drugi smjer
Alenka Zupančič
Ubaci uljeza O komediji s engleskoga preveo Miloš Đurđević
Zagreb 2011.
Edicija DRUGI SMJER Knjiga 6
PRIJEVOD DJELA THE ODD ONE IN: ON COMEDY NAKLADNIK MEANDARMEDIA za nakladnika BRANKO ČEGEC urednici edicije BRANKO ČEGEC TVRTKO VUKOVIĆ KNJIGU UREDIO TVRTKO VUKOVIĆ lektura/korektura IVANA ŽUŽUL dizajn bestias prijelom meandarmedia / tomica zobec TISAK kikagraf
© 2008 Massachusetts Institute of Technology © MEANDARMEDIA 2011, za hrvatsko izdanje Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 766620 ISBN 978-953-7355-82-1
printed in Croatia 5/2011
Martinu
Sadržaj Uvod I. Konkretno univerzalno Apsolutni duh na kauču Univerzalno na djelu Fizika beskonačnog protiv metafizike konačnog II. Figure komedije Ego i ono Ego i ego Drugi i Drugi III. Konceptualizacije Još jedan okretaj bergsonovskog zavrtnja Strukturna dinamika i vremenitost komičnog Ponavljanje (Esencijalni) dodatak: falus Užitak ex machina Wozu Phallus in dürftiger Zeit? Zaključne napomene Bibliografija
9 21 23 36 63 91 93 107 128 155 157 181 209 261 265 288 304 315
Uvod Nije nimalo neuobičajeno reći da je komedija iznimno teška tema za istraživanje – ne samo zbog mnoštva raznih tehnika i procedura uključenih u njezin proces, nego i zato jer je taj proces u neprestanom kretanju. Doista, to nezaustavljivo kretanje predstavlja jedno od ključnih obilježja komedije, pa se stoga njezino određivanje pojmovima i definicijama čini tako teškim. Štoviše, komedija živi u istom svijetu kao i njezine definicije (u posve emfatičnom smislu to se može reći za druge žanrove), i posve je sposobna samu sebe definirati kao materijal podložan daljnjoj komičnoj obradi, izokrenut naglavačke, ili posuvraćen... S obzirom na to – i pri tome slijedeći Hegela – ova knjiga pokazuje da komična subjektivnost u užem smislu ne počiva u subjektu koji stvara komediju ni u subjektima ili egima koji se pojavljuju u njoj, nego upravo u tom neprekidnom i nezaustavljivom, sveobuhvatnom kretanju. 9
Alenka zupančič
Komična subjektivnost predstavlja sâmo kretanje komedije. Međutim, kad je riječ o komediji nije sve u kretanju. Posrtanja, prekidi, isticanja, diskontinuiteti, sve vrste fiksacija i strastvene privrženosti predstavljaju drugu stranu tog istog kretanja, i konstituiraju određeno – ne baš objektivno nego prije na-objekt-usmjereno – svojstvo komedije. Upravo sa škarama takve dvostruke perspektive ovaj esej kani konceptualizirati fenomen komedije i komičnog. Odnos filozofije i komedije nije nimalo jednostavan, premda u sebi sadržava neke elemente komedije, počevši od nestanka knjige koja je mogla inaugurirati kanonski interes filozofije za komediju. Zahvaljujući bestseler-romanu Umberta Eca Ime ruže (i filmu koji se temelji na njemu), svi znaju za drugu knjigu Aristotelove Poetike, u kojoj filozof raspravlja o komediji i smijehu, a koja je nažalost zagubljena. Bi li uglavnom prezrivo stajalište filozofije prema komediji bilo imalo drugačije da nije bila izgubljena? Bilo kako bilo, fabula Ecove priče vrti se oko “činjenice” da je jedan primjerak te knjige ipak sačuvan u nekoj srednjovjekovnoj samostanskoj biblioteci u kojoj fanatični redovnik, Jorge, smatra kako je njegova sveta dužnost spriječiti ostatak svijeta da sazna za nju i pročita je. Kada to više nije mogao, on podmeće požar u biblioteci i spaljuje knjigu. Jorge je uvjeren da je smijeh izum Sotone, jer potkopava čvrsta religijska vjerovanja. Ako bi sadržaj Aristotelove knjige o komediji svima bio poznat, na taj bi se način razorili sami 10
uvod
temelji kršćanskog poretka. Jorgeov protivnik i glavni junak priče, prosvijećeni redovnik William od Baskervillea, brani smijeh kao suštinsko obilježje čovječanstva, a kršćanstvo shvaća kao kulturalno-intelektualni pothvat, koji upravo ugrožava fanatizam kakav je Jorgeov. Dopustite mi da odmah kažem da ova knjiga ne dijeli ideološke koordinate takve podjele, koja previše pojednostavljuje svojim opozicijama između krutog fanatizma ideologije i razigrane ironične opuštenosti kao njezina najgoreg neprijatelja. Doista, može se vrlo lako pokazati da ironijska distanca i smijeh često funkcioniraju kao unutrašnji uvjet svake istinske ideologije, obilježene činjenicom da nastoji izbjeći izravnu “dogmatsku” represiju, pa nas čvrsto drži u šaci upravo tamo gdje se osjećamo najviše slobodni i samostalni u svom djelovanju. To je zapažanje već izneseno glede Ecova romana: Smijeh je uvjet ideologije. On nam omogućava distancu, onaj prostor u kojem se ideologija može potpuno razmahati. Samo sa smijehom postajemo ideološki subjekti, zaštićeni od neposrednog pritiska ideoloških posezanja za slobodnim enklavama. Tek kada se smijemo i slobodno dišemo, ideologija nas istinski drži u šaci – tek tu ona u potpunosti počinje funkcionirati kao ideologija sa specifičnim ideološkim sredstvima koja trebaju osigurati naš slobodni pristanak i privid spontanosti, ukidanjem potrebe za neideološkim sredstvima izvanjske prisile. (Dolar 1986, str. 307)
11
Alenka zupančič
Ovo je jako važno i valja imati na umu, napose u vrijeme kada su sloboda i slobodna volja, humor, “optimizam” i distanca spram svih ideologija postali glavni oblik dominantne ideologije. Humanističko-romantičarska prezentacija komedije kao intelektualnog otpora u formi držanja distance spram svega što se događa oko nas ni u kojem slučaju nije ono što nas zanima kod komedije. Ako postoji istinski subverzivna oštrica komedije – a ja vjerujem da postoji – nju treba potražiti negdje drugdje. U suvremenom ideološkom ozračju nužno je da sve užase koji nam se događaju shvatimo kao nešto u konačnici pozitivno – recimo kao dragocjeno iskustvo koje će u našem budućem životu uroditi plodom. Negativnost, pomanjkanje, nezadovoljstvo, nesreća, sve više i više shvaćaju se kao moralne greške – još gore, kao iskvarenost na razini našeg bića odnosno golog života. Došlo je do spektakularnog uspona onoga što bismo mogli nazvati bio-moralnost (kao i moralnost osjećaja i emocija), čime se promiče sljedeći temeljni aksiom: osoba koja se osjeća dobro (i sretno) je dobra osoba; osoba koja se osjeća loše je loša osoba. Upravo taj kratki spoj između neposrednih osjećaja/senzacija i moralne vrijednosti daje specifičnu boju suvremenoj ideološkoj retorici sreće. To je vrlo učinkovito, jer tko se usuđuje usprotiviti i reći da ustvari nije sretan, da više nije u stanju – ili, još gore, nije mu stalo – da silna razočarenja u svom životu transformira u neko pozitivno iskustvo koje bi se investiralo u budućnost? 12
uvod
Postoji važna razlika između ovoga i klasične poduzetničke formule prema kojoj smo uvijek općenito odgovorni za naše pogreške i nedaće. Ova klasična formula i dalje implicira određeni interval između onoga što jesmo i simbolične vrijednosti našeg uspjeha. Ona implicira, barem načelno, da smo mogli i drugačije, ali nismo (pa smo stoga odgovorni za naše greške ili pomanjkanje sreće). Spomenuta bio-moralnost klasično shvaćanje odgovornosti zamjenjuje shvaćanjem o oštećenom, iskvarenom biću: nesretni i neuspješni su nekako iskvareni već na razini njihova golog života, i otud s neumoljivom nužnošću dolaze sva njihova manjkava činjenja ili nečinjenja. Drugim riječima, problem nije samo u tome da su uspjeh i učinkovitost postali krunske vrijednosti u našem društvu kasnog kapitalizma (kako često slušamo od kritičara ovog društva) – u tome nema ničeg posebno novog; društveno promicanje uspjeha (definiranog na različite načine) postoji od pamtivijeka. Problem je prije u tome da je uspjeh postao gotovo biološki pojam, a time temelj izvornog rasizma uspješnosti. Najsiromašniji i najjadniji više se ne shvaćaju kao društveno-ekonomska klasa, nego gotovo kao zasebna rasa, kao poseban oblik života. Mi uistinu svjedočimo spektakularnom usponu rasizma, odnosno točnije rečeno, “rasizacije”. U tom smislu više nemamo posla s rasizmom u tradicionalnom smislu mržnje prema drugim rasama, nego također i prije svega s proizvodnjom (novih) rasa uspostavljenih na ekonomskim, političkim i klasnim razli13
Alenka zupančič
kama i čimbenicima, kao i sa segregacijom utemeljenoj na tim razlikama. Ako je tradicionalni rasizam težio socijaliziranju bioloških obilježja – dakle, izravno ih je prevodio u kulturalne i simboličke točke u zadanom društvenom poretku – suvremeni rasizam radi u suprotnom smjeru. On teži “naturaliziranju” razlika i obilježja koje proizvodi određeni sociosimbolički poredak. A to nam isto tako može pomoći da shvatimo ideološki uspon teme o privatnom životu, kao i o životnim stilovima i navadama. Uzmimo jednostavan primjer: kada se “uspješna umjetnica” pozove da gostuje u nekoj televizijskoj emisiji, fokus praktički nikad nije na njezinu radu, nego prije na načinu na koji ona živi, na njezinim svakodnevnim navikama, u čemu uživa, i tako dalje. To nije samo voajerska radoznalost; to je određena procedura koja nam sustavno prezentira dva elementa: “uspjeh”, s jedne strane, i život koji odgovara tom uspjehu s druge – implicirajući, naravno, njihovu snažnu i neposrednu izjednačenost. Objektivni višak, sâm materijalizirani rad, odstranjen je na samom početku. Drugim riječima, naš način života, naše navike, naši osjećaji, naši više-manje idiosinkratski užici – sve to više nisu samo “privatne stvari” po kojima se čeprka zbog zadovoljenja naše radoznalosti. To su neki od ključnih kulturalnih katalizatora pomoću kojih se svakojake društveno-ekonomske i ideološke razlike postupno transformiraju u “ljudske razlike”, razlike u samoj srži našeg bića, i stoga su u stanju 14
uvod
postati temeljem novog rasizma. To je proces koji želi uspostaviti neposrednu vezu između bića (“golog života”) i socioekonomskih vrijednosti. Mi tako svjedočimo masivnoj i prisilnoj naturalizaciji ekonomskih, političkih i drugih društvenih razlika, a ta je naturalizacija kao takva određeni političko-ideološki proces par excellence. Kako sam već rekla, “naturalizacija” prije svega uključuje promicanje vjerovanja u neposrednu narav tih razlika – to će reći, u njihovu organsku povezanost sa životom kao takvim, odnosno s postojećom realnošću općenito. To mogu reći i ovako: suvremeni diskurs koji želi promicati i veličati gestu distanciranja od svih Ideologija i Projekata (kao Ideologije drugih, i zato jer su nužno totalitarne ili utopijske) teži promicanju vlastite realnosti kao posve neideološke. Naša sadašnja socioekonomska realnost sve više se prikazuje kao neposredna prirodna činjenica, odnosno činjenica prirode, dakle činjenica kojoj se jedino možemo pokušati što uspješnije prilagoditi. Ako je imperativ sreće, pozitivnog razmišljanja i veselja jedno od ključnih sredstava za ekspanziju i učvršćivanje te ideološke hegemonije, onda se ne može previdjeti pitanje nije li promicanje komedije dio tog istog procesa. Zar se komedija ne iscrpljuje u veselju, zadovoljstvu i “pozitivnim osjećajima”? Nije li to razlog zbog kojeg Hollywood proizvodi goleme količine “komedije”, fino upakirane za potrebe različite publike: romantične komedije, crne komedije, 15
Alenka zupančič
tinejdžerske komedije, obiteljske komedije, radničke komedije, činovničke komedije...? Dakle, ova kompulzivna zabava ustvari nema puno veze s komedijom, kao što komedija nema puno veze s prirodom (ili naturalizacijom), neposrednošću i osjećajima. Istina, komedija ne shvaća čovjeka kao iznimku iz prirode, kao točku u kojoj se lome sâmi zakoni prirode – to je prije perspektiva tragedije. Ipak, učestalim svođenjem čovjeka na (njegovu) prirodu komedija stvara sljedeći komičan stav o samoj prirodi: priroda uopće nije “prirodna” kako nam se čini, nego je kao takva prožeta brojnim kontradikcijama i diskrepancijama. A što se tiče pitanja o neposrednosti: komedija buja u svakojakim kratkim spojevima koji uspostavljaju neposrednu vezu između heterogenih poredaka. A ipak, neposrednost koju komedija time stavlja u prvi plan nema nikakve veze s glatkim, neprimjetnim prelaskom jednog u drugo, nego se odnosi na materijalni rez između njih. Sjetimo li se najjednostavnijih primjera ove procedure (na primjer, one koja se često pojavljuje u komedijama Braće Marx kada, recimo, A kaže “Give me a break!”, a B iz džepa izvadi kočnicu1), nije li onda temeljna pouka uvijek ova: jedina istinska neposredna veza između te dvije stvari upravo je rez koji ih dijeli? A što se tiče pitanja o neutralnosti koIgra riječima; govorna fraza “Give me a break!” odgovara našoj frazi “Pusti me na miru!”, a “break” znači i kočnica. Kod nas postoji igra riječima u kojoj se taj “mir” izvrće u žensko ime Mira. Op. prev.
1
16
uvod
medije u odnosu na naše subjektivne osjećaje i emocije – to se shvaćanje sustavno ističe u literaturi, a prekrasno je sažeto u izreci Horacea Walpolea: “Ovaj je svijet komedija onima koji razmišljaju, a tragedija onima koji osjećaju.” Ipak, taj razvod komedije i osjećaja nije samo način na koji se komedija distancira od osjećaja, nego prije svega njezin način uvođenja distance (ili bezneposrednosti) u sâme osjećaje. To je napose zanimljivo u slučaju sreće: komedije nam na vrlo domišljate načine pokazuju kako sreća zaista može biti posve neovisna od toga kako se osjećamo... Drugim riječima: nedavno je vođena filozofska rasprava o razlici između onoga što ljudi misle da osjećaju i onoga što doista osjećaju. Jedan od temeljnih aksioma onoga što se sada službeno naziva “studij sreće” glasi da između ovo dvoje nema nikakve razlike. U tom smislu, komedija se definitivno svrstava u suprotni tabor koji inzistira da je uglavnom riječ o tome da mi ustvari ne znamo kako se osjećamo, i da emocije (daleko od toga da konstituiraju izravan uvid u Realno subjekta) mogu lagati i biti deskriptivne kao i bilo što drugo.2 Dobra komedija je – i uvijek je bila – razmjerno rijetka. Možda nema ničeg tako stranog i neprijateljskog duhu komedije od upravo onog ozračja koje neumjereno veliča svakojake zabave, promiče sreću kao svog Gospodar-Označitelja, i oslanja se na neposrednost naših osjećaja 2
Za raspravu o posljednjem stajalištu, vidi Žižek 2006, str. 170-174, 220-230. 17
Alenka zupančič
kao temelj ideološke neposrednosti/naturalizacije različitih sociosimboličkih odnosa. Kao da je imperativ zabave, “pozitivnog mišljenja” i neposrednosti blokirao sâmo srce komedije i otupio oštricu na kojoj žive i rastu i komedija i naša senzibilnost za nju. (Ne)skromna ambicija ove knjige je da konceptualno oživi tu oštricu. Stoga čitatelji ne trebaju očekivati studiju o komediji u smislu povijesti i teorije književnosti ili kao određeni pokušaj sustavnog predstavljanja njezinih različitih modusa i autora. Umjesto toga, ovaj je rad jedan pokušaj iznošenja nekih izrazitih koncepcijskih gledišta stvorenih u praksi komedije koja prema mojem mišljenju imaju ključnu važnost ne samo za naše “razumijevanje” komedije nego i za filozofiju i (kritičko) mišljenje općenito. Možda je potrebno iznijeti sljedeće terminološko pojašnjenje. Riječ “komedija” često se koristi kao opći naziv za (gotovo) sve što je smiješno, kao etiketa koja pokriva niz različitih, posebnih oblika komedije, kao što su vicevi, ironija, humor, i tako dalje. Premda riječ komedija koristim za označavanje komičnog žanra općenito (koji može sadržavati sve ove oblike, kao i neke druge), postoji još specifičniji način na koji se pojmovi “komedija” i “komično” koriste u ovoj knjizi. Njegova pretpostavka je duboko koncepcijsko uvjerenje da “komično” kao takvo predstavlja poseban oblik “komedije” (u širem smislu), različit od procedura za viceve, ironiju i humor uzetih u njihovoj posebnosti. Dru18
uvod
gim riječima, naglasak je prije svega na posebnosti komičnog kao jedinstvenoj formi “smiješnog” koja se u komedijama može razlučiti od nekih drugih formi. Podrobno i izravno raspravljam o razlici između komedije i viceva, a to nije slučaj s drugim srodnim pojmovima. Ponajviše zato što sam imala namjeru pokazati posebnost komičnog, takoreći, iz njega samog, a ne kroz proceduru njegova sustavnog razlikovanja od srodnih fenomena. Drugi je razlog taj da su, unatoč njihovoj posebnosti, granice ovih fenomena ustvari često zamagljene odnosno, točnije rečeno, ovi različiti fenomeni smiješnog pojavljuju se na smiješan način, upravo u svojoj jedinstvenosti, jedni unutar područja drugih. Zato ima smisla govoriti, recimo, o “komičnoj ironiji” koja se razlikuje ne samo od “tragične ironije” nego i od “ironične ironije”. Filozofija i komedija – što bi moglo nastati u tom susretu? Čemu “filozofiranje o komediji”? Doista, od toga zacijelo nema nikakve koristi, ali upravo bi ovdje komedija mogla spasiti filozofiju. “Filozofiranje” se često shvaća kao posve beskoristan pothvat: “Prestani filozofirati i lati se ozbiljnog posla!”, ili, kako glasi najnovija verzija tog imperativa, “Prestani filozofirati i počni uživati!” samo su dva izraza koji nas na to podsjećaju. A upravo ovo odbijanje da se prestane kada stvari više ne služe nikakvoj neposrednoj svrsi, kada se čini da idu za nekim svojim ciljem (da bi ga – nadajmo se – pogodili na drugom, neočekivanom mjestu), 19
Alenka zupančič
filozofija dijeli s komedijom; zato je “Prestani s tom komedijom!” drugi izraz za ono netom spomenuto. Na pitanje: “Zašto konceptualizirati komediju kad svi znaju da se ona tvrdoglavo opire konceptualizaciji?” trebalo bi onda odgovoriti drugim pitanjem: Zašto prestati s najdragocjenijom suštinskom komedijom filozofije kad je riječ o komediji?
20
I. Konkretno univerzalno
edicija drugi smjer 1. Emil Cioran: Brevijar poraženih 2. Giorgio Agamben: Bartleby ili o kontingenciji 3. Tvrtko Vuković: Ljubi Žižeka svoga 4. Giorgio Agamben: Goloća 5. Giorgio Agamben: Profanacije 6. Alenka Zupančič: Ubaci uljeza – o komediji
MEANDARMEDIA, Grškovićeva 39, HR – 10 000, ZAGREB tel: +385 1 481 3323 fax: +385 1 481 3022 e-mail: prodaja@meandar.hr web prodaja: www.meandar.hr KNJIŽARA: UŽITAK&TEKST, Centar Kaptol, Nova ves 17, HR – 10 000, ZAGREB e-mail: uzitak.i.tekst@meandar.hr tel/fax: +385 1 4666 187