivaju neugodan osjećaj kako će ih iz dvorane taj čas otpuhati naglo stvorena razlika u vanjskom i dvoranskom tlaku zraka.

U svakom slučaju, evidentno je sljedeće: na djelu je već DUGOGODIŠNJA desakralizacija knjige.

Interliber pak itekako pospješuje

obezvrjeđivanje knjige kao duhovnog proizvoda. A budući da je Interliber zagrebački, ali i državni događaj, ne trebate biti naročito mudri da shvatite kako nije samo riječ o političkoj nebrizi za knjigu u kojoj živi duhovna proizvodnja (=duh naroda, o kojemu smo se toliko brinuli onomad, dok smo bili podjarmljeni pod Bečom, Peštom i Beogradom, tj. onomad dok su “naši stari” smišljali Deklaraciju o jeziku), nego je riječ o SVJESNOJ desakralizaciji duhovne proizvodnje (sjećate li se cijene 1 kg mozga, tj. pok. Ivana Milasa, sabor-

skog zastupnika i čuvara državnog pečata?!). Je li ispravno upitati se: je li nam danas stvarno bolje, tj. u današnje doba – kada su Glembajevi pribavili prava hrvatska prezimena?

Knjižni buvljaci poput onoga ujesen (ispred INA-ine zgrade) i poput ovoga najvećega (na Interliberu), kao i knjižni spektakli (poput onoga u Puli) samo pokazuju kojim se smjerom vrednuju (=obezvrjeđuju) duhovne vrijednosti – a riječ je o onim istim vrijednostima o kojima smo vjerovali da se na njima temelji čak i pobjeda u Domovinskome ratu.

T EMA ___

54

55 55

T EMA ___

56

57 57

T EMA ___T EMA

58

ATELIER FRITZ

MILAN ĐORĐEVIĆ___ KUTIJA

Put prema gore i prema dole jedan su te isti.

Heraklit, fragment 60

KUTIJA Kutija iz istoimene pesme u prozi pesnika Jehude Amihaja, ona iz pesme D. Dragojevića “Takozvana kutija – pitanje” ona iz novijega i kraćega romana „Kutija“ Gintera Grasa, pa mala kutija iz pesama Vaska Pope i ja sada razmišljam o kutiji i otvaram neku kutiju a voleo bih da je ona čudesna i da u njoj nalazim ono što želim ili da je lako otvorim pa iz nje da iskoči mali čudotvorac i ostvari sve što želim.

No, to su puke maštarije pa uzimam kutiju šibica i u bašti, pored travnjaka, palim odbačene i ispisane papire a iza njih ostaje samo pepeo ali i ja, nesavršeni čovek, iznad njega, mada znam da je i čitav kosmos kutija.

A možda da se malko poigram rečima pa hrvatski da kažem kut i ja i samo ćutim kao što na polici ćuti metalna kutija za čaj Lapsang Sučong mog pokojnog oca.

ŠTA RADIM? Pišem i pišem jer to jedino donekle umem.

Malkice prosipam autobiografsko trunje.

Izgleda da ovaj naš divotni svet zasipam hiljadama raznih pitanja kao hiljadama različitih životinja što na mene ovakvog, slabunjavog, vrebaju i izgleda da ovaj svet baš sasvim ne razumem pa pišem i tako sam zadovoljan i srećan a onda ponekad nacrtam crtež gde su detinje slike postale moje želje i tada sam ispunjen, srećan i zadovoljan.

Nesavršena jednostavnost me pohodi i smiruje me u ovoj prepunoj a ipak čistoj pustinji i ja sam kao na uzburkanoj vodi, na okeanu koji mi svojim jezikom govori.

Govori o početku i kraju, o gavranu i golubu ili o sumornom decembru ili svetlome maju, jezikom vode i talasa priča mi o paklu i raju.

Onda me lepo vodi da nađem svoje detinjstvo, mleko što zapljuskuje vrata neiskopanog uglja, starca, koji ne voli da mu sunce srce osluškuje već čeka da ga prema republici pepela usmeri neka mlada a nesvesna vatra koja je, zapravo, suština života i suština uvažene i živahne kćeri. jun 2007.

60

POSREDNIK

IGRA JE UNAPRED NAMEŠTENA

E, gospodo, nisam vam više posrednik između onoga vidljivoga i nevidljivoga, niti sam ljudima i zverima vešti čarobnik.

Sunce udeljuje crvene otpatke.

Hrani se drveće i zelena pena.

U barama plivaju stare patke.

Nisam ni buktinja ili pažljivi posmatrač okeana hlorofila i krvavih koštica trešnje ili u središtima hrastovih šuma tamni vrač.

Igra nam je unapred nameštena.

Naš dan je prašnjavo pozorište.

U noćima vlada studena mrena.

I nešto sam što liči na jarku, živu boju.

A nisam ni sama boja i čujem njen plač i smeh u crnom, tamo na osoju i prisoju.

Jedni sa svojih lica tek skidaju, drugi stavljaju baš divne maske.

Ljudi se po danu u grudi busaju.

Nešto sam između što je veoma strašno, nešto što bi da bude stvarno i izmišljeno, krv i meso, voda, možda najcrnje brašno.

I šta će se to do noći odigrati kada stupiš na scenske daske?

U šta će ti se ova igra pretvarati?

I živo i sneno, stvarano ili uništeno.

Nešto što sa Velikim Ništa druguje.

Vatrino je crveno ili borova zimzeleno što put pepeljastoga i sivoga putuje.

Da, igra ti je unapred nameštena.

Iako se pitanja stalno postavljaju, odgovori na njih samo su pena. Što god uradio, ti skidaš maske, pobeđuje mrtvo i sve ostaje isto.

Pa mrtvo tebi priča svoje skaske.

INSEKTI Čemu knjige, pesme, reči - krici tajne sekte?

Pitaš se, a zuriš u ekran svoga kompjutera.

Na njemu pišeš slova što ti liče na insekte. Čemu mirisi, ukusi, krv koja u telu damara?

Govoriš u sebi a tvoj glas je samo pitanje, sečivo što zaseca drvo pa ga u šumi obara. Čemu to vrvljenje i čemu ono mravinjanje?

Jesi li živ, da li je krv vrednija nego voda?

Jesi li samo ćutanje ili ognja plaminjanje?

Podsećaju me na sve ono ljudsko i moje vaša letenje, crni insekti, i vaše puzanje.

Ali čemu sve, kaži mi, čemu te žive boje?

Pitaš se a zuriš u ekran svoga kompjutera.

Na njemu ispisuješ slova što liče na insekte.

Oko tebe hladno je kao pod očima kamera.

Starci klate uvelim međunožjem.

To su nam valjda crkvena zvona.

I govore o uzvišenom ili božjem.

Da, igra je unapred nameštena.

KRPA Zaglavljena na dva kraja.

Na šipkama metalne ograde.

Vetar duva, pa ona leprša.

Izbledela je od sjaja sunca.

Nekada je bila crvene boje.

Između svog dna i vrhunca.

Vetar je nosi levo i desno.

I polako je kida i cepa.

A ovo je samo pesma.

Krpa je pesnička slika.

61

PHOTO: BCH

Možda je to samo čovek.

Možda ono što ljudi rade.

I, evo, završavam pesmu.

Zamišljao sam tu krpu i sva njena cepanja.

Krpo, moja bližnja, i nas prate gubljenja boja, oblika i kidanja.

I mi smo tek lepršanja na ovom i onom vetru, ispod neba, pljuštanja kiša i sunčevog sijanja.

PRIZNAJEM Priznajem i, što naš dragi narod govori, evo, da kažem: baš jebeno je biti bogalj.

Posle književne večeri Bore Ćosića ćopao sam do Terazija i tamo pokušao da me neki od vrlih taksista vozi kući.

Ali, avaj, nisu hteli, valjda su mislili da sam pijan i da se oko kola teturam.

A ja sam samo teško hodao sa štapom.

Ipak, na kraju sam upao u šesta kola, pripretio sam vozaču a on me vozio.

Baš čudno, pretnje vlašću, moćima

62

ili gole pretnje noževima i pištoljima u našoj miloj zemlji imaju odjeka, jer, čini se, prijatelji, jedino strah a ne ljudska dobrota pokreće ljude.

A šta da radi poezija, da se naoruža teškom artiljerijom ili da samo ćuti kao neki budistički mudrac pored reke?

Da, sedimo, gledajmo prirodu oko nas.

Nemi kao monasi zavetovani ćutanju.

I gledajući, nastavimo da postojimo.

LEPE PESME Da li da možda pišem lepe pesme kao: “Vetar baš nežno dira latice lala dok more udara o belo kamenje obala a među ljudima se čuje samo hvala.”

Ne, najbolje je da govorim šta znam, ono što doživljavam i ovakav vidim: “Ćopav idem pored živahnih mačaka, gazim travu, priđem drvima, tu je kaka, nije hladno vreme, pa sunce sa neba sija.

Gledam kako je oguljena dvorišna kapija.”

OVO NIJE NAJLEPŠE Pišem ovo što zovem pesmama ali znam da to baš nije najlepše, znam, gledajući svet i ljude, životinje, bića, stvari i biljke oko sebe.

Ali ovo pišem verovatno da retkim čitaocima tako prenesem neka životna i druga iskustva.

Ne želim da držim propovedi sa nedostižnih verskih ili moćničkih visina a ni da govorim kao moralna ili politička, nedodirljiva veličina, čovek koji je uvek u pravu i sve najbolje zna.

Pokušavam da vam prenesem svojim rečima ono što će vas posavetovati ili možda pomoći da sa što manje tegoba i ipak lakše proživite

to svoje putovanje između rođenja i smrti.

Mada umesto da mazim obnažene lepotice u posteljama i semenom im zalivam utrobe, želja mi je da postignem kameno savršenstvo oblutka koji svojim oblim ćutanjem govori Sve. Doduše, to čini ovako iz svoje zatvorene sobe.

MILAN ĐORĐEVIĆ rođen je 1954. godine u Beogradu.

Pjesnik, pripovjedač, romansijer, esejist i prevodilac. Knjige pjesama: Sa obe strane kože (1979), Muva i druge pesme (1986), Mumija (1990), Ćilibar i vrt (1990), Pustinja (1995), Čiste boje (2002), Crna pomorandža (2004), Vatra u bašti (izabrane pjesme objavljene kao dobitniku Disove nagrade za 2007. godinu) (2007), Radost (2008). Knjige priča: Glib i vedrina (objavio pod pseudonimom Milan Novkov) (1997), Slepa ulica (2002), Majmun (2006) (prijvod knjige na slovenski objavljen 2009). Knjiga eseja: Cveće i džungla (2000). Knjiga izabranih pjesama Pustinja i pomorandža objavljena u elektronskom obliku u ediciji Metafora na sajtu www.metafora.com Izbor pjesama Pjesme s usporednim prijevodima na engleski jezik objavljen u izdanju Hrvatskog PEN -a u okviru Festivala Književnost uživo 2006. godine. Roman: Ruševina (2009). Poezija, priče i tekstovi prevođeni su mu na engleski, njemački, slovački, rumunjski, mađarski, portugalski, poljski, makedonski i slovenski jezik. Prevedene knjige objavljene su mu u Sloveniji i u Sjedinjenim Američkim Državama. A treba mu izaći i knjiga na njemačkom jeziku. Dobitnik je nagrada “Vasko Popa” (2005), “Disova nagrada” (2007), “Branko Miljković” (2009) za poeziju i stipendije-nagrade “Borislav Pekić” za koncept romana Ruševina (1998) i nagrade “Istok-Zapad” (2009) za isti roman. Društvo slovenskih pisaca dodijelilo mu je povelju “Oton Župančič” (1989) za prevodilački rad. Bavi se prevođenjem sa slovenskog i engleskog jezika. Književne stipendije: Slovenija (1995, 2000), Njemačka (1998), Austrija (1998, 1999, 2000), Italija (1999), Francuska (2000). Učestvovao na književnim skupovima u Münsteru, Vilenici, Sarajevu, Sen Nazeru, Münchenu, Kraljevu, Čačku.

Bio na stipendijama u Njemačkoj. Austriji, Sloveniji, Italiji, Francuskoj. Nekada bio urednik edicije Forum pisaca. Sada invalidski i nacionalni penzioner.

ART ATTACK

MAJA KLARIĆ___ UMJETNOST (RE)AKCIJE O festivalu aktivističke poezije Art Attack

M

aja Klarić, putopjesnikinja. Rođena 1985. godine u Šibeniku. Proputovala većinu zemalja Europe i zagrizla u Aziju. Objavljivala poeziju u svim relevantnim hrvatskim književnim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Poezija, Knjigomat, Književno pero. Zastupljena u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona) i Castello di Duino (Trst). Prevodi za časopise Riječi, Poezija, Libra Libera, Treći program Hrvatskog Radija, dvotjednik Zarez, kao i za nakladničku kuću Algoritam. Nastupala po Zagrebu, Splitu, Šibeniku, Umagu, Beogradu, Trstu, Bruxellesu…

Nagrađena na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008), književnom natječaju Ulaznica 2010. (Zrenjanin, Srbija).

Organizirala Prvi međunarodni festival aktivističke poezije Art Attack.

Dovršila zbirku putopisne poezije.

Propješačila 880 km dug put Camino de Santiago u Španjolskoj o kojem piše putopis Vrijeme badema.

Kad je 1948. godine francuski filozof Jean-Paul Sartre u knjizi Što je književnost? napisao: “Naša je namjera da doprinesemo stanovitim promjenama u Društvu koje nas okružuje”, vjerojatno nije očekivao da će se pedesetak godina poslije grupica studenata pozvati upravo na te riječi.

Taj je svojevrsni književni pamflet po svemu sudeći odjeknuo i dalje nego što je njegov autor očekivao.

Značajno je zamijetiti da Sartre imenicu društvo piše velikim slovom što nas vodi ka zaključku da je to društvo, logično, instanca viša od pukog pojedinca koji čini njegov sastavni dio. Shodno tomu, svaki sastavni dio neke cjeline ima mogućnost utjecanja na nju, naročito u slučaju kad

može utjecati i na ostale sastavne dijelove cjeline te pokrenuti kotačiće koji bi odveli u boljitak cjeline općenito.

Pojedinci se, prema tome, aktiviraju, udružuju i djeluju zajednički.

U vremenu u kojem živimo, kad postmoderna poezija postaje prije svega samodostatna, hermetična i usmjerena manjim, zatvorenim skupinama, sve rjeđe progovarajući o konkretnim problemima zajednice, ponovno se ukazuje potreba za književnošću koja bi osim estetičke imala i naglašenu društvenu funkciju.

Aktivizam započinje u trenutku kada pojedinac ili grupa shvate da su im oduzeta neka od osnovnih prava.

Borba za povrat tih prava započinje proučavanjem konkretnih problema i osmišljavanjem strategije za njihovo rješavanje. Poziv na oružje i borba koncepti su koji u ljudskom umu imaju pretežno negativnu konotaciju. No, što se događa u slučaju kad je oružje na koje pozivamo pero pjesnika, a njegova borba književni tekst?

Borba ne podrazumijeva nužno ko-

64

U vremenu u kojem živimo, kad postmoderna poezija postaje prije svega samodostatna, hermetična i usmjerena manjim, zatvorenim skupinama, sve rjeđe progovarajući o konkretnim problemima zajednice, ponovno se ukazuje potreba za književnošću koja bi, osim estetičke, imala i naglašenu društvenu funkciju. rištenje nasilja u ostvarivanju spomenutih prava već zdušno zagovaranje i istinsku predanost postavljenom cilju. I premda bi se književnosti moglo spočitnuti da u toj borbi ne može sudjelovati kao sudionik ravnopravan ostalim borcima, budući da je, uvjetno rečeno, tek riječ na papiru a ne, recimo, masovni prosvjed ili blokada, Sartre i njegovi sljedbenici, njegovi suvremenici kao i oni danas, ne bi se složili s tim te bi argumentirali da književnost može itekako sudjelovati u borbi. Ako ne i započeti je.

Suvremena aktivistička umjetnost na području likovnosti i izvedbenih umjetnosti pronašla je svoj izričaj u korištenju javnog prostora, javnih ličnosti, medija i sl. Provocira publiku i tjera je na reakciju, ma kakva ona bila. Osim vrlo indirektno, ismijavajući pokoju ličnost ili društvenu strukturu, književnost još uvijek nije zasjala punim sjajem, još uvijek nije viknula iz svega glasa i prisilila javnost da je sasluša.

Kako potaknuti društvenu promjenu i je li uopće moguć progres putem umjetnosti? Što je to zapravo aktivizam u književnosti? Kako književnost može sudjelovati u činu aktivizma? Na temelju dosadašnjih iskustava o kojima će u nastavku ovog teksta biti više riječi nameće se zaključak kako je izvjesno da će se književnost morati okrenuti šokan-

tnom, uzimati slike iz svijeta oko sebe i doslovce ih prenositi ako ne i nadograđivati njihovu primarnu ružnoću.

Ponekad je dovoljno uvesti nekoliko malih promjena da bi napredak bio vidljiv. No, u slučajevima kad nije tako, kada je problem većih razmjera, promjene koje uvodimo jednostavno moraju biti radikalne.

Sartre je sažeo široko rasprostranjeno mišljenje u rečenicu: “Književnik piše kad se drugi bore.” koju možemo shvatiti na više načina, i kao kritiku i kao pohvalu književniku. Književnici ne samo da se moraju uključiti u borbu već je moraju i pokrenuti ako već ne postoji druga inicijativa.

Književnik je aktivni sudionik zbivanja oko sebe, njegova je dužnost da se osvrne na njih. Sartreovim riječima: “Budući da pisac nema nikakve mogućnosti da pobjegne, mi želimo da on čvrsto prigrli svoju epohu.” U trenutku kad pisac prihvati epohu u kojoj živi i sve ono što ona donosi sa sobom, on može krenuti u identificiranje problema iste te epohe. “Mi ne želimo propustiti ništa od našeg vremena: možda ima i ljepših, ali ovo je naše. Mi imamo samo taj život da proživimo, možda usred tog rata ili te revolucije”, kaže Sartre. Kakvo god bilo to naše vrijeme, mi smo u njemu usidreni i nemamo izbora doli iznaći način kako stvoriti od njega “najbolji od svih mogućih svjetova”.

O procvatu i popularnosti angažirane književnosti svjedoči i sve veći broj tekstova koje čitatelji možda i ne doživljavaju kao takve. Maya Angelou, pjesnikinja koja je privukla pozornost javnosti autobiografskim romanima u kojima progovara o svom djetinjstvu i ranoj mladosti, 1993. godine pročitala je svoju pjesmu On the Pulse of Morning na inauguraciji američkog predsjednika Billa Clintona. Prije nje to je učinio jedino Robert Frost na inauguraciji predsjednika J. F. Kennedyja pročitavši pjesmu The Gift Outright u kojoj progovara o čovjekovom pravu na zemlju koju nastanjuje. Zanimljivo je primijetiti da je i na posljednjoj inauguraciji, onoj aktualnog predsjednika Barracka Obame, svoju pjesmu Praise Song for the Day pročitala njujorška pjesnikinja Elizabeth Alexander. Što označava taj pomak u svijesti vladajućih ličnosti? Kako to da se pjesnicima u posljednje vrijeme daje tako značajna uloga kao što je sudjelovanje u novom početku jedne države što ga obično označava odabir novog predsjednika? Je li moguće da je pjesnik ponovno postao prorok? Percy Bysshe Shelley u svojoj je Obrani poezije napisao: “Pjesnici su nepriznati zakonodavci svijeta.”

Možda je konačno došao trenutak u kojem je pjesnicima pružena mogućnost da, makar indirektno, sudjeluju u stvaranju zakona po kojima će se rukovoditi svijet.

Ideja o festivalu aktivističke poezije prvi je put predstavljena na pjesničkom forumu koji se već šest godina organizira u Trstu u sklopu međunarodnog pjesničkog natjecanja Castello di Duino. Forum u Trstu okuplja znatan broj entuzijasta i koji pod vodstvom profesorice Gabrielle

65

Valere Guber okuplja razne aktivnosti te ih usmjerava ka ilustraciji reprezentativnih društvenih problema današnjice te predlaganju rješavanja istih. Premda se ne deklarira kao takav, forum u Trstu umnogome je aktivistički sudeći ne samo po njegovu službenom nazivu Pravo na dijalog, već i po njegovoj ideji vodilji i aktivnostima koje se na njemu provode.

Mladi ljudi koji sudjeluju na forumu dolaze iz različitih krajeva svijeta te sukladno tomu iznose na vidjelo raznolike probleme s kojima se susreću svaki u svojoj sredini. Mladi autori koji u travnju u sklopu natječaja Castello di Duino nastupaju kao pjesnici, u listopadu se na forumu pojavljuju kao aktivisti i zagovarači ljudskih prava. Forumu nerijetko prisustvuju i sudionici iz veoma udaljenih zemalja poput Konga ili Tibeta, a koji redovito progovaraju o potrebi uspostavljanja mira u tim nestabilnim dijelovima svijeta.

Tim je autorima, iz financijskih i birokratskih razloga, naročito teško doći u Italiju i osobno prisustvovati forumu, ali zahvaljujući upravo svom entuzijazmu i želji za promjenom, oni svake godine pristižu sa sve većim brojem društveno angažiranih eseja što svjedoči o činjenici koliko je jaka želja mladih da utječu na promjene u društvu.

Nakon što je prvi put iznesena ideja o natječaju za aktivističku poeziju koji bi bio proveden na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, grupica studenata odlučno se usprotivila, poričući angažiranoj književnosti status umjetničkog žanra. Braneći svoje larpurlartističke stavove izravno su se suprotstavili inicijativi da se natječaj raspiše što je pokrenulo niz rasprava o estetičkoj funkciji književnog djela. I Sartreovu

Umjetnost radi umjetnosti kako se pokazalo i onda i danas, ne mora nužno biti opreka angažiranoj umjetnosti, one mogu sasvim lagodno koegzistirati te svaka na svoj način pridonijeti okolini u kojoj nastaju. U angažiranoj književnosti angažiranost ni u kojem slučaju ne smije potisnuti književnost, ona jednostavno iznalazi novi način izražavanja. su ideju kritizirali brojni suvremenici tvrdeći da su najgori umjetnici upravo oni najangažiraniji. Išli su toliko daleko da su tvrdili kako on želi ubiti književnost. Međutim umjetnost radi umjetnosti kako se pokazalo i onda i danas, ne mora nužno biti opreka angažiranoj umjetnosti, one mogu sasvim lagodno koegzistirati te svaka na svoj način pridonijeti okolini u kojoj nastaju. U angažiranoj književnosti angažiranost ni u kojem slučaju ne smije potisnuti književnost, ona jednostavno iznalazi novi način izražavanja.

Festival aktivističke poezije Art Attack vjerojatno se danas ne bi mogao s pravom tako nazivati da se naišavši na te početne prepreke obeshrabrio i odustao od svog cilja. Službeni raspis prvog natječaja, na Festivalu održanom 2009. godine, počinjao je riječima mladog mađarskog pjesnika Tibora Weinera Sennyeyja koji je pozivao kolege pjesnike diljem svijeta da prihvate zadatak na kojeg su se možda i ne znajući obvezali kad su započeli pisati.

Pjesnici Istoka!

Pjesnici Zapada!

Pjesnici Sjevera!

I Pjesnici Juga!

Svi smo se latili ovoga zadatka zabilježivši svoje prve pjesme

Kao i one koje su uslijedile potom, jer stih nalikuje vlati trave, Širi se i raste na procvalim livadama Jer stih je život sam.

(T. W. Sennyey) Ovaj univerzalni poziv na ujedinjenje postao je kamen temeljac na kojem je izgrađen Festival. Isprva kao dio aktivnosti Kluba studenata anglistike X.a. na Filozofskom fakultetu, potom kao samostalan i najvažniji projekt Kulturne udruge za promicanje uloge mladih u društvu Manifest, Festival ide uzlaznom putanjom.

Nagrađene pjesme samo su jednom objavljene u sklopu časopisa studenata anglistike At Large, da bi već prilikom drugog festivalskog izdanja bile objavljene u dvojezičnom zborniku u izdanju udruge Manifest.

Zbog brojnih sporednih aktivnosti, Festival je od samih početaka imao niz partnera i suradnika. Glavni partner prvog izdanja Festivala Art Attack bio je Amnesty International Hrvatske. Kombinirajući područja svojih djelatnosti, AIH i Art Attack osmislili su zajednički program u sklopu kojeg je predstavljena zbirka poezije koju su napisali zatvorenici Guantánama, Poems from Guantánamo, the Detainees Speak.

Nagrađeni pjesnici koji su gosto-

66

vali na trodnevnim zbivanjima u Zagrebu, osim svojih pjesama pročitali su i po nekoliko tada još neprevedenih pjesama iz spomenute zbirke, a nakon čitanja projicirane su snimke razgovora sa zatvorenicima u kojima oni opisuju život prije, poslije i nakon pritvora, a neki od njih pročitali su i svoje pjesme. Ove je godine nastavljeno prevođenje i predstavljanje te značajne zbirke hrvatskoj javnosti objavljivanjem velikog dijela pjesama u književnom časopisu Poezija.

S vremenom je zanimanje za festival raslo. Obrnuto proporcionalno, tema se sužavala od angažirane književnosti kao takve na konkretne i uže koncepte. Međutim, u društvu koje obiluje festivalima i manifestacijama, u kojem gotovo svaki veći grad ima svoj filmski, ako nikakav drugi festival, vrlo je vjerojatno da bi jedan mali pjesnički festival brzo pao u zaborav.

K tome još i aktivistički. U tom je smislu širenje informacija od usta do usta, odnosno razmjena kontakata i komunikacija među pjesnicima, bilo da su direktno ili indirektno sudjelovali na Festivalu, bilo presudno u širenju glasa o Festivalu kao i u donošenju odluke da bi se takvo što trebalo i naredne godine ponoviti.

Kako je bilo i za očekivati, internet kao najučinkovitiji i najdalekosežniji medij danas, odigrao je veliku ulogu.

Putevima koje je postalo odveć teško pratiti kako se granala mreža sudionika, suradnika i zainteresiranih, širio se glas o Festivalu i sve se više organizacija i udruga počelo javljati ističući želju za sudjelovanjem.

Kao što se ni pisci okupljeni oko časopisa Moderna vremena u kojem je spomenuti Sartreov tekst izvorno obavljen, nisu ograničavali na jedan književni rod te su smatrali da poneka

pjesma ili roman mogu prenijeti dublju i slojevitiju poruku od nekog teoretskog članka, tako se ni Art Attack ne ograničava isključivo na poeziju.

Porastom zanimanja za Festival kao i “apetita” organizatora za što većom publikom i prostorom djelovanja, festivalska su se zbivanja proširila s književnih na likovna, filmska te brojna druga. Godine 2010. tema Festivala bila je Ulica, a poseban je naglasak stavljen na problem beskućništva što je otvorilo široku lepezu mogućnosti u radu s tom marginaliziranom i sve brojnijom društvenom skupinom.

preko VCZ-a organizirana humanitarna akcija putem koje su sva prikupljena sredstva, skupljena primjerice promotivnom prodajom zbornika na otvorenju drugog izdanja, donirana zagrebačkim skloništima za beskućnike. Još uspješnija humanitarna akcija provedena je u Splitu kad je na Marmontovoj ulici u Splitu organizirana Živa izložba. Naime, osim poezije te su godine na natječaj, doduše izvan konkurencije, pristigle i brojne fotografije na temu ulice i beskućnika. Nagrađeni pjesnici i pjesnikinje te organizatori festivala cijelo su poslije-

Nameće se zaključak kako je izvjesno da će se književnost morati okrenuti šokantnom, uzimati slike iz svijeta oko sebe i doslovce ih prenositi, ako ne i nadograđivati njihovu primarnu ružnoću.

U osmišljavanje programa Festivala, čime su postali i njegovi službeni suradnici i partneri, uključile su se brojne humanitarne udruge i organizacije. Glavni zagrebački partner bio je Volonterski centar Zagreb dok je splitska udruga MOST u suradnji s dramskim studijem Ilirik pripremila dokumentarni film o beskućnicima koji se prikazao tijekom zbivanja u Splitu.

Razmjena iskustava, literarnih i aktivističkih, najveće je postignuće svakog festivalskog izdanja. Volonterske organizacije poput VCZ-a ili Zelene akcije predstavile su svoje aktivističke programe pjesnicima koji su potom tražili načine kako da te ideje implementiraju u svoje radove. Zelena akcija dovela je Art Attackovce u Varšavsku ulicu u vrijeme najaktivnijeg razdoblja prosvjedovanja, dok je

podne proveli u Marmontovoj ulici u rukama držeći petnaest najboljih fotografija. Namjera organizatora bila je potaknuti prolaznike na razmišljanje i inicirati komunikaciju između živih stalaka i prolaznika, no iskazano je zanimanje bilo iznad očekivanog pa su gotovo sve fotografije prodane, a prikupljeni novac doniran je udruzi MOST koja, između ostalog, vodi sklonište za beskućnike. Drugo izdanje Festivala zatvoreno je javnim čitanjem poezije na Peristilu.

Jedna od pjesama nagrađenih te godine savršeno ilustrira osnovnu problematiku s kojom se susrećemo ne samo kod ovog festivala, već i kod angažirane književnosti općenito.

Georgios Ampatzidis, mladi grčki biolog i pisac, nagrađen na prvom i drugom natječaju, u svojoj je pjesmi Izgorjele riječi zapisao:

67

PHOTO: BCH

Znam da te nije briga za moje glupe retke Jer te neće nahraniti Neće ti pružiti utjehu Neće ti pomoći preživjeti još jedan dan (G. Ampatzidis) Upitno je, dakle, može li poezija kao takva uistinu potaknuti neku promjenu, može li imati ikakvu praktičnu svrhu povrh one estetske. No, ukoliko neka pjesma potakne barem jednog čitatelja na reakciju i izazove u njemu želju da svojim djelovanjem pomogne zajednici, pjesnik može smatrati da je izvršio svoju dužnost i ostvario želju koju je imao na umu pišući kakav angažirani stih. Pjesnici se, unatoč čestim neuspjesima i ogromnom trudu, moraju nastaviti truditi osvještavati svoje čitatelje.

“Sve je poezija osim poezije”, rekao

je čileanski pjesnik Nicanor Parra želeći naglasiti pomak u svijesti modernog pjesnika pri odabiru tema o kojima će pisati, koristeći izvanjske utjecaje i stvari koje ga okružuju kao nositelje svojih ideja. Parrin stih na prvi pogled shvaćamo kao kritiku suvremenom pjesniku koji stvara, uvjetno rečeno, poeziju od ama baš svake stvari koju oko sebe zatekne.

Takav neselektivan postupak može se opravdati jedino ako se sirovi materijal preuzet iz izvanjskog svijeta preuzme kao tema i poetski obradi.

Art Attackovci se redovito bave aktualnim temama iz svijeta koji ih okružuje, uspješno se nadovezujući na temu koja je za tu godinu propisana.

Prilikom prvog izdanja festivala kineski pjesnik Jinping Chen nagrađen je za pjesmu u kojoj je opisao posljedice potresa koji se 2008. dogodio u gradu Wenchuan u kineskoj pokrajini

Sečuan, a koji je odnio više desetaka tisuća života. Maria Ioannou s Cipra iste je godine nagrađena za pjesmu Garbagology, posvećenu petnaestogodišnjem Alexisu kojeg je u prosincu 2008. upucao policajac, a što je prouzročilo oštre reakcije i nasilje diljem Grčke u želji da se osveti njegova smrt i promijeni vladajući sustav.

Ove je godine Festival Art Attack doživio svoje treće izdanje. Kao što je bilo za očekivati, na natječaj je pristigao rekordan broj pjesama, preko stotinu i pedeset pjesama iz raznih krajeva svijeta. Žiri na čelu kojeg je stajao srpski pjesnik Slobodan Nikolić, i sam laureat prvog Festivala, odabrao je petnaest radova koje je smatrao reprezentativnim i najuspjelijim. Toj su postavi pridodana i dva rada osnovnoškolaca koji su ove godine imali vlastitu kategoriju.

Naime, tema trećeg Art Attacka bila

68

Razmjena iskustava, literarnih i aktivističkih, najveće je postignuće svakog festivalskog izdanja. /.../ Zelena akcija dovela je Art Attackovce u Varšavsku ulicu u vrijeme najaktivnijeg razdoblja prosvjedovanja, dok je preko VCZ-a organizirana humanitarna akcija putem koje su sva prikupljena sredstva, skupljena primjerice promotivnom prodajom zbornika na otvorenju drugog izdanja, donirana zagrebačkim skloništima za beskućnike. su djeca pa su organizatori smatrali prikladnim omogućiti i najmlađima da se izraze.

Kao i svake godine, uz čitanja poezije organizirana su i razna druga zbivanja vezana uz temu i ciljeve Festivala. Drugog je dana u Klubu Šibenčana u Ulici baruna Trenka u središtu Zagreba otvorena izložba fotografija Fotografija godine kojeg je raspisao prvi BiH portal posvećen fotografiji Fotografija.ba. Izložba Fotografija godine bila je prodajne naravi, a sav prihod od aukcijske prodaje doniran je domu za nezbrinutu djecu Dom-porodica u Zenici, gradu u kojem je pokrenut natječaj.

Na natječaj je pristiglo oko 140 fotografija iz BiH i inozemstva, a tročlani žiri u sastavu Mario Periša (predavač na Multimediji u Varaždinu), Zlatko Popović (freelance fotograf) i Haris Čalkić (novinar i fotograf Magazina Start BiH i jedan od urednika portala Fotografija.ba) izabrali su 40 najboljih fotografija i pobjednike.

Pobjednik prvog natječaja za fotografiju godine je Andrija Vrdoljak iz Livna s fotografijom Roda i mjesec koja je krasila promotivne plakate Festivala Art Attack. Drugo mjesto zauzeo je Esad Talić iz Zenice s foto-

grafijom Noćna smjena, treće mjesto pripalo je Ivanu Kelavi iz Mostara za fotografiju Life is life, dok je najboljom fotografijom godine portala Fotografija.ba proglašena fotografija Vrijeme po mom satu autorice Dolores Juhas iz Osijeka koja je gostovala na otvorenju izložbe.

U sklopu Festivala organizirana je i radionica ilustracije priče za djecu Djevojčica s narančastim balonom već spomenutog grčkog autora Georgiosa Ampatzidisa koji je, nakon predstavljanja poezije s festivala Art Attack u Šibeniku sredinom prošle godine, Festival posjetio po drugi put. Georgios je napisao priču o dje-

čaku koji jednog dana pred školom upozna neobičnu djevojčicu. Uskoro doznaje kako ona dolazi s jedne od zvijezda, a na Zemlju je došla kako bi popravila balon koji joj služi za međuzvjezdana putovanja. Tijekom druženja s djevojčicom dječak upoznaje pregršt likova - morskog ježinca, hobotnicu, morskog konjica te njima slične, a dobije i priliku da otputuje visoko prema nebu, držeći se čvrsto za narančasti balon... Kroz priču se isprepliću mnoge djeci omiljene, ali i poučne knjige, od kojih je najvažnije izdvojiti djelo Mali Princ Antoinea de Saint-Exupéryja kao stilskog uzora. Dvodnevna radionica ilustracije održana je u suradnji s Društvom Naša djeca Zabok, a vodili su je pjesnik i likovni umjetnik Mitko Gogov iz Makedonije te autor priče. Po završetku radionice voditelji su prikupili sve nastale radove, a u suradnji s autorom i grafičkim urednikom odabrat će se nekoliko najboljih radova koji će biti uvršteni u knjigu i obogatiti njeno hrvatsko izdanje.

Osim radionice u Zaboku, neposredno prije početka Festivala održana je i likovna radionica u Beogradu.

Pod vodstvom pjesnika Slobodana Nikolića i pjesnikinje Slađane

Možda je ovo posljednje izdanje Art Attacka u kojem će pjesnici sjediti za stolom i čitati svoje pjesme. Premda su već prošle godine izišli na ulice i javno progovorili, izgleda da to još uvijek nije dovoljno. Unatoč naporima koje iziskuje organizacija ovakvog festivala i gotovo nepostojećoj financijskoj podršci, Art Attack ne posustaje. Do idućeg izdanja trebalo bi iskoristiti vrijeme i promisliti kakva bi vrsta intervencije bila najučinkovitija.

69

Šimrak, nagrađene 2010. godine, a uz podršku Muzeja primenjene umetnosti, organizirana je radionica na kojoj su sudjelovala srednjoškolska djeca iz beogradskih domova za djecu bez roditelja te njihovi vršnjaci iz srednje grafičke škole koji su oslikali nagrađene pjesme. Radionica u Srbiji bitan je pokazatelj ne samo širenja Festivala preko granica Republike Hrvatske, već i motiviranosti i volji jednom nagrađenih pjesnika da nastave sudjelovati na Festivalu i pomagati njegovu rastu.

Ovogodišnji je Festival zatvoren filmskim programom koji je uključivao dokumentarne filmove na temu djece: Child in the Merry-go-round, kratkometražni film o pobačaju na-

građene autorice Adriane Balteanu iz Rumunjske, zatim Piccole Mani kratkometražni poetski film snimljen prema istoimenoj nagrađenoj pjesmi autora Nicole Malisanija iz Italije te Them, Afghans autora Umara Masuda iz Pakistana.

Riječima jedne od nagrađenih pjesnikinja, Zeebe Hashmi iz Pakistana, “oko nas su užasna lica siromaštva, gladi, bolesti, nemilosrdnih prirodnih sila, fanatizma, strašnog nasilja i terorističkih napada, no ništa nije tragičnije od naše vlastite ravnodušnosti.”

Možda je ovo posljednje izdanje Art Attacka u kojem će pjesnici sjediti za stolom i čitati svoje pjesme. Premda su već prošle godine izišli na ulice i javno progovorili, izgleda da to još

uvijek nije dovoljno. Unatoč naporima koje iziskuje organizacija ovakvog festivala i gotovo nepostojećoj financijskoj podršci, Art Attack ne posustaje. Do idućeg izdanja trebalo bi iskoristiti vrijeme i promisliti kakva bi vrsta intervencije bila najučinkovitija.

No, koliko god da su popratna zbivanja svake, a naročito posljednje godine bila aktraktivna, pokazalo se da su donekle ipak zasjenila ona poetska koja bi, naposljetku, trebala činiti okosnicu Festivala. Dogodilo se to da angažirana književnost uistinu jest postala mrvicu više angažirana nego književnost. Važno je dobro promisliti i pronaći najbolji omjer estetskog i praktičnog kako bi naposljetku ipak ostala ono što jest – književnost.

Izbor pjesama s dosadašnjih izdanja festivala Art Attack Bojan Krivokapić (Srbija, Art Attack 2011) to nisu moja deca na moja vrata kucaju prosjaci ja im ne otvaram špijunka je bezbedan prostor pogled na svet

u mom se frižideru razvijaju gljive i plesni

proždirem poslednje ostatke pohranjenog kupujem zalihe potopljen u nezasitost i glad

iz mog se kontejnera hrane majke i njihova deca i neka druga deca i njihove mrtve mačke

kroz špijunku posmatram svet živih a umrlih jednim okom dovoljno je

na moja vrata kucaju prosjaci čekaju tiho i fino ljubazna pitanja ostaju ispred

sklanjam se od špijunke okrećem glavu na drugu stranu sveta

nikad im ne otvaram

to su nečija deca to su ničija deca to nisu moja deca

***

70

Zeeba Hashmi (Pakistan, Art Attack 2011) Ali ja sam se nasmiješio

koji ispire smrt s poplavljenih ulica, udiše pernati život u ruševine i svojim kljunom puni pluća zrakom?

Kad si me pogledao Spustio staklo I stavio mi rupiju u ruku A zatim se odvezao dalje

Što ako se pretvorim u karasu3 i spletem ljudske želje u klupko, kleknem ispred umirućeg plijena i izjedem sebe samu pokušavajući ubiti tu prazninu?

Nasmiješio sam se čak i kad si me ignorirao

Hoćete li držati naše glave iznad surovog umija4, gospodine?

Hoćete li ostati kad dotaknemo dno ovoga gliba?

(Gospodin prelazi more kao Mojsije, gospodin ne govori ništa)

Moje ime je Naveed Prodajem balone Iza uličnog ugla Odmah pored škole U koju šalješ svoju djecu

STOGA PONAVLJAM

Sve što te košta Jest jedna rupija za balon Za moj osmijeh Koji mi pokušavaš oduzeti

Danas gledam iz ptičje perspektive, nikad s dovoljne visine, čujem kako uzdasi mog naroda sijeku zrak i mislim da je to slatko sunce.

A vi mi se rugate Kad vam se smiješim iz zahvalnosti

Ja sam turi, slijećem na tvoju vojničku uniformu, sišem crveno mlijeko iz tvog rukava kao da su majčine grudi.

*** Maria Ioannou (Cipar, Art Attack 2011) 8,9 godina Danas gledam iz ptičje perspektive, s nedovoljne visine, začujem vrtlog vode i pomislim da je povjetarac.

Ja sam turi1, kradem tvoju plastičnu kacigu i odmaram u njezinu gnijezdu kao da je utroba moje majke.

Mogu li sve oči pokriti svojim sićušnim rukama, gospodine? Što ako se pretvorim u washi2 1 2

Ptica na japanskom.

Orao na japanskom.

Smijem li povratiti svoj gubitak u tvoje spasonosne ruke?

Danas nemam doma.

Nemam doma, gospodine.

Samo Vas koji me nosite na leđima sve dok ponovno ne dosegnemo kopno.

(Umi se pomiče unutra pa van – umi nastavlja potapajuće zvukove) uuuooooooshhhhhh Shhhhhhhhuuuooooshhhhhhh A što onda, gospodine? Što onda? *** 3 4

Vrana na japanskom.

More na japanskom.

71

Ryan Eric Lamb (Južnoafrička Republika, Art Attack 2011) Trgovanje ljudima

“Djeca se gotovo ničeg drugog i ne boje osim nepoznatog.”

Jean Paul Richter (1763-1825) Toliko bi toga trebalo biti strano!

Spuštanje mraka, helikopteri, dikobrazi, bakin božićni kolač, Pa ipak, stranci, ljudi kao i mi čija imena ne znamo, a kamoli gdje žive ili koja im je najdraža boja, zagonetni duhovi koji su kliznuli od suosjećanja prema vulgarnosti: stranac koji za ruku drži dijete koje nije njegovo. ***

Dijana Mujić (Bosna i Hercegovina, Art Attack 2011) Počeci U montažnom filmu svog djetinjstva...

Koračaš u crnim prazničnim cipelama Majka ti zaglađuje Nestašnu zastavu mira na glavi.

Pred tobom titraju šareni brazilski karnevali.

Ti si i na početku I na kraju svakog.

Na kraju svakog filma stoji ruka Umrljana vremenima I karnevalima.

Kradeš majčin osmijeh I lakirane cipele za broj veće Da zatitraju kao Noći Tvojih početaka.

***

Slađana Šimrak (Srbija, Art Attack 2011) Mi, lopovi Zimi smo gradili tvrđave U proleće krali smo trešnje pitali se bi li o nama Nušić i Hurban pisali barem na marginama i bi li se sklanjali s puta dok leti vozimo bez ruku U deceniji koja će uslediti zaboravićemo pečene kukuruze i žmurke oko parka pitaćemo se koga je briga za kontaminirani basket teren i ambroziju što je nikla niotkuda Bićemo bez osećaja premda prema nama nisu bili takvi I danas na ovom mestu gdje smo jednom zatrpali kutiju drugarstva i gde se drugom prilikom sjajno okliznuo onaj luckasti pisac što je navraćao delimo s vazduhom metastazu tišine Ne znamo ko je i gde odveo nas tatatatirce smanjio nam pluća pustio nas da pišemo kodove za srca i resetujemo saobraćaj na nulu umesto da u gužvi trčimo toliko da izgubimo dah kao nekad da vrištimo od uzbuđenja i davimo se u smehu

72

Vreme je da barbikama vratimo glave da nas podsete na savete i igru jer za razliku od nas one su ostale iste i sačuvale svoje dostojanstvo ***

Maja Urban (Hrvatska, Art Attack 2011) Američka kad na podu u učionici s ostalom djecom sjediš u krugu kad se treba moliti valjda je opet bio nekakav potres više se ne sjećaš mali sedmogodišnji Američani se mole naglas pred učiteljicom za mame i tate i takve stvari zna dijete da ovo nije prilika za spomenuti nove role ili bicikl a ti čekaš red i misliš spomenuti rat u Hrvatskoj da se završi iako ti je zapravo savršeno svejedno samo što svi žele da bude gotovo pa bi valjda i ti isto trebala željeti vratiti se kući paše uz molitve druge djece odudara kao nešto novo ali u svojoj glavi ne izričeš možda ipak nije prikladno možda je preosobno pa kombiniraš tuđe varijacije ionako ti nije jasno koji je smisao svega a za besmisao je prerano ***

Anastassia Vekshina (Rusija, Art Attack 2011) Svi sveti Dan je Svih svetih i lokalni Poljaci izlaze iz crkve.

Prolazi obitelj: dva uskoro stasala sina, otac, s brkovima, naravno, i majka.

Majka i otac hodaju ruku pod ruku, razgovarajući o nečem.

Sinovi se nastoje držati podalje, skeptično držeći ruke u džepovima Pomalo uznemireni tim nedjeljnim izletima.

Uzmimo, na primjer, jednog mog poznanika. Kao dječak se preselio iz Pskova, Ali njegovi prijatelji i djevojka ostali su tamo.

Uporno se vraća, ali tu se ništa ne može.

Pskovska baka čeka svog švedskog unuka.

Nečega između nas nikada neće biti.

Korijenje neće probiti betonsko tlo.

Rusi i Estonci žive u istoj kući I gledaju istu televiziju.

Na Dan svih svetih pale se tisuće svijeća u dvorištu crkve.

Svaka zasebna, no iz daljine izgledaju kao vatreno more.

Kad se u nedjeljnu večer vratiš kući, Sjeti se mene. ***

Mitko Gogov (Makedonija, Art Attack 2010) Kontejner za staru odjeću Tvojoj ruci ispruženoj za kruhom Nudim prijateljstvo.

Na tvom kartonu – postelji za tvoje snove, Crtam kuću.

Postavljam ulične stupove kroz tvoj život, Žicama povezujem tvoje snove sa stvarnosti.

Zamjenjujem pregorjele žarulje uličnih svjetiljki Šarenim jarkim pričama

73

Kako bi rupe pod tvojim leđima zaboravile Tvoje usne ispucale od studeni.

Oslikavam svoj osmijeh na izlogu Koji pati od starih plastičnih lutaka Dajem ti odjeću na poklon Zajedno s igračkama iz reklame ponad tvoje glave.

A nekoliko dana poslije, zadovoljna što je tvoja pjesma Tako dobro ispala Naiđeš na ljude Iz nešto sjevernije četvrti I shvatiš: Romantiziranje prolazi samo na praznim papirima. ***

U kontejneru ostavljam tvoju hrabrost Za prosjačenje I nagrađujem tvoju patnju Medaljom za hrabrost.

Jaime Ribeiro (Južnoafrička Republika, Art Attack 2010) Solidarnost

***

Sabrina Mandanici (Njemačka, Art Attack 2010) Pjesme Cijelo si jutro pokušavala napisati pjesmu O beskućnicima. Nisi uspjela Pa si u rječniku potražila definiciju Tog anonimnog stanja I shvatila da se neuspjeh krije Već u imenu kojim ih nazivaš Samo zato jer pišeš pjesmu.

Stoga si pokušala pisati O skitnicama, prosjacima i pijancima, O tome kako ih viđaš uz cestu, O tome koliko dugo ti je trebalo za nadvladati sram I kako još uvijek ne znaš što odabrati Između drskog suosjećanja i sažaljenja.

Pokušala si napisati pjesmu o hladnim danima, O plimi i ovdašnjim nejasnim noćima, O sigurnosti koja oslabi ili nikad nije ni postojala, O izgubljenim smjerovima, bijelim kostima i bijelim rukama, O tome što znači imati ime svima nepoznato Dok tvoje netko zaziva, slog po slog, Kako zaboraviš što si vidjela Jer u jednom trenutku osjećaš jedno, U drugom nešto drugo.

Jednom smo vidjeli čovjeka Na križanju u našem gradu Koji je ležao na pločniku, nepomičan poput kamena Njegove prazne oči ponavljale su svome vlasniku Sjećanja na vrijeme kad je volio I živio, podsjećale su ga na njegovu Metamorfozu Njegovo obrnuto i neprirodno putovanje unatrag Od nekoga do nikoga Trepnuo bi povremeno pa smo znali da je živ Ali po njegovu smo licu znali da je mrtav Za sve životno i lijepo Ni za što nije molio, nije ispustio ni glasa Lišen svakog poriva da ovlada svojim područjem Svojim prljavim, jalovim, nemarnim kraljevstvom Imena Avenija generala Dana Pienaara Bilo nam je teško gledati ga Pretraživati njegovo beznadno lice Prepoznati truplo koje je disalo Koje se nadalo rastopiti u beton I riješiti sebe samoga Prijatelj je rekao da izgleda lud Klinički gledano Ali ja znam da smo ga obojica prepoznali Pogledavši u vlastiti odraz na prednjem staklu ***

74

Adnan Žetica (Bosna i Hercegovina, Art Attack 2010) Šćer

Jedan sin, marš preživio, u jednoj ruci kćer bratovljevu nosio, A u drugoj svoja crijeva.

Kahva ne da šutjeti, imala sam supruga, Braću, svekra i svekrvu, četvoricu sinova i dvije snahe.

Prava princeza, živa i zdrava, svemu sam je naučila, hodati, Pisati, čitati, sve sam halalila zbog nje, i dušmanima i bogu.

Zborila sam na njihove slike obješene po zidu, o svakome malo kazivala.

Dosadilo i ženama na kahvu dolaziti, slušati moju nesreću.

Kahva ne da šutjeti, a o drugom ne znam zboriti.

PHOTO: BCH

Djeca neće da se druže s njom, kažu: Ne zna se smijati. I tome ću je učiti Čim se i sama naučim.

75

IV. festival aktivističke poezije

ART ATTACK raspisuje natječaj na temu “Glad” Kulturna udruga “Manifest” organizira Četvrti međunarodni pjesnički festival Art Attack.

Otvoren je za autore do 30 godina starosti koji pošalju svoje radove (najviše tri pjesme) na hrvatskom i/ili engleskom jeziku na gore navedenu temu.

Radovi se šalju na e-adresu art.attack.fest@gmail.com najkasnije do 31. ožujka 2012. Sve upite o Festivalu možete poslati na istu adresu.

15 najboljih radova bit će nagrađeno i obavljeno u dvojezičnom zborniku. Uz radove je potrebno priložiti i osnovne podatke o autoru: ime i prezime, datum i mjesto rođenja te kratku biografiju. O rezultatima natječaja autori će biti obaviješteni do kraja travnja 2012.

Kao i prethodne tri godine, Festival će trajati tri dana i obuhvaćati zbivanja kao što su: predstavljanje zbornika, čitanje poezije, gostovanje nagrađenih pjesnika, humanitarne akcije, radionice te predstavljanje udruga i organizacija koje sudjeluju u projektu.

Nagrađeni autori bit će pozvani da sudjeluju u zbivanjima u Zagrebu u studenom 2012.

aTELIER FRITZ

MIROSLAV MIĆANOVIĆ___ SOBA JACKA NICHOLSONA

P

ostoji trenutak u filmu Crveni, nerijetko se govori o najboljem filmu redatelja i glumca W. Beatya, kad Louisa Bryant ulazi u sobu pisca (J. Nicholson), želeći opravdati, ili barem ublažiti i pojasniti razloge odustajanja od njihove ljubavne afere. Zatječe ga u radnoj sobi, pijanog, ili ako se može takav biti polupijanog, okruženog knjigama, osamom i bijesom. Sasvim sigurno da joj nije jednostavno i da rečenice isprike, objašnjenja idu daleko ispred nje ili otkrivaju više od onoga što ona sama o cijeloj stvari zna ili misli.

Nesretan je, rekli bismo površno o onome što vidimo na njegovu licu i slutimo dok zaigrano, ironično, gorko i izravno ismijava njezin dolazak, njezine riječi, podsjećanja na sve ono što ljubavnici u takvim prilikama govore i misle o sebi i svojoj situaciji.

Znam da možda izmišljam i dodajem onoga čega nema, sjećam se, ili rekonstruiram ono čega u toj podužoj filmskoj sceni možda i nije bilo.

Međutim, teško da drukčije možemo gledati filmove ili čitati knjige, a da u to što nam se predstavlja ne uključujemo svoje iskustvo, radost ili brigu, strahove i žudnju.

Ono što sam nazvao trenutkom u filmu, traje i duže nego što sam mogao pomisliti kad sam započeo tekst “Soba Jacka Nicholsona”.

Znam li onda što od moga pamćenja i uvjerenja traje zajedno s tim davno gledanim filmom? Lijepo bi bilo ponešto od toga znati zapisati, misliti drukčije o sebi i o onome što je ostalo iza nas, jer tako bismo sigurno došli do vedrije priče o trenucima buđenja, zaljubljenosti... Riječ je, naravno, o priči koju bismo htjeli ispričati drugima o sebi, biti u nekom od mogućih životnih kadrova koji su prihvatljivi, poželjni, važni… Važni do boli!

Završi, barem, pristojno s dvoje ljubavnika u kadru opominjem samog sebe: dogodila se ljubav, započela je i završila priča o jednom mogućem i boljem životu, ili drukčijem, uzbudljivijem i stvarnijem!?

Ostavljeni ljubavnik i pisac parafrazira njezinu odluku da prekine s njim i ostane s mužem J. Reedom, osnivačem komunističke partije u SAD-u, koji se vratio s izleta u Rusiju. Nisam siguran u sve razloge njegova odlaska u Rusiju (revolucionarni zanos, želja za pravednijim svijetom…), još manje povratka u Ameriku. Zaboravio sam mnogo toga što je prikazano na filmu, u kojem se umnogome inzistiralo na vjerodostojnosti, dokumentarnosti (fikciju filma potpomažu i izjave ljudi koji su poznavali protagoniste događaja ili su se bavili poviješću toga vremena).

Dakle, ona je došla u sobu i pisac je u punom elementu, sve pršti od njegovih riječi, u prvom je planu njegovo lice, rad očiju i usta, skočno i žestoko izvodi priču, skoro toliko zavodljivo da poželiš biti na njegovu mjestu, biti takav kakav je on u tim trenucima. Ne zanimaju me razlozi njihova prekida, njezina uznemirenost i njegove opservacije, više pamtim ono ne-prikazivo i ono čime

77

PHOTO: BCH

se redatelj filma, vjerojatno, nije ni bavio. Jasno je da je ljubavnički nesporazum dio životne koreografije za ostavljena pisca, on briljira dok govori, žesti se, oponaša, pita i odgovara...

Hrabrost i sposobnost izvođenja daju mu na važnosti – ali jednostavno i kratko: on je gubitnik.

On to zna da jest! Gubitnik – ne zato što je zapravo ostavljen i iznevjeren, nego što osjeća da dolazi vrijeme suočavanja sa sobom, s vlastitim tekstom, vrijeme očaja, sumnji i praznih papira. Paradoksalno još dok ima ljutnje i bijesa, straha u njemu, dok je bivša ljubavnica tu da otrpi sve ono što joj prigovora – on je važan dok tematizira njezino odustajanje, odlazak i vlastiti gubitak.. Ali njego-

va priča treba biti napisana u trenucima kad te sve ostavlja, kad, htio ili ne htio, moraš ispisati ne mali broj rečenica, proći prostorima paragrafa, koje riječi, baš kao u mamurluku, teško dosižu, slijede, prepoznaju i pune.

Bolan je osjećaj da će se vrata za njih dvoje zauvijek zatvoriti. Zadržava je govoreći, vrijeđa i muči, on je gospodar situacije s puno retoričkih figura, ali sa svakom novom rečenicom, on nepovratno gubi. Mržnja i ljubomora na sve ono što je u jednom trenutku imao, ili što im je bilo zajedničko, sve nepovratno mrvi i sve nestaje. Njezine lijepe nesavršenosti, pokreti, tikovi, dodiri tijela, ljubavničke navike, ono za što se misli da će

biti zauvijek i da pripada samo njemu – već se preselilo u prošlo događaja.

Ničega nema, samo poroznost, prolaznost, uzaludnost, slutnja jeseni ili, još gore zime, beznađe hladnoće i pustoši, dosada. Svi drugi oko njega bit će zauzeti poslovima, običajima, obvezama i banalnim riječima. Sretni, bezbrižni dok odlaze na posao, javljaju se ženi ili djeci, poznanicima. Oni koji mu se dive zbog slobodnog života pisca upravo mu se zbog toga ne usude ni prići – ništa mu ne pomaže. Njegova i njezina ljubavna povijest postaje građa za rekonstrukciju jednog vremena, a sada su na djelu zanatlije i novinari, industrija filma, scenaristi, kamermani i osvjetljivači...

78

Poanta je u sporednom prizoru filma Crveni upravo u toj nemoći, ili možda moći koju pisac ima dok govori, ali otezanjem i sa svakom (nepotrebno izrečenom ili nenapisanom) rečenicom zapravo gubi.

Njegovo pravo mjesto nije u ulozi ostavljena ljubavnika. Nema tu za njega kao pisca disanja, njegov se jezik seli u anonimnost, na rub prozora ili još beznadnije, u onaj trenutak kad su vrata zatvorena. A on nema snage, force i volje ni za što, traje i događa mu se sve ono što je namijenio junaku, protagonistu vlastite priče.

Postaje sam svoj lik – osama obuzima tijelo, zglobove nogu i ruku, alkohol je ispario i sva je hrabrost ostati živ. Ali koga to zanima, ako nema priče, ako je nisi napisao ili se nije dogodila, napisala sama, ako joj nisi dao ime i potpis. Sve je naizgled lako i dohvatljivo, ali nije li riječ upravo o tomu: svjetla su ugašena, vrata čvrsto i nepokolebljivo zatvorena – film je počeo i završio. * Širom otvorenih očiju počinješ lupati po Olimpijinoj tastaturi ili po daleko mekšim tipkama novog

stroja. Pišeš u sretnim trenucima kad si preživio, kad tijelo i sluša i upravlja tobom, otvara se kao ekran tvoga kompjutora. Znači li to da je ostavljeni pisac trebao šutjeti pred Louisom Bryant i ostati za pisaćim stolom, pisati usprkos strahu i beznađu, groznici samoće, starosti i svemu onome što slijedi kad mislimo da nema ljubavi. Da li bi mu pomoglo?

Da li pomaže? Pisati!

Pisati? Što pisati i za koga: za onu koja je došla i zalupila vrata ili za ono što nikada neće doći i neće se dogoditi? Postoji li razlika? Ima li je?

2011.

Atelier fritz

SLAVKO JENDRIČKO___ evolucija ludila

UBILI SU GA CIGLAMA

TITANIC

Nastran sam ljubitelj umjetnosti

Violinist sam na Titanicu

Posljednjih noći ne spavam sa ženom

U predizborno vrijeme potapam plaćene fantazme

Zakovao sam se u bračnu postelju S reprodukcijom Goyine Gole Maje Odradio kondicijske Pripreme za umiranje

I prijavio se na godišnji Natječaj za nadanđela: Sprži mi na CD-u cvjetanje Karasove Djevojke s lutnjom Gledat ću usamljen Rimljanku U ruševnom kinematografu Sloboda Neću ni trepnuti okom kada me Pred jutro zatrpaju njegove tužne cigle.

I nekim ljudima Kidam živce Davno sam prestao lagati Moj želudac može Izgovoriti suzu Primite me u svoje Tople žile Male legende Dijete zna Iskrenost bajki Ovih je dana prohodalo.

80

KAMION PUN LEŠEVA LJUBAVI Bog cijeni posao volontera Pa i onaj kojeg vrši san Poput vršalice u mojoj glavi Sa zaštitnim znakom Svetog Franje Asiškog Na radnom kombinezonu Premda sam rutinski čistač Emotivno me stresu Poneki još topli poljupci Za vrijeme pauze S odsutnim pticama Pijem negaziranu vodu Potom opet berem Mrtve ljubavi Ne osjećajući olakšanje Umoran od cjelodnevnog Skupljanja leševa Ljubavi po gradu Tek mahnem umornom rukom Ispraćajući krcat kamion Nadrisvećenik poslije užasa Ulične mise Čujem samo krik utrobe: Sada bi samo viski Mogao ugodno pecnuti Osušenu sluznicu u mraku.

Ljubav je na djelu Karta se za obrisane glave I sunce sudjeluje U evoluciji ludila Miješaj s više strasti Kažeš nervozno Nisu ti u rukama Idilične razglednice Ne odgovaram Požutjeloj povijesti Otresajući duševno Oboljelo lišće.

T. S. ELIOT U HRVATSKOJ Bit je to neočekivan poraz zime Dobro sam se opernatio Izvozom snijega U zemlje toplih pustinja Suzdržani antidepresivi Travanjskog zelenila Nisu umilostivili okrutne Sitnišem pomažem Liječenje tuge pustih Prosjakinjinih dlanova Čim skupim dovoljno Sunca promrzlim prstima

EVOLUCIJA LUDILA

S Eliotom ću otvoriti Prvi hrvatski proljetni festival

Miješajući fotografije Poput karti u preferansu

Tinejdžerskih tulipana cica & medonosnih biljaka

Na stol je ispala Povijesnija od ostalih

Morao sam učiniti ovaj obrat Kako bih lijepom umjetnošću Prokrčio stisnute žile kucavice.

PHOTO: BCH

82

U PUSTIM ZEMLJAMA

KONCERTNA ŠUMA

Samo u pustim zemljama Otkrivam svetost tulipana

Zima muzicira veprovim zubima

Sve dok laku metaforu ne dokine Ukrućivanje uda u ektoplazmi jutra

Preplavljen emocijama Vrag sabotira smrt Osluškujući šumski koncert

I mirisu smrti što ga na vrhu prsta Iznosim iz tvojih nagorjelih gaćica

Uspavao je umorne snajperiste Zaplesavši s hladnim zrakama siječnja

Njime ispunjavam ozonske rupe Dok poput kostiju davno umrlih

Ubrzo u hrastovoj kuli Harmonija mi se igra živcima

Bilo gdje i bilo kada Poda mnom pucketa parket

Pripitim glasom Hemingway mi Šapće na uho Pubertetski zaljubljen sam u antilopu

Postvarena iracionalnost Bez traga reciklirane tuge Bez seksa nedemokratskih opcija.

UDVARANJE IRACIONALNOM

Poslije posljednjeg hica Dolazit ću ti sazdan od Mjesečevih niti Nećeš me prepoznati Niti doživjeti sebi bliskim.

Sve je iracionalno Sijanje ozimih slova Otisci poljubaca na pločniku Njihova kontemplacija Sa snjegovićima koje Odvoze u umobolnice Povedu li razgovor s djecom Umiješeni radosno poput kruha Nisu hostije koje zamjenjuju Njegovo trenutno odsutno tijelo Južnjak na kriške Presijeca njihovu topivu šutnju Mene netopivog mijesi Kao da ti je prvi put Lud sam poput snijega.

MOTRENJE NESTAJANJA Neobična ljubav Sve je zgusnula U sićušni haiku Vrativši se iz nesvjestice Ništi kreaciju Potiče Uživanja ludila Očajnik se Kontemplirajući Utapa u čaju To nitko ne primjećuje Svi drže šalice u rukama Spašavajući vlastitu unutrašnjost

83

Javna mjesta su Poput alternativnih lječilišta Na skrovitim mjestima tuga ubija Ovdje čistačice pometu Motrenje na umoru.

MOTRENJE BOLESTI Poslije ručka Dok Ludilo počiva Nečujan koračam voćnjakom U krošnjama Svakog stabla Opažam poneki list Bolesniji od drugih Premda okužen ludilom Motrim ih Sve pozornije Osjećaj da se zaljubljujem U njihovu bolest Sve je neupitniji.

DAN KADA JE TREĆI PUT PROPALA ŽELJEZARA Nakon dvadeset sedam godina Izlazimo kao poklane ovce, Tako mirno, Tako tiho Pred profesionalnom kamerom U mikrofon govori uplakana Izeta Iako njihova povorka nehotice Priziva sliku Tadijanovićevih ovaca Prezirem sebe emotivno ravnodušna Shvativši da sam dio gomile Koja naklapa o viđenome Ne sluteći dosege mahnitosti.

U Sisku, anno domini 2011.

VILINE GAĆICE Iz motela U gnijezdu šume Sujevjeran Ne usudim se Niti zakoračiti Bez amajlije Protiv neljubavi Svirkom u mraku Opčinili smo Pernate mudrice Nisu noćas huktale Kiša što danas pada Na divlje životinje Ne zvuči poput plača Pokrio sam glavu Do ispod ušiju Vilinim gaćicama.

ZIMOVANJE U GRADU Divlje životinje zimuju U gradu Ugrijanom dlanovima Namrgođenima poručuju I mi smo takozvana božja djeca S nekima od njih popijem Produženu kavu sa šlagom Noću u gradu Zapečaćenom tišinom Usamljeni urlici S neba otresaju Preostale orahe sa zvijezda.

84

KRENI U NIGDJE Paučinu u kojoj sam se ljetos Zibao Propucale su snježne pahulje U podne kad grune Top s Griča Rasut ću se u bijelo

Čitavu noć samotan lovim Zavodljive zvukove Nabrušenih poljskih futurista Nakon probdjevene noći Odbijaš mi fotografirati Lice oličeno prljavobijelom.

Bijelo je bog

NISU UBIJENE CIGLAMA

Čekajući cijeli mandat Da me pritisne Palcem ispred Sabora

Pecnuvši svinjarskim Bičem zrak Uveo sam vrckastog Slamniga u vremensku igru:

Svladao sam hrvatsko-snježni Da bih raspamećen Mogao podviknuti snijegu

Cvjetovi čičaka Nazubljenim listovima Kraljuju pašnjakom

Odvezi me saonicama u nigdje.

Poslije dva mjeseca suše Pregrijani pozdravljamo Snažni pljusak kiše

KRYSTYNA

S hrvatskim ovčarom Ne zavlačimo se pod Kabanicu samo

Dok nas je lift podizao Odbacio sam Mojsijev štap Nisam te vlažnu Poželio obljubiti Premda rasterećen straha Od svetih zapovijedi Trenutno neuravnotežen Promatram ti kroz kožu Slike iz Katynske šume U postelji me dodiruješ leđima Kažeš zaboravi sve Ne čujem ti bubnjanje srca Ne odgovaram ti Izgubljen U toj prokletoj šumi

Gledamo kako Niču gliste Poslije kiše; Ne sjećamo se Ni jedne Ubijene ciglama.

Slavko Jendričko (1947, Komarevo) je pjesnik. Objavio je sljedeće knjige poezije: Nepotpune dimenzije (1969), Ponoćna kneževina (1974),Tatari/Kopita (1980), Naslov (1983), Crvena planeta (1985), Proroci, novci, bombe (1986), Svečanost glagoljice (1989. i 1990), Hrvatska sfinga (1992), Zimska katedrala (1999), Orguljaš na kompjutoru (1999), Podzemni orfej (2001), Kada prah ustaje (2005). U kući malih pustinja (2007). Pacifička kiša nad Kupom (2010) Diktatura ljubavi (2010), Srijemske zamke (2011), Ovdje. Gdje? (2011)

PONIŠTENI GRADOVI

SINIŠA KEKEZ___ Splita mi je puna kita

Volio sam te, Splite, onako kako dijete voli ludog, pijanog ćaću.

Volio sam tvoju smiješnu žalost, zapuštenu ljepotu i grezu dobrotu.

Dugo sam bio sretna čestica tvoje nepresušne solarne energije.

Kao srdela tekao sam u jatu tvojim ulicama bio dah tvoga podrugljiva cereka, vlakno tvojih mornarskih i težačkih mišića, list kupusa na tvome šarenom Pazaru, travka tvoga bučnog stadiona, ton u tvome vječnom šlageru, čestica pudera na licima tvojih glasovitih ljepotica.

Puno sam te volio, Splite, pa i više nego je trebalo.

Volio sam te kao člana familije htio biti jedno od tvoje zakonite djece, a da je trebalo, ostao bih i mulac.

Davao sam ti najbolje od sebe, za tebe zaboravljao tko sam i što hoću. Želio sam se kao glatka ploča ugraditi pod tvoje noge, tamo negdje kod 'Bonačića'.

Zbog tebe sam se žurno vraćao iz svijeta, štrebao sam da tebi koristim, više držao do Rive nego do svoga tinela.

Sve bih napravio da ti bude bolje, da zablistaš kao siromašni genij na kvizu znanja, kao anonimna trgovkinja na izboru ljepote.

A danas, nakon pola vijeka, kažem: Splita mi je puna kita.

Dosta mi je, Splite, tvoga vina i tvoga heroina, neizdrživa mi je muka od fjake i Hajduka.

Povraća mi se od tvojih blesa zagledanih u nebesa grozim se tvojih glupana i njihovih maligana.

Neću, Splite, biti jamac za tvoje vječne kredite, ne želim te žaliti dok prodaješ obiteljsko srebro, neću ti dati milostinju kad prosiš pored Pjace, trisnit ću te dok kljucajući čekaš svoga dilera, puknit ću te nogom dok pijan ležiš u Getu.

Dosta mi je tvoga kurvanja po Đardinu, tvoga sranja i pišanja po kantunima, puna mi je kita tvoje žalosne prepotencije.

Dosta mi je tvoga prsta u more, prsta u uvo i prsta u pupak.

86

Stavi si prst u guzicu, ti glupi stari grade!

Odtugovao sam tebe i sebe i svu tvoju drugu musavu, zapuštenu djecu koja svakodnevno naviru iz tvoga neugaslog rodilišta.

Jesi li im uredio škole i igrališta i osigurao kakva radna mjesta?

I mandril je bolji roditelj od tebe, zviri jedna!

Što si napravio za ikoga od nas koji smo te voljeli kao najrođenijega, što smo ti prali zube i noge, mijenjali ti košulje i vrčine i uređivali pristojniji dom?

Ništa nisi napravio, kurbin sine, baš te bilo briga.

Ti si dječački naivno svoje srce davao falšim, praznim ljepoticama koje su te zamantale, redikulima što su te nasmijavali, pijancima koji su te opajali.

Svoju si uzicu krotko predavao bezdušnim mafijašima, birokratima koji su te ispokradali, laskavcima koji su te obrlatili, fetivima bez sjećanja i časti, licemjerima koji su te blagoslivljali, spasiteljima koji su te upropastili.

Lapane, pametnija ti je guzica od glave!

Kako si tako glup preživio sva ta stoljeća?

Na mene više ne računaj Snađi se sam, ti ludi, stari tondinu.

Umorio sam se, Splite, iscrpio kao muha što se naudarala o prozor.

Odustajem, drugu polovicu života dat ću sebi.

Tebe prepuštam drugima.

A volio sam te, znaš i sam.

Lako ćeš ti preživjeti ovo odustajanje, kao i tisuće sličnih svih ovih stoljeća, kao što ćeš preživjeti i ove naoko izuzetne lopove i barbare.

PHOTO: BCH

87

Jer ti si svjetski rekorder u trpljenju udaraca, grogirani boksač koji ne pada, pijanac djetinje jetre, narkoman s gipkim žilama, kurva koja se ne troši.

Nema te dubine od koje ti ne možeš ići niže, možeš disati na škrge, a možeš i ne disati, hraniš se suncem, a možeš i bez njega. poput lišaja u kakvoj neosunčanoj ulici.

No kad se sve skonča, ti se opet dižeš, star, izubijan, načet, dišeš,

s ljepotom koju ne mogu sakriti neprospavane noći i ulični ožiljci, hrapav glas i nedostajući zubi.

Ostajem ovdje, Splite, ali na mene više ne računaj.

Ako si ti neiscrpiv, ja nisam.

I s olakšanjem odustajanja, bez dišpeta kažem u to vječno nasmijano, propalo, a ipak lijepo, nedokazivo lice: Splita mi je puna kita.

atelier fritz

siniša kekez___ Mi ćemo otići psihički

Pjesma Ivici Oliću Prodavali su te kao ljetinu kao trijumfalnog junca za bikijadu, zbog tebe su ljude vozili u gepeku i to oni kakvi u tvome Davoru, nekada Svinjaru, ne bi smjeli živjeti ni u svinjcu.

Ali ti si, dragi Ivice, pretrčao sve, osim Rajne, jer ponekad pogriješi i precizni Nijemac.

Tek okrznut, vratio si se doma i baš kao Forrest Gump, i dalje si trčao, slavonski lolo, i ne pogledavši film “Trči, Lola, trči”.

Onda si počeo zabijati i trka je dobila smisao.

Uspio si u Munchenu, gdje su Hrvati uglavnom sakupljači lopti ili oklada.

Uspio si jer si cjelodnevni kosac na stadionskoj njivi, jer si trkački Tesla među nogometnim inženjerima.

Ali za razliku od Nikole, ti, dragi Ivice, imaš i obitelj, iza sebe roditelje, a ispred sebe djecu.

Imaš ženu koja te je, čitam, za rođendan iznenadila dovevši ti osobno Halida Bešlića.

Čini se, dobra je to žena, malo je takvih među starletama koje čekaju poslije treninga. Što ti ja to uopće govorim, ti si je i pronašao?

Nisi ti, Ivice, bio za kocku, koke i koku, ti se družiš sa starom davorskom ekipom.

I dalje pošteno natapaš dres znojem, ostavljajući srce na travnjaku, kao Bruce Springsteen, zvani The Boss, i trčiš, dragi slavonski lolo, trčiš, daleko od ove statične zemlje, bez partnera za trku.

Ne gledaš ti u tribine i počasnu ložu, pa ni u okvir neba iznad stadiona.

Ti si cijeli u samome sebi i u svojoj neusporedivoj trci.

A onaj tko trči kao da leti dok je drugom nogom čvrsto na zemlji.

Moj mali pas, kujica Maza, luda je za loptom, Ivice, i za trčanjem u fazi napada i obrane.

Ima savršenu motoriku, mijenja pravac,

89

uživa u svakom metru, svakoj lopti, daje se sto posto.

Podsjeća me na tebe, Ivice iako ona ponekad i sustane i traži puno više vanjske stimulacije.

Jer lakše je tebi, ti imaš gipko tijelo, veliko srce, snažnu volju, dobre prijatelje i obiteljsku potporu.

Nadam se da te ta usporedba neće naljutiti jer čovjek si zemlje i prirode i znaš razlikovati oštriji ulet od igre đonom.

Ti, dragi Ivice, imaš jasniji cilj i čvršću vjeru, i puno bolje vidiš smisao cijele ove trke.

Prepoznat ćeš ti da sam ja daleko od tvoje upornosti u tijelu i glavi.

Natapam i ja majicu znojem želeći pošteno odigrati svakodnevnu utakmicu, ali gdje sam ja od tebe?

Mene bi jedna ozljeda zauvijek udaljila s terena.

Zato ću ja navijati, a ti, trči, lolo, trči, grabi, Forreste, grabi, piči, Ivice, piči,

PHOTO: BCH

Ostala si ona ista kučka Promijenila si stan i firmu, sada nisi podstanarka u garsonijeri na istoku, već vlasnica stančine u centru, više nisi službenica druge klase, nego šefica i suvlasnica.

Sada nisi jeans generacija, već bogata modna ziherašica.

90

Svijet više ne gaziš ravnom petom, već ga ubadaš visokim potpeticama preskupih salonki.

Imaš novu, ljepšu frizuru i sada te ne zovu Mima nego Irma i ne prezivaš se Crnčić nego Bijelić.

Danas ne pušiš plavi walter nego najbjeliji marlboro.

Više ne piješ nekvalitetna, nego vrhunska vina, a svoj mali, žuti C3 udvostručila si u crni A6.

A ovaj ću put odabrati opstanak jer, za razliku od tebe, ja nisam ostao isti, mali, naivni, glupi kučak kojemu dva pokreta repom zavrte glavom i vratom.

Zato, za tvoje dobro, odlazi i ne vraćaj se više.

Nikada, ni za najhladnije zime.

Zaista, nikada više.

Šarmantna djevojka Prije si štedjela i na sirnim namazima, a sada se premazuješ skupim kremama.

Bolje izgledaš, nema što, a ni do sada nisi bila za odbaciti.

No iza svega toga sjaja i površnoga glanca, lijepe ambalaže i šarene laže, vidim i znam, ostala si ona ista kučka koja svijet grabi istim šapama i očnjacima, koja plijen glođe do gole kosti, zvao se on Crnčić, Bijelić ili Kekez.

To ne mogu promijeniti ni najbolji holivudski frizeri, stilisti ni plastičari, instant-psiholozi ni životni treneri, ti ćeš i dalje ljude gledati kao lovinu, manje napadati u njušku, a veće s leđa, kao iskonska predatorica u krznu pudlice.

Drago mi je da si napredovala i da te više ne srećem na svojim mjestima.

Idi slobodno i sretno u svoj čopor, trči i zavijaj s vukovima, tamo pripadaš, tamo te štiti i zakon.

Radi što hoćeš, neka ti bude i lijepo, samo se, molim te, ne vraćaj.

Jer ako se vratiš, jedne posebno hladne zime, ja te ovaj put, znaj, neću primiti mekećući.

Dočekat ću te spreman, s ognjem i mačem, s pet tornjaka i dvije nabijene puške, i spoznajom da ću morati pucati ili nestati.

Šarmantna djevojka i obično naručivanje pića pretvara u zanimljiv događaj.

Kada se smije i govori, prostor se puni energijom.

I njene cigarete su posebne, a njena „Dobra večer“ ima više žudnje nego tuđe „Uzimam“.

Izjave šarmantne djevojke pune su dvosmislenosti, smijeha i duha.

Lako će te uvjeriti da je njena emotivna lokvica veliko more ljubavi.

Ako ne zna reći nešto izvanserijsko, ona će šutjeti.

Sa šarmantnom djevojkom rijetko je dosadno.

Ona ništa ne traži, samo sugerira da joj nešto treba.

Ako od nje tražiš kakvu uslugu, molba će se od nje odbiti.

Ona naprosto šamara šarmom.

I kada je krajnje sarkastična, ona ispadne simpatična.

Dok prpošno žuri na večernju zabavu, šarmantno će te ostaviti da umireš.

Smijeh te guši u grlu i obrazi ti bride od njenog šarma.

Lady Šarm odijeva se sa stilom, i onda kada nema novaca.

Ona je šarmantna i bez odjeće,

91

pa i kada nema najbolje adute.

Naravno, ako šarmantno ne otkloni ikakvu mogućnost svlačenja.

Kada ti kaže da mora poći ranije kući jer ima posla, to ti šarmantno želi reći da je više nikada nećeš vidjeti.

A ako je slučajno negdje ugledaš, vješto će te zaobići ili će te našarmarati u par rečenica.

Zatim će brzo nestati u gužvi, šarmantno kao sama slatka smrt.

Mi ćemo otići psihički Svi ćemo mi otići psihički, nositi potkošulju od kostrijeti, tetovirati uvećano, ispunjeno srce Isusovo na grudi, na obraz Hajdukov grb sa zvijezdom, a na čelo Deklaraciju o hrvatskom jeziku.

peta teta će provaliti u ljekarnu i do dolaska policije ispiti tisuću i jednu gorku pilulu.

Dvoje osmaša, odlikaša, sve parkirane automobile dobro će natopiti kiselinom.

Vjeroučitelj će oko škole šetati gol pjevajući “Svim na zemlji mir, veselje”.

Radikalniji će preorati njivu dok ne nađu zakopane zolje, stat će usred raskršća sa zippom i plinskim bocama, voziti direktora tri dana u gepeku, doći gradonačelniku s kalašnjikovom i bombama, pred bankomatom politi se benzinom vičući: Eto vam sada vaša glavnica, bando bankarska!

Zaista, puknut ćemo, prozviždati, eksplodirati u ovoj izgubljenoj zemlji kaosa, mi nenađena generacija koja je pri pretvorbi nečega u ništo izgubila skoro sve osim prava da uništava i vrišti do neba.

Pisat ćemo duga pisma novinskim redakcijama o pravdi, povijesti i poštenju.

Možda ćemo se popeti se na drvo i vikati: Hoću ženu! Želim kuću u Bosutskoj 27A!

A nebo ne zbraja sitne štete.

Nebo može čekati.

Mi ionako nećemo dugo.

Mi ćemo otići psihički.

Ili ćemo izići na trg i urlati: Dajte nam mirovinu! Već nam se bliži trideseta!

Dolje kartice! Ne damo gotovinu!

Vratite društveno vlasništvo!

Dignut ću ruku na sebe

Netko će usred večernjih vijesti baciti televizor kroz prozor, netko će pucati u praskozorje, netko u suton, a netko će se i sam upucati.

Prvi će porazbijati kompletan servis za 12 osoba, drugi će desnim krošeom nokautirati susjeda ljevičara, treći će brusilicom napasti ženu i djecu. Četvrta će se ošišati dogola i u ugradbenom ormaru spaliti svu odjeću,

Dignut ću danas ruku na sebe, hoću, kunem se.

Ne mogu više izdržati ovu hladnu prazninu.

I zato ne zaustavljaj me, majko, i ne odvraćaj me, oče.

Ne sprečavaj me, prijatelju, i oprosti mi, bože.

Iako to nije katolički ni društveno prihvatljivo, večeras, doma, sam, prije nego sklopim svoje umorne oči, ja ću dignuti ruku na sebe.

92

Stavit ću je na sljepoočnicu te je iza uha nježno spustiti sve do ramena.

Pa ću opet dignuti ruku na sebe i s vrha glave lagano i meko zagladiti kosu, sve do vrata.

Na kraju ću se više puta pogladiti i po licu.

Dignut ću onda i drugu ruku na sebe pa to isto glađenje ponoviti i sa druge strane.

Kada to već neće nitko, kada svi dižu ruku na mene samo da me ošamare, zviznu ili odalame po glavi.

I mogu me ogovarati ili mi se rugati, mogu me pokušati spriječiti ili liječiti ali nitko me neće zaustaviti.

Ja ću i dalje dizati ruku na sebe jer to su moje ruke i moja glava, moje rješenje za , mir, ljubav i sreću u ovom individualiziranom, distanciranom, netaktilnom svijetu.

Siniša Kekez rođen je u Splitu 1966. Radi kao novinar Slobodne Dalmacije. Pjesme objavljivao u časopisu The Split Mind.

atelier fritz

IVANA ROGAR___ VELIKI MAJSTOR

K

uća u Ilici djelovala je kao da se ponosi sama sobom, prošlošću, imenom, adresom i kutom pod kojim gleda prema Trgu. Prozori su bili visoki, izgrađeni radi ukazivanja na vlastitu velebnost; zastori u struku podbočeni mašnama puštali su da se u prostoriju slijevaju čitavi vodopadi jutarnjeg svjetla koje im je, oprimjerujući kozmički nepotizam, zauzvrat povlađivalo u neprestanom iziskivanju obilja. Sjedila sam na stoliću i promatrala prastare, velike olinjale slike na zidovima s prizorima iz lova i doručaka na travi, što su zacijelo i danas, premda neopravdano, služile na ponos vlasniku, kad su iza mene nečija stopala zakoračila u sobu. Ustala sam i pred sobom ugledala pretjerano uspravna vremešnog čovjeka u izglačanu sivom odijelu koje je na rubovima jedva zamjetno bilo istrošeno. Brada mu je, međutim, bila nepodrezana i čupava pa je izgledao kao da želi ostaviti dojam umjetnika kojemu

nije stalo ni do čega osim do vlastite umjetnosti. Suho mi je pružio suhu ruku: “Relikovicz.” Gledajući ga, učinilo mi se da mu je u krajičku oka zaiskrio trun zloće.

Otkako se stara škola na Gornjem gradu obnavljala, zbog čega su sati bili otkazani, moja se majka bacila u potragu za novim dostojnim sredstvom mojeg osposobljavanja za tuđu razonodu. Držala je da svaki član obitelji mora posjedovati neku sposobnost kojom će se izdvajati iz mase građanstva. Moja braća studirala su pravo i medicinu, meni je bilo namijenjeno sviranje glasovira. U tim propitkivanjima na klimakterijskim druženjima i sjedjeljkama, koje je mama redovito priređivala, nekoliko puta spomenulo se Relikovićevo ime: nekoć velika pijanistička nada koja je već prije navršene dvadesete svirala Rahmanjinovljev Koncert za glasovir br. 5. u Lisinskom. Navodno je svojim izvedbama toliko razgaljivao publiku da mu je jednom prilikom Josip Broz osobno dobacio ružu na

pozornicu. Naša stara tetka prisjetila se s hrapavom nostalgijom u glasu da je jednom prilikom pod na pozornici bio posve crven. No zbog simpatija prema štoku i votki Relikoviću su ruke u samo deset godina postale previše neposlušne i nepredvidljive pa je bivalo sve opasnije prepustiti mu izvođenje velikih skladbi na važnim mjestima. Počeo je svirati na manje poznatim i manje zahtjevnim priredbama, a naposljetku čak i na vjenčanjima. A onda se, uvidjevši da je za druge postao utjelovljenje propalih nada, potpuno povukao i početkom 90-ih otvorio školu glasovira za aspirirajuće glazbenike. Pričalo se da je toliko kapriciozan da je i spavaću sobu pretvorio u glazbenu kako bi u stanu imao dva glasovira – jedan za obične učenike, drugi za napredne.

Ja nisam bila aspirirajući glazbenik.

Sviranje i slušanje katkad me je zanosilo do suza, ali znala sam gdje su mi granice pa mi nade nisu nalikovale na egzotičan vrt s bijelim makovima i orijentalnim ljiljanima. Umjesto

94

u glazbu, prave napore ulagala sam kao svaki prosječni srednjoškolac u obične gimnazijske predmete: povijest, zemljopis i matematiku, namjeravajući polagati prijemni iz prava.

Međutim, za moju obitelj i rođake tko je god znao bez greške odsvirati Za Elizu, bio je glazbeni talent. Majka je stoga bila sretna kad je izdvajala novac za moje i tuđe glazbene hirove; srećom, takvi su izdaci bili nezamjetni u njezinu novčaniku.

Reliković je tog siječanjskog poslijepodneva 2002. sjeo do mene za glasovir i preda mnom otvorio Czernyjeve etide. “Idemo allegro.”

Srce mi je lupalo dok sam u varijacijama iste teme hitro prelazila oktave, no činilo se da mi on uopće ne gleda u ruke niti da me sluša. Lica stvrdnutog kao prošlotjedni kruh, odsutno je gledao kroz prozor. U šest i trideset, bez ikakva komentara, zaključio je da bi “za danas bilo dosta” i otišao iz sobe.

Sljedećeg utorka ista slika: potpuna indiferentnost, nos prema stropu, oči prema prozoru. Izgledao je kao da mentalnom snagom potiskuje izrazitu neugodu; kapilare na obrazima su se proširile, a hladne plave oči nepomično piljile u jednom pravcu. Mučila sam se s Chopinovim etidama i crvenjela pri pogreškama, znajući da on svaku čuje i, štoviše, poznaje u dušu. Pa ipak, nije ništa komentirao.

U šest i trideset opet je ustao, kimnuo i nestao iz prostorije. Bio je nadasve čudna pojava. Spremajući note u torbu, na polici s knjigama vidjela sam razbijenu čašu. Krhotine kao da su bile pažljivo poredane u krug oko još čitavog dna.

Prvih tjedana profesor me se rijetko udostojao kakvog značajnijeg komentara. Uvijek besprijekorno

odjeven i suzdržan, gledao bi nezainteresirano kroz prozor ili mi hodao iza leđa pa sam pomišljala da me zapravo uopće ne sluša i da mu je zajedno s gipkošću prstiju i sluh otišao k vragu. No kad sam jednog siječanjskog poslijepodneva pred njim trapavo svirala Mozartovu Alla Turcu, srdito je prosiktao: “Prstomet nije proizvoljan, gospodična! Nije proizvoljan!” Crni lak glasovira poprskale su kapljice sline. Što su tjedni više odmicali, on je bio skloniji dobaciti mi neku zajedljivu opasku, kao psu kost. Ali svirka mi se nesumnjivo poboljšavala: bilo me strah te čudnovate pojave koja jedva da je davala znakove socijalne inteligencije, tijekom satova neprekidno sam osjećala tjeskobu jer nisam znala čemu da se nadam pa sam se i nesvjesno više trudila i češće vježbala kod kuće. Majka je bila oduševljena. Svim gostima predstavljala me je kao čudo od djeteta iako sam išla u četvrti razred srednje škole. Postala sam maskota njezinih imućnih prijatelja, koji su se za jutarnje kave odijevali u odjeću iz Gaultiera, svirala sam na večerama koje je priređivala u povodu ovog ili onog ispraznog događaja, smješkala sam se njihovim praznoglavim laskanjima, a zauzvrat sam bila blagoslovljena čestim izlascima. Obično sam s prijateljima visjela u pivnici blizu Trga, u mračnoj izbi gdje su se lica konobara jedva razaznavala. Ondje bismo galamili do dva kad bi nas potjerali van. Jednog takvog vikenda u veljači našla na tulumu poznanika iz prijašnje glazbene škole. U podrumu njegove kuće skupila se gomila mladih glazbenika – trubača, violinista, violončelista, fagotista... svaki je instrument imao svog veleposlanika.

Ljudi su raštrkani sjedili u starim foteljama, stolcima, na jastucima na betonskom podu i u dimu cigareta i hašiša nemilice raspravljali o posljednjim izvedbama u Glazbenom zavodu. Govorilo se kako je Bijančićka fulala u zadnjem stavku Purcella, a da se Albinoni okreće u grobu jer mu je Mačkulin iskasapio koncert za obou. Mnogi su pametovali i pravili se važni, kao što to uvijek ide, sjedeći nonšalantno s čašom votke u ruci i kolutajući očima. Jedan od njih oponašao je svog profesora, iskreveljivši lice u urnebesnu grimasu: “Prstomet nije proizvoljan, mladi gospodine!”

“Reliković”, izustila sam, nasmijavši se, a on me znatiželjno pogledao.

Ranko je polazio glazbenu školu Vatroslava Lisinskog u Gundulićevoj, a već je tri godine išao k Relikoviću na dodatne sate klavira. Ove je godine trebao maturirati i namjeravao se upisati na akademiju. Reliković mu je odgovarao zbog toga što je bio blizu glazbene škole, ali nije ga volio zbog cinizma koji je iz Relikovića isparavao poput alkohola. I tu je dodao da toliko taštu osobu još nije upoznao.

“Zašto onda ne potražiš nekog drugog?” upitala sam.

“Zato što stari zna svoj posao.

Koliko god bio ciničan i posprdan, nije šarlatan. Od svih naših privatnih učitelja, on ima najistančanije uho za zvučne nijanse i najviše će te naučiti.”

Zatim je dodao nekako sjetno: “Mogao je biti veliki glazbenik da se nije onako upropastio”, i potegnuo još jednu čašicu jeftine votke.

Ranko kao da je tu noć izgovorio pretkazanje. Narednih sati iz starog je sve češće stala izbijati nesnošljivost, postajao je nervozan i zajedljiv. Početna suzdržanost povlačila se pred novim osobinama. Moja uvježbanost

95

PHOTO: BCH

kaskala je za njegovim prohtjevima, ruke mi nisu bile dovoljno brze, sluh mi nije bio istančan, refleksi su postali “takoreć’ nepostojeći”. Jednom prilikom, kad je proljeće bilo krenulo prodirati u pore organskog svijeta, došavši pred glazbenu sobu, ugledala sam na tepihu svježe ružine latice, posute kao cvjetni sag za kakva velikodostojnika. Našavši me kako zabezeknuto stojim na pragu, obrecnuo se: “Hoćete li već jednom?

Uostalom, vi zaobiđite.”

Dolazeći jednom na sat, na vratima sam susrela Ranka koji je ostao kod profesora dodatno vježbati. Dogovorili smo se da me pričeka i poslije otišli na kavu. Njegovi roditelji nisu imali novca da mu plaćaju sate klavira pa je vikendom u supermarketu uz melodije Narodnog radija slagao gajbe piva, kruh i sokove. Vježbao je

kad god je stigao: u šest sati prije škole, zbog čega se svađao sa susjedima, u tri poslijepodne, kad bi se vratio i ponovno navečer, zbog čega se ponovno svađao sa susjedima. Nije bilo neuobičajeno da nađe prijeteće poruke u poštanskom sandučiću: “mali nečeš doživjeti svoj prvi koncert” ili “jebem ti Betovena”. Otišli smo na još jednu kavu, zatim na treću, četvrtu i petu.

Počeli smo se nalaziti u stanci između vježbi. Umjesto u slikama, Ranko je razmišljao u notama. Zapisivao mi je prometnu buku Gundulićeve na crtovlje, cjelovit polifon izričaj s automobilima, motorima, sirenama i vozačima koji si dovikuju prostote.

Za svaku moju suknju izmislio je drugi glazbeni aranžman koji bi potom pjevao svaki put kad bi me vidio u njoj. Bio je otvoren i velikodušan, bez skrivenih namjera. Vodio me

na svoja omiljena mjesta: duboko u zelenilo Tuškanca pa kroz opskurne uličice Gornjeg grada, gdje je, skriven među trošnim kućama, ležao njegov najdraži kafić. Čak mu je i osmijeh bio jasan, nedvosmislen i podsjećao na sigurnost koju će zacijelo bez zadrške pružiti kad bude trebalo. Počeli smo se družiti poslije mojih satova, a zatim i prije njegovih pa smo naposljetku čitave dane obuhvatili svojim sastancima. A zatim i noći.

Na jednom od majčinih domjenaka napadno ukrašenih koktelima i kanapeima, koje je priređivala u našem velikom salonu za korisne prijatelje, natjerala me da sviram treći preludij iz Dobro ugođenog glasovira. Utišala je goste i nagurala ih oko klavira, a sama je stala po strani i gotovo plakala od sreće zagrlivši jednom rukom Ranka, a drugom tapkajući maramicom po

96

očima. Do njih stajala je starija žena s tankim naočalama i odebljim licem.

Kad sam dovršila svirku, probila se kroz raznježene gospođe i upitala bih li svirala na umjetničkoj večeri s još dvoma mladim pijanistima u Gliptoteci HAZU. Bila je to upraviteljica Gliptoteke, Lorieta Saski. Morala je vidjeti da u mojem umijeću nema ništa više od rutinerske točnosti, no ponuda je bila valjana.

Strašno ponosna, po završetku sljedeće lekcije pohvalila sam se profesoru. Uzbuđenje mi je ispadalo iz usta u obliku nezgrapnih rečenica. Htjela sam ga pozvati da me dođe slušati i dati mi podršku. Međutim, on je tako dignuo obrve da je prepolovio čelo. U tom najobičnijem ljudskom pogledu bio je zbijen sav prezir koji čovjek može osjećati prema drugome, onamo se nagurala čitava sprdnja s kojom je doživljavao mene, moju malograđansku obitelji i njenu smiješnu odvažnost kojom me nukala da učim svirati glasovir. Osjećala sam kako mi se lične kapilare pune krvlju i kako se, ne želeći, crvenim; lice mi se zažarilo i zabridjelo kao da me netko pljusnuo. Svrnula sam pogled natrag na notni zapis i zapiljila se u crtovlje. Slina u ustima poprimila je metalni okus, crtovlje se zamutilo.

Oči su mi se napunile suzama. Metronom je seriozno otkucavao lijevo i desno. Profesor je odmrmljao nekakvu pseudopohvalu i udaljio se iz sobe, tresnuvši vratima. Sjedila sam i dalje, piljeći pred sebe i ne videći u što gledam, i osjećala da će mi unutrašnjost prsnuti van od srama, kadli je u drugoj glazbenoj sobi netko zasvirao. Glazba se isprva neodređeno pomaljala u eteru, a onda je prešla u čisto milozvučje i utjehu od svakodnevnih tegoba, nešto što te nosilo onkraj ovoga svijeta. Prelijevala se iz

visina u dubine i ponovno osvajala vrhunce gdje je slavila sreću ili radost ili nešto treće, nevidljivo, nedokučivo, zapravo i nepostojeće. Netko je svirao Mozartov Koncert za glasovir u C-duru i činilo se da iz kompozicije izvlači zametnute tonove, poznate samo kompozitoru koji ih je ondje skrio znajući da će ih pravi pijanist naći. Svi osjećaji i osjeti bili su sadržani ondje, svaki događaj zbijen u jednu notu i otpuhnut u eter, ništa a opet sve prepušteno slučaju. Da, tako se trebalo svirati. Usred te akustične svečanosti začula sam posprdan profesorov glas: “Gospodična je još ovdje?” Stajao je na vratima uspravno kao letva i čekao. Pokupila sam stvari i otišla iz škole.

Hodajući Ilicom prema Trgu, razmišljala sam o zvučnim slapovima što su mi se upravo bili slili u uši, ne obazirući se na suprotan zvučni učinak koji su prolaskom stvarali tramvaji.

Gore je svirao netko prokofjevski talentiran, netko tko će jednog dana dizati na noge čitave dvorane i sjedinjavati tisuće u pljesku. Svirka možda nije bila savršena, ali dolazila je iz dubine, a ne iz prstiju. Obuzela me pohlepna znatiželja i na sljedećem sam sastanku odmah stala gnjaviti Ranka o drugim Relikovićevim učenicima.

On je nabrojao nekoliko svojih prijatelja koji su uz satove kod Relikovića pohađali i glazbenu školu. No bio je tu i jedan istinski, štoviše, prepoznatljivo talentiran učenik. “Je l’ da?” raširila sam oči. Ali njega Ranko nije poznavao. Da, čuo ga je u nekoliko navrata, ali nikad ga nije vidio. Taj je bio predodređen za velike stvari, rekao je pomalo utučeno.

Ranko me upoznao s drugim Relikovićevim učenicima. Raspojasano društvo uglavnom se sastajalo u Iličkoj pivnici pokraj Relikovićeva

stana, tako mu ironično odajući počast. Osim glazbene škole, svi su, kao i ja, pohađali gimnazije i vježbali kod kuće u onom tijesnom periodu između jedne i druge škole. Kad ih je bilo dovoljno na okupu, visoki i mršavi Daniel bi se izdvojio i krenuo s oponašanjem Relikovićeva pompoznog glasa. Bio je toliko komičan da su se i konobari iza šanka previjali od smijeha.

Sjedeći narednih sati na klavirskom stolcu, uspravnih leđa i piljeći u fine zavoje violinskog ključa, u osminke i šesnaestinke koje su se dizale i spuštale u valovitim naletima, misli su mi se tvrdoglavo lijepile o desni zid odakle je pred kraj sata moglo doprijeti nešto drukčije od mog prtljanja.

“Razumijete li što vam govorim?” upitao me učitelj, opazivši da buljim u zid. Kimnula sam i primaknula glavu notama kao da ću tako dokučiti suštinu povisilice. Tih su dana minute i note prolazile jedna po jedna, višestruko su mi se objavljivale; šest i trideset se približavalo, ali susjedna je soba ostajala nijema. Nervozno sam promatrala kazaljku što je neosjetljivo radila svoje, a kad bi se zaustavila na šestici, čula bi se coda: “To bi bilo sve, gospodična.”

Jednog svibanjskog poslijepodneva, kad mi je Reliković stajao iza leđa i slušao kako mrcvarim Chopinove etide, napokon sam došla na svoje.

Osjećala sam na rukama ciničan pogled očiju koje su se sjajno izvježbale u pretkazivanju budućnosti, govoreći ti da od tebe nikad neće biti ništa. Upravo sam se bila mučila s jednim težim pasažom kad mi je rekao: “Nisu baš svi moji učenici netalentirani, znate?” Umjesto da me to ponizi, od sreće što je progovorio o njemu, gotovo sam ga napala: “Imate nekog posebnog?!” “Mhm... poseb-

97

nog. Da.” Više ništa nije rekao. Bio je doista težak čovjek. Kakav manjak živaca za bilo što manje od izvrsnog!

Koliko li je samoživosti bilo koncentrirano u toj pozi. Ipak, u rijetkim trenucima bilo mi ga je žao. Trpio je gomilu netalentiranih budala poput mene, njihovo neprekidno ponavljanje istih pogrešaka, podnosio iste sate na kojima se vječno ponavljalo jedno: premda ti je on na prethodnom rekao što trebaš raditi, ti i dalje nisi uznapredovao ni centimetra.

Ali tada, kao na znak, iz susjedne sobe krenuo je drugi val glazbe. Isprva ga nisam čula zbog svojih falševa.

No kad je sat završio, a profesor ponovno otišao iz sobe, stala sam pozorno slušati. Glazba se tihano uvijala i preplitala s česticama zraka. Sjedila sam nepomično, ne mrdajući da ne bih slučajno propustila koji ton. Pjevala je nezaustavljivo, davala i tražila istovremeno. Netko je opet istakao svoje osjećaje, koji se skupe, spoje u nerazdvojivu masu i zahtijevaju da ih pustiš van, a istovremeno ostaju u tebi i tako neprestano ponavljaju ljepotu podvojenosti i podvojenost ljepote. Odslušala sam čitavu dionicu i htjela sam slušati dalje, ali bojala sam se da će profesor doći vidjeti jesam li otišla. Ustala sam i polako izišla iz sobe. Prolazeći pokraj vrata iza kojih je dolazila glazba, približila sam se što sam više mogla, gotovo im se priljubila. Ostala sam tako trenutak, kao da sam se prislonila uz nečija prsa na kojima su se čuli otkucaji srca.

Taj netko imao je dar o kakvom sam ja mogla samo sanjati, svirao je smjelije i duhovitije od Ranka i drugih naših vršnjaka koje sam čula na koncertima, a izraz “napor” nikako nije išao uz njegovo spretno jurcanje po tipkama. Premda nisu znali tko je, svi Relikovićevi učenici već su

odavno bili zamijetili da ondje ima netko tko svira bolje od njih. Netko predodređen za koncertne dvorane.

“Njemu sigurno ne zvoca”, ljutio se Ranko. “Još nas i uspoređuje s njim.

Kad god dođe taj lik, stari se ozari i počne drobiti da nikad nećemo biti kao on.” Bilo mu je krivo što on nije čudo od studenta, a meni bi krivo što ga je to uvjeravalo u vlastiti neuspjeh.

Sljedećih sati odslušala sam komadiće Beethovena, Bartóka, Prokofjeva, Griega i Mendelssohna. Bilo je to mnoštvo jezika, ali bez iznimke razumljivih; nepredvidljivih, a prepoznatljivih. Na trenutke su slavili brojnost, bježali od jednostranosti, izbijali na poljane na kojima su zatim slavili pir raznovrsnosti i disperzije, vječnog premještanja i stvaranja.

Drugi su put pak govorili o nesporazumu; uznemirenost je strujala iz njihovih uzavrelih tonova i prelijevala se preko vlastitih rubova, ključala je i propinjala se u energičnim valovima; treći put opisivali su velika događanja koja su, evo, upravo u tijeku: poštena ili nepoštena, napreduju punom parom i iz njihove silne energije rađaju se čitavi gradovi, civilizacije koje će se potom možda srušiti u jednoj jedinoj kadenci; ili su pak govorili o nepremostivoj žudnji koja ti se poput kugle valja po srcu i ostavlja duboko utisnut trag koji će izblijedjeti tek u starosti. Dionice su uvijek bile odsvirane s toliko zadovoljstva da sam se pitala kakvog smisla ima da uopće dolazim ovamo. Jednom mi je prilikom profesor čak dobacio: “Ovako se svira, gospodična.”

Skupivši hrabrost, nekoliko sam puta zirnula kroz ključanicu druge glazbene sobe, ali ništa se nije vidjelo, osim glasovirske noge koja je meko počivala u sagu.

Prošlo je više od pola godine ot-

kako sam krenula u školu profesora Relikovića. Vježbala sam dvostruko više nego prije, s Rankom se nalazila još češće, a za gimnaziju učila sve rjeđe. Ranko i ja išli smo u kino Tuškanac i gledali filmske klasike, u predvečerja smo sjedili na Zrinjevcu i pričali o razlici između Petrofa i Förstera. Na Tuškancu smo se valjali po travi i škakljali se, ne obazirući se na uznemirene umirovljenike. Bila sam zadovoljna i sretna. Međutim, Ranko je djelovao iscrpljeno. Sa svakim tjednom imao je sve manje volje za vježbanje, čak i za zajedničko sviranje, kad je, da me zadivi, radio vratolomije, mijenjao tonalitete u sekundi i izmišljao vlastite završetke poznatih kompozicija. Matura je bila blizu i on je naposljetku jedne večeri na Zrinjevcu rekao da ne zna hoće li nastaviti s guranjem glazbene karijere. Možda ipak nije bio stvoren za to. Iz mene je provalio bijes. Bila sam bijesna na Relikovića, na njegovu ispraznu taštinu i neostvaren ideal zbog kojih je mučio druge i gušio im iskrenu, nepatvorenu želju. Poželjela sam ga zgrabiti za glavu i počupati mu preostalu sijedu kosu. No bijes sam iskalila na Ranku. Viknula sam se neka slučajno ne misli napustiti sviranje jer mu to neću oprostiti.

Muškarac i žena koji su malo dalje zagrljeni šetali okrenuli su glave i pogledali se. Izbezumljena zbog mogućnosti da Ranko doista odustane od glazbeničke karijere, viknula sam mu još mnogo drugih stvari, koje nisam trebala. Međutim, njega kao da ništa nije diralo. Turobno je zaključio da si je preveliki teret stavio na leđa misleći da je stvar u vježbi.

Tog petka lekcija je tekla kao i obično. Profesor je dostojanstveno sjedio u stolcu kao car i zurio u karnišu. Ja sam stoički griješila na jednom

98

te istom mjestu i on me svaki put vraćao na početak. Pred kraj je naprasno prekinuo sat. Bez riječi je odjednom ustao i otišao iz sobe. Čula sam kako otvara ulazna vrata i pozdravlja se s nekim. Razgovor je bio srdačan.

Znala sam da je došao njegov najbolji učenik, budući veliki majstor.

Ostalima je vrata otvarala tajnica, a njega je dočekivao sam profesor.

Vratio se u sobu za nekoliko minuta i rekao da nastavim. Krenula sam ponovno od istog mjesta u nesretnoj Czernyjevoj etidi kadli je odnekud počela dopirati druga glazba. Nježno i sjetno obraćala se onom nečemu što nam je svima, muzikalnima i nemuzikalnima, obrazovanima i neobrazovanima, ukorijenjeno u srcu. Sat je završio i Reliković je otišao iz sobe bez pozdrava. Nisam se dizala, nego sam slušala kako glazba govori istinu i samo istinu, tako nježno, a zorno.

Bio je to Šostakovičev koncert u Fduru. Govorio je o tuzi i muci koje se isplate jer su neizostavan dio života, dio koji otkriva da svijet nije samo ono što vidimo, svijet je bezbroj lica, od kojih svako ima bezbroj osmjeha; milijardu srca s još toliko različitih kutaka; mnoštvo smjerova, a samo u jednom od njih teče nebrojeno mnogo različitih pogleda. Tad sam ustala i krenula iz sobe. Mračni je hodnik bio prazan. Išla sam za zvukom do vrata iza kojih je dopiralo otkrivenje životnog nauka. Svijet nije jedan, svijet je bezbroj različitih stvari, bezbroj neodgovorenih i nepostavljenih pitanja, bezbroj nijansi u čijim pregibima ćemo jednog dana spavati. Pritisnula sam kvaku i polako otvorila vrata. Što sam više rastvarala vrata, to su se više rastvarala moja usta. U sobi nije bilo glasovira. Dapače, bila je uska i premala za nj. Zurila sam tupo u stolić

čiju sam nogu na kotačiću onomad zamijenila za nogu glasovira. Pogled mi je tad pao na antiknu vitrinu prislonjenu uz zid. U njoj su stajali zvučnici, a iz njih se širilo veličanstveno životno otkrivenje.

tvrtki Kor-invest d.o.o. stupam u stalan radni odnos kao korektor prijevoda građevinskih dokumenata i prvoditelj stručnih radova.

2007. u časopisu Zarez objavljujem pripovijetku Zavjese. Na internetskoj stranici Balkanskog književnog glasnika objavljuIme i prezime: Ivana Rogar jem pripovijetku Problem. Za Algoritam d.o.o. prevodim s engleskog na hrvatski OBRAZOVANJE: Polazim Doktorski jezik roman Kiran Desai Inheritance of studij iz književnosti, kulture, izved- Loss, koji je osvojio prestižnu nagradu benih umjetnosti i filma na Filozofskom Man Booker. Za istog nakladnika radim fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplo- korekturu romana Hullabaloo in the Gumirala sam 2004. na Odsjecima za Kom- ava Orchard Kiran Desai. Prevodim, lekparativnu književnost te engleski jezik toriram i radim korekturu slikovnica za i književnost na Filozofskom fakultetu tvrtku Lusio d.o.o. Povremeno prevodim u Zagrebu. Četvrti razred srednje škole dokumente za prevoditeljsku agenciju pohađala sam i srednju školu završila Integra d.o.o.

1996. godine u Sjedi-njenim Američkim Državama. Prva tri razreda srednje škole 2006. pišem književne kritike za časopis pohađala sam u 13. gimnaziji u Zagrebu.

Op.a. Za Algoritam d.o.o. radim lekturu romana March Geraldine Brooks.

RADNO ISKUSTVO: 2010. uz posliPrevodim tekstove vezane za ekonomiju jediplomski studij za časopis Quorum za prevoditeljsku agenciju Integra d.o.o. prevodim pripovjednu prozu i književne Za Mozaik knjiga d.o.o. prevodim s kritike. Trenutno uređujem književne teengleskoga na hrvatski jezik knjige The mate u Quorumu. Za časopis Libra libera Little Butt and Thighs Workout Book Erike radim redakturu i lekturu tekstova.

Dillman i The Best Sex You’ll Ever Have Richarda Emersona. Za Kršćansku sadaš2009. za Algoritam d.o.o. prevodim s njost d.o.o. prevodim knjigu Out of Soliengleskog na hrvatski roman Gifted Nikite Lalwani. Za Quorum prevodim više tude Henrija Nouwena. Za Stomatološki dugačkih tekstova vezanih za književnost fakultet Sveučilišta u Zagrebu prevodim i publicistiku. Za Libru liberu radim re- znanstvene radove. Od lipnja do prosinca dakturu i lekturu tekstova. Uz to istražu- za agenciju Inmedium d.o.o. redovito jem sociološku perspektivu suvremenog prevodim i titlam dokumentarne filmove društva Jeana Baudrillarda i stručni rad koji se emitiraju na kablovskom prograobjavljujem u časopisu 15 dana, br ½ mu Kapital Network.

2009. Također proučavam poetiku T. S. Eliota te zaključke iznosim u stručnom radu T. S. Eliot i njegova poetika. U tvrtki Kor-invest kao stalni zaposlenik radim korekturu prijevoda i prevodim stručne radove.

2008. za časopise Zarez i Quorum prevodim književne tekstove. U građevinskoj

2005. pišem književne kritike za Nacionalov portal i tiskane novine. Neke od poveznica prilažem ovdje: www.nacional. hr/clanak/20581/izopacen-svijet-austrijske-nobelovke www.nacional.hr/clanak/19239/fleurjaeggy-tajanstvene-pronicljive-i-naokohladne-pripovjedacice

99

Za Mozaik knjiga d.o.o. prevodim s engleskog na hrvatski jezik knjige The Little Strength Training Book Erike Dillman i 10 Secrets for Success and Inner Peace Waynea Dyera.

2004. tijekom trodnevnog posjeta britanske veterinarske udruge Food Standards Agency hrvatskim prehrambenim

poduzećima radim kao konsekutivni prevoditelj.

2003. – 2005. prevodim s engleskog na hrvatski jezik i obratno opise projekata za trgovačku tvrtku 13 M d.o.o. Prijevodi su uglavnom financijskog sadržaja.

Također obavljam lekturu dokumentacije poduzeća.

ZNANJA I VJEŠTINE: odlično poznajem stil i pravopis hrvatskog jezika te rad u MS Officeu.

OSOBINE: odgovorna, savjesna, uredna, pažljiva. Iznimno sam temeljita i veliku pozornost posvećujem pojedinostima.

Prilagodljiva sam i prema potrebi radim vikendom.

atelier fritz

tamara bakran___ Prizori i životinje

1.

3.

vozili smo se kroz onakva sela u kojima je vrijeme mimoišlo sve one male trošne kućice čije bake još uvijek sjede iza prozora, miris štaglja, kola puna kukuruza, jedna crkva, u ogradi divlja kupina, vozili smo se uz jata gusaka, vrijeme je stalo i za nas, olakšavajuće, vrte se samo naši kotači, prolazimo uz ružičnjake posute puževima, laju psi, za nama trče djeca, tu smo stranci, nema veze, vrijeme stoji, vrte se samo naši kotači

odnekud je doletjela, s nečijeg vrata skinuta, izgubljena, zaboravljena na klupi, odnekud je doletjela laka, svilena, žuta poput lista, u nju je ušao vjetar i iznenadio me to jutro kada sam bila tako tužna da sam gledala samo pred sebe, dolje, u cestu, nema ničega izvan moje tuge, samo to dolje, pred nogama, pod nogama, ali odnekud je doletjela, možda s nečijeg vrata, još uvijek mirisna, raskošna, žuta poput lista, nošena vjetrom, bešumna, u silueti, u spirali, i otkrivajući novu dimenziju donijela olakšanje

2. sjedimo na kavi, opet si tu nakon dugo vremena, mogu istovremeno plakati pred tobom i smijati se bez straha od tvoje strogoće, kava miriše nama i osama, ose hodaju po rasutom šećeru, uznemiruju uporne, upadaju u kavu pa se suše spašene, smijemo se osama, sunce je još uvijek toplo, ne pričamo baš o ničem bitnom, opet si tu nakon dugo vremena

moje malo tijelo, netko mora naići svaki čas i otjerati me da u svojoj lakomosti ne upijem sunce cijelo

5. jutros sam zahvalna. dižem se baš u najudobnije svjetlo, u meki sjaj oblaka, u blagu sivu. po meni sipi zamiruća svjetlost uličnih lampi i nema baš nikakve smetnje ni iznutra ni izvana, lebdim iznad mokrih pločnika, iznad upornih puževa, nošena tišinom vrana, iznad pločnika i puževa, kroz prostor i vrijeme, baš takva, spokojna, zahvalna da jesam

4.

6.

gušterica sam, mirujem, moja ljuske podastrte suncu, bijeli kamen grije nožice, o kamen udara more, val po val, penje se pjena, donosi uzdahe ljubomornih ježinaca koji su dolje u vječitom hladu plave vode, gušterica sam, a kraljica, toliko sunca stane u

u mojoj kuli mjesečina je zapela u zrcalu pa se utrostručila u snažniji sjaj, vani fijuče vjetar, zatrpava moju kulu s oblacima i pticama, a kula (ah kakva divna riječ), ona se ljulja na divovskoj peteljci iznad grada, ispod neba, kroz prozor vidim sagorijeva-

101

PHOTO: BCH

102

nje kometa, zvijezde padalice, kroz prozor puštam svoju kosu da peca mjesečare, da ih hvata u letu i dovlači ovdje pod zlatni crijep i dijamantnog pijevca, da ih dovlači pred zrcalo u kojem se umnaža mjesečina, nek mi prave društvo

poči i petrova uha, zora djevojka, o njoj je bila ta priča, plivala je sve dok nije došla do slapa-bezdana u kojem je nestala praćena kreketom žaba i vjetrom iz vretenastih krila vilinskih konjica, neki kažu da ponekad čuju njezin smijeh, umjesto žubora

7.

9.

kiša je danas bila neumoljiva, udarala je cvijeće, pa ipak krhko cvijeće nije ubijeno, ni svinuto, ni ogoljeno, sve latice su tu i sad mi se ono čini tako snažno, naročito tulipani koji još uvijek u svojoj latičastoj čaši zibaju kišnicu, obeshrabrena sam pred tako snažnim cvijećem, u međuvremenu je granulo sunce, skuplja s latica kapljicu po kapljicu i pretvara ih u eterične mirise, ja sa strahopoštovanjem pružam prste prema cvijeću, prste ticala. i mene je danas cvijeće zavelo

u sobi, visokoj sobi, plavoj, plavo svjetlo, putuju sjene s jednog kraja na drugi, sjene cvijeća, sjene golubova, sve je plavo, samo školjka njenog uha pod zalutalom zrakom sjaji ružičasta, ona u svojem krilu drži haljinu od bogate čipke, ili je to divovski maslačak, stakla visokih prozora zaustavljaju muhe u letu, zaustavljaju uzdahe pa ih vraćaju natrag u njena tužna usta, i ja sam sjena, prilazim joj kroz šapat, nešto mi pruža, što je to?, jednorog od srebrnog papira, uzela bih ga da mi nije ruka od sjene, da nisam sjena

8.

10.

ima jedna priča o labudovima i žabama-krastačama i o zori djevojci koja se kupala u rijeci, a njezina je kosa bila nezamislivo duga, baš kao i sama rijeka, u nju su se zapetljavale sitne zmijice i srebrn-ribice, pa se otpetljavale, u nju su se zaticali lo-

noćas se razbistrio mjesec i posadio u mene svoje psihodelično cvijeće, gledam kako iz njegovog klupka tihi kukci (jer noćni su kukci uvijek tihi) izvlače nit u sitni vez oko šutećih stabala, u meni cvate mjesečevo cvijeće, pupa iz mene, ja izrastam u nepre-

glednu pustopoljinu koja odzvanja žudnjom prema...isprepletena sam sa svime u ovom trenutku, iz mene izbija svjetlost, sjajim snagom svojih čula, sjajim najjače, oblijeću me noćni kukci u zabludi, a gdje si ti?

11. ušla sam u predvorje svog sna, podovi su popločeni crno-bijelim pločicama, osvrćem se, moj glas se pretvara u jeku, a jeka u košutu koja trči među bistama nepoznatih ljudi, na mojim leđima je oklop od razlomljenih stakalaca, u njega udara svjetlo i rasprskava se, tu na mojim leđima, u točke, šprica po bistama, košuta je nestala, umjesto nje stoji djevojčica zbog koje sam jednom davno puno plakala, ima plavu haljinu od svile i čipke i gips na ruci, po tome je i prepoznajem, barem mislim da sam to ja

TAMARA BAKRAN objavljivala je u Quorumu, Zarezu, Vijencu, Poeziji i Novoj Istri, a pohvaljena je na Goranovom proljeću 2008. Povremeno prevodi s mađarskog jezika (uglavnom poeziju), a prijevodi su joj objavljivani u Temi, Književnoj republici, Vijencu, Forumu, Kolu, časopisu Umjetnost riječi, itd.

atelier fritz

Marija Georgiev ___ Tenisice

U

parku je bez sumnje bilo lijepo, prvo toplo sunčano proljetno subotnje popodne, svagdje entuzijazam zbog promjene godišnjeg doba i garderobe, svagdje ljudi izašli da uživaju na suncu, kao po naredbi, i ptice, i djeca, i psi. No još jedna bitka je bila izgubljena, na korak bliže mom konačnom porazu ja sam bila odlučna da ne uživam.

Gordana je bila nasmijana, cijelim putem je čavrljala, zasipala me sitnim ljubaznostima, hvalila moje nove tenisice, njihovu kvalitetu i udobnost. Nisam marila za Gordanino umiljavanje, niti za nove tenisice. Čitav život nosila sam cipele, cipele dok sam radila, cipele u kavanu, cipele u teatar, tenisice koje su mi u starosti obuli nisu imale veze sa mnom. Gordana je dobro dijete, uvijek sam znala da će se od moje djece upravo ona najviše brinuti za mene, znala sam i da joj je time dodjeljena uloga facilitatora moga neizbježnog poraza od strane života,

ali nisam mogla potisnuti gorčinu zbog odgođene smrti, zbog rastuće slabosti, zbog života koji je nakon svega nastavio teći negdje drugdje, gorčina me stezala u grlu, i osjećala sam se samo gore kad bi ju iskaljivala na Gordanu. Zato samo sretna da živim sama, ne bi podnijela da sam stalno sa kćeri, očito slaba i nužno zahvalna, i sada, u parku, unatoč novim tenisicama, morala sam se oslanjati na njenu ruku i uvijek prihvatiti ponuđenu stolicu. Zastali smo na terasi, Gordana je zastala, ja sam sjela, za stol nekih poznanika, tamo je bila doktorica iz Hitne pomoći kod koje sam bila poslije nesreće, njena majka i neki mladić.

Svi su izašli sa psima.

– Baka, odlično izgledate! - doktorica me pohvalila.

– Ali, stvarno izvrsno izgleda! – Da, da, baka se super drži za svoje godine!

- njena majka i mladić su potvrdili.

Moj izgled je moja posljednja obrana, kada bi se zapustila i na samo nekoliko mjeseci, moja bi me djeca

proglasila nepovratno izgubljenom, moj um uništenim, ne bi mi dali vremena da se vratim, kada bi samo par puta propustila frizera ili pedikera, koji me svaki put užasno zamaraju ispraznim pričama i ogovaranjima, ali se silim odlaziti redovito iz straha, jer kada bi i samo jednom neodlučno odustala i prepustila se letargiji, čini mi se da mi ne bi dali više ikad da se trgnem.

– Kako je baka sa zdravljem? – doktorica se obratila mojoj kćeri.

- Bila je malo prehlađena, ali sada je dobro. Ne da se ona.

– A kako je njena demencija? – Gordana je prigušila povrijeđenost zbog indiskrecije, osmjehnula se i kimnula potvrdno glavom, a ja sam ostala hladna, takvo nešto je za očekivati od doktora. Uvijek sam ih odbijala, doktore, njihove terapije, lijekove i tablete za smirenje, kako bi spasila svoj život, spremna prihvatiti bolest kao dio života, nespremna na polagano umiranje po bolnicama.

Ali doktori su rekli da je odbijanje

PHOTO: BCH

doktora dio moje bolesti i odredili mi liječenje.

Doktorica se okrenula meni i za slučaj da sam gluha, vrlo glasno pitala: – Baka, recite, koji je danas dan, znate?

– Nedjelja.

– Subota je! A kako se vi zovete, baka? – Odgovorila sam joj ljuteći se na samu sebe što mi glas drhti, što dopuštam da me pogodi. – A koliko imate godina, baka? – Nisam odgovorila odmah, a ona je promijenila pitanje, gledajući Gordanu – A koliko ima vaša kći godina? – zastala sam, bojeći se promašiti još jedan odgovor, pogodila otprilike, Gordana se nasmijala: – Blizu je bila. – svi se odahnuli i nasmijali se, doktorica je pohvalila moju bistrinu, a njena joj je majka dobacila: – A kao da bi ti znala koliko ja imam godina! – Misleći da je osobno, doktoricu je to iziritiralo. Gledajući u njenom smjeru, ali ne u nju, u pola glasa joj je odbrusila:

– Ti se ne miješaj. – Zapalila sam cigaretu. – Baka, sve ste bolji, super se držite, bistriji ste, sve bolje se snalazite. Ako ovako nastavite, doživjeti ćete stotu. – vedro mi se obratila, uživajući što je u centru pažnje našeg i nekoliko okolnih stolova.

– Ne želim doživjeti stotu. – svi su se nasmijali.

– Ne želite? Pa koliko bi željeli živjeti, baka?

– Da se sve riješi.

– Da se sve riješi? – iznenadila se.

– Pa dobro, da, dobro vam je to. – kratko je zastala, ne znajući kako da shvati moju ozbiljnost, ozbiljnost koja odbija prihvatiti glupost pod opuštenu šalu, osim kao prijetnju neobaveznom tonu razgovora. – Jedino što vam nije dobro što vidite tog, tog gospodina koji vam prijeti da će vas ubiti, da će ubiti vas i vašu kćer. – Nastavila je glasnije: – Čuje glas nekog čovjeka koji joj se prijeti. Vidjela ga je i u kuhinji, rekla je da ju je htio napasti nožem, ubiti nju i Gordanu. To nije dobro, to mora ići liječiti. Ovo

ostalo, demencija, to je normalno. – daje dijagnozu Gordani i okreće se meni. – To vam je normalno, baka.

Jedino kaj vidite tog gospona, to morate liječiti.

Društvo za stolom je promijenilo temu, a doktorica mi se okrenula povjerljivo. Ispitivala me o mom samačkom životu, o kćeri, što radi i kako mi često dolazi. Mrmljala sam odgovore kao kod svećenika, sa nadom da ih neće dobro čuti, a ona je stišavala svoju majku koja je Gordani i mladiću prepričavala neku zdravstvenu avanturu svoje majke: Pa dobro, mama, tiše malo, ne deri se tol’ko!

Nisam dovršila cigaretu do kraja, htjela sam krenuti. Pozdravili smo se, a doktorica me srdačno uvjeravala kako sam dobro. Mladić se nadovezao: – Vidjet ćete, još ćete stoti rođendan vi slaviti. Skupa ćemo slaviti vaš stoti rođendan ovdje, je l može?

Može da skupa slavimo vaš stoti rođendan ovdje? – Kimnula sam kratko glavom u želji da što prije odem.

105

Nastavili smo šetnju, ali sam ubrzo primijetila da sam ostavila cigarete na stolu. Tražila sam Gordanu da se vratimo, ona me pokušala odgovoriti, pa smo se okrenuli nazad. Ponudila mi je da sjednem, da se sama vrati, što sam zahvalno prihvatila. Vratila se za stol, ja sam ju gledala, mogla sam ju čuti dok se smije: – Je li mama ostavila ovdje cigarete?

– A da, ovdje su. – Za stolom su sad bile samo doktorica i njena majka.

– Kako to zna, vidite kako za to zna, a osamdesetitri godine ima. – uzdahnula je Gordana.

– Oduzima kisik iz krvi! Nikotin oduzima kisik iz krvi. Koliko sam puta čitala da nikotin oduzima kisik iz krvi! – uzbudila se doktoričina majka.

– Dobro mama, daj šuti! To ju nije ubilo, vidiš, živa je, ima osamdesetitri godine i dementna je, i to je normalno.

- Je, a strašno voli šefovati. Nekada je bila netko i nešto i navikla je da ju se sluša, i ne možete vi nju ubijediti u nešto što ona ne želi.

– Rekla mi je da je zadovoljna s vama, sad kad smo pričale. Rekla

je: “Dobra mi je kćer, samo je malo glasna.” Njena kćer bankarica. – uz upućen osmjeh rekla je doktorica.

– Vi niste uopće na nju!

– Račica. Tko bi drugi s njom mogao provesti dvadesetičetri sata!

– I ja sam račica – podudarnost je razveselila doktoričinu mamu.

– A mama je djevica.

– A da, one su stroge, vole urednost i točnost. – dometnula je doktorica.

– Ziheraši! – njena mama gotovo da je uskliknula, sretna što se konačno u nečemu složila sa kćeri.

– Ona vam je cijelo vrijeme svoje financije vodila sama. Nema šanse da pusti. Sad sam ju konačno uspjela uvjeriti da joj ja dižem penziju i plaćam račune. Kupila sam joj i nove tenisice, da joj je lakše hodati, i tako.

– Ona je nekad imala poznati šnajderaj, sve je sama vodila. – objasnila je doktorica svojoj majci. – Onda je ušla u posao s nekim čovjekom, pa su se posvađali, ko zna što je bilo, on ju je dao pretući, tako je završila u bolnici. Ko zna što je bilo, možda ga je probala prevariti ili pokrasti...

– Da, ne znam.

– Ono što se sad dešava, ima veze

i sa time, znate. – doktorica je kratko razmišljala. – Kada je odlazila rekla mi je da će mi se revanširati. – nesigurno je zastala, a onda zaključila da je to sasvim sigurno bio pogrešno upotrijebljen izraz uslijed dementnosti i odbacila svaku daljnju misao.

Gordana je pokazala cigarete u znak da je uzela ono po što je došla i društvo se ponovno rastalo. Dok je odlazila, doktorica i njena mama su komentirale: – Super je Gordana. – Je, Goga je jako draga. – i doviknule joj: – Ćao, Goga! – Ćao! – Pazite na mamu, super vam je!

Marija (Filipović) Georgiev, rođena i odrasla u Zagrebu, nakon završenog studija filozofije volontira i putuje Europom, a zadnjih nekoliko godina provodi u Makedoniji. Možda zato u njenim pjesmama susreti na nepoznatim ulicama, krajolicima ili otvorenim prozorima izazivaju snažne – ponekad čak mitološke – asocijacije, a povratak u Zagreb umjesto familijarnosti pobuđuje osjećaj izgubljenosti i ambivalencije. (Vjera Bonifačić)

P ost scriptum

darija žilić___ Mirisi, bez zlata i bez tamjana

Sapuni Zašto si kupila paket od šest sapuna od lavande? Zar neki dan nisi kupila sapun koji miriše na ružu? I ti čajevi, svi ti mirisi, voće, kadulja, majčina dušica, metvica.

Gomilanje šampona, regeneratora za kosu i ukosnica. Čemu? Saznala je Ida danas da ostaje bez kuće.

Doslovno tako. Njezina je obitelj izgubila pravno vlasništvo nad vlastitom kućom. Već sutra može doći novi vlasnik i izbaciti ih na ulicu. Niti sama ne zna zašto se to dogodilo. Odnos njezina oca i susjeda nije joj nikada bio jasan, ali sada, kada je pomislila da taj susjed, čovjek s velikim trbuhom i sivim vunenim džemperom, može svaki čas banuti i istjerati je, Idu je užasnuo toliko da je poželjela nestati. Nju, majku, sestru i sve te šampone i sapune od lavande i ruža može već večeras netko istjerati.

Da, bez doma, bezdomna. Kada je njezina sestra čula tu vijest, odmah

se spustila iz potkrovlja u kojem je provodile dane, nekad i mjesece. Ida je nakon dugo vremena osjetila kako je njezina blijeda sestra odjednom živnula, kao da se probudila. Svijest da će izgubiti to potkrovlje u kojem je bježala od svijeta, kao da ju je naglo pokrenulo, ubrzalo njezine korake i potaklo uspavane osjećaje, koje je vješto skrivala od ljudi. I ona i majka i Mina vrištale su zajedno, kao što su zajedno nekoć pjevale božične pjesme ili uspavanke. Nakon toga, samo su se čvrsto zagrlile, kao utopljenici koji čekaju još jedan val, onaj posljednji koji će ih prekriti i ugušiti.

Mina je sjedila sa majkom u dnevnoj sobi, pričale su o božićnom drvcu. Ida je otišla u kupaonicu, kadu je napunila vodom, stavila u nju kupku s mirisom limuna. Potom je ušla u kadu s namjerom da nikada iz te kade niti ne izađe. Sapunima će trljati svoje tijelo dok se koža posve ne istopi, dok ne postane prozirna: zamislila je neku svoju imaginarnu

smrt. Željela je da konačno nestane Ida, djevojčica-starica, da nestane ta preplašena žena koju muškarci ostavljaju zbog manjka novca, koju prijatelji s velikim stanovima izbjegavaju. Što se dogodilo Ida? Možda je tako najbolje. Ostajemo bez kuće i konačno je jasno da smo na nuli. Velika kuća svima nam je bila alibi, utočište od putovanja i od svakodnevnih udaraca, mjesto koje smo doživjeli kao samorazumljivo, kao da će vječno biti ovdje i kao da će nas vječno čekati. No nije. Sve to sutra može nestati, mogu ostati sama na cesti dok pada kiša, mirisna od sapuna. Ti ormari prepuni knjiga, što će biti s njima? Hoće li ih susjed baciti u šumu ispod Sljemena?

Mirisna kupka nije je opuštala niti malo, kao da se tijelo počelo još jače grčiti. Te velike ruke i te depilirane noge i ti sapuni oko nje. Svi ti mirisi.

Propast miriše zar ne? Ida, Ida, dođi, čula je majčin glas, čeka te pohani kruh! Pohani kruh, sjećanje na djetinjstvo. Odavno nije jela pohani

107

PHOTO: BCH

kruh. Izašla je iz kade i potrčala je u kuhinju, posve mokra.U kadi su ostali glatki sapuni od lavande i ruže, kao dragulji na dnu plavog jezera.

Božić Bilo je kasno ljeto prije dvadeset i više godina kada je umro moj djed, očev otac. Sjećam se da smo tada, zajedno sa bliskim susjedima, krenuli na Baniju, odakle je rodom moj otac. Ponekad smo ondje odlazili ljeti. Pamtim veliku kuću iz 1868. godine, igre kraj potoka i u šljiviku. Sjećam se kako je djed govorio da zemlja i nije baš plodna, zato se više posvetio stočarstvu. U velikoj štali bilo je nekoliko krava i jedan crni konj kojeg su zvali Vranac.

Rijetko smo odlazili ondje, ne znam

zašto. Možda zato što i nismo imali gdje prespavati, jer je u novoj kući bilo premalo mjesta za brojnu obitelj. I moj djed je rijetko dolazio k nama. Pamtim ga kao mršavog starca koji je najviše volio jesti juhu s nadrobljenim kruhom i da, uvijek je pričao o prošlosti, djetinjstvu i o životu općenito. U to kasno ljeto krenuli smo sahraniti djeda. Majčin djed je poginuo kad je ona imala samo godinu dana, a bake s očeve i majčine strane umrle su u razmaku od dvije godine. Djed Mićo, kojeg smo krenuli sahraniti, umro je dvije godine nakon smrti svoje žene, moje bake Petre. Ne sjećam se više samog putovanja, pamtim tek dolazak na malo groblje na uzbrdici i ondje mnoštvo ljudi. Bili su to seljaci iz sela u kojem je djed živio i očevi kolege iz firme. Trenutak koji i sada pamtim je dolazak popa, a ne svećenika. Pop

je imao veliku bradu i meni je bilo čudno, jer nigdje nisam vidjela takve svećenike. Tada sam prvi puta saznala da je moj djed, a i moj otac, koji do vjere nije držao, pravoslavne vjere.

Bilo mi je to neobično, jer mislila sam da popovi žive tamo negdje u drugoj zemlji, u zemlji u kojoj živi Ivan čijem se smiješnom ekavskom govoru smijem svake godine, kad se na plaži igramo loptom. Ubrzo je došao rat. O očevoj obitelji koja je živjela ondje tijekom rata nismo gotovo ništa čuli. Nakon Oluje, porodica se raspršila- neki su otišli u Vojvodinu, neki u Slavoniju, a jedan bratić s obitelji uspio je otići u Norvešku. Oca je sudbina njegove obitelji slomila, razbolio se i posve razočarao u život i ljude. Nedavno rođenje unuka ga je razveselilo i mogu reći da je sada, unatoč svemu, dobro.

Ne bih na ovome mjestu govorila

108

o ratu, niti bih uopće se prepustila ispisivanju neke mračne priče.

Naučila sam da treba biti odgovoran za vlastiti život i da se treba pomiriti sa sobom i svijetom. To ne znači odustati od kritike, to samo znači da bježim od svakog osjećaja gorčine i bijesa, koji razaraju biće onoga koji se toj crnoj žuči prepusti. Jučer je bio pravoslavni Božić. Taj dan okupi se obitelj zbog dva razlogaradi blagdana i radi obilježavanja smrti moje bake, majčine mame.

Otac je jednom rekao da se kod „njih“ za Božić ne jede purica, već odojak. Moj otac sebe ne smatra Srbinom, niti Jugoslavenom. Možda zato što mu je žena, moja majka,

Hrvatica. On kaže da je radije Hrvat pravoslavne vjere. Meni se to njegovo razmišljanje ne čini baš utemeljenim, ali ga razumijem.

Nije se osjećao Srbinom, niti ga zanimaju oni koji štite prava srpskog naroda. Uostalom, pripadnika tog naroda baš i nema previše, pa se sve još više čini grotesknim. Ujak, koji je neki dan bio u lovu kraj Petrinje, kaže da je Banija pusta i zapuštena, jezovita. Iz Banije je i draga prijateljica i suradnica, starija od mene dvadeset godina. Priznaje da se neko vrijeme nije usudila govoriti odakle je, jer obično je samo isticanje tog kraja značilo odmah i što si po nacionalnosti. Ona se čudi

zato što nema pisaca iz tog kraja. Ima želju napisati knjigu o djetinjstvu i zaboravljenim običajima. Dan prije Božića, na tv-u gledala sam prilog o proslavi Badnjaka na kojoj su bili predstavnici iz javnog i političkog života. Bivši premijer prvi je izrekao Hristos se rodi, od onda se obnavlja ritual. Ovoga puta je ipak došlo do promjene: prije su na domjenku bili pripadnici neke druge stranke, a sada, odjednom nema niti jednog pripadnika bivše vlasti… Eh, što je politika... Nekada sam mislila da su ljevičari dobri ljudi, a oni na desnici zli. Onda sam naučila da se teško može razlikovati desnica i ljevica i da takve podjele više nemaju smisla.