JOSÉ EDUARDO AGUALUSA: tropski barok
KNJIGA 41
JOSÉ EDUARDO AGUALUSA tropski barok prijevod djela
Barroco Tropical NAKLADNIk
MeandarMedia Zagreb 2011. za NAKLADNIka
Branko Čegec UREDNIK
Branko Čegec LEKTURA/KOREKTURA
Jasmina Han DIZAJN
PRIJELOM
MeandarMedia / Tomica Zobec TISAK
KikaGraf Zagreb © José Eduardo Agualusa 2009 By arrangement with Literarische Agentur Mertin Inh. Nicole Witt e. K., Frankfurt am Main, Germany © MEANDARMEDIA 2011 za hrvatski prijevod Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 780418 ISBN 978-953-7355-92-0
Printed in Croatia 9/2011
tropski barok JOSÉ EDUARDO AGUALUSA
s portugalskoga prevela Tanja Tarbuk
fUNDED BY THE Direcção-Geral do Livro e das Bibliotecas / Portugal Objavljivanje ove knjige potpomogla je portugalska Opća uprava za knjigu i knjižnice
I ne bijaše im dosta što su zastranili u spoznaji Boga, nego su, živeći u velikoj borbi zbog neznanja, tako veliko zlo još mirom nazivali. Biblija, Knjiga Mudrosti 14,22
Ne zanima me uređivanje kaosa, naprotiv, želim da on cvjeta. Mouche Shaba, u intervjuu s novinarom Malaquiasom da Palmom Chambãoom, objavljenom u tjedniku O Impoluto, 10. svibnja 2008.
Pakao je nemogućnost razuma. Chris Taylor (Charlie Sheen), u filmu Platoon
1. Žena pada s neba.
Brojio sam sekunde od trenutka kad je munja bljesnula pa do odjeka grmljavine – jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam. Zatim sam ih pomnožio s tristo četrdeset, što je brzina zvuka u metrima u sekundi, kako bih izračunao udaljenost od mjesta gdje će pasti prvi grom: dva kilometra, tristo i osamdeset metara. Izračunao sam mjesto udara drugog, trećeg, četvrtog groma. Oluja se brzo kretala prema nama. Znao sam gdje će udariti peti grom trenutak prije nego što se nebo otvorilo. Kianda je hodala oko sto metara ispred mene, kretala se bez zaustavljanja, kao da je na pozornici, kao da je svjetlost vuče. Cipele su uranjale u zemlju, lakirano crvene ponad zagasito crvene boje zemlje. U daljini su plesale palme. Još dalje uzdizao se čvrst obris jednog baobaba. Kianda je hodala vrlo uspravno, uzdignute glave, lijepih ruku, dugih tankih prstiju prekriženih na grudima. Svjetlost je bila gusta, gotovo tekuća tvar zlatne boje, na koju se lijepilo suho lišće, stari papiri, sitna zagušljiva prašina, stvari koje je vjetar nosio na svojim nakošenim rukama. Moja je draga hodala ususret crnim oblacima. Sjetio sam se riječi jednog poznatog glazbenog kritičara, starog Engleza, pomalo ekscentričnog, koji je nastojao objasniti njezin uspjeh: “Kod nje nas najprije očara kontrast između krhkosti njezine siluete, neobično uglaste, neobično otmjene, i ohole okrutnosti njezina pogleda. Glas moćan i nježan. Navodi nas da je istodobno zaštitimo i zatučemo”. 7
JOSÉ EDUARDO AGUALUSA
Kianda je ušla pod kišu. Lagana svilena haljina, živo crvene boje, zalijepila joj se za tijelo, postajući sve tamnija, gotovo ljubičasta. Širok izrez na leđima otkrivao je dva plava krila koja je Kianda dala tetovirati prilikom putovanja u Japan. Iako su mi dobro poznata, uvijek me se dojme zbog detaljnog crteža perja i tehnike trompe-l’oeil koja stvara privid reljefnosti. Krila kao da se miču u ritmu disanja. Čupava vatrena kosa, koju mnoge žene pokušavaju oponašati, ugasla je, izgubila obujam i sjaj, pala niz čvrsto ocrtana ramena. Otvorio sam vrata i izašao iz auta, starog chryslera zagasito žute boje, pravog kolekcijskog primjerka. Vlažan vjetar šibao mi je lice. Povikao sam njezino ime glasnije od grmljavine oluje. Kianda se okrenula, podižući obrve u nijemom čuđenju. (Primjećujem, dok ponovo čitam što sam napisao, da tekst nalikuje na knjigu snimanja za neku reklamu. Ovo je trenutak u kojem bi se trebala pojaviti bočica parfema. Parfem bi morao imati odgovarajuće ime, nešto poput La tempête. Ali ne. Od ovog trenutka film kreće u drugom smjeru.)
Pratio sam Kiandin pogled i ugledao ženu kako pada s neba. Padala je gola, crna, raširenih ruku, gotovo istodobno s munjom. Baobab se rasprsnuo. Prije mnogo godina neki mi je meteorolog objasnio da stabla mogu prsnuti jer munja uzrokuje naglo ključanje sokova. Žena je uronila u visoku travu, nedaleko od auta. Prišao sam joj. Tijelo se zabilo u blato. Glava zabačena. Prepoznao sam te otvorene oči, vrlo tamne, još uvijek pune svjetlosti. Užasnuto sam ustuknuo. Nisam Kiandi dopustio da je vidi: – Idemo! 8
tropski barok
– Idemo?! A ona? – Ona je mrtva, ljubavi! Ništa joj više ne treba. Da pozovemo policiju? – Ne, ne! Policiju ne. Ne želim nikoga zvati. Dobro znaš da nas ne smiju vidjeti zajedno. Zagrlio sam je. Kianda je drhtala. Odveo sam je do auta, posjeo je pored sebe i u tišini krenuo natrag u Luandu. Kada smo stigli, noć se još nije spustila na grad. Zaustavio sam auto dva bloka dalje od njezine zgrade. Nagnuo sam se da je poljubim. Kianda odmakne lice: – Ne! Nikada više. Izašao sam. Ona je sjela na moje mjesto i odvezla se. Zaustavio sam taksi. Dugo u Luandi nije bilo individualnih taksija, samo onih kolektivnih – kombija koji su služili za prijevoz naroda. (Narod, ili Oni, tako u Angoli mi koji smo bogati, ili gotovo bogati, nazivamo one koji nemaju ništa. Oni koji nemaju ništa većina su stanovnika ove zemlje, teret koji nas stišće.)
Vozač je bio debeli Kongoanac. Glatka koža njegova lica sjajila se kao zrcalo na bakrenoj svjetlosti pri kraju dana. Raširio je velik osmijeh prema meni: – Kamo ćemo, tatice? – Ne znam – priznao sam bezbojnim glasom. Strah mi je nije dopuštao da mislim. – Bilo kamo. Čovjek se ponovo osmjehne: – Ne brinite se. Odvest ću vas tamo. Nakon pola sata ostavio me je pred vratima malog bara. Primijetio sam kako neon pulsira iznad vrata – “Grčki ponos”. Taksistov osmijeh sada je bio širok kao svijet: 9
JOSÉ EDUARDO AGUALUSA
– Uđite i potražite Mamu Mocinhu. Ona će vam znati reći kamo da odete. Nikada se ne prevari. (Žena koja je pala, pet dana ranije.)
Ugledao sam je čim sam ušao u čekaonicu. I ona je mene vidjela. Prikovala me nemilosrdnom svjetlošću svojih krupnih crnih očiju tako snažno da sam spustio pogled. Kad sam ga ponovo podignuo, ona je još uvijek bila ondje, sjedila je na stolcu vrlo uspravno, s otmjenom ohološću etiopske princeze. Nosila je krzneni kaput, pomalo starinski, i crne trapez-hlače. Sjeo sam dva reda iza nje da izbjegnem njezin pogled i da je mogu mirno proučavati. Tko je to? Ili bolje – što je to? Počeo sam zamišljati razne mogućnosti: vjerojatno potječe iz ugledne kuće, iz neke stare luandske obitelji, ili iz Benguele. Jedan djed vjerojatno joj je bio državni službenik u kolonijalnoj upravi. Otac činovnik u službi predsjednika, možda uspješan poduzetnik, ili general koji je postao poduzetnik i bavi se eksploatacijom rudnika. Ona je studirala u Lisabonu, u Londonu ili u New Yorku. A možda i u Lisabonu i u Londonu i u New Yorku. Njezin ukus u odijevanju razilazio se s trenutnim ekološkim standardima. Možda je voljela prkositi, ili je imala toliko novca da je smatrala kako se nalazi iznad mišljenja većine. Ma tko ona bila, bio sam siguran da je nikad prije nisam vidio. Sjetio sam se jedne od Dvanaest hodočasničkih priča Gabriela Garcíe Márqueza: Zrakoplova Uspavane ljepotice. U toj priči kolumbijski pisac opisuje putovanje koje je proveo pored najljepše žene na svijetu, međutim nije joj se obratio nijednom 10
tropski barok
riječju. Često putujem avionom, gotovo svaki mjesec, ali ne sjećam se da sam ikada sjedio pored neke lijepe žene. Pretpostavljam da aviokompanije imaju posebne upute kako bi se izbjeglo da lijepe žene sjednu pored muškaraca, bilo kakvih muškaraca, uz iznimku gospode u godinama i svećenika. Kada su najavili ukrcavanje, pričekao sam da žena ustane i tek onda stao u red. Ali ona se u tom trenutku, na moje veliko iznenađenje, okrenula, ispružila kažiprst desne ruke i upitala me: – Vi ste Bartolomeu Falcato? – Uglavnom – potvrdio sam, naprežući se da dodam neku duhovitu opasku, zabavan komentar, nešto što bi mi omogućilo da povratim dah i priberem se. – Ali sam spreman biti što god poželite, kada i gdje poželite. Priznajem, mogao sam biti malo više originalan. Ali nije se činilo da ju je moja nespretnost uvrijedila: – Zovem se Núbia – reče odviše glasno. – Znala sam da ćemo se negdje sresti, u Lisabonu, u Luandi, na nekom mjestu u svijetu. Bila sam sigurna. Nisam se usudio pitati odakle joj tolika sigurnost. Umjesto toga htio sam znati čime se bavi. Dvosmisleno se nasmiješila. Odmah zatim netko ju je pozvao i ona je otišla. Ponovo sam je vidio tek u avionu. Sjedila je nekoliko redova ispred mene, ali primijetila je da pored mene nema nikoga, pa je došla. Skinula je krzneni kaput i spremila ga u prtljažnik. Ispod kaputa nosila je običnu bijelu bluzu, vrlo elegantnu, koja je davala naslutiti velike i čvrste grudi. A zatim je otvorila crvenu plastičnu torbicu, izvukla hrpu časopisa i stavila mi ih u krilo: – Da me bolje upoznaš. 11
JOSÉ EDUARDO AGUALUSA
Časopisi su nosili naslove poput Kakao, Tropikalnost, Afrička žena, Lica i boje. Núbia je bila na svim naslovnicama. Na prvoj je bila odjevena kao mladenka, silazeći niz duge zavojite stube. Na drugoj je pozirala u bikiniju ležeći na ručniku na plaži, dok se u pozadini, između pukotina u stijenama, naziralo smaragdno more. Na trećoj je nosila samo kratke traper-hlačice i smijala se lijepim, mladenačkim osmijehom, pokušavajući objema rukama skriti grudi. – Aha! – uzdahnuo sam iznenađeno. – Ti si manekenka... – Bila sam Miss Angole prije deset godina. A poslije sam započela karijeru kao manekenka. Imala sam i emisiju na televiziji. – Više je nemaš? – Ne, ušutkali su me! Ne žele da ja govorim! Uzela mi je časopise iz ruke i zamijenila ih debelim fotoalbumom. Sama ga je otvorila. Prve slike prikazivale su povorku misica. Na sljedećim fotografijama Núbia, uvijek s istim osmijehom, kraj predsjednice i njezina muža. Pa s poznatim nogometašem. S nekom filmskom glumicom. Zagrljena s nekim uspješnim američkim poduzetnikom. Zagrljena s dva uspješna domaća poduzetnika. U krilu poznatog trgovca oružjem. Na golemoj predsjedničkoj jahti. Uperio sam prst u jednu njezinu fotografiju s konjem. U pozadini, također na konju, vidio se elegantni muškarac s brkovima i kozjom bradicom. Lice mi se učinilo poznatim: – A tko je ovo? – To je ljubavnik gospođe predsjednice! – Molim?! Ona je prešla preko moga čuđenja. Nastavila mi je pokazivati fotografije. Zanijela se. Govorila je bez daha, izbacivala bujice riječi, postupno mijenjajući iz12
tropski barok
govor. Odjednom se počeo nazirati drugi, širi, zvučniji i rustikalniji izgovor iza mekanog i tugaljivog govora tipičnog za staru luandsku buržoaziju. Kao da je neka druga žena, žena iz naroda, pokušavala izaći iz nje – iz te lažne žene – ne kao leptir koji izlazi iz ličinke, nego kao gusjenica koja izlazi iz leptira. Upitah je kako se preziva. Nasmiješila se, pokazujući time da pogađa moje namjere: – Moja je obitelj bila vrlo siromašna. Jedva sam znala govoriti portugalski. Govorila sam loše. Ona me je naučila govoriti. Pokazala je na predsjednicu na jednoj fotografiji. Lagano se nasmijala: – Prostakuša! Običavala je kriomice gledati dok me je njezin muž tucao. Znaš li što su me tjerali da radim? Ne, ne znaš. Nitko ne zna. Mene i ostale djevojke. Da orgijamo s važnim ljudima. Droge... – Ne vjerujem! – Da, probala sam mnoge droge. Marihuana. Heroin. Koka. Danas se više ne drogiram. Bog mi ne dopušta da je uzimam... – Bog?! – Bog, da – stišala je glas. Približila je slatke usne mojem uhu: – Znaš li da su vidjeli Boga kako paradira po Marginalnoj cesti? Bog razgovara sa mnom. Jednog mi je dana pokazao neku tvoju knjigu. Sutradan sam otišla u knjižaru i kupila je. – Jesi li je pročitala? – Da, ali nisam ništa shvatila. Pročitala sam je zato što mi je Bog rekao: “Kćeri, pripremi se. Ti si Núbia, kurva, ali ti si i Marija, čista. Blagoslovljena je mahnitost utrobe tvoje”. Rekao mi je to jer ću zanijeti, podarit ću svijetu novoga Spasitelja... Pogledao sam je zbunjeno i uplašeno: 13
JOSÉ EDUARDO AGUALUSA
– A tko će biti otac? Núbia me pogleda pomalo šokirana: – Otac?! Otac ćeš biti ti, jasno. Tako mi je Bog rekao. Ti ćeš biti moj Josip. – A kako će se naš sin zvati? – Emanuel, naravno. Kad smo to raščistili, započela je priču o tome kako je dugo bila dječak. U međuvremenu su u avionu ugasili svjetla. Prošla je ponoć. Vani su svjetlucale zvijezde u tišini. – Kad sam bila dječak, tucala sam gospođu predsjednicu... Više je nisam slušao. Boljela me je glava. San mi je gasio svijest, kao za nestanka struje u gradu prije mnogo vremena, za vrijeme rata, najprije jedna četvrt, pa druga, i tako sve redom, ponor koji guta velika prostranstva. Istodobno su se javljale pojedine slike iz nekakva skrivenog oceana, iz najveće dubine moga mozga: ja kako ljubim Laurentinu, moja majka kako pleše u ružičastoj haljini, mrtav pas na pločniku, prerezana grkljana. Očajnički sam pokušavao ostati na površini, ali sam na kraju zaspao, najvjerojatnije sam zaspao, jer se sjećam da sam trčao gol po plaži, zajedno s Núbiom, a onda sam, odjednom, otvorio oči i ugledao je nad sobom. Raskopčala je bluzu i skinula grudnjak. U toj brzoj noći, na visini od jedanaest tisuća metara, učinila mi se nedvojbeno božanstvom. Kao kakva moderna verzija (vrlo moderna, naravno) Majke Spasitelja. Probudio sam se i bunovno rekao: – Što radiš?! – Skidam bluzu. Vodit ćemo ljubav. – Ovdje?!!
14
tropski barok
– Da, pričekaj, skinut ću hlače. – Ne, nećeš. Zakopčaj bluzu. – Nisam ti lijepa? – Lijepa si, da, ali mislim da ti nije dobro. Trebala bi porazgovarati s nekim psihologom. – Više volim razgovarati s Bogom. Što bi mi psiholog mogao reći a što mi Bog ne bi znao reći? – Taj me argument razoružao. Núbia je moju šutnju shvatila kao slaganje. Dodala je posprdno. – Želiš da porazgovaram s Barbarom Dulce? Nije li ona psihologinja? – Barbara?! Barbara je psihoanalitičarka. Ona je istražiteljica. Specijalizirala se za poremećaje sna. Za snove. Odakle ti poznaješ moju ženu? – Znam sve o tebi... Ipak, srećom, nije znala. Nije čak znala ni moj broj telefona. Dao sam joj krivi broj, ali sam spremio njezin. Rastali smo se uz brz poljubac u redu za policijsku kontrolu na granici. Obećao sam da ću je nazvati, rekao joj da se moram odmoriti, i pokušao nestati. Vani me je čekala Barbara Dulce i ja nisam htio nikakve skandale. Mama Mocinha odvela me je u malu sobu, obojenu u smaragdno zelenu boju, do koje smo došli uskim hodnikom što vodi od bara. Savjetovala mi je da se ne vraćam kući nekoliko sljedećih dana. Nisam na to obratio pozornost. Ali ono što mi je zatim rekla – glasom koji je ne znam kome ukrala – to me je, da, uznemirilo. Onda je zaspala, glave klonule na grudima, u starom naslonjaču. Izašao sam i vratio se u bar. Telefon mi je zalajao baš kad sam namjeravao otići iz Grčkog ponosa.
15
JOSÉ EDUARDO AGUALUSA
(Da, moj telefon laje. Serena, moja srednja kći, zamijenila je prijašnji zvuk, diskretno zujanje, old fashion, krvoločnim lajanjem. Ako sam slučajno zauzet i ne javim se odmah, telefon podivlja – odnosno podivlja pas u njemu. Već mi se dogodilo da me netko nazove kad sam na ulici te da se odjednom kraj mene stvori neki mješanac koji također zavija i laje. U takvim sam slučajevima morao pobjeći kao kakav lopov, s jednim psom u džepu i drugim koji me grize za pete. Pokušao sam vratiti stari zvuk, ali bez uspjeha.)
Bila je to Kianda. Rekla mi je da ju je muž ostavio zbog druge žene. Dodala je da me više ne želi vidjeti. Nikada više. Kad je prekinula, sjeo sam za stol. Naručio pivo. Vlasnik lokala, debeli Portugalac, vrlo simpatičan, donio je dva piva i tanjurić s okruglicama od bakalara. Najbolje okruglice od bakalara koje sam do danas jeo. Sjeo je nasuprot meni i počeo mi pričati svoju životnu priču. A zatim mi je ispričao kako je upoznao Mamu Mocinhu. Obje su priče bile nevjerojatne. Već je prošlo osam kad sam ustao. Nazvao sam Barbaru Dulce. Telefon je zvonio i zvonio, ali nitko se nije javljao. Morao sam razgovarati s njom. Morao sam joj ispričati da sam putovao s Núbiom de Matos. Barbara bi se začudila: “Zašto mi nisi odmah rekao?” upitala bi. “Pa zato, draga, što te nisam htio uplašiti. Ta žena je luda. Skroz-naskroz luda.” Zatim bih joj ispričao da sam je vidio kako pada s neba, ravno preda me, dok sam u taksiju, koji je vozio neki Kongoanac, išao prema četvrti Cajueiro. Vjerojatno bi me Barbara ponovo napala, pomalo dižući glas: “A što si ti radio u četvrti Cajueiro, ako se smije pitati?” U tom bih trenutku slegnuo ramenima: “Ne znam ni sam! Išao napraviti intervju s nekim priprostim Portugalcem, on je nekakav vidovnjak, treba mi to za moj novi roman”. 16
tropski barok
Zamišljao sam moguće dijaloge dok sam čekao drugi taksi. Barbara bi razgovarala s ocem. Moj je punac vrlo utjecajan čovjek, što znači da od neovisnosti, zapravo oduvijek, ima veze u ministarstvu državne sigurnosti. Benigno bi znao kako da mi pomogne. Donekle sam se smirio kad sam odredio strategiju. Taksi se zaustavio pred Grčkim ponosom. Vozač je bio mladi Indijac. Ušao sam i rekao mu da me odveze do Termiteire. Stigli smo za manje od petnaest minuta. Prostrano predvorje bilo je pusto. Već vrlo star čuvar spavao je glave naslonjene na radni stol, dok je mali televizor pred njim prenosio jedan od mojih najdražih filmova: Blade Runner. Ušao sam u lift i rekao momku da želim na četrdeset sedmi kat. U stanu nije bilo nikoga. Našao sam cedulju na stolu u dnevnoj sobi: Bartolomeu, Kianda je bila u mojoj ordinaciji i sve mi ispričala. Otišla sam kod svojih roditelja s djevojčicama. Nemoj me zvati ni tražiti. Treba mi vremena da razmislim što da napravim sa svojim životom. Barbara. Smušeno sam se svalio na kauč. Automatski sam upalio televizor, ne razmišljajući, i odjednom ugledao nju, Núbiu de Matos, lice joj je bilo u krupnom planu, oči sklopljene. Zatim je kamera prešla na tijelo, odozgo. Bila je okupana svjetlošću. A onda se kamera počela dizati otkrivajući druge likove – dva policajca. Jedan je klečao pored manekenkina tijela, a drugi stajao i nešto bilježio, dok se kamera i dalje dizala, a spikerov glas postajao sve glasniji u bučnom okolišu: – Tijelo Núbie de Matos, bivše Miss Angole, manekenke i novinarke, pronašla su sinoć dva seljaka u okolici četvrti Embondeiros, u Bom Jesusu. Núbia de Matos postala je nacionalni simbol kada je prije nekoliko godina osvojila titulu Miss Angole. Zatim se 17
JOSÉ EDUARDO AGUALUSA
osvrnuo na manekenkinu karijeru. Godinama je bila najdraža manekenka braće Congo, te nosila kolekcije Congo Twins na glavnim svjetskim modnim revijama. Núbia je također na Neovisnoj angolskoj televiziji dvije godine vodila emisiju o poznatim ljudima. Njezin odlazak, u dobi od trideset dvije godine, zavio je u tugu cijeli modni svijet. Policija nije iznijela nikakve detalje o smrti te manekenke koja je živjela u unajmljenom stanu u južnom dijelu Luande... Telefon je opet zalajao u mom džepu. Privatni broj. Kad se pojavi naznaka “privatni broj”, to je obično Kianda. Javio sam se i začuo muški glas, teško razgovijetan, uronjen, kako se činilo, u žamor nekakve zabave: – Je li to Bartolomeu Falcato, pisac? – Da... – Bježite ako ste kod kuće, odmah izađite. Ubit će vas. Izrekao je to upozorenje i prekinuo. Ustao sam i spustio rebrenice. Ugasio svjetla. Ponovo sam sjeo, ali ovaj put na pod, u jedan kut. Ostao sam tu, dršćući u mraku, kao kakva životinjica koju progone. Nisam ozbiljno shvatio ništa što mi je Núbia rekla. Noć je bila tako duboka, tako užurbana i uskomešana, a meni je duša spavala, nasumce plutajući između snova i noćnih mora. Ako su samo dvije-tri stvari koje je Núbia rekla bile točne, to bi opravdalo mogućnost da su je bacili iz nekog aviona ili helikoptera. Uz pretpostavku da su je ispitali prije nego što su je gurnuli kroz vrata, nije teško zaključiti da je Núbia spomenula moje ime. Među mnogim dokumentarcima koje sam snimio posebno mi je drag jedan o zatočenicima savjesti u Africi. Razgovarao sam s njih dvadeset i sedam. Neki 18
tropski barok
su izjavili da su se u nekim trenucima osjećali na rubu da izgube razum. – Ja sam ondje bio – rekao mi je zimbabveanski svećenik spuštajući pogled. – Bio sam na drugom svijetu. Kao posjetitelj. Često sam, dok su me tukli, sklapao oči i odlazio. Bježao. Jednog sam dana shvatio da bih mogao otići i više se nikad ne vratiti. Tada sam se doista uplašio. Vjerojatno sam u tom trenutku otkucao svoje drugove. Nije me bol natjerala da progovorim, već strah da ću poludjeti. Nakon nekoliko sati, onome tko ispituje najteže se oduprijeti tome da se ne zarazi ludilom. Punac mi je ispričao slučaj jednog disidenta, mladoga studenta ekonomije, koji je nakon trideset sati stajanja pod jarkom svjetlošću reflektora počeo govoriti nekim poletnim jezikom za koji je jedan čuvar, sljedbenik Simona Kimbangua, tvrdio da je aramejski, jezik Isusa Krista (čuo ga je prilikom posjeta Etiopiji). Student je s aramejskog prešao na antilski francuski, a onda na sjajni umbundu, što je sve iznenadilo jer je momak bio rodom iz Luande, sin skromnih portugalskih kolona, te nikad u životu nije otišao dalje od mjesta Cacuaco. Na svim tim jezicima uporno je vrijeđao Oca domovine i tvrdio da je u stanju svoje mučitelje pretvoriti u guštere. Jedan od njih, također kimbangist koji je poznavao aramejski, odbio je nastaviti s ispitivanjem kada mu je trećeg dana po rukama izbila neka čudna kožna bolest. Poslije su i njega uhitili, i on je poludio, uvjeren da se doista pretvorio u guštera. (Dopustite mi jedan ispravak: moj punac ni u jednom trenutku ne bi rekao disident. Benigno je oprezan s riječima. Moj punac prognanike uglavnom naziva političkim emigrantima. A stranačke disidente 19
JOSÉ EDUARDO AGUALUSA
naziva frakcionistima. Spomenuta osoba imala je visok položaj u vodstvu stranke sve do 1977. U to vrijeme povezao se s grupom koja je osporavala vodstvo predsjednika Agostinha Neta, te je uhićen i mučen. Kad su ga pustili, izbjegao je u Portugal. Benigno je o njemu govorio kao o političkom emigrantu i kao o frakcionistu.)
Što time želim reći? Pa, zamislite Núbiu podvrgnutu grubom ispitivanju, da to nazovem tim eufemizmom što ga je moj punac volio upotrebljavati. Zamislite je kako od početka brka intimne dvorske intrige i obznane koje joj je Gospodin Bog uputio. Možda su ispitivači mislili da se Núbia pravi ludom, ili da je bila samo posjetitelj – kao Zimbabveanac. Ili im je možda bilo svejedno. Luda ili ne, znala je previše i morali su je ušutkati. Natočio sam si viski i stao hodati dugim koracima po dnevnom boravku. Vrlo je vjerojatno da su me već počeli tražiti. Istrebljivački vod, ili nešto slično, kao u filmovima. Što se mojeg punca tiče, Benigna dos Anjosa Negreirosa, sada mi se činilo malo vjerojatnim da će biti raspoložen da mi pomogne, nakon što mu je Barbara Dulce došla na vrata plačući, vodeći djevojčice za ruke. Onoga dana kad smo se vjenčali, prije nego što se Barbara pojavila u crkvi sva blistava, Benigno me je odvukao do jednog sjenovitog svoda, sagnuo se da mi popravi leptir-mašnu i prošaptao smiješeći se i gledajući me u oči: – Vi ćete odvesti moje najveće blago, gospodine Bartolomeu Falcato. Nemojte joj nikad nauditi. Ako jednog dana vidim da moja djevojčica zbog vas plače, ako jednog dana vidim na njezinu licu samo jednu su20
tropski barok
zicu, kunem se da ću vas ubiti. Iza mene je patio Sveti Sebastijan, vezan za stijenu, bijela prsa probodena strelicama. Pokušao sam se našaliti: – Ako Barbara zaplače, bit će to od sreće. Benigno se uspravi: – Siguran sam da će tako biti. Zvonce na vratima ponovo me vrati u stvarnost. Tiho sam ustao i provirio kroz špijunku. Ugledao sam ozbiljno lice nekog muškarca, oko trideset godina, s brkovima i lijepo ocrtanom kozjom bradicom. Gledao je ravno u mene, ali me, jasno, nije mogao vidjeti. Zatim se udaljio nekoliko koraka. Nosio je crno odijelo, koje mu je odlično pristajalo, i svilenu kravatu sa slikom gejše koja svira šamisen. Šmugnuo sam dalje od vrata. Muškarac nije izgledao kao profesionalni ubojica, a još manje kao agent političke policije. Poznavao sam obične murjake, kao i najviše službenike državne sigurnosti, i nitko od njih ne bi nikad nosio svilenu kravatu sa slikom gejše koja svira šamisen. Možda su ove novije generacije postale otmjenije. Izašao sam kroz kuhinjska vrata i popeo se stubama. Na gornjem katu živi Mouche Shaba, arhitektica koja je projektirala Termiteiru. Mouche je moja prijateljica. Pomislih da bi mi mogla pomoći.
21