Erri de Luca: tri konja
KNJIGA 39
Erri de Luca tri konja prijevod djela
Tre Cavalli NAKLADNik
MeandarMedia Zagreb 2011. za NAKLADNIka
Branko Čegec UREDNIK
Branko Čegec LEKTURA/KOREKTURA
Jasmina Han DIZAJN
PRIJELOM
Meandar Media/Tomica Zobec TISAK
KikaGraf Zagreb © Giangiacomo Feltrinelli Editore Milano 1999, 2002, 2006 Published by arrangement with Susanna Zevi Agenzia Letteraria © MEANDARMEDIA 2011 za hrvatski prijevod Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 757276 ISBN 978-953-7355-79-1
Printed in Croatia 2/2011
tri konja s talijanskoga prevela Vanda Mikťić
Argentina je pravokutni trokut kojemu su Ande na zapadu veća kateta, rijeke na sjeveru manja, nepravilna kateta, a Atlantski ocean na istoku izglodana hipotenuza. Argentina je dužina od tri tisuće sedamsto kilometara, između dvadeset prvog i pedeset trećeg stupnja južne geografske širine. Taj, zajedno s Čileom najjužniji komad Amerike svega deset stupnjeva dijeli od Grahamove Zemlje na vrhu Antarktičkog poluotoka. Argentina je do 1939. primila gotovo sedam milijuna emigranata. Oko polovine njih bili su Talijani. Od 1976. do 1982. Argentina je bila pod vojnom diktaturom koja je prorijedila cijeli jedan naraštaj. Na kraju toga razdoblja na popisu stanovništva nedostajalo je četrdesetak tisuća osoba, mahom mladih, i bez groba. Diktatura je pala nakon neuspjele invazije na Falklandske/Malvinske Otoke, velike kao pola Sicilije i od obale udaljene više od tristo kilometara. Bilo je to u proljeće 1982. Ti golemi prostori i zbivanja povezani su i s nedaćama što su ih proživjeli likovi ove priče. 5
Čitam samo rabljene knjige. Naslonim ih na košaricu za kruh, stranicu okrećem jednim prstom, i ona miruje. Tako žvačem i čitam. Nove su knjige neobuzdane, listovi pri okretanju ne miruju, nego se opiru, pa ih treba pritisnuti da ostanu dolje. Rabljene knjige imaju labaviji hrbat, stranice se u čitanju ne odižu i ne vraćaju. Tako u podne sjedam u gostionici na isto mjesto, naručujem juhu i vino te čitam. Romane o moru, pustolovine s planina, nikada gradske priče, među kojima ionako već živim. Dižem pogled, privučen sunčevim odbljeskom od stakla na vratima kroz koja ulazi par – ona obavijena mirisom vjetra, on pepela. Vraćam se knjizi o moru: vrijeme je pomalo olujno, s vjetrom snage 8 bofora, mladić s užitkom jede dok ostali povraćaju. Zatim izlazi na palubu i čvrsto stoji, jer je mlad, sam i raduje se oluji. Odvajam pogled i usitnjavam sirovi češnjak u juhi. Ispijam mali gutljaj opora, žilava crnog vina. Okrećem podatne stranice polako preživajući, zatim podižem glavu s bjeline papira i stolnjaka 7
Erri de Luca
pa slijedim liniju podnih pločica koja putuje prostorijom i prolazi iza dviju crnih ženskih zjenica, smještenih na toj liniji poput dvaju “mi” raspolovljenih najnižom crtom na notnome crtovlju. Gledaju ravno u mene. Dižem u istu ravan čašu i zadržavam je ondje, a onda pijem. To mi poravnavanje na rubove usana mami početak osmijeha. Geometrija okolnih stvari dovodi do podudarnosti, susreta. Žena se izravno osmjehuje. Muškarac s leđa lovi nazdravljanje, okreće se iz trupa, izbacujući pritom koljeno. Gostioničar ga, noseći mi jelo, izbjegava izvijanjem boka. Prije negoli energični muškarac dovrši poluokret, hrapavim glasom pozdravljam ženu kao da je poznajem. Ona uzvraća dok me muškarac fokusira. Dotle pijem, vraćam se svom tanjuru, žvakanju i čitanju. Gostionicu napuštaju radnici, ja se zadržavam, nisam dužan nastaviti posao u određeno vrijeme. Danas moram dovršiti obrezivanje i staviti otpad na hrpu. Sutra ću ga spaliti. Žena ustaje i prilazi mojemu stolu okretno i prirodno. S oba oka gledam joj ravno u nos, tamo gdje nosnice ispuhuju nešto zraka za riječima: “Promijenila sam broj, zovi na ovaj”, pa mi na stolnjaku ostavlja ime i znamenke. Pokrivam ih rukom. 8
tri konja
Gotovo da je čista, ne ribam se za podnevnu stanku. Gledam je onako uspravnu, a onda i sam ustajem pa jednako improvizirajući kažem: “Uvijek mi je drago vidjeti te.” Rukama obgrljuje moju, “Pozdravi svoje”, “Hoću, hvala”, muškarac je već na izlazu, ona se okreće, ja natrag sjedam. Što mi je, zaboga, “hoću, hvala”, kao da mi je mozak otkazao: ta koga? Nemam nikoga.
Što želi dotjerana žena od pedesetogodišnjeg vrtlara koji sjedi u dnu gostionice? Nikada se prije nismo sreli, ona je mlada, a ja dolazim nakon dvadeset godina provedenih u Južnoj Americi. Tu sam zbog vrtnih radova u vili na vrhu brda, a ovamo se u podne dolazim malo odmoriti i biti među ljudima. Ona je danas tu prvi put. Prestajem misliti o tome, dolazi gostioničar s četvrt litre da je zajedno popijemo. “Stvarno si galantan”, kažem mu, “imaš dobro domaće vino, pa radnik može biti siguran da mu neće teško pasti dok odrađuje drugi dio smjene.” “Znam svoj posao”, kaže on. “K tome nudiš juhu i strancima, a nađe se i poneki Afrikanac koji sjedne i jede što sam donese, a ti ga puštaš.” “Mene ništa ne košta, a žena ne gunđa.” 9
Erri de Luca
Kimam glavom u znak odobravanja. “A ti?” pita. “Volim ljude koji čitaju.” “Tako sebi pravim društvo.” Gleda me u oči, a to je dobar način postavljanja pitanja. “Živim sam, mnoge sam godine proveo u Južnoj Americi i sad sam ponovo tu. Poznajem malo ljudi. Stanujem u starome dijelu.” Dižući čašu, dajem mu znak da više nemam što reći. “Hvala, i u tvoje zdravlje.” Gleda me ovdje već mjesec dana, ima pravo na poneku informaciju. Čini se da mu je dovoljno, smiješi se, kuca se sa mnom, pijemo.
Mojih je godina i bolje ih nosi. Pri prvom dolasku k njemu želim kušati vino. Daje mi čašu, a uz nju i tanjur crnih maslina. “Ako vam se ne sviđa, ne morate platiti”, kaže. Mućkam ga u ustima, puštam niz grlo: baš je kako treba i odgovara mi. Dolazim svaki dan, a on mi na stol stavlja što ima: jedno jelo i to vino. “Imam kadulju u lončiću, miriše na svjež orah. Sutra ću je donijeti”, kažem. “Daleko je od staroga dijela dovde.” Jest, silazim u pet, ali nije mi teško. S obale dopiru mirisi. Kuća u to doba škripi, kamen, drvo, zijevanje. Zatim se smiruje uz miris kave. Kafetijera na vatri dovoljna je da se ispuni prostorija. 10
tri konja
Uviđam da u ruci još držim posjetnicu, umećem je među stranice knjige. Gostioničar ustaje, vrijeme je da pođem.
Moram iskopati jamu za crniku koja stiže sutra. Radim kod jednog redatelja dokumentarnih filmova. Poznajem ga još od prije puta u Ameriku, sin je krojača iz Kalabrije koji odlazi na sjever da bi postao radnik i zamijenio preciznost igle treskom preše o lim. Postolari, kolari, krojači, kovači, kožari, stolari, ljudi s vještinom i mudrošću u rukama, uzeti i prodani, stiješnjeni u četiri zamorna pokreta. Povjerava mi vrt, ne želi povrtnjak ni životinje iako ima zemlje za sve to. On momak, student, ja radnik, znači komunisti, riječ obješena o vješalicu prošloga stoljeća. Gajim simpatije prema njegovu licu: među tolikim ogrubjelima zadržava dobroćudan izgled i nos čvrst poput pramca. Oni koji nose tako veliku pregradu posred lica moraju biti dobre osobe. Ime mu je Mimmo. Rado pripovijeda o svojemu ocu, koji odlazi gore i zatvara se u tvornicu ne bi li djeci osigurao budućnost. U Kalabriji postoji prošlost, masline koje su posadili djedovi, kamena kuća isklesana dlijetom, 11
Erri de Luca
sazidana “nagolo”, bez žbuke. Uvečer nečeg i bude u tanjuru, ali budućnosti nema. Mnogi iz našeg tadašnjeg društva daleko su od kuće, on nije: i dalje ga vežu nedjelje, štednja, savjeti koji u kuhinji drže obitelj na okupu. I sad ga vidim kao momka koji šuti ili gleda u pod, s kojim mu nosna kost zatvara pravi kut, dok njegovi prijatelji naveliko prostače. Ja sam također s juga i volim one koji šutke kažu ne. I taj svoj ne iskazuju ne mašući prethodno njime. I, evo, dvadeset godina poslije bavi se režijom. Ima sreće, no postoje sreće koje padaju u zagrljaj prvome koji naiđe, sreće kurve koje ga odmah zatim napuštaju i odlaze s drugim, a postoje i mudre sreće koje neku osobu uhode i polako je baždare. I živi se ponovo susreću. On se prisjeća večeri u Torinu, gostioničara koji na moj račun stavlja vino tih mladića, poneku maslinu, krišku salame. Tih godina nikad se ne spava, gostioničar zatvara tek kad i posljednji gost ustane od stola. I danas ima posljednjih gostiju, ali ne i takvih gostioničara. I sjeća se kako bih se, nakon druge smjene, oko jedanaest uvečer, odmah nalazio s njima, pa bismo jedni drugima pričali o proteklome danu, je li u tvornici izbila kakva svađa, jesu li oni štogod učinili u školi ili na ulici. Svakoga dana nešto. Torino, grad pješaka po12
tri konja
bunjenih protiv ostalih šahovskih figura. I ne zatvaraju se nijedna vrata, radničko pješaštvo to ne dopušta. Posljednje ne možeš razlikovati od prvih, lijepe od ružnih, mlade od starih, cigane od dobro odgojenih. On se smiješi pri spomenu: “Tadašnji su komunizam siromašni momci koji se uspijevaju pokazati u lijepome svjetlu.” Događa se to tada i nikada više. Prava je to sreća, ali ne sreća dobrog zaposlenja, nego ona još ranija, sreća proživljavanja godina koje su za mladež manje nepravedne. Mijenjajući temu, pitam ga: “Onda, što ima, čovječe?”, a on se smiješi pod svojim velikim nosom, kraljem tog mršavog lica. “Već dugo nisam čuo tvoj pozdrav: Što ima, čovječe. Bavim se poslom u kojemu hrpu ljudi moraš držati na okupu, a nakon prve pogreške ideš kući.” Pa u čemu je problem, pitam, gdje bi mogao pogriješiti? Pripovijedaš svijet, ne možeš se smesti. Dovoljno ga je voljeti. Onda on pita za mene, ali ja mu ne raspredam o teškim godinama provedenim u Argentini, razbuktalim nepravdama, hajci na živote. Nudi mi posao i ja ga rado prihvaćam.
13