Razgovor s Trifunom by VERBUM d.o.o.

........................................................

C R K V E N I

O C I

JUSTIN Razgovor s Trifunom

........................................................ VERBUM

JUSTIN Razgovor s Trifunom

NAKLADNA KUĆA VERBUM Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta

Biblioteka:

CRKVENI OCI 4.

Urednik: dr. sc. Ivan Bodrožić

Prijevod: mr. sc. Branko Jozić

Za nakladnika: Miro Radalj

JUSTIN Razgovor s Trifunom

VERBUM Split, 2011.

Naslov izvornika: “Dialogus cum Tryphone” u Die ältesten Apologeten, ur. E. J. Goodspeed, Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht, 1915, str. 90–265. (grčko izdanje) © Copyright Verbum, Split, 2011. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Ilustracija na koricama: Starokršćanski simbol Kristova monograma, detalj sa sarkofaga pronađenoga u Manastirinama u Saloni, 5.–6. stoljeće Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 276-05 929 Iustinus Martyr, sanctus IUSTINUS Martyr, sanctus Razgovor s Trifunom / Justin ; <prijevod Branko Jozić>. Split : Verbum, 2011. - (Biblioteka Crkveni oci ; 4) Prijevod djela: Dialogus cum Tryphone. - Kazala. ISBN 978-953-235-275-7 140324093

JUSTIN, FILOZOF I MUČENIK

O životu Justina filozofa i mučenika, jednoga od najznačajnijih kršćanskih autora 2. st., koji je najtipičniji predstavnik kršćanske apologetske literature, nema previše informacija, ali ipak ima dovoljno da se može u grubim crtama orisati njegov životni put. Većinu informacija ostavio je on sam o sebi u svojim spisima dok ostale pojedinosti njegova života spominju Tacijan, Euzebije Cezarejski i Epifanije Salaminski. Osim toga, sačuvano je službeno izvješće o mučeništvu (Martyrium SS. Justini et sociorum) koje potvrđuje njegovo svjedočanstvo pred rimskim prefektom i mučeničku smrt. Justin je rođen u Palestini u poganskoj obitelji, vjerojatno obitelji kolona koja se naselila u Samariju u gradu Sihemu – Flavia Neapolis (današnji Nablus) nakon židovskoga rata koji je završio 70. godine rušenjem Jeruzalema. Otac mu se zvao Prisko, a djed Bakej. Odgojen je u kulturi svojega vremena te se je i sam naposljetku zaogrnuo filozofskim plaštem. Kao iskren tražitelj istine prošao je kroz više filozofskih škola (stoička, peripatetička, pitagorejska i platonička) da bi potom, zahvaljujući jednomu starcu koji ga je uputio da se okrene svetopisamskim spisima, uporno traženje okončao ulaskom u kršćanstvo, nakon čega će sve svoje sposobnosti staviti u službu vjere u kojoj je otkrio istinu. Nema potpune sigurnosti, no po svemu sudeći, ako je vjerovati Euzebiju Cezarejskomu i njegovim izvorima, Justinovo se obraćenje zbilo u Efezu. U svakom slučaju može se govoriti o maloazijskomu ambijentu u kojemu je primio kršćansku formaciju, o čemu svjedoče milenaristič5

JUSTIN, FILOZOF I MUČENIK

ke ideje uz koje pristaje te pozivanje na apostola Ivana koji je u tim krajevima koncem prvoga stoljeća naviještao evanđelje. Ulaskom u kršćanstvo ne će se odreći svojega filozofskog poziva, nego će prihvatiti kršćanstvo kao pravu filozofiju te će se svim marom dati na poučavanje ove nove filozofije. Filozofskom djelatnošću bavit će se i za kasnijega boravka u Rimu, gdje će na Via Tiburtina otvoriti školu u kojoj će djelovati sve do smrti. Upravo će filozofski uspjeh biti neposredan povod za progon jer će ga zavidni cinički filozof Krescent prijaviti carskim vlastima kao kršćanina tražeći primjerenu osudu. Justinovo obraćenje, dosljedan kršćanski život i odvažno svjedočenje vjere sve do mučeništva bit će veliko blago Crkve prvih stoljeća, što će biti konkretna potvrda kako kršćanstvo nije nespojivo s filozofijom. Činjenica da je Justin bio u isto vrijeme filozof i kršćanski mučenik postaje tim dragocjenija kada se zna da je živio u vremenu kada su poganski intelektualci s prijezirom gledali na kršćanstvo kao na religiju nižih slojeva pučanstva, a ujedno su i sami kršćani, imajući pred očima gnostičko iskrivljivanje istina vjere, zazirali od filozofije kojom su se ovi obilno koristili. Kao mučenik postat će uzor kršćanima te kao filozof naznačiti put kojim će se kretati kršćanstvo u sučeljavanju s kulturom svojega vremena. Zahvaljujući Justinu i ljudima poput njega, kršćanstvo će se sve više potvrđivati kao značajan čimbenik u društvu svojega vremena te kao religija velikih intelektualnih pretenzija, što nije bio slučaj s drugim religijama. Točna kronologija Justinova života ostaje još uvijek nepoznanica. Zna se, međutim, kako je podnio mučeništvo u vrijeme cara Marka Aurelija, a prema osudi koju je potpisao rimski prefekt Junije Rustik (163.–167.). Sirijska kronika i Rimski martirologij vele da se to zbilo 165. godine. Epifanije spominje da je tada imao 30 go6

JUSTIN, FILOZOF I MUČENIK

dina, no po sudu znanstvenika, vjerojatno se spomenuta brojka odnosi na vrijeme od obraćenja do mučeništva. Prema tome, približna kronologija njegova života mogla bi se rekonstruirati na sljedeći način: Justin je rođen vjerojatno početkom drugoga stoljeća (između 100. i 110.), a obratio se oko 130. (pretpostavlja se u Efezu). Između 148. i 160. boravi u Rimu, gdje je napisao svoja apologetska djela. Osuđen na odsijecanje glave, mučeničku smrt, kako je već rečeno, podnio je prije 167. Pripisuje mu se više djela, ali su sačuvana i danas poznata samo tri njegova autentična djela: Prva i Druga apologija te Razgovor s Trifunom. Djela mu se ne odlikuju prevelikom stilskom elegancijom, ali su prevažna za povijest kršćanske misli jer je Justin prvi nama poznati kršćanski autor koji je dotakao odnos vjere i razuma ukazujući na njihovu međusobnu upućenost, što je urodilo višestrukim i neprocjenjivim plodom. U svojim je izlaganjima pokazao spojivost kršćanstva s grčkom filozofijom te je bio prvi filozof koji je, služeći se aristotelovskim i platonističkim kategorijama, rabio filozofsku terminologiju za tumačenje kršćanskoga otajstva. Kao najpoznatiji branitelj kršćanske vjere pred carskim vlastima Justin je pionir apologetike, a s pravom ga se smatra prvim kršćanskim filozofom i začetnikom kršćanske filozofije.

UVOD U RAZGOVOR S TRIFUNOM

Razgovor s Trifunom najstarija je sačuvana antižidovska apologija i najopsežnije Justinovo djelo. Radi se o naknadnu zapisu dvodnevne rasprave koju je Justin vodio s učenim židovom Trifunom, palestinskim izbjeglicom nakon židovske pobune pod vodstvom Bar Kohbe (132.–135.), a koja je izraelski narod skupo stajala. Tekst je prilično dobro sačuvan, osim što nedostaje jedan dio uvoda, te postoji oveća praznina u 74. poglavlju za koju se ne zna točno koliko je odlomaka sadržavala. Sudeći po informacijama koje pruža sam Razgovor, susret Justina i Trifuna zbio se nedugo nakon završetka rata u Palestini, premda nije jasno kada je to točno moglo biti. Među znanstvenicima prevladava mišljenje kako je razgovor bio vođen najdalje do 140. godine, jer se Trifun predstavlja kao “izbjeglica zbog nedavnoga rata” (Uvod). Djelo je posvećeno nekomu Marku Pompeju, a tekst ove rasprave zapisan je oko 160., svakako nakon Prve apologije, na koju aludira u Razgovoru kada govori kako se pismom obratio Cezaru (120,6). Mnogo se pisalo o tome radi li se isključivo o izmišljenu razgovoru u funkciji književne vrste ili se pak stvarno dogodio. Većina vjerodostojnih autora ipak drži kako se razgovor stvarno dogodio te da sačinjava bitnu okosnicu spora, usprkos činjenici da je materijal kasnije sastavljan u jedno djelo. U prilog tome govori i Euzebije Cezarejski koji donosi vijest o razgovoru tvrdeći kako se održao u Efezu. Za bolje razumijevanje značenja ovoga Justinova djela važno je poznavati okolnosti vremena u kojemu je nastalo, kako one crkvene, tako i one izvancrkvene. 9

UVOD U RAZGOVOR S TRIFUNOM

Prva polovica 2. st. razdoblje je u kojemu je Crkva bila pozvana jasno reagirati na krivovjerna gibanja u vlastitim redovima, pri čemu su najaktivniji bili marcioniti i gnostici, prisutni u veliku broju u samomu Rimu, gdje je i Justin proboravio dobar dio svojega života. Osim jasna stava prema njima, Crkva se morala odrediti i prema onima vani, u prvomu redu prema židovima koji su pokazivali veliku odbojnost prema kršćanstvu, uporno odbijajući mogućnost ikakva zajedništva. Nadalje, bilo je neophodno izjasniti se prema grčkoj filozofiji, kao nositeljici kulture svojega vremena, a isto tako tražio se stav prema Rimskome Carstvu koje još uvijek nije pokazivalo naklonosti ni prijateljskih namjera prema kršćanstvu. Ovim se uvodnim razmišljanjem namjerava dati samo određeni okvir Justinove misli za lakše čitanje i razumijevanje samoga Razgovora jer je nemoguće ulaziti u sve detalje njegove prebogate poruke.

Justin i filozofija Kako je već spomenuto, Justin u Razgovoru s Trifunom ne svjedoči samo o svojemu odnosu prema židovstvu, nego i o svojemu stavu prema grčkoj filozofiji, kojom se bavio profesionalno te je se nije odrekao ni nakon obraćenja, nego je ponosno i časno nosio filozofski plašt po kojemu je, kao i svaki drugi filozof, bio prepoznatljiv u javnosti. Za njega je filozofija disciplina, to jest znanost kojoj je primarni cilj i predmet istraživanja spoznaja opstojnosti Božje i njegove naravi. Dok filozofija istražuje ono što je božansko, Justin je mišljenja kako posebnu pozornost valja svrnuti na njegovu jedincatu narav i na providnost kojom uzdržava cijeli svijet, napose čovjeka. Naravno da se uz problem Boga uvijek javlja i problem čovjeka te se filozofija bavi i razumije10

UVOD U RAZGOVOR S TRIFUNOM

vanjem ljudske duše kao besmrtne i bestjelesne. U tomu kontekstu Justin priznaje kako je filozofija najveće, najvrjednije i najcjenjenije blago pred Bogom te bi po sebi trebala biti jedna, kao što je jedna i istina o Bogu i čovjeku. Činjenica je, međutim, da je ne koriste svi kako bi došli do spomenutoga cilja, to jest do ispravne spoznaje koja se tiče božanskoga i ljudskoga svijeta. Zbog različitih rezultata do kojih su došli različiti filozofi nastale su pojedine filozofske škole, kroz koje je i sam prošao željan prave spoznaje. Kako sam tumači u prvim poglavljima Razgovora, najprije je pristupio nekomu stoiku, pa peripatetiku da bi, razočaran, svoja očekivanja usmjerio prema pitagorejcu te naposljetku platonovcima. Oduševio se razmatranjem ideja i bestjelesne stvarnosti te je očekivao kako će vrlo brzo doći do motrenja Boga. Susret, naposljetku, s jednim starcem na samotnu mjestu blizu mora promijenit će tijek njegova života. Spomenuti starac, ulazeći u raspravu s njim o vrijednosti i mogućnosti filozofije, ukazat će mu na nedostatnost filozofije, upućujući ga istodobno da pravu istinu pronađe iščitavajući proročke spise u kojima se govori o Bogu i naviješta dolazak njegova Sina Isusa Krista. Justin će zdušno prihvatiti spomenute savjete, no za njega to ne će značiti odbaciti filozofiju u korist kršćanske vjere, nego, naprotiv, prihvaćanje kršćanstva kao prave filozofije, jedine koja mu je kadra ponuditi cjelovitu i nepogrješivu istinu o Bogu i čovjeku. Uplovljavajući u luku kršćanstva, njegov je životni put došao do onoga konačnog cilja jer je u kršćanstvu pronašao jedinu filozofiju koja je sigurna i spasonosna. Svoju filozofsku formaciju ipak će prihvatiti za sretnu okolnost i kao dobru podlogu za dublje razumijevanje kršćanskih istina, a spoj filozofije i vjere potom će mu pomoći za kvalitetnije suočavanje s različitim filozofskim pravcima i školama za koje će pokazati da nisu imali sigur11

UVOD U RAZGOVOR S TRIFUNOM

nost i jasnoću kršćanskih istina. Stoga ne će biti čudno što će do konca života nositi filozofski ogrtač te će imati uspjeha poučavajući filozofiju koja je svoje ispunjenje pronašla u kršćanstvu, to jest kršćansku vjeru koja ne bježi od zdrava zajedništva s filozofijom.

Justin i židovstvo Razgovor koji Justin vodi s Trifunom, premda započinje upitom o filozofiji, neminovno prelazi potom na druge teme i sadržaje, prije svega se usredotočujući na odnos kršćana prema židovstvu i obrnuto. Rasprava će postupno prijeći od filozofskih argumenata na razgovor o židovskomu Pismu, Zakonu, vjeri i običajima, da bi se potom usredotočila na razmišljanje o zadaći Isusa Krista. Pretpostavka za razumijevanje ove teme jest sljedeća: židovi su u 1. i 2. stoljeću kršćanima odricali pravo na čitanje Svetoga pisma pod izgovorom da se radi o židovskim spisima i židovskoj objavi od koje su se kršćani udaljili, zbog čega je od toga trenutka njihovo čitanje Pisma i besmisleno i nezakonito. Justin će s pozicija kršćanina najprije potvrditi pravo na korištenje starozavjetnih tekstova kao svojih. Potom će predbaciti Trifunu i židovskim učiteljima kako ne razumiju dobro Pisma jer, umjesto da u njima duhom proniču poruku Duha Božjega, radije se drže slova ne razaznajući svetopisamska proročanstva. Isto im tako predbacuje da se, umjesto da žive po vjeri, slijepo drže Zakona. Valja također naglasiti da Justin kao predložak svetopisamskoga teksta rabi Septuagintu (LXX), koja je kao prijevod židovskih svetih spisa na grčki u 1. i 2. stoljeću uživala golem ugled i vjerodostojnost, no u ovomu je razdoblju razvidno kako židovski učitelji, jer je koriste kršćani kao svoj tekst, prave odmak od nje 12

UVOD U RAZGOVOR S TRIFUNOM

vraćajući se izvornomu hebrejskom tekstu. Stoga Justinova polemika pretpostavlja i predbacivanje zbog nedosljednosti i mijenjanja pojedinih dijelova, to jest osporavanja kvalitete prijevoda same LXX. Upravo se oko ispravna tumačenja Pisma vodi cijela njihova rasprava. Justin je uvjerenja kako židovski učitelji ne tumače ispravno Stari zavjet, ne uočavajući njegovu bitnu usmjerenost prema Kristu. Stoga ukazuje na nedostatnost njihova tumačenja te raspravlja o pojedinim retcima koje drži proročanskim nagovještajem Kristova dolaska. Židovi su, kako drži Justin, odbacili novi i konačni savez, a prezreli vlastiti zakon čineći grijehe i bezakonje. Zavidni i kratkovidni, nisu bili voljni prihvatiti plodove univerzalnoga navještaja Božje poruke svim narodima, koji su doista čudesni i veliki, jer je po Kristu svakomu dan poziv na bogoljubnost i krjepostan život. Ne samo da nisu prepoznali plodove Božjega djelovanja u svim narodima, nego su se suprotstavljali Crkvi otvoreno pozivajući na progone i uvodeći po svojim sinagogama zazivanje prokletstva na kršćane. Naš Apologet, kao potvrdu da su Židovi od Boga odbačeni poradi okorjelosti srca, uvodi dokaz iz povijesne očevidnosti. Po njemu židovska pobuna i rušenje Jeruzalema, kao i progon Židova iz Palestine, rječito govori o kazni koju im je Bog poslao zbog nevjere i tvrdoće srca. Osim toga, objašnjava kako nisu nakon Ivana Krstitelja imali drugih proroka, što im se dogodilo zato što su odbacili Krista. Držeći kako su napravili grub previd, Justin se trudi iz starozavjetnih tekstova pokazati kako je pretkazano njegovo božanstvo u mnogim događajima (teofanije) i osobama (Jošua, Jakov). Zato on, za razliku od židovstva, događaje opisane u Pismu ne tumači doslovno, nego kao znakove koji se odnose na buduća događanja u Kristu. 13

UVOD U RAZGOVOR S TRIFUNOM

Svjedok kršćanske vjere Osim što Razgovor s Trifunom ima polemičku vrijednost antižidovske apologije, on je spis koji odražava i Justinovu kršćansku svijest i ispovijest. To je uočljivo najprije u tekstovima u kojima obrazlaže vjeru u Kristovo božanstvo i mesijansko poslanje. Ukazujući Trifunu kako su Židovi previdjeli starozavjetna mesijanska proročanstva, Justin pokazuje kako je obećani Mesija trebao biti Bog. Drugi bitan korak koji je trebao napraviti u svojemu dokazivanju nije se ticao samo proročanstava, nego i njihovih ostvarenja na razini povijesti. Zato je trebao dokazati da je upravo Isus iz Nazareta, sin Marijin, bio spomenuti Bog Mesija. Imajući ne baš laku zadaću, Justin uspješno vodi raspravu te dokazuje kako kršćani, ne dovodeći u pitanje Božju objavu, ispovijedaju jedinstvo Božje i jedincatost Boga. Osim što im je monoteizam neupitan iz Pisama, Justin ipak dokazuje potom da Pisma, osim o Stvoritelju svega, govore i o jednomu drugom Bogu (deuteros theos), koji se ne razlikuje od Oca samo imenom, nego i brojem. Premda je nagoviješten i opisan mnogim imenima (anđeo, poslanik, navjestitelj), on je u biti Bog koji izvršava volju Stvoritelja svega što je, po Justinu, očito već iz starozavjetnih teofanija, a u punini se očitovalo u Kristovu poslanju koje ispunjava nakon utjelovljenja. Pozivajući se na povijesna svjedočanstva, potvrđena apostolskim svjedočenjem i spisima, Justin pokazuje kako je Krist bio onaj koji je bio raspet pod Poncijem Pilatom, nakon čega je i uskrsnuo. Upravo jer je Bog i Krist, Isus je dostojan svakoga štovanja kojim se časti jedino Boga. Govoreći o Pismu, valja napomenuti i kako Justin često govori o spisima Kristovih apostola, što nam potvrđuje kako kršćanska zajednica u ovomu razdoblju uz Pismo, pri čemu se misli na Stari zavjet, čita i apostolske spise. Premda se još nije oblikovao pojam Novi za14

UVOD U RAZGOVOR S TRIFUNOM

vjet, što će se dogoditi ne tako dugo nakon Justina, ipak imamo potvrdu kako Crkva ima i druge značajne spise na koje se poziva i od čijega čitanja i razumijevanja živi. Pa i onda kada nemamo popis istih, znamo da se radi o spisima potvrđenima i zajamčenima apostolskim autoritetom. Upravo će apostolstvo pojedinoga spisa biti kriterij po kojemu će Crkva prepoznavati svoja vjerodostojna djela, za razliku od onih gnostičkih, koji će nastajati u veliku broju već u ovomu razdoblju u kojemu djeluje i sveti Justin. Usporedo s time vjera Crkve u Krista, koji je ispunjenje starozavjetnih proročanstava, pokazuje kako je Crkva mogla imati dovoljno svijesti i snage, ne samo suprotstaviti se židovstvu koje je htjelo osporiti kršćanima pravo na Pismo, nego je imala odvažnosti isključiti iz svojih redova pojedince poput Marciona koji nisu blagonaklono gledali židovsko naslijeđe. Glede Pisma Marcion je odbacio sve ono što odiše židovstvom, pri čemu je ne samo Stari zavjet proglasio djelom zloga Boga, nego je i od novozavjetnih spisa zadržao samo Luku i Pavla (bez pastoralnih poslanica i Poslanice Hebrejima), a i njih pročišćavajući od natruha židovstva. Osim što se u Razgovoru s Trifunom može rekonstruirati ovakva slojevita rasprava o objavi, vrlo je značajna i soteriološka rasprava. Za našega Apologeta Krist je Bog i Mesija koji je prolio krv za spasenje svih ljudi, čime ukazuje na univerzalnost spasenja koje naviještaju kršćani. Prihvaćajući vjeru u Krista, pogani su postali subaštinici patrijarha i proroka koji su, nagovještavajući ga, u njega vjerovali. Za Justina radi se o velikoj milosti koju je Bog iskazao i poganima, zbog čega se trebalo radovati da su i oni od vjere u jednoga Boga imali duhovnu korist te su napokon mogli živjeti ćudorednim životom dostojnim i Boga i čovjeka. Iz soteriološkoga Kristova djela izvire, za Justina, jasna sakramentalna i ekleziološka poruka. Krist je us15

UVOD U RAZGOVOR S TRIFUNOM

postavio kupelj u kojoj se peru spašenici, a to je kupelj krštenja. Svi koji se peru u toj kupelji preporodili su se jer su oprani Kristovom krvlju. Kao takvi dostojni su Božjega života koji se daruje u euharistijskoj hrani. Krist je svojim tijelom ostvario i krvlju zapečatio novi savez, a svi su ljudi pozvani imati udjela u njemu, čime se oblikuje novi Božji narod, to jest Crkva kao novi Izrael. Osim što je univerzalan po pozivu upućenu svim ljudima, novi je savez univerzalan i po tome što je sastavljen od univerzalnih vječnih propisa i djela prikladnih za sav ljudski rod, a ne samo isključivih židovskih elemenata. Nadalje, univerzalizam se sastoji u tome što se spasenje tiče cijeloga čovjeka, i duše i tijela, po čemu nam je Justin vjerodostojan svjedok vjere prve Crkve koja je postojano naviještala istinu uskrsnuća. Justin će ići i korak dalje te će govoriti i o cjelovitosti budućega tijela u životu vječnomu. Justin je, osim toga, prvi teolog povijesti jer cjelokupnu povijest, i židova i pogana, sagledava kroz optiku Kristova otajstva. Razvijajući nauk o Logosu, čije se sjemenke nalaze u svim ljudima, uočava da je cijelo čovječanstvo povezano s Kristom dok je, s druge strane, prema njemu usmjerena vjerska baština židovskoga naroda, što potvrđuje tipološkim tumačenjem Staroga zavjeta. U Kristu su ispunjenje pronašla sva mukotrpna traženja poganskih mudraca koji su djelomično uspijevali nešto i pronaći, ali je u njemu nadasve prisutno kao objavljeno sve što je nekada bilo pod sjenom ili u praliku (typos) u događajima i riječima Staroga zavjeta. Glede Justinova poimanja povijesti, važno je također naglasiti da je Justin bio milenarist, to jest vjerovao je u tisućgodišnje Kristovo kraljevstvo sa svetima na zemlji, nakon Kristova drugoga dolaska, pri čemu se je pozivao na Ivanovo Otkrivenje.

RAZGOVOR SA ŽIDOVOM TRIFUNOM

Uvod 1, 1. Dok sam ujutro šetao trijemom,1 pristupi mi jedan u društvu nekih i reče mi: “Zdravo, filozofe!” I to rekavši, odmah se okrenu i pođe sa mnom, a tako učiniše i njegovi drugovi. Okrenuvši mu se, rekoh: “Izvoli.” 2. A on će: “U Argu”, reče, “sokratovac Korint me poučio da ne valja prezreti ni odbaciti onoga tko je obukao tu halju2, nego mu treba iskazati svu uljudnost i s njime se družiti jer bi iz toga općenja mogla proizići kakva korist bilo njemu, bilo meni. T`a` obojici je dobro ako se ijedan od njih okoristi. Zato kada vidim nekoga odjevena poput tebe, rado mu pristupam i upravo zbog toga ti se sa zadovoljstvom obraćam, a ovi me slijede nadajući se da će i oni od tebe čuti štogod korisno.” 3. “Tko si, među smrtnicima, vrli čovječe?”3 poigravši se, tako ga oslovih. Tada mi on priopći ime i kojega je roda. “Zovem se Trifun”, reče, “i Židov sam, obrezanik, 1

2 3

Euzebije (Crkvena povijest 4, 18,6) tvrdi da je razgovor vođen u Efezu, ali u samomu tekstu nema nikakve informacije o tome. Odnosi se na ogrtač kakav su nosili filozofi, pa i Justin. Usp. Ilijada 6,123.

JUSTIN

izbjeglica zbog nedavnoga rata;4 živim u Grčkoj, uglavnom u Korintu.” “Ali kako bi ti filozofija mogla biti korisnija od tvojega Zakonodavca5 i prorokâ?” A on će: “Zašto ne? Zar filozofi ne govore stalno o Bogu i zar se stalno ne bave pitanjima njegove jedincatosti i providnosti? Nije li zadaća filozofije istraživati ono božansko?” 4. “Dakako, i sam tako mislim. Međutim, većina se filozofa ne bavi time postoji li jedan ili više bogova ni proviđaju li ili ne proviđaju svakome od nas jer smatraju da spoznaja toga ništa ne pridonosi našoj sreći. Štoviše, čak se trude uvjeriti nas kako se Bog brine za svemir, za razne rodove i vrste, ali za mene i tebe, ni za koga pojedinačno ne, inače ga ne bismo cijelu noć i dan molili. 5. Nije teško razabrati kamo ih to vodi: onima koji tako drže otvara se mogućnost nekažnjena samovoljna govorenja i ponašanja da govore i čine ono što im se hoće ne bojeći se kazne niti se nadajući kakvoj nagradi od Boga. A i kako bi [se bojali ili nadali]? Kada vele da će sve u budućnosti uvijek biti isto pa će i svaki od nas živjeti na isti način kao i sada; ništa ne će biti ni bolje ni gore. Neki pak, koji drže da je duša besmrtna i bestjelesna, smatraju da, ako i učine kakvo zlo, ne će biti kažnjeni (jer ono što je bestjelesno ne može trpjeti) i, ako je duša besmrtna, onda im Bog i ne treba.” 4

Riječ je o židovskoj pobuni 132.–135. pod vodstvom Bar Kohbe, koju su Rimljani ugušili u krvi. Tj. Mojsija.

RAZGOVOR SA ŽIDOVOM TRIFUNOM

6. Na to se on uljudno nasmija i reče: “Hoćeš li nam o tome iznijeti svoje mišljenje, kakvo je tvoje poimanje Boga i koja je tvoja filozofija?” Justinova filozofska formacija i put 2, 1. “Da,” rekoh, “iznijet ću ti svoje mišljenje. Naime, filozofija je najveće, najvrjednije i najcjenjenije blago pred Bogom, kojemu nas samo ona može dovesti i preporučiti, i istinski su mu posvećeni oni koji svoj duh njoj predaju. T`a` što je filozofija i zašto je dana ljudima većini je nepoznato. Inače ne bi bilo ni platonovaca, ni stoika, ni peripatetika, ni teoretika,6 ni pitagorejaca jer znanost je samo jedna. 2. Valja, dakle, objasniti kako je postala mnogostruka. Dogodilo se da su se onima koji su prvi prigrlili filozofiju i stoga postali slavni pridružili sljedbenici ne kao tragatelji za istinom, nego samo jer su bili zadivljeni njihovom snagom duha i uzdržljivošću te novinom njihova govora pa je svatko od njih smatrao istinitim ono što je naučio od svojega učitelja, i onda kada su oni to isto i slično učenje prenijeli svojim nasljednicima, ono je nazvano po rodočelniku toga nauka.7 3. I ja sam u početku, željan razgovarati s jednim takvim, pristupio nekomu stoiku. I pošto sam prilično dugo s njim živio, a da nisam ništa naučio o Bogu (zapravo on niti je znao niti je to znanje 6 7

Možda jedna struja pitagorejaca, tzv. matematičari. Slično kao što se i krivovjerja nazivaju po svojim začetnicima (usp. Razg. 35,4).

JUSTIN

smatrao potrebnim), napustio sam ga i pridružio sam se drugome zvanom peripatetik, čovjeku koji se smatrao oštroumnim. Nakon što me nekoliko dana držao kod sebe, za nastavak je zatražio da se dogovorimo oko plaće da naše druženje bude plodonosno. Zbog toga sam ga napustio, uopće ga ne smatrajući filozofom. 4. Međutim, budući da mi je duh još uvijek silno čeznuo za slušanjem dragocjene pouke što je pruža filozofija, prispio sam veoma uglednu pitagorejcu, čovjeku velika znanja o mudrosti. Čim sam mu došao željan postati njegovim slušačem i učenikom, pitao me: ‘Reci mi jesi li se bavio glazbom, astronomijom i geometrijom? Ili misliš da možeš razmatrati ono što vodi sreći, a da prije ne ovladaš ovim disciplinama koje duh odvraćaju od sjetilnih stvari i pripravljaju ga za stjecanje onih duhovnih, tako da dođe do izravna motrenja same ljepote i same dobrote?’ 5. Pošto je te discipline uvelike nahvalio i ustvrdio kako su neophodne, otpustio me jer sam mu priznao da u njih nisam upućen. Zato, razumljivo, bijah ojađen budući da su moja očekivanja propala, a osobito jer sam bio uvjeren da je on štošta znao. S druge strane, kada sam razmislio koliko bih se dugo trebao baviti tim disciplinama, nisam imao toliko vremena. Zatekavši se u toj neprilici, odlučih obratiti se platonovcima; naime, i oni su uživali veoma dobar glas. 6. Tako sam se družio s razboritim i među platonovcima veoma uglednim čovjekom, koji je nedavno stigao u naš grad, te sam s njim iz dana u dan silno napredovao. Veoma me privlačila spoznaja bestjelesne stvarnosti, a raz20

RAZGOVOR SA ŽIDOVOM TRIFUNOM

matranje o idejama mojemu je duhu davalo krila. Činilo mi se da sam nakon kratka vremena postao mudar i naivno sam očekivao da ću brzo doći do motrenja Boga; naime, to je svrha Platonove filozofije. Justinovo obraćenje 3, 1. Tako naumivši jednoga dana duh potpuno upokojiti i ‘izbjegavati ljudske stope’, pođoh na neko osamljeno mjesto nedaleko od mora. No dok sam se približavao mjestu gdje sam namjeravao boraviti sam, gle, neki starac u poodmakloj dobi, ali nipošto neugledna izgleda nego, naprotiv, koji je zračio ljupkošću i ozbiljnošću, na malenu me odstojanju slijedio. Okrenuvši se, stadoh preda nj te ga oštro pogledah. 2. A on će: ‘Poznaješ li me?’ Zanijekah. ‘Zašto me onda tako gledaš?’ upita. ‘Čudim se da si naumio na isto mjesto kao i ja’, odgovorih. ‘Nikada ne bih očekivao da ću ovdje nekoga zateći.’ On će nato: ‘Zabrinut sam za neke svoje. Daleko su od mene pa dolazim ovamo vidjeti hoće li se odnekud pojaviti. A ti, što radiš ovdje?’ upita me. ‘Uživam ovako provoditi vrijeme’, rekoh, ‘jer mogu bez ikakve smetnje sam sa sobom razgovarati i budući da nema ništa što bi ometalo, ovakva su mjesta vrlo prikladna za umovanje.’ 21

JUSTIN

3. ‘Znači, ljubitelj si razmišljanja, a ne djelovanja i zbilje; zašto ne bi radije bio čovjek od akcije nego sofist?’ dometnu. ‘T`a` što bi se moglo činiti važnije nego pokazati da um vlada svijetom, obgrliti ga i uzdignuti se kako bi se s visine promatrale zablude i ponašanje drugih, koji ne rade ništa pametno ni bogougodno?’ rekoh mu. ‘Bez filozofije i ispravna promišljanja nema razboritosti. Stoga bi svi ljudi trebali filozofirati i smatrati je najvećom i najodličnijom djelatnošću, dok je sve ostalo drugorazredno ili trećerazredno. Pa ako je u kakvoj svezi s filozofijom, prikladno je i prihvatljivo, ako li je pak od filozofije odijeljeno i prakticirano od ljudi koji se filozofijom ne bave, neprikladno je i prezrivo.’ 4. ‘Onda filozofija usrećuje?’ upita sugovornik. ‘Naravno, i to samo ona’, odgovorih. On nastavi: ‘Ako te nešto ne sprječava reći, kaži što je filozofija i kakvu sreću pruža.’ ‘Filozofija je znanost o bitku i spoznavanje istine, a sreća je nagrada te znanosti i te mudrosti’, odgovorih. 5. ‘A što nazivaš Bogom?’ upita. ‘Ono što je uvijek isto, jednako samom sebi, a što je svemu ostalom uzrok, to je Bog.’ Tako mu odgovorih, a on, zadovoljan, ponovno me upita: ‘Zar znanje nije zajednički naziv za različite stvari? Tako u raznim umijećima za onoga tko je u njih upućen kaže se da zna, primjerice u slučaju vojnoga, pomorskoga i liječničkoga umijeća. Nije li tako i s onim što se odnosi na Boga i čovjeka? Ne postoji li znanje koje pruža uvid u božanske i ljud22

RAZGOVOR SA ŽIDOVOM TRIFUNOM

ske stvari, dakle spoznaju njihova božanstva i pravednosti?’ ‘Svakako’, odgovorih. 6. ‘Je li onda poznavanje Boga i čovjeka isto što i poznavanje glazbe, aritmetike, astronomije i tome slična?’ ‘Nipošto’, rekoh. ‘Nisi mi pravo odgovorio’, nastavi on. ‘Postoje znanja koja stječemo učenjem ili raspravljanjem, a do drugih dolazimo opažanjem. Ako ti netko kaže kako u Indiji postoji životinja drukčija od sviju ostalih, takva i takva, šarena i mnogooblična, ti ne bi znao da postoji prije nego što si je vidio niti bi mogao išta o njoj reći, osim ako bi o njoj čuo od nekoga tko ju je vidio.’ 7. ‘Priznajem, ne bih’, rekoh. ‘Kako onda’, nastavi on, ‘filozofi mogu ispravno poimati Boga i o njemu reći štogod istinito kada ga ne poznaju, budući da ga nisu vidjeli niti o njemu što čuli?’ ‘Ali oče,’ uzvratih, ‘Boga ne mogu vidjeti kao druga živa bića, nego ga jedino umom mogu dokučiti, kao što veli Platon, kojemu vjerujem.’ Duša ne može vidjeti Boga 4, 1. ‘Dakle,’ nastavi on, ‘naš je um obdaren takvom i tolikom sposobnošću da može razabrati ono što nije prethodno osjetilima iskusio? I ljudski bi um mogao gledati Boga makar ne bio obdaren Svetim Duhom?’ 23

JUSTIN

‘Platon veli8 da oko uma u sebi ima tu sposobnost’, odvratih, ‘i da nam je ono dano upravo da, kada je čisto, njime motrimo sam bitak koji je uzrok svemu što se umom razabire; on nema ni boje, ni oblika, ni veličine, ni išta što se očima zapaža: jer to je biće kao takvo, veli, iznad svake supstancije, neiskazivo i neobjašnjivo, jedino lijepo i dobro, po naravi ucijepljeno dobro oblikovanim dušama zahvaljujući srodnosti s njim i žudnji za motrenjem.’9 2. ‘A kakva nam je srodnost s Bogom?’ nastavi on s pitanjima. ‘Je li duša božanska i besmrtna, čestica njegova veličanstvenoga uma? Možemo li, kao što ona motri Boga, svojim umom dokučiti božansko pa tako biti sretni?’ ‘Svakako’, odgovorih. ‘Zar sve duše nastavaju sva bića bez razlike’, pitao je dalje, ‘ili se ljudska duša razlikuje od duše konja ili magarca?’ ‘Ne, sve su u svima jednake’, odgovorih. 3. ‘Onda će konji i magarci također gledati Boga ili su ga možda već vidjeli’, zaključi on. ‘Nipošto,’ odvratih, ‘čak ni većina ljudi, nego oni koji žive ispravno čisteći se pravednošću i svim ostalim vrlinama.’ ‘Prema tome, Boga se ne motri zahvaljujući srodnosti s njime ni zahvaljujući umu, nego zbog vlasti nad sobom i pravednosti’, zaključi on. ‘Upravo tako,’ odgovorih, ‘ali i jer se posjeduje sposobnost spoznaje Boga.’ ‘Ali kako, zar koze ili ovce čine nepravdu?’ 8 9

Usp. Fedon 65e–66a; Država 6,509b; 7,533d; Sofist 254a. Usp. Platon, Epist. VII, 344 B–C.

RAZGOVOR SA ŽIDOVOM TRIFUNOM

‘Ne’, složih se. 4. ‘Hoće li onda, po tvojemu mišljenju, i te životinje gledati Boga?’ ‘Ne će; naime, tijelo im je takvo da im to priječi.’ ‘Kada bi te životinje progovorile,’ tjerao je dalje, ‘znaj da bi zacijelo, i to s većim pravom, ismijale naše tijelo; no ostavimo sada to i dopustimo da je tako kako ti kažeš. Međutim, odgovori mi na ovo: vidi li duša Boga dok je u tijelu ili tek nakon što se od njega odijeli?’ 5. ‘Zahvaljujući umu moguće joj je to postići i dok je u ljudskomu tijelu, ali poglavito kada se od tijela odijeli te bude sama sa sobom, postaje sposobna za ono što je čitavo vrijeme željela’,10 odgovorih. ‘A kada se ponovno vrati u ljudsko tijelo, sjeća li se da je Boga gledala?’ ‘Ne bih rekao.’ ‘Pa kakva korist od gledanja ili što oni koji vide imaju više od onih koji ne vide ako se viđenoga uopće ne sjećaju?’ 6. ‘Ne znam ti reći’, odvratih. A on će: ‘A što biva s onima koje su ocijenjene nedostojnima toga gledanja?’ ‘Bivaju zatočene u neko životinjsko tijelo i to im je kazna.’ ‘Znaju li da su u takvim tijelima zbog toga, tj. zbog nekakva grijeha?’ ‘Ne vjerujem.’ 10

Usp. Platon, Fedon, 66C.

JUSTIN

7. ‘Onda to kažnjavanje, čini mi se, ne služi ničemu; čak bih rekao da uopće nisu kažnjene kada kazne nisu svjesne.’ ‘Zapravo, ne.’ ‘Duše, dakle, Boga ne vide niti sele u druga tijela jer inače bi znale da ih se tako kažnjava pa bi se bojale da se više ne okaljaju ni manjim grijehom. Međutim, one mogu razabrati da Bog postoji te da su pravednost i bogoljubnost nešto predivno. U tome se s tobom slažem’, zaključi. ‘Pravo veliš’, odgovorih. Duša nije besmrtna 5, 1. ‘Onda oni filozofi o tome ništa ne znaju jer nisu u stanju reći što je duša.’ ‘Izgleda da ne znaju.’ ‘Ne bi se moglo reći ni da je besmrtna jer da je besmrtna, bila bi i nestvorena.’ ‘Besmrtnom i nestvorenom smatraju je neki koji se nazivaju platonovcima.’ ‘Tvrdiš li da je i svijet nestvoren?’ ‘Ima ih koji to tvrde, ali ja se s njima ne slažem.’ 2. ‘Pravo činiš. T``a kako držati da bi tako čvrsto, otporno i složeno tijelo, koje se mijenja, svakodnevno umire te se opet rađa bilo bez kakva uzroka? Ako je svijet stvoren, nužno je da su i duše stvorene te da mogu i nestati. One su, naime, stvorene radi ljudi i drugih živih bića, naravno, ako se slažeš da su stvorene zasebno, a ne zajedno sa svojim tijelima.’ 26

RAZGOVOR SA ŽIDOVOM TRIFUNOM

‘Čini se da je tako.’ ‘Dakle, duše nisu besmrtne.’ ‘Izgleda ne, kada je i svijet stvoren.’ 3. ‘Međutim, ne smatram da sve duše umiru jer za opake bi to bio pravi dobitak. Što onda? Držim da duše čestitih borave na nekomu boljem mjestu, a duše opakih i zlotvora na goremu čekajući dan suda. Tada one koje se nađu Boga dostojne više ne će umrijeti, a druge će biti kažnjene dokle Bog bude htio da postoje i da trpe kaznu.’ 4. ‘Nije li to što govoriš nalik onome što o svijetu veli i Platon u Timeju11 kada kaže da je on po svojoj naravi propadljiv jer je stvoren, ali da se voljom Božjom ne će rastočiti niti završiti u kobi smrti? Misliš li da bi se to isto moglo reći za dušu i općenito za sve drugo?’ ‘Osim Boga, sve što postoji ili što će ikada postojati ima propadljivu narav pa može nestati i više ne postojati: zapravo, samo je Bog nestvoren i nepropadljiv pa zato i jest Bog; sve ostalo pak što je izvan njega stvoreno je i propadljivo. 5. Zbog toga duše umiru i bivaju kažnjene: da su pak nestvorene, niti bi griješile niti bi se odavale takvim ludostima, ne bi prvo bile kukavne, a potom prkosne, zacijelo se ne bi svojevoljno preselile u tijela svinja, zmija ili pasa niti bi ih se na to moglo primorati da su nestvorene. T``a nestvoreno je slično nestvorenu, njemu jednako, pa jedno nad drugim ne može prevladati ni moću ni dostojanstvom. 6. Stoga nestvoreno nije mnogostruko jer kada bi u njemu bilo kakve razlike i kada bi tražio 11

42 A–B.

JUSTIN

uzrok toj razlici, ne bi ga mogao naći pa protežući misao u beskraj, došao bi do Jednoga nestvorenog, za koga bi rekao da je uzrok svemu. ‘ ‘Ma je li to promaklo Platonu i Pitagori’, primijetih, ‘mudrim ljudima, koji su nam poput zida i bedema filozofije?’ Neslaganje s filozofima 6, 1. ‘Uopće me ne zanimaju Platon, Pitagora ni bilo tko od onih koji tako misle. Ovo je istina: iz ovoga što slijedi možeš je uvidjeti. Duša, dakle, ili je život ili ima život. Ako je život, oživljava nešto drugo, a ne samu sebe, kao što i kretanje pokreće nešto drugo, a ne samo sebe. Nitko ne niječe da duša živi. Ako pak živi, ne živi zato što je život, nego zato što ima udjela u životu; prema tome, jedno je ono što ima udjela u drugome i razlikuje se od drugoga u čemu se ima udjela. Duša ima udjela u životu jer Bog želi da ona živi. No udjela više ne će imati kada on ne bude htio da više živi. 2. Duši, dakle, život nije vlastit kao što je Bogu. Zapravo, kako čovjeku nije svojstveno da postoji zauvijek niti da mu tijelo uvijek bude združeno s dušom, nego kada dođe trenutak da se taj sklad naruši, duša napušta tijelo pa čovjeka više nema; na isti način, kada duša više ne treba postojati, od nje se odvaja životvorni duh pa duše više nema, nego se vraća odakle je i uzeta.’12 12

Posrijedi je antropologija koja prihvaća trodijelnost: tijelo, duša, duh. Usp. 1 Sol 5,23.

SADRŽAJ

Justin, filozof i mučenik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .5 Uvod u Razgovor s Trifunom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .9 Razgovor sa židovom Trifunom . . . . . . . . . . . . . . . .17 Kazalo biblijskih citata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .243 Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .253 Kazalo važnijih pojmova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .255

259

PREPORUČUJEMO

Niz otačkih spisa, koji suvremenim duhovnim tražiteljima nudi mogućnost da otkriju autentično duhovno blago neprolazne vrijednosti, u prvom svesku donosi pisma Ignacija Antiohijskog, Poslanicu Filipljanima sv. Polikarpa te Polikarpovo mučeništvo. 135 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Drugi svezak iz neiscrpne riznice duhovnog bogatstva kršćanske literature prvog razdoblja kršćanstva donosi Didaché, Pismo Korinćanima Klementa Rimskoga i Barnabinu poslanicu. 159 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Treći svezak niza Apostolski oci nastavlja s najstarijim tekstovima kršćanstva nakon Novoga zavjeta koji ne prestaju nadahnjivati kršćane svih razdoblja te donosi Pseudo-Klementovu homiliju, Pismo Diognetu i Hermina Pastira. 215 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Recom, Zagreb Tiskano u studenome 2011.

CRKVENI OCI

Knjiga 4.

............................................................................................. Kršćanska literatura prošlih vremena, napose ona iz prvoga razdoblja kršćanstva, neiscrpna je riznica duhovnoga bogatstva i poticaja. Ovaj niz otačkih spisa nudi suvremenim duhovnim tražiteljima mogućnost da otkriju to autentično duhovno blago neprolazne vrijednosti. U vremenu nesigurnosti i poljuljanih vrijednosti spisi iz ove biblioteke predstavljaju čvrst temelj i siguran izvor. Justin filozof i mučenik jedan je od najznačajnijih kršćanskih autora 2. st. i najtipičniji predstavnik kršćanske apologetske literature. Njegovo najopsežnije djelo Razgovor s Trifunom najstarija je sačuvana antižidovska apologija, a osim polemičke vrijednosti ovaj spis odražava i Justinovu svijest i ispovijest.

Bili su oci i zauvijek će ostati oci! Crkvenim se ocima s pravom nazivaju oni sveci koji su snagom vjere, dubinom i bogatstvom svoga učenja tijekom prvih stoljeća Crkvu preporodili i uvelike doprinijeli njezinu razvoju. Uistinu, oni su ˝oci˝ Crkve jer je po evanđelju ona od njih dobila život. Također su i njezini graditelji jer su oni – na jedinomu temelju koji postaviše apostoli, a to je Krist – izgradili temeljno ustrojstvo Crkve. Crkva i danas živi životom što ga crpi od svojih otaca; na ustrojstvu koje utvrdiše njezini prvi graditelji, ona se još i danas nadograđuje u radosti i patnji svoga svagdanjeg življenja i svojih tegoba. Ivan Pavao II.

ISBN 978-953-235-275-7

VERBUM 95 kn