Jadnici tu 1-5 - web pregled

biblioteka književni klasici knjiga peta

Victor Hugo Jadnici

Fantine

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu

Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske

Victor Hugo Jadnici prvi dio

s francuskoga preveo

Ljubo Wiesner

Fantine

g. myriel

Godine 1815. bio je g. Charles-Frangois-Bienvenu Myriel biskupom u Dignu. Bio je to starac od kakvih sedamdeset i pet godina, a sjedio je na biskupskoj stolici u Dignu od godine 1806. Premda se ove stvari ne odnose baš nimalo na sam sadržaj naše pripovijesti, ipak možda neće biti na odmet pribilježiti neke glasove i pogovaranja koji su se prenosili o njemu u vrijeme kad je došao u svoju biskupiju. Jer bilo sad istinito ili lažno, sve ono što se govori o ljudima često vrijedi u njihovu životu, a osobito u njihovoj sudbini isto toliko koliko i ono što čine. G. Myriel bio je sin jednog sudskog savjetnika iz Aixa; potjecao je dakle iz sudskoga plemstva. Pripovijedalo se da ga je otac, želeći da ga sin naslijedi u službi, oženio vrlo mlada, u osamnaestoj ili dvadesetoj godini, kako se to onda vrlo često događalo u sudačkim obiteljima. I premda se tako oženio, Charles Myriel je, kažu, davao ipak vrlo mnogo povoda da se o njemu govori. Bio je lijep, iako nešto onizak. Bio je elegantan, graciozan, duhovit. Cijeli prvi dio njegova života bio je posvećen društvu i ljubavnim pustolovinama. Ali uto dođe revolucija, događaji zaredaše jedan za drugim, a sudačke obitelji budu desetkovane, gonjene, progonjene i raspršiše se na sve strane. G. Charles Myriel je već prvih dana revolucije prebjegao u Italiju. Tu mu umre žena od neke plućne bolesti od koje je dugo bolovala. Djece nisu imali. I što se sad desilo u životu g. Myriela? Slom starog francuskog društva, propast njegove rođene obitelji, tragični prizori iz 1793., užasniji možda bjeguncima koji su ih gledali izdaleka i uveličavali strahom – da nisu oni u njemu porodili misao da se odrekne svijeta i da potraži samoću? Ili da možda nije on, usred kakve zabave ili naklonosti u kojima je provodio život, bio pogođen iznenada jednim od onih tajanstvenih i strahovitih udaraca koji, pogodivši ga u srce, mogu gdjekada oboriti čovjeka, koga inače ne bi mogle uzdrmati društvene ka-

tastrofe, lišavajući ga imetka i načina života? Nitko to ne bi znao kazati. Znalo se samo toliko da je, došavši iz Italije, bio svećenik.

Godine 1804. bio je g. Myriel župnik u Brignollesu. Bio se već jako postarao i živio je sasvim povučeno.

U vrijeme krunidbe došao je u Pariz u nekom poslu svoje župe. Ne zna se kakav je to bio posao, ali između ostalih moćnih lica naumio je bio posjetiti i moliti za svoje župljane g. kardinala Fescha. Jednog dana, kad je car došao u posjet svojemu rođaku, čestiti župnik, koji je čekao u predsoblju, nađe se baš na prolazu Njegova Veličanstva. Napoleon, videći kako ga starac gleda nekako radoznalo, okrene se i upita podrugljivo:

– Tko je taj dobričina što me tako gleda?

– Veličanstvo – odgovori g. Myriel – vi gledate jednog dobrog čovjeka, a ja gledam jednog velikog čovjeka. I jedan i drugi od toga mogu imati samo koristi.

Još istu večer zapita car kardinala za ime župnikovo i naskoro zatim dozna g. Myriel da je imenovan biskupom u Dignu.

Uostalom, koliko je bilo istine u onom što se pripovijedalo o prvom dijelu života g. Myriela? Tko bi to znao? Malo je obitelji poznavalo Myrielovu obitelj prije revolucije.

G. Myriel morao je pretrpjeti sudbu svih onih koji dođu u kakav mali grad, u kojemu ima mnogo usta koja govore, a malo glava koje misle. On je to morao pretrpjeti, premda je bio biskup i možda baš zato što je bio biskup. Uostalom, sve što se pogovaralo o njemu nije bilo ništa drugo nego pogovaranje. Govor, glasovi, riječi. Ili još manje – brbljanje... Bilo sad kako bilo, ljudi su poslije devet godina njegova biskupovanja i življenja u Dignu potpuno zaboravili na sve te glasove i govorkanja, koji u prvi mah zanimaju i zabavljaju male ljude u malim mjestima. Nitko se više nije usuđivao o tome govoriti, nitko se čak nije usuđivao toga sjećati.

G. Myriel došao je u Digne s jednom postarijom djevojkom, gospođicom Baptistinom, svojom sestrom, koja je bila deset godina mlađa od njega.

Sva im je družina bila jedna stara sluškinja, jednako stara kao i gospođica Baptistine, po imenu gospođa Magloire – koja je prije bila samo sluškinja gospodina župnika, sada je sebi pridavala dvostruki naslov: sobarica gospođice i dvorkinja Njegove Presvijetlosti. Gospođica Baptistine bila je dugačka, blijeda, tanka, blaga; živi ideal onoga što razumijevamo pod riječju „poštovanja dostojna”; jer čini se da je nužno da žena bude mati da bi bila poštovana. Ona nije bila nikad lijepa. Sav njezin život, koji nije bio ništa drugo nego niz dobrih djela, prošao je tako da je ostavio na njoj kao neku bjelinu i neki sjaj i kako je ostarjela, dobila je ono što bi se moglo nazvati ljepotom dobrote. Ona mršavost u njenoj mladosti pretvorila se u njenim zrelim godinama u prozračnost, a kroz tu prozračnost vidio se anđeo. To bijaše više duša nego djevojka. Kao da je načinjena od sjenke, jedva da je imala toliko tijela koliko je potrebno da se vidi da je žensko; nešto malo materije prožete svjetlošću; velike oči vazda oborene – jednom riječi: duša na zemlji.

Gospođa Magloire je bila mala starica, bijela, tusta, užurbana, uvijek zadihana, jedno zbog posla, a drugo zbog astme.

Kad je g. Myriel stigao u Digne, njega dočekaše i instaliraše u biskupskoj palači sa svim počastima kakve naređuju carski ukazi, koji stavljaju biskupa odmah iza maršala. Prvi ga posjetiše predstojnik kotara i predsjednik gradskog zastupstva, a on učini prvi posjet generalu i gradonačelniku.

Biskup je instaliran i grad očekivaše vidjeti ga na djelu. ii.

g. myriel postaje njegova presvijetlost bienvenu

Biskupski dvor u Dignu nalazio se odmah do bolnice.

Biskupski dvor bio je prostrana i lijepa kuća, koju je početkom prošlog vijeka dao sagraditi od kamena monsignor Henri

Puget, pariški doktor bogoslovlja, opat simorski, koji je 1712. godine bio biskupom u Dignu. Taj biskupski dvor bio je pravi vlastelinski dom.

Sve je tu bilo gospodsko: odaje biskupove, saloni, sobe, dvorište za doček gostiju, veoma prostrano i s hodnicima ispod arkada po staroj florentinskoj modi, vrtovi zasađeni prekrasnim drvećem. U blagovaonici, dugačkoj i divnoj galeriji koja je bila u prizemlju i gledala u vrtove, a na dan 29. srpnja 1714. ugostio je spomenuti monsignor Henri Puget po svima propisima ove Njihove Presvijetlosti: kneza-nadbiskupa embrunskog Charlesa Brûlarta od Genlisa; kapucina i biskupa grasskog Antoina od Mesgrignyja; velikog priora Francuske Philippa od Vendôma; opata iz Saint-Honoré de Lérinsa; baruna-biskupa venceskog Françoisa od Bertona i Crillona; biskupa glandèvskog Césara od Sabrana i Forcalquiera; te oratorijanca, osobnog propovjednika kraljeva i biskupa seneskog Jeana Soanena. Slike ove sedmorice prečasnih ličnosti resile su biskupsku blagovaonicu, a znameniti datum 29. srpnja 1714. bio je urezan zlatnim slovima na ploči od bijelog mramora.

Bolnica je bila tijesna i niska kuća na jedan kat i uz nju se nalazio mali vrt.

Tri dana poslije svog dolaska posjeti biskup bolnicu. Pošto ju je razgledao, dade zamoliti upravitelja da se potrudi do njega.

– Gospodine upravitelju – reče mu – koliko imate bolesnika u ovaj mah?

– Dvadeset i šest, Vaša Presvijetlosti.

– Tako sam i ja računao – reče biskup.

– Postelje su – nastavi upravitelj – natrpane jedna do druge.

– To sam i sam primijetio.

– Dvorane su nam obične, jednostavne sobe. Zrače se vrlo teško.

– Tako se i meni čini.

– A kad ima nešto sunca, vrt nam je premalen za oporavljenike.

– I ja sam pomislio na to.

– A kad dođu epidemije, kao što smo ove godine imali tifus, a preklani malariju, nakupi se i po stotina bolesnika. Onda ne znamo što da činimo.

– I na to sam bio pomislio.

– Ali što ćemo, Vaša Presvijetlosti? Moramo trpjeti – reče upravitelj bolnice.

Razgovor se vodio u biskupskoj blagovaonici u prizemlju.

Biskup je neko vrijeme pošutio, a onda se odjednom okrene upravitelju.

– Gospodine – reče mu – što mislite, koliko bi kreveta stalo u ovu dvoranu?

– U blagovaonicu Vaše Presvijetlosti? – uzviknu upravitelj zaprepašteno.

Biskup se ogleda amo-tamo po dvorani kao da je mjeri okom i računa.

– Stalo bi posve lako dvadeset postelja – reče tiho, kao da razgovara sam sa sobom, a onda povisi glas: – Znate što, gospodine upravitelju, tu mora da je neka pogreška. Vas ima dvadeset i šest ljudi u nekih pet ili šest malih sobica. A nas je ovdje samo troje, a imamo mjesta za šezdeset ljudi. Vidite, tu je pogreška. Zadržite vi moj stan, a ja ću uzeti vaš. Vratite mi moju kuću. Ova je vaša.

Sutradan se dvadeset i šest bolesnika preselilo u biskupsku palaču, a biskup se preselio u bolnicu.

G. Myriel nije imao nikakva imetka, jer mu je revolucija bila uništila obitelj. Sestra mu je dobivala godišnju rentu od pet stotina franaka, što je međutim u biskupskom dvoru posve dostajalo njezinim osobnim potrebama. G. Myriel pak primao je od države biskupsku plaću od petnaest tisuća franaka. Onog istog dana kad se preselio u bolnicu, rasporedi g. Myriel jednom za svagda tu svotu ovako (mi jednostavno prepisujemo jednu bilješku zapisanu njegovom rukom):

Moji kućni troškovi

Malom sjemeništu 1500 franaka

Misionarskoj kongregaciji 100 franaka

Lazaristima u Montdidieru 100 franaka

Stranim sjemeništima u Parizu 200 franaka

Kongregaciji Svetoga Duha 150 franaka

Vjerskim ustanovama u Svetoj zemlji 100 franaka

Društvima materinskog milosrđa 300 franaka

Isto u Arlesu 50 franaka

Za poboljšanje zatvora 400 franaka

Potpore uhićenicima 500 franaka

Za oslobađanje roditelja zatvorenih zbog duga 1000 franaka

Dodatak plaći siromašnih učitelja u mojoj biskupiji 2000 franaka

Društvima za ishranu u Visokim Alpama 100 franaka

Gospojinskim društvima u Dignu, Manosquu i Sisteronu za besplatni odgoj siromašnih djevojčica 1500 franaka

Ubogarima 6000 franaka

Moje osobne potrebe 1000 franaka ukupno 15.000 franaka

Cijelo vrijeme svoga biskupovanja u Dignu nije g. Myriel mijenjao ništa u ovom svom rasporedu. I to je on zvao, kao što smo vidjeli, svojim kućnim troškovima.

Gospođica Baptistine primila je ovaj raspored bez jedne riječi prigovora. Toj pobožnoj djevojci bio je g. Myriel u isto vrijeme i brat i biskup, prijatelj po prirodi i poglavar po crkvenoj časti. Ona ga je jednostavno ljubila i poštovala. Kad je govorio, ona je slušala; kad je što činio, ona je pristajala. Samo sluškinja, gospođa Magloire, gunđala bi pokatkada i prigovarala. Biskup je, kao što smo vidjeli, ostavio sebi samo tisuću franaka za svoje potrebe, što je zajedno s mirovinom gospođice Baptistine činilo tisuću i pet stotina franaka godišnje. S ovih petnaest stotina franaka godišnje živjele su ove dvije starice i ovaj starac.

Pa ipak, kad bi koji župnik sa sela došao u Digne, opet je biskup imao čime ga ugostiti, hvala štedljivosti gospođe Magloire i pametnoj upravi gospođice Baptistine.

Jednom zgodom, pošto je stanovao tek tri mjeseca u Dignu, reći će g. Myriel:

– Bilo sad kako mu drago, no ja sam ipak jako siromašan!

– Vjerujem! – povika gospođa Magloire. – Vaša Presvijetlost nije zatražila ni onaj dodatak što ga okrug mora dati biskupu za držanje kočije u gradu i za putovanja po biskupiji. Nekad su to biskupi dobivali.

– Gle! – reče biskup. – Imate pravo, gospođo Magloire.

I napiše molbu, zatraži svoj dodatak.

Malo vremena potom okružni savjet, uzevši u pretres biskupovu molbu, odobri mu tri tisuće franaka godišnje pod rubrikom: Dodatak g. biskupu za držanje kočije, za poštanska kola i pastirska putovanja. Purgari su digli silnu viku radi toga i jedan senator carstva, nekadašnji član Savjeta od Pet stotina i pristaša osamnaestog brumaira, nagrađen za to prekrasnim imanjem blizu Digna, napiše ministru bogoštovlja, g. Bigotu de Préameneu, jedno srdito i povjerljivo pisamce, iz kojega doslovce vadimo ove retke:

„Kakva kočija? Što će to u gradu koji nema ni četiri tisuće duša? Kakva poštanska kola i kakva putovanja? Čemu prije svega ta putovanja? I kako se može putovati poštanskim kolima po ovom brdovitom kraju? Tu nema ni cesta. Putuje se samo na konju. Sam most preko Durance u Château-Arnouxu izdrži jedva teret jednih volujskih kola. Svi su ti popovi jednaki. Gramzivci i tvrdice. Ovaj se gradio apostolom kad je došao. A evo ga, sad radi kao svi drugi. Sad mu trebaju i kočija i poštanska kola. Hoće mu se luksuza kao nekadašnjim biskupima. Ah, ti popovi i ta njihova popovština! Neće biti dobra, gospodine grofe, dok nas god car ne oslobodi ovih mantijaša. Dolje papa! (Odnosi s Rimom bili su u to vrijeme napeti.) Što se tiče mene, ja sam samo za Cezara, itd., itd.”

Naprotiv, gospođa Magloire je bila vrlo vesela.

– To je baš izvrsno – rekla je gospođici Baptistini. – Presvijetli

je počeo s dragima, ali jednog dana morao je završiti kod sebe. Sad je valjda uredio svoja dobra djela. Evo jednom i za nas tri tisuće franaka. Ipak jednom!

Tu istu večer napiše biskup i preda svojoj sestri ovakvu cedulju:

Troškovi za kočiju i putovanja

Govedska juha za bolesnike u bolnici 1500 franaka

Društvu materinskog milosrđa u Aixu 250 franaka

Društvu materinskog milosrđa u Draguignanu 250 franaka

Za nahočad 500 franaka

Za siročad 500 franaka ukupno 3000 franaka

Takav je bio proračun g. Myriela.

Što se pak tiče sporednih prihoda biskupskih, kao od oglašenja, od raznih oproštenja, od pomazanja, od propovijedi, od blagoslova crkava i kapela, od vjenčanja itd., biskup ih je utjerivao od bogataša to oštrije što ih je davao sirotinji.

Poslije nekog vremena nagrnuše novčani prilozi. Oni koji imaju, i oni koji nemaju, kucahu na vrata g. Myriela. Jedni traže milostinju, što su je dragi kod njega položili. Biskup je za nepunu godinu dana postao blagajnik svih dobročinstava i blagajnik svih nevolja. Znatne svote prolazile su kroz njegove ruke, ali ništa nije moglo promijeniti način njegova života, pa da uzme i najmanji suvišak za svoje osobne potrebe. Daleko od toga. Kao što je još uvijek više nevolje dolje nego gore, sve je razdao, takoreći, još prije nego što je primio. Milostinja je padala kao voda na suhu zemlju; i mogao je primati novca koliko mu drago, nikada ga nije imao. Tada je otkidao od svojega.

Kako postoji običaj da biskupi stavljaju svoja krsna imena na čelo svojih poruka i pastirskih poslanica, siromasi onoga kraja izabrali su, po nekom nagonu srca, između imena i prezimena biskupovih ono koje je za njih imalo neko značenje, i nisu ga zvali drukčije nego: Presvijetli Bienvenu (što znači: dobrodošao, bogodan). Mi ćemo činiti kao i oni i zvat ćemo ga tako od zgode do zgode. Uostalom, njemu se to ime sviđalo. –Volim to ime – govorio je. – Bienvenu na neki način ispravlja ono „Presvijetli”.

Ne tvrdimo da je slika biskupova, koju smo ovdje iznijeli, vjerojatna, hoćemo samo da kažemo da je vjerna.

dobar biskup – loša biskupija

Premda je g. biskup pretvorio svoju kočiju u milostinju, ipak je od vremena do vremena putovao. Mučna je bila ta njegova digneska biskupija. Ravnica vrlo malo, a bregova vrlo mnogo; cesta gotovo i nema, kao što smo vidjeli; trideset i dvije župe, četrdeset i jedna kapelanija i dvjesto osamdeset i pet kapela. Da se sve to obiđe, nije mali posao. Pa ipak je g. biskup sve to svladao. Ako je blizu, išao je pješke; ako je ravnica, na seljačkim kolima; ako je bregovito, na mazgi. Na putu su ga pratile obje starice. Ako je put bio suviše tegoban za njih, išao je sam.

Jednog dana, jašući tako na magarcu, dođe u Senez, nekadašnju biskupsku rezidenciju. Jahao je, rekli smo, na magarcu, jer mu je kesa toga dana bila tako laka da nije mogao putovati drukčije. Načelnik Seneza dočekao ga na vratima biskupskog dvora i zabezeknuo se kad je vidio biskupa gdje sjahuje s magarca. Oko njega se smijalo nekoliko purgara. – Gospodine načelniče – reći će biskup – i gospodo građani! Ja vidim što vas smeta. Vi mislite da je sa strane jednog siromašnog svećenika velika

oholost jahati marvinče na kojemu je jahao Isus Krist. Ali ja to ne činim iz oholosti, nego po nuždi, vjerujte mi.

Kad je ovako putovao, bio je uvijek strpljiv i blag, i više je razgovarao nego propovijedao. Ni jednu vrlinu nije postavljao na nepristupačne visine. Nikad nije predaleko tražio svoje razloge i primjere. Žiteljima jednoga sela iznosio je na uzor žitelje drugoga sela. U krajevima gdje su ljudi bili tvrdi prema nevoljnicima, govorio je: – Vidite li Briangonce. Oni su siromasima, udovicama i siročadi dali pravo da pokose svoje livade tri dana prije svih drugih. Oni im besplatno poprave njihove kuće kada su ruševne. I zato im je Bog blagoslovio njihov kraj. Ima više od sto godina kako se u njih ne zna za ubojicu.

U selima lakomima na dobit i na žetvu govorio je:

– Gledajte Embrunce. U njih, kad se nekom domaćinu desi da su mu u vrijeme žetve sinovi u vojsci, a kćeri služe u gradu, a on je sam bolestan i ne može, onda ga župnik preporuči s propovjedaonice njegovim susjedima, i u nedjelju, poslije mise, svi ljudi iz sela, muškarci, žene i djeca, pođu na njegovo polje, obave mu žetvu i spreme i slamu i žito u njegov hambar. – Obiteljima koje su zavađene zbog novca ili baštine govorio bi: – Pogledajte planince Devolnjane! Zemlja im je tako divlja da ne čuju slavuja ni jednom u pedeset godina. I vidite, kad tamo umre domaćin, muškarci se dignu i odu u svijet tražiti sebi sreću, a imanje ostane kćerima dok ne nađu sebi muževe. – U krajevima gdje se ljudi vječno svađaju i parniče te gospodari propadaju, plaćaju fiškale i biljege, govorio bi: – Pogledajte one dobre ljude u dolini Queyrasa. Ima ih svega tri tisuće duša. I to vam je cijela mala republika. Nemaju oni ni suca ni ovrhovoditelja. Općinski načelnik obavi tamo sve. On raspiše porez i sudi čisto po savjesti i besplatno svagda kada je to potrebno; dijeli baštine bez nagrade, izriče presude bez pristojbe, i svaki ga sluša, jer je on pravedan čovjek među jednostavnim ljudima. – Selima u kojima nema učitelja navodio bi za primjer i opet sela u Queyrasu: – Znate li kako oni rade? – pitao ih je. – Pošto jedna mala općina

od dvanaest do petnaest kuća ne može uvijek izdržavati učitelja, to se oni slože svi skupa, pa cijela župa plaća i izdržava učitelje koji idu iz sela u selo, provedu osam dana tu, deset dana tamo, i tako redom uče seljake. Ovi učitelji idu i na sajmove, gdje sam ih i sam vidio. Poznaju se po pisaćem peru za šeširom. Koji uče samo čitati, imaju samo jedno pero; koji uče čitati i računati, ti nose dva pera; a koji uče čitati, računati i latinski, ti nose tri pera i to su vrlo učeni ljudi. Ništa na svijetu nije sramotnije od neznanja! Ugledajte se na ljude u Queyrasu!

Tako je on govorio, ozbiljno i očinski, i kad nije imao pri ruci primjera iznalazio bi priče, idući ravno k cilju, s malo riječi, a mnoga slika, baš kao što je bio način Isusa Krista, koji je – uvjeren – uvjeravao. iv.

kakve riječi – takva djela

Razgovor mu je bio ljubazan i veseo. Držao se na visini shvaćanja starica koje su svoj život provodile uza nj, a kad se smijao, čovjek bi rekao da se smije neko obijesno đače.

Gospođa Magloire zvala ga je rado Vaša Visosti. Jednog dana ustane biskup s naslonjača i ode u knjižnicu po neku knjigu. Knjiga se nalazila na najgornjem pretincu, i kako je biskup bio dosta omalen, nije ju mogao dohvatiti. – Gospođo Magloire – reče – donesite mi jednu stolicu. Moja Visost ne dopire do ovog pretinca.

Jedna njegova daleka rođakinja, gospođa grofica od Loa, rijetko bi kada propustila priliku da ne nabroji pred njim ono što je zvala „nadanjima” trojice svojih sinova. Imala je nekoliko rođaka koji su bili vrlo stari, s jednom nogom u grobu, i koje bi njezini sinovi, naravno, naslijedili. Najmlađi sin imao je baštiniti po nekoj tetki dobrih sto tisuća franaka godišnjeg prihoda;

drugi je očekivao od ujaka naslov vojvode; najstariji pak imao je naslijediti pairstvo svojega djeda. Biskup je obično šuteći slušao ovo bezazleno i pojmljivo materinsko razmetanje. Jednom je ipak izgledao zamišljeniji nego obično, dok je gospođa od Loa prepričavala do sitnice sva ta nasljedstva i „nadanja”. Videći biskupa kako šuti, nestrpljivo prekinu svoju priču: – Bože moj, dragi rođače! Ta što ste se zamislili? – Mislim – reći će joj biskup – o nečem neobičnom što se, čini mi se, nalazi u Svetom Augustinu: „Nadajte se samo u onoga koji se ne nasljeđuje.”

Drugi put opet, primivši objavu o smrti nekog plemića iz okolice na kojoj su nadugo i naširoko bila nabrojena ne samo sva dostojanstva pokojnikova, nego i sva feudalna i plemićka svojstva sviju njegovih rođaka, biskup će reći: – Ipak ta smrt ima jaka leđa! Kako su je samo natovarili s naslovima, i kako su ljudi duhoviti pa i sam grob upotrebljavaju za svoju taštinu!

Znao bi se od zgode do zgode i dobroćudno narugati, ali je taj njegov rug uvijek imao neki dublji smisao. Jednom, za vrijeme korizme, dođe u Digne neki mladi kapelan i stane propovijedati u katedrali. Bio je dosta dobar govornik. Propovijedao je o milosrđu. Pozivao je bogataše da daju milostinju oskudnima, da ne dođu u pakao, koji je slikao što je mogao strahovitije, i da dođu u nebo, koje je predstavljao primamljivim i krasnim.

Među slušateljima se nalazio jedan bogati bivši trgovac, strašna škrtica, po imenu Geborand, koji je stekao pola milijuna franaka proizvodeći sukno i razne druge tkanine. Cijeloga svoga vijeka nije taj g. Geborand udijelio milostinje siromaku. Poslije ove propovijedi palo je svima u oči da svake nedjelje daje jedan groš starim prosjakinjama na crkvenim vratima. Prosjakinja je bilo šest da to podijele između sebe. Jednom ga vidje biskup kako dijeli milostinju, pa reče smiješeći se svojoj sestri: – Vidi gospodina Geboranda kako kupuje neba za groš. Neka se samo radilo o milosrđu, on se nije bojao ni biti odbijen, i onda je nalazio takve riječi nad kojima se zamoljeni morao zamisliti. Jednom je kupio priloge za sirotinju u nekom društvu u gradu. Tu

se nalazio i markiz od Champterciera, stari i bogati škrtac koji je znao biti u isto vrijeme i ultrarojalist i ultravolterijanac. Bilo je naime i takvih ljudi. Došavši do njega, biskup ga povuče za ruku: – Gospodine markiže, i vi treba da mi nešto date. Markiz se okrene i odgovori suho: – Vaša Presvijetlosti, ja imam svoju sirotinju. – Pa dajte je meni – reče biskup.

Jednog je dana ovako propovijedao u stolnoj crkvi: – Draga braćo i dobri moji prijatelji! U Francuskoj ima milijun i tristo tisuća seljačkih kuća koje imaju samo tri otvora; osam stotina sedamdeset tisuća koje imaju samo dva otvora: prozor i vrata; i najzad tri stotine četrdeset i šest tisuća koliba koje imaju samo jedan otvor: vrata. Sve je to radi jedne stvari koja se zove: porez na vrata i prozore. Stavite u te kuće siromašne obitelji, stare žene i nejaku djecu, i eto vam groznica i raznih bolesti! Nažalost je tako da Bog ljudima daje uzduh, a zakon im ga prodaje. Ne krivim zakon, ali blagosiljam Boga. U Iseru, Varu, u Gornjim i Donjim Alpama seljaci nemaju ni kolica, već nose đubre na leđima; nemaju ni svijeća, nego pale luč ili svitac kudjelje zamočen u borovu smolu. Tako je svuda u brdovitom kraju Dauphinea. Tamo prave hljeb za šest mjeseci unaprijed, a peku ga na isušenoj goveđoj balegi. Zimi ga sijeku sjekirom i moče dvadeset četiri sata u vodi da bi ga mogli jesti.

Braćo moja, smilujte se! Pogledajte kako se oko vas ljudi muče i zlopate!”

Kako je bio rođeni Provansalac, lako se priučio na sva narječja na jugu. To se jako svidjelo narodu i mnogo pridonijelo tome te je imao pristupa k svakoj duši. I u kolibi i u planini bio je kao u svojoj kući. Znao je najobičnijim načinom kazati najveće stvari. I tako je, govoreći sve jezike, ulazio u sve duše.

Uostalom, on je sa svima bio jednak. Kakav je bio ljudima od svijeta, takav je bio i ljudima iz naroda.

Ništa nije osuđivao prenaglo, a da nije prije toga uzeo u obzir sve okolnosti. Uvijek bi govorio: – Da vidimo najprije put kojim je pogreška išla.

Nazivajući sam sebe bivšim grešnikom, on nije znao za nepomirljivost strogoga morala i ispovijedao je bez mrgođenja mračnih moralista takvih načela, koja bi se otprilike dala svesti na ovo:

„Čovjek ima na sebi tijelo, koje mu je u isti mah i teret i napast. On ga nosi i pokorava mu se. On treba da pazi na njega, da ga umjerava, da ga zauzdava, i da mu se ne pokori do krajnje nužde. Ako mu se pokori, onda u tome može biti i grijeha, ali takav je grijeh oprostiv. To je doduše pad, ali to je pad na koljena koji može završiti i molitvom.” „Biti svetac – to je iznimka; biti pravednik – to je pravilo. Bludite, posrćite, griješite, ali budite pravednici.”

„Griješiti što se može manje – to je zakon čovjeka. Ne griješiti nimalo – to je san anđela. Sve što je zemaljsko, podložno je grijehu. Grijeh nosi svijet.”

Videći kako svijet odmah skoči i odmah se na nešto naljuti, rekao bi smiješeći se: – Vidi, vidi, i to mi je neko zločinstvo, koje svak čini. Gle licemjera kako su se pomamili i hite da čas prije prosvjeduju i sebe pokriju!

Gledao je kroz prste ženskinji i sirotinji, koji snose teret ljudskoga društva. I rekao bi: – Pogreške žena, djece, slugu, slabih, nevoljnih i neukih – to su pogreške muževa, očeva, gospodara, jakih, bogatih i učenih.

Govorio bi i ovo: – One koji ne znaju poučite što više možete. Društvo je krivo što ne daje svakomu besplatnu obuku; ono je odgovorno za mrak što ga proizvodi. Pogdjekoja je duša puna mraka, a grijeh se čini u mraku. Nije kriv onaj koji čini grijeh, već onaj koji čini mrak. Kako se vidi, on je o svemu sudio na neki osobit i svoj način. Čini mi se da je to naučio iz Evanđelja.

Jedanput čuje u društvu o nekom kriminalnom procesu, koji je upravo bio pred istražnim sudcem i doskora je trebalo doći do glavne rasprave. Radilo se o nekom jadniku koji je iz ljubavi prema ženi i prema djetetu, koje je imao s njom, a nemajući nikakva prihoda, počeo krivotvoriti novac. To se u ono vrijeme

kažnjavalo još smrću. Ženu su mu uhvatili čim je prvi put pokušala proturiti lažni novac što ga je on pravio. Nju su uhitili, ali su imali dokaza samo protiv nje. Ona je jedina mogla opteretiti svog muža i upropastiti ga svojim priznanjem. Ali ona je poricala. Sudac istražitelj je navaljivao. Ona je i nadalje poricala. Tada se državni odvjetnik dosjeti lukavstvu. Izmisli da joj je muž nevjeran, i vješto sastavljenim odlomcima njegovih pisama uspije mu uvjeriti jadnicu da ima suparnicu i da je muž vara. I tako ona, očajna od ljubomore, oda svog muža, prizna sve i posvjedoči. Čovjek je propao. Naskoro je imao osvanuti na glavnoj raspravi zajedno sa sukrivkom. Ta se stvar pripovijedala, i svak se divio vještini državnog odvjetnika. Upleo je u stvar ljubomoru i učinio da srdžba iznese istinu na vidik, a osveta da pomogne pravdi. Biskup je slušao cijelu tu priču vrlo mirno. Kad pripovjedač svrši, upita:

– Tko će suditi tome čovjeku i toj ženi?

– Sud.

– A tko će suditi gospodinu državnom odvjetniku? – upita biskup. Jednom se u Dignu desio jedan tragičan događaj. Jednog su čovjeka osudili na smrt zbog umorstva. Bio je to jedan nesretnik ni mnogo učen, ni sasvim neznalica. Išao je po sajmovima i izvodio pelivanstva, a bio je i sajamski pisar. Njegov proces je mnogo zanimao ljude u gradu. Uoči dana kad će ga pogubiti, razboli se tamnički ispovjednik. Trebalo je naći svećenika koji će biti uz osuđenoga u njegovim posljednjim časovima. Pođu po župnika. On odbije, rekavši: – To nije moj posao. Što me se tiče taj pelivan? Osim toga, ja sam i bolestan. Uostalom, moje mjesto nije tamo. – Jave biskupu što je župnik odgovorio, a on reče: – Gospodin župnik ima pravo. To i nije njegovo mjesto, nego moje.

I istoga časa pođe u tamnicu, spusti se u pelivanovu ćeliju, zovne ga po imenu, uze ga za ruku i stade mu govoriti. Proveo je uz njega cijeli dan i cijelu noć, zaboravio i na hranu i na odmor, moleći Boga za dušu osuđenikovu i moleći osuđenika

za svoju vlastitu dušu. Govorio mu najbolje istine, koje su najjednostavnije. Bio mu je otac, brat, prijatelj, a biskup samo za blagoslov. Učio ga svemu, tješeći ga i hrabreći. Taj čovjek je htio umrijeti kao očajnik. Smrt mu je izgledala kao neka provalija. Stojeći u drhtavici na tome grozovitom pragu, on se s užasom trzao natrag. Nije bio dovoljno neuk da bi bio sasvim ravnodušan. Smrtna osuda, pa taj strašni proces razvalili su takoreći ovdje-ondje oko njega onu ogradu koja nam zaklanja tajnu stvari i koju mi životom nazivamo. Kroz te kobne prolome on je neprestano gledao izvan ovoga svijeta i nije vidio ništa drugo do pomrčinu. Biskup ga je naučio da vidi svjetlost.

Sutradan, kad su došli voditi nesretnika, biskup je bio tu. On pođe s njim i pokaza se svjetini u ljubičastoj haljini, s biskupskim križem oko vrata, idući uporedo s tim jadnikom kojega su vodili u lancima.

S njime je sjeo u kola, s njime se popeo i na stratište. Osuđenik, jučer još onako sumoran i klonuo, bijaše sada vedar i svijetao. Osjećao je da mu se duša umirila i nadao se u Boga. Biskup ga poljubi i prije nego što će pasti nož, reče mu: – Koga čovjek ubija, toga Bog uskrsava; koga braća tjeraju, taj se ocu vraća. Moli se, vjeruj, uđi u život! Otac te čeka! – Kad je silazio sa stratišta, tako mu je nešto sjalo u očima da se svijet razmaknuo i poredao u redove. Nije se znalo što je više zadivljavalo: bljedoća ili vedrina njegova. Vrativši se u svoj skromni stan, koji je smiješeći se nazivao svojom palačom, reče sestri: – Odslužio sam biskupsku misu.

Kako je već uobičajeno da se najuzvišenije stvari najmanje razumiju, tako se i sada u gradu našlo ljudi koji rekoše, tumačeći biskupovo držanje: – To je afektiranje. – Tako se uostalom govorilo samo u gospodskim krugovima. Narod, koji ne vidi lukavstva u svetim stvarima, bio je ganut i zadivljen.

Što se pak tiče biskupa, on je, vidjevši giljotinu, bio tako potresen da je prošlo mnogo vremena dok se oporavio.

I doista, stratište, kad ga čovjek vidi, onako spremno i uspravljeno, ima u sebi nešto od čega se čovjeku pamet zamuti. Može

čovjek biti u neku ruku i ravnodušan prema smrtnoj kazni, može ne biti ni za ni protiv nje, ali to je samo dotle dok ne vidi očima giljotinu; ali ako se nađe pred njom, to ga potrese tako silno i strahovito da se mora smjesta odlučiti ili za nju ili protiv nje. Jedni joj se dive, kao De Maistre; drugi je proklinju, kao Beccarija. Giljotina je otvrdnulost zakona; ona se zove osvetnica; ona sama nije neutralna, pa ne da ni vama da budete neutralni. Tko je vidi, toga potrese najtajnija drhtavica. Sva društvena pitanja dižu oko toga noža svoje upitnike. Stratište je priviđenje. Stratište nije neki drveni instrument, stratište nije stroj; stratište nije mrtvi mehanizam sazdan od drveta, od gvožđa i od konopaca. Stratište je, rekao bi čovjek, neka vrsta stvorenja, koje ima ne znam kakvu mračnu inicijativu; reklo bi se da taj instrument vidi, da taj stroj čuje, da taj mehanizam razumije, da to drvo, to željezo i ta užeta imaju volju, da hoće. U groznim mislima koje obuzimaju čovjeka kad vidi giljotinu, stratište mu izgleda strahovito i miješa se s onim što čini. Stratište je suučesnik krvnikov; ono proždire; ono jede meso, ono pije krv. Stratište je neka vrsta čudovišta koje su sagradili sudac i tesar, neka sablast koja živi nekim gnusnim životom, od smrti koju zadaje. Zato je dojam od njega strašan i dubok. Dan poslije smaknuća i još mnogo dana poslije toga izgledao je biskup potpuno klonuo. Ona gotovo prisiljena vedrina u trenutku osuđenikove smrti potpuno je iščezla. Neprestano ga je progonila utvara društvene pravde. On, koji se obično sa svakog svojeg posla vraćao tako veseo i zadovoljan, izgledao je sada kao da sam sebi predbacuje. Na časove je razgovarao sam sa sobom i gunđao poluglasno neke mračne riječi. Evo što je jednu večer čula i upamtila njegova sestra: – Nisam vjerovao da će to biti tako užasna stvar. Ne valja se previše udubiti u zakon božanski pa ne vidjeti zakon čovječanski. Smrt pripada samo Bogu. Kojim pravom ljudi diraju u tu nepoznatu stvar?

S vremenom su ovi utisci izblijedjeli i valjda potpuno iščezli. Ljudi su međutim primijetili da biskup od tog vremena izbjegava mjesto na kojemu se obavljaju smaknuća.

G. Myriela se moglo u svako doba zvati bolesniku ili umirućemu. Smatrao je to svojom najvećom dužnošću i svojim najprečim zanimanjem. Obitelji bez oca ili roditelja nisu ga trebale ni zvati, sam im je dolazio. Znao je tako sjesti i dugo šutjeti kraj čovjeka koji je izgubio ljubljenu ženu, ili kraj majke kojoj je umrlo dijete. I kao što je znao kad treba šutjeti, isto je tako znao i kad treba govoriti. Kako je samo znao tješiti! Nije on nastojao ublažiti bol zaboravom, nego je uvećati nadom i učiniti je dostojnom. Govorio je: – Dobro pazite kako ćete pristupiti k mrtvima. Ne mislite o onom što trune. Gledajte dobro, pa ćete vidjeti u dubini neba svjetlost vašeg dragog pokojnika. – Znao je da vjera spašava. Čovjeka, koji bi očajavao, nastojao je da savjetuje i ublaži, pokazavši mu prstom čovjeka koji sve to mirno snosi. Nastojao je da tugu, koja gleda u grob, preobrati na taj način što bi joj pokazao tugu koja gleda u zvijezde.

v.

kako je presvijetli bienvenu dugo nosio svoje mantije

Domaći život g. Myriela bio je ispunjen istim mislima kao i njegov javni život. Da je netko izbliza mogao vidjeti sirotinju, u kojoj od svoje volje živi g. biskup digneski, ona bi mu pružila ozbiljan i divan prizor. Kao svi stari i misaoni ljudi, spavao je vrlo malo, ali dubokim i krepkim snom. Ujutro je proveo jedan sat u mislima, a onda bi služio jutarnju misu u katedrali, a sutra u svojoj kapeli. Poslije mise doručkovao bi komad ražena hljeba, zamačući ga u mlijeko svojih krava. Poslije toga je radio. Svaki biskup ima mnogo posla. On mora svaki dan primiti i saslušati tajnika biskupije, koji je obično kanonik, a osim toga i svoje velike kapelane. Mora nadzirati kongregacije, davati povlastice, pregledati i ocijeniti cijelu knjižaru nabožnih knjiga,

kao što su molitvenici, brevijari, katekizmi za biskupiju itd.; mora pisati pastirske poslanice, pročitati i odobriti predložene propovijedi, miriti zavađene župnike i načelnike, voditi vjersku i upravnu korespondenciju, imajući s jedne strane državu, a s druge strane Svetu Stolicu – jednom riječi: tisuću poslova.

Vrijeme koje mu je preostajalo iza tih tisuću poslova, iza njegovih misa i molitava, to vrijeme posvećivao je g. Myriel nevoljnima, bolesnima i ucviljenima; a daljnje vrijeme što bi mu preostajalo od ucviljenih, bolnih i nevoljnih posvećivao bi radu. Sada bi okopavao vrt, sad opet čitao ili pisao. Za oba ova posla imao je istu riječ; i jedno i drugo značilo je njemu obrađivati vrt. – Um je vrt – govorio bi on. Opodne je ručao. Ručak mu je bio sličan doručku.

Oko dva sata, kad je lijepo vrijeme, izlazio je i šetao pješice po polju i po gradu, zalazeći u siromašne kuće. Išao je uvijek sam, duboko zamišljen, gledajući preda se, podupirući se dugom palicom. Nosio je ljubičast ogrtač, podstavljen i topao, na nogama ljubičaste čarape i proste cipele, a na glavi nizak šešir, kroz čija su se tri roga pomaljale tri kite od zlatnih zrnaca.

Svuda bi bila prava svečanost kad bi se on pojavio. Čovjek bi rekao da njegov dolazak donosi neku svjetlost, neku toplotu. Starci i djeca izlazili su na prag pred biskupa kao pred sunce. On je davao blagoslov i bivao blagoslivljan. Tko bi god imao kakovu nevolju, tomu su pokazivali njegovu kuću. Ovdje ondje zastao bi, razgovarao s dječacima i djevojčicama i osmjehivao se majkama. Dok je imao novca, posjećivao je siromake; kad ga nije imao, posjećivao bi bogataše.

Pošto je dugo nosio svoje mantije, a nije htio da se to vidi, uvijek bi izlazio u grad u svom ljubičastom ogrtaču. To mu je ljeti donekle smetalo.

Uvečer, u osam i po sati, večerao bi sa svojom sestrom, a gospođa Magloire stajala bi iza njih i dvorila ih za stolom. Ništa skromnije od tog obroka. Ako bi se ipak našao kod biskupa na večeri koji od njegovih župnika, gospođa Magloire bi iskoristila

tu priliku da posluži Njegovu Presvijetlost kakvom dobrom ribom iz ribnjaka ili kakvom boljom divljači. Svaki je župnik bio izgovor za dobar ručak, i biskup to nije branio. Inače se njegov obični obrok sastojao od čorbe i variva, kuhana u vodi. Zato se i govorilo u gradu: – Kad biskup ne ruča popovski, on ruča isposnički.

Poslije večere razgovarao se jedno pola sata s gospođicom Baptistinom i gospođom Magloire, a onda bi otišao u svoju sobu i pisao čas na listićima papira, a čas po okrajcima kakve knjige. Bio je on književnik i u neku ruku učenjak. Ostavio je pet-šest dosta zanimljivih rukopisa, među ostalim i jednu raspravu o stihu iz Knjige postanka: U početku Duh Božji lebdio je nad vodom. S ovim on uspoređuje tri teksta: arapsku verziju koja veli: Vjetrovi Božji puhahu; Josipa Flavija koji veli:  Vjetar s visina svaljivao se na zemlju; i konačno Onkelosovu kaldejsku inačicu koja glasi: Vjetar, koji je dolazio od Boga, puhao je po licu voda. U drugoj jednoj raspravi ocjenjuje on bogoslovska djela Hugoa, biskupa ptolemejskog, praujaka ovoga što piše ovu knjigu, i dokazuje da tome biskupu valja pripisati razna djelca, izdana prošlog vijeka pod pseudonimom Barleycourt.

Gdjekad bi za vrijeme čitanja, pa ma kakvu knjigu imao u rukama, zapao najedanput u duboke misli, iz kojih bi se prenuo da napiše nekoliko redaka na listovima iste knjige. Ti redci često nisu bili ni u kakvoj vezi s knjigom na kojoj su bili zapisani. Pred očima nam je jedna njegova bilješka, što ju je napisao na jednom listu u knjizi, koja se zove: Korespondencija lorda Germaina s generalima Clintonom, Cornwallisom i admiralima američke pomorske postaje. U Versaillesu u knjižari Poingotovo, i u Parizu u knjižari Pissotovoj, Augustinski kej.  Evo te bilješke:

„O Ti koji jesi!

Knjiga propovjednika Te zove Svemoćnim, Makabejci Te zovu Stvoriteljem, Poslanica Efežanima zove Te Slobodom, Baruh Te zove Beskonačnošću, Psalmi Te zovu Mudrošću i Istinom, Ivan

Te zove Svjetlošću, Kraljevi te zovu Gospodom, Knjiga izlaska Te zove Providnošću, Knjiga Levita Svetinjom, Jezdra Pravdom, Knjiga poslanja Te zove Bogom, čovjek Te zove Ocem, ali Solomun Te zove Milosrđem i to je najljepše od sviju imena Tvojih.”

Oko devet sati uvečer žene bi se povlačile i odlazile u svoje sobe, na gornjem katu, ostavljajući ga samog do ujutro u prizemlju.

Ovdje je potrebno da točno opišemo stan g. biskupa u Dignu. vi.

kome je povjeravao da mu čuva kuću

Kuća u kojoj je stanovao sastojala se, kao što smo već rekli, od prizemlja i jednoga kata: tri sobe u prizemlju, tri sobe na prvom katu, a gore tavan. Iza kuće se nalazio vrt od četvrt jutra. Žene su stanovale na prvome katu. Biskup je stanovao u prizemlju. Prva soba s ulice služila mu je kao blagovaonica, druga soba kao soba za spavanje, a treća kao kapela. Iz te kapele moglo se izaći samo kroza sobu za spavanje, a iz sobe za spavanje samo kroz blagovaonicu. U dnu kapele bilo je jedno zatvoreno odjeljenje s posteljom za goste. Biskup je tu postelju davao župnicima sa sela koji bi po svom ili po župničkom poslu dolazili u Digne.

Bolnička ljekarna, mala zgrada, dozidana uz kuću, a okrenuta u vrt, bila je pretvorena u kuhinju i podrum.

Osim toga se u vrtu nalazila staja, nekadašnja bolnička kuhinja, u kojoj je biskup držao dvije krave. Bez obzira na to koliko su mu davale mlijeka, on je svakog jutra slao polovicu za bolesnike u bolnici. – Plaćam i ja svoju daću – govorio je.

Njegova je soba bila dosta velika i zimi se dosta teško grijala. Kako su drva u Dignu vrlo skupa, biskup se dosjetio pa je dao u zgradi, gdje su bile krave, pregraditi od dasaka jednu sobicu. Tu je provodio večeri kad je bila velika zima. To je on zvao svojim – zimskim salonom.

U tom zimskom salonu, kao i u blagovaonici, nije bilo drugog pokućstva do jedan veliki stol na četiri noge i četiri slamnata stolca. Blagovaonica je bila još ukrašena starim ormarom za posuđe u prostoj ružičastoj boji. Od sličnog ormara, koji je bio pokriven čistim bijelim plahtama i čipkama, biskup je sebi napravio oltar u svojoj kapeli. Njegove bogate pokajnice i pobožne žene iz Digna često su između sebe skupljale novac da se kupi za biskupovu kapelu lijep oltar; on je uzimao taj novac i davao ga sirotinji. – Najljepši oltar – govorio je – to je duša utješenog nesretnika koji se zahvaljuje Bogu.

U kapeli je imao dva slamna stolca, a u sobi za spavanje jedan naslonjač s ručnim naslonima, također od slame. Kad bi slučajno došlo u jedan mah sedam osoba, načelnik ili general, ili stožer gradske posade, ili nekoliko đaka iz malog sjemeništa, moralo se trčati u staju po stolce iz zimskog salona, u kapelu po ona dva stolca, u sobu za spavanje po naslonjač; tako bi se nekako skupilo do jedanaest sjedala. Kod svakog novog posjeta iznosio se po jedan stolac iz koje sobe.

Kadšto se dogodi pa u posjet dođe dvanaest ljudi; tada je biskup skrivao svoju nepriliku tako da je stajao kraj vatre ako je zima, ili predlagao šetnju po vrtu ako je ljeto.

Bio je doduše još jedan stolac u onoj zatvorenoj pregradi u kapeli, ali mu se slama napola raspala, a osim toga je imao samo tri noge, pa se na njemu moglo sjediti samo tako da se prisloni uza zid. I gospođica Baptistine imala je u svojoj sobi jedan vrlo veliki drveni naslonjač, nekad pozlaćen i presvučen šarenom svilom, ali se taj naslonjač morao unijeti u gornji kat kroz prozor, pošto su stube bile preuske; on se dakle nije mogao uzeti u obzir kao pokretni dio pokućstva. Gospođica Baptistine sanjala je uvijek da će kupiti salonski namještaj od žute utrehtske svile s rozetama i od mahagonija, i kad je vidjela da je kroz pet godina uštedjela u tu svrhu samo četrdeset dva i pol franka, ona je konačno odustala od toga. Uostalom, tko je na svijetu dostigao svoj ideal?

Ništa nije jednostavnije nego zamisliti biskupovu sobu za spavanje. Staklena vrata gledaju u vrt; prema njima krevet, željezni bolnički krevet natkriven baldahinom od zelenog serža; iza kreveta, za zavjesom, toaletni pribor koji odaje nekadašnje navike čovjeka od svijeta; dvoja vrata, od kojih jedna, ona do kamina, vode u kapelu, a druga, ona do biblioteke, u blagovaonicu. Biblioteka – to je velik staklen ormar pun knjiga; kamin – od drveta bojadisan kao mramor, obično bez vatre; nad kaminom, na mjestu gdje obično stoji ogledalo, stoji raspelo od posrebrenog bakra, s kog se srebro već otrlo, i to je raspelo pričvršćeno na istrošen crni baršun u drvenom okviru s kojega je nestalo pozlate. Do staklenih vrata stoji velik stol s tintarnicom, zatrpan neredom papira i debelim knjigama. Pred stolom slamnati naslonjač. Pred krevetom jedan stolac, donesen iz kapele.

Na zidu, s obje strane kreveta, vise dvije slike u duguljastim okvirima. Na rubu platna do samih slika govore sitni zapisi u zlatnim slovima da je jedna od tih slika opat de Chaliot, biskup saint-claudski, a druga opat Tourteau, generalni vikar u Agdu, opat u Grand-Champu biskupije chartreske. Doselivši se u tu sobu poslije bolničkih bolesnika, biskup je tu zatekao i te slike i ostavio ih na njihovu mjestu. To su bili svećenici, a sigurno i darovatelji bolnice, dakle dva razloga da ih on ne dira. Sve što je znao o njima bilo je to da ih je kralj postavio – jednog za biskupa, a drugog za generalnog vikara u jedan te isti dan, to jest 27. travnja 1785. Kad je jednom gospođa Magloire skinula slike da ih očisti, biskup je to našao zapisano izblijedjelom tintom na komadiću papira, koji je sa četiri priljepnice bio pričvršćen na poleđini slike opata grand-champskog. Na prozoru je imao neku starinsku zavjesu od proste vune, koja se najposlije tako istrošila da je gospođa Magloire morala nasred srijede napraviti veliki šav samo da se ne bi nova kupovala. Taj šav je bio u obliku križa. – Kako je to lijepo ispalo –govorio je biskup.

Sve sobe u kući, i one u prizemlju i one u prvom katu, sve bez iznimke bile su okrečene prostim bijelim vapnom, kao u vojarnama i bolnicama.

Ipak je gospođa Magloire, kao što ćemo kasnije vidjeti, pronašla posljednjih godina ispod starih tapeta neke slikarije koje su krasile sobu gospođice Baptistine. Jer prije nego što će postati bolnicom, ova je kuća bila gradska vijećnica. Otuda to ukrašavanje. Sobe su bile popođene crvenom ciglom, koja se prala svakoga tjedna, a pred svakim krevetom nalazila se slamnata prostirka. Uostalom, cijela je kuća bila izvanredno čista, hvala brizi ovih dviju žena. To je bio jedini luksuz koji je biskup dopuštao. – Time se sirotinji ništa ne oduzima – govorio je.

Treba ipak priznati da mu je od nekadašnjeg imetka ostao jedan srebrni pribor za jelo za šest osoba i jedna velika žlica za juhu, i sva sretna promatrala je gospođa Magloire svakog dana te stvarce kako se gospodski ljeskaju na grubom bijelom stolnjaku. I pošto ovdje slikamo digneskog biskupa onakvog kakav je doista bio, moramo dodati da mu se više puta desilo da kaže: – Teško bih se odrekao srebrnog posuđa kod jela.

Tom srebrnom posuđu valja dodati i dva velika svijećnjaka od masivnog srebra, koje je baštinio od djedove sestre. U ta dva svijećnjaka bile su utaknute dvije velike voštane svijeće, i oni su obično stajali na biskupovu kaminu. Kad je imao goste na večeri, upalila bi gospođa Magloire oba svijećnjaka i stavila ih na stol.

U biskupovoj sobi, nad njegovom posteljom, nalazio se mali uzidani ormar u koji je gospođa Magloire spremala tih šest komada stolnoga pribora i veliku žlicu za juhu. Treba reći da se ključ nije nikad vadio iz ključanice.

Vrt, malko nagrđen ružnim ogradama, o kojima smo govorili, imao je četiri ukrštene staze koje su polazile od jednog bazena; druga staza okružavala je cijeli vrt tik do bijelog zida koji ga je ograničavao. Između ovih staza nalazile su se četiri gredice, obrubljene zimzelenom. Na tri gredice uzgajala je gospođa Ma-

gloire povrće, na četvrtoj je sam biskup sadio cvijeće. Tu i tamo raslo je nekoliko voćaka.

Jednom zgodom reče mu gospođa Magloire s nekom blagom zajedljivošću: – Vama, Presvijetli, koji sve iskorišćujete, ovo je posve beskorisna gredica. Bolje bi bilo da tu raste salata nego cvijeće. – Varate se, gospođo Magloire – odgovori joj biskup. – Lijepo je isto tako korisno kao i ono što je korisno. – Poslije kratke šutnje doda: – Možda još i više.

Ta gredica, sastavljena od tri ili četiri manje, zanimala je g. biskupa isto toliko koliko i njegove knjige. On je oko nje volio provesti jedan-dva sata, režući, čupajući drač, kopajući ovdje-ondje jamice po zemlji u koje bi zakopao sjeme. Nije mrzio kukce u tolikoj mjeri u kolikoj bi to činio jedan vrtlar. Uostalom, njega nije zanimala botanika; nije on znao ni za vrste ni za podvrste. On nije proučavao biljke, on je volio cvijeće. Veoma je poštovao učene ljude, no još je više poštovao neučene, i ne ogriješivši se nikad o ta dva svoja poštovanja, zalijevao je svoje gredice svake ljetne večeri zelenom kantom od lima.

Na kući nije bilo ni jednih vrata koja bi se mogla zaključati. Vrata blagovaonice na koja se, kao što smo rekli, izlazilo ravno na trg pred stolnom crkvom, imala su nekada brave i željezne zasune kao vrata tamnice. Biskup je dao skinuti svu tu gvožđariju, i vrata su se zatvarala noću i danju samo običnom kvakom. Makar koji prolaznik, makar u koje doba, trebao ih je samo gurnuti pa da uđe. U početku su obje žene bile jako uznemirene zbog tih vrata koja se nisu nikad zatvarala, ali im je biskup rekao: – Možete metnuti ključanice na vaša vrata, ako vas to veseli. – Najzad su one pristale uz njegovo pouzdanje, ili su se bar činile kao da jesu. Jedino je gospođa Magloire imala pogdjekada nastupe straha. Što se biskupa tiče, njegova je misao objašnjena, ili bar nabačena u ova tri retka što ih je napisao sa strane na jednoj Bibliji: „Razlika je u ovome: vrata liječnikova ne smiju biti nikada zatvorena; vrata svećenikova moraju uvijek biti otvorena.”

Napomena urednika:

Prijevod Ljube Wiesnera za ovo izdanje nije podvrgnut niti jednom važećem suvremenom hrvatskom pravopisu kako bi se očuvala njegova izvorna autorska, umjetnička i jezična vrijednost iz vremena njegova nastanka. Učinjene su minimalne intervencije u smislu mijenjanja riječi koje su u međuvremenu izgubile ili promijenile značenje te poneka rečenica koja je zbog svoje arhaičnosti iz današnjeg vremena djelovala nerazumljivo.

knjiga prva Pravednik

G. Myriel

G. Myriel postaje njegova presvijetlost Bienvenu

Dobar biskup – loša biskupija

Kakve riječi – takva djela

Kako je presvijetli Bienvenu dugo nosio svoje mantije

Kome je povjeravao da mu čuva kuću

Cravatte

Filozofija uz čašu

Sestra o bratu

Biskup pred neznanom svjetlošću

Jedna ograda

Osamljenost Monsignora Bienvenua

U što je vjerovao

Što je mislio

druga Pad

Večer poslije jednog dana pješačenja

Mudrome savjetuju da bude oprezan

Heroizam strpljive poslušnosti

Nešto o sirarnicama u Pontarlieru

Duševni mir

Jean Valjean

Unutrašnjost očajanja

Ocean i sjenka

Nova ogorčenost

Probuđen čovjek

Što čini

Biskup radi

Mali Gervais

knjiga treća U godini 1817. Godina 1817.

Dvostruki kvartet

Četvorica i četiri

Tholomyès je tako veseo da pjeva jednu španjolsku pjesmu

Kod bombarde

Poglavlje u kom se obožava

Tholomyèsova mudrost

Smrt jednoga konja

Veseli konac veselja

knjiga četvrta Povjeriti znači gdjekada i izdati

Jedna majka sreće drugu majku

Prvi nacrt dvaju sumnjivih lica

Ševa

knjiga peta Padanje

Povijest jednog napretka u proizvodnji crne staklarije

Madeleine

Ulošci kod Laffitta

G. Madeleine u koroti

Nejasna svjetlost na obzorju

Čiča Fauchelevent

Fauchelevent je postao vrtlar u Parizu

Gospođa Victurnien daje trideset i pet franaka za moral

Uspjeh gospođe Victurnien

Nastavak uspjeha

Christus nos liberavit

Zabavice gospodina Bamataboisa

Rješenje nekoliko pitanja općinskog redarstva

knjiga šesta Javert

Početak odmora

Kako od Jeana može postati Champ

knjiga sedma Slučaj Champmathieu

Sestra Simplicija

Oštroumnost gazde Scaufflairea

Bura u jednoj lubanji

Oblici patnje za vrijeme sna

Slomljeni kotač

Napast sestre Simplicije

Putnik pri dolasku sprema sve za povratak

Posebna ulaznica

Mjesto gdje se koješta doznaje

Sustav poricanja

Champmathieu se sve više čudi

knjiga osma Protuudar

U kojem ogledalu gleda g. Madeleine svoje vlasi

Fantinina sreća

Javert zadovoljan

Vlast uzima svoje pravo

Pristojan grob

victor hugo

Jadnici

Prvi dio: Fantine

Roman Victora Hugoa Jadnici jedno je od najznačajnijih djela svjetske književnosti te ujedno, unatoč golemu opsegu, i jedan od prvih modernih bestselera. Prepun živopisnih likova i dinamične radnje koja vuče čitatelja na čitanje, roman nudi nezaboravan užitak za sve ljubitelje književnosti, ali i svevremenu mudrost za svakodnevni život. Ovo je epska priča o grešnosti i milosrđu, ljubavi i mržnji, nadi i očaju, a Jean Valjean je svatko od nas usvojoj slomljenosti i potencijalu za nesebičan i svrhovit život. Stoga su Jadnici nezaboravno štivo koje će u vama probuditi mnoštvo emocija i ostaviti neizbrisiv trag.

U prvom dijelu ovoga romana upoznajemo Jeana Valjeana, čovjeka koji je proveo devetnaest godina u zatvoru zbog krađe jednog kruha kojim je pokušao nahraniti gladnu djecu svoje sestre.

On izlazi iz zatvora, ali i dalje je sklon lopovluku, no kad doživi opraštanje, velikodušnost i ljubav ondje gdje ih nije očekivao, uvjerava se da je životna promjena moguća. Unatoč ponekad prijekoj naravi, kreće putem dobra koje će činiti gdje god bude mogao. Naslovni je lik prvoga romana Fantine, mlada i lakovjerna žena koja će povjerovati slatkorječivom bogataškom sinu s kojim će dobiti dijete i koji će je bešćutno napustiti. Njezina borba za djetetov život odvest će je na put bez povratka...

ISBN 978-953-235-885-8

biblioteka književni klasici knjiga šesta

Victor Hugo Jadnici Cosette

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu

Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske

Victor Hugo Jadnici drugi dio Cosette

s francuskoga preveo

Ljubo Wiesner

Waterloo

što se sve može sresti kad se ide iz nivellesa

Lanjske godine (1861.), jednog lijepog svibanjskog jutra, jedan putnik, ovaj koji piše ovu pripovijest, dolazeći iz Nivellesa išao je prema La Hulpi. Išao je pješice. On se između dva reda stabala držao širokog popločanog puta, izvijuganog preko brežuljaka koji se nižu jedan za drugim, uzdižu put i spuštaju ga naniže i tako stvaraju kao neke goleme valove. Putnik je prošao mimo Lilloisa i Bois-Seigneur-Isaaca. Na zapadu je vidio zvonik od škriljevca u Braine-l'Alleudu, koji je sličan prevrnutoj vazi. Iza sebe, na visini, ostavio je šumu, a na zavoju nekog puta, kraj neke crvotočne grede s natpisom Stara ograda br. 4, ostavio jednu krčmu, koja je imala na svom pročelju ovaj natpis: Kod četiri strane svijeta, kavana Echabeau.

Pola četvrti milje daleko od ove krčme dođe u dno male doline kojom protječe voda što dolazi ispod jednog svoda probijenog kroz nasip ukraj puta. Rijetka, ali zelena mala šumica, koja ispunjava dolinu s jedne strane, raštrkava se s druge strane po livadama i izmiče dražesno i kao u neredu prema Braine-l'Alleudu.

Tu se na desnoj strani kraj puta nalazila jedna gostionica, a pred njom seljačka kola na četiri kotača, veliki snop motki za hmelj, jedan plug, hrpa suhoga granja kraj živice, vapno koje se pušilo iz četvrokutne jame i jedne ljestve, prislonjene na staru šupu oblijepljenu šindrom. Jedna je djevojka plijevila u polju, a na vjetru je lepršao neki veliki žuti oglas, jamačno od kakve sajamske predstave. Na uglu gostionice, kraj bare kojom je plovila flotila pataka, išla je u grmlje slabo pošljunčana staza. Tom stazom pođe naš putnik.

Poslije kojih stotinu koračaja, pošto je prošao kraj zida iz petnaestog stoljeća, nađe se pred velikim nadsvođenim kamenim vratima u ozbiljnom stilu Luja xiv., s po jednim glatkim

okom sa svake strane. Strogo pročelje izlizalo se iznad ovih vrata; jedan zid, koji je išao ravno prema pročelju, gotovo je doticao vrata i skretao u naglom pravom kutu. Na ledini pred vratima ležahu tri drljače, kroz koje je raslo ispremiješano sve svibanjsko cvijeće. Vrata su bila zaključana. Zatvarahu ih dva polupana krila, ukrašena starim zahrđalim željezom.

Sunce je bilo divno; ono blago svibanjsko podrhtavanje grana činilo se da prije dolazi od gnijezda nego od vjetra. Jedna junačka ptičica, vjerojatno zaljubljena, pjevala je ushićeno na visoku drvetu.

Putnik se sagne i stane promatrati u kamenu nalijevo, na samom dnu vrata, dosta široku okruglu izdubinu, u koju bi mogla stati kugla. U tom se času otvoriše vrata i izađe jedna seljanka.

Ona spazi putnika i primijeti što on promatra.

– To je učinilo jedno francusko tane – reče ona. I dodade:

– Ono što vidite tamo gore, na vratima, kraj klinca, ono je rupa od velike biskajske puške. Ali biskajsko zrno nije probilo kroz drvo.

– Kako se zove ovo mjesto? – zapita prolaznik.

– Hougomont – reče seljanka.

Putnik se ispravi. Pođe nekoliko koračaja pa se nadnese iznad živice. Ugleda na obzorju kroz drveće neku vrstu brežuljka i na tom brežuljku nešto što je izdaleka nalikovalo na lava.

Bio je na waterlooskom bojištu. ii.

hougomont

Hougomont je bio zlokobno mjesto, početak zapreka, prvi otpor, na koji se na Waterloou namjerio onaj veliki tesar Europe, koji se zvao Napoleon: tu mu se sjekira namjerila na prvu kvrgu.

To je bio nekada dvorac, a sada je samo majur. Putnik gurnu vrata, udari se pod kapijom o staru kočiju i uđe u dvorište.

Prva stvar koja mu je pala u oči na ovoj kapiji bila su vrata iz šesnaestog stoljeća koja su izgledala kao arkada, jer je sve oko njih bilo popadalo. Monumentalni izgled se često rađa iz ruševina. Pokraj ove arkade otvaraju se u zidu jedna druga vrata s kamenim klinovima iz doba Henrika iv., kroz koja se vidjelo drveće u voćnjaku. Pokraj ovih vrata nalazila se rupa za đubrivo, motike i lopate, nekoliko dvokolica, stari zdenac s kamenim pločama naokolo i željeznim kotačima, jedno ždrijebe, koje je skakutalo, jedan puran, koji je raširio svoj rep kao kolo, nekakva kapela, nad kojom je bio mali zvonik, jedna rascvjetana kruška uza sami zid kapele, eto što je bilo u dvorištu koje je Napoleon htio po svaku cijenu osvojiti. Da je mogao osvojiti ovaj kutić zemlje, on bi možda bio osvojio cijeli svijet. Tu kokoši čeprkaju kljunom po prašini. Čuje se režanje: to jedan veliki pas pokazuje zube i zamjenjuje sada Engleze.

Ovdje su Englezi bili za divljenje. Četiri čete Cookove garde prkosile su punih sedam sati bjesomučnosti jedne vojske.

Hougomont, kad se gleda na karti, zajedno sa zgradama i dvorištima, predstavlja neku vrstu nepravilnog pravokuta, kojem je bio zasječen jedan ugao. Na ovom se uglu nalazi južna kapija, zaštićena ovim zidom, koji je od nje udaljen na jedan puškomet. Hougomont ima dvije kapije: južnu, a to je kapija dvorca, i sjevernu, a to je kapija majura. Napoleon je poslao protiv Hougomonta svoga brata Jérôma; tu su se slomile divizije Guilleminota, Foya i Bachelua; tu je bio upotrijebljen i nastradao cijeli Reilleov korpus. Kellermannova su se zrna uzalud istrošila na ovom junačkom komadu zida. Što sve nije radila Bauduinova brigada da prodre u Hougomont sa sjevera, a Soyeova brigada jedva ga je mogla načeti s juga, no nije ga mogla zauzeti.

Majurske zgrade obrubljuju dvorište s juga. Jedan komad sjevernih vrata, koja su slomili Francuzi, visi sada na zidu. To su četiri daske na kojima se još razabiru tragovi napada.

Sjeverna kapija, koju su provalili Francuzi, stoji odškrinuta na dnu dvorišta; ona je široko usječena u zidu, koji je dolje od kamena, a gore od opeke, i zatvara dvorište sa sjevera. To je sasvim obična kolna kapija, kakve već jesu na svim majurima, dva velika krila sastavljena od grubih dasaka; iza njih livade. Otimanje o ovaj ulaz bilo je bijesno. Dugo su se vidjeli na stupu od vrata svi mogući otisci krvavih ruku. Tu je bio ubijen Bauduin.

Bura borbe još se osjeća u ovom dvorištu; u njemu je vidljiv užas; tu se skamenio poraz one cijele gužve; sve to kao da je bilo jučer. Zidovi izdišu, kamenje pada, proboji grme, rupe zijaju; prignuto drveće, koje se lako stresa, čini se kao da se napreže pobjeći.

Ovo je dvorište bilo godine 1815. izgrađenije nego što je danas. Zgrade, koje su kasnije porušene, činile su tu raznovrsne uglove i zaklone.

Tu su se bili zabarikadirali Englezi; Francuzi su ovamo prodrli, ali se ne uzmogoše održati. Pokraj kapele, jedno krilo dvorca, jedini odlomak koji je ostao od hougomontskih dvora, diže se porušeno, čovjek bi rekao probijeno. Dvorac je služio kao kula, kapela je služila kao „blockhaus“.

Tu je čovjek istrebljivao čovjeka. Francuzi, gađani iz pušaka sa svih strana, iza zidova, s tavana, iz podruma, kroza sve prozore, kroza sve kapke, kroza sve pukotine u kamenu, doniješe snopove pruća i zapališe zidove i ljude; na tanad je odgovoreno požarom.

U porušenu krilu, kroz prozore sa željeznim rešetkama, mogu se vidjeti sobe, od kojih je odsječen dio stana od opeke; engleski su gardisti bili u zasjedi u tim sobama; zavoj stubišta, ispucanog od prizemlja do krova, izgleda kao unutrašnjost neke slomljene školjke. Stube imaju dva kata; Englezi, opsjednuti na tim stubama i zbijeni na gornjem katu, odsjekli su donje stube. To su široke ploče plavog kamena koje sada, u gomili, počivaju u koprivama. Desetak stuba još se drži uza zid; u prvu je urezan trozub. Ove nepristupačne stube čvrsto su usađene. Sve osta-

lo nalikuje na krezubu čeljust. Tu su dva stara drveta; jedno je mrtvo, a drugo je ranjeno na podnožju i lista u travnju. Poslije 1815. počelo je rasti kroza stube.

U kapeli je bio pokolj. Unutrašnjost, pošto se smirila, izgleda čudnovato. Još od vremena krvoprolića nije se ovdje služila misa. Ipak je ostao oltar, oltar od običnog drva, koji se naslanja na pozadinu od grubog kamena. Četiri zida, obijeljena gašenim vapnom, jedna vrata prema oltaru, dva mala svedena prozora, na vratima veliko drveno raspelo, iznad raspela četverokutni prozorčić, staro staklo cijelo razbijeno, takva je ta kapela. Kraj oltara je prikovan drveni kip svete Ane iz petnaestog stoljeća; glavu malog Isusa odnijelo je tane ispaljeno iz goleme biskajske puške. Francuzi, pošto su za jedan sat bili gospodari kapele, a poslije toga bili izbačeni, zapalili su je. Palež je lizao ovom razvalinom; takva, ona je bila velika užarena peć; vrata su izgorjela, pod je izgorio, ali Krist od drva nije izgorio. Vatra mu je tek oglodala noge, od kojih se vide čađave badrljice, i tu se zaustavila. Čudo – prema pričanju domaćeg svijeta. Mali Isus, obezglavljen, nije imao toliko sreće kao Krist.

Zidovi su pokriveni natpisima. Kraj Kristovih nogu čita se ovo ime: Henquinez. Zatim ova druga: Conde de Rio Maior. Marques y Marquesa de Almagro (Habana). Ima i francuskih imena sa znakovima čuđenja, znacima ljutine. Zid je bio ponovno okrečen godine 1849. Na njemu su se grdili narodi.

Na vratima kapele nađeno je truplo koje je držalo sjekiru u ruci. To je bilo truplo poručnika Legrosa.

Kad se izađe iz kapele, vidi se nalijevo zdenac. Dva su zdenca u ovom dvorištu. Čovjek se pita: A zašto nema na ovom zdencu ni kabla ni čekrka? Zato što se iz njega ne grabi više voda. A zašto se tu ne grabi voda? Zato što je pun kostura.

Posljednji, koji je zagrabio vode iz ovoga zdenca, zvao se Guillaume van Kylsom. To je bio jedan seljak, koji je stanovao u Hougomontu i tu bio vrtlar. Dana 18. lipnja 1815. njegova obitelj pobježe i ode kriti se po šumama.

Šuma oko villijerske opatije skrivala je nekoliko dana i nekoliko noći sve ove nesretne raštrkane ljude. Još danas se dadu razabrati izvjesni tragovi, kao, primjerice, stari ogoljeli panjevi, koji pokazuju mjesto ovih jadnih prestrašenih zborova u najgušćem grmlju.

Guillaume van Kylsom ostade u Hougomontu „čuvati dvorac“ i sakri se u jednom podrumu. Tu su ga otkrili Englezi. Silom ga istjeraše iz njegova skrovišta i, udarajući ga pljoštimice sabljom, borci narediše da ih posluži ovaj preplašeni čovjek. Bili su žedni; Guillaume im je nosio piti. Iz ovog je zdenca vadio vodu. Mnogi je tu popio svoj posljednji gutljaj. Tom zdencu, na kojem se napilo toliko mrtvih, bilo je suđeno da i sam umre.

Poslije boja žurilo se pokopati mrtvace. Smrt ima svoj poseban način, izigrava pobjedu i šalje za slavom kugu. Tifus je drug pobjede. Ovaj zdenac je bio dubok, od njega načiniše raku. Baciše u njega tri stotine mrtvaca. Možda i s prevelikom žurbom. Jesu li svi bili mrtvi? Legenda kaže da nisu. Čini se da su se u prvoj noći poslije tog ukopa iz zdenca čuli slabi glasovi koji su zvali u pomoć. Ovaj je zdenac osamljen usred dvorišta. Tri zida, napola od kamena, napola od cigle, sastavljeni kao strane španjolskog zida i dajući lažnu predodžbu male četverokutne kule, okružuju ga s tri strane. Četvrta strana je otvorena. Odatle se nosila voda. Krajnji zid ima mali nezgrapni okrugli prozorčić, možda je to rupa od taneta. Ova kulica imala je strop, od kojeg su ostale samo grede. Željezo koje podržava desni zid ocrtava oblik križa. Čovjek se nagne i oko se izgubi u dubokom šupljem valjku od cigala, koji je ispunjen nagomilanim mrakom. Sve oko zdenca, i donji dio zidova, iščezava koprivama. Ovaj zdenac nema izvana široku plavu ploču kakvom su natkriveni svi zdenci u Belgiji. Tu plavu kamenu ploču zamjenjuje ovdje greda na koju se prislanja pet-šest nezgrapnih kvrgavih i ukočenih balvana nalik na velike kosti. Nema više ni kabla, ni lanca, ni kotača; samo još postoji kameno korito u koje se izli-

jevala voda. Tu se skuplja kišnica i s vremena na vrijeme dođe iz susjednih šuma pokoja ptica, kako bi se napila, pa odleti.

U jednoj kući u ovoj ruševini, u majurskoj kući, još stanuju ljudi. Vrata ove kuće gledaju na dvorište. Kraj lijepe gotske pločice od brave postoji na ovim vratima željezna kvaka, ukrašena izrezbarenom djetelinom, namještena koso. U trenutku kad se hannoverski natporučnik Wilda dohvatio ove kvake kako bi pobjegao u majursku kuću, jedan mu je francuski opkopar odsjekao ruku sjekirom.

Obitelji koja danas stanuje u toj kući djed je bio onaj isti nekadašnji vrtlar van Kylsom, koji je odavno umro. Jedna žena sa sijedom kosom kaže vam:

– I ja sam tu bila. Imala sam tri godine. Moju sestru, stariju, bilo je strah i plakala je. Odnijeli su nas u šume. Bila sam na rukama svoje majke. Ljudi su prislanjali uho na zemlju ne bi li što čuli. Ja sam oponašala top i pravila bum, bum.

Jedna vrata iz dvorišta, na lijevoj strani, rekli smo, vode u voćnjak. Voćnjak je strašan. Sastoji se od tri dijela, moglo bi se gotovo reći od tri čina. Prvi dio je vrt, drugi dio voćnjak, a treći šuma. Ova tri dijela imaju zajedničku ogradu prema ulazu u zgradu dvorca i majura, s lijeve strane živicu, s desne zid, s dna opet zid. Zid zdesna je od cigle, zid na dnu od kamena. Ulazi se najprije u vrt. On je nizbrdast, zasađen ribizom, zakrčen divljim dračem, a dolje u dnu zatvara ga monumentalna uzvisica od tesana kamena s dvostruko zaobljenim stupićima. To je bio velikaški vrt u onom prvom francuskom stilu prije Lenotra; danas su to ruševine u korovu. Četverokutni stupovi nose kugle koje nalikuju na tanad od kamena. Još se mogu nabrojiti četrdeset tri stupića na svojim kockastim podnožjima; ostali leže u travi. Gotovo svi nose ogrebotine od puščanih zrna. Jedan skrhani stupić položen je na prednji dio uzvisice kao slomljena noga.

U tom vrtu, niže od voćnjaka, šest strijelaca iz prve lake pukovnije, koji su bili prodrli ovamo i nisu više mogli izaći, uhvaćeni i gađani kao medvjedi u svojoj špilji, prihvatiše borbu s

dvjema hannoverskim četama, od kojih je jedna bila oboružana karabinkama. Hannoverani su stajali iza ovih stupčića i pucali odozgo, šest njih protiv dvije stotine, a kako su bili neustrašivi, imajući za zaklon samo šiblje od ribizla, trebalo je četvrt sata da umru. Kad se pođe nekoliko stuba naviše, iz vrta se dolazi u pravi voćnjak. Tu, na ovom prostoru od nekoliko četvornih hvati, poginulo je za nepun sat tisuću petsto ljudi. Zid se čini spreman da opet prihvati borbu. Još stoji trideset osam puškarnica, koje u isprobijali Englezi u nejednakoj visini. Pred šesnaestom leže dva engleska groba od granita. Puškarnice se nalaze samo na južnom zidu; glavni napad je dolazio s te strane. Taj zid prikriven je izvana jednom velikom živicom; tu su došli Francuzi; misleći da je pred njima samo živica, prešli su preko nje i tada naiđoše na ovaj zid, zapreku i zasjedu, engleske gardiste iza njega, trideset osam puškarnica, koje su sipale vatru u isti mah, buru željeza i olova, i tu se slomi Soyeova brigada. Tako započe Waterloo.

Voćnjak je ipak bio zauzet. Nije bilo stuba, Francuzi se popeše noktima. Borci se hvatahu u koštac pod drvećem. Sva ova trava je nakvašena krvlju. Jedan nassauski bataljun, sedam stotina ljudi, bio je tu satrt. S vanjske strane, zid, protiv kojega su bile naperene dvije Kellermannove bitnice, sav je izgrizen željezom.

Ovaj voćnjak je živ, kao i svaki drugi u mjesecu svibnju. On ima svoje tratinčice i svoje zlatne ljutiće, trava je ovdje visoka, tu pasu konji poslije oranja, užeta na kojima se suši rublje razapeta su između drveća da prolaznik mora sagibati glavu, i čovjek prolazi ovuda i noga mu upada u krtičnjake. Posred trave vidi se jedno povaljeno deblo koje leži, a probija ga zelenilo.

Bojnik Blackmann se na nj naslonio da izdahne. Pod velikim susjednim drvetom poginuo je njemački general Duplat, potomak francuske obitelji. Sasvim tu blizu pogrbila se stara bolesna jabuka, povezana prijevojem od slame i ilovače. Gotovo sve jabuke u tom voćnjaku polegle su od starosti. Nema nijedne bez svoga taneta ili bez svog biskajskog zrna. Kosturi drveća koje se

osušilo nalaze se u obilju u ovom voćnjaku. Među granjem lete gavrani, a na kraju je šuma puna ljubičica.

Bauduin ubijen, Foy ranjen, požar, pokolj, sječa, potok engleske krvi, njemačke krvi i francuske krvi, bjesomučna gužva, zdenac, zatrpan mrtvacima, nassauska pukovnija i brunswička pukovnija uništena. Duplat ubijen, Blackmann ubijen, engleski gardisti sasječeni, dvadeset francuskih bataljuna od četrdeset u Reilleovu korpusu desetkovano, tri tisuće ljudi, samo u ovoj razvalini od Hougomonta, isječenih, izmesarenih, zaklanih, postrijeljanih, izgorjelih; i to sve zato da danas može seljak kazati putniku: – Gospodine, dajte mi tri franka; ako vam je po volji, objasnit ću vam bitku kod Waterlooa!

iii.

18. lipnja 1815.

Vratimo se natrag (to je pravo pripovjedača) i prenesimo se u godinu 1815. i čak nešto malo ispred vremena, kada započinje akcija o kojoj se pripovijeda u prvom dijelu ove knjige.

Da nije padala kiša u noći između 17. i 18. lipnja 1815., budućnost Europe bila bi sasvim drugačija. Nekoliko kapi vode više ili manje uzdrmalo je Napoleona. Da bi Waterloo postao svršetak Austerlitza, Providnosti je trebalo samo malo kiše, i jedan oblak koji prolazi nebom protivno godišnjem dobu bio je dovoljan da se sruši čitav jedan svijet.

Boj na Waterloou, a to je dalo vremena Blücheru da stigne, mogao je početi tek u jedanaest i pol sati. Zašto? Zato što je zemlja bila mokra. Trebalo je čekati da se zemlja malo stvrdne, kako bi se moglo manevrirati topništvom.

Napoleon je bio topnički časnik, to je kod njega ostavilo traga. U dnu ovog čudesnog vojskovođe bio je čovjek, koji je u izvješću o Aboukiru što ga je poslao Direktoriju govorio: Jed-

no naše tane ubilo je šest ljudi. Svi njegovi nacrti za bitke bili su smišljeni za topovska zrna. Usredotočiti topničku vatru na određenu točku, to je bio njegov ključ pobjede. On je prema strategiji neprijateljskoga generala zauzimao držanje kao prema nekoj tvrđavi i otvarao je na nju topovsku vatru. Zasuo bi slabu točku željezom i topom započinjao i svršavao bitke. Probiti pješačke redove, raspršiti pukovnije, probiti linije, smrviti i rastjerati mase, sve je za njega bilo samo u tome: lupati, lupati, lupati bez prestanka, i on je taj posao povjeravao tanadi. To je bila strahovita metoda i ona je, udružena s genijem, činila nepobjedivim tijekom petnaest godina ovog mračnog atletu ratničke umjetnosti.

18. lipnja 1815. računao je tim više na topništvo, jer je za sebe imao broj. Wellington je imao samo sto devet ognjenih cijevi; Napoleon ih je imao dvije stotine i četrdeset.

Zamislite samo da je zemlja bila suha i da se topništvo moglo kretati, djelovanje bi počelo već u šest sati ujutro. Bitka bi bila dobivena i svršena u dva sata, dakle tri sata prije pruskog raspleta.

Koliko je krivnje na Napoleonu što je ona izgubljena? Može li se za brodolom okriviti kormilara?

Možda je ono očigledno tjelesno opadanje Napoleonovo bilo pojačano u to vrijeme izvjesnom unutarnjom malaksalošću? Da nije možda dvadeset godina ratovanja otupilo oštricu kao korice, dušu kao tijelo? Nije li se u vojskovođi počeo nezgodno javljati veteran? Jednom riječi, taj genij, kao što je povjerovalo mnogo velikih povjesničara, da nije počeo zalaziti kao sunce da se pomračuje? Da nije padao u zanos da sakrije od samoga sebe svoju malaksalost? Da se nije počeo kolebati zaveden pustolovnim nagnućem? Da nije možda postao, a to je ozbiljna stvar kod jednoga generala, nesvjestan opasnosti? I da možda u ovoj vrsti velikih ljudi, koji se mogu nazvati divovima akcije, ne nastupa jednom vrijeme u kojem je genij kratkovidan? Starost nije imala vlasti nad genijima ideala. Za Dantea

i Michelangela stariti znači rasti; a znači li starost padanje za Hanibale i Napoleone?

Je li Napoleon izgubio neposredni smisao za pobjedu? Zar je bio dotjerao dotle da više ne vidi podvodnu stijenu, da više ne naslućuje zamku, da više ne razabire obronak bezdana? Da mu možda nije nedostajao njuh za katastrofe? On, koji je nekad znao sve puteve trijumfa i koji ih je s vrha svojih munjevitih kola pokazivao svemogućim prstom, sada je dobio onu fatalnu vrtoglavicu da povede u ponor kola svojih bučnih legija? Da ga nije, u četrdeset i šestoj godini, zahvatilo možda krajnje ludilo?

Da nije možda taj titanski vozar usuda postao samo golemi vratolomnik?

To nikako ne mislimo.

Njegov nacrt za bitku bio je, po priznanju sviju, remek-djelo. Poći ravno u središte savezničke linije, načiniti rupu u neprijatelju, presjeći ga nadvoje, potisnuti britansku polovicu prema Halu, a prusku polovicu prema Tongresu, načiniti od Wellingtona i Blüchera dva komada, oteti Mont-Saint-Jean, dokopati se Bruxellesa, baciti Nijemca u Rajnu, a Engleza u more. Sve je to za Napoleona bilo u toj bitci. Poslije toga bi već vidio što će.

Razumije se samo po sebi da nemamo namjere iznositi ovdje povijest Waterlooa; jedan od prvih prizora drame, koju ovdje pričamo, povezan je s ovom bitkom; ali ova povijest nije naš predmet; ova je povijest, uostalom, već napisana, i to majstorski napisana, s jednoga gledišta od samog Napoleona, a s drugoga gledišta od cijele plejade povjesničara.1 Što se nas tiče, mi ostavljamo povjesničare da se hvataju u koštac. Mi smo samo svjedoci iz daljine, prolaznici u ravnici, istraživači pognuti nad ovom zemljom zamiješanom s ljudskim mesom, koji možda uzimaju prividnosti za stvarnosti; i nemamo prava opirati se uime nauke cjelokupnosti činjenica, u kojima ima, bez sumnje, opsjene; 1 Walter Scott, Lamartine, Vaulabelle, Charras, Quinet, Thiers.

mi nemamo ni vojničkih navika ni strategijske nadležnosti, koje ovlašćuju na jedan sustav; po našemu mišljenju, splet slučajnosti vlada na Waterloou nad dvojicom vojskovođa; i kad se radi o udesu, tome tajanstvenom optuženiku, mislimo onako kako misli i narod, taj bezazleni sudac. iv. a

Oni koji hoće sebi jasno predočiti bitku kod Waterlooa trebaju u mislima povući po zemlji veliko slovo „A“. Lijeva noga toga „A“ jest put iz Nivellesa, desna noga je put iz Genappea, tetiva toga „A“ je usječeni put iz d'Ohaina u Braine-l'Alleud. Vrh toga „A“ jest Mont-Saint-Jean, tu je Wellington; lijevi donji šiljak je Hougomont, tu je Reille s Jérômeom Bonaparteom; desni donji šiljak je Belle-Alliance, tu je Napoleon. Malo ispod točke gdje tetiva toga „A“ dodiruje i siječe desnu nogu nalazi se Hale-Sainte. U sredini ove tetive je upravo točka gdje je rečena posljednja riječ o boju. Tu su namjestili lava, nehotični simbol nenatkriljivog junaštva carske garde.

Kad se uzme zajedno trokut na vrhu slova „A“, između dvije noge i tetiva, to je visoravan Mont-Saint-Jean. U otimanju oko ove visoravni sastojala se cijela bitka.

Krila obiju vojski pružaju se na desno i na lijevo do dva puta koja vode iz Genappea i iz Nivellesa; d'Erlon nasuprot Pijetonu, Reille nasuprot Hillu.

Iza vrha toga „A“, iza visoravni Mont-Saint-Jeana, nalazi se soigneska šuma.

Što se tiče te visoravni kao ravnice same po sebi, treba zamisliti i prostrano valovito zemljište, svaki valoviti prijevoj gospodari sljedećim prijevojem i sva se talasanja penju prema Mont-Saint-Jeanu i tu dopiru do šume.

Dvije neprijateljske vojske na bojištu isto su što i dva hrvača. To je čisto hvatanje u koštac. Jedna se napreže da obori drugu. Vojska se hvata svega; šumarak postaje uporište; kut zida je grudobran; kad uzmanjka kakva kućica o koju bi se mogla osloniti, pukovnija uzmakne; jedna udubina u ravnici, jedno uzdignuće zemljišta, povoljna poprečna staza, šuma, jarak mogu zadržati petu onoga golijata koji se zove vojska i spriječiti ga da uzmiče. Onaj koji ostavlja bojište smatra se potučenim. Odatle za odgovornog vojskovođu dolazi potreba da ispita i najmanji grmić i da brižno pregleda i najmanju ispupčenost. Dva generala su pažljivo proučavala ravnicu Mont-Saint-Jeana, koja se danas zove Waterlooski ravnjak. Wellington ju je s pronicljivošću koja umije predviđati ispitao još prošle godine, za svaki slučaj, ako bi tu došlo do velike bitke. Na ovom zemljištu i za ovaj dvoboj 18. lipnja, Wellington je imao dobru stranu, Napoleon lošu. Engleska je vojska bila postavljena više, francuska vojska niže.

Crtati ovdje izgled Napoleona na konju, sa svojim dalekozorom u ruci, na uzvisini Rossomme u zoru 18. lipnja 1815., gotovo je suvišno. Još prije nego što se pokazao, vidio ga je cijeli svijet. Onaj spokojni profil pod malim šeširom, iz briennske škole, ona zelena odora, zvijezda na prsima, sivi dugački kaput koji skriva naramenke, ugao crvene vrpce od odlikovanja pod prslukom, kožnate hlače, bijeli konj sa svojim pokrivačem od grimizne kadife koja u sva četiri kuta ima slovo „N“ s krunom i s orlom, visoke čizme na svilenim čarapama, srebrne ostruge, sablja s Marenga, cijeli ovaj lik posljednjeg cezara stoji živ u fantaziji, glasno pozdravljen od jednih, strogo gledan od drugih. Ovaj je lik bio dugo sav u svjetlosti; to je dolazilo od izvjesnog legendarnog zasjenjivanja koje baca od sebe većina heroja i koje uvijek zastire za kraće ili dulje vrijeme istinu; ali danas povijest i svjetlost krče sebi put.

Ova jasnost, povijest, neumoljiva je; u njoj ima to čudnovato i božansko da – ma koliko sva bila svjetlost – ona često stavlja sjenke tamo gdje je svijet gledao zrake; od istog čovjeka ona stvara

dva različita fantoma, i jedan napada drugoga i sudi mu; pomrčina despota bori se s bljeskom vojskovođe. Odatle se izvlači povijesna mjera u konačnom prosuđivanju naroda. Obeščašćeni Babilon umanjuje Aleksandra; okovani Rim umanjuje Cezara; razoreni Jeruzalem umanjuje Tita. Tiranija ide za tiranijom. Nesreća je za jednog čovjeka da ostavlja iza sebe noć koja ima njegov oblik.

v.

tajanstvenost bojeva

Cijeli svijet poznaje prvu fazu ove bitke; mutan, nesiguran, kolebljiv početak, opasan po obje vojske, ali još više za Engleze nego za Francuze.

Cijelu je noć padala kiša; zemlja se bila sva pretvorila u blato od pljuska; voda se nakupila ovdje i ondje u šupljinama ravnice kao u posudama; na nekim su točkama gazila povozna kola po toj vodi do osovine; konjima je s trbuha curilo tekuće blato; i da nije bilo raži i žita, koje je povaljala ova gužva nebrojenih kola i koje je ispunilo kolotečine i načinilo tako postelje pod kotačima, bio bi nemoguć svaki pokret, napose u dolinama sa strane Papelotta.

Stvar je započela kasno; Napoleon, kao što smo objasnili, imao je običaj držati cijelo topništvo u svojoj ruci kao pištolj, gađajući čas ovu točku, a čas neku drugu točku bitke; i on je htio pričekati, kako bi se zapregnute bitnice uzmogle kretati bez poteškoće i trčati čas ovamo, čas onamo; za to se trebalo pojaviti sunce i osušiti tlo. Ali sunce se nije pojavilo. To nije više bio susret kod Austerlitza. Kad je bio ispaljen prvi topovski hitac, engleski general Colville pogledao je na svoj sat i ustvrdio da je jedanaest sati i trideset pet minuta.

Boj je počeo s bijesom, možda s više bijesa nego što je i sam car htio, lijevo francusko krilo na Hougomontu. U isto vrije-

me Napoleon napade središte, bacajući Quiotovu brigadu na Haie-Sainte, a Ney povede desno francusko krilo protiv lijevog engleskog krila, koje se oslanjalo na Papelotte. Ovaj bi plan bio potpuno uspio da četiri čete engleskih gardista i hrabri Belgijanci iz Perponcherove divizije nisu čvrsto držali položaj, i Wellington, umjesto da se tu sav okupi, mogao se ograničiti samo na to da ovamo pošalje kao cijelo pojačanje još četiri čete gardista i jedan brunswički bataljun.

Napad desnog francuskog krila na Papelotte bio je svestran; slomiti englesko lijevo krilo, presjeći bruxelleski put, prepriječiti prolaz Prusima, koji su mogli doći, svladati Mont-Saint-Jean, odbaciti Wellingtona na Hougomont, a odatle na Braine-l'Alleud, a odatle na Hal, ništa jednostavnije. Izuzev nekoliko sitnica, ovaj je napad uspio. Papelotte je bio zauzet; Haie-Sainte otet.

Ovdje treba zabilježiti jednu pojedinost. U engleskom pješaštvu, osobito u Kemptovoj brigadi, bilo je mnoštvo novaka.

Ovi mladi vojnici, pred našim opasnim pješacima, bili su hrabri; njihovo se neiskustvo snašlo upravo neustrašivo; posebno su odlično vršili streljačku službu; vojnik kao strijelac, pomalo prepušten sam sebi, postaje da se tako izrazim, svoj vlastiti general; ovi novaci pokazali su nešto od francuske dosjetljivosti i bijesa. Ovo novajlijsko pješaštvo bilo je upravo vatreno. To se nije svidjelo Wellingtonu.

Poslije zauzeća Haie-Saintea bitka se stade kolebati.

U ovom danu, od podne do četiri sata, postoji jedan tamni razmak vremena; sredina ove bitke je gotovo nejasna i poprimala je na sebe mračnost gužve. Nad njom je sumrak. Vide se golema talasanja u ovoj magli, jedna zračna opsjena od koje se mrači svijest, tadašnja ratna oprema, koja je danas gotovo nepoznata, kalpaci sa zastavicama, zavitlana kopija, ukršteni bivolji remeni, pripasnice za ručne granate, husarske dolame, crvene čizme s tisuću nabora, teške kape ukrašene kićankama, gotovo crno brunswičko pješaštvo izmiješano sa skrletnim engleskim pješaštvom, engleski vojnici koji imaju na izrezima za

naramenke punačke bijele okrugle jastučiće, hannoverski laki konjanici sa svojim kožnatim duguljastim šljemom s bakrenim prugama i s grivom od crvene strune, Škoti s golim koljenima i s kockastim hlačama, velike bijele dokoljenice naših grenadira, slike, a ne strategijske linije, ono što treba Salvatoru Rosi, a ne Gribeauvalu.

Izvjesna količina bure miješa se uvijek u jednu bisku. Quid opscurum, quid divinum. (Nešto tajanstveno, nešto božansko.)

Svaki povjesničar povlači pomalo proizvoljne poteze u ovim gužvama. Ma kakav bio račun generala, sudar oružanih masa ima nebrojene obrate i preokrete; u akciji, dva plana dvojice vojskovođa ulaze jedan u drugi i jedan kvari drugi. Izvjesna točka na bojištu proždire više boraca nego neka druga, kao ona više ili manje šupljikava zemljišta, koja piju više-manje brzo vodu što se na njih izlijeva. Čovjek je primoran tu razasuti više vojnika nego što je potrebno. Nepredviđeni troškovi. Bojna se linija povija i vijuga kao konac, tragovi krvi krivudaju nelogično, frontovi vojski se talasaju, pukovnije koje ulaze ili izlaze čine rtove ili zaljeve, sve ove podvodne stijene kreću se neprestano jedne pred drugima; gdje je bilo pješaštvo dolazi topništvo, dolijeće konjaništvo; bataljuni su dimovi. Ovdje je sad bilo nešto, potražite ga, više ga nema; proboji se premještaju; mračne bore napreduju i uzmiču; nekakav grobni vjetar gura, suzbija, nadimlje i rastjeruje ove tragične gomile. Što je gužva? Kolebanje. Nepokretnost jednog matematičkog plana izražava minutu, a ne dan. Da se naslika jedna bitka, potreban je neki od onih slikara koji imaju kaos u kičici; Rembrandt vrijedi više od Vandermeulena. Vandermeulen, točan o podne, laže u tri sata. Geometrija vara; orkan je jedini istinit. To je ono što daje Folardu pravo da ospori Poliba. Dodajmo da uvijek postoji određeni trenutak kada se bitka pretvara u borbu, komada se i cjepka na bezbroj pojedinačnih činjenica, koje da posudimo izraz od samog Napoleona, pripadaju prije životopisu pukovnija nego povijesti vojske. Povjesničar u tom slučaju ima očito pravo dati izvod. On može

samo pohvatati glavne obrise borbe i nije dano nijednom pripovjedaču, ma koliko on inače bio savjestan da apsolutno utvrdi oblik onog užasnog oblaka koji se zove bitka.

Ovo, što je istina za sve velike oružane sukobe, osobito se dade primijeniti na Waterloo.

Ipak, poslijepodne, u jednom trenutku, boj postade određeniji. vi.

u četiri sata poslijepodne

Oko četiri sata je položaj engleske vojske bio ozbiljan. Knez od Orangea je zapovijedao središtem, Hill desnim krilom. Picton lijevim krilom. Knez od Orangea, pomaman i neustrašiv, dovikivaše Holandobelgijancima: – Nassau! Brunswick! Nikako u pozadinu! Hill, oslabljen, priđe da se prisloni uz Wellingtona, Picton je poginuo. U istom trenutku kad su Englezi oteli Francuzima zastavu 105. boračke pukovnije, Francuzi su ubili

Englezima generala Pictona zrnom kroz glavu. Boj je za Wellingtona imao dvije osnovne točke, Hougomont i Haie-Sainte; Hougomont se još držao, ali je bio u plamenu: Haie-Sainte je bio zauzet. Od njemačkog bataljuna koji ga je branio ostala su na životu samo četrdeset dva čovjeka; svi časnici, izuzev petorice, poginuli su ili su bili zarobljeni. Tri tisuće boraca izmesarilo se u toj žitnici. Jednog engleskog gardijskog časnika, prvog boksača u Engleskoj, kojeg su njegovi drugovi smatrali neranjivim, tu je ubio jedan mali francuski bubnjar. Baring je bio izbačen. Alten je bio raznesen sabljama. Više zastava bijaše izgubljeno, među kojima jedna Altenove divizije i jedna lüneburškog bataljuna, koju je nosio jedan knez iz obitelji Deux-Pontsa. Sivi Škoti više ne postojahu; krupni draguni Ponsombyja bijahu sasječeni u komade. Ovo hrabro konjaništvo klonulo je pod Broovim kopljanicima i pod Traversovim oklopnicima; od tisuću dvjesto

konja ostalo je šest stotina; od tri potpukovnika dvojica bijahu na ledini, Hamilton ranjen, Mater ubijen. Ponsomby je poginuo, proboden sa sedam udaraca kopljem. Gordon bijaše mrtav. Marsh bijaše mrtav. Dvije divizije, peta i šesta, bijahu uništene. Hougomont načet, Haie-Sainte zauzet, ostajao je još samo jedan čvor, središte. Taj se čvor neprestano držao. Wellington ga je pojačao. On je tu dozvao Hilla, koji se nalazio u Merbe-Brainu; on je dozvao Chassea, koji se nalazio u Braine-l'Alleudu.

Sredina engleske vojske, malko udubljena, vrlo gusta i vrlo zbijena, bila je izvrsno smještena. Zauzimala je zaravanak Mont-Saint-Jeana, imajući iza sebe selo, a pred sobom kosu, koja je bila tada dosta izrovana. Prislanjala se na onu tvrdu kuću od kamena koja je u to doba obilježavala raskrižje puteva, tako čvrstu masu iz šesnaestog stoljeća da se od nje tanad odbijala ne učinivši joj ništa. Svuda oko te visoravni Englezi su ovdje potkresali živice, načinili otvore u glogovu trnju, namjestili topovsku čeljust između dvije grane, napravili usjeke u šipražju, njihovo se topništvo nalazilo u busenju i u grmlju. Ovaj punski postupak, neosporno odobren ratom, koji dopušta zasjedu, bio je tako dobro izveden da Haxo, izaslan od cara u devet sati ujutro da izvidi neprijateljske bitnice, nije od svega vidio ništa i vratio se kazati Napoleonu da nema zapreka, izuzev dvije barikade koje su zatvarale nivelleski i genappeski put. Sve se to događalo u vrijeme ustalasanoga žita; na samom rubu visoravni polegao je u same snopove jedan bataljun Kemptove brigade, i to je bio 95. bataljun, oboružan karabinkama. Tako osigurana i poduprta, sredina englesko-holandske vojske bila je u dobrom položaju. Opasnost ovome položaju prijetila je od soigneske šume, koja se tada doticala bojišta i bila ispresijecana groenendaelskim i boitsfortskim barama. Jedna vojska ne bi mogla ovamo uzmaći a da se ne razbije; pukovnije bi se tu odmah raspale. Topništvo bi se izgubilo u barama. Uzmak bi se ovdje, po mišljenju više upućenih ljudi, koje dakako, drugi osporavaju, pretvorio u bježanje glavom bez obzira.

Wellington je dodao toj sredini jednu Chasseovu brigadu, uzetu s desnog krila, i jednu Winckovu brigadu, uzetu s lijevog krila, i osim toga Clintonovu diviziju. Svojim Englezima, Halkettovim pukovnijama, Mitchellovoj brigadi, Maitlandovim gardistima pridodao je kao potporu s boka brunswicko pješaštvo, nassauski odred, Kijelmanseggeove Hannoverane i Omptedine Nijemce. Tako je imao pod rukom dvadeset šest bataljuna. Desno krilo, kako kaže Charras, bilo je pomaknuto iza središta.

Jedna golema bitnica bila je sakrivena iza vreća na mjestu gdje se danas nalazi ono što se zove „Waterlooski muzej“. Wellington je, osim toga, imao u jednom prijevoju zemljišta Somersetove gardijske dragune, tisuću četristo konja. To je druga polovica ovog engleskog konjaništva, koja je s tolikim pravom slavna.

Nakon što je Ponsomby uništen, ostajao je Somerset.

Bitnica, koja bi da je bila potpuno postavljena predstavljala gotovo pravu redutu, bila je raspoređena iza jednog vrlo niskog zida, prevučena na brzu ruku vrećama s pijeskom i širokim nasipom zemlje. Ova utvrda nije bila dovršena; nije bilo vremena da se ogradi koljem.

Wellington, uznemiren, ali hladnokrvan, bio je na konju i na njemu je ostao cijeli dan s istim držanjem, malo ispred starog montsaintjeanskog mlina, koji još postoji, a pod jednim brijestom, koji je kasnije jedan Englez, oduševljeni vandal, kupio za dvije stotine franaka, otpilio i odnio u Englesku. Wellington je tu bio hladno junačan. Tanad je samo pljuštala. Kraj njega je poginuo pobočnik Gordon. Lord Hill, pokazujući mu jedno tane koje se rasprskavalo, reče mu: – Milorde, kakve su vaše odredbe i koje nam naloge ostavljate ako poginete?

– Da činite kao i ja – odgovorio je Wellington. Clintonu je kazao lakonski: – Izdržati ovdje do posljednjeg čovjeka. – Dan je očigledno izgledao kao da će zlo svršiti. Wellington je dovikivao svojim starim drugovima s Talavere, Vittorije i Salamanke:

– Boys (momci)! Može li ikome pasti na pamet da uzmakne? Mislite na staru Englesku!

Oko četiri sata poljulja se engleska linija natrag. Najednom, na grebenu visoravni, nije se vidjelo više ništa osim topništva i strijelaca, a svega je ostalog nestalo; pukovnije, gonjene francuskim topovskim mecima i puščanom tanadi, povukoše se u dubinu koju još danas presijeca staza iz montsaintjeanskog majura; učini se jedan pokret unazad, engleski bojni front uzmakne. Wellington je uzmaknuo. – Početak uzmaka! – uzviknuo je Napoleon. vii.

napoleon dobre volje

Car, iako bolestan i osjećajući se neugodno na konju od bolova na jednome mjestu, nije bio nikada tako dobre volje kao toga dana.

Od samog jutra njegova se neprodornost osmjehivala. Ova duboka duša s maskom od mramora slijepo je sjala 18. lipnja 1815. Čovjek koji je bio mrk na Austerlitzu, bio je veseo na Waterloou. Najveći odabranici sudbine rade gdjekad ovako naopako. Naše su radosti sjenka. Samo Bogu pripada posljednji osmijeh.

Ridet Caesar, Pompeius flebit (Cezar se smije, Pompej će plakati), govorili su legionari iz Fulminatrixove legije. Pompej nije trebao ovaj put plakati, ali je dokazano da se Cezar smijao.

Još uoči toga dana, noću, u jedan sat, kad je obilazio na konju, po buri i po kiši, s Bertrandom brežuljke koji graniče s Rossommom, zadovoljan što vidi dugu liniju engleskih vatara, koje obasjavahu cijelo obzorje od Frischemonta do Braine-l'Alleuda, činilo mu se da je sud kojem je naredio doći u ugovoreni dan na ovo waterloosko polje bio točan; zaustavio je svoga konja i ostao je neko vrijeme nepomičan, gledajući munje, slušajući gromove, i čulo se kako ovaj fatalist baca u mrak ove tajanstvene riječi: „Slažemo se.“ Napoleon se varao. Oni se više nisu slagali.

Ni jednog časa nije zaklopio oči, svi sati te noći bili su za njega obilježeni radošću. Preletio je cijelu liniju straža, zaustavljajući se ovdje-ondje da progovori s konjanicima koji stražare. U dva i pol sata, kraj hougomontske šume, čuo je korak jedne kolone u hodu; pomislio je načas da Wellington odstupa. Rekao je: – To je engleska zaštitnica koja se kreće dići logor. Zarobit ću šest tisuća Engleza koji tek što su stigli u Ostende. – Govorio je s razmetljivošću; našao je opet onaj zanos koji je imao prigodom iskrcavanja 1. ožujka, kad je pokazivao velikom vojvodi oduševljenog seljaka iz huanskog zaljeva, uskliknuvši: – Vidiš, Bertrande, evo već pojačanja! U noći sa 17. na 18. lipnja on se rugao Wellingtonu. – Tome malom Englezu treba dati lekciju – govorio je Napoleon. Kiša je padala udvojenim pljuskom; grmjelo je dok je car govorio.

U tri i pol ujutro izgubio je jednu iluziju; časnici poslani u izviđanje javili su mu da se neprijatelj nije ni maknuo. Ništa se nije micalo; nijedna logorska vatra nije bila ugašena. Engleska vojska spavaše. Duboka tišina vladaše na zemlji; tutnjave je bilo samo na nebu. U četiri sata izvidnici su mu doveli nekog seljaka; taj je seljak služio kao vodič jednoj engleskoj konjaničkoj brigadi, vjerojatno Vivianovoj brigadi, koja je išla zaposjesti selo Ohain na krajnjem lijevom krilu. U pet sati izvijestila su ga dva belgijska bjegunca da su maloprije napustila svoju pukovniju i da engleska vojska očekuje bitku. – Tim bolje! – uskliknuo je Napoleon. – Još mi je draže satrti ih nego potisnuti.

Ujutro na nasipu, koji čini ugao s putem za Plancenoit, sjahao je u blato dao donijeti iz rossommskog majura jedan kuhinjski stol i jedan seljački stolac, sjeo, sa svežnjem slame umjesto saga pod nogama, i raširio po stolu kartu bojišta, govoreći Soultu: –Lijepa šahovska ploča!

Zbog noćnih kiša nisu mogle stići ujutro komore s namirnicama, pošto su bile zapale u blatne ceste. Vojnik nije spavao, bio je mokar i gladan, no to ipak nije smetalo Napoleona doviknuti veselo Neyu: – Kladim se na devedeset od sto za uspjeh! – U

osam sati donesoše caru doručak. Car je dozvao na taj doručak nekoliko generala. Uz doručak se pričalo da je Wellington bio nedavno na plesu u Bruxellesu kod vojvotkinje od Richmonda, i Soult, ljuti ratnik s biskupskim licem, rekao je: – Danas će se također plesati. – Car se šalio s Neyom, koji je rekao:

– Wellington neće biti toliko glup da dočeka Vaše Veličanstvo. To je bio, uostalom, carev način. On se volio šaliti, reče Fleury de Chaboulon. Osnova njegova karaktera bila je vesela ćud, kazaše Gourgaud. Bio je neiscrpan u šalama, koje su prije bile čudnovate nego duhovite, spominje Benjamin Constant. Vrijedi da se čovjek zaustavi na ovim veselostima toga diva. On je nazvao svoje grenadire „gunđalima“; on ih je štipao za uho; on ih je vukao za brk. Car nas je neprestano zadirkivao – to je riječ jednoga od njih. Za vrijeme tajanstvenog prijelaza s Elbe u Francusku, 27. veljače, nasred pučine, francuski ratni brik Zéphir, susretnuvši brik Nepostojani, gdje je Napoleon bio skriven i zapitavši Nepostojanog kako Napoleon, car, koji je još imao u tome času na svom šeširu bijelu kokardu i vrpcu posutu pčelama, što je bio usvojio na otoku Elbi, uzeo je smijući se dozivalo i sam je odgovorio:

– Car dobro.

Onaj koji se tako smije, taj je u prisnim odnosima s događajima. Napoleon je imao više navala tog smijeha za vrijeme doručka na Waterloou. Poslije doručka povukao se na četvrt sata u sebe, zatim su dva generala sjela na rukovet slame s perom u ruci, s listom papira na koljenu, i car im je govorio u pero bojnu zapovijed.

U devet sati, u trenutku kad se razvila francuska vojska u redovima i kad je stavljena u pokret u pet kolona, divizije u dvije linije, a topništvo između brigada, s glazbom na čelu, uza svirku počasnog poziva, s bubnjanjem bubnjeva i trubljenjem trubalja, nepregledna, radosna, more kaciga, sablji i bajuneta na obzorju, car, uzbuđen, uskliknuo je u dva maha: – Veličanstveno! Veličanstveno!

Od devet do deset i pol sati cijela je vojska, što izgleda nevjerojatno, zauzela položaj i poredala se u šest linija, oblikujući da ponovimo carev izraz, „lik šest V“. Nekoliko časaka poslije oblikovanja bojnoga fronta, usred duboke tišine na samom početku oluje, tišine koja prethodi slomovima, vidjevši gdje u mimohodu prolaze tri bitnice od dvanaest centimetara, odvojene po njegovoj zapovijedi iz tri korpusa d'Erlona, de Reilla i de Lobaua i određene da započnu borbu tukući Mont-Saint-Jean na mjestu, gdje se ukrštavaju putevi iz Nivellesa i Genappea, car je udario Haxa po ramenu i rekao mu: – Eno dvadeset i četiri lijepe djevojke, generale!

Siguran u uspjeh, on je sokolio dražesnim osmijehom, pri prolazu ispred njega, četu opkopara iz prvoga korpusa, koju je bio izabrao da se zabarikadira na Mont-Saint-Jeanu čim selo bude osvojeno. Kroz cijelu ovu vedrinu prošla je samo jedna riječ gordog sažaljenja; videći lijevo od sebe, na mjestu gdje stoji danas jedan veliki grob, kako se okupljaju na svojim prekrasnim konjima oni divni sivi Škoti, rekao je: – Šteta!

Zatim je pojahao konja, pošao ispred Rossomma i izabrao za točku promatranja jedno usko uzvišenje ledine desno od puta iz Genappea u Bruxelles, i to je bila njegova druga postaja za vrijeme bitke. Treća postaja, ona od sedam sati uvečer, između Belle-Alliancea i Haie-Sainta, strahovita je; to je ovisok brežuljak, koji još i danas postoji i iza kojega je bila okupljena garda u jednoj uvali ravnice. Oko tog brežuljka odskakivala su puščana zrna po kaldrmi čak do samog Napoleona. Kao na Brienni, iznad njegove glave zviždala su puščana i biskajska zrna. Našlo se, gotovo na mjestu gdje su bila kopita njegova konja, iscrvotočene tanadi, starih oštrica od sablji i izobličenih metaka, izjedenih hrđom. Prije nekoliko godina iskopali su jednu granatu od šezdeset, još punu, čiji se upaljač slomio upravo iznad bombe. Na ovoj posljednjoj postaji car je govorio svome vodiču Lacostu, neprijateljskom seljaku, užasnutom, privezanom za sedlo

jednog busara, koji se osvrtao svaki put kad bi se rasprsnulo tane i koji se pokušavao sakriti iza njega:

– Budalo! To je sramota! Ubit će te sleđa!

Onaj koji piše ove retke sam je našao u nizini ovoga brežuljka, kopajući u pijesku, ostatke jedne bombe, izgrižene oksidom, od četrdeset šest godina, kao i stare komade željeza koji su se lomili kao šiblje bazge u rukama.

Prijevoji različito nagnutih ravnica, gdje je došlo do sukoba između Napoleona i Wellingtona, nisu više, kao što je svima poznato, ono što su bili 18. lipnja 1815. Skidajući zemlju s ovog fatalnog polja da bi mu se imao od čega načiniti spomenik, oduzeli su mu njegov pravi reljef, i povijest, zbunjena, ne zna se više snaći na njemu. Da bi uveličali to polje, izobličili su ga. Wellington, kad je poslije dvije godine ponovno vidio Waterloo, uskliknuo je: – Izmijenili su mi moje bojište! – Tamo, gdje se danas nalazi debela piramida od zemlje s lavom na njezinu vrhu, bio je jedan greben, i on se prema nivelleskom putu spuštao kosom niz koju se moglo silaziti, ali sa strane ceste, koja vodi u Genappe, bila je gotovo strmina. Visina ove strmine može se odmjeriti još danas, prema visini uzvišenja dviju velikih grobnica, koje ograđuju s obje strane put iz Genappea u Bruxelles. Jedna je engleski grob nalijevo, druga je njemački grob nadesno. Francuskog groba nema. Za Francusku je cijela ova ravnica bila jedna raka. Hvala tisućama i tisućama tovara zemlje koja je upotrijebljena da se digne humak od sto pedeset stopa visine i pola milje površine; visoravan Mont-Saint-Jeana je danas pristupačna blagim usponom. Na dan bitke, napose sa strane Haie-Sainta, prilaz je bio neravan i strm. Tu je strmina tako naglo padala da engleski topovi nisu vidjeli ispod sebe majur, koji leži na dnu doline, a tu je baš bilo središte borbe. Na noć prije 18. lipnja 1815. kiše su još više razrovale ovu strminu, a blato je otežavalo put na uzbrdicu i trebalo je ne samo puzati nego i propadati. Uzduž grebena visoravni protezala se neka vrsta rova, kojega daleki promatrač nije mogao ni naslutiti.

Kakav je bio taj rov? Recimo, Braine-l'Alleud je jedno belgijsko selo, a Ohain drugo. Ova dva sela, oba sakrivena u udubinama zemljišta, spojena su putem od otprilike milje i pol, koji prolazi kroz valovitu ravnicu i često ulazi i prodire kroz brežuljke kao brazda, što mu čini da na nekim mjestima postaje prava jaruga. Godine 1815., kao i danas, taj je put presijecao greben visoravni Mont-Saint-Jeana između dvaju puteva, genappeskog i nivelleskog; samo je on danas sravnjen s ravnicom, a tada je bio usječen put. Uzeli su njegova dva bedema za zajednički grob i učinili spomenik. Ovaj je put bio i još je i danas zapravo kao neki jarak na jednom svom dijelu; jarak koji je ponekad izdubljen i dvanaest stopa, a čije su se suviše strme strane ovdje-ondje rušile, osobito zimi i pod hladnim kišama. Tu se događahu nesreće. Put je bio tako tijesan pri ulazu u Braine-l'Alleude da su tu jednog prolaznika pregazila teretna kola, kako je zapisano na križu od kamena koji stoji do groblja, navodeći i ime pokojnika, gospodina Bernarda Debryja, trgovca u Bruxellesu, i dan nesreće, veljaču 1637.2

Put je bio tako dubok na visoravni Mont-Saint-Jeana da je jednog seljaka, Mathieua Nicaisea, tu zgnječio g. 1733. brijeg koji se odronio, kako je svjedočio jedan drugi križ od kamena, čiji je gornji dio propao prilikom krčenja, no čije se izvaljeno podnožje još i danas vidi na strmini lijevo od ceste između Haie-Sainta i majura Mont-Saint-Jeana. Na dan bitke, ovaj usječeni put, ničim obilježen, na samom vrhu Mont-Saint-Jeana, brazda skrivena u zemlji, bio je nevidljiv, to jest strahovit.

2 Evo natpisa: ovdje je zdrobljen po nesreći pod kolima gospodin bernard de brye trgovac u bruxellesu (nečitljivo) veljače 1637.

Napomena urednika:

Prijevod Ljube Wiesnera za ovo izdanje nije podvrgnut niti jednom važećem suvremenom hrvatskom pravopisu kako bi se očuvala njegova izvorna autorska, umjetnička i jezična vrijednost iz vremena njegova nastanka. Učinjene su minimalne intervencije u smislu mijenjanja riječi koje su u međuvremenu izgubile ili promijenile značenje te poneka rečenica koja je zbog svoje arhaičnosti iz današnjeg vremena djelovala nerazumljivo.

knjiga prva Waterloo

Što se sve može sresti kad se ide iz Nivellesa

Hougomont

18. lipnja 1815.

A

Tajanstvenost bojeva

U četiri sata poslijepodne

Napoleon dobre volje

Car postavlja jedno pitanje vodiču Lacostu

Neočekivano

Visoravan Mont-Saint-Jean

Slaba volja Napoleonu, dobra volja Bülowu

Garda

Katastrofa

Posljednji kare

Cambronne

Quot libras in duce?

Je li Waterloo donio svijetu dobra?

Jačanje božanskog prava

Bojište noću

knjiga druga Lađa Orion

Broj 24601 postaje broj 9430

Ovdje će se pročitati dva stiha koja su možda od đavola

Lanac na okomi

knjiga treća Obećanje mrtvoj ispunjeno

Pitanje vode u Montfermeilu

Dva lica, koja se popunjuju

Treba vina za ljude i vode za konje

Na pozornici se javlja jedna lutka

Kad je mala ostala sama

Tu se možda dokazuje Boulatruellova pamet

Cosette u mraku kraj nepoznata čovjeka

Nije ugodno dočekati siromaha koji je možda bogataš

Thénardier na djelu

Tko traži bolje, može naći i gore

Opet se pojavljuje broj 9430 i Cosette ga izvlači na lutriji knjiga četvrta Gorbeauova kućerina

Meštar Gorbeau

Gnijezdo za sovu i sjenicu

Dvije nesreće čine sreću

Opažanja glavne stanarice

Jedan petofranak pada na zemlju i čuje se knjiga peta U đavolskom lovu hajka ne laje

Strategijske kretnje

Srećom preko Austerlitzkog mosta prelaze kola

Pogledaj plan Pariza iz 1727. godine

Pipanje u mraku

Nešto što bi bilo nemoguće uz plinsko svjetlo

Početak jedne zagonetke

Nastavak zagonetke

Zagonetka biva sve zagonetnija

Čovjek s klepkom

Kako je Javertu pobjegao zec između nogu

knjiga šesta Mali Picpus

Mala ulica Picpus, broj 62

Pravila reda Martina Verge

Strogosti

Radosti

Zabave

Mali samostan

Nekoliko silueta iz ove sjene

Post corda lapides

Jedan vijek pod velom

Porijeklo vječnoga klanjanja

Konac malog Picpusa

knjiga sedma U zagradi

Samostan kao apstraktan pojam

Samostan kao povijesna činjenica

Pod kojim se uvjetima može poštovati prošlost

Samostan s načelnoga stajališta

Molitva

Apsolutna dobrota molitve

Obzirnost u prijekorima

Vjera, zakon

knjiga osma Groblja primaju što im se daje

Rasprava o načinu kako ući u samostan

Faucheleventove brige

Majka Inocencija

Gdje Jean Valjean izgleda kao da je čitao Austina Castilleja

Nije dovoljno da čovjek bude pijanica pa da bude besmrtan

Između četiri daske

Gdje će se naći porijeklo izreci: Ne valja izgubiti kartu

Uspjeli ispit

Zatvor

victor hugo Jadnici

Drugi dio: Cosette

Roman Victora Hugoa Jadnici jedno je od najznačajnijih djela svjetske književnosti te ujedno, unatoč golemu opsegu, i jedan od prvih modernih bestselera. Prepun živopisnih likova i dinamične radnje koja vuče čitatelja na čitanje, roman nudi nezaboravan užitak za sve ljubitelje književnosti, ali i svevremenu mudrost za svakodnevni život. Ovo je epska priča o grešnosti i milosrđu, ljubavi i mržnji, nadi i očaju, a Jean Valjean je svatko od nas u svojoj slomljenosti i potencijalu za nesebičan i svrhovit život. Stoga su Jadnici nezaboravno štivo koje će u vama probuditi mnoštvo emocija i ostaviti neizbrisiv trag.

Jean Valjean nije ispunio želju Fantini na samrti, nije uspio dovesti joj Cosette, njezino jedino dijete, da ga po posljednji put vidi. Zato se nakon Fantinine smrti pokušava iskupiti i kreće u potragu za Cosette, pronalazeći je u krajnjoj bijedi i potlačenosti. Cosette će uz Valjeana prvi put spoznati što su dobrota i ljubav, ali sjena i opasnost od obitelji u kojoj je provela najgore dane svojega života još će je dugo pratiti...

victor hugo Jadnici — Treći dio: Marius

biblioteka književni klasici knjiga sedma

Victor Hugo Jadnici Marius

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu

Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske

Victor Hugo Jadnici treći dio Marius

s francuskoga preveo

Ljubo Wiesner

Pariz proučavan u svome atomu

Pariz ima jedno dijete, i šuma ima jednu pticu: ptica se zove vrabac, dijete se zove gamen.

Spojite te dvije ideje, od kojih jedna sadržava sav pakao, druga svu zoru, sudarite te dvije iskre, Pariz i djetinjstvo: izbit ćete iz toga jedno malo biće.

To malo biće je veselo. Ono ne jede svakoga dana, a ide u kazalište, ako mu se sviđa, svake večeri. Nema košulje na tijelu, nema obuće na nogama, ni krova nad glavom; ono je kao i nebeske mušice, koje nemaju ništa od svega toga. Njemu je između sedam i trinaest godina, živi u skupinama, na pločniku, pod vedrim nebom, nosi stare hlače svoga oca, koje su mu duže od peta, stari šešir nekog drugog oca, koji mu pada preko ušiju, trči, vreba, prosi, gubi vrijeme, puši lulu, psuje kao prokletnik, ide u kabarete, poznaje se s lopovima, govori „ti“ uličnim ženama, govori šatrovački, pjeva bekrijske pjesme i ničega zlog nema u srcu. Ono ima biser u srcu, a biser se ne rastvara u blatu. Dokle je god čovjek dijete, Bog hoće da je nevin.

Kad biste zapitali ogromnu prijestolnicu: Što je to?, ona bi vam odgovorila: To je moj mali. ii.

nekoliko njegovih osobnih znakova

Pariški gamen, to vam je orijaški patuljak. Ipak, ne pretjerajmo! Taj anđelak ima gdjekada i cipele, ali su onda bez potplata; ima gdjekada i sklonište i voli ga, jer mu je u njemu majka; ali više voli ulicu, jer je u njoj njegova sloboda. On ima osobite igre, svoje osobne zlobe, kojima je temelj mr-

žnja na filistre; on ima svoje figure u govoru: umirati kod njega se kaže jesti maslačak s korijena; on ima svoje naročite zanate, dozivati fijakere, spuštati stepenice na kolima, praviti prolaze s jedne strane ulice na drugu kad su velike kiše, što on zove postavljati mostove, vikati govore, koje vlast objavljuje na plakatima u korist francuskog naroda, čeprkati između dva kamena na pločniku; on ima svoj novac, koji je skupljen od svakojakih bakarnih komadića, nađenih na ulici. Ta čudna moneta se zove dronje, ima svoj nepromjenljivi kurs, vrlo dobro sračunat u ovoj maloj dječjoj boemiji.

Najposlije, on ima jedno svoje životinjsko carstvo, koje promatra vrlo pažljivo po uglovima ulica; zlatna mara, lisna uš, veliki rogač, nazvan „đavo“, pa neki crni kukac, koji se brani tako da savija rep naoružan rogovima. On ima jedno čudovište kao iz priče, koje je ljuskavo po trbuhu, a nije gušter, koje je bubuljičavo po leđima, a nije žaba, koje se nalazi po starim vapnenicama i isušenim rupama za slijevanje vode, crno, čupavo, ljigavo, puzavo, čas sporo, čas brzo: ono ne viče, ali gleda, i tako je strašno da ga nitko nikad nije vidio; on naziva to čudo „gluhać“. Tražiti gluhaće po kamenu jezovito je zadovoljstvo. Drugo je zadovoljstvo odignuti ploču od pločnika i vidjeti razne gmizave kukce pod njim. U svakom se kraju Pariza mogu načiniti zanimljiva otkrića. Ima uholaža po drvenjarama kod Uršulinskog samostana, ima stonoga u Panteonu, ima žaba po jarcima Martova polja.

Što se tiče dosjetaka, to ih dijete ima kao Talleyrand. Ono nije manje cinično, samo je poštenije. Obdareno je nekom neočekivanom veselošću; ono zaprepašćuje sitničara svojim ludim smijehom. Njegova skala se raskalašeno penje od komedije do lakrdije.

Prolazio je jedan sprovod. Među onima koji su pratili mrtvaca na njegovo počivalište nalazio se i jedan liječnik.

– Vidi, vidi – povika jedan gamen – otkada to liječnici prenose svoj rad?

Drugi jedan gamen je u gomili. Nekakav ozbiljan čovjek, ukrašen naočalama i bogatim lancem od sata, okrene se ljutito: – Balavac, ti si uštipnuo moju ženu.

– Ja, gospodine? Ja sam premalen za to. Ulovite me. iii.

on je zgodan

Uvečer, zahvaljujući nekolikim grošićima, koje on uvijek znade nekako nabaviti, mali fakinčić ide u kazalište. Prešavši preko čarobnoga praga, on se potpuno preobrazi; dosada je bio gamen, sada postaje titi. Kazališta su otprilike kao neke izvrnute lađe, čije je dno gore. U to dno se „titi“ nekako strpa. „Titi“ je gamenu ono što je leptir gusjenici; on isto tako leti i lebdi. Dosta je da je on tu, sa svojom svijetlom srećom, sa svojom moći oduševljenja i radosti, svojim pljeskanjem ruku, koje sliči udaranju krilima, pa da se to usko dno, smrdljivo, mračno, prljavo, nezdravo, gadno i odvratno, nazove rajem.

Dajte jednom biću ono što mu je nekorisno, a oduzmite mu ono što je potrebno, pa ćete dobiti gamena.

Gamen ima i svoje književno osjećanje. To njegovo raspoloženje – mi to velimo s potrebnom količinom žaljenja – ne mari mnogo za klasičan ukus. On je već po naravi jako malo akademičan. To biće galami, smije se, ruga se, rublje mu je kao u kakvog dimnjačara, a dronjci kao u filozofa, hvata ribe u uličnim kanalima, lovi kukce na đubrištima, izvlači radost iz blata, šiba svojim poletom raskršća, zadirkuje i ujeda, zviždi i pjeva, kliče i psuje, miješa Aleluja s bulevarskom pjesmom Matanturlurette, pjeva crkvenim načinom sve ritmove počevši od „De profundis“ do uličnih stihova, nalazi i onda kad ne traži, zna i ono što ne zna, lud je do razuzdanosti, liričan do sentimentalnosti, skočio bi i na Olimp, uvaljuje se u đubre i otuda izlazi pokriven zvijezdama. Pariški gamen je jedan mali Rabelais.

Nije zadovoljan svojim hlačama ako nemaju malog džepa za sat. Malo se iznenađuje, još se manje plaši, meće u pjesmu praznovjerice, razbija svako pretjerivanje, plazi jezik duhovima, oduzima poetičnost visokome stilu, unosi karikaturu u epska napuhavanja. Ne da je on prozaičan, daleko od toga; on samo zamjenjuje svečane vizije lakrdijaškim fantazijama. Kad bi se orijaš Adamastor pojavio pred njim, on bi rekao: – Vidite ga! Strašilo! iv.

on može biti i koristan

Pariz počinje besposličarom, koji zijeva, i svršava gamenom, koji skakuće, dva bića, kojih nema nijedan drugi grad; pasivno primanje koje se zadovoljava time da gleda, i neiscrpna inicijativa. Pariz jedini ima to u svojoj prirodnoj povijesti. Sva monarhija je u onom besposličarenju. Sva anarhija je u gamenu.

To blijedo dijete pariških predgrađa živi i razvija se, plete se i „raspliće se“ u patnji, u prisustvu društvenih stvarnosti i ljudskih stvari kao zamišljeni svjedok. On se sam smatra da je bez brige; ali nije. On gleda, spreman da se nasmije, ali spreman i na drugu stvar isto tako. Tko god vi bili, koji se zovete Predrasuda, Zloupotreba, Korupcija, Ugnjetavanje, Bezakonje, Despotizam, Nepravda, Fanatizam, Tiranija, čuvajte se gamena, koji još skakuće.

Taj mali će porasti.

Od kakve je ilovače on napravljen? Od kakvoga god kala. Jedna šaka blata, jedan dah, i Adam je gotov. Dovoljno je samo da prođe kakav bog. Nekakav bog je uvijek morao proći nad gamenom. Sudbina izrađuje dalje to malo biće. Pod ovom riječi „sudbina“ mi razumijevamo pomalo i slučaj. Hoće li ovaj pigmejac, izmiješan neposredno iz običnog blata, neznalica, ne-

pismen, zabezeknut, prostak, biti kasnije Jonjanin ili Beoćanin? Pričekajte, strpite se, ide vrijeme, pa će pariški duh, taj demon, koji stvara djecu slučaja i ljude sudbine – nasuprot latinskome lončaru napraviti od zdjele amforu. v.

njegove granice

Gamen voli grad, no voli i osamljenost, jer u njemu ima i mudraca. Urbis amator (ljubitelj grada) kao Fuscus; ruris amator (ljubitelj sela), kao Flaccus.

Lutati misleći, to jest flanirati, dobar je način filozofa da mu prođe vrijeme; osobito u ovoj vrsti pomalo lažnoga polja, prilično ružnoga, ali čudnovatog i sastavljenog od dvije prirode koje okružuju neke velike gradove, osobito Pariz. Promatrati parišku okolicu, to je isto kao i promatrati kakvog vodozemca. Kraj drveću – početak krovova; kraj travi – početak pločnika; kraj brazdama – početak dućana; kraj starim običajima – početak strasti; kraj božanskome žamoru – početak ljudske bune; u tome je iznimna zanimljivost Pariza.

Kroz takva mjesta, malo privlačiva i koja je prolaznik zauvijek obilježio pridjevom tužno, šeće, reklo bi se bez cilja, mislilac. Pisac ovih redaka bio je dugo vremena lutalac po pariškoj okolici, i to je za njega izvor gotovo svih njegovih duševnih uspomena. Niska trava, staze s kamenjem, krčevina, oštra monotonija pustih njiva, rano zelenilo koje se odjednom opazi u kakvoj udolini kod povrćara, sva ta mješavina divljeg i gradskog, oni prostrani zakutci, gdje gradski bubnjari drže svoju bučnu školu i na neki način predstavljaju mucanje bitke, ove idile danju, a klaonice noću, rasklimani mlin koji se okreće na vjetru, kotači za izvlačenje rude iz rudnika, krčme na uglovima, groblja, tajanstvena privlačnost velikih tamnih zidova, koji

najednom presijeku ogromna zemljišta puna sunca i puna leptira – sve ga je to privlačilo.

Gotovo nitko na svijetu ne poznaje ta čudna mjesta, Glacièreu, Cunetteu, sramotni Grenelleski zid, prošaran puščanim mecima, Mont-Parnasse, Fosse-aux-Loups, Aubiers na obali Marne, Mont-Souris, Tombe-Issoire, Pierre-Plate u Châtillonu, gdje se nalazi jedan iscrpljeni rudnik, koji služi još samo zato da po njemu rastu gljive. Rimska okolica je jedna ideja, pariška je druga; vidjeti u onome što nam pruža jedan horizont samo njive, kuće i drveće, znači ostati na površini; svaki izgled stvari jedna je Božja misao. Mjesto gdje se polje sastaje s gradom uvijek je prožeto nekom potresnom melankolijom. Tu vam u isti mah govore i priroda i čovječanstvo. Tu se pokazuju mjesne originalnosti.

Tko je god lutao po tim osamljenim krajevima uz naša predgrađa, koja bi se mogla nazvati aureolom Pariza, mogao je primijetiti tu i tamo, na najpustijemu mjestu, u najneočekivanijem času, iza kakve mršave živice ili na uglu nekog sumornog zida, djecu burno sakupljenu, modru, blatnu, prašnu, poderanu, čupavu, kako se igraju, okićena tratinčicama. Sve su to mališani koji su pobjegli iz sirotinjskih obitelji. Vanjski bulevar je mjesto gdje oni mogu disati; okolica pripada njima. Tu je njihova vječna škola pod vedrim nebom. Tu oni nevino pjevaju sramotne pjesme. Oni su tu, oni tu bolje žive, daleko od svakog pogleda, u blagoj svjetlosti svibnja ili lipnja, klečeći oko kakve jame, igrajući se igrama koje su sami izmislili, svađajući se za jednu krajcaru, neodgovorni, razuzdani, raspušteni, sretni; a čim vas spaze, sjete se da i oni imaju nekakav zanat i da moraju nešto zaraditi da bi živjeli, pa vam nude na prodaju kakvu staru vunenu čarapu, punu visibaba, poslije nekoliko dana kitu jorgovana. Ti susreti s čudnom djecom jedna su od dražesnih i u isto vrijeme dirljivih milina pariške okolice.

Gdjekada ima u gomilama ovih dječaka i djevojčica – jesu li to njihove sestre – gotovo djevojaka, mršavih, grozničavih, opaljenih, pjegavih ruku, s vlatima ječma i cvijećem u kosi, veselih,

uzrujanih, bosonogih. Neke od njih jedu trešnje. Uvečer ih čujete kako se smiju. Te gomilice, jako obasjane punom podnevnom svjetlošću tek naslućene kroza sumrak, dugo zanimaju misao osamljenog šetaoca i miješaju se u njegove sanjarije.

Pariz kao središte i okolica njegova kao obujam – eto, što za tu djecu predstavlja sav svijet. Nikad se ona ne usuđuju maknuti izvan toga kruga. Ona ne mogu izaći iz pariške atmosfere, isto onako kao što ni ribe ne mogu izaći iz vode. Za njih na dvije milje iza pariških utvrda ne postoji više ništa. Ivry, Gentilly, Arcueil, Belleville, Aubervilliers, Ménilmontant, Choisy-le-Roi, Billancourt, Meudon, Issy, Vanvre, Sèvres, Puteaux, Neuilly, Gennevilliers, Colombes, Romainville, Chatou, Asnières, Bougival, Nanterre, Enghien, Noisy-le-Sec, Nogent, Gournay, Drancy, Gonesse – tu se svršava svijet.

malo povijesti

U doba, uostalom gotovo suvremeno, kad se događaju stvari iz ove knjige, nije bilo kao danas oružnika na svakom uličnom uglu (blagodat, o kojoj nije vrijeme da sada raspravljamo); ali je zato bilo u Parizu mnogo djece koja lutaju. Statistike pokazuju prosječan broj od dvije stotine šezdesetero djece bez skloništa, koliko su svake godine prikupljale redarstvene racije po neograđenim zemljištima, u kućama koje se zidaju, i pod svodovima mostova. Jedno od ovih gnijezda, koje je kasnije postalo slavno, davalo je „laste ispod Arcoleskoga mosta“. U tom se uostalom može jasno vidjeti najporazniji od svih znakova društvenih bolesti. Svi čovjekovi zločini počinju skitanjem djece.

Ipak, izuzmimo Pariz. U relativnom razmjeru i usprkos uspomeni na koju smo podsjetili, iznimka je pravedna. Dok je u svakom drugom velikom gradu skitalačko dijete zapravo izgubljen

čovjek, dok je gotovo svuda dijete prepušteno samome sebi predodređeno da se u neku ruku utopi u javnim porocima, pariški gamen – mi to naročito naglašavamo – ma koliko poderan i nečist izvana, ostaje iznutra gotovo netaknut. Veličanstvena stvar koju treba istaknuti i koja se osobito pokazuje u sjajnoj čestitosti naših narodnih revolucija, neka nepokvarljivost proizlazi iz ideje koja se nalazi u pariškom zraku, kao iz soli koja se nalazi u oceanskoj vodi. Disati Pariz čuva dušu.

Ovo što ovdje govorimo ne umanjuje nimalo ono stezanje srca koje čovjek osjeti kad naiđe na koje od te djece, oko kojih se čini da lepršaju konci raskidane obitelji. U današnjoj još tako nepotpunoj civilizaciji nisu nimalo neobična ta rasula obitelji koje se izgube u mraku i ne znaju što ina djeca postaju, ispuštajući svoje utrobe na ulicu. Otuda potječu mračne sudbine. Tomu se kaže, jer je i ta tako tužna stvar dobila svoj naziv, „biti izbačen na parišku kaldrmu“. Recimo usput da stara monarhija nije nikako sprječavala ovo napuštanje djece. Malo boemije i ciganije u nižim slojevima godilo je štoviše gornjim sferama i dobro dolazilo moćnima. Protivljenje uzgoju djece iz naroda smatralo se gotovo kao dogma. Čemu ta „polovična prosvijećenost“? To je bila lozinka. A dijete koje se skiće posljedica je djeteta koje ne zna.

Uostalom, monarhiji su gdjekada i trebala djeca i ona je tada kupila tu prašinu s ulice.

Da ne idemo dalje, dosta je reći da je pod Lujem xiv. kralj htio s razlogom stvoriti flotu. Ideja je bila dobra. Ali pogledajmo sredstvo. Nema flote ako uz jedrilicu, igračku vjetra, koju bi po potrebi mogao i povući, ne bude broda koji će ići kud se hoće, bilo da je tjeran veslom, bilo parom; u ono su vrijeme bile galije mornarici ono što su joj danas parobrodi. Trebalo je dakle i galijaša. Colbert je preko pokrajinskih upravitelja i parlamenta nabavljao što je više mogao robijaša. Vlast je tu pokazivala mnogo dobre volje. Ako netko ne skine šešir kad prolazi kakva procesija, odmah se to shvati kao hugenotski postupak, i čovjek

se šalje na galije. Ako se sretne kakvo dijete na ulici, samo neka mu je petnaest godina i neka nema prenoćišta, pošalju ga na galije. Velika vladavina, veliki vijek!

Pod Lujem xv. iščezavala su djeca i u samom Parizu. Redarstvo ih je hvatalo za nekakvu vrlo tajanstvenu upotrebu. S užasom su se šaputale monstruozne priče o kraljevim „purpurnim kupkama“. I sam Barbier govori naivno o tim stvarima. Gdjekada se događalo da su redarstveni organi, kad ne bi bilo dovoljno djece, uzimali dječake, iako su oni imali svoje očeve. Očevi su u očajanju napadali redare. U takvom bi se slučaju umiješao parlament i zatvarao. Koga? Zar redare? Ne, nego očeve. vii.

pokušaj klasifikacije gamena

Pariška gaminerija (fakinaža) je gotovo jedna kasta. Moglo bi se čak reći: ne može joj svatko pripadati.

Ta riječ gamen bila je prvi put tiskana i iz pučkog jezika prešla u književni godine 1834. Ona se pojavila prvi put u nekakvoj knjižici koja se zvala Claude Gueux (Ubogi Claude). Skandal je bio vrlo živ. Riječ se udomaćila. Gameni se međusobno cijene zbog vrlo različitih stvari. Mi smo poznavali jednog i s njime općili, i on je bio vrlo poštovan i njemu su se mnogo divili zato što je vidio kad je nekakav čovjek pao s vrha tornjeva Naše Gospe; drugog jednog zato što mu je uspjelo uvući se u zadnje dvorište Invalidske palače, gdje su onog dana bile ostavljene statue. I da im „pridigne“ olovo; trećega što je vidio kad su se prevrnula jedna poštanska kola; još jednog zato što je „poznavao“ nekog vojnika koji umalo što nije iskopao oko jednom građaninu.

Time se može objasniti onaj uzvik jednog pariškog gamena, duboka poenta, kojoj se prost čovjek smije, ne razumijevajući

je: – Sto mu bogova! baš imam „peh“. Još nikad nisam vidio da se netko stropošta s petoga kata! (Naravno, sve je to izgovoreno na njihov način.)

Zacijelo, divna je riječ onoga seljaka: – Čiča, ti si ti, žena ti je umrla od njene bolesti; zašto nisi išao po liječnika?

– Što ćete, gospodine, mi siroti ljudi, mi sami umiremo.

Ali ako je sva podrugljiva strpljivost seljakova sadržana u toj riječi, sva slobodnomislilačka anarhija derana iz predgrađa vidi se u ovoj drugoj. Jedan na smrt osuđeni sluša iz kola ispovjednika. Pariško dijete uzviknu: – Gle! Govori s mantijašem. Ah! nitkov!

Izvjesna smjelost u religioznim stvarima daje važnosti gamenu. Nije mala stvar biti „jak duh“.

Prisustvovati pogubljenjima je dužnost. Jedan drugom pokazuju giljotinu i smiju se. Zovu je najraznovrsnijim nadimcima: – Kraj ručka – Naduvenka – Majka nebeska – Posljednji zalogaj – itd., itd. Da im ništa ne bi izmaklo, oni se penju na zidove, veru se na balkone, vješaju se na željezne ograde, pužu na drveće, vise po gromovodima. Gamen se rađa pokrivačem krovova, kao što se rađa mornar. Krova se ništa manje ne plaši nego jarbola. Nikakav praznik nije ravan izvršenjima smrtne kazne. Samson i opat Montés su im uistinu popularni. Viču „Ua!“ osuđeniku, da ga ohrabre. Gdjekada mu se i dive. Lacenaire, gamen, gledajući užasnoga Dautuna kako je hrabro umirao, rekao je ovu riječ, u kojoj je čitava jedna budućnost: Zavidio sam mu. Gaminerija ne zna za Voltairea, ali zna za Papavoinea. U iste legende se upliću „politički“ s ubojicama. Pamti se posljednje odijelo svih njih. Znaju da je Tolleron imao kapu razbojnika, zvanih „šofera“, Avril kapu od vidre, Lonvel okrugao šešir, da je stari Delaporte bio ćelav i gologlav, da je imao romantičnu bradicu, da je Jean Martin bio zadržao svoje naramenice, da su se Lecouffé i njegova mati svađali.

– Ne predbacujte jedno drugom svoju dobrotu! – doviknuo im je jedan gamen. Jedan drugi, da bi vidio kod sprovoda De-

backera, pošto je bio premalen, zapazi jednu uličnu svjetiljku na nasipu i popne se na nju. Obližnji oružnik se namršti. – Pustite me, gospodine oružniče – reče mu gamen. A da bi umilostivio vlast, doda: – Neću pasti.

– Mnogo me se tiče hoćeš li ti pasti – odgovori oružnik.

Gaminerija mnogo cijeni kad se nekome dogodi nešto ozbiljno. Onaj tko se duboko poreže, „do kosti“, dolazi među njima do najvećeg ugleda.

Dobra šaka nije najmanji uvjet da netko bude poštivan. Jedna od stvari koju gamen najradije kaže jest ovo: – Ja sam ja, ne boj se! – Ljevaku se zavidi. Isto tako se cijeni kad je netko razrok. viii.

ovdje će se pročitati jedna divna riječ posljednjega kralja

Ljeti se gamen pretvara u žabu i uvečer, kad se spusti noć, pred Austerlitzkim i Jenskim mostom, s vrha splavi za ugljen ili s naslona, na kojemu pralje peru rublje, on skače naglavce u Seinu, ne mareći ni za kakve zakone stida i redarstva. Međutim, i redari paze i iz toga se stvorila prava dramska situacija, koja je jednom dala povoda jednom bratskom i karakterističnom uskliku. Taj usklik, slavan oko 1830., bio je strategijski znak gamena gamenu; on se skandirao kao kakav Homerov stih, s gotovo isto tako neizrazivim naglaskom kao nekada u staroj Heladi: – Ej – hej, Titi, ej – hej! gubi se, durbić je tu, čuvaj kožu i mikljaj kroz kanal!

Gdjekada, ovakav balavac – tako se sam krsti – umije čitati; gdjekad zna i pisati, ali uvijek znade koješta. Tko bi ga znao, kakvim tajanstvenim međusobnim poučavanjem, ali on ima sve talente koji mogu koristiti općoj stvari: od 1815. do 1830. imitirao je glas purana; od 1830. do 1848. drljao je po zidovima nekakvu krušku. Jedne večeri kad se Luj Filip vraćao sa šetnje

spazi on jednog sasvim malog fakinčića kako se znoji, naprežući se da nadrlja ugljenom ogromnu krušku na jednom od stupova

željezne Neuillyske kapije; kralj s onom dobrom voljom, koja mu je dolazila od Henrika iv., pomože gamenu, dovrši krušku i dade djetetu jedan zlatnik, govoreći mu: – Evo ti još jedna kruška! – Gamen voli galamu. Žestina mu se dopada. Strahovito mrzi „popove“. Jednog dana, u Sveučilišnoj ulici, jedan od ovih obješenjaka „pravio je nos“ pred vratima kuće broj 69. – Zašto to radiš pred ovim vratima, upita ga jedan prolaznik.

Dijete odgovori: Ovdje je jedan pop. Doista, tu je stanovao papinski nuncij. Ipak, ma koliki da je gamenov voltairijanizam, ako mu se ukaže prilika da pomaže u crkvi, on će primiti i onda će na misi biti pristojan. U dvjema stvarima je gamen Tantal i uvijek ih želi, ne postižući ih nikada: da obori vladu i da zakrpa hlače.

Suvremeni gamen poznaje u prste sve pariške stražare i umije svakome, kad ga sretne, pogoditi ime. Na prste ih odbrojava. Proučava njihove navike i za svakoga zna ponešto osobito. Čita kao otvorenu knjigu dušu redarstva. Odmah će vam reći ne trepnuvši: – „Taj i taj je izdajnik – taj i taj je vrlo zao – taj je veliki; onaj je smiješan“ (sve ove riječi, izdajnik, zao, veliki, smiješan, imaju u njegovim ustima naročito značenje) – „ovaj misli da je Novi most njegov i sprječava svijet da se šeće po ispustu za ograde; onaj voli vući ljude za uši“ – itd., itd.

stara galska duša

Ovoga djeteta je bilo i u Poquelinu, sinu Alesovu; bilo ga je i u Beaumarchaisu. Gaminerija je nijansa galskoga duha. Pomiješana sa zdravim razumom, ona mu gdjekada daje snage, kao alkohol vinu. Homer bi gnjavio tamo gdje Voltaire „gamenira“. Camille Desmoulins je bio dijete predgrađa. Championnet, koji

je tako grubo ismijavao čuda svetaca, rodio se na pariškoj kaldrmi; on je kao mali popravljao portale crkava Saint-Jean de Beauvais i Saint-Étienne du Mont.

Pariški gamen umije poštivati, ali je ironičan i neučtiv. Zubi su mu ružni, jer se slabo hrani, i pati od želuca, ali su mu lijepe oči, jer ima duha. I pred samim Jehovom potrčao bi na jednoj nozi uza stube raja. Mnogo je u nevolji. Umije na sve načine porasti.

Prlja se po barama, a postaje velik u pobuni; njegova bezočnost traje i pred plotunom; bio je obješenjak, sada je heroj; kao i onaj mali Tebanac bio bi kadar prodrmati lavovsku kožu; bubnjar

Bara bio je pariški gamen; on uzvikuje: Naprijed! Kao što konj iz

Svetoga Pisma kaže: Bah!, i za tren oka od balavca postaje orijaš.

To dijete brloga isto je tako i dijete ideala. Odmjerite tu širinu, koja se prostire od Molièrea do Baraa, pa ćete imati djelo pariške gaminerije. x.

ecce paris, ecce homo

Da sve ukratko spomenemo još jedanput, pariški gamen je danas ono što je nekad bio rimski „graeculus“, dječji narod, koji ima na čelu bore staroga svijeta.

Gamen je ljupkost jednog naroda, i u isto vrijeme bolest. Bolest, koju treba liječiti. Kako? Svjetlošću.

Svjetlost liječi.

Svjetlost zapaljuje.

Sve plemenite društvene svjetlosti izbijaju iz nauke, književnosti, umjetnosti, prosvjete. Gradite ljude. Rasvjetljujte ih da bi vas zagrijali. Prije ili poslije će se sjajno pitanje općeg obrazovanja postaviti s neodoljivom snagom istinske bezuvjetnosti; i tada će oni koji će vladati imati da biraju: djecu Francuske, ili gamene Pariza; plamenove u svjetlosti, odsjaje u mraku.

Gamen izražava Pariz, a Pariz izražava svijet. Jer Pariz je jedna cjelina. Pariz je strop ljudskoga roda. Čitav taj čudotvorni grad je izvod iščezlih i novih običaja. Tko vidi Pariz, čini mu se da je vidio naličje čitave povijesti s nebom i zviježđem u razmacima. Pariz ima jedan Kapitol, Općinsku kuću, jedan Partenon, crkvu Naše Gospe, brijeg Aventin, predgrađe Saint-Antoine, jedan Asinarium, Sorbonnu, jedan Panteon, Panteon, jedan Sveti put, bulevar Talijana, jednu Kulu vjetrova, javno mnijenje; sramne Kapitolske stepenice zamjenjuje smiješnima. Njegov fićfirić zove se kaćiper, njegov transteverin zove se stanovnik predgrađa, njegov služnik zove se nosač s trga, njegov lazaron zove se režikesa. Sve što ima na drugome mjestu, ima i u Parizu, Dumarsaisova piljarica mogla bi odgovarati Euripidovoj prodavačici trava, diskobol Vejanus oživljava u igraču na konopcu Foriosu, Therapontigonus Miles mogao bi se uhvatiti pod ruku s grenadirom Vadeboncoeurom, prodavač krpa Damasippe bio bi sretan kod trgovaca sitničara, Vincenneska tvrđava mogla bi sasvim lijepo biti tamnica Sokratu, kao što bi Agora mogla poslužiti za zatvor Diderotu, Grimod de la Reynière pronašao je krvavi roastbeef, kao što je Curtillus pronašao pečena ježa, vidimo gdje se pod svodom Pobjednoga luka iza Etoileu ponovo javlja trapez iz Plauta; onaj što proždire mačeve, koga je nekada bio sreo Apulej, nije ništa drugo nego gutač sabalja s Novog mosta; Rameauov sinovac i nametljivac Curculion su vršnjaci, Ergazil bi se mogao predstaviti Cambacérèsu preko Aigrefeuillea; četiri rimska gizdavca: Aleesimarchus, Phoedromus, Diabolus i Argiripes voze se na poštanskim kolima Labatuta; Aulu-Gelle se jednako ne bi zaustavio pred Congriom kao ni Charles Nodier pred Polichinelleom; Martonka nije tigrica, ali ni Pardalisca nije bila zmaj; šaljivac Pantolabus farba u Engleskoj kavani raspikuću Neznanka Neznanovića, Hermogène je tenor u teatru Elizejskih polja i oko njega ubogi Thrasius kupi napojnicu; dosadan čovjek koji vas je zaustavio u Tuileriesama, vukući vas za dugme kaputa, ponavlja vam poslije dvije hiljade

godina Thesprionove stihove; vino iz Suresnesa je parodija vina iz Alba, groblje Père-Lachaise izbija pod noćnim kišama iste odsjeve truleži kao i Esquilies, a sirotinjski grob, kupljen za pet godina, vrijedi isto koliko i mrtvački lijes koji se iznajmljivao robovima.

Potražite nešto što Pariz ne bi imao. Trophoniusova kaca nema ništa što ne bi bilo u Mesmerovoj vedrici; Ergaphilas uskrsava u Cagliostru; bramin Vâsaphantâ inkarniran je u grofu od Saint-Germaina; groblje svetoga Medarda čudotvorno je isto tako kao i džamija Umumije u Damasku.

Pariz ima svoga Ezopa, koji se zove Mayeux, i svoju Canidiju, koja se zove gospođica Lenormand. On se prestravljuje kao i Delfi pred munjevitim stvarnostima vizije; u njemu se okreću stolovi, kao što Dodona okreće tronoge. On je digao grizetu na prijestolje kao Rim kurtizanu; i na koncu konca, ako je Luj xv. gori od Klaudija, gospođica Dubarry vrijedi više od Mesaline. Pariz sadržava u jednom jedinom tipu, koji je živio i koga smo još i mi viđali, i grčku golotinju i židovsku gubu i prostačku šalu gaskonsku. On miješa Diogena, Joba i Pajasa, odijeva jednu sablast brojevima Ustavnjaka, i tako sagrađuje Chodruca Duclosa.

Ma da Plutarh kaže: tiranin tako reći ne izgleda star, Rim se, pod Sulom kao i pod Domicijanom, mirio sa sudbinom i rado pristajao da se umjeri. Tibar je, kao i Leta, rijeka zaborava, ako se može vjerovati pohvali malo suviše doktrinarnoj, koju mu čini Varus Bibiscus: Contra Gracchos Tiberim habemus. Bibere Tiberim, id est seditionem oblivisci. (Protiv Grakha imamo Tibar. Piti vodu iz Tibera znači zaboraviti napast.) Pariz pije milijun litara vode dnevno, ali mu to ne smeta kad zatreba zazvoniti na uzbunu.

Ali i pored toga, Pariz je dobroćudan. On kraljevski prima sve; nije veliki probirač u pravljenju Venere; njegova ljepotica je hotentotka; samo neka se smije, pa će sve oprostiti; ružnoća ga zabavlja, nakaznost ga razveseljava, porok ga zanima; tko je ugursuz, može da bude ugursuz; čak ga ni hipokrizija, taj kraj-

nji cinizam, ne buni; toliko je književan da ne zatvara nos pred Basileom, i Tartuffeova molitva ga skandalizira koliko i Horacija Priapovo „štucanje“. Nijedna crta svjetskoga lica ne manjka profilu Pariza. Bal Mabile nije isto što i polimnijske igre na Janiculu, ali preprodavačica ženskih sitnica za toaletu guta očima malu ljepoticu točno onako kako je podvodačica Staphyla vrebala djevicu Planesium. Vrata borbe nisu Koloseum, ali se i tu može biti okrutan, kao da Cezar gleda. Sirijska gazdarica ima više ljupkosti nego majka Saguet, ali ako je Vergilije pohađao rimsku krčmu, David d'Angers, Balzac i Charlet sjedali su pred parišku gostionicu. Pariz vlada. Geniji u njemu plamte, crveni repovi uspijevaju. Adonaj kroza nj prolazi na svojim kolima s dvanaest gromovitih i munjevitih kotača. Silen ulazi na svome magaretu. Silen, čitajte Ramponneau.

Pariz je sinonim Kozmosa. Pariz je Atena, Rim, Sybaris, Jeruzalem, Pantin. Sve civilizacije su u njemu dane ukratko, a i sva barbarstva. Parizu bi bilo vrlo krivo kad ne bi imao jednu giljotinu.

Malo Grèveskog trga nije na odmet. Što bi bila sva ta vječita svečanost bez ovoga zločina? Naši zakoni su se tu mudro pobrinuli, i zahvaljujući njima s te giljotine kaplje krv o ovim vječitim pokladama. xi.

ismijavati, vladati

Pariz nema granica. Nijedan grad nije imao vlast koja se gdjekada šali s onima koje podvrgava. Vama da se svidim, o Atenjani!, uzviknuo je Aleksandar. Pariz ima više nego zakon, ima modu; Pariz ima više nego modu, ima rutina. Pariz može biti glup, ako mu se to svidi; on gdjekada sebi dopušta taj luksuz; tada je čitav svemir glup s njime zajedno; zaspali se Pariz budi, protare oči,

kaže: Kako sam glup! I grohotom se nasmije u lice ljudskomu rodu. Kako je divan takav grad! Čudnovata je stvar da uzvišeno i smiješno mogu živjeti u tako dobrom susjedstvu, da sva ova veličanstvenost ne bude poremećena svom tom parodijom i da jedna te ista usta mogu danas puhati u trublju Strašnoga suda, a sutra u sviraljku od trske! Pariz ima jednu suverenu veselost. Njegova veselost ima munju, i njegova šala drži spektar. Njegov se orkan gdjekada ceri. Njegove eksplozije, njegovi slavni dani, njegova remek-djela, njegova čuda, njegove epopeje prodiru do na kraj svijeta, ali i njegove besmislice isto tako. Njegov smijeh su vulkanska usta koja prskaju cijelu zemlju. Njegove dosjetke su plamenovi. On nameće narodima svoje karikature isto onako kao i svoj ideal; najviši spomenici ljudske civilizacije primaju njegove ironije i pozajmljuju svoju vječitost njegovim ugursuzlucima. On je ogroman; on ima jedan čudotvorni 14. srpnja, koji oslobađa čitav globus; on nameće svim narodima svoju čuvenu „Loptačku zakletvu“ poslanika trećega staleža; njegova noć od 4. kolovoza rasipa za tri sata hiljadu godina feudalnosti; od svoje logike je načinio mišicu opće volje; on se umnožava u svim oblicima uzvišenoga; on ispunjava svojom svjetlošću Washingtona, Kosciuska, Bolivara, Botzarisa, Riega, Berna, Manina, Lopeza, Johna Browna, Garibaldija; on je svuda gdje se upaljuje budućnost, u Bostonu 1779., na Léonovu otoku 1820., u Pešti 1848., u Palermu 1860., on došaptava moćnu lozinku: Sloboda na uho američkim abolicionistima, skupljenima na splavu Harper's Ferrya, i na uho anconskim rodoljubima koji se skupljaju u sumrak u Archiju, na obali morskoj pred krčmicom Gozzi; on stvara Canarisa; on stvara Quiroga; on stvara Pisacana; on je zračna veličina na zemlji; Byron umire u Missolonghi i Mazet umire u Barceloni, odneseni tamo njegovim dahom; on je tribina pod nogama Mirabeaua, a vulkansko ždrijelo pod nogama Robespierrea; njegove knjige, njegovo kazalište, njegova umjetnost; njegova nauka, njegova književnost, njegova filozofija jesu čitanke ljudskoga roda; on ima Pascala, Régniera, Comeillea,

Descartesa, Jean-Jacquesa, Voltairea za svaku priliku, Molièrea za sva vremena; on nameće svoj jezik ustima svijeta, i taj jezik postaje Božja Riječ; on stvara u svima duhovima pojam o napretku; oslobodilačke dogme, koje on kuje, postaju za mnoge generacije vjerni savjetodavci, i dušom njegovih mislilaca i njegovih pjesnika zadahnuli su se od 1789. svi junaci svih naroda; to mu ništa ne smeta da lakrdija, i onaj ogromni genij, koji se zove Pariz, u isto vrijeme kad preobražava svijet svojom svjetlošću škraba ugljenom Bouginierov nos na Tezejevu hramu i piše Crédeville lopov na piramidama.

Pariz uvijek pokazuje zube; kad ne reži, on se smije.

Takav je taj Pariz. Dimovi s njegovih krovova su ideje svemira. Gomila blata i kamenja, ako baš hoćete, ali iznad svega – moralno biće. On je više nego velik, on je ogroman. Zašto? Zato što smije.

Smjeti – pod tu se cijenu kupuje napredak.

Sva velika i uzvišena osvojenja su više ili manje dobivena pod cijenu smjelosti. Da se Revolucija dogodi, nije dovoljno da je Montesquieu predosjeti, da je Diderot propovijeda, da je Beaumarchais nagoviješta, da je Condorcet sračunava, da je Arouet sprema, da je Rousseau zamišlja; treba Dantona da smije.

Uzvik: Smjelosti! je novi Fiat lux (Neka bude svjetlost)! Da bi ljudski rod koračao naprijed, treba da se na vrhovima neprestano izvode gorde lekcije hrabrosti. Drskosti sjaju kroz povijest i jesu jedna od svjetlosti čovjekovih. I zora se usuđuje, kad se javlja. Pokušati, prkositi, ne popuštati, ustrajati, znači biti vjeran samome sebi, uhvatiti se u koštac sa sudbinom, začuditi nesreću neznatnim strahom koji nam zadaje, čas se usprotiviti nepravednoj sili, čas napasti opijenu pobjedu, držati se dobro, oduprijeti se; eto primjera, koji je potreban narodima, i svjetlosti koja ih elektrizira. Ista strahovita munja sijeva s baklje Prometejeve kao i s lule Cambronneove.

xii.

skrivena budućnost u narodu

Što se tiče pariškog naroda, čak i kad je zreo čovjek, on je uvijek gamen. Naslikati dijete znači naslikati grad; i zato smo proučili toga orla u ovome slobodnome vrapcu.

Pariška rasa, mi to ponavljamo, nalazi se osobito po predgrađima; tu su punokrvni; tu je prava fizionomija; tu taj narod radi i pati, a patnja i rad su dva čovječja lica. Ima tu dubokih množina neznanih bića, gdje gmižu najčudnovatiji tipovi, počevši od istovarivača s Râpéea do živodera iz Montfaucona. Fex urbis (gradski izmet), uzvikuje Ciceron; mob, dodaje naljućeni Burke; gomila, prnje. Lako je reći ove riječi. Ali neka bude i tako. Svejedno! Zar to nešto znači što oni idu bosonogi? Ne znaju čitati, utoliko gore. Hoćete li ih napustiti zbog toga? Hoćete li ih prokleti zbog njihove bijede? Zar svjetlost ne smije prodrijeti u te mase? Vratimo se na ovaj uzvik: Svjetlost! I uporno ga ponavljajmo! Svjetlost! Svjetlost! – Tko zna neće li te pomrčine postati providne? Zar revolucije nisu preobražaji? Hajdete, filozofi, učite, prosvjetljujte, palite, mislite glasno, govorite glasno, trčite radosni velikome suncu, bratimite se s trgovima, proričite dobre vijesti, širite pismenost, proklamirajte prava, pjevajte Marseillaisu, sijte oduševljenja, čuvajte hrastu zelene grane. Pravite od misli vihor. Ova gomila može biti preobražena. Znajmo se koristiti ogromnim požarom principa i vrlina. Te bose noge, te gole ruke, ti dronjci, to neznanje, te potištenosti, te pomrčine mogu biti upotrijebljene za osvajanje ideala. Pogledajte kroz narod i ugledat ćete istinu. Neka se taj prljavi pijesak baci u oganj, neka se u njemu rastali i neka uzavre, pa će postati sjajan kristal, i zahvaljujući njemu, Galilej i Newton će otkrivati zvijezde.

xiii.

mali gavroche

Osam ili devet godina poslije događaja ispričanih u drugome dijelu ove pripovijesti mogao se vidjeti na bulevaru Du Templea i u kraju Château-d'Eau jedan mali dečko od jedanaest do dvanaest godina, koji bi mogao dosta točno biti ideal gore ocrtanoga gamena, da nije uz osmijeh svojih godina na usnama imao srce posve mračno i prazno. Ovo je dijete doduše bilo ukrašeno jednim hlačama odrasla čovjeka, ali one nisu bile njegova oca, i jednim ženskim haljetkom, koji nije bio njegove majke. Tuđi ljudi su ga bili odjeli dronjcima iz milosrđa. Međutim, on je imao i oca i majku. Ali otac nije mislio na njega, a majka ga nije voljela. To je bilo jedno od one djece najviše dostojne sažaljenja, koja imaju oca i majku i koja su ipak siročad.

To se dijete nigdje nije osjećalo tako dobro kao na ulici. Pločnik mu je bio manje tvrd od srca njegove majke. Roditelji su ga nogom izbacili u život.

On je bio dečko bučan, blijed, okretan, bistar, podsmješljiv, živoga i boležljivoga izgleda. Tumarao je, pjevao je, igrao se s djecom, čeprkao po rupama, pomalo krao, ali kao mačke ili ptice sjenice, veselo bi se smijao kad bi ga nazivali balavcem, ljutio se kad bi mu rekli fakin. Nije imao skloništa, ni hljeba, ni vatre, ni ljubavi; ali je bio veseo, jer je bio slobodan.

Kad ovakva djeca postanu ljudi, društveni žrvanj ih gotovo uvijek nađe i smrvi, ali dokle su god djeca, oni mu umaknu, jer su mali. Najmanja rupa ih spasi.

Ipak, ma koliko da je to dijete bilo napušteno, događalo mu se ponekad, svaka dva ili tri mjeseca, da uzvikne: „Baš ću otići do mame!“ Tada bi ostavio bulevar, cirkus, vrata Saint-Martin, sišao na nasipe, prešao preko mostova, dokopao se predgrađa, dospio do Salpêtrière, i stigao, kud? Točno baš u onaj dvostruki broj 50-52, koji čitalac već poznaje, u kućerinu Gorbeau.

U to vrijeme kućerina 50-52, obično pusta i vječito ukrašena natpisom: „Sobe za izdavanje“, bila je, stvar rijetka, nastanjena nekolikim osobama, koje uostalom, kao što je to uvijek u Parizu, nisu imale nikakve veze ni međusobne odnose. Sve su pripadale onom sirotinjskom staležu koji počinje od posljednjeg oskudnog građanina i nastavlja se iz bijede u bijedu do u dno društva, do ona dva bića do kojih dospijevaju sve materijalne stvari civilizacije, do smetlara, koji čisti blato, i krpara, koji kupi sve moguće dronjke.

„Glavna stanarka“ iz vremena Jeana Valjeana umrla je, i na njeno je mjesto došla druga, sasvim ista. Nekakav filozof je rekao: Na babama se nikada ne oskudijeva.

Ova nova baba zvala se gospođa Burgon i nije imala ništa značajno u svome životu, osim jednu dinastiju od tri papagaja, koji su jedan za drugim vladali njenom dušom.

Najbjedniji od svih koji su stanovali u kućerini bile su četiri osobe jedne obitelji, otac, majka i dvije već odrasle kćeri, sve četvero nastanjeni u jednoj tavanskoj rupi, jednoj od onih ćelija o kojima smo već govorili.

Ta obitelj nije pokazivala ništa osobito na prvi pogled, osim svoju krajnju oskudicu; otac, uzimajući sobu u najam, rekao je bio da se zove Jondrette. Nešto vremena poslije svoga doseljenja, koje je čudnovato naličilo, da se poslužimo čuvenim izrazom glavne stanarke, na dolazak nikoga i ničega. Jondrette je bio rekao toj ženi, koja je kao i njena prethodnica bila u isto vrijeme vratarka i čistila stepenice: – Strina, tako i tako, ako bi slučajno netko dolazio potražiti jednog Poljaka, ili jednog Talijana, ili možda jednog Španjolca, znajte da sam to ja.

Ta obitelj je bila obitelj veseloga golišavca. On se tu navraćao i nalazio je sirotinju, bijedu, i ono što je bilo još najžalosnije, nije nalazio nijednog osmijeha; hladno na ognjištu i hladno u srcima. Kad bi upao, pitali bi ga: – Odakle dolaziš? – On je odgovarao: – S ulice. – Kad bi odlazio, pitali bi ga: – Kamo ćeš? – On im je odgovarao: – Na ulicu.

Njegova majka bi mu rekla: – Što ćeš tu?

To je dijete živjelo izvan ljubavi, kao one bijedne travčice što izbijaju po podrumima. On nije zbog toga patio i nije se ni na koga ljutio. On zapravo nije točno ni znao kakvi trebaju biti otac i mati.

Uostalom, njegova majka je voljela njegove sestre.

Zaboravili smo reći da su na bulevaru Du Temple zvali ovo dijete Mali Gavroche. Zašto se zvao Gavroche? Vjerojatno zato što se njegov otac zvao Jondrette.

Prekinuti konac izgleda kao da je instinkt kod izvjesnih bijednih obitelji.

Soba koju su Jondretteovi zapremali u kućerini Gorbeau bila je posljednja na kraju hodnika. U susjednoj sobici stanovao je jedan vrlo siromašan mladić koji se zvao gospodin Marius.

Recimo, tko je bio taj gospodin Marius?

Napomena urednika:

Prijevod Ljube Wiesnera za ovo izdanje nije podvrgnut niti jednom važećem suvremenom hrvatskom pravopisu kako bi se očuvala njegova izvorna autorska, umjetnička i jezična vrijednost iz vremena njegova nastanka. Učinjene su minimalne intervencije u smislu mijenjanja riječi koje su u međuvremenu izgubile ili promijenile značenje te poneka rečenica koja je zbog svoje arhaičnosti iz današnjeg vremena djelovala nerazumljivo.

knjiga prva Pariz proučavan u svome atomu

Parvulus

Nekoliko njegovih osobnih znakova

On je zgodan

On može biti i koristan

Njegove granice

Malo povijesti

Pokušaj klasifikacije gamena

Ovdje će se pročitati jedna divna riječ posljednjega kralja

Stara galska duša

Ecce paris, ecce homo

Ismijavati, vladati

Skrivena budućnost u narodu

Mali Gavroche

knjiga druga Veliki buržuj

Devedeset godina i trideset i dva zuba

Kakav gospodar, takav stan

Luka-duh

U nadi na

godina

Bask i Nicolette

Gdje se govori o Magnoni i njezina dva mališana

Pravilo: primati samo uvečer

Sestre ne nalikuju jedna na drugu

knjiga treća Djed i unuk

Jedan starinski salon

Jedno od crvenih priviđenja toga vremena

Requiescant

Razbojnikov svršetak

I u crkvi se postaje revolucionar

Što znači sresti jednoga skrbnika

Neka suknja

Mramor protiv granita

knjiga četvrta Prijatelji A. B. C.-a

Jedno društvo koje je postalo gotovo historijskim

Posmrtni govor Blondeauu, od Bossueta

Mariusova čuđenja

Zadnja soba kavane Musain

Proširenje obzorja

Res Angusta

knjiga peta Blagodat nesreće

Marius ubog

Marius siromah

Marius odrastao

G. Mabeuf

Sirotinja, dobra susjeda nevolji

Zamjenik

knjiga šesta Spoj dviju zvijezda

Nadimak ili način stvaranja obiteljskih imena

Lux facta est

Djelovanje proljeća

Početak jedne ozbiljne bolesti

Majku Bougon snalaze različite nedaće

Zarobljen

Doživljaji jednoga „u“ i nagađanja o njemu

I sami invalidi mogu biti sretni

Pad

knjiga sedma Patron Minette

Mine i pioniri

Na dnu

Babet, Gueulemer, Claquesous i Montparnasse

Sastav družine

knjiga osma Zločesti siromah

Marius tražeći djevojku u šeširu, susreće čovjeka u kapi

Nađena stvar

Quadrifrons

Ruža u bijedi

Prozorčić providnosti

Sklonište riđeg čovjeka

Strategija i taktika

Zraka u jazbini

Jondrette gotovo plače

Fijakerska pristojba: dva franka na sat

Bijeda nudi usluge boli

Kako je utrošeno pet franaka g. Leblanca

Solus cum solo, in loco remoto, non cogitabunturorare pater noster

Redarstvenik daje dva pištolja odvjetniku

Jondrette nabavlja

Pjesma na englesku ariju, koja je bila u modi 1832.

Na što je upotrijebljen Mariusov petofranak

Dva Mariusova stolca jedan prema drugom

Kad čovjek ispituje mračno dno

Stupica

Najprije treba uhvatiti žrtvu

Mali vikač

victor hugo Jadnici

Treći dio: Marius

Roman Victora Hugoa Jadnici jedno je od najznačajnijih djela svjetske književnosti te ujedno, unatoč golemu opsegu, i jedan od prvih modernih bestselera. Prepun živopisnih likova i dinamične radnje koja vuče čitatelja na čitanje, roman nudi nezaboravan užitak za sve ljubitelje književnosti, ali i svevremenu mudrost za svakodnevni život. Ovo je epska priča o grešnosti i milosrđu, ljubavi i mržnji, nadi i očaju, a Jean Valjean je svatko od nas u svojoj slomljenosti i potencijalu za nesebičan i svrhovit život. Stoga su Jadnici nezaboravno štivo koje će u vama probuditi mnoštvo emocija i ostaviti neizbrisiv trag.

Glavni junak trećega dijela jest Marius Pontmercy, mladić čiju sudbinu pratimo od njegova rođenja. Majka mu je umrla, a djed iz političkih razloga neće dopuštati dječaku da viđa oca. No kad dječak odraste, odazvat će se očevu pozivu da se po posljednji put vide i čuti njegovu volju koju treba izvršiti i koja će ga staviti pred veliku moralnu dvojbu. U Luksemburškom parku prvi će put ugledati Cosette, mladu djevojku na koju neće moći prestati misliti. Njegov će život krenuti u novom i neočekivanom smjeru...

victor hugo Jadnici —

Idila

Ulici Plumet

epopeja u Ulici Saint-Denis

biblioteka književni klasici knjiga osma

Victor Hugo Jadnici

Idila u Ulici Plumet

i epopeja u Ulici Saint-Denis

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu

Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske

Victor Hugo Jadnici četvrti

dio

Idila u Ulici Plumet

i epopeja u Ulici Saint-Denis

s francuskoga preveo Ljubo Wiesner

Nekoliko strana povijesti

dobro skrojeno

Godina 1831. i godina 1832., dvije godine koje se odnose neposredno na srpanjsku revoluciju, pripadaju svakako među najosobitije i najupadljivije godine u povijesti. Između onih koje im prethode i onih koje slijede za njima, te su dvije godine kao dvije planine. U njima ima ponora. Društvene mase, sami slojevi civilizacije, čvrsta skupina interesa naslaganih jedni na druge i tijesno povezanih, vjekovni profil stare francuske formacije, pojavljuju se u njima i svaki čas iščezavaju kroz burne oblake sustava, strasti, teorija. Ovo pojavljivanje i iščezavanje nazivalo se riječima otpor i pokret. U razmacima vidimo kako se u njima ljeska istina, ovaj dan čovječje duše.

Ova znamenita epoha prilično je ograničena i već je dosta daleko od nas, da bismo joj danas lako mogli pohvatati glavne crte. Ali pokušat ćemo.

Restauracija je bila jedna od onih prijelaznih faza koje nije lako definirati, u kojima ima umora, zujanja, šapata, spavanja, huke, i koje nisu ništa drugo do čas kad jedna velika nacija dođe do jednog trenutka odmora. Ovakve su epohe osobite i varaju političare koji bi ih htjeli izrabiti u svoju korist. U početku nacija traži samo odmor, postoji tek jedna sveopća želja za mirom; viđa se samo jedna ambicija, biti malen. To znači ostati na miru.

Bilo je, hvala Bogu, dosta velikih događaja, velikih slučajeva, velikih doživljaja, velikih ljudi, bilo ih je preko glave. Ljudi bi najvoljeli zamijeniti Cezara za Prusiasa i Napoleona za kralja Yvetotskog. „Kako je to bio dobar, miran kralj!“ Išlo se od rane zore pa je sad došla večer jednog teškog i dugog dana; prva izmjena učinjena je s Mirabeauom, druga s Robespierreom, treća s Bonaparteom; nastupio je umor. Svaki traži krevet.

Umorna požrtvovanja, ostario heroizam, zasićene ambicije, stvorena bogatstva – traže, ištu, vape, zahtijevaju, što? Utočište.

Oni ga imaju. Oni dobivaju mir, tišinu, besposlicu – zadovoljni su. Međutim, u isto vrijeme neke činjenice izbijaju, raspoznaju se i lupaju na njihova vrata. Ove su činjenice izišle iz revolucije i rata, one postoje, žive, imaju prava da se nastane u društvu, i nastanjuju se: i u prvo su vrijeme ove činjenice samo podstanari i posrednici, koji pripremaju stan za principe.

Onda evo kako to izgleda političkim filozofima:

U isti mah, kad umorno ljudstvo traži odmora, izvršena djela traže jamstvo. Jamstvo za djela je isto što i mir za ljude.

To Engleska traži od Stuartovića poslije Namjesništva; to Francuska traži od Bourbona poslije Carstva.

Ova su jamstva potreba vremena. Treba ih dati. Vladari ih „oktroiraju“, no zapravo ih donosi sila neophodnosti. To je duboka istina koju je korisno znati, a koju su Stuartovići znali već 1660., dok je Bourboni 1814. nisu čak još ni naslutili.

Obitelj sudbinom određena, koja se vratila u Francusku kad se Napoleon srušio, bila je tako fatalno naivna da je vjerovala kako je ona to dala, i da ono, što je jednom dala, može uzeti i natrag; da kuća Bourbon ima božansko pravo, a Francuska da nema ništa; i da politička prava, dana u povelji Luja xviii., nisu ništa drugo nego tek jedna grana božanskog prava koju je Bourbon odrezao rukom i ljupko pružio narodu do dana kad se kralju bude opet prohtjelo da je uzme. Međutim, po nezadovoljstvu koje je taj poklon izazvao, morala je kuća Bourbon osjetiti da poklon nije dolazio baš od nje.

Kuća Bourbon bila je zajedljiva u xix. stoljeću. Mrštila se na svaki razvitak naroda. Da se poslužimo prostačkom, to jest narodnom i istinitom riječju, ona je pravila kiselo lice. Narod je to vidio. Vjerovala je da je snažna jer se jedno carstvo razrušilo pred njom kao kazališne kulise. Nije zapažala da je i ona sama bila donesena na isti način, kao kulisa. Nije vidjela da je i ona u istoj ruci, koja je uklonila Napoleona.

Vjerovala je da ima karijeru jer je imala prošlost. Ona se varala. Ona je imala tek jedan dio prošlosti; cjelokupna prošlost

bila je Francuska. Korijen francuskoga društva nikako nije bio u kući Bourbon, nego u narodu. Ovo tajanstveno i živo korijenje ne sačinjava pravo jedne obitelj, nego povijest jednog naroda. Njega, toga korijenja, bilo je posvuda, osim ispod prijestolja.

Kuća Bourbon bila je za Francusku krvavi i slavni čvor u njenoj povijesti, ali nije bila glavni elemenat njene sudbine i potrebna osnova njene politike. Moglo se biti i bez Bourbona; bez njih se i bilo dvadeset i dvije godine; bilo je dakle i prekida, a oni to nisu ni slutili. Kako su se varali oni koji su uobražavali da je Luj xvii. vladao 9. termidora i da je Luj xviii. vladao na Marengu! Nikada od početka povijesti nisu vladari bili tako slijepi pred djelima i udjelom božanske vlasti. Nikada ova težnja od dolje, koja se naziva pravo naroda, nije ovako poricala pravo od gore.

Glavna stvar, koja je dovela ovu obitelj dotle da stavi ruku na jamstva „oktroirane“ 1814., na ustupke, kako ih je ona nazivala – žalosna stvar! Ono što je ona nazivala svojim ustupcima, to su bila naša osvojenja; ono što je ona nazivala našim prisvajanjem, to su bila naša prava.

Kad joj se učinilo da je došlo vrijeme za to, restauracija, zamišljajući sebe da je pobjednik Bonaparte i da ima korijena u zemlji, to jest računajući se za jaku i duboku, odjednom ustade u svoju obranu i zadade udarac. Jednog dana stade pred Francusku i podižući glas ospori i zajednička i posebna prava, narodu suverenost, građaninu slobodu. Drugim riječima, ona je poricala narodu ono što ga je činilo narodom, građaninu ono što ga je činilo građaninom.

U tome je bila osnova onoga čuvenoga čina koji se nazivao Srpanjska uredba.

Restauracija pade.

Ona je pala s pravom. Međutim, recimo iskreno, ona nije bila baš sasvim neprijateljska prema svim oblicima napretka.

Velike su se stvari odigravale, ona je stajala po strani.

Pod restauracijom se narod bio navikao na mirno raspravljanje, čega nije bilo u republici, i na veličinu u miru, čega opet

nije bilo za vrijeme carstva. Slobodna i jaka Francuska hrabrila je druge narode u Europi. Revolucija je vodila riječ pod Robespierreom, top je imao riječ pod Bonaparteom, pod Lujem xviii. i Karlom x. došao je red na inteligenciju. Vjetar je prestao, baklja se opet rasplamsala. Vidjelo se kako treperi na vedrim vrhuncima čista svjetlost duhova. Prizor veličanstven, koristan i divan. Za vrijeme od petnaest godina, u potpunome miru, nasred javnih mjesta, vidjelo se kako rade ovi veliki principi, stari za mislioce, novi za državnike; jednakost pred zakonom, sloboda savjesti, sloboda riječi, sloboda štampe, pristupačnost sviju sposobnosti svima funkcijama. Tako je išlo do 1830. Bourboni su bili oruđe civilizacije koje se slomilo u rukama Providnosti. Pad Bourbona bio je pun veličine, ne s njihove strane, već sa strane naroda. Oni napustiše prijestol s ozbiljnošću, ali bez ugleda; njihov silazak u mrak nije bilo jedno od onih svečanih iščezavanja, koja ostavljaju sjetnu emociju u povijesti, to nije bio sablasni mir Karla i. ni orlovski krik Napoleonov. Oni su iščezli, to je sve. Skinuli su krunu, ali nisu zadržali aureolu. Bili su dostojanstveni, ali nisu uzvišeni. Njihovoj nesreći nedostajalo je u izvjesnoj mjeri veličanstvenosti. Karlo Deseti za vrijeme putovanja u Cherbourg dao je da se od okrugoga stola napravi četverouglast, brinući se više za etiketu koja je bila u opasnosti nego za monarhiju koja se rušila. Ovo sitničarstvo žalostilo je odane ljude koji su ih voljeli i ozbiljne ljude koji su poštovali njihovu rasu. Prost narod bio je divan. Narod, napadnut jednoga jutra oružanom rukom, nekom vrstom kraljeve pobune, osjeti više snage nego ljutine. Obrani se, zadrža se, vrati stvari na svoje mjesto, vladu u zakon. Bourbone u progonstvo, jao! I zaustavi se. On uze staroga kralja Karla x. ispod neba, koje je zaštićivalo Luja xiv., i polako ga spusti na zemlju. On se dotakao kraljeve ličnosti sa žalošću i obzirnošću. To nije bio jedan čovjek, to nije bilo nekoliko ljudi, to je bila Francuska, cijela Francuska, pobjedonosna Francuska opijena pobjedom, koja se, izgledalo je, sjećala i izvodila pred očima cijeloga svijeta ove ozbiljne riječi

Guillaume du Vaira poslije dana barikade: „Lako je onima koji su navikli da se dotiču milosti velikih i da skakuću kao ptica, s grane na granu, s jedne nesretne sudbine na drugu cvijetnu, da se pokažu drski prema svojim vladarima u nesreći; ali za me neće biti uvijek dostojna poštovanja sudbina mojih kraljeva, a pogotovu ucviljenih.“

Bourboni su ponijeli poštovanje, ali nitko ne požali za njima. Kao što smo maloprije rekli, njihova je nesreća bila veća od njih.

Izbrisali su se na obzorju.

Srpanjska revolucija imala je odmah prijatelje i neprijatelje na cijelom svijetu. Jedni joj poletješe u susret s oduševljenjem i radošću, drugi okrenuše glavu, svaki prema svojoj prirodi. Europski vladari, sove u ovoj zori, povrijeđeni i preneraženi, zatvoriše oči u prvi čas, a onda ih otvoriše, samo da zaprijete. Razumljivi užas. Ova čudna revolucija jedva da je i bila udarac; ona nije dala pobijeđenom kraljevstvu čak ni tu čast da se prema njemu ponaša kao neprijatelj i da prolije njegovu krv. U očima despotskih vlada srpanjska je revolucija imala tu pogrešku što je bila strašna i ostala blaga. Ništa se uostalom nije ni pokušalo ni poduzelo proti njoj. Najnezadovoljniji, najogorčeniji, najuzdrhtaliji je pozdraviše. Ma kakav bio naš egoizam i naša sržba, neko tajanstveno poštovanje izbija iz događaja u kojima se osjeća suradnja nekoga koji radi uzvišenije nego čovjek.

Srpanjska revolucija je trijumf prava koje obara činjenicu. Stvar puna veličanstvenosti.

Pravo koje obara činjenicu. Otuda sjaj revolucije 1830., otuda i njezina blagost. Pobjedonosno pravo nema nikakve potrebe da bude nasilno.

Pravo, to je pravda i istina.

Svojstvo prava, to je ostati vječito lijep i čist. Činjenica, čak najpotrebnija po spoljašnosti, čak najbolje primljena od suvremenika, ako postoji samo kao činjenica i ako sadrži samo malo prava ili nimalo prava, određena je neminovno da postane vremenom nakazna, odvratna, možda što više monstruozna. Ako

hoćete da odjednom vidite do kojega stupnja nakaznosti može doći jedna činjenica, gledana iz višestoljetne perspektive, pogledajte Machiavellija. Machiavelli nije nipošto neki zli duh, ni demon, ni nekakav podli i bijedni pisac; on je tek jedna činjenica i to ne samo talijanska činjenica nego europska činjenica, činjenica šesnaestog stoljeća. Izgleda nam odvratna, a i jest to, kraj moralne ideje devetnaestog stoljeća.

Ova borba između prava i činjenice traje već od prestanka društva. Svršiti borbu, spojiti čistu ideju s ljudskom stvarnošću, učiniti da na miran način prodre pravo u činjenicu i činjenica u pravo – eto, na tome rade mudraci. ii.

slabo sašiveno

Ali drugo je posao mudrih, a drugo je posao vještih. Revolucija od 1830. naglo se zaustavila.

Čim jedna revolucija doživi brodolom, vješti raskomadaju olupinu. Vješti su u naše vrijeme dali sami sebi ime državnika, tako da je ta riječ, državnik, naposljetku postala pomalo ulična riječ. Neka se doista ne zaboravi: tamo, gdje je samo vještina, neizbježivo je sitničarstvo. Reći: vješti, to je kao i reći: osrednji.

Isto tako, reći: državnici, to je često puta kao da ste rekli: izdajnici.

Ako je vjerovati vještima, revoluciji, kao što je bila srpanjska, presječene su žile; potrebno je brzo vezati. Pravo, proklamirano na velika zvona, ljulja se. I zato, kad se jednom pravo učvrsti, treba utvrditi državu. Kad je osigurana sloboda, treba pomišljati na vlast.

Ovdje se mudri ne razlikuju od vještih, ali počimaju bivati nepovjerljivi. Vlast, dobro. No prije svega, što je to vlast? Zatim, odakle ona potječe?

Vješti kao da ne čuju promrmljane primjedbe i nastavljaju svoj manevar.

Po mišljenju tih političara, vrlo dosjetljivih da onome što iskorišćuju stave masku nužnosti, prva potreba jednoga naroda poslije revolucije, kad je taj narod sastavni dio jednoga monarhijskog kontinenta, jest u tome da nabavi jednu dinastiju. Na taj način, vele oni, može doći do mira poslije revolucije, to jest narod dobiva vremena da previje rane i popravi kuću.

Ali nije uvijek lako nabaviti dinastiju.

Po nuždi, prvi genijalni čovjek na koga se naiđe ili čak prvi bogataš poslužit će za kralja. Za prvi slučaj imate Bonapartea, a za drugi Iturbidea.

Ali svaka, makar koja obitelj na koju se naiđe, ne može poslužiti kao dinastija. Postoji neizbježivo izvjesna količina starosti u rasi i bora vjekova ne može se stvoriti tek onako, na brzu ruku.

Ako se čovjek postavi na gledište državnika, razumije se, sa svom potrebnom rezervom: koje su poslije jedne revolucije odlike kralja, koji je iz nje proizašao? On može biti i korisno je da bude revolucionar, to jest da je osobno sudjelovao u revoluciji, da je umiješao svoje prste u nju, da se u njoj pokazao ili odlikovao, da je dodirnuo njenu sjekiru ili zamahnuo njenim mačem.

Koje su odlike jedne dinastije? Ona mora biti narodna, to jest revolucionarna iz distance, ne po izvršenim djelima, već po prihvaćenim idejama. Ona mora imati prošlost i biti povijesna, mora imati budućnost i biti simpatična.

Sve nam ovo tumači zašto se prve revolucije zadovoljavaju time da nađu čovjeka, Cromwella ili Napoleona; i zašto druge neminovno hoće da nađu obitelj, kuću Brunswicka ili kuću Orleana.

Kraljevske su kuće slične onim kaučukovim stablima u Indiji, čija svaka grana, spuštajući se do zemlje, hvata korijen u njoj i sama postaje novo stablo. Svaka grana može postati dinastija. Pod jedinom pogodbom, da se spusti do naroda.

Takva je teorija vještih.

Evo, dakle, u čemu je sva vještina: učiniti da se jednom uspjehu pridoda malo glas jedne katastrofe, da bi oni koji se njime koriste i strepili od njega, začiniti s malo straha jedan korak napretka, povećati luk prijelaza do usporavanja progresa, načiniti malo bljutavom tu zoru, denuncirati i naglasiti surovosti oduševljenja, sasjeći uglove i nokte, vatirati trijumf, umotati pravo, oviti Golijata to jest narod u flanel i što prije ga metnuti da spava, metnuti mu dijetu njegovu pretjeranom zdravlju, staviti Herkula na mali obrok oporavljanja, svesti događaj na prosto prečišćavanje stvari; ponuditi duhovima žednim ideala taj nektar ublažen lipovim čajem, osigurati se protiv suvišnog uspjeha, opskrbiti revoluciju zastorom.

Godina 1830. poslužila se ovom teorijom koja je već bila primijenjena u Engleskoj 1688.

Godina 1830. je revolucija zaustavljena na pola puta. Polovina napretka, skoro pravo. Ali logika ne zna za „otprilike“; apsolutno, kao što sunce ne zna za svijeću.

Tko zaustavlja revolucije na pola puta? Buržoazija.

Zašto?

Zato što je interes buržoazije dosegao do zadovoljenja. Jučer je to bila glad, danas je podmirenost, sutra će biti zasićenost.

Pojava iz 1814., poslije Napoleona, ponovila se 1830., poslije Karla x.

Htjelo se pogrešno, da se od buržoazije načini klasa. Buržoazija je prosto naprosto zadovoljeni dio naroda. Buržuj je čovjek koji sada ima vremena da sjedne. Jedan stolac nije jedan stalež. Ali kad on hoće da sjedne prebrzo, može se zaustaviti i sam korak ljudskoga roda. To je često bila pogreška buržoazije.

Ne može se biti jedna klasa zato što se čini jedna pogreška. Egoizam ne može biti mjerilom podjele u društvenom poretku.

Uostalom, treba biti pravedan čak i prema egoizmu. Poslije potresa od 1830., onaj dio naroda koji se zove buržoazija nije značio inerciju (mrtvilo) koje ide za ravnodušnošću i lijenošću

i u kojoj ima pomalo srama. Nije to bio san koji pretpostavlja časoviti zaborav kao u spavanju, bio je to zastoj.

Zastoj je riječ koja ima dvostruki smisao, čudnovat i tako reći protuslovan: čete u maršu, to jest pokret; stajanje, to jest odmor.

Zastoj je oporavljanje snaga, odmor, oboružan i budan, izvršena stvar, koja postavlja straže i drži se na oprezu. Zastoj pretpostavlja borbu jučer i borbu sutra.

To je međučin između 1830. i 1848.

Ono što mi ovdje zovemo borba može se isto tako nazvati progres. Potreban je dakle bio buržoaziji, kao i državnicima čovjek koji bi izrazio ovu riječ: zastoj. Jedan Premda-Ipak. Jedna pomiješana individualnost koja znači revoluciju i znači stalnost, drugim riječima, koja bi utvrdila sadašnjost očevidnim dovođenjem u sklad prošlosti s budućnošću.

Taj se čovjek „nametao sam po sebi“. Zvao se Luj Filip Orleanski. Onih 221 izabraše Luja Filipa za kralja. Lafayette je primio na sebe posvećenje. On ga nazva najboljom republikom. Parišku vijećnicu zamijeni Rimska katedrala.

Ovo zamjenjivanje potpunoga prijestola poluprijestolom, to je bilo djelo 1830.

Kad vješti dovršiše svoj posao, pojavi se ogromna pogreška njihova rješenja. Sve je to bilo izrađeno izvan apsolutnoga prava. Apsolutno pravo doviknu: Prosvjedujem!, a onda – strahovita stvar – povuče se u mrak. iii. luj filip

Revolucije imaju strašnu ruku; udaraju čvrsto i biraju dobro. Čak i onda kad su nepotpune, kad su izrođene, kad su reducirane na stanje nezrele revolucije, kao revolucija od 1830., ostaje

im gotovo uvijek dosta bistroumnosti, da ne propadnu sasvim. Njihovo zastranjivanje nikad ne znači odricanje.

Ipak, ne hvastajmo se previše. I revolucije se gdjekada varaju, i mogle su se vidjeti ozbiljne pogreške.

Vratimo se revoluciji od godine 1830. Ona je u svome kretanju s puta imala sreće. U ustanovi koja se nazvala red poslije naglo presječene revolucije, kralj je vrijedio manje od kraljevstva.

Luj Filip bio je rijedak čovjek.

Sin jednoga oca, kome će povijest sigurno priznati olakotne okolnosti, ali toliko dostojan hvale koliko je taj otac bio dostojan pokude; imao je sve privatne vrline i mnoge javne vrline; brinuo se za svoje zdravlje, svoje imanje, svoju osobu, svoje poslove; znao je vrijednost jedne minute, ali ne uvijek i vrijednost jedne godine; umjeren, miran, tih, strpljiv; dobar čovjek i dobar princ; spavao je sa svojom ženom i imao u dvoru lakaje, kojima je bila dužnost pokazivati građanima njegovu bračnu postelju –posve korektna supružanska hvalisavost koja je postala korisna poslije starih nezakonskih veza starije grane; znao je sve europske jezike, i što je još rjeđe, sve govore svih interesa, i govorio ih je; odličan predstavnik „srednje klase“, ali je bio iznad nje, jer je u svačemu bio veći od nje; fini duh koji je sebe cijenio po krvi iz koje je potekao, ali još više po svojoj bitnoj vrijednosti; osobenjak koji se nazivao Orleanom, a ne Bourbonom, vrlo ponosni princ od krvi, dok je bio samo visočanstvo, ali iskreni buržuj od dana kad je postao veličanstvo; rasplinut u javnosti, kratak u intimnosti; govorilo se da je škrtac, ali to nije bilo dokazano; zapravo je on bio jedan od onih štediša koji znadu biti široke ruke bilo za svoju ćud, bilo po dužnosti; književno obrazovan, ali malo osjetljiv za književnost; plemić, a ne vitez; jednostavan, tih i jak; cijela obitelj i cijela njegova kuća obožavali su ga; znao je divno ćaskati; državnik bez zabluda, u duši hladan, vođen uvijek neposrednim interesom, upravljajući sam onim što mu je najbliže, nimalo osjetljiv, ali ni zahvalan, cijeneći bezobzirno više sposobnosti nad osrednjima; vješt, da parlamentarnim

većinama ospori pravo onih tajanstvenih manjina koje gluho mumljaju pod prijestolom; neobuzdan, gdjekada neoprezan u toj svojoj neobuzdanosti, izvanredno okretan u toj svojoj neopreznosti; plodan u sredstvima, u izrazima lica, u maskama; ulijevao je strah Francuskoj od Europe i Europi od Francuske; nesumnjivo da je volio zemlju, ali je još više volio svoju obitelj; više je cijenio vladanje od vlasti, a vlast više od dostojanstva – osobina kod koje je kobno to što udešavajući sve s obzirom na uspjeh dopušta lukavstvo i ne odbacuje sasvim ni niskost, ali kod koje je to dobro što može sačuvati politiku od prejakih sukoba, državu od slomova i društvo od katastrofa; brižljiv, uredan, oprezan, pozoran, oštrouman; gdjekada je samome sebi protuslovio i pobijao se; smion protiv Austrije u Anconi, tvrdoglav protiv Engleske u Španjolskoj, bombardira Antwerpen i isplaćuje Pritcharda; uvjereno je pjevao Marseljezu; nepristupačan klonulosti, umorima, smislu za lijepo i za ideale, prenaglim velikodušnostima, utopiji, fantazijama, srdžbi, taštini, bojazni; imao je sve odlike osobne neustrašivosti; general kod Valmyja, vojnik kod Jemmapesa; osam puta izložen napadajima atentatora i uvijek nasmijan; hrabar kao kakav grenadir i smion kao kakav mislilac; uznemiren jedino pred izgledima jednog europskog potresa i nesposoban za velike političke pustolovine; uvijek spreman staviti na kocku svoj život, ali ne i svoje djelo; skrivajući volju pod maskom utjecaja, da bi ga slušali više kao inteligenciju nego kao kralja; obdaren sposobnošću promatrača, ali ne i vođe; malo je pažnje posvećivao duhovima, ali se znao naći s ljudima, to jest morao je vidjeti prije nego će prosuditi; brz i pronicav zdravi razum, praktična mudrost, laka rječitost, izvanredno pamćenje; neprestano je vadio iz toga pamćenja, u čemu je jedino sličan Cezaru, Aleksandru i Napoleonu; znao je činjenice, pojedinosti, datume, osobna imena; ali nije znao težnje, strasti, različite genije gomile, unutrašnje prohtjeve, skrivena i mračna podizanja duša, jednom riječi sve ono što bi se moglo nazvati nevidljivim strujama savjesti; primljen od površine, ali

malo u slozi s dubinom Francuske; izvlačio se uvijek finoćom; previše je upravljao, ali nije dosta vladao; bio je sam sebi prvi ministar; bio je pravi virtuoz u tome da od sitnica stvarnosti pravi zapreku ogromnosti ideja; u svoju istinsku stvaralačku sposobnost za civilizaciju, red i organizaciju miješao je nekakav duh paragrafskog sitničarenja; osnivač i branitelj jedne dinastije; u njemu je bilo nešto od Karla Velikog, a nešto od običnog odvjetnika; sve u svemu, jedna visoka i originalna figura, princ koji je znao reprezentirati vlast i posred uznemirene Francuske, i silu kraj sve zavisti Europe, Luj Filip će biti uvršten među prve ljude ovoga stoljeća, a bio bi stavljen u isti red s najistaknutijim vladarima u povijesti da je malo više volio slavu i da mu je osjećaj za ono što je veliko bio isto tako razvijen kao osjećaj za ono što je korisno.

Luj Filip bio je lijep, pa iako je već bio ostario, ostao je još uvijek ljubak; nije se uvijek sviđao narodu, ali zato uvijek gomili. Nedostajalo mu je veličanstvo; nije nosio ni krunu, premda je bio kralj, ni bijelu kosu, premda je bio starac. Njegov način općenja s ljudima bio je iz starog režima, a njegove navike iz novog, dakle mješavina plemstva i buržujstva, što je i priličilo za 1830. Luj Filip je bio vladajući prijelaz; bio je sačuvao stari izgovor i staru ortografiju, koju je stavljao u službu modernih mišljenja; volio je i Poljsku i Mađarsku, ali je pogrešno pisao imena njihovih naroda. Nosio je odijelo narodne garde kao Karlo x. i lentu počasne legije kao Napoleon.

Rijetko je išao u crkvu, slabo u lov, a u operu nikada. Nije se oduševljavao ni za popove, ni za lovačke pse, ni za balerine, što mu je pribavilo građansku popularnost. Nije imao dvora. Izlazio je na ulicu s kišobranom ispod ruke, i ovaj je kišobran dugo sačinjavao dio njegove slave. Bio je pomalo zidar, pomalo vrtlar, pomalo liječnik; pustio je krv jednom postiljonu koji je bio pao s konja; Luj Filip nije izlazio nikada bez kirurškog nožića, kao ni Henrik iii. bez bodeža. Rojalisti su se rugali ovome smiješnome kralju, prvome koji je pustio krv radi liječenja.

Među nepravdama koje je povijest učinila Luju Filipu treba svakako odbiti jedan dio i priznati kao posve opravdanu kritiku. Ima tu nešto što sumnjiči kraljevstvo, nešto što sumnjiči vladu, nešto što sumnjiči kralja. Desnokratska prava ukinuta, briga o napretku stavljena na drugo mjesto, prosvjedi ulice silom ugušivani, umirivanje pobuna vojskom, preko uzbuna prelazi se oružjem, Ulica Transponain, ratni savjet, poništavanje stvarne zemlje pravnom zemljom, dionička uprava s tri stotine tisuća privilegiranih, sve su to zloupotrebe kraljevstva; Belgija odbijena, Alžir suviše surovo osvojen i, kao i Indija od Engleza, s više barbarstva nego civilizacije, neodržana riječ prema

Abd-el-Kaderu, Blaye, Deutz potkupljen. Pritchard plaćen, to je zloupotreba vlade; politika više obiteljska negoli nacionalna, to je zloupotreba kralja.

Kao što se vidi, kad se sve to odbije, teret kraljev je umanjen. Njegova je velika pogreška u ovome: on je bio skroman u ime Francuske.

Otkuda mu ta pogreška?

Recimo to.

Luj Filip je kao kralj bio suviše otac; to ispoljavanje jedne obitelji koja ima da se razvije u dinastiju, plaši se svačega i neće da bude smetano, otuda pretjerana plašljivost, nesnosna narodu, koji je u svojoj građanskoj tradiciji imao 14. srpnja, a u vojničkoj tradiciji Austerlitz. Uostalom, ako odbijemo dužnosti prema narodu koje zahtijevaju da budu najprije ispunjene, ovu duboku nježnost Luja Filipa prema obitelji njegova obitelj je i zaslužila. Njegova domaća družinica bila je divna. Vrlina je tu išla ispod ruke s talentima. Jedna od kćeri Luja Filipa, Marija Orleanska, stavila je ime svoje među umjetnike, kao što ga je Karlo Orleanski stavio među pjesnike. Ona je od svoje duše bila sagradila jedan mramor koji je nazvala Jeanne d'Arc. Dva sina

Luja Filipa izvukla su Metternichu ovu demagošku pohvalu: To su mladi ljudi kakvi se ne vide često, i prinčevi koji se ne viđaju nikako.

Evo, to je bez ikakvog prikraćivanja i uveličavanja prava istina o Luju Filipu.

Biti princ Egalité (Jednakost), nositi u sebi protuslovlja restauracije i revolucije, imati onu nemirnu stranu revolucionara koji postaje miran u upravi, u tome je bila sreća Luja Filipa godine 1830., nikada nije bilo zgodnije nagodbe između jednoga čovjeka i događaja, jedan je ulazio u drugoga, i kompromis je bio gotov. Luj Filip, to je godina 1830. predstavljena u čovjeku. Tim više što je on imao jednu veliku preporuku za prijestolje, naime progonstvo. Bio je prognanik, lutalac, siromah. Živio je od svoga rada. U Švicarskoj je ovaj apanažist najbogatijih imanja Francuske prodao jednog staroga konja da bi imao što jesti. U Reichenauu je davao satove iz matematike, dok mu je sestra Adelaide vezla i šivala. Ovakve uspomene, kad se vežu za jednoga kralja, oduševljavaju buržoaziju. On je svojim vlastitim rukama razrušio posljednju željeznu ćeliju u Mont Saint-Michelu, koju je sagradio Luj xi., a upotrebljavao ju je još Luj xv. Bio je drug Dumourieza, prijatelj Lafayettea; pripadao je jakobinskom klubu; Mirabeau ga je tapšao po ramenu; Danton mu je govorio: Mladi čovječe! Godine devedeset treće, kad je navršio dvadeset četvrtu, prisustvovao je u Konventu iz dubine jedne mračne lože suđenju Luja xvi., tako zgodno nazvanog jadni tiranin. Slijepu oštrovidnost Revolucije, koja lomi kraljevstvo u kralju i kralja s kraljevstvom, gotovo i ne opažajući čovjeka u užasnoj preopterećenosti ideja, silnu oluju Skupštine pretvorene u sudnicu, narodni gnjev koji je ispitivao Capeta, koji nije znao što bi odgovorio, strašno preneraženo ljuljanje ove kraljevske glave pod mračnim dahom, relativnu nevinost sviju za ovu katastrofu, onih koji sude kao i onoga komu sude, sve je to on gledao i promatrao ovu vrtoglavicu; vidio je kako se vjekovi redaju na optuženičkoj klupi Konventa; vidio je iza Luja xvi., ovoga nesretnog odgovornog prolaznika, kako se uspravlja u mraku strašni osuđenik, Monarhija; i u duši mu je bilo ostalo strahopoštovanje prema ovoj neogra-

ničenoj pravdi naroda, koja je gotovo isto tako bezlična kao i pravda Gospodina Boga.

Trag što ga je Revolucija bila ostavila u njemu bio je dubok i izvanredan. U sjećanju mu je ostao živi otisak onih velikih godina, minuta za minutom. Jednog je dana pred jednim svjedokom, u koga nam je nemoguće posumnjati, iznio po sjećanju sva imena pod slovom „A“ u abecednom popisu Ustavotvorne Skupštine.

Luj Filip je bio svijetli kralj. Za njegove je vlade bila štampa slobodna, govornica slobodna, a i savjest i riječ su bile slobodne. Rujanski su zakoni bili tako prorešetani, da se kroz njih vidi. Premda je znao da vlast glođe svjetlost na privilegijama, ipak je ostavio svoj prijestol izložen svjetlosti. Povijest će voditi računa o ovoj njegovoj ispravnosti.

Luj Filip, kao i sve povijesne ličnosti koje su sišle s pozornice, izložen je danas suđenju po ljudskoj savjesti. Njegovo suđenje je tek prvostupanjsko.

Čas u kome povijest govori sa svojim punim poštovanja i slobodnim naglaskom za njega još nije zazvonio; nije još došao trenutak kad se može o ovome kralju izreći određeni sud; strogi i slavni povjesničar Louis Blanc je baš nedavno ublažio svoju prvu osudu; Luj Filip je bio izabranik dviju epoha, jedne poluparlamentarne i druge polurevolucionarne, i u svakom slučaju, s višega gledišta, na koje treba da se stavi filozofija, mi mu ovdje ne možemo suditi onako kako bi on mogao biti viđen s veće visine, s izvjesnim ogradama u ime neograničenih demokratskih principa; u očima neograničenog, izvan dva prava, na prvomu mjestu prava čovjeka, na drugome mjestu prava naroda, sve drugo je nasilno prisvajanje; ali ono što već sada možemo reći, pošto smo učinili ove ograde, to je da na kraju krajeva i na ma koji način ga mi prosuđivali, Luj Filip, uzet sam za sebe s gledišta čovječanske dobrote, ostat će, da se poslužimo starinskim jezikom stare povijesti, jedan od najboljih vladara koji su ikada sjedili na prijestolu.

Što je dakle protiv njega?

Upravo to prijestolje.

Oduzmite od Luja Filipa kralja, ostaje vam kao čovjek. Taj čovjek je dobar. Gdjekada je dobar čak toliko da je upravo divan. Često, usred najozbiljnijih briga, poslije dana ispunjenog borbom protiv sve moguće kontinentalne diplomacije, dolazio je uvečer u svoj stan, i onda, iscrpljen od umora, svladavan od sna, što je radio? Uzimao je svežanj spisa i provodio noć u proučavanju kakvog kriminalnog procesa, nalazeći da nešto znači zauzeti stav prema Europi, ali da je mnogo značajniji posao iščupati jednog čovjeka iz ruku krvnikovih. Uvijek se pravdao svojim čuvarom državnog pečata; branio je korak po korak zemljište oko giljotine od državnih tužilaca, tih brbljavaca zakona, kako ih je nazivao. Gdjekad su pokrivale njegov stol nagomilane hrpe spisa; on ih je sve pregledao i proučio; za njega je bilo užasno da napusti ove jadne napuštene glave. Jednog je dana rekao onom istom svjedoku, na koga smo se malo prije pozvali: Prošle noći dobio sam sedmoricu. Za prvih godina njegove vladavine bila je smrtna kazna kao ukinuta, a podignuto stratište bilo je nasilje proti kralju. Kad je nestalo trga La Grève (staro pariško mjesto za izvršivanje smrtnih osuda), bio je ustanovljen jedan novi trg La Grève pod imenom Barrière Saint-Jacques; „praktični ljudi“ osjetili su potrebu za jednom giljotinom, tobože zakonitom; i u ovome je bila jedna pobjeda Kazimira Periera, koji je predstavljao tjesnogrudnost buržoazije nad Lujem Filipom, koji je predstavljao njenu slobodoumnost. Luj Filip je svojom rukom pisao bilješke i komentare uz Beccariju. Poslije Fieschijeve sprave uzviknuo je: Šteta što nisam bio ranjen. Bio bih mogao pomilovati. Jednom drugom zgodom, praveći aluziju na protivljenje svojih ministara, napisao je povodom jednog političkog osuđenika jednu od najplemenitijih figura našega doba: Njemu je dano pomilovanje, ostaje mi samo da ga dobijem. Luj Filip je bio blag kao Luj ix. i dobar kao Henrik iv.

pukotine u temelju

U času u kojemu će drama koju ovdje iznosimo prodrijeti u gustinu jednoga od tragičnih oblaka koji pokrivaju početak vladavine Luja Filipa, bilo je potrebno da nema dvosmislenosti i da se ova knjiga izjasni o ovome kralju.

Luj Filip preuzeo je kraljevsku vlast bez nasilja, bez svoga izravnog sudjelovanja, činjenicom jednog revolucionarnog obrata, sasvim različitog od stvarnog cilja revolucije, u kojoj on, vojvoda od Orleana, nije imao nikakve osobne inicijative. On je rođen kao kraljević i držao se izabranikom za kralja. Nikako nije on sebi sam dao ovaj mandat; nije ga nikako sam uzeo; njemu je samo ponuđeno i on je primio; uvjeren, sigurno s nepravom, ali uvjeren da je ponuda dolazila po pravu i da je primanje dužnost.

Otuda ona dobronamjernost. Jer, velim sasvim savjesno, Luj Filip je bio dobronamjeran u svome prisvajanju, i demokracija je bila dobronamjerna u svojim napadajima; množina užasa, koja se izdvaja iz društvenih borba, ne opterećuje ni kralja ni demokraciju. Sudar principa nalikuje na sudar elemenata. Ocean brani vodu, oluja brani uzduh; kralj brani kraljevstvo, demokracija brani narod; relativno, što je monarhija, odupire se apsolutnome, što je republika; društvo se krvavi pod ovim trenjem, ali ono što je danas njegova patnja bit će sutra njegovo iscjeljenje; u svakom slučaju, ovdje se neće nikako osramotiti oni koji se bore; jedna od dviju strana nesumnjivo se vara; pravo nije, kao ono Kolos na Rodu, na objema obalama u isti mah, s jednim stopalom u republici, drugim u kraljevstvu; ono je nedjeljivo i cijelo na jednoj strani; ali oni koji se varaju, varaju se iskreno; slijepac nije kriv, kao što ni Vendeejac nije razbojnik. Krivimo dakle samo kobnost stvari u ovim strašnim sudarima. Ma kakve bile ove oluje, neodgovornost ljudska je tu umiješana. Završimo ovo izlaganje.

Vlada od 1830. imala je odmah težak život. Ona je morala, rođena jučer, da se bori danas.

Tek što se namjestila, svuda su se osjećali neodređeni pokreti.

Otpor se rodio odmah sutradan; možda je bio rođen još iste večeri.

Iz mjeseca u mjesec neprijateljstvo je raslo i od podzemnog postajalo očevidno.

Srpanjska revolucija, zlo primljena izvan Francuske kod kraljeva, kao što smo već rekli, u Francuskoj se tumačila raznoliko.

Bog pruža ljudima svoju vidljivu volju u događajima, nejasan tekst napisan tajanstvenim jezikom. Ljudi ga odmah prevode, prevode na brzu ruku, netočno, s puno pogrešaka, praznina i izvrnutog smisla. Vrlo malo duhova razumije božanski jezik. Najoštroumniji, najmirniji i najdublji prevode ga polako i dok oni stignu sa svojim tekstom, posao je već odavno svršen; na tržištu je izašlo već dvadeset prijevoda. Iz svakog prijevoda izašla je jedna stranka, a iz svakog izvrnutog smisla po jedna frakcija; i svaka stranka vjeruje da je njezin tekst ispravan, a svaka frakcija da je u njezinim rukama svjetlost.

Često je i sama vlast tek jedna frakcija.

U svakoj revoluciji ima plivača koji plivaju protiv struje, uz vodu; to su stare stranke.

Pošto su revolucije izišle iz prava revolta, stare stranke koje se vežu za nasljedstvo po milosti Božjoj smatraju da imaju pravo revolta protiv njih. To je zabluda. Jer u revolucijama pobunjenik nije narod, nego kraj. Revolucija je sasvim suprotna pobuni. Svaka revolucija, pošto je sama po sebi jedno normalno izvršenje, sadrži u sebi svoju zakonitost koju lažni revolucionari gdjekada sramote, ali koja se odupire čak i onda kad je uprljana i koja nadživljuje čak i onda kad je iskrvavljena. Revolucije izlaze ne iz događaja, nego iz potrebe. Revolucija je vraćanje lažnoga na stvarno. Ona se dogodi zato što se mora dogoditi. Stare legitimističke stranke nisu manje napadale na revoluciju od godine 1830., sa svom žestinom koja proizlazi iz pogrešnog mišljenja.

One su udarale strukovnjački, ondje gdje je bilo najpodesnije da bude ranjena, na njene slabe strane, na nedostatak logike; legitimisti su napadali tu revoluciju zbog njenoga kraljevstva. Dovikivali su joj: Revolucijo, čemu ti kralj? Frakcije su slijepci koji točno gledaju.

Ovako su uzvikivali i sami republikanci. Ali kad je uzvik dolazio od njih, bio je logičan. Ono što je bila zaslijepljenost kod legitimista, bila je oštrovidnost kod demokrata. Godina 1830. pogazila je obećanje, dano narodu. Rasrđena demokracija to joj je predbacivala.

Srpanjska se restauracija koprcala između napadaja prošlosti i napadaja budućnosti. Ona je predstavljala trenutak koji se hvatao u koštac, s jedne strane s monarhijskim stoljećima, s druge strane s vječitim pravom.

Osim toga, s obzirom na vanjske odnose, izišavši iz revolucije i opet postavši monarhija, godina 1830. je bila primorana držati korak s Europom. Sačuvati mir, ukloniti se komplikacijama. Suglasnost, tražena u protivnom pravcu, često je teža nego i sam rat. Iz ovih muklih nesuglasica, uvijek zauzdanih, ali koje neprestano gunđaju, rađa se oružani mir, ovaj posljednji rušilac civilizacije, sumnjiv sam sebi. Srpanjsko se kraljevstvo propinjalo, iako je bilo u zaprezi europskih kabineta.

Dotle u unutrašnjosti krajnja sirotinja, proleterijat, nadnice, odgoj, kazneni sustav, prostitucija, položaj žene, bogatstvo, bijeda, proizvodnja, potrošnja, porezi, trgovina, moneta, kredit, pravo kapitala, pravo rada, sva su se ova pitanja umnožavala iznad društva; užasan odsjek. Izvan političkih stranaka u pravom smislu javljao se jedan drugi pokret. Vrenje demokratsko odgovaralo je vrenju filozofskom. Elita se osjećala zbunjenom kao i gomila; doduše na drugi način, ali isto toliko.

Mislioci su razmišljali, dok se zemljište, to će reći narod, prolazeći kroz revolucionarne struje, treslo pod njihovim nogama u nekom neodređenom epileptičnom grču. Ovi mislioci, jedni osamljeni, drugi sakupljeni u skupine i gotovo u jednu sektu, po-

kretali su društvena pitanja, miroljubivo, ali duboko; kao mirni pioniri koji su strpljivo gurali svoje rovove u dubinu vulkana, malo smetani muklim potresima i naslućenom lavom.

Ova mirnoća bila je jedan vrlo lijep prizor u ovoj uzrujanoj epohi.

Ovi su ljudi ostavljali političarima pitanje prava; njih je zanimalo pitanje sreće.

Božanstvo ljudi, eto što su oni htjeli izdvojiti iz društva.

Oni su dizali materijalna pitanja, agrarna pitanja, pitanja industrije i trgovine gotovo na dostojanstvo religije. U civilizaciji onakvoj kakva je načinjena, nešto malo Bogom, a mnogo ljudima, interesi su se kombinirali, gomilali i slagali, tako da su obrazovali pravu tvrdu stijenu, strpljivo proučavanu od ekonomista, ovih političkih geologa.

Ovi ljudi, koji su se grupirali pod raznim nazivima, ali koji se mogu svi nazvati općim nazivom socijalisti, trudili su se da probiju ovu stijenu i da učine da iz nje prokuljaju žive vode ljudskog blagostanja.

Od pitanja stratišta do pitanja rata, njihovi su radovi obuhvaćali sve. Pravu čovjeka, proklamiranom po francuskoj revoluciji, oni su dodavali pravo žene i pravo djeteta.

Ne treba se čuditi što iz raznih razloga nećemo ovdje raspravljati duboko i teorijski sva ona pitanja koja je iznosio socijalizom. Ograničit ćemo se tek na to da upozorimo na njih.

Svi problemi koje su isticali socijalisti, kao kozmogonijske vizije, zalutale sanjarije i misticizam, dadu se svesti na dva glavna problema.

Prvi problem: proizvesti bogatstvo.

Blagi problem: razdijeliti ga.

Prvi problem sadrži pitanje rada.

Drugi problem sadrži pitanje plaće.

U prvom problemu radi se o upotrebi snaga.

U drugom o podjeli uživanja.

Iz dobre upotrebe snaga proizlazi politička moć.

Iz dobre podjele uživanja proizlazi sreća pojedinaca. Pod dobrom podjelom treba razumjeti ne podjednaku, nego pravednu podjelu. Prava ravnopravnost je pravičnost. Iz ove dvije kombinirane stvari, javna moć izvana, sreća pojedinca iznutra, proizlazi društveno blagostanje. Društveno blagostanje, to će reći sretan čovjek, slobodan građanin, velika nacija. Engleska je riješila prvi od ova dva problema. Ona je jako dobro znala stvoriti bogatstvo; dijeli ga slabo. Ovo rješenje, koje je potpuno jednostrano, vodi neizbježivo ovim dvjema krajnostima: čudovišno bogatstvo, čudovišna bijeda. Sva uživanja pojedincima, svu oskudicu ostalima, to jest narodu; privilegiji, iznimke, monopol, feudalstvo, rađaju se iz samoga rada. Lažan i opasan položaj, koji gradi i temelji državnu snagu i veličinu na bijedi pojedinaca. Slabo sastavljena veličina, u kojoj su kombinirani svi materijalni elementi, među koje ne ulazi ni jedan moralni elemenat.

Komunizam i agrarni zakon drže da su riješili drugo pitanje. Varaju se. Njihova dioba ubija proizvodnju. Jednaka podjela umrtvljuje utakmicu i prema tome rad. Ovu je podjelu izvršio mesar koji ubija ono što dijeli. Ne možemo se dakle zaustaviti na ovim tobožnjim rješenjima. Ubiti bogatstvo nije isto što i razdijeliti ga.

Oba problema treba riješiti zajedno, pa da budu dobro riješena. Oba rješenja moraju biti kombinirana i moraju činiti jednu cjelinu.

Riješite samo prvi problem, pa ste učinili isto što i Venecija, učinili isto što i Engleska. Imat ćete kao i Venecija jednu umjetnu nadmoć ili kao Engleska materijalnu moć; bit ćete zli bogataš. Umrijet ćete nasilno, kao što je usnula Venecija, ili ćete otići u bankrot kamo ide Engleska. I svijet će vas puštati da umirete i padate, zato što svijet pušta umirati i padati sve, što je čist egoizam, sve što ne predstavlja za ljudski rod nikakvu vrlinu i nikakvu ideju.

Jasno je da mi ovdje pod riječju Venecija i Engleska ne razumijemo narod, već društvenu strukturu; oligarhije stavljene ispred naroda, a ne same narode. Narodi imaju uvijek naše poštovanje i naše simpatije. Venecija će se kao narod opet roditi; aristokratska Engleska će pasti, ali narodna Engleska je besmrtna.

Pošto smo ovo rekli, nastavljamo dalje.

Riješite oba problema, ohrabrite bogate i zaštitite siromašne, ukinite bijedu, učinite kraj nepravednom izrabljivanju slabijega po jačemu, zauzdajte nepravednu zavidljivost onih koji su na putu prema onima koji su već stigli, razdijelite matematički i bratski nadnice prema radu, uvedite besplatno i obvezatno obrazovanje u djetinjstvu i načinite od nauke osnovu muškosti, razvijajte inteligencije uposlujući ruke, budite u isti mah jedan moćan narod i jedna obitelj sretnih ljudi, demokratizirajte vlasništvo ne tako da ga uništavate, već tako da ga uopćavate na taj način, da svi građani bez iznimke budu vlasnici, stvar mnogo lakša nego što se misli; u dvije riječi: znajte proizvesti bogatstvo i znajte ga razdijeliti i imat ćete zajedno materijalnu i moralnu veličinu i bit ćete dostojni da se zovete Francuska.

Evo – izvan i iznad nekoliko sekta koje su se odvajale – to je ono što kaže socijalizam; to je ono što on zapravo traži; to on skicira u duhu.

Divni napori! Sveti pokušaji!

Ove doktrine, ove teorije, ovi otpori, neočekivana potreba državnika da računa s filozofima, pobrkana očevidnost napola viđena, potreba da se stvara nova politika u suglasju sa starim svijetom, bez mnogo nesuglasnosti s revolucionarnim idealom, slutnja napretka providnog pod pobunom, parlament i ulica, uravnotežiti kompetencije oko sebe, svoja vjera u revoluciju, možda neka eventualna rezignacija stvorena u neodređenom primanju jednoga definitivnog i višeg prava, svoja volja da ostane svoje rase, svoj parodični duh, svoje osobno poštenje zadavali su gotovo bolnu brigu Luju Filipu, i on se, iako jak i hrabar, savijao pod teretom kralja. Osjećao je pod svojim nogama jedno

strašno raspadanje koje, međutim, nije bilo pretvaranje u prašinu, jer Francuska je bila više nego ikad Francuska.

Mračna nagomilavanja oblaka pokrivala su obzorje. Neka čudna sjena, približavajući se sve više i više, širila se malo-pomalo na ljude, na stvari, na ideje; sjena koja je dolazila od ljutine i od sistema. Sve što je bilo na brzu ruku ugušeno micalo se i vrilo. Gdjekada je savjest poštena čovjeka zaustavljala dah, toliko je bilo zla u ovome zraku, u kome su se sofizmi miješali s istinama. Duhovi su drhtali u društvenoj strepnji kao lišće pred buru. Električna je napetost bila tolika da je u prvim trenucima prvi koji bi naišao, neki nepoznati, bio osvijetljen. Zatim je opet padao večernji sumrak. U razmacima duboka i mukla tutnjava, koja je pokazivala koliko je gromova bilo u oblacima.

Prošlo je jedva dvadeset mjeseci od srpanjske revolucije. Godina 1832. bila se pojavila s prijetećim i ugrožavajućim izgledom. Oskudica u narodu, radnici bez kruha, posljednji princ Condé iščezao u mraku, Bruxelles progoni Nassauovce kao Pariz Bourbone, Belgija se nudi jednom francuskom princu, a daje engleskom, ruska mržnja cara Nikole, iza nas dva demona na jugu, Ferdinand u Italiji, Miguel u Portugalu, zemlja se trese u Italiji, Metternich pruža ruku za Bolognom, Francuska vrijeđa Austriju u Anconi, na sjeveru neka vrlo kobna lupa čekića koji zakiva Poljsku u mrtvački lijes, u cijeloj Europi rasrđeni pogledi vrebaju Francusku, sumnjiva saveznica Engleska gotova da uzme ono što visi i da se baci na ono što pada, pairstvo se zaklanja iza Beccarije da odbije četiri glave zakonu, cvjetovi ljiljana izgrebeni na kraljevim kolima, iščupani cvijet s Notre-Damea, Lafayette umanjen, Laffitte upropašten, Benjamin Constant umire u sirotinji, Casimir Perier umire od iscrpljenih snaga; politička bolest i društvena bolest pojavljuje se u isti mah u obje prijestolnice kraljevstva, jednoj prijestolnici misli, drugoj prijestolnici rada; u Parizu građanski rat, u Lyonu rat robovski; u obje prijestolnice ista svjetlost lave; purpur kratera na čelu naroda; jug fanatiziran, zapad pobunjen, vojvotkinja de Berry u

Vendéeji, zavjere, urote, bune, kolera dodavale su ovoj mračnoj graji ideja mračnu gužvu događaja. v.

činjenice od kojih povijest nastaje i koje povijest ne zna

Pred konac travnja sve je bilo postalo ozbiljnije. Vrijeme se pretvorilo u ključanje. Od godine 1830. dogodila se ovdje-ondje pokoja djelimična pobuna, brzo ugušena, ali koja se opet javljala, znak jednog proširenog unutrašnjeg prevrata, ispoljavalo se nešto strašno. Slutili su se nejasni i slabo osvijetljeni potezi jedne moguće revolucije. Francuska je gledala na Pariz, Pariz je gledao na predgrađe svetog Antuna. Predgrađe svetog Antuna, potajno podgrijavano, počelo je da vrije. Krčme u Ulici Charonne – premda ova dva epitetona izgledaju čudno primijenjena na krčme – bile su ozbiljne i pune bure.

Tu se čisto i jasno dovodila u pitanje vlada. Tu se javno raspravljalo o tome treba li se biti ili ostati u miru. Bilo je otraga soba u kojima su se radnici kleli „da će izići na ulicu na prvi uzvik uzbune i da će se tući, ne gledajući na brojno stanje neprijatelja“. Kad je jednom zakletva bila uzeta, jedan čovjek, koji je sjedio u kutu krčme, „grmio je“: Razumiješ li! Ti si se zakleo!

Prisegao! – Gdjekad bi se ljudi penjali na prvi kat u zatvorenu sobu i tamo su se odigravali upravo slobodnozidarski prizori. Uvedeni je polagao zakletvu, „da bi mu se učinila usluga kao i očevima obitelji“. To je bila formula.

U podzemlju su se čitale „prevratne“ brošure. Oni kundače vladu, govorila je jedna tajna redarstvena prijava iz toga vremena.

Tu su se čule ovakve riječi: Ne znam imena vođa. Mi ostali znat ćemo ih istog dana dva sata prije. Jedan radnik je govorio: Nas ima tri stotine, dajmo svaki po deset sua, to će činiti sto

pedeset franaka, upravo za izradu olova i baruta. Jedan drugi je govorio: Ja ne tražim šest mjeseci, ne tražim ni dva. Prije petnaest dana bili bismo ravni s vladom. S dvadeset i pet tisuća ljudi može joj se stati nasuprot. Jedan drugi je govorio: Ne liježem jer noću savijam fišeke. Od vremena do vremena dolazili su „građani u lijepom odijelu“, „pravili zabunu“ i s izgledom kao da „zapovijedaju“ rukovali se s najglavnijima, a onda odlazili. Nisu ostajali nikad više od deset minuta. Izmjenjivali su tihim glasom značajne primjedbe: dozorilo je, prevršilo je. „To su zujali svi oni koji su bili tu“, da se poslužimo izrazom jednoga od prisutnih. Napetost je bila tolika da je jednog dana jedan radnik u punoj kavani uzviknuo: Nemamo oružja! Jedan od njegovih drugova odgovorio je: Imaju ga vojnici! – parodirajući tako, i ne sluteći, Bonaparteovu proklamaciju vojsci u Italiji. „Kad imaju nešto sasvim tajno, dodaje jedna redarstvena prijava, ne dogovaraju se ovdje.“ Ne zna se što su još mogli kriti, pošto su rekli ono što su rekli.

Sastanci su gdjekada bili periodični. Na nekima nije bilo nikada više od osam do deset ljudi, i to uvijek istih. Na druge je dolazio tko je htio i dvorana je bila tako prepuna da se moralo stajati. Jedni su tu bili iz oduševljenja i strasti, drugi zato što im je to bilo usput kad idu na posao. Kao za vrijeme revolucije, u krčmama je bilo žena patriotkinja koje su grlile novodošlice.

A vidjele su se i druge izrazite činjenice.

Neki čovjek ušao je u jednu krčmu, popio svoje i izašao govoreći: Krčmaru, dugove će platiti revolucija. Kod jednoga kavanara na početku Ulice Charonne izabirali su se revolucionarni agenti. Glasanje je bilo tajno, a glasovi su se bacali u kape. Radnici su se sastajali kod nekog učitelja mačevanja koji je podučavao u Ulici Cotte. Tu se nalazio jedan vojni trofej, složen od drvenih sabalja, štapova, batina i rapira. Jednog dana poskidaše dugmeta s rapira. Jedan radnik reče: Nas je dvadeset i pet, ali ja se ne bojim jer se smatram strojem. – Ovaj stroj je bio kasniji Quenisset.

Kakve god bile stvari, o kojima se govorkalo, one su malo-pomalo poprimale neko čudno obilježje. Jedna žena, metući pred vratima, rekla je drugoj: Već dugo se radi na tim nabojima. Nasred ulice čitali su se proglasi, upućeni narodnoj gardi u pokrajini. Jedan od proglasa nosio je potpis: Burtot, trgovac vinom.

Jednog dana, na vratima nekog trgovca likerima na trgu Lenoir, jedan čovjek s punom bradom i talijanskim naglaskom popeo se bio na kamen na uglu ulice i čitao naglas jedan čudan spis, koji je, čini se, potjecao od neke tajne sile. Oko njega se skupila gomila i pljeskala je. Rečenice, koje su najviše uzbuđivale masu, bile su tu skupljene i pribilježene: ... Naše su doktrine sputane, naši proglasi poderani, naši su raznosači letaka vrebani i bacani u tamnicu... Krah u proizvodnji pamuka priveo nam je mnogo neodlučnih. – ... Budućnost naroda obrađuje se u našim mračnim redovima. – ... Evo postavljenih međa: akcija ili reakcija, revolucija ili kontrarevolucija. Jer u naše doba ne vjeruje se više u mrtvilo i nepokretnost. Sada se pita: jesi li za narod ili si protiv naroda? Trećega nema. – Onoga dana, kad vam više ne budemo u volji, slomite nas, ali dotle nam pomažite da koračamo... Sve to usred dana. Druge činjenice, još drskije, bile su sumnjive narodu zbog same njihove drskosti. Četvrtog travnja 1832. popeo se jedan prolaznik na kamen na uglu Ulice Sainte-Marguerite i povikao: Ja sam babouvistl Ali pod Babeufom narod bi nanjušio redara.

Među ostalim taj je prolaznik rekao i ovo: – Dolje vlasništvo! Ljevičarska opozicija je kukavička i izdajnička. Kad hoće da ima pravo, propovijeda revoluciju. Ona je demokratska da ne bude bijena, i rojalistička, da se ne bije. Republikanci su pernate živine. Čuvajte se republikanaca, građani radnici.

– Šuti, građanine špijune! – povika jedan radnik.

Taj uzvik prekine dalji govor.

Zbivali su se tajanstveni događaji.

Pri kraju dana srete jedan radnik blizu kanala jednog „dobro obučenog čovjeka“, koji mu reče: – Kamo ćeš, građanine?

– Gospodine – odgovori radnik – nemam čast poznavati vas.

– A ja tebe dobro poznajem. – I čovjek dodade: – Ne boj se. Ja sam agent odbora. Sumnjaju na te da nisi baš sasvim siguran. Sad znaš, kad bi nešto htio odati, da na tebe paze. – Zatim se porukova s radnikom i ode govoreći: – Skoro ćemo se opet vidjeti.

Oprezno redarstvo prisluškivalo je ne samo više po krčmama nego i po ulicama čudne razgovore:

– Gledaj da te što prije prime – reče jedan tkalac jednomu stolaru.

– Zašto?

– Morat će se pucati.

Dva prolaznika u dronjcima izmijeniše ova značajna dobacivanja:

– Tko vlada?

– Gospodin Filip.

– Ne, buržoazija.

Drugi put ste mogli čuti dva prolaznika gdje govore:

– Imamo siguran plan za napadaj.

Od jednog povjerljivog razgovora između četiri čovjeka, koji su se bili zgurili na jednom raskršću, moglo se uhvatiti samo ovo:

– Učinit ćemo sve što se može, da on više ne šeta Parizom. Tko je „on“? Prijeteća pomrčina.

„Glavni vođe“, kako se govorilo u predgrađu, držali su se po strani. Vjerovalo se da se oni sastaju u jednoj krčmi na kraju Saint-Eustachea. Nekakav čovjek po imenu Aug, predsjednik

Društva za podupiranje krojača iz Ulice Mondetour, smatrao se kao glavna veza između vođa i predgrađa svetog Antuna. Ipak, uvijek je vođe suviše pokrivala tama i nijedna sigurna činjenica nije mogla oslabiti čudan ponos onog odgovora koji je kasnije dao jedan od optuženih pred sudom: – Tko je bio vaš vođa?

– Nisam ga poznavao i nisam ga priznavao. To su tako reći bile još samo riječi, prozirne, ali neodređene; gdjekad samo riječi u zrak, „kažu“, „čuje se“. Pojavljivali su se

i drugi znakovi. Jedan tesar, zakivajući daske u Ulici Reuilly na jednom plotu oko zemljišta, na kome se podizala nekakva kuća, našao je na tome zemljištu jedan komad poderanoga pisma, na kome su se još mogli pročitati ovi reci: „... Odbor treba poduzeti mjere u sekcijama da se spriječi vrbovanje za razna društva...“

I post scriptum:

„Saznali smo da ima pušaka u Ulici Faubourg-Poissonniereu br. 5 (bis), oko pet do šest tisuća. To je jedan trgovac oružja u dvorištu. Sekcija nema nikakvog oružja.“

Ono što je tako uzrujalo tesara te je taj papir pokazao i susjedima bilo je to što je našao nekoliko koraka dalje jedan drugi, isto tako poderan komadić papira, čiji dokument iznosimo ovdje zbog povijesnog interesa ovih čudnih dokumenata:

K C D I

Naučite napamet ovu listu. Poslije je poderite. Primljeni ljudi će to isto učiniti, kad im predate zapovijed. Pozdrav i bratstvo.

L. u og a’ fe

Lica koja su znala za tajnu ovoga pronalaska tek su kasnije doznala što se razumijevalo pod ona četiri velika pismena kvinturioni, centurioni, dekurioni, izviđači i smisao ovih pismena: u og a' fe, koji je bio jedan datum i to: 15. travnja 1832. Pod svakim velikim slovom bila su ispisana imena s vrlo karakterističnim dodacima. Tako: K. Bannerel, 8 pušaka, 83 naboja. Siguran čovjek. – C. Boubière. 1 pištolj. 40 metaka. – D. Rollet. 1 pištolj. 1 funta baruta. – J. Teissier. 1 sablja, 1 nabojnjača. Točan. – Terreur. 3 puške. Hrabar. ltd. Napokon nađe taj tesar, uvijek na istome zemljištu, i treći komadić papira, na kome je olovkom bila vrlo čitljivo ispisana ova zagonetna lista: Jedinstvo. Blanchard. Suho drvo. 6. Barra. Soize. Salle-au-Comte. Kosciusko. Aubry mesar?

J. J. R.

Caius Gracchus.

Pravo revizije. Dufond. Four. Pad Girondinaca. Derbac. Maubuée. Washington. Pinson. 1 pišt. 86 nab. Marseillaise.

Suver. naroda. Michel. Quincampoix. Sablja. Hoche.

Marceau. Platon. Suho drvo. Varšava. Tilly, prodavač Narodnjaka. Čestiti građanin, u čijim je rukama ostao ovaj papir, mogao ga je kasnije rastumačiti. Izgleda da je ta lista bila potpuni popis sekcija četvrte četvrti Društva Čovjekovih Prava, s imenima i stanovima vođa tih sekcija. Danas, i kada su sve ove činjenice, ostavši u tami, još samo povijest, možemo ih objaviti. Treba dodati da se Društvo čovjekovih prava osnovalo, kako se čini, poslije datuma kada se našao taj komadić papira. Možda je to društvo bilo tada istom zamišljeno.

Poslije razgovora i riječi i poslije pisanih znakova počele su izbijati materijalne činjenice.

U Ulici Popincourt zaplijenili su kod jednog sitničara u ladici jednog ormara sedam listova sivoga papira, jednako savijenih po dužini i na četvero; ti listovi skrivali su dvadeset i šest četverokuta od istog sivog papira, savijenih u puščane naboje, i jednu kartu na kojoj se moglo pročitati ovo:

Salitre 12 unča

Sumpora 2 unče

Ugljena 2,5 unče

Vode 2 unče

Zapisnik o zapljeni ovih stvari kaže da je ladica vrla jako mirisala na barut. Jedan zidar, vraćajući se uvečer s rada, zaboravio je zametak na klupi blizu Austerlitskoga mosta. Taj zamotak su

odnijeli u stražarnicu. Otvorili su ga i našli su u njemu dva otisnuta dijaloga, potpisana s Lahautière, jednu pjesmu pod naslovom Radnici, udružite se i jednu limenu kutiju punu puščanih naboja.

Jedan radnik, pijući sa svojim drugom, htio ga je opipati da vidi kolika mu je vrućina i napipao je pod prslukom pištolj.

Na jednom zavoju bulevara, između Pere-Lachaisea i Prijestolnih vrata, na najpustijemu mjestu, dva djeteta, igrajući se, nađoše u gomili otpadaka i iverja vrećicu u kojoj su se nalazili kalup za pravljenje taneta, drvena spravica za izradu naboja, zdjelica u kojoj je bilo lovačkog baruta i jedan liveni lončić koji je iznutra pokazivao očevidne tragove topljenja olova.

Redari su jednoga jutra u pet sati iznenada upali k nekomu Pardonu, koji je kasnije bio član sekcije Barikade Merry i poginuo u travanjskom ustanku 1834., i nađoše ga, gdje stoji kraj kreveta, držeći u ruci dva naboja, na kojima je upravo radio.

U vrijeme kad se radnici odmaraju bila su viđena dva čovjeka gdje su se sreli između gradskih vrata Picpus i gradskih vrata Charenton, u jednoj maloj ulici između dva zida, blizu nekoga krčmara, koji je pred vratima imao sijamsku kuglanu. Jedan izvuče ispod svoje bluze pištolj i pruži ga drugome. U času kad je htio da mu ga dade, on opazi da je znoj malko ovlažio barut. On nasu još baruta na onaj stari. Zatim se obojica rastadoše.

Nekakav čovjek po imenu Gallais, koji je kasnije poginuo u Ulici Beaubourg, u travanjskoj buni, hvalio se da ima kod kuće sedam stotina naboja i dvadeset četiri puščana kremena.

Jednog dana obavijestiše vladu da se u predgrađu dijelilo oružje i da je razdijeljeno dvije stotine tisuća naboja. Tjedan dana poslije toga razdijeljeno je trideset tisuća naboja. Značajno je da redarstvo nije moglo pronaći ni jednoga. U jednom uhvaćenom pismu je pisalo:

Nije daleko dan kada će na otkucaj četiri sata osamdeset tisuća rodoljuba biti pod oružjem.

Sve to vrijeme teklo je javno, moglo bi se reći mirno. Skori ustanak spremao je spokojno svoju buru pred samim nosom

vlade. Nikakva čudnovatost nije manjkala ovoj još podzemnoj, ali već primjetljivoj krizi. Građani su mirno govorili radnicima o onome što se sprema. Govorilo se: „Kako buna?“ kao što bi se pitalo: „Kako vaša žena?“

Jedan trgovac pokućstva u Ulici Moreau pitao je: – Što je?

Kad ćete navaliti?

Jedan drugi trgovac je govorio: – Skoro će biti juriš. Znam ja to. Prije mjesec dana vas je bilo petnaest tisuća, sad vas je dvadeset i pet tisuća.

Nudio je svoju pušku, a jedan susjed ponudi mali pištolj za koji je prije tražio sedam franaka.

Uostalom, revolucionarna je groznica rasla. Nijedna točka Pariza ni Francuske nije od nje bila pošteđena. Kao one otekline koje nastaju od izvjesnih zapaljenja i osipaju se u čovječjem tijelu, tako se i mreža tajnih društava počela širiti po zemlji. Iz Društva prijatelja naroda, u isti mah javnoga i tajnoga, rađalo se Društvo čovjekovih prava, koje je ovako datiralo jednu od svojih dnevnih zapovijedi: Mjesec Pluviose, godina 40. republikanske ere, koje je nadživjelo čak i odluke suda kojima se ono raspušta i koje se nije ustezalo dati svojim sekcijama značajna imena kao ova:

Koplja.

Zvono na uzbunu.

Top za uzbunu.

Frigijska kapa.

21. siječnja.

Rulja.

Prosjaci. Naprijed. Robespierre. Niveau.

Ca ira. (Ići će.)

Iz Društva čovjekovih prava rodilo se Društvo akcije. To su bili nestrpljivi, koji su se odijelili i trčali naprijed. U velikim društvenim maticama pokušavala su se osnovati druga društva.

Članovi sekcija tužili su se da ih vuku na sve strane. Tako Galsko Društvo i Odbor za organiziranje općina. Tako i udruženja za slobodu tiska, za slobodu individualiteta za narodno obrazovanje, protiv posrednih poreza. Zatim Društvo radnika egalista, koje se dijelilo na tri frakcije: egalisti, komunisti, reformisti. Zatim Vojska Bastille s dvije ruke, Društvo akcije i Vojska Bastille. Jedno legitimističko društvo, Vitezovi vjernosti, guralo se kroz te vojnički organizirane kohorte, četiri čovjeka pod jednim kaplarom, deset pod narednikom, dvadeset pod potporučnikom, četrdeset pod natporučnikom; nikada nije bilo više od pet ljudi koji su se poznali. Organizacija, gdje je opreznost kombinirana sa smjelošću i koja kao da je bila prožeta naletačkim genijem. Središnji odbor, koji je bio glava, imao je publikanske družine. Ono je tu bilo obilježeno i izbjegavano.

Pariško društvo se granalo u glavnim gradovima. Lyon, Nantes, Lille i Marseille imali su svoja Društva čovjekovih prava, svoju Ugljaricu, svoje Slobodne ljude. Aix je imao jedno revolucionarno društvo koje se nazivalo La Cougourde.

U Parizu nije predgrađe Saint-Marceau ništa manje brujalo od predgrađa Saint-Antoinea i škole nisu bile manje uzbuđene od predgrađa. Kavana u Ulici Saint-Hyacinthe i kavana kod Sedam bilijara u Ulici Mathurins-Saint-Jacques služile su kao mjesta za raspaljivanje studenata. Društvo Prijatelja A. B. C., primljeno u uzajamne popise Angersa i u Cougourde d'Aixa, skupljalo se, kao što smo vidjeli, u kavani Musain. Ovi isti mladi ljudi nalazili su se u jednoj krčmi i gostionici u blizini Ulice Mondétour, koju su nazivali Corinthe. Ovi su sastanci bili tajni. Drugi su bili javni, koliko je moguće više, i moglo se suditi o njihovim smjelostima po ovome odlomku iz istrage vođene u jednom kasnijem procesu: – Gdje je održan taj sastanak? – Ulica de la Paix. – Kod koga? – Nasred ulice. – Koje su sekcije bile tu? – Jedna jedina. – Koja? – Sekcija Manuel. – Tko je bio vođa? –Ja. – Vi ste odviše mladi da poduzimate sami napadaj na vladu. Odakle ste primali upute? – Iz središnjeg odbora.

Vojska je bila isto tako minirana kao i narod, kao što će kasnije posvjedočiti pokreti u Belfortu, Lunévilleu i Epinalu.

Računalo se na Pedeset drugu pukovniju, na Petu, na Osmu, Trideset sedmu i na Dvadesetu lakog konjaništva. U Bourgognei i u gradovima na jugu sadilo se Drvo Slobode, to jest motka s crvenom kapom na vrhu.

Takvo je bilo stanje.

Ovo je stanje, više no ikoja druga skupina stanovnika, kao što smo već rekli u početku, isticalo i naglašavalo predgrađe Saint-Antoine. Tu je bila slaba točka.

Ovo staro predgrađe, naseljeno kao mravinjak, radino, hrabro i ljutito kao kakva košnica, drhtalo je u očekivanju i želji za potresom. Sve se tu kretalo, iako rad nije bio zbog toga prekidan. Ništa nije kadro predstaviti ovu živu i tamnu fizionomiju. Ima u ovome predgrađu mučne bijede, skrivene pod krovove mansarda; ima tu tako isto inteligencija žarkih i rijetkih. I naročito zbog bijede i inteligencije opasno je da se krajnosti dodirnu. Predgrađe Saint-Antoine imalo je još i drugih uzroka za revoltiranje; jer ono osjeća protuudar trgovačkih kriza, propadanja, štrajkova, bespolice, što je sve nerazdvojno vezano za političke potrese. U vrijeme revolucije bijeda je u isti mah uzrok i posljedica. Udarac, koji ona nanosi, vraća joj se. Ovo stanovništvo, puno visokih vrlina, sposobno do najvišeg stupnja za skrivenu toplinu, uvijek spremno da uzme oružje, gotovo na eksplozije, razdražljivo, duboko, minirano, izgleda da je samo čekalo iskru. Svaki put kad bi izvjesna iskra preletjela preko horizonta, gonjena vjetrom događaja, čovjek ne bi mogao da se uzdrži, a da ne pomisli na predgrađe Saint-Antoine i na strahoviti slučaj koji je na vratima Pariza stavio tu barutanu patnja i ideja. Krčme predgrađa Antoinea, koje su se više puta ocrtale u ovoj skici koju je čitalac pročitao, čuvene su u povijesti. U mutnim vremenima u njima se više opijalo riječima nego vinom. Kroz njih struji neka vrsta proročanskoga duha, šireći srca i uvećavajući duše. Krčme predgrađa Antoinea nalikuju na one

krčme na Mont Aventinu, sagrađene na ognjištu proročice i koje su imale vezu s dubokim svetim djelima; krčme čiji su stolovi bili gotovo kao Sibilini tronošci i gdje se pilo ono što je Enius nazvao sibilinsko vino.

Predgrađe Saint-Antoine je pravi rezervoar naroda. Revolucionarni potres stvara u njemu pukotine kroz koje otiče narodni suverenitet. Taj suverenitet može raditi i zlo i on se može prevariti, ali čak i zaveden s puta, ostaje velik. O njemu se može reći isto što i o slijepome kiklopu, Ingensu.

Godine '93., prema tome je li ideja koja je lebdjela bila dobra ili zla, prema tome je li bio dan fanatizma ili oduševljenja, iz predgrađa Saint-Antoine polazile su čas divljačke legije, čas herojske bande. Divljačke. Objasnimo ovu riječ. Ti nakostriješeni ljudi koji se u prvim danima revolucionarnog kaosa, podrpani, urlajući, strašni, uzdignutih batina, naperenih kopalja, bacahu na stari Pariz, što su htjeli oni? Oni su htjeli kraj ugnjetavanjima, kraj tiranijama, kraj pritisku, rad za čovjeka, obrazovanje za dijete, društvenu nježnost za ženu, slobodu, jednakost, bratstvo; hljeb za sve, ideju za sve, zemaljski raj na svijetu, progres i tu svetu, dobru i krotku stvar, progres, oni su, gurnuti u krajnost, izvan sebe, zahtijevali strašni, polunagi, s maljem u ruci, s rikanjem na ustima. To su bili divljaci, jest, ali divljaci civilizacije.

Oni su pravo proklamirali s bijesom; oni su, pa makar i potresom i trepetom, htjeli gurnuti ljudski rod u raj. I gledali su kao barbari, a bili su spasitelji. Zahtijevali su svjetlost uz masku noći.

Prema ovim ljudima, priznajemo strahovitim i strašnim, ali strahovitim i strašnim za dobro, ima drugih ljudi, nasmijanih, izvezenih, pozlaćenih, nakićenih pantljikama, punih zvijezda, sa svilenim čarapama, s bijelim perima, koji nalakćeni na plišane stolove kraj mramornih kamina blago zahtijevaju održanje i očuvanje prošlosti, srednjega vijeka, božanskoga prava, fanatizma, neznanja, ropstva, smrtne kazne, rata, slaveći poluglasno i učtivo sablju, lomaču i giljotinu. Što se nas tiče, kad bismo bili

prisiljeni birati između barbara civilizacije i civiliziranih barbarstava, mi bismo izabrali barbare.

Ali, hvala Bogu, moguć je i jedan drugi izbor. Nije potreban nikakav prenagljeni pad, ni naprijed ni natrag, ni despotizam ni terorizam. Mi hoćemo progres niz blagu padinu.

Bog se brine za to. Ublaženje padine je sva Božja politika. vi.

enjolras i njegovi pomoćnici

Enjolras je gotovo u ovo vrijeme, računajući na moguće događaje, obavio kao neku tajanstvenu smotru. Svi su došli na tajanstveni sastanak u kavani Musain.

Enjolras reče, miješajući u svoje riječi neke poluzagonetne, ali značajne metafore: – Treba da znamo na čemu smo i na što se može računati. Ako treba boraca, moraju se stvoriti. Treba imati čime udariti.

To neće škoditi. Oni koji prolaze imaju uvijek više izgleda da će biti probodeni rogovima kad ima na ulici volova nego kad ih nema. Dakle, prebrojimo stado. Koliko nas ima? Nije vrijeme da se posao ostavlja za sutra. Revolucionarci se moraju uvijek žuriti; napredak nema vremena da ga gubi. Čuvajmo se neočekivanog. Ne dopustimo da nas zgrabe iznenada. Stvar je u tome da pregledamo sve šavove koje smo načinili i da vidimo drže li još. Ovaj se posao mora obaviti danas, i to potpuno. Courfeyrac, ti ćeš se danas vidjeti s politehničarima. Danas je njihov dan izlaska. Danas je srijeda.

Feuilly, je li, vi ćete vidjeti one iz Glacièrea. Combeferre mi je obećala da će ići u Picpus. Tamo je jedan izvrstan mravinjak.

Bahorel će posjetiti Estrapade. Prouvaire, tvoji zidari se rashlađuju; donijet ćeš nam vijesti o loži iz Ulice Grenelle Saint-Honoré. Joly će ići na kliniku Dupuytren i opipat će bilo medicin-

skoj školi. Bossuet će posjetiti palaču i razgovarat će s onima na vježbi. Ja uzimam na sebe Cougourde.

– Eto, sve je u redu – reče Courfeyrac.

– Nije.

– Što ima još?

– Jedna vrlo važna stvar.

– Koja? – zapita Combeferre.

– Vrata du Maine – odgovori Enjolras.

Enjolras ostade nekoliko trenutaka kao zadubljen u razmišljanje, zatim nastavi:

– Kod Vrata du Maine ima kipara, slikara, klesara. To je svijet koji se lako oduševi, ali i lako rashladi. Ne znam već od nekog vremena, što je s njima. Misle na nešto drugo. Oni se gase. Provode vrijeme u igranju domina. Bilo bi neophodno otići i govoriti im malo, ali odlučno. Oni se skupljaju kod Richefeua. Mogu se naći između dvanaest i jedan sat. Treba tu malo raspuhati pepeo. Za ovo sam računao na onog rastresenca Mariusa, koji je u stvari dobar, ali više ne dolazi. Trebao bi mi netko za Vrata du Maine. Nemam više nikoga.

– Ja – reče Grantaire – ja sam tu.

– Ti?

– Ja.

– Ti da obučavaš republikance! Ti da raspaljuješ u ime principa rashlađena srca!

– Zašto ne?

– Zar si ti za nešto?

– Ali ja to želim – reče Grantaire.

– Ti ne vjeruješ ni u što.

– Vjerujem u tebe.

– Grantaire, hoćeš li mi učiniti jednu uslugu?

– Sve. Hajde da ti očistim cipele.

– E lijepo, ne miješaj se u naše stvari. Odspavaj svoj absinth.

– Ti si nezahvalan, Enjolras.

– Zar bi ti bio čovjek za Vrata du Maine! Zar bi ti bio to kadar?

– Ja sam kadar da siđem Ulicom de Grès, da prijeđem Trg Saint-Michel, da skrenem Ulicom Monsieur-le-Prince, da prijeđem Ulicu Vaugirard, Ulicu Carmes, da okrenem Ulicom Assas, da stignem u Ulicu Cherche-Midi, da ostavim za sobom Ratni savjet, odmjerim Ulicu Vieilles-Tuileries, prekoračim bulevar, pođem sredinom du Mainea, prijeđem Vrata i da uđem kod Richefeua. Kadar sam to. Moje su cipele kadre.

– Poznaješ li ti malo te drugove kod Richefeua?

– Nešto malo. Tikamo se samo.

– Što ćeš im reći?

– Vraga, govorit ću im o Robespierreu, Dantonu. O principima.

– Ti?

– Ja. Prema meni niste pravedni. Kad ja nešto poduzimam, strašan sam. Čitao sam Prud'hommea, poznajem Društveni ugovor, znam napamet ustav iz godine Druge. „Sloboda građanina svršava se ondje gdje počinje sloboda drugoga građanina.“

Zar me ti držiš za neizobraženog? Imam ja stari novac u ladici. Pravo Čovjeka, prevlast naroda, dođavola. Ja sam čak pomalo hebertist. Mogu da meljem puna dva sata, sa satom u rukama, izvanredne stvari.

– Budi ozbiljan – reče Enjolras.

– Strašan sam ja – odgovori Grantaire.

Enjolras razmišljaše nekoliko sekunda i odmahnu rukom, kao čovjek koji se na nešto odlučio.

– Grantaire – reče on ozbiljno – pristajem da te okušam. Ići ćeš na Vrata du Maine.

Grantaire je stanovao u jednoj namještenoj sobi sasvim blizu kavane Musain. Iziđe i vrati se poslije pet minuta. Otišao je do kuće obući jedan prsluk à la Robespierre.

– Crven – reče on ulazeći i gledajući Enjolrasa ravno u oči.

Zatim dlanom energične ruke pritisnu na grudima skrletne krajeve prsluka.

I približavajući se Enjolrasu, reče mu na uho:

– Budi miran.

Natuče odlučno svoj šešir i ode.

Jedno četvrt sata poslije toga zadnja sala kavane Musain bila je prazna. Svi prijatelji A. B. C.-a bili su otišli, svaki na svoju stranu, na svoj posao. Enjolras, koji je sebi bio zadržao Cougourde, izađe posljednji. Oni iz Cougourde d'Aixa koji su bili u Parizu skupljali su se tada na ravnici Issy, u napuštenim talionicama, tako mnogobrojnim na ovoj strani Pariza.

Enjolras, idući k mjestu sastanka, razgledao je u glavi situaciju. Ozbiljnost događaja bila je očevidna. Kada se činjenice, predznaci neke društvene skrivene bolesti, teško pokrenu, najmanja komplikacija ih zaustavi i zamrsi. Pojava iz koje proizlaze rušenja i ponovna rađanja. Enjolras je nazirao neko sjajno izdizanje pod mračnim skutovima budućnosti. Tko zna? Možda se približava čas. Narod koji je opet oteo svoja prava, kako lijep prizor! Revolucija koja veličanstveno uzima Francusku i kaže svijetu: Nastavit će se sutra! Enjolras je bio zadovoljan. Peć je grijala. U ovom času postojala je u Parizu jedna barutom posuta linija. On je u mislima s filozofskom i prodirnom rječitošću Combeferrea sastavljao kozmopolitsko oduševljenje Feuillya, duh Courfeyraca, smijeh Bahorela, melankoliju Jeana Prouvairea, Jolyjevo znanje, Bossuetov sarkazam, sve je to on u duhu sastavljao u neku vrstu električnih iskara, koje u isto vrijeme daju svuda pomalo vatre. Svi su na poslu. Nesumnjivo je da će rezultat odgovarati uloženom trudu. To je dobro. Povodom toga sjeti se Grantairea. – Hm! – reče on. – Vrata du Maine će me samo malo skrenuti s puta. Da skočim do Richefeua? Hajde da vidimo što radi Grantaire i na čemu je! Jedan sat je upravo odbijao na tornju Vaugirard, kada je Enjolras stigao u pušionicu Richefeua. Gurne vrata, uđe, skrsti ruke, pusti da se zalupe vrata, koja ga lupiše po ramenima, i zagleda se u dvoranu punu stolova, ljudi i dima.

Jedan glas odjekivao je u ovoj magli, živo prekidan drugim glasom. To je Grantaire govorio sa svojim protivnikom. Grantaire je sjedio preko stola jedne druge ličnosti. Stol je bio načič-

kan dominama. Grantaire je udario šakom po stolu i eto što je Enjolras čuo:

– Dvaput šest.

– Četiri.

– Svinja! Nemam više.

– Ti si svršio. Dva.

– Tri.

– Kec.

– Ja mećem.

– Četiri.

– Slabo.

– Sad ti.

– Napravio sam ogromnu pogrešku.

– Dobar si ti.

– Petnaest.

– Još sedam gore.

– To mi čini dvadeset dva. (Sanjareći.) Dvadeset i dva!

– Nisi očekivao dvaput šest! Da sam ga metnuo u početku, to bi promijenilo cijelu igru.

– Dva.

– Kec.

– Kec! E lijepo, pet.

– Nemam.

– Mislim da si ti metao?

– Jesam.

– Prazno.

– Al' te služi sreća! Ah, ti imaš sreće! (Dugo sanjarenje.) Dva.

– Kec.

– Ni pet ni kec. To je glupo od tebe.

– Domino.

– Pasja vjero!

Napomena urednika:

Prijevod Ljube Wiesnera za ovo izdanje nije podvrgnut niti jednom važećem suvremenom hrvatskom pravopisu kako bi se očuvala njegova izvorna autorska, umjetnička i jezična vrijednost iz vremena njegova nastanka. Učinjene su minimalne intervencije u smislu mijenjanja riječi koje su u međuvremenu izgubile ili promijenile značenje te poneka rečenica koja je zbog svoje arhaičnosti iz današnjeg vremena djelovala nerazumljivo.

knjiga prva Nekoliko strana povijesti

Dobro skrojeno

Slabo sašiveno

Luj Filip

Pukotine u temelju

Činjenice od kojih povijest nastaje i koje povijest ne zna

Enjolras i njegovi pomoćnici

knjiga druga Éponine

Ševino polje

Rađanje zločina u tamničkoj zarazi

Čiča Mabeufovo priviđenje

Mariusovo priviđenje

knjiga treća Kuća u Ulici Plumet

Kuća s tajnom

Jean Valjean narodni gardist

Foliis ac frondibus

Promjena ograde

Ruža opaža da je oružje

Bitka počima

Na žalost, žalost i pol

Robijaški lanac

knjiga četvrta Pomoć odozdo može biti pomoć odozgo

Izvana rana, iznutra ozdravljenje

Majka Plutarque nije zbunjena kada treba objasniti

neobičnu pojavu

knjiga peta Konac različit od početka

Kombinacija samoće i vojarne

Cosettin strah

Strah pojačan Tuossaintinim tumačenjem

Srce pod kamenom

Cosette poslije pisma

Starci obično izlaze kao po narudžbi

knjiga šesta Mali Gavroche

Pakosni nestašluk vjetra

Gavroche Mali koristi se Napoleonom Velikim

Peripetije bijega

knjiga sedma Argot

Podrijetlo

Korijeni

Argot koji plače i argot koji se smije

Dvije dužnosti: bdjeti i nadati se

knjiga osma Očaravanja i očajavanja

Puna svjetlost

Vrtoglavica potpune sreće

Početak sjene

Pas trči engleski i laje na argotu

Noćne stvari

Marius postaje toliko stvaran da daje Cosetti svoju

adresu

Staro srce i mlado srce jedno prema drugom

knjiga deveta Kuda li idu?

Jean Valjean

Marius G. Mabeuf

knjiga deseta 5. lipnja 1832.

Površina pitanja

Osnovna pitanja

Pogreb: prilika za ponovno uskrsnuće

Nekadašnja previranja

Originalnost Pariza

knjiga jedanaesta Atom se bratimi s uraganom

Nekoliko objašnjenja o podrijetlu Gavrocheve poezije; utjecaj jednog akademika na tu poeziju

Gavroche na maršu

Pravedna srdžba jednoga brice

Dijete se čudi starcu

Starac

Novaci

knjiga dvanaesta Korint

Povijest Korinta od njegova osnutka

Prethodna veselja

Noć počinje padati na Grantairea

Pokušaj utjehe nad udovom Hucheloup

Pripreme

U očekivanju

Čovjek unovačen u Billettskoj ulici

Nekoliko upitnika o nekom Le Cabucu, koji se možda

nije zvao Le Cabuc

knjiga trinaesta Marius stupa u mrak

Od Ulice Plumet do četvrti Saint-Denis

Pariz iz sovina leta

Krajnja granica

knjiga četrnaesta Veličina očajanja

Zastava – prvi čin

Zastava – drugi čin

Gavrocheu bi bilo bolje da je uzeo Enjolrasovu pušku

Bačvica baruta

Konac stihova Jeana Prouvairea

Agonija smrti poslije agonije života

Gavroche kao točan ocjenjivač daljine

knjiga petnaesta Ulica oklopnika

Brbljava bugačica

Gamen neprijatelj svjetlosti

Dok Cosette i Toussaint spavaju

Ispadi Gavrocheove revnosti

victor hugo Jadnici

Četvrti dio: Idila u Ulici Plumet i epopeja u Ulici Saint-Denis

Roman Victora Hugoa Jadnici jedno je od najznačajnijih djela svjetske književnosti te ujedno, unatoč golemu opsegu, i jedan od prvih modernih bestselera. Prepun živopisnih likova i dinamične radnje koja vuče čitatelja na čitanje, roman nudi nezaboravan užitak za sve ljubitelje književnosti, ali i svevremenu mudrost za svakodnevni život. Ovo je epska priča o grešnosti i milosrđu, ljubavi i mržnji, nadi i očaju, a Jean Valjean je svatko od nas u svojoj slomljenosti i potencijalu za nesebičan i svrhovit život. Stoga su Jadnici nezaboravno štivo koje će u vama probuditi mnoštvo emocija i ostaviti neizbrisiv trag.

Nakon godina bježanja i skrivanja, Jean Valjean i Cosette skrasit će se u ugodnoj kući u Ulici Plumet i učinit će im se da su napokon našli zasluženi mir. Cosette će upoznati ljubav, ali sjena njezinih neprijatelja iz djetinjstva još je uvijek dovoljno duga da joj ponovno zaprijeti. Marius će, razočaran u ljubav, postati sudionikom revolucije i završiti na barikadama u Ulici Saint-Denis. A i Jean Valjean odlučit će da ta revolucija ne može proći bez njega. Počet će velika bitka, a kraj će biti neizvjestan...

ISBN 978-953-235-924-4 verbum.hr

victor hugo Jadnici — Peti

dio: Jean Valjean

biblioteka književni klasici knjiga deveta

Jadnici

Jean Valjean

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu

Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske

Victor Hugo Jadnici peti

dio

Jean Valjean

s francuskoga preveo

Ljubo Wiesner

knjiga prva

Rat između četiri zida

haribda predgrađa saint-antoine i scila predgrađa temple

Dvije najznamenitije barikade koje bi mogao spomenuti promatrač društvene bolesti ne pripadaju vremenu u kojem se odigrava radnja ove knjige. Te dvije barikade, obje na razne načine simboli opasne situacije, iznikle su iz zemlje prilikom kobne bune u srpnju 1848., prigodom toga najvećeg uličnog rata koji je povijest vidjela.

Događa se poneki put da se ovaj veliki očajnik, ološ, buni čak i protiv načela, čak protiv slobode, jednakosti i bratstva, čak protiv općeg prava glasa, čak protiv vlade svih nad svima, da se budi iz dubine svojih nespokojstava, klonulosti, neimaštine, groznice, bijede mijazma, neznanja, mraka i da rulja ratuje protiv narode.

Beskućnici napadaju opće pravo; ohlokracija (grčki ohlos = rulja, kratos = moć) ustaje protiv demosa (naroda).

Ti žalosni dani: jer uvijek ima nešto prava u tome bezumlju; ima samoubojstva u tom dvoboju i te riječi koje bi htjele biti uvrede, kao beskućnici, ološ, ohlokracija, rulja, potvrđuju žalibože više grijeh onih, koji vladaju, više grijeh povlaštenih nego grijeh isključenih.

Što se nas tiče, mi nikad ne izgovaramo ove riječi bez bola i bez poštovanja, jer kada filozofija proučava činjenice kojima te riječi odgovaraju, ona u njima često nalazi mnogo veličine kraj bijede. Atena je bila ohlokratska, beskućnici su stvorili Holandiju, rulja je više puta spašavala Rim, a ološ je pratio Isusa Krista.

Nema mislioca koji nije gdjekad promatrao veličanstvenost odozgo.

Na taj je ološ bez sumnje mislio sv. Jeronim, i na sve te bijedne ljude, i na sve te skitače, i na sve te jadnike, iz čijih su redova izišli apostoli, mučenici, kada je izgovarao ovu tajanstvenu izreku: Fex urbis, dex orbis (gradsko blato, zakon svijeta.)

Srdžbe ove svjetine, koja pati i koja krvari, njena besmislena nasilja nad načelima, koja su njen život, njeni napadi na pravo – to su narodski državni udari koji moraju biti suzbijeni. Pošten čovjek predaje se tome i samo iz ljubavi prema toj svjetini, on se bori protiv nje. Ali, koliko je on opravdava boreći se protiv nje, koliko je obožava protiveći joj se! To je jedan od rijetkih trenutaka, sada – čineći ono što treba – osjećate nešto što zbunjuje i što bi gotovo savjetovalo da se ne ide dalje. Ide se ipak dalje jer je potrebno, ali zadovoljena savjest je tužna i ispunjavanje dužnosti komplicira se stezanjem srca.

Srpanj 1848. bio je, recimo to odmah, osobit događaj i gotovo nemoguć da bude uvršten u filozofiju povijesti. Sve riječi koje smo maloprije izgovorili moraju biti odbačene kada je riječ o toj iznimnoj buni, gdje se osjeća sveto nespokojstvo rada koji traži svoja prava. Ta je buna morala biti suzbijana, i to je bila dužnost jer je napadala republiku. I zapravo, što je bio srpanj 1848. godine? Pobuna naroda protiv samoga sebe.

Tamo gdje se predmet ne gubi iz vida, ne može biti riječi o udaljavanju od njega; neka nam, dakle, bude dopušteno zaustaviti načas pozornost čitateljevu na dvjema posve jednostavnim barikadama o kojima smo maloprije govorili, a koje su personificirale ovu pobunu. Jedna je zapremala ulaz u predgrađe Saint-Antoine, druga je branila pristup u predgrađe Temple. Oni pred kojima su se uzdizala pod plavim srpanjskim nebom ova dva strašna remek-djela građanskog rata neće ih nikad zaboraviti.

Barikada Saint-Antoine bila je golema: visoka tri kata, široka sedam stotina stopa. Ispriječila se od jednog ugla do drugog na prostranom ulazu u predgrađe, tj. prema tri ulice; izrovana, načipkana, izrezuckana, nazupčana golemim rascjepom, poduprta nasipima koji su bili i bedemi, pružajući ovdje-ondje izbočine snažno naslonjene na dva golema rta kuća, ona se uzdizala kao kiklopska građevina u dnu strahovitog trga koji je vidio 14. srpnja. Devetnaest barikada dizalo se redom u dubinama

ulica iza barikade majke. Promatrajući je samo, osjećala se u predgrađu samrtnička patnja, koja je dostigla trenutak u kojem se bijeda hoće pretvoriti u katastrofu. Od čega je napravljena ta barikada? Od stropoštanja triju šesterokatnih kuća, srušenih posebno za to, govorili su jedni. Od čudovišta svih srdžba, govorili su drugi. Imala je izgled svih građevina mržnje, izgled ruševine. Moglo se reći: tko je ovo sagradio? Moglo se reći i to: tko je ovo razrušio? To je bila jedna improvizacija. Drži ova vrata, ovu rešetku, ovaj krov, ovaj prozor, ovu polupanu grijalicu, ovu razbijenu zdjelu! Dajte sve! Bacajte ove! Gurajte, kotrljajte, razbijajte, rušite, prekopajte, survavajte sve! To je bila suradnja kaldrme, kamena za zidanje, balvana, željezne poluge, krpe razbijenog okna, provaljenog stolca, korijena od kupusa, zdjele, dronjka i prokletstva. To je bilo veliko, to je bilo malo. To je bio ponor i nered. Masa kraj atoma, cijela strana zida srušena uz razbiti lonac, prijeteće bogatstvo svih otpadaka. Sizif je tu survao svoju stijenu, a Job bacio komadić crijepa kojim se češao. Jednom riječi: strašno. To je bila Akropola beskućnika. Izvrnute taljige učinile su brdo, golema pivarska kola bila su izvrnuta poprijeko s rudom u nebo i izgledala su kao ožiljak na ovoj uzburkanoj fasadi, omnibus, izguran veselo na rukama čak na vrh gomile, kao da su zidari ovog divljaštva htjeli dodati i nešto šaljiva ovoj strahoti, pružao je svoje ispregnuto rudo kao namijenjeno nekim konjima iz zraka. Ova divovska hrpa, nanos pobune, predstavljala je brdo Osu, popetu titanima na Pelion svih revolucija: 93. na 89., 9. thermidor na 10. kolovoza, 18. brumaire na 21. siječnja, vendémiaire na prairialu, 1848. na 1830. Trg je bio vrijedan uložene muke, barikada dostojna da se pojavi na onome istome mjestu odakle je nestalo Bastille. Kad bi Ocean nanosio brane, on bi ih ovakve zidao. Bijes valova bio je utisnut u ovo nakaradno zakrčivanje. Kojih valova? Rulje, čovjek bi rekao da vidi skamenjenu viku. Čovjek bi rekao da čuje iznad ove barikade zujanje golemih mračnih pčela nasilničkog napretka koje kao da slijeću na svoju košnicu. Je li to bilo kakvo

grmlje, je li to bila kakva bakanalija? Je li to bila kakva tvrđava? Činilo se da je sve to konstruirala vrtoglavica zamasima svojih krila. Bilo je nešto kloake u ovoj tvrđavi i nešto olimpijsko u ovoj zbrci. Tu su se u mješavini punoj očajanja viđali kućni krovovi, komadići katova s obojenim tapetama, prozorska krila sa svim oknima, usađena u ruševine, očekujući topovsku tanad, peći izvaljene sa svoga mjesta, ormari, stolovi, klupe, jedan urličući darmar i tisuće onih sirotinjskih stvari koje čak i prosjaci

odbacuju i koje imaju u sebi istodobno i bijesa i ništavila. Reklo bi se da su to bili dronjci jednog naroda, dronjci od drveta, od željeza, od bronce, od kamena, koje je predgrađe Saint-Antoine kolosalnim zamahom metle iščistilo pred svoja vrata, pretvarajući svoju bijedu u barikadu. Blokovi kao panjevi, raskidani lanci, prekrižene grede slične vješalima, vodoravno oboreni kotači, sve to, stršeći iz ruševina, sjedinjavalo je s građevinom anarhije mračni izgled starinskih mučenja koja je narod pretrpio. Barikada Saint-Antoine gradila je oružje od svačega, sve što građanski rat može baciti u lice društvu dolazilo je odavde. To nije bila borba, to je bio paroksizam; puške koje su branile ovu tvrđavu, a među njima je bilo i karabinki, izbacivale su komadiće porculana, dugmeta s odijela, pa čak i kotačiće iz noćnih stolaca, opasne projektile, zbog bakra koji imaju na sebi. Ova barikada bila je mahnita, od nje se dizala neopisiva buka. Izazivajući vojsku u određenim trenucima, ona se pokrivala ruljom i olujom, krunila ju je gužva od usplamtjelih glava. Puna kao mravinjak, imala je bodljikavu krestu od pušaka, sablji, motki, sjekira, kopalja i bodova. Veliki crveni barjak lepršao joj je na vjetru. Tu su se čuli krikovi, zapovijedi, jurišne pjesme, lupa bubnjeva, jecanje žena i turobno cerekanje gladnih. Ona je bila izašla iz mjere i oživjela, i kao iz leđa elektrizirane životinje sijevale su iz nje munje. Duh revolucije pokrivao je svojim oblakom ovaj vrh, na kojem je tutnjio glas naroda sličan glasu Božjem. Neka čudna veličanstvenost izbijala je iz tih ruševina. Tu je bila hrpa smeća, ali to je bio i Sinaj.

Kako smo rekli maloprije, ona je napadala u ime revolucije –što? – revoluciju. Ona, ova barikada, slučaj, nered, uzrujanost, nesporazum, nepoznato, ona je imala pred sobom ustavotvornu skupštinu, suverenitet naroda, opće pravo glasa, naciju, republiku; to je kuharska Carmagnole ponižavala Marseljezu.

Ponižavanje bezumno, ali herojsko, jer je ovo staro predgrađe heroj. Predgrađe i njegova utvrda pomagahu se uzajamno. Predgrađe je podupiralo utvrdu, utvrda se leđima oslanjala na predgrađe. Prostrana se barikada isprsivala kao strma obala, o koju se razbijala strategija afričkih generala. Njene šupljine, njene izbočine, njene bradavice, njene grbavosti kesile su se takoreći i cerile kroz dim. Paljba se gubila u tom bezobličju; granate su se zarivale, bivale gutane, sjurivale se u bezdan; tanad je samo bockala rupe; pa zašto onda bombardirati kaos? Pukovnije, navikle na najdivljačkije vizije rata, gledale su nemarnim okom ovu vrstu utvrde, zvijer po nakostriješenosti divljeg vepra, a po golemosti brdo. Četvrt milje odavde, od ugla Ulice Temple koja izlazi na bulevar blizu Château-d'Eau, ako biste hrabro ispružili glavu izvan zaklona što ga čini izlog radnje Dallemagne, mogli ste vidjeti u daljini, tamo preko kanala, u ulici koja se penje uz padinu Bellevillea, na najvišoj točki uspona, čudnu zidinu koja je dopirala do drugoga kata fasada, neku vrstu spojnice s kućama lijeve strane, kao da je ulica sama savila svoj najviši zid da se naglo zatvori. Ovaj je zid bio načinjen od krupnog tesanog kamenja. Bio je ravan, korektan, hladan, uglađen. Cement je tu bez sumnje nedostajao, ali kao kod nekih rimskih zidina, to nije umanjivalo čvrstoću arhitekture. Po visini se nagađala i njegova širina. Ovdje-ondje raspoznavale su se na sivoj površini gotovo neprimjetne puškarnice, koje su sličile na crne konce. Ove puškarnice bile su jednako udaljene jedne od drugih. Ulica je bila pusta unedogled. Svi prozori i sva vrata zatvoreni. U dnu ulice dizala se ova brana, koja ju je pretvarala u slijepu ulicu, zidina nepomična i mirna; nije se čulo ništa, nije se vidjelo ništa; nigdje glasa, nigdje šuma, nigdje daha. Grobnica.

Zasljepljujuće srpanjsko sunce prelijevalo je svjetlošću ovu strahotu. To je bila barikada predgrađa Temple.

Čim bi se stiglo na to mjesto i čim bi se ona ugledala, bilo je nemoguće čak i najhrabrijem ne trgnuti se i ne zamisliti se pred ovom tajanstvenom pojavom. To je bilo uređeno, zglobljeno, sastavljeno, ravno, simetrično i – pogrebno. Bilo je tu – nauke i mraka. Osjećalo se da je tvorac ove barikade bio ili geometar ili sablast.

To se gleda i šapuće se.

S vremena na vrijeme, ako bi se netko, vojnik, časnik ili predstavnik naroda, usudio prijeći pustu ulicu, čuo bi se zvižduk, oštar i tih, i prolaznik bi pao ranjen ili mrtav; ili ako bi umaknuo, vidjelo bi se kako se u zatvorene kapke, u spoj između dva kamena, u žbuku zida zariva kuršum, a katkada i biskajsko tane. Jer ljudi s barikade načinili su od željezne cijevi za plinsku rasvjetu, začepljene na stražnjem kraju kučinom i ilovačom, dva mala topa. Barut nije išao u kvar. Gotovo je svaki metak pogađao. Bilo je tu i tamo nekoliko lešina i lokve krvi na pločniku. Sjećam se jednog bijelog leptira koji je lijetao po ulici. Ljeto nikad ne abdicira.

Tu u blizini bila je neka velika kolska veža pretrpana ranjenicima. Osjećalo se da vas nišani netko koga vi ne vidite i shvaćalo se da je cijela ulica uzeta na oko.

Nagomilani iza neke vrste zaslona, što ga je na ulazu u predgrađe Temple predstavljao most na svodove preko kanala, vojnici iz jurišne kolone promatrali su, ozbiljni i pribrani, ovu mračnu utvrdu, ovu nepomičnost, ovu neosjetljivost iz koje je virila smrt. Gdjekoji od njih dopuzavali bi potrbuške do najviše točke mosta, čuvajući se oprezno da im šljemovi ni najmanje ne provire.

Junački pukovnik Monteynard divio se ovoj barikadi s nekom jezom.

– Ovo je odlično sagrađeno! – reče on jednom predstavniku naroda.

– Ni jedan jedini kamen ne strši preko drugog. Kao od porculana! – U tom trenutku udari mu metak u križ na prsima i on pade.

– Kukavice! – rekoše vojnici. – Ta što se ne pokažu jednom! Da ih vidimo! Ne smiju! Skrivaju se!

Barikada predgrađa Temple, branjena od osamdeset ljudi, napadana od dvije tisuće, držala se tri dana. Četvrti dan učiniše kao u Zaatchu i Constantini, provališe kuće, dođoše preko krovova i barikada je bila zauzeta. Ni jedan od osamdeset „kukavica“ ni ne pomisli na bijeg, svi su tu poubijani osim zapovjednika Barthélemyja, o kojem ćemo govoriti malo poslije.

Barikada Saint-Antoine bila je neka hukabuka od grmljavine; barikada Temple bila je šutnja. Između ove dvije utvrde postojala je razlika, kao između golemog i kobnog. Jedna je sličila na čeljust, druga na masku. Dopuštajući da je divovska i mračna pobuna srpanjska bila kombinirana od srdžbe i zagonetke, osjetio se u prvoj barikadi zmaj, a iza druge sfinga.

Ove dvije tvrđave bile su podignute od dvojice ljudi, od kojih se jedan zvao Cournet, a drugi Barthélemy. Cournet je načinio barikadu Saint-Antoine, Barthélemy barikadu Temple. Svaka od njih bila je slika onoga koji ju je sazidao.

Cournet je bio čovjek visoka rasta; imao je široka pleća, lice crveno, šaku koja lomi, srce odvažno, dušu poštenu, oko iskreno i strašno. Neustrašiv, energičan, razdražljiv, nagao, najsrdačniji među ljudima, najstrahovitiji među ratnicima. Rat, borba, gužva bili su njegova atmosfera, oni su ga činili veselim i raspoloženim. Bio je nekad mornarički časnik i po njegovim kretnjama i po njegovu glasu vidjelo se da je dolazio s oceana, da je dolazio iz bure; nastavljao je orkan u borbi. Osim genija, imao je Cournet u sebi nešto od Dantona, kao što je Danton, osim božanstva, imao u sebi nešto od Herkula. Barthélemy, mršav, slabunjav, blijed, šutljiv, bio je kao neka vrsta tragičnoga gamena, koji – ispljuskan od gradskog pandura – dovreba ga, dočeka ga i ubi, i u sedamnaestoj godini bi otjeran na robiju. Izašao je s nje i načinio ovu barikadu.

Kasnije, fatalna stvar, u Londonu, obojica izgnani, Barthélemy ubi Courneta. Bio je to žalostan dvoboj. Malo kasnije, zahvaćen jednom od onih tajanstvenih pustolovina u koje je umiješana strast, katastrofa, u kojoj francusko pravosuđe nalazi olakotnih okolnosti, a englesko pravosuđe vidi samo smrt, Barthélemy bude obješen. Mračna društvena zgrada načinjena je tako da je, zbog neimaštine i uslijed moralnog mraka, ovo nespretno biće koje je imalo sigurno čvrstu, a možda i veliku inteligenciju, počelo robijom u Francuskoj, a svršilo vješalima u Engleskoj. Barthélemy je, kad bi mu se za to pružila prilika, isticao samo jednu zastavu, crnu. ii.

što bi u ponoru nego razgovarao

Šesnaest se godina osjeti u podzemnom odgoju pobune i srpanj 1848. znao je više nego lipanj 1832. I zato je barikada u Ulici

Chanvrerie bila samo skica i samo embrij u usporedbi s dvjema kolosalnim barikadama koje smo maloprije ocrtali, ali za svoje vrijeme ona je bila strahovita.

Buntovnici su pod Enjolrasovim nadzorom, jer Marius nije više ništa gledao, iskoristili noć. Barikada je bila ne samo popravljena nego i povećana. Povisili su je za dvije stope. Željezne poluge, usađene u kaldrmu, sličile su na uperena koplja. Najrazličitije stvari, donesene sa svih strana, komplicirale su vanjsku zamršenost. Utvrda je bila nešto popravljena, kao zidina iznutra, kao trnjak izvana. Obnovljene su stepenice od kaldrme koje su dopuštale penjati se kao po bedemu tvrđave. Barikada je bila uređena, prizemlje Korinta raspremljeno, kuhinja pretvorena u bolnicu, previjanje ranjenika dovršeno; prosuti barut pokupljen na stolovima su lijevani meci, savijani naboji, češljana vata za prijevoje, razdavano prikupljeno oruž-

je, očišćena unutrašnjost utvrde, pokupljeni ostaci, odneseni mrtvi.

Mrtvace su naslagali u uličici Mondétour koju su još držali. Kaldrma je još dugo ostala na tome mjestu crvena. Među mrtvima su bila četiri narodna gardista iz pariške okolice. Enjolras zapovjedi da se njihove odore odmah uklone.

Enjolras je savjetovao dva sata sna. Njegov je savjet bio zapovijed. Ipak su samo dvojica-trojica iskoristila to vrijeme.

Feuilly je upotrijebio ta dva sata da na zidu preko puta krčme ureže ovaj natpis: živjeli narodi!

Ove dvije riječi, urezane čavlom u vapnenac mogle su se još 1848. čitati na ovom zidu.

Tri su žene iskoristile ovaj noćni odmor da se konačno izgube, što je buntovnicima dalo više slobode i maha.

One su našle načina da se zaklone u jednu od susjednih kuća.

Većina se ranjenika htjela i mogla braniti dalje. Na postelji od blazina i snopova slame, u kuhinji pretvorenoj u bolnicu, ležalo je pet teško ranjenih ljudi od kojih su dvojica bili općinski gardisti. Ovi su općinski gardisti prvi previjani.

U prizemlju se nalazio samo Mabeuf pod svojim crnim pokrivačem i Javert privezan o stup.

– Ovo je arsenal smrti – reče Enjolras.

U unutrašnjosti toga arsenala, jedva osvijetljenog jednom lojanicom, od stola s mrtvacom što se nalazio iza stupa kao neka horizontalna poluga, dobivao se izgled nejasnoga križa, sastavljenog od Javerta koji stoji i Mabeufa koji leži.

Ruda omnibusa, iako prebijena u puškaranju, bila je još dovoljno visoka da se mogla na nju pričvrstiti zastava.

Enjolras, koji je imao tu osobinu zapovjednika da uvijek izvrši ono što kaže, pričvrstio je za tu motku izrešetano i krvavo odijelo poginulog starca.

Ničega već nije bilo za jelo. Ni kruha ni mesa. Pedeset ljudi s barikade, u šesnaest sati otkada su tu, brzo je potrošilo ono malo namirnica što se našlo u krčmi. Svaka barikada koja se drži postaje u određenom trenutku neminovno slična splavi brodolomaca s potopljene „Meduze“. Moralo se pomiriti s glađu. To su bili prvi sati onog spartanskog dana, 6. lipnja, kada je na barikadi Saint-Merry Jeanne, okružena ustanicima koji su tražili kruha, svim tim borcima koji su vapili: „Daj nam jesti, daj nam piti!“ odgovarala: „Čemu? Sada su tri sata, u četiri ćemo svi biti mrtvi.“

Kako se više nije moglo jesti, Enjolras nije dopuštao piti. Zabranio je vino, a dijelio na porcije rakiju.

U podrumu se našlo kojih petnaest punih boca hermetički zapečaćenih, Enjolras i Combeferre su ih ispitali. Combeferre reče: – To je još stara roba čiče Hucheloupa, koji je najprije bio sitničar. – To je sigurno pravo vino – primijeti Bossuet. – Sreća što Grantaire spava. Da je on budan, teško da bismo spasili ove butelje.

Enjolras, i usprkos gunđanju, stavi zabranu na ovih petnaest boca i naredi da ih smjeste ispod stola na kojem je ležao čiča Mabeuf.

Oko dva sata ujutro prebrojena je posada. Bilo je još trideset i sedam ljudi.

Počinjao se pojavljivati dan. Tek što su ugasili baklju, koju opet staviše u njenu šupljinu u kamenju. Unutrašnjost barikade, vrsta malog dvorišta odrezanog od ulice, bila je utonula u mrak i sličila je, kroz nejasnu strahotu praskozorja, na palubu broda koji nema kormilara i koji luta. Borci koji su prolazili ovamo i onamo kretali su se kao crne sablasti. Iznad ovoga gnijezda strahote i mraka modro su se ocrtavali katovi nijemih kuća. Gore su se bijeljeli dimnjaci. Nebo je imalo onu nejasnu ljupku nijansu koja je možda bijela, a možda plava. Ptice su prolijetale tuda s cvrkutom sreće. Visoka kuća u dnu barikade bila je okrenuta prema istoku i imala je na krovu ružičast odbljesak.

Na prozorčiću trećega kata igrao se jutarnji vjetrić sijedom kosom na glavi poginulog čovjeka.

– Drago mi je što su ugasili baklju – reče Courfeyrac Feuillyju.

– Ta baklja, uznemirena na vjetru, bila mi je dosadna. Izgledalo je kao da se plaši. Svjetlost baklji slična je mudrosti kukavica; ona loše osvjetljava jer dršće.

Zora budi duhove kao i ptice: svi su razgovarali.

Joly, videći mačku gdje luta po žljebovima kuća, izvlačio je odatle filozofiju.

– Što je to mačka? – uzviknuo je. – To je popravak. Gospod Bog, kad je stvorio miša, rekao je: „Eto, učinio sam glupost!“ I on stvori mačku. Mačka je popravak miša. Miš plus mačka, to je revizija stvaranja svijeta.

Combeferre, okružen studentima i radnicima, govorio je o mrtvima: o Jeanu Prouvaireu, Bahorelu, Mabeufu, pa čak i o Cabucu i o strogoj mračnosti Enjolrasovoj.

Bossuet, nadvisujući govornike s vrha gomile kamenja, uzvikivao je s karabinkom u ruci:

– O Kidateneume, o Mirhine, o Probalinte, o gracije iz Eantide. Ah, kad bi netko dao moć da izgovaram stihove Homera kao Grk iz Lauriuma ili Edapteona? iii.

rasvjetljenje ili pomračenje

Enjolras je bio otišao u izviđanje. Otišao je uličicom Mondétour, provlačeći se duž kuća.

Moramo naglasiti da su ustanici bili puni nade. Način na koji su odbili noćni napad davao im je da već unaprijed pregore juriš koji će biti izvršen u zoru. Oni su ga očekivali s podsmijehom. Nisu manje sumnjali u svoj uspjeh nego u pravednost svoje stvari. Uostalom, bilo je očevidno da će im doći pomoć, a na to su računali. S ovom lakoćom proricanja pobjede, koja je jedna od

snaga francuskih boraca, oni su sa sigurnošću dijelili na tri faze dan koji se približavao: u šest sati ujutro jedna će pukovnija, koju će oni udesiti, pobjeći natrag; o podne buna u cijelom Parizu; o sunčevu zalasku revolucija.

Čula se zvonjava na bunu od Saint-Merryja, koja nije prestajala ni za trenutak od sinoć; dokaz da se druga barikada, ona velika, Jeannina, još drži.

Sva su se ta nadanja izmjenjivala od jedne skupine do druge u nekoj vrsti veselog i odlučnog šaputanja, koje je nalikovalo na borbeno zujanje u košnici prepunoj pčela.

Enjolras se opet pojavi. On se vraćao sa svoje mračne orlovske šetnje po vanjskom mraku. On posluša na trenutak prekriženih ruku svu tu radost. Zatim, svjež i rumen u sve jasnijoj bjelini jutra, reče:

– Cijela pariška vojska mobilizirana je. Trećina te vojske pritiskuje barikadu, u kojoj ste vi. Osim toga, i narodna garda. Prepoznao sam šljemove pete pješačke pukovnije i zastavicu šeste legije. Napast će vas za jedan sat. Što se naroda tiče, jučer je ključao, ali od jutros se ne miče. Ne može se očekivati ništa, nema nade. Ni jedno predgrađe više, ni jedna pukovnija više. Vi ste napušteni.

Ove riječi padoše na zujanje skupine i djelovaše na nju kao prva kap oluje na roj pčela. Svi zanijemiše. Nasta časak neizrecive šutnje, u kojoj bi se mogao čuti let smrti.

Taj moment bio je kratak.

Jedan glas s najmračnijeg dna skupine dovikne Enjolrasu: – Pa neka. Povisimo barikadu još za dvadeset stopa i ostanimo svi ovdje. Građani, prosvjedujmo svojim lešinama. Pokažimo da – premda je narod napustio republikance – republikanci ne napuštaju narod.

Ova riječ pokaza u teškoj oblačini pojedinačnih nemira opću misao. Prihvati je oduševljeno pristajanje.

Nikad se nije doznalo ime čovjeka koji je rekao tu riječ, bio je to neki neznani radnik, nepoznat, zaboravljen, prolazan heroj,

onaj veliki Neznani koji se uvijek miješa u čovječanske krize i društvene preporode, koji u danom trenutku kaže na uzvišen način odlučnu riječ i koji iščezne u mraku nakon što je za trenutak, u bljesku munje, predstavljao narod i Boga.

Ova neumoljiva odluka bila je toliko u zraku 6. lipnja 1832. da su gotovo u isti čas na barikadi Saint-Merry pobunjenici kriknuli ovaj krik, koji je ostao historijski i koji je zabilježen u kasnijoj istrazi: – Došla nam pomoć, ne došla, svejedno. Izginimo ovdje svi do jednog!

Kako se vidi, dvije barikade, iako stvarno izolirane, imale su među sobom vezu.

pet

manje,

jedan više

Pošto je ovaj netko, koji je proklamirao „prosvjed lešinama“, rekao i dao formulu opće duše, sa svih usta poleti krik čudno zadovoljan i strašan, pogreban po smislu, a trijumfalan po akcentu:

– Živjela smrt! Ostajmo ovdje svi!

– Zašto svi? – reče Enjolras.

– Svi! Svi!

Enjolras opet uze riječ:

– Položaj je dobar, barikada je lijepa. Trideset ljudi je dovoljno. Čemu žrtvovati četrdeset?

Oni odgovoriše:

– Jer se nijedan neće htjeti ukloniti.

– Građani – vikne Enjolras, a imao je u svom glasu neko gotovo gnjevno drhtanje – republika nije dovoljno bogata ljudima da bi ih mogla trošiti previše! Slavohlepnost je rasipnost. Ako je za bilo koga dužnost da se ukloni, ta se dužnost treba ispuniti kao svaka druga.

Enjolras, čovjek od načela, imao je nad svojim pristašama onu vrstu svemoći koja proizlazi iz apsolutnoga. Međutim, kolika god bila ta svemoć, ipak se gunđalo.

Vođa od glave do pete, Enjolras, kad je primijetio da se gunđa, ostane pri svome. Opet uze riječ svisoka:

– Neka se jave oni koji se boje ako ostane samo trideset ljudi. Gunđanje se udvostruči.

– Uostalom – primijeti jedan glas iz neke skupine – lako je reći: uklonite se. Barikada je uklonjena.

– Ali nije sa strane glavnog trga – reče Enjolras. – Ulica Mondétour je slobodna i Ulicom propovjednika može se doći do Trga nevinih.

– A tu – prihvati drugi glas iz skupine, tu te ščepaju. Nabasaš na koju već ophodnju pješaštva ili narodne garde iz okoline. Vide: čovjek u bluzi i kapi. Odakle ideš, hej, ti? Da nisi ti s barikade? Razgledaju ti šake. Mirišeš po barutu. Strijeljan.

Enjolras ne odgovori ništa, nego dodirnu po ruci Combeferrea i obojica siđoše u prizemlje.

Časak kasnije vratiše se. Enjolras je držao u rukama četiri odore koje je prije sakrio. Combeferre je išao za njim, noseći vojničke remene i čake.

– S ovom odorom – reče Enjolras – umiješaš se u redove i umakneš. Evo bar za četvoricu.

I on baci na razvaljenu zemlju četiri odore.

Nikakav pokret ne primijeti se u stoičkom auditoriju. Combeferre progovori:

– Hajde – reče on – treba imati malo milosrđa. Znate li o kom se tu radi? Radi se o ženama. Slušajte. Ima li žena, da ili ne? Ima li djece, da ili ne? Ima li, da ili ne, matera koje ljuljaju nogama kolijevke i koje imaju oko sebe gomilu mališana? Neka digne ruku tko među vama nikad nije vidio dojku jedne dojilje. Jest, vi želite da vas poubijaju, i ja to želim, ja koji vam govorim, ali ja ne želim osjećati oko sebe fantome žena koje lome ruke u očajanju. Umrite, neka vam bude, ali ne zadajte smrt.

Samoubojstva kao ovo koje se ima izvršiti ovdje uzvišena su, ali samoubojstvo je usko i ne želi raširenja, a čim ono dohvati i vaše najbliže, samoubojstvo se zove ubojstvo. Pomislite na plave glave mališana i pomislite na sijede kose. Čujte, maloprije je Enjolras – baš sad mi je to rekao – vidio na uglu Labudove ulice prozorčić osvijetljen lojanicom na siromašnom prozorčiću petoga kata, i na oknu sasvim drhtavu sjenku starice, koja je, izgleda, probdjela cijelu noć u očekivanju, i čeka još. To je možda mati kojeg od vas. Pa eto, neka taj ode i neka se požuri da kaže materi: Majčice, evo me! Neka se on ne brine, svršit ćemo mi sve što treba. Kad netko uzdržava svoje najbliže svojim radom, taj se više nema prava žrtvovati. To znači jednostavno dezertirati iz obitelji. Pa oni što imaju kćeri! Pa oni što imaju sestara! Sjećate li se njih? Vi svojevoljno ginete, eto, mrtvi ste, to je lijepo. A sutra? Djevojčice koje nemaju kruha, to je užasno. Čovjek prosi, žena se prodaje. Oh, ova divna bića, tako mila i ljupka s kapicom od cvijeća, koja ispunjaju kuću čednošću, koja pjevaju, koja ćeretaju, koja su kao živi miris, koja dokazuju egzistenciju anđela na nebu čistoćom dječice na zemlji, ta Jeanne, ta Lise, ta Mimi, ova božanstvena i čestita stvorenja, koja su vaš blagoslov i vaš ponos, ah, Bože moj, ona će biti gladna! Što bih vam rekao? Ima i jedno tržište ljudskim mesom, a sjenkama vaših mrtvih ruku, koje bi drhtale oko njih da ih zadrže, vi ih nećete moći spriječiti da ne odu na to tržište! Pomislite na ulice, pomislite na pločnik prekriven prolaznicima, pomislite na dućane ispred kojih šeću žene razgolićenih grudi i pleća i u blatu. I te su žene bile čiste. Pomislite na svoje sestre, vi koji ih imate. Bijeda, prostitucija, gradski stražari, zatvor Saint-Lazare, eto, kuda će propasti ove nježne ljepotice, ove krhke divote stidljivosti, ljupkosti i ljepote, svježije od svibanjskih ljiljana. Vi želite da vas poubijaju, oh, vas više nema! To je lijepo: željeli ste spasiti narod od propasti, predali ste kćeri svoje na milost i nemilost redarstvu. Prijatelji, budite pametni, imajte milosti. Žene, nesretne žene, o njima se obično ne misli mnogo. Pozivamo se na to da žene nisu dobile

odgoj ljudi, sprječavamo ih da čitaju, sprječavamo ih da misle, sprječavamo ih da se bave politikom; hoćete li ih moći spriječiti da ne odu večeras u mrtvačnicu i prepoznaju vaše lešine? Evo, potrebno je da oni koji imaju obitelji budu pametni da nam stisnu ruku na oproštaj i da se uklone i ostave nas da svršimo posao sami. Znam dobro da treba imati hrabrosti za odlazak, to je teško; ali ukoliko je teže utoliko je zaslužnije. Reći će tkogod: „Imam pušku, na barikadi sam; pa što, ostat ću.“ Pa što, to je lako rečeno. Ali, prijatelji moji, ima i jedno sutra! A to sutra vi nećete biti ovdje, ili to „sutra“ bit će „ovdje“ vaše obitelji. Pa koliko patnje! Slušajte! Jedno lijepo, zdravo, junačko dijete s obraščićima kao jabuke, koje guče, koje ćereta, koje brblja, koje se smije, koje osjećaš kako je svježe kad ga poljubiš, znate li vi što će biti od njega kad ostane napušteno? Ja sam vidio jedno, sasvim malo, ovolišno. Otac mu je bio umro. Dvoje siromašnih uzelo ga je pod svoje iz milosrđa, ali oni nisu imali kruha ni za sebe same. Dijete je uvijek bilo gladno. A bila je zima. Nije plakalo. Viđalo se kako odlazi do peći, u kojoj nikad ne bi bilo vatre i čiji je dimnjak, znate, bio oblijepljen žutom zemljom.

Dijete bi otkidalo svojim prstićima komadić od te tvrde zemlje i jelo. Imalo je hrapavo disanje, lice olovne boje, noge meke, otečen trbuh. Ništa nije govorilo. Umrlo je. Odnijeli su ga da umre, u bolnicu Necker, ondje sam ga vidio. Bio sam liječnički pomoćnik u toj bolnici. I sad, ako među vama ima otaca koji imaju tu sreću da šeću nedjeljom držeći u svojoj poštenoj snažnoj ruci ručicu svog djeteta, neka svaki od tih otaca zamisli da je ono dijete njegovo. Ovaj jadan dečko, sjećam se, čini mi se kao da ga i sada vidim kad je ležao gol na stolu za seciranje, rebra njegova isticala su se na koži kao mali grobići pod travom na groblju. U želucu našla mu se neka vrsta blata. U zubima je bilo pepela. Hajde, ispitajmo se savjesno, posavjetujmo se sa srcima našim. Statistika utvrđuje smrtnost kod napuštene djece od pedeset i pet posto. Ponavljam, stalo je do žena, stalo je do matera, stalo je do djevojčica, stalo je do dječaka. Zar sam vam

govorio o vama? Zna se dobro što ste vi, zna se dobro da ste vi hrabri, do đavola! Zna se dobro kako svi vi u duši imate radost i slavu da položite život svoj za veliku stvar, zna se dobro kako se vi osjećate izabranima da umrete korisno i veličanstveno i da svaki od vas drži važnim taj svoj udio u slavi. Bilo vam sretno. Ali, vi niste sami na ovom svijetu. Ima i drugih stvorenja na koja treba misliti. Ne treba biti egoist.

Svi oboriše glave žalosno.

Čudno protuslovlje ljudskog srca u njegovim najuzvišenijim trenucima! Combeferre, koji je tako govorio, nije bio siroče. On se sjećao tuđih matera, a svoju je zaboravljao. On se spremao poginuti. On je bio „egoist“. Marius, gladan, grozničav, postupno lišen svih nada, nasjeo na bol kao lađa na hridinu, tužni brodolomac, presićen silovitim uzbuđenjima i osjećajući da se približava kraj, sve se više i više udubljivao u onu vizionarsku utrnulost koja uvijek prethodi kobnom trenutku, dobrovoljno prihvaćenom.

Fiziolog bi mogao proučiti na njemu sve jače simptome ove grozničave apsorpcije (primanja), poznate i klasificirane u znanosti i koja je u bolu ono što je čulna slast u uživanju. I očajanje ima svojih ushita. Marius je bio dotle dotjerao. On je prisustvovao svemu kao izvana i, kako smo rekli, stvari koje su se događale pred njim izgledale su mu kao udaljene; razabirao je cjelinu, ali nije nikako vidio pojedinosti. On je vidio ljude kako dolaze i odlaze kroz neko blistanje. Čuo je glasove da govore kao na dnu nekog bezdana.

Ipak ga je ovo uzbudilo. Bilo je u ovoj sceni nešto što je doprlo i do njega i što ga je probudilo. Imao je samo jednu misao, umrijeti, i nije se htio od nje rastati; pomisli u svom sumornom somnambulizmu da nije zabranjeno spasiti nekoga žrtvujući sebe.

On podiže glas:

– Enjolras i Combeferre imaju pravo. Ne treba izlišnog žrtvovanja. Slažem se s njima i potrebno je požuriti se. Combeferre

vam je rekao odlučne stvari. Ima li među vama onih s obitelji, majkama, sestrama, ženama, djecom? Neka ti izađu iz reda.

Nitko se ne makne.

– Oženjeni ljudi i hranitelji obitelji neka izađu iz redova! –ponovi Marius.

Njegov je ugled bio velik. Enjolras je bio zapovjednik barikade, ali Marius je bio njezin spasitelj.

– Ja zapovijedam! – viknu Enjolras.

– Ja vas molim – reče Marius.

I tada, pokrenuti riječju Combeferrea, uzdrmani zapovijedi

Enjolrasa, uzbuđeni molbom Mariusa, ovi heroji počeše prokazivati jedan drugoga.

– Uistinu – govorio je jedan mladić jednom zrelom čovjeku –ti si otac obitelji. Odlazi.

– Prije bi trebao ti – odgovarao je čovjek. – Ti imaš dvije sestre koje hraniš.

I planu nečuvena borba. Borilo se oko toga koga će ukloniti od groba.

– Požurimo! – reče Courfeyrac – za četvrt sata bit će kasno.

– Građani – nastavi Enjolras – mi smo ovdje u republici, u vladi općeg prava glasa. Odredite vi sami one koji trebaju otići. Poslušaše. Nakon nekoliko minuta bila su petorica jednoglasno određena i izdvojena iz redova.

– Dakle petorica! – uzviknu Marius.

Bile su samo četiri odore.

– Pa dobro – rekoše petorica – jedan treba ostati ovdje.

I nasta pitanje tko će ostati i kakve će razloge naći za druge da ne ostanu. Plemenita prepirka iznova poče.

– Ti imaš ženu koja te voli.

– Ti imaš staru majku.

– Ti nemaš ni oca ni majke, što će biti s tvoja tri bratića?

– Ti si otac petero djece.

– Ti imaš pravo na život, tebi je tek sedamnaest godina, to je prerano.

Ove velike revolucionarne barikade bile su sastanci heroizma. Nevjerojatnost je tu bila obična. Ovi ljudi nisu začuđavali jedni druge.

– Požurite – povika Courfeyrac.

Iz skupine doviknuše Mariusu:

– Odredite vi onoga koji treba ostati.

– Da – rekoše petorica – birajte. Mi ćemo poslušati.

Marius nije više vjerovao u mogućnost uzbuđenja; pa ipak, na tu pomisao, izabrati čovjeka za smrt, sva njegova krv nagrnu u srce. Problijedio bi da je uopće još mogao problijedjeti.

On priđe petorici, koji su mu se smiješili, i svaki od njih, okom punim onog velikog plama koji se vidi u priči o Termopilama, dovikivao mu je:

– Mene! Mene! Mene!

Marius ih je uzrujano prebrojavao; bila su neprestano petorica. Zatim se njegov pogled spusti na četiri odore. U tom trenutku pade kao s neba preko četiri odore peta.

Peti čovjek je spašen.

Marius podiže oči i prepozna g. Faucheleventa.

Jean Valjean tek što je stigao na barikadu. Bilo iz upućenosti, bilo po instinktu, bilo slučajnošću, provukao se lako Ulicom Mondétour, zahvaljujući svom odijelu narodnog gardista.

Predstraža koju su revolucionari postavili u Ulici Mondétour nije smatrala potrebnim davati znak za uzbunu zbog jednog jedinog narodnog gardista. Pustila ga je da uđe u ulicu pomišljajući: to je možda pojačanje, u najgorem slučaju zarobljenik.

Trenutak je bio suviše ozbiljan da je straža mogla zanemariti svoju dužnost i napustiti svoj položaj.

U trenutku kada je Jean Valjean ulazio u utvrdu, nakon što su svi pogledi bili upravljeni na petoricu odabranih i na četiri odore, Jean Valjean je vidio i čuo sve, i tiho i mirno skinuo svoju odoru i bacio je na gomilu drugih.

Uzbuđenje se nije dalo opisati.

– Tko je ovaj čovjek? – zapita Bossuet.

– To je – odgovori Combeferre – čovjek koji spašava druge. Marius dodade ozbiljnim glasom:

– Ja ga poznajem.

To je bilo dovoljno.

Enjolras se okrene Jeanu Valjeanu:

– Građanine, dobro došli.

I dodade:

– Znate da će se umirati.

Jean Valjean, ne odgovorivši, pomogne buntovniku kojeg je spasio obući njegovu odoru. v.

vidik s vrha barikade

U ovom kobnom času i na ovome neumitnome mjestu, imalo je opće stanje kao rezultantu i kao vrhunac uzvišenu melankoliju Enjolrasovu.

Enjolras je u punom smislu predstavljao revoluciju, no ipak je bio nepotpun, ako ono što je apsolutno može to biti. Previše je nalikovao na Saint-Justa, a premalo na Anacharsisa Clootsa, međutim, duh njegov u društvu prijatelja abc podlegao je najzad nekim, kao magnetičnim idejama Combeferreovim. Od nekog je vremena postupno izlazio iz uske forme dogme i dobivao širokogrudnost napretka. Dospio je dotle da usvoji – kao konačnu i veličanstvenu evoluciju – preobražaj velike francuske republike u golemu čovječansku republiku.

Što se tiče neposrednih, nasilničkih načina, on ih je želio nasilničke; u tome se on nije mijenjao i ostao je vjeran onoj epskoj i strahovitoj školi koja se rezimira u riječi: devedeset treća.

Enjolras je stajao na stubama od kaldrme, nalakćen jednom rukom na cijev karabinke. Razmišljao je, podrhtavao je kao pod naletima vjetra, mjesta na kojima stoji smrt stvaraju dojam tro-

nošca koji se lako može prevaliti, iz njegovih zjenica, punih pogleda u unutrašnjost, izbijala je neka vrst prigušenog plamena.

Odjednom uspravi glavu, njegove plave kose zabaciše se unazad kao vlasi anđela na zračnom kvadratu ocrtanom zvijezdama, to bude kao griva lava, uzburkana u plamenu aureolu, i Enjolras uzvikne:

– Građani, zamišljate li budućnost? Gradske ulice poplavljene svjetlošću, zeleno granje na pragovima, narodi u bratstvu, ljudi pravedni, starci blagosiljaju djecu, prošlost voli sadašnjost, mislioci u punoj slobodi, gađani u pravoj jednakosti, za vjeru nebo, za neposrednog svećenika Boga čovječja je savjest postala oltarom, nema više mržnje, bratstvo radionice i škole, javnost i za kaznu i za nagradu, za sve rad, za sve pravo, nad svima mir, nema prolijevanja krvi, nema ratova, majke sretne! Svladati materiju, to je prvi korak; ostvariti ideal, to je drugi. Razmišljajte o tome što je već učinio napredak. Nekad su prvi ljudi gledali s užasom, kako pred njihovim očima prolazi hidra koja bućne po vodi, zmaj koji sipa vatru, grifon koji je bio čudovište zraka i letio orlovskim krilima s tigrovskim pandžama; strašne zvijeri koje su bile iznad čovjeka. Čovjek je, međutim, razapeo svoje zamke, svete zamke razuma, i najposlije u njih pohvatao čudovišta. Ukrotili smo hidru i ona se sad zove parobrod; ukrotili smo zmaja i on se sad zove lokomotiva; još malo pa ćemo ukrotiti i grifona, već smo ga se dočepali, i on se zove balon. Onoga dana, kad ovo prometejsko djelo bude završeno, kada čovjek bude upregao u svoju volju trostruku antičku Hidru, naime hidru, zmaja i grifona, on će biti gospodar vode, vatre i zraka, i on će biti za ostala stvorenja ono što su nekad starinski bogovi bili za njega. Samo junački, naprijed! Građani, kuda ćemo? K znanosti preobraženoj u vlast, k sili koja je stvarno postala jedina javna sila, k prirodnom zakonu koji svoju sankciju, svoju kaznu nosi u sebi samom i koji se obnaroduje očiglednošću k rađanju istine, koje bi bilo kao rađanje dana. Idemo k ujedinjenju naroda; idemo k jednakosti čovjeka. Nema više izmišljanja, nema više

parazita. Realno kojim upravlja istinito, to je cilj. Civilizacija će zasjedati na vrhu Europe i kasnije u središtu kontinenta, u velikom parlamentu razuma. Nešto slično se već vidjelo. Amfiktioni, svenarodne skupštine u starih Grka, sastajali su se dva puta godišnje, jedanput u Delfima, mjestu bogova, drugi put u Termopilama, mjestu heroja. Europa će imati svoje amfiktione. Francuska nosi tu uzvišenu budućnost u utrobi svojoj. Time je zatrudnjelo devetnaesto stoljeće. Ono čemu je Grčka dala nacrt, dostojno je da Francuska izvrši. Slušaj, ti Feuilly, pošteni radnice, čovječe iz naroda, čovječe naroda. Ja te obožavam. Jest, ti jasno vidiš buduća vremena, jest, ti imaš pravo. Nisi imao ni oca ni majke. Feuilly, zato si prigrlio kao majku čovječanstvo, a kao oca pravo. Ti ćeš ovdje poginuti, to će reći: ti ćeš trijumfirati. Građani, što se god dogodilo danas, naš je poraz isto kao i naša pobjeda; ovo što ćemo mi učiniti, to je revolucija. Upravo onako kao što požari osvjetljuju cijeli grad, tako i revolucije osvjetljuju cijeli rod ljudski. A kakvu ćemo revoluciju mi izvršiti? Rekoh maloprije, revoluciju istinitog. U političkom pogledu postoji samo jedno načelo: vlast čovjeka nad samim sobom. Ta vlast mene nada mnom – zove se Sloboda.

Tamo gdje se dvije ili više takvih vlasti udružuju, počinje država. Ali u tom udruživanju nema odreknuća. Svaka vlast, svaki suverenitet ustupi određeni dio sebe samog da obrazuje opće pravo. Ta je količina jednaka za sve. Ta istovjetnost ustupaka, koje svaki pojedinac čini svima, zove se jednakost. Opće pravo nije ništa drugo doli pretenzija svih koja svijetli nad pravom svakog pojedinca. Ta pretenzija svih nad svakim zove se bratstvo. Točka presjeka svih tih suvereniteta, koji se združuju, zove se društvo. Budući da je ovaj presjek veza, ova je točka čvor. Odatle ono što se zove društveni spoj. Neki kažu društveni ugovor, što je isto, jer je riječ ugovor etimološki sastavljena od ideje sporazumnog vezivanja. Sporazumijmo se o jednakosti, jer ako je sloboda vrh, jednakost je osnova. Jednakost, građani, to nije ujednačenje vegetacije šišanjem, društvo visokih trava i

niskih hrastova; susjedstvo zavisti koje se međusobno proždire; to znači, u građanskom pogledu, sve sposobnosti s istim uvjetima razvoja; u političkom pogledu, svi glasovi imaju jednaku vrijednost; u vjerskom pogledu, sve savjesti imaju ista prava. Jednakost ima jedan organ: besplatnu i obvezatnu nastavu. Pravo na abecedu, od toga treba početi. Osnovna škola obvezatna za sve; srednja škola otvorena za sve, u tome je zakon. Iz jednake škole izlazi jednako društvo. Jest, nastava: sve potječe iz svjetlosti i sve se u nju vraća. Građani, devetnaesto stoljeće je veliko, devetnaesto stoljeće će biti sretno. Ništa više neće biti slično staroj povijesti, neće više trebati strepiti od osvajanja, kao danas, od invazije, od uzurpacije, od rivalstva naoružanih naroda, od prekida civilizacije koji bi ovisio od ženidbi kraljeva, o porođajima u nasljednim tiranijama, o podjeli naroda na kongresima, o raskomadanju u povodu pada dinastije, o borbi dviju religija, koje se sukobljavaju kao dva mračna jarca na mostu beskonačnosti; neće više biti straha od eksploatacije, od prostitucije zbog neimaštine, od bijede zbog nezaposlenosti, ni od stratišta, ni od sablje, ni od bitaka, ni od svih razbojstava slučaja u šumi događaja. Gotovo bi se moglo reći: neće više ni biti događaja. Bit ćemo sretni. Ljudski rod će ispunjavati svoj zakon, kao što zemaljska kugla vrši svoj, uspostavit će se harmonija između duša i zvijezda, duša će gravitirati oko istine kao zvijezda oko svjetlosti. Prijatelji, ovaj trenutak u kojem jesmo i u koji vam govorim, sumoran je, a to su strašne isplate budućnosti. Revolucija je svojevrsna mostarina. Oh, ljudski rod bit će oslobođen, uzdignut i utješen. Mi, na ovoj barikadi, mi mu jamčimo to. Odakle bi izbio poklič ljubavi ako ne s vrha žrtvovanja? O braćo moja, ovdje je mjesto spajanja onih koji misle i onih koji pate; ova barikada nije napravljena ni od kamena, ni od greda, ni od željeza, ona je napravljena od dvije gomile: gomile misli i gomile bolova. Bijeda se tu sastaje s idealom. Dan tu grli noć i kaže joj: Ja ću umrijeti s tobom i ti ćeš uskrsnuti sa mnom. Iz zagrljaja svih razočaranja rađa se vjera. Patnje donose

ovamo svoju agoniju, a ideje svoju besmrtnost. Ta agonija i ta besmrtnost pomiješat će se i roditi našu smrt. Braćo, onaj koji umire ovdje, umire u sjaju budućnosti, i mi ćemo sići u grob, sići u grob sav obasjan zorom.

Enjolras više prekine govor nego što ušuti; njegove su se usne micale nečujno, kao da je nastavljao govoriti sebi samom, što učini da ga oni gledaju pažljivo, naprežući se da ga još čuju. Nije bilo pljeskanja. Ali se dugo šaputalo. Kako je riječ dah, drhtaji razuma sliče na drhtaje lišća.

vi.

marius uznemiren, javert lakoničan

Recimo što se događalo u mislima Mariusovim.

Treba se sjetiti stanja njegove duše. Maloprije smo rekli da je u tim trenucima za njega sve bilo priviđenje. Rasuđivanje mu je bilo mutno.

Marius, to moramo naglasiti, nalazio se pod sjenom velikih mračnih krila koja se šire nad onima što umiru. Osjećao se, kao da je sišao u grob, činilo mu se kao da je već s one strane zida, i nije već lica živih gledao drukčije nego očima mrtvaca.

Otkuda ovdje g. Fauchelevent? Što će on ovdje? Radi čega je došao ovamo?

Marius se to nije pitao. Uostalom, kako naš očaj ima svojstvo da zahvaća bližnjega jednako kao i nas same, izgledalo mu je logično da cijeli svijet dođe i izgine ovdje.

Međutim, pomisli na Cosettu, sa stezanjem srca.

Uostalom, g. Fauchelevent nije razgovarao s njim, nije ga pogledao i izgledalo je čak da nije ni čuo kad je Marius uzdigao glas i rekao: „Ja ga poznajem.“

Što se tiče Mariusa, takvo držanje g. Faucheleventa umirilo ga je i, ako bi se mogla upotrijebiti ova riječ za takve osjećaje,

godilo mu je. On je uvijek osjećao apsolutnu nemogućnost da nagovori ovog zagonetnog čovjeka, koji je za njega bio istovremeno i sumnjiv i impozantan. Osim toga, odavna ga već nije bio vidio; to je još više povećavalo nemogućnost za zatvorenu prirodu Mariusovu.

Petorica određenih iziđoše iz barikade uličicom Mondétour. Bili su savršeno slični narodnim gardistima. Jedan od njih otišao je plačući. Prije polaska izljubiše se s onima koji su ostajali.

Kada su petorica vraćenih u život bili otišli, Enjolras se sjeti osuđenih na smrt.

On siđe u prizemnu dvoranu. Javert, privezan za stup, razmišljao je.

– Treba li ti što? – zapita ga Enjolras.

Javert odgovori:

– Kad ćete me ubiti?

– Pričekaj. Ovaj su nam čas svi naboji potrebni.

– Onda mi dajte piti – reče Javert.

Enjolras mu osobno prinese čašu vode i, kako je Javert bio privezan, on mu pomogne piti.

– Je li to sve? – opet zapita Enjolras.

– Nezgodno mi je uz ovaj stup – odgovori Javert. – Niste bili ni toliko nježni da mi dopustite spavati ovu noć. Vežite me kako god hoćete, ali mogli biste me položiti barem na jedan stol, kao ovoga ovdje.

I kretnjom glave pokaza na leš g. Mabeufa.

U dnu dvorane, kao što se sjećate, nalazio se veliki i dugački stol, na kojem se lijevala tanad i savijali naboji. Budući da su svi naboji bili načinjeni i sav barut utrošen, ovaj je stol bio slobodan.

Na zapovijed Enjolrasovu četiri buntovnika odriješiše Javerta od stupa. Dok su ga oni odvezivali, peti mu je uperio bajunet u prsa.

Ostavili su mu ruke svezane otraga na leđima, o noge mu privezaše uzicu za bič, tanku i čvrstu, koja mu je dopuštala činiti

korake od petnaest palaca kao onima, koji se penju na stratište, i uputiše ga do stola u dnu dvorane i tu položiše, svezavši ga čvrsto po sredini tijela. Za veću sigurnost, s pomoću užeta vezanog oko vrata, dodali su sistemu vezanja, koji mu je onemogućivao svaki bijeg, onu vrstu veze, nazivanu po zatvorima „martingale“, koja polazi od zatiljka, priuzla se na pojasu i veže ruke nakon što je prošla između nogu.

Dok su vezali Javerta, jedan ga je čovjek na pragu vrata promatrao čudnovatom pozornošću. Sjena koju je bacao taj čovjek ponuka Javerta da okrene glavu. Digne oči i prepozna Jeana Valjeana. Nije ni uzdrhtao, nego gordo sklopi kapke nad očima i samo reče: – Pa razumije se. vii.

stanje se pogoršava

Dan je brzo dolazio. Ali nijedan se prozor ne otvori, nijedna se vrata ne odškrinuše; bila je zora, ali ne buđenje. Krajnji dio Ulice Chanvrerie prema barikadi bio je, kao što smo rekli, ostavljen od trupa. On je izgledao slobodan i otvarao se prolaznicima s nekom jezovitom mirnoćom. Ulica Saint-Denis bila je nijema kao aleja sfinga u Tebama. Ni jednog živog bića na križanjima koja su se bjelasala pod odbljeskom sunca. Ništa nije sumornije od svjetlosti pustih ulica.

Ništa se nije vidjelo, ali se čulo. U izvjesnoj udaljenosti događalo se neko tajanstveno kretanje. Bilo je očito da se približavao kritični trenutak. Isto kao i sinoć, predstraže se povukoše, ali ovaj put sve. Barikada je bila jača nego pri prvom napada. Poslije odlaska petorice još su je bili povisili.

Prema dostavi predstraže, koja je stražarila prema glavnom trgu, Enjolras – iz bojazni da ne bude iznenađen s leđa – stvori ozbiljnu odluku. Zapovjedi da se barikadira mali propust Ulice

Mondétour, koji je dotle bio slobodan. Na to digoše kaldrmu u ulici pred još nekoliko kuća. Na taj je način barikada, zazidana s tri ulice, sprijeda s Ulice Chanvrerie, lijevo s Labudove ulice i s Ulice Male Truanderie, desno s Ulice Mondétour, bila uistinu neosvojiva; istina je da su u njoj bili upravo fatalno zatvoreni.

Barikada je imala tri lica, ali nije imala izlaza. – Tvrđava, ali mišolovka – reče Courfeyrac u šali.

Enjolras naredi da se kod vrata krčme naslaže ono trideset kamenova „suvišno iskopanih“, kako je govorio Bossuet.

Na strani s koje je trebao doći napad bio je mir tako dubok da Enjolras zapovjedi svima da zauzmu svoja borbena mjesta.

Razdijeliše svima rakije.

Ništa nije čudnovatije od barikade koja se sprema izdržati juriš. Svaki bira mjesto kao na galeriji. Prislanja se, nalakćuje se, podupire se. Ima ih koji sebi namještaju sjedala od kamenova. Eno, tamo smeta jedan ugao zida, od njega se uklanjaju. Ljevaci su dragocjeni, oni zauzimaju mjesta nezgodna za druge. Mnogi se namještaju da se bore sjedeći. Žele biti dobro namješteni za ubijanje i imati potpunu udobnost pri umiranju. U kobnom ratu mjeseca lipnja 1848. jedan buntovnik, koji je izvrsno ciljao i koji se borio s vrha terase na jednom krovu, dovukao je tu udoban volterovski naslonjač; jedan metak ga je zatekao u njemu.

Čim zapovjednik zapovjedi da je sve spremno, sve neredovite kretnje prestaju. Nema više odlaženja od jednog do drugog, nema više skupova, nema više osamljivanja, nema više raspravljanja, sve što je u duhovima zbija se i pretvara u čekanje napadaja. Prije opasnosti barikada je zatvor, u opasnosti je disciplina. Opasnost uspostavlja red.

Čim je Enjolras uzeo svoju dvocijevku i namjestio se iza jedne rupe koju je zadržao za sebe, svi ušutješe. Prasak malih suhih škljocanja odjekivao je nejasno duž kamene ograde; to su se punile puške. Uostalom, držanje je bilo ponosnije i pouzdanije nego ikad; pretjerano mirovanje neka je vrsta čeličenja; nisu više imali nade, ali su imali očaja; očaj kao posljednje oružje donese

gdjekad pobjedu. Ukrcati se u smrt gdjekad je način da se izbjegne brodolom, i poklopac na mrtvačkom lijesu postaje daska za spašavanje.

Jednako kao sinoć, pozornost sviju bila je uprta i moglo bi se reći upijena u dno ulice, koje je sad bilo osvijetljeno i vidljivo.

Čekanje nije dugo trajalo. Opet poče primjetno komešanje sa strane Saint-Leua, ali ono već nije nalikovalo na kretanje pri prvom napadu. Zveketanje lanaca, uznemireno treskanje neke mase, zvonko drndanje bronce po kaldrmi i neka vrsta svečanog štropota objaviše da se približava neka kobna gvožđurija. Javilo se neko drhtanje u utrobi ovih starih mirnih ulica, prosječenih i uređenih za plodan promet interesa i ideja, a ne napravljenih za strašno kotrljanje bojnih kotača.

Oči ovih boraca upiljiše se gotovo divlje na kraj ulice. Pojavi se jedan top.

Topnici su gurali oružje, ono je bilo spremno za pucanje: prednjaci su bili odvojeni, dvojica pridržavahu lafetu, četvorica gurahu kotače, ostali su ih pratili sa škrinjama streljiva. Vidjelo se kako se dimi zapaljeni fitilj.

– Pali! – kriknu Enjolras.

Cijela barikada osu vatru, prasak bijaše strahovit; lavina od dima pokri i zbrisa oružje i ljude; nekoliko sekunda poslije dim se raziđe, i top i ljudi pojaviše se opet; posluga oko topa gurala ga je pred barikadu polagano, točno, bez žurbe. Nitko od posluge nije bio pogođen. Zatim zapovjednik topa, naslanjajući se na stražnji dio da podigne cijev, poče namještati top ozbiljnošću astronoma koji namješta teleskop.

– Bravo, kanoniri! – uzvikne Bossuet. I cijela barikada zapljeska rukama.

Trenutak kasnije, fatalno postavljen upravo u sredinu ulice, top je bio uperen. Golema je čeljust zijevala na barikadu.

– Samo veselo! – reče Courfeyrac. – Evo grubijana. Poslije zvrčke po nosu udarac šakom. Vojska je pružila na nas svoju šapetinu. Barikada će biti ozbiljno uzdrmana. Puška pipa, top ščepa.

– Ovaj je od osam funti, nov model od bronce – dodade Combeferre. – Kod ovih topova, ako se samo malo prijeđe mjera od deset dijelova kositra na sto dijelova bakra, postoji opasnost da eksplodiraju. Događa se tada da imaju u cijevi rupice i šupljine. Da bi se izbjeglo toj opasnosti i da bi se top mogao slobodno nabijati, morat će se možda vratiti načinu rada u šesnaestom stoljeću, naime obračunavanju, pa obaviti izvana cijev s više čeličnih kolutova od vrha do stražnjeg dijela topa. Dok se to ne učini, pomaže se kako se može. – U šesnaestom stoljeću imali su topovi iznutra kao neke žljebove – primijeti Bossuet.

– Da – odgovori Combeferre – to povećava snagu taneta, ali smanjuje preciznost gađanja. Pri gađanju na kratku udaljenost nije dovoljna napeta linija koju ocrtava tane, parabola je pretjerana, put taneta ne ide dosta u ravnoj liniji, pa zato tane i ne gađa; međutim, tu je potreba borbe, čija važnost raste s blizinom neprijatelja i ubrzanošću gađanja. Ova nenapetost linije, koju ocrtavaju taneta užlijebljenih topova šesnaestog stoljeća, prouzrokovana je malom količinom baruta; kod ove vrste oružja, neke balističke potrebe kao, na primjer, zadržavanje lafete zahtijevaju upotrebu male količine baruta. Uglavnom, top, taj despot, ne može sve što bi htio; snaga je velika slabost. Topovsko tane ide brzinom od šest stotina milja na sat; svjetlost prelazi sedamdeset tisuća milja na sekundu. Takva je nadmoć Isusa Krista nad Napoleonom.

– Nabijte puške – reče Enjolras.

Kako će se držati barikada pod topovskim tanetom? Može li metak načiniti rupu? To je bilo pitanje. Dok su buntovnici nanovo punili puške, topnici su punili top.

U utvrdi je vladao duboki mir.

Top opali, prasak odjeknu.

– Ovdje sam! – viknu jedan veseo glas.

I u isto vrijeme kad je tane palo na barikadu, Gavroche je pao u nju. Gavroche je u barikadi izazvao veći efekt nego tane.

Napomena urednika:

Prijevod Ljube Wiesnera za ovo izdanje nije podvrgnut niti jednom važećem suvremenom hrvatskom pravopisu kako bi se očuvala njegova izvorna autorska, umjetnička i jezična vrijednost iz vremena njegova nastanka. Učinjene su minimalne intervencije u smislu mijenjanja riječi koje su u međuvremenu izgubile ili promijenile značenje te poneka rečenica koja je zbog svoje arhaičnosti iz današnjeg vremena djelovala nerazumljivo.

knjiga prva Rat između četiri zida

Haribda predgrađa Saint-Antoine i Scila predgrađa Temple

Što bi u ponoru nego razgovarao

Rasvjetljenje ili pomračenje

Pet manje, jedan više

Vidik s vrha barikade

Marius uznemiren, Javert lakoničan

Stanje se pogoršava

Topnici hoće biti ozbiljni

Primjena onog starog talenta zvjerokradice i hica nepromašne puške, koji je utjecao na osudu u g. 1796.

Zora

Puščani hitac koji ništa ne promašuje i nikog ne ubija

Nered pristaša reda

Svjetlosti koje prolaze

Gdje će se pročitati ime Enjolrasove drage

Gavroche vani

Kako se od brata postaje otac

Mortuus pater filium moriturum expectat

Orao postao plijen

Jean Valjean osvećuje se

Mrtvi imaju pravo, a živi nemaju krivo

Heroji

Stopa po stopa

Orest gladan, Pilat pijan

Zarobljen

knjiga druga Utroba Levijatana

Zemlja osiromašena morem

Stara povijest kanala

Bruneseau

Nepoznate pojedinosti

Sadašnji napredak

Budući napredak

knjiga treća Blato, ali duša

Kloaka ima svoja iznenađenja

Objašnjenja

Gonjen čovjek

I on nosi svoj križ

Pijesak i žena imaju neku izdajničku finoću

Fontis

Gdjekad se nasjeda tamo gdje mislite da ste prispjeli na obalu

Oderan okrajak kaputa

Marius izgleda mrtav nekome tko se u to razumije

Povratak rasipnog sina svojem životu

Potres u apsolutnom

Djed

knjiga četvrta Javert izvan kolosijeka

Javert izvan kolosijeka

knjiga peta Djed i unuk

Gdje se opet vidi drvo sa zavojem od cinka

Marius, izlazeći iz građanskog rata, sprema se za domaći rat

Marius navaljuje

Gospođica Gillenormand napokon ne nalazi da je zlo

što je g. Fauchelevent ušao s nečim ispod pazuha

Bolje ostaviti novac u šumi nego kod javnog bilježnika

Oba starca čine sve, svaki na svoj način, da Cosette bude sretna

Sanjarenje sa srećom

Dva čovjeka koji se ne mogu pronaći

knjiga šesta Probdjevena noć

16. veljače 1833.

Jean Valjean ima neprestano zavijenu ruku

Nerazdruživi

Immortale jecur

knjiga sedma Posljednji gutljaj

Sedmi krug pakla i osmo nebo

Nejasnoće u otkriću

knjiga osma Spuštanje sumraka

Soba u prizemlju

I drugi koraci unatrag

Sjećaju se vrta u Ulici Plumet

Privlačenje i gašenje

knjiga deveta Posljednji mrak, posljednja zora

Sažaljujmo nesretne, ali opraštajmo sretnima

Posljednji drhtaji svjetiljke bez ulja

Pero teško onome koji je podigao kola Faucheleventova

Crnilo koje pobjeljuje

Noć, iza koje se nalazi dan

Trava raste, kiša briše

victor hugo Jadnici

Peti dio: Jean Valjean

Roman Victora Hugoa Jadnici jedno je od najznačajnijih djela svjetske književnosti te ujedno, unatoč golemu opsegu, i jedan od prvih modernih bestselera. Prepun živopisnih likova i dinamične radnje koja vuče čitatelja na čitanje, roman nudi nezaboravan užitak za sve ljubitelje književnosti, ali i svevremenu mudrost za svakodnevni život. Ovo je epska priča o grešnosti i milosrđu, ljubavi i mržnji, nadi i očaju, a Jean Valjean je svatko od nas u svojoj slomljenosti i potencijalu za nesebičan i svrhovit život. Stoga su Jadnici nezaboravno štivo koje će u vama probuditi mnoštvo emocija i ostaviti neizbrisiv trag.

Kada pobuna u Ulici Saint-Denis bude ugušena, a njezini sudionici okrutno kažnjeni, Jean Valjean ponovno će učiniti veliko djelo, spasit će jedan život i presudno utjecati na sudbinu i budućnost Cosette. No on, opterećen grijesima prošlosti, počet će duboko propitkivati vlastiti život. I dok svi oko njega pronalaze sreću i nove putove, Jean Valjean morat će zaroniti u vlastitu dušu i odvagnuti sve dobro i loše što je učinio u životu...

ISBN 978-953-235-935-0 verbum.hr