STUDIJE ZA HISTORIJU BiH Knjiga 1 Izdavač: Udruženje za modernu historiju/Udruga za modernu povijest (UMHIS), Sarajevo Glavni i odgovorni urednik: Edin Radušić Recenzenti: Zijad Šehić Edin Radušić
------------------------------------------------------------------------------CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 339.5(439.5:497.6)(091)"1878/1914" 94:339.5(497.6)"1878/1914" KASUMOVIĆ, Amila Austrougarska trgovinska politika u Bosni i Hercegovini 18781914 / Amila Kasumović. - Sarajevo : Udruženje za modernu historiju / Udruga za modernu povijest, 2016. - 400 str. ; 30 cm. - (Studije za historiju BiH ; knj. 1) Bibliografija: str. 378-387 ; bibliografske i druge bilješke uz tekst. - Registar. ISBN 978-9926-8082-1-1 COBISS.BH-ID 23390726 -------------------------------------------------------------------------------
Štampanje knjige pomogla je Fondacija za izdavaštvo/nakladništvo, Mostar
Amila Kasumović
AUSTROUGARSKA TRGOVINSKA POLITIKA U BOSNI I HERCEGOVINI 1878-1914
Sarajevo, 2016.
Ova knjiga predstavlja djelimično prerađenu doktorsku disertaciju koja je odbranjena 2013. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu pred komisijom u sastavu: akademik Dževad Juzbašić, prof. dr. Zijad Šehić i doc. dr. Edin Radušić. Neizmjernu zahvalnost dugujem osoblju Arhiva Bosne i Hercegovine, posebno dragoj kolegici Sandri Biletić, na nesebičnoj pomoći i podršci. Zahvalnost dugujem i uposlenicima Historijskog arhiva Sarajevo, Bošnjačkog instituta (Fondacija Adil Zulfikarpašić), Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine te Austrijskog državnog arhiva u Beču (Österreichisches Staatsarchiv Wien). Moj mentor, prof. dr. Zijad Šehić, pružio mi je nesebičnu podršku, davao stručne savjete i komentare, upućivao na vrijedne izvore, na čemu sam mu beskrajno zahvalna. Jednako vrijedne su bile sugestije članova komisije, akademika Juzbašića i kolege Radušića. Posebnu zahvalnost dugujem svojoj porodici koja je imala razumijevanje za moj rad. Suprug, Fahd Kasumović, nije bio samo moja moralna podrška nego i dragocjen sagovornik s kojim sam razgovarala o metodološkim nedoumicama i drugim problemima. Riječi zahvale upućujem i svojoj matičnoj kući, Filozofskom fakultetu u Sarajevu, te Udruženju za modernu historiju, koje je prihvatilo biti izdavač ove knjige.
SADRŽAJ UVOD 11 Istraživačko pitanje i metodološki pristup Nova periferija? Bosna i Hercegovina u zakonodavnom sistemu Austro-Ugarske I. IZMEĐU ISTOKA I ZAPADA: TRGOVINSKO ZAKONODAVSTVO U BOSNI I HERCEGOVINI (1878–1882) 1) Opći propisi o trgovini
11 25 33 35
a) Trgovinski izvještaji za Bosnu i Hercegovinu b) Trgovački sud i zakonodavstvo c) Trgovački zakon i trgovački registri 2) Kućarenje/torbarstvo (Hausirhandel)
35 43 46 50
3) Carine a) Carine i industrijski proizvodi
59 75
4) Monopol duhana, soli i baruta a) Duhan
77 78
b) So c) Barut
85 96
5) Mjere poduzete za unaprjeđenje trgovine stokom a) Utjecaj stočnih zaraza na trgovinu stokom
98 98
b) Pristojbe i porezi na stoku
105
6) Ostali propisi vezani za trgovinu (krčmarski obrt, akcionarska društva, zaštita maraka i oznaka, pijačni red, mjere i utezi)
108
II. TRGOVINSKA POLITIKA U VRIJEME KONSOLIDACIJE TRGOVINSKIH ODNOSA BOSNE I HERCEGOVINE (1883–1895) 121 1) Nova zakonska osnova o kućarenju 131 2) Trgovina šljivom 145 3) Ponovno pokretanje pitanja uspostave trgovačkih medžlisa i imenovanja trgovačkih prisjednika 157 4) Prve registrirane industrijske marke u Bosni i Hercegovini 162
5) Trgovački muzeji u Bosni i Hercegovini 168 6) Trgovačke škole 176 7) Pravno reguliranje i inicijativa za unapređenje drugih pitanja vezanih za trgovinu 180 8) Protokoliranje firmi – iskustva iz prakse III.PERIOD NOVIH INICIJATIVA I REVIDIRANJA POJEDINIH SEGMENATA TRGOVINSKOG ZAKONODAVSTVA (1896–1907) 201 1) Dorada već pokrenutih i pokretanje novih inicijativa na polju trgovinskog zakonodavstva 201 2) Reorganizacija trgovačkih škola u Bosni i Hercegovini 221 3) Potporni fondovi za trgovinu i obrt 226 4) Osnivanje novčanih zavoda 236 5) Mađarski i austrijski trgovački muzeji u Bosni i Hercegovini 241 IV. TRGOVINA „PO MJERI“ BOSNE I HERCEGOVINE (1908–1914)? 249 1) Osnivanje i djelatnost Trgovačke i obrtne komore za Bosnu i Hercegovinu 250 a) Osnivanje Trgovačke i obrtne komore za Bosnu i Hercegovinu 252 b) Djelatnost Trgovačke i obrtne komore za Bosnu i Hercegovinu na polju trgovinskog zakonodavstva 271 c) Ingerencije Trgovačke i obrtne komore u vođenju Ureda za registraciju zaštitnih maraka 283 d) Unaprijeđenje trgovine šljivom 286 e) Finansijsko poslovanje i drugi izbori za Komoru 291 2) Reforma trgovačkih škola 294 a) Važnije izmjene u organizaciji i radu trgovačkih škola b) Pitanje reguliranja plata nastavnog osoblja trgovačkih škola 303 c) Ostale izmjene uvedene na trgovačkim školama 306 3) Trgovačke akademije 311 a) Osnivanje Trgovačke akademije u Sarajevu 312 b) Plan osnivanja Trgovačke akademije u Mostaru 316
V. POLITIKA I STATISTIKA: TRGOVINA BOSNE I HERCEGOVINE U PERIODU IZMEĐU 1878. I 1914.
319
VI. ZAKLJUČAK
339
ZUSAMMENFASSUNG
348
PRILOZI
357
IZVORI I LITERATURA
373
REGISTAR LIČNIH IMENA
389
REGISTAR GEOGRAFSKIH IMENA
393
Amila Kasumović
10
AUSTROUGARSKA TRGOVINSKA POLITIKA
Uvod
UVOD
Istraživačko pitanje i metodološki pristup "Anektirao bih planete kad bih mogao." Cecil Rhodes1
Riječi Cecila Rhodesa, britanskog magnata i političara u Južnoj Africi, možda najslikovitije prikazuju polet koji je politička elita, udružena sa ekonomskim virtuozima, osjećala kada je kretala u avanturu osvajanja novih teritorija u Africi i Aziji u želji da pokaže političku moć, ekonomski prestiž i bogatu kulturnu baštinu evropskih sila u 19. stoljeću. Polet je vodio stvaranju jedne vrlo prodorne ideologije – imperijalizma, koja je, bazirana na sistemu dominacije jedne grupe ljudi nad drugima ili jedne države nad drugom, mijenjala kartu svijeta. Sistem dominacije postavljen na taj način, sa različitim varijantama izvedbe (otvorena, prikrivena i polu-dominacija) bio je baziran, uglavnom, na vrlo simplificiranom, binarnom poretku stvari koji je gradila dominantna sila. Ona je postepeno, kroz različite diskurse, stvarala sliku podređenog kao „drugog“ i time opravdavala svoju potrebu da njim dominira, upravlja, da ga podučava i „kulturno uzdiže“. U historiografiji ne postoji saglasnost oko pitanja vremenske odrednice unutar koje treba tražiti korijene imperijalizma, ali postoji, manje-više, konsenzus oko toga da je period 1870-1914. predstavljao vrhunac imperijalističkih ambicija pojedinih evropskih sila, čija se razorna moć osjeti čak i danas. U bespoštednoj borbi za novim teritorijem posebno su se isticale Velika Britanija, Njemačka i Francuska. S druge strane, Austro-Ugarska je u to vrijeme predstavljala evropsku silu koja je pokušavala održati korak s vodećim silama. Međutim, društveno1
Citirano prema: Hana Arent, Izvori totalitarizma, Feministička izdavačka kuća, Beograd 1998, 124. 11
Amila Kasumović
AUSTROUGARSKA TRGOVINSKA POLITIKA
političke okolnosti karakteristične za Evropu 60-ih i 70-ih godina 19. stoljeća joj nisu išle na ruku, te je za reputaciju evropske sile imala, prije svega, zahvaliti svom veoma snažnom savezniku – Njemačkoj. Za razliku od vodećih evropskih sila, koje su nove teritorije stjecale „preko mora“, Dvojna monarhija se okrenula ka onom što joj je stajalo na dohvat ruke – Balkanu.2 Tako je uz pomoć spleta različitih okolnosti, straha od Rusije, rusko-osmanskog rata, želje za revidiranjem Sanstefanskog mira, nešto diplomatske vještine i malo sreće, Monarhija dobila mandat na Berlinskom kongresu (13. 6.-13. 7. 1878) da okupira i upravlja područjem Bosne i Hercegovine. Okupacija Bosne i Hercegovine nije ugrozila sultanov suverenitet, ali nije ni spriječila Monarhiju da nad okupiranim područjem uspostavi sistem dominacije, u kojem su jasno bili definirani ciljevi i potrebe centara moći,3 Beča i dijelom Budimpešte, te određena uloga novog perifernog područja. Ova knjiga se upravo bavi propitivanjem dinamike odnosa centra i periferije na primjeru kreiranja trgovinske politike u Bosni i Hercegovini, pri čemu trgovinsku politiku definiram nešto šire, kao skup zakona, naredbi, propisa i mjera koje su poduzimane kako bi se izgradila trgovinska strategija u novookupiranom području, u svim njenim segmentima. U mom pristupu model centar-periferija predstavlja dobro polazište za propitivanje diskursa koje je austrougarska vlast nastojala nametnuti u Bosni i Hercegovini na polju trgovine. Moram naglasiti da centar i periferiju ne doživljavam kao okamenjene, jednom za svagda date i definirane kategorije čiji međusobni odnosi počivaju na statusu quo. Unutar razmatranog perioda, od 1878. do 1914. godine, centar i periferija su se mijenjali, kao i njihov odnos. Karl Heinz Werner, Österreichs Industrie- und Aussenhandelpolitik 1848 bis 1948., u: Hundert Jahre österreichischer Wirtschaftsentwicklung 1848-1948, Springer-Verlag, Wien 1949, 424. 3 O tome kako je austrougarska uprava, bez obzira na sultanov suverenitet, postepeno sve čvršće vezivala Bosnu i Hercegovinu uz Monarhiju pogledati Lothar Classen, Der Völkerrechtliche Status von Bosnien-Herzegowina nach dem Berliner Vertrag vom 13. 7. 1878, Peter Lang, Frankfurt am Main 2004. 2
12
Uvod
Upravo takvo shvatanje odnosa centar-periferija anulira njihovo simplificiranje, kao i esencijalizaciju zajednica koje su se nalazile na dijemetralno različitim pozicijama. No, zašto baš trgovinska politika? Trgovina predstavlja važan segment ekonomskog razvoja određene države. Ona uvodi države u interakciju koja kao krajnji ishod ima nabavku resursa koji nedostaju u jednoj zemlji, kao i mogućnost proširivanja i pronalaženja novih tržišta za proizvode po kojima je određena država prepoznatljiva. U ranom novom vijeku trgovina, posebno spoljna, je predstavljana kao izvor bogatstva evropskih monarhija, sredstvo za stjecanje plemenitih metala koje je trebalo „gomilati“ u kraljevskim riznicama kako bi se mogao održavati iznimno veliki administrativni mehanizam, vojska, te kako bi se pokrile potrebe dvora. Vrijeme liberalizma je nametnulo ideju slobodnog tržišta i manji upliv države u ekonomske tokove, ali je trgovina i tada ostala vrlo važan segment ekonomskog razvoja država. Naravno, to ne znači da je protekcionizam bio potisnut. Posebno su konzervativne države poput Dvojne monarhije ostale na ovom kursu, vodeći se često načelom „ekonomskog nacionalizma“, štiteći vlastitu proizvodnju i tržište posebnim mjerama koje su se ticale pitanja carina, određivanja cijena proizvoda ili zabrane izvoza određene robe. Sagledavanje trgovinske politike Austro-Ugarske podrazumijeva vrlo zahtjevno istraživanje koje ima dvije faze. Prva faza ide za tim da se prepoznaju osnovni i opći pravci ove politike, a potom se, u drugoj fazi, nastoji utvrditi koliko se od tih detektiranih načela trgovinske politke na nivou Monarhije može uočiti na području Bosne i Hercegovine. Pri tome treba imati na umu nekoliko veoma važnih momenata. Prvo, Aprilskom konvencijom iz 1879., koja je sklopljena između Osmanskog carstva i Austro-Ugarske utvrđeno je načelo samofinansiranja Bosne i Hercegovine. To je značilo da 13
Amila Kasumović
AUSTROUGARSKA TRGOVINSKA POLITIKA
je austrougarska uprava mogla računati jedino na resurse koje je zatekla u zemlji, ali je i za njihovu eksploataciju bio potreban novac. Drugo, istim aktom potvrđen je sultanov suverenitet na ovom području, tako da ono pravno nije bilo dijelom Monarhije, sve do 1908. godine kada je izvršena aneksija. Treće, teritorijalna ekspanzija evropskih sila često nije bila motivirana samo političkim, nego i ekonomskim motivima, pri čemu su osvojeni teritoriji obično imali karakter agrarnih društava koja su tek trebala upoznati mehanizme kapitalističkog poslovanja i proizvodnje.4 Sva tri navedena faktora snažno su utjecala na trgovinske prilike u Bosni i Hercegovini, ali i na trgovinsku politiku koju je austrougarska uprava kreirala na tom području. Komparacija trgovinskih prilika i trgovinske politike koja je implementirana na području Bosne i Hercegovine s drugim dijelovima Monarhije samo je mjestimično zauzela mjesto u radu. Ovakav pristup sam smatrala opravdanim obzirom na specifičan položaj okupirane oblasti, te zbog okolnosti da su centri moći često kreirali različite administrativne i političke diskurse prema svojim periferijama vodeći se prastarim načelom „divide et impera“, pažljivo vodeći računa o razdvojenosti periferija. Specifičnost teme „Austrougarska trgovinska politika u Bosni i Hercegovini 1878-1914“ jeste upravo kombinacija pravne i ekonomske historije, temeljena na modelu odnosa centra i periferije. Tako postavljena, tema daje mogućnost donošenja novih, na izvornoj građi baziranih saznanja, koja se ne susreću u dosadašnjoj historiografiji. Generalno se pojedinim pitanjima pravne i ekonomske historije Bosne i Hercegovine u vrijeme austrougarske uprave nije u prošlosti posvećivala veća pažnja te Stoga ne čudi da u literaturi možemo naići i na slijedeći stav kada je u pitanju ekonomski život Bosne pod austrougarskom upravom: „Given the lack of a domestic enterprise culture, the intervention of the state to industrialize on the basis of resources and imported capital seems rational and probably cost little in discouraging spontaneously based industrialization.“ Michael Palairet, The Balkan economies c. 1800-1914. Evolution without development, Cambridge University Press, 1997, 232.
4
14
Uvod
stoga ne čudi činjenica da je izostalo i komparativno poređenje utjecaja i povezanosti ova dva vrlo važna segmenta društvene zbilje – prava i ekonomije, odnosno, uže gledano – trgovine.5 Zabilježeno je nekoliko stručnih analiza trgovinskog zakonodavstva Bosne i Hercegovine, koje je komparirano s onim iz Ugarske s Hrvatskom i Austrije u ovom periodu.6 Budući da je riječ o analizama koje su ponudili službenici austrougarske uprave može se konstatirati da, iako su analize izvršene profesionalno i stručno, one dolaze od strane službenog osoblja naviknutog na administrativni diskurs uspostavljen u Bosni i Hercegovini. Stoga bi bilo teško očekivati da se u analizi pronađu kritički tonovi usmjereni ka utvrđivanju slabih tačaka trgovinske zakonodavne djelatnosti i njenih konačnih rezltata. Povjesničari koji su se bavili analizom ekonomskog razvoja okupiranih oblasti nisu posvećivali previše pažnje pitanju okolnosti pod kojima je donesen Trgovački zakon za Bosnu i Hercegovinu, kao što se nisu osvrtali ni na odredbe sadržane u njemu, njihovu provedbu u praksi niti utjecaj na razvoj poslovnih prilika u periodu nakon 1883. godine. Pitanju pravnog reguliranja trgovine i prometa je ostavljeno vrlo malo ili nimalo prostora. Trgovina je općenito obrađena u sklopu šire postavljenih rasprava o ekonomiji Bosne Ostala su neistražena pitanja mjeničnog poslovanja, lihve, poslovnog prava, formiranja Zemaljske finansijske direkcije, etabliranja trgovačkog sloja stanovništva u Bosni i Hercegovini u periodu od 1878. do 1918. godine. Krajem 20. stoljeća se kod nekih autora mogao pronaći stav da je ekonomska historija Austro-Ugarske slabije istražena i da ne postoji značajan broj studija na osnovu kojih bi se mogli izvući postojani zaključci o pojedinim segmentima austrougarske ekonomske povijesti. Pogledati više kod John Komlos, The Habsburg Monarchy as a Customs Union. Economic Development in Austria-Hungary in the Nineteenth Century, Princeton University Press 1983. Richard Rudolph, Banking and industrialization in Austria-Hungary. The role of banks in the industrialization of the Czech Crownlands 1873-1914, Cambridge University press 1976. 6 Josef Schön, Das bosnisch-herzegowinische, österreichische, ungarische und kroatische Handelsrecht in ihren Verschiedenheiten. Ein vergleichender und ergänzeder Kommentar zum Handelsgesetze für Bosnien und die Herzegowina, Wien 1913; Eugen Sladović, Pravno-povijesni prikaz razvoja trgovine i trgovačkog prava u Bosni i Hercegovini od najstarijih vremena do novijeg doba, Mjesečnik Pravničkog društva u Zagrebu, br. 11 / 12, Zagreb 1924; Eduard Eichler, Das Justizwesen Bosniens und der Hercegovina, Wien 1889; Ferdinand Schmid, Bosnien und die Herzegovina unter der Verwaltung Österreich-Ungarn, Leipzig 1914. 5
15
Amila Kasumović
AUSTROUGARSKA TRGOVINSKA POLITIKA
i Hercegovine,7 uz korištenje uglavnom objavljenih službenih izvora, bez posebnih analiza modaliteta bosanskohercegovačke trgovine i formiranja jednog novog sloja trgovaca. Trgovina je bila predmetom obrade i u sklopu rasprava o prirodi austrougarske uprave u periodu 1878–1918, ali je analiza ovog problema ostala uglavnom površna.8 Starija bosanskohercegovačka historiografija se više bazirala na rasprave oko odnosa Monarhije prema Bosni i Hercegovini, karaktera njene uprave, postavljanje teza o kolonijalizmu oslanjajući se pri tome na esencijalistički pristup koji oslikava društvene krugove iz centara moći kao ekploatatore, a društvo okupirane i kasnije anektirane oblasti kao ono koje je eksploatirano.9 Većina rasprava se kretala tragom konstatacije da je okupirano područje služilo za ekploataciju, kao izvor sirovina i prirodnih bogatstava, dok je istovremeno predstavljalo i novo tržište za distribuciju industrijskih proizvoda i pogodno tlo za ulaganje stranog kapitala. Značajan dio donesenih konstatacija se zasniva na paušalnim procjenama urađenim na osnovu ograničenog broja podataka, podrazumijevajući kompleksni odnos centra i periferije kao statičan, jednoobrazan i jednak u cjelokupnom razmatranom periodu. Die Habsburger Monarchie, Band I-IV. Dio o Bosni i Hercegovini. Ferdo Hauptmann, Bosanske financije i Kallayeva industrijska politika, GADAR, XII-XIII, Sarajevo 1972–1973. F. Hauptmann, Die Österreichisch-ungarische Herrschaft in Bosnien und der Hercegovina 1878– 1918: Wirtschaftspolitik und Wirtschaftsentwicklung, Institut für Geschichte der Universität Graz, Graz 1983. F. Hauptmann, Privreda i društvo Bosne i Hercegovine u doba austrougarske vladavine (1878–1918), Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine, knj. II, ANUBiH, Odjeljenje društvenih nauka, Posebna izdanja LXXIX/17, Sarajevo 1987. Mehmed Spaho, Finansijske prilike Bosne i Hercegovine od 1878. do 1918, Narodna uzdanica – Kalendar za godinu 1934, Sarajevo 1933. Ivan Pederin, Gospodarski razlozi austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine i razvoj njene privrede 1878–1918, u svjetlu austrijske putopisne literature, Prilozi Instituta za istoriju, god. XVIII, br. 19, Sarajevo 1982. 8 Ferdinand Schmid, Bosnien und die Herzegovina unter der Verwaltung Österreich-Ungarn. Ernest Bauer, Zwischen Halbmond und Doppeladler, 40 Jahre österreichische Verwaltung in Bosnien-Herzegowina, Wien-Muenchen, 1971. Tomislav Kraljačić, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini (1882–1903), Veselin Masleša, Sarajevo 1987. 9 Koristan prikaz nekih stavova koji se mogu naći unutar bosanskohercegovačke historiografije nalazim kod Stijn Vervaet, Centar i periferija u Austro-Ugarskoj. Dinamika izgradnje nacionalnih identiteta u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918. godine na primjeru književnih tekstova, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2013, 52-62. 7
16
Uvod
Istina, autori ponekad priznaju da je austrougarska uprava donijela neke pozitivne promjene i u ekonomskom životu Bosne i Hercegovine, da je podstakla proces modernizacije i evropeizacije bosansko-hercegovačkog društva.10 Međutim, takav stav je više rezultat želje da se pokaže znanstvena objektivnost, u koju se bar tada vjerovalo, nepristrasnost i nejednodimenzionalno sagledavanje problema. Ovakav primjer „znanstvene korektnosti“ nalazimo kod Todora Kruševca, koji svoje razmatranje o privrednim prilikama Sarajeva počinje upravo konstatacijom da su „za austriskog vremena (nastale) promene od velikog društvenog značaja“, uz neizostavno ali i konstataciju da je to bila „prva faza u prodoru kapitalizma kod nas, karakteristična po kolonijalnom korišćenju prirodnih bogatstava zemlje i stvaranju tržišta za fabričku robu sa strane.“11 Slično razumijevanje može se pronaći kod Gojka Krulja koji svoj tekst o gradskoj privredi započinje tvrdnjom da su gradovi u Bosni i Hercegovini bili razvijeniji u vrijeme austrougarske uprave, nego poslije Prvog svjetskog rata. Međutim, istovremeno tvrdi da su politički razlozi natjerali austrougarsku upravu da izostavi seljaštvo izvan modernih ekonomskih tokova,12 a kolonijalna politika nije pogodovala razvoju domaće industrije.13
U ruskom listu Petersburgskija Wiedomosti iz 1903. godine se može naći još jedan momenat vezan za ocjenu austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini: austrougarska uprava je uspjela dokazati da ima talent za organizaciju; u Bosni je sve numerirano i vlada red; no, sugerira se da to nije dovoljno da narod bude sretan i zadovoljan. Andrija Radenić (ur.), Austro-Ugarska i Srbija 1903-1918. Dokumenti iz bečkih arhiva, I, Historijski institut Beograd, Beograd 1973, 209-210. 11 Todor Kruševac, Sarajevo pod austro-ugarskom upravom 1878-1918, Muzej grada Sarajeva, Sarajevo 1960, 175. 12 U našoj historiografiji ne postoji studija koja u fokusu ima npr. analizu učešća seljaštva u trgovačkim tokovima zemlje. Većina zaključaka se zasniva na paušalnim procjenama da seljaštvo nije učestvovalo u trgovini ili je analiza ostala na tome da su seljaci svoju robu radije prodavali trgovcima nego što su je izravno donosili na tržište, bez posrednika. Pogledati vrlo interesantnu doktorsku disertaciju Priscille Tapley Gonsalves, The Austrian Reforms and the Serbian Peasant in Bosanska Krajina, 1878-1914, 1981, 251. 13 Gojko Krulj, Gradska privreda, u: Napor Bosne i Hercegovine za oslobođenje i ujedinjenje, Oblasni odbor Narodne odbrane, Sarajevo 1929, 304-305. 10
17
Amila Kasumović
AUSTROUGARSKA TRGOVINSKA POLITIKA
Ovako banaliziranom pristupu odnosa centra i periferije treba suprotstaviti realnost, sve izazove i probleme koje je austrougarska uprava susrela u Bosni i Hercegovini. Navedeni pristup može se pronaći kod akademika Dževada Juzbašića i Ferde Hauptmanna. U njihovim radovima se može otkriti sva kompleksnost odnosa Monarhije i Bosne i Hercegovine. Kolonijalni, imperijalistički kurs u kojem se zemlja eksploatira, stanovništvo porobljava i dodatno osiromašuje vodio bi nemirima, ustancima i dodatnim problemima, posebno kada se uzme u obzir položaj pravoslavnog i muslimanskog stanovništva u ovim krajevima. I sam je Kallay uviđao sve negativnosti takvog političkog kursa i morao je lavirati između onoga što će uzeti i onoga što će dati Bosni i Hercegovini.14 Mislim da se većina povjesničara, ali i istraživača koji imaju drugačiji znanstveni profil, uglavnom slaže oko kolonijalnog karaktera austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini.15 Mjesta na kojima se razilaze su vezana za pitanje karaktera te kolonijalne uprave: koliko se može govoriti o „klasičnom“, a koliko o posebnom kolonijalizmu?16 Razilaze se i u metodološkim modelima za koje su vjerovali da im omogućavaju sagledavanje karaktera austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini. Izbora je više i dileme, svakako, postoje.17 Više o tome: Tomislav Kraljačić, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini 1882-1903, Veselin Masleša, Sarajevo 1987, 483. 15 Na koncu, takva su stajališta imali i pojedini predstavnici austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini. Dževad Juzbašić, Izvještaj Hermanna von Sautera o odnosima Bosne i Hercegovine i Monarhije u svjetlu austrougarskih ekonomskih suprotnosti, Politika i privreda u Bosni i Hercegovini pod austrougarskom upravom, Sarajevo 2002, 98. Austrougarski službenici su, također, poredili iskustva drugih kolonijalnih sila poput Britanije, Francuske ili Rusije, koje su se u svojim kolonijama susretale s muslimanskim stanovništvom. Neki su čak smatrali da ima sličnosti između habsburške i britanske imperijalne misije u Bosni i Egiptu. Pogledati Edin Hajdarpašić, Whose Bosnia? Nationalism and Political Imagination in the Balkans 1840-1914, Cornell University Press, Ithaca-London 2015, 177. Isti stav se nalazi i kod Robert J. Donia, Islam pod Dvoglavim orlom: Muslimani Bosne i Hercegovine 1878.-1914., Naklada Zoro / Institut za historiju BiH, Zagreb / Sarajevo, 2000, 28. 16 U tom smsilu se mogu susreti slijedeći pojmovi: granični kolonijalizam, polukolonijalizam, kvazikolonijalizam, kolonija u blizini itd. 17 Vrlo inspirativno razmišljanje o ovom pitanju pogledati kod: Robert J. Donia, Neuvjerljiva kolonija: konceptualizacija austro-ugarske ere u Bosni i Hercegovini, Prilozi br. 37, Institut za 14
18
Uvod
Pristup pitanju austrougarske trgovinske politike u Bosni i Hercegovini nastojala sam temeljiti na analizi objavljenih i neobjavljenih izvora, svjesna činjenice da su oni nastali kao produkt administrativnog diskursa, svjesna njihovih ograničenja i nedostataka. Analizirane probleme, iščitane iz izvora sam pokušala kontekstualizirati i ponuditi njihovu interpretaciju. Pri svemu tome sam se stalno vraćala na model centra moći i periferije u kontekstu izgradnje trgovinske strategije. Ko je stajao iza te strategije? Da li nužno, samo Zajedničko ministarstvo finansija kojem je bila povjerena uprava Bosnom i Hercegovinom ili i Zemaljska vlada u Sarajevu koja je provodila volju centra?18 To su samo neka od pitanja na koja se želi ponuditi odgovor. Primarni izvori, korišteni pri izradi knjige, su brojni. Ključni zakonski akti, svi oni koji se direktno ili indirektno tiču pitanja trgovine, redovno su objavljivani u zbornicima zakona i naredbi za kompletan period uprave.19 Publicirani zakoni, poput Trgovačkog, Mjeničnog i Stečajnog iz 1883., ili Zakona o osnivanju i organiziranju Trgovačke i obrtne komore za Bosnu i Hercegovinu iz 1909. godine,20 ne bi bili dovoljni za analizu, niti bi ukazivali na zadate ciljeve austrougarske uprave kada je trgovina u pitanju. Smatrala sam da istoriju Sarajevo, Sarajevo 2008, 137-143. Također i Clemens Ruthner, „Naš“ mali „Orient“. Jedno postkolonijalno čitanje austrijskih i njemačkih kulturoloških narativa o Bosni i Hercegovini 1878-1918, Prilozi br. 37, Institut za istoriju Sarajevo, Sarajevo 2008, 149-171. 18 Iako je Zemaljska vlada provodila volju centra, pokazat ću da je povremeno preuzimala ulogu „branitelja“ lokalnih interesa i specifičnosti. 19 Zajedničko ministarstvo finansija se odlučilo na korak objedinjavanja svih naredbi vezanih za Bosnu i Hercegovinu, koje su bile izdate u periodu 1878–1880, u formi trotomnog zbornika zakona. Publikacija je izdata u Beču, na njemačkom jeziku (Sammlung der für Bosnien und die Hercegovina erlassenen Gesezte, Verordnungen und Normalweisungen), ali se od 1881. godine pristupilo i izdavanju ovih zbornika na zemaljskom jeziku, u Sarajevu. Skup zakona i naredbi izdat za svaku godinu nosio je, do 1886, zvaničan naziv „Zbornik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu“. Od 1887. godine se susrećemo s nazivom „Glasnik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu“. Todor Kruševac, Bosansko-hercegovački listovi u XIX veku, Veselin Masleša, Sarajevo 1978, 94-95. Koristan je rad Dr. J. U. Eugena Sladovića, Vladinog podtajnika dodijeljenog Odjelu za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade, koji je sastavio Priručnik zakona i naredaba za upravnu službu u Bosni i Hercegovini, izašao u Sarajevu 1915. godine. 20 Za sve proglašene naredbe i zakone jedino je njemački tekst smatran vjerodostojnim. Od 1905. godine Glasnik zakona i naredbi je izlazio po potrebi. Eugen Sladović, Upravna nauka, 95. 19
Amila Kasumović
AUSTROUGARSKA TRGOVINSKA POLITIKA
dodatne odgovore na pitanja koja sam postavila mogu pronaći i u materijalu koji je nastao kao rezultat prijepiske koja je vođena između Zajedničkog ministarstva finansija i Zemaljske vlade. Riječ je o iznimno bogatoj građi koja se čuva u Arhivu Bosne i Hercegovine, u fondovima Zajedničkog ministarstva finansija, Zemaljske vlade, Zemaljske finansijske direkcije i Trgovačke komore. Prijepiska koja je vođena između Zajedničkog ministarstva finansija i Zemaljske vlade dodatno rasvjetljava okolnosti pod kojima su nastajali pojedini zakonski akti vezani za trgovinu, ukazuje na osnovni cilj koji je pojedini zakon trebao ostvariti, njegov background i proces nastajanja. Posebno je interesantan odnos ovih institucija prema pojedinim dijelovima zakonskih osnova, njihov pristup i tumačenje određenih pravnih pitanja. Analiza ove građe često navodi na zaključak da je Zemaljska vlada bolje poznavala prilike u Bosni i Hercegovini te da je često zagovarala pojedine zakonske odredbe koje su bile prvenstveno u interesu okupiranog, odnosno anektiranog područja. Zajedničko ministarstvo finansija je, s druge strane, nastupalo čisto s teorijskih polazišta pravne znanosti, ne uzimajući u obzir specifičnosti Bosne i Hercegovine, posebno njenog trgovinskog razvoja, koji je prolazio svojevrstan preobražaj od momenta okupacije zemlje, kao i kroz naredni period. Korištena građa iz fondova Ministarstva vanjskih poslova i C. i kr. ministarstva pravde, koji se čuvaju u Haus, Hof und Staatsarchiv te Allgemeines Verwaltungsarchiv u Beču, ima više karakter dopunskih izvora, budući da se Ministarstvo vanjskih poslova više interesiralo za pitanje carina i granica, dok je Ministarstvo pravde, istina, komentiralo pojedine zakonske akte iz oblasti trgovinskog zakonodavstva koje se odnosilo na Bosnu i Hercegovinu, ali ova mišljenja i iskazani stavovi nisu bili presudni u određivanju konačne forme pojedinog zakona, nego su više imali savjetodavan karakter. 20
Uvod
Od objavljene građe, pored zbornika zakona i naredbi, važno je istaći i izvještaje o upravi Bosnom i Hercegovinom, s čijim se publiciranjem počelo od 1906. godine, kao i različite vrste elaborata i statističkih prikaza, kao npr. o poljoprivrednom razvoju zemlje i slično. Ovako postavljena tema nije ostavila mogućnost korištenja izvora drugačije provenijencije, npr. nije bilo moguće, bar ne u većoj mjeri, koristiti narativne izvore, koji oblikuju tekst na jedan sasvim drugačiji način od „suhoparnih“ arhivskih vrela. U želji da pokažem svu dinamiku odnosa centra i periferije, te ukažem na promjene koje su se ticale kursa trgovinske politike, odlučila sam istaći faze kroz koje je ova politika prošla, od uspostave austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini do izbijanja Prvog svjetskog rata. Naravno, ponuđena periodizacija u radu je samo konstrukt koji mi je olakšao kretanje kroz izuzetno zamršena pitanja trgovinske regulative i sagledavanje osnovnih pravaca trgovinske politike u njenim pojedinim fazama, onako kako ih ja vidim. Ova problematika bi se mogla postaviti i na drugačiji način i otvoriti razmišljanje za nešto drugačije pristupe. Izabrani pristup obradi teme se odrazio i na strukturu knjige. Budući da je 1878. godine došlo do smjene stare i nove, odnosno osmanske i austrougarske vlasti, bilo je nužno pokazati šta je to značilo za trgovinsko zakonodavstvo i kako se promjena centara moći odrazila na navedeno. Prvo poglavlje se bavi pitanjem zakonodavnih ovlasti pojedinih upravnih tijela unutar Monarhije u rješavanju određenih pitanja na teritoriji Bosne i Hercegovine. Pored toga, pokušava se ukazati u kolikoj mjeri je Zemaljska vlada mogla utjecati na kreiranje pojedinih zakonskih akata, bez obzira na „vezanost ruku“ i ovisnost o Zajedničkom ministarstvu finansija. Ovo poglavlje je posvećeno uspostavi austrougarske vlasti na ovim prostorima. Taj proces je ocijenjen kao izuzetno mukotrpan, budući da je nova vlast imala posve novi koncept uprave. Posmatrano s aspekta trgovinskog zakonodavstva, 1878. i 21
Amila Kasumović
AUSTROUGARSKA TRGOVINSKA POLITIKA
1882. godina se nameću kao vremenske odrednice za ovo poglavlje. Dakle, razmatrani period se odnosi na dolazak nove vlasti, koja u početku forsira korištenje starih, osmanskih zakona koji su rješavali pojedina pitanja vezana za trgovinu, dok su ostala, neregulirana pitanja rješavana u skladu sa zakonskom praksom koja je već postojala u Monarhiji (npr. pitanje kućarenja, akcionarskih društava i sl.). Takvo stanje se zadržalo sve do 1883. godine kada su doneseni Trgovački i Mjenični zakon te Stečajni red, koji su značili izvjestan zaokret u trgovinskom životu Bosne i Hercegovine i njeno okretanje modernim, evropskim ekonomskim pravcima. Drugo poglavlje tretira određena pitanja karakteristična za period 1883–1895. godine. Ovaj se hronološki isječak nametnuo zbog dojma da se tada počinje osjećati primjena zakonskih osnova vezanih za trgovinu, trgovinski život zemlje oživljava, počinju se otvarati trgovačke škole, iako ideja o osnivanju trgovačke komore doživljava svoj konačan slom, što se može vezati za politiku Zajedničkog ministra finansija Kallaya, ali i težnje da se ne ojačaju pozicije Zemaljske vlade na pojedinim područjima, kao što je bilo područje trgovine. Razmatrani period se završava osnivanjem prvog značajnijeg novčanog zavoda – Privilegirane zemaljske banke, koja će u budućnosti značajnije utjecati na privredni život okupiranog područja. Period 1896–1907., s jedne strane je oslikan jačom konsolidacijom trgovinske razmjene unutar Bosne i Hercegovine, ali i prema Monarhiji, dok je, s druge strane, ocijenjen i kao period kada se pokazala potreba za revidiranjem trgovinske politike, i to na više polja: uočena je potreba da se izvrši reorganiziranje trgovačkih škola, koje nisu odgovarale obrazovnim potrebama stanovništva; dopušteno je osnivanje trgovačkog društva u Sarajevu, čime je pružena prilika domaćim trgovcima da makar dijelom utječu na tok trgovinskog prometa; pokrenuta je inicijativa da se osnuje Trgovačka i obrtna komora za Bosnu i Hercegovinu. Ovaj period 22
Uvod
nam daje mogućnost poređenja politike Kallayevog i Burianovog doba općenito, s posebnim osvrtom na ekonomiju i, posebno, na trgovinu. Jednako bitno kao i prvo, postavljeno je četvrto poglavlje koje razmatra sadržajem bogat i nemiran period bosanskohercegovačke povijesti, a to je period od aneksije Bosne i Hercegovine 1908. do izbijanja Prvog svjetskog rata 1914. godine. Ovo je vrlo značajan period, budući da se realizirao plan o osnivanju Trgovačke i obrtne komore za Bosnu i Hercegovinu, čija se aktivnost u datom periodu pomno prati, izvršena je nova reorganizacija trgovačkih škola, s nešto radikalnijim rezovima negoli je to bio slučaj u ranijem periodu, osnovana je Trgovačka akademija u Sarajevu, a u planu je bilo i osnivanje trgovačke akademije u Mostaru. Prema mom mišljenju, trgovina je tada poprimila nešto drugačija obilježja u odnosu na raniji period, a domaće trgovačke i pravne strukture su imale znatnog utjecaja u tom procesu. U pogledu korištene terminologije držala sam se pristupa koji je podrazumijevao oslanjanje na termine korištene u izvornoj građi. Oni termini koji su ocijenjeni nekompatibilnim duhu bosanskog jezika zamijenjeni su nešto adekvatnijim pojmovima. Ispred zajedničkih institucija Monarhije, korištena je skraćenica c. i kr. (carski i kraljevski, tj. austrijski car i ugarski kralj), dok je ispred institucija koje su pripadale austrijskom (cislajtanijskom) dijelu Monarhije korištena skraćenica c.-kr. (carski-kraljevski, tj. austrijski car i češki kralj), a ispred institucija ugarske provenijencije skraćenica kr. ug. Radi lakšeg snalaženja su spomenute skraćenice na pojedinim mjestima u tekstu izostale i zamijenjene su pridjevima austrijski i ugarski, što je, također, u skladu s korištenom izvornom građom. Također moram napomenuti da termin „obrt“ ima jako široko značenje i da ne podrazumijeva nužno bavljenje određenim zanatom, nego vođenje bilo kakvog poduzetništva. Tako se bavljenje trgovinom nerijetko naziva trgovinskim obrtom. 23
Amila Kasumović
AUSTROUGARSKA TRGOVINSKA POLITIKA
S obzirom na karakter korištenih izvora (različite vrste dopisa, izvještaja, elaborata, instrukcija i sličnog materijala), na pojedinim mjestima u radu se nije mogla izbjeći deskripcija određenih stajališta i razmatranja postojećih problema. U slučaju korištenja zakonskih osnova kao izvora, bilo je potrebno detaljnije ukazati na pojedine odredbe sadržane u njima, kako bi se bolje shvatila austrougarska trgovinska politika, što je kao rezultat ponovo moglo voditi deskripciji. Autorski pečat se u datim slučajevima ogleda kroz odabir najvažnijih segmenata pojedinog zakonskog akta te kroz komparaciju stavova Zajedničkog ministarstva finansija i Zemaljske vlade u pogledu pojedinih pitanja, a koji su nerijetko bili različito pozicionirani. Na nekim mjestima se može steći dojam da je ostavljeno više prostora manje bitnim pitanjima trgovine u Bosni i Hercegovini, u odnosu na neka „važna“ pitanja (npr. odnos količine teksta posvećenog pitanju kućarenja i pitanju trgovine šljivom). Takav postupak je bio neophodan iz samo jednog razloga: na manje bitnim pitanjima se ponekad „lomila“ krupna politika i stoga im je trebalo posvetiti više pažnje. Konkretno, za kućarenje je bio potreban duži dokazni postupak, jer sam htjela ukazati na činjenicu da se u Monarhiji jako insistiralo na usaglašavanju trgovinske regulative Bosne i Hercegovine sa trgovinskim regulativama oba dijela Monarhije, čak i kod pitanja kao što je kućarenje. Taj princip usaglašavanja i pritisak na Zemaljsku vladu da se istome povinuje, iako na prvi pogled za to nije bilo potrebe, nagnali su me da posvetim više prostora nekim naizgled manje bitnim pitanjima. S druge strane, pitanje trgovine šljivom jeste izuzetno značajno za Bosnu i Hercegovinu u ovom periodu, ali oko tog pitanja ništa nije bilo sporno, te je i prezentacija istog dobila skromniji prostor u radu. Treba na kraju naglasiti da tekst koji slijedi predstavlja samo jednu interpretaciju trgovinske politike koju je austrougarska uprava gradila na tlu Bosne i Hercegovine od okupacije do Prvog 24
Uvod
svjetskog rata. Izbor drugačijih pristupa, vrste izvora i istraživačkih pitanja vjerovatno bi iznjedrio posve drugačije interpretacije od ponuđene, jer nema konačnih odgovora i apsolutnih istina.
Nova periferija? Bosna i Hercegovina u zakonodavnom sistemu Austro-Ugarske21
Uzimajući u obzir pojedine aspekte bosanskohercegovačke povijesti, posebno pitanje zakona i prava, 1878. godina se može posmatarati kao svojevrsna tačka prekida. Iako je austrougarska okupacija, koja je uslijedila na tamelju odluka Berlinskog kongresa, predstavljala prvobitno čisto političku promjenu i nije mijenjala pravni status Bosne i Hercegovine, postupci nove uprave su udaljavali ovu provinciju od ranijeg centra moći – Istanbula i približavali je novom centru – Beču. Kada je riječ o zakonodavstvu Bosne i Hercegovine u osmanskom periodu, ova isturena provincija Carstva nije predstavljala ništa drugo do periferiju obzirom da su se sve značajnije odluke vazane za zakonodavstvo donosile u Istanbulu. Početak primjene ovih zakona kao i posebne okolnosti pod kojima su isti trebali biti provođeni mogli su biti prilagođavani poziciji određene provincije unutar Carstva; mogli su i kasnije biti implementirani u odnosu na centar, ali nikada nije bilo sporno izvorište svih zakonskih akata.22 Intencije austrougarske uprave u novookupiranoj oblasti u prvim godinama nakon okupacije bile su jasno usmjerene na konzerviranje postojećeg zakonodavnog stanja,23 uz eventualne Ranije sam navela da se trgovinska politika najlakše prati preko zakonske regulative. Pogledati M. İpşirli, Osmansko državno uređenje, u: Historija osmanske države i civilizacije, Orijentalni institut u Sarajevu-IRCICA, Sarajevo 2004, 161-267. 23 “Die alten Gesetze sollen gelten, bis neue erlassen werden.” Proclamation an die Bewohner von Bosnien und der Hercegovina, u: Sammlung der für Bosnien und die Hercegovina erlassenen Gesetze, Verordnungen und Normalweisungen (1878-1880), Band I, Wien 1880, 4. Također, pogledati i Cirkular c. kr. II Vojne komande od 3. decembra 1878. o organizaciji uprave, Sammlung (1878-1880), 18. 21 22
25
Amila Kasumović
AUSTROUGARSKA TRGOVINSKA POLITIKA
dopune i manje izmjene. Ipak, osmanski zakoni su zadržavani jedino ukoliko se nisu kosili s interesima Monarhije i ukoliko nisu bili suprotni općim pravnim principima. Ovakav stav postaje jasniji ukoliko se uzme u obzir širi historijski kontekst: breme okupacije, nemirno stanovništvo i zemlja koju je trebalo pacificirati, poseban položaj muslimanskog stanovništva, te potreba da se upoznaju običaji i prakse zemlje koja je netom bila okupirana. Kako bi sebi olakšala mukotrpan posao izgradnje administrativnog aparata i olakšala posao činovnicima, austrougarska uprava je razvila strategiju upoznavanja s postojećim zakonodavnim sistemom koji je bio na snazi u Bosni i Hercegovini u vrijeme osmanske uprave:24 zakoni i naredbe iz osmanskog perioda su sakupljani, prevođeni i publicirani, te sistematski prosljeđivani nižim organima uprave. U isto vrijeme, usvojen je princip da se postojeći osmanski zakonski propisi trebaju održati na snazi samo u početku, dok se ne uoče njihove slabosti i ne stvore okolnosti za njihovu zamjenu novim, u duhu modernog zapadnoevropskog prava nastalim zakonskim propisima. Također je uočeno da pojedini osmanski zakoni, posebno oni iz posljednjih godina osmanske uprave, nisu bili ni provođeni na području Bosne i Hercegovine, ili da pojedina pitanja nisu ni bila pravno regulirana. U tom smislu je austrougarska uprava od početka imala odriješene ruke i mogla je odmah početi pripremu i izradu modernih zakonskih propisa koji bi „pokrivali“ pravno neregulirana pitanja. Postavlja se pitanje koja je bila pozicija okupirane oblasti u novoj konstelaciji odnosa? Da li je ona i dalje ostala na periferiji, ne samo onoj fizičkoj, geografskoj, nego i na društvenoj, ekonomskoj i političkoj, u kojoj se jasno mogao osjetiti asimetrični odnos moći na relaciji Beč-Sarajevo. Ko je kreirao zakonodavnu politiku u Bosni Kod Donie nailazim na stav da su glavni arhitekti austrijske kolonijalne politike bili činovnici, a ne zakonodavci. Međutim, u nastavku knjige pokazujem kako je teško razdvojiti ovo dvoje jer se zakonodavac pri izradi zakonskog nacrta i zakona u konačnici često morao oslanjati na izvještaje lokalnih službenika. R. J. Donia, Islam pod Dvoglavim orlom, 24.
24
26
Uvod
Hercegovini? Da li je moć odlučivanja bila rezervirana isključivo za određene instance čije je sjedište bilo u Beču, eventualno Budimpešti; ili je i Sarajevo moglo, barem djelomično, učestvovati u kreiranju navedene politike? U tom smislu treba razlikovati dvije faze u državnopravnim odnosima Monarhije i Bosne i Hercegovine: period do aneksije ove oblasti 1908. godine, kada nije bio riješen pravni status Bosne obzirom da je sultan i dalje bio njen zvanični suveren, te period nakon 1908. godine, kada je Bosna dobila novog suverena i kada je obećano uvođenje ustava. Prije svega, treba naglasiti da je period vladavine Franza Josepha predstavljao period neoapsolutizma. Riječ je o apsolutnom vladaru koji nije gajio simpatije prema ustavnom poretku, ali ga je, ipak, smatrao neizbježnim. Zato se često pozivao na tradiciju i isticao svoje vladarske prerogative.25 Tako je i nakon okupacije Bosne i Hercegovine zakonodavstvo ove oblasti došlo pod okrilje krune. Dužnost bosansko-hercegovačke uprave je bila da sve zakonske nacrte, preko zajedničkog ministra finansija šalje na odobrenje ili „Previšnju sankciju“ caru. U nekim slučajevima su zakonski nacrti mogli biti poslani objema vladama Monarhije, te određenim resornim ministarstvima.26 Budući da je Franz Joseph vladao u Bosni i Hercegovini kao apsolutni vladar do donošenja Ustava 1910. godine, svaka njegova carska naredba je imala moć zakona i svaka carska naredba je upravo vrijedila kao opći obavezni zakon.27 Bosansko-hercegovačka uprava je mogla kreirati propise kojima su regulirana pitanja carina i neizravnih poreza općenito, ali su svi ti propisi morali dobiti odobrenje obje vlade Monarhije. Alexander Novotny, der Monarch und seine Ratgeber, u: Die Habsburger Monarchie 18481918, Band II (Verwaltung und Rechtswesen), Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, Wien 1975, 60-62. 26 Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1906., 21. 27 Eugen Sladović pl. Sladoevički, Upravna nauka i upravno pravo Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1916, 81. 25
27
Amila Kasumović
AUSTROUGARSKA TRGOVINSKA POLITIKA
Međutim, proces je mogao biti i obrnut: vlade Dvojne monarhije su mogle kreirati zakone vezane za carine i neizravne poreze na proizvodnju piva, rakije, šećera i mineralnog ulja, a da uprava u Bosni i Hercegovini nema mogućnost interveniranja i eventualne izmjene sadržaja spomenutih zakonskih propisa. 28 Iako je ovo stav koji se može naći u službenom, publiciranom dokumentu Zemaljske vlade, pravnik Eugen Sladović navodi da austrijska i ugarska vlada nisu mogle stvarati zakone za Bosnu i Hercegovinu. Ova izjava je tačna i ne kosi se s prethodno iznesenom konstatacijom samo ukoliko se naglasi da su ipak postojala neka pitanja na koja su austrijska i ugarska vlada mogle imati utjecaj putem zakona, a to su pitanja carina i neizravnih poreza na proizvodnju prethodno navedenih proizvoda.29 Na koncu, ovlasti austrijske i ugarske vlade po pitanju carina, monopola i neizravnih poreza bile su istaknute i u zakonskim aktima od 20. 12. 1879. i 20. 2. 1880. godine; sva pitanja su regulirana na osnovu zakona koji su važili na području Austrije i Ugarske. Kada je u pitanju područje Bosne i Hercegovine, delegacije nisu imale nikakva zakonodavna ovlaštenja.30 Zajedničkom ministarstvu finansija, kao najmanje „uposlenom“ ministarstvu, je bila povjerena uprava nad Bosnom i Hercegovinom,31 a Zemaljska vlada u Sarajevu je predstavljala njegov izvršni organ.32 Ne slažem se s konstatacijom Ferde Hauptmanna da je Zemaljska vlada bila „obični“ izvršni organ Zajedničkog Izvještaj o upravi 1906., 19-22. E. Sladović, Upravna nauka, 99. 30 Izvještaj o upravi 1906., 21. Usp. A. J. P. Taylor, Habsburška monarhija 1809-1918, Znanje, Zagreb 1990, 168. Arthur J. May, The Habsurg Monarchy 1867-1914, The Norton Library, New York 1968, 40. 31 Gesetz vom 22. Februar 1880, betreffend die durch Berliner Vertrag vom 13. Juli 1878 an Österreich-Ungarn übertragene Verwaltung Bosniens und der Hercegovina, § 2, u: Sammlung der für Bosnien und die Hercegovina erlassenen Gesetze, Verordnungen und Normalweisungen (1878-1880), Band I, Wien 1880, 8 32 Provisorischer Wirkungskreis des Chefs der Landesregierung in Bosnien und der Hercegovina, § 1-2, u: Sammlung der für Bosnien und die Hercegovina erlassenen Gesetze, Verordnungen und Normalweisungen (1878-1880), Band I, Wien 1880, 10. 28 29
28
Uvod
ministarstva finansija. U pogledu kreiranja zakonskih propisa, koliko sam mogla utvrditi analizom izvora, oba ova organa su imala aktivno učešće, a nerijetko se dešavalo da navedeno ministarstvo traži mišljenje Zemaljske vlade o određenim pitanjima.33 Može se slobodno zaključiti da je pravni sistem Bosne i Hercegovine, do početka rada bosansko-hercegovačkog Sabora 1910. godine, bio više nego kompliciran. Postojalo je pet grupa pravnih propisa: zakoni i naredbe austrougarske uprave, zakoni i propisi osmanske uprave, koji su još ostali na snazi nakon 1878. godine, porodičnopravni propisi različitih konfesionalnih grupa, običajno pravo i austrijski Opći građanski zakonik (kao pomoćni pravni izvor).34 Od 1910. godine može se govoriti o zakonima koje je u okviru svojih nadležnosti predlagao Sabor, kao o novoj grupi izvora prava u Bosni i Hercegovini.35 Iako Sladović insistira na tome da je Franz Joseph upravljao Bosnom i Hercegovinom apsolutistički samo do 1910. godine i da je potom dio svojih ovlasti prenio na Sabor, ova je tvrdnja teško održiva uzme li se u obzir djelokrug Sabora, te obzirom na član 38 Ustava: zakonskim osnovama koje je Sabor usvojio potrebna je „Previšnja“ sankcija koju treba isposlovati zajednički ministar finansija.36 Sabor je raspolagao samo pravom nadzora nad upravom, kao i pravom zakonodavstva. Međutim, zakonodavna vlast je i dalje ostala u nadležnosti cara, obje vlade Monarhije i Zajedničkog ministarstva finansija. Novinu je predstavljala odluka da zajednički ministar finansija upućuje nacrte bosansko-hercegovačkih zakona ne samo Ferdo Hauptman, Djelokrug austrougarskog zajedničkog ministarstva finansija, Glasnik Arhiva i Društva arhivista Bosne i Hercegovine, III, Sarajevo 1963, 13-14. 34 Ovdje je bitno naglasiti da su sudovi u Bosni i Hercegovini mogli primjenjivati odredbe OGZ-a. No, kako isti nije bio pravno proglašen u Bosni i Hercegovini, njegove odredbe nisu smjele biti citirane u sudskim odlukama. Fikret Karčić, Opšti građanski zakonik u Bosni i Hercegovini: Kodifikacija kao sredstvo transformacije pravnog sistema, Zbornik PFZ, 63 (5-6), Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb 2013, 1031. 35 Mustafa Imamović, Pravni sistem i zakonodavstvo Bosne i Hercegovine, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, 1-3, Beograd, 1972, 239-240. 36 E. Sladović, Upravna nauka, 82. 33
29
Amila Kasumović
AUSTROUGARSKA TRGOVINSKA POLITIKA
predsjednicima austrijske i ugarske vlade, nego i drugoj dvojici zajedničkih ministara, što nije bio slučaj do tada. Oni su mogli dati primjedbe i prijedloge za izmjene podnesenih zakonskih nacrta.37 Sabor je mogao raspravljati samo o određenim zakonskim aktima.38 Za ovu temu važno je istaći da su to bili prvenstveno oni propisi koji su se ticali trgovine i mjeničnog prava, akcionarskih i osiguravajućih društava, obrtno-pravni poslovi i mjere za unapređenje ekonomije. Sabor nije mogao odlučivati o carinama i monopolima.39 Naravno, domaća javnost nije bila zadovoljna poljem djelatnosti koje su bile povjerene Saboru. Tražilo se ukidanje zakona iz 1879. i 1880. godine, revidiranje Ustava i proširenje djelokruga Sabora.40 Kada je zakonodavstvo Bosne i Hercegovine u pitanju, jasno je da Zemaljska vlada ili kasnije Sabor nisu imali pretjerano široka ovlaštenja, ali nisu ni u potpunosti bili isključeni iz procesa kreiranja zakonodavne politike. Kada je trgovinsko zakonodavstvo u pitanju, tu je sloboda bila i nešto veća, posebno po pitanju unutrašnje trgovine zemlje. Važno pitanje je u kolikoj mjeri je npr. Zemaljska vlada, kod donošenja određenih trgovinskih propisa, mogla insistirati na posebnosti Bosne i Hercegovine, a koliko je morala praviti kompromis s centirima moći i uklapati trgovinu Bosne i Hercegovine u opće ekonomske tokove unutar Monarhije. Pri svemu navedenom treba imati u vidu da je uprava nad Bosnom i Hercegovinom Monarhiji dugo vremena predstavljala politički i Dž. Juzbašić, Aneksija i stavovi austrougarskih vojnih krugova prema upravljanju Bosnom i Hercegovinom, u: Politika i privreda u Bosni i Hercegovini pod austrougarskom upravom, ANU BiH, Sarajevo 2002, 260. Leon Bilinski je smatrao da je ovaj postupak bio suvišan. Isto, 261. 38 “Svrha Ustava nije nikako bila da posve ukine njen (BiH) položaj kao objekta uprave, koju je vodilo zajedničko ministarstvo, nego da ga samo unutar zakonodavnog djelokruga Sabora ograniči.” Dževad Juzbašić, Austrougarsko zajedničko ministarstvo i upravljanje Bosnom i Hercegovinom nakon aneksije (Državnopravni aspekt), u: Politika i privreda u Bosni u Hercegovini pod austrougarskom upravom, ANU BiH, Sarajevo 2002, 248. 39 Bosanski ustav, Fototip izdanja iz 1910. godine, „Muslimanski glas“, Sarajevo 1991, 38-42. Ni hrvatski Sabor nije imao svu finansijsku vlast u svojim rukama; npr. razrezivanje svih poreza, direktnih i indirektnih, spadalo je u nadležnot zajedničkog Sabora (hrvatskog i ugarskog). Milan Vladisavljević, Hrvatska autonomija pod Austro-Ugarskom, Politika, Beograd 1939, 38. 40 Dž. Juzbašić, Aneksija i stavovi austrougarskih vojnih krugova, 263. 37
30
Uvod
državnopravni problem:41 to bi bio problem i za unitarnu ustavnu zemlju, a posebno težak problem za dualistički sistem Monarhije s precizno definiranim zajedničkim poslovima. Kompliciran državnopravni status, odredba o samofinansiranju, balansiranje između civilizacijskih dostignuća Istoka i Zapada, proces industrijalizacije i modernizacije jedne agrarne zemlje kakva je bila Bosna i Hercegovina samo su neke od okolnosti koje stalno treba imati na umu kada se analizira ekonomska politika u ovim krajevima na prijelomu 19. i 20. stoljeća.
Dževad Juzbašić, O nastanku paralelnog austrijskog i ugarskog zakona o upravljanju Bosnom i Hercegovinom iz 1880. godine, u: Politika i privreda u Bosni i Hercegovini pod austrougarskom upravom, ANU BiH, Sarajevo 2002, 13-14.
41
31