Mali biseri crkvenih otaca by VERBUM d.o.o.

...............................................................

Tomáš Špidlík

Mali biseri crkvenih otaca

Kratka razmatranja na temelju otačkih misli

VERBUM

Poznati isusovački duhovnik i propovjednik, kardinal Tomáš Špidlík, u ovoj je knjizi sabrao četrdeset duhovnih bisera iz kršćanske starine, citata crkvenih otaca, i na temelju njih sastavio kratka razmatranja pogodna za kratak molitveni predah u užurbanoj sva kodnevici. Tumačeći njihove misli, kardinal Špidlík ne zadržava se na teoretskom izlaganju, već donosi njihovo značenje za naš konkretni život i upućuje na praktičnu primjenu. Ona govore o duhovnosti, o zdravlju i bolesti, o braku i spolnosti, o prijateljstvu, molitvi i pokori… ukratko, o svemu onome što čini naš život. Stoga su ovih 40 bisera odličan način da u 40 dana provedemo vlastitu duhovnu obnovu, crpeći iz provjerena izvora kršćanskoga blaga. Bilo da ih čitamo u tišini svoje sobe, u autobusu ili čekaonici, ovi će nas tekstovi sabrati, duhovno obogatiti i uliti nam povjerenje u Boga koji je prisutan i djelatan u našem životu svojom očinskom ljubavlju i brigom.

Tomáš Špidlík MALI BISERI CRKVENIH OTACA

Biblioteka:

FIDES 78.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: dr. sc. Mladen Parlov

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj

Tomáš Špidlík

MALI BISERI CRKVENIH OTACA Kratka razmatranja na temelju otačkih misli

VERBUM Split, 2016.

Naslov izvornika: Padri della Chiesa © Karmelitánské nakladatelstvi s.r.o., Praha 2006., Češka Republika © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2016. Izvršna urednica: Katarina Gugić, mag. theol. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Ana Škrmeta, prof. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 27-9 27-1 ŠPIDLIK, Tomaš Mali biseri crkvenih otaca : kratka razmatranja na temelju otačkih misli / Tomaš Špidlik ; <prijevod Mladen Parlov>. Split : Verbum, 2016. - (Biblioteka Fides ; 78) Prijevod djela: Padri della Chiesa. - Bibliografija. ISBN 978-953-235-522-2 I. Patristika 160710088

PREDGOVOR

“Nitko nije otok”. Marksisti promišljaju o čovjeku u okviru ekonomskog razvoja, vlade u okviru političkih stranaka, astrolozi kretanja zvijezda, a ekolozi bi ga željeli spasiti tako da ga vrate u dodir s prirodom. Biblija naprotiv gleda čovjeka unutar povijesti spasenja. Povijest je sredstvo Božje providnosti, a njezin je cilj jasan, utvrđen od početka te se stoljećima ostvaruje polako, ali neumorno u svakom čovjeku. Krist je u namisli Božjoj Prvorođenac svega stvorenja (Kol 1,15). On je početak linije koja će završiti na kraju vremena, kada će Bog biti vidljivo prisutan u svemu što postoji (1 Kor 15,28). U Vjerovanju tu nadu izražavamo tvrdnjom: “…koji će doći suditi žive i mrtve”. Grčki pojam erchomenos bogatiji je značenjem, a znači da je Krist “onaj koji dolazi”, tj. da dolazi trajno i postupno. On je odvijeka Očev Sin, ali je također rođen od roda kralja Davida i Djevice Marije; pravi je sin izabrana naroda te baštinik Abrahamove vjere. Ako je on “onaj koji dolazi”, onda je i “onaj koji izgovara”, jer je utjelovljena Riječ Božja. Poslanica Hebrejima ovako sažima razdoblje ko5

PREDGOVOR

je prethodi njegovu dolasku: “Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega” (Heb 1,1– 2). Znači li to da je tada Bog prestao govoriti? Ne, to je nezamislivo. Krist šalje svoje apostole kako bi svemu svijetu govorili u njegovo ime: to je Crkva naučiteljica. Kao što u Starom zavjetu proročke poruke povezuju razne događaje, tako i u Novom zavjetu razlikujemo razdoblja. Prvo pisano svjedočanstvo naše vjere predali su nam evanđelisti. Njihovi su sljedbenici prozvani crkvenim ocima. Oni su morali braniti čistoću vjere protiv hereza te prilagoditi propovijedanje novim prilikama; izložiti vjeru prikladnim riječima na jezicima pokrštenih naroda te je izraziti u obliku dogmi kroz prvih sedam crkvenih ekumenskih koncila. Zanimljiv je podatak da su dolazili nadasve iz zemalja koje su postale nositeljicama nove kulture, europske kulture koja i danas živi i koja je tijekom ovih dviju tisuća godina donijela mnogo i ubuduće još želi donijeti mnogo toga. No ako želimo ispravno vrjednovati njezino značenje i ne ugroziti identitet Kristova poslanja, moramo biti svjesni njezinih korijena. To je postalo očitim na Drugome vatikanskom koncilu. Opće je priznato da taj koncil predstavlja velik napredak u životu i razumijevanju Crkve. 6

PREDGOVOR

Ali ne zaboravimo kakve su bile okolnosti koje su mu prethodile i koje su ga pripravile. U razdoblju prije Koncila bio je obnovljen studij crkvenih otaca: patrologija. Najizvrsniji stručnjaci u toj teološkoj grani bili su glavni savjetnici u koncilskim raspravama i u oblikovanju koncilskih tekstova. Koncil je od otaca usvojio i temeljni stav kojim trebamo pristupati dogmatskim istinama; naime, uvijek se pitajući što one znače za duhovni život. Duhovnost je, dakle, bitan dio dogmatike i katehetske pouke. Spisi, koje su nam ostavili oci, brojni su i pisani su različitim stilovima. Stoga su u samostanima vrlo brzo počeli sastavljati male antologije za praktičnu primjenu. Iz nekoga dugačkoga pisma birali bi najvažniju misao koja im je potom služila za razmatranje. Načinjeno je više dobrih zbirki koje su se potom proširile. Primjerice, u 11. st. postala je čuvenom antologija Nikona s Crnoga brda (kod Antiohije). Poslije su monasi napustili svoje samostane u Maloj Aziji koju su zauzeli Saraceni, a nisu mogli ponijeti sa sobom zbirke knjiga koje su marljivo prikupili. Nikonova antologija trebala je nadomjestiti taj gubitak. Danas se nalazimo u ponešto drukčijoj situaciji. Spisi crkvenih otaca objavljuju se na različitim jezicima i doživljavaju izdavački uspjeh. No za praktičnu primjenu današnjem su čovje7

PREDGOVOR

ku korisnije kratke misli o kojima može razmatrati. Eto svrhe ove knjige. Ona ne želi biti cjelovita. Tekstovi crkvenih otaca slobodno su odabrani i popraćeni kratkim razmatranjima, sastavljenima ponajviše na temelju otačkih misli, čijom sam se duhovnošću godinama bavio. Zato je ova knjiga poput pregršti malih bisera koje će svatko moći staviti na nit vlastitoga duhovnog života. Tomáš Špidlík

I. VJEČNOG BOGA SPOZNAJEMO PO STVORENU ČOVJEKU

MALI BISERI CRKVENIH OTACA

DAR DUHA SVETOGA

Savršen je čovjek sastavljen od tri elementa: tijela, duše i Duha; ono što nam donosi spasenje i daje nam obličje jest Duh. Sv. Irenej Lionski, Protiv hereza V, 9, 1; PG 7, 1144

Čovjek je posve jedan i cjelovit, no sastavljen je najmanje od dva dijela: duše i tijela. Do toga su došli i antički filozofi. Shvatili su, naime, da imamo sposobnost za dvije vrste djelovanja, tjelesno i duhovno, koja se uzajamno nadopunjuju. No kršćanima je objavljeno da su u stanju činiti nešto još uzvišenije, što nadilazi ljudske sposobnosti. Isus je obećao učenicima da će činiti čudesa snagom Duha Svetoga kojega će im poslati. “Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti” (Iv 14,12). Ona se i danas događaju, no mi ih smatramo nečim senzacionalnim. Naprotiv, svi smo pozvani na ono što tvori čudo svakodnevnog života, naime na vjeru u evanđelje i ljubav. Bez rasvjetljenja i pomoći Duha Svetoga ne bismo bili sposobni za te krjeposti. Kako bismo trebali zamisliti taj dar Duha? Kada bi to bila samo izvanj11

TOMÁŠ ŠPIDLÍK

ska pomoć, tada ne bismo mi bili oni koji vjeruju i ljube. No Duh Sveti je nutarnji dar, a njegova snaga postaje našom. Stoga su ga grčki oci smatrali trećom sastavnicom našega “ja”. Govorili su o takozvanoj trihotomiji, o trodijelnoj strukturi čovjeka. Zapadnim teolozima to se činilo prerizičnim govorom. Duh Sveti je Bog. Možemo li doista reći kako je Bog u nama? Na to nije teško odgovoriti. Bog se nalazi ondje gdje djeluje. Djeluje na svim mjestima, stoga je sveprisutan. Ali ne djeluje uvijek na isti način. Mi vjerujemo kako je njegova prisutnost na poseban način u hramu, pa toj zgradi i dajemo ime kuće Božje. Istinski hram je ljudsko srce. Stoga je i čovjek Božje prebivalište, kako je Isus obećao: “Doći ćemo k njemu i kod njega se nastaniti” (Iv 14,23). Budući da je Božja prisutnost djelatna, ona nas preobražava. Sv. Bazilije Veliki naziva Duha Svetoga svjetlom, tumačeći to ovako: “Što je moć gledanja u zdravu oku, djelovanje je Duha u očišćenoj duši.” (O Duhu Svetom 26, PG 32, 180C). Po Duhu Svetom svetima mogu postati stvorenja koja to sama po sebi nisu. U Vjerovanju ispovijedamo da Duh daje život, da je on “životvorac”. Suvremeni teolog Pavel Evdokimov piše: “Na dan Pedesetnice on sam je sišao te postao djelatnim unutar naše naravi, postao je nutarnjom stvarnosti ljudskoga života.”

MALI BISERI CRKVENIH OTACA

PO ISUSU KRISTU

Gledajmo da budemo poput Krista jer i Krist je postao poput nas: da se pobožanstvenimo po njemu, budući da je i on, po nama, postao čovjekom. Sv. Grgur Nazijanski, Vazmeni govor 1, 4; PG 35, 397B

Grčki oci uspoređuju to temeljno otajstvo kršćanskog života s onim što su naučili u školi profane znanosti. Antička je filozofija pokušala ustanoviti koje je sjedinjujuće počelo čitavog svemira. Na početku su, u duhu primitivnog materijalizma, mislili da je to jednostavno materija. Pitagora je došao do znanstvenog materijalizma, do neumoljivih zakona materije. Platon i idealisti smatrali su da su i materija i njezini zakoni samo odrazi svijeta ideja. Postoji pak mnoštvo ideja, a sve se sjedinjuju samo u Bogu. To je bilo mišljenje najvećeg dijela poganskih mislilaca pri kraju antičkoga razdoblja. No istodobno bili su svjesni činjenice da između Boga i svijeta postoji nepremostiv ponor. Tražili su nekoga posrednika. Njega je donijelo Kristovo otkupljenje koje je dovelo do sjedinjenja dvaju svjetova. Grčki su 13

TOMÁŠ ŠPIDLÍK

oci Krista nazvali “središtem u kojem se susreću sve linije kozmosa”. On je Prvorođenac svega stvorenja (Kol 1,15), novi i istinski Adam ljudskoga roda (Rim 5,12–17), glava tijela Crkve (Kol 1,18). U njemu sve stiže do jedinstva. Budući da smo jedno s njime, i čovjek postaje gospodarom i ujediniteljem cijelog svemira. “Kad bismo zanijekali taj događaj (utjelovljenja Sina Božjega)”, piše Solovjev, “bio bi umanjen cjelokupni značaj svemira”. Bogočovjek je ostvario susret između Božje svemoći i ljudske nedostatnosti ne zanemarujući i ne žrtvujući nijednu od tih dviju sastavnica. Kakvi su, dakle, kršćani? Slabi i nemoćni, poput svih drugih – “dašak vjetra i kap vode mogu me ubiti”, piše Pascal, a ipak su oni određeni da zasjednu pokraj prijestolja Kralja svemira. Kad je Konstantin Crkvi dao slobodu u Carstvu, počele su se graditi crkve. Kupole crkava oslikavale su se prikazom Pantokratora, Svevladara, koji sjedi na prijestolju vladajući nad onima koji su ga raspeli. Pod njegovim nogama nalazi se kugla zemaljska. To je simbol neumoljivih zakona materije i onoga do čega su antički narodi toliko držali, tj. sudbine, koja je ukupnost svih nužnosti. I one su u njegovoj moći da bi nam bila osigurana sloboda djece Božje.

MALI BISERI CRKVENIH OTACA

BOG OTAC

Na svijetu nema ničega što nam može dati veću sreću od spoznaje Boga Oca. Evagrije Pontik, Pitanja o spoznanju III, 64, PG 28, 1

Sve dok je vjera živa, ona u sebi uvijek nosi ideju osobnoga Boga s kojim vjernici pokušavaju u slobodi uspostaviti odnos. No upravo s te točke gledišta oni koji ne vjeruju tvrde da vjera nije znanstvena te niječu Boga. Jer znanost se bavi samo onim što je uređeno neumoljivim fizičkim i logičkim zakonima. Antičkim se misliocima kršćanska vjera činila “nefilozofskom”. Oni nisu nijekali Boga, nego su ga definirali kao vječni ili neprevarljiv zakon svemira. Suprotno njima kršćani su tvrdili: “Vjerujem u jednoga Boga, Oca Svemogućega, stvoritelja neba i zemlje”. Prema sv. Pavlu, Krist nam je donio “objavljenje Otajstva prešućenog drevnim vremenima” (Rim 16,25). No to se spominje već u Starom zavjetu. Do prvoga susreta Biblije s razumskom filozofijom došlo je još prije kršćanstva, u egipatskoj Aleksandriji gdje je naučavao Filon, jedan od najvećih židovskih filozofa. On je svojim sveučiliš15

TOMÁŠ ŠPIDLÍK

nim kolegama donio grčki prijevod Staroga zavjeta kako bi im pokazao da i Židovi imaju filozofsku tradiciju. No oni su ga izrugali. U Bibliji su pronašli slike Boga koji sluša ljude, kojega prinosi umilostivljuju i koji uslišava molitve. Sve je to bilo u suprotnosti s “istinskom” idejom o Bogu, koji je apsolutna ideja, nepromjenjivo vječno počelo uzdignuto iznad promjenjiva svijeta. Što je trebao odgovoriti Filon? Pokušao im je samo pojasniti kako njihova filozofija i znanost, koje su oni definirali kao uzvišene, ubijaju čovjeka. Ako Bog nije slobodan, onda nije slobodan ni čovjek koji je njegova slika. A čovjek koji nije slobodan, kakav je to čovjek? Samo su kršćani bili u stanju ponuditi cjelovit odgovor. Isus nas je naučio da kažemo “Oče naš”, a istodobno nam je rekao: “Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski” (Mt 5,48). To nije preuzetnost ni oholost, nego povlastica, sudjelovanje u objavi da je temeljno počelo svemira i cjelokupnog života ne samo fizička zakonitost i logička nužnost, nego nadasve ljubav. Eto zašto u bizantskoj liturgiji, prije Vjerovanja, đakon potiče narod: “Ljubimo jedni druge kako bismo mogli jednodušno ispovjediti svoju vjeru”. I potom slijedi ispovijest: “Vjerujem u jednoga Boga”.

MALI BISERI CRKVENIH OTACA

ČOVJEK – SLIKA BOŽJA

Onaj tko ima malo zdravog razuma, ne će se usuditi zvati Boga svojim Ocem prije negoli mu postane sličan. Sv. Grgur Nisenski, Pet propovijedi o Oče našu, 2, PG 44, 1141

Istočni su se oci često bavili problemom odnosa između slike i uzora, čiji je temelj u alegoriji koja kaže da su stvari koje percipiramo osjetilima samo preslike vječnih ideja. Već smo ukazali na činjenicu kako se na Zapadu traži uzrok svake stvari, tko ju je načinio, što ju je uzrokovalo, dok se na Istoku nadasve nastoji otkriti značenje svakog događaja i čega je ono slika. U tom pogledu najvažnije je sljedeće: čovjek vlada nad osjetilnim svijetom i on je, dakle, slika Božja. Kod Otaca nalazimo brojne i različite misli u tumačenju te istine. No u temelju, sve one žele protumačiti tekst iz Knjige Postanka (1,26–27) o stvaranju čovjeka na Božju sliku i priliku. No nije isto reći da je čovjek “slika Božja” i da je stvoren “na sliku” Božju. Ocima je bilo draže ovo drugo tumačenje. Prva i najsavršenija slika Božja je Krist 17

TOMÁŠ ŠPIDLÍK

(2 Kor 4,4), a čovjek je stvoren prema tom uzoru i stoga je “slika slike”. Na taj se način pojednostavnjuje moralni nauk koji iz toga proizlazi. Platon je ustvrdio da čovjek može nasljedovati Boga i to je ideal svakog savršenstva. No priznao je da je to teško jer je Bog nevidljiv. Sv. Irenej nije sumnjao da je uzor prema kojem je stvoren Adam zapravo Krist, Bogočovjek. Samo tako je čovjek mogao postati sličnim “nevidljivu Bogu: po vidljivoj Riječi, koja je postala tijelom i prebivala među nama”. Kristovo tijelo omogućuje da konkretna materijalna stvarnost može postati božanskom, dakle i duhovnom, u novome smislu, savršenijom od one o kojoj govore idealisti. To možemo izraziti jednim suvremenim tekstom Pavela Evdokimova: “Ono što razlikuje čovjeka od anđela jest činjenica da je on stvoren na sliku Utjelovljenja: ono što je u njemu čisto ‘duhovno’ utjelovljuje se, prožima čitavu narav životvornom snagom”. Na taj način, prema tumačenju Makarija Velikog, u čovjeku se javlja “srodnost s božanskim, kao da je rođen od Boga, poput onih koji borave u Bogu i u Božjem svijetu, a koji su već preneseni u budući vijek” (O ljubavi 18-19, PG 34, 929). Grčki oci govore o “pobožanstvenjenju” čovjeka služeći se Platonovim pojmovljem, ali dodajući da to znači isto što i “biti Božje dijete”, o čemu doznajemo iz Pisma. 18

MALI BISERI CRKVENIH OTACA

OD SLIKE DO SLIČNOSTI

Po stvaranju čovjek je imao početak dostojanstva slike, ali savršenstvo sličnosti mora sam doseći, svojim snagama nasljedujući Boga. Origen, Počéla III, 6, 1, PG 11, 333C

Slike su nepokretne. Naprotiv, čovjek je živa slika živoga Boga. Kako bi izrazio dinamiku tog umjetničkog Stvoriteljeva djela, Origen, a poslije njega i velik dio istočne tradicije, poslužio se s dvije riječi o kojima čitamo u Bibliji (Post 1,26–27): slika i sličnost. Tako su se suprotstavili gnosticima koji su ljude dijelili u specifične nepromjenjive kategorije koje su im “predodređene”: netko je rođen s materijalnim interesima te kroz sav život ostaje materijalist; netko drugi je više duhovan i kao takav će uvijek djelovati. Čini se pomalo kao psihološko tumačenje, ali u praksi je riječ o nijekanju učinkovitosti Božje milosti i snage dobre ljudske volje. Upravo suprotno, sv. Pavao potiče sve ljude na duhovni rast sve “dok se Krist ne oblikuje u vama” (Gal 4,19). Jakovljevo viđenje, stube po kojima se anđeli uspinju u nebo (Post 28,12), postalo je tradi19

TOMÁŠ ŠPIDLÍK

cionalnim simbolom duhovnoga rasta, nadasve kod sirijskih otaca. U tom neprekidnom usponu moramo izbjeći dvije opasnosti: 1) da ne zauzmemo najvišu stepenicu preskočivši prethodne, primjerice ako želimo boraviti u kontemplaciji, a griješili smo protiv bratske ljubavi; 2) misliti kako za nas najniže stepenice više nisu važne jer smo već visoko, primjerice poput nekoga tko bi zanemario dužnosti svoga zvanja i posvetio se isključivo “uzvišenoj meditaciji”. Kako dolazi do napretka? U životopisima svetaca često čitamo o iznenadnom obraćenju, o radikalnoj promjeni života pod utjecajem nekog snažnog dojma. Možda poznajemo slične primjere iz svoje svakodnevice, s osobama koje žive s nama. Netko se, primjerice, po povratku iz Lurda u potpunosti promijeni. Onima koji odu na duhovne vježbe propovjednici savjetuju da u njih uđu cijelim bićem i da se vrate drukčiji. To treba shvatiti u pozitivnom smislu, kako bi se istinski zauzeli oko postizanja savršenstva. No iskustvo nas uči da je Božja milost poput sjemena posijana u vrtu srca: raste malo-pomalo, od najmanjih stvari do onih najvažnijih. Tako se neprestano živi na “veću slavu Božju”.

MALI BISERI CRKVENIH OTACA

NARAVNI ŽIVOT

Od Boga dolazi naravni zakon i objavljeni zakon, oba su jedno. Klement Aleksandrijski, Stromata I, 182, SC 30, str. 176.

Živjeti po naravi prvi je temelj moralnosti, tvrdio je Kleant. Stari su stoici pozivali ljude da prionu uza zakon svijeta. Njegov se odraz nalazi u samom čovjeku kao nutarnji logos, kao glas savjesti. Dakle, ako odlučimo živjeti po naravi, ne trebaju nam druge zapovijedi. No u Bibliji čitamo da je Bog izabrao židovski narod između svih drugih kako bi mu dao pozitivan zakon, zakon koji je sam Bog objavio, tj. Toru koju je Mosije zapisao. Veliki židovski filozof Filon pokazuje kako ta dva zakona tvore jednu cjelinu. Stoga mudar Židov koji živi po Božjem zakonu postaje živi Zakon. Crkveni su oci istog mišljenja, no usprkos tomu moramo biti pozorni na značenje njihovih tekstova. U istočnoj tradiciji čovjek je definiran kao slika Božja, no u njoj je već prisutna milost Duha Svetoga te je takva, dakle, njegova istinska “narav”. Etimološki, pojam narav (na21

TOMÁŠ ŠPIDLÍK

tura) označava ono s čime je netko rođen. Kršćani su rođeni od Boga. To znači da je svako istinsko dobro “naravno”: ljubav, vjera, krjeposti, molitva. Naprotiv, zlo, grijeh, zle misli, zle strasti, sve je to “protiv naravi”. Slika se Božja nalazi i u grješniku, ali je, da tako kažemo, prekrivena đavolskom “odbojnom maskom”. Supostojanje tih dviju slika dovodi do podijeljenosti u grješniku, koji zbog te podijeljenosti nije u stanju živjeti “po naravi”. Nasreću voda krštenja i suze pokajanja uspijevaju ga oprati tako da u njemu zablista izvorna ljepota. Poznato je da su zapadni teolozi promijenili ovaj način govora. Oni govore o “čistoj naravi”, tj. o intelektualnom i materijalnom životu. A tomu se pridodaje milost Božja. Duhovni je život pak “nadnaravan”. To znači isto, samo su riječi različite. Moramo veoma pozorno iščitavati otačke spise; kao što je istočnim kršćanima teško razumjeti tvrdnju Nasljeduj Krista koja potiče da u životu slijedimo ne ono na što nas potiče “narav”, nego milost Božju. Nasreću, ta dva pristupa oblikuju jednu cjelinu. Kao što postoji samo jedan Bog, tako je i čovjek, njegova slika i dijete, jedinstven. Kako je to rekao Evagrije Pontik, demoni nas žele baciti “iz stanja koje nam je vlastito”.

MALI BISERI CRKVENIH OTACA

KARIZMATIZAM

Milost je od časa krštenja tajno položena u dubine duha, ali osjećajima skriva svoju prisutnost. Diadoh Foticenski, Sto poglavlja o duhovnoj savršenosti, 77, SC 5, 35

Čovjek je stvoren tako da ima udjela u milosti Božjoj; iz toga proizlazi, kako piše Pavel Evdokimov, da je “karizma dio ljudske naravi”. Izričaj “karizmatski” postao je moderan. Neke se skupine hvale da se u njihovim zajednicama “osjeća Duh”. To je pitanje problematizirano već od početka. U 4. st. osuđeni su takozvani mesalijanci koji su tvrdili da je nužno u sebi osjećati milost Božju, a s druge strane smatrali su da je neosjetljivost, tvrdoća srca prema glasu milosti, opasna bolest. Među ocima koji su se istaknuli u ovoj raspravi bio je upravo Diadoh, koji je u nekoliko točaka sažeo način na koji se božanska pedagogija redovito odvija u čovjeku: 1. Milost je od početka prisutna i nije ju moguće odijeliti od čovjeka; ona s njime tvori jednu narav. 23

SADRŽAJ

PREDGOVOR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .5 I. VJEČNOG BOGA SPOZNAJEMO PO STVORENU ČOVJEKU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .9 Dar Duha Svetoga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .11 Po Isusu Kristu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .13 Bog Otac . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .15 Čovjek – slika Božja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .17 Od slike do sličnosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .19 Naravni život . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .21 Karizmatizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .23 Spasenje duše . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .25 Sretan život . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .27 Život vječni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .29 II. SPOZNAJEMO ČOVJEKA STVORENA NA SLIKU UTJELOVLJENA BOGA . . . . . . . . . .31 Upoznaj samoga sebe . . . . . . . . . . . . . . . . . .33 Savjest . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .35 Sloboda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .37 Srce . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .39 Dosta je htjeti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .41 Snaga nakane . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .43 Život tijela . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .45 Spol. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .47 Zdravlje i bolest . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .49 102

SADRŽAJ

Duhovna ekologija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .51 III. LJUBAVLJU I KRJEPOŠĆU BOG PREBIVA U NAMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .53 Ljubav prema Bogu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .55 Prijateljstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .57 Obitelj. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .59 Kršćansko kraljevstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . .61 Mučeništvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .63 Pokora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .65 Penthos – trajna pokora . . . . . . . . . . . . . . . . .67 Poniznost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .69 Ispit savjesti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .71 Žalost zbog rastresenosti u molitvi . . . . . . .73 IV. MOLITVOM ULAZIMO U BOŽJE PREBIVALIŠTE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .77 Definicije molitve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .79 Molitva Ocu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .81 Majka Božja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .83 Uslišanje molitve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .85 Usmena molitva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .87 Liturgija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .89 Ikone . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .91 Kontemplacija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .93 Mistika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .95 Bez prestanka se molite. . . . . . . . . . . . . . . . .97 BIBLIOGRAFIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .99 KRATICE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .101 103

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Printera Grupa d.o.o. Tiskano u listopadu 2016.

Tomáš Špidlík (1919.–2010.), češki isusovac kojega je papa Ivan Pavao II. 2003. proglasio kardinalom, bio je na glasu kao vrstan propovjednik i duhovnik. Njegove su propovijedi i meditacije postale poznatima zbog svoje dubine i duhovnoga bogatstva te je kardinal Špidlík držao duhovne vježbe i papi Ivanu Pavlu II. Bio je jedan od najpoznatijih stručnjaka za otačku duhovnost i duhovnost istočnoga kršćanstva. Objavio je mnoge po znate naslove koji su prevedeni na nekoliko jezika, kao što su: Evanđelje svakoga dana; Ignacije Loyolski, duhovni otac; Hodočasnikova duša; Put do čista srca i mnoge druge.

“Ova je knjiga poput pregršti malih bisera koje će svatko moći staviti na nit vlastitoga duhovnog života.” Tomáš Špidlík

ISBN 978-953-235-522-2

VERBUM 58 kn