Srebrni kalež - web pregled

Thomas B. Costain SREBRNI KALEŽ

Thomas B. Costain SREBRNI KALEŽ

Preveo Mijo Pavić

Biblioteka: Stilus 73.

Naslov izvornika: The Silver Chalice

Urednik: Petar Balta

© Copyright za ovo izdanje: Verbum, Split, 2025.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Bonislav Kamenjašević

Redaktura i prilagodba teksta: Katarina Gugić

Grafička priprema: Mario Šantić

Dizajn naslovnice: Diana Katić

Za nakladnika: Miro Radalj

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

ISBN 978-953-235-897-1

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu

Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 191228072.

1.

Najbogatiji čovjek u Antiohiji, po mišljenju sviju, bio je Ignacije, trgovac maslinovim uljem. Imao je maslinike koji su se sterali dokle vam pogled seže, na koju god stranu da pogledate, a živio je u mramornoj palači na Kolonadi. Rodio se u Pizidiji, u istome selu kao i Teron, koji je uzdržavao svoju obitelj prodajom tinte i pera za pisanje načinjenih od rascijepljenih krajeva trske. Teron je teškom mukom uspijevao prehraniti obitelj, a živio je u jednosobnoj nastambi podalje od Kolonade.

Jednoga ljetnoga dana, za najžešće žege, kada se nitko nije usuđivao izaći u kupnju, a ponajmanje zato da bi kupovao pera za pisanje, ovaj imućnik pješice je prišao otvoru u zidu gdje je sjedio Teron, okružen svojom robom koja nikomu nije trebala.

Teron isprva nije mogao vjerovati da mu je ukazana tako velika čast, pa nije odmah uzvratio na pozdrav koji mu je bio upućen: „Mir s tobom.“

Hvatajući dah, zarumenjelih obraza, trgovac uljem uđe još dublje u otvor sklanjajući se od sunca koje je na ulicu izlijevalo sav bijes pročišćujućega ognja. Smjestivši se pored svoga nekadašnjega prijatelja, smjesta je i bez oklijevanja prešao na svrhu svoga posjeta.

„Terone, ti imaš tri sina. Ja nemam nijednoga.“

Teron kimnu. Znao je da ga je Bog blagoslovio na poseban način, davši mu tri sina koja su preživjela sve opasnosti djetinjstva.

„Zar da uspomena na mene bude izbrisana tako što ću ostati bez djece?“ upita Ignacije glasom punim boli. „Treba li da moj duh luta nakon smrti nemajući se komu vratiti, kao što moljac leti za plamenom?“

Strahopoštovanje što ga je Teron u početku osjećao prema Ignaciju postupno je ustupalo mjesto neusiljenosti dugotrajnoga poznanstva. Na kraju krajeva, nisu li on i ovaj gojazni trgovac podizani u jednako prostranim kućama? Nisu li zajedno krali voće u tuđim voćnjacima i lovili ribu iz istoga potoka?

„Zar si naumio usvojiti sina?“ upita prodavač pera za pisanje.

„Stari moj prijatelju,“ reče Ignacije, „ako si voljan, kupit ću jednoga od tvojih sinova i podizati ga kao da je moj vlastiti. Primat će jednaku ljubav kao da je plod mojih slabina. A kada dođe moj čas, naslijedit će sav moj imetak.“

Teronovo srce veselo je poskočilo premda je strogo pazio da ne pokaže svoje osjećaje. Sjajne li prilike za njegova prvorođenca! Postati imućan čovjek, jesti iz srebrnih i zlatnih tanjura, piti vino ohlađeno snijegom sjevernih planina! Ili je moćni trgovac možda bacio oko na njegova drugoga sina?

„Htio bi Teodora?“ upita. „Moj prvorođenac čvrste je građe. Izrast će u snažna muškarca.“

Ignacije odmahne glavom. „Tvoj Teodor izrast će u krupna muškarca i dobit će trbušinu prije tridesete. Ne, nisam mislio na Teodora.“

„Onda si sigurno mislio na Denisa. Moj drugi sin visok je i zgodan mladić. Usto je poslušan i vrlo marljiv.“

Bogati trgovac ponovno odmahne glavom. Teron se sav snuždi i reče u sebi: „Bacio je oko na moga malenoga Ambrozija!“ Ambrozije je ubrzo imao napuniti desetu i živio je u svom svijetu, najsretniji kada je mogao izrađivati likove u glini ili rezbariti komad drveta. Prodavač pera gajio je posebnu sklonost prema Ambroziju. Pomisao na to da bi ga mogao izgubiti boljela ga je kao ubod noža.

Nije bilo ničega neobična u Ignacijevu prijedlogu. Ljudi koji nisu bili te sreće da imaju sinove na taj su način rješavali svoj problem. Zakon, kako je bio zapisan na Zakoniku dvanaest ploča, nije pravio razliku između sinova vlastite krvi i posvojenih sinova u pitanjima nasljeđivanja. Nije, međutim, bilo uobičajeno da bogat čovjek stupi u takve rodbinske veze sa siroma-

hom kao što je, primjerice, prodavač pera za pisanje. Ignacije je mogao pronaći kandidata voljna da mu proda sina u bilo kojoj od najboljih obitelji u Antiohiji. Teron je, međutim, grozničavo tražio način da odbije ponudu, govoreći u sebi: „Kako bi mi tužan život bio bez moga dobroga maloga Ambrozija!“

Napokon odmahne glavom i reče: „Moj treći sin ne bi ti odgovarao. On je sanjar, taj Ambrozije. Nije vičan računanju. Oh, krasan je on momak i pretjerano sam mu naklonjen, ali poznajem njegove mane, jednako kao i njegove vrline. Ima samo jednu želju u životu: da izrađuje svoje malene kipiće od gline, krede i drveta.“ Teron je tugaljivo odmahnuo glavom želeći tom gestom pokazati da je razgovor o toj temi okončan i da se tu nema više što reći. „Ne, moj Ambrozije ne bi ti odgovarao.“

Trgovac je bio zdepast čovjek, s ramenima kao u vodonoše. Glava mu je bila četvrtasta, crte lica grube. Čovjek koji se probije do vrha kao trgovac i uspije zadržati taj položaj poznaje rat bolje od vojnika; cijeli je njegov život jedna dugačka borba u kojoj neprekidno prima udarce i hvata se ukoštac s mnoštvom neprijatelja, borba ispunjena natezanjem, intrigama i mržnjom, lišena ugodnih trenutaka u kojima uživa vojnik u društvu svojih drugova oko logorske vatre, s vinskom mješinom pri ruci i uz lagodan razgovor u kojemu se može do mile volje hvaliti svojim junaštvima. Ignacije nije nosio ožiljke na svome tijelu, ali da mu je tko mogao zaviriti u dušu, bio bi vidio mnoštvo masnica i ožiljaka, brazgotina i žuljeva, kao na koljenima pokajnika.

Nagnuo se naprijed i položio ruku na podlakticu prodavača pera. Da potonji nije bio toliko zaokupljen prijetnjom vlastitoj sreći, u moćnikovu glasu začuo bi prizvuk preklinjanja.

„Zato mi on i treba, prijatelju moje mladosti.“

Ignacije je zabrinuto nabrao čelo jer je sada došao čas da objasni zašto mu je potreban baš Ambrozije, a ne neki drugi Teronov sin, a on nije bio siguran da je sposoban to učiniti na prikladan način. „Grci su bili velik narod jer su imali umjetnike sposobne izrađivati likove u mramoru i graditi prekrasne hramove od kamena. Imali su ljude koji su pisali uzvišene misli i

koji su o povijesti našega naroda pripovijedali… blistavim riječima. Nije li tako?“

Teron je kimnuo. „Tako je.“ Ta misao pružala mu je utjehu u trenucima kada mu je glava bila puna tjeskobnih misli, kada nitko nije želio kupiti njegova pera, a majka trojice njegovih sinova grdila ga nazivajući ga ništarijom i niškoristi.

„Ali sada smo,“ produži Ignacije, „trgovci, prodajemo stoku, žito, slonovaču i maslinovo ulje. Koine* je postao jezik svjetske trgovine. Pretpostavljam da ljudi, kada danas pomisle na Grčku, imaju na umu ljude kao što sam ja.“ Njegove oči, koje su obično odvraćale pogled od drugih i bile neobično prodorne, planuše ognjem. „To je pogrešno, moj Terone, i to se mora promijeniti. Grčka mora opet biti zemlja mislilaca, pripovjedača i velikih umjetnika. U mojoj je moći, mojoj i ljudi poput mene, da omoguće tu promjenu.“

Teron ga je slušao i gledao u čudu. Je li moguće da to govori Ignacije, strah i trepet tržnica, carinarnica i lučkih dijelova grada, gdje su skladišta zbijena tako tijesno jedno uz drugo da priječe pogled na brodove na pristaništima?

„Kada umrem,“ nastavi trgovac s trunkom ponosa u svome držanju, „iza mene će ostati golemo bogatstvo. Oni koji ostanu iza mene neće morati gomilati novac i imanja. Želim da me naslijedi čovjek koji će gledati na život kao što ja gledam i koji će moje bogatstvo znati upotrijebiti tako da povrati nešto od istinske slave Grčke.“

Teronu se činilo da se odjednom našao u ulozi vojskovođe koji brani visoke zidove tvrđave i gleda kako se oni urušavaju.

„Ali,“ skanjivao se pokušavajući naći posljednje uporište za svoj otpor, „ne znaš ništa o mome trećemu sinu. Zašto si tako siguran da želiš baš njega?“

„Nikada ništa ne radim, a da prije toga nisam utvrdio što točno želim.“ Ignacije je govorio s uvjerenjem. „Tvoga sam sina vidio samo jednom, ali znam mnogo o njemu. Pobrinuo sam se

* Koine je zajednički grčki dijalekt, opći govorni jezik koji se od IV. st. pr. Kr. širio područjima heleniziranima nakon Aleksandrovih osvajanja, nastao na osnovi atičkoga dijalekta, nap. prev.

da saznam što više. Jednom sam prolazio trgovačkim dijelom grada i vidio ga“, nastavi. „Na ulici se okupilo desetak dječaka koji su poskakivali naokolo, natezali se i tukli, a među njima je bio jedan koji je sjedio uza zid i djeljao komad drveta nožem. Zastao sam i promatrao ga. Razlikovao se od drugih. Imao je lijepo, široko čelo. Ostali dječaci htjeli su ga uvući u svoje igre, ali on nije obraćao pažnju na njih. Uto mu je jedan od njih prišao i oteo mu komad drva što ga je djeljao. Dječak je skočio kao oparen i potukao se s njim pokušavajući vratiti onaj komad drveta. Borio se sjajno. Rekoh sebi: ‘Ne dira se ni u koga i želi samo da ga ostave na miru, ali spreman je boriti se za ono što mu je važno.’ Tada rekoh sebi još i ovo: ‘Takva dječaka želim za sina.’ Bio sam vrlo zadovoljan jer sam dugo tragao za takvim dječakom. Upitao sam jednoga od onih derana tko je on i taj mi je dječak odgovorio: ‘Otac mu je Teron koji može nagnuti bocu s najboljima i koji prodaje pigment od čađe koji naziva tintom.’ I tako, Terone, stari moj prijatelju, dođoh danas k tebi da se dogovorimo o uvjetima.“

Prodavač pera za pisanje duboko uzdahnu. „Otvorio si mi svoje srce, Ignacije. Zar bih ja mogao učiniti manje od toga?“

Raširio je ruke pokazujući tom gestom da se predaje preko volje. „Moj mili Ambrozije svjetlo je mojih dana. Volim ga toliko da će mi kuća biti pusta bez njega. Ali kakav je to otac komu je vlastita sreća važnija od sinovljeve? Bit će onako kako želiš.“

Zatim se okrenu, spreman za žestoku nagodbu koju vrelo sunce, čini se, potiče. „Trebat će nam pet svjedoka.“ „Da.“ Trgovac uljem bio je svjestan boli što je razdirala srce njegova staroga prijatelja i reče mu prijaznim tonom: „Sve će biti urađeno kako treba i u skladu sa zakonom. Triput ćeš mi ponuditi svoga sina na prodaju pred petoricom svjedoka i jedan od njih svaki će put izravnati vagu olovnim ingotom. Sve će biti urađeno kako zakon propisuje, tako da će tvoj sin – ne, odsada ćemo ga zvati mojim sinom – živjeti sa mnom i mojom ženom Perzidom u potpunoj sreći te na kraju naslijediti sve moje bogatstvo.“

Teronu je bilo teško govoriti, stezalo ga je u grlu. „Visoko cijenim svoga sina. Bit ću uporan u pogađanju, Ignacije.“

I tako pet svjedoka bi pozvano da čuje Terona, odjevena prvi put u životu u besprijekorno čistu bijelu togu (bijaše to rasipnost zbog koje je njegova štedljiva žena žestoko prosvjedovala) kako obznanjuje svoju spremnost da proda svoga sina Ambrozija Ignaciju, sinu Bazilijevu. Triput je Hiram iz Silena, jedan od petorice, izravnavao vagu. Hiram je bio vlasnik manjih maslinika i zarađivao je ploveći, idući stopama velikaša Ignacija; ponuđenu ulogu smatrao je iznimnom čašću; novi otac na kraju je rekao: „Svome sinu dat ću ime po svojemu ocu i zvat će se Bazilije. To je najveća čast koju mu mogu iskazati jer je moj otac bio velik čovjek.“

„Sretan je sin,“ priklopi tužno Teron, „koji se s ponosom sjeća svoga oca. I sretan je otac kojim se njegov sin ponosi.“

Kako ništa nije radio polovično, Ignacije ne samo što je u potpunosti isplatio Terona već mu je dao do znanja da je njemu i njegovoj obitelji pronašao kuću nešto južnije, u Sidonu, osiguravši mu ondje daleko unosnije zaposlenje. Teron se odmah složio s njim rekavši mu da je postupio vrlo razumno jer će se dječak, nakon što prekine sve veze sa svojim nekadašnjim životom, lakše prilagoditi novoj sredini. „Bit će bolje da ne čuješ ništa o meni“, rekao je novomu ocu. „Što prije izblijedi uspomena na mene u dječakovu srcu, to će svima biti lakše. Budi dobar prema njemu, stari prijatelju.“

Jedini nedostatak toj svečanosti bila je odsutnost dječakova. Dogovoreno je bilo da će biti odmah predan na skrb svojim novim roditeljima. Temeljito su ga oprali i odjenuli u bijelu tuniku, a dobio je i prekrasan kožni remen oko pasa. Kratko vrijeme dječak se ponosio svojim novim izgledom; ali u trenutku kada se Teron, skršen od boli, spremao krenuti, od najvažnijega lika u ovoj transakciji nije bilo ni traga ni glasa. Otac se dakle zaputio sam prema zastrašujuće velebnoj bijeloj palači s onu stranu četiriju redova stupovlja Velike kolonade, dok su dječakova majka i njegova dva starija brata (svi odlučni da se ništa

ne smije ispriječiti na putu isplate pozamašne svote koja je trebala zapečatiti kupnju) krenuli u potragu za njim. Pronašli su ga tek kasno poslijepodne, skutrena iza svežnjeva pruća u nekome skladištu pored rijeke, lica crna od čađi i išarana suzama. Nije dangubio dok se skrivao. Od grumena gline izradio je karikaturu čovjeka u čiju je kuću odlazio; sličnost stvarnoga lika s karikaturom bila je savršena, samo što mu je nos bio svijen kao u ptice grabljivice, a uši uvećane, ukazujući na krajnju pohlepu.

Teron se vratio kući nesigurnih nogu, s crvenom mrljom od vina na bijeloj togi. Jezik mu je bio težak dok je mrmljao: „Prodajem pravu tintu. Nikada nikomu nisam prodao pigment od čađi. I nikada nisam pijan.“

„Vino ti izlazi na uši!“ rekla mu je žena.

Bilo kako bilo, Teron je bio dovoljno trijezan da uništi maleni kipić prije nego što je dječaka odveo u njegov novi dom.

2.

Bazilije, kako će se dječak odsada zvati, nije nikada bio ni u jednoj od kamenih palača u blizini mjesta na kojemu se, na vrhu omfalosa, uzdizao kip Apolona i na kojemu je također, sva u zlatu, sjala kupola Jupiterova hrama. Oči su mu bile širom otvorene od znatiželje dok je prolazio ispod prekrasno isklesane alìje što se uzdizala nad glavnim ulazom. Pod ispod njegovih nogu u hodniku bijaše od žutoga kamena, a tapiserije na zidovima mamile su iz njega uzvike čuđenja i oduševljenja. Kuća, izgrađena na tri kata, bijaše podignuta oko raskošnoga zelenoga vrta, ali rešetkasti prozori bijahu svi zatvoreni štiteći unutrašnjost od vrućine. U vrtu nije bilo vidjeti nikakvih znakova života, osim što se čulo prskanje vode u fontani i povremeno cvrkut neke ptice. „Ovo mora biti raj“, mišljaše dječak. Teron se oprostio sa svojim sinom hineći dostojanstvo. „Živjet ćeš u velikome sjaju“, rekao mu je. „Ali budeš li me se sjećao, sinčiću moj, neka to ne bude s osjećajem stida.“

Prepustio je dječaka brizi izvanredno naočita upravitelja kućanstva s crnim čekinjastim zaliscima. Zvao se Kastor, a dječaku je pristupio svisoka jer je znao da je Bazilije rođen i podizan u trgovačkoj četvrti. „Hajde, momče“, rekao mu je. „Vodim te gospodaru. Gospodar je vrlo bogat i moćan čovjek. Ovdje će ti mnogo toga biti neobično.“

Poniznost kao vrednota bila je brzo izbijena iz dječaka koji su živjeli s druge strane Kolonade. Bazilije se namrštio na upravitelja. „Jedino što je ovdje neobično jest to što se eunuh usuđuje tako obraćati sinu gospodara ove kuće.“

Kastoru se svidio ovaj odgovor. Nasmiješio se Baziliju i rekao: „Nas dvojica dobro ćemo se slagati.“

U prohladnim hodnicima kuće vladala je užurbanost dok ga je upravitelj širokim stubištem vodio prema vrhu zgrade. Služinčad u finoj odjeći nosila je zdjele s hranom, vrčeve za vino i bokale pune komadića leda šapćući jedan drugomu dok su se mimoilazili, o njemu nesumnjivo. Bazilije je to odmah opazio jer su se svi okretali za njim i kimali. „Prljavi nakot!“ reče Kastor vadeći s užitkom bič iza pojasa. „Neka se netko samo usudi glupo zasmijuljiti i osjetit će ujed ovoga biča na svojoj stražnjici!“

Baziliju je zastao dah od iznenađenja kada su stigli do vrha kuće. Ugledao je različita mehanička pomagala koja su ukućanima činila život ugodnijim. Iz rupica na cijevima postavljenim duž parapeta šikljali su tanki mlazovi vode stvarajući vodenu prašinu koju su lepeze zatim raznosile u svim smjerovima, pri čemu je hladna maglica stvarala dojam da odnekuda neprekidno puše blag povjetarac. U samome dnu prostorije, pod drapiranom nadstrešnicom od žute svile, nalazio se stol u obliku potkove na kojemu se nalazilo mnoštvo srebrnoga pribora za jelo, staklenih čaša i nebrojenih zdjela ukrašenih divnom plavom glazurom. Stol je bio osvijetljen prigušenom svjetlošću i dječak u prvi mah nije opazio privlačnu gospu koja je počivala na ležaju blizu čela stola.

Pogled mu je bio prikovan za prostor unutar samoga stola u kojemu su četiri djevojke u providnim širokim hlačama plesale

na velikim staklenim kuglama. Njihovi plesni pokreti bili su nevjerojatno vješti: skakale su s kugle na kuglu poput paperja čkaljeva cvijeta, odgurujući nogom jednu i skačući istovremeno na drugu, držeći blještave kugle u neprekidnome pokretu, smijući se očima, izvijajući obnažene ruke u ritmu glazbe što je dolazila s instrumenata negdje u mraku. Staklene su kugle pri sudaru cilikale jasnim, oštrim cilikom zvona kotrljajući se u magičnome ritmu po ožbukanome podu.

Zatim je dječak postao svjestan nazočnosti gospođe, pa je usmjerio pozornost na nju. Imala je prekrasnu kosu i nosila prelijepu bijelu haljinu protkanu zlatnim nitima. Primijetio je također da ona ne obraća pažnju na razdragane plesačice na kuglama koje su se neprekidno okretale. To je u tom času primijetio i krupni muškarac koji je počivao na ležaljci pored nje. Uspravio se odmahujući rezignirano smeđokosom glavom.

„Ne gledaš, ljubavi“, reče. „Stajalo me je čitavo bogatstvo da ih dovedem ovamo da te zabave. Dolaze iz dalekih istočnih zemalja.“

„Ne,“ odgovori gospođa umornim glasom, „ne gledam plesačice. Više me zanima ovaj dječak. Pretpostavljam da je to naš sin.“

Ignacije nije primijetio Bazilijev dolazak. Nasmiješio se dječaku i dao mu znak rukom da im priđe. Bazilije je znao da je to njegov prvi veliki ispit. Gospođa u bijeloj haljini protkanoj zlatnim nitima promatrala ga je sa zanimanjem i on je znao da će njegovi izgledi za sretan život u ovoj neobičnoj obitelji ovisiti o tome hoće li joj se dopasti. Ponovno ju je pogledao i zaključio da mu neće biti teško zavoljeti je. Bila je vitka, i to ga se veoma dojmilo jer je bio naviknut na konture svoje majke, oble i obješene. Kretnje su joj bile blage, a takav joj je bio i govor, sasvim oprečno vrištavomu glasu i žuljevitim rukama njegove majke. Instinkt što ga je stekao živeći u trgovačkoj četvrti govorio mu je da se prema njima mora postaviti hrabro i s malo poštovanja. Neki drugi, još dublji glas u njemu šaptao mu je da bi to bilo pogrešno, da mora biti tih i obraćati im se s poštovanjem te da mora paziti da ne govori previše sebi u prilog. Pokoravajući

15

se ovomu drugomu glasu, ostao je na svome mjestu, pognute glave, nervozno se vrpoljeći.

„Ne trebaš nas se plašiti“, reče mu gospođa. Glas joj je bio prijazan. „Priđi bliže da te bolje vidim.“

Svladavši u sebi želju da se okrene i pobjegne, Bazilije pođe naprijed na utrnulim nogama. Odmah se, međutim, pokazalo da je prošao na ispitu jer je vitka gospođa kimnula i rekla mu: „Mislim da ćeš nam biti dobar sin.“ Zatim se okrenula crnomanjastomu Ignaciju. „Dobro si izabrao.“

Trgovčevo četvrtasto lice trenutno se ozarilo i on dade znak Baziliju da sjedne na ležaljku pored njih.

„Večeras imamo veliku sreću, ti i ja, sine moj“, reče. „Nisam očekivao da će te tako brzo prihvatiti. Tvojoj novoj majci nije lako ugoditi. Dvije godine borio sam se za njezinu naklonost. Ti si je pridobio za dvije minute.“

Bazilije je bio naviknut čučati na podu i jesti bez ceremonija. Zbog toga mu je bilo nelagodno kada je vidio da njegovi novi roditelji očekuju od njega da jede ispružen na ležaljci. Hrane je, međutim, bilo u izobilju i bila je tako ukusna da ga je osjećaj kako radi nešto neobično brzo minuo. Nije se mogao načuditi tome što nitko nije brojio na koliko komada treba podijeliti hladnu ovčetinu i što se mogao dosita najesti zrelih datulja i ukusnih medenjaka. Vino u dubokome vrču ohlađeno u posudi leda pružalo je silan užitak njegovu nepcu i on ga je polako pijuckao. Pažljivo je promatrao svoju novu majku i oponašao njezino vladanje, i tako sebi prištedio mnoštvo grešaka.

Poslije objeda mladi Rimljanin pozvao je glavu obitelji na razgovor s nekim posjetiocima. Bazilije je znao da je mladić Rimljanin jer su mu kretnje bile energične, a govor (govorio je koineom) blag i otegnut. Trgovac je ustao preko volje, govoreći: „Doista, Kvinte Anije, ja sam jedini rob u ovome domaćinstvu, a ti si moj naredbodavac.“

„Ne vjerujem da taj tvoj Kvint Anije ikada jede ili odlazi na počinak“, ravnodušno će gospođa Perzida. „Taj je mladić tako marljiv!“

Nebo se osulo zvijezdama i Bazilije se pitao kako svijet izgleda noću s takve visine. Pogledao je gospođu Perzidu, koja je obilato večerala i sada je pokazivala znakove pospanosti, i glasom punim poštovanja upitao: „Smijem li pogledati preko ograde?“

Uspravila se na ležaljci i laganim pokretima utrljala u oči mirisnu vodicu koju joj je ropkinja donijela u posudi optočenoj draguljima. „Samo budi oprezan“, reče naprežući kratkovidne oči. „Toliko smo visoko da se ja ne usudim pogledati preko ograde. Uhvati me vrtoglavica.“

Bazilije, koji se igrao skrivača na ravnim krovovima sirotinjskoga dijela grada i navikao skakati s kuće na kuću, nije vidio nikakvu opasnost u razgledavanju svijeta s vidikovca svoga novoga doma. Dječakova umjetnička duša bila je zatravljena čarobnim pogledom na Antiohiju obavijenu noćnim mrakom. Sve obitelji u ovome povlaštenome dijelu grada provodile su večeri na krovovima svojih kuća. Mogao ih je vidjeti za bogatim trpezama uz upaljene svjetiljke koje su žmirkale poput krijesnica. Oko mu je zapelo za profil gospođe s prekrasnim grčkim nosom i pahuljastom crnom kosom na krovu susjedne kuće, no taj je prizor odmah iščezao u sjenci iako joj je i dalje mogao vidjeti prste koji su se igrali s grozdom. Na krovu iza ovoga neki je muškarac pjevao prebirući prstima po žicama kitare, profesionalni zabavljač, nesumnjivo, jer je pjevao sigurnim i uvježbanim glasom. Digao se lagan povjetarac koji je do dječakovih nosnica donosio prekrasne miomirise iz vrtova. Digao je pogled prema nebu i bio je siguran da su zvijezde ovdje veće i blistavije nego igdje drugdje.

Na pamet mu zatim pade zagušljiva vrućina u kojoj su živjeli njegovi roditelji i njegova dva brata, i on zamrzi na blagostanje u kojemu je sada živio. Naročito ga je brinuo njegov otac. „Sigurno je žalostan što nisam više s njima“, pomislio je.

Robovi su odnosili hranu i on opazi da je jedna od ropkinja, djevojka godinu ili dvije starija od njega, neobično privlačna. Promatrala ga je kradomice i, kad god je imala kakva posla u njegovoj blizini, nije skidala očiju s njega. Jednom, kada je Ka-

stor okrenuo leđa, čak mu se nasmiješila. Kao odgovor na to, njegove su se usne nesvjesno trznule. Ohrabrena njegovim smiješkom, približila se ogradi i obratila mu se šaptom:

„Kastor bi me bičevao kada bi me uhvatio u razgovoru s tobom. Ali nije me briga. Bičevao me je mnogo puta, a ja ga svaki put izgrebem i izudaram ga nogama po goljenicama. Prava je životinja.“

Nekoliko časaka kasnije, nakon što se uvjerila da je nitko ne gleda, djevojka mu je ponovno prišla mašući vitkim bokovima. Šapnula mu je isprekidana daha, glasom što je graničio s hihotom: „Mislim da si vrlo naočit.“

Ovaj put uhvaćena je na djelu. Gospođa Perzida ustala je iz ležaljke i podviknula oštrim glasom: „Lati se posla, djevojko! Želiš li da te prijavim Kastoru zbog drskosti?“

Djevojka je žurno nestala, a gospodarica kuće pozvala je Bazilija k sebi i očitala mu bukvicu uputivši ga kako se mora ophoditi s robovima. Ne smije nikada biti prisan s njima, rekla je, posebno ne s djevojkama, kojih je bilo gotovo tuce. „Ne smiješ ih dirati“, rekla je. „To uvijek dovodi do nevolja. Što se ove tiče, ona je besramna djevojčura. Dobili smo je u zamjenu za dug od nekoga dužnika; sigurna sam da smo pogriješili kada smo je uzeli. Ne smiješ joj se obraćati jer će, drska kakva već jest, lako prijeći granicu.“

Sljedećih nekoliko dana bilo je vrlo uzbudljivo i puno iznenađenja i Bazilije nije imao vremena za čežnju za zavičajem; nije prestao razmišljati o onoj drskoj članici kućnoga osoblja. Ime joj je bilo Helena i njezine crnomodre oči davale su joj iluziju ljepote. Nije mu se više obraćala, ali znao je da je svjesna njegove nazočnosti, baš kao što je i on bio svjestan njezine i da je samo strah od Kastorova dugačkoga crnoga biča priječi da mu se opet približi.

Zatim je neko vrijeme nije viđao. Nekoliko tjedana od nje nije bilo ni traga ni glasa; najposlije mu je Kasandra, ropkinja garava kao ugljen, koja nije radila ništa drugo osim što se brinula za odjeću gospe Perzide, rekla da je djevojka premještena u skladišta. Robovi su katkada slani da rade u skladištima,

odakle su se vraćali mirni kao bubice i za njih se govorilo da su ukroćeni. Kada se Helena, punih mjesec dana poslije, vratila, Bazilije je skupio hrabrost i upitao Kastora što je bilo s njom. Znači li to da je ukroćena, upitao ga je.

„Ukroćena?“ zarežao je Kastor iskrivivši cijelo lice, a crni su mu se nauljeni brkovi savili prema gore. „Taman posla. Nju ništa ne može ukrotiti.“

Bazilijeva soba bila je na zadnjemu katu, pod samim krovom. Bila je to vrlo prostrana i prohladna prostorija s kadom u jednome kutu te kaučem koji je naoko bio vrlo lijep, ali je ispod raskošnoga pokrivača bio neobično tvrd. Sljedeće noći bilo je tako sparno da je bilo nemoguće zaspati i dok se nemirno prevrtao u krevetu, učinilo mu se da ga netko doziva s balkona na katu ispod njega. „Bazilije!“ čuo je glas, jedva nešto jači od šapta. Bio je siguran da je to Helenin glas i da se djevojka preko rešetkastoga prozora u vrtu popela iz prostorija u kojima su stanovali robovi.

Sjetivši se majčina upozorenja, nije odgovorio odmah. Zatim mu pade na pamet da joj je možda potrebna pomoć. Uspravio se u svojoj postelji ne znajući što da radi. „Hoćeš li biti kukavica?“ upita se. Najposlije odluči riskirati bez obzira na cijenu. Ustade i zaputi se na vrhovima prstiju prema vratima koja su se otvarala prema unutarnjemu hodniku. Otvorivši vrata, učinilo mu se da čuje nekakvo šuškanje i škripanje, kao da se djevojka vraćala istim putem kojim se popela na balkon. Šapnuo je njezino ime, ali odgovora nije dobio. Nakon toga više ništa nije remetilo tišinu noći, ali san nikako nije dolazio dječaku na oči. Bio je nezadovoljan sobom. „Sigurno mi nedostaje hrabrosti“, pomislio je bar deset puta.

Sutradan je čuo da je pobjegla. Kada je upitao Kastora o tome, upravitelj se namrštio i rekao: „Da bar znam kamo je pobjegla ta djevojčura! Kako bih je volio ščepati! Ta bijela leđa kojima se toliko ponosi posuo bih joj masnicama!“ Izvadio je bič iza pasa koji je uvijek bio uza nj kao znak službe koju je obnašao i pakosno zviznuo njime. „Jedno znam. Sada više ne

služi jednomu gospodaru. Odsada pa nadalje, svake noći služit će drugome. To je htjela, ta ljenjivica i djevojčura!“

3.

Bazilije se brzo naviknuo na novi život i otkrio da je ugodno živjeti u raskoši i biti okružen slugama koji te dvore. Postao je vrlo privržen svomu novomu ocu. Vrlo često, kada je Ignacije razgovarao o trgovini s drugim ljudima u visokoj kružnoj prostoriji iz koje se izlazilo u vrt, glas mu je bio opor i ohol. Ništa slično tome, međutim, nije se moglo primijetiti u njegovu ophođenju sa suprugom i novim sinom. Prišao bi ležaljci na kojoj je Perzida ležala (činilo se da nikada nema dovoljno snage da sjedi), pogladio je po kosi i upitao: „Osjeća li se moja lijepa siva mačkica bolje danas?“ Nažalost, njegova lijepa siva mačkica nije se nikada osjećala bolje. Najčešće bi odgovorila da joj je gore. Ispružila bi ruku i dodirnula rukav njegove tunike obnažujući tako ruku do ramena i otkrivajući bjelinu svoje puti i besprijekornu liniju, govoreći mu da se ne brine, da joj neće biti bolje, ali da se pomirila sa svojom zlosretnom sudbinom. Kada bi to čuo, s krupnoga, smeđega trgovčeva lica iščezlo bi sve zadovoljstvo. Teško bi uzdahnuo i sjeo na najbliži kauč, odakle bi je zabrinuto promatrao.

Bazilije je zavolio i svoju novu majku. Koristio je svaku priliku da joj učini kakvu uslugu ne propuštajući je upitati kako se osjeća. Ona bi ga katkada nagradila osmijehom punim zahvalnosti, a nekoliko mu je puta mrmljanjem čak dala naslutiti da se nakon njegove prijaznosti osjeća bolje.

Poslije dvije godine života u bijeloj palači Bazilije se sasvim priviknuo na novu sredinu i rijetko se sjećao pojedinosti iz ranijega života. Jedva se još uspijevao sjetiti crta lica svoga pravoga oca. Prestao se raspitivati o Teronu.

Najviše je vremena provodio u alìji iznad ulaza. Otuda je mogao gledati Veliku kolonadu i uživati u pogledu na gradsku vrevu: na rimskoga činovnika što se pompozno šepiri s togom

prebačenom preko lijevoga ramena ili vozeći se u bojnim kolima; na čovjeka iz pustinje što jaše na prekrasnoj bijeloj sirijskoj devi ukrašenoj ormom s grimiznim resama i čarobnom amajlijom; na Židova što na čelu nosi svitak pergamenta zvan filakterij, na kojemu su ispisani sveti tekstovi; na feničkoga moreplovca što se vraća iz Heraklovih stupova, s mjedenim prstenom u nosu i kovrčavim pramenovima namazanima uljem.

Svakoga je dana gledao bogate susjede (ali nijedan nije bio bogat kao Ignacije) kako uzjahuju svoje konje i odlaze u šetnju gradom. Nad ulazom u kuću najprije bi bila izvješena zastava, a zatim bi se čulo glasno udaranje u gong i bubnjeve. Uto bi se otvorila vrata i u njima bi se, poskakujući, pojavila dva rasna konja koja bi nasmiješeni kočijaš ponosno obuzdavao uzdama. Za njima je, poput svojevrsna razočaranja, slijedila malena kočija s ukrašenim bijelim baldahinom u kojoj bi sjedila zbijena obitelj.

Katkada je svjedočio prizoru koji bi mu uzburkao krv u žilama: bilo je to kada bi pored njega prolazila četa rimskih vojnika. Uvijek je znao kada su na paradi, a kada odlaze na granicu, u rat; u potonjemu slučaju oblačili su sagum, grubi sivi ogrtač koji se nosio iznad kratkoga oklopa od čeličnih pločica i noću služio kao pokrivač. U takvim prilikama s ushitom bi promatrao vojnike sa zašiljenim umbrijskim kacigama, koji su skladno stupali ulicom: u očima mu je gorjela vatra, a nosnice mu drhtale u grozničavome uzbuđenju. Nije imao želju postati vojnikom, ali ratničke boje djelovale su na njega poput vrućice.

Događaj na ulici kojemu je svjedočio sa svoje promatračnice živo mu se urezao u sjećanje. Neki prodavač slatkiša dolazio je iz smjera omfalosa noseći pliticu na glavi. Bilo je nečega osobita u držanju toga čovjeka, neke iskrenosti u njegovu pogledu, neke blagosti u njegovim crtama lica, koja se doimala u posvemašnjemu neskladu s priprostošću njegova zanimanja. Bazilije, koji je primijetio taj nesklad, pažljivo ga je promatrao pokušavajući odgonetnuti kojemu narodu prodavač pripada. Kada se prodavač našao točno ispod Bazilijeve promatračnice, zaustavila ga je neka mušterija. Promatrajući odozgor tu dvojicu, dje-

čak je opazio nešto od čega mu je zastao dah. U prodavačevoj ruci, koju je podignuo tobože da uzme traženi kolač na plitici, umjesto poslastice našao se komadić papira što je stajao ispod nje. Papir je prešao iz prodavačeve ruke u ruku kupca, a zatim u njegov rukav tako brzo da to nije mogao vidjeti nitko drugi osim dječaka koji je sve to gledao odozgor. Kupac je uručio maleni bakrenjak prodavaču, nakon čega su se dvojica muškaraca rastala i nestala u uličnoj vrevi.

Bazilije reče u sebi: „Sigurno su kršćani.“

Sjetio se kako je jednom prilikom, kao šestogodišnji dječak, posjetio sinagogu u dijelu grada koji se zvao Ceratij sa svojim pravim ocem. Nekoć je bila prekrasno urešena i u njoj se otvoreno propovijedala neobična vjera zasnovana na naučavanju čovjeka kojega su zvali Kristom i koji je bio Židov. U vrijeme kada je Teron iz znatiželje odveo u sinagogu svoga najmlađega sina, rimska je vlast promijenila odnos prema toj vjeri. Dječak, koji je gledao kako se mnoštvo pokrivenih glava klanja velikim brončanim božanstvima u Dafninim vrtovima, silno se začudio vidjevši sada da kršćani drže svoje glave visoko, kao da gledaju nešto prekrasno na nebu iznad sebe. Zajedno su pjevali jednostavne pjesme o ljubavi i praštanju i oči su im bile ispunjene takvim ushitom da je Teron prošaptao svomu sinu: „To su neki čudni ljudi. Ali njihova čudnovatost nešto je o čemu moramo doznati više.“

Propovijedao im je čovjek niska rasta s kratkom bradom. Glas mu je katkada bio prodoran poput lovačkoga roga, a katkada dubok kao kada valovi mlate o kameni greben; ljudi su hrlili k njemu da ga čuju. Njegove duboko usađene oči vidjele su čuda o kojima je govorio. Nije bio iz Antiohije – vidjelo se to po tome što je gutao glasove, kako to rade Rimljani. Ljudi koji su ga slušali šaptom su vezivali njegovo ime – zvao se Pavao – s gradom Tarzom.

U prostoriji je vladao muk kao u kamenome grobu kada je on govorio. Teron ga je slušao bez daha. Ruka mu je jednom čvrsto stisnula dječakovo rame i on je prošaptao: „Sine, moj,

sine moj, je li moguće da postoji samo jedan Bog i da je on Bog dobrote i svjetla?“

Propovijedi u sinagogi, međutim, bile su preteške za šestogodišnjega dječaka. Njegovu pažnju privlačio je jedan drugi čovjek, koji je stajao postrance od mnoštva. Imao je široko čelo, a oči i osmijeh zračili su mu takvom prijaznošću, te se činilo da se svaki uvojak u njegovoj dugačkoj riđoj bradi kovrča od ljubaznosti. Stajao je sa strane i promatrao mnoštvo, kao da nastoji upamtiti lica pridošlica.

Teronu je srce bilo ispunjeno onime što je vidio i čuo u sinagogi kada su došli u pretrpanu sobu u Trgovačkoj komori koja je služila kao dom njegovim suradnicima. „Danas sam čuo zadivljujuću poruku jednoga velikoga čovjeka“, rekao je, očiju i dalje kao zastrtih velom, obuzet mislima.

Njegova je žena istoga časa pokvarila njegovo oduševljenje. „Kršćani!“ rekla je s prijezirom. „To su obični pokvarenjaci. Gledala sam kako jednoga kamenuju do smrti u mome rodnome selu. Bila je to žena – i sama sam bacila kamen na nju. Tako prolaze oni koji postanu kršćani!“

„Ali taj Isus činio je čuda“, usprotivio se Teron. „Njegovi pristaše izgone đavle, čine da hromi hodaju, a slijepi vide.“

„Čuda!“ podrugljivo će njegova žena. „Lice te žene pocrnjelo je kada sam je pogodila. Zašto je čudo tada nije spasilo? Ima neki čarobnjak Šimun koji također čini čuda. Sve su to trikovi.“

Nisu se više vraćali u sinagogu, ali jedna stvar usjekla se Baziliju u sjećanje. Bilo je to lice čovjeka s riđom bradom. Jasno ga se sjećao čak i onda kada mu je u sjećanju izblijedio i lik vlastitoga oca. Razlog zašto su mu se crte njegova lica tako duboko urezale u sjećanje bio je taj što je na tome čovjeku naslutio da on vidi nešto što drugi ljudi nisu vidjeli, da čuje zvukove, možda glazbu, čak i kada vlada potpuna tišina.

Nešto od toga izraza lica vidio je i na licu prodavača slatkiša.

Ruke mu nikada nisu bile besposlene dok je sjedio u ograđenoj alìji i promatrao raskošan prizor na ulici ispod sebe. Ko-

madićem ugljena radio je skice na papirusu ili na odbačenim komadićima tkanine, hvatajući uz nekoliko vještih poteza nabore nečije toge, dostojanstvo crveno-bijeloga nomadskoga turbana, potajan pogled iskosa neobrijana prosjaka ili životinjsku gracioznost gladijatora iz amfiteatra što ga je dao podići sam veliki car. Kasnije je u svojoj sobi, koristeći se najuspjelijim crtežima, izrađivao figure od vlažne gline.

Ignacije mu se jednom pridružio u njegovoj promatračnici, sjevši, uz ispriku, pored njega na pod obložen raznobojnim pločicama. Sa zanimanjem je gledao crteže kojima je dječak bio okružen cokćući zadovoljno jezikom u znak odobravanja.

„Sine moj,“ rekao je dižući prema očima figuru izrađenu u drvu koja je prikazivala pogrbljena krivonogoga lopova, „imaš dar koji bogovi rijetko daju. Ovaj rad kao da je izradio Skopa. Katkada sam u tvojim figurama viđao lakoću i dotjeranost Praksitelovu, ali ova je čisti Skopa, i zato mi se neobično sviđa. Tim prije što nikada nisi vidio radove tih uistinu velikih kipara.“ Zastao je i osmjehnuo se vidjevši iznenađenje na licu dječaka. „Sigurno nisi očekivao da tako dobro poznajem slavnu umjetnost našega naroda. Više si me puta čuo kako grdim i mrka lica zastrašujem ljude u onoj svojoj sobi okrugloj kao mjesec, a za ručkom i večerom viđaš me opterećena svakodnevnim neugodnim problemima. Ah, sine moj, slava kojom se naš narod nekoć dičio, a od koje sada nije ostalo gotovo ništa, ispunja moje misli češće od cijene maslinova ulja.“ Zamišljeno je kimnuo poslije nekoliko trenutaka razmišljanja. „Jednoga ćeš dana morati naučiti nešto o poslovima trgovca Ignacija kako se ne bi izgubio kada uzde prijeđu u tvoje ruke. Ali za to još ima vremena. Zasada moja je najiskrenija želja da nastaviš raditi što radiš sada.“

Uslijedila je dugačka stanka i Bazilije je znao da njegov otac ima potrebu da mu kaže još nešto, ali da mu je to teško reći. Najzad, otresitim tonom i kao da se brani, trgovac ga upita: „A ti, sine moj? Jesi li sretan ovdje?“

Dječak je odgovorio bez oklijevanja: „Da, veoma sam sretan.“ Zatim, koristeći prvi put tu riječ otkada je došao živjeti u trgovčevu bijelu palaču, reče: „Jesam, oče.“

Ignacije je nekoliko puta kimnuo: bilo je očito da ga je dirnulo to što ga je dječak nazvao ocem. „Dobar si ti dječak, Bazilije“, reče. „Siguran sam da ćeš biti dostojan imena koje sam ti dao. Moj otac, čije sam ti ime dao, bio je velik čovjek. Kad odrasteš, reći ću ti o njemu mnogo stvari koje će ti pokazati kakvu sam ti čast ukazao nadjenuvši ti njegovo ime. Da, sine moj, imat ću ti što pričati o njemu.“

Jednom kada se Bazilije kupao u svojoj kadi, trgovac je ušao u njegovu sobu i promatrao ga. Dječak nikada nije bio sam pri kupanju i zbog toga bi se uvijek stidio. U takvim trenucima uvijek je bio okružen slugama – među njima je bilo i djevojaka –koji su držali ručnike i komadiće sapuna (uvijek se volio dobro istrljati uživajući u zamamnome mirisu sapunice) i morao je odložiti tuniku i lanenu odjeću, a zatim gol ući u vodu, praćen pomnjivim pogledima svih onih očiju. U trenutku kada je Ignacije ušao u sobu, u njoj je bilo četvero poslužitelja. Trgovac ga je nekoliko časaka gledao bez riječi, a zatim je odmahnuo glavom. „Jasno je, sine moj, da nemaš razloga ponositi se svojim mišicama“, rekao je. Činilo se da u tome nalazi razlog za nezadovoljstvo i nekoliko trenutaka kasnije dodao je: „Ali ja te nisam odabrao kao bacača diska. Svidio mi se tvoj duh. Ne bih se brinuo ni da si mršav kao štap. Jako ćeš sličiti momu ocu, koji nikada nije bio snažan muškarac.“ Činilo se da je sada odbacio svaki osjećaj omalovažavanja. „Bit ćeš visok i to je veoma važno. Vjerujem da ćeš biti viši od sinova svih ljudi koje nazivam svojim prijateljima.“ 4.

Bazilije je sedamnaesti rođendan proveo završavajući dar za svoga oca. On i njegova majka odlučili su da će mu zajedno nešto darovati. Perzida mu je uručila prekrasan rubin i rekla

mu da izradi prsten u koji će ga umetnuti. Ukrasio je zlatni prsten rezbarijama Akropole i potrudio se da dragi kamen zasja u punome sjaju. Kako bi istaknuo crveno zlato koje je trebalo poslužiti kao podloga, pokrio ga je baršunom boje tamnoga vina i na nj položio rubin učinivši da zasja upravo neprirodnom ljepotom. Oduševljen uspjehom svoga eksperimenta, Bazilije reče majci: „Nijedan kraljevski prst na svijetu ne resi prsten koji bi se mogao mjeriti s ovime po ljepoti.“

Ali dar nije Ignaciju pružio zadovoljstvo kakvo su darivatelji očekivali. Gledao ga je šutke toliko dugo da je Bazilije najposlije digao pogled s prstena pitajući se što bi tome mogao biti razlog. Zatim je opazio da je lice trgovca iskrivljeno od boli i sivo i da mu je vrat, dotada okrugao i čvrst kao kameni stup, odjednom omlohavio.

„Jesi li bolestan?“ upitao ga je sa zebnjom.

„Slijep! Slijep!“ s gorčinom reče trgovac, kao da govori sam sa sobom. „Bio sam budalast, sine moj. Želio sam da sve svoje vrijeme posvetiš izradi prelijepih predmeta kao što je ovaj, misleći da ću te na vrijeme stići poučiti svemu što će ti biti potrebno kada zauzmeš moje mjesto. Ali hoće li biti dovoljno vremena? Evo me, u boku me probada bol kao od usijana željeza, u duši me muči smrtni strah. A što ti znaš o brizi za maslinike, o plovidbi brodova, o računima? Hotimice sam bio slijep! A sada je možda prekasno.“

Umro je dva dana poslije. U bijeloj mramornoj kući zavladao je muk. Iz prostorija u kojima su živjeli robovi nije se čulo ni glasa; nitko nije koračao hodnicima. Obazriva ruka isključila je dovod vode u cijevima, pa se više nije čulo ni blago žuborenje vode u fontanama. Stražari su zaključali sva vrata i stražarili pred njima. Kada je Bazilije pošao vidjeti očevo tijelo, struganje njegovih nogu u papučama od filca odjekivalo je praznim sobama kao da njima tumara duh.

Sa strahom je prišao mrtvačkim nosilima. Ignacije je neposredno prije smrti izdao naredbu da ga ne balzamiraju. Ne želi da mu izvuku mozak kroz nosnice, rekao je; smatrao je da ga je njegov mozak dobro služio za života i želio je da ostane na

svome mjestu, u njegovoj lubanji, jer je mislio da će mu možda zatrebati u neobičnoj zemlji u koju će se zaputiti. U skladu s njegovom željom tijelo mu bijaše oprano i namirisano mirodijama s Dalekoga istoka, a zatim umotano u bijele plahte umočene u vosak takvom pomnjom da mu je svaki prst na rukama i nogama bio zasebno zamotan.

Posebna briga bila je posvećena pokojnikovoj duši. Uz uzglavlje mrtvačkih nosila užgana je visoka svijeća koja je gorjela jasnim i postojanim plamenom. Plahte u koje je tijelo bilo umotano posute su solju kako bi se otjerao svaki zao duh koji možda vreba u blizini jer za sol se zanimaju samo živi. Stisnuta šaka u stanju je otjerati zloduhe: stoga su pokojnikove omotane prste savili u pesnice.

U godinama koje su protekle Bazilije je postao duboko privržen svomu ocu. Pogled na blijedo lice iznad zavoja na vratu natjerao mu je samilosne suze u oči; žalio je zapravo sebe, svjestan da je izgubio najboljega roditelja i prijatelja. Moćni trgovac za života se doimao vrlo vitalnim i grubim, ali smrt je crtama njegova lica podarila dostojanstvo. Činilo se da je zadržao za sebe tračak ljepote čijemu je stvaranju njegov narod dao tako znatan obol na ovome svijetu.

Bazilije se odvukao kroz sablasnu tišinu kuće do svoje sobe, gdje se predao neobuzdanome tugovanju. Perzida ga je zatekla ondje propješačivši bez tuđe pomoći put od svoje prostrane sobe. Bilo je to izvanredno postignuće za nju jer je kronično bolesno stanje s kojim je neprestano živjela sada bilo bolno vidljivo. Gledajući je, napola zaslijepljen suzama, Bazilije je opazio da je vrlo mršava.

„Sine moj,“ reče glasom u kojemu se mogla razabrati nota isprike, „u pravu si što tuguješ za njim. Bio je dobar čovjek, ljubazan suprug i otac. Ali, Bazilije, sačuvaj nešto od svoga sažaljenja i za mene.“

Mladić je digao glavu i iznenadio se vidjevši na njezinu licu izraz koji dotada nikada nije vidio. Bio je to izraz nesigurnosti i straha. Posebno se iznenadio shvativši da se Perzida boji njega.

27

„Mila moja majko!“ zgranuto je uzviknuo. „Ta ti znaš koliko te volim.“

„Da“, odgovori ona nestrpljivo. „Znam. Ali… ali, sine moj, odsada će sve biti drukčije. Bit ćeš gospodar. Hoćeš li me i dalje voljeti i biti ljubazan prema meni? Ljubazan onako kako je on bio?“

„Ne bih nikada mogao biti drukčiji doli ljubazan prema tebi.“

„Lako je to reći.“ Glas joj je bio povišen i samo što nije prešao u vikanje. „Ali ljudi se tako promijene kada vide da je sve bogatstvo i moć u njihovim rukama. Koliko sam se puta uvjerila u to! Takav je bio moj otac, a poslije njega i moj brat. Bila sam presretna kada sam u očima svoga supruga vidjela iskrenu naklonost prema meni jer sam tako izbjegla vlasti starijega brata. A sada… a sada… kako mogu biti sigurna?“

Bazilije nije mogao razumjeti njezinu zabrinutost. Zašto se toliko boji da će se on promijeniti u odnosu prema njoj? Udavši se za Ignacija, donijela je u kuću i nešto vlastitoga bogatstva. Kao njegova udovica nesumnjivo će imati udjela u vlasništvu. Kakvu je vlast sada mogao imati nad njom?

Odlučio je porazgovoriti o tome s Kvintom Anijem. Rimljanin je bio toliko sposoban u svemu čega bi se latio da je njegov poslodavac jednom za nj rekao: „Ovaj mladić zna više od svih pjesnika zajedno – katkada pomislim da zna baš sve.“ Kvint je uvijek bio previše zaposlen da bi svoje dragocjeno vrijeme tratio na sina sanjara, ali među njima je vladala neka vrsta nagonske naklonosti koje su obojica bila svjesna.

Tajnika je pronašao u prostoriji koju je ovaj koristio za posao. U tu prostoriju ulazilo se nenametljivo iz veličanstvene kružne sobe u kojoj je Ignacije primao posjetitelje. Kameni zidovi bili su prepuni polica s mnoštvom svitaka papirusa i pisanih isprava. Na malenome stolu pokrivenu mramorom nije bilo ničega osim jednoga ili dvaju dokumenata: prvi put otkada je preuzeo dužnost, Kvint nije radio ništa. Na svoje iznenađenje, Bazilije je i kod njega primijetio nešto od neodlučnosti i straha koje je opazio kod majke.

„Zar i ti?“ uzviknuo je. „Zar me se treba toliko bojati? Upravo dolazim od majke, koja misli da ću se pretvoriti u kućnoga tiranina. Sada vidim da iste misli progone i tebe.“

„Zašto se čudiš?“ upita ga tajnik. „Zar ne znaš što se događa udovicama koje su podložne Zakoniku dvanaest ploča? Zakon ih ne priznaje kao ljudska bića koja imaju svoja prava. Čak i kada udovica raspolaže vlastitim imetkom, on odmah prelazi na upravljanje novomu poglavaru gensa, tj. obitelji. On raspolaže njezinim imetkom kako ga je volja. Može joj uskratiti pravo da se ponovno uda ako ona izrazi tu želju. S druge strane, može joj otežati odluku da odbije drugoga supruga kojega joj on odabere. Govori se da u nekim zemljama na Istoku udovice spaljuju žive na lomačama na kojima su netom prije spaljeni njihovi muževi. Zvuči barbarski, no ponekad se pitam nije li to možda bolje od ovoga što mi radimo.“

Bazilije je sjeo s druge strane stola i s izrazom zabrinutosti promatrao svoga sugovornika. Dan je bio sparan i njegova tjelesna nelagoda bila je ravna duševnoj boli što ju je osjećao.

„Čuo sam nešto o tome, ali moram priznati da tim glasinama nisam poklanjao ozbiljnu pozornost“, reče. Uronio je ruke u posudu s vodom što je stajala pored stola i umio se sporim kretnjama. „Počinjem uviđati, Kvinte, da imam još štošta naučiti.“

„Doista imaš, gospodaru“, odgovorio je Kvint. Bilo je očito da nije siguran treba li nastaviti razgovor o ovoj temi. Poslije kratkoga nećkanja, međutim, doda: „Potreban ti je savjetnik. Postoje zamke koje možda ne vidiš.“

Zakonski posvojeni sin nasljednik nikada nije razmišljao o budućnosti. Bilo je lako vidjeti zamke u životima drugih, ali kako ih može biti na njegovu, pažljivo očišćenu životnome putu?

Nagnuo se naprijed i naslonio podlaktice na hladnu mramornu ploču stola.

„Na što ciljaš?“ upita. „Očekuješ li… zakonske teškoće?“

Vidjevši da Kvint ne odgovara odmah, Bazilije, čiji je um, jednom prenut, reagirao brzo i agresivno, počeo je razumije-

vati situaciju u kojoj se našao pomoćnik njegova oca. Ako su doista moguće neke zakonske komplikacije, što je normalnije od toga da mladi Rimljanin potraži saveznika na pobjedničkoj strani? Tko bi ga mogao kriviti zato što vodi računa o vlastitim interesima?

Kvint je zamišljeno i spuštena pogleda prešao prstom preko svoga svinutoga nosa. Duboko se zamislio nad tim pitanjem. Kada je konačno digao pogled, bilo je očito da je donio odluku. Nasmiješio se i kimnuo svomu sugovorniku.

„Zakoniti si nasljednik“, reče glasom čvrstim i nabijenim uvjerenjem. „Usvojen si u skladu sa zakonom i formulom propisanom Zakonikom dvanaest ploča, uz nazočnost petorice svjedoka. Znam da te je tvoj otac držao za svoga sina. Dužnost mi je biti uz tebe i pružiti ti podršku… u slučaju da ti ona zatreba.“

Bazilije ustade i stade uznemireno koračati po sobi. Kao što je njegov otac i pretkazao, izrastao je u visoka mladića, punih pet centimetara višega od prosječne visine; bio je, međutim, mršave građe, podesniji, kada je o tjelesnoj spremi riječ, za život s malo kretanja, kakav je i izabrao, nego za aktivniju ulogu koja ga je nakon očeve smrti očito čekala. Sumnje što mu ih je u um usadio Kvint Anije urezale su duboke bore u njegovo inače vedro čelo.

„Kažeš da ćeš mi pružiti podršku – u slučaju da mi ona ustreba“, reče zaustavivši se pred stolom i zagledavši se potišteno u čovjeka što je sjedio za njim. „Što si time mislio reći, Kvinte Anije?“

Tajnik je odgovorio protupitanjem: „Što misliš o bratu svoga oca?“

Ignacije je imao samo jednoga živoga srodnika, brata imenom Lino. Deset godina mlađi od Ignacija, Lino je u svemu bio ovisan o glavi obitelji i samo je zahvaljujući bratovu vodstvu i novčanoj pomoći stekao određeno bogatstvo u morskoj trgovini. Dolazak Bazilija u obitelj bio je velik udarac za Lina i Bazilije je to vrlo dobro znao.

„Uspije li nedostojni brat moga plemenitoga poslodavca osporiti tvoje pravo,“ tihim glasom nastavi Kvint, „on će postati glava gensa.“

„Ali, Kvinte,“ usklikne Bazilije, kome su takve misli bile nepodnošljive, „zacijelo nitko ne može dovesti u pitanje moje pravo u ovoj stvari!“

„To je točno. To mislimo nas dvojica i tako misle svi časni i pošteni ljudi. Ali, gospodaru, tri od pet svjedoka u međuvremenu su umrla. Četvrti – taj se zvao Kristofor, a zvali su ga

Kester iz Ksanta – napustio je Antiohiju i nitko ne zna gdje sada živi. Neki kažu da je otišao u Jeruzalem. Bilo mu je više od pedeset kada je pozvan za svjedoka. Možemo li biti sigurni da je još uvijek živ? Ostaje dakle samo jedan od petorice, a ja mislim da je velika nevolja što je riječ baš o Hiramu iz Silena.“ Ponovno je prešao kažiprstom duž nosa. „Hiram iz Silena čovjek je vrlo nepouzdana karaktera. Koliko čujem, njegov financijski položaj nije nimalo stabilan. Odluči li Lino dovoditi u pitanje tvoje pravo, taj podli Hiram mogao bi se pokazati vrlo lošim svjedokom. Lino bi ga mogao nagovoriti da ustvrdi kako se nekih stvari ne sjeća, dapače da potpuno izokrene namjeru tvoga oca.“

„Kvinte!“ poviče Bazilije. „Otkuda ti tako strašne sumnje?!“

„Prva lekcija koju moraš naučiti u svijetu trgovine jest ta da uzmeš u obzir sve mogućnosti. Možda dižem uzbunu bez razloga. Ali… bojim se da postoji razlog za strah. Ne bi me iznenadilo kada bih saznao da je Lino već započeo s… izvjesnim zakulisnim radnjama.“

Bazilije je sjeo i podbočio glavu rukama. Bio je potpuno sretan dok je njegova jedina briga bila kako izraditi figuru od gline ili gravirati srebrnu posudu. Pomisao na to da će se morati povlačiti po sudovima kako bi obranio svoje pravo bila mu je nepodnošljiva i bilo mu je teško nastaviti razgovor.

„Što da radim?“ upita napokon.

„Moraš se osigurati“, živo će Kvint. Bio je na poznatome terenu i siguran u sebe. „Moraš odmah pronaći Hirama iz Silena i zasladiti mu memoriju bogatom nagradom, bogatijom od one koju mu može ponuditi Lino. Zatim, postoje suci. Njihovo

prijateljstvo bit će ti potrebno ako Lino odluči pokrenuti sudski spor. Moraš im smjesta uručiti darove. Sve to mogu ja srediti umjesto tebe ako se ustežeš uraditi to sam.“

„Moram li potkupljivati ljude da bi rekli istinu?“ poviče Bazilije, zgrožen potrebom da otpočne novi život koristeći se takvim metodama. „To je nepošteno, podlo, prljavo!“

Činilo se da tajnik nije voljan upoznati naivnoga mladića sa svim opasnostima njegova položaja. Oklijevao je dugo prije nego što je odgovorio.

„Prodan si Ignaciju“, reče mu napokon. „Uspije li Lino uvjeriti suce da nisi prodan radi posvojenja, koja je onda bila osnova te transakcije? U tom slučaju, prodan si… kao rob.“ Kvint je odmjereno gledao u oči novoga glavara obitelji, usana stisnutih u ravnu crtu. „Za tebe nema zlatne sredine. Ili si gospodar ili si rob kojemu Lino može zapovijedati. Dobro razmisli o ovome! Bila bi greška, strahovita greška ne učiniti sve da se zaštitiš od…“, na tome je mjestu naglo izgubio pribranost i povisio glas, „…od pohlepe toga čovjeka, toga nedostojnoga brata koji nalikuje veprovoj gubici, toga kopita bolesne deve, te gnojne rane na lubanji gubavčevoj!“

5.

Ljutit, sumnjičav, ispunjen gorčinom samooptužbi, Bazilije je ustao i napustio sudnicu. Glave svih prisutnih bile su brižljivo okrenute u drugome smjeru dok je izlazio iz pretrpane prostorije. Nitko nije digao pogled i kimnuo mu. Odlukom suda postao je prognanik, čovjek od koga svatko okreće glavu.

Jedna jedina misao motala mu se po glavi ne dajući mu da razmišlja i o čemu drugome, čak ni o tome što ga čeka u neposrednoj budućnosti. Pred očima mu je neprekidno bilo lice suca koji je predsjedavao. Ono je bilo oličenje sila koje su dovele do njegove propasti. Činilo mu se utjelovljenjem svega zla, licem podivljaloga satira. Oči toga zlikovca probadale su ga od samoga početka rasprave i bile su ispunjene prijezirom i zlobom.

Činilo mu se da mu govore: „Bio si miljenik sreće, uzdignut iz blata trgovačke četvrti do nezamisliva bogatstva; sve ti je išlo na ruku; naslijedio si najveće bogatstvo u Antiohiji i ljudi ti se sklanjaju s puta i kimaju na sve što kažeš proglašavajući te naočitim i darovitim; možeš birati prijatelje i supruge. Ali ja, Marije Antonije, predstavljam zakon, i budući da u svojoj sljepoći i bahatosti nisi tražio moju naklonost i pošteno je platio, u mojoj je moći da zgazim tvoj ponos i strmoglavim te s najvećih visina u najveće dubine; to i činim, o, Bazilije, tobožnji Ignacijev sine, koji ćeš odsada pa zauvijek biti Bazilije, sin Terona, prodavača pera za pisanje i tinte.“

Bi li se Bazilije dao uvjeriti u potrebu da potkupi suce i onoga jedinoga važnoga svjedoka, kao što ga je Kvint Anije savjetovao? To se nikada neće doznati. Lino, brat pokojnoga trgovca, djelovao je brzo. Dok se nasljednik, zgrožen Kvintovim savjetom dvoumio, pitajući se kako da postupi, trgovčev brat, koji je nalikovao biku, djelovao je ustvrdivši da on, Bazilije, nije posvojeni sin.

Bio je dovoljan samo jedan pogled na lice Marija Antonija, poznata u gradu pod nadimkom Džep Bez Dna, da zakoniti nasljednik shvati da je pogriješio. Sudac je prema njemu bio krut, zajedljiv i sarkastičan, dok je prema tužitelju bio krajnje susretljiv. Od samoga je početka bilo očito da je pristran usmjeravajući pitanja i pomažući svjedocima kad god su pokazali nesigurnost u svojim odgovorima. Pri iznošenju dokaza u korijenu je presijecao svaki pokušaj koji bi išao u prilog Baziliju.

Kao što je tajnik i pretkazao, Hiram iz Silena pokazao se krajnje nezadovoljavajućim svjedokom. Nije se sjećao gotovo ničega i sve što je rekao bilo je na štetu trgovčeva sina. Mjedena vaga nije bila udarena olovnim ingotom, i to ga je učvrstilo u uvjerenju da se transakciju kojoj je svjedočio ne može nazvati posvojenjem. Poznanici pokojnoga Ignacija svjedočili su da on nije prenio nikakve ovlasti na čovjeka koji tvrdi da je njegov usvojeni sin te da sve ukazuje na to da je položaj potonjega bio položaj uživatelja koga je pokojnik uzdržavao dok ne razvije svoje talente. Pokojnikovi kolege trgovci iznijeli su svoje doj-

move o odnosu između pokojnika i njegova tobože posvojenoga sina i svi su oni bili nepovoljni za Bazilija. Perzida nije smjela pribivati sudskoj raspravi, a kada se u sudnici nije pojavio ni Kvint Anije, sve Bazilijeve nade pale su u vodu. Mladi je Rimljanin, činilo se, napokon odlučio povesti se za vlastitim interesima.

Bazilije je znao da je njegov otac naumio pred svjedocima izjaviti da je on, Bazilije, njegov usvojeni sin. No budući da je prerano umro, sada je bilo nužno pojaviti se na sudu pred korumpiranim sucem i slušati licemjerni pravorijek.

Sišao je na ulicu na kojoj je sunce pržilo bijele zidove velikih zgrada. „Svijet u kojemu živim pun je okrutnosti i nepoštenja“, reče u sebi zagledavši se napeto u svjetinu koja je prolazila duž Kolonade. „Ja, koji sam trebao biti najbogatiji čovjek u Antiohiji, sada sam običan rob. Nemam ništa i nemam nikakvih prava u životu.“

Perzida se odjenula u iščekivanju pravedne presude. Iznad lanene donje haljine, bijele i bez rukava, odjenula je svoju najšareniju palu. Bila je od tirskoga grimiza, najcjenjenije od svih boja i jedine koja joj je koliko-toliko vraćala ugasle čari. Kosu je zakovrčala i splela u pletenice stavivši na glavu zlatni vijenac s dragim kamenom na svakome listu, posljednji dar pokojnoga supruga koji je bio jako vezan za svoju ženu.

Ali kada je, koračajući po mramornome podu svoje sobe dočekala Bazilija na povratku, učas je dospjela u žalosno, neuredno stanje. Kosa joj je visjela s čela u ravnim, vlažnim pramenovima. Lice joj je bilo iskrivljeno i ispijeno.

„Jadni moj dječače, jadni moj dječače!“ šaptala je pritišćući šake uz usne. „Što… što će biti s tobom sada? Što će biti sa mnom?“

„Bio bih promašaj, majko, kao glava obitelji.“ Bazilije je zastao i slabašno se osmjehnuo. „Ne smijem te više tako zvati. Sud je presudio da nisam tvoj sin.“

„Ali ti jesi moj sin!“ Činilo se da je napokon planula. Oči su joj izgubile bezvoljnost; ispružila je ruku i posjednički mu

stisnula rame. Ali vatra se ubrzo ugasila i ona ponovno utone u bezvoljnost. „Uvijek je bio kivan na tebe“, reče tiho plašeći se da je tko ne čuje. „Vidjela sam to na njegovu licu. Naumio je to učiniti od samoga početka. Zabadati nos u knjige i podmićivati sluge!“ Oči joj se ispuniše suzama samosažaljenja. „Mrzio je i mene jer sam se jednom požalila mužu na njega. Bazilije, Bazilije, zar baš ništa ne možeš učiniti da pomogneš i meni i sebi?“

Razvlašteni baštinik gledao ju je s vatrom u očima. „Ne odmah, majko. Lino je pobijedio. On će ovdje biti gospodar.“ Toliko je čvrsto stiskao šake da je mogao osjetiti kako mu se nokti zabadaju u meso. „Ali nisam se odrekao nade, majko. Borit ću se protiv njega. Postoji još jedna šansa. Nastavit ću se boriti protiv njega makar i poginuo!“

Perzida je glasno plakala. „Oh, zašto je moj suprug ostavio stvari ovakvima? Na sve je pazio, samo na ovo nije. Ignacije, vrati se svojoj izbezumljenoj ženi i sinu, kojemu su oteta njegova prava, i kaži nam što da radimo!“

Bazilije je osjećao poglede na svojim leđima dok je silazio stubištem i činilo mu se da iz svih kutaka i mračnih veža u njega pilje zabrinuta lica. Nad prostorije u kojima su živjeli robovi nadvila se tišina silnoga straha. Kastor ga je presreo u hodniku na donjemu katu – u svakoj crti njegova pognutoga lika vidjela se ogorčenost.

„Došao je topćući nogama kao da je sve njegovo“, reče. „Nekoć je bilo drukčije! Došao bi k meni i prošaptao mi krajičkom usana: ‘Pomozi mi u ovome, Kastore’, ili: ‘Donesi mi mjenice iz skladišta kada ih moj brat pregleda.’ Bio je nalik mački koju uhvate sa šapama u pekmezu. Kada je došao maloprije, zurio je u mene i oglasio se onim svojim roktanjem. ‘Odsada ćeš zapovijedi dobivati od mene, nekoć moćni Kastore’, rekao je. ‘Skloni taj bič jer ću odsada ja vladati šibajući tabane. Koliko su osjetljivi tvoji tabani, Kastore?’“ Upravitelj je iznenada zastao, svjestan opasnosti kojoj se izlaže svojom iskrenošću. Kimnuo je prijateljski Baziliju, koliko je to doličnost dopuštala. „Treba te. Poručuje ti da smjesta dođeš.“

Kada je razvlašteni baštinik ušao u kružnu dvoranu, našao je novoga poglavara gensa gdje sjedi na bratovoj stolici. Glava, koja mu je ranije bila pokrivena gustom kovrčavom riđom kosom sličnom slami, bila je sada obrijana u znak žalosti i nalikovala je zreloj bući. Zbog vrućine koja je toga dana vladala zadigao je skute tunike do bedara i ispružio gole debele noge. Krvlju podlivene oči sjale su mu pobjedonosnim sjajem i pakošću.

„Prodan si“, obznani mu. „Kupio te je Sosten iz Tarza, srebrnar.“

Bazilije je očekivao takvo što i nije se previše uznemirio. „Možda će mi povratak u trgovačku četvrt biti bolji nego da ostanem ovdje“, pomislio je. Čuo je zvukove iza svojih leđa, iz sobe u kojoj je bio tajnik. „Kvint je brzo promijenio stranu“, pomisli. „Želim mu sve najbolje s njegovim novim gospodarom.“ Unatoč tomu, bio je svjestan da ne može kriviti sposobnoga mladoga Rimljanina, već samo sebe.

„Tvoja umjetnička nadarenost,“ u Linovu glasu bilo je nečega omalovažavajućega, „malo ti je podigla cijenu. Prošao sam najbolje što sam mogao, no unatoč tome dobio sam malo za tebe. Idi smjesta svomu gospodaru. Ne želim da ostaneš ovdje ni trenutka više nego što je potrebno, stoga put pod noge, moj nekoć ponosni Ambrozije, sine najljenijega prodavača pera u cijeloj Antiohiji.“

„Rimljani bi me razapeli na križ da ga sada ubijem“, u sebi će Bazilije. „Moram progutati sve što kaže – i čekati.“

„Jasno ti je, zar ne, da nemaš ništa? Ne uzimaj sa sobom ništa osim odjeće koja je na tebi. Najradije bih te skinuo dogola i otpravio te u vreći, ali našlo bi se ljudi koji bi mi to zamjerili. Oruđa kojima si se koristio i drangulije koje si izrađivao više nisu tvoji. Njima je mjesto ovdje. Skupljeni su i stavljeni sa strane.“

„Moji su!“ Bazilije je prvi put digao oči i pogledao u novoga gospodara obitelji. „Ponešto poznajem zakon i mogu dokazati…“

Lino je zabacio glavu i glasno se nasmijao. „Nije ti dosta zakona, je li? Nije ti dosta Marija Antonija? Glupi vole, gubi se prije nego što se i sam pozovem na zakon. Na rimskome sudu rob nema nikakvih prava. Rekao bih da tvoja glupost premašuje tvoju oholost.“ Zadigao je široki rukav svoje tunike i obrisao znoj s čela. „Upozoravam te. Da se nisi usudio pristupiti ni jednomu članu obitelji. Napose ne smiješ se obraćati milostivoj Perzidi. Ne smiješ ni na koji način komunicirati s njom. Je li ti to jasno, robe? Dođeš li ovamo pod bilo kakvim izgovorom, dat ću te izbičevati i otjerati te poput lopova!“

KNJIGA PRVA

POGLAVLJE I.

1.

Velika kolonada sa svoja četiri reda stupovlja, nalik rimskim vojnicima na paradi, dvije je godine dijelila Bazilija od svega što mu se činilo vrijednim u životu. Stanovao je u Ulici srebrnara, koja je bila uska i djelovala pompozno i u kojoj se u svako doba dana moglo čuti cjenkanje i pravdanje. Sjedio je pored stražnjega prozora u sparnoj rupi ispod krova, radeći po cijeli dan, često i noću, s čekićima i alatima za cizeliranje, s ćupovima od voska i stijenjevima za lemljenje. Strpljivo je podnosio hirove svoga mrzovoljnoga gospodara koji se zvao Sosten iz Tarza i zapaljivu ćud gospodarice koja ga je stalno tjerala da proizvede što više robe.

Sa svoga prozora vidio je vrhove stupova Kolonade, čak i dio parapeta za koji je vjerovao da je dio kuće koja je nekoć pripadala Ignaciju, a sada je trebala po pravu pripadati njemu.

Sosten je bio niska rasta i tamnoput, a u svome je zanatu bio hitar i vrlo spretan. U početku mu je bio od pomoći. Često je promatrao Bazilija dok je radio, a zatim bi iznenada odmahnuo glavom i uzeo alat iz mladićevih ruku.

„Ne, ne!“ rekao bi povišenim glasom zbog kojega se činilo da vrišti. „Ne tako, Zeusa mu, Apolona mu, Pana mu! Ljudi mu! Svih mu bogova! Pogledaj, glupane. Uradi ovako. I ovako.“

Unatoč velikoj vještini u rukovanju alatom, ovaj čovjek niska rasta nije imao osjećaja za lijepo i sve što bi stvorio bilo je nezanimljivo i bez duha, donoseći mršavu zaradu dućanu koji je bio ispod radionice. Sve se promijenilo kada je Bazilije naučio trikove zanata jer je sve što bi on uradio sjalo od ljepote. Koristeći se crtežima što ih je izradio u alìji, oblikovao je biste

i figurice kojima je bio sve zadovoljniji; ipak, nikada nije bio sasvim zadovoljan jer je bio vrlo samokritičan. Kupci su iz dućana odlazili zadovoljni. Sve što je napravio bilo je prodano, brzo i uz dobru cijenu.

Nikada nije izlazio iz radionice. Razlog je bio u tome što nije želio da ga nekadašnji prijatelji vide u robovskoj odjeći, no kako je vrijeme prolazilo, ovomu razlogu pridružio se još jedan, znatno shvatljiviji: znao je da njegova sigurnost ovisi o tome da ga ljudi što manje vide. Lino je znao da je javno mnijenje protiv njega i da cijela Antiohija smatra da je opljačkao zakonitoga baštinika svoga brata. Nije trebalo biti posebno upućen u načine na koje zao um djeluje da bi čovjek bio siguran da Lino neće nikada biti miran dokle god Bazilije služi kao živa ljaga njegovu imetku.

Lino nije samo uvećavao bogatstvo koje je Ignacije ostavio za sobom već je postao utjecajan u političkome životu. Bio je prst i nokat s rimskom vlašću. Govorkalo se da ima velike planove; da kupuje brodove i organizira sve više karavana s devama; da posvuda postavlja osobne zastupnike. Ubrzo će biti u položaju da ostvari svoje želje.

Bazilije je živio u strahu od Lina još od dana kada je u Ulici srebrnara primio pisamce. Neki neznanac uručio ga je Agnezi, malenoj židovskoj djevojčici, ropkinji poput njega, koja je obavljala razne kućanske poslove. Neznanac joj je u žurbi prišapnuo: „Odnesi ovo Baziliju, Ignacijevu sinu.“ Agneza je svjesno riskirala batine koje bi sigurno bila dobila da je njezina uloga u ovoj transakciji kojim slučajem bila otkrivena. Bila je to sitna djevojčica, ravnih grudi i mršava, s neprirodnim mrljama boje na obrazima. Pričekala je da dođe vrijeme kada je obično mela njegovu sobu. Bio se već spustio mrak i Bazilije je sjedio pored otvorenoga prozora. Bio je vrlo utučen i nije obraćao pozornost na nju sve dok mu, ispruživši prema njemu čvrstu metlu od vrbovih grančica, nije šapnula: „Evo nešto za tebe.“

Između vrbovih grančica bio je zataknut komad pergamenta. Hitro se sagnuo i uzeo ga. Pisamce je bilo nepotpisano, napisano nepoznatom rukom, na koineu.

Glava otimača nemirno leži na jastuku i sanja o tome kako da se riješi onoga kome je nanijela nepravdu. Ne izlazi na ulicu. Ne razgovaraj s neznancima. Nećeš biti siguran sve dok živiš u Antiohiji.

Bazilije nije znao tko mu je poslao to upozorenje. Bio je siguran da nije od majke. Doznao je da se njezino zdravlje pogoršava, ali ona u svakome slučaju ne bi imala dovoljno snage za tako odvažan korak. Najposlije je zaključio da mu je pisamce poslao Kvint Anije, koji je bio u najboljemu položaju da bude upoznat s Linovim namjerama. Valjda je savjest nagnala mladoga Rimljanina da poduzme taj korak u njegovu korist, pomislio je Bazilije. Kakav god razlog stajao iza toga njegova postupka, Bazilije je vjerovao da mu prijeti ozbiljna opasnost. Želi li živjeti (iako katkada nije mario za život), morat će pronaći način da ode iz Antiohije. Sostenova žena donosila mu je obroke. Zvala se Eulalija, ljeporječiva, što je bilo krajnje neprikladno ime za tu dvoličnu ženu. Ona je bila pravi gospodar kuće držeći u pokornosti podjednako svoga supruga i svoja dva roba. Nikada se nije dogodilo da nije u dućanu kada uđe mušterija i trebalo je imati željeznu volju da je se čovjek otarasi, a da nije nešto kupio. Sav novac završavao je u njezinim rukama, pa se u trgovačkoj četvrti govorilo da Sosten nema ni pola šekela u džepu, od početka do kraja godine.

U njezinu krajnje štedljivu domaćinstvu jelo se dvaput dnevno, prvi put u deset sati ujutro, drugi put u pet popodne. Eulalija mu je donosila obrok na pohabanome pladnju kako ne bi nepotrebno gubio vrijeme koje je bilo potrebno da se popne uza stube i siđe niz njih s vanjske strane kuće. Stajala bi pored njega i gledala ga dok ne bi pojeo i posljednji komadić hrane, prateći očima svaki zalogaj od zdjele do njegovih usta, kao da mu zavidi. Hrana nije mogla biti jednostavnija. Meso je dobivao dvaput tjedno, ostalim danima jeo je povrće, sir, voće i grubi crni kruh. Vino je bilo pomiješano s vodom i kiselo, a dobivao ga je dvije litre tjedno.

„Nagrada za marljivost“, nije propuštala reći kad god je uzimala pladanj. „Ovako obilate obroke dobivat ćeš samo dok budeš valjano radio svoj posao.“

Onoga dana kada je dobio upozorenje, upitao ju je prije nego što je stigla do vrata s praznim pladnjem:

„Prodaš li sve što napravim?“

Eulalija je već bila ispružila ruku, koja je bila tako tanka i uvela da je nalikovala stabljici suncokreta prije nego što je pokosi mraz, i samo što nije otvorila vrata. Smjesta ju je povukla natrag.

„Što se to tebe tiče?“ upita ga oštro.

Bazilije je kimnuo. Nikada je se nije bojao, i to mu je priskrbilo zavist i poštovanje među ostalim robovima. „Tiče me se, itekako. Želiš li da ti posao koji obavljam počne donositi mnogo veću zaradu?“ Pričekao je trenutak, a zatim dodao: „Postoji način za to.“

Odložila je energičnim trzajem pladanj na pod i pritom prolila ostatak kozjega mlijeka, a zatim mu prišla, podbočila bokove rukama i crnim očima neumoljivo zurila u njegove, kao što orao gleda žrtvu što bespomoćno lepeće krilima prije nego što se strelovito obruši na nju.

„Što želiš time reći?“ upita ga oštro. „Ti si rob. Sve što napraviš pripada nama – meni jer je kesa u mojim rukama. Zar nisi dosada radio najbolje što znaš? To mi želiš reći?“

Bazilije je odmahnuo glavom. „Ne. Radim najbolje što znam. Uvijek.“ Ispružio je ruke, dlanova okrenutih prema gore. Nisu mu više bili onako nježni i bijeli kao u onim lagodnim danima kada su ih njegovali robovi perući ih s velikom brigom i trljajući ih skupocjenim mastima. Sada su bili zaprljani kiselinama i puni žuljeva od neprekidna rada. Nikako nije uspijevao ukloniti prljavštinu s njih bijednim komadićem sapuna što ga je dobivao. „Toliko je toga što ove ruke još moraju naučiti. Kada bi me netko poučio, siguran sam da bih njima mogao napraviti nešto što još nije viđeno u Antiohiji. Vjeruješ li mi? Ako ne vjeruješ, upitaj bogataše kojima prodaješ moje proizvode. Oni će ti otvoriti oči.“ Prekrižio je ruke u krilu. „Ovdje ne mogu više ništa nauči-

ti. Ostanem li i dalje ovdje, neću biti sposoban učiniti ništa bolje od onoga što sada proizvodim.“

„Tvoj gospodar pokazuje ti sve…“, započe ona.

Bazilije je odbacio svaku mogućnost da bi ga Sosten iz Tarza mogao naučiti ičemu novome u zanatu. „On mi ne može pokazati stvari koje moram naučiti. Već sada sam bolji od njega. On to zna, a znamo to i ti i ja. Pošalji me nekomu od poznatih srebrnara u Ateni ili Rimu. Sklopi ugovor sa mnom prema kojemu ću poslije nekoga vremena postati slobodnjak, a ja ću ti, dokle god budem živ, davati dio svoje zarade, i to nemali dio. Obećavam ti: Bit ćeš daleko bogatija nego što si ikada mogla sanjati.“

Izraz neprikrivene gramzljivosti na ženinu licu pokazivao je da je shvatila kakve joj mogućnosti može nuditi Bazilijev prijedlog. Teško je disala razmišljajući. Na kraju je odmahnula glavom odričući se preko volje izgleda koji su joj draškali maštu, ali odveć uvjerena u nedostatke prijedloga da bi ga prihvatila. „Previše je rizično!“ odbrusila je. „Pustimo li te da odeš, možda te više nikada nećemo vidjeti. Ne, ne, ne! Kako mogu znati kakvi se sve planovi roje u tvojoj glavi? Ti si pametnjaković. Lukav si kao lisica. Naumio si pobjeći, to je sve. Čitam ti to na licu. Ne, ne, ne! Ne smijem slušati tvoje planove.“ Bilo je očito da je hvata bijes što nije u stanju prihvatiti plan koji joj je obećavao tako bogatu nagradu. „Ne postižemo dobru cijenu za našu robu. Možda ti tako misliš, ali to nije istina.“ Odmahnula je glavom, žestoko, srdito. „Odsada pa nadalje pobrinut ću se da izvučemo što više od tebe, robe. Jasno mi je da nisi davao sve od sebe na poslu. Gotovo je sa zabušavanjem. Izbij si te misli iz glave ili će ti ih izbiti moj muž.“ Kreštavo se nasmijala. „Ti bi u Rim, je li? Samo da znaš, u Rimu znaju kako se izlazi na kraj s drskim robovima. Razapnu ih. Pribiju ih na križ s glavom prema dolje.“

Ljutitom kretnjom zgrabila je pladanj, prolivši ostatak mlijeka po podu, i izjurila iz sobe.

Tijekom dvije godine, koliko je proveo u Sostenovoj kući, nikada se nije dogodilo da mu ova ogorčena rospija od žene, koja je u njoj vodila glavnu riječ, nije donijela obrok. Ali već

sutradan nakon ovoga razgovora dogodilo se da je dobila neku bolest koja ju je prikovala za krevet. Večeru mu je morala donijeti Agneza. Djevojka je ušla ponosno u radionicu noseći pladanj iznad glave. Tek što je stavila večeru na radni stol pored njega, reče mu oprezno:

„Mislim da našu gospodaricu opsjeda novi đavao, ruah ra’ah“, rekla je. „Prevrće se u krevetu, stenje i glas joj je drukčiji nego prije. Možda to ruah ra’ah govori na njezina usta. Naravno, đavao je oduvijek bio u njoj. Možda je to isti đavao kao i prije, samo joj je sve gore.“ Na trenutak je zašutjela i gledala ga kako žvače komad kozjega sira. „Želiš li znati što mislim o tome đavlu? Mislim da je hodala u sjeni mjesečine ispod stabla akacije. Ruah ra’ah je uvijek ondje. Čim je došla pod stablo, đavao joj uletio u usta i sjurio joj se niz grlo. Ostane li u njoj, bit će okrutnija prema nama nego ikada.“

Bazilija je više zanimalo što Agneza govori nego jelo koje mu je donijela. Odgurnuo je od sebe gotovo nedirnuti pladanj s hranom.

„Oh, Bazilije, zar nisi gladan?“ poviče Agneza. Samo što nije zaplakala zbog toga. „Moraš više jesti. Razboljet ćeš se kao ja ne budeš li jeo. I sam znaš, što ti ostane od večere dobit ćeš sutra, a tada će biti ustajalo i bez ikakva okusa. Toliko sam se trudila oko tvoje večere!“

Sažalno ju je pogledao primjećujući njezine upale obraze i nezdrave crvene mrlje po licu. Neprekidno je kašljala. Da bi je udobrovoljio, stade ponovno jesti.

„Bazilije,“ reče djevojka obigravajući oko njega brižnošću koja je, zato što je i njoj samoj bila potrebna, bila dvostruko nesebična, „ti si vrlo nesretan. Plačem svaki put kada pomislim na tebe. Jadni moj Bazilije. Želim ti pomoći. To i mogu, budeš li me slušao.“ Odmahnuvši snažno glavom, upita ga: „Znaš li išta o anđelima?“

„Ne znam“, odgovorio je. „To mi je nova riječ. Što znači?“

„I mislila sam da nećeš znati. Nisi Židov. Grk si, a Grci ne znaju ništa o istini.“ Rekla je to kao nešto što se razumije samo po sebi, bez želje da pokaže superiornost. „Moji otac i majka

bili su toliko siromašni da su me morali prodati u roblje. Bili su nesretni zbog toga i moja je majka neprekidno plakala prije moga odlaska; ali moja mala braća ne bi imala što jesti da me nisu prodali. Majka mi je rekla mnogo stvari koje sam morala upamtiti za čitav život. Rekla mi je da nikada ne smijem zaboraviti da pripadam židovskomu narodu i da su djeca Izraelova izabrani narod jedinoga Boga, velikoga Jahve kojega zovemo Gospodin. I rekla mi je sve o anđelima.“ Zastala je i gurnula mu mladi luk u ruku. Bio je svjež i hrskav i nesumnjivo je imala teškoća da ga sačuva za njega. „Majka mi je rekla da su anđeli prekrasna bića koja sjede uz prijestolje velikoga Gospodina i izvršavaju njegove zapovijedi. Rekla mi je da ih je vidjela vlastitim očima. Imaju prekrasna lica i krila uz pomoć kojih lete između neba i zemlje. Kada sam odlazila od kuće, plakala je više nego ikada i rekla: ‘Sirotice moja, nikada ne zaboravi da je Mefathiel anđeo kojemu se mole robovi. On je Onaj koji otvara vrata.’“

Bazilija je zanimalo sve o Židovima i njihovoj neobičnoj vjeri, no priča o anđelima nadilazila je sve što je dotada čuo. Ako, kao što su Židovi govorili, postoji samo jedan Bog, onda je lako zamisliti da mu treba mnoštvo pomoćnika da izvršavaju njegove zapovijedi. Bazilije je bio spreman prihvatiti postojanje ovih prekrasnih krilatih bića.

„Agneza, postoje jedna vrata koja mi se moraju otvoriti“, reče usrdno. „Misliš li da će mi tvoj Mefathiel pomoći?“

„Oh, da. Naravno da će ti pomoći. On može otvoriti zatvore. Može smlaviti planine. Ako mu se moliš i on te sluša, otvorit će sva vrata koja želiš. Čak,“ okrenula se prema ulazu u sobu prije nego što je završila, „čak i vrata ove kuće.“

Bazilije joj reče: „Agneza, molit ću se Mefathielu svake noći. Možda osim njega ima još anđela koji mi mogu pomoći. Postoji li anđeo sjećanja?“

Brzo je kimnula, sretna što mu može biti od pomoći. „Postoji, to je Zahriel. On je vrlo moćan anđeo jer kad se ljudi ne bi sjećali, ne bi mogli ostati vjerni jedinomu Bogu. Najvažnije je od svega sačuvati sjećanje na Boga i Zakon, i stoga Zahriel

sjedi tik uz Božje prijestolje. Majka mi je rekla da on uvijek sjedi zdesna Bogu.“

„Možda je previše zaposlen da bi slušao moju molitvu.“

Na trenutak se činilo da je djevojka u nedoumici i da ne zna što bi mu odgovorila. „On je vrlo zaposlen anđeo“, priznala je. „Ali možeš pokušati.“

„Bolje je da pođeš sada“, reče on, svjestan da vrijeme brzo prolazi. „Gospodarova žena bit će ljutita sazna li da smo razgovarali.“

„Zavrtat će mi ruku prisiljavajući me da joj kažem o čemu smo razgovarali. Ali ja joj neću reći!“ Dijete je prkosno odmahnulo glavom. „Često to čini, ali ja nikada ne popuštam. Neće ništa izvući iz mene.“

Te noći Bazilije je, slijedeći upute koje mu je robinjica dala prije odlaska, prišao otvorenomu prozoru i kleknuo. Digao je pogled prema zvijezdama.

„O, Mefathiele“, započeo je. „Nemam pravo govoriti s tobom jer si ti anđeo Židova, a ja nisam Židov. Grk sam. Zato što sam Grk, možda ne čuješ moj glas. Ali ako me čuješ, o, najljubazniji od svih anđela, želim ti reći da je potrebno da mi se otvore vrata kako ne bih pao u ruke svoga najvećega neprijatelja. Vrata je potrebno otvoriti odmah jer će inače biti prekasno. Pogledaš li odozgor na mene i vidiš me kakav sam, mislit ćeš da nisam dostojan tvoje pomoći. Ali upamti ovo, o, Mefathiele: Ja sam rob i nosim istu odjeću koju sam nosio prije dvije godine kada sam došao ovamo. Otada nisam nosio ništa drugo i mislit ćeš da nisam ništa bolji od prosjaka na gradskim vratima. Možda se pitaš jesam li zavrijedio da me spasiš, o, velikodušni Otvaraču Vrata. Ne znam jesam li. I mogu ti reći da imam određeni dar za izradu predmeta rukama i obećavam ti ovo: otvore li se vrata moga zatvora, naporno ću raditi i nikada neću dopustiti da se moj dar uprlja.

A ti, o, Zahriele,“ nastavi, „o čijoj sam moći upravo čuo, učini bar ovo za čovjeka koji ti se nikada dosada nije molio. Ne dopusti, o, anđele sjećanja, da ikada zaboravim ljude koji su bili dobri prema meni i koji su se izložili velikoj opasnosti i po-

mogli mi kada mi je pomoć bila potrebna. Učini to za mene jer ne želim biti nezahvalan, što je velika mana, kojoj je ipak vrlo lako podleći.“

Ostatak molitve izmolio je žarkom vjerom koja je govorila o dubini njegovih osjećaja.

„Molim te da učiniš da moje sjećanje bude tako jasno da ne zaboravim nijednu nepravdu koja mi je nanesena. Učini da moje sjećanje na zlu sreću bude tako svježe u mome duhu da uzmognem poništiti zlo koje je učinjeno meni i onima koji su ovisili o meni. Neka moje sjećanje hrani moju odlučnost da se osvetim neprijateljima kada za to dođe vrijeme. To te molim, Zahriele, anđele sjećanja.“ 2.

Dogodilo se to tri večeri poslije. Sosten i njegova supruga popeli su se na svoj maleni krov gdje je, pirkajući preko mnoštva ograda, dopirao blag povjetarac donoseći mirise grada.

Kada je posjetilac došao, pitajući za gospodara kuće, bilo je tako mračno da Agneza nije mogla vidjeti ništa osim da je star i da ima dugačku bradu.

„Želite vidjeti gospodara?“ ponovila je. „Imate razgovarati o nečemu s njim?“

„Da. Imam o nečemu razgovarati s njim.“

„Morate zajedno s njim o nečemu odlučiti?“

Posjetilac se nasmiješio, zabavljen njezinom upornošću. „Da, moramo o nečemu odlučiti.“

„U tome slučaju“, na to će djevojčica, „pozvat ću i gospodaricu kuće. Kada nešto treba odlučiti, ona je ta koja odlučuje.“

Starac se nasmija njezinim riječima i pogladi je po glavi. „Bistra si, dijete moje. Već vidim da ćeš i sama odlučivati jednoga dana kada odrasteš i postaneš žena.“

Agneza je odmahnula glavom i uzdahnula. „Oh, ne. Nisam zdrava i neću odrasti.“

Posjetilac joj je prišao bliže kako bi joj bolje vidio lice pod svjetlom male lampe koju je držala u ruci. Pažljivo ju je promatrao, s nekom tugom u očima koja je bila prisutna i u njezinim očima. „Istina je, dijete moje, da nisi zdrava“, reče. „Neće ti ni biti bolje ostaneš li i dalje živjeti na ovako sparnu i zagušljivu mjestu. Treba ti mnogo svježega zraka, odmora i dobre hrane. I trebalo bi da se o tebi brine netko tko će ti biti privržen, dobro moje dijete.“

Agneza je odgovorila jednostavno, bez namjere da prisvaja za sebe simpatije: „Ja sam ropkinja. Robovima je to uskraćeno. Moram živjeti ovdje sa svojim gospodarom i gospodaricom.“

Starac se doimao još potištenijim. „U ovome životu ima mnogo stvari koje ne valjaju, a najgora je od njih ropstvo. Jednoga dana, dijete moje, zbit će se velika promjena na svijetu. Blistav lik sići će s neba i nakon toga više neće biti ni pokvarenosti, ni ropstva, niti tjelesnih bolesti. Nadam se da će se to dogoditi uskoro; na vrijeme da te spasi od… od svih nevolja koje slutim.“

Eulalija je išla prva, silazeći vanjskim stubama, a za njom je gunđajući išao Sosten.

„Što ti treba?“ upitala je. „Želiš li nešto kupiti?“

Posjetilac je oklijevao. „Da“, reče napokon. „Mislim da mogu reći da želim nešto kupiti. Ali ne smijemo ovdje razgovarati o tome. Osjećam da u mraku ima ušiju i da nas radoznalost pritišće kao vrelina noći.“

„Uđi“, na to će Eulalija, koja se prometnula u sliku i priliku uljudnosti kada je vidjela da će možda nešto prodati.

Ušla je pred njima u dućan u prizemlju i užgala lampu što je visjela sa stropa. Pod slabim svjetlom moglo se vidjeti da je posjetilac zašao u poodmakle godine. Oči su mu zračile dobrotom, ali u njima je također bilo odlučnosti koja je jasno govorila da on ne spada u ljude kojima se išta može nametati. Brzo je razgledao mali dućan primijetivši da je većina predmeta izloženih za prodaju jeftina: bilo je tu orijentalnih maski, bodeža, brončanih mačeva, lampi za kađenje tamjanom, kutija za nakit

iz pustinjske zemlje. Svrnuo je zatim pogled na vlasnika dućana i na njegovu suprugu i promotrio ih s velikom pažnjom.

„Moram vam postaviti nekoliko pitanja“, reče. „S vama živi neki Bazilije, radnik vješt u izradi predmeta od srebra i zlata. Čujem da je bez tuđe pomoći i savjeta izradio kip Atene koji je prodan grčkomu bankaru Jabezu, kolekcionaru umjetnina. To je istina?“

Sosten se upravo spremao odgovoriti, ali ga njegova žena podbode šiljatim laktom, pa opet zatvori usta. „Da“, reče ona. „On je rob i naše je vlasništvo. On je izradio taj kip.“

„I srebrnu vazu s Tezejevom glavom u reljefu koju je kupio jedan od gradskih sudaca?“

„Točno je. Izradio je i nju.“

„I medaljon s glinencima što ga je neki židovski trgovac kupio kod vas kao dar svojoj ženi?“

Eulalija je kimnula. „On je osmislio medaljon. Želite li da i vama nešto izradi? Obećavamo vam da ćete biti više nego zadovoljni.“

Posjetilac ih je i dalje proučavao gladeći jednom rukom dugačku svilenkastu bradu. „Ne želim od vas kupiti rad njegovih ruku“, reče napokon. „Želim otkupiti njegovu slobodu. Spreman sam vam platiti svaki razuman iznos koji kažete.“

Gospodarica kuće prasnula je u smijeh koji je uvelike nalikovao kokodakanju. „Iznos bi bio prevelik za tvoj džep, starče. Moj suprug i ja imamo vlastitu predodžbu o vrijednosti toga roba. Ona je visoka, vrlo, vrlo visoka.“

Posjetilac je kimnuo u znak slaganja. „Cijena može biti visoka ako nemate o čemu razmišljati u budućnosti. Ali što je sa sutrašnjim danom? Hoće li ona i sutra biti visoka ili prekosutra? Morate znati da… da taj mladić imenom Bazilije možda neće imati nikakvu vrijednost budete li čekali toliko dugo.“

U taj mah u razgovor se ubacio Sosten. „Godine su ti smutile mozak“, reče grubo. Spopala ga je kivnost. „Kakve su tvoje namjere, podjetinjeli starče, kada nam dolaziš s takvim riječima? Zar misliš da smo glupi kao jarebica koju je moguće oboriti

i zatim usmrtiti kijačom? Previše ti je godina da bi se tako šalio s nama!“

„Znam koliko ste platili za momka.“ Posjetilac je sada govorio tako tiho da ga nitko izvan zagušljive prostorije nije mogao čuti. „Lino je namjerno odredio nisku cijenu jer je na taj način želio još više postidjeti žrtvu svoje urote. Sada mu je žao što je uopće prodao toga mladića. Zašto? Zato što mu ni do čega nije stalo toliko koliko do toga da svoju žrtvu ukloni sebi s puta. Neće se osjećati sigurnim sve dok Bazilije bude živ. Vrlo je moćan i zakon kima potvrdno na sve što on kaže.“ Neko vrijeme u prostoriji je vladao muk. Posjetilac je čekao da puno značenje njegovih riječi dopre do njihove sebične i gramzljive duše. „Ako netko noćas – ili sutra – ubije mladića, kakvu bi vam odštetu Lino platio? Biste li se usudili poći na sud i optužiti ga za ubojstvo? Ili biste bili toliko pametni da prihvatite gubitak i ne poduzimate ništa?“

Tišina je i dalje trajala. Starac je čuo duboko disanje svojih sugovornika i u njihovim je očima vidio sukob straha i lakomosti.

„Ovo doista mogu reći i to je neprijeporna istina“, nastavi on. „Ostane li momak nadohvat ruke Linovim ljudima, neće preživjeti sljedeći tjedan.“

„Kakvo znanje posjeduješ da možeš govoriti tako smiono?“ šaptom upita Eulalija.

„Spadam u one koji ne žele da Lino uspije u svojemu naumu. Trebamo li kopati dublje od toga?“ Posjetilac se ponovno osvrnuo oko sebe, a zatim sjeo za dio stola na kojemu je tijekom dana bila izložena roba za prodaju. Odnekud je iz nabora svoje besprijekorno bijele tunike izvukao bočicu s tintom i pero od trske, a zatim list pergamenta na kojemu je nešto pisalo. „Vidite“, reče podižući pergament. „Nalog Jabezu, bankaru. Bit će prihvaćen kao valjan kada mu ga pokažete, čak i noćas ako vam je toliko stalo do novca. Riječ je o iznosu dvostruko većemu od onoga što ste ga platili Linu za ovoga mladića.“

Lica srebrnara i njegove supruge u polumraku doimala su se obješenim i grotesknim poput plesnih maski obješenih po

zidovima. Oči su im se stisnule na veličinu vrška igle i bile su oštre poput oštrica mačeva u stalku u kutu.

Posjetilac je i dalje govorio vrlo tiho. „Za sat vremena, kada vaši susjedi utonu u san i kada više ne bude ušiju i očiju u mraku, mladić i ja ćemo se iskrasti. Nećete nas više nikada vidjeti.“

Sosten je povukao suprugu na stranu i prošaptao joj u očajničkoj žurbi: „Nismo toliko ludi da ga poslušamo. Što će Lino učiniti ako otkrije da smo pustili dečka da ode?“

Žena ga je prezrivo pogledala, kako je i zaslužio. „Ovčja glavo! Ujutro ćemo otići vlastima i reći da je momak noćas pobjegao. Tražit ćemo pomoć zakona da ga pronađemo.“

Govorila je tako tiho da posjetilac nije mogao čuti što je rekla. U tome trenutku, međutim, ubacio je komentar koji je pokazivao da itekako dobro zna što govore jedno drugome. „Nećeš se drznuti ići vlastima s takvom pričom. Večeras moraš potpisati da mladića potpuno oslobađaš i vraćaš mu slobodu bez ikakvih ograničenja. U dokumentu koji ću ti dati na potpis stajat će da ga oslobađaš svih obveza obsequiuma i officiuma, poslušnosti i služenja, i da se nećeš protiviti obnavljanju njegova statusa rimskoga građanina koji je uživao ranije.“

Eulalija je bila preneražena i zastala je kao ukopana. Zatim je povukla supruga u stranu i stala mu šaptati nešto u uho. „Moramo to učiniti. Moramo potpisati taj papir i dobiti novac. Zatim ćemo poći Linu i reći mu da smo bili prisiljeni na to…“

„Zar ne znate“, opet će starac, „da čujem svaku vašu riječ? Dapače, i više od toga. Mogu čitati misli koje vam se motaju po glavi. Savjetujem ti, podmuklice, da već jednom prestaneš sa svojim pokvarenim planovima.“

„Ne možeš nas uplašiti!“ povikala je.

„Misliš da ne mogu učiniti što kažem?“ Posjetiočeve oči zarobile su joj pogled i nije mogla odvratiti očiju od njega niti se mogla pomaknuti s mjesta. „Evo ti dokaza da mogu. Misliš kako ćeš novac, kada ga dobiješ, sakriti u mjedenoj zdjeli na dnu bunara koji više ne koristiš u podrumu. Taj je bunar tako dobro sakriven da nitko ne zna za njega. Razmišljaš o komadu

zemlje izvan gradskih zidina koji ćeš kupiti zlatom, o malenoj farmi Triju krušaka.“

Eulalija nije mogla udahnuti od iznenađenja i straha. „Mužu,“ povikala je, „potpišimo i uzmimo naš novac! Ne smijemo se protiviti ovomu starcu. Bojim ga se!“ 3.

Bazilije je navukao zavjesu preko malenoga prozora kako bi se zaštitio od insekata što su zujali u mraku s vanjske strane. Povjetarac je prestao pirkati i zavjesa je nepokretno visjela. U sobi je sada bilo kao u pekarovoj peći kada je vatra zapretana.

Sjedio je sasvim mirno na drvenoj klupi na kojoj je provodio svoje duge radne sate. Tijelo mu je mirovalo, ali to se nije moglo reći za njegov um, koji je bio grozničavo zaposlen. Pitao se kad će Lino udariti i što on može učiniti da odbije njegov napad.

„Odluči li da će me dati ubiti,“ pomislio je, „poslat će svoje ljude preko krovova. Prijeći će Ulicu jedrara i popeti se na krovove iznad tržnice. Ući će kroz ovaj prozor.“ Osvrtao se oko sebe u mraku. „Da imam kakvo oružje, mogao bih ih spriječiti da uđu. Prostor je vrlo uzak.“ Nakon kraćega razmišljanja odluči da će sići kada Sosten zaspi i uzeti najveći brončani mač. Mačevi su bili tupi, ali su bili teški.

Opasnost koja mu je, bio je uvjeren, prijetila toliko ga je brinula da u prvi mah nije primijetio svjetlo na suprotnome zidu sobe koje je dolazilo od svjetiljke što ju je netko tko je došao na vrata zaklanjao rukom. Nije primijetio da ima posjetioca dok nije čuo glas: „Smijem li ući, sine moj?“

Pomislivši u prvi mah da mu je neznanca poslao Lino, skočio je na noge pipajući u mraku u potrazi za najvećim od noževa što su ležali na radnoj klupi.

„Preplašio sam te“, uto reče posjetilac. „Trebao sam te pozdraviti dok sam se još penjao stubama. Nisam to učinio jer sam mislio da je pametnije ne buditi susjede.“

Bazilije je po vanjštini pridošlice procijenio da je riječ o osobi dostojnoj poštovanja. Mnoštvo tankih bora sabiralo se u uglovima njegovih očiju dajući mu dobroćudan izgled. Starčevo lice odnekud mu je bilo poznato i na trenutak je povjerovao da je to zato što se čudo kojemu se nadao napokon dogodilo.

„Znam tko si“, rekao je naglo. „Ti si anđeo Mefathiel. Uslišio si moje molitve. Ti… ti si Otvarač Vrata.“

Ljubazan osmijeh razvedrio je posjetiočevo lice. „Ne, sine moj, nisam anđeo Mefathiel. Ipak, veseli me čuti da si mu se molio. Dobro je moliti se kada se nevolje obruše na čovjeka i kada san ne dolazi na oči. Dobro je moliti se u svako doba, čak i kada te nevolje ne tište i kada nemaš razloga za usrdnu molitvu. Ali ja nisam anđeo. Običan sam čovjek i moje ime neće ti ništa značiti. Zovem se Luka, donekle se razumijem u bilje i s vremena na vrijeme uspijevam izliječiti neku bolest. Zato me neki ljudi zovu Luka Liječnik.“

Baziliju je iznenada sinulo. Bio je to onaj visoki, prijazni čovjek koji je stajao sa strane, malko odvojen od vjerničkoga mnoštva, kada ga je ono njegov pravi otac odveo u sinagogu u Ceratiju. Nije ga odmah prepoznao jer je njegova nekoć žarkocrvena brada u međuvremenu postala bijela kao snijeg.

„Ti si kršćanin“, reče Bazilije. „Vidio sam te jednom, prije mnogo godina. Moj otac, moj pravi otac, koji se zvao Teron i prodavao pera, jednom me je odveo u prekrasan hram gdje sam slušao čovjeka imenom Pavao iz Tarza kako propovijeda mnoštvu. Bilo mi je sedam godina, ne više od toga. Ali tvoj lik ostao mi je zauvijek u sjećanju.“

„Da, kršćanin sam.“ Posjetilac je ušao u sobu i spustio svjetiljku na radnu klupu. „Očekivao si čudo. Ja ne činim čuda, sine moj. Ponekad, kada se spremam obaviti posao koji mi je povjerio moj učitelj, u glavi čujem riječi, ali u onome što slijedi nakon toga ja sam samo oruđe. Običan sam čovjek i moja je glavna dužnost pisati o onome što drugi ljudi, mnogo važniji i veći od mene, rade u svrhu širenja istine. Ja ne govorim mnoštvu. Nemam moć iscjeljivanja u svojim rukama. Nad mojom glavom nikada se nije pojavio plamen i nisam dobio dar govorenja u

jezicima. Ljudi u čije poštenje bespogovorno vjerujem rekli su mi da su vidjeli anđele i ja sam im uvijek vjerovao. Ali moram biti iskren prema tebi i reći da ja, Luka Liječnik, nikada nisam vidio anđela svojim očima.“

Sjeo je na klupu i dao znak Baziliju da učini isto. Položivši umirujuću ruku na dječakovu, nastavi: „Ali možda smo i nas dvojica odigrali neku ulogu u čudu koje se večeras dogodilo. Kako mogu znati da moj posjet nije plod molitava koje si uputio anđelu Mefathielu? Mislio sam da sam sâm skovao ovaj plan, ali možda je tu misao u moju glavu stavio anđeo. Tako se događa većina čuda, sine moj. Nije nužno da nebeska munja propara nebo niti je nužno da se začuje Glas s neba. Čuda se događaju sve vrijeme, svakoga sata dana i noći; i događaju se nenapadno, baš kao što se dogodilo ovo sada, dok dva čovjeka razgovaraju u mračnoj sobi, a svi drugi spavaju. Bilo kako bilo, ovo ti mogu reći: došao sam večeras da te odvedem.“

„Onda si anđeo!“ usklikne Bazilije i srce mu poskoči od radosti. „Ti si prerušeni Mefathiel. Kažeš da to nije istina, ali ja sam siguran da jest. Ti si Otvarač Vrata.“

„Nemam krila na ramenima.“ Luka se nasmiješio tako srdačno da se dječak sav raznježio. Sav strah i sva tjeskoba iščezli su iz njega kao rukom odneseni. Prvi put otkada je dobio ono upozorenje osjećao se sigurno. „Nemamo vremena da ti ispričam sve,“ nastavi Luka, „ali moraš znati ovo: postoji čovjek koji posjeduje veliko bogatstvo i vrlo je star; ima unuku do koje drži kao do zjenice svoga oka. Taj dobri starac želi prije smrti dati izraditi svoj lik u srebru koji namjerava ostaviti svojoj unuci. Znajući da umjetnost cvate u Antiohiji, poručio je Luki Liječniku da želi da njegov lik izradi najbolji majstor u izradi srebrnih predmeta do kojega se može doći. Već ranije sam čuo za tebe i večeras sam upoznao tvoga gospodara. Otkupio sam od njega tvoju slobodu kako bih mogao izvršiti nalog ovoga omiljenoga među svim djedovima. Ovo je dokument koji potvrđuje da si ponovno slobodan čovjek.“

Bazilije je jedva mogao vjerovati da mu se ovo dogodilo: ne samo što je opet bio slobodan već Lino nije više imao nikakve vlasti nad njim.

Razgovarali su na koineu, jeziku grčkih trgovaca koji je bio u širokoj upotrebi u Antiohiji. Luka ga upita zna li još koji jezik, a Bazilije mu odgovori da zna aramejski. Čitao je malo grčke klasike, a nešto malo govori i latinski. „Vrlo malo“, dodao je s osmijehom.

„Ondje kamo odlaziš koristit ćeš se aramejskim“, reče mu Luka. „Velika je sreća što govoriš taj jezik.“

„Prije nego što si došao, dobročinitelju moj,“ na to će Bazilije, „bio sam siguran da više nikada neću vidjeti vanjski svijet. Ali sada se ne bojim. Čini mi se da bih se mogao izložiti opasnosti i otići u onu kružnu sobu u kojoj je običavao sjediti moj otac, a koju sada umjesto njega zauzima Lino, te mu reći da učini najgore što može.“ Bio je tako dobre volje da nije mogao stajati mirno. Želio je poći van, na krov obavijen tamom, i viknuti cijelomu svijetu da je slobodan i da je pred njim put slave i bogatstva. „Učinit ću sve što mogu da opravdam tvoj izbor“, nastavi. „Bit ću ti cijeli život zahvalan za pruženu priliku.“ Zastao je, svjestan da ne smije zamarati svoga novoga prijatelja svečanim izjavama, no ipak osjećajući golemu znatiželju glede zadaće što ga je čekala. „Mogu li te nešto pitati?“

„Želiš znati kamo te šaljem. Šaljem te u Jeruzalem.“ „Jeruzalem!“ Krv je od silnoga uzbuđenja počela brže kolati Bazilijevim žilama. Ime Jeruzalem zvučalo je tako moćno. Ni prelijepa Antiohija ni svemoćni Rim nisu toliko plijenili maštu ljudi kao ovaj stari grad na izraelskim brežuljcima. Dječak je, međutim, imao još jedan razlog zbog kojega je bio radostan što će posjetiti grad podignut oko zlatne kupole hrama jedinoga Boga. U Jeruzalem je, kada je napustio Antiohiju, otišao Kester iz Ksanta, svjedok koji je nedostajao i koji mu je mogao pomoći da se poništi presuda kojom je bio lišen svoga imetka.

Luka je ustao. „Trebali bismo krenuti. Čeka nas još mnogo posla do izlaska sunca.“

Bazilije je oklijevao. „Bit će mi teško otići i napustiti ropkinju s kojom sam ovdje dijelio udes. Jesi li dolje vidio djevojku koja se zove Agneza? Bila je dobra prema meni, toliko dobra da se pitam je li u tvojoj moći da učiniš nešto i za nju.“

Luka je djelovao vrlo ozbiljno. „Vidio sam to dijete. Vrlo je bolesna i moram ti reći da joj nije ostalo još mnogo života. Manje od godinu dana, bojim se. Dobila je bolest od koje se kopni i više joj se ne može pomoći.“ Zatim je nevoljko nastavio: „To se događa širom svijeta. Koliko god im želimo pomoći, ne uspijevamo. Moj dobri prijatelj u Jeruzalemu vrlo je imućan, ali već smo stavili prevelike zahtjeve na njega i ne bismo ga trebali dodatno opterećivati slučajem toga djeteta. Kupovanje tvoje slobode stajalo ga je mnogo više nego što je očekivao.“

„Njezina sloboda stajala bi vrlo malo“, navaljivao je Bazilije. „U tome slučaju dobila bi potrebnu njegu i mogla bi poživjeti još neko vrijeme, makar i kratko. Znam da tražim mnogo. Ali, iskreno govoreći, bilo bi mi teško otići bez nje. Zar nije moguće učiniti čudo?“

„Možemo se moliti da se dogodi čudo, ti i ja.“ Liječnik je zamišljeno provukao prste kroz svoju dugačku bradu. „Sve što mogu reći osim toga jest da ću govoriti o njoj kada te budem pratio na putu u Jeruzalem. Čovjek o kojemu je riječ ima dobro srce i moglo bi ga se nagovoriti da učini kako želiš.“ Sporo je kimao. „A sada, jesi li spreman, sine moj?“

Bazilija nije trebalo požurivati. „Nemam što ponijeti sa sobom“, reče skočivši na noge. „Rob ništa ne posjeduje. Da sam bar imao vremena da se operem kako treba. Ovdje nisam mogao održavati osobnu higijenu.“

„Ondje kamo te vodim,“ na to će Luka, „kupat ćeš se u toploj vodi i nosit ćeš čistu lanenu tuniku.“ Podigao je svjetiljku iznad glave da što bolje promotri mladića na koga je pao njegov izbor. Činilo se da je zadovoljan onime što je vidio. „Vjerujem da će se blagi starac u Jeruzalemu složiti s onime što sam učinio iako je transakcija bila ponešto skupa.“

Bazilije je prišao prozoru i odmaknuo prljavu zavjesu. „Bit će manje opasno odemo li odavde preko krovova“, reče.

Na njegovu posjetiocu mogla se opaziti određena promjena. Činilo se da je Luka viši nego prije. Blagosti u njegovim očima nestalo je i sada su nalikovale dvama dubokim i tajanstvenim jezercima. Porekao je da se druži s anđelima, no sada je poprimio izgled glasnika iz svijeta duhova.

„Slušaj me, sinko“, reče. Glas mu se također promijenio i dobio neki dublji, zapovjednički prizvuk. „Nije potrebno da bježimo od opasnosti. Ja ću sići niza stube i izaći kroz vrata na ulicu, a ti ćeš za mnom. Nije važno hoće li nas pred kućom dočekati Linovi ubojice. Proći ćemo između njih neozlijeđeni kao Daniel u lavljemu brlogu.“ Položio je ruku na dječakovu i požurio ga prema stubama. „Ne boj se. Nismo sami. Gospodin će ići s nama.“