Tragovi

Marijana Dokoza ‐ Tragovi

Kad se dvije duše, dva srca i dva tijela spoje u jedno, počinje put kojim moraš poći, sudbina od koje ne možeš pobjeći. Počinje... Život!

Prvo poglavlje Zrak je mirisao na jesen koja je zatvorila kišne ustave nakon vlažnog i nimalo toplog ljeta.

Bilo je tek malo prohladno, bez uskovitlanog vjetra čiji huk tjera na ugodnu i toplu unutrašnjost doma i opija mirisom knjiških stranica i toplinom praskave vatre iz kamina.

Jeseni su ovdje blage, povremeno čak tople, ali noći su prohladne i ne ovise o danjim temperaturama.

Dan je bio težak, spreman da se rastopi u dosadi koja je polako preuzimala moju svakodnevicu gušeći me.

U trideset i petoj godini sam postala žena i majka, ali i kućanica. Biti kod kuće, brisati prašinu, glačati odjeću i dočekivati supruga s toplim objedom za većinu je mojih prijateljica bio san, idealan život. Ali ne i za mene. Supruga i majka pojam je kojemu teži svaka žena, ali biti samo kućanica?! Svako jutro ustajati i ne odlaziti na posao, već ostajati kod kuće, činilo me nemirnom, pomalo i nesretnom. Prizivalo mi je osjećaj tromosti koja me vukla u nepodnošljivu rutinu. Povremeno sam radila za jednu PR1 agenciju. Otkad sam rodila Mayu, nisam imala stalan posao.

Maya ima godinu dana. Mogla sam je dati u jaslice i zaposliti se, ali nisam htjela raditi bilo kakav posao. Željela sam ostati u svom poslu, raditi s ljudima, organizirati razne evente2, odrađivati stručna predavanja, odlaziti na zanimljiva poslovna putovanja... Takav me posao ispunjavao, činio sretnom, predavala sam mu se nevjerojatnom strašću. *** Skrenula sam u Aveniju Parmentier, prema dvorani u kojoj se održavao koncert mladih, još nepoznatih bendova. Očekujući udaranje bubnjeva i glasne zvukove akustičnih gitara koji se lome dvoranom, sudarajući se sa svime što se nalazilo u njoj, ušla sam zastajući od iznenađenja: nekoliko stotina mladih, gotovo djece od nekih četrnaest do šesnaest godina, iz skoro cijele Francuske okupilo se ovdje u Bordeauxu, no sve je bilo u savršenom redu! Na pozornici su se izmjenjivali bendovi djeca koja su umislila da su budući Justini Bieberi ili Spice Girls i oni koji su uistinu stopljeni s glazbom, ali toliko sramežljivi da će im trebati bar još nekoliko godina da izađu iz vlastite čahure.

Organizatori su se potrudili da im boravak ovdje bude ugodan. Nakon službenog programa pripremili su im zajednički ručak i razgledavanje grada. To je donijelo nekakvu posebnu draž, jer sam raznježena, gledajući ih onako ushićene, a odjevene na način kao i većina tinejdžera, misleći da je baš to jako cool, shvatila koliko su u biti još samo djeca.

U cijelom tom mladenačkom šušuru primijetila sam muškarca od nekih četrdesetak godina. Hodao je uokolo s fotoaparatom i fotografirao. Pretpostavljala sam da je iz nekog medija ili je možda službeni fotograf. Poslije, kad sam već zaboravila da sam ga vidjela, prišao mi je i predstavio se: - Maxime Batin, drago mi je.

Mislim da u nekim trenucima sudbina pruži ruku, odredi put, a vi to još ne znate i ne shvatite odmah. Ili shvatite, ali tek kad je prekasno da bilo što promijenite ili da joj okrenete leđa i odete u nekom drugom smjeru. No, može li se sudbini okrenuti leđa? Zar nije sudbina ta koja određuje put kojim morate krenuti htjeli to ili ne?

- Marie Bulevare - rekoh.

- Drago mi je. Sviđa vam se ovdje? Ova glazba? - upitao je.

- Ma da, došla sam jer sam im radila PR. - Ah, marketing? Za koga radite?

- Za ”Media Consulting”. Ali tek povremeno.

- Ah, da, da... Čuo sam za njih.

- A vi? Fotograf ste? Nasmijao se.

- Ma ne. Došao sam vidjeti nećaka. Eno, onaj ondje s onom kožnom jaknom punom zakovica - pokazao mi je u smjeru jednog rock-banda.

- Ah, tako. Oprostite - rekla sam.

- Mogli bismo svejedno sklopiti nekakav posao - rekao je.

- Kakav? - upitala sam.

- Ja imam tvrtku koja se bavi proizvodnjom vina, ”Chateau Branaire”. Poznati smo...

- Da, da. Čula sam za vas.

- Onda? Mogli bismo porazgovarati?

- Da, da, naravno... O marketingu? - upitala sam zbunjeno.

- Da, to radite, zar ne?

- Pa da, nego... Vi sigurno već imate iskusne PR stručnjake - rekla sam nesigurno. ”Ta je tvrtka poznata u cijeloj Francuskoj. Njihova se vina izvoze po Europi, čak i u Ameriku. Vjerojatno imaju odlične ljude u marketingu. Što ću im ja?” razmišljala sam u sebi.

Pružio mi je posjetnicu.

- Samo se vi javite, onda ćemo sve dogovoriti. Naša obitelj ima i lanac hotela. Sigurno biste i tu mogli pridonijeti. Sad moram ići, no čujemo se - pozdravio se.

Vratila sam se kući sretna i zadovoljna. Paula i Maye nije bilo. Otišla sam u kupatilo, pustila vodu u kadu i uključila glazbu. Dugo sam ležala u vodi opuštajući se u blagotvornoj kupki. Sklopljenih očiju razmišljala sam o poslu, sanjivo zamišljajući kako tamo odlazim svaki dan. Osjetila sam mir i neko čudno zadovoljstvo koji me cijelu prožimaju. *** Jutro je otvorilo kišni prozor, ali nije bilo sumorno i sjetno kao i inače. Sa sjevera se spustila hladna jesen, ali Montreuil je izgledao radosno, živo, nemirno iščekujući moj prvi radni dan nakon podosta vremena. Nasmiješila sam se svome odrazu u zrcalu rekavši poluglasno: - Oči su mi danas drukčije.

- To je zato što si sretna - primijetio je Paul.

Moj je suprug dobar čovjek. Ugađao mi je i pokušao me razveseliti uvijek kad bi primijetio da me to što sam bez posla dovodi u neko nemirno i depresivno stanje. Nekad bi mu to i uspijevalo, iako sam znala misliti da to radi usput, jer smatra da mu je to dužnost, a ne zato što uistinu želi da se zaposlim. Ipak, trudio se.

Jutros me poljubio i otišao na posao. Nedugo potom začuh zvono na vratima. Stigla je Annette, dvadesetogodišnja djevojka iz susjedstva koju smo unajmili da čuva Mayu. Već neko vrijeme nije bila zaposlena, pa je rado prihvatila našu ponudu. Maya ju je poznavala, pa je rado ostajala s njom.

- Hajde, bježi - rekla mi je Annette.

- Evo, evo... Sad ću.

Otišla sam u Mayinu sobu. Moja prelijepa kći još je spavala. Duga tamna kosa prekrivala joj je lice, pa joj se glavica jedva razaznavala. Poljubila sam je i izašla iz sobe. Objasnila sam Annette što mora učiniti kad se Maya probudi i krenula. Vrata su se za mnom zatvorila, ali koraci su mi najednom postali neodlučni. Ipak sam godinu dana s Mayom provodila po cijeli dan.

Ponekad bih je ostavila Paulu, ali sad je bilo drukčije: osjećala sam kao da je ostavljam. Rutinski

poslovi nisu mi se više činili toliko teški koliko odvojenost od Maye. Već sam bila na ulici, ali ipak sam se okrenula i vratila kući.

Annette me začuđeno upitala: - Nešto si zaboravila?

- Ma ne, ne. Htjela sam te pitati jesi li sigurna da to možeš? Ipak me neće biti pola dana.

- Ma daj, pa to smo Maya i ja. Kako ne bih mogla? Daj, ‘ajde više. Zakasnit ćeš već prvi dan na posao - rekla je veselo Annette.

- Dobro, ako ti kažeš da možeš - rekla sam nekako nesigurno.

- Mogu, vjeruj mi. Pa nisam balavica! - nasmijala se.

Ovaj put zaista sam otišla. Ipak, mali crvić krivnje mi nije dao mira jer sam ostavljala kćer samo zato što se kod kuće ne osjećam korisno. Najednom sam shvatila kako se u svoj toj nepodnošljivoj rutini zapravo događalo mnogo toga što me uveseljavalo i guralo od rutine. Moja je kći odrastala svaki mi dan nudeći nešto novo, nešto što nije bilo niti približno rutini. Sad osjećam kao da to ispuštam iz ruku. Ali, ispriku sam pronašla u životu. Pa zar to nije normalan slijed koji nosi život? Svjesna sam da će mi trebati neko vrijeme da se naviknem, ali bit ću sretna i ispunjena uz obitelj i posao koji volim.

Drugo poglavlje Topli zrak ubrzano je prodirao kroz haljinu, stvarajući mi ugodu proljetne noći, dok sam na cesti ispred stana čekala Maximea. Prisjećajući se našeg prvog susreta, shvatila sam da je prošlo već pet godina otkako zajedno radimo, a da je ovo prvi put da sami odlazimo na večeru.

Obuzela me lagana nelagoda koju nisam mogla objasniti, tim više jer sam Maximea doživljavala više kao prijatelja nego šefa. Možda zato što otkad sam se udala za Paula nikad nisam bila na večeri sama s drugim muškarcem, čak niti poslovnoj. Nasmijala sam se ovom nerazumnom osjećaju. Pa radilo se o večeri sa šefom s kojim godinama radim, a ovo sad bila je samo poslovna večera na kojoj smo trebali dogovoriti detalje oko novog projekta! Uvjeravala sam se u bezazlenost situacije, ali se nisam mogla umiriti.

Ipak mi se činilo da je nešto drukčije u ovoj večeri. Ne znam što, ali nije to samo poslovna večera, jer da jest, zar bih toliko pazila što ću odjenuti?! Željela sam izgledati zavodljivo, ali ne previše. Tek toliko da me primijeti.

Odijevala sam se više od sat vremena, kombinirala, sve dok nisam bila potpuno zadovoljna. Odjenula sam laganu zelenu haljinu koja je dala naslutiti vitko tijelo, a sezala je do koljena. Damski dojam elegantne haljine zapravo je odavao sramežljivost žene koja se plašila čudesnog, opojnog titranja koje je dolazilo duboko iz njezine nutrine, prolijevalo se po rumenim obrazima oduzimajući joj vlastitu volju.

Odavno to nisam radila niti sam imala želju nekome se svidjeti. U jednom sam se trenutku uplašila takvog razmišljanja. Iz torbice sam brzo izvukla malo zrcalo i obrisala ruž s usana. Htjela sam umiriti savjest i izbrisati s uma ono što mi se počelo motati po mislima, a što je bilo opasno.

Ugledala sam njegov auto kako dolazi. Brzo sam rukom još jednom prešla preko usana brišući i posljednje tragove ruža. Povukla sam haljinu prema dolje. Dok sam ulazila u auto, pokušavala sam prikriti osjećaj nervoze.

Pogledao me. Njegov sam pogled uhvatila samo nakratko jer sam br/.o spustila pogled zbunjena situacijom. Ne znam kako sam u tom trenutku uspjela zamijetiti dubinu njegova pogleda u kojoj sam se gubila. Učinilo mi se kao da me kroz tu tamnu dubinu vodi do svojih misli i želja. Svidjelo mi se ono što sam osjetila. ”Luda si! O čemu to razmišljaš?!” prekorila sam se.

- Izgledaš odlično rekao je.

- Hvala.

Rekao bi to gotovo svaki put kad bismo se vidjeli, ali večeras je njegov komentar dobio novo značenje. Ni sama nisam mogla rastumačiti zašto je tako, ali osjećala sam da je drukčije.

Upitao me: - Gdje idemo?

- Ne znam, ti odluči.

Istina je da nisam poznavala previše restorana u gradu niti mjesta koja bih mu mogla predložiti. Znala sam tek za nekoliko, ali sam ih prešutjela jer sam bila uvjerena da nisu po njegovu ukusu.

- Hoćemo u Issy les Moulineaux?

- Može.

Issy les Moulineaux mali je gradić u blizini Pariza. Bila sam ondje nekoliko puta. Nije previše udaljen od Montreuila, tek nekih pola sata.

Noć u Issy les Moulineauxu drukčija je nego u Montreuilu. Sve vrvi životom. Ulice su

pune mladih ljudi željnih provoda i čini se kao da nema pustog dijela noći.

- Idemo ovamo, ima jedan dobar restoran reče pokazujući na jednu sporednu ulicu.

Krenuli smo i zaustavili se pokraj malog talijanskog restorana. Konobar nas je dočekao na vratima.

- Stol za dvoje - reče mu Maxime.

Sjeli smo odmah uz ulicu kako bismo uživali u noći koja ne spava. Konobar je prišao i upalio svijeću. Njezino se svjetlo meko razlijevalo pružajući osjećaj romantike.

- Želite li nešto popiti prije jela? - upita ljubazno.

- Imate li neko dobro vino? - upita ga Maxime.

Konobar je izgovorio imena nekoliko talijanskih i francuskih vina, no meni uopće nisu bila poznata niti sam im znala značenje. Maxime me pogleda i upita: - Želiš li neko posebno?

- Odluku prepuštam tebi.

U vina se Maxime jako dobro razumio dok su meni bila čista nepoznanica. Uvijek mi je pred njim bilo neugodno jer sam smatrala kako bih se bar malo trebala razumjeti u vrstu i kvalitetu vina. Pila sam u rijetkim prilikama i jedna čaša bila mi je dovoljna da mi se zavrti i da počnem otežano pričati. *** Ljetna večer, vino, svijeće, ovaj grad i ja s Maximeom. Bilo je pomalo neobično uživati u ovakvoj večeri sa šefom, ali, moram priznati, svidjelo mi se. Jeli smo ribu, razgovarali o raznim temama, o novom projektu... Kako je večer odmicala, bila sam sve opuštenija. Ispijala sam gutljaje vina i osjećala kako mi polako udara u glavu, a rumenilo oblijeva lice.

- Hoćeš još jednu čašu? - upita Maxime.

- Ne, ne, mislim da mi je dovoljno. Ionako me malo uhvatilo i pomalo mi je vruće.

Nasmijao se. Mislim da ga je zabavljalo moje neiskustvo s vinom.

- Hoćemo onda prošetati?

- Može, večer je lijepa.

Možda sam trebala reći da trebamo krenuti kući jer je već dosta kasno, ali htjela sam što dulje ostati u njegovu društvu, a nisam željela da toga postane svjestan.

Zašavši u neku ulicu u kojoj je bilo manje ljudi, išli smo prema café-baru za koji je rekao da je odličan. Na kraju ulice prostirao se mali trg s fontanom, a pokraj njega se nalazio taj café-bar.

- Predivna noć - reče Maxime.

- Da, uistinu je. I gradić je lijep, pogotovo ovaj dio. Već dugo nisam vidio ovoliko zvijezda na nebu.

Uputim pogled prema nebu. I zaista - predivan prizor. Rijetko se ovdje u gradovima vidi toliko zvijezda na nebu.

- Zna li ti muž gdje si? - iznenada me upita i u trenu razbije čaroliju romantike.

- Da, zna. Zašto?

- Tako, pitam. Zar nije ljubomoran?

- Ne, zašto bi bio ljubomoran?

- Ne znam, onako reče neodređeno.

Na trenutak mi je proradila savjest. Kasno je, a ja šećem predivnim gradom u predivnoj noći s muškarcem koji mi nije suprug. Bila sam strogo odgajana i mojim roditeljima ova večer sigurno se ne bi svidjela. Za njih bi ovaj izlazak bio sramotan, iako je posve bezazlen. Ali, umirilo me to što je Paul znao gdje sam, s kim sam i zašto sam otišla.

Učinilo mi se da hodam preblizu Maximea, pa sam se malo odmaknula od njega. Ne znam je li primijetio, ali to mi je smirivalo savjest.

Neizmjerna moć uma toliko je ništavna pred moći srca. Razum mi je govorio kako mu moram reći da je doista kasno i da moramo krenuti kući, ali srce je htjelo ostati. Šutjela sam, iako je savjest vrištala.

Ovo mi je prvi izlazak otkako sam se udala. Osim ako ne izlazim sa suprugom i prijateljicama.

Ne znam je li primijetio koliko sam se zasramila pred onim što sam rekla. Bila je istina da nisam dugo izašla na ovakvu večeru. Čak ni s Paulom. Ali, Maxime to nije trebao znati. Htjela sam da me vidi kao ženu koja ima zavidan društveni život, koja poznaje manire visokog društva, a ispala sam neuka seljanka koja se ne može odlučiti između dvije vrste vina.

Svidjela mi se unutrašnjost café-bara u koji smo došli. Arhitekt se poigrao stilovima sedamdesetih i osamdesetih godinama prošloga stoljeća. Po zidovima su visjele fotografije Nata Kinga Colea, Stevea Croppera, Arethe Franklin i još nekih legendi soula i bluesa. U jednom polumračnom kutu bio je smješten klavir na kojem je netko svirao. Prepoznajem pjesmu - The Look of Love (Isaac Hayes). Obožavam te stare pjesme u koje su pjevači znali utkati svu svoju dušu i zavesti publiku. Uvijek sam nekako odudarala ponašanjem od svojih prijateljica. Ne, nisam bila posebna, već jednostavno drukčija. Nisam rado odlazila u diskoteke ni u zamračene klubove. Uživala sam u jutrima u nekom malom kafiću uz obalu rijeke, ispijajući kavu, razmišljala sam o dalekim zemljama koje su nudile egzotičnu romantiku, nipošto alkohol i zadimljene plesne podije do kasnih noćnih sati. Od života sam htjela bajku, ali sam s vremenom prestala vjerovati da ona uistinu postoji. A Maxime... Kao da je budio tu bajku.

Pogledam Maximea. ”Što kada bih ja njega zavela...? Ma, o čemu to razmišljam?”

Osjetila sam kako mi srce ubrzano tuče, a ruke se znoje.

- Hoćemo opet vino? Da, može. Izaberi ti neko, idem do toaleta - prozborim.

Oh, kako sam glupa. Gledam svoj odraz u zrcalu i ne mogu se načuditi mislima koje me salijeću. ”To je Maxime, tvoj šef! Što ti je?” Sjetim se Paula i posramim se. ”Ne budi glupa, Maria Bulevare...” ponovim nekoliko puta i krenem.

Maxime je razgovarao s konobarom. Pomislim kako nas dvoje baš pripadamo ovom prostoru. Nisam se mogla zamisliti s Paulom ovdje, uz ovakav ambijent, vino i mladića koji je još uvijek prebirao po klaviru nesvjestan ičega okolo sebe osim dirki staroga klavira. Paul je bio drukčiji. Volio je zabavu sa svojim prijateljima, njihova druženja uz nogometne utakmice i pivo, a ja sam voljela baš ovo. Uživati uz laganu glazbu negdje u nekom café-baru koji me podsjećao na neka davna stara vremena, puno ljepša i mirnija, vremena dok ja još nisam ni bila rođena.

- Predivno je ovdje - reče Maxime dok sam sjedala. - Jest, u pravu si - potvrdila sam pokušavajući otjerati misli koje su me sve jače i snažnije obuzimale.

Osjetila sam njegov pogled na sebi. Željela sam da me gleda. Htjela sam se poigrati njegovim pogledom, osjetiti da mu se sviđam, mada ne znam zašto baš ove večeri. Uzaludno sam se pokušavala usredotočiti na ono što priča. Vina, francuska vina, ah da, da... Zapravo, svidjelo mi se kako priča o vinima koje poznaje i koje je negdje nekada kušao, slušati priče iz njegove prošlosti. Imao je zanimljiv život. Bio je na mjestima o kojima ja mogu samo sanjati. Ali, dok tako zavodljivo priča o onome što je u njima proživljavao, činilo mi se kao da ih mogu doživjeti.

Počinjem osjećati kako me vino obuzima. Osjećam kako se crvenim u licu, ali sve sam opuštenija.

- Jedna čaša vina, ne možeš se napiti od toga - nasmije se.

- Eh, da samo znaš kako mogu. Kušaj moje - reče mi.

Kušati vino iz njegove čaše... Meni je to bilo neobično, intimno, kao da ga ljubim. Na

trenutak sam oklijevala, ali sam ipak otpila gutljaj. Osjetila sam ga prvo na usnama, a onda je lagano kliznulo niz grlo. Bilo je suho, pomalo oporo i jače me obuzimalo. Pomislim kako bih trebala prestati i s vinom i s mislima o čovjeku koji sjedi nasuprot meni. Ali, noć je savršena, razgovor s njim zanimljiv, ambijent romantičan. Ovakav izlazak s muškarcem oduvijek sam zamišljala. Samo... ovo nije bio izlazak. Mene je doma čekao suprug, a njega njegova dugogodišnja djevojka. Ta me posljednja misao trgne. Savjest mi opet ne da mira, ali brzo je umirim mišlju kako je ovo samo poslovna večer u kojoj nema ništa loše, nikakvih loših nakana niti s moje niti s njegove strane.

Ostali smo još neko vrijeme, a onda me odvezao kući. *** Te noći nisam mogla usnuti. Vrtjela sam se u krevetu, a preda mnom je njegov pogled, dubok, prodoran. Tamno kestenjaste oči koje su mi govorile više no što sam u tom trenutku mogla iščitati. I ruke... Ima tako muževne, čvrste, dlakave ruke i duge prste. Nevjerojatno koliko ruke mogu otkriti o svom vlasniku. Maximeove govore da je dominantan, voli imati kontrolu nad svime, ali može biti i nježan, strastven... Baš onako kako volim! Oh, Bože, o čemu to razmišljam?

Okrenem se prema Paulu koji je odavno zaspao. Što bi rekao kad bi znao da sam došla sat iza ponoći i da sad ne mogu zaspati jer razmišljam o šefu. Tako je nevin i u toj svojoj nevinosti gotovo nesposoban zamisliti da bi njegova žena mogla i pomisliti na drugog muškarca. Privijem se uz njega i zagrlim ga. Opet sam htjela umiriti savjest, to moćno čudovište koje mi nije dalo mira.

Treće poglavlje Te je večeri sve počelo. Nevino, kao igra bez ikakve nakane. Ali jutro me uvjerilo kako nema baš ništa u toj večeri. Dvoje ljudi koji su se poznavali i radili skupa otišli su na večeru, piće, družili se i to je sve. Ipak, svaka moja misao završavala je na njemu, u njegovu pogledu, na njegovim rukama... U donjem dijelu trbuha nešto mi se uskomešalo. Leptirići?! Ma kakvi, to su gluposti! Što je onda? Pokušavam shvatiti što se dogodilo te noći, te nježne noći koja mi je počela opsjedati misli. Kako je moguće da sam vlastitog šefa kojeg poznajem godinama počela doživljavati kao muškarca? ”K vragu, Maria, opameti se! Zar bi on tebe tako gledao? Pa ti si za njega samo jedna od njegovih zaposlenica.” Pokušavajući umiriti svoju uzburkanu nutrinu, tjerala sam se da razmišljam o svemu što bi me moglo obeshrabriti u ideji da bih se mogla svidjeti Maximeu, I uspjelo je na neko vrijeme. *** Imala sam još sat vremena dok ne krenem na posao, jer je Paul već odveo Mayu u vrtić.

Otišla sam pod tuš. Jutros mi je tako dobro prijala samoća u kući. Odijevajući se, namjerno sam nastojala odjenuti ono što mi ne stoji dobro. Nisam htjela izazivati savjest koja mi je od sinoć postala najveći neprijatelj.

Ne smatram se odviše posebnom ili nekom ljepoticom koja zaustavlja dah gdje god dođe, ali svjesna sam da me muškarci gledaju. Ne pridajem tome neki veliki značaj. Naravno, drago mi je, podiže moj ženski ego, ali ništa više od toga. Ne razmišljam tko mi je i kakav kompliment udijelio, ali s Maximeom je drukčije. Svaka njegova primjedba na moj izgled znači mi više no što bi trebala. Pamtim ih i ne mogu poreći da me to u posljednje vrijeme raduje.

Namrštim se govoreći sama sebi koliko sam glupa što toliko razmišljam o njemu.

Nastojim odagnati nadolazeće misli koje me uznemiruju poslovima koje me čekaju, ali čak se i oni miješaju s mislima o njemu. Čini mi se da nikada o nikome nisam razmišljala ovako često i dugo kao o njemu. Od sinoć me ne napuštaju, miješaju se sa željom i savješću.

Ured mi je smješten na sedmom katu zgrade u sjevernom dijelu Pariza. Dijelim ga s dvadesetdvogodišnjom Nanette, koja je tek prije nekoliko mjeseci počela raditi kod nas. Nanette je vrckava i ljepuškasta djevojka, a lice joj uokviruje crvenkasta kovrčava kosa koja ju čini nekako senzualnom, iako baš nije previše zgodna. Bila je nižeg rasta i s kojim kilogramom viška, ali izuzetno simpatična i vesela, pa mi je drago što baš s njom dijelim uredsku prostoriju.

Računalo i stol stoje odmah pokraj zidnog prozora koji zamjenjuje cijeli zid ureda.

Dovoljno je velik da i meni i Nanette pruža savršen pogled na Montparnasse, Eiffelov toranj i Les Invalides. Obožavam taj pogled. Sa suprotne strane nalazi se još jedan stakleni zid koji nam omogućuje pogled na unutrašnjost malih uredskih prostorija. Zapravo, to su ”uredske kutije” u kojima se izmjenjuju zaposlenici i klijenti. Kad sam prvi put ušla ovdje, pomislila sam na one burzovne tvrtke iz američkih filmova.

Maximeova tvrtka zapošljava tridesetak djelatnika. Ured mu je na drugom kraju ove ogromne prostorije. Prednji je dio u staklu, pa vidi ono što se događa u unutrašnjosti.

Kad sam stigla, Nanette je sjedila za svojim stolom. Već je naručila kavu za obje.

- Dobro jutro, draga. - pozdravi me veselo.

- Jutro, Nanette. Ima li što novo? rekoh.

- Ne, ali šef te tražio. Bio je tu prije nekoliko minuta.

- Zašto?

Ne znam. Idi do njega. Rekao je da mu se javiš kad dođeš. Bila je zaokupljena čitanjem novina i nije se previše obazirala na moju pojavu, jer da jest, primijetila bi crvenilo koje mi je u trenu oblilo lice. Srce mi je jače lupalo. Postala sam nemirna. Osjećaj nekog škakljivog drhtanja pojavio mi se u donjem dijelu trbuha i krenuo tijelom prema gore zatvarajući mi usta. Morala sam se pribrati prije odlaska Maximeu. Nisam željela da primijeti promjenu na meni. Postajala sam sve posramljenija.

- Hajde, da te ne čeka - opomenu me Nanette.

Krenula sam. Hod mi je postajao nesiguran, težak. U meni se borila želja da ga vidim i strah da će primijetiti vrtlog osjećaja u mojoj nutrini. Ipak, što sam se više približavala njegovu uredu, strah je zamjenjivao osjećaj zavođenja. Htjela sam ga navesti da me pogleda onako kako muškarac gleda ženu: čežnjivo i sa željom. Uspravila sam se, uhvatila onaj hod kojim sam se kretala kada sam se htjela osjetiti seksi, prošla rukom kroz svoju dugu kestenjastu kosu, koju sam smatrala svojim najvećim adutom, i pokucala na vrata njegova ureda.

- Uđi! - čula sam mu glas.

- Tražio si me? - upitam.

- Jesam. Sjedni malo.

Sjednem u naslonjač nasuprot njemu. Prebirao je po nekim papirima kao da nešto traži.

- Oprosti, sad ću, moram nešto naći, a nigdje to...

- Samo polako - odvratim.

Kroz tih nekoliko trenutaka čekanja počela sam se pitati što me toliko privlači njemu. Bio je stariji od mene osam godina. Nikad me stariji muškarci nisu privlačili, čak ni kada sam bila djevojka. Muškarac koji bi mi se mogao eventualno svidjeti, prema nekim mojim mjerilima, nije smio biti više od godinu-dvije stariji od mene. Sad me to nije omelo da razmišljam o Maximeu kao nekome koga želim.

Imao je tamnu kosu tek malo prošaranu sijedima. Na licu mu se vide godine. Zamišljam ga u mlađim danima... Sigurno je bio zgodan. Primjećujem njegovu markantnost. Čudno, kako to do sada nisam primijetila. A oči...

- Ah, evo, našao sam. OK. Oprosti što si čekala - prenu me iz misli.

- Ma, ništa. Trebao si me? upitam.

- Da, da, jesam. Nadam se da ti je sinoć bilo lijepo. Meni jest.

- Svidjelo mi se - odgovorim i opet pocrvenim.

Kako mrzim tu svoju manu koja tako lako otkriva moje trenutačno unutrašnje stanje.

Mislim da je i Maxime to primijetio.

- Drago mi je - reče tiho.

Možda je i njemu postalo neugodno ili je primijetio moju uznemirenost, jer je odmah prešao na posao.

Htio sam ti reći da u četvrtak imamo razgovor u jednom studiju. Dogovorio sam se s vlasnikom da ćemo doći i popričati o najmu. Želim da s tim projektom počnemo čim prije. Ako želiš, možemo zajedno otići. Ipak ćeš ti to voditi reče.

- Može, slažem se. A gdje je to?

- Tu u blizini. Imamo desetak minuta odavde. Poslije se možemo naći i s Astinom i Vallisom, oni će podučavati u studiju.

- Može, bilo bi super.

Maxime planira otvoriti PR agenciju koja će raditi na marketingu, ali i podučavati mlade ljude koji žele ući u taj posao. Kaže da je to sad profitabilno. Čini mi se da će to biti zanimljivo, tim više što ću i ja tada imati više posla.

- Onda smo se dogovorili - reče mi s osmijehom.

- Jesmo - složim se.

Sagnem glavu kako ne bi primijetio da opet crvenim, jer me opet obuzimaju razbludne misli. Nervozno sam se prstima igrala olovkom koja mi je cijelo vrijeme bila u ruci.

- U redu, onda smo se dogovorili - kažem i ustanem.

- Imaš posla? - upita me.

Skupivši oči, zaškiljio je pogledom. Mislim da je to uvijek radio kada bi imao neku misao koju nije htio izgovoriti naglas, ali ju je indirektno želio dati do znanja. Na licu mu se pojavi onaj tajanstveni osmijeh koji sam već neko vrijeme primjećivala. Da, imam jedan sastanak. Zašto?

- Ma onako, htio sam da odemo do... Ah, ništa, ništa. Imaš posla...

Spustio je pogled na papire koji su ležali na stolu i počeo nešto tražiti. Potom me pogledao kao da provjerava jesam li još uvijek u prostoriji. Osmjehne se, pri čemu mu se pojave dvije bore u kutovima usana.

Na trenutak oklijevam izaći iz ureda. Nisam ga se usudila pitati na što je mislio, iako sam to jako željela. Opet sam imala one uzbudljive leptiriće u donjem dijelu trbuha. Plašila sam ih se, no istodobno su me činili sretnom. Osjetih kao da mi tlo podrhtava pod nogama. Morala sam što prije izaći iz njegova ureda.

- OK, idem onda. Vidimo se - kažem i krenem prema izlazu *** U posljednje sam vrijeme često mislila na Maximea. Bilo je to pomalo čudno, ali sam se počela uvjeravati kako sve umišljam. ”Možda se ništa ni sada nije događalo?” pomislim. ”Vjerojatno sam sve to umislila zbog one naše večere.” Bože, o čemu to razmišljam? Ja, Maria Bulevare, žena koja nikad prije ne bi ni u ludilu pogledala zauzetog muškarca, sad razmišlja o čovjeku koji je zauzet i otac. Nije oženjen, ali ipak ima nekog uza se, nekog tko ga noću čeka u krevetu. ”Ne budi luda, ne budi luda, Bože, okani se tih misli!” ponavljala sam u sebi nastojeći zanemariti ono što mi se počelo rađati u srcu. Ali što sam više nastojala ne misliti, to su me misli o njemu sve više opsjedale.

Laknulo mi je što nekoliko dana nisam vidjela Maximea. Otišao je na poslovni put u London i vraća se tek za vikend. Nekako sam uspjela umiriti misli i zaokupiti se svakodnevnim obvezama. Uživala sam u Mayinu društvu, koja je svakim danom postajala sve pametnija, ali i tvrdoglavija. I Paulu sam posvetila više pažnje. Osjećala sam se krivom, pa sam pazila da mu previše ne proturječim u svakodnevnim sitnicama oko kojih bi se inače znali porječkati. Paul nije primijetio nikakvu promjenu. Kako i bi? Cijeli je dan radio, a kad bi došao kući, kratko bi se pozabavio Mayom, otišao na nogomet, u klub s društvom ili bi ostao odmarati kod kuće.

- Je li se Maxime vratio iz Engleske? - zatekao me pitanjem. Pocrvenim i srce mi neobjašnjivo poče brže kucati. Nije ništa primijetio jer sam u kuhinji pripremala večeru.

- Ne, nije još. Zašto? - upitam.

- Ma, pitam tek onako. Zanima me hoće li ići na utakmicu?

- Koju utakmicu?

- Ovu Arsenala i Borussije. Baš ga pitaj kad se čuješ s njim.

- Kao da se ja s njim često čujem. Baš ću ga sad pitati gdje je! Glas mi je počeo podrhtavati i nastojala sam da Paul to ne primijeti. Na sreću nije. Zanimao ga je samo nogomet i ništa više. Iako sam mu često prigovarala zbog te opsjednutosti nogometnom i utakmicama, sad mi je laknulo.

Večerali smo, a potom sam krenula uspavati Mayu. Moja je kći rado slušala priče prije

spavanja. Legle smo u moj krevet. Maya je voljela zaspati pokraj mene. I ja sam to voljela i dopuštala joj. Čudila sam se majkama koje su se vodile onim pravilom kako dijete ne smiješ pustiti u svoj krevet, jer će se naviknuti i više neće htjeti spavati u svojoj sobi, dosljedno provodeći to pravilo. Često bih gledala Mayu dok je spavala i razmišljala kako će brzo odrasli.

Doći će vrijeme kada će htjeti svoju sobu, pa zašto sad, dok mogu i dok to ona želi, ne bih uživala u njezinoj blizini?

Kad je Maya zaspala, prenijela sam je u njezinu sobu. Paul je gledao film. Rekla sam da sam umorna pa sam otišla u krevet. Htjela sam ostati u samoći svoje sobe kako bih u miru razmišljala o Maximeu. Gdje je? Što li sad radi? Mogla sam mu poslati poruku, ali bilo bi neumjesno, izazivački. Nikad mu nisam noću slala poruke, osim ako me ne bi nazvao zbog posla.

Kako bi izgledalo poslati mu poruku bez razloga? Mogao bi nešto pogrešno pomisliti. U tom sam razmišljanju zaspala. *** Kad sam došla u ured, Nannete je već donijela kavu. Obožavala sam tu njezinu naviku da me dočeka s kavom i današnjim novinama.

- Iscrpljena sam, draga, sinoć sam bila vani - počela je.

- Ah, jesi!? S Antoniom? - upitam.

- Pa s kim drugim? nasmije se Nannete.

- Kako je bilo? Gdje ste bili? Pričaj!

- Savršeno, draga, savršeno. Ali sad sam iscrpljena...

- Dobro jutro, djevojke. Što vam je dobro! - prenu nas poznati glas.

- Maxime, vratio si se! - gotovo uzviknem.

- Pa da, morao sam. Imamo danas sastanak s onom gospodom što će nam iznajmiti prostorije za agenciju. Zar si zaboravila?

- Ma ne, ne, nego... nisi se javio, pa sam mislila da smo to odgodili - odgovorim.

- Ma kakvi! Idemo u 13 sati s njima na ručak. Budi tu u blizini - reče mi Maxime.

- Naravno! Bit ću - odgovorim.

Otišao je do svog ureda. Drago mi je što se vratio. Nekako me njegova blizina smirivala, iako ne mogu objasniti taj osjećaj. To što je bio tu negdje u mojoj blizini, pa čak i negdje dalje, ali samo da je u istom gradu, umirivalo me je tjerajući iz mene osjećaj praznine. Nije to bilo nešto veliko, nešto čemu sam prije pridavala značaj. Kad bi netko htio da opišem taj osjećaj, vjerojatno bih mu ga objasnila ovako: ”Negdje na dnu srca, ispod svih osjećaja, svega onoga što bi moglo ispunjavati srce, nešto se skrilo. U tom nekom, najdubljem i najdaljem kutku srca, prekriveno tek jedva vidljivim velom magle, šćućurilo se nešto što ne mogu dobro pojasniti. To nešto budilo se svaki put kad bi Maxime odlazio na putovanje, bilo s obitelji ili poslovno. I ne bih znala da to osjećam i koliko je teško, sve dok se ne bi vratio i nazvao me da me obavijesti da je stigao. Tad bih osjetila olakšanje, a pritisak u meni tog neobjašnjivog osjećaja popustio bi, nestao, i svakodnevica je mogla krenuti svojim tijekom...”. Eto, tako bih to otprilike objasnila. Najčudnije je što o tome prije nisam razmišljala... sve do sada.

- Znači, da ti danas ne prosljeđujem nikakve poslove? - prenu me Nannete.

- Zašto? - upitam odsutno.

- Pa zar ne ideš s Maximeom?

- Ah da, da, tako je. Ne prosljeđuj.

Okrenem se od Nannete prema računalu. Sigurna sam da bi u mom govoru primijetila uzbuđenje da sam nastavila razgovarati s njom. Počela sam sređivati neke dokumente i uskoro sam se sasvim zadubila u posao.

- Drago mi je što ćemo napokon krenuti s ovim projektom. Imamo jako puno posla, ali nećemo stati dok ne uspijemo! - reče Maxime.

Maxime je vrlo odlučan. Voli kontrolu i s velikom strašću ulazi u neki posao. Uvijek zna što želi, ima cilj, brzo razmišlja i ono što naumi, voli obaviti brzo. Voljela sam ljude koji su bili takvi. Nisu me umarali i sviđalo mi se što s njima uvijek znaš na čemu si. I s Maximeom je bilo tako, barem u poslu. Ne znam kakav je bio u vezi ili u braku. Nije puno pričao o tome. Često je pričao o sinu, četrnaestogodišnjem Luci. Vidjelo se da mu je privržen i da uživa u njegovu društvu. Odnosio se prema njemu s posebnom nježnošću i nastojao s njim provesti što više vremena. Zbog te nježnosti još mi se više sviđao. *** Iznenadila sam se. Prostorije za agenciju bile su male, ali su se nalazile u centru Pariza u neposrednoj blizini Champs-Elysées, jedne od najskupljih ulica u Parizu, pa i u svijetu.

- Pa zar nisi rekao da su desetak minula udaljene od ureda? - kažem iznenađeno.

- Htio sam te iznenaditi - osmjehne se.

- Pa, priznajem, uspio si. Kako si samo dobio prostor na ovakvu mjestu? - upitam još uvijek u nevjerici.

Champs-Elysées oduševljava svojom veličinom. Pruža se od trga Place de la Concorde do Trijumfalnih vrata. To je ulica s brojnim kafićima, restoranima, luksuznim i skupim prodavaonicama. Ali mene nije oduševila luksuzom, već time što daje zraka Parizu. Pariz je grad u kojemu živi jedanaest milijuna stanovnika i svi su skučeni u visokim kamenim zgradama, u gotovo jednakim ulicama u kojima se čovjek jedva može snaći. Champs-Elysées za mene predstavlja dozu zraka u prenapučenom Parizu. Kao kad uđete u labirint i nakon višesatnog lutanja, tijekom kojeg jedva dišete, napokon ugledate izlaz.

U zgradama pokraj ove elegantne ulice smjestili su se većinom poslovni prostori. U jednom od njih Maxime je uzeo te prostorije.

- Još ne mogu vjerovati! - kažem.

- Vjeruj, jer odsad ćemo ovdje provoditi dosta vremena. - nasmijao se.

Brzo smo ugovorili sve uvjete preuzimanja pa smo se našli s Astinom i Vallisom na ručku. Maxime je sjeo nasuprot meni.

Osjećala sam kako me ponovno obuzima onaj zavodljiv osjećaj. Tjerala sam ga, ali bio je tu, nemilosrdno usmjeren prema mom šefu. Bila sam zadovoljna jer smo ulazili u novi projekt, imali smo zajednički cilj, ali taj suptilni osjećaj bio je strahovito jak.

Neka snaga vukla me prema tom čovjeku, tjerala da pogledam njegove ruke. Nisam se mogla usredotočiti na ono što govori. Slušala sam i njega i Astina i Vallisa, tu i tamo ponešto rekla, ali nisam mogla prestati razmišljati o njegovim rukama. Pitam se... ”Bože, Maria, što ti je?

Jesi li poludjela?!” vikala sam u sebi.

Ipak, nisam mogla protiv sebe i protiv njegova utjecaja kojim me gotovo hipnotizirao.

Njegova pojava tjerala me na misli kojih sam se očajnički htjela riješiti. Svaki put kad bih ga vidjela da mi se približava, osjećala bih se zavodljivo, ženstveno. Zavodila sam ga u sebi... šutnjom, pogledima, mislima, a gotovo sam bila uvjerena da to on isto radi. Sve mi je to bilo novo, zapravo, nisam ni znala kako se svjesno zavodi. Istina, mogla sam imati gotovo svakog muškarca kojeg sam poželjela, mada ni sama ne znam zašto. Nisam se ni trudila, ni obazirala, ali muškarci su trčali za mnom.

Ali, kod Maximea je sve bilo drukčije. Kao da me nešto vuklo, zavodeći umjesto mene.

Plašila sam se svojih osjećaja. Čini mi se kao da u meni postoji još jedna Maria koje do sada nije bilo, ili ju do sada nisam primjećivala ni poznavala. Radila je sve ono što ja nikad nisam i što mi

zdrav razum ne bi dopustio. Dok sam ja razumom vrištala i odupirala se, ona je u meni budila zavodnicu usmjerenu prema Maximeu. Preuzela mi je srce, a potom i tijelo i radila što ju volja.

Razumom sam bila sve slabija pred njom i ovim muškarcem. Lagano sam se prepuštala uvjeravajući se kako je to samo u meni, kako se ništa neće dogoditi, pa nema opasnosti. Mislim da sam već tada duboko u sebi znala što se događa i da natrag ne mogu.

Uvjerena sam da se Maximeu događalo isto. Čovjek koji je sjedio nasuprot meni i bio moj šef, ni po kojoj logici nije me smio privlačiti, a privlačio me više nego ijedan muškarac prije.

Uznemiravao mi je nutrinu samom svojom blizinom i pogledima. Imao je moć nada mnom, a meni se to sviđalo. U njegovoj blizini zaboravljala sam tko sam, zaboravljala sam da imam prsten na ruci i čovjeka kojemu sam se zaklela na vjernost u dobru i zlu. I Maxime je bio u istoj situaciji. Dok bi provodili vrijeme zajedno, oboje smo zaboravljali tko nas kod kuće čeka.

Četvrto poglavlje Od toga smo dana češće boravili zajedno. Bili smo vezani poslom, nastojali ostati profesionalni, nismo razgovarali ni o čemu osim o poslu, ali nijedno od nas nije moglo zanemariti da postoji nešto među nama. Nešto nas je tjeralo da tražimo jedno drugo, da se susrećemo češće no što je to bilo potrebno, da se prešutno zavodimo. Ta tiha igra zavođenja bila je tako privlačna da sam joj se u potpunosti prepuštala. Pritom sam samu sebe uvjeravala da će ostati samo u želji i snovima. Međusobna privlačnost nije bila klasična niti smo si riječima dali naslutiti da je nešto između nas. No, osjećala se kao da smo je rukama mogli dotaknuti. Možda je zato i bilo tako uzbudljivo. Nismo bili sigurni umišljamo li ovo, vidimo li ono što želimo vidjeti ili se uistinu događa. Pronalazili smo razloge da skupa odemo na neki zadatak, poslovni ručak, večeru, seminar... Često nije bilo potrebno da idemo oboje, ali mi smo se uvjerili da baš moramo poći.

Najčudnije je što smo sve to radili šuteći, čak i pred sobom. Mislim da smo se u nekim trenucima oboje opirali tom ”nečemu” između nas, ali naposljetku bi se uvjerili da je sve bezopasno, jer se ne može i ne smije dogoditi, pa smo se nastavljali pratili. Nisam osjećala čak ni grižnju savjesti jer sam se uvjerila da je to sve samo u meni i da ništa od toga neće izaći. *** U subotu slavimo deset godina postojanja naše tvrtke. Za tu jubilarnu, desetu obljetnicu Maxime je organizirao malo veći event. Iznajmio je dvoranu i pozvao ugledne goste iz javnog života Pariza i okolice. Bila je to otmjena večer na kakvu odavno nisam otišla. Radovala sam se i otišla kupiti večernju haljinu. Ne mogu se ni sjetiti kad sam kupila haljinu za večernji izlazak.

Ušla sam u prodavaonicu koja je odisala luksuzom i počela prebirati po haljinama.

Razmišljala sam u čemu bih mu se mogla svidjeti. Odijevala sam haljinu za haljinom i živcirala prodavačicu koja me posluživala. Mislim da sam joj pri samom dolasku bila sumnjičava jer sam došla odjevena u jeans hlače i majicu pa nisam djelovala kao da ću uistinu kupiti nešto što je tako skupo. I ona je mene živcirala jer sam joj u svakoj haljini bila savršena, svaka mi je pristajala baš kao da je krojena po mojoj mjeri. Previše se bavila mnome i nije mi ulijevala povjerenje. Mrzila sam prodavačice koje ti ne daju disati i toliko se trude da čovjeku postane neugodno ako ne odluči nešto kupiti.

- Evo, probajte ovu. Mislim da je to ono što tražite - rekla je i dodala mi haljinu.

Bila sam skeptična, ali ipak sam je uzela. Haljina je bila u boji zlata, bez rukava, a počinjala je od dekoltea i pratila liniju tijela sve do gležnjeva. Pružala je diskretnu mješavinu ženstvenosti i seksepila. Nasmiješila sam se.

- Da, to je to! Sviđa mi se - rekla sam zadovoljno se gledajući u zrcalu.

Mislim da je prodavačica odahnula tek kada mi je rekla cijenu, a ja ju ipak pristala kupiti.

Vjerojatno je ovo bila najskuplja haljina koju sam ikad kupila. ”Nema veze, bitno da mu se svidim te večeri”, mislila sam dok sam je plaćala.

Tih sam dana potpuno isključila ljude koji su živjeli s nama, naše bračne partnere. Sve sam češće zaboravljala da smo i jedno i drugo u braku. U onim trenucima kada bi mi proradila savjest, odagnala bih je mišlju kako se ionako neće ništa dogoditi. Uvjerila sam sebe kako je sve to bezazlena igra te da je potpuno bezopasno željeti se svidjeti i drugim muškarcima. Glas u meni koji me upozoravao da se želim svidjeti jedino Maximeu često sam gušila, opravdavajući se ženskom željom da budem zapažena. ***

Laknulo mi je što te večeri nisam bila u društvu njegove djevojke. Katkad bih oćutjela da mi se nešto teško mota u grudima oko srca, poput čvrstih spona metalnog steznika koji me upozoravao da sam otišla predaleko. Događalo mi se to kad bih mu vidjela djevojku ili telefonski razgovarala s njom. U tim bih trenucima obećala samoj sebi da ću ga prestati željeti i misliti o njemu. No, sve bi to prestalo jednim njegovim telefonskim pozivom ili u onom trenutku kad bih ga ugledala.

- Prekrasno izgledaš. Ja imam najljepšu ženu na svijetu - prokomentirao je Paul moj izgled prije nego smo krenuli.

Osmjehnula sam mu se i poljubila ga. Val krivnje prekrio me poput kakve nestvarne poplave. Rekla sam mu kako ga volim i odmah osjetila oštru bol u grudima, kao da mi je netko nožem zarezao srce. Duboko u sebi, negdje ispod svih osjećaja i onih trenutaka zavaravanja koji su se taložili u meni, znala sam što to znači, ali ni ovaj put sama sebi nisam htjela priznati istinu.

Imali smo sat vremena vožnje do mjesta gdje se održavala ta gala večer. Paul je u automobilu pustio laganu glazbu koju je volio. Okrenula sam se prema njemu i u sebi mu obećala kako ću prestati s ovim glupostima. ”Udana sam za predivnog čovjeka, imam predivnu kćer i nemam prava na ovo. Glupa sam što sam se uopće dovela do toga da na ovaj način razmišljam o muškarcu koji mi nije suprug, i još k tome o vlastitom šefu!” razmišljala sam.

Kad smo stigli do Boulevard Jourdana, ulice u kojoj se nalazila prekrasna dvorana koju je Maxime iznajmio za ovu prigodu, već sam smirila emocije i savjest. U dvoranu sam u cijelosti ušla kao Maria Bulevare, Paulova supruga, žena koja je svjesna gdje joj je mjesto i kome pripada.

Bila sam ponosna na sebe i svoju odluku, sve do jednog trenutka koji će me prikovati na put s kojeg sam pokušavala pobjeći.

U neko doba tijekom te večeri dogodilo se nešto neočekivano. Naizgled potpuno bezazleno, ali nešto što je oslobodilo ono što je bilo zarobljeno duboko u meni svih ovih godina.

Uopće nisam bila svjesna da to u meni postoji, nisam bila svjesna te snage koja je poput erupcije uništila sva moja prijašnja uvjerenja.

Upravo sam bila u razgovoru s nekim čovjekom, direktorom jedne trgovačke kuće.

Površno sam ga poznavala, iako mu nisam zapamtila ime, ali je bilo očito da on poznaje mene.

Govorio mi je o zanimljivim projektima koji bi oboma bili od koristi, a između rečenica o primamljivoj suradnji dijelio mi je komplimente. Bila sam već naviknuta na to da mi se muškarci pokušavaju približiti kroz posao, pa često nisam ozbiljno shvaćala ono o čemu su govorili. Nekad su me zabavljala njihova nastojanja da ostave dojam na mene, a ponekad zamarala. Najsmješniji su mi bili oni koji su isticali svoju poslovnu moć i utjecaj. Što su se više uzdizali hvalisanjem, u mojim su očima bili manji i smješniji.

Kako je večer odmicala, manje sam razmišljala o Maximeu. Cijelu je večer u nekoj gužvi i zauzet gostima, pa se činilo kao da me ne primjećuje. ”Toliko truda oko haljine, a nije me primjećivao”, nasmijala sam se nekako ironično sama sebi. Gotovo sam se sasvim smirila, sve se uspješnije uspijevajući uvjeriti da sam to ”nešto” među nama umislila.

Kako to obično biva, kad se najmanje nadaš, dogodi se nešto što ti promijeni cijeli život i pobije sva nastojanja da održiš životnu ravnotežu kakva bi trebala biti. Meni je bio dovoljan samo jedan trenutak da poraženo padnem pred svim svojim uvjerenjima.

Brzo, gotovo me ne primjećujući, Maxime je u nekom trenutku prošao pokraj mene. Bila sam u razgovoru, ali sam ga primijetila. Ubrzo se vratio, uhvatio me za ruku i povukao za sobom.

- Dođi da te upoznam s nekim - rekao je.

Držeći me za ruku, vodio me prema tom nekom. U dvorani je bilo šestotinjak ljudi, ali meni se činilo kao da smo nas dvoje sami. Sav taj dvoranski žamor najednom je utihnuo pa se

doimalo kako nas nitko ne primjećuje, ni poznaje, ni vidi. Kao da smo postali jedan mali nevidljivi svijet, u svijetu koji nas okružuje. Dodir njegove ruke probudio je to nešto što je cijelo vrijeme tiho bivalo između nas. Nečujno, nevidljivo... smiješilo nam se, dodirivalo nas. Te sam večeri krenula putem koji je bio opasan, ali jedini koji sam mogla odabrati. *** Morala sam se usredotočiti na svaku riječ dok sam se s Paulom vraćala kući. Naposljetku sam se pretvarala da spavam. Sve moje misli bile su usmjerene prema Maximeu i tom dodiru u kojemu sam vidjela snagu onoga što me vuklo prema njemu. Uvjeravala sam se kako u tome nema ničega. Čudila se sebi koliko sam glupa i naivna, ponavljala kako ne smijem misliti o njemu, ali ništa nije pomoglo. Naposljetku sam se prepustila onom slatkom osjećaju koji me tako uzbudljivo uznemiruje u donjem dijelu trbuha. Kako smiješno! Leptirići u trbuhu? Zvučalo je tako sladunjavo, tinejdžerski, pomalo dječje, ali nisam mogla poreći da je nešto postojalo. Do kuće sam se korila zbog svoje ludosti, ali naposljetku sam zaspala s mislima na Maximea.

Peto poglavlje Spustila sam pogled kako bih se donekle sabrala. Bilo me je sram. Maxime mi je upravo prilazio, a ja sam razmišljala o onoj večeri i trenutku kad su nam se spojile ruke. Što ako sam sve umislila? Ako me nije gledao onako kao ja njega? Što ako i jest? Zar bi se moglo nešto dogoditi?

Mogla sam postaviti tisuću pitanja na koja ne bih imala odgovor ili bih se odgovora plašila.

- Marie, kad ti je ono prezentacija? - upitao je.

- Popodne, u 17 sati. - Doći ću. Vidimo se - rekao je.

Prije nego je ušao u svoj ured, dodao je: - Odlično izgledaš.

- Hvala - rekla sam nespretno.

Sjela sam za svoj stol i pretvarala se da proučavam nekakve spise vezane za popodnevu prezentaciju. Trebala sam se dobro pripremiti jer sam pozvala dvadesetak ljudi iz tvrtke Saint Jean koja je proizvodila prirodnu kozmetiku za žene. Ta je tvrtka relativno mala i na zahtjevnom pariškom tržištu nalazila se tek dvije godine. Htjeli su da im napravimo reklamu za njihov novi proizvod.

Ideje i logistika nikad mi nisu predstavljali problem, ali prezentaciju i govor pred publikom najradije bih izbjegla. Nisam se voljela isticati ni biti u središtu pozornosti. Često sam se osjećala toliko malenom pred ljudima pred kojima moram nešto govoriti, nedostojnom onoga što predstavljam, mada sam jednim dijelom bila svjesna sebe i da to što radim jest dobro i kvalitetno, drugim sam dijelom bila nesigurna. Ta nesigurnost pratila me od najranijeg djetinjstva. Cijeli moj život nešto je čučalo u meni što me u situacijama vlastitog uspjeha uvjeravalo da sam to samo ja, Marie. Nitko poseban, nitko značajan, tko bi uistinu zavrijedio biti tu gdje jesam. Ta je nesigurnost nestajala Maximeovom pojavom. Njegova prisutnost činila me snažnijom, mnogo prije no što sam postala svjesna svojih osjećaja prema njemu. Činjenica da sjedi pokraj mene ili da je bar negdje u istoj prostoriji davala mi je snagu da izdržim sve te poglede uprte u mene, da se osjetim sposobnom odgovoriti na sva pitanja koja će mi biti eventualno upućena.

Već oko 16:30 sati prostoriju su ispunili glasovi ljudi koji su predstavljali tvrtku Saint Jean. Pokraj mene je sjedila Nanette i pokušavala namjestiti na laptopu fotografije prezentacije koju sam na videozidu trebala obrazložiti. Uspjela sam koliko-toliko održati siguran stav, kako direktori te tvrtke ne bi primijetili da sam nervozna.

Zazvonio mi je mobitel. Zvao je Maxime. - Stižeš li? - odmah sam upitala.

- Gdje? - čudio se.

- Kako gdje? Pa na ovu prezentaciju! Zar si zaboravio? - uplašila sam se.

Nasmijao se.

- Pa kako bih to mogao zaboraviti? Stižem. Evo, u blizini sam. Odahnula sam. Pogledala sam na sat. Još petnaestak minuta. Stići će, naravno da će stići, uvjeravala sam se.

Maxime je stigao točno na vrijeme. Pozdravio se s nekim ljudima i sjeo pokraj mene.

Rekao sam ti da ću doći - šapnuo mi je na uho.

Bila sam smirena, iako ne posve. I sretna što je tu. Ne samo zbog sigurnosti koju mi je ulijevao već i zato što smo zajedno u ovom projektu. Voljela sam dijeliti s njim poslove, uspjehe... To me činilo još bližom njemu.

Nakon dugotrajnog izlaganja projekt je usvojen. ***

Moj se život vrtio oko Maximea i Maye, a sve manje oko Paula. Što su mi osjećaji bili jači, više sam ih poricala, pokušavala zaboraviti, nastojala ih stjerati negdje u kut uma i srca.

Katkada bih promatrala Paula i u sebi se zaklinjala kako ću i srcem i tijelom biti samo njegova žena. Ako i ne budem srcem, tijelom sigurno hoću. Jer, tko bi me mogao natjerati da nešto učinim što se kosilo s mojim moralnim načelima? Nitko! Čak niti srce! Ali što sam se ja više uvjeravala i trudila ostati razumna, emocije prema Maximeu bivale su snažnije. Željela sam ga, u njegovoj mi je blizini drhtalo cijelo tijelo, a srce mi je sve manje slušalo razum. Ponekad se činilo kao da je tijelo činilo sve kako bi ubilo razum. Zavodila bih ga pokretima tijela dok bi razum vrištao. Ne znam kako sam to činila. Borila sam se između razuma, tijela i srca, ali svaki put prevladala bi želja da poludi za mnom.

Kad bih mu u pogledu uočila tu želju, zaklinjala bih se u sebi da će sve ostati samo na njoj. Ne znam je li me u zajedničkim trenucima ta spoznaja zabavljala, ali kad bih ostala sama i krenula previrati po posljednjim događajima, osjećala bih strah i potrebu za njim. Sve mi je to bilo strano, neobično, sva ta igra, ili to nešto za što sam mislila da je samo igra, pretvaralo se u nešto što do tada nisam poznavala. Osjećala sam da pokraj mene, uza svega ono što se događalo, prolazi jedna druga Marie, savjesnija, bolja, razumnija, Marie, koja me upozoravala da trebam skrenuti s puta kojim idem. Ali nisam joj pridavala važnost. Tu i tamo primijetila bih je, pogledala, zamislila se i naposljetku rekla samoj sebi: ”Pa znaš da ja to nikad ne bih napravila. Ja sam Marie Bulevare. To nikad za mene nije bilo dopustivo. Znaš to, zar ne?” Uistinu sam bila uvjerena kako će sve ostati skriveno u meni, ali sam nastavila putem koji me vodio prema njemu. *** Maxime me često zvao da pođem s njim na događaje na koje su njega kao vlasnika jedne ugledne tvrtke pozivali, a ja sam rado prihvaćala. Opravdavala sam se poslovnom obvezom.

Poslije tih ”poslovnih obveza” nas dvoje odlazili smo sami na ručak, a ja sam uživala u njegovu društvu. Pretvarala sam se da ne vidim njegove poglede, ali sam ih osjećala. Jednom, dok me vozio kući, uhvatila sam ga kako krajičkom oka gleda u moj dekolte. Uživala sam u tome, ali poslije, kad sam došla kući i ugledala Mayu, osjetila sam sram. Potom bi taj osjećaj srama zamijenila misao o bezazlenoj ženskoj taštini. Jer, mi žene stvorene smo da osjećamo potrebu za pažnjom, udvaranjem... iako gotovo uvijek znamo povući granicu i zatvoriti vrata kad vidimo da netko od udvarača želi prijeći granicu.

No, ja nisam zatvarala vrata pred Maximeom, nego sam tu granicu pomicala, sve ga više puštajući k sebi.

Maxime je ispipavao teren. I taj je dan to činio. Vozili smo se prema kolodvoru u sjevernom dijelu Pariza. Tamo se nalazila tvrtka u kojoj smo imali sastanak. Vodili smo nekakav nevažan razgovor kada me u nekom trenutku upitao: - Koliko ti treba da skineš te hlače?

Pogledala sam ga, ali gledao je i dalje u cestu kojom je vozio. Nisam se začudila, nasmijala sam se.

- Ne dugo. Zašto pitaš?

- Onako... Uske su. Djeluju kao da bi svakog trena mogle puknuti - rekao je potpuno smireno, kao da je to pitanje posve uobičajeno, normalno.

Ne znam je li vidio koliko sam se zacrvenjela, ali sam pokušala ostati mirna.

- Ne brini se, neće puknuti - rekla sam sa smiješkom.

Doista su se činile kao da će puknuti. Uske, crne, kožne hlače, koje su mi vraški dobro

pristajale. Obožavala sam ih. Tim više sam bila zadovoljna jer su meni rijetko koje hlače pristajale.

Stigli smo ispred zgrade pa je razgovor ostao na tome. *** Vjerojatno bi svaka žena, naravno, osim mene, shvatila što joj muškarac želi dati do znanja takvim pitanjem. Ja sam sklona analiziranju svega i svačega, svake riječi i postupka, i onda bih dolazila do zaključaka koji često ne bi imali veze s onim što je taj netko htio reći. Tako sam, nakon poduljeg razmišljanja, donijela zaključak kako Maxime tim pitanjem sigurno nije ništa drugo pomislio, nego da su mi hlače preuske i da bi mogle puknuti. Za nekoga tko je bio emotivan, strastven i sklon ljubavnim preuveličavanjima to je bio odviše surov zaključak.

Odlučila sam tu njegovu primjedbu zanemariti i ne shvatiti kao možebitni znak ili poziv. Ne zato što nisam željela, nego zato što nisam mogla pojmiti da bih se ja čovjeku kakav je bio Maxime mogla toliko svidjeti, da bi uistinu pokušao prijeći tu nevidljivu granicu. Mislila sam da je dovoljno čvrst i da ne bi zanemario činjenicu da oboje imamo obitelj. Vjerovala sam kako nijedno od nas nije dovoljno ludo da ode toliko daleko. *** Idućih sam nekoliko dana nastojala ispuniti slobodno vrijeme igrom s Mayom i druženjem s Paulom. Htjela sam vratiti osjećaje prema njemu. Izbjegavala sam bilo kakav oblik svađe, udovoljavala mu u svemu, kuhala jela koje je najviše volio. Paul je vjerovao u našu ljubav, pa stoga vjerojatno nije primjećivao promjene. Nije čak ni primijetio koliko se pretjerano trudim oko njega. Katkad bih se toliko uživjela u ulogu savršene supruge i majke da bih s vremena na vrijeme uspjela ne misliti na Maximea. Prošla bih kraj zrcala koje je stajalo u hodniku, pogledala se i nasmijala govoreći poluglasno: ako si glupa! Vidiš, nema ničega, ne osjećaš ništa prema njemu! Sve je normalno.” Ne bi prošlo dugo i opet bih shvatila da je sve to samo zavaravanje i da jedva čekam trenutak kad će me nazvati i kada ću ga opet vidjeti.

Vrativši se u ured, opet sam ”bila počašćena” Nannetteinim hvalisanjem o njezinu novom dečku kojeg obožava, kojeg voli i s kojim želi imati djecu. Sad mi je to najmanje trebalo, pa me njezin glas i brbljanje još više iritirao. Bila sam rastrgana između osjećaja prema Maximeu i krivnje prema Paulu. Što se Nanette više hvalisala svojom zaljubljenosti, to sam ja više shvaćala da gubim ono što sam imala na početku s Paulom. Zbunjivali su me osjećaji prema Maximeu jer ono u što sam vjerovala i mislila da je prava ljubav za cijeli život, sve je više blijedjelo, postajući gotovo beznačajnim. Osjećala sam kao da me život prevario, a dok sam se bezuspješno uvjeravala kako me s Paulom veže upravo ta, prava ljubav, počela sam sumnjati u nju. U početku smo bili zaljubljeni, sretni... Sad mi se čini kako se zaljubljenost, umjesto u ljubav, pretvorila u naviku, privrženost, želju za brakom, za obitelji. Nije bilo ljubavi, jer da jest... Maxime...

- Bože, Nannette, daj prestani s tim! - najednom sam uzviknula ne mogavši se obuzdati.

Djevojka me začuđeno pogledala. Okrenem se prema svom stolu smirujući drhtavost u glasu.

- Oprosti, nisam tako mislila. Samo... danas imam previše posla. Živčana sam i vjerojatno neću stići sve odraditi do kraja dana. Ajde, popit ćemo poslije kavu pa ćeš mi sve ispričati - rekla sam poniznim glasom.

- Stara moja, čini mi se da je tebi sve ovo previše. Hajde, donijet ću ti još jednu kavu, a ti polako - rekla je Nannette.

Kimnula sam i prionula poslu. Pokušavala sam se usredotočiti, ali sam često pogledavala prema vratima Maximeova ureda. Dopustila sam mislima da preuzmu moju volju. Ionako nije

imalo smisla prisiljavati se na nešto u čemu nisam mogla ustrajati.

Bilo je negdje oko 11:30 kada je zazvonio telefon na mom radnom stolu. Bezvoljno sam podignula slušalicu.

- Marie - čula sam poznati glas.

Ne znam ni sama zašto, ali osjetila sam kako mi se lice zarumenjelo. Pogledala sam u Nannette. Upravo je razgovarala na telefon.

- Bok, Maxime - rekla sam smirenim glasom. Imaš li posla?

- Ne baš - odgovorila sam gledajući hrpu papira ispred sebe. Zašto?

- Htio sam da zajedno odemo do jedne turističke agencije. Žele poslovati s nama - rekao je.

- Može! Kada?

- Pa ako ti nije problem, spusti se dolje. Ispred zgrade sam – rekao je.

- Pričekaj, evo me za minutu.

- Hajde, čekam te.

Kao čarolijom, odjednom je nestalo nezadovoljstvo, a moja preispitivanja postala su sasvim beznačajna pred samo jednim jedinim njegovim pozivom. U trenu mi prostruji kroz glavu koliku je moć Maxime imao nada mnom.

Otrčala sam u toalet, brzo prešla ružem preko usana, popravila kosu te se vratila u ured po torbicu.

- Gdje ćeš? - upita me Nannette.

- Zašto? Što ti treba?

- Ma ništa, samo pitam. Da znam što ću reći ako te netko zove - rekla je. ”K vragu! Zar baš svi moraju znati gdje sam i što radim?” pomislila sam, iako je posve normalno da tajnica zna gdje sam.

- Reci da sam na sastanku. Ne znam hoću li se vratiti - rekla sam.

- Prošla te bezvoljnost - nasmijala se Nannette.

Uzvratila sam joj osmijehom i izletjela iz ureda. Ne znam zašto sam joj izbjegla reći da idem na sastanak s Maximeom. Učinila sam to namjerno.

Kako je i rekao, Maxime je čekao u automobilu ispred zgrade. Bio je odjeven u košulju i jeans hlače koje su mu savršeno pristajale i ocrtavale čvrstoću njegovih bedara. Izgledao je izrazito muževno. Pogled mi se zaustavio na njegovu međunožju. Pitala sam se... ”Prestani, odmah prestani”, podsvijest je metaforički urlala na mene.

Pokušavala sam odagnati te sulude misli, ali širile su se mojim umom i tijelom poput kakve zaraze. Sve je bilo uzalud. Maxime me neobjašnjivo jako privlačio. Između nas se događalo nešto što nije moglo prestati rasti. Oboje smo bili toga svjesni i nesvjesno smo se sve više vezivali jedno za drugo. U njemu sam vidjela iskustvo koje me tjeralo da se osjećam počašćenom što mu se sviđam. Sulude misli, znam, ali nisam im se mogla oduprijeti. Od njegova mi je pogleda gorjelo cijelo tijelo. *** S obzirom na to da su prostorije turističke agencije bile na trećem katu. išli smo dizalom koje je bilo tijesno. Bila sam uvjerena kako u taj skučeni prostor nije moglo stati više od troje ljudi Preplavio me osjećaj uzbuđenja što sam u tako malom prostoru s Maximeom. Naslonila sam se na jednu stranu i pomislila što bi bilo da me pokuša poljubiti. Pogledao me je. U očima mu se rasplamsavala vatra s kojom sam se i sama borila. Uzdahnuo je. Bila sam uvjerena da mislimo na isto. Čitavo tijelo drhtalo mi je od njegove blizine. Molila sam se u sebi da to ne primijeti.

Među nama se stvarala sve jača, gotovo magnetna privlačnost, koja nas je snažno privlačila jedno drugomu. Neka nevidljiva, neshvatljiva sila protiv koje nismo mogli. Zamislila sam kako mi prilazi, stavlja ruke oko moga struka i privija me uza se, čvrsto me stišćući. Osjećam mu dah dok prelazi usnama preko moje kose, lagano klizeći niz lice i zaustavljajući ih na vrhovima mojih usana. Gotovo sam mogla osjetiti tu vlažnost... nježnost...

Da smo imali hrabrosti pokrenuti tijela u tih nekoliko trenutaka vožnje liftom, iz nas bi buknula vulkanska erupcija strasti. Ali, nismo imali hrabrosti iako je među nama svih ovih godina tinjala privlačnost koja je prijetila da će se svakog trena oteti kontroli. *** - Jean-Luc, kako si? Što ima, prijatelju? pozdravio je Maxime čovjeka koji je sjedio iza šaltera na samom ulazu u prostoriju gdje se nalazilo nekoliko ureda.

- Hej, Maxime! Evo radno, kao i uvijek. Nedoslaje mi vremena. Njega nikada dosta nasmijao se Jean-Luc. - Ah, isto mi je. Imamo za desetak minuta sastanak s tvojim šefom. - rekao je Maxime.

- Znam, čeka te. U uredu je - odgovori Jean-Luc. Pošli smo dugačkim hodnikom do ureda Emila Therona. Sa svake je strane hodnika po jedan mali ured u kome se vjerojatno primaju stranke. Turistička agencija Alleeie uspješno posluje već nekoliko godina. Od nas su željeli novi, svježiji koncept kojim će reklamirati svoju djelatnost, a Maxime je iskoristio susret i kako bi u njihove kataloge uvrstio svoja vina.

U uredu nas je čekao gospodin od četrdesetak godina. Visok, elegantan, ali za jednog direktora bio je pomalo smeten. Nije imao stav, a nije odavao ni samouvjerenost.

Maxime ga je poznavao od prije. Theron nas je pozdravio, upoznao sa mnom i predložio ručak negdje u gradu.

- Može, svakako. Znam tu u blizini jedan dobar restoran - složio se Maxime.

- Pričekajte trenutak da obavim jedan telefonski razgovor pa idemo - rekao je Theron.

Izašli smo u predsoblje, a Maxime se otišao javiti ženi koja je sjedila u uredu s lijeve strane Theronova ureda. Krenula sam prema stolu na kojemu su stajali turistički prospekti i knjige. Uredi su bili odvojeni staklenim zidovima, pa sam mogla vidjeti ljude koji u njima rade.

Naravno, vidjela sam i Maximea. U meni se opet probudio zavodnički nagon. Razum me upozoravao, ali želja da mu budem poželjna bila je jača. Stoga nisam sjela za stol kako bih to inače učinila, nego sam se nagnula nad prospekte. Tijelom sam bila iznad stola, izvijena tako da mi stražnjica dođe do izražaja i nastavila prelistavati prospekte. ”Bože što radim? Nisam normalna!” vikala sam u sebi pokušavajući izvući razum na površinu, ali nije pomoglo. Što mi je razum više vrištao, želja za njim bila je jača. Mojim je žilama umjesto krvi tekla požuda, a strast izbijala iz svakog djelića moga bića.

Od same pomisli na njegovu blizinu i zavođenje kojemu se nisam mogla oduprijeti, mogla sam se uzbuditi toliko da je izgledalo kao da nam misli vode ljubav. Je li to moguće? Mogu li nam misli voditi ljubav tako jako, strastveno, željno da ti se na trenutak učini kao da se stvarno dogodilo.

Uvjerena sam da su nam misli vodile ljubav i u onom skučenom dizalu. Bilo je nemoguće previdjeti elektricitet kojim smo bili ovijeni, mirisao je na razbludne misli da se osjećao tako snažno čineći se da ga je moguće dotaknuti. Izluđivalo me razmišljanje o njemu, koje me je obuzelo neslućenim razmjerima strasti. Da nije bilo one male doze straha u nama, zaronili bismo u vlažnu unutrašnjost isprepletenih misli. Mislim da nismo osjećali strah od spoznaje da činimo zabranjeno. Ta mala doza nesigurnosti u nama nagnala nas je da se suzdržimo sve dok ne budemo sigurni da ono drugo uistinu to želi i da nismo pogrešno protumačili međusobne znakove.

- Evo, gotov sam. Sad će i Theron - rekao je Maxime prilazeći mi. Odmjerio me pogledom pod kojim sam se posramila. Brzo sam se uspravila prekorivši se zbog svoje opsjednutosti njime. Theron nam se pridružio pa smo otišli na ručak na kojemu smo vodili neobvezan razgovor koji je doveo do nove poslovne suradnje. *** Danima sam razmišljala o tom dizalu. Ujutro dok bih se spremala u kupaonici, navečer na kauču ili noću u krevetu. Dizalo mi se uvuklo i u snove. Zamišljala sam razne stvari koje smo mogli napraviti u onih nekoliko trenutaka vožnje njime do ureda. Misli su mi mješavina slatkog okusa njegovih usana, drhtaj moga tijela pod njegovim rukama i krivnja koja me na trenutke otrežnjivala. Osjećala sam se kao da ga želim od prvog trenutka našeg susreta i čudila se kako je snaga onoga što se budilo među nama tako dugo mogla ostati skrivena u meni.

Voljela sam gledati kako mi prilazi i osjećati se poželjnom pod njegovim dodirom. ”Oh, Bože, hoće li ikad prestati ova ludost? Mora! Marie Bulevare, moraš prestati!” vikala sam u sebi.

Tada bih se prisilila misliti na nešto drugo: na posao, muža, dijete, pa su me misli o njemu na trenutke napuštale.

Ali i u takvim bi se rijetkim trenucima dogodilo nešto što bi me opet vratilo k Maximeu.

Kao da je postojala neka nevidljiva sila koja nas je vukla jedno prema drugomu. Bilo je to jače od nas, od mene, od moje savjesti koja me sve tiše upozoravala na put kojim idem. Koristila sam se svakom prigodom da ostanem nasamo s Maximeom, da zajedno negdje odemo. Odlazila sam na događanja koja su mi bila čak i dosadna, samo zato što sam znala da će i on doći. Hranila sam se njegovim pogledima i željom koju sam mu primjećivala u očima. Opravdavala sam se ženskim egom, tom ženskom potrebom da budemo poželjne svakom muškarcu u svakom trenutku, a zanemarivala onaj tihi glas u podsvijesti kako bi sve ovo moglo biti više od želje i ženskog ega.

I samo nekoliko dana od tog strastvenog susreta naših misli i želja u onom dizalu dogodilo se još nešto vrlo slično. U Pariz je dolazio talijanski ministar kulture koji je trebao posjetiti jednu talijansku zajednicu, odnosno njezine predstavnike i sklopiti s njima nekakav ugovor. Zajednica je pozvala Maximea na prijem jer su naručili njegova vina. Ministar je dolazio u utorak, a istog dana trebala sam otići kod jedne akademske slikarice koja je htjela reklamu za svoju novu kolekciju slika.

Otići ćemo zajedno. Mogu te odvesti k slikarici pa ćemo samo produžiti - predložio mi je Maxime. - Može, svakako - prihvatila sam.

Ionako nisam voljela voziti po pariškim ulicama na kojima je u radnim satima vladao automobilski kaos. Nitko nije poštovao nikakva prometna pravila, a ulice su zakrčene automobilima i ljudima koji su tražili prečace kako bi izbjegli gužvu na glavnim cestama, pa su tako upadali u još veće gužve. Podzemnu nikad nisam voljela. Podsjećale su na tunele ili na kakve podzemne kanale kojima su jurili štakori i kojekakve životinjice koje su prebivale u mračnim i vlažnim prostorijama. Stoga sam je izbjegavala kad god bih mogla.

Toga jutra nisam ni dolazila u ured. Maxime me čekao u blizini slikaričina ateljea. Bijaše vrlo lijepa žena četrdesetih godina. Pomalo izgubljena među svim tim svojim umjetničkim djelima, ali takva karakteristika pripada njezinoj branši. Umjetnici su imali neki svoj svijet u kojemu su obitavali, a ako i nisu, bar bi se pretvarali kao da ga imaju. Neusklađeno odjeveni, često neuredni, s nesuvislim, ali opet na neki način smislenim rečenicama. Sve im je to pripadalo.

Istodobno se čovjek zgražao i oduševljavao nad njihovim ”čudnim” svijetom.

Imala je čak i ime s umjetničkom notom: Marie-Antonette. Nekako joj je baš pristajalo. Čudno je to kako roditelji daju djeci imena ne znajući što će u životu postati, a naposljetku se ispostavi kako su kao po nekom predosjećaju dali djetetu baš odgovarajuće ime. Bilo bi doista

čudno da se umjetnica zove Lara, Lisa, Jauqline ili nešto... Marie-Antonette baš je njezino...

Maximea nisu previše zanimala njezina djela. Začudilo me što su joj motivi bili ženski aktovi. Shvaćala sam da muškarci imaju nagon slikati gola ženska tijela, ali žene? To mi nije išlo u glavu.

Ali, Marie-Antonette pokazala se istinskom ženom. Nastojala je što ljepše izgledati na fotografijama. Fotografirala sam je kraj njezinih djela kako bih mogla napraviti katalog.

Namještala se najbolje što je znala, provlačila kroz prste pramen po pramen kose, a naposljetku je otrčala na gornji kat kuće po šešir. Naravno, umjetnice i šeširi! To ide jedno s drugim. Ali, ovaj put ispostavilo se da bi joj bilo bolje bez šešira jer je doista bio nezgrapan, ružan i nagrđivao i nju i fotografiju.

Da je Marie-Antonette bila manje zaokupljena šeširom i fotografijama, uvidjela bi tu snažnu privlačnost između mene i Maximea. Umjetnici to vide i primjećuju bolje od ostalih smrtnika. Imaju tu moć. No. ona je otrčala po šešir, a Maxime mi je prišao. Stao je ispred mene, svojim tijelom lagano dodirujući moje. Gledao me u oči i smiješio se.

- Što to radiš? - nasmijala sam se.

- Ništa, samo zamišljam.

Pomaknula sam se od njega u trenutku kad sam čula da Marie-Antonette dolazi.

- Evo, još ovako, stat ću tu, pa će to biti dobro - govorila je više sebi nego nama.

- Maxime će vas fotografirati. Muškarac je, ima oko za žensku ljepotu, a i fotografiju izazivala sam ga.

I sama sam se začudila takvom stavu.

- Da, da. Ali mogu i zamišljati odgovorio je Maxime.

- Zamišljaj onda - rekla sam.

- Hoćeš da ti sad kažem što zamišljam? - Hoću!

- E, pa...

- Ne, ne, neću! Samo zamišljaj - uzviknula sam.

Bio je opušten, zaigran i nimalo mu nije smetalo što je i umjetnici dao naslutiti što se događa.

Kada je Marie-Antonette napokon bila zadovoljna učinjenim, krenuli smo dalje. Bilo je negdje oko podneva, a ministra kulture trebalo je pričekati do 14 sati. Pierre Le Drian u posjetu je talijanskoj zajednici trebao bili točno tada. Imali smo još vremena.

- Hoćemo li na ručak? - upitao je Maxime.

- Može.

- Gdje želiš? Ah, znam tu jedno mjesto. Tamo ćemo.

- Gdje je?

- Tu u blizini. Vidjet ćeš.

Hodali smo nekoliko minuta od ateljea Marie-Antonette do jedne visoke zgrade.

Vjerojatno je imala petnaestak katova. U njoj su bili uredi, ali restoran nisam vidjela. Ušli smo u dizalo. Opet dizalo. Već sam imala halucinacije o stvarima koje sam u njemu željela raditi s njim.

Sa svih strana bilo je obložen staklom. S jedne strane vidjela se unutrašnjost zgrade, a s druge Pariz. Maxime je pritisnuo tipkalo koje je označavalo trinaesti kat.

- Pogledaj - pokazao mi je pogledom.

Okrenula sam se i pogledala u daljinu iznad zgrada Pariza. Tijelom mi je prošao val uzbuđenja. U glavi mi se vrtjelo od pomisli na njegovu blizinu. Okrenula sam se prema gradu i zamišljala kako mi prilazi. Stavlja ruke oko mog struka, usnama dodiruje vrat, osluškujem izazovan dah. Ruke su mi se počele znojiti, ali uhvatila sam se za okruglu metalnu šipku i lagano se nagnula. Željela sam ga više od ikoga i ičega. Zaboravila sam na sve i malo je nedostajalo da

mu kažem koliko želim njegove ruke na sebi. Osjetila sam olakšanje kad su se vrata dizala otvorila. Konobar nam je odmah došao u susret, pa sam se pribrala. Ovakvi su me trenuci izluđivali. Bila sam sigurna da vidi što se zbiva u meni, da osjeća koliko se borim između želje i savjesti u kojoj je želja uvijek nadvladavala. Trebala sam ga kao što trebam zrak i to me plašilo jer sam postajala sve svjesnija da se ne radi samo o želji.

- Ovdje imaju izvrstan izbor vina - reče Maxime.

Ali nije nam se posrećilo. Restoran je radio tek od večeri, pa smo otišli u drugi, s ne tako atraktivnim pogledom.

Pierre Le Drian već je stigao u posjet kod Leandra Acampa, voditelja talijanske zajednice.

Zakasnili smo nekoliko minuta i više nismo mogli ući u prostoriju za sastanke. Trebalo je pričekali završetak sastanka.

U hodniku u kojem smo čekali stajala je zemljopisna karta. Maxime ju je promotrio, pokazao mi prstom na jedno mjesto i rekao: - Moskva, predivan grad. Bio sam ondje. To je najljepši grad, ima povijest. Jednom ću te odvesti onamo - rekao je kao da je to najnormalnije što nam se može dogoditi.

Obožavala sam ga slušati dok je pričao o gradovima u kojima je bio. Znao je puno toga o povijesti, legendama o mjestima u koja treba otići. Nije bio običan pripovjedač. Pričao je s određenom dozom strasti i divljenja. Tako sličan meni, ne samo u želji za upoznavanjem novih sredina, kultura već gotovo u svemu. Mogla bih sa sigurnošću reći da nikad nikoga sličnijeg sebi nisam upoznala. Samo što je on imao modernije poglede i stavove o životu od mene. Ono što sam ja smatrala nemoralnim, on je gledao kao jedan sasvim normalan dio života koji se u današnje vrijeme događa. I tom njegovu pogledu na život sve sam se više prepuštala.

Šesto poglavlje U sobi je vrlo tiho, a svjetlo prigušeno. Krevet udoban i topao. Zatvorim oči i na trenutak uživam u nepoznatom okružju. Osjećam kako mi prilazi, naginje se nad mene, sve više spušta i počinje me lagano ljubiti. Omamljena njegovim mirisom, izvijam se u krevetu i prepuštam slatkim užicima... Ne mogu... Ne smijemo... Probudim se Oznojena... Što? Okrenem se i ugledam Paula pokraj sebe. Mirno je spavao. Pogledam na sat. 4:16 h. Ah, Bože... Odahnula sam. Bio je to samo san. Nisam ništa učinila. Ali, vraški uzbudljiv san, nije mi dao mira. Uronila sam glavu u jastuk i nastavila budna sanjati. ”Ni u snovima me ne pušta na miru”, pomislim. ”Razum i osjećaji! Ah, Bože, koliko sukoba među njima. Što mi se to događa? Što to radim? Borim se sa samom sobom, ali prevladava želja da ga zamišljam u ovu kasnu ili ranu uru, nije bitno. Jer, naposljetku, zar sam ikome mogla nauditi maštanjem? Sve ono što je u meni, tu će i ostati. To što razmišljam o njemu ne može nikome nauditi. Nitko neće znati, ništa se neće dogoditi, pa smijem sanjariti, željeti, zamišljati. Što je loše u tome?” I tako sam nastavila budna sanjati san o Maximeu. *** Maxime otvori suvozačeva vrata crnog Audija i ja uđem, - Taj je auto prava zvijer.

- Mrak! - kaže.

Salon de l’ Automobile, pariški sajam automobila, održava se danas i sutra za posjetitelje.

Devedeset i šest četvornih metara čistog luksuza, sto svjetskih premijera, 270 izlagača iz 21 zemlje svijeta. Kretala sam se među onim što nikada neću posjedovati - luksuzom, ali ja nisam bila toliko oduševljena primjercima od čijih ti se cijena zavrti u glavi. Žene i vrhunski automobili idu zajedno! Vjerojatno sam od onih žena koje nije fascinirao pogled na luksuzni automobil. Za mene je to bilo tek prijeko potrebno prijevozno sredstvo, a koje je marka, koliko konja, manje važno. Više sam se divila svim lim muškarcima oko sebe koji su slinili nad svakim izloženim primjerkom te limene ljepote. Nasmijem se pri pomisli na svoje neudane prijateljice. Toliko muškaraca u jednoj prostoriji, ali nikakve koristi od njih. Mislim da čak ni Beyoncé ne bi imala uspjeha uz limene ljubimce gotovo svih muškaraca. Beyoncé ili Lamborghini Countach vrijedan oko 320 000 eura? Ha, ha, zna se tko bi izgubio. Što Lamborghini? Pobijedio bi je i novi i redizajnirani Audi 6. Najveća je ženina konkurencija dobar automobil. Ma koliko bila lijepa, atraktivna, izazovna, umiljata, pred dobrim automobilom nije imala šanse.

Eh, moja Valentine! Bila bi tragedija dovesti te ovdje, među ovolike muškarce! Sjetila sam se prijateljice koja je već godinama bezuspješno tražila muškarca koji bi ju oženio. Osjećala se frustrirano, jadno, biološki sat nemilosrdno je otkucavao, a nju hvatala tuga. Ovdje bi upala u takvu depresiju da joj ne bi bilo spasa.

I Maxime je bio oduševljen primjercima novih modela. Komentirao je razgledavajući jedan po jedan. Pratila sam ga i pozorno slušala, iako moram priznati da nisam neki poznavatelj automobila.

Ušao je u jedan stari model Mercedesa R klase. Ne znam koja mu je godina, ali je sigurno stariji i od mene, a vjerojatno i od njega. Bio je prostran s velikim sjedalima. Pod mu je obložen čvrstim, debelim tepihom. Maxime je oduševljen.

- Marie, pogledaj ovaj tepih. Dovoljno je debeo da se može voditi ljubav na njemu - rekao je posve mirno razgledavajući unutrašnjost automobila. - Uistinu je odličan. Ima prostora za sve -

nastavio je.

- Da, istina. Prostran je - rekla sam čudeći se ovom razgovoru.

- Što misliš? - upitao je ne skidajući pogled s unutrašnjosti automobila, po svemu sudeći tepiha.

Isto što i ti - rekla sam.

Znala sam na što je mislio. Misli su nam se isprepletale poput vjetrova, već odavno se strastveno dodirujući, u što nije bilo sumnje. Na trenutak sam ostala zbunjeno promatrati njegovu opuštenost. Nisam se čudila njemu, nego sebi, svojoj hrabrosti i ludosti. Bože, što to govorim?!

Ali bilo je kasno za uzmak. Rekla sam misleći baš sve onako kako sam i rekla.

Nastavili smo razgledavati automobile. Nije se činilo da razmišlja o bilo čemu drugom osim atraktivnoj ponudi automobilske industrije.

Promatrala sam ga. Nije bio samo netko koga sam odavno osjećala, postajao je dio mene, a to me plašilo.

- Hoćemo nešto popiti i pojesti? Ovdje imaju odličnu ponudu - rekao je.

Svaka automobilska tvrtka imala je jedan dio u svom dijelu izložbenog prostora gdje je nudila okrjepu u vidu egzotičnih kanapea i vrhunskog vina.

Pošli smo u jedan od njih. Maxime nam je donio dvije čaše crnog vina. Suho, tek malo slatkastog okusa, baš onakvo kakvo sam voljela. Otpila sam gutljaj.

- Jako si lijepa - iznenadio me.

Osjetila sam kako su mi obrazi užareni, no ovaj puta ne od vina, već od njegova pogleda. Činilo mi se da me ne promatra, već proučava moju unutrašnjost. Nekad je to činio. Osjećala sam tada da prebire po riječima, željama i namjerama. Nije bio siguran, pa me pogledom htio navesti da mu dam nekakav znak.

- Hvala - rekla sam smeteno.

- Ne kažem to tek tako. Stvarno to mislim. Posebna si - rekao je nastavljajući: - Hoćeš li još jednu čašu vina?

- Ne znam. Obuzet će me. Vino jako brzo djeluje na mene.

- Ma, ništa se ne brini. Donijet ću nam još po jednu čašu. Koje hoćeš?

- Crno, ne znam koje. Ti odluči - rekla sam. Ubrzo se vratio s dvije čaše crnog vina.

Rekao je da je francusko, jako kvalitetno i cijenjeno. Izgovorio je neko francusko ime. Zvučalo je egzotično, primamljivo...

- Jako mi se sviđaš kao žena - šapnuo je.

Shvatila sam da će reći više od običnih primjedbi na moj izgled. Osjetila sam kako mi se ruke preznojavaju, postajala sam nemirna, ali sam željela da nastavi. Nisam ništa govorila, samo sam ga nijemo gledala i smješkala se.

- Da se nađemo u nekom drugom gradu, da možemo sve zaboraviti, poljubio bih te.

Ovako nema smisla - rekao je. ”Zašto nema smisla? Pa poljubi me!” rekla sam u sebi, ali na glas nisam izgovorila ni jednu jedinu riječ. I sama sam bila svjesna kako to ne može imati smisla jer smo pokraj sebe imali nju i njega. Ali, tako sam željela osjetiti njegove usne.

- I sama si to primijetila, zar ne?

- Neću ti reći. Ne mogu! - rekla sam.

Glup odgovor, zaista. Mogla sam biti iskrena i reći sve kako jest jer je ionako bilo očito.

Ali nisam. Ne znam ni sama zašto. Osjetila sam navalu adrenalina, preklinjala ga u sebi da ne govori, neka učini, ali nisam se mogla pomaknuti.

- Jesi, primijetila si! Nemoguće je to ne primijetiti rekao je.

- Znam - rekla sam.

- Eto, vidiš!

Duboko sam udahnula. Skrivala sam se pod okriljem zbunjenosti, a zapravo sam izgledala pomalo glupo ne govoreći ništa. Plašila sam se svega. Mislila sam: ”Ako nešto kažem, ako mu otkrijem sve što osjećam; ili ćemo krenuti zabranjenim putem ili ćemo ustrajati u mišljenju kako sad ništa od onoga nema smisla što bismo željeli da se dogodi.” Ali, ono što je on tada znao, a ja samo naslućivala i opirala se, jest stvarnost da smo odavno krenuli zabranjenim smjerom. Ovo je sad bila samo jedna mala pregrada za koju smo već dugo znali da ćemo ju prijeći.

- Bok, Marie! I ti si tu. Kako si? Okrenula sam se.

- Louise? Što ti radiš ovdje?

- Nosim reviju za BMW. Louise je Bounevari manekenka. Znam je već neko vrijeme. Draga djevojka, imala je neku jednostavnu ljepotu. Jedino je za moj pojam bila malo odviše mršava. Nikad mi nije bilo jasno kako manekena može biti zgodna i lijepa bez oblina. Dječačke grudi kakve su krasile većinu manekenki po meni su više nagrđivale tijelo, nego ga činile ženstvenim. Mogla bih reći da je Louise taj nedostatak nadoknađivala zaraznim osmijehom.

- Već si odradila, ili?

- Jesam, prije sat vremena.

- Ah, žao mi je, nisam znala. Došla bih te vidjeti.

- Drugi put - nasmijala se.

- Ovo je Maxime - predstavila sam ga.

Ostali smo još neko vrijeme u razgovoru, a onda je otišla s prijateljicom, još jednom manekenkom bez grudi.

Ostala sam opet sama s Maximeom. Nismo se vraćali na započetu temu. Kroz razgovor bi me tu i tamo zadirkivao. Ipak, nestalo je one opipljive napetosti među nama. Postali smo slobodniji u odnosu jedno prema drugomu. Mislim da smo postali svjesni da zbog ovog priznanja ne trebamo biti suzdržani i birati riječi, strahujući da ćemo jedno drugo pogrešno shvatiti. Razbili smo jedan zid koji nas je dijelio. Preplavio me osjećaj slobode. Osjetila sam se lakom, kao da sam se oslobodila nekog teškog tereta i dobila malo više zraka. Mogla sam disati, mogla sam biti iskrena s njim, a da se ne uplašim. Htjela sam mu mnogo toga reći, ali nisam mogla početi. Samo sam šutjela i uživala u njegovu društvu.

Zadržali smo se još neko vrijeme na sajmu, a onda smo krenuli. Vozio me na kolodvor.

Iznenada mi je uzeo ruku u svoju i rekao: - Daj mi ruku. Još nikad te nisam dodirnuo, osim ako se nismo rukovali. Ali ne ovako.

Bilo je neobično, čudno, ali i uzbudljivo imati ruku u njegovoj. Prelazio je svojim prstima po mojoj ruci, isprepletao prste s mojima govoreći mi kako imam duge, ženstvene prste. Ruka mi se u njegovoj činila tako mala i sitna. *** Vođenje ljubavi ne počinje dodirom tijela niti samim činom. Sva ta erupcija uzbuđenja, drhtavih osjećaja, misli od kojih ti trne cijelo tijelo, a glas postaje senzualan, tih, zavodljiv, zapravo počinje dodirom ruku. Svilenkasta mekoća ljubavnih uzdaha u nježnim je i jedva osjetnim dodirima ruke. Poslije njegova dodira mogla sam do kraja osjetiti, naslutiti, kako bi bilo voditi ljubav s njim. Njegove su ruke imale neobičnu moć nad svim mojim osjetilima. Mogle su me već sad dovesti do određene ekstaze. Naravno, da sam joj se usudila prepustiti.

Došla sam kući, na brzinu se presvukla i krenula na jedan prijem. Obavila sam nekakav beznačajan poslić za neku tvrtku kojoj sam napravila reklamu, bez puno truda. Nisam prestajala razmišljati o današnjem danu. Dok sam čekala da se ljudi okupe u maloj galeriji koja se nalazila u

nekoj sporednoj ulici u sjevernom dijelu Pariza koju sam jedva uspjela naći, razmišljala sam što će se dogoditi nakon današnjeg dana.

Zvuk poruke na mobitelu. Maxime! Pitao je gdje sam i što radim? Odgovorila sam. Čekala sam da mi odgovori, ali nije. Pričekala sam još neko vrijeme, a onda mu, kad je već počelo otvorenje izložbe, poslala neku beznačajnu poruku. Počeli smo se dopisivati. Ne znam ni sama kako smo došli do toga da ćemo otići na poslovni put u Reims, grad udaljen nekih dva sata od Pariza, u kojemu su se krunili francuski kraljevi. Nalazi se u regiji Champagne. Nisam nikad bila ondje, ali sam čula da je predivan.

- Otići ćemo zajedno. Bio sam ondje. Bit ću ti vodič - napisao mi je u poruci.

- Može - otpisala sam mu.

- Ali morat ćemo bar na jednu noć zaboraviti poslovni odnos - napisao je. *** Naježila sam se. Noć s njim u nekom nepoznatom gradu? Poruka me uzbudila koliko i onaj dodir u autu. Prebacila sam nogu preko noge, osjetila kako iznutra gorim i kako mi obraze opet oblijeva rumen. Zamislila sam nas u Reimsu, na večeri, u hotelskoj sobi poslije večere... ”Bože, o čemu razmišljam?” Uplašila sam se sebe i svojih misli i onoga što bi se moglo dogoditi. ”Ne, ne, ne bih ja to mogla. Ne ja!” vrištala sam u sebi. Spremila sam mobitel u torbu i tu ga večer više nisam uzimala u ruke.

Sedmo poglavlje Svjetlo u stanu još je bilo upaljeno, televizor radi, a Paul je ležao kauču i gledao film.

- Bok - pozdravim ga.

- Hej, stigla si. Kako je bilo?

- Dobro, zapravo dosadno. Jedva sam čekala da završe pa da mogu ići. Što gledaš?

Nije mi odgovorio. Vjerojatno me nije niti čuo. Uživio se u radnju filma i nisam mu trebala. Otišla sam u Mayinu sobu. Moja djevojčica spava mirnim snom. Sjela sam na krevet i nekoliko je trenutaka promatrala. Osjetila sam se teškom, nedostojnom ovog nevinog, malog anđela. Pomilovala sam je, poljubila i izašla iz sobe. Krenula sam u kuhinju i počela pospremati.

Nisam mogla sjediti pokraj Paula. Zastala sam nad sudoperom i zatvorila oči. I opet mi se ukazao Maximeov lik. Borila sam se, umorna od pokušaja da ga izbacim iz misli, iz srca. Bilo je prekasno. Mogla sam pobjeći, otići iz tvrtke, ne viđati ga, ali čemu? Zar bi prestala osjećati? Bih li mogla vratiti osjećaje prema Paulu? Jer ljubav je čudna: ili je imaš ili nemaš. Ne možeš je posjedovati. Samo, ona može posjedovati tebe. ”Bože, što ću sada?” tiho sam šapnula. Gluho doba noći i ja u kuhinji. Čuje me samo posuđe i voda koja teče iz slavine.

Vratila sam se k Paulu u dnevni boravak. Sjednem i sklupčam se pokraj njega. Zagrlio me i nastavio gledati film. U njegovu zagrljaju razmišljala sam o Maximeu. Ali, misli na ono što mi je govorio činile su me radosnom. Živom! Da, upravo tako. Živom! Osjetila sam da se budim nakon dugog sna. Sva ova senzualna, primamljiva igra s njim činila me živom. Postao je dio mojega svijeta. Sve dotamo do kuda mi je sezao pogled, vidjela sam njega. Samo njega. Znala sam da to ne vodi ničem dobromu. Kosilo se sa svim mojim uvjerenjima, moralnim načelima, ali ne i sa srcem. Razum je vrištao, upozoravao, vukao natrag, a srce... Eh, da mi je znati nekoga tko je mogao zabraniti srcu da radi po svome. *** Nakon toga dana uslijedile su otvorenije poruke, koje smo počeli često međusobno razmjenjivali. Na desetke u jednom danu. Govorio mi je koliko me želi, koliko ga privlačim i uzbuđujem. Zvao je često. Obožavala sam vidjeti njegovo ime na zaslonu mobitela. Uvjeravao me je kako je sve to normalno i događa se svakodnevno. I sama sam znala da se događa. Imala sam poznanice kojima se to događalo izvan braka. No, ne i meni. Ja sam bila drukčija, čvršća!

Kako bih mogla imati nekog izvan braka? Do sada sam u to čvrsto vjerovala, bila sigurna u sebe, a sad sam se samo uvjeravala.

Nisam o tome prije razmišljala niti sam ikada mislila da bi mi život mogao krenuti tim putem. Ali, život je nepredvidiv, pun iskušenja. Maxime nije bio jedini koji mi je govorio koliko me želi. Kroz život sam se naslušala takvih riječi. Kad se osvrnem unatrag, zapravo mogu reći da su muškarci zbog mene svašta radili, ali ja nisam reagirala. Pisali su mi pisma, pjesme, zvali me, slali poruke, čak i pjevali uz zvuke gitare... Ali ništa me nije impresioniralo. Bilo je i onih koji su se hvalisali svojim visokim poslovnim pozicijama. Njih sam žalila. Bilo je i pripadnika javnog pariškog života koji su mislili da svojom popularnošću mogu osvojiti svaku djevojku. Njima sam otvoreno davala do znanja koliko mi smeta njihova umišljenost. Neki od njih uistinu su bili zgodni, poželjni, markantni. Muškarci za kojima su uzdisale sve moje prijateljice. Smatrale su da sam luda jer ne reagiram. I nije da nisam uživala u njihovoj pažnji. Koja žena ne bi? Mislim da sam čak u nekim trenucima postajala umišljena. Ali, misli o njima nisu me zaokupljale, a u dnu trbuha nisam imala onaj treptavi nemir koji bi često lagano škakljao cijelo tijelo i tjerao na

smijanje u samoći i bez razloga. Osjetila sam to samo jednom. Davno. Imala sam osamnaest godina i zaljubila sam se u Jeana, koji nije bio ni blizu mom idealnom tipu muškarca.

Mladenačka ljubav koja je završila prije nego je i počela živjeti. Nije mi pisao ni pjesme ni romantična pisma, ali me je gledao pogledom zbog kojeg nije trebao ništa reći. I danas ima taj pogled. Ali, život nam je razdvojio putove, a mi smo se složili s njegovim izborom.

Tugu sam pokušala ubiti u Leonu, dečku koji me toliko jako volio da je pristajao na sve moje hirove. Danas mi je teško kad ga se sjetim. Mrzim sebe jer ga nisam zaista pustila k sebi, a jedini je to zaslužio. Njegova ljubav prema meni bila je gotovo filmska, poput one iz starih filmova koje sam u mladosti gutala. Ili kao iz ljubavnih djela Jane Austen, koja je pisala pod utjecajem romantizma, a koja sam toliko voljela proživljavati.

Katkad bih budna ležala na krevetu i razmišljala zašto sam s Le-Onom. Kao nekom sudbinom, tad bih dobila njegovu poruku. Kao da je osjetio kako se premišljam i pokušao mi takve misli odagnati podsjetnikom da je tu, uvijek uz mene. Ali, dok bi me ljubio, osjećala sam tjeskobu. Svakim me novim poljupcem udaljavao od Jeana. Ponekad bih plakala u tišini noći, shvaćajući koliko sam nepravedna. I tako godinama. Naposljetku sam ga ostavila, žaleći što mu nikada, sve te godine provedene s njim, nisam mogla reći: ”Volim te!”. *** Bilo je trenutaka kad bih se upitala, što nije u redu sa mnom? Kako to da nisam mogla voljeti? Dok su moje prijateljice ljubovale, tugovale, prolazile i radost i suze, sve ono što jedna mlada djevojka mora proći, ja sam bila sama, i što je najgore, nije mi smetalo. I nije da sam bila u cvijetu mladosti. Jednostavno sam uživala u statusu neosvojive i tihoj patnji za Jeanom.

Naposljetku, nisam bila sigurna jesam li još patila ili sam se predala mim o patnji. Vjerovala sam da svaka velika ljubav mora biti prožeta dozom patnje.

Sve do Paula. Moja majka u šali kaže da joj je on bio posljednja prilika da me uda. Ne znam što me privuklo njemu. Možda sposobnost da miješa trud osvajanja s dozom nezainteresiranosti. Činio je nezamislive stvari da me osvoji, a onda bi se povlačio. Kao da mi je davao prostora za nesigurnost. Nisam bila na to naviknuta. Postala sam nesigurna u ono što je želio. Navodio me da ga istražujem. Privlačilo me iskušavati ga do koje je mjere mogao ići zbog mene. Tako se jednom dogodilo da me pozvao na neko putovanje, a ja sam mu odgovorila: ”Zar ti misliš da ću ja tek tako otići s tobom nekamo? Pa nismo ni zaručeni! Ni s kim ja nigdje ne idem.”

Nije prošlo dugo, Paul se pojavio s prstenom i zaprosio me. Čudila sam se. Nismo se dugo poznavali niti sam se planirala vezati tako čvrsto za nekoga. Bila sam iznenađena, pomalo i uplašena, ali i impresionirana. Čudno, jer i Leon me prosio, i to više puta, a nisam pristajala. Ovaj sam put pristala. Sve se odigralo brzo i svi su bili iznenađeni mojom odlukom. Njegova me nepredvidljivost privlačila, a vjerojatno me ponukalo i neprestano nagovaranje mojih roditelja na brak i djecu. Ponekad mi se činilo da im je jedino važno da ne ostanem usidjelica ”stara cura” kako se u narodu voli reći.

Paul je bio prvi muškarac u mom životu, u pravom smislu te riječi. Vodili smo ljubav nedugo nakon zaruka. Bolno iskustvo, ali me oslobodilo određenih okova. Bilo je čudno biti djevica u društvu u kojemu sam se kretala. Ponekad bih se pred prijateljicama osjećala posramljeno. Ne zbog neiskustva, već sam imala neki ludi osjećaj da one misle kako sa mnom nešto nije u redu ili da me muškarac s kojim sam, kada me upozna, ne želi dovoljno da bi se potrudio to i dobiti. Gizela, moja najbolja prijateljica, jednom mi je rekla: ”Jesi li ti sigurna da ti to ne želiš ili Leon misli da nisi dovoljno zanimljiva da bi ustrajao u tome? Pa koji muškarac ne može dobiti ono što želi, ako uistinu to želi?! I to od žene s kojom je u vezi. Što misliš, da si ti

nešto posebno?”

Povrijedila me, ali bila je zbog nečega ljuta na mene, pa joj nisam zamjerila. Ipak, njezina me primjedba proganjala, nisam je mogla zaboraviti.

Gizela je imala iza sebe dvije dulje veze, za trećeg se udala i dobila kćer. Nakon što sam vodila ljubav s Paulom, prvo sam nju nazvala i rekla joj. Nije me čak ni pitala kako je bilo, već je samo prokomentirala: ”Hvala ti. Bože, da i to čujem od tebe!”

Uvijek sam mislila da ću razmjenjivati iskustvo prvog puta s najboljom prijateljicom, ali to nju nije previše zanimalo. Važno je bilo da sam to napravila, i to je bilo to. Barem njoj.

Uslijedio je bračni život. Ponekad dosadan, ponekad uzbudljiv. Ali, mislila sam da tako treba biti. Uistinu sam mislila da je to najviše što žena može voljeti muškarca. Čak sam i Jeana preboljela. Još sam ga se uvijek sjećala s određenom dozom nježnosti. U mom srcu uvijek će imati svoj kutak, ali to je neprimjetan kutak u usporedbi s ostatkom prostora koji sam dala Paulu.

Tad se pojavio Maxime. Čovjek koji je promijenio cijeli moj život. Zapravo, ne znam je li ga promijenio ili ga samo vratio na put kojim sam odavno trebala krenuti. Bio je vlak na koji sam zakasnila. *** Onaj tko dobro ne poznaje Maximea, reći će da je to čovjek opsjednut poslom. Ambicije su mu velike, a razmišljanja usmjerena samo na njihovo ostvarivanje. Ali, onaj tko ga upozna, shvati da je pun strasti prema onome što radi. I ne radi to samo zbog novca nego i zbog ljubavi prema tome što radi. On je čovjek koji ne može postojati bez cilja. Kad ostvari sebi zacrtano, odmah stvara novi cilj. Postupno gradi sve veće i veće ciljeve, baš kao što se gradi kuća. Kuću nikad ne možeš završiti. Ona je poput stuba bez vrata. Uvijek joj nešto dodaješ, nadograđuješ.

Shvaćala sam ga jer sam i sama bila takva. Nisam podnosila sporost, tromost, nisam odmarala, nisam dopuštala životu da me stavi na čekanje. Uzimala sam ga u svoje ruke i gradila.

Ostvarujući jedan cilj, težila bih drugom. I ne bih se mogla nazvati radoholičarkom. Jednostavno, mislila sam da je život prekratak da se prepustim ljenčarenju. Nas dvoje nismo postojali bez sebi zadanog cilja i činilo se kako se baš u svemu upotpunjujemo, želimo i krećemo u tom smjeru.

Srca su nam eksplodirala poput iznenadnog pljuska, oslobodivši zatomljenu ljubav i pustivši ju da se surva niz kamene kanjone svih emocija. Pomalo plašljivo priznavali smo jedno drugome ono što smo osjećali godinama. Često bih pogledavala prema nebu i pitala: ”Zašto?

Zašto sada? Je li ovo neka Tvoja kazna? Iskušenje? Što li je?” Odgovor mi je dolazio u tihom glasu koji je odjekivao mojom nutrinom. ”Da je samo iskušenje, oduprla bih mu se! Da je iskušenje, ne bi trajalo ovako dugo! Da je iskušenje, bila bi samo strast, želja za tjelesnim užicima. Ali, bješe više od toga!”

Pokušavala sam ugušiti tihi glas. Nije postajao jači. Jedva čujan, ali cijelo vrijeme u meni.

Da je postajao jači, borila bih se, inatila, željela uništiti. Ovako sam ga jedva čula, opipavala, sanjala, željela, pustila ga da me preuzme sve jače u najtišoj tišini. Ta tiha stvarnost bila je njegova snaga. Sve sam tiše i jače voljela tu snagu.

Osmo poglavlje Situacije koje prekidaju rutinu imaju neku posebnu draž. Nepredvidiva oluja odjednom vas razrješava očekivanja, udovoljava ludoj potrebi da se izlažete opasnosti. Jer, nepredvidivost i opasnost neobjašnjivo uzbuđuju. Svaki novi susret s Maximeom bio je doza opasnosti koja me sve više uzbuđivala. Njegovi pozivi i poruke davali su mi uzbuđenje u životu, postajući potrebom, ovisnost kojoj sam se prepuštala.

Ali, oluje donose strah pred kojim uzmičeš, bježiš ili ga nadvladaš. Ne znam jesam li ga s vremenom nadvladala ili sam ga samo prekrila zavjesom. Uvjeravao me u ono što sam i sama znala, ali zbog straha se nisam usudila priznati i zakoračiti prema njemu.

Prošlo je 19 sati. Upravo sam se vraćala s fitnessa kad me nazvao.

- Gdje si? Što radiš? - pitao je.

Odgovorila sam ulazeći u svoju ulicu i usporavajući vožnju.

- Što će ti fitness! Izgledaš mrak - rekao je. Nasmijala sam se.

- Ma, to mi je tek da malo pobjegnem od kuće i da se rasteretim i posla i kuće - rekla sam.

- Za to ti ne treba fitness. Trebam ti ja - nasmijao se.

Izazivao me, a meni se to sviđalo. Tijelom mi je prošao škakljiv osjećaj koji mi je podigao sve dlake na rukama.

- Da, da, ali ipak...

- I ti i ja znamo što trebamo - nastavio je.

- Znam, ali ne smijemo.

Tko to kaže? Mi sve smijemo i sve možemo.

- Lako je to reći. Ali znaš da ne možemo. Dobro to znaš. Uostalom, bio bi to grijeh - rekla sam.

- Zar je grijeh voljeti? - upitao je tiho.

Zaustavila sam auto i parkirala pred kućom. Ruke su mi se počele znojiti. Bio je listopad, prohladno, ali ne odviše. Tijelo mi je gorjelo pod njegovim riječima. Još mi to do sada nije rekao.

Voli me? Borila sam se sa surovom silom istine. Nisam mu mogla to isto reći, iako sam osjećala.

Plašila sam se da, ako mu kažem, više neće biti povratka. Nisam se smjela prepustiti, morala sam biti jaka. Udana sam. Ponavljala sam u sebi dok su mi glavom sve jače odzvanjale njegove riječi.

- Ne, nije - rekla sam sasvim tiho.

- Pa onda? Što još trebaš?

- Bože... Ne smijemo to! Ne možemo! Ne bi bilo u redu. Zbog njih - nastavila sam.

- Oni to ne moraju znati - rekao je.

- Znam, ali znamo mi. Znam ja. Ne mogu ja to.

- Možeš sve što hoćeš. I smiješ. I znam da možeš - ponavljao je kao da me htio uvjeriti u moje mogućnosti.

Ali, znati da sam sposobna to i učiniti, nije bila neka utjeha.

- Tako te želim - nastavio je.

- I ja tebe želim, ali ne smijemo...

- Prestani to govoriti. Znaš da možemo... Zamisli što bih ti sve radio...

- Ne govori to - rekla sam tiho.

- Zašto? To je istina. Svašta bih ti radio. I hoću, samo je pitanje vremena. Znam da i ti to želiš - bio je samouvjeren.

Mogao je biti jer sam osjećala sve o čemu je govorio. I ja sam njega željela. Jako, toliko

jako da mi je postalo nepodnošljivo ne imati ga. Biti pokraj njega i ne dodirnuti ga. Znati da me želi, a ne dopustiti mu da utaži tu želju. Da mu se želja prolije po mojoj.

- Zamisli što bi to bilo! Kako bi to bilo! Vodili bi ljubav strastveno, jako...

- Ne govori to - rekla sam.

- Zašto? Zar ne želiš?

- Želim, ali ne smijemo - postajala sam sama sebi dosadna ponavljanjem i negiranjem.

- Ja i ti smo isti - nastavio je.

- Isto želimo, nadopunjujemo se u svemu. Brzo razmišljamo. Želimo se. Zašto da to ne učinimo?

- Znaš dobro zašto - rekla sam.

- Marie, ionako to ne možemo izbjeći. To je sudbina. Što joj se prije prepustiš, bit će oboma lakše - rekao je.

- Nemoj tako, ne smijemo.

- Ljubavi, pusti sad to. Kad se vidimo? - upitao je. - Na poslu - rekla sam.

- Ma, ne! Kad ćemo otići na piće?

Jedan je glas u meni vrištao govoreći mi da ne pristajem. Ali drugi mi je tiho govorio kako ne mogu ne prihvatiti poziv. ”Znaš da to želiš!” tiho me je uvjeravao. I opet sam poslušala taj tihi glas koji je dopirao negdje iz moje nutrine.

- Možemo u utorak. Ujutro, ako želiš. Otići ćemo na kavu - rekla sam.

- Super. Može. Onda smo se dogovorili. - Ali samo na kavu - ponovila sam.

- Naravno, samo na kavu - nasmijao se.

- Onda se vidimo. Lijepo spavaj i sanjaj nešto lijepo rekao je.

Razgovor je završio. Još sam neko vrijeme ostala sjediti u automobilu, naslonjena na sjedalo, zatvorenih očiju, zamišljajući Maximea. Ovo nije išlo onako kako sam očekivala.

Prebrzo je. I da nismo u brakovima, prebrzo se događa. Ali prepuštala sam se, opsjednuta potrebom da mu budem u blizini, da ga čujem. *** Srce mi je bjesomučno lupalo. Prolazila sam rukom kroz nemirnu kosu pokušavajući je ukrotiti. ”Izgledam očajno!” pomislim. Gledala sam svoj odraz u zrcalu nezadovoljna onim što vidim. Trebam se naći s Maximeom za pola sata. Podsvijest me prijekorno upozoravala i gledala iz zrcala, metaforički mi dajući do znanja da se ne smijem prepuštati. Malo se kolebam držeći mobitel u ruci. Da mu pošaljem poruku da mi je nešto iskrsnulo? Da se ne mogu naći? ”K vragu, Marie! Što radiš? Što to radiš, za Boga miloga?” korim samu sebe. Gledam se u zrcalu i pričam sa svojom savjesti. Želja za njim jača je, ljubav sve opipljivija. Ali ne dam joj da izađe. Ne još!

Možda joj se s vremenom uspijem oduprijeti. Možda još nije kasno...

Oglasi se poruka na mobitelu, naravno njegova. ”Tu sam za nekoliko minuta”, piše. Što sad? Brzo prođem rukama nekoliko puta kroz kosu i razbarušim je. ”Koga briga kako izgledam!” pomislim. Uzmem mobitel i odgovorim mu gdje ću ga čekati. Istrčala sam iz kuće osluškujući zvuk zatvorenih vrata. Krajičkom razuma shvatila sam kako sam upravo u tom trenutku zatvorila vrata svoje realnosti.

Vidjela sam njegov auto kako dolazi. Plašila sam se. Ne njega, već onoga što je slijedilo.

Možda sam se više plašila da mu se neće svidjeti ono što će imati i što bi mogao dobiti nego to što će se to dogoditi. S druge strane, još uvijek sam se uvelike uvjeravala kako nikad nećemo prijeći tu granicu. Nikad nećemo uistinu voditi ljubav, jer je to nama jednostavno zabranjeno.

Ušla sam u auto. Gledao me osmjehujući se.

- Odlično izgledaš - rekao je.

Nasmijala sam se. Uz njega sam se osjećala poželjno. Kako neobično! Zašto baš uz njega? Od svih muškaraca koji su oblijetali oko mene, ja sam se osjećala tako poželjno i zavodljivo samo pokraj njega! Osjećaj iskričavosti preplavio bi mi tijelo. Osjećala sam njegove poglede na sebi i uživala. Uživala sam i u moći koju je imao nada mnom. Činio me poniznom, poslušnom, ukroćenom goropadnicom, a istodobno buntovnicom koja želi istraživati njegovo srce i... dakako... tijelo.

- Gdje ćemo? - upitala sam.

- Gdje bi ti? - upita on.

- Ne znam. Možda negdje tu, u grad? - odgovorim nesigurno. - A da odemo negdje dalje predložio je.

- Može - rekla sam.

- Imam ideju. Želiš li da odemo do Ivry-sur-Seine na doručak? Može. - složim se s prijedlogom.

Ivry-sur-Seine gradić je sjeverno od Pariza. Nije daleko. Nekih pola sata od Pariza. Grad ima dugu povijest, čak od 13. stoljeća. Nekad je bio magnet za migrante, pogotovo iz zapadne Indije i Afrike, no danas je lijepi gradić, relativno miran i spor. Ne kao Pariz. Ići ćemo brodom rekao je Maxime.

- Brodom? začudih se.

- Da, Sienom. Bit će lijepo. - Ali to će dugo trajati. Kako ćemo se vratiti?

- Autom. S druge strane. Bit ćemo u uredu do podne. Ne brini se - rekao je.

Prepustila sam mu da vodi kako je krenuo, iako sam se osjećala nemirnom. Kao da će vožnja brodom produbiti naš odnos. Glupo! Pa što to znači? Ništa do vožnje brodom. Umirivala sam se.

Kupili smo kartu, uvezli se autom na brod i za nekoliko minuta brod je krenuo. Maxime je otvorio prozore. Pogledala sam prema vratima kabine. Mladi dečko stajao je na vratima i gledao prema nama.

Bilo mi je neugodno. Kao da je taj neznanac znao što se događa. Nije mogao znati.

Maxime i ja bili smo kolege, mogli smo biti prijatelji, a mogli smo biti i supružnici. Ali, gledao me pogledom u kojemu sam iščitavala istinu o meni i Maximeu.

- Hoćemo li izaći - upitao me Maxime.

- Može.

Izašli smo. Hladnoća sumaglice prolijeva mi se po licu. Osjetim kako mi prilazi.

- Lijep pogled - rekao je.

Iza nas je ostajao Pariz. U svoj svojoj ljepoti i veličanstvenoj masovnosti. Maxime mi je prišao i odmaknuo kosu s lica. Izmaknula sam se i pogledala prema onom mladiću. Nije nas više gledao. Osjetila sam olakšanje.

Uskoro je brod pristao na drugu stranu rijeke, pa smo izašli. Nastavili smo se još neko vrijeme voziti. Ušli smo u Ivry-sur-Seine i pronašli parking. Krenuli smo prema obližnjem kafiću. Govorila sam nešto nesuvislo, vjerojatno i glupo, dok sam hodala pokraj njega. Dok smo prelazili ulicu, ruke su nam se dodirnule. Zapravo je namjerno dodirnuo moju ruku. Bio je to nježan dodir, posve lagan, tek opipljiv. Muškarci su često pokušavali osvajati takvim dodirom ruke. Sjećala sam se toga još iz mlađih dana. Nježno dodirivanje ruke značilo je da mu je stalo osvojiti te. Nježno i postupno. Ali, dok sam prije bježala od takvih osvajanja, sada me nagnalo na razmišljanje, uzbuđenje, a poslije i prisjećanje. Nikad nisam zaboravila taj njegov nježan, kao slučajan dodir ruke.

Uskoro smo sjeli i naručili doručak.

- Drago mi je što smo zajedno - rekao je.

Pogledala sam ga, osmjehujući se. Bilo mi je neugodno reći da je i meni drago. Uzeo mi je ruku u svoju. Lagano i nježno ispreplećući svoje prste s mojima, prelazeći mi po dlanovima.

Na trenutak se činilo kao da rukama vodimo ljubav.

- Drago mi je da se ovo događa - rekao je.

- Ne smije se događati - rekla sam i povukla ruku iz njegove. Pogledom sam obuhvatila unutrašnjost kafića. Što ako je ovdje netko poznat? Što bi rekao da vidi ovo? Uplašila sam se, ali nisam mu rekla o čemu razmišljam.

- Znaš da je to nemoguće zaustaviti - rekao je. Znala sam, ali sam odbijala to prihvatiti.

- Moguće je. Ne smije se dogoditi bila sam uporna.

- Jako mi se sviđaš - nije mario za moje riječi.

- I ti meni - rekla sam tiho.

Bilo mi je neugodno. Trebalo mi je vremena da razbijem led koji je okovao sve ono što sam mu htjela reći. Nagrada za njegovu ustrajnost bilo je moje tiho priznanje onoga što smo oboje već dugo znali.

- Eto, zašto to onda zadržavati u sebi? Pustimo da krene - rekao je.

- Nemoj, može nas netko vidjeti - odmaknula sam svoje ruke od njegovih.

- Pa što da vidi? Ovdje nas ionako nitko ne zna - rekao je. Pustila sam ga da govori, da prebire po mojim rukama jer mi je želja bila veća od straha. Iščekivala sam osjećaj za osjećajem.

Osjetila koja su prolazila svakim djelićem mog tijela tjerala su me da ga puštam sve više k sebi. I da mu uzvraćam. Divlja strast budila se u mojoj nutrini. Željela sam da me dodiruje, ljubi, prelazi usnama po mojim, ali nisam mu to rekla. Nisam se usudila. Kako i bih? To se nije smjelo dogoditi.

Bilo je lijepo osjećati ga. Uzbudljivo, nježno, ali i opasno, zastrašujuće i nepoželjno. Oh, kad bih mogla zapovijedati osjećajima. Ah, kad bi se čovjek mogao voditi samo razumom. Znala da mu se ne smijem prepuštati, a činila sam to iz trenutka u trenutak sve više. Godilo mi je njegovo društvo, njegova pažnja, uzbuđivala me želja koju sam vidjela u njegovim očima. Sve me to vodilo k njemu.

- Hoćemo li, kasno je rekla sam.

- Nigdje ne kasnimo, ali možemo ići ako želiš - odgovorio je. Nismo išli na brod. Vraćali smo se drugim putem. Uvjeravao me kako je sve ovo normalno, kako se trebalo i prije dogoditi jer već dugo želimo jedno drugo.

- Ne možeš govoriti takve stvari... Ne smijemo...

- Ne govori to. Znaš dobro da će se to dogodili. Stavio je ruku na moje koljeno i lagano je pomicao prema gore.

- Želim te, Marie - rekao je naglašavajući mi ime. Izluđivale su me njegove riječi i pogled.

Gledao me kao da želi istog trenutka zaroniti u sve moje dubine. Nikad nisam vidjela toliku želju u očima muškarca. Toliko godina sputavanu, nagomilavanu. Činilo mi se da gledajući u njegove oči, gledam u svoje i prepoznajem istu želju.

Lagano je stisnuo rukom moje bedro. Prelazio je rukama od koljena prema gore. Ne previše. Tek toliko da se zapitam što bi bilo kada bi otišao dalje. Kao da me želio ostaviti u žestokom razmišljanju o uzbuđenju koje bih imala ako bi krenuo dalje. Drhtala sam pod navalom strasti koja mi je oblila tijelo.

- Nemoj - uplašila sam se i maknula njegovu ruku sa svog bedra. - Zašto? I ti to želiš!

- Želim, ali ne smijemo. Znaš to i sam - opet sam se vraćala na iste tvrdnje, ista uvjeravanja i postajala sebi dosadnom.

- Ah, Marie, znaš da će se to dogoditi kad-tad. Prepusti se, ne možeš pobjeći od sebe -

rekao je i još me više uplašio.

Gotovo sam mu se htjela prepustiti posustajući pred svojom slabosti, ali onda je rekao nešto što me dugo proganjalo, miješalo se s osjećajima želje, ljubavi, izazivalo tugu i preispitivanja i činilo me nesigurnom u njegove osjećaje.

- Samo se ne smijemo zaljubiti. Onda ćemo imati problema. Zapravo je dobro što smo oboje u braku, jer ovako ne možemo ništa očekivati. Onako, da je samo jedno u braku, a drugo nije, bilo bi problema. Jedno bi uvijek očekivalo više.

Bio je to kao hladan tuš na sve moje želje i emocije. U grudima me steglo, savjest me pljusnula toliko da sam poželjela izaći iz auta u trenutku vožnje. Glavom su mi odzvanjale njegove riječi: ”Ne smijemo se zaljubiti”. Pa što je onda ovo? Ako nismo zaljubljeni, što radimo tu? O čemu govorimo, što osjećamo? Što on osjeća? Ljubav? Ljubav je bila jedino zbog čega bih ja napravila sve. Zaljubljenost, ljubav, voljenje - meni je to bilo sve isto. Strast, sviđanje, uzbuđenje, razmišljanje o seksu, za mene je bilo nešto zbog čega se nikad nikome ne bih prepustila, Meni su emocije bile sve. Zbog ljubavi sam bila u stanju svašta činiti, a on je sad rekao kako se ne smijemo zaljubiti! Pa zar nije zaljubljen u mene? Zbog čega me želi? Zbog tjelesnog izgleda? Zbog strasti koju prema meni osjeća? Bože, kako sam glupa! Što radim tu pokraj njega? Kako sam se samo prevarila u njemu? Zar sam toliko glupa da sam u njegovim očima vidjela nešto čega nije bilo? Sve te misli opsjedale su me dok smo se vozili. Suze su mi navrle, okrenula sam se prema prozoru i pokušala ih skriti. Nije primijetio i bila sam zahvalna Bogu na tome. U tom sam trenutku obećala sebi i Bogu kako neću posustati pred njegovim nagovaranjem. Iščupat ću srce iz sebe ako bude trebalo, neću nikoga voljeti, ali mu se neću prepustiti. Bila sam razočarana, tužna i ljuta. Ne na njega, nego na sebe i svoju nesposobnost, svoju glupost. ”Idiotkinjo!” vikala sam u sebi. ”Glupa sam, toliko sam glupa da ne mogu prepoznati što muškarac želi od mene.” Ta je ljutnja podupirala osjećaje u meni, pridržavala ih da se ne slome. Nisam ga više čula što govori. Nisam ga slušala, borila sam se s njegovim riječima i sobom. ”Ne smijemo se zaljubiti...” dugo je odzvanjalo u meni. *** Nisam zaboravila jutro u Ivryu-sur-Scine. Zbog njegove ruke na mom koljenu i riječi koje su me boljele. Nikad mu to nisam otkrila, iako sam možda trebala. Možda je imao neko objašnjenje, ali nisam se to usudila spominjati. Mučila sam se u sebi i još se ponekad mučim.

Bilo je prekasno vratiti se, izabrati neki drugi put. Boljela me misao koliko sam jadna i nikakva pred njim. Zar bih ja prije prešla preko tih riječi? Ne bih! Nikad ih prije nisam ni čula. A sada?

Sad sam se još više sramila svojih postupaka, želje da budem uz njega, iako on nije bio zaljubljen. Nešto u meni, neka snaga tjerala me da prijeđem preko tih bolnih riječi i nastavim hodati uz njega. Nije mi se bilo lako s tim pomiriti i to prihvatiti, ali sam nastavila. Ipak, dok je nastojao osvojiti me, slomiti moj otpor, te su mi riječ davale snagu da ne padnem pred njim.

Dugo, uistinu je dugo rušio zid pred sobom, ne znajući da doista ruši zid koji je sam podigao kad je izgovorio one riječi. Zapravo, u meni su bila tri zida. Prvi je označavao Paula: moralnost, strah da postanem nešto što nikad nisam htjela biti i nad čim sam se zgražala. Drugi je bio strah od Boga, od kazne koja bi me mogla snaći. Treći je Maxime sam podigao tim nesretnim riječima.

Taj treći je bio najveći. Žalosno je to priznati u situaciji u kojoj sam bila, ali to je istina. Strah da me ne voli i da bih mogla postati ono nad čim sam se uvijek zgražala samo zbog njegove požude, bio je najveći, najjači zid. *** Ipak, nastavila sam uživati u njegovim porukama, pozivima, susretima u uredu i izvan

njega, oprezno odolijevajući vatri koju sam osjećala sve bliže. Često smo odlazili na doručak, na kavu, uživali smo jedno s drugim, ali, gledajući u njegove oči, pitala sam se je li iskreno to što mislim da vidim? Mučilo me jer su moji osjećaji bili sve jači, a bila sam tako nesigurna u njegove. Nekad bih uvjerila sebe kako me nije briga. ”Neka misli i osjeća što hoće, ionako neće biti ništa. Baš me briga što on želi!” ponavljala sam želeći se uvjeriti u svoju snagu, ali nije pomoglo. Bilo me je itekako briga što on osjeća, drhtala sam od njegove blizine i umirala u sebi od bola zbog njegovih riječi. *** Ponekad bismo parkirali u nekoj gradskoj garaži. Prije nego bismo izašli iz auta, pokušao bi me poljubiti. Nisam dopuštala, iako sam svim bićem željela osjetiti njegove usne na svojima.

Osjećala sam njegov dah pokraj svog uha, usnama je prelazio po vratu i spuštao se prema grudima. Prije toga pustio bi neke lagane pjesme. Znao je u čemu uživam.

- Opusti se - rekao mi je dok me ljubio.

- Ne mogu, nemoj...

Govorila sam, a željela sam da nastavi. Zatvorila sam oči i pustila ga da mi otkopčava košulju. Prstima je polako otkopčavao dugme po dugme, ljubeći mi vrat, usnama se spuštajući prema grudima. Već me to dovodilo do ludila. Rukama sam mu maknula ruku s grudnjaka...

- Pusti - prošaptao je.

Ta me lagana borba nevjerojatno uzbuđivala. Njegove riječi ”da ga pustim k sebi barem malo”, dovodile su me do takvog uzbuđenja da se nisam mogla kontrolirati. Lagano sam ga dodirnuta usnama po vratu. Prvi put. Zatvorila sam oči i na trenutak se prepustila. Pomislila sam: ”Samo na trenutak, ne može ništa biti...”

Raskopčao mi je košulju ulazeći u unutrašnjost. Pokušao je usnama ući u grudnjak, maknuti ga, ali sam ga zaustavila u posljednji tren.

- Nemoj, ne smijemo... - šaptala sam uzdišući pod navalom uzbuđenja.

- Zašto... pusti... samo malo... - šaptao je i uzbuđivao me sve jače. - Nemoj - izmaknula sam se i počela zakopčavati košulju.

- To je sve normalno. Želim te - rekao je tiho.

- I ja tebe. Stvarno te želim... ali... znaš da ne smijemo.

Izvukla sam se iz njegovih ruku. Teškom sam mukom to učinila jer sam ga željela osjetiti na sebi. Htjela sam svu njegovu težinu i snagu na sebi. Kako me uzbuđivao! Disala sam brzo i nepravilno. Mogao je lako osjetiti koliko me jako privlači. Imala sam divljački poriv pustiti ga u sebe i dopustim da radi što želi. Bila sam tako blizu, sve je u meni gorjelo. Vjerojatno ga je i to ponukalo da nastavi i da ne odustaje od mene.

- Idemo popiti nešto - rekao je.

Maxime je imao nevjerojatnu sposobnost da s jedne teme vrlo lako prijeđe na drugu. Kao da mu se umom i osjećajima motalo više stavki istodobno, a po njegovoj odluci izbijalo na površinu.

Otišli smo na doručak koji je prošao uz njegovo ponavljanje kako je sve ovo što radimo sasvim normalno, dapače, čak i potrebno.

- Možemo kreirati jedan svoj svijet u ovome svijetu u kojemu živimo. Što bi to bilo dobro! Naš vlastiti svijet u koji ćemo bježati kad god to poželimo - govorio je.

Tako je jednostavno i lako zvučalo. Kad sam bila s njim, nije postojano nitko. Ni moj suprug ni njegova djevojka. Nisam ih osjećala.

Uistinu mi je bilo normalno viđati ga, osjećati, biti s njim, raditi s njim, sve dok me ne bi pokušao poljubiti. Pod njegovim sam dodirom gubila ravnotežu, ali još uvijek je u meni onaj glas

koji me upozoravao kako ipak nismo sami, ma koliko ja to željela.

Svaki tjedan odlazili smo negdje. Ljubio me koliko sam mu dopuštala, razgovarali smo satima i izluđivao me svakim dodirom, riječju, porukom. Što sam ga više uvjeravala kako to ne smijemo raditi, tim više sam ga željela i osjećala. Postajala sam ovisna o njegovoj blizini, osjećala ga sve jače i sve se teže borila protiv njega.

Deveto poglavlje Maxime je čekao na kolodvoru u sjevernom djelu Pariza. Kolodvor je imao dva ulaza. S istočne strane taksisti su čekali na svoje klijente. Parkirao je pokraj njih i čekao mene, Julie i Andrea. Zajedno smo radili. Julie je žena u srednjim godinama. Ne voli govoriti o svojim godinama, pa nikad nisam saznala koliko je uistinu stara. Otkad je znam ima uvijek istu frizuru.

Podsjećala me na onu kakvu je valjda cijeli život imala legendarna francuska pjevačica Mireille Mathieu. Zamisliti Julie kako pjeva ”La Palomu” ili ”Acropolis Adieu” bilo je doista smiješno, ali pokrete sam mogla zamisliti. Onako profinjene, usporene... da... Julie je mogla proći. Moralo se priznati, bila je žena teška karaktera. Ponekad me izluđivala, ali nije se na nju moglo predugo ljutiti. Kad bi je upoznali, ljudi bi shvatili da je jedna od rijetkih koji na život gledaju s određenom dozom pravde, ali i straha. Sjećam se kad mi je jednom rekla da ne želi razgovarati o određenim temama preko telefona jer bi netko mogao prisluškivati. ”Tko smo mi da nas netko želi prisluškivati”, smijala sam se, ali je nisam mogla razuvjeriti.

Andree je mlad, ne odviše zgodan, devetnaestogodišnjak. Odavao je dojam šeprtljavog, usudila bih se reći ”mlitavca”, koji je htio biti frajer. U biti nije loš čovjek. Vjerujem da je bio nesiguran i da je to krio iza egoističnog nastupa. I bio je škrt. Da mu je netko ponudio da bira između nekog sitniša i atraktivne djevojke, izabrao bi novac. Moram priznati da nekog takvog poput njega, nisam u životu upoznala. Uspio je spojiti škrtost, egoističnost, nesigurnost i skrivenu dobrotu. Ne može to svatko. *** Mobitel je zazvonio. Maxime je.

- Blizu smo. Izlazimo iz kolodvora - rekla sam.

- Čekam vas. Ostani na liniji. Ah, evo vidim vas! - rekao je, potom dodao: - Vidim te, grudi ti se njišu.

Pogledala sam u svoj dekolte i namjestila kaputić tako da se ne vidi. Nosila sam malu crnu haljinicu koja je pratila liniju mog tijela. Upotpunila sam dojam visokim čizmicama.

Namjerno sam se tako odjenula da rasplamsam Maximeovu maštu. Cijelu sam se večer premišljala oko izbora odjeće, ali sam naposljetku odlučila igrati na malo opasniju kartu. Kako sam mu se približavala, nisam bila sigurna da je to dobar izbor, ali sad je bilo kasno predomisliti se. *** La Bohéme, francuska modna kuća slavila je tri godine svog djelovanja. Organizirali su mali party u jednom pariškom klubu. Maxime nas je čekao kako bi zajedno otišli onamo.

Sjela sam iza Maximea. Pogledala sam prema prednjem retrovizoru i uhvatila njegov pogled. Obožavala sam dok me gledao tim dubokim pogledom, dok je prodirao u moje oči i davao mi na znanje koliko me želi. Zavodio me čak i sada, dok smo se vozili s Julie i Andreom.

Uživala sam u skrivenoj igri koju smo vodili. Bilo je kao da nam misli vode ljubav. Nježno, bez dodira, ali strastveno... osjećam kako ga prihvaćam... kako mi ga misli prihvaćaju... uzdišu... Zrak u autu bio je ispunjen elektricitetom koji su proizvodila naša tijela. Mogao se osjetiti miris znoja koji proizvodi tijelo nakon seksualnog užitka...

- Kako će to izgledati? - prenula me Julie iz ekstaze.

- Ne znam, nadam se da će biti dobro - rekao je Maxime nastavljajući neobavezni

razgovor o tvrtki na čiju smo proslavu išli. Dok je govorio, misli su mu bile na meni. Osjećala sam to dok mu se pogled susretao s mojim u retrovizoru.

Julie se uživjela u razgovor. Šutjela sam jer se nisam mogla usredotočiti na tijek razgovora. Izluđivalo me biti u njegovoj blizini i ne osjetiti njegov dodir. Već sam sad postala ovisna, iako se još nismo ni poljubili.

- Život je nepredvidiv. Nikad ne znaš što te čega iza ugla. A opet, ne možeš sudbinu izbjeći. Uostalom zašto i bi?! Granice i prepreke moraju se rušiti - zaključio je najednom. Potom je dodao.

- Jesam li u pravu, Marie? I Julie misli kao i ja.

- Da, svakako. Prepreke su tu da se ruše - složila se Julie.

- Eto vidiš! I Julie se slaže. A poznato je kako je ona oprezna i pametna - reče Maxime. ”Da, samo ne zna o čemu govoriš! Kad bi znala...” pomislim u sebi.

- Moraš biti spremna rušiti prepreke - nastavio je gledajući me neprestano u retrovizoru.

- Znam - složila sam se. - Eto, gdje je onda problem?

Da su Julie i Andree imalo obratili pažnju na naš razgovor, vjerojatno bi shvatili što se događa. Ali srećom, nisu!

Stigli smo u klub i stopili se s ostalim gostima. Klub nije primao mnogo ljudi. Možda nekih dvjestotinjak. Sasvim dovoljno za probrano društvo. Na jednom dijelu bio je plesni podij.

Te je večeri svirala neka grupa koju su organizatori angažirali. Nije loša. U drugom dijelu bili su postavljeni stolovi i stolice. Oba dijela malo su odvojena tako da onaj tko nije htio plesati, mogao je izabrati mirniji dio i uživati u razgovoru i društvu.

- Predivno izgledaš - rekao je Maxime kad sam skinula kaput.

- Hvala.

- Najradije bih te odveo negdje rekao je.

- Gdje bi me vodio? - izazvala sam ga.

- U sobu.

- Bože, svašta s tobom!

- Da, svašta, svašta bi ti doživjela sa mnom - zagonetno se nasmiješio.

Nosio je crno odijelo s nježno roza kravatom. Savršeno mu je pristajalo. Dok sam stajala pokraj njega, osjećala sam neizdrživu želju i poriv da ga zavodim. Ništa tu večer nisam radila, a da nije bilo usmjereno prema njemu. Kad bih primijetila da me gleda, kretala sam se drukčije.

Senzualnije, laganije zavodila sam ga svakim djelićem svoga tijela. Nisam primijetila da to vide i drugi muškarci. Nisam ih zamjećivala. Oko nas su bili ljudi koje smo znali, ali me nije bilo briga hoće li netko od njih primijetiti erotični elektricitet koji nas je ovio i koji je lebdi prostorom između nas, privlačeći nas jedno drugom poput magneta.

- Marie, dođi na trenutak - pozvao me je Maxime.

Stala sam pokraj njega za jednim stolom. Ispred nas su ljudi plesali.

- Tako bih te htio sad poljubili - rekao je.

- Pa poljubi - izazivala sam ga.

Pogledao me prodorno. Znala sam da je usredotočen na mene. U njegovu smo pogledu bili samo nas dvoje. Nitko više.

- Misliš da to ne bih mogao učiniti?

- Zar bi me poljubio pred svima?

- Pa što?

- Kako, pa što?

- Da, poljubio bih te pred svima. Ne bi me bilo briga.

- Zar bi to stvarno učinio?

- Nemaš ti pojma što bih ja za tebe sve učinio - rekao je. Pogledala sam ga. Bože, zar je ovo moguće? Pomislila sam. Zar bi uistinu to učinio radi mene? Zar mu je sve bilo tako nevažno osim mene? Ili je to bila samo tjelesna želja za mnom? To je bila velika razlika.

Ali, dok mi je to govorio, gledao me ozbiljno. Glas mu je poprimio drukčiji ton, bio je dublji, ozbiljniji. Govorio je kao da se radi o nečemu jako važnom, poput života i smrti. U pogledu sam mu vidjela svoju nemoć. U njemu se odražavala ljubav koju sam osjećala prema njemu. Bilo je kao da se gledam u zrcalu, samo što mi nije smetalo ono što vidim. Baš tako!

Voljela sam ono što sam bila u njegovu pogledu.

- Jako mi je stalo do tebe - nastavio je.

Glas me izdao. Željela sam mu reći što osjećam, ali nisam mogla. Zbog njegovih sam riječi shvatila da ovo nije samo igra zavođenja u kojoj sam uživala. Puno je više.

- Kad bih te mogao sada odvesti... Marie, kako si? Drago mi je da te vidim.

Okrenula sam se. Bio je to Dubois, dečko kojeg sam znala još od djetinjstva. Nisam ga dugo vidjela, ali me našao na Facebooku. Slučajno je i on dolazio na ovaj party. Bio je pjevač u usponu. Donio mi je svoje CD-e. Inače bih mu se obradovala, pogotovo jer se nismo vidjeli više od desetak godina, ali sad mi je smetao. Ipak, glumila sam da mi je jako drago što ga vidim.

- Bok, Dubois. Stigao si! Dođi da te upoznam, Maxime.

- Vidi naše Marie. Kako si se samo promijenila - obratio mi se nakon što se upoznao s Maximeom.

- Pa prošlo je desetak godina. Ne bi bilo dobro da se nisam promijenila. Bila sam skoro dijete kada smo se posljednji put vidjeli - rekla sam.

- Je, a sad si prava žena. Ljepotica rekao je.

Dubois je bio dobar s riječima. Bio je vječiti laskavac koji uvijek znao pronaći prave riječi u pravo vrijeme. Ipak, ponekad mi je to smetalo. Sjećam se dok smo još bili djeca, a poslije i tinejdžeri, uvijek je hvalio ljude okolo sebe. Malo previše za moj ukus. Bio je dobar čovjek, ali ta njegova crta smetala je djevojkama, ili možda samo meni. Nije ulijevala povjerenje.

Pjevač je, upravo je snimio prvi CD-e i bio je ponosan. Ne pjeva loše, a i zgodan je. Zna šarmirati djevojku, ali više odaje dojam nekoga koga moraš voljeti hoćeš-nećeš, kao prijatelja kojeg nikad ne bi mogao povrijediti. Ne znam je li to dobro, ali Dubois je bio takav.

Zadržao se u razgovoru za našim stolom nekoliko trenutaka, a onda otišao. Maxime je nastavio.

- Znaš li što bih sada radio? - pitao me je. Pretpostavljala sam. Osjećala, slutila, ali upitala sam: - Što?

- Tako bih te volio skidati. Lagano, nježno... bilo bi te tako lako skinuti iz te haljine. Samo jedan potez rukom po patentu i bila bi razotkrivena... Nemaš čak ni grudnjak ispod haljine?

- Imam.

- Nema veze, i on bi se lako skinuo. Ostala bi samo u tim čizmama...

Nemoj to sad raditi - rekla sam.

- Zašto?

- Svi koji nas ovdje znaju šokirali bi se da znaju o čemu pričamo.

- Misliš? Možda i ne bi. Možda oni to odavno vide. A možda bi i odobrili, tko zna? Marie, nikad ne znaš što te u životu čeka i nikada ne smiješ nikoga osuđivati.

- Znam to sada - rekla sam pokorno.

- Što misliš, da odemo do auta? Mrak je. Samo da te malo ljubim - upitao je.

- Ne možemo, opasno je - odgovorila sam.

I bilo je opasno. Ljudi su još dolazili, a mi smo se parkirali na parkingu koji pripada

klubu. Mogao nas je vidjeti tko god je dolazio, iako je vani bila poprilična tama prožeta sumaglicom.

Maxime je razmišljao sto na sat. Dok bi radio jedno, već bi mislio o drugomu. Uvijek se činio kao da nema vremena, ali u tom je trenutku bio smiren. Kao da se nalazi negdje gdje će dugo ostati, negdje gdje mu je jedini zadatak biti sa mnom. Uživala sam u toj spoznaji i njegovoj mirnoći. Nije mario za svijet okolo nas. Bio je potpuno moj iako je oko nas bilo toliko poznatih ljudi. Nije mario ni hoće li netko primijetiti to među nama. Bio je spreman predati mi se u potpunosti bez obzira na posljedice. Nikad neću zaboraviti njegov pogled te večeri, njegovu smirenost u mojoj blizini i njegove misli koje su za onim stolom u klubu vodile ljubav s mojima.

Bilo je predivno. *** - Zakovrčaj mi to malo sa strane. Eee, tako. Neka bude malo više kovrčavo poučila sam Aimee svojim željama o frizuri.

Aimee mi je rodica. Ima 18 godina, jako je inteligentna, sposobna, ali i prava šminkerica.

Već je sad pazila na svoj izgled, pogotovo na oblik kose. Svaka dlaka morala joj je biti na svom mjestu, inače bi napravila dramu. Aimee je po svojoj prirodi zanimljiva osoba, lako još mlada, s njom se moglo razgovarati o ozbiljnijim temama. Rado sam izlazila u njezinu društvu.

Spremale smo se za koncert Isabelle Geffroy - Zaz, mlade francuske pjevačice jazza koja je postajala sve popularnija. Njezin posljednji hit ‘Me Veux” bio je uistinu dobro prihvaćen u cijeloj Europi. U samo godinu dana osvojila je niz europskih glazbenih top-lista. Ovo mi je prvi njezin koncert.

Zapravo sam više voljela pjesme kakve je pjevao Joe Dassin. Voljela sam njegovu ”Les Champs Élysées”, ali i Brela. Oni su pjevali ono što su proživljavali. Pjesme su im iskrene, melankolične. Rado sam slušala Brelovu ”Ne me quitte pas”... Ja naći ću za te bisere kiše, makar i u kraju gdje kiše nema... otvorit ću zemlju sve do njenog dna i posut ću te zlatom, zlatom kojeg nema... Onaj daleki vulkan nikad nije umro... kako nisi znala da živim samo za te? A duboko u njemu gori plamen koji razara i pali sve što nisi ti...

Navala emocija tjerala bi me da zaplačem na njegove pjesme. Ali na njegove se koncerte nije moglo. Nije više bio među živima.

Morala sam se zadovoljiti Zazom, što i nije bilo tako loše.

- Jesi gotova? Daj već jednom to završi! - rekla sam.

Nervozno sam se gledala u zrcalo, ali zapravo mi je napravila odličnu frizuru. Ove večeri u meni se nastanila nervoza jer je na koncert išao i Paul, a doći će i Maxime sa suprugom. Bilo mi je previše, hvatala me panika. Bila sam sigurna da će netko od njih dvoje nešto primijetiti. I da ne primijete, nije mi bilo lako vidjeti njegovu djevojku. Osjećala sam se krivom, svjesna da ne smijem biti tu gdje jesam, a s druge strane, u meni se javljala neka vrsta ljubomore. Čudno, po prirodi nisam ljubomorna, ili bar do sad nisam imala priliku osjetili ljubomoru. Ali, još je nešto bilo: osjećaj realnosti. Maximeova djevojka svojom mi je pojavom davala do znanja da nisam na njezinu mjestu i da nije onako kako sam gledala na ovo što se događa s Maximeom.

U nastojanjima da pobijedim pojavu savjesti koja me pekla, zaboravljala sam da smo vezani s drugim ljudima. S Maximeom sam sve zaboravljala i ponašala se kao da smo na početku veze, upoznajemo se, zaljubljujemo, ne dam mu se, ali sam svjesna da ćemo jednom biti zajedno i da će to biti posve normalno. Bilo je čudno je kako me pogled na Paula nije podsjećao na to koliko sam u krivu, već samo pogled na Maximeovu djevojku.

Pogled na nju izazivao je u meni mješavinu krivnje, ljubomore i spoznaje da pokušavam živjeti njezin život. Svaki put kad bih je ugledala, u istom bih trenutku obećala sebi kako ću

prestati s ovim što radim i kuda idem. To bi me držalo satima, ponekad dan-dva, ali nikada dulje.

I nikada je nisam žalila. Kažu da u ovakvim situacijama djevojke izazivaju sažaljenje, ali ja to nisam osjećala prema njoj. Umjesto osjećaja žaljenja, katkad sam bila ljuta na nju. Imala je ono što je trebalo pripadati meni. Samo se sudbina poigrala s mojim životom i kasno mi to dala do znanja. Znam, lud i sasvim neopravdan osjećaj, ali to je ono što sam osjećala. *** Kada sam došla s Amiee i još nekom njezinom prijateljicom, dvorana u kojoj je Zaz pjevala bila je poluprazna. Rano je još. Koncert je trebao započeti u 22, a mi smo stigle već u 21 sat. Za pola sata u dvoranu je ušlo oko pet tisuća ljudi. Nevjerojatno. Paul nas je dovezao i rekao da će doći oko ponoći. Išao je s prijateljem na piće. Kratko iza 22 sata, dobila sam poruku: ”Gdje si? Hoću li te prepoznati?” pisao je Maxime. ”Nadam se”, odgovorila sam objašnjavajući na kojem se dijelu dvorane nalazim. Opet sam osjetila poriv zavođenja. Vjerojatno se to vidjelo ili muškarci imaju sposobnost to osjetiti, jer su mi se udvarali u puno većoj mjeri nego prije ovoga s Maximeom. Čak mi je to i smetalo. Osjećala sam se loše. Ne zbog svih tih udvarača, jer sam ja znala kako ih se pristojno i bezbolno riješiti. Osjećala sam se loše jer su u meni vidjeli samo tijelo, a ja sam mislila da sam ih sama navodila na to zbog ovoga s Maximeom. Bila sam uvjerena kako svi oni uočavaju nemoralnost koju sam osjećala zbog Maximea i to iskorištavaju.

Užasavala sam se same sebe, nisam više mogla moralizirati, osjećati se dobrom, moralnom, čestitom ženom. Sve sam se jače vezivala za Maximea i sve više gubila na svojoj moralnosti. Je li vrijedan toga? Ne znam, ali osjećajima žena teško vlada. Mi im se prepuštamo i živimo ravnajući se prema njima. Trebala sam pobjeći dok sam mogla, sad je kasno. *** Uskoro je došao Maxime. Bio je sam. Izgledao je sretno, razigrano. Podsjetio me na kakvog dječarca koji uživa u nekoj zanimljivoj igri. - Sam si? - upitala sam.

- Sad jesam, ona je s nekom prijateljicom - odgovorio je.

U dvorani je buka. Aimee se upoznala s Maximeom i odmah nestala s prijateljicom.

- Idemo napraviti jedan đir - rekla je. Kad su otišle, Maxime mi se približio.

- Predivno izgledaš. Volio bih te poljubiti - šapnuo mi je na uho. Sama pomisao na njegove usne uzbuđivala me. Dok je govorio, osjećala sam mu želju u dahu. Zamislila sam kako me ljubi... lagano... i u toj laganoj kretnji usnama krije se sva požuda, ljubav i želja.

Samo sam ga pogledala i nasmiješila se. Bilo me strah ako mu kažem da i ja to želim, da će uistinu to i učiniti. Pred svima.

Nedugo potom došla je njegova djevojka. Rekla mu nešto i odmah otišla. Pozdravile smo se, ali nije se previše zamarala sa mnom. Taj kratki dolazak bio mi je dovoljan da se udaljim korak od Maximea. Katkad mislim da sam je trebala češće viđati. Možda se tada ne bi događalo ovo što se događa. Opet mi je um vrištao upozoravajući me da radim nešto nedopustivo.

Pogledom sam tražila Aimec kao da će me ona spasiti od same sebe.

- Pričekaj trenutak - rekao je Maxime i negdje nestao. Vratio se za koju minutu i rekao: - Hajde, dođi sa mnom.

- Gdje ćemo? - Samo dođi. Hajde!

Krenula sam i putem se sudarala s ljudima koji su bili u nekom svojevrsnom deliriju izazvanom Zazinim stihovima. Maxime je hodao brzo. Jedva sam ga sustizala.

Prošli smo kroz dvoja vrata i ušli u nekakav hodnik. Za nama su ostala staklena vrata kroz koja se moglo vidjeti.

- Dođi - pozvao me je.

- Što radiš? Gdje ćemo?

- Dođi ovamo, stani tu.

Gotovo me je namjestio u polutamu hodnika, u jedan kutak koji je bio udubljen u zid, poput nekakve minijaturne sobice. Drhtao je. I ja sam. Željela sam ga, ali nisam mogla dopustiti želji da me natjera da prijeđem granicu koju nikako nisam smjela prijeći.

- Ne radi to, molim te - jedva sam izustila.

- Zašto? Oboje to želimo. Nemoj ti to raditi, prepusti se - tiho je govorio dok me pokušavao poljubiti.

Prelazio je usnama preko mojih. Teško sam disala. U nekom trenutku gotovo sam se prepustila puštajući ga da me poljubi sa svom željom i potrebom. Gotovo sam pokleknula pred tim nježnim dodirima usana. Ženu samo lagani dodir može više izluditi nego najstrastveniji poljupci. Mene je izluđivalo osjećati njegove usne na svojima. Laganim, nježnim, drhtavim dodirima usana dao mi je naslutiti neizmjernu strast, užitak u kome ću uživati kao nikada. Način na koji mi je dodirivao usne... upijala sam njegov miris... znojila se... luđačkom brzinom uma preispitivala svoja djela i, ma koliko me njegove usne vukle prema njemu, nisam mogla pustiti da me poljubi cijelom snagom naše zajedničke želje.

- Pusti, može neko doći - pokušala sam prekinuti to trenje, tu silu protiv koje sam se uzaludno borila.

- Nemoj, samo malo. Pusti samo malo - gotovo je dahtao. Tijelom me stisnuo o zid i ja sam se još više uzbudila. Htjela sam ga pustiti, ali posljednjom trunkom snage usnama sam prešla preko njegovih, uživajući i u najmanjem dodiru, i izmaknula se.

- Vidjet će nas netko - rekla sam. Odmaknuo se.

- Pričekaj trenutak da ja odem, pa dođi.

Ostala sam sama u polumračnom hodniku, uzbuđena njegovim usnama. Pričckala sam trenutak pa sam krenula. Već sam bila izašla i htjela ući u dvoranu kad sam iza sebe čula glas. Marie! Marie!

Bio je Paul. Što radi ovdje? Još nije ponoć.

- Otkud ti? - rekla sam.

- Ma, Michele nije htio na piće pa sam se vratio. Eno ga u dvorani, idem sad do njega.

Gdje ćeš ti?

- Išla sam na toalet - brzo sam se sjetila.

- A, eno tamo ti je. I ja sam sad bio.

- OK. Tamo ću biti gdje si me ostavio s Amiee - rekla sam.

- Idem ja još s Michele pa se vidimo poslije. - Dobro - rekla sam i otišla u toalet.

Ušla sam i nagnula se nad umivaonik. Pogledala sam se u zrcalo. Savjest je divljala.

Umalo sam zaplakala. ”Što radiš, glupačo?” rekla sam poluglasno.

U tom su se trenutku otvorila vrata WC-a i neka je djevojka stala pokraj mene želeći oprati ruke. Otvorila sam slavinu i prala ruke dok ona nije otišla. Nisam mogla smiriti savjest.

Skupila sam hrabrosti i obećala svom odrazu u zrcalu kako ću Maximeu reći da moramo prestati.

Uistinu sam se uvjerila da to mogu. ”Bolje sad, dok se još ništa nije dogodilo, nego poslije”, rekla sam. Gledala sam se u oči i uvjeravala samu sebe: ”Ti si Marie Bulevare, možeš ti to! Nisi žena za to i okani se toga”, govorila sam svom odrazu. Da me netko promatrao sa strane, bio bi siguran da sam luda.

Izašla sam iz toaleta samouvjerena, sigurna u ono što sad moram učiniti. Sad ću mu reći i bit će gotovo. Savjest me toliko jako opsjela da nisam osjećala Maximea. Ne u tim trenucima odlučnosti. Ušla sam u dvoranu. Maxime je razgovarao s Aimeeinom prijateljicom, dok je Aimee gledala negdje uokolo. Bilo je očito da ju ne zanima njihov razgovor.

Prilazila sam im i svakim svojim korakom bila odlučnija. Kao da je osjetio moj dolazak, Maxime se okrenuo u pravcu iz kojeg sam dolazila. Smiješio se. Koncert je trajao, Zaz je na pozornici pjevala. Trebao je samo trenutak da mu kažem da prestajemo s ovim.

U trenutku kad sam im prišla, Maxime je rekao: - Marie, ne bih izdržao. Stvarno ne bih... ne bih izdržao da te nisam poljubio, barem pokušao.

Pogledala sam uplašeno Aimee. Moja inače pronicljiva rodica koja je primjećivala baš sve, sada je bila zaokupljena dečkima uokolo, pa ga nije čula. Nije čak niti primijetila da sam im se pridružila.

- Ovo je ludilo - zaključio je.

Da, uistinu je bilo. Njegove su riječi uništile sva moja nastojanja da pobjegnem. Osjetila sam kako me umiruje njegova blizina, a pogled topao i umirujuć djeluje na mene poput lijeka za sve bolesti. ”Kako bih mu mogla reći?” pomislila sam u sebi. Bilo je prekasno, shvaćala sam to svaki put kad bih ga vidjela. Ne znam što me privlačilo tom čovjeku, ali sve sam ga jače osjećala.

Neko nevidljivo stvorenje ili nekakva sila, nešto neobjašnjivo nas je vuklo jedno drugomu i protiv toga se nije moglo.

Deseto poglavlje Uvijek sam mislila da čovjek ne može biti toliko sebičan u ljubavi i da je voljeti nekoga i pustiti ga ako je to potrebno zapravo jače nego voljeti i imati ga. Možda je i tako, ali nisam mogla Maximea pustiti iako sam znala da moram. Trebala sam njegove poruke, razgovore s njim, sastajanja, njegovu prisutnost... Ne! Kako bih ga mogla pustiti?

Nikad ne znaš kada će ti srodna duša pokucati na vrata. Jesmo li mi bili srodne duše?

Maxime je uvjeren u to, a ja mu vjerujem. Osjećati njega bilo je posve drukčije nego osjećati Paula, pa čak i Jeana. S Maximeom se stvarnost miješala s iluzijom. To moje poimanje ljubavi od kojeg sam odavno odustala, vjerujući kako to u vremenu u kojemu živim jednostavno nije moguće, sad sam pronalazila u Maximeu. Čini mi se kao da ga poznajem cijeli život i još prije.

Kao da sam zavirila u vrijeme prije svog rođenja, u neko jako davno vrijeme i tamo pronašla sebe i njega. Bili smo zajedno, voljeli se ljubavlju za koju se umiralo. Ne mogu to racionalno objasniti.

Možda sam umišljala. Jedna moja prijateljica rekla bi da sam odgledala previše romantičnih filmova i pročitala previše ljubavnih priča, ali nisam se osjećala tako. Ljubavni romani koje sam čitala u mladosti sad su mi se činili otrcani, sladunjavi, a filmovi nerealni i nedorasli mojim godinama.

Osjećaji prema Maximeu nastajali su mimo moje volje. Činilo mi se kao da su stvoreni mnogo prije mene, dugo, jako dugo hodali su putem prema meni, a ja sam im se pridružila rođenjem, hodala pokraj njih cijeli svoj život, a onda sam u njih ušla u trenutku susreta s Maximeom.

Vjerojatno bi se čak i psihijatar začudio ovakvoj definiciji ljubavi, ali ja se tako osjećam. *** - Marie, hoće li šef organizirati božićnu večeru? - upitala me Nannette.

- Ne znam. Kako bih ja to znala? - odgovorila sam zbunjeno. - Pa, često si s njim u posljednje vrijeme. Mislila sam da znaš.

- Kako često? T nisam baš - čudila sam joj se, ali znala sam da je u pravu.

- Dobro, oprosti. Pitat ću ga sama - rekla je začuđena mojom reakcijom.

I sama sam uvidjela kako sam pretjerala. Počet će sumnjati, a što onda? Nisam željela da među kolegama počnu kružiti glasine.

- Hajde, idem ga ja pitati. Ionako mu moram odnijeti ove papire - rekla sam uzimajući neki fascikl sa stola u kojem nisam znala što je.

- U redu. Samo da znamo kako ćemo se organizirati, ako misli nešto upriličiti - rekla je Nannette.

Krenula sam prema Maximeovu uredu. Oklijevala sam ući. Bilo je zbunjujuće, bolno i teško smiriti uskovitlani vrtlog zastrašujuće jakih emocija i erotičnih prizora koji su mi zamutili misli, koje su hitale prema njemu. Bezuspješno sam ih pokušavala zaustaviti. Napokon sam digla ruke od svega i prepustila se. Pokucala sam na vrata njegova ureda i ušla.

- Drago mi je da te vidim - rekao je. - I meni.

Uskoro je sobu ispunio elektricitet, magnetni naboj, koji nas je privlačio jedno drugomu.

- Kako bih te sad volio poljubiti - rekao je. - Vidjeli bi nas kroz ova stakla.

- Pa što, ne bi se iznenadili.

- Misliš?

- Možda i bi, ali bi s vremenom shvatili rekao je.

- Dobro, dobro. Poslala me Nannette da te pitam hoćemo li imati božićnu večeru. Želi znati hoće li što organizirati. I kada?

- Može, može. Dogovori se sve s njom, odredi nadnevak kad ti odgovara i izaberi mjesto gdje će biti.

- Dobro, reći ću joj.

- Tako te želim - rekao je tiho.

Nasmijala sam se. Voljela sam ga čuti dok je to izgovarao.

- Idem joj reći - rekla sam i krenula iz ureda.

Znala sam da me prati pogledom, pa sam uspravila držanje. Zabacila sam kosu.

- Odredi nadnevak i predloži mi mjesto gdje bismo imali božićnu večeru. I napiši popis ljudi koje ćemo zvati - uputila sam Nannette.

- Odmah ću to. Baš mi je drago da ćemo se negdje okupiti, sjesti i malo zabaviti - rekla je.

- I meni.

Dogovorili smo da će se večera održati 14. prosinca u jednom restoranu u pariškom dijelu grada Place de la Bastille. Taj je dio imao najbolje klubove, dobre restorane i bio je pravo mjesto za noćni provod. Osobno sam bila za neku mirniju verziju, ali Nannette je objasnila kako će većina kolega biti upravo za ovaj prijedlog.

- U redu, ti znaš. Rezerviraj već sada da ne bismo ostali bez mjesta - složila sam se. *** Izašla sam iz ureda i krenula prema izlazu iz zgrade. Namjeravala sam prošetati gradom i kupiti Maximeu dar za rođendan. Bilo je još tri dana do njegova rođendana. Htjela sam mu nešto kupiti, ali da ne bude previše zamjetno, kako ne bi postao sumnjiv supruzi. I sam mi je želio kupiti dar za moj rođendan koji je bio dvadesetak dana prije njegova. Nisam to htjela u ovoj situaciji. Nisam željela darove jer su me podsjećali da nemam pravo biti pokraj njega. U ovakvim situacijama u kakvoj smo mi bili muškarci su većinom kupovali skupocjene darove, a žene su ih oduševljeno prihvaćale. Gledala sam i slušala to i prije od nekih svojih poznanica. Zgražala sam se nad tim i razmišljala kako je to jadan nadomjestak za ono što nemaju. Njegova želja da mi kupi dar za rođendan bila je sasvim normalna, ali mene je podsjećala na one dane kada se nisam mogla načuditi da jedna žena može dopustiti da joj život ode ovim putem. Tad sam se zgražala nad takvim ženama, a sada sam postajala jedna od njih.

Ipak, kupiti njemu dar za rođendan bilo mi je nešto što sam mogla, jako željela i zbog čega se nisam osjećala loše. Naposljetku sam mu kupila album za posjetnice. Dar koji nije izazivao sumnju.

Našli smo se na doručku u gradu za njegov rođendan. Donio mi je dar koji sam gotovo mjesec dana odbijala. Parfem. Boss, s mirisom naranče.

- Kad ne budeš sa mnom, stavi ga i onda ćeš me osjećati. Bit će kao da sam s tobom, iako sam ja zapravo uvijek s tobom, mislima i srcem - rekao je.

Nisam mogla ne uzeti. Njegova definicija dara bila mi je romantična, a na romantiku sam padala.

Uvezli smo se automobilom u gradsku garažu. To su bila mjesta koja su u posljednje vrijeme imala posebno značenje za nas. Kad bismo parkirali, ostali bismo još koji trenutak u autu, a on bi me pokušavao poljubiti. Iako sam zbilja htjela da me ljubi, nisam mu dopuštala. Ljubio me po grudima, prelazio rukama po cijelom tijelu, ali nisam mu dala usne.

- Zašto ti mogu ljubiti grudi, a ne mogu usne? upitao me.

- Za mene je poljubac usnama, jezikom, svom tom dubinom jače od vođenja ljubavi.

Seksom se predaje tijelo, a poljupcima, usnama, duša i srce - rekla sam.

I bilo je tako. Sjećam se da mi je baka pričala kako nikad nije dopustila suprugu da je poljubi u usta. ”Zašto?” pitala sam je. ”Jer mu nisam htjela predati srce koje je pripadalo mladiću iz moje mladosti, za kojeg mi nisu dopustili da se udam. Poštujem svog supruga, na jedan ga način i volim, ali ljubiti se ne mogu jer je poljubac nešto uzvišeno, u poljupcu se krije sva nečija ljubav, kompletno čuvstvo koje čuvaš za onoga koga istinski voliš”, rekla mi je jednom. I sve dok toga kojeg voliš ljubiš usnama, ma koliko dugo s njim bio u braku ili vezi, znači da ga voliš. Ako nema poljubaca, nema više ljubavi.”

Maximeu je to bilo smiješno. Mislim da sam mu s pričama o baki bila smiješna. Možda me ni nije shvaćao ozbiljno, ali ja sam znala da je sve što mi je ta moja starica kazala bila istina. Želja za Maximeom zarazila je cijelo moje biće. Da nisam posljednjim atomima snage vladala sobom i željom prema njemu, odavno bih mu se predala. Izluđivao me poljupcima, usnama, svojom željom za mnom. I taj dan u autu bila sam neizdrživo uzbuđena. Drhtala sam pod grčevima slatkih poljubaca.

- Pusti... samo malo... - tiho je šaptao.

- Ne mogu. Znaš da ne mogu... - ali zapravo nisam mogla više odolijevati. Ljubio me nježno, polako, prelazeći tek vrhom usana po mojima. Kao da se boji da ću se okrenuti i pobjeći ako me uistinu pokuša uzeti poljupcem.

U nekom sam trenutku prestala osjećati otpor. Poželjela sam ga tako jako da se nisam mogla suzdržati. ”Ionako ćeš ga jednom poljubiti, neka to bude danas, na njegov rođendan”, pomislila sam u sebi. Kao da je osjetio o čemu razmišljam, da popuštam, prislonio je svoje usne na moje i zaronio duboko u unutrašnjost.

- Daj mi jezik - šapnuo je ne prestajući me ljubiti. Poljupcima je odagnao sav strah koji sam osjećala zbog toga što smo tu gdje jesmo. Postojali smo samo mi. U autu je puštao laganice, a ja sam se osjećala kao jedina žena u njegovu životu. Njega sam osjećala kao jedinog muškarca u svom životu. Bilo je predivno i bolno osjećati našu samoću na ovom svijetu. Osjetila sam ga cijelog u sebi, cijelu njegovu dušu... srce... sve je bilo moje i moje je sve bilo njegovo. U tim se poljupcima miješala radost s tugom, s pitanjima kako ću živjeti dok on spava pokraj druge? Kako ću ja spavati pokraj drugog dok volim njega? Kako ću disati bez njega? Što sam ga dulje ljubila, sve sam jače i snažnije tjerala tugu. Na kraju sam osjećala samo njegove usne na svojima, uzbuđenje i radost života s njim. Na dan njegova rođendana predala sam mu sebe u cijelosti i primila ga u svoj život, ispunila njime cijelo svoje biće. I ne, nismo taj dan vodili ljubav, ali sam svoju sudbinu predala u njegove ruke.

Maximeov rođendan bio je dan od kojeg više nisam mogla poljubiti Paula. Nisam mu mogla dati usne jer u njima nije bilo ljubavi za njega. Ali Paul to dugo nije primijetio. Jako dugo. *** - Moram na put, ali doći ću na večeru, budi sigurna - rekao je.

Maxime je išao poslovno u Berlin na pet dana. S njim je išao Daniel, jedan od njegovih poslovnih partnera. Nisam ga dobro poznavala, tek površno. Ne znam zašto su išli, nisam pitala.

Bitno mi je jedino bilo da dođe. Zbog njega sam se radovala toj večeri. U protivnom bi bilo sve dosadno, nevažno. I Paul i Maximeova supruga trebali su doći. Sve sam manje osjećala grižnju savjesti. Pred sobom sam vidjela samo ljubav prema njemu i tim emocijama sam sve opravdavala. Željno sam iščekivala dan večere. Ne sjećam se da sam na prijašnjim poslovima toliko iščekivala poslovne večere. Ponekad najradije na njih ne bih niti otišla. Išla sam samo zato što samo morala održavati poslovni tijek i nekakav bonton koji je netko odredio.

Otišla sam u kupovinu i kupila novu košulju. Sviđalo mi se kako mi stoji. Zamišljala sam Maximea kako me požudno gleda. Već sam poznavala njegov ukus, pa sam se vodila time.

Jedva sam dočekala večer. Da sam mogla birati, izabrala bih večeru za nas dvoje. Ovako sam ga morala dijeliti s cijelom tvrtkom, ali nije bilo važno. Samo da ga vidim.

Trebali smo se naći u 18 sati. Bilo je već 17 sati i polako sam se pripremala da krenem. ”Ti kreni, ja ću malo kasniti”, pisalo je u poruci koju mi je poslao. ”Hoćeš li sigurno uspjeti doći?” otpisala sam mu s laganim strahom. ”Pa gdje bih ja propustio večeru s tobom?” pisalo je.

Nasmijala sam se. Znam da ne bi. Vjerovala sam u njega i znala sam da iako vozi desetak sati i vjerojatno je umoran, doći će. Uvijek me fascinirao svojom voljom i snagom. Nikad mu ništa nije bilo teško, baš kao ni meni. Obožavala sam to u njemu.

I došao je. Malo je kasnio, ali je došao kako je i rekao. Kad sam ga ugledala, osjetila sam navalu zbunjujućih emocija. Bila sam sretna jer je tu, ali vidjela sam mu djevojku i uplašila sam se. U meni se još javljao glas savjesti. Znala sam da ne smijem voditi tu igru, ali nisam više mogla odustati. Previše je bio u meni.

Tijekom večere nije imao mira, a ni ja. Ali, dok je on odlazio u toalet nadajući se kako ću doći za njim, nisam se mogla pomaknuti s mjesta na kom sam sjedila. Strahovala sam da netko ne primijeti što se događa.

Larissa, fotografkinja koja je radila u agenciji, sigurno bi primijetila. Imala je izoštrena osjetila za prepoznavanje ovakvih znakova. Zamijetila bi poglede muškaraca prije nego bi oni uputili pogled svome plijenu. Jedna je od onih žena koje su sve promišljeno radile, otvoreno koketirale, iskorištavale svoj izgled u svrhu ostvarivanja vlastitih želja. Ponekad sam strahovala od Larissina pogleda. Bila sam uvjerena da nešto naslućuje.

Maxime je vjerovao da Larissa radi isto, pa kad bi nas i otkrila, ne bi se začudila niti bi je to šokiralo.

Puckao je prstima po stolu dajući mi do znanja da mi je poslao poruku. Uzela sam mobitel i otvorila poruku skrivajući je od Paula. ”Tako si neodoljiva večeras”, pisalo je. Osmjehnula sam se. Radovalo me što me gleda takvom. Bila sam sretna. Više se nisam osjećala krivom ni prema njegovoj supruzi ni prema Paulu. Samo sam željela da ostanemo bar na trenutak sami.

Večera je prošla više nego odlično. Svi su bili dobro raspoloženi. Kao da nam je ovo druženje svima pomalo trebalo. Zapravo smo bili odlična ekipa, različitih godina, ali svi spremni za dobro društvo.

Na kraju večeri pošla sam s Maximeom kod vlasnika restorana kako bismo platili račun.

Nas troje sjeli smo za jedan stol. Sjeo je nasuprot meni. Osjetila sam kako nogom dodiruje moje stopalo. Često bi mi ispod stola dodirivao nogu. Obgrlio bi moju jednu nogu svojim dvjema i govorio kako me voli tako osjećati. To su bili trenuci kad me vodio u svoj unutarnji svijet. Kao da sam sjedeći za stolom pokraj njega, u nekom restoranu ili kafiću, među mnoštvom ljudi, bila sama s njim. U njemu.

- Volim ovako staviti nogu u tvoje noge i dodirivati te jer te mogu osjetiti, a obožavam te osjećati. Kao da ležiš pokraj mene govorio je.

I ovu je večer to radio. Znao je postići ono što želi, pa makar nam prijetio i smak svijeta.

Katkad sam vjerovala da me može poljubiti pred svima, a da to nitko ne vidi. Samo da je to poželio.

Nisam se mogla usredotočiti na ono što je govorio vlasnik restorana. Maxime ga je znao, pa smo ušli u neki dublji razgovor kojeg se poslije gotovo i nisam sjećala. Pokušavala sam razbistriti misli podsjećajući se na nju i njega pokraj nas, ali nisam mogla. Cijelu me preplavila želja za Maximeom i ta zavodljiva igra koju smo vodili.

Složili smo se da odemo u kvart Bastille, u neki klub na piće. Ondje su bili najbolji

klubovi i najbolja zabava. Nije bilo turista kao u klubovima na relaciji Champs-Elysées Trocadéro. Ondje su kafići, restorani i klubovi precijenjeni bili, a atmosfera odisala razdraganim turistima željnih pariškog pulsa. Da ih je imao tko uputiti, sigurno bi izabrali druge pariške kvartove u kojima se doista može doživjeti ovaj grad.

Zauzeli smo dva stola i zabava je mogla početi. Bilo mi je važno samo da je Maxime pokraj mene. Nekad bih se čudila samoj sebi i onome kakvom sam postala. Nikad u životu nisam se podređivala nekom muškarcu kao Maximeu. Imao je neshvatljivu moć nada mnom i o njemu je ovisilo hoću li biti emocionalno dobro ili ne. Nikad to do sada nisam doživjela. Bila sam ponosna na to što mi muškarac ne može određivati raspoloženje i dobar provod. Sad sam pala na testu pred Maximeom. A on, kao da mi je čitao misli i želje, radio je ono što sam željela. I te večeri u klubu smjestio se blizu mene. Na um mi padne jedna misao dok je stajao pokraj mene.

Zapravo mi je bilo smiješno vidjeti ga u ovakvom klubu. Zamišljala sam ga u restoranima, kafićima, finijim francuskim pubovima, ali ne i u klubu koji je bio prepun mladih ljudi, zagušljiv i s preglasnom glazbom. Čak ni ja nisam više zalazila na ovakva mjesta.

- Pogledaj ovoga kako te gleda - rekla je Larissa toliko glasno da su ju, unatoč buci, mogli čuti svi u društvu.

- Kojeg?

- Ovaj, ondje, lijevo od tebe.

Pogledala sam, možda i previše izravno. Muškarac od nekih trideset i koju. Uistinu zgodan. Nasmijao mi se. Okrenula sam se prema Larissi ne želeći ga izazivati.

- Zgodan je - rekla sam joj i okrenula se prema Paulu govoreći mu nešto nevažno.

Nakon nekoliko trenutaka opet sam pogledala prema muškarcu, tek da provjerim gleda li me još. Nije mi bilo važno gleda li me zbog mene, već zbog Maximea. Htjela sam da primijeti kako me drugi muškarci gledaju. Ne znam zašto mi je to bilo važno, možda neka ženska taština.

Bilo je čudno kako sam tek sada, u ovim godinama i uz Maximea, otkrivala sebe. Ne znam u koju bih kategoriju osobina to svrstala. Bilo je lakše kad sam se zaljubila u Paula. Znala sam da je i on u mene zaljubljen, nismo vodili nikakve igrice, jedno drugomu to smo ubrzo i priznali i to je nekako bilo to. Nisam razmišljala gledaju li me drugi muškarci i primjećuje li to Paul niti sam se osjećala zavodljivo kada bi me gledao. Nisam mu se ni pokušavala svidjeti, a sviđala sam mu se.

S Maximeom je bilo sve novo i pomalo teže jer sam morala paziti da nitko ne otkrije. Otkrivala sam sebe, a nikome nisam mogla reći da sam to ja, da u meni ima još nešto, mnogo više od onoga što su do sada vidjeli. Željela sam bar na trenutak biti nasamo s njim. Postajalo mi je nevažno hoće li ostali primijetiti ili neće. Na trenutak mi se učinilo da Paul primjećuje što se događa, ali samo na trenutak. Zrakom je lebdjela opasnost, ali mi se to sviđalo. Uzbuđivalo me.

Vidjela sam Maximea kako odlazi u toalet. Znala sam da želi da dođem za njim. Nekoliko trenutaka nisam se usuđivala. Zbog njegove djevojke i mog supruga. Zbog Larisse. Bila sam sigurna da nas pogledom prati. Neko sam vrijeme oklijevala, a onda sam Paulu rekla da idem do toaleta i krenula. Ali predugo sam čekala. Maxime se već vraćao. Susreli smo se na stubama. Na trenutak je stao ispred mene. Samo na trenutak, ali se meni učinilo predugo. Bilo me strah da će Larissa shvatiti. Nekoliko smo se trenutaka gledali. U pogledima nam je bila prevelika želja.

Jedva sam izdržavala njegov pogled. U nekom trenutku odmaknula sam se korak i prošla pokraj njega. Nismo progovorili ni riječ. ”Bože, što to radim? Bože, što radim?” ponavljala sam u sebi.

Ušla sam u toalet i stala pred zrcalo. Pogledala sam se. Bila sam zadovoljila svojim odrazom u zrcalu. Osjećala sam se lijepom. Nisam se uvijek osjećala takvom. Kao da me Maxime proljepšao ili je to činila ljubav prema njemu. Nakon nekoliko trenutaka vratila sam se. Dok sam prolazila klubom, osjećala sam poglede na sebi. Uživala sam u njima samo zbog Maximea. Željela sam da

ih i on vidi. Ne znam je li vidio, ali izazivala sam hodom, samouvjerenošću, seksepilom - samo zbog Maximea. *** Prošlo je tjedan dana. S Maximeom sam se počela redovito viđati izvan ureda. Odlazili smo na večere, na piće. Bio je to samo izgovor da se vidimo. Činilo se kako sve možemo i nikome nismo sumnjivi. To nam je davalo određenu hrabrost da činimo više. Uživala sam u njegovim poljupcima, dodirima. Izluđivao me svakim pokretom. Bilo je trenutaka kada sam mislila da je moguće stati kad poželimo. Ili samo egzistirati na poljupcima. Ali jednostavno nismo se mogli prestati viđati.

Zajedno smo otišli na božićnu večeru neke tvrtke. Iskoristili smo se svaki trenutak koji smo mogli da provedemo vrijeme zajedno. Ako bi on bio opravdan, kao ti božićni domjenci, umirivali bismo svoju savjest i uživali u zajedničkim trenucima.

Tu sam večer odjenula usku crnu haljinu kratkih rukava. Ispod nje je bio crni body koji se nije mogao otkopčati u donjem dijelu, već se morao skinuti od vrha prema dolje. Namjerno sam to odjenula jer sam se bojala da bi večeras mogli otići dalje od poljupca.

Maxime je došao po mene u 18 sati. Do mjesta gdje se održavala ta večera vozili smo se nešto više od pola sala. Malo izvan Pariza, u nekom parku usred šume nalazio se restoran. Čudila sam se što su tu večeru pripremili u restoran usred takvog mjesta. Imali smo još nekih sat vremena do početka večere. Parkirali smo se na obližnjem parkiralištu. Počela je padati kiša pomiješana s pahuljicama snijega koji se topio prije nego je uspio dodirnuti tlo. Počeo me ljubiti.

Nježno, tek opipljivo, a potom sve jače i strastvenije. Uzvraćala sam mu svom snagom svojih osjećaja. Počeo je otkopčavati hlače. Uplašila sam se.

- Nemoj to - rekla sam.

- Zašto, opusti se.

- Ne smijemo.

- Mi sve smijemo. Kako to još nisi shvatila?

Uzeo mi je ruku i stavio je na svoje međunožje. Prihvatila sam izazov. Počela sam prelaziti rukom po njemu osjećajući kako mu raste u unutrašnjosti hlača. Najednom sam zavukla ruku u njegove hlače i po prvi put ga dodirnula. Uplašila sam se i odmah izvukla ruku.

- Nastavi - prošapta.

- Oprosti, ne mogu.

- Marie, ionako ćemo to jednom učiniti.

- Nećemo - rekla sam ni sama ne vjerujući u ono što govorim. Nastavio me ljubiti. Dugo, polako, strastveno.

Onda mi je zazvonio mobitel. Bio je Paul. Htio je znati jesam li stigla. Na trenutak sam osjetila krivnju, ali samo na trenutak. Možda je to trebao biti znak da se povučem, prestanem, ali već je bilo prekasno.

Za trenutak smo se našli na stražnjem sjedištu njegova auta. Nagnuo se nad mene i nastavio me ljubiti. Bilo je to prvi put da je bio nada mnom. Njegovo tijelo nad mojim! Osjetila sam takvo uzbuđenje da se nisam mogla kontrolirati. Krenuo je rukama od vrata, spuštao po grudima prema dolje i ubrzo shvatio da ne može ništa otkopčati. U istom sam trenutku osjećala i žaljenje što sam se tako odjenula i zahvalu samoj sebi, jer da nisam, bilo bi gotovo.

- Zakopčana si do grla - prošaptao je. - Znam - tiho sam rekla.

Nastavio me ljubiti. Izluđivala me njegova ruka oko struka, dok se drugom pridržavao za donji dio sjedala kako bi održao ravnotežu. Izazov koji je bacio pred mene bio je ogroman. Žudnja se razlijevala mojim trbuhom. Oštra, tinjajuća žudnja preplavila me, prožimala cijelu.

Puštala sam ga sve više sebi želeći da rastrga svu odjeću s mog tijela... krivnja se javljala poput svjetlosnih bliceva u trenucima potpunog mraka.

- Zakasnit ćemo - rekla sam teškom mukom.

- Nećemo, pusti još malo.

- Ne možemo. Hajde da krenemo.

Povukao se, maknuo tijelo s mojeg i izašao iz auta. Pokraj auta me nastavio ljubiti. Okolo nas je bio samo mrak, mi sami na parkiralištu. Ljubio me pritišćući tijelom o vrata automobila, a ja sam uživala. *** Večera je bila uštogljena. Niz dosadnih razgovora, rezime godišnjih uspjeha. Uvijek sam se čudila takvim božićnim domjencima. Pa zar nisu služili tome da se radnici druže, bolje upoznaju, razonode, a ne da rezimiraju poslove u protekloj godini i već stvaraju planove za novu.

Jedva sam čekala da to završi pa da se opet nađem sama s Maximeom u automobilu.

Maxime me ovu večer gledao posebno nježno. Mislim da tad nije razmišljao o vođenju ljubavi sa mnom, već o svojim osjećajima prema meni. Zbog toga sam ga još više voljela.

Nagnuo se prema meni i tiho mi rekao: - Uistinu si prelijepa. Osmjehnula sam se. *** Večera je završila, pa smo krenuli kući. Dok je vozio, jednom je rukom pridržavao volan, a drugom me dodirivao po cijelom tijelu. Izvijala sam se na sjedalu i uživala u onome što je radio. Tu i tamo pogledao bi me pogledom koji govori da mu je u hlačama sve u erekciji. Toliko me ta misao uzbuđivala da sam mogla samo na to svršiti. Ali nisam se usudila jer sam mislila, ako svršim, to je to. Već smo učinili prevaru.

Prelazili smo preko mosta. Moćna Siena bila je ispod nas, a svjetla Pariza jedva su se razaznavala pod maglom strasti u mom pogledu. Rukom je dodirivao moje međunožje govoreći mi da se opustim, da svršim.

- Vidiš li da ti je dolje vulkan, toliko si vruća. Pusti se. Ne možeš tako - govorio je hrapavim i senzualnim glasom želeći da mu se bar ovako prepustim.

Teškom sam se mukom suzdržavala da ne svršim. Ušli smo u grad. Stao je na nekom parkingu. Uvukao je ruku ispod haljine i nastavio me ljubiti. Najednom sam vidjela policijsku patrolu. Mogli su nas čak i uhititi zbog ovoga. Uplašila sam se. Odmaknula sam ga od sebe i rekla da krenemo odavde.

- Ako sad krenemo, oni će krenuti za nama jer ćemo im biti sumnjivi. Ostanimo još malo.

- Nemoj, ako nas izvedu, svi će sve saznati - uspaničila sam se. Nije mi padao na um Paul, već Maya. Mogla sam izgubiti kćer, a to ne bih mogla preživjeti.

- Molim te, krenimo - nervozno sam rekla.

Policija se uskoro udaljila, pa je postalo mirnije. Htio je preparkirati auto i nastaviti, ali sam još uvijek bila uplašena. - Ne možemo ovo, ne smijemo - rekla sam.

- Možemo i hoćemo. Znaš da od toga ne možemo pobjeći. To je naša sudbina - rekao je uvjerljivo. *** Za božićne je praznike otišao s obitelji na put. Nedostajao mi je, ali nisam osjećala tjeskobu. Petnaestak dana njegove odsutnosti upotpunjavali smo svakodnevnim porukama, pozivima, slao mi je stihove pjesama. Jednom je otišao na neki koncert i nazvao me dok su

pjevali pjesmu koja ga je toliko podsjećala na nas. Uživala sam u njegovoj pažnji, ali još više u tome što sam vidjela ljubav onakvu kakvu sam cijeli život priželjkivala. Volio je onako kako sam ja voljela. Shvaćao je ljubav onako kako sam je i sama shvaćala. Teško sam povjerovala da se to događa. Pronaći nekoga tko ti je bio toliko sličan, a opet u pojedinim stvarima toliko različit. Bio je slobodniji od mene. Ponekad bih pomislila kako je sigurno ovo već radio jer mu je bilo tako lako nju zaboraviti. Onda bih se zgrozila nad tom pomisli. A ponekad nisam znala što je gore: da je već varao ili da je počeo sa mnom varati. Prva verzija tjerala me da pomislim kako je ženskar, a druga kako sam ja kriva za ovaj grijeh. I to me mnogo više užasavalo. Ali, onaj prokleti ženski ego, taj glas u meni, govorio mi je da budem sretna Samo zbog nas našli smo se na ovome putu. Čak bih se usudila pomisliti kako sam neke stvari s njim učinila, jer mi je imponiralo što je to radio samo zbog mene.

- Volio bih voditi ljubav s tobom čim dođem - rekao je samo dva dana prije nego što će se vratiti. Da, učinit ćemo tako. Oboje to želimo - dodao je.

Istina, oboje smo to željeli. Zadrhtala bih na samu tu pomisao, ali nisam mogla dopustiti da se to dogodi. Zbog naših obitelji. Ali jedva sam čekala da dođe. Legla bih na krevet, sama u sobu i zamišljala njegove nježne, lake, ali strastvene dodire. Izvijala bih se po krevetu zamišljajući kako vodimo ljubav, a već za nekoliko trenutaka otvorila bih oči i prekoravala se.

Iz dana u dan gubila sam osjećaj udane žene. Postajalo mi je sve normalnije misliti o Maximeu, živjeti za susrete s njim, a Paulu bih se približila u trenucima najvećeg osjećaja krivnje. A i to je bilo sve rjeđe. Udovoljavala sam mu, nisam prigovarala na njegove izlaske. Bila sam odlična domaćica i ništa više od toga. Neko vrijeme to nije ni primjećivao. Radio je po cijele dane, a ono što se gotovo svakoga dana događalo među nama, sad je bilo toliko rijetko, nezamjetljivo. Ipak, činilo se kao da sve odlično funkcionira.

Jedanaesto poglavlje Postoje trenuci u kojima odlučite učiniti nešto što bi se inače smatralo posve nerazumnim.

Niste ni svjesni da to odlučujete, to je u vama duboko skriveno i postoji, a vi ga potiskujete do trenutka u kojem postaje razumljivo da mora izaći na površinu, bez obzira na posljedice koje će uslijediti. Cijelo vrijeme to sam u sebi skrivala, potiskivala i govorila sebi da mogu prestati kad hoću, jer je doista nemoguće voljeti ga. Nisam mogla pronaći bilo što čime bih opravdala tu ljubav prema njemu. Ali, kažu da su najjače i prave ljubavi one u kojima uopće ne znaš zašto nekoga toliko voliš. Tu posljednju misao toliko sam gušila u sebi da sam s vremena na vrijeme pomišljala kako ga ne volim. No to bi bilo toliko rijetko da nije vrijedno spomena.

Nisam bila sigurna u mnogo toga, ali u razdoblju nakon borbe sa samom sobom, umom i srcem, postajala sam sve sigurnija kako mu se ne mogu oduprijeti. Željela sam da što prije dođe i da me zagrli, poljubi i da mi kaže koliko sam mu nedostajala. Toliko sam ga željela. Čekala sam ga u svojoj kući. Bila sam nervozna, kao da ga nisam vidjela godinama. Znala sam da se ništa neće dogoditi u mojoj kući, ali ipak me malo kopkalo što dolazi. Trebao mi je samo nešto ostaviti i onda smo namjeravali otići negdje na doručak. Zvono na vratima oglasilo se točno u devet sati. Otvorila sam, a čim sam zatvorila vrata, počeo me ljubiti. Nismo ništa govorili. Strastveno smo se ljubili u hodniku tik do ulaznih vrata. Izazov koji je bacio pred mene nedjeljiv je dio mojih želja. Poljupcima me vukao prema kauču u dnevnom boravku. Primila sam ga na sebe i osjetila njegovo tijelo u punoj težini.

- Volim te - šapnuo je između poljubaca.

U očima, koje su mu uvijek postajale tamnije u trenucima strasti, gorjela je vatra. Voljela sam to jer mi je time davao do znanja koliko me želi.

Na trenutak sam ga pustila da me ljubi, pustila sam svojoj želji da se bar malo napije njegove blizine. Uživala sam dok je svoje tijelo trljao o moje.

- Volim te, tako te volim - rekla sam.

Bio je to prvi put da sam to izrekla cijelim svojim bićem, shvaćajući svu težinu osjećaja i prepoznajući ljubav kao dio bez kojeg sam hodala cijeli život i koji je sad upotpunio tu slagalicu u mome srcu. *** Krenuli smo u grad na piće, ali otišli smo izvan grada. Neko smo se vrijeme vozili, a onda je Maxime odlučio stati negdje uz cestu. Skrenuo je na šumski puteljak i neko smo se vrijeme samo vozili. Onda je parkirao, osvrnuo se uokolo. Nikoga nije bilo.

- Hoćemo li se prebaciti na stražnje sjedalo? - pitao je.

- Može, ali nećemo ništa raditi. Samo ćemo se ljubiti - rekla sam.

- Naravno, kako ti kažeš - nasmijao se.

Pogled mu je pun strasti. Budio je divlju požudu u meni. Upalio je grijanje u automobilu.

Volio je da mu bude ugodno ma gdje se nalazio. Nije volio hladnoću.

Skinula sam jaknu i čizme kako mu ne bi zaprljala sjedala. Počeli smo se ljubiti. Zavukao je ruku ispod moje majice i ulazio u grudnjak. Nevjerojatno kako su moje grudi reagirale na njegove dodire. Trebalo je samo jednom prijeći lagano prstima ili usnama po njima i bradavice bi mi bile krute. To ga je izluđivalo, mislim i da mu je davalo određenu dozu hrabrosti da ide dalje jer je shvaćao kako snažno djeluje na mene. Zatvorila sam oči i na trenutak se potpuno prepustila navali osjećaja. Uživala sam u svemu što je radio.

- Želim te - šaptao je.

Nisam mu odgovarala. Strahovala sam od onoga što se moglo dogoditi da sam mu uzvratila isto. Lagano je otkopčavao dugme po dugme na mojoj košulji, a svakim novim otkopčanim dugmetom sve me više izluđivao. Naposljetku je otkopčao grudnjak, lagano ga pomaknuo prema dolje. Ostala sam pred njim gola do struka. Osjećala sam njegove poljupce posvuda: po vratu, grudima, trbuhu. Uživala sam u njegovu uzbuđenju.

- Dolje mi je revolucija - prošaptao je.

- Znam - rekla sam tiho.

Počeo mi je lagano otkopčavati remen na hlačama. Sasvim lagano, ne prestajući me ljubiti. Pustila sam ga da to učini. Uzbuđivalo me dvostruko, a otkopčani remen nije značio ništa.

- Želim voditi ljubav s tobom - tiho je izustio. - I ja s tobom - rekla sam još tiše.

- Onda se pusti.

- Ne mogu... Ne smijemo... - jedva sam izustila.

Bože, kako me uzbuđivao. To više nije bilo podnošljivo. Prodorno me pogledao. Lagano je nikom povukao prema dolje patentni zatvarač i stisak hlača oko moga struka popustio je.

Vidjela sam kako mu se usnice grče pod uzbuđenjem. Nisam mu ništa rekla. Tako sam htjela da učini ono što je namjeravao, da me dodirne, da ga osjetim bliže sebi... toliko da nisam mogla izustiti jednu jedinu riječ protivljenja.

Pogledi nam se nisu skidali jedno s drugog dok je zavlačio ruku u moje gaćice.

- Kako si topla - šapnuo je.

Te su me riječi izludile. Navala emocija, sve ono što sam osjećala prema njemu i strah od ovoga cijelu me ispunio.

Na trenutak je zatvorio oči. Vidjela sam kako uživa prelazeći rukom po cijeloj njoj. Ali... kad je zatvorio oči, kao da me pustio. Najednom više nisam vidjela njega, vidjela sam svoj grijeh i Paula. Uplašila sam se. Umom su mi se munjevitom brzinom isprepletale misli i sjećanja svega onoga što sam proživjela s Paulom. Polom navala tolike krivnje zabljesnula me najjačom snagom. Suze su mi navrle, nisam htjela plakati, ali me stegnulo u grudima. Nisam se mogla suzdržati.

- Nemoj, nemoj, molim te - rekla sam kroz plač i odmaknula se od njega. - Ne smijemo ovo raditi - ponavljala sam mahnito kao da više želim uvjeriti sebe nego njega.

Suze su mi nekontrolirano počele teći, nisam mogla zadržati čak niti jecaje. Snažno me zagrlio i nekoliko sam minuta ostala plakati u njegovu zagrljaju.

- Ne mogu mu to učiniti. Predobar je prema meni. Ne mogu to - govorila sam između jecaja.

Osjećala sam ogromnu krivnju, pritom se mrzeći jer me Maxime vidi kako plačem. Bili su uistinu rijetki oni koji su me vidjeli kako plačem. A plakala sam za svaku glupost. Samo u svojoj tišini, ne pred ljudima.

Mislim da se i Maxime malo uplašio jer me nikad do sada nije vidio ovakvu. Tješio me kao da se radi o nečemu što sam izgubila, a ne nečemu što se događa s njim.

- Smiri se... Nemoj biti takva... - ponavljao je, a između umirivanja govorio: - Ovo je jače od nas, to znaš i sama...

Znala sam, itekako sam znala, jer prepuštala sam se nečemu što sam cijeli život osuđivala.

Zgražala sam se nad tim samim činom, a zaboravljala da protiv ljubavi ne možeš. Samo, mislila sam da unatoč toj silnoj navali emocija žena ipak može ostati ustrajna u svojim uvjerenjima.

Pogotovo ako je riječ o nečemu ovakvom. Žene su razmišljale glavom, muškarci onime što su imali među nogama. Ja sam razmišljala srcem. Cijeli sam se život vodila samo emocijama. Kao da sam satkana od emocija i na trenutke toliko čvrsta, a na trenutke toliko slaba i lomljiva. Mrzila

sam se zbog toga.

- Hoćemo li izaći iz auta? - pitao je.

Kimnula sam potvrdno pa smo izašli. Zagrlio me i ljubio po licu. - Ah, ljubavi... uzdahnuo je i još me jače privio uza se.

Ne znam je li znao da sam ga zbog toga još više zavoljela i prema njemu postala još slabija.

Opet smo ušli auto. Vraćali smo se u grad. Vodio me na ručak. U nekom sam trenutku primijetila kako je pomirisao svoju ruku. Baš onu ruku koju je držao u mojim gaćicama.

- Neću je prati dok miris ne izađe - nasmijao se.

- Ne budi lud - i ja sam se nasmijala. Potom sam dodala: - Oprosti za ono.

- Ići ćemo polako - rekao je.

- Ne smijemo. Više se ne smijemo dovesti u takvu situaciju - rekla sam.

- Znaš da to ne možemo izbjeći. Mi smo suđeni jedno drugomu. Osjećam to odavno.

I ja sam osjećala. Ono što nas je vezivalo bilo je jako, istodobno i bolno i tako predivno.

- Marie, kako možeš ići protiv sebe? - upitao je i odmah odgovorio: - Ne možeš. Ti si dio mene, a protiv dijela sebe ne možeš. Pogledao me. Znala sam da govori istinu, ali sam bila uvjerena kako se mogu oduprijeti novom iskušenju. Mogla sam ga voljeli i bez tjelesnih dodira. Znala sam da ću ga uvijek voljeti i da od toga ne mogu pobjeći. Ali bila sam toliko sigurna u sebe i svoju ustrajnost da sam mogla reći kako neću spavati s njim. Jer to jednostavno nisam bila ja. Ja nikad ne bih mogla spavati s muškarcem koji je zauzet, pogotovo ako sam i sama udana. Svjesna sam da srcu ne možeš zapovijedati, ali tijelu možeš. To me neko vrijeme držalo. *** Maxime mi je nastavio slati poruke u kojima mi je govorio koliko me želi, koliko me treba i kako me često sanja. I sama sam to proživljavala. Slao mi je i stihove pjesama u kojima sam iščitavala njegovu ljubav, iako ih je napisao netko drugi.

Jednom mi je poslao stihove Pabla Nerude, čileanskog pjesnika kojeg sam obožavala.

Pisalo je: Lagano umire onaj koji ne putuje, onaj koji ne čita, onaj koji ne sluša muziku, onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi. Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav, onaj koji ne prihvaća pomoć.

Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika, postavljajući si svaki dan ista ograničenja, onaj koji ne mijenja rutinu, onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju, onaj koji ne priča s ljudima koje ne poznaje.

Lagano umire onaj koji bježi od strasti i njenog vrela emocija; onih koje daju sjaj u očima i napuštenim srcima.

Lagano umire onaj koji ne mijenja svoj život kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi, onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti, i koji ne ide za svojim snovima; onaj koji si neće dozvoliti, niti jednom u svom životu, da pobjegne od smislenih savjeta... Živi danas, učini danas, riskiraj danas! Ne dozvoli lagano umiranje! Ne zaboravi biti sretan!

Svaki stih imao je značenje, u svakom stihu pronalazila sam nas. Možda sam pretjeravala,

ali to vrelo mojih emocija vidjelo je sve ono što razum nije dopuštao.

Jedva sam dočekala dan kad smo trebali otići negdje sami. To bih jutro samu sebe pred zrcalom uvjeravala kako ništa neće biti. Neću otići daleko. Čak sam govorila svom odrazu kako je ovo posljednji put da se susrećemo nasamo i kako ću mu to reći. Znala sam da neću i da ništa od toga neću imati snage učiniti, ali mi je onaj glas krivnje bio podnošljiviji dok sam se tako uvjeravala. U trenutku kad bih ga ugledala, znala sam da mi nema pomoći.

Odlazila sam i na nedjeljne mise i molila u sebi Boga da mi da snage da izdržim, da bude sa mnom, da me ne napušta u toj slabosti. ”Nije se ništa dogodilo i neće se ništa dogoditi”, rekla bih mu gledajući kroz oltar i svećenika koji je vodio misu, prema zidu na kojemu se nalazio lik Isusa Krista.

Na kraju mise izašla bih smirenija, zadovoljnija, jer sam se uvjerila da neću prijeći tu granicu.

Jutrom bih se često budila izmorena snovima o Maximeu, u kolima sam s njim vodila ljubav. U prvi trenutak nisam znala je li se to uistinu dogodilo, a kad bih ustanovila da ipak nije, izmiješao bi se osjećaj olakšanja s tjeskobom i željom za njim. Okrenula bih se prema Paulu koji je spavao mirnim snom, sklupčala se pored njega i u sebi mu obećala kako neću to učiniti. Potom bih nastavila razmišljati o Maximeu. I tako u krug. *** Kad sam došla u ured, bilo je već kasno. Prošlo je 10 sati. Maxime je već bio na radnom mjestu. Prošla sam do svog ureda ne gledajući prema njemu.

Nannette me već čekala s kavom. Uz njezino sam brbljanje zaboravljala na svu tu vatru u sebi, na nemoć pred sobom i pred njim.

Voljela sam njezino društvo i kad god bih se osjećala emocionalno loše, došla bih do nje i čavrljala o nevažnim stvarima.

- Zvala te majka - rekla je Nannette.

- Na posao? Pa nikad ne zove na posao. Nannette je slegnula ramenima.

- Samo je rekla da joj se javiš - kazala je. Uplašila sam se. Što je sad? Da se nije što dogodilo? Dohvatila sam telefon i okrenula majčin broj. Nije trebalo dugo, javila se.

- Bok, mama! Zvala si?

- Pa gdje si ti? Ne javljaš se. Što se događa? Nisi zvala od prošlog tjedna. Zvala sam te i kući, al’ te nikad nema - zasula me optužbama.

Istina, nisam je već neko vrijeme zvala. Ne da nisam htjela, nego se pomalo nisam ni usuđivala. Zapravo sam se bojala oca. Ponekad bi me tražio na telefon, a tad bi mi se činilo kao da osjeća sve ono što se događalo sa mnom. U glasu bi mi uvijek prepoznao promjenu. Jedini je on znao primijetiti ono najskrivenije u meni, iako nikad ne bi insistirao da mu kažem o čemu se radi. Strpljivo bi čekao da sama odlučim kad ću i što ću mu reći. Oduvijek je bilo tako, još od djetinjstva.

Zato sam voljela razgovore s njim. Slušao bi što mu govorim, čuo bi i prepoznavao i ono što mu nisam rekla, ono što se nalazilo između riječi. Vidjela bih mu u očima istinsku brigu. Često sam zahvaljivala Bogu jer mi je podario takvog oca. A sad sam se bojala tog razgovora s njim. Čak i preko telefona.

- Znam, mama. Oprosti! Imam toliko posla, nisam stigla, nisam se sjetila - pravdala sam se.

- Pa kažem ja sebi: što je od moje Marie? Nikako da nazove. Nisam dugo čula ni Mayu nastavila je po svome.

Moja se majka u shvaćanjima razlikovala od oca. Često je dramatizirala oko nevažnih

događaja i zanemarivala ono što je bilo uistinu važno. Ne kažem da je svoju djecu voljela i pazila manje od oca, već kao da se bojala uvidjeti problem, pa je od njega bježala nepotrebnim dramatiziranjem, u kojem je, činilo mi se, čak i uživala.

- Što ima novo? - upitala sam je da prekinem taj niz.

- E, ništa posebno. Otac ti je tu pokraj mene. Tetka je bila u nedjelju... - nastavila je.

Na trenutke je nisam ni čula. Gledala sam prema Maximeovu uredu. Pričao je na telefon i nešto pisao po papiru.

- ... Marie, sjećaš li se Victorije koja je s tobom išla u osnovnu školu? - pitala je majka.

- Sjećam. Što je s njom?

- Rastala se, zamisli!

- Rastala?

- Da, našla je drugog, oženjenog!

- Oženjenog? - sad sam je slušala pozornije.

- Da, da, tu je iz naše ulice. U blizini. Zamisli, i ostavila muža. Postalo mi je vruće. Ruke su mi se znojile. Slušala sam majku kako se ne može načuditi kakva je Victoria to žena kad je to mogla učiniti. Osuđivala ju je i rekla kako je osramotila svoju obitelj.

- Mama, možda ga nije voljela. Zašto biti u braku ako nema ljubavi? - rekla sam tiho.

- Nema ljubavi? A što ti misliš da ljubav traje cijeli život? Pa ima djecu, i on ima djecu.

Ne možeš od ljubavi živjeti. Tako bi se mogli svi rastajali - nizala je majka realne činjenice toliko teške i surove da sam se na trenutak upitala voli li ona oca.

Meni su emocije, ljubav, bilo sve prema čemu se moglo i trebalo živjeti. Jesam li zato bila loša osoba? Nerealna u očekivanjima? Ovaj put kao da mi je majka čitala osjećaje, rekla je: - Što da ti shvatiš kako ne voliš Paula, zar bi se rastavila? Što bi Maya? - upitala je.

Kao da me ošamarila. Postalo mi je slabo. Više se ni na što nisam mogla usredotočiti. Ni na razgovor s njom. Nannette me s vremena na vrijeme pogledavala.

- Znam, mama. Znam...

- Ne bi mogla doći kući kad bi se to i dogodilo. Otac bi te ubio - rekla je gotovo prijetećim tonom u glasu.

Da se nije radilo o mojoj majci, a i o činjenici kako nikome nisam govorila o svojim osjećajima, bila bih sigurna da zna što govori.

- Dobro, mama. Imam posla. Ne mogu sad razgovarati. Zovem te popodne - rekla sam i prekinula telefonsku vezu prije nego me uspjela pozdraviti. ”Bože”, pomislila sam u sebi. ”Kao da je znala što se događa. A nije mogla nikako shvatiti. Kako bi?”

Natjerala sam se da ne mislim na to niti na osjećaj krivnje koji je opet počeo kuckati u meni sve jače i jače, ne dajući mi mira. Zadubila sam se u neke dokumente i jedva se natjerala na rad. Nisam se usudila više pogledati prema Maximeovu uredu. *** Toga sam dana došla kući i obećala sebi kako ću pokušali sve ovo s Maximeom privesti kraju.

Nalazila sam se u kuhinji i pripremala večeru kad je zazvonio telefon. Zvao je Maxime.

- Hej - promrmljala sam tiho.

- Hej, što radiš?

- Ništa, kuham večeru.

- Volio bih doći na večeru.

- I ja bih voljela da si tu.

- Da dođem? - Dođi.

- Jesi sama?

- Nisam.

- E, ništa onda. A tako bih te volio vidjeti.

- I ja bih tebe. Stvarno bih. Ponekad mi je tako teško. Ne znam kako ćemo mi ovo pokušala sam krenuti razgovorom u smjeru onoga o čemu sam samo trenutak prije razmišljala, ali mi to nije moglo prijeći preko usana. Pomisao da ga više ne viđam u meni je izazivala takav nemir da me sve boljelo.

- Ne razmišljaj o tome. Mi smo suđeni jedno drugom. Od toga ne možeš pobjeći. Što bismo da nemamo jedno drugo? Kako bismo opstali u ovome svijetu? Pogledaj što se događa oko nas? Budi sretna da imamo ovo, sve ostalo ćemo lako - govorio je.

- Ma znam, ali ponekad je tako teško.

U grudima me stisnula tjeskoba. Poželjela sam da me sad zagrli, da zaboravim sve u njegovu zagrljaju. Ili barem da ga nisam voljela, da sam prema njemu osjećala samo strast i požudu. Tad bi mi bilo puno lakše. Naći se s njim kad poželimo voditi ljubav i otići poslije. Ali, poznavala sam sebe. Ni tada ne bih bila sretna. To ne bih bila ja. Ni ovo nisam ja. Nema dana da ne pomislim kako je moguće da se ovo meni događa.

- Moraš biti iznad te tuge. Nemoj dopustiti da te to uhvati. Stvoreni smo jedno za drugo, isti smo. Suđeni smo jedno drugomu. Samo na to misli - govorio je.

Lakše je bilo reći kako ću se odmaknuti od tuge nego to i učiniti. Kako čovjek može vječno bježati? Zar se ne umori? Kako možeš umom pobjeći od srca? Um je moć, ali srce je snaga, život, postojanje, Srce zapovijeda, um se unatoč svoj moći povlači pred srcem. Mogla sam snagom uma na trenutke odagnati ono što je bilo u meni, ali srce je bilo jače i uvijek je pobjeđivalo. Čemu se priklanjala savjest? Umu? Ne znam, ali srce ju je uvijek nadvladavalo. Voljela sam Maximea i tu nije više bilo pomoći.

- Zapamti da smo suđeni jedno drugom i nemoj se opterećivati - rekao je na kraju razgovora.

Poklopila sam. U kuhinju je uletjela Maya.

- Mama, gladna sam - rekla je.

- Evo, sad će večera.

- Ali gladna sam ustrajala je.

- Evo za koju minutu, ljubavi moja.

Sagnula sam se i uzela je. Čvrsto sam je prigrlila uza se, kao da tim stiskom želim odagnali tjeskobu. ”Zar bih mogla Mayi uzeti oca kojeg je toliko obožavala? Kako bih? Ili Luci njega? Ne mogu.” Užasnula sam se pomisli na ono što bi to dvoje djece moglo osjećati kada bih uistinu krenula tim putem s Maximeom.

- Bože, pomozi mi da se ovo nekako riješi tiho sam izustila, licem zaronjenim u Mayinu kosu. *** Vrlo je tiho. U uredima još nikoga nema. Došla sam malo ranije kako bih u miru pročitala novine. Pariz se tek budio. Zimsko je doba i jutra dulje spavaju. Na trenutak spokojna i mirna, uživam u toj tišini. Nekako mi je neobično vidjeti urede bez ljudi. Pogledala sam prema Maximeovu. Prazan, drukčiji, bez njegove prisutnosti. ”Bih li mogla raditi u agenciji u kojoj nema njega?” Na samu pomisao obuzme me tuga. Pritišće me i tjera od mene takve misli. ”Ne bih mogla. Ne, ne bih. Kada bih i morala, ne bih više radila u ovom poslu. Bilo bi mi preteško.”

- Marie, pa ti si već tu - prenu me poznati glas i razmišljanja. Nannette. Uvijek je dolazila prije drugih kako bi prozračila ured i pripremila ga za radni dan. Onako vesela, vrckava, s narančastim uvojcima odavala je dojam najsretnije osobe na ovom svijetu. - Jesam, htjela sam pročitati novine u miru.

- Super! Hajde, popit ćemo kavu. Baš dobro da si došla, sad ću nam je donijeti.

Smjestile smo se u fotelje koje su se nalaze na sredini agencije, a bile su namijenjene gostima. Počele smo razgovor o obiteljima, privatnim životima. S Nannettte je uvijek razgovor bio opuštajući i zanimljiv. Bila je od onih osoba koje su ničim znale izazvati radost i dobro raspoloženje kod sugovornika. Sretna sam što radim s njom.

Isprekidano sjećanje na sinoćnji razgovor s Maximeom vraća mi pogled na njegov ured.

Proganja me želja za njim. Pocrvenim od ljutnje na samovolju svoje podsvijesti. Izdahnem zrak koji sam zadržavala još od jutros.

- Što ti je? - primijeti Nannette.

- Ništa, što bi bilo?

- Ne znam. Odsutna si. Već neko vrijeme kao da prečuješ što govorim, zaboravljaš na poslove, pozive koje trebaš obaviti - redom je spominjala pogreške za koje sam i sama bila svjesna da ih činim.

- Ma nije baš tako, umorna sam u posljednje vrijeme. Samo je to... - Nije samo to. Nešto te muči - nastavila je nemilosrdno.

- Ma što bi me mučilo? Trebam se samo naspavati rekla sam. Polako su počeli dolaziti i ostali radnici. Kad god bi netko od njih ušao u agenciju, skrenula bih pogled prema ulaznim vratima iščekujući Maximea. Zašto ga tako prokleto volim? Prostruji mi ovo pitanje izmorenim mislima. I baš ga u tom trenutku ugledam. Dolazio je s aktovkom u ruci, odjeven u odijelo, što je značilo da danas ima važan sastanak. Čim nas je ugledao, krenuo je prema nama.

- Što vam je dobro - primijetio je.

Osjetila sam njegov pogled i komunikaciju sa mnom koja se krila iza osmijeha. Bila je uzbudljiva spoznaja da postoji nešto što je samo naše, nevidljiv govor naših tijela i pogleda za koji smo samo mi znali.

- Hoćeš popiti kavu s nama? - pitala je Nannette.

- Nemam vremena, imam sastanak u 10 sati za koji se moram pripremiti. Marie, ti ideš sa mnom. Ponesi one papire - rekao je.

- Koje? - glupo sam upitala. Pogledao me.

- Ah, da! One... Ok. Sad ću ih potražiti - brzo sam rekla.

Krenula sam u ured, a Nannette je ostala čitati novine. Sjela sam za stol i prekopavala po ladicama kao da ih doista tražim. Uzela sam jedan DVD. Ne znam što je bilo na njemu i slavila ga na stol i fascikl s nekim papirima. Kad Nannette dođe, vidjet će da sam nešto uzela sa sobom.

Doista glupa situacija, ali čini se potrebna.

Krv mi je brže kolala u žilama dok sam iščekivala da krenemo na taj sastanak. Nisam sigurna idemo li uistinu ili je to samo izmislio kako bismo bili sami.

Vrijeme u ovakvom iščekivanju sporo prolazi, iako imamo mnogo posla. Nisam se mogla ni na što usredotočiti. Stalno sam pogledavala sat na ekranu mobitela. Vodena njegovim neprimjetnim uputama, prstima sam prolazila po DVD-u. Htjela sam se uvjeriti da ga je Nannette doista vidjela. U posljednje sam se vrijeme toliko opravdavala i pokušavala pronaći neke suvisle razloge za toliko druženje s Maximeom da sam valjda samim time postajala sumnjiva. Zapravo mi je bilo teško lagati. Ne da mi je teško padalo, ali osjećala sam da se moje laži primijete.

Vjerojatno je i bilo tako, jer onaj tko me bolje poznavao, mogao je iščitati sve s mog lica. Svaki osjećaj u meni bio je vidljiv u mom pogledu. Toliko mi je to smetalo, ali nije bilo lijeka za tu

bolest. Nisam znala biti ravnodušna i sad sam jedva uspijevala obuzdati uzbuđenje. Pojavila se i moja unutarnja zavodnica i jedva sam čekala da igra započne.

Malo iza devet sati u uredu se pojavio Maxime i rekao da moramo krenuti. Pokupila sam stvari i zaboravila DVD. To se valjda samo meni može dogodili. Zaboraviti ”dokaz”! No, sjetila sam se u posljednji tren, odmah pred ulazom u dizalo, i vratila se.

- Gdje mi je pamet? - gunđala sam.

- Previše si uzbuđena - komentirala je Nanette.

- Ma kakvi, nervozna sam kad odlazim na nekakve sastanke. Uvijek mi je tako - opet sam se opravdavala.

- Moraš se smiriti, ne možeš tako. Pogledaj Maximea, uvijek je miran i staložen.

- Znam - rekla sam izlazeći.

Ušli smo u dizalo. Nas dvoje sami u dizalu. Približio mi se. Malo je viši od mene, ali u njegovoj blizini osjećala sam se toliko sitnom, a pred njegovom snagom nemoćnom i plahom. Želio me je. Vidjela sam mu u očima. Počeo me ljubiti pritišćući me o zid dizala. Jednom mi je rukom prelazio preko grudi. Uzbuđivale su me maksimalno ove situacije s njim u dizalu. Nas dvoje sami, u tako malom skučenom prostoru! Oh, svašta sam zamišljala.

Najednom se dizalo otvorilo. Ušao je neki nepoznati čovjek. Pogledao nas je. Bila sam sigurna da je znao što se događa i što smo maloprije radili. Prokletstvo! Kako nisam mogla ništa sakriti. - Hoćemo li u hotel? - upitao me Maxime dok smo se vozili.

- Hotel? - u nevjerici sam pitala.

- Da, u hotel - rekao je nježno mi dodirujući ruku.

- Ma kakav hotel, pa ne možemo u hotel. Neće se ionako ništa dogoditi - rekla sam uvjerljivo.

- Oboje znamo da hoće. Marie, mi ne možemo pobjeći od ovoga sve i da hoćemo. Kako to ne shvaćaš?

- Moramo! To se ne smije dogoditi. On je predobar, ne mogu mu to učiniti.

- Nema to veze ni s kim, samo s nama. Mi to želimo, ne možemo protiv toga ni protiv sebe - govorio je.

- Oprosti, ali ne mogu. Oprosti.

- Znaš da nas mogu uhvatiti u autu pa će nas još kazniti. Ne moramo u početku ništa raditi u hotelu. Ništa se neće dogoditi što ti ne želiš. Samo želim leći pokraj tebe i zagrliti te rekao je.

- Nije problem u tome što ne želim, problem je što ja to jako želim. I zato ne smijemo u hotel - govorila sam.

- To će se dogoditi, izvan hotela ili u hotelu. Samo je udobnije u hotelu - nasmijao se.

- Neće, ne smije! - uporno sam ponavljala.

- Želiš li da stanem negdje? - upitao me iznenada.

- Možeš - rekla sam.

Znala sam da vidi jaku želju u mom pogledu, čak i dok se protivim i uvjeravam ga kako nećemo voditi ljubav. Zbog toga je i prečuo ono u što sam ga uvjeravala.

- Zar ne idemo na sastanak? upitala sam.

- Idemo, idemo. Samo će to kratko trajati. Onda smo slobodni - rekao je.

Ušli smo u neku ulicu koja je vodila do vrta Luxembourga. Obožavala sam ga jer je imao dušu. Nekad su u njemu bili samo umjetnici, ali danas je otvoren za sve. U uličici u kojoj smo se parkirali nije bilo prometno.

- Stao je negdje na sredini te ulice, parkirao se, okrenuo se prema meni i počeo me ljubiti.

- Može nas netko vidjeti - rekla sam. - Pa što, neka vidi - šaptao je.

Prepustila sam se uživajući u težini njegova tijela. Tako me uzbuđivalo osjetiti ga na sebi.

Zavlačila sam ruke u rukave njegove košulje prelazeći mu po rukama, laktovima i ramenima. Često sam razmišljala kakvo tijelo ima Maxime.

- Nemojmo to raditi - šaptala sam istodobno želeći da radi i više.

- Hoćemo u hotel? upitao je.

- Ne, ne nećemo. Uzdahnuo je.

- Pa, zašto se mučiš? Mučiš i sebe i mene.

- Ne mogu. Oprosti. Pogled mu je mutan, dubok...

- Zaista želim voditi ljubav s tobom. Ali nježno, lagano i želim da i ti to želiš - reče mi.

- Želim...

- Pa u čemu je problem? Nitko osim nas dvoje neće znati.

- Dovoljno je da znam ja. Ne mogu s tim živjeti. Kako je uopće moguće s tim živjeti?

- Pa ne živimo u 17. stoljeću. To je sasvim normalno, svi to rade. - Govoriš kao da si to već radio?

- Ne, ali dugo sam razmišljao o ovome. Jedno sam se vrijeme suzdržavao, mislio sam kako ne vrijedi riskirati obitelj. Nisam znao niti što bi ti rekla o ovome. Ali vidio sam ti u pogledu da i ti želiš i pomislio sam: ”Zašto mučiti i sebe i nju”. Obostrana je to želja, i tako velika i jaka, strastvena. Dogodit će se kad tad, samo odugovlačiš i mučiš nas - rekao je.

Bio je u pravu. Već sam ga dugo željela. Jako dugo. I sve sam se manje uspijevala suzdržavati. Stalno sam mislila na njega, na njegove poljupce, strast u cijelom tijelu. Izluđivala sam se noćima razmišljajući o njemu. *** Nakon sastanka s jednim direktorom koji je htio za svoj event naručiti vino od Maximea, otišli smo na ručak. Poslije smo se odvezli izvan grada. Neko smo se vrijeme samo vozili uživajući u kiši koja je udarala od stakla. Nebom su se prelijevali tamnosivi oblaci, a ispred nas, u daljini, sijevale su munje. Grmjelo je.

Pričali smo o svemu. O nama. Uvjeravao me kako je najbolje otići u hotel. Nisam htjela da plaća hotel kad ionako ništa neće biti i da troši svoj novac. Već mi je ionako smetalo što stalno on plaća ručkove i večere. Ali, bilo je još nešto. Ući u hotelsku sobu za mene je značilo predati mu se. Ne nježno, nevino, čisto, kako sam željela, već onako, grešno. Ne mogu objasniti taj osjećaj. Kao da je ovo što smo do sada radili bilo bezgrešno. I sad smo griješili, ali ja sam u svojoj podsvijesti nesvjesno pomjerala granice grijeha. Prije sam mislila kako je grijeh već flertovati s nečijim mužem ili kad si u braku. Kad sam ga počela voljeti, mislila sam - ljubav nije grijeh. Kad sam ga poljubila, pomjerila sam tu granicu i rekla sebi: ”To je nešto što će mi Bog moći oprostiti.” I tako u nedogled. Ako sad uđem u hotel, neće više biti prostora do kojeg ću moći pomjeriti granicu. Nerealno i posve glupo promišljanje, ali mi je pomagalo da utišam savjest.

Našli smo neko osamljeno mjesto kod jednog sela, poput ograđenog parka u koji se moglo ući automobilom. Kiša je u toliko padala da se vani ništa nije vidjelo. Da nam je netko prišao, vjerojatno bismo ga uočili tek kada bi pokucao na stakla prozora. Kad smo se parkirali, Maxime se nagnuo nad mene. Počeo me ljubiti. Jednom je rukom spustio moje sjedalo u ležeći položaj.

Potpuno. Nisam ni znala da postoji automobil koji suvozačevo sjedalo može pretvoriti u improvizirani krevet.

- Oh, Marie, što bih ti sve mogao učiniti - šapne.

Isuse, tako me zavodio riječima. Uzbuđivale su me više nego pomisao da bi uistinu sada i ovdje mogli voditi ljubav.

Glas mu je izazovan, senzualno prijeteći. Otkopča remen na svojim hlačama. Gledam

kako stisak hlača popušta i još se više uzbudim.

- Ne radi to, molim te - kažem mu.

Nije me slušao. Ili nije reagirao. Poljupcima mi prelazi preko usana, spušta se niz vrat, prati liniju grudi lagano ih stišćući dlanovima. Izvijam se pod njim i trljam svoje tijelo od njegovo.

- Ah - proštenjem izazvana užicima. - Ne radi to... - govorim sve jače ga pritišćući uza se.

- Pusti... ovo sam odavno želio - odgovori promuklim glasom.

Usne su mu posvuda na mojemu tijelu. Pokušavam stišati preglasno disanje. Osjećam sve jaču želju za njim. Nikad me nitko ovako nije uzbudio. U meni je pravi vulkan.

Gleda me prodornim pogledom u kojem gori žeravica dok mu ruka klizi u moje međunožje. Ne prestajući mi gledati u oči, ruku gurne ispod ruba mojih najlonki, a onda i gaćica, lagano me dodirujući. Stenjala sam i izvijala se puštajući ga da radi što želi. Klizi rukom po međunožju, pa do bedara, usput mi skidajući najlonke i gaćice. Osjećam ga u najdubljim dubinama iako se još nije ni približio. - Tako te želim - promrmljao je.

Otvorim oči kako bih vidjela što radi. Otkopčava do kraja hlače i pušta ih da mu kliznu ispod stražnjice.

- Ne radi to, molim te...

- Opusti se, Marie... tako me uzbuđuješ...

Zatim me nježno poljubi, a potom sve strastvenije. Bila sam nemoćna pod njegovom željom. I svojom.

- Pusti me... samo malo... želim osjetiti tu vrućinu... taj vulkan... samo malo... - jedva je izgovarao.

Pomislim kako neće biti ništa ako ga samo malo pustim. Pomaknem granicu još samo malo. Nećemo voditi ljubav, ali ga samo želim malo osjetiti. Žudnja mi je pomutila um, strast se prelijevala cijelim tijelom. Drhtala sam pod navalom tolikog uzbuđenja. Popustila sam. K vragu, tako sam ga jako željela. Cijelog. Željela sam osjetiti da je moj, potpuno.

Pustila sam ga onako čvrstog... samo da me malo dotakne...

Osjetila sam ga tek kratko, ali taj prvi dodir bio je kao da se dodiruju dva ogromna svijeta.

Osjećala sam ga tako jako, a tako je nježno dodirnuo. Bila sam pred vrhuncem, toliko je malo bilo potrebno da bude gotovo, da doživim to o čemu je sve ove mjesece govorio. To blaženstvo.

Zatvorila sam oči i na trenutak se prepustila. U meni se spojila moć čina nečeg zabranjenog sa svom tom ljubavi prema njemu i željom, čekanjem, napetošću. Uzdisala sam pod navalom emocija, osjećala ga na vrhu nje, bilo je potrebno tako malo da uđe... sokovi su se počeli slijevati niz njegov ud, gorio je i zaustavljao svoje trenje na njoj... zastenjao je... i onda sam se uplašila.

Izdignula sam se i on je izašao iz mojih gaćica.

- Nemoj, molim te, ne smijemo - rekla sam.

- Ah, Marie, zar ne vidiš što možemo imati? Ovo između nas ogromno je. To nemaju svi.

Zašto se opireš? Izluđuješ me.

- Ne možemo. Oprosti. Znam, ovo je nešto toliko nestvarno, toliko savršeno...

Nisam završila rečenicu, ali sam pomislila koliko sam glupa što sam ga zaustavila.

Prevaru smo ionako već počinili. Na ovaj ili onaj način, niti sam ja više pripadala mužu niti on ženi. Ovo je bilo jače od nas, jače nego sam mislila da može biti.

Dvanaesto poglavlje U neko doba tijekom noći Maya je zaplakala probudivši me iz sna. Otrčala sam u njezinu sobu, ali dok sam došla, ona je već spavala. Vjerojatno je nešto sanjala. Vratila sam se u krevet.

Paul je spavao mirnim snom. Neko sam ga vrijeme promatrala. Nisam više mogla usnuti. Misli su me vraćale Maximeu. Ponekad sam pokušavala misliti na nešto posve drugo, ali rijetko bih kad uspijevala. I ove je noći bilo tako. Četiri sata ujutro, budna ležim pokraj supruga i razmišljam o Maximeu. Uistinu loše.

- Oprosti - šapnula sam gledajući u Paula.

Vani je puhalo. Padala je kiša. Ne sjećam se kad sam u Montreuilu čula grmljavinu, baš onako snažnu, popraćenu jakim vjetrom i kišom kao noćas. Pomislim kako bi bilo dobro da je sad tu. Da me zagrli i ljubi dok vani divlja vrijeme, nebo i zemlja. Okrenula sam se od Paula da ga ne vidim. Pogled na njega remetio mi je misli o Maximeu. Uvlačio mi krivnju, a htjela sam uživati u tim mislima.

San nikako više nije dolazio. Naposljetku sam ustala nešto prije pet ujutro i čitala vijesti na internetu. Naravno, razmišljajući uvijek o istome. Subota je, nigdje nisam morala i bilo mi je žao zbog toga. Prije sam uživala u zajedničkim doručcima s Mayom i Paulom, a sad sam razmišljala o umijeću glume kojoj se predajem. Dok sam Paulu posluživala doručak, pomišljala sam kako to činim Maximeu. Potom ručak, zajednička popodneva... U posljednje vrijeme jedva sam izdržavala vikende.

Katkad bih oćutjela da mi se nemir previše uvlači u srce. Steže me oko grudi poput čvrste bodljikave žice cijedeći mi suze iz očiju sve dok ne bi osjetio da u njima više nema ni kapi. Bili su to trenuci svjesnosti da ne činim nikome dobro. Ni svojoj, ni njegovoj obitelji. Ali tad je već bilo prekasno. Koliko god sebi ponavljala da neću ići do kraja, koliko god sam se u to uvjeravala, željela u to vjerovati, negdje u dubini sebe, tamo u najudaljenijem kutku duše, znala sam da je već prekasno skrenuti s ovog puta. Uopće nisam bila svjesna što sve ovo može značiti ni težine onoga što radimo. Volim ga, a to je jače od razuma. *** Ponedjeljak ujutro osvanuo je u kišovitom raspoloženju. Baš kao i cijeli vikend. Još nije padala kiša, ali vani je mokro, hladno, sivo. Zima je proživljavala svoje dane.

Odvela sam Mayu u vrtić. Radovala mu se. Čak ima i svoju prvu vrtićku ljubav, ali nerado je govorila o tome. Kazala bi mi: ”To je mama tajna, nemoj nikome reći.” Bilo mi je tako slatko to njezino poimanje ljubavi i važnost koju joj je pridavala. Bila je nezadovoljna i neraspoložena kad taj dječak ne bi došao u vrtić. Neraspoloženje je trajalo tek nekoliko minuta, ali je već sada znala doživjeti te osjećaje. Nevjerojatno i čudesno. Želja za Maximeom i jutros me vodila u ured. Zarazila me samim buđenjem i odmah sam živnula. Da je bilo po mome, ne bih ni otišla u ured, našla bih se s njim negdje nasamo. Da sam mu to rekla, odmah bi došao, ali nisam se usuđivala.

Tog je jutra Maxime došao malo kasnije na posao. Često sam pogledavala prema vratima njegova ureda i pokušavala se usredotočiti na posao. Kako su sati odmicali, postajala sam nervozna. U donjem dijelu trbuha uhvatio me osjećaj strujanja pomiješan s nekakvim ludim kuckanjem. ”Daj, Marie, što to radiš? Nerazumna si”, pomislila sam u nekom trenutku i čak se na nekoliko minuta mogla usredotočiti na posao.

- Marie, treba te netko na telefonu. Da te spojim? - rekla je Nanette.

- Tko? - Abrial Leevres Schneider.

- Abrial! - spoji je.

Abrial je moja prijateljica iz mladosti. Nisam je vidjela više od dvije godine, ali često smo se čule. Prije nekoliko godina udala se i otišla u Njemačku. Nije često dolazila u Francusku. Već dvije godine. Govorila je kako ima mnogo posla, ali sumnjala sam. Njezina obitelj nije bila sretna što se udala za Nijemca. Bio je petnaestak godina stariji i nije bio Francuz, pa su joj čak i netom prije vjenčanja pravili probleme. Ali ona je živjela za tu ljubav.

- Abrial, pa gdje si? Kako to da me zoveš na posao?

- Htjela sam te iznenaditi. Tu sam, u Parizu!

- U Parizu! Bože! Pa kad si stigla? Što radiš tu?

- Jučer. Došla sam na tjedan dana u posjet roditeljima.

- Sama?

- Da, Christian je ostao u Njemačkoj. Nije mogao ostaviti posao.

- Kad se vidimo?

- Kad hoćeš. Kad imaš vremena?

- Može poslije posla, oko 16 h. Samo reci gdje da dođem - rekla sam.

Dogovorile smo se da ćemo se naći na mjestu gdje smo se često nalazile dok je živjela u Parizu. U Rue de L’ Anncienne-Comedie, najstarijoj pariškoj ulici, u restoranu ”Le Procope”.

Ulica je popločena kamenom, onim istim kojim su je popločili kad su je, prije nekoliko stoljeća radili. Znala sam hodati tom ulicom i čuti zvukove kočija koje vuku konji, kao što je to vjerojatno nekad i bilo. Zvukovi su bili tako daleko, a opet se činilo kao da upravo prolaze pokraj tebe. Ako bih se zavukla u misli, mogla sam vidjeti otmjene pariške dame kako u raskošnim toaletama šeću ulicom. Ili parišku gospodu kako se zaustavljaju ispred ”Le Procopea” i ulaze u restoran. ”Le Procope” otvorenje davne 1686. godine. Tu su svojedobno zalazili i Oscar Wilde, Victor Hugo, Voltaire, Benjamin Franklin... i još mnoga poznata imena. Hrana im je i danas odlična, a cafe au lait neusporediv spram drugih kafića i restorana.

Moja Abrial bila je buntovnica. Nikad pristojna djevojka koja sluša roditelje. Naizgled se činilo kako voli provod i društvo, no zapravo je bila posve drukčija. Upoznale smo se u srednjoj školi. Nismo odmah našle zajednički jezik. Dok sam ja bila mirnija, povučenija, gotovo da me u razredu nisu ni primjećivali, ona je bila avanturistica. Često je poslije škole stopirala. Svi su to iz našeg razreda tada činili. Naravno, osim mene. Ja nisam iz straha od neznanaca. Sjećam se da sam jednom bila s nekoliko cura i Abrial i zajedno smo stopirale. Stao nam je neki dečko koji je bio ponosan na svoj najnoviji BMW. Toliko je pričao o svom ljubimcu da nas nije niti primjećivao. Poslije smo ga ismijavale. Bio je to jedini put da sam se prepustila toj srednjoškolskoj avanturi.

Abrial se nikada nije dobro slagala s roditeljima. Često je bježala s nastave, skupljala neopravdane sate, a razrednica se trudila da je ne izbace iz škole, pa joj je opravdavala sat za satom. Ali bila je jako inteligentna, željna života i svijeta. Jednom je pobjegla od kuće i nikome se nije javila dva dana. Roditelji nisu dignuli paniku, što nas je sve začudilo. Boravila je u vikendici svoje bake i nikome nije rekla gdje je. Htjela je skrenuti pažnju na sebe, ali je pokupila samo loš glas u razredu. Ja sam je drukčije vidjela. Nije od onih koji su uživali u izlascima i uzdizali se u visine i pušili cigare, što je tada bilo kao cool. Ona nije pušila, nije se opijala, mislim da je samo htjela biti shvaćena.

Počele smo se družiti pred kraj srednje škole. Ja i ona, dva naizgled toliko različita svijeta, a zapravo toliko slična. I ja sam bila buntovnica, ali u duši. Izvana sam samo maštala. Nisam se usudila baš ni u čemu usprotiviti roditeljima, nigdje nisam otišla bez njihova dopuštenja. Željela

sam avanture, ali ih se nisam usuđivala proživjeti. Zato sam katkad Abrial uistinu zavidjela.

U ”Le Procopeu” sam bila nekoliko minuta iza 16 sati. Abrial me već čekala. Čim sam ušla, vidjela sam ju. Sjedila je u lijevom kutu restorana, odmah pokraj velikog zrcala, za stolom za dvoje. Krenula sam prema njoj. Uživala sam hodati po podu restorana koji je obložen tvrdim tepihom. Očaravajući interijer pun povijesti, ukrašene tapiserije, zrcala, kristalni lusteri, mramorni stolovi... predivno.

Gotovo sam mogla vidjeti Voltairea kako sjedi i raspravlja o nekoj književnoj temi ili filozofira o nečemu važnom. Ili Benjamina Franklina koji je za jednim od ovih stolova napisao dobar dio Ustava Sjedinjenih Država. Fasciniralo me sjediti na mjestu gdje su sjedili toliki velikani, toliki ljudi i poznati i anonimni. - Abrial - zazvala sam je.

- Marie, Bože, Marie, stigla si. Tako mi te drago vidjeti! Zagrlile smo se i izljubile. Sjela sam nasuprot njoj.

- Koliko se dugo nismo vidjele. Ne mogu vjerovati da te sad tu vidim. Ovdje u ”Le Procopeu”. Kao da nisi nikad ni otišla - rekla sam.

- Da, tko bi rekao? Dvije godine! Više od dvije godine nisam bila. Tako mi je Pariz nedostajao. I ti isto.

- I ti si meni, draga moja. Nije mi isto doći ovdje bez tebe. Rijetko i dolazim - rekla sam.

Nije se ništa promijenila. Uvijek je imala istu frizuru: poludugu kosu boje kestena. Velike smeđe oči upijale su svaku riječ i onu koja se činila dosadnom. Smijale smo se kao nekada, razgovarale o svemu i svačemu. Raspitivale se o obitelji. I ona je imala kćer: Lauru, staru tek dvije godine. Pokazala mi je fotografije. Imala je dosta sličnosti s Abrial.

Sati su letjeli i već je bilo prošlo 20 sati. Uvijek je tako bilo. Kad bismo bile zajedno, zaboravljale smo na vrijeme i nikad nam nije bilo dosadno.

- Stara moja, još uvijek si magnet za muškarce - rekla mi je pokazujući mi dva muškarca za susjednim stolom.

Okrenula sam se. Primijetili su jer su nam se nasmijali.

- Ma daj. Prošlo je to vrijeme - rekla sam.

- Ne bih rekla. Da sam na mjestu Paula, ne bih te samu puštala. Došao je konobar i donio nam jedan liker. Rekao je da je to sad najpoznatiji liker ”La Procopea” i da nam ga šalju gospoda sa susjednog stola.

Pokretom glave pokazao je na njih.

- Stvarno ne bih...

- Zahvalite im - rekla je Abrial. - Sad će nam se prikačiti.

- Pa što. Neka. Malo ćemo koketirati za stara dobra vremena. Nasmijala sam se. Sjetila sam se kako bismo nekada namjerno znale zavoditi muškarce u restoranu ili kafiću, a kad bismo vidjele da su ”zagrizli”, samo bismo pobjegle. Bilo je to poput neke igre.

- Sjećaš li se kad smo ono ljeto sjedile u Centraleu. Gledale smo dečke koji su prolazili ulicom i smješkale se.

- Ah, kako ne bih - smijala se.

- Uh, sjećaš se kad je onaj tip što je imao frizuru kao da je upravo sišao s motora, na kraju došao i htio sjesti za naš stol.

- Užas, kako se ne bih sjećala. Osramotile smo se. Nije nam onda bilo svejedno. Nije htio otići od nas - obje smo se smijale.

- E, to su bila vremena - rekla sam.

Abrial je bila i ostala pronicljiva. Znala je uočiti ono što drugi nisu mogli. Nije bila površna. Točno je znala kako se osjećam, što osjećam. Nije mogla znati zašto, ali je znala da se nešto događa. I sad je bilo tako. Rekla mi je:

- Zaljubljena si.

Prestala sam se smijati. Pocrvenjela sam znajući što slijedi.

- Ah, sumnjam nakon ovoliko godina braka - pokušala sam okrenuti na šalu.

- Jesi, jesi. Sva blistaš. Oči su ti drukčije. Sjećaš se, kao onda kad si upoznala Jeana.

Možda čak i više. U očima ti je vatra, ali pomiješana je s nekom sjetom. Usudila bih se reći tjeskobom. Ali ti si definitivno zaljubljena.

- Bože, Abrial, kako si to definirala. Čovjek bi pomislio da sam Paula tek upoznala.

- Ma ne, ne mislim na Paula. Ne bi imala tu tjeskobu da je on. Blistaš, a opet kao da ti neka mrena prelazi preko lica.

Nasmijala sam se.

- Previše gledaš filmove tamo u Njemačkoj - rekla sam.

- Poznajem te, Marie, lijepa si, ali kad si zaljubljena, drukčija si, neodoljiva, iz tebe nešto zrači. Prošla sam s tobom sva tvoja zaljubljivanja. I znam da je samo pitanje vremena kad ćeš mi reći - rekla je gotovo proročki.

- A što ću ti reći? Vodim Mayu u vrtić, radim, spremam ručak, dočekujem Paula i to ti je to, ništa zbog čega bih trebala blistati niti imati tjeskobu. Dosadan život - rekla sam.

Pogledala me. Lagani osmijeh prošao joj je licem. Znala sam: ne vjeruje mi. Taj osmijeh i pogled sve su govorili. Nevjerojatno je bilo kako me čitala. Više nego Gizela, moja najbolja prijateljica. Gizela je bila površna, Abrial kao da je bila dio mene. Znala me u dušu.

- Daj, Abrial, nećemo sad o tome. Nismo se dugo vidjele. Ništa se ne događa - uvjeravala sam je.

- Jednom ćeš mi reći, znam. Sjećaš se da smo jedna drugoj sve govorile? O svemu smo pričale. Sjećaš se kad si bivšeg htjela ostaviti? Kome si prvom došla? Meni.

- Ne namjeravam ostaviti Paula.

- Znam - rekla je tiho.

Voljela bih da sam joj mogla reći. Vjerujem da me jedina ne bi osudila, jedina bi me shvatila. Ponekad mi je tako trebao netko kome bih sve mogla reći. Sve ono što mi je na duši, na srcu, sve što je skriveno u meni. Teškom sam mukom skupljala sve to skriveno u sebi. Da je ustrajala u naumu da joj kažem, možda bih i rekla. Ali nije. I bolje je tako. Neka tajna ostane samo moja i Maximeova. Tajna koju ću čuvati možda i cijeli život, ili dok se ne sazna samo od sebe.

- Želim da znaš da mi uvijek možeš doći s bilo čim. Bez obzira na to o čemu je riječ, uvijek sam tu za tebe - rekla je.

- Znam, ali stvarno nema ničega. Ne znam što bih ti rekla.

- Dobro. Vjerujem ti - nasmijala se. *** Bilo je već prošao 21 sat kad smo se rastale. Dok sam vozila kući, razmišljala sam o Abrial i Maximeu. Što bi ona rekla kad bi ga vidjela? Bi li joj se svidio? Što da sam ga upoznala prije, bi li joj se tada svidio? Ne znam. Znam samo da mi jedino pred njom ne bi bilo neugodno to što sam se zaljubila u zauzetog muškarca.

- Bože, što ću sad? - poluglasno sam izustila dok sam koračala prema svojem stanu.

Nije mi se dolazilo kući. Uhvatio me nekontrolirani plač. Zastala sam ispred zgrade, skrivena u mraku, pustila sam dušu da se isplače. Gledala sam prema nebu. Često sam tako gledala dok sam bila tužna. Kao da će me Bog pogledati i ja ću to vidjeti. I sad sam od njega tražila da mi oprosti. U nebu sam tražila onaj osjećaj bliskosti s njim koji sam počela gubiti.

Pokušavala sam proniknuti u smisao svega što se događalo. Gledala sam prema zvijezdama,

osvijetljenom nebu i pitala ga: ”Zašto sad? Kako mi možeš sad to učiniti? Zar sam toliko zgriješila u prošlosti da mi daješ ovakvu kaznu?”

Ne znam koliko sam dugo ostala tako u plaču i razgovoru sa samom sobom i s njim gore.

Možda nekoliko minuta, ne više. Strahovala sam u mraku od prolaznika ili onih koji bi htjeli ući u zgradu.

Obrisala sam suze i malo došla k sebi. Osmjehnula sam se.

- Bože - uzdahnula sam prije nego sam počela otključavati vrata stana.

Paul je gledao televiziju, a Maya već spavala. Svjetlo je ugašeno. Nisam ga palila kako ne bi vidimo moje uplakane oči. - Kako je bilo s Abrial?

- Odlično, bile smo... - ne znam je li me baš slušao dok sam mu pričala. Ali nije ni važno.

Otišla sam u krevet, zatvorila oči i usnula s Maximeom u mislima i tjeskobom u srcu. *** Ljubav nas zna podignuti u visine. Život bez nje je kao da ptici podrežeš krila i ne dopustiš joj letjeti. Ali, život sa zabranjenom ljubavi je kao da toj ptici dopustiš letjeti, ali je ne puštaš iz vrta, a onda čeznutljivo i tužno gleda promatrajući druge ptice kako slobodno lete. Ta moja ptica bila je sve više željna njegovih ljubavnih visina, vrt joj je postao tijesan i sve sam je teže obuzdavala da odleti.

Maxime je onakva ljubav kakvu sam sanjala, za kakvu sam oduvijek mislila da ljubav baš takva mora biti. Možda sam ga idealizirala. Ako i jesam, sam se potrudio da to činim. Slao mi je poruke predivnog sadržaja, s riječima dubokog značenja. Slao je pjesme. Poslao bi mi poveznicu neke pjesme u kojoj bih vidjela nas. Ili bi poslao tekst pjesme. ”Noćas kad nemir u meni procvjeta, zagrli me jako, sakrij me od svijeta. Sve ono što želim, ja imam u tebi, da te nema, ni mene bilo ne bi. Otkrit ću ti noćas svoje tajne, ukrast ću za tebe zvijezde sjajne. Koliko te volim, ne znam ti reći, što su riječi, kad tvoj me dodir liječi...” pisalo je u jednoj poruci. Zbog svega toga voljela sam ga sve snažnije, luđe, u potpunosti i nestvarnije.

- Ne vidi svatko tu tvoju nježnu stranu, poetsku - jednom sam mu rekla.

- To samo ti budiš u meni - odgovorio je.

Njegove riječi grijale su mi srce, činile da ga volim još više. I nije da sam padala na te lijepe riječi, jer da jesam, zar ne bih i prije pala na stihove onih koji su me pokušali impresionirati. Ne, ne može biti, jer da sam padala na lijepe riječi, pala bih i na Daniellea, dečka, koji je jednom došao s gitarom u ured u kojemu sam radila i počeo mi pjevati neku pjesmu. Ne mogu reći da mi nije godilo i podizalo moj ženski ego, ali ništa više od toga. Bio je zgodan, imao lijepe plave oči, u uredu su rekli da sam luda što ga ne želim, ali u meni nije bilo ničega što bi me potaknulo da s njim izađem.

Zato znam da ovo s Maximeom nije samo zbog lijepih riječi. Postojalo je nešto mnogo jače, nešto što me sve snažnije vezivalo za njega.

Strahovala sam od te ljubavi, jesam. Nekad bih pomišljala na otkaz, samo da ga ne vidim i ne čujem. Noću bih usnula i čvrsto odlučila kako ću tome ujutro stati na kraj. Ali kad bih ga ugledala, čula ili samo pročitala njegovu poruku, shvatila bih da je to nemoguće. Pomisao na dan u kojemu ga ne bih barem čula, u meni je izazivala takvu tjeskobu kakvu nikada ništa nije izazvalo. Nedjeljom bih pošla na misu i razgovarala s Bogom, dok je svećenik propovijedao tko zna o čemu. ”Neću to učiniti. Molim te, daj mi snage da ne učinim”, govorila bih mu. U nekim trenucima čak sam krivila Boga za ovo što se događa. ”Pa, zašto si dopustio da se ovo dogodi?

Zašto si mi dao ljubav kad je već kasno? Što želiš od mene? Kažnjavaš li me?” govorila sam mu

gledajući u raspelo Isusa Krista koje je stajalo iza oltara i svećenika.

Nisam mislila da se radi o iskušenju. Mogla sam pobjeći od Maximea, daleko, u drugi grad, drugu zemlju, ali njegov bi trag ostao u meni. Ako Bog iskušava srce, kako se oduprijeti tom iskušenju? Zar se srcu može zapovijedati? Zar ga možeš spriječiti da voli? Zar nije najveća kazna voljeti jednog muškarca, a živjeti s drugim? I tako cijeli život. Užasavala sam se te pomisli.

Kako ću cijeli život živjeti uz Paula, a voljeti Maximea? *** U četvrtak sam se probudila rano ujutro. Ležala sam tako neko vrijeme, zagledana u strop.

Gnjavi me podsvijest, izoštravajući rospijski glas. Ne... Danas mu moram reći... Otišlo je predaleko... Tihi, unutarnji glas podsvijesti govori mi da bih trebala stali, privesti kraju osjećaje prema Maximeu. ”Dobro, danas ću mu reći!” obećala sam tom unutarnjem glasu. ”Tu sam oko 9 sati”, pisalo je u poruci koja je upravo stigla.

Nisam danas išla na posao. Dogovorila sam se s Maximeom da će doći po mene pa ćemo otići negdje. Na izlet, na doručak. Negdje gdje ćemo biti sami.

Odvela sam Mayu u vrtić i počela se spremati. Upalila sam glazbu, neku laganu pjesmu i uređivala se pred zrcalom. Svakim trenutkom utišavala sam savjest, ali želja za njim bila je jača. ”Ne... ne... reći ću mu... danas ću to privesti kraju. Ne smijemo ovako, otišlo je predaleko...” čvrsto odlučivši, ponavljala sam u sebi poput papige gledajući se u zrcalo. ”Tu sam”, stigla je poruka. ”Evo me, za minutu”, odgovorila sam.

Istrčala sam iz zgrade i onu prethodnu odluku ostavila iza sebe. Zaboravila sam na nju čim sam zalupila vratima stana. Bilo mi je jedino važno vidjeti ga. Nasamo. Biti s njim i osjetiti njegove poljupce.

Prošla sam kroz jednu ulicu. Čekao me u automobilu parkiranom na cesti koja je prolazila kroz obližnji park. Čim sam ušla u auto, poljubio me. Uživala sam u njegovu nestrpljenju i želji.

- Gdje ćemo? - upitao je.

- Ne znam, možemo negdje na doručak.

- U redu. Idemo negdje izvan grada.

- Može - složila sam se.

Dok smo se vozili, držao me za ruku. Voljela sam dok me tako držao. Kroz dodir ruke miješali su nam se osjećaji.

- Uz tebe se osjećam posve drukčije. Unosiš mi mir. Za tobom me obuzima nevjerojatna čežnja. Ponekad budan ležim na postelji dobar dio noći razmišljajući o tebi. Kad usnem, sanjam te, a kad se probudim, opet sam s tobom. Uvijek sam s tobom. Biti s tobom je olakšanje, volio bih da uvijek možemo pobjeći jedno drugom. Zamisli koliko je neizrecivo dobro imati tako nešto u ovom svijetu, među ovolikim problemima, u ovoj ravnodušnosti. Zar ne shvaćaš? - govorio je predivne riječi.

- Shvaćam. Znam, ali teško je. Nikad ovo nisam radila. Kako da ovo učinimo? Kako da im to učinimo? ponavljala sam iako sam žarko željela voditi ljubav s njim. Željela sam da me zagrli, da me jako stisne i da zauvijek ostanem u njegovu zagrljaju.

Bilo je nemoguće, ali osjećala sam ga. Jako. Shvatila sam to odavno. Gledala sam mu ruke i zamišljala kako njima prelazi preko moga tijela. Već bih se na samu tu pomisao uzbudila. Bože, što da učinim? Kako da pobjegnem od njega, od sebe? Kako je moguće da se meni ovo događa?

Meni, koja sam uvijek bila protivnica ovoga? Pokušavala sam pobjeći do njega. Sam Bog mi je svjedok. Ali osjećaji nisu jenjavali. Što god bih ja rekla sebi, kako god bih se uvjeravala, razum je bio tako jadan i malen pred srcem. Taj je žar u meni bio sve jači, veći, a ujedno i tiši. Voljeti u

tišini bilo je mnogo jače nego izreći to na glas. Vikati! Tihi glas u meni bio je snažniji, nezamislivog omjera. Bože, kako sam ga mogla ovako zavoljeti?

I znala sam da će ova ljubav boljeti. Dobro sam poznavala sebe. Nikad nisam znala dobro glumiti, dijeliti ljubav, uvijek sam htjela sve. Sad je ”sve” bio toliko dalek pojam. Nije se vidio na mojim horizontima, lako me uvjeravao da je samo moj, znala sam da nije tako. Nisam ljubomorna. Nikad ni nisam shvatila što je ljubomora. Ali, ono što su neki nazivali ljubomorom, za mene je bila bol. Vidjeti ga s njom u meni nije izazivalo ljubomoru, već bol. Ogromnu bol koju nisam prije poznavala. Čak sam se bojala tih susreta. Ne znam što je on osjećao kad me vidio s Paulom, ali kad bih ga ugledala s njom, u sebi sam gorjela. Mogla sam osjetiti krv koja je lagano ovijala srce.

Kako će tek biti ako vodimo ljubav, ako je već sada ovako? Mogu li živjeti s tim? Mogu li imati zajednički život s Paulom i tu bol, svjesna da Maxime odlazi k njoj? Ponekad sam čak krivila Boga što me je doveo na ovaj put. Nisam smjela, ali činilo mi se da smo uistinu suđeni jedno drugom, a sudbinu kroji samo Bog. - Ti sve prepusti samo meni. Znam što radim - osmjehnuo se.

- Znaš?

- Uvijek. Ili gotovo uvijek. - Dobro, ako tako kažeš.

- Idemo u Les Lilas, tamo ima jedan dobar restoran - rekao je dok smo se vozili.

- Može. Koliko imamo do tamo?

- Nekih pola sata.

Neko smo se vrijeme vozili po Les Lilasu, malom gradiću u blizini Pariza. Ništa posebno, ali opet je imao ono nešto. Bio je radni dan, nije bilo previše ljudi na ulicama. Zaustavili smo se ispred jednog hotela. Nalazio se na osami, uz jezero.

- Što ćemo tu? - upitala sam.

- Pa i hoteli imaju restoran. Možemo na doručak.

Doručak u hotelu, iako ne spavaš u njemu? Vjerojatno je to normalno. Bilo mi je neugodno priznati da zapravo ne znam ništa o hotelima. Nisam ih baš previše posjećivala.

Ponekad kad bih putovala i to je to.

Ubrzo smo se našli u potpuno moderno uređenom predvorju, na sredini kojega se nalazila recepcija.

- Pričekaj, trenutak, samo da pitam poslužuju li još doručak. Stala sam sa strane i odgovarala na poruke koje su mi pristigle na mobitel. Maxime je ubrzo došao i rekao: - Imamo sreće. Još pola sata je doručak. Ti idi i zauzmi mjesto u restoranu, a ja ću do toaleta.

- U redu.

Otišla sam do jednog mjesta u kutu restorana odakle se pružao pogled na jezero. Restoran je bio prazan. Maxime je došao za nekoliko trenutaka.

- Jesi li naručila piće?

- Ne, čekala sam tebe.

- OK. Sad ćemo. Idemo uzeti doručak prije nego ga odnesu.

Konobar koji je posluživao doručak često je pogledavao prema nama. Možda je jedva čekao da odemo pa da napokon raspremi. Možda mu je završavala smjena, a možda nas je gledao jer je shvaćao što se događa. Pri ovoj posljednjoj pomisli krv mi je udarila u lice, pa sam se zacrvenjela. Bilo me je sram. Ali kako bi on mogao znati u kakvom smo odnosu ja i Maxime?

Uostalom, samo smo na doručku.

Maxime me promotrio i oprezno rekao: - Slušaj, uzeo sam nam sobu.

- Uzeo si sobu? Zašto? Ne možemo, znaš da ne možemo!

- Znam. Ništa se neće dogoditi, ako ti ne želiš. To je samo soba. - Ali hotelska soba!

- Pa što. Soba kao soba. Ne mora ništa biti. Želim samo leći pokraj tebe i osjetiti te. Neko vrijeme samo ležati pokraj tebe - govorio je.

Nisam znala što učiniti. Krenuli smo prema sobi. Putem sam osjetila kako mi se budi savjest, ali uzbuđenje ju je brzo ugušilo. Naći se sama s Maximeom u sobi, bilo je uzbudljivo gotovo kao i voditi ljubav.

- Neće se ništa dogoditi, to znaš - rekla sam.

- Ljubavi, ništa što ti ne želiš - rekao je smijući se.

Ali... ja želim! U tome je problem. Žudim za onim što se nikako nije smjelo dogoditi.

Soba je bila prostrana. Desno se nalazio veliki prozor preko kojeg su bile navučene bijele zavjese, veliki bračni krevet, a iznad kreveta zrcalo. Oduvijek me privlačilo voditi ljubav pred zrcalom, iako to još nisam činila. Razmaknuo je posteljinu. Nemoj to raditi - prošaptala sam.

- Što točno tiho je rekao približavajući mi se.

Uzbuđivao me njegov glas, koliko i dodiri. Ta tiha opasnost njegove blizine. Oh, kako sam drhtala. Sama s njim u sobi! Koliko me samo pomisao na to uzbuđuje. Osjetila sam miris njegove kože. Pritisnuo je svoje tijelo uz moje simulirajući vođenje ljubavi. Lagano me ljubio.

Usne su mu nježne, a poljupci vlažni, sočni. Lagano mi je otkopčavao košulju. Puce po puce.

Zatvorila sam oči i pustila ga. Uzdišući od užitka.

- Toliko dugo sam ovo čekao - prošaptao je.

Mislim da sam osjetila laganu vrtoglavicu jer su mi se mislima komešala upozorenja kako činim ono što je zabranjeno i želja za još više onoga što mi je radio. Drhtala sam od njegovih dodira.

- Što to radimo? - prošaptala sam.

- Samo ono što oboje želimo. Već dugo - tiho je rekao.

- Ne smijemo jedva sam izgovorila.

- Smijemo sve što želimo. Sve, Marie... samo se opusti i prepusti mi se...

Svaki dio mene, svi oni mišići koji se nalaze u najdubljem dijelu mene, tako se ugodno napeše. Žudnja je toliko slatka da joj se u potpunosti želim prepustiti.

- O, Marie, tako si lijepa... imaš predivne grudi... - šaptao je dok mi je ljubio ukrućene bradavice. Ne mogu mu se oduprijeti. Ne želim, ali me podsvijest približava zidu koji ne mogu prijeći. Ili ću ga teško srušiti.

Bacio me na krevet. Uzbuđenje je bivalo sve jače. Strast me ovijala oko njegova tijela.

Osjetiti njegovu težinu na sebi, dovodilo me do vrhunca uzbuđenja. Vruća želja nakupljala mi se u trbuhu.

- Nemaš pojma koliko te želim - šaptao je. To me još više uzbuđivalo. Podignuo mi je obje ruke iznad glave i čvrsto ih stisnuo ljubeći me po vratu. Tijelima smo se trljali jedno o drugo. Strastveno sam upijala njegov pogled, njegove poljupce, propinjala sam se prema njemu ne mogavši se suzdržati. Disanje mu je bilo hrapavo. Stenjao je.

- O... molim te, nemoj... ne smijemo...

- Pusti... samo malo me... - nije izgovorio misao do kraja. Nastavio me privlačiti prema sebi. Izdizala sam se do vrha kreveta, uzglavlja s kojeg smo razbacali jastuke po podu. Brzo i nepravilno sam disala. Rukom klizne do moga struka i povuče me prema dolje. Počeo je otkopčavati patent na mojim hlačama.

- Ne to... ne... molim te... ne dolje... jedva sam izgovarala. Nije me čuo. Zavukao je ruku u moje gaćice i dodirivao me. Izvijala sam se nad njim od užitka. Čak je i samo s rukom to dobro radio.

- Tako si vlažna... tako te želim - govorio je stenjući nada mnom.

- Pusti se... - prošapće bez daha i od tih riječi poludim.

Učini mi se na trenutak kako bih mu mogla dopustiti da radi sa mnom što god ga je volja.

Do sada nisam imala pojma što sve moje tijelo i um mogu. S njim kao da su granice otvorene.

Maxime se okrenuo tako da je jednu nogu gurnuo između mojih i njome simulirao vođenje ljubavi. Ovio je ruke oko mojega struka sve me više privlačeći sebi. Osjetila sam kako povlači hlače prema dolje.

- Nemoj, molim te... ne smijemo...

- Pusti, samo ću malo... molim te... opusti se... - govorio mi je isprekidanim i hrapavim glasom. Čudno je kako me njegovo moljenje palilo do vrhunca. Što me više molio, sve sam ga više željela. I što sam ga više molila da prestane, jače sam željela da nastavi. Osjećala sam se kao da vodim neku suludu igru koja me tako uzbuđuje. Sva su mi osjetila bila nadražena. Nisam znala da ću se ovako s njim osjećati. Glas mu je opojan, riječi zavodljive, oči su mu potamnjele od uzbuđenja. Cijelo mu se lice zgrčilo, vjerojatno od suzdržavanja da mi ne rastrga svu odjeću i uđe u mene usprkos mom protivljenju.

- Znaš da će se ovo dogoditi... - tiho je govorio.

- Ne smije... molim te... ne smijemo...

- Nemaš pojma koliko te želim... uvijek sam te želio... još od kad sam te prvi put vidio... pusti se... - govorio je senzualnim glasom.

Prsa su mu bila dlakava i to me još više uzbudilo. Osjećam kako mi njegove dlake dodiruju kožu. Ruku pomiče sve više prema dolje i prelazeći preko nje pritišće sve jače zamišljajući kako to radi udom. Od toga mi se ubrzao dah, željela sam ga sve jače. Stisnuta sam pod njim, bespomoćna i to mi se sviđa. Zatvorim oči i jako se izmaknem. Spriječim u namjeri da dođem do kraja.

- Što radimo... ne smijemo... - gotovo sam vrisnula.

U najvećem trenutku užitka pred očima sam ugledala Paulove oči. Gledao me, ne optužujućim pogledom, nego s tugom u pogledu. Kao da me pitao: ”Zašto?” Svom sam snagom odgurnula Maximea od sebe, u grudima me probadalo kao da me najednom milijun noža ubada.

Pomislila sam kako će mi puknuti sva nutrina. Histerično sam počela plakati bježeći prema prozoru. Pogled mi se zamračio kao da je neka tamna zavjesa pala iznenada preda me i uplašila me.

- Ne smijemo ovo, ne možemo... plačući sam uvjeravala više sebe nego što sam govorila Maximeu.

Vjerujem da u prvi trenutak nije znao što se događa, što mi je i nije znao kako reagirati.

Vjerojatno mu je to bilo nešto novo, jer on je uvijek znao kako se postaviti prema nečemu i kako reagirali. - Smiri se... dođi... - nesigurno je rekao.

Sjela sam na rub kreveta još uvijek plačući. Brzo sam odjenula grudnjak i majicu i ponavljala kako se ovo nije smjelo dogoditi.

- Ništa se nije dogodilo. Neće se dogoditi ono što ti ne želiš, što ne želimo oboje. Nikad ne bih napravio nešto što ti ne želiš.

- Nije to što ja ne želim. Problem je što želim, a ne smijem. Kako ću se vratiti kući ako to napravimo. Sve će se na meni vidjeti. Neću ga moći pogledati. Na meni se sve vidi, na licu i u pogledu je sve - govorila sam kroz plač.

- Dođi - pozvao me. Legla sam pokraj njega još uvijek plačući.

- Smiri se, ništa se nije dogodilo.

- Da, nije... još...

Ne možemo protiv ovoga, Marie. Dugo sam razmišljao o ovome. Nije ni meni lako. Ali ne mogu se više suzdržavati. Mi se nadopunjujemo. Kao da smo oduvijek pripadali jedno drugome, kao da smo suđeni jedno drugome.

- Znam... i ja se tako osjećam... Samo... - Nema, ”samo”. Mi njima ništa ne činimo. Ono što ne znaju, ne može ih boljeti. - Ali znamo mi. - I samo mi i trebamo znati.

- Nisi me razumio. Ako samo ja znam što radim, nije mi nimalo lakše. Shvaćaš li?

Radimo nešto što ne smijemo, što je grijeh.

- Zar je ljubav grijeh?

- Nije, ali ovo je zabranjeno. Nije voljeti grijeh. Ali povrijedit ćemo ih.

- Nećemo. Kako ćemo ih povrijediti ako ne znaju, a neće saznati - uvjeravao me.

- Saznat će se jer će se sve promijeniti. Kako je moguće biti s dva muškarca. Misliš li da je to moguće. Spavati s njim i tobom. Vidjet će da ne mogu i shvatit će. Poznajem sebe - govorila sam.

Neko vrijeme nije govorio. Samo me zagrlio čvršće i poljubio. Ljubio me po licu milujući mi uvojke kose. Potom je rekao: - Neko će vrijeme biti teško, čudno, nećeš se moći opustiti, ali s vremenom će biti lakše i postat će normalno.

- Ma kako ovo može postati normalno? Ne može - rekla sam. Ležala sam u njegovu zagrljaju i obećala samoj sebi kako se više nikad neću naći u ovoj situaciji s Maximeom. Sve sam ga jače stiskala želeći se uistinu oprostiti s njim. Znala sam, ako se nastavimo viđati, to će se dogoditi. Možda sam se mogla oduprijeti svojoj želji, ali njegovoj? Nisam sigurna. Njegova se želja nadograđivala na moju, miješala se i snažila. Bilo joj je nemoguće takvoj odoljeti. Čvrsto sam odlučila dati otkaz. Ne može drukčije. Ako se nastavimo viđati, dogodit će se, a što onda?

Mogu li živjeti s tim? Ne mogu. Kako bih mogla?

- Obećavam ti, s vremenom će biti sve lakše. Znam da hoće - rekao je kao da mi pogađa misli.

Nastavio me ljubiti, ali ne više požudno i sa seksualnom željom. Ljubio me nježno, kao da ne želi da se uplašim, da odem. Kroz te sam poljupce osjećala koliko me voli, koliko ja volim njega. Svakim sam novim poljupcem zaboravljala na dano si obećanje od nekoliko trenutaka prije. Zar bih ga mogla ne vidjeti? Ne čuti? Ne biti s njim nasamo? Ne, ne bih! Ali mogu ne voditi ljubav s njim. Ne mogu zamisliti da ga ne viđam, ali mogu izdržati da ne vodimo ljubav.

Toliko sam vjerovala u svoju snagu.

- Oprosti mi - rekla sam posramljeno.

- Ništa neću učiniti što ti ne želiš. Nikad to ne bih mogao. Ne bih riskirao da te izgubim rekao je.

Tad sam ga još jače voljela. Možda nije ni bio toga svjestan, vjerojatno nisam ni ja, ali dajući mi prostora, dobivao me korak po korak.

- Znam - odgovorila sam mu.

- Sve će biti onako kako treba biti, Uvijek vjerujem u sudbinu i vjerujem da je sudbina to što smo se sreli. Ne može biti ništa drukčije - rekao je.

- Ali sudbina koja je zakasnila - rekla sam.

- Sudbina nikad ne kasni. I bolje ikada nego nikada - rekao je. Nisam sigurna u to. Ne u ovoj situaciji u kakvoj smo mi bili. Bilo bi bolje da se ovo nikad nije dogodilo, ma koliko dobro bilo. Svima bi bilo lakše. Ali sad je prekasno.

Trinaesto poglavlje Sigurna sam da će Paul primijetiti promjenu. Iščitat će sve s mojeg lica. Pokušavala sam istodobno ohrabriti sebe i puderom prikriti rumenilo. Osjećala sam svoj pogled, koji me odavao.

Ponekad sam znala gledati ili govoriti poput svoje majke. Sad sam bila svjesna da oni koji me znaju, mogu u mome pogledu iščitati laž, u pokretima moga tijela i mimici lica sve se moglo vidjeti. Što ću reći Paulu kad me upita: ”Je li istina?” Mogu li mu reći? Sa strepnjom sam čekala trenutak kad će se vratiti s posla.

Otišla sam po Mayu u vrtić. Hodala sam cestom ne primjećujući ljude oko sebe. U glavi mi je odzvanjao glas moje unutarnje Marie. Govorila mi je kako se opasno približavam putu s kojeg nema povratka.

- Dobro, neću se više nalaziti s njim - smirivala sam je.

Promatrala sam Mayu dok sam hodala do ulaznih vrata vrtića. Kretala se tek nekoliko koraka ispred mene i hodajući natraške, gledala me sumnjičavim pogledom i dugom rukom pljeskala po licu. Otvorila sam vrata vrtića i pridržala ih dok nije ušla gospođa s dječjim kolicima. Veseli žamor djece na trenutak je otjerao tjeskobu iz mene, pa sam zaboravila na jutrošnje događaje i otjerala tu moju drugu osobu.

Maya se igrala u pijesku. Prohladno je vrijeme i noćas je padala kiša, pa je pijesak bio mokar. Tete u vrtiću o tome nisu puno vodile računa. Važno je bilo samo da djeca imaju kišne jakne i hlače. Maya je ima istančan osjećaj zapažanja. Što god da je radila, ili gdje god se nalazila, uvijek bi me nekako odmah primijetila. Kad bi me ugledala, potrčala bi prema meni ne skrećući pogled, kao da se bojala da će je netko zaustaviti. Čvrsto bi me zagrlila i požurila izaći iz vrtića.

Igrale smo se lovice do zgrade. Uvijek bih je pustila da pobijedi, pa je uživala. Ali, u svim trenucima, pa čak i igri s Mayom, mislila sam na Maximea. S njime bi mi počinjao i završavao dan. Sve češće mi je bio i u snovima. *** - Zamisli da je Maya naša kći. Što bi to bilo dobro - rekao je Maxime jednom dok smo se našli na piću u gradu. Povela sam i Mayu, koja se igrala oko našeg stola. Maxime joj je iz aparata izvukao tenis lopticu i igrao se s njom. Razmišljala sam o tome što je rekao. Bilo bi to predivno.

Voljeti ga ovoliko koliko sam ga voljela i imati dijete s njim, zvučalo mi je prekrasno. Čak i normalno.

Maya ga nije često viđala, ali taj joj se put urezao u sjećanje te je stalno spominjala kako joj je tu lopticu darovao Maxime, mamin šef. Sjećala mu se imena. Imala je više sličnih loptica, ali je uvijek sa sigurnošću znala koju joj je poklonio Maxime. Tako je mala, ali toliko inteligentna i lukava. *** Skuhala sam večeru i čekala Paula. Ne, zapravo sam čekala da uđe u kuću i da mi na licu pročita što se danas dogodilo s Maximeom u hotelu. Što se dogodilo? Nije se ništa dogodilo.

Nismo vodili ljubav! Ta mi je pomisao olakšavala situaciju.

Maya se igrala u svojoj sobi. Prošlo je već 16 sati i Paul je trebao doći svakog trenutka.

Kuhala sam Ragu alla bolognese, Paulovo omiljeno jelo. Čak i dok sam kuhala, razmišljala sam o Maximeu. Zamišljala sam kako njemu spremam jelo, sjedam s njim za stol i vodim normalan

život. ”Bože, previše sam u ovome. Počela sam misliti na njega u svakom trenutku. Nije to dobro”, pomislila sam i uzela telefon kako bih nazvala prijateljicu. Htjela sam skrenuti misli s Maximea.

Telefon je neko vrijeme zvonio. Znala sam da joj treba malo dulje da se javi.

- Bok, draga, ja sam - rekla sam kad se javila.

- Hej, ajde da se i ti napokon javiš. Gdje si, kako si?

- A ništa, evo kuham večeru... počeli smo neobavezan, pomalo i dosadan razgovor.

Uvijek je tako počinjao. I uvijek je negdje na sredini postajao zanimljiviji. Ovaj put Gizela se potužila na svoj život i supruga. Bilo joj je dosadno. Već je odavno govorila kako je na granici s koje zalaziš u područje depresije. Suprug joj je isto u nekom svom filmu i ne razumije ju. Gizela je uvijek bila puna života. Dok smo bile djevojke, ona je bila ta koja je uvijek htjela nekamo ići, putovati, izlaziti, zabavljati se. Udala se u malo mjesto, nekih stotinjak kilometara od Pariza, pa je nisam tako često niti viđala. Nije imala posao, nije izlazila, brinula se samo o kući, djeci, mužu, čistila, kuhala i to je bilo sve. I to ju je lomilo. Ali, Gizela je dijelom i sama kriva za svoju situaciju. Nije se znala pomaknuti. Prepuštala se monotoniji dana, dopuštala da joj situacija ili drugi ljudi kroje život i sudbinu i govorila: ”Valjda tako mora biti!” Smetalo mi je što ima takav stav. Toliko sam joj puta govorila kako mora uzeti stvari u svoje ruke. Živjeti, a ne preživljavati, ali me nije slušala.

- Svatko ima problema, Gizela. Barem imaš zdravu obitelj, a i udana si. Zamisli da nisi udana kao Rosemaria i Celestia, a bližiš se četrdesetoj - rekla sam.

Uvijek smo njih dvije uzimale kao primjer. Rosemaria i Celestia naše su prijateljice.

Jednu je ostavio dečko nakon dugogodišnje veze, a druga je imala 36 godina i samo jednu propalu vezu u cijelom životu. Bila je još nevina i živjela je u snovima. Ponekad se činilo kako Celestia ne hoda, već lebdi u oblacima. Ljubav, kakvu je ona tražila, bilo je nemoguće naći. Željela je romantičnog, ali izrazito seksi muškarca, nešto kao mješavina macho i papučara.

Govorila je kako želi da njezin muškarac ima stav, bude svoj, snažnog karaktera, a s druge strane, svakog koga bi upoznala htjela je promijeniti prema nekim svojim mjerilima. Naravno, svi su bježali od nje već nakon prvog ili drugog spoja.

- Ma možda je bolje biti sam nego s nekim za koga ne znaš voli li te, voliš li ti njega iznenadila me.

- Gizela, što se događa?

- Ma ništa, samo mi je sve dosadilo.

- Kako to misliš?

- Mislim da nema ništa između nas već dugo. Ništa mi se ne da, ne da se ni njemu. Živimo u braku, a jedno pokraj drugoga - rekla je.

- Misliš na seks?

- Da, na što drugo? Osim toga, nema ni nekih osjećaja. Mislim da bih otišla da nema djece - rekla je toliko ravnodušno i bez osjećaja da sam se uplašila.

- Jesi sigurna u to? Znaš li što znači to što govoriš?

- Znam, kako ne bih znala. Već sam dugo u toj nekoj letargiji da mi je postalo svejedno.

- Mislim da možda moraš potražiti pomoć. I ti i on. Nekog bračnog savjetnika. Imate djecu, pa nije valjda da ćeš to samo tako prihvatiti?

- Da, imamo. Da nemamo, već bi odavno bilo gotovo. Zapravo, kad bolje promislim, Emilea nikad u potpunosti nisam upoznala.

- Što?

- Pa tako, ne priča puno. Malo, tek ono što je potrebno. Koliko smo se mi poznavali prije nego smo se vjenčali? Pola godine. Dogodilo se dijete i vjenčali smo se. On je toliko zatvoren da

ne mogu doprijeti do njega.

- Jesi li s njim razgovarala?

- Pokušavala sam cijelo vrijeme. Ali ne ide. Samo se pokupi i ode van. Uvijek tako - rekla je Gizela.

Počela je plakati. Nisam znala što sad reći.

- Nemoj tako, pa sredit će se - govorila sam.

- Ma ništa se neće srediti. Što bi se sredilo? Godinama se sve nakuplja i jednom kad pukne, bit će prekasno. Nemaš pojma koliko si ti sretna - rekla mi je.

- Da, jesam...

- Imaš dobar posao, odličnog muža. Izlaziš, dotjeruješ se, nisi se udebljala nakon poroda...

- nabrajala je.

- Nije sve u tome - tiho sam rekla.

- A u čemu je? U ovoj dosadi. Tebi Paul ništa ne brani, ide s tobom ako ti želiš i gdje želiš. Nemaš pojma koliko si sretna - rekla mi je.

Vjerojatno je imala pravo, ali nisam bila sretna. Nisam joj mogla reći što me muči, zašto sam je nazvala i zašto sam tako tjeskobna. Ona bi me se odrekla da joj kažem kako volim drugog muškarca i na pragu sam toga da mu postanem... Nisam tu riječ mogla ni izgovoriti. Užasavala sam je se i nikada je do sada nisam izgovorila naglas.

- Gizela, sve će se srediti. Čovjek ima uspona i padova. Trebaš pronaći nekakav posao, izaći iz kuće, imati neku obvezu i vjeruj mi, sve će biti lakše. I ja imam problema. Nije da sam ih ja pošteđena. Tko nema problema? I u braku i van njega. Život je takav. Ali uvijek se treba voditi onom ”poslije kiše dolazi sunce”. Tako će i tebi - govorila sam joj.

Nadam se.

- Hajde, ne kukaj. Dođi malo do mene. Nisi odavno bila. Ovdje ćeš se malo rasteretiti i napričat ćemo se - rekla sam.

- Dobro, vidjet ću. Možda idući mjesec.

- Ah, evo Paula. Ajde, čujemo se. Nemoj se brinuti. Zovem te sutra - rekla sam.

Pozdravile smo se. Paul je ušao u kuhinju i poljubio me. Osjetila sam nelagodu. Mislim da sam i pocrvenjela. Čekala sam da nešto kaže, da primijeti na mome licu, počne vikati, istjera me iz kuće... Ali ništa se nije dogodilo. Nije me pažljivo promotrio niti je čitao misli, osjećaje i istinu s mojega lica.

- Kako je bilo na poslu? - upitala sam.

- Ah, nikad kraja. Previše posla - odgovorio je.

Poslužila sam večeru i zabavila se s Mayom. Još sam čekala, ali ništa. Večer je prošla uobičajeno. Već je gledao film na televiziji kad sam došla u dnevni boravak, nakon što sam uspavala Mayu. Sjela sam pokraj njega i zagrlila ga.

- Dođi malo kod mene - rekla sam mu.

- Što?

- Tako, zagrli me malo.

- Što ti je večeras?

- Ma ništa, je li tako strašno ako želim malo tvoje pažnje? - Nije, ali inače nisi takva.

- Pričala sam s Gizelom - rekla sam i prepričala mu dio razgovora. Mislim da me nije ni slušao jer je ga je zainteresirala radnja filma.

- Voliš li ti mene? - upitala sam ga.

- Kakvo ti je to pitanje. Naravno da volim. Najviše - rekao je i zagrlio me.

- Dobro - odgovorila sam.

Nastavio je gledati film. ”Neću to učiniti!” promatrajući ga, u sebi sam mu obećala. I u

tom sam trenutku uistinu tako mislila. *** Jutro je donijelo kišni i hladan dan. Subota je. Većinu sam jutra provela razmišljajući o Maximeu. Nedostajao mi je. Znam, sinoć sam sebi obećala kako će sve ovo prestati, ali nikako nisam mogla otjerati osjećaje na dulje vrijeme. Uspijevalo bi mi tek koju minutu, možda pola sata. Tad bih bila ponosna na svoju snagu, ali kako je vrijeme odmicalo, sve mi je više bio u mislima i sve jače nedostajao.

Nedugo iza devet sati stigla je poruka. Maximeova. Poslao mi je poveznicu jedne pjesme.

Pritisnula sam na nju i pjesma je krenula. ”Zavoljeh jednu ženu koju nisam smio...” pjevao je jedan stari, poznati pjevač. Ljubav koja se na trenutak skrila iza razuma, prolila mi se tijelom.

- Bože... - tiho sam izustila.

Shvatila sam da uzaludno sebe zavaravam. Suze su mi navrle, nisam ih mogla zadržati.

Maya i Paul još su spavali, pa sam ih pustila da krenu slobodno niz lice.

- Bože, kako ću ja ovo? Što će se dogoditi? Kako ću ga voljeti, a udana sam postavila sam si toliko pitanja, a nigdje odgovora.

Ne znam koliko sam puta taj dan preslušala tu pjesmu. I svaki sam put plakala. Osjećala sam da mi suze odnose djelić boli i tjeskobe. Nevjerojatno je kako je Bog podario čovjeku suze, vjerojatno kako se ne bi rasprsnuo pred navalom boli. U tim trenucima tuge bila sam mu zahvalna na suzama. *** Ponedjeljak ujutro donio je kišne kapi nakon nevjerojatno suhog dana. Pariz pod tamnim oblacima i obilnom kišom posebno je lijep. Sjene velikih zgrada igrale su se, prelijevajući sivilo kišnog vremena, sa zelenilom Siene. Čak je i najljepši pariški most Pont Alexander III dodatno dobivao na ljepoti. Čovjek je u stanju kroz stoljeća izgraditi najimpresivnije zgrade, kuće, dvorce, ali na ljepoti dobiju tek kada ih Božja ruka okupa vremenom.

Iz Montreuila u sam centar Pariza po običaju sam stigla podzemnom željeznicom. Pariški metro ili ”Métro de Paris” zanimljiv je i umjetnički građen. Nije poput većine dosadnih, zagušljivih željeznica. Tijekom vremena su slavni dizajneri i arhitekti udahnuli duh podzemnoj željeznici, kojom dnevno prođu milijuni ljudi. Impresionirala me Arts et Métiers, pariška postaja na kojoj je svoj pečat ostavio crtač stripova, Belgijanac Francois Schuiten. Kada izađete na toj postaji, imate osjećaj da ste u nekoj podmornici iz znanstveno-fantastičnog filma. Baš je tako izgledala, a izgrađena je u tom stilu, jer je posvećena slavnom francuskom piscu Julesu Verneu i njegovu djelu ”20.000 milja pod morem”.

Izašla sam iz Arts et Métiersa i uzela taksi. Mogla sam ići autobusom, ali nije mi se dalo čekati. Stigla sam pred zgradu ureda i udahnula. Danas ću mu reći da ovako ne ide. Hoću sigurno, ponovila sam nekoliko puta prije no što sam prošla kroz vrata zgrade. Mogu reći da sam doista skupila hrabrosti. Ta me hrabrost boljela, prožimala, bola kao tisuću uboda nožem, ali imala sam je.

Ušla sam u dizalo i u istom trenutku odnekud se pojavio Maxime i ušao za mnom.

- Dobro jutro - rekao je. Čim su se vrata dizala zatvorila, počeo me ljubiti.

- Mogao bih to napraviti sada i ovdje - rekao je.

Sva moja obećanja sebi kako ću danas privesti kraju ovo što se događalo između nas, nestala su. Zagrlila sam ga i privila jako uz sebe. Pritisnuo me o jednu stranu dizala i strastveno ljubio. Kad se oglasilo zvono koje je označavalo dolazak na izabrani kat, Maxime se odmaknuo

na svoju stranu dizala. Izašli smo pričajući o nečemu usput, kao da se ništa nije dogodilo.

Sjela sam za svoj radni stol i prionula poslu.

- Hoćeš kavu? - upitala je Nanette.

- Može. Čim je Nanette izašla iz ureda, na mobitelu se oglasila poruka. Maixme je pisao: ”Toliko te želim, mogao bih sad doći i poljubiti te”.

Pogledala sam prema njegovu uredu. Smiješio se i pozorno me promatrao. Potom je nešto pisao na mobitelu, a onda mi je opet zvuk označio dolazak poruke. ”Hoćemo li danas na ručak?” pisalo je. ”Može! Oko 14 sati”, otpisala sam. ”Rado bih i prije, ali može i tada”, napisao je.

- Znaš li da danas imaš sastanak? - upitao me Adrien stojeći na vratima ureda.

- S kime?

- S Bernardom Diestelom, vlasnikom vinarije Alsace.

- Ah da, da. To smo još neki dan dogovorili. U koliko je ono sati? - U 13.

- Dobro, upitaj molim te Maximea želi li i on poći, jer se oni znaju.

Adrien je krenuo prema Maximeovu uredu. Vidjela sam kako kratko razgovaraju, pri čemu me Maxime nekoliko puta pogledao. Po licu mu nisam mogla shvatiti kakav mu je odgovor dao. Ubrzo se Adrien vratio rekavši kako se šef složio.

- Molim te donesi mi one ponude - rekla sam Adrienu prije no što je otišao.

- Evo, odmah.

Ubrzo se vratio i ja sam prionula poslu. Začudo, mogla sam se usredotočiti, pa sam čak odradila dobar dio posla. Često bih krenula nešto raditi, a onda bi mi se Maxime uvukao u misli, pa se samo činilo da radim. Gledala bih u papire odložene na stolu ispred mene i na njima vidjela Maximeov lik. Nikad mi se to nije događalo, pa sam se čudila samoj sebi. Čak niti kad sam u tinejdžerskim danima bila ludo zaljubljena u nekog tipa, samo zato što je sličio Elvisu Presleyju. *** Bernard Diestel bio je jedan od najimućnijih vinara u Parizu. Imao je nekoliko svojih vinarija, restorana i hotela. Bio je iz obitelji hotelijera kao i Maxime.

Diestel je volio jednostavnost, ali i otmjenost. Po tome je bio poznat. Isto mu je bilo uživati u najluksuznijim restoranima, s najznačajnijom pariškom elitom, ili otići među običan puk, ući u neki od brojnih kineskih restorana u Parizu i stopiti se s ambijentom. Vjerojatno je bilo pripadnika elite koji su ga zato manje cijenili, ali bilo je i onih koji su ga i prezirali i divili mu se.

Nije bilo jednostavno uspješno balansirati između bogatstva i siromaštva, biti običan čovjek i pripadnik elite. Svi veliki ljudi, prije svega, osjećaju koliko su mali i tu je njihova veličina.

Diestel je to znao i nije se previše zamarao kad bi ga novinari uhvatili u nekom gradskom kafiću kako ispija pivu s ljudima koji su postali inventar tog istog kafića.

Bernard Diestel dogovorio je ručak u ”Alain Ducasse au Plaža Athenee”, restoranu koji je pratila reputacija jednog od najskupljih u Parizu.

- ”Alain Ducasse?” - rekla sam u nevjerici kada mi je Nanette dala papirić s dogovorenim terminom i mjestom.

- Mogu ti samo reći da je i tebi i šefu najbolje da se ne nudite platiti ručak - rekla je sa smiješkom.

- ”Alain Ducasse” ponovila sam u nevjerici.

Radilo se o jednom od najraskošnijih restorana u Parizu, ali i najskupljih. Nikad nisam

bila u njemu. Nisam čak niti ušla. Znala sam proći pokraj usporavajući korak kako bih na trenutak uživala u njegovoj unutrašnjosti, gledajući je izvana i to je bilo sve.

- Bilo bi bolje da smo se našli u njegovu uredu ili ovdje. Pa nisam ni odjevena za takav restoran - rekla sam.

Nanette me pogledala.

- Ma možeš proći. Bitno da te puste unutra - nasmijala se.

Na sebi sam imala crnu usku haljinu i čizme do koljena. Nije da je odisala luksuzom.

Kupila sam je u nekoj prodavaonici za dvadesetak cura. Tješilo me što nisam u jeans hlačama. To sigurno ne bi prošlo. Pogledala sam prema Maximeu. On je mogao proći. Bio je odjeven u sivo odijelo. Zapravo, nisam ni znala trebam li biti bolje odjevena za takav restoran. Pa idemo na ručak! Neću valjda odjenuti večernju toaletu za ručak?!

Negdje oko podneva krenuli smo. I opet, čim su se zatvorila vrata dizala, Maxime mi se približio i počeo me ljubiti. Znala sam da će to učiniti i jedva sam čekala da se nađem sama s njim u dizalu. Nikada ne bih sama krenula prva, ali željno sam iščekivala da to on učini. Moje se tijelo predavalo u njegove ruke. Žar je bivao sve jači - barem u meni. Nadala sam se da nije osjećao strast za tijelom, već da me volio kao što sam ja njega.

- Znaš li u koji restoran idemo? - upitala sam ga kad su se vrata dizala otvorila, a on se odmakao.

- U ”Alain Ducasse”!

- Kako znaš? Čuo si se s Diestelom?

- Da, dogovorio sam s njim ondje sastanak.

- Pa, zašto? Znaš li koliko je taj restoran skup? Što ako budemo mi morali platiti. Čekaj, ti si se dogovorio prije mene?

- Jesam - nasmijao se i nastavio: - Poznajem Ducassa odavno. Odličan je čovjek i novac nije problem. Ne brini se.

Strahovala sam da se neću znati ponašati u takvom restoranu. Postoje određene manire koje ja baš i nisam pretjerano poznavala. Nisam baš šetala od restorana do restorana.

- Ne brini se, sve će biti u redu. Opusti se, sad si sa mnom – rekao je.

Uzeo mi je ruku i ljubio prste. Uživala sam u tome. Davalo mi je neku bliskost s njim.

Nevjerojatno kako te male stvari mogu iskazati više ljubavi nego samo vođenje ljubavi. Maxime je govorio da je vođenje ljubavi za njega vrhunac, nešto što daje jaku povezanost, bliskost. Kruna ljubavi - tako je govorio. Ali, zapravo sve ono što je činio da bi došao do te krune ljubavi, za mene je predstavljalo ljubav. Baš kao držanje ruke prilikom vožnje.

Pogledao bi me i rekao: - Predivna si. Imaš savršeno tijelo.

Ova posljednja primjedba meni nije puno značila. Mislila sam kako razmišlja samo o mome tijelu, ne o onome što je unutra. Tjerala bi me da se pitam zanimam li ga zbog tog njemu savršenog tijela ili me voli onakvu kakva jesam? I iznutra i izvana. Voli li moje tijelo ili mene?

Ta je nedoumica uvijek bila tu. Kao da nisam dovoljno dobra da me muškarac voli zbog mene, a ne zbog vanjštine. Do sada me to nije brinulo, nisam zapravo previše razmišljala o tome. Ali s Maximeom sam razmišljala o svemu.

Parkirali smo u blizini restorana. Osjećala sam laganu tremu. Restoran se nalazilo u raskošnom pariškom hotelu de lux klase na Avenue Montaigne.

- Jednom ću te dovesti ovdje - rekao je Maxime na samom ulazu u restoran.

- Da ne bi? Soba vjerojatno stoji više od tisuću eura na noć - rekla sam.

- Što ima veze. Jednom ćemo imati više novca.

Predivan klasični interijer originalnog francuskog romantičnog stila. Pogledala sam u

luster.

- Sastavljen je od 10 000 svjetlucavih kristalnih privjesaka - rekao je Maxime.

- Kako znaš?

- Ipak sam ja hotelski čovjek. Zar si zaboravila da dolazim iz obitelji koja ima lanac hotela - nasmijao se.

- Ma, nisam.

Raskošna unutrašnjost pomalo je zastrašivala luksuzom. Restoran je posluživao tradicionalna francuska jela, koja su nadopunjavali sastojcima koje gosti nisu očekivali u tim jelima. To sam čak i ja znala, iako nikada nisam probala. Ono što je Maximea oduševilo jest to da je mogao izabrati između 1001 vrste vina koje je nudila vinska karta.

Konobar nas je poveo prema stolu gdje nas je čekao gospodin Diestel.

- Volio bih voditi ljubav s tobom u ovom hotelu - šapnuo mi je Maxime.

- Ti bi to volio u svakom hotelu - rekla sam sa smiješkom. - Ne u svakom. Imam ja visoke kriterije - rekao je. Morala sam priznati da bi uistinu bilo luksuzno i nevjerojatno voditi ljubav u hotelu ”Plaza Athénée”.

- Pruža li vođenje ljubavi u ovakvom hotelu više užitka - provokativno sam pitala.

- Sigurno.

- Jesi li već to radio u ovakvom sličnom hotelu.

- Nisam, ali s tobom ću i to probati - rekao je.

- A onda ćemo ujutro sjesti na balkon uz doručak i uživati u pogledu na Eiffelov toranj.

- E to bi bilo pravo.

- Da, ali preskupo i vjerojatno neostvarivo.

- Ništa nije neostvarivo i nemoguće. Upamti to - rekao je. *** Gospodin Diestel ugledao nas je i ustao od stola. Prišli smo i pozdravili se. Visok, pomalo krupnije građe, više je odavao dojam nekog bavarskog vinara nego vinara francuske elegancije.

Poznavala sam ga iz novina, ali ga nikad do sada nisam srela. Pružio mi je ruku i rekao: - Drago mi je da se napokon upoznajemo. - I meni - odvratila sam.

- Kako si, Bernarde? Posao ide, vidim odlično - rekao je Maxime. Bilo je očito da se poznaju bolje od površnog. Sjela sam nasuprot Maximeu, a konobar je donio otmjene jelovnike za narudžbu.

Tamno smeđe korice prošarane nepravilnim linijama davale su otmjen dizajn.

Unutrašnjost je bila bogata jelima tradicionalne francuske kuhinje. Neka od jela nisam ni poznavala. Odlučila sam se za Quiche, francusku pitu s nadjevom od mesa, povrća i sira. Mogla sam birati hoću li s mesom ili ribom, ali još nisam kušala s ribom, a danas nisam htjela riskirati.

Izbor vina sam prepustila Maximeu. Znao je odabrati vrhunsko vino. Sebi i meni naručio je Cremant de Bougogne-Rose Brut, vino ružičaste boje koje je imalo aromu maline. Pjenušavo je i blistavog sjaja.

- Vino je vrhunsko. Ima skladnost sastava grožđa koje mu daje snagu - rekao je i uputio mi pogled ispod obrva.

- Onda da vidimo hoće li nam dati snagu - rekla sam i otpila gutljaj.

Davalo je punoću ukusa u ustima.

- Odlično je - prokomentirala sam. - Zar sumnjaš u moj izbor? - pitao je.

- Ne, naravno, da ne.

Diestel je isto odlučio pratiti Maximeov izbor. Preporučio mu je Cremant de Bougogne -

Blanc Brut, vino koje se pravi od grožđa pino blan i game.

- Grožđe se ručno mrvi i prikuplja u specijalne kutije. Grožđe i sok moraju se razdvojiti u dvije bačve. Kad se boca napuni, treba nekoliko godina ostati u horizontalnom položaju kako bi vino sazrelo - izdiktirao je Maxime kao da je sve naučio napamet.

- Impresivno! Doista znaš toliko o vinima? Nije čudo što si tako uspješan - reče Bernard Diestel.

- Nije teško ako te vina zanimaju cijeli život. Volim istraživati sorte vina, a francuska poznajem najbolje. Mi imamo širok spektar vina, ima se što istraživati, a bogme i degustirati rekao je Maxime.

Ručak je potrajao dva sata. Ugodno smo razgovarali o svemu, pa čak i o mom dolasku u tvrtku. Sklopili smo unosan posao koji će nam donijeti tridesetak tisuća eura.

Cijelo vrijeme, tijekom ručka, Maxime mi je dodirivao noge ispod stola. Svojim dvjema nogama obgrlio bi moje. Bilo je kao da se sjedinjujemo u jedno. Obožavala sam kad bi to činio, iako sam u početku mislila kako to svi u prostoriji primjećuju, pa mi je bilo nelagodno. Ali, s vremenom je nelagoda nestala i nedostajalo bi mi ako to ne bi činio.

Gospodin Diestel insistirao je na plaćanju računa, iako se Maxime ponudio, pa naposljetku nisam saznala koliko nas je ručak koštao, a baš me zanimalo.

- Gdje idemo sada ti i ja? - upitao me Maxime kada smo sjeli u auto.

- Ne znam, gdje hoćeš?

- Ti znaš gdje ja hoću s tobom - rekao je zavodljivo.

- Znam. - Onda idemo?

- Ali nećemo raditi ništa.

- Ništa što ne želimo oboje.

- Maxime!

- Dobro, dobro, dok ne budeš spremna, ništa se neće dogoditi. - Ma, neće nikako. Ne smije se to dogoditi. To je grijeh.

- Kako ljubav može biti grijeh? Koliko sam ti puta već objasnio? Kako ne shvaćaš da smo suđeni jedno drugomu? To će se dogoditi kad-tad, ma koliko ti bježala. Od sudbine se ne može pobjeći - zvučao je proročki.

- Znam ja to, ali mi ćemo morati pobjeći. Nećemo ići dalje od ovoga do čega smo sad došli. T ovo je previše. Odavno smo prešli granicu koju nismo smjeli.

- Ako ćeš baš tako, samo da znaš da smo prevaru učinili već kad smo se zaljubili. To je mnogo veće nego sam čin. Vođenje ljubavi samo je potvrda svega toga - rekao je.

Nisam rekla ništa. Ostala sam šutjeti u autu dok je on pogledom tražio hotel u koji bismo mogli otići. Znala sam da je u pravu, ali nisam to mogla prihvatiti. Nekad mi je prevara značila već i samo flertovanje s muškarcem koji mi nije suprug ili dečko, a sad sam debelo pomaknula tu granicu. Uvjerila sam se da je prevara tek kada on uđe u mene. Sve prije toga smjeli smo raditi.

- E, ovdje ćemo probati - rekao je Maxime parkirajući pokraj nekog hotela.

U sebi sam se nadala da neće biti slobodne sobe. Ne zato što ga nisam željela, nego što sam se bojala same sebe. Sumnjala sam u čvrstoću svoje odluke.

- Pričekaj me u autu - gotovo je zapovjedio. Čekala sam nekoliko minuta, a onda se vratio. Već sam mu po izrazu lica vidjela da je dobio sobu.

- Ja idem prvi gore, a ti dođi za mnom - rekao je.

Kimnula sam. Bože, što ovo radim? Kako smo došli do ovoga? Svemu sam ja kriva.

Nisam mu trebala dali nadu da će nešto biti. Nakon ovog dana neću više izlaziti s njim, obećala sam sebi, po običaju u ovakvim trenucima, i na trenutak mi je bilo lakše. Iza te odluke skrila se

spoznaja da ne mislim ozbiljno. Jedva sam čekala doći u sobu, naći se s njim sama u četiri zida, daleko od ikakvih pogleda. Samo mi, sami u sobi. Čim sam ušla u hotelsku sobu i skinula jaknu, počeo me ljubiti.

- Toliko te želim. Cijelo vrijeme ručka htio sam te ljubiti. Zamišljao sam kako ćemo poslije voditi ljubav i jedva čekao da završimo - govorio je.

Glas mu je zadihan, isprekidan, zavodljiv. Dovodio me do takvog uzbuđenja da sam se sve teže svladavala. - Nećemo voditi ljubav... molim te...

- Vodit ćemo... prepusti se... nemoj odugovlačiti... Prelazio je rukama po mome tijelu. S vrha prema dolje. Zaustavio se na stražnjici i neko vrijeme lagano prelazio po njoj. Kako me uzbuđuje! Uvijek sam se pitala zašto muškarci vole ženske stražnjice. Pa to su samo dvije izbočine na tijelu koje imaju svoju svrhu. Ali sad kad je lagano kružio rukama, jedva ih dodirujući i tek ponekad stišćući, osjećala sam nevjerojatno uzbuđenje.

Prebacio se s moje stražnjice na prednji dio. Ruku je zavlačio među moje međunožje i uzdisao. Kružio je prstima po njoj i govorio koliko ju želi.

- Tako si vruća. Kao vulkan si.

Prstima se provukao do struka i zario ruku u najlonke, a potom se spustio do gaćica.

Uzela sam mu ruku i zadržala je da ne krene skroz dolje.

- Ne smijemo - tiho sam kazala.

Glas mi je bio hrapav, teško sam disala, želim da nastavi, ali ne smijem ga pustiti.

- Tako je želim - govorio je zadihano.

- Nemoj, molim te - izvukla sam mu ruku iz svojih gaćica.

- Molim ja tebe - govorio je ne prestajući me ljubiti.

Lagano me odgurnuo na krevet i našao se iznad mene. Pustila sam ga da mi skine haljinu, a grudnjak je skinuo prije no što sam se snašla. Moram priznati, ima nevjerojatnu lakoću skidanja. I to još radi senzualno, zavodljivo, kao da te hipnotizira u trenutku i ne možeš ga prestati tražiti još više.

Usne su mu vrele, osjećam ih na vratu, po grudima. Nježno se zadržavao na grudima...

- Imaš prekrasne grudi, obožavam ih - govorio je.

Nekad bih se, prilikom tuširanja, znala pogledati u zrcalo i upitati se što je toliko fascinantno u njima? Grudi kao grudi, nisam vidjela nikakvu veliku razliku u ženskim grudima.

Neke su bile manje, neke veće, ali u principu sve su iste.

Izvijala sam se pod njegovim tijelom, htjela sam ga uzbuditi do vrhunca, a u istoj želji nastojala sam prestati znajući koliko je ovo pogrešno i zabranjeno. Na trenutke, zbog užitka koji mi je priuštio, zaboravila bih na sve zabranjeno, pa bih se strastveno ovila oko njega i gotovo mu se prepustila u cijelosti. Takve je trenutke znao prepoznati, pa bi ih iskoristio da mi se što više približi. Meni je bilo jedino važno da su gaćice na meni i da mu onemogućuju ući u mene.

Osjećala sam se sigurnom zbog gaćica. Ne od njega, već od sebe. Da sam ih skinula, možda bih ga pustila u naletu strasti i želje. To su bile sekunde koje sam mogla poslije uzaludno oplakivati.

Ostala sam gola od struka prema gore, a donji dio štitile su mi najlonke i gaćice. On je bio samo u gaćama. Nisam mu dopustila da i njih skine. Ali osjećala sam ga i kroz te gaćice i svoj oklop. Izluđivala me krutost, ali sam još uvijek imala snage oduprijeti se tom ogromnom iskušenju.

- Želim te tako jako... - nije dovršio misao.

Njegove riječi budile su bujicu strasti koja je dolazila iz dubine donjeg dijela trbuha i razlijevala se cijelim tijelom. Nemoguće ju je podnijeti, a da mu ne dopustim da je ugasi.

- Tako te volim - tiho je rekao.

Ne znam je li znao da me ovim riječima sve više dobiva, pa mi ih je ponavljao ili je

uistinu govorio ono što je osjećao. Kad bi rekao da me voli, osjećala sam da se cijeli moj život i svijet od svog postanka sažima u te dvije riječi. Imale su neopisivu moć nada mnom i teško je bilo ne pustiti ga da radi što god hoće sa mnom, u toj hotelskoj sobi. Ali, došla bih do vrhunca samo sekundu prije nego bi bilo gotovo i prekinula bih tu rastuću struju, strahujući da ću mu se prepustiti cijela.

- Čekaj malo - rekla sam. Nije me čuo. Ili me nije htio čuti. Nastavio se uzbuđivati, sve jače me pritišćući o postelju.

- Čekaj, nemoj... - ponovila sam.

Ovaj put popustio je stisak i nastavio me lagano ljubiti. S lica mu je nestao grč ogromnog uzbuđenja, a u očima ostala molba s laganim prijekorom i nevjericom da sam mu mogla odoljeti.

- Pretjerali smo...

- Ma nismo, ti si pretjerala. Pusti se, ionako samo što to nismo učinili.

- Ne mogu.

Nastavio me ljubiti i ubrzavao rad svoje ruke prema mome međunožju. Zadržavao se na unutrašnjosti bedara i nježno me stišćući. - Ah, ne mogu ovo više... poludjet ću...

- Poludi...

- Nemoj... ne smijemo...

- Smijemo, ljubavi... volim te... sve smijemo... - Čekaj malo... čekaj...

- Opusti se...

- Čekaj... možeš li samo malo mirovati dok si sa mnom...

- Pa nisam ja peder, Marie. Kraj tebe se ne može mirovati - nasmijao se.

- Ne smijemo ovo raditi, ljubavi moja.

- Ma daj, nemoj sada... pusti se... nastavio me uzbuđivati. Podigao mi je ruke iznad glave i jednom ih svojom rukom čvrsto držao. Napinjala sam se prema njemu želeći da mi ga tijelo osjeti. Ljubio me luđačkom strašću. Uživala sam u svim trenucima tog ljubavnog zanosa. Čula sam kako mi zvoni mobitel.

- Čekaj!

- Pusti ga, neka zvoni...

- Ne mogu, možda je netko s posla. Čekaj da vidim. Izvukla sam se ispod njega i uzela mobitel.

- Bože - panično sam izustila. - Tko je?

- Tvoja žena!

Ruka mi je drhtala dok sam držala mobitel i blijedo buljila u ekran s imenom njegove žene.

- Nikada me ne zove - rekla sam. - Javi se - rekao je.

Nisam imala snage. Bila sam sigurna kako će po tonu mog glasa shvatiti što se događa.

Zvala me jedanput u dva mjeseca. Zašto baš sada zove?

- Javi se - ponovio je Maxime.

Ustala sam s kreveta i javila se, nervozno šećući po sobi.

- Bok, Marie, kako si? - upitala me.

- Dobro, evo u poslu rekla sam.

Nastojala sam da mi glas ostane miran, ali sve teže sam se svladavala da ne briznem u plač. Trebala je nešto u vezi s nekim papirima. Nisam je ni razumjela što hoće. Rekla sam samo da ću joj javiti kad pogledam.

- U redu, ajde, neću te više zadržavati - rekla je, pa smo se pozdravile.

Da je znala gdje sam i što radim, sigurno bi me zadržala dulje. Odložila sam mobitel na ormarić pokraj kreveta i sjela na krevet. Rukama sam prekrila lice, a sav strah izašao je iz mene.

Ruke su mi drhtale, tijelo mi se treslo dok sam sjedila na krevetu i plakala.

- Što to radimo?

- Ljubavi... Maxime mi je prišao i zagrlio me.

- Nikad me ne zove i baš sada zove. Kao da je osjetila - govorila sam kroz plač.

- Nije, samo si joj trebala za nešto.

- Ne smijemo ovo raditi. Nećemo više odlaziti u hotelsku sobu. Znaš, nećemo govorila sam kroz plač i lica zaronjenog u njegove grudi.

Ne znam što je on u tom trenutku osjećao. Možda isto krivnju, možda je žalio što se ovo događa, ali mi nije dao do znanja. Zbog mene ili zbog sebe, ne znam. Maxime je bio osoba koja je probleme i tjeskobu odagnala od sebe vjerujući kako će sutra uvijek biti bolje, opravdavajući se sudbinom. Možda je ovo i bila sudbina, ali bila je neizmjerno teška. Hodala je skrivena među nama, a mi smo s njom bježali u svoj svijet o kojemu je Maxime uvijek govorio.

Jesu li hoteli bili naš svijet? Ne, rekao bi da ne gledam to tako surovo. Voljeli smo se, bježali smo u krug naše ljubavi. To je bio naš svijet.

Četrnaesto poglavlje Navečer, nakon što sam došla kući, nazvala sam prijateljicu koja već neko vrijeme živi u Španjolskoj. Mislila sam da će me spasiti od osjećaja krivnje. Otvorenijih je pogleda na život, prezirala je društvo koje je začahureno u okvire tobožnjih moralnih stavova, a često lažnog morala. Zapravo sam očekivala od nje da mi pogodi misli i da mi, iako ne zna što se događa, kaže kako je to što radim opravdano ako volim. Ili će reći kako to svi rade, pa nije tako strašno. I ona je nešto slično radila još u srednjoj školi. Bila je neko vrijeme u vezi s dečkom koji je imao dugogodišnju vezu. Naposljetku je ostavio obje. U to vrijeme mi se to činilo užasno nemoralno.

Bila sam uvjerena kako me niti najveća ljubav ne bi mogla natjerati na to. Babette je bila zaljubljena i prešutno je pristala na takvu situaciju čekajući da bude jedina. Sad mi se to činilo kao mačji kašalj naspram ovoga što sam ja radila. Katkad sam sumnjala u svoje poglede naspram ljubavi.

Pravu sam ljubav zamišljala toliko jakom da može preskočiti sve prepreke, razbiti sve zidove, istodobno toliko nježnom da se mogla rastopiti od te nježnosti, radosnu da se stopi sa srećom. Mogla sam naći najdublji, najnježniji i najstrastveniji stih da je dočaram. Živjela je među najljepšim i najromantičnijim kutcima ovog svijeta, spavala među najsjajnijim zvijezdama koje koketiraju s Mjesecom i budila se u najdivniju zoru. Sastojala se od jedne duše i dva tijela i nije imala sretan kraj jer i nije imala kraja. Mogla je podnijeti najveću bol koju čovjek može pojmiti, i samoću, ako ju je morala podnositi. Vjerovala sam da je toliko jaka i da sam ja toliko jaka da ga pustim i volim iz tišine, daleko od njega, iz svoje boli. Takvu sam ljubav osjećala prema Maximeu. Ali, prevarila sam se samo u jednom: nisam ga mogla pustiti i voljeti iz tišine. I ne mogu reći da nisam nastojala. Toliko sam puta poželjela pobjeći od njega. Obećala i sebi i Bogu da neću otići s njim negdje nasamo. Htjela sam dati otkaz i napustiti posao koji me toliko ispunjao. Odlazila sam na godišnje odmore s obitelji, uvjerena kako ću se vratiti izliječena od te ljubavi. Trudila sam se oko Paula više nego ikada, nastojala vratiti onu ludu zaljubljenost s početka naše priče, svim sam se snagama trudila da ga volim, ali nikako mi nije uspijevalo.

Uvijek bih padala, razočarana sobom i svojim postupcima, životom i sudbinom koja mi je sve ovo priredila. Ležeći u krevetu pokraj Paula, žalila sam za danom kad sam još mogla pobjeći od Maximea, za tom propuštenom prilikom. Vjerovala sam, da sam tad pobjegla, na samom početku kad sam osjećaje samo mogla osluhnuti, naslutiti, možda bih se samo pitala, ali ne bih osjećala.

Ili bih osjećala negdje duboko u sebi, a ne bih toga ni bila svjesna. *** - Eh, draga, baš mi je drago da si se javila. Ionako sam te htjela zvati. Dolazim idući mjesec - obavijestila me veselo Babette.

- Dolaziš?

- Da, posjetit ću malo svoje. Nedostaju mi. Javim ti se pa ćemo se malo družiti.

- Naravno, naravno. Baš mi je drago. Baš sam te se zaželjela - rekla sam.

Zapravo sam se zaželjela njezinih slobodnijih svjetonazora koji bi eventualno umirili moju savjest.

- E, drago mi je. I ja tebe. Izlazit ćemo, ako ti muž dopusti - rekla je.

- Naravno, ne brini se.

Neko smo vrijeme pričale o svemu, a potom završile razgovor, a ja nisam dobila ono što sam željela. Savjest mi nije bila mirnija, tjeskoba nije prestajala, nemirna sam zbog nemoći koju

osjećam. Opet sam uzela telefon i nazvala Gizelu. Ali ona je imala svojih problema. S mužem, djecom, poslom, ovim, onim, nije mi bila od neke velike pomoći. A i da je znala zašto je zovem, prekorila bi me, sablaznila se nad mojim postupcima. Možda mi ni ne bi više bila prijateljica.

Jadikovala mi je na telefon i maksimalno me umarala.

- Reci mu da želiš promjenu, da se potrudi. Zaboga, potrudi se i ti. Ne možeš samo sjediti doma, životariti i jadikovati. Pronađi posao - rekla sam joj iznervirano. Dok mi se tužila, osjećala sam kako se moja unutrašnjost puni njezinim jadikovkama i mizernim životom, putuje grudima i naposljetku zaustavlja u grlu. Kratko sam ih vrijeme uspijevala zadržavati u dušniku, ali onda je sve izašlo. Ta bujica njezina dosadnog života, za što je od samog početka braka krivila supruga, doslovno me izludila. Sjedila je kod kuće i samo primala jedan dosadan dan za drugim. Nije se borila, nije živjela, samo je primala ono što joj donosi život. Uvijek tako. I kad je bila nezadovoljna, uvijek je krivila druge oko sebe. Lošu situaciju u državi, nemogućnost pronalaska posla, jer svi se zapošljavaju preko veze... Bila je patetična do bola. Uvijek je bila lijepa i zgodna, imala je nekoliko veza prije braka, ali svi su je muškarci ostavljali jer nisu mogli podnijeti tu patetičnost s kojom je pratila život. Sigurna sam da su je ostavljali samo zbog toga.

- Ti to meni kažeš, kao da me možeš shvatiti. Imaš posao kojeg voliš, živiš zanimljivim životom... - počela je nabrajati.

- Da, baš je zanimljiv - rekla sam joj.

- Pa što bi htjela, Paul te drži kao kap vode na dlanu - rekla je i s ovime me dotukla.

- Otkud ti znaš?

- Vidim to kad smo zajedno - rekla je.

- Vidiš to samo jer si nezadovoljna vlastitom situacijom. Nije sve u izlascima i zanimljivom životu. Čovjek može pronaći sreću bilo gdje. Imaš zdravu djecu, to je najvažnije.

Muža kojeg voliš i koji tebe voli i ne moraš osjećati strah i... - zaustavila sam se.

- Što ti je? - upitala me Gizele.

- Ma ništa, samo mnogo posla, pa sam malo nervozna - rekla sam.

- Sigurno je tako?

- Da, a što bi bilo drugo?

- Dobro... dobro... Nemoj se odmah ljutiti.

- Ne, neću, nego... želim ti samo reći, ako se volite, sve ćete riješiti. Ti trebaš samo posao pa da ti ne bude dosadno doma. Samo neku obvezu, da izađeš iz kuće, dotjeraš se, ono što si uvijek htjela - rekla sam.

- Da, možda si u pravu.

- Jesam, vjeruj mi. Trebaš samo izaći iz kuće.

Gizela nije preduboko zalazila u bilo kakvu problematiku. Sve što se događalo oko nje, doslovno je gledala onako kako je vidjela. Ja sam bila potpuno drukčija. Sklona vidjeti ono što se krije iza fasade, ali i ono što se ne krije, čega možda nema, a mislim da ima. Biti takav kao Gizela zapravo je bilo mnogo lakše nego biti poput mene koja sam sve vidjela, analizirala, donosila ispravne ili pogrešne zaključke. *** Kasno uvečer Paul je došao kući s posla. Bio je umoran, ali zadovoljan zbog nekog uspješno završenog projekta. Spremala sam večeru. Došao je u kuhinju i poljubio me provjeravajući što kuham.

- Super izgledaš dok kuhaš - rekao je ljubeći me. Nasmiješila sam se i izmaknula iz njegova zagrljaja glumeći da me ometa i da će mi zagorjeti jelo.

- Dobro, dobro. Večeras znaš što te čeka - rekao je sa smiješkom i otišao se igrati s

Mayom.

Umalo sam zaplakala. Nisam mogla ni pomisliti da bi se to moglo ove večeri dogoditi. Ne večeras. Na trenutke sam bila uvjerena da mogu voditi ljubav s Paulom kao da ga još uvijek volim kako ne bi primijetio da nije tako. Nije ovo zaslužio. Kakva sam to žena postala?

Uništavala sam se psihički, a pokušavala ubiti osjećaje prema Maximeu.

Poslužila sam večeru pa smo svi troje sjeli za stol. Obitelj! Naizgled se sve činilo normalno, ali u meni je sve kipjelo. Osjećala sam ogromne navale savjesti koja me upozoravala da ubijam ovu obitelj, pa sam se skoro rasplakala. Paul nije ništa primijetio. Kad bolje razmislim, nikad ništa nije primjećivao. Jedino ako sam bila ljuta, a tad je nemoguće bilo ne primijetiti promjenu na meni. Ponekad ne bi znao zašto sam ljuta jer sam imala tu ”vrlinu” naljutiti se i očekivati da on sam shvati što je učinio, a kako je muškarac, rijetko se to događalo. Muškarcima moraš sve objasniti, razjasniti i onda tek shvate.

Nakon večere raspremila sam stol, uspavala Mayu i uhvatila se nekog posla u kuhinji.

Paul je gledao film i čekao me. Borila sam se između odluke otići mu ili ostati u kuhinji. Mislila sam ”hajde da i to obavim”.

Oko 21 sat začuo se zvuk poruke na mobitelu. Znala sam tko je. Nitko mi i nije, pogotovo ne u ovu uru, slao poruke, osim Maximea. ”Samo da znaš, toliko te želim i jako te volim”, pisalo je.

Paul mi nikada nije gledao u mobitel, pa sam se usudila neke Maximeove poruke, one koje su bile malo romantičnije, zadržati malo dulje. Inače sam ih sve odmah brisala.

Nakon te poruke više se nisam ni trudila premišljati oko odlaska Paulu. Nisam mogla. Tu sam večer valjda generalno očistila kuhinju, temeljito, kao nikada do tada. Kad sam bila sigurna da je Paul zaspao, krenula sam u krevet. Tiho, ne želeći ga probuditi. Legla sam pokraj njega i čvrsto ga zagrlila. Plakala sam. Ne znam koliko dugo, vjerojatno sam i zaspala plačući. Nisam mu mogla pogledati u lice. Spavao je tako mirno, nevino, ponekad bi čak i u snu znao reći da me voli. Nije ni bio svjestan da mi to govori ni se tih riječi ujutro sjećao. ”Možda sad ne mogu s tobom spavati, ali neću ni s njim!” u sebi sam mu obećala. *** Završavala sam neku ponudu kada me Maxime pozvao u svoj ured. Dogovorio mi je sastanak popodne, u 14 sati, s nekim hotelijerima.

- Dobro, otići ću. Samo mi daj adresu rekla sam. Nasmijao se i pogledao me poput nekog dječarca koji se upravo sprema na nekakvu igru. Volim taj pogled. Zaigran, veseo, spreman se suprotstaviti i najvećoj opasnosti koja vreba. Iz pogleda sam mu, gotovo uvijek, mogla iščitati misli. Letjele su mu poput munje. Dok je govorio jedno, već je razmišljao o nečemu potpuno drugome. Nekad bi nešto govorio, a ja sam čula drugo. Čula sam mu misli.

- Mogu te i ja odvesti - rekao je Maxime. - Ako hoćeš. Ali, ako imaš posla...

- Koji bi posao mogao biti toliko važan da me spriječi da ne odem negdje s tobom? upitao je više sebe nego mene.

- Dobro, ići ćemo zajedno.

- Možemo poslije i na ručak.

- Može - složila sam se i dodala: - Ali samo ručak!

- To ćemo još vidjeti - nasmijao se.

Izašla sam iz njegova ureda pomiješanih osjećaja. Radovala sam se što ću opet biti sama s njim, a strahovala od onoga što bi se moglo dogoditi, od čega nećemo moći pobjeći. Katkad bih oćutjela ogromnu nemoć pred njim i još veću pred svojim željama i potrebom za njim. Trebala

sam ga, njegovu blizinu, njegove riječi, snagu njegova pogleda. Činio me sretnom, zbog njega sam se osjećala najpoželjnijom ženom na svijetu. Pomisao na vođenje ljubavi s njim uzbuđivala me, intrigirala, činila radoznalom, ali nije mi to bilo najvažnije. Nekad mi se činilo da bih ga mogla voljeti do kraja života i nikad ne voditi ljubav s njim. Iako bi to, vjerovala sam, bio propust života. Osjećala sam kako bi savršeno vodili ljubav. Znala sam po njegovim rukama. Ne znam kako. Nije da sam prije o tome razmišljala, niti da sam hodala okolo gledajući muškarcima u ruke, ili da sam imala nekog iskustva da bih to mogla tvrditi. Jednostavno sam ponekad gledala u njegove ruke i znala da muškarac s takvim rukama mora strašno dobro voditi ljubav. Možda jer sam često zamišljala kako mi rukama prelazi po cijelom tijelu... Ne znam, ali odavno sam već osjetila da bi vođenje ljubavi s njim bilo savršeno. *** Restoran u koji smo otišli nakon kratkog sastanka bio je malen i u njemu je vladala intimna atmosfera. Unutrašnjost je bila drvena, uređena u rustikalnom stilu. Kao da smo ušli u neku drvenu kućicu usred šume i sad samo trebamo zapaliti vatru i uživati, skriveni od hladnoće.

Pravilno razmješteni stolci i stolovi, s tamnosmeđim kariranim stolnjacima, a u malim vazama umjetno cvijeće. Jedino je to narušavalo ugođaj, jer bi trebalo biti prirodno, možda poljsko cvijeće, ali bio je siječanj i nemoguće je naći poljsko cvijeće. Iznad ulaznih vrata stoji natpis ”Les Ponts”.

- Ovaj restoran drži jedan moj prijatelj. Odavno nisam ovdje bio. Možda je sad tu, vidjet ćemo.

- Restoran je predivno uređen.

- Je, intiman ugođaj. Čovjek se ovdje osjeća odlično. Pogotovo kad je u društvu s tobom rekao je sa smiješkom.

- Da, da, samo ti zafrkavaj.

- Mislim ozbiljno. Kao i uvijek. Marie, ja sam ozbiljan čovjek.

- Ne sumnjam - nasmijala sam se.

Nisam previše gladna, pa sam naručila samo gljive u maslinovom ulju. Nikad ih nisam jela ovako pripremljene. - I dvije čaše sivog pinota - naručio je Maxime. - Vino?

- Pa da! Ne želiš?

- Ma ne, nego me brzo obuzme, pa ne volim baš za vrijeme radnog vremena.

- Misliš se vraćati na posao?

- Zar nećemo?

- Naravno da ne. Ići ćemo drugdje. - Gdje to?

- To je iznenađenje. Samo ti sve prepusti meni.

- Iznenađenje?

- Da, vidjet ćeš.

Sigurna sam da shvaćam što podrazumijeva pod iznenađenjem, ali nisam ništa govorila.

Sjedio je nasuprot, a nogama je i ovaj put obgrlio moje.

- Tako te osjećam cijelu - govori.

Maximeu je ručak bio samo gubljenje vremena. Ne da nije uživao sa mnom u opuštenom razgovoru, ali pogled mu je gorio i jedva je čekao prijeći na to iznenađenje. Silina njegova pogleda oduzimala mi je dah. Ne znam je li svjestan kako katkad ima tako prodoran i erotičan pogled kojim me mogao lako okovati, A možda je to namjerno i svjesno radio. Dok bi me tako promatrao, nisam uspijevala oblikovati riječi. Pod njegovim bi pogledom čak i moja savjest utihnula. Bila sam njegova u potpunosti.

- Kako to da nikad nisi ovo radio, a čini mi se da ti to ne pada teško? - upitala sam.

- Što to točno?

- Pa ovo... mislim... ovo...

- Koje?

Mislim da me htio natjerati da izgovorim tu riječ od koje sam toliko zazirala. Usta su mi postala jako suha, pa sam otpila gutljaj vina. Bojala sam ga se to pitati, a željela sam znati. Prošlo je pet mjeseci od kada smo ovako bježali u svoj svijet, zamišljajući kako je sve ovo normalno, ali ga nikad još nisam pitala je li to već učinio. Ponekad bih se sjetila jednog njegova telefonskog razgovora, mnogo prije nego je sve ovo s nama počelo. Vozili smo se zajedno u autu. Bilo je jutro, negdje oko devet sati. Išli smo na neki poslovni sastanak. U nekom je trenutku nazvao nekoga, a po razgovoru sam shvatila da je riječ o ženskoj osobi. Ne sjećam se o čemu su razgovarali, ali jedna mi se njegova rečenica urezala u sjećanje: ”Pa rekla si da te mogu nazvati kad hoću!”

Možda mi ne bi bila toliko upadljiva da je nije rekao tihim, nježnim glasom. Dotaknula me, malo i zaboljela. Tad nisam shvaćala zašto. Sjedila sam u automobilu, pokraj njega, razgovarali smo, ali kroz podsvijest mi je stalno prolazila ta rečenica. Nisam je mogla istjerati iz misli..

- Reci, što?

- Pa znaš... ovo... nekako ti je to lako... lakše nego meni.

- Nisam to u braku do sad uradio, ali sam često imao priliku rekao je.

Odahnula sam. Bilo bi mi teško da je to već radio jer ne bih bila sigurna da to radi jer me voli. Ali, time što bi to htio prvi put učiniti sa mnom, isto me nije impresioniralo. Svejedno mi je teško, jer ako to učinimo, znači da je počeo varati zbog mene.

- Nije istina da mi je lako. Često sam se borio protiv toga. Volim te već odavno, a nisam ti to govorio jer nisam htio ugroziti obitelji. Poslije ti nisam govorio jer te nisam htio izgubiti.

Bojao sam se da se ne uplašiš i ne pobjegneš. Ali, vidio sam da ne mogu protiv toga, pogotovo kad sam vidio da se i ti boriš s time. Postalo je suludo boriti se jedno protiv drugog. Oboje znamo da ćemo kad-tad voditi ljubav. Nemoguće je boriti se protiv toga. - Ali moramo. Ne smijemo postati...

- Ni ja to ne želim. I nećemo to postati. Bit ćemo samo dvoje ljudi koji se toliko vole i toliko toga imaju zajedničkog - rekao je.

- Kako god okrenemo, u očima drugih to ćemo biti.

- To nitko ne mora znati. Uostalom, što je koga briga za nas. Ako ne znaju, ne možemo biti ništa u očima drugih. Mi imamo svoj svijet, a to je neprocjenjivo. Marie, reci mi, koliko se ljudi može pohvaliti ovime što mi imamo? Ovo je nevjerojatno - rekao je.

To je bila istina. Imali smo nešto posebno. Među nama se stvarala nevidljiva nit koja nas je snažno, poput magneta, privlačila jedno drugomu. Ta silna i čarobna ljubav vukla nas je od svake stvarnosti i usred gomile ljudi stvarala se samo za nas dvoje. Činilo mi se kao da sam prenesena na neku drugu stranu svijeta i ondje se nalazim samo s njim. I mogla sam živjeti samo od njegove ljubavi. Ponekad se moja duša nije mogla usredotočiti ni na što drugo, osim na njega.

Uživala sam u njegovim rukama i opirala im se zbog straha, ali ih nisam mogla odbaciti zauvijek.

Pritom nisam razmišljala o Paulu ni Maximeovoj ženi. Kao da nisu postojali dok smo mi bili zajedno. Shvaćala sam da sam sebična u tome, ali i kolika je snaga uma kada njome možeš nadvladati toliko jaku savjest, - Jesi li to učinio prije braka, u vezi? - zanimalo me.

- Jesam, samo jednom, ali nisam to htio.

- Kako to?

- Imao sam djevojku koja me stalno optuživala da je varam, a nisam je varao. Jednom su

mi dosadile te konstante optužbe i otišao sam kod jedne druge, za koju sam znao da mi se nabacuje. Otišao sam s njom u hotelsku sobu i to učinio. Onda sam se ispovraćao, otišao toj svojoj djevojci i priznao joj sve.

- Zaboga!

- Da, to je bio jedini put - rekao je.

Mislim da je bio potpuno iskren. Prvi sam put čula da se muškarac ispovraćao poslije seksa. Sklonija sam misliti da bi to učinila žena. Ali tad sam ga još jače zavoljela jer mi je pokazao koliko osjećaja nosi u sebi.

- Jesi li imao mnogo žena u životu? pitala sam pomalo sramežljivo.

Nikad nisam s njim ovako razgovarala, ali me vodila želja da o njemu saznam što više.

Znala sam da me neće zaboljeti ma što god rekao. Uživala sam u razgovoru u kojem nije bilo mjesta ljubomori.

- Pa i nisam baš. Ne mogu reći da jesam. Imao sam nekoliko veza, ali nisam imao mnogo avantura.

- Ja bih baš rekla da jesi - nasmijala sam se.

- Nisam. Zašto? Zar tako izgledam? Imao sam jednu dugu vezu i nekoliko kraćih prije braka. Ali kroz život sam imao dosta prilika - rekao je gotovo ponosno.

- Koliko ti je ta najdulja veza trajala?

- Pet godina. Bila je predivna. Jako smo se voljeli. Obožavao sam ju - govorio je.

Oči su mu poprimile neobičan sjaj. Vidjela sam da uživa prisjećati se žene iz svoje prošlosti. Usudila bih se pomisliti kako ima žal za tom ženom. I umjesto da umirem od ljubomore, ja ga još više volim dok ga slušam kako priča o toj predivnoj ljubavi. Zar to nije ludo?

Kakvom me to činio?

- Zašto ste se razišli? - zanimalo me.

- Ah, to je duga priča. Nisam je prestao voljeti, nije ni ona mene, ali je nekako postalo sve prijateljski. Možda više nije bilo strasti među nama. Ali ona zna da me uvijek može nazvati i da ću biti tu za nju, što god joj trebalo - govorio je.

- Je li ti žena ljubomorna?

- Je, ali to nema veze s njom. To je nešto sasvim drugo.

Nisam shvatila, ali sam ga prestala ispitivati jer je konobar donio račun. Platili smo i krenuli.

- Gdje ćemo?

- Tamo gdje oboje želimo - rekao je. - Znaš da nećemo raditi ništa.

- Znam, ništa što oboje ne želimo.

- Stalno to ponavljaš, ali ja ti govorim da nije samo želja važna. Nešto drugo jest.

- A što to?

- Ne smijemo. Dobro znaš da ne smijemo.

- Nema toga što mi ne smijemo i ne možemo. Kako to ne želiš shvatiti?

- Mogu shvatiti, ali ne mogu prihvatiti. Kako ću to prihvatiti? Kako da se nakon toga vratim kući? To će se vidjeti na meni.

- Kako će se vidjeti? Neće. Sve će biti normalno. Bit će ti neobično prvih nekoliko puta, ali nakon toga će sve biti normalno - uvjeravao me.

Ne znam kako ovo može biti normalno. To je kao da živiš dva života. Bio je sve što sam željela, a nisam mogla imati. Već mi je sad teško, a kako će tek biti ako to doista učinimo? Tuga će mi biti suputnik cijeloga života. Ne vjerujem da se može živjeti sretno živeći dva života istodobno. Maxime je vjerovao da ćemo biti sretniji i još bliskiji ako se upustimo u tu avanturu.

Siguran je da će nam to donijeti ispunjenje koje toliko trebamo.

*** Čovjek može sve pobijediti, jedino ne može sebe. Ni ja nisam mogla. Kad smo ušli u hotelsku sobu koju je rezervirao još prije sastanka, a koja je trebala predstavljati iznenađenje, prepustila sam se njegovim poljupcima željno upijajući i njihov najmanji okus. Predavala sam se njegovim rukama, a vatra u meni sve je jače gorjela. Moji osjećaji prema njemu nikako nisu jenjavali, iako sam ih stalno pokušavala ugasiti. Nepodnošljivu strast koju sam osjećala mogla sam utažiti samo u njemu. U njegovim sam očima vidjela izgarajući plamen koji mu je dolazio duboko iz unutrašnjosti, a sad je počeo eruptirati u mome tijelu koje je postajalo sve užarenije od njegove vrućine.

- Nećemo ništa raditi, molim te... - rekla sam dok sam ga sve jače ljubila.

Ni sama nisam sigurna da ću uspjeti ispuniti zapovijed koju sam sebi zadala. Nije govorio. Odgurnuo me na krevet i velikom brzinom našao se na meni. Uzbuđivalo me osjetiti njegovo tijelo cijelom težinom na sebi. Izvijala sam se ispod njega i kupala se u erupciji strasti koja me obuzela. Bila mi je potrebna sva samokontrola da se ovaj tren ne prepustim njegovoj ogromnoj želji da me uzme.

- Želim da budeš moja. Toliko te želim - govorio je. Riječi su me uzbuđivale koliko i njegovi dodiri.

- Želim te skinuti - šaptao je.

Nisam uspjela odgovoriti. Srce mi počne brže lupati, a žudnja zamijeni strah i nelagodu nakupljajući se u dnu trbuha. Ta je žudnja bila toliko snažna i jaka da sam mu dopustila da mi skine majicu najbrže što je mogao. Ostala sam u grudnjaku i jeans hlačama. Rukom je lagano krenuo od mog vrata prema grudima. Mislila sam da će se tu zadržati, ali nije. Jednom je rukom stiskao moju ruku iznad moje glave, a drugom se spuštao prema patentu na hlačama.

Nevjerojatnom lakoćom otkopčao je remen i prvo dugme na hlačama. Nisam ga htjela zaustaviti, a znala sam da moram.

- Oh, nemoj - tiho sam izustila plašeći se da me čuje.

Time sam nakratko umirila savjest jer sam ga ipak pokušala zaustaviti, a popustila snazi želje da se iživi nada mnom.

Zatvorila sam oči. Tako ga je teško pratiti u naletu želje. Plašila sam se dotaknuti njegov donji svjesna da ako to učinim, gotovo je. Hlače su mu već otkopčane i tako bi bilo lako zavući ruke u njih. Oklijevala sam na trenutak, ali sam to ipak učinila. Pritisnula sam ga rukama jače prema sebi. Osjetila sam da je iznenađen. Ali samo na trenutak. Vjerojatno je to shvatio kao znak jer me tolikom brzinom povukao prema dolje, na trenutak se skinuo s mene i povukao mi hlače.

- Nemoj, ne to... Molim te...

- Zašto? Želiš to koliko i ja... - mrmljao je dok me skidao. - Ne smijemo...

- Ma, sve mi smijemo... Opusti se...

Sad sam stajala polugola pred njim. Pomalo sam se sramila. Brzo je skinuo svoje hlače i, prije nego sam uspjela reagirati, našao se na meni. Ostali smo u gaćicama, i osim tog dijela, tijela su nam se potpuno dodirivala.

- Ovo nije normalno... - mrmljala sam osjećajući ga kako raste. U gaćicama sam, ne može se ništa dogoditi, opravdavala sam se.

- Znao sam da je to s tobom savršeno - kaže mi, iako još zapravo ni nismo uistinu vodili ljubav.

- Tako dobro mirišeš, Marie. Tako si savršena. Imaš savršeno tijelo - govorio je u predahu.

Osjećala sam kako teško diše i još se teže obuzdava da me potpuno ne razodjene. Želje su

nam se spojile u jednu, vulkan samo što nije potpuno eruptirao. Čvrsto je prodirao prema meni simulirajući potpuni ulazak. Drhtala sam u iščekivanju naginjući se naprijed, grudima prema njemu. Tako je izbezumljujuće dobar u tome. Osjećam to po svojim reakcijama tijela, iako još pokušava osvojiti sav teren.

Na trenutak se smirio, a potom me ponovo počeo izluđivati polaganim dodirima od usana prema vratu. Ljubeći me, istodobno je rukama kružio po mojim grudima spuštajući se niz trbuh, na trenutak se zadržavajući u podnožju trbuha. Stenjala sam podrhtavajući cijelim tijelom od siline emocija. Zarijem prste u njegova ramena i čvrsto ga privučem prema sebi.

- Izluđuješ me - tiho sam rekla. - Ti mene još više... promrmlja.

- Da te dovedem do savršenstva samo ovako... - šapne.

- Ne znam. - Reci.

Zastenjem u trenutku kad dodir njegovih prstiju osjetim u preponama. - Tako si vrela govorio je stenjući.

- Bilo bi tako lako sad...

- Ne, nemoj to. Ne smijemo to... Ne smijem ja to...

Savjest mi se u tom trenutku probila kroz ludu strast i želju te mi vrištala u lice. Osjetila sam toliku krivnju da sam ga morala odgurnuti od sebe.

- Nemoj sad otići, nemoj... Ako sad odeš, nećeš se vratiti govorio je dok sam sjedila na krevetu i plakala.

Ovim me riječima zaustavio. Ne znam zašto, ali da ih nije rekao, otišla bih. Pobjegla, i možda se nikad ne bih vratila. Ni sama ne znam nad čim i zašto sam plakala. Nad grijehom koji sam činila? Nad Paulom? Nad životom koji me čekao? Nad sobom koju sam napuštala? Možda najviše nad tim. Napuštala sam onu sebe koja je bila dobra, obazriva prema svima, onu koja je plakala na najmanju nepravdu i bol, a sad ju je ona nanosila. Više nisam mogla reći: ”Zaslužujem to!” ili ”Zaslužujem bolje!”, jer nisam zaslužila.

Preda mnom se stvorio zid koji nisam mogla srušiti niti ga prijeći, a nisam se više mogla ni vratiti. Bio je, činilo mi se, taman i visok, ne više tako čvrst, ali ipak dovoljno da mi stvori blokadu u mozgu i navede da se kajem zbog ovoga što činim. Možda to čak nije bilo kajanje, nego samo žal za sobom koju sam ostavljala u tom krevetu.

- Dođi - pozvao me. - Lezi pokraj mene. Nećemo ništa raditi dok ti to ne poželiš.

- Želim to, ali ne mogu - rekla sam liježući opet pokraj njega i još uvijek plačući.

Jako sam ga zagrlila, zarila glavu u njegovo rame i dalje plakala.

- Oprosti, ne mogu ja to. Neću moći živjeti s time - rekla sam.

- Naravno da ćeš moći. Nisi ni prva ni posljednja.

- Znam, ali ne mogu. Znam da to neću moći.

- Ja ću uvijek biti tu, pokraj tebe - obećao je. Još sam ga jače zagrlila.

- Bar da je tako - rekla sam.

- Tako je. Ne sumnjaj u to. Jako te volim. - I ja tebe, ali ne mogu ovo. Sve će se vidjeti na meni. Na meni se sve vidi, svaka emocija, baš sve. I ovo će.

- Neće, vjeruj mi. Kako će se vidjeti?

Nagne se kako bi me poljubio, ali zastane netom prije nego mu usne dotaknu moje.

- Volim te, zapamti to. I učinit ćemo to tek kada budeš spremna, ne prije. Meni je, kao muškarcu, teško suzdržavati se, ali neću napraviti ništa dok ti ne budeš spremna.

- Ali što ako nikad ne budem spremna?

- Bit ćeš, znam to. Ti i ja imamo nešto posebno, nešto što nema svatko. Marie, to treba cijeniti. Netko cijeli život ne doživi ovo što mi imamo - govorio je.

Oči su mu gorjele, izraz lica bješe mu tako nježan, a glas umirujuć. Znala sam da govori

istinu. Ali, ta je istina bila jednako bolna koliko i slatka i radosna. Jako je bolno spoznati istinu da postoji netko tko je tvoja druga polovica, a pripada nekome drugom.

Poljubim ga kao da ga nikad više neću poljubiti. Ruke mi se same od sebe nađu oko njegova vrata vukući ga sebi i čvrsto ga stišćući, osjećajući njegove snažne grudi na svojima.

- Tako te volim. Da bar možemo učiniti nešto, da smo se bar prije sreli. Ne znam što ćemo, kako ćemo ovako - govorila sam.

- Neće biti lako, ali ćemo uspjeti. Ti i ja zajedno! Mi smo odlični zajedno, pripadamo jedno drugome - rekao je.

Vjerovala sam mu. Znam da je tako. I znam da će biti teško, bez obzira odlučimo li stati na ovome ili krenuti dalje. Kako god, bit će teško.

Petnaesto poglavlje Pokušavala sam, kako sam umjela i znala, ne slijediti svoje srce. Naravno, nije mi uspijevalo. Usredotočila sam se na zadatke pred sobom, imala sam mnogo posla, ali sve je bilo uzalud.

Moram dati otkaz! Da, ovaj ću tjedan dati otkaz. Pobjeći ću od njega, pokušat ću se vratiti životu kakav sam prije imala. Mogu to, sposobna sam za to. Kako ne bih mogla? Munjevitom sam brzinom umirivala savjest znajući da nikada uistinu neću smoći snage to i učiniti. Bilo je već odviše kasno za to. Previše sam ga voljela da bih to stvarno mogla. Prizor kako mu govorim da dajem otkaz bio je poput jakog udarca u trbuh. Umalo sam zaplakala pod navalom tjeskobe koja me najednom ispunila. Smirivala sam se tješeći se kako to još nismo učinili. Odlazila sam na nedjeljnu misu i razgovarala s Bogom moleći ga da me ne kazni i šaptala: ”Pa nisam to još učinila...”. Osjećala sam kakvo-takvo olakšanje. Nisam ni čula što je svećenik za oltarom govorio, nisam bila svjesna ljudi oko sebe. Bili smo samo ja i on, moje jadikovanje i razmišljanje shvaća li me i hoće li mi oprostiti.

- Kako ljubav može biti grijeh? - pitao me Maxime po tko zna koji put.

Jučer sam to isto upitala Jacqueline, jednu svoju poznanicu, veliku vjernicu, koja je živjela po kršćanskom nauku ili je barem pokušavala tako živjeti.

Slučajno smo došle na tu temu, pa sam se ohrabrila da je upitam.

- Kako? Ne može, ali djelo može. Nitko ne može znati koga će voljeti. Možda ne možemo odlučivati o svojim emocijama, ali možemo o djelima - rekla je.

- Zar to nije okrutno? Zašto nas Bog dovede na taj put, pokaže nam svu snagu ljubavi, a ne smijemo prihvatiti tu ljubav?

- To i jest snaga ljubavi i vjere. Ljubav nije sebična, a ako nije sebična, ona je prava rekla je Jacqueline.

Znala sam to. Trebala sam ga pustiti i dokazati svoju jaku i nesebičnu ljubav prema njemu, Ali, zar nismo pomalo svi bili sebični u ljubavi? Zar je ne želimo samo za sebe unatoč svemu? I sama sam ga željela samo za sebe. Nisam mu to nikad rekla, ne bih ni imala pravo. Ali ono što sam ja priželjkivala da Maxime učini sa svojom suprugom, radila sam s Paulom.

Udaljavala sam se od njega. Nisam htjela da me dodiruje, nisam to mogla podnijeti. Kad bi me Paul pokušao dodirnuti, osjećala sam kao da varam Maximea. Kakva je to ljubav? Vezivala me samo za Maximea, budila ljubomoru koju prije nisam osjećala, izazivala i bol i radost, podnosila je sebičnost, zanemarivala patnju koju smo nanosili ljudima koji su se nazivali našim bračnim partnerima i nije gledala u budućnost bez mene i Maximea.

- Kako pustiti nekoga koga istinski voliš? - upitala sam Jacqueline.

- Ne znam, nikad nisam bila u takvoj situaciji, ali pretpostavljam da bi to učinila da moram.

- Pretpostavljaš? - očekivala sam od nje da bude sigurna.

- Pa ne znam što bih učinila da mi se dogodi da volim čovjeka koji je u braku ili da sam i sama u braku, a zaljubim se u drugog. Teško je to i zamisliti - rekla je.

- Da, jest - prividno sam se složila.

- A što bi ti napravila? - iznenadila me pitanjem.

- Ja? - Da, što bi učinila da ti se dogodi zabranjena ljubav?

- Pa, ne znam. Ne volim govoriti o situacijama u kojima se nisam našla jer čovjek nikad

ne zna što će napraviti dok se ne nade u toj situaciji - slagala sam joj.

Brzo sam dodala: - Vjerojatno bih rekla mužu i otišla. To bi bilo pravedno.

- A da imaš djecu? Da su djeca mala?

Pogledala sam je. Kao da me čitala. Ili se to njoj dogodilo? Ona je imala dvoje male djece.

- Ne znam, možda ne bih mogla. Nemam pojma što bih učinila - rekla sam.

Bila je ovo dijelom i istina. Imala sam Mayu, on je imao sina, oboje su još mali i nije se moglo mnogo učiniti. Iako nije bio u braku, Maximeu je bilo teško napustiti nju.

Ona mu je velikodušno odgajala sina kojeg je dobio u vezi sa ženom koja je napustila i njega i dijete. Upoznao ju je kad mu je bilo najteže, prihvatila ga je s malim djetetom, zavoljela to dijete i prihvatila ga kao svoje. Maleni ju voli kao majku jer za drugu ni ne zna.

Kako sad to promijeniti? Kako mu uzeti jedinu žensku ruku koja ga je milovala.

No, s druge strane, zar nije nepravedno prema Paulu i Maximeovoj djevojci da im to činimo. Da ih ne volimo, a damo im život. Žele li takav život, život bez ljubavi? Sumnjam. Nije li pravednije, ma koliko bilo bolno, reći im i ostaviti im mogućnost da pronađu nekog i žive sretno.

Ne znam za Maximeovu djevojku, ali Paul sa mnom nije mogao biti sretan. *** Kad sam stigla u ured, Nanette je već u ruci držala pripremljen ugovor. Poslao ga je Bernard Diestel. Na dnu druge stranice dokumenta stajalo je moje i Maximeovo ime. Čim ga potpišemo, možemo započeti osmišljavati ideje za njegov katalog vinarije. Maxime još nije potpisao. Osjetila sam zadovoljstvo dobro obavljena posla. Znam da će ga i Maxime osjećati.

Bilo je nevjerojatno koliko smo na isti način prihvaćali zadovoljstvo dobro odrađenih poslova, isto kao i nezadovoljstvo i muku kad bi nas snašlo nešto negativno.

- Rekao je šef da mu doneseš ugovor kad ga potpišeš - napomenu mi Nanette.

- Je li ga on već vidio? - upitam.

- Je, ali je rekao da ti prva potpišeš.

- Zašto?

- Pa, ne znam. Odnijela sam mu ga kad je došao, ali je tako rekao. Ti sad potpiši i odnesi mu ga - rekla je Nanette.

Usne su joj se izobličile u lagani smiješak. Pomislila sam kako mi se podruguje, Možda je polako shvaćala što se događa. Tajnice sve znaju!

- Dobro - kažem i potpišem dokument, a potom dodam: - Evo, možeš mu odnijeti.

- Rekao je da mu ti doneseš - ponovi mi Nanette.

Pogledam je, ali nisam zapazila ništa neobično. Radila je svoj posao i nije se obazirala na mene. Možda sam umislila, pomislim. Krenem prema Maximeovu uredu. Vidio je kako dolazim, ali je pokušavao ostati udubljen u hrpu papira ispred sebe. Ušla sam i zatvorila vrata za sobom.

- Dobro jutro.

- Dobro jutro, Marie. Kako si?

- Dobro.

- Predivno izgledaš - rekao je tišim tonom glasa.

- Hvala ti - sjednem ispred njega.

Osjećam kako njegova noga dodiruje moju. Zacrvenim se i osvrnem uokolo.

- Tako bih volio da smo sada negdje sami - rekao je.

- Svašta s tobom - nasmijala sam se.

- Da, svašta ćeš ti još sa mnom doživjeti - rekao je zagonetno.

I sama sam to poželjela. I da me zagrli i jako privije na svoje grudi. Željela sam ga zbog ljubavi prema njemu. On je mislio na ono drugo, na vođenje ljubavi. Imala sam osjećaj da samo o tome misli.

Tamne oči naboraju mu se u kutovima, a usne mu zatitraju od želje za mnom. Svjesna sam koliko ga uzbuđujem i unatoč želji da me voli zbog mene, a ne zbog zgodnog tijela, ne mogu se oteti zavođenju. Uživam u toj tihoj, opasnoj, vatrenoj igri koja me navodi da pogledam prema tamo gdje nikako ne bih smjela. Često sam pomišljala što se tamo događa dok mi gleda uz tijelo pripijenu košulju koju sam odjenula samo zbog njega. Gledam mu u ruke i zamišljam kako njima prelazi svakim djelićem moga tijela. Izbjegavala sam prodoran pogled njegovih očiju.

Ako mu kažem da ga želim toliko jako da ne mogu ni spavati i da ga neprestano sanjam, vjerojatno bismo još danas vodili ljubav. Očajnički sam se pokušavala sjetiti nečega o čemu bih s njim razgovarala, a da ne mislimo jedno na drugo. Čak je i potpisivanje ugovora potenciralo nastavak puta kojim smo krenuli jer je Maxime rekao kako ovako dobar posao moramo proslaviti - u hotelskoj sobi.

- Hoćemo li poslije otići nekamo? - upitao je. - Gdje?

- Vidjet ćeš.

- U hotel?

- Otkrit ću ti poslije.

- Nećemo više u hotel.

- To ćemo još vidjeti poslije nasmijao se dodajući: - Oko 13 sati? Jesi slobodna?

- Jesam.

- Dobro onda, prepusti sve meni.

- Ali nemoj hotel, molim te.

- Dobro, dobro. Vidimo se oko 13 sati. Reci Nanette da ćemo odnijeti ugovor Diestelu.

Nasmiješio se i rekao: - Ništa se ne brini.

Kako da se ne brinem? Prepuštam se nečemu što očajnički želim, a zabranjeno je. Nije bilo druge nego mu se prepustiti. Inače bih mogla poludjeti od premišljanja i želje. *** Hladnoća je nemilice prodirala kroz kaputić koji sam jutros odjenula. Znam da ću uskoro osjetiti nelagodu zbog ledene kiše koja se istodobno slijevala i ledila. Čekala sam Maximea ispred tvrtke i razmišljala kako je moguće da sam jutros tako nepromišljeno odjenula ovako tanak kaputić. Ubrzo je stigao autom i ušla sam u zagrijanu unutrašnjost. Već nakon nekoliko trenutaka u automobilu, morala sam skinuti kaputić. Dok sam ga stavljala na stražnje sjedalo, pogled mu se zadržao na mom dekolteu.

- Što gledaš? - nasmijala sam se.

- Ništa što već nisam vidio - rekao je razdragano, a potom dodao gledajući me prodornim pogledom: - I ništa što za koji trenutak neću dirati.

- Kako si tako siguran?

- Zar neću?

- Pa ne znam. Možda...

Ta igra riječi izluđivala me. Iako sam se plašila, jedva sam čekala doći u sobu i dopustiti mu da dira ono što je želio. Čvrsto sam odlučila da nećemo ići do kraja i sve dok imam gaćice na

sebi, ne može biti ništa. Bar sam samu sebe u to uvjerila. *** Prošli smo Latinskom četvrti i zaustavili se pokraj jednog restorana. Voljela sam ovu četvrt. Pružala je sve ono što netko tko voli jazz i književnost može poželjeti. Knjige su bile posvuda, sve pretrpano, čak kafići i restorani. Svugdje gdje sjedneš možeš pronaći neku knjigu koju ćeš uzeti u ruke i ostaviti je kad izađeš iz restorana. Oduševljavale su me te uske uličice pretrpane ljudima. Lako sam se stapala s njima i upijala im s lica priče koje su nosili u sebi. To me zaokupljalo. Kad bih se našla u ovoj četvrti, sjela bih u jednu od mnoštva malih kavana i zamišljala kako je tu nekad sjedio i ispijao kavu Baudelaire ili Voltaire. Fascinirao me osjećaj da su oni, kao i ja, običan mali smrtnik, boravili na istom mjestu.

Ništa mi nije bilo ljepše nego doći ovamo s Maximeom.

- Što bi jela? upitao je.

- Ne znam, nešto malo. Nisam baš gladna.

- Hoćeš sendvič s baguette?

- Može.

- Od čega?

- Uzmi što i sebi. Samo da nije previše teško - rekla sam. Brzo se vratio s dva sendviča i dvije čaše vode.

- Moramo imati snage - rekao je.

- Za što?

- Za ono što te čeka - nasmijao se.

U donjem dijelu trbuha opet osjetim onog crvića, tako sitnog, a u stanju uzdrhtati cijelo tijelo. Bože, opet želim s njim u dizalo. Opsjednuta sam tim uskim prostorima u dizalima i Maximeom koji me stišće sve jače o nekakav zid u nekom tijesnom dizalu.

Uzdahnem. Neću se moći izvući iz ovoga. Čak više ni ne znam želim li se uopće izvući.

Stalno mi je u mislima. Pomisao na to da vodimo ljubav, izazivala je u meni uzbuđenje u najsitnijim djelićima moga bića. Kreće od jedne točke u dnu trbuha i razlijeva se cijelim tijelom podrhtavajući u meni i izazivajući mješavinu zadovoljstva i straha.

- Gdje idemo?

- Pričekaj, ne budi nestrpljiva.

- Nećemo u hotel.

- Ništa se neće dogoditi što ti ne želiš.

- Ali nećemo u hotel.

- Marie, hotel ili negdje drugdje, dogodit će se ono što je suđeno, a nama je suđeno da budemo zajedno - rekao je.

To je zvučalo tako uvjerljivo da sam bila sigurna da je baš tako kako govori. Kad razmislim, već smo to učinili. Osjećajima odavno, a i ovo što se do sada dogodilo nije zanemarivo. Sve smo već učinili, osim ono posljednje, ono za što je Maxime govorio kako će zaokružiti našu ljubav. To je vrhunac naše ljubavi, potvrda za koju je trebalo samo još malo vremena. Jako želim tu potvrdu, ali se plašim onoga što ću postati, a još više svojih osjećaja nakon toga. Plašim se savjesti, bola... Time sigurno otvaram vrata tuge u koju ću svako malo upadati. Znala sam da hoću, poznavala sam sebe. Znala sam kako će boljeti kad se budemo vraćali kući. Nisam znala u kolikoj će mjeri biti ta bol, ali sam sigurna da će je biti. Već sad se pomalo nazirala. Pokušala sam zaustaviti sve ovo, dok posve ne otvorim ta vrata, ali već je bilo kasno.

Ako bih ih zatvorila, bol se ukazala dovoljno da bi me posjećivala. Nisam mogla zamisliti

dan da ga ne čujem ili ne vidim. Ako vodimo ljubav, s vremenom će bol biti veća jer ću ga htjeti samo za sebe, htjet ću biti samo njegova, a kako to neće biti moguće, bol će biti jača. Bit će dio mene, dio mog života. Ali zbog ovih trenutaka koje provodim s njim, mogla sam je podnijeti.

Barem sam mislila da mogu.

- Kako sad može biti suđeno? Zakasnili smo na tu sudbinu - rekla sam.

- Nismo. Možda se sve događa baš onako kako se treba dogoditi. Sudbina ne kasni, vjerojatno ima razloga zašto se sad događa. Vjerujem da će biti sve onako kako treba - govorio je. *** Možda se meni sad ovo događalo jer sam prije sve one koje sam znala da to rade osuđivala, klonila se njihova društva. Možda sam ih katkad čak i ogovarala, mislila da su hladni, bezosjećajni, kad su bili u stanju to činiti. Možda me sudbina htjela naučiti da nije sve crno i bijelo kako sam tada na to gledala. Bože, da mogu birati između ravnodušnosti i ljubavi, izabrala bih ovo prvo jer ne bih osjećala toliku bol. Kako god mislila i osjećala, znala sam da sam krenula teškim putem i da mi život više nikad neće biti isti. Plašim se te spoznaje, stalno se pokušavam vratiti na stari put, ali sve ga jače želim, osjećam. Ne mogu, nisam sposobna zaustaviti tu navalu emocija. Polako uviđam da povratka više nema. Kako ću ovako kroz život, ne znam. Ali tog sam se dana pustila životu i njemu, otvorila vrata, prošla kroz njih i stopila se sa željama, emocijama, ogromnom ljubavlju, neopisivom strašću, ali i boli. Napokon sam shvatila što su mislili oni koji su kroz vjekove govorili da svaka istinska ljubav boli. *** Otišli smo u hotel u blizini Latinske četvrti. Maxime me počeo ljubiti već u dizalu. Sve me više uzbuđivao. Jedva sam čekala doći u sobu. Stalno sam ponavljala kako nećemo ići do kraja, kako ne smijemo. Uporno sam ponavljala sve ono što sam govorila poput pokvarene ploče, svih ovih mjeseci otkad se sastajemo.

- Ne govori ništa, samo me ljubi!

Oči su mu plamtjele, a po dubini njegova pogleda vidim koliko je uzbuđen. Već sam naučila da kad je uzbuđen, oči mu poprime toliko tamnu i primamljivu boju da poželim uroniti u tu dubinu. Gubila sam se u njegovu pogledu, željela ga ukrotiti, čineći to toliko sramežljivo, a tako željno.

U trenutku smo se našli na krevetu. Skinuo mi je košulju nevjerojatnom brzinom bacivši je negdje na pod pokraj kreveta. Osjećala sam težinu njegova tijela. Ljubio me po grudima stalno se vraćajući na usne. Jednom je rukom počeo otkopčavati moje hlače. - Nemoj to raditi - tiho izustim.

Nisam to doista mislila, samo sam htjela zavarati savjest. Želja za njim jaka je, jača i od najupornijeg i najtvrđeg uma.

Nije me čuo ili me nije htio čuti. Uzdisala sam pod njegovim poljupcima i dodirima.

Uzbuđivalo me njegovo golo tijelo, mislim čak i to što mi je bilo zabranjeno gledati ga.

- Ovo nije normalno, ne možemo... - govorila sam i sve ga jače ljubila i stiskala rukama oko sebe.

- A što je normalno? Je li normalno to što te svugdje vidim? Što te svugdje zamišljam? Je li normalno to što i dok gledam kako se dvoje ljube na televiziji, zamišljam tebe i sebe? Marie, reci je li to normalno? Želim te, tako te želim da nisam više normalan - govorio je.

- I ja tebe želim... Jako... Gotovo je nemoguće koliko te želim...

- Pusti se onda, ovo će se ionako dogoditi. Samo otežavaš i meni i sebi. Znaš da će se

dogoditi. Znala si to od prvog trena, isto kao što sam i ja to znao.

- Ne mogu, ne smijemo... - nisam izdržala.

Prestala sam pričati i prepustila se svom užitku koji mi je pružao. Drhtala sam pod njegovim tijelom i željela ga sve jače. U meni je sve više rastao ogroman osjećaj užitka. U trenutku mi sve osim nas postane beznačajno i odlučim mu se prepustiti. Najednom se sve pretvorilo u nekontroliranu strast koju nikako nisam mogla obuzdati.

- Opusti se... samo malo... molim te... - šaptao je i time me dodatno uzbuđivao.

Uzbuđivalo me to što me iskušavao dokle ću mu dopustiti da ide, ta prikrivena molba da ga pustim. Do sad mi je to bio nepoznat osjećaj.

- Nemoj... - govorila sam, a željela da nastavi još strastvenije. Najednom se takvom brzinom spustio prema mojim nogama i prije nego sam se snašla, skinuo mi gaćice. Ostala sam pred njim potpuno naga. Prvi put bez gaćica. Nevjerojatno me to uzbudilo. Nisam se uplašila kao što sam mislila da hoću. Čak mislim da čovjek nije u stanju opisati tu navalu osjećaja s tim skidanjem gaćica. Kao da sam doživljavala vrhunac strasti cijelim tijelom. Iz svake, ali baš svake i najsitnije pore mog tijela izbijale su strast i želja, grleći se do iznemoglosti.

- Ne... - nisam završila misao, vratio se na mene i nastavio me ljubiti.

Osjećala sam svu njegovu blizinu. To me izluđivalo.

- Što to radimo?

- Samo ono što oboje želimo... - govorio je između poljubaca.

- Ne smijemo... - govorila sam i u isto vrijeme nudila mu se propinjući se tijelom prema njegovu.

- Želim te... jako...

- Ne... nemoj... ne smijemo...

- Želiš li me... - prošaptao je.

- Želim... Jako te želim... Ali...

- Opusti se onda... Neću napraviti ništa... Samo ću... - nije nastavio.

Osjetila sam ga na samom vrhu međunožja i gotovo sam u trenutku došla do vrhunca.

Nije ulazio, samo je prelazio po međunožju, valjda me ne želeći uplašiti. Ne znam kako se uspio suzdržati jer sam ja to činila sve teže. Željela sam da me uzme, čak i protiv volje moga uma. Sve je drugo u meni vrištalo od želje da to učini. I um, samo što me on istodobno opominjao i sprječavao da se u potpunosti ne prepustim.

Slušala sam njegovo prigušeno stenjanje i to me izluđivalo. Mislim da je to osjetio jer se odlučio na posljednji korak. Bio je potpuno spreman. Učinilo mi se da nemam izbora. Ne pred njim, nego pred sobom. S neizbježnošću koja mi postaje poznata, prepustim se i on odluči tek vrhom ući u mene. Drhtim, gotovo se prepuštam, ali um i podsvijest u posljednji mi trenutak prorade.

- Nemoj - vrisnem.

Zaustavio se ukočivši se tek napola u meni. Nisam shvatila da je kasno za povratak, da je već odavno gotovo. Nevjerojatno, ali u jednoj sam sekundi uspjela uvjeriti sebe kako još nije kasno i ako sad prestane, kao da ništa nije bilo. Ne znam kako sam tako uspjela zavarati um jer bilo je sigurno da smo odavno prešli granicu.

- Ne želiš? - upitao je.

- Ne želim - rekla sam i odmah dodala: Želim, ali ne smijemo. Molim te...

- Ne radi to sada... Već sam unutra... Samo...

- Molim te... - pokušala sam se izmaknuti.

- Nemoj sada. Ako sad odeš, nećeš se više vratiti - rekao mi je to po drugi put u ovih pola godine.

Mislim da me tim spriječio da ga ne odgurnem i pobjegnem iz sobe. Jer ono što sam ja zamislila u svom umu, nije mi se činilo tako strašnim kao kad je on to izrekao na glas. Što ako je doista tako, uplaši me pomisao. Ako odem i više se ne vratim? Ili ako me on više ne bude htio?

Bilo je prekasno pokušati živjeti bez njega. Ne bih to više mogla.

Ali shvatio me i izašao, a ja sam istog trena samu sebe uvjerila mišlju kako nije bilo ništa s obzirom na to da nismo išli do kraja. Svatko bi mi se normalan nasmijao, ali snaga je uma nevjerojatna.

Nije se naljutio iako sam svjesna koliko mu je to bilo teško podnijeti. Za muškarca je ovo možda i bolno, ali podnio je.

Legla sam pokraj njega, zagrlio me je, a ja sam se rasplakala. Nevjerojatno kako su mi suze dolazile svaki put kad bih pomaknula granicu. Kao da sam se tim plačem, svakom suzom opraštala od starog života, stare Marie Bulevare, one čiste, nevine, koja se nikad, ni u kakvom ludilu ne bi mogla naći u krevetu s muškarcem koji ima drugu ženu. Jesam li plakala za njom? Za starim životom? Zbog krivnje? Zbog toga što sam znala da će kad-tad postati teško? Ne znam.

Suze su nepresušno navirale. Sramila sam se pred Maximeom jer me vidi kako plačem, ali nisam ih mogla zaustaviti. Mogao je prestati, pobjeći, mogao je pomisliti kako ga ne volim dovoljno da bih bila i na to spremna zbog njega, ali nije. Ostao je sa mnom i trpio sve ono što je jednom muškarcu gotovo nemoguće otrpjeti.

Tješio me što mu se ne mogu prepustiti, tješio me jer sam plakala nad tim što činim mužu i govorio kako sudbini ne možemo pobjeći. Ja sam proklinjala sudbinu koja me kasno dovela na ovaj put jer sam ga osjećala kao drugu polovicu sebe. Bez papira koji je to dokazivao, bez potvrde pred drugim ljudima, s kaznom na usnama osjećala sam ga svojom drugom polovicom samo pred Bogom i životom.

Šesnaesto poglavlje Novo jutro nije donijelo nikakvu promjenu u mojim osjećajima i odlukama, osim što sam odlučila s prijateljicom otići na dva dana u Provins, u jugoistočni dio francuske pokrajine Seineet-Marne. Gradić je nadaleko poznat po svojim povijesnim znamenitostima, Cezarovu tornju i gradskim zidinama, ali i crkvi svetog Quiriacea. Uživala sam u povijesnim gradovima.

Magali sam upoznala prije otprilike godinu dana. Njezina kći Laine ide u vrtić s Mayom.

Nisu baš prijateljice, ali među mamama u vrtiću s Magali sam našla najviše tema za razgovor.

Voljela je putovati, ali nije imala prilike. Kroz razgovor smo došle na ideju da bismo mogle nas dvije same otputovati na dan-dva i osloboditi se bilo kakvog posla i stresa.

Magali nije bila jednostavna za društvo na putovanju. Prihvaćala je sugestije, ali joj se na licu vidjelo je li time zadovoljna ili ne. Nije bila niti slobodnijih pogleda na život. S njom se moglo razgovarati o svemu i svačemu, ali rijetko bismo se složile. Nisam mogla, a ne bih se ni usudila govoriti joj o Maximeu. Ali htjela sam da načnemo temu ljubavnih odnosa, ljubavi kao opravdanja za sve, a s njom to nisam mogla. Već sam pokušavala, no jako je konzervativna, a ja sam uporno od nje pokušavala dobiti opravdanje za ono što činim. Mislila sam, ako ona kaže da je to bar malo opravdano, bit će. Naravno, nisam joj govorila o sebi i Maximeu niti sam izravno tražila njezino opravdanje, ali sam je htjela indirektno navesti da opravda ljubav u takvim okolnostima u kakvima smo bili ja i Maxime. Nisam uspjela.

- Ti si baš sretna - rekla mi je kroz razgovor dok smo se vozile u Provins.

- Zašto to kažeš?

- Pa imaš obitelj, posao koji voliš, super muža. Sve ti nekako ide - rekla je.

- A što tebi ne ide? - upitala sam govoreći joj u sebi koliko je pogriješila.

- Ma nije da mi ne ide. Nego mislim da Rene više nije toliko zainteresiran za mene - rekla je.

- Zašto to misliš? Otkud sad to?

- Ne znam, onako. Sve više vjerujem u to. Uvijek je umoran, nema nikad vremena za mene, a nigdje niti ne ide sa mnom. Mislim da samo prolazi pokraj mene, da me više ne voli rekla je.

Pogledala sam je pokušavajući se usredotočiti na vožnju. Opisujući supruga, kao da je opisivala moj brak. Tupo sam gledala u cestu ispred sebe, zatim u nju. Osjećala sam kao da će njezine izgovorene riječi svaki tren probiti staklo na autu i udariti mi u glavu.

- Pa koliko ste u braku?

- Deset godina.

- Deset godina! Pa zar misliš da nakon toliko godina još ima romantike? - nasmijala sam se.

- Ne trebam ja, Marie, romantiku. Trebam muža, a već neko vrijeme njega nemam - rekla je zamišljeno.

- Kako to misliš? Ne shvaćam te.

- Stvarno ti treba dosta da shvatiš! - rekla je pomalo razljućeno.

- Nema više ništa između nas. Tek ponekad. I to na moju inicijativu - tako je brzo ovo izrekla da nisam bila sigurna jesam li je dobro razumjela.

- Magali, pa to se događa u braku. I sa mnom je tako. Ne mora odmah značiti da te ne želi. Jednostavno, takav je život, ubrzano vrijeme, ljudi su umorni od posla... počela sam nabrajati sve na što sam se ja izmotavala pred Paulom.

Nije bila zadovoljna mojim uvjeravanjem. Vjerovala je da ću ju azumjeti, a ja sam stala na stranu njezina supruga. ”Da ti samo znaš zašto je tako. Što kad bih ti rekla da sam ja kao tvoj suprug?” pomislila sam u sebi.

Magali nije odviše lijepa ni zgodna, ali je zanimljiva. Čovjeku je u njezinu društvu bilo lijepo. Znala je nasmijati i oraspoložiti uvijek kada bi vidjela da je netko loše volje. I moram priznati da su se muškarci ipak okretali za njom. Ponekad je u tome uživala, ponekad nije niti primjećivala. Ali i kad bi primijetila, nije se uzdizala. Uživala bi u tome posve nevino, nikad ne zaboravljajući da je udana.

- Daj, Magali, nećemo sad o tome. Idemo uživati. Zato smo i krenule na put. Uostalom, brak uvijek donosi i dobre i loše dane. Sad te neće biti dva dana, vidjet ćeš kako će te se Rene zaželjeti pa će biti svega, i romantike i seksa pokušala sam je nasmijati.

Mislim da sam i uspjela jer se trgnula i veselo počela čavrljati o nevažnim stvarima. Ipak, njezine su riječi utjecale na moje raspoloženje. Ionako me Maxime nije napuštao niti u jednoj sekundi moje svijesti, a na put sam krenula da ga izbacim iz uma i srca. Nadala sam se da ću se negdje u Provinsu zabaviti, izbaciti sve iz sebe, vratiti se oslobođena njegove ljubavi. Bilo je to suludo i pomisliti, ali ja sam imala moć uvjeriti sebe da je nemoguće zapravo uvijek moguće.

Samo, nikako nisam uspijevala izbaciti tu bol iz sebe. Mogla sam je uspavati, to mi je uspijevalo, ali da je ubijem? Ne, to ne.

- Što želiš prvo vidjeti u Provinsu? - upitala sam.

- Idemo prvo u hotel, pa ćemo vidjeti gdje ćemo. Prošetat ćemo gradom, a navečer negdje izaći - rekla je.

- Može - složila sam se.

Ni u hotelu nisam imala mira. Sve me podsjećalo na Maximea. Zamišljala sam se u sobi s njim, kako nestrpljivo navaljuje na mene i kako mu sve teže uspijevam odoljeti. Željela sam ga, prokleto jako sam ga željela!

Magali je htjela da odmah odemo u razgledanje grada. Ionako mi se nije ostajalo u hotelu, pa sam odmah pristala. Vjerojatno će me u životu hoteli uvijek podsjećati na Maximea jer sam gotovo svaki tjedan u posljednjih nekoliko mjeseci bila s njim u hotelu. S njim sam upoznala gotovo sve pariške hotele. Željela sam bar ova dva dana ne misliti na njega, ali ni to nisam uspjela. Nedostajao mi je, bila sam tužna jer nije tu umjesto Magali, a odmah bih potom osjećala krivnju zbog te želje.

Iako su se na meni svi osjećaji vidjeli, barem su to uočavali oni koji su me bolje poznavali, Magali ništa nije primjećivala. Bila je zaokupljena svojim problemima i razmišljanjima. Usredotočila se na rješavanje enigme Reneova ponašanja i često ga spominjala ova dva dana. Žalila se i govorila koliko sam ja sretna. Koje li ironije!

- Hoćemo li prvo u Cezarov toranj? - upitala je.

Složila sam se, pa smo obišli i taj dio Provinsa. Nakon gradskih zidina otišli smo u crkvu svetog Quiriacea, kojoj je carica Aelia Galla Placidia, koja je upravljala carstvom maloljetnog sina Valentinijana, donijela vrijedne relikvije svetog Jude. Galla je bila kći rimskoga cara Teodozija I. Velikog. Vizigoti su je zarobili prilikom pljačke Rima 410. g. Poslije se udala za Alarihova nasljednika Ataulfa u Narboni, u južnoj Galiji. Nakon atentata na Ataulfa početkom 416. g. vraćena je u Ravenu u zamjenu za 600 000 mjera žita. Potom se 417. g. udala za vojskovođu Konstancija, rodila kćer Justu Gratu Honoriju i sina Placidija Valentinijana, čijim je carstvom vladala. Sve je to pisalo na jednoj od ploča u crkvi.

Kroz vrata Svetog Quiriacea prošao je i Henrik I. Šampanjski. Zapravo je on i izgradio ovu crkvu i donio u nju svečevu glavu iz Jeruzalema.

Hodala sam unutrašnjošću crkve i osjećala prisutnost ljudi koji su kroz povijest koračali ovuda. Kao da sam ulazila u vrijeme. Gledala sam svod crkve i osjetila nešto... Osjetila sam kako me Bog čuje. Kao nekad, dok sam šetala prirodom ili stajala pred oltarom i osluškivala što mi govori. Zvuči suludo, ali ja sam umjela nekad razgovarati s njim i čuti njegove odgovore. Nisam luda, već vjerujem kako svaki čovjek koji ima mir u duši ili osjeća bol, pa i kad osjeća radost, može čuti Boga ako doista želi.

Udaljila sam se od Magali koja je palila svijeću i molila se u lijevom kutu crkve. Šećući između crkvenih klupa, dovoljno razmaknutih da se ne spotičem, osjećala sam kako je tu i kako me motri. - Volim ga - rekla sam.

- Znam - umom mi se prolomi.

- I što sad? Što bi ti na mome mjestu? Zašto si dopustio da mi se to dogodi? Pa kako ću sad živjeti? - nizala sam pitanje za pitanjem.

Nisam čula odgovore. Osjećala sam da je tu, ali ga nisam čula. Gledajući u svjetlo koje je u crkvu ulazilo kroz visoke prozore, pitala sam: - Je li to grijeh? Ovo što osjećam? Tu? - stavila sam ruku na srce.

- Nije grijeh kao da je odgovorio.

- Ali što ću sad? Opet ništa.

- Volim ga!

- Znam to - čula sam.

- Hoćeš li me kazniti ako to učinim?

- Neću te kazniti - opet sam čula glas.

- Hoćeš li me jednog dana primiti sebi?

- Ja ne kažnjavam - čula sam. - I nećeš otići od mene?

- Nikad ne odlazim.

- Što ću učiniti?

Ništa... Kao da me puštao da sama odgovorim na to pitanje i da mi je prešutno htio dati do znanja da jedino ja mogu odlučiti koji će biti odgovor.

- Iskušavaš li me? Kažnjavaš li me za nešto? - pitala sam.

Ništa. Osjećala sam kako me gleda. Ne s ljutnjom ili bijesom, već tužno, samilosno, kao da mi oprašta tu zabranjenu ljubav.

- Želim biti s njim, ali ne želim nikoga povrijediti. Želim da me voli do kraja života, a znam da to ne smijem željeti. Želim jednog dana doći s njim pred tebe, a ne znam smijem li to.

Smijem li to poželjeti? Kako ću živjeti ako odem? Kako ću živjeti ako ostanem pokraj njega?

Zašto si mi sad dao ovu ljubav? Je li to nekakav ispit? Zašto...

- Hoćemo li? - čula sam Magali.

- Hoćemo - rekla sam.

Okrenula sam se od svjetla koje je dopiralo s prozora i krenula prema izlazu. Koračajući suprotno od svjetla koje me pratilo, osjetila sam se pomirenom s Bogom, svjesna da radim ono što ne smijem, da volim onog kojeg ne smijem. Ipak sam osjećala da nije na mene ljut, da ne može biti ljut na ljubav. Okrenula sam se. Ugledala sam Maximea i sebe. Maxime i Marie koračali su držeći se za ruke, pokraj mene, između svih tih turista u crkvi, neprimijećeni. Samo njih dvoje. Gledala sam ih. Njega, nekoliko godina starijeg od nje, ozbiljnog, čvrstog lica, ali nježna pogleda, i nju; uplašenu, skamenjenu zbog grijeha koji je mislila da čini, ali punu ljubavi protiv koje se nije željela boriti. Pustila sam ih da prođu pokraj mene, promatrajući njihove toliko ujednačene korake, da se činilo kako tisućama godina hodaju zajedno. Pripadali su jedno drugome. I uvijek će pripadati. Čak i ako se dogode najveće oluje, nevrijeme, ako udaraju gromovi i bjesni vrijeme, oni će uspravno hodati jedno uz drugo do kraja života i tako doći pred

Boga. Što će se tad dogoditi, sâm Bog zna! *** Slijedila sam odluku koju sam donijela u crkvi svetog Quiriacea. Svjesna da ću prijeći granicu koja će promijeniti i moj i Maximeov život. Više se nisam osjećala krivom. Vozila sam natrag prema Parizu kad je stigla poruka. Maximeova: - Tako mi nedostaješ! Osmjehnula sam se.

- Tko je to? - pitala je Magali.

- Ma nitko. Tajnica s posla. Nešto bez veze - odgovorila sam. - I ti meni - otpisala sam mu.

- Ne piši poruke dok voziš, Marie.

- Dobro, dobro. Što si tako osjetljiva. Pa neće ništa biti.

- To nikad ne znaš.

Tako te želim. Jedva te čekam vidjeti - pisao je Maxime.

- Opet tajnica?

- Ma da, nešto treba.

- Hoćeš da joj odgovorim, a ti se usredotoči na vožnju. Pa na autoputu smo.

- Ne brini se, Magali. Samo ću kratko. Neće se ništa dogoditi. - I ja tebe jedva čekam vidjeti. Baš jako - pisala sam.

Nisam mu htjela reći što sam odlučila. Saznat će to kad se vidimo. Jedva sam ga čekala vidjeti.

- Kad stižeš? - pisao je.

- Imam još dva sata vožnje. Otprilike.

Magali je ludjela, a ja sam se dopisivala s Maximeom i smješkala se. Valjda je iz tog razloga posumnjala da nije riječ o tajnici.

- Jesi li sigurna da je tajnica? Da nije Paul?

Ma kakvi Paul. Pa tajnica je - odgovorim joj i spremim mobitel.

- Nedjelja je, tri sata poslijepodne, a tebi tajnica piše u vezi s poslom? - rekla je Magali.

- Pa što? Piše. Pa mi smo i prijateljice, ne samo suradnice - lagala sam.

- Ah, dobro! Ako ti kažeš - rekla je.

- Jesi se čula s Reneom? - pokušala sam joj odvratiti misli. Uspjelo mi je jer je opet počela sa svojim tužaljkama o suprugu koji je ne voli. *** Nemam običaj šutjeti kad se vratim s puta, ali ovaj puta jesam. Ne znam zašto. Nije mi se dalo prepričavati Paulu događaje tih dvaju dana. Uostalom, njega to nije ni zanimalo. Jedva je dočekao da dođem kako bi mogao izaći s prijateljem i ostaviti mi Mayu. Njegova uobičajena nedjeljna rutina mogla je opet početi.

- Kad ćeš se vratiti? - upitala sam, iako sam otprilike znala odgovor.

- Do 21 sat.

- Dobro, nemoj kasno - rekla sam.

Ovaj sam put to rekla onako usput. Nekad sam to govorila jer sam to doista i mislila. Željela sam da se vrati prije zbog sutrašnjeg ranog ustajanja na posao i zbog mene. Teško je priznati, ali sad mi je lakše kad nije bio tu.

Paul nije primjećivao moju ravnodušnost. Vjerojatno je zadovoljan jer može izaći gdje hoće, a da mu žena ne prigovara.

Izašao je i na trenutak je nastupila tišina jer se Maya igrala u svojoj sobi. Sjela sam na

kauč i razmišljala kamo sve ovo vodi. Živim pod istim krovom sa suprugom i više ga ne osjećam svojim.

Kao da proživljavamo život prolazeći jedno pokraj drugoga. Čudilo me kako to ne primjećuje. Ili primjećuje, ali ne želi govoriti iz straha od onoga što bi mogao čuti ili mu ovako odgovara. Ne prigovaram mu, ne svađam se s njim, ali i sve rjeđe imamo što raditi u krevetu. Do kad ćemo ovako, ne znam. Ne želim o tome previše razmišljati. Radije razmišljam o Maximeu, njegovim porukama i susretu s njim.

Vidjet ću ga sutra i sutra ću to učiniti. Odlučila sam. Kako ću živjeti nakon toga, ne znam, ali htjela sam to učiniti. Ionako smo već odavno prešli tu granicu. Luda sam od ljubavi prema njemu i sve sam slabije uviđala granice koje su postajale sve bljeđe, gotovo nevidljive.

Te sam noći jedva spavala. Željela sam se dopisivati s Maximeom, ali nisam mu prva htjela poslati poruku. Nisam željela da mu postanem dosadna i da misli da me u potpunosti ima.

Kad muškarac to misli, onda polako gubi interes. Ali, teško je voljeti i ne davati to do znanja ili govoriti, pogotovo u okolnostima u kojima se nalazimo. Možda da nismo u brakovima, da imamo normalnu vezu, ne bih imala toliku potrebu reći mu da ga volim i čuti to isto od njega. Kad bi mi rekao da me voli, kad bi poslao stihove nekih pjesama ili me samo nazvao da me čuje, umirio bi me. To me činilo sretnom, savjest bi se stišala, a i emocionalno sam se bolje osjećala, *** Maxime je po mene došao oko devet ujutro. Već sam javila na posao kako uzimam slobodan dan. Jedva sam čekala da mi pošalje poruku u kojoj piše da me čeka na starom mjestu, mada sam se plašila sebe. Mislim da još u potpunosti nisam bila svjesna svoje odluke, samo je duboko u meni neki glas govorio da ću to doista učiniti. Dopirao je odnekud iz dubine i jedva sam ga čula.

Otišli smo po običaju na doručak, a potom i na nekakav sastanak koji mu je iznenada iskrsnuo. Stalno je bio po sastancima i stalno mu je mobitel zvonio iz ovog ili onog razloga, a ako mu ne bi zvonio, sjetio bi se da nekoga mora nazvati i pitati nešto, za što sam mislila da i nije tako važno da sad o tome razgovara. Ponekad bi išli na ručak i od sat vremena provedenog u restoranu pričao je na mobitel više od pola sata. Nekad mi je to smetalo, ali takav mu je posao, a i mislim da bez toga nije mogao, pa ništa nisam govorila.

Kad smo završili s čovjekom koji je nas je htio angažirati, Maxime je upitao: - Gdje ćemo sad?

- Ne znam.

- Zato ja znam - rekao je.

- Mogu misliti što znaš - rekla sam.

- Zar ne želiš? - Želim... Samo...

- Ništa samo. Želim biti sam s tobom, želim te ljubiti, zagrliti, a da se ne moram bojati da će nas netko vidjeti. Ništa se neće dogoditi što ti ne želiš. Zapamti to, nikad te ne bih mogao povrijediti. To bi bilo kao da idem protiv sebe. Toliko te volim, Marie - rekao je.

Uvijek sam padala na te posljednje riječi kada ih je izgovarao. Čudno kako su drukčije zvučale izrečene iz njegovih usta i usta drugih muškaraca, koji su mi tijekom života izjavljivali ljubav. Neki su bili zgodniji od Maximea, neki kao da su sišli s naslovnih stranica nekih časopisa, al’ njihova mi izjava ništa nije značila. Maxime je imao moć nada mnom kakvu nitko nikada nije imao. Ponekad me to čak činilo nesigurnom jer sam htjela biti svoja, čvrsta, provoditi svoju volju kao i uvijek, a pred njim sam se slamala.

Otišli smo u hotel, u sobu s čijeg se prozora pružao pogled na lijevu obalu rijeke Siene.

Maxime je navukao zastore i u sobi je zavladala polutama. Prišao mi je nježno me gledajući.

Gorljiva iskrenost i strast sjale su mu u očima.

- Tako te volim - tiho mi reče. - I ja tebe - odgovorim. Opako mi se nasmiješi.

- Onda me pusti da radim što želim - kaže mi.

- Odavno sam te pustila. I u svoje srce i sebi - priznam mu.

- Onda nema razloga da to ne učinimo. Zapravo smo već sve učinili. Nikad ništa nisam želio toliko koliko želim tebe.

Riječi su mu imale takvu moć nad mojom dušom i mojim umom. Činilo se kao da me hipnotizira i izvlači iz mene neopisivu želju za njim.

- Sve bih dao za tebe. Nemaš pojma koliko mi je stalo do tebe - govorio je.

Ne znam je li shvaćao što mi čini riječima, ali sav se led oko mene otapao, sve su barikade padale. Ništa nije ostalo. Bez obzira na okolnosti bila sam spremna predati mu se u potpunosti. Tako sam sitna i nemoćna pred tom ogromnom količinom ljubavi prema njemu.

Postalo je gotovo neizdrživo stajati sama pred njom. Morala sam ga pustiti da radi ono što oboje želimo.

- Toliko te želim - šaptao je ljubeći me. - Dođi - uhvatio me za ruku i povukao na krevet.

Znala sam da mi u očima vidi predaju. Izazov koji je bacio preda me nedjeljiv je dio onoga što sam mu pružala. Tekuća, tinjajuća žudnja prelijevala mi se tijelom i završava u užarenu pogledu. Dodir njegovih usana bio je nježan poput daška vjetra. Usne su mu bile tanke, ali dok se ljubi, djeluju tako pune, sočne. Ima tako dobru tehniku jezikom i sve me to dovodi do ludila.

Vješto mi skine cipele i čarape i počne polako spuštati hlače. Uvijek je pazio da nemam čak ni čarape na sebi. Mislim da nije mogao voditi ljubav sa ženom koja leži na krevetu u čarapama. Ubrzo sam se našla gola pod njegovim tijelom. Možda ga je čak i iznenadilo što se ne odupirem, što ga primam k sebi bez straha. Jednom rukom uhvatio je moje ruke i podignuo mi ih iznad glave pritišćući me sve jače svojim tijelom. Posjeduje me cijelu, osjećam ga po čitavoj dužini tijela i uživam u tome. Najviše me uzbuđivalo što želi samo mene. Nikoga, osim mene.

Zatvorila sam oči i prepustila se njegovu istraživanju moga tijela.

- Imaš tako predivne grudi. Otkad sam te ugledao, znao sam da su savršene - dahtao je iznad mene.

Krv mi tutnji u žilama, osjećam kako se tresem od uzbuđenja.

- Vulkan si. Sva si... - nije dovršio.

- Zbog tebe je tako - tiho mu šapnem na uho.

- Želim te... - govorio je stisnutih zubi.

Uživala sam gledajući mu na licu grč od uzbuđenja i snažnu želju u njegovim očima.

Lagano me dodirujući, prelazio mi je po međunožju, ali se nije usuđivao otići do kraja. To me izluđivalo, ali i smirivalo jer sam znala da neće napraviti ništa dok mu ne dopustim. Željela sam ga osjetiti u sebi, ali još se nazirao taj zid koji je sve snažnije i brže rušio.

Ne mogu se suzdržati od siline želje. Uspijevam se usredotočiti samo na njegovo tijelo koje drhti nada mnom i pokušava se obuzdati da me ne rastrga požudom. Prsti mu kliznu između mojih nogu. Osjećam kako se teško uspijeva kontrolirati.

- Želim te... - čujem njegov duboki glasni udah što me još više izludi. - Spremna si tako brzo - kaže.

Izluđujuće polagano pomiče prste unutra-van. Nabijam se o njih podižući kukove. Glasno stenjem od užitka dok mi se tijelo propinje pod njegovim prstima.

- Spremna si... vidim to... - govori mi.

- Nemoj... molim te... - jedva izustim.

- Marie, molim ja tebe...

Rukom mi makne kosu s lica i strastveno me poljubi. Bespomoćna pred njegovim igrama,

drhtim cijelim tijelom. Iznenada me brzo povuče prema donjem dijelu kreveta, a onda me naglo zgrabi i okrene me na trbuh.

- Želiš li me... - čujem ga. - Jako...

- Onda se pusti...

- Nemoj...

Ne znam više što govorim, ali izgaram od želje da ga osjetim u sebi. Gurne mi koljena lagano prema naprijed tako da mi je stražnjica predana potpuno...

- Ne mogu to više izdržati... - zastenjem.

- Onda nemoj... Pusti me...

Bilo je nevjerojatno koliku je snagu samokontrole imao. Bio je tako blizu, osjećao vatru koja je u meni izgarala, ali nije to učinio dok mu se sama nisam ponudila.

- Marie... Oh... Marie... izluđuješ me... - zareži kroz stisnute zube i to me još više uzbudi.

Moje tijelo automatski odgovori na njegove riječi i namjestim se tako da mu dam do znanja da može.

- Želiš to... - upita.

- Želim - kažem tiho.

- Jesi sigurna da to želiš?

- Želim... jako... - u trenutku je bio u meni, potpuno, duboko.

Osjećala sam kako prodire i kako se raspadam pod navalom strasti. Nakon gotovo sat vremena borbe po krevetu, izgužvanih plahti i pobacane odjeće, nakon pola godine iščekivanja, mučenja, preispitivanja, raspadanja na komadiće, prepuštanja i plakanja, učinili smo to napokon do kraja.

Na trenutak je bio iznenađen što se to dogodilo. Možda se i upitao je li se stvarno dogodilo ili je to umislio zbog silne želje.

Zadihana i izmorena, zatvorenih očiju, ležala sam na krevetu i kažem mu: - Sad sam ti postala ljubavnica.

U istom mi je trenutku postalo žao što sam ovom riječju okaljala savršenstvo koje se upravo dogodilo, ali nisam se mogla suzdržati. Sve se u meni probudilo. Svaki se osjećaj naizmjence izmjenjivao kao na filmskoj traci, ali kroz sve njih prožimala se ljubav prema njemu.

Nikad me nije napustila, pa ni u najvećem osjećaju krivnje.

Brzo se vratio u krevet i zagrlio me.

- Nije tako. Nikad to nećeš biti. Uvijek si i bit ćeš moja ljubav. Žena koju volim - govorio je.

Nisam odgovorila. Nisam sigurna što osjećam, ali nisam se zapravo osjećala kao ljubavnica. Tu groznu riječ, koje sam se užasavala, jednostavno nikad više nisam izgovorila poslije tog dana. Pa čak ni u nekom razgovoru o sasvim drugim ljudima.

Zagrlio me sve jače me stišćući. Osjećala sam se u cijelosti njegovom da sam na trenutke zaboravljala kako ćemo otići svatko svojim obiteljima čim izađemo kroz vrata ovog hotela.

Kakva je ovo ljubav? Kako ću uz takvu ljubav podnositi da ode k njoj? Ili on da odem k njemu?

Kako? Odgovore nisam imala.

Maxime kaže da ćemo uvijek bježati u svoj svijet. Ali kako? Neće li taj svijet s vremenom postati tijesan i samim tim boljeti? Plašila sam se toga. Pa poznavala sam sebe, ne vjerujem da ću ga moći dijeliti. Kako ću pustiti čovjeka kojeg volim drugoj, a nemam ga pravo zadržati? Te su mi misli munjevitom brzinom prolazile kroz glavu dok sam ležala u njegovu naručju i plakala.

Mislio je da plačem zato što smo to učinili. Nisam. Plakala sam nad svojom sudbinom jer sam znala koliko će teško biti voljeti muškarca koji svime pripada drugoj, osim srcem i dušom. Treba li mi biti dovoljno da imam njegovo srce, dušu i tijelo? Moralo je biti. Možda sad i jest dok još

nisam svjesna što se dogodilo. I, uostalom, što znači što se ovo dogodilo?! Ali, što poslije? Eh, poslije će biti sve teže, znam! Jer kako živjeti bez duše i srca koje sam mu dala i koje će mi vraćati samo kad se vidimo, a onda ih opet nositi sa sobom? I tako cijeli život. Jer ovo će, sigurna sam, trajati cijeli život.

Sedamnaesto poglavlje Za pravu ljubav ne postoji pravo vrijeme. Put k njoj opasan je, na trenutke nestvaran i neodlučan, ali nikad upitan. Kad ne možeš pronaći riječi zašto voliš, tada voliš. Kad ti se učini da je ljubav previše slaba riječ za ono što osjećaš, onda voliš. Kad svi neshvatljivi stihovi pjesama postanu otvoreni i potpuno razumljivi, kad poezija postaje stvarna čak i u smrti, tad voliš.

Maxime je za mene bio stvarniji od ičega. Voljela sam kako mi čita misli, pa čak i to što je često bio u pravu. Voljela sam čak i to što me mogao natjerati na smijeh isto kao i u plač.

Plašila sam se toga što sam često mislila na njega, mrzila kad me ne bi nazvao ili poslao poruku.

U takvim bih trenucima prolazila sva psihička stanja. Prvo bih ga mrzila i bila ljuta, potom bi me uhvatila tjeskoba da me je zaboravio, a onda strah da mu se moglo nešto dogoditi. Kad bi se javio, osjetila bih olakšanje, jer je s njim sve u redu, i radost, jer je razlog zbog kojeg mi nije poslao poruku bio toliko beznačajan. I naposljetku, sram pred sobom, jer sam za njim izgubila glavu poput kakve balavice, a nisam htjela to priznati ni samoj sebi, a kamoli njemu. Voljela sam ga više no što sam voljela sebe, više nego što sam voljela život. Ispred njega je bila samo Maya, isto kao što je ispred mene bio samo Luca, njegov sin. Njih dvoje bili su jedini razlog zašto smo još u brakovima. Plašila me činjenica da bismo ih mogli povrijediti ili da bi me njegov sin jednog dana mogao mrziti ili Maya njega. Nisam htjela o tome razmišljati i tjerala sam te misli kad bi mi navrle.

Ljubav s Maximeom za mene nije bila ljubav koja pripada sferi ljubavnika. Nisam ga osjećala ljubavnikom, već svojim životom, drugim dijelom sebe, čovjekom bez kojeg ne bih mogla niti jedan dan. Jedini je čovjek na kojeg mislim u svim trenucima svog života, pa čak i dok spavam i budim se noću. I u tim kratkim i ne baš posve svjesnim trenucima buđenja, on mi je prvo na što pomislim. Kad sanjam, sanjam njega, a ako nije u snovima, znači da nisam sanjala.

Plašila sam se, ponekad tiho skrivena od svih plakala i naposljetku se prisjećala Maximeovih riječi: - Budi sretna što se dogodila ova ljubav, jer koliko ljudi proživi život i nikad ne osjeti ovo što osjećamo nas dvoje. Pokušaj razmišljati na taj način, jer bolje je ovo proživjeti i pod ovim okolnostima nego nikad ne proživjeti.

Pokušala sam tako razmišljati, vraćati radost i tjerati tugu, ali nije mi uvijek uspijevalo. Život nas je proveo kroz ova vrata i zaključao ih. Tu nema povratka. Ili ću ovu ljubav imati skrivenu od drugih ili ću je pustiti i biti tužna cijeli život. Ni jedno ni drugo nije mi donosilo potpunu radost. Na te naše ”okolnosti”, kako ih je Maxime nazivao, zaboravljala bih samo kad bih se nalazila nasamo s njim. Te bi ”okolnosti” nestajale našim susretom i vraćale se rastankom.

Morala sam to prihvatiti, nije bilo drugog puta. *** Nema jednostavnog načina koji bi mi odnio bol u potpunosti. No postojao je netko tko je činio da na tu bol zaboravim: Maya, moja kći! Sad je imala šest godina i uočavala je sve promjene na mome licu. Sve ono što Paul nije. Ne zato što nije mogao, već nije mislio da je trebao. Skrivala sam od njega svoje lice koliko god je to bilo moguće. Mayina je ljubav prema meni ogromna. Jako je inteligentna i pronicljiva. Zna primijetiti i najmanju promjenu na meni.

Ponekad bi došla i jako me zagrlila. Ništa ne bi rekla, samo bi me čvrsto stiskala svojim malim ručicama i rekla mi: - Mama, ja tebe puno volim.

Njezine bi riječi u trenutku zacijelile svu bol koja se nakupljala u meni. Zaboravljala sam je i prepuštala se svojoj kćeri. Razgovarale smo, a Maya je pričala priče, nevjerojatne shvaćanju jedne šestogodišnjakinje.

Gledala bih je pitajući se kako bi bilo da je ona naša kći, moja i Maximeova. On bi je volio baš ovakvu kakva jest: lukavu, nevjerojatno svoju, karakterno jaku, a opet osjećajnu. Slična je meni. Jedina je razlika među nama samosvijest. Ona je sa šest godina sigurnija u sebe nego ja u ovim godinama. Nesigurnost joj je nepoznanica, a i rijetko bi dopuštala da joj drugi vide osjećaje.

Znala ih je dobro prikriti, jedino sam ja znala što se doista zbiva u njoj. Vidjela bih joj u pogledu i izrazu lica. Maya je prekrasno malo biće koje me je odvlačilo od sve tuge i spašavalo baš onda kad mi je trebao spas. *** Paul je došao kući oko 19 sati. Te sam ga večeri izbjegavala koliko god sam mogla.

Spremila sam večeru i zabavila se u kuhinji. Sigurna sam, ako me pogleda, sve će shvatiti.

Spuštala sam pogled pred njim kako bih se donekle sabrala.

- Kako si provela dan - pitao je.

Smela sam se. Ton u njegovu glasu učinio mi se proročki. Kao da je ciljao baš tamo gdje je trebalo.

- Ništa posebno, mnogo posla - odgovorila sam.

- Zvao sam te danas na posao, rekli su da nisi došla.

- Da, nisam išla jer sam imala nekoliko sastanaka u gradu, pa nisam poslije odlazila na posao. Morala sam i Mayu pokupiti jer Anette danas nije mogla ostati dugo pokušala sam ostati mirna.

Sigurna sam da naslućuje. Samo je pitanje vremena kad će pobjesnjeti.

- Što me nisi zvao na mobitel?

- Ma, nisam te trebao ništa posebno. Samo sam te htio čuti – rekao je.

Opet mi se budi osjećaj krivnje. Nema jednostavnog načina da živim ovako. Ako sam ikad pomislila da će biti lako, prevarila sam se. Boljelo me, savjest mi nije dala mira. Malo je nedostajalo da pred njim ne zaplačem i sve mu priznam.

- Pa nikad me ne zoveš samo zato - uspjela sam prozboriti.

- Zašto ne bih zvao svoju ženu samo da je čujem? - upitao me.

- Drago mi je da jesi - rekla sam, čak i samoj sebi zvučeći neuvjerljivo.

- Drugi me put slobodno zovi na mobitel - dodala sam. Prišla sam mu i zagrlila ga.

- Voliš li ti mene? - upitala sam.

- Kakvo je to pitanje, naravno da te volim.

- Ali voliš li me baš, baš? Onoliko da ne bi mogao zamisliti život bez mene?

- Pa sad, baš toliko... - nasmijao se.

- Ne zafrkavaj me. Voliš li me? Što bi bilo da odem? - nisam vjerovala da ga ovo pitam.

- Ha-ha, našao bih odmah drugu.

- Ozbiljno?

- Pa ozbiljno.

- Ne bi patio?

- Što bih patio ako me ne voliš, a ne voliš me ako bi me ostavila.

- Tek tako?! Znači, ja te ostavim, a ti bi nastavio bez problema s drugom. Pa znači da me ne voliš baš toliko - gotovo sam osjetila olakšanje.

- Ha-ha, što ti je večeras? Pa znaš da ja ne bih mogao bez tebe niti dan.

Opet se osjećaj težine vratio na srce. Kako bih sad voljela da mi kaže da me ne voli. Ne

bih se osjećala tako loše. Znam, sebična sam, želim osjetiti i njegovu krivnju, ali nje nigdje nije bilo.

- I bolje ti je - pokušala sam se našaliti.

- Ajde, pa zafrkavam te. Znaš da te volim više od ičeg. Više te volim nego ti mene - rekao je.

Nisam ništa odgovarala, samo sam se usiljeno nasmijala. Rekao je istinu, ali nije je uistinu vidio. Zagrlila sam ga jako i poljubila ga. Potom se on usredotočio na film koji je gledao.

Prošlo je dugo dok nisam otišla uspavati Mayu, a onda s njom i zaspala. Probudila sam se negdje oko pola noći. Paul je već spavao. Otišla sam u dnevni boravak, upalila televizor i bezuspješno se pokušala usredotočiti na neki film. Počela sam plakati. U što mi se život pretvorio? Kako ću živjeti? Je li uopće moguće ovako živjeti? Bezbroj pitanja bez odgovora munjevitom brzinom prolazilo mi je kroz glavu. Zaspala sam tek pred jutro. Već za sat vremena morala sam se ustati kako bih Mayu spremila za vrtić.

Jutro je donijelo jaču dozu krivnje. Osjetila sam kako će mi mozak uskoro zakipjeti od neprospavane noći, misli i odluka koje sam donosila i odbacivala. Zapravo se nije više imalo što reći. Zarobljena sam u njegovu životu i sad sam morala naučiti kako živjeti s tim.

Kad sam došla sam na posao, Maxime je već bio u svom uredu. Ugledao me i osmjehnuo se. Uzvratila sam mu. Drago mi je što ga vidim, ali sad je drukčije. Neobično. Pomalo sam se pred njim i sramila zato što sam to učinila. Mislila sam da će me sad manje cijenili, možda čak i manje voljeti. Kako itko može cijeniti ženu koja je napravila preljub? Ni sama se više nisam poštovala. Uhvatila me tjeskoba pri samoj pomisli na to što smo učinili. Ovaj put ne zbog osjećaja krivnje, nego zato što sam se bojala Maximeova mišljenja, njegove osude. Da sam ostala čvrsta i da mu se nisam predala, sigurno bi me više cijenio. Svjesna sam da smo to oboje zajedno učinili i da se ne trebam pred njim sramiti, ali biti žensko i to učiniti, meni je bila veća sramota.

Nisam mislila kako je muškarcu to opravdano, ali onaj konzervativni odgoj u meni uvjeravao me da sam potpuno drukčija od muškarca. Žena sam i samim time počinila sam veću sramotu, veći grijeh.

- Marie? - trgne me Nanette iz razmišljanja.

- Reci, draga.

- Što ti je jutros? - Ništa, što bi bilo?

- Odsutna si?

- Ma nisam - kažem joj i pogledam prema Maximeovu uredu. Pogledi nam se susretnu i opet se posramim.

- Crveniš se - primijeti Nanette.

- Ma daj, što ti je jutros? Kao da si se samo na mene usredotočila. Zar nemaš posla?! kažem gotovo ljutito.

- Eh, Marie! Ustala si na lijevu nogu. Sve ti ide na živce - nasmije se Nanette.

- Ma pusti, loše sam spavala. Maya nije htjela zaspati - lagala sam.

- Zašto je nekad ne povedeš u ured? To bi njoj bila fora.

- Hoću, jednom - odgovorim odsutno.

Nanette je željela još malo čavrljati o Mayi i mojoj nervozi, ali prekinuo ju je Adrian, dečko koji radi na drugom katu i kojeg sam rijetko viđala. Tek kad bi donosio poštu ili kakve dokumente koje je trebalo potpisati ili odlučiti želimo li ih potpisati i prihvatiti određeni posao. I ovaj puta trebala sam nešto potpisati i potpisano odnijeti Maximeu. Potpisala sam i vratila ih Adrianu, no on je rekao: - Rekao je šef da mu ih ti doneseš.

- Zašto? - upitala sam i u istom trenutku primijetim kako Nanette skreće pogled s računala

na nas.

- Ne znam, rekao je da ih predam, da mu ih ti doneseš, pričekam, pa ih opet vratim u kadrovsku.

- Ah, dobro. Katkad mi tako ide na živce rekla sam uzimajući papire.

Nisam to ozbiljno mislila. Bilo mi je drago što imam razloga otići mu u ured.

- Dobro jutro - pozdravila sam.

Pogledao me onim svojim pogledom koji je u isto vrijeme izazivao i bio oduševljen što me vidi. Usne je namjestio u poznati osmijeh koji je djelovao kao da stišće zube i pokušava se suzdržati od onoga što bi upravo učinio.

- Najradije bih te sad poljubio pred svima završio je moje misli. - Nisi normalan! A što ako shvate što se događa?

- Pa što. Misliš da bi se šokirali? Ne bi. Vjerojatno ih je pola ovdje već primijetilo da sam slab na tebe.

- Svašta s tobom.

- Da, rekao sam ti već, svašta ćeš ti sa mnom proživjeti.

- Ne smijemo to više činiti - rekla sam.

- Zar se kaješ?

- Ne, ne bih se mogla kajati zbog ičega u vezi s tobom, ali ne smijemo zbog njih. Moramo misliti na njih.

- A tko će misliti na nas? Na to koliko se volimo? Na to koliko te sad želim zagrliti, a ne smijem?

- To je drukčije. Mi smo zabranjeni jedno drugomu. - To možemo samo mi odlučiti. A već smo odlučili - nasmijao se.

- Daj potpiši to pa da vratim. Mogli bi još nešto i pomisliti.

- Previše si paranoična. Pa valjda kolege mogu razgovarati.

- Da, da, ali potpiši!

- Kad se vidimo? Mislim, onako? - upitao je pružajući mi papire.

- Vidjet ćemo rekla sam s osmijehom i izašla iz ureda. *** Jedva sam čekala da dođe taj dan, iako sam se uvjerila kako će biti i posljednji u kojem ćemo voditi ljubav. Odlučila sam da ćemo to napraviti samo još jednom. Htjela sam da me osjeti u potpunosti, da shvati da sam u cijelosti njegova, slobodna činiti i najnevjerojatnije stvari koje do sad nisam ni činila. Zapravo, ni sama ne znam što sam sve htjela raditi s njim, kakve poze, ali znala sam da želim biti toliko dobra u vođenju ljubavi da me nikad ne zaboravi. Htjela sam mu darovati jednu nezaboravnu noć kakvu nikad u životu ni on ni ja nismo imali. Istina, nisam znala hoću li to moći postići, jer je on imao dosta žena i mnogo više iskustva od mene, ali htjela sam pokušati. Možda je u meni proradila i ona ženska sujeta koja je htjela da budem žena koju neće moći imati, ali koju nikad neće moći zaboraviti. Kad mu dam i posljednji, najdublji i najskriveniji kutak sebe, otići ću, zaključati vrata za sobom i više se nikad ne vratiti.

Pokušat ću se vratiti suprugu, iako on ni ne sluti da sam bilo kuda otišla. Vratit ću stvari na svoje mjesto, zaboraviti sve ovo i nastaviti živjeti normalnim obiteljskim životom. S vremenom ću si moći oprostiti, a možda će mi i Bog oprostiti. Mogla sam se uvjeriti u to, ali ne i da ću izbrisati iz sebe ljubav koju sam osjećala. To se više nije moglo izbrisati. Ali mogla sam je skriti. Da, to sam mogla! ***

Našli smo se u četvrtak poslije posla. Nisam ga ni pitala gdje idemo? Znala sam gdje i nisam se protivila. Ne danas. Otišli smo na ručak. Maxime je uvijek pazio da se ne osjećam loše, ne kao ljubavnica, već kao njegova ljubav. Kušali smo hranu, dodavali je jedno drugome. Kao opčinjena, slušala sam priče iz njegove mladosti. Uvijek me zanimalo kako je izgledao dok je bio mlađi, koliko je žena imao, kamo je putovao, što je sve vidio, ali najviše me zanimala jedna žena iz njegova života. S njom je bio u vezi nekoliko godina i bio je zanesen njome. Mislim da ju je još uvijek imao negdje u srcu i nikad ju nije potpuno zaboravio. Isprva me priča o njoj zabavljala, bila interesantna, ali s vremenom, kako sam ga sve više osjećala, tajanstvena žena iz njegove prošlosti bola me u srce. I opet se nije radilo o ljubomori, već o boli koju je proizvela moja sumnja da je nekada nju volio više nego danas mene.

Nisam mu htjela priznati da me počinje boljeti spomen na nju. Čudila sam se sebi koliko sam glupa, kako sam postala tako osjetljiva i kakve je osjećaje mogao izazvati u meni. Željela sam onu staru Marie, nedodirljivu, koju osjećaji neće dotaknuti u tolikoj mjeri, Marie koja nije razmišljala voli li ju i koliko muškarac kojeg ona voli i je li u svojoj prošlosti volio nekoga više.

Jer prošlost je trebalo ostaviti. Prošlost je dio čovjeka i ako je ostavi, on umire. Možeš je na trenutak zaboraviti, ali uvijek je tu. I neka je. Tako treba biti. No u prošlosti se ne smije živjeti.

Ona nas samo usmjerava u budućnost, čini nas ovakvim kakvi smo sada, oblikuje nas. Zato moramo koraknuti naprijed, u budućnost, a ne vraćati se u prošlost. To je smisao života.

Evolucija. - Kakva je bila? - pitala sam.

- Lijepa. Sve je činila za mene. I kuhala je odlično - hvalio ju je.

- Trebao si se njome oženiti.

- Trebao sam. - Pa zašto nisi?

- Otišla je.

- Zašto?

- Duga priča, jednom ću ti je ispričati.

- Prestala te voljeti?

- Nije, jednostavno više nismo mogli ostati zajedno.

- Jesi li je zaboravio?

- Što znači ”zaboravio”? Bila je dio mog života.

- Voliš li je još - pitala sam i pribojavala se odgovara.

Nasmijao se. Izvije obrve na samo sebi svojstven način i reče mi: - Vidim što te muči. Sad volim tebe.

- Ne muči me to. Samo sam znatiželjna.

- Da, da.

- Da se sad vrati, bi li bio s njom?

- Kakvo ti je to pitanje? Ne bih. To je prošlost. Ali ona uvijek zna da na mene može računati ako treba. Ipak smo bili dugo godina zajedno. Skoro pa da mi je bila žena - rekao je.

Ako je ovako govorio i ženi, onda žene uopće nije poznavao. Pa koja bi žena ostala hladnokrvna na ovo, a voli muškarca koji ovako govori.

- Lijepo od tebe... Mislim, da ste zadržali takav odnos... - nastojala sam ostati hladnokrvna, pa sam lagala o svom mišljenju.

Ne sjećam se da sam mu ikad išta lagala, ali ovo jesam. Znala bih mu prešutjeti ono što osjećam, ali sad sam lagala.

- Znači, čujete se?

- Ponekad, kad ona nešto treba, rijetko kad, ali da, čujemo se.

- Baš lijepo - pokušala sam se nasmijati i dodala: - Na mene je moj bivši još uvijek ljut što sam ga ostavila. Zapravo, ne znam ni kako bih

se ponašala jer se još nismo sreli od prekida, a godine su prošle. Prijateljice ga vide, kažu da je još uvijek povrijeđen i nije me zaboravio.

Rekla sam to bez osjećaja, što bivši sigurno nije zaslužio. Tek kad sam izgovorila, shvatila sam da sam trebala osjetiti bar laganu krivnju.

- Pa tko ne bi bio ljut i povrijeđen da ga ti ostaviš kazao je. Njegove su riječi učinile da zaboravim na njegovu bivšu ljubav.

Osjetila sam koliko me želi, ali i čudila se načinu na koji me gleda. Nikad nisam imala neko visoko mišljenje o sebi. Katkad bih se upitala zašto me Maxime tako gleda? Uvjeren je da mi nijedan muškarac ne može odoljeti, a ja sam vidjela na sebi toliko mana da bih ponekad stala pred zrcalo i pitala se: ”Pa što li to vidi u meni?” Obična sam žena koja bi na sebi popravljala prilično toga. Ali ja sam se vodila jednim savjetom svoje bake koji većina mojih prijateljica nije znala. ”Nikad ne govori o svojim manama i nedostacima, i sačuvaj Bože kilogramima pred muškarcima. Oni će to vidjeti samo ako im ukažeš na njih. Jer muškarci su, sinko moj, takvi.

Vide samo ono što im pokažeš”, rekla mi je moja starica još davno.

Bila je stara, ostala njezina unučad mislila je da je primitivna, ali bila je jako inteligentna i nikada nije govorila ono što doista nije tako.

Držala sam se tog njezina savjeta cijeli život i do sad se činilo da je itekako bila u pravu.

U sebi sam kroz život bila toliko nesigurna, ali odajem dojam žene koja je sigurna u svoje mogućnosti i izgled. Tek bi Maxime ponekad znao reći kako se njemu čini da ja nisam svjesna sebe. Njegove bi mi riječi podigle moj ženski ego, ali ne bi umanjile tu nesigurnost. Jednostavno sam kroz život naučila biti nesigurna i to sam prihvatila kao dio sebe, nešto s čime ću uspješno hodati do kraja života.

- Hoćemo li? - upita Maxime i nasmiješi se.

Njegov je smijeh zarazan, dok se smiješi i gleda me, pogled mu izgleda tako mladolik.

Odaje snagu, čvrstinu, dobrotu, nježnost koju nisu svi vidjeli. Obožavala sam tu njegovu razigranost dok je bio sa mnom. Iz ozbiljnog poslovnog čovjeka, opsjednutog poslom, pretvarao se u nježnog, romantičnog, posve prizemljenog muškarca koji me zavodio. Sve sam više shvaćala koliko se dobro osjećam pokraj njega, i kao osoba, i kao žena. Ne sjećam se da sam se ikad osjećala više ženom nego s njim. U njemu je nešto... To, nešto... Nisam mogla pronaći pravu riječ, ali nešto što me činilo ženom nad ženama. Mislim da to svaka žena barem jednom u živom želi osjetiti. Ja sam to sad osjećala s njim. I zato mi je bilo teško reći mu svoju odluku. Ipak, jesam.

- Učinit ćemo to samo danas. Želim danas voditi s tobom ljubav, onako kako nikad nisam, a onda se moramo povući. Oboje smo u braku i to neće dobro završiti ako nastavimo ovako.

- Misliš to ozbiljno?

- Mislim.

- Dobro, ako ti tako kažeš - osmjehnuo se i pogledao me, uvjeren da ne mislim ozbiljno.

Pokolebala sam se. Mislim li ozbiljno? Pa da, da, naravno da mislim. Tješila sam probuđenu savjest. Željela sam da me osjeti u potpunosti, odlučila toliko strastveno voditi ljubav da nikad to ne zaboravi i donijela sam odluku da ću otići, iako sam bila svjesna da više nikad neću biti ona ista Marie. Sve u njoj ostat će kod njega, a otići će samo njezino tijelo i povesti bol kao svoju vječnu pratilju.

- Hajde onda, da vidimo, hoćeš li moći otići.

- Moram to učiniti. Kako ću se vraćati kući znajući da sam to napravila s tobom?

- S vremenom će postati lakše, normalnije, bit će posve prirodno - rekao je.

- Kako nešto takvo može biti prirodno?

- Jer se volimo, Marie. Ne zaboravi to i sve će biti lakše. Mi pripadamo jedno drugome,

kako to do sada nisi shvatila?

- Shvatila sam, osjećam to, ali u braku smo...

- Jesmo, nisam ni ja to zaboravio, ali zar možemo protiv sebe? Zar itko može zaustaviti ljubav?

- Pa vjerojatno ne može. Ali može djela... Marie, većina svećenika ne razmišlja tako kao ti. Znam uzdahnem. Znam, ali to me ne umiruje.

- U redu, učinit ćemo onako kako ti kažeš.

Nije mi bilo nimalo lakše. Zapravo sam htjela da me nastavi uvjeravati kako smo suđeni jedno drugome, kako me nikad neće pustiti... Umjesto toga, složio se sa mnom. Pa zar me ne voli dovoljno kad me prestao uvjeravati? Opet sam se počela mučiti, a ni u jednom trenu nisam pomislila kako se on osjeća nakon toga što sam rekla. U svojoj ženskoj taštini opet sam mislila na sebe, naravno i na naše partnere. *** Linija između nevjerojatno jake privlačnosti i ogromne ljubavi vrlo je tanka. Vjerovala sam kako je nemoguće s nekim voditi ljubav ako ga ne voliš. Ne tako strastveno, željno i luđački otvoreno. Sumnjao je u moju današnju otvorenost. Ušli smo u hotelsko dizalo i odmah se počeli ljubiti. Obožavala sam tu predigru. Nevjerojatno me uzbuđivao taj skučeni prostor i Maxime kako se nadvija nad mene i kreće u osvajanje.

- Dođi - povuče me prema sobi broj 71.

Otključao je i ušli smo u prostoriju u kojoj su bili krevet, radni stol, dvije stolice, kupatilo i televizija. Odmah je navukao zastore i upalio grijanje u sobi. To je bilo kao nekakav ritual. Prvo bi upalio grijanje u sobi, potom krenuo prema meni. U očima su mu se miješali ljubav, želja i ogromna požuda. Ne znam što je on vidio u mojim očima. Možda lagani strah, ali želju i ljubav sigurno je morao vidjeti.

- Tako te želim, imaš savršeno tijelo... grudi... Sve je na tebi savršeno... - govorio je ono što je i inače govorio.

Počeo me nježno ljubiti. Uživala sam u punoći tih poljubaca. Isprva sam mu neodlučno uzvraćala, sramila sam se onoga što sam odlučila. Nisam znala kako ću se potpuno opustiti i smijem li to uopće. Mislila sam, ako se opustim onako kako želim, možda će imati loše mišljenje o meni. Kako glupo! Da je htio imati takvo mišljenje, odavno bi ga imao jer nisam ni trebala nikad ući u hotelsku sobu ako sam htjela zadržati njegovo dobro mišljenje.

Kao da je primijetio moju nelagodu, rekao mi je.

- Opusti se... Sve je onako kako treba biti... Tako te volim... Odavno sam te želio...

Uvijek me mogao dobiti riječima ”volim te”. Samo me on mogao osvojiti tim riječima. Iz njegovih usta zvučale su poput afrodizijaka, poput nekakve ovisnosti kojom me prikovao uza se.

Počela sam ga ljubiti sve pohlepnije. Tako je strastven, hipnotizirajuć. Postajao mi je opsesija, više mu se nisam mogla oduprijeti.

- Tako te jako želim... - šapne zavodljivim glasom. Uzdahnem pod navalom strasti. Sve se u meni probudilo. Željno sam iščekivala da me počne skidati, no on je to radio polagano. Kao da se boji da ću ga zaustaviti ili da ću se predomisliti, početi se nećkati ili možda čak i plakati.

Bila sam potpuno spremna i pomirena s tim da mu pripadam. Polegao me na krevet nježno me ljubeći. Prstima je tako vješto prelazio mojim tijelom. Otkopčao mi je hlače. Neobično jako uzbuđivalo me otkopčavanje hlača. Pojačavalo mi je želju do samog vrhunca. Polako ih je skinuo, a ja sam sve jače stenjala pod navalom strasti koja je zaposjela i najmanji djelić moga tijela. Prstima je polako prelazio po mom međunožju kružeći i lagano pritiskujući. Počela sam podizati kukove osjećajući njegove prste u sebi. Užitak je bio ogroman, neopisiv.

- Želiš li... - upitao je škripeći zubima.

- Želim... jako... - Želiš...

Ispustio je promukao uzdah. Obgrlila sam ga i stisnula jače uza se. U nekom trenu našla sam se nad njim, puštajući ga prema sebi, uzdizala sam se nad njim. Gledao me i naizmjenično zatvarao oči uživajući u zajedničkom ritmu. Osjetila sam slobodu da mogu raditi što mi se sviđa. Činilo se kao da je ovaj divljački poriv u meni po prvi puta netko pustio.

- Kako savršeno vodiš ljubav... Znao sam da će ovako biti - govorio je promuklim glasom i time me još jače poticao da se oslobodim.

- Koliko te volim... Tako sam dugo ovo čekao... - govori mi. Izgleda tako iskreno. Na trenutak me zabole njegove riječi jer se sjetim svoje odluke.

- Želim da me uvijek želiš - kažem mu i sama se sebi začudim.

- Tako će i biti - prošapće.

Postaje sve strastveniji, okrene me snažno i tijelom me pritisne o krevet prelazeći mi strastveno rukom preko cijelog tijela.

- Želim tvoju dušu, srce i tvoje tijelo... Sve želim...

Oči mu plamte od iskrenosti i želje. U tom sam trenu za njega postojala samo ja. Nije bio svjestan ni sobe u kojoj se nalazimo, ni kreveta... Kao da se dogodio nekakav bljesak pun svjetlosti koji je zabljesnuo sve osim nas. U cijelom svemiru bili smo samo nas dvoje i snaga koja nas je tjerala da se sve više vežemo. Njegove su riječi zvučale moćno, jako, duboko, iskreno, za cijeli život. Ispustila sam uzdah i predala mu sve što je tražio. Znala sam da je zauvijek, nije bilo samo danas. Uplašilo me, ali samo na trenutak. Sve je uzeo: i dušu i srce i tijelo...

Vodili smo ljubav cijelo popodne u svim pozama kojih smo se mogli sjetiti. Predala sam mu se u potpunosti, sve je moje bilo njegovo. Neizrecive i godinama nakupljane želje spojile su se u jedno i prouzročile takvu eksploziju koju je bilo nemoguće zaustaviti.

Mogu raditi s njim što želim. Ta me spoznaja oslobodila potpuno. Gledala sam mu lice dok glasno diše otvarajući usne i ispuštajući zvukove zadovoljstva. Primičem se poljupcima njegovu međunožju. Koža mu je tako glatka, tvrda... Nagnem se naprijed i stavim ga u usta. On zatvori oči i zastenje.

- Tako to dobro radiš... Uživam dok mi to radiš... - proštenje. Dok ga držim i iskušavam usnama, osjećam se tako moćnom. Kao da sav ovisi samo o meni.

- Znao sam da će to s tobom biti savršeno... Vidio sam to u tvojim očima... - protisne kroz usne hrapavim i nevjerojatno erotičnim glasom.

Rukama me uhvati za kosu i povuče prema sebi. Počne me ljubiti i duboko se zarije u mene. Ne mogu se više suzdržavati. Disanje mu je isprekidano, kao i moje. Cijelo mi tijelo pulsira, osjećam onaj silovit osjećaj koji me ispunjava u potpunosti. Raste brzo, nezaustavljivo...

Gleda me ravno u oči i to me izluđuje. Vidim mu grč ogromnog užitka na licu i to me gurne preko... Dolazim do vrhunca. Okrene me i grabi za bokove. Stisnutih čeljusti, uz prigušene zvukove zadovoljstva, završi ono što je već odavno želio. Srušim se pokraj njega, negdje između nevjerice i spoznaje da sam postala njegova.

- Ne mogu vjerovati! - prozbori nakon nekoliko trenutaka. - Što?

- Mislio sam da ćeš opet raditi scene, plakati, da nećeš htjeti, da će to sve ići polako, da će ti trebati mnogo dulje da se oslobodiš. Kad smo dolazili, mislio sam: ”Uh, sad će opet početi iznova!”

- Volio bi da smo išli sporije?

- Ne, nego si me iznenadila.

- I sebe sam - nasmijala sam se i dodala: - Pa odlučila sam to učiniti samo danas. Htjela sam da učinimo to sad i nikad više.

- Misliš da ćemo to moći?

- Moramo.

- Svejedno sam mislio da će ti trebati mnogo više vremena.

- Što bi mi trebalo vremena kad smo ionako to već učinili. Do tada sam bila uvjerena da to nikad nećemo učiniti, da nećemo prijeći granicu, da ću ja ostati čvrsta.

- Nemoj zajebavati, Marie! Kako smo to mogli izbjeći? Ovo je bilo nemoguće izbjeći.

- Znam.

- Nemoj sad sve pokvariti. Svaki put bit će sve bolje i bolje. Ovo će nas još više vezati.

Bit će predivno.

- Ne smije biti. Ovo je posljednji put, nećemo se više nalaziti u hotelskim sobama.

- Nego gdje?

- Ići ćemo zajedno na piće, na ručak...

- I tamo te mogu ljubiti.

- Budi ozbiljan.

- Pa kako ću ostati ozbiljan, kad tako govoriš. Zar uistinu vjeruješ u to što govoriš?

Istina, nisam baš vjerovala. Ali morala sam se bar neko vrijeme zavaravati. Bilo je lakše.

- Predivna si.

- Nemoj sad, neću se predomisliti. Nasmijao se.

- Ponekad si kao dijete. Ali volim to u tebi. Volim sve što je u tebi govorio je.

Svakom novom izjavom sve me više vezivao uza se. Sve sam više bila svjesna kako moja odluka neće dugo trajati.

- Možemo sutra iskoristiti sobu. Imamo je i sutra.

- Nećemo! Slušaš li ti mene?

- Dobro, dobro, kako ti kažeš - smijao se. - Ali možemo na doručak. Želim sutra s tobom doručkovati.

- Dobro, to može. Ali u sobu više ne ulazim.

- U redu. Ja neću ništa napraviti što ti ne želiš. Nikada to ne bih to mogao.

Bio je zadovoljan, usudila bih se reći sretan, ali i uvjeren da je ovo s nama tek počelo.

Nije se zabrinjavao što govorim o prestanku naše veze, znao je da to nije moguće. I ja sam znala, ali sam umirivala savjest ovom besmislenom odlukom.

Osamnaesto poglavlje Može li se sudbina promijeniti ako to dovoljno jako poželiš? Ne znam. Ali znam, kad muškarac vodi ljubav sa ženom, ona još uvijek nije njegova sudbina. Kad joj ljubi usne, ona postaje njegova sudbina, ali kada joj ljubi oči, ona je zauvijek njegova sudbina. Jer oči su zrcalo duše, preslika srca, samo u očima se istina ogleda. Možeš je dovoljno duboko skriti, možeš se glasno smijati, pjevati, lagati, ali onaj tko zna gledati u oči, u pogledu će vidjeti istinu. Žena to zna, zato okreće ili spušta pogled kad želi zatajiti ono što je u njoj, jedinu istinu, jedino njezino čuvstvo. Često sam skretala pogled od Paula, a željela da Maxime vidi ono što je u mom pogledu.

Ljubio mi je oči, a ja sam postajala njegova sudbina.

Toga sam jutra željela skrenuti pogled i reći mu da je gotovo. Htjela sam vratiti stari život, iako svjesna da ću to teško postići. Naučila sam letjeti u svojim snovima. Uzletjeti prema nebu i spustiti se pokraj Maximea. Mislila sam: to će biti dovoljno. Toliko sam se priviknula na tu misao da mi na trenutak nije bilo teško reći mu za kraj.

Našli smo se u jednom malom starom kafiću u blizini hotela. Bio je to jedan od najstarijih francuskih kafića u koji je Maxime volio otići. I ja sam ga voljela. Neobično je kako volimo iste stvari, ista mjesta, iste priče. Nekad mi se činilo kako smo previše slični da bismo mogli funkcionirati u pravom životu. Možda bismo i mogli, ali nas ne bi imao tko spustiti na zemlju ako bismo uzletjeli. Mi smo sanjari, vjerujemo u nemoguće, a to smo nemoguće i ostvarivali.

Znao je govoriti kako smo moje nemoguće pretvorili u moguće, ono za što sam govorila da nikad ne bih učinila, s njim sam učinila. I bilo je tako. Samo što sam znala da smo krenuli teškim putem, putem kojim ne može svatko kročiti. Svjesna sam kako će me s vremena na vrijeme posjećivati tjeskoba i suze. Marie Bulevare ne može život slomiti ako mu to sama ne dopusti. Može je udarati, svinuti, ali ona će se uzdići. Uvijek sam se vodila i uzdizala tom spoznajom, a bila sam uvjerena da će i dalje biti tako. *** Valentinovo je. Sjeli smo u taj stari kafić i naručili doručak. Neobično jako volim doručak s Maximeom. Žene inače vole otići na večeru, a ja sam uživala u doručku s njim. Možda zato što je pred nama bio čitav dan, a nakon večere nismo imali mnogo vremena biti zajedno.

- Sretan sam što sam danas s tobom. Tako si lijepa - rekao je. - I ja sam. Ali nećemo više u sobu - rekla sam.

- Misliš?

- Da, ne smijemo.

- Sve mi smijemo.

- Nećemo više. Rekla sam ti, jučer je bilo posljednji put.

- Ali imamo plaćenu sobu. Zašto da ne iskoristimo? – nasmijao se.

Pogledala sam ga i nasmijala se.

- Pa da, neka bude u paketu. Još danas i nećemo više - rekao je.

- Misliš to ozbiljno?

- Ne želim to, ali ako ti želiš, ja ću se pokoriti tvojoj želji.

- Ne znam, baš...

- Zašto?

- Pa Valentinovo je.

- Pa što ako je Valentinovo? - Ali to je dan...

- Za zaljubljene. A ja sam zaljubljen u tebe. Ne brini se, pa neću večeras sa ženom voditi ljubav.

Nisam bila ni sretna ni žalosna zbog te izjave. Osjećala sam se krivom.

- Ne znam... opet sam rekla.

- Hajde, ja znam. Idemo u sobu, a poslije ćemo vidjeti - rekao je. Otišli smo u sobu, a putem sam ga uvjeravala kako ćemo samo biti zajedno, nećemo voditi ljubav. Nisam sigurna jesam li uvjeravala njega ili svoju savjest, ali činjenica da sam prošla kroz vrata hotelske sobe odavala je moje odobravanje.

- Tako te želim. Želim uvijek voditi ljubav s tobom - kaže mi i zagleda se u moje oči. Nemoj misliti da mi je lako što te volim, ali volim te i ne mogu protiv toga. Ne želim protiv toga, želim biti tu pokraj tebe i sve raditi s tobom.

Voljela bih da mi to nije rekao. Mogao je prešutjeti, bilo bi lakše. Ali, s druge strane, cijenila sam njegovu iskrenost, voljela sam je.

Ma koliko istina bila bolna, voljela sam što smo iskreni jedno prema drugome, što znamo jedno o drugome ono što nitko ne zna. A sigurno nitko nije mogao niti naslutiti da sam spremna na sve ovo na što sam bila spremna s njim.

Udarale su me njegovi riječi još neko vrijeme, ali s poljupcima su udarci slabili, a riječi se gubile negdje u daljini.

- Oh, kako te želim... - govorila sam uživajući u njegovim toplim poljupcima.

- Znam... želiš ga opet... - govorio je promuklim glasom.

- Želim ga uvijek...

- I imat ćeš ga uvijek... - Ne smijemo...

- Marie, prestani to govoriti! Uživaj, bar danas uživaj, a dalje što bude...

Uzdahne i jednu ruku omota oko mojih bokova i podigne me, a drugom se namjesti ispod mene. Gledao me u oči uživajući u onom što mi vidi u pogledu.

- Osjećaš li me? Osjećaš li me cijelog? - govorio je promuklim glasom.

Uzdahnem...

- Ti si uvijek u meni, do kraja, ne znam koliko, ali osjećam te u cijelom tijelu.

Uzbuđuje me njegov promukli glas u kojem osjećam svu snagu njegove želje.

Ritmičkim pokretima podiže i spušta kukove i ja uživam u onome što mi pruža... Taj osjećaj koji izazivaju njegovi pokreti razlijeva mi se lagano trbuhom i prolaze cijelim bićem.

Udara mi u mozak i ne mogu se svladati da ne dođem do kraja. On ostaje u meni miran nekoliko trenutaka, a onda se opet pokrene.

- Želim biti stalno u tebi - promrmlja.

- Ovako ili onako si u meni... stalno...

Između isprekidanih uzdaha, neopisivo velikog uzbuđenja, straha od ovoga što činimo, osjećam kako sam ispunjena njime koji mi pulsira tijelom i raste nezaustavljivo u meni. Pogledi su nam prikovani jedan uz drugi. U njegovim očima vidim svoje ropstvo... vječno... Istodobno proživljavamo najsitnije i najveće užitke tijela i duše... Bio je to nevjerojatan osjećaj.

Utonem u krevet. Vanjski svijet uvlači mi se u sva čula... Bezuspješno obuzdavam suze...

Opuštena sam, lagana, ali potpuno nemoćna pred onime što činim.

- Zašto sad plačeš? Nisam mu odgovorila.

- Ako ti je tako teško biti sa mnom...

- Nije, nego...

- Što je, ljubavi?

- Ništa... samo... Nismo to smjeli, barem ne na ovaj dan... Ovaj dan pripada njoj... Čudno je kako nisam osjećala istinsku krivnju, nisam plakala zbog sebe, nisam

razmišljala o prekidu, plakala sam jer sam ukrala njezin dan. Plakala sam zbog nje, iako ona večeras, kad odu skupa negdje na večeru, vjerojatno ništa neće osjetiti. Neće znati što se jutros dogodilo, u ovoj sobi, između mene i Maximea. Neće znati što se događa, neće je boljeti, ali ja sam svejedno plakala zbog nje. Boljelo me zbog nje jer sam ju znala. Uzela sam joj muža, a nisam smjela, bar ne ovog dana. To nikako nisam smjela. Ali, opet, nigdje savjesti, samo bol i suze koje bi, da je ovo znala, isplakala ona.

- Ne misli na to. Što je, tu je. Nismo mogli protiv ovoga. Nismo mogli protiv sebe. Bilo nam je suđeno... - govorio je ljubeći me.

U njegovu zagrljaju sve je bilo lakše. Pomišljala sam kako bih sve mogla podnijeti samo sa svojom rukom u njegovoj. Njegov me dodir spašavao i od sebe same. Ne želim se pomaknuti od njega, želim zauvijek njegovu ruku u svojoj. Tog dana shvatila sam da kraj među nama nije nemoguć. Postojala sam samo hodajući uz njega, pa čak i onda kad nismo bili zajedno, duše su nam hodale jedna uz drugu, lako nas nisu vidjeli da hodamo jedno uz drugo, postojala sam jer ipak jesmo. *** Tog se dana u meni nastanila radost, željno iščekivanje njega, ali i tjeskoba zbog života koji nas je sputavao. Nastojala sam biti što bolja majka i supruga kako bih bar malo odagnala krivnju, ali supruga nisam mogla biti. Tog je dana počeo moj kraj ili nekakvo tupo stagniranje s Paulom. Nekad smo vodili ljubav gotovo svaki dan, a sad se to pretvorilo u strašnu rijetkost. S vremenom je i ta rijetkost prestala postojati. Opravdavala sam se poslom, umorom, svime čime sam se sjetila. S druge strane, bila sam najbolja majka i domaćica. Paulu je to s vremenom prestalo biti važno. Htio je ženu, a ja mu to nisam mogla dati.

Svako jutro ustajala sam s odlukom da ću prekinuti ovu našu vezu, ali otišla bih spavati s mislima na Maximea. Nedjeljom sam odlazila na misu i plakala u sebi obraćajući se Bogu.

- Zar je ljubav grijeh? uvijek bih ga pitala.

I Maxime je razgovarao s Bogom. Jednom mi je rekao: - Čak i za vrijeme mise razmišljam o tebi. Pitam Boga; ”Volim je, želim je, što sad?”

Da, što sad? Nisam mislila da to ide ovako. Prije sam bila uvjerena kako su ljubavnici zapravo sebični, bez osjećaja, misle samo na vlastiti užitak. Osuđivala sam ih, ponekad čak i žalila. Sad sam bila jedna od njih. Nisam bila sebična, nisam mislila samo na vlastite osjećaje, ali nisam mogla udovoljiti Paulu u onome što je htio. Zapravo, tu sam vidjela svoju najveću sebičnost, pokušavajući se boriti protiv nje, ali mi nije uspijevalo. Dobro sam poznavala samu sebe i znala sam da će kad-tad doći do ovoga ako krenem tim putem. Nisam osoba koja je mogla voditi ljubav s nekim koga nije voljela. Nažalost, Paula nisam voljela. Tu su nastajali svi naši problemi. Činilo mi se kako Maxime sve to podnosi mnogo bolje od mene. Muškarac je, možda zato. Nisam vidjela da ga ova situacija muči. Bio je sretan, zaigran kao dijete, oduševljen mnome u svemu. Stalno me zvao, slao poruke. Voljela sam tu njegovu radost, ali pitala se voli li me doista kada je prihvatio tako lako da se vraćam drugom muškarcu. Ja nisam tako lako mogla prihvatiti da se on vraća njoj, iako sam to s vremenom toliko potisnula u sebi da mi se ponekad činilo kako postojimo samo nas dvoje. Snaga uma toliko je jaka da realnost katkad može pretvoriti u želju. Pretvarala sam je u želju i uvijek s nestrpljenjem iščekivala dan kad ću biti nasamo s Maximeom.

- Ne mogu vjerovati da si toliko dugo izdržala - rekao je nakon jednog vođenja ljubavi.

- Što to?

- Pa, ovo. Da ti je čak pola godine trebalo da mi se prepustiš.

- Kao da je to bilo lako. Nikad nisam mislila da ću ovo raditi.

- Nije ti žao?

- Ne znam. Nije mi žao što sam s tobom, žao mi je što smo zajedno na ovakav način.

- Što se može. Bolje ovako nego nikako.

- Ne znam baš.

- Marie, koliko ljudi nikad ne doživi ovo što smo ti i ja, ovo što mi imamo zajedno. Ovo između nas dvoje nešto je čudesno, poput nebeskog dara - govorio je.

- Je, istina. Nema svatko ovo što mi imamo. Nevjerojatno je...

- Pa što se onda ne opustiš i uživaš u ovome što imamo. Bolje da smo se sad sreli nego nikad.

- A ne znam baš. Da se nismo sreli, ne bismo se zaljubili, ne bismo ni znali da smo u brakovima s pogrešnim ljudima, pa bismo bili sretni - rekla sam.

- Ne bi bila sretna. Kad-tad bi shvatila da ti nešto nedostaje. Drago mi je da si to pronašla sa mnom.

- Tu si u pravu. Ako se moralo dogoditi, drago mi je da se dogodilo s tobom.

- Ali si me izmučila - nasmijao se.

I ja sam se nasmijala. Doista jesam. Ne bi svaki muškarac podnio sve ono što je Maxime sa mnom. Pola godine radili smo gotovo sve, osim išli do kraja. Svakom muškarcu to je takvo mučenje da bi davno odustao.

- Stvarno imaš čeličnu volju - nasmijala sam se.

- Volim te, zato sam sve to podnosio. Vjeruj mi, nije bilo nimalo lako. Nekad sam pomišljao kako ću odustati, ali ipak nisam mogao. Znao sam da će se to kad-tad dogoditi. Vidio sam ti to u očima, samo nisam mogao vjerovati da će ti trebati pola godine. Pa kako si samo izdržavala?

- Zbog ovih okolnosti. Nije lako prihvatiti da voliš i želiš muškarca s kojim nisi u braku.

- Što je, tu je! Voljet ćemo se ovako - rekao je i čvrsto me zagrlio.

Toliko sam voljela njegov zagrljaj. U njemu sam se osjećala sigurnom. Dok bi me čvrsto privijao uza se, osjećala sam kako je sve ostvarivo i ništa nije nemoguće. Ponekad bih pala, ovijena tugom koja se nadvila nad moj svijet, a on bi me podignuo samo jednom porukom u kojoj je pisalo ”VT” (volim te). Nije ni znao da to čini. Vjerojatno bi osjetio potrebu da mi to kaže, ali osjetio ju je u trenutku moje slabosti. Tako smo jako povezani da sam ga mogla mislima potaknuti da me nazove ili pošalje poruku. Kao da me osjećao u cijelosti. I tijelom i umom i dušom i srcem. Baš kao kad je rekao da želi moju dušu, moje srce i moje tijelo. Imao je sve. Baš sve. *** Paul je primijetio promjenu u našem odnosu. Nije je bilo teško primijetiti. Nastojala sam prikriti osjećaje kako sam znala i umjela. Često bih sjela pokraj njega i privila se u njegov zagrljaj. Radila bih to kad bih znala da ne može otići dalje od zagrljaja jer je Maya bila budna ili je on gledao neki film. Ponekad bih ga čak znala i izazivati znajući da u tom trenutku ne možemo otići u krevet. Izjedala sam se zbog toga, ali na neki način smirivala sam tako savjest. Mislila sam, ipak mu pokazujem da mi je stalo, ne hodamo samo jedno pokraj drugog, nekako ćemo uspjeti biti zajedno i bez vođenja ljubavi. Ali svakim danom bivalo je sve gore. Udaljavali smo se. Paul isprva možda čak nije ni bio svjestan toga. Naučila sam Mayu da spava s nama u krevetu.

Bila mi je alibi za ono što nisam htjela raditi s Paulom. Ponekad bih mu noću uzela ruku i zaspala tako. Ne zato što sam ga željela, već nisam htjela da se osjeti neželjenim. Bila mi je muka od sebe same. Pokušavala sam mu nadoknaditi to nevođenje ljubavi drugim stvarima, primjerice,

pažnjom koja je odavala tek prividnost normale. U početku mi je sve to i uspijevalo jer je Paul mnogo radio, dolazio je s posla umoran i nije mu bilo previše do vođenja ljubavi. Ponekad bih ga iznervirala jer sam glumila umor, pravila se da spavam, a nekad bih mu kao kroz šalu rekla da mi se ne da, da mi nije zanimljiv. Činilo se kao da sve to odlično prihvaća, a zapravo nije shvaćao ozbiljnost situacije.

- Vidjet ćeš ti kad ja odem drugoj - znao bi ponekad reći. Činila bih se uvrijeđenom, a zapravo sam se nadala da će se to dogoditi. Ne da ode samo radi seksa, već da zavoli neku koja će ga biti dostojna, da me ostavi i da ode i bude sretan s tom nekom koja će ga usrećiti. Znam da su mi misli užasne, grizem se zbog njih, ali ne preostaje mi ništa drugo nego čekati da se nešto dogodi. Što točno? Ne znam. *** Postoje trenuci kad odlučujete povjerovati u nešto što bi se inače smatralo posve nerazumnim. To ne znači da je to neostvarivo, ali je nerazumno misliti kako će se riješiti lako, jednostavno i bezbolno. Meni i Maximeu postalo je posve normalno sastajati se svaki tjedan u hotelskim sobama. Nitko to nije vidio, primjećivao ni znao, pa smo se s vremenom opustili.

Možda i previše.

Nisam bila sigurna u mnogo toga, ali da ga volim i da ne mogu bez njega, sve sam više shvaćala.

- Ti i ja suđeni smo jedno drugome. Mi možemo sve što poželimo - govorio je Maxime, a ja sam mu vjerovala.

Bio je sve u što sam vjerovala na ovome svijetu. Stariji je od mene, iskusniji, prije sam imala neko poštovanje prema njemu, čak i lagani strah od njegova karaktera, određeno odstojanje, neku neobičnu tremu da ću u nečemu pogriješiti ako je u blizini, osramotiti se. Ne znam zašto, jer nikad ništa nije učinio ili rekao da bih se tako osjećala. Sad je sve to zamijenila ljubav i strah da bih ga mogla izgubiti. Nevjerojatno je kako se život mijenja, a čovjek to ne može spriječiti.

Devetnaesto poglavlje Stajala sam u kupaonici zureći u zrcalo i brišući lice ručnikom. U očima sam tražila i najmanji tračak snage koji će mi pomoći da shvatim koliko je ozbiljno ovo što se događa. Nije ga bilo. Je li sve ovo stvarno? Naravno da je, nemoguće je ovako voljeti nestvarno. Zapravo je previše stvarno i prejako. Plašila sam se svojih osjećaja i mogućnosti da su jači od njegovih. Bilo bi to pogubno za moje srce, dušu i um. Po prvi mi se put u životu uvukao strah kako ću mu jednom dosaditi i zato će otići. Gledala sam svoj odraz u zrcalu i pitala se: ”Zašto bi ostao? Nije imao razloga.”.

Katkad bih voljela da je ovo s njim samo strast, požuda i potreba za seksualnim užicima.

Bilo bi mnogo lakše.

Neko sam vrijeme ostala zagledana u svoj odraz u zrcalu. Zadovoljna onim što vidim, rekla sam naglas: ”Ja sam Marie Bulevare, nema onoga što me može srušiti, a da se ne podignem, pa bio to i Maxime Batin. Uvijek je tako bilo. Uvijek sam se dizala. Neće me sad srušiti osjećaji.”

Uvijek sam tako govorila kad bi me nešto mučilo, ali ovoga se puta nisam uspjela uvjeriti.

Imala sam ponos, ali negdje sam duboko u sebi znala da postajem ovisna o njegovim osjećajima. *** Naša tvrtka večeras organizira zabavu za poslovne partnere i prijatelje. Pozvano je dvjestotinjak uglednih gostiju s kojima godinama surađujemo. Maxime je svake godine organizirao i po nekoliko takvih zabava. Angažirao bi nekoliko najpoznatijih pariških pjevača koji će u poznatoj pariškoj koncertnoj dvorani Élysées-Montmartre zabavljati goste. Svake su godine zabave bile sve bolje i često su nas partneri sami zvali tražeći kartu više, jer su htjeli dovesti svoje prijatelje.

Na ovu sam zabavu povela Anastasiju. Moju osamnaestogodišnju rodicu čiji se svijet vrtio oko uređivanja sebe i paradiranja okolo pred mladićima koji će napajati oči njezinom ljepotom. Anastasia je lijepa djevojka, ali za svoje godine odviše smjela. Iako joj je prioritet bio izgledati što bolje, nije naivna i znala je točno što želi od života. Namjeravala je studirati arhitekturu i uz to se baviti dizajniranjem odjeće.

Kod mene je stigla oko 17 sati. Željela me urediti, rekla je. Nisam htjela ni pomisliti što to njezino uređivanje podrazumijeva, ali predala sam se u njezine ruke znajući da će naposljetku biti po mome, bar što se tiče kose. Anastasia je tipična tinejdžerka. Od svojih se vršnjakinja odvajala tek s jasno zacrtanim ciljevima u životu. Gledajući je, ponekad bih se prisjetila sebe u njezinim godinama. Ništa posebno, tek nesigurna tinejdžerica koja se borila da opstane u životu. Prioritet mi nije bio odjenuti se po najnovijoj modi i dobro izgledati, već završiti školovanje i pronaći posao. Nekim dijelom i sama sam odudarala od svojih vršnjakinja koje su samo željele pronaći ljubav života, udati se i odgajati djecu. Naravno, i to sam željela, ali nije mi to s osamnaest bio prioritet.

- Jesi mi sredila da danas hostesiram? - upitala je Anastasia odmah s vrata.

- Naravno, jesam. Moći ćeš paradirati u novoj haljini, ne brini se - nasmijala sam se.

Na ovoj zabavi najviše se sjedilo i uživalo u programu. Tek pred kraj ljudi bi se maknuli od svojih stolova i družili se. Anastasiji to nikako nije odgovaralo. Nova haljina, frizura i šminka, a da sjedi za stolom cijelu večer. Nikako.

- E, da mi samo vidiš haljinu! Čekaj, sad ću je odjenuti - nasmijala se.

Morala sam se oduševiti. Sve ostalo bilo je neprihvatljivo.

- Dobro ti stoji - rekla sam.

- Znam, draga bila je potpuno samouvjerena.

Divila sam joj se. Ne izgledu, već time kakva je bila. Sigurna u sebe i sigurna da će se svima svidjeti. Ipak, mislim da i nije tako. Muškarcima se ne sviđa ta pretjerana samouvjerenost.

- Bit ću najljepša - govorila je Anastasia gledajući se u zrcalu.

- Vjerojatno - rekla sam.

- A ti ćeš biti moja najljepša rodica - rekla je.

- To sigurno, jer ću biti tamo tvoja jedina rodica - nasmijala sam se.

- Nemoj obuti previsoke štikle - rekla je.

- Zašto?

Ne želim biti manja od tebe. Nasmijala sam se.

- Ma daj, zar ti je to važno?

- Draga moja, sve je važno - rekla je uvjerljivo.

Nije ovo prvi put da Anastasia želi izgledati bolje od mene. Uvijek je htjela biti izazovnija, ljepša, viša, pa me prilikom zajedničkih izlazaka uvijek zvala da provjeri što ću odjenuti. Ako sam odijevala hlače i ona je, ako sam htjela haljinu i ona je, ako su moje cipele imale štiklu pet centimetara visoku, njezine su morale imati barem sedam. Isprva mi je to bilo smiješno, ali s vremenom mi je godilo jer je ta njezina želja da me nadiđe u izgledu značila da ona ima visoko mišljenje o meni kao ženi.

- Ti jesi manja od mene, ali nikako se ne mogu natjecati s tobom. Pa li si mlađa, imaš osamnaest, samim tim ljepša si i zgodnija uvjeravala sam je.

- Pusti ti to - rekla je.

- Hajde, ne budali, nego mi sredi frizuru pa da idemo rekla sam. I začudo, bila sam zadovoljna njezinim djelom. Odjenula sam crnu haljinu koju je izabrala Anastasia i razbarušila kosu što joj ipak nije bilo drago. Nisam se baš osjećala ugodno u haljini jer je bila prekratka za moj ukus, ali Anastasia je rekla kako mi izvrsno pristaje. Čak je i Paul, koji rijetko kada bilo što primijeti na meni, iskazao svoje oduševljenje. Meni je jedino bilo važno da se svidim Maximeu, da tu noć ne skida pogled s mene i da poželi pobjeći negdje gdje ćemo biti sami. Znala sam da je to nemoguće, ali htjela sam da mu budem u mislima.

Oko 19 sati stigle smo pred Élysées-Montmartre. Gosti su već pristizali. Ušla sam u dvoranu i pogledom potražila Maximea.

- Idi se ti naći s Luisom. Čeka te u backstageu pa ćete skupa do scenografa da vam kaže što trebate raditi večeras - rekla sam.

Anastasia me oduševljeno poslušala i pohitala preko dvorane do toliko željnog backstagea.

Muškarci su me zaustavljali raspitujući se o koječemu, većinom o nekim nevažnim stvarima. Programirano sam odgovarala na njihova pitanja pogledom tražeći Maximea. U nekom mi trenutku dođe poruka. Ponadam se da je Maximeova.

- Ubit ću te - pisala je Anastasia. - Zašto?

- Pa zašto si dovela ovu Luisu?

Počela sam se smijati. Poznavala sam svoju rodicu i točno znam zašto je to napisala.

Mislila je kako je Luisa ljepša od nje.

- Pravi ti konkurenciju? - napisala sam.

- Ha, ha, vrlo smiješno. Nisi prava rodica. - Aj, aj, ljepša si od nje.

Samo da znaš, ljuta sam na tebe.

- Ne brini se, proći će te - provocirala sam.

Nije mi odgovorila, ali do kraja večeri sprijateljila se s Louisom, pa je sve ispalo najbolje što je moglo.

Krenula sam prema svom stolu. Uskoro je došla Nanette pa sam imala društvo. Maxime je bio zauzet svojim gostima i činilo se kao da me ne primjećuje. ”Pa ti si luda! Daj se opusti. Nije jedini o kome bi trebala razmišljati”, rekla sam u sebi i na trenutak sam ga uistinu zaboravila.

Nanette je izvrsno društvo. S njom nikad nije dosadno. Uživala je u svemu, baš u svemu pronalazila razloga za smijeh. I nije previše zapažala, iako se znala hvaliti tom osobinom. Ili je možda zapažala, ali nikome to nije davala do znanja. Voljela sam njezino društvo. Ona je jedna od onih osoba koje te, i kad si najdublje potonuo, uspiju podići.

Hoćemo naručiti vino? - upita.

- Ne znam. Može, ako ti hoćeš.

- Koje?

- Ne znam... Neko crno, možda... polusuho gledam kartu i mislim kako bi Maxime da je ovdje bez razmišljanja znao koje vino naručiti.

Konobar dođe i nedugo potom donesi crno vino. Nije loše. Slatkastog je i blagog ukusa, dovoljno da prevari u djelotvornosti. Već sam nakon nekoliko gutljaja osjetila kako me omamljuje. Morala sam ga kombinirati s vodom.

Nanette je negdje nestala na dvadesetak minuta. Sjedila sam okružena ljudima koji su predstavljali kremu pariškog društva. Bili su sasvim obični, ljudi od krvi i mesa, s imenom i prezimenom i nekakvom titulom na kartici koja je odložena na stolu ispred njih. Po tome sam ih većinu raspoznavala. *** Maxime je sjedio za stolom s vlasnicima važnih imena ovog grada. Do njega sjedi njegova djevojka, posve nesvjesna mene i njega i svega što se događa među nama. Sjedim iza njih i razmišljam hoće li uvijek ovako biti. Bit ću tamo gdje mi nije mjesto ili ću biti negdje u blizini. Iza njega, iza njegova života. Obuzme me val tjeskobe na ove misli i jedva zadržavam navalu suza. Zahvaljujem Bogu na polutami jer se na mome licu nije moglo vidjeti sve ono što me obuzimalo. U nekom se trenutku uhvatim u razmišljanju o tome koja je od nas dvije ljepša.

Prvi put u svom životu uspoređujem se s nekom ženom. Ta me misao toliko uplaši da se odmah prihvatim čaše vina govoreći si: ”Glupa si! Nije važno koja je ljepša, bitno je koju on voli.” Na ovo se još više užasnem i dodam: ”Bože, Marie! Što ti je? Jesi ti normalna? Ovo je tipična reakcija jedne ljubomorne žene, a ti to nikad nisi bila! Nikad!” Biti ljubomorna u bilo kojem obliku za mene je uvreda. Smatrala sam kako žena ne smije nikad biti ljubomorna, pogotovo ne na drugu ženu, jer to odnosi njezinu unutarnju ljepotu, a time i vanjsku. Nasmijala sam se u sebi i šapnula: - K vragu!

I kao za inat u tom trenutku naiđe Anastasia.

- Što, k vragu? - sjedne pokraj mene.

Ma ništa, čini mi se da sam prolila vino po haljini lažem.

- Daj da vidim, jesi normalna!

- Nije ništa, slučajno samo kap, ali ne vidi se.

- Pripazi na haljinu jer ćeš mi je posuditi.

- A gdje ćeš ti s njom?

- Ne brini se, draga moja, imam planove.

- Nek’ te samo mati vidi u ovakvoj haljini, pa ćeš ti vidjeti svoje planove.

- Dopustit će mi, ne brini se.

Onda je luda. I ja sam luda jer sam te poslušala i odjenula je.

- Zašto? Odlično ti stoji, svi te muškarci gledaju - rekla je.

- Ma, jest!

- Jest, jest, najljepša si večeras. Kad ti kažem, vjeruj ti meni - reče uvjerljivo.

Pogledala sam prema Maximeu. Jesam li njemu bila najljepša? To mi je važnije od toga jesam li i ostalima.

Nije me vidio. Ovu je večer bio odviše zauzet da bi me primijetio. Razumjela sam ga, ali željela sam da bar jednom dođe do mene jer uvijek prije jest. Željela sam da se ispuni njegovo obećanje da će pjevač koji je trebao pjevati za nekoliko minuta i to samo tri pjesme, pjevati pjesmu koju je Maxime namijenio meni. Maxime je rekao da hoće.

- Kako ćeš to postići? - pitala sam ga.

- Marie, tko određuje kakva će večer biti? - Ti. - E, vidiš. Ne sumnjaj u mene.

I nisam. Nikad nisam sumnjala u Maximea. Vjerovala sam mu bezuvjetno. Da je rekao kako će za nekoliko minuta osvanuti zora, povjerovala bih mu. Ali pjevač nije tu večer otpjevao našu pjesmu. Maxime je poslije pojasnio da mu je za našu pjesmu trebao klavir koji nikako nisu mogli donijeti. Ali...

K vragu! O čemu to razmišljam?! Nema romantike između nas dvoje. Ne takve! Zar je može biti u okolnostima kakvim jesmo? Ne budi glupa! Prekoravala sam se sjedeći za stolom s nekom djevojkom koja je sjela za moj stol. Najednom je samo došla, htjela malo fotografirati i ostala. Kad je pjevačev nastup bio gotov, još se malo zadržala i otišla. Ostala sam pijuckati vino, a nutrina mi se ispunila tjeskobom koja me nije napuštala. Mislila sam da je Maxime zaboravio reći pjevaču za našu pjesmu. Njega sam opravdavala, a sebe kažnjavala spočitavajući si osjećaje prema njemu, ali nije pomagalo. *** - Mogu li se malo odmoriti za Vašim stolom? - prenuo me glas. Pogledala sam. Iznad mene je stajao Pierre Elande, pjevač koji je upravo završio svoj nastup. Iznenađeno sam rekla: - Naravno, samo izvolite.

- Hvala, samo ću kratko.

- Ma nema problema. Djevojka koja tu sjedi ionako stalno nekud trčkara, pa sumnjam da će tako brzo doći - pokušala sam biti šaljiva.

- A zašto ste Vi sami?

Zašto sam sama? Ponovila sam u sebi. Da, zašto? Zato što supruga nisam htjela, a onaj kojeg sam htjela, ne može biti sa mnom. Ispunjena cinizmom, odgovorim mu: - Eto, dogodi se - rekla sam.

- To se ne može dogoditi ženi kao što ste Vi - rekao je Pierre.

- Da, ne bi trebalo, ali, eto, događa se - kažem kroz šalu.

- Pa evo, ja ću Vam praviti društvo. - Ako nemate drugog posla, možete.

- Sav je posao zanemariv - odgovorio je.

Nisam vjerovala u ovo što se upravo događa. Pierre Elande sjedi sa mnom, za mojim stolom i želi mi praviti društvo i ne može se načuditi što su me ostavili samu!? Zgodan, šarmantan, pun komplimenata, muškarac za kojim uzdišu brojne žene ove zemlje, sjedi sa mnom i dijeli mi komplimente.

Dok pričam s njim, gledam prema Maximeovu stolu. Koje li ironije! I da nemam Paula, sjedim s jednim od najzgodnijih muškaraca u Parizu, pjevačem koji želi pjevati ono što ja poželim, a ja želim biti s čovjekom koji kaže da mi pripada, a zapravo nije tako. Oboje to znamo.

Sjedi pokraj svoje djevojke.

- Može jedna fotografija - prenu me iz razmišljanja fotograf nekih novina.

- Može, naravno - reče Pierre.

Nagne se prema meni, ruku mi stavi na rame i nabaci neodoljiv osmijeh. I opet ne mogu pobjeći od ironije. I opet gledam prema Maximeu. Sav je u svom svijetu, svojim gostima i čini se kao da me ne primjećuje. To me natjera da se približim Pierreu i kažem: - Tko zna što će novinari napisati pod ovu fotografiju?!

- Ha, ha, mogu napisati da smo novi par.

- Da, mogu i to, pa ćeš imati problema - nasmijem se.

- Nema veze, prihvaćam takve probleme - reče mi.

Znala sam da već godinama ima djevojku. Pomislila sam: evo još jedan kojeg nije briga za ženu s kojom je.

Fotograf je otišao, poslije njega je došlo još nekoliko, pa je bilo izgledno da ćemo ovih dana osvanuti u većini pariških medija.

Očito mu nije smetalo. Nije ni meni. Mislila sam, ako me Maxime ne primjećuje, nema veze. Neka me fotografiraju. Dalje od fotografije ionako ne idem. No, odjednom me ošine savjest! Nije Maxime taj na kojeg bih trebala misliti, već Paul. Što će reći Paul? Ništa. Znala sam da mu neće smetati jer ima bezgranično povjerenje u mene. Gledat će to kao običnu fotografiju u novinama, što i jest.

Pierre je bio drag. Gotovo je cijelu večer prosjedio sa mnom, ali večer nam nije prošla u njegovu komplimentiranju, već smo razgovarali o svemu i svačemu. O njegovu i mom poslu, njegovoj djevojci, kolegama, planovima... Neobično druženje. Na trenutke bih čak zaboravila da je Maxime negdje u ovoj dvorani. Čudno je kako bi me još prije koju godinu oduševljavalo društvo nekog od najpoznatijih francuskih pjevača, a sad mi je to postalo normalno. Kao da sam sjedila s nekim prijateljem kojeg poznajem tek neko vrijeme.

- Hoćemo li se čuti - ipak je upitao Pierre na kraju večeri.

- Zašto ne, drago mi je imati prijatelja poput tebe. Iznenadio si me - rekla sam.

- Da, da, prijatelja... Ali...

- Pozdravi djevojku - brzo sam dodala kako razgovor ne bi krenuo u neželjenom smjeru.

- Da, da, hoću. Čujemo se. Drago mi je da smo se upoznali - rekao je.

- I meni. *** Mogla sam mu jednostavno reći da sam udana, ali nisam. Ne zato što sam htjela skriti tu činjenicu i ostaviti mu odškrinuta vrata, nego mi je beznačajno to goroviti kad sam učinila ovo s Maximeom. Kakvu je važnost imalo to što sam udana? Baš nikakvu. Nije me to spriječilo da se zaljubim u Maximea. Naravno, Pierre to nije mogao znati. Mogao je misliti kako sam dobra žena, odbijam zgodnog i popularnog pjevača koji nije navikao na odbijanja, mogao se zbog toga još više zainteresirati, ali čemu? Nisam više osjećala da mi je brak štit koji će muškarce otjerati od mene. Otjerat ću ih sama riječima i nezainteresiranošću, sve osim Maximea. Na njega sam bila toliko slaba da nije mogao učiniti ništa da me otjera od sebe. Žao mi je zbog toga. Tako bih ponekad željela da ga se oslobodim, odnosno da se oslobodim svojih osjećaja prema njemu, ali za to je bilo odveć kasno. Već sam ga voljela, vodila sam s njim ljubav, nije bilo nikakve mogućnosti da popravim što je već učinjeno.

Marie - čula sam ga kako me zove.

Pogledala sam prema njemu. U dvorani je ostalo tek nekoliko ljudi. Kimnuo je glavom i dao mi znak da dođem. I djevojka mu je bila u blizini. Otišla sam do njega.

- Žao mi je da ništa nije bilo. Oprosti, u tolikoj sam gužvi, nisam ti mogao doći prije rekao je.

Tim je riječima odagnao svu tjeskobu koja mi je cijelu večer pravila društvo. Žalosno je kako muškarcu dopustiš da samo jednom riječju izbriše sve nakupljeno. Trebala sam tu noć shvatiti kao razlog bježanja, jer unatoč svoj toj gužvi, on je sjedio pokraj svoje djevojke. Nije došao do mene, nije se potrudio da Pierre otpjeva našu pjesmu i to je trebao biti znak. Ali ja sam poput kakve jadne žene, nekakve sirotice, hodala za njim i kupila mrvice koje je bacao. ”Ti si Marie Bulevare i nisi više žena dostojna svog imena”, rekla sam u sebi. Stegnuta me u grlu, umalo sam zaplakala, ali sam ipak uspjela potisnuti emocije ne dopustivši da mi krenu suze.

- Nadoknadit ćemo ovo - rekao je Maxime kao da vidi ono što se zbiva u meni.

Kimnula sam. *** Otišla sam u hotelsku sobu pred jutro. Sama, naravno. No, dugo nisam mogla usnuti.

Zaspala sam tek na nekih pola sata kad je već svanulo. Kada je bilo vrijeme doručka, spustila sam se u prizemlje. Za tu noć imala sam rezerviranu sobu kako se ne bih usred noći morala vraćati u Montreuil. I nekoliko poznanika bilo je u istom hotelu. Našli smo se na doručku. Društvo je napravilo odličnu atmosferu, pa sam na trenutak zaboravila na Maximea. Ali samo na trenutak.

Ubrzo nam se pridružila njegova djevojka. Došla se pozdraviti s nekom prijateljicom koja je odsjela u istom hotelu. Sjela je pokraj mene, ništa ne sluteći. Što bi bilo kad bi znala ili samo naslućivala? Opet me uhvatio nemir. Čula sam zvuk poruke. ”Imam sobu”, pisao je.

Pogledala sam mu djevojku. Nikad nisam mislila da ću se naći u ovakvoj situaciji i da ću ovo raditi. Savjest me opet opominjala. Oklijevala sam s odgovorom, ali Maxime nije znao čekati.

Mobitel je zazvonio. Morala sam se odmaknuti od ostalih. Ustala sam i izašla iz hotela.

- Što kažeš? - pitao je.

- Kad si mislio?

- Oko podne.

Nisam mu rekla da sam se upravo odmaknula od njegove djevojke. Mislim da samoj sebi nisam mogla dopustiti da to prijeđe preko mojih usana.

- Ne znam. Kasno je, moram se vratiti.

- Ja ću te vratiti.

- Pa, dobro... - rekla sam neuvjerljivo.

- U redu... - zastao je, a onda upitao.

- Želiš li ti to?

- Želim... samo... nekako je kasno. Trebala bih se vratiti.

- Imamo slobodnu sobu.

- Znam, ali... Ne znam baš...

- Dobro onda, možemo sutra?

- Može, možda je tako bolje - rekla sam.

- OK. Vidimo se sutra, a moguće i malo kasnije. Možda navratim prije nego odeš.

- Dobro.

- Samo da znaš, volim te - rekao je.

Uvijek zna što treba reći i kad to treba reći. Kao da osjeti što mi u nekom trenutku treba pa to kaže, iako možda ne misli tako.

- I ja tebe - odgovorila sam i prekinula razgovor.

Vratila sam se u hotel. Sjela pokraj njegove djevojke i nastavila razgovarati kao da se

ništa nije dogodilo. Nitko ništa nije primijetio, nitko me ništa nije pitao. Usiljeno sam se smješkala praveći se kako uživam u društvu, a zapravo ih ništa nisam čula.

Bože, što mi se to događa?

Dvadeseto poglavlje U ponedjeljak nisam otišla na posao. Imamo slobodan dan zbog zabave. Nisam se planirala vidjeti s Maximeom. Vjerojatno je umoran i neće htjeti izlaziti iz kuće. Dohvatim mobitel i otvorim njegove poruke. Prije sam ih odmah brisala čim bih ih pročitala, ali u posljednje vrijeme ostavljala sam i po nekoliko dana. Riskantno, ali voljela sam ih čitati i po nekoliko puta. Kad bi mi postalo teže ili bi mi jako nedostajao, uzela bih mobitel i čitala poruke u kojima mi je izjavljivao ljubav ili želju za mnom.

Iznenada zazvoni mobitel. Maxime!

- Hej - kažem tiho.

- Hej, što radiš? Glas mu je bio nježan, tih, ali nikako umoran.

- Ništa posebno. Tu sam, doma. - I? - Što?

- Hoćemo li se vidjeti večeras?

- Može, kad ti odgovara?

- Kad hoćeš? Želiš li navečer ili popodne?

- Možemo negdje na večeru, ako se slažeš?

Naravno da sam se slagala. Nije da mi je previše do hrane i večere, ali kad bi predložio večeru, to je značilo da imamo vremena. Nije bilo samo vođenje ljubavi. Uživala sam s njim, u potpunosti, ali večera i vođenje ljubavi u kombinaciji meni je bilo nešto posebno.

- Može, hoćeš li doći po mene?

- Hoću, u 19 sati, ako ti odgovara. Imam nekih obveza prije, pa bih poslije došao po tebe.

- Može, vidimo se onda.

- Je li ti drago - upitao je.

- Znaš da jest - rekla sam tiho.

Prošlo je 14 sati i jedva sam čekala da ga vidim. Nevjerojatno koliko ga volim i koliko nisam mogla bez njega. Čim se prekinula veza, nazvala sam Anette i dogovorila da mi pričuva Mayu večeras jer je i Paul trebao ići na neku večeru.

Upalila sam glazbu i otišla pod tuš. Uvijek sam to radila kad bih bila sretna, još od tinejdžerskih dana. Moje su se prijateljice satima pomno šminkale, ali ja sam se tuširala, brzo odjenula, našminkala i uz glazbu pred zrcalom glumila neodoljivu. Naravno, čim bih prošla kroz vrata stana, ta bi sigurnost nestajala, ali barem sam u svoja četiri zida bila neodoljiva. *** Maxime je došao po mene kako je i rekao: malo prije 19 sati. Neko smo se vrijeme vozili gradom, a onda smo izašli iz Montreuila i krenuli prema Parizu. Ubrzo smo skrenuli s autoputa i ušli u neko predgrađe. Pronašli smo neki ulaz u šumu i skrenuli. Maxime je zaustavio auto pa smo se preselili na stražnje sjedalo.

- Tako sam te želio onu večer. Oprosti što nije moglo ništa biti. Bio sam u gužvi, svi su nešto tražili od mene...

- Znam, nema veze. Kako bi i moglo biti?

- Znam, ali htio sam te barem dodirnuti. Želio sam pobjeći nekamo s tobom, barem da te samo poljubim.

- Važno je da si htio i da si mislio na mene. To što nismo uspjeli, manje je važno - rekla sam.

- Ja uvijek mislim na tebe. Uvijek si mi u mislila i srcu. Uvijek si sa mnom - ponavljao je.

- I ti si meni - rekla sam čvrsto ga stišćući u svom zagrljaju.

Poželjela sam da tako ostanemo zauvijek. Smijem li to poželjeti? Imam li pravo na to?

Mogu li jednoga dana to očekivati? Mislima su mi letjela pitanja, a nisam dobila nijedan odgovor.

Ne znam imam li pravo, ali to želim. Kako bih mogla više bez njega? Je li to uopće moguće? Na samu pomisao da bih jednoga dana mogla ostati bez njega, u meni se nastanila takva bol koja me gotovo paralizirala.

Vjerojatno se i u njemu događalo nešto slično jer me tu večer ljubio beskrajno nježno.

Možda je bio umoran od misli, od skrivanja i od života koji mu je donio nešto potpuno novo. Čak nismo ni krivili sebe zbog ovoga što činimo. Voljeli smo se i krivili život što nam je ovu ljubav donio sad kad je vjerojatno kasno. Možda i nije, ali nismo vidjeli bolji izlaz od ovoga. Zbog Luce i Maye. Oni su jedini koji su nas sprječavali da ne odemo dalje od ovoga dokle smo došli.

- Tako te volim... i želim... Želim sve s tobom... - šaptao je dok me ljubio.

Njegove su riječi, poput afrodizijaka, budile u meni najdublju strast, želju, požudu i ljubav... Mogao je od mene dobiti što je htio samo zbog njih. Jedini on.

- Ovo između nas dvoje čisto je ludilo. Nitko me ne može tako uzbuditi...

Uzdahnula sam uvučena u užitke koje mi je pružao.

- Ni mene... - uzvratila sam.

Jednom je rukom prelazio preko mojih nogu. Skinuo mi je donji dio odjeće i ubrzo sam ga osjetila. Željno se igrao prije nego me cijelu uzeo. Uživala sam u predigri, ali nisam dugo mogla izdržati.

- Želim te... - istisnula sam kroz zube, a on je to brzo iskoristio.

- Uživam kad vidim da ne možeš više izdržati - govorio je.

- Ne mogu... Želim... - govorila sam isprekidanim i promuklim glasom, što je njega dodatno uzbuđivalo.

Ako sam željela da potraje, morala sam umuknuti, ali je to bilo tako teško. Izluđivalo me dati mu do znanja na sve moguće načine da ga neopisivo želim. Govoreći mu najprljavije riječi kojih sam se mogla sjetiti, otvarala sam vrata za vratima. Nisam vidjela nikakve granice, samo slobodu. Svaka molekula zraka sjeda na moja prsa, a on ih s lakoćom odmiče.

Može me dovesti do vrhunca i po nekoliko puta. Kad je htio, točno je znao što treba reći ili uraditi da me navede na vrhunac. Isprva sam mislila da je to zbog njegova iskustva, ali on je govorio da je to zbog nas dvoje.

- Bilo bi potpuno jednako bez obzira na iskustvo. Stvar je u nama, u tebi i meni, onome što se događa između nas dvoje i kako djelujemo jedno na drugo. Ti imaš onaj osjećaj za uživanje. Ne radiš to samo zato što si se uzbudila, nego istinski uživaš u tome. A to ne može svaka žena - rekao je.

Govorio je istinu. Željela sam to raditi koliko i on, iako meni to nije bilo primarno u našoj vezi. Uživala sam u vođenju ljubavi s njim, predavala mu se u cijelosti, tijelo mi je gorjelo dok me dodirivao, srce ga je uvijek htjelo više, a u trenutku vrhunca imala sam osjećaj da se rastapam na njemu, da me razgaljuje do najmanjeg djelića tijela. Otvorila bih oči i gledajući ga, u trenutku bih dobila onaj osjećaj da vladam svom slobodom ovoga života.

- Ludilo - govorio je nakon što bi bilo gotovo.

I bilo je. Doista je bilo. ”Nesputani ljubavni čin koji smo imali samo nas dvoje. Ni s kim drugim nismo ga mogli imati. Postajali smo svjesni toga. Ma što god budućnost donijela, nitko neće moći zamijeniti mene njemu niti njega meni. Kao da nam nitko drugi na ovome svijetu nije

mogao pripadati koliko smo nas dvoje pripadali jedno drugome.

Ta je spoznaja boljela jer su nam ruke bile okovane nekim drugim. Dok smo bili zajedno, činilo se kao da su stranci, kao da nisu doista dio naših života. Bože, tako sam se sramila te misli.

Ljudi s kojima smo imali djecu, stvarali dom i obitelj meni su bili poput stranaca koji su činili prepreku meni i Maximeu.

Ostali smo još neko vrijeme zagrljeni sjediti u autu, a onda smo se odvezli u obližnji restoran. Mali talijanski restoran u kojemu nije bilo previše ljudi. Možda zato što se nalazio na periferiji grada ili zato što je bio ponedjeljak.

Naručili smo jelo, a Maxime je naručio vino za oboje. I ovaj put osjećala sam kako me lagano obuzima njegov okus. Govorila sam ono o čemu mu inače nisam olako govorila. Smijala sam se obuzeta vinom, a Maxime me gledao tako blagim pogledom, pogledom u kojem se zrcalila ogromna ljubav. Uzeo je moju ruku u svoju i na trenutak je držao. Nisam se bojala kako će nas netko doživjeti. Nije ni on. Kao da nam je u tom trenutku bilo svejedno što će se dogoditi.

Vidjela sam kako nas čovjek za susjednim stolom promatra. Pretpostavljala sam što misli. Ali prvi put nije mi bilo stalo što netko misli, hoće li nas netko vidjeti, hoće li se ovo saznati. Bože, kako je moguće da ga ovoliko volim? Kad bih mogla izbrisati ili umanjiti ovu ljubav, učinila bih to. Inače će s vremenom sve jače boljeti, što god mi učinili.

- Drago mi je da sam večeras s tobom ovdje. S tobom se tako opustim - rekao je.

- I meni je drago da je tako. Voljela bih kad bismo uvijek ovako moglo biti - rekla sam.

Još mi je držao ruku. Tako nježno... Činilo se kao da nam se osjećaji miješaju i postaju još jači, snažniji, ako je to uopće bilo moguće, jer su ionako bili odviše jaki. *** U mislima se prisjetim Sylvie Mustaki, žene, koja je nedavno u agenciji od mene tražila usluge reklamiranja. Upoznala se i s Maximeom pa je on dogovorio posao.

S obzirom na ono što je željela, pretpostavljam, rekla bih da sam se malo željela igrati s njegovom reakcijom.

- Eh, zaboravila sam ti reći, pozdravila te Sylvie. Promatram njegovo lice u iščekivanju onoga što će reći.

- Koja Sylvie?

- Pa Mustaki. Ona od neki dan.

- Ah, ona.

- Izgleda da ima dobro mišljenje o tebi. Rekla je da sije oduševio. Ne znam što si napravio da tako bude - provocirala sam.

- Ništa, otišli smo na večeru.

- Na večeru? - znala sam, ali ipak sam se čudila.

- Da, ali nije bila sama - nasmijao se. Čini se kako je i on uživao u igri koju sam vodila jer nisam se činila tužnom, ni ljutom, čak ni ljubomornom. Željela sam samo čuti njegovo mišljenje o njoj.

- Jesi li ljubomorna? - pitao je.

U očima mu se pojavio neki vragolast sjaj. Uživao je spoznaji da mogu biti ljubomorna.

- Ne, nisam. Zašto bih bila? lako je ona stvarno lijepa žena - rekla sam.

- Je, zaista je divna žena - kaže Maxime.

- Je, je. Stvarno to misliš? - pogledam ga dok smo izlazili iz restorana.

- Mislim. Zar nije?

- Pa ne znam. Meni je previše obična. Možda kad je srede ili... što ja znam?

- Ljubomorna si.

- Nisam, zaista nisam. Samo me zanima čime si je toliko oduševio? Mislim da želi preko svoje ženske privlačnosti dobiti kod tebe neki posao. Dala mi je to natuknuti.

- Ha, ha, ma nemoj. Reci joj da nema šanse kod mene. Reci joj: ”Oprosti, ali Maxime je moj!” - nasmijao se i obgrlio me oko struka.

Prislonio me uz automobil i ljubio. Bilo je kao da smo u normalnoj vezi. Zaboravila sam gdje smo i prepustila mu se. Možda je i on zaboravio na trenutak jer se opustio ljubeći me dok su ljudi okolo prolazili. Zapravo, cijela ova večer bila je opuštena, bez straha, bez grča. Kao da postojimo samo nas dvoje i samo nas dvoje uvijek ćemo i postojati. Predivan osjećaj.

Dok me vraćao kući, u autu mi je cijelo vrijeme držao ruku. Volim to. Znači da me doista voli. Ponekad mu je pogled tako zamišljen, ne odsutan, već kao da se bori s nečim u sebi. Kao da je tužan, a ne želi mi reći. U takvim smo trenucima bili još bliskiji. Jače bi me zagrlio, dulje držao u naručju, ljubio me u oči i čelo. Tad se osjećam sretnom, ali i tužnom, jer znam da je u sebi nemiran. Vjerojatno se muči između života kakvog ima doma i života kakvog vodi sa mnom. Ja se tako mučim svaki dan, ali ne želim mu o tome govoriti. Ponekad ne mogu skriti bol, pa mu dopustim da vidi. Ne toliko dok smo zajedno, već u porukama. Pišem mu o svemu što osjećam, a dok pišem, svjesna sam da to ne bih smjela. Muškarci to ne vole, nerado se susreću sa stvarnim osjećajima, ali nisam mogla izdržati. U takvim trenucima tjeskobe želim da mi kaže da me voli, da će sve biti u redu i da ćemo jednog dana ostarjeti skupa. Hoće li to biti uistinu? Ne znam, ne zna ni on, ali želim vjerovati. Inače, sve ovo bit će još teže. Želim uvijek biti dio njegova svijeta.

Znam da neće biti lako, bit će bolno na koji god način bilo. Previše ga volim da bih ga sad pustila. *** Ušli smo u moju ulicu. Negdje na sredini od moje zgrade nagnuo se prema meni i rekao: - Da te sad poljubim, poslije ne smijem, može netko vidjeti. Svejedno mi je hoće li netko vidjeti. Spremna sam na to. Ne znam zapravo jesam li doista, ali u nekim trenucima mislim kako jesam, a sad je bio takav trenutak.

- Volim te - rekla sam mu i poljubila ga. - I ja tebe - rekao je.

Držao mi je ruku sve dok nisam izašla iz auta, a onda pričekao da uđem u zgradu. Volim kad to čini jer to znači da želi biti uvjeren da sam sigurno ušla. Ali, dok je odlazio, u grudima me počelo tako jako stiskati da sam morala na trenutak zastati. Stajala sam pred vratima stana i nisam mogla suspregnuti suze. Sagnula sam se u čučanj i zgrčila lice pokušavajući svim silama ne zaplakati. Nije mi uspjelo. Navala prvih suza oblije mi lice i osjetim određeno olakšanje. Kako je Bog mudar! Dao je ljudima suze da im bar dijelom operu bol iz duše. Čujem kako netko izlazi iz stana na četvrtom katu, pa brzo obrišem suze i otključam stan.

Nisam palila svjetlo. Ušla sam u predvorje i pogledala u dnevni boravak. Paul je spavao pred televizorom. Nisam ulazila. Brzo sam se razodjenula i otišla u kupatilo kako bih se umila. Putem sam zgrtala tjeskobu koja mi se rasula po tijelu. Pretvarala sam je u snagu kojom ću se koristiti pred Paulom. Kako je moguće da ovo toliko boli? Pa zar sve tako boli? Ili je li moguće da možeš ovako živjeti bez bola? Pitanja su mi prolazila umom dok sam se gledala u zrcalu i umivala.

- Marie Bulevare, naučit ćeš s ovim živjeti bez bola! Nema toga u čemu ti ne možeš uspjeti. Jer ti si Marie! rekla sam svom odrazu u zrcalu.

Na trenutak je djelovalo.

Otišla sam u Mayinu sobu kako bih provjerila je li pokrivena. Često sam je noću nalazila otkrivenu jer je imala nemiran san. I sada je bila napola otkrivena, pa sam joj navukla pokrivač do iznad ramena. Poljubila sam je. Tako je mila i lijepa dok spava mirnim snom. Opet me uhvati tjeskoba pri pomisli kako bi bilo da je Maya moja i Maximeova kći. Morala sam izaći iz njezine

sobe kako bih odagnala takve misli, a s njima i tu prokletu tjeskobu.

Otišla sam u dnevni boravak i pokušala probuditi Paula. Htjela sam da ode u sobu spavati.

I uspjela sam. Nije me ni pitao koliko je sati, ni kako je bilo na večeri. Nije ga previše zanimalo gdje se krećem i kuda odlazim. Takav je čovjek, a meni to sad nije smetalo. Sad sam se pitala jesam li ga ikad voljela ili sam samo mislila da ga volim. Jer, uspoređujući ovu ljubav prema Maximeu i tu koju sam osjećala prema Paulu kad sam se udavala, došla sam do zaključka kako su to, po jačini, sasvim različite ljubavi.

- K vragu! - prosikćem kroz zube. - Ne želim sada biti tužna. Provela sam predivnu večer s njim, a bit će ih još. Zašto da budem tužna? - ponavljala sam poluglasno.

Nakon što se Paul preselio u spavaću sobu, prebacila sam na neki film na televizoru i usnula na kauču. Tijekom noći sam se probudila, ali nisam imala snage otići u sobu. Činilo mi se kako ću oskvrnuti ovu našu večer ako legnem pokraj Paula. Ostala sam do jutra spavati na kauču i ustala prije Paula i Maye. Paul nije niti primijetio da nisam spavala u krevetu. *** Odvela sam Mayu u vrtić i vratila se. Paul je još ispijao kavu. Jutros je išao kasnije na posao. Uhvatila sam se kako jedva čekam da ode. Ili on ili ja. Potom sam osjetila toliku krivnju, pa sam mu prišla i poljubila ga. Uzvratio mi je poljubac, a onda sam se otišla spremati za posao.

Cijelo sam vrijeme mislila na Maximea. Zapravo, više nije bilo trenutka u kojem nisam mislila na njega. Živio je u meni u svakom trenutku mog života. Sve što sam radila, radila sam s njim. Legla bih s mislima na njega, čak i kad bih se noću na trenutak probudila, prvo bih pomislila na njega, a ustajala sam jutrom s mislima na njega. Meni je to sasvim novi osjećaj. Plašila sam ga se. Jako.

Znala sam da će mi odvesti život u posve drugom smjeru od onoga kojim sam željela ići. Ali sad više nije bilo pomoći. Nije se moglo ništa učiniti, nego pustiti životu i sudbini da me vode putem kojim su mi namijenili.

- Sve je to sudbina. Zapisano je. Marie, nismo mogli od toga pobjeći - govorio je Maxime.

- Znam, ljubavi. Znam - govorila sam.

I znala sam. Od samog početka našeg susreta sve se događalo kao po nekakvoj knjizi čije su rečenice duboko urezane u njezine listove. Više nije bilo pomoći. Željela sam ga, nisam mogla zamisliti život bez njega. Najgore je što bih lakše zamislila život bez Paula, nego bez Maximea.

Ali nisam mogla učiniti ništa. Sad ne. *** - Dobro jutro, Marie, kako si jutros? - pozdravio me Daniel, otac djevojčice koja je išla s Mayom u vrtić.

- Nije loše. Ti? Pa evo, kad vidim tebe odmah mi je bolje - rekao je.

- Molim? ostala sam začuđena.

- Htio sam reći da izgledaš tako veselo da bi i najtmurniji dan razvedrila - rekao je.

Ah, da, da. Pa jesam... Zašto ne bih bila vesela? - još sam bila začuđena.

Raspremila sam Mayu koja je odmah otrčala u svoju skupinu. Daniel je još uvijek stajao pokraj mene, vjerojatno me čekajući da zajedno izađemo iz vrtića. Njegova kći Leonie prije Maye je otišla u svoju skupinu.

Danici je od onih muškaraca koji ti prvo privuku pažnju naočitim izgledom, a potom čuđenjem, jer je stalno u ženskom društvu i radi ženske poslove. Mislim na ove vrtićke obveze.

Za svaku prigodu, svaku obvezu, ako smo pripremali božićnu predstavu ili odvodili djecu na nekakav izlet, pekli kolačiće i slične vrtićke dužnosti za mame, Daniel je bio tu. Ne znam što mu

radi supruga. Vidjela sam je tek nekoliko puta. Daniel je uvijek bio prvi među ženama. Mislim da je čak znao peći kolačiće bolje nego neka žena. Smatrala sam kako je za jednog muškarca to ipak malo previše. Pomalo me nervirao svojom prisutnošću. Nikad ne bih mogla biti s muškarcem koji se toliko trudi biti mama.

- Vraćaš se kući? - iznenadio me pitanjem.

- Ne, idem na posao - odgovorila sam.

- Hoćeš da te povezem? A gdje ti ideš?

Pa, ako želiš da te povezem, tamo gdje i ti - rekao je. Nisam ga dobro poznavala, osim iz vrtića. Ne znam ni što radi ni gdje živi, ali pretpostavljala sam da je u blizini jer mu kći ide u ovaj vrtić.

- Kako to misliš?

- Nije mi problem odvesti te na posao.

- Ah, ne, ne. Nije potrebno. Idem do grada busom pa ću dalje podzemnom - rekla sam.

- Marie, hladno je vani, zašto bi se smrzavala čekajući. Mogu te odvesti. Ionako idem do grada.

- Ma, ne treba - rekla sam.

Sama sam sebi bila smiješna. S nečijim tatom raspravljam se hoće li me ili neće prebaciti do grada.

Marie, nije mi problem. Hajde, idemo. Bit će mi izuzetno drago odvesti te. Odlično izgledaš jutros.

Ne mogu vjerovati. Nabacuje li mi se?

- Hvala - zbunjeno sam rekla.

- Onda idemo?

- Ne, idem busom. Upravo imam za koju minutu.

- Pa ne trebaš me se bojati. Neću ti ništa napraviti. Ne da ne bih htio, ali ipak...

- Ma, što to govoriš?

- Pa ništa. Lijepa si žena.

- Okani me se - rekla sam ljutito i izašla iz vrtića. Istrčao je za mnom ispričavajući se.

- Nisam mislio ništa loše. Samo mislim da si lijepa. Što je tu loše?

- Rekla sam li da me se okaniš.

- Nemoj se ljutiti. Neću to više govoriti.

- Izgledam li ti kao netko kome to možeš tako otvoreno reći?

- Ma ne, ne! Ja tako svima. Nisam mislio ništa loše. Znam da si udana.

Da, jesam i zato me čudi da mi to govoriš. Ne znam zašto ti je to palo na um. Ni ne poznajemo se.

- Oprosti, nisam mislio da ćeš se ljutiti.

- Što si mislio? Da mi možeš govoriti takvo nešto.

- Ma ne, Marie, zaboga... ovo je sad prešlo u nešto na što nisam ni pomislio. Htio sam ti samo dati kompliment, reći da si lijepa...

- Ne govori mi to... - gotovo sam vikala. Dobro. Stani...

Stala sam. U nekom trenutku kao da me je nešto udarilo u glavu i kroz um mi je prošlo pitanje: ”Pa što to radiš? Kao da nisi navikla na nabacivanja. Sramota, Marie!”

- Dobro, dobro... Zaboravit ćemo ovo. Ali, molim te, nemoj mi više davati komplimente.

Radi to s ovim ostalim mamama ako želiš, ali mene zaboravi - rekla sam.

- Marie, stvarno nisam mislio ništa loše. Želio sam ti samo reći da si lijepa žena. Ništa više. Pa, poštujem te - opravdavao se.

Osjećala sam se užasno glupo. Gledam ga onako zbunjenog, vjerojatno nenaviknutog na

ovakvu situaciju kako najvjerojatnije misli ”koji joj je k...?”.

- Dobro, ali nemoj mi više davati komplimente - rekla sam blažim tonom u glasu.

- Dobro, neću. Obećavam - osmjehnuo se.

- Dobro.

- Oprošteno mi je? Nasmijala sam se: - Jest. Oprosti ti meni što samo ovako reagirala, ali ne volim... Dobro, dobro, shvatio sam.

- Hajde, vidimo se. Pozdrav - rekla sam i otišla prema autobusnoj stanici. *** Čudno jutro, vrlo tiho i tmurno. Kao da sivilo zime obuzima i grad i ljudske duše. Sjedila sam u autobusu razmišljajući o ovome što se dogodilo. Svjesna sam da mi ovo ne bi zasmetalo da nije ovoga s Maximeom. Nikad mi prije nije smetalo kad bi mi netko udijelio komplimente. Bilo je nevažno je li taj koji mi se nabacuje oženjen ili ne, naravno do određene granice, a sad mi smeta i samo pogled nekog muškarca.

Itekako dobro znam zašto je tako. Osjećam krivnju, čini mi se kao da mi na čelu piše što radim s Maximeom, a to što radim svi vide i misle da mi mogu prići. Znam da uzimam ljubav tamo gdje ne bih smjela, ali voljela sam i ne mogu protiv toga.

U tom trenutku još nisam mogla pojmiti da je ljubav proces koji iziskuje mnogo bola, koji se postupno razvija i naposljetku bude to što je sudbina zapisala. Voljela sam voljeti Maximea, ali me jako bolio način na koji smo morali skrivati našu vezu. Boljelo me i to što činimo našim partnerima. Nisam mogla više izgovoriti ime njegove djevojke, pa sam je zvala ”ona” ili ”njoj”, isto tako i Paula. Ako smo jedno pred drugim izgovarali njihova imena, osjećala sam kao da vrijeđamo našu ljubav, njih... Zapravo osjećala sam mješavinu savjesti, ljubomore i bola.

Ušla sam u ured i prošla pokraj Maximeova ureda. Pogledala sam ga i osmjehnula se.

Uspravila sam držanje i opet počela igru zavođenja. Znala sam o čemu sad razmišlja i što želi.

Nestali su svi loši osjećaji. Ostala je samo radost i uzbuđenje što ga vidim. Samo smo nas dvoje znali značenje naših pogleda. Nisam mu govorila o ovome jutros jer nam nisam željela pokvariti dan. Čula sam zvuk poruke. Pisalo je: ”ttz”, što je značilo ”Tako te želim”. Imali smo naše skraćenice pojedinih riječi i to mi je bilo nešto posebno. Što god je napisao u skraćenicama, mogla sam pogoditi. ”Ijt” (I ja tebe).

- Hoćemo li otići negdje - pisao je.

- Gdje bi ti? - otpisala sam. - Negdje gdje te mogu ljubiti.

- Svašta s tobom. - I što kažeš?

- A što ćemo reći gdje idemo?

- Ma što te briga, otići ćemo.

- Dobro.

- Može oko 13 sati?

- Može. Čekat ću te vani, ispred zgrade.

- Jedva čekam, ljubavi - pisao je. - I ja.

Nakon ovoga se bilo teško usredotočiti na posao i na razgovor s Nanette koja je neprekidno brbljala. Nagnula sam se nad papire i razmišljala o susretu s Maximeom. Zamišljala sam ga kako me ljubi negdje u nekom skrivenom kutku, dizalu... Bože, opsjednuta sam dizalima.

U životu se koristiš onim što imaš i što možeš. Mi nismo mogli mnogo, ali smo znali dobro iskoristiti ono što smo mogli. Ipak, imali smo više nego mnogi drugi jer ovakvu ljubav kakvu smo mi imali, nije imao svatko. Većina parova, bili u vezi ili braku, nikad nije iskusila pravu ljubav. Između nas je nešto nevjerojatno. Upotpunjavali smo se, čak i u onome u čemu smo bili različiti. A s njim sam sve voljela. Baš ničeg nije bilo u čemu s njim nisam uživala. Osjećala

sam vječnu potrebu za njim. On je moja druga polovica. Dva dijela istog bića. Osjećali smo to mada je neopisivo boljelo, jer smo se pronašli u vrijeme kad se nismo smjeli pronaći. *** Moram idući tjedan u Köln - rekao je dok smo zagrljeni sjedili na stražnjem sjedalu njegova auta negdje u nekoj šumi nedaleko od Pariza.

- U Köln? U Njemačku! Što ćeš tamo?

- Neki posao. Bit će odlično ako ga uspijemo dobiti. Bi li išla sa mnom?

- U Köln? Pa znaš li koliko ima do lamo?

- Znam, oko pet sati.

- Da, više od pet sati. Pa što onda?

- Pa što ćemo reći gdje idemo?

- Reci da ideš u Köln poslovno. Baš kao što i ideš.

- S tobom?

- Možeš reći i sa mnom. Što ima veze?! Nitko ne zna za nas. Radimo toliko dugo zajedno, možemo otići na jedan dan u Köln. Možeš reći i da ide još netko iz ureda - rekao je.

- Pa, da. Možda imaš pravo.

- Uvijek imam pravo - nasmijao se.

- Može. Voljela bih s tobom u Köln, da bar malo pobjegnemo od svega. Voljela bih da na trenutak sve bude normalno rekla sam.

Ni sama nisam sigurna koliko normalno može biti, ali to sam željela. Željela sam ga uhvatiti za ruku i prošetati s njim nekim gradom gdje nas nitko ne poznaje, da bar na trenutak budemo kao muž i žena, kao normalan par. Da se ne bojim hoće li nas netko vidjeti i shvatiti što se događa među nama. Željela sam da bar u nekom dalekom gradu ljudi vide koliko ga volim, kako me drži za ruku, dok bez straha hodamo ulicom. Jesmo li imali pravo na to? Maxime je mislio da jesmo.

- Pobjeći ćemo i makar na kratko biti zajedno onako kako to želimo. Zaslužujemo to nakon svega - rekao je.

- I ja mislim - složila sam se.

Dvadeset i prvo poglavlje Paul je već otišao na posao, a Mayu sam u vrtić jutros odvela ranije nego inače. Upalila sam glazbu i pred zrcalom se uređivala.

Je li ovo bilo stvarno? Hoću li stvarno provesti cijeli dan s Maximeom onako kako sam to htjela. Nemam osjećaj da idem na poslovni put. Osjećam kako idem na put s ljubavi svog života, s čovjekom koji će biti u meni cijeloga života. Nisam dopuštala da me savjest optereti. Ne danas.

Danas, nije bilo mjesta ni za tugu, ni za tjeskobu, ni za savjest, već samo za radost. Zaslužila sam je. Jesam! Čak me ni Bog ne može kazniti jer ga toliko volim. Pa da nije htio da ga volim, zar bi mi to dopustio?! Dobro, možda ne bi baš sve. Možda me je samo iskušavao, a ja sam na tom ispitu pala. Htjela sam ogromnu, romantičnu ljubav i dobila sam je. Istina, u drukčijim okolnostima no što sam priželjkivala, ali ovo jest bila ta ljubav o kakvoj sam cijeli život sanjala.

Ljubav se naslućuje kao tajna, kao izazov, kao čeznutljiva sreća. Za nju ne treba prevoditelj. Ona govori samo jednim jezikom, jezikom ljubavi, šutnjom koju jedino srce može čuti. Ne možeš je izgubiti jer je stalno prisutna tu, u nama, u srcu, u duši, u tijelu. Često je skrivena od tuđih pogleda, prepoznatljiva samo onome kome je došla, u čiji je život ušla. I nemaju je sreću svi osjetiti, kušati. Ne ovakvu, istinsku, ogoljelu, slobodnu, živu kao vatra, snažnu kao podivljalo more, burnu poput oluje, a istodobno mirnu i tihu poput nedirnute bjeline u netom napadalo snježno jutro. Sve to imali smo samo Maxime i ja. Voljeli smo se s najvećom nježnošću, a vodili ljubav najburnijom strasti. Živjeli smo za trenutke jedno s drugim, proživljavali smo ih potpuno, ne hoteći uzaludno potrošiti niti jedan dio zajedničkog vremena. To zajedničko vrijeme živjeli smo punim plućima, burno, intenzivno, jer smo znali da su ti trenuci jedino što sad možemo imati. *** Mobitel je zavibrirao. Poruka. Maximeova. Dobro jutro. Krenuo sam.

- Dobro jutro. Javi se kad budeš u blizini. Čekam te - otpisala sam.

Nisam bila nimalo nervozna. Imala sam osjećaj da je sve potpuno normalno. Mi pripadamo jedno drugome, pa je normalno da zajedno idemo na put. Paulu sam rekla kako s nama ide Nanette. Nije je poznavao, pa sam mislila da je najbolje spomenuti nju, jer ako je ikad vidi, a to bi moglo biti jednom ili dvaput godišnje na nekom događanju na kojem neće biti vremena spominjati Köln. Željno sam iščekivala njegov dolazak. Cijeli dan s njim do kasno uvečer bilo mi je poput nagrade razigranom djetetu.

Za pola sata bio je pred vratima moje zgrade.

- Tu sam - poslao je poruku.

Već spremna istrčala sam iz stana. Ušla sam u auto i nakon samo nekoliko metara vožnje od kuće uzeo mi je ruku u svoju i rekao: - Samo da znaš, tako mi je drago da si tu.

- I meni je - odgovorila sam.

I bilo je. Čekao nas je cijeli dan. Odlučila sam biti potpuno sretna, barem do kraja dana, a poslije što bude.

Do Kölna smo imali oko pet sati vožnje. Nekad bih s mukom pomislila na tako dugo putovanje, ali sad sam na to gledala kao na vrijeme s Maximeom, na samo naše dragocjeno vrijeme kojeg nikad nismo imali dovoljno. I opet, tih je pet sati prošlo kao tren. Vrijeme je uvijek

brže prolazilo kad bismo bili zajedno.

- Nisam joj rekao da i ti ideš - rekao je Maxime.

Pogledam ga. Mislim da je to bilo prvi put da joj nije rekao da i ja nekamo idem s njim.

Ako i jest, nisam to znala. Zašto? - pitala sam.

Odmah, čim sam to izustila, shvatila sam koliko je to pitanje nepotrebno.

- Ne znam, onako. Bolje je tako.

Bio je to sav razgovor na tu temu. Nismo je više otvarali. Željela sam provesti dan samo s njim, bez razgovora o onome što i tko nas je čekao kod kuće.

Gotovo cijelim putem držao me je za ruku. Njegov dodir bio je nježan poput svile.

Smirivao je sve u meni, svaku je bol mogao izliječiti i svaku sumnju odagnati samo jednim dodirom ruke. Mislila sam: ”Ako me ikad prestane voljeti, znat ću to po tome jer me tad neće držati za ruku u vožnji.”

Sama pomisao da bi me mogao prestati voljeti u meni je izazivala takvu tugu da sam osjećala kako bih pod njezinim teretom mogla umrijeti. Ali ne! Sad nije vrijeme za takve misli. Köln je grad radosti! Njegovo ime smatraju drugom riječi za radost življenja. Kažu, ako postoji gen odgovoran za radost života i slavljeničko raspoloženje, tada ga stanovnici ovog grada imaju i previše. Cijeli Köln osjećaj je koji nosite u srcu, a koji na život gleda u potpunosti s pozitivne strane, pa zašto bih ja sada pustila tjeskobu u srce. Uživat ću u tom prekrasnom gradu i Maximeu, koji je danas samo moj. Cijeli dan, od jutra do kasno uvečer. Podsvijest mi se na trenutak umiješa u vesele misli, ali otresem je kao nezvanog gosta.

Nismo odmah išli u središte grada. Maxime je morao skrenuti u predgrađe Kölna gdje je imao sastanak. Ostavio me u nekom trgovačkom centru i rekao kako će se zadržati najviše pola sata, a onda imamo pred sobom cijeli dan.

- Ne ljutiš se što ne ideš sa mnom na sastanak? - upita.

- Ne. Ali glas me odavao. Nisam se ljutila, nisam ni željela ići na taj sastanak, više sam bila tužna. Htjela sam da mi ostavi mogućnost izbora. U drukčijim okolnostima to me ne bi ni dirnulo niti bi me taj poslovni sastanak opteretio ili zanimao, ali ovako... U situaciji u kojoj jesmo, osjećala sam ono što nikako nisam htjela osjećati. Željela sam da me gleda kao nekoga s kim će dijeliti i posao, a ne samo ljubav. Željela sam da misli kako je važno da i ja nazočim tom sastanku, a ne da me povede sa sobom skrivajući me baš kao ljubavnicu. Previše sam analizirala, razmišljala, donosila zaključke, možda nekad i pogrešne, ali nikad se nisam ljutila na Maximea.

Samo sam bila tužna i htjela to skriti.

Nevjerojatno kako me ništa, ama baš ništa što je on učinio, rekao ili bi to mogao u budućnosti, ne bi razljutilo. Stvarno ne znam što bi mi morao učiniti da me razljuti. Jedino on, u cijelom mom životu, nikad u meni nije izazvao ljutnju. Umjesto ljutnje osjećala bih tugu, plakala kad me ne bi vidio, razmišljala o onome što je rekao, zašto je rekao, zašto nije bio iskren.

Pokušala bih skriti tu tugu, ali nekako bi je uvijek osjetio, prepoznao... Mrzila sam tu svoju slabost i htjela je na silu pretvoriti u ljutnju, ali nikad mi nije uspijevalo.

Nazvao me čim je izašao iz trgovačkog centra. Njegov me poziv smirivao jer mi je dao do znanja da je osjetio i kako mu je stalo da se ne osjećam loše.

Kako je i rekao, vratio se za nekih pola sata.

- Je li ti bilo dosadno? - upitao je i odmah mi uzeo ruku u svoju.

- Nije - odgovorila sam.

Da i jest, ne bih mu rekla jer nisam željela ičim upropastiti današnji dan. Kad smo ušli u grad, potražili smo hotel. Želim s tobom voditi ljubav u ovome gradu - rekao je.

- Svašta s tobom.

- I bit će svašta - zavodljivo se nasmiješio.

Köln je grad s više od milijun stanovnika. Nastao je kao rimska kolonija, a leži na rijeci Rajni u srcu Njemačke. Volim otići u gradove koji imaju zanimljivu povijest, a Köln je ima.

Postao je slavan po legendi i kultu svete Ursule te nekoliko romaničkih crkvi. Do srednjeg vijeka bio je jedan od najvažnijih gradova Svetog Rimskog Carstva.

Hotelsku sobu uzeli smo u samom centru grada. Soba je bila gotovo minijaturna, ali baš zato je djelovala toliko intimno, kao da smo ulazili jedno u drugo već na samom ulazu u nju.

Maxime me počeo ljubiti već ispred vrata. Jedva smo došli do kreveta.

- Jako si lijepa - rekao je.

Nisam govorila. Drhtala sam čitavim tijelom pod njegovim dodirima. Da mi je prije nekoliko mjeseci netko rekao da ću to raditi u Kölnu s Maximeom, ne bih mu vjerovala. Pogled se iz sobe pružao na dio glavne kölnske ulice, s koje se čuo žamor ljudi koji su se u masi kretali između bezbroj prodavaonica.

Legli smo na krevet, a Maxime je brzo skinuo svu odjeću s mene. Radio je to s takvom tehnikom i brzinom, da se ni sama ne bih brže razodjenula. Oči su mu širom otvorene i pune pohotne žudnje. Uživam gledajući je u njima i spoznajući koliku moć imam nad njim. Jako me uzbuđivala spoznaja da ga mogu uzbuditi u tolikoj mjeri da ne zna za sebe. Vjerojatno svaka žena želi takvu moć, a ja sam je u ovakvim trenucima osjećala. Tek bi tada iz mene izašla sva žudnja, sva seksualna snaga koju sam mu predavala. To je nešto nevjerojatno.

- Cijelim sam te putem želio... - šaptao je.

- Onda to učini... - uzvratila sam.

Katkad ne mogu vjerovati kakve riječi, misli i želje izlaze iz mene. Mogao je izvući iz mene najprljavije, najstrastvenije i najnježnije riječi. Bio je vlasnik svega u meni i mogao je uzeti sve što je htio kad god je želio. Ponekad me to plašilo, ali ne i prilikom vođenja ljubavi. U tim trenucima toliko bi me raspametio da mi je postajalo svejedno što će se dogoditi poslije. Željela sam ga, imala sam ga i to je jedino bilo važno.

Nakon razuzdanog vođenja ljubavi zajedno smo otišli pod tuš. Često smo se tuširali skupa. Izlio bi malo gela za tuširanje u ruku i čvrstim prstima razmazivao mi ga po vratu i ramenima. Zatvorila bih oči i uživala u dodiru njegovih ruku. Osjećala sam kako nježno prelaze po mome tijelu. To mi se sviđalo.

Prsti mu klize ispod mog pazuha, preko mojih grudi. Duboko sam udahnula kad je počeo kružiti oko njih i nježno dodirivati bradavice. Nagonski nagnem donji dio tijela prema natrag masirajući se o njega. Osjećam kako se opet budi. Disanje mi se ubrza i zadržavam uzdah.

Rukama klizne niz moj trbuh dodirujući me. Silno me uzbuđuje činjenica da moje tijelo izaziva takvu reakciju kod njega.

- Nećemo nikad izaći iz sobe ako ovako nastavimo - kažem. Odjednom progovori: Nastavit ćemo poslije. *** Izluđuje me s tim prekidom, ali popuštam mu. Izađem ispod tuša i uzmem ručnik. Već za desetak minuta bili smo na ulici ispred hotela i gledali kamo ćemo krenuti. Očekivano, odluka je pala na poznatu kölnsku katedralu. Neko smo vrijeme hodali jedno pokraj drugog, a onda me zagrlio. Umalo sam ustuknula. Ne zato što mi nije bilo drago, nego me iznenadio. Hodali smo tako zagrljeni među mnoštvom ljudi, nekom ulicom Kölna koja je vodila do katedrale. Nisam govorila ništa niti mu otkrila koliko sam iznenađena. Željela sam da ta šetnja nikad ne prestane.

Hodajući tako zagrljeni, stigli smo pred katedralu, nekad najveću građevinu na svijetu. Počela se

graditi 1248. godine, a i danas je najveće gotičko zdanje na svijetu. Oduševljavala je svojom moćnom veličinom.

- Mogu li te poljubiti? - upita Maxime.

Iznenadio me. Zar će me poljubiti pred ovoliko ljudi? Nije mi smetalo. Čak sam se prestala plašiti da će nas netko vidjeti. Nije mi to smetalo ni u Francuskoj, ali mislila sam da se on plaši.

Kimnula sam.

Ljubio me nježno, dugo... Na trenutak mi se učinilo kao da nitko osim nas ne postoji ispred katedrale. Ljudi su prolazili pokraj nas, možda su se neki i čudili, ali mene u ovom trenutku ni za kog nije bilo briga, osim za Maximea. Kao da smo potvrđivali ovu našu ljubav, tu, ispred ove ogromne katedrale nekad najveće na svijetu, tu ispred Boga. Kao da smo mu dali zavjet na vječnu ljubav. Mislim da ni u jednom trenutku ove naše veze Maxime nije mogao napraviti ništa romantičnije, ništa ljepše, ništa veće od ovog što je napravio sad, u ovom trenutku, ispred katedrale. Meni je to bio znak njegove velike ljubavi. Kao da je Bogu htio reći: ”Spojio si nas, volimo se i što ćemo sada?” Ništa mi više nije trebalo. Izgubila sam se u njegovu zagrljaju, poljupcima, u njegovoj ljubavi i znala sam kako će sve ovo trajati vječno, poput kamena temeljca katedrale i posljednjeg postavljenog križa na južnoj strani tornja.

Katedrala se gradila na mjestu stare zgrade, koja je potjecala još iz 4. stoljeća. Gradnja je trajala punih 632 godine i do današnjih je dana u izgradnji jer onečišćenje štetno djeluje na građevne materijale. Stanovnici Kölna pomirili su se s tim i kažu: kad katedrala bude gotova, bit će kraj svijeta. Možda nije slučajno da me prvi put poljubio javno, pred ljudima, upravo tu.

Osjećala sam, kad naša ljubav završi, mi više nećemo biti na ovome svijetu. Završit ćemo ovozemaljski život i preseliti se Bogu, koji je dopustio da je osjetimo i da se nastani kao jedno u nama dvoma.

U katedralu smo ušli držeći se za ruke. Čvrsto sam mu stiskala ruku plašeći se dijelom Boga, a dijelom osjećajući da sam tu gdje trebam biti.

Unutrašnjost katedrale ogromna je, veličanstvena. U srednjem vijeku zvali su je ”majkom svih crkava”. Oduzimala je dah i činila vječnim onog tko je hodao njezinom unutrašnjošću.

Naravno, ako je znao hodati po njoj.

Pročitala sam na nekoj pločici kako je postavljanje kamena temeljca odgađano zbog prenošenja grobnice triju kraljeva koji su posjetili maloga Isusa. Gradnja je prestala 1560. godine.

Ljudi toga vremena smatrali su kako na to utječe ”duh vremena”. Ostala je tako do 19. stoljeća.

Francuska revolucija donijela joj je novo vrijeme. Služila je za skladište francuske revolucije, a poslije za položaj biskupske crkve. Kad je Köln postao pruski teritorij, Nijemci su se nadali da će se gradnja katedrale nastaviti. Kralj Friedrich IV. 1842. godine postavio je prvi kamen za izgradnju pročelja južnog dijela, a gradnja je potrajala 38 godina.

Odmah nakon ulaska u katedralu pruži se pogled na uzvišeno dizanje središnje lađe duge 119 metara. Ovdje je i relikvijar u kojemu se nalaze kosti triju kraljeva - Mudraca. Čuvaju se u pozlaćenom sarkofagu napravljenom u trinaestom stoljeću. I križ Gero, jedan od najstarijih križeva koji potječe iz desetog stoljeća.

Bog kao da nas je vodio k sebi. Zašto? Da nas opomene? Ili da odamo priznanje našoj ljubavi u njegovu domu, ovoj građevini koju ni vrijeme nije moglo uništiti.

Pošli smo upaliti svijeću. Pogledala sam prema kipu Isusa Krista i u sebi rekla: ”Neka bude kako ti želiš. Volim ga, znam da ću povrijediti s ovom ljubavi, ali molim te, nemoj me sad rastavljati od njega. Sad, kad je počelo, neka traje koliko i vječnost, ali neka bude kako ti želiš.

Jer ako naša ljubav ne odoli vremenu, ne bude vječna, onda smo uzalud napravili grijeh. Oprosti mi i neka bude onako kako ti želiš”, ponovila sam nekoliko puta kao da sam silno željela da

shvati da uistinu tako mislim. I mislila sam, ali sam se plašila njegove volje.

I Maxime je zaželio isto. Rekao mi je. Hoće li nas čuti? Hoće, sigurna sam. Ne može nas ne čuti. Pa njegova smo djeca bez obzira na to što činimo. Roditelji vole svoju djecu ma što god oni činili, a on je nama bio otac, doveo nas je ovamo i gleda nas. Ta me misao smirivala. *** Otišli smo iz katedrale i prošetali povijesnom jezgrom grada. Tražili smo mali, tipičan kölnski restoran. Našli smo jedan u samom središtu grada i smjestili se odmah uz ulicu kojom su prolazili ljudi. Ugodan ambijent i vrhunska hrana. Maxime je naručio vino. Piti s njim čašu crnog vina uvijek je bilo nešto posebno. Nikad nisam uživala u crnom vinu kao s njim. Ne sjećam se da sam ikad prije pila vino uz jelo. Možda ponekad, na nekim večerama vezanim uz posao, ali to je bilo tako rijetko da se nisam ni sjećala. Nakon restorana otišli smo u jednu pivovaru. Köln je poznat po svojim brojnim pivovarama, pogotovo po Kölsch pivu. Ostali smo pola sata, potom smo se vratili u hotel.

Već dok smo čekali dizalo, Maxime me obgrlio oko struka i počeo ljubiti. Sviđa mi se njegova nestrpljivost. Uživam u čvrstom stisku njegova zagrljaja i vlažnim poljupcima kojima mi je davao do znanja koliko me voli. Željela sam da ovom danu nema kraja.

- Želiš li me, Marie? - govorio je dok smo, ljubeći se, ulazili u sobu.

- Želim... jako... - govorila sam isprekidanim glasom.

- Onda me uzmi... Uživaj... Radi što želiš... Željela sam s njim raditi sve što mi je moglo pasti na um i ono što nije. Tako me jako uzbuđivalo osjetiti njegovo tijelo na svojemu. Mogao je i samo mirno ležati na meni, već bi me samim time uzbudio. Čak bi i onda osjetila kako mu se budi i raste. Izluđivao me.

- Kako želiš da vodimo ljubav? - pitao je.

- Ne znam... Kako ti želiš... - govorila sam.

- Tako te volim... Volim sve što si ti... I ja tebe... Jako...

Ništa me više nije moglo uzbuditi kao njegova izjava ljubavi, pogotovo dok vodimo ljubav.

- Što želiš? - ponovo upita. - Tebe... Cijelog... I uvijek...

Dogovoreno... Imat ćeš me uvijek - šapne mi na usne. Klupko sam napete želje za njegovim dodirima. Promatrao mi je nekoliko trenutaka lice milujući me po kosi. Znala sam da me voli. Vidim mu u pogledu. U tim sam ga trenucima još jače voljela, ako je to uopće bilo moguće. Osjećala sam se njegovom, u cijelosti, u svemu. Baš u svemu. Suludo je to u ovim okolnostima pomisliti ili osjećati, ali katkad, ovako daleko od svih, osjećala sam se njegovom ženom. Možda je to jadno s moje ženske strane, ali osjećaj je bio neopisiv.

- Obožavam te... Obožavam tvoje grudi... Tvoju... - govorio je i budio i najmanju trunku strasti u meni.

Voljela sam dok mi je govorio kad bismo vodili ljubav. I on je to volio. Primijetila sam da se lakše uzbudi ako mu govorim što želim da mi radi ili mu otkrivam što sam sve željela raditi s njim prije nego smo počeli voditi ljubav.

- Maxime... Nenormalno me uzbuđuješ... Izluđuješ me...

Osjećam mu poljupce posvuda po tijelu. Gorim pod njima. Jednom mi rukom masira međunožje, a drugom me pridržava za kosu pritišćući me o krevet. Nije se mogao suzdržavati...

- Tako sam te dugo željela... Još prije... Željela sam da me diraš... Da drhtim pod tobom...

Da me j...

- Što nisi rekla... Mogli smo imati godine iza sebe...

- Nikad ti to ne bih rekla... Ne prva... - teško sam disala pod navalom strasti i želje.

- Želio sam te od onog dana kad sam te prvi put vidio. Mislio sam: ”Ovu bi bilo dobro imati...”.

- Samo to?

- Tad sam mislio samo na to. Poslije sam te zavolio... Jako... Nevjerojatno jako... Stalno sam mislio na tebe. Želio sam te svaki put kad sam te vidio.

- Uhvatila sam te jednom kako mi gledaš u grudi - pričala sam mu dok se u meni naizmjenično dizala i spuštala erupcija osjećaja.

- Samo jednom? Stalno sam ti gledao u gradi... - reče i spusti se s usana na moje grudi.

Nježno me grizao... - stenjala sam od želje da ga što jače osjetim u sebi.

Oh, Marie... izluđuje me dok mi izgovara ime u isto vrijeme. Ne mogu to više izdržati.

Osjetim kako se u meni diže osjećaj erupcije i pokušam ga zaustaviti želeći što dulje uživati u njemu.

- Toliko sam te puta želio... Morala si to vidjeti u mojim očima... Morala si osjetiti koliko te želim...

- Jesam... - prosikćem kroz zube. Znala sam što želiš... I ja sam to željela... Željela sam da me diraš, da se naježim pod tvojim dodirima... Da me uzmeš jako, nježno, pa opet jako...

Maxime ubrza ritam. Osjetim navalu svih osjećaja uzbuđenja koje tijelo može podnijeti.

Zadihani i izmoreni, potpuno goli i oznojeni, ležali smo u krevetu, jedno uz drugo.

- Marie, ovo je nevjerojatno... Jest...

- Nevjerojatno je što imamo zajedno. Do čega se možemo dovesti - govorio je.

Obožavam tu nevjerojatnost. Njega u tom čudesnom krugu u kome mi je davao do znanja koliko me voli. Mogli smo se posvetiti istinskoj ljubavi proučavajući je kroz molitvu, kroz želju da nam Bog pojasni što se događa, kroz duhovnu spoznaju naše ljubavi, a samo trenutak poslije nalazili smo se u krevetu, s luđačkom željom da jedno drugo dovedemo do vrhunca strasti, požude i zajedničkog svršavanja. *** Vjerovati voljenom pobjeda je nad svime: nada, život. Sumnja... ona je poraz, izvor svih boli i suza, koja truje tlo po kojem pada. U Maximea nikad nisam sumnjala. Vjerujem svemu što kaže, svemu što radi. To ne znači da je to razumno, ali posve sam sretna dok mu vjerujem. Nisam sigurna u mnogo toga, ali u njegovu ljubav jesam. Znam, puštajući je u sebe, puštam i određenu količinu tuge zbog koje će netko patiti. Ali količina i snaga te tuge bila je gotovo neprimjetna pred silinom ljubavi koju osjećam, ali ipak je bila dovoljno snažna da me obuzme prilikom svakog našeg rastanka. Htjela sam je ubiti u sebi, pokušavala je ne primjećivati, pred njom zatvarala vrata života, ali nekako bi uvijek izašla i bila tu negdje oko mene. Ne toliko blizu, ali ni daleko. Sa sobom je nosila nemoć, odnosila radost, ali ne i vjeru u Maximea. Nijedna tuga ne bi mi mogla uzeti vjeru u njega. Mogao je to učiniti samo on. Vjerovala sam da me neće ostaviti ni po koju cijenu, neće otići, neće se odseliti. Ali padala sam ničice na samu pomisao da postoji ta mogućnost.

- Volim te, Marie, to je nešto nevjerojatno. Nisam mogao ni zamisliti da ću nekoga ovako zavoljeti u ovim godinama - rekao je i ja sam mu vjerovala.

- Ni ja ne mogu vjerovati da se meni, udanoj ženi, dogodila ovakva ljubav. Nikad ne bih prihvatila tu mogućnost - rekla sam. Čudno je kako oboje nismo bili svjesni života jer ovo je život, sudbina... Oni donose ovo što nam se dogodilo. Ne pitaju koliko godina imamo, jesmo li u brakovima, imamo li djecu.

Donesu ljubav, ostave je u nama i nastave koračati uz nas puštajući da se s tom ljubavi nosimo kako znamo.

I toga dana, na povratku iz Kölna, tuga mi se rugala. Što smo se više približavali Montreuilu, to me više pritiskala. Nisam htjela upropastiti ovaj dan. Željela sam da ga se oboje sjećamo s toplinom i uzbuđenjem. Ali danas je jača od mene. Gurala mi je suze iz očiju, a ja sam ih uzaludno pokušavala vratiti negdje u svoju unutrašnjost. Nastala je borba mene i tuge. Maxime nije primijetio moje unutarnje stanje. Ili mi nije htio pokazati da primjećuje.

Naposljetku je tuga pobijedila. Suze su krenule niz lice, a ja sam se okrenula prema prozoru automobila glumeći da gledam van. Ipak, shvatio je.

- Već plačeš. Molim te nemoj, ne želim da budeš tužna rekao je.

- Ne želim ni ja. Ali ne mogu si pomoći.

- Misli o nečemu lijepom. Misli kako ćemo za koji dan opet biti zajedno.

Sve sam to pokušavala, ali bivalo je sve teže. Ne mogu dijeliti ljubav, a njega sam morala.

Nisam razmišljala o Paulu, o njegovim osjećajima. Kako sam sebična! Željela sam da Maxime osjeti ovo što ja osjećam. Željela sam da mu bude teško što odlazim... Ne, ne! Ne želim da bude tužan, nego da na trenutak osjeti to što sam ja sad osjećala. Ali on se čini kao da prihvaća život ovakav kakav jest i sve ono što mu donosi. Možda mu je bilo teško, ali nije to pokazivao.

- Ljubavi, ne želim da plačeš. Ne želim da se tako osjećaš. Što možemo sad? Volimo se i znam da je teško, ali sad ne možemo ništa učiniti - govorio je.

Njegove riječi nisu mi nimalo pomagale. Izazivale su u meni još veću tugu. Ta nemogućnost da išta učinimo padala mi je na dušu poput tisuće ogromnog, teškog kamenja drobeći mi srce na najsitnije komadiće. Znam, govori istinu, ali ne mogu ju prihvatiti. Ako je prihvatim, to će značiti da puštam tugu da se u meni nastani zauvijek. Ne mogu to. Ne smijem jer ću u tom trenutku umrijeti.

Ponekad pomislim kako bi bilo lakše umrijeti nego živjeti bez njegove blizine. Poželim da život što brže prođe, da vrijeme proleti, ostarim i usnem zauvijek. Možda ću tada biti s njim i napokon osjetiti potpunu radost. Ne mogu mu to reći jer se i sama plašim tih misli.

- Hajde, glavu gore! Obrisi suze i misli koliko te volim - rekao je.

- I ja tebe - rekla sam, ali suze su i dalje klizile niz lice. Užasno me ljuti ta nemoć pred suzama. Kako ih je tako nemoguće zaustaviti, zadržati u sebi?

Maxime je stao nekoliko metara od ulaza u moju zgradu i poljubio me. *** Izašla sam iz auta i zaputila se prema svojoj zgradi. Suze su mi i dalje nemilice tekle niz lice. Nema prolaznika i već je mrak, na čemu sam Bogu zahvalna. Paul je vjerojatno pred televizorom, a Maya spava. I opet sam zastala pred ulazom kako bih se isplakala. Ne znam koji je ovo već put da plačem na vratima svoje zgrade. Potrajalo je nekoliko trenutaka, a onda sam obrisala suze, osmjehnula se i ušla.

Bilo je kako sam i mislila: Paul gleda film, a Maya spava.

- Hej, stigla si - tek je kratko prokomentirao.

- Da, jesam!

- I kako je bilo?

- Čekaj, moram kratko na WC, pa ću doći.

Otišla sam na WC, sjela na školjku i još jednom pustila suze da krenu svojim putem.

Nekoliko sam trenutaka plakala u tišini nastojeći da me ne čuje, a onda sam ustala i umila lice.

Voda je krenula iz slavine, a ja sam nastojala oprati svu tugu barem s lica, ako već nisam mogla s duše. Izašla sam uzdignute glave, suočena sa životom, prkoseći tuzi. Ušla sam u Mayinu sobu, sjela na krevet i nekoliko je trenutaka promatrala. Ona je moja snaga, moja nada... Uz Mayu sam osjećala radost. Samo je Maya mogla pobijediti ovu tugu u meni. Poljubila sam ju. Uzdahnula

sam i krenula prema Paulu u dnevni boravak. Sjela sam pokraj njega.

- Kako je bilo? - odmah je upitao.

- Nije loše. Mislim da će biti dobro. Što gledaš? - pokušala sam prebaciti temu.

Ma, evo, neki film. Dođi - pozvao me k sebi. Sjela sam pokraj njega na kauč, a on me zagrlio. - I kako ti se svidjelo u Kölnu?

- Super. Predivan grad. Ali nismo zbog sastanka imali mnogo vremena razgledati ga detaljnije.

- Ah, da, da.

Paula zapravo nije previše zanimalo kako je bilo i što je bilo. Htio je voditi ljubav sa mnom i pokretima mi je to davao do znanja. Nisam mogla. Da u ovom trenutku zatraži razvod ako ne pristanem voditi ljubav s njim, bilo bi mi sasvim svejedno.

- Umorna sam - rekla sam mu izvlačeći se iz njegova zagrljaja.

- Ja ću te odmoriti - rekao je.

Ma ne da mi se sad. Drugi put ćemo. Njegovi su dodiri poput mučenja. Sve što je rekao ili radio smetalo mi je. U meni se budio bijes. Što k vragu sad hoće od mene? Zar mu ništa ne znači što sam umorna? Misli su mi udarale u mozak pokušavajući izaći. Teškom sam se mukom svladavala da ne pobjesnim, da ne počnem vikati. ”Nije Paul kriv. Ti si! Ti si kriva!” uvjeravala sam sebe pokušavajući prihvatiti ono što me čekalo, ali jednostavno nisam uspijevala.

- Pusti me, ne mogu sad - rekla sam.

- Zašto?

Umorna sam. Cijeli sam dan na putu. Od ranog jutra. Pa znaš li koliko ima do Njemačke?

- Znam, ali kad je to tebe priječilo?

- E sad me priječi. Umorna sam, ne da mi se.

- Ne da ti se? - povisio je ton glasa.

- Da, ne da mi se.

- U posljednje ti se vrijeme češće ne da - zaključio je s nekom dozom ljutnje u glasu.

- Pa što mogu? Previše radim, umorna sam. Nije sve u tome - pravdala sam se.

- I što da ja radim?

- Ne znam. Oprosti, ali ne mogu. Umorna sam, ujutro ćemo - rekla sam.

- Ujutro? Da mi je i to vidjeti. Ne mogu se ni sjetiti kad smo se posljednji put seksali rekao je ljutito.

U tom je trenutku zazvonio telefon. Ustala sam kako bih se javila. Maxime je.

- Imam posla - rekla sam.

- Da, uvijek posao. Samo to i znaš u posljednje vrijeme - nastavio se ljutiti.

Uzela sam olovku i papir glumeći kako me zovu zbog posla, pa moram nešto važno zapisati. Zatvorila sam vrata dnevnog boravka kako bi Paul u miru mogao gledati svoj film i otišla u spavaću sobu.

- Kako si? - upitao je kad sam se javila.

- Dobro rekla sam tiho i prešutjela mu sve što se upravo dogodilo. Na trenutak je zastao u govoru, a potom rekao: - Drago mi je da smo mogli provesti dan zajedno. - I meni.

- Uvijek ćemo ovako pobjeći negdje gdje ćemo biti sami, samo mi, i gdje će sve biti moguće.

Opet sam osjetila suze kako nemilosrdno izviru iz srca, putuju tijelom i izlaze kroz oči.

Ali nisam htjela da ih on osjeti. Pokušala sam imati veseo ton glasa.

Trebali bismo to češće raditi - rekla sam.

- I hoćemo. Uvijek ćemo to raditi - rekao je. Potom je opet na kratko zastao.

Marie, volim te - rekao je. - I ja tebe. I već mi nedostaješ.

- I ti meni.

Nisam htjela toliko često govoriti koliko ga volim, kako mi nedostaje, ali nisam si mogla pomoći. Prije sam smatrala kako su jadne žene koje toliko puta voljenom muškarcu govore takve stvari, a sad sam i sama bila jedna od njih. Mrzila sam tu slabost u sebi. K vragu, kako mogu biti takva? Zar nemam nikakav ponos? Ali, ništa nije pomagalo, bila sam slaba, krhka, pokušavala zaustaviti riječi koje su na silu izlazile pred njega i činile me u cijelosti pokornom. Nema ništa gore što žena kad voli može učiniti od pokazivanja muškarcu koliko joj je stalo. On se sad osjeća sigurnim i ne trudi se, misli da može činiti što ga je volja i bit će mu oprošteno. Maxime je to mogao raditi sa mnom i nisam se time ponosila. *** Nakon razgovora sam se vratila Paulu. Osjećala sam da ga vrijeđam, da mu ne činim dobro i budila mi se savjest. Privinula sam se u njega i rekla: - Molim te, nemoj se ljutiti. Jednostavno sam umorna. Moram se ići i istuširati.

- Kad ti nisi umorna u posljednje vrijeme? - upitao me. Osjetila sam kako otpor i ljutnja nadvladavaju savjest.

- Obećavam, ujutro ćemo.

Iako sam sigurna da to obećanje neću održati, nastavila sam lagati.

- Može? Evo, sigurno ćemo ujutro. - Nećemo! Sad ja ne želim.

- Zašto?

- Zato što ti ne želiš mene.

- Ma želim te, ali jednostavno sam umorna. Pa zar se tebi uvijek to da raditi?

S tobom, da!

- Ma daj. I ti znaš biti umoran. Molim te, ne ljuti se - rekla sam i poljubila ga.

- Da, da... Ujutro... Vidjet ćemo... Hoćemo, sigurno. Idem se istuširati i leći.

Ostao je pred televizorom i zaspao na kauču. Otišla sam pod tuš, a onda u krevet.

Naravno, ujutro nije bilo ničega. Probudio se kasno, morao je na posao, a ja sam već Mayu odvodila u vrtić. Moje sinoćnje obećanje nismo više spominjali. *** - Tako mi nedostaješ. Volio bih da si sad sa mnom. Stalno mislim na tebe pisalo je u Maximeovoj poruci. Pisao je skraćenicama: ”Tmn. Vbdsss. Smnt.”

- I ti meni. Jako - otpisala sam.

- Jednom ću te odvesti na jedno mjesto. Ondje sam odrastao i postoji dugi put pokraj kojeg su izrasle velike bukve. Može se trčati ispod njih, a sunce se ne vidi. Ljeti je idealno. Štite od sunca i pogleda sa svih strana - pisao je.

Dok sam čitam njegove poruke, u meni se miješa ljubav s radošću i tugom. Volim ga, a osjećam otpor prema životu koji nas je ovako podlo prevario.

- Voljela bih da možemo uvijek biti zajedno. Bez skrivanja, iskreno, pred svima - otpisala sam mu.

- U životu je sve moguće. Ja isto razmišljam što bismo mogli i što bismo napravili da bi bilo tako - otpisao je.

- Sjećaš li se kad si mi rekao da želiš moje srce, moju dušu i moje tijelo? I ja to želim od tebe.

- Ti imaš sve to od mene. Ovo dvoje imala si godinama prije - pisao je.

Sjedila sam za stolom i suze su počele navirati. Nisam mu pisala što sad osjećam. Tako

mi jako nedostaje. Da mogu, sad bih, ovoga trenutka, otišla do njega, zagrlila ga i tako ostala do kraja života.

- ”Ktv. Jtv” (Kako te volim. Jako te volim) - pisao je. Opet je stigla poruka: - Volim tu širinu tvoje duše i veliko srce.

- I ja to volim kod tebe. Volim tu tvoju nježnost i dobrotu. I tu poetsku nit u tebi koju drugi ne vide pisala sam.

- Meni je važno da ti vidiš. Važno mi je jer si mi ti najvažnija. Isto razmišljamo i osjećamo. ”Jtv i žt”.

- I ja tebe, ljubavi moja.

Mogli smo tako cijelu noć, ne bi nam bilo dosta. Bi li bilo ovako da smo u braku?

Vjerojatno ne, jer ljudi u braku i kad se vole, nemaju potrebu često iskazivati i dokazivati ljubav.

Vjerojatno griješe jer ljubav ne podnosi podrazumijevanje i zaborav. Možda bi među nama i u braku bilo ovako jer mi smo sudbina, a ona iziskuje mnogo više nego život. Osjećala sam potrebu reći mu u svakom trenutku što osjećam, što želim. Znala sam da mogu. Jedino sam njemu mogla i željela sve reći.

Ponekad ga nekoliko noći za redom sanjam. U snovima je samo moj, moja druga polovica. Ujutro se probudim s tjeskobom koju u meni budi stvarnost. Ruga mi se, gleda mi u lice i govori kako je sve samo san. ”Ne mora biti samo san”, protivim joj se.

- A što drugo? pita me moja savjest.

- Stvarnost je - prkosim joj.

- Jesi li sigurna? - odgovara mi.

- Jesam, jer ga volim. Voli me. To je stvarnost, sve je ostalo manje važno - govorim joj.

Ta spoznaja na predivan, topao način djeluje na moju unutrašnjost. Ovaj me muškarac voli i to je jedino na što moram misliti. Ako krenem gledati budućnosti u oči, ne znam što ću joj vidjeti u pogledu. Ako je poželim proučavati, mogla bih umrijeti pod njezinim teretom. Zato ne smijem! A ako ipak počnem popuštati pod njezinim teretom, sjetit ću se koliko me voli i prkosno joj pogledati u oči. Pobijedit ću tjeskobu u sebi.

Ali ponekad je cijeli dan u meni, ne mogu je otjerati. Osmjehnem se.

- Ostavi me sad na miru. Odlazi, jer on me voli - zaprijetim joj i u tren se rasprši posvuda po prostoriji. Na neko vrijeme izgubi snagu pritiska i udarca. Znam, kad prođu sati, nakon nekog vremena, opet će ojačati, opet će me udarati, ali bar na trenutak bez nje uživam u njegovoj ljubavi. *** Ležim ispred njega u hotelskoj sobi, potpuno razgolićena i tijelom i dušom. Gledam ga kako skida odjeću sa sebe i uvlači se u krevet. Pokriva pokrivačem i tijelom se pritišće od moje.

Da mi je jednom zoru dočekati s tobom - kaže.

- I ja bih to voljela.

- Jednom ćemo je sigurno dočekati zajedno. Pobjeći ćemo negdje. Na dan, dva. Barem na toliko, ako ne možemo na više.

- Da, hoćemo - kažem.

Nisam to željela čuti. Bilo mi je potrebno da mi kaže kako ćemo jednog dana dočekivati zore zajedno. Sve zore koje će nam preostati. Pa i ako nećemo, ako nam to sudbina neće dopustiti, željela sam da to kaže, da to istinski misli, da se nada...

Nije rekao. Umjesto toga me zagrlio. Jako. Njegov je zagrljaj bio poput lijeka mojoj ispaćenoj duši, ali, žena sam, a žene vjeruju riječima. Ako to žele i ako žele utjehu, zagrljaj koji govori ono što uši ne čuju, nama to nije dovoljno ako nema riječi. Znam što je govorio taj

zagrljaj. I njegovo srce to hoće, tome teži, ali ne može. Život i sudbina ne idu uvijek ruku pod ruku. Kroče zajedno, ali ne drže se za ruke. Moje je srce koračalo uz sudbinu, a vuklo se za životom.

- Prekrasna si, Marie - rekao je umjesto onoga što je moje srce htjelo čuti. Ženama su ovakve riječi eliksir za mladost, melem za ljepotu. A meni? Eh, meni su bile smetnja. Zašto? Jer da u njegovim očima nisam bila tako prekrasna, imala tako savršeno tijelo o kojem je govorio i maštao, možda se ova ljubav ne bi dogodila. Ponekad sam žalila jer nisam imala koji kilogram viška. Ako je išta mrzio, Maxime je mrzio žene koje su imale viška kilograma. Da sam pripadala u tu skupinu, sad ne bih bila s njim u krevetu, ako bih ga i voljela, on to ne bi znao jer on sigurno ne bi volio mene.

Nakon ovakvih misli začudila bih se samoj sebi na vlastitoj površnosti i gluposti.

Volim te - rekla sam mu nježno ga ljubeći.

- I ja tebe.

Dok vodimo ljubav, vrijeme kao da stoji. Svijet bi oko nas nestao, stvarnost bi ubili, život bi porazili i postojali bismo samo mi. Tu, u hotelskoj sobi, samo je naš svijet, u sobi u koju sam se nekad toliko plašila s njim ući, a sad, samo nekoliko mjeseci poslije, plašim se iz nje izaći. Jer kad prođem kroz njezina vrata u unutrašnjost, imam ga cijelog, a kad izađemo, gubim jedan dio njega, a i sebe. Da mu kažem, rekao bi da nije tako, da ga imam uvijek i cijelog. Ali oboje znamo da nije tako.

Sklopim oči i pustim da mi usnama odagna tjeskobu. Zaboravljam tko sam i komu se moram vratiti i puštam ga da me odvede u naš svijet. Čujem kako mi uzbuđenim glasom govori: - Nitko me ne može uzbuditi kao ti.

Znao je kako mi može odagnati tmurne misli i natjerati me da cijela uživam u onome što mi je činio.

Uzdahnula sam. I ti mene uzbuđuješ. Jedino ti - govorila sam dok sam tijelo izvijala u ritmu njegova. Htjela sam mu dati naslutiti da je i jedini koji me uzbuđuje i s kojim vodim ljubav.

Ne mogu mu to otvoreno reći jer je nepravedno prema Paulu. Ionako sam ga vrijeđala odbijajući ga.

- Želim te... Uvijek te želim... - govorio je dok me uzimao.

- Ljubi me...

Poljupci su mu nježni, snažni... Svojatao me usnama... Posjedovao snagom, a ja uživam u silini emocija i strasti kojima se koristi. Izluđuje me željom za mnom.

- Marie - dahne.

- Obožavam kad me uzimaš... kad te osjetim...

- Osjećaš li kako... Osjećaš li to... Marie...

Nisam odgovarala, bilo bi previše obično reći mu. Uzdasima i vriskom pokazala sam mu koliko ga osjećam i koliko uživam u njemu i svemu ovome što radimo.

- Radi sa mnom što želiš... Imaš takvu moć nada mnom... Nikad nitko to nije imao...

Znao je iz mene izvući i najsitniju strast, najveću požudu, neobuzdanu želju, izazov koji je bacao pred mene bio je neodoljiv mamac na koji sam se uvijek hvatala kao za nešto što će mi spasiti život.

- O, Maxime... - vrisnem.

Tijelo mi se napne do kraja, a on dopusti da zajedno dođemo do vrhunca. Pritisak njegova tijela na meni popusti, pa legne pokraj mene privijajući me u svoj zagrljaj. Nagne se i poljubi me.

Dodir njegovih usana na mojima bješe nježan, opojan, izaziva ovisnost.

Ležim uz Maximea, u njegovu zagrljaju i osjećam mu se tako bliskom i njegovom. Mogla bih ga ljubiti satima, mogla bih danima samo ležati ovako pokraj njega, slušati kako diše i

napajati svoje srce otkucajima njegova srca. Svaki put kad bi me zagrlio osjećala sam se kao da sam baš tu gdje trebam biti: kod kuće! Kad nisam pokraj njega, u mislila sam ponavljala njegove zagrljaje, njegovu nježnu brigu i plamen koji se u istom trenutku rasplamsavao u našim srcima.

Htjela bih provesti s njim sve vrijeme ovoga svijeta i razmišljati samo o sreći koja neće ostati u hotelskoj sobi kad odemo. Htjela bih da mi tijelo uvijek bude ispunjeno njime, baš onako kako je i duša. Htjela bih biti mirna, voljeti ga jučer, danas i sutra, u svakom trenutku osjećati njegove poljupce, njihovu vlažnost, vrelost, želju... Sve stopljeno u jedno. Želim biti zauvijek njegova...

Uvijek... Želje nisu stvarnost, možda će postati, ali sad nisu. Morala sam otići, proći kroz vrata hotelske sobe i ući u život u kojem sam skrivala ovu ljubav. Jedan mi je prijatelj govorio kako samo zbog jedne stvari san postaje nemoguć: zbog straha od neuspjeha!

- Ti to nemaš, Marie. Ne bojiš se neuspjeha - govorio je Pierre.

Poznavao me godinama. Smatrao me jakom ženom. Voljela sam ga sresti baš zbog toga.

U njegovu sam društvu mogla sve. Smijati se neobičnim uletima, razgovarati o ozbiljnim temama, pa čak i osjetljivim. O onima o kojima nitko nije smio znati. Možda bih mu s vremenom rekla i za Maximea, ali Pierre nije više živio u Parizu. Preselio se u Ameriku i tek povremeno dolazio. Čuli smo se telefonom, ali ne mogu mu preko telefona govoriti o ovakvoj temi. Ne znam bih li mu ikad i govorila, ali katkad mi je nedostajao razgovor s njim u nekom od gradskih kafića u kojemu bi se našli.

- Uvijek vjeruj u sebe, Marie! Svaki je san ostvariv i nadohvat ruke, samo ti o njemu odlučuješ - govorio mi je.

Bi li tako govorio da je znao za ovaj moj san s Maximeom? Muškarac je, možda i bi. Žena se ne bi s tim složila. Da nisam voljela Maximea, ne bih ni ja. Ne bih bila ovdje gdje jesam već kod kuće, uz supruga.

Imam li pravo na ovaj san? Vjerojatno nemam. Zato ga neću sanjati, pustit ću sudbini da provodi ono što je zapisala u moj život. Ionako je kasno za povratak na stari put.

Dvadeset i drugo poglavlje ”Nisu prošla ni dva dana, a Maxime mi je nedostajao toliko jako da ni Paulu više nisam mogla glumiti dobro raspoloženje. Paul je ledeno srce pokušao otopiti nježnošću. Ali, zima je bila previše hladna da bi u tome uspio. Nije shvaćao što mi je. Već smo cijeli dan boravili u Biarritzu gdje sam trebala održati predavanje o komunikacijama i reklamama. Maxime će doći večeras a sutra bismo zajedno nastupili na predavanju.

Paul je uzeo hotelsku sobu. Čim sam ušla u nju, zamislila sam Maximea. U istom sam trenutku poželjela biti tu s Maximeom i osjetila krivnju zbog Paula. Ipak, zahvalila sam Bogu što ove dane imam mjesečnicu, pa se bar ne moram svađati s Paulom oko vođenja ljubavi.

Raspakirali smo se i otišli u obilazak grada.

Biarritz je predivan primorski gradić na jugozapadu Francuske, na atlantskoj obali. Nalazi se točno uz Biskajski zaljev. Grad je ima tek nešto manje od tridesetak tisuća stanovnika, ali je na glasu luksuznog ljetovališta s mnoštvom luksuznih hotela. Nekad malo baskijsko ribarsko naselje, razvilo se u zimsko turističko središte.

Carica Eugenie, žena Napoleona III., 1854. godine izgradila je dvorac na predivnoj pješčanoj plaži. Danas je to hotel ”Du Palais”. Dok sam prolazila pokraj njega, zamišljala sam Maximea i sebe u jednoj od tih kraljevskih soba kako vodimo ljubav.

Biarritz su često posjećivale kraljevske obitelji iz Velike Britanije, Francuske i Španjolske. I danas ga posjećuju. Travanj je, a plaža u Biarritzu prepuna je surfera. Čovjek koji prodaje peciva na plaži kaže nam kako ovamo dolaze surferi iz cijelog svijeta tijekom čitave godine.

- Postoji i Festival surfera. To trebate vidjeti - rekao je.

Kad je imao dvadeset godina, Maxime je nekoliko godina ovdje živio. Neko je vrijeme radio u očevim hotelima. Jedva sam čekala da dođe i da provedem s njim bar dva dana u gradu koji je bio dio njegove mladosti. Nisam često razmišljala o tome gdje će Paul za to vrijeme, a kad bih se toga prisjetila, vraćala se krivnja. Tad bih ga uzela za ruku i neko vrijeme hodala uz njega držeći ga tako za ruku. Kao nekada. Potom bih osjetila krivnju prema Maximeu. Nisam htjela u njegovu gradu nikoga držati za ruku do li njega. Onda bih ispustila Paulovu ruku i tako uvijek u krug. *** Maxime me nazvao oko 16 sati popodne. Čim sam vidjela njegovo ime na ekranu, raspoloženje mi se popravilo. Upravo smo se vraćali u hotel.

- Uđi ti, ja ću se samo kratko javiti i eto me - rekla sam Paulu. Čim mi je nestao iz vidokruga, javila sam se Maximeu na mobitel.

- Hej rekla sam.

- Hej, gdje si?

- Evo, pred hotelom.

- Jesi sama?

- Jesam. On je upravo ušao u hotel. - I, kako je?

- Dobro. Vrijeme je lijepo. Toplo je.

- Super. Nego, slušaj, ne znam hoću li stići na predavanje. Osjećala sam kako mi noge podrhtavaju, a srce mi udara o grudi želeći iskočiti.

- Zašto? - upitala sam.

- Nemam avionski let, zvao sam, ali nemaju letove do sutra. Jedino ako netko otkaže rekao je.

- Nemaju let?

- Da, rekli su mi da zovnem večeras, pa ako netko otkaže, onda mogu uzeti tu kartu.

Valjda su im sad gužve pred uskršnje praznike.

- Pa zar nisi već ranije rezervirao kartu?

- A nisam, uvijek je rezerviram dan prije jer obično uvijek ima slobodnih mjesta.

Toliko me zaboljela mogućnost Maximeova nedolaska, da nisam mogla suspregnuti suze.

Pa kako je sve mogao prepustiti slučaju kad smo se već mjesec dana unaprijed dogovorili o ovome? Plakala sam. Nisam dopuštala da on to osjeti, ali mi je bilo svejedno što me prolaznici vide.

- Dobro... Žao mi je što sam došla ovdje - teškom sam mukom rekla.

- Nemoj da ti bude. Jednom ćemo zajedno doći. Bit ćemo sigurno jednom tu zajedno rekao je.

Riječi su mu odavale pomirbu sa situacijom. Kao da se pomirio s tom činjenicom da nema leta i to je sad to. Tako hladnokrvno. To me još više dotuklo.

- Dobro - rekla sam.

Pokušala sam zadržati hladniji ton glasa, ali znam da mi nije uspjelo. Vjerojatno je osjetio sve što sam u ovom trenutku osjećala. - Ajde, čujemo se poslije. Idem opet nazvati agenciju rekao je.

- Dobro - rekla sam i veza se prekinula.

Osvrnula sam se okolo sebe. Biarritz mi se sad činio hladnim, iako je vrijeme bilo takvo da si mogao hodati uokolo u majicama kratkih rukava. Plakala sam. Naišao je recepcionar, a ja sam brzo stavila mobitel na uho, okrenula se na drugu stranu i pretvarala kako sam upravo u nekom razgovoru. Neko sam vrijeme ostala tako pred hotelom, potpuno sama. Potom sam napisala poruku Maximeu. ”Žao mi je što sam došla ovamo. Da bar nisam. Najradije bih se vratila ovog trena kući. Htjela sam s tobom nešto napraviti ovdje...” ”Nemoj tako. Sve će biti u redu. Nastojat ću doći”, napisao je.

Izbrisala sam sve njegove poruke, pogledala se u zrcalo na zidu hotela ispred kojeg sam stajala i rekla poluglasno: ”Glupa si, jadna i nikakva. Plačeš tu jer on neće doći. Pa što ako neće?

Umjesto da s mužem uživaš u ovom gradu, ti plačeš za njim. Kako si glupa!”

Obrisala sam suze s lica, ali ne i iz srca. Bol me pritiskala toliko snažno da me sve počelo boljeti. Ušla sam u hotel i prošla pokraj recepcije. Nisam pozdravila recepcionara jer ga se nisam usuđivala pogledati da ne primijeti crveno lice od plača. Pogledala sam se u zrcalo u dizalu i ponovila: ”Jesi jadna, Marie Bulevare. Baš si jadna!” Prkosno sam podignula glavu i rekla si: ”Nećeš biti tužna. Ne sad!”

U meni se javio prkos koji me doveo do nekog stanja između tuge i ravnodušnosti.

Ponavljala sam u sebi kako Maxime nikako ne zaslužuje da plačem zbog njega. Da je htio, došao bi! Ne bi propustio rezervirati kartu na vrijeme. Mislio bi o tome. Ali umjesto da mi prkos pomogne da se vratim suprugu u zagrljaj, činjenica da Maxime nije puno razmišljao o ovome putu uvukla me u još veću tugu. ”Glupa si, glupa, glupa, glupa...” ponavljala sam pokušavajući prizvati ravnodušnost. Prije nego sam izašla iz dizala, još sam rekla gledajući se u zrcalo: ”Ti si Marie Bulevare! Za tobom muškarci trče, ne trčiš ti za njima. Nećeš ni za Maximeom! Tko je on?

Samo muškarac!”

Nevjerojatno kako bi ovakve riječi djelovale na moju unutrašnjost u nekom vremenu. Ne dugo. Kratko vrijeme. Ali ipak dovoljno da se priberem, da ne upadnem u ponor iz kojeg se neću moći uzdignuti.

Vrata dizala otvorila su se, a ja sam krenula prema sobi. Da u ovom trenutku nisam imala mjesečnicu, vjerojatno bih iz inata vodila ljubav s Paulom. Možda i ne bih mogla, ali bih se prisilila. Pokušala bih vratiti bar malo starog života. Ovako, sudbina je i dalje pisala naš put. *** Zadržali smo se neko vrijeme u sobi, a potom otišli u grad. Hodala sam ulicama Biarritza i glumila da sam oduševljena svime, a zapravo ništa nisam uočavala. Mrak je već počeo padati, Paul je želio da odemo na plažu, ali ja sam rekla da ćemo to sutra.

- Hoćemo sjesti negdje? Na piće?

- Može - složio se.

Otišli smo u jedan kafić za koji su nam rekli da je najstariji u gradu. Konobar nas je poslužio, a Paul je čitao sportske vijesti na mobitelu. Nekada bih mu to prigovarala, ali sad mi je odgovaralo sjediti i ne razgovarati. ”Da barem nisam došla ovamo. Voljela bih da se sad mogu vratiti, ovog trena. Da, baš ovog!” ponavljala sam u sebi. Sigurna sam, sutra neću moći sama održati to predavanje. Pritisnut će me tuga jer Maximce nije sa mnom i svi će primijetiti. Neće znati zašto sam takva, ali će mi vidjeti lice prekriveno tugom. ”Kako si glupa, Marie! Uživaj, jer ne dolaziš svaki dan u ovako lijep gradić... Zašto ne možeš čovjeku pokraj sebe dati to što zaslužuje?” Gledala sam Paula. Bezbrižno je čitao svoje vijesti i ništa nije naslućivao. ”Kakva sam ja to osoba? Marie, kad si postala tako bezosjećajna? Kako sam...” Čula sam zvuk poruke na mobitelu.

- Ljubavi, stižem večeras. Vidimo se sutra ujutro - pisao je.

U meni se opet javila bol. Ovaj puta pomiješana s nadom i radošću. Nisam se usuđivala pustiti radost da proviri iz mene jer sam mislila, ako se ponadam, poveselim, dogodit će se nešto i javit će mi kako ipak nije uspio dobiti let.

- Drago mi je da si uspio i da dolaziš - napisala sam.

- Gdje bih ja propustio biti s tobom. Napravio bih sve samo da dođem. Pa makar i autom vozio deset sati - pisao je.

- ”Vt” (Volim te) - napisala sam i odmah se pokajala jer nisam htjela da vidi koliko sam slaba i koliko bih bila jadna da nije došao. A ove riječi to su mu odavale.

Ali, bilo je kasno. Poruka je otišla. Ma koliko se ja trudila glumiti hladnoću i ženu za kojom on treba trčati, nije mi uspijevalo. Mogao je po mome glasu znati što me tišti, po licu vidjeti što je u meni. Izluđivala me ta nemogućnost da mu ne otkrijem sve što je u meni. Pa on je muškarac! Ne smije znati sve o ženi! Ako zna, izgubit će interes. Ali bio je jedini muškarac pred kojim se nisam znala skriti...

- I ja tebe - otpisao je.

Uzdahnula sam. Pogledala u Paula. Opet me savjest šamara.

- Hoćemo li do plaže? - upitala sam ga pritisnuta savješću.

- Pa zar nisi rekla da ćemo sutra?

- Jesam, ali večer je, toplo je, romantično. Možemo i večeras. Što god sam više govorila, savjest me jače udarala.

- Kako si sebična i kako lažeš? - govorila mi je.

Nisam joj odgovarala. Pustila sam je da me udara, da vrišti u meni, ubijala sam je lagano nastojeći da Paul osjeti kako sam barem malo prisutna za njega. *** Dok je zora brojila svoje posljednje trenutke, odavno budna, ležala sam u krevetu pokraj Paula. Spavao je mirnim snom i nije pretpostavljao gdje ću krenuti kad se vrijeme zaustavi na

osmoj kazaljci.

Savjest je jednostavno nestala. Bilo je kao da ju je odnijela izmaglica s posljednjim trenucima zore. Točno pet minuta prije osam istrčala sam iz hotela. Maxime je već čekao. Paulu sam rekla kako moramo obaviti neke razgovore s nekim poslovnim partnerima prije predavanja.

U trenutku kad sam prošla kroz vrata hotela, prestalo je postojati išta osim Maximea. Ništa na svijetu sad mi nije moglo oduzeti misli o njemu i ovom predivnom gradu.

- Dobro jutro, ljubavi - rekao je odmah čim sam ušla.

Nije me poljubio, ali mi je uzeo ruku u svoju i poljubio je, a ja sam postala obuzeta samo njim.

- Drago mi je da si uspio doći - rekla sam.

- Zar si sumnjala u mene?

- Nisam - nasmijala sam se.

I nisam sumnjala u njega, ali sumnjala sam u život, u okolnosti. Moglo je uistinu biti da nema slobodnih letova.

- Došao bih pa ako bi trebalo i pješice - rekao je.

Pogledala sam ga. Sretna sam što sjedim pokraj njega u automobilu i ne može se dogoditi baš ništa zbog čega bi mi morao javiti da nije uspio doći.

- Kad čovjek nešto želi, uspije u tome. A ja sam želio doći k tebi - rekao je.

Odsjeo je u drugom hotelu i unajmio automobil na dva dana. Nije me bilo briga što je u drugom hotelu. Možda je tako i bolje. Jedino je važno da je sad tu.

- Gdje želiš ići? - upitao je.

Ne znam. Ti vodi - rekla sam potpuno vjerujući u njegov izbor.

- Hoćemo li na Le Côte des Basques? Iznad je ogromna stijena, s nje se vidi cijeli grad.

Ima predivan pogled.

- Može - složila sam se.

Vozili smo se nekih pola sata po malom puteljku koji je vodio na brdovitu stijenu. Na samom vrhu stijene nalazio se vidikovac s malim restoranom i suvenirnicama. Maxime je parkirao podalje, pa smo dopješačili do stijene. Puhao je jak, hladan vjetar koji se miješao s prvim kapima kiše. Na mjestu gdje smo bili zaklonjeni od bilo kakvih pogleda, Maxime me uzeo za ruku, približio se i poljubio me. Njegov je poljubac bio topao, nježan, pun želje.

- Volio bih da možemo sad voditi ljubav - rekao je.

I ja to želim, ali više od vođenja ljubavi ispunjavala me njegova blizina, moja ruka u njegovoj na ovome prekrasnom mjestu, vjetar koji nam je svojom hladnoćom milovao lica i kišne kapi koje su kupale našu ljubav.

Popeli smo se na stijenu s koje se pružio prekrasan pogled na Atlantski ocean, pokraj kojeg je Biarritz djelovao kao malo seoce. Duga, prekrasna, pješčana plaža otvarala je put prema prostranstvu oceana. Pogled se gubio u tmurnim oblacima, u nebu koje se ljubilo s morem.

Zamislila sam nas kako se zajedno, držeći za ruke, gubimo pred svima u tom sjedinjenju.

Poželjela sam nestati s njim, otići u neku daleku prošlost u kojoj sam ga ljubila, pobjeći u budućnost u kojoj sam s njim dočekivala zore i živjeti u sadašnjosti s njim, u prostranstvu koje nije imalo granice. Baš kao ovaj pogled.

Kažu, kad se odlazi u Biarritz, potrebno je staviti skupocjene dijamante, ohladiti šampanjac, sjesti u najbolji auto i sjediniti se s luksuzom... a ja sam u ovome gradu osjećala bogati luksuz samo dok me držao za ruku i ljubio, makar i skriveno od ljudi. Ako bih jednog dana opet došla ovdje, a ne bih bila s njim, ne bi više bilo ove ljepote ni luksuza o kojemu svijet govori. Vidjela bih samo grad i možda vjetar, kišu i nebo koje se ljubi s morem. Sigurna sam, nikad neću u ovaj grad moći doći ako njegova ruka ne bude u mojoj.

Na povratku smo stali pokraj nekog seoskog puta i na neko se vrijeme prepustili poljupcima. U poljupcima mu nije ležala onakva strast kao inače. Ni požuda. Ležala je ljubav.

Ovaj put drukčiji, nježniji, pomalo tužni, ali besmrtni... Mogla sam osjetiti njihovu osjetljivost i sebe u njima. Sve ono što sam osjećala, onu radost i prikrivenu tugu jer moraju biti skriveni.

Govorili su mi: ”Proživjet ćemo jer se toliko volimo. Nijedna druga neće moći imati moje srce, nikada. Niti će ijedan drugi ikada imati tvoje srce.” ”O, Bože, zašto si dopustio da se napuštamo, da dolazimo i odlazimo? Zašto si pustio da život toliko voli ovaj drugi život? Zašto si pustio da nas ova ljubav čini istodobno najsretnijima i najnesretnijima? Život bez njega nije život... Zašto si pustio da imam takav život?”

- Hajde ljubavi, moramo se vratiti - rekao je. Činilo mi se kako se iz sna vraćam u stvarnost. Nisam je željela. Možemo li snivati u našim okolnostima? Možemo li se nadati...

- Otići ćemo do grada. Imamo još malo vremena do predavanja. Otići ćemo u jedan kafić gdje sam često odlazio kada bih dolazio ovamo. Stari kafić u samom centru grada. U blizini je dvorana u kojoj imamo predavanje, pa ćemo brzo stići - rekao je i vratio me u stvarnost.

Složila sam se.

- Volio bih da si ovamo došla sama - rekao je.

- I ja - rekla sam tiho.

- Jednom ćemo negdje pobjeći potpuno sami. Samo nas dvoje. To bi bilo predivno.

- Da, napravit ćemo to. Sigurno. Ja i ti sve ćemo uspjeti rekao je.

Kafić u koji smo došli bio je malen, prepun ljudi koji su došli jutros popiti kavu i usput pročitati novine. Nisu turisti, starosjedioci su. Bilo se tako lako uklopiti, izgubiti među njima.

Sjeli smo za šank i naručili piće.

- Htjela bih s tobom ovdje nešto napraviti. Baš u ovome gradu gdje je ostao dio tvoje mladosti. Ali mislit ćeš da sam smiješna i djetinjasta - rekla sam.

Ma neću. Reci?

- Ali reci ako misliš da je to djetinjasto - napomenula sam.

Strah me da će misliti kako mu nisam dorasla, kako živim u snovima, tinejdžerskim godinama, iako sam ih davno prošla. Malo me i sram, jer njemu, koji je stariji od mene i koji čvrsto stoji na zemlji, želim dati snove i romantiku, kakvu sam gledala samo na filmovima.

Možda sam pretjerala? Možda... Ali osjećam da to mogu samo s njim. Nitko na svijetu osim njega nije ovo izazvao u meni. Nitko mi ne može ovakvim, naizgled djevojačkim snovima, obuzeti misli kao on. Jer koliko god se prema drugima činio ozbiljnim, čovjekom koji naginje gruboj stvarnosti, sa ranom je bio spreman sanjati. Poznavala sam njegovu drugu stranu. One trenutke u kojima je bio miran, kad je razmišljao samo o tome što čini sa mnom, o ljubavi koju osjeća. Vjerojatno se u tim istim trenucima pitao kako je moguće da mu se to događa. Nisu ga te misli uzrujavale, samo izazivale čuđenje jer ponekad ni sam nije mogao povjerovati u činjenicu da se mi uistinu događamo.

Volim te trenutke jer sam mu u pogledu gledala potpunu smirenost. Utapala sam u pogledu, prodornom i toplom. Ponekad zna pričati o svakodnevnim stvarima ili o poslu, a onda na trenutak zastati i usredotočiti se na moje lice. Pogled mu je tad bio drukčiji, nije lutao niti je izgubio nit razgovora. Zastao bi negdje na meni kao da je zatečen onim što vidi.

- Što me gledaš tako? - pitala bih ga tad.

Iako sam znala odgovor, uvijek bi mi izazvao tračak nesigurnosti.

- Gledam tvoje oči - rekao bi.

- Što je s njima?

- Ništa, imaš prekrasne oči.

Svjesna sam da muškarci na meni zapaze prvo oči i često mi to govore. Ali s njegovih usana i nakon ovoliko godina našeg poznanstva riječi odzvanjaju drukčije. Zadivljena sam što je to još uvijek zapažao i ne bi mi rekao što to gleda na meni da ga ne upitam. Dok drugi govore o mojim očima, to mi podiže ženski ego. Ali kad Maxime govori... Eh, to je jako, duboko... Ne imponira mi, već mi rastapa cijelu nutrinu. Ne osjećam to ludo žensko ushićenje, već divljenje pogledu kojim mi to govori, tišini koju čujem iz njegova pogleda, ljubavi koja okružuje cijeli jedan svijet. U takvim trenucima postajem svjesnija da on nikad neće biti samo muškarac koji me zaveo, u kojeg sam se zaljubila i zbog kojeg ugrožavam brak. On je život pokraj kojeg nečujno hodam da me netko ne odgurne od njega, dah na mome licu, miris moje kože, snaga u mome tijelu... on je moja bajka iz mladenačkih dana... i želim tu bajku s njim proživjeti... živjeti...

- Želim ubaciti naše pisamce u bočici u ocean - brzo sam rekla, spustila pogled i okrenula se na drugu stranu da ne vidi rumenilo koje mi je poput snažnog neprijatelja osvojilo lice.

- Dobro, može - rekao je mirno.

Ne vidim mu reakciju na licu jer se ne usuđujem pogledati ga.

- Misliš li da sam djetinjasta? - upitam.

- Ne, zašto?

- Ako ne želiš ili misliš da je glupo, reci. Nećemo onda - rekla sam osjećajući sve veći sram.

- Ne, ne. To je baš dobra ideja. Učinit ćemo to - rekao je. Izvadila sam papirić iz torbe na kojemu sam već prije napisala svoje pisamce njemu. Pružila sam mu ga i rekla: - Napiši ti što želiš. Ja sam već nešto napisala pa ćemo ubaciti zajedno. Idem do WC-a dok ti to pišeš - rekla sam.

Ne trebam na WC, ali me sram i htjela sam se malo maknuti da se smirim. Vratila sam se nakon nekoliko minuta. Još ništa nije napisao.

- Mogu li prvo pročitati? - upitao je.

Začudila sam se da to već nije učinio. Zar ga ne zanima? Počela sam se pitati, nisam li pogriješila. Možda doista jest smiješno i djetinjasto.

- Možeš - odgovorila sam. Počeo je čitati.

Sve u ovome životu, ma kako nevažno bilo, pretvara se u pustolovinu kad to s tobom dijelim. Zbog tebe činim sve ono što nikad nisam činila. I nikad nikoga nisam toliko voljela i željela. Nikad me ljubav nije toliko boljela i radovala, kao s tobom. Nikada je se nisam toliko plašila. Nikad nisam toliko puta poželjela naglas izgovoriti njezino ime, nikad nisam poželjela vrištati od tuge i radosti, kao s tobom. I možda će me jednoga dana onaj gore kazniti, možda će mi se s milovati, ali što god da odluči, ja ću te uvijek voljeti.

Kad je pročitao nije se okrenuo prema meni niti išta rekao. Možda je i njemu bilo neugodno. Ali uzeo je olovku i počeo pisati. Nakon nekoliko trenutaka dao mi je da pročitam. Život je, kažu, čudan. Najljepše stvari navodno se dogode iznenada, kad ih ni ne očekujemo. Osobno ne mislim tako. Ja vjerujem da nam se dogode stvari koje potajno želimo i koje nosimo u sebi. A ti si ona koju sam sanjao i nosio u sebi. Ti si ono najljepše što mi se dogodilo i što mi se događa.

Ni ja nisam ništa rekla. Poželjela sam ga poljubiti. Da je on to prvi učinio, pustila bih ga.

Ovako se nisam usuđivala. Ne bih se u ovome trenutku plašila mogućnosti da nas netko vidi...

Postalo mi je svejedno. Ako je to moguće, od ovog sam ga dana zavoljela još jače. Iščekivala sam

Sudbinu, osjećala sam je u ovoj prostoriji kafića s ljudima koji su opušteni, bezbrižni, veseli... Ili su se samo činili takvima...

Sjedi negdje u kutu, promatra nas i uživa u životu koji krijemo od svijeta. ”Nikad nijedan drugi neće moći imati moje srce. Tvoja me ljubav učinila istodobno najsretnijom i najnesretnijom”, rekla sam mu pogledom. Nisam se usudila izgovoriti to na glas, strahovala sam.

Ne od ljudi, nego od Sudbine. ”U mojoj dobi trebala bi mi životna kolotečina, dosada života... Kad čovjek ne misli na ljubav... A ljubav... Ta ljubav... Došla je u našim okolnostima... i sad ju živimo u ovim okolnostima...” čula sam kako mi pogledom govori.

Umalo sam se rasplakala. Spremila sam papirić u torbicu.

- Kad ćemo baciti u more? - upitala sam.

- Možemo sutra ujutro. Znam jedno lijepo mjesto - rekao je. Složila sam se. Nismo puno razgovarali o ovome. Kao da su nas riječi napisane na papiru, oboje duboko dirnule i izazvale u nama i tugu i još jaču ljubav. Sretna sam što ga imam, što s njim proživljavam snove, ali tuga zbog okolnosti, remeti mi mir. ”Bože, kuda nas to vodiš?” *** Ubrzo smo morali krenuti na predavanje koje je trajalo oko dva sata. Poslije smo otišli na zajednički ručak. Paul je išao s nama. Sjedio je pokraj mene, ali nisam ga osjećala. Kao da sam isključila sve ljude u svojoj blizini. Sve, osim Maximea. Ne ponosim se time. Boli me što postajem takva. Ali dok me savjest opominje, okrećem joj leđa, ne želeći je pustiti da mi uništi ove dane s Maximeom.

Proveli smo cijeli dan zajedno. Drugi nisu niti primijetili. U društvu smo izašli i na večeru, a jutro je opet bilo samo naše. Izmislila sam neki poslovni razgovor kako bi već u ranu zoru mogla pobjeći iz hotela. Paul voli opušten život, bez žurbe, da mu sve ide mirnim tijekom. I ja to volim, ali samo ponekad. Obično kad sam umorna. Ne preispitujem situaciju, činim je. Ne čekam da budem sigurna u nešto, riskiram. Baš kao i Maxime. *** Paul je još spavao kad sam otišla. Nije mi bilo lako otići i ostaviti ga samog u hotelu. Ali želja za Maximeom guši krivnju koju osjećam. Pretvarala sam nas u žrtve sudbine i odagnala svaku misao o našoj krivnji. Čekao me na cesti iznad hotela. Dobro jutro, ljubavi - rekao je i primio me za ruku. Dobro jutro.

Ulaskom u auto zaboravila sam svoj život i prepustila se jutru koje me čekalo s njim.

- Gdje ćemo? - upitam.

Prvo te vodim u jedan kafić u koji sam često zalazio dok sam ovdje živio. Onda ćemo do jedne uvale gdje možemo baciti bocu u more, a potom na jedan poslovni razgovor - sve je isplanirao.

- Ti vodiš - rekla sam.

Otišli smo u njegov kafić i sjeli ispred na terasu. Imao je zanimljive priče iz mladosti u kojima je bilo mjesta za djevojke, većinom turistkinje.

- Bila je jedna turistkinja koja je bila luda za mnom. Maloljetna još. Imala je samo sedamnaest godina. Ja sam imao dvadesetak. Vozio sam jedan mali motorić. Izlazili smo zajedno, družili se i ona se zaljubila. Bila je onako... baš lijepa. Vidiš pokazao je rukom na hotel nasuprot kafiću. - Odsjela je u onom tamo hotelu. Ljetovala je s tetom. Poslije nije htjela otići iz hotela zbog mene. Nisam ja to znao, nego sam jedan dan došao po nju motorom. Išli smo na doručak.

Valjda sam nekako malo jače startao, a ona se nije Čvrsto držala za mene, pa je pala. Sva se razbila. Ipak, otišli smo na doručak. Nisam znao da su tog jutra trebale otputovati. Nije mi rekla.

Teta joj je dignula frku, a kad sam je vratio, rekla je kako će ostati tu, sa mnom. Njezina me teta molila da ju nagovorim da krene osmjehuje se dok priča.

Mislim da se ponosi svojim osvajanjima, ali ne daje to otvoreno na znanje. Samozatajan je. Ne hvali se, već se ponosi u sebi, ali mu se ponos ogleda u očima. Dok priča o tim mladenačkim osvajanjima, luta kroz prošlost i proživljava je. Vidim kako ispred onog hotela gleda sebe i nju na tom motoru. I nisam ljubomorna što je na trenutak oživio prošlost. Raduju me dvije crtice oko njegovih usana koje se pojave kad se smireno i veselo prisjeća nečeg što ga je činilo radosnim ili ga je na neki način zadovoljavalo.

- Neko je vrijeme tu živjela sa mnom i moja bivša - rekao je.

- Koja? Ona što si s njom bio dugo u vezi? - upitala sam.

Da, ta. Znala je proći ovom ulicom, a moji prijatelji sjedili bi u ovome kafiću i gledali za njom. Onda bi mi rekli da su je vidjeli - opet se zadovoljno osmjehuje. - Aha. Pogledala sam niz ulicu prema moru. Zamislila sam tu njegovu ljubav kako prolazi privlačeći poglede muškaraca. ”Mora da je onda bila jako lijepa. Da mi je znati je li bila mnogo ljepša od mene”, pomislim u sebi. Ne mogu vjerovati! Pa luda sam! Što me briga kakva je bila? I je li bila ljepša od mene ili nije! ”Marie, jesi li ti normalna?” Ljutila sam se na tipičnu žensku ljubomoru koju sam do sada uspješno zaobilazila. Sve mi je teže slušati o njegovoj velikoj ljubavi iz mladosti i sve sam se više mrzila zbog toga. Pa kako je moguće da me uznemiri žena koja je prije dvadeset godina bila dio njegova života? Smiješno! *** - Hoćemo li dalje? - upita.

- Može. Gdje me vodiš?

- Ima jedan hotel u blizini. Popit ćemo tamo kavu. Pogled je predivan. Prije toga ćemo otići ubaciti tvoju bocu s pismom - nasmije se.

- Misliš da je to glupo? - upitam nesigurno.

- Ma kakvi. Zašto bi bilo glupo?

- Dobro, onda.

Otišli smo do uvale s koje se pružao pogled na prostranstvo oceana. S desne strane nalazio se hotel u kojem sam odsjela. Počele su padati prve kapi kiše. Nebo se ljubilo s morem.

Sudbina je pisala najljepše trenutke jedne ljubavi koja je trebala biti laka. Znati da me voli, za mene je značilo život i udisaj. ”Želim pokraj tebe biti i za dvadeset, trideset i pedeset godina!” rekla sam u sebi. Nisam se usudila izreći to glasno.

Izvadila sam bocu iz torbe. Malo mi je neugodno, ali želim to učiniti samo s njim.

- Hoćeš ti? - upitala sam.

- Može.

Uzeo je bocu i bacio je daleko od obale, u ocean. Potonula je na trenutak i ja sam glupo pomislila kako će ostati potopljena tek koji metar od obale. Ali more ju je izbacilo na površinu.

Počela je plutati.

- I to smo učinili rekao je.

Okrenuo se i poljubio me. Dok me ljubi, čini mi se kao da sam kod kuće. Osjećam kako jedino s njim mogu raditi što hoću. Jedino sam s njim potpuna, svoja, onakva kakva uistinu jesam. Čovjek za ljubav može učiniti sve, a ja sam za ljubav s njim spremna podnijeti svu bol ovoga svijeta. Učinila bih sve da ostane u mom svijetu. I plašim se... plašim se da će nestati snova i da će moj svijet ostati samotan bez njega... Ali pomoći nema... Moram prihvatiti život takav

kakav je. Spotičem se o tugu, padam, ali se opet dižem, osnažena njegovom rukom, njegovim usnama, svojim pogledom u njegovom... Plašim se... Ali sudbina ispisuje vječnu mene u njemu i to me ohrabruje. Jedno smo s drugim u srcu živjeli.

Uzeo me za ruku pa smo krenuli malim uskim putićem prema mjestu gdje smo parkirali auto. Vodi me tako za ruku, učinilo mi se na trenutak kao da me vodi kroz život. Znam, kad dođemo do kraja ovog puta, ispustit će je i vratit ćemo se u stvarnost. Poželim ostati skrivena na tom putu. Željela sam da me vodi cijeli život, a duboko u sebi znala sam da će i biti tako. Možda nas neće vidjeti, možda će me voditi pogledom umjesto rukama, ali vodit će me. Živjet ćemo jedno u drugom.

- Ovo je jedan od najskupljih hotela u gradu - rekao je kad smo došli do hotela smještenog iznad plaže.

Ogroman je. Otmjen. U njemu se ogleda glamur grada.

- Ovdje radi jedan moj prijatelj - reče.

Ušli smo u otmjeno predvorje i uputili se prema minibaru smještenom nasuprot recepciji.

Sjeli smo točno uz stakleni zid. Sjedne je strane recepcija, a s druge se pruža predivan pogled na ocean. Maxime se osvrnuo.

- E... evo ga... Etien! Bok, prijatelju, kako si?

Markantan čovjek, osrednjeg rasta, krenuo je prema nama i pozdravio nas.

- Hej, Maxime, kako si? Kad si stigao?

- Jučer. Bit ću tu samo tri dana. Imali smo jedno predavanje, pa smo došli. Ovo je moja kolegica - predstavio me.

- Drago mi je. Nadam se da će vam se svidjeti ovdje. Hoćete li nešto popiti?

- Može. Dvije kave - naručio je Maxime.

- Evo, stižu - rekao je konobar i udaljio se.

- S njim sam izlazio dok sam živio ovdje - reče mi.

- Predivno je ovdje. Pogled ostavlja bez daha - rekla sam.

Da, istina. Ne samo zato što je otmjen nego i zbog ovog pogleda. Na odličnoj je lokaciji.

Ovdje odsjedaju poznati - reče Maxime.

- Da, mogu zamisliti kako uživaju - rekla sam.

- Volio bih da možemo sad ovdje uzeti sobu i voditi ljubav - govorio je dok se njegov prijatelj konobar približavao.

- Svašta s tobom - uspjela sam reći prije nego je konobar došao toliko blizu da nas čuje.

- Kad opet dolaziš? - obradio se Maximeu.

- Ne znam prijatelju, imam puno posla, ali svakako hoću, javim li se - kaže Maxime.

- Dobro, uživajte - reče konobar i udalji se, - Da nemaš te dane u mjesecu, uzeli bismo sad sobu. Baš ovdje. Tako bih sad volio voditi ljubav s tobom - nastavi.

Voljela bih da mi govori koliko me voli onoliko često koliko mi govori da bi volio voditi ljubav sa mnom. Moja bi duša uvelike bila mirnija kad bi češće rekao kako ne može bez mene.

Poželim da to kaže dok gleda u prostranstvo pred nama, u ljubav u kojoj uživaju i nebo i more.

Kako ne razumije da mi daje jaču snagu i tjera tugu kad mi govori da me voli? Muškarac je, oni to ne razumiju, u sebi sam se opomenula. A opet, da mi je stalno govorio kako me voli, možda ne bih ozbiljno shvaćala. Možda bi riječi prestale biti duboke, značajne, ne bi posjedovale moć koju imaju... Možda, možda je trebalo to rijetko govoriti da se ta moć ne raspe po životu. Ali trebala sam te riječi kako bih ostala uzdignuta, kako me tuga ne bi posvema preuzela...

- Hoćemo krenuti? upita.

- Možemo, Gdje ćemo sad?

- Prošetat ćemo gradom, a onda ćemo se naći na ručku s gradonačelnikom. Prijatelji smo, moram ga vidjeti rekao je.

Slijedila sam njegove planove, prepuštala mu se u cijelosti, zaboravljala na Paula i prestajala biti svoja pokraj njega. Kao da mi je uzeo moć odlučivanja, osjećaja krivnje, a dao mi slijepi pogled kroz koji sam mogla vidjeti samo njega. Ne ponosim se ovakvom sobom. Kad bih se promatrala sa strane, očima stranca, sigurno bih osudila postupke koje činim. Pomislila bih: ”Ova je žena bezosjećajna!” Ali ovako... Osjećam se zarobljenom u ljubavi, u životu, u slabosti koja me sve Češće posjećuje... Osjećam se žrtvom! *** Hodali smo glavnom ulicom Biarritza. Jedno pokraj drugog, naizgled kao prijatelji...

Samo su nam se duše vodile za ruke, a pogled otkrivao stvarnu istinu. Duša mu je htjela govoriti samo nježne riječi. Njegova ljubav prodire u mene poput toplog povjetarca. Gledam ga i pokušavam zamisliti kako će izgledati njegovo lice u starosti? Hoće li moje biti uz njegovo i hoće li mu se i dalje sviđati. Istodobno se vraćam u prošlost i patim za danima u kojima je ovuda šetao, a ja nisam bila pokraj njega. Kako bih mogla i biti? Pitam ga: - Da sam šetala ovom ulicom i da si me ugledao, što bi bilo? Bi li se okrenuo za mnom?

- Sigurno bih - rekao je.

- Voljela bih da je bilo tako.

- I ja. Da sam te tada sreo, negdje u ovoj ulici, pogledi bi nam se dotaknuli i znali bismo da je to sudbina. Ne bih te pustio. Ali možda me ti ne bi htjela.

- Ne vjerujem u to. Ovakva privlačnost ne bi dopustila da samo prođemo jedno pokraj drugog - nasmijala sam se.

- I ja mislim. Odmah bih se oženio tobom - rekao je. Umjesto da su me njegove riječi veselile, rastuživale su me. Ne zato što ih nisam željela čuti, nego jer se nisu dogodile. Možda se nikad neće ni dogoditi.

Imao je sve što mi je potrebno. Nježnost, dobrotu, um i vještinu zavođenja. Ponekad pokušam misliti da ga mogu ne voljeti, da mogu bez njega. Ali već nakon nekoliko trenutaka shvatim da gubim snagu pri samoj pomisli na bijeg. Oh, kako postaje teško... Voljeti ga ovoliko jako i skrivati se iza života. Koliko dugo mogu ovako hodati?

Osjećala sam kako će mi srce puknuti ako nastavim s preispitivanjima koja mi budućnost nameće. Koliko sam samo zarobljena u njemu. Nema više povratka, nema povratka... *** Otišli smo u Muzej oceanskog grada u samom središtu Biarritza. Odmah s desne strane nalazi se soba nekog kralja koji je davno posjetio ovaj grad. U sobi se nalazi stari umivaonik, pisaći stol i mali krevet, kao za dijete.

- U to su doba ljudi bili manjeg rasta nego danas - reče mi Maxime.

- Da, znam. Nevjerojatno!

- Dođi, pogledaj krevet. Ti i ja bismo to odmah slomili – nasmijao se.

- Svašta s tobom. Samo o tome misliš.

- Pa što. Zar nije tako?

- Jest, vjerojatno jest. Ne bi baš izdržao pod nama - nasmijem se. Padne mi na um jedna misao. Hoću li je izgovoriti? Hoću! Ne mogu vjerovati da hoću!

- Što misliš, snimaju li kamere ovdje?

Učini mi se kao da čujem tuđi glas. ”Pa što to govoriš? Jesi li luda?” pomislim u sebi. To on treba pitati, ne ti.

- Najvjerojatnije, nisam siguran - reče.

- I ovdje pokažem mu na jednu izdvojenu sasvim malu sobicu. - Misliš...?

- Da, mislim - kažem i grizem se.

Pa koji mi je vrag? Zašto sam ovakva? Ne ponašam se normalno. Reći će i on kako sam toliko slobodna. Ali, bilo je prekasno.

- Dođi - pozove me u jedan kut.

Povuče me za ruku i prisloni uza zid. Nevjerojatno koliko je strasti u tom kratkom poljupcu. Čini mi se kao da traje vječnost. Ili bar nekoliko stoljeća, od kada je ovaj tu krevet poslužio svojoj svrsi.

- Mi smo ludi - kažem. Samo se nasmije.

- Dođi, da nas kamere ne snime.

Izašli smo iz te male, skučene prostorije. Bila sam sretna jer je to ovdje napravio prvi put sa mnom. Mogla sam biti potpuno uvjerena da nikada nije neku poljubio ovdje, u ovoj sobici.

Vjerojatno je mnogo toga doživio po prvi puta sa mnom, jer ne vjerujem da su djevojke koje je prije mene imao bile toliko lude da čine ovo što sam ja činila.

Još smo se neko vrijeme zabavili u muzeju, a potom smo još malo šetali gradom. Prošli smo obalom, pokraj oceana, a Maxime se prisjećao svoje mladosti i malog motorića s kojim se vozio ovim ulicama. Teško mi ga je zamisliti kako vozi motor i još dvadesetak godina mlađi.

- Znaš, Marie, ja nikad nisam bio vezan zajedno mjesto. Mogao bih živjeti bilo gdje.

Samo mi treba biti ugodno i da imam posao. Bilo koji grad, ne previše malen ni previše velik, meni odgovara - rekao je.

Nisam mu rekla, ali drago mi je što je tako. U svom sam umu odmah zamislila mene i njega, negdje u nekom neutralnom gradu gdje nikome ne smetamo i nikoga ne podsjećamo na grijeh koji smo počinili voleći se.

- I ja bih mogla živjeti bilo gdje - rekla sam.

- Bi li mogao živjeti i u nekom malom selu, kakvo je tvoje rodno mjesto? - pitam.

- Pa bih, zašto ne - rekao je. Nakon dulje stanke kaže: - Stvarno bih volio da smo se prije sreli. I ja bih to voljela.

- Ali bolje ikad nego nikad. Zamisli da se nikad nismo sreli, što bismo izgubili! Nikad ne bismo saznali kako ovo što je između nas uopće postoji, kako može biti dobro dodao je ono što je uvijek ponavljao.

- Da se nismo sreli, ne bismo znali da ovo postoji. Bilo bi lakše. Bili bismo zadovoljni onime što imamo jer ne bi znali za drugo - rekla sam.

- Da, možda je tako. Ali ipak, drago mi je zbog ovoga između nas - rekao je.

Slijedila sam ga do restorana u kojem smo se našli s gradonačelnikom. Promatrala sam ga dok je hodao pokraj mene. U ovom je gradu drukčiji. Pitomiji. Kao da ga grad podsjeća koliko bi bilo teško da se jednog dana odlučimo imati više od ovoga što sad imamo. I opet osjetim bol koja kroz dušu želi izaći na površinu moje kože i uprljati je krvlju.

- Uz tebe se osjećam sretno i mirno - rekla sam tiho. - I ja uz tebe, Marie. *** Ušli smo u otmjen i elegantan restoran, tek nekoliko minuta od stare gradske jezgre.

Nudio je stara tradicionalna jela. Restoran se zove ”Plante Sensibilisée” (Cvijet nježnosti). I prilikom male smetnje cvijet zatvara svoje listiće i tek nakon dvadesetak minuta ponovno će ih otvoriti. Plašljiv je poput moje duše, osjetljiv kao srce, nježan kao dodir njegovih usana, ali hrabar kao naše dvije duše zajedno.

- Hoćemo li tu? - predloži Maxime.

Sjeli smo na terasu restorana, natkrivenu mediteranskim gredama, predivnog ambijenta.

Otmjenost mu je odgovarala. Često sam ga pažljivije promotrila dok smo ulazili u neki restoran.

Pogledala bih njega pa restoran i zaključila odgovara li mu ili ne. Znala sam prepoznati restoran u kojemu je uživao i onaj u koji je ušao jer je samo htio na brzinu nešto pojesti. Bože, kako sam prepoznavala sve na njemu. Nikad to nikome nisam znala ili možda nisam smatrala potrebnim. Ili me nije zanimalo. Sad poznajem svaki njegov pogled i gledam mu u pogledu kako mu se misli izmjenjuju i isprepliću sa željama. Kako je to moguće?

Uzeo je mobitel i nazvao gradonačelnika. Prijatelju, gdje si? Mi smo u ”Plante Sensibilisée”. Čekamo te.

- Stiže za nekoliko minuta. Pričekat ćemo ga s ručkom.

- U redu.

Jean Artaud došao je za kratko vrijeme. Visok, markantan muškarac. Možda ima šezdesetak godina. Čim je ugledao Maximea, osmjehnuo se. Drago mu je što ga vidi. Pozdravio se s njim i upoznao sa mnom.

- Nisam odavno bio ovdje - reče gospodin Artaud.

- Onda je dobro da smo te zvali. Ne možeš propuštati ovakav restoran - govori Maxime.

- Da, istina. Kako si? Što ima novo u Parizu?

Ostali smo oko pola sata, a potom nam se pridružio Paul i još dvoje gradonačelnikovih prijatelja. Čim sam ugledala Paula kako ulazi u restoran, u meni se probudio nemir. Krivnja i želja da ostanem još malo s Maximeom borile su se do iznemoglosti. Nakon ručka sam trebala krenuti natrag za Pariz. Imali smo avion u 17 sati. Znači, još samo nekoliko sati s Maximeom.

Već sad se u meni budila tjeskoba. Pitam se, nije li tako i Maximeu? Možda i nije osjećao isto.

Muškarci osjećaju drukčije nego žene. Vjerojatno je mislio kako ćemo se vidjeti za koji dan i u njemu nije bilo mjesta za ikakvu čežnju ili tugu. U jednom sam trenutku poželjela da osjeti što i ja, a već u drugom sam se nadala da ne osjeća. Samo bi ga opteretilo i učinilo nemirnim, a to nikako nisam željela. Žene zarobljene u emocijama doista su čudne. Usuđujem se pomisliti, čak i pomalo neuračunljive. Zbog njega sam postajala izgubljena, tvrđa prema svakome. Boljela me njegova odsutnost, nisam se davala drugima jer sam sve čuvala za njega. Shvaćam da pomalo pretjerujem, pretjerano razmišljam, živim u snovima, bajkama, gubim realnost pod nogama. Ali kako bih preživjela vrijeme bez snova? Postajala sam u mnogočemu dramatična, osjetljiva, suze su mi često umivale lice, osjećala sam kako moram prestati, ali sudbina je pisala rečenice mojim životom brže od mene. Nisam je mogla sustići. ”Kad se svi snovi života sruše, ljubav je spas bolnoj duši”, sjetim se kako sam negdje pročitala rečenicu koja je valjda trebala biti nekome utjeha. Ili možda pouka. Kad sam je čitala, bila je samo rečenica, ali sad mi se činila kao vlastito preispitivanje. Što ako ljubav ne može biti spas duši koju boli? Ako su snovi porušeni, a ljubav skrivena? Ako tom ljubavlju rušimo tuđe snove? Bože, kako sam se mogla isključiti iz razgovora i razmišljati o ovakvim stvarima. Pa i razgovarati, naizgled zainteresirano, a u sebi potpuno odsutna od ljudi koji me okružuju. Nisam to smjela dopustili.

Paul je uživao u kratkom odmoru, nije mu previše smetalo što nisam bila cijelo vrijeme s njim. Možda mu je čak i laknulo jer je imao svoj mir, a možda to samo mislim pokušavajući umirili sve glasniju savjest. Često ga pogledavam i upitam se što sam to osjećala kad sam se udavala za njega. Zar to nije bila ljubav? I, ako jest, kako je moguće da je otišla od nas? Kako sam mogla misliti da je to prava ljubav? Je li bila? Možda je samo odšetala od nas? Jer ako nije bila, kako je moguće da sam se udala? Ako jest, kako je moguće da nas je napustila? Sva su me ta pitanja plašila. Jer što ako ovo s Maximeom nije prava ljubav? Ako se negdje nekad dogodi da nestane, da ode od nas? Bi li

to značilo da sam počinila grijeh zbog ljubavi koja nije bila prava, nedovoljno jaka da traje cijeli život? Ova me misao još više prestravila. Više od činjenice da sa sam se udala za čovjeka kojeg nisam mogla voljeti cijeli život.

- Mi bismo morali krenuti - prenuo me Paul iz ovih misli. Pogledala sam u Maximea kao da će me njegov pogled spasiti od provalije u koju upadam. Pa vidjet ću ga za nekoliko dana.

- U redu - rekla sam.

- Idem ja samo u prodavaonicu u blizini, a ti dođi za nekoliko minuta gore na cestu rekao je Paul.

- U redu - ponovila sam kao na nekoj pokvarenoj traci.

Paul je otišao, a ja sam ostala još nekoliko minuta s Maximeom i tim ljudima kojima više ni ime nisam znala. Pitala sam se što osjeća? Nije se činio uznemirenim niti je pokazivao da mu je žao što idem. Na tu me pomisao opet probode ona oštrica noža koja leži u meni i svako me malo podsjeti da je tu.

Ubrzo sam začula zvuk zvonjave na mobitelu. Paul je zvao da dođem.

- Moram ići - rekla sam ustajući. *** Pozdravim se s gradonačelnikom i njegovim prijateljima, a potom i s Maximeom. Prišao mi je, pružio ruku i poljubio me. Približio se tijelom skroz do mog tako da sam ga osjetila u potpunosti. Ne samo tijelo, već i dušu. U tom trenu shvatim da mu je moj odlazak itekako u mislima. Lakše mi je. Ako mu je u mislima, znači da mu je stalo. Ne znam zašto stalno tražim dokaze njegove ljubavi? Kako sam postala takva? Prije mi to nije bilo važno? Zar sam toliko nesigurna u sebe da mi treba stalno dokazivati da me voli? Mene, ne moje tijelo. Katkad sam uistinu naporna i sebi, a vjerojatno njemu još i više. Vidimo se za koji dan - reče.

- Vidimo se - kažem i krenem.

Osjećam suze duboko u sebi kako brzo poput krvi kolaju mojim venama i uskoro će izaći kroz pogled. ”Pa, glupačo jedna! Što si takva?” govorim tiho dok koračam ulicom prema Paulu.

Ne mogu dopustiti da me vidi ovakvu. ”K vragu, Marie! Priberi se!” naljutim se na samu sebe i obrišem suze.

Ugledam Paula i nasmiješim se.

- Idemo taksijem? - upitam.

- Da, u Parizu će nas čekati auto. Rekao sam Carlosu da mi doveze auto do aerodroma.

Jutros je dovezao, pa ćemo s našim autom natrag.

- Super. Hoćemo li skrenuti do Amalie. Ona nam je usput, a nisam je davno vidjela - rekla sam.

Može - složio se.

- Nazvat ću je i reći da pripremi palačinke - rekla sam znajući koliko on voli njezine palačinke.

- Super.

Htjela sam vidjeti Amalie, ali još sam više željela izbjeći raniji dolazak kući jer znam da će me tjeskoba stisnuti. Amalie je imala i svojih problema, drukčijih nego ih sama imam, ali uvijek je vesela. I kad se tuži na cijelu situaciju u kojoj se nalazi, ona se nasmije i razveseli me nekim svojim pričama. Zato je toliko volim. Kad sam s njom, osjećam da ništa ne može biti toliko teško da se ta težina ne bi smanjila. Nas dvije o svemu smo razgovarale. Sve sam joj mogla reći, ali ne i za ovo s Maximeom. Teško bi bilo nekome o tome govoriti, a ne očekivati osudu.

Barem ne u mom okruženju, među mojim društvom. Maxime mi je znao reći: ”Otkud znaš da tvoje prijateljice ne rade isto? Možda su isto pronašle ljubav ovako kao mi i sad ne vide izlaz.”

Možda je i bio u pravu, ali nekako nisam mogla pojmiti da bi Amalie ili neka od mojih dobrih prijateljica mogla učiniti ovo što ja činim. To mi jednostavno nikako nije išlo uz njihov život, pojavu, osobnost. A opet, s druge strane, i one bi to za mene mogle reći. Uistinu, kad bi im netko rekao, bile bi sigurne da se ne radi o njihovoj Marie Bulevare, nego o nekoj drugoj, njima nepoznatoj ženi koja slučajno nosi ime i prezime kao i njihova prijateljica. Zapravo i jesam bila druga osoba. Nisam više ona koju su poznavale. Od one Marie ostalo je tako malo toga, tek krhotine.

Dvadeset i treće poglavlje Doputovali smo u Pariz i, kako je Paul i rekao, automobil nas je čekao na parkiralištu.

Nastojala sam ostati smirena, pričati i smijati se. Počela je padali lagana kišica. Nebo se kupalo u vatri predvečerja pomiješanoj s nevremenom koje je nadolazilo. S radija u automobilu krenula je pjesma o ljubavi koja boli i sve sam teže zadržavala suze u sebi. Grudi su me boljele, srce plakalo. Paul je počeo pjevati. Nisam to mogla podnijeti. Umalo su mi oštre riječi počele izlaziti iz moje boli. Htjela sam da prestane. Jedva sam se suzdržala da mu ne prigovorim. Jer da jesam, znao bi da nešto nije u redu. Pogledavala sam ga i smješkala se teškom mukom pokušavajući ostati smirena. Jedva sam čekala doći kod Amalie. Ona mi je bila spas od tuge koja se sve jače nastanjivala u meni. Moja Amelie. Ni sama nije svjesna koliko će mi večeras pomoći. Paul je vozio i nije primjećivao pravo stanje moje nutrine. Pjesma na radiju prizivala je još jaču tugu.

Jedva sam ostala prisebna. Borila sam se sa suzama jedva čekajući doći do prijateljice koja će se smijati i veselo čavrljati.

Neki dan jedan mi je svećenik, onako, u nekom slučajnom razgovoru, kazao kako ljudi misle da će im naplata za grijehe doći kad umru, ali ne shvaćaju da im se grijesi naplaćuju već za života. Muče se i zapravo su u paklu već tu, na zemlji. I zapravo jest tako. Jer što je ova nepodnošljiva tuga, ako nije pakao? Duša mi izgara u njoj crpeći svu snagu i energiju. Više gotovo i ne osjećam krivnju. Možda bi bilo lakše da je osjećam svakodnevno. Sve se više smatram žrtvom, a zapravo nisam. Dobro, možda sam žrtva života, žrtva sudbine, ali što su onda Paul i Maximeova djevojka? Kao da sam često zaboravljala da oni postoje i da zapravo njima nanosimo bol. Svaki put kad ne želim s Paulom voditi ljubav, nanosim mu bol. Svaki put kad mu lažem, kad mi smeta njegovo ponašanje, njegov glas, njegov pogled, nanosim mu bol. Još uvijek nije svjestan svega toga, ali s vremenom će biti. Shvatit će, a što onda? Hoću li biti dovoljno hrabra i savjesna da ga pustim da živi život kako to i zaslužuje? Možda neću! Zašto?

Zato što se bojim ljudi. Zato što se Maxime plaši ljudi, plaši se da ne ostane bez Luce. I zato ćemo se svi naći u mećavi koja će se na trenutak smiriti, potom uzvitlati, progutati nas, a onda opet smiriti i tako u nedogled i u krug. Borit ćemo se sa savješću, bolom i životom.

Unatoč svemu, htjela sam osjećati njegove usne, dati mu svu čežnju, ljubav i strast. Željela sam da život napiše pismo o nama, da ga sudbina ovjekovječi, pismo koje će se jednom čitati pred Svevišnjim. Pismo zbog kojeg će se on smilovati nad našom ljubavi i nad našim životima.

Zovni Amelie. Reci joj da smo za koju minutu kod nje. Neka pristavi kavu - prenu me Paul iz misli.

Uzmem mobitel i zovnem je.

- Ej, draga! Za koju minutu stižemo. Kaže Paul kako se nada da su palačinke gotove i da pristaviš kavu.

- Jesu, jesu. Jedva te čekam vidjeti - kaže Amalie. - I ja tebe. Vidimo se - rekla sam prekinuvši vezu.

Dočekala nas je vesela lica, sretna što se vidimo nakon toliko dugo vremena. Vidjevši sjaj u njezinim očima i veliki osmijeh, na trenutak sam čak zaboravila koliko je tuge u meni. Amelie je imala nevjerojatnu sposobnost izvući čovjeka iz tmurnih misli, makar i na trenutak. Dok smo ulazili u kuću, Dean, Amelien suprug, već je na stol postavljao večeru.

- Ajme, Amelie. Pa rekla sam samo palačinke i kava. Zašto si se zamarala večerom?

- Ma kakvo zamaranje. Hajde, pa nećete valjda ostati samo pola sata. Nismo se dugo

vidjele. Malo ćemo se družiti - rekla je.

- Dobro, dobro, ali ipak nisi trebala večeru... - nastavila sam. Sjedila sam za stolom pričajući s Amelie, pokušavajući misli usmjeriti na ono o čemu smo razgovarale. Pričala sam joj o Biarritzu. Riječi su izlazile iz mene, ali kao da nisam imala nad njima kontrolu, nego su upravljate mnome. Opisivala sam grad, prepričavala ono što se u ova tri dana događalo, naravno, izostavljajući ono što mi je najvažnije. Kad bi Amelie znala Što se doista događalo u Biarritzu, vjerojatno me ne bi ovako veselo dočekala. Možda me više ne bi smatrala dostojnom da joj budem prijateljica.

Zvuk poruke na mobitelu. On je. ”Jesi li stigla?” pisalo je. ”Jesam. Evo nas kod moje prijateljice”, napisala sam. ”Već mi nedostaješ”, pisao je. ”I ti meni. Jako. Morala sam otići do nje, samo da mi ne bude preteško vratiti se bez tebe.

Tako bih voljela da smo zajedno”, pisala sam. ”I ja bih. Ali vidimo se idući tjedan.” ”Volim te jako”, pisala sam i spašavala svoju dušu od tuge. ”I ja tebe. Već me sve ovdje na tebe podsjeća.”

Sad kad sam znala da i ja njemu nedostajem, postalo mi je malo lakše. Ne znam kuda sve ovo vodi i kako će završiti, ali sve sam ga jače osjećala i postajala ovisna o njemu. Vjerojatno će mi to sve donijeti samo još jaču čežnju i još veću bol, ali ne mogu ga prestati osjećati, ma koliko god se trudila. Nekad kad mi je najteže ili ako me ne nazove onda kad mislim da bi trebao, djetinje se zainatim i kažem sebi: ”Možeš ti bez njega! Ne budi tako glupa i naivna, neka on trči za tobom! Ne daj mu do znanja da ga toliko voliš.”

I začudo, uspijem se vinuti iznad tuge i ponekad iznad nje ostanem i cijeli dan. Zainatim se ili sebi ili njemu, ne znam točno više kome, ali taj inat nadjača lugu i osjetim se ženom koja osvaja, a ne koja je osvojena toliko da se ponižava. Bože, kako su žene bespomoćne u ljubavi i nevjerojatno glupe i naivne.

- S kim se sad dopisuješ? - upita me Amelie.

- Sa šefom odgovorim iskreno.

- Ah, a što sad hoće? Pa na odmoru si!

- Ma nešto poslovno. Ništa posebno - lažem.

- Hajde, pusti sad to. Došla si, nećeš provesti vrijeme dopisujući se. Nego, reci mi što ima novo.

Osmjehnem se. Kažem joj: - Eh, što ima... Ah, svašta... ”Kad bi ti znala što je novo! Eh, što bi rekla kad bi znala?” nastavim u sebi.

Amelie je i sama imala svojih problema. Te sam je večeri slušala, ali misli mi nisu bile u potpunosti s njom. Prepustiti se razgovoru, savjetovati je i proživjeti djelić njezina života, ovaj put zadavalo mi je pravu muku. Gledala sam kako otvara usta, ali nisam je uistinu čula.

Razmišljam koliko ga volim, kakva je to ludost, ali i nešto najljepše u mom životu. Da je obratila pažnju, mogla mi je u pogledu ugledati pritajeni sjaj u očima. Mijenjao je jačinu i sjaj onako kako je duša mijenjala raspoloženje. Voljela bih da mogu zamrznuti trenutak kad mi radost natjera sjaj u oči tako da ga nikad ne izgubim, da ne zaboravim u trenucima sjete zašto sam radosna, barem samo ponekad.

- Ljudi se mijenjaju, Marie, a ja mislim da se on previše promijenio - rekla je Amelie.

- Tko se promijenio? - pitam.

- Slušaš li ti mene Marie? Opet si odsutna.

- Ma nisam. Samo sam malo umorna. Naravno da te slušam.

- Ma ja mislim da opet misliš samo na posao - rekla je. Paul je pričao s Deanom, ali nas je čuo. U rijetkim je trenucima razgovarao s nekim i slušao što pričaju ljudi do njega, ali sad mu naš razgovor nije promaknuo.

- Eto vidiš kako je meni - obratio se Amelie.

Upitno ga je pogledala. Znam što sad slijedi. Njegove sam riječi već naučila na pamet.

- Ona je opsjednuta poslom. Stalno radi. Mene više ne doživljava. Ja za nju kao da i ne postojim - govorio je.

- Nije baš tako - rekla sam.

- Nego kako? Između nas više ništa nema rekao je.

- Daj molim te, kako to možeš govoriti?

- Što ću kad je tako. Činilo mi se kako neće stati. Sad će sve reći. Bilo mi je neugodno jer je Dean sve slušao.

- To nije istina - rekla sam.

- Nije? A kad smo posljednji put?

Kako možeš sad ovdje o tome?! Tu su naše intimne stvari.

- Pa mogu jer ih nema - bio je nemilosrdan.

Ton glasa sad mu je već bio između ljutnje i lažnog smijeha. Znam da moram promijeniti temu, u protivnom ćemo se posvađati pred Amelie i Deanom. Kriva sam, ali ovo je između mene i njega. Nikome se ne moram opravdavati niti bi itko trebao znati što je između nas. Paul nije tako mislio. Sve je češće govorio o našem odnosu u braku iskazujući svoje nezadovoljstvo gdje god je mogao. Pretvarao se u čovjeka kojeg nisam poznavala. Postajao je ogorčen, ljut, nervozan, nije mogao kontrolirati ironiju i koristio se i najmanjim nezadovoljstvom za svađu i prigovor kako sam upravo ja kriva što nam je brak ovakav. Znam da jesam. I nisam ostajala ravnodušna.

Gorjela sam u krivnji. Radila sam sve kako bih mu udovoljila da bude zadovoljan. Nisam mu prigovarala, pokušala sam izbjeći svađu, preuzimala sam brigu o cijeloj našoj maloj obitelji, baš o svemu, osim o onome što je trebalo biti u krevetu. To nikako ne mogu, a to je jedino što on želi od mene.

Umjesto da se sad povučem, da mijenjam temu, u meni se gomilao bijes. Opet sam osjetila suze, ali ovaj put nisu od tuge i boli, već od ljutnje.

- Ne znam što mi je, valjda sam preumorna. Uostalom, svatko prolazi tu fazu - rekla sam pokušavajući ostati mirna.

- Da, to je istina. Žene imaju takve faze - složila se Amelie.

- Samo ta njezina faza predugo traje - komentirao je Paul.

- Daj, Paul, imaš bombu od žene. Možeš se ponositi. Uspješna je, pametna, izgleda kao bomba, a ti si nezadovoljan! Pa zar ne vidiš kako je gledaju kad negdje ode. Svi se za njom okreću - nasmijala se Amelie.

Učinilo mi se kao da ju je ovo zabavljalo jer je zaboravila na svoje probleme. Ovako je govorila prije no što se udala za Deana, a ja za Paula, dok smo bile djevojke. Točno ovim tonom glasa i rječnikom.

- Ma što meni vrijedi i da je mišica svijeta, ako ja nemam ništa od nje - rekao je.

- Ne možeš reći da nemaš, kako to možeš govoriti - rekla sam. Reci da nije istina. Ako to možeš reći, evo ja... Ne znam... Ali hajde, reci!

- Istina je da sam preumorna, da mi se ne da baš u posljednje vrijeme i što ću sada? Neće to trajati beskonačno - lagala sam.

- Kako je krenulo, ne znam baš - rekao je.

- Znaš što, ako ti to toliko smeta, ostavi me. Što ću ja sad? Kako nemaš razumijevanja? sve sam teže obuzdavala ljutnju koja se miješala s nevjericom u ono što izgovaram.

”Marie, šuti, ne govori... Kriva si... Šuti, molim te...” upozoravala sam samu sebe, ali glas u meni sve je tiši i zamjenjuje ga jezik koji otkriva sve ono što ne bih smjela izgovoriti. Ne, kad sam glavni krivac za sve.

- Pa i hoću. Ili, neću, nego ću naći nekoga tko će me znati zadovoljiti - rekao je.

- Nađi, mogao si i do sada - rekla sam Ijutito.

- Ma dajte, ljudi, stanite! Pa svatko katkad ima problema u braku. To je normalno. Ne morate se odmah prepirati. Hajde, uzmite još palačinki. Marie, hoćeš li još jednu kavu?

- Može.

Pogledala sam u Paula. I on je mene. U pogledu mu nije bila ljutnja, već osuda, prijekor i nešto što je nagoviještalo kraj. Ne sad, danas, sutra, ne znam kada... Ali dosad je ovo izgovarao kroz dozu zezancije. Možda ga nitko nije ni shvaćao ozbiljno. Večeras... u pogledu mu je bilo nešto što mi je govorilo da moram popustiti ako želim očuvati brak. Uplašila sam se onoga što sam ugledala te večeri u njegovu pogledu. Bojala sam se da to ne bude u očima prečesto. Što bih sada da me ostavi? Možda bih ostala bez Maye? Ne, ne... To nikako! Ne bi mi to učinio. Onda bih ostala sama s Mayom. I on se plašio osude vlastita sina jer je nju zavolio kao majku. Bože, kakve su me misli obuzele.

- Marie, ne brini se, sve će se to srediti. Muškarci su ti takvi. Samo im je jedno na pameti.

I Dean je takav - pokušala me smiriti Amelie.

Govorila je tiho, kako nas ne bi čuli.

- Ma znam, ali jednostavno... Ne znam što mi je u posljednje vrijeme... Kao da to više nisam ja... ne osjećam... - zaustavila sam se čudeći se onome što je počelo izlaziti iz mene.

Ne voliš ga? - upitala je iznenada Amelie. Njezine riječi, ovako izgovorene, zazvučale su strašno. Možda je istina zazvučala strašno?! Ili me pogodila oštrica krivnje jer radim ono što mi je zabranjeno.

Ma ne, ne. Naravno da ga volim. Samo ne osjećam potrebu za seksom - rekla sam skrivajući pogled kako u njemu ne bi vidjela kolika je moja laž.

- Zašto? Zar nije više dobar? - upitala je.

Sad sam sigurna da ju je ovo zabavljalo. Što je htjela? Da joj kažem kako je dosadan?

Kako dobro ne vodi ljubav? To nije bila istina. Prvi mi je, a ono što znam, znam od njega. I bio je dobar u tome. Ali vođenje ljubavi meni nije predstavljalo mjerenje niti sam znala odrediti je li dobar ili nije u krevetu. Uvjerena sam, ako nekoga voliš, on te dovoljno uzbuđuje pa je vođenje ljubavi uvijek posebno. Kad ne voliš, nikakva tehnika ne može te natjerati da ti se svaka dlaka na koži digne.

- Amelie, nije problem u tome. Dobar je, uvijek je bio dobar. Ali problem je u meni.

Rekla sam ti, preumorna sam.

- Draga moja, ne možeš biti preumorna svaki dan. To nije normalno. Pa evo, sad ste bili na putu, možeš to nazvati odmorom. Zar ništa nije bilo ni ova dva dana? - upitala je.

- Imam mjesečnicu - rekla sam sigurna da je osjetila zadovoljstvo u mome glasu.

- Ah, k vragu - komentirala je.

- Ma nije samo to... - A što je onda?

- Amelie, kako ne shvaćaš? Pa ti si žena, zar mi možeš reći da se tebi svaki puta dä kad Dean želi?

- Pa naravno da mi se ne da. Zar si luda?

- Eto, i što onda?

- Svejedno mu dam - rekla je ponosno.

- Daš mu?

- Da, to ti je tako. Ako ne dam ja, jednom će otići nekoj drugoj - rekla je.

- I zar da tako cijeli život? A što je onda sa mnom? S mojim osjećajima? Zar sam ja, kao žena, nevažna u svemu tome? - govorila sam.

Svakom novom riječi čudila sam se onoj Marie koja je to izgovarala. Jer to nisam ja. Ta me Marie pretvarala u žrtvu. Gotovo sam se počela sažalijevati. Nastavila sam ni sama ne vjerujući u ono što govorim: - Zašto se ne bi on bolje potrudio? Ne bi ga ubilo malo romantike. Da odemo negdje sami, da bude kao što je prije bio, da me opet osvoji. Zar bi ga ubilo kad bi mi pokazao koliko mu je stalo do mene?

- Marie, koliko ste već u braku? Pa zar ti misliš da će romantike biti uvijek?

- Ma znam da neće, ali samo ponekad da učini nešto za mene... Nešto lijepo. Zar mnogo tražim?

- Ne tražiš, ali to su muškarci.

- Da, a mi smo žene. Što sad? Trebamo leći i pustiti ih da rade što hoće?

Nekako sam odlutala od realnosti. Od istine koja me tukla po umu upozoravajući me kako svu krivnju svaljujem na Paula. Ali tukla me, mada nedovoljno jako. Uživjela sam se u ulogu jadne, neshvaćene Marie kojoj se muž dovoljno ne trudi oko nje. Što sam dulje izgovarala optužbe upućene njemu, to sam više mrzila sebe. U prsima mi je polako bujala panika. Sramila sam se svojih riječi i onoga što sam postajala.

- Ma nije sve tako strašno. Opet ti kažem, umorna sam. Ali sve će se to srediti. Paul je u pravu, kriva sam, ali nadam se da neće potrajati - rekla sam želeći bar malo umiriti savjest.

- Vjerujem da hoće. U životu je tako. Nekad moraš napraviti i nekakav ustupak, pogotovo kad prođe zaljubljenost - rekla je Amelie.

I ovo je Paul čuo jer je rekao: - Ja sam u svoju ženu još uvijek zaljubljen. Volim je svaki dan sve više, ali čini mi se da s njom nije tako.

- Paul, sad si pretjerao. To nije istina - rekla sam. - A ne znam baš!

- Ne možeš to tako reći.

- Nego kako?

- Molim te, nećemo sad opet o tome i to ovdje - rekla sam.

- A je li me voliš? - pitao je.

- Stvarno si smiješan - rekla sam izbjegavajući odgovor. Plašila sam se da mi u glasu ne osjeti laž i u pogledu vidi istinu.

- Nisi mi odgovorila? - uporan je.

- Ne volim te - rekla sam kroz smijeh.

- Znam ja to.

- Pa naravno da te volim, kakve su to gluposti. Nema to veze s ljubavlju. Jednostavno sam preumorna. Ali, evo, obećavam, popravit ću se! - nastojala sam ublažiti situaciju.

- Mogu misliti da hoćeš - zaključio je. *** Muškarac ženu mora grliti i grijati osjećajima, a ne rukama. Njoj je važno da se osjeća voljeno, osjeti poštovanje. I svaka se žena koju muškarac grli osjećajima proljepša. Gledala bih često u njegovu pogledu ljubav, grlio me osjećajima, a volio dušom. Osjećala sam njegovu snagu u sebi, njegovo prožimanje. Volim ga jako i bezuvjetno. Ali često sam trebala njegov šapat... da mi u tišini kaže riječima koliko me voli. Trebala sam riječi kroz koje ću osjetiti dodir njegove duše. Kao što izgovaram molitvu Bogu, trebam život da mi posvjedoči da sam mu sve, jer on je

meni bio sve. Teško je proživljavati ovakve misli dok pokraj sebe imaš čovjeka koji te voli, a nije onaj kojeg ti voliš. Sama sam sebi svjedok da sam ga toliko puta pokušala odgurnuti od sebe, htjela sam pobjeći, otići, živjeti starim životom, udisati zrak koji me neće gušiti, ali kasno je.

Trebala sam ga kao posljednju kap života pred umiranje. Bio mi je posljednji san pred buđenje, ljubav koju sam živjela kroz najtišu žudnju, udisaj koji trebam. Željela sam moći živjeti bez njegova pogleda, dodira i glasa, ali nikako nisam mogla. Znam da će me to odvesti u propast, ali veća je propast živjeti daleko od njega. *** Željno iščekujem vidjeti Mayu koja je kod moje majke. Nisam je vidjela tri dana. Ovo je naš najdulji rastanak do sada. Nedostajala mi je, iako to nisam pokazivala. U životu je važno prihvatiti dar i znati se nositi s njim. Maya je moj dar od Boga. Najljepši anđeo kojeg mi je Bog poslao kad sam ga molila da mi je pošalje. Moja je radost, dijete koje je i u mojim najtežim trenucima znalo izmamiti osmijeh na moje lice. Što je starija, više shvaća koliko i kako može upravljati sa mnom i ponekad se time koristi. Puštam ju jer me raduje vidjeti je tako zaigranu, sretnu i uvjerenu da me u nečemu nadmudrila. Čim me ugledala, potrčala mi je u zagrljaj.

- Mama, ja bih još ostala kod bake - rekla je.

- Još? Nisi me se zaželjela.

- Jesam, malo - iskrena je.

- Dobro, možeš ostati još sat vremena.

- Pokaži mi rukom koliko je to?

Pokazala sam joj jedan prst, što je značilo jedan sat. Nije zadovoljna.

- Ali mama. To je samo jedan. Može li dva - rekla je. Nasmijem se. Potom se rastužim.

Kad bi mi jedina briga bila hoću li ostati sat ili dva kod majke.

- Kako je bilo? - upita moja majka.

- Odlično. Sve je bilo baš odlično - kažem.

- Dobro, dobro, neka ste se vi dobro proveli, a ja neka čuvam dijete - našali se majka.

Njezine su mi se riječi zarežale u srce. Osjetila sam krivnju jer sam dijete ostavila kod majke samo da bih mogla biti s Maximeom. Htjela sam je povesti, ali Maya je htjela ostati kod bake. Uistinu jesam, smirivala sam svoju savjest, lako je to zapravo istina, smiriti se nisam mogla. Savjest me sve jače udara. Lomila je um i srce i uvlačila me u tugu donoseći strah od budućnosti. Strahovala sam za svoju obitelj, ali bojala sam se otići od Maximea. Ako odem, izgubit ću sav život, svu radost i vjeru u sudbinu. Ako odem, nećemo biti sudbina, kako je govorio. Ne bih mogla podnijeti da sam ovo učinila, a da nije bilo suđeno. Ovako sam se mogla opravdati sudbinom jer pred njom nitko nikada nije uspio uzmaknuti. ”Ovo se nije moglo izbjeći.

Suđeno je, Marie!” često sam ponavljala njegove riječi u tišini svoje duše. I pritom mi postane lakše, toplije, kao da sam se zatvorila u naš svijet i ne izlazim više. Ne želim otići iz tog svijeta.

Dvadeset i četvrto poglavlje Idućih nekoliko dana stopilo mi se u veliko iščekivanje Maximea. U četvrtak sam poslovno putovala u Lille. Maxime će doći iz Biarritza pa ćemo provesti dan zajedno. Mayu sam opet odvela majci. Sretna je jer će opet dan provesti s bakom koju toliko obožava.

Moja majka čini se kao žena koja ne zapaža previše. Ali to je samo privid. Znala je promatrati isključujući razgovor o sumnji koju je usmjerila na nešto ili nekog. Nije joj drago jer odlazim sama u Lille.

- Što ćeš ti tamo? - upitala me kad sam dovela Mayu. Posao, majko. Imam posla.

- Da, imaš posla! Zar to nisi mogla obaviti telefonski? Ili da pošalju nekog drugog. Imaš obitelj - rekla je.

- Ma o čemu ti to?

- Pa o tim tvojim lutanjima. Da sam na mjestu Paula, ne bih ti to dopustila.

- Pa kad se nigdje nisi maknula od oca. Što u tome ima loše? Idem poslovno.

- Poslovno?

- Da, poslovno ponovila sam.

- Dobro, ali jednom će i taj tvoj posao Paulu dosaditi. Nemoj onda doći meni plakati rekla je.

- Ništa se ti ne brini. Pa to je samo jedan dan. Otići ću ujutro i vraćam se navečer. Vidjet ću se i s Luisom.

S Luisom? Baš ćeš se usrećiti - ironično je rekla.

Luisa je naša rodica, kći mamina brata. Već godinama živi u Lilleu i ne namjerava se vratiti u Pariz. Govori kako joj je ondje ljepše. Sve joj je nadohvat ruke, pa čak i Pariz. Kad poželi, sjedne u auto i za sat je vremena kod kuće.

Lille je grad radnika. Pomalo sivo, sumorno mjesto u kojemu je nekad vladala rudarska i tekstilna industrija. Bio je centar sjeverno-francuske ugljene i tekstilne industrije.

U četvrti Saint Sauveur 1888., na rijeci Eugena Pottiera, Pierre Degeyter skladao je ”L’Internationale”, najpoznatiju radničku i jednu od najprepoznatljivijih pjesama na svijetu.

Postala je himna međunarodnog revolucionarnog socijalizma i prevedena je na brojne jezike.

Lille se s vremenom iz industrijskog gradića preobrazio u grad s uslužnim djelatnostima.

Danas se smatra četvrtom francuskom metropolom. Ipak je najpoznatiji kao rodno mjesto velikog francuskog političara i državnika Charlesa de Gauhea. Luisa je studirala novinarstvo, a Lille je sinonim za najbolje škole novinarske prakse. Kad je završila studij, ostala je i radila za jednu medijsku kuću. Luisa je bila ta koja mi je dogovorila sastanak sa svojim šefom koji je tražio dobru fotografsku agenciju u Parizu. I Maxime je trebao doći na sastanak, ali će kasniti, pa ćemo se naći poslije. No, to majci nisam rekla.

- Imam autobus ujutro u 8 sati, pa ću ti Mayu ostaviti večeras - rekla sam.

- Dobro, ostavi. Nemam ja ništa protiv da ona bude tu. Meni je drago, samo ne volim da lutaš bez Paula - rekla je.

- Pa dobro, ako Paulu ne smeta, zašto smeta tebi? - upitam već na rubu živaca.

- Sve do jednom. Kad mu zasmeta, možda će biti prekasno da to popraviš - rekla je.

- Ma daj, govoriš sad kao da će me ostaviti zbog toga.

- Žene su se ostavljale i zbog manjih razloga - rekla je.

- Ništa se ti ne brini. Ovo je moj život i moj problem - rekla sam i, nevjerojatno, ali dok sam to govorila, na um mi je pala misao kako nikad, pa Čak ni u tinejdžerskim danima, nisam

proturječila roditeljima govoreći im kako je ovo moj život. Nasmijem se na ovu pomisao. Majka je to protumačila drukčije.

- Samo se ti smij, pitat ću te ja kad mi dođeš plačući gdje ti je pamet bila - rekla je.

- Samo ti mene pusti. Ništa se ne brini - rekla sam.

Na putu kući ipak sam razmišljala o njezinim riječima. U potpunosti je u pravu. Ali već je kasno išta mijenjati. *** Naslonila sam se na kuhinjski šank i zabuljila u pod, kao da iz njega želim iščitati odgovore i pronaći mir. Nije mi svejedno što sutra idem u Lille. Dio mene vjerojatno priželjkuje da mi je dovoljno stalo do Paula pa da odustanem od putovanja. Strašno sam zbunjena, čak i nakon ovoliko vremena provedenog s Maximeom. Jednostavno ne znam kako učiniti da stvari idu nabolje. Sa mnom i Paulom sve je gore, sve smo udaljeniji. Samo živimo jedno pokraj drugog.

Već neko vrijeme je tako.

Ispred mene mobitel zavibrira. Maximeova poruka: ”Jedva čekam sutra”, pisao je.

Samo jednom porukom uspio je odagnati sve moje sumnje, preispitivanja i dvoumljenja. ”I ja, ljubavi moja”, odgovorim.

Tu sam večer s Paulom bila iznimno plaha i pažljiva. Ipak, ne toliko da vodimo ljubav.

Izbjegavala sam bilo kakvu prepirku. Ne želim se svađati prije puta jer bi mi savjest počela jače izbijati iz unutrašnjosti uma gdje sam je jedva skrila. Pripremila sam mu njegovo omiljeno jelo, pustila ga da gleda što je htio na TV-u, čak sam ga izmasirala, što inače nisam baš rado činila.

Prije nego mu je na um palo bilo kakvo maženje i vođenje ljubavi, pobjegla sam u sobu i pretvarala se kako spavam. Došao je za mnom nakon možda sat vremena i ubrzo zaspao. Te noći nisam dugo mogla zaspati. Razmišljala sam o Maximeu, a radost što ću ga vidjeti mutio je samo lagani osjećaj krivnje, nedovoljno jak da bi me zaustavio da ujutro ne odem.

Paul je još bio u krevetu kad sam krenula taksijem do kolodvora. Kišica je rosila, a moju je savjest umirivao pričljivi taksist koji se dotakao tema od politike do današnje mladosti koja ne pazi ni kuda ide, ni što pije ni kako se ponaša. Ostavio me na kolodvoru, a već za dvadesetak minuta bila sam u autobusu koji me vozio prema Lilleu, prema Maximeu. Pokušala sam izbaciti sve iz glave osim te misli. ”Maxime me čeka, to je sad najvažnije!” ponavljala sam putem.

Osjećam pobjedu nad krivnjom i to me istodobno i ubija i podiže. Jutros sam pogledala u lice čovjeka kojeg sam nekad voljela. Lagala sam mu i krenula svojoj sudbini. Je li to ispravno? Ne znam. Ali previše je snažno da se zaustavim.

Za nešto više od sat vremena bila sam u Lilleu. Naravno, Luisi sam rekla da se moram vratiti prvim autobusom natrag jer imam još nekih sastanaka. Izbjegla sam dan s njom jer sam namjeravala s Maximeom ostati do kasno uvečer i vratiti se posljednjim autobusom. Majka se ionako ne čuje s Luisom, pa nije bilo straha da će me otkriti. Otišla sam na sastanak, uspješno ga odradila i u gradu pričekala Maximea. *** ”Na svijetu uvijek postoji jedna osoba koja čeka onu drugu, bilo da je nasred neke pustinje ili usred velikog grada. A kad se te osobe sretnu i njihovi se pogledi ukrste, sva prošlost i sva budućnost gube svoj značaj. Samo postoji taj trenutak i ta nevjerojatna sigurnost da je sve stvari pod suncem ispisala jedna ista ruka, ruka koja je stvorila po jednu dušu blizanku za svaku osobu i koja je u njima probudila ljubav, bez koje ni jedan san ljudske rase ne bi imao smisla”, čitala sam neku izreku koja je urezana u zid na zgradi neke banke. Nije mi jasno zašto baš na nečemu što je pripadalo banci. Da je na muzeju, knjižari ili čak kafiću, shvatila bih. Ovako je, u

najmanju ruku, neobično.

Ipak, priznajem, nosila je značenje i poruku, barem meni. Vjerovala sam da bih s Maximeom završila ma gdje ga srela i u koje vrijeme. Da sam ga srela i za desetak, petnaestak godina, kad bismo bili mnogo stariji, znam da bih ga voljela. Jer njegove oči, njegov pogled, jednostavno pripadaju mojemu. Otkad su nam se pogledi ukrstili, čini mi se da više ne gledam svojim, već njegovim pogledom kroz svoje oči. Govorim njegovim glasom kroz svoja usta i živim njegovim životom u svom životu. Jesam li uopće ikad postojala u svemu ovome ili sam samo čekala njegov život? Tko zna. Ali sudbina je sila koja određuje život i od koje se ne može pobjeći. Ako je to tako, zašto da se trudim pobjeći kad će me ionako vratiti na svoj put? Da, zašto?

Mobitel je zazvonio. Javila sam se.

- Hej, jesi li obavila sve? Gdje si?

- Jesam. Evo me u centru grada. Ovdje u ulici... čekaj samo da vidim... ah... evo...

- Čekaj me tu, stigao sam. Doći ću za petnaestak minuta.

- Dobro.

- Jesi li ručala?

- Nisam.

- Pojedi nešto dok me čekaš.

- Jesi li ti ručao?

- Nisam još.

- Pa čekat ću te pa ćemo zajedno.

- Nemoj biti gladna dok me čekaš - rekao je. Nevjerojatan je. Već je za petnaestak minuta tu, ali se brine da ne budem gladna.

- Čekat ću te pa ćemo zajedno. Neće mi ništa biti za petnaestak minula ili pola sata - rekla sam.

- Dobro, onda. Eto me. Nastavila sam šetati glavnim trgom i razgledavati prodavaonice.

Potom sam sjela na jednu klupicu i čekala ga. Čitala sam novine koje sam usput kupila. Došao je kako je i rekao za petnaestak minuta. Rano je poslijepodne i imamo vremena cijelo popodne, bar do 20 sati.

- Čekaš me dugo? - upita.

- Ne, kako si i rekao.

- Žao mi je da nisam prije mogao stići. Nisam imao let.

- Nema veze, važno je da si došao - kažem tiho.

- Kad se moraš vratiti?

- Mogu onim autobusom u 20 sati ili tek u 23 sata. - Onda uzmi onaj kasniji. Imat ćemo više vremena.

Tako je i bilo. Otišli smo na kolodvor i uzela sam kartu za najkasniji autobus. Prije toga smo otišli na ručak u obližnji restoran.

- Što ćeš jesti?

- Ne znam. Možda ribu - rekla sam.

Restoran je uređen u morskom ambijentu, pa mi je riblje jelo došlo nekako samo od sebe.

Naposljetku smo oboje uzeli ribu. - Volim što sam ovdje s tobom - rekao je.

- I ja. Jedva sam čekala da dođeš.

- Uzeo sam hotel. Tu, u blizini. Jedva čekam da odemo - kaže, a usta mu se stisnu u tanku crtu. Svaki put kad bi poprimila takav oblik, znala bih koliko me želi u krevetu.

Pogledam ga i pomislim je li hotel jedino na što misli. Htjela sam da mi kaže koliko sam mu nedostajala, koliko me voli, a ne koliko jako želi otići sa mnom u hotel. Ali ne želim sad o

tome razmišljati. Drago mi je što je došao, što sjedi tu ispred mene i što ćemo provesti dan zajedno. Samo nas dvoje u gradu u kojem je vjerojatnost da ćemo sresti nekog poznatog mala, iako ne i nikakva.

- Pogledaj, Marie, onu ženu - pokaže mi pogledom u pravcu žene osrednjih godina koja je sjedila sama i ručala.

- Mora da je teško kad moraš jesti sam u restoranu. Kakav joj je život?

Ne znam otkud mu ova misao. Na trenutak se učini zamišljenim. Gleda je kao da pokušava proniknuti u njezin život i razumjeti ga. Saznati zašto je tako osamljena.

Ne mora značiti da ima loš život i da je sama rekla sam.

- Vidiš, Marie, znam razlikovati turista od čovjeka koji tu živi. A ona sigurno tu živi, a kad je tako, uvijek ima netko s kim možeš pojesti ručak u restoranu.

Opet je pogledam. Djelovala je mirno, opušteno, nimalo zamišljeno. Zapravo mi se činila kao da razmišlja samo o hrani koja je pred njom.

- Možda nije htjela nikoga - kažem.

- Znaš što ja mislim? Mislim da joj je pun k... svega i da želi biti sama.

- Može biti - prihvatim.

- A možda je jednostavno željela sama ručati jer je na pauzi za ručak ili je na proputovanju. Pa da nisi došao, možda bih i ja sama negdje ručala. Tko bi znao odakle sam došla i živim li u ovom gradu - rekla sam, iako ne znam što bi se moglo dogoditi da sama sjednem u restoran i ručam ili večeram. Da uzmem nešto na ulici, neku brzu hranu, to da, ali da sjednem sama u restoran? Pa ja nikad ne sjedim sama ni u kafiću!

- Vidi se to, Marie - reče Maxime. - Može biti.

- Hoćemo li? - upita.

- Možemo.

- Jedva čekam doći u hotel da te mogu ljubiti - reče. Nasmijem se.

- Nemoj misliti samo na hotel i te stvari - kažem.

- Ne mislim uvijek, ali sad mislim. Sad jedva čekam doći u sobu, skinuti te i ljubiti.

Marie, sad mislim samo na vođenje ljubavi - kaže mi kao da me provocira.

- Svašta s tobom - kažem.

I bit će svašta sa mnom - nasmije se zavodnički.

I sama sam htjela Što prije doći u hotelsku sobu. Ne samo zbog seksa, iako je naše vođenje ljubavi fantastično i nadmašivalo je svako poimanje dodira i seksa općenito. Mi nismo samo vodili ljubav, mi smo prolazili kroz sve moguće osjećaje vezane za vođenje ljubavi. Imali smo igru, strast, ozbiljnost, uzbuđenje. Luđački smo željeli zadovoljiti jedno drugo i ako smo mislili da nismo uspjeli, ostao bi osjećaj praznine, a Maxime bi tad govorio kako moramo svakako to ispraviti ponavljajući. Ponekad mi se čini da se Maxime muči u sebi ako misli ili zna da me nije uspio zadovoljiti. Ako nisam uspjela doživjeti vrhunac, nisam to smatrala tragedijom ni sam osjećala prazninu ili propust. Više sam osjećala tugu jer se on time muči. Voljela bih da ga to ne muči jer muškarac može doživjeti vrhunac gotovo uvijek, dok ženi ponekad treba dulje, mnogo dulje vremena kojeg joj muškarac možda ne može dati. Ako nisam uspjela taj put, nije on kriv, već moje tijelo ili um kojemu je danas trebalo više i dulje.

Htjela sam što prije doći u hotelsku sobu jer sam se željela privinuti uz njega. Htjela sam da me čvrsto zagrli, da me voli zagrljajem i da u toj čvrstoći njegova zagrljaja i pogleda osjetim svu njegovu ljubav. Nisam ga vidjela tek nekoliko dana, a tako sam ga trebala. Trebala sam njegov pogled, svoju ruku u njegovoj, njegove usne u mojoj kosi, trebala sam ga pokraj sebe.

- Želim ti tijelom pokriti tijelo - rekao je.

Da, to sam trebala. Da svojim tijelom prekrije moje i da me sakrije od svijeta... i od

savjesti koja još ne miruje. Čak i dok sam hodala pokraj njega, nedostajao mi je. Kad sam s njim, svaka minuta brzo leti. Plašim se pogledati na sat jer ne želim da vrijeme prođe. Strahovala sam od satova, minuta i od njegovih riječi da mora ići. Danas nisam željela gledati na sat, bar ne još. Tek kad noć odvali dobar dio svoga puta i kad mrak prekrije sve ulice, tek onda ću pogledati na sat iz straha da ne zakasnim na autobus koji me vraća pravom životu. Poželjela sam da ga mogu propustiti, da se probudim u krevetu pokraj njega i shvatim kako su Luca i Maya naša djeca. ”Bože, nemoj me kazniti zbog ovakvih misli”, molila sam ga u sebi.

- Pričekaj samo da uzmem ključ sobe - reče Maxime kad smo ušli u hotel. Ubrzo se vratio pa smo pošli prema dizalu. Čim smo ušli, nije ni čekao da se vrata zatvore, poljubio me.

- Tako sam dugo ovo čekao i želio - rekao je.

Sretna sam. Barem na trenutak neću razmišljati ni o čemu, bit ću sretna s njim. Ovdje, u Lilleu, daleko od svih, skrivena od života koji me vraćao drugom čovjeku.

- I ja. Tako si mi nedostajao - rekla sam.

Soba u hotelu prostrana je. Krevet za dvoje, bračni. Uvijek je uzimao bračni krevet. Često bih poželjela da nam taj bračni krevet doista pripada, da se nalazi u našem domu i da se ne moramo skrivati po hotelima. Hoteli mi sad predstavljaju dom s njim. U hotelske sobe kojih sam se na početku ove naše veze toliko užasavala, sad rado odlazim. Postale su naš kutak, mjesto gdje zaboravljam tko sam i kome se moram vraćati. Značile su mi i radost i tugu. Tu i tamo, ne uvijek, podsjećale bi me zašto sam tu i da će život s njim u njoj potrajati tek koji sat vremena. Ali zaboravljala sam na to vrijeme, odvučena njegovim poljupcima od tih misli. Kad bi sve bilo gotovo, čekala bih trenutak kad će reći: ”Ljubavi, moramo ići”. Ta me njegova rečenica sve jače boljela. Moramo li baš? Moramo li uistinu otići već sad?

Ali ne. Sad ne želim o tome razmišljati. Pogotovo jer imamo više od sat i pol vremena.

Imamo cijelo popodne i pola noći. Nema posla, nema brzog odlaženja, nema ničega oko nas.

Samo mi i ovaj grad.

Oči mu gore, priprema se na ono što smo oboje željeli u Biarritzu, a nismo mogli.

- Želim da traje, da te lagano, posve lagano ljubim, posvuda, po cijelom tijelu... - govorio je.

Uzdahnem već uzbuđena od njegovih riječi koje tiho i senzualno izgovara. Vješto mi skine cipele i čarape pa mi otkopča hlače i polako ih spušta prema dolje. Skine ih posve. Rukom kreće dolje po mojim nogama, pa se vraća lagano, nježno mi stišćući gola bedra. Ne prilazi mom međunožju, želi me izluditi, da mu pokretom tijela dam do znanja da to želim. Osjećam kako se tijelom razlijeva uzavrela žudnja.

- Među nogama ti je vulkan - reče.

- Uvijek kad si ti u blizini - kažem uzdišući.

Tijelo mi se propinje pod njegovim vještim prstima. Uspijevam se usredotočiti samo na njegov glas i njegov dodir. Puna sam želje, želim njega u sebi. Ali želim ga polako, lagano, da traje, da me drži na daljini dok ne poludim od svih ovih osjećaja koji izlaze iz svih mojih pora i skupljaju se u vulkan tamo dolje, među nogama.

- Je li ti lijepo - upita. Često me to pita. Kao da nije siguran da istinski uživam u njemu, [li me toliko želi zadovoljiti da želi biti potpuno siguran da to i čini.

- Uvijek mi je s tobom lijepo - kažem. Želim da shvati da ga istinski volim, da se ništa ne može usporediti sa sjajem njegovih očiju dok me promatra, da sam ispunjena njime godinama, danima, satima, trenucima... Želim da shvati da je on zrcalo mene. Zrcalo mog života. Dodirujući moje tijelo, njegovi prsti dodiruju

moju dušu, sve ono što je nevidljivo svijetu, tajne koje još nitko nije uspio otkriti, ono što se može otkriti tek na kraju života... sve je to dodirivao, to i još više.

- Obožavam te dodirivati... lagano... posvuda te ljubiti...

- I ja tebe... tako to dobro radiš... izluđuješ me...

Uvijek mi se čini kako je ta riječ ”izluđivanje” previše obična za ono što je izazivao u meni. Moje je tijelo ludo od želje za njim. Želim njegove poljupce, toplinu, vlažnost. Zagrljaj toliko čvrst da zaboli. Sve to stopljeno ujedno. Nikako ne mogu pronaći pravu riječ ili pojam da mu opišem koliko je jako ono što osjećam za njega kad sam s njim.

Prstima mi lagano otkopča grudnjak i skine ga. Grudi mi iskoče prepustivši mu se.

Uvijek bih te ljubio... - govori.

Nagne se i usnama me ljubi. Borim se da mu još ne kažem neka me odmah uzme. Želim da traje ovo izluđivanje kojim me je dovodio do vrhunca. Tijelo mi se grči od strasti kao odgovor na njegove pokrete.

- Dođi - povuče me s kreveta.

Nasuprot krevetu malen je pisaći stolić, a iznad njega zrcalo. Okrene me leđima od sebe i instinktivno se nagnem pridržavajući se o rubove stolića.

- Želim da me gledaš dok te ljubim - reče mi.

Njegove izravne, proste riječi dovode me do jačeg vrhunca. Pomalo se sramim gledati nas u zrcalu, ali me to uzbuđuje. Ima savršeno čvrsto tijelo, prekriveno tamnim dlakama. Osjećam da jedino s njim mogu učiniti bilo što, biti slobodna u svemu, pa i u vođenju ljubavi. S njim nisu postojale granice, ali ne u vulgarnom smislu, nego u senzualnom, strašću ispunjenom... Ma uzbuđuje me sve ono što do sad nisam ni znala da me uzbuđuje. Način na koji mi govori koliko me želi... i kako to želi činiti, otvara mi put, ruši nevidljivi zid koji je oduvijek bio preda mnom.

- Ovo što ja i ti imamo ludo je. Baš ludnica. Mnogi to nemaju govori.

- Znam... to što mi radiš nevjerojatno je... izluđujuće... a ja postajem ovisna o tome...

- Drago mi je da je tako... Želim da uvijek bude tako... da me uvijek želiš... Oh, što ti želim činiti...

- Učini sve što želiš... sve...

- Želim te ovako... da me osjetiš skroz u sebi... baš skroz! Nagne me nad stol i čvrsto me privije uza se. Tijelom mi prolazi nevjerojatna želja, ogromno uzbuđenje, budi se sve ono divlje u meni i slatki osjećaj trzanja prolijeva mi se tijelom. Ne želim da ovo tako brzo završi. Okrenem se prema njemu, usne nam se dodiruju, prvo me nježno ljubi, a onda poljupci postaju sve strastveniji dok nam se jezici nisu skroz isprepleli. Volim taj osjećaj njegovih usana na mojima.

Polako je usnama krenuo niz moj vrat... ljubi mi ramena... zadržava se na grudima... kreće niz trbuh lagano prema dolje. Zatvorim oči kako bih u potpunosti uživala u njegovim toplim i vlažnim poljupcima.

Zadržava se nekoliko trenutka dolje, a onda opet kreće lagano, posve lagano prema gore.

Rukama mi stisne bokove i privije me skroz uza se. Osjećam kako se priprema eksplozija u meni.

I on osjeća. - Želim da još traje... želim da uživaš... - govori. - Uživam u tebi... jako...

- Dođi ovamo - pozove me u kupatilo.

Lagano me podigne i posjedne pokraj umivaonika i nastavi ljubiti. Dok me ljubi, gleda moj stražnji dio u zrcalu. To me još jače uzbuđuje. Obgrlim ga puštajući ga k sebi onako kako je volio. Uspori ritam tijela i tako me vrati s ruba. I stalno to ponavlja. I dok se pritišćem od njega, osjećam kako se grčim od uzbuđenja.

- Tako si blizu, ali želim da traje... da uživaš - govori dok me ljubi.

- Želim te jako... uvijek...

- I imaš me uvijek... cijelog... samo ti...

Ne izdržim više, stisnem se jako o njega i zastenjem. - Što mi to radiš? - kažem tiho. Tako... želim da ti je lijepo... Dok vodi ljubav sa mnom, govori mi najprljavije riječi kojih se može sjetiti. Neobično je kako me to uzbuđuje.

- Tako me pališ... - govori.

U toj je riječi toliko snage. Uzima me poput vatre koja guta sve pred sobom. Ne mogu mu se oduprijeti niti to više želim.

- Ne znam kako si toliko dugo izdržala da ne vodimo ljubav, a znala si kako će biti dobro i kako će se to dogoditi - govori mi isprekidanim glasom.

- Bilo je teško, ali nije to lako prihvatiti, kako sam mogla ovo prihvatiti...

- Znala si da će se dogoditi... Tako sam te želio... - I ja sam tebe...

Izludila si me...

- I ti si mene, ali bila sam uvjerena kako ću moći izdržati, kako ću moći pobjeći od tebe, od ove ljubavi...

- Od ljubavi se ne može bježati... Marie, trebala si to odavno shvatiti.

- Jesam.

- Zašto si se onda plašila?

- Zbog ovoga što smo postali...

Mogli smo razgovarati o ovome za vrijeme vođenja ljubavi, a da nas to ne omete, nego još jače uzbudi.

- Nismo ništa postali... Samo se volimo. Radimo ono što se nije moglo izbjeći. Uživamo jedno u drugome, tako se dobro... j...

Uzdahnem pod dojmom njegovih riječi. Utječu na mene i kreću se mojim tijelom poput lavine. Uzbuđenje mi vrije u dnu trbuha i osjećam kako se razlijeva vruća tekućina svuda po meni. Uprem svu snagu da ga jače zadovoljim. Zarijem mu nokte u ramena i zgrčim se uz njega...

- Oh, Marie, ovo je ludilo - reče kad je gotov. - Jest, ludilo je... nevjerojatno ludilo...

- Da smo barem ovo započeli prije nekoliko godina. Znaš li koliko smo godina izgubili?! govori dok se smješta uz mene na krevetu.

- Znam, ali možda nismo smjeli...

- Nemoj sad sve pokvariti. Smjeli, ne smjeli, volimo se i imamo nešto što rijetko tko ima.

Možemo jedno drugo uzbuditi samo pogledom, riječima. Dajemo se jedno drugome u cijelosti. Želimo to... Trebaš biti zahvalna što možeš ovo u životu doživjeti. Što da nikad nismo probali, nikad ne bismo znali kako ovo može biti dobro.

- Znam, ali da nismo probali, bili bi zadovoljni onime što imamo, uvjereni da je to najbolje što može. Ne bismo povrjeđivali nikoga.

Savjest me je opet upozoravala.

- Nikoga mi ne vrijeđamo.

- Jer još ne znaju.

- Ono što ne znaju, ne može ih boljeti.

- Ne znam.

Znam da već vrijeđam Paula. Iako ne zna za ovo s Maximeom, nisam više žena koju je oženio, u koju se zaljubio. Ne mogu mu biti žena. Ne znam hoću li više ikad moći. Mogu mu kuhati, pospremati, brinuti se o kućanstvu, ali ne mogu voditi ljubav s njim, a to je jedino što želi od mene.

- Nećemo sad o tome, ljubavi. Imamo još vremena. Hoćemo na večeru.

- Može.

Idemo se onda istuširati zajedno. Kimnula sam. Jednim potezom misli odagnala sam savjest. ”Ne sad!” rekla sam joj u sebi. ”Sutra, sutra možeš doći. Danas želim uživati s njim, bar

na trenutak zaboraviti u kakvoj smo situaciji.” I uspjelo je. Savjest je nestala kao da sam izgradila krug u koji sam uskočila i osjećala se dobro. Izvana me udarala savjest i realnost, ali nisu uspijevale ući. Kad bi uspjele raskinuti lanac oko kruga, udarale bi me, tukle, lomile, padala bih pod njima, ali sam znala da ću ustati.

Ustat ću u onom trenutku kad mi Maxime pošalje poruku ili me nazove. Njegove misli, moje su uzdignuće, njegov dolazak, moj spas... *** Pustio je vodu u tuš-kabini namjestivši je na toplo. Volio je hladniju vodu, ali je uvijek pazio da namjesti onako kako oboma odgovara. Volim tuširanje s njim. Volim kad uzme gel za tuširanje i rastrlja ga po mome tijelu. Prvo rukama, a poslije tijelom. Počeo me ljubiti po vratu.

Uživam u njegovim poljupcima jer u njima je njegova ljubav. I nakon vođenja ljubavi osjeća poriv poljubiti me u vrat, ramena, leđa, a da pritom ne mislimo voditi ljubav. Ne uzbuđuje se, samo me ljubi. To mi mnogo znači. Više nego da to radi prije vođenja ljubavi jer tad bih možda pomislila da je to predigra, zagrijavanje. Ovako, poslije vođenja ljubavi, kad više ne mislimo završiti jedno u drugome, bio je znak da me voli.

- Tako te volim - rekla sam mu.

- I ja tebe. I drago mi je da je tako. Odjenuli smo se i krenuli u grad. Hoćemo prvo u kino?

- upitao je.

- Mogli bismo, ali bit će kasno. Autobus mi polazi u 23 sata - rekla sam.

- Jednom ćemo svakako otići u kino. To bih želio s tobom napraviti.

- Može. I ja bih to s tobom. Često je govorio o odlasku u kino. I ja sam željela s njim raditi tako jednostavne, normalne i zanimljive stvari. Često želim da me smije uzeti za ruku i tako hodati ulicom. Bez straha i savjesti. Vjerojatno mi to ne bi bilo toliko bitno da smo u braku ili da imamo normalnu vezu. Ali trebala sam s njim sve ono što nisam mogla imati. Nisam razmišljala ni o njegovoj supruzi ni o svom suprugu. Da im radimo nepravdu, došlo bi mi na um tek u rijetkim situacijama.

Mislim da sam se uvjerila kako smo u svemu ovome mi žrtve, a oni samo ljudi koji nas drže zarobljenima. Možda je i Maxime to mislio. Ipak, oni su naše žrtve, a mi smo žrtve života i sudbine koja se poigrala s nama. Nije to lako prihvatiti, ali je istina.

- Hajdemo onda na večeru, znam jedan dobar restoran. *** Složila sam se. Otišli smo u veliki trgovački centar. Prošlo je 20 sati i prodavaonice su zatvorene, ali restorani i klubovi nisu. Sjeli smo u restoran koji je imao glazbenike koji su svirali harmoniku od stola do stola. Odavno nisam uživo slušala harmonikaše, a voljela sam ih ponekad poslušati. Harmonika stvara glazbu koja u većini govori o bolu, ali i istodobno liječi bol. Pomalo je nostalgična, netipična francuskom podneblju. Ali restoran je bosanski. Pripremaju bosanske specijalitete, a harmonikaši sviraju sevdalinke, bosanske narodne pjesme. Zapravo i nisam mnogo znala o sevdalinkama. Nisu me ni zanimale sve dok mi jednom prijatelj, čiji roditelji potječu iz Bosne i Hercegovine, nije otkrio tajnu sevdalinki. ”Uz tu se glazbu veže jedna romantična priča.

Analitičari i znanstvenici koji su istraživali podrijetlo sevdalinki kažu da je ta bosanska gradska ljubavna pjesma, vezana za pravu ljubav koja se dogodila davne 1574. godine u hrvatskom gradu Splitu. Priča o nesretnoj i neostvarenoj ljubavi mladog trgovca Adila i Marije (Mare) Vornić”, rekao je.

Nisam mu vjerovala.

- Ma to si izmislio jer znaš da padam na romantiku - nasmijala sam mu se.

- Nisam, majke mi. Sve je zapisano u spisima ondašnjeg splitskog kneza. Jednom sam putovao na godišnji odmor u Split. Imam tamo jednog prijatelja. Obilazili smo muzeje i on mi je to rekao. Znaš da mene tradicionalna glazba zanima - uvjeravao me David.

- Otkud znaš da je govorio istinu. Možda te samo htio zainteresirati za grad.

- Zašto si tako nepovjerljiva, a romantična si? To ne ide jedno s drugim - nasmijao mi se.

- Pa ne znam. Nekako se čini...

- Ništa ti se ne treba činiti jer sam sam to pročitao u nekoj knjizi u tom muzeju.

- Na hrvatskom?

- Ludice, na engleskom. Pa kako bi turisti inače išta razumjeli. - Aha. - Da, kažem ti. Neki Franjo spjevao je epitaf o ”Bidnoj Mari”, a poslije njega, Čak tri stoljeća poslije, našao se netko tko je spjevao isto o tom događaju pod naslovom ”Bijedna Mara” i tako ti je sve to krenulo.

- Romantično.

- Da, ali i tragično. Zbog različitih vjera nisu se smjeli voljeti. Zato se kaže da je sevdalinka bol koja pjeva, boli koja raduje i radosti koja boli.

- Baš si to zanimljivo obrazložio nasmijem se.

- Nadam se da nikad nećeš osjetiti sevdalinku na svojoj koži - rekao je.

Nasmijala sam se i rekla mu: - Meni se to ne može dogoditi jer onog koga volim imam uza se. Mislila sam na Paula.

Sjetila sam se sad toga dok je harmonikaš za susjednim stolom pjevao na svom jeziku nešto što ne razumijem, ali shvaćam da pjeva o boli. Već stoljećima ljudi pjevaju o boli, ali nikako da se utopi u pjesmi. Uvijek se iznova rada. Prelazeći generacije, dolazeći u sadašnjost, došla je i do mene. Obruč oko srca steže mi se dok slušam nerazumljive bolne riječi tužne glazbe i gledam u Maximea. Zašto ne bismo mogli biti sretni u cijelosti? Ne, ne mogu sad o tome. Moram misliti pozitivno i ne pustiti tugu k sebi. Ne danas. *** - Ovdje imaju odličnu hranu - reče Maxime prenuvši me iz misli. Naručili smo neko tradicionalno jelo i vino. Savršena večer uz glazbu, večeru i njegov pogled na meni. Poželim ostati ovdje cijelu vječnost.

- Žao mi je što nemamo cijelu noć. Bilo bi ludilo - reče.

- Da, bilo bi to prekrasno.

Ali sad je kasno da bilo što mijenjam. Mogla sam izmisliti neki razlog ostajanja, ali sad, samo sat prije polaska autobusa, bilo bi previše sumnjivo. I kartu sam već imala. Nisam htjela gledati na sat jer sam se bojala današnjeg rastanka od Maximea. Uživali smo u večeri, u zajednički provedenom vremenu, u glazbi koja me podsjećala na vlastitu bol, ali uživali smo u svakom trenutku.

- Vidjet ćemo se za dva dana - rekao je Maxime kao da mi je htio odagnati tugu iz očiju.

- Znam, to je samo dva dana.

Ali čudno je kako su ta dva dana predstavljala cijelu vječnost kad nismo bili u istom gradu. Znali smo se ne vidjeti i više dana. Produženim vikendima, recimo. Ali znala sam da je tu.

U gradu je i činilo mi se kao da je doma. Sad je samo sat vremena udaljen od mene, a čini mi se kao da je tisućama kilometara daleko. ”Ne pretjeruj, Marie, i nipošto mu to nemoj govoriti!” upozoravala sam se. Ali ono što razum govori, srce često ne sluša, pa je Maxime znao sve što mi je na duši i srcu. Ako mu to ne bih rekla riječima, dok smo zajedno, čim bi otišao, poslala bih mu poruku. Ne želim ga opterećivati, ali nisam mogla izdržati da mu ne kažem što me muči. Pred njim ne mogu skriti baš

ništa. Osjećam potrebu sve mu reći, cijelu sebe razotkriti.

Odvezao me na autobusni kolodvor. Poželjela sam da me vozi kući samo zato što tako mogu biti dulje s njim, ali znam da je to nemoguće. Nisam mu to rekla. Umalo sam zakasnila na autobus.

- Parkirat ću pa ću doći gore da te ispratim. Ti trči da autobus ne ode.

Otrčala sam. Više sam se plašila da ga tu noć više neću vidjeti nego toga da bih mogla propustiti autobus i ne doći kući, mada bi to donijelo sumnju. Dijelom sebe znala sam da ću ga vidjeti. Uspjet će doći jer to želi. I bilo je tako. Čim sam ušla u autobus i sjela na svoje mjesto, zazvonio je telefon.

- Vidiš li me? - upitao je Maxime.

- Vidim - sretna sam jer je uspio.

- Znala sam da ćeš uspjeti.

- Pa ostavio bih auto bilo gdje samo da te ispratim rekao je. Ako je netko slušao naš razgovor, vjerojatno se smijao jer smo se ponašali kao dvoje tinejdžera koji su tek prohodali. U našim godinama vidjeti nas ovakve bilo je pomalo smiješno.

- Tako mi je žao što ne mogu ostati s tobom rekla sam.

- I meni je. Ali vidimo se za koji dan i sve će biti kao prije.

- Znam.

- Volim te - rekao je. - I ja tebe.

- Ostani još na liniji dok autobus ne krene. Pa ću onda i ja krenuti.

- Dobro.

Poželjela sam istrčati iz autobusa i poljubiti ga. Ali znam da je kasno. Autobus samo što nije pošao.

- Pobjeći ćemo jednom na dva dana i onda ćemo imati više vremena - rekao je.

Lakše mi je zbog njegovih riječi. Osjećala sam da mu nije svejedno što odlazim i koliko god me bolio ovaj rastanak, jednim dijelom sebe osjećam i radost jer znam mu je stalo. Iako se vidimo za dva dana, nije mu svejedno što sad odlazim. Ženama je svaki trenutak jako važan, ali muškarci su drukčiji, praktičniji, realniji. Kad bih vidjela da uza sve te epitete osjeća ovo što sam ja sad osjećala, činilo mi se kao da ga volim još više. Ne znam je li to moguće, ako je moguće da ga volim više od ovoga što ga volim, onda je to u meni raslo u ovakvim trenucima.

- Sretan put, ljubavi. Čujemo se još - rekao je kad je autobus krenuo.

Poslao mi je poljubac preko mobitela. I ja sam njemu. Sad sam sigurna da je žena iza mene slušala što se događa, ali nije mi stalo. Imala sam osjećaj da svi shvaćaju u kakvoj smo situaciji, ali više mi nije stalo.

Za nekih sat vremena poslao mi je poruku. ”Žao mi je što nisi mogla ostati. Jako te volim i već mi nedostaješ”, pisao je.

Da sam mogla, u tom bih se trenu vratila, bez obzira na to što bi se dogodilo. Ovako, samo sam napisala: ”I ja tebe, ljubavi moja. Jako.”

Dvadeset i peto poglavlje ”Zaključam srce, otresem snove s trepavica i hrabro zakoračim u novi dan, neka druga JA”, čitam neku rečenicu koju je vjerojatno napisala žena, razočarana, puna boli, sjetna, žena koja ne želi samo život, želi radost. Pomislim: ”Kad bi mogla zaključati srce, otresti sve snove, sve boli, sva nadanja i zakoračiti u neki novi dan, potpuno drukčija JA, bih li uspjela? Bez njega?! Bih li se uspjela vratiti starom životu i živjeti onaj život koji sam prije živjela s Paulom?

Ali svaka pomisao na život u kojemu ne bi bilo mene i Maximea izazivala mi je takvu bol da to nisam mogla podnijeti. Kako da uspijem bez njega, a ne mogu čak ni pomisliti na to? Možda bi me boljelo neko vrijeme, a onda bi vrijeme učinilo svoje? Bi li? Ako smo suđeni jedno drugome, onda ne bi. Cijeli bi život boljelo.” ”Ah, Marie, što si to učinila? Osvmi se okolo sebe i pogledaj. Koliko još života imaš? 40 50 godina ako se osloniš na starost. Sve te godine živjet ćeš u laži, u boli, pa čak i ako ga pustiš, ostat će laž uz ogromnu bol”, tiho sam samoj sebi rekla gledajući se u zrcalo. Što sam vidjela?

Vidjela sam samo ženu koja se više ne može nositi s onim što je učinila. Ženu koja neizmjerno voli, a ne smije uživati u toj ljubavi, ženu koja će unesrećiti ljude okolo sebe. ”Bože, kad bih mogla sve vratiti, vratila bih se i pobjegla od njega onog trenutka kad sam shvatila da osjećam više od obične zaigranosti, običnog zaljubljivanja. Da sam onda otišla, da nisam ponavljala kako mogu živjeti pokraj njega, sad ničega ne bi bilo. Ne bih voljela ili bih voljela, ali ne tako jako. Bože, pomozi mi molim te jer...”

Začujem zvuk poruke na mobitelu. ”Što radiš?” piše Maxime. ”Ništa, radim nešto”, lagala sam jer mu nisam htjela reći da se opet mučim mislima. ”Ti?” ”Ništa, i ja nešto radim. Tako mi nedostaješ”, pisao je.

Uvijek kad se osjećam baš loše, pošalje poruku ili nazove. Kao da predosjeća što se u meni zbiva, čak i kad me ne vidi. ”I ti meni. Voljela bih da možemo negdje otići.” ”Hoćemo. Otići ćemo. Tako bih volio biti sada s tobom.” ”I ja s tobom.” ”Želim te i volim te jako.” ”I ja tebe, ljubavi. Ne bih mogla podnijeti odeš da negdje bez mene. Da se više ne vidimo.” ”Neću otići. Kako bih i mogao kad si ti tu?” ”Ne bih bez tebe nikad mogla.” ”Zato ćemo i biti blizu. Zajedno blizu.”

Njegove su poruke lijek mojoj duši. Osjećam kako posrćem, padam, a on osjeti i podiže me ovakvim porukama. Poželjela sam da je sad tu, pokraj mene. Da ga mogu poljubiti, ali unatoč tome što je to bilo nemoguće, osjećala sam kako se tuga topi pred njegovim riječima. Kao da me netko uzeo s dna i sad leti sa mnom prema visinama. Maxime ima takvu moć nada mnom, ponekad se toga tako plašim, ali ne i sada. Sad sam trebala njegovu moć, njegove poruke, misli... njegovu ljubav. ”Voljela bih da smo se pije dogodili”, napisala sam. ”Kamo sreće da se dogodilo prije. Ali bolje ikad nego nikad”, pisao je. ”Vidimo se ujutro.” ”Jedva čekam.” ***

Kad se prisjetim lica u svome životu, pamtim samo ono kad je rekao da će biti sa mnom cijelog života, kad je rekao kako će uvijek biti blizu mene i u svim trenucima. Znam da je on najbolje što mi se dogodilo, zbog njega se svaki moj djevojački san ostvario. Ponekad se osvrnem i vidim sve trenutke u životu u kojima je on bio prisutan. I u svim trenucima u budućnosti bit će prisutan. Ponekad mi se čini kako vrijeme prije njega ni ne postoji. Kako je uvijek bio tu negdje, hodao pokraj mene, a nisam ga vidjela. Sve do onog trenutka kad sam ga upoznala, kad je sudbina odlučila da ga ugledam. I on se često osvrne i vidi trenutke u kojima smo stvarani.

Ponekad u šali kaže: ”Poznajem i sjećam se svih zaključanih varijanti”, i nasmije se.

Misli na onih pola godine kada nije mogao doprijeti do mene. Kad sam mislila da mogu ostati samo na ljubavi, da se možemo voljeti, ponekad vidjeti, popiti kavu i opet rastati. Kad sam mislila da nikad nećemo voditi ljubav, da možemo ležati jedno pokraj drugog u zagrljaju i ne prijeći granicu. Ali, kad voliš, teško je ne prijeći granicu koja te dijeli od onoga koga voliš. Bog mi je svjedok da sam nastojala ne prijeći tu granicu. Više od pola godine prelazila sam je, borila se sa samom sobom i na kraju sam popustila i prešla granicu. ”Voljela bih da imamo više od ovoga”, napisala sam. ”Jednog će dana biti sve”, pisao je. ”Jako te volim.” ”I ja tebe, puno.”

Njegove su me riječi ohrabrivale. Činilo mi se da mi i dok nije pokraj mene, pruža ruku koja ima srce na dlanu. I to prostranstvo njegova srca moja je sjena, moj trag po kojem sipe njegove riječi nade. Kao da ubire malo sunca i šalje ga preko poruka da mi osvijetli i razveseli dušu. Željno ga iščekujem. Upravo je nevjerojatno koliko trebam njegovu blizinu i njegov zagrljaj. U životu nikoga nisam toliko trebala kao njega. Moja duša pronalazi mir samo u njegovoj blizini, u njegovim očima, koje su gledale često kroz vanjštinu u mene, njegova duša koja je liječila moju izmučenu dušu. Sve je to činilo da stišam nemire u sebi i da se pronađem među gluhim zidovima života koji sam živjela. Na početku našeg puta koračala sam ozarena lica.

Nisam znala ishod. Potom se put polako počeo uspinjati. Bilo je teško odustati i vratiti se na početak. Izbjegavala sam osluhnuti znakove upozorenja. Sad sam još na tom putu i on mi je jedini spas. Stvarniji mi je od ičega, a spašavalo me kad je pričao o našoj budućnosti koje možda ni neće biti, ali trebala sam nadu, trebala sam iz njegovih usta čuti da ćemo je imati. Kako? Samo Bog to zna. *** Novo jutro, sunčano i toplo, donijelo je novu nadu, novu radost mojoj duši. Ustala sam rano kako bih Mayu spremila za vrtić. Pripremila sam joj doručak, odvela je u vrtić i idućih pola sata provela u uređivanju sebe. Željela sam, kad dođem na posao i kad me Maxime ugleda, da me odmah poželi. Nisam svjesna da sam se sve više upuštala u izazivanje, sve očitije, a nikog nisam prije izazivala. S njim sam voljela tu igru od samog početka. Željela sam da poludi od želje za mnom i da mi ne može odoljeti.

Kad sam ušla u ured, krajičkom oka pogledala sam prema Maximeovu uredu. Sjedio je i bio zabavljen poslom. Ipak, primijetio je da sam došla. Njegov je pogled drukčiji kad me gleda sa željom ili ljubavlju, od onoga kad gleda zaokupljen poslom. Osmjehnula sam se i otišla do svog ureda. Nanette je već donijela kavu. Razgovarala je na telefon. Shvatila sam da je dogovarala nekakav posao. Čekam da završi razgovor pa da saznam o čemu se radi.

- Dobro jutro, Marie - pozdravila me.

- Dobro jutro. Ima nešto novo?

- Da, jedna tvrtka slavi rođendan u nekom klubu, tu u blizini. Želi nas angažirati za kompletnu reklamu. Mislim da je to dobar posao. Maxime se složio da ga uzmemo.

- Odlično. Kad je to? - U subotu.

- Ovu sad? - Da. - Pa dobro su se sjetili angažirati nekoga! Tri dana prije.

- Ah, to su ti neorganizirani ljudi. Ali imaju novac, pa si to mogu dopustiti - rekla je Nanette ironičnim tonom u glasu.

- Koga šaljemo?

- Rekao je Maxime da idete ti i on. Poznaje direktora tvrtke, pa želi ići.

Ok. Može - rekla sam glumeći potpuni mir u glasu.

Ali bila sam sve, samo ne mirna. Noć s Maximeom uzbuđivala me. Ne zbog vođenja ljubavi. Biti s njim na toj proslavi rođendana značilo mi je vrijeme koje ćemo imati za nas. Radit ćemo nešto zajedno, a da neće biti samo hotelska soba i nećemo se morati skrivati. Poslovno smo zajedno na nekoj zabavi i imamo cijelu noć. Ne moramo se skrivati, ne moram izmišljati priče gdje idem, s kim ću se naći. Bit će savršeno. Željno sam priželjkivala subotu.

Već sam nas zamišljala kako smo zajedno među mnoštvom ljudi u tom klubu. Zajedno smo toliko jako, a nitko ne vidi. Željela sam ono što nisam smjela željeti. Neka svi vide što se događa. Neka vide koliko ga volim. Znam da se ne bih sad usudila to priznati ljudima, ali tako sam jako ponekad željela da svi vide ono što je u meni. *** Nisu vidjeli svi, ali je Maximeova djevojka počela sumnjati. Već odavno. Kad je posumnjala prvi put, prešutio mi je. Nije mi rekao, valjda me ne želeći opterećivati. Ali drugi je put morao jer više nije mogao kriti. Možda se htio rasteretiti. Sumnjala je u sve žene koje su se nalazile u njegovoj blizini, pa i u mene. Kad mi je rekao, isprva nisam shvatila ozbiljnost situacije. Mislim da nisam osjetila ništa osim običnog čuđenja. Tek nakon više od sat vremena shvatila sam što se dogodilo. Sva ozbiljnost onoga što smo učinili skupila se u tih nekoliko trenutaka svijesti o onome što je bio rekao. Na trenutak nisam mogla disati i um mi je bio izudaran krivnjom kojoj sam se sve teže odupirala. Potom sam osjetila strah da bih ga sad mogla izgubiti, a onda i suosjećanje s njom. Oslonila sam se na nešto u automobilu, ne znam točno na što, puštajući da se suosjećanje oblikuje s izrazom mog lica. Nisam bila sposobna istinski pogledati istini u oči. Još sam nas uvijek gledala kao žrtve koje je sudbina zarobila, nimalo kao nekoga tko je radio nešto što je bilo zabranjeno. Ali prema njoj sam sad osjetila suosjećanje.

Postavila sam se na njezino mjesto i osjetila neizrecivu bol. Pritom nisam zamišljala Paula niti to što bih osjetila da je našao neku drugu ženu s kojom bi činio ovo. Pomislila sam na Maximea i bol koju bih osjetila da voli neku drugu ženu. Svjesna sam da je to što činim i osjećam u očima ljudi koji bi gledali sa strane na našu situaciju bezosjećajno, ali nikako ne mogu pobjeći od osjećaja, od njega. Voljela bih da mogu.

Vozili smo automobilom kad mi je rekao. Kiša je padala i stvarala vrludave oblike na prozorskom staklu. Čula sam približavanje misli prije nego što sam čula korake koji su ih pratili.

Osjetila sam kako se gubi prepreka između mojih misli i njegova pogleda.

- Je li tužna ili je bijesna? - upitala sam.

Pogledao me pogledom u kojem sam vidjela dvoumljenje. Mislim da je razmišljao koja je verzija odgovora bolja. Zadržala sam svoj pogled na njemu.

Voljela bih da je bijesna, više nego da je tužna. Jer ako je bila tužna, znači da je to boli, a ne želim da je boli rekla sam.

Dok sam ovo izgovarala, nisam bila sigurna jesam li sebična ili suosjećajna. Ja sam ta

koja je nanosila bol, a željela sam da ona osjeća bijes. Zašto? Da bih se ja bolje osjećala. Bože, kakva sam to postala? Jesam li to doista ja? Marie, ona Marie koja nije mogla pogledati ni tužni film, a da se ne rasplače pred nepravdom koja je tek prikazana na filmskom platnu. Sad sam ja nanosila nepravdu, a plačem jer ga ne mogu imati kao svog supruga, čovjeka kojeg volim više od svog života. Ne znam, bila je ljutita - odgovorio mi je.

Prije toga je skrenuo pogled. Ne znam govori li mi istinu ili laže kako bih se bolje osjećala. Voljela bih da mi kaže istinu, pa makar mi zadala ogromnu bol.

- Ali što je, tu je. Ne možemo sad ništa. Smirit će se... Nadam se... rekao je.

Uzeo mi je ruku i držao je. Neko vrijeme samo smo šutjeli.

- Valjda će se smiriti i zaboraviti - rekla sam, ali ni sama u to nisam vjerovala.

Jednom kad žena počne sumnjati u nešto, gotovo je. Sumnja je gora od boli, gora od svake istine. Ona izjeda, razara, uništava, lomi i lukavo oduzima život. Tjera na neljudske porive, odlazak i teško prašta. Sumnja je kraj svega, čak i ako se pokaže da je bila bezrazložna, neutemeljena. Tek nekoliko trenutaka dovoljno joj je da zagrize i uništi ono što je godinama stvarano. Tako sam jako željela Maximea, željela sam da bude samo moj, ali čak ni u tim željama nisam htjela da se ona muči sumnjom, da je boli i da pati. I ne, ne sad zbog krivnje i savjesti koju ću ja osjećati, već zbog boli s kojom sam se poistovjetila kad bih bila na njezinu mjestu. Tek obična pomisao da bi Maxime mogao otići nekoj drugoj, toliko me boljela da njoj nisam željela takvu bol. Svjesna sam da sam joj je jedino ja nanosila, ali htjela sam da ne sazna, jer ono što ne znaš, ne može boljeti.

Od toga dana često sam ga pitala kakva mu je situacija s njom. Rabila sam riječ ”situacija” jer mi je sve drugo bilo previše bolno i realno. Koliko sam samo žena, shvaćala sam zbog želje da mi pruži oba odgovora. Ako bi rekao da se situacija nije smirila, patila bih jer sam osjećala njezinu bol, a onda i krivnju jer sam ja prouzročila tu bol. Ako bi rekao kako se situacija smirila, isprva bih osjetila smirenost jer ona ne pati, a on je miran, ali bih odmah nakon nekoliko trenutaka osjetila strah i tugu te bih pomislila; ako im je situacija normalna, moguće je da bi nekad mogli voditi ljubav. Ta me misao izjedala, kidala mi je srce u tisuću komadića. Ne mogu ni riječima ni mislima opisati bol koju osjećam pri pomisli da bi je mogao dirati onako kako mene dira. I ljubiti je tako, gledati... Možda zato nisam više dopuštala Paulu da me dira. Kad bi htio voditi ljubav sa mnom, osjetila bih se loše, um mi nije mogao podnijeti njegovu blizinu, a srce mi se raspadalo. Osjećala bih kako varam Maximea, pa sam radije izazvala svađu s Paulom nego to učinila. Sve sam teže shvaćala kako žene uspijevaju biti s dva muškaraca. Nisam to mogla, iako sam isprva mislila da ću moći. Mislila sam: ”Pa Paul mi je suprug, kako ne bih mogla, a Maximea volim, pa to želim.”

Nisam mogla. Nikad. Zbog žene u meni i ljubavi prema Maximeu, pod cijenu vlastita braka, nisam mogla voditi ljubav sa suprugom. Toliko sam puta zanemarila Paulove osjećaje, pa više nisam ni osjećala da mu činim nepravdu. Prešlo mi je u naviku ignorirati ga, svađati se s njim i davati mu do znanja koliko ga ne želim. *** Slijedila sam pozitivne misli kako sam najbolje znala i umjela. U subotu ujutro Maxime je rekao kako mu je drago što se vidimo večeras. To je značilo da na proslavu idemo zajedno.

- Kako bih propustio doći tamo gdje si ti? - rekao je.

- Siguran si? - upitala sam.

- Naravno, zar sumnjaš u mene?

Istina, nisam sumnjala. Nikad nisam. Meni je sve ono što je on rekao bilo kristalno čisto, točno onako kako je govorio. Ali javljao se nekakav glas u meni. Ono što zovu predosjećajem.

Pokušala sam mu se oduprijeti, ali nisam mogla. Sve me više upozoravao na ono što dolazi.

Uzela sam telefon i nazvala Anastasiju.

- Hej, draga. Što radiš? Jesi li u gužvi? - Nisam. Gdje si ti?

- Doma sam, hoćeš li večeras na jednu zabavu sa mnom? - upitala sam.

Znala sam koji će mi odgovor dati i nisam se prevarila.

- Može, draga! Gdje idemo?

Objasnila sam joj i rekla kako ću doći po nju. Otišla sam već oko 18 sati, iako je zabava počinjala u 20 sati. Anastasia me izluđivala odjevnim kombinacijama koje je mijenjala. Ali ostala sam nasmiješena, iako se u mene uvlačio sve veći nemir. Umalo sam odustala od odlaska na zabavu. Da nisam došla po nju, vjerojatno bih ostala u kući. ”Kad si tamo?” napisala sam poruku Maximeu. ”Vidjet ću. Umoran sam, idem se malo odmoriti, pa ću onda doći. Oko 23 sata, vjerojatno.” *** Bila sam sigurna da neće doći, ali to nisam htjela priznati samoj sebi. Nestalo je iščekivanje s mog lica, teškom sam se mukom smijala na Anastasijine tinejdžerke izjave.

Nastojala sam da ne primijeti, a bila sam uvjerena kako bi sve primijetila na mome licu da nije bila toliko zaokupljena sama sobom i da je malo više primjećivala ljude oko sebe. Ali baš zato mi je godilo njezino društvo. Jer zbog svojih godina nije primjećivala baš ništa.

U klub smo došle među prvima. Dobile smo VIP karte, što je značilo besplatnih pića koliko hoćeš. Anastasia se oduševila. Ponekad bih joj se smijala jer je imala novca da plati piće, ali se koristila svakom prilikom da je netko počasti i da prođe besplatno. Moja generacija u njezinim godinama bila je posve drukčija. Mi smo se htjeli zabaviti, pričati, plesati, uživati.

Nismo razmišljali o besplatnim ulazima u klubove i pićima. Katkad mi se činilo da se njezina generacija i generacije koje dolaze uopće ne mogu i ne znaju opustiti i zabaviti.

Anastasiji se svidio DJ koji je tu večer puštao glazbu. Znala ga je od prije. Cijelo je vrijeme htjela biti u njegovoj blizini. Jedno sam joj vrijeme ispunjavala želju, ali naposljetku sam rekla: Niti jedan muškarac ne voli kad vidi ženu koja trči za njim. Nemoj se na to spuštati. Ako ga zanimaš, doći će do tebe, ne brini se.

- Ma što ti znaš - rekla je.

- Mnogo više od tebe. Za mnom su trčali i još trče - nasmijala sam joj se.

Ha, ha, baš si smiješna - prokomentirala je.

Pogledala sam na mobitel. Nema poruke. U istom mi trenu dođe misao. Dok sam zurila u ekran mobitela, ona Marie koja me često upozoravala, a koju sam gušila u sebi koliko god sam mogla mi je rekla: ”Ne priliči ti da joj daješ savjete dok istodobno čekaš njegov poziv ili poruku.” ”Oh, Bože, kako sam glupa. Pa znaš da neće doći. Zar nisi mogla ostati kod kuće, bilo bi ti lakše.”

Prišao nam je konobar i rekao: - Djevojke, što želite popiti? Oni mladići žele vas častiti.

Vidjela sam Anastasiju kako se osmjehuje prema dečkima, ali sam rekla: - Ne treba, zahvalite im, imamo VIP karte, odnosno besplatno piće.

Konobar me pogledao kao da ne vjeruje u to što govorim. Ni sama se nisam mogla iščuditi ovome što izlazi iz mene.

- Dobro - rekao je i otišao.

- Pa ti si luda! Kako si mu to mogla reći - opomenula me moja rodica.

- Pa što! Zar nemaš besplatno piće?

- Ne mogu vjerovati. Luda si - rekla je.

- Dobro, dobro, oprosti. Znam...

Daljnju je raspravu prekinuo čovjek koji nam je prišao.

- Da vas pozdravim. Mislim da smo kolege - rekao je.

- Ah, da! A tko ste vi!

- Claude Moterey. Mislim da sam vas već vidio s Maximeom.

- Da, može biti.

- Mi smo prijatelji. Ponekad igramo košarku zajedno.

- Ah, u redu.

- Gdje je on večeras? I on je trebao doći.

- Vjerojatno hoće. Ne znam, negdje se zadržao - rekla sam. U tom je trenutku stigla poruka. Maximeova. ”Ljubavi, neću moći doći jer ona želi ići, a ja ne želim doći s njom.” Čula sam kako mi se savjest ruga, a tuga se približavala. Nisam iznenađena što ne dolazi, predosjećala sam, znala sam da će biti ovako, ali svejedno boli. Osjećam kako ne mogu kontrolirati emocije. Lice mi oblije rumen i zahvaljujem Bogu što sam u polutami kluba, pa ljudi ne primjećuju ono što mi se događa. Javljaju se prve suze i teškom ih mukom mogu zaustaviti.

Ali uspijevam. Vidim kako se približava onaj isti konobar od maloprije i govori mi: - Djevojke, oni vas dečki ipak hoće počastiti pićem. Mislim, iako imate besplatno, oni to jednostavno žele i inzistiraju na tome - rekao je kao da je i njemu pomalo neugodno.

Anastasia naruči nekakav koktel. Trebala bih i ja. Znam da bih u nekoj normalnoj situaciji prihvatila jer to je samo piće. Ipak, piće je znak da mogu doći za naš stol, početi pričati... i što drugo? Ništa, jer to ne želim. Čula sam zvuk poruke: ”Molim te, nemoj se ljutiti”, pisao je.

- Ne, već imam piće, recite im tako - rekla sam konobaru.

- Da bar mene hoće netko častiti - nasmijao se Claude. Uzvratila sam mu osmijeh i napisala Maximeu poruku: ”Ne ljutim se, nikad se ne mogu na tebe ljutiti, samo mi je žao što sam večeras došla. Trebala sam ostati kod kuće pa da ti možeš doći.”

Nisam sigurna je li ovo zvučalo očajno ili ironično, ali sam požalila čim sam poslala poruku. Zapravo sam znala da ostavljam dojam očajne žene, a to nikako nisam htjela. Sve ovo što se događalo bilo mi je strano. Nikad, baš nikad nisam bila očajna žena, a sad sam postajala.

Trebala mi je moja tiha unutarnja snaga da sve izdržim.

- Gospođice, nemojte zamjeriti, ali stvarno bih vas htio počastiti pićem - čula sam.

Podignula sam pogled i ugledala muškarca ispred sebe. Zgodan je, možda ima trideset i neku, visok i taman, privlačan.

- Molim?

- Vratili ste konobara čak dva puta i zanima me zašto ste odbili piće?

- Zato što ga imamo besplatno kao VIP gosti.

Doista jadno. Zar nisam mogla uzeti to piće pa bi me pustio da miru? No, zapravo je i ovaj problem bio u svemu što se događa s Maximeom. Osjećala sam kako mi na čelu piše ono što radim i svatko tko mi se udvarao i htio počastiti pićem, meni je podsjetnik da radim nešto grešno.

Kao da su mi svi imali pravo prići. Dok me muško udvaranje prije zabavljao, sad mi je smetalo.

- Da, znam, ali ipak... Stvarno bih vas htio počastiti - nastavio je. Osjećala sam kako se u meni budi ljutnja potaknuta upornošću ovog nepoznatog muškarca, ali zapravo sam bila ljuta na samu sebe. Na ovo što sam postala.

- Ne treba - rekla sam. - Ali, ipak, želio bih...

- To što bi ti želio mene ne zanima. Ako sam rekla da neću, neću. Što si tako dosadan? -

rekla sam.

Anastasia me pogledala u čudu, a i Claude je bio začuđen.

- Marie... - Anastasia me tiho upozorila.

- Što je? Zar je tako teško shvatiti da neću piće - rekla sam ljutitim tonom.

- Dobro, dobro... Ispričavam se - rekao je mladić i otišao.

- Ti nisi normalna! Pa što ti je? - rekla je Anastasia.

- Ništa.

- Što to radiš? Samo nas je htio počastiti.

- Ako želiš, idi tamo neka te časti. I ti jedva čekaš da se netko okrene za tobom i časti te.

Imaj malo dostojanstva - rekla sam i odmah požalila. *** Anastasia se naljutila i otišla od našeg stola. Ostala sam sama s Claudeom. Shvaćala sam da ovo o dostojanstvu nisam trebala reći jer ga sama nemam. Opet je stigla poruka: ”Nemoj tako razmišljati. Sve će biti u redu.” Što će biti u redu? Ništa neće biti u redu. Kako može? Pa volim čovjeka koji je zauzet, a ja sam udana. I ne mogu bez njega. S njim se vjerojatno događa ono za što se tvrdi da je fatalna ljubav. Ta je ljubav pogubna, nije dobra za ovaj život koji živim. Sve mi je više postajao svrha života, razlog zbog kojeg sam tu gdje jesam. Možda sam gradila i nerealnu sliku o njemu, ne mogu kontrolirati emocije. Ova ljubav boli jako, ali nemoćna sam pred njom. Ne mogu otići od njega iako shvaćam da bih trebala. Vrtim se u krug, padam, dižem se, ali osjećam kako je jedina prava ljubav ova s njim, ova koja neizmjerno boli. Jaka je, sudbinska i boli. Osjećam jaku čežnju za tom posebnom ljubavlju, različitom od drugih. Znam da sam pronašla čovjeka svog života, a ne mogu ga imati onako kako sam htjela. ”Dobro”, odgovorila sam na Maximeovu poruku.

Tužna sam, ali pomalo i ljuta, ne na njega, već na sebe. Dopustila sam da ispadnem glupa i pred njim i pred ovim ljudima ovdje. Inat se u meni probudio toliko jak da je uspio otjerati tugu koja je poput otrovne zmije klizila prema mojoj duši.

- Nemoj zamjeriti, ali ljuta si? - upitao je Claude.

- Ma nisam, samo ne volim kad je netko uporan i ne shvaća što mu se govori - rekla sam.

- Muško je, a muškarci su uporni kad je lijepa žena u pitanju, a ti si doista lijepa.

- Ma znam da sam pretjerala. Žao mi je, ali da sam sad prihvatila to piće, mislio bi da mi može doći i započeti razgovor sa mnom.

- Pa što je u tome loše?

- Pa ništa, ali ne želim da mi sad netko priđe.

- Možda ti i ja smetam? - upitao je Claude.

- Ma, ne, ne. Ti si drugo. Ne udvaraš mi se i kolege smo - rekla sam.

- Kako znaš da ti se ne udvaram? Pogledala sam ga.

- Zafrkavaš me sad?

- Ha, ha, ne. Hajde reci! Možeš li biti sigurna da s tobom tu ne sjedim i pričam tek tako.

Možda mi se i sviđaš.

- Ma zafrkavaš me.

- Ha, ha. Svejedno, ugodno mi je u razgovoru s tobom. Naravno, ako se ne ljutiš što sam tu.

- Ma ne ljutim se. Idem pogledati gdje je Anastasia pa ću se vratiti.

- Dobro, čuvam ti mjesto - rekao je.

Sjedili smo na terasi kluba jer je bila ugodna proljetna noć. Ušla sam u zadimljeni prostor

kluba i potražila rodicu. Ugledala sam je kako stoji kraj DJ-a i priča. Smijala se. Pustila sam je i krenula prema toaletu. Nagnula sam se nad umivaonik i pogledala u zrcalo. ”Glupačo, što to radiš? Zbog čega si tako tužna i ljuta? Pogledaj se! Zgodna si, dečki ti se udvaraju, udana si i patiš za njim. E, nećeš!” rekla sam svom odrazu u zrcalu. ”Ti si Marie i možeš što god hoćeš, pa i odagnati ovu tugu!” govorila sam sebi ono što sam često govorila gledajući se u zrcalo. Oprala sam ruke i vratila se Claudeu.

- Nije pametno da joj sad smetam - rekla sam.

- Što radi? - Zabavljena je s DJ-em.

U Claudeovu društvu ta je večer bila dosta zanimljiva. Mislim da me čak izvukao iz tuge.

Imao je zanimljive priče kojima sam se smijala, pa sam i zaboravila na Maximeov dolazak.

Negdje oko pola noći poslao je poruku u kojoj je pisalo: ”Kako je ondje?” ”Dobro”, odgovorila sam kratko. ”Ljubavi, žao mi je što nisam ondje, ali jednostavno nije bilo suđeno da dođem večeras. Čujemo se ujutro”, pisao je.

Za sve ono što se ne bi dogodilo, a htio je da se dogodi, opravdavao je sudbinom. Možda je i kriva sudbina, ali ja bih za njega bila sposobna prevariti sudbinu, samo da ga vidim. Na sreću, to mu nisam rekla. ”Dobro”, opet sam odgovorila.

Ali poruka mi je zazvučala hladno, zaboljela me ta hladnoća. Koliko god bila ljuta, povrijeđena i u kolikoj god mjeri osjećala bol, nisam mogla biti hladna prema njemu. ”Žao mi je što nisi tu, lnlj (laku noć, ljubavi)”, poslala sam u poruci. ”I meni je žao, ali bit će dana. Opet ćemo odlaziti zajedno na ovakva događanja. Lnljm (Laku noć, ljubavi moja).

Claude mi je o nečemu pričao. Gledala sam kako otvara usta, pa sam samo kimala glavom. Nisam ga čula. Osjećala sam kako mi bol zamjenjuje ljutnju, a potom nju zamjenjuje inat. Posegnula sam za koktelom koji mi je Anastasia naručila po svom izboru i lagano ispijala.

Slatkasti okus pomiješan s tek malo gorkog sve me jače obuzimao. Ne podnosim najbolje alkohol jer ga vrlo rijetko pijem. Osjećala sam sve jače njegovu vlast nad sobom, ali nisam prestajala otpijati gutljaje.

- Maxime ima pravu sreću što ima oko sebe ovako lijepe suradnice - rekao je Claude.

Pogledala sam ga, osmjehnula se ironično i rekla: - Da, da, valjda ima.

- Uvijek je lijepo biti u ugodnom društvu, a ako imaš priliku stalno raditi s tim ugodnim društvom, to je prava sreća - rekao je.

- Ma nisam baš tako ugodna. Znam biti i naporna - nasmijala sam se.

- Ne vjerujem. Ja bih prihvatio taj napor - rekao je.

Iako bi mi trebalo laskati to što govori, sad mi je i on počeo uznemirivati moje unutarnje stanje. Osjetila sam otpor, nekakav čudan osjećaj zasićenja, prezrivosti... Ne mogu ni objasniti što sam točno osjećala u tom trenutku, ali sam se pitala: ”Pa zar meni na čelu piše da mi se svatko smije udvarati?”

Da nisam toliko nesretna, sumnjičava i da ne mislim da svatko vidi što se događa s Maximeom, ova mi misao vjerojatno ne bi ni pala na um, već bih uživala u udvaranju muškaraca koji su oko mene. Ovako, svugdje i u svemu vidjela sam podsjetnik na ono što radim. *** Iz kluba smo otišli nešto iza ponoći. Na trenutke sam se uspjela čak i zabaviti. Bila sam zahvalna Claudeu koji je svojim pričama uspijevao da na trenutke zaboravim Maximea. Dok sam

vozila kući, mislila sam kako i nije bilo tako loše. Ne mora Maxime svugdje doći da bi meni bilo dobro. Dok o tome razmišljam, preplavljuje me inat koji me tjera da se upitam što bi bilo kad bih sad odustala od nas? Bi li odustao i Maxime? Zar ne bi bilo bolje za oboje da prestanemo s ovim? Čemu ovo vodi? Samo boli koja me uništava. Ne usuđujem se pustiti ikakvu glazbu u automobilu jer bih se rasplakala, a nisam to sad željela. Ljutnja i inat lakši su i od bilo kakve, pa i male tuge. Što ako bih sad krenula novim putem? Zaboravila sve i otišla s Mayom negdje daleko. Bilo bi lakše. Sigurna sam da bi mi bilo lakše nego sad.

Ali život i sudbina ne mare mnogo za naše odluke. Barem ne kad je riječ o meni. Ono što sam noćas odlučila, jutrom me zaboljelo. Još jače od njegova nedolaska i moje samoće koju sam osjetila među onoliko ljudi. Maya i Paul još su spavali, a ja sam sjedila u dnevnom boravku i plakala. Suze su same tekle, pokušavala sam ih zaustaviti, ali nisam uspijevala. Opominjala sam onu drugu Marie koja je živjela duboko u meni. Govorila sam joj da ne tjera tugu na vrh i da me pusti bar na trenutak, ali nije me slušala. Bol je jača od svih mojih odluka i nastojanja da se uvjerim kako sam ja ta koja zadaje bol i da se nemam što žaliti što je i sama osjećam.

Naposljetku, morala sam znati da će biti tako jer drukčije nije ni moglo. Ovakva ljubav, zabranjena ljubav, nije se mogla događati bez boli.

Zvuk poruke na mobitelu. ”Nadam se da si se odmorila i da si bolje”, pisao je Maxime. ”Jesam”, odgovorila sam kratko. ”Jesi li ljuta?” ”Nisam. Tužna sam jer nije onako kako bih htjela”, napisala sam i čim sam poslala poruku, znala sam da nisam smjela to napisati. Trebala sam ostaviti dojam ravnodušnosti, ali nikako nisam mogla. Ne želim da misli da sam toliko očajna i da na mene gleda kao na nekakvu očajnicu koja se ne može nositi sa životom. ”Nemoj biti tužna. Shvaćam da ti nije lako, ali nije ni meni. I ja bih volio da je sve drukčije, bolje. ”Jtv” (jako te volim) i ”jtz” (jako te želim).”

Ne znam je li to pisao iskreno ili jer je znao kako će me umiriti tim riječima. Znam da me voli, ali ne bi to rekao da se ne osjećam ovako.

Nisam mogla zaustaviti suze. Dio mene vjerojatno priželjkuje da se vratim na početak i pobjegnem od njega, od te fatalne ljubavi, a dio zna da to ne bih podnijela. Ne bih više živjela, tek preživljavala.

Zvono na vratima zazvonilo je. Rano je jutro, devet sati. Pa tko je sada? Nisam spremna za goste jer su mi oči natečene od plača, lice crveno... Zvono je neumorno zvonilo. Otrčim u kupatilo i brzo se umijem. Crvenilo s lica lagano se povlači, ali oči su još natečene i odaju uplakanu noć i jutro. K vragu, pomislim. Pa tko je ovako rano ujutro? Ali što je, tu je. Zvono na vratima zvoni. Otvaram vrata.

- Ej, draga! Pa gdje si? Zar ne ustaješ rano?

Elena je. Živi nekoliko ulica dalje i vrlo rijetko dolazi k meni. Zbunjeno je gledam i pozdravim je.

- Naravno, ali jutros sam malo odspavala - lažem joj.

- Ajme, oprosti. Bila sam u blizini pa sam htjela navratiti na kavu. Nismo se odavno vidjele.

Neka si. Drago mi je - opet joj lažem.

Nedjelja je i rano je jutro. ”Pa tko dolazi na kavu ovako rano a nema dogovora?” pomislim.

- Hajde, uđi - kažem.

Znam da je primijetila moje podbuhlo lice i natečene oči. Ništa ne govori, samo me začuđeno gleda. Moram joj objasniti, iako me ništa ne pita.

- Draga moja, noćas nisam ništa spavala. Došla sam kasno, a onda nisam mogla zaspati

jer me boljela glava. I sad me boli - rekla sam.

- Pa vidim ja da si ti meni nekako drukčija.

- Ah, ne znam što mi je. Valjda od nespavanja.

Ne znam je li povjerovala. Ja ne bih. Teškom sam mukom suzdržavala suze, pogotovo kad se Paul probudio. Htjela sam samoću. Nisam mogla podnijeti da me itko išta upita ni da mi govori, a njih dvoje neprestano su me uvlačili u razgovor. Elena je vjerojatno pretpostavila da sam se posvađala s Paulom, pa je navodila razgovor u tom smjeru. Na trenutke sam mislila kako ću poludjeti, puknuti i početi vikati. Odgovarala sam oprezno, tužno se osmjehujući i zadržavajući u sebi mješavinu bijesa i tuge. Dok sam ih promatrala kako razgovaraju, u meni se budio inat. Prema Maximeu i njima. Opet je ona Marie, koja je spavala negdje duboko u mojoj duši, nadjačala mene, koja sam hodala svijetom. Osjećala sam kako sam sad sposobna završiti s ovom našom vezom koja me tako boljela. Ali bila sam spremna završiti i s Paulom. Željela sam otići negdje s Mayom i živjeti nekim novim životom. Mislim da bih to mogla prije nego ostaviti Maximea i nastaviti s Paulom. Sve sam više shvaćala kako nema povratka Paulu. Nema više ljubavi, a Maximea sam voljela mnogo više nego sam smjela priznati i sebi i njemu. - Hoćemo li popodne na bazen? - upitala je Elena.

- Na bazen?

- Da! Ti, ja, moja kći, Paul i Maya. Što misliš?

- Može, zašto ne.

- Super. Onda oko 14 sati?

- Može - složila sam se.

Lipanj je, ali je temperatura sigurno prešla 25 stupnjeva. Maya je voljela odlaziti na bazen. Djeliću mene smeta što ide i Paul, ali nisam mogla učiniti baš ništa. Možda je i bolje ovako. Obiteljski izlazak. I Maxime je otišao negdje sa suprugom i sinom. Pomisao na to opet mi je izazvala tjeskobu. ”Ostavi se tih misli, Marie. Uživaj s obitelji. Vrati se odakle si došla!” upozoravala sam tu drugu Marie u meni.

Bazen je bio prepun kupača željnih sunca. Biti među tolikim ljudima nekad mi je predstavljalo pravi napor, ali sad sam osjetila zadovoljstvo. Mogu reći da me dijelom ovaj izlazak spasio. Prestala sam tako dramatično gledati na svoju situaciju i na trenutak zaboravila gdje je i s kim je Maxime. U onim trenucima kad bih ga se sjetila, pomislila bih kako mi je možda potrebno samo nekoliko dana da ga zaboravim. Možda i mjeseci, možda i godina, ali vjerojatno bi s vremenom bilo lakše. Biti daleko od njega, ne čuti ga i ne vidjeti... Možda i to treba? Možda bih se neko vrijeme mučila, plakala, patila... Bi, sigurno bi tako bilo... Ali bih s vremenom bila bolje.

Ležala sam sama na ručniku, pokraj mene je bio mobitel na koji sam stalno pogledavala. Željela sam da ovaj dan prođe čim prije. S vremena na vrijeme osjetila bih ljutnju na sebe i svoje osjećaje i odlučila biti hladna prema Maximeu. Čak bih na trenutak to i uspjela. Zainatila bih se toj drugoj Marie i odlučila kako ću sve ovo privesti kraju.

Mobitel je opet označio zvuk poruke. Maxime je. ”Jtv” (jako te volim), pisao je.

Dok sam čitala, sve su moje odluke nestale. Dušom mi se prolije osjećaj topline i neizmjerne ljubavi. Kako bih ga mogla ostaviti? Značilo bi to da sam ostavila sebe, život... ”Bože, Marie, zar si tako slaba?” upozorim se.

Nisam mu odmah odgovorila, ali svakom sam minutom željela. ”Volim te! Jer ti si uvijek moja kraljica... i nadam se da ćemo imati... sve...” pisao je u nekoliko poruka.

Kao da je naslutio što osjećam i točno znao što mi treba da se smirim, pa mi to i daje. Čitala sam nekoliko puta te poruke i shvaćala kako je nemoguće otići. Ne bih to mogla učiniti.

Jednostavno je prekasno da ostanem bez njega. Kako je moguće da ga ovoliko volim?

Bile su to misli kojima sam se često bavila. Ponekad bih htjela pobjeći, ali noge bi me uvijek vodile istim putem, srce nije slušalo razum. Posvuda je bio samo on, u svim trenucima mog života. I plašila sam se toga jer sam se pitala kako ću cijeli život živjeti dva života? Ili, ako se odlučimo jednog dana sve reći, koliko ćemo boli nanijeti? Ne podnosim dobro ovakve misli, pa ih često želim odagnati. Ponekad mi čak i uspije.

Mobitel zvoni. Maxime je. Javim se.

- Hej - reče mi. - Hej. - Kako si?

- Dobro.

- Ne bih baš rekao po glasu.

- Ma nije ništa - rekla sam ne želeći mu otkriti kako sam pola noći i cijelo jutro plakala.

- A dobro, onda. Gdje si?

- Na bazenu s Mayom.

- A uživaš onda?

- Da, baš uživam. - Jesi li ljuta?

- Nisam.

Ne volim kad me to pita jer nikad nisam ljuta na njega. Ne mogu biti. Često poželim da sam ljuta, umjesto tužna. Ali sve u vezi s njim izazivalo mi je ili neizmjernu radost ili tugu.

Ljutnju nikako.

- Kako je kod tebe? - upitala sam iako nisam sigurna da želim znati.

- Dobro... onako... tu smo s nekim kumovima. - Aha. Ok. Opet me zaboljelo. Uvijek me zaboli kad kaže da je s obitelji negdje s nekime. Ne znam zašto me to zaboli. Pa sasvim je normalno da je tako. Ili znam: zaboli me zato što ja ne mogu biti na njezinu mjestu. Zaboli me jer ne mogu biti s onim koga volim na način na koji bih trebala, a potom me zaboli što ne volim muškarca pokraj sebe, što mu nanosim toliku bol, a da ni on sam ne zna zašto.

- Marie, nemoj tako... sve će biti dobro... - reče isprekidanim tonom u glasu.

- Ma znam, hoće... - jedva izgovorim. Zastao je kratko, a potom dodao.

- Znam da je teško, ali nije ni meni lako. Ne znam kako bih drukčije.

- Nije problem. Nema veze. Bilo pa prošlo. Hajde, čujemo se poslije - htjela sam završiti razgovor jer mi je glas podrhtavao, bila sam na rubu plača. Hvala Bogu da sam ponijela sunčane naočale, pa mi ljudi oko mene, a i Paul, nisu mogli vidjeti oči.

- Dobro, čujemo se. Nemoj tako... - Dobro... neću... prekinula sam ga.

Prekinuo je. U tom sam trenutku osjetila ljutnju i dočekala sam je radosno. ”K vragu, zbog koga patiš, Marie. Jesi li normalna? On je sa svojom obitelji, a umjesto da ti uživaš sa svojom, sažalijevaš se. K vragu! Neću više tako!” Maknula sam mobitel od sebe i otišla se igrati s Mayom. Neko vrijeme čak mi je bilo dobro. Kad sam se vratila, uzela sam mobitel. Poruka.

Maxime je pisao: ”Nemoj biti tužna, jednako tako razmišljamo i tako bih htio.”

Nisam mu odgovorila. Željela sam da on bar malo osjeti tuge koju sam ja osjećala. Ali ni u tome nisam bila ustrajna. Nije prošlo ni nekoliko minuta, odgovorila sam: ”Znam, ali mi bude jako teško. Ne bih da bude i ne znam što ću.” ”Ljubavi, znam da je tako. I meni je, ali moraš biti hrabra.”

Hrabrost je riječ koju ne poznajem kad se radi o Maximeu. ”Znam, svjesna sam da moram biti hrabra, ali teško je.” ”Jednom će biti, sve ćemo jednom imati. Zato nemoj da ti bude teško”, odgovorio je.

Dvadeset i šesto poglavlje Dok sam pokušavala uspostaviti kakvu-takvu unutarnju mentalnu ravnotežu, bol za koju sam mislila da je utihnula, barem za danas, počela se ponovo javljati. Više ne mareći kako bih se trebala oduprijeti i osloviti svoj život i osnažena bijesom, počela sam planirati kako ću sve ovo s Maximeom privesti kraju. Inače ću se utopiti u boli koja me gušila. Igrala sam se Mayom i gledala njezino nevino lice. Na trenutak sam joj pozavidjela na njezinoj nevinosti i godinama u kojima nije imala nikakvih problema. Gledam je i mislim, kakav će joj život biti? Ne bih voljela da joj se jednog dana dogodi ovo što i meni. Pritom mislim na okolnosti u kojima se dogodila ova ljubav. Htjela bih joj ovako snažnu, istinsku, sudbonosnu ljubav, ali da ju može živjeti bez straha i boli, s čovjekom s kojim će prolaziti kroz vrata zajedničkog doma i odgajati zajedničku djecu. Čujem na mobitelu zvuk poruke. Maxime je. ”Gledam utakmicu i mislim na tebe. Što ti radiš?” pitao je. ”Ništa posebno.” ”Žao mi je da je onako ispalo sinoć i da nismo mogli biti zajedno.” ”I meni je žao.” ”Hoćemo li sutra to ispraviti?” ”Kako misliš?” ”Možemo negdje sutra otići. Što misliš?” pisao je. ”Može. Gdje?” ”Smislit ćemo nešto. Važno je da smo zajedno.”

Opet me dobio. Instinktivno sam zaboravljala na bol i na ono što sam pokušala odlučiti i radovala se svakom trenutku s njim. Još sam u sebi osjećala suze i neko zasićenje tom tugom koja me obuzimala. Njegove su mi riječi sad došle kao slamka spasa. Najradije bih ga sad čvrsto zagrlila i njegovim zagrljajem otjerala sve ono što je tuga nosila sa sobom. Ali, i ovako sam u nekoliko sekunda zaboravila na sve. Bilo mi je samo važno da me voli, da mi to kaže i da ćemo sutra otići negdje gdje ćemo biti sami. Ipak, nisam mogla zaustaviti suze koje su mi napunile oči.

Posljednje te večeri. Ne znam zašto sam plakala. Možda sam htjela isplakati ostatak tuge. Možda je sudbina namijenila određenu količinu tuge toga dana pa sam je sad morala isplakati. Maya me nije vidjela jer sam otišla u kuhinju pripremati večeru. A dok sam je završila, već sam se pribrala i opet stavila osmijeh na svoje lice. Ponovo sam pokušala uzeti radost, barem dok sam s Mayom i to mi je i uspjelo. Mislila sam: ”Još je samo nekoliko sati dok ne budemo zajedno. Samo nekoliko...” Poput neke očajne žene brojila sam sate. ”Bože, Marie, u što si se to pretvorila?” zgrozila sam se nad svojim razmišljanjem i osjećajima te odlučila ostati koliko-toliko hladnokrvna.

Maxime je došao po mene oko devet sati ujutro. Mayu sam već odvela u vrtić, a Paul je otišao na posao. Radije bih da sam preuzela nadzor nad sobom, imala bar malo ponosa i odustala od ovakva života. Ali nemoćna sam pred tom ljubavi. Ponekad mi se čini kako me je obuzela cijelu i sad sam njezi rob, potpuno nemoćna da joj se oduprem.

Osjećam kako su mi oči još natečene od plača, pa uzimam sunčane naočale. Kraj je lipnja i vrijeme je toplo i sunčano. Čekam Maximea u ulici paralelno od moje. Često sam ga tu čekala, u dijelu zaklonjenom od okolnih kuća. Kad je došao, ušla sam u auto.

- Dobro jutro, ljubavi - rekao je.

- Dobro jutro.

Istinski život obilježava odricanje, čak i onda kad se nemaš čega odreći i onda kad je

odricanje najteže. Ja sam se odricala cijelog života i svela ga na čekanje njega. Razmišljala sam o tome dok smo se vozili.

- Oprosti, ljubavi, što jučer nisam mogao doći rekao je.

- Ma ništa, nema veze - rekla sam i osjetila kako mi lavina suza opet navire na oči.

Pokušala sam njima ugasiti vatru u sebi. Znala sam da će ovako biti, nije nikad ni moglo drukčije. ”Trebala si biti toga svjesna!” govorila sam svojoj drugoj Marie koja je već u meni plakala.

- Tako bih volio da sam mogao, ali nisam - nastavio je.

- Znam...

Pogledao me je i pomilovao po licu. Potom mi je uzeo ruku i držao je u ruci tijekom cijele vožnje. Lavina suza u meni je polako jenjavala. Opet sam mu se prepuštala, a onaj inat što se tek na kratko javio počeo se topiti.

- Gdje idemo? - upitam.

- Tamo gdje sam ja jučer bio. Ima jedno lijepo mjesto, vidio sam jučer - rekao je.

U istom trenutku osjetim težinu i olakšanje. Ovo prvo, jer me vodio tamo gdje je bio sa svojom obitelji, a drugo, jer je i tad mislio na mene. Znam da sam sebična. Priželjkivala sam odnos muža i žene, željela sam s njim takav odnos u svakom obliku suživota. Dovodeći me ovamo, kao da sam dobivala dio toga. Svjesna da sam smo još daleko od tog suživota, ipak sam voljela misliti da je razmišljao o tome kad me dovodio ovamo.

- Jesi li ikad bila ovdje?

- Nisam.

- Drago mi je da dolaziš sa mnom ovamo po prvi put. Osmjehnula sam se. Skrenuli smo automobilom s glavne ceste na sporednu i ubrzo parkirali negdje na nekom osamljenom parkiralištu. Prije nego je izašao, nagnuo se prema meni i poljubio me.

- Volim te rekao je.

Prepustila sam mu se i ovaj put. Iako sam putem prepuštanja osjećala kako to činim olako, kako moram još malo zadržati osjećaj inaćenja, ljutnje ili nečeg takvog što sam osjećala u sebi, sve se pred njim topilo. Teško sam prikrivala osjećaje. Bila sam uvjerena kako nikad ne bih mogla odglumiti ništa što ne osjećam u tom trenutku. Da moram, bila bih jako loša glumica. Čudila sam se što to Paul ne primjećuje. Ili možda primjećuje, ali ne želi prihvatiti i priznati sebi da sam postala mrtva za njega.

Ubrzo smo hodali putem prema unutrašnjosti šume. Sunce se probijalo kroz gusto granje stabala. Maxime me zagrli i učini mi se na trenutak kako smo sami na svijetu, samo svoji, kako se ne moramo vratiti nigdje, a tuga rastanka nešto je što ne poznajem. - Lijepo je ovdje reče.

- Je, smirujuće. Kao da smo izvan svega.

- Možda sam mogao uzeti deku za piknik.

- Imaš je?

U automobilu mi je. Pričekaj, sad ću otići po nju. Ostala sam sama na puteljku koji je vodio duboko u unutrašnjost šume. Već smo poprilično odmaknuli od glavne ceste, pa mu je trebalo malo dulje da se vrati. Oko mene je ostao samo mir i tišina, i zvukovi prirode. Osjećala sam njezinu boju, miris i dodir. Pogledala sam u pravcu uskog puteljka koji se penjao negdje uz visoka stabla. Oko sebe vidim samo čistoću, svježinu i neobičnu ljepotu života. Tako je drukčije od one noći u onom klubu, od jutra punog tjeskobe i dana u kojem me suze nisu htjele pustiti.

Podignem pogled k nebu i upitam ga. ”Zar se igraš sa mnom?” Osluhnem ne bih li čula odgovor.

Ništa. Tek smirujuća tišina. ”Hoćeš li me kazniti zbog ovoga?” upitam. Opet tišina. Sad bi mi netko rekao kako Bog ne kažnjava, sami se kažnjavamo, ali ja sam se bojala njegove kazne.

Počela sam hodati puteljkom tren na jednu stranu, tren na drugu. Pogledavala bih u zrake sunca koje su prodirale kroz stabla i prisjećala se kako sam u mladosti često odlazila u šumu i

polja i razgovarala s Bogom. Ali tad mi je odgovarao. U tišini koja me okruživala, čula sam njegov glas. Uvijek sam se vraćala smirena, puna nade... ispunjena... ”Čuješ li me sad?” upitala sam ga. ”Ne možeš me baš u potpunosti kriviti. Zašto si ga doveo u moj život? Kako je moguće da si usadio tu ljubav u mene? Ili si mi htio dati iskušenje i test na kojemu sam pala?” Ovu posljednju mogućnost odmah sam odagnala jer ljubav ne može biti test ni iskušenje. To može biti samo strast i požuda, a to nije jedino i istinsko što sam osjećala prema njemu. Kako me onda može kazniti za ljubav na čiji me put doveo. Možda sam u toj tišini čula ono što sam željela čuti, ali osjetila sam se smirenijom.

- Uh, nisam ni znao koliko smo daleko odmaknuli - rekao je Maxime kad me ugledao.

Mislim da ni sama nisam shvaćala koliko smo daleko odmaknuli u životu. Proživljavali smo ozbiljne stvari, odvajali život, krali ga za sebe, voljeli se, ali ubijali ljubav u njima, u njegovoj ženi i mome mužu. ”Ne sad, Marie, nemoj da se sad uvuče tuga u ovaj trenutak”, upozorila sam se.

- Hoćemo još daleko?

- Naći ćemo neko mjesto gdje ćemo leći i gdje te mogu zagrliti rekao je i zagrlio me oko struka.

Hodali smo tako još neko vrijeme šumskim puteljkom, kao da u potpunosti pripadamo jedno drugomu. Uživala sam u njegovu miru. Nije se plašio da će nas netko vidjeti, čvrsto me je držao uza se. Sretna sam jer znam da ne razmišlja kako nas netko može vidjeti.

- Dođi ovamo - rekao je i uzeo me za ruku.

Skrenuli smo s puteljka i hodali kroz šumu. Prošli smo preko malog šumskog potočića koji nestaje duboko u šumi. Usred šume stoji usamljeno drvo s velikim, gustim, krunastim granama, puno zelenih listova.

- E, ovdje ćemo - reče Maxime i rasprostre deku. - Dođi, legni pokraj mene. Želim te zagrliti.

Legnem i prepustim se njegovu zagrljaju. Čuje se tihi žubor potoka i cvrkut ptica koji ne čujem često u onoj pariškoj buci. Iako nema ni trunke vjetra, listovi hrasta nježno trepere obasjani suncem. Dodirujem prstima travu, još vlažnu od jutarnje rose i čini mi se da osjećam kako šuma diše. Osjećam život u bezbrojnim, tankim vlatima trave i zemlji na kojoj ležimo.

- Volim ovaj osjećaj s tobom - reče Maxime.

- I ja s tobom.

Privijem se snažnije uz njegovo tijelo i poželim tako ostati cijelog života, da nikad ne moramo izaći iz ove šume.

- Htjela bih da možemo ovako ostati dugo, sve do kraja dana i potom još malo - rekla sam.

- I ja bih. Ali važno je da smo sada zajedno. Sve drugo moramo zaboraviti, barem dok smo zajedno. Želim s tobom uživati, napuniti baterije, želim se uz tebe odmoriti rekao je.

Još sam ga jače stisnula u zagrljaj i poljubila ga. Polako me ljubio nježno spuštajući ruke niz moje tijelo. Bila sam odjevena u dugu haljinu, pa mu je lako doći do mjesta na kojem je želio ostaviti svoj trag. Lagano me polegne na deku i namjesti se iznad mene. Neobično je voditi ljubav usred šume, u kasne jutarnje sate, dok sunce prolazi kroz granje i dok oko sebe osjećam život prirode. Sve me to natjera da se osjetim slobodnom. Kao kad se gol kupaš u moru. Nema ničega što te sputava.

- Tako te želim... - govori.

Uzdahnem pod njegovim poljupcima. Čitavo tijelo oživi mi i zaboravim u potpunosti na protekla dva dana koja sam provela plačući. Između nas stvara se napon koji me najjačim porivom privlači k njemu. Odjednom mi se učini kako smo sami na svijetu i vodimo ljubav

nezaštićeni ikakvim zidovima i plahtama. Zaklopim oči osjećajući kako se rastapam iznutra. Oči mu potamne kao i uvijek kad vodimo ljubav. Obožavam taj pogled, taman od želje i strasti.

Volim čak i grčenje njegova lica i usnica dok se prepušta sokovima strasti. Ljubi me...

- Tako te želim... - strasnije ponovi kao da želi osjetiti te riječi na mom jeziku... Te male, jednostavne riječi, a tako pune obećanja.

- I ja tebe... uvijek... stalno te želim... oduzima mi dah... zatvorim oči i prepuštam mu se.

Obožavam mu se prepuštati i osjećati kako me uzima cijelu. Kako mi uzima i srce i dušu i tijelo... Naježim se pod mekim dodirima njegovih ruku. Promatra me dok sam na njemu. Ruke su mu na mojim bokovima i pomaže mi da plešem u njegovu ritmu. Disanje mu se ubrzalo. Oči su mu tamne od uzbuđenja. Duboko je u meni i drhtim pod osjećajem njega. Čini mi se kao da ću eksplodirati. Osjećam požudu u svojim očima i svjesna sam da je vidi. Uzbuđena sam preko svake mjere, puna želje... mogu se igrati s njim kako god želim, pod otvorenim nebom, u šumi i bez granica, mogu vrištati koliko želim, a moji će vrisci odjekivati šumom. Ta me misao u potpunosti izludi. On glasno udiše i otvara usne i tiho nešto šapće. Ništa me više ne može uzbuditi kao njegovo uzbuđenje. Mogu doći do vrhunca samo ga gledajući kako uzdiše, kako grči lice pod naletima strasti... i kako postaje u cijelosti moj...

Kosa mi pada po licu. Zatvori oči i uživa u mojim dodirima. Iskušavam ga... ushićuje me osjećaj moći dok to činim. Osjećam kako ga posjedujem, kao da zapovijedam njegovim tijelom i umom... ne prestajem... želim ga posjedovati... vraćam se... osjećam ga čitavog dok zajedno proživljavamo najuzbudljivije trenutke. Lagano se podižem pa spuštam i tako sve dok nije više mogao izdržati. Zgrabi me za bokove i zatvorenih očiju, zabačene glave i stisnutih čeljusti uživa u meni pod otvorenim nebom.

- Ovo je ludilo, Marie. Potpuno smo ludi - reče.

- Da, jesmo. Sigurno jesmo kad radimo ovo - nasmijem se. Neko smo vrijeme ostali ležati jedno pokraj drugog. Zagrljeni, gledajući nebo iznad nas. Volim osjećaj koji me obuzme kad mislim kako postojimo samo nas dvoje. Kući nas čekaju naša djeca i ne moramo se razdvajati.

Dok ležim pokraj njega, ponekad zatvorim oči i to zamišljam. Nevjerojatno, ali na trenutak uspijem sve zaboraviti i uvjerim se u tu mogućnost. Osjetim neizmjernu radost, ali i tugu kad se vratim u stvarnost. Snaga uma nevjerojatna je. Navodi na nevjerojatne stvari i misli.

- Hoćemo li ići? - reče.

Vanjski svijet polagano mi se uvlači u sva čula. Potpuno onemoćala, pristanem.

- Vodim te na doručak.

Nije mi toliko do doručka, ali voljela sam to čuti jer je značilo da imamo još vremena.

Neće odmah otići i nećemo se razdvojiti. Iako zajedno radimo, nije isto provesti vrijeme u kojem smo sami nas dvoje i nalaziti se uz još desetak ljudi.

- Ali prvo ti želim nešto pokazati? - Što?

- Dođi, vidjet ćeš.

Krenuli smo natrag šumskim puteljkom.

- Volio bih da mogu ovdje s tobom ostati.

- I ja bih to voljela. Tako je mimo, umirujuće, kao da smo daleko od svijeta, od realnosti rekla sam. Zagrlio me i poljubio me.

- Uvijek smo zajedno i kada nismo. Tako misli i tako gledaj na ovo - reče mi.

Prije parkinga na kojem smo ostavili automobil, skrenuli smo na jedan drugi puteljak koji je vodio do male crkvice. Ispred nje nalazi se veliki prostor i kameni banci3.

- Ovdje se ljudi jednom godišnje dolaze moliti. Hodočaste. Dođi, možda je crkva otvorena - reče.

- Zaključana je. Neobično je što nakon onog što smo učinili dolazimo u crkvu.

- Ako nas zbog ovoga Bog ne kazni, ne znam zbog čega će - rekla sam.

- Marie, Bog ne kažnjava ljubav. Volimo se, a to nije grijeh. Kako ljubav može biti grijeh? Može li?

- Pa... mislim da ne može... Mislim da nije grijeh to što se volimo, već što činimo to, a u brakovima smo. Trebali smo se suzdržati. Onda ne bi bio grijeh.

- To je bilo nemoguće. Kako smo mogli pobjeći od ovakve ljubavi i privlačnosti. Bila je sudbina da se ovo dogodi - kaže. ”Nadam se da to i Bog misli, da nas neće kazniti baš jako”, pomislim u sebi.

Ostali smo još neko vrijeme pokraj crkvice, a potom se vratili do automobila i otišli na doručak u selo u blizini. Sela u okolici Pariza imaju nešto posebno u sebi. Pružaju mogućnost bježanja od života koji se uvijek žuri. Kao da sati ovdje otkucavaju sporije nego u gradu. Ipak, sat je otkucavao velikom brzinom dok sam sama s Maximeom. Ponekad mi se čini kako se ta dva-tri sata koje provedemo sami pretvore u dvije-tri minute. Poželim uhvatiti vrijeme i zadržati ga među rukama, ali mi ono nemilosrdno klizi kroz prste. Uništava me nemoć da ga zadržim. *** Vratili smo u ured se oko 13 sati. Pomislim kako svi znaju što se događa, ali nitko nije reagirao na naš dolazak. Samo mi je Nanette donijela neke papire koje sam trebala pregledati.

Kući sam otišla oko 16 sati. Paul je došao kasno, pa sam se imala vremena pribrati. Pripremala sam večeru i zabavljala se s Mayom. Poslije večere Paul se otišao naći s prijateljima. Odgovaralo mi je da večeras ode iz kuće. Ne bih se mogla dugo pretvarati.

- Vratit ću se brzo - rekao mi je na odlasku.

- Ok. Uživaj - rekla sam.

Uspavala sam Mayu i smjestila se na kauč ispred televizora. Prikazivali su film koji sam željela gledati. Pogledala sam na mobitel i u tom mi trenutku stigne Maximeova poruka. Koja telepatija, pomislim i osmjehnem se. ”Što radiš”, piše. ”Ništa, gledam neki film. A ti?” ”Gledam utakmicu i mislim na tebe.” ”Voljela bih da smo zajedno.” ”I ja bih to volio.” ”Jednog dana želim da budemo zajedno, da zajedno gledamo fdm, utakmicu ili što god, samo da smo zajedno.”

Umjesto željenog odgovora Maxime mi pošalje stihove neke pjesme. ”Ne misli o bijegu, bili bismo uvijek na cesti, bez tragova, bez nadanja, našle bi nas loše vijesti. Misli samo na trenutke kojima smo život dali, dok smo ljubili se šutke, da bi ljubav sačuvali...”

Tuga mi se uvukla u grudi, tukla me po izmučenoj duši, kamen samoće gurao me od života, a suze su nekontrolirano krenule niz lice. Pokušala sam biti jaka, onako kako je rekao da budem, ali nije uspijevalo. U meni se sve pobunilo. Poželjela sam se otrgnuti od onoga što sam bila, htjela sam vrištati, otkriti svima istinu, ali umjesto priznanja ostala sam prikovana teškim lancima za život koji sam živjela. I nije bilo izlaza ili ga nisam vidjela.

Nisam znala što mu odgovoriti. Ne mogu čuti riječi bez nade, željela sam čuti ono što se možda nikad neće dogoditi, ali mi je potrebno da to čujem, pa da i planiram. Zašto je odustajao od takvog života? Zar je lakše živjeti u ovakvoj laži, mislila sam. ”Nemoj razmišljati o onome što bi moglo biti. Bit će onako kako je suđeno”, pisao je. ”Vjerojatno”, otpisala sam.

Bila sam zahvalna Bogu što me nitko nije vidio, večeras tu, sklupčanu na kauču, kako

plačem nad stihovima pjesme koje je poslao. Opet se vratila tuga. Nisam mogla bez nje niti jedan dan. Kad bih ovo bar mogla raditi bez osjećaja. Htjela bih da prema njemu osjećam samo požudu, strast, sve te površne osjećaje koji navode na grijeh. Nisam željela ljubav, a dobila sam je. Mrzila sam slabost u sebi, tu prokletu slabost koja mi je dozivala suze na lice, nagnala me da mu pišem poruke kroz koje će uvidjeti koliko sam očajna, slabost koja me uništavala, crpila svu snagu iz moje ionako izmorene duše.

K vragu, neću sad plakati. Bit će što bude, rekla sam i odgurnula mobitel do sebe. Neću se više ovako ponižavati, upozorila sam se i na trenutak je inat zamijenio tugu.

Negdje između uma i srca postoji mali, uski prostor u kojemu leži istina, toliko nevidljiva, ali osjetna. Ako zastanemo, zašutimo, umirimo se, čut ćemo je. Postoje trenuci u životu kad osjećamo kako je to što imamo zapravo sve što možemo imati u životu. Komešaju se boje onoga što već posjedujemo i poprimaju zagasite tonove. Crna i siva umiješaju se među dugine boje i zamute njihovu čistoću. Tada nastupa istina u cijeloj svojoj veličini, i ako joj ne možemo pogledati u oči, shvaćamo što zapravo donosi. Već dugo očajnički pokušavam pobjeći od istine, prekriti je rijetkim trenucima radosti... Ponekad ni sama ne znam što pokušavam i smišljam nesuvisle razloge svojih postupaka. Negdje između svega toga u meni se budi krhkost. Toliko nježna i krhka da ju je samo laganim dodirom moguće slomiti. Javlja se pjesma kao potreba da otkrijem ono što glasom ne mogu. U stihovima je tuga, pa i neka meka i gusta melankolija...

Bože, što sve stane u manje od trenutka sjećanja... i u ovih nekoliko zbrkanih stihova namijenjenih jednoj izmučenoj duši? ”Jesam li tvoja? Umorna sam od te tuge, svakim danom sve je jača, bježim, krijem, pokrivam životom, zalud se branim molitvom. Koraci mi teški... gazim muku svoga puta...

Umirem u životu živom... u mladosti lutam. A kad pjesma krene, glas joj prepoznam, plane mi duša ispred tvoje, ustanem i krenem danu datom, uvjerena da sam tvoja...”

Poslala sam mu stihove neke pjesme. Nisam sigurna da sam smjela, ionako sam mu previše davala na znanje koliko ga trebam i osjećam. ”Ne radi se to tako, Marie”, često sam se upozoravala, ali u meni je bilo nešto jače od najjače snage, što me tjeralo da to činim. ”Jesi, sto posto si moja”, pisalo je u poruci koju je vratio. ”Da barem možemo biti uistinu zajedno”, otpisala sam dok me ona pametnija Marie u meni upozoravala. ”Sve možemo. To je točno. Siguran sam u to. Da su drukčije okolnosti (djeca) to bi već bilo.” ”Možda ćemo jednog dana, kad naša djeca budu starija. Samo, i mi ćemo tada biti stariji...

Ne znam hoću li ti se još uvijek sviđati.” ”Ti ćeš uvijek biti u godinama... koje će me privlačiti.” ”I ti meni... jer ovo naše nema veze s godinama i izgledom. Ovo je nešto što se događa jednom u životu i traje vječno. Bez obzira na okolnosti.” ”Točno. I ja tako mislim. Zauvijek. Drago mi je što me osjećaš jer i ja tebe osjećam jednako tako”, pisao je.

Neko vrijeme poruke su prestale stizati, a onda je napisao: ”Volio bih s tobom otići u kino.” ”I ja s tobom.” ”Hoćemo, sigurno. Volio bih biti sad uz tebe. Vidimo se sutra. Laku noć, ljubavi moja.”

Obuzeta njegovim riječima, mirnije sam usnula. Uistinu je težak ovakav život. Nikad nisam pomislila da je toliko teško živjeti ovako. Jesu li svi oni koje sam poznavala i znala da žive ovako voljeli jedni druge i patili ili je to samo bila želja za promjenom. Ne, ne vjerujem da postoji žena koja u ovakvu vezu uđe samo radi požude. Bilo bi lakše da sam ovdje samo radi

požude, strasti i vrhunskog vođenja ljubavi. No može li žena voditi ljubav s nekim koga ne voli, može li on ipak njoj u tome biti dobar? Vjerovala sam da ne može. ”I što ću sad? Živjeti između trenutaka radosti i tuge? Bože, kako ću ovako živjeti?” pomislim. *** Nanette je zamatala osrednju kutiju u ukrasni papir kad sam došla. Prešla je prstima preko dara, zadovoljno kimnula i odložila ostatak papira. Dok sam joj se približava, osmjehnula se i rekla.

- Danas je mom dragom rođendan.

- Ah, da. Super. Što si mu kupila?

- Nisam kupila, nego napravila.

- Što to?

- Album s našim fotografijama. Otkad smo se upoznali do danas.

- Dobra ti je ideja.

- Misliš da će mu se svidjeti? - upita nesigurno.

- Hoće, sigurno! Zašto ne bi? To je ljepše nego da si mu samo nešto kupila i dala. Ovdje si unijela sebe.

- Nadam se da će i on tako misliti - rekla je.

- Hoće, sigurno. Idete negdje večeras?

- Da, u restoran, a potom kod njega na čašu dobrog vina - nasmijala se.

- Odlično. Dobro se provedite - rekla sam.

Kao za nevolju, mislima mi prostruji misao kako ja i Maxime možda nikad nećemo moći tako opušteno planirati. Njegov rođendan... ili moj... uvijek ćemo se morati skrivati. Uzdahnem...

- Što je tebi? - upita Nanette.

- Ma ništa, ne da mi se raditi - kažem.

- Nećeš ni morati. Barem ne u uredu. Pozvana si na jedan domjenak danas oko 11 sati. I Maxime ide - rekla je.

- Ah, da? A gdje to? Što mi nisi javila. Kako ću ovakva na domjenak rekla sam.

Nosila sam traperice i košulju.

- Tek smo jutros dobili poziv. A i što nedostaje tvojoj odjeći? Ionako to nije ništa svečano. Normalni domjenak na koji su pozvani neki poslovni partneri. Tek na malo druženje.

- Dobro, ali ipak... Ženska taština nije mi dala mira, pa sam otišla u obližnju prodavaonicu i kupila nešto primjerenije tom domjenku. Nisam se vraćala u ured, već sam se odjenula u kabini prodavaonice i otišla nekoliko ulica dalje gdje je bila zgrada u kojoj se domjenak održavao. Agencija s kojom smo dosta surađivali. Maxime je došao poslije jer je imao posla.

- Drago mi je da si sa mnom - rekao je. - I meni.

- Jako si lijepa. Prava dama - primijetio je.

Crne hlače i majica dugih rukava. Crna varijanta nikad nije mogla donijeti pogrešku u odijevanju. Primijetila sam kako me muškarci odmjeravaju, neki su udijelili i pristojan kompliment, ali dobro izgledati važno mi je samo zbog Maximea. I svi oni komplimenti nisu mi značili ništa ako mi ga on ne bi dao. ”Ne budi tako jadna! Budi svoja, uredi se zbog sebe, ne zbog Maximea!” pomislim u sebi.

Ali teško je biti svoja uz ovakvu ljubav koju sam imala prema Maximeu. Umjesto da bar glumim nedostižnu, hladniju, onakvu Marie kakva sam nekad bila, ja sam uvijek padala na njegove riječi, poruke koje mi je pisao i mučila se ako ih ne bi pisao. Ne znam koliko sam puta odlučila kako ću ga ignorirati, kako me neće dirnuti ako mi na večer ne pošalje poruku za laku

noć i svaki put pala sam i udarila se. Ako ne bi napisao da mi želi laku noć, u meni bi počela rasti tjeskoba pomiješana s inatom, a potom bi sve nestalo samo jednom njegovom porukom ili pozivom. Mrzila sam tu svoju slabost. Pokušala sam je ubiti, zgaziti, ignorirati, ali ništa nije pomagalo. Baš ništa.

- Da bar nismo nikad krenuli u ovo, da nismo vodili ljubav, bilo bi puno lakše - jednom sam mu rekla.

- Bilo je to nemoguće izbjeći - odgovorio je.

Znam. Bilo je nemoguće izbjeći jer se to među nama osjećalo godinama prije. Shvatila sam kad je postao miris mog tijela, moja sjajna mjesečina, život, vijek, radost i proljeće, moj cijeli dan, moja ljubav. Ne postoji trenutak u kojemu nije uz mene. Težina tog osjećaja posve je slomila svaki otpor koji sam nosila u sebi. Bilo ju je gotovo nemoguće shvatiti, dosta je kaotična, stresna, ali istodobno prekrasna. Osim toga, da se nije dogodila, da mi nije stiskala srce, ne bih nikad saznala koliko jaka može biti. U jednome je trenutku mogla moje pomno čuvane emocije potpuno izliti i pretvoriti ih u molitvu za opstanak. ”Volio bih da si sada tu i tjelesno, ali si u mislima i srcu svakako. Bit će uvijek ono što je suđeno, tako da sam na sve pripravan. Tako sam i naučio, borim se do kraja!” napisao mi je jednom.

Htjela sam pitati hoće li se boriti za nas do kraja, ali nisam se usuđivala. Zapravo sam znala da će mi odgovoriti sudbinom. A što će donijeti sudbina? Što god da donese, boljet će.

Kakva nas je to sudbina zadesila? Zašto nije mogla biti drukčija, lakša, jednostavnija...

- Marie, hoćemo li do grada nakon ovog domjenka - upitao je.

- Može.

- Jedva čekam ostati nasamo s tobom. Nasmijala sam se.

- Svašta s tobom.

Tužne su se misli u trenutku raspršile u tisuću komadića. Kad sam pokraj njega, ispuni me cijelu, pa za tugu nema mjesta.

Idućih dvadesetak minuta nismo se mnogo družili. Nismo međusobno prozborili ni riječ, ali smo pogledom odavali sve razgovore. U njemu ima toliko istine. Kad bih ga pogledala, uvidjela bih kojoj istini pripadam. Sve sam mu više dopuštala da bude dio moje neovisnosti, mog života. I to je razlog zašto ga nisam mogla ostaviti. Bog mi je svjedok da sam pokušavala cijelo ovo vrijeme, iako Maxime toga nije svjestan. Ali ne postoji način da budem sretna, a da nije dio mog života. Pogledala sam sve verzije svog života, pretresla sve njegove trenutke, ali nisam pronašla nijedan kutak u koji bi se mogla skriti od njega i biti sretna. Pa sam mu se prepuštala.

Sve snažnije i tiše...

Ušli smo u auto, a Maxime me poljubio. Prije toga je pogledom prešao garažu zgrade kako bi se uvjerio da nikoga nema.

- Gdje želiš ići? - upita.

- Ne znam. Možemo prošetati negdje ili otići na piće.

- U redu. Smislit ćemo nešto. Gdje god da odemo, bit će lijepo - kaže, okrene se prema meni i uhvati me za ruku.

Odvezli smo se u drugi dio grada, suprotno od ureda naše agencije. Dovezli smo se do katedrale Notre-Dame i parkirali u garaži. Opet me je poljubio prije no što smo izašli. Uživala sam u tim trenucima. Mada mu nikad nisam rekla, ako bi kojim slučajem izašao iz automobila a ne bi me poljubio, osjetila bih kako smo propustili trenutak koji smo mogli ukrasti. Za mene je to bila bačena prilika jer nas nitko nije mogao vidjeti.

- Hoćemo li prošetati uz Sienu? - upita.

- Može. Lijepo je vrijeme. Bit će super.

Krenuli smo od katedrale prema Sieni do mosta Pont de l’Archeveche. Prepun je ljubavnih lokota koji zaljubljeni ostavljaju želeći zapečatiti svoju ljubav. Već sam neko vrijeme u torbici imala mali lokot jer sam jednom u nekom selu u kojemu smo bili vidjela mali mostić s lokotima. Htjela sam ga iznenaditi kad opet ondje odemo, ali čini se da je sudbina opet umiješala svoje prste i odlučila da to bude baš ovdje. Neko sam vrijeme oklijevala. Nepopravljivi sam romantik, ali se bojim da će misliti kako sam djetinjasta i naivna. Ipak, rekla sam.

- Hoćemo li i mi ostaviti svoj lokot.

- Možemo. Ali gdje ćemo ga kupiti.

- Imam jedan kod sebe - rekla sam očekujući njegovu reakciju.

- Pa super, možemo onda - rekao je kao da je to najnormalnija stvar.

Nije se činio kako mu je to djetinjasto, a ako je i smatrao ovu ideju pomalo glupom, nije mi dao do znanja.

- Čini mi se da je sve počelo na onom drugom mostu, Pont des Arts. Tamo su počeli stavljati ljubavne lokote - rekao je.

- Onda ćemo to i mi tamo napraviti - kažem. - Ali ima šetnje do njega.

- Pa nema veze. Brzo ćemo doći do njega. Ti i ja ionako hodamo brzo, ne šećemo nasmijala sam se.

Prihvatio je. Pont des Arts jako je romantični most. Najviše zbog najljepšeg pogleda u gradu, ali i zbog parova koji dolaze iz cijelog svijeta i ostavljaju svoje lokote na njemu, a ključić u znak vječne ljubavi bacaju u Seinu, kako nitko ne bi mogao otključati njihova srca.

I bez toga sam znala da je ova ljubav vječna. Jaka je, posebna, stvorena da ostvari sve moje snove, sve ono što sam smatrala ljubavlju. Most umjetnosti ili most ljubavi izgrađen je 1804. godine i ima devet lukova.

- Vidiš, nije tako daleko - rekla sam kad smo stigli.

Uspeli smo se na most. Osjetila sam laganu neugodnost jer ipak nismo bili tinejdžeri, zaluđeni nepopravljivom romantikom. Ali činio se kako mu je drago, kako je sve normalno i očekivano. Izvadila sam lokot i ključić pa smo stavili na ogradu prepunu lokota. Zajedno smo bacili ključić u Seinu. Potom se okrenuo prema meni i poljubio me. Nije mario niti se plašio hoće li nas tko vidjeti. Zbog toga sam ga zavoljela još jače.

- Sad smo vezani zauvijek - rekao je.

- Jako te volim. - I ja tebe.

Hrabar korak naprijed za oboje. Nisam se plašila da bi nas netko mogao vidjeti niti sam imala osjećaj da svi oko mene znaju što se s nama događa i u kakvoj smo zapravo situaciji. Taj sam osjećaj imala često, pogotovo kad bismo odlazili u hotel.

- Sigurna sam da ona zna zašto dolazimo u hotel - rekla bih mu prilikom prolaska pokraj hotelske recepcije. Bilo mi je neugodno.

- Pa naravno da zna. Što muškarac i žena mogu raditi u sobi nego voditi ljubav - rekao bi to tako jednostavno kao da je to najnormalnije.

Bar da smo imali putne torbe pa da žena na recepciji misli da smo muž i žena koji su na proputovanju. Ovako je bilo kristalno jasno zašto smo unajmili sobu. Ali čim bih prošla kroz vrata sobe, zaboravljala bih na neugodnost i prepuštala se njegovim rukama i usnama.

Sad na ovom mostu mi nije neugodno što me Maxime ljubi, ne pitam se što govore prolaznici oko nas, a da nešto i govore, ne bi me bilo briga. Ne razmišljam o tome hoće li nas netko vidjeti, netko od poznatih naletjeti na nas i drago mi je da i Maxime ne razmišlja o tome.

Vraćali smo se uz obalu Seine. Hodajući uz njega, smirena sam, sretna, zaboravila sam u potpunosti na situaciju u kojoj smo. Osjećam ga potpuno svojim, u cijelosti.

Otišli smo do Louvrea i prošetali se pokraj njega. Voljela bih s njim ući u muzej, ali

nisam to sad spominjala. Željela sam uživati u ovom prekrasnom vremenu, danu i Maximeu. Nije bilo bitno gdje smo, samo da smo zajedno.

Uhvatila sam ga za ruku i koračala pokraj njega. Na trenutak smo se činili kao normalan bračni ili bar ljubavni par. Toliko sam željela da to doista jesmo. Bili smo tako slični, kao rođeni jedno za drugo. Voljeli smo iste stvari, čak smo razmišljali slično. Kako to da nas je sudbina tek sad spojila? Kakve sad planove ima? Zašto se tako poigrala s našim životima? O tome sam razmišljala dok smo hodali uz Louvre i vraćali se prema katedrali Notre-Dame gdje smo ostavili automobil.

- Moramo se vratiti u ured - rekao je.

- Ah, znam.

- Ali prvo idemo negdje na piće.

- Može.

- Marie, tako mi je lijepo s tobom. Drago mi je da smo došli ovamo.

- I meni je, nemaš pojma koliko.

Sjedili smo u automobilu u garaži i ljubili se. Uživala sam u svakom njegov poljupcu, ispunjena svim nježnim osjećajima. Bila sam mu neizmjerno zahvalna zbog ljubavnog mosta, lokota i ključića. Dok drugi parovi ubacuju u rijeku dva ključa, mi smo ubacili samo jedan jer sam imala samo jedan. Ali i to je za mene imalo određeno značenje. Jer mi smo bili jedna duša, jedno srce u dva tijela. Opet sam vidjela sudbinu u tome. Ponekad je znala donijeti divne trenutke.

- Hajde, ljubavi, moramo ići - rekao je i upalio automobil. Otišli smo na piće u kafić blizu ureda. Popodne je i na pariškim ulicama nevjerojatna gužva. Do ureda nam je trebalo gotovo sat vremena. Nije pametno skraćivati put niti ići sporednim ulicama jer kao da svi odjednom odluče prevariti jedni druge i izbjeći gužvu, pa skrenu u te sporedne ulice i naprave zastoj u prometu iz kojeg se satima izvlačiš.

Cijelo me vrijeme držao za ruku. Osjećala sam njegovu ljubav i unatoč tome što se vraćamo u stvarnost, sretna sam. Ne želim nikad izgubiti ovaj trenutak i osjećaj koliko sam jako u njemu. Željela sam uvijek biti u njemu, bilo kako, na ovaj način ili onaj način koji sam priželjkivala. Više mi nije bilo važno, samo da sam u njemu.

Dvadeset i sedmo poglavlje U trenucima kad mi bol uzima danak i još me više nagrađuje samoćom, po tko zna koji put uzimam mobitel i šaljem mu poruku želeći samo malo spokojstva u njegovim odgovorima i mislima. Znam da to spokoj stvo leži baš u nama. Kad odbacimo nesigurnost, očaj i strah od otkrivanja, mi smo zapravo zajedno najmirniji. Želeći se prestati skrivati, često biramo put u kojemu nas ne vide. Katkad se osjećam tako prigušeno, nevidljivo, neshvaćeno... Kad bih bar mogla voljeti bez skrivanja! ”Misliš li ti na mene”, poslala sam mu poruku i odmah se pokajala. ”Naravno, kakvo pitanje? Kako bih mogao ne misliti?” odgovorio je. ”Ne znam, ne pišeš. Kad na nekog misliš, poželiš mu se javiti.” ”Molim te, nemoj tako misliti.” ”Ne znam...” shvaćam da ponekad uistinu pretjerujem, ali ne mogu prestati... možda iz nesigurnosti... nikad to nisam bila... ili možda zbog tuge što je sada s njom, u istoj kući, a ja ovdje s njim. Ne znam više kako da otjeram tjeskobu koja me svako malo podsjeti na čemu smo. ”Jako te volim, ne misli ništa drugo”, pisao je. ”Ne mogu zamisliti da odeš negdje i ostanem bez tebe”, pisala sam. ”Ni ja. Cijeli život bit ćemo vezani na bilo koji način. Nikad nećeš ostati sama. Tako te želim”, pisao je.

Užasavala sam se toga da ostavljam dojam očajne žene, a sad sam ga ostavljala.

Odupirala sam se onome što činim, a ipak sam to činila. Kao da me ta nesigurnost vukla u sebe i gutala me. Trebala bih pustiti njega da bude nesiguran. Umjesto toga, vrištala sam na onu drugu Marie u meni koja je svoju nesigurnost pokazivala ponižavajući se ovakvim porukama. Nije slušala moj glas, činila je to mimo uma, samo srcem.

Gledala sam film u dnevnom boravku. Paul je već otišao u sobu. Čekao me, pa sam namjerno odužila sjedenje pred televizorom. Čekala sam da zaspe. Kad sam se uvjerila da je zaspao, legla sam pokraj njega i razmišljala o životu s njim. Ne znam koliko će dugo vremena proći dok ne shvati što se događa. Jednom je morao shvatiti. Još sam se mogla opravdavati umorom, zaposlenošću... Nikad mu nisam rekla da me boli glava jer sam takvo opravdanje smatrala previše prozirnim, toliko očekivanim. Postajao je nestrpljiv, nervozan. Često je povisivao glas, čak i kad bismo se porječkali oko sasvim nevažnih stvari. Ali što god je više vikao, osjećala sam sve jači otpor. Kao da nema pravo tražiti da s vlastitom ženom vodi ljubav.

Potom bih se osjetila krivom. Ujutro bih odlučila kako ćemo voditi ljubav navečer. Držalo bi me to cijeli dan, čak i navečer. Uspavala bih Mayu, a onda bih pospremila kuću, sjela na kauč i govorila u sebi: ”Pa on ti je muž, nije da to nisi nikad s njim radila. Zar je to toliko teško? On zaslužuje bar to.” Sve je uzalud. Kao da me netko prikovao za taj kauč, ostajala sam svaku noć do kasno dok Paul ne bi zaspao, a onda odlazila u krevet. Jutrom bih se rano ustajala kako bih izbjegla mogućnost da me uhvati u krevetu. Nisam ni shvatila koliko sam sve radila planski, u kolikoj sam mjeri postajala ravnodušna prema vlastitu mužu i kako sam naš brak privodila kraju. *** - Jesi li svjesna koliko to već dugo nismo radili? - upitao me večeras Paul.

- Što?

- Ne pravi se luda, znaš dobro što.

- A ne znam zašto je tako. Dogodi se.

- Već se predugo događa. Ne znam što ti je.

- Umorna sam, imam previše posla, obveza... - pokušala sam se opravdati besmislenim razlozima.

- I prije si imala previše posla, ali ti to nije smetalo. Što je sad?

- Ne znam, Paul. Jednostavno se tako osjećam. Ne znam što mi je. Valjda neka faza.

- Voliš li ti mene još? - iznenadio me pitanjem.

- Kakvo ti je to glupo pitanje? - odgovorila sam pitanjem. Umjesto da mu bar lažem, ni to nisam mogla.

- Nije glupo, sasvim je na mjestu. Već mjesecima ne vodimo ljubav, ne tražiš ništa niti me primjećuješ. Mislim da je to sasvim u redu pitanje.

- Nema to veze s ljubavlju. Jednostavno sam valjda u takvoj fazi. To se dogodi ženama.

- Ti si predugo u takvoj fazi.

- Što sad želiš? Ne znam što da ti kažem. Pitaj moje prijateljice. I one više nemaju toliko volje koliko su imale na početku braka.

- Da, a ti nemaš nikako. Umjesto krivnje, žaljenja, ne znam čega još, osjećam ljutnju.

Bijesna sam jer me doveo do ruba. Osjećam kao da me želi prisiliti na vođenje ljubavi i umjesto pokajanja i kakvu-takvu pomirljivost, počela sam se svađati.

- Uopće ne misliš na mene. Samo to želiš uraditi. Što ću ja sad? Da to na silu uradim?

Jednostavno ne mogu. Ne znam do kad će trajati. Nije da ne želim, nego mi se ne da. Jednostavno ne da mi se.

- Ne da ti se?

Da, u takvoj sam sad fazi.

- Možda će te ta tvoja faza stajati braka - rekao je i izašao iz stana.

Ostala sam sama, a u ušima su mi počele odzvanjati njegove riječi. Začudo, nisam se uplašila. U prvi trenutak činilo mi se da sam odahnula. Čini mi se, kad bi otišao, bilo bi lakše. ”Bože, o čemu to razmišljam? Kako sam se dovela do ovoga? Što ću sad?”

Osjetila sam tjeskobu, krivnju, žaljenje. Osjećala sam kako mi um natiče kao da će mi se glava rasprsnuti.

- K vragu, Marie! - uzviknula sam sama sa sobom.

Tu sam noć čvrsto odlučila to učiniti. Kad se Paul vrati, učinit ću to i opet će sve biti u redu. Nisam se plaši la da će otići, čak bih osjetila olakšanje da ode. Tog sam se osjećaja sramila.

Zbog nepravde koju sam mu nanosila, bila sam odlučna voditi ljubav s njim. Osjetila sam da mogu. Čak sam nekoliko trenutaka bila ushićena sa sobom jer sam se uvjerila da mogu voditi ljubav s mužem. Ali Paul je te noći došao jako kasno. Opet sam zaspala na kauču, ovaj put čekajući ga. Nije me probudio, otišao je u krevet, a ja sam jutro dočekala na kauču.

- Oprosti za sve ovo - rekla sam mu ujutro.

- Nemam ti što oprostiti. Samo ne znam zašto si još tu ako me ne voliš.

- Ma nije da te ne volim. Jednostavno... ne znam ni sama...

Nikako mi riječi ”volim te” nisu mogle prijeći preko usana. Koliko god sam osjećala potrebu izreći ih Maximeu, u tolikoj mjeri nisam ih mogla izgovoriti pred Paulom. Čak niti ako bih pritom zamišljala Maximea. Ne razumijem tu nemoć. U svemu sam mogla lagati, ali u tome nisam.

- Počnimo iz početka. Može? Možda nam treba neki odmor, nešto... - lagala sam želeći smiriti situaciju.

- Želiš li ti to uistinu?

- Pa kakvo je to pitanje.

- Normalno, sasvim normalno i potrebno u ovoj našoj situaciji.

- Želim - opet sam lagala. Htjela sam dobiti na vremenu.

- Dobro, razgovarat ćemo večeras kad dođem s posla.

- Dobro.

- Pozdrav.

- Nećeš me poljubiti? - Ne, ne želim.

Nije me zaboljelo, osjetila sam olakšanje. Već me dugo nije ljubio pri odlasku na posao, a sad sam to rekla samo zbog ovog razgovora. Mogla bih čak reći da sam mu zahvalna što to nije učinio. Shvaćam koliko sam postajala okrutna prema njemu i njegovim osjećajima, ali nisam mogla drukčije. Nisam se nikako mogla natjerati da ga volim, da budem žena kakvu zaslužuje.

Takva žena više nikad neću moći biti. Toga sam bolno svjesna, ali nemam snage da popravljam život. Više ne vidim svrhu toga. *** Ponekad srce treba mnogo više nego misli mogu podnijeti. A moje je srce htjelo puno, voljelo je toliko da mi se čini kako je tek shvaćalo kako postoji, a shvaćalo je i ono što su vjekovima govorili pjesnici, učenjaci i tko zna tko sve ne: ”Savršena i prava je ljubav ona koja nas čini nesretnima.”

Ova je ljubav mene činila nesretnom, iako je Maxime govorio kako ću biti sretna i zadovoljna. Ali ako se to moglo, ako sam mogla biti sretna živeći pokraj jednog muškarca i voleći drugog, onda sam bila dovoljno neuka da ne znam kako to izvesti. Katkad bih primjećivala parove oko sebe i zavidjela im na njihovoj sreći. Promatrala bih ih na blagajni u prodavaonici, na ulici, u kafiću... Mislila kako im je tako malo potrebno za sreću, kako ih sretnima čine jednostavne stvari. Zar ja ne mogu biti tako sretna? Onda bih misli vratila Maximeu pitajući se kako uspijeva biti sretan ili samo dobro glumi. Jednom je rekao: - Misliš li da je meni lako? Ali što ću sad? - Ali ti o tome nikad ne govoriš. Kao da ti je sve ovo jednostavno - rekla sam.

- Nije jednostavno. Volio bih i ja da je drukčije. Kad samo pomislim, živim sa ženom koju ne volim, a volim ženu s kojom ne živim. Sve je naopako. Nikad nisam pomislio da bih se u ovim godinama mogao opet zaljubiti.

- Tako bih htjela da je drukčije.

- I ja bih to htio. Ali nije. Ne želim se predati tuzi jer nije onako kako bih htio. Uvijek tugu tjeram od sebe i pokušavam izvući najbolje što mogu. Marie, ovo se ne događa svima.

Rekao sam ti već, neki nikad u živom ne dozive ovo što imamo ja i ti. Nemoj onda biti tužna, nego zahvalna.

Zavidjela sam mu na osjećaju koji ja nikako nisam mogla imati. I kad sam bila najsretnija, najsmirenija pokraj njega, u meni je bilo zrno tuge koje me žuljalo, nije mi dalo da osjetim potpuni mir.

Ljepota žene mora se vidjeti u njezinim očima jer je to ulaz u njezino srce, mjesto gdje stanuje ljubav. U mojim su se očima mogle nazrijeti samo suze. Kao da su bile moje vlasništvo ili ja njihovo. Čak i kad sam mislila da sam opuštena, mirna, oči su ostajale usmjerene negdje prema obzoru, a bol je tekla kroz mene kao rijeka krvi. Ulazila je u mene i preuzimala cijelo moje biće.

Ponekad sam uspijevala gledati njegovim očima, a katkad sam gledala svoj pogled u njegovu. Zbog toga nisam mogla otići i pustiti sve ovo što imamo. Bog je dao ženi najveću hrabrost i suze da može isplakati težinu koja je udara. Ako je to istina, onda se u meni hrabrost polako topila u količini suza.

Toliko puta poželim da je život samo trenutak, da vrijeme proleti i da se nađem pred

vratima Boga. Ali onda se upitam bi li me primio?

- Ljubav nije grijeh, Marie. Ja sam vjernik, nisam fanatik, ali vjerujem i znam da ljubav nije grijeh - Često mi je govorio, toliko često da sam počela prihvaćati tu misao, vjerovati u nju.

Osjećala sam se žrtvom koju je sudbina prevarila. Trebat će mi vrijeme da se priviknem na ovakav život. Samo da prestane boljeti, tad će sve biti lakše. *** Moj očajnički pokušaj da preuzmem kontrolu nad svojim srcem ponekad je čak urodio plodom. Pokušala bih u sebi ugušiti spoznaju koliko ga volim i na trenutak živjeti bez osjećaja. U tom bi mi pomogao inat, bijes na nešto što nije učinio, nije rekao ili se nije javio dulje vrijeme. Čim sam ušla u ured, stigla je poruka: ”Svaka me pomisao na tebe pali”, pisao je.

Nasmijala sam se i pogledala prema njegovu uredu. Gledao je prema meni. Potom je opet napisao: ”Da sad možemo negdje otići, voditi ljubav i prespavati i opet voditi ljubav.” ”Bilo bi odlično”, napisala sam. ”Jutro s tobom! Koje zadovoljstvo!” ”Da, bilo bi predivno.” ”Sve naše zajedno je predivno”, pisao je.

Opet me je dobio. Inat je nestao, vratili su se osjećaji. Nema tuge, bar ne sad. ”Toliko sam o tome mislio i to sanjao. Nedostaješ mi i jako te želim.” ”Hoćemo li otići negdje?” upitala sam hrabro. ”Može, kad završim nešto ovdje.”

- Marie, što danas planiraš? - upita me Nanette.

- Ne znam. Moram neke račune pregledati. Zašto?

- Moram izaći. Neće mi biti sat-dva. Hoćeš se javljati na telefon?

- Može.

- Hvala ti.

Nanette se spremila i izašla. Počela sam pregledavati papire na stolu, ali nisam se mogla usredotočiti. Stalno sam pogledavala prema Maximeovu uredu. ”Bože, što mi je to učinio? Kakva sam to postala? Daj se sredi, Marie!” nasmijala sam se samoj sebi. Na um mi je pala jedna misao.

Maxime i ja bili smo kao ključ i ključanica. Samo je on imao ključ za moju dušu. Kad se osjetim dovoljno bezvrijednom da otvorim neku ključanicu, on dolazi i ono najiskrenije u meni izlazi, otključava se. I mogu biti ono što doista jesam. Voljena bez razloga, ne zbog onoga što se pretvaram da jesam.

Pogledala sam ga. Sjedi zabavljen poslom i ništa ne primjećuje. Nikad nisam vidjela nekog tko se toliko preda poslu kao Maxime. Svaki sam dan otkrivala njegove najbolje strane.

Bez obzira na ono što se događa oko nas i s kim smo na kraju dana, osjećala sam se jedino uz njega istinskom ja. Uz njega je sve imalo smisla. Željela sam s njim dijeliti naše najdublje čežnje.

On je u moj život donosio život.

- Hajde, Marie, radi nešto - opomenem se poluglasno.

Dok sam radila, primijetila sam da mi nešto nedostaje, moja česta pratiteljica. Tuga.

Jednostavno je nestala. Bilo je to kao da ju je odnijela nevidljiva ruka koja se pojavljivala svaki put kad bismo se trebali naći sami negdje. Iščekivala sam taj trenutak i mogla se u potpunosti usredotočiti na posao. Zadovoljna sam. Zašto ne bih mogla živjeti uvijek bez tuge?

Negdje iza podneva vratila se Nanette. U rukama je nosila zamotane darove.

- O, kome je rođendan?

- Majci moga dečka - rekla je. - Ah, što si joj uzela?

Evo je opet, tuga. Pomislim kako možda nikad neću upoznati Maximeovu majku. Često se pitam kako izgleda. Sliči li joj Maxime imalo. Znala bih mu reći da je fotografira i da mi

pošalje fotografiju, ali nikad to nije učinio. Ne znam zašto. Slao je fotografije krajolika odakle je, ali nikad svoje majke. U mene se opet uvlači nesigurnost. Ako me barem na taj način ne želi uvesti u svoj život, voli li me doista? Ne, ne, ne... ne sad! Naljutim se na Marie u meni koja me činila nervoznom. Ne želim sad opet krenuti putem nesigurnosti i tuge. Neka to ostane za neki drugi dan.

- Neke knjige. Voli čitati - rekla je Nanette.

- To je najljepši dar.

- Nadam se da će i ona to misliti - nasmije se. Začujem poruku na mobitelu. ”Hoćemo li?” ”Može. Idemo li skupa ili te čekam vani?” ”Čekaj me vani. Doći ću za desetak minuta.”

Izmislila sam neki beznačajan razlog odlaska kako bih opravdala izlazak pred Nanette i izašla. Maxime je došao vrlo brzo. Čim smo dovoljno odmaknuli od zgrade agencije, poljubio me je.

- Jedva čekam da te počnem skidati - rekao je.

- Svašta s tobom. Samo na to misliš.

- Ne mislim samo na to, ali da... mislim. Sad mislim.

- Misliš li ikad kako me voliš? - toliko sam mu puta postavila ovo pitanje.

- Mislim i to. Ljubav i strast za mene su jednako važne. Ali sad mislim samo na to kako ćemo voditi ljubav...

- Užasan si - rekla sam, ali uzbudilo me to što je rekao.

- Što? I ti to želiš. Zar ne želiš? - pita.

- Želim, ali ne trebam samo to. Kad pomislim na tebe, pomislim na ljubav koju osjećam, a tek onda na to.

- Ja mislim i na jedno i na drugo. Jedno bez drugog ne može - rekao je.

Nisam mislila da je doista tako. Jer što je put bez ljubavi? Tiho i glasno sanjati, poznavati šapat, poznavati miris koji počiva u njemu, slušati njegov smisao, njegovo znanje, sjećati se odsjaja njegovih zjenica, prepoznavati njegove poglede, umjeti pogledati iza njegova pogleda...

To je za mene bio put ljubavi. Vođenje ljubavi moglo se i nije moralo dogoditi na tom putu.

Govori kako me volio mnogo prije nego smo počeli voditi ljubav, ali sad ne može razmišljati o ljubavi prema meni ako ne povezuje ljubav i strast i vođenje ljubavi. Strahovala sam da me ne voli dovoljno. Ne onoliko koliko sam ja voljela njega. A ako me nije volio ovakvom istom snagom, zar bi sve ovo moglo imati smisla? Ne bi valjda radi požude, strasti i nagona ugrozio svoju vezu. Ako bi, kako bih mogla voljeti čovjeka poput njega?

Ma voli me! Ne bi bio sa mnom da me ne voli, uvjeravala sam se. Bilo bi doista ironično da sam sve ove godine prepoznavala one koji su htjeli samo strast, mene kao ženu, a ne kao osobu, bježala od njih i sad doživjela samo strast. Nisam željela niti sam mogla razmišljati na takav način o Maximeu. Sjetila sam se kad je govorio: ”Volim te prije svega kao osobu, pa onda kao ženu, a onda tebe cijelu.”

Katkad ni sama ne mogu vjerovati da se sve to dogodilo. Da me prati u svakom dijelu mog života, da ga osjećam, da imamo svoje poglavlje knjige. Nas dvoje. Toliko daleki, a tako blizu. Jedno u drugom, a pokraj njih... imamo vlastiti svijet za koji nismo sigurni da će preživjeti sve što ga čeka. Nikad, pa ni sad, ne mogu vjerovati da će cijeli život biti ovako. Tajno. Zar ovako nešto može ostati tajnom? Ne vjerujem. Sve se jednom u životu sazna, pa će i ovo.

Ponekad ga promatram. Toliko mu toga želim reći, ali se ne usuđujem. Znam da ga to opterećuje, a ne želim da ovu ljubav osjeti kao teret. Shvaćam da bježi od onog što ga opterećuje, ne osjeća tjeskobu koja meni pritišće grudi jer je ne želi. Sposoban je otjerati je, dovoljno jak da

je nadjača, ima snagu koju ja ne posjedujem.

- Hoćemo li poslije na ručak?

- Možemo. Kako hoćeš.

- Da, otići ćemo na ručak.

Otišli smo do hotela i unajmili sobu. U posljednje smo vrijeme odlazili u isti hotel.

Talijanski. Zove se San Pietro. Malen je, podsjeća na kakav obiteljski hotel. Obojen je u narančastu boju i izdvaja se od svih zgrada u okolici.

Vjerujem da nas je žena na recepciji već poznavala. Vjerojatno je i znala kakva nam je procedura i kako ćemo doći i ujutro na doručak ili samo u sobu. Ovisno o tome koliko je vremena Maxime imao. Ostajala sam u autu dok je unajmljivao sobu i to mi je bilo olakšanje jer mi je bilo neugodno pred ženom. Mogla je pretpostaviti da smo samo par, da smo u vezi, ali bilo je logičnije zaključiti da smo u vezi u kojoj ne bismo smjeli biti.

Iz sobe bi izlazili odvojeno da netko ne bi primijetio da izlazimo zajedno iz hotela. Pariz je velik, a mi smo uvijek birali hotele daleko od mjesta na kojima bismo mogli susresti nekog poznatog, ali Maxime je uvijek bio na oprezu. To što smo izlazili odvojeno boljelo me. Možda i ne bi toliko da mi život time nije davao do znanja što sam ja zapravo Maximeu. Kad bih prošla kroz vrata te sobe, osjećala bih se kao blijeda slika onoga što sam nekad bila. Bio je to trenutak u kojemu sam mogla odlučiti prestati prolaziti kroz vrata hotelskih soba, ali nikad nisam mogla doći do kraja tog trenutka. Radije sam odlazila u predjele misli u kojima sam se uvjeravala kako je ovo samo privremeno. Jednom ćemo imati sve, a hotelske sobe bit će samo uspomena. Boli me srce, ali pokušavam tu bol potisnuti barem dok sam s njim. Pokušala sam se i nasmijati, ali ne vrijedi osmijeh kad je pogled tužan. Umalo sam zaplakala, ali sam se natjerala skrenuti tugu s moga puta. Zametnula sam trag, a dok ga opet ne pronađe, proći će neko vrijeme i bit ću barem na trenutak potpuno sretna.

Snaga je uma nevjerojatna. Kad doista želiš, nevjerojatno je koliko umom možeš zaledili srce. Osjećaje. Ne zauvijek... ali bar na trenutak, a trenutak je dovoljan da ne posrneš u cijelosti.

- Tako te volim skidati... polako... nježno... - govorio je, ali odjeću s mog tijela skinuo je poprilično brzo.

- Brzo si me skinuo - rekla sam.

- Jer ne mogu izdržati. Želim osjetiti tvoje tijelo uz svoje. Bez ikakve odjeće... bez ičega...

- šaptao je.

- Toliko te volim - rekla sam pokušavajući shvatiti zašto sam od ljubavi prokleta.

- I ja tebe volim, tako te želim...

Nisam sigurna voli li me ili želi. Da je bar mogao reći da me voli, samo voli, bez pomisli na vođenje ljubavi, bez strasti. Voljela bih da mi kaže kako će me voljeti i kad budem stara, kad nestane strasti, kad ne budemo toliko mislili na vođenje ljubavi. Voljela bih da mi o tome češće govori... ”Marie, on je muškarac. Oni o tome ne govore ni ne razmišljaju!” upozoravala sam svoju nutrinu. Odagnala sam sve tmurne misli i strastveno ga ljubila. Onako kako je htio, želio, sanjao...

S njime sam stvarala ženu u sebi. Iskusnu, željnu, strastvenu... ženu koja je znala što hoće i želi u živom, u odnosu, u vođenju ljubavi... Znala je preuzeti stvaru svoje ruke i vladala krevetom. Ta je žena u meni postojala samo u onoj sobi, uz njega...

- Volim to što znaš što želiš - rekao je jednom.

Da. Znala sam. Nevjerojatno koliko sam znala što želim i kako želim da me zadovolji. To mi je nešto posve novo, ali nisam mu to rekla. Ne želim da pomisli kako sam neiskusna jer se nisam smatrala takvom. Ne bih mogla ni zbog Paula koji me naučio svemu što sam znala. Ili bar

dijelu toga, jer mnoge stvari s njim nisam radila prije. Mnoge sam stvari prvi put napravila s Maximeom. Nisam mu ni to rekla. Niti ću mu reći, jer bih time još više ponizila Paula. Ionako smatram da vođenje ljubavi nije tehnika. To su emocije. Ako nema emocija, ako nema ljubavi, ni najiskusniji muškarac ne može zadovoljiti ženu. Lažu one koje kažu da mogu uživati samo u seksu bez ljubavi. Žene koje tako kažu i misle, pravo uzbuđenje, a time i ljubav, uistinu nikad nisu osjetile.

- Tako me pališ... - govorio je.

- I ti mene... s tobom kao da ne postoje granice... - uzdisala sam pod njegovim poljupcima.

Mogao me tako lako i brzo uzbuditi.

- Reci kad ne budeš više mogla izdržati... Reci kad ga budeš željela... govorio mi je na uho.

Ponekad sam iskušavala njegovo uzbuđenje, testirala koliko može izdržati. Često ne bi mogao izdržati, ali je nastojao da dugo traje.

- Želim da doživiš vrhunac, da me osjetiš skroz... - govorio je. Značilo mi je što misli na to i što mu je važnije da ja budem zadovoljena. Značilo je to da me voli dovoljno da mu bude stalo.

- Je li ti lijepo - pita. - Jest. Jako...

Katkad se čini da je nesiguran, pa se želi uvjeriti uživam li doista u vođenju ljubavi. Ali nikad se nije morao o tome brinuti jer me doista zadovoljavao. Htjela sam mu to dati do znanja uživajući u svakom dodiru njegovih ruku, njegovih poljubaca. Možda sam katkad i pretjeravala, ali s njim sam zaboravljala na sram, na granice, govorila mu svakakve ”prljave” riječi... Osjećala da s njim mogu sve. Postajala bih neka druga Marie, ona koja će učiniti sve da ga zadovolji, sigurna u ono što želi, a želim da i jedno i drugo doživimo strast vrhunca... i to s toliko ludom i nevjerojatnom željom...

Kad bi bilo gotovo, osjećala bih lagani sram. Opet bih postajala ja, mirna, povučena, nesigurna i plačljiva. Zaboga, kako sam u posljednje vrijeme postala plačljiva. Ne sjećam se da sam isplakala ovoliko suza koliko onda kad bih se rastajala s njim. Kao da ga sutra opet neću vidjeti. Pa radimo zajedno! Zapravo sam plakala za životom kakvog sam htjela imati s njim, pa čak i za životom koji sam napuštala, a imala sam s Paulom. Plakala sam jer sam postala toliko ravnodušna prema Paulu da sam mogla zanemariti njegove osjećaje, bez osjećaja krivnje. Plakala sam jer nisam mogla više vratiti onu staru Marie, sretnu, i ono najvažnije, nevinu.

- Idući tjedan idem na put s obitelji. Obećao sam sinu da ćemo otići mjesec dana u Njemačku na godišnji. Govorio sam ti već o tome.

- Jesi, da, jesi - rekla sam.

- Ali brzo će to proći. Bit će mi teško izdržati bez tebe, ali vidjet ćeš, brzo će proći.

Tjeskoba mi se javlja. Ruga mi se, zadaje mi udarce. Uvlači mi se opet u srce. Neuspješno je pokušavam odagnati. Osjećam kako me nutrina upozorava na suze koje bi svaki trenutak mogle kliznuti niz moje lice. Nastojala sam da ne primijeti. Ležala sam na njegovim grudima i osluškivala otkucaje njegova srca.

- Jako ćeš mi nedostajati - rekla sam i jače ga zagrlila.

- I ti meni, ali brzo će proći. Važno je da mislimo jedno na drugo - rekao je.

- Voljela bih da se vratiš samo zbog mene.

- Pa i dolazim samo tebi. Zbog tebe, zbog nas.

Nisam mislila tako kako je shvatio. Mislila sam da bih voljela da se vraća meni kao supruzi. Nije shvatio. Nisam mu mogla reći što sam zapravo mislila. Rekla sam: - Sjećaš li se kad si za Novu godinu rekao da bi se vratio prije, samo ako kažem da se

vratiš?

- Uvijek je tako i uvijek ću zbog tebe svugdje doći i otići s tobom. Uvijek te jako želim i jako mi nedostaješ - rekao je.

Nisam sigurna da je doista tako. Ne da ne bi htio, nego se plaši jer mu je djevojka počela sumnjati.

- Prije kad bi otišao negdje, osjećala sam kao da mi nešto nedostaje. Iako još nismo ništa imali niti sam te gledala na taj način, osjećala bih se sretnijom kad bi se vratio.

- Razumijem te. Meni je bilo slično, a i danas je. Kad si blizu, sve mi je prirodnije, normalnije - kazao je.

Sad mi se čini kao da sam ga uvijek željela, čak i kad nisam znala da ga želim. Osjećala sam ga, ali se to nisam usudila priznati ni sebi. Kao da sam cijelog svog života hodala prema njemu. I sad ga volim i volim sve što je predstavljao. I plašim se budućnosti. Želim zauvijek ostati u njemu, barem kroz tajnu, a noću kad pogledam u nebo, kad sretnem pogled sudbine, želim nas u njoj prepoznati. Sad i za dvadeset, trideset, četrdeset... godina. Dok smrt ne učini svoje, a i poslije nje. Toliko ga volim.

- Mogli bismo se vidjeti negdje u blizini. Bit ću Stuttgartu. Mogli bi na jedan dan zajedno otići u Köln. Ako želiš doći predloži mi.

- Želim, samo moram vidjeti kako ću i koji ću razlog smisliti.

- Bit će odlično. Jedan dan ljeta u Kölnu. Jedva čekam.

- I ja. A jesi li siguran da ćeš moći doći?

- Hoću. zašto ne bih mogao?

- Ne znam. Kakvo ćeš opravdanje dati? Što ćeš reći gdje ideš sam. - Ne znam, ali vidjet ćemo. Nešto ćemo smisliti.

Doimao se tako sigurno, pa mi je bilo lakše. Dogovorili smo se da će to biti za petnaestak dana. To nije mnogo vremena da se ne vidimo. Poslije opet petnaestak dana i sve će proći brže nego da je cijeli mjesec.

Htjela sam ljubav koja ne boli, ali kažu, sve su prave ljubavi tužne. Ovo je vjerojatno istina jer me rastuži svaki njegov odlazak. Pa čak i ako to znači da ćemo se vidjeti već za dva-tri dana. Mjesec dana meni je bilo kao godina. Za njega je bilo lakše. Ili se bar tako činio. Ipak, moram priznati da je uspijevao iskazati osjećaje što je za jednog muškaraca doista uspjeh.

Zapravo, nisam znala mnogo njih koji su često iskazivali osjećaje. Trebala sam biti zahvalna što je to uspijevao sa mnom, barem toliko. Željela sam još više, valjda zbog vlastite nesigurnosti i okolnosti u kojima smo se našli, ali možda nisam trebala željeti. Možda je za muškarca i ovo dovoljno.

- Hoćemo li ujutro ranije ovdje na doručak. A onda ćemo opet iskoristiti...

- Opet samo na to misliš.

- Ne želiš doručak? - nasmije se.

- Znaš da želim. *** Ono što duša zagrli, nikada ne prolazi, ne blijedi, ne nestaje... Ostavlja neizbrisivi trag.

Ponekad uzaludno pokušavam prestati grliti ljubav. Pomislim: vrijeme će sve zaliječiti, moram ga pustiti, a potom svjesna da ipak neće, prepustim se svemu što želi od mene i onome što želim od njega. Bar do one želje do koje mogu dosegnuti.

Po običaju ujutro je došao po mene ispred zgrade gdje smo se nalazili. Poljubio me čim sam ušla u automobil. Voljela sam vidjeti nestrpljivost u njegovim očima.

Dok sam ga čekala, još sam razmišljala o onome što činimo, osjećala sam krivnju, ne tako

veliku, ali ipak... Ali čim sam zatvorila vrata automobila, zaboravljala sam na sve. Kao da smo od tog trenutka postojali samo nas dvoje i bilo je tako normalno sve što činimo. Zajedno smo, jedno pokraj drugog, tamo gdje trebamo biti. Je li to snaga uma ili sudbina... Maxime bi rekao da je sudbina.

- Ništa se neće dogoditi ako nije suđeno, a nama je suđeno - govorio je. Često ne bih odgovorila ništa jer sam znala da je tako. Kad se vratim u prošlost, u vrijeme našeg upoznavanja... sve sam sigurnija da je sudbina umiješala svoje ruke. Možda sam joj i mogla izmaknuti, ali odlučila sam joj se prepustila.

- Drago mi je da smo zajedno, sami - rekao je. - I meni.

Otišli smo u hotel. Vrijeme je toplo i sunce je ugrijalo već u ranim jutarnjim satima. Sjeli smo na terasu hotela i naručili doručak. Uvijek sam uživala s njim u doručku. Nešto je posebno bilo u pukom sjedenju s njim i uživanju u sasvim običnom doručku. Znala sam da u slučaju doručka ili večere imamo više vremena za sebe i samim tim sam ga voljela.

Maxime nije bio raspoložen. Odsutan je, imao je problema kod kuće. S Lucom. Ništa što ne nije moglo riješiti, ali neizvjesnost mu je najviše ometala misli.

Već sam ga vidjela zabrinutog, ali ne ovako. Htjela sam mu nekako pomoći, ali nisam mogla. Trudio se uživati u doručku i u meni, ali dok smo razgovarali, nije se mogao usredotočiti.

Razmišljao je o Luci. Voljela sam način na koji je sinu pridavao takvu pažnju. Naravno, ponekad je pretjeravao, ali to čini svaki roditelj. - Hoćemo li gore? - upita.

- Kako želiš. Ako si previše zabrinut, ne moramo - rekla sam.

- Misliš da mene išta može spriječiti da s tobom vodim ljubav?

- Ma ne, nego stvarno... ne moramo. Možemo samo biti zajedno. - Hajde, dođi.

Otišli smo u hotelsku sobu. Ljubio me, pokušavao me poljupcima uzbuditi, ali nisam se mogla opustiti. Činjenica da već za dva dana putuje, a još više njegova zabrinutost za Lucu, stvarala mi je nekakvu blokadu u tijelu. Unutrašnjost je njegovih usana vruća. Ne na strastven način, već nekako drukčije. Ne mogu točno opisati, ali kao da se sva zabrinutost skupljala u njemu i curila prema ustima, stvarala vrućinu koju sam osjećala. Pomalo je čudno. Prvi put u životu osjećam nečiju brigu u okusu usana. Prvi put osjećam ono što se događa u njemu na ovakav način. Naselio se u meni sa svim svojim tajnama, trenucima, a sad i teškoćama. Imam ga u sebi sa svim njegovim mukama, čak i onima za koje ne zna da ih posjedujem, s njim proživljavam. Slušam njegovu teškoću i prisvajam je sebi. Kad bih mogla istrgnuti iz njega svu bol i prisvojiti je sebi, učinila bih to. Toliko ga volim.

- Sve će se naposljetku riješiti kažem ležeći pokraj njega, glavom na njegovim grudima.

- Nadam se da hoće. Ovo me ubilo. Ne mogu shvatiti zašto mi je lagao. Razmišljam gdje sam pogriješio - govori.

- Ma ne moraš ti pogriješiti. Djeca su takva. Nekad učine ono što misle da je u tom trenutku najbolje. Povedu se za svojim instinktom i ne razmišljaju o posljedicama.

- Može biti, ali svejedno... kako je to mogao učiniti?

Luca se posvađao s nekim dječakom na nogometu i potukao se. Nadjačao je ovog drugog, pa ga je trener izbacio s nogometa. Dva mjeseca odlazio je na treninge, odnosno lagao je da ide.

Gdje je za to vrijeme bio, nitko nije znao.

- Razgovarat ćeš s njim i sve će ti objasniti - rekla sam. - Možda. Ali ne ide mi u glavu da je to mogao učiniti.

Nisam znala kako bih mu pomogla, a htjela sam. U meni se stvarao nemir zbog njegova nemirna srca. Možda sam čak osjećala ono što je i on. Ne takvim intenzitetom, jer to bi ipak bilo nemoguće, ali dio mene osjećao je njegovu muku. To me je još jače vezivalo za njega. - Hajde, ljubavi. Moramo krenuti, kasno je.

Uvijek sam se plašila tih riječi. Kraj našeg zajedničkog vremena. Bolio me taj osjećaj rastanka, iako sam svjesna da ćemo opet biti tu, u hotelskoj sobi, na doručku, u uredu.

- Hoćemo li se zajedno tuširati?

- Može. Često smo se tuširali zajedno i to je bilo nešto što sam voljela. Bio je jedini muškarac s kojim sam se ikad tuširala. Da sam nekom rekla kako to s Paulom nikad nisam učinila, vjerojatno mi ne bi vjerovao. Da, zašto se nas dvoje nikad nismo tuširali zajedno? Zaista nevjerojatno. Ipak, sad mi je bilo drago što je tako jerje ovo još jedna stvar koju sam prvi put učinila s Maximeom.

Uživala sam u njegovim dodirima dok mi je nanosio šampon po cijelom tijelu. Krenuo bi od ramena i nježno prelazeći preko cijelog tijela. Čak i dolje.

- Nedostajat ćeš mi - rekao je dok smo se vozili prema uredu. - I ti meni. Hoćeš li sigurno uspjeti doći u Köln?

Ne znam što bi me moglo spriječiti. Došao bih svugdje gdje si ti - rekao je. Čvrsto sam mu stisnula ruku. Osjećam kako u meni raste bujica suza dok me vraća u moj samotan svijet. Što da radim s njim? Kako da podignem glavu i gledam samo radosti u oči?

Maxime je to mogao, a ja sam htjela naučiti, ali nisam... Još uvijek nisam mogla ni znala kako.

- Ljubavi, ostavit ću te ovdje pa ćemo odvojeno doći. Idi ti prva, a ja ću doći za pola sata.

Tako ćemo izbjeći sumnju - rekao je.

Uvijek su me zaboljele te njegove riječi i taj strah da netko ne posumnja. Ali poslušala bih ga. Nisam ni ja mogla dopustiti da netko posumnja, da nas otkriju. Ne sad, možda za koju godinu.

Ipak, sve sam teže podnosila takvo stanje.

- Dobro.

- Sve znaš - rekao je.

Znam, ali voljela bih da mi češće govori kako me voli. Te bi me riječi smirivale, iako sam se plašila da bi se mogle izlizati od neprestanog ponavljanja. Ipak, hvatala sam se za njih, za njegove riječi kad bi me tuga vukla dolje. Njegove su mi riječi poput slamke spasa, otkrivaju neprepoznatu mirnoću duha dok mi dolaze rijetko i kriomice kao sjene. Možda je dobro što ih ne izgovara često, nego tek ponekad.

Ušla sam u dizalo i odvezla se prema uredu. Gledala sam se u zrcalu. Gledala sam odraz žene koja sam nekad bila. Bože, kad bih je mogla vratiti. Pobjegla bih od ove tuge koja će me sad cijelog života pratiti. Pustit će me na trenutak i opet posjetiti. Ali da je nema, ne bih poznavala ljubav u svoj njezinoj ljepoti, u bogatstvu postojanja, u svijetlim zrakama sunca. Bih li mogla mijenjati spoznaju sudbonosne ljubavi za neznanje i radost neznanja? Ne, više ne bih! Ali bih mogla pustiti Paula da otkrije ovo što sam ja otkrila, s nekom ženom kakvu zaslužuje, s kojom bi bio sretan. Ali za to sam još nesposobna. Ne bih rekla sebična, već nesposobna i plašljiva, tek onda malo sebična. Plašila sam se da ću ostati bez Maye ako mu sve priznam. Iako je za to bilo realnih mogućnosti vrlo malo, jer bih Maya zasigurno meni pripala u slučaju razvoda, strah me nikad nije napuštao. Njemu se to događalo s Lucom. Znao je reći: - Da nije Luce i Maye, da su stariji, odavno bismo nas dvoje bili zajedno.

Ostajala je samo mogućnost da ćemo biti zajedno kad Maya i Luca budu dovoljno odrasli da nas neće trebati. Možda za desetak godina, bila sam spremna čekati toliko. Ne znam kako i hoću li uspjeti, važno mi je da znam da postoji ta mogućnost i da ju Maxime želi.

- Dobar dan, Nanette. Što imamo danas? - rekla sam čim sam ušla u ured.

- Hej, stigla si. Ma morali bismo krenuti s jednom novim projektom za jednu agenciju. Žele osmisliti reklamu... - počela je Nanette i ja sam se izgubila u poslu.

Dvadeset i osmo poglavlje U Parizu ga nije bilo tek dva dana, a već se nisam mogla osloboditi tjeskobe koja me sve snažnije obuzimala. Teškom sam mukom odlazila na posao jer sam znala da ga neću zateći u uredu. Radije bih ostala kod kuće ili otišla negdje drugdje. Nevjerojatno koliko mi je nedostajao.

Kao nitko do sada. Stalno sam mu željela pisati poruke i zvati ga, ali sam prepuštala da on to čini.

Nisam htjela da osjeti koliko sam postala ovisna o njegovim porukama i pozivima. Očajno sam se htjela voditi uzrečicom nekog pjesnika koji kaže: ”Ne trudi se da uhvatiš leptira. Ako se želi igrati s tobom, sam će sletjeti na tvoju ruku. Isto je i s ljudima, ne trči za njima, ako te žele, sami će doći.”

Toliko sam željela potrčati za Maximeom, ali razum mi je govorio da ga pustim da to učini sam. Teško sam ga mukom slušala, ali ipak jesam. Čekala sam da se Maxime javi, a ako se ne bi javio više od tri-četiri sata, poslala bih mu poruku, a potom prekoravala svoju slabost.

Zvao je kad god je mogao, slao mi poruke. Čekala sam da mi pošalje fotografije, stihove pjesama, kako je to činio prije, ali sad se toga nije toliko često sjetio, tek kad bih mu napomenula da mi to nedostaje. Pitala bih se: ”Zar me više ne voli onako kao prije?” potom bih se opet prekorila mrzeći svoju naviku za analiziranjem svega. Često ga opravdavam time što je muškarac, a oni su drukčiji, nježni su i romantični dok ne postanu sigurni da su učvrstili svoje srce u tvome, a poslije ne misle da je potrebno truditi se i dalje. I nema nikakvih primisli i pomanjkanja osjećaja u tome, to je samo zato što je muškarac, a muškarci sasvim drukčije osjećaju. *** U Köln sam stigla rano ujutro i unajmila sobu u hotelu. Paulu sam rekla da me šalju na dva dana na seminar. Čak sam ga pozvala da ide sa sobom jer sam bila uvjerena da neće pristati.

Od onog trenutka kad sam stigla u grad, u mene se uvukao prikriveni nemir koji sam tek naslućivala.

Javila sam mu da sam stigla, a on je odgovorio kako će i on uskoro krenuti. Treba mu oko dva sata vožnje. Izašla sam u grad i srela se sa starim prijateljem. Denis je bio dugo u vezi s mojom prijateljicom, a nakon Što se zbog posla preselio u Njemačku, veza nije izdržala. Nisam ga vidjela već dvije godine. Nazvala sam ga i dogovorila susret. Nije mi bilo stalo do toga da ga vidim. Htjela sam skratiti vrijeme dok Maxime ne dođe. Još sam više htjela potisnuti nemir koji me upozoravao kako neće biti sve onako kako sam isplanirala, a koji me do sad nikad nije iznevjerio. Taj je nemir još nešto novo u meni. Navodio me na ono što će se dogoditi, na ono što je Maxime mislio ili planirao. Zbog tog bih nemira to znala, a da mi to nije ni rekao. Kao da sam predosjećala ono što se trebalo ili nije trebalo dogoditi u idućih nekoliko sati, a vezano je za njega. Nikad ni s kim prije nisam imala taj predosjećaj. Voljela bih da ga ni sad nemam.

- Što tebe dovodi ovdje? - upita me Denis.

- Ma imam neki poslovni sastanak, pa su iz tvrtke poslali mene.

- Baš mi je drago da te vidim. Što ima novo, pričaj.

- Ma, ništa. Radi se. Kuća, posao, kuća i tako. A kod tebe?

Shvatila sam da s Denisom nemam više zajedničkih tema. Vjerojatno je vrijeme učinilo svoje, ali i nemir koji je u meni rastao, blokirao mi je misli i govor.

- Ništa posebno. I ja radim, nisam se oženio. Tulumarim po Kölnu i to ti je to.

- Pa kad se misliš ženiti? Vrijeme ti ide - pokušala sam se našaliti.

- Kad me nijedna neće. Valjda sam neozbiljan.

- Može biti - pokušala sam se nasmijati.

Razgovarali smo najviše o životu u Njemačkoj i tome koliko se razlikuje od onog u Parizu. Stalno sam pogledavala na ekran mobitela ispred sebe. Naposljetku je stigla Maximeova poruka. ”Krenuo sam. Bit ću tu oko 11:30 sati”, pisalo je.

Mislim da sam od tog trenutka Denisu postala zabavnija jer sam se trgnula. Vratio mi se osmijeh na lice, a nemir se povukao, iako ne u potpunosti. Još sam osjećala njegove tragove u sebi. Ostala sam s Denisom još nekih pola sata, a onda sam krenula u hotel. Putem začujem zvuk poruke. Maxime piše: ”Moram se vratiti jer mi motor ne radi kako treba. Idem ga odvesti na popravak pa ću vidjeti kad će biti gotov, onda ti javim.”

Nevjerojatno je kako je bol teško kontrolirati. Tonula sam u očaj takvom brzinom da ga nisam uspijevala odagnati. Nemir se vratio, znala sam ono što sam cijelo jutro pokušavala potisnuti. Ne mogu naći mir jer je nemir toliko ovladao mnome. ”Znači, postoji mogućnost da ne dođeš?” napisala sam. ”Doći ću. Samo ću malo kasniti. Uzet ću drugi auto. Iznajmit ću ako mi ovaj bude morao ostati na popravku. Ne boj se, doći ću!” pisao je.

Nije uspio utišati nemir u meni. Nema toga što bi sad mogao reći da baci u sjenu ovo što sam osjetila. Ne mogu razgovarati ni s kim, a ni ne znam kuda bih sad otišla da se smirim.

Svjesna sam da neće danas doći, iako tu slutnju pokušavam ubiti u sebi. Htjela bih plakati, ali suze kao da su doživjele nekakav šok i ne mogu izaći iz mene. Pokušavam se natjerati na plač jer osjećam kako će mi biti lakše, ali ne ide. Ne sluša me moja nutrina, ni suze, ni razum. ”Bože, Marie, daj se saberi. Kakva si to postala? Tko si ti?” vikala sam na sebe.

Ništa nije pomoglo. Nemoć se miješala s ogromnom količinom boli. Soba mi je postala pretijesna, gušila sam se. Sjela sam na krevet, pa sam izašla na terasu, potom sam se opet vratila na krevet, lutala sam po sobi, ali se nikako nisam mogla smiriti. Nisam mogla nikog nazvati jer svi bi sad osjetili ovaj vrtlog nemira u meni.

Opet je došla poruka. Dvije fotografije i jedna rečenica: Maximeov auto na popravku popraćeno rečenicom: ”Samo da vidiš.” ”Vjerujem ti, ne moraš mi slati fotografije.” ”Znam, ali ipak.”

Vjerovala sam mu. Ako sam ikome u svom životu vjerovala cijelim svojim bićem, onda je to bio Maxime. Mislim da nije toga svjestan. Ne znam hoće li ikad i biti. Vjerovala sam u sve što je govorio i vjerojatno sam griješila u tom vjerovanju. ”Što su rekli, kad će biti popravljen?” ”Kažu tek sutra. Moraju naručiti neki dio. Idem vidjeti gdje mogu unajmiti drugi auto pa ću krenuti. Javim ti kad krenem”, pisao je. ”U redu, čekam te!”

Svjesna sam koliko očajno zvučim, ali više se nisam ni trudila to skriti. Možda bi me više poštovao da jesam. Možda bi čak i došao da sam ostala ravnodušna, možda bi se uplašio da me izgubi, a možda bi mu bilo svejedno. Više nisam bila sigurna ni u što.

Prošlo je oko sat vremena. Nisam izdržala pa sam ponovno poslala poruku. ”Kakvo je stanje?” ”Još tražim agenciju za iznajmljivanje automobila. Ali još ništa.” Pogledala sam na sat.

Prošlo je 15 sati. ”Znači, da možda nećeš doći?” ”Doći ću, ne brini se.” ”Jesi siguran?” ”Jesam.”

Opet je uslijedilo čekanje. Pokušala sam zaspati samo da odagnam ovu tugu i nemir u sebi, ali nisam uspijevala. Na televiziji ionako ništa nisam razumjela jer su imali samo njemačke programe, ali i da jesam, ne bi mi pomoglo da umirim srce. ”Ako me voli, pronaći će način da dođe”, pomislim u sebi.

Pokušam i ovu misao otjerati od sebe plašeći se onoga što bi moglo uslijediti. Pokušam razmišljati drukčije. Ako stalno mislim o patnjama, o bolima, o stvarima koje me guše, o nemirima koji me muče... To neće nestati, neće proći. Nemiri će se hraniti u meni, rasti, bujati, ako im budem pridavala značaj. ”Pa što i ako ne dođe, nije kraj svijeta. Doći će drugi put!” pokušala sam misliti pozitivnije.

Htjela sam da me negativne misli ne obuzmu cijelu, da se ne šire po meni, da ne bujaju i da se ne čine još gorim i većim nego su inače. I još me više žele dotući. Ako im dopustim, još će me više dotući. Moram ih obuzdati, moram se smiriti.

Pokušavala sam, sam Bog mi je svjedok da jesam. Svatko ima nekog koga voli. Ja imam njega i on ima mene. Zar to nije dovoljno da budemo sretni? Ali je li svatko imao nekoga koga nema uza se, a očajnički ga želi? Je li se i taj netko ovako mučio kao ja sada? ”Ljubavi, izgleda da nam nije suđeno danas. Ne mogu ništa, neću moći doći”, pisao je u poruci.

Držala sam mobitel u ruci dok su se u meni miješali osjećaji tuge i srama. Jesam li ja doista tako očajna žena? Zar je sreća o kojoj sanjam meni toliko nedostižna?

Osjetila sam kako me guši prostorija u kojoj sjedim. Izašla sam na terasu i očima punim suza pogledala prema nebu. ”Sigurno me kažnjavaš. Misliš da sam zaslužila ovo. Znam, jesam, zaslužila sam! Što ću sad? Zar je toliki grijeh što osjećam ovu ljubav? Zašto me tako kažnjavaš?”

Prazno nebo iznad Kölna nije odgovaralo, nije pružalo ništa osim pogleda na sunčan dan u kojemu smo mogli uživati da je došao. ”Tako mi je žao što nisam uspio doći. Ali doći će vrijeme i za to. Sigurno će doći”, pisao je.

Uvijek je s takvom sigurnošću o svemu govorio. Pomislih kako mu tako lako vjerujem.

Tko može biti siguran u ono što će se dogoditi, što će biti? Nitko! Možeš biti siguran samo u svoje želje. U ovom trenutku nisam bila sigurna u njegove želje. ”Već sam jutros osjećala da će ovako biti, da nećeš doći. Znala sam to!” napisala sam mu puštajući da osjeti očaj u kojemu se gušim. Nisam ga više ni pokušala skriti. Svejedno mi je. ”Nemoj tako razmišljati. Možda si tim negativnim razmišljanjem i izazvala ova događanja. Sve će biti kad za to dođe vrijeme.”

Ovom me je porukom ubacio u još veći očaj. Spustila sam se niz zid na terasi i plakala proklinjući svoju sudbinu, a potom i sebe, jer sam se dovela u ovo stanje. Jedino sam ja kriva što sam tu i što me život udara, guši, baca u ponor. U nekom sam trenutku čak poželjela umrijeti, ali onda sam se sjetila Maye i posramila se.

Ništa se nije moglo promijeniti. Morala sam ići dalje. Svaki dan živjeti samo za Mayu.

Jedino je to bilo sigurno u mom životu.

Uvijek postoji netko tko te čeka na kraju puta, na kraju dana, na kraju svega... Ako to bude samo Maya, život će ipak imati smisao. Uvijek... *** Bol, osjećaj poraza i razočarenja. Nikad nisam mislila da bih mogla proći kroz nešto tako poražavajuće i bolno. Ja, žena koja se u ljubavi nikad nije ponižavala, nikad molila i nikad skupljala mrvice nečega što je moglo biti, a nije. Sad sam tu, u ovoj sobi, sklupčana na podu

poput najveće očajnice i plačem. Razočarana, uništena, pokopana, ali ne i bijesna. Nikad neću moći biti bijesna na njega. Ako to nekad budem, znat ću da ga više ne volim. Ne voljeti njega činilo mi se kao moj kraj u svakom smislu. Iako sam ponekad priželjkivala da ga ne volim, da osjećaju nestanu, budu izbrisani... Ne bih podnijela da nestanu, jer ako bi nestali, ako bi ova ljubav prestala s moje ili njegove strane, ili obje, uništila bi me spoznaja da sam učinila ovaj grijeh zbog ljubavi koja nije bila zauvijek, nije bila sudbonosna. Postala bih živi mrtvac, hodajuće mrtvilo, ako bih saznala da sam to učinila zbog ljubavi koja nije trajala...

S druge strane, plašila sam se i toga da traje cijeli život. Zar ću cijeli život voljeti jednog muškarca, a biti s drugim? Tad bih pomislila na svoje godine, na ono vrijeme koje bih mogla još imati do svoje smrti, a strah bi se osnažio u meni. Zar ću tolike godine živjeti u laži? Zaslužuje li moj život takvu laž? Opterećivala me, gušila, boljela, stajala kao kamen na mome srcu, nisam mogla biti sretna... Ali voljela sam ga jako... gotovo nestvarno...

Nisam marila za ono što bi drugi rekli za ovu vezu, gledala sam na njega kao na najljepše stvorenje na svijetu, našu ljubav kao nešto najdivnije. Ako bi me ikad upitali ”zašto?”, ne bih znala odgovoriti zašto ga volim. Volim ga jer ga gledam i u njemu vidim svoju sudbinu, ne marim za ono što radi, kako izgleda, što govori. Stalo mi je do onoga što vidim u njegovim očima, a vidim mladenačku zaigranost, sjaj. Vidim njegov um, sposobnost da razmišlja o više stvari odjednom, vidim nešto od onoga o čemu sam sanjala dok sam bila djevojka. Vidim svoj život! Gledala sam u njega i gubila se u njegovu pogledu. Voljela sam kad je pričao o nečem svakodnevnom i u nekom trenutku bi mu pogled zastao na meni, riječi bi utihnule, a onda bih ga upitala: ”Što je, zašto me tako gledaš?” ”Tako si lijepa danas”, odgovorio bi, potom bi nastavio s razgovorom kao da ništa nije bilo. Nikad u životu nisam vidjela nekoga kome su se misli tako brzo isprepletale kao njemu.

Voljela sam njegove mane, koje ni nisam smatrala manama, već dijelom onoga od čega je načinjen. Voljela sam kako je hodao uokolo i pričao na mobitel, čak sam voljela i način na koji je bio nervozan. Primjećivala sam sve i voljela to. Ali, to ipak nije ono zbog čega ga volim. Mislim da ne postoji razlog zbog kojeg se netko voli. Jednostavno, ili ga voliš ili ne voliš. Zar nisu prave ljubavi one kad nekoga voliš bez razloga, ali znaš da voliš sve na njemu? Da, vjerojatno...

Da sam znala da ću sad biti u ovoj sobi, osjećati to što osjećam, pustila bih ga već na početku, pobjegla od njega, izabrala pjesmu koja brzo doživi svoj kraj. Ne bih nas pokušavala očuvati. Otišla bih i izbrisala sve boli, izbrisala bih ovu sobu i sebe u njoj. Promijenila bih budućnost. Sad je kasno za bilo kakvu promjenu. ”K vragu, Marie, ovo ne možeš biti ti. U što si se pretvorila? Zar je on to zaslužio? Nije, naravno da nije. Nitko nije”, vikala sam bez glasa na sebe.

Znala sam, da je uistinu htio, pronašao bi način da dođe. Ali plašio se da mu djevojka ne sazna. Uvjerena sam da je tako. I nije me zapravo boljelo to što je bilo tako, nego što nije bio iskren sa mnom. Boljelo me što ne osjeća potrebu da mi kaže pravi razlog svog nedolaska.

Izazivalo mi je tešku bol to što nije mogao biti ono što jest i potpuno iskren sa mnom. Ja sam jedino s njim mogla biti ono što jesam. Kome bih drugome mogla reći tko sam i što sam postala nego njemu? Zar bih za nas ikome mogla reći, a da nas razumije, da se ne začudi, ne osudi? Jer, ja bih nas prva osudila da stojim sa strane i čujem kako mi govore o ovome što je učinjeno brakovima.

Tumarala sam sobom ne znajući što da radim. Nastojala sam bol zamijeniti bijesom i osjećala kako uspijevam. Potom sam stala pred zrcalo i rekla: ”Glupačo jedna, dovela si se do ovakvog poniženja. Vratit ćeš se Paulu i zaboraviti na Maximea. Hoćeš sigurno!”

Da me netko promatrao sa strane, vjerojatno bi pomislio da ludim, da nisam sva svoja.

Počela sam mahnito skupljati svoje stvari po sobi, spakirala se, a potom nazvala aviokompaniju i

promijenila avionsku kartu za večeras. Nisam mogla ostati u ovoj sobi, ovom hotelu. Gutala me, proždirala... Do jutra bih vjerojatno bila mrtva. Morala sam pobjeći iz nje, podsjećala me na poniženje koje sam osjećala, na to koliko sam jadna postala. Na izlasku sam zalupila vratima osjećajući kako zatvaram vrata jednog života. Uzela sam taksi i krenula prema zračnoj luci.

Mobitel je označio zvuk poruke. ”Oprosti što nisam mogao doći. Nemoj se ljutiti, tako je moralo biti, ali sigurno ćemo jednom pobjeći negdje. Samo nas dvoje”, pisao je. ”I meni je žao”, napisala sam.

Koliko me dugo poznaje, a još uvijek misli da osjećam ljutnju. Zašto je tako naviknut na ljutnju? Zar ne zna da u meni ne može izazvati ljutnju, samo nepodnošljivu tjeskobu i privremeni inat. Voljela bih da mogu osjećati ljutnju, bijes, da se mogu s njim posvađati, da se ne rasplačem tako brzo. Voljela bih vikati na njega, moći mu kroz ljutnju reći sve što osjećam, ali ne mogu. Čini mi se kao da već svojim glasom tjera svu ljutnju iz mene. ”Mi ćemo uspjeti sve što želimo, vidjet ćeš”, napisao je.

Nisam sigurna misli li to doista ili me samo želi umiriti. Ali sad je svejedno. U meni se opet rađao inat, ne ljutnja, već pokušaj da se uzdignem i pobjegnem od epiteta ”očajne žene”. Sve mogu, ali ne želim biti takva žena.

Vratila sam se kući i rekla da mi se nije ostajalo u Njemačkoj. Ipak, Paul je bio iznenađen.

Rekao je: - Tebi je bilo dosadno u Njemačkoj? Ne vjerujem u to.

- Nedostajao si mi - rekla sam sa smiješkom.

- Ni u to ne vjerujem.

- Zašto? Što je tako čudno u tome?

- Pa to što nisi krenula u razgledavanje grada, a znaš da se sutra vraćaš. Nije da si trebala birati između vraćanja istog dana i za desetak dana.

- Znači, trebala sam ostati?

- Nisam to rekao, drago mi je da si se vratila. Nego mi je smiješno da se ti, koja voliš putovati, vraćaš isti dan.

- Žao mi je što sam se vratila.

- Hajde, hajde. Drago mi je da jesi - zagrlio me.

Osjetila sam krivnju. Što sam to učinila? Bože, kako da ispravim ovo? *** Ujutro me nazvao Maxime. Pokušala sam glumiti ravnodušnost i čini mi se da sam neko vrijeme i uspijevala, ali čim sam mu čula glas, taj se led počeo otapati. Nestalo je skroz kad je rekao koliko mu je žao što se nismo uspjeli vidjeti i kako me voli. Vjerojatno je znao da može sa mnom što hoće kad mi kaže kako me voli.

Dosadilo mi je biti zarobljena u njemu. Moram se trgnuti. Opet sam uspjela dovesti inat ispred ljubavi.

- Je li sve u redu? - pitao je.

- Da, zašto ne bi bilo?

- Što ti je?

- Ništa.

- Jesi li umorna?

- Jesam.

- Dobro, htio sam ti reći koliko mi nedostaješ. - I ti meni nedostaješ - rekla sam.

U sebi sam se borila s tim riječima. Htjela sam ih vratiti u sebe, ali ipak su izašle. Nisam se pred njim mogla dugo pretvarati. Imao je nevjerojatnu sposobnost da me potpuno razotkrije.

Nije to ni znao.

- Kako si ti? Kakva ti je situacija s njom? - Nije dobra. Želi se preseliti iz Pariza.

U trenu sam zaboravila na inat i osjetila bol koja me ubola najoštrijom oštricom i strah koji je rastao u meni munjevitom brzinom.

- Zašto?

- A što ja znam, kaže da bi nam bilo bolje u Njemačkoj. Veća je zarada.

- Pa što sad?

- Ništa, vidjet ću. Valjda će je proći. Hajde, nazvat ću te poslije. Moram sad ići.

- Dobro.

Prekinuo je vezu. U istom trenutku počela sam pisati poruku. Opet sam postajala očajna žena, ali sad mi to nije smetalo. Zakopala sam svoje žensko dostojanstvo duboko u sebi i napisala mu poruku: ”Što ako uistinu odeš? Tako me toga strah.” ”Nemaj straha, ne bih mogao otići bez tebe”, odgovorio je. ”Ne bih mogla ostati bez tebe”, opet sam pisala. ”Ni nećeš, ma što da se dogodilo. Tako bih volio zaspati s tobom. Bio bih najsretniji na svijetu”, napisao je. ”I ja bih to voljela.” ”Bit će i to.”

Njegove su me riječi malo umirile. Što kad bi uistinu negdje otišao? Bila bih izgubljena.

Previše sam postala ovisna o njemu, o njegovoj ljubavi. Mogao je sa mnom što je htio. Voljela bih da nije tako, ali jest. Grčevito sam se hvatala za njegovu ljubav kao posljednju slamku spasa. *** Vraćala sam se s koncerta pijanista Dominiquea Plancade. Paul je došao po mene. Maya je spavala kod prijateljice iz vrtića. - I, kako je bilo? - upitao je.

- Odlično. Šteta što nisi išao.

- Nisam ja za takve koncerte.

- Znam. Ali ipak, šteta.

Već je prošlo jedan sat iza ponoći kad smo došli kući. Razodjenula sam se, odjenula kratke hlače i majicu i upalila televizor. Paul je otišao u sobu. Počela sam gledati film koji je upravo počinjao. Nakon samo nekoliko minuta Paul je došao u dnevni boravak.

- Što radiš?

- Pogledat ću film pa dolazim - rekla sam.

Vratio se u sobu i nakon nekoliko trenutaka došao potpuno odjeven.

- Gdje ćeš ti?

- Idem van.

- Sad? - Da, sad. Imaš li što protiv? - Što ti je?

- A što je tebi? Sami smo kod kuće. Nekad bi ti bila prva koja bi otišla u sobu i čekala me.

Promijenila si se. Ne znam što ti je. Ne voliš me više, ne želiš, ne želiš voditi ljubav sa mnom, što je? Zapitaj se otkad već nismo vodili ljubav.

- Pa nije tako dugo - rekla sam ne vjerujući zapravo u ono što govorim.

- Nije tako dugo!? To tebi nije dugo?! Nekad smo vodili ljubav gotovo svaki dan, a sad?

Ni ne sjećam se kad je posljednji put bilo.

- Oprosti, nije da ne bih. Jednostavno budem preumorna.

- Preumorna? Preumorna? Mislim da ti nisi preumorna, nego ti se više ne da. Ako me ne voliš, reci mi, možemo svatko na svoju stranu, nije problem. Samo mi reci da znam.

Nije vikao, samo je mirno govorio, a to mi je bilo gore nego da je vikao, bjesnio. Počela sam drhtati jer sam tek sad shvaćala koliko veliki problem imamo. Suze su krenule niz lice, ni ovaj ih put nisam htjela.

- Oprosti, ne znam što da ti kažem. Jednostavno ne mogu. Nije to do tebe, nije zato što te ne volim, ne znam. Što ću sad?

- Ne znam, Marie, što ćeš ti, ali znam što ću ja. Ako ne možeš, ako me ne želiš, rastavit ćemo se pa ćeš biti u miru. Nećeš se morati sa mnom seksati.

Ovo je zvučalo kao da se osjeća da me na nešto prisiljava, a nisam htjela da se tako osjeća. Samo me je obuzela neka tjeskoba, neka težina i sjetim se kako smo nekad bili sretni.

- Nisam više siguran, Marie. I da sad želiš voditi ljubav sa mnom, ne bih bio siguran želiš li to ili se prisiljavaš na to zbog mene, zbog braka. Ako je zato, onda to ne želim - rekao je.

- Nije tako, jednako te želim, samo... Ne znam... Vjerojatno je to u svakom braku tako... dođe do nekog zasićenja... ili... ne... ne znam... - isprekidano sam govorila kroz suze.

- Kod mene nema zasićenja. Još te uvijek jednako volim, želim i još me uvijek jednako uzbuđuješ kao kad sam te upoznao. Onda sam te čekao jer sam znao da ti nije lako jer nikad to do tada nisi radila, ali sad ne znam što ti je. Činiš me nesigurnim, ne mogu te čekati. Ovo sad je nešto sasvim drugo - rekao je tišim tonom u glasu.

Svaka me njegova riječ boljela. Urezivala se u mene poput najoštrije strijele, svaka me je riječ šamarala po licu, a krivnja u meni nikad nije bila jača. Vjerojatno bih zbog te krivnje sad pustila da vodi ljubav sa mnom, ali plašila sam se da ne pomisli kako to radim samo zbog ove situacije, što bi na koncu i bila istina. Proći će ova večer, a onda ću učiniti to. Moram i mogu.

Kako ne bih mogla kad mi je on muž?! Radila sam to već s njim, kako je sad moguće da imam ovakvu blokadu? Mogu zamišljati da je Maxime. I sam je rekao da ću to s mužem raditi jer moram, a s njim jer želim. Sjećanje na taj dan kad je to rekao jače me zaboli nego ova situacija sad. Posramim se te svoje boli i opet kažem: ”Ako je on to tako lako rekao, ako ga to nije zaboljelo, neka tako i bude. Vodit ću ljubav s mužem i sve će biti u redu.” Ali čak i izgovorena ta misao u tišini mog bića, zaboljela me. Teško mi je jer sam se upitala koliko me zapravo Maxime voli kad je to mogao tako olako reći i prihvatiti. Ja se ne mogu ni približiti pomisli da on to radi sa svojom ženom. Pri takvoj pomisli javi mi se luđački nemir i bol da se ne usuđujem čak ni vimuti na tu misao. Bude mi teško jer Paul ovo ne zaslužuje. Nekad sam uživala s njim u tome, a sad bih se prisiljavala. Potom njegovi dodiri po meni. Nisam ih mogla više podnijeti, ma koliko se trudila.

Našla sam se u začaranom krugu iz kojeg nisam znala izaći. Plakala sam pred Paulom zbog svega. Zbog njega, sebe, našeg braka, ove situacije, zbog činjenice da mi se dogodilo ono što sam najviše prezirala, da sam postala nešto pred čim sam se čudila, zgražala i osuđivala cijeli svoj život.

Nikad ništa ne boli više nego osjećaj napuštenosti. Ja sam noćas napuštala sebe, Paula i naš brak. Nisam ga napustila u onom trenutku kad sam shvatila da volim Maximea, čak ni u onom kad smo se prvi put poljubili, prvi put vodili ljubav... Počela sam ga napuštati noćas, ovdje, u stanu, dok sam plačući promatrala njegovu nesigurnost u pogledu.

- Oprosti mi, molim te. Promijenit ću se, vidjet ćeš... hoću. Ovo je samo nekakva faza govorila sam ne shvaćajući što pokušavam.

- Marie, ne možeš promijeniti ono što osjećaš. Ako me ne voliš, reci mi. Samo mi reci da znam - tiho je govorio.

Svaka njegova riječ urezala mi se u srce. Drhtala sam. Nikad nije bilo stvarnije to što sam činila, do ovog trenutka. Primijenit ću sve, moram, vratit ću sve na početak. Onako kako je bilo prije. Mogu ja to... govorila sam u sebi.

- Naravno da te volim. Nema ovo veze s ljubavlju, samo sam umorna, svega se nakupilo, ne znam ni sama, ali neće trajati vječno. Vidjet ćeš - rekla sam kroz jecaje i suze.

- Dobro, hajde, ne plači. Dođi.

Legla sam na kauč pokraj njega. Poljubio me i čvrsto zagrlio.

- Ja tebe volim kao i prvog dana. Ništa se nije promijenilo. I ne volim se s tobom svađati.

Ne želim da se stalno svađamo - rekao je.

- Ni ja. Vidjet ćeš, ovo je samo faza. Sve će se srediti - obećala sam više sebi nego njemu.

Zaspali smo na kauču do jutra. Ujutro sam otišla po Mayu. Na ručak smo otišli kod prijatelja. Činilo se kako se sve vratilo u normalu, barem što se tiče našeg razgovora. Svjesna sam da od mene sad očekuje da vodimo ljubav i da ja budem ta koja će prva početi. Nisam znala kako će to izgledati, nisam se sad mogla s time opterećivati. Željela sam se posvetiti Mayi kako bih zaboravila i Paula i Maximea. *** Pogled mi je bio tužan, ali sam se pokušavala smijati. Znam, da me je netko detaljnije promotrio, uočio bi tugu u mom pogledu. Sjedila sam za stolom i ispijala kavu koju je Charlotte skuhala. Govorila je o svojoj djeci, njihovim uspjesima u školi, a ja sam slušala i potvrđivala sve što je rekla. Nisam mnogo govorila, ali njoj je to i odgovaralo.

- Maya kreće iduće godinu u školu? - pitala je. - Da. - Eh, da... Sjećam se kad su moji krenuli. Bila je prava ludnica - rekla je i nastavila s prepričavanjem svega što se dogodilo na prvi školski dan njezine djece.

Charlotte je takva i bila sam sad zahvalna što je tako. Uživala je u svemu što su radila njezina djeca, obožavala ih i stalno njihov život dijelila s brojnim prijateljima na Facebooku.

Smatrala sam kako pretjeruje. Svaka majka voli svoje dijete, ponosna je na svaki njegov uspjeh, ali to ne znači da to moraju znati stotine nepoznatih i poznatih prijatelja na Facebooku.

Dok sam tako razmišljala, kimajući povremeno glavom kako bih joj ipak dala na znanje da je koliko toliko slušam, mobitel je označio dolazak poruke. ”Mislim na tebe i nedostaješ mi”, pisao je Maxime.

Uzdahnula sam. Još sam uvijek osjećala suze u očima, bol u sebi, oči su mi bile natečene, što sam pokušala skriti sa šminkom. Nekoliko sam trenutaka pričekala razmišljajući trebam li mu odgovoriti ili ne. Trebam li ga pustiti kao što je on mene pustio onog dana u Kölnu. Ali kako su minute odmicale, u mene se uvlačio nemir. Sve jači, jači... kao da će se i u njega uvući ako mu ne odgovorim. Vjerojatno to ne bi bilo tako, ali ja sam mislila da se osjeća kao i ja.

Ipak sam odgovorila: ”I ti meni, voljela bih da si sa mnom, da negdje možemo otići i biti samo mi.” ”Bit će i to”, odgovorio je. ”Noćas sam te sanjala”, napisala sam. I jesam. Sanjala sam čudan neki san. Bili smo negdje uz more, mislim da je bio otok jer nigdje nije bilo ni kuća ni ljudi. Plaža je osamljena.

Nosila sam samo bijelu lepršavu haljinu, vodili smo se za ruke i hodali uz more plažom kojoj se nije vidio kraj. ”Da mi je bilo biti uživo u tom snu. Ja tebe sanjam uživo”, pisao je.

Potom je stigla još jedna poruka. ”Tako te želim, što bih ti sada radio.” ”I ja tebe. Danas posebno. Nemaš pojma koliko”, otpisala sam. ”Jako te želim i volim”, napisao je.

Trebao je samo napisati koliko me voli, da sve misli o njegovu napuštanju napuste mene. ”Mogli bi ponoviti onu prvu večer na koju smo otišli, ali ovaj put moraš mi pokazati što si onda htio, a nisi uspio”, pisala sam osmjehujući se. Carlotte je još uvijek pričala, ali je nisam

slušala. Paul je izašao s njezinim suprugom u jedan kafić pa sam se mogla posvetiti dopisivanju s Maximeom. ”Ako ponavljamo, morat će biti bolje. Čemu inače ponavljanje ako neće biti bolje. Tako te želim.” ”Katkad mi tako jako nedostaješ”, pisala sam. ”Ti meni stalno. Šteta što nismo još onda to napravili, ali dobro da je i sada, s obzirom na to koje si imala stavove.” ”Imam ih i sada, samo te sad jače volim, jače nego su jaki ti stavovi. Kako bih voljela da je drukčije.” ”I ja. U autu sam i ide pjesma: ”Razumi me dobro, potrebna si meni...” ”Hoćemo li uistinu uspjeti otići u Reims?” ”Naravno da hoćemo. Kako ne bismo otišli? Tako se radujem jutru s tobom u Reimsu.” ”I ja s tobom.” ”I svemu ostalom...” napisao je.

Sama pomisao na dva dana provedena s njim u drugom gradu, gdje nas nitko ne poznaje i gdje možemo opušteno hodati ulicama vodeći se za ruke, značila mi je veliku radost. Nijedan muškarac na svijetu, nije mi mogao obuzeti misli kao on. Ponekad pokušam zamisliti kako će izgledati buđenje u prvom jutru s njim. Radujem se, ali me i strah jer mi se čini da ću ga nakon toga još više voljeti.

Dvadeset i deveto poglavlje Najteže je prijeći preko granica kojima smo se sami ogradili. Već sam prešla preko one koju sam cijeli život postavljala. Sad me čekala druga, za koju sam vjerovala kako su sposobni samo oni najokrutniji. Jesam li to ja? Maxime? Jesmo li okrutni zajedno? Možda i jesmo. U očima nekoga tko bi našu ljubav promatrao sa strane, bez spoznaje o onome što je u nama, bili bismo okrutni, lišeni ikakvih emocija prema našim partnerima. Ipak, nije tako. Svaki put kad odem s Maximeom potisnem krivnju, bol, ubijem u sebi tjeskobu koja me upozorava koliko sam okrutna. Tako je bilo i to jutro našeg odlaska u Reims. Paul me odvezao do željezničkog kolodvora. Rekla sam kako idem na seminar. Nije posumnjao jer nije bio prvi put da poslovno putujem.

Ukrcala sam se na vlak pitajući se kako je moguće da ovo radim. Ali srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje. Srce se počelo boriti s razumom, krivnja je jačala, snažila se u mojoj nutrini. Moja je savjest ustala i pokušala izaći iz vlaka. Srce ju je zaustavilo u posljednjem trenutku. Vlak je krenuo i nije bilo povratka... Možda na idućoj stanici, opomenula me savjest.

Ali prošla je i druga stanica i treća... savjest se sve slabije odupirala mojoj odluci.

Maxime me čekao na istočnom kraju Pariza, pa smo zajedno automobilom krenuli u Reims. Na putovanje o kojemu smo gotovo godinu dana sanjali, a već godinama mi je govorio kako bi mi baš on želio pokazati sve ljepote Reimsa. Jer bio je već ondje.

Nikad nisam ni pomislila da bi se to moglo ostvariti, a niti da je to uistinu mislio ozbiljno.

Bila sam uvjerena da to govori tek onako, iz želje ili prve pomisli. Nisam mislila da bi se to i usudili. Ipak, jesmo. Nalazimo se u njegovu automobilu, na putu za Reims, drži mi ruku i govori koliko mu je drago što smo zajedno. I meni je bilo. Od savjesti je ostao samo trun. Ništa više.

- Baš te jako volim - rekla sam mu.

- I ja tebe. Tako te želim. Sad bih stao negdje da vodimo ljubav - rekao je.

Nasmijala sam se njegovu nestrpljenju.

- Mogli bismo i ne doći do Reimsa, nego stati negdje i voditi ljubav - kaže.

- Baš si smiješan - rekla sam.

Gotovo je nevjerojatno da ovo činimo. Još uvijek ne mogu povjerovati da smo uistinu krenuli na putovanje koje bi nas moglo koštati brakova ako se sazna. Nikad u cijelom svom živom nisam pomislila da sam sposobna to činiti. Nisam mu govorila o strahu ni o osjećaju krivnje. Mogla bih reći da sam ulaskom u njegov automobil na sve zaboravila, sve potisnula u sebi i odlučila pustiti tek sutra navečer, kad se vratimo. Željela sam dva dana samo s njim živjeti život, bar na dva dana pretvarati se da smo nas dvoje u braku, da zajedno odlazimo na putovanje i da je sve to posve normalno. Čudno, ali mislim da sam u dijelovima tog putovanja čak i uspjela u tome. Pokušala sam uživati u životu s njim, onakvom kakvog smo sad jedino mogli imati.

Ponekad je boljelo više, ponekad manje... ali jedino smo ga ovakvog mogli imati... barem za sada.

U Reims smo stigli oko podne. Predivan sunčan dan obasjavao je grad, još uvijek uspavan, ili se samo tako čini na prvi pogled. Pronašli smo hotel. U samom središtu, u blizini katedrale Notre-Dame de Reims (Gospe od Reimsa).

Dok smo ulazili u hotel i rezervirali sobu, prvi put otkad smo zajedno nisam razmišljala o tome što će reći žena za pultom kad nas vidi. Nisam razmišljala zna li ili pretpostavlja što smo, zašto smo tu... Osjećala sam se njegovom u cijelosti, pa čak i u ovom ulasku u hotelsku sobu.

Kao da sam baš tu gdje trebam biti, pokraj njega. Čudan osjećaj. Događa se ono za što sam

mislila da će biti samo san, da će ostati samo na pukoj želji.

Soba se nalazi na sedmom katu hotela. Nikad nisam spavala na ovakvoj visini. Izašla sam na terasu hotela i uživala u pogledu na zgrade. Ne može se reći da pogled oduzima dah, ali je meni svejedno lijep. Vjerojatno bi mi bilo predivno i da se nalazi u nekom podrumu jer trenuci u kojima sam s njim nisu se mjerili po tome gdje smo, nego Što smo ipak zajedno.

- I evo nas - govori.

- Ne mogu vjerovati da smo to učinili - kažem.

- Zašto? Htjeli smo to odavno.

- Jesmo, samo ne znam kako sam se usudila ovo napraviti. Otići na dva dana s tobom.

Prije ne bih pomislila da je to moguće.

- Sa mnom je sve moguće.

- Shvatila sam to.

- Dođi - pozove me na krevet.

- Želim voditi ljubav s tobom. Ovdje u Reimsu, prvi put... toliko sam to želio. - I ja.

Pogled mu postade nježan i nasmiješi se. - Hoćemo li se prvo tuširati zajedno - pozove me.

- Možemo.

Zvuk vode koja je ispirala umor s naših tijela i pokreti njegovih ruku po mome tijelu uzbuđivali su me. Ljubi me po vratu dok se rukama spušta niz grudi, trbuh i zadržava se na međunožju.

- Imaš tako predivnu kožu. Volim miris tvoje kože - šapne dok se poljupcima spušta niz moja leđa... istodobno, rukama me hvata za grudi, stišće mi bradavice između prstiju i lagano ih povlači. Osjećam kako mi cijelo tijelo reagira, budi se samo za njega.

- Što ću ti sve sad raditi... - šapće mi, Neobično jako uzbuđuje me svaki put kad to govori. Zamislim sve što bi mi mogao raditi... sve što radi... želi... često čak i dok sam sama zamišljam sve što radi, uzbudim se na samu pomisao dok vrtim sjećanja...

- Tako si vruća...

- Uvijek sam vruća kad si u blizini... - kažem tiho uzdišući.

- Dođi - povuče me iz tuša prema sobi.

Ogrnem se ručnikom i krenem za njim. Osjećam se zavodljivo ovako mokra i omotana ručnikom iščekujući da pod njegovim dodirima ručnik posve lagano klizne niz moje tijelo.

Iščekujem sve ono što mi želi raditi, želim to nježno, lagano, posve lagano... jer sad imamo vremena. Neće nigdje otići nakon što umorni od vođenja ljubavi klonemo na krevetu.

Sama pomisao da imamo cijeli dan, noć i sutrašnji dan, dovoljna mi je da mu se potpuno predam.

Zaboravila sam na sve što me očekuje kod kuće. Potisnula sam sve što bi me moglo omesti i oživjeti krivnju. Bila sam potpuno njegova.

- Toliko te volim - rekla sam.

- I ja tebe, još više.

Uhvati me za kukove, strastveno poljubi i... igra krene. Pripremim se za njega. Iznimno je nježan. Pomičem se osjećajući ga kako se nastanjuje u meni. Polako se odmičem, pa ga opet puštam. Rukama mi čvrsto pritišće bokove. Osjećam kako se nešto duboko nakuplja u meni... ne, ne, ne želim... želim uživati dugo u njemu... pustim ga da izađe i da me uhvati za bokove sa stražnje strane. Želim sad raditi s njim sve, baš sve što se može. Ovo mi mjesto daje slobodnu, otvara mi vrata koja inače teško otvaram. Čujem kako teško diše... i to me jače uzbuđuje. Moje tijelo odgovara na sve ono što mi on nudi... - To, Marie... - čujem ga.

Moje ime na njegovim usnama gurne me preko ruba i pretvori u klupko ogromne strasti koja stenje pod njegovim tijelom.

- Tako te želim - gotovo zavrištim stišćući zube pod navalom uzbuđenja.

- Želim te jako... - govori mi. Njegove su riječi kao podražaj, ogroman... jak... i prvi put u životu strepim od ove želje jer želim da traje... traje... sve dok me umor u potpunosti ne svlada.

- Nikad me nitko nije ovako uzbuđivao - govori.

Pruža mi osjećaj moći nad njim i to me još jače dovodi do ludila. Sve jače pritišće golo tijelo o moje. Osjećam svaki djelić njegove kože. Dok me uvijek iznova uzima, pohotno me promatra. Bespomoćna sam pred njegovim pogledom, riječima... tijelom... iščitavam njegovu žudnju za mnom, želju da radi sa mnom sve što mu padne na um... sve što poželi...

To moje prepuštanje njemu i sloboda kojom to činim ogromna je, fascinirajuća. Želja da mu govorim najprljavije riječi, da radim što se nikad nisam ni usudila pomisliti, a kamoli činiti, otvara mi granice koje njega dovode do ludila. Kao da smo cijeli život čekali na ovaj spoj u kojemu ćemo spoznati sebe i svoje mogućnosti. I od onoga što smo mislili da možemo, dogodilo se puno više, jače, strastvenije, luđe...

Zatvorim oči pokušavajući upiti bezbroj osjetilnih udara koji mi se šire tijelom... izgubljena sam u njemu... u moru osjetilnih podražaja... čini sve da me zadovolji i da izvuče iz mene i najmanju kap orgazma... Podigne se i uhvati me za kukove namještajući me prema sebi. Čvrsto se zabija u mene i slušajući njegovo prigušeno stenjanje, oboje svršimo u istom trenutku.

Osjećaj je istodobno sladak, snažan i škakljiv. Dok ležim pokraj njega, još me uvijek prolaze valovi orgazma.

- Nevjerojatno je to što činiš od mene - kažem grleći ga.

- A ti tek od mene - kaže.

Uživala sam u osjećaju međusobnog posjedovanja. Legnem na njega jer ga obožavam osjetiti i dok samo ležimo u miru.

- Kad bismo mogli ovako uvijek biti zajedno - kažem.

- Moći ćemo - govori. Grleći me, nastavlja: - Drago mi je da smo uspjeli doći. Volim biti s tobom, dijeliti sve s tobom. Volim te osjetiti, volim taj osjećaj kad si potpuno moja.

- Uvijek sam potpuno tvoja. I kad nismo zajedno. Sve što radim, radim s mislima na tebe.

Kad se ujutro dignem i kad navečer idem u krevet, posljednje na što pomislim prije nego usnem si ti rekla sam.

- I meni je tako.

- Da smo se bar prije sreli.

- Kako bi bilo dobro da jesmo. Ali bolje ikad nego nikad – rekao je.

Htjela sam da kaže kako ćemo jednom biti zajedno onako kako to treba, samo treba vremena, ali da će to vrijeme ipak doći. Te bi riječi otjerale tugu koja se opet počela nastanjivati u meni. Ali nije rekao. Umjesto toga, reče: - Idemo se istuširati pa ćemo izaći. - Dobro, može. *** Nježno me poljubi prije no što smo izašli iz dizala u foaje hotela. Ostavili smo ključeve i krenuli zajedno u našu avanturu. Prošetali smo gradom. U nekom me trenutku uzeo za ruku.

Nikad se nisam posebnije osjećala držeći se s nekim za ruke kao s njim. Nikad ga nisam prva uzela za ruku jer sam se plašila da bi mogao pomisliti kako će nas netko vidjeti. Vjerujem da ne bi ustuknuo, ali bi mu bilo neugodno, a to nisam željela.

Prošetali smo glavnom ulicom držeći se za ruke. Bilo je trenutaka kad sam istodobno

osjećala i radost i želju i strah jer sam htjela ostati u tom trenutku. I ovaj je bio takav. Sve je savršeno, u svemu smo jednaki i u svemu se slažemo. Poželjela sam da ovaj trenutak potraje zauvijek, da nikad ne izađemo iz njega.

Došli smo do kraja glavne ulice i skrenuli prema katedrali Gospe od Reimsa.

- Ovdje su se odvijale krunidbe nekadašnjih kraljeva i to nakon što je papa Stjepan IV. u Reimsu okrunio franačkog cara Ludovika I. Pobožnog - rekao je.

Gdje god otišli, Maxime je znao ponešto o povijesti mjesta u kojem smo se nalazili.

Uvijek sam uživala u njegovim pričama jer se činilo kao da doista proživljava ono što priča.

Našli smo se ispred katedrale koja zamjenjuje starije crkve, uništene u požaru 1211.

Godine. Unutrašnjost katedrale vrlo je dojmljiva, u obliku križnog tlocrta. Nevjerojatna arhitektura u gotičkom stilu. Da bi se osigurao prostor za krunidbene svečanosti koje su se tu održavale od 496. godine, prošireni su glavni brod, pobočni brodovi i istočni dio.

- Predivna je - kažem.

Kratkoća, širina, simetrija, kompaktnost, sve je tu. Pobočni brod koji okružuje oltar i kapele koje se šire tvoreći na istočnom dijelu zaobljenu apsidu4. Katedrala je glasovita po svom složenom sustavu elegantnih potpornja koji podupiru i rese kipovima ukrašen eksterijer. Zapadni tornjevi visoki su 82 metra, a na njih nikad nisu dodane krovne kaše.

- Mora da su je radili vrhunski majstori. Pogledaj koje je to umijeće - kaže Maxime.

- Da, stvarno je fascinantno.

Stajala sam ispred pločena kojoj piše ”Adenauer i de Gaulle - bili su ovdje 8. 7. 1962., i to u 11:02”, a to je bio čin njemačko-francuskog pomirenja. O čemu se radi? Njemačke su postrojbe u Prvom svjetskom ratu bombardirale katedralu, kao osvetu za francusko bombardiranje čuvene romaničke katedrale u Speyeru iz 17. stoljeću. U gradskome su muzeju izložene razglednice njemačkih vojnika na kojima su fotografije bombardiranja katedrale, s natpisima: ”Bombardiranje katedrale u Reimsu”. Dakle, njemački su vojnici na to bili ponosni.

Katedrala je za Prvog svjetskog rata izdržala bombardiranje oko tri tisuće granata.

Oduprla se vremenu i ostala dostojno stajati. ”Hoćemo li se i mi oduprijeti vremenu i svima oko nas?” pomislila sam u sebi.

Upalili smo svijeće pokraj oltara Majke Božje u jednoj od kapela. Ne znam što je poželio, za što se pomolio. Tiho u sebi, jedva čujno, zamolila sam Svevišnjeg da mi oprosti ovu ljubav i da učini ono što je suđeno.

- Bože, što će biti s nama? - upitala sam ga gledajući kako sunce prodire kroz vitraže Marca Chagalla. Učinilo mi se kako u toj svjetlosti vidim Boga više nego u kipovima u unutrašnjosti crkve.

Isprva se nisam usuđivala pomoliti za našu ljubav jer ne znam smijem li. Potom ipak jesam. Pomolila sam se pa neka bude ono što mora biti. Neka bude, baš kako je Maxime govorio, ono što je suđeno.

- Dođi, pogledaj ovu kapelu u apsidi. Posvećena je Ivani Orkanskoj. Piše tu. Bila je u katedrali kad se krunio Karlo VII. i stajala je uz prijestolje sa zastavom u ruci - pročitao je Maxime.

Tiho smo hodali kroz katedralu miješajući se s turistima željnih povijesti. Neobično je biti na mjestu kojim su prolazili svi ti kraljevi i slavna Ivana Orleanska. Bila je siromašna seljanka, a postala je najveća francuska nacionalna junakinja i svetica. Legenda kaže da je već u dobi od trinaest godina doživjela prvo Božje ukazanje. Tri godine poslije tvrdila je kako su joj arkanđeo Mihael, sveta Katarina i sveta Margareta rekli da mora otjerati Engleze. I otjerala ih je. Nije znala ni čitati ni pisati, ali svojom borbenošću oslobodila je opsjednuti Orleans, pobijedila Engleze kod Pataya. Tad je imala sedamnaest godina. Nakon toga je povela kralja na krunidbu u Reims.

Povijest kaže da su je neprijatelji zaustavili kod Compiegnea i ruje optužili za nošenje muške odjeće. Optužili su je i da je lažna proročica, krivovjernica te da je naređivala ratne zločine nad engleskim vojnicima... Imala je devetnaest godina kad je spaljena na lomači. Kao da nije dovoljno, njezini su krvnici njezine posmrtne ostatke spalili još dva puta kako bi spriječili skupljanje njezina pepela i ostataka relikvija. Pepeo koji su ipak skupili bačen je u Seineu.

Začudi se čovjek kad pomisli što je sve prošla u svojih svega devetnaest godina, u odnosu na ono što danas djevojke do njezine dobi prolaze. Previše realna pomisao za unutrašnjost ove crkve. Odbacila sam još na trenutak sadašnjost i prepuštala se legendama, a to sam tako rado činila u ovakvim situacijama.

Hodajući po katedrali, promatrala sam Maximea. Zamišljala sam ga u vremenu Ivane Orleanske, zamišljala sam nas u nekom drugom vremenu, na ovome istom mjestu. Možda smo se tad i poznavali... možda smo bili zajedno... voljeli se... samo Bog zna otkuda ovakva ljubav.

Sigurno je postojala i prije i sad nas je samo podsjetila što smo nekad imali.

- Hoćemo li? - prene me iz misli.

- Može.

Izašli smo iz katedrale. Obgrlila sam je još jednom pogledom prije nego smo se udaljili držeći se za ruke. Visoke zidove upotpunjavala su čudovišta. Gotičke katedrale poznate su po njima. Ne znam zašto.

- Hoćemo li nešto pojesti? - upita.

- Gladan si?

Ne baš, ali mogao bih neku sitnicu.

- Hoćemo li na večeru poslije?

Znam da voli otmjenije restorane, pa sam htjela pronaći jedan u kojemu ćemo oboje uživati. Da bude otmjen, ali i da ima neku posebnost. Povijesnu... ne znam... samo da je poseban po nečemu...

- Sad ćemo pojesti sitnicu, pa ćemo poslije na večeru. Može? Složila sam se.

Savršena večer, savršena noć puna ljubavi i želje i jedno jutro s njim, ustreptalo od ostvarene želje, možda mi je dovoljna hrana za cijeli život. Teško bih podnijela budućnost bez njega. Poželjela sam da krene protiv svih zbog mene i da ja ustanem protiv svih zbog njega.

Možda će jednom tako i biti, ali sad nisam o tome željela razmišljati. Željela sam savršenu noć i jutro samo za nas. Ispijao je moje osjećaje, krao mi snove, ulazio u jutra, ima pravo na sve u meni jer ga volim! I ovu noć imao je pravo na sve, mogao se nazvati mojim mužem, tu, u ovome gradu, gdje nitko ne može znati jesmo li doista muž i žena. Htjela sam da se osjetimo kao muž i žena i zamišljala sam kako bi bilo da to uistinu jesmo. Možda je opet uzela stvarnost ona druga Marie u meni, koja je smrtno podana romantici, i to ne bilo kakvoj, ne ovoj modernog vremena, nego onoj koja je nekad davno srce izlagala u stihovima, podastirući ga na pladnju onome kome ga je namijenila. Plašila se pada, odbijanja, ali je ustrajala na svom putu. *** Kasna je večer. Pronašli smo restoran u samom centru grada, na uglu jedne ulice.

Konobar je rekao da u njega zalaze svi poznati koji dolaze u Reims, ali i gradonačelnik i njegovi ljudi. Osim toga, ne znam po čemu je bio poseban niti je li imao kakvo povijesno značenje. Ali bio je otmjen, a večer je bila predivna, ne previše prohladna.

- Drago mi je da smo ovdje zajedno - rekao je.

- I meni je. Stvarno jest.

Uživam u njegovu društvu. Već smo toliko puta bili na večeri zajedno, ali ovaj je put drukčije. Intimnost s kojom sam na nju gledala razlijevala je toplinu po mom srcu. Gledala sam

ga dok je govorio o nečemu potpuno nevažnom. Ne znam što sam to vidjela u njemu, možda nekog sličnog sebi, jer uistinu smo slični. Možda je i on duša koja vječno luta i smiruje se samo pokraj moje, kao ja pokraj njegove. Ne znam, nikad nisam ni pomislila da ću ovako upoznati ljubav. Mnogo sam puta pomislila koliko smo savršeni jedno za drugo, sanjarila sam o nama, o našoj zajedničkoj budućnosti, iako nisam sigurna hoćemo li imati ikad više od ovoga što imamo.

Jeste li zadovoljni? - upitao je konobar.

- Da, da, naravno - reče Maxime.

Konobar je bio susretljiv, ljubazan, pričljiv. Bilo mu je drago jer Maxime želi razgovarati s njim. - A otkuda ste vi? - upita.

- Iz Pariza - reče Maxime.

- Iz Pariza! Lijepo...

- Došli smo na seminar, mi smo kolege - reče Maxime. Pogledam ga u nevjerici. Sva romantika, intimnost i želja da bar noćas imamo osjećaj da smo doista sami na svijetu, bez ikoga, zajedno, pretvorili su se u prah. Činio se kao da je sasvim normalno to što je rekao ni trepnuvši dok je to izgovarao.

Teškom sam mukom pokušala ne briznuti u plač. Zar čak ni ovdje nisam mogla biti ništa više od kolegice? Zar nije mogao jednom reći da sam mu nešto drugo? Barem ovdje. Nisam očekivala da kaže da sam mu žena, ali mogao je reći da sam mu djevojka. Tko bi znao što smo? Naposljetku, nije morao ništa reći, ni zašto smo ovdje ni što radimo. Mislim da bih šutnju lakše podnijela nego te njegove riječi. Kao da mu je neugodno što je u ovaj kasni sat sam sa mnom u nekom restoranu.

Zar može i mora li samo jedna riječ dozvati tisuću tuga? Ni na jedno moje pitanje nitko mi nije dao odgovor. Osjećam kako gubim život, njega... Kako za mrvicu radosti dobivam obilje tuge.

Niti jednu večer nisam bila ništa više od kolegice. ”Ovo nije film, Marie. Niti je bajka. Niti si ti netko zbog koga bi on morao reći išta drugo nego da ste kolege”, govorila sam u sebi. ”Zar nismo bili kolege? Jesmo. Onda se nemoj tako osjećati. Kolege ste!” vikala sam u sebi dok je on još uvijek razgovarao s konobarom.

- Idem ja do toaleta - rekla sam i ustala.

Pustila sam vodu da teče iz slavine i pogledala se u zrcalo.

- Kolege ste - rekla sam svom odrazu.

Trenutak sam šutjela. Suze su pokušale krenuti niz lice, ali sam ih zaustavila.

- Zar moraš baš svaki put izgubiti?

Sjetila sam se dana u Kölnu i bol se udvostručila. I tad mi je okrenuo leđa kao i večeras, a da to nije shvatio. Udario me vjerojatno ne shvaćajući kolika je to bol. Ali to što nije shvaćao što je rekao, što je riječima učinio, to što nije prepoznao bol iza mog osmijeha, boljelo me više nego da je shvatio. Jer da je shvatio, značilo bi da me osjeća jako, da smo jedno, da me smatra svojom.

Ali, ovako sam mu kolegica u koju se zaljubio i s kojom vodi ljubav. Ništa više. Više od ičega voljela bih da je osjetio potrebu reći tom konobaru da sam njegova ljubav, djevojka, ne znam... nešto... nešto zbog čega ću zaboraviti na sutra. Ali nije.

Tu sam večer izgubila od života. Pogledala sam ga i u nekoj pukotini samo jednog trenutka vidjela sam kolegu. Koliko trenutak može trajati? Kratko, najkraće... Ali udarac koji mi je taj trenutak zadao trajao je mnogo dulje. Osjetila sam strah. Ako se ikad nakupe trenuci u kojima ću ga gledati kao kolegu, značit će to da mi je duša umrla. Jer kako bih mogla raditi ovo što radim zbog ljubavi koja neće trajati vječno? Kako bih mogla prijeći preko svega što radim ako bi on prestao biti dio mog identiteta? Uplašio me taj trenutak, ta misao, pa sam ih otjerala.

Nastavila sam gledati u svoju ljubav osjećajući bol jer je on u meni vidio samo kolegicu.

- Hoćemo li krenuti? - upitao je.

- Možemo.

Konobar je došao, pozdravio nas i izrazio želju da nas opet vidi.

- Do idućeg puta - rekao je Maxime. ”Hoćemo li biti zajedno kad dođe taj ‘idući put’?” upitala sam se u sebi.

Dok smo hodali do automobila, shvatila sam da sam ja ta koja ga krade. Ona koja treba osjećati krivnju, a ne plakati i osjećati bol. Ali toliko ga volim, na sam spomen njegova imena uznemirim se, zadrhtim, u njegovim očima pronalazim svjetlost koja mi treba, osjećam kako mu pripadam i kako on pripada meni. Kako je onda moguće da se ovo događa sada, da se nije dogodilo prije? Gdje je sudbina zastala? Zar je život tako pogriješio?

Dao mi je ruku dok smo hodali. Pomislim kako bi bilo živjeti s njim. Kako bi lako bilo usnuti pokraj njega i buditi se svaki dan. Kuhati mu omiljena jela, odgajati njegovu djecu, voljeti sve njegove mane... ljutiti se jer je ostavio prljavu odjeću na kauču ili razbacao papire po stolu...

Nevjerojatno koliko misli prođe u samo nekoliko koraka do automobila.

Zastali smo pokraj auta. Stao je ispred mene i poljubio me.

- Tako sam sretan što smo večeras zajedno ovdje. Stvarno jesam - rekao je ljubeći me.

- I ja sam odgovorila sam.

Htjela sam mu ne govoriti o onome kako se sad osjećam, ali bol je toliko jako stiskala ranjenost u meni, pa nisam izdržala. I inače sam mu teško mogla zatajiti osjećaje. Pred njim sam bila ja u cijelosti. Otvorena, iskrena, slobodna kao nikad pred ikim u životu.

Bilo je lijepo danas - rekao je.

- Još bi bilo ljepše... - zastala sam.

U sebi sam ubijala riječi pokušavajući ih ne izgovoriti. - Što?

- Ništa... - jako sam ga zagrlila skrivajući pogled zarivši lice u njegove grudi.

- Reci.

- Bilo bi ljepše da ti nisam ispala kolegica brzo sam izgovorila srameći se same sebe.

Ajme... nemoj sad... nisam to tako mislio. Znaš da nisam.

- Ne znam.

- Rekao sam to onako, izletjelo mi je jer to uvijek govorim.

- Nema veze - rekla sam.

Osjećala sam njegove poljupce po licu i usnama. Duboko udahnem. Nevjerojatno koliko je malo trebao učiniti ili reći pa da bar zatomi bol u meni. Jedino je njemu to uspijevalo i znao je to.

- Stvarno nisam tako mislio... Oprosti, ljubavi - rekao je. Nemam mu što oprostiti jer ga volim. Ne mogu se na njega ljutiti jer bi to bilo kao da se ljutim na sebe. Dio je mene, on je ono što ja jesam, a kako da se ljutim na sebe?

Zatvorim vrata automobila i bespomoćna pred samom sobom gledam u svjetla grada. Ne osjećam se dobro jer sam još jednom ubila ženu u sebi zbog ljubavi. Puštam ga sve više u svoju krv, čekam da dodirom odagna emocionalnu napetost u meni. Nutrina mi vapi za njim, ali nastojim očuvati bar malo samozatajnosti u sebi, pa mu ne govorim o onome što se to upravo odvija u meni. Ali večer je postajala laganija. Držeći me za ruku, tjerao je nesigurnost i tugu.

Kroz dodir njegove ruke spoznavala sam snagu koju je imao nad mnome. Posljednji plamen ljubavi stvorene u meni za njega nikad se neće ugasiti. Znala sam to već odavno.

Provezli smo se pokraj bazilike svetog Remia. Gledam je osvijetljenu, nekako nježnu i uzvišenu, kao da gledam svoju sudbinu kako se preslikava u meni, smije mi se. Vidim joj suze nakon smijeha i obrnuto. U meni je, u nama...

Stigli smo u hotel. Soba miriše na našu ljubav. Potisnula sam tugu u sebi jer nisam htjela uništiti našu prvu noć misleći na ono što je rekao u restoranu. Bila sam gladna njegove duše, nemirnog tijela, žedna njegovih usana. Gledala sam kako se ostvaruje naš san. Znao je govoriti:

”Da mi je dočekati s tobom zoru...” Sad smo tu, čekamo je. Željela sam uživati u ovoj noći, što kasnije usnuti...

- Dođi k meni - rekao je i privukao me k svome tijelu.

- Toliko sam dugo ovo čekao - govori.

Zagrlila sam ga jako kao da će mi u trenu iskliznuti iz zagrljaja, plašeći se da je ovo samo san iz kojeg ću se probuditi.

- Volim te, jako... - rekla sam.

I ja tebe - rekao je ljubeći me. Spoznaja da smo ovdje, sami, daleko od svih, da pred sobom imamo cijelu noć i jutro i dan, sve do večeri, smirivala me, činila sretnom. Uživam u njegovim usnama, u ljubavi koja izlazi iz naše nutrine i spaja se na usnama. Postaje jedno.

Osjećam mješavinu požude i ljubavi. Opojna je. Želim ga sve jače u sebi.

- Što ću ti sve raditi sada... - glas mu je zavodljiv, tako seksi. Rukama mi lagano dodiruje leđa, kreće prema ostatku tijela. Jako me privuče uz sebe.

- Oh... uzdahnem pod navalom uzbuđenja. Uzbuđivala me čak i moć koju sam imala nad njim. Kao da je to nešto nadnaravno, nešto što samo ja posjedujem.

- Nitko me nikad nije uzbuđivao kao ti - govorio je i davao mi osjećaj nadmoći, a ja sam u njoj uživala pružajući mu sve što je htio i mogao zamisliti.

- Želim te jako... i uvijek... čujem svoj glas.

- Imat ćeš me uvijek... uvijek... I sve ću ti raditi - govori glasom drhtavim od uzbuđenja.

- Uvijek ću biti samo tvoja... - govorim svjesna značenja onoga što govorim i svjesna da će tako i biti. Žudnja, vrela i teška, miješa se s krvlju i utječe na... sve. Srce mi lupa kao mahnito.

Zatvaram oči i prepuštam se svemu što mi želi raditi. Mičem bokovima primajući ga u sebe, željna njega. Posjeduje me i uživam u punini tog osjećaja. Vidim ga kako se suzdržava, želi da traje... Laktovima mi pritišće ruke, nogama tijelo, osjećam se zarobljeno, ali to je moja moć... tako djelujem na njega. Uživam u tom osjećaju. Moje se tijelo topi pod njegovim, pratim ga u savršenom ritmu, ujednačeni smo i u ovome... uravnotežena cjelina.

- Želim te skroz... ovako... jako... - govori stišćući zube. Uživam u zgrčenom izrazu njegova lica i pogledu koji mu se zatamni i zamagli svaki put dok uživa u ovome. To me dovodi do vrhunca...

- Obožavam te osjetiti u sebi... - tiho govorim uživajući u svemu što mi radi.

- I ja tebe. Volim te osjetiti cijelu, kad znam da si cijela moja, i dušom i srcem i tijelom...

- Uvijek sam tvoja tako... - govorim dok se suzdržavam od vrhunca kako bi još malo produljila užitak.

Ali osjećaj je božanstven, uživam u njemu, otvaram svaki njegov dodir, oči mu plamte, žele me... tijelo mi uživa u oslobađanju... naš vrhunac događa se u istom trenutku i izmorena ležim ispod njegova tijela uživajući u njegovoj težini. Mogla bih tako zaspati i pustiti da leži na meni cijelu noć. Nevjerojatno što mu sve mogu reći i učiniti u trenucima strasti. Kao da se sve u meni otvori, nema tajni, blokada, srama. Sve mu govorim osjećajući moć nad sobom, a kad sve bude gotovo, legnem pokraj njega i vratim se u svoju čahuru. Često mu mogu pisati o svojim osjećajima, strahovima, nadama... No ne mogu izgovoriti. Vjerojatno iz straga da ću ga time zamarati.

Pomakne se, legne pokraj mene i kaže: - Savršeni smo jedno za drugo. Sve je tako nevjerojatno.

Svaki put kad bi to rekao u istom trenu osjetim i radost i tugu jer znam da govori istinu, a ne možemo uvijek dijeliti tu savršenost.

- Drago mi je što mogu zaspati uz tebe - kaže.

- I meni - zagrlim ga još jače.

Nekoliko smo trenutaka šutke ležali zagrljeni jedno uz drugo, a potom mi reče.

- Znaš, spavam na trbuhu. Inače teško zaspem.

Bože! Pomislim. Pa i u tome smo jednaki. I ja spavam na trbuhu. Oboje se namjestimo tako, uhvatim ga ispod ruke jer ga želim osjetiti i dok spavam pa ubrzo usnem. *** Prvo jutro s njim. Dugo već zamišljam to prvo jutro s njim. Kako će izgledati? Hoće li vani padati kiša, snijeg ili će nas obasjati sunce. Kad me ujutro ugleda, hoće li mi reći koliko me voli? Ili će opet poželjeti voditi ljubav sa mnom, kako je govorio. Bila bih zadovoljna da me samo čvrsto zagrli, kaže da me voli i trenutak dulje ostane ležati pokraj mene, dok nam srca osjećaju jedno drugo. Ali sad to i nije važno. Važno je da smo dočekali to jutro o kojemu smo tako dugo sanjali.

- Ludi smo, ali nema onoga što ti i ja ne možemo - rekao je.

- Da, to je nevjerojatno. Ako želimo dovoljno jako, ostvarit će se - kažem.

Sretna sam što znam da postoji, što znam da je uz mene, iako se naša stvarnost odvaja novim danom. Ali i kad se odvoji, mi smo ipak i dalje zajedno. Čekam ga prekrivena čeznutljivom prašinom, s malo sjetne tuge, beskrajne želje, snova i puna kapljica nježnog bola. U našoj smo stvarnosti mi sami, baš kao sad u ovoj sobi. Poželjela bih često usporiti vrijeme dok sam s njim, ali ono je nemilosrdno letjelo. Nije se smilovalo mome srcu.

- Hoćemo na doručak? - upitao je.

Doručak u Reimsu, u hotelu, mi sami i vrijeme koje je naše. Vrijeme koje smo imali zapravo je u atomskoj snazi suze u oku, koja se čini kao da će ovog trena pobjeći, ali neće. Znala sam da neće. Kad bismo uvijek imali doručke, svaki dan, zauvijek... sve bi manje boljelo.

- A onda se možemo vratiti u sobu i voditi ljubav - rekao je.

- Opet misliš na to.

- Ja uvijek mislim na to kad si ti u pitanju. - Misliš li ikad koliko me voliš?

- To se podrazumijeva jedno s drugim.

Ne znam koliko smo puta do sada vodili ovakav razgovor i uvijek je završavalo na istom.

- Zapravo bi ti to trebalo imponirati. Umjesto da budeš sretna što te želim, tebi to ne znači mnogo. Svaka bi žena bila sretna da joj muškarac to često govori. Baš si čudna - nasmijao se.

- Neka, svejedno, više bih voljela ovo drugo - bila sam uporna.

Mogli smo tako u nedogled, nijedno od nas ne bi posustao. Otišli smo na doručak, a poslije vodili ljubav. Ovo putovanje i sobu u Reimsu iskoristili smo do maksimuma. Nakon toga smo otišli do rimskog slavoluka Porte de Mars i Muzeja predaje, koji se nalazi na mjestu gdje se njemačka vojska predala u Drugom svjetskom ratu. Planirali smo krenuti kasno popodne natrag u Pariz. Ali djevojka mu je poslala poruku. Nije vjerovala da je tamo gdje joj je rekao da ide, pa smo se morali vratiti prije. San je prestajao, vraćali smo se u stvarnost. Ljudi kažu da se s vremenom svi snovi raspadnu kao trošne lađe, jedan po jedan. Ali mi smo uvijek sanjali iznova.

Ako se raspadao, krpali smo ga. Ako je nestao, stvarali smo nove snove. Tako je manje boljelo.

Ali nema te boli koja bi bila toliko jaka da ga prestanem voljeti, željeti ga, pisati mu poruke koje otkrivaju moje najskrivenije osjećaje i strahove, iščekivali ga, slušati kako ushićeno priča svoje anegdote, izluđivati ga svojim mušicama, čekati da mi priča o ljubavi, da dođe i da mi pokaže koliko me želi...

San iz Reimsa nije se rasprsnuo, ali potrajao je prekratko. Ipak, mi smo stvorili novi san, novi plan, novo putovanje u kojemu ćemo biti sami, voditi se za ruke i ljubiti među svijetom. Čudno je kako prije nisam poželjela ljubiti se s dečkom među ljudima, a s njim to uvijek želim. S

njim poželim učiniti sve što nikad nisam.

- Tako mi je drago što smo bili zajedno. Ponovit ćemo ovo - rekao je dok smo se vozili prema Parizu.

Poljubio me je u vožnji. Naslonila sam glavu na njegovo rame i tako smo neko vrijeme ostali. Nema ničega što bi moglo baciti u sjenu dva dana provedena s njim. Uvijek će živjeti i događati se iznova u mome srcu.

- Hoćemo li ikad uspjeti, hoćemo li imati budućnost? - pitala sam. Željela sam da mi kaže da hoćemo, pa makar i ne imali. Nisam mogla podnijeti spoznaju da neću ostarjeli s njim.

Razdvojenost od njega u meni je stvarala takvu bol da nisam smjela ni pomisliti na to.

- Da nemamo djecu, to bi već odavno bilo. Već bismo odavno živjeli zajedno - rekao je.

- Ali kad djeca odrastu, misliš da ćemo se usuditi?

- Zašto ne? Mi možemo sve - rekao je.

Njegove sam riječi doživljavala kao nešto što će se uistinu dogoditi. Kao istinu. Vjerovala sam u sve što je govorio, iako sam znala da ne mora biti istina.

- Ti si lijepa žena, Marie. I čini mi se da si još ljepša otkad smo zajedno. Budi sretna s tim i s ovim što nam se dogodilo, jer, rekao sam ti već, ovo što mi imamo nema devedeset posto parova. Ni onih koji su u braku ili u vezi. Većina ih nikad ni nije ovo doživjela - govori.

- Samo bih voljela da ovo imamo u drukčijim okolnostima. Da smo se sreli prije i da nismo morali postati ovo što smo postali.

- Marie, nismo ništa postali. Samo smo dvoje ljudi koji se vole i uživaju jedno u drugom.

- Znam, ali to što im radimo je...

- Nije ništa, ništa mi njima ne radimo. Ovo naše nema veze s njima.

- Kako nema, ipak smo s njima u braku. Lažemo im... - nikad nisam mogla izgovoriti riječ koja opisuje ono što radimo, pa sam se uvijek zaustavljala kad bih je trebala izgovoriti.

- Nikom mi ne lažemo, samo se volimo.

Ne znam kako je uspijevao sebe uvjeriti u činjenicu da sve ovo nema veze s našim bračnim partnerima. Imalo je itekakve veze i unijelo razdor u brak. Barem moj. Više nisam mogla imati ništa s Paulom. Nisam živjela s njim, živjela sam pokraj njega. I kad bih se pokušala natjerati da vodim s njim ljubav, nisam uspjela. Čudno, prije sam mislila kako je ženama lakše nego muškarcima, jer ipak se nama ne treba ništa dignuti, moramo samo glumiti. Sad mi se čini kako je u ovakvim slučajevima muškarcima lakše. Žene se vode za osjećajima, a njih ne možeš odglumiti. Barem ja nisam mogla. Muškarci mogu potisnuti osjećaje i pustiti samo svoj seksualni nagon.

- Ono što mi imamo ne može utjecati na njih - rekao je.

- Kako ne može? Zar ti možeš lako lako s njom voditi ljubav? - pitala sam i plašila se odgovora.

Ja s njom to ne radim već dugo - rekao je i smirio ljubomoru i bol u meni.

- Ni ja ne mogu. Jednostavno ne mogu i to utječe na naš brak. Kako ne bi utjecalo? - rekla sam.

- Što ćeš ako nađe nekoga? - upitao je.

Njegovo me pitanje jako zaboljelo. Tu bol ne mogu usporediti čak ni s ubodom noža u srce. Ni ne znam s čim bih je usporedila. Mislila sam kako on smatra potpuno normalnim da vodim s mužem ljubav, iako ga ne volim, i usporedno vodim s njim ljubav.

- Što bih mu mogla reći? Ne bih imala pravo ništa ni reći ni učiniti jer bih bila sama za to kriva. Zar bi ti njoj mogao išta predbaciti?

- Ja bih nju ostavio - rekao je.

- Ostavio bi je? Iako ti radiš isto? pitala sam osjećajući se posramljeno.

Žena sam i radim ono što jedna žena ne bi smjela raditi, čak ni u ovakvoj ljubavi. Ne postoji opravdanje za ovo što činim. Osjetila sam kako me suze počinju gušiti. Pokušala sam ih zaustaviti, ali opet nisam uspjela. Stavila sam sunčane naočale i pustila suze da učine ono što su morale. Htjela sam isprati sram, ranu, svaku bol, svaku svoju tugu. Svi mi imamo pravo na neke svoje tišine, ali ovu tišinu nisam mogla svladati.

- Opet plačeš. Zašto? Što je sad?

- Ništa nije - rekla sam.

Na trenutak je šutio. Potom reče: - Što sam pogrešno rekao? Zar ne bi i ona mene ostavila da zna za ovo?

- Bi, ali ti nju sad ne želiš ostaviti zbog djeteta, a onda bi je mogao ostaviti iako si ti kriv za to?

- Nemoj tako na to gledati. Nije tako.

Zašutjela sam. Nisam mogla govoriti od suza koje su mi se skupljale u grudima. Da se bar ništa od ovoga nije dogodilo, da sam bar bila pametnija, smjelija i da sam pobjegla kad je bilo vrijeme.

- Molim te, nemoj sad upropastiti ova dva predivna dana. Nisam mislio ništa loše niti sam što pogrešno rekao. Samo sam realan - rekao je.

Već je kasno. Bol se taložila u meni i ništa što je rekao nije moglo istjerati osjećaj srama koji mi je gurao u lice sve ovo što sam činila s njim. I bol, jer bi nju ostavio zbog ovog istog što ja sad radim s njim. Izgubila sam i onu posljednju trunku samopoštovanja jer mi je ovim što je rekao dokazao da nju poštuje više zato što nije učinila ovo što sam ja s njim.

Približavali smo se Parizu. Još sam uvijek plakala ispod naočala. Ne znam je li shvaćao koliko me sve zaboljelo, koliko sam uništena...

U Montrcuil vraćala sam se vlakom, pa sam se morala smiriti kako ljudi u vlaku ne bi primijetili moje od suza natečene oči. Ostavio me na kolodvoru jer se morao što prije vratiti kući.

- Ne smijem je izazivati još više. Sumnja i ljuta je rekao je i otišao. Čim sam ušla u vlak, napisala sam mu poruku. ”Boli me jer mi se čini da bi volio da s njim spavam, samo da se ništa ne otkrije.” Brzo sam ju poslala jer sam znala, ako ne pošaljem odmah, predomislit ću se. Većinu takvih poruka poslala u brzini jer sam mu htjela reći što mi je na duši, a znala sam, ako to ne učinim brzo, niti neću.

Ubrzo je zazvonio mobitel.

- Nemoj to tako gledati. Znaš da nije tako - govorio je.

- Dobro - rekla sam tiho.

- Hajde, misli na to koliko nam je bilo lijepo, nemoj o ničemu drugom misliti. Poslije ću ti se javiti porukom rekao je.

Dobro.

- Znaš sve... - zar ne?

- Znam.

Veza se prekinula. Nisam bila mirnija. Samo sam osjećala još veći sram. Poželjela sam da ljubav nestane iz mog srca. Da nekako sve vratim u normalno stanje. Ali sad je već prekasno. ”Možda nismo ni trebali otići u Reims. Ne bi sad imao problema”, napisala sam. ”Nikad se ne pitaj jesi li nešto smjela ili ne nakon što je već bilo. Pogotovo ako je kao u Reimsu, bilo dobro”, napisao je. Potom dodao u drugoj poruci: ”Tako te želim.”

Trideseto poglavlje Ako ćeš plakati, plači sad. Nemoj poslije, rekla sam samoj sebi. Danas imam važno predavanje o važnosti komunikacije u svijetu medija i turizma. Došli su kolege iz Nice. Maxime je trebao doći, ali žena mu je sumnjala. Išla sam s Veronique, kolegicom iz Nice, do šaltera na kojemu smo se trebale akreditirati kad je stigla Maximeova poruka. ”Doći ću ja, ne brini se. Ako ne stignem na početak, doći ću prije kraja. Nego, gdje je šalter za akreditacije? Odvedi ondje i nju da se akreditira.”

Nakon te poruke nisam bila tužna, više ljuta na sebe jer sam dopustila sebi biti ovisna o Maximeu. ”Zar ne mogu dobro odraditi posao ako on nije tu? Pa kakva sam to postala?” vikala sam u sebi.

- Hoćemo li popiti kavu prije početka? - upitala je Veronique.

- Naravno. Ima tu jedan kafić u blizini. Dobar je, ondje ćemo - rekla sam.

Maximeu nisam odgovorila. Namjerno. Prezirala sam svoju manu da mu istog trenutka odgovorim i ponosila se sobom ako sam uspjela izdržati bar pola sata da ne odgovaram. ”Nisi vidjela poruku?” pisao je nakon nekog vremena.

Nasmijala sam se samoj sebi. Neću mu još odgovarati. ”Da te nazovem?”

Nisam sigurna je li mu stalo da me čuje ili je zabrinut za Veroniqueinu akreditaciju. Zato mu ni nisam odgovorila odmah. Ipak, zvao je.

- Hej, gdje ste? Nisi vidjela poruku?

- Valjda - rekla sam.

Zastao je vjerojatno nenaučen na moju ravnodušnost.

- Akreditirale smo se - rekla sam.

- A, super, super. Ne brini se, doći ću ja. Bar na kraj.

- Dobro - rekla sam.

Završili smo razgovor. Ponosna sam na ravnodušnost koju osjećam. Zadržala sam je za vrijeme cijeloga predavanja koje sam odradila savršeno, mehanički i naučeno. Nedostajao mi je, željela sam ga tu uza se. Uvijek sam ga željela u važnim trenucima onoga što sam radila, ali danas nisam osjećala bol. Mogla bih se naviknuti na ovu ravnodušnost. Dobro mi dođe, smijala sam se u sebi. Nije uspio doći na predavanje jer se plašio da će mu žena posumnjati. Poslije predavanja otišla sam u grad. Sama. Ravnodušnost me držala još uvijek, iako sam osjetila kako lagano popušta pod navalom boli. ”Oprosti jednostavno nisam uspio. Krivo mi je i što sam te ostavio samu na predavanju”, pisao je. ”Ne treba ti biti. Ja se samo trebam naučiti biti sama”, otpisala sam.

Na trenutak se sebi začudim što mu ovo pišem jer da nisam htjela biti sama, ne bi bila.

Paul je htio poći sa mnom, ali mu nisam dopustila. Rekla sam da ću ići sama jer će njemu ionako biti dosadno. Ali i da je došao, osjećala bih se samom jer Maxime nije tu. Vjerojatno bi mi bilo i gore. ”Ne možeš biti sama jer ja sam s tobom. Uvijek si mi u mislima”, pisao je.

Ali meni kao da to više nije dovoljno. Napisala sam mu: ”Želiš li ti da jednog dana imamo više?” ”Koje pitanje, tome se i nadam!?” otpisao je. ”Hoćeš li jednog dana imati hrabrosti za to?”

”Za sve ja imam hrabrosti, pa i za to. Kad dođe vrijeme za to.” ”Onda ću u tome tražiti snagu”, napisala sam. ”Možeš. Samo ne smiješ dopustiti da ti bude teško. Rekao sam ti da imaš Mayu i neka ti ona bude snaga i utjeha.” ”Znam, ona mi to i jest. Da nije nje, ne bih mogla ovako živjeti. Ali ne mogu ni uvijek glumiti da sam sretna. Nekad glumiš, guraš, ponekad se uspiješ uvjeriti da sve možeš sama i da me neće biti briga, ali onda se nešto dogodi, neka sitnica zbog koje se slomiš i sve što radiš postaje beznačajno. Ti si muškarac, vjerojatno je s tobom drukčije”, napisala sam nadajući se ipak da s njim nije drukčije. ”Drukčije je, ali opet slično. Ali pazim da nikad ne budeš tužna. I nemoj zaključivati pogrešno”, pisao je. ”Volim te i želim te”, dodao je. ”I ja tebe i nadam se da ćemo jednog dana imati više.” ”I ja”, završio je.

Još sam se neko vrijeme zadržala u gradu, a potom sam otišla kući. Maya je kod prijateljice, a Paul je izašao. Sama sam. Sad sam i trebala biti sama. Morala sam se isplakati prije nego krenem dalje. *** Plamen svijeće treperi u polumraku dnevnog boravka. Uživam u samoći bez razmišljanja o Maximeu i pokušavam se usredotočiti na neki film koji se upravo prikazuje. Paul još nije došao. Čujem zvuk poruke na mobitelu. ”Tako mi nedostaješ”, pisao je Maxime. ”Ali nedostajem li ti bar katkad zbog osjećaja? Zato što me voliš, a ne zato što me samo želiš?” ”Zbog svega. Stalno mislim na tebe. Još kad spomeneš vođenje ljubavi...”

Nasmijala sam se. ”Nepopravljiv je, ali ga volim.” ”Tako bih ti sada to radio. Lagano i nježno, onako kako voliš...” pisao je. ”Izluđuješ me, pogotovo kad to tako pišeš.” Potpuno sam zaboravila na mješavinu boli i ravnodušnosti od prije nekoliko sati. ”Zamišljam te pokraj sebe... na kauču...” pisala sam. ”Na kauču u polutami...” otpisao je.

Ta me pomisao tako uzbuđuje. Nevjerojatno. ”Da u polutami, dok glazba svira...” pisala sam. ”Što će sve još biti... u sobi...” ”Obožavam kad me dodiruješ i u istom me trenutku ljubiš...” pisala sam ne vjerujući da to uistinu pišem. ”Da dođem?” ”Sada?” ”Da, dok ležiš na kauču izvijajući se, čekaš me... Ne mogu više, izvest ćeš to kad se vidimo... Jedva čekam sve to!” pisao je. ”U subotu, na rođendanu”, rekla sam. ”Jedva čekam.

Laku noć, ljubavi moja.” ”Laku noć, ljubavi.”

Nisam mogla u miru zaspati ako ne bismo jedno drugome zaželjeli laku noć. Iako bi se čuli trenutak prije, to je bilo kao nešto s čim sam morala završili dan. *** Petak je navečer. Prije nikad nisam slavila rođendan, pa čak ni kao dijete. Nisam osjećala potrebu za tim. Jedino što sam sad željela bilo je provesti ga s Maximeom, pa bar jedan dio.

Dogovorili smo doručak i hotelsku sobu, ono što je neizbježno. Poslao mi je poruku kasno

navečer. ”Laku noć, najljepša. I sretan ti rođendan. Bar da budem prvi prije ponoći. Tako te želim”, pisao je.

Jedva sam čekala jutro i njega. Ne zbog hotelske sobe i onog što je donosila. Želim ga zbog snova koji su isprava izgledali nemogući, potom neizvjesni, ali sad su neizbježni. Ne mogu im zapovijedati, kao ni srcu ni vremenu koje je s njim izgubilo značenje za prolaznost. Postali smo dio neba na kojemu smo ispisali inicijale vječnosti, ali i tugu, jer smo imali sudbinu, ali ne i zajednički život.

Ujutro smo se našli u blizini hotela. Došao je po mene autom, a kad smo se parkirali, poljubio me.

- Sretan ti rođendan, ljubavi - rekao je. Potom je dodao: - Nisam ti još ništa kupio jer nisam htio kupiti bilo što.

- Nema veze. Meni je dar vrijeme provedeno s tobom - rekla sam i doista sam to mislila.

Nijedan dar s time se ne može mjeriti. Voljela bih da je i on tako mislio. Ljubav me tjerala da učinim mnogo toga. Nezamislive stvari. Upravo kao što je ova, da poslije zajedničkog doručka na svoj rođendan odem u hotelsku sobu s njim i pravim se da nitko osim nas ne postoji. Željela sam mu gledati lice i dodirivati ga. Nježno. Željela sam da osjeti tu nježnost kojom ga volim.

- Uživam u tebi. Osjećam te tako jako. Želim da ti sada bude lijepo, da uživaš - govori dok me ljubi.

S tobom uvijek uživam i uvijek mi je lijepo, ma što god radili - rekla sam.

Davno sam se osjećala posebnom na svoj rođendan. Još dok sam bila dijete i dok je majka činila sve kako bi taj dan bio drukčiji od drugih. Otkad sam otišla od nje, to je bio samo još jedan dan. Sve do sada. Ne znam zašto mi je toliko važno da Maxime bude samo moj baš danas. Dan je kao i svaki drugi. Ali strahovala sam da će mu nešto iskrsnuti, da neće moći doći, da će se ponoviti Köln. Zato ni nisam čekala da dođe po mene, već sam htjela da se nađemo u gradu. Kao da sam unaprijed pokušala ići protiv sudbine ako ona odluči krenuti protiv mog srca. Ali danas mi je sudbina naklonjena. Tu smo, u sobi i ljubi me. I neće otići.

Sjećaš li se kad mi nisi dala ni da te poljubim? Ali davala si mi grudi, nudila si ih... Volio sam kako mi ih nudiš... - govorio je.

Njegove su me riječi uzbuđivale. Zastane i polako me počne svlačiti. Prvo čizme, najlonke pa gaćice. Rukama prelazi po mojim golim nogama krećući se sve više prema gore.

Osjećam kako želim više... Nekakvo oslobođenje, nešto... Njegov dodir na mojoj nadraženoj koži čini se kao senzualno štipkanje.

- Tako sam ti želio svašta raditi - govori.

Disanje mu je isprekidano. Skida me do kraja i sad sam pred njim potpuno naga.

- Želio sam da mi se daš... - I ja sam to željela.

- Zašto onda nisi rekla što želiš?

- Kao da je to bilo lako, bojala sam se svega ovoga.

- Nisi trebala. Ionako nisi mogla ništa napraviti. Suđeni smo jedno drugome. Moralo je tako biti i bilo bi prije ili poslije govori.

Podigne mi ruke iznad glave i čvrsto ih držeći, legne na mene. Bespomoćna sam i tek se malo pomičem u ritmu kojim želim da ide. Polako, sasvim polako klizne, puneći me cijelim sobom. Uživam u ovom osjećaju koji mi nudi. Pomiče se naprijed-natrag, u sporom, senzualnom ritmu, uživajući u meni i osjećajući me. Uzbuđuje me kad se on uzbudi. To mi je najveći podražaj cijelog tijela.

Osjećam kako padam s ruba. Ne želim da još završi pa odugovlačim. Ali ne mogu.

Stisnem svoje mišiće oko njega i potaknem i njegov vrhunac.

- Želim da to napraviš u meni kažem. - A što...

- Napravi, molim te. Želim te osjetiti kako se razlijevaš u meni. Nisu mi oni dani, možeš kažem mu.

Viknuvši moje ime, natjera me da dođem do vrhunca i zajedno to učinimo.

Zadihan leži na meni, ruku isprepletenih s mojima iznad moje glave. Još nekoliko trenutaka... Uživam u tome. Naposljetku se odmakne ustranu i zagleda u mene.

- Nevjerojatno je, ni s čim se ne može usporediti.

Složim se. Iako moja romantična duša ovo može usporediti s mojom rukom u njegovoj, poljupcem ispred one katedrale, pred svima... Pjesmama koje mi je prije slao... Taj osjećaj nježnosti može se usporediti i upotpuniti s ovim osjećajem potpune ispunjenosti.

- Hoćemo li se istuširati i otići na piće? - upitao je.

Htjela sam da zna kako mi nije važno piće, šetnja po kafićima i restoranima, koliko njegov zagrljaj, poljubac i da mi kaže kako vjeruje u našu budućnost. Jednog dana, za nekoliko godina, kad nam djeca odrastu. Nisam željela da mi kaže kako se nada, kako bi to htio, već kako će se to sigurno dogoditi. Znam, sebična sam. Nisam razmišljala ni o njegovoj ženi ni o Paulu.

Ali zar nisu sve ljubavi zapravo sebične. Jesu, jer onog koga voliš, ne želiš dijeliti ni s kim.

Otišli smo na piće, razgovarali o svemu. Imali smo cijelo jutro. Doista mi je za rođendan darovao svoje vrijeme. Ipak... Očekivala sam dar. Nije ga naposljetku kupio ni idući tjedan ni tjedan poslije... Nisam željela dar zbog samog dara, zbog njegove vrijednosti. Željela sam ga zbog onog dara od prošle godine kad nisam htjela da mi išta kupuje. Pomislila sam kako mu ove godine nije bilo dovoljno stalo jer je prošle godine toliko inzistirao na tome. Što je sad ove godine? Ah, Bože, tko bi meni ugodio!

Naposljetku sam prešla preko toga i tek se ponekad upitala: ”Voli li me ove godine manje?” Odmah bih se ukorila i sve pravdala time što je muškarac. *** ”Bude mi nekad tako teško kad odlazim od tebe”, napisala sam mu nakon našeg večernjeg susreta. ”I meni, dvostruko”, odgovorio je. ”Voljela bih da smo stalno zajedno”, opet sam pisala. ”Doći će i taj dan. Laku noć, najdraža ljubavi”, otpisao je.

Mirnija sam. Doći će i taj dan. Vjerujem u to iako ne znam kako će izgledati. Strahovala sam od svih, ali najmanje od Paula. Ne znam zašto. Možda sam mislila kako je lakše otići od Paula nego se suočiti sa svojom obitelji. Ali, sve je bolje nego živjeti cijeli život ovako. Svi će biti ljuti neko vrijeme, a onda će prihvatiti i zaboraviti. To lako bude. Dva dana rata, treći je dan mir. Očekivala sam da tako bude i s nama. Usnula sam s mislima na naš zajednički život. Ujutro sam još bila pod dojmom, ali me u stvarnost vratio Maxime. Rekao je kako na put na koji je trebao ići sam ide i ona. ”Zašto?” pitala sam. ”Što ja znam zašto. Želi ići, valjda sumnja da idem s nekim, da ću se s nekim naći. Lakše joj je ići sa mnom nego se misliti dva dana gdje sam i s kim sam”, rekao je.

Logično. I ja bih tako napravila, ali boljelo me što odlazi s njom. Čim je spustio slušalicu, napisala sam ono što mu nisam mogla riječima reći. ”Nemaš pojma koliko mi je teško što ideš s njom. Voljela bih da nije tako i da sam ravnodušna na sve. I stvarno nastojim biti ravnodušna jer znam da je sve to normalno i da nema pomoći, ali jednostavno me uhvati i znam sad da će mi za koju minutu biti krivo što sam ti ovo napisala, ali eto, morala sam to izbaciti iz sebe jer ne mogu nikom drugom reći kako se osjećam.” ”Dogodine u ovo vrijeme bit ćemo zajedno”, odgovorio je.

”Obećavaš?” ”Obećavam. Da sam išao s tobom, bilo bi odlično, ovako... ali htio bih da ti budeš sretna i u ovakvim okolnostima”, napisao je. ”Nastojim biti, ali ne mogu uvijek. Možda sam previše sebična u svemu ovome. Ponekad kao da zaboravljam u kakvim smo okolnostima, pa bude lakše, ali onda kad otputuješ s njom kao da iznenada toga postajem svjesna, pa me jače zaboli. Znam da je sve to normalno i da sad ne može biti drukčije. I pokušavam, stvarno pokušavam ne misliti na to niti to osjećati, ali jednostavno mi dođe. Nije to ljubomora. Nikad ni na koga nisam bila ljubomorna. To je bol jer čovjek kojega volim pripada drugoj. Ali, i to će valjda proći. Zar tebi nikad nije bar malo teško jer ne možeš biti sa mnom u svemu i uvijek? Meni je i kad sam najsretnija uvijek prisutna ta neka nit boli jer te volim”, pisala sam. ”Jest, ali pokušavam ne misliti na to.”

Kako je lako gledao na ove naše okolnosti. Pozavidjela sam mu. ”Želim jednog dana stajati s tobom pred cijelim svijetom, pa makar to bilo i za deset godina”, napisala sam. ”I bit će tako”, ohrabrio me. *** Približava se podne. U 13 sati kreće mi vlak. Naći ću se s Maximeom jer mu je rođendan.

Dogovorili smo se da ćemo otići na ručak, a poslije... znalo se.

Nazvao me malo prije nego ću izaći iz kuće. - Jebemu...znaš što sam zaboravio? - počeo je.

Uvijek kad je započinjao razgovor ovim tonom i rečenicom, znala sam da naš dogovor otpada. U grudima me počelo stiskati, bol me počela bosti...

- Što? - bojažljivo sam upitala.

- Ma, k vragu, zaboravio sam na jedan sastanak. U 16:30. - I što sad?

- Pa ne znam. Što misliš?

- Ne znam.

- Hoćemo li na ručak, pa da ja odem na sastanak.

- Može. Kako hoćeš.

Htjela sam ostati potpuno hladna da ne vidi da me to boli. Jer danas nije samo njegov rođendan, danas je dan našeg prvog poljupca. Meni je to značilo više nego kad smo prvi put vodili ljubav. Poljubac je nešto sveto, intimno, nešto što označuje ljubav.

Vjerovala sam, kad muškarac misli da ti do nečega nije stalo, on će se potruditi da ti stane. S Maximeom sam često pokušavala ostati hladna, ali nikad nisam uspjela.

Našli smo se, ali nismo otišli na ručak.

- Želim s tobom voditi ljubav - rekao je.

- Ne moramo sad ako nemaš vremena. Možemo samo negdje otići, sjediti u autu, nije mi toliko važno hoćemo li danas voditi ljubav.

- Ali ja želim - rekao je.

Otišli smo u hotel. Ništa nije bilo onako kako sam zamislila. Nema romantike, sudbine.

Osjećam se kao da mu radim pritisak. Nema vremena, ali ipak želi biti sa mnom. Ali ne osjećam da to radi jer želi uistinu, već jer ne želi da se naljutim. Plakala sam u sebi mrzeći se jer nisam mogla ostati kod kuće i ne doći.

Prošle godine poljubila si me na rođendan, ove smo godine u sobi, tko zna što će biti dogodine - rekao je.

- Da, tko zna - odgovorila sam.

- Ljubavi, nemoj se ljutiti, ali moram otići na taj sastanak. Važan je. Doći ćemo opet sutra

pa ćemo imati više vremena - rekao je.

- Dobro - složila sam se.

Odvezao me do kolodvora i otišao. Na povratku sam bila toliko nesretna da sam propustila izaći na stanici na kojoj sam trebala izaći. ”Kakva si ti jadnica!” ljutila sam se u sebi na svoju slabost. ”Digni glavu i ne budi toliko jadna!” govorila sam samoj sebi. Na trenutak je i uspjelo.

Maxime je zvao nakon sastanka, rekao da ide kući kako bi barem malo bio s Lucom, a poslije se mora vratiti na večeru koju je dogovorio s nekim poslije sastanka. Navečer sam mu poslala poruku pitajući ga kako je na večeri. ”Tek počinje, javim ti se”, napisao je.

U nekom dijelu večeri vidjela sam da je zvao, pa sam ga nazvala. Nije se javljao, samo je poslao poruku. ”Ne mogu sad, je li što hitno?” ”Nije”, odgovorila sam.

Javio se porukom kasno navečer. Poslala sam mu stihove neke pjesme kao posljednji dar za rođendan i zaželjela laku noć. ”Prelijepa je, kao i ti”, napisao je.

Ujutro smo se našli u gradu. Otišli smo na doručak i krenuli prema hotelu. Na putu smo naišli na Daniellea Buortolija, čovjeka s čijim je društvom Maxime sinoć bio na večeri.

- Oh, pa da se u ovolikom gradu sretnemo - bio je oduševljen Danielle.

- Da, baš nevjerojatno - rekao je Maxime.

- Hoćemo li na kavu?

- Možemo. Ovo je moja kolegica Marie Bulevare - predstavio me Maxime.

- Drago mi je - rekao je Buortoli i okrenuo se prema Maximeu.

- Jeste li se dobro proveli sinoć? Uspjeli ste na rođendan?

- Da, da, sve, sve - rekao je Maxime i počeo pričati o nečemu drugom.

Znala sam posve prepoznati kad Maxime govori istinu, a kad se izvlači iz neke situacije.

Poznajem ga kao sebe, možda i više. Znala sam mu svaku crtu na licu, svaku boru...Znala sam što znače svi njegovi pogledi. Ponekad sam spuštala pogled pred tom istinom, ali duboko u sebi prepoznavala sam svaki njegov udisaj. Možda mi je zato i suđen. Drugi dio mene. Ako ne bih bila sigurna u nešto, pisala sam mu poruke. Rijetko sam kad nešto mogla riješiti riječima dok ga gledam u oči. Ono što me mučilo, saznavao bi iz mojih poruka.

Iza ovoga što se upravo dogodilo stajalo je nešto. Znala sam i što, ali nisam htjela prihvatiti. Stoga sam se uključila u razgovor iščekujući kraj ovog susreta kako bih mogla uživati u njemu u hotelskoj sobi.

- Marie, hoćemo li zakasniti? - upitao me iznenada. - Da, mislim da hoćemo ako ne krenemo - rekla sam.

- Oprosti, Danielle. Moramo ići na jedan sastanak, a i Marie se mora vratiti kući. - rekao je.

Otišli smo u hotel i opet strastveno vodili ljubav. Nakon toga me htio odvesti kući, ali ga je netko nazvao pa je opet morao na sastanak. Odlučili smo da me odveze na vlak.

U sebi sam opet osjetila ono nešto, nekakav crv boli zbog kojeg sam opet morala od njega čuti kako me voli i kako ćemo jednog dana imati budućnost. Pa sam upitala: - Što misliš, hoćemo li jednog dana imati sve?

- Nadam se da hoćemo - rekao je.

- Za nekoliko godina.

- Da, Marie, ali nemoj sad o tome razmišljati. Nemoj da te to opterećuje. Bit će onako kako bude.

Nisam to željela čuti. Htjela sam da mi vrati nadu kad je počnem gubiti. To je bio njegov zadatak.

- Kako misliš? Zar misliš da nećemo uspjeti?

- Možda hoćemo. Ali, što ćemo raditi, gdje ćemo živjeti?

- Ne znam, ja ću se zaposliti i naći neki bolji posao, a naći ćemo gdje ćemo živjeti - rekla sam.

- Ali Maya će me uvijek kriviti zato što sam ja kriv zbog raspada obitelji - rekao je.

Nije to ono što želim čuti. Bože, zašto sad to? Ne mogu sad to... Gotovo sam se rasplakala.

- Maya i Luca ionako će nas kriviti jer ne možemo njoj i njemu dati ono što je potrebno za mir u jednoj obitelji. Barem ja ne mogu - rekla sam.

Suze su krenule niz lice. K vragu, zar ih nikad ne mogu spriječiti da krenu?

- A što kad prođe ova faza? Kad me ne budeš više željeti ovako kao sad. To se dogodi, Marie.

- Misliš da će se to tebi dogoditi? - Neće, ali tebi...

- Neće, zato što te volim i nije mi važno ima li toga ili ne. - To je jako važno, Marie. Bez toga se čovjek udalji.

- Ne vjerujem.

- Vidjet ćemo kako će biti. Nemojmo sad o tome razmišljati. Sve će biti kako bude - rekao je.

Kako smo se približavali kolodvoru, sve me je više stezalo u duši. Gušilo me. Je li ovo sve što ćemo ikad imati? Zar ne želi više? Zar mu nije teško kad odlazim, kući, Paulu? Iako nemam ništa sa svojim mužem, zar se nikad ne zapita, imam li ipak? Ne smeta li mu to? Pitanja su se samo nizala ne dajući mi ni vremena da promislim o njihovu značenju. Kraj im je uvijek isti: ”Voli li me kad mu to ništa ne smeta?”

- Ljubavi, ne razmišljaj o tome. Bit će sve onako kako sudbina odredi - rekao je i poljubio me na rastanku.

Ostala sam sama na stanici. Odmah sam mu napisala poruku ne mogavši svoje boli zadržati u sebi. ”Znam da sad ne možemo ništa i da su nam djeca na prvom mjestu. Da nisu, već bih odavno otišla. Ali ne mogu zamisliti da cijeli život živim ovako. I borim se, nemoj misliti da se ne borim. Borim se svaki put kad imam goste i uhvati me tjeskoba jer ih nemam s tobom. Svaki put kad odem nekud s njim, uhvati me tjeskoba jer ti nisi umjesto njega tu. Isto tako kad ti odeš s njom na put ili na godišnji. Svaku noć ostajem na kauču gledati televiziju i čekam da on zaspe pa tek onda idem leći. Znam da sam užasna i nepravedna zbog toga. Sve on to vidi, nije glup. Jedino zbog čega još nije posumnjao je to što mi je prvi i zna koliko sam do toga držala, pa mu je ta solucija nevjerojatna. Na početku si rekao kako ću moći s njim tek reda radi. Bilo mi je teško što si to rekao, ali vjerovala sam u to. Mislila sam, kako ne bih mogla kad mi je muž, ali eto, ne mogu. Ponekad odlučim da hoću, ali ne mogu. Ne znam što si mislio kad si rekao: ‘Tko zna što će biti kad prođe ova faza...’, jer kod mene ne postoji faza. Volim te i neću cijeli život lagati.

Jednom ću otići kad Maya odraste. Ne očekujem da ti učiniš isto. Ti najbolje znaš možeš li cijeli život tako. Da te ne volim ovako, ne bih nikad bila s tobom samo zbog dobrog seksa. I uvijek ću te voljeti, bez obzira na to što će biti u budućnosti”, napisala sam. Osjetila sam ogromno olakšanje. Kao da sam se oslobodila okova. ”Nemoj pogrešno shvaćati. Mislio sam na ono da se sve mijenja. Vrati se samo nekoliko godina unatrag i kako si tada mislila. Danas je drukčije i meni je drago zbog toga i tvog mišljenja”, pisao je.

”Možeš li zamisliti da jednog dana ne radimo više zajedno i da se nikad više ne vidimo?

To je ono čega se ja bojim više od ovakvog života kakvog sad imam s njim.” ”Ne! To je nezamislivo. Takva je razdvojenost nemoguća.”

Umirio me. Vjerovala sam da se takva razdvojenost neće nikad dogoditi ako on tako kaže.

Bože, kako sam postala ovakva? Što mi je? Zar ne mogu biti smirena, normalna, zar se baš moram svega plašiti? ”Misli pozitivno. Sve je moguće. Sve će biti kako čovjek poželi. To se kod nas pokazalo više puta. Zar ne?” pisao je. ”Jest, istina. Bit će tako opet. Sigurna sam, samo bit ću starija i tko zna hoću li ti se sviđati. Ti si muškarac, a muškarci drukčije stare”, pokušala sam se našaliti. ”To nikad neće biti važno. Meni ćeš uvijek biti lijepa”, napisao je. *** Slijedila sam srce, čak i onda kad je um vrištao i govorio mi kako nikako nije pametno ono što radim. Poslušala bih um i za manje od pet minuta učinila ono što mi govori srce. Svjesna da bih trebala slušati razum, oklijevajući bih ispružila ruku i otišla s njim kamo god bi htio i učinila što god bi htio. Paul me nije mogao više vratiti, iako je nastojao. Pokušao bi i izazvati krivnju, potom bi pobjesnio, zaprijetio mi razvodom... Ali ništa me nije moglo natjerati da vodim s njim ljubav i glumim savršenu suprugu. Možda je tome bio najbliži kad bi me Maxime povrijedio. U takvim bi trenucima samoj sebi rekla: ”Imaš muža koji te voli, a ti patiš za drugim čovjekom. Zašto? Zar je ljubav opravdanje? Nije!” uvjerila bih se na trenutak i krenula prema Paulu. Ali to je opet bio samo trenutak, nedovoljno dug da učinim ono što nikako nisam mogla.

Ovog je jutra bio jedan od takvih trenutaka. Pregledavala sam mailove i otvorila mail od Elaine Cassel, naše klijentice. Tražila je da joj dostavim nekakve dokumente, no kako nije pojasnila o čemu se radi, nazvala sam je. Gospođa Elaine žena je koja drži do detalja, ništa ne prepušta slučaju, pronicljiva je, a unatoč tome što je već zašla u deveto desetljeće, jako je inteligentna, na pamćenju su joj mogli pozavidjeti i mnogo mlađi od nje. Uvijek joj je drago kad me čuje, rado sa mnom razgovara i komentira posljednja događanja među gradskom elitom. I sama im je pripadala, pa je valjda i zato uživala u razgovoru o toj temi. Bila je i na onoj večeri s Danielleom Buortolijem i njegovim uglednim društvom među kojima je bio i Maxime. Nisam mislila da će se dotaknuti te večere, ali počela je razgovarati o tome tko je sve bio i što je tko rekao te koliko je značajno ono što je netko rekao. U nekom je trenutku rekla: - Rekla sam Maximeu koliko je važno da dođe na tu večeru. Za njegovu je tvrtku važno govorila je.

- Znam, rekao mi je da će ići.

- Da, znam ja, imao je rođendan i sve to, ali je ipak trebao doći rekla je.

Govorila je, nije prestajala. Počela sam osjećati nemir, osjećaj koji ne bih mogla opisati riječima, koji je sličan razočarenju, ali ipak mnogo gori. Nikad ga prije Maximea nisam doživjela i samo ga je on u meni mogao izazvati.

- Da, da, rekao je da neće moći ostati zbog rođendana - rekla sam glumeći smirenost.

- Da, ali svejedno. Mogao je ostati bar malo - rekla je.

Nije me zaboljelo što nije ostao na toj večeri niti što se vjerojatno morao vratiti kući, svojoj obitelji. Zaboljelo me što me lagao. To nisam mogla podnijeti. Toliko sam puta lagala Paulu, isprva sam osjećala ogromnu krivnju, s vremenom je počela blijedjeti... nestajati... lagala sam sve lakše, uvjerljivije. Katkad nisam mogla povjerovati u to koliki sam profesionalac postala u laganju. Ponekad sam žalila za onim vremenima kad bi se laž vidjela na mome licu. Sad je samo

Maxime mogao vidjeti ako bih mu lagala. Jedino njemu nisam lagala. On mi je bio kao krug istine u kojem sam mogla biti ono što jesam, živjeti bez laži. Zbog njega sam morala svima lagati, nisam mogla živjeti iskren život, jedinu iskrenost mogla sam imati u njemu. Željela sam da i on to ima u meni.

Eleine je još pričala, nisam je slušala. Pisala sam Maximeu poruku: ”Nema onog što ja tebi ne bih rekla ma koliko boljelo i kako god bilo. I tako me boli da ne možeš biti takav sa mnom. Možda sam sama tome kriva, ali nije bilo potrebe da kažeš da si bio na toj večeri, a nisi.

Shvatila bih da si morao biti kod kuće i iskreno mi je žao što smo se taj dan vidjeli i što sam ti prouzročila stres.”

Poslala sam mu poruku prije nego se predomislim. Na trenutak nisam povjerovala samoj sebi da sam sposobna to napisati i pretvoriti se u takvu jadnicu. Ali jesam i sad je bilo kasno povući. Nisam mogla dalje razgovarati s Eleine. Ne mogu se usredotočiti na razgovor niti glumiti smirenost. Mislim da je čak kroz moj govor primijetila promjenu u meni. Katkad sam čak mislila da naslućuje što se događa sa mnom i Maximeom. Ne bi bilo nikakvo čudo. Poznavala ga je vrlo dobro, a i mene je počela upoznavati. Možda smo nekad mislili kako joj godine ne dopuštaju ikakvo primjećivanje, a zaboravljali da je ona jako inteligentna starica. ”Nisam ostao, već sam se samo pojavio. Nekad se opterećuješ više nego je potrebno.

Pritisak je meni manji od tog nepotrebnog opterećivanja. O onome što mene opterećuje izbjegavam i misliti, a još manje govoriti. Nemoj opet što pogrešno shvatiti”, pisao je.

Voljela bih da mi kaže što ga opterećuje, da mi to može reći, da nema nikakvih tajni, da sa mnom može biti ono što jest. Nisam se mogla prestati osjećati kao da sam ga svojim dolaskom na njegov rođendan samo opteretila i mučilo me što je tako. Vjerovala sam kako je mislio da je bolje da se vidimo sutradan i da bi to i prihvatio da sam spomenula i to me boljelo... ”Rekao si da ćeš me zvati kad se budeš vraćao s večere. Ali nije važno što nisi zvao. Ne znam zašto si tako rekao, mislila sam da smo baš u svemu iskreni jedno prema drugom i da možemo sve. Ti ionako znaš sve o meni i više nego bi trebalo. Znam da ponekad pretjerujem i taj dan sam jer sam te htjela vidjeti i zbog rođendana i zbog prvog poljupca. Pretjerujem jer sam ovu ljubav zamislila kao savršenstvo, ali toga nema. Više te neću tako opterećivati”, prsti su udarali po tipkovnici mobitela protiv moje volje. Um je vrištao da to ne radim, ali prsti i srce nisu slušali. ”Poslije su moji došli u grad, ali to ne smatram važnim da bih ti rekao”, pisao je. ”Nema veze, nije to više važno”, napisala sam.

S ovom sam porukom odlučila promijeniti život. Nisam pomišljala na prekid, previše ga volim da bih na to pomislila, kamoli učinila. Samo sam odlučila biti čvršća u svojim osjećajima, hladnija prema onom što se događa. Odlučila sam ne otkriti mu sve ono što je u srcu, ostati tajnovita, lako sam znala da neću uspjeti, voljela sam se zavaravati bar taj trenutak, taj dan. Lakše mi je kad to činim. *** Zakoračila sam u poslijepodnevnu zimsku hladnoću. Istodobno sam se osjećala umorno i neobično živo. Čudna mješavina osjećaja. Vrijeme je jedva prolazilo. Odlučila sam prošetati dva-tri kilometra do mjesta gdje se trebam naći s Maximeom. Želim razgovarati o iskrenosti među nama, a opet nisam sigurna mogu li to podnijeti. Zar nije bolje da mi ne govori stvari koje će me ionako zaboljeti? Vjerojatno je znao kako je bolje. Zašto sam onda inzistirala na tome?

Zašto on shvaća ono što bih ja trebala sama shvatiti? Zar nisam mogla samo uživati u njemu onoliko koliko nam je sudbina dopustila? Nisam, jer nisam žena koja može dijeliti nešto što jako voli, a njega sam voljela više od svog života. Ispred njega je samo Maya. Nitko i ništa drugo.

Otišli smo na večeru, a poslije na jedno osamljeno mjesto, negdje pokraj grada. Nekoliko

smo puta tu bili. Našli smo se na stražnjem sjedalu njegova auta.

- Ne mogu biti miran pokraj tebe. Tako te želim... - govorio je dok me ljubio.

- I ja tebe, tako jako - rekla sam.

- Od prvog trenutka kad sam te vidimo želio sam te. Prvo sam te gledao kao ženu, a kako sam te počeo upoznavati, sve sam te više osjećao svojom. Često razmišljam koliko te volim... govorio je isprekidanim glasom duboko dišući.

- Mislio sam o tebi, htio sam nešto napraviti, reći, ali onda sam se plašio da ću te izgubiti.

Nisam to htio - rekao je.

Svakom novom riječju topio je led oko mojega srca. Zaboravljala sam na sve što me mučilo i uživala u njegovim dodirima, ljubavi koju mi je nudio.

- I ja sam tebe osjećala dugo. Čak i onda kad nisam znala da te osjećam - rekla sam.

- Kad si odlazila na godišnji, ako nisi bila tu, osjećao bih kao da mi nešto nedostaje.

Poslije sam shvatio zašto je tako. Odavno sam te počeo smatrati svojom - rekao je.

Nisam u mraku mogla vidjeti njegove oči, ali sam sigurna da su tamne kao noć, zamućene kao jutarnja magla, onakve kakve su uvijek dok vodimo ljubav. Poželjela sam da mi pokaže put prema nama, prema onoj godini u kojoj ćemo biti zajedno u svemu. Ali nastavio je govoriti i ljubiti me: - Volim kad se oznojiš dok vodimo ljubav jer tako osjećam miris tvoje kože, a obožavam ga.

- Tako te volim... - govorila sam.

- I ja tebe... Ne bih mogao bez tebe, bez ljubavi s tobom – rekao je.

U svakoj njegovoj riječi, dodiru, pogledu osjećam sebe... Sve ono što osjećam za njega.

Svakim novim poljupcem udaljava tugu iz mene. Kao da je svjestan što mi Čini, nastavlja utirati trag u meni.

Ne bih mogla više bez njega, bez njegove ljubavi, osmijeha, bez njegovih ruku, bez njegovih brzih misli... Odjedanput mi se učini da je sav moj život u njemu. Toga se plašim, te njegove snage koja ispunjava svaki dio mene. Jer što ako jednom odluči otići? Ako pomisli da bi mu život bez mene mogao biti lakši?

Zagrlim ga još jače pri toj pomisli. Preplavi me strah i pokušam mu pobjeći govoreći: - Što da se jednog dana razdvojimo? Da nas život razdvoji?

- To bi bio šok za oboje - kaže.

- Ali to se ne može dogoditi, je li tako?

- Naravno da ne može. Ne bih mogao bez tebe.

Strah se polako povlači. Osjećam, ali ipak je još tu. Uvijek će biti tu, u meni, prikriven.

Ponekad će kliznuti pokrivač koji ga prekriva i ugledat ću mu lice, a ponekad ću ga uspjeti dovoljno dugo ostaviti pod pokrivačem. ”Uvijek mi je teško otići od tebe. Ali tješi me što ćeš opet doći. I uvijek ćemo biti zajedno, uvijek ću biti samo tvoja, bez obzira na to što će biti i koja je cijena toga. Jer previše te volim da bi bilo drukčije”, napisala sam čim sam izašla iz automobila. ”Slažem se, uvijek ćemo biti zajedno, ma što bilo.”

Potom me nazvao. Žurio se jer mu je netko dolazio na večeru. I opet sam osjetila bol, nemir mi nije dao mira, pa sam mu napisala kako bih voljela jednog dana biti ja ta koja će mu kuhati večeru.

Kako je moguće da se nisam mogla suzdržati od takvog razmišljanja i slanja poruka? Zar sam postala toliko ogorčena? Bože, kako je to moguće? ”U budućnosti će sve biti, pa i to”, napisao je i umirio me.

Katkad bih toliko htjela osjećati se kao na početku ove naše ljubavi. Kad je on čekao da

ga nazovem, kad je govorio kako i ja njega mogu ponekad nazvati, a ne samo on, kad sam mislila da će uvijek biti tako lako. Zapravo, i sad je on uvijek prvi nazivao, samo je razlika što tad nisam čekala da nazove, a sad čekam. ”Jedva čekam sutra i T”, napisao je.

Bila sam sretna jer me se sjetio i tijekom večere. ”I ja, i ne samo zbog T.” T je prvo slovo imena hotela u kojemu smo se nalazili. ”Mislio sam da nećeš dešifrirati.” ”Sve ja dešifriram što ti napišeš. I više. Već po tvom govoru i izrazu lica znam što misliš.

Odavno sam to znala.” ”Što onda prije nisi skratila muke?” ”Nisam se usuđivala i plašila sam se, jer nikad u životu nisam mislila da će se to meni dogoditi. Ali nisam mislila samo na to... Znam prepoznati i druge stvari. Znam točno kad te nešto zanima, kad pitaš samo da pitaš. Znam kad se smiješ jer ti je nešto smiješno, a kad tek tako. I kad nešto kažeš jer misliš da je bolje tako i još mnogo toga...” ”Naravno, poznaješ me kao samu sebe. I obratno je.” ”Istina.” ”Zato i volimo jedno drugo. Jer u tebi volim sebe i obratno”, pisao je. ”Da, to je nevjerojatno. Kao da smo dvije strane istog srca. Ljubav koja se samo jednom dogodi i traje cijeli život.” ”Tako je i zato je sve fantastično”, napisao je.

Njegove riječi liječile su mi izmorenu dušu. Znam da više nikad s Paulom neću biti ono što sam nekad bila. Ne mogu biti. Kako bih mogla? Ne mogu voljeti jednog, a biti s drugim.

Paulu će jednog to dosaditi. Normalno je da mu dosadi. A onda? Što će biti? Hoću li ostati sama?

Hoće li Maxime biti uz mene, spreman na život sa mnom?

Nisam mogla o tome dugo razmišljati. Plašila sam se. Jednom je spomenuo kako se nada da ga nikad neću napustiti. Kako bih i mogla? Prekasno je za to. Trebala sam otići mnogo prije, kad sam se još mogla zamisliti bez njega. Sad više ne mogu. Volim ga više od života iako se ponekad i uz njega osjećam samom i umornom. ”Želim te i volim jako i za sve će biti vremena. Sve će doći na red. Samo strpljenja”, napisao je i opet je sve nemire u meni smirio. *** Htjela sam mu postaviti tisuću pitanja, ali strahovala sam da ću ga preopteretiti. Umjesto toga pisala sam poruke, što je vjerojatno bilo još gore. Potrebno mi je da mi češće govori kako imam njegovu ljubav. Znam da imam, ali treba mi da to izgovori, da čujem... Valjda zbog svih ovih okolnosti koje mi uništavaju unutarnji mir. Ponekad kaže kako je sve sa mnom posebnije, jače... Iskren je, znam, jer to kaže tiho, nježno, gotovo nečujno, ponekad zamišljeno.

Zašto ga onda ne mogu pustiti na miru? Zašto sam željela da mi stalno govori da ćemo za nekoliko godina sigurno biti zajedno. Samo mi... Zašto, kad nijedno ne možemo dati siguran odgovor? Tko zna što sudbina donosi, što nam život sprema. Samo Bog zna što će jednog dana biti.

Sigurna sam da mi se na licu uvijek ocrtavaju emocije koje pred njim s mukom pokušavam obuzdati, a onda u hipu sve naguram u pretinac svog izmučenog srca, zaključavši ga na izlasku. Žena kad voli nekog, kao ja njega, i kad ženi nedostaje muškarac, kao on meni, ne može zamisliti nijedan trenutak bez njega. Ja sam morala zamišljati. Morala sam te trenutke skupljati u sebi. Čak i onda kad je za Novu godinu otišao s obitelji, nije se javio jer je bio negdje u brdima i

nije imao signal na mobitelu. Tako je rekao, iako sam vjerovala da ga je bar ponekad imao jer ga je imala i njegova djevojka. To sam uočila sasvim slučajno dok sam slala isti tekst čestitke svima koje sam imala u mobitelu, a nju sam imala. Dva ga dana nije bilo, nije imao signala, a kad ga je dobio, nazvao me i rekao: - Tek sam u ova dva dana shvatio koliko mi nedostaješ. Kad te nema, kad te ne mogu čuti, čini mi se kao da sam mrtav.

S tim je riječima pokupio posljednje mrvice mene sa suzama orošenog poda. Ne znam je li me bol koja se skupljala ta dva dana prošla jer postoje neke boli koje nikad ne prebolite. Talože se negdje duboko u srcu, male su, tihe, a ponekad tako glasne. Dolaze iz naizgled toliko nevažnih stvari, a postaju tako važne. Znam, suđene su mi. I on je, jer nema slučajnog susreta, svaka osoba u životu dar je sudbine. Odavno sam to shvatila. Prošlo je godinu dana od kad smo zajedno i toliko godina otkad ga osjećam. Tko zna koliko će godina još proći... koliko vremena... Ali ta ljubav u meni, trajat će zauvijek...

Pismo njemu Nisam željela ovakav život, no sudbini je teško pobjeći. Ah, kakve li ironije, ono što sam cijeli život osuđivala, dotaknulo me... zarobilo... kaznilo. Prezir s kojim sam prije gledala na ljude poput nas, pretvorio se u tugu, u ljubav... tihu. nježnu, istinsku ljubav..... Kako to da prilikom tog osjećaja prezira i osude nisam pomislila da ljudi o kojima sudim imaju osjećaje? Da su zarobljeni u sudbini, poput nas? Jesam li bila toliko okrutna ili sam sad previše popustljiva prema nama? I zašto je sudbina baš mene izabrala za ovo? Mene, koja sam sebična u ljubavi, mene koja ne znam voljeno dijeliti, mene koja sam željela ostati netaknuta u vrtlogu ovozemaljskih grijeha.

Zašto sam krenula onomad s tobom kad sam znala da će jednom zaboljeti? Zar nisam mogla shvatiti kako je nemoguće biti sretan i voljeti nekog tko pripada nekom drugom, a zapravo pripada meni u tišini? Jesam li te već tad toliko voljela da nisam mogla pobjeći? Tad, kad smo još mogli krenuti drugim putem, odvojenim cestama, ali smo samo došli... Bez pitanja ušetati smo u život tiho, sasvim polako. Nismo tražili odmah što nam pripada, uzeli smo to prkosno, bez pitanja i S vremenom. Grizla sam sudbinu usput, preklinjala je da me poštedi onoga što slijedi.

Nije me slušala. I dogodila se Ljubav! Ta kratka, mala riječ koja sadrži svu snagu u sebi: tijelo, dušu, život, cijelo biće... I sve si to dobio. Nisam odmah shvatila koliko je ogromno to što sam ti dala. Sad je za mene sreća biti uz tebe... slušati te... gledati.. Stalno i iznova u sjećanju oživljavam tvoje zagrljaje, nježne dodire i riječi ljubavi. Moje je srce ispunjeno tobom, tvoje je srce moje sklonište, a sva je moja radost trenutak kad osjetim da moj život kreće iz tvoje fontane uzdisaja i ispunjava cijelo moje biće koje je i tvoje. Biti s tobom za mene je poput disanja...

Tuga? Sva je moja tuga spoznaja da si s njom. Da s njom dijeliš sve ono što bih ja htjela dijeliti s tobom. Te male stvari koje čine život. Sjećam se kad si rekao: ”Zašto ti to smeta kad tebe volim i tebe želim? ” Ali gledati tebe pokraj nje za mene je neizreciva bol na koju ne polažem prava. Svjesna sam toga...

Naučio si me na nježnost, na vrijeme, na svoju prisutnost gdje god ja pošla... Naučio si me na stihove nježnih pjesma... Naučio si me na ljubav. Hodajući u tebi, negdje sam usput zaboravila tko stoji pokraj nas. Učinila sam te potpuno svojim, nisam te gledala ispred sebe, nego sam te vidjela skrivenog u tvojim očima... Ti, onakav kakav uistinu jesi, stojiš u svojim očima, skriven iza svog pogleda, a ja sam cijelo ovo vrijeme gledala ravno u tebe. I zato nisam vidjela tvoje tijelo i nju kako stoji pokraj njega. I kad sam doživjela tu vječnu, besmrtnu ljubav... ugledala sam bol, ugledala sam nju... i njega...

Kad dođe vrijeme da se ljudi začude i upitaju me što vidim u tebi, reći ću: ”Vidim njegov optimizam, način na koji me ohrabruje. Vidim kakav je kad je zaljubljen, kad je sretan i tužan, iako to poriče. Vidim kako se trudi pokazati koliko mu je stalo. Vidim kako se nasmiješi kad me vidi, kako mu se nešto u očima promijeni kad ga zagrlim. Vidim kako lako šuti u mojoj blizini, kao da nam riječi nisu potrebne. Vidim ono što drugi nikad neće vidjeti i to je samo malen dio onoga zašto sam tu.

Kažu da su savršene i istinske ljubavi zapravo tužne... Sve sam sigurnija kako je to istina.

S tobom sam po prvi put osjetila strah od starosti. Ne zbog starosti, njezinih bora i nemoći, već zbog pitanja hoćeš li me voljeti i u starosti, kad ne bude obrisa mladenačke ljepote na mome licu? Zbog tebe sam po prvi put osjetila strah od budućnosti, jer me strah da u njoj jednog dana možda nećeš htjeti biti. A htjela bih s tobom spojiti svanuća i sutone, umrijeti na tvojim usnama...

S tobom trebam vječnost, a plašim se, plašim se ljudi i njihovih umova... osuda... riječi... Možda ću ostati sama i takva krenuti prema nebu, ali spremna sam na to jer želim u tebi ostaviti trag i želim tvoj trag u sebi. Kad smrt zakuca na vrata, želim se osvrnuti i vidjeti tvoje oči kako me prate. I znam da hoću... Posljednje što ću tada vidjeti tvoje su oči... Sebe u tvojim očima. Kad jednom pođem, neću poći sama, jer rođena sam da bih te voljela... zauvijek...

Pismo njoj Nakon sretnog djetinjstva i odrastanja u hotelima i uz uzgoja vina nikada nisam ni sanjao da će mi jedna žena promijeniti život. Moj svijet bio je daleko od zaljubljivanja, pogotovo od zaljubljivanja u jednu ženu. Mislio sam da su žene kao i dobro vino. Piješ i zaljubiš se u jedno vino. A onda otkriješ drugo, isto tako vrhunsko vino koje s užitkom piješ kao i ono prethodno.

Vjerovao sam da je tako i sa ženama, koje su kao i dobro vino. Uživaš i opijaš se u njihovoj ljubavi koju kao i vino uzimaš, a ništa ne daješ.

Vjerovao sam da je sve tako dok u moj život nisi ti ušla. A ulazila si polako, korak po korak i osvajala me kao mlado očevo vino koje sam kušao u mladosti. Što sam ga više pio, postajalo je sve slađe, a moje su usne bile sve željnije tog dodira.

Istu tu želju osjetio sam u zrelim godinama, ali ovaj put umjesto vina u mojoj glavi u mislima si bila samo ti, žena iz mojih snova. Ni sam ne mogu objasniti tu ovisnost o tebi, o tvojoj dobroti i ljepoti, o tvojoj gracioznosti i svim onim čime me privlačiš.

Zavolio sam te a da toga nisam bio ni svjestan. Učila si me voljeti sebe, od prvog našeg susreta, naše prve zajedničke večere i šetnje gradom. Tada sam te prvi put i poželio kao ženu. Ali me bio strah pokazati ti to. Plašio sam se da te ne izgubim. Previše sam te poštovao da bih napravio nešto što bi te moglo povrijediti.

Svaki put kad sam izbivao dulje, osjećao sam koliko mi nedostaješ. Zato sam se svaki put želio vratiti što prije kako bi bio što bliže tebi. Osjetio sam kako sam i ja tebi nedostajao. To si mi i govorila, najprije onako usput i skrivećki, da bi mi poslije to priznala kad se već sve dogodilo.

Nevjerojatno kako smo iste osjećaje gajili, imali iste strahove i želje.

Danas si sve što imam i sve ono najbolje što mi se dogodilo u životu. Tvoja mi je ljubav najvažnija i ona je ono što me drži i grije u svim ovim olujama života koje nas bacaju kao ljusku oraha u moru. Kad budem umirao, želim umrijeti ogrijan ljepotom te tvoje ljubavi i nježnosti.

Zabilješke [←1] PR: marketing [←2] Event: (engl.) događaj, događanje [←3] Banak: tal. - odmorište na stubištu, platforma. [←4] Apsida: grč. polukružni prostor crkve ili neke druge građevine, nadsvođen polukupolom.