Hermesov poučak by Udruga Katapult

prazna stranica

Yves-Alexandre Tripković Hermesov poučak

prazna stranica

Yves-Alexandre Tripković

Hermesov poučak

Zigo Rijeka, 2006.

prazna stranica

MOŽDANI SUDAR MONTESQUIEUA & MONTYPYTONOVACA

prazna stranica

Dharamsalus, prvi dan mjeseca prvog anno domini ljeta gospodnjeg

Ave, dragi Lukuse! Evo pišem ti iz Indijusa o kojem smo toliko maštali i u kojem namjeravam, pomogo mi Buddha, ostati do kraja života. Život je takav. Danas si na jednom, a već sutra na drugom mjestu. Znaš i sam razloge koji su me odveli što dalje od utvrde Parisisa i našeg carstva pa se neću sada na tome zadržavati. Recimo samo da je to možda stoga što jednostavno nisam više bio u stanju hvatati korak s gradom koji mnogo daje, ali ne ostaje nikome dužan. Duhovno sam još i izlazio na kraj, no materijalno (a znaš da nikad nisam bio materijalist) nikako na zelenu granu. Ovdje jutra provodim u meditaciji, a poslijepodnevni sati posvećeni su igranju golfa s Dalai Lamusom. S radošću se i veseljem prisjećam naših druženja i realiziranih projekata (za novac ne brini, s Dalai Lamusom igram za lovu, pa očekuj da ću ti uskoro vratiti sav dug). Pokušavao sam se javiti Edusu, no s obzirom na to da su Indijus i Demokroacija do kraja zime zahladili diplomatske odnose, nikako da uspostavim kontakt; sve sam pokušavao, no čak mi ni Internetusom nije dostupan. Stoga, molim te, pozdravi ga kad mu se budeš javljao i reci mu da je sa mnom sve u najboljem redu i da uspješno kročim putem patnje, a račune neka mi šalje golubovima pismonošama. Da bih razmislio o svemu što mi se u posljednje vrijeme događalo, prihvatio sam se čitanja tekstova velikih mislilaca. Budući da nema slađe vode od one koja se pije na izvoru, čitam ih dakako na latinskom, no da bi se doznalo je li voda slana, nije VII

potrebno popiti čitavo more, pa ako se slažeš neka današnja poruka bude: NULLA DIES SINE LINEA1 – nema, dakle, dana a da ne pomislim na vas, a sutra se, molim te, zamisli nad izrekom: Hodie mihi cras tibi, odnosno: Danas meni sutra tebi, što neki prevode sa: Ili ću ja tebe ili neće nitko nikoga. No tako prevode članovi one sekte slobodnih prevoditelja i njihova se rješenja katkad protive gramatičkim zakonima iako su možda u duhu jezika. Potonju izreku nemoj dovoditi u vezu s novcem kojeg ti dugujem, jer čovjek sam od riječi iako me katkad i one zavaraju, a riječi su bez djela kao grom bez kiše. Sad nas zovu na meditaciju pa te s tugom ostavljam uz zvuke električne mantre, a ti mi budi u dobrom i nakloni se senseima kad vam se putevi susretnu, a Trešnjinu Cvijetu zaželi u moje ime što više plodnih pupoljaka. I reci joj da vrijeme liječi rane. A sljedeći put kad uđe u arenu neka zaštiti preostale joj udove. Servus anno domini, Alexandrus

Nema dana bez crte

VIII

Parisis, dan isti mjeseca drugog anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, DRAGI ALEXANDRUS ! Obradovala me tvoja kamena ploča koju su mi na konjima dostavili carski poštanski namještenici. Kad su mi je uručivali, na pamet mi je pala zamisao koja bi mogla revolucionirati poštanski promet. S obzirom na to da je do sada svakom tko bi se našao u blizini kamene ploče ono napisano bilo ujedno i dostupno, a nije baš lijepo da svi o svemu baš sve znaju. Pomislih da bi bilo dobro da se ubuduće kamene ploče obavijaju zavojima, stoga da ih se zaštiti od znatiželjnih pogleda, a na koje bi se tada kineskom tintom mogle napisati i adrese primatelja. Zašto te zavoje ne nazvati kuvertusom? Čim sam primio tvoju kamenu ploču, pročitavši je prihvatio sam se čekića i klina i zamolivši carske poštanske namještenike da se strpe dok ne ispišem redove koje čitaš, stao zapisivati riječi nad kojima ćeš se možda i zamisliti. Nemoj mi zamjeriti, no moram ti reći ono što ću ti kazati. Padni s konja i možda ćeš se spasiti, izgubi poštovanje ljudi i ti si izgubljen, a kako se moja razmišljanja dotiču i drugih ljudi, odlično je što sam se u prvom odjeljku dosjetio kuvertusa. Nadam se samo da se ured za transkriptuse neće usuditi zaplijeniti kamenu ploču koju ti šaljem čim se potpišem. Bit će to za otprilike petnaestak dana; sreća je što su carski poštanski službenici strpljivi ljudi. A da bi stigla do dalekog Indijusa u kojem si se nastanio, potrebno je četiri do pet mjesečevih mijena. Računaj dakle da će do tebe stići za dva do tri eliptična zaokreta Saturnovih prstenova, a možda i ranije. Dok izračunaš koliko je potrebno da IX

dođe do tebe, iznenadit ćeš se, no moja će kamena ploča već biti u tvojim rukama. Živio napredak! Vidiš, uopće ti ne zamjeram što si odlučio napustiti utvrdu, ponijevši sa sobom blagajnu sa svim prihodima naše zajednice. Međutim, svi ne misle tako, pomislit ćeš NEC PLURIBUS IMPAR2. Neću te odaslati u zabrinutost, jer tome si se mogao i nadati, ako ti kažem da je Edus uzeo u službu odrede tajnih službi ponosite utvrde Parisisa, i za tobom i našom blagajnicom, koju si valjda, bit će nepažnjom, odveo sa sobom, pokrenuo krivičnu istragu. Očito si u žurbi zaboravio napisati oproštajno pismo naznačivši adresu na kojoj se danas nalaziš, no Edus nije štedio sredstva, pa je posegnuo i za onim za čišćenje i za onima za smirenje. Očekuj stoga da će ti prije ili kasnije ući u trag i stoga MEMENTO MORI.3 I javno je, ispod repa Tronilskog konja koji krasi naš Trg od tisuću imena, izjavio, AB IRATO4, i QUOD DIXIT ILLE5? da te neće pustiti sve dok te ne uhvati(!). No, da ne misliš kako si samo njemu trnus u okusu – kad je održao govor pred plesbisom, svi su se u znak odobravanja stali češati po očima. Možda će ti se ovi retci gdjekad učiniti nejasnima, no pišem ti povremeno AB ABSURDO6 u slučaju da kamena ploča koju klešem ipak dopadne ruku carskoga kriminalističkog ureda. Čitav ti je narod za petama, a ti se čuvaj jer znaš dobro i sam kako je Ahilus završio. No kako se god osjećao i što god pritom mislio, znaš da što se našeg odnosa tiče NIL NOVI SUB SOLE7 i da u mene možeš imati potpuno povjerenje; nikome neću obznaniti da si u Indijusu, da s 2

Nejednak među mnogima

Sjeti se da si smrtan

U izljevu ljutnje

Što kaže

Besmislicom

Pod suncem ničeg novog

Dalai Lamusom poslijepodne igraš golf i da je ulog ušteđevina koju smo pohranili u našoj blagajni. Ima još jedna stvar: radi državne sigurnosti u blagajnu smo sakrili i super-tajne mikrofilmove na kojima je iscrtan šifriran plan gdje su skriveni supertajni mikrofilmovi s iscrtanim šifriranim planom. IPSO FACTO8, za tobom su, ne samo čitav puk predvođen Edusom, nego i sama vlada koja tvoj čin smatra diverzantskim i vrijednim najstrože kazne. Stoga, vratiš li se, znaš što te očekuje. Carski si neprijatelj, tvoj je kameni reljef izvješen na svim tjeralicama i već kruži Internetusom, a u ruke će 100.000 zlatnih polugusa primiti onaj koji te izruči bilo živusa bilo mrtvusa. Ta je nagrada samo upola manja od vrijednosti na koliko je procijenjena krpama obmotana glava Bin Ladenusa. Toliko da znaš. Zar je sunce krivo što slijepi miš u podne ne vidi? A ti, ako si dovoljno hrabar i pametan, RESCIPIENS POST TE HOMINEM MEMENTO TE9, napiši kamenu ploču isprike i pod hitno je pošalji vrhovnom namjesniku koji će te onda možda i pomilovati po kosi. Moraš biti svjestan da je ovo što si učinio suprotno svim našim zakonima, DURA LEX SED LEX10, i da se kosi sa svim pretpostavkama samoupravne solidarnosti.

Iz čega proizlazi

Kad se osvrćeš, prisjeti se da si čovjek

Zakon je oštar, ali je zakon XI

No ti si sad očito okrenuo novu stranicu. Dok si na prvoj čitao moj izvještaj o događajima koje si prouzrokovao u našoj utvrdi, na ovoj te mislim podsjetiti na naš dogovor. Nemoj se oglušiti na moje riječi i prisjeti se kako sam ti bio od velike koristi dok si obijao blagajnu i požudno trpao zlatnike u džepove. Priznaj da je sâm ni kada ne bi natovario na kočiju. Prisjeti se kako si mi tad, očiju suznih i glasom vjere, obećao da ćeš me, čim stigneš tamo kamo si krenuo, pozvati da ti se pridružim. Mudar čovjek zaboravlja sve osim svojih pogrešaka i svojih dobročinitelja. I ja se pitam. Što se dogodilo? Da se kamena ploča u kojoj me pozivaš i plaćaš mi putnu kartu nije izgubila? Možda si je uputio na pogrešnu adresu pa ti se netko, za koga misliš da sam ja, pridružio. Upozoravam te, osoba koja je s tobom – nisam ja! Ili si suzama zavio svoje prokletstvo čovjeka bez riječi? U tom slučaju dali bogovi da ti više ne koriste! Oprosti mi, prijatelju, malo sam se zanio, ali CREDO QUIA ABSURDUM11, uvjeri me stoga u suprotno i ne dopusti da ABYSSUS ABYSSUM INVOCAT12. Ne dopusti da povjerujem da si AURI SACRA FAMES i dopusti mi da te olakšam za polovicu tog tereta koji je pretežak za krhka pleća jednog čovjeka. Vidjet ćeš kako ćeš se osjećati lakšim, DONEC ERISFELIX NUMERABIS AMICOS13, a ja ću ti uvijek biti prvi među jednakima, jer ipak smo obojica EIUSDEM FARINAE14. HOC VOLO, SIC IUBEO, SIT PRO RATIONE VOLUNTAS15! I nemoj si dopustiti da ti dokazujem da EX UNGUE LEONEM16, a u suprotnom, ostaneš li pri svome, SI VIS PACEM, 11

Vjerujem jer je apsurdno

Ponor priziva ponor

Dok budeš sretan, imat ćeš mnogo prijatelja

Od istog brašna

Želim, zapovijedam, da moja želja uvjeri razum

Lava prepoznajemo po kandžama

XII

PARA BELLUM17. Dok pišem, uz mene je i Trešnjin Cvijet koja je, oduševljena što je od tebe napokon stigla kamena ploča, procvala tisućama pupoljaka. No znaš da ona ne zna doli čitati između redaka, što sam zloupotrijebio kazavši joj da si napisao da joj se uskoro vraćaš. Imaš pravo kad kažeš da vrijeme liječi rane, evo je kako od sreće poskakuje na umjetnoj nozi ukrašenoj ortopedskom cipelicom s visokom petom. Kazao sam joj i da ćeš je poučiti novim igrama koje izučavaš kod najvećih majstora. Sugerirao sam joj da uvježbava piruete koje bi joj mogle biti od velike koristi prilikom spinova, a ti nas nemoj iznevjeriti i vrati nam se što prije ruku prepunih poklona. A ako si od srama već propao u zemlju, bar skupi na hrpu ono malo ljudskosti koja ti preostaje i pošalji mi preko FedExa ono što je moje. INTELLIGENTI PAUCA18. I ne zamjeri mi ako sam se mjestimice zanio, IRA FUROR BREVIS EST19 a OMNIA VINCIT AMOR20. Alea iacta est21, Lukus P.S. Iznenađen sam tvojom informiranošću. Kako si samo saznao da se Edus, u potjeri za tobom, zatekao u Demokroaciji? P.S.II. Kazić mi je u kvaru, stoga te molim da mi ne šalješ elektromantru, osim ako je imaš snimljenu na CD-u.

Ako želiš mir, pripremi rat

Malo je riječi potrebno onom koji razumije

Ljutnja je kratka radost

Ljubav prevladava sve

Kocka je bačena XIII

Dharamsalus, dan sunčan, mjesec tajnovit anno domino ljeta gospodnjeg

Ave, dragi Lukuse (stavljam na vagu da li da te od sada zovem Ludusom, prijatelju moj nepovjerljivi)! Upravo mi je dvanaest hodočasnika dostavilo tvoju kamenu ploču koja je, ako mi je računica točna, putovala do mene puna tri i pol obrtaja Saturnovih prstenova oko vlastite osi. Vidiš, u tom bih se pitanju, s obzirom na to da si razborit i domišljat čovjek, rado s tobom posavjetovao. Dopusti mi stoga da ti se obratim kao izumitelju kuvertusa po kojem će te sa zahvalnošću i današnja i buduća pokoljenja pismopisaca vječno pamtiti. Pitam se na koji način ubrzati poštanski promet, jer odveć je teško živjeti u očekivanju trenutka kad ću napokon vaš glas čuti. Već sam ti rekao da NULLA DIAS SINE LINEA, što znači da nema dana a da ne pomislim na vas. Dosjeti se stoga načina kako da ubrzamo protok naših misli i naših osjećaja i da više ne putuju dostojastvenim hodom kornjače već da nam stižu razuzdanim galopom krilatog Pegaza. Prije nego krenem klesati moj odgovor na tvoje izlaganje ukrašeno zrelim zapažanjima, dopusti mi da s tobom podijelim tračak zabrinutosti oko stanja u kojem je do mene stigla tvoja kamena ploča obavijena kuvertusom. Naime, poznavajući te, a u čitavom carstvu ne vidjeh duha pedantnijeg, znam da mi nikad ne bi poslao kamenu ploču tako traljavo obavijenu, takvu da se kroz zavoje mjestimice nazire tekst koji je, da slučaj bude zamršeniji, natopljen tragovima sapuna, kao da je netko s kamene ploče skidao otiske tvoga krasopisom isklesanog rukopisa. Uvjeri me da ničiji zlonamjerni prsti nisu upleteni. HOMO SUN HUMANI NIHIL A XIV

ME ALIENUM PUTO22, i ispostavi li se da su nekome naše prepiske zanimljive, EXULTET23, jer sebi nemam što predbaciti; ti si mi svjedok, prijatelju moj, a obojica smo – razgalio si me kad si ustvrdio – EIUSDEM FARINAE24. Znaš i sam da se nemam razloga zabrinjavati, no formalnosti radi, molim te da ispitaš malo, a tebi to neće biti teško s obzirom na to da si ipak glavni načelnik snage reda naše Parisiske komune. Saznaš li išta, molim te da mi (do)javiš što prije tako da u slučaju kakva nesporazuma, koliko god bio nevin, imam vremena pripremiti svoju obranu. Kad sam okrenuo novu stranicu, naišao sam na tvoju žalopojku u kojoj se pribojavaš da sam zaboravio na obećanje koje sam ti dao kad smo se rastajali. Znaš da sam čovjek od riječi i da sam vazda održavao svoja obećanja, a kad bi se njihova realizacija odužila, (o Luduse, Luduse, zar si ikada posumnjao u mene?) bilo bi to isključivo stoga što mi to okolnosti ne bi dopuštale. Današnji post obogatit će sutrašnju juhu. No današnje su okolnosti takve da se možeš uvjeriti da ćemo se uskoro ponovno smijati zajedno, i na prohladnom zraku naš će smijeh rađati nasmijane oblake. I opet ćemo se sastati, i na bezgraničnim travnjacima, uz ušima mile zvuke svetih krava, s posvećenim palicama zaigrati svetu igru golf. Evo kako se Rinpochix bezbrižno smije na greenu s velikom radošću očekujući tvoj skorašnji dolazak. Najavio sam te kao svog najdražeg prijatelja, što znači da mu u susret dolazi sin; stoga se nemoj snebivati naiđeš li na kraljevski doček kad stigneš. Što je uostalom i prirodno s obzirom na kraljevsku darežljivost koju njeguješ prema meni kao svome prijatelju. Nosači torbi s palicama već se prepiru oko toga tko će te prilikom igre kao sjena pratiti u stopu, a prilikom tvog boravka i Kinus i Indijus i Tibetus potpisat će Zlatnu lulu, dakle privremeno primirje, kako bi ti nesmetano svojom 22

Čovjek sam i ništa što je ljudsko nije mi strano

Neka se razvesele

Od istog brašna XV

prisutnošću i svojom svetošću mogao nadahnuti sva ova prostranstva koja - jer znaju da nam dolaziš u susret – već blagošću odišu. Često pomislim na našu parisisku komunu koju sam napustio zbog tebi poznatih razloga, no vratio bih se smjesta da me danas uz ove krajeve ne veže služba pri Hramu Dalai Lamusa koji će me, evo već večeras, imenovati počasnim igračem Svetog greena i uručiti Srebrnu palicu Prvog reda. A kad stigneš, MAGISTER DIXIT25, i tebe očekuju iznenađenja kojima će i nebo pozavidjeti. Još nešto prije nego te nakratko napustim, jer evo, svečanost samo što nije. Zahvalan sam ti što si me upozorio da onaj koji je svih ovih mjeseci bio ovdje sa mnom nisi ti. Nezahvalnog li parazita, a lijepo su mi govorili MARGARITAS ANTE PORCOS26. Kad sam mu sav izvan sebe, raskrinkavši ga tvojom zaslugom, prognao da se vrati otkuda je i došao, stao se opravdavati svaljujući grešku na poštene carske poštanske namještenike, a znamo svi kako su oni ljudi najdičnije naravi i bez mrlje u karakterima. Priznanjem da je zloupotrijebio moje gostoprimstvo i velikodušnost samog Dalai Lamusa, Buddhina veleposlanika, sebi je potpisao otpusnicu i nestao s našeg posvećenog greena. Kad te varalica zagrli i poljubi, brzo prebroji svoje zube. Tek sad sam se, evo dok ti pišem, smiren vratio u sebe. A ovaj nesporazum neka nam posluži u jutarnjoj meditaciji, pa se i ti zamisli nad sljedećim: IGNORANTIA LEGIS NON EXCUSAT27, a tebe ako ikako mogu utješiti tad mi dopusti da te podsjetim da TARDE VENIENTIBUS OSSA28. Servus anno dominicanus, Alexandrus 25

Učitelj je rekao

Ne bacajte bisere pred svinje

Nepoznavanje zakona nije isprika

Onaj koji kasno dođe za stol ne nalazi doli kosti

XVI

P.S. Edusa nije bilo teško pronaći u Demokroaciji, našao sam ga dok je sav preplanuo surfao na Internetusu. P.S.II Hard-diskus mi je u kvaru pa ti za sada ne mogu na CD presnimiti elektromantru, ali znaj da će ti molitve i u tišini biti uslišene.

XVII

Parisis, dan za danom, polumjesec anno dominicanus ljeta gospodnjeg

Ave, dragi Alexandruse, povlačiš li ti to mene za nosus? I mene i čitav naš ponosat narod predvođen ponosatim i uvrijeđenim Edusom? Nastaviš li ovim tonom, priprijetio je da se neće ustručavati zajahati Tronilskog konja i sabljom te Vječnog konjanika razriješiti te tvoje zlatnim uvojcima optočene glavice. Ne glumi anđelusa, vragusu mali. VADE RETRO SATANA29 ! Što se kuvertusa tiče i sâm sam zabrinut stanjem u kojem je kamena ploča stigla do tebe. Očito su Transkriptusi upleli prste pa ću ti odsad nadalje pisati između redaka, a ti dobro pazi da ti koji ne promakne, jer, prijatelju moj nemirni, ne znam koliko si svjestan toga, no u opasne si vode uplovio. I koliko god voda na izvoru bila bistra, i od nje se možeš otrovati piješ li s pogrešnog. Jer svojim postupcima ne samo da si sebi na vrat stavio čitav plebis predvođen neustrašivim Edusom koji kao što svi znaju DUOS HABET I BENE PENDENTES30, nego si svojim nerazumom razgnjevio i Savez Otaca Svetog Inkvizicijusa koji te sada proganja zbog bogohuljenja, jer onaj kojeg ti s toliko neprikrivenog divljenja opisuješ na svojim kamenim pločama, tomu slike nema u našim rimskim kalendarima. A LEX EST QUOD NOTAMUS31, stoga dobro razmisli o onome što činiš, i znaj da se u mraku rađa svjetlo, jer kad te gnjev bogova sustigne, i Prometejeve će ti se muke učiniti 29

Nazad, Satano

Posjeduje ih dva, i dobro obješena

Ono što napišemo čini zakon

XVIII

najobičnijom gimnastikom. A tada te ni Sveti green neće spasiti. Stoga ne igraj se vatrom i ispuni moju želju. Grijesi će ti biti oprošteni vratiš li se prije naše ere. Poslije će biti prekasno. Što se tiče onog predstavnika DUREA MEDIOCRITAS32 koji ti se predstavio kao da je ja, to me uopće ne čudi, O TEMPORA, O MORES33! jer u razdoblju živimo kada se svi tuđim perjem kite i kad autentičnost prepušta mjesto klonusima. Čudi me samo što je tebe uspio začarati, no očito si rastresen zbog svega onoga što si nam učinio, pa se pokaj i vrati pod naše okrilje, a mi ćemo ti progledati kroz prste. One koji ti preostanu nakon mučenja koje te očekuje. Evo sjekire kako se nestrpljivo vrpolji i čeka trenutak kad će se nakratko odvojiti od panja, jer tako se kažnjavaju lopovusi, odsijecanjem dugoprstića, a za Svetu igru ne brini, već ćemo ti izmisliti neke proteze. Spomenuo si kako bi bilo dobro da nađemo neko rješenje pa da nam kamene ploče stižu u kraćim vremenskim razmacima. Zahvaljujem ti na laskavim riječima o meni kao čovjeku kojeg će se generacije revnosnih pismopisaca prisjećati kao izumitelja kuvertusa, i u tom ti svojstvu sada pišem. Neki dan proveo sam čitavu noć, sve dok se nije razdanilo lutajući frionlajn internetusom, i na stranici www.labirintus.com naišao na nešto što bi moglo, priđemo li tome mudro, uvjeren sam, rezultirati drugom revolucijom našeg poštanskog prometa. Stranica je bila ispisana na starokineskom tako da je, s obzirom na to da nemam ugrađen poliglotus, nisam mogao iščitati, no onome što sam vidio riječi gotovo da i nisu potrebne. Neko vrijeme buljio sam u kristoekranus da vidim hoće li mi doći inspiracija. Gledao sam u prekrasan pergamentus na kojemu su razdragano plesali kineski ideogrami, pa sam ipak, iako je ponoć odavno bila prošla, a budući da ona nije došla, izjedan znatiželjom, pokucao na vrata svog susjeda. Još u snu, pre32

Otužne li osrednjosti

Kakva vremena, takvi običaji XIX

veo mi je i protumačio znakove, tako da sam, zahvaljujući svom susjedu, kineskom emigrantu koji čita isto tako dobro kao što piše, gospodinusu Gao Xingjianusu, uspio dešifrirati napisano i saznao da imam posla s Papirusom. Vidiš da je ipak lijepo što smo otvoreni prema strancima. I evo kako zamišljam dalje. Kazao si da će prilikom mog dolaska Kinus, Indijus i Tibetus potpisati Zlatnu lulu. E sad ovako: tu ćemo sjajnu povijesnu okolnost maksimalno iskoristiti tako da ću se ja kamuflirati u hipija koji, ono kao, bježi od trulog kapitalizma i iz Carske pagode, uz Hermesovu naklonost, ukrasti par dudovih svilaca. Koji će se onda, kad se lijepo upoznaju, možda i razmnožiti, a ja ću ih, čim budem na sigurnom, izvući iz svog bambusova štapa u koji sam ih bio sakrio. Na njima će onda biti da nam do mile volje pletu kilometre i kilometre Papirusa, čime ćemo zapravo začeti jednu novu industrijsku granu, pa da vidiš kako će se usporedo i poštanski promet rascvjetati. Papirusa će biti u takvim količinama da ću ga moći jeftino prodavati, i svi će biti ushićeni time što će Papirusu moći kazati što god da im je na duši, pa to onda i drugima razaslati. Povijest će mi biti zahvalna što sam uveo eru poštanskog demokracijusa, a nova božanstva kojima ćemo se klanjati zvat će se Papirus i Kuvertus. Samo da još izmislim Markus. A nosačima savjetuj da ne troše vrijeme na prepirke oko toga tko će mi nositi torbu s palicama, poput sjene prateći me na posvećenom greenu, jer dođem li, doći ću u pratnji svoje sjene. Bokus, Lukus

Daramsalus, dan za danom bez mjeseca anno domini ljeta gospodnjeg

Ave, dragi Lukuse, Ô, s kakvom sam radošću pohrlio stećku čim sam ga ugledao na leđima našeg dragog carskog poštanskog namještenika Obeliksusa. Zahvalan sam mu što je prevalio čitav taj mukotrpni put samo da moju malenkost okrijepi tvojim riječima. Sretan i zatečen što vidim nekoga iz moje voljene parisiske komune, pozvao sam ga da mi se pridruži na posvećenom greenu. Znaš i sam kako je Obeliksus savjestan poštar, tako da tijekom čitave igre nije ispuštao stećak iz naručja, da se kojim slučajem ta tako dragocjena pošiljka koja mu je povjerena ne bi izgubila. Čestitam ti što je tvoj izbor pao na njega, dičnog predstavnika naše utvrde i RARA AVIS IN TERRIS34. Svojom požrtvovnošću oduševio je Dalai Lamusa koji mu je u znak posebne pažnje, uz blagoslovljene riječi CAVE NE CADAS35, poklonio drevnu praćku. Mladi, na nulerix obrijani svećenici, nisu se bili u stanju suzdržati da ne prasnu u smijeh kad bi se u dva-tri navrata Obeliksus, nenaviknut na sklizak posvećeni green, samog sebe podčkalivši, poput kakvog indijskog slona, stropoštao čitavom dužinom, odnosno širinom, ne ispuštajući pritom stećak. Mladićima nije za zamjeriti jer se još nisu imali prilike uvjeriti da je SPIRITUS PROMPTUS EST CARO AUTEM INFIRMIA36, no pred blagonaklonim pogledom Buddhe, i njihov će trenutak istine osvanuti. 34

Rijetka ptica na zemlji

Pripazi da ne padneš

Duh je okretan, ali je tijelo slabo XXI

Hvala ti još jednom što si mi poslao tako dragocjenog predstavnika i zahvalnog sugovornika našeg Parisisa. Tijekom čitavog druženja prepričavao mi je svoje dojmove o pokrajinama kroz koje je pješice prolazio kako bi mi na noge donio tvojih misli odraz. Kazao mi je da je s obzirom na promjenjive političke okolnosti, i opasnosti koje su vrebale iz njih, često morao mijenjati smjer svoga kretanja, no to mu omogući da se nagleda svih onih pokrajina koje sada čine dio naše velike tvorevine – Europusa. Biranim riječima govorio mi je o svakoj pokrajini zasebno. Čini mi se da ga je najviše oduševila pokrajina Španjolskus. Gdje god da se zatekao bilo bi neko slavlje i tekila bi tekla u potocima. Izgleda da se najviše zadržao na otoku Ibisusu gdje je skupa sa stećkom uronio u more koje je zapravo isto tako stopostotni tekila sanrajz. Svakoj je nalazio i pozitivne osobine i one koje duhu malo veću zabrinutost nalažu, no eurusu zahvaljujući – jer tuđe žito svatko mjeri svojom mjerom – tom naposljetku zajednički izglasanom valutusu, gdje god da se našao, citiram ga: «ABUSUS NON TOLLIT USUM37». Kroz njegova zapažanja zamijetio sam da je izuzetno pronicljiv i precizan i da i detalji, ali i glavne smjernice u njegovim razmišljanjima, nailaze na isti prijam. Ništa mu ne izmiče i odličan je analitičar. Da mi nisi prijatelj, mogao bih čak i posumnjati da si mi upravo njega poslao kako bi iz mene izvukao što više informacija i njemu zahvaljujući osmislio strategiju kojom bi ne znam više što. Jer ne samo što je spretan nego s njim nikad ne znaš na čemu si. No sva sreća da tome nije tako, jer u koga ćemo ako ne u prijatelje ulijevati naše povjerenje? Moja smiona promišljanja na stranu, Obeliskus je stvoren za vrhunskog (š)pijuna, informatora, doušnika, tajnog agentusa, to čime bi se on mogao baviti nazovi kako hoćeš, a ja zahvaljujem Olimpu što se nemam razloga brinu37

Pretjerivanje ne isključuje upotrebu

XXII

ti, jer u tebe imam bezgranično povjerenje. A sad mi dopusti da ti iskreno izrazim sućut povodom nesretnog događaja koji nam je zauvijek odnio našeg dragog Obeliskusa. Bilo je to pred kraj poslijepodnevne igre, u neposrednoj blizini rupe broj 17. Ushićen darom koji je dobio od Dalai Lamusa – a znaš da je oduvijek bio razigran – stao se Obeliskus poigravati stećkom i drvenom praćkom. Stavljao bi stećak na kožni oslonac i naprezao gumenu oprugu do krajnje točke izdržljivosti, katapultirajući je tako svakim novim pokušajem sve dalje i sve više od sebe. Zanesen tom novom igrom, svakim novim pokušajem obarajući vlastite rekorde katapultiranja stećka udalj i uvis, dogodi mu se ono zbog čega bi i pustinja proplakala da ima suze. Pogledavajući stećak koji je leteći munjevito obarao rekord katapultiranja stećka uvis, svima nama postajući sve manji i manji, na tren je, sav ustreptao, pogledao prema nama kako bismo mu osmjesima potvrdili značenje njegova neviđena uspjeha. Zadovoljan što je u našim očima prepoznao odobravanje, i dalje je gledao u nas, a stećak je postajao sve veći i veći, dok se strahovitim ubrzanjem nije stropoštao na njega, zakucavši ga do brade u zemlju. No tko prespava vrijeme sjetve ne mora se znojiti u vrijeme žetve. Još vidim njegove lijepe razroke oči koje su kako ga je stećak pogodio tako i iskočile iz njegove glave, zaustavivši se pred nama. Pokoj mu duši. Njegova glava i danas počiva na istome mjestu i služi kao postolje stećku koji si mi po vjernom kuriru bio poslao. Taj nam spomenik služi kao primjer beskrajne odanosti i vječnog prijateljstva koji su u današnjim danima pravi rariteti. A njegove smo oči stavili na stranu u nedostatku loptica za golf. ISTI MIRAUT STELA38, Alexandrus 38

Oni promatraju zvijezde XXIII

Parisis, dan kišovit, mjesec pun anno domini ljeta gospodnjeg

Ave, dragi Alexandruse! BEATI PAUPERES SPIRITU39. Neizmjerno mi je žao zbog onog što se dogodilo našem Obeliskusu, no najvažnije je od svega da naša prepiska ničim ne bude narušena, i da se bliži dan kad ćemo napokon pasti jedan drugome u zagrljaj. Vrata iza kojih je skriveno dobro teško je otvoriti, vrata iza kojih je skriveno zlo teško je otvoriti, a od zadovoljstva neću te ispuštati iz zagrljaja dok mi ruke ne utrnu. Lijepe si riječi podastro o našem Obeliskusu i dobro zapazio da je bio neobično živa duha i vazda spreman na igru. Posljednja ga je koštala života, no ima li ljepše smrti negoli kad te snađe na vrhuncu ushićenja, okruženim onima koji te vole? Istina je da je Obeliskus pješice morao svladati čitav Europus kako bi došao do tebe, i lijepo je od njega što ti je uspio opisati pokrajine kroz koje je prolazio. Danas smo svi pod istim svodom Europusa i to nam godi, no pritom, kad odemo u posjet susjednim pokrajinama, bez obzira na to što nam kazuju da se ponašamo kao da smo kod kuće, ne zaboravljamo da smo u gostima. Osjećaj je to kojeg ćutiš otkada si nezaobilazan igrač na posvećenom greenu Dalai Lamusa. Neki bi rekli da je Europus stari magarac koji natovaren poviješću jedva hoda, ja ne bih išao u te krajnosti. Istina je da je gospon pogrbljen, ali ga vitalnost nije napustila; i kao da je mlađahna gospodična, svakodnevno mu se mnogi ponosni kra(l)jevi udvaraju. 39

Sretni li su siromašni duhom

XXIV

Uostalom, mogao si i sam pretpostaviti da se Edus u Demokroaciji nije zatekao samo stoga što je išao tvojim tragom; zadržao se tamo iz diplomantskih razloga. Trenutno najvjerojatnije pregovara s poglavicom Stipusom o uvjetima prihvaćanja pod zajednički krov. Vidim ih odavde: Edus, ponos naš i slava naša, i poglavica svih Demokroatikusa ispijaju kave i na vagu stavljaju argumente i protuargumente. Prilikom odlaska Edus je u diplomantski kovčeg stavio popriličan broj utega protuargumenata, ali sam ga onda odvratio u njegovoj nakani da ih sve odnese kako bi unutar kovčega ostalo mjesta i za njega. To je stoga što je putovao s diplomantskim imunitetom, a u njemu nema mjesta doli za jedan kovčeg. Vidiš, takva se ozbiljna misija ne bi mogla svakome povjeriti, no ITA DIIS PLACUIT40. A kako su pregovaranja očito zahtjevna, ne stiže ti se javljati, no to ne znači da ne misli na tebe, jer ipak si mu ti prvi među jednakima trnus u okusu. Nakon Demokroacije u obilazak odlazi u pokrajine Balkanuskog saveza i kako stvari stoje nije isključeno da će se i tamo dugo zadržati. Evo kako me prije neki dan po papagaju pismokazaču molio da mu pošaljem kovčege protuargumenata. Evo, upravo gledam karavanu deva koja nestaje za obzorom i ide mu u susret jer VERBA VOLANT, SCIPTA MANENT41, a tamošnja čeljad katkad ne vjeruje ni vlastitim, pa kako li će onda tek tuđim riječima, posebice kad joj se razložno pokušava objasniti da još nisu dorasli igrama velikih, a znamo već da TARDE VENIENTIBUS OSSA42. A kako ste poput dva vitka stabla bambusa rasli zajedno, ti znaš da Edus nikad ne odustaje, tako da možeš očekivati da prije ili kasnije uđe u tvoj razbojnički trag. Vlast ga je ovlastila da te, čim te ugleda, zalije smolom i prekrije perjem i privezanog za stup srama dovede na naš Trg s tisuću imena. Jer QUI BENE AMAT 40

Svidjelo se bogovima

Izgovoreno leti, zapisano ostaje

Onaj koji kasno dođe za stol ne nalazi doli kosti XXV

BENE CASTIGAT43. I naći ćeš se u položaju onoga čiji je glas VOX CLAMANTIS IN DESERT44 i nitko, pa da i hoće, neće ti moći priskočiti u pomoć. Eto do mene Trešnjina Cvijeta. Teškom mukom pokušava pročitati što si joj napisao između redaka – redci joj izmiču jer tvoja je misao hitra i smjela, pa joj ja pokušavam protumačiti tvoje poruke. Živi u nadi da će dan kad ćeš se pojaviti nadomak njezina srca uskoro osvanuti. Preostalom je nogom uvježbavala piruete tako da te na greenu pred Dalai Lamusom neće osramotiti. Adius, Lukus

Tko dobro voli, dobro kažnjava

Glas onoga koji viče u pustinji

XXVI

Daramsalus, dan običan, mjesec isto anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, DRAGI LUKUSE, Hoćemo li se ikada ponovno susresti? Nedostajete mi i ti i Trešnjin Cvijet i pitam se nemaš li pravo kad kažeš da mi je mjesto u Parisisu. No tko mora, nema izbora, a znaš i sam da nakon nekih stvari nema kajanja. Možda sam doista brzopleto reagirao i otišao kao muha bez glave, no i muhe imaju srca. Dopusti mi stoga da ti na ovoj kamenoj ploči ukažem na ono što mi leži na srcu AB OVO45, a ako ustrajem i ne izgubim nit svojih misli, možda dođemo i USQUE AD MALA46. Sjećaš li se dana kad smo ti, Edus i ja pred Velikim svećenikom položili svečanu prisegu da ni milom ni silom s njegova puta nećemo skrenuti? Zvijezde onih koji su izabrani sjale su nam na čelu, a njegov nas je blagonakloni osmijeh ohrabrivao da stupimo na pozornicu i srčano izgovorimo svečani govor koji smo pred tisućama sljedbenika izgovorili kao da smo jedan. Troglavi zmaj, uspostavit će se kasnije. I sazrijevali smo bezbrižno u našem Crvenom carstvu gdje su na svakom koraku rasli karanfili, tulipani i ruže (makovi su se organiziranije počeli uzgajati nešto kasnije) i svaki je dan bio pjesma našem Voljenom. Bili smo od onih koji su mogli ubirati ruže a da se ne pribojavaju trnja. A onda smo naučili čitati. I slušati.

Od jaja (početka)

Do jabuka (kraja) XXVII

Nemoj mi zamjeriti što te vraćam u te udaljene magle, no kako bi današnje vjetrove jasnije sagledao, neophodno je da mi pomogneš u njihovu raspirivanju. Prisjeti se onog davnog jutra prije naše ere. Vrijeme promjenjivo, mjestimična naoblaka i pokoji tračak sunca. Držeći se za ruke stajali smo u sretnoj povorci otpozdravljajući Čovjeku Bez Greške, i prepuni dojmova vratili se kućama tek kad se spustila noć. Vječna. A možda tog jutra uopće nismo bili u povorci već na seoskoj cesti iščekujući dolazak usnulih mještana? Dok smo sjedili za stolom i od raznih uzbuđenja izgladnjelo posezali za sočnim sarmusima, na prozoru se pojavi sjena Čovjeka Bez Greške, koja sva izbezumljena reče nama trojici kako ga je zauvijek napustila jer da više ne podnosi njegovu blizinu i da se pod tom fasadom draga i razložna čovjeka skriva pravi pravcati Manipulatorus. Između dva zalogaja sarmusa izmijenjivali smo poglede, začuđeni dolaskom te lažljive sjene. I već bi je počeli gađati ajvarusom da nam tu istu noć naše očeve noć ne proguta. I sjenu skupa s njima. I ABYSSUS ABYSSUM INVOCAT47. Uvjereni da su riječi koje su naši očevi izgovarali za stolom krive što ih je pregladnjela noć progutala, počeli smo ih skupljati bez predaha. Krali smo ih iz knjiga i novina, osluškivali one s radija, pribojavali se onih koje su stariji izgovarali u pola glasa, izbjegavali one koje su prizivale smrt, išli u susret onima koje su ukazivale na svjetlost. U međuvremenu smo otkrili da i vječnost ima rok trajanja, i zaneseni valjda i tim našim iskustvima iz djetinjstva, osnovali Sveti triumvirat. Sjeti se kako smo bili okrutni prema svakome tko nam nije išao uz dlaku, kako smo ponosno koračali na Trgu s petsto imena i kako se nismo ustručavali kažnjavati i one koji su kaznu zasluživali stoga što nisu počinili nikakav grijeh.

Ponor priziva ponor

XXVIII

Kazao si tada da AUDACES FORTUNA IUVAT48, bližnji su nam uzvikivali CAVE NE CADAS49, a mi smo, presretni, što smo pobjegli iz Utopije, očito hrlili u novu. No sve bi to ostalo u zakutcima moje duše da me jučer prilikom jutarnje meditacije ne zaprepasti događaj od čije mi pomisli same utrnu kosti. Sjedeći u položajima Začuđenog Lotusa, uz pratnju elektromantre, osluškivao sam Dalai Lamusovo mrmljanje vizualizirajući u sebi duhovne poruke. U jednom trenutku osvrnuo sam se oko sebe i vidio da polovica prisutnih spava. Druga je polovica bila budna, što znači da je Dalai Lamus ćorio i zapravo hrkao jer smo jedino nas dvojica bili u Hramu providnosti. Tada se uspostavi da sam prethodnom rečenicom bio u krivu jer se Dalai Lamusova sjena uspravi i krene prema meni govoreći: “Gdje si, puško stara? Znam te kad si pištolj bio. Što je sad, više se ne poznajemo? A kad je trebalo presvlačiti pelene? A kad mali nije imao za sladoled? Pa romobil, pa motor, pa auto, a da je znao za helikopter, i njega bi uzjahao! Nego ajmo mi ovako...” – počelo mi se vrtjeti i u glavi i u želucu od te priproste sjene koja mi se obraćala nerazumljivim sibilskim jezikom. “...Ti ćeš meni pokloniti svoju sjenu, a ja ću ti za uzvrat omogućiti da zaboraviš neke stvari! Sjeti se, petokraka, pa karanfili, pa slet, pa dugovi, pa drugovi, pa sve je to naše, pa tko će koga i znaš ti već, što da se trošim. Nisi se baš proslavio...”. “Ali tko ste vi i što to lupetate?” Pokušavao sam se izvući iz tog stiska savjesti, jer prepoznao sam je čim je progovorila, bila je to ista ona sjena koja je u nama tražila utjehu, ono kod prozora dok smo jeli sarmuse. Nakon što je bez pozdrava napustila Čovjeka Bez Greške zapošljavala se u službu raznih gospodara dok nije naišla na Dalai Lamusa: “Odgovara mi jer je fin i pristojan i jer 48

Sreća se smiješi smjelima

Pripazi da ne padneš XXIX

znam da nikada neće prijeći preko mene žive da bi učinio nešto što mi ne bi bilo po volji.”. Njezin je gospodar kojim je očito bila zadovoljna i dalje drijemao, a ja sam pristao da joj ustupim sloj svoje sjene, pa vidiš li me malo izblijedjele sjene, ne brini, jeftino sam prošao, jer obično se sa slobodom ne cjenka, a ako hraniš tigra, nesreća te neće mimoići. Vidiš, da sam ostao u Parisisu, do toga ne bi došlo, no utjeha mi je što ste ti i Edus netaknuti, i stoga prije negoli se doista pripremite na dolazak – razmislite! Ne bih si oprostio da vas snađe ista kob. Tantoene animis coelestibus iroe! VANITAS VANITATIS ET OMNIA VANITAS50, Alexandrus

Taština, taština, sve je taština

XXX

Parisis, bez dana, mjesečina anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, DRAGI ALEXANDRUSE! S velikim ti žaljenjem javljam da mi nije stigla tvoja kamena ploča u kojoj si mi širom otvorio svoje srce. Znaš da su vremena burna, pa nije isključeno da su drumski razbojnici zaskočili poštansku kočiju, ABUSUS NON TOLLIT USUM51, i odnijeli tvoje kamene ploče koje bi mi, da su mi stigle, zasigurno izmamile suze. Bojim se samo da ti analfabeti, uplašivši se tvoga, njima nerazumljivog, krasopisa, nisu posegnuli za macolom i tvoje misli razbili na tisuću komada. Naiđem li ikada na tvoje razmrskane misli, neću štedjeti truda da ih ponovno sastavim. Siguran sam da će i Trešnjin Cvijet zasukati rukav i brižljivo skupljati krhotine tvojih razmišljanja, jer nema užitka koji se ne bi mogao skupiti strpljivošću. Nego, usnuo sam neobičan san, pa mi podari malo od svog dragocjenog vremena. Vidim te u društvu Dalai Lamusa i Čovjeka Bez Greške, a pod vama jedna sjena koja nikako da odluči kome će pripasti. Nadmudrujete se međusobno radi otimanja sjene, a ona se meškolji i ne da se urazumiti. Pa u kakvom to vremenu živimo, kad ni sjene više nisu ono što su nekad bile! I već ste se bacili na Čovjekuse, ne ljuti se, dogovorivši se da će sjena pripasti onome koji ishodi pobjedu, kad se sjena iznenada uzvrpolji i poput jegulje iskliznu iz prostorije iz koje niste mogli van jer su jedina vrata bila tako mala da ni glavu niste mogli promoliti kroz nju. Zabezeknuti, pratili ste je pogledom kako klizi planinama duše i brežuljcima savjesti. 51

Pretjerivanje ne isključuje upotrebu XXXI

Tada se zidovi iznenada srušiše i vi se nađoste na proplanku kojemu se kraja nije dalo nazreti. I sunčali ste se tako neko vrijeme dok vas nije natkrila ona ista sjena koja se u međuvremenu utisućustručila i svom svojom silinom sručila na vas, pretvorivši vas u svoje odraze. Evo kako se i vi pretvoriste u sjene i kako od tada lutate svijetom u potrazi za Gospodarom Svjetlosti u kojeg ulažete nadu da će vam ishoditi stalni posao. Prenosim ti svoj san jer me nešto kopka. Znaš i sam da smo od malih nogu bili nemirni; onda su nam narasle, a s njima i naš nemir, tako da nikome nismo ostajali dužni. I sve se pitam ima li pravde i hoće li grešnike ikad itko prozvati da odgovaraju za svoje postupke. Znaš na koga pritom mislim. A ti ako si dovoljno razborit, ne šalji mi više sentimentalne kamene ploče u kojima mi govoriš o našoj razuzdanoj prošlosti, koju sam uostalom već i zaboravio i koja uopće nije bila takva kakvom si je opisao. A i te se ploče, što je najgore od svega, jer su besmislene, gube u rukama drumskih razbojnika tako da ih ja ne mogu ni pročitati pa ne znam što te tišti. Pomiri se sa svojom sjenom i ne bacaj mi prašinu u oči skrećući s teme, nego mi pod hitno pošalji dio onog bogatstva koje sam nikada nećeš potrošiti. Prije nego bude prekasno. Dopusti mi da ti pomognem. Prijatelji su tu da s tobom podijele tvoj teret. Bilježim se, Lukus

XXXII

Dharamsalus, dan takav, mjesec nikakav anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, DRAGI LUKUSE! Da mi to moje obveze dopuštaju, ovim bih se stopama sjurio za drumskim razbojnicima i iz ruku im oteo kamenu ploču koju sam ti bio namijenio. Rana koju nanese pas liječi se kožom toga istoga psa. O sudbo, što si nam to namijenila! Zar da strepimo za svakom našom pošiljkom svaki put kad svom žestinom klinom otkucavamo točku na i? Zar da se svakim dahom pribojavamo da će naše najskrovitije misli pasti u ruke tuđincima, ili još gore, ljudima nama znanim koji će onda, kao da je riječ o glini, naše misli izvrtati, potiskivati, gnječiti, usitnjavati i svom snagom bacati iz konteksta? Oni ne zaslužuju doli ARGUMENTUM BACULINUM52! Daj ti vidi, ti koji si tako domišljat i prepreden, kako im pripriječiti put? Inače, imaš li kakvih novosti o onim tvojim Papirusima o kojima si mi s toliko ushićenja pričao? Znaš da bi svima nama tvoje otkriće bilo od velike koristi, ili pak možda imaš poteškoća u pronalaženju Markusa pa te to sputava da olakšaš život našim kamenim pločama? A on ti je, čuo sam tu od nekih mještana, prevrtljiv i sitničav, i nikako da ga se uhvati ni za glavu ni za rep; no kad ga jednom zgrabiš, tad se priljepi uz tebe poput kakva uštipka i nikakvim ga se nagovaranjima ne možeš riješiti. Navodno je zadnji put viđen kako ufira Muzama na otoku Filosu. Ali pazi! Nemoj se prevariti! Nije ti on onaj slavni predak Eurusa, iako su imenjaci. Oni ti jedan s drugim nemaju nikakve veze. Upozoren si. 52

Argument štapa XXXIII

A što se tvog sna tiče, nevjerojatno je kako se u nekim točkama poklapa s onim što se meni u zbilji dogodilo. Da se kamena ploča koju sam ti poslao nije našla u rukama drumskih razbojnika, znao bi o čemu ti govorim. No svejedno, zahvaljujem ti što si sa mnom podijelio svoj san. U posljednje vrijeme slabo spavam tako da mi ni san ne pada na oči. A ima li ljepšeg obloga za dušu? Iskoračiti na trenutak iz naših života i utonuti u blaženstvo sna. Kakav si ti prijatelj, da te nema, trebalo bi te zamisliti! A ovako kako već postojiš ne moram te ni zamišljati već samo uživati u plodovima tvog velikodušnog prijateljstva. Hvala ti još jednom, vjerni moj Lukuse, božji odabraniče i sviju vrlina vrlino! Ono što mi se neki dan dogodi i o čemu sam te izvjestio na onoj kamenoj ploči koja se zagubila, opsjedalo me još nekoliko dana, no nepotrebno je da te time zamaram. U svakom slučaju, ovom te prilikom izvještavam da sam se konačno oslobodio tih duhovnih trzavica koje pripisujem mom neispavanom stanju. Potpuno iscrpljen, na jutarnjoj meditaciji doživljavao sam priviđenja, tako da mi je ustvari i drago što kamena ploča nije dospjela u tvoje ruke jer bi tada zasigurno zaključio da je tvoj prijatelj s puta patnje i kružnog toka samsare skrenuo na put popločen shizofrenikusom, psihopatologikusom i inim boljkama naše svakodnevice. A ovu ću ti kamenu ploču ipak poslati preporučeno, da joj se kojim slučajem ne dogodi ono što se dogodi njenoj prethodnici. O, već nas vidim kako sve četvero ubiremo plodove naših zajedničkih iskustava i puštamo mozak na ispašu. BEATI POSSIDENTES53. Do skorog viđenja, amice, Alexandrus

Sretni oni koji posjeduju

XXXIV

Parisis, još je dan, mjeseca dakle nema anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, DRAGI ALEXANDRUSE! Ovaj ti put javljam da mi je tvoja ploča stigla neokrnjena. I ja ću ti od sada, potaknut tvojim primjerom, slati svoje ploče preporučeno, slava našoj poštanskoj službi! Znaš da nisam zlopamtilo i da s prošlošću nisam na ti, jer čovjek sam koji gleda naprijed i koji zna da će mu se želje kad-tad ispuniti. A u retrovizor pogledavam samo kad mi je neophodno da sagledam ono što nas očekuje. No ti očito lakše potpadaš pod pritiske prošlosti, VOE VICTIS54 , što sam uočio i iz tvoje kamene ploče koja mi nikada nije stigla jer se tada još nisi dosjetio da mi je možeš poslati preporučeno. Evo stoga kako vidim našu zajedničku budućnost. Ti ćeš se, jer si svjestan svih svojih propusta, lijepo pokajati i priznati svoje grijehe time što ćeš mi vratiti onu moju bolju polovicu blaga koje si zatekao u blagajni. Učinit ćeš to jer znaš da će te u suprotnom sjena prošlosti i dalje proganjati ne dopuštajući ti da u miru Buddhinu prioneš svojim jutarnjim meditacijama. I koliko god si ti mislio da je ona sjena koju si mi spominjao u kamenoj ploči koju nikad nisam vidio proizvod zavjere tvoje mašte, znaj da si u krivu i ne zavaravaj se kad dobro znaš da se sve to uistinu dogodilo. I da se nećeš moći posvetiti svojim jutarnjim meditacijama dok sve svoje dugove ne isplatiš. Meni. A što se Papirusa tiče, čudi me što me uopće pitaš što je sa svim tim kad dobro znaš da nećemo ništa biti u stanju pokrenuti sve 54

Zla kob poraženima XXXV

dok mi ne pošalješ kartu i dok se sa šupljim štapom ne uputim u Kinus, iza velikog paravana diplomantskog misionara, podsjećam iako znam da više ih se opilo vinom nego nadom. A Markusu sam na tragu, ne brini se za to, imamo njegov robo-portret i baš sam poslao odrede Ljudi bez Imena i Prezimena da pronjuškaju okolo. Zato sada Ured za popis stanovništva ima velikih problema jer više ne zna tko se kako zove, pa im je katkad teško i nacionalnost ustanoviti – smiješnog li proračuna kad evo danas svi samo što nismo pod zajedničkim krovusom Europusa! Ljudi bez Imena i Prezimena razmiljeli su se po čitavom Europusu i šire i svakodnevno me informiraju o najmanjim detaljima koji bi nas, nadam se uskoro, mogli dovesti na sam prag Markusova poštanskog sandučića. Valjda mu taj osjećaj slobode ne dopušta da se tijelom i dušom preda našoj stvari, pribojavajući se da ćemo ga, kad ga se jednom dočepamo, prilijepiti uz neko mjesto koje bi mu bilo ispod časti. Evo baš mi javljaju iz Južnog Amerikusa da je viđena silueta koja odgovara njegovu opisu. Zar i ti, E.T., Lukus P.S. Znam kako Markus izgleda, no spominjao si da ima dvojnika, možeš li mi ga opisati kako bih mu lakše ušao u trag?

XXXVI

Daramsalus, dan zagonetan, mjesec prevrtljiv anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, DRAGI LUKUSE! U svojim si prethodnim kamenim pločama raspravljao o mnogim značajnim i meni srcu priraslim temama. Sve ih imam pohranjene, a Dalai Lamus je bio toliko obazriv da mi je dao sagraditi oveće skladište u koje kronološki odlažem tvoje kamene ploče. Na ulazu sam postavio istih onih dvanaest hodočasnika koji su mi ono jednom bili donijeli tvoju kamenu ploču u slučaju da se netko drzne baciti oko na našu prepisku, jer znaš i sam da opreza nikad dovoljno. Stoga sam, kao što si pretpostavljam i ti, svaku kamenu ploču isklesao u dva primjerka, jedan koji potom tebi šaljem i drugi koji ostaje u Arhivu kako bi prepiska bila cjelovita i kako bi kad me bilo hvališ ili kudiš znao na što se odnosiš. Šest sam hodočasnika postavio s jedne strane ulaza, a preostalih šest da ih nadgleda s druge strane. Kako su se požalili da ne mogu baš čitav dan i čitavu noć stajati na istom mjestu, odobrio sam im da se u ponoć zamijene za mjesta i da onih šest koji su nadgledali onih drugih šest sad bude nadgledano od onih šest koje je bilo nadgledano od onih šest. Tako da su naši spisi na sigurnom! Pa kad se za jedno dvadesetak svjetlosnih godina, znajući da su tamo, netko sasvim slučajno dosjetiti da ih otkrije, sva će istina izići na vidjelo. No do tad ćemo se mi već ugodno smjestiti u našim kalupima iz kojih će nam onda, nama u slavu, podići veličanstvene spomenike. Samo da ih hrđa ne nagrize, budući da vrijeme sve pokriva i sve otkriva. A onda će se, već ih vidim kako hrle prema nama, i majmuni i gangsteri i heroji i sva sila stampeda obrušiti na nas; kazujući nam ono što nas, na kraju krajeva, možda čak i XXXVII

ide. Stoga oprez, biljka koju si zasadio mogla bi se kad izraste, a SOL LUCET OMNIBUS55, i kad ju sasijeku, na tebe obrušiti. I stoga ne ispuštaj onu dobru staru i provjerenu izreku: QUI SCRIBIT BIS LEGIT56. A sad mi dopusti da te izvijestim o najnovijim zbivanjima. Znaš da sam uvijek rado viđen gost na posvećenom greenu. Isto tako možeš pretpostaviti da se između Dalai Lamusa i mene, tijekom svih ovih mjeseci zajedničkog udaranja po golferskim lopticama, usadilo povjerenje kakvo dolikuje ljudima koji se poštuju, poštujući međusobne razlike. No kako je jutro osvanulo, tako sam, posegnuvši za blagajnom koja mi je vazda stajala na uzglavlju kreveta i pred kojom bih svaku noć prije spavanja i svakog jutra po buđenju izmolio molitvu, ustanovio da više nije na uobičajenom mjestu. Prvo pomislih da je otišla na jutarnju meditaciju, no onda brže-bolje odagnah tu suludu primisao. A znaš i sam kako mi je ta blagajna bila neizmjerno draga, kao podsjetnik na najsretnije dane koje sam proživio u parisiskoj komuni. I vrpoljim se ja tako pogledavajući oko sebe, zabrinut, HORRESCO REFERENS57, jer kako je otkad sam napustio parisisku komunu nikada nisam ispuštao iz vida, tako sam si počeo zamišljati najveće strahote. Razumljiva ti je moja briga. Tad mi priđe Ričard Đirus koji se stalno vrzma oko Dalai Lamusa i pita me kao “Što ti je? Kao da si s Marsa pao!”. A ja mu samo da mi se makne s puta ako želi sačuvati živu glavu. Očito ju je želio sačuvati pa mi se makne s puta, a ja POST HOC ERGO PROPTER HOC58 ravno Dalai Lamusu da: “O, Učitelju, ponizno Te molim da mi izađeš u 55

Sunce sja za sve

Onaj koji piše čita dva puta

Ježim se dok pričam

Nakon toga, dakle zbog toga

XXXVIII

susret i pomogneš doći do moje voljene blagajne. Među mladim svećenicima ima i onih vičnih šali, pa ako mi je vrate do zalaska sunca, spreman sam im oprostiti nestašluk. No oni očito nisu, dok su ruke na svetu blagajnu polagali, bili svjesni težine (zlo)čina koji su si na vrat stavili. Jer iako su ljudi stvoreni od istog metala, nisu svi izliveni iz istog kalupa – spreman sam im stoga sve oprostiti, samo da mi je vrate živu i zdravu! A ako nisu oni, o, presveti Učitelju, tad bih posumnjao na Ričarda Đirusa koji se od jutros nekako bezobzirno smijulji, i to ne samo da mi ide na živce nego i na njega baca opravdanu sumnju. Uskoči mi u pomoć, Čuvaru naših povodljivih duša, i pomogni onima koji su skrenuli da se vrate na jedini pravi put Vraćanja moje blagajne!” – sav ustreptao i obliven hladnim znojem izgovorio sam svoju molbu Dalai Lamusu, koji me je, osmjehujući se, gledao kao da sam doista pao s Marsa. Malo sam se začudio jer je to bilo drugi put istoga dana, a i jer nikada nisam nogom kročio na taj planet, no mogao sam ga uvjeravati do iznemoglosti, njegovo nepovjerenje nije jenjavalo. Položio je svoju ruku na moju, pa sam ja svoju na njegovu, pa je on onda svoju drugu ruku na onu moju koju sam ja položio na njegovu, i upola glasa uzviknuo: “Čini što ti volja nalaže!”. Osluškivao sam neko vrijeme svoju volju, no nikako da čujem njezina glasa. Valjda nije ni slutila da očekujem njezin poziv pa je brbljala tamo s nekim, no nakon nekog vremena ipak se oglasi, i to SMS-om jer je jeftinije: “Tu sam STOP Sorry bila sam u gužvi STOP Čekam te kod Velikog kotača STOP.” Pohrlio sam do Velikog kotača koji pokreću peripetuum mobitelad. (Sve je više ljudi koji se osjećaju izgubljeni bez hodajućih telefonusa iliti mobitela. Tako da su de facto svakome i u svakom trenutku dostupni, onol’ko koliko im se čovjek želi podati. Hodaju ulicama i razgovaraju, smiju se i došaptavaju sa sugovornicima na drugom kraju žice, odnosno živice. Zove tako jedno mobitele drugo mobitele pa si prek živice mukaju o ovome ili onome. Mobilna su telad katkad praktična? Radiš recimo svoj poso kojeg baš i nema XXXIX

za pajceke hraniti, pa izađeš na tezgu, a on dođe, tebe nema, al’ te se preko mobilnog teleta ipak nađe, pa pos’o il’ obaviš preko one stvari koju mnogi sve rjeđe ispuštaju iz ruke il’ se fino vratiš k’o da niš nije bilo i središ ih sve. Il’ si recimo s nekom mačkom al’ ti vrag ne da mira pa se uključiš na mobitele - u jednini - i nazoveš svoju golubicu samo da joj kažeš kako ti nedostaje i kako je posla preko glave; tad njoj mukne njeno mobitele, a ona da je baš u nekoj gužvi, pa da kakvi su to uzdasi koje čuješ, a da se to tamo neki konj prenavlja u busu, pa kao daj mi ga da ga ja smirim, a ona kao ne brini zečiću silazim na sljedećoj. Pa onda ponovno: a kako to da se ne čuje buka motora, a pa da su baš stali na semaforu i da kao čujemo se kasnije, kaže golubica zečiću, a ovaj ne zna da li da posumnja u konja il’ kakvu drugu živinu. I osjećaš se kao pravo mobitele, no i tako je sad još samo pitanje izbora na koju ćeš se mobitelad osloniti.) Kad tamo, kod Velikog kotača, skužim: očito je došlo do nekog kratkog spoja, poruka nije meni bila upućena. Što da radim? OMEN NOMINIS59, Alexandrus

Slutnja imena

Parisis, dan sunčan, mjesec također anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, DRAGI ALEXANDRUSE ! AUDACES FORTUNA IUVAT60. Sav sam izbezumljen od onoga što ti se tvojom nepažnjom dogodilo. Zar te nisam upozorio? Zar nisi našu blagajnu mogao držati na nekom skrovitijem mjestu? A kao što i ti znaš da nije zlato sve što sija, tako je očito to isto pomislio i onaj koji te je olakšao za našu blagajnu koja izvana nije baš ni djelovala bogzna kak’, al’ je zato u sebi skrivala takva neslućena bogatstva da bi si i bogovi omastili brk. Pa što ti bi – tebi koji si oduvijek bio nepovjerljiv i oprezan! – da naše blago svima učiniš dostupnim. Joj, sveti Hermese, smiluj nam se! A što će biti s našim supertajnim mikrofilmovima na kojima je iscrtan šifriran plan gdje su skriveni supertajni mikrofilmovi s iscrtanim šifriranim planom? Pazi sad ovako, slušaj me pažljivo, rid maj lips: po onome što si mi do sada napisao više je potencijalnih kradljivaca. Svi oni na nulerix obrijani svećenici, i mladi i stari, zatim tu je i onaj kaj se non-stop smijulji i đira okolo, pa bit će valjda da vam neki i u posjet dolaze, posebnu pažnju posveti onoj dvanaestorici hodočasnika, ni Obeliksusa nemoj smetnuti s uma (sam si rekao da je spretan i da s njim nikad ne znaš na čemu si), a ni sebe nemoj zapostaviti, jer znaš i sam kako si došao do blagajne, a prvoj želji dovoljna je deva, dok je drugoj malo i stado. Želimo li ući u trag krivcu, morat ćemo isplest mrežu kakvu ni

Sreća se smiješi smjelima XLI

Batman ne bi skrojio. Računam stoga na tvoju stopostotnu suradnju. Spreman? Ovako, već danas, tj. čim primiš ovu kamenu ploču koju klešem svom brzinom da ti je što prije pošaljem po MinotauRusima koji od nestrpljenja evo već klopoću kopitima, inkognito ćeš se provući kroz dvanaestoricu hodočasnika i stupiti u Arhiv. Jednom unutra, neprimjetan, upalit ćeš ultraljubičaste naočale kojima se vidi kroz mrak i nečujno poput mačke proći kroz njega. Približi se tada policama na koje brižljivo slažeš našu prepisku. Čim se približiš polici, duboko udahni, osvrni se IN MEDIA RES61 da vidiš ne promatra li te dvanaest pari očiju, i zaroni u kopiju kamene ploče koja je datirana ovako: Daramsala, dan običan, mjesec isto, a.d. lj. g. Unutar teksta pronađi mjesto na kojem si napisao – blagajna, spomenuo si je na više mjesta, što će ti olakšati traženje, no nemoj pasti u iskušenje nego se zadovolji jednom. Sad kad si je pronašao, pazeći pritom da je ne oštetiš, izvuci je iz teksta. Prekrij je svojom sjenom da se ne vidi kad izlaziš, prođi kroz hodočasnike koji su u međuvremenu razmijenili mjesta i ne pogledavajući za sobom, sjuri se u svoju sobu. Tek tad možeš izdahnuti. Sad si u svojoj sobi, agentuse dablziro, i što ti je činiti? Bravo, položit je na uobičajeno mjesto. A ti se sakrij iza onog diplomantskog paravana i čekaj. Dokučio si moj naum, zar ne? A sad strpljene, Dr. Alexandrus, Lukus

U sred radnje

XLII

Daramsalus, dan, pa noć, a s njom i mjesec anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, DRAGI LUKUSE ! Hvala ti na ponovnom dokazu tvog besprijekornog i velikodušnog prijateljstva. Od onih si koji potvrđuju onu da je bolje jedan negoli ijedan – prijatelj. Podižući veliku prašinu tvoji su mi MinotauRusi dopremili tvoju topsikret kamenu ploču na kojoj su se slova brisala sama od sebe kako sam ih iščitavao. Bojim se samo, kako sam je brzo iščitavao da ne bi kome upala u oči, da nisam popamtio sve one koje stavljaš na Listu sumnje, a što veća žurba, to manja brzina. No valjda je to manje važno ako naposljetku ipak otkrijemo krivca. MinotauRusima sam ponudio smještaj pa im se donji dio tijela odmara u štali dok im gornji liježe u gostinjskoj sobi samog Dalai Lamusa. Za razliku od našeg dragog pokojnog Obeliskusa, ovi su poštanski namještenici iznenađujuće škrti na riječima, ne postavljaju nikakve upite i ne raspredaju ni o kakvim prizorima s razglednica, a kad odgovaraju na neko pitanje koje im postavim, to čine bilo mrmljanjem ili (t)rzanjem. No kako konji nade galopiraju, a magarac iskustva ide polako, tako im nije zamjeriti. Pravi profesionalci. Učinih dakle ono na što si me uputio. Svaka ti čast, potvrdio si da je dobro promišljeno – napola učinjeno. Nadam se da sam bio na visini tvojih očekivanja. Nevidljiv, prošao sam kroz dvanaest hodočasnika koji su se začudili što me vide u tim kasnim satima, nataknuo ultraljubičaste naočale kroz koje ništa nisam vidio pa sam hodao po intuiciji, no ona mi se izmakne, al’ se ipak nekako dočekam na noge, zatim sam izdahnuo pa opet doš’o k sebi, pribXLIII

ližio se svojoj sjeni, sakrio je u blagajnu koju mi još nisu ukrali, skinuo naočale i položio ih na policu iza diplomantskog paravana. Zatim sam se poput mačke osvrnuo oko sebe da vidim ne prate li me sjene hodočasnika, udahnuo i sjenom obmotao čitavu našu dosadašnju prepisku i nevidljiv uz jednoglasno otpozdravljanje svih dvanaest hodočasnika koji su u međuvremenu ostali na svojim mjestima pohrlio na uobičajeno mjesto. Koje nisam našao tamo gdje je obično, jer me, bit će, nije očekivalo tako rano, FUGIT IRREPARABILE TEMPUS62. No kako je strpljivost vatra u kojoj ispari voda tuge, tako se i ono pojavi na svom uobičajenom mjestu uz ispriku da se izgubilo tražeći me. A s obzirom na to da je znano da tko se srdi ima dvije muke: prvu da se naljuti i drugu da se smiri, poludim od bijesa i sve troje ih pošaljem k Vragu. Onda mi ih on vrati jer da za njih nema više mjesta. Kao što si mi naložio, tako sam se smjestio iza svoje sjene da na djelu iznenadim krivca koji se uvijek vraća na mjesto zločina, pa bilo ono i nestalno. A onda sam, jer sam se potpuno ohladio, i sebi samom naložio. Vatru. I čekao bih ja i dalje, da si nisam spržio sjenu, koja je digla takvu buku da se začas u mojoj kući okupiše svi stanovnici naše zajednice i okolnih sela. Ugledah ih sve pred sobom kako zgroženi onim što učinih svojoj sjeni (samo su joj prsti izgorjeli, sve je ostalo ostalo netaknuto, a i tko joj kriv kad gura prste tamo gdje im nije mjesto, kao: “Pa i meni je hladno”) mrzovoljno poigravaju oko vatre, prizivajući Boga kiše da ugasi požar koji je u međuvremenu zahvatio i moju kuću i nekolicinu obližnjih sela. Tada, u tom mnoštvu razuzdanih sjena ugledah oči – oči ljubavi – i dogodi mi s ono čega se pribojavaju i najmudriji; ugledavši je, potpuno zaboravih na sebe i u isti tren izgubih i vid budući da je sreća slijepa i osljepljuje. Ali ga brže-bolje pronađem kako bih mogao uživati u njezinoj ljepoti. I rasplačem se jer je ljubav kao 62

Vrijeme neizbježno izmiče

XLIV

suza koja rađa se u očima a pada na srce, dok vatra u srcu navlači dim u glavu, a vatru treba ugasiti prije negoli stigne do krova! Stoga te sada napuštam, a ti mi javi što mi je činiti! Što ljubav ne zapali, brzo se ugasi, Alexandrus

XLV

Parisis, dan prolazan i mjesec postojan anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, DRAGI ALEXANDRUSE ! Šaljem ti ove kamene ploče po MinotauRusima koji su se u međuvremenu vratili čađavi kao da su iz vražje torbe izišli. Što si to opet izmislio? Tebe čovjek ne može dvije minute samog ostaviti a da ne izgubiš glavu! Kažu mi da ti je kuća već počela gorjeti kad su se svi okupili kod tebe, no da bi začas bili ugasili požar da ga ti svojim osjećajima nisi rasplamsao do te mjere da ga više nitko nije bio u stanju ugušiti. Pa, čovječe dragi, zar ti ništa drugo nije moglo pasti na pamet? Ne, mladi gospodin nema pametnija posla nego da si za vrat navuče prvu pridošlicu i zaljubi se do ušiju! Sad te više nitko neće spasiti, bivši prijatelju, i stoga uživaj u slobodi koja ti još preostaje, jer kad zagrizeš u jabuku, bit će već prekasno! Vjeruj meni, znaš da imam iskustva u tim stvarima, i da smatram da se ljubav i bezumlje razlikuju samo po imenu. Nego, da ti to zornije predočim, poslušaj i sam zaključi : Živio mladac u Carstvu Osvita Zore. Nikom nije stajao na putu jer još nisu bili izgradili ceste, pa se preko pašnjaka, pinklec napunivši dukatima i pameću koja je u tim krajevima rasla u izobilju, stavivši put pod noge uputi u Grad Požude koji su mu mnogi s velikim oduševljenjem opisivali. Da tamo ljubav se susreće na svakom koraku i da je dovoljno da se zagledaš u nju pa da te uhvati u zagrljaj. Koliko god da je bio mlad, bio je već u godinama kad je znao da je čovjek kad je sam kao da ga nema. I da se tek u XLVI

susretima s drugim uspijeva izraziti njegov karakter, njegova osobnost, pa mu netko ili godi jer se prepoznaje u njemu ili mu je zanimljiv jer s njim nema ama baš nikakve veze. Isto tako zaključio je da je i muškarac kad je sam kao da ga nema, i da se tek u susretu sa ženom, odnosno za neke sa ženama, uspijeva oblikovati njegovo biće. Po logici ista se stvar mogla zaključiti i iz ženskog kuta. Zaplovi on tako Morem Strasti koje je odvajalo Carstvo Osvita Zore od Grada Požude i ponesen uzburkanim valovima razbije se o stijene nadomak gradu kojemu je hrlio. Ošamućen, s ono nešto dukata i pameti koji mu preostadoše od obijesne plovidbe, kroči kroz širom otvorena vrata Grada Požude, i zanesen osmijesima koji ga okruživahu stade pogledavati oko sebe ne bi li naišao na onaj koji će ga omamiti. Prva kojoj se podao, dok je on bio sav ustreptao od njezinih dodira, zamoli ga, nakon što je isplovio iz luke, da joj za uspomenu na predivne trenutke koje je proveo u njezinu zagrljaju ostavi dukate na poklon. Opijen srećom koja ga je ispunjavala, on je bez dvoumljenja posluša. Iziđe iz omamljenosti, i čim je kročio na sigurno tlo, osta kao ukopan kad ugleda drugi obećavajući osmijeh koji ga dozove k sebi. Sa svježim sjećanjem na prethodnu ljubavnicu, prepusti se drugoj, koja ju je u nekim stvarima inventivnošću nadmašivala, a i on je postajao sve iskusniji, pa joj, a da ga nije ni zamolila, pri odlasku za uspomenu pokloni ono nešto malo pameti koja mu je preostala. Kako se oprosti s drugom, tako ga zaskoči treća, a znaš da BIS REPETITA PLACENT63, i obgrlivši ga oko struka reče da ga je oduvijek čekala. S njom shvati da je vođenje ljubavi pravo umijeće i da je dobro i kad je, omamljeni jedni drugima, sami vodite kao što je isto dobro i kad joj se prepustite da vas ona vodi. S obzirom na to da mu nije preostalo ni dukata a ni pameti, pokloni joj pinklec, no ona mu da ih već ima toliko da ne zna kamo bi s njima i da bi voljela da joj on zauvijek pokloni sebe samog. Nemajući više 63

Ponovljene, ponovno tražene stvari dopadaju se XLVII

pameti da prosudi, a ni dukata da otkupi slobodu, on je posluša i ostane vječno zatočen u ljubavi. Prva se zvala Neznanje, druga Naivnost, a treća, koja ga je najviše koštala, Ludost. I ako te ove riječi nisu uvjerile, onda ti se loše piše i u tom si slučaju stvarno zreo za ljubav, onu pravu! No, te tvoje sulude izlete po predjelima čuvstvenog stavi nastranu i usredotoči se da otkriješ kod koga je naša blagajna. Misli si ti što god želiš, no upoznate li se ikada, IUSTOE NUPTIOE 64, mala te neće iznova pogledati ako u tebe ne vidi i blagajnu, (a što je s blagajnicom, nikako da naiđem na nju u tvojim zapisima, da je nije ona popalila?) jer ljubavna vatra ne traje ni toliko dugo da bi čovjek na njoj mogao skuhati jaje, a siromahovo jelo napola se kuha. HOC VOLO, SIC IUBEO, SIT PRO RATIONE VOLUNTAS65. Kad se ljubavna vatra ugasi, vidi se dosta pepela, ali nimalo zlata, Lukus

Opravdana svadba

Želim, zapovijedam, da moja želja uvjeri razum

XLVIII

Daramsalus, dan užaren, mjesec rasplamsan anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, DRAGI LUKUSE ! Nema pouzdanijih dostavljača od tvojih srčanih MinotauRusa! Evo kako se sad odmaraju od sulude trke u koju su se upustili kako bi mi što prije dostavili tvoju kamenu ploču. U znak zahvalnosti, zapovjedio sam konjušarima da im promijene potkove, dok su se kozmetičarke same ponudile da im manikiraju nokte. U međuvremenu, požar se proširio do granice s Kinusom i vatrogasci s čitavog Euro-Azijusa bespomoćno sliježu ramenima, a opis koji si mi dao takav je da sam, bez obzira na vrućicu u kojoj izgaram, iz dana u dan vidljivo gubeći od svoje tjelesne težine, ostao mrtav-hladan. U međuvremenu sam se uspio i zagrijati i oživjeti pa mi dopusti da ti na tvoj pokušaj odvraćanja s puta Vrhunske boli, odgovorim primjerima savršene ravnoteže, savršenog kružnog toka Ljubavi, a ne onime, a mane su kao mirisi: manje ih osjeća onaj koji ih nosi nego oni oko njega, što ti posprdno nazivaš ljubavlju. Julietta e Romeo, Iseult et Tristan, Heloise et Abelard, Beatrice e Petrarca, Clyde and Bonnie, Ginger Roberts and Fred Aster, Alexandra - Alexandre, Eva i Adam, Štrumfeta i Štrumf, Marlon Brando i Nastasia Kinsky, Oliva i Popaj, Jane i Serge, Brigitte i Serge, Bambou i Serge, Vanessa Paradis i Johnny Depp, Marilyn Monroe i Henry Miller, MM i Joe DiMaggio, Posh i David Beckham, dan i noć, uvijek i nikad, nebo i zemlja, zemlja i voda, voda i vatra, vatra i zrak, zrak i zemlja, zemlja i vatra, vatra i voda, voda i zrak, zrak i vatra, sjever i jug, zima i ljeto, + i -, rat i mir, ljubav XLIX

i mržnja, crno i bijelo, ying i yang, istok i zapad, Bushus i Bin Ladenus, Bushus i Putinus, Chiracus i Chiracus, Stipus i Stipus, Alfa i Omega, George Sand i Alfred Musset, Eros i Thanatos, Snjeguljica i sedam patuljaka, Esmaralda i Quasimodo, Ljepotica i Zvijer, Elisabeth Taylor i Richard Burton, pa ponovno Elisabeth Taylor i Richard Burton, George Michael i Elton John, Amadeus i Salieri, kruh i maslac, kava i čaj, ovdje i ondje, zašto i zato, zašto da da i zašto da ne, kaput i postava, olovka i papir, čovjek i sjena, vatra i dim, uzrok i posljedica, Majstor i Margarita, majmuni i gangsteri, gangsteri i heroji, heroji i majmuni, majmuni i banane, banane i tikve, tikva i glava, glava i trup, trup i tijelo, tijelo i glava, glava i pismo, pismo i kuvertus, kuvertus i markus, markus i markus, Parisis i Daramsalus, anno domini i ljeta gospodnjeg, lijevo i desno, Mac i PC, Ivica i Marica, Cleopatra i Cezar, Dulcinea i Don Quijote, Jane i Tarzan, negativ i pozitiv, slika i prilika, san i java, Java i Martin Misterija, vječnost i trenutak, oduvijek i zauvijek, etc. i itd… Hic et nunc66, Alexandrus P.S. Blagajnica je trenutno na liječenju na Internoj za teške ovisnike o blagajni. Što se naše tiče, nikakvih pomaka. Nadahi me savjetom ili ćemo obojica završiti kao ona jadnica!

Ovdje i sada

Parisis, poludan, polumjesec anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, DRAGI ALEXANDRUSE ! Hvala ti na brizi oko MinotauRusa, znaš da nisu baš govorljivi, no njihov mi ozaren osmijeh dovoljno govori o brizi kojom si ih natkrilio. Pazi samo da ih ne razmaziš jer bi se mogli ulijeniti, a onda ništa od naše prepiske. Vidim da si se opasno približio Stijenama gubitka sebe samoga. Uskoro ćeš tako smršati da te ni tvoja vlastita sjena neće prepoznati, no baklja je u tvojim rukama i nije na meni da ti držim svijeću, svojim savjetima samo bih je rasplamsao. A sad te moram izvijestiti o nečemu što bi se moglo pokazati kapitalnim u našoj istrazi. FIAT LUX67. Znaš i sam da se četiri duge godine Alfred Sirvenus pržio pod filipinskim suncem cuclajući vrhunska francuska vina u društvu odane mu vile Wilme koja ga je vjerno pratila uzduž i poprijeko Filipinusa na kojem se drugi čovjek institucije Elf, često mijenjajući boravišta, poput kakve figurice Monopolyja, krio od parisiske policije koja, bez obzira na to što je bila u dosluhu s filipinsiskom, dugo nije bila u stanju ući u trag tom “krunskom svjedoku” afere Elf. Došlo je, naime, do “komunikacijskih šuma” između francuskih čuvara zakona i međunarodne straže Interpolusa, i to do takvih da se tek nedavno službeno izvjesila međunarodna tjeralica za prebjeglim Alfredom Sirvenusom koji na duši ima ne samo nekoliko stotina milijuna (najmanje osam nula!) frankusa nego i tone financijskih i političkih tajni koje će mnogi skupo platiti. Četverogodišnje kamate naj67

Neka bude svjetlost LI

manje je zlo koje ih očekuje. Čisto ovako, iz prve ruke, nametnula su se dva pitanja. Primo; kako to da se danas, kad više ni šifra genoma nije bogzna kakva nepoznanica, kad se genetske karte dešifriraju i dijele kao da su u pitanju one za belot, može dogoditi da se jednom čovjeku (koji je ipak nešto veći od genoma) potpuno izgubi trag i da ga se ni uza sve interpolne mikroskopske napore ne može natjerati u zamku (ptičica je naslutila da je na nišanu pa je grlicu svoju slao u nabavu dragocjenog vrhunskog francuskog nektara). Hipoteza ajnc: Jednosmjernu kartu za plaćeni godišnji podmirio je netko tko mu je bio dužan najmanje toliko (+ originalnu izradu prvorazredne lažne putovnice), jer gdje razum vlada apetit sluša, a budući da su svi tragovi vješto zameteni, s pravom se možemo priupitati nije li taj netko doista netko tko bi bio ne samo iznimno spretan (prešvercati čovjeka teškog par stotina milijuna frankusa nije šala) nego i utjecajan, jer koju ispriku u suprotnom naći činjenici da mu ni parisiska policija ni Interpolus a kamoli filipinsiska nije ušla u trag do prije neki dan. Tko je odlučio da se partija neće nastavljati sve dok brzoruki Albert ne zaposjedne počasno mjesto djelitelja istine, prav(d)e? Hipoteza cvaj: Zamjenik poglavice plemena Elf, onaj kojeg oduševljeno pokrivaju svi mediji (televizija mu je osigurala toplu dekicu, novine čitave plahte) povukao je neki gadan potez koji će ga odteretiti nekih zabluda i grešaka iz mladosti, a zauzvrat, kako to zakon podzemlja nalaže, ponudit će na pladnju nekoliko što većih što manjih glava i time spasiti i svoju i onu još ljupkiju; svoje voljene grlice. To se i u životu zove žrtvom. Šah i pat. U ovom slučaju cjenkanje je krivo što se sve skupa strašno odužilo. Hipoteza draj: Alfred Sirvenus zvan Fred Sir poslužio se starom smicalicom. Onaj kojeg su fantastičnom rame uz rame suradnjom uhitile parisiska i filipinsiska policija nije onaj za kojeg mislimo da je taj. Otkrivši tajnu genoma i metodu kloniranja pokusirajući sa sirevima (otuda i nadimak Fred zvan Sir), svoja je saznanja primLII

ijenio na sebe, demultiplicirajući kartu genomskog klonitivnog naboja stvorio je svog menzeljštajnski razigranog dvojnika kojeg je, kamufliravši glas, ocinkao policiji. No kako je pokus dugo trajao, (ono silno čekanje dok se sir stvarno ne pokvari), nije bio u stanju sebe, odnosno svog isto tako smrdljivog dvojnika ranije predati vlastima, pa mu se uime znanosti zbog kašnjenja i može progledati kroz dugoprstiće. U međuvremenu zločinačka ga je akademija predložila za dopisnog člana: “zbog značajnih doprinosa na polju usavršavanja financijsko-političkih malverzacija na svjetskoj razini i senzacionalnog otkrića demultiplikacije genoma sira”. Pitanje je hoće li dopustiti svom dvojniku da mu na svečanom primanju u Palači(nki) pravde izruče Zlatne lisice. Sir Fred!, molit ću lijepo. Sekundo; na koji se to bajkovit način, svjetska faca Sir Fred, našao upleten u priprostu bajku o Pepeljugi? Rezimirajmo: Bivši ministar vanjskih poslovusa, prava picajzla gospon Rolandus Dumas alias DuMASKA (jer nitko zapravo ne zna kako izgleda, čak ni on sam) na dvor Elf u podnožju istoimenog brdašca Elf uveo je neuglednu švelju Christine koju je pokupio na nekom tulumu. Dok su tako cupkali po mraku, izgubi švelja svoju natikaču, a kak je DuMASKA poznat po tome što mu je mrsko ostat dužan, odluči je uzeti pod svoje (prvo doslovce a onda i figurativno) i zaposli na dvor Elf. Zatim, da pred kolegama ne ispadne papak, pošalje je u dućan da mu kupi neke šlape za svaki dan da mu papak može van, a od onog što ostane nek sebi kupi neke štikle u zamjenu za ono što je izgubila neki dan. Ali eto ti problema (dramaturški obrat), švelja Christina, koja je u međuvremu unaprijeđena u međunarodnog trgovca naftom na veliko i malo, nikako da nađe cipelicu koja bi odgovarala njenoj tanašnoj nožici broja 47 i tri frtalja. I što sad, DuMASKA kojeg razdire što joj je dužan cipelicu, izvuče karticu i nek mu ju ne vraća dok si ne nađe cipku koja joj odgovara. I provodi Christina tako dane i dane LIII

u potrazi za cipelicom odgovarajućeg broja koje joj šarmantni princ drame DuMASKA pod svaku (ili bilo koju) cijenu želi pokloniti. I napokon, eto ti hepienda, vrati se nama naša Christina sa za njene nogice odgovarajućim japankama, peta joj je doduše strugala po podu, no okoštale kože to je nije smetalo. Zadovoljstvu nije bilo kraja! A da proslave događaj, svak’ si je pocugal po kanistar šampanjca, kad-tad (obično to tad biva), dok mu ju je pružala, uzbuđen već koliko se to može biti u tim trenucima, on zamijeti da je potpuno iscijeđena, k’o da ju je netko masirao do besvijesti, uživajući u njenim blagodatima i skrivenim čarima. K’o da ju je netko iskoristio do granice izdržljivosti, ako ne i više. Mislio je na onu da treba čekati da ljubav dođe na nišan, inače se ne pogađa, i bijesan, zatražio objašnjenje. Pa da joj je on sam rekao da mu ju je ne vraća dok ne nađe svoj broj, FELIX CULPA68!: “A ja koja se jadna mučim i idem od dućana do dućana i kupujem te silne cipele kako bih ih kod kuće probala i svaki se put iznova razočarala što mi nisu po mjerix! Ti uopće ne slutiš kako mi je bilo teško tegliti sve te cipele!” Tako je švelja s iscijeđene kartice profućkala i ono malo milijuna koji su mu ostali, a DuMASKU je sad čekalo ono najteže: uvjeriti svog big bosa da mala nije mogla po svijetu bosa, pa da ak’ mu može posudit do prvog. I ode DuMASKA Sir Fredu pa da kako je, što ima, pa da ovo pa da ono, i nikako da mu se otvori. Popiju si po piće i k’o da se nikad nisu vidjeli. A što će, čovjek mrzi biti dužan. Negdje u isto vrijeme – na drugom kraju grada naveliko se trgovalo svim i svačim, i cipelama i raketama, uopće svim onim što je moglo održati nekakvu dinamiku tržišta – jedan je signal upozoravao da neka luđakinja kupuje sve moguće cipele koje su na tržištu. Čuvši to, Mali guru, sin Velkog gurua, pošalje svoje agente da luđakinju usmjeravaju prema njegovim dućanima. U isto je vrijeme drugi signal izvještavao da se neka tam afrička tam-tam ple68

Dobrodošla greška

LIV

mena misle zapravo pošorat pa da bi kupili nešto municije i eksploziva, što im Mali i ponudi za vel’ke novce. A ovi da može, jer tatu smo ti znali a on je bil OK, pa hajde da trgujemo, pa se i oni drugi oglase da ti je ćaća bil velka faca, pa ajd šalji, pa ljudi smo, dogovorit ćemo se. I tak se Mali, sin onog Velkog, dal u opasne vode. Ne trguje se cipelama tek tako. Kak mu je švelja gadno stala na žulj, otrese DuMASKA ono malo ponosa što ga je imao na sebi i uputi se u susret Malom, sinu Velkog kojeg je DuMASKA poznavao još iz vrtića (dok je Velki već izučio zanat i brižljivo ga usavršavao, DuMASKA se nije mogao pohvaliti ni pokradenim romobilom). Pa da kako je, što ima, pa da može li mu, zna, zna, nezgodno je ovako nakon toliko godina, ali se ranije nije usudio o tome ni pomisliti, ali danas su takva vremena i tko će koga i sve to, pa ako mi možeš vratiti ono što mi je Stari ostal dužan, znam, znam, al nemam ti ja više tih potvrda, pa znaš ti kad je to bilo, pa tebe još ni u pelenama nije bilo, je pa da, a inflacija pa ovo pa ono, daj stotku pa kud koji. Među ružama budi ruža, među trnjem budi trn – ohrabrivala ga je podsvijest. - Si ti lud, pa to mi je mjesečni džeparac, čovječe! - Što je za našeg mališu sto tisuća dukatusa? Pa tebi je tatica ostavio ooooogromnu (u sebi: doduše klimavu) knjižnicu, operu kakve svijet nije vidio (I bolje da nije!) i što još sve ne, uostalom, znaš ti bolje nego ja, prepredenko mali! - Prestani, tužit ću te tati! - Čuj, dosta smo se igrali, znaš ti dobro da je za tebe bolje da ne postanem nervozan, jer znaš ti mene: kad sam nervozan, svašta izlanem... a ono, što si onda ono bio prikrio tatici, a? - Dosta, evo ti i da te više ne vidim. - A kad si mamici rekao da ideš na bazen, a ono... - Dosta!!! – DE OMNI RE SCIBILI69. 69

U odnosu na sve ono što možemo znati LV

Destabilizirani Mališa počeo je gubiti konce, ispustio je onih nekoliko koliko ih je još držao u svojim nejakim ručicama. I baš je spikal na telefonu s tajnovitim glasom koji je nevjerojatno nalikovao onome zloglasno glasovitog Sir Freda, poznatog i kao Self Elf Made Mana, podsjećajući ga na nešto u vezi s nekim tamo sirevima koji su došli s greškama ko da ih je netko mitraljezom izrešetao, kad mu financijska policija pokuca na prozor. Nastavak znamo, odležao je nekoliko sati u pritvoru, sljedećeg dana pojavila se mamica s frendovima i s pet milijunčeka frankusa izbavila svog nejakog sinčića... Očevici tvrde da se tog dana osjećao snažan zadah ustrajalog rokfora... A sad je na nama, kako bismo možda ušli u trag našoj blagajni, da pokušamo povezati sve te konce. Počnimo redom: Alfred Sirvenus znan kao Fred Sir a kasnije i Sir Fred ili pak Self Elf Made Man, Rolandus Dumas alias DuMASKA, Christine Devier-Joancourtix alias Pepeljuga, Mali guru znan kao Mali guru, Pasqualino... i još mnogo likova iz najnovije kreacije družine mračnih požuda... I kad se sve zbroji i oduzme, Globalno je selo krivo što se malom Alfredu dogodilo da se i duhom i tijelom poigra sa zakonom, što će kazati da su u partiju uključeni i neki svjetski igrači. A to bi objasnilo i njegov neformalan prijateljski posjet u Njemačkix prije dolaska u Parisis. To je za one koji se ne zadovoljavaju iskazom da je jedino Lufthansinusov zrakoplov bio u stanju u europsku krletku vratiti ptića sa svjetskim pedigreom. International lovar (od elfovskog; lova, lova, lova, lova, lova, lova). Tko kome što, za što i koliko, postat će nova abeceda kojom je Alfred Sirvenus, taj svestrani uzurpator, zadužio, evo od sada, i suvremeno novinarstvo. Lukus

LVI

Zagrebiensis, noć, mjesečina anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, ALEXANDRUSE! Vidim te iznenađena i uplašena kako u ruke primaš ovu kamenu ploču. Ne treba odmah odbaciti jabuku u kojoj nađemo crva. Ne boj se, čovjek kojemu sam povjerio da ti je donese, bez obzira na to što si nalikujemo kao jaje jajetu, to nisam ja već moj nominativni klon kojeg sam si dao klonirati kako bih si olakšao posao. A da ga nisi ugledao, već bi me bio i zaboravio, zar ne? Ali ne brini zato, ja tebe nisam, i da znaš da neću sve dok ne vratim ponos našem slavnom gradu Parisisu! Čujem da te Lukus izvijestio o razlogu mog boravka u ovoj pokrajini. Kad će se naučiti držati jezik za zubima? Zar je zaboravio da neprijatelj nikad ne spava i da sa svojih stotinu pari očiju požudno prati sve što činimo, i da na taj način, znajući sve o nama, pokušava previdjeti naše korake. Sva sreća što je kratkovidan i što ne vidi dalje od sadašnjosti. A mi, nastavimo li se ovako ponašati, nikakvim ga frulama nećemo uspavati, a onda zbogom i oružje i sve ono što smo tako brižljivo kovali. Sad, dakle, znaš da sam se u Demokroaciju uputio s topsikret uputama koje su takve da ih jedino On zna napisati, a samo ja pročitati, i koje sam u ruke dobio od Njega, našeg najponosatijeg građanina nedostižnog Parisa. Budući da smo zajedno prošli kroz Diplomantski akademikus, ne moram te podsjećati svih onih topsikret tekstusa koje znamo naizust i kojih se u svim okolnostima moramo strogo pridržavati. No, kako sam poslan po specijalnom zadatku, koji je toliko tajan da čak ni ja ne smijem biti upoznat s njime, On mi je, dok me nije bilo u prostoriji, u diplomantski LVII

kovčeg stavio audius kazetus kazavši mi po mom povratku u prostoriju da kad stignem na odredište pogledam unutar diplomantskog kovčega i naiđem li kojim slučajem na audius kazetu da mi ne padne na pamet da mi ju je On stavio, jer da AQUILA NON CAPIT MUSCAS70, s naputkom da je kad je pronađem i poslušam. Evo, uključit ću sad slušač audius kazetusa, a ti dobro naćuli uši i pamti jer će se po isteku vrpce kazetus sam od sebe uništiti: 1) Diplomant mora biti brz pri rukovanju, procjenjujući u hipu vrijeme trajanja svakog rukovanja 2) Diplomant do daske mora naoštriti svoje oko sokolovo, procjenjujući već iz daleka kome će se susretljivo obratiti a kome će podariti istreniran diplomatski osmjeh 3) Diplomant se mora služiti diplomatskim jezikom: pod a) nikada ne kazivati ono što mu je na duši pod b) nikada ne reći ono što misliš pod c) nikada ne misliti prilikom diplomantskih susreta u slučaju da se zaboravi na ono pod b) 4) Diplomant mora naštimati svoje diplomantske glasnice s ostalim članovima diplomantskog zbora podsjećajući se neprestano na ono pod 3) 5) Diplomant se mora služiti i drugim, stranim diplomantskim jezicima, a izučavanje i upotreba tih jezika bit će mu olakšani ako stalno ima na pameti ono pod 8) 6) Diplomant se jednom zauvijek mora osloboditi navika poput čačkanja ušiju, zubi i nosa prilikom razgovora s drugim diplomantima jer i te geste u diplomantskom rječniku imaju svoja značenja, a šteta bi bilo da smo stigli do člana 6 a da se nakane diplomanta krivo protumače 7) Diplomant po mogućnosti neka ne dolazi na diplomantske domjenke u trenirci ili ženinoj spavaćici koja mu je ostala nakon 70

Orao ne lovi muhe

LVIII

sinoćnjeg diplomantskog druženja sa ženom 8) Diplomant u rukavu mora imati najmanje osam rezervnih osmijeha (+dva pomoćna) i isto toliko diplomantskih tema o kojima, ukaže li mu se prilika, može raspravljati slobodno kombinirajući bilo koji od rezervnih osmijeha, ona dva pomoćna neka mu posluže nanese li ga put na diplomanta nalik sebi 9) Diplomant mora odlično svladati gramatiku lica koja izgovara više od pola teksta kojeg namjerava izgovoriti, onima kojima sama podloga nije baš blagonaklona neka bar nauče vještinu čitanja između redaka tuđih diplomantskih grimasa 10) Diplomant se ne bi smio čim stigne na primanje primiti čaše, ili se zaletjeti za stol, jedino ako je stvarno ogladnio ili ožednio ili ako se tako dugo nije nauživao šampanjca, no kakav li je to onda uopće diplomant 11) Diplomant, teoretski, ne bi smio zaboraviti diplomante koje je već ranije negdje susreo, no ako mu kontekst ne omogućuje da prepozna osobu, onda to znači da jednom od dvojice diplomanata tu nije mjesto. U tim se slučajevima mjesto ustupa diplomantskom upitu 12) Diplomant kad naiđe na situaciju iz člana 11) pitanja postavlja diplomantskim jezikom (vidi pod 3) služeći se vještinom kineskih diplomanata koji kad ih zanima da li je neka žena udata ili nije jednostavno pitaju da kako vam je muž 13) Diplomant kad naiđe na osobu koju ne prepoznaje, a ne može je pitati kako joj je muž, jer je dotična osoba muškarac, diplomatski nastavlja razgovor kao da točno zna o kome je riječ 14) Diplomant kad se rastane od diplomanta kojeg nikako da prepozna, prilazi drugom diplomantu diplomantski ga pitajući kao “a ko je onaj tam?” i ne sluteći da se isto takvo pitanje na drugom kraju dvorane na njega odnosi 15) Diplomantu ni pod koju cijenu ne smije pasti na pamet da svoje ciljeve nadredi ciljevima zemlje koju zastupa, jedino ako mu se pruži stvarno odlična prilika LIX

16) Diplomant mora težiti ostvarivanju odličnih prilika, kako za vlastiti tako i za proboj države koju zastupa, tako da interese nikako ne smije ispuštati iz vida, vazda imajući na umu član 18) 17) Diplomant stalno uza se mora imati diplomantsku putovnicu i diplomantski kovčeg u slučaju da mu se posreći član 15) 18) Diplomant mora biti imun i na vlastiti diplomantski imunitet, što će reći da mora izbjegavati bilo kakvu zloupotrebu diplomantskog položaja; postavka pada u vodu ako se kombinacije člana 15) i člana 16) sretno ne sudare 19) Diplomant mora ulagati u svoju vanjštinu (vidi član 7) iz vlastita džepa, a ako ga nema, tad se slobodno može poslužiti i tuđim, ali uvijek u okviru člana 15) Iz ovoga vidiš kakve se nade ulažu u mene, jer ne bi mi Netko bez razloga davao tako dragocjene naputke da ne misli da će mi biti od koristi. I jesu, jer pokrajina u kojoj sam, evo već LX stranica s obzirom na to da sam stigao istog dana kad si ti Lukusu otposlao prvu kamenu ploču, svakim me danom, svojom posebnošću i neusporedivim šarmom, oduševljava. Još malo pa ću i arhaični jezik njezinih domorodaca naučiti. Istina je da sam sad s tobom podijelio dio mojih preokupacija, no to učinih samo stoga da vidiš da imam pametnija posla negoli jurcati po Europusu kako bih ti ušao u trag. Uostalom sada znam gdje si, (zahvaljujući neobičnom dvojcu MinotauRusa koji me je o tvom boravištu informirao za simboličnu nadoknadu – svaki je dobio po mrkvu, a odgovore li mi na jedan drugi upit očekuje ih još po jedna – a rastali smo se kao da se nikada nismo ni vidjeli. Si možda već čul za njih?) tako da me možeš očekivati čim ovdje završim sa svojim poslovima. Čuvaj se zašećerenih jezika i zapaprenih srca. Neću ti reći ni kad bi to otprilke moglo biti jer će time i iznenađenje i obostrana radost biti veća. ASINUS ASINUM FRICAT71, zar ne? A tad ću te od sreće tako snažno obgrliti da ćeš se i ti ugušiti od iste. Trenutno očekujem kontejner mrkvi koji će LX

mi pomoći da postignem ono zbog čega sam bit će ovdje. Jer Europus je veliki vrt povrtnjak koji treba polagano i brižljivo saditi, strpljivo čupajući korov i neumorno zalijevajući nade. Pa i naše. Zauvijek s tobom, EDUS

Magarac se o magarca trlja LXI

Daramsalus, dan današnji, mjesečina, anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, DRAGI EDUSE ! Napokon da i ja tvoga glasa čujem. Ali nešto ti se promijenio glas koji čuh s tvoje kamene ploče dok si čitao one natuknice. Kao da si postao muževniji, odlučniji, zreliji, obrazovaniji, nadahnutiji, mudriji, da ne kažem pametniji, a slika koju sam stvorio o tebi u potpunoj je suprotnosti s onom koju sam imao o tebi kao ucviljenom, nerazgovijetnom, bebastom, neukom, neuračunjljivom, bedastom, da ne kažem, oprosti mi što sada priznajem, glupom. Svaka ti čast, sada ti stvarno više nitko nije ravan, sad ti svi još samo mogu biti krivi. Čestitam, čestitam, lijepo si izrecitirao one diplomantske natuknice, šteta je samo što ti glas ne može vječno vijoriti već su se kako sam ih jednom čuo tako i ugasile. Istovremeno su se i slova izbrisala tako da se i da želim ne mogu vratiti na njih. No i tajne imaju svoju cijenu. Ne nalazi se biser u svakoj školjci, ali svaku treba pregledati. Što se tiče one dvojice šutljivih MinotauRusa za koje me pitaš, ne, nikad čuo, a kamoli vidio da trče poput bikova a šute kao ljudi. Čekaj, čekaj, sad mi evo javljaju da je došlo do nesretnog slučaja i da su ta bića koja nevjerojatno nalikuju tvom opisu pala pod kotač Velikog kotača. Žao mi je zbog tebe jer znam da su vas i zajednički interesi zbližili. Drago mi je zbog tebe što si napokon pronašao mjesto koje ti odgovara i na kojem ćeš i profesionalno moći dokazati svoje kvalitete. Uostalom, nitko nikada nije ni sumnjao da ćeš daleko dogurati. Jer da nije na tvom mjestu, ne bi svatko dogurao dotle dokle si ti. LXII

A ima li ljepše stvari od vrtlarstva? Neprestano okružen prirodom i njezinim svježim plodovima gledaš kako se biljke, voća & povrća lijepo razvijaju i stasaju. Ponekad okrešeš koju granu koja trune, katkad iščupaš koji korijen, pa posadiš novu biljku, pa ih hraniš gnojivom i vitaminima, prskaš pesticidima i insekticidima. Kako bi ih očuvao od hladnoće, presađuješ ih u tegle pa ih s dolaskom sunčanih dana vraćaš na njihova mjesta i uživaš u rezultatima svoje brige i svog znanja. I među privilegiranim si jer si svakodnevno oči u oči s kružnim tokom Prirode. Da znaš da ti zavidim. A ja ti ovdje živim životom isposnika. Znaš i sam da je u Parisisu AB URBE CONDITA72 svega u izobilju i da ti se od samog izbora zavrti u glavi. Jednom sam tako hodao Glavnom ulicom u potrazi za planom grada kako bih pronašao Glavnu ulicu. Pomno sam pogledavao u izloge ne bih li našao taj dragocjeni plan jer sam se tamo imao naći s nekim po pitanju nekog posla. I kako sam gledao u izloge tako bi mi se pogled zaustavio na nekom predmetu. Bilo je tu svega: dragulja, toga, vrčeva, sandala, konjskih uprega i čega sve ne, a opet sve ono čega je bilo bilo je prikazano takvim kao da si ih prvi put u životu ugledao. I zaustavi mi se tako pogled na krasnom kompletu klina i čekića kakvog bi si svatko tko je imalo sklon pisanju od sveg srca zaželio. I gledam ja tako u vitrinu, a tijelo, baš ga briga, nastavi užurbani hod u potrazi za planom grada. A kako sam ja i dalje gledao a tijelo i dalje uzmicalo, tako mi se i glava zavrti i tijelo izduži, pa kad sam naposljetku i pronašao prvo plan pa zatim i ulicu, napokon stigavši na zakazano mjesto, onaj s kojim sam imao sastanak, jer sam se izdužio i jer mi se i glava valjda i dalje vrtjela, ne prepozna me pa mi tako i posao propadne. Eto čemu vodi izobilje, tako da mi ovaj asketski način života u potpunosti odgovara. Ne padam ni u kakva

Od utemeljenja grada LXIII

iskušenja jer ničega ni nema. Ujutro se nahranim jutarnjom meditacijom i to mi je dovoljno za čitav dan. Inače, ne znam da li te je Lukus obavijestio o onome što nam se dogodilo s blagajnom. S druge strane, požar se proširio do svih granica tako da sad živimo u vatrenom obruču i nitko ne može ni unutra ni van. Ima li rješenja? ALEXANDRUS

LXIV

Daramsalus, dan buran, mjesec bezbrižan anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, DRAGI LUKUSE! Hvala ti na preciznom opisu slučaja koji vas je sve mobilizirao. Čestitam ti na dumaskiranju sindikata zločinaca. Žao mi je što nisam bio u Parisisu jer bi se zasigurno i za mene našao neki zadatak. Prisjećam se svih onih poslova koje smo zajedno obavljali, sjećaš se, Sveti trijumvirat, ti, Edus i ja, nitko nam nije mogao izmigoljiti, o kakva su to vremena bila! Dovoljan bi bio zvuk lovačkog roga pa da se, bilo to i u pola noći, lansiramo u jurnjavu za bjeguncima. No vidim da je ovo neka veća zvijer, sigurno ga nije bilo jednostavno staviti pod ključ. Čestitam ti stoga jer znam da ti stojiš iza njegova uhićenja, i time, ne samo što potvrđuješ da nisi ništa izgubio od svog proslavljenog njuha, nego i da si se osilio, jer pretpostavljam da si sve, ne maknuvši prstom, organizirao iz same utvrde. Kad stablo padne, nadaleko se čuje. Jer u suprotnom ne bi ni imao pristupa u sve detalje, zar ne? U svakom slučaju, svaka čast, ne samo da izbor na tebe pada kada su u pitanju najzamršeniji slučajevi nego ti štoviše iz jednog uspijevaš stvoriti više. No, pogledao sam pažljivo tvoju kamenu ploču, i doista naišao na blagajnu na nekoliko mjesta, no sve su one bile samo blijedi odraz one naše. Ima li kakvih novosti? Hoćemo li je ikada ponovno ugledati? Što se mene tiče, neki dan sam se stvarno obradovao kad mi MinotauRusi uručiše kamene ploče koje su stizale ravno iz – Zagrebiensisa! Ma da, napokon da se i izgubljena ovca oglasi. Dao mi je na znanje da stalno misli na mene, ali da je trenutno toliko zauzet poslom da ne može ni nosom pomoliti izvan Demokroacije. Ali mi je zato svečano obećao da će me uskoro doći posjetiti, i LXV

iz njegovih sam riječi dokučio da mu je stvarno stalo da me vidi. Što su ti prijatelji! Ni kad su do grla u poslovima, ne prestaju misliti na tebe! Opisao mi je malo čime se bavi i stječem dojam da je doista zadovoljan svojim poslom. Mislim da je rekao da se bavi poljoprivredom, i kad bolje razmislim, to je stvarno ono što mu najbolje leži. Živi s godišnjim dobima, uživa u svježoj hrani, stvarno mu je sjekirus pao u medus. Ali on to i zaslužuje. QUO NON ASCENDET73? Željezo se kuje dok je vruće, ALEXANDRUS

Dokle se neće uzdignuti

LXVI

Parisis, dan bez mjeseca anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, DRAGI ALEXANDRUSE! Tko je onaj čovjek bez lica koji mi je uručio tvoju kamenu ploču, kao da sam ga negdje već vidio? Zaprepastio sam se kad sam ga vidio umjesto mojih MinotauRusa. Gdje su oni? Da im se nije što dogodilo? Pod hitno me obavijesti, jer ispostavi li se da su i oni pali pod teretom vlastite gluposti, kao što bi htio da ti povjerujem da se dogodilo našem Obeliskusu, tad se i samog sebe počni pribojavati, jer zainatim li se, poslat ću ti takav urok da bi ti se moglo dogoditi da u snu bez ustezanja digneš ruku na sebe. A čovjeka bez lica mi ne šalji više, ti su najopasniji. Sad si upoznat sa slučajem koji je možda u vezi s nestankom naše blagajne. U međuvremenu nije bilo nikakvih senzacija, vukovi su i dalje u kavezu i nikakvim ih se prijetnjama ne može nagovoriti da odaju gdje su sakrili svoj plijen. ODERINT DUM METUANT74. A tko želi znati odakle puše vjetar, ne baca u zrak kamen već pepeo. Preko satelitusa nam javljaju da je čitavo područje oko Indijuskog mora u požaru. Ti dakle stvarno nikoga ne slušaš?! Gubim strpljenje. Urazumi se dok ne bude prekasno! Nastaviš li ovako potpuno ćeš izgorjeti, a još nisi ušao u trag našoj blagajni! Ili bar nađi načina da požar preneseš prema moru i tamo ga ugasiš, jer će u suprotnom mnogi nevini stradati, a zemlja vam više neće imati 74

Neka me i mrze, samo neka me se pribojavaju LXVII

snage davati plodove. A meni trebaš živ i zdrav koliko je to moguće. Misli stoga svojom glavom pa će ti se i srce urazumiti! LUKUS

LXVIII

Zagrebiensis, dan, mjesečina, anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, DRAGI ALEXANDRUSE! Na stranu razloge koji nas razdvajaju, doći će dan kad ćemo se ponovno zbližiti. I kao što sam ti već rekao, kad te dohvatim, ne ispuštam te dok te ne uhvatim! Zadovoljan sam svojim boravkom ovdje. Moje želje koje se jasno podudaraju s Njegovim, podudaraju se i s onima koje njeguje i dio predstavnika ove pokrajine. Siguran sam da ćemo zajedno zasaditi prekrasno stablo koje će davati raskošne plodove. No, i sam si kazao, s Prirodom treba znati i nema razloga požurivati ukrštanje jer bi mogao ispasti hibrid. MENS SANA IN CORPORE SANO75. Znaš i sam da Povijest Parisiskog Carstva obilježava u suvremenoj povijesti pet značajnih prekretnica, a one se redom nazivaju I, II, III, IV. i V. Republikus. Uopćeno, odlika je svakog od tih pet republikusa bilo demokratsko razlučivanje ka višem stupnju. Svako je od tih povijesnih razdoblja za sobom povlačilo i odgovarajuće (ne)suglasice što unutar a što izvan omeđenih granica, a one se uglavnom nisu mijenjale. Najsuvremenija se demokroacijska povijest za sada, uvjetno kazano, može svesti na dvije značajne prekretnice, nepotrebno ih je nabrajati, a kao što je to slučaj i s jednim Parisisom, u kojem vrijedi ona da ako vlasti nemaju uši da čuju podanike, onda nemaju ni glave da njima upravljaju. Prvi je republikus popraćen mnogim uzbuđenjima svekolike vrste, a od

Zdrav duh u zdravom tijelu LXIX

Drugog se među inim očekuje i da svoje granice proširi do beskraja. Granice demokracije, dakako. Jer demokracija, priđe li joj se smjerno i s mjerom, itekako je smjerna dama s itekako bogatim unutarnjim životom. Osjeti li se i samo jednom povrijeđenom, smjesta će odlepršati, a na povratak se nikakvim obećanjima neće moći uvjeriti. Jer i krhkost njena je vrlina. Jer demokracija je dama obdarena imućnom maštom i svakome koji joj uzvrati plemenitošću, uzvratit će osjećajem slobode. Jer demokracija nikome ne uvažava isprike budući da kratkovidnost ne trpi, u svojoj blizini ne dopušta doli najpromišljenije, a ugleda li koga i u njemu prepozna pitanje, odgovor će uslijediti i to je taj dar svjetlosti. Jer demokracija stoljećima žudi za vrsnim ljubavnicima, onima koji znaju podariti. Jer demokracija zna za bol i jedino joj ljubav liječi rane. Jer demokracija nema cijene, grom ošine one koji se drznu cijenkati oko nje. Jer demokracija nije ideal već živo biće koje prepoznaje žudnju. Jer demokracija izaziva žudnju i stoga nije čudno što je mnogima ideal. Jer demokracija više ne opravdava slabosti, iako su je i one jačale. Jer demokracija nije podstanarka već uvaženi gost što ga tek poneki znaju najaviti. Jer demokracija nema dva života, već jedan koji mnogima nije dovoljan. Jer demokracija, iako iz pristojnosti postavlja pitanja, unaprijed zna sve odgovore. Jer demokracija nikada ne izbiva a svugdje je prisutna, ili bi bar trebala biti. Jer demokracija zahtijeva tisuću uvjeta, ili ni jedan. LXX

Jer demokracija uzvraća na ljubavna pisma. Jer demokracija nema vremena praviti greške – i samo jedna bila bi prekobna. A bilo bi odveć tužno da izgore sva ljubavna pisma. EDUS

LXXI

Daramsalus, dan mudar, mjesec razigran anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, DRAGI LUKUSE! Nećeš mi vjerovati, no upravo sam od Edusa dobio kamenu ploču, to što sam je dobio više nije vijest sama po sebi jer sam ti u prethodnom javljanju već rekao kako sam se obradovao kad mi se prvi put oglasio. No ovaj put stvar je daleko opasnija, ne znam što mu bi, bit će sva ona bioprehrana, no EDUS kao da nije EDUS. Sav se raznježio i počeo klesati u stihovima. HIC TANDEM STETIMUS NOBIS UBI DEFUIT ORBIS76. U početku nisam vjerovao svojim očima, pa sam im zapovjedio da mi govore istinu i samo istinu, i kad su dale svoju riječ – e, tek sam onda povjerovao u ono što sam gledao. To je da čovjek padne na pod. Sad sam se ponovno uspravio, samo što sam pao u nesvjest pa ću ti od sada nesvjesno diktirati a moja će ti desna ruka klesati, jer nužda ne pita kad je blagdan, ono što čuje od mene. Kao kod doktora Freudusa. Koliko god bio zaprepašten, toliko sam i ugodno iznenađen što kroči na put blagostanja. Treba li uzroke tražiti u blagim podražajima Prirode ili dobrodušnoj i velikodušnoj atmosferi koja vlada tom pokrajinom u kojoj se silom prilika zatekao? Vidiš i sam kako nismo gospodari svojih sudbina i kako uvijek postoji neka neopipljivost koja nam izmiče. U svakom slučaju u Edusovu slučaju sreća nije prespavala. Ne znam uspijeva li se i tebi, s obzirom na mukotrpan posao kojim se bavi, javljati, no vjeruj mi, njegove misli vrijedi pročitati. 76

Napokon se zaustavismo tamo gdje nam ponestane tlo pod nogama

LXXII

U njima kao da je, kako bih rekao? Neke mudrosti koja nam u ovim krajevima katkad izmiče, i u koju nije ni on bio uronjen dok nije kročio pod to podneblje. S nestrpljenjem očekujem njegovo sljedeće javljanje. Vidim kako si se namrgodio, ali ne znači to da svaku od tvojih kamenih ploča ne očekujem s velikim strpljenjem. No mi smo si već dosta toga rekli pa nam ne preostaje mnogo nepoznanica, i osim zajedničkog cilja nalaženja blagajne, zapravo ne znam što nas drži da nastavimo s prepiskom? ALEXANDRUS

LXXIII

Parisis, dan pa noć, anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, DRAGI ALEXANDRUSE! Ha! Evo ti na! Napokon! Ptičica je propjevala i rekla ono što joj stvarno leži na duši! Tako dakle, najradije bi samo tako odlepršao i ostavio me da ga čekam kao žena mornara. I tek si se sada, u nesvjesnom stanju, usudio progovoriti svojim pravim glasom! Tek ti se sada ono što ti leži na duši uspravilo i izjasnilo! Dobar je, dobar je taj Freudus! A tko bi mu rekao? Uh, što je dobar! Dakle sve one slatke riječi koje si mi slao u prethodnim kamenim pločama, sve su to bili puki ukrasi i zamagljivanje duše, tome se stvarno od tebe nisam nadao. Znao sam da si lopovus, al’ sam si rek’o: Ma ajde, pusti, učinio je to u trenutku slabosti, nije on loš, sreća mu se ukazala i on ju je obljubio. Tko zna ne bih li i ja tako reagirao? Ali sada, nakon onoga što si mi sada učinio, ti za mene više ne postojiš, jer svinju možemo nazvati i pticom, ona će ostati svinja, ne očekuj dakle od mene nikakva oslonca. A kao brat sam ti bio, i uvijek si kod mene mogao računati ako ništa drugo a ono bar na savjet. Joj kako me sad s otklonom bole riječi koje si mi slao svih ovih mjeseci: S radošću se i veseljem prisjećam naših druženja i realiziranih projekata (za novac ne brini, s Dalai Lamusom igram za lovu, pa očekuj da ću ti uskoro vratiti sav dug), a ti mi budi u dobrom i nakloni se senseima kada vam se putevi susretnu - Dharamsala, prvi dan mjeseca prvog, a. d. lj. g., s velikom radošću očekujući tvoj skorašnji dolazak – Dharamsala, dan sunčan, mjesec tajnovit, a. d. lj. g., Nedostajete mi i ti i Trešnjin Cvijet – Daramsala, dan običan, mjesec isto, a. d. lj. g., Hvala ti na tvom ponovnom dokazu tvojega besprijekornog i velikodušnog LXXIV

prijateljstva. Od onih si koji potvrđuju onu da je bolje jedan negoli ijedan prijatelj?- Daramsala, dan pa noć a s njom i mjesec, a.d. lj. g. ETCETERA77 ETCETERA. Nezahvalniče jedan! No naplatit ću ja stostruko ono kad sam ti pomagao natovariti blagajnu, i ne samo to! Joj kad Trešnjinu Cvijetu prepričam, kako će se ražalostiti, jer znaš, ona i dalje vjeruje u tebe i tvoju privrženost njoj, a ne pada joj na pamet da tamo u Indijusu izgaraš za nekom tamo. I bez obzira na to što nikad nije držala klin u ruci, kad joj ispričam, sigurno će se raspisati i iskaliti ti sve svoje gnjeve. Požare jedan! Gdje god stupiš sve uništiš! Bijedniče jedan bijedni! Sram te bilo! LUKUS

I tako dalje LXXV

Parisis, dan uznemiren, mjesec romantičan anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, VOLJENI ALEXANDRUSE ! Upravo sam se vratila s treninga. Danas smo vježbali s bengaluskim tigrovima, afrixixkim lavovima i indijuskim slonovima. Pomislila sam na tebe kad me je indijuski slon obujmio svojom surlom, zavrtio i svom snagom bacio daleko od sebe. Stvarno si okrutan. Otac mi je ispričao kako si se ponio prema njemu, spominjao je da ni mene nisi poštedio, no kad sam ga pitala o čemu se radi, on mi ili nije znao ili nije htio odgovoriti. Što se to s tobom događa, ne samo da si se promaknuo u lopovuse nego navodno sad ni jezik ne znaš obuzdati. Čekaj kad se vratiš, začas ću te dovesti u red, majmunuse nevaljali. Vidiš što mi radiš, prisiljavaš me da, umjesto da sam u areni, vrijeme provodim klešući ovu bedastu ploču. Upropastit ćeš me, večeras imamo spektakl s trorogim bikovima i dvoglavim zmajevima, a ja se tu nogom moram mučiti da ti napišem pismo da se ispričaš ocu. I nemoj me više zavitlavati već se smjesta vrati kući! Otkad si otišao nisam imala vremena počistiti kuću pa bi bilo dobro da se vratiš što prije pa da sve to malo dovedeš u red. Oh, skoro zaboravih, uginule su ti zlatne ribice. Valjda od tuge. Nakon corridusa, ako preživim, idem s Goliatusom na večeru, i nemoj da ti kojim slučajem padne na pamet da nas zamišljaš zajedno u krevetu, jer znaš da je opasno, da se često ono što zamisliš i ostvari. Rado bi duša postila, al se tijelo buni. LXXVI

A sad lijepo smjesta napiši mom ocu oproštajno pismo i ne želim te više čuti. Već te vidjeti što prije. Parisis tibi subito motibus ibit amor78, Trešnjin Cvijet

U Parisisu, ljubav će ti istog trena izaći u susret LXXVII

Zagrebiensis, dan staložen, mjesec okretan anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, DRAGI ALEXANDRUSE! Živjeti ovdje pravi je blagoslov. Ljudi su otvoreni i srdačni i dok mi tri, oni učine jedan korak. I to im daje to dostojanstvo pored kojeg mi izgledamo kao preplašene prepelice. Mudri i šarmantni ljudi žive ovdje i pravo je čudo što još uvijek nismo pod istim krovusom. Iz ovog možeš zaključiti da vrt cvjeta onako kako smo previdjeli, dakle bez žurbe i planski. Nabavio sam nove škarice da podrežem biljke kako se ne bi nepotrebno granale i postale neuredne. To je ono što je najljepše: kad radiš u vrtu, istovremeno si odgovoran za toliko toga da ne bi izdržao ni jedan dan da ne znaš toliko zanimanja. Tako se iz frizera, kad podrezujem, pretvaram u kopača kada treba usaditi novo zrno, pa u geologa kad treba provjeriti kakvoću zemlje, pa u zvjezdoznanca kad moram previdjeti vrijeme i tako u nedogled. Katkad sam čak – al’ to nek ostane među nama – i pjesnik, jer nije li čovjek tvrđi od kamena a nježniji od ruže, posebno kad bilju treba opjevati kakav ep ili izrecitirati kakvu kiticu kako bi se plemenitije razvijale iste. IUS EST ARS BONI ET OEQUI79. Inače ovdje ni u gastronomskoj ponudi ne oskudijevamo tako da nam doista s te strane opasno konkuriraju. Dopusti mi da ti prenesem razgovor što sam ga na njihovu jeziku, koji sam eto pomalo počeo učiti, vodio s jednim uslužnim konobarusom: - Gospodin je izabrao? - priupita me čim sam sjeo. 79

Zakon i pravilo jezika

LXXVIII

- Dajte mi molim vas za početak narežite tridesetak deka Držića i po desetak deka Hektorovića i Lucića. - izgovorih ono što sam naučio iz kamenih knjigusa. - Da li vam je više po volji Marin ili Džore? – pokuša me izbaciti iz ravnoteže. - Ah, vidim da ne oskudijevate ponudom. Pa dajte onda po pola od svakog. – nisam se dao nadmudriti, a on promijeni ton i počne mi se obraćati s više uvažavanja. - Po volji vam. A za glavninu, čime bismo mogli zadovoljiti gospodina? - Danas sam nekako posebno raspoložen. Vidite, dvoumim se između Krleže i Marinkovića… pa dajte mi ovako: glembajevski odrezak prekrit zastavama i jaje na Rukama Marinkovića. - A kao prilog, smijem li preporučiti dva-tri stiha Tadijanovića i pokoji pupoljak Pupačića? - Pa čujte, nemam ništa protiv, ali bi mi ipak draži bio Tin. - S preljevom? - Dakako, onim gričkim, ako vam nije teško. - Zapovijedajte. A za piće, smijem li ponuditi kapljicu vrhunskog Novaka? Iz berbe Slobodana, a kao aperitiv Prosperova, za zagrijavanje, ako se smijem tako izraziti. - Može. - Oprostite na upitu, želite li da vam zagrijem prilog? - Pa zaboga, mladiću, on i mrtav-hladan kipi! - Po volji vam. -… - A gospodin je danas sam? - Kako sam, pa zato sam i došao k vama, da se ne bih osjećao sam, zar ne? I sve se nešto nadam da ću na vašem jelovniku otkriti štogod novo što bi mi moglo uzbuditi nepce! - Ali kao što znate, gazda se strogo drži tradicionalne kuhinje… - I neka… - …no katkad svakako uvrsti i nove recepte – kao što nedavno LXXIX

učini s omletom FAKovaca na svježem listu Ferića, no znate kakvi su ljudi, teško ih je odvući od provjerene Torbarine s roštilja. - Koja je dapače sve bolja što se dulje peče! - Zahvaljujem. A sada ako gospodin ne zamjera, povući ću se i gospodinovu narudžbu prenijeti glavnom kuharu. - Jel’ još uvijek stari Mihalić uz pećnicu? - A ne, velecijenjeni glavni kuhar Mihalić i njegov prvi asistent Stamać napustili su našu kuću i otvorili vlastitu vrtnu restauraciju podno brijega. Stižu mi glasine da je riječ o vrlo intrigantnoj Novoj kuhinji s elementima rustikalnog, kako u dekoru tako i u izrazu i koja osobito prija srednjim generacijama. Svakako preporučujem gospodinu da degustira njihove specijalitete. Serviraju navodno i Ivšića na ledu. - Ma nisam vam ja od eksperimenta. A niste mi kazali, tko je sada ovdje glavni kuhar? - To je ključna novost kod nas, iz dalekog smo Kinusa doveli velikog poznavatelja kulinarske vještine. Našu je kuhinju izučavao godinama, i to kod najvećih majstora, dopustite li, kazat ću da je odlično probavio sve naše specijalitete. Vidjet ćete, velik je naš majstor O’Čaj. - Živi bili… - Ako je to sve… - Dajte mi samo donesite prstohvat svježeg Pavličića, da ubijem dosadu dok čekam… Evo, Alexandruse, ovo neka ti posluži kao ilustracija da su i konobarusi ovdje ljudi, ERGO GLU CAPINTUR AVES80, a ne kao kod nas gdje te kad sjedneš za njihov stol i ne pogledaju, a kad ti naposljetku ipak priđu, onda ti prvo daju račun a tek onda pitaju što ćeš naručiti. Ovdje se doista, jer do pojasa svi smo ljudi, osjećam ugodno i najradije bih ostao zauvijek, no ne znam ni sam kamo ću čim okončam s onim zbog čega su me poslali, stoga uživam u svakom LXXX

trenutku i odbijam pomisliti na odlazak. Što ne znači da se možeš opustiti jer ću ti kad-tad stati na rep. EDUS

Zbog toga se i ptice hvataju na lijepak LXXXI

Daramsalus, dan zabrinut, kao i mjesec anno domini ljeta godpodnjeg

AVE, DRAGI EDUSE! Koliko nepravde na svijetu! Zavila me tuga zbog događaja kojem si kumovao, a kad se teret jednom nađe na leđima, on tamo i ostane. Već sam ti rekao kako sam bio ugodno iznenađen tvojim kamenim pločama i da sam u njima otkrivao jednog meni do tada nepoznatog Edusa. E sad vidiš, to isto rekao sam i Lukusu ne misleći pritom da ću ga, kazujući mu da s nestrpljenjem očekujem tvoje sljedeće javljanje, povrijediti. No on je te moje nevine riječi okrivio kao izdajničke, spominjući doktora Freudusa na kojeg sam se kao pozvao da bih ga uvrijedio. Ti si kriv, jer da se nisi počeo izražavati onako blagoglagoljivo i umiljato, nikada mi ne bi bilo palo na pamet da na to pomislim i očekujem tvoja sljedeća javljanja, a kamoli da to prenesem Lukusu. Prije negoli bude stvarno prekasno, uime našeg mladenaštva, daj ga ti molim te urazumi. Ionako si iskusan u takvim posredovanjima pa ti to neće biti teško. Zbog čega bi te inače bili poslali u Demokroacijus? Inače, sad kad smo sami, moram ti reći da mi tvoja javljanja zapravo uopće nisu draga i da su očit dokaz da se očito ne možeš otarasiti svog hipokrizijusa kojim si tolike obrlatio i ostavio na suhom. Moram ti reći da mi čak ni tvoja razmišljanja o vrtlarstvu i građanima te provincije nimalo ne uljepšavaju dane i rastužuje me što vidim da nisi odustao, kad god ti se ukaže prilika, da se potrudiš ispasti pametan! Demonstracijama vičan, ljudima prodaješ maglu pa me neće začuditi ako se dosjetljivi građani provincije koju cimas mrkvama dosjete prizvati guske! Evo ti na, isto ovo prenijet ću i Lukusu pa mi se možda smiluje i progleda mi kroz LXXXII

prste ono pomanjkanje takta. A kad se sve ponovno vrati na normalu, e tek ću ti onda ponovno biti u stanju priznati da mi je drago što sam otkrio novog sugovornika, a možeš mi vjerovati, jer rijetko istinu govorim, a još rjeđe lažem. IN TENUI LABOR AT TENUIS NON GLORIA81. Inače, nakon dugog vremena javio mi se i moj nježni pupoljak, Trešnjin Cvijet. Budući da mi se uopće nije oglašavala, već sam počeo zamišljati da me zaboravila. Sva sreća što nisam ustrajao u zamišljanju – a znaš te moje sposobnosti, koje mi ponekad doduše dobro dođu, no koje su vrlo često i veliki teret – jer bi se to uistinu i dogodilo. Prema onome što mi je poručila vidim da joj je još stalo do mene i da je i dalje, kao što je oduvijek bila, ljupka, pažljiva i domišljata. Odavde vidim njezine plamene uvojke kako se vijore kad zamišljeno gleda na pučinu očekujući moj dolazak. No znaš kako čovjek kada kroči na put i sam postaje put... no neću te time gnjavit. A ti molim te budi plemenit kao što jesi i učini ono što sam te zamolio, a meni ni pod koju cijenu nemoj prestati slati izvještaje iz pokrajine u kojoj se nalaziš, jer sam u raznim brigama i tvoje mi riječi liježu kao flaster na ranu. ALEXANDRUS

Sadržaj je tanak, slava čiji je plod nije tanak LXXXIII

Zagrebiensis, dan smiren, mjesec okretan, anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, DRAGI ALEXANDRUSE! Upoznao si me s onim što te tišti i ja sam ti kao prijatelju zahvalan jer sreća daje prijatelje, a nesreća ih provjerava. Ne gubeći vremena odmah sam se prihvatio klina i čekića i napisao kamenu ploču Lukusu i Trešnjinu Cvijetu. Kako sam im se tek u toj kamenoj ploči prvi put javljao od mog odlaska, tako sam ih na početku izvijestio o mom boravku ovdje. No znajući kako ti je stalo da što prije dođe do raspirivanja nesporazuma, brže-bolje prihvatio sam se opisa stanja koje te je obuzelo kada si shvatio da su tvoje riječi pogodile u pogrešnu metu. Očekuj stoga da će ti se uskoro javiti i da će se sve vaše nesuglasice izgladiti. Zauvijek. Evo me kako čitavo poslijepodne provodim u društvu majstora vrtlarstva. Razmjenjujemo i svoja iskustva i metode rada. Nevjerojatno koliko toga čovjek kroz razgovor može naučiti. Pridružio nam se simpatičan čovjek pa mi dopusti da ti opišem susret kojemu sam osobno, jer u mene imaju bezgranično povjerenje, bio prisutan. Započelo je kratkom besjedom Najavljivača: «I sjeo tako kasnije slavan pisac za stol pak se prihvatio pera i stade zapisivati priču koju će kasnije nazvati ‘Alkar’, a par desetljeća kasnije, kako bi razotkrio nestašluke tvrtke u kojoj je godinama miješao razne komponente da bi mu se na kraju zahvalili otkazom, stade jedan drugi pismenjak štrikati štivo koje će nazvati ‘Kemičar’. I ništ’, pala oba teksta luckastom izdavaču u ruke, a ovaj ih ne propusti ni kroz šake nego se dosjeti da jednim mazne dvije pa LXXXIV

objavi dotad neviđenu knjigu pod naslovom ‘Alkemičar’. HABENT SUA FATA LIBELLI82. Neviđeno je bilo i to što se na jednoj stranici nalazio tekst jedne priče, a već na drugoj tekst druge priče, i tako kroz cijelu knjigu; svojevrstan poticaj dramaturškoj obradi paralelnih priča novost je koju je taj dalekovidni izdavač unio na tržište (navodno se i Hoolywoodus zainteresirao), a nakanu je potvrđivao i tim vrsnim naslovom koji je sugerirao spajanje nespojivog. VISITA INTERIOREM TERROE RECTIFICANDO INVENIES OPEROE LAPIDEM83. I kao odavanje priznanja toj vrsnoj izdavačkoj zamisli, svi novodemokratski izabrane poglavice odlučiše pozvati na kavu inicijatore te alkemijske dosjetke, a čast da se prvi upozna s autorima dobio je, a i s obzirom na to da je bio jedini, prvi poglavica nove države Demokroacije. A kako prvog autora više nema, a drugi se našao u pritvoru jer je u knjizi priznao da ni on nije htio ispast naivan, izdavaču nije preostalo negoli naći dvojnika nestaloj dvojici. S obzirom na savršeno vladanje za stolom i kvocijentom inteligencije, najmanje dvojice pisaca ili književnika, kako vam drago, izabrao je dovitljivi izdavač simpatičnog sjedobradog Južnoamerikanca, a taj se nije zvao ni Ivan ni Aralica nego mu je izdavač našao pseudonim Paulus Koeljus, što je bolja medijska alternativa njegova pravog imena Ronaldus. I sjede tako poglavica i autor i još nekolicina nas za stolom i ne znaš tko će koga zdriblat pa sve ostane neriješeno (kao i dotad) i na kavi koju potonji ne proguta nego je zadrži u ustima tijekom čitava razgovora i čitava puta natrag u domovinu Brazilus. Tamo je pak podvrgne laboratorijskoj analizi, jer da to nije kava i da on nikome ne vjeruje pa bio to i sam Papa Štrumph. A za to vrijeme poglavica je (o)pozvao sve svoje stručnjake za 82

Knjige imaju svoju sudbinu

Uđi u utrobu zemlje, destilacijom, otkrit ćeš kamen čuda LXXXV

pitanje kulture na čelu s Antuntunom i razložio im novi izdavački plan. Izdavat će se knjige po uzoru na Ronaldusova (je, rade službe svoje, a i tko je još vidio da se netko zove Koeljus) ‘Alkemičara’. Od njih se dakle očekuju konstruktivni prijedlozi. Poglavica ih je odma’, kako bi primjerom pokazao, podastro tri: ‘Okvir za divlje svinje’, ‘Djetinjstvo Filipa Latinovicza’ (ama čita čovjek, čita) i ‘Gospoda s onoga svijeta’. Antuntun digne visoko dva prsta u znak da ih je on naš’o dva, al’ da zašto bi se ograničavali na izdavaštvo kad ljude više privlači film. I kaže svoje. Prvi bi se zvao ‘Čudnovate zgode šegrta Papića’, a u nastavku bi se prikazivao ‘Četverored u Ulici brijestova’. Tad se za riječ javi dinamična intendantica i k’o iz topa ih provali pet: ‘Bio jednom za divlju zaradu’ na što se slobodouman kazališni redatelj nadoveže i predloži poznatog naturščika Ivana Heraklusa, koji je i teže stvari ponio na plećima, da zaigra u prvom demokroacijskom vesternu. Netko promrmlja da Indijance ne treba tražiti predaleko, no to ostane bez komentara. Tad se netko sjeti da glumčina Heraklus trenutno glumi u remakeu ‘Lesi se ipak ne vraća kući’ i da ga produkcija neće tek tako pustiti dok ne odglumi svoje. I tako u Demokroaciji, DE OMNI RE SCRIBILI, prođe još jedno kulturno poslijepodne. I ne daj Bože da se sad okolo priča kako se ne vodi briga za kulturu! Vodi se, i te kakva, navodno se sad dovršava scenarij (procurilo je) prvog nadzvučnog demokroacijskog filma.” Kao što iz ovoga vidiš, prihvatili su me među svoje i ja sam im bezgranično zahvalan. Doduše unaprijed mi je jasno da nikada neću imati pravo glasa jer ovdje o najvažnijim pitanjima odlučuju najvažniji ljudi, a već je velika stvar što me pozivaju za stol dok rješavaju unutarnja pitanja, jer ipak su oni stručnjaci za natkrite vrtove. A kad smo vani za vrtnim stolom, tad me pažljivo slušaju i bilLXXXVI

ježe sve, pa čak i moje najskrovitije misli, zaboravljajući da se udaru munje izlaže onaj tko zaviruje u svaki oblak. Evo toliko za sada, a ti ne brini jer sam dao sve od sebe da te u svjetlu tebi najdražih opišem upravo kakav jesi. Servus, EDUS

LXXXVII

Zagrebiensis, dan sunčan, mjesec svojeglav anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, DRAGI TREŠNJIN CVIJETE I LUKUSE! Javljam vam se iz prekrasnog grada podno Sljemenusa, Olimpa s ovih prostora kojim pušu razni vjetrovi. Ovdje sam već neko vrijeme, no kako ste mi prilikom odlaska kazali da vam se ne javljam, oduzimajući si dragocjeno vrijeme od posla zbog kojeg se ovdje i nalazim, jedino ako nešto nije doista jako važno, tako vam se dosad nisam imao razloga javljati. To ne znači da često ne mislim na vas i na one nebrojene svečane večere koje ste priređivali u čast bogova i polubogova. Razlog zbog kojeg vam se javljam naš je neuračunljivi Alexandrus. Znajte da sam mu se bio javio kako bih ga izvijestio da ću mu se uskoro nacrtati pred očima i na njega iskaliti čitav gnjev naše utvrde Parisisa. Drhtavom rukom uzvratio mi je na moje upozorenje i od tada naša prepiska teče bez zastoja. Koliko prašine uspijem sakupiti toliko mu i bacim u oči, ali on nikako da progleda i nauči čitati između redaka. No to mu je i stoga što je više volio traćiti svoje vrijeme u lovu na sjene negoli, kao što smo mi revnosno činili, strpljivo sjedeći na predavanjima Akademije diplomatikus. I to mu se, evo, sad poput bumerangusa vraća, pa stoga nije ni čudno što nerijetko dolazi do komunikacijskih šuma, gdje se sugovornici međusobno gube po stranputicama na koje ogromna stabla neupućenosti bacaju svoje beskompromisne sjene, otežavajući time i prohodnost i nalaženje komunikacijske čistine. Uzgred budi rečeno, u posljednjoj me je kamenoj ploči izvijestio o nekim prepirkama do kojih je navodno došlo tijekom vaše prepiske. Da vam pravo kažem, to me zapravo uopće i ne LXXXVIII

čudi, jer ne samo da je neuk nego i sklon fantaziranju, pa vas je, ne bih sada nabrajao, u kamenoj ploči nazvao najpogrdnijim nazivima deklinirajući ih na sve moguće načine (sav se naježim pri samoj pomisli!). Otvoreno mi je rekao kako je vrlo sretan što je napokon došlo do prekida u vašoj prepisci. Mnogo je prijatelja s kojima možemo dijeliti tajnu, ali sačuvati je može samo jedan. I da je zahvalan nekom tamo doktoru Freudusu što je do toga uopće došlo, jer da je počeo gubiti svaku nadu. O sebi mi nije znao puno toga reći jer se očito tamo gdje je sad sobom uopće i ne bavi, pa gnjavi druge. O da, još je rekao kako s velikim nestrpljenjem očekuje dan kad ćeš se ti, Trešnjin Cvijete, u areni za vječnost proslaviti – kročiti sama u nju, HORRESCO REFERENS84, pokleknuvši pod plamenim jezičcima dvoglavih zmajeva, u tu vječnost iz koje nema povratka. Proglasio vas je ostacima starog svijeta, za tebe, Lukuse, kazujući i da će te uskoro kao ruševinu i znamenitost grada Parisisa doći posjećivati autobusi krcati Japanusima. I da je zamislio kako AUTOBI PASSEBANT COMPLETI85. Evo kakva je stvarnost našeg Alexandrusa, nedostojna vaših napora, a i mojih, no ja ću mu se i dalje javljati kako ne bi pomislio da mu nisam dan i noć za petama i kako ću dati sve od sebe da u našu utvrdu na svoje mjesto vratim našu blagajnu. Ne smijem mu dati da zaspi, a njega se jedino bajkama može držati budnim. Ostanite i dalje kakvi jeste, nasmijani, lijepi i plemeniti. EDUS

Ježim se dok pričam

Autobusi su prolazili krcati LXXXIX

Parisis, dan kišovit, mjesec zabrinut anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, DRAGI EDUSE ! Po Njemu smo dobili tvoju kamenu ploču jer je očito prije negoli je došla do nas morala proći kroz Njegove ruke kako bi je on pregledao i odobrio da nastavi svoj put. Ponosimo se tobom i veliko je zadovoljstvo znati da se i On brine za tebe i svaku tvoju izgovorenu riječ, da tvoje riječi odjekuju u ušima našeg najponosatijeg i najčestitijeg građanina utvrde nam Parisisa, koji nam je o tom gradu podno panonskog Olimpa, iz kojeg se s poludnevnog boravka oduševljen upravo vratio govoreći u superlativimusima. S tugom smo čitali tvoju kamenu ploču u kojoj nam potvrđuješ slutnje da za našeg Alexandrusa nema povratka, da je u svojoj samodostatnosti otišao predaleko i da je od ugriza zvijeri fanatizmusa pobjesnio i izgubio razum kojeg i tako nije imao puno. TANTOENE ANIMIS COELESTIBUS IROEA86! tebi hvala što si se potrudio, a znamo da si na povjerljivom poslu, žrtvovati od svoga vremena i obavijestiti nas o onome čega smo se pribojavali. Čovjek dakle stvarno mora mnogo znati da bi doznao kako malo zna. A s obzirom na to da su stvari takve kakvima si nam ih opisao, kome ćemo vjerovati ako ne tebi u kojeg i On ulaže sve nade. Dopusti mi stoga da te zamolim da i dalje posreduješ između nas, jer ne samo da ne želim više žuljati ruke ispisujući kamene ploče onom bezobrazniku nego će i tvojim posredstvom značenja poprimiti svoj pravi smisao. Stoga te molim jer mu se ni ja a ni 86

Koliko to osjećaja može stati u dušu bogova

Trešnjin Cvijet ne želimo više obraćati, da mu preneseš ono što bi trebao znati, a dotiče se naše blagajne koja je njegovom krivicom nestala i razgnjevila sve naše Parisisane. Ovako, nakon produbljenog istraživanja koje sam proveo, ustanovio sam da ni DuMASKA, Alfred Sirvenus, a ni Pepeljuga ne znaju ništa o našoj blagajni. I to je definitivno jer sam ih preispitao na sve moguće načine, pribjegavajući svim poznatim i nepoznatim lukavstvima koje smo izučavali na našem Diplomantskom Akademikusu. Oni jasno znaju za našu blagajnu, no ono kada ju je Alexandrus iznosio iz utvrde, oni su svi bili daleko tako da bez obzira na njihove duge ruke, oni u naš slučaj nisu upleli svoje dugoprstiće. To prenesi Alexandrusu, da se ne zanosi kako ćemo mi odavde rješiti slučaj. Nego sad ovako, budući da ovi naši domaći prevrtljivci nisu u igri, preostaju nam jedino oni kojima je okružen. Podsjeti ga stoga da se prisjeti svih onih koje sam mu spomenuo na Listi sumnje i reci mu da nađe načina kako će ih sve okupiti. Neka nađe načina da ih okupi onako kao što mu je pošlo za rukom kad je buknuo požar, ali neka se sada potrudi da ih sve ima pred sobom u smirenom stanju. Najbolje bi možda bilo, ako mu to okolnosti dopuštaju, da organizira zaruke. Tako će ih sve imati na okupu i istraga će moći biti provedena tako da toga nitko ne bude svjestan. Za sada je to sve, kad mu uruče kamenu ploču u kojoj ćeš mu prenijeti ono što mu je činiti, i kad ti se vrati odgovor da je sve poduzeo da izvrši moje upute, i kad do mene stigne tvoja kamena ploča u kojoj me informiraš o sretnom tijeku istrage, tada ću ti, u međuvremenu razmislivši o najboljem načinu kojim ćemo otkriti krivca, poslati upute o tome kako dalje. Hvala ti unaprijed. A kad mi se – odnosno kad nam se – vrati blagajna, tad ćeš mi biti u mislima kad Mu je odnesem i time vratim ponos našoj utvrdi. I oprosti što te time gnjavim kad znam da se čitavom dušom moraš predati poslu prekrajanja koji nije jednostavan i koji zahtijeva maksimalnu koncentriranost i veliko umijeće. I to ti ide u prilog, a kad se domognemo blagajne, tada neće biti prepreke da XCI

te možda čak postave i za Glavnog Administratora Ministarstva Istine. Jer kome ćemo vjerovati ako tebi nećemo? LUKUS

XCII

Zagrebiensis, dan očit, mjesec naočit anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, DRAGI ALEXANDRUSE! Znaš i sam da sam sve učinio kako bih uvjerio Trešnjin Cvijet i Lukusa da su tvoje riječi na pogrešan način uzeli k srcu. Tako da je sad greška ispravljena, i ništa vam više ne stoji na putu da ponovno kao i do sada nastavite s prepiskom. Osim jedne stvari. S velikim te žaljenjem moram obavijestiti da je Lukus prilikom posljednjeg klesanja kamene ploče uganuo zglob tako da ga je Trešnjin Cvijet, koja se je živa i zdrava vratila s posljednjeg corridusa, morala dovršiti, a budući da do tebe kamene ploče putuju duže, od sada ćeš ih meni slati, a ja ću ti, kako ne bismo gubili vrijeme, potom u najkraćim crtama prenositi ono što ti poručuju. Evo dakle riječima mojim ono što ti Lukus poručuje. Kaže ovako: da je rezultat istrage takav da ne ulijevaš više nade u to da će ti Lukus ući u trag blagajni jer se ispostavilo da oni tamo o tome ništa ne znaju. Ja ti sve ovo ponavljam iako mi nije sasvim jasno o čemu je riječ. Dakle, usredotoči se na one koji te okružuju, jer blagajna je očito kod jednoga od njih. Kazao mi je i to da pokušaš osmisliti neki način kojim ćeš ih sve okupiti, ali da pritom ne posežeš za načinima koje si navodno izabirao u prošlosti. Spominjao mi je neke zaruke, o čemu je riječ? Da bi to bio najbolji način da ih sve okupiš i pokušaš naći krivca. Inače, prije nego li zaboravim, kazao mi je da je s obzirom na sve poteškoće kojima prolaziš i muke koje proživljavaš, spreman zaboraviti tvoj neoprostivi čin. Trenutno mu je najbitnije da je ti pronađeš i time nađeš i svoj izgubljeni mir. Izgradi bazen, a žabe će se same pojaviti. A da, još nešto. Poručio ti je da čim je pronađeš, pod hitno, XCIII

prije negoli se ponovno izgubi, po nekome meni pošalješ, a ja ću ti je ovdje čuvati sve dok mi se ne pridružiš. I smatram da bi doista trebao poslušati njegov mudri savjet jer ovo mjesto gdje sam sada takvo je da se stvari a ni ljudi nikada ne izgube. Eto tako da znaš, a ti budi pametan i poslušaj mudre savjete koje ti Lukus po meni šalje. Inače ovdje mi je iz dana u dan sve ljepše, evo kako sam danas pozvan na takozvani Uređivački kolegijus. To ti je kad se glavni urednici novina, SEMEL IN HEBDOMADA87, okupe u maloj zadimljenoj prostoriji i satima raspravljaju o temama koje bi novinarusi mogli obraditi. Danas je bilo posebno uzbudljivo jer se donosio novi Novi zakon o unutarnjoj organizaciji redakcije. Glavni i odgovorni urednikus uzeo je glavnu i odgovornu riječ i nakon tajnog glasanja pročitao sljedeće odluke pod radnim naslovom MAST & MAST NOT : 1. U redakciju “Gatalice” ulazi se isključivo po načelu konkavno-konveksne podobnosti 2. U slučaju da ono pod prvim članom zakaže, toleriraju se i drukčiji načini pristupa kao “preko veze”, “ispod stola”, “kroz prste” i dr. 3. U redakciji vladaju stroga hijerarhijska načela, kakvima bi i Japanusi pozavidjeli 4. Autorska se prava za oglede, komentare, razgovore… ne poštuju, isti je slučaj i s fotografijama ili karikaturama, a originalne umotvorine osmišljene u okviru “Gatalica & Naličja production” pod kontrolom su iste 5. Uređivačka politika (to se tako kaže) “Gatalice” počiva na temeljima (i to se tako kaže) demokratske inspiracije, a uzore i inspiraciju nalazi i u dnevnim i u noćnim glasilima 6. Razumno poslovanje redakcije “Gatalice” izbliza nadgleda 87

Samo jednom tjedno

XCIV

amerixixka neprofitabilna nevladina organizacija za podršku medijskih sloboda T-Rex PrutMedia, a izvještaj pod naslovom “Reforme u Gatalici” dostupan je svakome koji si ga može priuštiti za iznos od 500 (petsto) tisuća US dolarusa 7. Za reklamni prostor veličine čitave stranice uplaćuje se na žiro-račun “Gatalice” zgbmg OO7-1O1, a cjelokupan se iznos zatim laganini slijeva u dobrotvorni fond za razvoj “Lica & Naličja” 8. Sve konstruktivne sugestije više nisu dobrodošle 9. Osim ako se izda posebno odobrenje predsjedničkog Ureda za “Viceve i doskočice” 10. I to do daljnjeg! Je li da je zanimljivo i da se pomalo razlikuje od naših Zakona o sredstvusima javnog informiranja? No reći ćeš i sam, da bi vrt što raskošnije procvjetao, potrebno je što više različitih vrsta bilja, da ni insektima ne bude dosadno kad oblijeću oko njih. Nakon Uređivačkog kolegijusa do kojeg su kao i obično svi izišli zadovoljni, naišao sam na novinaruse koji su s nestrpljenjem iščekivali rezultate Tajnog glasovanja o novom Novom zakonu i čitavim mi putem do Stadiona davali argumente i protuargmente u vezi s novodonesenim Novim zakonom. Da bismo se približili Stadionu, morali smo kočijaškom trubom rastjerivati ljude koji su isto tako hrlili na utakmicu. Kao i kod nas, i ovdje ljudi s velikim entuzijazmom hrle na Stadion. Pogotovo kad se odigrava derbi koji tijekom jedne utakmice na vagu stavlja umijeća dviju vrsnih momčadi. Okružen navijačima, imao sam tako priliku gledati utakmicu koja je svojom neizvjesnošću do posljednje sekunde rasplamsavala čitav Stadion. Skandiralo se, pjevala se himna, pucale su granate, a na kraju utakmice svi su pohrlili u naručje svojih voljenih igrača. Utakmica je počela nevjerojatnim slalomom `a la Kostelići koji je, suspregnuvši dah čitavom Stadionu, izvelo lijevo krilo Novosađana. Kod kornera XCV

predliblao je lijevog beka Londonaca, provukao se laktima do šesnaesterca i kao da će opaliti loptu koju je potom zaštopao, dok se posljednji obrambeni igrač uklizivši mu sklizao i dalje sve tamo do reklama, našao se sŕm pred golom. Raspalio je loptu svom snagom, da je u jednom trenutku bilo kao da je nestala jureći prema rašljama, već su se čuli pobjednički povici, kad se poput pantere trojčeki Babić – Finka – Moguš (sa svih strana čuli su se povici: hoće! ne će! ho će! neće!) vinu u visine i uhvate je sa sva tri para ruku. Jedna druga akcija digla je Stadion na noge. Desetka Londonaca opasno je priprijetila dvoglavom golmanu AnićSilić, u pozadini čuo se Glas koji je oduševljeno komentirao utakmicu : Ma ljudi moji, je li to moguće?! Kakav špektakl, šenzacionalno, kakav šprint, koja šuperiornost, pravi štrijelac! Evo ga, evo ga, samo što nije, još malo, još malo – saaaaaaaaaaaaaaaaaaad!!! Lopta je prošla između glava dvoglavnog golmana i već je ona druga polovica počela silaziti s tribina kako bi obljubila Desetku, kad se umjesto da zatrese mrežu, a ja to nisam vidio jer se to samo iz jednog televizijuskog kuta moglo vidjeti, lopta odbije o stativu. A Glas se ponovno oglasi: Seprtljo jedna! To ti je kad ides na prvu loptu! Sta nam radis, streberu jedan, pa ne uči se nogomet iz knjiga, sto sve čovjek ne mora doživijeti!!! I baš sam se, moram ti priznati, iznenadio kako svi srčano navijaju na utakmicama i kako dok gledaš utakmicu imaš osjećaj da ti je čitav Stadion a ne da su samo dvije suprotstavljene momčadi na terenu, kad se to i dogodi. Na kraju utakmice kad su svi nahrupili na teren kako bi izljubili svoje igrače koji u junačkom srazu nisu izgubili obraz. Kojeg su im onda navijači bez ustezanja izljubili očito se radujući da vrijeme nema samo zub već i jezik. Nama izvana moglo bi se učiniti čudnim kako se navijači, a i momčadi vesele neriješenom rezultatu, GRAMMATICI CERTANT88. No s obzirom na to da su to jedine dvije momčadi u čitavoj ligi, razumljiva 88

Gramatičari raspravljaju

XCVI

je njihova radost, jer time obje momčadi zadržavaju prednost na tablici. No s obzirom na to da ni to ne može vječno trajati, uskoro će Nogomisija izdati novi Novi Nogopis. Pozvan sam i sljedećeg tjedna na derbi, no kako ću tada biti u društvu poznatog morskog kapetana duge plovidbe kome je dano da pod stare dane upravlja svjetionikom, mislim da neću moći doći na utakmicu, no kako god bilo, obavijestit ću te o ishodu. Edus

XCVII

Daramsalus, dan, noć anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, DRAGI EDUSE ! Hvala ti k’o bratu što si se potrudio objasniti Lukusu da je pogrešno čuo ono što sam mu kazao. Sad kako ponovno vlada harmonija, mogu prionuti potrazi za blagajnom. Nemoj mi zamjeriti što te ja nisam obavijestio da je nestala, no možeš i sam pretpostaviti da od silnih događaja koji me u posljednje vrijeme zaokupljaju ne znam gdje mi je glava. Sad kad sam saznao gdje je, krenuo sam za njom i našao je tamo gdje sam i mislio da bi mogla biti. No dobro, čuo sam što mi Lukus poručuje, ali mi uopće neće biti jednostavno realizirati njegov naum. A vidiš kako nije izgubio od svoje oštroumnosti i svoje širom carstva poznate dalekovidnosti. Ne bi me začudilo da me sad gleda i vidi sa Čipkastog tornja. Nadam se da će mu zglob vrlo brzo ozdraviti i da ćemo nesmetano moći nastaviti našu prepisku, a do tada molim te da mu u glavnim crtama preneseš moje riječi. Hvala ti unaprijed. Znači blagajna nije u rukama onih smutljivaca! Pa gdje bi onda mogla biti? Lukus dakle pretpostavlja da je još uvijek tu negdje u blizini i da bi najbolje bilo da ih sve okupim, čuvajući se onih koji nemaju što izgubiti, i tako da oni to ne primjete otkrijem krivca. A ono što mi kažeš da je rekao da se odriče blagajne, odnosno da je tebi uručim, jesi li siguran da je upravo to kazao? Jer znaš kako je s prepiskama, riječi katkad dok stignu do primatelja promijene smisao. Da li si siguran da je to tako mislio kada ti je uz pomoć Trešnjina Cvijeta poslao kamenu ploču? A tko zna, možda je Trešnjin Cvijet krivo čula njegove riječi pa ih onda i krivo ispisala? Molim te, ako ti nije teško, zamoli ih da ti u sljedećoj kamenoj XCVIII

ploči potvrde da im više nije stalo do nje, i još ih priupitaj da li stvarno ima razloga da je baš tebi donesem na noge, a ja ću se u međuvremenu potruditi da joj uđem u trag. Inače, što se Lukusova plana tiče, za sada nije izvediv jer su svi zaokupljeni gašenjem požara čiji plamenovi sada ovlaš dodiruju zvijezde, PER ASPERA AD ASTRA89, tako da ću se potruditi naći neko drugo rješenje. A i tvoje će mi sugestije biti dobrodošle, jer mi trenutno plamenovi prijete da će mi zahvatiti glavu pa se ne mogu sabrati i razborito razmišljati. Pomogni mi, prijatelju. AD AUGUSTA PER ANGUSTA90, Alexandrus

Trnjem do zvijezda

Do slave kroz puteljke XCIX

Zagrebiensis, dan vjetrovit, mjesec maglovit anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, DRAGI ALEXANDRUSE! Ovdje pušu razni vjetrovi, i sve si nešto mislim da ih preusmjerim prema vama olakšavajući vam gašenje požara. Jer nastavi li gorjeti ovom snagom, nećete dugo izdržati, a prevelika bi šteta bila da ti se nešto dogodi, pogotovo prije negoli dođeš do blagajne. Sad se dakle možeš opustiti i svoju koncentraciju usmjeriti na istragu. Raščistio sam nesporazum između Trešnjina Cvijeta, Lukusa i tebe kako sam najbolje znao, pa nemoj da te to više opterećuje, nego se potrudi da otkriješ onoga koji nas je olakšao za blagajnu, jer znaš i sam da se priča neće završiti sve dok je ne pronađemo. Inače, gradom i čitavom provincijom danas vlada potpuni muk. Ne možeš živoga glasa čuti. Što je vrlo neobično, s obzirom na to da su ljudi ovdje vični govoru i naprosto zaljubljeni u riječi. Iznenađen tim zatišjem raspitivao sam se, i jeziku gluhonijemih zahvaljujući – jer ljudi jednostavno odbijaju govoriti – saznao da je sveopća tišina maslo Dugouhog Kleptomana koji je svojim neuobičajenim metodama razgnjevio i u tišinu zavio čitavu provinciju. Sjećaš se kako smo mi, dok smo bili mladi, krali riječi sa svih mogućih mjesta? Iz knjiga, novina, s radija, osluškujući one koje su izgovarali stariji kako bismo eventualno u njima otkrili razloge zbog kojih smo ostali bez očeva. E sad, istim se postupkom, ali razvijenijim metodama poslužio Dugouhi, koji je gdje god bi bilo ljudi dolazio s malim prisluškivačixom kojim je osluškivao ono što C

se govorilo. Dao si ga je ugraditi u ušnu protezu kako bi nesmetano mogao osluškivati i bilježiti riječi koje su ga zanimale. Jer osim što je profesionalni prisluskivač, dotični je kleptoman riječi i ugledni jezikoslovac kojeg osobito zanima dragocjeni pučki govor iliti argot, dakle sama duša jezika. I kada se to doznalo, ljudi su se osjetili ugr(o/i)ženima, i da im nitko na sličan način ne bi otimao dušu, stisli zube prepriječivši jeziku put. No znaš i sam da on nikada ne posustaje i da se mijenja i razvija, a nekad bogami i isplazi, tako da će za dvadest svjetlosnih godina plijen koji je već sahranjen u knjigama, nekima zasigurno biti od koristi. Sutra mu je suđenje na Trgu Glagola, to ti je između Rečeničnog nadvožnjaka i okretišta Riječi, i uspije li se opravdati i obraniti pred Porotom, ne izgovorivši pritom ni jednu riječ koju je netko, negdje i nekad već izgovorio, pustit će ih, njega na slobodu, a knjige u prodaju. EDUS

Daramsalus, dan privržen, mjesec okretan, anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, DRAGI EDUSE! Što vrijedi da imamo zlatni lijes, kad u njemu moramo ležati. Ne bi bilo sretnijeg čovjeka na čitavu planetusu da mogu vjerno slijediti Lukusove upute. No Sudbina brodara ovisi o jedru, ali i o vjetru, a oni koji danas pušu nisu mi blagonakloni. Znaš, požar koji se proširio čitavim područjem izazvan je pogledom koji me je rasplamsao. Da ne ulazim u detalje, dogodilo se to iznenada i djelovalo je poput Zeusova groma iz vedra neba. Kiša nije uslijedila i ja se i dalje pržim okružen plamenim jezičcima. Ne mogu reći da sam nesretan i da mi pogledom nije uzvraćeno, jer kako se vatra rasplamsala, tako se i ona prihvatila iznalaženja materijala koje je onda, uranjajući ih u vatru, oplemenjivala, pretvarajući ih u dragocjene kovine, čak i u zlato! Uzvraćeno mi je, dakle, na najljepši mogući način, no kad sam teturajući izišao iz tog stanja trenutne opijenosti, ustanovivši da joj je srce već prožeto srcem nekog sretnog izabranika, u meni se otvori ponor u koji iz dana u dan ponirem sve dublje. Kako ponoru ne nazirem dna, tako mi je svaki trenutak novi poticaj da nađem oslonac prije negoli utonem u beskonačnu neopipljivost. A budući da Sveta knjigus dopušta osvajanje tuđe žene ako postoji ozbiljna opasnost da od ljubavi prema njoj umremo, ne preostaje mi negoli je, ako mi je još uvijek stalo do mog života, oteti iz zagrljaja njezina voljenog. Ne smećući s uma da je ljubav staklo koje se lomi ako ga čovjek primi suviše nesigurno ili suviše čvrsto. Postoji deset stupnjeva po kojima se očituje intenzitet ljubavi koja mi životom prijeti. Ljubav očiju pogodila me poput Zeusova groma. Privrženost duha usliCII

jedila je potom. Zatim se ideja bolno ustalila. Gubitku sna nisam mogao izbjeći. Počeh naglo mršavjeti, a za razonode nisam imao više nikakve volje. Usporedo je došao i gubitak tla pod nogama, nakon čega bi trebala nastupiti ludost, no svjedok si mi da do tog kritičnog stupnja nisam došao. Pređem li joj ikada prag, nastupit će ili gubitak svijesti ili sjene nakon čega je smrt neizbježna. VULNERANT OMNES ULTIMA NECAT91, posljednja ubija. Posljednji put vidio sam je kad mi je prilazila držeći u ruci predivan cvijet. Pognula je glavu kao da žali zbog plesa koji je prostrujio između nas, ili je možda žalila za tim plesom? Ne znam, i možda nikada neću saznati, jer otkad je u sebi gledam, sve mi se muti pred očima. Zatim mi pruži cvijet, no kako mi ga je pružala tako je trn ubode i iz prsta joj poteče kap krvi koja se prije negoli padne na pod pretvori u suzu pa u kristal. Posegnem za kristalom, koji uhvatim prije negoli je dotaknuo tlo, a kad sam se uspravio pomislivši da ću je ponovno ugledati, nje više ne bi. Cvijet je ostao lebdjeti u zraku i još uvijek je na istome mjestu. Tako da sada pod pretekstom koji mi Lukus sugerira nikako ne mogu okupiti mještane, no naći ću već neki način, iako bih sad najradije bio sam. ALEXANDRUS

Sve ranjavaju CIII

Zagrebiensis, dan zagonetan, mjesec prevrtljiv, anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, DRAGI ALEXANDRUSE! Sad mi je jasno kad kažeš da si izgubio glavu. No gubio si je ti i ranije, zbog čega bi ovoga puta opasnost bila veća? Da ti se nije dogodilo ono što ispjeva stari dobri pjesnik srca Afroditijus? Sjećaš li se? Euridiko, kad smo ti i ja Na zlatnom trgu, od starog vlasnika malog prašnjavog dućana Tamo u najudaljenijoj četvrti Između tornjeva najudaljenijeg grada Mnogih duša zemlje Enigmom privučeni kupili ovu masku. Našli smo je ni ne tražeći je. Tada bih je ja stavio na lice A ona bi mi točno prislanjala, i na masci bi bilo tvoje lice. Ljubavi se tada nismo pribojavali, pa bih je skinuo i tebi dao I ti bi je samo prevrnula i stavila na svoje lice Zar ne da bi ti tada točno prislanjala, A na masci bi bilo lice Moje I shvaćam, Alexandruse, kakve te boli pritišću, no nisi li malo preuranio kad će se od te boljke masovno bolovati tek u XIX. stoljeću? Znam da je ljubav jedina bolest od koje ne želimo ozdraviti, no ona je isto tako i sebi samoj kamen kušnje, stoga oprez! Jer u CIV

ljubavnom ratu pobjednik je onaj koji bježi. INCIDIS IN SCYLLAM CUPIENS VITARE CHARYBDIN92. Rekao sam ti da sam ponovno pozvan na utakmicu, no kako sam imao ugovoren sastanak s kapetanom u penziji, nisam mogao među navijače. Razgovarajući o svemu i svačemu evo što mi među inim kaže dok je svjetionik osvjetljavao blagu pučinu: «Već je Krležus rekao, sjećate se krupnijeg gospodina leksikografskog držanja, kako mi obični smrtnici nismo doli najobičniji kukci prema sudbinskim svračjim krikovima, naglasio je i da svijet već dugo hodi precizno reguliranim mehanizmom dok mi tek odnedavna naprežemo svoje glasnice na kola ideja koje tek ponekad uspijemo kolko-tolko spretno artikulirati. A govor se uči odmalena i uglavnom od starijih. Precizno regulirani mehanizmi ponudili su jedno novo, razgovjetnije rješenje. Sa scene (tako su govorili stari, no to potječe još od Aristofana) bez naklona povukao se pogrbljeni gospon u godinama, otišao je naglo, ali možda nedovoljno rano da u preostalom mu duhovnom vremenu izmiri svoju savjest. I dok će nesuđenom kapetanu predugih plovidbi Agonijama ostati bljeskovi brodoloma, od novog se i već dokazanog iskusnog morskog vuka očekuje u najmanju ruku probitačno krstarenje. A ostvari li se uvijet da u njemu prepoznaju autentičan odraz sazrelog (kako i ne bi) naroda, doći će možda i do mogućnosti da se bar malčice skrenu uvrije(ž/đ)eni vodeni tokovi, što opet neće biti lako s obzirom na vražju uhodanost svjetskih brzaka, jer more mnogo daje, ali ono što uzme teško vraća. Ovoga puta pravilno artikulirane demokroacijske pretpostavke mogle bi biti zvijezdama vodiljama ka uplovljavanju u mirnije vode, no teško je primaći se Stijenama prihvaćanja, pogotovo ako misli budu vođene jezikom starijih, jer za odraslost postoje drugi sinonimi, a oni će se ukazati ukoliko se demokroacijskom opravdanom ponosu dopusti da mu se gdjekad posoli pamet. 92

Zapada u Scilu tko hoće izbjeći Haribdi CV

I jedino će do sada neviđena vještina omogućiti da se uzburkaju valovi demokroacijske njive, samo da ne ostane na tome. Bio bi to dokaz pomanjkanja mudrosti, dok najduže plovidbe tek predstoje.» Mnogo je Posejdonu privrženih u ovoj provinciji, a obala im je, zaprepastit ćeš se kada je ugledaš, koliko otočjima razgranata toliko i u ljepoti jedinstvena. I Grad u kojem proboravih u društvu čuvara svjetionika takav je da bi mu uistinu i naša utvrda mogla pozavidjeti. MATERIAM SUPERABAT OPUS93. EDUS

Rad nadmaši građu

CVI

Parisis, dan sudnji, mjesec tmuran anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, DRAGI EDUSE! S obzirom na to da već dugo nismo od tebe dobili kamenu ploču, pitamo se što se to događa. Zabrinutost nas je obuzela jer možda nam ih i šalješ, ali vremena su takva da nikad ne znaš u čije će ruke dospjeti. No ipak, a i jer nam nema druge, ulažemo nadu da je sve u najboljem redu te da nam se ne javljaš isključivo stoga što nije došlo ni do kakvih promjena. Možda bi nam ti mogao pomoći kad bi prema nama usmjerio vjetrove koji, kažeš, pušu provincijom u kojoj se nalaziš. Sretan sam što ti, pa čak ni Alexandrus, niste trenutno u utvrdi, jer nakon što su se srušili Tornjevi duša kojeg sruši Bolesna mašta, nad čitavim se carstvom nadvi takav oblak prijetnje da su i najhrabriji ustuknuli. Zgrozivši se nad onim što vidje i Nebo se rastuži i posla nam oblake koji od tada nisu prestajali plakati. Nad Parisisom i okolnim selima spusti se pljusak kakvog Povijest ne vidi. A znaš i sam da se ona svega i svačega na(d)gledala. DELENDA CARTHAGO94. Tako da trenutno čitavim gradom vlada takva poplava da se ljudi prevoze čamcima. A da je do poremećaja došlo u čitavom Sistemu, govori i nezapamćena hladnoća koja je nastupila kako su nam od užasa promrzla srca. Kad bih našao načina da pošaljem poplavu prema Alexandrusu da ugasi požar koji će ga izjesti, a da mi on zauzvrat pošalje plamenove koji bi nas mogli bar malo zagrijati, od mene, vjeruj mi, ne bi bilo sretnijeg čovjeka.

Treba uništiti Kartagu CVII

Trešnjin je Cvijet trenutno u blizini arene koja je također nestala pod vodom. Pomaže ukrcavanju životinja na splav i vidim odavde našu VIRAGO95 kako mi maše šaljući i tebi svoj pozdrav. Budi mudar u riječima, a još mudriji na djelima. FESTINA LENTE96, LUKUS

Žena koja ničim ne mora zavidjeti muškarcima zbog onih kvaliteta koje se nazivaju muževnim 96

Požuri polako

CVIII

Zagrebiensis, dan hermetičan, mjesec otvoren, anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, DRAGI LUKUSE! Potresla me kamena ploča koju si mi poslao. Malo me ošamutila, no sad mi je već puno bolje. Da sam bar sada s vama pa da, iako znam koliko bi moja žrtva bila sićušna, na neki način budem od koristi. No znajte da sam u mislima neprestano s vama i da će se na Bolesnu maštu obrušiti Gnjev vječnosti! Nisam ti se javljao, jer nakon što sam Alexandrusu poslao kamenu ploču u kojoj mu dajem vjeran prikaz onoga što si podastro u svojoj kamenoj ploči, dobih odgovor u kojem mi kaže da s obzirom na neke čudne okolnosti trenutno nije u stanju provesti tvoj naum. Sit jastreb ne sjeda na ruku. Spominjao je neki požar, kristale, ovisnosti, poglede, uglavnom sve odreda neke hermetičke pojmove. Bojim se da je potpuno skrenuo i da se na njega stvarno više ne može računati. No vjerujem da će se ipak potruditi da nađe načina kako okupiti potencijalne krivce i pronaći onoga koji je ukrao ukradenu blagajnu. Javit ću vam se čim saznam nešto, a do tada čuvajte se i znajte da sam s vama. CAVE CANEM97, EDUS

Čuvaj se psa CIX

Daramsalus, dan staložen, mjesec uznemiren, anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, DRAGI EDUSE! Napokon jedna dobra vijest! Doduše ne dotiče se onoga što mi je više priraslo srcu, no sve u svoje vrijeme, dakle napokon dobih priliku da pred sobom na okupu ugledam sve one koji bi mogli biti upleteni u naš slučaj. Nisam ni morao razbijati glavu koju na mahove nalazim jer su se svi odazvali na Dalai Lamusov poziv da jutarnju meditaciju posvetimo spomenu na žrtve Tornjeva duša. I s mjesta na kojem sam se zatekao mogao sam ih sve vidjeti: dvanaest hodočasnika, mlade svećenike, mještane iz okolnih sela među kojima se našla i Žena s cvijetom a sada bez njega u pratnji svog mladića, i mnogi ljudi koje nikada u životu nisam vidio. Izmolili smo molitvu kojoj su od tuge ponestale riječi, a onda sam se zagledao u sve njih kako bih otkrio onoga koji svojim držanjem odaje tešku savjest zbog ukradene blagajne, jer volja daje ime djelu. No nitko se nije pogrbio tako kao da mu je savjest teška, pa sam digao ruke od svega, kad onda, još dok su mi bile u zraku, primijetih da dobar dio nas koji smo došli na poziv Dalai Lamusa nije došao u pratnji sjene. Oči mi se uznemiriše i stadoše brzo pogledavati po podu kako bi otkrile tko to sve nije došao s vlastitom sjenom, a to je moglo značiti ili da nešto skrivaju pa su svoje sjene ostavili da motre na to nešto, ili da nisu ni zamijetili da su ih sjene ostavile na cjedilu, što bi značilo da su se sjene uplele u nešto bez znanja svojih gospodara ili da su se u sve to uplele neke sile kojima ni Super Potter ne bi stao nakraj, a kamoli ja. Hm, promislih u sebi, ako prvu CX

hipotezu uzmem kao ispravnu, onda ostale dvije padaju u vodu, a padnu li u vodu, utopit će se pa ću se i sam morati smočiti ustanovim li da je prva pogrešna pa posegnem za onim dvjema. S druge strane, ako se odlučim za drugu, tad ću morati napraviti čitav krug kako bih je sagledao s druge strane. A treća je i tako nebulozna, da mi uopće nije jasno kako mi je pala na pamet. Ustanovih tada da je zapravo vrlo malen broj sjena bio prisutan na jutarnjoj molitvi. Tri-četiri sjene ljudi koje u životu nisam vidio ko pijane plota držale su se nogu svojih gospodara, pa nepokorna sjena Dalai Lamusa i sjena Žene s cvijetom, a sada bez njega, koja se poigravala sjenom mladića koji je sjedio do nje. Njih sam dakle mogao izbisati s Liste sumnje, i za svaki slučaj pogledam prema mojoj sjeni i odahnem kad uvidjeh da drijema; a što s preostalima, kako u njima otkriti krivca? Ili krivce? Pa da, kako se ranije nisam sjetio! Dvanaest hodočasnika, onih kojima je ulaz u Arhiv oduvijek dostupan, pa prema tome i naša prepiska! Vidim ih odavde kako se noću krišom prikradaju kamenim pločama kako bi pročitali i onda na sveopće oduševljenje otkrili postojanje blagajne koju zatim i pronalaze u mojoj sobi. Slijed događaja jasan je sam po sebi. I pogledam tad prema njima i stvarno otkrijem da im nedostojaju sjene; to me nagna da svom snagom na njih bacim opravdanu sumnju. A oni, posloženi u toj formaciji, padnu poput čunjeva za kuglanje. Osvrtali su se (kao što se dogodilo?), a ja brže-bolje iskoristim trenutak pomutnje i šprint do Arhiva, jer je nisu mogli drugdje sakriti s budući da su uvijek tamo i da su sebi samima najbolji čuvari vlastita plijena. I već sam se spremao ući u Arhiv kadli me promukli glas zaustavi – da kamo sam ja to krenuo ? Pogledam, kad ono dvanaest sjena dvanaest hodočasnika koje su ostale ovdje čuvati stražu! Tako dakle, ni jedna mjera opreza nije napretek! AUDACES FORTUNA IUVAT98! Lukavi su, joj što su lukavi, a tko bi im reko kad ih čovjek vidi onako kao da su jedni CXI

fotokopijusi drugih. A znao sam da ih se moram čuvati čim ih Lukus šalje! Tad se ipak nekako proguram kroz njih i uđem u Arhiv. Prvo sam počeo tražiti po prostoriji ne bih li otkrio kakav lažni zid iza kojeg su sakrili blagajnu, no kad uvidjeh da takve mogućnosti nije bilo jer su zidovi stakleni, dođem do police s kamenim pločama koje brižljivo evidentiram kako ne bi dolazilo do nesporazuma, nadajući se da ću je otkriti u jednoj od kamenih ploča. Da si bio na mome mjestu u trenutku kad sam je napokon otkrio, puklo bi ti srce od sreće! Jednom u Arhivu brže-bolje primakao sam se polici s našom prepiskom. Čitao sam jednu za drugom i naišao na onu koja je datirana s : Daramsala, dan zagonetan, mjesec prevrtljiv, a.d.lj.g.; u njoj sam spominjao buduće istraživače koji će se u svojim istraživanjima oslanjati na naše zapise. Tada sam se svim svojim bićem zamislio i ušao u Arhiv na kakav će naići za dvedesetak svjetlosnih godina, ne bez muke napokon prekoračivši prag budućnosti. S obzirom na to da sam bio u Arhivu budućnosti, imao sam i one kamene ploče koje su tek trebale stizati kao i one koje ti nisam, jer još nisam dobio odgovore na moje prethodne, stigao otposlati. I među njima otkrih kamenu ploču u kojoj je naznačen ishod naše istrage. Kamena ploča koja javlja radosnu vijest datirana je ovako: Daramsalus, dan sudnji, mjesec mlad, a.d.lj.g. Pročitavši je odmah sam uvidio da sam krivo procijenio, jer više se poštuje magarac natovaren zlatom nego osedlani konj, i bez razloga svom svojom snagom bacio opravdanu sumnju na dvanaest hodočasnika. ERRARE HUMANUM EST99. ALEXANDRUS

Sreća se smiješi smjelima

Griješiti je ljudski

CXII

Zagrebiensis, dan neupitan, mjesec rascvjetan, anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, DRAGI ALEXANDUSE! Upravo primih tvoju kamenu ploču. Na samom početku kažeš da najavljuješ radosnu vijest, i već sam se ponadao da si doista ušao u trag blagajni, kad na kraju tvog izlaganja shvatim da joj se još nisi primaknuo. Servirao si mi nekakvu nerazumljivu pretpostavku, no već sam se od tebe naviknuo dobivati slične odgovore tako da me to i ne iznenađuje previše jer tko se sramno uspeo, još sramnije pada. No ipak, ako sam dobro shvatio, sugeriraš da si, budući si već dobio uvid u nadolazeće kamene ploče, otkrio gdje se nalazi blagajna... Što se mene tiče, nema bitnijih promjena, čupam korov i zalijevam biljke. Evo kako je prije neki dan, dok sam zalijevao prekrasne đurđice, oleandre i maslačke, pred mojim vrtom prošao Diplomirani šetač. Pozvao sam ga na kavicu, a on mi kako je sjeo tako i prepriča svoju šetnju: “Sjedim evo sad malo prije na Trgu s tisuću imena i pod repom konja Vječnog jahača ugledam dvojicu izbezumljenih švercera kako nutkaju markuse u zamjenu za kune. Pomislih, zaustavi li se itko i prihvati zamjenu zaradit će nešto malo, a i to je već puno. I doista, zaustavi se bakica i prizivajući ih upola glasa kao “ajte,dečki, dajte dvajst markica, al da nitko ne vidi” razmijeni dio svoje penzije jer je očito tamo gdje ih je mislila potrošit markica službena valuta. Odem dalje prema Glavnom i na prepad me zaustavi duboki promukao ženski glas nudeći se za iste one marke. Pomislih, vidi ovo, na svakom koraku, gdje god da se čovjek okrene, sve miriše na trgovinu. Pa Zagrebiensis je pravo ekonomsko središte. Tak se dakle uplovljava u Europus. CXIII

Kako sam išao dalje tako sam nailazio na dvosmislene, trosmislene i četverosmislene grafite. Rekoh, pa Zagrebiensis je pravo umjetničko središte, čemu Pariz ili New York? Zagreb je svjetsko kulturno-umjetničko središte! Na putu sretnem znanca s kojim onako snogu razmijenim friške tračeve. Među njima bilo je i onih koji se još nisu ostvarili no koji će se zasigurno, dok čitav grad sazna, već nekako ostvariti. FAMA VOLAT100. Neupitno je dakle da je Zagrebiensis i informativno središte. Krenem dalje i iz vrtne restauracije u samom centru grada začujem: “Gospon, kak nemrete zapamtit, pa ovdje ste dvajst godina, pa ne kaže vam se pomodori već rajčice. Raj-či-ce. Ne, ne bum vam ih servirala dok ne kažete kak se veli.” Hm, tako dakle, uz tu pedagošku crtu, Zagrebiensis je i središte školstva. Odem dalje, kad ono vidim na zelenom valu kako, pridržavajući se ograničenja brzine, odred policajaca za stadom kriminalaca optrčava maraton. U gradu koji je dakle i sportsko središte. Nastavim šetnju, kad mi ono jato gusaka prepriječi put, a jer znam da svaka ptica, zaključim da je Zagrebiensis i političko središte. I već sam se gotovo primakao cilju, kad ugledam limuzine sa zelenim registracijama kako se vrte u krug pa zaključim da je Zagrebiensis i diplomatsko središće. I s obzirom na to da sam već u središtu središta, zaključim da se nemam više razloga bilo kamo upućivati. I ostanem tako ukopan na mjestu. Zauvijek. U središtu. A pomaknut ću se tek kada se i ono pomakne, i hoće, kad-tad, prije negoli postane metropolom slika i zaseokom prilika”, ispriča mi u dahu, pa mi potom, a da ga nisam ni pitao, zorno prikaže piramidalno raspoloženje među stanovništvom kad je riječ o našem projektu 100

Ugled leti

CXIV

zbog kojeg me je On i poslao u ovu provinciju: “Opipao sam pojedinačno puls svakog pojedinog stanovnika Demokroacije i došao do sljedećeg zaključka. DE GUSTIBUS ET COLORIBUS NON DISPUTANDUM101, a jadna je ta ptica kojoj je potrebno tuđe perje da bi poletjela. Evo, dajte, pogledajte si: E Europa Europamet-Euro Europutovnica-Europut Eurod-Eurosa-Eurobdarenost Eurorganizam-Europlan Eurosnutak-E Europarlament Eurospas- Europoslanik-E Eurosigurnost-E Eurorganiziranost Eurogarancije-E Europtimisti-Eurozbiljnost-E Euromantizam Euradost-E Eurobitelj-Eurobjavljenje-Eurokup-E Europrimjer Eurodgovor-E Europredijeljenost-Europstanak-Europunomoćiti Europravdanost-E Eurorijentacija-Eurosigurač-Eurosiguran-Euroslanjanje Euroriginalnost-E Eurosovina-Euroštroumnost-Eurotisak-Euroženiti-Euroživiti-Euroditi Eurosobitost-E Eurodazivanje-Eurodobrovoljavanje-Eurazonoda-Eurokultura Eurođendan-Eurorganizam-E Eurobzir-E Euročiglednost-Eurodanost-Eurodaslanik-Euromail Europanagerici-Eurobrazovanost-E Eurokrunjenje-Euromjer-Europtimizam-Eurosposobljeni-Europozitivizam Eurodgoj-Eurodgovornost-E Europijum-Europametnjakovići-Europustošenost-Europlemstvo-Europatrijarsi-Europarapsihologija Europarlamentarci-E Europortunizam-Europozicija-E Europrez-Europasivci-Europkinja Europorezi-E Europtužnica-Europotarnica-Europaranoja-Europatuljci Europoruka-Europismonoše-E Europropadanje-E Europrimitivci-E Europsjena-E Euročnica-Europaraziti-Europatent Europrepreka-Eurospija-E Europaroksizam-Europovjerljivo Europrodukcija-E Europrepreka-Euroštilji-Europadavičari-E Europarada Europlaćenici-E Europartija-Europrasetina-Europantomimičari Europandem-E Europak-E Europanak-Europapučari-E Eurooči Europorez-E Europaraliza Eurondo-E Europomena—Europasivci-E Europijenost-E Europanduri Europojenost-E Europasan-E Europajac Eurovarenje-E Europstvo-Europatnja-Eurin Eurospas-Eura-Euro Eurocentrizam Europa E

101

O ukusima i bojama ne treba raspravljati CXV

Moram ti priznati da sam ostao zateÄ?en tom dvostrukom prirodom odnosa prema naĹĄoj globalnoj zamisli. COITUS INTERRUPTUS102, EDUS

102

Prekid odnosa

CXVI

Daramsalus, dan sudnji, mjesec mlad anno domini ljeta gospodnjeg

AVE, DRAGI EDUSE! Prikaz raspoloženja stanovnika koji si mi predočio nije me posebno iznenadio. Što treba da učini vrijeme, neka učini pamet. Jer nisu li sve pojave u životu prožete proturječnostima? Ne proživljavamo li svi naše dane razapeti između sna i jave, davanja i primanja, zaborava i pamćenja, primicanja i uzmicanja? Jer kako doseći puninu kad, naprimjer osoba za kojom žudiš sanjajući je na javi sanja o tebi u snu? Takva neujednačena sanjanja dovode do toga da snovi međusobno izmiču jedan drugom i da se u svojoj snovitosti ne mogu prepoznati jer snovi nisu sanjani istovremeno. Tako ni do kristalizacije ne dolazi dok se snovi ne odsanjaju istovremeno. Kad sam ono pogledavao oko sebe da vidim koje sjene nedostaju, vraćam se na prethodnu kamenu ploču, uvidjevši da me moja dopratila, otposlao sam je da krene u susret sjeni Žene s cvijetom, ali tada bez njega. I kako joj se približavala, tako mi je odmahivala glavom da je ne šaljem k njoj. No ljubavlju oslijepljen, nisam odustao od svog nauma. I kad joj se skroz približila, ustanovi da je sjena Žene s cvijetom a tada bez njega, sa sjenom mladića koji je sjedio do nje činila jednu, da su obje sjene činile jednu od njih dvoje nerazdvojivu sjenu. Moja mi se vrati pognute glave i jedva me dostigne jer sam se ja već bio uputio prema Arhivu. Nastavak priče znaš. Sljedećeg jutra, prije izlaska sunca, usnuh da mi je sjena Žene s cvijetom ovoga puta s cvijetom u ruci prilazila. Na prstima, kako me ne bi probudila, a njezina ju je sjena, odvojivši se od one s CXVII

kojom se sjedinila, ISTI MIRANT STELLA, nečujno pratila. Zastala je kod kreveta i dugo me promatrala, TURRIS EBURNEA103, jer ljubav raste promatranjem, položivši cvijet, kao na pogrebu, na mom uzglavlju. Dok je stajala preda mnom, naše su se sjene prisjećale onog dana kad je buknuo požar i kad sam ja raspirivao vatru dok je ona minerale uranjala u plamene jezičce pretvarajući ih u zlato. Naše su se sjene dogovorile da se taj događaj koji je vatra dozvala zauvijek prepusti tim istim plamenim jezičcima; i dok se obruč vatre zatvarao oko nas, ona mi podari sloj svoje sjene kako bi moju koja je izblijedjela učinila sjajnijom a svoju, sada izblijedjelu, istovjetnom mojoj. I one se na trenutak sjediniše, prepriječivši put vatrenom obruču. A kako je nestala iz sna, tako se i vatreni obruč, koji moja sjena sama nije mogla zadržati, zatvori nada mnom, uzdigavši me do desetog stupnja kada se umire od ljubavi. MAXIMUS INTRA ME DEUS EST104. A vama, tebi i Lukusu, povjeravam sve naše kamene ploče. Želite li doista pronaći blagajnu, pronaći ćete je u njima. Samo čitajte kao što to Trešnjin Cvijet čini. RARI NANTES IN GURGITE VASTO105, ALEXANDRUS

103

Kula od slonove kosti

104

Najmoćniji od bogova u meni je

105

Rijetki utopljenici plutaju nad prostranim ponorom

CXVIII

Među mnogobrojnim kamenim pločama na koje smo naišli tražeći po Arhivu, naišli smo i na one koje nisu bile datirane. I bez obzira na to što nisu bile ni potpisane, očito je da su pripadale Alexandrusu. Iz čega proizlazi da je napuštajući utvrdu Parisis očito sa sobom ponio ne samo blagajnu nego i svoj dnevnik, koji je po nekim naznakama vodio od djetinjstva. S obzirom na sličnost motiva, dopustili smo si slobodu da dva vremenski udaljena dijela dnevnika okupimo u jednom tekstu. Tako da je smisao koji bi mogao proizići iz montaže isključiva odgovornost sakupljača tekstova. U Alexandrovu dnevniku se mogu, ali i ne moraju prepoznati veze s prepiskom, i koji god da je ishod, odgovornost je prepuštena čitatelju, odnosno čitateljici.

CXIX

ALEXANDRUSOV DNEVNIK

Prisjećam se onih dalekih vremena. Tada je u selu bilo toliko mještana da sam svakog znao i po imenu i po prezimenu. Nije bilo više od dvadesetak obitelji. No život je već tada bio buran. ≈ Budim se, ne znam da li je pojam najsretnije odabran, kad čitavu noć oka nisam sklopio. Sjećam se one neprospavane noći, davno je to bilo. Približavala se zima i počelo je nestajati hrane. Majka je davala sve od sebe da nas spasi od gladi. Znala bi nam posoliti obroke iznad svake mjere, što nas je prisiljavalo da pijemo ogromne količine vode, dajući nam time osjećaj sitosti. Imao sam sedam i pol godina, a moj brat pet. Čitavo smo vrijeme provodili u dvorištu, gradeći kućice od drva. Imali smo namjeru sagraditi čitavo jedno selo nalik našem i tijekom cijele zime napredovali smo obećavajućim ritmom. Nedostajala je još samo crkva. ≈ Te noći nisam mogao zaspati. Sanjao sam, budan, tisuće krajolika koje sam želio posjetiti, žive i pokretne slike koje su bile nadahnute nekolicinom razglednica koje su roditelji bili zalijepili na zid od kuhinje. Uglavnom bi to majka činila, otac je bio zadužen da nam ih za stolom pročita naglas. Imali smo velik broj razglednica iz mnogih nepoznatih predjela. Postojala je zemlja u kojoj su kraljeve nakon smrti pokapali u velike kamene šatore. Piramida bila je riječ koju sam ponavljao bez prestanka, cijeloga dana, otkad sam je čuo od svoga oca, a moj bi otac tada, imitiraCXX

jući me, ponavljao riječ tako da se ona pretvori u usklik koji smo koristili kad god bi nas nešto ili iznenadilo ili obradovalo. ≈ Sve do jutra bio sam prilično uzbuđen jer sam tada prvi put u životu namjeravao učiniti nešto bez znanja roditelja. I to mi je davalo krila. Bio sam spreman preletjeti Piramide. ≈ Mnoštvo nijemih pogleda popraćuje ženu koja je upravo izišla iz vlaka u kojem se nalazim. Čim me dijete koje je ušlo s majkom načas pogledalo, znao sam da dolaze sa sela nalik mojem, gospođin naglasak, a i robustan, nepokoran izgled potvrdio je moje slutnje. Sad, je li odigrala nespretnost u izgovoru, ostavljajući slušateljstvu prostora da je poistovjete s nekim događajima, ili je to naprosto bilo sve što je željela dati, teško je procijeniti. Majka troje djece i odbjegla muža, prema njezinu kazivanju, izrecitirala je svoju žalopojku, zastala pred nekim putnicima i krenula dalje. Ja zasad imam više sreće, ne sanjam noću nikakva odbjeglog duha. ≈ Ustao sam u tišini i osvrnuo se oko sebe provjeravajući spavaju li ostali. Roditelji su i dalje spavali dok se mlađi brat na trenutak zagledao i ponovno usnuo. Otišao sam do korita s vodom, oprao prsa, lice i zube, malo namočio kosu i počešljao se. Obukao se i iz ormara u blagovaonici izvukao hrpu papirnatih vrećica koje sam ponio preko prozora u prohladnu zimsku zoru. Hodao sam preko ogoljelih polja gazeći mraz iz kojeg su mjestimice izranjali pupoljci visibaba. Naš je tajni znak bio da mu se čim stignem oglasim kao sova, što kod nas u jutarnjim satima nije CXXI

bilo neobično čuti. No kad sam stigao do njegove kuće, moj me najbolji prijatelj već čekao na pragu. Svitalo je i mi smo se smijali oblacima koje smo stvarali dok smo razgovarali prigušenim glasovima da ne bismo kojim slučajem koga probudili. Pružio je svoje ruke koje je izvukao iz džepova haljetka i pokazao mi hrpu drvenih olovaka različitih boja, upravo kao što smo se bili dogovorili. Od hladnoće smo se sklonili u štalu i tamo počeli izrađivati papirnate lutke, režući i oslikavajući vrećice koje sam bio donio. Ostvarili smo tako galeriju simpatičnih papirnatih lutaka što smo ih zatim stavili u kutiju i ponijeli na seoski drum. Njime su polagano pristizali mještani, koje je na kraju sela očekivao autobus što ih je imao odvesti prema gradu. ≈ Izabrati jednu scenu među tolikim scenama. Što se uopće može očekivati od mene, odnosno što to ja očekujem, ili možda bolje, iščekujem. Neki putokaz ili nešto tome slično? A možda su znakovi već raspoređeni oko mene – na meni je dakle da ih protumačim. Pokušaj uvida i ruka koja slijedi vlastiti tok misli. I iznova ista pitanja, koliko je iskrenosti u istinama. Ovo nije pokušaj tumačenja. Već potraga za voštanicama. Pseudopoetske rečenice, iznimna poticajna samoća, stilska sugestija riječi, sudovi, prosudbe, sudoperi, pročistiti savjest i ne dopustiti da si zmija ugrize jezik. ≈ Bilo je i debelih i mršavih, i brzih i sporih i uopće svakojakih ljudi koji su hitali u grad. Znali smo ih sve, moj najbolji prijatelj i ja, i po imenu i po prezimenu. Od svih je mještana najotmjenija bila teta Linix koja je u grad išla tko zna kojim poslom, ali je ipak smogla dovoljno dobrote da se na trenutak zaustavi pred dvojicom CXXII

klinaca zanimajući se za ono što smo moj najbolji prijatelj i ja izvodili. Pomno je pogledala sve naše papirnate lutke, nasmijala se nekim licima koja su doista nalikovala nekim našim poznanicima, i uz osmijeh nam otkupila pet papirnatih lutaka, čitavu jednu obitelj koju je moj najbolji prijatelj odlično oslikao. Kad smo u ruke primili novac, bili smo toliko silno uzbuđeni da se nismo prestajali smijati stvarajući vesele oblake. ≈ A ipak već je jedan. Nisam u potpunosti svoj. Osjećam neku vrstu malaksalosti, vjerojatno od sinoćnjeg druženja koje je potrajalo do šest. Ovo maglovito sjećanje mogao bih nazvati «Prvi metro» s tim da bih time vjerojatno uvrijedio Truffauta. Pišem dakle da zaboravim, jer odveć su intenzivni dani koje u posljednje vrijeme proživljavam da ih jednostavno moram staviti na papir. U suprotnom ću, osjećam, od silnih osjeta izgubiti smisao za svakidašnje. A već je jedan. Svaka priča ima svoju priču. I nije na njoj da odredi smisao svog postojanja, jer svaka riječ može istodobno biti i podsjetnikom i upozorenjem. U ovom slučaju neću se baviti nikakvim tumačenjima. Nakana mi je bar približno opisati stanja kroz koja sam prolazio posljednjih tjedana. Tih tjedana kad su se prošlosti i sadašnjosti prepletale. Zauvijek ću se pitati zašto su vremenske odrednice ženskog roda. Možda su ovi redci ipak neka vrsta tumačenja. ≈ Kad smo oslikali papirnate vrećice koje sam bio donio iz kuhinje, moj najbolji prijatelj i ja stali smo uz put kojim su polako počeli prolaziti mještani koji su radili u gradu. Još nedovoljno budni prolazili su pored nas kao da nas nema. A s obzirom na to da su to zapravo bile papirnate lutke koje su se mogle navući na ruku, moj CXXIII

najbolji prijatelj i ja svakog bismo prolaznika popratili odgovarajućom grimasom, imitirajući istovremeno hod usnulih prolaznika, papirnatim lutkama koje smo bili navukli na naše promrzle ručice. Moj najbolji prijatelj popratio bi te užurbane ljude glasovima koje je stvarao ne otvarajući usta, tako da je stvarno djelovalo kao da ih je izgovarala lutka. To nas je obojicu toliko radovalo da smo smijehom stvarali valove oblaka na kojima smo plovili zaboravljajući i hladnoću i mogućnost da, kad se vratimo kući, od roditelja dobijemo poštene batine. ≈ A ipak već je jedan, jer od sada se sve mjeri ljetnom satnicom. ≈ Novcem što smo ga zaradili prodajom naših papirnatih lutaka kupili smo dvije litre mlijeka u loncima i kruha za čitavu obitelj. Već se bilo razdanilo i moj najbolji prijatelj i ja bili smo nestrpljivi što prije vratiti se kući i pohvaliti se našim jutarnjim plijenom. Nadomak kući zamijetio sam da su vrata širom otvorena, što obično nije bio slučaj. U tom sam trenutku znao da je na pomolu neka promjena. Moj najbolji prijatelj i ja utrčali smo u kuću, produžili hodnikom do blagovaonice i umjesto da se od sreće raspričamo o našem jutarnjem uspjehu, obojica, čim ugledasmo moju majku i mlađeg brata za stolom, ne usudismo se izustiti ni riječi. Potpuno smo zanijemjeli, oblaci su se raspršili, a mi smo stajali usred blagovaonice zaboravivši i na mlijeko i na kruh i na papirnate lutke. ≈ Prizivati duhove vlastitih strepnji. Prepoznati ih u drugima, CXXIV

odnosno savladati svoj odraz u mislima drugih. Iznova i nanovo postavljati si ista pitanja, nalaziti nove odgovore, umrijeti zbog važnosti koju si pripisujemo, utonuti u zemlju od srama zbog vlastite bestidnosti, sagledati važnost vlastitiog umiranja. Bilo jednom… ne! Nekad davno… ne… počeci utopljeni u sumpornim ekstazama ničemu nas novom neće poučiti, a važno je, itekako je važno prisjetiti se prvih dana, onih kada su se čuli odjeci svake pojedine kapi koja je stremila u predjele one neiskvarene stvarnosti, onog pročišćenog bitka kojim su se i bogovi uznosili. ≈ Majka je držala mlađeg brata u naručju, mali je još napola spavao, ali kao da je i on instinktivno razumio da se nešto neobično događa. A možda je i bio svjedokom povišenih glasova i zlonamjernog držanja trojice muškaraca koje sam vidio kroz odškinuta vrata kupaonice. Otac je bio u potkušulji i još je imao pjene za brijanje na licu. Ti veliki mračni ljudi požurivali su ga da spere pjenu s lica. Najniži među njima ga odgurne, tako da sam se skoro uputio u obranu svog oca, ali me je tada majka pogledala načinom koji je kazivao da se ne mičem sa svog mjesta, širom otvarajući oči u znak da im se ne približavam. ≈ Znao sam doduše da je kazaljke trebalo pomaknuti za jedan sat, čak je i podeblja gospođa u krčmi aludirala na tih izgubljenih sat vremena. Bilo je to u trenutku kad je Anatol bio sišao popišat se. Ja sam za to vrijeme bio podbočen za šankom, zapalio sam cigaretu i nestrpljivo čekao da se pojavi pa da već ispijemo ta piva koja su nam bila servirana. Tad se na gospođinu seksualnu aluziju i gromak smijeh čovjeka s one strane šanka bio prolomio. Postoje CXXV

te zarazne eksplozije smijeha. Čini mi se da sam se čak i ja bio nasmiješio. Manje zbog duhovitosti gospođine seksualne aluzije, a više zaveden odjekom s one strane šanka. Dok si zabavljen jednim, drugo ti promiče. No kad se Anatol pojavio, ljudi su već bili zabavljeni drugim stvarima, a mi smo, dolazeći u krčmu, bili pričali o nečemu pa smo se na taj razgovor nadovezali i nečemu u vezi s tim razgovorom i nazdravili. ≈ Ukočeni zbog nerazumijevanja, i dalje smo stajali na mjestu, kad se pojaviše ti nepoznati ljudi koji su se nepristojno ponašali prema mom ocu kojeg su okružili ne dopuštajući mu da nam se približi. Dok su prolazili pored nas, jedan od te trojice tako me odgurne da mi poispadaše plastične vrećice u koje smo moj najbolji prijatelj i ja bili pospremili naše papirnate lutke. Otac se sagnuo i ipak nekako dohvatio jednu od lutaka koju je stavio na ruku, pogledom odobravajući naš rad. Ples papirnate lutke koji je tata proizveo kako bi nas odobrovoljio prestane čim mu je onaj najniži od svih oduzeo i zgnječio papirnatu lutku kojoj očito isto tako nije bilo do plesa. ≈ Skakali smo tako od teme do teme, a ja sam od tog poskakivanja i ožednio tako da sam nakon ispijenog prvog naručio još jedno pivo. To ti je kad govor preduhitri misao. ≈ Moj najbolji prijatelj ostao je s nama sve dok je bio u stanju izdržati neugodnu atmosferu koja je vladala kod nas. Pri odlasku CXXVI

dao sam mu lonac mlijeka, koje je isto tako i on bio zaslužio, no on mi ga vrati govoreći kako će nama sada biti potrebnije. ≈ Predstojeći izbori u provinciji Troglavog orla [da se danas održavaju, a danas je 1. travnja (1. april), možda bi i imali nekog smisla, ali ovako...] sljedeći je avanturistički domet mog prijatelja Anatola. Spomenuo mi je kako će u sklopu ABCD-a pratiti troglavoorlovske izbore, da ide u pratnji dvije gospodične, da će prije toga sletjeti u Demokroacijus pa da će se možda čak i zadržati u Zagrebiensisu. Ako je tako, pomislih, dat ću mu Matijusov broj pa neka mu se javi ako mu štogod zatreba. Prije Anatolova odlaska, ako mi je računica točna, trebao bi već biti tamo, našli smo se na kavi i razmijenili koju, dao sam mu nekoliko, možda i naivnih, savjeta i kamenu pločicu namijenjenu Matijusu ako ga uopće vidi, no to je bilo mnogo kasnije. Vraćam se na onu noć kad smo slušali gospođine plitke seksualne aluzije zbog nepovratno izgubljenog proljetnog sat vremena. ≈ I tako sam u istom danu ostao i bez oca i bez najboljeg prijatelja. Jer nakon što njegovi roditelji doznaše za ono što se dogodilo u našoj kući, nakon što su ga izlemali što se onako sam od sebe u jutarnjim satima ne obavijestivši nikoga uputio u uličarenje, zabraniše mu do daljnjeg viđati me i uopće približiti se našoj sada prokletoj kući. ≈ Ispraznih čašu i uzevši s poda vrećicu s bocama vina krenusmo prema stanu Čočo-san koji smo bili napustili konstatirajući da bi CXXVII

nam se moglo dogoditi da s obzirom na ljude koji su još trebali pristizati s vinom ostanemo kratkih rukava. ≈ I tako su nam ti veliki mračni ljudi odveli oca. Usput su bili zgrabili tatinu vestu koju su mu navukli preko potkošulje i to je posljednja slika oca koje se sjećam. Dugo je potrajalo dok se nismo usudili pomaknuti se. Postavio sam lonce i kruh na stol i skupljao papirnate lutke razbacane po podu. Moj najbolji prijatelj uzeo je jednu i zabavljao brata imitirajući ples papirnate lutke koji je tata izmislio. Bio sam uvjeren da su svemu krive moje papirnate lutke, jer da se onako huljski nisam išuljao iz kuće kad sam zapravo bio najpotrebniji, sve se ono nikada ne bi bilo dogodilo. Skupio sam sve papirnate lutke, podrapao ih u najsitnije moguće komadiće i zapalio, istjerujući time sve zločeste duhove koji su nastanjivali moje lutke od papira. ≈ Razgovarajući o svemu i svačemu stigli smo i do toga da mi je Anatol pod svaku cijenu htio prepričati dogodovštine s nestašnim blizankama koje je upoznao na jednom od onih WorkShopova u organizaciji Ujedinjenih Carstava i sličnih institucija koje svoju sreću ostvaruju u tuđoj. Četverogodišnji studij političkih znanosti i urođeni avanturistički duh (za)vode ga na takozvana krizna područja. Prije otprilike pola godine vratio se s Timorusa. A sad, tko ga je slao i kome je išao u susret, teško je procijeniti iz ove moje recepcionarske perspektive. Prepričao mi je po svom povratku nekoliko scena kojih se ni «Godina opasnog življenja» s Mel Gibsonusom ne bi posramio, detonacije na dva metra od njega skrivenog s kanadskim snimateljem iza džipa s oznakom CXXVIII

UC-a. Noćna otpremanja muških članova obitelji kod koje je stanovao, noćna ispitivanja na pigin-englishu... Prepričavao mi je te priče s otužnim bijesom, ljut na impotentnu međunarodnu silu i nesretan što on u dharamsaluskoj konobi pijucka pivo, dok se prijatelji koje je ostavio danonoćno bore za najelementarnije slobode. Tih dana jedina mu je misao bila da se što prije vrati u Timorus, a kad ga se pokušam sjetiti iz ranijih dana, uviđam da je otkad ga poznajem vazda u sebi kultivirao neku vrstu revoltiranog i revolucija žednog stava. Nagon za ispravljanjem pogrešaka ili težnja za svjedočenjem, teško je prosuditi iz ovog kuta. ≈ Pokušavao sam danonoćno uvidjeti zbog čega nam je tata nestao. Više nisam snivao o predjelima s razglednica, zapostavio sam i kamene šatore i hvatanja zore. Prisjetio sam se svih onih riječi koje je otac u razgovoru s majkom izgovarao u kući. Pomislio sam da se upravo u tim riječima skriva tajna očeva izbivanja. ≈ Anatola sam bio upoznao prije nekoliko godina, kad me je jedan od mogućih tragova naveo da se iz Parisisa uputim u Londix. S vremenom sam saznao da, svomu očuhu zahvaljujući, ima otvoren pristup u arhive raznih ministarstava. No naša druženja nikad nisu bila usmjerena pokušajima izvlačenja bilo kakve koristi; recimo da je to bila samo još jedna od pozitivnih poluga koja je našim druženjima davala neki zajednički smisao. Jer obojica smo bili u potrazi za očevima. Njegov ih je svojevoljno napustio, kad je njemu bilo četrnaest, a kako mu očuh radi kao ratni reporter, on mu je i neka vrsta mentora. No zbog obostranih obveza, tako se rijetko viđaju da se, prema Anatolovim riječima, kad god se sretnu, rastaju kao najbolji prijatelji koji se više nikada neće vidjeti. CXXIX

≈ Pokušavam se sjetiti svih onih riječi koje bi mogle biti krive zbog očevog odlaska... ... Na ovom mjestu odstupili smo od pokušaja iščitavanja napisanog jer se na nekim riječima nakupila prašina vremena, a preostale riječi odbile su se ukazati skupljaču tekstova. Možda će Čitatelju, odnosno Čitateljici biti naklonjenije.. ≈ Stubištem do petog kata – kratak put ako se u obzir uzme zadovoljstvo koje nas je ispunilo čim smo kročili u stan Čočo-san. Dražesnim dharamsalaskim stanom vladalo je ugodno raspoloženje koje je doprinijelo da susret mojih novih znanica Čočo-san i Venerix s mojim starim prijateljem Anatolom protekne kao da se oduvijek znaju. Sadržaj razgovora bio je rasplamsan skorašnjim Anatolovim odlaskom u provinciju Troglavog orla. Nisam ni ja baš tako naivan. Smatrao sam da bi bilo dobro za njega da ga djevojke bar malo upute na ono što bi ga moglo dočekati. Ili da bar malo osjeti duh s kojim bi se mogao susresti tamo. Oduzmi tomu salonsku raspoloživost šarmantnih domaćica da odgovaraju na upite, ukus osrednjeg vina, odličnu pitu koju je Čočo-san ispekla i ukusna jela koje je Venerix priredila. Oduzmi dio ambijenta bezbrižnosti mladih ljudi kojima su raznorazne prepreke oduzele takozvanu mladost, dodaj još nekoliko zrna balkanske mitologije, pomiješaj s dozom političke naivnosti i uvidjet ćeš kako ćeš u tom grotlu balkanuske demokracije biti uskraćen i za one pretpostavke koje si stjecao tijekom četverogodišnjeg bavljenja političkom apstrakcijom. FolkCXXX

lor na stranu, prijatelju, prisjeti se svojih riječi prije tvog odlaska, onoj duhovnoj analogiji između Azijatusa i Balkanusa. Zakulisnim igrama i s leđa, Azijatus će te preveslati, dok se Balkanus neće ustručavati da te predribla gledajući te u oči. Tako si to rekao, samo možda drugim riječima, no gdje bi nam bio kraj kad bi nam sva saznanja bila od koristi? A takozvani-samozvani Europljaninus, kako on to čini? Na finjaka? ≈ Nisam prestajao tragati za riječima zbog kojih sam izgubio i oca i najboljeg prijatelja. Krao sam ih iz knjiga, iz rječnika, novina. Posvajao sam one koje bih čuo od ljudi. Čuvao u sebi one koje su bile izgovarane na televiziji i na radiju. Osluškivao sam pjesme, bilježio riječi koje bih čuo u razgovorima, ponavljao one koje su mi se činile važnima. Pribojavao se onih koje su ljudi potiho izgovarali, čuvao se onih koje su se odveć često koristile, zaboravljajući neke za koje sam bio siguran da nisu bile one koje sam očekivao. Skrivao sam one koje su slutile na opasnost, pribojavajući se onih koje su širile zadah smrti, razmišljajući o onima koje su prizivale svjetlost. ≈ Kad smo stigli, Edix se već bio razmahao u svojim romantičarskim izljevima vječne odanosti upućene našim domaćicama, šinjorinama Venerix i Čočo-san. Venerixin brat Jablanus, fizičkom pojavom svojevrstan ajd’ recimo troglavoorlovski John Lennonus, udobno je zavaljen u fotelji pijuckao sok od naranče i pripovijedao, a da me sad pita o čemu i s kim – ne bih znao reći. Bio sam već toliko utonuo u ono blaženo stanje zatečenosti i pojavama i ljudima da sam sve registrirao u najsporijim mogućim vremenskim CXXXI

isječcima. Da se bavim filmom negdje tamo u Hollywoodusu, svoja tadašnja viđenja nazvao bih retroparapsihološkim slowmotionom, što god to značilo. ≈ I od tad svaka mi je riječ i poticaj i upozorenje. U svakoj naslućujem mogući trag. Osluškujem i ne gubim nadu da ću kadtad načuti nešto što će mi omogućiti da rasvijetlim događaje koji su me razriješili oca. Kad malo odrastem, prodat ću sve papirnate lutke koje ću do tada napraviti i sa zarađenim novcem napustit ću naše selo i krenuti prema gradu. Siguran sam da ću tamo naići na neke dragocjene tragove. ≈ Oko ponoći pridružili su nam se moj brat, njegova djevojka i sve čuveniji Philipix. Svak u svom filmu. Philipix je došao na nekoliko dana, može se kazati da je zapravo bio na proputovanju. Namjeravao je ući u Legiju stranaca, no iritacija na koži onemogućila je da ostvari taj naum. U prihvatnom uredu sugerirali su mu da se vrati za pola godine, odnosno čim se oporavi. Tako da mu je boravak zapravo prisjeo. Philipix je inače Gabrijelusov brat, a Gabrijelus prijatelj mog brata još iz školskih dana. Pa ga je tako Gabrijelus priupitao može li Philipix prespavat kod njega nekoliko dana dok ne riješi to s Legijom, a moj brat – jasno da može, da uopće nema frke. I tako su njih dvojica svakodnevno, i danju i noću, tulumarili ispijajući sanduke piva, a sve kao opraštamo se laganini, neće ti biti lako, znam, znam, i tako su u tom raspoloženju i došli. A čim su se pojavili, dokotrljala su se pitanja koja su uglavnom započinjala s «koliko». CXXXII

Čočo-san: Edix: Venerix: Anatol: Jablanus:

«A koliko traje sve to?» «A koliko ćete platiti?» «A koliko ih primaju?» «Imam ja strica koji je prošao Legiju, a znaš li ti koliko ih pogine?» «Znaš možda koliko je Demokroacijusa, a koliko Troglavoorlovusa tamo?»

I eto ti Philipixa, devetnaestogodišnjaka, uvjerenog u vlastitu odluku, kako strpljivo odgovara na pitanja, a ne shvaća da se iza te salonske znatiželje krije zamka. Svatko ga na svoj način želi odvratiti od njegova nauma, samo ne čuje on to, ušima mu jedino zov prirode odjekuje. Moj brat, njegova djevojka i ja suzdržavali smo se pitanja jer smo mu ih sva već bili postavili. A znali smo i nešto više od ostalih. ≈ Napunit ću i glavu i sve one torbe koje ću ponijeti sa sobom riječima koje bi mi mogle ustrebati. A čim se smjestim negdje, pozvat ću i brata da mi se pridruži. Siguran sam da ćemo sa svim tim riječima stoput lakše pronaći tatu, jer čemu bi inače riječi uopće služile ako nam nisu u stanju pomoći. ≈ Vozim se vlakom kasneći na svečani obred jer nisam pomaknuo kazaljke na satu. Putem razmišljam o blagajni, zamišljam kako proganja Edusa i Lukusa u snu, dok mene posjećuje Žena s cvijetom. Nadam se da mi Erikus, čovjek s najvećom stražnjicom na svijetu čiji je šarm upravo obrnuto proporcionalan dimenzijama njegova guinessovskog pridužetka leđa, a inače dnevni čuvar Mjesečeva hrama nad kojim ja bdijem noću, neće odveć zamjeriti, a i CXXXIII

da mi zahvali na suradnji više bi to zasmetalo prijateljicu koja me je preporučila kraljevskoj stražnjici, jer sam se već i umorio od tih noćnih bdjenja, iako su to i najplodonosniji trenuci dok tragam za riječima. ≈ Mali sad plače za izgorjelim lutkama od papira, čim se malo saberem, napravit ću nove, a on će onda veselo uzviknuti: Piramida! ≈ Čočo-san koja nas je ugostila, Grad snova napustila je prije desetak godina. Danas na radijusu uređuje emisiju posvećenu cvjetnim aranžmanusima. Venerix upoznajem na sveučilištu gdje povremeno navratim prolistati neke kamene knjige. Edix je diplomirani povjesničar, i on mislima često odluta u svoje selo. Anatol se vratio iz provincije Troglavog orla, naboran, onda su ga ponovno poslali u Timorus, tamo je ostao pola godine i pri povratku izjavio kako je čudesno kad se uza sve napore ništa ne mijenja, s tim će se optimizmom za nekoliko dana uputiti na Kosovix. Meni u gradu nije išla prodaja papirnatih lutaka pa sam se prihvaćao bilo kakvih ponuda, u svakom trenutku očekujući da me otac dozove. Philipixu se ovoga puta Legija nije posrećila, no koliko ga znam, neće se na tome završiti. ≈ Izgovaram, prepisujem i pamtim riječi s nadom da ću u njima prepoznati oca. A što ako je otišao u stranu zemlju, ako su ga poslali u grad gdje ne vrijede iste riječi? Kako ću ga onda pronaći?

CXXXIV

≈ U međuvremenu naučio sam nekoliko jezika, i imam onoliko godina koliko ih je imao moj otac kad je izveo onaj ples s papirnatom lutkom, kad sam ih sve zapalio, jedino sam još tu jednu bio sačuvao. Poklonit ću je svom djetetu kad nauči sve riječi.

CXXXV

prazna stranica

HOMO HOMINI LUDUSI

prazna stranica

ALEXANDRUS

Otkad Alexandrus napusti utvrdu Parisis, štošta se dogodi, Parisisu i Alexandrusu. Neumoljiva i živahna duha, bijaše priznat pa katkad čak i voljen među ljudima koje je sretao, a zanat koji je samouko izučio omogućavao mu je da svakodnevno susreće mnogo ljudi. Jer nikome ni u snu nije padalo na um da se odrekne dnevnog proricanja budućnosti, od jučerašnjeg ručka danas nitko nije sit, što je Alexandrus otvorene duše činio, ovisno o raspoloženju sugovornika bilo iz taloga kave bilo iz karata; kristalnoj se kugli isto tako nije odupirao, no najdraže mu je ipak bilo iščitavanje sudbinskog spleta mreža s dlana. I kako je svojom vještinom stjecao ugled u gradu, EX NIHIL, NIHIL106, tako je s vremenom upoznao svakog njegovog stanovnika, a nerijetko bi, FAMA VOLAT107 , i iz drugih gradova pristizali. Poneseni glasinama, prepuštali bi se Alexandrusovoj dalekovidnosti i bili to više oduševljeni kad bi im – jer to bješe ono po čemu se isticao među svojim kolegama – svoje viđenje budućnosti podastiraše u vizualnom obličju, bilo crtežom ili, kad bi budućnost bila kompleksnija, oslikanim platnom, EX UNGUE LEONEM108, koje bi mušterija zatim otkupila, zadovoljna što je za istu cijenu dobila i umjetničko djelo i pogled u vlastitu budućnost. Do toga da Alexandrus postane svjestan vještine preduhitrivanja budućnosti (ponavljamo da od jučerašnjeg ručka nitko nije sit), u dobi devetogodišnjaka, koji je svojom nježnom pojavom roditeljima zadavao briga kad bi se zamislili nad njegovim živo106

Od ničega, ništa

107

Ugled leti

108

Lava prepoznajemo po kandžama CXXXIX

tom, dođe sasvim slučajno. I jedino se toj slučajnosti može zahvaliti što uopće dogodi se ova pripovijest – dokaz više da slučaj može odigrati značajnu ulogu kada mu se prepustimo. Dogodi se to u dubravi u koju se obitelj čoporativno uputila u posjet prijateljima. S obzirom na to da su prijatelji njegovih roditelja imali sina istih godina, Alexandrusovim se roditeljima on činjaše kao idealan izbor za socijalizaciju, pogotovo što su i vremena pratila tu tendenciju. I izbor se pokaže pravilnim. Njih su se dvojica, zajedničkim snagama utjelovljujući punoljetnost, EIUSDEM FARINAE109, sporazumijevali bez puno riječi. To olakša komunikaciju budući da tada Alexandrus još ne iznađe dar govora, a bolje je biti nijem nego govoriti stvari koje nitko ne razumije; stoga je i posezao za klinom i čekićem kad god bi imao potrebu izraziti bilo osjećaj bilo misao. Njih bi dvojica, prepuštajući roditelje ćaskanju i srkanju svježeg nektara iscijeđena iz vinove loze, napuštali hram prijatelja i hodali obližnjom šumom, zamišljajući se ekspedicijom koja je krenula u potragu za zarobljenom princezom. Hodali su tako u predvečerje šumom koja je svojom prozračnošću nadahnjivala njihovu punoljetnu maštu: princezu treba osloboditi iz kandži troglavog zmaja. Spotaknuvši se na korijen mamutskog hrasta koji je stršio iz zemlje, njegov prijatelj zamalo bi pao da ga Alexandrus nije uhvatio za ruku. Držeći ga za ruku dok se prijatelj nije uspravio, on se zagleda u njegov dlan, zaviri u svoje srce te razrogačenih očiju pogleda svog prijatelja. Kako nije imao ni klin ni čekić pri ruci, što je bilo neobično s obzirom na razdoblje, odlomi granu i stade crtati po blatu u koje su već dobrano bili zagazili, LEX EST QUOD NOTAMUS110. Brže-bolje nacrta stupove, fontanu pred hramom i krilatu ruku koja se promalja iz hrama, što je sve skupa bio znak da bi se pod hitno trebali vratiti u hram u kojem su njihovi roditelji međusobno obilato nazdravljali. 109

Od istog brašna

110

Ono što napišemo čini zakon

CXL

Nije prijatelju ostalo puno vremena da razluči Alexandrusovu misao, nego svom snagom, koliko su mu to tanahne nožice dopuštale, za njim ubrza iz šume, FESTINA LENTE111, dok bi se prije uvijek vraćali hodajući, prepričavajući u društvu princeze naporno oslobađanje; ovaj put, i to bez princeze, povratak bijaše ekspeditivan i pun nekog nestrpljivog iščekivanja. U hramu ugledaše prizor od kojeg im se zaledi krv u žilama. Srećom to kratko potraje, jer bi inače potpuno promrzli i tu bi bio kraj priči. Izgubivši svijest, njihovi roditelji ležali su na podu, nalikujući punjenim životinjama kakve čovjek nailazi u kućama kojima je stalo da pokažu da imaju imetak a da pri tome nisu svjesni da su zakinuti za dobar ukus. Kolektivna je nesvjestica očito bila prouzrokovana vinom koje je, pokazat će se kasnije, bilo otrovano. Ono što Alexandrus vidje na prijateljevu dlanu bješe upozorenje da se što prije vrate u hram kako bi od sigurnog stiska smrti spasili roditelje. Trenutak nakon što su opipali pulsove roditelja, a i bila su bila, uvjerivši se da još kucaju, eto ti prijatelja koji je već zajahao krilatog Pegaza uputivši se u grad po pomoć. Ubrzo zatim leteći je dogalopirao s liječnikom koji je protuotrovom u tili čas izvukao roditelje iz sve čvršćeg stiska vilenog kosturnjaka. Dok je nemoćan gledao razvoj događaja, Alexandrusu s očiju nije nestajao prizor koji je naslikao u blatu i shvati da je ruka koja je provirila iz hrama istodobno značila i zov upomoć kao i ruku koju mu je sudbina pružala. Činjenica što to pročita s prijateljeva dlana, sagledavši njegovu najbliskiju budućnost, nedvosmisleno je ukazivala na to da je on taj koji je pozvan da zamalo pokojnim roditeljima pruži ruku utjehe. No koliko god bio markantan, taj se događaj Alexandrusu postupno potisne u podsvijest, izguran mnogim drugim događajima koje mu je svakodnevica donosila. Onda se, dok je s djevojkom s kojom je išao na jutarnju meditaciju sjedio na obali šumskog jezera, dogodi da ona skoro uklizi 111

Požuri polako CXLI

u jezero. To se ipak ne dogodi jer je on pridrža i, nagađate već, držeći je za ruku, dok je ona prepravljala lovorov vijenac koji joj je krasio ljupku dvanaestogodišnju glavu, zagleda u njezin dlan. I ponovno će, na skliskoj obali jezera, ponesen nekom slutnjom, iscrtati znakovlje koje će se pokazati proročanskim. Nacrtao je širom razvučeni osmijeh, što se pokaže točnom prognozom, budući da ga ona i razvuče nakon što mu, sva zadihana zbog opasnosti koja joj je bila zaprijetila, otme poljubac koji je već poduže u najskrovitijim mislima iščekivala. Alexandrus je jasno vidio slijed događaja, ono što je očekivalo, mladu lovorovim, vijencem ovjenčanu djevojku. A vidio bi i što se njemu sprema, samo da je zavirio u svoj dlan. No nije se usudio najaviti poljubac nego njegovu posljedicu, shvativši tada da zna čitati iz ruku i da je on taj koji odlučuje o onome što će biti ukazano iz iščitanog. Sudbinom s predznakom proročanskog, a danas je učenik jučerašnjeg dana, Alexandrus ne imaše brige oko izbora profesionalnog smjera, nikakvih orijentacijskih ispita ili razgovora kod psihologa Akademikusa. Nije rijetkost da se mladim rukama na čuvanje podari vlastita sudbina, sve je već zacrtano na samom početku, i samo je pitanje Providnosti kada će se ukazati. Ukazujući na smjernice, nekima je tako dano da očitost sagledaju vrlo rano, dok nekima treba dodatnih poticaja, no rijetki su oni kojima je, kao Alexandrusu, pružena mogućnost da preduhitre budućnost. Njegova je vještina bila takva da kad bi naprimjer u ovom trenutku iščitao dlan potpisnika ovih redaka, bez ikakva bi napora bio u stanju pročitati, CREDO QUIA ABSURDUM112, sve ono što će uslijediti na stranicama ove pripovijesti. No razdoblje koje nas odjeljuje od onoga u kojem je živio moj predak Alexandrus toliko udaljeno je te se mora posumnjati kako je mogao pretpostaviti da će se budućnost, čije je hirove poznavao, rastegnuti sve do našeg razdoblja iako sutrašnji dan još nitko nije vidio. Iz njegove 112

Vjerujem jer je apsurdno

CXLII

rukopisne ostavštine moguće je sagledati neke poglede koje je imao o pitanju budućnosti. Tako će naprimjer u ogledu Budućnost u budućnosti «Budućnost u budućnosti», Alexandrus napisati: “Svaki put ima svoj početak i svoj kraj koji se nadovezuje na početak; dovoljno je pogledati unazad kako bi se vidjelo unaprijed. Sutrašnjicu jučer pretvara u današnjicu, a današnjica je u odnosu na jučer neiživljena sutrašnjica koja seže dokle i pogled. I naše carstvo nije posljednje, ono je jučer nadolazeće.” I kad se proču da je Alexandrus nadahnut vještinom sagledavanja budućnosti, mnogi, a među njima i oni koji ni slutili nisu da se vrijeme i na taj način rasteže, pohrliše mu u susret. Tako je, ne zanemarujući druge aktivnosti, aktivno sagledavao budućnost svojih sugrađana, što mu omogući da si predoči jednu sveobuhvatnu sliku sazdanu od pojedinačnih budućnosti – sliku budućnosti grada Parisisa. No da ne bi postao odveć zanimljiv politikusima, to zadrži za se, ispisujući svoja viđenja u ogledu koji nazva Buduća budućnost* i koji se nikada ne bi obznanio svijetu da ga budućnost ne preduhitri.

* «Buduća budućnost», Alexandrus CXLIII

LUKUS

Nalik svome suvremeniku koji svijetu posta poznat po beskonačnoj pripovijesti o mornaru što nakon raznih peripetija nađe rodni otok, koji navodno uopće nije otok, i scenarija o slavnoj povijesti dinastije, Lukus je bio slijep. S tom razlikom da bi progledao kad bi bio u nečijem društvu. Ostavljen sebi samom, nije bio u stanju vidjeti ni vlastitu sjenu, no svjetlost bi mu nadahnula vid čim bi pred sobom imao živa čovjeka. Okolnost tim povoljnija kad se zna da je Lukus bio obdaren vještinom koju je iz susreta u susret usavršavao i koja bijaše rijetkost, EX DONO115, i u tim krajevima: znao je čitati ljude, a bolje je pročitati jednog čovjeka nego deset knjiga. Oči mu bijahu vazda otvorene, čak i dok je spavao – pogotovo kad je spavao, tako da mu ljudi prilažahu bez ikakva ustručavanja i ne sluteći da mu se vid vraćao samo kad bi pred sobom imao nekoga tko ga je vidio. I nikad nitko ne otkri da ima posla sa slijepcem, jer je s takvom prirodnošću prelazio iz jednog stanja u drugo da se ni zrno sumnje nije moglo nastaniti u njegovu ophođenju s drugima, jer kad slijepac spozna da je slijepac, on počinje vidjeti, a bolje je biti očima slijep nego umom. Pa dok su građani Alexandrusu prilazili sa željom da im on iščita ono što ih je očekivalo u životu, za Lukusa se sve donedavno, dok ne otkrih njegov intimni dnevnik Oči u oči*, nije znalo da živi u potpunom mraku dok nije u društvu drugih, dalekovidan čovjek nije onaj koji vidi goru nego onaj koji vidi za gorom. Jer kako otvoreno priznati drugima da su ti neophodni da 115

Darovnica

* “Oči u oči”, Lukus * “Sučelice”, Edus CXLIV

bi ne samo njih nego kroz njih i sebe sagledao u svjetlu istine. Istine koju ni njegovi roditelji nikad ne otkriše, jer bi se, kad god bi se našao u njihovoj blizini, a u djetinjstvu to bijaše bez prestanka, pa i u mladosti, ponašao kao najnormalnije dijete koje katkad svjesno, katkad nesvjesno reagira na vanjske podražaje, ERGO GLU CAPIUNTUR AVES117. Na njihove izljeve nježnosti ili ljutnje odgovarao bi smijehom ili plačem, tako da ni oni ni itko drugi nikada nikako ne uzmogoše ni pretpostaviti da je mali vidno bio potpuno dezaktiviran kad bi se našao u društvu sa samim sobom. No to ga nije odveć brinulo ni opterećivalo, nego mu ti trenuci slijepe samoće omoguće da prokrči put u sebi, takav da je iz sebe, ne podajući se vanjskim izazovima, jasnije sagledavao stvari koje su oku nevidljive i to mu: “…u izrazu, posvjedočit će oni koji ga upoznaše, dade taj izraz misticizma koji bi mu se katkad znao nazreti u pogledu. Poznato je da nedostatak nekih vrlina pojačava intenzitet drugih. Tako Lukusu intuicija bijaše natprosječno razvijena, do te mjere da je bio u stanju predosjetiti kad bi mu netko dolazio u susret, što mu omogući da se i duhovno pripremi na posjet: «Ma koga ja to vidim!» uskliknuo bi radosno bez obzira na došljaka što ga trenutno nadahne osjećajem dobrodošlice i pospješi daljnje druženje, koje uvijek, jer je iskustvo bez razuma kao slijepac u tuđoj zemlji, i za njega i za sugovornika bijaše obogaćujuće. Stoga nije ni čudno što su i Lukusa s vremenom, uz reputaciju da je osoba s kojom je ugodno biti u društvu, dolazili posjećivati gotovo svi građani Parisisa, grada komunikativnih i razigranih ljudi. A Lukusu ta okolnost omogući da dublje pronikne i jasnije sagleda njegovu dušu. Među onima koji redovito dolažahu u posjet Lukusu bijaše i sin njegova prijatelja, mladić koji se među svojim vršnjacima izdvajao nevjerojatnom brzinom duha, jer i onaj koji ima najviše vremena, naj117

Zbog toga se i ptice hvataju za ljepak CXLV

manje ga ima za gubljenje; nakon što mu otac ode u vječna lovišta, MEMENTO MORI119, nastavi dakle pohoditi Lukusov hram. Došao bi na čašicu razgovora s Lukusom, koji je rijetko kad bio prepušten sebi samome. Omiljen i cijenjen, kod njega bi, kao u kakvu književnom salonu ili hodniku nekog veleposlanstva, i najskrovitije misli izgovarao na sav glas, a potpirene Lukusovom duhovitošću, jednoglasno prizivale na smijeh kojim je odzvanjalo pola Parisisa. Njegovo pak govorničko umijeće bijaše takvo da su se njegove misli prenosile brzinom svjetlosti, bacajući novo svjetlo na događaje i ličnosti koje su punile isklesane kamene novinske stranice lokalnog biltena.

119

Sjeti se da si smrtan

CXLVI

EDUS

Edusu su se kockice sudbine posložile tako da bi mu svatko imalo sklon savršenstvu pozavidio. Ničega u njegovu duhovnom ustrojstvu ne uzmanjka, RARA AVIS IN TERRIS120, i nikada mu ništa što bi druge moglo izbaciti iz ravnoteže ne pade na pamet. I da su duhovne vrline na prodaju te da je i svoj smisao za trgovačku kombinatoriku aktivirao, zasigurno bi bio u stanju otkupiti pola Parisisa. No takvo mu što, stremeći najuzvišenijim idealima, zasigurno nikad ne bi palo na um. U godinama kad su ga i djevojke počele zamjećivati, usadi se u sanjarenja mnogih i mnoge bi zasigurno usrećio, ne nalazi se biser u svakoj školjci, ali svaku treba pogledati, da se samo obazirao na njihova dozivanja. Što on ne činjaše. Ali ne zbog osjećaja uzvišenosti, nije svjesno izbjegavao nježni kontakat s umilnim glasovima koji ga dozivahu zbog bojazni da bi mogao pasti u kakvo iskušenje koje se bogovima ne bi mililo. Razlog njegovu neobaziranju bijaše prirodniji: uza sva bogatstva kojim ga život obasu, zakine ga za mogućnost osluškivanja životne harmonije. Pa iako nije imao sluha da čuje govor drugih, imaše ga za sve ono što je bilo u doticaju s ljudskim previranjima, toliko da je nerijetko mogao i utjecati na njihove nepredvidive tijekove, znajući da tko želi doznati odakle vjetar puše, ne baca u zrak kamen nego pero. Uvijek nasmijana lica, boravak u njegovu društvu Lukusu bijaše posebno ugodan, a kako je bio sin njegova prijatelja koji ih napusti kad je Edus tek stupao u život, Lukus se prema njemu osjećao zaštitnički. A da ga pouči svemu onome što je spoznao, bijaše potaknut time što je u njegovu društvu vidio bolje nego u društvu 120

Rijetka ptica na zemlji CXLVII

ikoga drugog. Tako su njih dvojica provodili puno vremena zajedno, često i u društvu drugih, i sve što Edus ikada nauči i spozna bijaše zapravo za tih druženja u Lukusovu hramu. Da bi mu razložno objasnio neke postavke, Lukus se nije ustručavao ponavljati mu ih po desetke pa i stotine puta, blago i polagano mičući usne. I tim znanjima koja je isklesala mudrost i koja je dobivao iz prve ruke, HIC ET NUNC121, uz svoju urođenu sposobnost brzog snalaženja u predjelima konkretnog i apstraktnog, Edus se do punoljetnosti, svi se obaziru na vrijeme, samo se vrijeme ni na koga ne obazire, pretvori u mladića koji je rezonirao kao mudrac. To mu otvori vrata najdičnijih kuća Carstva, posebno nakon događaja koji Lukusu potvrdi da pod svojim okriljem ima biće obdareno nesvakidašnjim sposobnostima, kad je snagom volje onemogućio da se požar rasplamsa. Dok su sjedili zabavljeni Lukusovim pripovijedanjem zgoda koje je on izmišljao noću, BEATI PAUPERES SPIRITU122, Edus zamijeti žar koji je potpaljivao plast sijena što se nalazio u kutu prostrane dvorane Lukusova hrama. To ga posebno iznenadi stoga što ga nitko nije bio zapalio. Odmaknuvši pogled od Lukusovih usana, izgubi nit pripovijesti i ugleda žar što se mogao pretvoriti u požar koji bi prvo uništio Lukusov ležaj a zatim zaprijetio svima onima koji su se našli u blizini. Uvučeni u Lukusovu pripovijest, potpuno izvučeni iz realnosti svijeta, bili su osjetljiviji i podložniji opasnosti koja bi im bila zaprijetila da je Edus ne zaustavi na vrijeme. Čim ugleda žar, budući da je u Lukusovoj knjižnici imao prilike prolistati ukoričenu prepisku pod naslovom Homo homini ludus*, začas shvati što je posrijedi. Zagleda se među sve one koji su sjedili s njima, a pažnju mu privuče Don Casanovus koji, koliko se god trudio sakriti svoja duhovna previranja, praveći se da 121

Ovdje i sada

122

Sretni li su siromašni duhom

* Homo homini ludusi, str. XIX. CXLVIII

pozorno sluša Lukusovu besjedu, ne izbjegne Edusovoj oštroumnosti i sposobnosti pronicanja u dubine duhovnih izvora. Osjetivši da je promatran, Don Casanovus pogleda Edusa koji se, čim ga ovaj ugleda, zagleda duboko u njegovu dušu. Gledali su se tako: Don Casanovusu ne bijaše stalo da rasprostre svoju istinu i srce dade na ogled, ono koje često mora nositi teži teret nego što ga nose leđa. No uz Edusovo nenapadno inzistiranje Don Casanovus ipak podlegne pruživši mu ga na dlanu, jer što srce ne zapali, to ni oči ne vide. Edus ga uzme među svoje dlanove i umiri govoreći mu bezglasno da nema smisla sam razbuktavati vatru strasti nego da će se unutarnji plamen utisućostručiti kad jedno drugome padnu u zagrljaj. «Ali kad je ona miljama udaljena!» šutnjom je paničario Don Casanovus. Treptajem Edus u Don Casanovusovu duhu ukine prostornu udaljenost, COITUS INTERRUPTUS124, uvjerivši ga da ga u tom trenutku voljena sanja i da njihova srca tvore jedinstvo. Žar se s plasta sijena vrati u Don Casanovusovo srce i nastavi plamtjeti, shvativši da drugima svoje unutarnje plamene ne treba odveć isticati jer da svi danonoćno izgaramo. U prvi mah, kad se prolomi smijeh svih prisutnih, Don Casanovus pomisli da se njemu podsmjehuju, dušom izmjeri, umom provjeri, a tek onda vjeruj, no bješe to samo učinak Lukusove ispričane zgode. Zahvalan Edusu na intervenciji i svjestan njegove vještine, Don Casanovus ga pogledom priupita bi li stupio u njegovu službu. S obzirom na to da je već bio u godinama kad je trebalo pomišljati na otiskivanje u svijet, Edus laganim klimanjem glave prihvati ponudu. Kad se opraštao s Edusom, Lukus pusti suzu koja ga na jedno oko zaslijepi zauvijek.

124

Prekid odnosa CXLIX

DON CASANOVUS

Don Casanovus, predak pisca koji svijetu posta poznat po svojim raskošno erotskim, u štivo pretočenim izletima, bijaše sramežljiv do te mjere da se katkad posrami – a ne govorimo o zamkama savjesti, HOMO SUM HUMANI NIHIL AME ALIENTUM PUTO125 – pred vlastitim odrazom u zrcalu. To mu, s obzirom na zvanje putujućeg glumca, uskrati dosta toga, posebno prilikom pokušaja prodavanja vlastitih glumačkih uradaka vlasnicima kazališta i svima onima koji bi mogli biti zainteresirani za otkup predstava što ih je samostalno izvodio. A stid je sjena svih vrlina tko izgubi stid, nema više što izgubiti. Stoga mu je Edusova pratnja itekako dobrodošla: dok bi on pripremao predstave, Edus bi pregovarao o njihovu otkupu. A u tu je svrhu Edus bio idealno probrana osoba, s obzirom na to da je – kako smo već rekli: kad priroda zakine na jednoj, pojača na drugoj strani – imao i sposobnost izuzetno brzog svladavanja jezika koji bi mu dotad bio nepoznat. To bi im bilo od velike koristi kad bi odlazili u susret drugim carstvima, budući da u vlastitom nisu uvijek bili objeručke dočekivani. Dovoljno bi mu bilo prolistati kakvu gramatiku i uz pomoć rječnika začas bi svladao jezik domaćina; pa unatoč tome što mu se ušna školjka i dalje nije otvarala, to ga ne spriječi da se najprirodnije sporazumijeva s predstavnicima naroda iz drugih carstava. Don Casanovusu, nakon što bi Edus pripremio teren, nije preostajalo nego da izvede svoje predstave, koje su, gdje god da se zatekli, nailazile na srdačno odobravanje, razveseljavajući sve prisutne. Na sceni nije bilo nikakvih suvišnih ukrasa, a Don Casanovus bio je u potpunosti usredotočen na glumačku igru koju 125

Čovjek sam i ništa što je ljudsko nije mi strano

je izvodio tako da tijekom čitave predstave ne bi izgovorio niti riječi, FELIX CULPA126!, zasnivajući svoj igrokaz na sposobnosti trenutnog preoblikovanja svoga tijela u muškarca ili ženu, po želji u životinju ili kakav predmet. Sve priče koje bi istkao na sceni izvodio je pomoću pantomime, tog univerzalnog jezika pokreta tijela i grimasa lica. Kao preteča Chaplinusima i Keatonusima zadužio je svojim glumačkim vratolomijama i sljedbenike sedme umjetnosti. Dok je bio na jednom studijskom putovanju, radi kao da ćeš živjeti stotinu godina, živi kao da ćeš sutra umrijeti, hitajući za vlastitom budućnošću, posjeti Alexandrus lokalno kazalište u kojem je Don Casanovus pred zadivljenim gledateljstvom upravo izvodio svoj već proslavljeni gluhi monolog. Zaintrigiran onim što vidje, raspita se ne bi li ga uputili na menadžerusa toga umješnoga glumca, s mišlju da mu ponudi – i ne sluteći da iz istog su carstva – gostovanje u Parisisu. Uputiše ga Edusu, koji nakon što mu Alexandrus nacrta upit brzo shvati razlog Alexandrusova vidljivog uzbuđenja. Da poznaju grad, ali da autoriteti nisu baš najnaklonjeniji prema Don Casanovusovim igrarijama, uslijedi odgovor nakon Alexandrusova upita o mogućnosti postavljanja igrokaza u Parisisu. Neka se ne brinu za to, crtežom uskličnika odlučno mu uzvrati Alexandrus, koji je stjecajem poznatih nam okolnosti znao sve moguće u gradu. Nadahnut povjerenjem, Edus mu pruži ruku. Alexandrus je prihvati i – što ti je profesionalna deformacija! – začas iščita Edusovu budućnost. Svidi mu se ono što vidje na ruci te odluči više je ne ispuštati iz vida. Brza duha, Edus se začas nađe natrag u Parisisu, dok su se Don Casanovus i Alexandrus polagano približavali nošeni na krilima divovskog zlatnog orla. Taj im zajednički povratak omogući da isprepletu zajedničke priče pa u Parisis stigoše kao prijatelji koji se znaju oduvijek. Tijekom putovanja koje potraje više Sunčevih i Mjesečevih obrtaja, Alexandrus ispriča Don Casanovusu ono što iščita iz Eduso126

Sretne li greške CLI

va dlana, što Don Casanovusu potvrdi uvjerenje da je riječ o biću nesvakidašnje sudbine. Dok mu je prenosio ono što je vidio, jer tko nema meda u košnici, mora ga imati u ustima, Don Casanovus, zbog radosti koju mu je nadahnjivala Edusova budućnost, nije skidao osmijeh s lica, ASINUS ASINUM FRICAT127. No podsjetivši se da je on taj koji odlučuje o onome što će biti naglašeno kao i o onome što će biti zataškano, Alexandrus mu ne nacrta sve detalje nego se zadovolji time da mu označi glavne smjernice, koje obraduju Don Casanovusa kao da je riječ o njegovoj vlastitoj budućnosti. Zanesen ushitom zbog Edusove blistave budućnosti koju upozna iz Alexandrusovih crteža, Don Casanovus ga zamoli da baci pogled i na njegov dlan. Nakon što to i učini, Alexandrus tijekom beskonačnih trenutaka zadrži oči zatvorenim. Pokušavao je prodrijeti što dublje u sebe, jer nešto slično nikad ne vidje. Mislio je pritom da nije dobro biti poput ogledala i pričati o svemu što se vidi, i protumačiti si znakove koje je ugledao na Don Casanovusovu dlanu, a koji su – uzalud ih je pokušavao sagledati iz svih kutova – jasno ukazivali da to znakovlje na svome dlanu može imati jedino onaj kojega ne očekuje nikakva budućnost, odnosno koji je nikada neće dosegnuti. No kako mu to obznaniti kad mu je Don Casanovus prepričao okolnosti koje su dovele do toga da je Edus bio ponukan ugasiti zamalo mnogima fatalan žar koji si je prokrčio put iz njegovih grudi. Kako mu bezbolno predočiti da se neće biti u stanju sjediniti s voljenom, budući da njegova duša ne pomiruje u sebi ni vremenske udaljenosti, i da se od trenutka Edusove objave sretnog završetka njegovih duhovnih vrzmanja ono moglo dogoditi jedino u budućnosti? Ali kako kad će mu ona – čuvaj se onoga koji nema što izgubiti, ABYSSUS ABYSSUM INVOCAT128, a dlanovi nikada ne lažu! – uvijek izmicati.

127

Magarac se o magarca trlja

128

Ponor priziva ponor

CLII

TREŠNJIN CVIJET

Jednom u Parisisu, gradu koji se smanjivao iz dana u dan kako su se svi međusobno upoznavali, Lukus razgaljen Edusovim povratkom i Alexandrus u pratnji čovjeka bez sudbine, kako bi Alexandrusu pokazali da će uvijek biti dobrodošao gost u Lukusovu hramu, odlučiše krenuti u Arenu gdje se održavala priredba najvećih razmjera i koju grad s nestrpljenjem dočekuje svake četiri godine. Sve živo slilo se na tribine znajući unaprijed da će ih spektakli nadahnuti, tako da će s nestrpljenjem očekivati one koji će doći nakon duge četiri godine. Carica u pratnji supatnika zauzela je položaj u počasnoj loži, okružena ministrima i svim dostojanstvenicima i osobama od značenja. Ostali dio tribina prekri puk koji doista zasluživaše svoje mjesto. S obzirom na izuzetno veliku potražnju za mjestima na tom događaju, a i jer je Vrhovna federacija držala sve konce u rukama, nije uopće bilo jednostavno doći do ulaznica. Tako se pučanstvo moralo snalaziti na sve moguće načine, a pri lošem vremenu strpljivost je vrijedan kormilar, kako bi se nakon bjesomučne potrage, beskonačnog cjenkanja i konačnog popuštanja, BEATI POSSIDENTES129, ipak dokopalo svoga mjesta pod žarkim suncem. Slavlje za oči i dušu, sve bijaše uređeno tako da pokaže raskoš i vještinu umijeća koje su do savršenstva doveli svi oni koji su bili pozvani da dične predstavnike i izabrani puk oduševljavaju i razveseljavaju. Posvuda je frcalo od radosti i umijeća. Najvičniji akrobacijama izmjenjivali su se s najduhovitijim pantomimičarima, najsenzualnije plesačice obilazile su krotitelje lavova, najblagoglagoljiviji pjesnici najavljivali su utrke razbješnjelih bikova. Sve je bilo ure129

Sretni oni koji posjeduju CLIII

đeno tako da se nijedan porezni obveznik ne uzmogne požaliti na bilo što, a vrhunac vrhunca bijaše, AVE CAESAR, MORITURI TE SALUTANT130, kad se pojaviše najspretniji gladijatori carstva, predvođeni najljupkijim i najsnažnijim od svih gladijatora – u svojim najljepšim godinama, ženstvena do iznemoglosti – Trešnjinim Cvijetom! I sam pogled na njezinu okretnost i odlučnost kojom se suprotstavljala trorogim zmajevima i letećim divljim svinjama Alexandrusa postavi naglavačke. U tome mu položaju bijaše malo teže promatrati borbu za život ljupkog Trešnjina Cvijeta. Ne mogavši skinuti pogleda s nje, bez obzira na to što mu je krv zalijevala moždane vijuge, ili možda upravo zbog toga, on je nastavi gledati do iznemoglosti. Neugodnim lijevim krošeom troglavi joj je zmaj zadao udarac pod rebra, SPIRITUS PROMPTUS EST CARO AUTEM INFIRMA131, takav da bi i sam Herkules pokleknuo, no naučena na teške udarce koje joj je život zadavao, ona stoički izdrži i taj. Ali nemajući vremena da se oporavi od njega, već je idući dočeka nespremnom: pamtit će taj desni kroše dok je pamćenje služi, znači do trenutka prije nego će zadobiti taj fatalni desni kroše kojim ju je troglavi zmaj eliminirao iz daljnjeg natjecanja. S ono malo svijesti kojom se još održavala, na preostaloj nožici iz Arene odskakuta Trešnjin Cvijet, praćena oduševljenim poklicima tribina. Kako mu je nestala iz vidokruga, tako se Alexandrus vrati u prvobitni položaj i, ostavivši svoje prijatelje da i dalje uživaju u predstavi – troglavog su trojica gigantskih gladijatora baš uzeli zrende služeći se praščićem kao loptom – stropošta se niz stube i uputi iza kulisa, a zatim i do lože prekrasnog, ali sada na mrtvo ime izubijanog Trešnjina Cvijeta. I to je bio početak prekrasne priče, sve do brakorazvodne parnice i alimentacije – a to ti je kad se administracija uplete u intimu.

130

Ave cezare, pozdravljaju te oni koji će umrjeti

131

Duh je okretan, ali je tijelo slabo

CLIV

Pred vratima lože Trešnjina Cvijeta stajao je dvoipometarski Goliatus štiteći je od velikog broja obožavatelja koji bi katkad bili toliko nasrtljivi da bi ih samo njegov mrki pogled i režanje bili u stanju razuvjeriti. Probivši se laktaški kroz gomilu, Alexandrus pristupi zvijeri u ljudskom obličju. Ovaj ga ošamari pogledom da mu ovdje nije mjesto, IURICUM RUSTICORUM132, i pruži ruku u njegovu smjeru u znak da mu je najbolje da se zaustavi tu gdje se zatekao. Alexandrus brže-bolje prihvati pruženu ruku i zagleda se u nju, a sretnoj kokoši jastreb nije strašan; ono što vidje uopće ga ne obraduje, a budući da je imalo nekakvog udjela i na njegovu sudbinu, ali u drugim vremenima, shvati da je povezan s ovim čovjekom u kojem zvijer više ne čuči, nego se rasteže, a sada, dok mu gleda u dlan, i fizički. Goliatusa situacija potpuno zatekne, a i Alexandrusov je stisak Goliatusove sudbine bio snažan tako da mu se nije mogao oduprijeti sve i da je htio. Potajna Goliatusova želja bijaše naravno da mu jednoga dana Trešnjin Cvijet, koju je štitio od nepozvanih uljeza, padne u zagrljaj; stoga mu Alexandrus na dlan nacrta mali trešnjin cvijet. I dok mu je tako držao ruku, oni su se, nalikujući kakvom razigranom paru, postupno okretali oko vlastite osi tako da su nakon nekog vremena, onoliko koliko je trebalo da mu Alexandrus nacrta ono što je vidio, zamijenili mjesta pa se Alexandrus nađe pred vratima Trešnjina Cvijeta. Ispustivši Goliatusovu ruku, odgurne vrata i zakorači u njezinu ložu zakrunčavši vrata čim je ušao, OLEUM PERDIDISTI133. Uzaludna bjehu Goliatusova rzanja i trzanja – zanesen svojom sudbinom dao se prevariti, što nikoga od nazočnih uopće ne iznenadi. Oni su mu se, poznajući njegovu eruptivnost, podsmjehivali, ali u sebi. Goliatus nastavi buljiti u svoj dlan, a onda njime odalami prvoga koji mu se nađe na putanji.

132

Sud seljaka

133

Riješio si se patnje CLV

Elektrošok doživješe i jedno i drugo. Kako je kročio u ložu, tako je nogom stao u lokvu znoja koja je kapala s Trešnjina Cvijeta. Sušila je kosu, dolazak je nepoznate prilike iznenadi, ona ispusti fen iz preostale ruke, dodir vode i struje učini da oboje postadoše dijelom zatvorenog električnoga kruga, što ih spržene privuče jedno drugome u zagrljaj. A gdje je radost, ne valja brojiti riječi, te sva ushićena onim što joj se upravo događalo ona zahvali božicama čiju je zaštitu prihvatila kad uvidje da sama neće biti u stanju izigrati sve prepreke.

CLVI

ANGELUS

I od tada se nisu ispuštali iz zagrljaja, sve do naglog Alexandrusova odlaska iz Parisisa. Nasmiješen, krene prema licima koja su bezuspješno tragala za autorom električnog ljubavnog susreta. I kad se vrati u okrilje svojih prijatelja, Trešnjin Cvijet se već bila vratila osvježena novim energijama u ring u kojem ju je i dalje očekivao razjareni troglavi zmaj. Znajući da je promatra voljeni, dokle god bude očiju i ljepote, bit će i ljubavi, snaga joj se udesetostruči, ustostruči, utisućostruči, pa se sa svim tim dodatnim snagama sjuri na troglavog zmaja, kojeg, rastežući mu vratove poput užadi, zapetlja u takve čvorove da se nije znalo koja glava pripada kojem vratu. Izgubivši ravnotežu, troglavi zmaj stropošta se svom dužinom. Trešnjin Cvijet skoči na njega, i uz poklike razgaljene gomile podigne trozubac u smjeru neba za znak pobjede koju daruje bogovima koji je vrhunskom snagom nadahnuše, uputivši i u pravcu Alexandrusa poljubac u znak da ta vrhunska snaga iz ljubavi potječe. Lukusu na pogled kćerina fantastičnog pothvata radosnice potekoše, AMANT ALTERNA CAMENAE134. Iako je duboko u sebi želio da se njezin put ukrsti s Edusovim, njegovo zadovoljstvo odjekne svom silinom kada vidje poljubac koji sletje na Alexandrusove usne. Kasnije, kad ljubav udari, vrijeme stane, Trešnjinu Cvijetu i Alexandrusu rodi sin Angelus kojeg prozvaše tako kada pri rođenju primijetiše par snježnobijelih krilaca koja su mu izvirivala iz

134

Muze vole slojevite napjeve CLVII

lopatica. Takvo se dijete rađa jednom i nikad više i to bijaše znakom njihove ekskluzivne ljubavi koju bogovi blagosloviše. Odana Čitateljice odnosno Čitatelju, ako si stigao do ove stranice, značit će to ili da si finoćom svoga duha veliku toleranciju iskazu ovome posvetio ili da zapravo ne imadeš pametnija posla pa se tješiš što si na znatno manje pametnijeg od sebe naišao. U svakom slučaju, sad ti više nema bijega, kad taj si koji će će o daljnjem tijeku ove istinite zgode odlučivati. Postupno kako će iskaz napredovati tako ćeš se odlučivati za pravac prema kojem ćeš usmjeravati odluke naših vrlih junaka; jedini sudac neka ti bude tvoja prosudba, a ishod je rezultirat tvojih moralnih odluka koje prizivat će tvoju odgovornost i ne čudi se posjete li te oni čije si sudbine kompromitirao, jer i onaj koji samo sluša, svoju priču plete... Na samom početku priupitaj se: želiš li podleći svojoj volji ili se prepustiti vanjskim naputcima? Cijela je povijest zasnovana na toj dvojbi, a ti ne budi lijen već dvouman budi i bitnost razluči od kukolja. A kad o nekome govoriš, gledaj o kome govoriš, gdje govoriš, što govoriš, kako govoriš, kad govoriš i kome govoriš. Je li sloboda imati ili ne imati izbora? I može li naše Carstvo ozbiljno razmotriti kandidaturu Ujedinjenih Kraljevstava, prihvaćajući ih kao svoje, jer nasilno otvorena ruža nema mirisa, a ulje se dobiva iz masline samo uz pomoć preše. Dok je sva ushićena pobjedom nad troglavim zmajem promatrala nebo i Alexandrusa, pa Alexandrusa i nebo, Trešnjin Cvijet pitala se duboko u sebi da li da se tijelom i dušom, onim što joj preosta od tijela i onim što joj se umnogostruči u duhu tjelesnim nedostacima, poda tom neznancu čija energija svojim ulaskom u njezin život – koji do njegova dolaska sličnog odsjaja ne ugleda, CLVIII

ADMIROR PARIES TE NON CECIDISSE RUINIS QUI TOT SCRIPTORIUM TAEDIA SUSTINEAS135 – prouzroči preporod. Ili da se, umišljajući si da se slične priče jedino potpunom oprženošću osjećaja dogoditi mogu, prepusti svojoj svakodnevici koja joj zamalo bijaše upropaštena da joj se blagi osmijeh Alexandrusov ne ukaza. Povedi se za svojim mjerilima i prosudbom. Želiš li da Trešnjin Cvijet oćuti blaženstvo, ignorirat ćeš pet nadolazećih stranica – u suprotnom nastavit ćeš, osluškujući, čitati stranice koje slijede. Pazi: ako držiš da Trešnjin Cvijet mora nastaviti onako kako je do sada činila, pjesništvom nadahnjujući muškarce koji je okruživahu najsmionijim a opet tako bezazlenim nakanama, ovaj iskaz nastavi čitati; u suprotnom, čini li ti se da bi se iz njihova susreta nešto moglo izroditi, osim već spomenutog Angelusa, uzmi zalet i izvoli preskočiti pet stranica, a samo će vrijeme pokazati koliko si u/istinu zakoračio.

135

Iznenađen sam, zidu, što se pod neizdrživim teretom tolikog pisanja nisi srušio CLIX

LJUBAV I.

Senzualnost bijaše ono što najviše privuče Alexandrusa Trešnjinu Cvijetu. I ona ju u Alexandrusu prepozna, ne znajući još koje ime tom blagom doživljaju nadjenuti. To ih zadrži zauvijek skupa, zapravo dok se ne dogodi ono s blagajnom; no tome usprkos, sve to potraje onoliko koliko bijaše potrebno Suncu da Mjesec nadomjesti. Upravo joj je, čudotvornošću čarobnjaka Novog doba, u noći kosa izrasla tako da su vlasi koje dotad samo do ramena sezaše sada do kuka dolazile. I dok je tako svoju novu, od bjesomučne borbe s troglavim zmajem vlažnu kosu sušila, pogledavajući se u zrcalu, nazre u njemu siluetu koju dotada ne poznavaše, ali koja joj se trenutno učini kao ona što joj je u životu njezinu manjkala. Osvrnula se u trenutku kad Alexandrus zakorači u lokvu znoja i ispustivši istovremeno i krik i fen dogodi se ono što nam je već znano: električni šok koji im osjećaje sprži, onako kao što najpodatniji odrezak mora biti priređen kad ga umješna ruka sprema zbliživši ih jednom zauvijek. A ljubav je kao rosa koja podjednako lako padne na koprivu kao i na ljiljan. Tek kasnije, kad se svi spustiše s tribina i kad Trešnjin Cvijet ugledavši ga, potrči Alexandrusu u susret, ostali shvatiše njegovo trenutno izbivanje iz njihova društva. Svi s radošću prihvate ovu novu duhovnu kozmologiju vidjevši je na djelu. Opčinjeni njome nisu mogli doli biti ponosni na Alexandrusovu ljubavnu sudbinu, a da bismo nekoga dolično voljeli, treba ga tako voljeti kao da će sutra umrijeti. Držati u naručju najsenzualniju i najhrabriju ženu carstva mogao je samo netko tko je njoj istom mjerom imponirao. Kad od zadovoljstva zbog ponovnog susreta Trešnjin Cvijet zagrli Lukusa, prisutni shvatiše da im je stari lisac svima zatajio da biser Carstva bijaše plod njegove ljubavi. A ona posta još poletnija kad CLX

uvidje da joj se otac i ljubljeni istim šalama smiju. Upozna tada i Edusa i Don Casanovusa kojemu se od neke miline zarumene obrazi kad iskreni pogled Alexandrusove bolje polovice prepuna srca susretne njegov. Trešnjin Cvijet jedina primijeti tu Don Casanovusovu neznatnu promjenu kameleonske istančanosti i shvati da ga ta tako slatka sramežljivost zasigurno sputava u nekim nakanama pa mu uputi srdačan osmijeh koji začas rasprši svu Don Casanovusovu nelagodu. Čim ugleda Edusa, shvati da od najfinijeg je tkanja sazdan, pa zadovoljna što se u tako ugodnu društvu nađe, od radosti izvede piruetu. Dok se još vrtjela, CASTIGAT RIDENDO MORES136, ona se u zlato pretvori, svojim sjajem obasjavajući svu četvoricu muškaraca, od kojih se nije razdvajala, osim kad bi bila nasamo s polovicom svoga bića za kojom je oduvijek žudjela, ili kad bi svoj duh i tijelo morala posvetiti napornim treninzima s Goliatusom. I ostali su se držali jedni drugih, O BEATA SOLITUDO, O SOLA BEATITUDO137, napuštajući društvo jedino kad bi obveze iziskivale zaklanjanje u samoću. Poput malog jata vrabaca, obilazili su sva mjesta u kojima se točio fini nektar i nazdravljali zajedničkoj sreći. Da bi taj osjećaj pojačali, odlučiše ušteđevinu pohranjivati u posebno za tu namjenu izrađenu zajedničku blagajnu, koja s obzirom na bezuvjetno međusobno povjerenje ne imaše brave. A za druženje im dani i noći bijahu prekratko skrojeni, tako da bi svakog nadolazećeg dana nadoknađivali propušteno, i tako unedogled. Jedne večeri, napustivši društvo ranije nego obično, povede Alexandrus Trešnjin Cvijet u šetnju Predjelom oslikanim kavom. Zamišljeno pogledavajući obzor što se skrivao iza granice koja je nebo dijelila od mora, ali tako da se nije razaznavalo što je što je Alexandrus dok ga je pridržavajući ga za ruku Trešnjin Cvijet 136

Ona (komedija) smijući se ispravlja pogreške

137

O radosna samoćo, o usamljena radosti CLXI

pratila skakućući za njim na preostaloj nožici. U jednom se trenutku otisne od njega i krene uz sam rub obale, ali posklizne se na zrno kave koja je prekrivala plažu, a najbolje su zatvorena ona vrata koja možemo ostaviti otvorena. I gotovo bi pala u more da je Alexandrus u posljednjem trenutku, isto onako kako jednom učini u svojoj mladosti, ne pridrži i ne zadrži na suhom. I ponovi se isto: kako ju je uhvatio za ruku, tako joj stade iščitavati dlan. «Rođena si sa znakom Sunca u osmijehu, a progledala si prije negoli si rođena. Već si iz majčine utrobe osluškivala harmoniju svijeta, a kad su pred svećenika stali i sama si njihovo jedinstvo blagoslovila promatrajući ceremoniju kroz mamin pupak koji ti posluži kao ključanica kojoj riječi poslužiše kao ključevi za otključavanje tvoje budućnosti» nacrta joj Alexandrus na kavastoj plaži. Zapanjena onim što Alexandrus vidje, Trešnjin Cvijet ispočetka ne povjerova u njegove riječi. No da vjerno predočava ono što mu se ukazuje, potvrdi joj se kad Alexandrus nastavi svoju pripovijest. «Kad si shvatila da i svoje i tuđe vrijeme tratiš boraveći u tijesnoj čekaonici, a mudrost je stablo koje u srcu raste, a na jeziku donosi plodove, odlučila si povikom otključati vrata. Ona se otvoriše kad si prvu riječ izgovorila» tu Alexandrus zastane: riječ koju je izgovorila nije mu se razgovijetno ukazivala pa se pokuša usredotočiti i odgonetnuti riječi koje joj vrata svijeta otvoriše, no neke su mu nedohvatne magle zastirale pogled. Upitno pogleda Trešnjin Cvijet, no ni ona ne uzmogne dosjetiti se svoje praiskonske riječi, toliko se od sebe već bila udaljila. I za inat onome što rečeno je u prethodnoj rečenici, ona se, tvrdoglava kakva znade biti, omogućujući time daljnje Alexandrusovo iščitavanje, dosjeti ključne riječi. Izgovori je tako tiho da je samo Alexandrus začu. «Od oca si naučila gledati u druge, a od majke u sebe, PATERNA PATERNIS, MATERNA MATERNIS138, i svojim bi 138 Očeva dobra ocu, majčina majci CLXII

osmijehom zauvijek zarazila sve one koji bi ti se približili. Sudbina ti ukrade osmijeh onoga dana kad ti majka utone u sebe, zagledala se preduboko u se kad joj bogovi oduzeše dijete koje bi tvojim mlađim bratom postalo da je preživjelo. U treptaju si izgubila i majku i brata, pa vidjevši bol koja je danonoćno izjedala tvog oca, odlučila si silom od sudbine povratiti svoj osmijeh i više ga nikada nikome ne ustupiti, sve dok…». Na ovome mjestu Alexandrusova ruka zastane, a Trešnjin Cvijet shvati da mu finoća duha nije dopuštala da o sebi samom govori i da je on taj kojemu je namijenila zauvijek darovati svoj osmijeh koji se iscrtavao i kao rana mnogih boli koje je propatila. Shvativši da je shvatio da je shvatila da je shvatio da je shvatila, pogleda je sa zahvalnošću, a zadovoljstvo je poput kamena mudraca koji sve što dotakne pretvara u zlato, te nastavi «Toga si se dana, saznavši da sudbina mnoga iskušenja ljudima pod noge podmeće, odlučila pristupiti carskim gladijatorima. Dječaci su ti se podsmjehivali, no očarani tvojom pojavom samosvjesne, nasmijane, minijaturne Amazonke njihovo podsmjehivanje ne bijaše duga vijeka. A kad si se s njima uvježbavala u okršajima, mnogi bi već nakon dva-tri zamaha, pribojavajući se tvoje latentne snage, odstupali iz ringa. Nisi ih nikada nadmašila jer oduvijek si bila iznad njih. I vještinu koja te ispunjava usavršavaš iz dana u dan, što znaju i oni koji nisu iz našeg Carstva. Vječna si pobjednica. I to je ono što ti budućnost sa sigurnošću kazuje.» Osmijeh joj postane još blistavijim, zadovoljna onim što je čula. S iskrom šaljivosti u oku primi njegovu ruku, pomiluje ga po dlanu kao da je otirala pijesak s njega pa smijući se započe «Ovako lijepu ruku samo lijepa budućnost može očekivati, a kroz tu ljepotu nazire se i snaga kojom se sudbina čvrsto zauzdati može. Sam ćeš biti odgovoran za sve ono što će ti se događati, a jer si dobrodušan, nikad nikome nećeš zamjeriti, čak ni onima koji ti svojevoljno pokušaju prepriječiti put. A jer su se bogovi blagonaklonošću velikodušno nagnuli nad tvojom kolijevkom, životni će ti put CLXIII

biti obasut darovima. No ne otvaraj ih sve, pažljivo prouči tko ti ih daruje pa tek onda prosuđuj hoćeš li ih prepustiti zaboravu ili ćeš ih otvoriti, zaboravljajući na se, onoliko koliko treba da se pogledom obdari dar. Pogled ti daleko seže, preko iscrtanih i vidljivih granica, ne zadiri stoga u uske nazore nego svoj pogled usmjeri prema daljinama u kojima se rađaju motivi, oni koji tek sanjani su ili tek bit će snivani. Svoju žeđ za istinama nalazit ćeš u drugima, ali im ne dopuštaj da klešu tvoju. A u najskorijoj budućnosti vidjet ćeš da i ja znam čitati s dlana i da znam predvidjeti ono što je neminovno, usne će ti raznježiti poljubac koji na pupoljak ruže podsjetit će te, a uspomena na taj rosni pupoljak pratit će te na svim tvojim putovanjima na koja ćeš kretati povodeći se željom da u nekim daljinama sretneš svoj odraz, jer oni koji tuđu budućnost u stanju iščitati su, njima nije dano da svoju vide, pa se ni u sadašnjosti ne prepoznaju već im se pogled na sebe zaustavlja u onom koji je netom prethodio onome u kojem se nalaze.» Zadovoljna učenošću izraza koje izgovori, zahihoće zaklopivši svojim dlanom Alexandrusov, nakon čega uslijedi poljubac što mu ga je mlada proročica predvidjela. I obistini se da ga na svim putovanjima Alexandrus nikad ne zaboravi, jer kad ljubav i strast postanu prijatelji, oni prinose za žrtvu i srce i dušu. Ali to ne bijaše jedina istina koju Trešnjin Cvijet naivno, radujući se toj igri gledanja unaprijed, izgovori te večeri dok su sjedili nadomak razigranim valovima koji ih, APERTO LIBRO, zapljuskivaše. Ovo je bila priča o Alexandrusu i Trešnjinu Cvijetu koju si želio čuti i koju si poslušnošću svojom sam skrojio; stoga preskoči tri nadolazeće stranice koje neće biti u dosluhu s onom koju si sam izabrao. Slijedi pravila koja si sam sebi zacrtao, u suprotnom, ne misli na to kako ćeš dobiti nego na to kako da ne izgubiš ako ih prekršiš; ako se vlastitom rukom zadržiš na sljedećoj, znaj da ćeš iščitajući je i ovoj promijeniti smisao. CLXIV

LJUBAV II.

Senzualnost bijaše ono što najviše privuče Alexandrusa Trešnjinu Cvijetu. I ona ju u Alexandrusu prepozna, ne znajući još koje ime tom blagom doživljaju nadjenuti. I to ih zadrži zauvijek skupa, zapravo dok se ne dogodi ono s blagajnom; no tome usprkos, sve to potraje onoliko koliko bijaše potrebno Suncu da Mjesec nadomjesti. Upravo joj je, čudotvornošću čarobnjaka Novog doba, u noći kosa izrasla tako da su vlasi koje dotad samo do ramena sezaše sada do kuka dolazile. I dok je tako svoju novu, od bjesomučne borbe s troglavim zmajem vlažnu kosu sušila, pogledavajući se u zrcalu, nazre u njemu siluetu koju do tada ne poznavaše, ali koja joj se trenutno učini kao ona što joj je u životu njezinu manjkala. Osvrnula se u trenutku kad Alexandrus zakorači u lokvu znoja i ispustivši istovremeno i krik i fen dogodi se ono što nam je već znano. Električni šok koji im osjećaje sprži, onako kao što najpodatniji odrezak mora biti priređen kad ga umješna ruka sprema, zbliživši ih jednom zauvijek. A ljubav je kao rosa koja podjednako lako padne na koprivu kao i na ljiljan. A u istinitost i opravdanost svojih intuicija osvjedoče se kad su se, provevši prije toga čitavu večer u društvu Lukusa, Edusa i Don Casanovusa poneseni radošću što su skupa, našli po drugi put nasamo. U skromno namještenoj prostranoj odaji proveli su sate gledajući se. Činjaše se da je cijeli grad ili spavao ili da su svi stanovnici suspregnuli dah, ništa se ne ču osim otkucaja njihovih srca koja su se međusobno poigravala, kucajući sad ubrzano sad usporeno, kao da je jedno tražilo odjeka u drugom. I to potraje toliko dugo dok njihova srca, kucajući sada u istom ritmu, ne CLXV

izdržaše više toliku udaljenost, OMNIA VINCIT AMOR139. Privučeni jedno drugome, a otvorenom srcu put je otvoren, no ovoga puta bez utjecaja fena i lokve znoja, zagrliše se u gorljiv čvor koji bi onome koji bi ih vidio posvjedočio o rasplamsanosti njihovih osjećaja. U strastvenoj isprepletenosti tugovali su za svim onim propuštenim satima kad još nisu znali jedno za drugo. Radost zbog dugo očekivane bliskosti odagna svu tugu, koja zatim bijaše nadomještena nestrpljivošću vulkana što je predugo mirovao, jednim od onih vulkana koji niču u podmorju. Alexandrusove ruke milovale su joj leđa i bokove kao da je jatom riba bila okružena; ona se pak za njega uhvatila poput meduze prateći rukama, koje bi se katkad u kliješta rakova pretvorila, nemir njegova tijela. Nalik na morsku sirenu, raspletene kose, Alexandrus je posejdonskom uvjerljivošću vladara morskih elemenata polegne na postelju od algi, zajedri ga Boticellijeva Venera, bedrima razapinjući jedra i nošena sve uzburkanijim valovima prepusti se navođenju kormilara. Nošeni ispočetka povjetarcem, pa sve jačim i snažnijim i silnijim vjetrovima, prepuštajući se strujanjima, plovili su sve brže tonući u sve veću omamljenost. Iz morskih dubina izvirali su glasovi bolnog zadovoljstva i zadovoljstva doživljenim bolom. Pramac je sve većom muškošću prodirao u tamne dubine tragajući za kristalizacijom plovidbe koja ih je takvom učestalošću, BIS REPETITA PLACENT140, i cjelovitošću zapljuskivala da su oboje mokri i iznutra i izvana postali more samo. Jegulja uklizi u ježa i zapleše takvom silinom da negdašnji električni šok posta pustom blijedom uspomenom. Jež se otkotrlja, a na njegovo mjesto zasjedne oštriga; kao nožem rukom je rastvori, kao jezikom rukom je pogladi, kao spužvom rukom je upije, kao svrdlom rukom prokrči put do bisera koji se obznani tek kad prihvati mramornu jegulju. A ona, zastrašena pred potopom 139

Ljubav prevladava sve

140

Ponovljene, ponovno tražene stvari dopadaju se

CLXVI

koji joj zaprijeti, potraži greben na koji se nasuka, radosna što biser svoju slanost zadobiva. A od zrna pijeska ispirali su ih oni razigrani valovi koji ih osluškivaše. Svakom miljom sve prozračniji, a ljubav je kao more: tko ne zna plivati, potone, plovili su tako morima osjetila, sjećanja, podražaja, uspomena, proživljenosti, nadolazećeg, nenadanog, stremeći prema onom vrhunske prizivane boli nakon kojeg se i more smiruje povlačeći se u zemlju i vraćajući se tek kad osjeti da živi stvorovi, koje za sobom ostavi bez nje gube dah. I kad god bi ga prizvali, ono bi se iznova ukazalo, srce bolje vidi nego oči, vodeći ih na plovidbe bez dna u okrilje vrhunskih zadovoljstava kojima su zajedničkim tijelom ispisivali nova rađanja, i nove smrti, i nova rađanja.

CLXVII

SJENA

I živjeli su tako svi skupa radosni i sretni, potpomažući jedni druge; ono što bi jednome uzmanjkalo, toga bi u drugoga bilo napretek. Svatko je postupno spoznavao što je kome nedostajalo pa bi mu to i pružao a da ga i ne pita. Slušali su se, ali i osluškivali međusobno, pa bi uskakali u pomoć kad bi osjetili da nekome od njih neke potrebe ne bi bile utažene. I u takvu su se složnost učvrstili da ih nikakve sile nisu mogle razdvojiti. Svaki slobodni trenutak provodili su zajedno, DONEC ERIS FELIX MULOS NUMERABIS AMICOS141, svima njima bijaše kao da su nakon dugog traganja našli one dijelove sebe koji su im dugo izmicali. I boraveći jedni uz druge upijali su međusobna znanja, utječući jedni na druge razmjenjivali su vještine, a i sposobnosti kojima ih bogovi obdariše postajahu, u znatno manjoj mjeri doduše, dijelom sviju. Tako je svatko znao čime raspolaže drugi, i težeći prozirnosti u odnosima, oni su je postupno i dosezali. I sve bi tako potrajalo dovijeka, da se u njihovu idilu ne nastani zlokobni element koji svu tu sreću pokuša raspršiti; a kad prekipi, vatra se ugasi, što je ujedno i dramaturški obrat u našoj pripovijesti bez kojeg zapravo i ne bi bilo razloga njezina postojanja. Jer kakva je to uopće priča koja u sebi nema ni zapleta, koji se zatim mora otplesti, odnosno koji autor mora otplesati zajedno s protagonistima? No neka o njihovoj sudbi prosudi Čitatelj, odnosno Čitateljica, kojima u ruke prepuštamo sudbinu ove pripovijesti. Jer upravo to daje priči onu dimenziju u kojoj će se naći naši protagonisti, koji će iz te zajedničke avanture ili izaći jači ili je uopće neće preživjeti. 141

Dok ćeš biti sretan, brojit ćeš mnoge prijatelje

CLXVIII

Dolazak čarobnjaka s Istoka unio je pometnju u Parisis, a ni naši prijatelji nisu mogli izbjeći sveukupnom uzbuđenju prouzrokovanom dolaskom tog stasitog tajanstvenog lika koji oko sebe širio je valove promjena. A sad je na tebi, dalekovidni Čitatelju, odnosno pronicava Čitateljice, da odlučiš o daljnjem tijeku događaja. Odlučiš li da maga prozoveš Demokroatikusom, preskočit ćeš tri nadolazeće stanice; u suprotnom, nadjeneš li mu ime Tiranus, s tim da krećeš bez ikakvih jamstava, nastavi istim putem, sudbina Parisisa u tvojim je rukama.

CLXIX

TIRANUS

Dok su sjedili za stolom na terasi gostionice, čiji je vlasnik Baccusus u čitavu carstvu bio znan po sjajnom primanju gostiju i raskošnom jelovniku, a osobito po istančanim nektarima, a vino je pjesnicima sveti duh, BONUM VINUM LAETIFICAT CARHOMINIS142, ogromna sjena poput plašta prekri društvo koje isti čas zašutje. Odjek šala koje su dotad bile ispričane poput jata prepelica odleprša iz njihovih duhova, mjesto prepuštajući nekoj zlokobnoj slutnji. To bijaše onaj zlokobni element koji spomenusmo, onaj dramatični obrat bez kojeg ni ove pripovijesti ne bi bilo, onaj katalizator raznih previranja, ona kritična granica kojom kročiti mogu samo najumješniji ekvilibristi, ono nešto između prihvaćanja i odricanja. Čim ga ugleda, osjetivši iz njega neka zračenja koja prizivala su nelagodu, Trešnjin se Cvijet osovi na preostalu joj nogu, rukom čvrsto stisnuvši dršku mača koji joj je visio na leđima. Muškarci, zatečeni, ostadoše sjediti, promatrajući ga netremice. Gosti s ostalih stolova stupili su u unutrašnjost gostionice u kojoj se Baccusus, ne primijetivši dolazak tajanstvene prilike, naslađivao nektarima, VINO LAC SENUM143. Nepozvana, kamo vrag ne može sam ići, on pošalje vino, i dalje ih prekrivajući svojom sjenom, prilika koja svojim dolaskom unese gotovo smrtnu tišinu, VADE RETRO SATANA144 !, sjedne za njihov stol. I bez riječi na stol postavi snop karata, ispremiješa ih i razdijeli, a gdje su karte, vrag je pod

142

Dobro vino usrećuje srce čovjekovo

143

Vino je starcima mlijeko

144

Nazad, Satano

CLXX

stolom. Šutke promatrajući djelitelja karata, jedno za drugim uzeše karte u ruke. “Ulog su vaši životi protiv moga.” – bijaše jedino što mračnjak izgovori. Od njegova dolaska svi izgubiše dar govora, izuzev Alexandrusa koji ga i nemaše. A Lukus usto, pogledavajući u pravcu došljaka, nikako da progleda, no da postoje razlozi za zabrinutost, vidje u očima drugih. Kako su podizali karte, tako njihov izraz iščekivanja zamijeni izraz iznenađenja, jer na njima ne bijaše nikakva znakovlja – jedino što se iscrtavalo na kartama bijahu prazni okviri. Pogledavali su se međusobno ne shvaćajući u kakvu su to igru upali, čija pravila nisu u stanju ni naslutiti. Postupno, dok su se pitali što im je činiti, prazni okviri na kartama počeše se ispunjavati znakovima i crtežima koji su se, shvatit će s vremenom, pojavljivali bilo snagom njihove volje bilo protiv te iste volje. Prva karta koja pade na stol bijaše Alexandrusova, a predstavljala je Trešnjin Cvijet, budući da je najveći dio njegovih misli njoj bio posvećen. Kako Trešnjin Cvijet baci svoju kartu, tako pade u nesvijest. Njezina karta, pred prijetnjom koju je činio neznanac, predstavljala je mač koji joj je visio za leđima; tim istim, materijaliziranim na karti, usmrti svoju projekciju koju Alexandrus prizove i smrt njezine projekcije prouzroči njezinu nesvjesticu. Šokirani, ostali se zgroziše igre iz koje se nisu mogli povući, ukočeni nerazumijevanjem onoga što ih je snašlo. Alexandrus je nemoćan pogledavao prema Trešnjinu Cvijetu koja je utonula u dubok san. U međuvremenu se okvir na Lukusovoj karti ispuni prizorom ogromne stijene koja je najvjerojatnije predstavljala tajanstvenog neznanca. Tražeći spas u iskustvu i mudrosti, Edus na svojoj karti projicira lik Lukusa, no potvrdu da nije ponudio pravo rješenje dobi kad vidje kako se projekcija Lukusova lika premjestila na Lukusovu kartu koja je predstavljala stijenu. I već je Lukus na karti padao niz stijenu u provaliju, dok je živi Lukus postupno gubio dah, i bio bi ga potpuno izgubio strmoglavivši se u ponor da Don Casanovus, vidjevši dramatični ishod bačenih karata, bržeCLXXI

-bolje, AB IRATO145, zamišljajući Tiber u proljeće, ne rasprostre pod Lukusom rijeku u koju on i uroni i potom ispliva. U groznici, sav obliven znojem, Lukus nastavi promatrati preostalu kartu na kojoj su se stopili greben i rijeka. Neznanac baci svoju nasred stola. Sva četvorica nagnuše se nad nju i ugledavši svoje odraze – okvir neznančeve karte bio je ispunjen zrcalom – svi se trenutno nađoše na vrhu grebena, na kojem ne bješe mjesta doli za jednoga. Lukus, već oslabljen, prvi pade u rijeku iz koje više ne ispliva. Alexandrus, izgubivši snagu gubitkom Trešnjina Cvijeta, bijaše sljedeći. I s novom kartom u ruci na vrhu grebena ostadoše Edus i Don Casanovus. Dok su im tijela za stolom bila ukočena, ona u kartama trudila su se svim silama da ne padnu. Sada je trebalo nadmudriti drugoga, a u prednosti bi bio onaj koji bi posljednji bacio kartu. No pod njihovim se teretom greben poput kore stabla poče ljuštiti, više ne bijaše vremena za gubljenje… MORTUS ILLE DIU DEFUNCTUS QUISQUE PER ANNUM146.

KRAJ

145

U izljevu ljutnje

146

Već dugo je mrtav onaj koji je prije godinu dana umro

CLXXII

DEMOKROATIKUS

Uživajući u Baccususovu nektaru, VINUM TERRAE SANGUIS147, šalili su se kad se pojavi stasiti tajanstveni lik koji ih svojom pojavom zaintrigira. Prepustivši svoje dotadašnje razgovore zaboravu, posvetiše se novopristiglom gostu pozvavši ga da sjedne za njihov stol. Vidjevši neznanca, Baccusus pohrli s vrčevima nektara kojima nazdraviše u znak dobrodošlice tom pristalom čovjeku čiji je sam dolazak slutio na dobro. Kako zasjedne na čelo stola, DOCTUS CUM LIBRO148, tako raspoloženje poprimi svečan ton, a njegova prilika kao da je nalagala i svečanu tišinu, a svatko sebe ispisuje na čelu. Njegov plemeniti pogled na svakome se zadrži toliko dugo da im svojom zainteresiranošću polaska, ali i toliko kratko da ne prekorači granicu pristojnosti. U njegovu društvu svi se osjetiše opušteno i prozračno. Čak i Lukus, koji je u životu svom najraznovrsnije ljude sretao, shvati da se pred njim nalazi čovjek iznimne duhovne dubine, a Edusu se učini da čuje ono što je nepoznati ne otvarajući usne samim svojim duhovnim vibracijama kazivao svima nazočnima. Don Casanovusu pade teret čovjeka bez budućnosti, a Alexandrus, zagledavši se na tren u neznančev dlan, shvati da mu je budućnost tako raskošna i dalekosežna da brzoplet pogled nije dovoljan da bi se sagledala. Trešnjin Cvijet, prvi put otkad je stupila stazom gladijatora, skine mač koji joj je visio za leđima, prislonivši ga uza stol, nadohvat ruke, jer naučena na nepredvidivost i svjesna da se skepticizmu ne smijemo odupirati, nju oprez nikada nije napuštao. Baccusus pohrli za stol s novim vrčevima nektara, no nepoznati mu zahvali na 147

Vino je krv zemlje

148

Učenjak s knjigom CLXXIII

ponuđenom. “Opijajmo se maštom i njome prokrčimo put u stvarnost!”, izgovori blagim glasom onoga koji zna o čemu govori. Izvuče tada snop karata koje ispremiješa i postavi na stol. Nakon što ih je ne dodirujući ih, svima razdijelio, učini da se dvije karte uzdignu oslanjajući se jedna uz drugu. Na kartama ne bijaše nikakvih crteža nego se prazni okviri ispuniše slikovitim prizorima koje su nazočni zamišljali i svi bijahu prožeti osjećajem harmonije i razložnosti. Postupno shvatiše da je na njima da uzdignu, ne dodirujući ih, ostale karte, zajedničkim snagama podižući dvorac od karata koji je postajao sve raskošniji i kompleksniji. Crteži su se prelijevali s jedne karte na drugu, kako bi na kraju bio ostvaren crtež koji prekrivaše čitav dvorac od karata. Svjesni osjetljivosti djela svoje volje trudili su se ničim ne poljuljati to zajedničko zdanje, nikakvih naglih pokreta koji bi prouzročili fatalne povjetarce ili tapkanja po stolu kojim bi se razrušili temelji te vrijedne duhovne građevine. Vladalo je raspoloženje prožeto obazrivošću muža koji prilazi ženi koja nosi njihovo dijete. Prizori na kartama neprestano su se izmijenjivali, postajući sve raskošniji i kompleksniji, pa zadivljeni tim odbljeskom zajedničkog duha, i ne primijetiše neznančev odlazak. Dvorac od karata koji je mogao biti i hram i katedrala i špajza i koliba zauvijek ih podsjeti na onoga koji ih bez prisile nagna da izgrade tu građevinu koja je, osjetljiva kakva je bila, zahtijevala najveći oprez i neprestano bdjenje nad njome, jer nitko nije takav majstor da više ne bi imao što učiti. I kad bi se kasnije, svatko za sebe, pokušavao prisjetiti onog trenutka kad je neznanac zasjeo za njihov stol, više nisu znali je li ih tko doista posjetio ili je sve samo dio umišljaja. Zdanje od karata bilo je tu da ih uvjeri u konkretnost posjeta, no možda su i karte samo proizvodi naše zajedničke mašte, pomišljali su neki. Ostali su održavali ravnotežu uvjereni da ono što su doživjeli ne bijaše prouzrokovano viškom Baccususova nektara.

CLXXIV

O TEMPORA, O NOĆNE MORE

Kao što je i žensko tijelo podložno promjenama, tako i carica zaželi promjene u carstvu; nije ovca kriva što je vučica gladna. Poput plamena voštanice što topi vosak koji se otopljen pretvara u vrelu tekućinu, da bi se ohlađen ponovno pretvorio u otvrdnuo vosak očekujući da ga opet lizne razigrani plamen, tako i njoj bijaše stalo do toga da njezino carstvo živi u promjenama, QUI BENE AMAT BENE CASTIGAT149. Pa okupivši Vijeće mudraca, odluči unijeti nove zakone koji su određivali obveze i štitili prava građana. Okupivši se na Trgu s petsto imena, građani čitahu Nove zakone, NIL NOVI SUB SOLE150, isklesane na Monitorusu, ogromnoj kamenoj ploči: Ja, Prva dama Carstva građanima Parisisa, Nove zakone po kojima će se vladati odsada pa do daljnjeg propisujem sljedeće: 1. Neka zabranjena budu sva okupljanja od dvoje ljudi nadalje ako njihovi razgovori nisu popraćeni šalama i smijehom. 2. Ogovaranja u gradu Parisisu više neće biti tolerirana. Kazna od 10.000 smokava očekuje onoga koji se usudi ogovarati bilo bližnje bilo daljnje članove obitelji, rodbine, prijatelje, poznanike ili neznance. One koji se okoriste formulacijama tipa «čuo sam da navodno…» očekuju najstrože kazne. 3. Iznalaziti izgovore onima koji priđu s molbom da im se do prvog posudi nešto dukata ne smije pasti na pamet građanima Parisisa. Svakome pružiti ruku solidarnosti, vaša je elementarna 149

Tko dobro voli, dobro kažnjava

150

Pod suncem ničeg novog CLXXV

obveza, bit će oprošteno jedino onima koji ih zaista nemaju, ili dukate ili ruke. 4. Odsad pa do novog poretka izričito zabranjujem čitanje između redaka, jedino ako ono doista pridonosi razumijevanju ispisanog. 5. Pogrde i psovke jasno izbacujemo iz svakodnevne upotrebe, jedino one korištene u književne svrhe bit će tolerirane. 6. Onome koji ovu kamenu ploču s pažnjom i strpljivošću ne pročita do kraja neće se progledati kroz prste, osim ako ih nema, ne prste nego pažnju i strpljivost. 7. Prosvjedi zbog ovih zakona smiju se održavati u bilo koje vrijeme na bilo kojem mjestu. Nakon sastanka Savjeta mudraca prosvjedne note neće biti uzete u obzir. 8. Provoditi vrijeme u čitanju onoga što je bilo umjesto da se usredotoči na ono što će biti neće se tolerirati, osim ako je netko – što će biti potvrđeno nakon pregleda kod dr. Okultisa – doista tako kratkovidan. 9. Misliti svojom glavom smiju samo oni koji su glavu našli; oni koji je imaju a još nisu našli misao neka se posluže tuđom mišlju; a oni koji nemaju vlastitu glavu neka i ne pomišljaju da mogu pomisliti da se nekom mišlju pozabave. 10. Na kraju svojih misli nasaditi znak upitnika mogu samo oni koji će se ponijeti odgovorno prema odgovorima. 11. Čitati naglas smiju samo oni čiji dobar glas daleko se čuje, ostali neka šapuću u sebi. Šapćući u sebi, građani Parisisa iščitavali su Nove zakone, a ne razumjeti isto je što i ne čuti; Trešnjin se Cvijet namršti. Kako je samo znala čitati između redaka, tako joj promakne sve osim onog bitnog, no vidjevši oko sebe reakcije odobravanja, ne izusti ono što ju je kopkalo. Ono što je pomislila zadrži za sebe, odlučivši da ono što je kopka raščisti kad se ukaže povoljan trenutak. Lukus ne mogaše pročitati što je bilo napisano jer je vidio samo CLXXVI

kad bi se ljudsko stvorenje nalazilo pred njim. Ali zato Edus, čiji dobar glas daleko dopire, čitaše naglas, pa se i ta praznina ispuni. Alexandrus i Don Casanovus u djelo počeše provoditi zakone smijući se starim vicevima. Gradski pravnici, IUS EST ARS BONI ET ŚQUI151, brže-bolje prepisaše na papiruse Novi zakonik. Kad su ga jednom prožvakali, sagledavajući ga sa svih strana, počeše tragati za mogućim interpretacijama, pogledavajući izbliza ne bi li našli rupe kroz koje će onda provlačiti svoje mušterije koje će biti okrivljene zbog nepridržavanja caričinih naloga; jer dok jedan vuče kravu za rogove, a drugi za rep, pravnik je muze. Umislivši si, DURA LEX SED LEX152, kako je svojim novim zakonskim odrednicama unijela promjenu u svome carstvu, carica se zadovoljno promeškolji i posveti svojim dnevnim obvezama narihtavanja frizure i lakiranja noktiju, kojima usred dana strastveno zagrebe u potkožno tkivo svoga omiljenog ljubavnika. Nakon pročitanog, sagledaj u sebi raspoloženja koje Novi zakoni u tebe unesoše. Imaš sljedeći izbor: učine li ti se odveć nezgrapna, iščitaj ih i skroji onako kako tebi odgovara; u suprotnom vladaj se po njima i traži i od drugih da isto čine. A sada ako misliš svojom glavom da je vrijedno čuti kako je Trešnjin Cvijet u povoljnom trenutku riješila svoj odnos s Novim zakonima, nastavi istim putem; u suprotnom, ne zamarajući se tim detaljem, kreni prečicom i preskoči dvije stranice.

151

Zakon i pravilo jezika

152

Zakon je oštar, ali je zakon CLXXVII

I ukaže se povoljan trenutak, kad ideš na pir, vodi psa sa sobom: u društvu Goliatusa, kao predstavnica Saveza carskih gladijatora, Trešnjin Cvijet bijaše pozvana na Caričin dvor. Ponudivši ih čajem, carica pjevajući zapodjene hvalospjeve upućene snažnim i hrabrim gladijatorima svoga carstva, da njezin ponos i dika su. Da svojim uspjesima u Areni ne oduševljavaju samo njen puk kojem su njihove smrtonosne igrarije važne koliko i sam kruh i da su na svojim snažnim leđima pronijeli slavu Carstva diljem poznata svijeta. Osmjehujući se, CARPE DIEM153, Trešnjin Cvijet načini svoj prvi korak u politici priupitavši caricu, nakon što joj zahvali na panegiricima, što će joj ti Novi zakoni. Goliatusu se zaštopa knedla u grlu, ne posuđuj svakome uši tko ti želi posuditi svoj jezik, carica razrogači oči, dvorjani se uznemiriše, baklje u svečanoj dvorani počeše buktati, a Trešnjin Cvijet i dalje netremice promatrajući svoju caricu očekivaše odgovor dostojan svoga upita. Ovo nije prvi put da se Novi zakoni stavljaju u promet, neutralnim tonom bezazleno poče carica, dok joj je lice izgaralo od čuđenja što joj se uopće netko usuđuje postaviti sličan upit. Što ne objašnjava samu činjenicu, uzvrati joj Trešnjin Cvijet, jer zašto ljudima nametati svoju volju kad već brigom oko nalaženja vlastite i vladanja u skladu s nađenim uvjerenjima iziskuje dosta posla. I čemu ograničavati ionako ograničene ljude, razumljiva joj je njezina briga zar ne, njoj koja je tako širokogrudna, o čemu svjedoči i njezin grudnjak veličine 40D, nastavi Trešnjin Cvijet svoj juriš na caričinu potrebu za zadavanjem okvira puku. I koliko su ti Novi zakoni uopće novi, zar se ne bi moglo živjeti kao i dosada. Carica se zagrcne, teško bi joj palo tek tako ostati bez ljubavnika. Knedla je i dalje gušila Goliatusa, baklje su prijetile požarom, druži se s medvjedom, al drži sjekiru. Carica se uspravi, ODERINT DUM METUANT154, njezina širokogrudnost zatrese se tako da se pla153

Živi danas

154

Neka me i mrze, samo neka me se pribojavaju

CLXXVIII

menovi na bakljama prijeteći zanjihaše. I ne pogledavši Trešnjin Cvijet, u pola glasa izusti svoje viđenje da je ipak potrebno naznačiti neke granice jer da se inače ne bi znalo tko pije a tko plaća. Jer su upravo te mjere opreza Carstvo dovele do razine osviještenosti na kojoj joj zavide mnogi. Ali su takva ograničenja nepotrebna, jer građani Parisisa ulijevaju povjerenje i svatko svoj zakon u dubini duše i po nalogu svoga srca zadaje, nježno je opovrgne Trešnjin Cvjetuljak. I da uostalom nije na njoj da joj ukazuje na slične stvari, pitanja su to koja se rješavaju na najvišoj razini, ona je najobičniji gladijator, AQUILA NON CAPIT MUSCAS155, koji je spreman život za Carstvo dati. Ispričava se što je uopće potegla to pitanje za rep, zahvaljuje na pozivu te će se pridržavati svih zakona, i starih i novih i nadolazećih koje izda carica. Izgovori sve to Trešnjin Cvijet naklonivši se, migom pozva Goliatusa kojem je knedla sad stršila iz grla i napusti svečano primanje kod carice. Ona pak razjuri sve prisutne ulizice, vičući za njima da joj se nitko dosad nije usudio govoriti na ovako izravan i djelotvoran način. PROCUL A IOVE, PROCUL A FULMINE156. Kad je ostala sama, napiše dvije upute carskim savjetnicima. U prvoj je stajalo da će se osnovati vijeće koje će iz ovih stopa donijeti novi zakon o tome pod kojim će se uvjetima moći donositi novi zakoni. Drugom je Trešnjin Cvijet imenovala svojom ministricom Kruha i Igara.

155

Orao ne lovi muhe

156

Blizu Jupitera, blizu munje CLXXIX

INTRIGA

U vrtlogu svakodnevice katkad ne bijaše jednostavno razlučiti bitno od ukrasa, s tim da su se, družeći se intenzivno, nerijetko kad gubili jedni u drugima. S jedne strane to ih je intenzivno druženje veselilo, ali da bi dosegnuli i vlastitu punoću, shvatili su da je itekako potrebno znati povući se u poticajnu samoću i posvetiti se vlastitim promišljanjima. Tako i bitno teže izmiče kontroli, a druženja postaju još intenzivnija. Stigavši do ove točke iskaza, Čitatelj/ Čitateljica zamijetit će da, osim minijaturnih pirueta, još nisu naišli na potku koja pripovijesti daje onaj legitimitet da se takvom uopće može nazvati. Nedostatak intrige zacijelo vas je začudio, no ne pomišljajte da ste jedini koji su zatečeni tom pat-pozicijom; isto osjećaju i naši protagonisti. Svjesni da je trebalo doći do ove točke kako bi na neki način bili predstavljeni, ne opterećujući strpljivog Čitatelja odnosno brižnu Čitateljicu dramaturgijom, koja bi istovremeno podastrta samo pometnju mogla izazvati, i da tek sada, kad je svojevrsni uvid ostvaren, vrući kesten može biti bačen Čitatelju odnosno Čitateljici u uzbuđenja žedne, neutažive dlanove.

CLXXX

Okupivši ih sve, ERITIS SICUT157, što ne bijaše jednostavno jer je svatko svojim poslom bio zaokupljen, tko svoju glavu povjerava neiskusnom brijaču, mora u džepu imati mnogo vate, odlučih im se ispričati što ih tako dugo držim u neizvjesnosti. Oni mi jednoglasno uzvratiše da se nemam razloga uzbuđivati zbog nedostatka intrige, jer da su meni zahvaljujući u stanju sada biti sa mnom, da se osjećaju životnima i da svaki osjeća kako u njemu kucaju i srce i um. I da će se svom dušom posvetiti nastavku pripovijesti. Nakon svog tog izljeva nježnosti ne uzmogoh se suzdržati da s njima ne podijelim i pravi razlog zbog kojeg dovde stigosmo, a da se ništa što bi temelje uzdrmalo ne ukaže. Objašnjavao sam im potanko kako se svaki od njih postupno rađao u mojim mislima, kako sam crpeći, katkad čak i preslikavajući iz stvarnog života – onoga koji se mojem pogledu ukazivao – pokušavao oblikovati njihove pojave, njihove osjećaje, razmišljanja, ispričao sam im i genezu ideje da ih privedem u okvire ove knjižice. Sve zablude imaju svoje vrijeme, pa i najmanja istina i nakon sto milijuna poteškoća, mudrolija i spletaka ostaje uvijek ono što je bila. Zaustavljajući se na pojedinim riječima i rečenicama, pa poglavljima i epizodama, pitali bi me, kad to samo po sebi ne bi bilo očito, koje su me nakane motivirale u njihovu oblikovanju. Strogi i pravedni, blagi i popustljivi bili su prema meni, sviđajući se sebi onakvi kakvi su bili. Objasnio sam im da sam možda mjestimice čak i odugovlačio kako bih što više odgodio ovaj trenutak, tko govori istinu, mora pred vratima imati spremnog konja i jednu nogu na stremenu, svjestan da je priči potreban dodatni impuls koji će je katapultirati na višu razinu Čitateljeve/Čitateljičine svijesti. Oni se međusobno pogledaše, klimnuše glavama i Trešnjin Cvijet, brižno uzevši riječ, ponovi da su zadovoljni dosadašnjim tijekom; da im je drago što sam, iako me ništa ne prisiljava da takav prema njima budem, tako otvoren i pristupačan, jer da ima i takvih skribomana koji nikakva 157

Bit ćete poput bogova CLXXXI

obzira prema svojim protagonistima nemaju, čak i takvih koji ih u svojim pripovijetkama uopće i nemaju; da su zadovoljni što su stupili na ove stranice i da će mi, koliko god im to njihove skromne mogućnosti dopuštaju, i tijelom i dušom pomoći da prebrodimo ovu malu krizu inspiracije, da je to prolazno i neka im samo kažem što od njih očekujem. Gotovo sam se onesvijestio od radosti što su mi toliko privrženi. Pogledavši ih značajno rekoh im da ćemo se iz ove slijepe ulice moći izvući jedino ako krenemo u rikverc, odnosno da je stigao trenutak rastanka, kad ispuštaš strijelu istine, njezinu oštricu umoči u med, i da se moramo vratiti u ono stanje koje je prethodilo ovom kad još nismo bili na okupu. I da se raziđemo kao da se nikad nismo vidjeli, s tim da svoje energije uložimo u potragu za intrigom bez koje nećemo moći nastaviti ovu pripovijest. Uskomešaše se, da nikada nisu vidjeli intrigu i da ne znaju kako izgleda, pa kako će je onda prepoznati, a ja rekoh da je isto sa mnom i da se nadam da će nam bogovi, FIAT LUX158, priskočiti u pomoć. Skepticizam lebdio je nad nama, no znajući da nam nema druge izljubismo se, potapšasmo i s raskrižja neizvjesnosti svatko krene svojim putem, tko ide za petama istine, ona mu lako izbije zube, u potragu za intrigom. I svaki krene svojim putem. Čitatelju pronicavi i strpljivi, Čitateljice pažljiva i odana, ne misli da si izbjegao/izbjegla onome što sve nas snađe. Stigavši do ovog raskrižja, da bismo što konstruktivnije mogli zajednički nastaviti ovaj iskaz, i od tebe se očekuje da svojom intuicijom utječeš na daljnji razvoj događaja. Potrebno ti je odlučiti se kojim ćemo sada putem. Smatraš li da bi u potrazi za intrigom trebalo ohrabriti Don Casanovusa, nastavit ćeš istim putem; ako te zanima Alexandrusovo snalaženje, preskoči tri stranice; kako bi Trešnjin 158

Neka bude svjetlost

CLXXXII

Cvijet možda mogla otkriti intrigu doznat ćeš ako preskočiš jednu; Lukusovu potragu pratit ćeš ako preskočiš četiri stranice; a odlučiš li se da pratiš Edusa na njegovu možebitnom iznalaženju intrige, preskoči pet stranica. Pazi, možeš izabrati samo jedan put kojim ćeš krenuti, a s njega povratka ti nema.

CLXXXIII

Kud su baš mene našli, pitao se Don Casanovus, ne vjerujući nikako da bi sam mogao pronaći intrigu. Jer ne samo da ne znam na što nalikuje nego ne znam ni kako ću je, ugledam li je ikada, uvesti u priču, razmišljaše Don Casanovus. Zamišljaše najrazličitije oblike, počevši od onih koji su mu bili nekako najfamilijarniji, predmeti koje je sretao u svojoj svakodnevici, naprimjer klin i čekić. Mogu li klin i čekić biti oličenje intrige, pitao se listajući u sebi poznate predmete. Zašto da ne, kad se kroz njih iscrtavaju zviježđa koja omogućuju produbljivanje spoznaja – uostalom, ni ovog spisa ne bi bilo da nema klina i čekića, vidi se po perju da sova nije golub. IURARE IN VERBA MAGISTRI159, pomišljaše u sebi, sve uvjereniji da na dobrom je putu i da intriga ima oblik klina i čekića. Znači li to da sam je već našao i da je dovoljno da ih odnesem autoru čim ih nađem, pa će on već znati što učiniti iz njih, ili sam možda malo prenaglio – zar ne da bi bilo odveć jednostavno da sam već pronašao tako dragocjenu i traženu intrigu. Ipak bi to bilo malo prejednostavno, o stablu se ne sudi po njegovoj kori, a i napori drugih bili bi time u korijenu sasječeni, pa bit će onda da je još nisam našao i da nema obličje klina i čekića. Morat ću se strpjeti i nastaviti sa svojom potragom, razmišljaše Don Casanovus udaljujući se sve više od raskrižja neizvjesnosti. A sad skokom na stranicu CXC.

159

Zakleti se nad učiteljevim riječima

CLXXXIV

Trešnjin Cvijet dugo je pogledavala u smjeru u kojem je nestajao Alexandrus. Prisjećajući se njihova prvog električnog susreta a zatim i svih onih beskrajnih krstarenja, nije mogla a da ne pusti suzu, koja kapne na pod i na tome mjestu iznikne ruža bez trnja, jer suze su biseri patnje, a stablo ljubavi treba zalijevati suzama. Uz dosta muke odlijepivši pogled od puta kojim joj se ljubav njezina udaljavala u potrazi za intrigom, priupita se ne leži li možda upravo u tome sav čar intrige. Možda je intriga za kojom su se svi uputili upravo nalik tom osjećaju koji je tako intenzivno nastanjuje i koji joj nadahnjujući je nerijetko presiječe dah. Znala je koliko je bila sretna dok je bila s Alexandrusom, i sada, sebi samoj prepuštena, morala se ponovno suočiti sa svojim bićem koje je, intriginom krivnjom, ostalo zakinuto za odjeke svih onih vibracija koje su je životima nadahnjivale. Ostavivši i raskrižje i ružu za sobom, stranice ove knjižice listala je unatrag kako bi, uvjeravajući se nanovo na što joj je ljubav nalikovala, ostvarila što vjerniju predodžbu onoga čemu bi intriga mogla nalikovati. Konstatacija njihova vječnog nerazdvajanja na koju je naišla na stranici XIII. razuvjeri je da će se svatko gubeći se u vlastitoj intrigi time izgubiti i za druge, zametnuvši svaki trag u zaboravu. Sva zadrhti od uzbuđenja kad ponovno doživi zapljuskivanje valova, a podsjećanje na njihov prvi susret tako ju je uzdrmalo da se gotovo uplašila intrige ako je imala tome nalikovati. Ako intriga nalikuje ljubavi, tada joj se samo mogu bezuvjetno prepustiti, mislila je udaljujući se od raskrižja. A ako joj je i neizvjesnost jedna od osobina, tada ju je, uostalom kao i ljubav, teško zauzdati; onda mi ne preostaje nego joj dopustiti da me katkad zavara kako bi me onda višestruko nagradila za sve to bolno iščekivanje. Njezine su se misli, u ritmu njezina usporena hoda, nizale jedna za drugom. A to zapravo znači da je intriga od samog početka prisutna! uskliknula je, pa kako to da je nitko nije primijetio, pitala se, zar smo toliko slijepi da ni ono što nam je pred nosom ne zamjećujemo? I tu odgurne misao o sličnosti intrige i ljubavi, jer da ipak, o blaženog li precjenjivanCLXXXV

ja, autor nije baš tako kratkovidan. Pa gdje li se to krije, ako ne u ljubavi? namršti se Trešnjin Cvijet nastavljajući svoju potragu. I dalje nije znala odakle bi krenula, pa krene od početka, POST HOC ERGO PROPTER HOC160, stade iščitavati knjižicu onako kako je jedino znala, između redaka. Ako se negdje skriva, onda to ne može biti drugdje negoli između redaka, pomišljala je čitajući stranicu za stranicom, no trud joj bijaše uzaludan, nije naišla na bilo što, što bi čak i izdaleka nalikovalo intrigi. Tragajući za njom nailazila je na mnoge stvari koje su joj govorile o onome što se nalazilo u recima, no od intrige ni “i”. Pa ću onda pokušati nešto drugo, reče sebi samoj i stade pogledavati oko sebe. U daljini nazre obzor te mu odluči krenuti u susret. No kako mu se ona približavala, tako se obzor udaljavao. A da se možda tamo nije skrila? Odlučna i tvrdoglava kakva je već bila, nije digla ruke (jer je imala samo jednu) nastavljajući pohod na obzor koji bi joj se poput magneta s istim predznakom udaljio onoliko koliko bi mu se ona približila; žuri se da učiniš dobro kad možeš, jer nećeš uvijek moći. Napustivši svoju stazu, kročeći još neizvjesnijom neizvjesnošću, odluči da je nađe prije zalaska sunca. No kako je sve više odmicala od svoje staze idući u susret obzoru, tako je i Sunce, prateći je u stopu, uvijek bilo na istoj udaljenosti. A kad bi zastala da odmori nogu, i Sunce bi predahnulo na tren, sve što se slomilo, radilo se bez strpljenja. Ne gubeći nadu, odluči da će ih nadmudriti, i obzor i Sunce, budi strpljiva, reče si, samo da još pronađem način. A sad skokom na stranicu CXC.

160

Nakon toga, dakle zbog toga

CLXXXVI

Rastanak s Trešnjinim Cvijetom teško mu je pao. Bio je to jedan od onih rastanaka od kojih se srce kida, pogled u daljinu nije ga ohrabrio i jedino što u tom trenutku uspije nacrtati na pješčanom drumu bijaše srce u unutrašnjosti kojeg se nalazila kuća u plamenu. I dok je zaokupljen mišlju o tome kako da pronađe intrigu hitao neznanom u susret, misao mu presretne druga misao, odgurujući prethodnu, o poljupcu koji ga na ružu podsjećaše. I kako ga je pratila cijelim putem, tako se samo s njom i vrati na raskrižje. A sad skokom na stranicu CXC.

CLXXXVII

Lukus je slijepo tumarao puteljkom. Ne imavši ikoga ispred sebe, ne preosta mu nego oprezno tapkati u vlastitu mraku. Kao i ostali, krene u potragu za intrigom. On ju pokuša naći u pričama koje je poznavao; prisjećao se svih onih djela kojima je zaokupljao pažnju svojih gostiju. Mnoge od njih sam je bio smislio, ništa zato što je leđima tijesno, samo neka je duši slobodno, i ako se ta intriga koja nam je toliko potrebna krije na nekom mjestu koje je i meni dostupno, tada to ne može biti nego u okrilju neke priče. No kako je prepoznati kad nam nikakvih uputa autor nije mogao dati, tako da je neću moći ni za glavu ni za rep uhvatiti čak ako je i pronađem, zabrinuto mišljaše Lukus. Bio je pun nade da neće puno potrajati dok netko ne nađe intrigu i da se svakim trenom bliži čas kad će ponovno svi biti zajedno, tko boga ima u srcu, nije mu potrebno hodočastiti u Rim. U jednom trenutku učini mu se da ju je prepoznao, no kad je pokuša ukomponirati u jednu drugu priču, shvati da ne funkcionira pa je odmah skine s dnevnog reda. Zatim mu se učini da to bijaše ono nešto što dvije priče u međusobnu vezu dovodi, no nakon što iskuša sve moguće kombinacije, ustanovi da još nije našao ključ rješenja i da intriga nije ono nešto što pričama posreduje. A možda je to onaj trenutak kad nastaje priča, intuitivno se približavao odgovoru, prisjećajući se stanja u kojem se nalazio kad bi pleo priče, VENI, VIDI I VIKNU161, te tu primisao odagna zaključak da intriga, kakva god bila i na što god da nalikuje, ne može nastajati u tom trenutku, već nastaje kao odjek tom trenutku. Hm, malo odveć komplicirano a da bi bilo intrigom, i dalje opipavajući u mraku nastavi svoju potragu, žudeći da joj što prije opipa konture.

A sad skokom na stranicu CXC.

161

Dođe, vidje, viknu

CLXXXVIII

Brzoduhi Edus tek što se od svih rastao na raskrižju, već pretrča čitav put. Vrati se razočaran neuspjehom svojih napora i jednom na raskrižju slegne ramenima, mnogi bi htjeli do grabe prije nego do nje stignu. Tad se zaustavi na tren, FUGIT IRREPARABLE TEMPUS162, uspori malo svoje hitre moždane vijuge i zamisli se. A možda me upravo brzina sprečava da pronađem intrigu, možda ona ne trpi brzinu koja katkad znade biti i sinonim za brzopletost, prostruji mu glavom, dok ne kreneš na put, sva cesta je sprijeda. U slow motionu odluči iznova krenuti istim putem. Svaka, pa i najmanja vlat trave zaintrigirala bi ga, nagnuo bi se nad nju pitajući se niče li iz nje intriga, ne dobivajući feed back podizao bi kamenje i sve ono što bi mu stajalo na putu pitajući se: Jesi li ili nisi? Ne gubeći ni strpljenje ni nadu ništa mu ne promakne, a katkad bi i zarovao malo dublje u potrazi za intrigom. Jer to ipak mora biti nešto dublje, ako tolike duhove mobilizira. Tako se svaki, vjerujući u svoju sretnu zvijezdu, mojom zamolbom uputio u potragu za intrigom, koja im je očigledno iz ovog ili onog razloga izmicala. Da je tako nedohvatna, ni meni nije bilo znano, tako da sam se, ne treba ići u vodu dublje nego što možemo plivati, prateći putovanje naših protagonista i sam iznenadio. Zamolivši ih da mi priskoče u pomoć ponadah se da će nam nalaženje intrige biti olakšano, no mrtvu točku nažalost ničiji napori ne oživiše. Možemo li uopće nastaviti tako a da ne krademo od Čitatelja odnosno od Čitateljice dragocjeno vrijeme? Na tebi je, koji si dovde stigao, da se odlučiš. Ili ćeš se kao Čitatelj smjesta usmrtiti na ovome mjestu – u tom je slučaju našoj priči kraj – ili ćeš i sam zasukati rukave i pomoći da već jednom nađemo tu intrigu, ALEA IACTA EST163! 162

Vrijeme neizbježno izmiče

163

Kocka je bačena CLXXXIX

RASKRIŽJE NEIZVJESNOSTI

Nakon što je svaki od naših protagonista, krećući se svojim putem bezuspješno, ustanovio da nema dovoljno sreće da nađe intrigu, u mnogih brže skače sedlo nego konj, slijedeći vlastite korake vrate se na raskrižje s kojeg su i bili krenuli. Na raskrižju neizvjesnosti, sva ushićena što vidi Alexandrusa, Trešnjin Cvijet poskoči od zadovoljstva. Dok je još bila u zraku, Alexandrus je obuhvati oko struka i kroz oboje prostruji takva energija koja prodrma i sve ostale što se u istom trenutku nađoše na istom raskrižju s kojeg su bili i krenuli. Ruža je i dalje cvjetala i budući da su Trešnjin Cvijet i Alexandrus ponovno zajedno, neka tebi bude namijenjena, šarmantna Čitateljice. Našavši se ponovno na raskrižju neizvjesnosti, svatko ispriča kako nije ušao u trag intrigi, kojim se slutnjama vodio i što otkri umjesto nje. Tko mijenja zemlju, mijenja sreću. Nakon što i sam čuh iskaz svakog pojedinog, ugodno iznenađen njihovom inventivnošću, i na mene dođe red. Ni ja se nisam mogao pohvaliti bogzna kakvim uspjehom, da bi se dobilo meso divljači, ne smije se žaliti vlastito meso. Jer da vam pravo kažem, zaokupljen njihovom potragom, sam ne nađoh vremena, pa se tako i ja vratih praznih ruku. Za sada ništa od intrige, obznanih im, a oni se, gubeći pomalo nadu, skrušiše i posjedaše na pod. Dogodi se tada ono što nam svima na lica osmijeh vrati, čvrsto vjerovati znači pobijediti. Sama intriga ukaže nam se kad smo joj se najmanje nadali, IN MEDIAS RES, i blagim, ženstvenim i umilnim glasom poče svoju ispovijest: «Kad već vi mene ne otkriste, eto mene kako vam u susret dolazim. Ne čudite se, nije mi ovo prvi put da sama u hodočašće svojim pričama idem. Dogodilo se to viCXC

še puta, no sada sam se doista zainatila da vas nađem, jer promatrajući vas otpočetka, doista mi je bilo stalo da vas ne ostavim na cjedilu. Bilo je priča koje sam katkad svjesno a katkad nesvjesno propuštala, iz ovog ili onog razloga; ne bi me, recimo, njezini protagonisti zadovoljili ili zaintrigirali pa bi ih prepustila njima samima. No s vama je drugačije: osjetih svu koncentraciju želje kojom ste me pokušali naći kako biste svoga autora i sebe same postavili na pravi put. Eto me stoga među vama! Znajte da nikada nisam bila odveć udaljena od vas. Lukuse, prisjeti se kad si bio na pola puta, u jednom ti se trenutku učini da vidiš nešto što ne prepoznaješ, a kako nisam od iste materije kao i vi sazdana, nisi me mogao ugledati. Eduse, uzalud te dozivah kad si poljanama kročio, odvojivši se od zacrtanog puta dobro si učinio, no moj te zov ne dozove i tu se zasad ništa ne može. Alexandruse, približila bih ti se da si me samo dozvao, na dobro podmazanim kotačima brzo se vozi, no trenutak očito još nije bio stigao. A ti, Trešnjin Cvijete, šteta što nisi malo brža, jer da obje noge služe te, zasigurno bi me dohvatila kada ti se ono učini da si nešto meni nalik ugledala, što brzinom svjetlosti između redaka izmiče. Don Casanovuse, da bar malo odvažniji si, svojom sramežljivošću sebi si zatvorio vrata; ono kad pred njima stajao si, bila sam ti najbliže, mnogi u svojim mislima lete tako visoko da ne dodiruju ni nebo ni zemlju, i da si ih samo odškrinuo, ugledao bi me. Tako da me nijedno od vas ne pronađe iako sam svakome zapravo bila nadohvat. Ali nije li katkad i ono najbliže samo odraz onome najudaljenijem“, sibilovski okonča svoje predstavljanje, a ja odlučih da se odsada pa nadalje piše velikim I. «Nema meni više mjesta u današnjim pričama!» nezadovoljno usklikne Intriga nakon što joj zaželjeh dobrodošlicu, presretan što nam se napokon pridružila. No kako joj ipak ne bih dao do znanja da čitavo zdanje pripovijetke i budućnost njezina na njoj počiva, ne iskazah svoj užitak nego se zadovoljih time da joj uz dlaku joj idući potvrdim: «O tempora, o noćne more!» Ona me pogleda CXCI

malo poprijeko, a ja i dalje kao da ništa nije. I to bi se rondovski nastavilo, da se u priču ne uplete Drugi čin, koji ovaj u lisicama kraju privede.

CXCII

DRUGI ČIN

Zadovoljni pronađenom Intrigom zajednički krenuše u susret Baccususu, jer takav svečan trenutak, NUNC EST BIBENDUM164, vrhunskim nektarom treba zaliti. Intriga se ne usprotivi, ali da se ne smiju predugo zadržati kako svojim nazdravljanjima ne bismo zagnjavili Čitatelje i Čitateljice. Jer, da njoj samoj svrhe nema ako se zijev Čitateljev/Čitateljičin začuje, tko ne može kormilariti, može veslati. Neka se ne brine, uzvrati joj Lukus razdraženo, sretan što pripovijetka svojim putem hodi, pa čim ispijemo pokoju, prepustit ću je njoj samoj kako bi se mogla usredotočiti na svoje poslove. Čim nas ugleda, Baccusus usklikne od zadovoljstva. A kad se bolje zagleda u otmjenu damu u čijem društvu dođosmo, i oči mu se zacakliše i obrazi zarumenješe. To nije bilo od njegova nektara, a ni Intriga, što samo ja i Trešnjin Cvijet zamijetismo, kao da ne bijaše ravnodušna prema toj, simpatičnoj ugodno, popunjenoj prilici. Na tren nestavši, vrati se s rukama punim vrčeva koje posloži na stol, Intriga mu nehajno da rukom znak da nam se pridruži za stolom, pokazujući mu slobodno mjesto do nje. On bez ustručavanja prihvati poziv, da bi se ocijenio konj treba na njemu pojahati, i dok su si svi natakali, priupita otmjenu gošću: «Kojim dobrom?» Pogledavši ga ispod oka, znači tamo negdje oko podočnjaka, Intriga mu blago poče tkati: „AB URBE CONDITA165, volim muškarce koji ne okolišaju, već izravnošću svojom ženi pokazuju da muškarci su od djela. A da ste i od pila i od jela, vidi se na vama i sam pogled na vas laska mi, dobri čovječe, meni koja sam takav sladokusac da je prema meni i jedan Gargantua najobičniji pionir. 164

Sada treba piti

165

Od utemeljenja grada CXCIII

Znate, rijetko izlazim iz kuće, doći ćete mi jednom u posjet, zar ne, i prepuna je najrazličitijih spisa koji me zaokupljaju tako da nemam nikakvu potrebu promoliti nos iz nje. Znate, upravo je jedan od tih spisa kriv što se nađoh ovdje. Uz plamen voštanice čitala sam jedini primjerak spisa koji za sobom ostavi veleučeni Scribomanus, taj mag riječi i čuvar najdubljih tajni, kad mi pažnju zaokupi odlomak koji govoraše o autoru što dozva svoje protagoniste kako bi zajedničkim snagama našli intrigu. Pa ovdje je o meni riječ, pomislih, no kako to ne bijaše prvi put da me se priziva, odlučih pratiti njihove napore da bih se uvjerila u iskrenost njihove potrage. Tek kad sam vidjela da se svaki dobrano oznojio i da njihov trud ne urodi nikakvim plodom, sažalim se malo nad njima, a bijahu mi nekako i simpatični. Odlučih tako odložiti Spis nas spisima, unutar čijih se korica nalaze svi tekstovi koji su ikada bili napisani, oni koji se trenutno ispisuju kao i oni koji bi tek trebali biti napisani, i krenuti im u susret. Znala sam za vas, dragi gospodine, i tek sada, kada vas srećem, vidim koji ponori dijele djelo od djela“, reče Intriga, presahla grla. Nakon toga joj Baccusus, polaskan njezinim iskazom, natoči novu čašu nektara koju u dahu ispije kako bi si osvježila grlo a zatim i pamćenje. „U tolikim sam već pričama bila da mi nećete zamjeriti što pričam kao netko tko je već toliko toga vidio. Da, da, bila sam prisutna i u onima koje vam sada glavom prolaze, lakše je napraviti bunar u moru nego rupu na kesi škrca, nemojte se čuditi, nisam baš tako mlada kao što izgledam. Možda me mladolikom drži baš to što se svakoj priči ne podajem, već samo onima za koje mislim da moju nazočnost zaslužuju, a koliko griješim u svojim procjenama, jer savjetnika nemam, znate i sami. Recite samo ako vas gnjavim svojom, kako bih rekla, retrospektivom.“, baci mamac Baccususu, koji ovaj zagrize nalivši joj novu čašu vina. A Intriga, očito zaboravivši na svoju početnu odluku da se neće zadržati dulje negoli je potrebno, tko živi bez ludosti, nije tako pametan kako misli, nastavi natakati svome sugovorniku. A i mi smo je, postupno je otkrivaCXCIV

jući, a opet da ne ispadnemo nepristojni, diskretno prisluškivali. Polako nam se njezin karakter ukazivao; tražeći je beznadno, zamišljali smo je nedostižnom, uzvišenom, jednom riječju možda, smo je malo idealizirali, a sad kad sjedi tu s nama uviđamo da je i ona po ljudskim mjerama skrojena. „U kojoj god da se priči pojavim, tretira me se kao uvaženu gošću, no rijetki su oni koji me znaju najaviti“, nastavljala je, VANITAS VANITATIS ET OMNIA VANITAS166, povremeno poprimajući u tonu snobovski prizvuk. Da očekuje da je se tretira s najvećim uvažavanjem kad je u društvu, jer da inače uopće ne vidi razloga zbog kojeg bi bila izvan kuće. Zašto da joj se ljudi podsmjehuju, da je podcjenjuju i da se s vulgarnošću nosi – ne, ne dolazi u obzir! U tom slučaju radije ostajem kod sebe okružena svojim spisima, nastavljala je žuboriti Baccususu na uho. On joj se, budući da mu se nikako nije otvarao teren da i sam nešto zucne, smješkao gledajući je s razumijevanjem. Kako mu ništa drugo ne preostane, nastavi joj točiti nektar, koji se svima toliko omilio da su se ubrzo, pod njegovim šarmom, kao da su na kakvoj splavi, počeli ljuljati. No to Intrigu ne izbaci iz ravnoteže: „Znate, nisam toliko toga ponijela na leđima da bih se danas u ovim godinama dala maltretirati od bilo koga. Je, samo bi mi još to falilo!» sada već zacakljenih očiju nastavljala je presti, a svi smo, presretni što smo je dostojni, upijali svaku njezinu riječ, videći u njoj ono nešto bez čega bi pripovijest zaglibila. Trešnjin Cvijet pokuša doći do riječi, ako ne možemo glavom kroza zid, možemo kroz vrata, no sugestivan Intrigin glas nadglasa njezin nježni pokušaj. «Što si vi mislite, da me je dovoljno pozvati za stol, ponuditi me kakvom kapljicom i da će se sve samo od sebe riješiti! A, ne, mili moji, ne zavaravajte se, nije vam to više kako je možda nekad bilo, SUTUR, NE SUPRA CREPIDAM167. Prije bih 166

Taština, taština, sve je taština

167

Postolaru, ne na više od cipela, o kompetenciji je riječ dakako CXCV

možda čak i prihvatila pružiti ruku kakvoj pripovijesti u nedostatku nadahnuća, no prošla su ona zlatna, srebrna, željezna i kakva sve ne doba. Danas smo u connecting people dobu, dragi moji, e da, nema više ono da drugi za druge rade, passé composé», pokaže nam da je i u francuska štiva uplela svoje prste. «Na vama je dakle da osmislite kako ćemo dalje, gospodine dragi, može li još kap vašeg prekrasnog nektara, komplimenti ništa ne stoje, pa ipak ih mnogi skupo plaćaju, dajte, mali moji, predlažite, sugerirajte, hvala najljepša, prije nego se svi skupa na ovoj krhkoj splavi nasučemo, što bi bio i kraj plovidbi, ako prije toga ne potonemo.»

I sad je na tebi, smjerni Čitatelju, dobrodušna Čitateljice – jer Intrigin poziv na suradnju i tebi je upućen – da odlučiš kamo ćemo dalje. Ako misliš da splavi ne preostaje negoli da se nasuče, nastavi istim putem; smatraš li da bi se splav trebala zateći na dnu mora, preskoči dvije stranice; a ako vjeruješ da je daljnja plovidba moguća, preskoči tri. Kormilo priče u tvojim je rukama, služi se pameću kao kormilom, a vrlinama kao jedrom.

CXCVI

NASUKAVANJE

Zapljuskivani valovima nektara plovili smo nošeni Intriginim neumornim glasom: «Znate ovo, znate ono...». Da smo se svi za ovim dali u bjesomučnu potragu, posta nam jasno kad se Intriga, držeći praznu čašu u ruci, digla na noge opasno zaljuljavši splav i uzviknula: «Pa što ja uopće radim tu s vama, imam ja, djeco moja, pametnija posla nego tu s vama raspredati o svom životu!» Od pojave za kojom smo svi žudjeli pretvori se u smetnju koje smo se što prije htjeli otarasiti. No ubrzo shvatismo da nas nije tek tako kanila napustiti, da nije dovde stigla da bi otišla praznih ruku. Pogledavali smo oko sebe, no ničega ne bijaše što bi nam bilo nadohvat, tako da još ništa u zamjenu za njezin dolazak nismo mogli pružiti. Pa iako je izrazila želju da nas što prije ostavi, shvativši da joj za sad nema izlaza iz pripovijetke, prodrma usnulog Baccususa, krčmar koji ne želi imati goste ne smije isticati natpis, pružajući mu praznu čašu. Kako se sva zaljuljala i skoro pala, ponovno sjedne na splav, a iz mora njezinih brbljarija, tko je bio na moru zna što je strah, teško smo je izvlačili jer smo i sami zbog onog što doživjesmo u njezinu društvu izgubili svaki zanos. Da li da sada iz morskih dubina izvučem kakvog bijelog kita koji će nas sve razbuditi, ili kakve morske sirene prema čijem ćemo se zovu usmjeravati? To pomišljah, kadli sama od sebe – a mi smo očito bili toliko uvučeni u Intriginu priču da ništa ne primijetismo – AB ABSURDO168, niotkud, pred nama izroni stijena na koju se nasukasmo, a s nama i vi, dragi Čitatelju, draga Čitateljice, što je i kraj ove pripovijesti.

168

Apsurd CXCVII

Svi se pokušaše usprotiviti, čak je i Intriga izustila da bi, ako je se lijepo zamoli, možda mogla još jednom promisliti o onome čime nam je zaprijetila. No vašoj se odluci nažalost nismo u stanju oduprijeti, a nastavak naše male odiseje moći ćete, zanima li vas, još samo odsanjati. KRAJ

CXCVIII

NA DNU MORA

Kako je Intriga preuzela riječ čim je stigla, tako je i iskaz počeo ploviti njezinim smjerom, što već samo po sebi nije tako loše jer nam omogući da se pokrenemo s mrtve točke. Oživivši pripovijest svojim dolaskom, svim je srcem osluškivasmo, nadajući se ipak da će i nama dati da dođemo do riječi. Ali ona to ne učini jer odviše joj bijaše stalo, po jednom zrnu riže može se znati je li kaša u loncu skuhana, a nektar ju je samo poticao da se ne suzdržava, da izreče sve što joj je na duši. Svojom blagoglagoljivošću tako nas je zapljuskivala da se ubrzo nađosmo na dnu mora, gdje su – što ti je pisana riječ! – vladali isti zakoni kao i na površini, s jedinom razlikom što više nismo mogli čuti. Kod Edusa to ne unese nikakvu promjenu, no nama ipak u početku bijaše malo neobično promatrati Intrigu koja je, otvarajući usta, proizvodila mjehuriće kao u kakvu stripu. U početku smo bili malo zatečeni tom novom situacijom, strpljivost je cvijet koji ne raste u svačijem vrtu, no ubrzo, da bismo ipak izvukli kakvu-takvu pouku iz svega toga, svaki je, ovisno o vlastitoj mašti, unutar mjehurića ispisivao riječi koje su mu odgovarale. Tako da se ne biste trebali čuditi kad vam tijekom pripovijesti svaki pojedinačno priđe sa svojom verzijom onoga što Intriga izgovori pod morem. I kako je njezina besjeda trajala bezgranično, HIC TANDEM NOBIS UBI DEFUIT ORBIS,169 tako ponestane i riječi koje bi se ispisivale u mjehurićima, pa je to kraj ove pripovijesti. KRAJ

169

Zaustavismo se tamo gdje nam uzmanjka tla CXCIX

PLOVIDBA

Bez ikakva ustručavanja, i filozof prepušta krojaču da ga oblači, Intriga prihvati da joj Baccusus nalije suzu nektara u pehar. Otpi gutljaj i svima nama predloži da, kanimo li nastaviti s plovidbom, skupa osmislimo priču koja će nas izvući na suho: «Djeco moja, ne plovi se životom odnosno pričom tek tako; da bi svakim novim danom novi vjetrovi zapuhali, potrebno je uložiti mnogo energije. Što mislite, da je dovoljno zasjesti na splav pa se prepustiti morskim valovima da vas nose? A ne, griješite, pilići moji pilićasti, ne znam možete li si uopće zamisliti koje sve napore ulažem da bih svaku priču sobom nadahnula.» Da, pripovijetki treba dati zamaha, govoraše Intriga. «A vi kako god želite! Ako se mislite prepustiti valovima, tad se nemojte začuditi zadesi li vas ono što se dogodi na dvjema prethodnim stranicama, u suprotnom, napregnite svoju maštu na krilatu kočiju i zajašite krilate konje neizvjesnosti. Jedino ćemo tako moći dalje, ne bojte se, i Čitatelj odnosno Čitateljica podržavaju vas, dajte stoga, hik!», štucnu Intriga prvi put, «prihvatite se vesla i krenimo već jednom dalje», plutala je splav očekujući priče koje bi je trebale pokrenuti s mrtve točke. Na nama je dakle da uz Intriginu podršku isprepletemo nastavak priče, mišljah si, kad se, kao i obično, Trešnjin Cvijet prva javi za riječ. No na tebi je, HOC VOLO, SIC JUBEO, SIT PRO RATIONE VOLUNTAS170, još jednom, tko u žurbi sjeda na konja, neće dugo na njemu sjediti, a možda i posljednji put, strpljivi Čitatelju, brižna Čitateljice, da prosudiš hoćeš li nastaviti plovidbu ili zauvijek nasukati splav na stijenu neizvjesnosti. 170

Želim, zapovijedam, da moja želja uvjeri razum

U slučaju primicanja stijeni ne preostaje ti nego istog trena zaklopiti korice ove pripovijesti; očito nisi poslušan jer i dalje čitaš, čiji tijek već izmijeni smisao prethodnoj. U suprotnom, misliš li da bi se još štošta moglo dogoditi, nastavi istim morskim strujama, s tim da opet si na svojevrsnom morskom raskrižju. Od silnih količina Baccususova nektara što ga ispi, Intriga zaspi usred posljednje rečenice. I to bi bio definitivan kraj pripovijetke, jer takva je ona: kad jednom zaspi, utone u tako dubok san da je rijetko što može probuditi, a bez nje teško da bismo nastavili s pričom da se netko, više se ne sjećam tko, ne dosjeti da joj se, kako bismo ipak nekako ustrajali u priči, pridružimo u snu. Sudbina je kao kameleon: trpi da se dijete njime zabavlja dok on na grani ne promijeni svoju boju, no rano je za veselje, LABOR OMNIA VINCIT IMPROBUS171. Trebalo bi se sada dati u potragu za ključem kojim se otvaraju vrata snovitoga, jer ne samo što će nam pronađeni ključ omogućiti da prokrčimo put kroz priču nego se bez njega ni ova pripovijest ne bi mogla nazvati pripoviješću s ključem, a kakva li je to onda uopće pripovijest ako je se nema potrebe otključavati. Stoga, da nam ne ostane trajno zaključana, krenimo u potragu za ključem koji bi nam trebao omogućiti da odškrinemo vrata iza kojih je Intriga usnula. A sad lijevo ili desno, odlučit ćeš sam, strpljivi Čitatelju, strpljiva Čitateljice. Kreneš li ulijevo, lisica koja mnogo riskira, ne umire od gladi, dakle preskočivši jednu stranicu svojom odlukom blagoslovit ćeš nastavak ovoj priči, u suprotnom, smatraš li da treba skrenuti udesno, nastavi čitati, s tim da ćeš se time, napokon, zar ne, kraju pripovijesti približiti.

171

Uporan rad nadmašuje sve CCI

Približili smo se jedni drugima stvorivši od naših tijela nešto što bi onome tko bi nas promatrao iz ptičje perspektive bilo nalik savršenom krugu. Zatim smo jedan za drugim u središte kruga ispružili desnu ruku, a kad su se sve desne ruke nanizale jedna na drugu, dođe red i na lijevu. Protresli smo ogroman sendvič od ruku i uz poklik ohrabrenja odlučili ne krenuti u potragu za ključem kojim bismo otključali vrata sna iza kojih je Intriga zaspala i čije bi nam buđenje omogućilo da nastavimo s pričom, nego smo se, gledajući se i dalje i ne znajući kamo dalje, ukipili na mjestima tvoreći i dalje savršeni krug. Ne znajući što bismo ni sa sobom samima a niti s pričom, uhvatimo se u kolo i zaplešemo čas tapkajući na mjestu, čas krećući se u smjeru kazaljki na satu ili u suprotnom smjeru. Tu i tamo netko bi ispustio kakav poklik, što je bio znak da se mijenja smjer kretanja. Sve uigraniji, ABUSSUS NON TOLLIT USUM172, počeli smo se vrtjeti sve brže i brže, dok nas akceleracija koju proizvedosmo ne izdigne od tla na kojem smo cupkali. Vrteći se sve brže, vinuli smo se u visinu te potpuno zaigrani i ne primijetismo da smo plešući tako izašli iz okvira priče, prepustivši te, Čitatelju/Čitateljice, da sam skrojiš kakav nastavak ako ga zaželiš. Zanima li te pak što je s nama, znaj da i dalje u kolo zahvaćeni lebdimo između snovitog i onokrajnog. KRAJ

172

Pretjerivanje ne isključuje upotrebu

CCII

KLJUČNA POTRAGA

Ipak si se odlučio/odlučila da nam pomogneš u nalaženju ključa pripovijetke. Hvala ti od sveg srca jer bismo u suprotnom bili osuđeni da se, uhvaćeni u kolu, vječno vrtimo ukrug. No ti o tome ne možeš ništa znati jer si skrenuo/skrenula udesno, tako da ti slijed koji nas je očekivao da si skrenuo/skrenula ulijevo nije poznat. To bolje i za tebe, tko ide za petama istine, ona mu lako izbije zube, a pogotovo za nas. Krenimo dalje. No prije toga pogledaj samo Alexandrusa kako se smješka sav razdragan što je već znao da ćemo se svi ponovno susresti na ovoj stranici. Iz straha pred ljudima ne smije se govoriti istina, iz straha pred savješću ne smije se lagati; jer možda ti je promaklo, no kad si ovu knjižicu u ruke primio, neoprezni Čitatelju, odnosno kada si je objeručke prihvatila, lakoumna Čitateljice, već ti je Alexandrus, i prije negoli si prvu stranicu okrenula, pogledao odnosno progledao dlan, tako da su mu unaprijed sve tvoje odluke očite; čak ako ostale možda i razveseljavaš svojim za nas sretnim odlukama, Alexandrusu ne preostaje negoli da se u sebi smješka. Pa zbog čega ga u tom slučaju ne bismo odmah, tu i sad, priupitali za ishod naše potrage za ključem, vidim, visi ti pitanje na vrhu jezika; no znaš da Novi zakon ne tolerira tu vrstu upita s kojim se nećemo znati nositi, stoga ti ne preostaje nego nastaviti istim putem jer sam si se/sama si se dao/dala u potragu za ključem priče. A gdje nijedan ključ ne pristaje, strpljivost otvara. Prohujale su stranice dok se svatko ne vrati sa svojim rješenjem. Ponovno okupljeni, sretni što se ponovno susreću nakon dugo vremena, iako sada na jednom drugom raskrižju neizvjesnosti, i s nadom da im napor ne bješe uzaludan, svatko se dođe pohvaliti svojim otkrićem. CCIII

Don Casanovus, nestrpljiv da se priča što prije nastavi, bržebolje iščupa svoju ključnu kost, jer da je to ono što nam treba kako bismo otključali vrata iza kojih ćori Intriga. Hm, pomislih, i stavih njegov prijedlog na stranu, jer i meni bijaše teško donijeti odluku prije negoli si sve prijedloge dam na razmatranje. Vidljivo uzbuđena Trešnjin Cvijet pjevušeći od veselja izgovori onu ključnu riječ koju tada jedino Alexandrus ču, jer da čime ćemo ako ne ključnom riječju otključati Intriginu spavaonicu. Edus se isprsi mehaničkim ključem, a Alexandrus podastre violinski. Lukus je ključao od nestrpljivosti, pa to njegovo ključanje shvatih kao njegov prilog našoj potrazi za ključem priče s ključem. A gdje nijedan ključ ne pristaje, strpljivost otvara. I od umora prouzrokovanog silnim naporima oko potrage, prvo za Intrigom a zatim i za ključem, svi zaspasmo, tko mnogo uradi riječima, obično je siromašan djelima. Intriga se malo promeškolji, ali nam, jer i mi njoj nekoć ustupismo mjesto u pripovijetki, osigura mjesto na ogromnom ležaju na kojem se izležavala, mrmljajući u snu da i ona katkad mora otpočinuti kako bi se odmorila od svih tih uzbuđenja koje joj priče nameću.

CCIV

ZAPLET

Kako smo svi zaspali, ITA DIIS PLACUIT173, tako se Intriga probudi (a da smo znali da po tom načelu funkcionira, zaspali bismo mi i ranije) i vrati svom Spisu nad spisima. Listajući ga i sama se iznenadi kad pročita da je prespavala čitavih nekoliko stranica, pa se naljuti na sebe: kako, kad joj je Intriga ime, može tek tako zapostaviti priču ? No opterećena joj se savjest uskoro olakša pa je tako i šamar koji si je za kaznu uputila zaobiđe aterirajući na Baccususa koji, kako se probudi iz slatkog, opojnog sna, tako napuni Intrigin ispražnjeni pehar, IN VINO VERITAS174, pa zaćori ponovo. Sad bijaše na njoj da nađe izlaz iz ove uspavljujuće situacije, jači je onaj koji pobijedi sebe nego onaj koji pobijedi gradove. Hm, što ću sad, što ću sad sa svima vama, mislila je kad se poput sijamskih blizanaca ovom pričom povezani pojave Tiranus i Demokroatikus, poznata nam već lica koja u trenutku kada se pojaviše ne prepoznasmo jer smo spavali snovima pravednika, a sad kakvih – pokazat će se kasnije. Da na ovoj stranici nema mjesta za troje budnih, zaurla Tiranus kako je kročio na stranicu, zbog čega se i stranica, kao i Intriga, protrese od straha. Stranica se, jer nije mogla drukčije, ukipi gdje se zatekla, a Intriga uplašena sakrije se uz dvotočje u sljedećoj rečenici. Zasad čusmo samo prosvjed Tiranusa, jer on i Demokratikus dijele isto tijelo i samo im je glava podijeljena na dva lica, tako da kad jedan zbori, drugi mora šutjeti, a kako je Tiranus nastavljao sa svojom paljbom, dvoličnjaci su kao lastavice: ljeti nam dolijeću, a zimi odlijeću. Demokratikus ne uzmogne doći do 173

Svidjelo se bogovima

174

U vinu, istina CCV

riječi koje bi možda čak bile i spasonosne za našu Intrigu: «Mislili ste me se tek tako riješiti, MARGARITAS ANTE PORCOS175, prepustiti mi nekoliko redaka, odigrati partiju karata sa mnom i otarasiti me se, a niste iz moga kazivanja uočili da tvrd sam orah. Ne dam se ja tek tako van iz priče, no kakav bih ja to bio zlokobni element da se ne pojavim kad me se najmanje očekuje, ha? A i vi koji me preskočiste, zar ste mislili da ćete me se tek tako riješiti, INTELLIGENTI PAUCA176, ha?» zaustavi se kako bi udahnuo zraka. I baš je Demokratikus mislio stupiti na scenu kad ga – jer zajedničkim su plućima disali – Tiranus preduhitri, lav nije tako opasan pojavi li se kao ričući lav koliko onda kad se pojavi kao pas koji repom maše: «A sad kad vas imam sve na nišanu, MAXIMUS INTRA ME DEUS EST177, ne preostaje mi nego po brzom postupku okončati s pričom, jer imam ja i drugih priča kojima se trebam pozabaviti», priprijeti Tiranus obraćajući se Intrigi koja se u međuvremenu sklonila u ovaj dio rečenice i ne sluteći da će joj se Tiranus pridružiti, drhteći poput suhog lista koji samo što se nije odvojio od grane, proklinjući se što je na mahove bila malo brzopleta, pa čak i arogantna prema svima nama, a posebno prema samoj priči. Dok je čitao posljednju rečenicu, VULNERANT OMNES ULTIMA NECAT178, Tiranus se malo zamisli nad njom pa Demokroatikus brže- bolje iskoristi priliku i preuzme riječ koju iskoristi tako da promijeni tijek priči. Proderavši se iz petnih žila uzvikne: »Buđenje!» njegova se zapovijed zaori čitavom stranicom izvlačeći nas sve iz dubokog sna u koji smo bili utonuli.

175

Ne bacajte bisere pred svinje

176

Malo je riječi potrebno onom koji razumije

177

Najmoćniji od bogova u meni je

178

Sve ranjavaju, posljednja ubija

CCVI

RASPLET

A kad se probudismo, našem iznenađenju ne bi kraja kad ugledasmo dvoličnu priliku koja je, dok smo mi spavali, zadominirala pričom. Nakon što probudismo i Edusa, kojeg Demokratikusova dernjava nije uspjela izvući iz sna, našem iznenađenju, kako bi se pripovijest s ključem ipak mogla nastaviti, dođe kraj. U suprotnom, da smo se unedogled iznenađivali zatečenim stanjem, Tiranus bi nas zasigurno već nekako navukao na tanak led, što bi se najvjerojatnije odrazilo na, za nas loš, kraj priče, a gladan pas ne gleda koja ga ruka hrani. I bez obzira na to što se relativno brzo oslobodismo iznenađenosti promjenjivošću prilika, Tiranus nas ipak, sumnjičavo nas pogledavši, pokuša uzeti pod svoje. Začuvši naše komešanje, a da bi preduhitrio Demokratikusa, brže-bolje izusti svoju prijetnjukoja, budući da je identična onoj koju je već izgovorio, ovom prilikom neće biti ponovljena. I to zato da ne bismo nepotrebno od Čitatelja odnosno Čitateljice tražili da se izlaže naporima, jer je ono što te očekuje – tebe koji/koja se sada završnici približavaš, SIC TRANSIT GLORIA MUNDI179, – dovoljno zahtjevno, jer i na tvoju domišljatost računamo. Krenuvši prema nama sve bi nas natkrilio svojom sjenom, AUT CAESAR, AUT NIHIL180, da se brzoduhi Edus ne dosjeti u posljednjem trenutku vratiti se na prethodnu rečenicu i prisvojivši se uz glagolski prilog prošli «začuvši» otme od Tiranusa sposobnost slušanja – izgubivši dar osluškivanja ono se trenutno prenese na Edusa. Slijedeći njegov primjer, Lukus se prenese u istu rečenicu na mjestu gdje se nalazi glagolski prilog prošli «pogledavši» i istom 179

Bilo pa prošlo

180

Ili cezar, ili ništa CCVII

metodom transplantacije, vidne sposobnosti Tiranusa učini svojima. Alexandrus je, nagađate već, PER ASPERA AD ASTRA181, posegnuo za perfektom «izgovorio je», nitko se ne kaje što je šutio, ali se mnogi kaju što su govorili, darujući si tako dar govora na uštrb Tiranusa koji iznenada oslijepljen i bez dara osluškivanja i govora bijaše zatočen u mraku, vlastitom, pa ga vlastita sjena natkrili progutavši ga zatim, HORRESCO REFERENS182, na očigled svih nas. Prije negoli je potpuno nestao, Don Casanovus mu otme ono nešto malo smionosti koju je Tiranus u loše svrhe koristio, no u Don Casanovusovim rukama ona poprimi drugačije dimenzije omogućavajući mu da se ubuduće bez ikakva srama zrcali u zrcalu. S obzirom na to da Tiranus bijaše lišen i budućnosti, on si je prisvoji i krene u susret voljenoj. Pomislit ćete na Trešnjin Cvijet, da su svi osim nje profitirali ovom pričom, no savršena kakva jest ona ne bi podložna ikakvim promjenama. Intriga svojom pojavom zaintrigira Demokratikusa, no o tome drugom prilikom; a Baccusus nam svima vrhunskim nektarom napuni pehare kojima nazdravismo sretni što sretan kraj priči nađosmo. KRAJ

181

Trnjem do zvijezda

182

Ježim se dok pričam

CCVIII

KRAJ

Alexandrus i dalje mudro šuti, svjestan da sretnim krajem možda još nije došao kraj priči. Njegova mu dalekovidnost očito pruža pogled koji nalaže da nas još neko vrijeme drži u neizvjesnosti. I teško mu je zamjeriti, jer nije li to ono raskrižje koje nam omogućuje da se nakon promišljanja odlučujemo na odluke, IN MEDIO STAT VIRTUS183, koje nas prema obećavajućem vode, IGNORATIA LEGIS NON EXCUSAT184, i kojima je nakana prekrajanje granica, naših, više je onih koji znaju dobro govoriti nego onih koji znaju šutjeti, unutarnjih, duhovnih dakako. Jer odveć smo kompleksni, svaki posebice, pa i tvoje čitanje i iščitavanje razlikovat će se od onoga koji se prije tebe ili koji će se poslije tebe upoznati s ovom ključnom pričom za razumijevanje tumaranja u prepisci koja je ovoj priči prethodila i koje nam se nude, VERBA VOLANT, SCRIPTA MANENT185, kako bi nam svaki simpozij, svako druženje zaliveno nektarom iz raskošna Baccususova vinograda potvrdilo slutnju o vječnoj uravnoteženosti svjetova, postoji dan kad se mreža baca i dan kad se suši, onog snivanog i onog koji svakodnevno susrećemo na licima naših bližnjih. RAJ Okreneš li stranicu kročit ćeš u jednu od mogućih budućnosti koje su, u odnosu na ovu koju si uspješno svladao, pravi labirint izazova i mogućnosti. Koliko daleko seže budućnost, nijedna voda 183

Ispravnost je u središnjici

184

Nepoznavanje zakona nije isprika

185

Izgovoreno leti, zapisano ostaje CCIX

nije toliko duboka da ne bi imala svoje dno, odluka je koja na tvom dlanu počiva, VOX CLAMANTIS IN DESERTO186.

186

Glas onoga koji viče u pustinji

CCX

ALEXANDRUS BUDUĆNOST U BUDUĆNOSTI

Pišem iz položaja onoga koji je već sagledao jučerašnje, tako da je ono što je prethodilo trenutku u kojem sam počeo ispisivati ovu rečenicu poznanica takva da mogu naslutiti što je očekuje kad stavim točku na kraju rečenice. Kao što sam i naslutio, prethodna se nastavi na ovu koju trenutno ja ispisujem a vi čitate. I opet kao što i predvidjeh, a sposobnosti su moje znane širom Carstva, budućnost, pa čak i ovih redaka, prati svoj slijed i u mojoj je vidovitosti ništa ne može uzdrmati. No da bih opravdao ukazano mi povjerenje, moram nastaviti s ispisivanjem ovih redaka kako bi se, a vi ste mi očevici, moje slutnje potvrđivale. BUDUĆA BUDUĆNOST Svaki put ima svoj početak i svoj kraj koji se nadovezuje na početak; dovoljno je pogledati unatrag kako bi se vidjelo unaprijed. Sutrašnjicu jučer pretvara u današnjicu, a današnjica je u odnosu na jučer neiživljena sutrašnjica koja seže dokle i pogled. I naše carstvo nije posljednje, ono je jučerašnje nadolazećem. Sada, dok pišem ove retke, već sam u budućnosti, o čijem ishodu odlučuje vaš uvid u nezaobilaznu jučerašnjicu, koja je predigra nadolazećoj igri prihvaćanja sutrašnjice, TARDE VENIENTIBUS OSSA187.

187

Onaj koji kasno dođe za stol ne nalazi doli kosti CCXI

LUKUS OČI U OČI

Parisis, dan poslovičan, mjesec isto tako Svijet je naizgled ono što nam pokazuje od sebe, no vjerovati u baš svaku njegovu izvedbu bilo bi odveć lakoumno, jer takvi kakvi smo sazdani ne možemo ni pomišljati da nas se danonoćno ne stavlja na kušnju. Tako i ja, tek kad se netko preda mnom nađe, jer u nama leže sve istine, počinjem sagledavati prava bogatstva, ona koja nikakav utrošak ne podnose. Jer odveć bi bilo beskorisno naprezati očne mišiće na prolazne pojave, kada osim čovjeka ne vidim na čemu bih dulje zadržavao svoj pogled. A što nitko ne primijeti da poput slijepog miša životarim u svojoj tami kad sam sam, to je zasigurno i stoga što mnogi ne vjeruju doli onome što vide. A svoj odraz prepoznati mogu samo u onome koji svoj u meni prepoznaje, i jedino me te istine održavaju u svjetlosti, jer bez Tebe ni mene ne bi bilo. (…) Parisis, dan, mjesec također …da nam se nešto spomena vrijednog ne dogodi. Sjedili smo tako za Baccususovim stolom, zahvalan sam Edusu što ove retke ispisuje, neka znano je onome tko ikada nad ove se retke nagne, kad nas svojim dolaskom spodoba nalik crnoj vrani prekine u našoj zabavi. Utihnusmo kako nam se bučnim koracima približavao, a kad je zasjeo za naš stol, naslutih da nešto nam se sprema. No kako već si s događajem upoznat, neću te ovdje detaljima zamarati, iako je i dva puta istu priču kod drugoga krojača skrojenu vrijedno čuti. CCXII

EDUS SUČELICE

…a sudbina me uputi na Lukusa, dičnog predstavnika našeg slavnog roda uz kojeg mi vrijeme protjecaše na najljepši mogući način, iz zabave izvlačih pouke. Kako ne vidi vazda svijet onakvim kakav jest, nego misli da je svijet onakav kakvim ga on vidi, to mu, posvjedočit će oni koji ga upoznaše, dade taj izraz misticizma koji bi mu se katkad znao nazreti u pogledu. Priče najpoučnije i najzagonetnije od njega čuh, a od svih njih najviše me zatekla ova koja slijedi. Sa željom da isplete najkvalitetnije pulovere u carstvu, uputi se pastir Generalus iz Parisisa nošen krilima srebrnih konja, u inspekciju po okolnim selima. Kakvoća dlake i mekoća mesa bilo je prvo što bi opipao kad bi mu se koja ovca svidjela. Zatim bi zakotrljao plast sijena kako bi procijenio brzinu kojom se dotična kreće jer nije bilo drugog načina negoli ih, jednom okupljene, u trku povesti za sobom natrag u carstvo, kako bi ih nakon ugodne kupke pedantno ostrigao, približavajući se željenom cilju – štrikanju podatnih pulovera u koje je mislio zaodjenuti sve one dubljih džepova, kako bi i svoj produbio, dakako. Kako je obilazio sela tako mu se i stado stade povećavati. Zadovoljan nađenim primjercima već je trljao ruke, zbrajajući kilometre vune koje će isplesti iz njih. I kad ih skupi onoliko koliko mu se činjaše dovoljnim da lansira ručnu izradu pulovera, a već je bio na pola puta od carstva, dogodi se da mu jedna ovca poklekne od gladi. Zaokupljen svojom industrijom pulovera, potpuno je smetnuo s uma da bi ih do dolaska u carstvo trebalo hraniti svježom travicom kako bi mu žive i zdrave stigle do brijača. Brže-bolje, prepuštajući ih njihovoj snalažljivosti i izdržljivosti, pastir se, koliko CCXIII

su ga noge nosile, uputi u potragu za što svježijim travnjakom. Kako je vrijeme žetve bilo za njima, ne uspije mu, uza svu dobru volju, naći spasonosni travnjak. U međuvremenu, inteligentne kakve već znaju biti, ugledajući se jedna na drugu, umirale su od gladi, stado stade postajati sve tanašnijim, kao i pastirove nade. I bijaše to kraj prve puloverske industrije.

CCXIV

ISPOVIJED NE(O)SUĐENOG GURUSA

Sniježilo je. Otresao sam ono nešto prhuti što mi se danima kovitlala po glavi. Svako je zrno prhuti ondje bilo s razlogom i to nisam nikada pokušao prikriti. Dapače, kad bi mi se god pružila prilika, protresao bih rukom po svojoj bujnoj kosi dopuštajući tim finim vjernim tvarima da mi se spuste na ramena. Tim bih se potezom poslužio kad god bih bio u nečijem društvu. Iako sam i samsamcat uživao u naletima svoje prhuti, najviše mi je laskalo kad bih svojom iznenadnom razuzdanošću iznenadio svoje sugovornike. Mnogi u tim trenucima mog zanosa nisu ni bili svjesni koliki je trud bio uložen u taj čin kojim sam ih kanio, onako lakonski, impresionirati. Kad sam znao da za nekoliko dana moram vidjeti nekoga, imperativ je bio ne prati kosu. Ni pod kojim uvjetom! Nije bilo te sile koja bi me prisilila da namočim svoju prhutastu glavu. Naprotiv, trudio sam se, snagom koncentracije potpomognute fizičkim naporima, isposlovati što je moguće znatniju količinu prhuti s kojom ću se pojaviti na sastanku. A uspjesi dakako nisu izostajali. Dojam = uložen trud u dosezanju adekvatne količine prhuti + spontano samosvjesno istresanje, jednadžba je kojoj sam oduvijek bio vjeran, s tom razlikom da je ovisno o mojoj dobi sama realizacija poprimala ponešto izmijenjene oblike. Prvi sam put iskusio moć vlastite prhutaste pojave pred malom Afroditom. Proučavali smo međusobno anatomske razlike kakve već postoje među muškom i ženskom dječicom od osam godina i bili bismo se približili najeksperimentalnijem dijelu pokusa, da me onako sva izbezumljena nije čitavog razbarušila. Tada je nastupila mećava. Nekoliko mjeseci brižljivo prikupljanih naslaga prhuti u jednom se trenu uzburkalo, izazivajući ono što će kasnije u meteorologiji postati znano kao “prhutna oluja”. CCXV

Pokušavala je izmaći silnim naletima prhutnih taloga, no njezinih osam proljeća nije bilo dostatno da se muški odupre toj strateški besprijekorno izvedenoj najezdi. Od nje (male Afrodite, a ne najezde) nije ostalo ništa. Moja tvrdoglava prhutavost odagnala ju je potpuno iz predjela pamćenja. Prhutasta je ofenziva bila toliko djelotvorna da ju je isto tako ugušila i u području sjećanja, no na stranu prustovštinu, mjesto prhutovštini, istina je da je zapravo fizički pokleknula pod teretom mog prhutovskog milodara. Najvažnije je u čitavoj priči da sam, tom događaju zahvaljujući, došao do divne spoznaje. Svojom prhutavošću bio sam u stanju utjecati na druge, usmjeravajući ih u meni poželjnom smjeru. Samo za primjer navest ću zgodu kad sam majci istresao u juhu svu prhut koja mi se nakupila tijekom ljetnih praznika. Nismo išli na more, tako da nisam pao u kušnju da se okupam, čime bih zasigurno pokvario svoj prhut-rejting. Kad je ugledala fini sloj pahuljica prhuti kako plove pilećom juhicom, zgrozila se svog kućnog Demijana obraćajući mi se od tog dana s dužnim strahopoštovanjem. Nije više bilo nikakvih prodika, nego je sve izgovarala u obliku sugestija: “Kako bi bilo da opereš kosicu prije negoli krenemo u posjet bakici?» I inače nisam baš nešto brbljav, no znajući da je daleko najbolje lagano joj se približiti s onim blaženim izrazom mladog gospodičića pa da se zauvijek odrekne svih svojih namjera u vezi s mojom bujnom kosom pod kojom je sve isprogramirano bujalo, tom sam se metodom, kad god je bilo potrebe, i koristio. Što je naposljetku svima bilo od koristi. I meni i kosici i mojoj dotučenoj mamici. Šarmantno otkriće da sam vlastitoj prhutosti zahvaljujući stjecao sve više poklonika ponukalo me da pribjegnem, u kasnijoj dobi, umjetnim oplodnjama. Glavu sam omatao plastičnim vrećicama kako bi što manje zraka prodrlo u pore na glavi. Time sam ubrzavao proces zadobivanja kompaktnijih naslaga prhuti koja je u iznimnim danima postajala ljepljiva tako da sam u samom činu grebanja po toj otvrdnuloj drugoj koži dosezao one sfere slasti kad više ne znaš da li sanjaš li, zamišljaš CCXVI

ili stvarno svršavaš. Svršavao sam tako po vlastitoj glavi po nekoliko puta dnevno, a kad sam svoje tajne te svepobitne čulnosti odlučio prenijeti svojim poklonicima, dogodi se nešto od čega bi mi se i danas, da je imam, dizala kosa na glavi. No malo sam preuranio, preskočio sam pola stoljeća svog života za vrijeme kojeg se zapravo ništa značajno nije dogodilo, osim što sam vlastitom samooplodnjom, grebući se neprestano po platformama prhuti koje su mi se formirale na glavi, zadobio dva para blizanaca koji su namjesto ruku rođeni s češljevima. Sve je to zapravo došlo istovremeno, to otkriće prhutastog samozadovoljavanja, začeće industrije češljeva i duboka spoznaja da se takvo jedno stanje svijesti mora prenijeti i drugima. Zakupio sam skladište u predgrađu i dopola ga napunio rezervom svoje prhuti. Uredno zapakirane i datirane, u slučaju bilo kakve potrebe, nikad se ne zna. Preostali dio skladišta zjapio je prazan pa sam ga odlučio odalamiti svom snagom. Što mi je uspjelo otprve. U sredini sam smjestio tribinu s koje sam sad mogao do mile volje dresirati svoje, kako sam ono rekao? Poklonike, e da. Oni bi se smjestili ukrug oko mene, a ja kao pravi guru preveslao bih ih žedne. Neki su bili toliko požrtvovni da su si ogulili čitavu ljuskaru, a tamo ni traga prhuti. Nagnuti nad ponorom vlastite pohlepe, ustrajali bi do iznemoglosti, no ne mre se tek tako ko Sai Prhut Baba. Oni preostali su se u nekakvom transu glavama počeli međusobno udarati tako da im je u bolničkom izvještaju stajalo da su poklekli od “moždanog sudara”. E tad mi se dogodilo ono što me i dan danas, kad god pomislim na to, kao naprimjer sada, postavi naglavačke. Iz ovog mi je položaja malo teže govoriti, ali ću se ipak potruditi da me razumijete. Zaprepastili su me svi ti silni moždani sudari pa sam od svog tog silnog šoka valjda i posijedio, tamo, sam-samcat na svojoj proročkoj tribini. Slutio sam da se era prhuti već bližila kraju. Onakav, sav prosijed prošao sam rukom kroz svoju bujnost, kad ono nema više kose već sve samo prhut koja je otprhnula. Bez dlake na glavi i na jeziku i na bilo kojem predjelu CCXVII

tijela, osvrnem se oko sebe i dosjetim da su mi još preostale one silne vreće moje vlastite prhuti. Bilo je toga na izvoz, i ne budi lijen to i učinim. Nazovem nekoliko dilera na lošem glasu, ali me oni ipak prepoznaju, pa se tako dogovorimo i za cijenu i za termin. I već bih se ja brčkao tamo u nekim tropskim plićacima da prhutmafijaši nisu bili najobičniji kriminalci preobučeni u čuvare reda. Kad sam otišao prijaviti ih, uhitili su me da sam ja onaj pedofil koji je prije četrdeset godina ugušio jadnu malu djevojčicu. Izvukao sam se s uvjetnom, jer da sam tad ipak bio maloljetan i da zapravo uzrok nesreći nije nikad otkriven. Da su mi sve to namjestili češljevi, moji češljevi, saznao sam tek kasnije u “crnoj kronici”, no tad je već bilo prekasno. Savjest ih proganja pa mi ponekad, kako bi se zaklonili od nje, dođu u posjet, razmijenimo koju, pa kud koji. Zadnji put su mi rekli da je neki tam industrijalac zainteresiran za masovnu proizvodnju prhuti, pa ako se slažem da se mondeni proizvod po meni prozove. Ništa im nisam odgovorio, samo sam otresao ono čega više nije bilo i otprhnuo dalje.

CCXVIII

BILJEŠKA O AUTORU

Yves-Alexandre Tripković rođen ‘72. (stoljeće nije bitno), zbog najrazličitijih okolnosti često je mijenjao ulice, kvartove, gradove, države, kontinente… Maturiravši u Zagrebu (Kultura), u slobodnom se stilu katapultirao u Nomadland, free-lansirajući se u neizvjesnosti nakon što je na Sorboni diplomirao slavistiku. Surađuje s hrvatskim i francuskim medijima. Osnivanjem nakladničke kuće theatroom noctuabundi pariške registracije radi na intenziviranju književnih razmjena. Preveo je Pohvalu parazitu Lukijana iz Samosate (Jesenski i Turk, 2005.) i Badem (Nedžma, Oceanmore, 2006.) Smišlja kako da se preseli na Veneru…

CCXXI

POPIS IZDANIH KNJIGA U EDICIJI KATAPULT

Smeće – A. Kapidžić, E. Krivac i M. Novković Snuff film – Goran Dević Kvadratni alfabet – Marko Tokić Zlatna Pirana – Nikola Tutek

O UDRUZI KATAPULT

Udruga Katapult je osnovana u Rijeci početkom 2006. godine s ciljem poticanja stvaralaštva i kulture mladih, promoviranja mladih autorica i autora te suradnje u izdavaštvu. Udruga svoje ciljeve provodi kroz promocije mladih autorica i autora, kreativne radionice i seminare, pružanje logističke i edukacijske potpore članovima u kreativnom pisanju, lekturi, grafičkom dizajnu, web dizajnu, uredništvu, grafičkoj pripremi, crtanju stripova, marketingu itd. Drugim riječima, udruga Katapult educira mlade u svim segmentima izdavačkog procesa, potiče njihovu kreativnost, međusobno i zajedničko djelovanje i suradnju te volonterstvo kao temeljnu vrijednost modernog, aktivnog i snažnog civilnog društva. Također kreira kulturni prostor u kojem mladi mogu ostvariti svoju kreativnost, osigurava im potporu i daje povratnu informaciju o njihovom radu. Jednako tako želi razviti odgovornost autora prema knjizi kao proizvodu svojeg i tuđeg kreativnog rada.

kontakt e-mail katapult@zigo.hr

C O M M O N S

D E E D

Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 2.5 Slobodno smijete: • umnožavati, distribuirati i javnosti priopćavati djelo Pod sljedećim uvjetima:

Imenovanje. Morate priznati i označiti izvornog autora ili davatelja licence. Nekomercijalno. Ovo djelo ne smijete koristiti u komercijalne svrhe. Bez prerada. Ne smijete mijenjati, preoblikovati ili prerađivati ovo djelo.

• U slučaju daljnjeg korištenja ili distribuiranja morate drugima jasno dati do znanja licencne uvjete ovog djela. • Od svakog od tih uvjeta moguće je odstupiti, ako dobijete dopuštenje nositelja autorskog prava. Prethodno ni na koji način ne utječe na zakonska ograničenja autorskog prava. Ovo je svima čitljiv sažetak Pravnog teksta (pune licence).

Yves-Alexandre Tripković • Hermesov poučak

creative commons

Izdavač Zigo Rijeka

Za izdavača Zlatko Ožanić

Urednik Marko Gajski

Jezične savjetnice Ina Randić i Daniela Rožić

Dizajn naslovnice Enver Krivac

ISBN 953-7142-23-X www.katapult.com.hr