Rijeka Krivaja kroz prošlost

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROÅ LOST ZBORNIK RADOVA

POSEBNA IZDANJA Knjiga 14 Zbornik radova s okruglog stola: Rijeka Krivaja kroz prošlost (prostor, vrijeme, ljudi) održanog 19. 9. 2014. godine u Olovu.

Izdavači Institut za istoriju, Sarajevo Udruženje za modernu historiju (UMHIS) Za izdavače Dr. Husnija Kamberović Glavni i odgovorni urednik Aida Ramić Lektura Mirela Omerović

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 908(282.249)(063)(082) OKRUGLI sto Rijeka Krivaja kroz prošlost (prostor, vrijeme, ljudi) (2014 ; Olovo) Krivaja kroz prošlost : zbornik radova / [zbornik radova s Okruglog stola Rijeka Krivaja kroz prošlost (prostor, vrijeme, ljudi), održanog 19. 9. 2014. u Olovu]. - Sarajevo : Institut za istoriju : Udruženje za modernu historiju, 2016. - 231 str. : ilustr. ; 30 cm. - (Posebna izdanja / Institut za istoriju, Sarajevo ; knj. 14) Bibliografija i bilješke uz tekst.

ISBN 978-9958-649-25-7 (Institut za istoriju) ISBN 978-9926-8082-0-4 (Udruženje za modernu historiju) COBISS.BH-ID 22954502

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST ZBORNIK RADOVA

INSTITUT ZA ISTORIJU U SARAJEVU • Udruženje za modernu historiju Sarajevo, 2016.

Ovaj Zbornik radova finansiran je od strane Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke Bosne i Hercegovine

SADRŽAJ

PREDGOVOR / Aida Ramić ............................................................................................7 •

Rusmir Djedović: NEKA HISTORIJSKO-GEOGRAFSKA ISTRAŽIVANJA KRIVAJE ........................................................................................9

•

Enes Dedić: PODRUČJE RIJEKE KRIVAJE KROZ MEDIEVALNU PRODUKCIJU............................................................................................................ 31

•

Mirnes Hasanspahić: MRAMOROVI OLOVSKOG KRAJA........................... 49

•

Sedad Bešlija: PRILOG ZA HISTORIJU NAHIJE OLOVO U 17. STOLJEĆU........................................................................................................ 81

•

Jusuf H. Mujkić: EKSPLOATACIJA ŠUMA U KRIVAJSKOM BAZENU I IZGRADNJA ŽELJEZNIČKE PRUGE U DOLINI RIJEKE KRIVAJE (1878-1990)............................................................................... 91

•

Enes S. Omerović: STRANCI NA KRIVAJI U PRVOJ POLOVINI XX STOLJEĆA..........................................................................................................127

•

Seka Brkljača: UTICAJ RAZVOJA ŠUMSKE PRIVREDE NA URBANIZACIJU ZAVIDOVIĆA.................................................................. 171

•

Sanja Gladanac: KOMPARACIJA POPISA ŽRTAVA DRUGOG SVJETSKOG RATA IZ 1947. I 1950. GODINE NA PRIMJERU SREZA/OPĆINE ZAVIDOVIĆI............................................................................185

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

5

SADRŽAJ 

•

Aida Ramić: OLOVSKE NOVINE KAO IZVOR ZA ISTRAŽIVANJE LOKALNE HISTORIJE..........................................................................................201

•

Azem Kožar: NEKI ASPEKTI PROBLEMATIKE ISTRAŽIVANJA PROŠLOSTI SLIVA RIJEKE KRIVAJE NA OSNOVU PISANIH HISTORIJSKIH IZVORA....................................................................................... 219

•

AUTORI PRILOGA.................................................................................................231

6

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

PREDGOVOR U Olovu je 19. septembra 2014. godine održan naučni skup pod nazivom Rijeka Krivaja kroz prošlost u organizaciji Instituta za istoriju Univerziteta u Sarajevu i Udruženja za modernu historiju (UMHIS) iz Sarajeva. Cilj ovog naučnog skupa bio je podsticanje istraživača da se bave proučavanjem prostora koji je u bosanskohercegovačkoj historiografiji relativno slabo obrađen. Razlozi takvog stanja su brojni, od administrativne razdrobljenosti posmatranog područja, udaljenosti od glavnih saobraćajnih komunikacija, slabe sačuvanosti arhivske građe pa do nedostatka sredstava za ozbiljnija arhivska i arheološka istraživanja. Smjernice za održavanje skupa kao i njegovu realizaciju u cijelosti je izveo Organizacijski odbor u sastavu: Edin Omerčić, Enes Omerović i Aida Ramić. Ovom prilikom želimo se zahvaliti na moralnoj podršci prilikom organiziranja i održavanja naučnog skupa Javnoj ustanovi Centaru za kulturu i informisanje Olovo i Javnoj zdravstvenoj ustanovi BRC „Aquaterm“ Olovo na ustupljenom prostoru za održavanje naučnog skupa.

Na skupu je kroz pet različitih panela prezentirano osamnaest izlaganja različitih tematskih i metodološih pristupa. Mladi istraživači, ali i oni stariji, već afirmirani, otvorili su brojna pitanja iz društveno-političke, kulturne, ekonomske kao i ekohistorije. Neki odgovori su ponuđeni, dok su mnoga pitanja ostala otvorena za daljnja razmatranja i istraživanja. Za zbornik je dostavljeno ukupno trinaest radova, od čega je deset izdvojeno i prezentirano u ovoj publikaciji, za koju vjerujemo da će podstaći nova razmišljanja i istraživanja na zadate teme.

Osim što ovaj zbornik predstavlja četrnaestu knjigu u okviru edicije posebna izdanja Instituta za istoriju on je ujedno i izdavački prvjenac Udruženja za modernu historiju. Udruženje je osnovano u Sarajevu 16. aprila 2013.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

7

Aida Ramić • Predgovor

godine. Njega je osnovala grupa historičara sa Instituta za istoriju u Sarajevu, Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu s ciljem promoviranja historijske istine, modernih pristupa u historijskim istraživanjima i prezentiranja rezultata istraživanja, podsticanja mladih istraživača na interdisciplinarna istraživanja, iniciranja saradnje naučnih institucija i nastavnika i profesora historije u školama, sudjelovanja u aktivnostima usmjerenim ka poboljšanju nastave historije u školskom sistemu Bosne i Hercegovine te stručnog usavršavanja nastavnika i profesora u školama. Želimo se zahvaliti Federalnom ministarstvu obrazovanja i nauke Bosne i Hercegovine, koje je osiguralo sredstva za štampanje ovog zbornika radova.

S obzirom da su osigurana sredstva bila dostatna samo za štampanje i osnovne troškove, nesebično zalaganje i volonterski rad glavna su obilježja ove publikacije. Ovom prilikom posebno bismo se zahvalili i lektorici doc. dr. Mireli Omerović, koja je volonterski lektorirala devet objavljenih radova, osim rada kolegice Seke Brkljače, koji nije bio u procesu lekture, kao i svim kolegama i saradnicima koji su direktno i indirektno učestvovali u izradi ovog zbornika.

Aida Ramić

8

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

NEKA HISTORIJSKO-GEOGRAFSKA ISTRAŽIVANJA KRIVAJE Rusmir Djedović

U ovom radu razmatraju se neka historijsko-geografska pitanja i problemi Krivaje. Pod pojmom Krivaja ovdje se smatra sliv rijeke Krivaje, od njenog nastanka na stavama rijeka Bioštice i Stupčanice u Olovu, pa do njenog ušća u rijeku Bosnu kod Zavidovića. Detaljnije se razmatraju pitanja starih putnih komunikacija preko Krivaje i položaj Krivaje u odnosu na velike historijsko-geografske cjeline. Također, daje se nešto podataka o naselju Kamensko.

Preko područja Krivaje od najstarijih vremena vode važne putne komunikacije, pretežno pravca sjever – jug i sjeveroistok – jugozapad. Ovi putevi spajaju srednju Bosnu sa sjevernom i sjeveroistočnom Bosnom. Brojni su tragovi kako materijalni tako i očuvana predanja o navedenim starim putnim komunikacijama. Područje Krivaje od najstarijih vremena nalazi se na dodiru krupnih historijsko-geografskih cjelina: u prahistoriji i antici na dodiru područja Breuka i Desitijata, odnosno Panonije i Dalmacije, u srednjem vijeku srednjovjekovnih bosanskih zemalja Bosne i Usore i Soli, a kroz osmanski period na dodiru Bosanskog i Zvorničkog sandžaka. Područje Krivaje je i na dodiru dvije krupne prirodno-geografske i društveno-geografske cjeline – peripanonske sjeverne Bosne i planinsko-kotlinske srednje Bosne. Navedene činjenice ostavile su krupan trag na historijskogeografskim karakteristikama područja Krivaje.

Ključne riječi: Krivaja, historijsko-geografska istraživanja, stari putevi, historijsko-geografske cjeline.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

9

Rusmir Djedović

Uvod

Područje rijeke Krivaje obuhvata njen sliv, odnosno teritoriju koju dreniraju njene pritoke, kao i sama Krivaja. Pošto rijeka Krivaja nastaje u gradu Olovo, gdje se sastaju rijeke Bioštica i Stupčanica, pojam Krivaja, kako je već rečeno, definišemo kao sliv ove rijeke od Olova pa do njenog ušća u rijeku Bosnu kod Zavidovića. Dužina toka rijeke Krivaje od Olova do Zavidovića je 73 km, a sa najdužom sastavnicom (Biošticom) 114 km. Pošto je sliv Krivaje vrlo uzak, onda i nema većih pritoka. Najveće su Orlja sa lijeve i Župeljeva sa desne strane. Dolina Krivaje ima dinarski pravac pružanja, odnosno sjeverozapad – jugoistok. Kompozitnog je karaktera, tj. sastoji se iz naizmjeničnih riječnih proširenja – kotlina i suženja – klisura ili sutjeski.1 U nastavku se razmatraju neka zanimljiva i neistražena historijsko-geografska pitanja na području Krivaje.

Stare putne komunikacije

Prvo pitanje koje ovdje razmatramo jesu stari putevi koji uglavnom područje Krivaje presijecaju u pravcu jug – sjever i jugozapad – sjeveroistok. Ovo područje su od najstarijih vremena, tj. od antike preko srednjeg vijeka do osmanskog perioda presijecali brojni putevi. Oni su uglavnom spajali područje srednje sa sjevernom i sjeveroistočnom Bosnom.

Zbog pravca pružanja sjeverozapad – jugoistok područje (dolina i sliv) rijeke Krivaje geografski je predisponirano da prolazi kroz dvije različite prirodno-geografske cjeline Bosne i Hercegovine, u južnom (gornjem) dijelu kroz planinsku, a u sjevernom (donjem) dijelu kroz brdsko-kotlinsku peripanonsku Bosnu.

Budući da se od najstarijih vremena južno i sjeverno od područja Krivaje nalaze dvije krupne i različite historijsko-geografske cjeline (srednja i sjeverna Bosna), preko njega postoje i značajne putne komunikacije. Ove komunikacije imaju pretežan pravac jug – sjever i jugozapad – sjeveroistok. Kako vidimo, one su uglavnom upravne na pravac pružanja doline Krivaje i na pogodnim mjestima (brodovima) prelaze rijeku Krivaju.

1

Spahić M. 1990. 38-41.

10

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

NEKA HISTORIJSKO-GEOGRAFSKA ISTRAŽIVANJA KRIVAJE

U nastavku ovoga rada predstavit ćemo detaljan prikaz nekih važnijih putnih komunikacija područja Krivaje, sjeverozapadno od Olova i jugoistočno od Zavidovića.

Putevi u donjoj Krivaji

Rijeka Krivaja se uliva u Bosnu, čija dolina ima pravac sjever – jug i koja predstavlja najvažniji prometni pravac u Bosni i Hercegovini. Zbog toga su i putne komunikacije u donjoj Krivaji naslonjene i uvučene u stare veze dolinom Bosne. Inače, dolinom Bosne od prahistorije preko antike, srednjeg vijeka i osmanskog perioda pa do danas (evropski koridor Vc) vode veoma važni putevi. Jedan je išao lijevom (zapadnom) stranom, a drugi desnom (istočnom) stranom Bosne. Onaj zapadni (Sarajevo – Zenica – pored Vranduka – Žepče – prijevoj Karaula – Tešanj – Brod) dobro je poznat. Istočni se poslije broda (prijelaza) na rijeci Bosni kod Zenice penje ka sjeveroistoku, duž grebena i kosa (Pribija, Bobovac) do vrha Tvrtkovac (1304 m). Tu se spaja jedan put iz srednje Bosne (nekadašnje župe Trstivnice), a odvaja jedan krak ka istoku. Na ovoj trasi su poznate brojne starine.2 Od Tvrtkovca preko Carine (Carišnice) kosama i grebenima (Otežna, Mračajsko brdo i Orahovačka glava) put se spušta do rijeke Bosne i starim brodom (prijelazom) u Žepču prelazi na lijevu stranu i dalje vodi ka sjeveru.

Zbog tog prijelaza je i utvrda Žepče još od srednjeg vijeka. Nekoliko poznatih važnih starih puteva iz srednje Bosne (Trstivnice, Visokog i Vareša) kosama su izlazili na planinski greben iznad sela Karići. Odatle su se usmjeravali u dva pravca – zapadni ka ušću Krivaje, a istočni u srednju Krivaju. U zapadni se kod vrha Bakoša priključio onaj krak od Tvrtkovca i prema sjeveru ide preko Babinog groba i platoa planine Rapte. Dalje preko Konjskog brda kosama silazi u dolinu Bosne i pri samom ušću Krivaje prelazi ovu rijeku. Put se onda kosom penje preko Hana Mramor i Hana Pašin konak na greben Podsijelova.

Na Podsijelovu se priključuje jedan krak sa juga iz srednje Krivaje, pa onda zajedno idu ka sjeveru kosama ka Omerovoj vodi (Omerova voda je prozvana po Omer-paši Latasu, koji je tu logorovao s vojskom3), a dalje može ka Maglaju 2 3

Više u: Djedović R. 2003.

Filipović M. S., Mazalić Đ. 1951. 91.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

11

Rusmir Djedović

ili preko Ozrena ka Gračanici. Jedan krak je preko sela Brijesnice i Nenadova hana išao ka Puračiću.

Putevi u srednjoj Krivaji

Područje srednje Krivaje je kotlinasto proširenje u njenom toku sa značajnijim naseljima Ribnica i Vozuća. Ova kotlina je pogodna za naseljavanje i puteve, pa se u ovom području nalazi više starih trasa koje prelaze rijeku Krivaju, sve pravcem sjever – jug ili sjeveroistok – jugozapad.4 Drum srednja Bosna – Spreča (preko Vozuće)

Ovo je vrlo važan stari put preko Krivaje. Spaja srednju Bosnu i područje Spreče i dalje Posavine. Nije onda čudno da se pored njega formirao pravoslavni manastir u Vozući. Za postanak i prošlost manastira Vozuće bio je od presudnog značaja put zvani Drum, koji je vodio iz srca Srednje Bosne u doline Spreče i Save.5 Ovaj stari put važna središta srednje Bosne (Visoko, Bobovac, Vareš) spaja sa sjevernom Bosnom. Trasa ide sa grebena iznad Karića (na koji je dolazilo više puteva iz srednje Bosne) ka sjeveroistoku duž planinskog grebena Romanovac. Zatim ide na planinu Greben i skreće ka sjeveru. Tu se jedan krak spušta u selo Jelaške i staru historijsko-geografsku cjelinu Kamensko.

Trasa onda kod brda Krvavac kosama započinje silaziti ka kotlini u srednjoj Krivaji. Preko Carine i brda Papratanj silazi do rijeke Krivaje i prelazi je na starom Kršćan-brodu (s druge strane je danas Krč-brdo). Ovo je stari srednjovjekovni brod (prijelaz).

Na planinskom grebenu kod Krvavca ka sjeverozapadu, a kasnije ka sjeveroistoku, u dugačkom luku odvaja se jedna trasa preko grebena planine Stog.

Kod sela Miljevića prelazi rijeku Krivaju. Odatle jednim krakom niz Krivaju pa od Hrga kosom (preko Malovana) spaja se na Podsijelovu s opisanim putem u pravcu sjevera. Već je zabilježeno da su: Kaluđeri manastira Vozuća [su] još u osmansko doba nosili neku čohu u Maglaj da kroje sebi haljine.6 4

Više o starinama na ovom području u: Alihodžić I. 2010. 195-202. i Šaković E. 2010.

16-26.

5 O ovom području više vidjeti u: Stakić V. 1889; Filipović M. S. 1940.

6 Stakić V. 1889. 338.

12

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

NEKA HISTORIJSKO-GEOGRAFSKA ISTRAŽIVANJA KRIVAJE

Onaj važniji put iz srednje Bosne ka Spreči, poslije prijelaza na Krivaji (Kršćan), dalje ka sjeveru i sjeveroistoku usmjerava se kroz mrežu starih puteva, jer je taj predio znatno naseljeniji i reljefno povoljniji za kretanje od južnijeg. Od prijelaza jedan kratki krak ide uz Krivaju i u Ribnici se upaja na trasu Vareš – Tuzla. Glavni pravac se penje uz Sliviće na greben Crnjeva-planine. Poprečno na ovu trasu duž navedenog grebena je put koji poprečno spaja nekoliko puteva što vode u pravcu sjevera. Dalje se put spušta u Pribitkoviće (gdje je starinom han), pa dalje preko Treštenice, kraj brda Vijenac i preko hana Strojna u značajno putno naselje Poljice u Spreči. U Poljicama je bilo više hanova i tu se odvaja više krakova ka Puračiću, Posavini i Tuzli.7 Jedan krak od prethodnog prijelaza na Kršćanu ide niz Krivaju do ispod Gara i sa priključnim krakom od prijelaza kod Miljevića ide ka sjeveru. Prelazi greben i spušta se u Seonu, kod Handžić-hana (odatle je moguća veza za selo Brijesnicu i dalje)8, zatim preko hanova Kod Jabuke i Dobrić u Orahovici, pa hana u Halvadžijama i Begića hana ide ka sjeveru u Spreču.9 Put Vareš – Careva ćuprija – Spreča

Od Vareša (i dalje srednje Bosne) kao starog rudarskog središta s proizvodnjom predmeta od željeza vodi važan put ka Spreči. Ovim putem vršila se razmjena roba i poljoprivrednih proizvoda i hrane između Vareša i bogate Spreče i Posavine. Dobro je poznato da je do Vareša iz srednje Bosne dolazilo nekoliko starih puteva. Jedan je bio preko Kraljeve Sutjeske i Bobovca, drugi od Breze, preko Striževa i Slavinjske planine i treći poznati Sarajevski drum, preko Čemerna i Daštanskog.

Opet, od Vareša ka Krivaji i Spreči vodilo je nekoliko starih trasa. Poznate su, naprimjer, veze Vareša i Olova kao rudarskih središta.10 Od Vareša jedan 7

Dio naselja Poljica pored navedenog puta starinom se naziva Hanovi (Topografska karta razmjera 1:25000, sekcija 475-2-2.)

8 Krajem 19. stoljeća kao dio Brijesnice se navodi Vareševina (valjda na nekom putu za Vareš).

9 Topografska karta iz austrougarskog perioda razmjera 1:75000, sekcija Dubrava Dl und Ribnica.

10 Taj put je išao preko Oćevije i kamenog mosta na rijeci Orlji. Ovaj poprečni stari put između Olova i Vareša je pravca zapad – istok. Polazi iz Gornjeg Olova, preko Kozjaka i RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

13

Rusmir Djedović

stari krak preko Pogara vodi na trasu koja je već opisana iz srednje Bosne u srednju Krivaju i dalje.

Najvažnija i vrlo stara trasa puta od Vareša ka sjeveru vodi preko rudarskog područja Vijake.11 Prvo ide uz selo Strike, pa na planinski greben gdje je han Zaruđe. Spušta se do hana Podzaruđe, pa preko hana Pobilje (kod Vijake)12 ide na sjeveroistok u dolinu Krivaje.13 Rijeku Krivaju prelazi na prastarom brodu (prijelazu) koji je nadaleko poznat pod zanimljivim nazivom Careva Ćuprija.14 O Carevoj ćupriji i njezinom nazivu očuvana su stara predanja. Uglavnom govore da je na tom mjestu rijeku prešao sultan Mehmed Fatih još u 15. stoljeću, a u okolini ima još starina vezanih za predanja o Mehmedu

Klinčića, spušta se u dolinu Orlje na stari kameni most. Odatle postoje dva kraka, jedan prema sjeverozapadu preko Zagona ide u Očevlje i dalje u rudarsko područje, a drugi prema zapadu uz rijeku Gnionicu penje se na staro značajno raskršće puteva na Ravnama. O njemu detaljnije drugi put (više o starinama oko rijeke Orlje u: Hasanspahić M. 2014. 93-99).

11 Narodna tradicija oko Vareša i Vijake dobro je zapamtila značaj proizvodne robe od željeza i njene trgovine. Izvozili su svoju robu po cijelom Osmanskom carstvu. Mjesecima su trgovci čekali sa stotine konja da bi željezna roba bila dogotovljena. Izvozili su robu po Balkanu, Trstu, Beču, Mlecima, Pešti, Smirni, Carigradu, Solunu – čak do Arabije i sjeverne Afrike. Očevci i Vijačani sami su svoju robu nosili niz Krivaju do Brčkog i dalje. Majdandžije su radile raonike, tave za solanu u Tuzli, zatim sačeve. Vijaka je proizvodila okove i čavle, Oćevija tave. Fra Ivan Frano Jukić piše da su Vijaka i Oćevija imale dobre majstore oruđa i posuđa. Proizvodili su vrata za peći, motike, šipke, obruče, prozorske rešetke (demire), ploče za vrata tvrđava, ćuskije, trnokope, lopate, kazme (motike sjekače), krampove itd. Vignjevi su radili klince, sjekire, grablje, kliješta, uzengije, češagije, motike itd. Više u: Jukić I. F. 1973.

12 Topografska karta iz austrougarskog perioda razmjera 1:75000, sekcija Kladanj und Cevljanovic. Ima mišljenja da naziv Vijaka potječe od romanskoga via, što znači put.

Očito je ovim područjem od davnina prolazio stari karavanski put.

13 Narodna tradicija dobro zna za staru trasu ovog puta. Kod hana Pobilje i sada se poznaju žljebovi u kamenoj podlozi, kao tragovi starog puta.

14 Za vrijeme osmanske uprave izgleda da su stanovnici Magulice bili oslobođeni od plaćanja furije, tj. poreza. Bili su čuvari putova i mostova na Krivaji.

14

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

NEKA HISTORIJSKO-GEOGRAFSKA ISTRAŽIVANJA KRIVAJE

Prilog: Careva ćuprija (most i dio naselja) na katastarskom planu krajem 19. stoljeća

Fatihu.15 Još prije prelaska Krivaje s ovog puta odvaja se krak16 preko Stojčića i Jelaški (u koji se upaja krak sa Grebena), zatim preko Dištice niz Krivaju i preko hanova Stjepanov17, Martinović i Kičić dolazi u Ribnicu. Već je opisano da tu dolazi krak od Kršćan-broda i zajedno čine važnu trasu ka Spreči.18 Ide uz Kapetanovo brdo, na greben Crnjevo i Vrana planine. Odatle jedan krak ide na sjever kroz Banoviće, preko hana Brezje i hana na rječici Turiji i dalje u važno mjesto Poljice i Spreču.

15

O ovom starom prijelazu (brodu), njegovoj starosti i značaju trebalo bi napraviti posebno istraživanje. Brojne starine vezane za prijelaz rijeke Krivaje na Carevoj ćupriji i komunikaciji vezanoj za nju, od kojih su neke možda i antičke, upućuju na znatniju starost.

16 Krajem 19. stoljeća spominje se u Rijeci Munjin han (dio pod nazivom Zagoni).

17 Topografska karta iz austrougarskog perioda razmjera 1:75000, sekcija Dubrava Dl und Ribnica. Ovaj han naziva se i Stipin han. Bit će da je tu negdje i Krivaja-han, koji se spominje 1875. i 1877. godine. Orkić, I. 2002. 42.

18 Da je ova trasa stara i važna, govori i slijedeći podatak: „Stanovnici Ribnice uputili su bosanskom divanu jednu molbu, u kojoj traže dozvolu da sagrade kuću u kojoj će stranci konačiti. Njihovo se selo, pišu, nalazi na razkršću, a u njemu nema hana, pa putnici dolaze u svako doba i nemajući gdje prenoćiti, uznemiravaju ih, tražeći konak. Ribnica je, kažu u molbi, u zijametu Derviš Mustafa-bega Dženetića. Divan je to odobrio 20. V 1783.“ Kreševljaković H. 1991. b) 369. Inače, Dženetići su poznata i poduzetna familija koja se bavila trgovinom i imala brojne hanove.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

15

Rusmir Djedović

Drugi krak sa Vrane ide ka sjeveroistoku i Tuzli. Preko sela Željova (han) i Podgorja (han) ide na Muratov han (danas grad Banovići) i preko Suhe u Tuzlu.19 Na rijeci Krivaji je u prošlosti sigurno postojao stari most koji se zvao Careva ćuprija. To vidimo na katastarskom planu tog područja s kraja 19. stoljeća.

Pošto je austrougarska uprava sve katastarske planove Bosne i Hercegovine napravila 1882-1885. godine, dakle svega nekoliko godina poslije osmanske uprave, vidimo da je Careva ćuprija postojala i u osmanskom periodu.

Stari put Vareš – Spreča poslije prelaska rijeke Krivaje preko Careve ćuprije20 penje se kosama planine Konjuh ka sjeveroistoku. Odmah uz prijelaz je i poznati Carev han.21 Zatim u dnu Kamenskog je Ilin han, a u okolini su toponimi Podhanac i Nadhanovi.22 Trasa prolazi i selo Magulicu, pa prijevojem Razbojište prelazi planinu Konjuh, dalje preko rijeke Drinjače (kod današnjeg motela Muška voda) i dolazi na prijevoj kod Pauča. Nedavno je uočena dobro očuvana kaldrmisana trasa nekog starog puta kod sela Pauč.23 Pitanje je da li se radi o antičkoj, srednjovjekovnoj ili osmanskoj kaldrmi. Ova stara trasa nastavlja se kroz Tuholj24, zatim preko Sarijinog korita i Miljkovca, jednim od grebena planine Konjuh ide ka sjeveru i Spreči, odnosno Tuzli. Prema pričama

19

Ova trasa koja od Tuzle vodi ka jugozapadu u srednju Krivaju i dalje srednju Bosnu, sa brojnim tragovima i starinama, bit će predmet posebnog istraživanja.

20 Na austrougarskim katastarskim planovima iz 1882-1885. godine razmjera 1:6250 dobro se vidi da tada na rijeci Krivaji postoji most i da se to mjesto naziva Careva ćuprija.

21 Topografska karta iz austrougarskog perioda razmjera 1:75000, sekcija Dubrava Dl und Ribnica.

22 Austrougarski katastarski plan iz 1882-1885. godine razmjera 1:6250. Tu negdje je i Trakin han, koji se spominje krajem 19. stoljeća kao dio naselja Rijeka. Također, jedan dio naselja Rijeka naziva se Zagone (Munjin han). Danas se taj dio naselja naziva Munjići.

23 Prije nekoliko godina ekipa Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona iz Tuzle pri terenskim istraživanjima šireg prostora sela Tuholj uočila je kaldrmu nekog starog puta. Trasa je skrivena u šumi, duga nekoliko stotina metara, široka oko 1,2 m i napravljena od srednje velikog kamenja.

24 U području Pauča i Tuholja na ovaj put priključuje se krak koji kroz šumu Papala i preko sela Plahovića ide u grad Kladanj (ranije do 17. stoljeća Četvrtkovište).

16

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

NEKA HISTORIJSKO-GEOGRAFSKA ISTRAŽIVANJA KRIVAJE

u Tuholju, bili su ostaci neke stare kaldrme i na Miljkovcu. Izgleda da su je traktori za izvlačenje balvana uništili.25 Navedenim starim putevima kroz 18. i 19. stoljeće bila je jaka migracija stanovništva iz planina ka Spreči i Tuzli.26 U gradu Tuzli krajem 19. stoljeća neke katoličke familije nazivaju se Vareškić.

Stari putevi u gornjoj Krivaji

I područje gornje Krivaje u prošlosti su presijecali stari putevi, pravca kao i prethodni i upravni na tok rijeke. I oni su išli iz gornje Bosne i okoline Sarajeva ka Spreči. Treba spomenuti takva dva puta.

Prvi je išao sa juga preko Nišićke visoravni i sela Krivajevići. Tu je bio odvojak ka sjeverozapadu, preko Bakića za Olovo. Od Krivajevića ova trasa ide na sjever kroz selo Musiće, pa selo Klinčiće. Pored njega su brojne nekropole sa stećcima i druge starine. Ispod sela Boganovića put prelazi rijeku Krivaju na Crijepovom brodu. Onda se penje uz Bukov Do i prijevojem prelazi planinu Smolin. Tu se u njega priključuje krak puta koji preko Milankovića i prijelaza na Krivaji ispod sela Čuništa dolazi iz rejona Vijake, Oćevije i Vareša. Put dalje u dolini Drinjače izlazi na onaj koji iz Vareša preko Careve ćuprije i Pauča ide ka Spreči.

Drugi, važniji put je onaj vrlo poznati put koji iz Sarajeva preko Olova i Kladnja ide za Spreču (Tuzlu). Polazi iz Sarajeva, preko Vratnika i Hreše. Ide na Vučju luku, planinu Ozren i pored Kruševa i Dolova dolazi u čaršiju u Olovu. Na njemu su brojni hanovi, ostaci kaldrmi i druge starine. U Olovu su bila 25

Kao opće sjećanje na stare putne veze između područja Vareša i Tuzle narodna tradicija pamti i hanove od Tuzle ka Varešu: Tuzla-han, Bušića han, Poljice-han, Litvahan, Banovići-han, Treštenica-han, Popov han, Josipov han u Vozućoj, Brezovača-han, Ivanovića han u Maoči, Stipin han, Trakin i Ešpin han, Pobilje-han, Ćurakov han, Duspera-han na Kopalištu, Pobrin han i Barnjakov han.

26 „Osim onih koji su došli iz Srbije, Crne Gore, Makedonije i Hercegovine i koji nisu bili katolici, doselili su na tuzlansko područje i žitelji Vareša, Kreševa, Očevja, Fojnice, Visokog, Travnika i Kamenskog na Krivaji. Iz Kamenskog su pretežno bili kaldrmdžije.

Hrvatski naziv za taj obrt bio je KAMENJAŠ. Mnogi od njih bavili su se tim obrtom. Nekom je to ostalo kao prezime ili ime. Naprimjer, Kamenjaševići su nastali od kamenjaša i tako redom”. Trifković D. 1988. 25.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

17

Rusmir Djedović

dva hana (Salakov i Kešin) i Menzilhana.27 Odmah ispod Olova put je prelazio rijeku Krivaju (neposredno iza njenog nastanka od Bioštice i Stupčanice). Prema predanjima tu je nekada bila i ćuprija, na mjestu zvanom Zlohur. Put se dalje penjao uz mahalu Zagrađe i preko Ponjeračkog brda i poznatog prijevoja Karaula išao u Kladanj. Tu je opet bilo puno hanova, a dalje put ide ka Spreči i Tuzli (preko Noćajevića i Džebara).28 Zapravo, stari putevi oko Olova kao starog i razvijenog rudarskog središta znatno su brojniji i složeniji, ali o tome se može govoriti na drugome mjestu.29 Izgradnjom uskotračne željezničke pruge dolinom rijeke Krivaje pravca sjeverozapad – jugoistok stare putne komunikacije upravne na ovaj pravac pomalo gube na značaju. Pruga je do kraja 1900. godine izgrađena od Zavidovića do Duboštice, a 1901. do Olova. Kasnije je produžavana do Kusača i Žepe.30 Sedamdesetih godina 20. stoljeća ova pruga je napuštena, a njena trasa se pretvara u put i on postaje najvažnija komunikacija u Krivaji.

Historijsko-geografska pripadnost

Drugo važno, a u nauci gotovo neistraženo historijsko-geografsko pitanje područja Krivaje jeste pitanje njegove pripadnosti krupnijim cjelinama.

Preko područja Krivaje, pravcem zapad – istok, prolazi i jedna od najstarijih historijsko-geografskih granica. Navedena granica izgleda svoje korijene ima u najstarijim vremenima, kada je u prahistoriji i antici razdvajala panonska i ilirska plemena (Breuke i Desitijate) i velike provincije Rimskog carstva (Panoniju i Dalmaciju). U srednjem vijeku tu prolazi granica zemalja bosanske države Prave (Kraljeve) Bosne i Usore (sa Soli). I tokom osmanskog i austrou27

Kreševljaković H. 1991. a) 337. i Filipović M. S. 1934.

Opća narodna tradicija cijele sjeveroistočne Bosne zna za stari i značajni put iz Tuzle i Spreče za Kladanj i Sarajevo, a koji prolazi kroz Džebare i Noćajeviće. Na njemu su brojne starine i poznate stare džamije u Džebarima i Noćajevićima. Treba napomenuti da samo u Noćajevićima ima najmanje osam nekropola sa stećcima, od kojih neke nisu ni poznate u nauci. Kreševljaković H. 1991. a) 337-338. Podaci navedeni i prema austrougarskim topografskim kartama i terenskim istraživanjima.

29 Detaljniji pregled trasa bit će predstavljen u radu o Olovu i njegovoj okolini, koji se trenutno priprema za štampu.

30 Više o tome u: Mujkić J. H. 1999.; Jeremija Perić Ješo, Olovo, izvodi na: https://brussa00.wordpress.com 28

18

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

NEKA HISTORIJSKO-GEOGRAFSKA ISTRAŽIVANJA KRIVAJE

garskog perioda navedena granica razdvaja pojedine kadiluke i nahije, a zatim i kotareve, kao administrativno-političke cjeline sa dugom historijom.

U pojašnjavanju historijsko-geografske pripadnosti područja Krivaje treba poći od definiranja kome su pripadale dvije izrazite historijsko-geografske cjeline na tom području. Radi se o historijsko-geografskoj cjelini Kamensko i kotlinastom proširenju oko naselja Ribnica i Vozuća.

U nauci je već primijećeno postojanje srednjovjekovne župe Pribić ili Kamenica.31 Ona se nalazila u srednjem toku rijeke Krivaje i Pravoj ili Kraljevoj Bosni. Iz osmanskih deftera iz perioda 15-17. stoljeća znamo da historijskogeografskoj cjelini i nahiji Pribić ili Kamenica tada pripadaju naselja: Kamensko, Magulica, Radićevići, Jelaška i Radilovići.32 Ovdje vidimo da ova manja srednjovjekovna župa i osmanska nahija zauzima nekoliko sela u srednjoj Krivaji. Na to podsjeća i naziv rijeke Župeljeve kod Kamenska.

Do sada se u literaturi smatralo da naziv sela Jelaška krije područje gdje je nekada postojala srednjovjekovna historijsko-geografska cjelina pod nazivom Jelaška župa. Međutim, analizom osmanskih deftera33 iz navedenih stoljeća vidimo da u području koje se naziva Jelaška župa imamo sljedeća sela: Kruševo, Gire, Hrastište, Rakova Noga, Milatina (vjerovatno Meljina) i Vrutak (vjerovatno Vruci u blizini). Dakle, srednjovjekovna Jelaška župa i kasnija osmanska nahija Jelaška župa nalazila se znatno južnije od ranije pretpostavljenog položaja, čak južnije i od Olova. I to prema planini Ozren i Romanijskoj visoravni.34 31

Anđelić P. 1982. 209-211.

Aličić A. 2008. 52; Handžić A. 2000. 98, 506. i 507.

33 Aličić A. 2008. 52; Handžić A. 2000. 98, 506. i 507.

34 U literaturi se može naći uporno poistovjećivanje srednjovjekovne bosanske Jelaške župe sa istoimenim naseljem u Kamenici ili Kamenskoj. Tako piše i jedan od autora koji tvrdi da se srednjovjekovna Jelaška župa nalazila oko naselja Jelaška, a poziva se na Anđelića: „Pretpostavlja da je Jelaška župa postojala već u XIV. stoljeću..., U sastavu srednjovjekovne župe Jelaške, čini se da su bile: Duboštica, Jelaške, Vijaka i Očevija.”

(Orkić I. 2002. 22.)

Neka su mišljenja jako uvriježena u tradicionalnoj i starijoj historiografiji. Takvo je i o geografskom položaju Jelaške župe. Već 15 godina imamo u dostupnim osmanskim defterima iz 15-17. stoljeća podatke o selima nahije Jelaška župa i Kamenice-Kamenska.

Tako u: Handžić A. 2000. i Aličić A. 2008.

32

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

19

Rusmir Djedović

Očito je da Prava ili Kraljeva ili Srednja Bosna kao historijsko-geografska cjelina zauzima i područje Kamenska i da se njena granica sa sjevernijom cjelinom Usorom nalazila sjevernije od Kamenska. Također, istraživanja područja Tuholja na planini Konjuh pokazala su da se i ono nalazilo u istoj cjelini kao Kamensko i da se Usora i Soli prostiru nešto sjevernije.35 Sjeveroistočno i nizvodno od Kamenska na Krivaji se nalazi jedna prirodno-geografska cjelina, kotlina oko Ribnice i Vozuće. Ova prirodno-geografska osnova svakako je predisponirala i razvoj jedne posebne historijsko-geografske cjeline u toj kotlini, pogotovo što se tu nalazi i veći prostor sa više naselja nego u slučaju Kamenska. Ovo područje okruženo je planinama i velikim šumama i moralo je biti posebna historijsko-geografska cjelina. Na ribničko-vozućkom prostoru nalaze se i brojne starine (gradine, nekropole), a tu su i stare komunikacije. Nažalost, stari naziv ovog područja nije zabilježen ili upamćen.

Uporno se selo pod imenom Jelaška, koje pripada nahiji Pribić, drugo ime Kamenica (Aličić A. 2008. 52) i selo Jelaška u Kamenskoj (Handžić A. 2000. 506) svrstava u širi pojam Jelaška župa.

Također se nahija Jelaška župa sa većim brojem sela (Gire, Hrastište, Dabrafčević, Gorna Kadina, Dolna Kadina, Halebina, Miletina, Dr(a)galić, Vrutak (Vruci), Rakova Noga i Kruševo) (Aličić A. 2008. 31. i 52), prešutkuje ili samo označava kao „nešto“.

Tako bi „trebalo da bude“ jedno selo (koje, kako se izričito navodi, pripada Kamenici, Kamenskoj) cijela župa, a Jelaška župa sa većim brojem sela da bude „nešto“, ali samo ne, upravo to, Jelaška Župa.

No, pitanja historijsko-geografskih cjelina Kamenica-Kamensko i Jelaška župa (izvori, naziv, granice, naselja, stanovništvo, privreda, komunikacije, odnos sa susjednim cjelinama, pripadnost većim cjelinama, kultna mjesta, kulturno-historijsko naslijeđe ili baština, materijalno i nematerijalno itd.) gotovo nisu ni načeta i zaslužuju posebna detaljnija razmatranja.

Inače, toponim Jelah i izvedeni Jelasi, Jelaška i slični vrlo su česti širom Bosne i Hercegovine. Spomenimo poznato naselje Jelah kod Tešnja. Krajem 19. stoljeća u neposrednoj blizini naselja Jelaška u Krivaji spominju se dijelovi naselja sa nazivima Jelašje (u Kamenskom) i Jelav (u Vozući). Nije čudno da se i jedno cijelo naselje u Kamenskoj starinom naziva Jelaška, a također i jedna cijela srednjovjekovna župa, koja izgleda nije imala naselja s takvim imenom.

Dakle, postojanje naselja u Krivaji sa nazivom Jelaška, kao što ima puno takvih toponima (pa i jedna srednjovjekovna župa), puka je slučajnost.

35 Djedović R. 2009. 21-30

20

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

NEKA HISTORIJSKO-GEOGRAFSKA ISTRAŽIVANJA KRIVAJE

Historijsko-geografska karta područja rijeke Krivaje (izradio je autor)

U najstarijim osmanskim defterima je ribničko-vozućki prostor popisan u okviru nahije Maglaj (najveći dio) i nahije Dramešin (sela Pridražići i Tatašnica kod Ribnice). Dobro je poznato da se starinom područja Maglaja i Dramešina nalaze u sjevernoj Bosni i historijsko-geografskim cjelinama Panonije, Usore i Soli.36 Dakle, historijsko-geografska granica, kao pojava dugog trajanja, između srednje i sjeverne Bosne nalazi se sjeverno od Kamenska i Tuholja, a južno od Ribničko-vozućke kotline i Dramešina (danas područje Banovića). Ovo je i prirodno-geografski predisponirano. Naime, navedena granica je i međa gdje planinsko-kotlinska Bosna prelazi u brdsko-dolinsku Bosnu. Također, nekoli36

O historijsko-geografskim karakteristikama sjeverne Bosne u daljoj prošlosti, srednjem vijeku i prvim stoljećima osmanske uprave više u Mrgić J. 2008. i Mutapčić E. 2008.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

21

Rusmir Djedović

ko desetina kilometara prostora sa obje strane ove granice jako je diseciran reljef sa pretežno neplodnim tlom i prekrivenim velikim šumama. Jasno je da se tu nalazi i stara historijsko-geografska granica velikih cjelina, koja je prvenstveno predisponirana prirodno-geografskim činiocima.

Ako analiziramo i granicu kotareva s kraja 19. stoljeća, vidjet ćemo da se ona proteže pravcem zapad – istok. Tako se kotarevi Kladanj, Visoko sa Varešom i Zenica nalaze južno, a kotarevi Tuzla, Maglaj i Žepče sjeverno od navedene granice, što se vidi i na priloženoj karti.

Ovdje uviđamo da su ustvari značajne historijsko-geografske granice, kao pojave dugog trajanja, u vidu pojaseva ili zona. Opisana granica ide teško prohodnim planinskim reljefom i zonom velikih šumskih prostranstava. Ova granica je samo formalizovana linijom razgraničenja različitih administrativno-upravnih jedinica.

Također, zanimljivo je da se najuža zona dodira sjeverne i srednje Bosne nalazi upravo u srednjoj Krivaji. Nju čini svega nekoliko kilometara klisuraste doline Krivaje i okolnog strmog reljefa pokrivenog šumom. Ovaj prostor nalazi se sjeverozapadno od sela Dištice, koja pripada Kamensku, i jugoistočno od sela Pridražići, koji pripada Ribničko-vozućkoj kotlini, kao posebnih historijsko-geografskih cjelina.

O velikom značaju opisane granice, između starih i velikih historijskogeografskih cjelina, govori i činjenica da se na nekoliko mjesta na njoj, kuda prolaze stari putevi, nalaze toponimi Carina. Jedan je sjeverno od Tvrtkovca na međi cjelina oko Zenice i Žepča, a drugi južno od brda Papratanj na međi cjeline Ribničko-vozućke kotline i šumovitog područja ka srednjoj Bosni.37 Neke starine u Kamenskom

Kako smo pojasnili, područje Kamenskog je stara cjelina i dobro je poznato. O starosti tog područja govore i brojne starine. U samom naselju Kamensko poznata je nekropola Mramorje, sa 31 stećkom. Jedan je s natpisom koji se odnosi na Milašina, sina Miloša, a unuka Božihninog. Tu su i toponimi: Gradina, Gradec, Klisa.

37

Toponimi Carina u Olovu i Vijaci najvjerovatnije imaju funkciju mjesta gdje se naplaćivala carina pri izvozu ruda.

22

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

NEKA HISTORIJSKO-GEOGRAFSKA ISTRAŽIVANJA KRIVAJE

Krajem 19. stoljeća na teritoriji naselja Kamensko postoje brojni stari toponimi. Takvi su: Gradina mahala, Gradec brdo (751 m), Bisage, Radino brdo, Vitkov gaj, Groblje (na katastarskoj čestici broj 170, k.o. Kamensko). Interesantni su i nazivi k.č.: 399 Halilčevo guvno, 403 Zdraljića njiva(?), 497 Borovac, 565 Glavić, 595 Milova sela, 929 Kod Bunara, 984 Komatni rad, 1007 Gobelja, Zdrebčev skok, Na Zidinami, Šuma Klis38, Selimovića Luka, Hodžića Luka, Župeljeva, Blato 1104, 1155 Šuma Kule i Milov Luk, sve u vlasništvu bosanskohercegovačkog Zemaljskog erara, zatim, k.č. 29 pod nazivom Gradina.

Krajem 19. stoljeća na planovima i kartama registrovana je jedna od starijih džamija u Krivaji, ona u Kamenskom.39 Godine 1889. spominje se Kamenska džamija i vakuf i njegov mutevelija (upravnik) Osman Birčić. Vakufnama tada ne postoji. Prihod vakufa su navedene godine kirija od bašče od 5 i 55 forinti kamate na glavnicu od 550 forinti. Dakle, ukupno je to 60 forinti. Rashodi su išli na plaće imama 10, mujezina 5 i mutevelije 10 forinti. Također, na popravak džamije potrošeno je 5 i njenu rasvjetu 4 forinte. Suvišak vakufa je bio 26 forinti.40 Godine 1898. vakuf džamije u Kamenskom obuhvata sljedeće nekretnine: k.č. 775/2 kuća br. 38 sa 60 m2, 773/1 džamija sa 60 m2, 773/3 šljivik Ravan od 660 m2.41 Ovdje se dobro vidi da vakuf ove džamije starinom ima samu zgradu džamije, glavnicu u novcu, vakufsku kuću i vakufsku bašču.

Vakuf Kamenska džamija godine 1913. ima prihode od glavnice i iznajmljivanja korištenja vakufskog zemljišta od 121 i 22 krune. Troškovi su išli na plaće imamu i mujezinu džamije od 70 i 12 kruna. Na rasvjetu, popravke i porez trošilo se po 16, 15 i 5 kruna. Mutevelija (upravnik) vakufa je tada bio Abdulah ef. Gogić42 i imao je plaću od 14 kruna.43

38

Narodski Klis od turskog kilisi, a ovo od latinskog eclessia, tj. crkva.

Austrougarski katastarski planovi i topografske karte.

40 Proračuni vakufa u Bosni i Hercegovini za godinu 1889. sastavljeni po Zemaljskom vakufskom povjerenstvu u Sarajevu, Sarajevo, str. 607.

41 Uložak 138, Gruntovna knjiga III, za k.o. Kamensko, Gruntovnica Općinskog suda u Visokom.

42 Gogići su stara familija u gradu Kladnju. Ovo je vjerovatno tadašnji imam džamije na službi u Kamenskom.

43 Proračun vakufa za 1913. godinu, Sarajevo, 1913, str. 128.

39

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

23

Rusmir Djedović

Ovom prilikom dajemo još nekoliko podataka o prošlosti starog sela Kamensko. Hasan Munjić sa Rijeke oženio je djevojku, rođenu u Kamensku, a nakon kuge zamre joj porodica od kuge.44 I zaista, godine 1898. u Kamenskom je registrovano kućište na k.č. 885/1, i zemljišta na k.č.: 695 Bunar, 705 Ždraljen, 756 Podkaminje i 762 Pod Koritom. Sve je to ostavština iza Hasana Munjića, umrlog Avdije. Hasana Munjića 1899. godine nasljeđuje Avdija Munjić, umrlog Hasana. Dio nasljeđuje 1919. godine i Hata, udata za Mehu Softića u Podgorju, Kotar Tuzla. Vlasnici kuće na k.č. 811/1 kućni broj 47 tada su: Mustafa Djedović, umrlog Mehmeda, sa 3/5, Mustafa Vesić, umrlog Omera, i Avdija Parić, umrlog Mujage iz Vareša, sa po 1/5. Godine 1902. od Mustafe Vesića nasljeđuju: Fatija Jagundžić, njegova udova, Duda, udata za Muju Djedović, Kada, Mejra, udata za Mehu Munjića iz Rijeke, i Omer Vesić, umrlog Mustafe.

Godine 1903. od Dude nasljeđuju: Mustafa Djedović, umrlog Mehmeda, i malodobni: Mustafa, Fata i Mejra, djeca Mustafe.45 Također, 1898. godine upisana je kuća na k.č.193/1 kućni broj 51, kao ostavština iza Hasana Munjića, umrlog Avdije, i Avdija Munjić, umrlog (?) Hasana. Godine 1899. vodi se na Avdiji.

Već 1908. godine kao vlasnik dijela vodi se i malodobni Mustafa Softić, sin Mehmeda.46 Već 1919. godine spominje se i Ajkuna (?), udova Avde Munjića iz Rijeke.47 Njegov sin Avdija se vrati u Kamensko i donese mjeh dukata. Radi se o Hadži Avdiji (rođen 1850. a umro 1917. godine).48 Prema ovim podacima možemo napraviti niz od tri generacije Munjića iz Rijeke i Kamenska. Avdija Munjić je živio krajem 18. i početkom 19. stoljeća.

44

Behlulović S. 2008, 321.

Uložak 47, Gruntovna knjiga I, za k.o. Kamensko, Gruntovnica Općinskog suda u Visokom.

46 Ovdje se može samo raditi o Mustafi, sinu Mehmeda Softića. Krajem 19. stoljeća u Podgorju (danas kod Banovića) spominje se Mehmed Softić, sin umrlog Mehmeda. Ovaj Mehmed Softić živio je od 1873. do 1944. godine. (Više o Softićima u Podgorju kod Banovića u: Djedović R. Kovačević, M., 2010. 190- 194). Interesantno je da se prema podacima s kraja 19. stoljeća više žena iz Kamenskog udalo u Podgorje, vjerovatno zbog lakšeg, pitomijeg života.

47 Uložak 51, Gruntovna knjiga II, za k.o. Kamensko, Gruntovnica Općinskog suda u Visokom.

48 Behlulović S. 2008. 321.

45

24

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

NEKA HISTORIJSKO-GEOGRAFSKA ISTRAŽIVANJA KRIVAJE

Njegov sin Hasan je rođen početkom 19. stoljeća, a umro nešto prije 1898. godine. A njegov sin Avdija je živio (1850-1917. godine).

Druge starine u Krivaji

Dajemo još po nekoliko podataka o nekim drugim starinama u području Krivaje: “U Osječanima su i sad sve Turci, a u Vukovinama od skora ima i Srba, pošto su Turci od kuge pomrli. Područje oko Vozuće i Miljevića, sa četiri guvna, odakle se davao porez, je bilo posjed nekog Sefer paše koji je živio u Crnoj Rijeci, između Olova i Vareša. Unuci Sefer paše su imali cijeli Birač, sa 500 guvana.

Vozuću je kasnije uzeo Osman paša Gradaščević, koji je živio u Bjeloj u Posavini, a zatim drže njegovi sinovi. Godine 1871. Mahmut beg Pašić (Gradaščević) prodao Čomari i Softiću iz Sarajeva za 400 kesa (tj. 200.000 groša ili 16.000 forinti). Narod govori da je tapija od manastirske zemlje u nekog Turčina u Vukovinama i da se i sada čuva u lučevom mosuru. U Vukovinama početkom 19. stoljeća bila neka tri brata zvani Čamdžije. Zato jer su sjekli čamovo drvo, pa vozili i prodavali u Biogradu. Njihovi unuci i sada su u Vukovinama i prezivaju se Čamdžići.”49 Ovdje vidimo da su, naprimjer, naselja Vukovine i Vozuća imali bogatu prošlost. Bilo bi dobro istražiti historijsko-geografske karakteristike pojedinih naselja u području Krivaje.

Brojne su starine i interesantni toponimi na ovom području. Potok Plavušnica ili Klisac dolazi ispod Carine i prolazi pored Klisa ili Klisnih Kosica.50 Također je blizu i Djedovo brdo. Mujezinovići iz Jelaške su doselili iz Rujnice u Jelaške. Nastariji je Ahmet zvani Bijelko (1825.-1930.), po njemu sve nasljednike zovu Bjelkići.51 Kako iz prethodnih razmatranja vidimo, područje Krivaje (kako je ovdje definirano), s aspekta historijske geografije vrlo je slabo istraženo. Još uvijek su nejasna brojna važna pitanja s navedenog područja, a u historijsko-geografskom kontekstu. Iako se Krivaja nalazi između važnih i vrlo starih historijsko49

Stakić V. 1889. 378.

Filipović M. S. 1940. 4.

51 Behlulović S. 2008. 321.

50

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

25

Rusmir Djedović

geografskih cjelina, ona sama u nauci nije dovoljno poznata. Preko Krivaje oduvijek vode važne putne komunikacije, iako priroda samog terena ne ukazuje na to. Te komunikacije idu poprečno na pravac pružanja doline Krivaje i spajaju sjevernu i srednju Bosnu, dvije historijsko-geografske cjeline dugog trajanja i sasvim različitih ekonomskih karakteristika. Upravo zbog trgovine i razmjene različitih dobara navedene putne komunikacije su brojne i važne.

Usljed prirodno-geografske predisponiranosti, nekako po sredini Krivaje ide i stara i značajna historijsko-geografska granica, pravca istok – zapad. Ona od prahistorije razdvaja posebne historijsko-geografske cjeline, sjevernu i srednju Bosnu. Možda nam ovdje definisana granica daje približan položaj i drevne prahistorijske međe Panona i Ilira, odnosno, rimskih provincija Panonije i Dalmacije.

IZVORI I LITERATURA IZVORI a) Neobjavljeni izvori • Gruntovne knjige iz 1898. godine za K.O. Kamensko, Gruntovnica Suda u Visokom • Katastarski planovi iz 1883-1885. g. razmjera 1:6250 za K.O. Kamensko, Rijeku, Jelaške, Katastar Općine Olovo.

b) Objavljeni izvori • Proračuni vakufa u Bosni i Hercegovini za godinu 1889. sastavljeni po Zemaljskom vakufskom povjerenstvu u Sarajevu. Sarajevo: Štamparija Bosanske pošte.

• Proračun vakufa za 1913. godinu. 1913. Sarajevo: Štamparija „Naroda“.

• Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895.

1896. Sarajevo: Statistički odjel Zemaljske vlade, Zemaljska štamparija.

26

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

NEKA HISTORIJSKO-GEOGRAFSKA ISTRAŽIVANJA KRIVAJE

• • • •

Stakić V. 1889. decembar. O manastiru Vozućoj, Dabro-bosanski istočnik, 23, Sarajevo: Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895, 1896. Sarajevo: Zemaljska štamparija.

Handžić A. (obradio). 2000. Opširni popis Bosanskog Sandžaka iz 1604. godine, sv. I/1, Sarajevo Softić S. 2015. Historijska građa za proučavanje prošlosti Kladnja, Tuzla: Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona.

c) Internet • Zvanična stranica Federalne uprave za geodetske http://www.katastar.ba/ geoportal/, januar – februar 2015.

• https://brussa00.wordpress.com/, 8.1.2015. d) Karte • Topografske karte iz austrougarskog perioda razmjera 1:75000, sekcije: Kladanj und Čevljanović, Dubrava Dl. und Ribnica, Žepče, Zenica und Vareš.

• Topografska karta iz austrougarskog perioda razmjera 1:150000, sekcija Zenica, Kladanj und Sarajevo.

• Topografska karta iz austrougarskog perioda razmjera 1:200000, sekcija Sarajevo.

• Topografska karta razmjera 1:100000, sekcija Kladanj, reprodukcija Geografski institut Jugoslovenske armije G.I.J.A. 1950. g., reambulacija 1932. g.

• Topografske karte iz sedamdesetih godina 20. stoljeća razmjera 1:25000, razne sekcije.

LITERATURA a) Knjige i članci • Aličić A. S. 2008. Sumarni popis Sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, Mostar.

• Alihodžić I. 2010. “Općina Banovići i dolina Krivaje – neke činjenice o vezama u prošlosti”, Zbornik radova sa naučnog skupa Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Banovići. Tuzla – Banovići: Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, 195-203.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

27

Rusmir Djedović

• • • •

•

• • • •

• • • • • • • •

28

Anđelić P. 1982. Studije o teritorijalnopolitičkoj organizaciji srednjovjekovne Bosne, Sarajevo.

Behlulović S. 2008. Zapis o rodnom kraju, Olovo.

Djedović R. 2003. “Historijsko-geografski činioci izgleda župe Brod i teritorija Zenice i okolice u srednjem vijeku”, Zbornik radova Pedagoškog fakulteta u Zenici. I/2003, Zenica: 49-59.

Djedović R. 2009. “Naselje Tuholj – antropogeografski prikaz”, Baština sjeveroistočne Bosne, časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 2, 2009. Tuzla: Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, 21-31.

Djedović R. Kovačević, M. 2010. “Softići iz Podgorja”. Zbornik radova sa naučnog skupa Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Banovići. Tuzla – Banovići: Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, 190-195.

Filipović M. S. 1934. Varošica Olovo s okolinom, Beograd.

Filipović M. S. 1940. Manastir Vozuća u Bosni, Skoplje.

Filipović M. S., Mazalić Đ. 1951. “Manastir Ozren”, Spomenik CI. Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti, Odelenje društvenih nauka, n.s. 3.

Hasanspahić M. 2014. “Kulturno-historijsko naslijeđe oko izvora i gornjeg toka rijeke Orlje u blizini Olova”, Baština sjeveroistočne Bosne, časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 6. Tuzla: Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, 93-99.

Jukić I. F. 1973. “Zemljopis i poviestnica Bosne”, Sabrana djela, 1–3. Sarajevo.

Kreševljaković H. 1991. a) “Hanovi i karavansaraji u Bosni i Hercegovini”, Izabrana djela, III, Sarajevo: Veselin Masleša.

Kreševljaković H. 1991. b) “Dženetići – prilog proučavanju feudalizma u Bosni i Hercegovini”, Izabrana djela, I, Sarajevo: Veselin Masleša. 340-388.

Mrgić J. 2008. Severna Bosna 13.-16. vek, Beograd.

Mujkić J. H. 1999. Zavidovići kroz historiju, I tom, Zavidovići.

Orkić I. 2002. Župa Jelaške (Građa za Monografiju), Jelaške.

Spahić M. 1990. “Rijeka Krivaja– Potamološka razmatranja”, Geografski pregled 33- 34, Sarajevo: 38-49. Šaković E. 2010. “Prahistorija šire okoline Banovića: arheološka slika i etnokulturni kontekst”, Zbornik radova sa naučnog skupa Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Banovići. Tuzla – Banovići: Zavod za zaštitu i RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

NEKA HISTORIJSKO-GEOGRAFSKA ISTRAŽIVANJA KRIVAJE

•

korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, 16-27.

Trifković D. 1988. Tuzlanski vremeplov III, Tuzla.

b) Radovi objavljeni u elektroničkom obliku i mrežno dostupni • Perić J. 2015. Olovo. Dostupno na:https://brussa00.wordpress.com/, (8.1.2015) c) Neobjavljeni rukopisi • Mutapčić E. 2008. Upravno-pravni položaj Usore i Soli od ranog srednjeg vijeka do početka XVII stoljeća, Sarajevo: Pravni fakultet (doktorska disertacija).

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

29

PODRUČJE RIJEKE KRIVAJE KROZ MEDIEVALNU PRODUKCIJU Enes Dedić

U radu je predstavljen opis historiografske produkcije o medievalnoj prošlosti oblasti rijeke Krivaje. Upotrebom kritičkog aparata i komparativnog metoda autor prati razvojni luk historiografskih dostignuća od pionirskih naučnih poduhvata XIX stoljeća pa sve do najnovijeg doba. Historiografski opus o ovoj tematici zasnovan na izvornoj građi i terenskim istraživanjima u ovom je radu promatran kroz separate političke, društvene, privredne i kulturne medievalne prošlosti.

Ključne riječi: rijeka Krivaja, Olovo, Zavidovići, Kamenica, Pavlovići, Kosače, olovo, carina, stećci, samostan.

Područje rijeke Krivaje u bosanskohercegovačkoj i susjednim medievalnim historiografijama u najvećoj mjeri promatrano je kroz objektiv značajnog rudarskog centra Olova i njegove neposredne okoline. Značajna i kvalitetna ruda koja je eksploatirana iz nalazišta u okolini Olova uvjetovala je da i samo naselje bude nazvano Olovo, dok je njegov italijanizirani i latinizirani oblik dokumenata dubrovačke provenijencije Piombo, odnosno Plumbum.

Današnje naselje Zavidovići smješteno u dolini rijeke Krivaje uprkos materijalnim tragovima iz srednjovjekovlja nije evidentirano u pisanim izvorima tog vremena. Zbog te činjenice nisu zabilježeni ni historiografski pristupi koji bi analiziranjem materijalnih ostataka s ovog prostora doprinijeli rasvjetljavanju slike srednjovjekovnog života na današnjem prostoru Zavidovića. Kako arhivski spisi ne sadrže ni podatke o rijeci Krivaji, pažnja istraživača o pitanju RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

31

Enes Dedić

proučavanja prošlosti ove oblasti pored Olova bila je usmjerena na rješavanje geografske definicije Kamenice, Kamenskog, te šire geografske odrednice kojoj su pripadali ovi krajevi.

Do danas nije publikovan osvrt koji bi za cilj imao revalorizaciju dosadašnjih naučnih ostvarenja medievalne prošlosti ovog kraja; međutim, značajna je činjenica kako je u skorije vrijeme Slavko Harni publikovao bibliografiju objavljenih radova o Olovu kroz historiju.1 I pored evidentnih propusta ovaj pristup predstavlja značajan i usamljen pokušaj evidencije naučnih dostignuća o olovskom kraju. Uvjetovani nestabilnim parametrima dubrovačke uloge i obaviještenosti, istraživači su prošlost šireg teritorija rijeke Krivaje posmatrali kroz objektiv dubrovačke dioptrije, pri čemu je oslikan politički, kulturni i privredni ambijent, što predstavlja i osnovne smjernice kojima će se kretati i ovaj pregled historiografije o ovom području.

Sinteze bosanskog srednjeg vijeka predstavljaju nepresušno vrelo različitih, vrlo često i oprečnih razmišljanja. Međutim, kada je u pitanju naš tematski okvir, odnosno zastupljenost Olova i okoline u bosanskim sintezama, zaključujemo kako ovaj prostor suštinski nije adekvatno prezentiran iz razloga što su se spomenuti autori, kako je to i običaj sa djelima te vrste, više bazirali na političke događaje i procese širih razmjera. Politički kontekst unutar procesa jačanja bosanske vlastele krajem XIV i početkom XV stoljeća imalo je i područje rudonosno bogatog Olova, kada je vlast nad ovim područjem sa nekadašnje centralne vlade pod banom, kasnije i kraljem, prenijeta na Pavla Radinovića, te je u narednim desetljećima ovaj prostor donosio prihode porodici Pavlovića, čiji je Pavle i rodonačelnik. Međutim, ovaj svojevrsni prijenos vlasti nije detaljno elaboriran zbog neadekvatne izvorne podloge, te ćemo se zadržati na ponuđenom mišljenju Sime Ćirkovića kako je do ove promjene došlo nakon zbacivanja kralja Ostoje.2 Deceniju kasnije Olovo se pojavljuje u još jednoj interesantnijoj enigmi.

Prilikom u historiografiji poznatog “krvavog stanka” iz 1415. godine, kada je na inicijativu Sandalja Hranića na Parenoj Poljani ubijen Pavle Radinović, u 1

Harni S. 2008. 359-392.

Proces formiranja oblasti krupnih vlastelina završen je u prvoj deceniji XV stoljeća. Bosanski kralj Ostoja gospodario je Olovom i 1403. godine, te će nakon njegova zbacivanja Olovo došlo u sastav teritorija Pavla Radinovića. Ћирковић С. 1964a. 214.

2

32

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

PODRUČJE RIJEKE KRIVAJE KROZ MEDIEVALNU PRODUKCIJU

određenim kombinacijama spominje se i Olovo kao buduća svojina Vukmira, vodećeg člana feudalne porodice Zlatonosovića, za zasluge stečene u zavjeri.

Iako je i pored sintetskih publikacija ovaj tematski okvir gotovo neizostavno štivo povijesnih priloga sa raznolikim prefiksima, uloga Vukmira Zlatonosovića, njegovo pravo da nakon toga vlada Olovom, te kasniji događaji u vezi s tim nisu detaljno istraživani.3 Nekoliko decenija kasnije svoje pretenzije na Olovo isticat će i herceg Stjepan Vukčić Kosača. Ovaj posjed zaveden je kao njegovo vlasništvo u povelji kojom mu je 20. januara 1448. godine car Fridrih III priznao njegove teritorije. U svojoj sintezi Vladimir Ćorović je naveo kako demantira mišljenja Thalloczya i Dinića o pripadnosti pobrojanih posjeda Kosačama uključujući i Olovo. Međutim, upravo je Dinić prvi iznio indikatore kako Olovo nije moglo biti u posjedu Kosača te godine. Kasnija historiografija ovim se problemom detaljnije bavila, te je preovladalo mišljenje kako se ustvari radi o prijepisu imena naselja iz povelje upućene Sandalju Hraniću, te da je neke od tih mjesta njegov nasljednik herceg Stjepan posjedovao samo djelimično ili gotovo nikako.4 3

Tumačeći pismo dubrovačkog poslanika, Marko Perojević naveo je kako vojvoda Vukmir Zlatonosović ranije nije imao informacije o planiranom ubistvu, nego mu je nakon okončanja događaja obećan grad Olovo, koji je bio protovestijarov. Perojević M. 1942.

447; U Ćirkovićevoj sintezi bosanskog srednjeg vijeka spominje kako je vojvoda Vukmir Zlatonosović dobio Olovo i pošao tamo da ga zauzme, ne navodeći šta se desilo nakon toga. Ћирковић С. 1964a. 243-244. Ovo mišljenje u potpunosti preuzima i Pavo Živković. Živković P. 1981. 73. U nešto kasnijem pristupu ovom problemu Živković navodi kako do zaposjedanja Olova od strane Zlatonosovića nije došlo zbog upada Osmanlija u Bosnu na strani Pavlovića. Živković P. 1986a. 152. Živkovićevu interpretaciju kao usamljeni konkretni modul raspleta događaja spominje i Tošić. Тошић. Ђ. 2003. 361. Ćirković navodi kako nije siguran šta je spasilo Pavloviće, te da se vjerovatno radi o odustajanju Pavlovih ubica od toga da oslijepe sina Petra, tako da se on mogao vratiti na očevu zemlju i povesti borbu za održanje. Ћирковић С. 2003. 44. Oblast Zlatonosovića na jugozapadu približavala se dolini Krivaje i Olovu. Između župe Spreče, koju su držali Zlatonosovići, i doline gornje Krivaje najlakša komunikacija išla je dolinom Gostilje do Kladnja na Drinjači, a odatle do Olova. Ovako posmatrano Zlatonosovići ne bi mogli uzeti i zadržati Olovo, a da prethodno ne osiguraju prijelaz preko Kladnja. Мргић Ј.

2008. 110.

4 Ћоровић В. 484. Mihailo Dinić, uspoređujući navode iz povelje cara Fridriha III i pisma Ivaniša Pavlovića i njegove braće iz 1447/1448. godine u kojima se navodi kako je olovska carina u njihovim rukama, zaključio je kako Stjepan Kosača nije mogao držati RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

33

Enes Dedić

Promatrajući fond objavljenih radova koji barem parcijalno tretiraju širi okvir pripadnosti naselja sliva rijeke Krivaje jednoj široj administrativnoj sredini u srednjem vijeku, zapaža se angažman većeg broja autora. Tu se ujedno postavlja i pitanje rudnika, odnosno naselja Kamenice. Tvoreći svojevrsnu enigmu na relaciji šira oblast – jedno naselje, Kamenica je mnogim istraživačima ove problematike zauzela solidan dio njihovih elaborata. Sasvim je na drugom kraju lanca činjenica kako su te dionice učestalo predstavljale zbir više ili manje mogućih promišljanja. Onemogućeni da povijesni realitet potkrijepe izvornim podlogama, autori poput Konstantina Jirečeka, Marka Vege, Pave Živkovića, Milenka Filipovića i Pave Anđelića nudili su rješenja koja nisu bila na istoj talasnoj dužini. Pionir u proučavanju ove problematike bio je prije više od jednog stoljeća Konstantin Jireček. Tada je Jireček naveo kako se Kamenica nalazi blizu Olova bez detaljnije ubikacije, međutim, nagovijestio je kako postoji naselje Kamensko u donjem slivu Krivaje.5 Jirečekove tvrdnje pod lupu je iznio Filipović, te konstatovao kako Kamensko i Kamenica nisu isto naselje. Zbog pronalaska jednog vrela u Bakićima koje je nazivano Kamenica, Filipović je smatrao kako se varoš Kamenica nalazila na tom prostoru. Štaviše, pronašavši po šumi između Bakića i Olova temelje kuća i ostatke drugih kulturnih objekata, Filipović je iznio pretpostavku kako su Kamenica i Olovo u srednjem vijeku predstavljali jedno naselje, u smislu spojene cjeline ili barem dva blizanačka naselja. Dokaze za ovu tvrdnju Filipović je temeljio i na činjenici kako rupe nisu bile u samom Olovu, nego oko njega, dok je u Olovu ruda prerađivana, a tu je bilo središte društvenog i vjerskog života.6 Međutim, Filipovićeva teza o Olovu i Kamenici kao istovjetnom naselju ostala

olovsku carinu. Динић М. 1940. 234. Kurtović E. 2009. 353. Ćirković je istakao kako povelja svjedoči da je Stjepan Vukčić polagao prava na olovsku carinu, te iako je Olovo u posjedu Pavlovića, to ne znači da herceg nije mogao imati udjela u carini. Ћирковић С. 1964b. 139.

5 Jireček je smatrao kako se Kamenica nalazi u neposrednoj blizini Olova; međutim, nije mogao utvrditi preciznu lokaciju gdje se nalazi. Jireček C. 1951. 81.

6 Filipović M. 1934. 13. Filipović navodi kako se nedaleko od Olova nalazi izvor Kamenica i da su u dolini te rječice tragovi naselja, rudnika i jedna crkvica u ruševinama kod naselja Bakići. Filipović M. 1928. 71-72.

34

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

PODRUČJE RIJEKE KRIVAJE KROZ MEDIEVALNU PRODUKCIJU

je na marginama naučnog diskursa i nakon otkrivanja arhivskih podataka o njihovoj istovjetnosti.

Naslanjajući se na Jirečekova istraživanja, Vladimir Ćorović je samo usputno spomenuo kako je pored Olova egzistirao rudnik i u Kamenici.7 I Marko Vego se na svojoj karti srednjovjekovne Bosne i u poznatoj studiji o naseljima iz istog perioda odlučio za Kamenicu kao samostalno naselje nedaleko od Olova, koje je po njegovom mišljenju služilo i kao trg za prodaju ruda, dok je kao ime šire administrativne jedinice (župe) kandidirao ime utvrđenja u oblicima Olovac ili Olovci.8 Prekretnicu ovakvim promišljanjima ponudila je Desanka Kovačević tumačeći dokument iz Državnog arhiva u Dubrovniku iz serije Lettere di Levante u kojem se navodi sintagma ad locum Plombi, iznad kojeg je umetnut tekst dicti Camenica. Pronalazak ovog podatka poistovjetio je naselja Olovo i Kamenicu.9 U svom pristupu Anđelić je ponudio širi spektar rješenja iz problematike historijske geografije olovskog kraja. Naime, prestanak upotrebljavanja Kamenice kao geografskog identiteta u izvorima od kraja XIV stoljeća Anđelić dovodi u istu ravan sa premještanjem varoškog centra sa prostora današnjih Bakića.10 Prilog saznanjima o geografskoj pripadnosti ovog područja Anđelić je ponudio u deskripciji dvaju potencijalnih naziva za župu u obliku imena rijeke Krivaje ili po imenu rudnika Kamenica. Međutim, ni sam autor nije se usudio iznijeti konačni sud, iako se Kamenica u izvorima spominje kao contrata, što bi označavalo šire područje.11 Egzistiranje većeg broja župa koja 7

Ћоровић В. 334.

Vego M. 1957. 52, 84-85.

9 Kovačević D. 1961. 26.

10 Tumačeći jedan ugovor o prijevozu robe na relaciji Dubrovnik – Kamenica (usque ad locum dictum Cameniza) sastavljen 1413. godine, Kurtović je pomjerio granicu posljednjeg spomena Kamenice u XV stoljeće. Kurtović E. 2014. 529.

11 Pavao Anđelić je potvrdio stanovište Desanke Kovačević kako se u slučaju Kamenice i Olova radi o jednom naselju sa dva imena. Međutim, Anđelić je ponudio interesantno obrazloženje. Prema ovoj teoriji nestanak geografske identifikacije Kamenice krajem XIV stoljeća usko bi bio vezan za razvitak olovske varoši. Pojačani elementi odbrambene funkcije olovske tvrđave bili su uzrok odumiranju varoši u selu Bakićima, nakon čega je došlo do premještenja varoškog središta. Moguće je da bi se u premještanju varoškog centra trebalo tražiti objašnjenje supstitucije imena Kamenica – Olovo. Anđelić P. 1978.

8

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

35

Enes Dedić

su svoja imena baštinila po imenima rijeka koje su kroz njih protjecale uvjetovale su da Anđelić uprkos odsustvu izvorne podloge potencijalni župski naziv po rijeci Krivaji i dalje ostavi u rezervi. Kako naredne publikacije o teritorijalnom uređenju srednjovjekovne Bosne nisu iznova pretresale problematiku šireg geografskog okvira područja rijeke Krivaje, tumačenje Pave Anđelića je ostalo do danas aktuelno.

Pored već prezentiranih lokaliteta u olovskom kraju, u historiografiji se diskutuje i o lokalitetu izvorno spomenutom kao Cecegl, koje Kovačević identificira kao naselje Ćeće. Naime, u dubrovačkim dokumentima spominje se contratas Cecegli et Camenice.12 U kasnijim pristupima doći će do marginalizacije ovog otkrića, te će ovaj lokalitet biti “iznova” otkriven.13 Opći historiografski diskurs doveo je do poistovjećivanja lokaliteta Cecegl i Cecene, gdje se nalazio i dvor protovestijara bosanskog kralja Žore Bokšića u koji su krajem XIV stoljeća dolazili i bosanski kraljevi.14 342. Od ukupno tri predstavljene opcije, za nazive administrativne jedinice šireg područja Krivaje Anđelić je izvornu podlogu pronašao samo za naziv Kamenica, koja je spomenuta kao contrata. Naziv po Jelaškama u obliku Jelaška župa niti po značenju, po analogijama, po historijskim dokumentima, niti po ekonomsko-geografskim karakteristikama terena ne može pretpostavljati da je bilo kada obuhvaćala neki širi teritorij.

Međutim, praveći analogije s ostalim teritorijem srednjovjekovne Bosne, autor je sklon tumačenju kako oblik Krivaja kao naziv tamošnje župe uprkos nedostatku izvornih pokazatelja ne može biti marginaliziran. Anđelić P. 1978. 332-340.

12 Dubrovačka vlada šalje 11. 2. 1382. godine u Bosnu Paska Rastića i to “in contratas Cecegli et Camenice” da pronađe imovinu pokojnog Mihaila Budačića. Između ostalog, izvjesna količina olova iz ove zaostavštine trebala je biti doznačena “in Ceceglo”. Kovačević D. 1961. 26.

13 Živković P. – Jakić I. 2007. 32. U prethodnoj napomeni citiran je dio arhivskog dokumenta koji je prvi put javnosti prezentirala Desanka Kovačević 1961. godine. Ubikaciju naselja upisanog u latiniziranom obliku Cecegl Kovačević je tada tumačila po „Abecednom imeniku mjesta i administrativno-teritorijalnih jedinica u NR BiH”, štampanog u Sarajevu 1950. godine. U mnogo mlađoj studiji proistekloj iz pera Pave Živkovića i Ivane Jakšić iz 2006/2007. godine zanemarena su ranija dostignuća. Podatak o ovom lokalitetu predstavljen je kao novootkriveni, a njegova ubikacija je izvršena upravo prema publikaciji po kojoj je svoju ubikaciju temeljila i Desanka Kovačević u studiji o trgovini u srednjovjekovnoj Bosni, što jasno ilustruje razvojnu liniju po kojoj se kretao proces stjecanja saznanja spomenutog dvojca.

14 Na osnovu terenskih istraživanja, Anđelić je ustanovio kako je stari naziv za jednu

36

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

PODRUČJE RIJEKE KRIVAJE KROZ MEDIEVALNU PRODUKCIJU

Najobimnije i najraznovrsnije izvorne podatke o Olovu i okolini nude nam izvori, a samim tim i historiografske publikacije, iz segmenta privrede.

Kako to i nije teško pretpostaviti, ponajviše se ti podaci tiču trgovanja olovom na relaciji Bosna – Dubrovnik, ustaljenoj ruti koja je svim učesnicima u trgovačkom lancu donosila egzistencijalne prihode. Razasuti arhivski podaci o privrednim odnosima ovog područja i Dubrovnika, te ostalih dalmatinskih gradova nisu uvršteni u jednu širu i sistematičnu studiju koja bi za cilj imala pokušaj rekonstruisanja obima i značaja privredne frekventnosti. U sistemu kompleksne problematike privrednog segmenta olovskog kraja historiografija je apostrofirala i značaj olovske carine, karavanski transport i ustaljenje transportne rute, te enigmu oko egzistiranja kolonizatora Dubrovčana i Sasa na ovom području.

Spomenuti članak proistekao iz pera dvojca Živković – Jakić prema nazivu svakako nosi prefiks jednog sistematski serioznog istraživanja; međutim, svojom sadržinom nije zaokružio istraživanje ove problematike. Brojni prezentirani arhivski podaci dijagnosticirani su još u ranijim pristupima, a izvjesne nedostatke predstavlja i činjenica kako se u ovom tekstu u određenim segmentima nastojalo preslikati općenite bosansko-dubrovačke kulturološke identičnosti kroz prizmu Olova kao sastavnog dijela Bosne.15 Ranije studije Desanke Kovačević, Pave Živkovića i Ignacija Vojea doprinijele su determinaciji trgovačkih odnosa Olova i Dubrovnika. Opći princip sastojao se od učešća dubrovačkog trgovačkog elementa do kraja XIV stoljeća, da bi postepeno uključenje domaćih trgovaca došlo do izražaja u XV stoljeću.16 Domaći eleolovsku ulicu bio Cecena. Pronašavši upravo u tom dijelu šezdesetih godina XV stoljeća ostatke kamenih blokova, Anđelić je nastojao dovesti u istu ravan ovo nalazište sa podatkom iz pisma kralja Dabiše datiranog marta 1392. godine pisanog „na Ceceni u dvori rečenog našeg protovestijara Žoreta”. Anđelić P. 1978. 341. O protovestijaru Žoretu Bokšiću i njegovom dvoru u: Kovačević D. 1962. 303-304.

15 Živković P. – Jakić I. 2008. 29-40.

16 Značajan je podatak kako je prilikom prodaje rude iz Olova težina određivana mjerom zvanom pondus de Olovo ili pondus de Olovac. Izgleda da je ova mjera bila u upotrebi samo u Olovu, jer se na drugim mjestima ne spominje. Kovačević D. 1961. 171-172. Istražujući tematski okvir istaknutijih i imućnijih pripadnika bosanskog društva, Živković je ustanovio učestalo zaduživanje članova porodice Milotića i Stjepkovića iz Olova, te olovskog kneza Brajka Hvaovića, koji je također održavao intenzivne poslovne odnose RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

37

Enes Dedić

ment je u trgovini olovom uspio isplivati na površinu i zbog činjenice kako su prijevoz i prodaja olova predstavljali mnogo manje unosan posao nego trgovina srebrom, te su se Dubrovčani ponajviše bazirali na trgovanje tim artiklom.

Zanimljivu tezu o identifikaciji olovske rude u dokumentima u kojima to nije precizno navedeno iznio je Ignacij Voje. Naime, kako je olovo porijeklom iz Olova nazivano plumbum dulce, Voje je predstavio modul po kojem bi se svaki podatak iz dubrovačkog arhiva o olovu ove vrste odnosio upravo na rudu dobivanu iz rudnika u Olovu.17 Kako je Olovo predstavljalo, uzevši u obzir obim izvoza ruda, jedno od najvažnijih rudarskih središta, ne začuđuje činjenica kako se podaci o njegovoj privrednoj aktivnosti nalaze u svim ozbiljnijim historiografskim pristupima ovom problemu. Problematika dubrovačke kolonije u Olovu u dosadašnjim pristupima prezentirana je sa izvjesnim distinkcijama. Naime, u glasovitoj studiji o trgovini u srednjovjekovnoj Bosni Desanka Kovačević je izrazila sumnju da li je uopće u Olovu uspostavljena dubrovačka kolonija.18 Živković – Jakić izrazili su široko definisano stanovište o pitanju egzistencije dubrovačke naseobine u Olovu, kandidirajući političku pozadinu kao uzrok manjem broju Dubrovčana u ovome mjestu.19 Zbog izvorne šutnje maglovita sa dubrovačkom vlastelom Bunićima, poznatim kreditorima trgovine olovom. Živković P. 1986b. 39-40. Cijene olova iz rudnika u Srebrenici i Olovu nisu bile iste. Prema Vojeovoj analizi, sedamdesetih godina XV stoljeća milijar ove rude iz srebreničkih okana koštala je 11 dukata, dok je ista količina iz Olova koštala 14 dukata. Vojo I. 1999. 345.

17 Vojo I. 1999. 342. I Esad Kurtović je ustanovio prepoznatljive, ali neodređene destinacije koje podrazumijevaju Olovo u obliku ad locum ubi sit plumbum protouistarii i usque ad locum ubi foditer plumbum in Bosina. Kurtović E. 2014. 260.

18 I dok je u jednom momentu Kovačević na stajalištu kako se u Olovu nije razvila jača dubrovačka kolonija poput one u Srebrenici ili u nekim drugim značajnim rudarskim središtima, u drugom raspravljanju izričito se priklonila mišljenju kako je u Olovu nastanjeno malo Dubrovčana koji ni izdaleka nisu sačinjavali jednu određenu naseobinu.

Pronašavši samo jedan sudski proces vođen u Olovu, Kovačević ističe kako je to dokaz da tamo nije postojala dubrovačka kolonija. Uzrok ovakvoj situaciji autorica pojašnjava činjenicom kako se trgovanje olovom odvijalo drugačije nego srebrom, te nije zahtijevalo boravak većeg broja Dubrovčana. Kovačević D. 1961. 55, 75.

19 “U usporedbi sa drugim gradskim i trgovinskim središtima u Bosni i Humu, mnogo manjeg obima bila je dubrovačka kolonija u Olovu.” Iz prethodnog navoda crpimo podatak kako stajalište koje zastupaju autori članka podrazumijeva opstojnost kolonije

38

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

PODRUČJE RIJEKE KRIVAJE KROZ MEDIEVALNU PRODUKCIJU

je i prošlost rudara Sasa u Olovu. Pojava fenomena rudara Sasa koji su u evropskom kontekstu ponijeli epitet kliconoša privrednog razvoja nije zaobišla ni olovske rudnike. Iako je Mihailo Dinić u kapitalnoj studiji o rudarstvu na našim prostorima još sredinom prošlog stoljeća dijagnosticirao saske purgare u Olovu, naredne publikacije ove vrste nisu potencirale dalju razradu te pojave u promjerima šireg državnog konteksta.20 Kovačević je navela kako nema vijesti o boravku Sasa u Olovu, ali kako se pored Srebrenice suradnja kneza i vijeća purgara može pouzdano ustanoviti i u Olovu.21 Upravo ova rasterećenost izvornom podlogom uvjetovala je da niz naučnih pristupa o Olovu o pitanju problematike egzistiranja naseobina Sasa i Dubrovčana pronađu oslonac u preslikavanju općih principa i zakonitosti koji su bili uvriježeni u onovremenoj Bosni.22 Na tragu uzroka problematičnosti dubrovačke kolonije u Olovu značajnu stranu zauzimaju i susjedna naselja poput Prače i Goražda. Pojavljivanje stanovnika Olova u dubrovačkoj kreditnoj trgovini prati se samo iznimno. U u Olovu. Postavljajući egzistiranje dubrovačke kolonije u Olovu u istu ravan sa učestalim dugogodišnjim konfliktima koje su imali sa Radoslavom Pavlovićem, teza autora se kroji po niti nesigurnosti boravkom Dubrovčana u Olovu, koja je dodatno ugrožena učestalim pojavljivanjem osmanskih vojnih odreda u ovom kraju počevši od dvadesetih godina XV stoljeća. Živković P. – Jakić I. 2008. 37.

20 Dinić je posredstvom tužbe iz 1440. godine istakao identitet Ivana Markovića, koji je spomenut kao purgar. Динић М. 1955. 17.

21 O boravku Sasa u Olovu nema ni toponomastičkih tragova poput onih u okolini Srebrenice, gdje su oni zasigurno boravili. Kovačević D. 1951. 151. Ковачевић-Којић Д.

2007. 286.

22 Još krajem XIX stoljeća Kosta Hörmann je nastojao postaviti u istu ravan hronološke okvire dolaska Sasa na prostor Bosne i razvoj bosanskih rudnika u koji se ubraja i Olovo.

Kako su se Sasi i Dubrovčani naseljavali po nizinama oko rudnika, Hörmann je ustanovio kako bi u olovskom kraju njihove kolonije mogle biti podizane u predjelu prema Dolovima, gdje je pronašao ostatke nekadašnje kulture. Hörmann K. 1889. 64. Sličnim metodološkim pristupom služio se i Milenko Filipović. Naime, Filipović je upućivao na to kako se u Olovu u tom vremenu život odvijao kao u drugim bosanskim varošima u kojima su boravili Dubrovčani, Sasi, Kotorani, Barani, Splićani, Trogirani, Korčulani i drugi. Filipović M. 1934. 12. Svoja uopćavanja Kosta Hörmann i Milenko Filipović temeljili su na dostignućima o strancima u srednjovjekovnoj Bosni iz pera Konstantina Jirečeka. Jireček C. 1879. 45.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

39

Enes Dedić

najvećoj mjeri se sintagma domaći ljudi odnosila na stanovnike iz Prače i Goražda, koji su obilato koristili pogodnosti olovskih rudnika.23 Značajan udio fonda izvornih pokazatelja o privrednim odnosima Olova i okolice tiče se karavanske trgovine, odnosno prijevoza trgovačkih artikala ustaljenim rutama. U dosadašnjim pristupima dijagnosticirano je nekoliko poznatih putnih komunikacija kojima su se najčešće kretali karavani. Jedan od puteva koji je povezivao Olovo sa najznačajnijim privrednim središtem Dubrovnikom bio je Neretvanski (via Narente) ili Humski put (via Chelmi).24 U svježem pristupu o srednjovjekovnom konju Esad Kurtović je prezentirao različite trase Neretvanskog puta do Olova preko Konjica i preko Zagorja, te izdvojio arhivske podatke o prijevozu robe karavanima na relaciji Olovo – Dubrovnik.25 Pokazatelje neprekinutog kontinuiteta privrednih odnosa Olova i Dubrovnika i nakon pada ovih krajeva pod osmansku vlast objelodanili su kroz nekoliko rasprava koje tretiraju šire tematske okvire trgovine olovom Bogumil Hrabak i Ignacij Voje sežući i u početak XVI stoljeća.26 Kao poseban privredni segment u našoj historiografiji apostrofirana je problematika vlasništva nad carinom u Olovu. Kako je već spomenuto, nakon 23

Prema mišljenju Desanke Kovačević, jedino se trgovinom olovom mogu objasniti prosječno velike sume koje uzimaju na kredit pojedini trgovci iz Prače. Kovačević D. 1961.

120. Tokom prve polovine XV stoljeća ukupna zaduženja olovskih trgovaca kod Dubrovčana iznosila su 266 dukata. Tokom prve polovine XV stoljeća od sveukupnih zaduženja Bosanaca kod dubrovačkih kreditora na Olovljane otpada samo 1,2%, dok na susjednu Praču i njezine trgovce otpada 42,7%. Živković P. – Jakić I. 2007. 33 - Ugovor o zaduženju Stjepana Sirnića iz Goražda, koji se obavezuje dug isplatiti isporukom olova de Olovo, jasno ilustruje odnose Olova i okolnih naselja. Vojo I. 1999. 345.

24 Iz Drijeva i Nekranja kretali su karavani na put koji je vodio lijevom obalom Neretve do Bišća pod gradom Blagajem, pa preko Porima, Vrapča, Konjica i Ivan-planine u Bosnu, a kroz Bosnu preko Visokog i Sutjeske do Olova. Kovačević D. 1961. 159. Jireček J. 1951.

27. Od Visokog je put išao na Olovo preko sela Breze, gdje se pretpostavlja da je išao rimski put preko sela Kamenice. Od Olova put je vodio dolinom rijeke Stupčanice ka Han-Pijesku preko planine Javora, istočno od današnje Vlasenice. Škrivanić G. 1974. 56.

25 Putem preko Zagorja stizalo se do Olova, Zvornika, Srebrenice, Borča, Prače. Dokument iz 1413. godine o prijevozu robe do Olova imao je kao opciju Neretvanski put preko Konjica ili preko Zagorja (teneatur ire vel per viam Cognice vel per viam Xagorie). Kurtović E. 2014. 265, 528.

26 Vojo I. 1999. 335-359. Hrabak B. 2008. 101-128.

40

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

PODRUČJE RIJEKE KRIVAJE KROZ MEDIEVALNU PRODUKCIJU

decentralizacije i postizanja većeg stupnja samostalnosti krupnih bosanskih feudalaca Olovo se našlo u posjedu Pavla Radinovića. Međutim, već od 1418. godine, kako to konstatuje Dinić u studiji o hercegovim zemljama, možemo pratiti suvlasništvo Sandalja u olovskoj carini. 27 Kroz prizmu Sandaljeva učešća u olovskoj carini Kurtović je detaljno razložio hronološki okvir u dometima izvorne podloge. Diskurs zajedničkog posjedovanja nastavio se sve do Konavoskog rata početkom četvrte decenije XV stoljeća, kada je nakratko onemogućeno Hraniću da uzima prihod od ovog dobra. Činjenica kako Kosače nemaju posjeda oko Olova, a Pavlovići kod Drijeva, navela je istraživače da pojavu zajedničkih carina tumače podjelom između velmoža verificiranom na saboru uz saglasnost bosanskog kralja.28 Sinhroniziranu pojavu historiografija prati u Humu, gdje su suvlasnici drijevske carine identični akteri, Sandalj Hranić i Radoslav Pavlović.29 Više istraživanja različitih autora pokazuje kako se ovo zajedničko posjedovanje olovske carine od strane Pavlovića i Kosača protezalo do pred kraj četrdesetih godina, od kada Pavlovići samostalno na-

27

Динић М. 234; Prvi vlasnik olovske carine nakon bosanskih vladara mogao je biti knez Pavle Radinović, koji je i sam držao u posjedu Olovo, koje je mogao dobiti u općoj podjeli kraljevskih prerogativa što se desila poslije zbacivanja kralja Ostoje 1404. godine. Kurtović E. 2009. 352-353.

28 Kurtović je nastojao detaljno obrazložiti dubrovačku građu o ovom pitanju. Pismo upućeno Sandalju početkom novembra 1418. godine, u kojem ga Dubrovčani mole da pripomogne oko pozicije opljačkanih Olovljana, od kojih su neki i Dubrovčani, predstavlja početno vrijeme od kada se može pratiti Sandaljevo učešće u olovskoj carini. Samo pismo aludira i na raniju prijepisku koja je o istom predmetu već bila vođena, što povlači Sandaljevo prisustvo u Olovu i u oktobar 1418. godine. Zbog nemogućnosti određivanja preciznog datuma kada je Sandalj od Sigismunda dobio potvrdu svojih posjeda koje se desilo prije juna 1419. godine, a među kojima je navedeno i suvlasništvo u olovskoj carini, ostavlja kao najraniju potvrđenu hronološku odrednicu oktobar 1418. godine.

Kurtović E. 2009. 353-354.

29 Najvažniji događaj u kojem je determinisana uzajamna povezanost olovske i drijevske carine tiče se epizode iz Konavoskog rata s kraja 1431. godine. Tada je dovedeno u pitanje učešće Pavlovića u diobi prihoda drijevske carine. Sandalj je otvoreno pokazivao namjeru da zadrži za sebe novac od Pavlovićeva dijela carine na Neretvi. Teško je ustanoviti čija je krivica u pitanju, da li je inicijativa za promjenu stanja u Drijevima potekla od Sandalja ili je uslijedila nakon konfiskovanja njegovog dijela carine u Olovu od strane vojvode Radoslava. Тошић Ђ. 1987. 130.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

41

Enes Dedić

stupaju.30 Podatak iz povelje Fridriha III datirane 1448. godine o Kosačinom posjedovanju olovske carine ne utječe na diskontinuitet vlasništva Pavlovića nad Olovom zbog spomenute činjenice kako se radi o odrazu ranijeg posjedovanja Sandalja Hranića. Od značaja za ovu tematiku je i članak Ruže Ćuk koji tretira suprotnu stranu privrednog kruga koji se odnosi na dubrovačke zakupce olovske carine.31 Materijalna zaostavština srednjovjekovne epohe ove oblasti još od pionirskih poduhvata na našim prostorima privukla je brojne istraživače. Na veliki obelisk iz Vlaškovca kod Olova pažnju javnosti skrenuo je Ćiro Truhelka još krajem XIX stoljeća u prilogu poznavanja dvaju grbova.32 Detaljnu analizu ovog monumentalnog spomenika ponudio je nekoliko decenija kasnije i Filipović u članku o starinama u Bakićima kod Olova.33 Iako je Filipović kroz spomenute pristupe sporadično navodio pronađene stećke ove oblasti sve do publikovanja monografije Alojza Benca o stećcima olovskog kraja, saznanja o olovskim srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima bila su parcijalna, sporadična, razasuta, odnosno nesistematski prikupljana i prezentirana. Benac je u svojoj studiji pored kataloškog pregleda nekropola obradio i sve druge 30

Onemogućavanje Pavlovića da ubiru prihode od carine u Drijevima od strane Stjepana Kosače po Dinićevom mišljenju uvjetovala je identičan odgovor u Olovu od strane Pavlovića. Динић М. 1940. 234.

31 Pristup Ruže Ćuk predstavlja sublimiranje poznatih podataka o olovskoj carini. Prateći razvoj zakupa olovske carine u najvećoj mjeri od strane Dubrovčana od sedamdesetih godina XV stoljeća kada je vršen kompletan zakup svih bosanskih carina pa sve do posljednjih pokazatelja s kraja četrdesetih godina XV stoljeća, Ćuk se oslanjala na rezultate ranijih istraživanja Mihaila Dinića, Sime Ćirkovića, Desanke Kovačević i Đure Tošića, te nije ponudila svježija promišljanja o neriješenim problemima. Ćuk R. 2003.

247-258.

32 Truhelka je konstatirao kako obelisk iz Bakića predstavlja „jedan od najljepših sredovječnih spomenika bosanskih”. Međutim, autorov fokus ostao je na deskripciji heraldičke komponente ovog spomenika. Truhelka Ć. 1889. 74-75.

33 Filipović je ustanovio kako se radi o muslimanskom nišanu iz ranog perioda neposredno nakon pada Bosne pod osmansku vlast. Analizirajući ukrasne elemente ovog spomenika poput spirale, užeta, cvijeta, zmaja, grozda, tačke kvadrata i štita, autor prati nastavak srednjovjekovne tradicije klesanja nadgrobnih spomenika zasvjedočene na ostalim stećima olovskog kraja i kompletne srednjovjekovne Bosne. Filipović M. 1928.

70-76.

42

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

PODRUČJE RIJEKE KRIVAJE KROZ MEDIEVALNU PRODUKCIJU

segmente stećaka ovog kraja, tvoreći time jedno ozbiljno naučno dostignuće iznimne vrijednosti koje je ostalo referentno izdanje i nakon više od pola stoljeća.34 Od posebne je važnosti istaći stav Benca, koji je detronizirao ranija Truhelkina promišljanja o stećcima ovog kraja kao bogumilskim spomenicima.35 Prinose tumačenju pronađenih epitafa na stećcima Olova i Zavidovića kroz nekoliko pristupa objavljivali su Šefik Bešlagić i Marko Vego.36 Kataloški pregledi, odnosno publikacije u kojima je vršeno sistematiziranje poznatih podataka o stećcima uključile su i pregled stećaka ovog kraja. Stećci iz okoline Zavidovića inkorporirani su u stećke centralne, dok su olovski stećci promatrani kao sastavni dio stećaka istočne Bosne.37 Prinos sublimiranju historiografskih dostignuća o stećcima olovskog kraja u vidu članka objavila je u novije vrijeme Lidija Fekeža.38 Jedan od najintrigantnijih segmenata prošlosti ovog područja tiče se olovskog samostana. Iako se u naučnim, ali i onim manje stručnim štivima često spominjao olovski samostan i crkva, spoznaje o ovom segmentu ostale su fragmentarne i maglovite. Najveći broj autora, prateći popis Bartolomeja 34

Sistematskim istraživanjem stećaka olovskog kraja Alojz Benac je ustanovio važne statističke podatke za ovu oblast. Olovski stećci izrađivani su od krečnjaka. Najučestaliji oblici su sarkofazi sa podnožjem. Od tipiziranih motiva izdvajaju se spirale, rozete i pleteno uže, dok je vrijeme njihova nastanka najčešće od kraja XIV do kraja XV stoljeća.

Posebnu pažnju autor je usmjerio na oblike stećaka koji podsjećaju na srednjovjekovni arhitektonski stil ovog kraja koji se sastojao od pokrivanja kuća daskama i šindrom, što je sasvim izvjesno ukoliko uzmemo u obzir bogatstvo ovog kraja šumama. Бенац А.

1951. 51-67. Bešlagić Š. 1982. 121.

35 Truhelka Ć. 1889. 74. Бенац А. 1951. 62.

36 Natpisi sa stećaka iz sela Jelaške između Olova i Zavidovića, te iz Kamenskog kod Olova prezentirani su u: Bešlagić Š. 1964. 140-143. Kompletan fond natpisa sa stećaka ovog kraja poznatih do vremena objavljivanja publikacije prezentiran je u: Vego M. 1970. 47, 49, 51. Nekoliko godina kasnije Marko Vego je upotpunio saznanja objavljivanjem natpisa iz Berisalića i Kamenskog kod Olova. Vego M. 1981. 48-49.

37 Značajne preglede nekropola sa svim statističkim parametrima u rasponu od nekoliko decenija objavio je Šefik Bešlagić. Nekropole okoline Zavidovića predstavljene su u: Bešlagić Š. 1967. 84. Nekropole općina Olova i Zavidovića registrirane su u kataloškim pregledima: Bešlagić Š. 1982. 139-141, 229-232. Bešlagić Š. 2004. 17-18, 36-38, 41, 4748. Stećci olovskog kraja pružaju se u tampon-zoni između središnje i istočne Bosne sa izvjesnim specifičnostima u odnosu na oba ova područja. Lovrenović D. 2009. 195-197.

38 Fekeža L. 2008. 65-80.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

43

Enes Dedić

Pizanskog, osnivanje franjevačkog samostana u Olovu stavio je u osamdesete godine XIV stoljeća, dok je Mladen Ančić pokušao tu granicu pomjeriti deceniju ili dvije unaprijed.39 U svojim studijama o trgovini u Bosni Desanka Kovačević registrirala je nekoliko testamenata u kojima dubrovački trgovci olovskom samostanu ostavljaju određene novčane priloge.40 Nadasve je interesantan podatak o fra Vladislavu, gvardijanu olovskog samostana, koji je 1465. godine sudjelovao u sastavljanju jednog kirografa pisanog ćirilicom.41 Vezu između samostana u Olovu i crkve u Bakićima na osnovu spisa iz XVII stoljeća ustanovio je još Milenko Filipović, dok je Pavao Anđelić potvrdio ova tumačenja i ustanovio kako se radi o crkvi posvećenoj sv. Roku.42 Prezentirani podaci o historiografskoj produkciji područja rijeke Krivaje u srednjem vijeku demonstriraju stepen usmjerenosti medievelista prema ovoj problematici. Nužno je spomenuti kako su se istraživači svakog od obrađenih segmenata susreli sa hroničnim nedostacima izvorne građe; međutim, ta pojava nije izazvala brojnije kontradiktorne historiografske konstrukcije. Dionice u kojima je izvorna podloga omogućavala sistematičniji pristup historičari su kvalitetno obradili i prezentirali. Ovakav princip ponajviše se odnosi na ekonomsko-privredni kontekst koji je zbog učešća Dubrovčana u trgovini olovom vrlo dobro zastupljen u izvorima. Jedan od najmanje zastu39

Ančić se vodio podacima kako Olovo kao rudarsko središte dobija na značaju od polovine XIV stoljeća, te kako su se franjevci tek kasnije orijentirali na rudarska naselja.

Stoga je do osnivanja Franjevačkog samostana, po njegovom mišljenju, moglo doći tek od šezdesetih godina XIV stoljeća. Ančić M. 1985. 96-97.

40 Autorica prati darivanje Olovskog samostana od kraja XIV stoljeća. Promatrajući testamente domaćih i dubrovačkih trgovaca, ustanovljava uzajamnu vezu samostana u Sutjesci i Olovu. Rektor samostana u Sutjesci bio je istovremeno rektor i kustos samostana u Olovu. Kovačević-Kojić D. 1995. 30, 35-36, 40-41.

41 Iz ovog primjera vidi se kako postepeno pojedini franjevci preuzimaju ulogu javnih lica koju su ranije u Bosni imali samo kraljevi pristavi i pristavi krupnijih vlastelina.

Isto. 42-43.

42 Crkva u Bakićima bila je kapela Olovskog manastira sv. Bogorodice za vrijeme velikih svečanosti. Nakon što bi se svi posjetioci ispovjedili u manastirskoj crkvi, krenula bi svečana povorka prema crkvi u Bakićima. Filipović M. 1928. 72. Iako pisani izvori crkvu u Bakićima spominju tek u XVI i XVII stoljeću, plan i ambijent u kojem je podignuta nesumnjivo ukazuju na njeno srednjovjekovno porijeklo. Plan ove crkve u cjelini odgovara srebreničkoj, sutješkoj, starijoj bobovačkoj i jajačkoj crkvi. Anđelić P. 1973. 203.

44

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

PODRUČJE RIJEKE KRIVAJE KROZ MEDIEVALNU PRODUKCIJU

pljenih okvira odnosi se na svakodnevni život stanovnika ovog kraja koji je zbog fragmentarnih izvornih pokazatelja ostao neobrađen. Zbog istih razloga i politički kontekst u najvećoj mjeri je promatran kroz prizmu šireg djelovanja vlasteoskih porodica Pavlovića i Kosača. Zasigurno je da se pravci budućih istraživanja problematike Olova i olovskog kraja u srednjem vijeku moraju voditi principima koji je utrla monografija Alojza Benca o srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima, u kojoj su kompletirana saznanja o jednom segmentu prošlosti ovog podneblja. Također se nameće i potreba ponovne revalorizacije izvorne građe zbog činjenice što se dubrovački dokumenti u mnogim slučajevima po pitanju porijekla bosanskog olova zadovoljavaju širokom geografskom odrednicom de Bossina. Potencijalna metoda prikupljanja novih saznanja zasnivala bi se na već spomenutom modelu baziranom na vrsti olova nazvanoj plumbum dulce, koju je prezentirao I. Voje. Ostvarivanje novih podataka o Olovu u srednjem vijeku moguće je izvršiti i istraživanjem toponomastičke zaostavštine ovog podneblja. Spomenuta izvorna šutnja ponajviše se odnosi na nedostatak pisanih dokumenata o prostoru Zavidovića i o drugim naseljima u dolini rijeke Krivaje u srednjem vijeku, koji su trenutno sagledivi samo kroz objektiv ostataka materijalne kulture i toponomastičke ostavštine.

LITERATURA • • • • •

Ančić M. 1985. „Gdje je bio podignut prvi franjevački samostan”. Prilozi XX/21. Sarajevo: Institut za istoriju. 95-114.

Anđelić P. 1973. „Pogled na franjevačko graditeljstvo XIV i XV vijeka u Bosni”. Radovi sa simpozijuma „Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura”. Zenica: Muzej grada Zenice. 201-206.

Anđelić P. 1978. „Srednjovjekovna župa Kamenica ili Krivaja”. Glasnik XXXIII/1978. Sarajevo: Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine. 331-343. Бенац А. 1951. Олово-Средњовјековни надгробни споменици Босне и Херцеговине. Београд: Савезни институт за заштиту споменика културе. 1951.

Bešlagić Š. 1964. „Novopronađeni natpisi sa stećaka”. Naše Starine IX. Sarajevo: Zavod za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine. 133-144.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

45

Enes Dedić

• • • • • • •

• • • • • •

• • •

46

Bešlagić Š. 1967. Stećci centralne Bosne. Sarajevo: Zavod za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine.

Bešlagić Š. 1982. Stećci – kultura i umjetnost. Sarajevo: Veselin Masleša.

Bešlagić Š. 1982. Stećci. Kataloško-topografski pregled. Sarajevo: Veselin Masleša- Biblioteka kulturno nasljeđe.

Bešlagić Š. 2004. Leksikon stećaka. Sarajevo: Svjetlost. 2004. Ћирковић С. 1964a. Историја средњовековне босанске државе. Београд: Српска књижевна задруга. Ћирковић С. 1964b. Херцег Стефан Вукчић-Косача и његово доба. Београд: Српска академија наука и уметности. Ћирковић С. 2003. „Павловића земља (Contrata dei Paulovich)”. Земља Павловића – Средњи вијек и период турске владавине. Бања ЛукаСрпско Сарајево: Академија Наука и Умјетности Републике Српске.

37-46. Ћоровић В. 1940. Хисторија Босне. Београд: Српска краљевска академија CXXIX/53. Ћук Р. 2004. „Дубровчани – Закупци царине у Олову”. Земља Павловића – Средњи вијек и период турске владавине. Бања Лука-Српско Сарајево: Академија Наука и Умјетности Републике Српске. 247-258. Динић М. 1940. „Земље херцега светога Саве”. Глас CLXXXII. Београд: Српска краљевска академија. 151-257. Динић М. 1955. За историју рударства у средњевековној Србији и Босни I. Београд: Српска Академија Наука CCXL/14.

Kurtović E. 2009. Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, Sarajevo: Institut za istoriju.

Fekeža L. 2008. „Stećci olovskog kraja”. Tristota obljetnica stradanja samostana i crkve u Olovu (1704-2004). Zbornik radova sa znanstvenog skupa, Znanstveni skup u povodu 300. obljetnice stradanja samostana i crkve u Olovu (1704-2004). Sarajevo 15. i 16. listopada 2004 (Predgovor: Marko Karamatić). Sarajevo: Franjevačka teologija Sarajevo. 65-80.

Filipović M. 1928. „Starine u Bakićima kod Olova”, Glasnik XL/II. Sarajevo: Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine. 69-78.

Filipović M. 1934. Varošica Olovo sa okolinom. Beograd: Grafički institut Narodna misao (preštampano iz Franjevačkog vijesnika za 1934. godinu).

Harni S. 2008. „Olovska bibliografija”. Tristota obljetnica stradanja samostana i crkve u Olovu (1704-2004). Zbornik radova sa znanstvenog skupa, Znanstveni skup u povodu 300. obljetnice stradanja samostana i crkve u Olovu (1704-2004). Sarajevo 15. i 16. listopada 2004 (Predgovor: Marko Karamatić). Sarajevo: Franjevačka teologija Sarajevo. 359-392.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

PODRUČJE RIJEKE KRIVAJE KROZ MEDIEVALNU PRODUKCIJU

• • • • • • • • • • • • • •

• • • •

Hörmann K. 1889. „Olovo”. Glasnik I/3, Sarajevo: Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine. 63-74.

Jireček C. 1879. Die Handelsstrassen und Bergwerke von Serbien und Bosnien während des Mittelalters – Historisch-Geographische studien. Prag.

Jireček J. 1951. Trgovački drumovi i rudnici Srbije i Bosne u srednjem vijeku.

Sarajevo: Svjetlost.

Kovačević D. 1961. Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo: Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine, XVIII/13.

Kovačević D. 1962. “Žore Bokšić dubrovački trgovac i protovestijar bosanskih kraljeva”, Godišnjak VIII. Sarajevo: Društvo istoričara Bosne i Hercegovine. 289-309.

Kovačević-Kojić D. 1995. „Franjevci u gradskim naseljima srednjovjekovne Bosne”, Radovi III. Sarajevo: Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost.

33-44. Ковачевић-Којић Д. 2007. Градски живот у Србији и Босни (XIV-XV век), Београд: Историјски институт.

Kurtović E. 2014. Konj u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo: Univerzitet u Sarajevu.

Lovrenović D. 2009. Bosansko-humsko mramorje srednjeg vijeka, Sarajevo: Rabic. Мргић. Ј. 2008. Северна Босна 13-16 век. Београд: Историјски институт.

Perojević M. 1942. „Stjepan Tvrtko II Tvrtković (opet)”. Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine – Od najstarijih vremena do godine 1463. Sarajevo: Hrvatsko kulturno društvo Napredak. 462-504. Шкриванић Г. 1974. Путеви у средњовековној Србији, Београд: Научноиздавачко предузеће „Туристичка штампа”. Тошић Ђ. 1987. Трг Дријева у средњем вијеку, Сарајево: Веселин Маслеша. Тошић Ђ. 2003. „Писмо дубровачког посланика Ивана Гундулића о смрти кнеза Павла Раденовића”. Земља Павловића – Средњи вијек и период турске владавине. Бања Лука-Српско Сарајево: Академија Наука и Умјетности Републике Српске. 357-366.

Truhelka Ć. 1889. „Dva heraldička spomenika”. Glasnik Zemaljskog muzeja I/2, Sarajevo: Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine. 73-76.

Vego M. 1970. Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine IV. Sarajevo: Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine.

Vego M. 1981. „Novi i revidirani srednjovjekovni natpisi iz Bosne”, Naše Starine XIV-XV, Sarajevo: Zavod za zaštitu spomenika kulture S.R. Bosne i Hercegovine. 39-64.

Vego M. 1957. Naselja bosanske srednjevjekovne države. Sarajevo: Svjetlost.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

47

Enes Dedić

•

• • • •

48

Vojo. I. 1999. „Neka pitanja u trgovini sa bosanskim olovom u Dubrovniku”. Radovi sa simpozijuma Rudarstvo i metalurgija Bosne i Hercegovine od prahistorije do početka XX vijeka, Zenica: Izdanja muzeja grada Zenice. 335359. Živković P. – Jakić. I. 2007. „Gospodarske i kulturne veze Olova u srednjem vijeku”. Povijesni zbornik 1-2. Osijek: Odsjek za povijest - Filozofski fakultet Osijek. 29-40. Živković P. 1981. Tvrtko II Tvrtković – Bosna u prvoj polovini XV stoljeća, Sarajevo: Institut za istoriju. Živković P. 1986 a. „Usorska vlasteoska porodica Zlatonosovići i bosanski kraljevi (Posljednja decenija XIV i prve tri decenije XV stoljeća)”. Historijski Zbornik, XXXIX/1. Zagreb: Savez povijesnih društava Hrvatske. 147-162. Živković P. 1986 b. Ekonomsko-socijalne promjene u bosanskom društvu u XIV i XV stoljeću. Tuzla: 1986.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

MRAMOROVI OLOVSKOG KRAJA Mirnes Hasanspahić

Područje općine Olovo bilo je do sada nedovoljno istraženo što se tiče brojnosti i rasprostranjenosti srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika – stećaka. U proteklih nekoliko godina realizovali smo istraživanje njihove rasprostranjenosti i brojnosti na spomenutom području. Polazna osnova za istraživanje bilo je nekoliko historiografskih radova, od kojih su neki tematski bili vezani za istraživanje stećaka, dok su u većini radova autori samo usputno, bez više detalja, spomenuli da na nekim lokalitetima postoje stećci, navodeći samo nazive lokaliteta ili samo nazive naselja gdje se ti lokaliteti nalaze. Za neke nekropole koje nisu do sada nigdje evidentirane znali smo tačne lokacije. Da bismo saznali i locirali ostale nepoznate nekropole, koristili smo različite izvore informacija: usmena kazivanja lokalnog stanovništva, kartografska zapažanja (neke nekropole ucrtane su u topografskim kartama u razmjeru 1:25.000 i 1:50.000), rekognisticiranje terena, odnosno samostalno pronalaženje nekropola i na kraju korištenje interneta.

Od oko 80 lokaliteta (nekropola) nadgrobnih spomenika – stećaka samo oko 20 lokaliteta bilo je evidentirano u stručnoj literaturi, a podaci o stećcima na novopronađenim lokalitetima u ovom radu bit će prvi put predstavljeni naučnoj javnosti.

Ključne riječi: stećci, srednjovjekovni nadgrobni spomenici, Olovo.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

49

Mirnes Hasanspahić

Uvod

Ovaj rad je sumirani pregled rezultata autorovog istraživanja rasprostranjenosti srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika – stećaka na području općine Olovo. Obimni materijal koji smo prikupili u ovom istraživanju nije bilo moguće šire predstaviti u ovom ograničenom prostoru, pa smo izdvojili i ukratko predstavili samo neke pojave i specifičnosti koje su uočene tokom istraživanja. Istraživanje nije imalo neki jasan vremenski početak. Trajalo je u vremenskom rasponu od 2006. godine do kraja 2014. godine, a intenzivnije u posljednje dvije-tri godine.

Da bismo prostorno ograničili istraživanje, morali smo odrediti neke tačne granice. S obzirom da su se u dosadašnjim evidencijama koristile općinske administrativne granice, i mi smo za područje istraživanja odredili administrativnu granicu općine Olovo, premda ovakav vid istraživanja, koje vremenski i kulturno pripada srednjovjekovnom periodu, nije najbolji jer se današnje granice ne poklapaju s administrativnom podjelom teritorija u srednjem vijeku. U srednjovjekovnoj administrativnoj podjeli područje općine Olovo pripadalo je trima srednjovjekovnim župama. Te srednjovjekovne župe su: Jelaška, Krivaja ili Kamenica i Studena. U literaturi postoje nesuglasice i različita mišljenja o postojanju ovih župa.1 U ovom istraživanju cilj nam je bio prikupiti podatke o lokacijama s tačnim geografskim koordinatama i utvrditi, bar koliko je moguće, što tačniji broj stećaka, njihove oblike, primijetiti neke specifičnosti, vrste ukrasa, uočiti eventulane natpise za koje se nije znalo.

Projekat je bio samostalni istraživački projekat autora ovog rada. Više o rezultatima projekta možete pročitati u rubrici Mramorje, u naučno-popularnom internetskom magazinu BhDOCumentary www.bhdocumentary.net .2

1

Anđelić P. 1978. 331-343.

Dostupno na: http://bhdocumentary.net/index.php/mramorje (Pregledano: 30.11.

2014). Tekstovi u ovoj rubrici objavljuju se od septembra 2014. godine i nastavljaju u 2015. godini.

2

50

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

MRAMOROVI OLOVSKOG KRAJA

Hronološki pregled literature o brojnosti stećaka

Donosimo kraći hronološki pregled stručne literature vezane za istraživanje stećaka ovog lokalnog područja. Uz navedenu godinu izdanja, navodimo i brojnost stećaka čime želimo da ukažemo kako se s vremenom njihova brojnost povećavala. Prve naučne radove istraživači objavljuju u Glasniku Zemaljskog muzeja Sarajevo. Kosta Hörman 1889. godine piše jedan kraći rad “Olovo”, ali ne donosi nikakve značajne podatke o stećcima. Ćiro Truhelka 1889. godine u kraćem radu “Dva heraldička spomenika iz Bosne” opisuje samo jedan spomenik obelisk/nišan u Bakićima kod Olova.3 Milenko S. Filipović 1928. godine u Glasniku Zemaljskog muzeja objavljuje rad “Starine u Bakićima kod Olova” opisuje samo spomenike u Donjima Bakićima (obelisk/ nišan, spominje nekropolu pored ostataka crkve na lokalitetu Klis i nekropolu Slavanj).4 Isti autor 1934. godine u etnografskoj studiji “Varošica Olovo s okolinom” navodi podatke za neka bliža naselja oko varošice Olovo, nekada navodeći samo nazive naselja ili toponime gdje se nalaze stećci, bez preciziranja.5 Ivan Rengjeo 1942. godine u radu “Stećci ili mramorovi”, objavljenom u Hrvatskom planinaru br. 8-12, spominje samo dvostruki stećak u Križevićima kod Olova. Alojz Benac 1951. u studiji “Olovo” evidentirao je na 12 lokaliteta 263 stećka.6 Ovo je prva terenska studija objavljena davne 1951. godine, koja je obuhvatila više lokaliteta (ukupno 12).7 Studija će dati veliki doprinos istraživanju stećaka na području općine Olovo, ali će kasnije doprinijeti mišljenju da je olovsko područje dobro istraženo, iako sam autor navodi da na ovom području ima još puno nekropola stećaka i da će biti potrebna još jedna ili dvije ovakve kataloške publikacije da se obuhvati sve.8 Nakon ovog istraživanja većinom svi autori prenose iste podatke, koristeći najviše ovu studiju. Šefik Bešlagić 1964. u radu “Novopronađeni natpisi na stećcima”, Naše starine 3

Truhelka Ć. 1889. 74.

Filipović S. M. 1928. 72 -76.

5 Filipović S. M. 1934. 14-17.

6 Benac A. 1951. 7-49.

7 Jedna od dvanaest lokacija je Jela Šuma na području općine Ilijaš i nije uvrštena u ova istraživanja.

8 Benac A. 1951. 5.

4

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

51

Mirnes Hasanspahić

IX, objavio je tri natpisa sa stećaka u olovskom kraju. Dva natpisa na dva stećka u obliku stupa/nišana u naselju Jelaške9 i treći natpis s nekropole u zaseoku Gradina u Kamensku.10 Bešlagić navodi brojno stanje ovih nekropola i ukrase na stećcima, ali bez puno detaljisanja. Cilj su mu bili natpisi. Marian Wenzel 1965. godine u sveobuhvatnom djelu Ukrasni motivi na stećcima uvrstila je do tada poznate stećke iz olovskog kraja analizirajući njihove ukrase. Rad Stećci – kataloško-topografski pregled, Šefika Bešlagića iz 1971. godine, sumira podatke iz do tada objavljene literature i predstavlja kataloški pregled cijelog područja rasprostiranja stećaka, gdje se za olovsko područje navodi 25 lokaliteta sa 425 stećaka. Dimitrije R. Kerić piše diplomski rad Motivi na stećcima kao izvori razvoja fizičke kulture u srednjem vijeku na području opštine, koji je odbranjen na Fakultetu za fizičku kulturu u Sarajevu novembra 1975. godine. Ovaj diplomski rad nije publikovan, tako da ovi podaci nikada nisu ušli u stručnu literaturu ili neku prostorno-plansku dokumentaciju. Iako autoru nije bio cilj brojno stanje i rasprostranjenost stećaka, ipak u njegovom drugom dijelu bavi se njihovom brojnošću i daje kataloški pregled navodeći 30 lokaliteta i 638 stećaka.11 Šefik Bešlagić 1978. u radu Nišani u XV i XVI vijeku u BiH opisuje samo obelisk/nišan iz Donjih Bakića.12 Prostorni plan Bosne i Hercegovine, Faza “B” – valorizacija, prirodne i kulturno-historijske vrijednosti (1980) stari je prostorni plan SRBiH, u kojemu se navodi 428 stećaka.13 Studija Marka Vege iz 1981. godine pod naslovom “Novi i revidirani srednjovjekovni natpisi iz Bosne” objavljena u časopisu Naše starine (XIV-XV) obrađuje natpis iz Berisalića (tačnije iz Lavšića), natpis iz Dištice (Jelašaka) i natpis Milašina iz Kamenska.14 U broju 3 lokalnih novina Olovske novine iz 1982. godine dva gimnazijska profesora (Kerić, D. i Beridan, H.) objavili su po jedan kraći novinski članak, od kojih se jedan odnosi na brojnost lokaliteta i stećaka, bez preciziranja, navodeći samo nazive naselja i lokaliteta (Kerić, Dimitrije Izazov 9

Bešlagić Š. 1964. 140-142.

Bešlagić Š. 1964. 142-143.

11 Kerić D. 1975.16.

12 Bešlagić Š. 1978. 33 i 34.

13 Prostorni plan BiH, 1981. 51.

14 Vego M. 1981. 48. i 49.

10

52

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

MRAMOROVI OLOVSKOG KRAJA

za istraživače – Spomenici kulture Olova i njihova zaštita). Navedeno je ukupno 30 lokaliteta i 638 stećaka.15 Ovaj novinski članak je sažetak njegovog već navedenog diplomskog rada, odbranjenog 1975. godine. Drugi članak je autora Hasana Beridana “Istorija u kamenu sačuvana”, koji govori općenito o olovskim stećcima bez brojčanih podataka.16 Podaci iz ova dva novinska članka nisu uvršteni u stručnu literaturu. Iako se radi o jednim lokalnim novinama, ove članke vrijedi spomenuti na ovom mjestu. Ostaje nejasno kako autori nisu imali podatke s područja cijele općine. U Likovnoj enciklopediji Jugoslavije 1987. u natuknici Olovo navodi se podatak o 262 stećka i podatak da osim prikaza jedne žene nema drugih figuralnih predstava. Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine 1988. donosi podatak o 444 stećka.17 Lidija Fekeža 2008. godine u svom u radu Stećci olovskog kraja, objavljenom u Zborniku radova sa znanstvenog skupa Tristota obljetnica stradanja samostana i crkve u Olovu (1704-2004), donosi informaciju o 26 nekropola i 460 stećaka. Autorica sumira podatake iz dosadašnje literature (koristeći se literaturom: Benac, 1951; Bešlagić, 1971; Vego 1981) bez novih podataka, tek toliko da se obilježi godišnjica.18 I na kraju, Dubravko Lovrenović 2009. u djelu Stećci – bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka govori o stećcima općenito, ali nije mu bio cilj posebno izdvajati neko lokalno područje. Ali ipak, u poglavlju “Zone rasprostiranja stećaka i klesarske škole”, između ostalih lokalnih područja, u posebnom podnaslovu obrađuje i olovsko područje. Svi izneseni podaci, uključujući i brojnost stećaka, preuzeti su iz navedene literature, koja se koristi najviše podacima autora Fekeža, L. 2008. i Benac, A. 1951.19 Internet

Na internetu je moguće pronaći više članaka koji se bave stećcima. Obično se ti članci odnose na neke poznate lokacije ili pojedinačne primjerke stećaka. Od svih internetskih članaka o stećcima s olovskog područja izdvajamo 15

Kerić D. 1982.10.

Beridan H. 1982.10.

17 Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine 1988. Tom 3. Regija 16. 67-82.

18 Fekeža L. 2008. 66.

19 Lovrenović D. 2009. 195-197.

16

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

53

Mirnes Hasanspahić

Slika 1. Utonulost stećaka

jedan rad objavljen na internet-stranici Društva za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije – Stanak20 Nedima Rabića Stećci Kruševa kod Olova21.

Autor ovog rada detaljno je analizirao tri lokacije stećaka u naselju Kruševo.

Jedna lokacija je nekropola od 40 stećaka, a druge dvije su pojedinačni nalazi.

Ovi stećci bili su nepoznati u literaturi.

Osnovni problemi prilikom terenskog evidentiranja stećaka

Utonulost stećaka ili porast humusa je česta pojava (Slika 1), pogotovo u predjelima s obimnijom vegetacijom, dok je u kraškim predjelima, gdje je vegetacija oskudnija, ovo manji problem (Hercegovina, Dalmacija, Primorje).

20

www.stanak.org Rabić N. “Stećci Kruševa kod Olova”, 13.11.2011. Dostupno na: http://stanak. org/index.php?option=com_content&view=article&id=265:steci-krueva-kodolova&catid=39:radovi-kratke-biljeke&Itemid=101 [Pregledano: 15.12.2014]

21

54

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

MRAMOROVI OLOVSKOG KRAJA

Utonulost stećaka nekada je tolika da se stećak teško nazire. Sasvim je realno očekivati da na nekim lokacijama ima stećaka koji su potpuno utonuli. Porast humusa je intenzivniji na lokacijama koje su u šumama s visokim drvećem ili na livadama koje se ne kose, a najviše na rubu livada i šuma, jer je tu vegetacija najgušća i brzo dolazi do stvaranja humusa.

Prisustvo vegetacije (stabla, rastinje, trava, paprat, mahovina...) predstavljaju problem prilikom evidentiranja ukrasa. Lokacije u šumi više zadržavaju vlagu, što pogoduje razvoju mahovine.

Usmeni izvori bili su najznačajniji izvor za pronalazak lokacija sa stećcima za koje nismo znali. To je jedna “baza podataka” koja je nemjerljiva, nepredvidiva, neiscrpna, a ponekad daje i nepouzdane podatke. Nikada ne možemo sa sigurnošću tvrditi da smo u potpunosti iscrpili znanja usmenih kazivača, tako da uvijek možemo očekivati nove informacije.

Brojnost stećaka

Nakon ovog provedenog istraživanja imamo podatak da se na području općine Olovo nalaze 82 lokacije s pojedinačnim ili grupnim nalazima stećaka s ukupno 1.039 spomenika. To je znatno povećanje u odnosu na broj od 460 stećaka, koliko ih je bilo poznato u literaturi.22 Vidjeti topografsku kartu koja je priložena kao Prilog br. 1.

Dvije lokacije koje navode autori u literaturi nismo uspjeli pronaći, a dvije se nalaze u miniranim površinama. No, nismo sigurni da je i ova cifra konačna i precizna, zbog navedenih standardnih problema koji se javljaju prilikom evidentiranja stećaka. Na nekim lokacijama je bilo nemoguće ustanoviti tačno brojno stanje jer su stećci pomjerani.

Zbog problema miniranih površina slabije su istražena područja oko naselja Radačići, Grabovica, Pridvorica, Slivnje, Ajvatovići, Ajdinovići i dio između Ajdinovića i Gornjih Bakića.

Također, u našu evidenciju nismo ubrojali neke nekropole stećaka koje se nalaze blizu administrativne granice općine i na teritoriji su susjednih općina, a raniji autori su ih brojali. To su lokacije Jela Šuma u blizini naselja Kriva-

22

Fekeža L. 2008. 66.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

55

Mirnes Hasanspahić

jevići, općina Ilijaš23, Površnica kod naselja Zagoni, općina Vareš, i Mramorje kod naselja Rudine, općina Sokolac.24 Kontinuitet života i smrti - prahistorijski tumuli kao lokacija za srednjovjekovno groblje

Na olovskom području postoji nekoliko primjera lokacija sa stećcima za koje se može i dovoljno je samo na osnovu vizuelnog pregleda konstatovati da se radi o prahistorijskim grobnicama (humkama, tumulima) koje su kasnije poslužile kao lokacija za srednjovjekovno groblje (slika 2). Postoje i primjeri kontinuiteta ukopa na jednoj lokaciji, u ranijim periodima prahistorijske humke (najčešće je to bronzano i željezno doba), srednjovjekovne nekropole i novija konfesionalna groblja. Takav primjer je lokacija na Kurjači (naselje Dolovi), gdje su tri lokacije stećaka (40, 9 i 2 stećka). Jedna od tih lokacija su Krčevine sa 9 stećaka, smještena očigledno na prahistorijskom tumulu, a možda i susjedna nekropola Raškovnica sa 40 stećaka. Između te dvije lokacije, koje su udaljene oko 300 metara, nalazi se jedan nišan/stela s plastično izvedenim prikazom osmanske sablje, također na maloj humki, i još neutvrđen broj mezarova samo ograđenih grubo klesanim kamenom santračem u susjednoj parceli.25 Na olovskom području ima još nekropola koje su postavljene na prahistorijske humke. Praksa odabira brežuljka za postavljanje grobalja zadržala se i nakon perioda u kojem su korišteni stećci, odnosno za postavljanje konfesionalnih grobalja.

Zabilježili smo samo tri manje nekropole stećaka koje nisu postavljene na brijegu/uzvisini, nego na nagetom terenu, što se može smatrati kao netipično mjesto postavljanja nekropola na ovom području.

Postavljanje srednjovjekovnih nekropola na prahistorijske grobnice nije specifična pojava samo za olovsko područje, nego je to česta pojava i na drugim područjima. Dublja analiza ove pojave možda bi pomogla u pojašnjavanju pitanja oko migriranja stanovništva u ranom srednjem vijeku. Jer nije 23

Benac A. 1951. 7.

Kerić D. 1975. 16. i 25.

25 Santrač – jedno od značenja je: ograda, okolica, okvir oko bunara ili groba (Škaljić A. 1966. 549).

24

56

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

MRAMOROVI OLOVSKOG KRAJA

Slika 2. Nekropola na prahistorijskom tumulu

bezrazložno srednjovjekovni čovjek u kasnom srednjem vijeku (14. i 15. stoljeće) uzimao prahistorijske lokacije za ukop svojih mrtvih. Praksa vjernosti jednoj lokaciji za ukop svojih mrtvih nastavila se i nakon srednjeg vijeka. O ovoj pojavi u historiografiji ima vrlo malo govora, osim pukog evidentiranja te pojave. Bilo bi interesantno ovo pitanje geografski i konfesionalno pratiti na cijelom području na kojem se nalaze stećci, ali mu pristupiti i historiografski, vrlo oprezno, bez ikakvog svojatanja i ulaženja u polje pseudohistoriografije.

Materijal za izradu olovskih stećaka

Većina stećaka na olovskom području je klesana od kamena krečnjaka, osim jedanaest stećaka koji su klesani od dubinskih ili intruzivnih magmatskih stijena. Ovi stećci se nalaze na dva lokaliteta u Čuništima (Zidine/Kućar i Borovača). Iako je graditelj na malo većoj udaljenosti mogao pronaći krečnjak kao tvrđi materijal, oko 200-300 m zračne linije,, ipak se odlučio za maRIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

57

Mirnes Hasanspahić

gmatsko stijenje koje mu je bilo neposredno blizu lokacija gdje su nekropole.

Planine Zvijezda i Konjuh inače su građene od ove vrste stijenja, a ima ga i u srednjem toku rijeke Krivaje. Ovaj kamen je izrazito krhak, tako da je klesaru bio potreban poseban osjećaj prlikom završne faze izrade. Zbog utjecaja atmosferalija stećci su prilično izgubili prvobitne oštre rubove. Neki imaju i velika oštećenja.

Oblici stećaka

U priloženoj tabeli predstavljeni su brojčani rezultati zastupljenih oblika stećaka.

Sljemenjaci Sanduci 667

195

Ploče 123

Stup/ nišan 5

Dvostruki

Stela

8

2

Neodređeni Ukupno oblik 39

1039

Zbog problema utonulosti stećaka vrlo često je bilo teško ustanoviti da li su neki stećci s postoljem ili bez postolja, iako smo to evidentirali u slučaju kada je to bilo moguće, ali podatak nije potpun, pa ga na ovom mjestu i ne navodimo. Nekada je bilo teško odrediti da li je stećak u obliku sanduka ili ploče.

Jedna pojava koja zaslužuje posebnu pažnju je veliki broj tzv. dvostrukih stećaka. To su stećci koji izgledaju kao dva spojena stećka, ali su izrađeni od jednog monolita (Slika 3). Većina autora ih smatra dvojnim grobom, najčešće supružnika ili brata i sestre. U literaturi je ustaljena podjela dvostrukih stećaka na tri osnovne grupe: dvostruki sljemenjak, dvostruki sanduk i kombinovani sljemenjak i sanduk. Olovski su svi u kombinaciji sljemenjak-sljemenjak, osim jednog, koji je kombinacija sljemenjak-sanduk.

Prvi koji je skrenuo pažnju na dvostruki stećak u okolini Olova je istraživač Ivan Rengjeo. On je četrdesetih godina 20. stoljeća prošao putem od Vareša do Olova. Opisujući svoj put, između ostalih zanimljivosti, spominje dvostruki stećak na jednoj nekropoli u Križevićima kod Olova.26 Misli se na lokalitet Gradina u naselju Meorača.

26

Rengjeo I. 1942. 111.

58

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

MRAMOROVI OLOVSKOG KRAJA

Slika 3. Dvostruki stećak, Kruševo

Lokacije nekropola s dvostrukim stećcima: 1. Meorača, Gradina, ukrašen, prevrnut 2. Hurića brdo, Gurdići 3. Mramorje, Gurdići 4. Mramorčić, Drecelj, (sljemenjak-sanduk) 5. Mramorčić, Drecelj 6. Mramor, Drecelj 7. Greblje, Kruševo 8. Moguše, Mramor, prevrnut27 9. Dolovi.28 27

Benac navodi da je prevrnut, ali da se tada moglo vidjeti da je dvostruki. Našim uvidom na terenu 2007. godine nije bilo moguće vidjeti da je to dvostruki sljemenjak, jer je jedna strana bila potpuno utonula u tlo. Također, u tekstu Odluke Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju nekropole za nacionalni spomenik, tvrdi se da nije moguće ustanoviti da li je spomenik u obliku dvostrukog sljemenjaka. Ostaje nam da vjerujemo autoru Bencu do arheološkog otkopavanja ovog spomenika. Benac A. 1951. 51. 52.

28 Ovaj podatak o dvostrukom stećku ostavio nam je Milenko Filipović, ali ni na jednoj od pronađene 4 lokacije oko naselja Dolovi nema dvostrukog stećka. Filipović M. 1934.

15.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

59

Mirnes Hasanspahić

Ovi oblici stećaka su veoma rijetki. Analizirajući podatke iz dostupne literature i naša istraživanja, na cijelom području rasprostiranja ukupno ima 48 primjeraka ovakvih stećaka. Najveća koncentracija ovih stećaka je definitivno istočna Bosna, najviše ih ima na području općina Rogatica29, Višegrad30 i Olovo, dok ih u manjem broju ili pojedinačnih primjeraka ima na području drugih općina u istočnoj Bosni: Šekovići31, Srebrenica32 i Sokolac33; u srednjoj Bosni oko Sarajeva34 i Trnova35; u Hercegovini pojedinačni nalazi: kod Čapljine36 i na ušću Rame Prozor-Rama37 i u zapadnoj Srbiji: Prijepolje38, Bajna Bašta39, Valjevo40 i Loznica.41 Od ukupno 18 dvostrukih sljemenjaka 8 ih je na području općine Olovo, dok su dvije lokacije vrlo blizu, u pograničnom dijelu općine, to su dvostruki sljemenjaci u Nanićima (Kamenici), Crna Rijeka, Ilijaš42 i Kruševci, Sokolac, na lokalitetu Pazarić.43 Ove dvije lokacije geografski su blizu području olovskih stećaka i pripadale su teritoriji jedne srednjovjekovne župe ili pograničnom dijelu dvije susjedne srednjovjekovne župe (Krivaja/Kamenica i/ili Studena).44 Čak je moguće da ih je izrađivao isti klesar.

Primijetili smo da su nekada u literaturi ovi stećci uredno evidentirani, ali je propušteno istaknuti da su dvostruki. Tako na nekropoli Mramorčić, na 29

Bešlagić Š. 1971. 250-254.

Bešlagić Š. 1971. 256-259.

31 Bešlagić Š. 1971. 218.

32 Bešlagić Š. 1971. 236-237; Bešlagić Š. 1964. 137-138.

33 Bešlagić Š. 1971. 239.

34 Vračko-Korošec P. 1940. 47; Bešlagić Š. 1971. 174; Mušeta-Aščerić V. 1978. 228.

35 Bešlagić Š. 1971. 181.

36 Bešlagić Š. 1959. 145.

37 Bešlagić Š. 1954. 202; Bešlagić Š. 1971. 295 38 Bešlagić Š. 1971. 426.

39 Bešlagić Š. 1971. 421.

40 Hadži-Vasiljević J. 1931. 116; Bešlagić Š. 1971. 418.

41 Kear P. 1895. 220; Bešlagić Š. 1971. 414.

42 Bešlagić Š.1953. 173; Bešlagić Š. 1971. 158.

43 Bešlagić Š. 1971. 239.

44 Anđelić P.1978. 331-343.

30

60

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

MRAMOROVI OLOVSKOG KRAJA

Drecelju kod Olova, gdje je uredno evidentirano brojno stanje koje i danas odgovara, nije naglašeno da su dva stećka dvostrukog oblika, dok je na susjednoj nekropoli koja je oko 300 m zapadno naglašeno da je za jedan stećak dvostruki sljemenjak.45 Isti primjer imamo na nekropoli na Hreši kod Sarajeva, gdje se za jedan dvostruki stećak na sljeme kaže “(...) da je jedan peterostran a drugi četverostran i da se ističu svojim oblikom kolijevke”. Naime, jedan stećak na sljeme ima na krovu veliko udubljenje, dok je drugi dvostruki sljemenjak, pa je autorica ta dva oblika povezala kao isti oblik.46 Bešlagić je evidentirao ovu nekropolu, ali kao i u prethodnom primjeru s istim razlogom nije naznačio da je jedan stećak po obliku dvostruki sljemenjak.47 Podatak da na ovoj nekropoli postoji dvostruki stećak kasnije potvrđuju i drugi istraživači.48 Ovo su dva primjera iz literature u kojima smo primijetili nesigurnost navedenih podataka, tako da je moguće da na već evidentiranim nekropolama stećaka može biti još dvostrukih stećaka, a da je propušteno njihovo evidentiranje.

Samo za jedan primjerak dvostrukog stećka u literaturi imamo podatak da su vršena arheološka istraživanja. To je jedan mali dvostruki sljemenjak u zapadnoj Srbiji (Bobova, Valjevo). Iskopavanja su vršena davne 1915. godine i tom prilikom pronađena su dva dječija skeleta.49 Pored spomenika koji svojim oblikom asociraju na dvojni grob, postoje spomenici koji svojim ukrasom asociraju na to. To su spomenici koji su ukrašeni jednom uzdužnom linijom ili tordiranom trakom preko krova stećka.

Nekada je to kombinacija traka ili plastičnih (ispupčenih), glatkih ili pletenih užeta, ne samo po sredini stećka nego i po rubovima.

Zanimljivo je da na tako malom prostoru postoji nekoliko primjeraka dvostrukih stećaka. Vjerujemo, kada se uradi detaljna evidencija cijelog područja stećaka, da će ih biti još.

45

U uvodnom poglavlju svoje studije Bešlagić navodi da je mnoge podatke dobio od mnogobrojnih saradnika, tako da ne mora nužno Bešlagić biti odgovoran zbog nepreciznih ili netačnih navoda. Bešlagić Š. 1971. 55-58. 230.

46 Vračko-Korošec P. 1940. 47.

47 Bešlagić Š. 1971. 174; v. napomenu 45.

48 Mušeta-Aščerić V. 1978. 228.

49 Hadži-Vasiljević J. 1931. 116; Bešlagić Š. 1971. 418.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

61

Mirnes Hasanspahić

Dva nedovršena natpisa

Na olovskom području do sada su bila evidentirana i dešifrovana ukupno četiri natpisa sa stećaka. Na nekropolama u Jelaškama, Kamensku i Lavšićima/Lišcima.50 Ovim istraživanjem otkrili smo još dva kratka natpisa koji se mogu smatrati nedovršenim.

Na nekropoli u Kruševu bili smo u junu 2010. godine. Zbog velike vegetacije nije bilo moguće ustanoviti tačan broj stećaka na nekropoli, niti njihove ukrase. Ponovni naš dolazak je preduhitrio Nedim Rabić, koji je evidentirao ukupno 44 stećka, njihove ukrase i jedan kraći natpis.51 Ovaj natpis nalazi se na čeonoj strani u kombinaciji s još nekim ukrasima, tako da pisar i nije imao

Slika 4. Nedovršen natpisi, Šehovići (Rečica) 50

Vego M. 1981. 39-64; Bešlagić Š. 1964. 142-143.

Rabić N. 2011. Dostupno na: http://stanak.org/index.php?option=com_content&view =article&id=265:steci-krueva-kod-olova&catid=39:radovi-kratke-biljeke&Itemid=101 [Pregledano: 15.12.2014]

51

62

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

MRAMOROVI OLOVSKOG KRAJA

puno prostora za pisanje, ali se svakako može smatrati nezavršenim natpisom. Natpis glasi: SIE LEŽE…. Skoro isti natpis pronašli smo na jednom fino ukrašenom sanduku na maloj nekropoli u Šehovićima, između naselja Žunova i Rečica. Ovaj natpis pisar je započeo u lijevom uglu bočne strane stećka s ukrasom krsta. Tako je pisar imao na raspolaganju cijelu bočnu stranu. Natpis glasi: ASE LEŽIH... (Slika 4).

Oba primjera potvrđuju tezu da su fini ukrasi i natpisi rađeni na stećcima nakon što su dovezeni na mjesto ukopa, a rjeđe na kamenolomu ili nekom trećem mjestu.

Veliki i mali olovski obelisk/nišan

Pored poznatog obeliska/nišana sa lokaliteta Vlaškovac iz Donjih Bakića, koji je poznat i o kome je puno pisano u literaturi, na olovskom području postoji još jedan manji nišan, a koji je veoma sličan velikom nišanu/obelisku iz Bakića. Ovaj spomenik nalazi se u naselju Petrovići. Za razliku od bakićkog, ovaj nišan je potpuno nepoznat i nije nigdje evidentiran i analiziran u literaturi. Po obliku su isti. Oba su stup kvadratne osnove koji se prema gore blago sužava i ima piramidalni završetak. Bakićki obelisk/nišan je masivniji i viši, njegova visina je oko 4 metra. Petrovićki je skromnijih dimenzija, visok je oko 130 cm (Slika 5). Završava se malom piramidom i jabukom/kuglom na vrhu piramide koja je odlomljena. Bridovi su kao i na bakićkom ukrašeni pletenim užetom, sve četiri strane su ukrašene spiralnim zavojima, tzv. S motivima, koji su izvedeni tehnikom udubljivanja, ali veoma precizno. Na svim stranama je parni broj spiralnih zavoja, odnosno po dva para spirala, s izuzetkom sjeverozapadne strane, gdje se pri dnu spomenika nalazi još jedan spiralni zavoj, koji se u cijelosti ne vidi. Po usmenom kazivanju, spomenik je nekada bio oboren, pa ponovo uspravljen, tako da se može očekivati da je sada dublje u tlu nego što je nekada bio i da se svi ukrasi ne vide.

Druga namjena stećaka

Na istraživanom području ustanovili smo nekoliko primjera upotrebe stećaka u neke druge svrhe. To je stupa za pripremanje kešketa iz Žunove i upotreba stećaka za gradnju kamenog Rimskog mosta na rijeci Orlji.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

63

Mirnes Hasanspahić

Slike 5a. i slika 5b. Veliki i mali nišan/obelisk iz Petrovića i D. Bakića

U naselju Žunova postoji kamena stupa za pripremanje (tucanje) kešketa.52 Stupa se smatra seoskom zajedničkom imovinom, nalazila se u centru naselja i odavno više nije u upotrebi. Ustanovili smo da je isklesana od stećka koji je bio u obliku sanduka s postoljem. Čeone strane i uglovi stećka su otesani, tako da stećak nije izvorne dužine. Na krovnoj plohi urađena/iskopana je pravilno i fino uglačana šupljina u koju su se sipale žitarice za tucanje kešketa. Ono što upućuje na to da je stupa isklesana od stećka jesu ostaci postolja stećka i dijelovi ukrasa stećka, odnosno linija/vrpca koja je uokviravala krovnu plohu ovog sanduka, a danas je vidljiva samo na jednom dijelu (Slika 6).

Drugi primjer gdje su stećci korišteni kao građevinski materijal je Rimski most na Orlji. Most je sagrađen u osmanskom periodu, ali se ne zna tačno vrijeme gradnje mosta. Postoji još mostova koji nose isti naziv – rimski.53 52

Kéške, ćéške (perz.) vrsta jela: dobro uvarena masna kaša koja se spravlja od odstupane (oljuštene) pšenice i kokošijeg mesa, koje se varenjem u cijelosti raspadne. Vidi: Škaljić A. 1966. 407.

53 Čelić Dž. – Mujezinović M. 1968.

64

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

MRAMOROVI OLOVSKOG KRAJA

Slike 6a. i 6b. Stupa za keške iz Žunove RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

65

Mirnes Hasanspahić

Slika 7. Rimski most na Orlji

Stećci su ugrađeni u gornji, danas gazeći dio mosta, tako da su dobro vidljivi. Gazeći dio je neravan zbog stećaka sljemenjaka koji su ugrađeni u most (Slika 7). Ukupno je korišteno 4-5 stećaka sljemenjaka i 1-2 u obliku sanduka.

Za dva kratka komada nismo sigurni da li se radi o dva kraća stećka ili su dijelovi stećaka. U temeljima i u donjem dijelu mosta nisu korišteni stećci. Bočne strane stećaka, koji su ugrađeni u luk mosta, sužene su prema dolje da bi se uklopile u lučnu konstrukciju mosta.

U svom poznatom djelu o starim mostovima u Bosni i Hercegovini dva autora Čelić i Mujezinović nigdje ne navode da su za gradnju ovog mosta korišteni stećci.54 U napomeni autori navode da se podaci nalaze u dokumentaciji Zavoda za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine. Da li u tim podacima ima više pojedinosti, ne znamo. Teško je povjerovati da autori, ako su uopće i bili na lokaciji, nisu primijetili ovu pojavu u gradnji mosta, jer se radi o 54

Čelić Dž. – Mujezinović M. 1968. 115.

66

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

MRAMOROVI OLOVSKOG KRAJA

dobrim poznavaocima spomenika materijalne kulture. Vjerovatno na lokaciji nisu ni bili, nego su ovaj most opisali po spomenutim podacima iz Zavoda.

Rimski most na rijeci Orlji je Odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika 2011. godine proglašen Historijskim spomenikom – most poznat kao “Rimski most” na rijeci Orlji. Ali u tekstu Odluke o proglašenju mosta nacionalnim spomenikom nigdje se ne navodi da su za gradnju mosta korišteni stećci.

U Odluci se kaže: “Gornja-hodna površina mosta je zbog dugogodišnjeg neodržavanja i izloženosti nepovoljnim vremenskim utjecajima stepenasta. Blokovi koji čine svod prema hodnoj površini pravilno su klesani u dvije strane.”55 Desetak metara zapadno od mosta, na lijevoj obali Orlje, iznad ušća rijeke Gnjiojnice, na malom brežuljku smješteno je mezarje s nekoliko nišana. Velika je vjerovatnoća da su se stećci koji su ugrađeni u most nalazili na malom brežuljku iznad spomenutih mezarova i da je nakon njihove upotrebe u gradnji mosta, a možda i prije toga, formirano muslimansko mezarje.56 Po navodima iz literature, nekoliko stećaka sa nekropole Gradina (Križevići-Meorača) prilikom gradnje vojnog puta Olovo – Vareš 1914. godine bilo je ugrađeno u most na rijeci Očeviji.57 Pregledom sadašnja dva mosta na Očeviji nismo mogli uočiti stećke. S obzirom da su obale rijeka aktivne zbog djelovanja vode, moguće je da su stećci pomjereni i zatrpani vodenim nanosom.

Stećci i stari vjerski objekti – ponovna upotreba materijala

Upotreba materijala od starih objekata u gradnju novih (reciklaža ili ponovna upotreba) prisutna je pojava svugdje u svijetu u gradnji vjerskih i svjetovnih objekata, tako i kod nas. Vrlo čest materijal u ponovnoj upotrebi bili su nadgrobni spomenici – stećci. U temelje, zidove i podove brojnih srednjo55

Odluka o proglašenju Historijskim spomenikom – most poznat kao “Rimski most” na rijeci Orlji, Odluka br. 02-2.3-77/11-11. 11.03.2011.g. Sarajevo, “Službeni glasnik BiH”, broj 53/11. Dostupno na: http://kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=vie w&id=3337 [Pregledano:15.12.2014] 56 Više o kulturno-historijskom naslijeđu oko izvora i gornjeg toka rijeke Orlje autor je pisao za časopis Baština sjeveroistočne Bosne br. 6. Časopis izlazi u izdanju JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona.

Hasanspahić M. 2014. 93-99.

57 Benac A. 1951. 41.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

67

Mirnes Hasanspahić

vjekovnih i novovjekovnih crkvi, džamija, ali i profanih objekata uzidani su stećci ili ostaci antičkih građevina.58 Ovo je pojava o kojoj nije puno pisano u historiografskoj literaturi i koja je, kada se radi o stećcima, samo usputno evidentirana. To je tema koju treba posebno obraditi.

Na olovskom području evidentirali smo tri slučaja upotrebe (ugradnje) stećaka u vjerske objekte. Dva sanduka s postoljem i jedna ploča nalaze se unutar srednjovjekovne crkve u Bakićima u njenom oltarskom prostoru.59 Ova nekropola je i ranije bila poznata i obrađena,60 ali ova tri stećka nisu bila evidentirana jer u to vrijeme objekat nije arheološki istražen. U oltarski prostor ugrađeni su u toku rekonstrukcije zidova objekata. Vjerovatno da su i dovratnici ulaza rekonstruisanih današnjih zidova nekada bili stećci, pa su prilikom gradnje ili prilikom rekonstrukcije crkve iskorišteni za dovratnike.

U oltaru Crkve Majke Božje u Olovu, u njegovom centralnom dijelu, nalazi se jedan ugrađeni stećak. Stećak je pronađen u blizini crkve, a u oltar je ugrađen prilikom gradnje današnje crkve tridesetih godina prošlog stoljeća.61 S obzirom da se danas vidi samo jedna strana stećka, ukrasi koji su na toj strani sadržajem (rozete i polumjesec, uokvireni plastičnom trakom/užetom) i tehnikom izrade (plastično/ispupčeno) vrlo su slični ukrasima na krovu jednog sljemenaka na Kurjači pored Dolova, a međusobno nisu puno udaljeni.62 Polumjeseci na oba stećka izrezbareni su paralelnim malim linijama i potpuno su isti na oba stećka, na Kurjači (Krčevine) i u crkvi u Gornjem Olovu.

58

Hadžimuhamedović A. 2008. 125.

To su stećci evidentirani pod rednim brojem 22, 23. i 24. u Odluci o proglašenju ove crkve i nekropola stećaka i nišana za nacionalni spomenik BiH (Odluka Prirodno i historijsko područje – nekropole sa stećcima, nišanima, obeliskom i ostacima Crkve sv. Roka u Bakićima Donjim, u selu Bakići Donji, općina Olovo, Broj: 02-02-170/08-12,10.09.2008.”Službeni glasnik BiH”, broj 55/09). Dostupno na: http://kons.gov.ba/main.php?id_struct=6& lang=1&action=view&id=3042 [Pregledano: 30.5.2015] 60 Benac, A. 1951. 20.

61 Odluka o proglašenju za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine Historijska građevina – Crkva Majke Božje u Olovu, Broj: 07.3-02.3-71/10-22. 26.10. 2010. Dostupno na: http://kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=3309 [Pregledano: 31.5.2015] 62 Oko 1000 m zračne linije jugoistočno od Crkve.

59

68

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

MRAMOROVI OLOVSKOG KRAJA

Slika 8. ‘Crni kamen’ ispred Crkve u Olovu

U literaturi postoje tri slučaja tordiranog polumjeseca (Popovo polje, Lištica i Ludmer).63 Drugi stećak se nalazi u dvorištu ispred crkve i on se smatra lijevim dovratnikom ulaza stare srednjovjekovne crkve, dok desni dovratnik nije sačuvan. Poznatiji je kao “Crni kamen”, oko kojeg su se vjernici skupljali i palili svijeće kao spomen na staru bogomolju. Ta se praksa zadržala i danas, pa je od paljenja svijeća i danas crn (Slika 8). Da je ovaj stećak nekada bio dovratni kamen starije crkve nije ništa iznenađujuće, jer mnoštvo je primjera da su stećci korišteni i u gradnji sakralnih objekata uključujući i srednjovjekovne crkve 63

Bešlagić, Š. 1982. 164.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

69

Mirnes Hasanspahić

i novije crkve, a ima primjera da su korišteni i za gradnju džamija. Najčešća upotreba stećaka u gradnji objekata i jeste upotreba kao dovratnog kamena ili u temeljima zgrade. Stećak je danas postavljen uspravno na svoju užu čeonu stranu, kako je i trebao biti postavljen kao dovratnik. Ovaj stećak je po obliku sanduk s postoljem, bočne strane stećka sužavaju se prema krovu stećka. Prvi koji je skrenuo pažnju na ovaj zanimljivi stećak bio je Milenko S. Filipović, koji ga je smatrao stećkom i čak je dao skicu vrlo vjernu današnjem izgledu.64 Jedan autor ne slaže se s prethodnim autorom i ‘Crni kamen’ smatra isključivo lijevim dovratnikom ne razmatrajući mogućnost da je ovaj kamen mogao biti oboje, prvo stećak, pa kasnije postavljen/iskorišten kao dovratnik.65 Naredni primjer je dio stećka koji je bio u obliku sanduka ili ploče s postoljem. Nalazi se na istočnom prednjem uglu temelja stare džamije u mjestu Solun i služi kao ugaoni “kamen” u temelju objekta. Radi se o drvenoj džamiji koja nije bila evidentirana kao kulturno-historijski objekat, niti je bila obrađena u stručnoj literaturi, sve do donošenja Odluke o proglašenju ovog objekta za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine 2009. godine.66 Prilikom posjete objektu službenici Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika dio stećka nisu primijetili, tako da u spomenutoj Odluci nije evidentiran.67 S obzirom na njegove dimenzije, sigurno se radi o dijelu stećka, a ne o cijelom stećku. Stećak je vidljiv samo s dvije strane, pa je teško ocijeniti njegove prvobitne dimenzije.

Karakteristike na osnovu kojih se može tvrditi da je ovaj ugaoni “kamen” u temelju stare džamije stećak jesu uočljivo postolje stećka i dio ukrasa spirale čiji se krajevi završavaju vertikalno prema postolju stećka (Slika 9). Ova vrsta spirale je najčešći ukras na olovskim stećcima. Ukras je vjerovatno bio na bočnoj strani stećka, danas je samo djelimično vidljiv. Na ovom komadu stećka 64

Filipović, M. 1934. 16.

Svetište u razvalinama http://gospa-olovo.com/index.php/svetiste/povijest/svetisteu-razvalinama prema Bernardin Matić, Gospa Olovska: mala monografija i hodočasnički vodič. Sarajevo: Svjetlo riječi, 1991.

66 Odluka Graditeljska cjelina – drvena džamija u Solunu kod Olova. Broj: 06.1-2-40/0940.08.09.2009. Dostupno na: http://kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action =view&id=3251 [Pregledano: 31.5.2015] 67 S obzirom da je njihova posjeta bila u ljetnom periodu, moguće je da ugaoni kamen/ stećak nije primijećen zbog velike vegetacije (trave).

65

70

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

MRAMOROVI OLOVSKOG KRAJA

Slika 9. Dio stećka u temeljima stare džamije u Solunu

uočljiva su dva mala kružna udubljenja (prečnika oko 2-3 cm), jedno na tijelu stećka, a drugo na postolju. Ista udubljenja prisutna su na dva kamena bloka, koji su postavljeni ispred džamije kao ulazni stepenci ili prag. Postoji mogućnost da su pragovi i ovaj komad stećka ranije korišteni kao dovratni kamenovi (dovratnici) za neku stariju građevinu (stariju džamiju ili možda srednjovjekovnu crkvu), a udubljenja su bila dio sistema za zatvaranje vrata, odnosno za neke željezne halke zalivene olovom, kakve se obično ugrađuju u dovratnike.

Slična udubljenja, samo većeg prečnika, nalaze se na dovratnom kamenu spomenute srednjovjekovne crkve na Bakićima, a i na stećku (‘’Crnom kamenu”) ispred Crkve Majke Božje u Olovu.

Upotreba bilo kakvog obrađenog kamena, od bilo kakvih objekata kao materijal za neku novu gradnju, s obzirom na učestalost, može se smatrati stalnom pojavom u prošlosti gradnje. Tako je ova pojava samo praktičan način pribavljanja građevinskog materijala (‘’iskoristi šta imaš”), a nikako kao neka destruktivna pojava ili rezultat mržnje. Ova pojava se u olovskom kraju zadržala sve do zadnjih decenija 20. stoljeća, odnosno do pojave modernih inRIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

71

Mirnes Hasanspahić

dustrijskih materijala za gradnju. Ovo nije vezano samo za kameni materijal, nego i za ostale trošnije materijale koji se koriste u gradnji, kao što je drvo i slično. Moderni sistemi ponovne upotrebe materijala u upravljanju otpadom i otpadnim sirovinama mogu se smatrati samo čovjekovim povratkom tradicionalnom održivom razvoju.

Ukrasi na stećcima

Ukupno smo evidentirali 180 ukrašenih stećaka. Još 5 ukrašenih stećaka nalazi se na spomenute 4 lokacije kojima nismo utvrdili postojanje (vidjeti poglavlje Brojnost stećaka). Daleko najčešći ukras na olovskim stećcima jeste predstava spiralnih zavoja u paru (dvostruka spirala), čiji se krajevi okomito spuštaju prema dnu stećka, zatim predstava rozete, pletenog užeta, razne linije i trake. Zbog uobičajenih problema prilikom evidentiranja stećaka (utonulost, vegetacija, mahovina i lišajevi, vidjeti poglavlje: Osnovni problemi prilikom terenskog evidentiranja stećaka) ne možemo ovu evidenciju ukrasa smatrati završenom. Donosimo tabelu sa pregledom ukrasa koji su prisutni na olovskim stećcima i količinu.

Slika 10. Arhitektonski motivi, imitacija kuće od uspravnih brvana

72

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

MRAMOROVI OLOVSKOG KRAJA

Ukras

Količina Ukras

Količina

Dvostruka spirala čiji se krakovi završavaju prema dolje Dvostruka mala spirala Ostale razne spirale ‘S’ motivi

112

Ruka povijena u laktu

1

3 27 27

5 1 5

Plastično uže glatko Plastično uže pleteno Plastično uže nedefinisano* Tanke linije Cik-cak linija Polumjesec – plastično Polumjesec – urezivanjem Isturena nadstrešnica sa bočnih strana Grozd Jabuka (polujabuka)/kugla

5 33 1 7 1 13 5 7

Štap Ruka i štap Imitacija brvana (kuća) Vidi sliku 10.

Paralelna rebra (plastično) Konjanik Udubljenja Ptica Koplje Figure ljudske Tačka Mali krug sa tačkom

10 7

Mač – urezivanjem Mač – plastično Mač (?)

Ruka i koplje Ruka i mač Ruka i sablja Ruka, mač i štit

4 3 1 5 4 1 1

Mali krug Krug/obruč (pleteni, od jedne linije) Imitacija krovnih pokrova Biljni ukrasi (?)

Razne predstave krsta/križa Mali krst/križ Ruka i krst/križ Rozete Rozete kao cvjetovi

1 2 8 1 1 4 6 9 3 14 3 1 21 2 1 66 34

* Nekada je bilo teško razlikovati tordiranu traku i plitko pleteno uže.

Iako se u literaturi za neke ukrase kao što je naprimjer polumjesec smatralo – “...nema ga nikako oko Olova...”68, mi smo ih evidentirali 18 u dvije tehnike izrade, urezivanjem i plastično (ispupčeno). Također, za neke ukrase u literaturi možemo naći podatak da se susreću uvijek skupa, npr. udubljenja i obruči69, dok to na olovskim stećcima nije praksa. Tu je i konstantacija da je 68 69

Bešlagić Š. 1982. 165.

Wentzel M. 1965. 129.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

73

Mirnes Hasanspahić

olovski kraj bogat stećcima ukrašenim spiralama i grozdovima,70 a iz priložene tabele se vidi da spiralama jeste, ali da grozdova nije puno (svega ih je 10).

Svaki od navedenih ukrasa moguće je detaljnije analizirati.

Zaključak

Nakon ovog provedenog istraživanja imamo podatak da se na području općine Olovo nalazi 81 lokacija s pojedinačnim ili grupnim nalazima stećaka s ukupno 1039 stećaka. To je znatno povećanje u odnosu na broj od 460 stećaka, koliko ih je bilo poznato u literaturi. Tokom istraživanja pokazalo se da su prisustvo mahovine, lišaja, vegetacije i utonulost stećaka u tlo osnovni problem u zapažanju stećaka i ukrasa na njima. Također, usmeni izvori, koji su presudni u ovom istraživanju, pokazali su se nepredvidivi i ne baš precizni u davanju podataka o lokacijama stećaka i teško se mogu smatrati potpuno iscrpljenim. Nastojali smo koristiti više informatora (kazivača) za jednu lokaciju.

Stećci u sekundarnoj upotrebi uvijek su pomjereni sa svoje prve lokacije.

Tako dijelom izgube svoj prvobitni izgled i teško su prepoznatljivi. Tom svojom promjenom “izgube se” iz narodnog pamćenja, tako da se uvijek može očekivati njihov pronalazak u nekim starijim građevinama i objektima.

Rezultat ovog istraživanja je kreirana baza podataka stećaka na jednom lokalnom području, koja se ubuduće može nadopunjavati otkrivanjem eventualnih novih lokacija sa stećcima, arheološkim iskopavanjima, čišćenjem evidentiranih lokacija nekropola ili nekih drugih saznanja.

Ovo istraživanje je pokazalo da detaljna pregledanja malog lokalnog područja donose nove značajne podatke o stećcima i da je potrebno svako lokalno područje što detaljnije istražiti. Tek nakon detaljnog istraživanja cjelokupnog područja imat ćemo potpunu evidenciju stećaka i svih pojava koje ih prate na cijelom području njihovog rasprostiranja.

70

Wentzel M. 1999. 141.

74

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

Prilog 1. Karta rasprostranjenosti stećaka na području općine Olovo

MRAMOROVI OLOVSKOG KRAJA

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

75

Mirnes Hasanspahić

IZVORI I LITERATURA IZVORI • Službeni glasnik BiH, Sarajevo.

• Odluka o proglašenju Historijskim spomenikom – most poznat kao “Rimski most” na rijeci Orlji, Odluka br. 02-2.3-77/11-11. 11.03.2011.g. Sarajevo, “Službeni glasnik BiH”, broj 53/11. Dostupno na: http://kons.gov.ba/main. php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=3337 [Pregledano:15.12.2014].

• Odluka Prirodno i historijsko područje – nekropole sa stećcima, nišanima, obeliskom i ostacima crkve sv. Roka u Bakićima Donjim, u selu Bakići Donji, općina Olovo, Broj: 02-02-170/08-12,10.09.2008.”Službeni glasnik BiH”, broj 55/09. Dostupno na: http://kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&ac tion=view&id=3042 [Pregledano: 30.5.2015] • Odluka o proglašenju za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine Historijska građevina – Crkva Majke Božje u Olovu, Broj: 07.3-02.3-71/10-22. 26.10.

2010. Dostupno na: http://kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&acti on=view&id=3309 [Pregledano: 31.5.2015]

LITERATURA a) Knjige i članci • Anđelić P. 1978. “Srednjovjekovna župa Kamenica ili Krivaja”. Glasnik Zemaljskog muzeja, n.s. A. XXXIII (1977). Sarajevo: Zemaljski muzej. 331-343.

• Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine. 1988. Tom 3. Regija 16. Sarajevo: Zemaljski muzej Sarajevo.

• Benac A. 1951. “Olovo”. Srednjovekovni nadgrobni spomenici BiH. Svezak II. Beograd: Savezni institut za zaštitu spomenika kulture.

• Bešlagić Š. 1953. “Proučavanje i zaštita stećaka” Naše starine, br. I. Sarajevo: Godišnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture, prirodnih znamenitosti i rijetkosti Bosne i Hercegovine. 167-175.

• Bešlagić Š. 1954. “Stećci u dolini Neretve”. Naše starine, br. II. Sarajevo: Godišnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture, prirodnih znamenitosti i rijetkosti Bosne i Hercegovine. 181-212.

76

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

MRAMOROVI OLOVSKOG KRAJA

• • • • • • • • • • • •

• • • •

Bešlagić Š. 1959. “Stećci u Opličićima”. Naše starine, br. VII. Sarajevo: Godišnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture, prirodnih znamenitosti i rijetkosti Bosne i Hercegovine. 145-154.

Bešlagić, Š. 1964. “Novopronađeni natpisi na stećcima”. Naše starine, IX. Sarajevo: Godišnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture, prirodnih znamenitosti i rijetkosti Bosne i Hercegovine. 133-144.

Bešlagić Š. 1971. Stećci – kataloško-topografski pregled. Sarajevo: Biblioteka “Kulturno naslijeđe”. “Veselin Masleša”.

Bešlagić Š. 1978. Nišani u XV i XVI vijeku u BiH. Knjiga 30. Odjeljenje društvenih nauka, Sarajevo: ANUBiH. Bešlagić Š. 1982. Stećci – kultura i umjetnost. Sarajevo: Biblioteka “Kulturno naslijeđe”. “Veselin Masleša”. Čelić Dž. – Mujezinović M. 1968. Stari mostovi u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: “Veselin Masleša”.

Fekeža L. 2008. “Stećci olovskog kraja”. Zbornik radova sa znastvenog skupa Tristota obljetnica stradanja samostana i crkve u Olovu (1704-2004). Sarajevo: Franjevačka teologija. 65-80.

Filipović S. M. 1928. “Starine u Bakićima kod Olova”. Glasnik Zemaljskog muzeja. Historija i etnologija. Sveska 2. Sarajevo: Zemaljski muzej. 69-78.

Filipović S. M. 1934. Varošica Olovo s okolinom. Preštampano iz Franjevačkog Vijesnika za 1934. Beograd: Grafički institut “Narodna misao”.

Hadžimuhamedović A. 2008. “Grad razgrad”. Sarajevske sveske 21-22. Sarajevo: Mediacentar Sarajevo. 113-129.

Hadži-Vasiljević J. 1931. “Mađarsko groblje u Stavama”. Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu. VI. Beograd: 115-117.

Hasanspahić, M. 2014. “Kulturno-historijsko naslijeđe oko izvora i gornjeg toka rijeke Orlje u blizini Olova”, Baština sjeveroistočne Bosne. br. 6. 2013.

Tuzla: JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, 95-101.

Hörman K. 1889. “Olovo”. Glasnik Zemaljskog muzeja. III. Sarajevo: Zemaljski muzej. 63-74.

Kear P. 1895. “O stećcima”, Starohrvatska prosvjeta I (1895). Sv. 4. Zagreb.

217-223.

Likovna enciklopedija Jugoslavije. 1987. 2. K-Ren. Zagreb: Jugoslovenski leksikografski zavod “Miroslav Krleža”.

Lovrenović D. 2009. Stećci – bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka.

Sarajevo: Rabic.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

77

Mirnes Hasanspahić

• • •

• • • • • • •

Matić B. 1991. Gospa Olovska: mala monografija i hodočasnički vodič. Sarajevo: Svjetlo riječi.

Mušeta-Aščerić V. 1978. “Hrešanski mramorovi”. Glasnik Zemaljskog muzeja. Arheologija. n. s. sv. XXXIII. Sarajevo: Zemaljski muzej Sarajevo. 223229.

Prostorni plan Bosne i Hercegovine. Faza “B” - valorizacija, prirodne i kulturno-historijske vrijednosti. 1980. Sarajevo: Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu i Urbanistički zavod za Bosnu i Hercegovinu Sarajevo.

Rengjeo I. 1942. “Stećci ili mramorovi”. Hrvatski planinar. br. 8-12. Zagreb.

105-114. Škaljić A. 1966. Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku. Sarajevo: Izdavačka kuća “Svjetlost”.

Truhelka Ć. 1889. “Dva heraldička spomenika iz Bosne”. Glasnik Zemaljskog muzeja. Sv. II. Sarajevo: Zemaljski muzej Sarajevo. 73-76.

Vego M. 1981. “Novi i revidirani srednjovjekovni natpisi iz Bosne”. Naše starine XIV-XV. Sarajevo: Godišnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture, prirodnih znamenitosti i rijetkosti Bosne i Hercegovine. 39-64.

Vračko-Korošec P. 1940. “La Nėcropole de han-Hreša”. Glasnik Zemaljskog muzeja. God. LII, sv. I. Historija i etnografija. Sarajevo: Zemaljski muzej Sarajevo. 45-47.

Wenzel M. 1965. Ukrasni motivi na stećcima. Sarajevo: Biblioteka “Kulturno naslijeđe”, “Veselin Masleša”.

Wenzel M. 1999. Bosanski stil na stećcima i metalu - Bosnian Style on Tombstones and Metal. Sarajevo: “Publishing”.

b) Radovi objavljeni u elektronskom obliku i mrežno dostupni • Rabić N. 2011. “Stećci Kruševa kod Olova”. Dostupno na: http://stanak. org/index.php?option=com_content&view=article&id=265:steci-krueva-kod-olova&catid=39:radovi-kratke-biljeke&Itemid=101 [Pregledano: 15.12.2014].

• http://gospa-olovo.com/index.php/svetiste/povijest/svetiste-u-razvalinama “Svetište u razvalinama” c) Članci u štampi • Beridan H. 1982. “Istorija u kamenu sačuvana”. Olovske novine. God. 1. br.

3. str. 10.

78

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

MRAMOROVI OLOVSKOG KRAJA

•

Kerić D. 1975. “Izazov za istraživače – Spomenici kulture Olova i njihova zaštita”. Olovske novine. God. 1. br. 3. str. 10.

d) Neobjavljeni rukopisi • Kerić R. D. 1975. “Motivi na stećcima kao izvori razvoja fizičke kulture u srednjem vijeku na području opštine Olovo”. (Rukopis diplomskog rada).

Sarajevo: Fakultet za fizičku kulturu Univerziteta u Sarajevu.

INTERNET • http://www.kons.gov.ba - Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika • http://stanak.org – Društvo za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije Stanak • http://www.bhdocumentary.net - BhDOCumentary naučno-popularni internet magazin (ISSN 2303-615X) • http://gospa-olovo.com Svetište Majke Božje – Olovo.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

79

PRILOG ZA HISTORIJU NAHIJE OLOVO U 17. STOLJEĆU Sedad Bešlija

O srednjovjekovnoj župi Olovcima, koja je dolaskom Osmanlija pretvorena u nahiju u sastavu Bosanskog sandžaka, historiografija je ostavila traga ponajviše u segmentu privrednih i vjerskih prilika. U ovom radu donijet će se osnovne karakteristike navedenog prostora u osmanskom razdoblju, s težištem na 17. stoljeću. Razvoj Olova u administrativno-upravnom pogledu kulminirao je krajem 16. stoljeća, kada je podignut na rang kadiluka, kojem je pridodat i Kladanj. Tako je ostalo i tokom cijelog 17. stoljeća.

Olovski kadiluk i nahija su i dalje važili za trgovačko i rudarsko mjesto sa stalnim rastom populacije. Vjerska tradicija i iskustvo zajedničkog života između pripadnika različitih konfesija, muslimana, koji u ovoj nahiji u 17. stoljeću čine preko 90% stanovništa, s jedne i kršćana, koji su u najvećoj mjeri skoncentrisani u gradu, s druge strane, predstavlja značajno obilježje olovskog kraja u navedenom periodu. Historijski izvori, napose, bilježe živu franjevačku tradiciju na ovom području.

Ključne riječi: Olovo, nahija, 17. stoljeće, Knežina, franjevci, privreda, vjerske prilike

Administrativno-upravna podjela

Poznato je da je dolaskom Osmanlija na prostore Bosne izvršena nova administrativno-upravna podjela ovog kraja. Na početku osmanske vlasti osvojene teritorije bile su podijeljene na nekoliko većih jedinica – vilajete. Po-

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

81

Sedad Bešlija

dručje nahije Olovaca ili Olova1 pripadalo je vilajetu Pavli Il-i (Zemlji Pavlovića), koje je inače obuhvatalo prostor od Višegrada, preko Rogatice i Romanije do Olova. Nahija Olovci, Olovče ili Olovčija, kako se spominje 1471. godine, odgovara srednjovjekovnoj župi Olovci u području stare rudarske varoši Olova, koje je 1469. godine imalo 126 porodica i 30 neoženjenih. Spominje se od 1469. godine do 19. stoljeća. Ova nahija se s južne strane graničila nahijama Borač i Studena, pa su joj pripadala i sela po sjevernim obroncima Romanije, koja se spominju 1471. godine. U toj nahiji postojao je 1469. godine i Pazar Žrnovnica, sa 38 porodica i 3 neoženjena, i selo Knežina, sa 13 porodica i 2 neoženjena, koje se kasnije razvilo u kasabu, te selo Tekmir (Šahbegovići) pod Romanijom. Sjedište nahije bilo je u Olovu.2 Između 1470. i 1525. godine nahija Olovci pripala je Višegradskom kadiluku, koji je obuhvatio prostor vilajeta Pavli i Kovač, tj. zemlje Pavlovića i Kovačevića. Takvo stanje se održalo sve do 1580-ih godina. Nešto prije osnovan je kadiluk Olovo, kome je pripojena i nahija Kladanj (dotad je činila dio Sarajevkog kadiluka), pa u 17. stoljeću ovaj kadiluk zvanično dobija naziva kadiluk Kladanj i Olovo, Kladanj s Olovom ili obratno. Sjedište se mijenjalo – nekad je bilo u jednom, a nekad u drugom mjestu. Ovome kadiluku su pripojene nahije Bribić ili Kamenska, kao i nahija Jeleška Župa, koje su do tada pripadale Višegradskom kadiluku.3 U dokumentima različite vrste, naprimjer, može se pročitati ime olovskih kadija Sefera iz 1617, Muhameda-efendije iz 1637. godine, a olovski kadija se spominje i 1681. i 1683. godine.4 Prijepise Ahdname sultana Mehmeda II Fatiha, koju je 1463. godine dodijelio bosanskim franjevcima, a koji se čuvaju u Makarskom i Omiškom samostanu, sačinio je, najvjerovatnije u prvoj polovini 17. stoljeća, olovski kadija Alija, sin Muhameda.5 Olovska nahija sa svojih 97 sela 1604. godine obuhvatala je područje koje se danas prostire od Han-Pijeska i Sokoca, preko Srednjeg i Vareša do Kladnja 1

Neka tumačenja kažu da je po rudnicima Olova ime dobilo i varoško naselje, a po njemu i čitav kraj. Filipović S. M. 1934.2.

2 Šabanović H. 1982. 11.

3 Isto, 183.

4 Filipović S. M. 1934. 19.

5 Prema: Jurišić K. 1972. 196.

82

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

PRILOG ZA HISTORIJU NAHIJE OLOVO U 17. STOLJEĆU

i okoline. Pored ostalih podataka interesantan je i onaj koji pokazuje da je u selima Olovske nahije 1604. godine upisan 2.831 akindžija, koji su tada imali vojno-policijski zadatak očuvanja javnog reda i mira u unutrašnjosti Ejaleta.6 Rudarstvo

Ruda olova, posebno mehkog olova, kakvo se nalazilo na području Olova, bila je na izuzetnom glasu u 14. i 15. stoljeću, jer je služila kao pokrovni materijal za kule, palate i crkve. Otuda se i razvila trgovina ovim materijalom, a Dubrovčani su imali privilegiju zakupa nad olovskom carinom. Dubrovčani su ostali zakupci carine i u vrijeme Osmanlija, tačnije Dubrovčanin Vito Hokšadam i hodža Bajazit.7 Rudnici i solane s određenim okolnim područjem redovito su spadali u sultanov regal (has) i kao takvi pripadali su kategoriji slobodnih (serbest) posjeda. To znači da je sultanu pripadalo pravo upravljanja hasom, ubiranja rente s tog područja i vršenje upravno-policajne vlasti nad naseljenim stanovništvom. Pravo suđenja, međutim, pripadalo je jedino državi, što je vršio kadija kao državni sudski organ. Što se tiče rudnika, nadležni kadija je osim suđenja imao pravo i dužnost da vrši kontrolu poslovanja u rudniku. Sultanov has olovskog područja obuhvatao je, osim Olova, još šest sela, od kojih su tri sela bila evidentirana kao rudnici olova, depandansi samog Olova, i to: Čičal, Kruševa i Donje Podgrađe. Uz podrinjsku, srednjobosansku i sjeverozapadnobosansku oblast, olovska oblast (uz porječje Bosne i Željeznice, Stavnje i Krivaje) čini jednu od četiri glavne rudarske oblasti u Bosni. No, za razliku od srednjeg vijeka, u 17. stoljeću proizvodnju plemenitih metala zamjenuje željezo, posebno u rudnicima u sjeverozapadnoj Bosni. Sanska rudarska oblast je uz varešku bila baza proizvodnje željeza u Bosni u ovom stoljeću. Poznat je primjer Novog Majdana, kraj sela Gračanice, koji vremenom postaje Stari Majdan zbog mnoštva majdana koji se u međuvremenu otvaraju. Već sredinom 15. stoljeća opada proizvodnja olova, a do sredine 17. stoljeća potpuno prestaje proizvodnja plemenitih metala. Jačala je prozvodnja željeza, tako 6 7

Kupusović A.1991. 143-147.

Filipović S. M.1934. 10-12.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

83

Sedad Bešlija

da poslije Bečkog rata od početka 18. stoljeća osim proizvodnje željeza nema druge proizvodnje u rudarskoj djelatnosti.8 Sami grad Olovo – centar kršćanske zajednice

U povijesti bosanskog katoličanstva u 17. stoljeću svakako je najznačajnije mjesto bilo Olovo i najznačajnije uloge igrale su porodice sa širom okolicom bilo da je riječ o bosanskim franjevcima, biskupima ili pak bosanskim katoličkim trgovcima.9 Osim muslimana, koji su činili najveći dio sarajevskih trgovaca izvoznika, bilo je u 17. stoljeću naročito dosta katolika, a među njima su se isticali doseljenici iz Olova, pa ih je splitski trgovac Marko Kavanjin tim imenom i spominjao. Iz Olova su porijeklom Stjepan Maravić, Andrija Bernardić, Andrija Petrović, Jerolim Matejković i sin mu Ivan. Iz Olova su bili i trgovci Brnjakovići, koji su trgovali s Dubrovnikom.10 Inače, Brnjakovići-Grubišići iz Olova su najznačajnija trgovačka porodica bosanskih katolika u 17. stoljeću.

Bankrotirali su usljed pohoda Savojskog na Sarajevo koncem tog stoljeća.11 Olovski samostan je za tadašnje prilike bio velikih dimenzija. Ležao je pod strmim stijenama brda Kleka iznad samog gradića Olova na istaknutom i lijepom položaju, s kojega se pruža divan pogled na okolna brda i dolinu, u kojoj se sastaju potoci Bioštica i Stupčanica i od svojih sastavaka tvore rijeku Krivaju.12 Olovski franjevački samostan bio je na glasu u 17. stoljeću. Mnogi putopisci, biskupi ili papini izaslanici spominju ga i opisuju. Među njima su Atanasije Grgičević, Pavle iz Rovinja, Marijan Maravić, Nikola Ogramić-Olovčić i drugi. Crkva i samostan u Olovu naročito su postali popularni u 17. stoljeću, nakon što je u njega prebačena ikona sv. Marije iz Zvornika. Mase su obilazile to mjesto, počele su priče o čudesima, procesijama, liječenju umobolnih i slično. Na sjednici Kongregacije u Rimu 12. novembra 1646. godine kardinal Kornelije saopćio je kako je te godine neki „turski činovnik“ htio da omete 8

Handžić A. 1985. 321-360.

Džaja M. S. 2008. 90-93.

10 Traljić S. 1962. 348.

11 Džaja M. S. 2008. 90-93.

12 Rendjeo I. 1940. 70.

9

84

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

PRILOG ZA HISTORIJU NAHIJE OLOVO U 17. STOLJEĆU

nošenje ikone u procesiji, te je u njega ušao đavo, od kojeg se oslobodio poslije kajanja. Inače, ta hodočašća bi trajala po tri mjeseca.13 Naprimjer, na Veliku Gospojinu 1610. godine sakupilo se 15.000 duša.14 Tu su se odvijali i drugi događaji važni za katolike. Naprimjer, u Olovu je 1633. godine održan skup katolika na kojem je preporučeno da se za biskupa imenuje fra Jeronim Lučić, ali su neki bili protiv zbog toga što je imao rođake koji su prešli na islam. Ipak, fra Jeronim je proglašen biskupom. Jedan od znamenitih biskupa bio je i fra Marijan Maravić iz Olova, kome je Hadži Sinanović iz Sarajeva bio rođak.15 Nadalje, u literaturi je zastupljeno mišljenje da je osnovni razlog stagnacije, dugovanja i na koncu propasti samostana bila njegova slava i bogatstvo („fratri jeli iz srebrenih i zlatni činija“), koju je „turska vlast“ uvidjela i uništila nametima. Već 1672. godine samostan je bio u ogromnom dugu, napušten i trnjem obrastao. Ipak, do 1679. uspio je živnuti, no rat koji je uslijedio definitivno je zapečatio sudbinu ovog svetišta. Fra Bono Benić bilježi legendu prema kojoj je Sefer-paša dao zapaliti samostan 1703. godine. No, u Sutješkom manastiru postoji ferman koji fratre u Olovu uzima pod zaštitu na njihovu žalbu da se ometa držanje „panađura“ o Gospojini. Također, 1688. godine obnavljan je krov na samostanu, a 1696. godine Ivan Benigni preporučuje Kongregaciji u Rimu Olovsko svetište. Nakon povlačenja Eugena Savojskog sa jednim dijelom bosanskih katolika bila je predodređena i sudbina ovog samostana i crkve.

Početkom 18. stoljeća nema više Olovske župe ili parohije u spisku bosanskih katoličkih župa. Olovski katolici i kler su se raselili, dijelom u Srijem i Slavoniju, dijelom u Visoko i Kreševo.16 Dakle, u jednom dijelu literature osmanski činovnici optužuju se za stradanje samostana. Međutim, olovski katolici patili su i od Cigana. Osim toga, na život katolika negativno su utjecali i hajduci, ali i epidemije. Neki Deli Porča s Romanije predstavljao im je veliki problem 1610. godine. Mustafa-paša Olovčić izdao je bujruldiju u vezi s tim slučajem. Ljetopisac Benić smatra da je aktivnost hajduka bila glavni povod propasti ovog samostana. Samostan je 13

Filipović S. M. 1934.21.

Rendjeo I. 1940. 68.

15 Filipović S. M. 1934. 23.

16 Isto, 26.

14

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

85

Sedad Bešlija

1688. godine patio od kuge i gladi. Poznate su kuge 1647, 1686. i 1690. godine tokom 17. stoljeća.17 Još jedna zanimljivost. Mnogi franjevci iz Olova u 17. i 18. stoljeću nose prezime Olovčić, ali su se Olovčićima već tada nazivali i muslimani iz Olova.

Naprimjer, 1609, 1613. i 1617. godine spominje se Mustafa-paša Olovčić. (Podatak iz Fojničke regeste, 125, 126, 129.)18 Muslimanska zajednica u nahiji Olovo Prema određenim predajama, prva, drvena džamija u Olovskoj nahiji izgrađena je 1546. godine u Solunu kod Olova. Isto tako, postoji predanje, ali ne i pouzdani podaci, da je džamija u Miljevićima kraj Olova izgrađena 1598. godine.

Do početka 17. stoljeća širenje islama u samom gradu Olovu zahvatilo je tek 11% stanovništva, a u nahiji čak 92% stanovništva. Dakle, sami grad Olovo predstavljao je jednu vrstu oaze kršćanstva na ovom području. Od ukupnog broja kršćanskih kuća u nahiji Olovo 61% ih je bilo u gradu. Naravno, razlog takvom stanju treba tražiti u dvama faktorima: postojanje samostana i jak utjecaj katoličke crkve, te postojanje rudnika oko kojeg su se okupljali Sasi, ali i razni trgovci katolici, prije svih Dubrovčani.19 Izvještaji Grgičevića i Maravića papi govore o tome da se broj kuća muslimana u Olovu ili Piombu (u lat. izvorima naziva Plumbum) povećao sa 30 na 54 u periodu 1626-1655. godine.20 Džamija u Olovu izgrađena je u prvim godinama 17. stoljeća. Njen imam i hatib bio je Gazanfer-halifa, s dnevnom plaćom od 3 akče, a mujezin Hurremhalifa, s plaćom od 2 akče na dan. Prva mahala muslimana imala je, pored navedenih, još 14 oženjenih i 3 neoženjena člana.21 Od dolaska islama na ove prostore muslimani su započeli tradiciju odlaska na dovišta. Takva tradicija nekada ima vezu i s običajima koji su vladali u 17

Isto, 30-33.

Matasović J. 1930. 125., 126. i 129.

19 Kupusović A. 1991. 118.

20 Marković F. 1904. 449-456.

21 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, sv. III, obradila: Kupusović A. 2000.

185. Filipović S. M.1934. 9.

18

86

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

PRILOG ZA HISTORIJU NAHIJE OLOVO U 17. STOLJEĆU

Bosni prije osmanskog perioda. Danas se dovišta u Olovu i okolini održavaju na čak 20 mjesta jedanput godišnje.

Knežina u nahiji Olovo – muslimanski centar nahije

I pored naučnih rezultata koje su u svojim radovima ponudili u prvom redu Hazim Šabanović i Alija Bejtić, još uvijek nedostaju pouzdani podaci prema kojima bi se tačno utvrdila administrativna pozicija kasabe Knežine u odnosu na Olovsku nahiju kroz 17. stoljeće. Ne postoji siguran podatak koji bi potvrdio činjenicu da je kasaba Knežina izdvojena iz Olovske nahije osnivanjem kadiluka Birče krajem 16. stoljeća. Premda se to vjerovatno dogodilo negdje oko sredine 17. stoljeća, na šta ukazuje i naziv kadiluka “Birče mea Knežin” (Birač sa Knežinom), s obzirom na činjenicu da je kasaba Knežina sastavni dio nahije Olovo prema katastarskom popisu iz 1604. godine, u ovom radu će se ona tako i tretirati.

U neposrednoj blizini samoga grada Olova i okoline formirala se kasaba Knežina od istoimenog sela, koja od 1516. godine doživljava pravi procvat, posebno nakon izgradnje Džamije sultana Selima I i formiranja muslimanske mahale. Tada dobija status kasabe. Godine 1604. dolazi do izvjesnog opadanja broja stanovnika, pa mahala džamije ima 73 muslimanske kuće sa 33 neoženjena, dok raju varoši Knežina čini osam muslimanskih porodica. Naravno, Knežina je dobila jedan ovakav status isključivo zbog saobraćajno-komunikacijskih i sigurnosnih razloga. Inače, značaj vakufa u procesu formiranja i razvoja kasaba, kao i u širenju islama i islamske kulture je ogroman. Često su vakufi, u slučaju da se kasaba formira tamo gdje ranije nije bilo gradskog naselja, preuzimali na sebe plaćanje nekih rajinskih poreza umjesto stanovnika kako bi inicirali i ubrzali doseljavanje.22 Kada se sumiraju poznati podaci, vidi se da je Knežina do pred kraj 17. stoljeća imala sljedeća obilježja: otvoreno gradsko naselje (kasaba) sa oko 300 kuća, odnosno (računajući pet članova u svakoj kući) oko 1.500 stanovnika; imala je javne objekte i privredu gradskog obilježja; objekti javne arhitekture bili su četiri džamije, jedan ili dva mekteba, hamam i sudnicu gdje je sjedio kadija. Privrednu strukturu činili su čaršija s najmanje 11 dućana zanatlija, 22

Kupusović A. 1991. 118.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

87

Sedad Bešlija

kojim treba dodati dva majstora dunđera, zatim sajmište, odnosno, kako se ovdje zvalo, trgovište, tri tabhane, stupa valjarica, 11 vodenica, od kojih su četiri na Bioštici, te najmanje četiri novčane zaklade (vakufa). Naselje je bilo organizirano u više gradskih četvrti (mahala).23 Od historijskih izvora iz 17. stoljeća o ovom kraju sačuvana je i molba bosanskog defterdara Muslua od 21. decembra 1677. godine o popunjavanju položaja imama i hatiba Džamije sultana Selima u kasabi Knežina u Bosanskom sandžaku.24 Zatim je sačuvana molba Hasan-efendije, kadije Birča sa Knežinom i Kamengrada od 30. aprila 1699. godine, kojom traži da se dodijeli dužnost muarrefa* Džamije sultana Selima I u Knežini.25 I na koncu, sačuvana je i potvrda od 1. maja 1701. godine o preuzimanju odluke o stupanju na dužnost salahana** u Džamiji sultana Selima u kasabi Knežina po imenu Turan Halifa iz ruke Husejin-age, vakufskog džabije***.26 Tragovi funkcioniranja timarskog sistema u nahiji Olovo

Danas se u Arhivu Predsjedništva Vlade Republike Turske u Istanbulu čuvaju određeni dokumenti koji ukazuju na podatke o funkcioniranju timarskog sistema u nahiji Olovo u 17. stoljeću. U jednom od njih stoji da je 13. juna 1663. godine usljed smrti timarnika Fejzullaha u nahiji Olovo u Bosanskom sandžaku, s obzirom na to da je timar ostao upražnjen, bosanski alajbeg Ismail podnio molbu da se navedeni timar dodijeli Musi, bratu umrloga.27 Slična molba istog alajbega napisana je i 1. januara 1664. godine za dodjelu upražnje-

23

Bejtić A. 1978. 53.

Başbakanlık Osmanlı Arşivi (BOA), İE.EV.., 14/1663. * Muarrif je džamijski službenik zadužen da petkom prije džuma-namaza najavi okupljenom džematu ime sultana i hair sâhibije-vakifa, tako što izgovara odgovarajući tekst (târifu). Târifa se recituje na arapskom, turskom i perzijskom jeziku, a uobičajena je u sultanskim, vezirskim i drugim velikim džamijama.

25 BOA, İE.EV.., 34/3960. ** Učač salavata, blagoslova na poslanika Muhammeda a.s., na dan džume ili dženaze. *** Osoba zadužena za skupljanje kirije i drugih prinosa na ime vakufa.

26 BOA, İE.EV.., 30/3525.

27 BOA, İA.ES.., 11/1068.

24

88

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

PRILOG ZA HISTORIJU NAHIJE OLOVO U 17. STOLJEĆU

nih timara određenim licima, između ostalih, i u nahiji Olovo.28 Zatim, sačuvana je potvrda od 25. aprila 1664. godine kojom se u nekim selima Olovske nahije upražnjeni timari koji su ostali nakon Kurda Alije dodjeljuju Abasu.29 Također, u jednoj molbi bosanskog alajbega Omera od 1. oktobra 1678. godine spominje se dodjela upražnjenih timara u Olovskoj nahiji na ime Halila i Ibrahima.30 Umjesto zaključka

Sve navedeno mogli bismo sabrati pod jedan zaključak: Olovska nahija je u 17. stoljeću bila mjesto koegzistencije dviju tradicionalnih vjerskih zajednica – islamske i kršćanske. Osim u doba teških ratnih prilika i hajdučija, kada su svi bili na iskušenjima, mir i suživot krasili su ova brda i šume, kao uostalom i ostatak Bosanskog ejaleta. Osmanska vlast nastojala je sistemom slobodne trgovine i privređivanja te saobraćajno-komunikacijskim razvojem osigurati opstanak kako sebi tako i ljudima koji su boravili na ovom području.

No, kako je 17. stoljeće odmicalo, a plemeniti metali gubili na značaju, te se trgovina pomjerala u druge krajeve, uz odjeke Bečkog rata krajem stoljeća, olovski kraj je neminovno gubio onaj sjaj koji je nekad imao.

IZVORI I LITERATURA IZVORI Neobjavljeni izvori Istanbul Başbakanlık Osmanlı Arşivi (BOA) • Fond: C.TZ. • Fond: İA.ES. • Fond: İE.EV. 28

BOA, İA.ES.., 23/2112.

BOA, C..TZ.., 87/4305.

30 BOA, İA.ES.., 23/2114.

29

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

89

Sedad Bešlija

Objavljeni izvori • Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine. Sv. III. 2000. Obradila: Amina Kupusović. Sarajevo: Bošnjački institut Zürich – odjel Sarajevo i Orijentalni institut u Sarajevu.

LITERATURA • Bejtić A. 1978. „Knežina i knežinska nahija u historiji i likovnom stvaralaštvu“. Prilozi za orijentalnu filologiju. 26/1976. Sarajevo: Orijentalni institut u Sarajevu.

• Džaja M. S. 2008. „Katoličko građanstvo u Bosni u 17. stoljeću: Brajkovići i Brnjakovići“. u: Zbornik radova sa znanstvenog skupa „Tristota obljetnica stradanja samostana i crkve u Olovu (1704-2004). Sarajevo: Franjevačka teologija Sarajevo.

• Filipović S. M. 1934. „Varošica Olovo s okolinom“. Franjevački vijesnik. Beograd.

• Handžić A. 1985. „Rudarstvo u Bosni XV-XVII stoljeće“. İstanbul Üniversitesi İktisat Fakültesi Mecmuası. 1-4/41. İstanbul: Üniversitesi İktisat Fakültesi.

• Jurišić K. 1972. Katolička crkva na biokovsko-neretvanskom području u doba turske vladavine. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

• Kupusović A. 1991. „Širenje islama u vijaletu Pavli“. Prilozi za orijentalnu filologiju. 41/1991. Sarajevo: Orijentalni institut u Sarajevu.

• Marković F. 1904. „Dva savremena izvještaja o Bosni iz prve polovine XVII stoljeća“. Glasnik zemaljskog muzeja. god. 16. sv. 3. Sarajevo: Zemaljski muzej u Sarajevu.

• Matasović J. 1930. „Fojnička regesta“. Spomenik SKA. Beograd: Srpska kraljevska akademija.

• Rendjeo I. 1940. „Olovo u drugoj polovini XVII vijeka“. Napredak. 31/1941.

Hrvatski narodni kalendar 1941. Sarajevo: HKD Napredak.

• Šabanović H. 1982. Bosanski pašaluk, postanak i upravna podjela. Sarajevo: Svjetlost.

• Traljić S. 1962. „Trgovina Bosne i Hercegovine s lukama Dalmacije i Dubrovnika u XVII i XVIII stoljeću“. Pomorski zbornik. I-II. Zagreb: Društvo za proučavanje i unapređenje pomorstva Republike Hrvatske.

90

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

EKSPLOATACIJA ŠUMA U KRIVAJSKOM BAZENU I IZGRADNJA ŽELJEZNIČKE PRUGE U DOLINI RIJEKE KRIVAJE (1878-1990) Jusuf H. Mujkić

Prirodna bogatstva u Bosni i Hercegovini, a naročito šumska, tokom historije su privlačila kako strane tako i domaće kapitaliste. Krivajski bazen1 posebno je bio interesantan. U njemu se nalazila 1/3 svih šumskih četinarskih stabala Bosne i Hercegovine. Konfiguracija zemljišta i bogatstvo vodenim tokovima omogućavali su eksploataciju tih bogatstava. Tokom novije historije Bosna i Hercegovina, a time i Krivajski bazen, bili su pod različitim upravnim sistemima: osmanskim, austrougarskim, Kraljevine Srba Hrvata Slovenaca / Jugoslavije, tzv. Nezavisne Države Hrvatske i Federativne Narodne Republike Jugoslavije / Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Pri kraju osmanske uprave s prodiranjem robno-novčanih odnosa otpočela je eksploatacija šumskih bogatstava, ali u manjem obimu. Korištenje šumskih potencijala kao značajne izvore prihoda uvidjela je Austro-Ugarska monarhija dolaskom na ove prostore, pa je upravo u tom periodu napravljen veliki zamah na ovom polju i u narednom periodu.

U ovom radu bit će obrađena eksploatacija šuma u Krivajskom bazenu za vrijeme pojedinih upravnih sistema od polovice XIX do početka sedamdesetih godina XX stoljeća,2 organizacija šumarstva, izgradnja Željezničke 1

Krivajski bazen je skoro istovjetan krivajskom eksploatacionom području. Prostire se između rijeke Bosne i Drine, s desne i lijeve strane rijeke Krivaje, Bioštice i Stupčanice, od kojih je Krivaja nastala, prelazi vododijelnicu i spušta se do planine Žep. U daljem tekstu bit će pobliže označen prostor ovog područja.

2 Izvršno vijeće NRBiH donijelo je Odluku o obrazovanju šumsko-privrednih područja u BiH, koja su se u pravilu poklapala s granicama već formiranih komuna. Službeni RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

91

Jusuf H. Mujkić

pruge Zavidovići – Olovo – Kusače, te izgradnja industrijskih kapaciteta za preradu drveta. Istraživanje je bazirano na arhivskoj građi, štampi i objavljenoj literaturi.

Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, rijeka Krivaja, eksploatacija šume, željeznica, Olovo, Zavidovići, Krivajski bazen, industrijski kapaciteti.

Eksploatacija šuma za vrijeme osmanske uprave

Ekonomski i društveni razvitak Bosne i Hercegovine za vrijeme osmanske uprave zbog dugo zadržanih timarskih odnosa kretao se vrlo sporo. Robno-novčani odnosi sporo su prodirali. Šume, kao i sva druga zemljišta, bila su vlasništvo države, odnosno sultana. Tek polovicom XIX stoljeća osmanska uprava je ocijenila da šume postaju značajan faktor u trgovinskoj razmjeni i stjecanju dobiti. Do donošenja prvog Zakona o šumama 1869. godine šume su besplatno koristili stanovnici sela i gradova za vlastite potrebe. Zakon je imao za cilj da se unese reda u šumske komplekse. Utvrđene su četiri kategorije vlasništva šuma: državne, općinske, vakufske i privatne. Suština tog zakona sastojala se u tome da se što veći kompleksi šuma stave pod kontrolu države.3 To je bilo vrijeme velikog interesa zapadne Evrope za drvnu građu, naročito hrastovu. Osmanske vlasti za sprovođenje zakona angažirale su jedan broj šumarskih stručnjaka s područja Austro-Ugarske monarhije. Također, da bi osigurale srednji šumarski kadar, osnovale su i otvorile prvu šumarsku školu na Balkanskom poluotoku 1857. godine u Carigradu.4 Prvi oblik eksploatacije šuma pojavio se tridesetih godina XIX stoljeća u proizvodnji pepela i potaše.

Ubrzo je postala aktuelna proizvodnja hrastove duge za izradu kaca i buradi koje su tražili engleski i francuski proizvođači vina. Prve licitacije za eksploataciju šuma u Krivajskom bazenu (s lijeve strane rijeke Krivaje i s desne strane list NRBiH, 31/61, 11. 8. 1961. 1962. godine formirana su šumsko-privredna preduzeća.

Zbog toga nije moguće pratiti eksploataciju šuma od tog vremena, jer su šume od Maoče [granica općine (komune) Zavidovići] pripale drugim općinama i izuzete su iz eksploatacionog područja Krivaje.

3 Begović B. 1960, 13.

4 Ibid, 29.

92

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

EKSPLOATACIJA ŠUMA U KRIVAJSKOM BAZENU I IZGRADNJA ŽELJEZNIČKE PRUGE U DOLINI RIJEKE KRIVAJE (1878-1990)

rijeke Gostović, područje između današnjeg Stoga i Vozuće) za proizvodnju francuske duge većeg obima održale su se 1870, 1871. i 1874. godine. Tada je prodato 2.740.000 francuske duge i 130.000 m³ četinarskog oblog drveta. U proizvodnji francuske duge angažirana je stručna radna snaga iz Slovenije.

Domaća radna snaga korištena je u sječi ogrjevnog drveta, kao i u transportu rijekama. U to vrijeme nisu bile izgrađene komunikacije dolinom rijeke Krivaje. Zbog toga je do Zavidovića sva građa plavljena niz rijeku Krivaju, a od Zavidovića splavom niz rijeke Bosnu i Savu do Beograda.5 Dakle, osmanska uprava je tek pri kraju svoje vladavine uočila značaj šumskih bogatstava kao izvora prihoda, te je zbog toga isjekla male količine hrastovih i četinarskih stabala u Krivajskom bazenu i to uglavnom na području između današnjeg Stoga i Vozuće.

Eksploatacija šuma za vrijeme austro-ugarske uprave

Austro-Ugarska monarhija je, nakon što je augusta 1878. godine zaposjela Bosnu i Hercegovinu, već naredne godine uputila grupu šumarskih stručnjaka da izvrše aproksimativnu procjenu šuma. Ona je utvrdila da se u Bosni i Hercegovini na površini od oko 566.000 ha nalaze visoke ekonomske šume, od čega oko 139.000.000 m³ sječive mase tehničkog drveta. Utvrđeno je da je sastav tih šuma oko 61.000.000 m³ četinara i oko 78.000.000 m³ lišćara.6 Ekspertna grupa je posebno ukazala na ogromna bogatstva četinarskog šumskog fonda u istočnoj Bosni između rijeka Bosne i Drine, naročito u dolini rijeke Krivaje, u području Krivajskog bazena i planine Žep. Ta grupa je istakla da su na tom području šume prašumskog tipa, dok se u srednjem dijelu, na području današnje Maoče, zadržala i hajdučija! Prema mišljenju ekspertne grupe, bilo je potrebno angažiranje kapitala i investicionih sredstava, kao i uspostava organizacije šumske privrede s posebnim naglaskom na organiziranje šumarstva i šumarske službe.

Za razvoj šumske privrede u Bosni i Hercegovini od značaja je donošenje Zakona o upravljanju Bosnom i Hercegovinom 1880. godine, tzv. Bosanskog zakona. Odredbama tog zakona utvrđeno je da se svi troškovi okupacijskog si5 6

Ibid, 162.

Begović B. 1978. 59.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

93

Jusuf H. Mujkić

stema moraju pokrivati iz vlastitih prihoda okupacione zemlje.7 To znači da su se morala osigurati sredstva na području Bosne i Hercegovine za izdržavanje okupacione vlasti, kao i za investiciona ulaganja u infrastrukturu. Austrougarska uprava u Sarajevu osnovala je Zemaljsku vladu. Bosna i Hercegovina je podijeljena na okruge, srezove i četiri grada, a pri Zajedničkom ministarstvu finansija u Beču osnovan je Bosanski biro, preko kojeg se de facto upravljalo Bosnom i Hercegovinom.

Ekspertna grupa šumarskih stručnjaka, kao što je već istaknuto, koja je utvrđivala površine i količine šumskog rastinja na području BiH, istovremeno je predložila i organizaciju šumarstva i šumarske službe. Predložena organizacija nije realizirana zbog visokih troškova njenog izdržavanja. Nešto kasnije, aprila 1880. godine, Zajedničko ministarstvo finansija u Beču donijelo je odluku o organizaciji šumarstva u BiH. Tom odlukom formirano je šumarsko odjeljenje (u okviru Finansijske direkcije za BiH u Sarajevu) s pet šumarskih ureda u sjedištima okružnih oblasti i 27 šumskih uprava. Funkcionirali su na osnovi samostalnih šumskih ureda i šumskih uprava. Stručni kadrovi dovođeni su sa strane, a za čuvarsku službu zaposleni su domaći ljudi.

Osnovni zadatak ovih službi sastojao se u tome da se u vlastitoj režiji izvodi sječa, transport i prodaja drvnih sortimenata i da se sprovede čuvarska služba na zaštiti šuma od domaćeg stanovništva. Te 1880. godine te službe su ostvarile prihod od prodaje drveta i drugih šumskih proizvoda u iznosu od 100.000 forinti. Prvom reorganizacijom šumarstva i šumarske službe (1883) nakon dolaska Benjamina Kalaja (1882) ove institucije su bile podređene okružnim i sreskim vlastima. Od tada se veći naglasak stavlja na razvoj šumske privrede u BiH, a naročito na eksploataciju šuma, kao i na proširivanje režijskih poslova. U tom periodu pored režijskih poslova počinju se zaključivati dugoročni ugovori o eksploataciji šuma. Na području Krivajskog bazena u periodu 1898-1904. godine osnivaju se šumske uprave: Zavidovići, Vozuća, Olovo i Han-Pijesak. Posljednjom reorganizacijom šumarstva i šumarske službe 1911. godine u okviru Zemaljske vlade formirano je više odjeljenja i odsjeka, kao i šumskih uprava. Ubrzo je od ovih ustanova nastala Direkcija šuma Sarajevo. Direkciji je stavljeno u zadatak da upravlja državnim šumama na 7

Ibid. 8.

94

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

EKSPLOATACIJA ŠUMA U KRIVAJSKOM BAZENU I IZGRADNJA ŽELJEZNIČKE PRUGE U DOLINI RIJEKE KRIVAJE (1878-1990)

području BiH, čija je površina iznosila blizu 2.000.000 ha, a među kojima se nalazilo 1.400.000 ha visokih četinarskih i lišćarskih šuma.

U Sarajevu je 1889. godine otvorena Srednja tehnička škola s dva odjeljenja: građevinskim i šumarskim. Time je otpočelo stručno osposobljavanje domaćeg kadra i za šumarstvo.8 Šumarski tehničari osposobljavani su pretežno za zaštitu šuma. Na Šumarskom odsjeku Tehničke škole u periodu do 1907. godine diplomiralo je 88 tehničara. Oni su vrlo brzo preuzimali funkcije od stranih šumarskih stručnjaka, što se austrougarskim vlastima nije dopadalo.

Zbog toga je te godine ukinut Šumarski odsjek pri Tehničkoj školi, a umjesto njega je otvorena Niža šumarska škola, čiji zadatak je bio osposobljavanje šumarskog tehničkog osoblja. Pri ovoj školi organizirani su tromjesečni kursevi za osposobljavanje šumarsko-čuvarskog kadra.

Eksploataciono područje Krivajskog bazena nije bilo definirano za vrijeme austrougarske vladavine. Bilo je naznačeno da se nalazi s desne strane rijeke Bosne i lijeve strane rijeke Drine. Definirano je tek 1919. godine, kada je utvrđeno da se taj bazen sastoji iz pet gospodarskih jedinica ukupne površine 134.618,51 hektara i to: Donja Krivaja 43.495,20 hektara, Gornja Krivaja 27.203,13 hektara, Kalina – Bioštica 18.273,94 hektara, Drinjača 26.516,13 hektara, Žep 19.130,11 hektara.9 Ugovoreno eksploataciono područje na području ovog bazena, kao što ćemo vidjeti, iznosilo je 32 300 ha, na kojem je bila moguća sječa četinarske oblovine oko 10.200.000 m³.

Prema Tomislavu Kraljačiću, privredna politika Kalajeve uprave: “...bila je da se podigne kupovna moć bosanskog tržišta za proizvode iz Monarhije i da se stvore uslovi za eksploataciju prirodnih bogatstava okupirane zemlje.”10 Branislav Begović, govoreći o organizaciji šumarstva, navodi: “Smisao svega toga ležao (je) u tome što je austrougarskoj upravi konveniralo da bosanskohercegovačke šume služe kao sredstvo preko koga će ona lakše postizati reali8

Ibid. 20, 54.

Arhiv Bosne i Hercegovine (ABiH), Direkcija šuma Sarajevo (DŠS), br. 247/1935. (U dokumentu se navodi da su procjene površina pojedinih gospodarskih jedinica vršene 1908. i 1911. godine.) Krivajski bazen kao teritorij nije bio definiran za vrijeme austrougarske uprave. On se tretirao kao eksploataciono područje koje se preciziralo u dugoročnim ugovorima o eksploataciji.

10 Kraljačić T. 1987. 483.

9

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

95

Jusuf H. Mujkić

zovanje programirane unutrašnje politike koja je postavila za cilj pridobijanje stanovništva BiH za Austro-Ugarsku i njenu politiku.”11 Eksploatacija šuma igrala je važnu ulogu u zapošljavanju domaćeg stanovništva. Primarno je to predstavljalo osiguravanje finansijskih prihoda za investiciona ulaganja i izdržavanje okupacione vlasti. Ova teza je daleko prihvatljivija nego tvrdnja Kraljačića. U prvim godinama okupacijske vladavine, s obzirom da nije bilo izgrađenih putnih komunikacija, korišteni su vodeni tokovi, a pretežno je vršena eksploatacija hrastovih stabala. Tada je u okviru vlastite režije posječeno 375.000 m³ hrastovih stabala, za duge, te štavljenje, kao i za proizvodnju ugljena.12 Tada su potpuno isječene hrastove šume oko Žepča, doline rijeke Gostović, te između Stoga i Vozuće. Vlastita režija je pokazala koje se velike mogućnosti u stjecanju finansijskih prihoda nalaze u bogatstvu šuma. Finansijska sredstva koja su osiguravana putem vlastite režije bila su značajna, ali nedovoljna. Trebalo je naći načina da se ona iskoriste. Dugoročno ugovaranje za ekploataciju šuma davalo je daleko veće mogućnosti u osiguravanju budžetskih prihoda.

Osnovna težnja austrougarske uprave u BiH bila je industrijska eksploatacija pretežno četinarskih šuma na kompaktnim šumskim područjima, naročito na području Bosanske krajine i istočnog dijela Bosne. Cilj je bio da se na taj način dođe do većih finansijskih sredstava. Pokušaj da se u mješovitim društvima sa stranim kapitalom vrši eksploatacija šuma i industrijska prerada drveta nije dao rezultate. Bilo je neophodno pronaći zainteresovana preduzeća, koja su organizaciono i finansijski sposobna da se upuste u eksploataciju i preradu drveta većih razmjera. Zapadna i istočna Bosna, po svojim bogatstvima četinarske šume, bile su privlačne za takav biznis većeg obima, koji je garantirao i veći finansijski prihod. U zapadnoj Bosni već se instalirao industrijalac Otto Steinbeis iz Bavarske, a za istočnu Bosnu interesirao se Eissler i Ortlieb iz Njemačke. Međutim, šume u dolini rijeke Krivaje, mada su predstavljale jedinstven kompleks visokih četinarskih šuma, bile su komunikacijski nepristupačne za veće eksploatacije. To se nije moglo obavljati na manufakturni način, u vlastitoj režiji, kao što se radilo u prvoj deceniji okupacije.

11 12

Begović B. 1978. 162.

Ibid, 66.

96

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

EKSPLOATACIJA ŠUMA U KRIVAJSKOM BAZENU I IZGRADNJA ŽELJEZNIČKE PRUGE U DOLINI RIJEKE KRIVAJE (1878-1990)

Trebalo je izgraditi komunikacije, naročito uzanu željezničku prugu čitavom dolinom Krivajskog bazena, koja bi povezivala Zavidoviće, Olovo, Han-Pijesak i Kusače. Privatne firme nisu se usuđivale na jedan takav poduhvat, iako su bile veoma zainteresirane za četinarske šume i imale su zapažen kapital.

Trebalo je naći načina da država izgradi željezničku prugu, kako bi zainteresirane firme mogle prići eksploataciji u većem obimu.

Za izgradnju Željezničke pruge Zavidovići – Olovo – Han-Pijesak – Kusače Zemaljskoj vladi su bila potrebna velika finansijska sredstva. Zemaljska vlada je 1899. godine zaključila dugoročni ugovor s firmom Eissler i Bruder iz Beča i Leuis Ortlieb iz Minhena, kojim su ove firme stekle pravo sječe četinarskih šuma u području Krivaje i Žepe u narednih trideset godina na površini od 27.000 ha i sječive četinarske drvne mase od 10.200.000 m³. Po dugoročnom ugovoru, firme su se obavezale plaćati fiksni iznos i to: 1900. godine 40.000 forinti, 1901. godine 80.000 forinti, a 1902. godine i narednih 27 godina po 100.000 forinti. Dopunskim ugovorom od 1900. godine ta je zakupnina povećana na 105.000 forinti, odnosno 210.000 kruna godišnje. Za ovo je odobrena sječa četinara u dolini Duboštice.

Iste godine sklopljen je ugovor za sječu četinara u šumskom području Trstionice i Zvijezde po daleko povoljnijim cijenama, zbog izuzetno teških konfiguracionih uvjeta sječe i izvoza drveta s ovih područja. S ova tri ugovora firme su dobile površinu šumskog područja u Krivajskom bazenu veličine 32.300 ha, u kojem su se nalazile kvalitetne četinarske šume, koje su osiguravale mogućnost godišnje sječe od oko 340.000 m³. Firme su se obavezale izgraditi pilanska postrojenja u Zavidovićima, koja će omogućiti prorezivanje godišnje sječe četinarske oblovine. Ove firme su se integrirale u jedinstveno preduzeće pod nazivom Bosanska šumska industrija “Eissler i Ortlieb” sa sjedištem u Zavidovićima i registrirale se kod Okružnog suda u Tuzli 1900. godine (dalje u tekstu BŠI).

Zemaljska vlada se istovremeno obavezala da će u ugovornom području izgraditi 0,76 m širine željezničku prugu od Zavidovića do Olova, Han-Pijeska i Kusača u dužini 118,4 km. Vlada je također obećala da će nakon izgradnje prugu staviti firmi na eksploataciju na trideset godina. Firma je morala plaćati godišnju naknadu u iznosu od 96.000 forinti, odnosno 192.000 kruna. To je bio iznos anuiteta za otplatu kredita izgradnje pruge. Glavni dio novca za RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

97

Jusuf H. Mujkić

izgradnju željezničke pruge u Krivajskom bazenu dobiven je kao predujam od firme Steinbeiss u iznosu od 3,2 miliona kruna, a konto plaćanja takse Zemaljskoj upravi za sječu drveta u zapadnoj Bosni.13 To je bio osnov za podizanje kredita. ‘’Primjer finansiranja krivajske šumske željeznice najbolje ilustruje u kakve se je složene finansijske i poslovne transkacije upuštao Kalaj da bi pribavio potrebna novčana sredstva. Zemaljska uprava mogla je jednostavnije doći do novca za prugu da je sama izravno podigla jedan bankarski zajam. Na taj način bi se izbjeglo i davanje posebnih poslovnih ustupaka Steinbeissu, Eissleru i Ortliebu. Međutim u tom slučaju bilo bi nužno pribaviti saglasnosti vlada i zakonodavnih tijela obeju država Monarhije.”14

Ali, da je morao tražiti tu saglasnost, pitanje je da li bi bila odobrena izgradnja željezničke pruge dolinom Krivaje? Naime, u to vrijeme je bilo aktuelno pitanje izgradnje željezničke pruge dolinom rijeke Ibra. A ona je bila ekonomski opravdanija sa stanovišta Madžarske. Čitavu akciju oko konstrukcije sredstava za izgradnju pruge u Krivajskom bazenu Kalaj je proglasio kao strogo povjerljivom stvari koja treba da ostane u diskreciji unutar vladinog kruga i službenog vodstva banke.

Izgradnja pruge otpočela je na cijeloj dužini trase u proljeće 1900. godine.

Do jeseni te godine bila je završena do Duboštice. Na ovome je insistirao Kalaj, kako bi već u novembru 1900. godine prva kompozicija voza s balvanima stigla u pilanu u Zavidovićima. Izgradnja pruge dolinom rijeke Krivaje i Stupčanice omogućavala je eksploataciju šumskih bogatstava, ali je istovremeno utjecala na ekonomski preobražaj ovog područja. To je ubrzalo proces robnih razmjena i robno-novčanih odnosa, kao i socijalnu diferencijaciju stanovništva. Eksploataciono područje Krivajskog bazena protezalo se istočnije od Kusača, te je i zbog vojnih razloga željeznička pruga produžena 1913. godine od Kusača do Stopa u klancu Žepe. Tako je ukupna dužina ove pruge iznosila 133.05 km.

Firma Eissler i Ortlieb izgradila je krilnih pruga u dužini 143 km. Dakle, ukupna dužina željezničke pruge u krivajskom eksploatacionom području 13 14

Ibid, 243.

Ibid, 245.

98

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

EKSPLOATACIJA ŠUMA U KRIVAJSKOM BAZENU I IZGRADNJA ŽELJEZNIČKE PRUGE U DOLINI RIJEKE KRIVAJE (1878-1990)

iznosila je 276,61 km. Pored toga, izgrađeno je 980 m žičara na motorni pogon, 11,5 km suhih riža i 32 km šumskih vlaka. Njena vrijednost iznosila je 9 miliona kruna. Firma je imala vozni park od 16 lokomotiva jačine 1.600 KS, te 564 dvoosovinska truc-vagona, koji su u parovima činili 282 vagona za transport oblovine.15 Na izgradnji željezničke pruge uzanog kolosijeka dolinom rijeke Krivaje Zavidovići –Olovo – Han-Pijesak – Kusače, kao i na eksploataciji šuma, radu na željeznici i u Pilani Zavidovići bilo je potrebno desetine hiljada radnika. Stručna radna snaga je dovedena iz evropskih država, dok je nekvalificirana bila domaća. U svim dugoročnim ugovorima u zakupu šumskih područja Zemaljska vlada za BiH unosila je klauzulu o obaveznosti ugovarača da prvenstveno zapošljava domaću radnu snagu. Za rad u preduzeću Eissler i Ortlieb u određeno doba godine bilo je angažirano od 5.000 do 6.000 radnika.

Naime, u kampanji sječe stabala u proljeće i jesen angažirano je od 3.000 do 4.000 radnika, na željeznici oko 600, a u pilani, na stovarištu, pilanskim strojevima, sortiranju građe, utovaru i eksportu oko 1.500 radnika. Dakle, ukupno je bilo zaposleno u prosjeku oko 5.700 radnika. Struktura domaće i strane radne snage 1911. godine predstavljena je u sljedećoj tabeli.

Zaposleno radnika:

Porijeklo radne snage

Svega zaposleno

u pilani

u šumi

na željeznici

Domaća Strana

2.850 2.798

1.104 419

1.196 1.302

550 77

Ukupno:

5.648

1.523

2.498

627

Relativni odnos domaće i strane radne snage (u procentima) Domaća Strana

51 49

72 28

48 52

88 12

Tabela br. 1: Struktura radne snage u preduzeću Eissler i Ortlieb 1911. godine16

Kao što se može vidjeti iz priložene tabele, odnos domaće i strane radne snage iskazan u procentima bio je 51:49. Dakle, klauzula u ugovoru o zaku15 16

Ibid, 246.

Hadžibegović I. 1980. 172, 173.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

99

Jusuf H. Mujkić

pu šumskih područja za eksploataciju o zapošljavanju domaće radne snage u ovoj firmi veoma se sporo realizirala. Na domaću radnu snagu stavljane su primjedbe: kako nema radnih navika, da je nedisciplinirana, samoinicijativno odsustvuje u vrijeme poljoprivrednih radova i slično.17 Suprotno firmi Eissler i Ortlieb, firma Gregersen i sinovi, također u Zavidovićima (koja je eksploatisala u Gostovićkom bazenu), imala je u isto vrijeme (1911) odnos domaće i strane radne snage iskazan u procentima 68:32!18 Negativno mišljenje o domaćim radnicima firma Eissler i Ortlieb zadržala je sve do početka Prvog svjetskog rata 1914. godine. Ona je to iskazivala i u visini plaćanja domaćih i stranih radnika. “Domaći radnici, koji su se sve više osposobljavali za šumske poslove, imali su prosječnu nadnicu 1,60 kruna, dok su rusinski imali 3,20, a talijanski i slovenski 4-4,60 kruna.”19 U BiH je na osnovu dugoročnih ugovora s pojedinim preduzećima, pretežno stranim, za vrijeme austrougarske uprave prodato na površini od 239.300 ha četinarskih drvnih masa 30.750.000 m³, i 5.250.000 m³ lišćara (bukve), ili ukupno – 36.000.000 m³. Od toga je posječeno neto drvne mase: četinara 15.975.000 m³ i lišćara 2.623.000 m³, ili ukupno 18.598.000 m³. To je 51,6% od ugovorenih drvnih masa. BŠI Eissler i Ortlieb Zavidovići ugovorila je na površini od 32.300 ha sječive bruto mase 10.200.000 m³ četinarske oblovine.

To je 30,3% od ukupno ugovorenih drvnih masa crnogorice u BiH. Firma je u periodu 1900-1914. godine posjekla i isporučila 4.988.000 m³ neto četinara ili 48,9% (godišnje je sječeno 356.000 m³). Dakle, ugovorene sječive mase četinara u Krivajskom bazenu predstavljale su 30% ukupnih četinarskih oblovina BiH, a ova firma je sasjekla 31,22% od ukupno ugovorene četinarske oblovine u BiH. To znači da je na površini od 13,49% ukupno ugovorene eksploatacione površine 1/3 iskorištena.

Firma Eisler i Ortlieb Zavidovići obavezala se izgraditi pilanska postrojenja za primarnu preradu drveta i 1900. godine tu je obavezu realizirala. U Zavidovićima je izgrađena pilana sa pogonskim strojem od 1.300 KS, sa 26 17

ABiH, Zemaljska vlada Sarajevo (ZVS), kut. 163, 171-92/1907. Ind. Isprava br. 32, str.

10.

18 Hadžibegović I. 1980. 162.

19 Ibid, 165.

100

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

EKSPLOATACIJA ŠUMA U KRIVAJSKOM BAZENU I IZGRADNJA ŽELJEZNIČKE PRUGE U DOLINI RIJEKE KRIVAJE (1878-1990)

gatera (u početku 17, a naknadno još 9). Jačina pogonskih strojeva je povećana na 2.400 KS. Od ukupno posječene neto četinarske oblovine na pilansku oblovinu otpadalo je oko 3.741.000 m³ ili prosječno godišnje 267.000 m³. Od toga je godišnje u prosjeku dobivano po 160.000 m³ četinarske rezane građe.

Pored pilane u Zavidovićima, za vrijeme austrougarske uprave izgrađene su na području Krivajskog bazena sljedeće pilane: R. br.

1.

2.

3.

4.

Vlasnik pilane i mjesto Pero Kraljević, Zulokovik, Vlasenica Timotije Savić, Kladanj Avgust Braun, Sokolac Braća (Fehim i dr.)

Jamaković, Olovo

Kapacitet m³

Godina osnivanja

Broj Ins.gat.

Četinara

Lišćara

1900.

1

3.000

/

1905.

1

1907.

3

8.700

/

1915.

2

10.000

/

400-1.000

/

Tabela br. 2: Male pilane izgrađene za vrijeme autrougarske uprave20

Prema procjeni Branislava Begovića, privatne male pilane godišnje su prorezivale 50% od svog instaliranog kapaciteta. Pod pretpostavkom da su radile tokom cijelog ratnog stanja, one su prorezale 106.200 m³ bruto četinarske oblovine. Prema tome, u Krivajskom bazenu je do Prvog svjetskog rata sasječeno ukupno 5.094.200 m³ četinarske neto oblovine i 375.000 m³ lišćara (hrastovine).

Austro-Ugarska nije samo vršila eksploataciju šumskih bogatstava, nego je preduzimala i mjere na zaštiti i uzgoju šuma. Suprotno nastojanjima vlasnika firmi za eksploataciju šuma, koji su insistirali na čistoj sječi, šumarski stručnjaci su se izborili za prebirnu sječu. Prebirna sječa je ostavljala četinarska stabla promjera 30-35 cm, a to je za rast šumskog rastinja veoma bitno.

Dalje, u dugoročnim ugovorima unošena je klauzula po kojoj su firme bile dužne ostavljati 20 do 30 stabala po 1 ha sječive površine, koja su imala funk20

Tabela je urađena prema: Begović B. 1985. 323, 324, 327, 358-360.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

101

Jusuf H. Mujkić

ciju sjemenjaka i služila za obezbjeđivanje prirodnog podmlađivanja sječina.

Pored ova dva načina, koja su generalno osiguravala obnovu šumskih rastinja, preduzimane su konkretne mjere na zaštiti i uzgoju šumskog rastinja. U tom pogledu stanje na teritoriji BiH bilo je 1902. godine – 48 šumskih rasadnika na površini 1.388 ari, od čega devetnaest s površinom od 808 ari na području erarskih šumskih uprava koje su vršile eksploataciju šuma u vlastitoj režiji i sudjelovale u realizaciji dugoročnih ugovora, i 29 rasadnika na površini od 58 ari koji su se nalazili izvan područja šumskih uprava, u nadležnosti političkih oblasti, odnosno sreskih šumarskih referenata. U istom periodu bilo je podignuto 3.451 ha šumskih kultura, od čega 2.741 ha na području samostalnih šumskih uprava, a 710 ha na područjima u nadležnosti sreskih šumarskih referenata.21 Godine 1913. nalazilo se 194 šumska rasadnika na površini od 1.856 ari i u njima preko 29.000.000 šumskih sadnica. Te godine pošumljeno je 2.691 ha šumske površine, od čega sjetvom sjemena 94 ha, sadnjom biljaka na 2.597 ha, popunjavanjem djelomično uspješnih šumskih kultura na površini od 1.282 ha i to sadnjom biljaka. Za sve te radove u toj godini je utrošeno 420 kg sjemena četinara, 7.286.000 pretežno četinarskih sadnica, te podignuto 15.557 m ograde oko šumskih kultura.

Troškovi u šumskim rasadnicima pošumljavanja i ograđivanje pošumljenih površina u 1913. godini iznosili su 179.925 kruna. Taj iznos je veći za 2,6 puta nego 1905. godine, a 1,74 puta nego 1907. godine. Šumsko-čuvarskoj službi osiguravani su odgovarajući uvjeti. 1905. godine bilo je 146 čuvarskih objekata, a 1913. godine 521 objekt. Od toga bila su 22 objekta šumskih uprava, 318 lugarnica i 81 šumarsko-čuvarska koliba. Ukupna površina ovih objekata iznosila je 49.000 m².22 U Krivajskom bazenu izgrađena je željeznička pruga (0,76) uzanog kolosijeka, sa krilnim prugama i pilana u Zavidovićima, koja je u to vrijeme bila tehnološki najsavremenija u srednjoj Evropi. U eksploataciji šuma, na željeznici i u pilani radilo je prosječno godišnje oko 5.700 radnika. Podaci o investicionim ulaganjima nisu dostupni za ovaj bazen. Zbog toga ćemo dati globalni prikaz investicionih ulaganja za vrijeme austrougarske uprave u BiH. Prema 21 22

Begović B. 1978. 180.

Ibid. 181-182.

102

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

EKSPLOATACIJA ŠUMA U KRIVAJSKOM BAZENU I IZGRADNJA ŽELJEZNIČKE PRUGE U DOLINI RIJEKE KRIVAJE (1878-1990)

Branislavu Begoviću, Austro-Ugarska je u periodu svoje uprave u Bosni i Hercegovini investirala: • • •

u šumske komunikacije 35.912.000 kruna u pilanska postrojenja 11.125.000 kruna na zaštitu i pošumljavanje 1.853.000 kruna Ukupno: 48.890.000 kruna

Na ovim postrojenjima je 1906. godine bilo zaposleno 24.000 radnika, od čega su 29% bili strani radnici, a 71% domaći. Taj odnos se 1913. godine poboljšao u korist domaćih radnika i iznosio je 22:78%.23 Razvoj šumske privrede utjecao je i na razvoj drugih privrednih oblasti. On je utjecao na socijalni preobražaj stanovništva, na podizanje njegovog kulturnog, obrazovnog i zdravstvenog nivoa, te svakako i na brži razvoj urbanih sredina. Budžetski prihodi 1882. godine, kada je Kalaj došao na čelo Bosanskog biroa, iznosili su 7.647.000 forinti, a 1903, posljednje godine Kalajevog života, popeli su se na 46.123.800 forinti, odnosno povećani su za 6,031 puta! Budžetski prihodi su 1910. godine iznosili 74.322.500 kruna. Dakle, od 1882. godine povećali su se za 10,29 puta. Ovom povećanju je neosporno doprinijela šumska privreda.

Time su bili postignuti značajni ciljevi: zaposlenost stanovništva i ostvarivanje prihoda za izdržavanje okupacionih vlasti i ulaganja u infrastrukturu. ‘’Za vrijeme austrougarske uprave u BiH, pored loših i negativnih momenata u svom djelovanju i industrijska eksploatacija šuma i šumsko gospodarenje dolazili su do izražaja po svojim pozitivnim elementima koji zaslužuju da se konstatuju i istaknu […] Objektivno osvjetljavanje razvojnih stadija naše šumske privrede u prošlosti zahtijeva kritičko analiziranje i interpretiranje svih zbivanja i događaja, uz istovremeno isključivanje svih proizvoljnosti i tendencija, kao i oštro razgraničavanje predrasuda i zabluda od verifikovanih činjenica i čiste istine.”24

Zbog ratnih djelovanja u Prvom svjetskom ratu eksploatacija šuma je obustavljena 1914. godine.

23 24

Ibid. 170, 171, 179, 183.

Ibid. 183.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

103

Jusuf H. Mujkić

Eksploatacija šuma i pilanska prerada drveta za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata, Slovenaca / Jugoslavije

Prvi svjetski rat ostavio je u Evropi razorena sela i gradove. Za njihovu obnovu bila je potrebna četinarska građa. Pilanska postrojenja i šumske željezničke pruge ostale su tehnički ispravne. Vlasnici, naročto inostrani, tražili su da se počne s radom u skladu s već sklopljenim dugoročnim ugovorima. Žurilo im se. Evropa je tražila četinarsku rezanu građu za obnovu. Na pomolu su bili i veliki profiti!

Stvaranjem Kraljevine SHS došlo je do ispoljavanja nacionalnih osjećanja usmjerenih protiv stranih firmi, a posebno šumsko-industrijskih preduzeća.

U Sarajevu se početkom 1919. godine održala vanredna skupština bosanskih šumara. U rezoluciji koju je donijela ova skupština zahtijevalo se da se sve koncesije i dugoročni ugovori, sklopljeni sa stranim kapitalističkim preduzećima za vrijeme austrougarske uprave u BiH proglase spornim i raskinu, te da se prijeđe na iskorišćavanje bosanskohercegovačkih šuma u društvenoj režiji.

Također, traženo je da se svaka površina sječe ima podmladiti prirodnim ili pošumiti vještačkim putem.25 Zemaljskoj vladi se također žurilo da se stave u pokret šumsko-industrijska preduzeća, jer je kao posljedica rata vladala velika nezaposlenost i socijalna bijeda, a revolucionarni događaji zapljuskivali su i ova područja. Ali, u martu 1919. godine Ministarstvo šuma i ruda Kraljevine SHS stavilo je van snage ranije sklopljene dugoročne ugovore i naložilo Zemaljskoj vladi da pristupi pregovorima o sklapanju novih dugoročnih ugovora. Pokrenuto je pitanje nacionalizacije svih tih stranih preduzeća. Većina stranih preduzeća, imajući u vidu potražnju za građom na evropskom tržištu, nije se osvrtala na priču o nacionalizaciji, nego je dala izjavu da prihvata obnovu dugoročnih ugovora.

Na taj način dozvoljen im je rad na šumskim područjima koja su imali po ranijim dugoročnim ugovorima, počevši od jula 1919. do kraja 1922. godine.

Ubrzo je većina obnovila dugoročne ugovore prihvatajući novu taksu, kao i klauzulu o kvalifikacionom omjeru, koji je za četinarsko drvo iznosio 80:20, a za bukovo 50:50 u odnosu na tehničko i ogrjevno drvo. Nakon privredne krize od 1924. godine ovaj kvalifikacioni odnos postepeno se smanjivao.

25

Begović B. 1985. 97, 172.

104

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

EKSPLOATACIJA ŠUMA U KRIVAJSKOM BAZENU I IZGRADNJA ŽELJEZNIČKE PRUGE U DOLINI RIJEKE KRIVAJE (1878-1990)

Bosanska šumska industrija Eisler i Ortlieb u Zavidovićima imala je dugoročni ugovor o eksploataciji šuma u Krivajskom bazenu. Ugovor je bio na trideset godina. Dakle, eksploatacija je vršena od 1900. do 1914. godine. Zbog početka Prvog svjetskog rata i korišćenja Željezničke pruge Zavidovići – Olovo – Kusače firma je za vrijeme trajanja rata obustavila rad. Na osnovu Zakona o postupanju s imovinom neprijateljskih državljana, firma Bosanska šumska industrija Eisler i Ortlieb stavljena je pod sekvestar. On je ukinut 1924. godine, za čehoslovačke državljane braću Eisler s dijelom od 50%, austrijskom državljaninu Fritzu Regenstrafu sa 25%, dok je njemačkom državljaninu Rihardu Ortliebu i dalje ostao sekvestar na njegovom udjelu od 25%. Budući da vlasnicima firme nije odgovaralo održavanje režima sekvestra na dio firme, to su oni taj dio otkupili od države za 20.000 dinara i taj novac predali Ministarstvu pravde. Pored toga država je dobila učešće sa 26% dionica firme i postala suvlasnik. Ova procedura je provedena i osnovano je 1925. godine novo društvo pod nazivom “Krivaja“ šumska industrija a.d., ranije Eisler i Ortlieb”.26 Po osnivanju novog akcionarskog društva pristupilo se prijenosu ranijeg dugoročnog ugovora na novo Krivaja a.d. i to sa proširenim ugovornim područjem koji su sačinjavali: Donja i Gornja Krivaja sa Žep-planinom, Kalina – Bioštica sa Devetak-planinom i područje Drinjače. Ugovor je potpisan na 28 godina sa trajanjem do 1953. godine. Na ovom području bila je dozvoljena godišnja aproksimativna sječa oko 500.000 m³ četinarskog i otpadajućeg lisnatog drveta. I pored dosta teške ekonomske situacije u periodu 1925-1930, zbog svjetske ekonomske krize ipak je dinamika rada preduzeća bila dosta intenzivna. To je utjecalo i na relativno velik broj zaposlenih u Krivaji – u šumi 1.773, na željeznici 546, u pilani 1.091, odnosno 3.410 radnika. Bio je to impozantan broj zaposlenih s obzirom na tešku ekonomsku situaciju.

U toku 1921-1928. godine firma Eisler i Ortlieb i Krivaja a.d. iskoristile su 2.100.000 m³ četinara i oko 132.000 m³ bukovog drveta. Zbog kampanje koja je otpočela u javnosti protiv Krivaje i njenih vlasnika kao neprijatelja u Prvom svjetskom ratu, ministar šumarstva i ruda Kraljevine SHS, uzevši to kao povod izdvojio je ugovorne dijelove Krivaje i ustupio ih za snabdijevanje

26

Ristić V. 1937. 31.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

105

Jusuf H. Mujkić

srbijanskih pilana s desne strane rijeke Drine!27 Smetnje u radu Krivaje su nastavljene 1929. i 1930. godine u pogledu vremena doznaka u toku godine i količine sječivih masa. Kulminacija ove kampanje bila je izuzimanje šumskog područja Devetak – Radava sa 1 milion m³ kvalitetne četinarske oblovine, koji je bio pripremljen za sječu, sa izgrađenim putnim komunikacijama, vlakama i žičarom.28 Sve je to utjecalo na činjenicu da je Krivaja bila prisiljena iz političkih, a ne ekonomskih razloga obustaviti rad 31. 12. 1930. godine. Četiri godine kasnije je otišla pod stečaj. Polovicom 1937. godine otkupio ju je Šipad. Šipad je u periodu od 1929. do 1940. iskoristio u Krivajskom bazenu i posjekao oblovine: 669.000 m³ četinara i 129.000 m³ lišćara. Prema tome, od 1900. do 1940. firme Eisler i Ortlieb, Krivaja a.d. i Šipad su iskoristili 3.030.000 m³ oblovine.

Nakon što je Krivaja obustavila rad, Direkcija šuma u Sarajevu preduzela je mjere na osposobljavanju šumskih uprava Vozuća, Olovo i Han-Pijesak, kako bi mogle u vlastitoj režiji nastaviti eksploataciju u Krivajskom bazenu. Prva tri režijska poslovanja u poslovnim godinama od 1935-1938. godine sjekli su godišnje oko 100.000 m³ četinarske oblovine, 75.000 m³ bukovog ogrjevnog drveta i oko 40.000 komada pragova za željeznice. Za te tri godine ove šumske uprave isporučile su oko 300.000 m³ četinarske oblovine, 225.000 m³ ogrjevnog drveta, te oko 120.000 komada pragova za željeznice. Time je djelimično bilo nadoknađeno isključivanje Krivaje na eksploataciji šuma u Krivajskom bazenu.

Pored velikih stranih pilana koje su eksploatisale više od 90% šumskih površina u Krivajskom bazenu, i domaći kapitalisti su osnivali pilane. Bila su to po svom kapacitetu mala, a tehnološki dosta zaostala pilanska postrojenja.

Od toga četiri pilane su izgrađene za vrijeme austrougarske uprave u: Vlasenici, Kladnju, Sokocu i Olovu. Kapacitet ovih pilana bio je od 1.000 do 10.000 m³ (Tabela br. 2). Ostalih devetnaest izgrađeno je poslije 1920. godine.

27 28

Begović B. 1985. 284, 285.

Ibid. 261.

106

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

EKSPLOATACIJA ŠUMA U KRIVAJSKOM BAZENU I IZGRADNJA ŽELJEZNIČKE PRUGE U DOLINI RIJEKE KRIVAJE (1878-1990)

Red. broj

Vlasnik pilane i mjesto

Godina osnivanja

Broj inst. gatera

Kapacitet četinara m³

1.

Pero Kraljević, Zulokovik-Vlasenica

1900.

1

3.000

2.

Timotije Savić, Kladanj

1905.

/

400-1000

3.

Avgust Braun, Sokolac

1907.

3

8.700

4.

Braća Jamaković, Olovo

1915.

2

10.000

5.

Danijel Rožahedija, Maoča

1920.

1930. (rekonstr.)

6.

Đorđe Vučković, Johovac- Vlasenica

1920.

1

1.400

7.

Branko Stakić, Stog

1924.

2

4.200

8.

Josip Tavčar, Pjenovac

1930.

3

15.000

9.

Braća Mehanović, Boganovići- Olovo

1930.

1

5.000

10.

Ibrahim Jamaković, Poganac - Olovo

1930.

1

5.000

11.

Braća Jakšić, Milići - Vlasenica

1930.

1

1.120

12.

Aćim Babić, Kusače – Han-Pijesak

U vrijeme Kraljevine Jugoslavije

1

280

13.

Halil Kljajić, Kladanj

1930.

1

1.400

14.

Marko Golubović, Olovo

1

1.700

15.

Milan Grubešić, Petrovići - Olovo

1930.

1

5.000

16.

Fehim Jamaković, Petrovići - Olovo

1930.

1

1.000

17.

O. Mehanović Otoci - Olovo

1930.

1

4.200

/

1.000 3.500 30% kor.

1930.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

107

Jusuf H. Mujkić

Red. broj

Vlasnik pilane i mjesto

Godina osnivanja

Broj inst. gatera

Kapacitet četinara m³

18.

Mihajlo Žugić, Jablanica - Olovo

1930.

1

600

19.

Avdo Jamaković, Olovo

1930.

1

6.000

20.

Mehmedalija Habibović, Tuholj - Kladanj

1939.

1

560

21.

Mušan Bolić, Olovo

1939.

1

4.200

22.

Ibrahim Klempić, Orlja - Olovo

1939.

1

1.500

23.

Stanko Mandić, Olovo

1939.

1

1.000

Tabela br. 3. Male pilane u Krivajskom bazenu u periodu 1918-1941.29

Ukupni kapacitet ovih pilana bio je 67.300 m³. Njihovo snabdijevanje je bilo po osnovi javne licitacije iz državnih šuma. Procjenjuje se da su godišnje ostvarivale svoj kapacitet proreza sa svega do 50%. Prema tome, godišnje su te pilane prorezivale oko 34.000 m³ četinarske oblovine. Ukupno su ove pilane od 1930. (većina njih je tada izgrađena) do 1941. godine prorezale 340.000 m³ četinarske oblovine.

S desne strane rijeke Drine, od Bajine Bašte pa skoro do Beograda, posebno nakon Prvog svjetskog rata, izgrađeno je 10 pilanskih postrojenja. Sve su one, naročito nakon Prvog svjetskog rata, polagale pravo na snabdijevanje oblovinom iz šuma istočne Bosne. U tom cilju je Ministarstvo šuma i ruda Kraljevine SHS donijelo odluku 1924. godine kojom se odobrava snabdijevanje oblovinom iz bosanskih državnih šuma pilana s desne strane rijeke Drine.

Ovo se u početku odnosilo na pilane izgrađene prije Prvog svjetskog rata, da bi se (1925) proširilo i na pilane izgrađene i nakon Prvog svjetskog rata. Ovo je ozakonjeno 1928. godine.30

29 30

Begović B. 1985. 323-325, 336, 347, 358-362, 378, 395.

Begović B. 1985. 134.

108

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

EKSPLOATACIJA ŠUMA U KRIVAJSKOM BAZENU I IZGRADNJA ŽELJEZNIČKE PRUGE U DOLINI RIJEKE KRIVAJE (1878-1990)

Pilana i mjesto

1.

Trg. Ind. banka a.d. Beograd Pilana u Makišu

1920.

4.

25.000

2.

Parna strugara Mitar S. Simović i s. Zabrežje

1907.

1926.

4-6

27.000

3.

Ind-trg a.d. “Suvobor” Pilana u Obrenovcu

1912. (?)

3-4

10.000 14.000

4.

Pilana Riste A. Đurđevića Šabac

1912. (?)

2.

10.000

5.

Pilana Andrije Uroševića I s. Loznica

1912. (?)

2.

10.000

6.

ŠIP “Mačva” Banja Koviljača

1919.

1.

3.000

Istočna Bosna.

Splavare Drinom

7.

Pilana Milorada Rajkovića Bajina Bašta

1912.

2

2.400

-«-

1919.

2

2.400

1919.

1923.

2.

8.000 14.000

1901.

1920.

4 7

20.000 35.000

8.

9.

10

Osn. god.

Broj inst. gatera

R. br

Pilana Ž. Jokića i J. Jovanovića Bajina Bašta (2 pilane) Pilana bajinobaštinske Industrijske banke Smederevo Pilana Prometne banke Beograd

Kapacitet četinara*

Snabdijeva se s područja: Istočne Bosne.

Splavima Drinom i Savom -«-«Poslije Prvog svjetskog rata iz bosanskih šuma -»-

-«-«Djelomično iz Srbije, a većinom iz istočne Bosne.

* Ove pilane nisu imale adekvatnu opremu za preradu lišćara. Za to su trebali posebni gateri.

Tabela br. 4. Pilane u Srbiji s desne starne rijeke Drine (kapacitet pilana je prikazan sa jednom smjenom u radu)31

Prema Begoviću, može se s velikom sigurnošću tvrditi “da je za vrijeme monarhističke Jugoslavije u bosanskim državnim šumama koje gravitiraju Drini iskorišćeno od strane srbijanskih šumsko-industrijskih preduzeća najmanje 1 500 000 m³ četinarskog oblog drveta koje je u cijelosti otpremljeno 31

Begović B. 1985. 254-257.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

109

Jusuf H. Mujkić

rijekom Drinom, putem splavarenja”. Dakle, za vrijeme Kraljevine SHS / Jugoslavije posječeno je četinara i bukve: Izvršitelj Eissler i Ortlieb – Krivaja Šipad Zavidovići Male pilane u Krivajskom bazenu Vlastita režija šumskih uprava Pilane u Srbiji s desne strane rijeke Drine

1.

2.

3.

4.

5.

Ukupno:

Oblovine u m³ četinara bukve 2.100.000 132.000 669.000 129.000

Svega m³ 2.232.000 798.000

340.000

-

340.000

300.000

169.200

469.200

1.500.000

-

1.500.000

4.609.000

430.200

5.339.200

Tabela br. 5. Ukupno posječeno za vrijeme Kraljevine SHS / Jugoslavije

U Krivajskom bazenu dozvoljena je samo prebirna sječa. Kod ugovaranja o sječi oblovine unošena je klauzula obaveze da će kupac pored plaćanja cijene šumske takse za m³ oblovine obavezno uplaćivati još 6% ugovorene cijene kao doprinos fondu za pošumljavanje. Sredstva su uplaćivana na račune šumskih uprava, prema izvršenoj vrijednosti sječivih masa na njihovom području. Šumske uprave su od tih sredstava bile obavezne vršiti uzgoj i pošumljavanje na područjima koja su u tom određenom periodu sasječena.32 Pri šumskim upravama organizovani su rasadnici za uzgoj sadnica za pošumljavanje. U njima su pretežno uzgajane sadnice crnogorice. Ministarstvo šuma i rudnika, Odjeljenje za šumarstvo, Kraljevine Jugoslavije 1930. godine propisalo je Pravilnik o zabrani pustošenja šuma i o dužnosti pošumljavanja. U tački 1. Pravilnika je konstatovano: ‘’Pod pustošenjem šuma razumeva se takovo loše postupanje sa šumom, usljed kojeg se slabi snaga zemljišta, te dovodi u opasnost ili onemogućava trajnost šumske proizvodnje ili uzgoj šume na tom zemljištu. Zato je dužnost svih šumarskih činovnika, koji su nadležni za nadzor nad stručnom upravom i šumskih gospodarenjem za šume svih kategorija, a naročito čino32

ABiH, DŠS, br. 7665/31.

110

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

EKSPLOATACIJA ŠUMA U KRIVAJSKOM BAZENU I IZGRADNJA ŽELJEZNIČKE PRUGE U DOLINI RIJEKE KRIVAJE (1878-1990)

snika kod prvostepene opšte upravne vlasti, da strogo paze na to, da se ne bi nerazumnim postupkom doveo u opasnost ili onemogućio uzgoj šume na tom zemljištu.”

I dalje, u tački 4. se navodi: ‘’Posednici šume i šumskog zemljišta navedeni pod tačkom 1-3 na izvrše pošumljavanje u roku, koji je određen u navedenim odlukama, dužna je opšta upravna vlast prvog stepena izvršiti pošumljavanje na trošak i štetu posednika. Takođe, u ovoj tačci se propisuje, da je Banska Uprava dužna u svom području osnovati prema potrebi šumske rasadnike, iz kojih če se seoskim šumoposednicima davati sadnice uz režijsku cenu ili besplatno. Da mogu lakše udovoljiti odredbama ove naredbe.”33

Nije bilo moguće utvrditi kako su se u praksi propisana naređenja Pravilnika sprovodila. Naime, u arhivskom spisu br. 4.30. naznačeni su izvještaji šumskih uprava Vozuća, Olovo i Han-Pijesak, ali tih izvještaja nema.34 U jednom izvještaju o pregledu Šumske uprave Han-Pijesak iz 1936. godine navodi se: “Za odgoj sadnica postoje kod Šumske uprave Han Pijesak tri rasadnika i to u odjelu:10. Gornje Krivaje sa površinom od 2 800 m2, 45. Gornje Krivaje sa površinom od 830 m2, 92. Žep sa površinom od 1780 m2.” O stanju tih rasadnika navedeno je u izvještaju: “U prvom rasadniku većinom su stare biljke omore i bora, koje su već prerasle, pa se više ne mogu upotrebiti za sadnju. Tlo je izmršavilo pa ga treba pognojiti sa šumskim đubretom. Ograda od letava je vrlo slaba, na nekoliko mjesta je oborena pa je treba popraviti, da marva ne gazi mlade biljke, koje se eventualno mogu upotrebiti. Ostale rasadnike nisam vidio.”35 Prikaz stanja rasadnika u Han-Pijesku 1936. godine najslikovitije govori, bar kada je riječ o ovom rasadniku, kako se vodilo računa o podizanju podmlatka, a time i o pošumljavanju!

33

ABiH, DŠS, br. 23.826/30.

ABiH, DŠS, br. 4930/32.

35 ABiH, DŠS, br. 2440/36.

34

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

111

Jusuf H. Mujkić

Eksploatacija šuma za vrijeme Drugog svjetskog rata

Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije aprila 1941. godine Nijemci su uz pomoć pristalica ustaškog pokreta u Zagrebu 10. aprila 1941. godine proglasili Nezavisnu državu Hrvatsku (NDH). Da bi toj svojoj tvorevini dali privid “nezavisne”, oni su međusobnim ugovorom osigurali nesmetanu i neograničenu eksploataciju prirodnih bogatstava i fabričkih postrojenja. Između Njemačke i Vlade NDH je već 16. maja potpisan “Povjerljivi protokol” o principima na kojima će odbori za pregovore raditi. Utvrđeno je da će se robne razmjene vršiti putem kliringa.36 Istog mjeseca je utvrđen paritet kune u odnosu na raich mark (RM).37 U neobjavljenom dijelu spomenutog protokola o “Naročitim privrednim interesima Njemačke na teritoriji bivše Jugoslavije”, pored ostalog, rečeno je da Njemačka može dalje neograničeno nastavljati započeto korišćenje industrijskih sirovina, prije svega ruda. Hrvatska se, također, obavezala da će prilikom dodjele koncesija naročito poštivati njemačke interese.

U novembru 1941. godine potpisan je trgovinski sporazum, s odgovarajućim prilozima o carini.38 Šumarstvo i industrija drveta bili su od velikog interesa za njemačkog okupatora. Zbog toga je Ministarstvo privrede Rajha reguliralo eksploataciju šuma i industrije drveta s Ministarstvom šuma i ruda Vlade NDH.39 Slijedom tih ugovora, njemačkoj vojsci predata su najvažnija industrijska preduzeća na području Hrvatske, naročito za vojnu proizvodnju, te rudnici željezne rude i željeza, boksita i drugih sirovina potrebnih za vojnu industriju. Među njima je i Šumsko-industrijsko preduzeće Šipad d.d. Zavidovići.40 Preduzeće je pod nazivom Holzbauwerke – Hobag Zavidovići djelovalo kao ekspozitura: Hobag – Holzbau/aktiengesllschaft, Breslau/Krakov. (U prijevodu: Hobag – Drvno građevinsko akcionarsko društvo Breslau/ Krakov).41 Hobag je zaključio ugovor sa Šipadom o korišćenju pilanskih i drugih postrojenja s ne-

36

Živković N. 1975. 278.

Hrelja K., Brčić R., Živković N. 1977. 154.

38 Živković N. 1975. 279.

39 Ibid. 423.

40 Ibid. 296.

41 Historijski muzej BiH Sarajevo (HMBiH), arhiva Hobag (AH), fascikli br. 1244.

37

112

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

EKSPLOATACIJA ŠUMA U KRIVAJSKOM BAZENU I IZGRADNJA ŽELJEZNIČKE PRUGE U DOLINI RIJEKE KRIVAJE (1878-1990)

ograničenim rokom trajanja!42 Primopredaja je izvršena u junu 1941. godine.

Nijemci su se u preuzetim pilanskim postrojenjima uglavnom orijentisali na proizvodnju vojničkih baraka.

Hobag je eksploataciono područje naslijedio od ŠIP Krivaja, ranije Eissler i Ortlieb Zavidovići, koje se nalazilo u Krivajskom bazenu. Ministarstvo šumarstva i ruda Vlade NDH je 14. jula 1941. godine odobrilo sječu Hobagu u Krivajskom bazenu od 150.000 m³ četinara u 1941/1942. godini. Već u novembru 1941. godine većina krivajskog eksploatacionog područja bila je pod kontrolom ustanika. Sječa oblovine u šumi i transport do Zavidovića nije se mogao ostvarivati u planiranom obimu. Nakon raskola između partizana i četnika aprila 1942. godine ovo eksploataciono područje pretežno je bilo pod kontrolom četnika. Zbog toga direkcija Hobag Zavidovići sklapa ugovor sa Savom Derikonjom, četničkim komandantom, o isporuci oblovine i rezane građe. Pored cijene za 1m³ četinarske oblovine i rezane građe, direkcija Hobag daje po 1 kg žita za svaki isporučeni m³, te nešto šećera, graha i ulja. Utvrđeno je da se obračun za isporučenu oblovinu i građu kao količine namirnica vrši svakih 7 dana.43 Međutim, i pored svih tih preduzetih mjera, isporuka oblovine bila je daleko od planiranih potreba. U izvještaju vojno-privrednog oficira u Zagrebu o sječi i isporuci četinarske oblovine s područja Krivajskog bazena u prvih šest mjeseci 1943. godine navodi se da je isporučeno svega 29.310 m³. Vojno-privredni oficir u svom izvještaju konstatuje “da je najveći pogon u izradi baraka u Hrvatskoj, Pilana u Zavidovićima, morao u oktobru da obustavi rad, jer se nisu mogle dovesti oblice iz šume”.44 Hobag se nije orijentirao samo na eksploataciju sječivih masa iz Krivajskog bazena, nego i sa drugih područja. Tako se u izvještaju o sigurnosnom stanju 11. 1. 1944. godine u Tvornici u Zavidovićima, upućenoj Vrhovnoj komandi vojske, Štabu IV Zagreb, pored ostalog kaže: ‘’Tvornica u Zavidovićima je dosta dobro osigurana. [...] Šumska pruga još uvijek bez zaštite, a beznje je tvornica potpuno bez posla. Uglavnom mi po42

Ibid. fascikli 2353/41, dopis b.b. od 1. 8. 1941. godine.

HMBiH, Ustaška nadzorna služba (UNS), br. 467.

44 Zbornik dokumenata i podataka o NOR naroda Jugoslavije (njemački dokumenti). 1978. god. dok. br. 165. tom XII. knj. 3.

43

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

113

Jusuf H. Mujkić

sjedujemo sledeće količine oblovine: ‘Krivaja’ – ‘Šipad’ 100 000 m³, Ivančići 20 000 m³, Pale 5 000 m³, Dobro Polje 12 000 i od privatnika 24 000 m³.

Dakle, po ugovoru za 1944. godinu mi imamo 161 000 m³. Ali, bez stalne straže na dionici (pruge nap. J.H.M.) rad na njoj je potpuno isključen, pošto se partizanske jedinice stalno zadržavaju, razasute na ovom području. U zadnje vrijeme njemačke trupe su više puta čistile ovaj teren od partizanskih jedinica, ali one ubzo ponovo vaskrsnu.”45

Početkom 1944. godine prosječno je primano 3.799 m³ četinarske oblovine umjesto planskih 13.417 m³.46 Na osnovu raspoložive arhive nije bilo moguće utvrditi koliko je četinarske mase bilo posječeno u četverogodišnjem okupacionom periodu. Komisija za procjenu ratne štete u Državnoj pilani Zavidovići u svom elaboratu od 5. oktobra 1945. godine za osnovu je uzela prorezanu oblovinu 1938. godine. Te godine je prorezano 63.138 m³. Prema tome, za 4 godine okupacije je prorezano 260.055 m³. Zaposlenost na sječi i preradi u Pilani je oscilirala. To je zavisilo od sigurnosne situacije, a od toga je zavisilo koliko će četinarske oblovine stići u Pilanu. Nakon preuzimanja postrojenja direkcija Hobaga obavještava Kotarsku ispostavu da će od 1. jula 1941. godine biti zaposleno 800 radnika sa 3.200 članova porodice, a 1. oktobra 1942. godine da je zaposleno 1.569 radnika. U julu 1943. bilo je zaposlenih 1.477 radnika. Direkcija je dostavljala spiskove zaposlenih s područja pojedinih općina, jer su one bile dužne za te radnike i njihove članove porodica osiguravati garantno snabdijevanje. Hobag je organizirao kolektivnu ishranu i smještaj radnika u pilani i na radilištima.47 Radni dan je trajao deset i dvanaest časova! Garantno snabdijevanje je bilo za rad od 8 časova. Zbog toga su se žalili Ministarstvu udružbe Vlade NDH. Ono je reagovalo na dužinu rada! Hobag je to obrazlagao time da su radnici dobrovoljno pristali na desetosatno i dvanaestosatno radno vrijeme, na pojedinim radnim mjestima koja su bila usko grlo u tehnološkom procesu.

Ministarstvo je na kraju prihvatilo obrazloženje i dodijelilo snabdijevanje za radnike na dužem radnom danu.

45

HMBiH, Izvještaj o bezbjednosti, b.b. od 22. 1. 1944. godine.

HMBiH, Pregled primljene i izrezane oblovine za mart-avgust, 1944. god.

47 Ibid, dopis bb od 18. 10. 1942.

46

114

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

EKSPLOATACIJA ŠUMA U KRIVAJSKOM BAZENU I IZGRADNJA ŽELJEZNIČKE PRUGE U DOLINI RIJEKE KRIVAJE (1878-1990)

Njemačko vojno predeuzeće Hobag Zavidovići organiziralo je proizvodnju raznih vrsta baraka za ratne potrebe njemačke vojske i njene saveznike.

Početkom juna 1941. godine Hobagu su dostavljeni projekti baraka za razne namjene, specifikacija materijala za ugradnju u pojedine vrste baraka, kao i obračun ličnih dohodaka za radnike u izradi pojedinih dijelova baraka. Prema tim projektima, u Zavidovićima je predviđena proizvodnja baraka, njihova dimenzija i potrebna količina građe za njihovu izradu.

1.

2.

3 4.

5.

6 7.

8.

9.

10.

11.

Namjena barake

Dimenzije

Potreba građe u m³

Smještaj vojske Smještaj TIP RLM Smještaj oficira Kantine Sanitet-bolnica Gospodarske zgrade Za kupaonice i WC Stajske prostorije Za izvođenje nastave Za vozila Zatvorske

42,5/ 12,5 42,5/ 12,5 30,0/ 12,5 45,0/ 12,5 45,0/ 12,5 45,0/12,5 26,5/ 12,5 45,0/ 12,5 42,5/ 12,5 45,5/ 12,5 45,0/ 12,5

133.000 140.283 125.651 125.651 125.651 60.460 72.000 149.00 149.00 149.00

Tabela br. 6. Potrebna količina građe za proizvodnju baraka

Narudžbe za izradu baraka dolazile su preko centrale Hobag a.g. Breslau/ Krakov. Kumulativna narudžba je stigla 17. februara 1942. godine, u kojoj je postavljen zahtjev za izradu 682 barake raznih dimenzija.48 Nije navedeno za koji period treba proizvesti ovaj broj baraka, ali iz potreba za oblovinom proizlazi da je to godišnji plan. Da bi se izvršio planski zadatak, suha građa je otpremana jednim dijelom u Bosanski Brod, gdje su također proizvođene barake. Za građu od koje bi se izradila jedna baraka trebalo je prosječno 266.833 m³ bruto četinarske šume, odnosno 234.817 m³ neto sječive mase. Od neto

48

HMBiH, AH, fascikli br. 378, narudžba od 17. 2. 1942.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

115

Jusuf H. Mujkić

sječive mase dobije se 136.194 m³ rezane građe.49 Dakle, za proizvodnju 682 barake potrebno je 181.980 m³ bruto sječive mase.

Postavlja se pitanje koliko je u pilani Hobag Zavidovići ukupno prorezano oblovine. Komisija za procjenu štete uzela je količinu prorezanu u 1938. godini, iz čega proizlazi da je za 4 godine prorezano 260.055 m³ neto četinarske oblovine. Studija grupe autora o perspektivi prerade drvne industrije Krivaja Zavidovići procijenila je da je okupator godišnje prorezivao 110.000 m³, ili ukupno za 4 godine 440.000 m³ neto četinarske oblovine. Također, vidjeli smo da je Ministarstvo šumarstva i ruda Vlade NDH odobrilo sječu četinara za 1941/42. godinu 150.000 m³ neto četinarske oblovine, a za 1944. godinu 100.000 m³. Prema tome, izgleda realnija procjena da je prorezivano 110.000 m³ godišnje, ili ukupno za 4 godine 440.000 m³ neto četinarske oblovine. Da bi se prikazala kao nezavisna tzv. Nezavisna država Hrvatska, Hobag je redovno pribavljao izvozne dozvole od Ministarstva za obrt, veleobrt i trgovinu Vlade NDH. Stoga, iako su imale izvoznu dozvolu, morale su biti ocarinjene na Glavnoj carinarnici, koja se nalazila u Zagrebu. Samo u 1942. godini ocarinjeno je 1.758 vagona sa 10.103.866 kg baraka. Za ocarinjenje se nije plaćala ni jedna kuna!50 Njemački okupator je iskoristio postrojenja Pilane Šipad Zavidovići i bogatstvo četinarskih šuma u Krivajskom bazenu za proizvodnju drvenih baraka za potrebe vojske na frontovima.

Eksploatacija i uzgoj šuma za vrijeme fnrj/sfrj

Nakon oslobođenja aprila 1945. godine okupator je iza sebe ostavio razrušena i oštećena pilanska postrojenja Našićke d.d. pilana Zavidovići i Šipad d.d. pilana Zavidovići. Srušeni su mostovi preko kojih je vodila željeznička pruga preko rijeke Bosne za doline Krivaje i Gostovića. Razrušene su pruge u dolini Krivaje i Gostovića.51 Radnici Šipada d.d. pilane Zavidovići 20. aprila 1945. godine samoinicijativno su donijeli odluku da su voljni raditi desetodnevno

49

Ibid, Protokol o preuzimanju OKH VIIb, 8011-5620/41.

Ibid, fasc. br. 378.

51 Arhiv srednje Bosne, Travnik (ASBT), Narodni odbor sreza Zavidovići (NOOZ). br.86/45.

50

116

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

EKSPLOATACIJA ŠUMA U KRIVAJSKOM BAZENU I IZGRADNJA ŽELJEZNIČKE PRUGE U DOLINI RIJEKE KRIVAJE (1878-1990)

radno vrijeme.52 Na raščišćavanju zgarišta preduzeća, kao i na obnovi propusta i mostova na Pruzi Zavidovići –Olovo – Kusače angažirane su i frontovske brigade. Problem je bio građa za obnovu mostova, preko kojih je išla željeznička pruga. Tih dana je list Oslobođenje pisao: “Rijetko se moglo dogoditi i čuti do sada da su šumski radnici gurali prazne vagone uz brdovitu šumsku prugu na udaljenost i do 24 km. Da istog dana predveče natovarene doguraju do mjesta gdje je ta građa potrebna za mostove u Zavidovićima, te na pruzi Doboj-Zenica.”53 Do konca 1945. godine obnovljeno je 60 km šumskih željezničkih pruga sa ugrađenih 40.000 pragova. Popravljeno je 52, a izgrađeno osam mostova. Trećeg decembra 1945. godine pušteno je u pogon sedam obnovljenih gatera za rezanje četinarske oblovine u Šipad pilani u Zavidovićima.54 Odlukom Saveznog ministarstva industrije Vlade DFJ Našićka d.d. pilana Zavidovići stavljena je pod sekvestar. Ministarstvo šumarstva, pod čiju je upravu stavljena ta pilana, stavilo ju je pod upravu Šumsko-industrijskog preduzeća Šipad pilana Zavidovići.55 Vlada Narodne republike BiH donijela je uredbu kojom je 22. juna 1946. godine osnovano Šumsko-industrijsko preduzeće Krivaja Zavidovići. Preduzeće je bilo od republičkog značaja. Pravilima o organizaciji i poslovanju Krivaje, koje je propisala Zemaljska uprava drvne industrije BiH, utvrđena je njena djelatnost: eksploatacija šuma, mehanička i hemijska prerada drveta, trgovina drvetom i izgradnja šumsko-industrijskih željeznica i transportnih naprava, te održavanje saobraćaja na njegovim šumsko-željezničkim prugama.56 Krivaja je naslijedila šumsko eksploataciono područje kojim je raspolagala Bosanska šumska industrija Eissler i Ortlieb, (a u toku Drugog svjetskog rata Hobag), Našićka d.d. pogon Zavidovići i Pilana Begov Han. To je krivajsko eksploataciono područje, koje su sačinjavale gospodarske jedinice: Donja Krivaja s Dubošticom, Gornja Krivaja, Žep-Kuštravica, Rotak-Devetak i Kaljine

52

ASBT, NOOZ, 48/45.

Oslobođenje, 76/1945.

54 Oslobođenje, 83/1945.

55 ABiH, Kontrolna komisija (KK). 373/46.

56 ABiH, Ministarstvo industrije i rudarstva (MIR), K-29/46.

53

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

117

Jusuf H. Mujkić

Bioštice; Sliv Gostovića; Nemila-Pepelari; Nemila-Bistričak.57 Za eksploataciju šuma organizovane su manipulacije koje su obuhvatale određena šumska područja i imale su radnu i vučnu snagu. One su vršile sječu, obradu i izvlačenje do stovarišta za utovar na željezničke vagone. Manipulacije su bile: Begov Han, Stog, Careva Ćuprija, Tribija, Han-Pijesak, Zavidovići, Olovo, Žepče. Manipulacije Begov Han i Žepče sa svog eksploatacionog područja drvne sječive mase isporučivale su u Pilanu Begov Han, odnosno Pilanu Žepče. Prema tome, oblovina s ovog područja nije ulazila u prikaz prorezane oblovine s područja Krivajskog bazena. Krivaja je na osnovu usmenog naređenja ministra drvne industrije Vlade NRBiH predala Manipulaciju Han-Pijesak Jugoslovenskoj narodnoj Armiji u Han-Pijesku. Armija je osnovala Vojno-planinsko dobro HanPijesak s pilanom. To su bile gospodarske jedinice: Žep – Kušturica i Gornja Krivaja, površine 10.504 ha. Bile su obrasle kvalitetnim četinarskim stablima, sa mogućom sječom od 300.000 m³ neto četinarske oblovine. O izvršenju ministrovog naređenja Krivaja je obavijestila Ministarstvo drvne industrije Vlade NRBiH 11. maja 1950. godine.58 Šumsko gazdinstvo Zavidovići osnovano je 1956. godine.59 Otpočelo je s radom 1. oktobra 1956. godine. U njegovom sastavu bile su gospodarske jedinice: Nemila – Bistričak, Nemila –Pepelari, Krivaja – Zavidovići, D. Krivaja – Vozuća, D. Krivaja – Careva Ćuprija, D. Krivaja – Olovo, G. Krivaja – HanPijesak, Bioštica – Olovo, Stranjanska Rijeka, Gračanica, Babino i Đulanov Potok. Zadaci Gazdinstva su bili: neposredno upravljanje šumama i šumskim zemljištem; podizanje, gajenje i uređivanje i zaštita šuma. Gazdinstvo je funkcioniralo do formiranja šumsko-privrednih područja, odnosno šumsko-privrednih preduzeća (1962), koja su preuzela funkciju Šumskog gazdinstva.60 U Zavidovićima pilana je imala sedam gatera za rezanje četinarske oblovine i četiri gatera za rezanje bukove oblovine. U Olovu je 1947. godine izgrađena pi57

Studija o perspektivnom razvoju Preduzeća drvne industrije “Krivaja” Zavidovići. 1978.

15.

58 ABiH, Ministarstvo drvne industrije (MDI), Kutija-1950.

59 Službeni list NR BiH, br.18/56, od 22. 6. 1956.

60 U ratu 1992-1995. godine uništena je arhiva IP Krivaja Zavidovići, u čijem sastavu se nalazila i arhiva Šumskog gazdinstva Zavidovići. Zbog toga nije bilo moguće naći validne podatke o eksploataciji i uzgoju iz perioda djelovanja Gazdinstva (1956-1962).

118

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

EKSPLOATACIJA ŠUMA U KRIVAJSKOM BAZENU I IZGRADNJA ŽELJEZNIČKE PRUGE U DOLINI RIJEKE KRIVAJE (1878-1990)

lana sa dva gatera (iz 1912. godine) za rezanje četinara. Kapacitet pilane je bio 20.000 m³ četinarske oblovine. Rad pilane je organiziran u dvije smjene. Privatne pilane u Krivajskom bazenu su ekspropisane. Većina njih imala je staru tehnologiju, te samim tim i veoma nizak procenat iskorištenosti u prorezu oblovine. Oni gateri koji su se još donekle mogli relativno racionalnije koristiti upotrijebljeni su za nove državne pilane (Olovo, Sokolac, Kladanj, Rogatica).61 Djelatnost Krivaje se prostirala na području više srezova/općina. Statistika je evidentirala zaposlenost po srezovima/općinama, a ne po privrednim organizacijama. Podaci o zaposlenima nisu zvanični statistički podaci, ali mogu poslužiti kao približno tačan indikator: Tabela br. 7. Pregled zaposlenih u ŠIP Krivaja za period 1947-1962. godine Godina

Broj zaposlenih radnika

Godina

Broj zaposlenih radnika

1947.

8.450

1955.

8.352

1948.

8.511

1956.

6.752

1949.

8.251

1957.

6.649

1950.

8.049

1958.

6.148

1951.

8.359

1959.

7.268

1952.

7.650

1960.

7.384

1953.

6.003

1961.

7.436

1954.

8.445

1962.

7.843

U ovih 16 godina prosječno je godišnje bilo stalno zaposlenih 7.597 radnika. U sezoni sječe šume pored stalno zaposlenih radnika bilo je potrebno zapošljavati još 2.500-3.000 radnika kako bi se izvršili planski zadaci. To je naročito bilo izraženo u vrijeme političkog i ekonomskog pritiska Sovjetskog saveza i drugih istočnoevropskih zemalja 1948–1951. godine. U to vrijeme je nedostajala radna snaga, zbog čega su organizirane brigade Narodnog fronta.

61

Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća. Službeni list FNRJ 98/46.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

119

Jusuf H. Mujkić

Brigade su organizirali sreski odbori Narodnog fronta na području gdje se vršila sječa.62 Sječa u šumi, transport do pilana u Olovu i Zavidovićima, njihovo prorezivanje i eksport građe na zapadnoevropsko tržište tih godina bio je imperativ za osiguravanje deviznih sredstava, za obnavljanje i izgradnju industrijskih kapaciteta. Dinamika sječe i transporta do pilana u to vrijeme bila je sljedeća: Godina

Neto oblovine u m³

1947.

533.352

1948.

782.411

1949.

774.888

1950.

682.515

1951.

575.391

1952.

564.500

1953.

488.000

1954.

416.517

1955.

438.169

1956.

384.612

1957.

197.559

1958.

201.413

1959.

203.615

1960.

202.817

1961.

204.114

1962.

203.816

Ukupno:

6.853.689

Tabela br. 8. Pregled sječe neto oblovine za period 1947-1962.63

62

Finalna prerada drveta “Krivaja” Zavidovići. 1986. 29.

Podaci za period 1947-1957. iz Studije o perspektivnom razvoju Preduzeća drvne industrije Krivaja Zavidovići, 1956. 12, a za godine 1958-1962. izvedeno je na osnovu prorezane četinarske oblovine u Pilani Zavidovići. Prema tome, ove podatke treba uzeti kao orijentacione, a ne kao validne.

63

120

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

EKSPLOATACIJA ŠUMA U KRIVAJSKOM BAZENU I IZGRADNJA ŽELJEZNIČKE PRUGE U DOLINI RIJEKE KRIVAJE (1878-1990)

ŠIP Krivaja Zavidovići je u periodu 1947–1962. godine posjekla i izvezla neto četinarske oblovine 6.853.689 m³. To je predstavljalo 1/3 ukupno sasječene oblovine u BiH. Mjesečno je sječeno 428.355,56 m³ neto oblovine. Procjenjuje se da je od ove količine bilo 80% četinarske, a 20% bukove oblovine.

U ovom periodu se sjekla šuma dvostruko više nego što je bila njena reproduktivna mogućnost. Spoljnopolitički i ekonomski pritisci prisiljavali su Jugoslaviju i Bosnu i Hercegovinu da koristi ova prirodna bogatstva u interesu spašavanja slobode svih njenih naroda. Zakonska obaveza pošumljavanja po osnovu proste reprodukcije bila je da se za svaki m³ posječene drvne mase pošumi 14 m² površine. U krivajskom šumsko-privrednom području u vremenu od 1963-1990. godine obaveza je bila da se pošumi 11.862 ha, a pošumljeno je 14.993 ha ili 126,4%.

Zaključna razmatranja

Ekonomski i društveni razvitak Bosne i Hercegovine, naročito u njenom početnom razvitku, usko je vezan za razvoj šumske privrede. Strategijski značaj BiH i njena prirodna bogatstva, naročito bogatstvo šumskog rastinja, privlačili su kroz historiju razne zavojevače, a u novije doba strane i domaće kapitaliste, jer su šume davale velike izvore super profita! Pri kraju svoje 400-godišnje vladavine osmanska uprava je uočila značaj šumskih bogatstava kao izvora prihoda. Ona je tek 1869. godine donijela Zakon o šumama, koji je imao za cilj uvođenje reda u vlasničkim odnosima nad šumom. Do tada su njeni podanici besplatno koristili šume.

Austrougarska uprava je nakon okupacije BiH (1878) aproksimativno utvrdila (1879) površine i količine šumskog rastinja u BiH prije nego je započela intenzivnu eksploataciju. U cilju bolje organizacije iskorišćavanja šumskog bogatstva pri Zajedničkom ministarstvu finansija u Beču formirano je 1980. godine Šumarsko odjeljenje s pet šumarskih ureda u sjedištu okružnih oblasti i 27 šumarskih uprava. Eksploatacija šuma je imala važnu ulogu ne samo u ostvarivanju većih prihoda nego i u zapošljavanju većeg broja stanovništva, a time i u ostvarivanju politike pridobijanja stanovništva BiH za austrougarsku politiku. Ipak, eksploatacija šuma u dolini Krivaje nije bila moguća, jer nije postojala potrebna infrastruktura. Kalaj je brzo shvatio da bez izgradnje željezničke pruge dolinom Krivaje neće doći do eksploatacije, što je napravljeno RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

121

Jusuf H. Mujkić

u kasnijem periodu. To je rezultiralo razvojem i širenjem područja Krivajskog bazena, na kojem je osnovana Pilana Zavidovići te još četiri pilane domaćih vlasnika u kapacitetu od 400 do 10.000 m³. Na sječi u šumi, na željeznici i u Pilani Zavidovići godišnje je u prosjeku radilo 5100 radnika.

Kao što se vidi iz navedenog, austrougarska uprava je izgradnjom komunikacija i pilanskih postrojenja, kao i zaštitom i uzgojem šuma, rukovodeći se svojim vlastitim interesima, doprinijela ekonomskom i društvenom preobražaju BiH, kao i Krivajskog bazena, razvoju ruralnih i urbanih sredina, podizanju obrazovnog, kulturnog i zdravstvenog stanja stanovništva, kao i ukupnom socijalnom preobražaju.

Prvi svjetski rat (1914) obustavio je eksploataciju u Krivajskom bazenu.

Rat je ostavio razrušenu Evropu. Za njenu obnovu bila je potrebna veća količina četinarske građe. Šumska željeznička pruga Zavidovići – Olovo – Kusače i pilanska postrojenja nisu u ratu pretrpjela oštećenja. Tehnički su bila sposobna za rad. Vlasnici stranih firmi insistirali su na obnovi dugoročnih ugovora, jer im se pružila prilika da proizvodnjom većih količina četinarske građe osiguraju obnovu Evrope, ali i visoke profite! Međutim, nakon završetka rata i proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca došlo je do ispoljavanja netrpeljivosti prema stranim firmama. Bosanska vanredna skupština šumara održana 1919. godine kategorički je zahtijevala ukidanje koncesija stranim preduzećima i stavljanje van snage dugoročnih ugovora o eksploataciji šumskog rastinja, te da se eksploatacija organizira u društvenoj režiji. Pritisnuta socijalnim stanjem u zemlji, Vlada donosi odluku o obnavljanju dugoročnih ugovora i time se stranim preduzećima omogućuje da od jula 1919. do kraja 1920. godine otpočnu s radom prema ranije sklopljenim dugoročnim ugovorima, a da se u ovom periodu sklope novi dugoročni ugovori. Sa firmom Eissler i Ortlieb situacija je bila daleko složenija. Postupajući u skladu sa zakonom, ova firma u vlasništvu neprijateljskih državljana stavljena je pod sekvestar. On je ukinut 1924. godine. Eksploatacija šuma u vrijeme Kraljevine SHS/Jugoslavije nastavljena je u većem obimu nego ranije, ali, nažalost, nju nije pratila jednako dobra uzgojna politika, što je imalo dugoročne posljedice.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata umjesto Šumskog industrijskog preduzeća Krivaja Zavidovići formirano je preduzeće Holzbauverke Hobag Zavido-

122

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

EKSPLOATACIJA ŠUMA U KRIVAJSKOM BAZENU I IZGRADNJA ŽELJEZNIČKE PRUGE U DOLINI RIJEKE KRIVAJE (1878-1990)

vići, a glavni cilj mu je bila proizvodnja vojnih baraka raznih tipova za potrebe njemačke vojske.

Rat je ostavio iza sebe razorena pilanska postrojenja u Zavidovićima. Srušeni su mostovi i željeznička pruga dolinom rijeke Krivaje. Nadljudskim naporima to je u rekordnom vremenu bilo obnovljeno. Umjesto 26 gatera, koliko ih je bilo prije rata, popravljeno je sedam. Pruga je osposobljena. Izgrađena je pilana u Olovu. Sve privatne pilane su nacionalizovane. Podignute su pilane u Olovu, Kladnju, Sokocu i Rogatici. Osnovano je Šumsko industrijsko preduzeće Krivaja Zavidovići. Naslijedilo je ranije eksploataciono područje bazena Krivaje, s tim što su joj pridodata eksploataciona područja ŠIP Našićka Zavidovići i pilane u Begovu Hanu.

Upravni sistem

R.br.

1.

Osmansko carstvo

2.

Austro-Ugarska monarhija

3.

Kraljevina SHS/ Jugoslavija

4.

NDH

5.

FNRJ/SFRJ Ukupno:

% posje- Godišnje čenosti sječeno m3

Posječeno neto m³

Četinara neto m³

Lišćara neto m³

160.000

130.000

30.000

0.88

_

5.094.200

5.094.200

-

28.13

363.871

5.527.000

4,909.000

618.000

30.67

276.350

440.000

440.000

-

2.44

110.000

6.853.689

5.140.267

1,713.422

37.88.

428.356

18.074.889

15.713.467

2,361.422

100

Tabela br. 9. Posječene neto drvne mase za vrijeme pojedinih upravnih sistema (u periodu od 1870. do 1962. godine)

Kao što se iz priložene tabele vidi, najviše je posječeno za vrijeme FNRJ, a najmanje za vrijeme Austro-Ugarske monarhije (ovdje apstrahujemo osmanski period i period NDH). Ipak je realnije posmatrati godišnju sječu. Ona je također najveća u periodu FNRJ, zatim austrougarskog, pa tek perioda KSHS/ Jugoslavije.

Uzgojni radovi za obnovu šuma različito su tretirani od jednog do drugog upravnog sistema. Iako se kritički pristupa u pogledu eksploatacije šuma za RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

123

Jusuf H. Mujkić

vrijeme austrougarskog sistema, uzgojno-čuvarski radovi bili su dobro organizirani. Šumska bogatstva u Krivajskom bazenu i njihova eksploatacija za vrijeme pojedinih upravnih sistema doprinijela su razvoju proizvodnih snaga, obrazovanju radničke klase, podizanju obrazovnog i kulturnog nivoa stanovništva ovog područja, razvoju obrazovnih, kulturnih i zdravstvenih institucija, razvoju ruralnih i urbanih naselja. U ovome je odlučujući bio austrougarski period uprave.

IZVORI I LITERATURA IZVORI: a) Neobjavljeni izvori Arhiv Bosne i Hercegovine (ABiH), Sarajevo: • Zemaljska vlada Sarajevo (ZVS) • Direkcija šuma Sarajevo (DŠS) • Kontrolna komisija (KK) • Ministarstvo industrije i rudarstva (MIR) • Ministarstvo drvne industrije (MDI) Historijski muzej Bosne i Hercegovine (HMBiH), Sarajevo • Ustaška nadzorna služba (UNS) • Arhiv Hobag (AH) Arhiv srednje Bosne, Travnik (ASBT) • Narodni odbor sreza Zavidovići (NOSZ) b) Objavljeni izvori • Zbornik dokumenata i podataka o NOR naroda Jugoslavije (njemački dokumenti). 1978. tom XII. knj. 3, Beograd: • Službeni list FNRJ • Službeni list NRBiH

124

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

EKSPLOATACIJA ŠUMA U KRIVAJSKOM BAZENU I IZGRADNJA ŽELJEZNIČKE PRUGE U DOLINI RIJEKE KRIVAJE (1878-1990)

c) Štampa Oslobođenje, Sarajevo LITERATURA: • Begović B. 1960. “Strani kapital u šumskoj privredi Bosne i Herecgovine za vrijeme otomanske vladavine. Prilog historiji šumarstva”. Radovi šumarskog fakulteta. God 5, V, br. 5. Sarajevo: Šumarski fakultet i Institut za šumarstvo i drvnu industriju.

• Begović B. 1978. Razvojni put šumske privrede u Bosne i Hercegovine u periodu austrougarske uprave (1878 - 1918.) s posebnim osvrtom na eksploataciju šuma i industrijsku preradu drveta. Sarajevo: ANUBiH. • Begović B. 1985. Šumska privreda Bosne i Hercegovine za vrijeme Monarhističke Jugoslavije (1918-1941), s posebnim osvrtom na eksploataciju šuma i industrijsku preradu drveta. Sarajevo: Institut za istoriju Sarajevo.

• Hadžibegović I. 1980. Postanak radničke klase u Bosni i Hercegovini i njen razvoj do 1914. godine. Sarajevo: Svjetlost.

• Hrelja K., Brčić R. Živković N. 1977. Iskorišćavanje i uništavanje prirodnih bogatstava i narodne imovine u BiH od okupacionih sila 1941–1945 god. Sarajevo, (u rukopisu u ABiH).

• Kraljačić T. 1987. Kalajev Režim u Bosni i Hercegovini 1882-1903. godina. Sarajevo: Veselin Masleša.

• Ristić V. 1937. “Krivaja” Šumska industrija a.d. prije Eissler i Ortlieb u Zavidovićima, od osnivanja do stečaja. Sarajevo.

• Živković N. 1975. Ratna šteta koju je Njemačka učinila u Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu. Beograd: Institut za savremenu istoriju.

• Finalna prerada drveta “Krivaje” Zavidovići. 1986. Zavidovići.

• Studija o perspektivnom razvoju Preduzeća drvne industrije “Krivaja” Zavidovići. 1978. Zavidovići.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

125

STRANCI NA KRIVAJI U PRVOJ POLOVINI XX STOLJEĆA Enes S. Omerović

Sliv rijeke Krivaje predstavlja prostor izuzetnih potencijala i prirodnih bogatstava (šume, rude, rijeke, termalni izvori) koji su sve do početka XX stoljeća bili gotovo u potpunosti neiskorišteni. Početak eksploatacije šumskih i rudnih bogatstava u slivu rijeke Krivaje i uz nju vezana izgradnja uskotračne šumske željezničke pruge od Zavidovića preko Olova do Kusača, te izgradnja pilanskih kapaciteta u Zavidovićima početkom XX stoljeća označili su prekretnicu u razvoju ovog privredno i kulturno zaostalog i zapuštenog kraja. Presudnu ulogu u preobražaju ovog područja imao je strani kapital i strani radnici koji su u relativno kratkom periodu izmijenili demografsku strukturu naselja u slivu rijeke Krivaje. Autor u ovom radu prikazuje prije svega demografske, ali i druge promjene koje su nastale kao posljedica, prvo masovnog naseljavanja stranaca, a zatim njihovog postepenog iseljavanja i asimiliranja u naseljima sliva rijeke Krivaje tokom prve polovine XX stoljeća. Ove demografske promjene rekonstruisane su na osnovu rezultata popisa stanovništva, drugih statističkih materijala, arhivske građe i dostupne literature.

Ključne riječi: Krivaja, stranci, manjine, Stupčanica, Bioštica, Zavidovići, Olovo, Han-Pijesak.

Rijeka Krivaja je najveća pritoka rijeke Bosne. Njen sliv zahvata površinu od 1387 km²,1 a prostire se od ušća Krivaje u Bosnu u Zavidovićima (omeđenu planinama Klek, Čauševac, Igrišta i Zvijezda sa lijeve i Konjuh i Smolin sa 1

Statistički godišnjak, knjiga II, 1930. 1933. 15.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

127

Enes S. Omerović

desne strane) do Olova u kojem Krivaja nastaje spajanjem planinskih rijeka Stupčanice i Bioštice. Od Olova sliv rijeke Krivaje lepezasto se širi uz rijeku Stupčanicu (omeđenu sa desne strane planinama Javor i Devetak) do njenog izvora ispod Han-Pijeska, te uz rijeku Biošticu i njene pritoke do izvorišta na obroncima planina Romanija i Ozren.

Prilog br. 1 – Karta sliva rijeke Krivaje kao dijela sliva rijeke Bosne

Ovo područje izuzetnih potencijala i prirodnih bogatstava (šume, rude, rijeke, termalni izvori) krajem XIX i početkom XX stoljeća bilo je u svojevrsnoj saobraćajnoj izolaciji. Stari karavanski putevi koji su presijecali dolinu Krivaje 128

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

STRANCI NA KRIVAJI U PRVOJ POLOVINI XX STOLJEĆA

ili su išli uz nju odavno su izgubili značaj, a važne komunikacije koje su povezivale veće gradove u Bosni i Hercegovini i te gradove sa granicama zaobilazile su ove prostore ili su samo dodirivale njegove rubove. Put koji je sa Save od Bosanskog Broda vodio do Sarajeva zaobilazio je ušće Krivaje u Bosnu, odnosno mjesto na kojem se danas nalaze Zavidovići, a tek je izgradnja uskotračne pruge Bosanski Brod – Sarajevo (1878-1882), koja je, za razliku od puta, pratila tok rijeke Bosne, djelimično “otvorila” sliv Krivaje prema svijetu.2 I put koji je iz Sarajeva vodio prema Zvorniku prolazio je samo rubom slivnog područja Krivaje, odnosno dodirivao ga je na prostoru oko današnjeg Han-Pijeska, koji je i vododijelnica između slivova rijeka Bosne i Drine. Zbog ove saobraćajne izolacije u slivu rijeke Krivaje na razmeđu XIX i XX stoljeća nije bilo većih naseljenih mjesta (gradova) koji bi imali ulogu administrativnih, privrednih i kulturnih centara. Čitavo područje bilo je administrativno razdrobljeno i podijeljeno između kotara, a kasnije srezova Žepče, Maglaj, Tuzla, Kladanj, Visoko, Vlasenica i Sarajevo. Stanovništvo je bilo siromašno i uglavnom se bavilo stočarstvom, poljoprivredom i voćarstvom, često ne uspijevajući podmiriti ni vlastite potrebe za osnovnim prehrambenim artiklima. Međutim, krajem XIX i početkom XX stoljeća dolazi do velikih promjena u slivu rijeke Krivaje.

Početak eksploatacije šumskih i rudnih bogatstava i uz nju vezana izgradnja uskotračne šumske željezničke pruge od Zavidovića preko Olova do Kusača, te izgradnja pilanskih kapaciteta u Zavidovićima početkom XX stoljeća označili su prekretnicu u razvoju ovog privredno i kulturno zaostalog i zapuštenog kraja. U tome je presudnu ulogu odigrao strani kapital, ali i prava “vojska” stranih radnika koja je u relativno kratkom periodu izmijenila demografsku strukturu u naseljima sliva rijeke Krivaje.

Upravo su doseljeni strani radnici u centru našeg interesovanja u ovom radu, i namjera nam je prikazati prije svega demografske, ali i druge promjene koje su nastale kao posljedica prvo masovnog naseljavanja stranaca, a zatim njihovog postepenog iseljavanja i asimiliranja u naseljima sliva rijeke Krivaje tokom prve polovine XX stoljeća. Ove promjene pratili smo kroz popise stanovništva iz 1885, 1895, 1910, 1921, 1931. i 1948. godine, te druge zvanične 2

Izgradnja pruge od Bosanskog Broda počela je 20. septembra 1878. godine i do jula 1879. godine završena je dionica do Zenice. Izgradnja je nastavljena u augustu 1881. godine, a do Sarajeva je došla početkom oktobra 1882. godine. Juzbašić Dž. 1974. 43-83.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

129

Enes S. Omerović

statistike organa uprave i privrednih društava koja su djelovala na ovom prostoru. Također, koristili smo i dostupnu arhivsku građu i literaturu.

I pored obilja statističkih podataka, bilo je teško pratiti demografska kretanja zbog nekoliko razloga. Prije svega, probleme je stvarala spomenuta administrativna razdrobljenost sliva rijeke Krivaje na čak šest kotara (srezova), a niti jedan nije imao sjedište na Krivaji. Velike probleme stvarale su i različite popisne metodologije koje su primjenjivane u navedenim popisima stanovništva, pa u većini popisa nije bilo moguće utvrditi nacionalnu strukturu doseljenih stranaca, mjesta njihovog porijekla, a bilo je i vrlo teško komparirati rezultate popisa, posebno na lokalnom nivou. Ipak, u svakom od popisa stanovništva moguće je, bar djelimično, registrirati doseljenike/strance na osnovu podataka o zavičajnosti, ili religiji, ili maternjem jeziku, ili nacionalnoj pripadnosti, a čak su i podaci o spolu i zanimanju stanovnika određenog područja povremeno bili od koristi za ovu temu.

Doseljavanje stranaca na prostore u slivu rijeke Krivaje nije bio izoliran slučaj i predstavljao je samo dio procesa naseljavanja stranaca u Bosnu i Hercegovinu, koji je započeo austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine.

Neposredno nakon okupacije 1878. godine u Bosnu i Hercegovinu počinju se slijevati rijeke stranaca – vojnika, činovnika, raznih namještenika, privatnih poduzetnika, trgovaca, zanatlija, radnika, seljaka i drugih koji “trbuhom za kruhom” dolaze iz svih dijelova Austro-Ugarske monarhije, ali i Rusije, Srbije, Njemačke, Italije, Holandije i drugih zemalja. Broj stranaca se iz godine u godinu povećavao, pa ih je 1910. godine bilo oko 120 000, odnosno činili su oko 6% stanovništva Bosne i Hercegovine.3

3

Pored 114 591 osoba koje 1910. godine službena statistika prepoznaje kao strance u Bosni i Hercegovini, bilo je i oko 6 000 stranaca (koji su se od domicilnog stanovništva razlikovali maternjim jezikom), koji su u međuvremenu stekli bosanskohercegovačku zavičajnost.

130

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

STRANCI NA KRIVAJI U PRVOJ POLOVINI XX STOLJEĆA

Popisi stanovništva

Ukupno stranih doseljenika

Ukupan broj stanovnika Bosne i Hercegovine

1880.

16 275 (1,40%)

1 158 440

1885.

27 368 (2,05%)

1 336 091

1895.

70 848 (4,52%)

1 568 092

1910.

114 591 (6,04%)

1 898 044

Prilog br. 2 – Broj doseljenih stranaca prema rezultatima popisa stanovništva

Ovu šaroliku doseljeničku populaciju koju je domaće stanovništvo u Bosni i Hercegovini nazivalo “kuferaši”, a službene statistike prema državljanstvu prepoznavale kao drugačije, mi ćemo nazivati “stranci”. Stranci u Bosni i Hercegovini bili su Nijemci, Poljaci, Rusini, Česi, Slovaci, Slovenci, Italijani, Mađari, Rumuni, Rusi, Albanci, Jevreji (Aškenazi), ali i brojni Srbi i Hrvati koji su se u vrijeme austrougarske okupacije doselili u Bosnu i Hercegovinu. Ipak, zbog objektivnih okolnosti u ovom radu najviše pažnje posvetit ćemo onim doseljenicima koji su se od domicilnog stanovništa razlikovali maternjim jezikom i nacionalnom pripadnošću, odnosno onim kategorijama koje su nakon 1918. godine postale nacionalne manjine, dok će o doseljenim Srbima i Hrvatima biti govora samo do 1918. godine, jer ih do tada službene statistike prepoznaju kao strance.4 4

U ovom radu nije bilo moguće slijepo se držati definicije pojma “stranac” prema kojoj je stranac osoba koja nema državljanstvo države u kojoj boravi, zbog činjenice da je Bosna i Hercegovina u posmatranom periodu bila dio nekoliko različitih država – od 1878. do 1918. godine Austro-Ugarske monarhije, od 1918. do 1941. godine Kraljevstva/ Kraljevine SHS/Jugoslavije, od 1941. do 1945. godine Nezavisne države Hrvatske i nakon 1945. godine Federativne narodne republike Jugoslavije. Neke kategorije stanovništva u jednom periodu predstavljale su strance u Bosni i Hercegovini, a tako su ih prikazivale i zvanične statistike, dok bi u drugom periodu gotovo preko noći gubile taj status (npr.

Srbi, Hrvati i Slovenci doseljeni u Bosnu i Hercegovinu tokom austrougarske uprave formalno-pravno prestaju biti stranci nakon stvaranja Kraljevstva SHS 1918. godine). Također, dio doseljenih stranaca i njihovih potomaka vremenom stječe zavičajnost u Bosni i Hercegovini ili državljanstvo države u kojoj se Bosna i Hercegovina u tom trenutku nalazila, te i na taj način formalno prestaju biti stranci.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

131

Enes S. Omerović

Nisu svi dijelovi Bosne i Hercegovine tokom posljednjih decenija XIX stoljeća i početkom XX stoljeća bili izloženi jednakom prilivu stranog stanovništva. Najviše je stranaca dolazilo u veće gradove koji su bili ili su postali administrativni centri, ali i ekonomska, trgovačka, zanatska, industrijska i kulturna središta. Također, veliki broj stranaca, seljaka-kolonista naseljavao se u privatnoj ili državnoj režiji na prostorima sjeverne i sjeveroistočne Bosne, tj. u krajevima sa relativno plodnom zemljom.

I na prostore u slivu rijeke Krivaje krajem XIX i početkom XX stoljeća počinju prodirati stranci, ali je taj proces naseljavanja imao određene specifičnosti. Naime, prvih dvadesetak godina austrougarske okupacije u slivu rijeke Krivaje stranci su vrlo rijetki. Prirodna bogatstva i privredni potencijali ovog kraja nisu mogli privući veći broj stranaca jer nisu postojale odgovarajuće komunikacije neophodne za njihovu eksploataciju, kao ni industrijski kapaciteti za njihovu preradu. Nisu postojali ni administrativni centri u kojima bi radili državni službenici, a koji bi privukli trgovce, zanatlije, obrtnike i druge strance. Nisu postojali ni veliki kompleksi slobodne plodne zemlje za koju bi bili zainteresirani seljaci-kolonisti.

Ipak, i prije početka XX stoljeća bilo je nešto doseljenih stranaca u slivu Krivaje. O tempu naseljavanja govore nam rezultati popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini.5 Prema drugom popisu stanovništa iz 1885. godine, u slivu rijeke Krivaje bilo je naseljeno svega 56 stranaca u samo šest naselja.

5

Prvi popis stanovništva iz 1879. godine ne sadrži podatke o zavičajnosti, maternjem jeziku ili nacionalnosti stanovnika Bosne i Hercegovine te se iz njega ne mogu crpiti podaci za našu temu.

132

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

muslimani

pravoslavci

rimokatolici

Jevreji

druge vjere

ukupno stanovništva

Austrougarski državljani

Pripadnici stranih država

Ukupno stranaca

Žepče

Zavidovići

Zavidovići*

389

-

218

-

-

607

6

-

6

Žepče

Zavidovići

Dubravica

253

-

61

-

-

314

9

-

9

Vozuća

2

575

3

-

-

580

2

-

2

Kotar

Džemat (općina)

Mjesto

STRANCI NA KRIVAJI U PRVOJ POLOVINI XX STOLJEĆA

Maglaj Visoko

Vareš

Duboštica

1

-

68

-

-

69

10

-

10

Kladanj

Olovo

Olovo

320

73

10

6

-

409

2

-

2

Kladanj

Žučka

Čude

36

208

-

-

-

244

32

-

32

-

280

2

-

-

282

4

-

4

Sarajevo Rakova Noga Kalauzovići

* U prva tri popisa stanovništva (1879, 1885. i 1895. godine) imenom Zavidovići bila su obuhvaćena sela Alići, Biljačić, Debelo Brdo, Dolina, Džebe, Laguzi, Majdan i Ridžali. Ta naselja nalazila su se sa lijeve strane rijeke Bosne, nizvodno od ušća Krivaje u Bosnu i današnjih Zavidovića. Kasnije su u popisu stanovništva iz 1910. godine ova naselja obuhvaćena nazivom Zavidovići Donji, dok se u istom popisu stanovništva prvi put spominje naselje Zavidovići Gornji, odnosno novonastalo naselje koje se razvilo oko industrijskih pogona firmi Gregersen i sinovi i Eissler i Ortlieb, smješteno od ušća Krivaje u Bosnu uzvodno sa lijeve i desne strane rijeke Bosne. Mujkić J. H. 1999. 85.

Prilog br. 3 – Broj stranaca u naseljima sliva rijeke Krivaje prema rezultatima popisa stanovništva iz 1885. godine6

Deset godina kasnije, 1895. godine, situacija je bila malo drugačija i broj stranaca je bio nešto veći – 449 u jedanaest naselja.

6

Štatistika mjesta i žiteljstva Bosne i Hercegovine po popisu naroda od 1. maja 1885. 1886.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

133

evangelici

drugi kršćani

Jevreji

ukupno stanovništva

iz austrijskog dijela Monarhije

iz ugarskog dijela Monarhije

iz stranih država

ukupno stranaca

20 -

-

8 2 -

628 226 308 635 203 145 119 196 474 260 612 68

8 20 9 75 4 3 8 1

10 6 3 1 3 4 295 -

-

18 20 9 6 3 76 4 3 7 303 1

pravoslavci

372 256 206 251 57 629 6 153 47 3 8 137 119 196 389 59 18 132 125 3 50 258 302 6 61 1

muslimani

Mjesto

Zavidovići Potkleče Dubravica Hajderovići Mahoje Vareš Duboštica Vijaka Vijaka Donja Vijaka Vijaka Gornja Olovo Olovo* Žučka Berisalići Žučka Drecelj Kraljevo Polje Japaga

rimokatolici

Žepče Žepče Žepče Maglaj Maglaj Visoko Visoko Visoko Kladanj Kladanj Kladanj Vlasenica

Džemat (općina)

Kotar

Enes S. Omerović

* U Olovu 1895. godine nije evidentiran niti jedan stranac, ali je bilo 8 Jevreja sefarda doseljenih iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine. Prema popisima stanovništva iz 1885. i 1895. godine naselje Olovo činila su naseljena mjesta Olovo, Olovske Luke, Bioštica, Dolovi, Kozjaci, Pogari, Pridvorica i Višnjica.

Prilog br. 4 – Broj stranaca u naseljima sliva rijeke Krivaje prema rezultatima popisa stanovništva iz 1895. godine7

Zbog popisne metodologije koja je primjenjivana u ova dva popisa stanovništva nije moguće utvrditi kojim nacionalnostima su pripadali doseljeni stranci. Korisnim su se pokazali samo podaci o zavičajnosti, odnosno podaci o zemlji porijekla (Austro-Ugarska monarhija ili neka treća strana zemlja), a od pomoći su bili i podaci o spolu i vjerskoj pripadnosti. U oba navedena popisa nešto više stranaca bilo je prisutno na samo tri tačke u slivu Krivaje.

Prva od njih su Zavidovići8 i naselja u njegovoj neposrednoj blizini (Potkleče 7 8

Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895. 1896.

Vidi fusnotu uz prilog broj 3.

134

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

STRANCI NA KRIVAJI U PRVOJ POLOVINI XX STOLJEĆA

i Dubravica). Malobrojni stranci u Zavidovićima 1885. godine najvjerovatnije su bili vezani za rad na željeznici i željezničkoj stanici u tom mjestu, a nešto veći broj iz 1895. godine (47 stranaca u Zavidovićima, Potkleču i Dubravici) vjerovatno je u direktnoj vezi s početkom intenzivnije eksploatacije hrastovih šuma u bazenu rijeke Gostović.9 Druga tačka u slivu Krivaje sa nešto brojnijom populacijom stranaca je selo Duboštica, na obroncima planine Zvijezda. U Duboštici je od 1881. godine radio rudnik hroma Rudarske zadruge “Bosnia”, te su registrirani stranci bili rudari u tom rudniku. U prvim godinama postojanja ovog rudnika stručna radna snaga dovođena je iz Idrije, a moguće je da su i u narednim godinama Slovenci predstavljali većinu među strancima-rudarima u Duboštici.10 Godine 1895. stranci su u ovom malom mjestu činili polovinu stanovništva.

Treća tačka sa praktično najbrojnijom grupom stranaca bila je selo Čude, odnosno Drecelj, nedaleko od Olova.11 Njihovu ulogu na ovom prostoru nismo u mogućnosti odgonetnuti bez dodatnih arhivskih istraživanja. Ono što je evidentno iz popisa stanovništva jeste da su doseljeni stranci iz ugarskog dijela Monarhije, da su gotovo isključivo rimokatolici, kojih inače nema u navedenim naseljima, te dva Jevreja. Očigledno je da se radi o sezonskim radnicima, muškarcima bez porodica, o čemu nam govori podatak o spolnoj strukturi stanovništva u ovim naseljima.12 Postoji mogućnost da se radi o šumskim radnicima zaposlenim na sječi i izradi francuske hrastove duge. Tome u prilog govori činjenica da su stranci na tom mikrolokalitetu registrirani u velikom broju samo u periodu kada je vršena intenzivna eksploatacija hrastovih šuma (do 1903. godine), a već 1910. godine stranih radnika na tom prostoru gotovo da nema. Također, za transport francuske hrastove duge nisu bile potrebne dobre komunikacije, pa je bilo moguće njihovo transportovanje i prije izgrad-

9

O tome detaljnije u nastavku.

Hadžibegović I. 1980. 80-177.

11 U popisu stanovništva 1885. godine kao jedno od naselja u džematu Žučka navedeno je i selo Čude u katastarskoj općini Drecelj, a 1895. godine Čude su dio sela Drecelj (Drecelj se sastojao od naselja Čude, Drecelj Donji, Drecelj Gornji, Gradac, Jošanica, Karaula, Kula Mala, Kula Velika, Paklenik i Stupčina).

12 Od ukupno 612 stanovnika Drecelja bilo je 470 muškaraca i 142 žene.

10

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

135

Enes S. Omerović

nje željezničke pruge dolinom Krivaje i Stupčanice. Ipak, ovo su samo pretpostavke koje mogu potvrditi ili opovrgnuti dodatna arhivska istraživanja.

U ostalim mjestima u kojima je zabilježeno prisustvo stranaca njihov broj nije bio veliki. Možemo pretpostaviti da su u nekim mjestima (Vozuća, Olovo i Kalauzovići) jedini stranci bili oružnici (žandari), jer su u tim mjestima postojale oružničke stanice, a ogromnu većinu oružnika, čak i pred kraj austrougarske vladavine, činili su upravo stranci.13 Pored oružnika vjerovatno je u ove krajeve došao i poneki trgovac.

Masovnije naseljavanje stranaca u slivu rijeke Krivaje započinje na njenom ušću u rijeku Bosnu, na mjestu današnjih Zavidovića, i vezano je za početak eksploatacije šumskih bogatstava prvo u slivu rijeke Gostović, a nešto kasnije i u slivu Krivaje. Dolazak stranaca na zavidovićko područje u početku je bio vezan za eksploataciju šume u slivu rijeke Gostović. Iako je u Gostovićkom bazenu bilo eksploatacije hrastovog drveta za izradu francuske duge i u osmanskom periodu,14 sistematska eksploatacija hrastovih šuma na tom području započinje tek 80-ih godina XIX stoljeća. Godine 1886. tršćanska firma Marpurgo i Parente sklapa prvi ugovor sa Zemaljskom vladom za Bosnu i Hercegovinu o eksploataciji hrastovih šuma u Gostovićkom bazenu, te je u narednih desetak godina bila gotovo jedina firma na tom području.15 Za potrebe transporta posječene šume izgrađena je 1887. godine i gravitaciona željeznička pruga-koturača u dolini Gostovića.16 Radna snaga je dovođena iz AustroUgarske monarhije, ali i izvan njenih granica, najčešće sa prostora Hrvatske, Slavonije, Gorskog kotara, hrvatskog i slovenačkog primorja i Kranjske. Riječ je o sezonskoj radnoj snazi koja je u bosanskim šumama angažirana od oktobra do kraja aprila na sječi hrastovine i izradi francuske duge, dok je domaće stanovništvo konjima transportovalo dugu iz šume do glavnih saobraćajnica.17 13

Od 2181 oružnika u Oružničkom zboru u Bosni i Hercegovini 1916. godine bilo je svega 278 oružnika iz Bosne i Hercegovine. Šehić Z. 2007. 100.

14 Mujkić J. H. 1999. 61-63.

15 Nakratko su ugovore o eksploataciji sklapale i firme K. Schlesinger iz Zagreba, Kern iz Beča i Berger iz Zagreba. Mujkić J. H. 1999. 143-144.

16 Mujkić J. H. 1999. 145.

17 Hadžibegović I. 1980. 155. Popis stanovništva 1895. godine održan je 22. aprila, pa možda i zbog činjenice da je krajem aprila završavana sezona sječe hrastovine i izrade

136

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

STRANCI NA KRIVAJI U PRVOJ POLOVINI XX STOLJEĆA

O njihovom broju je teško govoriti, jer do početka XX stoljeća nema preciznih statistika o broju zaposlenika, a podaci koji govore o broju radnika uopće, a posebno o udjelu stranaca u tom broju su rijetki. Iako u popisu stanovništva iz 1895. godine nije zabilježen veći broj stranaca u okolini Zavidovića, jedan podatak iz 1897. godine otkriva nam da je firma Marpurgo i Parente u okolini Zavidovića imala oko 3000 zaposlenih na eksploataciji hrastove šume i da je veliki broj među njima dolazio izvan Bosne i Hercegovine.18 Firma Marpurgo i Parente je 1897. godine izgradila i prvu pilanu na ovom prostoru, na lijevoj obali Bosne u Podubravlju.19 Upravo izgradnju ove pilane možemo smatrati prvim od tri važna događaja za početak intenzivnijeg naseljavanja stranaca u slivu rijeke Krivaje. Naime, prvi put se na tom području otvaraju i industrijski kapaciteti koji su podrazumijevali i zapošljavanje stalne radne snage, a ne samo sezonske koja je radila na sječi šume.

Drugi bitan korak, odnosno događaj jeste dolazak budimpeštanske firme Gregersen i sinovi, koja 1899. godine sa Zemaljskom vladom za Bosnu i Hercegovinu potpisuje dugoročni ugovor o eksploataciji četinarskog drveta u bazenu Gostovića, te iste godine preuzimaju i ugovor o sječi hrastovine u Gostoviću, te prugu i pilanu od firme Marpurgo i Parente.20 Treći, i najbitniji događaj je dolazak firme Eissler i Ortlieb na zavidovićko područje. Naime, 1899. godine Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu potpisala je dugoročni ugovor o eksploataciji četinarskih šuma u području Krivaje i Žêpa sa firmama Eissler i Bruder iz Beča i Luis Ortlieb iz Minhena. Te dvije firme naredne 1900. godine integrisale su se u jednu firmu koja je registrovana pod imenom Bosanska šumska industrija Eissler i Ortlieb u Zavidovićima.

Iste, 1900. godine spomenuta firma je u Zavidovićima podigla i pilanu koja je predstavljala jednu od najvećih i najsavremenijih pogona u Evropi tog vremena (sa pratećim sadržajima – sušarama, radionicama, sandučarama, ...).21 Godine 1900. započela je i izgradnja uskotračne šumske željezničke pruge Zaduge i nije zabilježen veći broj stranaca u zavidovićkoj okolini.

18 Hadžibegović I. 1980. 156.

19 Mujkić J. H. 1999. 147-148.

20 Mujkić J. H. 1999. 148-149.

21 Mujkić J. H. 1999. 158-161.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

137

Enes S. Omerović

vidovići – Olovo – Kusače dolinama rijeka Krivaje i Stupčanice. U jesen 1900. godine pruga je završena do Duboštice,22 u jesen 1901. godine stiže do Olova, a krajem 1903. godine završena je do Han-Pijeska, odnosno Kusača, u dužini od 118,7 km. Pruga je 1913. godine produžena i do Slapa u klancu Žepe i tada je imala 133,05 km dužine na glavnom pravcu i još oko 143 km sporednih linija.23 Nabrojani događaji otvorili su slivno područje Krivaje prema svijetu i od 1899/1900. godine započinje brži priliv stranih radnika i njihovo masovnije naseljavanje. Nekoliko hiljada radnika radilo je na izgradnji pruge Zavidovići – Olovo – Kusače, zatim na izgradnji i radu u pilanama, željeznici i na radu u šumi, a veliki dio dolazio je izvan Bosne i Hercegovine. O njihovom broju u prvih nekoliko godina XX stoljeća nema pouzdanih statističkih podataka, a kada se i pojave takvi podaci, oni se odnose samo na zaposlenike dvije velike zavidovićke firme (Gregersen i sinovi, te Eissler i Ortlieb), a ne na sve doseljene strance. Tako npr. nemamo podatke o broju radnika koji su angažirani na izgradnji pruge Zavidovići – Olovo – Kusače. Svakako je stručna radna snaga dovođena iz evropskih zemalja (najčešće sa prostora Austrije, Mađarske, Češke, Italije, ali i Dalmacije i Like), a domaći ljudi radili su samo najteže fizičke poslove.24 Međutim, taj podatak i nije toliko bitan jer je najveći dio tih stranaca koji su radili na izgradnji pruge nakon njenog završetka otišao s ovih prostora, a samo dio se tu i naselio.25 Mnogo konkretniji su podaci o strancima zaposlenicima firmi Gregersen i sinovi, te Eissler i Ortlieb. Oni su se u kratkom periodu rasuli gotovo duž čitavog sliva Krivaje, uz rijeke Krivaju i njene pritoke, zatim Stupčanicu i njene pritoke, odnosno uz izgrađenu prugu Zavidovići – Olovo – Kusače. S druge strane, predjeli uz Biošticu i Kaljinu izvjesno vrijeme su ostali “pošteđeni” masovnog naseljavanja stranaca jer je taj prostor ostao i van domašaja pruge, a 22

Iz doline Krivaje, sa glavnog pravca prema Olovu, pruga se u Carevoj Ćupriji odvajala prema Duboštici na obroncima planine Zvijezde, u kojoj je odmah i započela eksploatacija šume.

23 Perić J. J. 1981. 64.

24 Perić J. J. 1981. 64 25 Tako je npr. Italijan Stephanus Brussa, koji je radio na izgradnji pruge, i nakon njenog završetka ostao da živi u Olovu. Tu je zasnovao porodicu i izgradio jednu od prvih kuća na mjestu današnjeg Olova.

138

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

STRANCI NA KRIVAJI U PRVOJ POLOVINI XX STOLJEĆA

uglavnom i sjekira i pila šumskih radnika. Naravno, neka područja naseljena su gušće, a u nekima gotovo da nije bilo stranaca, niti je bilo promjena nastalih pod njihovim utjecajem. Iz statističkih podataka navedenih firmi možemo vidjeti da su dvije zavidovićke firme imale potpuno različitu politiku prema zapošljavanju stranaca. S jedne strane, Gregersen i sinovi početkom XX stoljeća zapošljavali su između 900 i 1200 radnika, a veći dio njih činili su stranci – najčešće dovođeni iz Ugarske za rad u pilani, a iz Galicije i drugih karpatskih zemalja za rad na šumskim radilištima. Međutim, u Gregersenu broj stranaca iz godine u godinu se smanjivao zbog sve većeg angažiranja domaće radne snage. Tako su već 1911. godine u Gregersenu od 1183 zaposlena radnika svega 98 ili 8% bili stranci.26 Znatno drugačija situacija sa odnosom domaće i strane radne snage bila je u drugoj zavidovićkoj firmi – Eissler i Ortlieb. Ova firma je u prosjeku zapošljavala više od 4000 radnika godišnje i do početka Prvog svjetskog rata veliki procenat su i dalje činili stranci. Prema statistici s kraja 1911. godine, u Eissleru i Ortliebu bilo je zaposleno 4648 radnika. Među njima je bilo 1798 stranaca ili čak 39% svih zaposlenih, što je bilo daleko iznad prosjeka u velikim šumsko-industrijskim preduzećima u Bosni i Hercegovini.27 Najviše stranaca 1911. godine bilo je uposleno direktno u sječi – čak 1302 i činili su 52% radnika na šumskim radilištima.28 Veliki dio njih predstavljao je sezonsku radnu snagu koja je samo određeni dio godine boravila na šumskim radilištima. Najbrojniji su bili Rusini i manjim dijelom Rumuni, koje su agenti firme Eissler i Ortlieb u posebnim vozovima dva puta godišnje dovodili sa prostora Galicije i Bukovine. Oni su na šumska radilišta dolazili u aprilu, nakon sjetvenih radova kod kuće, i tu bi radili do jula, kada su se vraćali da završe žetvu. Ponovo bi dolazili sredinom septembra i ostajali bi do sredine decembra. Pored Rusina i Rumuna, sezonski radnici na šumskim radilištima bili su, i to posebno cijenjeni i odlično plaćeni, Talijani i Slovenci, koji su na bosanskim šumskim radilištima provodili vrijeme od proljeća do kraja decembra.29 Relativno visok 26

Hadžibegović I. 1980. 165.

Prosjek zaposlenih stranaca u velikim šumsko-industrijskim preduzećima u Bosni i Hercegovini 1911. godine iznosio je 17%. Hadžibegović I. 1980. 172-173.

28 Hadžibegović I. 1980. 172-173.

29 Hadžibegović I. 1980. 165 27

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

139

Enes S. Omerović

procenat stranaca zastupljen je i među pilanskim radnicima – 419 radnika ili 28%, dok je na željeznici zabilježen najmanji procenat zaposlenih stranaca – 77 ili 12%.30 U pilani u Zavidovićima i na šumskoj željeznici među strancima su najbrojniji bili Nijemci, odnosno doseljenici sa njemačkog govornog područja, zatim Mađari, Česi, Italijani, Poljaci i drugi. Velika je vjerovatnoća da je 1911. godine broj stranaca bio nešto manji nego prethodnih godina jer su vremenom u poslove uključivani i domaći ljudi, dijelom zbog manje cijene rada, a dijelom i zbog pritiska sve glasnijih zahtjeva da se zapošljavaju domaći ljudi gdje god je to moguće, kako je bilo i predviđeno sklopljenim ugovorima o eksploataciji šume.31 O problemu velikog procenta zaposlenih stranaca i izbjegavanja zapošljavanja domaće radne snage u Eissleru i Ortliebu raspravljalo se i na sjednicama Bosanskog sabora.32 Ipak, navedeni podaci daju samo parcijalnu sliku i to iz nekoliko razloga.

Prvo, oni govore samo o zaposlenicima firmi Gregersen i sinovi i Eissler i Ortlieb, a ne o svim doseljenim i zaposlenim strancima (iako je broj ostalih stranaca svakako bio zanemariv u odnosu na navedene). Drugo, podaci ne uključuju ni radnu snagu koja je bila angažirana na izgradnji željeznice Zavidovići – Olovo – Kusače. Treće, statistike nam donose broj zaposlenih radnika, i među njima stranaca na čitavom području gdje su poslovale firme Gregersen i sinovi (dolina Gostovića) i Eissler i Ortlieb (od Zavidovića do planine Žep iza Han-Pijeska), ali ne sadrže i podatke u kojim mjestima su bili raspoređeni i u kojem broju.

Međutim, i pored toga možemo govoriti o velikim demografskim promjenama koje su nastupile zbog naglog priliva stranaca. Najvidljivije promjene bile su na ušću Krivaje u Bosnu, gdje je na dotad nenaseljenom području u vrlo 30

Hadžibegović I. 1980. 172-173.

Godine 1899. Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu sklopila je ugovor u trajanju od 30 godina sa firmom Eissler i Bruder iz Beča, te Luis Ortlieb iz Minhena o pravu sječe četinarskih šuma na području Krivaje i Žepe. Naredne, 1900. godine sada integrisana firma Eissler i Ortlieb potpisala je sa Zemaljskom vladom i ugovor o eksploataciji šume na području Trstionice i Zvijezde, šumskom području oko Duboštice. Mujkić J. H. 1999.

159-160. U svakom od ovih, ali i drugih ugovora o eksploataciji šume bila je ugrađena odredba o zapošljavanju domaće radne snage kad god je to moguće. Hadžibegović I. 1980. 168.

32 Hadžibegović I. 1980. 168-172.

31

140

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

STRANCI NA KRIVAJI U PRVOJ POLOVINI XX STOLJEĆA

kratkom periodu izgrađena industrijska zona sa dvije velike pilane, a zatim i potpuno novo naselje koje se od 1910. godine u popisima stanovništva spominje kao Zavidovići Gornji. Začetak tog novog naselja imamo već 1899. godine kada firma Gregersen i sinovi na desnoj obali Bosne, u naselju Potklečje, naspram tek kupljene pilane u Zavidovićima gradi radničku koloniju za smještaj stranih radnika.33 Mnogo veći doprinos nastajanju novog naselja dala je firma Eissler i Ortlieb, koja je izgradila dvije kolonije – jednu s lijeve strane Bosne u sklopu industrijskih kapaciteta, a drugu, tzv. Švapsko selo, na desnoj obali Bosne u blizini ušća Krivaje u Bosnu. Pored toga, na ovom prostoru u blizini industrijskih kapaciteta izgrađene su i brojne privatne kuće, kafane, gostionice, hoteli, koji su također često služili i za smještaj stranih, ali i domaćih radnika iz susjednih mjesta. Na taj način je u veoma kratkom periodu niklo jedno potpuno novo naselje s ulicama, drvoredima, trgovinama, kafanama, gostionicama, hotelima, školskim i bolničkim zgradama, te drugim sadržajima koje su posjedovali i drugi industrijski gradovi tog perioda. Radničke kolonije još su od 1901. godine imale i električno svjetlo, ali, s druge strane, pitanje vodovoda i kanalizacije još dugo nije bilo riješeno. Ogroman broj stanovnika ovog novog naselja bili su upravo stranci, zaposleni u pogonima firmi Eissler i Ortlieb, te Gregersen i sinovi.34 Strani doseljenici, posebno oni koji su doselili s porodicama, od početka su aktivno učestvovali u oblikovanju novog naselja i života u njemu. Za djecu stranih doseljenika otvorene su dvije osnovne škole s njemačkim nastavnim jezikom – 1900. godine u radničkoj koloniji firme Gregersen i sinovi, a 1901. godine i u koloniji firme Eissler i Ortlieb.35 Razvijanje industrijskog naselja u Zavidovićima pratio je i razvoj trgovine, ugostiteljstva i zanatstva. U tome su značajnu ulogu imali i doseljeni stranci. Tako je do 1914. godine među 18 vlasnika trgovačkih radnji u Zavidovićima bilo najmanje osam trgovaca porijeklom stranaca, ako sudimo prema imenima i prezimenima vlasnika. Također, i među ugostiteljima je bilo stranaca i do 1917. godine od 31 otvorene ugostiteljske radnje (hotela, gostionica, kafana) stranci su otvorili 8. Istovremeno, kada je u pitanju zanatstvo, u Zavidovićima su otvo33

Mujkić J. H. 1999. 95.

Mujkić J. H . 1999. 97.

35 Mujkić J. H . 1999. 222.

34

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

141

Enes S. Omerović

rene samo pekara i mesara, ali su vlasnici i jedne i druge, bar prema imenima, bili upravo stranci.36 Stranci osnivaju i kulturno-prosvjetna društva. Od 1905. godine Jevreji imaju svoju čitaonicu,37 a 1911. godine osnivaju dobrotvorno društvo “Chevra Kadischa”, oko kojeg su se okupljali i Sefardi i Aškenazi.38 I Nijemci, kao najbrojnija doseljenička skupina u Zavidovićima, 1910. godine osnivaju “Njemački klub druževnosti” (Geselligkeitsklub), ali su stranci, prije svega oni sa njemačkoga govornog područja, imali vodeću ulogu u osnivanju i radu “Činovničke kasine” (Beamtenkasino) 1906. godine i “Čitaonice” (Leseklub) 1911. godine.39 Strani doseljenici grade i vjerske objekte. Godine 1912. izgrađene su evangelistička crkva i jevrejska sinagoga.40 Prvi ljekari u Zavidovićima također su bili stranci – dr. Bolgar Josef, dr. Eisenkolb, dr. Polacsek, dr.

Bernstein Maximilijan i dr. Band Pinkas.41 Koliko je nagla bila ekspanzija ovog novog naselja, ilustrira i podatak da je već 1902. godine firma Eissler i Ortlieb uputila zahtjev za formiranje gradske općine u Zavidovićima, jer je to novoizgrađeno industrijsko mjesto imalo oko 3000 radnika.42 Međutim, prošlo je još nekoliko godina dok ideja o formiranju Općine Zavidovići nije i realizirana. Tek 1911. godine Zajedničko ministarstvo finansija u Beču dalo je odobrenje za formiranje Seoske općine Zavidovići. U radu prvog Općinskog odbora u Zavidovićima, koji je brojao osam 36

Detaljne podatke o vlasnicima trgovačkih, ugostiteljskih i zanatskih radnji vidjeti kod: Mujkić J. H. 1999. 108-114.

37 Iako Jusuf H. Mujkić u svojoj knjizi Zavidovići kroz historiju piše o osnivanju ove čitaonice, mi je ne pronalazimo na popisu registriranih društava u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske uprave, koji je priredio Đorđe Pejanović. Postoji mogućnost da su se zavidovićki Jevreji zaista okupljali, ali da nisu i zvanično registrirali čitaonicu. Mujkić J. H. 1999. 423.

38 Pejanović Đ. 1930. 102.

39 Pejanović Đ. 1930. 102.

40 Zgrada evangelističke crkve u Zavidovićima sagrađena je 1912. godine, ali je još od 1903. svećeničke poslove u Zavidovićima (Zenici i Žepču) obavljao Ludvig Šafer. Te 1912. godine izgrađena je i jevrejska sinagoga u Zavidovićima, iako je jevrejski hram postojao i nekoliko godina ranije jer su se vjerski obredi obavljali u jednom privatnom objektu. Interesantno je za ovu zavidovićku sinagogu da je to bio zajednički hram za Sefarde i Aškenaze, odnosno zajednička zgrada pod jednim krovom, ali zasebnim ulazima i prostorijama. Mujkić J. H. 1999. 210.

41 Mujkić J. H. 1999. 432.

42 Mujkić J. H. 1999. 69-72.

142

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

STRANCI NA KRIVAJI U PRVOJ POLOVINI XX STOLJEĆA

članova, učestvovalo je i nekoliko stranaca - Otto P. Hoefeld, Josef A. Musafija, Jakob Urlich i Avram Musafija. Jakob Urlich je tada izabran za zamjenika načelnika, a od 1915. godine bio je i načelnik.43 Stranci su naseljavali i druge dijelove krivajskog sliva, ali ne u tolikom broju kao u Zavidovićima. U većem broju bili su skoncentrisani samo na nekoliko tačaka, i to u blizini značajnijih željezničkih stanica i u blizini šumskih radilišta. Upravo se oko željezničkih stanica na pruzi Zavidovići – Olovo – Kusače postepeno formiraju nova, manja naselja, najčešće od stanovnika iz obližnjih sela, ali bilo je i mjesta u kojima su se naseljavali i stranci. Koje su to tačke sa većim brojem stranaca u slivu rijeke Krivaje u prvih desetak-petnaest godina XX stoljeća, možemo vidjeti iz rezultata popisa stanovništva iz 1910. godine.

I ovaj statistički materijal može nam samo djelomično osvijetliti demografske promjene nastale na ovom prostoru. Naime, u rezultatima s ovog popisa stanovništva prvi put su dostupni podaci o maternjem jeziku stanovništa, koji se mogu, donekle, projicirati na nacionalni sastav stanovništva, ali ti podaci dostupni su samo do nivoa kotara, a ne i za pojedinačna naselja u svakom od kotara. Također, podaci o zavičajnosti stanovnika Bosne i Hercegovine objavljeni su samo do nivoa kotara. Međutim, na osnovu podataka o zavičajnosti u kotarima Žepče, Kladanj i Vlasenica, u kojima je bio i smješten najveći broj stranih radnika zaposlenih u firmama Gregersen i sinovi, te Eissler i Ortlieb, i njihovim poređenjem s istim podacima iz 1895. godine možemo steći bar djelimičan utisak o veličini demografskih promjena izazvanih dolaskom stranih radnika.

Kao što možemo vidjeti, velike demografske promjene desile su se u kotarima Žepče i Vlasenica. U kotaru Žepče broj stranaca je sa 245 iz 1895. godine skočio na čak 2421 u 1910. godini, a u Vlasenici sa 70 1895. godine na 874 u 1910. godini. Pad broja stranaca desio se u kotaru Kladanj i to prije svega zbog činjenice da na njegovom području više nije bilo sezonske radne snage (koju smo već spominjali na popisima iz 1885. i 1895. godine). Ovaj popis stanovništva iz 1910. godine ipak nam pruža još dovoljno korisnih podataka za praćenje demografskih promjena u slivu rijeke Krivaje. Kombinovanjem podata43

Mujkić J. H. 1999. 72.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

143

144

KOTAR

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST 9 1 7 3 11

1 26 470 496

20 30 30

15 23 23

26 5 60 65

46 52 11 63

25 47 47

11046 29582 33 98 5 29718

Ukupno

BiH Austrija Ugarska Inozemstvo

Ukupno

11215 30054 186 643 45

17 423 -

423 30928

1 1

1 1

1 -

2 10 10

7 39 39

1 1

-

Ukupno

10958 113 130 14

165 694 202 146 270 217

15765

DRŽAVNA (ZEMALJSKA) PRIPADNOST

17 -

165 -

Srpski/ hrvatski

-

38 383 242 31

španjolski

-

2 7 193 -

njemački

1 -

4 136 6 -

mađarski

2 -

1 261 2 6

češki

7

73

210 7 -

poljski

9 -

26 -

3 58 11 1

rusinski 1 -

36

1 2 23 -

slovenski

5 14 1

115

1 6 29

slovački

14 1 -

2

3 111 1

talijanski

2 24 -

1

2

rumunjski

33 12 1

-

1

ruski

24 1 -

17

-

turski

10911 38 92 5

17729

17 -

arnautski

BiH Austrija Ugarska Inozemstvo

15308 1151 1194 76

ciganski

15075 85 599 6

874

257

2421

Ukupno stranaca 1910.

* Rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 27. septembra 1910. godine. 1912.

Ukupno stranaca 1895.

70

361

245

Prilog br. 5 – Broj stranaca u kotarima Žepče, Kladanj i Vlasenica prema Popisu stanovništva iz 1910. godine*1

Vlasenica

Kladanj

Žepče

svega

BiH Austrija Ugarska Inozemstvo

Enes S. Omerović

STRANCI NA KRIVAJI U PRVOJ POLOVINI XX STOLJEĆA

ka o zavičajnosti (državljanstvu) sa podacima o maternjem jeziku dolazimo do zaključka da udio stranaca kojima je srpski ili hrvatski jezik bio maternji nije bio veliki (u kotaru Žepče 695 od 2421 ili 28,7%, u kotaru Vlasenica 136 od 874 ili 15,5% i u kotaru Kladanj 135 od 257 ili 52,5%) ako ga uporedimo s udjelom iste populacije u stranoj populaciji na nivou Bosne i Hercegovine (58173 od 114 591 ili 50,7%).44 Tek nam podaci o pojedinačnim mjestima u slivu Krivaje daju pravu sliku demografskih promjena nastalih do 1910. godine. Kao pomoćne kriterije za određivanje ako ne približnog broja stranaca u slivu rijeke Krivaje, onda bar tačaka s najvećom koncentracijom stranaca djelimično nam mogu poslužiti podaci o vjeroispovijesti stanovništva. Naime, svi oni koji su popisani kao evangelici i grkokatolici sigurno su bili i strani doseljenici. To se djelomično odnosi i na jevrejsko stanovništvo, a u nekim područjima koja su 1878. godine bila naseljena isključivo pravoslavnim i muslimanskim stanovništvom prisustvo većeg broja katolika upućuje na mogućnost da je njihov veliki broj ustvari strano doseljeno stanovništvo. Naravno, od koristi je i ako uporedimo podatke o broju stanovništa na popisima iz 1895. i 1910. godine. Koristeći te parametre, pored Zavidovića možemo izdvojiti još naselja Duboštica, Olovo i širu okolinu današnjeg Han-Pijeska, kao mjesta s najvećim brojem stranaca.

44

Naravno, ovdje treba imati na umu još nekoliko činjenica. Prva je da je dio doseljenih stranaca do 1910. godine stekao bosanskohercegovačku zavičajnost, te ih statistike više ne prepoznaju kao strance, što se i vidi na popisu iz 1910. godine.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

145

Kladanj

Olovo

Vlasenica

Nevačka

Vlasenica

Han-Pijesak

Vlasenica

Kusače

Žepče

ostali

Visoko

Zavidovići (Donji) Zavidovići (Gornji) Duboštica

Jevreji

Žepče

evangelici

Dubravica

grkokatolici

Žepče

rimokatolici

Potkleče

pravoslavci

Žepče

muslimani

Mjesto

Ukupno stanovnika

KOTAR

Popis stanovništva

Enes S. Omerović

1895.

1910.

1895.

1910.

1895.

1910.

1895.

1910.

1895.

1910.

1895.

1910.

1895.

1910.

1895.

1910.

1895.

1910.

226 674 308 480 628 768 2550 145 371 474 778 391 1385 74 87 187

206 327 251 284 372 460 61 8 3 389 525 299 458 2

29 2 15 356 19 59 96 92 370 31 87 151

208 57 186 256 292 1598 137 161 18 115 52 38 19

4 223 180 1 479 4 1

20 72 8 1 115 1 2 5 -

341 1372 153 8 394 215 16 147

-

Bilo je 13 Sefarda i 21 ostalih Jevreja (Aškenaza).

Bilo je 55 Sefarda i 82 ostalih Jevreja (Aškenaza).

3 Bilo je 3 Sefarda i 12 ostalih Jevreja (Aškenaza).

4 Bilo je 13 Sefarda i 26 ostalih Jevreja (Aškenaza).

5 Svi su Sefardi.

6 Sefard.

7 Svi su Aškenazi.

1 2

Prilog br. 6 – Uporedni podaci sa popisa stanovništva iz 1895. i 1910. godine.

Broj stanovnika u Duboštici od 1895. godine ponovo se više nego udvostručio. Pored rudara zaposlenih u rudniku hroma, u ovom naselju su od 1900. godine i dolaska jednog kraka šumske željezničke pruge bili naseljeni i sezonski šumski radnici, prije svega Rusini (grkokatolici) i Jevreji.

I u Olovu se broj stanovnika gotovo udvostručio u odnosu na 1895. godinu. U dolini ispod nekadašnjeg starog Olova, na obalama Stupčanice i Biošti146

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

STRANCI NA KRIVAJI U PRVOJ POLOVINI XX STOLJEĆA

ce, a oko željezničke stanice, počelo se formirati novo naselje nakon prolaska pruge, a u tom procesu presudnu ulogu odigrali su upravo doseljeni stranci.

Popisna metodologija nam, nažalost, ne dozvoljava da izvodimo zaključke o udjelu stranaca u tadašnjem stanovništvu Olova.

Idući dalje uz rijeku Stupčanicu, kao sljedeća tačka s većim broj stranaca ističe se šira okolina današnjeg Han-Pijeska. Oko nekadašnjeg hana na putu iz Sarajeva prema Zvorniku nakon prolaska pruge Zavidovići – Olovo – Kusače počinje se formirati potpuno novo naselje. Izgrađena je željeznička stanica i barake za smještaj šumskih radnika, ali još uvijek ne možemo govoriti o većem naselju zbog strukture stranih doseljenika. Iako Han-Pijesak nije doživio naglu ekspanziju u broju stanovnika, kao što je bio slučaj sa Zavidovićima, ipak možemo reći da se u ovo vrijeme počinje stvarati jezgro novog naselja koje će u narednim godinama izrasti u općinsko središte. U okolini Han-Pijeska stranci su predstavljali gotovo isključivo sezonsku radnu snagu zaposlenu na šumskim radilištima. Popisom iz 1910. godine ti stranci su u većem broju evidentirani posebno oko sela Nevačka, a u manjem broju oko današnjeg Han-Pijeska i dalje oko Kusača. Posebno brojni strani radnici bili su u seoskoj općini Nevačka (sastojala se od naseljenih mjesta Nevačka, Babine, Brda, Klis, Mrkov, Ravanjsko i Rubinići).45 Ipak, treba naglasiti da je riječ o sezonskoj radnoj snazi koja je na tom terenu boravila samo jedan dio godine i bila je mobilna jer su se šumski radnici premještali na nova radilišta nakon iscrpljivanja postojećeg. O tome može posvjedočiti i činjenica da se u selu Rubinići (seoska općina Nevačka) i danas nalazi lokalitet “Talijanske kolibe”, koji rječito govori o prisustvu talijanskih šumskih radnika na tom području, a na popisu iz 1910. godine ni pomoću posrednih podataka o vjeroispovijesti ne možemo utvrditi postojanje većeg broja Italijana na tom prostoru (svega 3 rimokatolika).

Pored navedenih naselja u još nekolicini (npr. Hajderovići, Mustajbašići, Žeravice, itd.) bilo je katoličkog i jevrejskog stanovništva u manjem broju, iako su ta naselja bila muslimanska i/ili pravoslavna. Međutim, samo na osnovu 45

Uporedni podaci o broju stanovnika ove seoske općine iz 1895. i 1910. godine, kao i podaci o vjeroispovijesti odlično pokazuju prisustvo stranaca na tom području. Svih 479 grkokatolika (Rusina) evidentirani su u mjestu Gornje Babine, kao i 17 Jevreja sefarda i dva evangelika. Još 4 Jevreja, tri evangelika i tri katolika živjela su u Rubinićima, te tri katolika u Nevačkoj.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

147

Enes S. Omerović

vjeroispovijesti nismo u mogućnosti utvrditi da li je riječ o strancima ili domaćem stanovništvu koje je doseljeno iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine.

Podaci o broju stranaca zaposlenih u firmama Gregersen i sinovi, te Eissler i Ortlieb, te podaci sa popisa stanovništva ukazuju da je nakon naglog priliva stranaca u prvim godinama XX stoljeća održavan njihov približan broj sve do početka Prvog svjetskog rata, kada započinje obrnuti proces – proces iseljavanja i djelomične asimilacije. Taj proces će se odvijati u narednih 30-ak godina u nekoliko talasa, s tim da će i između tih talasa iseljavanje i asimilacija biti tiha konstanta.

Prvo osjetnije iseljavanje manjinskog stanovništva iz Bosne i Hercegovine vezano je za 1912. godinu, kada počinje opadati broj stranih, prije svega sezonskih radnika, zbog krize nastale početkom balkanskih ratova.46 Ovaj odliv stranih radnika iz Bosne i Hercegovine nastavljen je početkom Prvog svjetskog rata, kada se zbog mobilizacije i smanjenja obima proizvodnje smanjuje i angažman stranih sezonskih radnika u nekim industrijskim granama, a time i u šumskoj industriji. Tada je prestao i priliv stranih sezonskih radnika zaposlenih na šumskim radilištima u slivu Krivaje.

Naredni iseljenički talas iz Bosne i Hercegovine kreće krajem 1918. i početkom 1919. godine. Ovaj talas je zahvatio gotovo isključivo strano stanovništvo naseljeno u gradovima i industrijskim središtima. U osnovi, tri su načina na koje strani doseljenici napuštaju Bosnu i Hercegovinu neposredno nakon završetka Prvog svjetskog rata: 1. pojedinačnim, samoinicijativnim i neorganiziranim iseljavanjem, 2. organiziranim iseljeničkim transportima i 3. protjerivanjem stranaca.

Pojedinačno i samoinicijativno iseljavanje stranaca iz Bosne i Hercegovine bilo je najintenzivnije tokom oktobra i novembra 1918. godine, ali je takvih slučajeva svakako bilo i u kasnijem periodu. Ovim talasom bili su zahvaćeni visoki dužnosnici Zemaljske vlade, ali i niži činovnici i namještenici, pripadnici sigurnosnih službi itd.47 Ovaj talas iseljavanja vrlo je teško pratiti, jer iseljenici od organa vlasti ne traže lične dokumente, dozvole za odlazak i izvoz 46 47

Hadžibegović I. 1980. 174.

Brkljača S. 2006. 79.

148

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

STRANCI NA KRIVAJI U PRVOJ POLOVINI XX STOLJEĆA

ličnih stvari, zakonom stečena prava na penziju i slično, nego jednostavno “nestaju” iz svojih domova i sa svojih radnih mjesta. Ovdje je, praktično, riječ o bježanju. Međutim, njihov odlazak itekako se osjetio jer su pojedini segmenti državne službe bili desetkovani ovim kadrovskim osipanjem.48 U slivu Krivaje, od Zavidovića do Han-Pijeska, i pored nagle ekspanzije, još uvijek nije bilo administrativnih (kotarskih) središta s većim brojem državnih službenika, te zbog toga i nemamo podataka koliko je ovaj iseljenički talas pogodio navedeni prostor. Ipak, iako nam sačuvana arhivska građa ne daje podatke o tome, sigurni smo da je i s ovog područja u ovih nekoliko mjeseci bilo “bježanja” stranaca, bar oružnika (žandara) iz nekoliko oružničkih stanica stacioniranih na tom području.

Drugi način odlaska stranaca iz Bosne i Hercegovine bio je organiziranim iseljeničkim željezničkim transportima. Dio stranih doseljenika, prije svega zaposlenih u državnoj službi, odlučio je napustiti Bosnu i Hercegovinu, ali ne prije nego sebi osiguraju egzistenciju u domovini. Zbog toga prvi organizirani iseljenički transporti civilnog stanovništva iz Bosne i Hercegovine kreću tek u martu 1919. godine. Transporti su organizirani preko konzularnih ureda pojedinih država u Sarajevu i pojedinaca – činovnika još uvijek zaposlenih u Bosni i Hercegovini. Organizirani su prema matičnoj državi iseljenika, pa imamo registrirane čehoslovačke, njemačko-austrijske, poljske, rumunske transporte, a unutar takve podjele pojedini transporti bili su organizirani samo za željezničarske, poštanske ili druge službenike. Arhivska građa o ovom pitanju samo je fragmentarno očuvana, pa ne postoje pouzdani podaci o broju iseljeničkih transporta, kao ni o broju iseljenih. Ipak, i ti podaci dovoljno govore o obimu iseljavanja. Kroz arhivsku građu i novine tokom 1919. godine registrirano je 11 čehoslovačkih transporta, 3-4 njemačko-austrijska, 2 poljska, 2 rumunska, a 1920. godine još najmanje dva čehoslovačka. U svakom

48

To je bilo posebno vidljivo u onim službama koje su u vrijeme smjene vlasti trebale osigurati red i mir. Oružništvo (žandarmerija) bilo je desetkovano zbog odlaska velikog broja oružnika u matične države i određeno vrijeme uopće nije bilo moguće koristiti ostatke oružničkih jedinica za uspostavljanje i održavanje reda i mira. Mnogo problema zbog kadrovskog osipanja bilo je i u sudstvu i tužilaštvu. Opširnije o tome: ABiH, ZVBiH (opća), kut. 2, sign. 30/13; 30/15/20; Omerović E. S. 2015. 77-94.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

149

Enes S. Omerović

transportu bilo je 30 do 50 porodica, sa 100 do 150 članova.49 Među brojnim strancima koji su organiziranim transportima napustili Bosnu i Hercegovinu bilo je i stranaca iz doline Krivaje. U augustu 1919. godine u njemačkim transportima ove prostore napustili su Klein Ignatz iz Han-Pijeska50 i Grofs Leopold iz Olova.51 Svakako da to nisu bili jedini stranci koji su organiziranim transportima napustili sliv rijeke Krivaje, ali nam fragmentarno sačuvana arhivska građa ne nudi više informacija.

Veliki broj stranih doseljenika bio je protjeran iz Bosne i Hercegovine, a proces protjerivanjaje bio je najintenzivniji u periodu 1919-1921. godine.

Među stranim doseljenicima u Bosni i Hercegovini bilo je mnogo podanika država koje su u Kraljevstvu SHS smatrane neprijateljskim (Nijemaca, Mađara, Austrijanaca, Bugara, osmanskih podanika). Strani doseljenici često su imali političke stavove suprotstavljene stavovima vladajuće elite (komunisti, simpatizeri bivšeg austrougarskog režima itd.), a uz to su, iz perspektive te nove vladajuće elite, zauzimali radna mjesta i stambeni prostor koji se mogao iskoristiti za zapošljavanje i stambeno zbrinjavanje domaćeg stanovništva. Zbog svega navedenog, novi organi vlasti strane doseljenike smatrali su opasnim, nepouzdanim, sumnjivim i potencijalnim izvorom problema, te su se nastojali riješiti barem dijela stranaca. S tim ciljem su, koristeći se naslijeđenim zakonskim rješenjima iz austrougarskog perioda, te novim naredbama koje su povremeno donošene, protjerivali pojedince ili čitave porodice iz Bosne i Hercegovine u zavičajna mjesta. Mjera progona stranaca narednih godina stalno je primjenjivana, ali je u nekoliko navrata poprimila masovne razmjere – u maju 1919. godine kao mjera za suzbijanje štrajkova i pasivne rezistencije, koji su počeli zbog zabrane održavanja prvomajske proslave, u novembru 1919. godine zbog zahtjeva lokalnih organa vlasti da se protjeriva49

ABiH, Fond: ZVBiH (opća), kut. 11, sign. 19/13; Fond: ZVBiH (opća), kut. 98, sign.

209/55/108; Fond: ZVBiH (opća), kut. 98, sign. 209/55/113; Fond: ZVBiH (opća), kut. 98, sign. 209/55/125; Fond: ZVBiH (opća), kut. 98, sign. 209/55/180; Fond: ZVBiH (opća), kut. 98, sign. 209/55/253; Fond: ZVBiH (opća), kut. 98, sign. 209/55/296; Fond: ZVBiH (opća), kut. 98, sign. 209/55/304; Fond: ZVBiH (opća), kut. 98, sign. 209/55/313; Fond: ZVBiH (opća), kut. 98, sign. 209/55/314; Fond: ZVBiH (opća), kut. 98, sign. 209/55/316.

50 ABiH, Fond: ZVBiH (opća), kut. 98, sign. 209-55/313.

51 ABiH, Fond: ZVBiH (opća), kut. 98, sign. 209-55/314.

150

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

STRANCI NA KRIVAJI U PRVOJ POLOVINI XX STOLJEĆA

njem stranaca osigura stambeni prostor za domaće ljude, zatim u maju i junu 1920. godine nakon štrajka željezničara i nakon donošenja Obznane krajem 1920. godine. Povremena zatišja i smanjenje obima protjerivanja stranaca nastupala su zbog straha da bi se masovni progoni stranaca mogli negativno odraziti na vanjskopolitički položaj Kraljevstva SHS i čestih žalbi pojedinaca i diplomatskih predstavništava, posebno Poljske i Češke.52 Progonima su bili izloženi i strani radnici u slivu Krivaje, prije svega u Zavidovićima. Tako je npr. iz Zavidovića protjerana grupa od 70 radnika, katolika iz Slavonije,53 ali to svakako nisu bili jedini stranci koji su pod pritiskom državnih organa ili domaćeg stanovništva morali napustiti Zavidoviće i njenu okolinu. Građevinski preduzimač Adam Til je zbog pritiska domaćeg stanovništva i lokalnih vlastodržaca 1920. godine napustio Zavidoviće.54 Paralelno s ovim iseljeničkim talasom u sliv rijeke Krivaje povremeno su stizali drugi stranci, naravno ne u onom obimu kao s početka XX stoljeća.

Neke od tih doseljenika, odnosno doseljeničkih grupa moguće je i pratiti kroz arhivsku građu. Tako je 1917. godine u Zavidoviće dovedeno 66 ratnih zarobljenika, Rusa i Italijana, koji su raspoređeni na rad u firmi Gregersen i sinovi.

Dio tih zarobljenika ostao je u Zavidovićima i nakon završetka Prvog svjetskog rata.55 Također, u Bosnu i Hercegovinu je između 1919. i 1921. godine stiglo oko 3000 ruskih izbjeglica, koje su smještane u kasarnama, hotelima i sličnim objektima u nekoliko mjesta u Bosni i Hercegovini.56 Da li je i koliko pristiglih Rusa došlo i na prostore uz Krivaju, pokazat će rezultati popisa stanovništva iz 1921. i 1931. godine.

Rezultati migracija kojima je bila izložena dolina rijeke Krivaje od 1912, odnosno 1914. godine vidljivi su u rezultatima prvog poslijeratnog popisa stanovništva iz 1921. godine. Popis stanovništva iz 1921. godine prvi je koji nam donosi podatke što ih možemo iskoristiti za utvrđivanje nacionalne pripadno52

Opširnije o protjerivanju stranaca iz Bosne i Hercegovine vidjeti kod: Šehić N. 1990.

195-222; Omerović E. S. 2015. 145-153.

53 Mujkić J. H. 1999. 258-259.

54 Mujkić J. H. 1999. 259.

55 Mujkić J. H. 1999. 466.

56 Šehić N. 1990. 214-222.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

151

Enes S. Omerović

sti stranaca doseljenih u naselja sliva rijeke Krivaje, jer su ti podaci dostupni i za svako naseljeno mjesto, a ne samo za kotare u cjelini kao na prethodnom popisu. Međutim, i ovaj popis ima nekoliko nedostataka. Prije svega, u popisu iz 1921. godine nemamo podatke o zavičajnosti, odnosno državljanstvu, pa nije moguće više pratiti cjelokupnu doseljeničku populaciju, nego samo one doseljenike koji su se od domaćeg stanovništva razlikovali maternjim jezikom. Drugi bitan nedostatak ovog popisa stanovništva jeste da njime nisu prikupljeni podaci o nacionalnosti stanovništva Bosne i Hercegovine, nego o maternjem jeziku, a onda su ti podaci projicirani na nacionalnu pripadnost.

Na ovaj način nisu prikupljeni u potpunosti tačni podaci, jer se maternji jezik u nekim slučajevima nije poklapao s nacionalnom pripadnošću. Tako je npr. doseljeno jevrejsko stanovništvo bilo poliglotno i kao maternje jezike navodili su njemački, mađarski, poljski itd., a Jevrejima sefardima, koji su u Bosni i Hercegovini bili naseljeni još od XVI stoljeća, maternji jezik bio je španski.

Također, u rubrici Ostali, pored nekih kategorija stranaca, u velikom broju smještani su Cigani i Jevreji sefardi, koji su već stoljećima živjeli u Bosni i Hercegovini, te ih ne možemo smatrati strancima u vlastitoj zemlji, nego samo pripadnicima manjina. Ipak, i pored svih nedostataka, popis stanovništva iz 1921. godine predstavlja najbolji statistički materijal za praćenje demografskih promjena u slivu rijeke Krivaje do tada, jer prvi put možemo vidjeti nacionalni sastav doseljenog stanovništva u pojedinim naseljima u slivu Krivaje.

152

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

9 1

16

9

2

1 1 6 1 1

26

1

1 1

1

1

Ukupno stranaca (manjina)

Rumuni/Cincari

1 1

Ostali

Turci

1

Talijani

Arnauti

Nijemci

Mađari

25 167 7 79 3 7 3 1 1 2

421 134 17 4 14 16 1 3 1 1 1 6 2 1 15 57 5 14 1

1

1

21

4 1

9

1

7

48 1 12 38

20

12

2

2

304

42

6

767

6

11

425 377 27 1022 1021 164 152 6

9 1

13

100

233

Rusi

Poljaci

Rusini

Čehoslovaci

Slovenci

Srbi ili Hrvati

Ukupno stanovništva 254

31

UKUPNO

1738 1317 23 63 30 69 533 399 3 31 10 402 385 5 1 1 556 552 752 736 289 288 740 737 1 1232 1231 1 211 210 265 264 217 211 205 203 2 180 179 766 709 5 6 1 237 232 4 546 532 3 6 4 364 363 1

79

Vlasenica Vlasenica Vlasenica

Zavidovići Potkleča Dubravica Mustajbašići Hrge Vukovine Vozuća Ribnica Rijeka Magulica G. Vijaka Čuništa Križevići Olovo Žeravice Nevačka Malo Polje Kraljevo Polje-Japaga Mrkalji Kruševci Kusače

126

Žepče Žepče Žepče Maglaj Maglaj Maglaj Maglaj Tuzla Kladanj Kladanj Visoko Visoko Kladanj Kladanj Vlasenica Vlasenica Vlasenica Vlasenica

Općina (mjesto)

Kotar

STRANCI NA KRIVAJI U PRVOJ POLOVINI XX STOLJEĆA

Prilog br. 7 – Broj stranaca (manjina) u naseljima sliva rijeke Krivaje prema rezultatima popisa stanovništva iz 1921. godine57

57

Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. januara 1921. godine. 1932.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

153

Enes S. Omerović

Prema navedenim rezultatima, u slivu rijeke Krivaje 1921. godine bilo je 767 stranaca, odnosno osoba kojima maternji jezik nije bio srpski ili hrvatski.

Najbrojniji su bili Nijemci, zatim Česi, Poljaci, Slovenci itd. Premda nemamo isti podatak s popisa stanovništva iz 1910. godine, evidentan je pad broja stranaca, dijelom zbog iseljavanja, a dijelom jer statistike više ne prepoznaju kao strance doseljene Srbe i Hrvate. I dalje je najveća koncentracija stranaca u Zavidovićima, što je i razumljivo, zbog industrijskih kapaciteta. Od 2539 stanovnika Zavidovića i dva najbliža naselja, Potkleča i Dubravica, 572 (22,52%) predstavljali su stranci, a u samoj općini Zavidovići, odnosno užem gradskom jezgru stranci su činili 24,2% stanovništva (421 od 1738 stanovnika).

Pored Zavidovića jedan dio stranaca i dalje je živio u manjim skupinama duž cijelog sliva Krivaje, ali se među njima neka naselja i dalje izdvajaju. Kao tačke sa nešto više stranaca ponovo se izdvajaju: Olovo, kao najveća željeznička stanica na pruzi Zavidovići – Olovo – Kusače, sa 57 stranaca od 766 stanovnika (7,44%), i šire područje oko današnjeg Han-Pijeska – naselja Žeravice, Nevačka, Malo Polje, Kraljevo Polje-Japaga, Mrkalji, Kruševci, Kusače. Ni u to vrijeme Han-Pijesak se ne izdvaja kao značajan centar na tom prostoru, ali u naseljima u njegovoj bližoj i daljoj okolini još uvijek je bilo stranih radnika zaposlenih na šumskim radilištima, ali u daleko manjem broju nego ranije.

Pored šireg područja Han-Pijeska, ovaj nedostatak sezonskih radnika vidljiv je i u naselju Duboštica, u kojem 1921. godine nije evidentiran niti jedan stranac (manjinac). Na mjestima najintenzivnije eksploatacije šume oko Han-Pijeska ima tek nekoliko stranaca, najvjerovatnije nadzornika i sličnog osoblja.

U principu, sada nema evidentirane sezonske radne snage, prije svega Rusina, koji su među njima bili najbrojniji. Treba naglasiti da je ovaj popis obavljen u januaru 1921. godine, u doba godine kad je na šumskim radilištima bilo najmanje radnika. I dalje je u okolini Han-Pijeska na šumskim radilištima povremeno dolazilo do angažiranja manjih grupa stranih, najčešće kvalifikovanih radnika, ali ipak strana radna snaga gotovo u potpunosti je potisnuta sa šumskih radilišta, a zamijenili su je domaći ljudi.58 Zbog dovođenja kvalifikovanih 58

U ovom popisu uzeli smo u obzir i rezultate za neka naselja koja geografski ne pripadaju slivu Krivaje, ali su na vododijelnici između sliva Bosne i Drine (Kusače, Mrkalji). Ipak, podatke za ta naselja donosimo jer su gravitirali pruzi Zavidovići – Olovo – Kusače, a strani radnici na tom području povremeno su mijenjali mjesto stanovanja kako su se pomjerala šumska radilišta.

154

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

STRANCI NA KRIVAJI U PRVOJ POLOVINI XX STOLJEĆA

radnika Italijana u novembru 1921. godine štrajkovalo je čak 1200 radnika u Eissleru i Ortliebu.59 Kao ilustraciju razmjera iseljavanja stranaca iz doline Krivaje možemo navesti i podatak da je 1923. godine broj stranih radnika u dvije velike firme – Eissler i Ortlieb i Gregersen iznosio svega 85 od 3949 zaposlenih (svega 2,15% zaposlenih).60 Ipak, treba podsjetiti da je dio doseljenih stranaca do tada već dobio državljanstvo Kraljevine SHS, te ih službene statistike više ne prepoznaju kao strance, ali ih mi i dalje možemo pratiti kroz popise stanovništva i druge dokumente koji ih prepoznaju kao drugačije prema maternjem jeziku ili vjeroispovijesti, odnosno kao pripadnike manjina.

Nakon iseljeničkog talasa tokom Prvog svjetskog rata i neposredno nakon njega nastupa period u kojem iseljavanje stranaca nije više imalo masovniji karakter, iako je iseljavanja (dobrovoljnog ili prisilnog) i doseljavanja stranaca na ove prostore i dalje bilo.

O mirnijem periodu kada su u pitanju demografske promjene donekle mogu govoriti rezultati popisa stanovništva iz 1931. godine.61 I ovaj popis donosi novu metodologiju, što opet otežava njihovo poređenje s rezultatima prethodnih popisa stanovništva. Ponovo su nam podaci o maternjem jeziku, koji su onda projicirani na nacionalnu pripadnost, dostupni samo do nivoa sreza (kotara), dok tih podataka za pojedinačna naselja nema. Ipak, i ovi podaci na nivou sreza (kotara) mogu nam biti od koristi jer je veliki broj stranaca, odnosno pripadnika manjina u srezovima Žepče, Kladanj i Vlasenica i dalje živio u naseljima sliva rijeke Krivaje.

59

Perić J. J. 1989. 31.

Mujkić J. H. 1999. 464.

61 Die Gliederung der Bevölkerung des ehemaligen Jugoslavien nach Muttersprache und Konfesion nach den unveröffentlichten Angaben der Zählung von 1931. 1943. Zahvaljujem se kolegi i prijatelju Zoranu Janjetoviću s Instituta za noviju istoriju Srbije u Beogradu na ustupljenom materijalu.

60

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

155

Enes S. Omerović

Maternji jezik

Pravoslavci

Rimokatolici

Grkokatolici

Evangelisti Augsb.

Evangelisti Reform.

Ostali kršćani

Muslimani

Jevreji (Juden)

Ostali

Ukupno

Konfesija

Srpskohrvatski

7578

8994

12

36

-

10

13746

110

1

30487

Slovenski

-

71

-

-

-

-

-

1

-

72

Češki

1

71

-

-

-

-

-

1

-

73

Slovački

-

3

-

3

-

-

-

-

-

6

Ruski

16

14

7

1

-

1

1

-

-

40

Ukrajinski

-

-

6

-

-

-

-

-

-

6

Mađarski

-

38

1

2

-

1

-

5

-

47

Njemački

1

138

-

178

-

27

1

37

-

382

Albanski

-

-

-

-

-

-

1

-

-

1

Turski

-

-

-

-

-

-

1

-

-

1

Rumunski

6

-

1

-

-

2

-

-

-

9

Jevrejski (Juden)*

-

-

-

-

-

-

-

62

-

62

Ciganski

-

-

-

-

-

-

64

-

-

64

Ostali

2

107**

37***

-

-

-

1

2

-

149

Ukupno

7604

9436

64

220

-

41

13815

218

1

31399

* U rezultatima popisa stanovništva iz 1931. godine izraz «Juden» (Jevreji, jevrejski, Židovi, židovski) korišten je i u koloni gdje su upisane konfesije, ali i u koloni s maternjim jezikom. Pretpostavljamo da su u koloni za maternji jezik njemački priređivači upisivali one kojima je maternji jezik bio jidiš. ** 83 Poljaka i 24 Italijana. *** Poljaci.

Prilog br. 8 – Stanovništvo sreza Žepče prema rezultatima popisa stanovništva iz 1931. godine62

62

Die Gliederung der Bevölkerung des ehemaligen Jugoslavien nach Muttersprache und Konfesion nach den unveröffentlichten Angaben der Zählung von 1931. 1943. 154.

156

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

STRANCI NA KRIVAJI U PRVOJ POLOVINI XX STOLJEĆA

Maternji jezik

Pravoslavci

Rimokatolici

Grkokatolici

Evangelisti Augsb.

Evangelisti Reform.

Ostali kršćani

Muslimani

Jevreji (Juden)

Ostali

Ukupno

Konfesija

Srpskohrvatski

4728

1118

3

1

2

-

8610

19

-

14481

Slovenski

1

18

-

-

-

-

-

-

Češki

-

21

-

1

-

-

-

-

19 -

22

Slovački

-

1

-

-

-

-

-

-

-

1

Ruski

3

1

3

-

-

-

-

-

-

7

Ukrajinski

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

Mađarski

-

18

-

1

-

-

-

2

-

21

Njemački

-

15

-

7

-

-

-

3

-

25

Albanski

-

-

-

-

-

-

6

-

-

6

Turski

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

Rumunski

8

-

-

-

-

-

-

3

-

11

Jevrejski (Juden)

-

-

-

-

-

-

-

16

-

16

Ciganski

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

Ostali

-

10

1

-

-

-

-

-

-

11

Ukupno

4740

1202

7

10

2

-

8616

43

-

14620

Prilog br. 9 – Stanovništvo sreza Kladanj prema rezultatima popisa stanovništva iz 1931. godine63

63

Die Gliederung der Bevölkerung des ehemaligen Jugoslavien nach Muttersprache und Konfesion nach den unveröffentlichten Angaben der Zählung von 1931. 1943. 127.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

157

Enes S. Omerović

Maternji jezik

Pravoslavci

Rimokatolici

Grkokatolici

Evangelisti Augsb.

Evangelisti Reform.

Ostali kršćani

Muslimani

Jevreji (Juden)

Ostali

Ukupno

Konfesija

Srpskohrvatski

25101

228

-

5

-

-

11735

59

-

37128

Slovenski

-

13

-

-

-

-

-

-

-

13

Češki

1

19

-

-

-

-

-

-

-

20

Slovački

-

-

-

4

-

-

-

-

-

4

Ruski

20

-

-

-

-

-

-

1

-

21

Ukrajinski

-

-

2

-

-

-

-

-

-

2

Mađarski

1

5

-

-

-

-

-

-

-

6

Njemački

1

16

-

4

-

-

-

3

-

24

Albanski

-

-

-

-

-

-

3

-

-

3

Turski

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

Rumunski

150

-

-

-

-

-

-

-

-

150

Jevrejski (Juden)

-

-

-

-

-

-

-

4

-

4

Ciganski

-

-

-

-

-

-

143

-

-

143

Ostali

4

5

3

-

-

1

-

1

-

14

Ukupno

25278

286

5

13

-

1

11881

68

-

37532

Prilog br. 10 – Stanovništvo sreza Vlasenica prema rezultatima popisa stanovništva iz 1931. godine64

Korisno je pogledati i uporedne podatke za srezove (kotare) Žepče, Kladanj i Vlasenica iz 1910, 1921. i 1931. godine o broju osoba kojima maternji jezik nije bio srpski ili hrvatski.

64

Die Gliederung der Bevölkerung des ehemaligen Jugoslavien nach Muttersprache und Konfesion nach den unveröffentlichten Angaben der Zählung von 1931. 1943. 150.

158

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

rumunski

ruski

turski

arnautski

ciganski

jevrejski (juden)

ostali

Ukupno manjina

115

2

1

-

17

-

-

1964

113

90

31

55

-

21

10

22

2

1

-

-

10

752

1931. 31399 30487

-

382

47

73

120

6

72

6

24

9

40

1

1

64

62

5

912

1910. 11215 11046

25

46

26

15

20

1

9

-

7

2

1

-

-

17

-

-

169

1921. 10931 10838

-

34

4

11

10

-

9

-

2

1

-

-

2

-

-

26

99

1931. 14620 14481

-

25

21

22

-

-

19

1

-

11

7

-

6

-

11

11

134

1910. 30928 29718

47

63

65

23

30

496

11

1

39

10

-

1

1

423

-

-

1210

1921. 28865 28590

-

20

10

33

23

1

47

-

-

38

2

-

4

-

-

97

275

1931. 37532 37128

-

24

6

20

-

2

13

4

-

150

21

-

3

143

4

14

404

poljki

36

40

češki

26

357

mađarski

73

-

1921. 15586 14834

njemački

1910. 17729 15765 165 694 202 146 270 217

španski

italijanski

srpski ili hrvatski

slovački

Vlasenica

slovenski

Kladanj

rusinski13

Žepče

Ukupno stanovništva

KOTAR

Popis stanovništva

STRANCI NA KRIVAJI U PRVOJ POLOVINI XX STOLJEĆA

Prilog br. 11 – Uporedni podaci s popisa stanovništva 1910, 1921. i 1931. godine o broju manjinskog stanovništva u kotarima Žepče, Kladanj i Vlasenica65

U sva tri sreza došlo je do blagog povećanja broja manjinskog stanovništva što govori da od posljednjeg popisa stanovništva iz 1921. godine nije bilo masovnih iseljeničkih pokreta. Većina manjinskih zajednica je zabilježila pozitivan priraštaj, iako je bilo i onih čiji je broj na određenim područjima smanjen – Čeha u srezovima Žepče i Vlasenica, Poljaka u srezovima Kladanj i Vlasenica, Slovenaca u srezu Vlasenica, Italijana u srezovima Kladanj i Vlasenica, a Rusina je gotovo nestalo s ovog područja. Primjetno je povećanje broja Rusa u sva tri sreza. Iako njihov broj nije bio velik, ipak nam pokazuje da su i na ovim područjima, kao i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine doseljene ruske izbjeglice u određenoj mjeri zamijenile dio ranije odseljenih stranaca drugih nacionalnosti, najvjerovatnije na radnim mjestima na kojima je tražena školovana i stručna radna snaga. Također, primjetno je i povećanje broja Rumuna u srezu Vlasenica (sa 38 1921. godine na čak 150 1931. godine).

Ipak, smatramo da ovdje nije riječ o Rumunima, sezonskim radnicima koji su 65

U ovoj tabeli u posljednjoj rubrici izražene su brojke o ukupnom broju manjina (odnosno osoba koje nisu imale srpski ili hrvatski jezik kao maternji), a ne stranaca.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

159

Enes S. Omerović

u ranijim periodima radili na šumskim radilištima oko Han-Pijeska. Naime, od 1921. godine primjetno je povećanje broja “Rumuna” i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, ali u pravilu u onim krajevima koje je naseljavalo karavlaško stanovništvo, kojem je rumunski jezik bio maternji.66 U srezu Vlasenica bilo je nekoliko naselja u kojima su živjeli Karavlasi (Purković, Simići, Knežina),67 a koji su 1921. i 1931. godine najvjerovatnije popisani u rubriku s rumunskim maternjim jezikom. Ukoliko je ova pretpostavka tačna (ne možemo je potvrditi jer nema podataka o nacionalnosti stanovništva za pojedinačna naselja u 1931. godini), pa od ukupnog broja manjinskog stanovništva u srezu Vlasenica oduzmemo one koji su popisani u rubriku s rumunskim maternjim jezikom, kao i one u rubrici sa ciganskim maternjim jezikom (i jednu i drugu skupinu nećemo smatrati doseljenim strancima jer na tom području žive već nekoliko stoljeća), onda je u Vlaseničkom srezu 1931. godine živjelo svega stotinjak osoba stranog porijekla, odnosno broj stranaca se smanjio u odnosu na 1921. godinu.

Preostali stranci u slivu rijeke Krivaje, iako manje brojni nego u prethodnom periodu, i dalje igraju značajnu ulogu na ovom prostoru u svim segmentima života nekoliko lokalnih zajednica. Premda se broj stranaca u Zavidovićima nakon 1918. godine znatno smanjio, oni su i dalje činili oko 1/4 stanovništva ovog industrijskog mjesta. U radu seoske općine Zavidovići kao vijećnici sudjelovali su pored domaćeg stanovništva uglavnom Jevreji. U gotovo svakom od saziva Općinskog vijeća među vijećnicima bio je najmanje po jedan Jevrej, a obično dva. U prvom Općinskom vijeću u Zavidovićima, imenovanom od strane upravitelja Kotarske ispostave u Zavidovićima 1919. godine, jedan od osam vijećnika bio je Musafija Jozef,68 a 1921/1922. godine Sonefeld Julius.69 U narednim godinama broj vijećnika se postepeno poveća66

Karavlasi su Cigani koji se u XVIII stoljeću u Bosnu i Hercegovinu doseljavaju iz Rumunije. Bili su pravoslavci i govorili su vlaškim (rumunskim) jezikom. Obrazovali su dvadesetak naselja u sjevernoj i istočnoj Bosni, a naseljavali su krajeve bogate johovinom, jer su se uglavnom bavili izradom drvenog posuđa, ali su se bavili i mečkarstvom.

Uhlik R. 1955. 58-62; Hadžijahić M. 1981. 213-215.

67 Filipescu T. 1907. 350-357.

68 Mujkić J. H. 1999. 236.

69 Mujkić J. H. 1999. 502.

160

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

STRANCI NA KRIVAJI U PRVOJ POLOVINI XX STOLJEĆA

vao, dijelom i zbog teritorijalnog povećanja općine Zavidovići, ali je broj Jevreja vijećnika uglavnom ostajao isti. Godine 1923. u Općinskom vijeću od 9 vijećnika bili su i Kabiljo Isak i Sonefeld Julius, 1925. godine ponovo od 9 vijećnika Jevreji su bili Kabiljo Isak i Kabiljo Jozef, 1929. godine od 17 vijećnika Hofman Mihael i Kabiljo E. Isak, 1934. godine od 30 vijećnika (odbornika) Kabiljo E. Isak, Pilc Adolf i Štern Hans i 1938. godine od 30 vijećnika Musafija Leon i Kabiljo Isak. Jevreji u Općinskom vijeću Zavidovića nisu imali vijećnike samo u periodu 1936-1938. godine.70 Drugi stranci, odnosno pripadnici manjina u Zavidovićima gotovo da nisu vidljivi u sastavima općinskih vijeća.

Svega nekoliko imena asocira na strano porijeklo, ali mi ovdje nećemo niti možemo ulaziti u razmatranje o tome kako su se te osobe osjećale ili izjašnjavale u nacionalnom smislu.71 Strani kapital je još izvjesno vrijeme bio prisutan u najvećoj zavidovićkoj firmi. Firma Eissler i Ortlieb pod tim imenom i sa većinskim stranim kapitalom radila je do 1925. godine, kada je nasljeđuje novoformirana “Krivaja” Šumska industrija a.d., u kojoj je, također, većinski kapital i dalje ostao strani (39% braća Eissler, 35% Fritz Regenstreif i Richard von Ortlieb, te 26% državni erar Kraljevine Jugoslavije). Krivaja a. d. je 1930. godine obustavila proizvodnju i tek 1937. godine ponovo su pokrenuti njeni pogoni, kada Krivaju preuzima ŠIPAD. Drugu zavidovićku firmu, Gregersenovu šumsku industriju, 1929. godine preuzima “Našićka”, Tvornica tkanina i paropila d. d. Zagreb.

Time je strani kapital “istisnut” iz zavidovićkih firmi.72 Među zavidovićkim trgovcima, ugostiteljima i zanatlijama i u međuratnom periodu značajnu ulogu igraju doseljenici. Godine 1930. u Zavidovićima bilo je registrirano 43 trgovačke radnje, 34 ugostiteljske i 46 zanatskih. Vlasnici velikog broja ovih radnji bili su doseljenici, posebno Jevreji. Trgovačke radnje držalo je 17 Jevreja, 2 Nijemca i jedan Mađar, ugostiteljske radnje imali 70

Mujkić J. H. 1999. 502-503.

Ako uporedimo spiskove vijećnika s popisom prezimena doseljeničkih porodica u Zavidoviće, koji je sastavio Jusuf H. Mujkić, kao osobe koje imaju strano porijeklo pronalazimo samo imena Franjo Šeper, Ivan Šlipogor i Vilhem Vijater u sastavu Općinskog vijeća iz 1934/1936. godine i Franjo Kajžar u Vijeću iz 1936/1938. godine. Mujkić J. H. 1999. 468-470, 502-503.

72 Opširnije o tome vidjeti u: Mujkić J. H. 1999. 310-354 i Ristić V. 1937.

71

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

161

Enes S. Omerović

su jedan Jevrej i jedan Nijemac, a među zanatlijama je bilo pet Jevreja i jedan Nijemac. Zbog obustave rada Krivaje a. d. 1930-1937. godine i smanjenja broja radnika smanjio se i broj trgovačkih, ugostiteljskih i zanatskih radnji, pa je 1938. godine u Zavidovićima radilo 27 trgovina, a među njima je bilo 12 jevrejskih i jedna u vlasništvu Mađara.73 Kulturna društva doseljenika osnovana u Zavidovićima tokom austrougarske uprave nastavila su funkcionirati i u međuratnom periodu. Tridesetih godina XX stoljeća u Zavidovićima djeluje jevrejsko društvo i čitaonica, kao i Njemačko kulturno društvo i klub tog društva.74 I u radu Sportskog društva “Krivaja”, osnovanog 1921. godine, učestvovali su doseljeni stranci, uglavnom Jevreji.75 Kada je u pitanju školstvo, dvije osnovne škole koje su početkom XX stoljeća za strane radnike otvorile firme Eissler i Ortlieb, te Gregersen i sinovi zatvorene su neposredno nakon stvaranja Kraljevstva SHS. Čini se da škola firme Gregersen i sinovi nije ni započela rad nakon 1918. godine, dok je škola u Eissleru i Ortliebu i tokom 1918/1919. godine radila sa njemačkim nastavnim jezikom, a početkom 1919. godine prestala je s radom.76 Ipak, 30-ih godina XX stoljeća njemačka zajednica u Zavidovićima uspijeva isposlovati odobrenje od nadležnog ministarstva za otvaranje odjeljenja sa njemačkim nastavnim jezikom u zavidovićkoj osnovnoj školi. Ovo odjeljenje počelo je s radom školske 1931/1932. godine, ali je od početka bilo mnogo problema zbog malog broja učenika. Zakonom o narodnim školama iz 1929. godine bilo je predviđeno da minimalan broj učenika za otvaranje odjeljenja s manjinskim nastavnim jezicima bude 30 učenika, a samo u izuzetnim situacijama 25.77 U molbama koje su roditelji doseljenih Nijemaca u Zavidovićima upućivali Ministarstvu prosvjete u Beograd, te izvještajima prosvjetnih organa vidi se da je broj njemačke djece uvijek bio ispod zakonskog minimuma od 30, a nerijetko i ispod 25 djece. Premda je nekoliko puta predlagano ukidanje ovog odjeljenja, do 73

Opširnije o tome vidjeti kod: Mujkić J. H. 1999. 273-283.

Nažalost, ne raspolažemo detaljnim podacima o radu ovih društava. Mujkić J. H. 1999.

272-273.

75 Mujkić J. H. 1999. 431.

76 ABiH, Fond: ZVBiH (opća), kut. 63, sign. 90/109/14; kut. 162, sign. 86/146/1.

77 Isić M. 2005. 18-58.

74

162

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

STRANCI NA KRIVAJI U PRVOJ POLOVINI XX STOLJEĆA

tog konačno dolazi 11. augusta 1937. godine, kada ministar prosvjete donosi odluku da se ovo odjeljenje zatvori zbog malog broja djece (24).78 U drugim naseljima sliva rijeke Krivaje situacija je bila drugačija, jer su stranci bili malobrojni i razbacani u manjim grupama na širem području. Ipak, mada malobrojni u nekim sredinama, stranci su imali značajnu ulogu u životu lokalnih zajednica. U Olovu su stranci sudjelovali u osnivanju i radu kulturnih i sportskih društava. U osnivanju prve olovske čitaonice (“Čitaonica u Olovu”) 1912. godine pored “domaćih” ljudi (Abdulaha Hadžiabdića, Mustafe Jamakovića i Milana Radojčića) istaknutu ulogu odigrali su i doseljeni stranci – Haim Ozmo i Leon Levi.79 Čitaonica je uskoro prestala funkcionirati,80 ali je njen rad obnovljen 1921. godine. I prilikom obnove rada čitaonice strani doseljenici su imali presudnu ulogu. Od 16 prisutnih na obnoviteljskoj skupštini najmanje devet su bili doseljeni stranci,81 a i u upravi čitaonice stranci su zauzeli najistaknutija mjesta – predsjednik je bio Haim Ozmo, potpredsjednik Hekli Jakob, tajnik Hepp Ebduard, blagajnik Leon Levi.82 Pored navedene čitaonice u Olovu je od 1923. godine djelovala i “Narodna čitaonica”, čiji je prvi predsjednik bio Behor Levi, a nakon njega Avram Ozmo.83 Kao što vidimo, čitaonice su okupljale i domaće stanovništvo i doseljene strance, a aktivnosti su se sastojale od povremenih izvođenja predstava i nešto češće organiziranja 78

AJ, Fond: 66, sign. 66-2043-2005; AJ, Fond: 66, sign. 66-3231-2342; AJ, Fond: 66, sign.

66-2031-1982.

79 ABiH. Fond: PUBiH (opća), kut. 44, sign. 18/59/24.

80 Iz dostupne arhivske građe nije jasno kada je i zašto čitaonica prestala s radom. Ipak, spominje se da je to bilo “radi abnormalnih prilika”, te da je imovina društva stradala.

Jedan od mogućih uzroka stradanja i prestanka rada čitaonice može biti katastrofalna poplava koja je pogodila Olovo 1915. godine.

81 Na skupštini kada je obnovljen rad olovske čitaonice prisustvovali su: Danon Salom, F. Julius, Dolenček Mihovil, Isidor Levi, Gluhić Ahmed, Bruža Jozo, Ozmo Elias, Kovačević Pavao, Hekli Jakob, Ozmo Haim, Hepp Eduard, Rudelić Stjepo, Kosanović Slavko, Rudelić Šimo, Levi Leon i Salihović Alija. ABiH. Fond: PUBiH (opća), kut. 44, sign. 18/59/24.

82 Fond: PUBiH (opća), kut. 44, sign. 18/59/24.

83 AJ, Fond: 38, sign. 38-63-165. U knjizi Jeremije Perića Ješe Olovo u narodnooslobodilačkoj borbi navedeno je da je “Narodna čitaonica” u Olovu osnovana 1924. godine. Perić, J. J. 1981. 107. Međutim, arhivska građa govori nam da je spomenuta čitaonica počela s radom godinu dana ranije.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

163

Enes S. Omerović

narodnih sijela-igranki.84 Godine 1924. godine u Olovu je osnovan i Fudbalski klub “Bor”, u čijem su osnivanju i radu aktivno sudjelovali i neki od stranih doseljenika.85 Koliki je utjecaj stranih doseljenika bio u ovom malom mjestu, govori i podatak iz 1928. godine da su u upravi kluba “Bor” bili gotovo isključivo stranci – predsjednik Isidor Levi, potpredsjednik Fritz Hauzer, blagajnik Gabor Martinek, te odbornik O. Hauzer.86 Doseljenika je povremeno bilo i u Općinskom vijeću seoske općine Olovo – 1919. godine jedan od sedam vijećnika bio je i Isidor Schwerdberg.87 Koliki je broj doseljenika/stranaca/manjinaca u slivu rijeke Krivaje bio uoči početka Drugog svjetskog rata 1941. godine, nemamo pouzdanih podataka jer popis stanovništva u Kraljevini Jugoslaviji nije sprovođen nakon 1931. godine. Kad je u pitanju sliv Krivaje, možemo pretpostaviti da je do određenog iseljavanja moralo doći u periodu 1930-1937. godine, kada Krivaja a. d. nije radila, ali pouzdanih statističkih podataka o tome nemamo.

U trenutku kada je Drugi svjetski rat započeo i na prostorima uz Krivaju počeo je još jedan iseljenički talas. Vezivno tkivo koje je strance držalo na ovom prostoru – nekadašnje firme Eissler i Ortlieb, (Krivaja a. d., odnosno ŠIPAD), te Gregersen i sinovi (Našička tvornica tanina i paropila d. d. Zagreb) – nastavili su s radom i u periodu 1941-1945. godine, ali zbog prilika na terenu veliki broj doseljenih stranaca morao je napustiti ove krajeve. Našička je nastavila raditi pod tim imenom dok su nekadašnju Krivaju preuzeli Nijemci, te je tokom Drugog svjetskog rata djelovala pod imenom Hobag, kao ekspozitura istoimene firme “Hobag” - Holzbau/aktiengesllschaft, Bresalu/Krakov. Ova firma proizvodila je barake za vojne potrebe.88 Ipak, zbog ratnih operacija u čitavom slivu Krivaje i Gostovića, napada na prugu, željezničke stanice, šumska radilišta i pilanska postrojenja, obim proizvodnje bio je mnogo manji nego u periodu prije početka rata. Zbog toga je bio smanjen i broj zaposlenih, a rijetki

84

Perić J. J. 1981. 107-108.

Perić J. J. 1981. 108.

86 ABiH, Fond: Društva u BiH, kut. 5, sign. 16.

87 ABiH, Fond: ZVBiH (opća), kut. 42. sign. 17/154/2.

88 Mujkić J. H. 2003. 43-58.

85

164

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

STRANCI NA KRIVAJI U PRVOJ POLOVINI XX STOLJEĆA

podaci o zaposlenima pokazuju da stranih radnika gotovo da više i nema.89 S druge strane, umjesto stranih radnika koji su već pedesetak godina krstarili uz Krivaju sa sjekirama i pilama, od 1941. godine ovim prostorima počinju krstariti “novi” stranci sa drugačijim “spravama” u rukama. Pored njemačkih vojnika, tokom 1943. i 1944. godine na ovim prostorima (u Zavidovićima) krstarile su bugarske jedinice i ruske dobrovoljačke jedinice generala Vlasova.90 Ovi “stranci” ipak neće biti predmetom našeg interesovanja.

Sudbina najbrojnijih doseljeničkih skupina u slivu Krivaje, posebno u Zavidovićima, uglavnom je poznata. U julu 1941. godine Zavidoviće su napustili radnici porijeklom iz Slovenije,91 a u novembru 1942. godine ovo mjesto organizirano napuštaju i 54 njemačke porodice.92 Posebno tragična bila je sudbina zavidovićkih Jevreja. Ustaške vlasti su u dva transporta – 1. augusta i 27. decembra 1941. godine – deportovale gotovo sve zavidovićke Jevreje u koncentracione logore. Od ukupno 151 Jevreja u Zavidovićima Drugi svjetski rat je preživjelo svega 6. Njih 138 stradalo je u logorima, a za 7 nije utvrđena sudbina.93 Možemo pretpostaviti da je slična sudbina zadesila i Slovence i Nijemce raseljene uz Krivaju, posebno u Olovu, tj. pretpostavljamo da su se organizirano iselili. Sigurno je da su i olovski Jevreji (porodice Pokorni, Ozmo, Levi, Albahari, Frimenti, Izrael, Sakito) imali istu sudbinu kao i njihovi sunarodnjaci u cijeloj Bosni i Hercegovini. Nekoliko olovskih Jevreja (među njima i ing. Egon Pokorni, šef željezničkog prometa) pobile su ustaše tokom transporta do Zavidovića, a ostali (među njima i poznati slikar Daniel Ozmo) skončali su u koncentracionim logorima.94 Šta se dešavalo s drugim stanovnicima Zavidovića, Olova i drugih mjesta u slivu Krivaje (Česima, Poljacima, Mađarima, itd.) u periodu 1941-1945. godine, nije nam poznato, ali su rezultati četverogodišnjeg haosa bili porazni, što najbolje ilustruju rezultati prvog poslijeratnog popisa stanovništva iz 1948. godine.

89

Mujkić J. H. 2003. 47 i 50.

Mujkić J. H. 2003. 38.

91 Mujkić J. H. 1999. 466.

92 Mujkić J. H. 2003. 72-73.

93 Mujkić J. H. 1999. 457-462.

94 Perić J. J. 1981. 127-128.

90

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

165

7

851

15

22

10

3 071

29

1 812

2

2 676

17

949

1 737

76

1 660

950

516

6

427

Olovo

2 588

700

150

1 737

Olovske Luke

1 008

610

4

2 632

2 330

35

Ukupno

1 223 1 708

nepoznato

1

Italijani

32

Rumuni

1 444

Nijemci

942

Šiptari

3 369

Mađari

Han Pijesak

Rusini/Ukrajinci

Vlasenica

Rusi

Kladanj

Česi

Kladanjj

Muslimani neopredijeljni

Vijaka Dugandžići

Crnogorci

Vareš Kladanj

Makedonci

Dubravica Careva Ćuprija

Slovenci

Zavidovići Zavidovići

Hrvati

Zavidovići

Srbi

Zavidovići

Ukupno stanovništva

Srez

Mjesni-gradski narodni odbor

Enes S. Omerović

14

17

19

1

1

16

2

3

2

1

7 1 1 2

3 38

264 2

7

18

23

12

14

17

26

1

1

21

Prilog br. 12 – Popis stanovništva 1948. godine

Na popisu iz 1948. godine u slivu rijeke Krivaje registrirano je svega 171 osoba stranog porijekla. Od tog broja najviše ih je i dalje bilo u Zavidovićima – 147. Najbrojniji su bili Slovenci, a zatim Rusi, Nijemci, Mađari, Česi itd.

Koliko je među njima bilo potomaka stranih doseljenika iz ranijeg perioda, a koliko eventualno stranaca koji su se doselili nakon Drugog svjetskog rata, nije nam poznato. Strano stanovništvo koje je pedesetak godina ranije formiralo potpuno novo naselje u tom trenutku činilo je samo 4,36% stanovništva Zavidovića. U ostalim dijelovima sliva rijeke Krivaje bilo je još svega 24 osobe za koje možemo pretpostaviti da su bili nekadašnji doseljenici ili njihovi potomci.95 Naravno, iseljavanje ili stradanje tokom Drugog svjetskog rata nije bio jedini razlog smanjenja broja stranog stanovništva. Dio nekadašnjih doseljenika bračnim vezama miješao se s domaćim stanovništvom, te se 95

Konačni rezultati popisa stanovništva od 15. marta 1948. godine. Knjiga IX. Stanovništvo po narodnosti. 1954.

166

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

STRANCI NA KRIVAJI U PRVOJ POLOVINI XX STOLJEĆA

i asimilirao, a proces asimilacije nastavljen je i u narednim godinama. Danas samo rijetka prezimena u ovim krajevima svjedoče o stranom porijeklu dijela ovdašnjeg stanovništva,96 ali to nije jedino što su stranci ostavili u naslijeđe u dolini Krivaje. Zahvaljujući stranom kapitalu i doseljenim strancima, udareni su temelji današnjih općinskih centara – Zavidovića, Olova i Han-Pijeska, a za duži period određen je smjer razvoja ovog kraja.

IZVORI I LITERATURA IZVORI a) Neobjavljeni izvori Arhiv Bosne i Hercegovine, Sarajevo (ABiH) • Fond: Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu (ZVBiH) • Fond: Pokrajinska uprava Bosne i Hercegovine (PUBiH) • Fond: Društva u Bosni i Hercegovini (DBiH) Arhiv Jugoslavije, Beograd (AJ) • Fond: Centralni presbiro Predsedništva Ministarskog saveta Kraljevine Jugoslavije (38) • Fond: Ministarstvo prosvete Kraljevine Jugoslavije (66) b) Objavljeni izvori • Štatistika mjesta i žiteljstva Bosne i Hercegovine po popisu naroda od 1. maja 1885. 1886. Sarajevo: Zemaljska štamparija.

• Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895.

1896. Sarajevo: Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu.

• Rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 27. septembra 1910. godine. 1912. Sarajevo: Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu.

• Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. januara 1921. godine. 1932.

Sarajevo: Opšta državna statistika.

96

Stranog su porijekla u Zavidovićima prezimena Aukst, Brajz (Breis), Celzner, Ezgeta, Sepi itd., u Carevoj Ćupriji prezime Kir (Kyr), u Olovu prezime Bruža (Brussa).

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

167

Enes S. Omerović

• • • •

Die Gliederung der Bevölkerung des ehemaligen Jugoslavien nach Muttersprache und Konfesion nach den unveröffentlichten Angaben der Zählung von 1931. 1943. Wien.

Konačni rezultati popisa stanovništva od 15. marta 1948. godine. Knjiga IX. Stanovništvo po narodnosti. 1954. Beograd: Savezni zavod za statistiku.

Isić M. 2005. Osnovno školstvo u Srbiji 1918-1941. Knj. 2, Građa. Beograd: Institut za noviju istoriju Srbije.

Statistički godišnjak, knjiga II, 1930. Beograd: Kraljevina Jugoslavija, Opšta državna statistika, 1933.

LITERATURA a) Knjige • Hadžibegović I. 1980. Postanak radničke klase u Bosni i Hercegovini i njen razvoj do 1914. godine. Sarajevo: Svjetlost.

• Juzbašić Dž. 1974. Izgradnja željeznica u Bosni i Hercegovini u svjetlu austrougarske politike od okupacije do kraja Kállayeve ere. Sarajevo: ANUBiH. • Mujkić J. H. 1999. Zavidovići kroz historiju:Društveno-ekonomski i kulturni razvoj područja zavidovićke općine od polovine XV do kraja XX vijeka. I tom (od 1463. do 1941). Zavidovići: Općina Zavidovići.

• Mujkić J. H. 2003. Zavidovići kroz historiju: Društveno-ekonomski i kulturni razvoj područja zavidovićke općine od polovine XV do kraja XX vijeka. II tom (od 1941. do 1991). Zavidovići: Općina Zavidovići.

• Omerović E. S. 2015. Političko nasilje u Bosni i Hercegovini (1918-1921). Sarajevo: Institut za istoriju.

• Pejanović Đ. 1930. Kulturno-prosvetna, humana i socijalna društva u Bosni i Hercegovini za vreme austrijske vladavine. Sarajevo: [s. n.]

• Perić J. J. 1981. Olovo u narodnoslobodilačkoj borbi. Tuzla: Grafičar.

• Perić J. J. 1989. Han-Pijesak i okolina u narodnooslobodilačkoj borbi. Sarajevo: Opštinski odbor Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata i druge društveno-političke organizacije opštine Han-Pijesak.

• Ristić V. 1937. “Krivaja” Šumska industrija a.d., prije Eissler i Ortlieb Zavidovići od osnivanja do stečaja, sa autentičnim izvještajima sudskih vještaka.

Sarajevo.

• Šehić Z. 2007. U smrt za cara i domovinu! Bosanci i Hercegovci u vojnoj organizaciji Habsburške monarhije 1878-1918. Sarajevo: Sarajevo publishing.

168

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

STRANCI NA KRIVAJI U PRVOJ POLOVINI XX STOLJEĆA

b) Članci u časopisima i zbornicima radova • Brkljača S. 2006. “Stanovnici gradova u Bosni i Hercegovini”. Prilozi 35. Sarajevo: Institut za istoriju. 61-104.

• Filipescu T. 1907. “Karavlaška naselja u Bosni i Hercegovini”. Glasnik Zemaljskog muzeja, XIX. Sarajevo: Zemaljski muzej. str. 77-101+215-241+335357.

• Hadžijahić M. 1981. “O manjinskim etničkim skupinama u Bosni i Hercegovini u 18. i 19. stoljeću, do okupacije 1878”. Prilozi 18. Sarajevo: Institut za istoriju. 203-220.

• Uhlik R. “Iz ciganske onomastike.” Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

Istorija i etnografija. Nova serija, sveska X, 1955, str. 51-71.

• Šehić N. 1990. “Politika iseljavanja i useljavanja na području Bosne i Hercegovine 1918-1921”. Migracije i Bosna i Hercegovina - Zbornik radova. Sarajevo: Institut za istoriju/Institut za proučavanje nacionalnih odnosa.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

169

UTICAJ RAZVOJA ŠUMSKE PRIVREDE NA URBANIZACIJU ZAVIDOVIĆA Seka Brkljača Ovaj reducirani rad, kao rezultat istraživanja arhivske građe i relevantne literature, ima za cilj da na primjeru mjesta Zavidovića kao paradigme otvori raspravu o odnosu stvarnog kao prirodno-društvenog i formalnog kao pravnog, ili pravno-administrativnog u shvatanju, odnosno definisanju grada austrougarskog, odnosno perioda Kraljevine SHS/Jugoslavije.

Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, Austro-Ugarska Monarhija, Kraljevina SHS/Jugoslavija, urbanizacija, grad, gradska opština, Zavidovići, industrija, šumska privreda.

Nastali kao nova urbana sredina na prelazu 19. u 20. stoljeće istovremeno u službi i pod direktnim uticajem razvoja industrijalizovane šumske privrede kapitalističkog tipa, naselje Zavidovići su rezultat novih privrednih odnosa u Bosni i Hercegovini austrougarskog perioda. Pri tome se ekonomija kao neagrarna privreda, odnosno primarna obrada drveta u kombinaciji sa saobraćajem, dokazuje kao prvorazredni faktor urbanizacije do tada tradicionalno zatvorene samoodržive sredine patrijarhalnog tipa, čiji je odnos prema šumi bio samo na netržišnim principima meremetskog prava servitutnih korisnika, odnosno seljana u cilju besplatnog zadovoljenja vlastitih potreba gradnje, ispaše i ogreva, bez obzira u čijem su vlasništvu šume, odnosno pašnjaci.

Takav odnos čovjeka i njegove okoline, odnosno seoskih zajednica i šume, kao i livada i pašnjaka, bio je zakonski regulisan u osmanskom periodu Rama-

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

171

Seka Brkljača

zanskim i Ševalskim zakonima iz 1858. odnosno 1868. godine.1 Kako se nije mijenjao u kasnijim periodima novih društveno-ekonomskih odnosa ovakav privredno-društveni sisitem u odnosu na iskorištavanje šuma i pašnjaka postao je anahroni teret i velika privredna, odnosno ekološka šteta, prelazeći dužinom vremena u običajno pravo seoskog mentaliteta koje je egzistiralo paralelno sa svojom suprotnošću, industrijskom eksploatacijom šuma. U tom dvojstvu, kao specifičnoj simbiozi, formira se iz potreba ovoga drugog, a u suživotu sa prvim, odnosno agrarnim odnosima ekonomski zavisnog tipa, nova urbana sredina, koja je nosila sve karakteristike ovih suprotnosti.

Kako je pojam i funkcija grada istorijski promjenjiva kategorija, isto tako postoje i različite definicije pojmovne predodžbe grada kao izrazito složenog društvenog fenomena.2 Kod nas je, kao i u nizu drugih zemalja, dosad bio usvojen zakonski kriterijum, gradskim aglomeracijama su smatrane one osnovne administrativno-teritorijalne jedinice, koje su postojećim pravnim propisima proglašene za gradove.3 Taj parametar ima grad i u osmansko doba, a takvog ga je, sasvim bezbolno, naslijedila i preuzela austrougarska uprava, a kasnije sve do zakona o seoskim i gradskim opštinama i administracija Kraljevine SHS/Jugoslavije. Za austrougarsku administraciju pojam gradskog naselja bio je rastegljiva, labava kategorija, koja je najviše zavisila od realnih životnih potreba, upravnih, vojnih, političkih, ekonomskih i drugih, te otuda u bosanskohercegovačkim gradovima postoje velike razlike u broju kuća, stanovnika, ekonomskoj i društvenoj strukturi, u funkcijama grada i u dostignutom stepenu urbanog razvoja.4 Status grada, odnosno gradskih opština kao više ili manje povezanih teritorijalno organiziranih zajednica koju čine stanovnici toga grada, u Bosni i Hercegovini nakon 1918. godine određen je 1

Šerbetić A. 1938. 170-171. „Ovaj meremat je vrsta uobičajene služnosti, koja i danas leži na šumama i šumarstvu B. i H. kao mora, a kojom se ometa svaki napredan rad u šumskom gospodarstvu.....Riješenju ovoga pitanja nije smjela otvoreno i slobodno da pristupi ni bivša austrijska uprava ni ijedna naša dosadašnja vlada.“ 2 Supek R. 1987. 21-27; Mamford L. 2001. 5; Vresk M. 2002. 3.

3 Macura M. 1965. 73-74.

4 Zakon za upravu gradskih općina u Bosni i Hercegovini s izbornim redom (odobren Previšnjim rješenjem od 21. marta 1907. – proglašen otpisom zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu od 12. aprila 1907, br. 62.064.). Glasnik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Kom.VII Sarajevo, 16. april 1907. 97-111.

172

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

UTICAJ RAZVOJA ŠUMSKE PRIVREDE NA URBANIZACIJU ZAVIDOVIĆA

prema naslijeđenoj urbanoj i administrativnoj tradiciji iz prethodnog perioda austrougarske vlasti, zadržavajući čak i legislativu i teritorij gradskih opština sve do prvih promjena gradskog teritorija u 1927/28. godini.5 Po istoj inerciji propisi o sticanju satusa grada nekog naseljenog mjesta, odnosno gradskih opština ostali su nepromijenjeni sve do Građevinskog zakona iz 1932. godine,6 odnosno kasnijeg jedinstvenog državnog Zakona o opštinama i Zakona o gradovima iz 1933., odnosno 1934. godine,7 u Kraljevini Jugoslaviji. Pri tome se pojam grada u čitavom ovome periodu ne odvaja od pojma gradska opština kao osnovne administrativno-teritorijalne jedinice.

Da ova tvrdnja stoji, što su još dokazala i istraživanja prof. I. Hadžibegovića,8 pokazuje i odnos prema Zavidovićima državne administracije K. u K. Monarhije, koja čitavo vrijeme, zaključno i konačno za taj period bosanskohercegovačke istorije sa 1911. godinom, odbija da pravno, odnosno formalno prizna status gradske opštine nesumljivo formiranoj urbanoj sredini. Zavidovići u društvu sa ostalim seoskim opštinama zadržavaju taj formalno-upravni status do 1941. godine, ne pokušavajući, prema iscrpnim dostupnim podacima, da još jedanput probaju, odnosno apliciraju putem mjesnog predstavništva, da se i pravno svrstavaju u red gradskih opština. Na prvi pogled paradoksalno, posebno kada je u pitanju kategorizacija iz domena Građevinskog zakona Kraljevine Jugoslavije, ali već na drugi podrobniji pogled ukazuje se ekonomsko-socijalni aspekt koji je konstantni prvorazredni faktor razvoja i stausa Zavidovića.

Većina teoretičara, kao P. George, E. E. Bergel,9 ili M. Veber, smatra da se grad diferencira od čisto seoskih centara prisustvom djelatnosti koje nisu zemljoradničke, odnosno agrarne i to na izvjesnom stupnju koncentracije ekonomije i stanogradnje koja nosi društveno-kulturološke osobine gradskog 5

Službene novine Kraljevine SHS, IX, 122-LXI, Beograd, 30. septembar 1927, Službeni deo; Isto, X, 139-XLVI, 20. juni 1928. Službeni deo.

6 Službene novine Kraljevine Jugoslavije, XIII, 133-XLII, Beograd, 16. juni 1931. 921-936.

7 Službene novine Kraljevine Jugoslavije, XV, 85-XXVI, Beograd, 15. april 1933. 493-505; Isto, XVI, 169-XLIII, 25. juli 1934. 707-722.

8 Hadžibegović I. 2004.

9 Todorović A. 1965. 71.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

173

Seka Brkljača

života.10 Samo letimičan pogled na podatke te vrste koji se odnose na Zavidoviće potkrepljuju tvrdnju da je to bila formirana urbana sredina nastala oko jedne od največih, ako ne i največih, i najmodernijih pilana u Evropi toga doba, sredina sa samo 0,8% stalno nastanjenog agrarnog stanovništva 1910. godine.11 Naime, formiranje naselja oko industrijskih pogona i uslužnih djelatnosti vezanih za potrebe stanovnika samog mjesta, kao i okolnih sela, nametalo je potrebu za institucionalnim organizovanjem širokog spektra komunalnih i ostalih djelatnosti koje nisu bile prepuštene anarhiji ili samoorganizovanju u uređenoj birokratskoj državi. U Bosni i Hercegovini, pored gradskih opština koje se naslanjaju na već postojeće administrativno utvrđenog statusa,12 organizovane seoske opštine uvode se u život Zakonom o upravi seoskim opštinama od 8. februara 1907. godine.13 Zakonodavac je organizaciju seoskih opština ponudio kao mogućnost onim selima koja su imala odgovarajuće uslove da se organizuju i osnuju zajedničko tijelo, seosku opštinu sposobnu da samofinansira svoje zajedničke komunalne potrebe.14 Austrougarska vlast je dobro poznavala terenske, ekonomske, saobraćajne i kulturno-prosvjetne prilike na bosanskohercegovačkom selu, te okolnost da su po konfiguraciji terena bosanskohercegovačka sela mahom raštrkana, zatim nizak ekonomski i prosvjetni nivo stanovnika sela, što su, sve ukupno, bili glavni razlozi zbog 10

Veber M. 1976. 297-317; Mihaljević G. 1992. 140-143.

Hadžibegović I. 2004. 38.

12 Austrougarska vlast je izgradnju gradskih opština odmah po okupaciji započela izdavanjem privremenog statuta za Sarajevo već 22. avgusta 1878., te naredbom Zemaljske vlade po kojoj su sreska načelstva ovlaštena da osnivaju gradske opštine, zatim Normalnim štatutom sa izbornim redom iz 1897. za sve gradske opštine izuzev Sarajeva koje je dobilo štatut 1883. i Mostar sa štatutom iz 1890. Zaključno sa Zakonom o gradskim opštinama iz 1907. regulisano je uređenje gradskih opština sa izbornim redom koje u čitavom tom periodu funkcionišu kao produžena ruka državnih organa. u: Hadžibegović I. 2004. 86-88.

13 Glasnik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Kom. III, 16. mart 1907, 35-43; Narodno jedinstvo, XI, 126, Sarajevo, 8. novembar 1928. Službeno.

14 § 25 Zakona o upravi seoskih općina, 39-40. U djelokrug opštinskog zastupstva spadala je briga o sigurnosti stanovnika i njihove imovine, uzimanje opštinskih zajmova i utvrđivanje opštinskih poreza-daća, zdravstvena, obrazovna, kulturna pitanja, te briga o trgovini, zanatstvu, poljoprivredi, vodovodu, i svim onim pitanjima od zajedničkog interesa stanovnika opštine.

11

174

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

UTICAJ RAZVOJA ŠUMSKE PRIVREDE NA URBANIZACIJU ZAVIDOVIĆA

kojih je organizacija seoskih opština bila zasnovana na fakultativnom principu. Seoske poslove u selima, koja nisu bila organizovana u opštine, vršili su predstavnici sela, glavari, knezovi ili muhtari, kao prva i osnovna spona seoskog življa sa nadređenom državnom upravom. Sa takvom heterogenom administrativno-teritorijalnom podjelom opština na gradske i organizovane seoske i seoska naselja, Bosna i Hercegovina je ušla u novu državu, Kraljevinu SHS, i kao takva je zadržana sve do jeseni 1927. odnosno 1928. godine.

Onaj faktor koji je kod austrugarske administracije ostavljao utisak da su Zavidovići nestabilno naselje, uprkos u to vrijeme stabilnoj industrijskoj eksploataciji šuma u fazi primarne obrade drveta u samom mjestu, bili su agrarni odnosi koji su bili najveća smetnja u procesu pretvaranja domaćeg seljaka u stalnog i sigurnog industrijskog radnika.15 Dok su radnici drvne industrije u Zavidovićima, a to su velikim dijelom bili strani radnici uglavnom na tzv. privremenom radu, stanovali u uređenoj koloniji ili u na brzinu sklepanim kućama za iznajmljivanje, nakon podjela plata subotom uveče većina domaćih radnika odlazila je u svoja sela, koja su bila smještena u brdima i udaljena više sati hoda. Kada je u pitanju naseljenost mjesta, Zavidovići imaju dvije kategorije stanovništva po prisutnosti, one dnevnog boravka kao i one dnevno-noćnog, ili cjelodnevnog, a razlike u brojevima bile su znatne.16 U 22 najznačajnija privatna preduzeća u eksploataciji i preradi drveta u Bosni i Hercegovini krajem 1911. godine radilo je 82% domaćih i 17% stranih radnika, 17 dok je u najvećoj firmi te vrste u Zavidovićima i okolini taj procenat 15

Sve veće novčane obaveze seljaka tjerale su ga da se zapošljava izvan poljoprivrede i na taj način dođe do neophodnog gotovog novca, ali gotovo nikada pod cijenu da zemlja ostane neobrađena i neispunjene obaveze prema zemljoposjedniku i državi. Tu su se stalno sukobljavali interesi industrijalaca koji su željeli jeftinu i stalnu radnu snagu i domaćih seljaka vezanih za zemlju i razapetih između zemljišnog posjeda i industrije koja nudi priliku da se zaradi gotov novac. u: Hadžibegović I. 1980. 175.

16 Mujkić H. J. 1999. 69. Autor navodi prvi zahtjev firme Eissler i Ortleib upućen Zemaljskoj vladi već 1902. godine za uspostavu organizovane opštine gradskog tipa u Zavidovićima da su „Zavidovići postali veliko industrijsko mjesto sa preko 3.000 radnika, dnevnog boravka“ [Arhiv Bosne i Hercegovine, (ABH) Fond Zemaljska vlada Sarajevo (ZVS)-23-221/1902] 17 Hadžibegović I. 1980. 173; Begović B. 1978. 179-178; U 1906. godini, prema službenim statističkim podacima austrougarske uprave, u eksploataciji bosanskohercegovačkih RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

175

Seka Brkljača

u odnosu na domaće bio daleko manji, sa 61% učešća lokalnog stanovništva u eksploataciji drveta u ovom kraju.18 To talasasto kretanje i strane, ali uglavnom domaće radne snage, često i prečesto kritikovane od stranih investitora kao nesigurne, nepodesne, nestalne, iako je baš ona bila osnovni nosilac ekstra profita, stvorilo je kod mjerodavnih faktora autrougarske uprave nepromjenjiv utisak koji je i uticao na kategorizaciju Zavidovića kao naseljenog mjesta ovisnog o kapacitetima i dužini rada industrijskih pogona za preradu drveta. Formiranje urbanog jezgra oko fabričkih pogona u kratkom vremenskom periodu odavalo je utisak nestalnosti vezane i ovisne o drvnoj industriji dok traju njeni izvori ili ekonomski interesi onih koji ih eksploatišu. Samo desetljeće postojanja odavalo je utisak sličnosti sa sjevernoameričkim gradovima nastalim na brzinu oko nalazišta zlata i isto tako brzo napuštenim kada ti izvori presuše. Ali, urbanizacija Zavidovića pokazala je dužinom trajanja daleko veću žilavost i drugi oblik razvoja19 i onih urbanih ekonomskih struktura, zanatsko-trgovačkih, prosvjetno-kulturnih, zdravstvenih, koje svojim uslugama i prema gradu, ali i prema okolini potvrđuju Veberovu definiciju grada koji „ima lokalno tržište kao ekonomski centar naselja na kome usled postojeće specijalizacije u proizvodnji i negradsko stanovništvo podmiruje svoje potrebe za zanatskim proizvodima ili za trgovinskim artiklima ili i za šuma i industriji za preradu drveta bilo je zaposleno oko 24.000 radika, od čega je na strance otpadalo 29%, a 71% na domaće radnike, dok se taj odnos u 1913. godini promijenio u korist domaćih radnika koji su bili zastupjeni sa 78%, dok je zastupljenost stranaca pala na 22% od ukupnog broja zaposlenih u eksploataciji šuma i pilanskoj preradi drveta na području Bosne i Hercegovine (19,20). Nema sumnje da je to sve uticalo na proces postepenog raslojavanja seoskog stanovništva, izvlačilo ga iz vjekovne zaostalosti, patrijahalnog načina života i naturalnog privređivanja, podizalo mu u izvjesnoj mjeri, životni standard, a ujedno predstavljalo važnu i značajnu komponentu u formiranju radničke klase i radničkog pokreta u Bosni i Hercegovini.

18 U maju 1912. godine u preduzeću Eissler i Ortlieb bilo je zaposleno ukupno 4.648 radnika, od toga je bilo zaposleno 2.850 (61%) domaćih i 1.793 (39%) stranih radnika, a od ukupno zaposlenih predradnika 190 (49%) bili su domaći ljudi, a 194 (51%) stranci. u: Hadžibegović, I. 1980. 172.

19 Savić M. M. 1929. 281. Autor kao uvaženi privredni stručnjak navodi da su 1929. godine Zavidovići imali oko 2.490 stanovnika i da pored postrojenja drvne industrije ima razvijenu trgovinu i dosta zanatlija: 11 obućara, 7 pekara, 5 krojača, 8 mesara, 4 stolara, 3 kovača, 4 brijača, 2 limara, 1 bojađija, 1 slikar i 2 sajdžija.

176

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

UTICAJ RAZVOJA ŠUMSKE PRIVREDE NA URBANIZACIJU ZAVIDOVIĆA

jednim i drugim, i na kome, naravno, i sami građani međusobno razmenjuju i podmiruju svoje potrošačke potrebe“.20 Otvaranje šumskih područja, prašuma krivajskog bazena i planine Žep, na trošak bosanskohercegovačkog zemaljskog erara, izgradnjom transverzalne šumske željezničke pruge od sela Zavidovići do planine Žep oslobodilo je krajem 19. stoljeća zainteresovana preduzeća straha od rizika velikih investicija, te je skupa sa ovom saobraćajnicom prva električna žarulja „stare firme“, odnosno parne pilane („Marpurgo&Parente“, 1897. godine) bila inicijalna kapisla industrijske revolucije u ovome kraju, koja je imala za posljedicu i urbanizaciju naselja koje se stvaralo oko pilanskih postrojenja. Realizacija ugovora sklopljenog sa firmom Bosanska šumska industrija Eissler i Ortlieb 1899. godine, izgradnja šumske željezničke pruge na lokomotivski pogon 1900., kao i podizanje industrijskog postrojenja za preradu drveta u Zavidovićima kao „nove firme“, koje je pušteno u pogon i počelo sa redovnom proizvodnjom četinarske rezane građe u 1901. godini,21 sve ukupno bilo je dodatno ubrzanje procesa koji su doveli do zahtjeva ove firme nadležnim instancama već 1902. godine da se naselje u razvoju administrativno uredi kao gradska opština. Nasuprot tradicionalnim gradskim sredinama nastalim u osmansko doba kao trgovačko-zanatlijskim centrima na tada praktičnim saobraćajnim pravcima, eksplozivna urbanizacija sela Zavidovići bazirana na kapitalističkim privrednim odnosima obrazovala je novu vrstu naselja gradskog tipa u Bosni i Hercegovini. Međutim, to ubrzanje i fluktuirajuće stanovništvo koje se do 1906. godine povećalo za 3,5 puta u odnosu na 1902. godinu22 i dalje je uglavnom bilo stalno nastanjeno u okolnim selima, što sve ukupno nije mijenjalo već konstantan utisak kod austrougarske administracije da se radi o svježe osnovanom i nestalnom naselju sa gradskim karakteristikama.

20

Veber M. 1967. 298.

Begović B. 1978. 69-70. U vezi sa eksploatacijom ugovornog područja firma je izgradila u Zavidovićima modernu pilanu sa pogonskim strojevima od 1300KS i 17 gatera čiji se broj kasnije povećavao za još 9 i iznosio ukupno 26 gatera, dok se jačina pogonskih strojeva povećala na 2400KS. To je bilo jedno od najvećih i u to vrijeme najsavremenijih industrijskih postrojenja za preradu drveta u Evropi. Begović B. 1978. 413-414.

22 Mujkić H. J. 1999. 71.

21

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

177

Seka Brkljača

Utisak je još više bio podvučen činjenicom da su Zavidovići konkurirali kod upravnih vlasti slučajno u isto vrijeme kad i Čapljina, koja je svojim karakteristikama starijeg urbanog trgovačko-saobraćajnog središta uspjela u nametnutom poređenju da nadmaši Zavidoviće i bude proglašena gradskom opštinom. Čapljina je administrativno prevedena u gradsku opštinu zadovoljavajući uslove za dobivanje statusa takve organizovane opštine, paralelno na isti način kao što u komparaciji Zavidovići nisu dobili tu poziciju ne ispunjavajući slične ili iste uslove. Postupak provedbe seoske opštine Orašje u gradsku, sačuvan u arhivi ove opštine i ugrađen u njen štatut, samo je potvrđivao uslove, procjenu i interese nadzorne vlasti, kao i mjerodavnu proceduru.23 Zemaljska vlada u Sarajevu je po ovlaštenju zajedničkog ministarstva finansija u Beču naredbom od 5. maja 1911. godine odobrila da se prema spisi23

ABH, Fond Kraljevska banska uprava Drinske banovine-upravno odjeljenje (KBUDBII), k. 9, s. 25115, 1931.

Prema sjedničkom zapisniku opštinske uprave od 31. decembra 1907. godine vidljivo je da je Čapljina privredno napredovala, napravili su cestu Čapljina-Dretelj, podigli zajam kod Privredne zemaljske banke za gradnju mosta preko Neretve, posluju plodonosno kao sve značajniji saobraćajni čvor i tržište duhanom i vinom, razvija se trgovina i opština nije dužna. Upravitelj kotarske ispostave Čapljina Mahalek objavio je 8. juna 1911. godine odluku da Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu je po ovlaštenju zajedničkog ministarstva finansija u Beču naredbom od 6. juna 1911. godine, br. 80136 “odobrila da se u priloženom spisu pobliže označeno područje dotadašnje seoske opštine Čapljina, (isključivo seoska opština Trebižat ), u smislu Zakona za upravu gradskih opština u Bosni i Hercegovini, kao gradska opština organizira. Pitanje prava ispaše koje su političke opštine Čapljina i Trebižat do sada zajedno vršile i da dalje vrše ima se riješiti nezavisno od organizacije gradske opštine. Novoorganizovana gradska opština Čapljina ima i dalje do daljnjeg ostati u pogledu saborskih izbora u 3. kuriji. Raspis izbora novog gradskog vijeća imade se u smislu izbornog reda zakona od 21. marta 1907. za upravu gradskih općina odmah po prijemu naredbe preduzeti i o tome javiti. Do konstituisanja novog općinskog vijeća imade stari medžlis obavljati i nadalje komunalne poslove. Proglašenje općine Čapljina gradom imade se javno objaviti”. U samoj naredbi Zemaljske vlade rekapitulira se demografski razvoj Čapljine koja je 1895. godine imala 1.007 stanovnika, 227 pravoslavnih, 339 muslimana, 441 rimo-katolika, dok je 1910. godine imala 1.560 stanovnika, od toga 440 muslimana, 327 pravopslavnih, 780 rimo-katolika i 8 evangelista, 5 jevreja, zatim, privredni razvoj Čapljine baziran na pogodnom smještaju između Mostara i Metkovića, sa željezničkim staničnim čvorom za Gabelu i Zeleniku, trgovini duhanom, duhanskoj stanici i velikom duhanskom magacinu, fabrici konzervi, zajmu kod Zemaljske banke i podizanju mosta preko Neretve i td.

178

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

UTICAJ RAZVOJA ŠUMSKE PRIVREDE NA URBANIZACIJU ZAVIDOVIĆA

ma pobliže označeno područje dotadašnje seoske opštine Čapljina, isključujući seosku opštinu Trebižat, u smislu Zakona za upravu gradskih opština u Bosni i Hercegovini od 1907. godine, kao gradska opština organizira. Porast stanovništva između 1895. i 1910. godine, saobraćajni i privredni razvoj, organizacija opštine koja plodonosno posluje bez dugova, razvoj infrastrukture bili su oni faktori koji su, prema procjenama Zemaljske vlade u Sarajevu i zajedničkog ministarstva u Beču, doprinijeli da opština Čapljina odgovara pretpostavljenim uslovima da preraste od seoske u gradsku opštinu.

Procjena zajedničkog ministarstva finansija u Beču, u svome obraćanju na Zemaljsku vladu u Sarajevu od 5. maja 1911. godine na predstavku oko naselja Zavidovići i uslova za sticanje statusa upravne opštine, odnosno preduslova da mjesto bude prevedena u gradsku opštinu, nije bila tako pozitivna kao u pitanju mjesta Čapljine. Polazeći od stanovišta da ne treba organizovati mjesta bez gradskog karaktera u gradske opštine i da ubuduće treba izbjegavati svako pravljenje “umjetnih” gradskih opština, jer iz priloženih akata je vidljivo, a i općenito je poznato da Zavidovići nisu ništa drugo do “radna kolonija” koja je izgradila dva industrijska zavoda. Zbog takvog stanja i prethodnog razvoja radna kolonija može u okviru Zakona za upravu seoskih opština naći zadovoljavajuće rješenje za svoje komunalne potrebe. Prema tome izražena namjera Zavidovića da budu organizovani kao gradska opština ustvari ne odgovara stanju opštine koja treba sasvim prikladno postojećoj situaciji i potrebama tog mjesta da se organizuje po Zakonu u seosku opštinu. Tako su Zavidovići i formirani kao opština i to seoska upravna opština, jer prema procjenama zajedničkog ministarstva njen razvoj još nije prevazišao uslove radne kolonije nastale vezano za industrijske pogone osnovane u tom mjestu.24 U promijenjenim društveno ekonomskim prilikama novog državnog okvira nakon 1918. godine Zavidovići se, prema iscrpnim dostupnim podacima, nisi bavili svojim administrativnim statusom okupirani pozicijom privredne grane oko koje se vrtio život ovoga mjesta. Dok su na urbanizaciju Zavidovića u austrougarskom periodu uticali angažmani kapaciteta drvne industrije, neriješeni agrarni odnosi i pokretna sezonska nesjedalačka radna snaga, u doba Kraljevine SHS/Jugoslavije konjunktura i nesigurnost zaposlenja čitavo vrije24

ABH, KBUDB-II, k. 9, s. 2511, 1931.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

179

Seka Brkljača

me vežu gro radne snage za zemlju, pa je pojedini istraživači sa pravom nazivaju radnički nomadi. Sudbina najvećeg preduzeća industrijske obrade drveta u Zavidovićima Eissler-Ortlieb kroz sekvestar i nacionalizaciju,25 te promjenjive ćudi vanjske pijace drvetom, odnosno stalne konjunkture okupirale su stanovnike mjesta koje je sredinom ovoga perioda stabilne urbane strukture trgovačko zanatlijske čaršije sa oko 2.490 stanovnika ovisnih uglavnom od rada dvije pilane, Krivaje sa 26 strugova i Našićke sa 6. Upravne vlasti sjetile su se administrativnog statusa Zavidovića kada je Ministarstvo unutrašnjih poslova u Beogradu tražilo konkretan primjer da bi procedura oko opštine Teslić 1931. godine ili Kupres 1932. godine bila pravovaljano provedena u skladu sa još važećim austrougarskim zakonima iz komunalne domene, ali to sve ukupno nije uticalo na promjenu statusa Zavidovića iz te domene.

Međutim, ekonomska situacija oko Krivaje i latentna kriza u kojoj je bio i sam grad ovisan o mijenjama njene glavne privredne grane, nesumljivo su uticali na status mjesta u oblastima društvenog života koje su bile obuhvaćene Građevinskim zakonom. Od proglašenja Građevinskog zakona 16. juna 1931. godine,26 zakonodavac je predvidio da će se posebnim zakonskim aktom, uredbom, napraviti selekcija naselja u Kraljevini Jugoslaviji u tri osnovne kategorije mjesta koja pojedinačno po svojoj strukturi spadaju, odnosno dolaze u obzir da se na njih primjenjuju pojedini dijelovi Zakona predviđeni i prilagođeni određenoj kvalifikaciji naseljenih mjesta. Prijedloge su formirale banske uprave na upit Ministarstva građevina, a istovremeno je ponuđeno u novembru 1931. godine i Savezu gradova da dostavi svoje stavove po tom 25

Lakatoš J. i dr. Despić A. 1924. 19. Po završetku rata 1918. godine došlo je preduzeće Eissler&Ortlieb, bosanska šumska industrija Zavidovići kao stranih podanika neprijateljskih država pod sekvestar, no pošto su njegovi vlasnici uspjeli da dokažu da su rumunjski odnosno čehoslovački podanici, a samo Ortlieb da je Nijemac, to je sekvestar bio dignut sa 75% i vraćen vlasnicima, dok je onih 25% Ortliebovih u smislu Saint Germanskog ugovora kao dobro i vlasništvo neprijateljskog podanika pripalo državi.

26 Službene novine Kraljevine Jugoslavije, XIII, 133-XLII, Beograd, 16. juni 1931. 921936. Prvi dio Zakona se odnosio na naselja urbanog tipa i sadržavao je 126 članova koji su definisali pojam građevine, od zgrada svih vrsta do oglasnih tabli, uređajne osnove, odnosno regulacione planove, građevinske pravilnike, higijenske propise, tehničke propise, parcelizacije, komasacije, eksproprijacije, itd. a na opštine su padale obaveze od formiranja građevinskog odbora do regulacionog fonda.

180

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

UTICAJ RAZVOJA ŠUMSKE PRIVREDE NA URBANIZACIJU ZAVIDOVIĆA

pitanju. Uredbom je zakonodavac na osnovu ipak svoje procjene klasificirao naselja urbanog tipa u čitavoj zemlji po modelu koji nije baš sasvim jasan, jer nigdje nije pobliže objašnjen, kao ni uzusi koji su opredjeljivali tvorce Uredbe da neko mjesto bude svrstano u pojedinu kategoriju. Uredba je napravila ne samo dvojnost u statusnom određivanju naseljenih mjesta u državi, nego je prema nedefinisanoj klasifikaciji rezultirala konfuzijom u podjeli naselja urbanog tipa ne držeći se u daljem taksativnom tekstu unifikacije koju je najavila samim naslovom Uredbe.

Vidljiva je paralela sa stanjem i poslovanjem Krivaje i evidentnom ekonomskom krizom u gradu ovisnom o radu ove industrije i tretmanom Zavidovića u kategorizacijama naseljenih mjesta u Kraljevini Jugoslaviji prema Uredbi od 10. februara 1932. godine, koja je konkretizovala Građevinski zakon.27 Naime, kampanja protiv velikih stranih šumsko-industrijskih preduzeća, koja su vršila eksploataciju i bosanskih šuma putem dugoročnih ugovora, započeta i sprovođena u javnosti, posebno u dnevnoj štampi u 1928. godini, ispoljila se u naročito žučnim napadima na preduzeće Krivaja a.d. i pored činjenice da je država u njemu učestvovala sa 26% akcijskog kapitala. Smetnje u poslovanju Krivaje bazirane na nezajažljivim apetitima domaće, prvenstveno srbijanske šumske industrije, nastavljene su i u 1929. godini da bi 1930. godine Krivaja obustavila poslovanje praćeno sve većim i težim finansijskim teškoćama i sedmogodišnjom obustavom rada pilanskih postrojenja u Zavidovićima.

Kriza je na kraju gurnula firmu do stečaja i likvidacije, 1934. godine dolazi do razrješenja dugoročnog ugovora i krajem juna 1937. godine preuzimanja Krivaje, nakon licitacije, od strane državnog preduzeća Šipad. 28 Svrstavanje naseljenih mjesta i u Bosni i Hercegovini prema Uredbi koja je važila za cijelu državu, imalo je za posljedicu konfuziju u službenom tretmanu pojedinih mjesta koja su po Uredbi varošice, a prema važećim komunalnim zakonskim propisima seoske opštine. Tako je u veliku zabunu dovedena i uprava i nadzorna vlast opštine Zavidovića koja je, po njihovom shvatanju bila industrijsko mjesto, a zakonodavac je svrstao u Uredbu kao varošicu, isto kao Janju kod Bijeljine, koja je ustvari i pravno i suštinski bila seoska opšti27 28

Službene novine Kraljevine Jugoslavije, XIV, 40-XVI, Beograd, 20. februar 1932.

Begović B. 1985. 283-286.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

181

Seka Brkljača

na, ili neko drugo slično mjesto. S druge strane, upravo je nepostojanje jasnog principa u klasifikaciji naseljenih mjesta prouzrokovalo čitavu pometnju oko izdavanja građevinskih dozvola, jer u slučaju kada je u pitanju bila varošica ili industrijsko mjesto to je kod primjene pojedinih odredbi Građevinskog zakona bilo sasvim različito. Zbog toga je prema sreskim i opštinskim vlastima u Zavidovićima banska uprava 28. maja 1934. godine, uputila naredbodavno objašnjenje zaključujući polemiku da varošica Zavidovići određena je tako u Uredbi ministarstva građevina i ne može se smatrati industrijskim mjestom.29 Urbano naselje kome je žila kucavica bila industrija u domenu Građevinskog zakona prema izvedenoj Uredbi stavljeno je u isti red sa mjestima koja nisu imala niti jedan industrijski pogon. Takva forma svojim paradoksima izazivala je i daljnje dileme koje si bile prisutne oko statusa pojedinih mjesta, ne samo kod mještana i mjesnih vlasti tih naselja, nego i kod više upravne nadzorne vlasti. To je imalo za posljedicu konfuzije uprkos naredbi i objašnjenjima koja nisu bila logična stvarnoj situaciji koja je izdvajala Zavidoviće kao mjesto prije svega prepoznatljivo po svojoj industriji.

Uredba je izostavila pojedina mjesta u Bosni i Hercegovini koja su pretendirala svojom urbanom jezgrom i strukturom da budu proglašena varošicama, kako se u nekim dokumentima upravo tako i navode, ali bez pravnog osnova, kao što je u to vrijeme bilo Olovo.30 Olovo se često i u službenoj prepisci označavalo varošicom, iako administrativno nije imalo takav status, čak u jednom Pravilniku opštinskih daća piše, “gradske općine Olovske”. Na neki način takve opštine su težile da se, makar formalnim oznakama, izdvoje od sela, a s druge strane, pojedini činovnici su u tom mjestu i prepoznavali mali grad zbog njegove gradske strukture i većeg broja zanatlija i trgovaca koncentrisanih u manjem radijusu. Često ovakve geste nisu bile rezultat smišljene koncepcije nego upravo suprotno, vrhovna uprava nije bila oslobođena bolesti koju je imala i niža administracija, a to je površnost i neudubljivanje u problematiku na terenu, ta je činjenica sve više i jače podvučena što je administracija bila udaljenija od mjesta događanja i dometa njenih odluka. Tako je, s jedne strane, latentna 29 30

ABH, KBUDB-II, k. 5, s. 16227, 1934.

ABH, KBUDB-II, k. 10, s.14168, 19478, 1931.

182

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

UTICAJ RAZVOJA ŠUMSKE PRIVREDE NA URBANIZACIJU ZAVIDOVIĆA

ekonomska kriza u Zavidovićima uzrokovana krizom njenog glavnog privrednog faktora, drvne industrije, praćena i administrativnim obezvrjeđivanjem i gubljenjem zvaničnog statusa industrijskog mjesta. S druge strane, u propisima iz komunalno-administrativne domene, Zavidovići zadržavaju status seoske opštine, dok od primjene državnog Zakona o opštinama iz 1933. godine u skladu sa zakonskim normama postaju samo opština, bez atributa seoska, ali svakako ne i gradska. To ukupno potvrđujući tezu da ni u jednom pomenutom periodu bosanskohercegovačke istorije upravna vlast nije imala jasno definisan princip određivanja šta je gradska opština osim trenutnih i nekih drugih interesa kojima je ta definicija bila podređena.

IZVORI I LITERATURA IZVORI: Neobjavljeni izvori Arhiv Bosne i Hercegovine (ABH): • Fond: Zemaljska vlada Sarajevo (ZVS) • Fond: Kraljevska banska uprava Drinske banovine-upravno odjeljenje (KBUDB-II) b) Objavljeni izvori • Glasnik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo.

• Lakatoš Joso i Despić, Dr. Aco. 1924. Industrija Bosne i Hercegovine. Zagreb: Jugoslavenski Lloyd.

• Savić, Milivoje M. 1929. Naša industrija, zanati, trgovina: poljoprivreda njine osnovice, stanje, odnosi, važnost, putevi, prošlost i budućnost. VII deo, Sarajevo: Ministarstvo trgovine i industrije.

• Službene novine Kraljevine Jugoslavije, Beograd, • Službene novine Kraljevine SHS c) Štampa: Narodno jedinstvo, Sarajevo.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

183

Seka Brkljača

LITERATURA: • • • • • • • • • • • • •

184

Begović, Branislav. 1978. “Osnivanje i početak rada prve industrije za preradu drveta u Zavidovićima”. Prilozi, 14-15, Sarajevo: Institut za istoriju, 399-415.

Begović, Branislav. 1978. Razvojni put šumske privrede u Bosni i Hercegovini u periodu austrougarske uprave (1878-1918) sa posebnim ostvrtom na eksploataciju šuma i industrijsku preradu drveta, knj. 31, Sarajevo: ANUBiH. Begović, Branislav. 1985. Šumska privreda Bosne i Hercegovine za vrijeme monarhističke Jugoslavije (1918-1941), s posebnim osvrtom na eksploataciju šuma i industrijsku preradu drveta. Sarajevo: Institut za istoriju.

Hadžibegović, Iljas. 1980. Postanak radničke klase u Bosni i Hercegovini i njen razvoj do 1914. godine. Sarajevo: Svjetlost.

Hadžibegović, Iljas. 2004. Bosanskohercegovački gradovi na razmeđu 19. i 20. stoljeća. Sarajevo: Institut za istoriju.

Mamford, Luis. 2001. Grad u istoriji, Njegov postanak njegovo menjanje njegovi izgledi. Beograd: Book Marso.

Mihaljević, Gavrilo 1992. Ekonomija i grad. Beograd - Tiglen: Arhitektonski fakultet Univerziteta u Beogradu.

Mujkić, Jusuf H. 1999. Zavidovići kroz historiju; Društveno-ekonomski i kulturni razvoj područja zavidovićke općine od polovine XV do kraja XX vijeka, I tom od 1463. do 1941. godine. Zavidovići: Općina Zavidovići.

Supek, Rudi. 1987. Grad po mjeri čovjeka, S gledišta kulturne antropologije.

Zagreb: Naprijed. Šerbetić, Adolf. 1938. “Razvoj šumarstva u Bosni i Hercegovini”. Bosna i Hercegovine kao privredno područje. (A. Koen, E. Džikovski, A. Sunarić). Sarajevo: Todorović, Aleksandar. 1965. Uvod u sociologiju grada. Beograd: Vuk Karadžić.

Veber, Maks. 1967. Privreda i društvo. Beograd: Prosveta.

Vresk, Milan. 2002. Grad i urbanizacija – Osnove urbane geografije. Zagreb: Školska knjiga.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

KOMPARACIJA POPISA ŽRTAVA DRUGOG SVJETSKOG RATA IZ 1947. I 1950. GODINE NA PRIMJERU SREZA/OPĆINE ZAVIDOVIĆI Sanja Gladanac

Postratna Jugoslavija je u tri navrata popisivala žrtve Drugog svjetskog rata (1947, 1950. i 1964. godine) evidentirajući samo ona lica koja su izgubila živote ili doživjela teror od njemačkog okupatora i njegovih domaćih saradnika. Iz tih popisa redovno su izostavljane žrtve stradale djelovanjem Narodnooslobodilačke vojske i drugih snaga antifašističke koalicije. Bez obzira na ovu ideološku selekciju žrtava i nepouzdanost utvđenog broja njihova stradanja, tri spomenuta popisna materijala mogu poslužiti kao historijski izvor pri izučavanju lokalnih ratnih procesa, nacionalne, socijalne, dobne strukture stradalnika, načina njihova stradanja i odnosa različitih vojnih formacija prema stanovništvu određenog područja. Imajući spomenuto u vidu, cilj ovog rada nije ocjenjivanje metodološke ispravnosti izvršenih popisa ratnih žrtava niti utvrđivanje njihova tačnog broja, što je vrlo aktuelno čak i nakon sedamdeset godina od završetka Drugog svjetskog rata, već pokušaj da se na primjeru sreza/općine Zavidovići komparacijom dvaju popisa žrtava rata načinjenih 1947. i 1950. godine uputi na mogućnosti njihova korištenja kao historijskog vrela. S tom namjerom se kroz predočeni tekst ukazuje na razlike u karakteru popisnog materijala (tj. razlike u pitanjima koja su postavljana), te se na osnovu iščitanih odgovora na postavljena pitanja vezana za sudbinu civilnih i vojnih žrtava, njihov socijalni status i nacionalnu pripadost te odnosa prema Narodnooslobodilačkom pokretu i drugim vojnim formacijama pokušava stvoriti opća slika stradanja i raspoloženja stanovništva s područja doline rijeke Krivaje tokom rata, te koliko je moguće, uočiti lokalni ratni procesi.

Ključne riječi: popis žrtava, Drugi svjetski rat, Zavidovići, žrtve.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

185

Sanja Gladanac

Savremena politička praksa podrazumijeva da se u uslovima neposrednog okončanja ratnih sukoba pristupi jednom od najvažnijih koraka u sagledavanju općeg ratnog bilansa – utvrđivanju ratnih ljudskih i materijalnih gubitaka. Pokretanje takvog procesa, koji bi u osnovi trebao imati humane i privredne motive, u smislu prebrojavanja žrtava i sagledavanja načinjene materijalne i nematerijalne štete i kapaciteta na koje privreda dalje može računati, obično postaje dominantno politički obojeno. Dobiveni rezultati popisa ratne štete politički se instrumentaliziraju njihovom zloupotrebom kao glavnog sredstva mirnodopskog obračuna sa dojučerašnjim ratnim neprijateljem.

Preuveličavanjem materijalne štete, a naročito broja vojnih žrtava rata, broja civila ubijenih u neprijateljskim akcijama represije i terora te naglašavanjem surovosti izvršenih zločina, gradi se zloglasna slika ratnog protivnika i zauzima bolja pozicija u eventualnim pregovorima za dobivanje ratne odštete. S takvim motivom te s namjerom jačanja vlastitog legitimiteta, koji se zasnivao na tekovinama narodnooslobodilačke borbe protiv nacističke Njemačke i domaćih kolaboracionista, postratne jugoslavenske vlasti tri puta su utvrđivale obimnost zločina počinjenih tokom Drugog svjetskog rata od strane neprijateljskih snaga. S obzirom da su poimenični popisi ratnih žrtava izvršeni 1947, 1950. i 1964. godine bili političko-ideološki motivisani, ne čudi nas selektivno evidentiranje stradalnika, što je u konačnici uslovilo nepotpune popisne rezultate. Relevantnost prva dva spomenuta popisa leži u činjenici da je lična identifikacija žrtve od strane srodnika, poznanika ili svjedoka izvršena neposredno nakon rata, kada su sjećanja na ratna stradanja još uvijek bila svježa.1 Različiti uslovi u kojima su vršeni popisi (1947. i 1950) te motivi s kojima su poduzimani uslovili su da struktura popisnog materijala ne bude identična. Prvi popis je sačinjen neposredno poslije rata u okviru šireg projekta kojem je cilj bio prikupljanje podataka o žrtvama, materijalnim stradanjima i zločincima te korištenje prikupljenog materijala za kažnjavanje krivaca. Popisna komisija je unošenjem osnovnih ličnih podataka žrtve i kratkog opisa njenog stradanja pravila „Spisak poznatih žrtava rata“, koji uz zapise o saslušanju preživjelih može dodatno kompletirati surovu sliku ratnih dešavanja 1

Geiger V. 2011. 709.

186

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

KOMPARACIJA POPISA ŽRTAVA DRUGOG SVJETSKOG RATA IZ 1947. I 1950. GODINE NA PRIMJERU SREZA/OPĆINE ZAVIDOVIĆI

na lokalnom području. Dok je prvi popis usko identificirao žrtve i kratko definisao način stradanja, drugi popisni materijal je, iako nastao samo tri godine kasnije, mnogo opširniji i po broju postavljenih pitanja, ali i po obuhvatnosti i kvalifikaciji žrtava. Svojom koncepcijom omogućava izradu strukturne analize žrtava prema nacionalnosti, dobnoj starosti, zanimanju, godini i načinu stradanja te izvršiteljima zločina.2 S namjerom izgradnje kolektivnog sjećanja, odnosno izrade spomenknjige žrtava i stradalnika rata za svaki kotar i grad, 1950. godine krenulo se u drugi pokušaj evidentiranja ratnih žrtava.3 Pojam žrtve, definisan mnogo šire, obuhvatio je civilne i vojne stradalnike rata, i ne samo lica koja su izgubila život već i ona koja su teror neprijatelja osjetila i na drugi način. Ipak, ni ovaj popisni pokušaj, kao ni prethodni, kao ni onaj koji će uslijediti 1964. godine kao žrtve ne prepoznaje osobe koje su stradale od strane antifašističkih snaga, tj. od Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) ili prilikom savezničkog bombardovanja bosanskohercegovačkih gradova.4 Primijenjena ideološka selektivnost žrtava najveći je metodološki nedostatak oba ovdje tretirana popisa, koji ne pružaju mogućnost stjecanja tačnog uvida u obimnost stradanja domaćeg stanovništva tokom Drugog svjetskog rata, ali ipak ostaju početni izvor u daljem istraživanju ljudskih gubitaka i pri kvantitativnom preciziranju stadalnika. Do sada načinjene popise žrtava neophodno je historijskom metodom nadograditi dodatnim podacima o stradalnicima, te dopuniti širom identifikacijom žrtava koje zbog ideološke podobnosti nisu bile obuhvaćene prethodnim popisnim pokušajima. Iskorak su načinili Bogoljub Kočović i Vladimir Žerjavić, koji su 80-ih godina prošlog stoljeća demografskim metodama utvrđivali ljudske gubitke Jugoslavije tretirajući stradalnike bez obzira na počinioce zločina.5

2

Sobolevski M. 1992. 191.

Sobolevski M. 1992. 191; Rupić M. 2001. 8; Karakaš M. 2007. 74.

4 O položaju žrtava savezničkog bombardovanja u jugoslavenskim popisima vidi: Karakaš M. 2007. 73-83.

5 O demografskom izračunavanju ratnih žrtava vidi: Žerjavić V. 1989; Kočović B. 1990; Žerjavić V. 1995. 543-560; Graovac I. 2001. 525-539; 3

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

187

Sanja Gladanac

Ratne žrtve sa područja sreza Zavidovići prema popisu iz 1947. godine

Prvi popis žrtava Drugog svjetskog rata u našoj zemlji obavila je Zemaljska komisija Bosne i Hercegovine za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača.6 Osnovni zadatak komisije bio je „da utvrđuje ratne zločine i zločince te njihove žrtve odnosno oštećenike kao i ustanovljuje štetu nastalu usljed tih zločina u cilju pokretanja krivičnog postupka protiv krivaca radi njihovog kažnjavanja i naknade štete“.7 S namjerom da se pribave podaci i utvrde odgovornosti svih lica koja su počinila zločine nad narodima u Bosni i Hercegovini za vrijeme Drugog svjetskog rata, te da se isti predaju sudu na dalji sudski postupak kroz koji bi se utvrdila težina zločina i visina kazne, Komisija je dokumentirala zločine i njihove izvršioce te poimenično popisala žrtve. Postratni obračun s poraženim vojnim snagama i njihovo sudsko procesuiranje reflektovalo se i na selektivan pristup žrtvama među kojima se pravila političko-ideološka razlika. Status žrtve dobila su samo lica koja su život izgubila od neprijateljske ruke, dok je stradanje osoba nastalo djelovanjem NOVJ-a i njegovih vojnih savezika ostalo nepriznato. Nepopisivanjem svih ratnih žrtava bez obzira na počinioca njihova stradanja stvarala se političko-ideološka kvalifikacija žrtava na uslovno: poželjne i nepoželjne žrtve. Ta očigledna politička motivisanost te brzina organizovanja popisnog procesa neposredno nakon rata odredili su metodologiju popisnog postupka, koja će se pokazati nedovoljno dobrom da bi utvrdila tačan obim ljudskih gubitaka Jugoslavije i Bosne i Hercegovine kao njene sastavne republičke jedinice.

Preko organa mjesnih narodnih odbora, kao najnižih organa vlasti koji najbolje poznaju prilike na svom administrativnom prostoru, popis ratnih žrtava s područja sreza Zavidovići izvršen je krajem jula i početkom augusta 1946. godine. Tom prilikom sakupljeni popisni materijal proslijeđen je Zemalj6

Odluka o osnivanju Zemaljske komisije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača donesena je na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a. Dan 1. juli 1944. godine smatra se datumom početka rada Komisije.

7 Pravilnik o organizaciji i radu Zemaljske komisije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, u: Službeni list Federalne Bosne i Hercegovine, br. 1, 1946, 1.

188

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

KOMPARACIJA POPISA ŽRTAVA DRUGOG SVJETSKOG RATA IZ 1947. I 1950. GODINE NA PRIMJERU SREZA/OPĆINE ZAVIDOVIĆI

skoj komisiji Bosne i Hercegovine za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, a koji je po okončanju rada Komisije (1. novembar 1947. godine) s materijalom ostalih srezova i općina predat Javnom tužilaštvu Narodne republike Bosne i Hercegovine (NRBiH) u Sarajevu radi procesuiranja lica za koje je postojala osnovana sumnja da su izvršili ratne zločine protiv naroda BiH. Rezultati ovog popisa nikada nisu publikovani, već su početkom 50-ih godina trajno prebačeni u Državni arhiv NRBiH8. Arhiv nije preuzeo svu skupljenu građu, jer je jedan dio završio u Upravi državne bezbjednosti za grad Sarajevo, a dio u raznim sudovima gdje je korišten kao dokazni materijal protiv osumnjičenih za ratne zločine.9 Dokumentacija na kraju deponovana u arhiv sastoji se od zapisnika o saslušanjima, odluka Komisije, presuda sudova, elaborata, referata, spiskova žrtava, kartoteke zločinaca koji danas arhivski sređeni stoje na raspolaganju zainteresovanim istraživačima.

Da bi se odgovorilo na pitanja postavljena na početku, od spomenutog materijala u ovom radu je korišten „Spisak poznatih žrtava“, odnosno formular u kojem su zabilježeni podaci o licima s područja sreza Zavidovići za koja se smatralo da su stradala tokom 1941-1945. godine. Sva ta lica identifikovana su prezimenom, ličnim i očevim imenom. O njihovoj sudbini, odnosno načinu stradanja saznajemo iz preostala četiri pitanja formulara, a koja, tretirajući način, vrijeme i mjesto stradanja te počinioca zločina, daju najviše mogućnosti za analizu i donošenje općih zaključaka, rekonstrukciju ratnih zbivanja, odnosno ratnih strahota na mikroprostoru. Tako na primjeru sela Lovnica vidimo da je većina popisanih žrtava „proćerana“ u nepoznato, dok nam popisni materijal za grad Zavidovići otkriva da su 152 lica „otjerano u logor“ Jasenovac.10 Iako takve sudbine nužno nisu značile smrt, u ovom popisu su se protjerana i internirana lica, s obzirom na činjenicu da se nisu vratila kućama godinu dana nakon okončanja rata i raspuštanja spomenutog logora i da se za sudbinu nekih od njih do tada nije znalo, očigledno smatrala mrtvim.11 Zato se sa 8

Današnji Arhiv Bosne i Hercegovine.

Lovrenović K. 1968/69. 54-55.

10 Arhiv BiH, Fond ZKUZOP, kutija 15, srez Zavidovići, Mjesni narodni odbor u Lovnici, 31. 7. 1946. Isto, Mjesni narodni odbor u Zavidovićima, 9. 8. 1946.

11 Arhiv BiH, Fond ZKUZOP, kutija 15, srez Zavidovići, Mjesni narodni odbor u Prilugu, 1946.

9

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

189

Sanja Gladanac

sigurnošću na osnovu ovih spiskova ne može navesti tačan broj lica s područja sreza Zavidovići koja su izgubila život djelovanjem vojnih formacija koja su prema uputama državne komisije označeni neprijateljima, tim prije što su analizom popisnog materijala uočena precrtavanja pojedinih osoba za koje se naknadno utvrdilo da nisu stradala od neprijatelja ili su se naknadno pojavile, pošto se prethodno smatralo da im je sudbina nepoznata ili se naknadno utvrdila njihova pripadnost neprijateljskoj vojnoj formaciji. Pomna analiza popisnog materijala otkriva da su u spiskove koji su trebali evidentirati žrtve neprijateljskih vojnih formacija znale „zalutati“ žrtve savezničkog bombardovanja, ali i poneki četnik i njemački vojnik, pa čak i lica koja su nakon oslobođenja tog kraja stradala od strane „ustaško-četničke bande“.12 Svaka naknadno uočena greška vezana za podobnost žrtve bila je sankcionisana križanjem njenih upisanih podataka. Navedeni primjeri tjeraju nas da spomenutom popisnom materijalu žrtava maksimalno kritički pristupimo. Stoga, uzimajući u obzir navedeno, istraživač mora biti jako oprezan ukoliko namjerava utvrditi barem okviran broj stradalnika na osnovu ovog historijskog izvora.

Ne ubrajajući sva prekrižena imena, na osnovu dostupnih spiskova poznatih žrtava iščitava se da je na području sreza Zavidovići poginulo tokom Drugog svjetskog rata oko 1116 civilnih žrtava, s tim da ih je dodatno 75 ostalo poimenično neutvrđeno. S obzirom da sve žrtve nisu u potpunosti identifikovane na način da su navedeni svi podaci koji se traže u formularu, teško je praviti relevantne strukturne analize žrtava po dobnom principu ili utvrđivati učestalost i godine stradanja žrtava od pojedinih vojnih snaga. Zbog navedenih 12

Naknadno su prekriženi podaci Mehe Omerčića iz Junuzovića, koji je tokom savezničkog bombardovanja poginuo u Zavidovićima 1944. godine. Na isti način se postupilo nakon što je uočeno da su u spisak žrtava rata uvršeni pripadnici neprijateljske vojne formacije. Greškom je kao ratna žrtva označen Stojan Kenjić, „poginuo kao četnik u borbi sa domobranima“, te Tadić Marko iz Ozmica, koji je prilikom kontrole prikupljenih podataka identifikovan kao bivši njemački vojnik. Prekrižena su i lica za koja se naknadno saznalo da nisu stradala tokom rata, već nakon maja 1945. godine u obračunima sa zaostalim četničkim i ustaškim snagama. Tako je status ratne žrtve izgubila Perković Anica iz Mladoševica, stradala od „ustaško-četničke bande“. Arhiv BiH, Fond ZKUZOP, kutija 15, srez Zavidovići, Mjesni narodni odbor u Junuzovićima, 1946.

Isto, Mjesni odbor u Krivaji, 6. 8. 1946. Isto, Mjesni narodni odbor Ozmice, 19. 8. 1946.

Isto, Mjesni narodni odbor Mladoševica, 19. 8. 1946.

190

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

KOMPARACIJA POPISA ŽRTAVA DRUGOG SVJETSKOG RATA IZ 1947. I 1950. GODINE NA PRIMJERU SREZA/OPĆINE ZAVIDOVIĆI

nedostataka spiskovi poznatih žrtava dostatni su za donošenje općih konstatacija vezanih za ratne prilike na lokalnom području.

Iako su tabelarno struktuisani spiskovi ratnih žrtava, ipak nam, pored imenične identifikacije žrtve, otkrivaju sudbinu stradalnika, a detaljnijom analizom popisa te njegovom komparacijom s drugim historijskim izvorima omogućavaju nam barem grubu rekonstrukciju ratnih dešavanja na lokalnoj razini: detektovanje vojnih formacija koje su djelovale na datom prostoru, njihov odnos prema mještanima koji se posmatra kroz prizmu stradanja lokalnog stanovništva, te markiranje pogroma, odnosno intenziteta i obimnosti masovnih ubistava civilnih lica.

Komparacijom rubrike o počinicu zločina i nacionalnog identiteta žrtve, koji u ovom popisu nije striktno naveden, ali se na osnovu imena i prezimena da naslutiti, uočava se princip prema kojem su različite snage koje su vojno operisale na području doline rijeke Krivaje svoj odnos prema domaćem stanovništvu uglavnom određivale njihovom nacionalnom pripadnošću. Očigledno je da su prateći političke programe svojih ideoloških mentora određene vojne formacije ciljano držale na meti pojedine nacionalne skupine. U skladu s rasnom politikom ustaškog režima, koja je bila zakonski sankcionisana u Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH), Jevreji su postali prva meta ustaških jedinica. Popisni materijal žrtava (1947) otkriva da je politika likvidiranja nearijevaca temeljito sprovedena u Zavidovićima još tokom prve ratne godine otpremanjem stotinjak Jevreja u koncentracioni logor Jasenovac.13 Zapisnici sa saslušanja preživjelih svjedoka, koji su ovdje korišteni kao dodatni izvor, otkrivaju da su u augustu najprije internirani muškarci, a potom nekoliko mjeseci kasnije žene i djeca. Posljednji transport odveo je Jevreje u Jasenovac 27. decembra 1941. godine. Poput Jevreja iz drugih krajeva NDH, i zavidovićki su doživjeli sličnu sudbinu, koja je bila popraćena njihovim zatvaranjem i likvidiranjem, te pljačkom imovine.14 Tako se i na lokalnoj razini jasno i u punom svom obimu reflektovala ustaška politika rješavanja tzv. jevrejskog pitanja.

13

Arhiv BiH, Fond ZKUZOP, kutija 15, srez Zavidovići, Mjesni narodni odbor u Zavidovićima, 9. 8. 1946.

14 Arhiv BiH, Fond ZKUZOP, kutija 237, srez Zavidovići, Zapisnik-Zavidovići, inv. br.

55761, 58955.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

191

Sanja Gladanac

Analizom nacionalne pripadnosti žrtava, detektovanjem počinilaca njihovih ubistava te godine izvršenja zločina otkriva se ustaška antisrpska politika u svom spektru djelovanja od ubijanja, protjerivanja do otpremanja lokalnog srpskog stanovništva u logor Jasenovac.15 Svi spomenuti oblici nasilja intenzivno su provođeni tokom 1941-1942. godine, kada su ovdje korišteni spiskovi poznatih žrtava pribilježili i najveći broj stradanja na području sreza Zavidovići. Iako nedovoljno precizno navedeni datumi stradanja (upisivana je samo godina stradanja žrtve) otežavaju donošenje zaključaka da su u pojedinim slučajevima bila u pitanju masovna ubistva, to se ipak sa sigurnošću može reći za dešavanja u selima Vozuća i Ribnica, gdje je za nekoliko desetina lica, a može se govoriti i o cijelim porodicama, navedeno da su 1942. godine strijeljani, ili izgorjeli, ili ubijeni kod kuće.16 Zbog zaokreta u ustaškoj politici prema Srbima i pokušaja pacifikacije područja NDH zahvaćenim partizanskim ustankom, spiskovi poznatih žrtava ukazuju da se 1943. godine odustalo od opisanih masovnih ubistava Srba, te da su od tada stradanja na području zavidovićkog sreza bila sporadična i individualna. Analiza ovog historijskog materijala pokazuje da su u skladu s proklamovanim rasnim principima i državnim zakonima Jevreji bili na nišanu ustaških jedinica. Nacionalna pripadnost odredila je Srbe kao metu vojnog djelovanja ustaša, „hrvatske milicije“, zelenog kadra i Nijemaca, baš kao što je po obrnutom nacionalnom/vjerskom principu muslimansko17 stanovništvo bilo glavna žrtva četnika18, a hrvatsko

15

Arhiv BiH, Fond ZKUZOP, kutija 15, srez Zavidovići, Mjesni narodni odbor u Vozući, 1946. Isto, Mjesni narodni odbor u Gostovićima 2. 8. 1946. Isto, Mjesni narodni odbor u Ribnici, 6. 8. 1946. Isto, Mjesni narodni odbor u Hrgama, 7. 8. 1946.

16 Arhiv BiH, Fond ZKUZOP, kutija 15, srez Zavidovići, Mjesni narodni odbor u Ribnici, 6. 8. 1946. Mjesni narodni odbor u Vozući, 1946. Isto, kutija 237, srez Zavidovići, Zapisnik-selo Ribnica, inv. br. 32281.

17 Pripadnici bošnjačke nacije u članku su nazvani muslimanima, jer se taj termin izvorno koristi u popisnom materijalu žrtava Drugog svjetskog rata iz 1947. i 1950. godine.

18 Međutim, na osnovu broja žrtava i vremenskog intervala stradanja muslimanskog stanovništva s područja doline rijeke Krivaje ne može se govoriti o njihovom masovnom stradanju. Arhiv BiH, Fond ZKUZOP, kutija 15, srez Zavidovići, Mjesni narodni odbor u Hajdarovićima, 1. 7. 1946. Isto, Mjesni narodni odbor u Junuzovićima, 1946. Isto, Mjesni narodni odbor u Lozini, 1. 8. 1946.

192

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

KOMPARACIJA POPISA ŽRTAVA DRUGOG SVJETSKOG RATA IZ 1947. I 1950. GODINE NA PRIMJERU SREZA/OPĆINE ZAVIDOVIĆI

stanovništvo meta četnika i Nijemaca.19 Međutim, nisu se četnici pokazali kao jedina opasnost za muslimansko civilno stanovništvo. Ono je, doduše u rjeđim slučajevima, stradalo od njemačkih vojnika ili od ustaša, koji su ih deportovali u logor Jasenovac.20 Spomenuti princip ubistava pripadnika pojedinih nacionalnih skupina s područja sreza Zavidovići svoju potvrdu nalazi na primjeru nacionalno mješovitog sela Dolac.21 Stradanja njegovih stanovnika ukazuju na svu složenost situacije i sve strahote ratnih dešavanja koje su vidljive i na mikroprostoru.

Tako je analizom popisnog materijala iz 1947. godine moguće rekonstruisati ratnu sudbinu ne samo nacionalnih skupina koje su živjele na području doline rijeke Krivaje već i svakog sela kao najniže teritorijalne jedinice.

Bez obzira da li su stradanja bila masovna ili pojedinačna i bez obzira na nacionalnost žrtava i vojnu pripadnost počinilaca zločina, istina je da su ubistva bila izrazito surova. Karakter zločina iščitava se u deskriptivnom navođenju načina stradanja žrtve: „ubijen puškom u kući“, „uboden nožem“, „strijeljan kod kuće“, „izgoreo“, „zaklan“, „odveden u nepoznato“. Kao njihovi počinioci u Popisu su označeni neprijatelji NOVJ-a i Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP), odnosno četnici, ustaše, zeleni kadar, „hrvatska milicija“, legija (pod ovim pojmom vjerovatno se misli na Crnu legiju Jure Francetića i legiju Muhameda Hadžiefendića, koje su djelovale na širem području Zavidovića).

Ova kratka analiza popisa ratnih žrtava iz 1947. godine sa šireg područja Zavidovića otkriva da je unatoč malom broju ispitnih pitanja postavljenih u formularu „Spisak poznatih žrtava“ moguće izraditi barem okvirnu ratnu sliku položaja domaćeg stanovništva tokom Drugog svjetskog rata detektovanjem masovnih i pojedinačnih ubistava i odnosa raznih vojnih formacija prema pojedinim nacionalnim grupama.

Iako mu se mogu zamjeriti ozbiljni metodološki propusti, često očigledno nedovoljna pismenost popisivača ovako ozbiljnog poduhvata, korišteni popisni materijal može poslužiti i kao ozbiljan izvor pri sačinjavanju konačnog 19

Arhiv BiH, Fond ZKUZOP, kutija 15, srez Zavidovići, Mjesni odbor u Papratnica, 1946.

Arhiv BiH, Fond ZKUZOP, kutija 15, srez Zavidovići, Mjesni odbor u Lozini, 1. 8. 1946.

Isto, Mjesni odbor u Dubrovici, 31. 7. 1946. Isto, Mjesni odbor u Krivaji, 6. 8. 1946.

21 Arhiv BiH, Fond ZKUZOP, kutija 237, srez Zavidovići, Zapisnik-selo Dolac, inv. br.

55764.

20

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

193

Sanja Gladanac

broja ratnih žrtava i pri utvrđivanju načina njihova stradanja i počinioca zločina te kao dodatni izvor za rekonstrukciju lokalnih ratnih zbivanja.

Ratne žrtve s područja općine Zavidovići prema popisu iz 1950. godine

Mnogo više mogućnosti za analizu i detektovanje lokalnih ratnih procesa pruža nam popis žrtava Drugog svjetskog rata izvršen 1950. godine. Bitna razlika između njega i prethodnog je u tome što je pored civilnih imenično popisao i vojne žrtve rata. I ovaj put su evidentirana samo lica ubijena od strane ratnih neprijatelja vladajuće komunističke elite, dok su i dalje bez statusa žrtve ostali civilni i vojni stradalnici koji su živote izgubili djelovanjem snaga NOVJ-a i njegovih saveznika.

Ovaj drugi popis koji je izvršen u organizaciji Glavnog odbora Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije imao je za cilj popisati poginule, ubijene ili nestale vojnike i simpatizere NOP-a, te sve one koji su na drugi način bili žrtve neprijatelja. Sakupljeni materijal trebao je poslužiti kao sredstvo izgradnje kolektivnog sjećanja na žrtve fašizma njegovim objavljivanjem u vidu spomen-knjige žrtava i stradalnika rata za svaki kotar i grad.22 Međutim, iako je i ovo evidentiranje žrtava imalo politički cilj i ono je, zbog neostvarenih željenih popisnih rezultata, tj. službeno proklamovanih 1,7 miliona ratnih žrtava Jugoslavije, ostalo sakriveno od očiju javnosti.23 Izrađeni obrasci u svrhu drugog popisa žrtava rata bili su sadržajniji na način da su postavljenim pitanjima mnogo više otkrivali nacionalno-društveni identitet i ratno djelovanje stradalnika te njegovu konačnu sudbinu. Za razliku od prethodnog popisa, u kojem su žrtve bile sumarno evidentirane, u novom je izvršena jasna klasifikacija među njima. Na posebnim obrascima popisane su civilne i vojne žrtve rata, odnosno poginuli borci NOB-a, preživjeli borci NOB-a, žrtve fašističkog terora, otjerani na prisilni rad, bivši politički za22

Vidi fusnotu br. 3.

Rupić M. 2001. 8. Sakupljeni materijal je prekucan u tabelarnoj formi (1963. godine) i deponovan u današnji Arhiv Bosne i Hercegovine. Postavlja se pitanje gdje su završili originalni pojedinačni formulari za popisivanje žrtava. Mate Rupić iz Javne ustanove „Spomen područje Jasenovac“ smatra da su poslužili kao osnova za treći popis ratnih žrtava (1964. godine) i da su od tada u Beogradu, u arhivu tadašnje Savezne komisije za popis žrtava Dugog svjetskog rata. Rupić M. 2001. 11.

23

194

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

KOMPARACIJA POPISA ŽRTAVA DRUGOG SVJETSKOG RATA IZ 1947. I 1950. GODINE NA PRIMJERU SREZA/OPĆINE ZAVIDOVIĆI

tvorenici, internirci i deportirci te bivši ratni zarobljenici. Dok je popis iz 1947. godine bilježio samo žrtve koje su tokom rata izgubile život, ovaj noviji je evidentirao sva lica koja su na bilo koji način iskusila teror okupatora i domaćih kolaboracionista. Novi popis ne samo da je sveobuhvatnije bilježio žrtve već je detaljnije evidentirao opće podatke o stradalniku i njegovu ratnu sudbinu.

Upisani podaci daju nam potpuniju sliku stradalnika: njegov datum i mjesto rođenja, zanimanje, nacionalnu pripadnost, odnos prema NOP-u (vrijeme kada je pristupio NOVJ-u i da li je ranije bio u nekoj drugoj vojnoj formaciji) te informacije o načinu, mjestu i vremenu stradanja. Na osnovu navedenih podataka o ratnim žrtvama moguće je graditi potpuniju sliku o raspoloženju naroda prema NOP-u, socijalnoj i nacionalnoj strukturi stanovništva koje mu je prilazilo te način na koji se taj proces pristupanja odvijao.

Kako nam analiza popisnog materijala iz 1950. godine otkriva, na području doline rijeke Krivaje proces pristupanja NOP-u odvijao se na sličan način kao i u drugim dijelovima Jugoslavije, gdje je politika nasilja novouspostavljenih, kolaboracionističkih vlasti bila okidač za vojno organizovanje naroda. U slučaju šireg područja Zavidovića Srbi su, ugroženi ustaškom antisrpskom politikom i stvarnom opasnošću od fizičke likvidacije, prvi pristupali partizanskim jedinicama 1941-1942. godine. Kao pripadnici Ozrenskog i Zeničkog odreda, većina prvoboraca je izgubila živote boreći se uglavnom na lokalnom području (Vozuća, Vareš, Žepče, Zenica).24 Analiza popisnog materijala ukazuje da je u skladu s općim jugoslavenskim kretanjima izraženije pristupanje NOVJ-u na širem području doline rijeke Krivaje uslijedilo poslije kapitulacije Italije (1943. godine) i sa sve jasnijim znacima slabljenja i pada ustaškog režima i njegove države. Kako se rat bližio kraju, intenzivirao se prelazak u jedinice NOVJ-a iz drugih neprijateljskih vojnih formacija. Popisna građa otkriva da je približno polovina onih koji su tada pristupali narodnooslobodilačkim jedinicama prešla iz jedinica domobrana, četnika i SS divizije, a da se druga polovina prvi put tek tada vojno aktivirala.

Ogromna većina njih je preživjela rat, dok su oni s manje ratne sreće, za razliku od prvoboraca koji su poginuli na lokalnom području, svoje živote okončali na ratištima širom Bosne i Hercegovine, a neki i van nje. Lica koja su sa šireg 24

Arhiv BiH, Fond SUBNOR, opština Zavidovići, fasc. br. 229, obrazac br. 1 i 2.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

195

Sanja Gladanac

područja općine Zavidovići pristupila NOVJ-u bila su velikom većinom poljoprivrednici, radnici, čobani, đaci, osobe mlađe životne dobi koja se uglavnom kretala od 18 do 40-ak godina starosti. 25 Pored vojne angažovanosti u jedinicama NOVJ-a (70 poginulih i 196 preživjelih boraca)26, stanovništvo iz ovog kraja pružilo je i političku podršku NOP-u. Na osnovu ovdje korištenih popisnih formulara žrtava rata nemoguće je utvrditi približan broj lica koja su sarađivala s NOP-om, jer popisni materijal spominje samo ona koja su iskusila teror neprijatelja. Nabrojana sedmerica, iako nisu bili članovi Komunističke partije Jugoslavije, politički su sarađivali s NOP-om, zbog čega su završili u logorskoj internaciji (Jasenovac; Herceg-Novi; Gradiška; Anhara, Italija; Gutenstein, Njemačka), a četverica njih je i smrtno stradala.27 Zanemarljivo je bilo i učešće žena ovog kraja u NOP-u uprkos nastojanju postratnih jugoslavenskih vlasti da razviju sliku o masovnom učešću žena u Pokretu.28 Popis je kao žrtve fašističkog terora prepoznao i ratne zarobljenike, tj. lica koja su zarobljena kao vojnici. On otkriva da su ih Nijemci zarobljavali izvan lokalnog zavidovićkog područja (Mladenovac, Slavonski Brod, Koprivnica) i internirali u njemačke logore (Karte aggen, Minhen, Dortmund), odakle se većina njih (od 82 ukupno) vratila u Jugoslaviju.29 U diferencijaciji stradalnika na vojne i civilne, ovi posljednji su ipak bili veća žrtva neprijateljskog terora. Poput prethodnog, i popis iz 1950. godine potvrđuje obračun vojnih snaga s domaćim stanovništvom na nacionalnoj osnovi. Veličinu, odnosno masovnost počinjenih zločina moguće je preciznije detektovati ovim popisom koji pri opisu stradanja žrtve koristi termin „ma25

Arhiv BiH, Fond SUBNOR, opština Zavidovići, fasc. br. 229, obrazac br. 1 i 2. Izuzetak je slučaj djece Jovanović Srete, koji je jula 1943. s 10 godina (1933. godište) pristupio II dalmatinskoj brigadi i ostao u njoj do oslobođenja zemlje (15. 5. 1945.), te Selimović Mehmeda, koji se u istom periodu s 15 godina (1928. godište) priključio i do kraja rata ostao u IV. crnogorskoj brigadi 3. čete. Arhiv BiH, Fond SUBNOR, opština Zavidovići, fasc. br. 229, obrazac br. 2.

26 Arhiv BiH, Fond SUBNOR, opština Zavidovići, fasc. br. 229, obrazac br. 1 i 2.

27 Arhiv BiH, Fond SUBNOR, opština Zavidovići, fasc. br. 229, obrazac br. 5.

28 Arhiv BiH, Fond SUBNOR, opština Zavidovići, fasc. br. 229, obrazac br. 1, 2, 5, 6.

29 Arhiv BiH, Fond SUBNOR, opština Zavidovići, fasc. br. 229, obrazac br. 6.

196

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

KOMPARACIJA POPISA ŽRTAVA DRUGOG SVJETSKOG RATA IZ 1947. I 1950. GODINE NA PRIMJERU SREZA/OPĆINE ZAVIDOVIĆI

sovni pokolj“, što uz dodatno prebrojavanje žrtava s jednog lokaliteta tokom određene ratne godine i od određenog izvršioca dovodi do tačnijih zaključaka. Preciznije navođenje vremena stradanja žrtve (mjesec i godina) otkriva nam svu učestalost organizovanih i planiranih napada na seosko stanovništvo i njihovo masovno stradanje. Oni su najčešći i najsuroviji bili tokom 1941. i 1942. godine, kada su izvršeni napadi raznih vojnih snaga označeni u popisnom materijalu kao „,masovni pokolj u selu“ ili „masovno ubijanje“.30 Analiza drugih historijskih izvora otkrit će da li u brojnim upadima raznih vojnih formacija u sela doline rijeke Krivaje ima uzročno-posljedičnih veza, odnosno revanšističkog motiva.

Teror nad domaćim stanovništvom pokazivao se u svom širokom spektru materijalnog uništavanja sela i fizičke likvidacije domaćeg stanovništva. O stravičnosti izvršenih zločina svjedoče navedeni opisi stradanja žrtava u popisnom materijalu iz 1950. godine: „zaklan“, „ubijen“, „masovni pokolj“, „streljan“, „silovana i mrcvarena“ „izgorjeli u štali“, „spaljena na vatri“. Ovaj popis bilježi da je takvu sudbinu u masovnim ili pojedinačnim ubistvima doživjelo 1021 osoba.31 Pored upada vojnih snaga u sela, koji su često bili popraćeni ubistvima, narod je strahovao i od internacije u koncentracione logore. Nakon primjene rasne politike i odvođenja Jevreja 1941. godine u Jasenovac, internacije nisu ostali pošteđeni ni Srbi, pa čak ni nepodobni Hrvati i muslimani koji su otpremljeni u logore Njemačke, Austrije, Italije i u one geografski najbliže: Jasenovac i Stara Gradiška.32 Struktura popisa ratnih žrtava iz 1950. godine omogućava nam jasnije utvrđivanje nacionalne pripadnosti stradalnika, njihov društveni položaj, što i jeste najveća promjena u odnosu na prethodni popis. Popisni materijal žrtava iz 1950. godine potvrđuje rezultate popisa žrtava iz 1947. godine, koji je kao najveće stradalnike označenio Srbe, Jevreje i muslimane, te nacionalni princip njihova stradanja: Jevreji su bili meta ustaša, Srbi meta ustaša, zele-

30

Arhiv BiH, Fond SUBNOR, opština Zavidovići, fasc. br. 229, obrazac br. 3.

Arhiv BiH, Fond SUBNOR, opština Zavidovići, fasc. 229, obrazac br. 3.

32 Arhiv BiH, Fond SUBNOR, opština Zavidovići, fasc. br. 229, obrazac br. 3.

31

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

197

Sanja Gladanac

nog kadra i njemačkih vojnika, a muslimani su bili žrtve četnika, djelomično ustaša i Nijemaca.

Zaključak

Bez obzira na njihove metodološke manjkavosti, odnosno ideološku selekciju stradalnika, popisi žrtava iz 1947. i 1950. godine pružaju mogućnost stvaranja okvirne slike o načinu stradanja žrtava, njihovom odnosu prema NOP-u, te omogućavaju klasificikaciju žrtava prema spolu, nacionalnosti, socijalnom statusu, starosti, godini stradanja i izvršiocu zločina. Neprecizan broj žrtava rezultat je neadekvatnog metodološkog pristupa uslovljenog ideološko-političkim motivima. Iz tog razloga tačan obim stradanja ostat će nedostižan i nakon 1964. godine, kada je u organizaciji Saveznog zavoda za statistiku i republičkih zavoda za statistiku izvršen i treći popis ratnih žrtava, ovoga puta s ciljem prikupljanja dokumentacije za pregovore oko ratne odštete sa Saveznom republikom Njemačkom.

Da li je stradanje domaćeg stanovništva bilo masovno s obzirom na broj stanovnika zavidovićkog kraja, te da li je stradanje stanovništva po nacionalnoj pripadnosti bilo proporcionalno nacionalnoj slici istog područja, teško je utvrditi s obzirom na administrativnu reorganizaciju zemlje i pomjeranje granica zavidovićkog sreza/općine, koja je izvršena u periodu od posljednjeg predratnog popisa stanovništva do drugog evidentiranja ratnih žrtava (19311950). Zbog ukidanja sreza i stvaranja zavidovićke općine te promjene geografskog opsega administrativne jedinice koja je obuhvatala područje doline rijeke Krivaje, otežana je komparacija broja i strukturna analiza ratnih žrtava popisanih 1947. i 1950. godine. Rezultati dvaju popisa žrtava rata, njihovo upoređivanje s drugim historijskim izvorima i kontekstualizacija omogućavaju stvaranje potpunije ratne slike šireg područja Zavidovića, te istovremeno mogu poslužiti kao ozbiljan i polazni izvor za sačinjavanje tačnijeg broja zavidovićkih žrtava palih tokom Drugog svjetskog rata.

198

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

KOMPARACIJA POPISA ŽRTAVA DRUGOG SVJETSKOG RATA IZ 1947. I 1950. GODINE NA PRIMJERU SREZA/OPĆINE ZAVIDOVIĆI

IZVORI I LITERATURA IZVORI a.) Neobjavljeni izvori Arhiv Bosne i Hercegovine, Sarajevo (ABiH) • Fond: Republički odbor Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata Bosne i Hercegovine (SUBNOR) • Fond: Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača – Sarajevo (1944-1947) (ZKUZOP) b) Objavljeni izvori • Službeni list Federalne Bosne i Hercegovine. 1946. Sarajevo.

LITERATURA • •

•

• • •

Geiger V. 2011. „Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu“. Časopis za suvremenu povijest 3. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 699-749.

Karakaš M. 2007. „Žrtve savezničkog bombardovanja Nezavisne Države Hrvatske u jugoslavenskim popisima žrtava rata (1947,. 1950. i 1964.) i hrvatskim žrtvoslovima (1991.-2005)“. Polemos 10/2. Zagreb: Hrvatsko sociološko društvo i Naklada Jesenski i Turk. 73-83.

Lovrenović K. 1968/69. „Zemaljska komisija za Bosnu i Hercegovinu za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača“. Glasnik arhivâ i društava arhivskih radnika Bosne i Hercegovine 8-9. Sarajevo: Društvo arhivskih radnika BiH. 51-61.

Rupić M. 2001. „Ljudski gubici u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu prema popisu iz 1950. godine“. Časopis za suvremenu povijest 1. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 7-18.

Sobolevski M. 1992. „Prilog metodologiji istraživanja stvarnih ljudskih gubitaka Hrvatske u tijeku drugog svjetskog rata“. Časopis za suvremenu povijest 1. Zagreb: Institut za suvremenu povijest, 177-202. Žerjavić V. 1995. „Demografski i ratni gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću“. Časopis za suvremenu povijest 3. Zagreb: Institut za suvremenu povijest, 543-560.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

199

Sanja Gladanac

• • •

200

Graovac I. 2001. „Suodnos demografije i historiografije u istraživanju ljudskih gubitaka“. Dijalog povjesničara-istoričara 3. Zagreb: Zaklada FriedrichNaumann, 525-539.

Kočović B. 1990. Žrtve drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. Sarajevo: Svjetlost. Žerjavić, V. 1989. Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu.

Zagreb: Jugoslavensko viktimološko društvo.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

OLOVSKE NOVINE KAO IZVOR ZA ISTRAŽIVANJE LOKALNE HISTORIJE Aida Ramić

U ovom radu prezentirat će se pitanje istraživanja lokalne historije na primjeru novinskih izvora. Naime, među izvorima za istraživanje lokalne historije novine zauzimaju posebno mjesto. One donose brojne informacije iz svakodnevnog života sredine o kojoj pišu, pa i šire. Najčešće su to tekuće novosti, ali često se mogu pročitati članci kulturno-historijskog karaktera. Stoga ćemo ovom prilikom pokušati reproducirati sliku života u Olovu kroz prizmu članaka koji su objavljeni u Olovskim novinama, te na taj način dati doprinos istraživanju prošlosti kroz lokalnu štampu.

Ključne riječi: Olovo, Olovske novine, lokalna štampa, lokalna historija, svakodnevnica.

Nakon više desetljeća, pa skoro i stoljeća dominantnog istraživanja tradicionalne historije velikih muževa, odnosno nacionalnih prošlosti, velikih događaja, ratova, buna s naglaskom na pitanja političke historije, od 1960-ih i 1970-ih godina, pod utjecajem treće generacije pripadnika francuske škole Annales otvoren je čitav niz novih istraživačkih grana. Oni su skrenuli pažnju na historiju mentaliteta, što je podrazumijevalo istraživanje kulture i supkulture određene regije, odnosno istraživanje mikroelemenata i pitanja iz svakodnevnice.1 U centru zanimanja brojnih istraživača našle su se i historije 1

Gross M. 2006. 590.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

201

Aida Ramić

lokalnih područja, preko kulturne, ekonomske, političke, historije žena, marginalnih skupina, pa u novijem periodu i ekohistorije. 2 Za bosanskohercegovačku historiografiju bilo je karakteristično da je istraživanje lokalne historije bilo u drugom ili trećem planu, jer su se istraživači najčešće usmjeravali ka temama od šireg značaja. Na tom polju se u posljednje vrijeme prave izvjesni pomaci. Pokretačku snagu čini najčešće samo entuzijazam pojedinaca iz tih sredina bez veće institucionalne podrške. Važnu ulogu u tome imaju regionalni centri sa svojim istraživačkim i obrazovnim kadrom, poput Tuzle, Zenice, Mostara i Banje Luke. Oni su najčešće i glavni pokretači brojnih aktivnosti kroz organizaciju skupova, pokretanje naučnih publikacija, te na taj način nastoje podsticati mlade istraživače da se bave i temama iz lokalne historije.3 Doprinos u ovim aktivnostima daje i Institut za istoriju Univerziteta u Sarajevu, koji je prepoznao važnost istraživanja lokalne i regionalne historije. U tom pravcu organizirane su brojne aktivnosti, kroz podsticanje lokalnih organizacija, u saradnji s njima ili samostalno.4 Istraživanje tema lokalnog karaktera ima brojne prednosti, ali i nedostatke. Istraživači se u manjim sredinama često susreću s nedostatkom i nepristupačnošću izvorne građe. Ista je za određena područja smještena najčešće u regionalnim arhivima, lokalnim centrima kulture, bibliotekama i slično. Obim građe varira u ovisnosti o vremenskom periodu koji se istražuje, odnosno o značaju istraživanog prostora. Što je grad bio važniji u političkom, privrednom ili kulturnom pogledu, izvorna građa je bila brojnija i detaljnija. Nisu rijetki slučajevi da su izvori s nekih područja smješteni i van bosanskohercegovačkih granica, naročito za međuratni period zbog posebne administrativ-

2

Gross M. 1994. 19-21.

Kožar A. 2011. 182.

4 U Gradačcu su se održala dva naučna skupa. Skup o 45 godina naučnog i publicističkog djela prof. dr. Mustafe Imamovića održao se od 23. do 25. 10. 2009. godine i skup o Ustavno-pravnom i političkom položaju Bosne i Hercegovine u XX stoljeću od 20. do 22. 5. 2010.

Naučni skup Istraživanje lokalne historije u Bosni i Hercegovini održao se u Gračanici 10. 12. 2010. Konferencija Bosna i Hercegovina 1941. godine: Novi pogledi održala se u Konjicu i Mostaru 23. i 24. 6. 2011. Okrugli sto Rijeka Krivaja kroz prošlost (prostor, vrijeme, ljudi) održan je 19. 9. 2014. godine u Olovu.

3

202

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

OLOVSKE NOVINE KAO IZVOR ZA ISTRAŽIVANJE LOKALNE HISTORIJE

no-teritorijalne organizacije Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca/Jugoslavije, u čijem se sastavu nalazila i teritorija Bosne i Hercegovine. Štampa čini posebnu grupu izvora na koju se istraživači značajnim dijelom oslanjaju u svojim istraživanjima. Ona nudi pregršt informacija o društvenom i političkom životu u prošlosti i čitanje i analiza njezinog sadržaja navodi nas da shvatimo duh vremena i dobijemo odgovor na pitanja kako su određena društva i zajednice razumijevale sebe, kao i promjene oko sebe. Napredovanjem tehničkih dostignuća ona je postajala brojnija i obimnija. Dok su u ranijim periodima novine rijetko izlazile dnevno, već mjesečno ili sedmično, u drugoj polovini XX stoljeća, zahvaljujući tehničkom napretku i boljem protoku informacija, to se promijenilo. Osim što printani mediji daju najosnovnije informacije o društvu u kojem nastaju, dubljom analizom možemo doći do više podataka. Naprimjer, iz niza prikupljenih vijesti ili informacija u toku jedne sedmice ili čak dana samo jedan određeni dio može se objaviti.

Upravo to “filtriranje vijesti” obavlja novinar ili uredništvo, te na taj način utječu na oblikovanje ovog izvora. Savremeni istraživači počeli su pristupati novinama ne samo kao mjestu prikupljanja podataka u cilju potvrđivanja informacija preuzetih iz drugih arhivskih dokumenata već kao izvoru koji je puno složeniji nego što se to u prvi mah čini. Na sadržaj novina utjecaj su kako direktno tako i indirektno imale i vladajuće strukture, što je bilo posebno izraženo u nedemokratskim sistemima 5 Olovske novine kao glasilo Socijalističkog saveza radnog naroda Olova izlazile su od decembra 1981. do maja 1982. godine, a objavljeno je svega pet brojeva. Imale su tiraž od 4.000 primjeraka i bile su besplatne, te su dijeljene po olovskim domaćinstvima. Za izdavanje ovih novina bio je zadužen olovski Centar za kulturu, obrazovanje i informisanje, a finansijer je bio Socijalistički savez radnog naroda (SSRN). Ovaj centar osnovan je 1979. godine u vrijeme kada u Olovu nije bilo značajnijih kulturnih institucija. Narodni univerzitet je nešto prije toga ukinut, a Dom kulture nije se mogao pohvaliti značajnom djelatnošću. Do izlaženja Olovskih novina jedine novine koje su informisale lokalnu zajednicu bile su list Stupčanica, glasilo preduzeća “Stupčanica”. Nji-

5

Dobson M. – Ziemann B. 2009. 192.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

203

Aida Ramić

hovim gašenjem prostor za informisanje ostao je prazan.6 Stoga ne čudi da su očekivanja građana od ovih novina bila velika. To se vidi iz ankete priložene u prvom broju, koja je napravljena s olovskim stanovništvom različitih starosnih i socijalnih struktura o sadržaju koji priželjkuju iz novopokrenutih novina. Očekivanja su se kretala od tema posvećenih mladima i njihovim problemima, radničkoj populaciji, kulturi, sportu, do politike, privrede i slično.7 Ovakvi odgovori ukazuju da je olovska sredina bila spremna za novine lokalnog karaktera. Redakcija se kratkim tekstom obratila čitaocima i istakla kako su Olovske novine “tribina radnih ljudi i građana Olova”, te kako imaju za cilj da doprinesu “blagovremenom, objektivnom i cjelovitom informisanju”.8 Olovske novine obrađivale su i prezentirale teme širokog spektra, od političkih, privrednih, kulturnih, sportskih do tema iz svakodnevnog života grada Olova i njegovih okolnih područja, kako su to i svojim nazivom nagovještavale. Osim tema lokalnog karaktera, mogli su se pročitati i članci o bosanskohercegovačkim i jugoslavenskim dešavanjima, ali kontekstualno najčešće vezanim uz Olovo.

U pet brojeva Olovskih novina najaktuelnija tema iz političkog života grada bila je vezana uz izbore. Kroz brojne članke možemo pratiti tok izbora u različitim društveno-političkim organizacijama grada.9 U drugom broju novina, od 28. januara 1982. godine, na naslovnoj strani posebno je prezentirana vijest o usvajanju novog Statuta općine Olovo. Istaknuto je kako je ovaj Statut usklađen s promjenama koje su nastupile od donošenja Ustava 1974. godine.

Jedna od većih izmjena koju je donio novi Statut je svakako promjena dana općine. Umjesto do tada obilježavanog 19. decembra, dana oslobođenja op6

Intervju sa Stjepanom Bružom, 24. 10. 2015.

“Riječ- umjesto šutnje”. Olovske novine, br. 1. 22. decembar 1981. 2-3.

8 “List – kao naša tribina”. Olovske novine, br. 1, 22. decembar 1981. 1.

9 “Izbori i SK”. Olovske novine, br. 1, 22. decembar 1981. 3; “Aktivnost - po planu”. Olovske novine, br. 2, 28. junuar 1982. 3; “Posebna pažnja kadrovskoj politici”. Olovske novine, br. 2, 28. januar 1982. 3; “ Kritikom do boljih rješenja”. Olovske novine, br. 2, 28. januar 1982. 3; “Konstituisanje opštinskog odbora – 17. februara”. Olovske novine, br. 2, 28. januar 1982. 3; Rubrika “Izbori ‘82”. Olovske novine, br. 3, 8. mart 1982. 3; “Za svako mjesto veći broj kandidata”. Olovske novine, br. 4, 7. april 1982. 1; “Izbori – potvrda delegatskog sistema”. Olovske novine, br. 4, 7. april 1982, 3; Rubrika “Izbori”, Olovske novine, br 5, 25. maj 1982. 3.

7

204

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

OLOVSKE NOVINE KAO IZVOR ZA ISTRAŽIVANJE LOKALNE HISTORIJE

ćine, za novi datum uzet je 25. juni, kada su Tito i Vrhovni štab 1943. godine boravili u Olovu. S tim u vezi ustanovljena je Dvadesetpetojunska nagrada.10 Ova izmjena svakako je bila vezana uz ne tako davnu Titovu smrt. Promjena dana općine i prelazak s “običnog” događaja iz revolucionarne prošlosti na događaj vezan uz Titovu ličnost je u tom periodu trebala ostaviti snažan pečat na olovsku sredinu. U to vrijeme bilo je važno prezentirati Tita kao snažan integrirajući faktor u zemlji. Nedugo poslije, u vezi s ovom odlukom, donijeta je i odluka o gradnji spomenika Dvadeset peti juni u čast palih boraca i žrtava fašističkog terora u Olovu, koji bi se otvorio prilikom obilježavanja Dana općine.11 U toku je bilo održavanje VIII kongresa SKBiH, pa je tim povodom u dva nastavka izašao članak historijsko-političkog karaktera u kojem je prezentiran rad Partije kroz održavanje prvih šest kongresa KPJ/SKJ. Najprije je u četvrtom broju Olovskih novina u rubrici “Svijetli trenuci” izašao prvi dio članka u kojem se govori o nastanku Partije i njenom djelovanju u ilegali od 1919. do 1928. godine i njena četiri prva kongresa. Drugi dio članka izašao je u istoimenoj rubrici broja pet novina pod naslovom “Prvi kongres u slobodnoj zemlji...”. U tom članku prikazani su peti i šesti kongres KPJ/SKJ, kongres iz 1948, na kojem je usvojena Rezolucija o odnosu KPJ prema Informbirou, kao i kongres iz 1952. godine, na kojem je došlo, između ostalog, i do prenominacije Partije iz Komunističke partije Jugoslavije u Savez komunista Jugoslavije.

Ovim kongresom je u svjetlu tadašnjih reformskih pravaca trebala da se pošalje poruka o promjeni kursa Partije od monolitnog jednopartijskog sistema prema demokratskom usmjerenju. Ipak, partijska linija je i dalje ostala dominantna.12 Ostali kongresi su planirani za naredne brojeve Olovskih novina, ali prestankom izlaženja istih ovaj članak nije realiziran u potpunosti. Osim ovog, u petom broju novina izašao je članak “Tito za kongresnim govornicama. Istina pred radnike”, u kojem su prezentirani isječci, odnosno zaključne misli iz Titovih govora sa sedam poslijeratnih kongresa KPJ/SKJ. U njima je 10

“Novi Statut, bogatiji sadržaj”. Olovske novine, br. 2, 28. januar 1982. 1.

“Otkrivanje spomenika 25. juni”. Olovske novine, br. 4, 7. april 1982. 9. Spomenik je izgrađen i otvoren tek dvije godine kasnije 25. juna 1984. godine.

12 “Dvanaest kongresa jugoslavenskih komunista. Partija je rođena”. Olovske novine, br.

4, 7. april 1982. 2; “Dvanaest kongresa jugoslavenskih komunista. Prvi kongres u slobodnoj zemlji”’. Olovske novine, br. 5, 25. maj 1982. 2.

11

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

205

Aida Ramić

naglašeno više pitanja, od isticanja pobjede komunizma nad monarhijom i kapitalizmom u zemlji, preko decentralizacije, radničkog samoupravljanja, borbe protiv liberalističkih struja do važnosti većeg privrednog razvoja i smanjenja klasnih razlika. Ovi članci imali su jasnu idejno-političku poruku protkanu aktualnim političkim dešavanjima u zemlji.13 Članak “Realne šanse za brži povratak” je ekonomsko-političkog karaktera. U njemu je riječ o sastanku s trideset iseljenika koji su bili na boravku u Olovu. Raspravljalo se o mogućnostima njihovog povratka u zemlju, kao i o mogućnostima pokretanja nekog privatnog posla.14 Ova praksa podsticanja “gastarbajtera” na povratak bila je aktuelna od druge polovine sedamdesetih i tokom osamdesetih godina, u skladu s novom migracionom politikom vlasti.

Dolazak radnika u rodnu zemlju predstavljao je socijalnu afirmaciju kroz prezentaciju njih kao uspješnih ljudi. Općinske vlasti, kao što je to bio slučaj i u Olovu, dočekivale su ih kroz organiziranje brojnih kulturno-zabavnih svečanosti i razgovora. Radnici na radu u inostranstvu postali su važni zbog deviznih sredstava na koja se računalo u vidu ulaganja u jugoslavensku privredu.

Postojalo je više različitih ideja koje su trebale navesti radnike na povratak, naprimjer, u vidu organiziranja kupovine obveznica, odnosno “kupovine” radnih mjesta, kao i kroz podsticanje male privrede, otvaranje zanatskih radionica, servisa i drugih manjih privatnih poslova. Država nije pokazala interes da poboljša uvjete za ove ideje, pa je to uglavnom slabo realizirano ili nije uopće.15 Privredne teme olovskog kraja prezentirane su uglavnom kroz rubriku Iz udruženog rada. Predstavljen je rad glavnih preduzeća Tvornice namještaja “Bor” Olovo,16 Trikotaže “Olovo”17, Preduzeća za preradu drveta “Stupčanica”,18 13

Olovske novine, br. 5, 25. maj 1982. 2.

“Realne šanse za brži povratak”. Olovske novine, br. 2, 28. januar 1982, 3.

15 Mulaosmanović A. 2010. 62-65; Ivanović V. 2012. 267, 272-296.

16 “80 posto proizvodnje – izvoz”. Olovske novine, br. 1, 22. decembar 1981. 6; “Kako ušestorostručiti ukupan prihod”. Olovske novine, br. 2, 28. junuar 1982. 6; “Program ‘Olovo’ za devize”. Olovske novine, br. 4, 7. april 1982. 8.

17 “Energično protiv subjektivnih slabosti”. Olovske novine, br. 1, 22. decembar 1981. 7; “Zajednički – jači”. Olovske novine, br. 5, 25. maj 1982, 8.

18 “Nagrađeni primjerni vozači”. Olovske novine, br. 2, 28. junuar 1982. 6; “Preko milion kilometara na točkovima”. Olovske novine, br. 2, 28. junuar 1982. 7; “Interna ekonomika 14

206

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

OLOVSKE NOVINE KAO IZVOR ZA ISTRAŽIVANJE LOKALNE HISTORIJE

Građevinskog preduzeća “Građevinarstvo”,19 Preduzeća “Šumarstvo” 20, “Poljokop”21, Rudnika “Olovo”22, kao i razvoj tercijarne grane privrede u Olovu, odnosno turizma,23 kroz podsticanje osnivanja hotela na Pakleniku24 i otvaranje hotela Akvaterm u Olovu.25 U člancima koji se nižu iz broja u broj može se skicirati slika stanja olovske privrede. Većina preduzeća u to vrijeme poslovala je s gubitkom. To je isticano kao osnovni problem. Naravno, to se ne može i ne treba posmatrati odvojeno od stanja i prilika privrede Republike, ali i Jugoslavije, koja se početkom 1980-ih nalazila u već očitoj krizi.26 Tako se navodi kako Tvornica namještaja “Bor” posluje s gubitkom od 24 miliona dinara.27 Neka preduzeća su uspijevala poslovati bez gubitaka, ali su se susretala s velikim problemima u radu. Naprimjer, Građevinsko preduzeće “Građevinarstvo” najčešće je pola radne godine prolazilo u mirovanju, jer su investitori bili spori u donošenju planova i odluka u relizaciji poslova. Stoga je većina poslova obavljana u drugom dijelu godine.28 Ovo ukazuje na tromost i kompliciranost sistema poslovanja u socijalizmu. Finansijske neprilike nisu jedini problem s kojim se susreću privredna preduzeća. Tu je česta i nedisciplina radnika, koja se ogleda u neizvršavanju poslovnih obaveza, konfliktima na poslu, nedolasku na posao i slično. Tako je u ranije spomenutoj Tvornici namještaja “Bor” od januara do juna 1981. godine zabilježeno 107 disciplinskih prijava, te 2200 radnih dana na bolovanju. 29 Izostanak radnika u Tvornici trikotaže bio je, naprimjer, druge prirode. S obzirom da su u njoj radile pretežno žene, dnevno je –filozofija rada”. Olovske novine, br. 3, 8. mart 1982. 6.

19 “Kako angažovati raspoloživu mehanizaciju”. Olovske novine, br. 3, 8. mart 1982. 7.

20 “ U traženju površina za pošumljavanje”. Olovske novine, br. 2, 28. januar 1982. 6.

21 “Proizvodnja mesa strateški zadatak”. Olovske novine, br. 2, 28. junuar 1982. 6.

22 “Studija produbila nadu”. Olovske novine, br. 2, 28. junuar 1982. 7; “Olovo se (ipak) vraća – olovu”. Olovske novine, br. 4, 7. april 1982. 7.

23 “Mogućnost iznad napora”. Olovske novine, br. 2, 28. januar 1982. 7.

24 “I u Pakleniku - motel”. Olovske novine, br. 4, 7. april 1982. 6.

25 “Otvoren hotel Akvaterm”. Olovske novine, br. 5, 25. maj 1982. 7.

26 Žanin-Čalić M. 2013. 328-330.

27 “80 posto proizvodnje – izvoz”. Olovske novine, br. 1, 22. decembar 1981. 6.

28 “Kako angažovati raspoloživu mehanizaciju”. Olovske novine, br. 3, 8. mart 1982. 7.

29 Isto.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

207

Aida Ramić

izostajalo 40 radnica, a od toga ih je pola bilo na porodiljnom odsustvu. Stoga je u tvornici planirana izgradnja ambulante i obdaništa, što je bio interesantan prijedlog rješenja ovog problema.30 Prema saznanjima do kojih smo došli, ovo nikad nije realizirano. Slična situacija bila je i u preduzeću “Šumarstvo”.

Tokom 1981. godine od 918 zaposlenih radnika radilo je samo njih 802.31 U sklopu iste rubrike našao se i članak koji govori o usmjeravanju mladih ljudi prilikom upisivanja u srednju školu. Pri tome je Srednjoškolski centar “25. maj” u saradnji s osnovnim organizacijama udruženog rada prema njihovim potrebama vršio upis mladih ljudi na školovanje za određena zanimanja.32 Ovo se odvijalo u skladu s tadašnjom jugoslavenskom politikom usmjerenog obrazovanja, koja je kao osnovni cilj imala smanjenje broja nezaposlenih mladih ljudi. Obrazovni sistem se u to vrijeme nalazio pred brojnim izazovima, između ostalog, i zbog sprovođenja spomenute reforme. Prema podacima koji su iznijeti u novinama iz aprila, u Srednjoškolskom centru “25. maj” u drugom polugodištu preko 20% učenika imalo je 4 ili više negativnih ocjena, a u jednom razredu prolaznost je bila tek 23%. Kao razlog za ovakvo stanje navodi se i nejednako predznanje učenika prilikom upisa u prve razrede usmjerenog obrazovanja. Osim toga, ističe se i slab interes roditelja za stanje u školi, te veliki broj izostanaka s nastave. U jednom razredu u prvom polugodištu napravljen je 1531 izostanak s časa, a slična situacija je nastavljena i u drugom polugodištu. Ono zbog čega je ovo pitanje u štampi posebno naglašeno jeste što su u razredu bila sedmerica učenika članova Saveza komunista, te se naglašava kako je to trebalo utjecati da stanje bude bolje.33 Osim obrazovanja u Olovu su u posmatranom periodu nastupile određene promjene i na polju zdravstva. O tome svjedoči i podatak da je 15. septembra 1981. godine Olovo dobilo Dom zdravlja, kao kvalitetniji oblik zdravstvene zaštite. Do tada je djelovala Zdravstvena stanica uz tri dispanzera u mjesnim zajednicama Careva Ćuprija, Petrovići i Solun.34 Tako su Olovu u od30

“Energično protiv subjektivnih slabosti”. Olovske novine, br. 1, 22. decembar 1981. 7.

“U traženju površina za pošumljavanje”. Olovske novine, br. 2, 28. januar 1982. 6.

32 “Kreću metalci i rudari”. Olovske novine, br. 5, 25. maj 1982. 5.

33 “Hoće li juni biti vreliji?”. Olovske novine, br. 4, 7. april 1982. godine.

34 “Na zdravijim nogama”. Olovske novine, br. 4, 7. april 1982, 8.

31

208

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

OLOVSKE NOVINE KAO IZVOR ZA ISTRAŽIVANJE LOKALNE HISTORIJE

nosu na 1980. godinu, kada je bilo zaposleno 8 ljekara i 3 stomatologa, 1982. već radilo 13 ljekara i 4 stomataloga, a 1983. godine 15 ljekara, 5 stomatologa i tri specijalista.35 U okviru rubrike koja je posvećena kulturi mogli su se pročitati članci memorijalnog i kulturno-historijskog sadržaja. Pisalo se o životu i djelu velikih stvaralaca koji su porijeklom iz Olova, slikaru Danijelu Ozmi36 te prosvjetitelju Matiji Divkoviću.37 Osim spomenutog, u dva članka objavljena u br. 3 Olovskih novina autori Hasan Beridan i Dimitrije Kerić dali su opis stećaka na olovskom prostoru, te su iznijeli podatke o njihovom broju, izgledu i istraženosti. U članku objavljenom u br. 4 autor Hasan Beridan kratko je predstavio historiju Olova u XIV i XV stoljeću, kada se ruda olova intenzivno vadila i izvozila.38 Uredništvo novina u ovoj rubrici osim prigodnih tekstova kulturno-historijskog sadržaja39 otkriva i složeniju sliku stanja na polju olovske kulture.

To se može pratiti kroz članak u kojem se kritizira ponašanje mladih ljudi koji nisu posjećivali olovski Dom kulture, dok je s druge strane, u istom tom domu kulture bila smještena i kafana koja je imala iznimnu posjećenost. Ovo stanje je pokazatelj jednog paradoksa olovske sredine tog vremena.40 Iz novina se mogla pratiti i značajna angažiranost na promoviranju kulturnih aktivnosti u gradu i pored jako teškog stanja u institucijama kulture. Tokom mjeseca februara 1982. godine planirano je gostovanje Tuzlanskog pozorišta41, a u

35

Statistički godišnjak Bosne i Hercegovine. 1981. god. XV, 517; Isto. 1983. god XVII, 538; Isto. 1985. god. XIX, 542.

36 “Danijel Ozmo – slikar olovskog podneblja”. Olovske novine, br. 1, 22. decembar 1981.

10.

37 “Divković – utemeljitelj književnosti u BiH”. Olovske novine, br. 1, 22. decembar 1981.

10.

38 “Istorija u kamenu sačuvana”. Olovske novine, br. 3, 8. mart 1982. 10; “Izazov za istraživače”. Olovske novine, br. 3. 8. mart 1982. 10; “Od Kamenice do Venecije”. Olovske novine, br. 4, 7. april 1982. 10.

39 “Na margini stoljeća”. Olovske novine, br. 2, 28. januara 1982. 5.

40 “Dva doma kulture, a ‘kultura’ u kafanama”. Olovske novine, br. 2, 28. januara 1982. 7; “Komisije upozoravaju, zdanje propada”. Olovske novine, br. 2, 28. januara 1982. 7; “Ko reskira – dobiva (po džepu)!”. Olovske novine, br. 3, 8. mart 1982. 8.

41 “Tuzlansko Narodno pozorište u Olovu”. Olovske novine, br. 2, 28. januara 1982. 10.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

209

Aida Ramić

mjesecu martu Lutkarskog pozorišta iz Praga42, te je ujedno organizirana i aktivnost prikupljanja knjiga za biblioteku.43 Sve predviđene aktivnosti nisu urodile plodom. Tako je za vrijeme održavanje predstave “Noć strepnje” Tuzlanskog pozorišta prodato osam karata, dok je istovremeno na tomboli bilo preko stotinu mladih ljudi.44 Važan medij i sve prisutniji u mnogim domovima je svakako i televizija. Naime, televizija je u to vrijeme bila u stalnoj ekspanziji. U 1982. godini u Olovu je zabilježno 1771 televizijski pretplatnik, što je prema 16.341 stanovnika, koliko ih je zabilježeno u općini Olovo, značilo da je na 9 stanovnika dolazio po jedan televizijski prijemnik.45 RTV Sarajevo počela je s emitiranjem drugog programa, ali zbog nepostajanja dobrog TV predajnika kvalitet slike je bio loš. Stoga je pokrenuta inicijativa za postavljanje drugog televizijskog predajnika. Na tome se radilo i to je realizirano početkom 1982. godine.46 U Olovu je radilo aktivno i jedno kino, koje je imalo izuzetno živu djelatnost. Prema statistikama, tokom 1982. godine posjetilo ga je 29.000 posjetilaca, a emitirano je 355 predstava. Olovske novine su na zadnjoj stranici redovno donosile vijesti o repertoaru kina, iz kojih se može vidjeti da je dijapazon emitiranih filmova bio izuzetno širok, od američkih, engleskih, francuskih, italijanskih i domaćih filmova različitih žanrova od akcionih, avanturističkih, komedija, pa povremeno do filmova erotskog žanra, što se odnosilo na filmove koji imaju nagovještaje erotskih i strastvenih scena.47 Sportske vijesti bile su nezaobilazne u svakom broju Olovskih novina. Izvještaji se tiču uspjeha olovskog fudbala, košarke, stonog tenisa, streljaštva i slično. Ono što se može prepoznati kao osnovna pojava kod lokalnog sporta i 42

“Gostuje ‘Narcis’ – lutkarsko pozorište iz Praga”. Olovske novine, br. 3, 8. mart 1982. 12.

“Niko kao posmatrač”. Olovske novine, br. 3, 8. mart 1982. 12.

44 “Ko reskira – dobiva (po džepu)!”. Olovske novine, br. 3, 8. mart 1982. 8.

45 Statistički godišnjak Bosne i Hercegovine. 1983. god XVII, 533.

46 “Drugi program na proljeće”. Olovske novine, br. 2, 28. januar 1982. 12.

47 Erotskim žanrom obilježen je njemački film “Djeca s kolodvora ZOO” iz 1981. godine, koji obrađuje aktuelnu socijalnu problematiku pitanja narkomanije i prostitucije, a rađen je prema istoimenoj knjizi koja je objavljena 1979. godine. “Repertoar gradskog bioskopa za februar”. Olovske novine, br. 2, 28. januar 1982. 12; “Repertoar kina za mart”.

Olovske novine, br. 3, 8. mart 1982; “Repertoar bioskopa za april”. Olovske novine, br. 4, 7. april 1982. 12; “Repertoar kina za juli”. Olovske novine, br. 5, 25. maj 1982. 12.

43

210

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

OLOVSKE NOVINE KAO IZVOR ZA ISTRAŽIVANJE LOKALNE HISTORIJE

organizacija koje se bave sporotom je nedostatak sredstava. Često se navodi kako bi rezultati zasigurno bili bolji da su sredstva koja se ulažu veća.48 Osim političkih, privrednih, kulturnih i tema iz sporta, čitav niz vijesti koje donose ove novine možemo svrstati u kategoriju svakodnevnog života.

To su najprije vijesti o uređenju ulica,49 organizaciji parking prostora,50 pitanju grijanja javnih institucija,51 izgradnje i rekonstrukcije putne infrastrukture unutar mjesnih zajednica,52 autobusnog saobraćaja53, stambene izgradnje,54 djelovanja brojnih društvenih organizacija: Crvenog krsta,55 Planinarskog društva,56 Društva pčelara57 i slično.58 Značajan dio olovske općine čine mjesne zajednice seoskog tipa, u kojima nisu bila regulirana brojna pitanja, pa je to često tema u novinama. Naime, kroz primjere Olovskih novina može se ostvariti djelomičan uvid u stanje olovskih seoskih zajednica. Problemi koji su ih mučili bili su brojni. Većina tih mjesnih zajednica nije imala asfaltirane ceste. Najčešće su to bili makadamski putevi koji su uređivani zajedničkim radnim akcijama. Takav je, naprimjer, slučaj Mjesne zajednice Milankovići, gdje je zajedničkim snagama napravljen put u dužini od tri kilometra, kojim je ubrzo počeo saobraćati i autobus. Zajedničkim trudom došlo se i do elektri48

“Streljaju – na veliko”, Olovske novine, br. 1, 22. decembar 1981. 9; “Fudbaleri i košarkašice – bez premca”. Olovske novine, br. 1, 22. decembar 1981. 11.

49 “Signalizacija za svakoga”. Olovske novine, br. 5, 25. maj 1982. 12.

50 “Gdje god nađeš zgodno mjesto – auto ostavi”. Olovske novine, br. 2, 28. januara 1982.

4.

51 “Svaka kuća – kotlovnica?”. Olovske novine, br. 2, 28. januara 1982. 4.

52 “Ko sve utiče na pravac puteva?”. Olovske novine, br. 2, 28. januara 1982. 5; “Preko rijeke do povelje”. Olovske novine, br. 2, 28. januara 1982. 5.

53 “Na potezu akcije za buduće slavlje”. Olovske novine, br. 3, 8. mart 1982. 5.

54 “Kako trajno rješiti pitanje stambene izgradnje”. Olovske novine, br. 2, 28. januara 1982. 6; “Razvali pa – ostavi!”. Olovske novine, br. 4, 7. april 1982. 4.

55 “Sistem ne počiva na pojedincu”. Olovske novine, br. 3, 8. mart 1982. 9.

56 “Družina formirana i u Čuništu”. Olovske novine, br. 4, 7. april 1982. 9.

57 “Nauka u košnicama”. Olovske novine, br. 3, 8. mart 1982. 9.

58 “Svaki učenik s puškom u ruci”, Olovske novine, br. 2, 28. januara 1982. 6; “Izazov za meraklije”. Olovske novine, br. 2, 28. januara 1982. 6; “Nove organizacije za uspješno djelovanje”. Olovske novine, br. 2, 28. januara 1982. 6; “Svaki goran 560 sadnica”. Olovske novine, br. 2, 28. januara 1982. 6.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

211

Aida Ramić

fikacije.59 Većina ovih zajednica “patila” je od istih problema. Lokalne prodavnice, koje su često bile jedine za to područje, uvijek su bile loše snabdjevene, neriješeni su bili kanalizacioni problemi za neke veće objekte, npr. lokalne kafane, slab dotok pitke vode i slično. Olovske novine donose podatke i o djelatnosti najveće organizacije za stipendiranje u Jugoslaviji, koja je formirana i na prostoru općine Olovo, a to je Titov fond za stipendiranje mladih radnika i radničke djece. Ovaj fond je stipendirao 11 đaka s prostora olovske općine, a najveći broj članova zabilježen je upravo poslije smrti Josipa Broza Tita, čije ime i nosi.60 Olovske novine su zabilježile i događaje vezane uz organiziranje i opremanje omladinskih radnih brigada za radne akcije. Naime, u aprilskom izdanju ovih novina povodom obilježavanja Dana omladinskih radnih akcija (ORA) 1. aprila objavljeni su prigodni i informativni članci. U članku “Sijine topčiderske radosti” Sija Degirmendžić-Karahmetović se prisjeća jedne od prvih većih radnih akcija na kojima je učešće uzela i radna brigada iz Olova na gradnji Novog Beograda. Navodi kako je učešće žene na radnim brigadama u to vrijeme bila rijetkost.61 Na istoj strani se pisalo o olovskoj ORB “Stupčanica”, odnosno kasnije “Đuro Pucar Stari”, koja je za pet godina od 1975. do 1980. godine učestvovala na osam saveznih radnih akcija, a i u toku te godine trebala je učestvovati na saveznoj radnoj akciji Kupres ‘82.62 O tome kako organiziranje radnih akcija kao aktivnost nije zanemarena ni na lokalnom nivou svjedoči ORA Olovo ‘82, na kojoj je učešće uzela 21 brigada iz olovskih mjesnih zajednica u aktivnostima povodom Dana ORA.63 Omladinske radne akcije koje su organizirane tokom 1970-ih i 1980-ih godina imale su nešto drugačiji koncept i zamisao u odnosu na one s konca 1940-ih i 1950-ih. Naime, akcenat je bio na idejno-propagandnom i odgojnom značaju u cilju razvijanja zajedništva među mladim ljudima.64 59

“Na potezu akcije za buduće slavlje”. Olovske novine, br. 3, 8. mart 1982. 5.

“Titov fond”. Olovske novine, br. 3, 8. mart 1982. 9.; Više o o tome: Ličina Ramić A. 2013.

9-129.

61 “Sijine topčiderske radosti”. Olovske novine, br. 4, 7. april 1982. 2.

62 “Višestruka udarništva”. Olovske novine, br. 4, 7. april 1982. 2; “ORB ‘Đuro Pucar Stari’ na SORA Kupres ‘82”. Olovske novine, br. 5, 25. maj 1982. 9.

63 “Najbolja brigada Ajdinovića”, Olovske novine, br. 4, 7. april 1982. 2.

64 Mihailović S., Spasojević G. 1979; Međović D. 1984; Petranović B. 1989; Selinić S. 2007.

60

212

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

OLOVSKE NOVINE KAO IZVOR ZA ISTRAŽIVANJE LOKALNE HISTORIJE

Otvaranje novih istraživačkih tema koje su sve aktuelnije u svijetu i kod nas, kao npr. pitanja gender historije, mogu svoje izvorište naći i u Olovskim novinama. Kroz članke o djelovanju Antifašističkog fronta žena u Olovu i ispovijesti nekih od učesnica u toj organizaciji otkrivaju se informacije koje ukazuju na položaj žene u to vrijeme, a otvara se i pitanje događaja skidanja zara i feredže, kojem su one svjedočile. Vilma Rudeljić, prva predsjednica AFŽ-a u Olovu, u svom sjećanju navodi kako se u to vrijeme, neposredno poslije rata, velika pažnja posvećivala “...kulturnom uzdizanju žena. Organizovani su kursevi za opismenjavanje i kuhanje i jedna od najdelikatnijih acija – skidanje feredže (koja je bila i zakonski propisana – otkrivanje žena Muslimanki), akcija koje je dočekana s oduševljenjem, ali i sa strepnjom, kao što to obično biva sa svim novinama”65. Ovo je bez sumnje pristrasno sjećanje sudionice tih događaja, ali i ono kao takvo, doneseno nakon veće vremenske distance, pokazatelj je ideologije toga vremena, te je u ovom slučaju kritičko čitanje štampe kao izvora važno. Ovaj članak, kao i niz drugih članaka u kojima se piše o brojnim temama vezanim za žene, njihov položaj i prava objavljeni su u trećem broju Olovskih novina, kojim je obilježen 8. mart – Dan žena.66 U novinama se javljaju sadržaji iz ekohistorije kroz priče o čistoći i uređenju grada te lokalnog izletišta Zeleni vir. Posebno se naglašava problem bacanja smeća po ulicama, ulazima i u rijeku Stupčanicu. Ono što je zanimljivo kod ovog članka je to što se u njemu na odgovornost pozivaju općinske vlasti. Čak se u jednoj rečenici navodi kako se ulice sada “peru redovnije nego ranije, ali to nije dovoljno da kažemo da nam je grad čist”67. Autor ovog članka, ujedno i urednik Olovskih novina, Stjepan Bruža u razgovoru koji smo obavili istakao je kako je prozivanje općinskih vlasti vjerovatno bio razlog što su se Olovske novine brzo ugasile.68 Izdvaja se i članak u kojem se piše o tome kako se griju u Olovu javne institucije i privatna domaćinstva. Naglašava se kako se velika količina energije neplanski troši. Svaka kuća ima svoje grijanje, a na pet stotina metara nalazi se čak pet kotlovnica za posebne organizacione jedinice 65

“Sjećanja koja ne blijede”. Olovske novine, br. 3, 8. mart 1982. 2.

Olovske novine, br. 3, 8. mart 1982.

67 “Stupčanica, tekuća deponija”. Olovske novine, br. 3, 8. mart 1982. 8; “Zeleni vir pocrvenio”. Olovske novine, br. 4, 7. april 1982. 4.

68 Intervju sa Stjepanom Bružom, 24. 10. 2015.

66

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

213

Aida Ramić

koje ne rade u punom kapacitetu.69 Posebno se tematizira, kroz članke o radu Preduzeća “Šumarstvo”, i pošumljavanje, kao važan segment rada ovog preduzeća. Naime, i to je jedno od važnijih ekoloških pitanja, jer sječa šuma bez uzgojnih radova predstavlja svojevrsnu ekološku katastrofu.70 Svoj doprinos pošumljavanju davala je i Društvena organizacija “Gorana”, koja je intenzivno radila na ovom planu. Tokom 1980. i 1981. godine ova organizacija posadila je preko 2,5 miliona sadnica. Olovska organizacija “Gorana” je proglašena za najbolju goransku organizaciju u 1981. godini na nivou SRBiH.71 Ne treba zanemariti članke o manjinskim zajednicama. Premda je u ovih pet brojeva zabilježen samo jedan takav članak s skromnim sadržajem, to svakako ne umanjuje važnost ove teme i potrebu da ga posebno istaknemo.

U naslovu “Romi ne bi više petrolejku” piše se o romskoj zajednici u mjesnoj zajednici Drecelj, koja je u veoma teškom položaju, te se navodi da oni nemaju čak ni električnu energiju u domovima.72 Peti, ujedno i posljednji broj Olovskih novina izašao je 25. maja 1982. godine i bio je u znaku proslave Dana mladosti, odnosno druge godišnjice od Titove smrti. Osim izvještaja o prolasku štafete kroz Bosnu i Hercegovinu, pa i kroz Olovo, u rubrici Mladi Olova Titu predstavljeni su likovni i literarni radovi o spomenutoj temi. Tekstovi su bili inspirirani Titovom smrću i životom poslije njegove smrti, a nosili su simbolične nazive “Tito će vječno živjeti” i “Iz bola u nove pobjede”.73 U drugom radu izdvojili smo sljedeći pasus kojim se želi na jednostavan način opisati stanje u zajednici nakon Titove smrti. Naglašen je osjećaj sumnje i nemoći zbog velikog gubitka, kao i stav da se mora ići naprijed, dalje, uz vječno sjećanje i zahvalnost Titu: ‘’Ali kako ići dalje. Kako živjeti bez Tita? Bila su to pitanja koja su se javila u svakom Jugoslovenu tog 4. maja 1980. godine. Tada smo osjetili slabost, zaplakali, krišom obrisali suze, da bi se kasnije osjetili jakim, jačim no ikada i pošli ponosno uzdignutog čela u naše, Titovo sutra. Ponosni, onako kako 69

“Svaka kuća – kotlovnica”. Olovske novine, br. 2, 28. januar 1982. 4.

“U traženju površina za pošumljavanje”. Olovske novine, br. 2, 28. januar 1982. 6.

71 Svaki goran 560 sadnica”. Olovske novine, br. 2, 28. januar 1982. 9; “Prvi u Republici”.

Olovske novine, 4, 7. april 1982. 9.

72 “Romi ne bi više petrolejku”. Olovske novine, br. 3, 8. mart 1982. 5.

73 “Tito - vječna inspiracija”. Olovske novine, br. 5, 25. maj 1982. 10.

70

214

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

OLOVSKE NOVINE KAO IZVOR ZA ISTRAŽIVANJE LOKALNE HISTORIJE

Slika 1. Isječak naslovne stranice Olovskih novina.

nas je Tito učio. Trgnuli smo se, kao iz nekog sna, postali svjesni da smo mnogo izgubili, ali da mnogo i imamo. Izgubili smo divnog čovjeka i druga, ali ostalo je njegovo djelo i riječi koje su naš zavjet.”74

Istovremeno se održavalo i općinsko takmičenje “Titovim stazama revolucije”, na kojem su učestvovali takmičari iz svih osnovnih škola. Ovo takmičenje bilo je zamišljeno kao smotra znanja i stvaralaštva.75 Na gradskom stadionu organizirana je manifestacija pod nazivom “Tito – lučonoša zvjezdanih prostora mira i progresa”. Sletske vježbe koje su izvodili mladi Olova nosile su nazive: “Naša sloga, naše zajedništvo”, “Godine su prošle pune muka”, “Nek živi ljubav” i “Jugoslavijo”, a mladi su na kraju svojim tijelima ispisali granice države i Titov potpis. U toku ove manifestacije izvedene su pjesme “Tito” i “Kongres USAOJ”, kao i “Tebi ne treba legenda, istinska ljubav dosta je”. Svečanost na stadionu završena je zajedničkim pjevanjem pjesme “Druže Tito, mi ti se kunemo”.76 Tekstovi objavljeni u novinama kao i kompletna manifestacija koja je organizirana povodom obilježavanja Dana mladosti i Titovog rođendana mogu se posmatrati kao dio kampanje Poslije Tita Tito, koja je za cilj imala osiguranje socijalističkog legitimiteta države i nakon smrti njezina predsjednika. Uz svaki broj, na početnoj stranici, uz naziv novina stajala je i zakletva “Druže Tito, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo”.

Premda je uredništvo tokom izlaska novina u nekoliko navrata skretalo pažnju na težak položaj kako Centra za kulturu, obrazovanje i informisanje kao izdavača novina tako i Olovskih novina, za njihov opstanak nije bilo sluha. Njihovo finansiranje bilo je predviđeno preko doprinosa društveno-poli74

“Iz bola u nove pobjede”. Olovske novine, br. 5, 25. maj 1982. 10.

“Najbolji učenici Olova”. Olovske novine, br. 5, 25. maj 1982. 9.

76 “U znak zavjeta Titovom djelu”. Olovske novine, br. 5, 25. maj 1982. 10.

75

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

215

Aida Ramić

tičkih organizacija ili organizacija udruženog rada koje bi se na to obavezale preko samoupravnog sporazuma. Na tom putu javile su se brojne prepreke, prvenstveno što najveće organizacije udruženog rada kao što su „Šumarstvo“, „Stupčanica-trans“ i „Građevinar“ nisu prihvatili ovaj sporazum o finansiranju Olovskih novina, pa su poslije petog broja novine ugašene.77 Ipak, istraživačima lokalne historije koji budu obrađivali period u kojem one izlaze mogu ponuditi pregršt zanimljivih i vrijednih informacija ako se, naravno, pri tome budu pridržavali pravila kritičkog čitanja izvora, te ponuđene informacije posmatrali u kontekstu ondašnjeg vremena i prilika te ih upoređivali s drugim izvorima. Nažalost, ove novine nisu izlazile dovoljno dugo da bi se kroz sadržajnu analizu i analizu drugih vrsta podataka mogla formirati detaljnija slika društva o ovoj lokalnoj zajednici, ali su bez sumnje ostavile značajan pečat u historiji Olova.

IZVORI I LITERATURA IZVORI a) Objavljeni izvori Statistički godišnjak Bosne i Hercegovine, Sarajevo: Republički zavod za statistiku Bosne i Hercegovine b) Štampa Olovske novine, Olovo

LITERATURA a) Knjige i članci

77

“Novo ruho za stare probleme. Olovske novine, br. 4, 7. april 1982. 8.

216

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

OLOVSKE NOVINE KAO IZVOR ZA ISTRAŽIVANJE LOKALNE HISTORIJE

• • • • • • • • • • • •

Dobson M. – Ziemann B. 2009. Reading primary sources. The interpretation of texts from 19th and 20th century history. London and New York: Routledge, Taylor and Francis Group.

Gross M. 1994. “Mikrohistorija. Dopuna ili suprotnost makrohistorije?”.

Otium. Časopis za povijest svakodnevnice. god 2. br. 1-2. Zagreb: Povijesno društvo Otium. 18-35.

Gross M. 2006. “O historiografiji posljednjih trideset godina”. Časopis za suvremenu povijest. god 38, br. 2. Zagreb: Institut za istoriju. 583-609.

Ivanović V. 2012. Geburstag pišeš normalno. Jugoslovenski gastarbajteri u Austriji i SR Njemačkoj. Beograd: Institut za savremenu istoriju.

Kožar A. 2011. “Neki metodološki aspekti istraživanja lokalne historije”.

Gračanički glasnik. 32/16. Gračanica: Izdavačka kuća “Monos”. 178-182.

Ličina Ramić A. 2013.”Titov fond za stipendiranje mladih radnika i radničke djece SR Bosne i Hercegovine (1974-1986)”. Historijska traganja, br. 11.

Sarajevo: Institut za istoriju. 9-129.

Međović D. 1984. “Ekonomski značaj dobrovoljnog omladinskog rada”, u: Zdravko Antonić et al., Revolucionarni omladinski pokret u Bosni i Hercegovini, knj. II, Sarajevo. 76-95.

Mihailović S. – Spasojević G. 1979. Tito na radnim akcijama. Beograd: Mulaosmanović A. 2010. Bihaćka krajina 1971.-1991. Uticaj politike i političkih elita na privredni razvoj. Sarajevo: Institut za istoriju.

Petranović B. 1989. Istorija Jugoslavije 1918–1988. Beograd: Nolit.

Selinić S. 2007. “Počeci socijalističkog Novog Beograda - prva faza izgradnje Novog Beograda 1947–1950”, Tokovi istorije, br. 4. Beograd: Institut za noviju istoriju. 75-96. Žanin-Čalić M. 2013. Istorija Jugoslavije u XX veku. Beograd: Clio.

b) Intervju • Intervju sa Stjepanom Bružom, 24. 10. 2015.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

217

NEKI ASPEKTI PROBLEMATIKE ISTRAŽIVANJA PROŠLOSTI SLIVA RIJEKE KRIVAJE NA OSNOVU PISANIH HISTORIJSKIH IZVORA Azem Kožar

Polazeći od činjenice da se u novije vrijeme u bosanskohercegovačkoj historiografiji pokazuje sve više interesovanja za proučavanje lokalne historije, u ovom prilogu se ukazuje na potrebu i značaj naučnog pristupa ovom pitanju. Nastoji se na primjeru istraživanja prošlosti sliva rijeke Krivaje ukazati na neka ograničenja i poteškoće koji su ponajviše posljedica nepostojanja neophodnog kvantuma pisanih historijskih izvora, a ukazuje se i na neke opće metodološke specifičnosti izučavanja lokalne historije.

Ključne riječi: historija, lokalna historija, historiografija, rijeka Krivaja, kulturna dobra, pisani historijski izvori, arhivi, arhivska građa.

O nekim pretpostavkama za izučavanje lokalne historije

Spoznaja prošlosti ljudskog društva i civilizacije uopće, kao i svakog njenog segmenta tijesno je vezana, ograničena i uvjetovana postojanjem izvora historijskog saznanja, kao posrednika između historičara i predmeta njegovog istraživanja. Historičari i drugi naučnici nastojali su ih definirati, klasificirati i na druge načine ukazati na njihovu važnost i značaj za historiografska i druga naučna istraživanja, što je tema za sebe. Ovdje je od važnosti naznačiti da najstariju vrstu pisanih izvora (na kamenu, kosti, drvetu, metalu) čine epi-

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

219

Azem Kožar

grafski izvori,1 te da su za razdoblje od početka srednjega vijeka do savremenog doba najznačajniji pisani historijski izvori (znatno manje na koži nego na papiru), o kojima se brinu brojne institucije kulture i nauke. Za historiografska istraživanja najvažnije mjesto i značaj u ukupnoj brizi o pisanim izvorima imaju arhivi i arhivistika.2 Prva i najvažnija pretpostavka za uspješna historiografska i druga istraživanja prošlosti na svakoj teritorijalnoj (razumljivo i tematskoj) razini je postojanje odgovarajućih historijskih izvora u koje svakako spadaju i kulturna dobra, među kojima pisani historijski izvori imaju posebno mjesto i značaj. Kako je poznato, takvi izvori nisu u optimalnim razmjerama sačuvani za prostor Bosne i Hercegovine, između ostaloga i uslijed neuređenosti sistema njihovog čuvanja i zaštite. Proporcija njihovog postojanja apsolutno je kompatibilna sa značajem i ulogom određenog prostora (regije, grada i sl.) u ukupnim zbivanjima i procesima. Budući da su se u pravilu svi značajniji događaji i procesi zbivali i trajali u najvećem intenzitetu u administrativnim i privrednim središtima određenog administrativno-državnog nivoa, to su i historijski izvori kao odraz tih događanja također tamo nastajali i bar u nekoj mjeri opstajali. Periferna područja, koja su imala manje utjecaja u svim tim historijskim zbivanjima, ostala su po strani i pisanih historijskih tragova, dakle, znatno manje ih je u njima nastajalo, a znatno ih je teže bilo sačuvati. To je jedan apsolutno prirodan slijed uzroka nastajanja i nestajanja kulturnih dobara na mikroprostorima, koji je itekako prisutan i kada se radi o stanju pisanih historijskih izvora za područje sliva rijeke Krivaje.

U fokusu interesovanja historiografije, koja je uglavnom usmjeravana interesima vladajućih sistema i ideologija, nalazila se politička i vojna historija, što je činilo dominirajućim sadržaje nacionalnih historiografija, pa tako i ju1

O epigrafici kao pomoćnoj historijskoj nauci više vidi: Kožar A., Balta I. 2003. 93–110.

Značajnu pažnju su u ovoj knjizi autori posvetili paleografiji i diplomatici kao pomoćnim historijskim naukama (str. 11–80 i 113–152), jer su ta znanja od velikog značaja i za uspješnost historiografskih istraživanja.

2 O značaju arhivistike za historiju, kao i o njihovom međusobnom prožimanju pisali su mnogi arhivisti i historičari i na području Bosne i Hercegovine. Između ostaloga o tome vidi: Savjetovanje o istoriografiji Bosne i Hercegovine (1945.–1982.). 198; Kožar A. 2005.

13–18.

220

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

NEKI ASPEKTI PROBLEMATIKE ISTRAŽIVANJA PROŠLOSTI SLIVA RIJEKE KRIVAJE NA OSNOVU PISANIH HISTORIJSKIH IZVORA

goslavenske, čiji je integralni dio bila i bosanskohercegovačka historiografija.

Takvi metodološki pristupi izučavanju prošlosti, u smislu shvaćanja zadatka historije da stvara tzv. “velike pripovijesti”, nisu uočavali značaj izučavanja lokalne historije posvećene običnim ljudima i svakodnevnim zbivanjima kao nekom obliku antropohistorije. Međutim, u zadnjim decenijama prošlog i prvim decenijama ovoga stoljeća antropohistoriografski pristup u historijskim istraživanjima zadobija sve veći značaj, što stvara pretpostavke za razvoj poredbene, tj. komparativne historiografije različitih vrsta.3 U takvom globalnom historiografskom azimutu izučavanje lokalne historije dobilo je na značaju i na bosanskohercegovačkim prostorima.

Za pravilan pristup izučavanju lokalne historije od velike važnosti je pravilno određenje pojma lokalna historija. Ovo je posebno važno zbog toga što se često shvataju sinonimima pojmovi lokalna historija i mikrohistorija, a oni to nisu. Naime, pojam mikrohistorija treba shvatiti “kao pristup u izučavanju pojedinosti sa tematskog aspekta: žene, bolesti, higijena, stanovanje i druge mikrostrukture”, dok se pojam lokalna historija sa stanovišta tradicionalne historijske škole “odnosi na neki manji geografski ili administrativni prostor: općina, grad, područje tipa Semberija, Posavina, Krajina i sl.”4 Sve to znači da kada se radi o lokalnoj historiji, predmet istraživanja, tj. područje istraživanja treba prethodno jasno definirati. Međutim, ovdje treba ukazati na činjenicu da to nije uvijek jednostavno pitanje. Nekada cijeli prostor Bosne i Hercegovine može biti lokalno područje, ako je npr. pojava ili događaj koji se istražuje imao jugoslavenski ili balkanski karakter. Ali kada se radi o zbivanjima na području Bosne i Hercegovine, onda je njihova manifestacija na određenom užem prostoru (Posavina, Hercegovina, Krajina i sl.) predmet izučavanja lokalne historije.

Metodološki pristup u izučavanju lokalne historije može biti induktivan (od lokalnog ka općem) i deduktivan (od općeg ka posebnom, tj. lokalnom).

Kakav god pristup da se primijeni, a po našem shvatanju prihvatljiviji je princip dedukcije, neophodno je u istraživanju uspostaviti pravilan (tj. realan) odnos između općeg i posebnog, odnosno posebnog i općeg. To znači da 3 4

Gross M. 2006; Ekmečić M. 1995.

Kožar A. 2011. 178–192.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

221

Azem Kožar

se sva relevantna zbivanja na lokalnoj razini moraju dovesti u vezu sa zbivanjima koja su se odvijala na širem prostoru, mada postoje i neka lokalna i manje relevantna zbivanja koja nisu odraz širih događanja i procesa, ali ona nisu presudna i dominirajuća za rekonstrukciju historijske istine. Zbog svega toga što vodi ulozi, zadatku i svrsi izučavanja lokalne historije, zbog teškoća u oblikovanju historijske sinteze na lokalnom prostoru mnogi historičari joj osporavaju važnost i značaj. Međutim, neka zbivanja i rezultati na planu izučavanja lokalne historije na prostoru tuzlanske regije vrijedni su svake pažnje i respekta. Naznačit ćemo samo dva primjera. Prvi se odnosi na istraživanja koja se provode u okviru Društva historičara Tuzlanskog kantona, osnovanog 2002. godine, i Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli, oformljenog 1993. godine, koji su u okviru časopisa za historiju pod nazivom Saznanja istražili i objavili više radova iz historije sjeveroistočne Bosne. Napisano je više diplomskih, magistarskih pa i doktorskih teza s temama iz lokalne historije Tuzle i njene okoline, održano je više seminara, savjetovanja, naučnih skupova, okruglih stolova i javnih tribina o temama iz bosanskohercegovačke, ali i lokalne historije, što je sve rezultiralo izdanjem četiri broja časopisa za historiju Saznanja, te više historiografskih radova, zbornika radova, monografija i drugih publikacija.5 Drugi primjer ove vrste je časopis za kulturnu historiju Gračanički glasnik, u izdanju izdavačke kuće „Monos“ Gračanica.

Zaključno sa 2014. godinom izašlo je 38 brojeva ovoga časopisa, koji donosi značajne priloge iz lokalne historije, prije svega Gračanice, ali i šireg okruženja sjeveroistočne Bosne, i na taj način značajno doprinosi izučavanju lokalne historije i kulture.6 5

Društvo historičara i Odsjek za historiju sinergijski su djelovali do kraja 2013. godine, kada je bez objašnjenja bilo koje vrste jedan broj zaposlenika i saradnika Odsjeka za historiju prestao sarađivati sa Društvom. I pored toga, Društvo je nastavilo svoj rad na izdavanju časopisa godišnjaka, na održavanju naučnih skupova sa kojih se objavljuju zbornici radova i sl. Redakcija časopisa je međunarodna, a glavni i odgovorni urednik je prof. dr. Azem Kožar. Više o radu Društva historičara vidi u Saznanjima broj 5, Tuzla, 2014. godine.

6 Vlasnik Izdavačke kuće „Monos“, pokretač časopisa, te glavni i odgovorni urednik je dr. sc. Omer Hamzić iz Gračanice. Redakcija se više puta mijenjala, a čine je poznati naučnici, istraživači, kulturni i javni djelatnici sa područja Gračanice i šireg okruženja.

222

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

NEKI ASPEKTI PROBLEMATIKE ISTRAŽIVANJA PROŠLOSTI SLIVA RIJEKE KRIVAJE NA OSNOVU PISANIH HISTORIJSKIH IZVORA

Problematika istraživanja prošlosti sliva rijeke Krivaje

Područje sliva rijeke Krivaje uglavnom je teritorijalno jasno određeno, a najvećim dijelom ono pripada dvjema općinama: Olovu i Zavidovićima. Međutim, to je područje koje se nalazi na tromeđi zeničko-dobojske, sarajevske i tuzlanske regije, tako da je u prošlosti bilo administrativno podijeljeno, pa je pripadalo dijelom ili u cijelosti različitim administrativnim cjelinama od antike, preko srednjeg i novog vijeka do danas. Ta činjenica je jedna od otežavajućih okolnosti za historiografska istraživanja, jer se istraživači dominantno moraju oslanjati na institucije, ili u okviru institucija, kojima je ovo područje u smislu njihove administrativne, poslovne i/ili teritorijalne nadležnosti pripadalo.

U pristupu istraživanju arhivske građe o ovom području kao najvažnijeg pisanog historijskog izvora, bitno je poznavati arhivističke propise i praksu na planu zaštite i čuvanja arhivske građe s ovog područja i o ovom području.

Okvirni pristup istraživača trebao bi sadržavati sljedeće spoznaje: • svi diplomatički srednjovjekovni pisani izvori (povelje, pisma i sl.) koji su sačuvani na području Bosne i Hercegovine nalaze se u Arhivu Bosne i Hercegovine u Sarajevu, mada se većina njih nalazi izvan zemlje, ponajviše u arhivima Dubrovnika, Zadra, Budimpešte i dr.

• svi sačuvani dokumenti nastali u toku četverostoljetne osmanske uprave u Bosni i Hercegovini sakupljani su i čuvani u Orijentalnom institutu u Sarajevu (od 1949, a do tada, od 1888. godine, u Zemaljskom muzeju u Sarajevu u okviru fonda Vilajetski arhiv), čiji je bogat arhivski fond, pretežno originalni, stradao u požaru od 17. maja 1992. godine, što je najveći gubitak koji je Bosna i Hercegovina imala na planu stradanja kulturnih dobara u toku ratnih zbivanja od 1992. do 1995. godine.7 Jedan broj dokumenata lokalne provenijencije iz razdoblja osmanske uprave nalazi se u orijentalnim zbirkama koje se čuvaju pri kantonalnim (regionalnim) arhivima, za ovo područje prvenstveno u Arhivu Tuzlanskog kantona u Tuzli i u Historijskom arhivu u Sarajevu. Razumljivo, dokumenti centralne osmanske administracije većinom se nalaze u arhivima Ankare i Istanbula; 7

O tome više vidi: Gazić L. 1993. 23–25.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

223

Azem Kožar

•

•

•

•

arhivska građa organa zakonodavne, izvršne i sudske vlasti iz vremena austrougarske uprave nalazi se u Arhivu Bosne i Hercegovine, među kojima su najvažniji fondovi Zemaljske vlade i Zajedničkog ministarstva finansija.8 I o ovom razdoblju bosanskohercegovačke prošlosti arhivska građa okružnih i lokalnih organa vlasti nalazi se u regionalnim arhivima, od kojih su za istraživanje sliva rijeke Krivaje najznačajniji fondovi Kantonalnog arhiva u Sarajevu i Arhiva Tuzlanskog kantona u Tuzli, te fondovi u arhivima Travnika i Doboja. Fondovi centralnih organa Austro-Ugarske pohranjeni su u arhivima Beča; arhivska građa iz vremena monarhističke Jugoslavije (1918-1941) koja je nastala u Bosni i Hercegovini nalazi se u fondovima Arhiva Bosne i Hercegovine u Sarajevu, te u arhivskim institucijama koje baštine građu kraljevskih banskih uprava u Sarajevu, Cetinju, Splitu i Banjoj Luci. Arhivska građa lokalnih organa vlasti se nalazi u regionalnim arhivima, a arhivska građa političke i vojne provenijencije u Arhivu Jugoslavije u Beogradu; arhivska građa iz vremena Drugog svjetskog rata nalazi se u arhivima Sarajeva i Zagreba (građa organa Nezavisne države Hrvatske), dok je arhivska građa vojne i partijske provenijencije organa Narodnooslobodilačkog pokreta usmjerena u Arhiv Vojnoistorijskog instituta i Arhiv Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije/Saveza komunista Jugoslavije u Beogradu. Manje značajna građa lokalnih organa nalazi se u regionalnim arhivima. Prema arhivskim propisima, cjelokupna arhivska građa nastala prije 15. maja 1945. godine trebala je biti pohranjena u arhivima, što se, sudeći prema objavljenim arhivističkim istraživanjima, nije dogodilo; arhivska građa iz vremena socijalističke Jugoslavije, u mjeri u kojoj je preuzeta i sređena, nalazi se u Arhivu Bosne i Hercegovine (građa koja se odnosi na organe vlasti, društvenopolitičke organizacije, privredu i dr. organe republičkog ranga), te u regionalnim arhivima9;

8

Ovi fondovi su dijelom stradali u požaru od 7. februara 2014. godine. Više o tome vidi: Pijuk Pejčić A., Dervišbegović E. 2014. 130–137.

9 Do rata 1992. godine u Bosni i Hercegovini postojao je Arhiv Bosne i Hercegovine kao

224

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

NEKI ASPEKTI PROBLEMATIKE ISTRAŽIVANJA PROŠLOSTI SLIVA RIJEKE KRIVAJE NA OSNOVU PISANIH HISTORIJSKIH IZVORA

•

arhivska građa iz vremena ratnih okolnosti od 1992. do 1995. godine, kao i ona koja je nastala i nastaje po završetku rata, u mjeri u kojoj je zaštićena i sačuvana, uglavnom se nalazi u posjedu imalaca, jer je njeno preuzimanje uslijed naznačenih administrativnih promjena postalo dodatno otežano. Inače, u toku ratnih zbivanja na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine došlo je do enormnog stradanja arhivske građe, kako one pohranjene u arhivima tako i naročito one koja se nalazila nepreuzeta u posjedu registratura (imalaca građe).10

Dakle, temeljito arhivističko pravilo koje se svrstava pod princip provenijencije upućuje na neophodnost poznavanja administrativne organiziranosti prostora koji se istražuje, jednostavno zbog toga što se tako dolazi do saznanja koja je arhivska građa na određenom administrativnom nivou nastala i gdje se treba nalaziti (u okviru kojeg arhiva i sl.). Od kakvog je sve to značaja za istraživača, navest ćemo dva konkrentna primjera.

Primjer prvi. U Arhivu Tuzlanskog kantona nalazi se fond Šumska uprava Kladanj, u kojem se nalazi arhivska građa vremenskog raspona 1926–1941. godina, u količini od 23 kutije i 4 knjige, ukupno 5,5 metara dužnih građe, koji je arhivistički sređen i dostupan za istraživanje.11 Na prvi pogled se doima da ovaj fond ne spada u okvir interesovanja istraživača područja sliva rijeke Krivaje. Međutim, sistemskim, tj. određenim propisima je određeno da se građa ovoga fonda odnosi osim općine Kladanj i na područje općine Olovo. To je našlo odraza u ukupnoj strukturi građe ovoga fonda, koga čine dvije zasebne cjeline, tj. dvije serije u fondu, od kojih serija Šumska uprava Olovo obuhvata područja katastarskih općina: Olovo, Musići, Krajšići, Kruševo, Berisalići, Perepublički (državni) arhiv sa matičnom funkcijom i osam regionalnih arhiva: u Sarajevu, Banjoj Luci, Tuzli, Travniku, Mostaru, Doboju, Foči i Bihaću. Nakon rata postoji Arhiv BiH, sa reduciranom matičnom funkcijom, dva entitetska arhiva i osam kantonalnih arhiva (dva kantonalna arhiva još nisu formirana). Područje sliva rijeke Krivaje, sa središtima u Olovu i Zavidovićima, pripada Zeničko-dobojskom kantonu, pa otuda i spada u nadležnost kantonalnog arhiva ovoga kantona, koji je nominalno osnovan (donesen zakon i dr.), ali još uvijek nije uspostavljen kao ustanova. Privremeno arhivsku nadležnost nad ovim prostorom ima Arhiv Federacije BiH Sarajevo.

10 Više o tome vidi: Kožar A. 1999. 287–292.

11 Vodič kroz arhivske fondove i zbirke Arhiva Tuzlanskog kantona. 2012. 220–221.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

225

Azem Kožar

trovići, Gurdići, Drecelj, Slivne, Kriva Rijeka i Ponijerka. Građa se ponajviše odnosi na molbe i rješenja građana o dodjeli državnog zemljišta iz vremena monarhističke Jugoslavije, te je, nema sumnje, od značaja za lične potrebe građana,12 ali je također i od značaja za istraživanje šumarstva i šumske privrede ovoga područja.

Primjer drugi. Područje općine Zavidovići je u socijalističkoj etapi razvoja pripadalo različitim administrativnim regijama: okruzima, oblastima, srezovima i sl., što je imalo odraza i na arhivsku nadležnost nad njim. Između ostaloga, u dužem vremenskom razdoblju pripadalo je Arhivu u Travniku, što se s obzirom na geografsku udaljenost ne bi baš dalo pretpostaviti. U tom arhivu se i nalazi najveći broj arhivskih fondova koji se odnose na područje općine Zavidovići, među kojima: Općina Zavidovići (1919–1941), Općinsko poglavarstvo Zavidovići (1941–1945), Skupština općine Zavidovići (1952– ), Gradski narodni odbor Zavidovići (1949–1952), Sreska zanatska komora Zavidovići (1922–1945), Privredna banka Sarajevo – ekspozitura Zavidovići (1945–1972), Kino „Romanija“ Zavidovići (1946–1950) i dr.13 Slično stanje je i s arhivskom građom s područja općine Olovo, nad kojom je uglavnom imao nadležnost regionalni arhiv iz Sarajeva, koja se nalazi u okviru arhivskih fondova različite provenijencije (uprava, pravosuđe, organi vlasti, društveno-političke organizacije, privreda i dr.), regionalnog ranga (oblast, okrug, srez i sl.).14 Dakle, administrativna razjedinjenost područja sliva rijeke Krivaje, sa centrima u Olovu i Zavidovićima, determiniše azimut historiografskih istraživanja prema arhivima i drugim ustanovama (muzeji, biblioteke i sl.) u kojima se čuvaju pisani historijski izvori određenih administrativnih središta, a to su uglavnom Sarajevo, Travnik, Tuzla i dr., u kojima su, najčešće, oni sastavni dio fondovskih cjelina nekog regionalnog ranga i značaja. Ovakvo činjenično sta-

12

Građani za koje su sačuvana originalna rješenja nadležnih organa o dodjeli toga zemljišta u zadnjim godinama socijalističke Bosne i Hercegovine mogli su ostvariti povrat toga zemljišta koje im je u međuvremenu, nakon Drugog svjetskog rata, bilo oduzeto.

Arhiv Tuzla je imao ogroman broj zahtjeva građana za izdavanjem određenih dokaza o tome. (Izvor: Godišnje evidencije Arhiva Tuzla).

13 Arhivski fondovi i zbirke u SFRJ, SR Bosna i Hercegovina. 1981. 121–131.

14 Arhivski fondovi i zbirke u SFRJ, SR Bosna i Hercegovina. 1981. 99–115.

226

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

NEKI ASPEKTI PROBLEMATIKE ISTRAŽIVANJA PROŠLOSTI SLIVA RIJEKE KRIVAJE NA OSNOVU PISANIH HISTORIJSKIH IZVORA

nje bitno je utjecalo na nastanak, zaštitu i čuvanje pisanih historijskih izvora o ovom području, što dodatno otežava historiografska i druga istraživanja.

Istraživanje lokalne historije, najčešće kao historije zavičaja, zatim genealogija određenih porodica i sl. u posljednjih nekoliko godina veoma su prisutni u Bosni i Hercegovini, što je dobro. Međutim, iako je činjenica da se lokalnom historijom sve više bave i profesionalni historičari, ipak je još uvijek angažiranje publicista različite provenijencije: politologa, sociologa, komunikologa i dr. dominirajuće. Rezultat svega toga je u osnovi značajan, jer nastaju monografije mnogih manjih gradskih, ali i seoskih područja, dok je ranije uglavnom pažnja bila okrenuta historiografiji većih administrativnih i privrednih centara Bosne i Hercegovine.15 Iako nije sporna upitnost naučne dimenzije te vrste publicistike, ipak, svako od tih djela donosi neke nove pisane tragove određene lokalne sredine, a nerijetko i poznate ili manje poznate i dostupne historijske izvore. Njihov doprinos je utoliko veći ako se ona pravilno situiraju i ocijene, ako im se prida odgovarajući značaj, tj. onakav kakav zaslužuju. Ne treba ih ni precijeniti, a ni potcijeniti, već ih shvatiti kao jedan iskorak u odnosu na dosadašnje stanje na putu istraživanja ka odgovarajućoj naučnoj spoznaji. U obilju takvih djela je i knjiga autora Sakiba Softića sa historijskom građom objavljena u Tuzli 2013. godine pod naslovom Stanovništvo Tuholja. Tuholj je mjesto u današnjoj općini Kladanj, granično područje sliva rijeke Krivaje, pa i zbog toga baš na nju ukazujemo. Autor u ovoj knjizi donosi izvore o stanovništvu Tuholja, počevši od vremena osmanske uprave, preko austrougarske vladavine, monarhističke i socijalističke Jugoslavije: deftere, katastarske knjige, gruntovnice, zahtjeve građana i odluke državnih organa o dodjeli šumskog zemljišta, knjige matice vjenčanih i matice umrlih muslimana, sjećanja starijih žitelja itd. Iako je autor svjestan da ovom knjigom nije dao konačan odgovor o stanovništvu Tuholja, zbog čega je odlučan da nastavi istraživanja, on je zadovoljan time što smatra da je ovom knjigom uspio „otrgnuti od zaborava nešto interesantno iz bogate prošlosti ovoga kraja“,16 što i jeste veoma značajno.

15

Radi se o historijskim monografijama Sarajeva, Travnika, Mostara, Tuzle, Gračanice, Zvornika, Brčkog, Banje Luke, Bihaća i dr.

16 Softić S. 2013. 5.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

227

Azem Kožar

Zaključak

Istraživanje lokalne historije veoma je složen i zahtjevan istraživački zadatak koji, između ostaloga, zahtijeva i osoben metodološki pristup istraživača. Ipak, u posljednjih nekoliko decenija došlo je do pojačanog interesovanja historičara i drugih naučnika, kao i volontera različite provenijencije za izučavanje lokalne historije na cijelom bosanskohercegovačkom prostoru.

Ostvareni su značajni rezultati: između ostaloga, izučavanje lokalne historije je osim pojedinih entuzijasta postalo predmetno i kod naučnih instituta, univerziteta, institucija kulture, društava historičara i sl.

Jedna od najznačajnijih poteškoća u istraživanju lokalne historije je i nedostatak historijskih izvora. Ono što je sačuvano, posebno kad se radi o pisanim izvorima, rasuto je na širem prostoru: od lokalnih institucija nauke i kulture, preko regionalnih i državnih, pa do arhiva, muzeja, biblioteka i drugih ustanova nauke i kulture u zemljama koje su kraće ili duže vrijeme upravljale Bosnom i Hercegovinom. Takvo stanje i disperzija izvora značajno otežava historiografska i druga istraživanja na lokalnim razinama – pa i područja sliva rijeke Krivaje.

Posebnu teškoću u traganju za izvorima saznanja o ovom području predstavlja činjenica da je ono zbog svog geografskog položaja pripadalo različitim administrativnim područjima: sarajevskoj, tuzlanskoj ili zeničko-dobojskoj regiji, a unutar njih i različitim nižim administrativnim cjelinama (sa centrima u Olovu ili Zavidovićima). Iz tog razloga se historijski izvori o ovom području za različita historijska i administrativna razdoblja nalaze na različitim mjestima, što istraživačima predstavlja dodatne teškoće.

Osim toga, istraživanje lokalne historije zahtijeva poseban metodološki pristup na planu naučno-historiografske ekspozicije i sinteze rezultata istraživanja, koji se u osnovi svodi na neophodnost i poteškoće kod dovođenja u vezu lokalnog (posebnog) sa širim (općim) kretanjima i zbivanjima. Ipak, unatoč svemu tome, primjera dobre, ali dijelom i loše prakse na izučavanju lokalne historije širom Bosne i Hercegovine ima sve više.

228

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

NEKI ASPEKTI PROBLEMATIKE ISTRAŽIVANJA PROŠLOSTI SLIVA RIJEKE KRIVAJE NA OSNOVU PISANIH HISTORIJSKIH IZVORA

IZVORI I LITERATURA IZVORI a) Neobjavljeni izvori • Arhiv Tuzlanskog kantona • Šumska uprava Kladanj b) Objavljeni izvori • Softić S. 2013. Stanovništvo Tuholja, historijska građa, knjiga 1, Tuzla: JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona LITERATURA Knjige i članci • Arhivski fondovi i zbirke u SFRJ, SR Bosna i Hercegovina. 1981. Beograd: Savez društava arhivskih radnika Jugoslavije • Ekmečić M. 1995. “O istraživanju istorije Bosne i Hercegovine danas”. u: Bosna i Hercegovina od srednjeg veka do novijeg vremena, Zbornik radova sa Međunarodnog naučnog skupa održanog 1994. godine u Beogradu. Beograd: Istoriski institut, SANU, • Gazić L. 1993. “Stradanje Orijentalnog instituta u Sarajevu”. Glasnik arhiva i Društva arhivskih radnika BiH. broj 32, Sarajevo: Historijski arhiv Sarajevo. 22-25.

• Gross M. 2006. “O historiografiji posljednjih trideset godina”. Časopis za suvremenu povijest, Vol. 28, No. 2, Zagreb: Hrvatski instutut za povijest. 583609.

• Kožar A. 1999. “Ratno stradanje arhivske građe Bosne i Hercegovine”. Sodobni arhivi, broj 21, Maribor: Pokrajinski arhiv Maribor. 287–292.

• Kožar A. 2005. “Arhivistika i historiografija”. u: Arhivistika u teoriji i praksi, knjiga 2. Tuzla: Arhiv Tuzlanskog kantona. 13–18.

• Kožar A. 2011. “Neki metodološki aspekti izučavanja lokalne historije”.

Gračanički glasnik. broj 32, Gračanica: 178–192.

• Kožar A., Balta I. 2003. Pomoćne historijske nauke. Tuzla: Arhiv Tuzlanskog kantona • Pijuk Pejčić A., Dervišbegović E. 2014. “Stradanje arhivske i registraturne građe na prostoru Kantona Sarajevo u požaru 7. februara/veljače 2014.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

229

Azem Kožar

• • •

230

godine”. u: Arhivska praksa, broj 17. Tuzla: Arhiv Tuzlanskog kantona.

130–137.

Savjetovanje o istoriografiji Bosne i Hercegovine (1945.–1982.). Sarajevo 11. i 12. 2. 1982. 1983. Posebna izdanja ANU BiH 65, Odjeljenje društvenih nauka 12. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine Saznanja. 2014. broj 5, Tuzla: Društvo historičara Tuzla Vodič kroz arhivske fondove i zbirke Arhiva Tuzlanskog kantona. 2012. Tuzla: Arhiv Tuzlanskog kantona

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

AUTORI PRILOGA •

• • • • • • • • •

Rusmir Djedović, Tuzla, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona. rusmir_djedovic@hotmail.com Enes Dedić, Sarajevo, Institut za istoriju Univerziteta u Sarajevu. enesdedich@gmail.com Mirnes Hasanspahić, Sarajevo, Bosna i Hercegovina. mirnes.hasanspahic@bhdocumentary.net Sedad Bešlija, Sarajevo, Institut za istoriju Univerziteta u Sarajevu. sedadbeslija@yahoo.com Jusuf H. Mujkić, Sarajevo, Bosna i Hercegovina.

Enes S. Omerović, Sarajevo, Institut za istoriju Univerziteta u Sarajevu. enes976@yahoo.com Seka Brkljača, Sarajevo, Institut za istoriju Univerziteta u Sarajevu. sekab@bih.net.ba Sanja Gladanac, Sarajevo, Institut za istoriju Univerziteta u Sarajevu. sanja.gladanac@iis.unsa.ba Aida Ramić, Sarajevo, Institut za istoriju Univerziteta u Sarajevu. licinaida@gmail.com Azem Kožar, Tuzla, Društvo historičara Tuzlanskog kantona. kozar.azem@bih.net.ba

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

231

POSEBNA IZDANJA Knjiga 14 KRIVAJA KROZ PROŠLOST

Zbornik radova s okruglog stola: Rijeka Krivaja kroz prošlost (prostor, vrijeme, ljudi) održanog 19. 9. 2014. godine u Olovu.

Izdavači Institut za istoriju, Sarajevo Udruženje za modernu historiju (UMHIS) Za izdavače Husnija Kamberović Lektura Mirela Omerović Dizajn i tehničko uređenje Tarik Jesenković Štampa Štamparija Fojnica d.d.

Za štampariju Šehzija Buljina

Sarajevo, 2016 ISBN 978-9958-649-25-7 (Institut za istoriju) ISBN 978-9926-8082-0-4 (Udruženje za modernu historiju)