Rat između četiri zida
haribda predgrađa saint-antoine i scila predgrađa temple
Dvije najznamenitije barikade koje bi mogao spomenuti promatrač društvene bolesti ne pripadaju vremenu u kojem se odigrava radnja ove knjige. Te dvije barikade, obje na razne načine simboli opasne situacije, iznikle su iz zemlje prilikom kobne bune u srpnju 1848., prigodom toga najvećeg uličnog rata koji je povijest vidjela.
Događa se poneki put da se ovaj veliki očajnik, ološ, buni čak i protiv načela, čak protiv slobode, jednakosti i bratstva, čak protiv općeg prava glasa, čak protiv vlade svih nad svima, da se budi iz dubine svojih nespokojstava, klonulosti, neimaštine, groznice, bijede mijazma, neznanja, mraka i da rulja ratuje protiv narode.
Beskućnici napadaju opće pravo; ohlokracija (grčki ohlos = rulja, kratos = moć) ustaje protiv demosa (naroda).
Ti žalosni dani: jer uvijek ima nešto prava u tome bezumlju; ima samoubojstva u tom dvoboju i te riječi koje bi htjele biti uvrede, kao beskućnici, ološ, ohlokracija, rulja, potvrđuju žalibože više grijeh onih, koji vladaju, više grijeh povlaštenih nego grijeh isključenih.
Što se nas tiče, mi nikad ne izgovaramo ove riječi bez bola i bez poštovanja, jer kada filozofija proučava činjenice kojima te riječi odgovaraju, ona u njima često nalazi mnogo veličine kraj bijede. Atena je bila ohlokratska, beskućnici su stvorili Holandiju, rulja je više puta spašavala Rim, a ološ je pratio Isusa Krista.
Nema mislioca koji nije gdjekad promatrao veličanstvenost odozgo.
Na taj je ološ bez sumnje mislio sv. Jeronim, i na sve te bijedne ljude, i na sve te skitače, i na sve te jadnike, iz čijih su redova izišli apostoli, mučenici, kada je izgovarao ovu tajanstvenu izreku: Fex urbis, dex orbis (gradsko blato, zakon svijeta.)
Srdžbe ove svjetine, koja pati i koja krvari, njena besmislena nasilja nad načelima, koja su njen život, njeni napadi na pravo – to su narodski državni udari koji moraju biti suzbijeni. Pošten čovjek predaje se tome i samo iz ljubavi prema toj svjetini, on se bori protiv nje. Ali, koliko je on opravdava boreći se protiv nje, koliko je obožava protiveći joj se! To je jedan od rijetkih trenutaka, sada – čineći ono što treba – osjećate nešto što zbunjuje i što bi gotovo savjetovalo da se ne ide dalje. Ide se ipak dalje jer je potrebno, ali zadovoljena savjest je tužna i ispunjavanje dužnosti komplicira se stezanjem srca.
Srpanj 1848. bio je, recimo to odmah, osobit događaj i gotovo nemoguć da bude uvršten u filozofiju povijesti. Sve riječi koje smo maloprije izgovorili moraju biti odbačene kada je riječ o toj iznimnoj buni, gdje se osjeća sveto nespokojstvo rada koji traži svoja prava. Ta je buna morala biti suzbijana, i to je bila dužnost jer je napadala republiku. I zapravo, što je bio srpanj 1848. godine? Pobuna naroda protiv samoga sebe.
Tamo gdje se predmet ne gubi iz vida, ne može biti riječi o udaljavanju od njega; neka nam, dakle, bude dopušteno zaustaviti načas pozornost čitateljevu na dvjema posve jednostavnim barikadama o kojima smo maloprije govorili, a koje su personificirale ovu pobunu. Jedna je zapremala ulaz u predgrađe Saint-Antoine, druga je branila pristup u predgrađe Temple. Oni pred kojima su se uzdizala pod plavim srpanjskim nebom ova dva strašna remek-djela građanskog rata neće ih nikad zaboraviti.
Barikada Saint-Antoine bila je golema: visoka tri kata, široka sedam stotina stopa. Ispriječila se od jednog ugla do drugog na prostranom ulazu u predgrađe, tj. prema tri ulice; izrovana, načipkana, izrezuckana, nazupčana golemim rascjepom, poduprta nasipima koji su bili i bedemi, pružajući ovdje-ondje izbočine snažno naslonjene na dva golema rta kuća, ona se uzdizala kao kiklopska građevina u dnu strahovitog trga koji je vidio 14. srpnja. Devetnaest barikada dizalo se redom u dubinama
ulica iza barikade majke. Promatrajući je samo, osjećala se u predgrađu samrtnička patnja, koja je dostigla trenutak u kojem se bijeda hoće pretvoriti u katastrofu. Od čega je napravljena ta barikada? Od stropoštanja triju šesterokatnih kuća, srušenih posebno za to, govorili su jedni. Od čudovišta svih srdžba, govorili su drugi. Imala je izgled svih građevina mržnje, izgled ruševine. Moglo se reći: tko je ovo sagradio? Moglo se reći i to: tko je ovo razrušio? To je bila jedna improvizacija. Drži ova vrata, ovu rešetku, ovaj krov, ovaj prozor, ovu polupanu grijalicu, ovu razbijenu zdjelu! Dajte sve! Bacajte ove! Gurajte, kotrljajte, razbijajte, rušite, prekopajte, survavajte sve! To je bila suradnja kaldrme, kamena za zidanje, balvana, željezne poluge, krpe razbijenog okna, provaljenog stolca, korijena od kupusa, zdjele, dronjka i prokletstva. To je bilo veliko, to je bilo malo. To je bio ponor i nered. Masa kraj atoma, cijela strana zida srušena uz razbiti lonac, prijeteće bogatstvo svih otpadaka. Sizif je tu survao svoju stijenu, a Job bacio komadić crijepa kojim se češao. Jednom riječi: strašno. To je bila Akropola beskućnika. Izvrnute taljige učinile su brdo, golema pivarska kola bila su izvrnuta poprijeko s rudom u nebo i izgledala su kao ožiljak na ovoj uzburkanoj fasadi, omnibus, izguran veselo na rukama čak na vrh gomile, kao da su zidari ovog divljaštva htjeli dodati i nešto šaljiva ovoj strahoti, pružao je svoje ispregnuto rudo kao namijenjeno nekim konjima iz zraka. Ova divovska hrpa, nanos pobune, predstavljala je brdo Osu, popetu titanima na Pelion svih revolucija: 93. na 89., 9. thermidor na 10. kolovoza, 18. brumaire na 21. siječnja, vendémiaire na prairialu, 1848. na 1830. Trg je bio vrijedan uložene muke, barikada dostojna da se pojavi na onome istome mjestu odakle je nestalo Bastille. Kad bi Ocean nanosio brane, on bi ih ovakve zidao. Bijes valova bio je utisnut u ovo nakaradno zakrčivanje. Kojih valova? Rulje, čovjek bi rekao da vidi skamenjenu viku. Čovjek bi rekao da čuje iznad ove barikade zujanje golemih mračnih pčela nasilničkog napretka koje kao da slijeću na svoju košnicu. Je li to bilo kakvo
grmlje, je li to bila kakva bakanalija? Je li to bila kakva tvrđava? Činilo se da je sve to konstruirala vrtoglavica zamasima svojih krila. Bilo je nešto kloake u ovoj tvrđavi i nešto olimpijsko u ovoj zbrci. Tu su se u mješavini punoj očajanja viđali kućni krovovi, komadići katova s obojenim tapetama, prozorska krila sa svim oknima, usađena u ruševine, očekujući topovsku tanad, peći izvaljene sa svoga mjesta, ormari, stolovi, klupe, jedan urličući darmar i tisuće onih sirotinjskih stvari koje čak i prosjaci
odbacuju i koje imaju u sebi istodobno i bijesa i ništavila. Reklo bi se da su to bili dronjci jednog naroda, dronjci od drveta, od željeza, od bronce, od kamena, koje je predgrađe Saint-Antoine kolosalnim zamahom metle iščistilo pred svoja vrata, pretvarajući svoju bijedu u barikadu. Blokovi kao panjevi, raskidani lanci, prekrižene grede slične vješalima, vodoravno oboreni kotači, sve to, stršeći iz ruševina, sjedinjavalo je s građevinom anarhije mračni izgled starinskih mučenja koja je narod pretrpio. Barikada Saint-Antoine gradila je oružje od svačega, sve što građanski rat može baciti u lice društvu dolazilo je odavde. To nije bila borba, to je bio paroksizam; puške koje su branile ovu tvrđavu, a među njima je bilo i karabinki, izbacivale su komadiće porculana, dugmeta s odijela, pa čak i kotačiće iz noćnih stolaca, opasne projektile, zbog bakra koji imaju na sebi. Ova barikada bila je mahnita, od nje se dizala neopisiva buka. Izazivajući vojsku u određenim trenucima, ona se pokrivala ruljom i olujom, krunila ju je gužva od usplamtjelih glava. Puna kao mravinjak, imala je bodljikavu krestu od pušaka, sablji, motki, sjekira, kopalja i bodova. Veliki crveni barjak lepršao joj je na vjetru. Tu su se čuli krikovi, zapovijedi, jurišne pjesme, lupa bubnjeva, jecanje žena i turobno cerekanje gladnih. Ona je bila izašla iz mjere i oživjela, i kao iz leđa elektrizirane životinje sijevale su iz nje munje. Duh revolucije pokrivao je svojim oblakom ovaj vrh, na kojem je tutnjio glas naroda sličan glasu Božjem. Neka čudna veličanstvenost izbijala je iz tih ruševina. Tu je bila hrpa smeća, ali to je bio i Sinaj.
Kako smo rekli maloprije, ona je napadala u ime revolucije –što? – revoluciju. Ona, ova barikada, slučaj, nered, uzrujanost, nesporazum, nepoznato, ona je imala pred sobom ustavotvornu skupštinu, suverenitet naroda, opće pravo glasa, naciju, republiku; to je kuharska Carmagnole ponižavala Marseljezu.
Ponižavanje bezumno, ali herojsko, jer je ovo staro predgrađe heroj. Predgrađe i njegova utvrda pomagahu se uzajamno. Predgrađe je podupiralo utvrdu, utvrda se leđima oslanjala na predgrađe. Prostrana se barikada isprsivala kao strma obala, o koju se razbijala strategija afričkih generala. Njene šupljine, njene izbočine, njene bradavice, njene grbavosti kesile su se takoreći i cerile kroz dim. Paljba se gubila u tom bezobličju; granate su se zarivale, bivale gutane, sjurivale se u bezdan; tanad je samo bockala rupe; pa zašto onda bombardirati kaos? Pukovnije, navikle na najdivljačkije vizije rata, gledale su nemarnim okom ovu vrstu utvrde, zvijer po nakostriješenosti divljeg vepra, a po golemosti brdo. Četvrt milje odavde, od ugla Ulice Temple koja izlazi na bulevar blizu Château-d'Eau, ako biste hrabro ispružili glavu izvan zaklona što ga čini izlog radnje Dallemagne, mogli ste vidjeti u daljini, tamo preko kanala, u ulici koja se penje uz padinu Bellevillea, na najvišoj točki uspona, čudnu zidinu koja je dopirala do drugoga kata fasada, neku vrstu spojnice s kućama lijeve strane, kao da je ulica sama savila svoj najviši zid da se naglo zatvori. Ovaj je zid bio načinjen od krupnog tesanog kamenja. Bio je ravan, korektan, hladan, uglađen. Cement je tu bez sumnje nedostajao, ali kao kod nekih rimskih zidina, to nije umanjivalo čvrstoću arhitekture. Po visini se nagađala i njegova širina. Ovdje-ondje raspoznavale su se na sivoj površini gotovo neprimjetne puškarnice, koje su sličile na crne konce. Ove puškarnice bile su jednako udaljene jedne od drugih. Ulica je bila pusta unedogled. Svi prozori i sva vrata zatvoreni. U dnu ulice dizala se ova brana, koja ju je pretvarala u slijepu ulicu, zidina nepomična i mirna; nije se čulo ništa, nije se vidjelo ništa; nigdje glasa, nigdje šuma, nigdje daha. Grobnica.
Zasljepljujuće srpanjsko sunce prelijevalo je svjetlošću ovu strahotu. To je bila barikada predgrađa Temple.
Čim bi se stiglo na to mjesto i čim bi se ona ugledala, bilo je nemoguće čak i najhrabrijem ne trgnuti se i ne zamisliti se pred ovom tajanstvenom pojavom. To je bilo uređeno, zglobljeno, sastavljeno, ravno, simetrično i – pogrebno. Bilo je tu – nauke i mraka. Osjećalo se da je tvorac ove barikade bio ili geometar ili sablast.
To se gleda i šapuće se.
S vremena na vrijeme, ako bi se netko, vojnik, časnik ili predstavnik naroda, usudio prijeći pustu ulicu, čuo bi se zvižduk, oštar i tih, i prolaznik bi pao ranjen ili mrtav; ili ako bi umaknuo, vidjelo bi se kako se u zatvorene kapke, u spoj između dva kamena, u žbuku zida zariva kuršum, a katkada i biskajsko tane. Jer ljudi s barikade načinili su od željezne cijevi za plinsku rasvjetu, začepljene na stražnjem kraju kučinom i ilovačom, dva mala topa. Barut nije išao u kvar. Gotovo je svaki metak pogađao. Bilo je tu i tamo nekoliko lešina i lokve krvi na pločniku. Sjećam se jednog bijelog leptira koji je lijetao po ulici. Ljeto nikad ne abdicira.
Tu u blizini bila je neka velika kolska veža pretrpana ranjenicima. Osjećalo se da vas nišani netko koga vi ne vidite i shvaćalo se da je cijela ulica uzeta na oko.
Nagomilani iza neke vrste zaslona, što ga je na ulazu u predgrađe Temple predstavljao most na svodove preko kanala, vojnici iz jurišne kolone promatrali su, ozbiljni i pribrani, ovu mračnu utvrdu, ovu nepomičnost, ovu neosjetljivost iz koje je virila smrt. Gdjekoji od njih dopuzavali bi potrbuške do najviše točke mosta, čuvajući se oprezno da im šljemovi ni najmanje ne provire.
Junački pukovnik Monteynard divio se ovoj barikadi s nekom jezom.
– Ovo je odlično sagrađeno! – reče on jednom predstavniku naroda.
– Ni jedan jedini kamen ne strši preko drugog. Kao od porculana! – U tom trenutku udari mu metak u križ na prsima i on pade.
– Kukavice! – rekoše vojnici. – Ta što se ne pokažu jednom! Da ih vidimo! Ne smiju! Skrivaju se!
Barikada predgrađa Temple, branjena od osamdeset ljudi, napadana od dvije tisuće, držala se tri dana. Četvrti dan učiniše kao u Zaatchu i Constantini, provališe kuće, dođoše preko krovova i barikada je bila zauzeta. Ni jedan od osamdeset „kukavica“ ni ne pomisli na bijeg, svi su tu poubijani osim zapovjednika Barthélemyja, o kojem ćemo govoriti malo poslije.
Barikada Saint-Antoine bila je neka hukabuka od grmljavine; barikada Temple bila je šutnja. Između ove dvije utvrde postojala je razlika, kao između golemog i kobnog. Jedna je sličila na čeljust, druga na masku. Dopuštajući da je divovska i mračna pobuna srpanjska bila kombinirana od srdžbe i zagonetke, osjetio se u prvoj barikadi zmaj, a iza druge sfinga.
Ove dvije tvrđave bile su podignute od dvojice ljudi, od kojih se jedan zvao Cournet, a drugi Barthélemy. Cournet je načinio barikadu Saint-Antoine, Barthélemy barikadu Temple. Svaka od njih bila je slika onoga koji ju je sazidao.
Cournet je bio čovjek visoka rasta; imao je široka pleća, lice crveno, šaku koja lomi, srce odvažno, dušu poštenu, oko iskreno i strašno. Neustrašiv, energičan, razdražljiv, nagao, najsrdačniji među ljudima, najstrahovitiji među ratnicima. Rat, borba, gužva bili su njegova atmosfera, oni su ga činili veselim i raspoloženim. Bio je nekad mornarički časnik i po njegovim kretnjama i po njegovu glasu vidjelo se da je dolazio s oceana, da je dolazio iz bure; nastavljao je orkan u borbi. Osim genija, imao je Cournet u sebi nešto od Dantona, kao što je Danton, osim božanstva, imao u sebi nešto od Herkula. Barthélemy, mršav, slabunjav, blijed, šutljiv, bio je kao neka vrsta tragičnoga gamena, koji – ispljuskan od gradskog pandura – dovreba ga, dočeka ga i ubi, i u sedamnaestoj godini bi otjeran na robiju. Izašao je s nje i načinio ovu barikadu.
Kasnije, fatalna stvar, u Londonu, obojica izgnani, Barthélemy ubi Courneta. Bio je to žalostan dvoboj. Malo kasnije, zahvaćen jednom od onih tajanstvenih pustolovina u koje je umiješana strast, katastrofa, u kojoj francusko pravosuđe nalazi olakotnih okolnosti, a englesko pravosuđe vidi samo smrt, Barthélemy bude obješen. Mračna društvena zgrada načinjena je tako da je, zbog neimaštine i uslijed moralnog mraka, ovo nespretno biće koje je imalo sigurno čvrstu, a možda i veliku inteligenciju, počelo robijom u Francuskoj, a svršilo vješalima u Engleskoj. Barthélemy je, kad bi mu se za to pružila prilika, isticao samo jednu zastavu, crnu. ii.
što bi u ponoru nego razgovarao
Šesnaest se godina osjeti u podzemnom odgoju pobune i srpanj 1848. znao je više nego lipanj 1832. I zato je barikada u Ulici
Chanvrerie bila samo skica i samo embrij u usporedbi s dvjema kolosalnim barikadama koje smo maloprije ocrtali, ali za svoje vrijeme ona je bila strahovita.
Buntovnici su pod Enjolrasovim nadzorom, jer Marius nije više ništa gledao, iskoristili noć. Barikada je bila ne samo popravljena nego i povećana. Povisili su je za dvije stope. Željezne poluge, usađene u kaldrmu, sličile su na uperena koplja. Najrazličitije stvari, donesene sa svih strana, komplicirale su vanjsku zamršenost. Utvrda je bila nešto popravljena, kao zidina iznutra, kao trnjak izvana. Obnovljene su stepenice od kaldrme koje su dopuštale penjati se kao po bedemu tvrđave. Barikada je bila uređena, prizemlje Korinta raspremljeno, kuhinja pretvorena u bolnicu, previjanje ranjenika dovršeno; prosuti barut pokupljen na stolovima su lijevani meci, savijani naboji, češljana vata za prijevoje, razdavano prikupljeno oruž-
je, očišćena unutrašnjost utvrde, pokupljeni ostaci, odneseni mrtvi.
Mrtvace su naslagali u uličici Mondétour koju su još držali. Kaldrma je još dugo ostala na tome mjestu crvena. Među mrtvima su bila četiri narodna gardista iz pariške okolice. Enjolras zapovjedi da se njihove odore odmah uklone.
Enjolras je savjetovao dva sata sna. Njegov je savjet bio zapovijed. Ipak su samo dvojica-trojica iskoristila to vrijeme.
Feuilly je upotrijebio ta dva sata da na zidu preko puta krčme ureže ovaj natpis: živjeli narodi!
Ove dvije riječi, urezane čavlom u vapnenac mogle su se još 1848. čitati na ovom zidu.
Tri su žene iskoristile ovaj noćni odmor da se konačno izgube, što je buntovnicima dalo više slobode i maha.
One su našle načina da se zaklone u jednu od susjednih kuća.
Većina se ranjenika htjela i mogla braniti dalje. Na postelji od blazina i snopova slame, u kuhinji pretvorenoj u bolnicu, ležalo je pet teško ranjenih ljudi od kojih su dvojica bili općinski gardisti. Ovi su općinski gardisti prvi previjani.
U prizemlju se nalazio samo Mabeuf pod svojim crnim pokrivačem i Javert privezan o stup.
– Ovo je arsenal smrti – reče Enjolras.
U unutrašnjosti toga arsenala, jedva osvijetljenog jednom lojanicom, od stola s mrtvacom što se nalazio iza stupa kao neka horizontalna poluga, dobivao se izgled nejasnoga križa, sastavljenog od Javerta koji stoji i Mabeufa koji leži.
Ruda omnibusa, iako prebijena u puškaranju, bila je još dovoljno visoka da se mogla na nju pričvrstiti zastava.
Enjolras, koji je imao tu osobinu zapovjednika da uvijek izvrši ono što kaže, pričvrstio je za tu motku izrešetano i krvavo odijelo poginulog starca.
Ničega već nije bilo za jelo. Ni kruha ni mesa. Pedeset ljudi s barikade, u šesnaest sati otkada su tu, brzo je potrošilo ono malo namirnica što se našlo u krčmi. Svaka barikada koja se drži postaje u određenom trenutku neminovno slična splavi brodolomaca s potopljene „Meduze“. Moralo se pomiriti s glađu. To su bili prvi sati onog spartanskog dana, 6. lipnja, kada je na barikadi Saint-Merry Jeanne, okružena ustanicima koji su tražili kruha, svim tim borcima koji su vapili: „Daj nam jesti, daj nam piti!“ odgovarala: „Čemu? Sada su tri sata, u četiri ćemo svi biti mrtvi.“
Kako se više nije moglo jesti, Enjolras nije dopuštao piti. Zabranio je vino, a dijelio na porcije rakiju.
U podrumu se našlo kojih petnaest punih boca hermetički zapečaćenih, Enjolras i Combeferre su ih ispitali. Combeferre reče: – To je još stara roba čiče Hucheloupa, koji je najprije bio sitničar. – To je sigurno pravo vino – primijeti Bossuet. – Sreća što Grantaire spava. Da je on budan, teško da bismo spasili ove butelje.
Enjolras, i usprkos gunđanju, stavi zabranu na ovih petnaest boca i naredi da ih smjeste ispod stola na kojem je ležao čiča Mabeuf.
Oko dva sata ujutro prebrojena je posada. Bilo je još trideset i sedam ljudi.
Počinjao se pojavljivati dan. Tek što su ugasili baklju, koju opet staviše u njenu šupljinu u kamenju. Unutrašnjost barikade, vrsta malog dvorišta odrezanog od ulice, bila je utonula u mrak i sličila je, kroz nejasnu strahotu praskozorja, na palubu broda koji nema kormilara i koji luta. Borci koji su prolazili ovamo i onamo kretali su se kao crne sablasti. Iznad ovoga gnijezda strahote i mraka modro su se ocrtavali katovi nijemih kuća. Gore su se bijeljeli dimnjaci. Nebo je imalo onu nejasnu ljupku nijansu koja je možda bijela, a možda plava. Ptice su prolijetale tuda s cvrkutom sreće. Visoka kuća u dnu barikade bila je okrenuta prema istoku i imala je na krovu ružičast odbljesak.
Na prozorčiću trećega kata igrao se jutarnji vjetrić sijedom kosom na glavi poginulog čovjeka.
– Drago mi je što su ugasili baklju – reče Courfeyrac Feuillyju.
– Ta baklja, uznemirena na vjetru, bila mi je dosadna. Izgledalo je kao da se plaši. Svjetlost baklji slična je mudrosti kukavica; ona loše osvjetljava jer dršće.
Zora budi duhove kao i ptice: svi su razgovarali.
Joly, videći mačku gdje luta po žljebovima kuća, izvlačio je odatle filozofiju.
– Što je to mačka? – uzviknuo je. – To je popravak. Gospod Bog, kad je stvorio miša, rekao je: „Eto, učinio sam glupost!“ I on stvori mačku. Mačka je popravak miša. Miš plus mačka, to je revizija stvaranja svijeta.
Combeferre, okružen studentima i radnicima, govorio je o mrtvima: o Jeanu Prouvaireu, Bahorelu, Mabeufu, pa čak i o Cabucu i o strogoj mračnosti Enjolrasovoj.
Bossuet, nadvisujući govornike s vrha gomile kamenja, uzvikivao je s karabinkom u ruci:
– O Kidateneume, o Mirhine, o Probalinte, o gracije iz Eantide. Ah, kad bi netko dao moć da izgovaram stihove Homera kao Grk iz Lauriuma ili Edapteona? iii.
rasvjetljenje ili pomračenje
Enjolras je bio otišao u izviđanje. Otišao je uličicom Mondétour, provlačeći se duž kuća.
Moramo naglasiti da su ustanici bili puni nade. Način na koji su odbili noćni napad davao im je da već unaprijed pregore juriš koji će biti izvršen u zoru. Oni su ga očekivali s podsmijehom. Nisu manje sumnjali u svoj uspjeh nego u pravednost svoje stvari. Uostalom, bilo je očevidno da će im doći pomoć, a na to su računali. S ovom lakoćom proricanja pobjede, koja je jedna od
snaga francuskih boraca, oni su sa sigurnošću dijelili na tri faze dan koji se približavao: u šest sati ujutro jedna će pukovnija, koju će oni udesiti, pobjeći natrag; o podne buna u cijelom Parizu; o sunčevu zalasku revolucija.
Čula se zvonjava na bunu od Saint-Merryja, koja nije prestajala ni za trenutak od sinoć; dokaz da se druga barikada, ona velika, Jeannina, još drži.
Sva su se ta nadanja izmjenjivala od jedne skupine do druge u nekoj vrsti veselog i odlučnog šaputanja, koje je nalikovalo na borbeno zujanje u košnici prepunoj pčela.
Enjolras se opet pojavi. On se vraćao sa svoje mračne orlovske šetnje po vanjskom mraku. On posluša na trenutak prekriženih ruku svu tu radost. Zatim, svjež i rumen u sve jasnijoj bjelini jutra, reče:
– Cijela pariška vojska mobilizirana je. Trećina te vojske pritiskuje barikadu, u kojoj ste vi. Osim toga, i narodna garda. Prepoznao sam šljemove pete pješačke pukovnije i zastavicu šeste legije. Napast će vas za jedan sat. Što se naroda tiče, jučer je ključao, ali od jutros se ne miče. Ne može se očekivati ništa, nema nade. Ni jedno predgrađe više, ni jedna pukovnija više. Vi ste napušteni.
Ove riječi padoše na zujanje skupine i djelovaše na nju kao prva kap oluje na roj pčela. Svi zanijemiše. Nasta časak neizrecive šutnje, u kojoj bi se mogao čuti let smrti.
Taj moment bio je kratak.
Jedan glas s najmračnijeg dna skupine dovikne Enjolrasu: – Pa neka. Povisimo barikadu još za dvadeset stopa i ostanimo svi ovdje. Građani, prosvjedujmo svojim lešinama. Pokažimo da – premda je narod napustio republikance – republikanci ne napuštaju narod.
Ova riječ pokaza u teškoj oblačini pojedinačnih nemira opću misao. Prihvati je oduševljeno pristajanje.
Nikad se nije doznalo ime čovjeka koji je rekao tu riječ, bio je to neki neznani radnik, nepoznat, zaboravljen, prolazan heroj,
onaj veliki Neznani koji se uvijek miješa u čovječanske krize i društvene preporode, koji u danom trenutku kaže na uzvišen način odlučnu riječ i koji iščezne u mraku nakon što je za trenutak, u bljesku munje, predstavljao narod i Boga.
Ova neumoljiva odluka bila je toliko u zraku 6. lipnja 1832. da su gotovo u isti čas na barikadi Saint-Merry pobunjenici kriknuli ovaj krik, koji je ostao historijski i koji je zabilježen u kasnijoj istrazi: – Došla nam pomoć, ne došla, svejedno. Izginimo ovdje svi do jednog!
Kako se vidi, dvije barikade, iako stvarno izolirane, imale su među sobom vezu.
pet
manje,
jedan više
Pošto je ovaj netko, koji je proklamirao „prosvjed lešinama“, rekao i dao formulu opće duše, sa svih usta poleti krik čudno zadovoljan i strašan, pogreban po smislu, a trijumfalan po akcentu:
– Živjela smrt! Ostajmo ovdje svi!
– Zašto svi? – reče Enjolras.
– Svi! Svi!
Enjolras opet uze riječ:
– Položaj je dobar, barikada je lijepa. Trideset ljudi je dovoljno. Čemu žrtvovati četrdeset?
Oni odgovoriše:
– Jer se nijedan neće htjeti ukloniti.
– Građani – vikne Enjolras, a imao je u svom glasu neko gotovo gnjevno drhtanje – republika nije dovoljno bogata ljudima da bi ih mogla trošiti previše! Slavohlepnost je rasipnost. Ako je za bilo koga dužnost da se ukloni, ta se dužnost treba ispuniti kao svaka druga.
Enjolras, čovjek od načela, imao je nad svojim pristašama onu vrstu svemoći koja proizlazi iz apsolutnoga. Međutim, kolika god bila ta svemoć, ipak se gunđalo.
Vođa od glave do pete, Enjolras, kad je primijetio da se gunđa, ostane pri svome. Opet uze riječ svisoka:
– Neka se jave oni koji se boje ako ostane samo trideset ljudi. Gunđanje se udvostruči.
– Uostalom – primijeti jedan glas iz neke skupine – lako je reći: uklonite se. Barikada je uklonjena.
– Ali nije sa strane glavnog trga – reče Enjolras. – Ulica Mondétour je slobodna i Ulicom propovjednika može se doći do Trga nevinih.
– A tu – prihvati drugi glas iz skupine, tu te ščepaju. Nabasaš na koju već ophodnju pješaštva ili narodne garde iz okoline. Vide: čovjek u bluzi i kapi. Odakle ideš, hej, ti? Da nisi ti s barikade? Razgledaju ti šake. Mirišeš po barutu. Strijeljan.
Enjolras ne odgovori ništa, nego dodirnu po ruci Combeferrea i obojica siđoše u prizemlje.
Časak kasnije vratiše se. Enjolras je držao u rukama četiri odore koje je prije sakrio. Combeferre je išao za njim, noseći vojničke remene i čake.
– S ovom odorom – reče Enjolras – umiješaš se u redove i umakneš. Evo bar za četvoricu.
I on baci na razvaljenu zemlju četiri odore.
Nikakav pokret ne primijeti se u stoičkom auditoriju. Combeferre progovori:
– Hajde – reče on – treba imati malo milosrđa. Znate li o kom se tu radi? Radi se o ženama. Slušajte. Ima li žena, da ili ne? Ima li djece, da ili ne? Ima li, da ili ne, matera koje ljuljaju nogama kolijevke i koje imaju oko sebe gomilu mališana? Neka digne ruku tko među vama nikad nije vidio dojku jedne dojilje. Jest, vi želite da vas poubijaju, i ja to želim, ja koji vam govorim, ali ja ne želim osjećati oko sebe fantome žena koje lome ruke u očajanju. Umrite, neka vam bude, ali ne zadajte smrt.
Samoubojstva kao ovo koje se ima izvršiti ovdje uzvišena su, ali samoubojstvo je usko i ne želi raširenja, a čim ono dohvati i vaše najbliže, samoubojstvo se zove ubojstvo. Pomislite na plave glave mališana i pomislite na sijede kose. Čujte, maloprije je Enjolras – baš sad mi je to rekao – vidio na uglu Labudove ulice prozorčić osvijetljen lojanicom na siromašnom prozorčiću petoga kata, i na oknu sasvim drhtavu sjenku starice, koja je, izgleda, probdjela cijelu noć u očekivanju, i čeka još. To je možda mati kojeg od vas. Pa eto, neka taj ode i neka se požuri da kaže materi: Majčice, evo me! Neka se on ne brine, svršit ćemo mi sve što treba. Kad netko uzdržava svoje najbliže svojim radom, taj se više nema prava žrtvovati. To znači jednostavno dezertirati iz obitelji. Pa oni što imaju kćeri! Pa oni što imaju sestara! Sjećate li se njih? Vi svojevoljno ginete, eto, mrtvi ste, to je lijepo. A sutra? Djevojčice koje nemaju kruha, to je užasno. Čovjek prosi, žena se prodaje. Oh, ova divna bića, tako mila i ljupka s kapicom od cvijeća, koja ispunjaju kuću čednošću, koja pjevaju, koja ćeretaju, koja su kao živi miris, koja dokazuju egzistenciju anđela na nebu čistoćom dječice na zemlji, ta Jeanne, ta Lise, ta Mimi, ova božanstvena i čestita stvorenja, koja su vaš blagoslov i vaš ponos, ah, Bože moj, ona će biti gladna! Što bih vam rekao? Ima i jedno tržište ljudskim mesom, a sjenkama vaših mrtvih ruku, koje bi drhtale oko njih da ih zadrže, vi ih nećete moći spriječiti da ne odu na to tržište! Pomislite na ulice, pomislite na pločnik prekriven prolaznicima, pomislite na dućane ispred kojih šeću žene razgolićenih grudi i pleća i u blatu. I te su žene bile čiste. Pomislite na svoje sestre, vi koji ih imate. Bijeda, prostitucija, gradski stražari, zatvor Saint-Lazare, eto, kuda će propasti ove nježne ljepotice, ove krhke divote stidljivosti, ljupkosti i ljepote, svježije od svibanjskih ljiljana. Vi želite da vas poubijaju, oh, vas više nema! To je lijepo: željeli ste spasiti narod od propasti, predali ste kćeri svoje na milost i nemilost redarstvu. Prijatelji, budite pametni, imajte milosti. Žene, nesretne žene, o njima se obično ne misli mnogo. Pozivamo se na to da žene nisu dobile
odgoj ljudi, sprječavamo ih da čitaju, sprječavamo ih da misle, sprječavamo ih da se bave politikom; hoćete li ih moći spriječiti da ne odu večeras u mrtvačnicu i prepoznaju vaše lešine? Evo, potrebno je da oni koji imaju obitelji budu pametni da nam stisnu ruku na oproštaj i da se uklone i ostave nas da svršimo posao sami. Znam dobro da treba imati hrabrosti za odlazak, to je teško; ali ukoliko je teže utoliko je zaslužnije. Reći će tkogod: „Imam pušku, na barikadi sam; pa što, ostat ću.“ Pa što, to je lako rečeno. Ali, prijatelji moji, ima i jedno sutra! A to sutra vi nećete biti ovdje, ili to „sutra“ bit će „ovdje“ vaše obitelji. Pa koliko patnje! Slušajte! Jedno lijepo, zdravo, junačko dijete s obraščićima kao jabuke, koje guče, koje ćereta, koje brblja, koje se smije, koje osjećaš kako je svježe kad ga poljubiš, znate li vi što će biti od njega kad ostane napušteno? Ja sam vidio jedno, sasvim malo, ovolišno. Otac mu je bio umro. Dvoje siromašnih uzelo ga je pod svoje iz milosrđa, ali oni nisu imali kruha ni za sebe same. Dijete je uvijek bilo gladno. A bila je zima. Nije plakalo. Viđalo se kako odlazi do peći, u kojoj nikad ne bi bilo vatre i čiji je dimnjak, znate, bio oblijepljen žutom zemljom.
Dijete bi otkidalo svojim prstićima komadić od te tvrde zemlje i jelo. Imalo je hrapavo disanje, lice olovne boje, noge meke, otečen trbuh. Ništa nije govorilo. Umrlo je. Odnijeli su ga da umre, u bolnicu Necker, ondje sam ga vidio. Bio sam liječnički pomoćnik u toj bolnici. I sad, ako među vama ima otaca koji imaju tu sreću da šeću nedjeljom držeći u svojoj poštenoj snažnoj ruci ručicu svog djeteta, neka svaki od tih otaca zamisli da je ono dijete njegovo. Ovaj jadan dečko, sjećam se, čini mi se kao da ga i sada vidim kad je ležao gol na stolu za seciranje, rebra njegova isticala su se na koži kao mali grobići pod travom na groblju. U želucu našla mu se neka vrsta blata. U zubima je bilo pepela. Hajde, ispitajmo se savjesno, posavjetujmo se sa srcima našim. Statistika utvrđuje smrtnost kod napuštene djece od pedeset i pet posto. Ponavljam, stalo je do žena, stalo je do matera, stalo je do djevojčica, stalo je do dječaka. Zar sam vam
govorio o vama? Zna se dobro što ste vi, zna se dobro da ste vi hrabri, do đavola! Zna se dobro kako svi vi u duši imate radost i slavu da položite život svoj za veliku stvar, zna se dobro kako se vi osjećate izabranima da umrete korisno i veličanstveno i da svaki od vas drži važnim taj svoj udio u slavi. Bilo vam sretno. Ali, vi niste sami na ovom svijetu. Ima i drugih stvorenja na koja treba misliti. Ne treba biti egoist.
Svi oboriše glave žalosno.
Čudno protuslovlje ljudskog srca u njegovim najuzvišenijim trenucima! Combeferre, koji je tako govorio, nije bio siroče. On se sjećao tuđih matera, a svoju je zaboravljao. On se spremao poginuti. On je bio „egoist“. Marius, gladan, grozničav, postupno lišen svih nada, nasjeo na bol kao lađa na hridinu, tužni brodolomac, presićen silovitim uzbuđenjima i osjećajući da se približava kraj, sve se više i više udubljivao u onu vizionarsku utrnulost koja uvijek prethodi kobnom trenutku, dobrovoljno prihvaćenom.
Fiziolog bi mogao proučiti na njemu sve jače simptome ove grozničave apsorpcije (primanja), poznate i klasificirane u znanosti i koja je u bolu ono što je čulna slast u uživanju. I očajanje ima svojih ushita. Marius je bio dotle dotjerao. On je prisustvovao svemu kao izvana i, kako smo rekli, stvari koje su se događale pred njim izgledale su mu kao udaljene; razabirao je cjelinu, ali nije nikako vidio pojedinosti. On je vidio ljude kako dolaze i odlaze kroz neko blistanje. Čuo je glasove da govore kao na dnu nekog bezdana.
Ipak ga je ovo uzbudilo. Bilo je u ovoj sceni nešto što je doprlo i do njega i što ga je probudilo. Imao je samo jednu misao, umrijeti, i nije se htio od nje rastati; pomisli u svom sumornom somnambulizmu da nije zabranjeno spasiti nekoga žrtvujući sebe.
On podiže glas:
– Enjolras i Combeferre imaju pravo. Ne treba izlišnog žrtvovanja. Slažem se s njima i potrebno je požuriti se. Combeferre
vam je rekao odlučne stvari. Ima li među vama onih s obitelji, majkama, sestrama, ženama, djecom? Neka ti izađu iz reda.
Nitko se ne makne.
– Oženjeni ljudi i hranitelji obitelji neka izađu iz redova! –ponovi Marius.
Njegov je ugled bio velik. Enjolras je bio zapovjednik barikade, ali Marius je bio njezin spasitelj.
– Ja zapovijedam! – viknu Enjolras.
– Ja vas molim – reče Marius.
I tada, pokrenuti riječju Combeferrea, uzdrmani zapovijedi
Enjolrasa, uzbuđeni molbom Mariusa, ovi heroji počeše prokazivati jedan drugoga.
– Uistinu – govorio je jedan mladić jednom zrelom čovjeku –ti si otac obitelji. Odlazi.
– Prije bi trebao ti – odgovarao je čovjek. – Ti imaš dvije sestre koje hraniš.
I planu nečuvena borba. Borilo se oko toga koga će ukloniti od groba.
– Požurimo! – reče Courfeyrac – za četvrt sata bit će kasno.
– Građani – nastavi Enjolras – mi smo ovdje u republici, u vladi općeg prava glasa. Odredite vi sami one koji trebaju otići. Poslušaše. Nakon nekoliko minuta bila su petorica jednoglasno određena i izdvojena iz redova.
– Dakle petorica! – uzviknu Marius.
Bile su samo četiri odore.
– Pa dobro – rekoše petorica – jedan treba ostati ovdje.
I nasta pitanje tko će ostati i kakve će razloge naći za druge da ne ostanu. Plemenita prepirka iznova poče.
– Ti imaš ženu koja te voli.
– Ti imaš staru majku.
– Ti nemaš ni oca ni majke, što će biti s tvoja tri bratića?
– Ti si otac petero djece.
– Ti imaš pravo na život, tebi je tek sedamnaest godina, to je prerano.
Ove velike revolucionarne barikade bile su sastanci heroizma. Nevjerojatnost je tu bila obična. Ovi ljudi nisu začuđavali jedni druge.
– Požurite – povika Courfeyrac.
Iz skupine doviknuše Mariusu:
– Odredite vi onoga koji treba ostati.
– Da – rekoše petorica – birajte. Mi ćemo poslušati.
Marius nije više vjerovao u mogućnost uzbuđenja; pa ipak, na tu pomisao, izabrati čovjeka za smrt, sva njegova krv nagrnu u srce. Problijedio bi da je uopće još mogao problijedjeti.
On priđe petorici, koji su mu se smiješili, i svaki od njih, okom punim onog velikog plama koji se vidi u priči o Termopilama, dovikivao mu je:
– Mene! Mene! Mene!
Marius ih je uzrujano prebrojavao; bila su neprestano petorica. Zatim se njegov pogled spusti na četiri odore. U tom trenutku pade kao s neba preko četiri odore peta.
Peti čovjek je spašen.
Marius podiže oči i prepozna g. Faucheleventa.
Jean Valjean tek što je stigao na barikadu. Bilo iz upućenosti, bilo po instinktu, bilo slučajnošću, provukao se lako Ulicom Mondétour, zahvaljujući svom odijelu narodnog gardista.
Predstraža koju su revolucionari postavili u Ulici Mondétour nije smatrala potrebnim davati znak za uzbunu zbog jednog jedinog narodnog gardista. Pustila ga je da uđe u ulicu pomišljajući: to je možda pojačanje, u najgorem slučaju zarobljenik.
Trenutak je bio suviše ozbiljan da je straža mogla zanemariti svoju dužnost i napustiti svoj položaj.
U trenutku kada je Jean Valjean ulazio u utvrdu, nakon što su svi pogledi bili upravljeni na petoricu odabranih i na četiri odore, Jean Valjean je vidio i čuo sve, i tiho i mirno skinuo svoju odoru i bacio je na gomilu drugih.
Uzbuđenje se nije dalo opisati.
– Tko je ovaj čovjek? – zapita Bossuet.
– To je – odgovori Combeferre – čovjek koji spašava druge. Marius dodade ozbiljnim glasom:
– Ja ga poznajem.
To je bilo dovoljno.
Enjolras se okrene Jeanu Valjeanu:
– Građanine, dobro došli.
I dodade:
– Znate da će se umirati.
Jean Valjean, ne odgovorivši, pomogne buntovniku kojeg je spasio obući njegovu odoru. v.
vidik s vrha barikade
U ovom kobnom času i na ovome neumitnome mjestu, imalo je opće stanje kao rezultantu i kao vrhunac uzvišenu melankoliju Enjolrasovu.
Enjolras je u punom smislu predstavljao revoluciju, no ipak je bio nepotpun, ako ono što je apsolutno može to biti. Previše je nalikovao na Saint-Justa, a premalo na Anacharsisa Clootsa, međutim, duh njegov u društvu prijatelja abc podlegao je najzad nekim, kao magnetičnim idejama Combeferreovim. Od nekog je vremena postupno izlazio iz uske forme dogme i dobivao širokogrudnost napretka. Dospio je dotle da usvoji – kao konačnu i veličanstvenu evoluciju – preobražaj velike francuske republike u golemu čovječansku republiku.
Što se tiče neposrednih, nasilničkih načina, on ih je želio nasilničke; u tome se on nije mijenjao i ostao je vjeran onoj epskoj i strahovitoj školi koja se rezimira u riječi: devedeset treća.
Enjolras je stajao na stubama od kaldrme, nalakćen jednom rukom na cijev karabinke. Razmišljao je, podrhtavao je kao pod naletima vjetra, mjesta na kojima stoji smrt stvaraju dojam tro-
nošca koji se lako može prevaliti, iz njegovih zjenica, punih pogleda u unutrašnjost, izbijala je neka vrst prigušenog plamena.
Odjednom uspravi glavu, njegove plave kose zabaciše se unazad kao vlasi anđela na zračnom kvadratu ocrtanom zvijezdama, to bude kao griva lava, uzburkana u plamenu aureolu, i Enjolras uzvikne:
– Građani, zamišljate li budućnost? Gradske ulice poplavljene svjetlošću, zeleno granje na pragovima, narodi u bratstvu, ljudi pravedni, starci blagosiljaju djecu, prošlost voli sadašnjost, mislioci u punoj slobodi, gađani u pravoj jednakosti, za vjeru nebo, za neposrednog svećenika Boga čovječja je savjest postala oltarom, nema više mržnje, bratstvo radionice i škole, javnost i za kaznu i za nagradu, za sve rad, za sve pravo, nad svima mir, nema prolijevanja krvi, nema ratova, majke sretne! Svladati materiju, to je prvi korak; ostvariti ideal, to je drugi. Razmišljajte o tome što je već učinio napredak. Nekad su prvi ljudi gledali s užasom, kako pred njihovim očima prolazi hidra koja bućne po vodi, zmaj koji sipa vatru, grifon koji je bio čudovište zraka i letio orlovskim krilima s tigrovskim pandžama; strašne zvijeri koje su bile iznad čovjeka. Čovjek je, međutim, razapeo svoje zamke, svete zamke razuma, i najposlije u njih pohvatao čudovišta. Ukrotili smo hidru i ona se sad zove parobrod; ukrotili smo zmaja i on se sad zove lokomotiva; još malo pa ćemo ukrotiti i grifona, već smo ga se dočepali, i on se zove balon. Onoga dana, kad ovo prometejsko djelo bude završeno, kada čovjek bude upregao u svoju volju trostruku antičku Hidru, naime hidru, zmaja i grifona, on će biti gospodar vode, vatre i zraka, i on će biti za ostala stvorenja ono što su nekad starinski bogovi bili za njega. Samo junački, naprijed! Građani, kuda ćemo? K znanosti preobraženoj u vlast, k sili koja je stvarno postala jedina javna sila, k prirodnom zakonu koji svoju sankciju, svoju kaznu nosi u sebi samom i koji se obnaroduje očiglednošću k rađanju istine, koje bi bilo kao rađanje dana. Idemo k ujedinjenju naroda; idemo k jednakosti čovjeka. Nema više izmišljanja, nema više
parazita. Realno kojim upravlja istinito, to je cilj. Civilizacija će zasjedati na vrhu Europe i kasnije u središtu kontinenta, u velikom parlamentu razuma. Nešto slično se već vidjelo. Amfiktioni, svenarodne skupštine u starih Grka, sastajali su se dva puta godišnje, jedanput u Delfima, mjestu bogova, drugi put u Termopilama, mjestu heroja. Europa će imati svoje amfiktione. Francuska nosi tu uzvišenu budućnost u utrobi svojoj. Time je zatrudnjelo devetnaesto stoljeće. Ono čemu je Grčka dala nacrt, dostojno je da Francuska izvrši. Slušaj, ti Feuilly, pošteni radnice, čovječe iz naroda, čovječe naroda. Ja te obožavam. Jest, ti jasno vidiš buduća vremena, jest, ti imaš pravo. Nisi imao ni oca ni majke. Feuilly, zato si prigrlio kao majku čovječanstvo, a kao oca pravo. Ti ćeš ovdje poginuti, to će reći: ti ćeš trijumfirati. Građani, što se god dogodilo danas, naš je poraz isto kao i naša pobjeda; ovo što ćemo mi učiniti, to je revolucija. Upravo onako kao što požari osvjetljuju cijeli grad, tako i revolucije osvjetljuju cijeli rod ljudski. A kakvu ćemo revoluciju mi izvršiti? Rekoh maloprije, revoluciju istinitog. U političkom pogledu postoji samo jedno načelo: vlast čovjeka nad samim sobom. Ta vlast mene nada mnom – zove se Sloboda.
Tamo gdje se dvije ili više takvih vlasti udružuju, počinje država. Ali u tom udruživanju nema odreknuća. Svaka vlast, svaki suverenitet ustupi određeni dio sebe samog da obrazuje opće pravo. Ta je količina jednaka za sve. Ta istovjetnost ustupaka, koje svaki pojedinac čini svima, zove se jednakost. Opće pravo nije ništa drugo doli pretenzija svih koja svijetli nad pravom svakog pojedinca. Ta pretenzija svih nad svakim zove se bratstvo. Točka presjeka svih tih suvereniteta, koji se združuju, zove se društvo. Budući da je ovaj presjek veza, ova je točka čvor. Odatle ono što se zove društveni spoj. Neki kažu društveni ugovor, što je isto, jer je riječ ugovor etimološki sastavljena od ideje sporazumnog vezivanja. Sporazumijmo se o jednakosti, jer ako je sloboda vrh, jednakost je osnova. Jednakost, građani, to nije ujednačenje vegetacije šišanjem, društvo visokih trava i
niskih hrastova; susjedstvo zavisti koje se međusobno proždire; to znači, u građanskom pogledu, sve sposobnosti s istim uvjetima razvoja; u političkom pogledu, svi glasovi imaju jednaku vrijednost; u vjerskom pogledu, sve savjesti imaju ista prava. Jednakost ima jedan organ: besplatnu i obvezatnu nastavu. Pravo na abecedu, od toga treba početi. Osnovna škola obvezatna za sve; srednja škola otvorena za sve, u tome je zakon. Iz jednake škole izlazi jednako društvo. Jest, nastava: sve potječe iz svjetlosti i sve se u nju vraća. Građani, devetnaesto stoljeće je veliko, devetnaesto stoljeće će biti sretno. Ništa više neće biti slično staroj povijesti, neće više trebati strepiti od osvajanja, kao danas, od invazije, od uzurpacije, od rivalstva naoružanih naroda, od prekida civilizacije koji bi ovisio od ženidbi kraljeva, o porođajima u nasljednim tiranijama, o podjeli naroda na kongresima, o raskomadanju u povodu pada dinastije, o borbi dviju religija, koje se sukobljavaju kao dva mračna jarca na mostu beskonačnosti; neće više biti straha od eksploatacije, od prostitucije zbog neimaštine, od bijede zbog nezaposlenosti, ni od stratišta, ni od sablje, ni od bitaka, ni od svih razbojstava slučaja u šumi događaja. Gotovo bi se moglo reći: neće više ni biti događaja. Bit ćemo sretni. Ljudski rod će ispunjavati svoj zakon, kao što zemaljska kugla vrši svoj, uspostavit će se harmonija između duša i zvijezda, duša će gravitirati oko istine kao zvijezda oko svjetlosti. Prijatelji, ovaj trenutak u kojem jesmo i u koji vam govorim, sumoran je, a to su strašne isplate budućnosti. Revolucija je svojevrsna mostarina. Oh, ljudski rod bit će oslobođen, uzdignut i utješen. Mi, na ovoj barikadi, mi mu jamčimo to. Odakle bi izbio poklič ljubavi ako ne s vrha žrtvovanja? O braćo moja, ovdje je mjesto spajanja onih koji misle i onih koji pate; ova barikada nije napravljena ni od kamena, ni od greda, ni od željeza, ona je napravljena od dvije gomile: gomile misli i gomile bolova. Bijeda se tu sastaje s idealom. Dan tu grli noć i kaže joj: Ja ću umrijeti s tobom i ti ćeš uskrsnuti sa mnom. Iz zagrljaja svih razočaranja rađa se vjera. Patnje donose
ovamo svoju agoniju, a ideje svoju besmrtnost. Ta agonija i ta besmrtnost pomiješat će se i roditi našu smrt. Braćo, onaj koji umire ovdje, umire u sjaju budućnosti, i mi ćemo sići u grob, sići u grob sav obasjan zorom.
Enjolras više prekine govor nego što ušuti; njegove su se usne micale nečujno, kao da je nastavljao govoriti sebi samom, što učini da ga oni gledaju pažljivo, naprežući se da ga još čuju. Nije bilo pljeskanja. Ali se dugo šaputalo. Kako je riječ dah, drhtaji razuma sliče na drhtaje lišća.
vi.
marius uznemiren, javert lakoničan
Recimo što se događalo u mislima Mariusovim.
Treba se sjetiti stanja njegove duše. Maloprije smo rekli da je u tim trenucima za njega sve bilo priviđenje. Rasuđivanje mu je bilo mutno.
Marius, to moramo naglasiti, nalazio se pod sjenom velikih mračnih krila koja se šire nad onima što umiru. Osjećao se, kao da je sišao u grob, činilo mu se kao da je već s one strane zida, i nije već lica živih gledao drukčije nego očima mrtvaca.
Otkuda ovdje g. Fauchelevent? Što će on ovdje? Radi čega je došao ovamo?
Marius se to nije pitao. Uostalom, kako naš očaj ima svojstvo da zahvaća bližnjega jednako kao i nas same, izgledalo mu je logično da cijeli svijet dođe i izgine ovdje.
Međutim, pomisli na Cosettu, sa stezanjem srca.
Uostalom, g. Fauchelevent nije razgovarao s njim, nije ga pogledao i izgledalo je čak da nije ni čuo kad je Marius uzdigao glas i rekao: „Ja ga poznajem.“
Što se tiče Mariusa, takvo držanje g. Faucheleventa umirilo ga je i, ako bi se mogla upotrijebiti ova riječ za takve osjećaje,
godilo mu je. On je uvijek osjećao apsolutnu nemogućnost da nagovori ovog zagonetnog čovjeka, koji je za njega bio istovremeno i sumnjiv i impozantan. Osim toga, odavna ga već nije bio vidio; to je još više povećavalo nemogućnost za zatvorenu prirodu Mariusovu.
Petorica određenih iziđoše iz barikade uličicom Mondétour. Bili su savršeno slični narodnim gardistima. Jedan od njih otišao je plačući. Prije polaska izljubiše se s onima koji su ostajali.
Kada su petorica vraćenih u život bili otišli, Enjolras se sjeti osuđenih na smrt.
On siđe u prizemnu dvoranu. Javert, privezan za stup, razmišljao je.
– Treba li ti što? – zapita ga Enjolras.
Javert odgovori:
– Kad ćete me ubiti?
– Pričekaj. Ovaj su nam čas svi naboji potrebni.
– Onda mi dajte piti – reče Javert.
Enjolras mu osobno prinese čašu vode i, kako je Javert bio privezan, on mu pomogne piti.
– Je li to sve? – opet zapita Enjolras.
– Nezgodno mi je uz ovaj stup – odgovori Javert. – Niste bili ni toliko nježni da mi dopustite spavati ovu noć. Vežite me kako god hoćete, ali mogli biste me položiti barem na jedan stol, kao ovoga ovdje.
I kretnjom glave pokaza na leš g. Mabeufa.
U dnu dvorane, kao što se sjećate, nalazio se veliki i dugački stol, na kojem se lijevala tanad i savijali naboji. Budući da su svi naboji bili načinjeni i sav barut utrošen, ovaj je stol bio slobodan.
Na zapovijed Enjolrasovu četiri buntovnika odriješiše Javerta od stupa. Dok su ga oni odvezivali, peti mu je uperio bajunet u prsa.
Ostavili su mu ruke svezane otraga na leđima, o noge mu privezaše uzicu za bič, tanku i čvrstu, koja mu je dopuštala činiti
korake od petnaest palaca kao onima, koji se penju na stratište, i uputiše ga do stola u dnu dvorane i tu položiše, svezavši ga čvrsto po sredini tijela. Za veću sigurnost, s pomoću užeta vezanog oko vrata, dodali su sistemu vezanja, koji mu je onemogućivao svaki bijeg, onu vrstu veze, nazivanu po zatvorima „martingale“, koja polazi od zatiljka, priuzla se na pojasu i veže ruke nakon što je prošla između nogu.
Dok su vezali Javerta, jedan ga je čovjek na pragu vrata promatrao čudnovatom pozornošću. Sjena koju je bacao taj čovjek ponuka Javerta da okrene glavu. Digne oči i prepozna Jeana Valjeana. Nije ni uzdrhtao, nego gordo sklopi kapke nad očima i samo reče: – Pa razumije se. vii.
stanje se pogoršava
Dan je brzo dolazio. Ali nijedan se prozor ne otvori, nijedna se vrata ne odškrinuše; bila je zora, ali ne buđenje. Krajnji dio Ulice Chanvrerie prema barikadi bio je, kao što smo rekli, ostavljen od trupa. On je izgledao slobodan i otvarao se prolaznicima s nekom jezovitom mirnoćom. Ulica Saint-Denis bila je nijema kao aleja sfinga u Tebama. Ni jednog živog bića na križanjima koja su se bjelasala pod odbljeskom sunca. Ništa nije sumornije od svjetlosti pustih ulica.
Ništa se nije vidjelo, ali se čulo. U izvjesnoj udaljenosti događalo se neko tajanstveno kretanje. Bilo je očito da se približavao kritični trenutak. Isto kao i sinoć, predstraže se povukoše, ali ovaj put sve. Barikada je bila jača nego pri prvom napada. Poslije odlaska petorice još su je bili povisili.
Prema dostavi predstraže, koja je stražarila prema glavnom trgu, Enjolras – iz bojazni da ne bude iznenađen s leđa – stvori ozbiljnu odluku. Zapovjedi da se barikadira mali propust Ulice
Mondétour, koji je dotle bio slobodan. Na to digoše kaldrmu u ulici pred još nekoliko kuća. Na taj je način barikada, zazidana s tri ulice, sprijeda s Ulice Chanvrerie, lijevo s Labudove ulice i s Ulice Male Truanderie, desno s Ulice Mondétour, bila uistinu neosvojiva; istina je da su u njoj bili upravo fatalno zatvoreni.
Barikada je imala tri lica, ali nije imala izlaza. – Tvrđava, ali mišolovka – reče Courfeyrac u šali.
Enjolras naredi da se kod vrata krčme naslaže ono trideset kamenova „suvišno iskopanih“, kako je govorio Bossuet.
Na strani s koje je trebao doći napad bio je mir tako dubok da Enjolras zapovjedi svima da zauzmu svoja borbena mjesta.
Razdijeliše svima rakije.
Ništa nije čudnovatije od barikade koja se sprema izdržati juriš. Svaki bira mjesto kao na galeriji. Prislanja se, nalakćuje se, podupire se. Ima ih koji sebi namještaju sjedala od kamenova. Eno, tamo smeta jedan ugao zida, od njega se uklanjaju. Ljevaci su dragocjeni, oni zauzimaju mjesta nezgodna za druge. Mnogi se namještaju da se bore sjedeći. Žele biti dobro namješteni za ubijanje i imati potpunu udobnost pri umiranju. U kobnom ratu mjeseca lipnja 1848. jedan buntovnik, koji je izvrsno ciljao i koji se borio s vrha terase na jednom krovu, dovukao je tu udoban volterovski naslonjač; jedan metak ga je zatekao u njemu.
Čim zapovjednik zapovjedi da je sve spremno, sve neredovite kretnje prestaju. Nema više odlaženja od jednog do drugog, nema više skupova, nema više osamljivanja, nema više raspravljanja, sve što je u duhovima zbija se i pretvara u čekanje napadaja. Prije opasnosti barikada je zatvor, u opasnosti je disciplina. Opasnost uspostavlja red.
Čim je Enjolras uzeo svoju dvocijevku i namjestio se iza jedne rupe koju je zadržao za sebe, svi ušutješe. Prasak malih suhih škljocanja odjekivao je nejasno duž kamene ograde; to su se punile puške. Uostalom, držanje je bilo ponosnije i pouzdanije nego ikad; pretjerano mirovanje neka je vrsta čeličenja; nisu više imali nade, ali su imali očaja; očaj kao posljednje oružje donese
gdjekad pobjedu. Ukrcati se u smrt gdjekad je način da se izbjegne brodolom, i poklopac na mrtvačkom lijesu postaje daska za spašavanje.
Jednako kao sinoć, pozornost sviju bila je uprta i moglo bi se reći upijena u dno ulice, koje je sad bilo osvijetljeno i vidljivo.
Čekanje nije dugo trajalo. Opet poče primjetno komešanje sa strane Saint-Leua, ali ono već nije nalikovalo na kretanje pri prvom napadu. Zveketanje lanaca, uznemireno treskanje neke mase, zvonko drndanje bronce po kaldrmi i neka vrsta svečanog štropota objaviše da se približava neka kobna gvožđurija. Javilo se neko drhtanje u utrobi ovih starih mirnih ulica, prosječenih i uređenih za plodan promet interesa i ideja, a ne napravljenih za strašno kotrljanje bojnih kotača.
Oči ovih boraca upiljiše se gotovo divlje na kraj ulice. Pojavi se jedan top.
Topnici su gurali oružje, ono je bilo spremno za pucanje: prednjaci su bili odvojeni, dvojica pridržavahu lafetu, četvorica gurahu kotače, ostali su ih pratili sa škrinjama streljiva. Vidjelo se kako se dimi zapaljeni fitilj.
– Pali! – kriknu Enjolras.
Cijela barikada osu vatru, prasak bijaše strahovit; lavina od dima pokri i zbrisa oružje i ljude; nekoliko sekunda poslije dim se raziđe, i top i ljudi pojaviše se opet; posluga oko topa gurala ga je pred barikadu polagano, točno, bez žurbe. Nitko od posluge nije bio pogođen. Zatim zapovjednik topa, naslanjajući se na stražnji dio da podigne cijev, poče namještati top ozbiljnošću astronoma koji namješta teleskop.
– Bravo, kanoniri! – uzvikne Bossuet. I cijela barikada zapljeska rukama.
Trenutak kasnije, fatalno postavljen upravo u sredinu ulice, top je bio uperen. Golema je čeljust zijevala na barikadu.
– Samo veselo! – reče Courfeyrac. – Evo grubijana. Poslije zvrčke po nosu udarac šakom. Vojska je pružila na nas svoju šapetinu. Barikada će biti ozbiljno uzdrmana. Puška pipa, top ščepa.
– Ovaj je od osam funti, nov model od bronce – dodade Combeferre. – Kod ovih topova, ako se samo malo prijeđe mjera od deset dijelova kositra na sto dijelova bakra, postoji opasnost da eksplodiraju. Događa se tada da imaju u cijevi rupice i šupljine. Da bi se izbjeglo toj opasnosti i da bi se top mogao slobodno nabijati, morat će se možda vratiti načinu rada u šesnaestom stoljeću, naime obračunavanju, pa obaviti izvana cijev s više čeličnih kolutova od vrha do stražnjeg dijela topa. Dok se to ne učini, pomaže se kako se može. – U šesnaestom stoljeću imali su topovi iznutra kao neke žljebove – primijeti Bossuet.
– Da – odgovori Combeferre – to povećava snagu taneta, ali smanjuje preciznost gađanja. Pri gađanju na kratku udaljenost nije dovoljna napeta linija koju ocrtava tane, parabola je pretjerana, put taneta ne ide dosta u ravnoj liniji, pa zato tane i ne gađa; međutim, tu je potreba borbe, čija važnost raste s blizinom neprijatelja i ubrzanošću gađanja. Ova nenapetost linije, koju ocrtavaju taneta užlijebljenih topova šesnaestog stoljeća, prouzrokovana je malom količinom baruta; kod ove vrste oružja, neke balističke potrebe kao, na primjer, zadržavanje lafete zahtijevaju upotrebu male količine baruta. Uglavnom, top, taj despot, ne može sve što bi htio; snaga je velika slabost. Topovsko tane ide brzinom od šest stotina milja na sat; svjetlost prelazi sedamdeset tisuća milja na sekundu. Takva je nadmoć Isusa Krista nad Napoleonom.
– Nabijte puške – reče Enjolras.
Kako će se držati barikada pod topovskim tanetom? Može li metak načiniti rupu? To je bilo pitanje. Dok su buntovnici nanovo punili puške, topnici su punili top.
U utvrdi je vladao duboki mir.
Top opali, prasak odjeknu.
– Ovdje sam! – viknu jedan veseo glas.
I u isto vrijeme kad je tane palo na barikadu, Gavroche je pao u nju. Gavroche je u barikadi izazvao veći efekt nego tane.
Napomena urednika:
Prijevod Ljube Wiesnera za ovo izdanje nije podvrgnut niti jednom važećem suvremenom hrvatskom pravopisu kako bi se očuvala njegova izvorna autorska, umjetnička i jezična vrijednost iz vremena njegova nastanka. Učinjene su minimalne intervencije u smislu mijenjanja riječi koje su u međuvremenu izgubile ili promijenile značenje te poneka rečenica koja je zbog svoje arhaičnosti iz današnjeg vremena djelovala nerazumljivo.
knjiga prva Rat između četiri zida
Haribda predgrađa Saint-Antoine i Scila predgrađa Temple
Što bi u ponoru nego razgovarao
Rasvjetljenje ili pomračenje
Pet manje, jedan više
Vidik s vrha barikade
Marius uznemiren, Javert lakoničan
Stanje se pogoršava
Topnici hoće biti ozbiljni
Primjena onog starog talenta zvjerokradice i hica nepromašne puške, koji je utjecao na osudu u g. 1796.
Zora
Puščani hitac koji ništa ne promašuje i nikog ne ubija
Nered pristaša reda
Svjetlosti koje prolaze
Gdje će se pročitati ime Enjolrasove drage
Gavroche vani
Kako se od brata postaje otac
Mortuus pater filium moriturum expectat
Orao postao plijen
Jean Valjean osvećuje se
Mrtvi imaju pravo, a živi nemaju krivo
Heroji
Stopa po stopa
Orest gladan, Pilat pijan
Zarobljen
knjiga druga Utroba Levijatana
Zemlja osiromašena morem
Stara povijest kanala
Bruneseau
Nepoznate pojedinosti
Sadašnji napredak
Budući napredak
knjiga treća Blato, ali duša
Kloaka ima svoja iznenađenja
Objašnjenja
Gonjen čovjek
I on nosi svoj križ
Pijesak i žena imaju neku izdajničku finoću
Fontis
Gdjekad se nasjeda tamo gdje mislite da ste prispjeli na obalu
Oderan okrajak kaputa
Marius izgleda mrtav nekome tko se u to razumije
Povratak rasipnog sina svojem životu
Potres u apsolutnom
Djed
knjiga četvrta Javert izvan kolosijeka
Javert izvan kolosijeka
knjiga peta Djed i unuk
Gdje se opet vidi drvo sa zavojem od cinka
Marius, izlazeći iz građanskog rata, sprema se za domaći rat
Marius navaljuje
Gospođica Gillenormand napokon ne nalazi da je zlo
što je g. Fauchelevent ušao s nečim ispod pazuha
Bolje ostaviti novac u šumi nego kod javnog bilježnika
Oba starca čine sve, svaki na svoj način, da Cosette bude sretna
Sanjarenje sa srećom
Dva čovjeka koji se ne mogu pronaći
knjiga šesta Probdjevena noć
16. veljače 1833.
Jean Valjean ima neprestano zavijenu ruku
Nerazdruživi
Immortale jecur
knjiga sedma Posljednji gutljaj
Sedmi krug pakla i osmo nebo
Nejasnoće u otkriću
knjiga osma Spuštanje sumraka
Soba u prizemlju
I drugi koraci unatrag
Sjećaju se vrta u Ulici Plumet
Privlačenje i gašenje
knjiga deveta Posljednji mrak, posljednja zora
Sažaljujmo nesretne, ali opraštajmo sretnima
Posljednji drhtaji svjetiljke bez ulja
Pero teško onome koji je podigao kola Faucheleventova
Crnilo koje pobjeljuje
Noć, iza koje se nalazi dan
Trava raste, kiša briše
victor hugo
Jadnici — Jean Valjean
Roman Victora Hugoa Jadnici jedno je od najznačajnijih djela svjetske književnosti te ujedno, unatoč golemu opsegu, i jedan od prvih modernih bestselera. Prepun živopisnih likova i dinamične radnje koja vuče čitatelja na čitanje, roman nudi nezaboravan užitak za sve ljubitelje književnosti, ali i svevremenu mudrost za svakodnevni život. Ovo je epska priča o grešnosti i milosrđu, ljubavi i mržnji, nadi i očaju, a Jean Valjean je svatko od nas u svojoj slomljenosti i potencijalu za nesebičan i svrhovit život. Stoga su Jadnici nezaboravno štivo koje će u vama probuditi mnoštvo emocija i ostaviti neizbrisiv trag.
Kada pobuna u Ulici Saint-Denis bude ugušena, a njezini sudionici okrutno kažnjeni, Jean Valjean ponovno će učiniti veliko djelo, spasit će jedan život i presudno utjecati na sudbinu i budućnost Cosette. No on, opterećen grijesima prošlosti, počet će duboko propitkivati vlastiti život. I dok svi oko njega pronalaze sreću i nove putove, Jean Valjean morat će zaroniti u vlastitu dušu i odvagnuti sve dobro i loše što je učinio u životu...
ISBN 978-953-235-942-8
