Misli u samoći

T homas M erton

MISLI U SA MOĆI VERBUM

U knjizi Misli u samoći Thomas Merton na iznimno dubok i pronicav način progovara o ljepoti života u samoći, kao i o prijekoj potrebi svakoga čovjeka za promišljanjem u tišini u ovo doba u kojemu kao da nema privatnosti. On piše: “Kada su ljudi samo uronjeni u masu bezličnih ljudskih bića, guranih uokolo nesvjesnim silama, gube svoju istinsku ljudskost i integritet, sposobnost da ljube i sposobnost samoopredjeljenja. Društvo sastavljeno od ljudi koji ne poznaju nutarnju samoću na okupu ne može držati ljubav; posljedično, takvo društvo na okupu drži nasilan i uvrjedljiv autoritet.” U trideset sedam jezgrovitih i lijepo napisanih poglavlja ovoga duhovnoga klasika 20. stoljeća Thomas Merton istražuje značenje nutarnje samoće i njezine važne uloge u dovođenju svakoga života prema njegovu radosnu ostvarenju. “Ovo što je (…) rečeno o samoći nije samo recept za pustinjake,” piše u svojemu predgovoru, “već se odnosi na cjelokupnu budućnost čovjeka i njegova svijeta.”

Thomas Merton MISLI U SAMOĆI

Biblioteka:

FIDES 66.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: s. Milka Čotić

Za nakladnika: Miro Radalj

Thomas Merton

MISLI U SAMOĆI

VERBUM Split, 2015.

Naslov izvornika: THOMAS MERTON, Thoughts in Solitude Copyright © 1956, 1958, The Abbey of Our Lady of Gethsemani © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2015.

Izvršna urednica: Katarina Gugić, mag. theol.

Moralna prava autora su potvrđena.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 248 MERTON, Thomas Misli u samoći / Thomas Merton ; <prijevod Milka Čotić>. ­ Split : Verbum, 2015. ­ (Biblioteka Fides ; 66) Prijevod djela: Thoughts in solitude.

ISBN 978­953­235­423­2 I. Duhovni život ­­ Kršćanstvo 151030024

MISLI U SAMOĆI

AUTOROVA BILJEŠKA

Oni koji su bili dovoljno ustrajni i pronašli nešto zanimljivo u Novim sjemenkama kontemplacije i Nitko nije otok možda će pronaći nekakav užitak i u ovim promišljanjima koja, ako uopće ičemu služe, uspijevaju tu i tamo izraziti nešto od onoga što je autor najviše želio reći samome sebi i onima koji su skloni složiti se s njime. To posebno vrijedi za drugi dio ovoga djela, Ljubav prema samoći. Oni koji poznaju poticajne stranice Maxa Picarda u Svijetu tišine prepoznat će nadahnuće toga švicarskog filozofa u mnogima od ovih meditacija.

5

PREDGOVOR

PREDGOVOR

Bilješke na ovim stranicama napisane su tijekom 1953. i 1954. godine kada je autor, milošću Božjom i naklonošću svojih poglavara, bio u mogućnosti uživati posebne prilike za samoću i meditaciju. Otuda ovaj naslov. To ne znači da su bilješke subjektivne ili autobiografske.

One nipošto nisu napisane kao izvješće o duhovnim avanturama. Što se pisca tiče, nikakve avanture nije ni bilo, a sve i da jest, u svakomu je slučaju ne bi povjerio papiru. Ovo su jednostavno misli o kontemplativnomu životu, osnovnim intuitivnim spoznajama koje su u to vrijeme, kako se činilo, bile od životne važnosti.

Ovdje je svakako potrebno pojašnjenje. Vrlo je vjerojatno da intuitivne spoznaje koje se piscu čine životno važnima ne će biti od velike važnosti drugima koji nemaju isti poziv. U tomu je smislu ova knjiga na neki način osobna. Poneke su tvrdnje općenite, poneke su primjedbe dane en passant i graniče sa svakidašnjošću. Ovi se zapisi ni na jednomu mjestu ne će činiti kao da su namijenjeni samo odabranima. Ali ove misli o čovjekovoj samoći pred Bo7

PREDGOVOR

gom, o čovjekovu dijalogu s Bogom u tišini i suodnosu naših osobnih samoćâ jednih s drugima za pisca su životne s obzirom na njegov poseban način života. Također se može reći, u zagradama, da ovaj “poseban način” nije nužno ideal i redovničkoga reda kojemu pisac pripada. Usprkos tome, on je u osnovici samostanski ideal.

Gotovo nije ni potrebno napomenuti da je od trenutka kada su ove misli napisane mnogo vode proteklo ispod mosta autorova života i da su te misli krenule različitim neočekivanim tokovima u godinama koje su u međuvremenu prošle.

U vremenu kada totalitarizam na svaki način nastoji obezvrijediti i umanjiti ljudsku osobu nadam se da je pravedno zahtijevati čuti bilo koju, pa i svaku, zdravu reakciju u korist čovjekove neotuđive samoće i njegove nutarnje slobode. Smrtonosnoj galami našega materijalizma ne smije se dopustiti da ušutka neovisne glasove koji nikada ne će prestati govoriti: bilo da su to glasovi kršćanskih svetaca, bilo istočnjačkih mislilaca poput Lao­Tsea ili zen učiteljâ, bilo ljudi poput Thoreaua ili Martina Bubera ili Maxa Picarda. U redu je inzistirati na tome da je čovjek “društvena životinja” – ta je činjenica dovoljno jasna. Ali ta činjenica ne može poslužiti kao opravdanje da ga se učini pukim zup8

PREDGOVOR

čanikom u totalitarnomu stroju – a niti u religioznomu, što se toga tiče.

Zapravo, sama egzistencija društva ovisi o neotuđivoj individualnoj samoći njegovih članova. Društvo koje želi opravdati svoje ime mora se sastojati ne od brojeva ili mehaničkih jedinica, nego od osoba. Biti osoba podrazumijeva odgovornost i slobodu, a odgovornost i sloboda pak podrazumijevaju određenu nutarnju samoću, osjećaj osobnoga integriteta, osjećaj vlastite zbiljnosti i sposobnosti da se staviš u službu društvu – ili da odbiješ dati taj dar.

Kada su ljudi samo uronjeni u masu bezličnih ljudskih bića, guranih uokolo nesvjesnim silama, gube svoju istinsku ljudskost i integritet, sposobnost da ljube i sposobnost samoopredjeljenja. Društvo sastavljeno od ljudi koji ne poznaju nutarnju samoću na okupu ne može držati ljubav; posljedično, takvo društvo na okupu drži nasilan i uvrjedljiv autoritet. Ali kada su ljudi nasilno lišeni samoće i slobode koje im pripadaju, tada društvo u kojemu ti ljudi žive postaje trulo, zatrovano servilnošću, ogorčenjem i mržnjom.

Nikakva količina tehnološkoga napretka ne će izliječiti mržnju koja izjeda vitalnost materijalističkoga društva poput duhovnoga tumora.

Jedini lijek jest, i mora biti, duhovnost. Nema puno koristi od toga da govorimo ljudima o Bo9

PREDGOVOR

gu i ljubavi ako oni nisu u stanju slušati. “Uši” kojima čovjek sluša Božju poruku skrivene su u njegovu srcu i te uši ne čuju ništa ako nisu pov­ laštene nutarnjom samoćom i tišinom.

Drugim riječima, budući da je vjera stvar slobode i samoopredjeljenja – slobodno primanje slobodno danoga dara milosti – čovjek ne može pristati na duhovnu poruku sve dok su njegov um i srce zarobljeni automatizmom. On će ostati tako zarobljen sve dok je uronjen u masu drugih “automata”, bez osobnosti i bez njihova pravoga ljudskog integriteta.

Ovo što je upravo rečeno o samoći nije samo recept za pustinjake, već se odnosi na cjelokupnu budućnost čovjeka i njegova svijeta, a na poseban način, dakako, na budućnost religije.

10

I. VIDOVI DUHOVNOGA ŽIVOTA

MISLI U SAMOĆI

1.

Nema veće nevolje u duhovnomu životu nego da utonemo u nerealnost jer život se održava i hrani u nama našim životnim odnosom sa stvarnostima izvan i iznad nas. Kada se naš život hrani nerealnošću, on mora gladovati. Mora umrijeti.

Nema veće bijede od toga da ovu besplodnu smrt pogrješno shvatimo kao istinsku, plodonosnu i požrtvovnu “smrt” kojom ulazimo u život.

Smrt kojom ulazimo u život nije bijeg od stvarnosti, nego darivanje nas samih u cijelosti, darivanje koje uključuje potpunu predanost stvarnosti. Smrt kojom ulazimo u život započinje našim odricanjem od iluzorne stvarnosti koju stvorene stvari poprimaju kada ih promatramo samo u odnosu na vlastite sebične interese.

Prije nego što možemo uvidjeti da su stvorene stvari (posebno materijalne) nerealne, moramo jasno uvidjeti da su realne.

Jer “nerealnost” materijalnih stvari samo je relativna u odnosu na veću realnost duhovnih stvari.

Svoje odricanje od stvorenja počinjemo stojeći iza njih i promatrajući ih onakvima kakva 13

THOMAS MERTON

zapravo jesu. Čineći tako prodiremo u njihovu realnost, njihovu aktualnost, njihovu istinu, koja ne može biti otkrivena sve dok ih ne izbacimo iz sebe i stanemo sa strane da ih možemo vidjeti u pravoj perspektivi. A ne možemo ih vidjeti u pravoj perspektivi sve dok ih ne prestanemo čvrsto pritiskati uz svoje grudi. Tek kada ih pustimo od sebe, počinjemo ih cijeniti onakvima kakva zapravo jesu. Tek tada možemo vidjeti Boga u njima. Sve dok ne pronađemo njega u njima, ne možemo započeti naš put tamne kontemplacije na čijemu ćemo kraju biti u stanju pronaći njih u njemu.

Pustinjski su oci vjerovali da je divljina stvorena kao najvrjednija u Božjim očima upravo zato što nema nikakve vrijednosti za ljude. Pustinja je zemlja koju ljudi nikada nisu mogli opustošiti jer im nije ništa nudila. U njoj nije bilo ničega što bi ih privuklo. Nije bilo ničega što bi se moglo iskoristiti. Pustinja je bila mjesto kojim je izabrani narod lutao četrdeset godina, mjesto u kojemu se za nj brinuo samo Bog. Da su išli izravnim putem, mogli su stići u obećanu zemlju za nekoliko mjeseci. Božji je plan bio da ga trebaju naučiti ljubiti u divljini i da se poslije uvijek trebaju prisjećati toga vremena provedena u pustinji kao idilična razdoblja provedena samo s njime.

14

MISLI U SAMOĆI

Pustinja je stvorena samo zato da bude pustinja, a ne da je ljudi preoblikuju u nešto drugo. I planina i more isto tako. Pustinja je, dakle, logično mjesto za boravak čovjeka koji traži da bude samo ono što jest – samotno stvorenje, siromašno i ovisno samo o Bogu, a ne stvorenje s nekim velikim pothvatom koji stoji između njega i njegova Stvoritelja.

Tako je to u teoriji. Ali postoji još jedan čimbenik. Prvo, pustinja je zemlja ludila. Drugo, ona je utočište đavla, bačena u “divljinu Gornjega Egipta” da “luta bezvodnim mjestima”. Žeđanje izluđuje čovjeka, a sam đavao je lud od neke vrste žeđi za vlastitom izgubljenom uzvišenošću – izgubljen je jer je utamničio sama sebe tom žeđi i odbacio sve drugo.

Tako se čovjek, koji luta pustinjom da bude samo ono što jest, mora brinuti da ne poludi i tako postane sluga onoga koji tamo boravi, u tomu sterilnu raju praznine i bijesa.

Pa ipak, pogledajte pustinje danas. Što su one? Mjesto nastanka novoga i strašnoga svijeta, područje isprobavanja snage kojom čovjek želi poništiti stvaranje onoga što je Bog blagoslovio. Danas, u stoljeću čovjekova najvećega tehnološkog postignuća, divljina napokon dolazi na svoje. Čovjek više ne treba Boga i može živjeti u pustinji na svojim vlastitim resursima.

U njoj može izgraditi svoje čudesne zaštićene 15

THOMAS MERTON

gradove za osamu i eksperimentiranje i porok.

Svijetleći gradovi koji nastaju preko noći u pustinji nisu više slika Božjega grada koji dolazi s neba da obasja svijet vizijom mira. Nisu čak ni replike velike kule babilonske koja je nekoć bila sagrađena u pustinji Šineara da ljudi pribave sebi ime, da se ne rasprše po svoj zemlji (usp. Post 11,4).

Oni su blistavi i prljavi osmijesi Sotone na licu divljine, gradovi tajna gdje svaki čovjek uhodi svojega brata, gradovi čijim žilama novac teče poput umjetne krvi i iz čije će utrobe proizići posljednje i najveće sredstvo uništenja.

Možemo li promatrati rast ovih gradova i ne činiti ništa da pročistimo vlastita srca? Kada čovjek, njegov novac i njegovi strojevi krenu u pustinju i borave ondje, ne boreći se s đavlom kao što se Krist borio, nego vjerujući njegovim obećanjima moći i bogatstva i klanjajući se njegovoj anđeoskoj mudrosti, tada je pustinja posvuda. Svugdje je pustinja. Svugdje je samoća u kojoj čovjek mora činiti pokoru i boriti se s protivnikom i čistiti svoje srce u milosti Božjoj.

Pustinja je dom očaja. A očaj je, sada, posvuda. Nemojmo misliti da se naša nutarnja samoća sastoji u prihvaćanju poraza. Pristankom na poraz ništa ne možemo izbjeći. Očaj je ponor bez dna. Ne misli da ćeš ga zatvoriti prista16

MISLI U SAMOĆI

janjem na nj i zatim pokušavajući zaboraviti da si dao svoj pristanak.

To je, dakle, naša pustinja: živjeti suočavajući se s očajem i ne pristajući na nj, gazeći ga pod nadom križa, neprestano vodeći rat protiv očaja.

Taj je rat naša divljina. Ako se borimo hrabro, naći ćemo Krista na svojoj strani. Ako se ne možemo suočiti s time, nikada ga ne ćemo naći.

17

THOMAS MERTON

2.

Temperament ne predodređuje jednoga čovjeka na svetost, a drugoga na okorjelost u grijehu. Svaki temperament može služiti na propast ili na spasenje. Moramo naučiti da je naš temperament dar Božji, talent s kojim moramo “poslovati” sve dok On ne dođe. Nije važno s kako smo manjkavim ili teškim temperamentom obdareni. Ako upotrijebimo na dobro ono što imamo, ako učinimo da služi našim dobrim željama, možemo učiniti više od onoga koji svojemu temperamentu služi umjesto da ga podloži da on služi njemu.

Sv. Toma kaže (I–II, Q.34,a.4) da je čovjek dobar onda kada se njegova volja raduje u onome što je dobro, a zao kada se raduje u onome što je zlo. Čovjek je krjepostan kada pronalazi sreću u krjeposnu životu, grješan kada nalazi zadovoljstvo u grješnu životu. Stoga stvari koje volimo govore nam tko smo mi. Čovjeka se, dakle, poznaje po njegovu cilju.

Poznaje ga se i po njegovu početku. I ako želiš znati kakav je u bilo kojemu trenutku, tada pogledaj koliko je daleko od svojega početka i koliko je blizu svojemu cilju. Stoga, također, čo18

MISLI U SAMOĆI

vjek koji griješi usprkos samomu sebi, ali ne voli svoj grijeh, nije grješnik u punu smislu te riječi.

Dobar čovjek dolazi od Boga i vraća se k njemu. Započinje s darom postojanja i sposobnostima koje mu je Bog dao. Dosiže dob razuma i čini izbore. Narav njegovih izbora već je u velikoj mjeri pod utjecajem onoga što mu se dogodilo u prvim godinama života, kao i pod utjecajem temperamenta s kojim je rođen. Nastavit će biti pod utjecajem djelâ ljudi oko njega, događajâ u svijetu u kojemu živi, karakterom njegova društva. Unatoč tome, on u osnovi ostaje slobodan.

Ali ljudska sloboda ne djeluje u moralnomu vakuumu. Niti je potrebno proizvesti takav vakuum kako bismo zajamčili slobodu svojega djelovanja. Izvanjske prisile, snažne sklonosti našega temperamenta i naše nutarnje strasti ne čine ništa da utječu na bit naše slobode. One je jednostavno definiraju namećući joj određene granice. Pridodaju joj svoj osobit karakter. Čovjek nagle naravi možda je skloniji ljutnji negoli netko drugi. Ali sve dotle dok je razuman, on je slobodan da ne bude ljutit. Sklonost ljutnji jednostavno je sila u njegovu karakteru koja se može usmjeriti prema dobru ili prema zlu, ovisno o njegovim željama. Ako on želi ono što je zlo, njegova će narav postati oružje zla protiv 19

THOMAS MERTON

drugih ljudi i čak protiv njegove vlastite duše.

Ako želi što je dobro, njegova narav može postati kontrolirani instrument za borbu protiv zla koje je u njemu i za pomaganje drugim ljudima da nadiđu preprjeke na koje nailaze u svijetu.

On ostaje slobodan da želi dobro ili zlo.

Bilo bi apsurdno pretpostaviti da emocijama nema mjesta u duhovnomu životu samo zato što se ponekad sukobljuju s razumom. Kršćanstvo nije stoicizam. Križ nas ne posvećuje razarajući ljudske osjećaje. Nenavezanost nije neosjećajnost. Premnogo je asketa koji nisu uspjeli postati veliki sveci upravo zato što su njihova pravila i asketska praksa umrtvili njihovu ljudskost umjesto da su joj pružili slobodu da se pod utjecajem milosti raskošno razvije u svim svojim sposobnostima.

Svetac je savršen čovjek. On je hram Duha Svetoga. Na svoj vlastiti način on nanovo obnavlja nešto od sklada, savršenstva i reda koje pronalazimo u Isusovu ljudskomu karakteru, u duši Isusa, hipostatski sjedinjena s Riječju Božjom, koji je istodobno i bez protuslovlja uživao u neposrednu gledanju Boga kao i u najobičnijim, jednostavnim i prisnim ljudskim emocijama – naklonosti, žalosti, boli, sreći, zadovoljstvu ili tuzi; negodovanju i čuđenju; zamorenosti, tjeskobi i strahu, utjehi i miru.

20

MISLI U SAMOĆI

Ako nemamo ljudskih osjećaja, tada ne možemo voljeti Boga na način na koji ga trebamo voljeti – kao ljudi. Ako ne odgovaramo na ljudsku ljubav, tada nas Bog ne može voljeti onako kako je to htio – sa srcem Čovjeka, Isusa, koji je Bog, Sin Božji i Krist Pomazanik.

Asketski život, dakle, mora započeti i biti nošen s najvećim poštovanjem prema temperamentu, karakteru i emocijama, prema svemu što nas čini ljudima. Ovo su osnovni elementi u osobnosti kao i u svetosti – jer svetac je onaj kojega je Božja ljubav u potpunosti oblikovala u osobu na sliku i priliku njezina Stvoritelja.

Kontrola osjećaja putem odricanja od sama sebe pomaže u dozrijevanju i usavršenju naše ljudske senzibilnosti. Asketska disciplina ne štedi našu senzibilnost: jer ako tako čini, onda ne vrši svoju dužnost. Ako se uistinu odričemo samih sebe, to će nas nekada lišiti i stvari koje doista trebamo. Osjetit ćemo potrebu za njima.

Mi moramo trpjeti. Ali mrtvljenje osjećaja, senzibilnosti, imaginacije, prosudaba i volje ima nakanu obogatiti ih i pročistiti. Sva su naša osjetila otupjela od prekomjerna zadovoljstva. Pokora ih čini revnima, vraća im prirodnu vitalnost, i više od toga. Pokora čisti oko naše savjesti i razuma. Pomaže nam da jasno razmišljamo i zdravo prosuđujemo. Osnažuje djelovanje naše volje. Pokora također poboljšava kvalitetu emo21

THOMAS MERTON

cija; upravo nedostatak samoodricanja i samodiscipline objašnjava osrednjost tolikih pobožnih umjetničkih djela, toliko mnogo pobožnih tekstova, toliko mnogo osjećajne molitve, toliko mnogo redovničkih života.

Neki se ljudi odvraćaju od svih tih jeftinih emocija s nekom vrstom herojskoga očaja i traže Boga u pustinji gdje nema ničega što bi podržavalo emocije. Ali ovo također može biti pogrješka. Jer ako naše emocije zaista umiru u pustinji, tada i naša ljudskost umire s njima. Iz pustinje se moramo vratiti kao Isus ili sv. Ivan, s povećanom i produbljenom sposobnošću osjećanja, osnaženi protiv privlačnosti lažnosti, upozoreni na napast, kao veliki ljudi, plemeniti i čisti.

22

MISLI U SAMOĆI

SADRŽAJ

Autorova bilješka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 I. Vidovi duhovnoga života . . . . . . . . . . . . . . 11 II. Ljubav prema samoći . . . . . . . . . . . . . . . . . 71

115

PREPORUČUJEMO

U ovomu iznimnu djelu duhovni pisac Victor Sion tumači važne dimenzije Božje ljubavi i praštanja te postupno uči kako doći do čista srca i do djetinjega počivanja na Očevu srcu punu milosrđa, ljubavi i praštanja. Autor nas potiče da se usudimo biti voljeni od Oca bezuvjetnom Božjom ljubavlju koja unaprijed prašta i tako nas čuva od grijeha i zla.

124 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

U ovoj nam poticajnoj knjizi duhovni pisac Victor Sion otkriva kako živjeti u punini sadašnji trenutak kao skriveni znak Božje prisutnosti i volje te iskusiti radost zbog vlastita postojanja.

63. str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Ova knjiga povezuje drevne duhovne uvide s novim psihološkim spoznajama, autor čitatelja upućuje kako ostvariti istinsku slobodu i kako svaki trenutak živjeti u miru i radosti.

136 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

U ovomu poznatom duhovnom klasiku iznimne psihološke pronicavosti autor tumači da je praksa predanja Božjoj volji ključ za postizanje istinskoga mira i radosti. Bog od nas ne očekuje izvanredna djela, nego nas prije svega poziva da obraćamo herojsku pozornost na našu svakodnevicu i ponizno prihvaćamo sve ono što dolazi iz njegove ruke.

142 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340­260, fax: 021/340­270 E­mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: JAFRA PRINT, Solin Tiskano u ožujku 2015.

Thomas Merton (1915.–1968.) jedan je od najpoznatijih duhovnih pisaca 20. stoljeća. Iako je kao trapistički redovnik živio samotničkim životom, svojim je pisanjem izvršio znatan utjecaj na dru­ štvena zbivanja. U svojim teksto­ vima odvažno je pozivao na mir u svijetu i kritizirao moderno društvo, zbog čega su ga odbacivali, ali i hvalili kao proroka. Napisao je nekoliko desetaka knjiga, prvenstveno duhovnih spisa koji su ubrojeni među duhovne klasike, a pisao je i poeziju i eseje. Uz Goru sa sedam krugova knjiga Misli u samoći jedno je od njegovih najpoznatijih djela.

Prepuno dubokih i snažnih misli, ovo iznimno djelo jednoga od najpoznatijih duhovnih velikana 20. stoljeća već desetljećima osvaja srca čitatelja diljem svijeta. U vremenu u kojemu je čovjek neprestano okružen i ispunjen bukom svijeta, međuljudskih odnosa i vlastitih emocija, Merton u prvi plan stavlja samoću kao neotuđivu potrebu svakoga čovjeka.

Samoća, ne nužno izvanjska, koliko ona nutarnja, pomaže nam da postanemo više mi sami. Tek tada prepoznajemo Božju čežnju za nama i tek se tada toj čežnji možemo posve predati. “U samoći sam napokon otkrio da si ti čeznuo za ljubavlju mojega srca, Bože moj, za ljubavlju mojega srca onakvom kakva jest – ljubav srca čovječjega.” A prava svrha kršćanske samoće, kaže autor, jest ljubiti druge makar s djelićem čistoće i snage Božje ljubavi prema nama.

ISBN 978-953-235-423-2

VERBUM 58 kn

9 789532 354232

www.verbum.hr