Zlatna pirana

prazna stranica

Nikola Tutek Zlatna Pirana

prazna stranica

Nikola Tutek

Zlatna Pirana (priÄ?e i drame)

Zigo Rijeka, 2006.

prazna stranica

SADRŽAJ

Zlatna Pirana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Prvi dio . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Drugi dio . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 Priče

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103

Put u Rimini

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105

Otkriće Adema Jasharija

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 114

Karnevalska . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120 Zelena perika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130 Ona 88 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 144 Odgođeno svitanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 165 D’Annunzijev stakleni stol . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 170 Dan od posebnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 176 Drame . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 185 Drama kratkog daha

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187

Treća priča o strašno tužnom čovjeku i vodokotliću . . . . . 197 Derivirana štrumfeta koja teži beskonačnosti . . . . . . . . . . 209 Nova ekologija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 216 Bilješka o autoru

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 227

5

prazna stranica

ZLATNA PIRANA

prazna stranica

PRVI DIO

prazna stranica

ATAVIZAM

Noć.

Vrijeme za najjače. Za dobra djela.

UTORAK, 31.

Otvaram prozor sobe, izvlačim oprezno glavu kroz okno i gledam gore, vertikalno uza zid. Vidim mračni rub krova, iznad tamno nebo s nekoliko zvijezda i tri ukiseljena oblaka. Kako smrdi noću gradski zrak! Je li to neki leš pao preko grada, neki stari gad koji nas je mučio tisućljećima?

Probijamo se kroz tminu njegova mrtva tijela. Nervozan sam. Mačke, drolje i ubojice šeću ulicom. Noć je vrijeme za najizdržljivije.

Unatoč strahu, moram u potpunoj tajnosti poći gore, na tavan. I poći ću, bez svjetla na stubištu. Za svaki slučaj uzet ću sa sobom i letvu da bih se njome obranio ako sretnem nekoga od ljudi. Susret s njima vrlo je moguć, čak i u ove sitne sate; nitko od njih ne spava, oni kuju zavjere ili jedu, glačaju, pare se ili se boje noćnih mora. Oni su slabašni i noć je za njih naporna.

Hladno je na stubištu. Između poda i vrata susjednog stana vidim uski trak svjetla. Imao sam pravo, zvijeri zaista ne spavaju. Moram se kretati posve tiho kako zvuk mojih koraka ne bi prodro kroz beton stepenica, kroz zidove ravno u njihove sobe, krevete i uši. Ako me otkriju osuđen sam na propast. Mirno je na četvrtom katu. Još samo nekoliko stepenica i prići ću vratima tavana. Čvrsto stišćem letvu i nadam se uspjehu svoje misije.

Vrata tavana zatvorena su lokotom za koji nemam ključ. Od stanara jedino Evica ima ključ i drži ga ljubomorno podalje od ostalih ljudi.

Donekle je mogu shvatiti: kad bih ja kojim slučajem posjedovao taj ključ, 11

zasigurno ne bih dozvolio drugima da ga dodiruju, ne bih im dozvolio čak niti da mi se obraćaju. Ključ od tavana posve je ozbiljna stvar. Bez tog ključa sada sam primoran vrata tavana otvoriti letvom.

Trebao bih ili raskinuti lanac, ili rastaviti lokot ili izvući iz drveta željezne vijke kojima je lokot učvršćen, zajedno sa šarkama. Mislim da je ovo zadnje najjednostavnije. Letvu podbočenu između zida i lanca vučem snažno prema sebi ne bih li konačno otvorio svijet u koji već duže vrijeme želim ući.

Letva kliže preko glatkog, vlažnog zida i odjednom, oslobođena mojih ruku, snažno lupa po drvenoj površini vrata, potom pada na pod stvarajući strašnu buku. Drhtim zguren u kutu. Udahnuo sam dio paukove mreže. Ne usudim se pomaknuti. Čujem otvaranje vrata na četvrtom katu.

Blijesak umjetnog svjetla. To je sigurno Evica.

– Tko je tamo? Ima li koga?

Stišćem letvu i ne dišem. Ona stišće prekidač rasvjete. Sve bliješti.

Srećom, još uvijek sam dobrim dijelom u sjeni.

– Za ime Boga, sad si stvarno prevršio svaku mjeru! Ne možeš na tavan, razumiješ li? Vrata su zaključana! Razumiješ li, zaključana!

Ona prekida dernjavu i približava se. Gledam ispod pazuha njeno bačvasto tijelo prekriveno memljivom spavaćicom i njeno okruglo, zlo lice.

Ponižen sam i strah me njenog pogleda.

– Hajde, ustani i pođi spavati.

Udarci letve o njeno okruglasto tijelo tupo odzvanjaju stubištem. Više ne brinem o drugim stanarima, bitno mi je riješiti se ove monstruozne žene. Ona je spokojna na podu. Krv joj umiva lice. Moram je odvući preko praga njena stana da je netko ne bi vidio.

U njenom stanu smrdi. Evica ima očajan ukus za namještaj i očito loše spaja boje. Bolje nisam niti očekivao od nje. Opet ću je lupiti letvom. Lupit ću je još jednom radi lošeg ukusa. I još jednom jer je mrzim. A kad sam već u njenom stanu, mogao bih na brzinu potražiti ključ tavana.

Ne mogu ga pronaći. Gade mi se njene stvari. Ne želim više ništa dodirivati. Ovo je mjesto odvratno i kužno. Odlazim. Ona leži. Odlazim.

12

* * * U jednoj jedinoj zraci sunčeva svjetla ima više snage nego u cijelom noćnom pokrivaču iznad grada. Zato ljudi izlaze danju, da bi se nagutali te snage i ojačali se. A noću, kad je svijet zaista slab, oni se zatvaraju u svoje barake. Zato samo najhrabriji postoje noću. Oni koji su spremni pogledati u oči malaksale civilizacije i koračati mračnim ulicama bez ogledavanja preko ramena. Noć mrzi slabiće, a najjači među jakima preziru danje svjetlo.

Jutro nakon incidenta danje je svjetlo izvuklo Evicu iz njenog kužnog stana. Odjenula je široku haljinu s cvjetnim uzorkom. Oko zgloba lijeve ruke imala je povoj od gaze, gornja usnica bila joj je rasječena, u krasti. Nevješto je pokušala kosom sakriti djelić tjemena koji sam joj obrijao letvom prethodnog dana. Oči su joj bile kao u bolesne mačke, pune vatre i prijezira, istovremeno upaljene i posve nemoćne. Evica je krenula u misiju čija je svrha samo njoj bila objašnjiva. Sišla je stepenicama do mojih vrata i pozvonila.

SRIJEDA, 1.

Trčim prema zidu... Prema prvom bijelom zidu. Obraz mi je priljubljen uz hladnu, bijelu plohu, osjećam miris vapna.

– Otvaraj! Znam da si tu! Otvaraj!

Zvonjava. Sad i lupanje po vratima. Pomičem se. Vrata su posve drugačija od zida, toplija su i vibriraju oživljena mržnjom. Oživljena Evičinom dugom, teškom i rastegnutom rukom. Ona lupa i dere se. Provirujem kroz špijunku. Dobro sam je sredio.

– Otvaraj!

Otključavam vrata. Polako. Odškrinut ću vrata taman dovoljno da joj priprijetim letvom koju sam sinoć ostavio pored ulaza. Ali, vrata oživljavaju svom težinom njenog tijela!

Ona stoji iznad mene, lice joj preznojeno i uspuhano. Njen pogled, kao u životinje. Podižem se s poda. Ponižava me u šutnji. Sad se ceri kao sotona. Obara me ponovno svojim čunjastim ručetinama.

13

Ponovo na podu. Osjećam bol u sredini kralježnice. Pao sam na svoju letvu. Evica drži slonovsku nogu na mom trbuhu. Raskopčava gornju dugmad svoje haljine. Dva pa tri i četiri dugmeta, svlači gornji dio tako da su joj ramena gola i vidi se odvratni, ogromni sivi grudnjak. Vadi lijevu sisetinu, sada i desnu.

– Što si tražio kraj mog tavana? Što si radio?

Ogromne crne bradavice, poput dva crna sunca ili dviju rupa na nebu, spuštaju se prema mome licu. Evica se smije. Stravična bol u leđima. Oduvijek je sanjala osvetu. Čekala je moju prvu pogrešku da bi me uhvatila nespremnog za obranu, a spremnog za kažnjavanje. Doista se nisam nadao da će kazna biti toliko teška.

Prebacujem Evicu na leđa ostajući na njoj kao prilijepljen. Sad tek osjećam punu jačinu povrede na leđima. Zasigurno sam iskrenuo kralježak.

Držim njene ogromne sisetine stisnute jednu uz drugu i sad je moja želja već posve izvjesna. Tražim putove po njenom brdovitom i valovitom tijelu punom različitih nabora. Osjećam se poput utopljenika na okruglastom i oznojenom otočiću od mesa i kože. Želim je uzeti tako nasilno da joj više nikad ne padne na pamet spriječiti me u pokušaju preuzimanja tavana.

Dva prsta u krugu, dva i petnaest. Dva prsta u izvorima njene sreće.

Ogavni zvuk tik-tak-tik-tak. Crne bradavice trzaju se gore-dolje, goredolje. Evica mi puše u oči. * * * Kasnije istog dana, a nema smisla to uvoditi u dnevnik, Evica se zadržala do večeri. Željela je razgovarati. Navika govorenja suvišna je u ljudi od mraka, u ljudi od tišine i unutarnje snage. Ponekad se glasam, slično njima, ali ne razgovaram. Evica mi je oduzela cijeli dan spavanja i učinila me umornim i nervoznim. Nisam navikao biti budan tijekom dana, a još manje provoditi vrijeme tako aktivno kao što sam s njom bio prisiljen. Ponajviše me je uznemirila Evičina odlučnost da me češće posjećuje u mom stanu, ponekad i više puta tijekom istog dana. Trpio sam znajući da je sve to cijena koju trebam platiti mislim li se dokopati ključa tavana.

14

– Zašto nikad ne izlaziš iz stana?

Pravio sam se da ne čujem. Brzo je nastavila: – Zašto uopće želiš doći na taj prokleti tavan? Ne brini se, nisam nikome ništa rekla o tebi, niti namjeravam, budi siguran u to. Možeš mi sve ispričati.

Zamijenio sam mjesto svojim prekriženim nogama; lijevu sam stavio preko desne i osjetio trnce u donjem dijelu tijela.

– Mogli jednom poći u šetnjicu. Ti i ja, sami. Što kažeš na to? Ili možemo gore kod mene, na kavu. Jednu kavicu, što misliš o tome?

Lijeva noga mi je posve utrnula, do boli.

– Moraš se malo naspavati, da ti prođu ti kolutovi ispod očiju, a onda ćemo u šetnjicu, je li tako?

Podočnjaka oko mojih očiju vjerojatno ne bi niti bilo da mi Evica nije oduzela cijeli dan spavanja, od jutra do zalaska. I još me toliko zamarala svojim glupim pitanjima i razgovorom. Samo me jedna misao držala budnim. Zbog ključa bio sam sposoban podnijeti bilo što. Bilo što!

– Imaš li prijatelje? Rodbinu? Sigurno imaš nekoga.

Prijatelji i rodbina! Glupe slabosti danjih ljudi. Njihova vezivanja, obećanja, obziri i razočaranja. Tko bi normalan to trpio? Pomislio sam kako bih možda ipak mogao izgovoriti koju rečenicu, možda bi je to brže otjeralo na spavanje, ali odustao sam od te očajničke pomisli.

– Djevojku? Jesi li ikad bio zaljubljen, jesi li volio? Sigurno jesi, makar jednom.

Iz moga premorenog lica možda je i izmigoljio neki jedva ćutljiv crvljiv i patvoren smiješak. Glava mi se nagnula prema ramenu, teška i tmasta.

– Zašto šutiš?

Evicu je trebalo spasiti. Trebalo ju je spasiti od njenog vlastitog idiotizma.

Kako bi čovjek od dana, kao što je Evica, bio sposoban cijeniti iskrenu tišinu? U njoj je tišina budila strah i nelagodu, dok sam ja 15

bivao sve jalniji i ljući. Bijes je isprva pokrio moj umor tankim slojem mržnje, a onda su se svi osjećaji, alkemijom tijela, pretvorili u snažnu potrebu za parenjem.

Svukao sam s nje haljinu i polegao je na pod pored stola. Dodirnuo sam njenu kožu tek kad je legla i razlila se po podu. Osjetio sam talasanje i prelijevanje pod trbuhom. I njene oštre dlake i tupe sise.

Vidio sam svoje lice u velikom ogledalu na zidu, bilo je upaljeno, grčevito, mokro. Usnice su mi se stisnule i požutjele usred purpurna lica, ogromna žila nabrekla je na mom čelu, oči su mi se zatamnjele i odumrle. Možda sam već duže vrijeme htio biti takav i, ne znajući, čeznuo za čuvaricom ključeva. Konačno je zašutjela.

Nakon parenja bio sam posve umoran i utopljen u polusan.

Ležao sam i dalje na podu, a Evica je ustala, obukla se i napokon odlučila otići. Pridigao sam se ne bih li je otpratio do vrata. Dobio sam jedan odvratan poljubac u vrat i osjetio ubode nekoliko sićušnih čekinja koje su joj izrasle ispod nosa. Napokon se počela uspinjati preko stepenica.

– Evica! – progovorio sam kad ju je stepenište već gotovo sakrilo – Možda bi bilo dobro da se obriješ.

Evica se gotovo uplašila moga glasa, tada me prvi put čula kako govorim, a onda je zadovoljno odlepršala prema četvrtom katu.

Ostao sam pored vrata želeći metodom osluškivanja provjeriti ide li Evica ravno u svoj stan ili će negdje usput stati. Čuo sam dvadeset i osam teških koraka i onda okretanje ključa u bravi. Otišla je, dakle, ravno u svoju jazbinu. Zatvorio sam vrata i s velikim olakšanjem krenuo u spavaću sobu. Legao sam na krevet i dohvatio sat. Bilo je devet i četrdeset navečer. Navio sam sat na tri i trideset ujutro, tako da odspavam nešto duže no inače, a ipak ne poremetim ritam svog postojanja.

Oko dva poslijepodne sljedećeg dana, u doba kada se najljepše spava, opet me probudilo lupanje na vratima. Pretpostavio sam da kuca pretila ključarica pa sam letvu ostavio odloženu uza zid.

Otvorio sam vrata. Evica, njen tupi osmijeh na licu kolosalne pro16

sječnosti i britvica u njenoj lijevoj uzdignutoj ruci. Britvica, taj plemeniti predmet, na rubu povraćanja, zarobljena među Evičinim ćevapčićastim prstima. Nevjerojatno. Debljina njenih prstiju bila je toliko nadmoćna nad oštrinom britvice.

– Danas ćemo se brijati! – rekla je i nacerila se.

Uopće mi nije bilo stalo do brijanja, makar ne tog dana. Evica je bila višestruko potrebita pojava, a potrebitima valja pružiti ruku.

ČETVRTAK, 2.

Peti udarac. Evica pada i glavom udara o zid. Leži na podu. Hitno moram u kupaonicu, tamo su gaze, razrjeđivač i krema za brijanje.

Gazu sam navlažio razrjeđivačem, smotao je u dugački, debeli rezanac čije krajeve sada utiskujem u Evičine nosnice. Ona diše sve smirenije.

Moram je razodjenuti.

Haljinu sam jedva svukao jer sam morao okretati njeno tusto tijelo s jedne na drugu stranu. Sad je ostala samo u grudnjaku i gaćama. Želim biti gol. Skidam se.

S teškoćom vadim njenu guzičetinu iz gaća. Makar s grudnjakom neće biti problema; njene ogromne sisetine jedva čekaju kada će iskočiti iz sintetičke zamke. Ona leži posve gola na podu. Izgleda groteskno.

Mutim pjenu za brijanje i razmišljam kako će mi Evica jednog dana zasigurno biti zahvalna zbog svega ovoga. Kao prvo, naučit ću je da nikad ne vjeruje muškarcu, bez obzira kako iskren i topao on bio. Pripremio sam britvicu.

Kao drugo, riješit ću je njena atavizma. Opće je poznato da dlakavost čovjeka povezuje s nižim bićima. Što je čovjek dlakaviji njegove su misli animalnije, a svaki čovjek iz dana u dan dlakavi sve više. Dlake na čovjeku često rastu neprimjetno, ali mogu mu upropastiti život. Dlake od čovjeka učine životinju, a rijetki su oni koji se tom utjecaju atavizma mogu oduprijeti. Ljudi koji žive danju zasigurno su preslabi da bi odolijevali najezdi vlastite dlakavosti. Oni su lake žrtve svojih bjelančevinastih izraslina.

Jedino su ćelavi blagoslovljeni među njima, ali nisu dovoljno inteligentni da to shvate.

17

Drugačije je s ljudima od noći. Oni su po svemu nadmoćni nad danjim ljudima, pa i po snazi svog ljudskog karaktera. Ljudi od noći mogu si, poput mene, dopustiti dlakavost jer ih taj životinjski element samo oplemenjuje i nadopunjuje kao ljude. Mi ne moramo bježati sami od sebe.

Evica je tipični danji čovjek. Moram odrezati sve dlake na njenom tijelu.

Iznenađen sam pronašavši dlake na njenim nožnim prstima, do danas sam vjerovao da ih žene tamo nemaju. Krivo! Prelazim dlanovima preko njene lijeve noge. Zapinje. Sve se to mora pod hitno brijati.

Stavio sam pjenu po njenim prstima i nogama. Britvicom lagano prelazim po odvojcima svakog prsta pojedinačno.

Prelazim po ravnim plohama na nogama, od zgloba do koljena. Prelazim svaki milimetar njene kože.

Koljena su malo teži zadatak radi hrapavost kože. Zato je natkoljenica pravi raj za brijanje. Širim njene noge i prolazim britvicom kroz sve utore i pukotine. Moram je okrenuti na trbuh. Na bočnim stranama leđa dlakavost je tijela oskudnija, no listovi se svejedno moraju brijati s osobitom pozornošću zbog svoje okruglosti koju je lako zarezati.

Pronašao sam nešto dlačica u dnu njene kičme. Upravo tu, i po vrhu guzova, nanosim kremu i brijem bez poteškoća.

Okrenuta je opet na leđa. Tražim dlake iznad struka. Ima ih nekoliko po sredini trbuha, sitne su i nježne, jedva primjetne. I zato jako opasne.

Nekoliko debljih, tamnih dlaka ima i oko crnih bradavica. Te je dlake lakše otkinuti nego obrijati.

Za ruke moram napraviti još pjene. Mažem lijevu ruku od lakta prema šaci. Tu je najviše krzna.

Polako, polako brijem podlakticu desne ruke. Još malo pa sam gotov.

Na redu su pazusi.

Pazusi su zaista kompliciran poduhvat. Širim Evičine ruke. Promatram s koje ih je strane najlakše obrijati. Prisiljen sam još jače raširiti joj ruke.

Brijanje pazuha iz mene izvlači znoj. Moram otići u kupaonu po škare i pincetu. Čupam dlake s njenih bradavica. Sada režem pramenove njene kose.

Režem ih što bliže koži, prvo po sredini glave, a onda i sa strane. Moram 18

joj namazati kremom cijelo lice jer ima ponešto dlaka po bradi, zaliscima i ispod nosa.

Polovica glave je obrijana, osim potiljka. Brijem joj obrve. Već pomalo sliči čovjeku. Pincetom trgam trepavice. Nema ih više. Sada moram izvaditi smotuljak gaze iz njenih nosnica ne bih li joj otkinuti dlake iz nosa.

Okrećem je na trbuh. Režem kosu s potiljka pa brijem. Stavljam kremu po vratu pa do prvih vratnih kralješnjaka. Sve to mora biti obrijano.

Za kraj sam ostavio najdelikatnije. Opet je vraćam na leđa. Širim joj noge najviše što mogu. Savijam ih u koljenu, tako ću imati bolji pregled.

Nanosim kremu na ispupčene dijelove Evičine vagine. Malim, nježnim pokretima brijem gornju stranu. S bočnim dijelovima vagine treba biti još oprezniji.

Sitnim pokretima slijeva nadesno brijem utore između noge i vagine.

Vanjske usnice već su posve vidljive. Moram rukom odgurnuti višak mesa koji Evica ima na nezgodnim mjestima. Širim njene guzove s donje strane da bih napravio mjesta u najneprohodnijim dijelovima oko kojih treba dosta brijati, s najvećom pozornošću.

Napokon je slobodan put ka anusu. Okrećem je na trbuh. Širim njene noge. Odlazim po jastuk.

Jastuk stavljam pod njen trbuh tako da joj malo uzdigne guzicu. Širim njene guzove i jasno vidim zgužvani, tamnocrveni vir obrastao crnim dlakama. Razmazujem pa brijem.

Evica je napokon posve slobodna od svog životinjskog krzna. Cijelo joj se tijelo sjaji. Želim se neko vrijeme koristiti njenim pukotinama, dok je još ovako namještena na jastuku. Blažena. Prije svega, moram joj staviti novu gazu s razrjeđivačem u nos. * * * Potrajalo je duže no što sam se nadao. Cijelo vrijeme seksualnog doticaja držao sam svoj dnevnik na njenim leđima i zapisivao detalje brijanja. Bojao sam se da bih kasnije mogao zaboraviti neke važne stvari.

Zadovoljivši se, pošao sam u kupaonicu po mokar ručnik kojim 19

sam izlaštio Evičino tijelo. Izvadio sam joj gazu iz nosnica, vratio se u kupaonicu, obavio nuždu i potom pošao spavati. Bio sam vrlo zadovoljan postignutim.

Još jedan uništen san! Nepunih sat vremena nakon što sam usnuo probudio me vrisak. Evica je stajala u kupaonici pred ogledalom i vrištala. Odmah sam ustao. Ugledavši me, sakrila je dlanovima svoju divno izbrijanu glavu. Iz nosa joj je kapkala krv, valjda je zbog toga bila uznemirena, nekog drugog razloga za vrištanje nije imala. Kapkala je krv po mojoj slavini i umivaoniku. To me razjadilo više nego tuljenje i cmizdrenje.

Pogledala me zakrvavljenim očima punim mržnje i nemoći, a potom je histerično istrčala iz kupatila. Opet je vrisnula, ovaj put pred velikim zidnim ogledalom u dnevnom boravku. Sva se tresla.

Kapkala je. Bespotrebno se uzrujala vidjevši svoju pravu ljudsku bit. Predugo je bila zvijer, toliko dugo da se više nije mogla prepoznati u ogledalu.

Brzo se obukla drhtavim rukama i u svojevrsnu šoku, uz hroptaje, mumljanje i šmrckanje, izletjela iz mog stana. Bože, pomislio sam, gdje sve neće završiti ta krv. Otišao sam spavati.

Probudio sam se tek u dva ujutro. Baš me živo zanimalo koliko će vremena Evici trebati da shvati kakvu sam joj istinsku uslugu učinio i da mi potom zdušno i zahvalno preda ključeve tavana.

Mislio sam da je to samo pitanje jedne noći i sljedećeg dana. Evica nije došla sljedećih pet noći. Pojavila se ujutro šestoga dana. Lotet e krokodilit.1

1

krokodilske suze, alb.

20

SRIJEDA, 8.

Ležim i počinjem tonuti u zasluženi san. Kucanje na vratima! Znam da je to ona. Sretan sam, sigurno je donijela i ključeve tavana. Ustajem i krećem prema vratima.

Iznenađen sam Evičinim glupavim ponašanjem. Na glavi ima crvenu periku iako je bila životinja svijetlosmeđeg krzna. Nekakve smiješne obrve je nacrtala i nabila široke crne naočale. Sav moj trud pao je u vodu.

– Ti me ne mrziš, zar ne?

Kakvo gubljenje vremena! Cijeli jedan dan protraćen na najnezahvalnije i najgluplje stvorenje! I sada shvaćam: ništa od moga ključa. Šuti i gleda me. U kutovima njenih usana opažam stezanje, ta je žena otrovana danjim sokovima nezdrave mržnje. Trza glavom kako bi makla crvena plastična vlakna s lica. Vidim njen bijes. Njenu nemoć da me ucijeni ili postavi bilo kakav zahtjev. Njenu želju da se meni, čovjeku koji je toliko učinio za nju, desi nešto istinski loše. Gledam u rub njenih naočala.

– Samo da znaš, ja uopće nemam ključ prokletog tavana.

Iako je to zadnji Evičin pokušaj iz nemoći, ipak sam potresen. Odstupam jedan korak. Možda laže? Zar je sve bilo uzaludno? Gdje su onda ključevi tavana, tko ih posjeduje? Obuzima me bijes.

– Ključ je kod starog Ferde jer je on predsjednik stanarskog vijeća.

Evica zastaje. Koristi trenutak za još jedan plamen mržnje.

– Varaš se ako misliš da će ti Ferdo tek tako dati ključ. On je opasan tip, već je ubio. Nadam se da će ubiti i tebe.

Okreće se i odlazi poput drvene lutke. Zatvaram vrata. Strahujem i očajavam. Odlazim u krevet ne bih li ispružen razmislio o stanju svega. * * * Nisam niti legao kad sam opet začuo kucanje po vratima. Sad sam se posve predao bijesu. Smetnuo sam s uma tetu Lenu, staricu iz prizemlja, koja mi je svake srijede iz trgovine donosila hranu i si21

tnice. Nisam joj vjerovao, ali bez nje bih se morao izlagati kukavičjem danjem svijetlu ili umrijeti od gladi. Otvorio sam vrata i uzeo iz njenih staračkih ruku dvije vrećice i odnio ih u kuhinju.

Ona je čekala, naravno, ispred vrata da mi pokaže račun. Kao i uvijek, dopustio sam joj da zadrži ostatak. Kimnuo sam glavom i bez riječi zatvorio vrata.

22

FATALIZAM

Trebao sam puno sna pa sam se probudio tek u predvečerje dana četvrtka. Dobar odmor razbistrio mi je misli. Sabrano sam sagledao situaciju i potražio putove koji bi me mogli učinkovito dovesti do ključa tavana. Nova inspiracija dala mi je potrebnu snagu.

Razradio sam najjednostavniju i najlogičniju taktiku kojom bi naveo Ferda da mi preda ključ. Prvo sam neprijatelja, dakle Ferda, odlučio proučiti i istražiti. Morao sam upiti njegove mirise i zapamtiti njegove zvukove. Drugo, morao sam odrediti one zvukove i mirise koji se podudaraju s mojima i , naposljetku, trebao sam mu se otvoreno suprotstaviti. Odabrao sam ovako radikalan pristup jer mi je odmah bilo jasno kako s Ferdom nema razgovora niti prijateljskog uvjeravanja. On je bio zao čovjek i potrebno je bilo neko vanjsko zlo koje bi njegovo zlo pretvorilo u samosažaljenje, čineći ga spremnim za predaju.

Potresle su me Evičine riječi: on je već ubio. Koga i zašto? Nije niti bitno. Njegova je prošlost zapravo bila moja prednost: možda je to ubojstvo koje je Evica spomenula točka u kojoj ću se moći suprotstaviti Ferdu. Jer, i ja sam ubio. Već. Davno. I još je jedna činjenica bila na mojoj strani; sad kada sam znao da je Ferdo ubojica moja je mržnja prema njemu očvrsnula. Znao sam da će mi zbog toga biti lakše ubiti ga ako bude potrebno ili se ukaže prilika.

Ja sam čovjek od noći, samoće i vrhunske discipline. Ništa, apsolutno ništa ne može mi stati na put do ključeva tavana. Samo trebam oprezno zgrabiti životinju za vrat ili za uši.

Te iste večeri pripremio sam se za prvo izviđanje. Pripreme sam 23

započeo brijanjem. Zatim sam pojeo i obukao se. Uzeo sam letvu i ugasio svjetlo u dnevnom boravku prije nego što sam otvorio ulazna vrata da ne raspem svjetlost po stubištu. Morao sam biti oprezan, na kraju krajeva, Ferdo je bio samo jedan od dvadesetak demona koji su nastanjivali zgradu.

ČETVRTAK, 9.

Krećem se uza zid. Svud uokolo je tama. Srećom, oči su mi već otprije naviknute na mrak kao mački ili tigru. Tiho se spuštam niz stepenice.

Krećem se prema prizemlju, tamo živi Ferdo, vrata nasuprot staroj Leni i nalijevo od ulaznih vrata od čelika i armiranog stakla. Trebam tamo stići što prije i što tiše. U slučaju da me ipak netko od stanara čuje i otkrije u mojoj tajnoj misiji, bit ću prisiljen, naravno, radikalno promijeniti stvari u svoju korist. Žrtve nisu bitne. Bitno je da doprem do ključa tavana i napokon saznam stvari koje me progone.

Na drugom sam katu. Iza jednih vrata čujem glazbu. Ježim se od ljudske gluposti. Zar im nije dosta riječi i refrena u mulju njihovih izlizanih i pretrpanih života, nego moraju tome dodati još i još i još riječi ušećerenih glazbom? To je jadno, ali nije vrijedno čak niti žaljenja.

Zvuk! Otvaraju se vrata na prvom katu! Pripijam se uza zid. Odozdo dopiru glasovi i blijedo svjetlo puno debelih i dlakavih leptira. Neka starica izlazi iz Lenina stana. One zastaju uz vrata stana i pričaju. Želim da što prije prestanu. Njihov bi govor mogao izmamiti ostale stanare da se pripiju uz unutarnju stranu svojih vrata i prisluškuju razgovor na stubištu. Često to rade. Mogli bi čak i malo proviriti ne bi li vidjeli tko govori, a ja sam u tom slučaju izložen velikom riziku. Želim da što prije prestanu brbljati.

Ali one i dalje govore. Postajem radoznao. Želim čuti o čemu melju.

Možda čujem nešto korisno. One govore o meni! O meni!

– ...kojemu to nosim.

– Ne znam tko je on.

24

– Naravno da ne znaš. Nitko ne zna. Većina stanara u kući uopće ne zna da tamo netko živi. Neki su ga vidjeli samo jednom ili dvaput otkad je došao ovdje, a ja ga vidim svake srijede.

– Ali kako je to moguće u današnje doba? Od čega živi?

– Ne znam točno. Ja mu obavljam tjednu kupovinu i podižem novce s njegovog računa na banci. On mi ostavlja dovoljno novca da si svaki dan kupim cigarete. Sigurno već godinama nije izašao iz stana.

Stavljam dlan na lice. Neistina! Ako nešto mrzim, to su tračevi i naklapanja.

– Niti jednom?

– Niti jednom.

– A roditelji, rodbina?

– Ne znam. Nitko ne zna. Ako ima račun u banci, onda mora biti netko. U svakom slučaju, osim mene nitko ga ne posjećuje, a telefon nema.

– Bože sveti!

– Ima nas svakakvih. Ja se, istini za volju, brinem za njega. Ako mu se nešto, ne daj Bože, dogodi, nitko neće niti znati... Susjeda koja živi odmah ispod njega kaže mi da još nikad nije čula njegove korake danju, samo ponekad čuje kako korača noću i to vrlo kasno.

Tako znači, susjedi ispod mene, obožavatelji glazbe, osluškuju moje stope. Prisluškivanje je ružna i opasna navika, zato je vrlo korisno znati da vas netko uhodi. Babetine uvijek izlanu ponešto.

– Ja mislim da se on boji vanjskog svijeta. Ljudi, prostora...

Svega.

– Zašto ne ode kod doktora? Takve se stvari danas liječe.

– Ne znam. Možda se i toga boji.

– Ja bih na tvom mjestu bila oprezna. Nikad ne znaš s kim danas imaš posla.

– Ma ne, potpuno je bezopasan. Vjeruj mi.

– Previše si ti naivna i dobra, ako mene pitaš. Cijeli svijet je 25

danas lud, a posebno ti mladi ljudi, izgubljeni, znaš. Danas, stvarno.

– Što se tu može.

– Baš ništa.

– Vidimo se onda prekosutra kada ti se javi sin. Možda će i meni trebati tri metra drva za zimu.

– Dobro, dobro. U svakom slučaju još ćemo se čuti telefonom. Čujem otvaranje vanjskih vrata. Željezo stvara buku. Protrnuo sam.

Pozdravljaju se. Zatvaraju se vanjska vrata, pa tresak, Lena zatvara svoja vrata, okretanje ključa u bravi. Opet tama.

Ne krećem se. Razmišljam o onome što sam čuo. Eto kako riječi iskrivljuju stvarnost. A zvijeri uživaju u mlaćenju jezikom. Čine od toga laku zabavu. One siluju činjenice.

Polazim dalje uza zid. Na prvom sam katu. Približavam se Leninim vratima, ali gledam prema Ferdovu stanu. Od Leninih do njegovih vrata ima dva metra i deset centimetara. Za to su mi nužna četiri koraka.

Nalazim se pred njegovim vratima. Nije mi svejedno. Približavam glavu posve blizu vrata. Ne čujem ništa, ali osjećam mnoge mirise. Analiziram ih. Znam da je Ferdo kod kuće, osjećam njegovu smirenost pred san. Svi ostali mirisi govore mi da je Ferdo divlji i snažan luđak. Njegovi su životni odori doista jaki. I neugodni. Čujem šum. On odjednom hoda po parketu koji cvrči i pucketa. Kao da radi male krugove pa se opet vraća otkuda je pošao.

Udaljujem se nekoliko koraka preplašen šumom. Osjetim toplinu.

Popišao sam pidžamu. Ne puno. Gledam ravno u špijunku na njegovim vratima. Dosta je za večeras. Prvi korak sam poduzeo i mislim da bi bilo najbolje da se sada povučem i pripremim za nova iskušenja. Tiho odlazim uza stepenice. * * * Autoritet se uglavnom svodi na dvije stvari, na udivljenje ili na strah. Udivljenje je kratko, slabo i mora biti iskreno. Kada netko uspostavi autoritet udivljenjem nikada neće uživati svu dužnu 26

zahvalnost svojih trabanata. Štoviše, udivljeni trabanti provodit će sve vrijeme nesvjesno čekajući prvu grešku čovjeka od autoriteta.

Kada se greška dogodi, trabanti će reći, uz puno patetike: eto, čak i tako veliki ljudi griješe. Veliki ljudi, baš zbog toga što su veliki, moraju svoje greške otvoreno priznati. I tu prestaje autoritet udivljenjem. Posve je drugačije sa strahom. Na strahu počiva ljudska civilizacija. Strah izaziva poslušnost, obožavanje pa čak i veliku zahvalnost. Ono što čini strah najjačim porivom jest činjenica da on nužno ne traži iskrenost. Iz straha se autoritet ne mora iskreno poštivati, ali se poštovanje u svakom slučaju mora iskazati. Zbog svoje dvolične prirode, autoritet iz straha upravo fantastično uspijeva među ljudima.

Međutim, i autoritet temeljen na strahu ima manu. Ako straha nestane, autoritet ostaje visjeti u zraku, posve izgubljen i besmislen. Još je nešto bitno; kraj straha je neusporedivo burniji od kraja udivljenja. Kada padne autoritet koji je počivao na strahu, onda padne u kaljužu prezira, podsmijeha i mržnje bivših podanika. Jednostavno priznavanje pogreške nije dovoljno, nositelj autoriteta najčešće je izložen ranjavanju, poniženju i osveti.

Tko su ljudi koji mogu prevladati svoj strah? Naravno, ljudi od noći. Jedino su oni dovoljno prosvijetljeni da bi se ohrabrili, jedino se oni umiju ohrabriti u pravilnim količinama. Rijetki su to i iznimni ljudi. Njihova vještina i hrabrost stječu se u potpunom mraku. Čovjek je u mraku najprije slijep kao novorođenče. Zatim progleda i vidi samo puno crnila. S vremenom počinje razabirati tamnije i svjetlije dijelove. Naposljetku, pošto spozna mrak, on vidi milijune i milijarde različitih nijansi, boja i lica noći. Tada se više ne boji ničega. Za njega više ne postoje autoriteti.

Bio sam ponosan te večeri. Rasplinuli su se svi moji strahovi vezani uz Ferdu. Predosjećao sam skori susret s ključem tavana.

Bio sam snažan.

Poželio sam otvoriti prozor. Toliko miješanja s ljigavim vanj27

skim svijetom mogao sam si dopustiti, ali samo u osobitim prilikama. Noć je bila svijetla, odveć zvjezdana. Ne volim zvijezde, one narušavaju sklad tame.

Kada se slabići na tren izgube u nepoznatom prostoru ili osjećaju, oni u isti čas traže nešto iole poznato za što bi se uhvatili kao brodolomci za trulu daščicu. Nešto što njima pruža lažni dojam sigurnosti. Kako se boje noći, oni u zvijezdama vide male komadiće sačuvana dana. Hvataju se za zvijezde, dive im se, klanjaju im se... Kao da to nije samo glupi odsjaj iz dubine svemira.

(Ali strah ne traži iskrenost.)

Niti Mjesec nije puno bolji. On je glavni saveznik uplašenih i slabih. Prokleti, blijedi Mjesec. Izgleda kao lice utopljenika. Ljudi koje obasjava Mjesec izgledaju kao posuti tankim slojem pepela.

Sve je to tako jadno.

Po ulici je migoljila manja grupa ljudi. Čuo sam njihovo potmulo mrmljanje. Sjeo sam ispod prozora i osluškivao izobličene riječi.

Nisam ništa shvatio, bili su predaleko i govorili su previše tiho.

Nije me niti bilo briga, sjeo sam ispod prozora samo da me ne bi opazili. Bio sam izuzetno zadovoljan provedenim danom.

PETAK, 10.

Zastao sam. Čujem nekakav neodređen zvuk iza njegovih vrata. Ne čuje se više. Pomalo sam uplašen. Opet taj zvuk! Što bi to moglo biti? Ferdo pali televizor. Osluškujem.

Imam osjećaj da Ferdo nije sam u svom stanu. Još neko biće, neodređena zvuka i hladna mirisa, nastanjuje prostor iza ovih tamnih vrata. Neveliko biće, ali biće koje puno osjeća, baš kao i ja.

Jako svjetlo probija se kroz staklo ulaznih vrata. Osvijetljen sam!

Bježim prema prvom katu. Svjetlo nestaje. Zacijelo je neki automobil upaljenih svjetala prošao ispred zgrade. Razmišljam o povratku do Ferdinih vrata. Ipak neću. Dosta je izviđanja za večeras. Odlazim.

28

* * * Noć sam proveo u analizi i kontemplaciji. Duboko sam disao kroz nos upijajući zadnje tragove prikupljenih mirisa. Pošao sam kroz stan uspoređujući moje s Ferdovim mirisima. Tek sam u kuhinji pronašao neke podudarnosti. Usporedbom sam makar djelomično odredio sadržinu Ferdova hladnjaka. Morao sam svako malo uzeti predah od analiza da bih se borio s vrtoglavicom.

Pred jutro, pošavši na spavanje, sjetio sam se razgovora između Lene i one babetine, kojeg sam načuo prethodnog dana. Tada je Lena spomenula susjedu s kata ispod, koja me nikad nije čula kako hodam danju. Morao sam poduzeti nešto što bi je razuvjerilo ili joj makar skrenulo pažnju s te misli. Navio sam sat da zvoni u tri sata poslijepodne.

Sat me probudio pet minuta poslije tri. Ustao sam i prohodao četiri puta gore-dolje kroz dnevni boravak. To mi se nije činilo dostatnim pa sam još dva puta pretrčao lupajući nogama o pod.

Nakon toga sam pošao natrag u krevet. Legao sam u tamu pod dekom. Pomislio sam kako, iako živim relativno povučenim životom, ustvari poznam previše ljudi pa moram imati i previše obzira. Moram paziti što ljudi misle o meni. Moram odrediti što smiju znati o meni, a da ih pritom ne povrijedim. Ponekad ih moram navoditi na krive zaključke, ali u granicama pristojnosti. Moram ih podnositi i u njihovim očima biti podnošljiv. Kako bi tek bilo da živim danju i svoje sate tratim po prljavim ulicama? Koliko bih tek onda ljudi poznavao? Koliko bih tragova morao prikriti i pokazivati koliko obzira? Ljudi bi me jednostavno izmorili, izludjeli i izjeli. Tada sam zaspao.

SUBOTA, 11.

Spuštam se mračnim stubištem. Zastajkujem. Osluškujem. Već vidim djelić njegovih vrata. Prilazim.

29

Stari nitkov niti ne sluti da sam mu posve blizu i da ga upoznajem protiv njegove volje. Čujem kretanje. Tišina. I opet zvukovi, ali sada puno bliže. Odstupam jedan korak. Sve je opet posve mirno. Približavam se tik do vrata.

Vrata se otvaraju! Naglo i neočekivano otvorena vrata! Vidim Ferdovo ljutito lice. Posve sam nespreman, prestravljen, ukipljen! Gledam. Što sada? Kasno je za bijeg.

– Što radiš tu? Ha? Što izvodiš tu već tri dana? Misliš da te ja ne čujem, je li, govno jedno nastrano? Misliš da ne čujem? Šutim, gledam njegovo upaljeno lice. On šuti, kao da očekuje odgovor. Čekamo. Trzam se od boli u trbuhu. Vidim Ferdovu ispruženu ruku, u njoj nož čiji je vrh zabijen u moje meso. Izvlači oštricu. Bijesno zalupi vratima.

Osjetim bol, užasnu bol. Krv se slijeva niz dlan i kroz prste. Moram što prije stići do stana. Krećem uza stepenice.

Svaka stepenica uzrokuje još boli. Jedva koračam. Posrćem. * * * Kad sam stigao u stan već sam bio posve onemoćao od silnog gubitka krvi. Ispružio sam se na podu dnevne sobe. Rukom sam pokušavao zaustaviti krvarenje iz trbuha, ali svaki pritisak dlana uzrokovao je veliku bol pa sam odustao od dodirivanja probodena mjesta. Okrenuo sam se na leđa i ležao tako u potpunom mraku.

Smatrao sam da je to najviše što sam tada mogao učiniti.

Cijelo tijelo se gusto preznojilo. Osjećao sam se kao u koritu punom crvene, ljepljive želatine. Gušio me smrad vlastite krvi.

Posve sam izgubio snagu, a ruke su počele drhtati. Štoviše, bio sam toliko slab da me i mali tračak svjetla mogao dokrajčiti. Zato sam ležao u mraku, mrak liječi, mrak je boja za najjače, za one koji preživljavaju. Samo najjači koračaju mrakom.

Pred jutro sam razmišljao o mogućnosti da ipak umrem. Bez ključa, bez osvete. Jednostavno da se prepustim i utonem u smrt. Čuo sam udaranje svog srca, ono očito nije željelo umrijeti. Živio 30

sam, sudio, krvario i opet živio i nastojao. Tko bi tada, usred svog mraka mogao znati bilo što o meni? Pustio sam srcu da odluči.

Prikrala se zora i ponudila mi svoje ljigavo svijetlo. I dalje sam živio. Ustao sam nekako s poda i sklonio se u kupatilo. Nisam upalio svjetlo. Čak i slabašna lampa još uvijek je mogla isijati dovoljno zla da me ubije. Legao sam u duboku kadu i, dolje na dnu, neobično lagano utopio se u tugu. Ključ mi se činio daleko, posve nedohvatljiv, a ja tako slab i izranjavan. Začepio sam odvod kade i pustio vodu. Opet me obuzela neopisiva bol. Hladna je bujica pekla i golicala dok se probijala kroz pore i proreze u robi. Satima sam ležao u vodi i razmišljao o smislu mojih stremljenja.

Obnavljao sam se sabrano, promišljeno, kao porušen mravinjak. Ojačao sam se dovoljno da pri izlasku iz kade bez bojazni upalim malo svjetlo i pogledam prema kadi. Voda u njoj bila je čudovišna. Na površini skupila se crvenkastosmeđa krvava kora koja je ostala nalijepljena na stijenkama kade i nakon što sam se riješio vode. Skinuo sam odjeću i oprao ranu. Stavio sam malo kolonjske vode i gaze na tamnoplavi rascjep ispod rebara.

Već je bilo prošlo podne kad sam ušao u dnevnu sobu i navukao sve zastore. Trebao sam puno sna za brzi oporavak. A nikako si nisam mogao dopustiti da budem ranjen više od tri dana. Čuo sam lupkanje pred ulaznim vratima stana i oprezno se približio ne bih li otkrio o čemu se radi. Provirio sam kroz špijunku i vidio pokraj vrata Evicu. Saginjala se i uspravljala s metlom i krpom u ruci poput potrgane kazališne lutke. Prala je krvave tragove koje sam noć prije ostavio preko sva tri kata. Činila je to s velikim zadovoljstvom. Lijepo, ona me već držala mrtvim, a to je, naravno, bila moja prednost. Očito u dogovoru sa svojim kompanjonom Ferdom, sakrivala je tragove njihova ogavna zločina. Samo što se zločin nikada nije ni dogodio, jer, ranjena je zvijer preživjela.

Legao sam potom u krevet i lijepo zaspao. Probudio sam se tek negdje poslije ponoći, kada sam još jednom dezinficirao ranu i zašio je crnim koncem.

31

Sljedeću noć rana se nakratko užarila. Nestalo je velike boli, a oteklina je splasnula.

U srijedu ujutro probudio sam se nesnosno gladan zbog gubitka krvi i gotovo se obradovao čuvši kucanje na vratima. Znao sam da to stara Lena donosi hranu. Krenuo sam brzo prema vratima, ne mareći za bol, i otvorio staroj. Uzeo sam vrećicu, dao joj novce i pozdravio. Umjesto da ode, ona mi se tiho obratila: – Imam poruku za vas od gospodina Ferde.

Digao sam obrve i zagledao se iza njenih leđa.

– On poručuje kako mu je neobično žao radi incidenta.

Sada je stara zastala ne bih li joj kazao nešto više o tom zagonetnom incidentu, ali mi nije bilo ni na kraj pameti reći joj bilo što. Kad je to shvatila, nastavila je otresitije: – Ferdo vas poziva na čaj ili kavu u svoj stan. On bi vam se želio ispričati.

Kimnuo sam glavom, na što se ona povukla i otišla hodajući unatraške. Zadovoljno sam zatvorio vrata. Napokon sam pronašao pouzdano slabu točku u Ferdinom karakteru, moja rana bila je ta točka, zajedno sa njegovom sumanutom ćudi. Rana je otvorila vrata koja razum nije mogao, dakle, ona je posve opravdana. Trebao sam samo otići do Ferda i zahtijevati ono što mi pripada. Naravno, nikako ne danju. Nisam htio pasti tako nisko. Odlučio sam dati mojoj rani još jednu noć da sazri pa poći do Ferda sljedeći dan u predvečerje.

Sat je zvonio u sedam i trideset. Htio sam se obući, ali onda mi je palo napamet kako je najbolje poći do Ferda gol. Tako će on moći jasno vidjeti što mi je učinio, kakvo je zlo nanio mom tijelu.

Loše je i ružno čovjeka probadati. I ja sam mogao Ferda ubosti da sam htio, no čemu? Moja rana bila je najjače oružje, onako naga, plava, mesnata, istinska, bila je oštrija od bilo kojeg noža i trulija od bilo koje smrti. Da bih je učinio još stvarnijom skinuo sam s nje ulijepljenu gazu i izvadio crni konac kojim je bila zašivena.

Malo crvenkastožute tekućine izlilo se niz moj trbuh. Savršena 32

koreografija za umorstvo i trijumf.

Krenuo sam stubištem posve nag, bez bojazni od slučajnih susreta.

ČETVRTAK, 16.

Kucam na njegova vrata. Otvaraju se. Ferdo je zapanjen!

– Vi... vi ste goli!

Sada hini da je zaprepašten mojom golotinjom, ali znam da nije, njega je zaledio pogled na ranu koju mi je nanesao. Ta ga plavožuta rana promatra i optužuje. Gotovo pilji u njega. Pokazuje mi da uđem.

Prolazimo dugim hodnikom i dolazimo u dnevni boravak. Vidim ogromni ormar pun polica. Na jednoj stoji staklena kugla puna vode, u njoj bijesno kruži zlatna ribica. To je ona druga duša čije sam prisustvo osjetio za ranijih izviđanja pred Ferdovim vratima. Zagledan sam u njene oči.

– Sjednite.

Ne obazirem se na njegove riječi. Ako sjednem moja rana više neće biti dobro vidljiva.

– Želim vam se ispričati... Vidite, ponekad me obuzme bijes koji je nemoguće kontrolirati... Stravično zlo. Teško je objasniti...

Jeste li ikad razmišljali o zlu? To je pošast i zaraza koja jednom uđe u ljudsku krv i više se ne da izvaditi niti istjerati. Mene je zlom jednom davno zarazila žena i ono me otad prati kao sjenka.

Zlo je htjelo da vas probodem, a ne ja s?m, ja nemam apsolutno ništa protiv vas. Samo da prinesem kavu, oprostite.

Ferdo ustaje i odlazi u kuhinju. Promatram ribu. Stari se vraća s dvije šalice kave i nastavlja priču. Vidim njegov odraz na staklenoj kugli.

– Mene više nije briga što će biti sa mnom, s vama, s bilo kim.

I da sam vas ubio ne bih žalio radi vaše smrti. Žalio bih možda za vama, ali ne i zbog vaše smrti. Čak i kad bi me osudili, bilo bi mi svejedno. I da vi ubijete mene, bilo bi mi svejedno. I da svi ubiju 33

sve – svejedno. Život – za mene su to sitne ljudske tričarije, drangulije, bižuterija i lažna pozlata. Život je toliko ništavan da se za njegova trajanja ne može činiti dobro niti griješiti, može se samo potrošiti uz različite utjehe. Život je besmisleno natezanje. I ovaj poziv na kavu – obična glupost. Mene nije briga što vi mislite o meni i mojim postupcima, ja sam vas ubo nožem i učinio bih to ponovo. Bila je to samo još jedna priglupa trica iz dosade. Na kraju krajeva, ubod nožem vam je zasigurno otvorio neke nove vidike, nije li? Dok ste ležali krvavi i uplašeni sigurno ste se makar jednom upitali želite li uopće preživjeti. Pa, evo vas ovdje.

Ferdo se glasno smije. Pokušava moju ranu okrenuti u svoju korist. To što sam ošišao Evicu, to je bila istinska usluga, a to što je on mene ubo nožem, jedva se može nazvati uslugom. Prije se može nazvati hladnokrvnim pokušajem ubojstva.

– A sigurno vas zanima kako sam se zarazio zlom i kako mi je sve postalo besmisleno i podjednako glupo. Htjeli biste znati, je li? Šutim. Zlatna ribica je uznemirena.

– Imao sam jedva dvadeset godina i bio sam zaljubljen u stariju udatu ženu. Nisam je mogao imati, bez obzira koliko sam strasno žudio za njom. Godinu ili dvije promatrao sam je iz daljine, divio se njenoj ljepoti. Znala je da čeznem za njom, međutim, nisam je zanimao. Sve dok se nije teško razboljela. Zaustavila me jednoga dana na ulici i upitala: Jesi li ti taj koji čezne za mnom? Potvrdio sam. Ona mi je potom kazala: Sad me možeš imati.

Ferdo uzdiše. Prinosi šalicu kave k ustima.

– Otišli smo u moj trošni stan. Usred vlage, lišajasta sivila i smrada izgledala je kao prelijepi, mladi, čisti labud. Duge noge, uski, mekani struk, oble i svilene grudi, prelijepe damske ruke i vrat, njeno lice, predivno, podatno i zanosno. I njen MUF, takav sigurno niste nikada vidjeli! Vrištala je: Uđi u moj MUF! U moj MUF! MUF! (Odvratnost kojom Ferdo izgovara riječ muf je neopisiva.

Zlo mi je. On se smije uspuhan, njemu je dobro.) Gusto mlijeko pote34

klo je iz njenih nabora. I ja sam ušao. Tu je priča trebala završiti, ali nije. Gospođa je dolazila svaki dan još četiri mjeseca i svaki dan je bila sve uža, sve ružnija i pepeljastija. Sve je više ličila na smrt.

Usprkos svemu, uspjela je zatrudnjeti. Još je osam mjeseci umirala u mojoj postelji. Sušila se, gnjiljela. Počela je kašljati, hroptati i smrdjeti. Nešto najljepše što sam ikad vidio, pretvaralo se u lokvu razlivena mesa i gnoja u mojoj postelji, pred mojim očima!

Nisam osjećao niti žal, niti bol. Mrzio sam je. I njenu trulež.

Nakon što je stenjala i krckala cijelu jednu noć, pozvao sam bolničare. Sutradan je rodila i nedugo potom umrla. Nakon svog užasa kojim me je obdarila, povukla se gospodski i ostavila mi sićušnu djevojčicu kao podsjetnik na moju zlu kob. Napio sam se i u krčmi izbo trojicu nožem. Dvojica su umrla. Sve što posjedujem ostat će mojoj kćeri koju nikad nisam vidio. Ne želim je poznavati, ne želim je vidjeti. Siguran sam da je negdje u đavoljoj službi. Nije me briga za nju. Ona je dijete podsjetnik, kamen oko vrata, razumiješ? Petnaest godina. Petnaest godina zatvora nije izgnalo zlo iz mene. Još deset godina potucanja i preživljavanja po stratištima i smetlištima nije izgnalo zlo iz mene... I toliko sam zla ostavio u svojim brazdama, ali uvijek je dovoljno ostalo u meni da se ponovo razmnoži i ojača. Ništa ne može otjerati zlo, čak ni moja smrt. Svejedno je živim li ili sam mrtav, posve svejedno.

Ustajem i prilazim polici sa akvarijem. Uzimam hladnu kuglu dlanovima. Riba je uplašena i radi ubrzane krugove. Okrećem se prema Ferdu. On mi prilazi. Vidim njegovo izobličeno lice kroz staklo akvarija. Izbezumljene riblje oči. Ferdovo lice kao da pliva zajedno s njom. Ribica se gubi čas u mojim, čas u njegovim vodenim očima. Ona nema kuda. Guram kuglu prema njegovom licu. Akvarij ga udara, raspada se u tisuću komadića i kapi! Ferdo pada na pod i udara glavom u oštru nogu stolića. Prvo se čuje kiša staklenih krhotina, a zatim tupi udarac.

Saginjem se prema Ferdu. Mala porezotina na čelu i lokvica krvi ispod tjemena. Njegovo tijelo je gotovo netaknuto, a ipak je mrtvo. Savršeno ubojstvo! Zlatna ribica lamata repom i poskakuje na tepihu pored Ferdove 35

glave. Uskočila je u lokvicu krvi. Smiruje se.

Trebam pronaći ključ tavana. Zbog toga sam i došao, a ne slušati glupe pričice. Pretražujem Ferdove džepove. Ništa ne nalazim.

Tražim na ladicama i vidljivim mjestima. Nemam sreće. S čavla na vratima vise samo četiri ključa, od ulaznih vrata, od glavnih vrata i dva od auta. Ali ključa tavana nema. Osjećam smrad krvi. Moja rana se otvara i obnavlja. Vrijeme je da odem. Dok još mogu. * * * Stanje moje rane ozbiljno se pogoršalo. Više nisam imao kolonjske vode pa sam je zalijevao octenom kiselinom, ali i nje mi je brzo ponestalo. Bolovi su se vratili pa sam opet morao puno mirovati.

Ferdo se neobično brzo usmrdio, a našli su ga tek u ponedjeljak. Do tada se ogavan smrad već bio proširio zgradom, čak i do mog stana. Osjećao sam se zdravije kad su ga napokon odnijeli.

Ponovo sam sašio ranu.

36

ZLATNA PIRANA

Nakon dva dana okovanih groznicom i orošenih gnojenjem, stanje moje rane najzad se počelo poboljšavati. Prestali su bolovi i činilo se da posjekotina uredno zarasta. U srijedu se pojavila stara Lena na mojim vratima, s ustima, očima i ušima punim priče o mrtvom Ferdu.

– Poskliznuo se, jadni čovjek, udario nezgodno glavom, i eto, to vam je život. Ne samo da je posve besmisleno poginuo, nego je još i akvarij pao na njega, Bože sveti. Od policije sam vlastitim ovim ovdje svojim ušima čula sve što se dogodilo. Pomozi nam Bože, kakva tragedija. Tako miran, povučen, čovjek! Strašno. – rekla je Lena i dodala: – Policija je razgovarala sa svim stanarima. Jesu li bili i kod vas?

Strašna, strašna tragedija!

Sve me se to nije ticalo. Imao sam pametnijih preokupacija. Na primjer, pronaći ključ tavana. Lena je krenula prema stubištu, zastala i dodala: – Eh, da! Odnekud se pojavila Ferdova kći, zamislite. Nitko nije znao da gospodin pokojni Ferdo ima kćer. Ime joj je Marta, lijepa djevojka. Već je uselila u stan. Ona će se sama pobrinuti oko pogreba. – Stara je slegnula ramenima i konačno otišla.

Vijest me zabrinula. Nadao sam se povratku u prazan Ferdin stan, a pojavom njegove kćeri stvari su se zakomplicirale. Situacija je bila daleko od beznadne, jer ja sam uvijek znao sa ženama i znao sam dobiti od njih ono što sam tražio, usprkos svim njihovim nesavršenostima.

Prvo sam objedovao, a onda razmislio o svemu. Stvorio sam plan; prvo osvojiti naklonost Ferdove kćeri, što neće biti teško.

37

Njena je tuga i patnja čini lakim plijenom. Potom od nje iznuditi ključ. Sve to samo lijepim riječima.

Okupao sam se, obrijao, potkratio kosu i začešljao razdjeljak, zamijenio gaće i zastao pred ogledalom. Promatrao sam dugo svoj odraz sa svih strana ne bih li pronašao onu najmarkantniju perspektivu. Protrljao sam oči i zasuzio... Jadna, jadna Marta... Jadni Ferdo... Još samo ta sitnica, to posve rutinsko zavođenje i ključ je moj! A kad dobijem ključ konačno će se saznati tko je tko među stanarima ove uklete zgrade.

Muškarac evolucijom nije dobio prikladnu ženku niti je ženka dobila odgovarajućeg mužjaka. Posve smo krivo spojeni. Muškarci i žene odvojeni su svjetovi koji se tek ponekad dotaknu, svaki sa svojim uvjetima. Čini se da žene izuzetno postojano uvjetuju formu doticanja, dakle samo vanjski izgled i ukras, a muškarci taj problem rješavaju dodvoravanjem. Da bi se dodvorili, oni lažu – tu je njihova snaga, ali i tragedija. Oni lažu sve više, a njihove se laži pretvaraju u romantiku u koju na kraju vjeruju samo oni sami.

Nakon svakog doticaja dolazi procjena: Jesu li mužjak i ženka dobili ono što su htjeli i, ako jesu, u kojim omjerima? I onda slijedi odvajanje i opet nova dodvoravanja. To je ljigava igra slabića.

I što se više mužjaci-slabići dodvoravaju i izobličuju to su ženski prohtjevi, prirodno, sve teži. A što zapravo žene žele da im daju muškarci, a da same to ne mogu uzeti? Što žele da im se da, da im se servira upakirano s usahlom ružom, osmijehom i prezervativom osrednje kakvoće? Besmislene i glupe stvari koje ili već posjeduju ili mogu i same dokučiti, bez pomoći mužjaka. Muškarci, međutim, uživaju u neprestanom davanju ženama, to im daje privid zaštitništva i muževnosti. Cijela igra je višestruko opravdana, socijalno poželjna, magnet koji drži mužjake i ženke na hrpi kao ljepljiva traka muhe. Zapravo, sve se svodi na jednostavnu računicu. Čemu pompa, laž i drama?

Na kraju krajeva, svi su slabići gubitnici. Muškarci su bez sumnje priglupi, a žene imaju zlu narav. Pomislio bi čovjek da one 38

ipak prolaze bolje, ali nije tako, ponekad čak ostaju trudne i zasnivaju neke bezizgledne obitelji.

Kao čovjek od mraka, oduvijek sam zazirao od tih tipičnih muško-ženskih doticaja. Uvijek sam imao dovoljno snage otvoreno reći što želim i što mogu dati zauzvrat. Tako sam Evicu za parenje oslobodio od dlakavosti, a Marti sam možda mogao dati utjehu u zamjenu za ključ tavana. To je posve jednostavna i jasna računica.

Namještanje pred ogledalom i razmišljanje posve me izmorilo.

Izvadio sam odijelo iz ormara i raširio ga na stolici, a potom sam pošao spavati. Odlučio sam navečer poslije sna poći do te žene.

Probudio sam se nešto kasnije no što sam planirao, naime, već je bilo devet i četrdeset. Možda nije bilo pristojno pokucati nekome na vrata u to doba, no ja sam bio posve čvrsto odlučio otići do nje i učiniti što sam morao, bez obzira na vrijeme i uljudnost.

(Na kraju krajeva, ubio sam joj oca, što bih sad pazio na vrijeme?)

Obukao sam svoje odijelo, ono crno koje nisam obukao godinama. Nisam više imao niti odgovarajuće cipele uz odijelo pa sam nataknuo kućne papuče. Nisam išao nakraj svijeta već samo dva kata niže, a to sam mogao i u papučama.

SRIJEDA, 22.

Prolazim preko mračnog stubišta. Odlučno. Kucam na njena vrata. Nema odgovora. Ponovo kucam. Čujem spore kretnje. Vrata se ne otvaraju.

Kucam ponovo, sada još energičnije. Vrata se konačno miču. Vidim pospanu crnokosu ženu mojih godina. Lagano se naklanjam, više glavom nego tijelom. Čini se da sam je uplašio. Zbunjena je. To je dobro. Nadam se da ne očekuje od mene riječi ili neku sličnu budalaštinu.

– Izvolite? – kaže. Što sada? Moram nešto progovoriti makar se onesvijestio.

39

– Poznavao sam vašeg oca. – govorim tiho.

– Aha. Uđite, uđite. – pokazuje rukom prema mraku iza sebe.

Ulazim u hodnik. Ona polagano zatvara vrata. Kreće rukom prema prekidaču ne bi li upalila svjetlo. Stavljam svoju ruku na njenu i sprečavam je u tom glupom pokušaju. Lijepo je u mraku, šteta bi bilo pokvariti dobar početak.

– Izvolite u dnevni.

U toj poznatoj, neugodnoj sobi upaljen je televizor, a svjetlo je prigušeno. Na dvosjedu vidim tragove nedavnog spavanja. Ona je iza mene ali ne čujem je. Sjedam za stol, ona prilazi dvosjedu. Promatra me, posve kratko, zatim sjeda na dvosjed, povlači gore noge, kao da meditira, i djelomično se pokriva dekom. Opet me promatra i šuti. Izgleda sada puno mlađe i posve smireno. Možda je čak i mirnija od mene, upravo je neobično smirena. Kog vraga smjera? Nema sumnje, ona je prava ženetina.

– Dobro ste poznavali moga oca?

Kimam glavom. Ona se smije. Okreće očima. I opet se smije, ali nečujno.

– Bili ste bliski s njim?

– Oh, da. Ja sam ga ubio.

Ona se smije, sada se to i čuje. Zapanjen sam umješnošću svoga govora. Nakon toliko vremena poprilično dobro činim tu glupost. Zaista, zle i suvišne navike nikad posve ne zamiru. Ova nasmijana žena ispred mene, čini se da ona uopće ne pati.

– No sjajno! – kaže.

Nije to dobro. Njen osmijeh ulijeva mi strah. Osjećam se posve nesigurno, toliko nesigurno da graniči s uvrijeđenošću. Ova žena je vražja, u to nema sumnje. Njene oči ulijevaju strahopoštovanje, a njen pogled zabija se pod kožu poput čičkovog trnja. Moram otići odavde prije no što se počnem tresti. Ustajem.

– Već idete?

Ona naglo ustaje i prilazi mi na metar i trideset. Sada ona gleda pomalo zbunjeno. Kimam glavom. Krećem prema vratima ubrzanim korakom.

Odlazim bez pozdrava.

40

* * * Imao sam osjećaj da moj prvi posjet Ferdovoj kćeri nije bio osobito uspješan. Njena me prisutnost uznemirila, a njena mirnoća neobično uplašila. Cijele noći nakon prvog posjeta toj ženi preispitivao sam svoje misli ne bih li pronašao uzrok strahu. Povod mi je bio i više nego jasan: privlačna, lijepa i opasna zvjerka, ta Marta...

Ali uzrok, uzrok mi je izmakao. Ipak, stvorio sam nekoliko osnovnih pretpostavki o tome; prvo, moj strah je došao od previše svjetla, previše razgovora i ljudi kojima sam se nehotice izložio posljednjih dana. Drugo, možda sam oslabio kao osoba i izgubio čvrstinu karaktera koju sam ranije posjedovao i treće, možda sam naslutio zlo Martine majke koje je, kako je sam Ferdo rekao, prešlo i u nju, dijete zla. Niti jedan mi se uzrok nije činio osobiti uvjerljivim. Pred jutro sam zaspao posve iscrpljen.

Nisam se stigao naspavati kad opet netko zakuca na moja vrata.

Marta. Istog trena obuzeo me strah od prethodnog dana. Hladna, mirna. Previše mirna.

– Mogu li ući?

Kimnuo sam glavom. Počela je brzopleto ispaljivati polusmislene rečenice.

– Ne osjećajte se krivim zbog Ferde. Ja ga nisam voljela, štoviše, učinili ste mi uslugu. Zaista. On neće nikome nedostajati.

Njene su me riječi stravično razbjesnile. Smatrala je da moj strah dolazi od osjećaja krivnje. Ma kakve krivnje! Zašto bih osjećao krivnju, zar sam zgriješio? Uostalom, krivnja je za slabiće.

Kivno sam se udaljio od vrata i sjeo za stol uopće ne obraćajući pažnju na Martu. Zatvorila je vrata i polako pošla prema stolu.

Sjela je točno nasuprot mene.

– Recite nešto. Uvijek tako šutite?

– Ne osjećam nikakvu krivnju i nisam vam učinio nikakvu uslugu. Ja činim usluge samo kad to hoću, a kad ne, onda ih ne činim.

41

Nevjerojatno! Nekima učiniš ogromnu uslugu, a oni su previše glupi da bi to vidjeli, dok se drugi pojavljuju iznenada, tko zna otkuda, i tvrde da si im učinio tko zna kakve usluge, o čemu ti pojma nemaš! Ljudi od dana!

Marta je šutjela i zurila u moje lice. Ja sam gledao prema prozoru i osjećao kako se dobar dio moga straha pretvara u čistu srdžbu.

– U redu, u redu. – rekla je. – Nisam vas željela rasrditi. Samo sam... Niste valjda ljuti što sam svratila? Pitala sam gospođu Lenu na kojem katu živite, a ona mi je rekla kako živite povučeno i ne pričate puno. Zar stvarno niste godinama izašli iz zgrade? Šutio sam. Već sam se prokleo što sam uopće progovorio s tom ženom, a ona je vrijedno zahtijevala još više mojih riječi.

– Zašto ste ubili mog oca?

Ustao sam i podigao košulju. Pokazao sam joj moju zašivenu, dragu ranu. To me podsjetilo da bih mogao izvaditi konce.

– A, – shvatila je Marta što sam time želio reći – sada mi je jasno. Ubili ste ga u samoobrani.

– Ma ne! – prosiktao sam nervozno – Stara mrcina me ubola nožem pa sam ga zato ubio.

Opet sam bio ljut na sebe jer sam progovorio.

– Znači, ubili ste ga hladnokrvno.

Slegnuo sam ramenima. Pogledao sam joj lice i opet vidio onaj zastrašujući smiješak. Mučenje je moralo stati. Zato sam joj odlučio odmah reći što zapravo želim od nje. Morao sam joj prije ili kasnije reći za ključeve tavana.

– Od vašeg oca želio sam polučiti ključ tavana. To je nešto što mi pripada. Molio bih vas, sada kad je vaš otac mrtav, da mi ga vi predate. Tako ćemo oboje moći živjeti u miru.

– Ključ tavana? Moj ga je otac imao?

Kimnuo sam glavom. Opet se nasmijala.

– Pa, u redu, potražit ću taj ključ. Šutjeli smo neko vrijeme, promatrali se. Procjenjivali dobit i 42

sitne štete. Besmislene mogućnosti. Potom je ustala i odlučila prošetati sobom.

– Zašto ne otvorite žaluzine? Ovdje je tako mračno.

Jedva je prošlo podne i nije mi padalo napamet pustiti sunce u dnevnu sobu. Pogledao sam je osorno. Pošla je prema kupaonici, zastala je pred ogledalom.

– A gdje spavate? – upitala je i onda sama pronašla vrata spavaće sobe i zavirila u nju. Nakon svega, ušla je u kuhinju i razgledavala ostatke hrane na stoliću. To ju je očito zabavljalo. Zadovoljno se vratila do stola u dnevnoj sobi i izvadila iz džepa smotanu cigaretu.

– Lijep vam je stan. Pušite li?

Odmahnuo sam glavom u negativnom smislu. Marta mi se približila, paleći smotuljak kanabisa. Potom je uvukla jedan dugi dim.

– Ali ovo zaista morate probati. – rekla je sasvim tiho.

Marta je uspijevala biti izuzetno uvjerljiva. Pružila mi je smotuljak. Uvukao sam dugi dim. Slatkasto-gorki okus ispunio mi je usta i nos. Nisam uživao drogu još od srednje škole i zbog toga…

Uostalom, to je bila prvoklasna stvar…

– Ovo zaista morate probati. – rekla je. – Zaista.

Uvukla je još jedan dim, kao i ja.

A poslije (u trenutku kada poslije više nije značilo ništa) još jedan dim Još jedan, od kojega grlo peče na neki čudnovat način Ušli smo u golemi akvarij. U njemu je plivala gigantska zlatna ribica s velikim, tupim, blesavim očima. Ribica je gledala u nas netremice, a njeno oko – kao da se crna rupa otvorila pred nama.

Rupa u vodi, okrugla, cilindrična raka za spiralno nestajanje u dubini. Plutali smo, lebdjeli. Marta nešto ponad mene, čuo sam je kako se ceri. Mjehurići su ispunjavali sobu, a smijeh je bio raz43

mazan po zidovima, otegnut i gotovo vještičji.

– To jednostavno moraš probati... Moraš probati... – govorio je netko, možda ribetina.

Martina usta bila su zatvorena, a oči posve skrite ispod gornjeg kapka. Njene su duge noge obješene iz haljine (kao lutkine) visjele ispred mene i izduživale se prema stjenkama akvarija. Usta zlatne ribe otvarala su se u pravilnim razmacima: ovo moraš probati, ovo moraš...

Zijevala je i izgledala posve glupo, potpuno idiotski.

–Marta? – zazvao sam je. Nije se odazvala. Promotrio sam izobličeni, vodenasti prostor oko sebe. Marta je bila na površini, izokrenuta na leđa poput uginule ribe. I u mom tijelu otpočelo je utapanje, ali to nije bilo strašno niti bolno, već vrlo ugodno iskustvo. Zlatna se ribetina propela prema vrhu akvarija, zaplivala prema Martinom tijelu i zatim je cijelu progutala, jednim jedinim trzajem ogromnih ralja. Tada se namjerila na mene. Vijugala je kroz vodu, riblje sablasno. Mogao sam vidjeti njeno lijevo pa desno oko, lijevo pa desno... išla je pravo na mene. Bez straha, bez strepnje, čini mi se da sam se glasno smijao. Ribetina je otvorila svoja velika usta i progutala me. Bezbolno.

Sve oko mene bilo je crveno. Sve je bilo zlatno, krvavo. Cijela soba bila je zlatna i prepuna ugodnog, organskog, tamnoga sjaja.

Na zlatnom krevetu ležala je gola Marta, žuti se odsjaj igrao po njenoj mokroj koži.

– To moraš probati. – rekla je. Mjehurići su poput krijesnica zaigrali oko nje, a kosa joj je bila busen morskih algi.

– Marta, – rekao sam – Ova nas je riba progutala.

– Znam. – odgovorila je. – Nema ljepšeg mjesta za vođenje ljubavi od trbuha Zlatne Pirane.

Osvrnuo sam se nikako ne mogavši odrediti nalazimo li se pod vodom ili u nekakvom vlažnom zraku gustom od želatine ili riblje sluzi.

– Slušaj sada. Ferdo je bio toliko ogavna osoba da ga je mrzila 44

čak i zlatna ribica. Ti si ubio Ferda, ali i zlatnu ribicu. Time si je dvaput odriješio muka. Možda zbog toga ribica nama čini uslugu, iznajmljujući nam ovaj prostor i oduzimajući nam nesnosno vrijeme. Čini nam veliku uslugu. Lišava nas uzaludnosti.

Približio sam se krevetu, Martinu zlatom obasjanom tijelu.

Marta me progutala, hroptala je u kupki mojih izlučevina, a sve, baš sve bilo je zlatno oko nas. I mi smo bili zlatni, sve dok se nismo probudili, beživotni na krevetu u spavaćoj sobi. Nismo bili zagrljeni, već zalijepljeni jedno za drugo osušenim znojem i slinom. Ustao sam i pošao u dnevni. Bilo je predvečerje. Osjećao sam umor i mučninu. Prišao sam prozoru i otvorio ga. Nešto hladniji zrak s ulice ulio se u zagušljivu sobu. Čuo sam užasni zvuk disanja grada, kao hroptanje nekog luđaka nad golim ženskim tijelom. Strastveno, ali ipak mrtvačko hroptanje.

Na ulici sam vidio nekog čovjeka, zapravo njegovu sjenku. Kretao se neobično, silovito, u kratkim pokretima. Nervozni luđaci tako hodaju. Preko puta prozora bila je jedna niža zgrada, a u prizemlju te zgrade, iznad malog prljavog vrta, jedan je osvijetljeni prozor bio širom otvoren. Luđak se ukipio nasred ulice i stao zuriti u taj prozor. Marta mi je prišla s leđa i naslonila se na mene.

– Što radiš?

Kimnuo sam glavom prema spodobi na ulici. Luđak je nešto mumljao, čuo sam kako mu se jezik sapliće od zla. Odjednom je skočio preko niskog kamenog zida u vrt i počeo se uspinjati preko izbočina na zidu do osvijetljenog prozora.

– Što će učiniti? – upitala je Marta.

Slegnuo sam ramenima. Spodoba je uskočila u sobu kroz otvoren prozor. Nekoliko trenutaka nije se ništa dogodilo, a zatim je iskočio natrag u vrt, pao, pridigao se pa preko zidića niz ulicu i u tamu. Kasnije se saznalo da je u onoj prizemnoj sobi nasmrt izgrizao nekog jadnika koji je u kasne noćne sate nešto pisao.

– Smijem li se istuširati kod tebe? – upitala je Marta. Kimnuo sam potvrdno. Uhvatio sam samo jedan blijesak njene gole guzice 45

prije nego je zatvorila vrata kupaonice. Uskoro sam čuo prštanje vode.

Usprkos svim metodama introspekcije, nisam uspijevao odrediti izvor svog straha od Žene Marte. Vjerojatno je naklonost bila uzrokom svojevrsne panike i zbunjenosti. Dala mi je petnaest minuta za razmišljanje prije no što je izašla iz kupaonice i pošla u spavaću sobu. Još uvijek naga. Lijepo se kretala kroz mrak. I kroz vodu.

Opet sam osjetio snažnu želju da je uzmem, ali ostao sam nepomičan od umora. Marta se brzo obukla, prišla k meni i poljubila me u obraz.

– Potražit ću ključ tavana.

Nasmiješila se u tami. Otišla je posve tiho. Ispružio sam se na krevet i odmah zaspao.

PETAK, 24.

Događa mi se ono najstrašnije – gubljenje ritma! Jutro je, a ja se budim posve odmoran nakon što sam prespavao cijelu noć. Sada je ispred mene još dvanaest sati danjeg svijetla. Moj savršeni životni ritam je poremećen, noć i dan mi izmiču kontroli. Želim poći do Marte, raspitati se o napretku njene potrage za ključem, ali ne smijem se toliko izlagati danjem svjetlu!

Zaista želim poći dolje. Ali ne. Ne! * * * Nisam odolio. Zatvorio sam dnevnik, obukao se i pošao do Marte, usred bijela dana. I sama pomisao da ću možda već tada dobiti ključ tavana bila je jača od razuma. Izašao sam na stubište, ljigavo, osvijetljeno, jasno, ljudsko. Moja je odlučnost bila snažna, pošao sam uzdignute glave i bez straha. Na drugom sam katu naletio na susjedu, čeprkala je nešto pred svojim vratima i nije se znalo tko je više iznenađen, ja ili ona. Pozdravila me, kimnuo sam 46

glavom i jednostavno pošao dalje. To je zapravo bio naš prvi susret. Nije mi se svidjela, imala je štakorsko lice i cijelo štakorsko leglo u stanu. Bio je to odvratan susret koji nisam želio ponoviti.

Ubrzao sam hod niz stepenice, zapravo sam se sjurio do prizemlja i odlučno pokucao na bivša Ferdova, a sada Martina vrata.

Vrata su se otvorila i tog istog trena kada sam ušao u stan osjetio sam njenu blizinu na neki čudan, hrapav način. Nisam je mogao vidjeti jer sam bio posve zaslijepljen odsjajem otvorenih prozora u kuhinji, iza Martinih leđa.

– Pronašla sam ključ.

I dalje je nisam vidio. Svejedno, osjećao sam je potpunije no ikad; zrak je zamirisao trijumfalno, njene ruke okupane u ekstraktima seksa, njene radine ruke i njene oči, nedvojbeno zle, sada posve pripitomljene. Duboko u njenoj utrobi čuo sam zveckanje, sretno metalno dijete. Namučio sam se da bih došao do tog ključa.

Postao sam otac svih mojih bolova, svih čežnji, težnji i nagnuća, sve se to rastalilo u maternici savršeno zle, ali beskrajno pohotne žene, a smisao svega postao je toliko gust, vidljiv, dokučiv i konkretan da sam čuo kako zvecka, čuo sam kako mi poklanja riječi! Bacio sam se pred njom na koljena i zagrlio njen topli, meki trbuh.

– Gdje je? – upitao sam.

Osjetio sam stezanje njena trbuha, pomicanje sitnih i vrelih mišića. Iskliznula je iz zagrljaja i pošla u dnevnu sobu. Sjela je na krevet. Ja sam zateturao za njom i tada sam je prvi put vidio: njeno lice posve hladno, odsutno, zlo. Izraz koji izaziva strah. Ona, u svom skučenom poimanju stvari, nije mogla znati koliko mi znači ključ.

– Neću ti ga dati. – rekla je posve mirno, kao da me želi hipnotizirati.

Rukama sam pokrio lice. Šake sam stisnuo uz potiljak i pokušao se boriti s grčevima koji su mi obeživjeli čitavo tijelo, a onda, uz trzaj i urlik, ispružio sam se po podu cijelom dužinom.

47

Izgledao sam baš kao ona žaba koju sam ubio kamenom kad sam bio dijete.

– Osim ako... – prozborila je Marta tiho. Meni se činilo kao da viče.

Zla žena, prokleta zla žena. Znala je da može dobiti baš sve.

– Osim ako što? – upitao sam glasom čovjeka koji je hodao bez prestanka danima.

– Pođeš sa mnom u šetnju.

Prozaičnost tog zahtjeva kao da me oživjela. U djeliću sekunde ispunio sam se bijesom i britkom mržnjom. Poletio sam s poda na noge ne osjećajući težinu svoga tijela. Zakoračio sam prijeteći prema krevetu na kojem je sjedila. Ostala je posve mirna. Lijepa Marta, tatina dušica, bila je puno perfidnija od priglupe Evice. Nije se dala lako prestrašiti. Moju je ljutnju nekako pretvarala u gorčinu, a zatim u nemoć.

Od Marte sam tražio samo ključ, a parenje je bilo dobrodošlo.

Ključ sam tražio otvoreno i jasno, dakle bio sam prema njoj od početka pravedan. Nakon svega zmija mi je moju pravednost vratila uvjetima. Ona mene uvjetuje, ta bijednica! Kao čovjek od dana, kao najveći slabić, dopuštam si sada takve stvari!

– Onda? – upitala je.

– Ti si zla. – odgovorio sam.

Martu je to nasmijalo. Ustala je i zagrlila me.

Morala me je doslovno dovući do ulaznih vrata zgrade. Tamo smo zastali bez riječi. Gledao sam prema vratima okovan strahom, potom sam spustio pogled prema hladnome podu, savladan srdžbom i jalom. Čuo sam kako Marta diše. Pogledao sam njeno lice i moja je srdžba prešla u osjećaj potpune bespomoćnosti. Kroz staklo ulaznih vrata prodirala je svjetlost i činilo mi se da me bole dodiri svjetlosnih prstiju. Marta je otvorila vrata i lagano me gurnula naprijed. Uhvatio sam se za hladni, željezni dovratak i nisam se više mogao pomaknuti.

– Kakav si ti to čovjek? Želiš li svoj ključ ili ne?

48

Kao da mi se cijelo tijelo iznutra ispunilo razlivenom krvlju.

Marta je dotakla moj lakat. Više se nisam opirao. Dospio sam u vanjski svijet.

Koračao sam po ledu. Rukom sam sakrio lice od svjetlosti.

– Ne boj se, ja sam s tobom. – rekla je Marta.

Sabrao sam svu hrabrost ne bih li pogledao oko sebe. Već sam bio zaboravio izgled ružnog pročelja zgrade. Pogledao sam gore, prema krovu i tavanu i opet pomislio na ključ. Uzdahnuo sam.

Zrak koji sam uvukao u sebe bio je pun smrada.

Pogledao sam niz ulicu i vidio ljigave, oznojene i užurbane ljudske kreature. Prolazili su pored nas buljeći svojim ogromnim životinjskim očima. Proučavali su i procjenjivali sve na što bi stavili svoj ljepljivi pogled. Bili su zapravo slijepci, demoni koji su gledali svijet kroz koprenu svojih uzaludnih školovanja, naučenih obrazaca idiotizma i svojih mizernih, općeljudskih neizbježnosti. Čelični sjaj dogmatskih opravdanja. Spustio sam pogled na cestu i više ga nisam htio podići s prljavog, zaraženog asfalta.

Marta me zagrlila oko ramena. Krenuli smo niz ulicu kao kakav mizerni bračni par na sedmodnevnom godišnjem odmoru. Pognuo sam glavu kao da razmišljam o nekim kičastim bračnim problemima; krediti, djeca ili kurvanje. Odvratno iskustvo!

Skrenuli smo desno na glavnu ulicu. Milijun zvukova doprlo je do mene. Buka s majmunskog pojilišta. Zatvorio sam oči i proizveo u glavi šumove koji su nadglasali demone. Srećom, opet smo skrenuli udesno u jednu manju i mirniju ulicu usred koje je bio drvored. Marta nije prozborila niti riječi, a ako i je, nisam je mogao čuti. Gledao sam u crna tijela stabala. Marta me potapšala po leđima i ja sam stao, kao što to konji rade kada ih se potapša.

Stajali smo ispred velike sive kuće s ogromnim drvenim vratima.

– Pričekaj me ovdje, moram nešto obaviti. – rekla je Marta. Sagnula se da bi došla do mog pognutog lica, poljubila me u čelo i rekla: – Vraćam se odmah.

49

Ušla je u sivu zgradu i nestala u mraku stubišta. Osjećao sam svoju ranjivost još snažnije sada kad sam ostao sam na ulici. Instinktivno sam pošao prema tami, prema stepeništu zgrade. Ušao sam u predvorje i uvukao se između otvorenih vrata i zida. Tu je bilo kudikamo mračnije nego na ulici. Nisam mogao prestati drhtati. No, bio sam puno mirniji skriven u tračku dragoga mraka.

Marta se vratila zaista brzo. Vidjela me uvučenog u tamni prostor iza vrata i blago se nasmiješila. Volio sam taj izraz njenog lica.

– Što radiš tamo? Preplašit ćeš nekoga! Sad idemo kući, OK? Pošli smo prema drvoredu pa lijevo na glavnu ulicu gdje sam opet pokušao zatvoriti sva svoja čula. Što smo bili bliže kući to smo brže hodali. Nakon nekog vremena klipsanja osjetio sam blizinu naše zgrade i gotovo potrčao prema ulaznim vratima. Marta je zveckala ključevima. Ušli smo u njen stan.

Sjeo sam za stol u dnevnom boravku. Bio sam odsječen od svijeta, još uvijek sam se tresao i nisam se osjećao ništa bolje nego na ulici. Bio sam izmoren i obeščašćen. Oskrnavljen i obespravljen. Nisam mogao razbistriti misli već sam samo pognut sjedio na stolici, a kapci su mi bili toliko otvoreni da su mi oči mogle izletjeti u krilo. Zurio sam i disao kao kokoši kad ih se dugo natjerava po dvorištu. Učinili su mi svjetlosnu lobotomiju. Smrdio sam po ljudima i kukavičluku.

Marta je bila u kuhinji i prikrala mi se iza leđa. Zagrlila me tako da sam osjetio njene tople grudi na vratu i potiljku. Gola Marta.

– Jesi li dobro?

Nisam bio u stanju odgovoriti.

– Imam nešto što će te opustiti. - rekla je i pošla prema polici s cedeima. Pustila je odvratnu glazbu.

– Daj mi ruku! - rekla je. Pružio sam joj ruku, a ona je zavrnula rukav moje košulje i zavezala mi gumom mišicu. Imala je među prstima injekciju s tamnožutom tekućinom i zarila ju je u moju venu. Učinila je isto i sebi. Prišla je, zagrlila me zagrlila me 50

slapovi Slapovi vode potekli su iz moga tijela.

Bio sam lakši, tijelo moje talasalo se poput tmaste površine ulja.

Sva osjetila koja su mi zagorčala dan sada su se ugasila ili možda preusmjerila na neke druge, istančanije frekvencije.

Otkucaji moga srca rasprsnuli su se u kapljice sitnih i neodredivih čuvstava.

Letjeli smo po dnevnom. Svud oko nas voda je bila bistra i hladna. Ne znam što smo bili, ribe ili ptice.

Glazba je postala ugodna i draga, neljudska, izvanzemaljska.

Mogao sam opipati note i riječi i sve ostale stvari i zvukove u sobi.

Sve što sam dodirnuo imalo je divan oblik.

Pojavio se Ferdo, sav krvav i crvljiv.

– Sada smo oboje hrpa trulog mesa, ona i ja. – rekao je i počeo fućkati.

Došlo mi je slabo do povraćanja. Ferdo je zagadio vodu, zakrvavio je i zasmrdio. Sjetio sam se sebe u kadi, u krvavoj vodi i vidio sam sebe mrtva i smrdljiva i vrisnuo sam vrištao sam Pogledao sam ranu na svom trbuhu, nadimala se i bubrila.

Konac kojim sam je zašio počeo je poput zmije vrludati i izlaziti iz kože, a rana se širila i širila. Iz nje se cijedio gnoj. Otvor rane nabubrio je više od deset centimetara, raširio se petnaestak, ali nije me bolio, samo je cijedio gnoj i sluz. Ferdo se smijao, čuo sam ga sa svih strana. Iz moje rane počela su izlaziti zlatna usta, pa onda glava s dva tupa oka i potom cijelo tijelo i rep Zlatne Pirane.

Vrištao sam i povraćao.

Probudio sam se u lokvi sluzi i povraćotine na podu Martine dnevne sobe. Ona je sjedila na krevetu dopola pokrivena, pušila je i gledala televiziju. Pridigao sam se iz tog užasa u kojem sam ležao.

51

– Kako si? – upitala je. Njene žute oči bile su posve odsutne.

Glupavo se nacerila bez jasna razloga.

Popeo sam se na stolicu.

– Ključ? – jedva sam izustio.

Marta se okrenula na krevetu, kao uvrijeđena. Nije više gledala u mene.

– Nisi mi niti zahvalio na svemu. – rekla je.

Nisam pojmio o čemu govori.

– Gdje je? – upitao sam.

– Nemam pojma. – odgovorila je Marta mirno – Sve sam pretražila, ali nisam ga pronašla. Valjda ih je stari stavio na neko sigurno mjesto.

Mržnja je u mojim žlijezdama naglo nadjačala udivljenje Martom, pa sam se u kratkom roku ispunio žučnim sokovima negativne, ubitačne energije. Da sam imao snage, bio bih ustao i istog časa zadavio tu gaduru. Mogao sam se jedino uspeti do stana i staviti svoje tijelo u krevet.

Sljedeće jutro opet sam se probudio manje-više odmoran, samo s blagom glavoboljom. Nisam imao apetita. Sjeo sam za prazan stol i zagledao se u zid. Tako sam proveo sate. Niti jednom se nisam pomakao, niti jednom promijenio ritam disanja, posve prožet besmislom i neuspješnošću svog postojanja. Zaspao sam, kao pravi slabić, već u ranu večer.

PONEDJELJAK, 27.

Opet se budim izjutra. Sad je posve jasno: zamijenio sam noć s danom.

Svemu tome kriva je Marta. Želim je mrtvu. Mogu li je usmrtiti danju?

Mogu li je uopće usmrtiti? Jer onaj njen pogled je snažan. Sablasni smijeh, blijedo lice, crna kosa i prodorne crne oči smrti. Tko uopće može ubiti takvu ženu? Ne usudim se sići do njenog stana.

Polazim do vrata, ne mogu ih otvoriti. Vraćam se do stola. Što mogu 52

napraviti danas? Mogu se oprati, izvaditi konce iz rane, razbistriti misli i razraditi daljnje djelovanje koje će me dovesti do ključa tavana.

UTORAK, 28.

Ja moram poći do nje, to je pitanje života i smrti. Moram biti odlučan.

Izlazim iz stana i silazim niz stepenice iako su tri poslijepodne. Mržnja i bijes ne poznaju sate. Glasno lupam šakom o njena vrata. Ona otvara.

Guram je, ona pada. Zalupio sam vratima. Ona se pridiže, njen je pogled zapaljen od jada, posve vražji i zvjerski. Šamaram je dva, tri puta. Ona tetura prema zidu. Pogledala me. Gledam njene oči. * * * I odjednom nestaje bijes. Njene su oči bile suzne, ali posve pokajničke, davala je pogledom blagoslov za ozljeđivanje. Ipak, molila je da je ljubim, da je držim kao kapljicu kiseline na dlanu. Bila je iskrena, nemoćna i neobjašnjivo privlačna. Njen pogled predaje i podređenosti, posve neuhvatljiv, neprenosiv u riječi, poput malog djelića istinske ljepote zalutale u sivilo ludila i purpur strasti. Zato nisam nastavio odjeljak u dnevniku.

– Udari me. – rekla je.

Prišao sam joj. Zateturala je. Strgao sam s nje majicu i oborio je dlanom na pod. Povukao sam s nje uske traperice koje su zasiktale na njenoj mekoj koži. Četveronoške je otpuzala u dnevnu sobu.

Pošao sam za njom usput svlačeći svoju odjeću. Udario sam je dlanom po leđima, a ona je jauknula poput djeteta, vrisnula i propela svoju guzicu visoko prema meni. Udario sam je pet-šest puta.

Pokušala je izmaknuti, no opet mi se vraćala, prisiljena vlastitim perverznim nagnućem. Nakon parenja još je neko vrijeme lijeno plazila po meni.

– Jesi li gladan? – upitala me nakon što smo se oprali i parili se još jednom pod tušem. Nisam bio gladan.

53

– Onda neću ni ja jesti. – rekla je.

Sjedili smo za stolom. Marta i njen osmijeh, ja i moj strah.

– Sjetila sam se kako ćemo pronaći ključ tavana. Živnuo sam, sam spomen ključa činio me sretnijim.

– Pitat ćemo Zlatnu Piranu gdje ga je stari gad sakrio. – rekla je Marta.

Isprva sam bio u nevjerici, ali ubrzo mi se ideja učinila posve razboritom. Marta je već imala spremne svoje smotuljke i igle.

Zapalila je jednu mršavu cigaricu. bolni i slatki dim opet se počeo poigravati oko mojih nosnica i vrškova Martinih prsa Dim. počelo je utapanje Nejasni oblici, osim dva ogromna crna riblja oka. Oko nas gomilala se staklasta želatina, a zlatna je riba poprimila svoj puni oblik i počela zijevati prema nama.

– Pitaj je! – rekla je Marta.

– Zašto ja?

– Ti si je poznavao. Ti si je ubio!

Okrenuo sam se na leđa. Čudna toplina strujala je svud uokolo.

– Gdje je ključ tavana? – upitao sam posve nerazgovjetno mucajući. Riba je ipak shvatila i okrenula rep prema meni. U dva-tri zamaha odlebdjela je u predsoblje. Pored vrata bio je ormarić za cipele s jednom ladicom. Tu je riba zastala. Pružio sam ruku prema ladici, ali riba ju je u jednom brzom trzaju odgrizla. Ostao je samo batrljak iz kojeg je štrcala krv.

– Ne blesavi – rekla je Marta i zagrlila me čvrsto – Glavno je da znamo gdje je ključ.

Probudili smo se zagrljeni na njenom krevetu u dnevnom.

Nisam siguran jesmo li uopće spavali jer je cijeli stan bio okrenut naglavačke i mnoge stvari porazbijane. Ključ. Starinski, s jednim zubom, ležao je spokojno na ulijepljenu stolu. Brzo sam ustao i 54

zgrabio ga. Osjetio sam vatru na dlanu, onu mitsku vatru koja ne pali, nego liječi. Ključ tavana konačno je ostvario svoje logično pripadanje. Bio sam moćan i suvisao. Nisam htio istog časa slabićki potrčati na tavan. Želio sam još neko vrijeme dijeliti svoju sreću s Martom. Bila je vrijedna naklonosti.

Kako smo njen stan posve uništili i zagadili, Marta je predložila da odemo prenoćiti kod mene, te izjutra zajedno pođemo na tavan. Tako smo i učinili. Nečujno i tajno premjestili smo se u moj stan gdje smo nastavili s drogiranjem i orgijanjem. Konačno je sve bilo kako je oduvijek trebalo biti.

SRIJEDA, 29.

Kucanje na vratima. Izvlačim se iz kreveta. Marta je budna i rasteže se.

Odlazim do vrata i otvaram ih. Vidim Lenu. Shvaćam, danas je srijeda.

Starica me gleda ozbiljno i oprezno, ne kao prije.

– Biste mi mogli nešto reći? Nemojte se uvrijediti. – govori pomalo uplašeno.

Kimam glavom.

– Vi ste posjetili pokojnog Ferdu nakon što vas je on pozvao na čaj?

Kimam potvrdno. Ona zuri u moj trbuh. Gol do pasa. Ona gleda u moju ranu. Njeno se lice smrklo. Ona odstupa jedan korak. Možda nešto sluti? Stojim posve nepomično. Polagano me obuzima zebnja.

– Evica mi je rekla da je stubište bilo prekriveno krvlju od Ferdinih do vaših vrata, samo nekoliko dana prije njegove smrti. – govori stara, sad već s velikim strahom. Opet odstupa korak.

- Gluposti! – derem se.

Ne mogu je pogledati u lice. Zatvaram vrata, tresak. Hrana je ostala u vrećici u Leninoj ruci. Ne mičem se zbog straha. Iza sebe čujem Martu: – Ona zna.

Stojim nepomično. Ona zna. Ona mora umrijeti. S njom i Evica. One moraju umrijeti, a ja moram stići na tavan!

55

Prilazim stolu. Moram sjesti i smiriti se. Marta je odjevena, izlazi iz stana i pozdravlja me. * * * Lena i Evica morale su nestati. Nisam znao kojim bi ih redom pogasio. Lena mi je bila puno draža od Evice i nisam je želio odmah ubiti. Međutim, Evicu sam želio ostaviti kao poslasticu za kraj ili možda glavno jelo. Pošao sam tim redom, prvo starica, onda debela. Brzo. Odlučio sam iz tih stopa ugasiti obje gadure.

SRIJEDA, 29.

Drugo javljanje. Kucam na Lenina vrata. Ona oprezno otvara. Lupam nogom po vratima i ona pada na pod. Zapomaže. Zatvaram vrata. Ona se sakriva u kupaonicu i zaključava vrata. To joj baš ne može pomoći. Razbijam vrata nogom. Ona čuči i drhti u kutu. Rukama štiti glavu, zapomaže i moli za milost. Otvaram uski prozor. Udaram je nogom. Ona liježe ispružena na pod. Podižem je i stavljam joj glavu kroz prozor. Guram njeno tijelo kao stvoreno da bi se proguralo baš kroz taj prozor. Veći dio tijela je vani pa je puštam da padne. Čujem tupi udarac s druge strane zida. To bi trebalo biti dovoljno za jadnu staricu. Izlazim iz njenog stana.

Penjem se prema drugom katu. Čujem naglo otvaranje ulaznih vrata, to me se ne tiče jer ja idem ubiti Evicu. Dva mlađa čovjeka trče uza stepenice. Gledaju u mene. Obuzima me strašan strah! Trčim. Oni me obaraju na pod, udaraju me. Moja rana ponovo boli. * * * Oteli su nas u srijedu 29., mene, moje ključeve i moj dnevnik.

56

prazna stranica

prazna stranica

DRUGI DIO

prazna stranica

ALTRUIZAM

U ustanovi su mi zabranili voditi dnevnik. Stari su dnevnik neprestano prelistavali i koristili ga kao dokazni materijal koji je, bez sumnje, potvrđivao moju ludost. U ustanovi je bilo oko petnaest doktora, ali samo se jedan snažno zainteresirao za moj slučaj. S njim sam igrao šah u dosadna popodneva poslije ručka kada bi sobe utihnule i krici luđaka zamrli. Nakon šaha Doktor bi gotovo uvijek izvadio moj dnevnik iz ladice i pročitao dio. Kimao je glavom i čudio se.

– Vi ste vrlo inteligentan mladi čovjek – rekao je – Čemu ste sve to stvorili?

– Činio sam ljudima usluge. Urotili su se protiv mene i na kraju me zdrava strpali u ludnicu. – odgovorio sam.

Doktor se nasmijao. Često se smijao, iako nije odavao dojam osobito sretna čovjeka. Mislim da je mrzio svoj posao.

Noću sam puno razmišljao prije nego bi usnuo. Palo mi je napamet kako je glupo bilo baciti staru Lenu kroz prozor na prvom katu, koji je ustvari prizemlje. Mogao sam znati da će preživjeti pad od stosedamdeset bijednih centimetara. Trebao sam staricu dotući, a Evicu baciti kroz prozor. To, doduše, nije bilo moguće jer je Evica bila toliko debela da je nisam mogao progurati kroz usko zahodsko okno.

Razmišljao sam i o suđenju. Stajao sam kao tanka palma u oluji pred gomilom optužujućih i odbojnih lica. Teretili su me za nesnosne zločine u kojima nisam mogao prepoznati tragove svog djelovanja. Samo sam htio uzeti ključ tavana i razotkriti ono što me dugo proganjalo. U tome nema ništa loše i to nije zločin.

Branili su me neuračunljivošću, vijećali su i vršili ekspertize. Pod61

metali su mi ovisnost o drogama, prepisivali mi liječenje. Kolona liječnika željnih mojih tajni pratila me kuda god bih pošao.

Naposljetku su postavili dijagnozu i poslali me u ludnicu. Suludi cirkus.

Od svojih stvari mogao sam u ustanovu ponijeti samo nešto odjeće, nekoliko knjiga i ključ tavana. Ključ nisam mogao dobiti u ruke jer sam njime navodno mogao ozlijediti sebe ili druge pa ga je čuvao Doktor. Ponekad bi mi ga pokazao nakon šaha ili tijekom tretmana. Gledao je ključ kao i ja, s iskrenim divljenjem, ali iz očito drugačijih razloga.

– I sve to zbog ovoga? – rekao je podignuvši ključ prema mome licu. Ozario sam se.

– Da, sve to samo zbog toga. – rekao sam. Nikad mu nisam otkrio pravu tajnu ključa.

Isprva sam se loše nosio s novonastalom situacijom i životom u ustanovi. Dijelio sam sobu s četiri luđaka koji su na sve moguće načine remetili moj mir i privatnost. Teško sam podnosio stalnu svjetlost i pretežno bijele boje u ustanovi koje su očajnički bljeskale. Bijeli zidovi, bijele plahte, bijeli ogrtači i kute (dresscode slaboumnika). Silna me bjelina dovodila do ludila. Ipak su me više od bezbojnosti iritirali neprestani pregledi i razgovori s doktorima i sestrama. Iz početka sam odbijao govoriti. Izražavao sam očaj drhtanjem i šutnjom. Onda su mi dali sedative.

Usprkos svemu, kao pravi čovjek od noći, relativno sam se brzo privikao na zatočeništvo i prihvatio neminovnost života u ustanovi. Puno mi je u tome pomoglo i iskustvo s Martom jer sam s njom izlazio na danje svijetlo i razmjenjivao popriličan broj riječi gotovo svakog dana.

Prvi period boravka u ustanovi ipak mi nije bio samo trnje i opušci. Već tijekom prvih tjedana otkrio sam da se iza zidova ustanove krije još vrsnih ljudi osim mene i sklopio sam svojevrsna prijateljstva, ustvari paktove o nedoticanju. Prvi takav pakt potpisao sam trzajem lijevog kapka s višestrukim silovateljem kojeg 62

su zvali Kada. On, kao i ostali štićenici ustanove, postali su predmetom mojih pomnih analiza. Bile su to male vježbe analitičkog zaključivanja koje su držale um u stalnom stanju zaigranosti i tiskale moje postojanje uz samu granicu zabavnog. Neko vrijeme nisam niti osjećao da sam protiv svoje volje zatočen. Moj situation d’existence podsjećao me na kazališnu farsu. Činilo mi se da sam samo promatrač koji može u bilo kojem trenutku otići iz kazališta i više se nikada ne vratiti. Uza sve to, znao sam da su ključevi kod Doktora i da ću kad-tad stići na tavan. Ta je misao funkcionirala kao univerzalna utjeha i dodatni izvor snage. Na osnovi neuračunljivosti i djelovanja pod utjecajem opojnih droga osuđen sam na samo šest godina u kazališnoj predstavi.

Ustanova je imala prekrasan vrt. Nije bio osobito velik, ali zbog svoje ljepote i skladnosti postao je prvo izvanjsko mjesto koje mi se svidjelo zadnjih godina. U tom vrtu imao sam svoju klupu na kojoj sam boravio svako jutro od devet i trideset do jedanaest i razmišljao o općim životnim i filozofskim pitanjima. Jasno da sam u novonastaloj situaciji morao posve izmijeniti ili korigirati neka stajališta i uvjerenja. Najviše se to odnosilo na dan i noć. Hrabri i jaki postoje noću, to je nepobitno, ali što ako ih netko nerazuman i neuk osudi na danji živo? Kako će onda zadržati kvalitete svoga bića? Međutim, to nije pravo pitanje. Pitanje je sljedeće: Je li dan u ustanovi zaista pravi dan? Naravno, nije. To je umjetni, uzgojeni, kontrolirani dan, lišen kaosa izvanjskog, stvarnoga svijeta.

Dan u ustanovi nikako nije bio stvoren za slabe, upravo obrnuto, taj je okrutno analitički i paranoično bijeli dan stvoren za najjače.

Poput mene. Samo ga najjači mogu odživjeti bez posljedica i navečer usnuti bez mora. Snaga čovjeka nije u tome da u nešto vjeruje i nikada to vjerovanje ne promijeni. Snaga čovjeka je u tome da slijepo vjeruje, zatim slomi svoju vjeru i potom vjerovanje ne napusti, kao kukavica, nego ga samo korigira. Prilagodi.

Kao oči tami. Kao srce logici svijeta.

U vrtu sam razmišljao i o riječima. Od dolaska u zatočeništvo 63

one su mi se počele činiti puno suvislijima nego prije. Razgovori s Doktorom i sestrama bili su mi nametnuti, ali uvijek nužni, logični, dakle i opravdani. Kao što ni dan nije bio dan, tako niti razgovor sa njima nije bio obično brbljanje, već nužna komunikacija. Što se pacijenata tiče, oni su mi se vječito obraćali u zabavnim šiframa i porukama. Bilo da su vrištali, slinili ili mumljali, oni su me zapravo zabavljali. Naučio sam tolerirati proizvoljnost zatočeničkih riječi i cijeniti vlastito govorenje. Sve ono što sam predmnijevao o ljudima od dana nije se moglo odnositi na ljude u ustanovi. Oni nisu bili pravi ljudi, kao ni dan ni riječi. I oni su bili umjetni, namješteni, određeni, posve izvučeni iz svojih stvarnosti. Sve je u ustanovi bila prava igra.

Razmišljao sam i o stvarnom svijetu, o vremenu koje je prethodilo dolasku u ustanovu. O svojim navodnim zločinima.

Nikada nisam zažalio što sam ubio Ferda, učinio bih to ponovo i ponovo, a postupio bih pametnije pa bi mu poslao i Evicu i Lenu, možda i Martu, da mu ne bude dosadno u paklu. Usput govoreći, o Marti nisam više nikad čuo niti riječi.

Jednog jutra, nepunih mjesec dana nakon dolaska u ustanovu, sjedio sam u vrtu i promatrao preobrazbu kasnog ljeta u jesen. Bio sam opčinjen bojom umiranja drveća i posve uronjen u neka svoja promišljanja. Odjednom je do mene doprijela strašna vika i buka koja je preko mirnih stazica vrta dolazila iz zgrade. Vika nije prestajala više od pet minuta pa sam odlučio iz bližega pogledati što se događa. Stigao sam niz hodnik koji je vodio do moje spavaonice i sad je bio pretrpan svakojakim kreaturama, isprepadanim sestrama, doktorima i njihovim pomagačima.

– Što se događa? – upitao sam jednu od sestara.

– Branislav je potpuno izvan kontrole! Oteo je sestru Markicu, ima nož i prijeti da će je ubiti. Ne možemo ga izvući iz sobe – rekla je sestra uplašeno.

Branislav je bio vrlo neugodan jadnik s kojim sam dijelio sobu i koji je, nažalost, spavao samo dva kreveta dalje od mene. Progu64

rao sam se kroz luđake, odrpance i kreature da bih došao do vrata naše sobe. Neki su od luđaka navijali i bodrili Branislava, a najglasniji od njih bio je Buba, najgluplji i najluđi iz moje sobe. Buba je stajao na vratima, usta su mu bila zapjenjena, a oči ispupčene.

Skakutao je kao majmun i grgljao: – Ubodi je Brane! Aha, aha, ubodi je! He, he, he, he. Neka da pičke! He, he...

Uhvatio sam čvrsto Bubino rame, okrenuo oronulu fasadu njegova lica prema sebi i pogledao na tren u dubinu njegovih babunskih zjenica. Bio je odvratna kreatura, više životinja nego čovjek, i to nakazna životinja. Pogledao me i ukočio rastegnute usnice između oznojenih, napuhanih obraza.

– Pusti me da prođem. – rekao sam i on je to učinio.

Ušao sam u sobu nasred koje je stajao Brane s kuhinjskim nožem u ruci. U kutu, pokraj moga kreveta, zgurila se prestravljena Markica. Plakala je, hroptala, a tijelo i glavu pokušala zaštiti nogama koje su joj se izvukle iz bijele kute i otkrile oblu, primamljivu guzicu.

– Meni se smiješ majmune? – viknuo je Brane izazvan izrazom mog lica. Nisam ga nikako želio razljutiti.

– Misliš da si pametan, je li? Šta ti znaš? Misliš da si pametan?

A? Pederčino!

Brane je prišao dva koraka prema meni i zaprijetio mi nožem.

Ostao sam miran, jer, na kraju krajeva, već sam jednom bio uboden i sasvim lijepo preživio.

– Priklat ću te kao psa!

Pogledao je ravno u moje oči. I dalje sam ostao miran. Osjećao sam ogroman prijezir i neizrecivo gađenje prema toj spodobi.

Poželio sam ga mrtvog.

Branimirovo lice iznenada je uvelo. Spustio je ruku s nožem i maknuo pogled s mojih očiju. Bacio je nož na pod, spustio glavu i zatim, znakom postiđena čovjeka, krenuo prema mnoštvu okupljenom na vratima sobe. Tu su ga preuzela dva doktorska 65

pomoćnika i vezali ga. Ja sam se vratio u vrt.

Istog dana, poslije ručka, Doktor je po običaju poslao nekog da me dovede u njegovu ordinaciju radi šaha. Došavši u njegov kabinet pronašao sam figurice već složene, no Doktora nije bilo. Sjeo sam za stol i povukao pijuna ispred lijevog lovca dva polja unaprijed. U taj je čas stigao Doktor.

– Vi ste već počeli – rekao je i prišao stolu. Izgledao mi je neobično napet i zlovoljan. Odmah sam znao da nisam pozvan u ordinaciju samo radi šaha. Povukao je pijuna i sjeo nasuprot mene.

Uzdahnuo je kao da trpi bol.

Povukao sam drugog pijuna, na što je on odmah otvorio kraljicu.

– Što je to bilo danas s Branislavom? – interesirao se. Očekivao sam takvo pitanje.

– Ništa. Brane je poludio. – odgovorio sam.

Doktor se zagledao u ploču sa figuricama.

– Sada je, naprotiv, posve miran. Odbija hranu i vodu, ne komunicira ni sa kim, samo šuti sklupčan na krevetu i vegetira. – nakon tih riječi Doktor me kratko pogledao i nastavio – Kazao je samo da ste ga vi preplašili.

– Glupost. – odgovorio sam. – Kako sam ga ja mogao preplašiti? On je držao nož i prijetio da će ubiti sestru Markicu.

– On kaže da je vidio smrt u vašim očima.

Povukao sam konja i pojeo mu lovca. Doktor je poprilično loše povukao svoje figure.

– Što bi to trebalo značiti? – upitao me je.

– Otkud znam? Vi ste doktor, a on je luđak – rekao sam mirno i uskoro ga matirao.

Svi smo već bili legli kad se Brane pojavio u pratnji dva čuvara koji su ga dovukli iz kaveza za neposlušne i pospremili ga u krevet. Zagasili su svjetlo i time upalili moje misli. Shvatio sam da me je Brane na neki način osudio i obilježio svojim ludilom.

Umjesto da mi odaju priznanje što sam spasio Markicu, zapravo 66

sam ispao luđi od kretena koji ju je htio isjeći. Zaista me unesrećio.

No Brane mi je otvorio i neke nove horizonte. Prvo, uspio je nabaviti kuhinjski nož, a ja sam smatrao takav poduhvat posve nemogućim. Drugo, počeo sam zbog svega što se dogodilo drugačije razmišljati o sestri Markici, što mi je olakšalo mnoge sumorne sate u ustanovi.

Iz misli me izvuklo šuštanje plahti i muklo jecanje madraca.

Vidio sam Branu kako ustaje iz kreveta i iskrada se iz sobe u hodnik. Pričekao sam trenutak jer sam vjerovao da će ga odmah uhvatiti dežurne sestre i pomoćnici koji uvijek nadgledaju izgrednike nekoliko dana nakon incidenta. To se nije dogodilo jer je hodnik bio posve prazan. Odlučio sam ga pratiti i brzo kliznuo do vrata. Vidio sam Branu kako nestaje iza vrata kupaonice na dnu hodnika. Požurio sam na prstima da ne bih sam bio uhvaćen. Bez teškoća sam se provukao u kupaonicu.

– Što to radiš? – upitao sam Branu. On je stajao pored radijatora s dugim komadom konopca u ruci. Pogledao me ponizno i dobroćudno, kao da traži savjet. Zgurio se od hladnoće i pognuo leđa.

– Pomozi mi. Ja nemam više što tražiti ovdje. Ne mogu više.

– Što trebaš?

– Znaš li zavezati čvrstu omču?

Kimnuo sam glavom. Brane mi je dodao nekoliko metara odličnog konopa za vješanje.

– Otkud ti ovo?

– Nabavio sam. – odgovorio je Brane. U taj čas mi se još jednom ogadio. Čak ni tri udaha prije smrt nije htio otvoreno izreći istinu.

Napravio sam lijepu omču i pomogao mu prebaciti je preko cijevi koje su se sa stropa spuštale u radijator. Brane je stavio omču oko vrata, popeo se na radijator i zavezao gore konopac.

– Pozdravi Bubu. – rekao je. Kimnuo sam glavom.

Baš kad je htio skočiti sjetio sam se noža.

67

– A nož, otkud ti nož?

– Kuharici je ostao na kolicima za hranu. Dok je ona postavljala stol pobrao sam ga s kolica. – rekao je i osmjehnuo se. Odmahnuo sam glavom i pošao prema vratima kupatila. Čuo sam udarce njegovih peta o radijator, kao zvuk pokvarenih orgulja, zatim slabije lupkanje i roktanje. Nikog nije bilo na hodniku pa sam brzo pretrčao u sobu. Legao sam u krevet zadovoljan. Smatrao sam to činom milosrđa.

68

IDIOTIZAM

Sve dok se nije razotkrilo da je Brani za jednog posjeta konop donio brat, koji je bio još luđi od njega, te da je Brane već duže vrijeme govorio Bubi o samoubojstvu, bio sam prvoosumnjičeni za njegovu smrt. Naposljetku su me pustili na miru, nesretni i jalni više zbog toga što samoubojstvo nisu predvidjeli u svojim psihoanalizama nego zbog smrti te jadne kreature.

Već nakon dva tjedna boravka u ustanovi upoznao sam skoro sve njene štićenike. Bilo ih je svega osamdesetak. Taj bi se broj mijenjao kad bi neki umirali ili neki novi pristizali iz vanjskoga svijeta. Svim štićenicima ustanove bila je zajednička otvorena predanost zlu. Oni su zlo pojednostavljivali i činili ga realnim.

Zbog toga ih je bilo lakše shvatiti nego vanjske ljude koji su svoje zlo skrivali i ispoljavali na sve moguće pogrešne načine. Štićenike ustanove uspio sam svrstati u četiri kategorije koristeći nekoliko jednostavnih kriterija. Prvi su bili Strašila. Oni su posve bez mozga, dokraja retardirani. Izražavaju se trzanjem, roktanjem i vrištanjem, oni sline, pišaju i seru pod sebe, imaju tikove i često su deformiranih tijela. Nasuprot njima su Mislioci koji su obdareni inteligencijom, od blage pa sve do natprosječne. Oni se izražavaju uglavnom suvislim rečenicama, imaju jasne navike i stavove. U svom su ludilu ipak uspjeli sačuvati nešto dostojanstva. Druge dvije kategorije su Opasni i Bezopasni. Većina je Strašila bezopasna. Ipak, neki od njih dovedeni su u ustanovu zbog najstravičnijih zločina. Takvo je opasno Strašilo bio Jura koji je zaskočio medicinsku sestru i zubima joj izgrizao lice, ruke i noge.

Sestra se oporavila, a kasnije smo saznali da je prije dolaska u ustanovu izgrizao svoju majku. Većinom je bio posve miran, samo 69

je buljio u prazno, slinio i teško disao, ali kad bi dobio napad pretvarao se u gladnog dobermana. Doktori su pomnim istraživanjem i analizom otkrili da Jura doživljava napad teške agresije otprilike svake tri godine i četiri mjeseca. Sjećam se dana kad je prema proračunima trebao doći njegov novi napad. Ustanova je bila u opsadnom stanju. Naoružani ljudi stajali su posvuda oko njega, a on je sjedio u invalidskim kolicima, bespomoćan i poluživ. Pomalo smiješna situacija. Ipak, Jura je tijekom noći nasrnuo iz kolica te izgrizao nekoliko ručnika u komadiće. Prije toga je dohvatio debelo meso jednog od čuvara. Što se Mislioca tiče, oni su većinom bili opasni, bez obzira na stupanj inteligencije. Tek nekoliko Mislioca u ustanovi bilo je bezopasno i tamo su dospjeli vjerojatno jer za njih nije bilo adekvatnijeg smještaja. Obje kategorije bezopasnih spodoba bile su odvratno dosadne. Opasni su bili puno zanimljiviji. Njih sam se uvijek nastojao kloniti kako me ne bi povezali s njima na bilo koji način. Proučavao sam ih posve neupadljivo, iz daleka, upijajući njihove riječi, kretnje i mirise. Ovakva jasna, točna i pregledna podjela ljudi posve je nemoguća u vanjskom svijetu. Život u ustanovi i nije bio tako loš.

Druge godine mog boravka u ustanovi sasvim sam se slučajno upleo u razgovor s Jabukom, iznimno inteligentnim i opasnim Misliocem.

– Znaš kako sam dobio nadimak Jabuka? – upitao me i zatim ispružio ruke ispred sebe, spojivši kažiprste i palčeve, kao da nekoga drži za vrat. – Znaš li kako ljudi tresu stablo kad je puno zrelih jabuka? – upitao je tresući ruke kao da davi nekoga. Prošli smo hodnikom i sjeli u fotelje u društvenoj sobi.

– Zašto si ovdje? – upitao me je.

– Kažu zbog opsesije uzrokovane shizofrenijom i zbog teške paranoje.

– Da, kao i svi mi. Tako oni kažu. Oni misle da svaka ludost počinje opsesijom, nekakvim kvarom u mozgu koji bubri, raste, 70

zri i na kraju završava pokoljem i psihoanalizom. To je, možda, točno za većinu, ali je nepravedno za nas istinski zle ljude. Ludost je u nas uzrokom samoj sebi, ona ne nastaje zbog kvara u mozgu niti je potaknuta nekim šokantnim iskustvom. Zlo jednostavno kreće iz potpunog besmisla i ono ne kvari naš mozak, što više, čini ga napokon živim. – rekao je naslonivši kažiprst na čelo.

– Reći ću ti kako sam ubijao. – dodao je udahnuvši zrak kroz osmijehom razvučene usnice. Izgledao je ponosno.

– Imao sam sve, život, znaš. – odmahivao je rukom i mrštio čelo – Posao, ženu, djecu i sve. Sve što ide s tim.

Kimnuo sam glavom tek kako bi se razgovor nastavio. Nisam imao pojma o takvom životu.

– Ali bio sam strašno usamljen, strašno sam, paklenski sam. – rekao je i uzdahnuo – Što bih dao za jednu ušljivu cigaretu!

Opet sam kimnuo glavom premda ne odobravam pušenje.

– Dakle, bio sam užasno sam. – rekao je i opet zastao gledajući u stol – Dugo sam planirao ubojstvo. – Pogledao me u oči. Od toga sam se pogleda sledio. Jabuka je pružio kažiprst prema mome licu i rekao: – To je najvažnije, najvažnija je priprema.

Opet sam kimnuo glavom. Sjetio sam se događaja s Ferdom i nisam ga mogao logički povezati s riječima koje sam odobrio kimanjem.

– Ne mislim priprema u smislu da ti brojiš korake, oštriš noževe i biraš najbolje mjesto. Ne, ne, ta se priprema odvija ovdje.

– rekao je lupkajući prstom po svom čelu. Jabuka je iznad desne obrve imao malo udubljenje koje je možda nastalo konstantnim lupkanjem.

– I onda je krenulo. To doktori ne mogu shvatiti. Zlo jednostavno krene i čovjek se ostvari. – rekao je Jabuka i raširio se u fotelji. Ušutio je i zagledao se u mene očito zadovoljan. Nakon nekog vremena zaokružio je dlanovima po zraku i dodao: – Ni iz čega.

71

Šutio sam u iščekivanju ostatka priče. I Jabuka je šutio još dugo, onda je maknuo pogled s mene. Tada sam shvatio da je tu njegovoj priči kraj. Upitao sam ga: – A kako si ubijao?

Jabuka je zavrtio glavom i tako mi pokazao da nisam ništa shvatio. Nagnuo se preko stola i kazao: – To nije bitno. To možeš pročitati u dosjeu, u novinama. Ono što se dešava ovdje, to je bitno. – rekao je Jabuka opet lupkajući prstom po čelu – Ono što se događa ovdje ne znaju ni novinari, ni policija ni vražji doktori. Tu se dogodilo stvarno ubijanje. – završio je i nastavio lupkanje u beskraj.

Jabuka nije bio ni približno najsmrtonosniji među Misliocima, ali bio je jedini koji je tvrdio da je njegova ludost počela sama od sebe. Zbog toga sam ga smatrao izuzetno opasnim i nastojao ga izbjeći kad god je bilo moguće.

Nakon razgovora s Jabukom bio sam vrlo utučen. Pošao sam bijelim hodnicima prema vrtu. Prolazio sam pokraj reda numeriranih vrata iza kojih su dolazili krikovi i čudnovati slogovi.

Na kraju hodnika bila je soba s kavezom. Iznutra sam čuo Bubino zapomaganje. Provirio sam u tu sobu u kojoj je bila medicinska sestra i jedno Strašilo, a pored njih stajao je veliki čelični kavez u kojem je slinio i zapomagao Buba. Svi štićenici ustanove strepili su od samog spomena kaveza, ali velika većina ih je prije ili kasnije završila u njemu. Bubu su zbog njegovih histeričnih ispada zaključavali gotovo svaki drugi dan. Dugo sam zurio u kavez ne mogavši niti ući u sobu niti poći dalje niz hodnik.

– Što je? – upitala je medicinska sestra.

– Ništa. – odgovorio sam mirno.

– Što je tako zanimljivo?

– Sve. – odgovorio sam i pošao dalje prema vrtu.

Zapomaganja i urlici više nisu dopirali do mene.

Sjeo sam na svoju vrtnu klupicu, promatrao naoružane stražare na visokom zidu koji je vrt dijelio od vanjskog svijeta i skupljao 72

snagu. Posve jednostavno. U tišini i lišća i trave, mirio sam se sa svojom situacijom i svom nepravdom.

Nakon dvije godine boravka u ustanovi istrošila se početna utjeha jednostavnošću i izdvojenošću zatočeničkog života.

Umjesto toga svakim sam danom gomilao osjećaj očaja i nepodnošenja, poput taloženja mukojednog plaka u meandrima želuca, onoga čija izazvana bol ne vodi do umiranja već do ludila. Želio sam što prije izići van, na zrak, udaljiti se od sluzi nestvarnosti kojom je bila izlijepljena unutrašnjost ustanove. Ta sluz je bila i blještavo bijela i istinski prljava.

Stanje je postalo još gore kada sam treće zime postavljen za inspektora kreveta i posteljine. Svaki je hodnik imao jednog odabranog pacijenta koji bi ujutro prije doručka pogledao jesu li ostali pacijenti posložili svoje krevete i robu. Nepravilnosti je prijavljivao dežurnom bolničaru. Mene je ta dužnost dopala zbog uzorna ponašanja. Netko u upravi me zasigurno smatrao bezopasnim Misliocem. Ostali pacijenti, naravno, nisu voljeli tu moju novu dužnost, a niti mene. Sve češće su me gledali krvoločno, prijeteći, kao gladni psi. Čak bi poneko Strašilo, u strahu od mog inspektorskog oka, prestalo s vriskovima kad bi ušao u njegovu sobu, iako Strašila nisu podlijegala rigoroznim standardima i nisu imala razloga za strah. Morao sam gledati njihove izbuljene, luđačke oči i slušati njihovo dahtanje sve dok ne bi izišao iz sobe.

Bivao sam sve nezadovoljniji, mršaviji i žući. Nisam trebao razgovor, jer, sve što sam želio znati, vidio sam na licima ljudi koji su me htjeli proždrijeti. Slabo sam spavao. Cijele sam dane očekivao trenutak kad bih mogao biti ubijen ili ponukan da ubijem.

Puno se zla dogodilo te iste zime. Prvo je Buba u noći ubio jedno Strašilo koje je spavalo s nama u sobi. Usred noći čuli su se krici tog Strašila, ali ja se nisam pomaknuo iz kreveta niti sam otvorio oči. Čuo sam otvaranje vrata, strku, sestre, stražare, šuštanje Bubinih tabana kad su ga odvlačili i škripu kolica na kojima su odvezli tijelo, ali nisam otvorio oči. Mislio sam o tome kako ću 73

izjutra makar imati dva kreveta manje za pregled.

Bubu su dozirali sedativima i zatvorili ga u kavez na nekoliko dana. Potom je za stalno premješten u zasebnu ćeliju. Nije prošlo niti deset dana kada se jedan Mislilac ubio u drugom krilu zgrade.

Uhvatio je miša i pokušao ga progutati, živog ili mrtvog, ne zna se pouzdano. Našli su ga ugušena u kupaonici sljedeće jutro. Našli su i miša, uredno sklupčanog u Misliočevom dušniku. Time je samo započeo čudnovat i jeziv tijek događanja. U zraku sam ćutio gomilanje zla i znao sam da će takvih događaja biti još i da nas čeka krvavi vrhunac.

Sljedeći incident dogodio se za doručkom, u blagovaonici. Kiša je lijevala cijeli dan pa je blagovaonica bila nešto mračnija no inače, ljudi pospaniji i sporiji, a jutro beskrajno sumorno. Za stolom iza mene sjedio je Kada. On je, čini se, bio jedini živahan.

Posebno uvježbane žene i muškarci gurali su aluminijska kolica s hranom i posuđem, od stola do stola. Naš je red stolova uvijek postavljala jedna kršna, smeđokosa žena s neobično dlakavim rukama. Nije baš izgledala bespomoćno, dapače. Osim toga, u kutovima velike blagovaonice bili su raspoređeni naoružani stražari. Oni su sprečavali incidente u zametku tako što su batinali pendrecima, šakama, štapovima, nogama i svime što bi im došlo pod ruku.

Kada je samo čekao svoju priliku. Smeđokosa je dogurala kolica do mog stola, posložila tanjure i plastični jedaći pribor. Potom je napunila tanjure čeličnom kutlačom punom vrelog graha iz kotla koji je bio u donjem dijelu kolica. Počeo sam jesti, a kolica s kotlom krenula su prema sljedećem stolu. Tamo je već spreman bio Kada i, raširenog rasporka, čekao da bude poslužen.

Kada se Smeđokosa nagnula zagrabiti grah, Kada joj se odmah našao na leđima. Uz pomoć svojih kompanjona za stolom, koji su joj zgrabili ruke, Kada je naslonio ženino tijelo na kolica i nevjerojatno vješto strgao njene gaće. Tek tada su čuvari počeli trčati duž dugačke dvorane, a krikovi luđaka ispunili su prostor. Većina ih je 74

navijala za Kadu, a Strašila su vrištala samo zbog toga što se ukazala dobra prilika za vrištanje. Žena je uspjela osloboditi jednu ruku i dohvatiti njome veliku kutlaču iz kotla punog graha. Tom je istom kutlačom odalamila Kadu iznad desnog uha, a ovaj je pao na pod pored stola. Tada su dotrčali stražari i nakon kraćeg batinanja odvukli Kadu i ostale koji su mu pomagali. Smeđokosa grdosija, iako umalo silovana, posve je mirno otišla iz sale, a zamijenio ju je pomoćnik. Kadi su morali staviti šest šavova iznad uha.

Kiša uopće nije prestala padati do noći. Nisam mogao ići u vrt pa sam se pritajio ispod pokrivača, sve do ručka. Nakon ručka pošao sam do Doktora i putem svratio do sobe s kavezom. Tamo je bio zaključan Kada, posve gol i skrušen. Šćućurio se u kutu kaveza i ponavljao u beskonačnost: – Žao mi je, kajem se. Žao mi je, kajem se...

Doktor me dočekao s posloženim figuricama na šahovskoj ploči. Pozdravio sam i sjeo s druge strane stola.

– Pustimo šah. – rekao je Doktor – Razgovarajmo malo o vama.

Slegnuo sam ramenima.

– Sestra Veronika mi kaže da u zadnje vrijeme ne izgledate dobro. Što vam se događa?

Nikad prije nisam čuo to žensko ime. Posumnjao sam kako je Doktor, poput pravog dvoličnjaka, zadužio jednu od sestara da me uhodi. Sestru imenom Veronika. Prestrašno!

– Što vam je?

– Slutim zlo. – odgovorio sam potiho.

Doktor nije ništa rekao. Baš kad je naumio nešto reći, u sobu je ušla sestra s kartonima.

– Stavite to na stol, Veronika. – rekao je Doktor.

Pošla je prema vratima ne osvrnuvši se. Ispratio sam je pogledom do vrata. Onaj dan kad je u kavezu bio zaključan Buba, bila je u sobi odmah do kaveza. Bezobrazno mi se obratila. To je ona.

Veronika. I prije toga sam je znao viđati na hodniku, ali rijetko. Čim je Veronika izašla, Doktor je nastavio sa stotinom besmi75

slenih pitanja. Na neka sam čak i odgovorio. Potom smo odigrali šah. Izvukao je remi, ali samo zbog toga što sam bio umoran i odsutan duhom.

Nakon šaha zaputio sam se u svoju sobu i putem susreo Veroniku. Zastao sam i pogledao je u oči. Želio sam raščistiti svoju sumnju o uhođenju.

– Vi me pratite? – upitao sam.

– Da. – odgovorila je bez imalo straha.

Bio sam ljut, ali i svjestan da joj ne mogu ništa, osim malo je uplašiti. Zato sam nervozno zakoračio prema njoj.

– Ne zato što moram. – rekla je ženski mirno. Nasmijana, gotovo koketna.

– Nego zašto onda? – upitao sam.

Ona je pogledala nekamo u stranu kao da joj je pomalo neugodno. Vidio sam neku vrstu lažnog stida uvučenog u njene obraze.

Zapravo je u mom društvu osjećala golemu nadmoć.

– Dođi. – prošaptala je i krenula prema sobi s kavezom. Čuo sam riječi: žao mi je, kajem se, žao mi je, kajem se, čim smo ušli u sobu s kavezom. U lijevom zidu sobe bila su još jedna vrata koja prije nisam zamijetio. Veronika je otvorila ta vrata i pozvala me rukom unutra. Ušli smo u usku, malu sobicu punu metli, rukavica, krpi, gumenih čizmi i bočica s deterdžentima.

Stala je pored metli i stavila dlanove na moja prsa.

– Toliko si drugačiji od svih ovih luđaka. – rekla je. Glas joj je zvučao drugačije u tako malom i zagušljivom prostoru. Slegnuo sam ramenima.

– Znači, vi me ne uhodite? – upitao sam još jednom.

Nasmijala se i prešla dlanovima preko mojih obraza. Bila mi je posve blizu tijelom, stisnuta uz mene.

– Zbog čega si ti dospio ovamo? – upitala je.

– Radi ključa tavana. – odgovorio sam. Veronika se glasno nasmijala. Očito je nešto krivo shvatila. Vrlo sam je vješto razodjenuo.

76

Imala je sjajna prsa oblikovana kao oni grmovi u vrtu ustanove.

Ti su grmovi bili najljepši okupani jutarnjom rosom, a sad sam ih stiskao i osjećao kako se pune pod mojim dlanovima. Veronika se okrenula leđima prema meni i prignula se pridržavajući se za dršku metle. Spustio sam se na koljena i počeo temeljito lizati prostore što se teško briju. Čuo sam krike koji su dopirali negdje iz dubine zgrade. I Kada je počeo vrištati u susjednoj sobi.

Ustao sam i započeo seksualni odnošaj. Veronika je zacvilila.

Zvukovi užasa koji su dolazili iz pravca sobe s kavezom bili su sve jači. Čulo se lupanje i razbijanje stakla, a zatim udaranje mnoštva nogu, poput zvuka stampeda ili udaljene lavine. Zidovi naše sobice, a vjerojatno i svi ostali u ustanovi, počeli su se tresti kao da su živi. Mi se nismo dali omesti. Veronika je roktala, siktala i tražila još, kao da nas se vanjska događanja ne tiču. Urlici nisu jenjavali. Opet se razbilo nešto stakleno. Čuli su se prvi artikulirani glasovi. Netko je iz sobe s kavezom davao stražarima glasna naređenja. Odjeknuo je pucanj pa još jedan. Uzdigao sam se i rukom pronašao bolje uporište na zidu. Veronika je opet zajaukala i nesvjesno lupala o zid drškom metle za koju se držala. Tik-tiktik-tik lupala je metla, Veronika je hroptala i uzdisala, a iza vrata sobice bio je potpuni kaos. Vriskovi pa stampedo, pa vriskovi i opet stampedo. Veronika se u trenutku posustajanja stropoštala na koljena i umirila se tako klečeći. Pokušavala je doći do zraka.

Više se ništa nije čulo od stampeda i kaosa koji je još prije tren ili dva vladao cijelom ustanovom. Potpuna tišina. Samo Veronikino hroptanje.

– Ne smiješ nikome reći! Apsolutno nikome! – zasiktala je Veronika s poda. – Razumiješ? Budi oprezan!

Kimnuo sam glavom i kao jegulja se izvukao iz sobice u kojoj više uopće nije bilo kisika.

Ušao sam u sobu s kavezom. Vrata hodnika bila su zatvorena.

U kavezu više nije bilo Kade. Otvorio sam vrata i provirio na hodnik. Kraj pobune. Hodnik je bio pun naoružanih stražara. Sva su 77

stakla bila porazbijana, stolice i ormari izokrenuti, zidovi navlaženi svježom krvlju. I sve je bilo zlokobno tiho. Srećom, Doktor me je ugledao prije stražara i tako me spasio fizičkih grubosti.

– Jeste li dobro? – pitao je.

– Jesam. – odgovorio sam. – Sakrio sam se u ostavi.

Doktor je kimnuo glavom.

– Ovo je strašno. – rekao je potreseno. – Samo su odjednom počeli sve razbijati.

Kimnuo sam glavom i bolje osmotrio demolirani hodnik.

Dogodila se prava pravcata pobuna.

– Jeste li znali da se ovo sprema? – pitao je Doktor s više nemoći nego ljutnje.

– Ne, kako sam mogao znati?

– Pa rekli ste da slutite zlo! Rekli ste to zbog toga što ste znali što će se dogoditi! – izderao se bijesno.

– Ne, nisam znao.

– Kako ne? – zarežao je još bjesnije.

Potom se malo pribrao i rekao ogorčeno: – Ako ste znali, trebali ste mi reći. Vjerovao sam vam!

– Zaista nisam znao. To je bila samo slutnja.

Doktor je trznuo obrvama i uputio se niz hodnik. Staklo mu je pucketalo pod nogama dok je odlazio.

U pobuni su poginule tri kreature koje su se pobile međusobno, iskoristivši opći kaos, a jedan je Mislilac ustrijeljen pri pokušaju bijega. Bilo je šesnaest ozlijeđenih na strani pobunjenika i tri na strani zaposlenika ustanove. Obnova nije dugo trajala. Već sljedeći tjedan posve novi kavez dopremljen je u ustanovu.

Više od dvadeset štićenika prebačeno je u samice. Broj stražara bio je udvostručen. Sada su naoružani stražari čuvali sve hodnike. Čak su ulazili i u sobe. Kontrolirali su sva vrata, stubišta i prolaze, a za vrijeme objeda bilo je više stražara nego pacijenata u blagovaonici. Stražari su svojom prisutnošću uznemirivali pacijente pa su ovi nagrnuli u vrt. I oni kojima nikada nije bilo do šetnje sad su 78

se tresli iza nekog grma, sve klupice bile su zauzete, svi puteljci napučeni. Moja zadnja oaza mira pretvorila se u groteskni kokošinjac. U svojoj novoj frustraciji žudio sam za stvarima posve animalnim, osvetničkim, ali strah me bilo suprotstaviti se nekima od opasnih Mislioca.

Jedno sam jutro bio osuđen dijeliti klupu s Kadom kojeg su pustili iz kaveza, a zatvorili su dvojicu najodgovornijih za početak pobune i uništavanja. Prohladno, cmoljavo jutro i njegov tupi, ljepljivi glas. Kada je govorio, a ja mu nisam davao nikakve naznake da ga uopće slušam. Gledao sam u daljinu, prema zidu na kojem je mladi stražar palio treću cigaretu, a nebo iza njegovih leđa bilo je pjenasto i tmasto, nerealno u svojoj nepravednoj, pretkišnoj odvratnosti. A Kada je pričao, očito zadovoljan samim činom glasanja.

– Nisam ja zao čovjek. – odmahnuo je glavom, zapravo trznuo posve štakorski. – Ne volim ja nauditi nikome. Zapravo ja niti ne želim spavati sa ženama. Nije to moja najveća i najslađa fantazija!

Moj san. Moj san je voditi ljubav sâm sa sobom, jer ja sam sebi posve dovoljan. Htio bih imati dva tijela, jedno muško i jedno žensko, a da oba tijela osjećaju sve što se dešava u drugom tijelu.

Muškarac bi bio baš ovakav kakav sam ja sada, a žena bi bila jedna dama srednjih godina, da, baš jedna prava dama. Plavokosa s ogromnim sisetinama. Znaš na što mislim? Htio bih sjesti u neki bar, ali ne za šank, to nikako. Za nekim stolom s lijepim stolnjakom želio bih upoznati nju, moje žensko tijelo. Odvesti je poslije u stan i voditi s njom ljubav dok u isti čas ne svršimo. Tako bih svršio dva puta, jedan muški i jedan ženski orgazam. Razumiješ? Ševio bih sam sebe. – završio je Kada i nasmiješio se znalački.

Pogledao sam dolje, prema vrtnom puteljku pokrivenom finim pijeskom. Kao sitna, skamenjena maštanja, ugasle zvijezde želja, prosute tu da bi po njima gazili luđaci.

– Jesi li vidio kako su neke vezali? – upitao je i pokazao prema drugom kraju vrta – Kratkim lancima, nogu za nogu, tako da ne 79

mogu trčati. A onog, kako se zvao? Njega su upucali tamo pored zida. Kažu da je htio preskočiti. Ostala je povelika krvava mrlja tamo u kutu. A ti si se, mislim, u svemu tome dobro snašao. Znaš o čemu govorim? Sakrio si se u sobicu s onom ženskom. – smijuljio se Kada. – I niste dugo izašli van. Pa, jesi li je…dirao ili što?

Meni možeš reći, možeš mi sve reći. – rekao je vidno uzbuđen i samom idejom o diranju. – Ne bi Veroniki bilo prvi put da se dira s nekim od pacijenata. Tigrica! Ti si sretan čovjek. Sretan, kažem ti. – kazao je tapšući me po lijevom ramenu. – Evo je sada! Ide ovamo. Pričat ćeš mi poslije. – završio je Kada i ustao zureći požudno u Veroniku koja se približavala našoj klupi.

– Treba vas Doktor. – obratila mi se Veronika. Odmah sam ustao i pošao za njom prema vratima ustanove. U jednom trenu poželio sam vidjeti Kadino lice. Okrenuo sam se i vidio ga odrvenjelog, s pogledom usredotočenim na Veronikino tijelo koje se lagano kretalo pod bijelim, platnenim oklopima, a desna mu je ruka bila duboko u prorezu za pišanje.

Doktor me posjeo za stol na kojem je bila zaklopljena kutija šaha.

– Kako spavate?

– Loše. – odgovorio sam.

– Ne možete zaspati ili zaspite pa se noću neprestano budite?

– I jedno i drugo.

Doktor je stavio par kvačica na svoje papire.

– Što vam je, no?

– Htio bih imati svoju sobu.

Doktor je odložio svoje papire i zagledao se u moje lice. Osjetio sam snažnu nelagodu.

– Jedino su samice jednokrevetne. Želite li u samicu? Ne bih se s tim složio. Vječito bježite od stvarnosti u samoću, u neke svoje izmišljene prostore. I tada postajete opasni. Nema više bježanja!

Jednostavno se morate spustiti iz svojih visina u stvarni svijet.

– U ludnicu.

80

– U stvarni svijet. Onaj u kojem živi vaše tijelo. – rekao je Doktor i opet zašutio. Naslonio se leđima na stolicu i stavio dlanove na potiljak.

– Ni mom tijelu ne sviđa se taj svijet.

– Jasno, posve jasno, ovo nije hotel, nego zatvorska bolnica.

Nije cilj ove ustanove da vam se ovdje sviđa, već je cilj da se ovdje priviknete na svoj realitet. A vi bi u samicu! Ne znam što činiti s vama, zaista. – rekao je Doktor i spustio naočale s nosa na stol – Od droga smo vas uspješno odbili, sve terapije su do sada davale dobre rezultate. Što je sada odjednom pošlo krivo? No, dobro, savjetovat ću se sa kolegama o vašem slučaju. Možda, kažem možda bi čak i mogli pokušati sa samicom. Imamo puno vremena za eksperimente. Cijeli jedan život.

Sama pomisao o samici, samo mojoj maloj sobici, daleko od luđaka i demona, odmah je poboljšala moje opće stanje. Moj red i moj mir, moje noći kontemplacije i nadanja da ću jednom ipak stići gore, na tavan.

– Za sada pijte te tablete. Sestra Veronika će vam pokazati vježbe relaksacije.

Sljedećih tjedana svako jutro nakon inspekcije kreveta pohađao sam vježbe relaksacije. Te su vježbe više pomagale nekim starijim medicinskim sestrama da ostanu u tjelesnoj formi nego pacijentima u njihovim sučeljavanjima sa stvarnošću. Počinjali smo s vježbama disanja. Udisali smo i potom zadržavali dah, izdisali opet udisali, potom disali brzo i duboko. Gluposti, sve u svemu.

Onda smo opuštali mišiće nogu i ruku. Ležali smo na podu jedne oveće prostorije poput uginulih riba koje oluja izbaci na obalu.

Ponekad bi nam sestra rekla mliječnim glasom sazdanim od hinjene nježnosti: – Zatvorite oči i zamislite nešto lijepo, nešto što vas čini sretnima, nešto dobro i pozitivno.

Svi bi pacijenti zaklopili oči i na njihovim bi se licima pojavio blažen osmjeh ubojica, silovatelja i psihopata.

81

Srijedom i četvrtkom vježbe je vodila Veronika. Tada mi je bilo nešto zanimljivije jer bi ona na kraju vježbi sve pacijente osim mene poslala u sobe, a mi bi ostali sami u velikoj prostoriji. I zaključala bi vrata, tiho, pažljivo.

– Kako ti se čine ove naše vježbice? – upitala je.

– Mislim da je jedna jedina pilula bolja od jedne godine vježbanja– odgovorio sam osorno.

– Ugodne fantazije i relaksirajuće vizije! – rekla je glasom kojim se recitiraju dječje brojalice.

– Fantazije, vizije, veselje, sve se to može pobuditi i uz pomoć nekih pilula. I to s puno manje napora.

– Ali ne ovako dobro. Ne ovako stvarno – rekla je Veronika i počela raskopčavati svoju bijelu kutu. – Reci mi, gdje bi želio voditi ljubav sa mnom?

– U želucu Zlatne Pirane – odgovorio sam.

Veronika je, u svom općem neshvaćanju, zbunjeno protresla glavom. Gotovo se razodjenula i legla pored mene.

– Dobro, ako ti ne želiš podijeliti sa mnom svoje fantazije, ja ću podijeliti svoje s tobom. – rekla je glumeći tupavu, salonsku uvrijeđenost.

– Dođe nam na isto – rekao sam.

– Željela bih te ševiti u kavezu.

Slegnuo sam ramenima. Imala je na sebi još samo grudnjak i čipkaste gaćice. Od ruba njenih gaćica pa do pupka vidio sam dugačak ožiljak. Naglo sam se uspravio i približio glavu njenom trbuhu.

– Netko te ubo? – upitao sam. Ona je ostala pomalo zatečena mojim naglim ustajanjem.

– Ne. Rodila sam carskim rezom.

Prošli su me trnci gađenja. Cijeli koncept rađanja bio mi je odvratan. Na moju sreću, netko je pokucao na vrata i stisnuo kvaku.

– Veronika? – začuo se glas nekog bolničara. – Jesi li unutra?

82

Dođi, gotova je kava.

– Evo me odmah! – viknula je Veronika i počela se brzo odijevati. Ožiljak na njenom trbuhu nekoliko se puta pretvorio u hrapav nabor. Zveckala je ključevima. Vratio sam se u svoju sobu.

Dvije noći kasnije Veronika se, kao dežurna bolničarka za cijeli naš hodnik, u kasne sate plaho prikrala u moju sobu. Tog smo dana jeli vrlo papren kupus, siguran sam da su svi baš zbog toga užasno glasno hrkali. Ja sam bio budan i posve oznojen, ali ipak je nisam čuo niti vidio kada je potiho ušla u sobu. Preplašio sam se kad me iznenada zazvala i umalo vrisnuo, a to ne bi bilo nimalo dobro.

– Oprosti. – rekla je – Pođi sa mnom. Konačno su ispraznili kaveze.

Ustao sam, nataknuo šlape i pošao za njom niz žuto osvijetljeni hodnik. Ona je pažljivo otključala sobu s kavezima i opet je zaključala kad smo ušli. Imala je i ključeve za sve kaveze, imala je mnoštvo ključeva i to mi se kod nje uvijek sviđalo. Prebirala je po metalu, kao da svira neki instrument debelih, tromih žica, ali posve ukusnog, jestivog zvuka. Ušla je u stariji kavez i pogledala me kroz rešetke baš kao što rade žene u pornografskim materijalima.

– Dođi. Ti si moja vizija. – rekla je željno i silno iskreno, ali ipak sa strašnim prizvukom sveopće istrošenosti.

Zbog neke glupe navike izuo sam šlape i tek onda ušao u kavez.

Osjetio sam hladnoću željeznih ploča i šipki pod tabanima.

Veronika je skinula kutu ispod koje je, zbog praktičnih razloga, imala samo gaćice. Pritiskala mi je dlanovima ramena dok se nisam spustio na koljena, a onda je privukla moje lice čvrsto uz čipkaste gaćice. Skinuo sam ih bez zanimanja, moju je pažnju plijenio zarasli rez na njenom mekom trbuhu. Prelijep ožiljak. Počeo sam ga lizati, od pupka do dlačica ponad ljepljivih nabora. Želio sam ustati, ali Veronika me dlanovima pritisnula prema dolje.

Pokušao sam joj se oduprijeti i prevalio se na leđa. Veronika je 83

imala neobičan dar: iz osobe koja moli, savršeno nježno pretvarala se u osobu koja zahtijeva i potom, čudesnom brzinom, u osobu koja gazi. Želio sam je ozlijediti, unakaziti, ali bio sam iscrpljen.

Strašno sam oslabio u ustanovi. Legla je na mene, onako teška i vrela, orošena žuhkim uljima. Ono što je željela, a željela je zaista snažno, dobivala je posve lako, bez osobita napora. Ipak, razbacivala se silnom energijom životinjstva. Nikako ne bez smisla. Nevjerojatna strast Veronikinih trzaja bivala je višestruko nagrađena u dubokim komorama njenih žlijezda, u skliskim kavezima tjelesnih šupljina. I sve to u nerealnom svijetu njenog privatnog luđaka.

Nema ljepšeg prizora od žene koja je ovladala slabošću svoga tijela, snagom svojeg nagona i koristi te dvije stvari da bi se zadovoljila. Veronika je zaista znala upotrijebiti svoje nabore. Nije dopustila da kožnata preklapanja ostanu zapostavljena prije nego se ispune salom i objese. Ona je bila vrela kutijica puna strasti. U toj kutijici bila je zatvorena zvijer koja je vrebala vanjski svijet kroz tri vlažne rupice na poklopcu. Nagnuo sam se preko njenog tijela, posve zapleten u njene noge. Zvuk razmazivanja i pucketanja, poput sićušnih fizioloških orgulja, bio je poružnjen bubnjanjem mojih koljena po hladnom željezu. Stisnuo sam njeno meso i ono mi se lagano uvuklo među prste.

Pogled mi je odlutao prema susjednom kavezu. Učinilo mi se da u njemu vidim ogromnu zlatnu ribu. Izgubio sam ritam i koncentraciju i doživio krivovremeni vrhunac. Posve bez snage, spustio sam svoje tijelo dok mi se leđa nisu zaustavila na željeznim šipkama.

– Hajde, ustani. – rekla je Veronika oblačeći kutu. – Ne bi bilo dobro da nas uhvate.

– Vidio sam je. – rekao sam. Jedva sam dolazio do zraka.

– Koga?

– Zlatnu Piranu.

– Zaista ti trebaju te pilule, zar ne? Možda ti ih mogu nabaviti.

84

Slegnuo sam ramenima. Često je krivo shvaćala stvari. Povezala je Zlatnu Piranu s vizijama, a vizije sa omamljujućim pilulama.

Znala je da sam u ustanovu doveden kao luđak koji je počinio neoprostiva zlodjela pod utjecajem opojnih droga, pa je zaključila da mi strašno nedostaju opijati. Posve krivi zaključak. Možda me pilulama samo željela dotući da ne bih progovorio o našoj vezi.

Navukao sam svoje krpe. Veronika mi je pokazala prst na usnicama. Htjela je neopazice izaći iz sobe i vratiti me u krevet.

– Načula sam nešto o tvojoj samici. – prošaptala je prije nego je otvorila vrata sobe s kavezima – Možda već sljedeći tjedan budeš premješten. Budi tiho. Idemo sada spavati.

Krenuli smo niz hodnik kao utvare. Sobe su bile tihe i mrtve. Čulo se samo monotono hrkanje, poput brujanja ogromnog bumbara, pokoji neartikulirani, sneni glas ili prdac.

Sljedeći dan je došlo do tuče u blagovaonici u kojoj je proliveno krvi, ali, nažalost, nitko nije umro. Čuvari su izbatinali četvoricu.

Krajem tog istog tjedna stigla je vijest o mom premještaju. Odveli su me u posve drugo krilo zgrade, na kraju mračnog, prizemnog hodnika. Soba je bila malena, s jednim visokim prozorčićem obrubljenim rešetkama. S desne strane sobe bio je krevet i jednostavan stolić, a na lijevoj strani bilo je nešto slobodna prostora (taman dovoljno za šetnju u serijama od tri koraka prema kraju sobe, gdje je prozor, jedan korak udesno, prema krevetu, pa opet tri prema vratima, dakle osam koraka u jednom krugu). Prostor sobe mi je odmah prirastao k srcu, kao bršljan koji skriva tugu i sram poluporušena zida. Napokon sam bio gotovo posve siguran od luđaka, monstruma i svih demona. Mogao sam opet izgraditi život. Sam. Riješio sam se idiota.

85

POSLANJE

Nakon odlaska u samicu uspijevao sam gotovo posve izbjegavati ostale pacijente. Izlazio sam iz sobe samo radi rijetkih šetnji u vrtu, radi objeda, vježbi, terapija, pregleda i da bih održavao higijenu. Na kraju hodnika, nedaleko od moje samice bila je prostrana kupaonica. Kako su, zahvaljujući Doktoru, vrata moje samice bila stalno otključana, ta mi je kupaonica bilo uvijek na raspolaganju.

Stražari su ponekad prolazili hodnikom, ali gotovo mi se nikad nisu obraćali. Znali su da ja zapravo nisam zatočenik, već samo podstanar. Ustanova je za mene konačno postala bolnica, a tek onda krletka pod vječnom opsadom.

Nakon dolaska u samicu dva su događaja označila kvalitativan pomak u mom životu. Prvo, Doktor mi je odobrio posjedovanje nekih knjiga i, drugo, Veronika je posve obrijala spolovilo. Posjetila me odmah drugu noć u novoj sobi. Smetalo ju je što svoj novi životni prostor nazivam samicom.

– Nije to samica, to je soba. Jednokrevetna soba. – rekla je.

– Samica zvuči puno bolje. Najbitnije je kako stvari zvuče. – odgovorio sam tiho i ispružio se na krevetu.

Veronika je nakratko osmotrila dvije knjige na stoliću, Medicinsku enciklopediju za svako domaćinstvo i jedan putopis.

– Doktoru je drago što te konačno nešto zanima. – rekla je svlačeći bjelinu. Ispod je sve bilo krasno izbrijano, mirišljavo i čisto.

– Donijela sam ti nešto. Od toga ćeš opet imati svoje riblje vizije.

Uzeo sam tri malene tablete s njena ispružena dlana. Tvrde i hrapave.

86

Veronika se u jednom sitnom djeliću sekunde počešala po svojim naborima i potom me podragala po licu, nesvjesna ljepote koju je probudila, jer, na vršcima njenih prstiju osjetio sam miris strasti, miris života, kanibalski opijum vagine. U dubokim udasima počeo sam mirisati Veronikinu ruku. To ju je nasmijalo.

– To ti je potrebno, zar ne? – upitala je misleći na tabletice.

Sažaljenje je opskuran osjećaj. Ne dolazi ni iz čega dobra, već iz rezigniranog, pripitomljenog gađenja. Tabletice mi uopće nisu bile potrebne, a u tom trenu bile su najnebitnija stvar na svijetu. Vršci Veronikinih prstiju bili su kemijski čista poezija koja se uživa potajno i osluškuje kao lepet ptičijih krila. U nekom osjetilnom, poluizmišljenom svijetu u kojeg se dospijeva samo znanjem.

Nisam joj ništa odgovorio, progutao sam tabletice bez kapi vode i osmjehnuo se negdje prema tamnom kutu samice.

– Budi dobar. Reci mi što vidiš. – zamolila je. Njene vječne čipkaste gaćice, vječno crne, uzburkane kao površina vode. Njene noge, duge, lagane, poletjele su prema stropu samice, visokom stropu koji je počeo nalikovati izlazu iz dugačkog tunela, iscurile su potom iz gaćica bačenih u vis prema srebrnastom stropu. gaćice nisu pale na pod već su ostale lebdjeti u sumraku sobe.

Na podu se otvorila lokva krvi u njoj sam vidio zlatnu ribicu.

Bacakala se u očajničkom pokušaju da se spasi, ali krvi je bilo previše.

Svakim se skokom sve više gušila u željeznoj, gustoj i ljepljivoj tekućini.

Veronika je lebdjela raširenih nogu točno iznad lokve u kojoj je umirala zlatna ribica.

– Vidiš li je? – upitala je.

– Vidim je. – rekao sam podignuvši pogled na njenu čistu, nježnu, mirišljavu ribicu. Ustao sam s kreveta, ali bez uobičajenog 87

napora, pod tabanima sam osjetio toplinu krvave lokve. Zagrlio sam Veronikine noge, ali one su bile skliske i sluzave poput riblje kože. Skliznuo sam s njih i pao u krv. Licem u lokvu u kojoj sam se ugušio. Kao da sam umro na dah, istopio se. Veronika me uzela pod ramena i izvukla me iz lokve, na prostranu obalu. Činilo mi se kao da sam izronio iz mora ljudske plazme, ali puno je tog mora ostalo u meni. Disao sam u grcajima, krv se izlijevala iz pluća, usta i ušiju. Otvorio sam oči i ponad sebe vidio ogroman mjesec od Veronikine guzice.

Noć je. Vrijeme je za najjače.

Bio sam upravo rođen. Na svijet me umjesto rezanja, vriskova i jauka dopratio njen smijeh. Veronika je uzduž prelebdjela moju samicu, koja se sad doimala puno, puno većom. Zaustavila se iznad vrata.

– Imam još nešto za tebe. – rekla je i otvorila vrata sobe. U sobu je ušla sestra Markica, a iza nje, prateći je u stopu, uplivala je Zlatna Pirana. Pozdravila me je, vodenasto, sramežljivo. Rekla mi je riječi zahvalnosti.

Zahvalnosti! Dobrodošla na Veronikin privatni safari, sestro Markice! Vama se ništa ne može dogoditi. Mene će pak iz sluzi spasiti moja Zlatna Pirana. Dobrodošla, vodenasta sestro Markice.

Lijevo oko-desno oko, lijevo oko-desno oko. Sve ostaje među nama. Hladna riblja tajnovitost, a mi se služimo.

Postavio sam se na noge i pošao prema njoj, ali Zlatna Pirana ju je progutala na korak ispred moga lica. Zlatna je Pirana otplutala sobom do Veronike i nju je progutala. Ostali smo sami u sobi, ona i ja. Njene velike, tupe, crne oči opet su mrtvački zurile u mene.

– Što želiš? – upitao sam je.

Zlatna je Pirana šuteći pošla prema meni. Njene ogromne čeljusti su se otvorile i unutrašnjost njena tijela zlatom je obasjala sobu. Vidio sam redove oštrih, dijamantnih zubi iza kojih krv postaje tekuće zlato i vječni sjaj. Progutala me nježno. Neobično pažljivo i nježno.

88

– Ne znam. Valjda ono što ti i Veronika inače radite. – rekla je Markica sramežljivo. Suha zahvalnost. Pokora. Skinula je bijelu kutu. Lažljiv zagrljaj krivnje. Blještala je u purpuru i zlatnom sjaju koji se odbijao od njenih želatinastih, lijepih grudi, mokre zadnjice i tankih, dugih, ruku lelujavih poput morskih trava. Veronika nas je promatrala lebdeći kroz gustu unutrašnjost Piranina tijela dajući nam oprost. Čulo se monotono šuštanje, kao da pljušti jaka kiša.

Igra krvi.

Prešao sam dlanom preko Markičina trbuha, pa niže, do obrijane crtice i uda u njoj. Povukao sam ruku i pogledao dlan. Na njemu je bila tamna, topla krv. Odmaknuo sam se i sagnuo se ne bih li vidio Markičinu ribicu koja je rigala crvenilo kao vatru po mom opečenom licu i usnicama. Otvorio sam usta i pio sam Ferdovu krv i krv svih ljudi. Čitavo čovječanstvo krvarilo je niz moje ždrijelo.

Svjetlost je postala zasljepljujuća. Nesnosna za moj um, ali moje oči su ostale opijene i bez boli širom otvorene. Vidio sam ogromno, užareno sunce od Markičine guzice.

Dan je.

Sljedeće jutro u samicu je došla Veronika i još jedan čuvar.

Rekla mi je da poslije doručka moram otići do Doktora.

– On će te otpratiti. – rekla je pokazavši na mrkog čuvara – Danas će svi pacijenti biti budno praćeni jer su sinoć u lijevom krilu izbili neredi.

Kimnuo sam glavom. Veronika je nestala u tami na kraju hodnika. Uputio sam se prema kupaonici, a stražar za mnom, kao pas koji vreba pticu u visokoj travi. Mogao je iznenada skočiti, mogao je čekati da pokušam poletjeti, u oba slučaja bio bih požderan.

Kasnije sam, u vrijeme objeda, sjedio s dvojicom koji nikada nisu prozborili ni riječi. Njihova me šutnja smirivala. Poslije objeda stražar me otpratio do Doktora i konačno se izgubio.

Na stolu između mene i Doktora bio je šah, moj dnevnik i neke 89

manje bitne sitnice. Doktor me počastio s nekoliko uobičajenih, izlizanih i umornih pitanja koje je neprestano postavljao tijekom svih godina mog boravka u ustanovi.

- Ne razumijem. Negdje između tvoje inteligencije i tvojih djela je meni posve neobjašnjiv prekid. Što te je natjeralo da to činiš? – promrmljao je umorno.

Dohvatio je moj dnevnik i stao nasumice otvarati stranice.

- Razočaranje. Strah. Ali i gađenje.

– Strah! – rekao je Doktor glasnije i pokazao kažiprstom po zraku kao da je otkrio nešto posve novo. Zapravo je godinama slušao od mene samo o strahu.

– Zbog straha došla je mržnja, zbog mržnje ubojstvo. – rekao je Doktor.

– Nisam ubio zbog mržnje. Nisam istinski mrzio nikoga, želio sam im samo pomoći. Oni to nisu shvaćali i mrzili su mene. Ferdo me je ubo nožem, a onda mi je rekao kako mu je posve svejedno ako ga ubijem ili ne ubijem.

– Misliš da mu je stvarno bilo svejedno? – upitao je Doktor.

Zadnjih godina mog boravka u ustanovi oslovljavao me sa ti.

Zbližili smo se najviše zbog toga što sam ga neprestano pobjeđivao u šahu.

– Mislim da mu je bilo posve svejedno.

– Zašto?

– Zato što je umro tako lako, tako banalno i glupo. Bio je toliko pun zla da je jednostavno odjedrio u smrt bez i jedne riječi, bez i jednog jauka.

Doktor je uzdahnuo i pokrio polovinu lica dlanom.

– Ti ga zapravo nisi namjeravao ubiti?

– Ne. – A drugi stanari?

– Zbog straha sam želio ušutkati staru Lenu. Bacio sam je kroz prozor u prizemlju jer je nisam želio mrtvu. Htio sam je samo izbaciti iz svog svijeta.

90

– A susjeda s vrha, Evica?

– Ona je strašna osoba. Da sam stigao do njena stana ona bi zasigurno ubila mene.

Polutama sobe pokrila je Doktorovo lice. Mjesto očiju vidio sam samo dvije crne razmazotine. Bio je ispružen na naslonjač stolice, mrk, bez pokreta i posve bezglasan. Takvu tišinu nisam još nikada čuo u ustanovi. Trajala je dugo, zaista dugo. Naposljetku se Doktor zaljuljao na stolici i rukom dokučio mali glazbeni aparat.

Tihi zvuci klavira zagrlili su sobu.

– Satie. – rekao je Doktor – Valjda te neće uplašiti.

Vratio se u prethodni položaj i nastavio razmišljati bez riječi i bez pokreta. Sjedili smo tako satima, do stvarnog, izvanjskog sumraka. Doktor se konačno istinski i pravilno potrudio. Okusio je dio moga svijeta i zbog toga je morao biti nagrađen.

– Bože – promrmljao je na kraju dana i spustio čelo na stol koji nas je dijelio. Opet se posve umirio, kao da je zaspao. Zvuk klavira satima je ispunjavao tamnu sobu. Doktor je malo zadigao glavu, dovoljno da me tek pogleda.

– Nadam se da ti ne smeta glazba. – rekao je iscrpljeno – Nije mi bila namjera da te mentalno silujem – dodao je ponešto cinično.

Nije me zasmetala njegova primjedba. Odlučio sam mu pokloniti djelić zlatnoga sjaja.

– Imam viziju. Viziju ogromne zlatne ribe koja me proždire – spomenuo sam je po prvi put.

Doktor se čudnovato nacerio ne podižući glavu sa stola.

Zazvučao je kao paranje platna. Rekao mi je potom: – Nakon svih ovih godina rada s tobom uopće me ne zanima tvoja vizija, tvoja istina niti tvoj svijet. Slušaj glazbu. Predivna je.

To je jedina vizija koja me trenutno zanima.

Od svega što je mogao reći, Doktor je rekao ono najbolje.

Prešao sam dlanom preko svog vlažnog i hladnog čela.

– Satie je u redu. Slušao sam ga davno.

91

Doktor je sporo podigao glavu sa stola. Umorno je dohvatio moj dnevnik i zagledao se u otvorene stranice izgužvane bilježnice.

– To je gotovo – rekao sam – Opet osjećam stvarni svijet i to ponajviše kroz tabane.

Doktor se opet čudnovato nacerio.

– Nemoj posve ozdraviti. Mogao bi bolno požaliti što si već profućkao polovinu sasvim solidna života.

Nakon toga smo u tišini ustali i izašli iz posve mračne sobe.

Preuzeo me moj vjerni stražar.

Na putu do samice padale su mi na um čudnovate misli. Poželio sam biti u vanjskom svijetu. Možda samo stajati negdje i kisnuti na onim ulicama za koje sam, nakon godina provedenih u ustanovi, jedva vjerovao da postoje. Stalno mi se u misli vraćao razgovor s Doktorom, njegove umorne riječi, posve nezainteresirane za prve tračke istine kojima sam ga na trenutak osvijetlio.

Ostao je posve taman pred tim sitnim bljeskom, kao da i on vjeruje kako riječi postoje samo da bi se njima lagalo.

Sljedećih je tjedana u samici bivalo sve hladnije. Centralno grijanje nije najbolje dopiralo do mog osamljenog prizemnog svijeta.

Sredinom mjeseca upalilo mi se oko, počelo se gnojiti i crvenjeti.

Veronika me posjećivala skoro svaki dan, donosila mi tablete i potom se zadovoljavala. Markica više nije dolazila na safari, vidio sam je tek uoči Nove Godine kad je pomagala pacijentima pri kićenju jelke u društvenoj sobi. Na drvce su stavili crvene kuglice u kojima su se zrcalile oči Zlatne Pirane, a okolo drvca paravan od pleksiglasa i tri stražara. Nekoliko puta sam prošao onuda, ali Markica se pravila da me ne vidi. Očito je njena grižnja savjesti porazila vaginu. Drvce su ubrzo napastovali, unatoč svim mjerama opreza.

Baš u to novogodišnje doba Zlatna me Pirana odlučila neprestano pratiti kamo god bih pošao. Više je nisam morao dozivati tabletama. Neprestano je plivala za mnom niz hodnike, na 92

terapije, u blagovaonicu, u vrt. Kud god bih krenuo. Drugog dana nove godine stanje oka se strašno pogoršalo. Upala je postala nepodnošljivo bolna. Ispružio sam se na krevetu i trpio.

– Sutra će ti poslati liječnika – rekla je Pirana.

I zaista, sutra su poslali liječnika koji mi je dao kapi za oči.

Dolazio je šest dana nakon čega mi je oko napokon ozdravilo.

– Sutra će doći Veronika – rekla je Zlatna Pirana.

I sutra je došla Veronika. Rekao sam joj da mi više ne nosi tablete jer je sada moja vizija neprestano uz mene. Više ih nije donosila, a moja nagon za parenjem osjetno se popravio.

Jedno zimsko jutro rekla mi je Zlatna Pirana: – Počinio si mnoga zla.

– Što sam učinio? – upitao sam.

– Utopio si me u krvi. Moći ćeš biti ponovo sretan jedino ako učiniš nešto istinski dobro.

Zima je prošla brzo, neopazice. Vratio sam se u vrt. Pored grmova i klupa bili su naslagani demoni koji nisu dopirali do moje svijesti, kao niti njihovi zvjerski zvukovi ni njihov životinjski smrad. Više nisam bio sam. Zlatna je Pirana bila sa mnom, šutjela sa mnom i razmišljala sa mnom u dugim i tihim satima. Razmišljao sam najviše o tavanu. Milijun puta vrtio sam film u glavi: imam ključ, zveckam niz ulicu, penjem se u potkrovlje, otključavam, otvaram, ulazim. Pri tim sam mislima osjećao nemoć, posebno u doba kada sam gubio nadu da ću ikada napustiti ustanovu. Srećom, Zlatna je Pirana posjedovala dar vidovitosti pa sam je jednom prilikom odlučio upitati o tajnama skrivenim na tavanu i tako makar posredno zadovoljiti svoju najdublju potrebu.

– Reci mi što ima gore, na tavanu. – zamolio sam je – Ti znaš.

– Znam sve – ogovorila je Zlatna Pirana – osim toga. Cijelu tu stvar s tavanom morat ćeš riješiti posve sam, bez moje pomoći. Ali zato ti mogu reći što se nalazi na svim ostalim tavanima svijeta.

Kimnuo sam glavom. Piranin me odgovor zadovoljio.

Na moju zamolbu Doktor mi je poslao malenu knjižicu Španjol93

ski u trideset lekcija, priručnik za početnike. U doba mirenja sa svijetom vježbao sam izgovor riječi i učio glagolske oblike ispružen na samničkom krevetu. Već do sredine ljeta mogao sam satima razgovarati na španjolskom jeziku, sam sa sobom ili s Piranom, a Doktor me neprestano opskrbljivao novim materijalima.

Početkom jeseni stražar je ušao u moju samicu. Vidio je knjige na stoliću i pristupio.

– Španjolski? – rekao je radeći grimasu – Koji će tebi kurac španjolski kad ionako stalno šutiš? Što, šutit ćeš na španjolskom ili kako? – dodao je okrećući kažiprstom krugove kraj slijepoočnice.

– Traži te Doktor. Ustaj! – naredio je i ljubazno me otpratio do ordinacije.

U ordinaciji me dočekao Doktor i još dvojica, jedan od njih u bijelome.

– Buenas dias.2 – rekao je Doktor.

– Buenas dias.

– Cómo estáis?3 – Estoy bien, gracias.4 – odgovorio sam.

– ÝSeńores,5 – rekao je Doktor okrenuvši se prema drugoj dvojici – éste seńor ha aprendedo el castelláno para cinco meses da solo!6 Oba su muškarca kimnula glavom. Doktor mi je prišao, stavio mi ruku na rame i rekao: – Procijenili smo vaše stanje, vaš napredak, ponašanje te objektivno stanje bolnice i odlučili vas pustiti deset mjeseci prije isteka kazne. Možete otići već sutra.

2

Dobar dan. šp.

3

Kako ste? šp.

4

Dobro sam, hvala. šp.

5

Gospodo, šp.

6

ovaj je gospodin naučio španjolski u samo pet mjeseci! šp.

94

* * * Navečer me posjetila Veronika. Nije trebala plakati, ali svejedno je ovlažila oči. Sjela je pored mene i zagrlila me. Bilo mi je stravično neugodno pa sam dlanovima čvrsto stegnuo svoja koljena.

– Ne volim te, – rekla je Veronika i makar malo olakšala nesnosno glupu situaciju – ali tako mi je žao što te gubim.

Nisam svoj odlazak doživljavao kao bilo čiji gubitak. Na kraju krajeva, Veronika i ja nismo imali puno izgleda da proslavimo dijamantni pir.

– Ni ja tebe ne volim. – rekao sam pomalo iritirano i slegnuo ramenima.

Veronika se nasmijala, obrisala suze i napokon se pribrala. Još jednom me zagrlila i potom mi dala moj dnevnik. Doktor ga je, navodno, namjeravao baciti u smeće. Sljedeći je dan nisam vidio.

Više je nikad nisam vidio.

Bila je subota. Trideset i četiri godine postojanja, oko pet i pol ustanovskih. Posjedovao sam odijelo, plastičnu vrećicu u kojoj su bile tri izgužvane knjige, sedam pari čarapa, troje gaće i dvije pamučne potkošulje. U džepu novčanik s nekoliko dokumenata, papira, potvrda i jednu nešto krupniju novčanicu. Imao sam sve svoje ključeve. Zlatna je Pirana lebdjela pored mene, od izlaznih vrata lijevog krila, preko igrališta do stražarnice. Otvorili su ogromna metalna vrata. Vjetar je bio blag i topao.

Ulice su bile puno tiše od onih iz doba kad sam bio dijete. Zastao sam u uskoj, vlažnoj i nezdravoj ulici u kojoj su se djeca igrala loptom. Kratko smo ih promatrali, Zlatna Pirana i ja.

– Idem. Čekat ću te tamo. – rekla je Pirana i otišla.

Ostao sam opet posve sam. Posve sam na ulici, na trgu, u parku među golubovima. Posve sam u kupeu putničkog vlaka koji je krivudao uz zelenu rijeku. Pratio sam nestajanje željezničkih kolodvora i odlučio sići na stanici čije mi se ime učini lijepim.

Međutim, prevario me san. Probudio sam se tek u predvečerje u 95

nekom dalekom, sivkastom i kamenitom kraju. Suton je posve utopio nebo u krvavi sjaj. Preko puta mene sjedila je starica. Bila je obučena u crno i imala je crnu maramu svezanu oko glave.

Pogledala me i zatim bojažljivo spustila pogled prekriživši smežurane ruke na skutima. Daleko sam otišao. Pošao sam iz kupea u uski hodnik čiji je smrad živo podsjećao na višeljetno razlijevanje urina u vagonskom nužniku. Na sljedećoj stanici izašao sam iz vlaka. Zlatna me Pirana već čekala na peronu, ona je znala da ću izaći baš tu. Vlak je zaškripio, rastegao se i nestao u razlivenim bojama tame. Postao sam svjestan praznine u kojoj sam se našao: malena, oronula kolodvorska zgrada, posve pusta i bezglasna, šine i gole planine na koje je već zasjela noć.

– ÝFinalmente libre!7 – rekao sam veselo.

– Me alegro mucho que hayas venido.8 – kazala je Pirana.

I bez puno razgovora znao sam da je trebam slijediti.

Zlatna me Pirana odvela u kolodvorsku gostionicu. Tamo sam, usred smrada cigaretnog dima, ishlapjelog alkohola, želučanih kiselina i dugo neopranog mesa, susreo ljude. Rekao sam ljudima o svom uvidu u materiju prošlosti, budućnosti i sudbine. Moje su kazivanje shvatili vrlo ozbiljno pa sam još te iste noći večerao kod obitelji čiji je sin prije pet godina otišao u Ameriku i više se nije javio. Ustupili su mi sinovljevu sobu da u njoj prenoćim, a ja sam obećao da ću se sljedeći dan uspeti na njihov tavan i otkriti što se sa sinom dogodilo. Zaista, izjutra sam, praćen majkom, ocem, sestrom i starom bakom otišao na tavan i u paučinastoj tami sjeo u jednu istrošenu, odbačenu fotelju. Zlatna se Pirana nadvila nadamnom.

– Što se dogodilo s njihovim sinom? – upitao sam Piranu.

– Nema ga više. Izgubio je život u nekoj luci. – odgovorila je ona.

7

Konačno slobodan! šp.

8

Jako me raduje sto si došao. šp.

96

To sam prenio obitelji. Majka se rasplakala, otac ju je zagrlio.

Plakala je bez prestanka.

Kasnije istog dana jedna žena iz susjedstva me odvela na svoj tavan. Sumnjala u muževu nevjeru. Sjedio sam sa Zlatnom Piranom na jednoj od drvenih greda kojima je bio ispresijecan pod tavana.

– Vara li ovu ženu njezin muž? – upitao sam.

– Da. – odgovorila je Pirana – S tri žene.

– Muž vas vara. – rekao sam ženi.

– S kim, s kim? – vrisnula je bijesno, a prve suze već su joj se redale na podočnjacima.

– Ne znam. Ali vara vas u svakom slučaju.

Glas o čovjeku koji vidi prošlost, budućnost i sudbinu na tavanima brzo se pročuo kroz okolna naselja i cijeli kraj. Bračni par iz susjednog sela došao je po mene drndavim, starim autom. Željeli su znati hoće li ikada imati djecu. Godinama su bezuspješno pokušavali stvoriti život, a sada, došavši u kritičnu starosnu dob, bili su na izmaku snaga. Kod njih sam prenoćio i izjutra se uspeo na tavan na kojem su visjele četiri šunke.

– Hoće li oni ikada dobiti dijete? – upitao sam Piranu.

– Ne, – odgovorila je – nikada.

Isti dan pohodio sam staricu kojoj sam otkrio sudbinu njenog muža. Prije puno godina netko ga je ubio i zakopao u obližnjem šumarku. Sljedećeg dana mještani su iskopali njegove kosti, a mene su odvezli iza planine, u jedno još manje i zabitije mjesto.

Tamo sam proveo noć u toploj kući s kaminom. Dobro sam se najeo te pošao u šetnju selom koje je brojalo tek desetak domaćinstava. Neka od njih bila su zapuštena ili posve napuštena. Malobrojno je drveće izraslo na kamenitim planinama koje su sa svih strana zaklanjale hladno nebo. Zagrnut u debeli ogrtač od kozje kože što sam ga dobio na poklon od jedne bradate starice nisam izgledao drugačije od bilo kojeg mještanina.

Selo u zabiti obilovalo je tajnama koje su godinama tištale nje97

gove stanovnike. Na prvom sam tavanu razriješio sudbinu dvojice mladića, od kojih je jedan bio mrtav, a grob mu je bio u dalekoj zemlji. Na drugom sam tavanu otkrio ženu koja je pobjegla od svog zaručnika i poslije toga živjela sretno s novom obitelji u velikom gradu. Njen se zaručnik otputio u grad čim sam sišao s njegova tavana. Zahvalio mi je, zalupio vratima lijepe ali oronule kuće i nestao. Na trećem sam tavanu pronašao izgubljenog brata koji je već odavna bio mrtav. Na zadnjem tavanu otkrio sam jednom sredovječnom čovjeku da njegovi novci neće stići i da nikada neće biti imućan.

– Ali jedna mi je žena gatala prije godinu dana. – ponavljao je on izbezumljeno.

– Žao mi je, – rekao sam – ali ti novci zaista nikada neće stići.

U predvečerje su došli po mene kolima s dva konja i odvukli me dalje prema planinama. Dospio sam u napola srušeno selo pored bistre rječice. U tom sam selu proveo četiri dana i najbolje jeo i spavao. Riješio sam sudbinu dvoje nestalih ljudi, a jednom sam starcu otkrio kako više nikada neće moći hodati. Odvezli smo se iza planine gdje smo izbili na asfaltiranu cestu koja nas je odvela u gradić u kotlini. Tu sam otkrio mladiću da ga djevojka za kojom pati ne voli.

– Postoji li nada da će ikada biti moja? – upitao je.

– Ne. – rekla je Zlatna Pirana – Za dvije će godine ona već biti udana za drugoga.

– Nema nade. – rekao sam mladiću.

Na drugom i trećem tavanu otkrio sam tužnu sudbinu nestalih ljudi, a na četvrtom neizlječivost teške bolesti od koje je bolovala gazdarica kuće. Dok smo ručali njen me sin upitao hoće li biti sretan u životu pa sam se morao opet uspeti na tavan.

– Bit će sretan, ali vrlo, vrlo kratko. – rekla je Pirana.

– Okusit ćeš sreću u životu. – rekao sam gazdaričinom sinu.

Peti je tavan čuvao tajnu ružnog zločina. Razotkrio sam ubojicu nevina čovjeka, ali i ubojica i žrtva već su odavna bili mrtvi i izje98

dnačeni. Na šestom sam tavanu otkrio brata koji je potkradao drugog brata, a na sedmom je bio mrtvac nestao u šumi. Nakon toga sam napustio gradić jer su me trebali i na drugim mjestima.

Došao sam u mjestašce na vrhu brda s kojega se vidjelo more.

Razotkrio sam sudbine nekoliko izgubljenih ljudi koji su svi odreda bili mrtvi. Ljudi su najčešće htjeli znati upravo takve stvari. S brda sam se spustio u selo gdje sam otkrio preljubnike i ubojicu i potom uhvatio vlak. Vlak me odnio u veliki grad na obali mora koji je čuvao nebrojene tajne. Pohodio sam više od trideset tavana i odgovorio na pitanja mnoštva različitih ljudi. Razotkrio sam mrtvace, bolesnike, varalice, ubojice, lopove, silovatelje, gubitnike i nesretnike. Čak sam pohodio i obitelj jednog čovjeka s kojim sam bio zatvoren u ustanovi. To im, naravno, nisam rekao. Otkrio sam sudbinu nekoliko pasa, mačke koju je zgazio autobus i sudbinu papige koju je uzelo nebo. Sve sam im rekao, sve što su željeli znati.

Na zadnjem tavanu kojeg sam pohodio otkrio sam ženi i mužu sudbinu ženina oca koji je otišao barkom na more i više se nije vratio. Starac je, naravno, bio mrtav, to sam im i rekao.

– Jeste li sigurni? – upitala je žena plačno.

– Posve. – odgovorio sam. Žena je briznula u plač.

– Gluposti, sve su to gluposti! – izderao se njen muž silazeći u otvor na podu tavana. Kad mu je samo glava virila kroz četvrtasti otvor, izderao se na ženu: – Sama si to tražila, tog luđaka koji vidi sudbinu na tavanu! Na tavanu, ni manje ni više! Gluposti! Mogla si i mene pitati je li tvoj otac mrtav ili živ, a ja bih ti sasvim razumno odgovorio da je stari mrtav. Pa zajedno smo ga identificirali u bolnici!

– Da, ali… – promucala je žena – …on je bio posve neprepoznatljiv.

Muž je ljutito zavrtio glavom i zaurlao: – Da, neprepoznatljiv, samo što je nosio vjenčani prsten koji mu je na prst stavila tvoja majka, a u džepu su mu pronašli sve doku99

mente! Ali ne! Moraš ti to čuti još jednom od ovog prevaranta!

Potom je ljutita muževa glava dobila ruku, a prst te ruke bio je uperen u mene.

– A vas bi, gospodine, trebalo zatvoriti!

Potom su i glava i ruka nestale u osvijetljenom otvoru. Žena je i dalje plakala.

Ujutro sljedećeg dana otišao sam na željezničku stanicu. Osjetio sam da je mom poslanju došao kraj i da je vrijeme za povratak kući.

– Ispunio sam obećanje. – rekao sam Zlatnoj Pirani – Učinio sam dobro ljudima i sada je vrijeme da pođem na svoj tavan.

– Vrijeme je. – potvrdila je Pirana.

Bio sam daleko od svog doma. Cijeli dan i komad noći proveo sam drijemajući u vlaku koji se tresao i škripao prateći pravilne ritmove. Tijekom nekoliko budnih sati misli su mi lutale mojim starim svijetom. Osjećao sam puno straha i nelagode. Kako ću izaći na oči staroj Leni, kako ću na stubištu proći pored Evice? I što ću učiniti ako me Marta presiječe svojim zmijskim pogledom?

Možda me opet spriječe u mojim nakanama. U džepu ogrtača stiskao sam ključ među oznojenim prstima, pun nadanja u svoj konačni uspjeh.

Kasno sam stigao na smrdljivu željezničku stanicu punu pijanica što bezglavo teturaju niz prljave hodnike. Skupio sam snagu i neopaženo kliznuo pored omamljenih sjenki u tamne i snene ulice grada. Mnoštvo je semafora izmjenjivalo boje noći, sad je sve bilo crveno, sad žuto, sad zeleno, a sve ni za koga. Provlačio sam se uza zidove vlažne od nedavne kiše i pepeljaste od vremena i dima. Tišina. Samo poneki neobični, kratki zvuk iz tame kojemu nisam mogao odrediti ni izvor ni uzrok. Moji koraci čuli su se do najviših katova zgrada.

Hodao sam brzo, preznojio se. Prošao sam kroz jednu široku, dugačku ulicu, sada mrtvu i tihu, pa nadesno, uza jednu manju, strmu uličicu punu mraka. Došao sam kući.

100

Ulazna vrata zatvorila su se iza mojih leđa. Približio sam se Leninim vratima. Nisam ništa čuo niti osjetio. Pošao sam do Martinih vrata. Dovoljno je svjetlosti prodiralo s ulice da bih na njima vidio ispisano neko posve drugo, nepoznato ime. Marte već odavno nije bilo tamo. Dodirnuo sam hladni rukohvat i počeo se uspinjati uza stubište. Nisam upalio svijetlo. Hodao sam sporo, zastajkujući na svakoj stepenici sve do drugog kata. Tamo me uhvatila neodoljiva želja da potrčim. Došao sam uspuhan pred svoja vrata i brzopleto ugurao ključ u bravu. Odgurnuo sam vrata i osjetio miris svoga doma. Nepromijenjen.

Sve je u stanu bilo kako sam i ostavio, samo puno trošnije, sivlje, prekriveno prašinom i mrtvilom. Papuče u spavaćoj sobi posve su strunule. Odložio sam svoju vrećicu pored noćne lampe. Skinuo sam gornji pokrivač s kreveta, posve rastopljen od vremena.

Donji pokrivač bio je u vrlo dobrom stanju. Razodjenuo sam se i zavukao u hladnu posteljinu. Dugo sam spavao.

Zlatna me Pirana probudila otvorivši prozore i škure. Rastegnuo sam se u krevetu i pozdravio je. Potom sam se okupao i obrijao bradu koja je već bila jako izrasla i očvrsnula. U zrcalu sam otkrio svoj nekadašnji izgled. Vagao sam se. Bio sam puno lakši nego prije šest godina, ali neusporedivo mirniji.

– Pođimo sada. – rekla je Zlatna Pirana.

Uzeo sam ključ tavana i pošao prema vratima, a Pirana je zaplivala za mnom. Došli smo u hodnik pa stubištem do četvrtog kata, tik pored vrata Evičina stana.

– Ona je sada supruga i majka. Više te ne bi ni prepoznala. – rekla je Zlatna Pirana.

Opet sam kimnuo glavom. Piranini odgovori uvijek su me smirivali. Ona je već lebdjela pored vrata tavana. Ja sam prišao i otključao ih. Vrata su se otvorila sama od sebe.

Tavan je bio posve utopljen u prašinu. Kao i moj stan. Kroz šest velikih krovnih prozora ulazilo je šest debelih snopova guste svjetlosti. U kutovima tavana gnijezdili su se golubovi i sad su 101

uplašeni gugutali i lepetali krilima. Središnji dio tavana bio je natrpan starim stolovima, lampama, televizorima, strganim biciklima, neupotrebljivim perilicama, kutijama punih trulih papira i knjiga kojima su se hranili različiti kukci. Osvrnuo sam se i pogledom prošao cijelu prostoriju. Trebalo je tražiti.

Smatrao sam kako je najbolje započeti potragu posve gol. Izvoran i neponovljiv. Razodjenuo sam se i složio odjeću na prašnjavu kutiju pored pokvarena televizora. Prošetao sam cijelim tavanom i zaustavljao se pored stvari koje su mi se učinile zanimljivima.

Podigao sam jedan krovni prozor. Progurao sam glavu kroz uski otvor i vidio polovinu grada natiskanu na rubu moga krova. Ubrzo sam uvukao glavu jer su mi se smrzli obrazi.

– Po što si došao? – upitala je Zlatna Pirana.

Nisam bio naviknut na njena pitanja. Raširio sam ruke i opet se osvrnuo po tavanu.

– Ne znam. – odgovorio sam.

Iz hrpe prašnjavih stvari izvukao sam bicikl s ispumpanim gumama. Uspio sam ga pokrenuti i napravio nekoliko krugova po tavanu. Natjeravao sam ga sve brže i brže, a bicikl je škripao i raspadao se. Doskora sam osjetio umor i stao. Sjeo sam na hrpu knjiga.

– Nije bitno po što sam točno došao. Bitno je da sam tu. – rekao sam Pirani.

Postajala je sve veća i sjajnija. Razjapila je ogromne čeljusti i zagrizla moje rame iz kojeg je šiknula krv. Zagrizla je i moju ruku pa vrat. Komadala me i proždirala poput kakve kopnene zvijeri.

Iako optočena zlatnim sjajem, bila je okrutni krvolok.

Rijeka, 18. 10. 1999.

102

PRIČE I DRAME

prazna stranica

PUT U RIMINI

Kad čujem stare nježne pjesme, sjetim se svog ujka Ota. Bio je neobična pojava; visok, proćelav, nezgrapnih proporcija tijela.

Strašno sam ga volio. Iako je često djelovao zbunjeno i vječito se smješkao, ipak je uspijevao očuvati glas izuzetno ozbiljnog i, prije svega, odgovornog čovjeka. Svako ga je društvo voljelo. Bio je tih čovjek, ali, začudo, svojom je blagom pojavom inspirirao najluđe zabave. Ljudi su ga rado susretali na ulici. Ženama nije bio osobito privlačan, ali bez njih je rijetko bio viđen u javnosti. Često su ga hvalili kao odanog i marljivog radnika; bez obzira na snijeg, sparinu, dosadu, kišu, ljudske slabosti i obmane, njegov je ured na trećem katu upravne zgrade pošte uvijek počinjao s radom deset minuta prije i završavao sat vremena poslije radnog vremena. I tako dvadeset godina. Ali nije ujak Oto bio omiljen zbog svog izgleda, ponašanja ili radnih osobina. Voljeli su ga jer je jednostavno bio dobar čovjek.

Ono što je nedostajalo ujku Otu bio je mali trag ludosti u posve običnu karakteru. Bio je suviše jednostavan, oprezan i nepatvoren, nespreman za životne eksperimente, nagle preokrete ili izlete u područja neobičnosti. Ne bih rekao da je bio dosadna osoba, ali život s njim zasigurno nije bio triler. Nije razumio umjetnost. Nije se previše bavio knjigama niti teškim mislima. Takav je bio moj ujak Oto do ljeta 1987., kada se sve, makar i zakratko, vrtoglavo izmijenilo u čudnovatom slijedu događaja čijih se detalja sjećam i danas. Tijek vremena pretočio je zgodu s ujkom u jednu od onih slika iz djetinjstva koje nam na sjetom ozareno lice polažu sjene zamišljenosti i kojih se sjećamo kao najdražih.

Točno, ujak je samo jednom u životu skrenuo u neobičnost, ali taj jedanput bio je vrhunski! Počelo je sparne ljetne večeri kada je 105

majka otvorila vrata našeg zagušljivog stana na jedanaestom katu i ugledala ujaka Ota, utučenog i tužnog, pod pazuhom je stiskao četvrtasti smotuljak omotan smeđim poštanskim papirom. Majka ga je zagrlila, a ja, tada desetogodišnjak, dojurio sam do vrata da bih ga pozdravio. Međutim, kad sam ga vidio u tako lošem stanju, ušutio sam i stisnuo se uza zid hodnika. Majka ga je povela u dnevni boravak gdje je otac pratio vijesti. Pošao sam za njima. Vidjevši ujaka, otac je maknuo noge sa stolića i dignuo se iz fotelje s neobičnom ozbiljnošću. Vidjelo se kako otac želi zagrliti ujaka, ali nikako se nije mogao odvažiti da to i učini pa je nesuvislo mlatio rukama pokušavajući izgovoriti nešto. Majka se okrenula prema meni i oštro mi naložila: – Idi u sobu i čekaj dok ti se brat ne vrati iz škole! Hajde!

Izišao sam iz dnevnog boravka i zatvorio vrata. Nije mi bilo nakraj pameti poći u sobu, mrzio sam biti sam bez brata.

Uostalom, zanimalo me zašto je ujak tako loše volje. Zato sam se šćućurio pored vrata dnevnog i stao prisluškivati. Isprva nisam mnogo čuo. Zatim sam razabrao neke očeve riječi utjehe i majčin plač. Paranje papira.

– Pa to je slika! – uzviknula je majka glasom iskrivljenim od plača.

Ujak je donio sliku! Sad sam bio siguran da se događalo nešto krajnje neobično. Ali nisam znao što. Shvatio sam samo da ujak hvali svoju novu, skupocjenu sliku, ali umjesto sreće, jedva je govorio od suza. Čuvši nakon nekog vremena da se ujak oprašta od mojih roditelja i kreće prema vratima, brzo sam i nečujno šmugnuo u svoju sobu. Nedugo zatim glava moga ujaka provirila je iza odškrinutih vrata moje sobe te se činilo kao da je i on član grupe AC/DC čiji je poster preko cijele unutrašnje plohe vrata zalijepio moj brat. Ujak se nasmiješio, ušao u sobu i kleknuo pored moga kreveta. Na pod je odložio na pola potrgani smotuljak iz kojeg je virio okvir malene slike. Ujak se sada činio puno sretnijim. Obu106

hvatio je obje moje šake svojim ogromnim dlanom. Imao je nevjerojatno duge prste i goleme dlanove.

– Ujaku su se dogodile čudne stvari. – rekao je tiho i nježno – Otići ću na kraće putovanje. Odmoriti se od svega. Ne brini, brzo ću se vratiti. Evo, dat ću ti ključeve svog stana, tako da budeš siguran da ću doći natrag. – rekao je ujak vadeći ključ iz džepa lanenih hlača.

– Ti ćeš ih čuvati dok se ne vratim. Molim te, neka ovo ostane naša tajna. U redu?

Zakleo sam se na šutnju. Ujko je još čvršće stisnuo moje šake u dlanu, poljubio me u čelo, uzeo sliku i otišao.

Držao sam naš dogovor u tajnosti čak cijela dva dana. Kako to obično biva u obiteljskom životu, odlučio sam otvoriti dušu i priznati sve roditeljima baš tijekom ručka. Završio sam s tanjurom juhe i stavio ruku u džep hlača. Napipao sam ključ i uzeo ga među prste, ali nisam ga imao hrabrosti pokazati. Majka mi je stavila krumpire u tanjur.

– Jedi, što čekaš? – upitala je. – Vadi ruke iz džepova!

Izvadio sam ključ i stavio ga na stol pored tave s pečenim piletom.

– Što je sad to? – upitao je otac.

– Ključ od ujkova stana. – odgovorio sam.

– Otkud ti? – upitala je uplašeno majka.

Nisam ništa odgovorio pa me brat odalamio dlanom po tjemenu. Rasplakao sam se i sve priznao.

– Majmune, zašto nisi prije rekao? – derao se brat dok je majka nervozno hodala oko stola, od brata do oca. Počela je plakati.

– Zato ne otvara vrata i ne odgovara na telefon. – rekao je otac hineći staloženost – Čovjek je otputovao.

– Ne bi on to učinio, ne bi Oto. Bože, valjda mu se nije nešto dogodilo! – vapila je majka.

– Zašto nisi prije rekao? Vidiš sada što si učinio? – insistirao je brat.

107

– Mislio sam da vam je ujko rekao! – bezuspješno sam se izvlačio. Brat me opet odalamio.

Otac je uzeo ključ ujakova stana i ustao od stola. Napravio je nekoliko nervoznih, baltazarskih krugova po kuhinji i potom rekao odlučnim glasom: – Da ste svi kuš! Obucite nešto pa idemo do ujakova stana.

Uskoro smo se utrpali u našu staru drndavu Škodu. Brat je sjedio sa mnom na zadnjem sjedištu i netremice me ljutito promatrao. Bio je grozno ljubomoran jer je ujak meni povjerio ključ. Otac je upalio auto iz sedmog i pol pokušaja i bez riječi nas vozio prema ujakovu stanu. Majka je cijelim putem plakala. Tiho, ali uporno.

Otac je prvi zakoračio u stan i tek kad se uvjerio da ujak ne leži negdje mrtav na podu prostrijeljene glave ili nešto tome slično, pozvao je majku, brata i mene da uđemo. Stan ujka Ota bio je savršeno čist i uredan. Sve je bilo na svom pažljivo odabranom mjestu. Suđe oprano i složeno na police, površine ormara sjajile su se nedodirnute jezičcima prašine. Cipele su bile ulaštene i zajedno sa šlapama uredno posložene u predsoblju.

– Nema ovdje ništa. Samo par knjiga na stoliću u boravku. – sjećam se da je rekao otac.

Brat je odmah pošao do stolića s knjigama, a ja u stopu za njim.

Podigao je dvije otvorene knjige sa stola i stao čitati podvučene dijelove.

– Kako nema ništa? – upitao je oca nakon što je pročitao sve podvučeno – Pa ovdje sve piše!

– Ti budi kuš! – izderao se otac koji je baš zagrlio majku pored mračnih vrata.

Majka je ponovo briznula u plač, odgurnula oca i odjurila u kuhinju. Brat je otišao za njom. Otac je nervozno zatresao glavom i pogledao u mene.

– To si sve ti kriv, vidiš sada? – izderao se i otišao u kupaonicu zalupivši vratima.

Ostao sam sam na trosjedu presvučenom škripavom kožom.

108

Osvrnuo sam se po dnevnom boravku, od ogromnog preružnog goblena na zidu slijeva do otvorenih knjiga na stoliću pored mojih nogu. Podigao sam prvu knjigu i pročitao naslov: Slikarsko umijeće.

Na stranici 65 bile su podcrtane ove rečenice: “Ne može se proniknuti sva ljepota i vrijednost slike dok se ona ne osmotri pod nekoliko različnih osvjetljenja koja sama po sebi, poput kuteva snimanja filmskom kamerom, unose dašak suprotivih raspoloženja. Dobro bi stoga bilo neke slike koje su nastale inspirirane tamnim, oblačnim, tmurnim ili jesensko-zimskim motivima ili paysageima (pejsažima) otpremiti nekamo južno i tamo ih sagledati pod svjetlom, recimo, mediteranskog sunca. Neki motiv zimske kotline ili šume okovane snijegom zaživjet će posve novom snagom, značenjima, ljepotom i dojmovima ako biva izložen na balkonu nekom u Napoliju, u Provansi negdje medju lavandulom ili u zagasitoj Katalunji”. Pročitao sam dva puta rečenicu i kako mi još uvijek nije bilo posve jasno o čemu se radi, spustio sam knjigu gdje sam je i našao te uzeo drugu čiji je naslov bio Aboridžinsko poimanje vremena, što nije obećavalo razumljivost. Svejedno sam uzeo knjigu i stao čitati masnim slovima tiskanu i ujakovom rukom podvučenu rečenicu na petoj stranici: “Za njih ne postoje kategorije prošlosti niti budućnosti. Ljudsko postojanje, kao i postojanje svog pojavnog i duhovnog svijeta, odvija se samo u jednoj dugoj, neprekinutoj sadašnjosti. “ – Pusti to! – upozorio me otac čim je izletio iz kupaonice.

Knjiga je tupo lupnula po stoliću. Pošao sam u kuhinju živo se pitajući zašto se debelo tiskana slova zovu masna slova.

Majka je sjedila za kuhinjskim stolom i govorila nešto bratu.

Glas joj je bio plačan i napaćen. U prvi čas nije vidjela da joj prilazim.

– Ujna je ostavila ujaka Ota. Sada živi s nekim drugim... – vidjela me i prestala govoriti. Raširila je ruke u poziv pa sam došao u njeno naručje. Poslije masnih slova u moje je misli došla ujna. Već neko vrijeme nisam je viđao s ujakom ni u našem domu. Kako mi tada još nisu bili poznati pojmovi rastava braka ili napuštanje ujaka, nije mi se činila neobičnom ujnina odsutnost.

109

– Nisi ti ništa kriv. – rekla je majka stisnuvši me uza se.

U taj čas zazvonio je ujakov telefon. Osjetio sam trzaj majčina tijela i čuo nervozne očeve korake prema predsoblju. Javio se na telefon.

– Oto? A ti si. Ne, nismo ga našli, ovdje nema nikoga. Mali kaže da je otputovao. Zaista ne znam. Ne znam.

Majka je opet zaplakala. Otac je spustio slušalicu i opsovao najbližu nam zvijezdu u galaksiji.

Te noći smo svi vrlo malo spavali. Brat i ja bili smo dokasna slušali očevo i majčino zabrinuto mrmljanje koje se provlačilo kroz pregradne zidove od ciporexa. Nije dugo prošlo kad je brat posve odustao od spavanja, upalio svjetlo u našoj sobi i razvezao priču. Govorio je mirno i samouvjereno, kao netko tko sve zna i kome je sve jasno. Njegova je mirnoća donekle udaljavala iz mojih misli užasnu slutnju da sam možda, zbog svoje dvodnevne šutnje, kriv za smrt ili kakvu drugu nesreću koja se navukla na ujaka Ota. – Ne može biti jednostavnije, kužiš mali. Ujna je snogirala ujka.

A on je odlučio ubiti svoju bol u slikarstvu. Bolje u slikarstvu nego u čašici. Odlučio je slikati i odselio se u Australiju. To je predivna zemlja, znaš mali? Australija. Tamo možeš naslikati bilo što.

– Jesi li siguran? Jesi li siguran da se ujko nije...

– Ma naravno! – prekinuo me brat. – Pa sve je zapisano u onim knjigama na stoliću u ujakovom dnevnom! Samo što je naš stari tup i ne kuži stvar.

Sedam dana nakon ujakova nestanka otac je upao u stan uspuhan od trčanja uz stubište, histerično naceren, s ujakovom razglednicom u ruci. Majka je baš spustila telefonsku slušalicu, po šesti put tog dana zvala je policiju. Ukipljena, bez riječi, samo je sa zebnjom pogledala u oca koji joj je stavio razglednicu u ruku.

Brat i ja dotrčali smo u predsoblje i vidjeli kako razglednica drhti u majčinim rukama dok je čita. Pogledala je potom u oca i spustila se kao mrtva na pod predsoblja. Brat se dokopao razglednice tako da sam je i ja uspio vidjeti. Na razglednici je pisalo Saluti da 110

Rimini, a na poleđini lijepim ujakovim rukopisom: “Puno pozdrava sa druge strane Jadrana. Lijepo se provodimo.”

– Lijepo se provodimo. – rekla je majka stavivši dlanove na opet crveno i pretplačno lice. – Lijepo se provodimo. – ponovila je sad već kroz suze.

Otac je bespomoćno kimao glavom. Htio je očajnički nešto reći, ali nije znao što.

– Sada makar znamo da je ujko živ. – rekao je brat.

Otac mu je istrgnuo razglednicu iz ruke i zaprijetio mu kažiprstom.

– Mali je u pravu. – promucao je dajući razglednicu majci koja je još uvijek beživotno sjedila na podu. – Sada znamo da je živ.

Majka je prestala plakati i prinijela razglednicu k ustima. Nekoliko je puta zatvorenih očiju poljubila komadić kartona izgužvanih kutova.

Toga dana za večerom se vodila žučna rasprava oko onog dijela ujakovog pozdrava koji je glasio: lijepo se provodimo. Tko to mi?

Majka je nazvala ujnu i raspitala se o mogućoj drugoj ženi u ujakovom životu. Možda je imao neku sa strane za koju mi nismo znali, ali je ujna, kao supruga, eventualno mogla nešto znati. Ujna se navodno samo dugo i od srca smijala.

– Rekao sam ti da nema ljubavnicu, pa znam je Ota! Sad smo ispali budale pred tom flundrom! – derao se otac.

Otac je pak nazvao nekoliko ujakovih prijatelja. Želio je ispitati nije li koji od njih otišao s ujkom na put. Međutim, svi su bili u svojim kućama, sa svojim obiteljima i pojma nisu imali da je ujak Oto uopće otputovao.

– Ma bravo! Sad će cijelo selo znati da je Otu tek tako puklo i da je otputovao u nepoznato! Možeš mislit’ kakve će sad krenuti priče! Svaka čast genije! – derala se sada majka.

– Ma slušaj, ne bih se čudio da je tvoj dragi Oto stvarno malo skrenuo! Ne bih se uopće čudio da je na more otišao s onom... slikom!

111

– Ma kakvom slikom, što ti lupaš? – vrisnula je majka i pokazala meni i bratu da odemo od stola i pokupimo se u sobu.

– Pa, mislim na onu sliku koju je nedavno skupo platio, uredno nam je pokazao dan kasnije, onu koja prikazuje gospođicu jednu lijepu, iz profila, ulje na platnu! –govorio je otac cinično – Istu onu sliku koju smo tražili u njegovom stanu i nismo je našli, istu onu sliku o kojoj noćima razgovaramo, za koju smo sumnjali da je sa sobom u grob odnesao. Sjećaš li se možda?

Majka nas je uzalud poslala u sobu. Otac je govorio toliko glasno da smo i u sobi čuli svaku riječ. Nedugo potom su se stišali.

Brat je sat vremena kasnije išao u kupaonicu. Kad se vratio rekao je: – Sve u redu, otac grli majku, a ona ljubi razglednicu. *** Ujak se vratio živ, zdrav, veseo i posve normalan nakon tjedan dana. Nastavio je svoj uobičajeni, mirni život, samo sada bez ujne.

Kad sam prvi put nakon ujakova povratka bio u njegovom stanu, vidio sam da na lijevom zidu dnevnog boravka više nema onog užasnog goblena, nego mjesto njega tamo visi nevelik, ali prelijep portret mlade žene. Ujakov zagonetni put u Rimini više se uopće nije spominjao. Čak je i duže promatranje portreta mlade žene bio pravi obiteljski tabu. Tri godina kasnije, kad je cijela ta strka već odavno pala u zaborav, ujak Oto opet se oženio.

Ujakova sreća s novom ženom potrajala je jedva četrnaest godina. Krajem listopada 2004. ujak je umro od raka. Majka je tijekom pogreba neutješno plakala. Ujakova kćerkica iz drugog braka je vrištala. Ujakove žene, tekuća i bivša, obje su šmrcale pod crninom. Moj brat doletio je iz Australije da bi ispratio ujaka na zadnje putovanje. Hrpa nepoznatih ljudi. Kišovit i siv dan. Nisam se predao tom sumornom i tužnom okružju. Ujaka radi. Pokušavao sam sagledati portret njegova života pod rujanskim suncem Riminija. I dok su mu lijes spuštali u mokru ilovaču, pred očima 112

mi se vrtio tekst: “Puno pozdrava s druge strane Jadrana. Lijepo se provodimo.”

Održana je ostavinska rasprava i svi su dobili po pokojnikovoj pravdi. Meni je ostavio Badelovu kartonsku kutiju na čijem dnu su još bili vidljivi okrugli otisci teških, punih boca. Sadržaj kutije za mene je bila upravo mitski: dvije knjige, Slikarsko umijeće, Aboridžinsko poimanje vremena i pažljivo upakirano ulje na platnu.

Ujakov famozni portret mlade žene. Na poleđini slike, tamo gdje je onaj tvrdi smeđi karton, ujak je olovkom nacrtao mali, smiješni ključ i ispod njega potpisao Ujak Oto. Szombathely, 9. 12. 2001.

113

Les théories nihilistes OTKRIĆE ADEMA JASHARIJA

Pljušti sedmi dan za redom, bez prestanka i odmora. Strme riječke ulice već su se odavno pretvorile u prljave brzace. Pod slojem vode klizavo Korzo izgleda kao glazura na voćnim kolačima. Poklopci kanalizacije ponegdje iskaču iz asfalta kao gejziri. Sparno je. Usijanje pod tmastim oblacima. Bujice stvaraju kilometarsku sivo–prljavu aureolu u moru oko cijelog grada. Plava boja neba zaboravljena je. Poluprazni autobusi gradskog prijevoza sporo se vuku ulicama izbjegavajući velike lokve. Ljudi pod kišobranima, bez lica, kao i nebo. Njihov jedini zvuk jest šuštanje kiše. Na ulici su samo oni koji moraju. Ne osjećaju se zbog toga sretnima.

Smetlari. Neprimjetni. Otkriva ih tek zvuk lupanja metala na preši za smeće smetlarskog kamiona. I pokoji uzvik ili psovka.

Krešimirova ulica, duga i neumoljiva kao i kiša. Smetlari su za prolaznike samo dio uličnog inventara, a ulica je za smetlare tek niz kontejnera. Adem Jashari uporno navlači kapuljaču svoje radne kabanice, a ona mu neprestano spada s glave. Bez riječi prilazi kontejneru, vuče ga do kamiona, tamo ga s kolegom stavlja u mehaničke ruke preše. Ruke podižu kontejner ponad otvora na zadnjem dijelu kamiona u koji upada sav sadržaj. Lom stakla, lupanje đonova odbačenih cipela, stravičan kiseli smrad. Dan je tek počeo, a kiši se ne nazire kraj.

Adem Jashari. Mrzi kišu. Mrziti kišu i živjeti u Rijeci je gotovo anarhistička ideja. Dvadeset i četiri su mu godine. Prije dvije godine samo je zaliječio prehladu i otada neprestano hriplje.

Završio je osnovnu školu, upisao srednju zanatsku, ali je odustao, 114

ne sjeća se točno zašto (ili se ne želi sjećati). Ne voli glasnu muziku, u stvari, ne voli ništa što je previše glasno. Tijekom Karnevala zatvara se u kuću i ne izlazi do četiri ujutro. U četiri mora ustati, u pet već biti na ulici i čistiti Korzo i okolicu. Mora sakupljati zgužvane i odbačene maske, razbacane konfete i plastične čaše. Ispirati šmrkom bljuvotinu. Oženjen je i ima dvoje djece. Ne planira širiti obitelj. Žena mu je boležljiva i slaba. Boji se za budućnost. Poštuje svoj posao jer poslom hrani obitelj.

Adem ne voli smetlarski poziv, ne mrzi ga, poštuje ga. Tih je. Dok prevlači kontejnere preko ulica grada njegov pogled prazan je i odsutan. Ponekad se nakon dvanaest sati napornog rada uopće ne može sjetiti gdje je bio i što je radio. Ta mu navika zaboravljanja uvelike olakšava život. Adem Jashari voli čitati. Pritom uopće ne bira literaturu jer sve svoje knjige pronalazi u smeću. U pet godina smetlarenja sakupio je preko dvije stotine knjiga. Osjeća nevidljivost svoje kaste i zbog toga je iznimno oprezan na ulici. Kloni se nestrpljivih vozača koji divljaju automobilskim trubama. Čim se oglase nervozne trube stižu i sirene prve pomoći. Dolaze nesreće, smrti, smeće, prljavština. Tamne bujice pomiješane s naftom, pišalinom i krvlju. Sekreti grada. Adem Jashari zna sve o tome.

– Ademe, daj ruku! – viknuo je kolega Rafiki.

Ademe, daj ruku. Čitajući knjige Adem je naučio da neke riječi ili rečenice može voljeti ili prezirati, baš kao i ljude. Nije bilo rečenice koju je više mrzio od Ademe, daj ruku. Daj ruku. Čitav život davat će Adem ruku. Osim ako mu je ne pojede preša.

Adem je primio rub kontejnera čiji su kotači zapeli u rešetkama poklopca odvodnog kanala. Uz pomoć Rafikija zadignuo je kontejner i dovukao ga do kamiona. Problem riješen. Ako je to uopće bio problem. Čitajući knjige Adem je otkrio da su problemi vrlo zbunjujući i ovise o osjećaju. Katkad čovjek osjeća da ima problem, a ustvari ga nema, katkad ništa ne sluti, a sjedi na svojoj propasti. Rekao je to Adem za jedne pauze Rafikiju.

115

– Sve je problem. Ne postoji ništa drugo osim problema u ovom usranom životu. Samo smrt je dobra. Znat ćeš to kad budeš imao staža koliko i ja. – rekao je Rafiki.

Kada Adem dođe kući i poljubi bolesnu ženu, on zna da život nije samo problem. Zavuku se u krevet. Ademova nepismena žena zaspi. Tijelo joj se užari. Ona nešto mumlja u snu dok je Adem miluje po leđima, a drugom rukom drži knjigu. I čita. Na drugom kraju sobe spavaju djeca stisnuta jedno uz drugo kao mačići. Sita i rumena. Neke od knjiga Ademu govore da bi takva obiteljska situacija mogla biti problem. To ga rastužuje. Zato Adem mijenja svoje shvaćanje knjiga. Promijenjeno tumačenje tekstova nagriženih vlagom i kukcima govori mu da siromaštvo i težak rad nisu problem. Problem je samo nemogućnost da se to jednom promijeni.

– I nikad ne može ništa da se promijeni. Robuj i crkni. – dodao je Rafiki.

Adem zna, većinom iz knjiga, da je sintagma robuj i umri općeljudska. Da je Rafiki kojim slučajem pilot ratnog zrakoplovstva, vjerojatno bi govorio istu stvar. Sigurno ne istim riječima.

Robuj i umri, u redu. Robuj, stvaraj i umri. Još bolje. Adem razmišlja o tome sa smiješkom na licu. Vođa jedanaeste ekipe, Rafiki, smatra da je Adem poludio. Šutnja je zlato među kontejnerima. Trideset i sedmi kontejner, predzadnji. Kao po nekoj logici koju Adem već jasno nazire u svim stvarima, taj predzadnji kontejner izmigolji iz mehaničkih ruku preše i raspe cijeli svoj sadržaj po ulici. Rafiki urla kao životinja u lice Danija Sharbija, romskog mladića koji je nedavno počeo raditi u Rafikijevoj ekipi. Rame uz rame Ademu, Juriću, Muniriju, Hadžiloviću, Netiću, Felenti i Gabiću. Rafiki urla, Adem razmišlja. Odavno je u ekipi primijetio nepodnošenje između Hrvata, Albanaca, Roma i ostalih. Urlanje u lice nedužnoga bilo je za Adema posve općeljudsko, samim tim i nezanimljivo. Usredotočio se na Danijevu reakciju. Na podsmijehe ostalih. Dani šuti. Njegovo tamno, mladenačko lice izgleda čas 116

opasno i prijeteće, čas na rubu suza. Jurić se ceri, sadistički uživajući u događaju. Muniri pomiče prijeteći pogled s Rafikija na Adema i obrnuto, valjda smišljajući nekakvu romsku osvetu.

Hadžilović psuje do iznemoglosti. Ljut je. Opet se mora sagnuti i pokupiti smeće s ulice, a križa mu otpadaju od išijasa. Netić podozrivo promatra Rafikija i Danija moleći u sebi: Pobijte se, prokleti furešti! Felenta stoji do njega toliko pijan da uopće ne shvaća što se događa. Ne sjeća se da je zapravo on kriv za ispadanje predzadnjeg kontejnera. Gabić, vozač kamiona, sjedi za volanom i čita Novi list, potpuno nezainteresiran za događaje iza sebe.

O tome govore knjige koje Adem čita. Cijeli jedan svijet stisnut uz kontejner. Umanjen – jedan čovjek, uvećan – civilizacija. Sve po pravilu uzročnosti i posljedičnosti. Adem se saginje i pomaže Hadžiloviću pokupiti smeće.

– Mogu ja to, sine, odi ti po zadnji pa da idemo kući. – kaže mu Hadžilović.

Adem ga potapša po leđima i krene u posljednji zakutak ulice.

Sumrak nad Rijekom. Pljusak ne prestaje. Zadnji kontejner. Adem Jashari. U potrazi za krajem dana. Prazan pogled, smrad, ishabane rukavice. Adem povlači kontejner od zida i uz rubni kamen ugleda mali drveni kovčeg. Saginje se i promatra. Stara izrada s gravurama i izblijedjelim bojama. Mala zahrđala brava. Adem ga pokušava otvoriti. Zaključan je. Pridigne se i nastavi gurati kontejner. Zadnji kontejner. Posljednji znoj. Adem stane i vrati se do kovčežića. Stavlja ga pod mišku i nastavi svoj posao. Prestane kiša.

Adem odluči pratiti znakove.

– Kakva vrućina ´bem ti mater! – uzdahne Dani povlačeći ručicu preše.

– Pazi kako govoriš, majmune! – upozori ga Rafiki.

Kontejner je prazan. Kamion odlazi. Jedanaesta ekipa kreće u svlačionicu. Adem hoda čitajući Novi list. Pod pazuhom mu drvena škrinjica.

– Što kažu Ademe? – pita Netić posprdno. – Bit će boljih plaća?

117

– Čitam nogomet. – odgovori Adem i ubrza hod. Iza njegovih leđa ostalo je nacereno lice zavisti nepismenog čovjeka.

Smrad u svlačionici bio je možda i najgori dio posla. Radnici skidaju tute i čizme u maloj prostoriji koja sama po sebi smrdi, na temperaturi od plus trideset i šest. Ponekad netko iz šale odvali prdac. Rafiki otvori svoj ormarić. Čitav je mjesec skupljao ostatke ribe oko gradske tržnice, samo one probrane komade koje je dobivao preko poznanstava s trgovcima. Usolio je filete u velikoj staklenoj tegli koje drži na polici kraj cipela. Oplemeni se miris svlačionice smradom trule ribe. Netić je ugrabio jedno pile u vakuumu, izbačeno iz trgovine radi isteka roka trajanja. Neznatnog isteka od šest dana. Hadžilović gleda u to pile sa sjetom, a Felenta sa zavišću. Adem je brzo i spretno sakrio škrinjicu u veliku plastičnu vreću. Potom se presvukao, pozdravio i otišao kući bolesnoj ženi.

Tuširanje je najbolji dio dana za Adema Jasharija. Osim kad nema vode i kad je ciča zima. Onda treba vodu grijati na vatri, a to dugo traje, skupo je i zamorno. Djeca trče po sobi. Po besprijekorno čistoj sobi u kojoj se kuha, jede i spava. Adelina, žena Ademova, priprema večeru. Zapazi na stolu drvenu škrinjicu. Adem izlazi iz memljive sobice koju naziva kupaonicom.

– Što je ovo? – pita Adelina.

– Ne znam. Našao sam to kraj smeća.

– A što je unutra?

– Ne mogu otvoriti. Prelijepa je da je razbijem.

– Pusti mene, ja ću to. – kaže Adelina i uzme dugi, tanki nož za kruh.

Sjela je za stol i počela čačkati po bravici. Oko nje skupila su se djeca i gledaju velikim očima iščekujući čudo. Adelina puše, uzdiše, muči se, znoji, ali brava se ne otvara. Adem je promatra, onako smjernu, slabu, nemoćnu, punu radoznalosti i nade. Smije se. I djeca se smiju. Odjednom Adelina prestane čačkati i pogleda u Adema.

– Ne da se. Mora da su pare.

Adem se smije. Prilazi stolu i poljubi Adelinu u oznojeno čelo.

118

– Probaj još jednom.

Adelina ubode oštricu noža u bravu. Škljocaj. Djeca su ušutjela.

Najmanji se propne na prste ne bi li zavirio u škrinjicu.

– Ç´është mbrenda?1 – upita starije dijete.

Adelina oprezno otvori škrinjicu.

– Nisu pare – kaže razočarano.

Adem se opet nasmije Adelininom razočaranom izrazu lica. Adelini je dvadeset godina. Djeca su naslijedila njene predivne velike oči. Boluje od bolesti koju viši slojevi društva uspijevaju kontrolirati do određenog vremena, a čiji je ishod uvijek smrt. Smrt. Adem uživa u njenim očima dok može. Nakon što Adelina ode ostat će mu samo pogled. Sjećanje na neki trenutak sreće. Na hroptanja i milovanja. Adem iziđe iz dugačkog praznog tunela svojih misli.

– Što je unutra?

– Libër.

– Knjiga? – ponovi Adem i priđe Adelini. Pogleda u škrinjicu te iz nje izvuče prašnjavi i pohabani rukopis pisan mašinom.

– Është fati i juaj, budallica.2 – kaže Adelina, nasmije se i vrati se pripremanju večere.

Adema nije briga za novce. U trenutku prestanka kiše zaželio je knjigu. Nestrpljivo lista papire rukopisa. Šezdeset i pet stranica.

Kada ode. Napisao Emil B. 1975. Knjiga nikad objavljena.

Zaspala su djeca. Adelina teško diše. Glava joj je na Ademovim prsima. Guši se i preznojava. Mumlja u snu. Adem čita. Čita i plače. Knjiga, nikad izdana, govori o čovjeku koji voli ženu koja umire. Nakon zadnje pročitane riječi Adem stavi dlan na Adelinino upaljeno lice, zatvori oči i počne razmišljati. Čemu takva priča?

Tko se igra Boga? To je tvoja sreća, budalice. Otpoče pljusak.

Rijeka, 31. 5. 2005.

1

Što je unutra? alb.

2

To je tvoja sreća, budalice. alb.

119

KARNEVALSKA

Ova se poluistinita štorija dogodila jedne lude karnevalske noći prije doba mobilnih telefona.

– Silvija! Silvija, ljubavi moja! Kade si Silvija, sunce moje malo?

Silvija! – zapomagao je pijani mladić obučen u pomalo razdrljen, prljav i kiselim vinom zaprskan kostim medvjeda. Skinuo je medvjeđu glavu koja se, prišivena za stražnji dio kostima, zaklatila na leđima. Pijano se gegao uz rub ceste na zadnjem velikom zavoju između Bakarca i Kraljevice, slavnom zavoju savijenom preko kamenog podzida na kojem je velikim plavim slovima ispisana reklama za Brodokomerc. Slavnom zavoju koji bi, kad bi mogao, ispričao najčudnovatije priče o sudbinama ljudskim, sudbinama onih koji su, mjesto da skrenu lijevo prema Kraljevici, letjeli preko podzida prema pohlepnim ustima Bakarskog zaljeva i dobivali svaki ono što im je providnost odredila.

– Kade si Silvija? Silvija moja! – zavapi maskirani medvjed stavivši oba dlana na čelo. – Ma ča si me tu pustila, Silvija!

Noć je bila ledena, a burin je pretvarao površinu zaljeva u vodeni prah. Nigdje nikoga, samo uplakani medvjed, luna i titrajuća svjetla urinjske rafinerije nafte. Usta Bakarskog zaljeva imaju dvije usnice; onu gornju, kostrensku, gdje su kao herpes nikli mnogi okrugli, bijeli spremnici za naftu, i onu donju, na kojoj leži slavni zavoj. Usred samotnog zavoja zaglušenog urlanjem vjetra, tetura jedan pijani medvjed, napušten i sam, jeca, plače i spotiče se.

– Silvija, volin te Silvija! – zavapi opet medvjed, još se jednom uhvati za glavu i ispali salvu plača.

Medvjed je bio izuzetno snažan, visok mladić, godina između 120

dvadeset i trideset, teško je to maskama odrediti. Rijetko bi tko pomislio da medvjed može tako neutješno plakati, jer, malobrojni su plaču medvjeđem posvjedočili. Velika je to tajna koju priroda ljubomorno čuva. Plač ovog našeg medvjeda skrila je priroda urlikom vjetra po moru i kamenu. Nitko ni u Bakarcu ni u Kraljevici nije ga mogao čuti, a najmanje njegova Silvija.

Naslonio se medvjed na željeznu ogradu ceste, pored znaka za oštar zavoj, te pogledao dolje u provaliju, u crno, ledeno more ispod podzida. Osjetio je kako vjetar divlje udara u ogradu i prometni znak, pa je u tom ritmu i njegovo tijelo drhtalo.

– Ubit ću se Silvija, ubit ću se ko tebe ni! – vrisnuo je žalosni medvjed plačući.

– Medo, si ti pukal? – probio se nečiji glas kroz fijuk vjetra.

Medo je pogledao lijevo i vidio tamnu siluetu mladića koji je sjedio na ogradi tek nekoliko metara dalje. Iza mladića praskala su svjetla karnevalske Kraljevice skrivajući mu lice.

– Ki si ti? – pitao je Medo brišući suze koje su se ledile već na pola obraza.

– Ja san Zeko, drago mi je. – rekao je mladić, sišao s branika i pružio Medi desnu ruku.

– Zeko, veliš. Ča ti od mene stvaraš ridikul?

– Ne, zač bin? – rekao je Zeko i približio se. Čim je došao iza znaka za oštar zavoj i sakrio se svjetlima kraljevske luke, pokazao je jasno svoj obraz Medi. U desnoj je ruci imao polupraznu plastičnu bocu od dvije litre vina.

– A kade ti je kostim? – upita Medo.

– Pa evo, – kaže Zeko i okrene leđa prema Medi – vidiš mi zečji rep na gaćami. Imel san celi kostim al san ga razbil, aš san se natankal. Se san drugo zgubi.

Medi je zadrhtala donja usnica. Pokrio je lice rukom i zavapio: – I ja san zgubi, zgubi san svoju Silviju.

Zeko je kimnuo glavom, približio se Medi i dao mu bocu s vinom.

121

– Na, popij si malo. – rekao je i naslonio se rukama na zaleđen čelični branik. Nagnuo se prema crnoj provaliji koja je okruživala cijeli zavoj.

– Ča ćeš se hitit? Radi te Silvije? Ne budi lud, Medo. – rekao je Zeko zureći u vertikalnu tamu – Tu ti ima sedamdeset metar, a naj ćeš zviznut na kamik, a tek onda se morda prevrnut va more. Vrag te neće spasit. Ma ki san ja da ti govorin, ne poznan ja tu Silviju, morda je i vredna toga.

– Ne poznaš ti moju Silviju, ne poznaš! – zajecao je opet Medo i zaplakao.

Zeko je nervozno izvadio kutiju cigara, zapalio i stavio ruku Medi na rame. Morao je dignuti ruku iznad glave jer bio je puno niži nego Medo. Jedna je Medina ruka bila teža od Zeke i dvije litre vina zajedno.

– Ne plači, saberi se Medo. Reci mi kako si dospel ovamo usrid noći, to mi ni jasno. Ča te Silvija hitila z auta?

– Ma ne.

– Pa kako onda?

– Reci ti naj mene ča delaš tu, pa ću ja tebe.

Zeko je naglo potegao bocu s vinom. Plastična boca je zavapila, a Zeko se gotovo prevalio na leđa i pao na cestu. Odjednom je Zeku i Medu zabljesnulo svjetlo. Auto je trubeći ludo projurio kroz zavoj. Još su neko vrijeme bili poluslijepi i čuli glasnu karnevalsku glazbu iz auta koji je jurio prema Bakarcu.

– A dobro, povedat ću ti moju štoriju, Medo. A i ni neka. Posebna. – rekao je Zeko kad se sabrao i opet potegao iz boce. – Ima ta jedna malica, Bože sačuvaj, ča je lipa. Pjaža se ona meni duže vrime, ali nikako da joj rečen i tako, moj Medo. Nikako da joj rečen. Pil san, vežbal san, se san proval, ali reć joj ne moren. I sad ovo vrime od karnevala, Medo moj, to ti je najboje za reć simi ča in treba ... reć. Znan da se va Indijanku maškarala i da će bit va Kraljevice, ko i sakega leta. I tako ti se ja obučen va zeca. E! Zeko opet povuče iz boce i doda ju Medi.

122

– Ča je ledeno. Smrznut ćemo se. Fumaš? – upita Medu, a ovaj odmahne glavom. Zeko nervozno zaskakuće na mjestu i uzdahne.

– Dve ure san je iskal. Va Kraljevice, va dvorane. Priđen jednoj Indijanki, pa gledan, je to ona il ni. Pa se približin, zaplešen z njun, zavirin joj pod kose i perike i vidin da ni ona. I popin si malo, da mi da kuraže. I priđen drugoj Indijanki, ni ona, i trećoj, i ča da ti rečen. Bilo je dvesto Indijanki va dvorane, cilo je pleme sišlo s Kukuljanova. I kad san onu svoju Indijanku trefi, već san bil pijan ko zver. I misto da joj rečen kuliko mi se pjaža, ja san njoj otel pokazat. I rekla mi je da oden ća, da san blesav kuliko san težak i da smrdin ko bačva. Ne pjažaš mi se, pusti me, hodi ća... E moj Medo.

Medo je opet počeo plakati. Uhvatio se za čelo tko zna koji put i zavapio: – Silvija!

– Ne brini Medo! – kaže Zeko – Ulovit ću ja nju. Kad-tad, neće mi uteć. A kad ju ulovin neće znat ča ju je hitilo. E! – završi Zeko i lupi jednim dlanom u drugi da bi potvrdio svoje riječi.

– A ča tu delaš? – upita Medo kad je savladao tugu.

– Kako ča? Gren doma.

– A kade živeš?

– Va Riki.

Medo širom otvori oči i ustukne korak.

– Ča si ponemel? Pješke do Rike? – upitao je Medo.

– Ja. Ni mi problem, iman benzina. – rekao je mirno Zeko podignuvši bocu s vinom do Medinog lica.

Medo duboko uzdahne okrene se prema kraju Bakarskog zaljeva. Podigao je ruku kao da broji i promumljao: – Bakarac, Bakar, Kostrena... Rika, dve – tri ure ćeš hodit.

– Auto niman, došal san s ekipun. Ekipa će ostat do jutra, a meni se tamo ne ostaje, va Kraljevice. A ne. Još da mi se smiju si Indijanci va županije, i prijatelji, i ona, a ne. Gren doma. Do jutra ću stić.

– E Zeko, ako se ja nisan hitil na stine, nećeš ni ti hodit do Rike.

123

– Aj dogovoreno. – kaže Zeko i pruži ruku Medi. – Imaš ča za popit? Gotovo je vino.

– Niman, ali iman šoldi. Oni šoldi ča san ih z Silvijun otel potrošit.

– Čekaj, ti meni nisi rekal kako si tu finil va sred noći? Ki te vrag tu pustil?

– Pal san s alegorijskih kol. – odgovorio je Medo, spustio lice prema asfaltu bijelom od leda i soli. Opet je počeo plakati.

– Ča? S alegorijskih kol? – ponovio je Zeko. Prvo je zašutio, a potom se počeo smijati.

– Oprosti mi Medo, oprosti, ali ne moren se stat smet.

– Smej se, smej. Siguro mi se si sada smeju tamo. Va Kraljevice.

Nek se samo smeju.

– Ča se točno dogodilo, Medo, ne razumin.

– Niš. Bili smo z alegorijskim kolimi po selimi, od Bakra do Hreljina, Krasice, ko i sakoga leta. To nan je generalna proba jutra za povorku v Riki. A ovog smo leta napravili fanjska kola! Veli šleper ki vuče šumu, a va šume medvedi, pa divje svinje, lovci, pa onda– kaže Medo i ne završi. Opet je počeo plakati.

– Pa onda srne, Silvija moja, ona je srna. Najšesnija. Rekla mi je jutros da ne pijen, rekla mi je, a ja san se ubil. Kad je ona vidila da ja pijen i ona je pila, ali ne ča se njoj to gušta, ne. Ne voli ti moja Silvija pit. Nego meni z dišpeta! Jadna moja Silvija! I ona se narokala. I si su se. Narokali. I onaj ča je vozil, i on je va sebe natresal. Vozil je ko da je krepala makina pa neki riva kamion. Na deset i pol smo krenuli z Bakra nazad va Kraljevicu i došli smo na ovaj zavoj. Na levo se nagnula kola, ja san se držal za granu od papirnatoga drva, grana je pukla, i ja san opal zajedno š njun. Tu, deset metri niže.

– I niki ni videl? Ni Silvija?

– A ki bi? Govorin ti, si smo bili zemja-zrak. Oni su samo nastavili daje, a ja, da san mogal teć, ja bin tekal.

Zeko je u nevjerici i poskočio i zadrhtao.

124

– Pa ni dugo do Kraljevice. – rekao je Zeko – Ko se požuriš neće ni skužit da te ni bilo. Tamo si za pol ure.

– Ma ja, znan, ali ni to jedini problem, moj Zeko.

– Nego ča?

– Taj ča je vozil alegorijska kola, lovac jedan, on već duže vrime lovi moju Silviju. Moju malu srnu. I danas, kad smo va Kraljevicu krenuli, ona je sela š njin va kabinu od kamiona. A ja san bez nje bil va šume. Ma zato san i pal na cestu, bez Silvije moje! – opet je zavapio Medo.

– A ča, taj se lovac pjaža tvojoj Silvije? – pitao je Zeko.

– Ma ne! Ne trpi njega moja Silvija! Istina da on ima kamion, dva i ima tu firmu ča vozi stvari, ča vozi, ono.

– Transporti. – pomogne mu Zeko.

– Transporti, ja, e. – složi se Medo. – Ali ne znači to niš mojoj Silvije. Ona mene voli, voli me ovakovega kakov san. Ma, Zeko, – kaže Medo naglo uhvativši malog Zeku za ramena i gotovo ga pritom oborivši na pod – Ona je popila. Natankala se ko nikad. Onaj lovac to zna i iskoristit će ju! Aš ona ne zna ni kade je ni ča je.

Odvuć će je va posteju taj gad! Joj, Silvija! Silvija, ljubavi moja, ča smo storili!

Zeko je naglo izvadio cigaru iz usta i zviznuo je o pod.

– Si ti lud? Pa ča samo tu stojiš? Gremo va Kraljevicu, a kad ja toga lovca ulovin, ma zubi ću mu prosut!

– Ma ne znan, Zeko, ni to tako lako kako se tebe čini.

– Ma ča ni? – viknuo je Zeko i uhvatio Medu za kragnu njegova kostima. – Gremo valje! Kad tamo dojdemo, ti stavi medveđu glavu da te niki ne prepozna i pokaži mene tog lovca. Samo ti mene pokaži ki je taj. Ko on stoji na na metar od Silvije, čuješ, na metar jedan od tvoje Silvije, ja ću ga ubit! Ubit ću ga, porka mižerija!

Zeko je povukao Medinu tešku ruku i oni se zaputiše cestom prema Kraljevici. Medo je nespretno koračao za nervoznim i okretnim Zekom. Opet je plakao.

125

– Zapamtit će on ovega zeca! – mumljao je Zeko paleći novu cigaru.

Dvije pijane prilike, jedna velika, jedna mala, ubrzo su stigle do plavog natpisa Kraljevica. Zeko je povukao Medu s ceste prema grmlju.

– Hodi, znan prečicu. – rekao je.

Probili su se jedva kroz grmlje i potom se popeli preko željezne ograde u nečiji vrt.

– Si siguran da se ovuda more pasat? – pitao je Medo.

– Sto posto. Tuda san ja maloprije došal. Preko ove terasice dole na cestu. Tu je neki pas, al ne brini, ne more nas stić.

– Ajme Zeko, ja se bojin pasi. – rekao je Medo.

– Ma ne brini.

Pas je lukava beštija. Pustio je Zeku i Medu da mu se približe na razdaljinu kraću nego lanac kojim je bio vezan. Potom je suludo lajući i režući iskočio iz mraka. Zeko je potrčao kao ofuren preko terasice obrubljene lijepom kamenom ogradom, a Medo, van pameti, za njim. Kad je Zeko došao do ogradice nije puno razmišljao, niti pogledao iza ili ispred sebe, samo ju je preskočio.

Padao je oko metar i pol, na krov žutog stojadina parkiranog u ulici. Potom je spretno doskočio na tlo. Za njim se u zraku pojavilo veliko Medino tijelo. On je prvo jauknuo, a potom je tresnuo o stojadinov lim. Umalo se prevalio na ulicu koliko je dugačak i širok, ali uspio je nekako doći do Zeke na nogama.

– Ajme, Zeko ovo ni dobro. – rekao je zapuhano.

Zeko je samo potrčao niz ulicu, a Medo ga je pratio koliko je mogao. Trčeći su došli do marketa u centru Kraljevice ispred kojeg se skupilo puno mladih ljudi, maskiranih i nemaskiranih, svaki sa svojom bočicom u ruci.

– Otpočinut ćemo malo. – rekao je Zeko uspuhano.

– Ja, dobro. – odgovorio je Medo i sjeo se na drvenu klupicu.

Uto je netko pozvao Zeku, neki poznanik njegov, i nakon kraće diskusije s puno smijeha vratio se Zeko do Mede s bocom vina.

126

Medo je povukao dugi gutljaj.

– E tek sad te vidin na svetlu, Medo, kuliki si. Kako tulikome čoviku more neki lovac žensku ukrast? Ča treniraš neč?

– Malo teretana, malo tečen saki dan i tako. Ali ja san ti takov, mirojubiv. Sa sakin san dobar i se volin. Ne pjaža se meni ni jurnjava, ni tučnjava, ni razbijanje, to ni moje.

– E, Medo moj, i onda ti takov ko ča je taj lovac pobegne sa ženskun. Ej, vidi ovega! – završi Zeko pokazujući u jednu maškaru koja je imala identičan medvjeđi kostim. Medo je brže bolje navukao medvjeđu glavu, prije no što ga je drugi medvjed primijetio.

– Evo ga dolazi simo. Pitaj ga kade je Silvija. – rekao je brzo Zeko Medi u uho.

Drugi se medvjed približio klupici na kojoj su sjedili.

– Marin, ma si to ti? – upitao je.

– Ne. – odgovorio je Medo kratko posve izmijenjenim glasom.

Nakon toliko plakanja nije mu bilo teško promijeniti glas.

– A ki si ti? Si videl Marina?

– A, ne. – odgovorio je Medo.

– Ma ki si ti? Si ti naš?

– San. – A ki?

– Pusti čovika, ča ne vidiš da je naparen ko zver? Ćeš popit ča z nami?

– A ja. – odgovorio je drugi medvjed i primio bocu koju mu je dodao Zeko. Smiješno se ljuljao lijevo-desno, kao da mu noge nisu bile dovoljno čvrste da mu pridržavaju pijano tijelo.

– Da mi je znat kade je Marin. Silvija se zabrinula aš niki ne zna kade je. Rasplakala se pa san joj rekal da ne brine, da ću ja nać Marina. Sigurno se prevalil va neki jarak i spi. A je onaj, kako se zove, onaj va lovca je maškaran, on je ostal stalno š njun, da ne plače.

– Majku mu! – vrisnuo je Zeko – Homo Medo, movi se!

– Ja, vidimo se. Kamo su šli? – promumljao je pijani medvjed.

127

Pretrčali su glavni trg uzbrdo ulicom do kraljevičke sportske dvorane, gdje su nekad bile najveće i najbolje maškare. Cijeli je gradić tresla glasna maškarana muzika, a ispred dvorane još se u redovima čekalo na ulazu. Svuda oko dvorane bilo je svakakvog svijeta, pilića, marsovaca, ljudi iz cijeloga svijeta, političara, televizora, barki, svega čega se ljudi mogu dosjetiti. Posvuda su sijevale boce i bocuni, ljudi su pjevali, ljubili se, grlili, sve je smrdjelo po alkoholu. Rađale su se nove ljubavi na svakom koraku, pored svakog je stabla netko pišao ili ležao onesviješten. Starci su motrili svoje mlade, a mladi su povlačili vino iz svakojakih priručnih sredstava u koje su maskirali svoje bočice. Svi su plesali ili pokušavali plesati u toj sveopćoj razuzdanosti i slobodi koju daje sakrivanje lica. Samo su dvije prilike u opijenu mnoštvu bile nervozne i zabrinute, Medo i Zeko na kraju reda.

– Brže ljudi, ajmo, rini malo. – zapomagao je Medo. – Zet će mi Silviju.

– Ej, Medo, znaš ti onaj vic o Medu i Zeku kada njih dva stoje va file za kruh i reče Zeko... – počeo je pričati Zeko, ali ga je Medo prekinuo: – Ja san to rekal, ja san to rekal.

– Onda znaš?

– Znan.

Nakon neuspjela vica i malo čekanja izbili su na čelo reda i ušli u prepuni atrij dvorane. Temperatura je bila tropska, a maske su jedva uspijevale razgovarati usred treštanja muzike i stotine glasova. Potrčali su stepenicama gore, pa kroz vrata u veliku dvoranu.

Više od pet tisuća maskiranih ljudi izronilo je pred Zekinim i Medinim oznojenim licima.

– Stavi glavu! – izderao se Zeko. Medo ga je čuo i poslušao.

Stavio je medvjeđu plišanu glavu preko lica i pogledao desno prema velikoj pozornici prepunoj plesača. Ispod pozornice uvijek je bilo malo slobodnog mjesta za one koji su prilazili iz jednog kraja dvorane u drugi i za one koji nisu našli mjesta za plesanje na 128

pozornici. Tamo je Medo ugledao svoju Silviju.

– Silvija! – vrisnuo je i opet se umio suzama.

– Di? Ka? Ona ča tanca z lovcen? – pitao je Zeko.

– Silvija! – ponovio je Medo i uperio u nju prstom.

U isti čas je Zeko uzeo zaleta i u četiri duga skoka naskočio na lovca. Ovaj je odmah pao na zemlju. Silvija se od straha ukipila raširenih ruku kao da još pleše. Medo je dotrčao do mjesta gdje je Zeko ležao na ispruženom lovcu koji se od šoka još nije niti snašao.

– Ni to on! Ni to on! To je drugi! – derao se Medo.

– Opa. – rekao je Zeko i slegnuo ramenima.

– Marin, si ti? – upitala je Silvija.

Medo se okrenuo prema srni i svukao medvjeđu glavu.

– Kade si bil, tako san se brinula, luđak jedan. – rekla je Silvija skoro kroz suze, a Medo ju je zaštitnički zagrlio.

– Ćo! – čuo je Medo iza svojih leđa Zekin glas.

Medo je pustio Silviju iz naručja i okrenuo se prema Zeki.

– Kade je onaj pravi lovac, daj da ga vidim! – rekao je mali zajapureni zec.

– Ma negde uživa, Zeko, ne brini! Se se lipo finilo. Daj se ti smiri pa ćemo neč popit.

– A ja. A dobro. – rekao je Zeko i opet slegnuo ramenima.

Desilo se još iste te maškarane noći puno toga. Silvija i Medo su se strasno voljeli, a Zeko je veselo ljubio maškaranu časnu sestru. Do sljedećeg karnevala Medo je radio kao vozač kamiona u firmi mrskog lovca. Zeki je dosadila časna sestra pa je, onako zvrkast kakav je bio, oženio Silviju.

Rijeka, 8. 2. 2005.

Zahvaljujem se prijateljici Denissi Mandekić-Krajišnik na lekturi opakog crikveničkog dijalekta.

129

ZELENA PERIKA

– Čekaj! Stavi ono crno na oči.

– Koje crno?

– Znaš one crte koje žene povlače oko očiju crnom bojom. Bilo bi krasno kad bi to učinila za mene.

– Da izvučem crte? Otkud ti je sad to palo na pamet?

– Učini to molim te.

– A dobro. Treba mi olovka.

– Sigurno je imaš u torbici. Sve žebe je imaju u torbici.

– Žebe, žebe, kako da ne. Ispuši nos.

– Ha? – Ne šalim se. Nos ti je pun, ispuši ga! Moju ćeš torbicu pronaći pored vrata zahoda. – rekla je ljepuškasta djevojka ispružena na oznojenoj i zgužvanoj plahti koju je nemilice parala visokim petama ružnih cipelica. Kričavozelene dokoljenke, plava, kratka suknjica od posve mekanog materijala, koja je više dragala njenu golotinju nego je sakrivala, pocinčani lanac oko struka, ostaci voća ulijepljeni vinom na proplanku od pupka do grudi, crne satenske rukavice do laktova, kojima su prsti morali biti odrezani kako bi bilo mjesta za dvanaestak prstena, oko vrata vezana pionirska marama, lice posve prekriveno bijelim puderom. Krasile su je još i tetovaža iznad guze te četiri piercinga (onaj sa jezika morala je nedavno skinuti zbog upale). Bila je predivna.

– Prdivna si. – rekao je mladić.

– Prdivna. – ponovila je djevojka cereći se kao gusar – Daj konačno ispuši te šmrklje!

Mladić je naglo ustao s kreveta i istrčao iz sobe u hodnik na kraju kojeg je bio kredenac, a do njega vrata kupaonice.

130

– Govnara! – rekao je glasno i ušao u kupaonicu. Prvo zvuk pišanja, a potom dugo sauganje i ispuhivanje nosa.

– Kiša pada, zelenilo raste! – zaderala se ona.

Mladić je pustio vodu, brzo izašao u hodnik pa u kuhinju. Otvorio je hladnjak i uzeo jednu načetu i jednu neotvorenu bocu vina.

Ugrabio je čokoladu sa stola i potom žurno istrčao natrag u hodnik do vrata kupaonice i kredenca. Na kredencu je bila njena torbica. Pokušao ju je uzeti s dva slobodna prsta, ali ispala mu je.

Sagnuo se da je pokupi i pritom na donjoj polici kredenca vidio veliku plastičnu vreću koju je sačuvao kao uspomenu iz Egipta. Na vreći je debelim crnim slovima pisalo Sef Sif Fashion Cairo. Uzeo je djevojčinu torbicu i požurio u sobu.

– Hej, prestani! Nismo se tako dogovorili! – izderao se sa vrata.

Djevojka se prestala dirati i povukla plavu kratku suknjicu u znak stida. Mladić je prišao krevetu i dodao joj torbicu.

– Nismo se mi ništa dogovorili. – rekla je prevrćući prstićima sadržinu torbice.

Mladić je odložio vino i čokoladu. Sjeo je na krevet pored djevojke.

– Sada ćeš mi reći kako se zoveš?

– Reći ću ti ako ti meni prvo kažeš svoje ime.

– Ne vjerujem ti. – odvratio je on.

– Tvoj problem. Uostalom, što će nam imena?

– Sada nam nužno trebaju. Slušaj, ti ćeš biti Sif, ja ću biti Sef. – Što? Sif? Sif kao sifilis? Ma daj!

– Da, a ja sam Sef kao sef. Sef za sifilis. Nemaš nikakvu bolest, je li tako?

– Ma ti si kreten. – odgovorila je djevojka vadeći olovku iz torbice.

– Imaš li ogledalo? Ne mogu izvući crte bez ogledala.

– Evo odmah Sif. – Ne zovi me Sif! Sef! Zašto si ti uostalom Sef, a ja moram biti sifilis?

131

– Zato što mi je Sef zvučalo puno muževnije nego Sif. Ali ako se hoćeš mijenjat za imena, okej. – rekao je mladić prinoseći ogledalo – Ja mogu biti Sif, nije problem.

– Ok, Sif. – rekla je djevojka oprezno povlačeći crnu crtu ispod izbuljenog oka.

Sif ju je netremice promatrao pokušavajući izvući pluto iz grla načete boce vina.

– Obojaj puni krug oko očiju. – rekao je.

– Čaše sam stavila iza kreveta. – odvratila je Sef ignorirajući njegove riječi.

Sif se ispružio preko kreveta i dohvatio čaše. Napunio ih je vinom.

– Evo ga. Sad je u redu? – upitala je Sef završivši crne okvire oko očiju na svom mrtvački bijelom licu.

– Predivna si.

– Nisam više prdivna? Svejedno, hvala Sif. – Čuj, ne sviđa mi se više Sif. Što misliš da promijenimo imena?

– Meni je Sef u redu, već mi je priraslo k srcu, kužiš? Ti sebi nađi neko drugo ime.

– Nemam inspiraciju. Ti mi nađi ime dok ja stvorim atmosferu.

– Atmosferu? Dok stvoriš atmosferu?

Mladić je ustao s kreveta i pustio muziku s CD–a. Potom je na polici zapalio mirisne štapiće.

– Godine 567. prije Krista odluči staro... staroo... starokeltsko božanstvo znano kao Sif, a u grčkim izvorima zapisano kao Sifus, promijeniti svoje ime i stvoriti atmosferu. I bi atmosfera! Radi njegovih zasluga dadoše mu narodi ime Atmos. Do nas je to ime došlo kroz posredovanje ranobosanske kulture u narodnim oblicima Ato, Aton ili Atodžija.

– Ma što to mlatiš? – upitao je mladić liježući na krevet.

– Dajem vam ime Vaša Preuzvišenosti. Ato, Aton ili Atodžija.

Biraj.

– Vaša Preuzvišenosti, to mi se najviše sviđa. – rekao je mladić 132

posipajući Sefino tijelo ljepljivim poljupcima.

– Biraj!

– Od ta tri biram iz drugog izloga ime Aton. Preuzvišeni Aton I. Pičkolizac.

– Aton će biti sasvim dovoljno.

Aton je rastegnuo Sefinu umrljanu suknjičicu do pupka s piercingom od lažnog dijamanta. Lanac, koji je objesila oko struka, zveckao je kao visuljci na vjetrulji.

– Čuj, Aton, ovi me mirisni štapići dave. Daj ugasi taj smrad.

– A? – Ugasi. Utrni. Zaustavi kemijsku reakciju na vrhu štapića.

Kužiš?

– Ti si upravo zaustavila kemijsku reakciju na vrhu mog štapića.

– Ma sereš. Ne može ti se dignut i točka. Sad sam ja kriva.

– Nije istina, ti okrutna Sefo! Samo trebamo dosegnuti onaj pravi trenutak kada...

– Da, to si mi rekao prije nego što smo jeli s mog trbuha, plesali goli, oblačili i svlačili sve ove pizdarije, tukli se i vrijeđali, nakon što si mi napudrao lice i dragao me mrtvu, nakon što smo se igrali mame i tate, učiteljice i učenika, drolje i manijaka, nakon što smo recitirali pionirsku zakletvu... To ne kužim. Zašto briješ na tu pionirsku stvar?

– Danas kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ da ću marljivo učiti i raditi i biti dobar drug...

– Da, da druže, ok. Ali što te tu pali?

– Konspirativnost svega toga. Sve vezano za pionire stvara od mene seksualnu kaćušu.

– Ćorak.

– Nisi pravedna, predraga Sefo. Još samo jedna sitna stvar nedostaje u našem ljubavnom napitku i ja ću se poput ptice Fenix izdignuti iz... iz...

– Iz pepela svoje nemoći.

– Iz pepela svoje nemoći i obdariti te najvećim i najdubljim 133

iskustvom istinske naslade u nepreglednim potprostorima carnusa i spiritusa. Seksusa, dakle.

– Ali što još može nedostajati nakon što sam ti...

Aton je brzo podignuo svoje tijelo iznad Sefinog i stavio dlan na njena usta.

– Ne reci ništa. – kazao je Aton glasom glumca u teatru. Iskapili su svaki čašu vina. Aton je potom dohvatio nešto pod jastukom.

Daljinski upravljač.

– I bi svjetlo. – kazao je kliknuvši prema mračnom kutu sobe.

Svjetlost s ekrana televizora blago je zatreperila po prostoriji dajući joj pepeljasti ton. Na ekranu televizora prikazao se živahan porno film.

– O, ne! – zavapila je Sef pokrivši lice dlanovima. – I to je ta sitna stvar koja nedostaje u ljubavnom napitku? Kako prozaično.

– Molim? Ne, ustvari nije.

– Pa zašto si onda upalio pornić?

– Mislio sam da će ti se svidjeti.

– Ma odi... – rekla je Sef već ljutito i odgurnula Atona od sebe.

Sjela je na rub kreveta.

– Hej, ne ljuti se! Sve je to igra. Samo igra. Mislio sam da uživaš. – rekao je Aton zagrlivši Sefina leđa.

– Uživala sam. Prvih tri sata. Ali sad bih zaista željela seksualni odnos. Onaj koji uključuje i zdravu penetraciju. Ako je ikako moguće!

– Naravno. Samo ne sada odmah jer još jedna stvar nedostaje.

– Što to?

– Zelena perika.

– E ma stvarno, Vaša Preuzvišenosti, sad ste pretjerali!

– Perika iliti vlasulja. Divnih, dugih zelenih vlasi, oblikom kao...

– Pionirska kapa.

– Ne. Oblikom kao frizura koju je nosila Uma Thurman u Pulpu.

– Zelena padelica. Zelena kahlica. Dodaj mi to vino!– zatražila 134

je Sef i povukla dugi gutljaj iz boce.

– Otvorit ću drugu bocu.

– Gdje je perika?

– Kako gdje je? – začudio se Aton zabadajući svrdlo u pluto vinskog čepa.

– Pretpostavljam da imaš negdje spremljenu zelenu periku, vjerojatno skrivenu pod krevetom. Znaš već, onu koju držiš zajedno s pionirskom uniformom i zelenim čarapama i koju navlačiš svim svojim žrtvama. Ne glumi!

– Varaš se. Nemam zelenu periku. Od kad znam za sebe, žena sa zelenom perikom bila je jedna od mojih najiskrenijih seksualnih fantazija. Često sam maštao i zamišljao da su vlasi mojih žena zelene, ali nikad to nisam priznao niti jednoj. Nije bilo vremena ni uvjeta za to.

– I sad se ukazala tvoja velika prilika.

– Tako je.

– Našao si luđakinju koja bi pristala na bilo što. Užas!

– Mislio sam da uživaš.

– Ponavljate se Vaša Preuzvišenosti.

– Moj grijeh. – rekao je Aton i ispružio se na krevetu. Sef je uzdahnula i legla na bok pored njega. Aton je pokušao ležeći otpiti vina iz pune boce.

– Prolijevaš. – rekla je Sef. – Da se ponovim? Moj grijeh!

– Ne deri se. Slušaj, gdje ti misliš pronaći zelenu periku u ovo doba noći?

– Pa u trgovini.

– Mislila sam da ti neću morati na to skrenuti pažnju, ali… ti vjerojatno znaš da su dva i petnaest ujutro.

– U blizini zgrade, dvije ulice odavde je drugstore.

– Da, i tamo, logično, prodaju perike.

– Možemo ići pogledati.

– Ma ne možeš me sad natjerati da se oblačim ovako umorna i 135

da idem van na hladnoću. Nema teorije! Daj jednostavno obavi to što imaš i idemo spavati.

– Ne vjerujem da si to rekla! To više nisi ti, to vrag iz tebe zbori.

Tako je to uvijek, s vremenom ljubavnici prestaju uživati u svojim igricama i sve prelazi u rutinu. A upravo su te igrice slatka esencija života.

– S vremenom? Mi se poznamo sve skupa oko osam sati.

– Tim gore. Trebalo ti je osam pišljivih sati da postaneš baba.

– Tebi je trebalo osam predugih sati da ga podigneš. I još nisi.

Kojom si ti tek brzinom ostario? Mislim da se to zove fiziološka brzina svjetlosti.

– Još uvijek sam dovoljno mlad da odem do trgovine i kupim jednu ušljivu periku.

– Koju nećeš naći.

– Mislio sam uzeti usput i još par litara vina.

– Ne treba nam. Nije ni čudo što si mlohav nakon svega što smo popili.

– Kupio bih ti čokoladu.

– Ozbiljno?

– Onu veliku.

– Okej, Atone, idemo. Ali samo ako me ti obučeš.

Aton je veselo poskočio s kreveta i upalio svjetlo male lampice.

Pokupio je Sefinu odjeću koja je ležala posvuda po podu sobe.

– Hej, zar mi nećeš prvo skinuti zelene dokoljenke? Ne mislim u tome ići van. I još obojena bijelim puderom s crnim kolutovima oko očiju. Sigurno izgledam kao istrošena drolja koja se u svojoj sedmoj reinkarnaciji pojavila kao sova.

– Pa ne idemo u Pariz, idemo do dućana. Tko će te vidjeti tamo u tri ujutro?

– Svi oni silni ljudi koji su došli kupovati perike. A ovo isto ostaje? – upitala je Sef pokazavši na crvenu pionirsku maramu.

– Ne, to ćemo skinuti.

– Zašto?

136

– Još je prerano za izlazak u javnost. Povijesni trenutak još nije sazrio.

Aton je zadignuo Sef u sjedeći položaj i nespretno pokušavao prevući majicu preko njenog tijela. Sef je odlučila uskočiti u odjeću bez Atonove nestručne pomoći.

– Ovo je grozno. – rekla je namještajući gaćice.

Aton se hitro obukao i otrčao u predsoblje. Pokupio je jakne, šalove i cipele te ih donio u sobu.

– Vidi ovo! Kako ga... – uzviknuo je veselo oblačeći cipele i zureći u porno film.

– Ma daj ugasi to govno. – rekla je Sef i pošla u kupaonicu.

Uskoro su izašli iz toplog stana u hladno mračno stubište. Aton je zaključao vrata stana, a Sef je dotad već pozvala lift. Zveket izlizanih metalnih nožica i kolutura, skvičanje sajli i predenje smrdljivog motora zalijepio se oko Sefinih ušiju. Lift je stigao.

– Čuj, ja idem stepenicama. – rekla je Sef. – Strah te lifta? – pitao je Aton podsmješljivo.

– Inače ne, ali ovog me je strah. Odvratan je, baš po tvojoj mjeri.

Uživaj u vožnji.

– Ha-ha. Boji se lifta! – dodao je Aton zatvarajući debela čelična vrata.

Lift je krenuo osvjetljujući svaki kat s četiri uske linije svjetla.

Aton se zagledao u veliko zrcalo na bočnoj strani tamnocrvene kutije. Vidio je umor na svom licu i ponešto izbuljene oči kao rezultat uzdrmanog ega. Zažmirio je kao mala djeca kada im peru kosu. Lift se iznenada zaustavio uz snažan trzaj i škripanje. Žuto svijetlo je nekoliko puta zatreperilo i potom se ugasilo. Aton je histerično u mraku napipao tipkovnicu pored vrata lifta i počeo pritiskati zadnji gumb. Lift se nije pomaknuo. Potom je napipao gumb zvona i nekoliko puta ga pritisnuo. Potmulo kreštavi zvuk izgubio se u armiranom betonu zgrade. Teško je tko to mogao čuti, posebno u tako sitne sate. Dotaknuo je džep jakne i uvjerio se da je mobilni telefon ostavio u stanu.

137

– Sef? Sef? – zazvao je Aton Preuzvišeni.

Sef je trebalo četiri minute da se spusti u prizemlje zgrade.

Tamo nije pronašla ni Atona ni prazan lift, samo mrak.

– Šupak. – rekla je i pošla pred zgradu. Bila je uvjerena da Aton igra jednu od svojih igrica te da se krije negdje u mraku i uživa. Što očekuje od mene? Glupan!

– Daj prestani se zajebavat i pokaži se! Aton! Gdje si? Idem do drugstorea sama! Čuješ li? – rekla je krenuvši niz ulicu uvjerena da je on prati u stopu i radi na svojoj erekciji. Pomislila je kako bi zelena perika mogla biti tek mamac i varka, a upravo skrivanje smisao ove zadnje Atonove igre.

Noć je bila vrlo hladna. Bilo joj je drago što joj Aton nije skinuo kričavozelene dokoljenke, sad su joj makar malo grijale promrzle noge. Odlučila je brže hodati kako se ne bi posve smrznula. Stigla je do kraja Atonove ulice, gdje je ona utjecala u glavnu, okomitu ulicu na mjestu puste autobusne stanice. Sef se naglo osvrnula iza sebe ne bi li uhvatila Atona gdje joj se prikrada s leđa. Ali nije ga bilo. Jedan je auto suludom brzinom projurio niz okomitu ulicu.

Pogledala je u smjeru njegova kretanja i samo stotinjak metara niže ugledala neonske reklame drugstorea. Kimnula je glavom djevojački odlučno, poput malog izviđača. Pomislila je: Sad će me Aton dočeka’ dolje pred vratima trgovine i praviti se pametan. Krenula je niz ulicu. Ubrzo je mogla razabrati gomilu pijanica, ovisnika, ljubavnika i studenata natiskanih ili u redu ispred trgovine ili na okolnim klupicama. Neki su spavali u transu, neki mrmljali, dosađivali, ispijali jeftine pive i bauljali. Međutim, Atona nije bilo u tom društvu.

– E! Ma vidi ovu droljetinu! – uzvikne netko.

– Kad si umrla, hej koka, kad si umrla?

– Izbacilo je more. Jebo te, sirena, to je sirena, ono, mislim.

– Kužiš kompa, to treba uhvatit’ i to treba ono, ne znam, pogledaj je malo!

– Ajme vidi ovu! – rekla je jedna u crno obučena djevojka na što su se sve prisutne djevojke zagledale u Sef. 138

– Atone, mislim stvarno... – promumljala je Sef i htjela se okrenuti i otići.

U to se nedaleko od njenih leđa zaustavio policijski auto. Tri su policajca izašla iz službenog vozila praćeni smiješnim ćurlikanjem voki – tokija.

– Evo ih biserke, ono. – promumlja netko.

– Biseri, kompa, e. – doda drugi glas iz pozadine.

– Svi koji mislite nešto kupiti, stanite u tišini u red! – izdere se jedan policajac – Oni koji ništa ne mislite kupit’, nego samo tu češete muda, odbijte od mjesta prodaje! Ajde! Smjesta magla!

Trenutačno!

– Hajde više! – doda drugi policajac – Ili ćemo vas pokupit’ u naš hotel! Cijelu noć tu ločete i bučite. Ne date ljudima iz okolnih stambenih objekata spavati. Nema ovdje više zadržavanja! Ako se više od pedeset osoba duže vrijeme zadržava zajedno na javnoj površini, to se tretira kao javno okupljanje. A za javno okupljanje treba imat’ dozvolu, inače je to ilegalno javno okupljanje. Hajde, razbij formaciju! Odbij, kupi se! Doma spavat’! Brzo!

Sef se instinktivno zagurala među ljude koji su odlučili stati u red, ne otkrivajući svoje ušminkano lice policajcima. Velika većina ljudi lagano je napustila prizorište. Policajci su još samo probudili nekolicinu i otjerali ih sa klupica. Potom su se povukli u službeno vozilo. Dok su ulazili u auto jedan od njih je rekao: – Vidi onu flundraču sa zelenim soknama! Da je legitimiram?

– To ne treba ni legitimirat’, možeš je odmah pokupit’, vidiš da je to puno droge i alkohola. – dodao je drugi policajac.

– Ma još najbolje da je vozim u svom službenom autu, pa tko će to odlijepit’ od zadnjeg sjedala? – završio je treći policajac. Dugi policijski smijeh prekinulo je zatvaranje vrata vozila.

Sef je otprilike načula njihov razgovor i sad se već osjećala posve poniženom. Ali nije bilo vremena za razmišljanje, već je došao njen red. Prodavačica je zurila u nju kroz mali otvor u vratima drugstorea. Mlatila je žvakaću kao krava i gledala u Sef s prijezirom.

139

– Šta hoćeš? Ljudi čekaju.

Sef se naglo sabrala i osmjehnula se više zbog nelagode nego iz pristojnosti.

– Litru crnog vina i...

– Čekaj. – odbrusila je prodavačica i otišla do police s vinima.

– Vidiš ti ovu kurvetinu nafiksanu? – upitala je drugu prodavačicu koja je, nedaleko od nje, mela ishabani linoleumski pod trgovine.

– Jadni mi, jadni mi. – promumlja druga prodavačica.

Krava sa žvakaćom vratila se do otvora na vratima i pitala krajnje bezobraznim tonom: – Još nešto?

– Da, i jednu zelenu periku, molim.

Ljudi iza Sef počeše se smijati. Prodavačica je razjapila usta i pogledala iza sebe prema svojoj kolegici ukipljenoj pored metle.

– Ču ti to? – upitala je i pritom slučajno ispljunula žvaku iz usta. Polako je okrenula glavu prema Sef. – Ma koga ti to zajebavaš životinjo nafiksana? Smeće jedno!

Plati vino i odjebi! Ajde! Ako nemaš para pusti druge da kupe.

– Bravo ženo! – poviče netko iza Sefinih leđa.

– Seljačine! – prosikće prodavačica i uzme bocu vina ne bi li je vratila na policu.

– Oprostite, – zaustavi je Sef – Uzet ću to vino. I jednu foliju zelenog ukrasnog papira s resicama.

Prodavačica se zaustavi i na čas se ukipljena zagleda u Sefino bijelo lice s velikim crnim očima. Potom je otišla u zadnji dio trgovine i zaderala se: – Svjetlucavi ili mat?!

– Svjetlucavi, molim.

Prodavačica se vratila s bocom vina i papirom te ukucala cijene u kompjuter na kasi. Sef je polako izvadila novčanik. Ruke su joj bile promrzle i nemoćne.

– Trideset i jedna i šezdeset.

140

Sef je pružila četrdeset kuna, dobila vrećicu iz otvora na vratima i ponešto umanjeni kusur od pet kuna i dvadeset lipa. Zahvalila se i pošla prema ulici .

– E, budala u ovoj zemlji! – dovršila je prodavačica guleći svjetleći papir s nove žvakaće.

– Vidi ovu likušu, ajme! – rekao je netko iz reda ljudi pored kojeg je Sef morala proći.

– Kurva pijana.

– Lezbačetina.

– A jadna, ful skurena.

Sef je osjetila suludo lupanje srca koje je bilo u nesuglasju s osjećajem potpune obamrlosti tijela. Suze su joj iskrivile crne linije oko očiju, a bijes nabrao bore na čelu. Požurila je prema Atonovoj zgradi. Poželjela ga je mrtvog! Kakvo je poniženje morala podnijeti samo radi glupih igara proizašlih iz Atonove impotencije! Pomislila je: Što je problem tog kretena? Učinila sam zaista sve što je tražio. Zar sam toliko ružna da mu se ne može ni dignuti?

– Al’ smo lijepi večeras! – rekao je neki muškarac iz tame, samo dvadesetak metara od ulaza u zgradu.

Sef je samo nastavila ubrzano hodati, ali muškarac je skočio pred nju i uhvatio je za ramena.

– Tebi govorim kokica. Tu živiš?

– Pusti me. – rekla je Sef. To je bilo apsolutno sve što joj je padalo na pamet.

Tip ju je gurnuo na pod i začas se uhvatio njenih prljavih gaćica. Legao je na nju svom težinom i histerično počeo tražiti rukom rasporak na svojim hlačama.

– Atone! – zavapila je Sef. – Ma što ne? Šuti droljo! – zarežao je tip. Bio je spreman. – Sad ću ti ja dati zelenu periku!

Sef je pružila ruku prema vrećici koja je završila na podu pored nje, dohvatila je bocu vina i odalamila njome napaljenog tipa po 141

glavi. Boca se nije raspukla, a tip se pomaknuo taman dovoljno da se Sef izvuče iz njegovog zagrljaja i osovi se na noge.

– Stani! Ubit ću te! – viknuo je tip i zavitlao lijevom rukom po zraku. Sef je u prvi mah razmišljala o završnom udarcu bocom, ali bi joj žao vina. Kupila je malo bolju butelju, a ne ono smeće koje joj je cijelu noć servirao Aton. Svom snagom je udarila tipa đonom cipele po licu. Osjetila je kako se njena duga petica zabija u nešto mekano. Dohvatila je vrećicu s zelenim ukrasnim papirom, potom je potrčala prema ulazu i sakrila se u tami zgrade. Disala je hropćući kao plućni bolesnik . Nekoliko je trenutaka jasno čula stenjanje svog srca u tihoj tami stepeništa. Više joj nije bilo hladno, naprotiv, preznojila se. Čula je tupi udarac koji je uzburkao muk. Potom zvrndavi zvuk sličan struganju pločica tankog metala. Zvuk je dolazio iz pravca lifta. Sef je ustala i pošla do čeličnih vrata. Opet je čula udarac, a potom nešto poput jauka.

–Hej! Tko je gore? – upitala je što je tiše mogla. Onaj tip kojeg je ostavila razvaljenog pred zgradom još uvijek ju je mogao čuti i pronaći.

– Čuješ me? – zaderao se Aton.

– Vaša Preuzvišenosti! – vrisnula je Sef. – Sef, ti si? Sef, slušaj, pritisni gumb za poziv lifta, jedino tako će krenuti!

Sef je stisnula gumb. Ništa se nije desilo pa je ponovila još nekoliko puta. Začuo se snažan metalno-električni udarac i zvuk motora. Lift se pokrenuo, a svijetlo u njemu počelo je sablasno treperiti. Zaustavio se dvadeset centimetara od poda prizemlja, ali vrata su se mogla otvoriti pa je Aton iskočio van.

– Sef! Hvala Bogu! – zavapio je i krenuo je zagrliti, ali Sef se izmakla prema tami stubišta, ostavivši Atona da zagrli komad zamrznutog mraka.

– Što ti je?

– Ništa. Idemo doma. Brzo. Molim te.

Bez riječi su se uspinjali svih šest katova. Jedini zvukovi bili su 142

drhtanje Sefinih zaleđenih usnica i tupkanje nogu po stepenicama.

Kad su stigli pred vrata stana Aton je rekao: – Užasno se bojim liftova. Uvijek idem stepenicama. Htio sam se malo pokazati.

– Pravo ti i budi.

Ušli su u topli stan. Sef je pošla do toaleta, popiškila se, umila i oprala ruke. Potom je skinula jaknu i cipele i ispružila se na krevet.

– Vidim da si kupila vino! – viknuo je Aton iz predsoblja.

– Da. Otvori ga. Treba mi.

Aton se pojavio na vratima sobe s otvorenim vinom i zelenim svjetlucavim papirom s resicama u drugoj ruci.

– A što je ovo?

– Jebena zelena perika. Nemaš pojma koliko sam se namučila zbog nje. Daj mi škarice i selotejp.

Aton je utočio dvije čaše vina, pošao do police, uzeo škarice i selotejp.

– I upali pornić. – rekla je Sef. Iako pomalo tužan, Aton se nasmiješio i učinio kako ga je djevojka uputila. Sef je vješto raširila svjetlucavi papir i savila ga u oblik pokrivala za glavu. U polumraku je zaista izgledao kao zelena perika. Stavila ju je na glavu.

– Sefo moja predivna!

– Šuti i liži. Sve je ovo tvoje maslo.

Rijeka, 6. 1. 2005.

143

ONA 88

Na samom vrhu Banderova, tamo gdje je mali plato na uzvisini okružen smećem i niskim mediteranskim raslinjem, slavni je riječki fukodrom s kojeg puca pogled na čitavi Kvarner. Petak u điru.

Tama privlači motorizirane tucače iz čitave županije. Renault Megane, sa svom mogućom dodatnom opremom i kurvom na suvozačkom sjedalu, pojavio se u svom svome sjaju i zauzeo jedno od posljednjih slobodnih mjesta. Oskar je novim autom prošao samo 2000 kilometara. Najdulje mu je putovanje bilo kad je nekoliko dana nakon vjenčanja odvezao suprugu na zagrebački aerodrom i vratio se kući zaobilaznim putovima.

U redu, nije ona kurva, razmišljao je Oskar o svojoj suputnici dok je parkirao auto u jednom od najzabačenijih kutaka fukodroma, tik pred malim stablom lovorvišnje. Pomislio je kako bi za mjesta na fukodromu trebalo izdavati rezervacije, prodavati ih kao karte za kino.

– Što se smiješ? – upitala je spustivši glavu na njegovo rame.

Ne, nikako kurva, mislio je dalje Oskar, pokupio sam je u otmjenom baru, petak je, bože moj. Ona je samo curica kojoj nije nidočega osim malo zabave. Pridigla je glavu i pogledala Oskara nježno, toliko nježno da je on protrnuo. Pa valjda je sve ovo za nju samo zabava. Valjda mi neće stvarati probleme! Oskar ju je podario pogledom skamenjenih očiju na posve ukočenu licu. CD player je vrtio Magazin.

– Što ti je odjednom? Smiješ se bez razloga, onda me odjednom gledaš kao da ćeš me ubiti. Reci nešto.

– Ti znaš da sam ja oženjen?

– Zbog toga si se malo prije smijao?

– Ma ne, nego... Kužiš, to što sam oženjen, to nije problem?

144

– Tebi jest, meni nije.

– Kužiš, ja ne mogu... Meni ne možeš... Sada, ono što sada, kužiš, što činimo meni je to... kužiš.

– Meni je to isto kužiš. Ne brini, nećeš me više vidjeti, i kad me vidiš nećeš me vidjeti. Neću ti rasturiti brak! Uostalom, netko tko ima sve od Magazina sprženo na CD - u i nije vrijedan truda.

Kužiš?

– Molim?

– Ne brini. Sviđa mi se tvoje tijelo, sviđa mi se to što imaš na sebi, posebno cipele, imaš dobar parfem, dobar auto s klimom, napaljena sam do neizdržljivosti i to je to. Tvoja ženica neće ništa znati ukoliko se sam ne izlaješ zbog grižnje savjesti prvi put kad ti skuha dobru juhu.

– Moja žena...

– Ma jebe mi se za tvoju ženu! Idemo mi na glavnu točku ovog sastanka, ženu pusti za grupnu terapiju. I promijeni muziku, molim te, ako me misliš daviti s Magazinom, majke mi, ništa od svega.

Oskar se osmjehne, nanovo ozaren optimizmom, izvadi CD i jednu sekundu izgubi razmišljajući koji će novi CD staviti u player. Prisjetio se muzike iz bara u kojem je pokupio djevojku pa odluči nastaviti u latino ritmovima. Uostalom, latino muzika je dušu dala za ševu. Oskar se tijelom preselio na suvozačko mjesto i počeo ljubiti svoju Miss Petak, a ona je otvorila torbicu jednom slobodnom rukom i histerično u njoj pokušavala napipati kondome.

– Čekaj.

Oskar se vratio na mjesto vozača. Miss Petak je i dalje rovala po torbici, bezuspješno.

– Što je? – upitao je.

– Jebeni fudrini, ne mogu ih naći u mraku.

Baš kad je Oskar pokušao reći “Pogledaj u pretinac”, Miss Petak je, ne očekujući da oženjen tip ima prezervative u pretincu auta, 145

otvorila suvozačka vrata da bi dobila malo spasonosnog svjetla.

Osvijetljen, Oskar se u djeliću sekunde posve raširenih očiju bacio djevojci u krilo.

– Zatvaraj vrata, netko će nas vidjeti, jebo te!

– Ne brini, daj, tko će te tu prepoznati? Svi se bave svojim poslom. – rekla je djevojka mirno i počela zatvarati vrata desnom rukom. U lijevoj je držala Durex paketić.

– Čekaj! – viknuo je Oskar. Još jedno iznenađenje za Miss Petak. Kako se bacio na djevojčine noge, da bi sakrio lice iza pretinca auta, sad je posve dobro vidio isječak prljavog asfalta osvijetljenog stropnom lampicom. Na asfaltu je vidio odbačen tampon.

– Što je sad? – upitala je djevojka.

– Tampon. Odbačen prije ševe, nema mrlja, skoro je čist, znači da ga je bacila zadnji dan stvari. Jako loš znak.

– Molim?

– Loš znak. Zatvori vrata!

Djevojka je zatvorila vrata. Pogledala je Oskara u oči. Prezervativi su nestali u njenoj šaci. Oskar se uspravio na svom sjedištu.

OK, naglup, ali zgodan i bizarno inventivan, mislila je Miss Petak.

Zaslužuje priliku, iako se zove Oskar, sluša Magazin (a tko zna što još) i proriče sreću u rabljenim tamponima.

– U redu. – rekla je polako djevojka, okrenula se polako prema Oskaru i pogledala ga kao mala, zbunjena djevojčica.

Oskare, ti si zvijer, ti si životinja! Ti se najjači jebač na ovom fukodromu, kužiš ti to, stari moj!? Ti si bik iz koride, ti si flamenco sa dva jaja i krvavim mačem! Udri, Oskare! Udri! Oskar si je uvijek govorio takve stvari kad je bio napaljen, neposredno prije snošaja. Govorio je u mislima, nečujno. Samo u nekoliko navrata, sa svojom ženom, izgovorio je ovu šamansku molitvu na sav glas. Ona to baš i nije znala cijeniti, pa se odlučio za rad u tišini. Vješto je dospio do kopče grudnjaka, činilo se da je njegova vradžbina plodonosna. Što se grudi tiče, Miss Petak se imala čime pohvaliti (nadala se da se i Oskar ima čime pohvaliti, osim dobrim autom). Prvo mu je 146

pomogla s otkopčavanjima, a potom je stala bježati na zadnje sjedalo. S onim malim, skladnim, vitkim tijelom provukla se bez ikakvih problema. Oskar je brzo skinuo košulju i potkošulju, umalo strgavši ogledalo, i potom se, s nešto manje gracioznosti od Miss Petak, i on provukao na zadnje sjedalo. Hlače su mu bile dopola spale i povukle za sobom gaće, pa je golom blentarom zastrugao strop auta. Sva sreća, to je fina francuska tkanina. Legao je na njeno tijelo i pokušavao istovremeno posve razgolititi njen torzo i osloboditi desnu nogu, koja mu je zapela pored mjenjača.

Ona je dahtala kao ljuti jazavac, a on, on je sve manje artikulirao svoje misli i pokrete, a sve češće se hvatao za svog toreadora, obećavajući mu dobar nastup. Tada je, posve bez razuma, luđački povukao desnu nogu iz stupice od mjenjača i ručne kočnice, pri čemu je ovu drugu stisnuo, a potom spustio. Renault Megan, gotovo nov, kao da je i on napaljen, poskočio je na maloj nizbrdici fukodroma i naskočio na lovorvišnju.

– Ajme, moj Renault! Ajme, moj Megane! – vrisnuo je prestravljeno Oskar.

U ovakvim situacijama većina žena psuje više nego muškarci. I dok je Oskar brzo zakopčao hlače i izletio van iz auta da provjeri štetu, Miss Petak je psovala. Psovala je i kad se Oskar vratio u auto i upalio svjetla. U isti čas nekoliko osvijetljenih znatiželjnika pobjeglo je iz obližnjeg grma. Oskar je savijao grane nesretne lovorvišnja da bi vidio što mu je s prednjom stranom auta. Nije uspio puno vidjeti.

– Jadni moj Megane! Nov! Nov jebo’ te! – vrisnuo je i vratio se u auto.

Miss Petak je pokušala nešto reći, ali Oskar joj je vrlo grubo predložio da zašuti. Upalio je motor i povezao auto oko tri metra unatrag, povlačeći za sobom cijelu krošnju. Vražje se drvo nije dalo odvojiti od ranjenog Megana. Čim je stao i povukao ručnu, opet je izletio iz auta da bi procijenio štetu. I Miss Petak je izišla mrmljajući: “Kakav kreten. Kakav kompletni idiot.” Pošla je do 147

grma i na brzinu se vrlo gusto popiškila. Uzalud. Uzalud se satima ložila na Oskara. Matador? Mierda.1 Radničko dijete koje od petnaeste godine štedi za renomeganca. Od svog prosječnog uredskog posla stvara štoriju, a ta štorija svima u nekom mondenom ćumezu daje naslutiti da Oskar ima puno više novaca nego što Oskar ima. I od početka joj je bilo jasno da je Oskarova inteligencija, recimo, upitna. Sladunjavo blesav dečko koji izgleda kao atletičar.

Tipična špreha normirana sladunjavom glupošću, da, to mu je dobro ležalo. I opori, bezobrazni ali neuvredljivi humor. Povraćalo joj se od toga. Po cijelom mu licu piše oženjen, iako je sakrio vericu i bezuspješno trljanjem pokušao sakriti crveni krug na prstu.

Ma bio je savršen za ono što joj je tu večer trebalo: za opuštajuću ševu nakon što je jutros položila težak ispit. Znala je da tog majmunčića više neće nikada vidjeti, imala je nos za kukavice, samo se nadala da zna svoj posao. I sada, sad je piškila pored hrpe smeća na Gradskom Fukodromu Banderovo, dok je njen matador dragao farove svog auta i uzdisao: “Moj, Megane, mali moj Megane”.

– Kupit će ti tata novu masku! – viknula je Miss Petak smijući se.

– Megane! – zavapio je još jednom Oskar, gotovo plačući, a glas mu se utanjio kao da prolazi kroz najfinije seksualno iskustvo.

– Makar je netko svršio. – rekla je potiho djevojka i navukla gaćice. Povukla ih je visoko, snažno, gotovo do bola. Nevjerojatno, još uvijek je bila napaljena kao životinja, međutim, to više nije imalo veze sa Oskarom. Jadnik. Bila je, kao uostalom i s većinom muškaraca koje je poznavala, napaljena sama na sebe, na svoj prpošni, pokvareni um, na samu ideju seksa u kojem se troši njeno prelijepo tijelo. Muškarci su joj bili tek sredstvo za ostvarivanje seksualnih zamisli i snatrenja. Zato je bila toliko popustljiva prema Oskaru, nije gajila iluzije o njegovoj pameti. Zamišljala ga je gologa. Hej! Da, i vidi sad ovo. Kakvo sranje.

1

Govno; šp.

148

– Treba vam pomoć? Jeste li u redu? – upitao je netko iz polumraka iza auta, njegovo lice bilo je crveno od sjaja zadnjih svjetala, kao đavolsko. Trgnuo je Miss Petak iz djevojačkih misli. Oskar se naglo pridigao od haube Megana i zaurlao: – A kako ti izgleda? Što ti briješ, kako bi ti sad meni pomogao?

Daj odjebi!

– Oskar? – jedva čujno izusti Đavao.

– Ajme, kako dobro, prijatelj. – polutiho zapjevuši Miss Petak.

Oskar se ukipio, bez pokreta, bez zvuka, posve otvorenih očiju i usta, raširenih, zgrčenih ruku, kao pantomimičar koji glumi uplašena lava.

– Oskar? – ponovi Đavao u nevjerici.

– Oskar za najzaleđenije lice u povijesti velikog ekrana. – kaže potiho Miss Petak. – No, čovječe, odledi se! – potom dobaci Oskaru.

– Fleksi. – progovori Oskar glasom umanjenim do skvičanja vjeverice. Đavao učini dva koraka naprijed, skloni se od crvenog svijetla i izgubi paklensko lice, ukratko, postade Fleksi.

– Pizdo! – procijedi Fleksi – Ona mi je sestra. Ubit ću vas, i tebe i drolju!

– Čovječe ne ljuti se. – promumlja Miss Petak.

– Čekaj Fleksi, kompa, daj. E, kužiš, jebi ga. Mislim, ono, ne znam.

– Ubit ću te! A onda će te i moja sestra!

– Ovo mi je prvi put, prvi i zadnji, Fleksi! Pa dogodi se jebi ga, kužiš, muškarci smo. Pratiš me? Mirna je daleko, bio sam usamljen i... kužiš? Ovo ne znači da je ne volim. Želim da ona bude sretna, a ako sazna za ovo neće biti... sretna. Neka ovo ostane među nama, daj Fleksi, molim te, bogom te molim, nemoj joj reći.

Mi smo dečki, kužiš, imamo svoje potrebe. Pa i ti si na fukodromu, mislim, dva i pol je ujutro, pa nisi ovdje došao prošetati psa, ono...

149

– Došao sam ovdje s Editom. S Editom, pajdo, ne s nekom droljetinom!

Miss Petak je bila zadovoljna što se Oskaru, nakon početne oduzetosti, vratio dar govora, ali bila je posve nezadovoljna riječju “drolja” kojom ju je nazivao Fleksi. Zagledala se u tog visokog i štrkljavog mladića. I znala je odmah gotovo sve o njemu. To je bilo njeno prokletstvo – čitala je ljude kao vozne redove gradskih autobusa. Fleksi se te večeri želio obući šminkerski, elegantno, ali nekoliko detalja na njegovoj odjeći je i u polumraku fukodroma otkrivalo neukus. Njegov naglasak, ježila joj se koža od tog nazalnog arlaukanja s puno dugih vokala. Na mišićima ruku vidjela je tragove neuspješnog bildanja. Mačo zasigurno puno čvršći od toreadora. Njegov ego, prenapuhani balon. Radnička obitelj s istoka, prva generacija u Rijeci, barjaktar mentaliteta izraslog na relaciji Viktor Lenac - Korzo. Pičkica. Miss Petak se odlučila zabaviti.

Kad se već nije uspjela poslužiti kondomima, vratila ih je u otvorenu torbicu.

– Mama ti je drolja, medvjede. – rekla je Fleksiju tonom kojim se obično saopćavaju puno banalnije stvari.

– Molim? Što si rekla! Ubit ću te, jebem ti! – zaurlao je Fleksi i krenuo okolo Megana prema Miss Petak. Ona je ostala mirna, čak je primijetila da je Fleksi, sada posve razularen, progutao slova “it” u “ubit”. “Ub’ću te, jebeem ti!” Čudovišno! Kako bih reagirala da je rekao “Ubitju te ćo!” kao stari Riječanin? Ili “I’ll fuckin kill you, bitch!”, kao Američanin? Miss Petak je voljela pravdu i jednakost, svi bi napasnici, baš kao i Fleksi, završili s pola litre ljepljivog, bolnog spreja u očima. Još nikad nije nikoga nasprejala tako kao Fleksija.

– Imaš li “mobteel”? Zovi si hitnu! – prijateljski je savjetovala Fleksiju koji je vrištao poput priklanog praseta na prljavom asfaltu fukodroma.

– Uh, je li ovo bilo malo pretjerano? – uputila je pitanje Oskaru, koji je još uvijek stajao na istom mjestu, ukočen, manji no ikada.

– Hajde, vozi me kući. – dodala je ponešto zazorno.

150

Ušli su u auto. Pretinac ispred suvozačkog mjesta bio se otvorio od poljupca s lovorvišnjom, pa je nekoliko CD - ova palo tik do mjesta gdje je Miss Petak spustila svoje nožice. Prignula se i podigla prvi CD. – Isuse! – uzviknula je.

– Imaš pravo, – rekao je brzopleto Oskar – Ne možemo ga samo ostavit’ovdje.

– Rekla sam “Isuse” jer je ovo u mojoj ruci Thompsonov CD. Što se tiče tvog milog šurjaka, pomoći će mu njegova “treba”, njegova “pička”. A ti, Oskare, samo vozi. Samo ti vozi prema Krnjevu.

I vozio je Oskar, u tišini, ne gledajući prema djevojci. Sve je više tonuo u sjedište dok su mu se po licu povlačile crvene, žute i zelene koprene. Na jednom semaforu Oskar je zaplakao.

– Sad sam gotov. U gabuli. U govnima do vrata. Što sam to učinio? Zašto? Bože moj…

Miss Petak je na to tri puta rekla “desno”, šest puta “lijevo” i dvaput “ravno”.

– Stani ovdje. – rekla je napokon u jednoj uskoj, mračnoj ulici.

Ali nije odmah izišla iz auta. Neko su vrijeme sjedili u tišini, čulo se samo Oskarovo šmrcanje i usisivanje sline kroz nos.

– A gdje ti je žena? – upitala je Miss Petak.

– Otišla je u Ameriku. Petnaest dana nakon našeg vjenčanja.

Tamo je dobila odličan posao, znaš, puno para, iskustvo, prestiž.

Nije mogla propustiti takvu priliku, a i ja sam bio za to da ode.

Ima ugovor na dvije godine, dvije godine je ništa, kužiš, ništa. A nakon te dvije godine u Americi imali bi dovoljno para za stan, novi auto. Mi nemamo stan, živimo u iznajmljenom prostoru.

– Ali imate novi auto.

– Ma nešto jače bi kupio. – uzdahne Oskar sjetno.

Miss Petak poželi slušati nekakvu muziku, zamalo je pitala Oskara da pusti neki dobar cd, ali odmah je odustala. Jadni Oskar.

– Fleksi je luđak, totalno je puknut, ali mislim da bi se dogovo151

rio ja s njim. Nekako. Ali sad, nakon što si ga vjerojatno oslijepila... Ništa od svega. Gotov sam. Ali nije to tvoja greška, ja sam sve uništio. Ne mogu vjerovati. Ajme!

– Oskare, koliko ti je godina?

– Dvadeset četiri. Mirna je dvije godine starija. Točnije, godinu i pol. Zašto?

– Ništa, samo pitam. – rekla je Miss Petak i sad joj se njenih dvadeset činilo kao šezdeset Oskarovih.

– Fleksi će zvati Mirnu, ona će zvati svoje i moje starce! Ma kako ću pred starog, kako ću se pojavit pred mojim starcima! – zavapi Oskar i počne se udarati s oba dlana u vrh čela.

– Starci su ti nerastavljeni? Uh–uh. – promrmlja djevojka i okrene se na sjedalu prema Oskaru.

– Moji starci, to su najdivniji ljudi na svijetu. Najdivniji! Moja majka je čista kao Marija, a otac... – kaže Oskar i opet počne cmizdriti. – A vidi što sam ja napravio. Ubit ću se. Samo to mogu učiniti.

– Pričaj mi o svojim starcima.

– Zašto?

– Tako, bit će ti lakše. Ili želiš poći doma i čekati Mirnin poziv?

Oskar uzdahne. Stade lupkati prstima po volanu. Duboko je udahnuo.

– Moj otac je kolos.

Oskar se vratio u djetinjstvo, u močvarni miris Drave, u trsku i šaš, željezničke pragove. Otac mu je bio kondukter u Hrvatskim željeznicama. Čitav je život nosio isto podšišane brkove. Bio je ogroman, jak, muževan, dominantan, gord, inteligentan. Na desnoj je ruci imao tetovažu. Mangup je on bio svojevremeno. Kad je Oskaru bilo petnaest i on je htio tetovažu, ali mu otac nije dopustio. Samo mu je pokazao svoju: na podlaktici desne ruke imao je ispisano “Ona 88”. Oskar je upitao oca tko je Ona, a otac mu je odgovorio u maniri staroslavenskog pripovjedača: – Ona, sine, ona je trebala biti tvoja majka. Bila je predivna, 152

najljepša žena koju si ikad vidio. Duge plave kose, meka lica, a noge je imala punašne, čvrste, kao praščić.

Oskar se smijuckao i lagano crvenio u prištavu licu.

– Bila je luda za tvojim tatekom, sine, lu-u-da.

Otac je zagrlio Oskara, nježno očinski i nastavio kao da mu priča bajku uspavanku: – I kad jednom nađeš takvu djevojčicu, ženu, koja će te voljeti i koju ćeš i ti voljeti, onda sine stavi tetovažu. Onda sine stavi. Prije ne, jer ti bude žao kasnije.

Oskar je kimnuo glavom. Uvijek je bezrezervno poštovao očevu riječ, čak i za najdivljijeg puberteta, jer u stavove svoga oca nikad nije sumnjao. On je bio kolos.

– Tata, kaj znači 88? – upitao je radoznali Oskar. Mučila ga je ta brojka, jer, ako je predstavljala godinu kada je ljubovao s Njom, onda je to bilo već duboko tijekom braka s Oskarovom majkom.

Ali ne bi valjda tetovirao nevjeru na desnicu, ne njegov otac!

– Sine, to su ti specifikacije. Jedna od njenih specifikacija.

Mjera, razmeš? Toliko je bila duga i široka oko grudi. Ovakve je balone imala, ovak’ su veliki bili!

Oskarovo je djetinjstvo bilo sretno. Otac, osim što je bio uzor Oskaru, a kasnije i drugom sinu, malom Tomici, bio je najbolji muž svojoj devet godina mlađoj ženi. Ona je bolovala od posebnog tipa shizofrenije – onog koji napada djevojke koje nikad ne napuštaju svoje malo selo, iako se tome nadaju, pa svoja iznevjerena nadanja smiruju manijom stvaranja slike o “savršenoj domaćici” i “bogomdanoj obitelji”. To je promaklo Oskarovu zapažanju.

Premda njegov opis to nije dao naslutiti, iskusna Miss Petak intuitivno je osjetila frustraciju i luđački koncentriran pogled Oskarove majke. I kršćansko-vojničku disciplinu.

Svake subote Otac je stizao u selo večernjim vlakom iz Zagreba, a majka, Oskar i Tomica bi ga došli dočekati na stanicu. Majka ih je vodila svakog priklještenog u jednoj ruci, s pogledom tupo uperenim naprijed. Bila je odglumljeno ljuta i stroga, da ljudi na 153

stanici vide kako je ozbiljna majka i uspješan odgojitelj. S vremenom je ta odglumljena ljutnja postala prirodna, refleksivna, a podočnjaci i njen divlji pogled sve stvarniji. Čim su došli na peron stanice, Oskar se zaletio prema žutoj kanti za smeće i gurnuo unutra ruku. Majka je dotrčala i povukla ga dalje od kante, misleći ga samo ukoriti, ali u taj je čas naišao šef stanice, pa je Oskar dobio oglednu šamarčinu od koje bi se svako drugo dijete onesvijestilo. Ali Oskar ne. Šef stanice se raznježio, sagnuo, pogladio dječake po malim, žutim glavama i rekao im nekoliko riječi koje je uvijek govorio svoj djeci u svakom trenutku (profesionalna deformacija, u početku karijere je je bio najavljivač vlakova, deset godina - uvijek isti vlakovi, iste najave). Čim je šef otišao, Tomica je počeo drečati i zapomagati, pokušao se popeti na klupu, pa je pao i rasplakao se. Oskar se počeo smijati bratu, u taj čas je naišla Mira, otpravnica vlakova: pljas-druga šamarčina, sve da bi obitelj izgledala skladno. Mira, majka i dva dječaka sjeli su na klupu.

Majka je pokušavala s Mirom razmijeniti seoske tračeve, ali djeca su bila nestrpljiva, a očev je vlak kasnio.

– Gdje je tata?

– Začepi! Čuješ što ti govorim? Zatvori usta!

– Gdje je tata?

Kad bi majci popustili živci zgrabila bi dječake za ramena i tresla ih histerično do boli. I onda par šamarčina za kraj: veliki Oskaru, manji Tomici. Onda su to zvali odgojem, danas kažu da je to zlostavljanje.

Konačno je došao vlak. Otac je, veleban u svom plavom odjelu, polako i ponosno sišao s vlaka na drugi peron. Znao je da ga obitelj čeka na prvom peronu, ali pravio se da ih ne vidi.

– Bok Joža! Kaj ima s tebom? Bok Šimek! Bok Lojzek! – derao se na sav glas otac i dalje se praveći da ne vidi obitelj.

A Oskar i Tomica su dotad već bili kao psi na lancu, polusuznih su očiju vikali: – Tata! Tata! Tu smo! Dođi! Doođi!

154

Kad ih je majka začas pustila, učinili su najveću pogrešku od svih, kao dva mala ptičara poletjeli su na prvu prugu, u smjeru oca. To je ono što su im roditelji uvijek strogo napominjali: nikad ne trčite na prugu! Majka ih je uhvatila i pljas, pljas, dva šamara.

Otac priča s drugim kondukterom, nešto mu šapće dok ovaj gleda prema Oskaru i Tomici i smiješi se. Sad dječaci znaju da je otac svjestan njihove prisutnosti, ali im ne želi prići.

– Dođi tata! Dobri smo bili! – viče Oskar.

– Što se dereš na stanici, tu pred ljudima? – pita ljuto majka, ali kao da hipnotizirano gleda kroz Oskarevo tjelašce. Pljas.

Otac se dere iz sveg glasa, zabavljajući cijelu stanicu i dva putnička vlaka s ukupno devet vagona: – To su moji sinovi! To su moji sinovi! Ona dva mala diva tamo, to su moji sinovi!

– Dođi tata, idemo kući! – dere se nepokolebljivo Oskar.

Otac odlučuje nastaviti ovu mazohističku farsu na otvorenom jednom didaktičkom dosjetkom: – Sine, kaj piše ovdje? – izdere se iz sveg glasa pokazujući tablu na vagonu na kojoj piše Zagreb – Koprivnica. – Piše Koprivnica, jel tak’? A ovo nije Koprivnica. Tata radi sine, ne može sada doma.

Oskar tupo grabi ručicom po zraku u pravcu oca, majka ga čvrsto drži na mjestu i istovremeno nasilno nateže Tomicu za uho. Budite strpljivi, čekajte kraj farse. Kao i svake subote. Pljas-pljas-pljas.

– To su moji sinovi! – dere se otac i konačno kreće prema stanici.

Dječaci se otmu majci i istrče opet na prugu, u očev zagrljaj.

Otac ih ljubi, odglumljeno dugo i gleda tko ga gleda. Boga ti, kakav je to Otac! Ljubi ih i ljubi, navlaš poljubi majku, ona, sva crvena, samo što ne vrišti: ja sam ih odgojila, na svojim plećima. Otac se može nesmetano derati, i čini to: – Moji sinovi! Moji!

Oskar siše prste one ruke koju je gurao u smeće i čikove. Majka mu nije oprala ruku, bila je previše zauzeta šamaranjem. I tako su, 155

u općem veselju, dernjavi i divljenju prisutnih, otišli kroz stanicu na cestu pa kući, ta ogledna seoska obitelj.

Kada je Oskaru bilo šesnaest, Tomica je poginuo igrajući se na pruzi. Majka je posve odlebdjela u svoje maglovite kućanske svjetove, a otac se uhvatio flašice i “unučića”. Majčin se san o daljinama ostvario – otišli su živjeti u Rijeku. Otac se izliječio lokanja ubijajući se radom i cigaretama, a majka je nastavila voditi oglednu obitelj.

– Strašno. – promumljala je Miss Petak vrteći glavom. Popravila je grudnjak.

– Takvi su moji starci. Najbolji ljudi na svijetu. S najboljim brakom koji sam ikad vidio. O Bože, što sam to učinio!

Ono što je pričao Oskar, naravno, bitno se razlikovalo od onog što je čula i zamišljala Miss Petak. Imala je takav um: kad bi joj netko nešto pričao, ona bi spontano vrtjela svoj film u glavi. Voljela se.

– Sve što sam želio je bio brak s dobrom ženom. Kao majka. I htio sam biti kao moj otac. Imati sretnu obitelj. Što sam to učinio?

Dobro, mislila je djevojka, bolje je kad uzdiše: oh, što sam to učinio nego oh, moj jadni Megane.

– Kako si nju upoznao? Mirnu?

Oskaru je zvučalo čudno to ime Mirna, iz usta žene s kojom je umalo imao vanbračni odnos i zbog koje je upropastio brak. Nije želio pričati o Mirni. Miss Petak je pretpostavljala takvo što, pa je imala u rukavu džoker pitanje, ono koje će joj, ako dobije odgovor, dati više podataka o Mirni nego pitanje “Tko je Mirna?”

– Gdje vam je bilo vjenčanje?

– Zašto? – upita Oskar pomalo ozlojeđeno. Htio ili ne htio priznati, razgovor mu je pomagao, činio ga je mirnijim. Bilo je bolje ostati s Miss Petak nego ići u prazan stan i čekati poziv iz Amerike. Ići u taj stan sam, kao na pogubljenje. U svojoj je slabićkoj mašti čak razvio određenu povezanost s Miss Petak, mislio je: makar da nju ne izgubim. Bavio se podsvjesno mišlju da sljedeći put 156

oženi Miss Petak, tako bi dao nekakvo opravdanje svojoj nevjeri, a istovremeno bi ispunio zavjet dan roditeljima: biti muž, biti otac.

– Bila je predivna, Mirna, na našem vjenčanju. Sva u bijelom.

Predivna vjenčanica s biserima, platili smo je dvanaest tisuća kuna.

Aha, pomislila je Miss Petak. Opet je počela vrtjeti rolu svoga vječnoga filma.

Mirna je bila još veći outsider u Rijeci nego Oskar, ona je stigla s nekog brda istočno od raja kad joj je bilo osamnaest. Došla je studirati ekonomiju. Kasnije je došao i njen brat, a onda gotovo cijela šira obitelj. Mirna je bila jedno od petero djece, i to ono najmanje voljeno i najviše zapostavljano. Svoj je nedostatak ljubavi u obitelji rješavala suludom željom da se potvrdi kao uspješna u životu, školi i radu. Kad bi makar završila osnovnu školu s pet, onda bi majka i otac vidjeli da je isto toliko dobra kao i ostala braća. Na kraju osnovne bila je učenik generacije, osvajala je nagrade na takmičenjima iz bilo čega, čak ju je i svećenik hvalio na nedjeljnim misama. Kasnije su htjeli izmisliti posebnu gimnaziju, samo za nju. Potom se otisnula na more, u zemlju čudesa, grad na pedeset i tri brežuljka. Možda dva gore ili dolje. U onom trenutku kad se donekle rješava kompleksa obitelji, njena se želja za dokazivanjem pred mamicom i taticom pretvara u nezasitnu ambiciju. Bila je student generacije, primala je kojekakve stipendije. Nudili su joj godinu dana studentske razmjene u Švedskoj, ali mamica i tatica su rekli ne. Srećom rekli su ne, da je otišla ne bi nikad srela svoga mužića. Ali ambicija je ostala tinjati. Nije jenjavala čak niti kad je konačno, postigavši više u smislu školovanja od sve braće zajedno, dobila priznanje svojih roditelja. Rekli su joj: “U redu, sad si uspješna mlada žena. Sada si moraš naći uspješnog mladog muškarca, pametnog, situiranog, od naše gore i naše vjere, s kojim ćeš nam dati unuke. Djeca su sav smisao postojanja. Amen.”

Mirna je krenula u lov. Na Riječanina. U nekom baru, možda baš u onom gdje je Oskar pokupio Miss Petak, sjedila je uz prozor 157

i razgovarala sa zanimljivim kandidatom. Bio je zgodan, suha pamet, imao je posao, čini se da je dobro zarađivao. S tog prozora pucao je pogled na njegovu boemsku Lancia Deltu (u lijepoj plavoj boji sa svim onim svjetlucavim spojlerima), ali bio je ambiciozan kao i ona, Lancia mu je dosadila: sanjao je o novom Meganu.

Otkad su odselili u Rijeku, puno se toga promijenilo u Oskarovu životu. Kako je ostao jedini sin, na njegova je leđa pao ogroman pritisak, najviše od majke, koja je, u svom sacra famiglia duhu, nastojala izgraditi što dublji odnos sa svojim preostalim sinom. Taj se odnos svodio na akutnu posesivnost i sputavanja svih vrsta. “Ti” si naš sin, naš jedini sin. “Ti” ne smiješ razočarati.

Mamin sin. I tatin sin, ali sve mamino. Majka nije bila osobito zadovoljna Oskarovim odabirom mlade. Ali, poslužit će svrsi, rodit će djecu, a mama će se, kao i uvijek, brinuti o svemu. Mirna ne smije ugroziti majku. “Ti” ćeš se pobrinuti za to.

Niti Mirnina obitelj nije bila previše oduševljena Oskarom, ipak je on došao iz puno siromašnije, ravničarske obitelji. Mirnini brđani su bili puni para i svakim danom puniji. Tolerirali su Oskarovu i Mirninu vezu godinu dana, a onda se umiješao Duh Sveti. Mirni se napuhao trbuh, svatovi su poletjeli u crkvu. Novci više nisu bili bitni, “lako ćemo”, “platit ćemo”, “jesmo siroti, ali možemo mi to”, “ samo neka djeca budu živa i zdrava”, to su bile misli vodilje u obje kuće, ravničarskoj i brdskoj.

Kakva parodija, ta svadba! Taj vampirski bal o kojem je Oskar pričao s velikim oduševljenjem! Iako nije imao sprej u očima, Oskar je bio slijep. Ili je jednostavno njegov vid bio podešen na neku drugu frekvenciju koju je Miss Petak mogla tolerirati, ali nije si mogla pomoći a da je ne sažalijeva. Na tom pompoznom vjenčanju s petsto sedamdeset uzvanika, vjenčanju koje je koštalo najmanje, prema procjeni brđana, 27 tisuća eura, a prema procjeni umjerenih ravničara, ne više od 18 tisuća (međutim, teško je bilo što reći s sigurnošću jer je samo vjenčani dar Mirninih roditelja – Renault Megane koštao 20 tisuća), Mirna i Oskar sjedili su za 158

zasebnim stolom i blagoslivljali uzvanike svojim anđeoskim pogledima. U jednom trenu je Mirnina majka prišla svojoj kćerki, vidno nacvrcana, i šapnula joj u uho: Ništa ne brini, svi te mi volimo.

Svi te vole. Ja te volim, tata te voli, braća te vole. Svi mi volimo našu Mirnicu! Svi smo te mi oduvijek voljeli i uvijek ćemo te voljeti. Ništa ti ne brini, ništa ti ne brini. I Mirna je vjerovala, zanosna pod svilenom koprenom. Kad je Oskarova majka vidjela da je Mirnina majka dala neke upute svojoj kćeri na uho, ni ona nije htjela zaostajati. Shizofrenično koncentrirani pogled krenuo je kroz sredinu plesnog podija. Tragično našminkana (puno zelenog i ljubičastog, hm-hm, razmišlja o implikacijama toga Miss Petak), s klasičnom bapskom frizurom za posebne bapske prigode, mogla je tim luđačkim pogledom sjeći tortu. Uvjerena u ispravnost sebe, svoje misije. Jer ja sam svjetlo i put. Ja, majka Oskarova (i Tomice malog, jadnog, gore među anđelima, ne zaboravimo ga, on se nebu ženil). Prišla je Oskaru i šapnula mu na uho: Mama će uvijek biti uz tebe. Ako te svi ostave, mama će uvijek biti tu za svog jedinca. Oskar ju je poljubio u obraz. Došlo je vrijeme za ples s roditeljima, licitaciju mlade, nagradne igre, govore i ostale rituale. Sve u čast Oskara i Mirne.

Oskar je u sebi nosio ogroman paket ljubavi i svoju vjeru, a Mirna dvije velike tajne: prvu tajnu života, četveromjesečni fetus, i drugu tajnu, kuvertu, ponudu iz velike Amerike. Uskoro joj je ostala samo jedna tajna: tri dana nakon vjenčanja prošla je kroz spontani pobačaj. Kontaktirala je ljude u Americi. Iako je rok prijave istekao prije dva dana, Američani su samo za Mirnu učinili izuzetak i rastegli rokove. Mirna je Oskaru nagovijestila riječ lova, pare, šuška. Oskar je Mirnu vozio na aerodrom.

– Tako je otišla moja ljubav, moje sve! Oh, Bože što ću? Ona je moja “Ona 88”! Što sam to učinio? – zavapio je još jednom Oskar.

Miss Petak je osjećala iznenadnu mučninu. Pitala se koliko je Oskar uopće svjestan svog postojanja. Taman dovoljno da si uništi život. Kako joj je uopće palo na pamet da bi joj Oskar mogao pružiti zadovoljavajuću poslijeispitnu ševu? Kakva greška. Grozno. Miss 159

Petak osjećala je snažnu želju da iziđe iz Oskarovog i Mirninog vjenčanog poklona i ode doma, prespava sve. Sutra, kao naručeno, ima predavanja tek u dva poslijepodne. Vrijeme je da se krene, Oskare.

– Ma možda sve ispadne dobro, Oskare. Možda tvoj šurjak ne kaže ništa Mirni, možda ona ništa ne sazna. Na kraju krajeva, pa nismo ništa ni učinili! Baš ništa! Nije to varanje, par dječjih poljubaca. – rekla je i sad joj je stvarno pozlilo. Daj ne seri, bježi!

Trči Forrest, trči!

– Ne vjerujem. – dugo izdahne Oskar.

Pa on doslovno razmatra mogućnost da Mirna ne sazna! Miss Petak gubi zrak. Uz svu klimu u Megančini, zraka niotkuda.

– Oskare, bilo mi je drago poznavati te. Žao mi je što se sve ovako dogodilo. Nadam se da ćeš biti u redu i da.. – Hajde, hajde, izbljuj to konačno, pomisli djevojka,– da te nisam ničim povrijedila i... – Miss Petak zastane, brzo poljubi Oskara u obraz i iziđe iz njegova limena skladišta folk glazbe. No, Oskare, ako me želiš ubiti, sada je tvoj trenutak. Ali ništa. Ostao je sjediti u autu bez riječi, nepomičan. Ništa od tebe Oskare. Brzo je pretrčala ulicu. Spretno otključala portun i potrčala stepenicama u oslobađajući mrak. Još jedna knjiga koju je otvorila, taj Oskar. Nije li ono, činilo joj se da ga je napipala u onom divljem hvatanju, imao poprilično dobar komad u hlačama? Svejedno. Oskar za glupost.

OSKAROV EPILOG Činilo mu se da se cijelu noć vozio kući. Kao da je zalutao u noćnoj mori, nije nikad sreo Miss Petak, nije imao ništa s njom, i sada čist i umoran dolazi doma svojoj dragoj. Da je makar mogao posve vjerovati u to. Međutim, njegova je draga bila daleko, zauvijek izgubljena, a ljepuškaste sisice Miss Petak bile su itekako stvarne. Osjetio je njen parfem koji ga je gušio kao gusti dim izgarajuće savjesti. Zacvilio je gotovo pseći i plakao cijelim putem do stana. Otključao je vrata, otrčao u kupatilo i stao se umivati, 160

ustvari, više nekontrolirano prskati vodom. U to je zazvonio telefon. Bože, to je to! Potrčao je kroz hodnik u kuhinju, kao da ga netko proganja. Potom se poput luđaka ušuljao u prazni, mračni dnevni boravak i zurio u telefon kao ranjena lisica u svoje mrtvo mladunče. Telefon je zvonio, pa stao, pa zvonio.

– Halo? – nikada u životu nije tako rekao halo, možda je slično izgovorio tu riječ jedino kad je zvao Mirnu na prvi spoj. Završen ciklus.

– Pa di si ti? Zovem te dva sata. Mobitel ti je isključen.

Nije bila tužna, ljuta, shrvana, suicidna, povrijeđena, histerična, ništa od toga. Samo umorna i nekako čudna. Nikad nije čuo takav njen glas, ali to je pripisivao sebi i svom trenutnom stanju.

Pogledao je na sat, bilo je tri i pol ujutro, valjda ponoć ili jedan ujutro u Americi. Ruka sa slušalicom mu se toliko tresla da je jedva zadržavao vrh slušalice na uhu. Nije čuo ništa osim svog glasnog disanja, hroptanja ustvari. Čut će, skužit će te!

– Jeo sam nekakve kolače, puna su mi usta. – rekao je brzo. Sad se na njegovu posve preznojenom licu pojavio smiješak: Bingo! To je to majstore! Usta puna kolačića. U tri i pol ujutro.

– Ali ne brini ljubavi, neću ti se previše udebljati! – rekao je milim glasom. Nema odgovora iz Amerike. Muk. – Spavao sam prije, nisam čuo telefon, a na mobilnom mi se ispraznila baterija, sorry my love.

U redu sad je i to riješio, vraški uspješno. Vratio je samopouzdanje, stavio rad srca i disanje posve pod kontrolu. Ali čemu sve to, pa ionako će saznati sve, najkasnije do sutra ujutro! Mirna ništa ne odgovara. Možda već zna? Oh, Bože, sigurno su joj već javili!

Mirna! Oprosti. Nisam htio. Opet mu se tresu ruke.

– Oskar, – javi se konačno Mirnin glas, – Moram ti reći nešto ozbiljno.

Oskar se stropoštao na koljena u dnevnom. Kao da netko stavi VHS snimku na pauzu sekundu prije nego će snimljeni dobiti srčani udar i pasti mrtav. I onda pusti snimku ubrzano.

161

– Ja se ne vraćam kući, Oskare. – rekla je Mirna i zaplakala kao djevojčica – Tako mi je žao, tako mi je žao, tako mi je žao! Bio si mi dobar, divan, ali, ja ovdje, ovdje je neki drugi svijet, neki drugi život i ja, Oskare, ja se ne vraćam kući. Poslat ću ti papire za razvod. Pobogu Oskare, bili smo tako mladi! Pokušaj me razumjeti, ne ljuti se. Bit ćeš ti u redu, naći ćeš neku drugu, bolju, puno bolju Oskare! Zadrži Megane, to je tvoje. Oprosti. Žao mi je. Probaj me shvatiti Oskare! Zbogom. – naglo je spustila slušalicu, kao odsječen nožem nestao je njen glas iz Oskarova života. Ostao je ukipljen, na koljenima usred dnevnog boravka, sa slušalicom na uhu.

Tu–tu, tu–tu govorila je prazna linija. Nije mijenjao izraz preznojenog lica više od pet minuta, posve zaleđen, s onako oskarovski otvorenim ustima i očima. Da, sad je zaista bio sam. Izgubio je sve, zar ne? Čak je ogulio i Megane. Odleđivanje. Histerični smijeh. Skočio je s poda i potrčao cijelim stanom glasno se smijući, urličući, zavijajući. Susjedi odozgo lupali su nogom u pod. Oskar se smijao i smijao i smijao, a oči su mu suzile, kako to obično biva.

Kao da mu je čelo gorjelo, poput groznice! Sanja li on ovo fantastično duboko sranje? Legao je u krevet i zaspao. Čist kao kolos.

Izjutra je još jednom nazvala Mirna, sada je već znala za Oskarovu prošlonoćnu avanturu. Poslala ga je u pizdu materinu, nazvala ga lažljivim smećem, dosadnim nesposobnjakovićem i najvećom pogreškom u svom životu. I rekla mu je da mora vratiti Megane, ništa od auta, ti stoko seljačka! Oskar nije rekao gotovo ništa, spustio je slušalicu nakon razgovora i mirno otišao u kuhinju. Napravio je dobru jutarnju kavicu i lagano se budio. Zazvonio je telefon i drugi put ovog puta je bio Fleksi.

– Dolazim po Megan za dvadeset minuta. Nemoj stvarat sranja, ovaj put ti neće proći. Sa mnom je brat i njegov prijatelj, naoružani smo. Ako je ona drolja tamo s tobom, bolje joj je da bježi. Jasno?

– Fleksi, – rekao je Oskar gotovo trijumfalno – Sestra ti je kurvetina, najobičnija, smrdljiva kur-ve-ti-na. Kužiš? Kurvetina koja se tamo po Americi povlačila tko zna s kim.

162

– Ma ubit ću te smeće smrdljivo! Ubit ću te!

– Kur-ve-ti-na.

– Nećeš ti tako govorit o mojoj sestri dok natežeš droljice po parkiralištima!

– Sestra ti je kur-ve-ti-na. Ništa od Me-ga-na. Zaboravi.

– Ubit ću te!

Ništa nije moglo smesti gordog Oskara. Ma znao je on, znao je cijelo vrijeme da tu nešto nije u redu u tom nazovibraku. Prokleti brđani.

ZADNJE MISLI MISS PETAK (petak na subotu) Starci su joj bili budni kad je došla doma, bogu hvala, nisu previše pitali. Ponosni roditelji i njihov mali pas. Miss Petak je dvadeset minuta tuširala svoje lijepo tijelo, potom se dugo sušila ručnicima.

Stavila je pastu za zube na četkicu i stala ribati. Ma nije noćas prošla tako loše. Bilo je to zapravo veliko iskustvo, tragikomično i poučno. Najbitnije jest da je ostavila dojam žene-vampa koja savršeno kontrolira situaciju. Bila je cool do jaja, kako bi to Oskar najvjerojatnije rekao. On ne mora znati da je tek treći put u životu ovako pokupila nepoznata muškarca (ako se izuzmu ljetna valjanja po plažama), i da je od ta tri puta samo jednom omastila brk. Faca si djevojko, bit ćeš jednom velika riba. Isprala je usta i otišla u svoju sobu. Što bi rekao Oskar da vidi ovu sobu koja nalikuje na dvorac osmogodišnje princeze? Sigurno bi mu se digao, jadničak. Miss Petak je povukla deke s kreveta i zavukla se u posteljinu. Pokušala se dirati, ali sad je bila preumorna za to.

Okrenula se na bok i pogledala sliku na ormariću: Njen otac i majka, između njih klinka od šest godina.

– Kakav kreten! – rekla je posljednji put pomišljajući na Oskara.

Njen otac, doseljenik iz nekih istočnih krajeva, odlično je poznavao balkanski kolorit. Puno je o tome pričao svojoj kćeri, poseb163

no kad je bila mala. U jednoj od priča govorio je i o velikom manevru JNA 82. godine, u kom je sam imao čast sudjelovati.

Netom poslije uspjeha manevra mnogi su si mladići, u općenarodnom domoljubnom zanosu, istetovirali na tijelo JNA 82. Tada je to bila stvar prestiža. A onda, devedesetih, mnoge je počeo svrbjeti taj ponositi dio tijela. Većina ih je “J” pretvorila u “O”, a oni najoprezniji i “2” u “8”. ONA 88. Ideal svih muškaraca. Oskarov nedosanjani san.

Miss Petak je uspjela privesti dan kraju s osmijehom na licu.

Rijeka, 6. 10. 2004.

164

ODGOĐENO SVITANJE

Moskovski trg. Tmurni, zakašnjeli osvit. Četiri prljave telefonske govornice. U trima spavaju šćućureni nesretnici. Stanar četvrte govornice sinoć se smrznuo i sutra neće biti na Moriczevu trgu kada budu dijelili subotnje tople obroke u aluminijskim posudama. Jedna porcija manje, malo manje truda, olakšanje svijeta.

Budimpešta ispušta teret iz svojih bolnih ruku. Potom podiže rolete iznad tmurna neba. Pokušava nas podragati. Dodir njen hrapav je i tužan. Dodir težine koji se, bez očita razloga, može suludo voljeti.

Golubovi virkaju s krova komunističkog zdanja stanice metroa.

Tragovi zaleđenih bujica rose i otopljenog smoga na kockama betona. Ukrasi nevoljenih zidova. Golubovi kao da zure pravo u mene. Umišljam. Ja gledam u njih pa ne vidim kamo idem. Zalijećem se u starijeg gospodina. Gnjevan pogled. Jedva sročim jedno ranojutarnje “oprostite”, a on ubrzanim korakom odlazi od mene uplašen. Sumnjam da me razumio. Hladni vjetar. Odlazim pokretnim stepenicama niz čeličnu cijev u zaleđeno srce grada.

Kakvi su to vjetrovi u podzemnoj željeznici? Ne mogu si objasniti te južnjake i bure koji, tjerani slijepim vlakovima, šibaju nesretne čekače. Vrisak čelika kao plač anđela koji se okliznuo u dubok bunar. Vlak pristiže u stanicu. Ulazimo. U vlaku zaudara, ali je toplo. Sretan sam, nalazim slobodno mjesto. Sjedam nasuprot starijeg čovjeka sitna rasta, s naočalama i debelom kapetinom na glavi. Gleda pravo u mene. Što sam mu ja skrivio u ovo tmurno jutro? Vani, na Zemlji, sigurno kiši. Što sam mu ja učinio? Možda osjeti da sam stranac. Stranac. Kakva ružna riječ.

Kakvo je vrijeme gore, na Zemlji? Samotno je pod Dunavom. Krat165

ki prekid osvjetljenja svaki put kad vlak stiže u stanicu. Djelić sekunde u potpunom mraku duboko pod starom Peštom. Primijeti li itko to nestajanje svjetla? Kossuthov trg. Dobro jutro, druga strano rijeke.

Crvena linija podzemne željeznice, moja omiljena. Na Deakovu trgu ulaze u vlak tri predivne djevojke. Za njima pijanac koji sve zasmrdi. “Jezus Istenem!”1 zaziva stara gospođa s njegovanom pudlicom u naručju. Ustaje sa svog sjedišta kad i ja i prilazi vratima. Kratki nestanak svjetla. Glas s vrpce najavljuje stanicu Astorija. Pudlica to poprati kratkim lavežom. Gomila ljudi izlazi u hladnu stanicu. Glazba! Hej! Szomoru vasarnap2 na violini i tri Cigana u zapišanom kutu. Ali čekaj, tek je petak. I petak, nekako tužan. Smiju se oni. Smiju se i jedini su. Naglavačke okrenuti šeširi. Dao bih im stotinu forinti, ali nemam ni pedeset. Sve što im mogu dati jest moj studentski smiješak. Smijem se i njima i sebi.

Pa ne bih bio gladan da još jučer nisam s drugovima bančio po krčmama u Erzsebetvarosu!3 Volim ovaj grad. Sve je ovdje zarazno i prijelazno, smjehovi i ulice i tuge.

Opet na pokretnim stepenicama. Budimpešta živo iščekuje da je opet vidim. Moja je. I sve njene ulice. Tamo, na Zemlji, već se posve razdanilo. Vidim i gospođu s pudlicom, nervozno se gura točno ispred mene na stepenicama. Sigurno joj je više od osamdeset godina. Njena gospodska odjeća, savršeno odabrana i brižno složena. Našminkana besprijekorno, kose uređene kao grmovi u muzejskim parkovima. Lice izmučeno, aristokratsko, s još čudnovato vidljivim tragovima davno ocvale ljepote. Austrougarska lady. Čudim se što joj netko nije stavio müemlék tablu4 na leđa. Nekoć je zasigurno zavodila po otmjenim primanjima i balovima. Balovi1

Isuse bože! mađ.

2

Tužna nedjelja, romska pjesma; mađ.

3

Kvart u centru Pešte.

4

Spomen ploča; mađ.

166

ma! Opet se osmjehujem. Možda zbog frizirane pudlice koja netremice bulji u mene preko gospođina ramena. Meškolji se.

Stara je dama polako spušta na stepenice jedva se saginjući.

Pokretne su stepenice već gotovo pri vrhu. Pudlica učini tek nekoliko nespretnih koračića, uz ono smiješno grebanje malih nokata o lim, kad joj noga upadne između stepenice i čelične ploče rukohvata. Stravičan vrisak. Pudlica se dere poput djeteta pokušavajući izvući uhvaćenu nožicu. Gospođa zapomaže stravičnim glasom žene koja gubi. Sve. “Zaustavite stepenice, pobogu, zaustavite ih!”

I ja bih rekao isto, ali ne mogu na brzinu izgovoriti tu mađarsku rečenicu. Gledam iza sebe prema dubini cijevi. Ljudi zijevaju. Tek od užasa zaleđen školarac iza mene shvaća što se dešava. Stepenice dolaze na vrh. Pas izbezumljeno lamata batrljkom u trenu amputirane noge. Gospođa se saginje i uzima psa u zagrljaj. Gorko plače dok krv lipti po njenom kostimu. “Oslobodite prolaz, molim!” viče netko iza mene. Odlazim dalje od stepenica. Gospođa zapomaže i plače. Tramvaji škripe kao suludi. Razdanilo se. Netko mi u ruke tutne promotivne novine koje oglašavaju akcijske cijene u lancu supermarketa Tesco.

Astorija! Ozarim se kada čujem samo ime. Predivne aleje koje se busaju svojim pročeljima kao seljanke u narodnim nošnjama svojim prsima. Ljudi u pokretu. Na jednoj strani odličan turski restoran pred kojim nekoć izgubih prijatelja. Na drugoj strani Kaiser supermarket, još jedno komunističko zdanje izgrađeno na mjestu porušene stare Opere. Vječna rana pravih Peštana koji uvijek na tu građevinu gledaju osorno i s tugom. Sad i ja to mogu!

Prokleta zgrado, tko te tu stavio? Opet se smiješim. Ali sad mi se i plače. Tako mi je žao one gospođe i njenog malog psa.

Planirao sam poći u šetnju Muzejskom Kružnom ulicom ne bih li obišao sve one prekrasne staretinarnice. Moja slabost. U svakoj me od njih poznaju. Pristojni i ugodni prodavači svjesni su da nemam novaca niti za dva peciva, ali sviđa im se moj ushićeni pogled kada listam stare knjige i poderane zemljovide, drago im je 167

kad me vide. Putuju kažiprstom negdašnjom Monarhijom i govore “Itt a Fiume!”5 Jest, tu je, odgovaram ne pitajući za cijenu zemljovida. Ponekad se zadjene i razgovor ugodan o povijesti, o politici malo, o vremenu, hrani. Druga kuća moja, staretinarnice! Ali sada ne mogu tamo. Nastao je trenutan obrat u mojim osjećajima, zbog oblaka, možda. Nevoljko okrećem promrzlo lice od Muzejske ulice i pogledam niz Kossuthovu aleju. Kad tamo: sunce se mučki probija ponad orošenog Budima, igra se po Citadelli, teče niz brdo Svetog Gellerta, trči kao gola bezbrižnica preko bijelog mosta! Svijetli most. Idem prema Dunavu. Ako mi uopće treba utjeha, neka me rijeka tješi.

Lagano hodam niz Beogradsku obalu prema jugu. Iskrice se svjetlosti zabavljaju na mutnom Dunavu dok ih ne unište velike rumunjske i njemačke teglenice. Osjećam miris rijeke. Neprestano se ogledam iza leđa, ne zato što me strah, već što želim uhvatiti sve bljeskove ljepote. Prekrižim ruke na leđima. Iznenada, sjetim se svoga djeda. Nakon drugog rata otišao je iz Slunja na studije u Zagreb. Sjećam se njegovih priča: “Tmurno nebo jesensko, kišica sipi, samoća. Profesor govori o agensima i faktorima, a ja se pitam: Mogu li ja to?” Mogu li ja to? Iziđem na ulice velegrada sam, izgubim se. I u zlu i u ljepoti. Propitujem svoju snagu nadmudrujući se sa ciničnom ljepotom. Budimpešta uvijek pobjeđuje. I kakvog me ostavlja? Jačeg, pametnijeg, očajnog ili pjanog? Svaki dan slavi ona drugačije pirove, i ja s njom kako znam i umijem. Zastajem.

Naslanjam se na kameni zidić šetališta. Lijepo vidim Citadellu, jug Kraljevske palače i vitke mostove. Teško je. Što? Pa ja se smiješim!

Kakve to čudne niti tuge vuče veliki grad kroz moje provincijsko srce? Razumijem djeda. Odnos Slunja i Zagreba onda zapravo je sličan odnosu Rijeke i Budimpešte danas. Mi smo rasa putnika.

Budimpešta mi daje razloga da se time ponosim. Kad bi makar bio ovdje sa mnom moj djed! Smijali bi se pod oblacima i pošli na 5

Evo Rijeke! mađ.

168

pivo. Ovako, oblaci pobjeđuju sunce i nagovaraju kišicu da sipi mojim samotnim mislima.

Prvo kišica, a zatim pljusak. Još kad sam jutros izišao bez kišobrana iz studentskog kolegija, znao sam da ću prije ili kasnije morati trčati pred kišom. Žurno napuštam vedutu Dunava. Srećom, u blizini znadem jedno sjajno skrovište: trgovinu starim igračkama. Trčim stotinjak metara i otvaram drvena škripava vrata koja oglašavaju zvonce. Vlasnik radnje, moj stari znanac, pozdravi i osmjehne se. Raj. Duge police prepune kositrenih vojnika, lutkica s početka stoljeća, još starijih plišanih životinja, pa figura svakojakih, sitnih i vjernih kopija mnogih alata, i najvažnije od svega, najrazličitijih modela vlakova, automobila, aviona, brodova, cepelina i svega što se miče pomoću motora. Sve to izrađeno od različitih materijala. Mali tenk izlizano-zelene boje, petsto forinti, do njega se rasplakao Harlekin iz tridesetih, za tri tisuće forinti. Pažnju mi skrene jedan plavi model Moskvića 412, sličnog sam, samo manjeg, i sam posjedovao u djetinjstvu. Nedostaje mu zadnji desni kotač. A cijena iznenađujuće visoka – čak pet tisuća. Upitam prodavača zašto je cijena okrhnutog modela tako visoka. “Pravo da ti kažem, sine, ne znam!” kaže stari prodavač i priđe polici. Uzme Moskvića starim, drhtavim prstima i namjesti naočale na nosu.

“Možda ne želim da ga itko kupi. Pogledaj.” – kaže i okrene u dlanu autić na krov. Vidim na aluminijskom podvozju, odmah ispod natpisa “Sdelano v SSSR” dječjom rukom ugravirano ime Miška Kalgatin. “Smatram da ovaj autić nosi vrijednu priču, bojim se ne previše sretnu. U svakom slučaju, ovaj dućan bio bi nepotpun bez njega.” – kaže starac promatrajući pozorno model na dlanu. “Kao da je bitno što jedan kotač nedostaje!” – kaže tada on kroz smijeh. Nesta tuge, nesta kiše. Evo, opet se sunce prikrade ulicama grada.

Rijeka, 1. 10. 2005.

169

D’ANNUNZIJEV STAKLENI STOL

Zamisli prekrasnu Ledinu uz more na kojoj se smjestio silovan grad. Grad premalen da bi izdržao teret granica kojih je bilo koliko i stepenica u sušačkim stubama. Grad kojem je od povijesnog naprezanja pukao mjehur i potom se utopio u bujicama urina vlastitog neprepoznavanja. Grad u kojem se živjelo vjerojatno i prije no što se Rim usudio postojati. Prvi stanovnici tog grada pokušali su se zvati Liburni, ali uskoro su “romanizirani”, potom “slavenizirani”, “talijanizirani”, “mađarizirani”, onda im je pukao film pa su se “fiumanizirali” i, napokon, izmislili su Karneval da se odmore od svih tih trauma (a sve to s Učke promatra narod imenom Ćići). U toj su se burleski napokon izgubili. Što više, danas su gotovo izumrla vrsta, a svoje su dileme prepustili nama “došljacima” iz unutrašnjosti svijeta zvanog Orbis Balcanicum. I nebitno je da li mi došljaci slušamo Satiea ili Hanku Paldum, uvijek ćemo se, ako nas zanima povijest ovoga Grada, susretati s vječnim pitanjem: kome zapravo pripada naša Ledina? Postoje dva rješenja, prvo da svatko sam odluči pod čijim kamenom spava i prestane prevrtati tuđe kamenje, i, drugo, da konačno odustanemo od nesuvislih pitanja. Svaki drugi rasplet teško bi se zvao rješenjem. Uzaludna je nada da ćete u Gradu pronaći majku Istinu, bilo u govoru naših metuzalema, bilo u knjigama. Malo koja povijest u svijetu toliko je utopljena u laž.

Zamisli frenetičnog, malog čovjeka na rubu ludila, do kraja zaljubljenog u sebe, koji svjesno gradi palaču na oblacima da bi u njoj ugostio svoj beskrajni ego, a istovremeno nesvjesno u smrt poziva milijune slijepaca. Uplašenog čovječuljka punog šuplje praznosti kojom odzvanjaju hrabri i borbeni stihovi posvećeni 170

majci Smrti. Duboko uvjeren da će ga povijest opjevati, on je miran i spokojan. Može si dopustiti bilo što (njegova ga ispraznost traži da sve proba, baš sve, a njegov ego je glavni uživatelj i osnovno opravdanje). On je put, ima od Boga danu mogućnost da budućnost osmišljava u svojoj vlastitoj državici koju je stvorio došavši na juriš u crvenom Fiatovu kabrioletu. U tom istom autu juri ulicama svoje Fjume, a uz njega sjedi jedan od ljepših, ali posve zamjenjivih ukrasa za njegovu veličanstvenost. Namješta svoje vozačke naočale (njih je koristio prilikom svog čudesnog povijesnog podviga, naime, on je vjerojatno jedini čovjek u povijesti koji je zauzeo grad u sportskom autu) i govori svojoj ukrasdjevi: “In questa macchina siamo solo noi due, cara mia, e siamo in tre quando conto la Morte.”1 Zamisli prelijepu mladu ženu, duge crne kose, punih usnica, velikih crnih očiju, meke bijele kože što miriši na domaći sapun.

Noge su joj vitke duge, grudi bujne, osmijeh plah i san lak. Šesnaest joj je godina, zove se Lucia Gerbaz. Kad je njen predak stigao na našu gradsku Ledinu zvao se je Gerbac, ali lijenosti radi progutao je ono “e” i postao Grbac. Potom je njegov sin oženio Francescu Licul, Ćićarku čiji je rumunjski dijalekt jedva razumio (ona je uvijek vezla “na svoju” kad bi bila ljuta). Sin je njihov oženio Petrunellu Moretti iz fine riječke obitelji. Baš nekako u to vrijeme odlučio je povratiti ono “e” radi lakšeg izgovora, a radi lakšeg čitanja ustvrdio je: Mi ćamo Gerbaz, si škrive con Z. Njegov sin, šjor Gianfranco Gerbaz divanil je samo po talijansku osim kad bi popil va oštarije. Jednom kad je popio nešto više no što je smio napumpao je Anicu Vellinich koju je potom smjestio u kampanju (kućica kraj škrape negdje oko Klane, potražite ju) i pomagao joj koliko-toliko novčano, plaćajući njenu bilingvalnu šutnju. Sin koji se izrodio iz tog pjanog časa povijesti zvao se Antonio Vellinich Gerbaz i najrađe je divanil po domaću. Do dvadeset i druge već se 1

U ovom autu nas je dvoje, draga moja, troje ako brojim Smrt. tal.

171

obogatio trgovinom i oženio kćer bogatog riječkog posjednika Istvána Jélekfalusija. Izrodili su dvanaestero djece od kojih je većina studirala po Pešti i Italiji, a jedan od njih ostao je na Ledini i oženio djevicu Mariu Struggio (Slovenku rođenu kao Maria Stružnik). Od vremena kad mu se rodilo drugo dijete, djevojčica Lucia, gubi mu se svaki trag. Neki pričaju kako je služeći vojsku u talijanskim alpinima poginuo okliznuvši se u ambis kanjona Soče, a drugi tvrde da je u Padovu pobjegao i osnovao novu obitelj. U svakom slučaju, u kampanju se nije nikad vratio. I sada, u proljeće 1920. stoji pred njegovom kućom prelijepi crveni sportski auto Fiat 501. Lucia izlazi iz kuće u svom najboljem ruhu. Izgleda predivno i, pjesnički rečeno, zasjenjuje proljeće. Smiješi se pomalo sramežljivo, ali ne toliko da uspori hod do auta. “Ciao, cara. Sei bellissima!” Nije ona Lucija Trtoman, djevojka iz Konavli, što umre pod Orsulom za svoju čast. Na našoj se Ledini rijetko umiralo za čast. Da, neprestano se majka Smrt zazivala, ali se uvijek utoliko bolje obožavao život! Živjeti, živjeti, uzimati što više dok ne padne zastor. A zastor je često padao preko naše Fjume, uloge su se uvijek dijelile brzo i krvavo. Živjeti bez obzira na sve. Crveni Fiat juri niz usku cesticu prema centru nezavisne Talijanske Države Fjume, a Lucia se glasno smije i slavi svoju mladost.

Zamisli velebnu Palaču od bijelog kamena koja dominira cijelim Gradom i noću ga poput majke uljuljava u san. Dugo se nije znalo kojoj će državi ovaj Grad biti velika luka i ta je neizvjesnost ponekad donosila čudesne plodove, na primjer tu predivnu zgradu. Izgradio ju je mađarski guverner da bi pokazao moć svoje zemlje i njen suverenitet nad gradom. Međutim, ovo podneblje čudno djeluje na ljude. Fiume je zakolala venama mađarskog guvernera i čini se da je on gradio Palaču prvenstveno za svoj Grad, a tek onda za svoju sjajnu i moćnu zemlju. Kad su njegovi sunarodnjaci shvatili da je guverner pofjumanio, smijenili su ga i poslali novog guvernera na tron u Palači. Novi guverner posprdno je napomenuo kako je Palača prevelika. “Nije palača velika, nego 172

ste vi mali!” odgovorio mu je smijenjeni guverner. Tako je jedna od najljepših fjumanskih rečenica izgovorena “po mađarsku”.

Palača koja je građena kao izvor moći neke druge države nekoliko je puta postala izvor riječke autonomaške energije i možda je najljepši svjetski spomenik ambiciji. Grad koji je trebao poslužiti kao svačija drolja upravo se u toj zgradi razvrata nekoliko puta okrenuo sam sebi. Nježnobijeli zidovi palače bili su staklenik u kojem je procvao jedan od najčudnovatijih mentaliteta na Sredozemlju.

Danas je Palača, kako joj i priliči, muzej. Palača je kuća kulture, one kulture koja više ne živi na ulicama Grada. Njene negdašnje ambicije i orgije Grad joj je oteo, provukao kroz sito socijalizma i oživio na nakaradan način u svojoj biti.

Palača je drugačije živjela u proljeće 1920. Crveni se Fiat zaustavio pred stupovima ulaza. Muškarci u vojnim odorama ustrčali su se po stepenicama, a Lucia je pričekala da joj njen privatni pjesnik i državnik otvori vrata auta. Primila je njegov ispruženi dlan u vozačkoj rukavici i izišla iz auta smijući se neizgovorenim stihovima. A pjesnik je mogao kroz svoje vozačke naočale primijetiti da je Lucia ponešto viša rastom pa je se odmah uspeo na dvije stepenice da je nadvisi i potom pokazao širok osmjeh. Ponad njih, na balkonu s kojeg je pjesnik toliko često pozivao na smrt, jugo je lamatalo zastavom s likom zmije koja proždire svoj rep – znakom vječnosti. Vječne gluposti ili vječne gladi ljudskog ega ili vječne ljudske inventivnosti, svejedno. Ispod tog znaka koji podsjeća na ornamente iz kineskih hramova stoji natpis: Qvis contra nos? ili “po domaću”: “Ki će nan ča?”, uzvik koji je isprva bio rugaljka pjesniku, a potom, tupom logikom Fjume, najbolji opis riječkog mentaliteta. Grad je ovo čija ga veličina čini vrlo malenim.

Pjesnik i njegova djeva potrčali su uza stepenice, kroz predivno predvorje u državnikovu radnu sobu. Usred prostorije bijaše visok stol s drvenim nogama i pločom od debelog stakla. Stol je bio previsok da bi se za njim sjedilo, a prenizak da bi se na njega stojeći naslonilo. Unatoč tome, stol je bio izuzetno iskoristiv. Lucia je 173

pošla kroz sobu do vrata balkona. Pjesnik je zaključao vrata sobe i pošao za njom na balkon. Zagrlio je njena ramena i pogledao ovlaš dolje prema Fjumi. Povukao se potom u radnu sobu s namjerom da se presvuče. Osmjehom je pozdravio odljev tijela Nike iz Samotrakije brižno položen uz balkonska vrata. Lucia je na trenutak ostala vani gledajući Grad (pogled kao u mnogih doseljenika koji su iz svog mraka doselili u Obećanu Zemlju Rijeku puno godina kasnije). Raširila je krila i nekoliko trenutaka stajala opijena mogućnošću da je ona zapravo jedina prava principessa fiumana.

Ušla je zatim u sobu i stala se svlačiti. Pjesnik je bio iza kineskog paravana za presvlačenje. Naredio je Luciji da se uspne na stakleni stol. Ona je, posve naga, to i učinila. Počeo je gioco. Pjesnik je izašao iz sjene paravana utrpan u ženske čarape, donje rublje i grudnjak koji mu je ponešto visio s tijela. Udobno se smjestio ispod staklenog stola da bi odozdo vidio Lucijinu nemalu ljepotu. Rekao je “po talijansku”: “Cara mia, noi siamo piú grandi di Morte”.2 Lucia je odgovorila: “Si, mio caro Legionario”.3 Potom je popiškila staklo. Žuta je tekućina pokrila pjesnikov svod. “Si, caro Gabriele”4 govorila je Lucia nadražujući se i pritom ispuštajući poveći komad govna na Državnikov stol.

Dvoje nas je ovdje, Lucija, Troje ako brojim Majku Smrt.

Tri zavoja na Zmijinu Tijelu.

Puno je knjiga napisano o povijesti Grada. Većina ih je posuta pepelom laži, pristranosti, pretencioznosti, baš kao, uostalom, i 2

Draga moja, mi smo veći od Smrti. tal.

3

Tako je, dragi moj Legionaru. tal.

4

Da, dragi Gabrijele; tal.

174

ova priča. Teško će netko iz gustog sloja dimnih zavjesa koje čine povijest Rijeke izvući čak i približnu istinu. Nećemo moći sa sigurnošću reći čija je ova Ledina, ako već nije svačija, i nikad nećemo znati koliko su zapravo Gabriele i Lucija uživali igrajući se usred parola suludog vremena i papira s natpisom “Me ne frego”.5 Jedno je sigurno: u očajnom nedostatku univerzalne majke Istine i uz svesrdnu pomoć njene sestre Utjehe, puni značaj našeg Grada jasno se vidi kroz spektar d´Annunzijeva staklenog stola.

Rijeka, 13. 5. 2005.

5

Ne suzdržavam se; tal.

175

DAN OD POSEBNOSTI

Moje ime je Hogar Strašni! (U svijetu koji je posve degenerirao. Smijeh u smrti uma.) Hogar Strašni.

Nije li pomalo smiješno to što se nazivaš imenom tako velikim kao što je Hogar Strašni, a zapravo si blijeda djevojčica? Čudno je to.

(Bila je sitne građe, krhka, preplanula. Malena. Kako je svijet još nije zgazio? Možda je suludo sretna. Teško.)

Ne budi kao oni. Vjeruj mi. Ljeto je. Ja sam Hogar Strašni i volim te vikinški. Pusti olovku. Pusti olovku! Daj to ovamo!

Pričekaj. Daj mi dio vremena. Neodređen trenutak koji će prestati kada sam poželi. Kada se umori ispunivši svoju bit. Jedan trenutak.

Piši. Čujem zvuk tvoje olovke. To je ono što trebam čuti, zar ne? Koliko je vremena prošlo?

Raširio sam se ležeći na leđima u preznojenom krevetu. Držao sam zgužvani komadić papira iznad lica i čitao. Nogom sam dotaknuo vrelo tijelo. Promeškoljila se iza sna i zagrlila me. Bila je budna, ali nije otvarala oči.

– Što to čitaš? – upitala je sneno.

– Zapisao sam ovo sinoć dok smo bili napušeni. – odgovorio sam.

Nasmijala se kroz nos stvarajući onaj smiješni zvuk kao kad klinci pušu u slamku mjesto da kroz nju piju.

– Što si napisao?

176

– Počinje s tvojom misli kojom tvrdiš da si Hogar Strašni. – odgovorio sam.

Nasmijala se i potom pokušala oteti papir iz moje ruke. Nije uspjela.

– Ma daj! Ne bi smio zapisivati takve gluposti, nije u redu! Sad me je sram. – rekla je i sakrila lice u mom ramenu.

– Zadnja rečenica na papiru jest pitanje: Koliko je vremena prošlo?

Podigla je lice s mog ramena i pogledala me u oči. Začudno je puno ljubavi i njene ljepote preživjelo vrijeme.

– Dvadeset i pet godina. – odgovorila je nježno.

Zagrlio sam je i iznenadio škakljanjem. Hrvala se sa mnom u grcajima smijeha. Pobjegla je s kreveta i stala uza zid nakostriješena kao mačka.

–Ti! – pokazivala je prstom prema meni smijući se.

Stao sam na krevet i počeo lagano skakati. Osjećao sam patnju opruga u madracu bračnog kreveta. Skakao sam sve više.

– Sjećaš li se kako smo branili klincima skakanje po krevetima?

Zašto su nas ikad poslušali? Kako djeca ne razumiju roditeljski blef? – počeo sam se smijati. Skočio sam još više.

– Pazi! – viknula je.

Lupio sam tupo čelom o luster. Ona se zaletjela prema meni i oborila me na krevet. Sjela se na moj trbuh.

– Kamo me planiraš odvesti za naš srebrni pir? Imaš sedam sekundi za odgovor.

– Ne znam, draga. Mjesta koja mi padaju napamet primjerenija su našoj djeci. Zamisli da nas vide urokane!

Zazvonio je telefon.

– Reci zlato. – rekla je moja žena znajući da je na drugoj strani jedno od naše dvoje djece. Nitko drugi ne bi zvao subotom u podne.

– Hvala zlato. – rekla je – Hoću, pozdravit ću ga. Gdje ti je brat?

Aha. Hajde ljubavi, čuvaj se!

177

Spustila je slušalicu telefona i sjela na moj trbuh. Tužno me pogledala.

– Što je sad?

– Ostarjeli smo tako naglo, zar ne?

Maknuo sam je s trbuha, posjeo se iza nje i zagrlio je s leđa.

– Može ovako: danas ćemo cijeli dan glumiti da nemamo djecu.

– rekao sam.

– Moj Bože, pa oni su već odrasli ljudi!

– Ma kažem ti, mi nemamo djecu. Oni danas ne postoje, to je novo pravilo igre.

– Ofucani bleferu! No, kamo me vodiš u ovaj osobiti dan?

– Mislio sam da bi mogli učiniti nešto stvarno osobito, nešto posve drugačije.

– Nismo li to činili jučer?

– Da. Ali danas ćemo učiniti nešto posve drugo. Čak ćemo izaći iz stana. Znam! Hajdemo na mjesto gdje smo se prvi put upoznali!

Ne bi li to bilo krasno?

Izvukla se iz zagrljaja i okrenula licem prema meni.

– Ti se šališ?

– Niti se šalim, niti blefiram! Idemo odmah sada.

– Dvadeset godina nismo bili u toj vukojebini. – rekla je oprezno pokušavajući shvatiti šalim li se ili ne. Kimnuo sam glavom.

– Pa šta? Čini mi se kao tren.

Na trenutak se ukipila i zagledala u mene. Potom je naglo ustala s kreveta i počela trčati po sobi. Usput je na sebe stavljala komade odjeće koje je nasumce pronalazila na podu. Ustao sam smijući se. Obukao sam traperice i košulju od prethodnog dana. Pošao sam potom u kuhinju. Spopao me smijeh vidjevši sve prazne boce po stolu i podu. Tri prazne kutije Domaćice, ispikane nožem.

Uvijek sam volio uništavati papirnatu ambalažu bockanjem. Strogo sam to branio klincima dok su bili maleni. Prišao sam hladnjaku i uzeo četiri boce vina. U kuhinju je ušla žena i nevjerojatnom vještinom stvorila četiri sendviča.

178

– A da maznemo dva odmah? – upitao sam.

– Ali to nam je za put! – odgovorila je ozbiljno. Na tren je izgubila nit igre. Potom se počela smijati.

– Jedimo, ali brzo! Hoću što prije krenuti na putovanje.

Umješno sam otvorio bocu vina. Puno u braku ovisi o mudroj podjeli rada. Pokušala je nešto reći, ali nije uspjela. Komad salame ispao joj je iz prepunih usta. Nagnuo sam vina iz boce i veći dio prolio po licu.

– Svinjo! – rekla mi je žena čim je progutala dovoljno sendviča da bi udahnula zraka. Ustala je od stola, ubacila dva sendviča i boce u torbu i krenula prema hodniku.

– Hajde, idemo! – rekla je čudeći se što ja još sjedim.

Zgrabio sam otvorenu bocu i krenuo za njom. Zastao sam u hodniku pred vratima zahoda.

– Čekaj! – rekao sam – Nismo se istuširali. Smrdjet ćemo kao životinje u autu. Šutke je spustila torbu na pod i ušla u zahod.

– Dođi. Ajde, šta gledaš? – rekla je ulazeći obučena u kadu.

– Pa nećemo valjda?

Pustila je vodu iz tuša. Uskočio sam za njom u kadu. Mokra je odjeća stvorila vakuum oko naših tijela. Naduli smo se od smijeha.

– Kad dođemo tamo, – rekla je – Izjebat ću te do krvi. U autu.

Kao ono nekada.

Zatvorio sam vodu i pomogao joj da iziđe iz skliske kade.

Koračala je kao pokisla mišja princeza. Zakapali smo cijeli hodnik.

Potom stepenište zgrade. Putem smo naletjeli na susjedu s drugog kata. Preneraženo je blenula u nas.

– Ta babetina je godinu mlađa od mene – rekao sam kad smo došli do izlaza zgrade.

– K vragu s njom! I sa svima! – odgovorila je moja draga.

Povukao sam tri duga gutljaja vina iz boce. Dotrčali smo do auta.

179

– Ti vozi. – rekao sam joj – Mene je već puklo. Ona se posprdno nasmijala i prešla na lijevu stranu auta. Otvorili smo vrata i pogledali se preko krova auta.

– Sjećaš se kako smo djeci uvijek branili da poslije mora sjedaju u auto s mokrim kupaćima? – pitala je i nasmijala se.

– Ali mi nemamo djece. – rekao sam. Pljacnuli smo mokrim guzicama na sjedala.

Stavili smo našu kazetu. Prva pjesma: The Look of Love, Dusty Springfield. Pojurili smo prema sjeveru, u brda.

– Tako sam uzbuđena! – rekla je moja žena i stavila naočale na nos.

Skinuo sam joj naočale i bacio ih kroz prozor.

– Ne treba ti to, tigrice.

– Pa ti stvarno nisi normalan! Znaš koliko koštaju te naočale, budalo?

– Pa zaustavi auto i idemo ih potražiti. Sigurno ih možemo naći.

Počela se smijati. Stavila mi je prst na preznojeno čelo i rekla odglumljeno prijetećim glasom: – Jebe mi se za naočale! Ja sam Hogar Strašni!

Zazvonio je moj mobilni telefon. Zvao je naš sin.

– Zašto si ponio taj drek?

– Slučajno. Ostao mi je sinoć u hlačama. Zove mulac. Sigurno se sad probudio, u dva sata. – rekao sam.

– Ali mi nemamo mulca. – rekla je hladno moja žena.

– Imaš pravo. – rekao sam još hladnije i približio mobitel prozoru, spreman zviznuti ga van na cestu.

– Hej! – viknula je žena. – Samo ga isključi, bit će dovoljno.

– Usrala si se! – viknuo sam.

– Ti si se usr’o, šećeru!

Otpočelo je prepiranje i nadmudrivanje na temu tko se usr’o.

Glazba je treštala. Otvorio sam novo vino. Promukli smo od smijeha.

Ukrupnjele su se planine, a lišće je postalo tamnije zeleno.

180

Nekoliko se oblaka potuklo na nebu. Prošli smo jureći kroz neki zaboravljeni gradić. Prašina na cesti i lica koja pozorno prate sve što pored njih prolazi. Ovako se ludo nismo vozili ni kad smo bili mladi. Pretekli smo auto u zavoju. Pokušao nas je uhvatiti, ali moja ga je žena izgubila vozeći kao Jean Paul Belmondo. Imala je talenta za gubljenje. * * * Najsretniji smo u dane kada nas sjećanja najvještije varaju. Ja sam Hogar Strašni, kaže ona, ne sjeća se dana kad je bila neutješna.

Mlađi smo danas od svoje djece koju nemamo! Sve to može proći.

Donekle. Zaborav je bitniji i od kruha i od vode. Ali vino popušta, smijeh se utanjuje, cesta reda zavoje koji daju vremenu moć otrežnjenja. Gdje nam je bila pamet? Zar smo zaboravili?

Svuda pored ceste znakovi MINIRANO!. Spaljene kuće, puste poljane. Neki se užasi ipak ne mogu zaboravom pretvoriti u sjetu.

Stigli smo u posve razrušeno selo. Tu smo se upoznali. Prije rata.

Rat. Još jedna suluda riječ. Nismo se trebali vratiti, ne danas, na osobit dan. Kako mi je samo palo na pamet dovesti je ovamo? Eto, sada su joj oči pune suza.

– Dolazili smo ovamo na plesnjake. – rekla je pokazujući zidove ruševine koja je nekoć bila krčma s terasom.

Oko nas spaljene ulice, zidovi puni rupa od krhotina granata i eksplozija. Usred zidova stajali su dimnjaci okruženi visokim stablima lijeske i bagrema.

– Evo nas. – rekla je sa zebnjom i zaustavila auto.

Izišli smo i našli se usred užasa. Izbjegavala je moj pogled. Trebao mi je oprost u njenim očima. Ništa od toga. Ovo je zaista bila loša ideja. Staklo nam je krcalo pod nogama. Krhotine posvuda.

Prazne čahure na cesti čiji je katran trava razgradila u prah. Natpisi upozorenja, grafiti puni zla. Vatrom nagriženi ostaci namještaja u kojima se gnijezde ptice. Šume izrasle u ogoljenim sobama.

Komadići uništenih ogledala u kojima su se u tajnosti zidova 181

ogledali nečiji životi sada su poniženi ležali na cesti izloženi silujućem pogledu ludila, tuge i vrana. Sve je pokradeno. Sve je uništeno. Tu sam upoznao svoju ženu.

– Selo iz mog sjećanja nestalo je u djeliću sekunde. Čim sam vidjela ruševine bilo je izgubljeno. – rekla je žena.

– Imamo fotke. – rekao sam i potom isprao nesuvislost riječi vinom. Uzela je bocu iz moje ruke i potegla dugi gutljaj.

– U ovoj smo zgradi živjeli, zar ne?. – rekla je pokazujući jednu od ruševina kraj koje smo prošli brzim korakom, bez zaustavljanja.

Pošli smo znanom ulicom prema školi u kojoj smo oboje predavali. Tamo smo se prvi put vidjeli i zaljubili. Ulice zapravo više nije niti bilo. Pretvorena je u eksplozijama izoranu vododerinu.

Ipak, noge su nas same vodile uz blagu uzbrdicu, u njima je još postojalo skriveno prepoznavanje. Ali tako tužno. Na kraju ulice, na vrhu brdašca. Ruševina. Pocrnjeli zidovi. Izgorene grede. Opet šuma i ptice. Počela je plakati. Zagrlio sam je.

– Idemo kući. – rekla je – Ovo nije bila dobra ideja. Šutke smo se vratili do auta. Otvorio sam suvozačka vrata.

– Uništili smo sjedala. – rekao sam i sjeo na zgužvanu presvlaku. Žena nije ništa rekla. Pošla je iz navike rukom prema pretincu s naočalama i tada se sjetila da su završile na cesti.

– Bacio si mi jebene naočale! I kako da ja sad vozim? Hajde, to mi reci!

– Isto kako si vozila i ovamo. – odgovorio sam.

– Jako pametno! – odgovorila je ljutito.

Opet je zazvonio moj mobitel. Nisam znao što bih, javiti se ili ne.

– Javi se konačno! Ubija me taj zvuk! – rekla je ona ljutito.

– Halo, sine! Zašto se brineš? Pa nismo djeca. Hvala. Da, odlično se provodimo. Sjajno. Na izletu, da. Nazvat ću te kad dođemo kući. Ne, ne, sve je u najboljem redu. Hajde.

Bacio sam mobitel na zadnje sjedalo.

182

– Ako nazove još jednom, zadavit ću ga. – promumljao sam i zašutio smrknuta lica.

– Hej, kako to voziš, pa jesi normalna, jeb’o te! Ubit ćeš nas! – zaderao sam se nakon što je blago presjekla jedan zavoj. Kad sam se izderao i drugi put, ona je naglo zakočila ostavivši duge crne tragove na asfaltu.

– Ti vozi pametnjakoviću! – izderala se izlazeći iz auta. – Ne mogu te više slušat’!

Zamijenili smo mjesta. Mislim da ni ja nisam vozio puno bolje. Šutjeli smo. Uključio sam radio. Vijesti u sedam. Spustili smo se iz brda i u daljini vidjeli pučinu. Prve kaplje ljetnog pljuska.

– Ti i tvoje pametne ideje. – rekla je konačno, kad smo već ušli u grad. – Oduvijek si bio pravi blefer.

Mislio sam joj reći odjebi, ali jednostavno nisam.

– Nisi rekao odjebi. – primijetila je moja žena.

Slegao sam ramenima. Možda se i malo osmjehnuo. Zaustavio sam auto ispred naše zgrade. Nismo pošli van. Ostali smo sjediti gledajući pred sebe.

– Obećala si ševu u autu. – podsjetio sam svoju ženu.

Zagrlila me. Dugo sam je dragao po preznojenim leđima.

Rijeka, 25. 6. 2005.

183

prazna stranica

DRAME

prazna stranica

DRAMA KRATKOG DAHA

LICA: MUŽ ŽENA ŠAMARAČ LANCEM – ženin i muževljev mučitelj SAMAC – ženin i muževljev susjed KOMAR – samčev prijatelj slučajni prolaznici (koji se u drami doduše ne pojavljuju, ali su zasigurno jedini vjerodostojni svjedoci ove fabule)

ČIN PRVI Prekrasan novi auto zaustavljen na vrhu strme ulice posve zakrčene već parkiranim automobilima. Motor auta radi uprazno. U autu sjede MUŽ i ŽENA, nervozno promatraju u polutami ispruženu ulicu. Čekaju svoju priliku. ŽENA: Nesposoban si.

MUŽ: Čekanje umara. ŽENA: Mogli smo krenuti pola sata ranije iz stana tvojih roditelja i sigurno bi našli parkirno mjesto. Ali ovako... Stvarno si budala.

MUŽ: Mogli smo parkirati jednu ulicu dalje, prazna je. Ali ne, moramo parkirati točno ispod našeg balkona. ŽENA: Ali auto je nov!

MUŽ: Imaš pravo, auto je nov. Čekajmo. ŽENA: Uostalom, ovo je naša ulica! Zašto bi parkirali bilo gdje drugdje? Ovo je NAŠA ulica!

187

MUŽ: Imaš pravo. Čekajmo. ŽENA: Čekamo već četrdeset i pet minuta! Za to smo vrijeme mogli doći do, ne znam, do, što ja znam. A od tvojih dovde smo se vozili dvanaest minuta. Pa to je suludo!

MUŽ: Mogli smo pješice. ŽENA: Kakva si ti budala!

MUŽ: Imaš pravo. ŽENA: Majmun.

MUŽ: Čekanje umara. ŽENA: Ma učini nešto, učini nešto, učini ne-što-o! Poludjet ću!

MUŽ hvata ručicu mjenjača i stavlja je u brzinu. Auto se pokreće.

MUŽ: Napravit ću đir.

Auto ide niz ulicu, skreće dvaput lijevo u paralelnu ulicu i onda nakon sto metara opet dvaput lijevo na isto mjesto s kojeg je i krenuo. Puni krug ŽENA: Ništa. Ništa. Nesposoban.

MUŽ: Pođi gore u stan i čekaj me. Ja ću čekati ovdje dok se ne otvori mjesto. Netko će otići s parkirnog mjesta prije ili kasnije. ŽENA: Da odem gore? A ma nemoj! Da te pustim tako nesposobnog ovdje samog? Prespavat ćeš u autu koliko si tup. Samo šuti i gledaj ako koji auto izlazi iz ulice. Samo gledaj.

Prolazi petnaest minuta u tišini. MUŽ pojačava glazbu s radija. ŽENA odluči govoriti, sada pomirljivijim tonom. ŽENA: Čuj, a da ipak parkiramo u donjoj ulici?

MUŽ: Nisam lud. Auto je nov. ŽENA: Imaš pravo.

MUŽ: Netko izlazi iz naše zgrade. Tko je to? Kamo ide? ŽENA: Ne poznam ga, nije stanar. Ide li prema autu?

MUŽ: Ne. Produžio je pješice. Ništa. Čekamo dalje.

Pet minuta negovorenja. Tada ŽENA histerično zaurla: ŽENA: Izlazi! Izlazi jedan, vidiš ga? Pri kraju ulice! Izlazi!

Hajde, vozi više!

MUŽ brzo ubaci u brzinu i doveze ih do uskog parkirnog mjesta oslobođenog između dva automobila.

188

MUŽ: Kurac. Preusko je. ŽENA: Ma kako preusko? Kreten jedan! Kako preusko? Kako je onaj auto izašao od tuda prije pet sekundi?

MUŽ: Bio je to puno manji auto. ŽENA: Tvoj mozak je puno manji! Ako ne znaš voziti, daj meni!

Ja ću ga bez problema uparkirati.

MUŽ: Možda ga mogu i ja uparkirati. Ali kako ćemo van iz auta? Nema teorije da otvorimo vrata dovoljno da bi izišli. ŽENA: Ma ti si nesposobna budala. Ja živim s budalom! Parkiraj konačno, hoćeš li? Zar ćemo provesti noć u autu?

MUŽ: Pokušat ću.

MUŽ sporo i oprezno uvuče auto u parkirno mjesto. ŽENA: Gledaj sada! I uči, ako možeš. ŽENA otvara vrata i gleda u MUŽA podozrivo. Vrata se otvaraju tri centimetra i potom udaraju u susjedni auto. ŽENA je van sebe od nervoze.

Ošine MUŽA pogledom. MUŽ otvara svoja vrata. Isti slučaj kao sa ženinim vratima. ŽENA: Ne možemo van!

MUŽ: Možemo. ŽENA: Kako?

MUŽ: Kroz bunker. ŽENA: To bi trebalo biti smiješno? Ha-ha-ha. Majmuni umiru od smijeha. Što blejiš u mene? Vadi nas odavde, vadi nas van!

MUŽ stavlja mašinu u rikverc i polako klizi van iz parkirnog mjesta.

MUŽ: Rekao sam ti da nema mjesta. ŽENA: Ma što si ti rekao? Što si ti meni rekao? Nesposobna budalo.

Auto je već gotovo posve na cesti. Tupi udarac. ŽENA: Što je sad to? Auto iza nas! Lupio si ga, kretenu!

MUŽ: Lupio sam ga. ŽENA: Pa gdje ti gledaš! Čovjek pristojno čeka da mi izađemo, a ti ga lupiš! Nov auto! ŽENA stavlja dlanove na lice i histerizira. Kucanje na staklu 189

MUŽEVLJEVIH vrata. MUŽ spušta staklo. Pored auta stoji visok i jak čovjek, kratko obrijane kose, obučen u komplet od crne kože. Sipi kišica.

MUŽ: Dobro večer. ŠAMARAČ LANCEM: Dobro večer? ŽENA: Ovaj kreten od mog muža vas je lupio! ŠAMARAČ LANCEM: Gospodine, biste li bili toliko ljubazni na časak izaći van?

MUŽ: Naravno. Samo da uzmem dokumente.

MUŽ uzima dokumente iz pretinca auta i izlazi van. Čim iziđe van visoki čovjek mu dlanom izbije dokumente iz ruke. Dokumenti padaju na mokru ulicu. ŠAMARAČ LANCEM: Majku ti jebem! Vidiš ovo? To je moj auto. Najbolje što je Mazda ikada napravila. Vozim taj auto već pet godina, šezdeset i pet tisuća kilometara bez popravaka, bez sudara, bez zajebancija. I onda mi naleti kreten i razbije mi cijeli auto! E loše ti se piše, prijatelju!

MUŽ: Ali na vašem se autu uopće ne vidi da sam vas lupio! Pa nisam vas ni lupio, samo sam se naslonio! ŠAMARAČ LANCEM: Nisi lupio? Samo si se naslonio, veliš? E jebem te glupog! Znaš ti tko sam ja? E sad ću se ja malo nasloniti na tvoju kičmu. ŠAMARAČ LANCEM prilazi svom autu i otvara vrata. Iz auta se čuje hrvatski dance. On skida kožnu jaknu i stavlja je na vozačko sjedalo. Zatvara vrata. Prilazi MUŽU i lomi prste uz iritantno glasno škljocanje kostiju. Sad je oko njegovog vrata vidljiv debeli zlatni lanac. MUŽ je izuzetno uplašen. Pomišlja o bijegu.

MUŽ: Molim vas, budimo razumni. Platit ću vam štetu. ŠAMARAČ LANCEM: Ma nije meni do štete, prijatelju! Nego što mi lažeš u oči. U oči mi lažeš, seronjo! To je stvar principa, razumiješ? Serem se ja u tvoje pare! ŠAMARAČ LANCEM skida teški lanac i vitla njime.

MUŽ: Što sam vam lagao? Pa nisam vam ništa niti rekao! Čujte...

190

ŠAMARAČ LANCEM: Čujem ja tebe, čujem, sunce ti kalajsano!

Kažeš nisi mi lupio auto. Nisi ga lupio?

MUŽ: Više sam se naslonio. ŠAMARAČ odalami MUŽA lancem po licu. MUŽEVLJEVA posječena usnica krvari. ŠAMARAČ LANCEM: Puj, pizdo lažljiva! Ti si mene našao vrijeđati?

Još jedan snažan udarac lancem po licu, potom tri po leđima i jedan po unutarnjoj strani koljena. MUŽ pada. On kleči na vlažnom pločniku. ŠAMARAČ LANCEM: Što te nije sram? Razbijaš aute, lažeš...

Kako te uopće ta pička s tobom podnosi? Ts-ts. E, jadnika. Hajde, briši. Vozi dalje i makni mi se s puta. Imaš sreće što te nisam ubio.

MUŽ brzo skuplja dokumente s pločnika i hramlje prema autu. Brzo stavlja u brzinu i skreće dvaput lijevo u paralelnu ulicu. ŠAMARAČ LANCEM nestaje uz zvuk škripanja guma. ŽENA šuti. Gleda ravno pred sebe. MUŽ skreće dvaput lijevo i opet staje na vrhu svoje strme ulice. ŽENA: Šutio si kao pička.

MUŽ: A što sam trebao? Čula si čovjeka: sretan sam što sam živ. ŽENA: Šutio si dok te ovaj mlatio.

MUŽ: Pokušao sam ga urazumiti. ŽENA: Šutio si i primao udarce. Baš kao što činiš cijeli svoj bijedni, mišji život.

MUŽ: Imaš pravo. ŽENA ušuti. MUŽ pojačava glazbu na radiju. Odjednom auto krene uz trzaj, a ŽENA umalo udari glavom u orošeno i zapareno staklo. ŽENA: Što radiš, kretenu?

MUŽ: Parkiram. Evo ga, maknuo se čovjek, parkirat ćemo skoro ispod balkona, samo na drugoj strani ulice. Rekao sam ti. ŽENA: Što si rekao? Što si ti meni rekao?

MUŽ: Da treba samo malo čekati. ŽENA se cinično smije i izlazi iz auta. Za njom i MUŽ. On papirnatim rupčićem pokušava obrisati krvavo lice. Prelaze ulicu i ulaze u mrak stepeništa zgrade. ŽENA je prva do utičnice i pali svjetlo.

191

ŽENA: Ni svjetlo nisi u stanju upaliti. Ajme, kako ti je sredio lice!

MUŽ: Što ćeš. ŽENA: Mogao si mu makar nešto opsovati, ne znam... Reći mu nešto, usprotiviti se toj životinji. Ali ništa. Kao i uvijek.

MUŽ: Čekanje umara. ŽENA: Oh, da, tvoja isprika za sve! Umoran sam. Zar si umoran da bi se branio od manijaka? I za to si umoran? A što bi napravio da se taj tip okomio na mene? Bio bi previše umoran od čekanja pa bi samo stajao i gledao kako me ovaj siluje?

MUŽ: Zašto siluje? ŽENA: Pa siluje!

MUŽ: Zašto ne tuče? Od kuda ti ideja da bi te on silovao? ŽENA: Što to mlatiš, majmune?

MUŽ: Želiš li da te on siluje? ŽENA ubrza hod preko stepenica, dolazi do vrata, histerično ih otključava i ulazi u stan. Za njom i MUŽ. Pali svjetlo u predsoblju i promatra svoje lice na zidnom ogledalu. Čuje ŽENU iz dnevnog boravka gdje ili jeca ili plače (već dugo ne može odrediti razliku između ŽENINOG prenemaganja i iskrenih suza). Odlazi do dnevnog, ali se ne zaustavi u prostoriji niti pogleda ŽENU koja sjedi na sofi (lice je prekrila dlanovima), već otvori vrata na dnu prostorije i izađe na balkon. Na balkonu duboko udahne dva – tri puta. Posegne rukom u džep svojih hlača i vadi skupocjen Rolexov sat koji je skliznuo sa ŠAMARAČEVE ruke dok je tukao lancem. MUŽ ga je spretno pokupio s pločnika zajedno sa svojim dokumentima. MUŽ se zadovoljno nasmiješi. Potom pogleda dolje, prema autu uredno parkiranom na suprotnoj strani ulice. Potmuli ženski glas dolazi iz sobe. ŽENA: Baci se.

MUŽ: Šuti. Droljo.

MUŽEVLJEVU pažnju skrene čudnovat zvuk. On podiže pogled, od auta nagore, do balkona susjedne zgrade. Na petom trećem katu, negdje u svojoj visini, vidi čovjeka koji balansira na ogradi balkona, očito razmišljajući o skoku.

192

ČIN DRUGI Poluprazan, oskudno uređen stan. Gola žarulja sa stropa osvjetljuje žućkastim tonovima. Stara poluraspadnuta fotelja, u njoj sjedi visok i mršav čovjek u ranim tridesetima, nosi samo široke bijele gaće s dvaput prošivenim izrezom za pišanje. Zuri u prazno.

SAMAC: Nekom je dosadno. Nekom je doo-ooo-sa-dno.

SAMAC ustaje i otvara prozor. Udahne malo svježeg zraka i vrati se natrag u fotelju zauzimajući položaj identičan prijašnjem.

SAMAC: Nevjerojatno. Sad je još dosadnije.

Naginje se iz sofe i gleda kroz otvorena vrata prema kuhinji kao da se nada kako tamo ima nekoga tko čuje njegove riječi, ali nema nikoga. Iskrivljuje lice u grimasu smijeha i onda brzo vraća smrknuti izraz lica. Čini to nekoliko puta. Želi znati koliko brzo može promijeniti raspoloženje.

SAMAC: Smijem se, ljut sam. Smijem se, opet sam ljut.

U sobu ulijeće veliki KOMAR privučen žutim svjetlom. SAMAC kao ošinut iskoči iz sofe. Približava lice putanji KOMAROVA troma leta.

SAMAC: A kamo si se ti uputio mali prijatelju? Oh, ma ovdje nema ništa nova. Kakva dosada! Strašno. Ali čekaj!

SAMAC zatvori prozor zatočivši KOMARA u sobi. Otrči u pravcu kuhinje i vraća se za tren s dugačkim koncem među prstima. KOMAR je sletio na zid i umirio se.

SAMAC: Evo, samo da napravimo omčicu, pa da. Ne boj se, neću te objesiti! Samo ćemo se malo zabaviti. To i ti želiš, zar ne?

Naravno.

Napravivši malu omču na vrhu konca SAMAC oprezno približava prste jednoj od KOMAROVIH dugih nogu. KOMAR se uplaši i odleti na suprotni zid.

SAMAC: Čekaj malo, tako ne možemo! Moraš surađivati, inače smo obojica u neobranom grožđu, a to ne želimo. Zar ne? Naravno.

SAMAC iz drugog pokušaja uspije uhvatiti KOMAREVU nožicu i prebaciti preko nje omču. Nježno je zategne. KOMAR uplašeno leti prema zidu i zabija se u bijelu plohu.

193

SAMAC: Miruj prijatelju! Čekaj malo, ozlijedit ćeš se. Hajde ovamo! Leti!

SAMAC povuče bespomoćnog KOMARA na vrhu uzice prema sredini sobe. KOMAR se različitim zračnim manevrima pokušava osloboditi kratke uzice, ali ne uspijeva.

SAMAC: Tako! Bravo, prijatelju! Idemo u šetnju? Što? Dužu uzicu? U redu.

SAMAC otpusti malo konca i produži KOMAREVU uzicu do jednog metra. Uplašena životinja poleti prema vratima sobe. SAMAC je odluči pratiti. Dolaze u kuhinju. KOMAR počinje letjeti u malim krugovima.

SAMAC: Izgubio si se? Pa da, tu još nisi bio. Dođi, ja ću ti pokazati kamo trebaš poći.

SAMAC vuče KOMARA na uzici u predsoblje, pa ubrzava hod do kupaone. Smije se veselo. U kupaoni napravi nekoliko koraka i potom otrči natrag u kuhinju pa nekoliko krugova po dnevnom. SAMAC i KOMAR pet puta optrče cijeli stan. Samac se nakon toga umoran stropošta u fotelju. KOMAR na uzici leti mu iznad koljena.

SAMAC: Baš smo se dobro zabavili! Da, i ja sam se umorio. Baš je bilo dobro.

SAMAC se nekoliko puta nasmije pa naglo promijeni izraz lica u tugu gledajući KOMARA. SAMAC: Vidiš što ja mogu? Ha? Tužan sam, veseo sam! Veseo, tužan!

SAMAC se smije.

SAMAC: Dosta smo se igrali. I ti si sigurno umoran. Pa, prijatelju, hvala za predivne trenutke. Sad ću te ja osloboditi i pustiti da odeš svojim putem. Ne boj se.

SAMAC ustaje i dolazi s KOMAROM do prozora. Skraćuje KOMAREVU uzicu do kraja, dok ne dotakne duge, meke nožice.

SAMAC: Evo, sad ćemo ti otpustiti omču. A dobro nam je bilo zar ne?

Pokušava odvezati omču, ali ne uspijeva. Omča je prečvrsta, a KOMAREVA noga previše delikatna. SAMAC ustaje iz sofe, trči u kuhi194

nju. Ubrzo se vraća sa škarama.

SAMAC: Sad ćemo mi to odrezati ako već ne možemo odvezati.

SAMAC odreže konac tik do KOMAREVE noge. Međutim, omča je preteška za KOMARA i on u letu zanosi u lijevu stranu. SAMAC promatra KOMARA koji kao pijan leti ispred njegova lica. SAMAC nježno zarobi KOMARA među dlanovima. Otkine KOMARU nogu zajedno s omčom. SAMČEVO lice se u hipu iz osmijeha pretvori u grimasu boli, potresenosti i krivnje. KOMAR bježi iz njegovih prstiju prema središtu sobe.

KOMAR: SAMAC: Nisam htio. Bože, nisam htio!

KOMAR: SAMAC sumanuto trči u krugovima kroz sobu, baš kao muha uhvaćena u staklenku.

SAMAC: Nisam htio, nisam htio!

KOMAR: SAMAC: Stani.

KOMAR se zaustavlja na zidu. On možda niti ne primjećuje da više nema nogu. SAMAC približava lice KOMAROVOM tijelu. Promatra.

SAMAC: Jedan, dva, tri, četiri, pet. Pet nogu.

(SAD JE KOMAR SAKAT.) SAMAC: Ja sam to učinio.

SAMAC promatra KOMAREVO tijelo i nervozno trese dlanove.

SAMAC: Dvije noge na jednoj, tri na drugoj strani! A bio si tako lijep. Savršen. Kako ćeš sada?

SAMAC tuli i zavija. Trese se na mjestu pored zida na kojem sjedi KOMAR. Odjednom glasno pljasne dlanom o zid. Pogleda u svoj dlan.

KOMAREVO mrtvo tijelo. Lice mu je preneraženo i preznojeno krupnim kapima. Samčev egoizam kriv je za sve.

(KOMAR JE SADA NA BOLJEM MJESTU.) SAMAC odlazi u kuhinju s KOMAREVIM truplom na dlanu. On otvara vrata i izlazi iz kuhinje na balkon. Polako pruža ruku preko ograde i ispušta KOMAREVO tijelo u ambis ulice. Gleda prema dolje kamo je nestalo tijelo prijatelja. Ne oklijeva dugo. Uspinje se na zidanu ogradu 195

balkona. Zamišlja da oko noge ima omču i da mu se zapravo ništa ružno ne može dogoditi.

EPILOG MUŽ: Gospodine? Gospodine! Čekajte! ŽENA dolazi na balkon. Pojavljuje se iza MUŽEVLJEVIH leđa s razmazanom šminkom oko očiju. ŽENA: S kim ti pričaš? Definitivno si prolupao?

MUŽ na nju ne obraća pažnju. Nagnuo se tijelom preko ograde i gleda čovjeka koji se priprema baciti s balkona susjedne zgrade. I ŽENA primijeti suicidnog čovjeka kojega u polutami izdaje bjelina gaća. ŽENA: Zaustavi ga! Učini nešto! ŽENA lupa MUŽA po leđima, ranije izudaranim lancem. Histerizira.

MUŽ: Gospodine, saslušajte me, molim vas! Molim vas!

Pogledajte u mene!

SAMAC pogleda kratko prema MUŽU. Potom skoči. Tupi udarac u lim i zavijanje autoalarma. SAMAC nije mrtav, živ je i polomljen, ispružen na krovu parkiranog automobila. ŽENA: Naš auto! Naš novi auto, jebo te!

MUŽ: Nije mu ništa. ŽENA: Ti idiote! Kretenu! ŽENA histerično plače i lupa MUŽEVLJEVA prsa svojim nespretno stisnutim šakama.

MUŽ: Telefon je u sobi, zar ne?

Nema odgovora. ŽENA neutješno plače. MUŽ kimne glavom i pođe s balkona natrag u sobu. Pritom navuče zavjese preko otvorenih staklenih vrata da bi spriječio ulazak letećih insekata.

Muk. Rijeka, 17. 5. 2005.

196

TREĆA PRIČA O STRAŠNO TUŽNOM ČOVJEKU I VODOKOTLIĆU (drama u tri vrlo kratka čina)

PRVI ČIN, PRIZOR PRVI (GROF Fournier i DE BASSAULT stoje pred drvenim vratima sa mjedenom glavom lava koja vode u nedostojne prostorije. DE BASSAULT vidno uzbuđen lamentira i pritom maše rukama.)

DE BASSAULT: Ali, Vaša ekscelencijo, sve ove godine predana rada...

GROF: Ne recite ništa više, dragi prijatelju. Ne recite ništa zbog čega biste kasnije mogli požaliti. (GROF stavlja kažiprst na čelo i gleda DE BASSAULTU u oči.) Da, požaliti, požaliti...

DE BASSAULT: Stojim iza svojih riječi, ekscelencijo, stojim iza svojih djela i ideja! Namjere su moje posve časne!

(Trenutak šutnje. GROF se zagleda u mjedena lava. DE BASSAULT iznenada pada na koljena.)

DE BASSAULT: Ekscelencijo, jesam li vas ikada iznevjerio?

Jesu li vas ikada moje ideje dovele u nedostojan položaj? Niste li od mojih misli uvijek imali najveće koristi? I sami ste jednom rekli...

GROF: Pametan čovjek, dragi prijatelju, istinski laska samo kada riječi upućuje sam sebi. Da, jednom sam rekao nešto lijepo o vama, nekoć davno, a pametan čovjek isto tako zaboravlja brzo pohvale date drugim ljudima. No, prestanite cmizdriti po mojim 197

podovima. Ustanite De Bassault! (On naglo ustaje.)

DE BASSAULT: Ja sam, ekscelencijo, posve svjestan neugodnog položaja u koji Vas dovodim preklinjanjem i molbama, ali to je sve što mi sada pada na um...

GROF: U redu, dragi prijatelju, pristajem ući. (GROF otvara pažljivo vrata i ulazi u toaletu. DE BASSAULT protura glavu kroz poluotvorena vrata koja mu se umalo zatvaraju na licu, kipeći od sreće i zadovoljstva.)

DE BASSAULT: Nećete požaliti, Vaša ekscelencijo, nećete požaliti!

PRIZOR DRUGI (GROF je u srednjovjekovnoj toaleti. Veliko bure stoji sa strane, nekoliko četki za kupanje, mirisne soli i mirodije. Na kraju prostorije je zidana klupa s crnim otvorom okruženim pozlaćenim drvom. Iznad otvora je bure pričvršćeno na zid, s dna bureta visi drvena poluga. Na desno je otvoren prozor.

GROF se smiješi jer zapravo jako voli toalete.)

GROF: Ah, malo mira, malo mira... (Stavlja dlan na čelo i promatra bure na zidu. Prilazi i povlači polugu. Dno bureta se otvara i voda se stušti kroz crni otvor i nestaje u tmini. GROF se oslanja uz prozor toalete i promatra vodu koja izvire dolje na dvorištu dvorca. Kucanje na vratima.)

GROF: Uđite, DE BASSAULT! (DE BASSAULT nahrupi na vrata optočen srećom.)

DE BASSAULT: Radi! Radi!

GROF: Zaista, radi. Ali, dragi De Bassault, ovo je potpuni nonsens! Smjesta naredite slugama da napune to vaše smiješno bure vodom i postave zrcalo u ovoj toaleti!

(GROF uvrijeđeno odlazi ostavivši DE BASSAULTA posve zbunjenog.)

198

PRIZOR TREĆI (Gluho doba noći. Vuk zavija u gori. DE BASSAULT hrče sanjajući uhode. GROF u svojoj rezidenciji nema sna. Nervozno korača prostranom spavaćom sobom. On živi sam i posve otuđeno. Navlači mantil i pažljivo otvara vrata. Prikrada se hodnicima. Dolazi do vata s mjedenom glavom noseći svijećnjak u ruci. Ulazi. U toaleti zatiče ANĐELA.) ANĐEO: Vaša ekscelencijo! (ANĐEO od prozora leti ka GROFU. GROF stavlja svijećnjak pokraj bačve za kupanje.)

GROF: Mislio sam da makar ovdje mogu imati mira.

ANĐEO: Ali, vaša ekscelencijo...

GROF: Izluđuju me zvuci krila! (GROF stavlja dlanove na uši.

ANĐEO slijeće na pod.)

ANĐEO: Šššššš, probudit ćete sluge i dvorjane.

GROF: (Nakon kratke pauze.) No, vidjeste li čime nas je podario De Bassault ovoga puta? Neka probudim sve podanike, sluge i dvorjane, sužnjeve i seljane, ali samo neka De Bassault kao djetešce spavati nastavi. (GROF spaja dlanove.)

ANĐEO: Ideja, Vaša ekscelencijo, nije loša; bure sa vodom, pad i sistem cijevi... Najveći su izumi oni najjednostavniji. Netko tko nije imao kola točak bi mogao proglasiti glupim...

GROF: Želite li reći da sam glup? (GROF prijeti uz grimasu.)

ANĐEO: Ne, Vaša ekscelencijo, to nikada. Ali kad bi barem i Vi mogli znati više no što vrijeme dopušta! Onaj tko je znanjem prevazišao vrijeme taj istinski zna.

(GROF podiže mantil i sjeda na kloaku. ANĐEO uzima svijećnjak i približava se prozoru.)

ANĐEO: Neznanje je mrak. (ANĐEO gleda u tminu kroz prozor.)

GROF: I samoća je mrak i dosada je mrak. Zapalite svijeće i dozovite dan ili makar objasnite razlog zbog kojeg boravite u mojoj toaleti!

ANĐEO: (Zbunjen, zacrvenjena lica.) Zapravo, razlog moga dolaska je bio... Već dugo nisam popričao ni s kim i ponekad je tako 199

tužno... Tako tužno biti sam. Već dugo mi nitko nije mudro zborio.

GROF: Pobunjeni Anđeo u mojoj toaleti! Nečuveno!

(GROF je očito uznemiren. Traži rukom mač, ali ne nosi mač na mantilu za spavanje.)

ANĐEO: Kad sam već tu mogao bih zaista i zapaliti svijeće.

(Govori okrenut prema GROFU.) GROF: No? (ANĐEO baca svijećnjak kroz prozor. Svijetlost izvana zabliješti toaletu. ANĐEO nestaje. Toaleta se iz kasnosrednjovjekovne pretvara u suvremenu. GROF je obučen u bokserice i u ruci drži novine. Još uvijek je zasljepljen. Umjesto zavjesa pada zaslon od poliestera.)

DRUGI ČIN, PRIZOR PRVI (Moderna kupaonica, s desna je duboka kada, umivaonik i ogledalo, na kraju prostorije je toaletna školjka, kotlić, bide, a s lijeva je veliki prozor.

GROF ustaje. Gleda prema boksericama niz svoja prsa i drži novine. Približava se umivaoniku. Promatra. Razgleda četkice za zube. Iznenada se trgne čuvši buku izvana. Vraća se do školjke. Povlači vodu iz vodokotlića. Šum vode.)

GROF: Mon Dieu!

(GROF nakon kraćeg oklijevanja sjeda na školjku. Širi novine. Vrlo je blijed. Opet se čuju glasovi izvana. Glava starijeg gospodina s brkovima, zaliscima i ćelavim oglavkom pojavljuje se na prozoru.)

G. QUEER: Grof Fournier? (Naime, to je stariji gospodin imenom QUEER. Njemu iza leđa pojavljuje se njegov nećak GERARD koji živi u Parizu.)

G. QUEER: Ne ometam?

GROF: Ne. (Odmahuje glavom.) Uđite, no!

(Gospodin QUEER ulazi. Za njim i mladi GERARD.) G. QUEER: Ovo je moj prostodušni nećak Gerard.

200

(GERARD se klanja.)

GERARD: Neobično mi je zadovoljstvo.

(GROF ne odgovara. Trenutak tišine. Gospodin QUEER iznenada upada u tišinu.)

G. QUEER: Prije no što otpočnemo razgovor bio bi red da pojedemo nešto. (Pucne prstima u zraku prema prozoru. Četiri slugana ulaze kroz prozor i unašaju stol. Stol stavljaju nasred kupaonice. Dva slugana stavljaju bijeli stolnjak, a druga dvojca stavljaju tanjure i hranu. Donose i stolice. Stol je postavljen za trojicu. Sluge staju uza zid kupaonice.)

G. QUEER: Izvolite nam se pridružiti.

GROF: Ne, radije ne bih.

G. QUEER: Neće Vam smetati ako mi objedujemo sami?

GROF: Naravno da neće. Nadam se da niti vas ne smeta što sam ja... (GROF pokazuje rukom prema školjki. Oklijeva trenutak.) U nezgodnom položaju.

G. QUEER: Nimalo! (Potom nogom obori treću stolicu na pod.

QUEER i GERARD sjedaju i otpočinju jelo.)

GERARD: (Zbori punim ustima.) Baš sam nedavno razmišljao ujače...

G. QUEER: O čemu nećače?

GERARD: O svemu pomalo ujače. Ponajviše o vremenu. Čini se da ga nemamo dovoljno.

GROF: (Ubacuje se u riječ samouvjereno.) Vremena imamo na pretek. Imamo tekuće vrijeme, prošlo vrijeme, zaustavljeno vrijeme, izgubljeno vrijeme, buduće vrijeme... To je čitavo izobilje vremena, a mudar čovjek ne razmišlja o onome čega ima u izobilju. Mudar čovjek razmišlja o onome što mu nedostaje.

G. QUEER: Ne bih se složio s vama.

(GROF se naglo diže sa školjke. Gleda gospodinu QUEERU u oči.

Mijenja izraz lica i opet sjeda na školjku posve smiren.)

G. QUEER: Što se dogodilo? Rekao sam nešto krivo? Uvrijedio sam Vas, ekscelencijo?

GROF: (Sjetno.) Zapravo niste. Oh, prošlo je tako puno vreme201

na od kad mi se netko doista usprotivio. Iznenađen sam, posve iznenađen vašim drskim protivljenjem. Nastavite.

(GERARD glasno podriguje. Slugani toče vino.)

G. QUEER: Uz Vaše dopuštenje, iznio bih misao da je vrijeme materija koja se konkretizira u čistoj slučajnosti. Što je vrijeme nego slučajnost? Vrijeme ne utječe na svijet samo tako da ga stari, troši i preobličuje, već mu usput neprestano podmeće nove slučajnosti. Tako najradikalnije mijenja stvarnost, putem čudnog pravila da se nešto dogodilo sada, a ne prije dvije ili tri minute. Slučajnost, dakle, upravlja svijetom, ali gdje je slučajnost najjača u svom vremenskom smislu? Naravno, na početku nastajanja stvari.

Nešto što je stvoreno sada ne može biti isto kao nešto što je na isti način stvoreno jučer. Uvijek postoji neka sitna, sitna razlika i ona govori o vremenu. Uzmimo, na primjer, da ste Vi začeti sekundu nakon svog stvarnog začetka. Tko biste bili tada? Kakav čovjek?

Ta sekunda putem slučajnosti određuje naše postojanje i sudbinu.

Neki su rođeni kao sluge, a neki kao grofovi.

GERARD: (Izvlačeći oglodanu kost iz usta.) A neki kao grillkokoši.

GROF: (Nestrpljivo.) Ali čime vaše riječi pobijaju moju tvrdnju da vremena ima u izobilju?

G. QUEER: Ako je slučajnost najjača u začetku i nastajanju stvari, onda je podjednako jaka i u nestajanju i odumiranju.

Kladim se s vama u jedan zlatnik naprema deset da se vrijeme, sasvim slučajno, može zaustaviti sutra u osam sati i šest minuta!

Ono može posve nestati, samo sebi postaviti nogu i pasti!

GROF: Ukoliko vrijeme zaista nestane, koji će oblik materije ostati? Kako nešto što je beskonačno može posve nestati bez da se zamijeni samo sobom?

G. QUEER: Nije na nama da znamo, Vaša ekscelencijo. To zna samo On. GROF: Čak i da je istina sve što ste rekli, kako posve općenita i teorijska misao poput te vaše može utjecati na život samo jednog 202

izdvojenog čovjeka? Ukoliko se ja zatvorim u svojoj kupaonci tri dana i ta tri dana samo sjedim i gledam pred sebe, kolika je mogućnost da me zadesi bilo kakva slučajnost?

G. QUEER: Ne znam, zaista ne znam. (Gospodin QUEER ustaje i briše lice krpom. Baca krpu na stol. To isto učini i GERARD.) G. QUEER: Može vam netko u ta tri dana zakuca na prozor i dođe objedovati u vašu toaletu, na primjer. Ali teško da se takvo što može dogoditi.

GROF: Apsurdno! (GROF je pomalo ljutit.)

G. QUEER: Sada moramo poći. Hvala na gostoprimstvu, Vaša ekscelencijo. I doviđenja!

(GROF odmahuje rukom. Gospodin QUEER i GERARD izlaze kroz prozor. Sluge odnose tanjure, stol i stolice.)

GROF: Au revoir!

(Svjetlost iz prozora zabliješti u kupaonici. GROF opet uzima novine.)

PRIZOR DRUGI (GROF je zaspao zadubljen u novine. U kroz prozor kupaonice ulazi bradati čovjek u mantilu i sa šeširom na glavi. U lijevoj ruci ima pepeljaru, a u desnoj cigaru. Sjeda na rub kade. Dim ulazi u GROFOVE nosnice, on kašlje. Budi se.)

GROF: Tko ste vi?

(DOŠLJAK se smije i skida šešir.)

DOŠLJAK: Tko sam ja? A tko ste Vi? (GROF pokušava nešto reći, ali ne uspijeva ništa od strančeva smijeha.)

DOŠLJAK: Čovjek je ono što stvara. Čovjek je težnja za samoostvarenjem. Želite li znati tko sam ja, čitajte moja djela.

(GROF se rastužuje. Gleda u pod. Oči mu se cakle.)

GROF: Tako me je stid. (Rida.)

DOŠLJAK: Ja vjerujem da ste vi sposobni stvoriti nešto. Ne gubite nadu. Bit je u pokušavanju i stremljenju. Iako je sada sve crno, nestat će jednom upitnosti i pronaći ćete put kroz svoj besmisao.

203

GROF: (Kroz suze.) Ako bude vremena!

(DOŠLJAK se smije.)

DOŠLJAK: U međuvremenu pokazat ću vam nešto. (Stavlja ruku u džep i vadi balon. Napuhuje balon pun dima. Balon lebdi.)

GROF: Nevjerojatno! (GROF ushićen ustaje sa školjke. DOŠLJAK diže ruku i cigarom buši lebdeći balon. Prasak. Od balona je ostao oblačić dima u zraku. DOŠLJAK uzima šešir, ustaje i pozdravlja GROFA.) DOŠLJAK: Odoh. Razmislite o svemu.

(DOŠLJAK izlazi kroz prozor. Ponovo blijesak svijetlosti. GROF se spušta na koljena i proučava ostatke balona.)

PRIZOR TREĆI (GROF sjedi na školjci i rasteže komadiće balona. Kroz prozor ulazi DJEVOJKA. Divna je. Obučena u svilu. Ne primjećuje GROFA. Prilazi kadi i pušta toplu vodu. Kada se puni. Ona pjevuši.)

DJEVOJKA: Od lovora vijenac...

(GROF opčinjeno promatra DJEVOJKU, a ona skida svilu. Gola je.

Zaprepašten je prizorom.)

DJEVOJKA: Je stavio na zdenac... (Kada je puna. DJEVOJKA se saginje i prolazi rukom kroz vodu.)

GROF: (Ustaje se naglo.) Za Boga miloga!

(DJEVOJKA vrisne i brzo uskoči u kadu skrivajući grudi i međunožje.)

DJEVOJKA: Nisam Vas primijetila, Vaša ekscelencijo.

GROF: Zašto me zovete ekscelencijo kad već imate obraza doći goli u moju toaletu?

DJEVOJKA: Kad je netko grof, to se dobro zna.

(GROF sjeda na školjku iznemogao.)

DJEVOJKA: (Nasmije se.) Biste li mi, molim Vas, dodali mirisnu sol?

(GROF ustaje i odlazi do ogledala.)

GROF: Gdje je?

204

DJEVOJKA: Ispod ogledala. Na polici.

(GROF ugleda bočicu s mirisnom soli i otvara ju. Miriši. Očaran je mirisom. Prilazi kadi i klekne.)

DJEVOJKA: Što radite?

GROF: Mirišem. Mirišem. (GROF miriši vodu u kojoj je uronjeno njeno tijelo.)

GROF: To miriši tako lijepo.

(DJEVOJKA diše dublje. Njene grudi izranjaju iz vode. Zamračenje.

Traje. Kroz prozor ulazi ANĐEO sa svijećnjakom u ruci. Baca svijećnjak kroz prozor natrag u tamu. Pozornica se posve zamračuje. Nema ni glasa ni svijetla ni mirisa.)

TREĆI ČIN, PRIZOR PRVI (Ponovo GROFOVA srednjovjekovna toaleta. GROF je usnuo klečeći pokraj bureta za pranje. Jedna ruka mu je u buretu. ANĐEO je kraj njega.)

ANĐEO: Grofe! Ekscelencijo! (Poteže ga za rame.) Probudite se!

(GROF se budi. Polako ustaje. Miriši prste one ruke koja mu je bila u buretu. Lice mu je zaleđeno, ali odaje unutrašnju potresenost.)

GROF: Mislio sam da makar ovdje mogu imati mira.

ANĐEO: Vaša ekscelencijo...

GROF: Ali sada znam da je ovo najbolje mjesto za kontemplaciju.

ANĐEO: Predložio bih vam da sada odete spavati. Kajem se što sam vam otvorio vrata mraka, nadam se da mi opraštate tu moju slabost.

GROF: Ništa ne zamjeram. Mudar čovjek...

(ANĐEO pada pred GROFOVE noge.)

ANĐEO: Ali osjećam se tako grešno!

GROF: Dajte, molim vas! Anđeli plaču samo na slikama.

(GROF pogledom traži svijećnjak, ali onda se sjeti da ga je ANĐEO bacio kroz prozor.)

205

GROF: Neka vam bude žao samo moga svijećnjaka!

(GROF prođe kroz tminu i iziđe iz toalete. Zatvara vrata i prolazi mračnim hodnikom do svoje sobe.)

PRIZOR DRUGI (U nemogućnosti da zaspi, GROF je razmišljajući dočekao zoru. U njegovu spavaću sobu ulazi mlada služavka sa zajutarkom na srebrnom pladnju. Vidjevši GROFA ispružena na krevetu zacrveni u licu i brzo okrene leđa. GROF se naglo posjedne na rub svog kreveta.)

GROF. Priđite, Michelle.

(MICHELLE prilazi unatraške, još uvijek ne gledajući u GROFA. GROF netremice gleda njena leđa i bokove. Približava lice njenoj haljini i miriši.)

MICHELLE: Ekscelencijo, što to radite? (Ona se smije, iako ukočeno.)

GROF: Mirišim vas Michelle, ima li išta loše u tome?

MICHELLE: Ne, Vaša ekscelencijo.

GROF: Mirišite tako lijepo... (GROFOVO tijelo podrhtava.

Odvezuje čvor sluškinjine pregače. Pregača pada na pod. Odvezuje vezice na njenim leđima.)

MICHELLE: Što to radite, Vaša ekscelencijo?

GROF: Umirite se, Michelle. Spustite taj pladanj i zamislite da ste u kadi.

(MICHELLE se sagne i spusti pladanj.)

GROF: Ostanite tako pognuti!

(MICHELLE ostane pognuta, a njena zadnjica u visini GROFOVA lica. GROF podiže njene donje skute. Ispod je podstava koju otrgne s služavkinog tijela. Ostaju samo duge svilene čarape i gaćice. MICHELLE grčevito stišće pladanj. Pladanj drhti zajedno s njenim rukama. GROF joj razgolićuje zadnjicu. On promatra. Miriši. Naglo ustaje, širi mantil i ulazi u MICHELLE.) 206

GROF: Draga Michelle... (GROF uzdiše. Posve je obuzet pokretima svojih kukova.) Zamislite da ste u kadi.

MICHELLE: Da, Vaša ekscelencijo.

(MICHELLINA meka koža se talasa. Tanjuri i šalice zveckaju sve jače.)

PRIZOR TREĆI (GROF stoji uz prozor spavaće sobe. Promatra kišu. MICHELLE sjedi obučena na rubu kreveta, pogleda oborena na tlo. Na rubu je plača. Duga šutnja.)

GROF: Michelle, sad možete ići. Pozovite hitno De Bassaulta.

(GROF se ne okreće od prozora.)

(MICHELLE izlazi. Uskoro stiže DE BASSAULT.) DE BASSAULT: Vaša ekscelencijo.

GROF: Želio sam vam reći... Ono vaše bure u mojoj toaleti…

DE BASSAULT: Vodokotlić, Vaša ekscelencijo.

GROF: Da, taj vaš vodokotlić. (Vani grmi.) Prije no što vam išta kažem, htio bih se ispričati, dragi De Bassault.

(DE BASSAULT negoduje i odstupa jedan korak unatraške prema vratima.)

DE BASSAULT: Vaša ekscelencijo, to je posve nepotrebno.

(GROF ga ne čuje.)

GROF: Bio sam zavidan. Upravo tako, zavidan. (GROF se opet okreće prema prozoru i gleda kišu. Sijeva.)

GROF: Čak i kiša, kada pada, dubi zemlju, otapa je i raznosi, ravna i čini bore, premješta je s mjesta na mjesto, igra se njome na čudesna načine. A onda zemlja, nakon kiše, vraća kapi ponovo u nebo, vraća ih nježno, nevidljivo i skrovito, kao što se ljubavnici rastaju u zoru. Kad se zemlja opet zaželi svoga ljubavnika iz oblaka, ona pupa i izranja predivne cvjetove da oboji sve i zamiriši do njegovih nebeskih odaja. Kiša tada gomila snagu na nebesima, 207

plaši zemlju svojom strašću, riga vatru i vrišti od želje, a onda opet stiže u njen zagrljaj. Shvatio sam puno toga razmišljajući sinoć.

Od srca vam čestitam na vašem izumu.

(DE BASSAULT se u nevjerici i iznenađenju naklanja GROFU. Zahvaljuje.)

GROF: To je sve što sam vam želio reći.

DE BASSAULT: Hvala, Vaša ekscelencijo.

(DE BASSAULT unatraške izlazi iz sobe. U sobu ulazi ANĐEO s violinom. Svira. GROF promatra kapi kiše. Munje i kapkanje vode. Zastor zaklanja pozornicu. Violina i dalje svira. Čuje se puštanje vode iz vodokotlića.)

Rijeka, 28. 5. 1998.

208

DERIVIRANA ŠTRUMFETA KOJA TEŽI BESKONAČNOSTI (dramsko pjevanje koje poje priču u tri čina)

ČIN PRVI DRUG sjedi zavaljen u naslonjaču. Štrumfovi na ekranu televizora. ŠTRUMFETA histerično lupa posuđem koje pere u kuhinji iza DRUGOVIH leđa. DRUG gasi televizor i odlazi prema stolu na terasi. ŠTRUMFETA ga oprezno slijedi. Sjedaju za stol. Zle su volje. Toče vino.

DRUG: kap drugarstva na plavom dlanu, proleteri svih zemalja-ti dam-ti dam-ti dam, narisana rijeka mori malu branu u selu sitnih drugova, ta je rijeka od buđenja i tuge boja: plava visina: tri debele jabuke srca: dobra (tako ih vidi Gargamel) najbolje nas pozna onaj koji nas ne voli narkoza ljudske mudrosti 209

starog Papa Štrumfa što jedini crven-kapu nosi i govori: zajedno smo sretni. laže li nam? ti dam-ti dam-ti dam, skakuće mala drolja, za sve nas dade ona obol, prolazi križanjem ulice Biblije i avenije Marxa i Engelsa u kvartu Braka na obali rijeke Loše lakiranih noktiju ako budete dobri možda na čas i vi ugledate komunizam (Naime, DRUG je zaključio da su Štrumfovi, kao i brak, utočište komunizma. Sjećanja treba izbrisati radi vlastite sigurnosti. ) ŠTRUMFETA: Gargamel stvori crnokosu Štrumfetu potopnicu, (kreštavi smijeh i plavi prstići što otvaraju vrata brane – sjećaš li se?)

Papa je Štrumf izbavi od zla, učini je dobrom dobrom dobrom dobrom dobrom plavokosom plavokosom plavokosom plavokosom. postala je ideal arijevsko-sibirsko-donedavnokršćanski (dok su Isusa još prikazivali plavokosog) 210

plavokosa štrumfeta poče istinski osjećati svoje štrumfstvo, doživi posvemašno buđenje samosvijesti ti dam-ti dam-ti dam mala drolja želio bi da sam plavokosa?

DRUG: ne volim te kakva jesi. imaš divnu crnu kosu ŠTRUMFETA: ne vjerujem. to je neki tvoj gargamelski trik DRUG odloži zaslinjenu vinsku čašu i pokuša zagrliti ŠTRUMFETU. Njegove su ruke oko njenih ramena, međutim, on ne osjeća zagrljaj.

Pokušava osjetiti. Ne uspijeva. Prsti su mu upleteni u njenu crnu kosu.

ČIN DRUGARSKI ŠTRUMFETA polaže poljubac na DRUGOV obraz.

DRUG: čin sažaljenja čin neopreznosti Štrumfeto moja, mrzim općenito u tebi 211

ne bismo trebali osjećati gađenje kad pokušavamo glumiti dobrotu ŠTRUMFETA: prekida DRUGA u po njegova stiha to je ludost: razmišljati o Štrumfovima. poljubac je iskren, naš izlaz DRUG: nemoguće je vidjeti Štrumfove nakon toliko godina i ne primjetiti koliko smo se promijenili želio sam samo reći ŠTRUMFETA: želiš li da obojim kosu?

DRUG: možda. kako bi to izgledalo ŠTRUMFETA: bolje nego kiša bolje nego DRUG: bolje ne 212

ČIN PRISNOSTI Iznenadni pljusak potjera DRUGA i ŠTRUMFETU s terase. Uzimaju čaše i vino te bježe u kuću. Drug zatvara staklena vrata terase i još jednom se zagleda u more. Sivo, mrtvo.

DRUG: more ima krivu boju ŠTRUMFETA: činiš me nesretnom a to nije drugarski DRUG: pozvat ćemo Papa Štrumfa da ti pomogne ŠTRUMFETA: nepotrebna grubost DRUG: uvjetovanost. sve što bi mogla dobiti mjesto ove grubosti jest djelić glume želiš iskrenost? ŠTRUMFETA: želim iskreno mi reci želiš li me plavu DRUG: želim-ne želim.

213

želja je preusitnjena strast koja gubi smisao u oku vremena. iskrenost-neiskrenost, posao za Papa Štrumfa ŠTRUMFETA: želim da trajemo DRUG: mi jesmo o trajanju odlučit će odbor izvršnog vijeća ŠTRUMFETA: ti dam-ti dam-ti dam DRUG: želiš li reći da se osjećaš izigrano? ŠTRUMFETA: “želim” glupa riječ DRUG: ja mrzim glupe riječi ŠTRUMFETA: vrijeme je za izlaz DRUG: vrijeme je 214

štrumfajmo dalje ŠTRUMFETA zagrli DRUGA. Sada on osjeća zagrljaj. Sada on voli.

Bio je stravično tužan zbog jutrošnje svađe. Cijelo je vrijeme nakon svađe gledao dugometražni film o Štrumfovima. To ga je smirilo. I njena kosa – crna. Lijepa. Žao mu je što joj je spomenuo plavu.

DRUG: dobro je da nisi potopila naše selo Rijeka, 16. 11. 2005.

215

PRIČAM TI PRIČU

NOVA EKOLOGIJA SUSJED i SUSJEDA razgovaraju stojeći usred kuhinje po čijim se zidovima rasteže smeđa, ljepljiva i smrdljiva masa.

SUSJED: Spreman sam na sve.

SUSJEDA: Što znači SVE u trenu kraja?

SUSJED: Znači isto što i u početku: SVE jest isprika za činjenje.

SUSJEDA: Što kanite učiniti?

SUSJED: U našu stambenu jedinicu uvodim novi zakon. Zakon o indeksu izmeta. Kuća je stara, odvodne su cijevi u strašnom stanju. Ugrađivanje novih koštalo bi više nego što je ukupna vrijednost kuće. Cijevi sve više popuštaju. Govana ima posvuda.

SUSJEDA: Cijevi su nezamjenjive.

SUSJED: Točno tako. Kad ne možemo promijeniti cijevi, možemo promijeniti navike stanara. U sljedećih tjedan dana izvršit ćemo mjerenje količine izmeta po svakom domaćinstvu. Prema količini izmeta odobravat ćemo svakom domaćinstvu konzumiranje određene količine hrane tijekom tjedna.

SUSJEDA: Znači, oni koji seru više dobivat će manje hrane od onih koji seru manje i tako će se smanjiti ukupna količina fekalija u zidovima zgrade?

SUSJED: Netočno. Oni čiji je indeks izmeta veći, dobivat će više hrane jer, očito, oni trebaju više za prehranu. Oni koji seru manje, jest će manje. Ali nitko neće moći ići iznad propisane količine hrane. Dakle, prežderavanju, preseravanju i pretjerivanju je kraj.

216

Zakonom o indeksu izmeta nećemo odmah smanjiti količinu izmeta, već ćemo je prvo staviti pod kontrolu, a potom smanjivati novim i učinkovitim mjerama.

SUSJEDA: Shvaćam, to je reforma u dva koraka. U mom domaćinstvu nas je četvero, indeks izmeta bit će visok. Mi se ne moramo bojati nedostatka hrane. Ali vi ste samac. Kako ćete preživjeti vlastiti zakon?

SUSJED: Ja sam spreman na SVE. SUSJEDA: Što to znači na kraju?

SUSJED: Krast ću vaše govno! Prespojit ću cijevi da vaše govno istječe u moje slivnike! Neću gladovati!

SUSJEDA: Nečuveno! Vi zlotvore jedan!

SUSJEDA nasrće na SUSJEDA. Zabija mu nokte u lice. On krvari. Konstantno je udara šakom u trbuh. Ona naposljetku podrigne i povrati ručak.

SUSJED: Ne rasipaj!

SUSJEDA: Plati!

SUSJED: U redu. Platit ću tvoj izmet. Odredi cijenu.

SUSJEDA: Dekagram zlata za 136 kila izmeta.

SUSJED: Dekagram za 142 kilograma.

SUSJEDA mrmlja kao da računa. Oči su joj iskrenute u duplje.

SUSJEDA: U redu. Čini se razumnim.

SUSJED: Čime ćemo zapečatiti ugovor?

SUSJEDA: Mislila sam na snošaj.

SUSJED: U redu. Bit će snošaj.

SUSJEDA odlazi iz dnevnog boravka u spavaću sobu. Skida se i liježe na krevet okrenuta prsima prema SUSJEDU. Širi noge. SUSJED se svlači i naliježe na SUSJEDINO tijelo. Lica su im potpuno bezizražajna.

Savršenim ritmom SUSJED udara SUSJEDIN trbuh svojim kukovima. Ne daju nikakve naznake da uživaju niti ispuštaju zvukove. Zaleđena lica.

Odjednom SUSJED progovara.

SUSJED: U prostoriji stravično zaudara.

SUSJEDA: To je govno. Posvuda. Svijetlo smeđe mrlje izviru iz svih zidova.

217

SUSJED: Stanje je alarmantno.

SUSJEDA: Također tragično.

SUSJED: Svršio bih.

SUSJEDA: Izvoli.

SUSJEDOVO tijelo se trenutačno zaledi u sveobuhvatnom grču. Potom on eksplodira riječima: SUSJED: Ah, sranje!

SUSJEDA: Točno, posvuda je.

UVOĐENJE TRAJNOG MIRA MUŽ: Ako sam dobro shvatio, vi ste imali snošaj s mojom ženom.

SUSJED: Točno.

MUŽ: Kako se usuđujete? Radi se o mojoj ženi!

SUSJED: Ne brinite, sve sam uradio promišljeno. U dobrim ste rukama.

MUŽ: Što vam to znači?

SUSJED: Vi živite u mraku neznanja. Redundantni ste u sustavu funkcioniranja ove zgrade.

MUŽ: Ali zar ne proizvodim izmet?

SUSJED: Vaša djeca se sve brže razvijaju. Vaša proizvodnja izmeta zanemariva je u odnosu na njihovu. S druge strane, Vaša djeca zajedno konzumiraju istu tjednu količinu hrane kao i vi.

MUŽ: Pustite moju djecu na miru!

SUSJED: Ne brinite za njih, oni su posve funkcionalni. Problem ste vi.

MUŽ: I što kanite učiniti?

SUSJED: U dogovoru s vašom suprugom, odlučio sam vas ubiti.

MUŽ: Drugi stanari zgrade neće pristati na to!

SUSJED: Već sam svima u zgradi objasnio kako stoje stvari.

Skoro svi uviđaju da je vaša smrt uvjet našeg opstanka.

MUŽ: Neću se predati bez borbe!

218

MUŽ bježi iz prostorije na stubište. Tamo pronalazi veliki bat i njime udara u zid zgrade. Zid se raspukne i izmet u mlazu potopi stubište.

STANARI: Terorizam!

SUSJED: Točno.

MUŽEVA djeca dolaze sa štapovima. Zatuku oca koji se mrtav ispruži u smeđoj tekućini. SUSJED odlazi natrag u prostoriju u kojoj ga dočeka SUSJEDA. SUSJEDA: Ubili ste mi muža.

SUSJED: Ubili smo nam muža.

SUSJEDA: Je li to bilo opravdano?

SUSJED: S aspekta Zakona o indeksu izmeta bilo je posve opravdano. Namjeravam zauzeti mjesto Muža u vašem domaćinstvu. Kad se vaš indeks izmeta ujedini s mojim, imat ćemo dva puta više hrane nego ostala domaćinstva zajedno. Potom ćemo smanjiti indekse ostalim stanarima koji će lagano, zbog sve manje količine tjedno odobrene hrane, izumirati od gladi. Na kraju ćemo ostati sami u zgradi.

SUSJEDA: Količina izmeta će se tada drastično smanjiti. Zidovi zgrade će biti izliječeni.

SUSJED: Točno.

SUSJEDA: Kakva je to galama?

STANARI se grupiraju kraj vrata prostorije i uzbuđeno viču.

SUSJED: Čemu dernjava?

STANARI: Muž je učinio veliku rupu u zidu koja se pod utjecajem siline smeđeg mlaza počela širiti i postajati sve većom. Potom se cijeli zid nakrivio i prijeti rušenjem.

Stravičan lom i zvuk razbijanja od kojeg se trese čitava zgrada.

STANARI: Zid se upravo urušio!

SUSJED: Zid će povući cijelo lijevo krilo koje će, ako se sruši, za sobom povući cijelu zgradu. Moramo odrezati lijevo krilo!

STANARI: Ali neki od nas tamo žive!

SUSJED: Smatrajte se mrtvima!

STANARI: U redu.

219

SUSJED (obraća se SUSJEDI): Daj mi škare!

SUSJEDA mu daje velike škare. SUSJED ih uzima i hrabro ulijeće u govnom i opekama pokriveno stubište. Uskoro se pojavljuje s velikim bijelim odrezanim krilom iz kojeg lipti krv.

SUSJED: Lijevo krilo zgrade je odsječeno. Sada smo sigurni.

STANARI: A što će biti s nama?

SUSJED: Nije vam ništa konkretno bilo obećano. Nestanite.

STANARI odlaze. SUSJED zatvara vrata prostorije u kojoj su samo on i SUSJEDA. SUSJEDA: Što sada?

SUSJED: Razodjenite se.

Ona se svuče. SUSJED uključi stari radio na stolu. Glazba. Potom prelazi dlanom preko zidova. Na njima se skuplja izmet. Prilazi SUSJEDI i maže izmetom njeno tijelo. S radija se čuje reklama za oštre škare. Sada SUSJED stavlja izmet na SUSJEDINO lice. Ona reži. Potom ošamari SUSJEDA. U isti čas radio najavljuje razgovor sa znanstvenikom.

SUSJED: A-ha! To valja čuti!

SUSJED odlazi do radija i pojačava ton.

Glas iz radija: INTERVJU S POZNATIM I PRIZNATIM DOKTOROM LOGIČKIH ZNANOSTI ŽENA: Postoji li spas za ovaj svijet?

ZNANSTVENIK: Ne, jedno apsolutno i odlučno ne. Suvišno je spašavati svijet koji za svoj vrhunski stupanj razvoja drži vlastito samouništenje. Niti jedna stvar u našem logijskom sustavu ne može i ne treba biti spašena. Stvari treba spašavati u nekom drugom svijetu. Svjetove treba spašavati u nekom drugom logijskom sustavu, u onome kojemu okosnica nije vrijeme, u kojem stvari ne doživljavaju početak, sredinu i kraj, već postoje na neke druge načine. A što bi u takvoj neshvatljivoj i nama apstraktnoj dimenziji nekog drugog logijskog sustava uopće značila riječ spasenje?

220

Mislim da uviđate svu apsurdnost tog pojma. Pojam spasenje jedan je od alkemijskih, protulogičnih pojmova proizašlih iz nužde pružanja različitih utjeha ljudima. A zašto ljudi uopće trebaju utjehu u svom logijskom sustavu, to je drugo pitanje. Po svoj logici, logika ovog svijeta trebala bi im biti toliko logična da pojave kao što su kraj uzimaju zdravo za gotovo. Sve proizlazi iz duboke ljudske slutnje da postoje i drugi logijski sustavi u kojima spasenje postoji. Zbog te slutnje ljudi su izmislili alternativne logijske sustave unutar ovog našeg postojećeg, zemaljskog. Uglavnom su to religije. Ljudi očito pate od različitih logijskih anomalija. Potreba za utjehama dokaz je toj tvrdnji. Kao što već rekoh, smatram da sve proizlazi iz slutnje koja rađa strah. Kada se strah poveže s višim stupnjem svijesti dolazi do raznih nelogičnosti. Ali sve to ne mijenja bitno na stvari, svijet se ne može spasiti. Može se samo odugovlačiti s njegovim raspadom. To odugovlačenje može se postići opet jedinim logičnim putem, a to je, kao što je i dosada bila, velika katarza. ŽENA: Katarza u duhovnom, religijskom ili nekom drugom smislu?

ZNANSTVENIK: Ne, nikako duhovnom. Duhovnost je lijepa i zanimljiva stvar, ali, generalno gledajući, u našem logijskom sistemu vrlo malo bitna. Putem duha možda možemo dokučiti većinu logičkih zakonitosti našeg svijeta, ali što će značiti sve te teorije onog trena kad naš svijet, po svojoj logici, prestane postojati? Ne baš puno. Čak i ako sve te teorije prežive zapisane na nekom, recimo disku, u kakvom će logijskom sustavu one moći biti prepoznate kao teorije, dešifrirane, a onda i shvaćene? Uzmimo primjer iz našeg logijskog sustava: etrursko pismo. Zbog toga što je ono nastalo u našem svijetu ono je odmah prepoznato kao “pismo”, a ne kao, recimo, crna kava bez šećera. Potom je ono donekle dešifrirano, a nije posve shvaćeno što ono zapravo znači i o čemu točno govori. Zamislite sada taj proces unutar dva različita logijska sustava. Shvaćanje je gotovo nemoguće. Ukoliko naša 221

duhovnost ne dopre do nekog sličnog ili istog logijskog sustava nakon raspada našeg, ona će ostati posve besmislena. Dakle, kamo god usmjerimo našu duhovnost ostat ćemo u području izučavanja anomalija, a svijet nećemo spasiti. Što se religije tiče, već iz rečenog možete iščitati moj stav. U svojim smo utjehama jako neiskreni i neobično očajni. Kao mala djeca kada izmaštaju i uljepšaju ono što ne mogu imati. Katarza na koju sam mislio je, naravno, veliki rat. Ali ovog puta neće biti dovoljan rat koji će uzeti milijune, već onaj koji će proždrijeti nekoliko milijardi. Jedino to, ali i još neke pojave kao npr. bolesti, mogu smanjiti aktivnost na zemlji i tako odugovlačiti njen kraj. ŽENA: Ali vi govorite o neviđenoj kataklizmi, o nesagledivom zlu!

ZNANSTVENIK: Sa stajališta raznih utjeha to bi se moglo tako nazvati, ali zlo, osobito kad je veliko, nosi u sebi više od polovine svog dobra našeg logijskog sistema. Bespredmetno je tu govoriti u terminima dobra i zla, radi se o logici i njenim sitnim odstupanjima. Veliki rat nikako ne bih mogao nazvati kataklizmom, radije bih ga opisao kao drastičnu promjenu u smjeru kretanja vremena.

Svijet će uskoro postati svjedokom velikog ratnog zbivanja, ali prava kataklizma će doći tek puno kasnije. Ne može se reći točno kada, to uvelike ovisi o samom ratu. Mnogi od vas smatrat će ovo okrutnim i nečovječnim objašnjenjem. Što u logici znači pojam okrutnost? Logika kaže da se okrutnost mora desiti, bilo kada i bilo gdje, a analogno tome, negdje se mora dogoditi i ono što je suprotno okrutnosti. Negdje će se dogoditi nijanse između okrutnosti i njene suprotnosti. Ali logika se uopće na zamara dublje tim problemom, a još manje pokušava povući crtu između okrutnosti i ne-okrutnosti. Logiku zanima samo to da se okrutnost mora dogoditi, trajati i potom nestati, baš kao i naš svijet. Sva će okrutnost i ne-okrutnost nestati zajedno s tim svijetom. Mi, ljudi, previše se neiskreno okrećemo ka logici. Previše teško si priznajemo da smo dio logike i da smo njome uvjetovani. Lijep primjer te 222

neiskrenosti očigledan je u često ponavljanom pitanju: jesu su li ljudi genetski, primordijalni ubojice? I jesu i nisu. Teško si to priznajemo. Čak kad se rade dokumentarne emisije o našim precima, čimpanzama, ne možemo biti posve iskreni. Prikazujemo ih kao nasmijane i vesele lakrdijaše koji sretno žive u svojim idiličnim čoporima. Prikazujemo ih tako jer su nam opasno slični i na njima preslikavamo svoje strahove. Samo jedna dokumentarna emisija, od onih koje sam ja vidio za dugih godina bavljenja znanošću, pokazuje čimpanze kako ubijaju druge majmune i proždiru ih u lokvama krvi. Kako progone druge čimpanze i potom im odgrizaju ruke i žvaču oči ispale iz lubanje zbog udaraca i ugriza. Da, i čimpanze su ubojice, gledano u svjetlu ljudske anomalije.

Gledano logički, neke su čimpanze zacrtani nositelji nestajanja drugim čimpanzama, sve da bi se održao logijski sustav. Preselimo se u ljudski svijet, neki su ljudi kraj za druge ljude. Onog trena kada se sustav zasiti, on će po logici stvari nestati. Da ne bi ubrzo nestao, mi sada trebamo ono što vi zovete kataklizmom. Ja smatram da će to biti veliki rat koji će morati desetkovati populaciju našeg logijskog sustava. Kad se tako objasni i ne zvuči previše okrutno, zar ne? ŽENA: Kada govorite o milijardama mrtvih, jeste li spremni i vi sami biti žrtvovani radi produžetka trajanja sustava?

ZNANSTVENIK: Ja, vi, on... Potpuno svejedno s logičkog stajališta. Zamislite mene da se popnem na hrpu mrtvih tijela visoku kao planina i u toj hrpi pronađem svoje tijelo. Potom zagrlim svoje tijelo i počnem urlati: ali kako ste mogli ubiti ovog čovjeka, pa to sam bio JA! Posve besmisleno. Naravno, kao čovjek sa svojim slabostima, nadam se da će moj kraj biti što efikasniji i bezbolniji. ŽENA: Dakle, ostaje nam još samo nada da postoji još jedan ovakav ili srodan logijski sustav te da će naša spašena duhovnost završiti baš tamo.

ZNANSTVENIK: Zar želite još jednu utjehu?

223

Emisija se nastavlja bez prekida: GLAS NARODA I. Mornari oklopljene grčke krstarice “Lemnos” protiv diktature u Kraljevini Jugoslaviji.

“Mi, mornari oklopljene krstarice “Lemnos” smatramo svojom zadaćom protestirati pred čitavim radništvom i seljaštvom svijeta protiv tiranskoga kralja Jugoslavije, koji našu braću, prijatelje, istomišljenike itd. podvrgava neopisivim mukama. Protestiramo svjesni gadosti tog nečuvenog terora što ga taj zvjerski monarh provodi zajedno s razbojničkom jugoslavenskom buržoazijom, da bi glas naše braće ugušio u krvi. Zahtijevamo da se odmah obustavi teror i oslobode svi politički zatvorenici, izražavajući naš najdublji prijezir prema tom pokvarenom monarhu, njegovoj militarističkoj kliki i socijalfašistima koji svojim držanjem podupiru njegova umorstva i zločine. Pozdravljamo najvrućim revolucionarnim pozdravima drugove, te im poručujemo: borit ćemo se na vašoj strani za naše zajedničko oslobođenje!”

(Iz revolucionarnog mjesečnika “Pročitaj i daj drugome da pročita, ako nemaš povjerenja, učini to neprimjetno”, 1928., s grčkog preveo Vladimir X, zvani ili Vrabac ili Crni) II. Br. 36.543/2, cl. 6 Upravne oblasti imadu bditi nad tim da se pri elementarnim nezgodama (kao što su: prolom oblaka, puzenje tla, odronjenje, orušenje obala uz rijeke i kanale, otplavljenje) pokvarene ili razorene javne površine odmah u porabivo stanje uspostavljaju.

Br.43.002/7, cl. 14 Naročito treba brigu o tom voditi da putevi i staze kojim se obćinstvo redovito služi, a poradi toga što to su prečaci koji kroz 224

razna njihova svojstva polaze (hlad, drvored, put kroz dolinu, šumu itd.), udobniji budu, poboljšani, ispravljeni, kraće izvedeni za to raspoloživim sredstvima. (“Priručnik kr. Redarstvene službe”, sastavio 1923. u Zagrebu A. D. Welker, kr. perovođa višeg razreda.)

III. La Mostra della Rivoluzione Fascista a Roma!1 (1934.)

Il DUCE ha concesso che dal primo ottobre fino a nuovo ordine, prestino servizio di guardia e d’onore all Mostra balila, avanguardisti e giovani fascisti, dale ore 9 alle 15 di tutti i giorni.

A nessuno sfuge l’alto significato morale di montare la guardia alla Mostra della Revoluzione Fascista. * * * Il Fascismo é fiero di questa sua milizia. La milizia fascista é milizia volontaria di popolo.2 Mussolini, animatore e dominatore3 IV. (Bezglasni)

1

Izložba Fašističke revolucije u Rimu!

Duce je objavio da od prvog listopada do daljnje naredbe, avangardisti i mladi fašisti imaju obnašati službu počasne straže na Izložbi balilla, svakim danom od 9 do 15 sati. Svi su svjesni visokog moralnog značenja stražarenja na Izložbi Fašističke revolucije. balilla – fašistički pioniri, fašistička mladež avangardisti – prethodnice, izviđači

2

Fašizam je ponosan na svoju narodnu vojsku. Fašistička vojska je dragovoljna vojska naroda. Mussolini, animator i dominator

3

225

V. Sempliranje (sampling) jest metoda budućnosti.

(Wayne Bola Skippy the Puff Dog De Trousse, rapper iz kvarta.)

SUSJED doživi glasan orgazam.

SUSJED: Ugasi radio.

SUSJEDA (uspuhana i znojna): Ugasi ga ti.

SUSJED: Kravetino!

SUSJED nervozno zgrabi radio i baca ga kroz otvorena vrata sobe.

Radio udara o stubište. Zvuk loma plastike i raspršivanja sitnih dijelova.

Zvukovi se umnažaju i postaju sve glasniji. Cijela se zgrada trese.

SUSJEDA: Opet bombardiraju.

SUSJED: Ne pričaj gluposti. Mi bombardiramo!

Smeđa tekućina pršti iz napuklih zidova. Čitavo se zdanje urušava uz strašan prasak. Zgrada postaje tek hrpa opeka i smeća pokrivena izmetom.

Iz jedne dublje nakupine fekalija izranja SUSJEDA sa SUSJEDOM u naručju. On je mrtav, komad cijevi zabio mu se u sljepoočnicu. SUSJEDA, sva smeđa i krvava, plače i nariče. Potom hvata SUSJEDA za vrat i zaranja ga ljutito u govno kao da ga davi. Zatim se izvuče iz smeđe tekućine i popne na vrh hrpe opeka. Ona sere.

SUSJEDA: Novo sutra u novoj logiji.

Ya iqma ebsikologia kul sfilat inxanal mrindur-u mo freya, made a-u theu braktikal. Libe sivilizasia mrindur-u mo doula w nasia, nu ade a-u bilgrual w moorifal. Libe sivilizasia bemrinduru mo fexa w eiatesia, nu ade bilgrual w axraqal. If xbilimia anina xe arkah be moqtus kul freya.

Rijeka, 1. 7. 2005.

226

Bilješka o autoru

Rođen sam 10. ožujka 1978. u Karlovcu, gdje sam proveo svoje prve godine.

Potom sam živio u Slunju, Grabrku (pored Ogulina), Sjeničaku (pored Karlovca), Karlovcu (opet), Suhoru (pored Novog Mesta), Rijeci, Szombathelyu, Budimpešti, Rijeci (opet), Budimpešti (opet), i tako činio krugove, neprestano izučavajući putnike i zakonitosti putovanja.

Obrazovao sam se u mnogim školama. Ponavljao sam prvi razred osnovne jer nisam imao niti šest godina kad sam pokušao upisati drugi. Iz početka sam žurio, a kasnije sam krenuo laganije, školujući se gotovo dvadeset godina u: Karlovačkoj gimnaziji, Prvoj sušačkoj hrvatskoj gimnaziji, Pomorskom fakultetu u Rijeci, Filozofskom fakultetu u Rijeci (gdje sam i diplomirao 2003.) i Institutu Balassi Bálint u Budimpešti.

Usput sam pohađao različite noćne i putne škole, zapisivao razmišljanja, osjećaje, sjećanja i fantazije.

Objavio sam nekoliko pjesama još kao dijete u Karlovačkom tjedniku, dramski tekst u Rivalu (Rijeka 2000.; nalazim se u Rivalovom izdanju Dan velikih valova iz 2001.) nekoliko kratkih priča u Književnoj rijeci (jesen 2005, proljeće 2006.)

U izboru portala Teatar.hr (Projekt Inkubator) moj dramski tekst Moriczov trg odabran je za sudjelovanje na dramskoj radionici u Splitu (koja se održala krajem svibnja 2006.) Živim i radim u Budimpešti.

Volim čitati, šetati i kuhati.

227

O UDRUZI KATAPULT

Udruga Katapult je osnovana u Rijeci početkom 2006. godine s ciljem poticanja stvaralaštva i kulture mladih, promoviranja mladih autorica i autora te suradnje u izdavaštvu. Udruga svoje ciljeve provodi kroz promocije mladih autorica i autora, kreativne radionice i seminare, pružanje logističke i edukacijske potpore članovima u kreativnom pisanju, lekturi, grafičkom dizajnu, web dizajnu, uredništvu, grafičkoj pripremi, crtanju stripova, marketingu itd. Drugim riječima, udruga Katapult educira mlade u svim segmentima izdavačkog procesa, potiče njihovu kreativnost, međusobno i zajedničko djelovanje i suradnju te volonterstvo kao temeljnu vrijednost modernog, aktivnog i snažnog civilnog društva. Također kreira kulturni prostor u kojem mladi mogu ostvariti svoju kreativnost, osigurava im potporu i daje povratnu informaciju o njihovom radu.

Jednako tako želi razviti odgovornost autora prema knjizi kao proizvodu svojeg i tuđeg kreativnog rada.

kontakt e-mail katapult@katapult.com.hr

C O M M O N S

D E E D

Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 2.5 Slobodno smijete: • umnožavati, distribuirati i javnosti priopćavati djelo Pod sljedećim uvjetima:

Imenovanje. Morate priznati i označiti izvornog autora ili davatelja licence.

Nekomercijalno. Ovo djelo ne smijete koristiti u komercijalne svrhe.

Bez prerada. Ne smijete mijenjati, preoblikovati ili prerađivati ovo djelo.

• U slučaju daljnjeg korištenja ili distribuiranja morate drugima jasno dati do znanja licencne uvjete ovog djela.

• Od svakog od tih uvjeta moguće je odstupiti, ako dobijete dopuštenje nositelja autorskog prava.

Prethodno ni na koji način ne utječe na zakonska ograničenja autorskog prava.

Ovo je svima čitljiv sažetak Pravnog teksta (pune licence).

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA RIJEKA UDK 821.163.42-31 TUTEK, Nikola Zlatna pirana : (priče i drame) / Nikola Tutek. - Rijeka : Zigo, 2006. (Katapult ; knj. 4) ISBN 953-7142-12-4 110723080

Nikola Tutek • Zlatna pirana (priče i drame)

creative commons

Izdavač Zigo Rijeka

Za izdavača Zlatko Ožanić

Urednik Alen Kapidžić

Jezična savjetnica Ina Randić i Anđelka Tutek

Dizajn naslovnice Lea Čeč

Fotografija na naslovnici Fanni Hajnal

ISBN 953-7142-12-4 www.katapult.com.hr

Zlatna je Pirana pomalo uznemirujuća vizija modernog društva ili psihe pojedinca u tom društvu (tu je sadržana dvojnost priče: pripovijetka se mogla dogoditi u nekom gradom ili u nečijoj psihi, mogla je trajati šest godina ili šest sekundi, ona govori o društvu kao cijelosti ili je samo/psihoanaliza jednog čovjeka). Pripovijetka je posve simbolični prikaz stvarnosti, svojevrsna urbana anti-idila.

Zlatna se Pirana dotiče mnogih osobina čovjeka i društva od kojih su najočitije prikazani pojmovi dobroga (smisla postojanja, privida/stvarnosti i međuljudskih odnosa), straha i mržnje (samomržnje i mizantropije).

Ti su pojmovi u priči mnogostruko isprepleteni i zapravo se ne mogu jedan od drugoga odvojiti.

Zlatna Pirana nije posve mračna vizija čovječanstva ona nudi optimizam u vidu snage čovjeka da se neprestano mijenja i prilagođava, pa makar i uzaludno. Čovjekovu moć da u popunom otuđenju suvremenog društva ipak pokuša pronaći sebe. Čovjekovu moć da se odriče, da se bori sa svojim demonima i, na kraju, da voli.

Nikola Tutek Na Piraninu repu čekaju nas priče o Ademu Jashariju, Medi i Zeki, zelenoj perici, «čudnom» ujku Otu, d'Anunnziju… Priče pune tuge, sreće, krivih procjena, sitnih zadovoljstava, pomirenja, sukoba… Priče o životu kakav jest. Priče o nama.

Alen Kapidžić

45,50 kn ISBN 953-7142-12-4 www.katapult.com.hr 9 589537 142120