Nekoliko strana povijesti
dobro skrojeno
Godina 1831. i godina 1832., dvije godine koje se odnose neposredno na srpanjsku revoluciju, pripadaju svakako među najosobitije i najupadljivije godine u povijesti. Između onih koje im prethode i onih koje slijede za njima, te su dvije godine kao dvije planine. U njima ima ponora. Društvene mase, sami slojevi civilizacije, čvrsta skupina interesa naslaganih jedni na druge i tijesno povezanih, vjekovni profil stare francuske formacije, pojavljuju se u njima i svaki čas iščezavaju kroz burne oblake sustava, strasti, teorija. Ovo pojavljivanje i iščezavanje nazivalo se riječima otpor i pokret. U razmacima vidimo kako se u njima ljeska istina, ovaj dan čovječje duše.
Ova znamenita epoha prilično je ograničena i već je dosta daleko od nas, da bismo joj danas lako mogli pohvatati glavne crte. Ali pokušat ćemo.
Restauracija je bila jedna od onih prijelaznih faza koje nije lako definirati, u kojima ima umora, zujanja, šapata, spavanja, huke, i koje nisu ništa drugo do čas kad jedna velika nacija dođe do jednog trenutka odmora. Ovakve su epohe osobite i varaju političare koji bi ih htjeli izrabiti u svoju korist. U početku nacija traži samo odmor, postoji tek jedna sveopća želja za mirom; viđa se samo jedna ambicija, biti malen. To znači ostati na miru.
Bilo je, hvala Bogu, dosta velikih događaja, velikih slučajeva, velikih doživljaja, velikih ljudi, bilo ih je preko glave. Ljudi bi najvoljeli zamijeniti Cezara za Prusiasa i Napoleona za kralja Yvetotskog. „Kako je to bio dobar, miran kralj!“ Išlo se od rane zore pa je sad došla večer jednog teškog i dugog dana; prva izmjena učinjena je s Mirabeauom, druga s Robespierreom, treća s Bonaparteom; nastupio je umor. Svaki traži krevet.
Umorna požrtvovanja, ostario heroizam, zasićene ambicije, stvorena bogatstva – traže, ištu, vape, zahtijevaju, što? Utočište.
Oni ga imaju. Oni dobivaju mir, tišinu, besposlicu – zadovoljni su. Međutim, u isto vrijeme neke činjenice izbijaju, raspoznaju se i lupaju na njihova vrata. Ove su činjenice izišle iz revolucije i rata, one postoje, žive, imaju prava da se nastane u društvu, i nastanjuju se: i u prvo su vrijeme ove činjenice samo podstanari i posrednici, koji pripremaju stan za principe.
Onda evo kako to izgleda političkim filozofima:
U isti mah, kad umorno ljudstvo traži odmora, izvršena djela traže jamstvo. Jamstvo za djela je isto što i mir za ljude.
To Engleska traži od Stuartovića poslije Namjesništva; to Francuska traži od Bourbona poslije Carstva.
Ova su jamstva potreba vremena. Treba ih dati. Vladari ih „oktroiraju“, no zapravo ih donosi sila neophodnosti. To je duboka istina koju je korisno znati, a koju su Stuartovići znali već 1660., dok je Bourboni 1814. nisu čak još ni naslutili.
Obitelj sudbinom određena, koja se vratila u Francusku kad se Napoleon srušio, bila je tako fatalno naivna da je vjerovala kako je ona to dala, i da ono, što je jednom dala, može uzeti i natrag; da kuća Bourbon ima božansko pravo, a Francuska da nema ništa; i da politička prava, dana u povelji Luja xviii., nisu ništa drugo nego tek jedna grana božanskog prava koju je Bourbon odrezao rukom i ljupko pružio narodu do dana kad se kralju bude opet prohtjelo da je uzme. Međutim, po nezadovoljstvu koje je taj poklon izazvao, morala je kuća Bourbon osjetiti da poklon nije dolazio baš od nje.
Kuća Bourbon bila je zajedljiva u xix. stoljeću. Mrštila se na svaki razvitak naroda. Da se poslužimo prostačkom, to jest narodnom i istinitom riječju, ona je pravila kiselo lice. Narod je to vidio. Vjerovala je da je snažna jer se jedno carstvo razrušilo pred njom kao kazališne kulise. Nije zapažala da je i ona sama bila donesena na isti način, kao kulisa. Nije vidjela da je i ona u istoj ruci, koja je uklonila Napoleona.
Vjerovala je da ima karijeru jer je imala prošlost. Ona se varala. Ona je imala tek jedan dio prošlosti; cjelokupna prošlost
bila je Francuska. Korijen francuskoga društva nikako nije bio u kući Bourbon, nego u narodu. Ovo tajanstveno i živo korijenje ne sačinjava pravo jedne obitelj, nego povijest jednog naroda. Njega, toga korijenja, bilo je posvuda, osim ispod prijestolja.
Kuća Bourbon bila je za Francusku krvavi i slavni čvor u njenoj povijesti, ali nije bila glavni elemenat njene sudbine i potrebna osnova njene politike. Moglo se biti i bez Bourbona; bez njih se i bilo dvadeset i dvije godine; bilo je dakle i prekida, a oni to nisu ni slutili. Kako su se varali oni koji su uobražavali da je Luj xvii. vladao 9. termidora i da je Luj xviii. vladao na Marengu! Nikada od početka povijesti nisu vladari bili tako slijepi pred djelima i udjelom božanske vlasti. Nikada ova težnja od dolje, koja se naziva pravo naroda, nije ovako poricala pravo od gore.
Glavna stvar, koja je dovela ovu obitelj dotle da stavi ruku na jamstva „oktroirane“ 1814., na ustupke, kako ih je ona nazivala – žalosna stvar! Ono što je ona nazivala svojim ustupcima, to su bila naša osvojenja; ono što je ona nazivala našim prisvajanjem, to su bila naša prava.
Kad joj se učinilo da je došlo vrijeme za to, restauracija, zamišljajući sebe da je pobjednik Bonaparte i da ima korijena u zemlji, to jest računajući se za jaku i duboku, odjednom ustade u svoju obranu i zadade udarac. Jednog dana stade pred Francusku i podižući glas ospori i zajednička i posebna prava, narodu suverenost, građaninu slobodu. Drugim riječima, ona je poricala narodu ono što ga je činilo narodom, građaninu ono što ga je činilo građaninom.
U tome je bila osnova onoga čuvenoga čina koji se nazivao Srpanjska uredba.
Restauracija pade.
Ona je pala s pravom. Međutim, recimo iskreno, ona nije bila baš sasvim neprijateljska prema svim oblicima napretka.
Velike su se stvari odigravale, ona je stajala po strani.
Pod restauracijom se narod bio navikao na mirno raspravljanje, čega nije bilo u republici, i na veličinu u miru, čega opet
nije bilo za vrijeme carstva. Slobodna i jaka Francuska hrabrila je druge narode u Europi. Revolucija je vodila riječ pod Robespierreom, top je imao riječ pod Bonaparteom, pod Lujem xviii. i Karlom x. došao je red na inteligenciju. Vjetar je prestao, baklja se opet rasplamsala. Vidjelo se kako treperi na vedrim vrhuncima čista svjetlost duhova. Prizor veličanstven, koristan i divan. Za vrijeme od petnaest godina, u potpunome miru, nasred javnih mjesta, vidjelo se kako rade ovi veliki principi, stari za mislioce, novi za državnike; jednakost pred zakonom, sloboda savjesti, sloboda riječi, sloboda štampe, pristupačnost sviju sposobnosti svima funkcijama. Tako je išlo do 1830. Bourboni su bili oruđe civilizacije koje se slomilo u rukama Providnosti. Pad Bourbona bio je pun veličine, ne s njihove strane, već sa strane naroda. Oni napustiše prijestol s ozbiljnošću, ali bez ugleda; njihov silazak u mrak nije bilo jedno od onih svečanih iščezavanja, koja ostavljaju sjetnu emociju u povijesti, to nije bio sablasni mir Karla i. ni orlovski krik Napoleonov. Oni su iščezli, to je sve. Skinuli su krunu, ali nisu zadržali aureolu. Bili su dostojanstveni, ali nisu uzvišeni. Njihovoj nesreći nedostajalo je u izvjesnoj mjeri veličanstvenosti. Karlo Deseti za vrijeme putovanja u Cherbourg dao je da se od okrugoga stola napravi četverouglast, brinući se više za etiketu koja je bila u opasnosti nego za monarhiju koja se rušila. Ovo sitničarstvo žalostilo je odane ljude koji su ih voljeli i ozbiljne ljude koji su poštovali njihovu rasu. Prost narod bio je divan. Narod, napadnut jednoga jutra oružanom rukom, nekom vrstom kraljeve pobune, osjeti više snage nego ljutine. Obrani se, zadrža se, vrati stvari na svoje mjesto, vladu u zakon. Bourbone u progonstvo, jao! I zaustavi se. On uze staroga kralja Karla x. ispod neba, koje je zaštićivalo Luja xiv., i polako ga spusti na zemlju. On se dotakao kraljeve ličnosti sa žalošću i obzirnošću. To nije bio jedan čovjek, to nije bilo nekoliko ljudi, to je bila Francuska, cijela Francuska, pobjedonosna Francuska opijena pobjedom, koja se, izgledalo je, sjećala i izvodila pred očima cijeloga svijeta ove ozbiljne riječi
Guillaume du Vaira poslije dana barikade: „Lako je onima koji su navikli da se dotiču milosti velikih i da skakuću kao ptica, s grane na granu, s jedne nesretne sudbine na drugu cvijetnu, da se pokažu drski prema svojim vladarima u nesreći; ali za me neće biti uvijek dostojna poštovanja sudbina mojih kraljeva, a pogotovu ucviljenih.“
Bourboni su ponijeli poštovanje, ali nitko ne požali za njima. Kao što smo maloprije rekli, njihova je nesreća bila veća od njih.
Izbrisali su se na obzorju.
Srpanjska revolucija imala je odmah prijatelje i neprijatelje na cijelom svijetu. Jedni joj poletješe u susret s oduševljenjem i radošću, drugi okrenuše glavu, svaki prema svojoj prirodi. Europski vladari, sove u ovoj zori, povrijeđeni i preneraženi, zatvoriše oči u prvi čas, a onda ih otvoriše, samo da zaprijete. Razumljivi užas. Ova čudna revolucija jedva da je i bila udarac; ona nije dala pobijeđenom kraljevstvu čak ni tu čast da se prema njemu ponaša kao neprijatelj i da prolije njegovu krv. U očima despotskih vlada srpanjska je revolucija imala tu pogrešku što je bila strašna i ostala blaga. Ništa se uostalom nije ni pokušalo ni poduzelo proti njoj. Najnezadovoljniji, najogorčeniji, najuzdrhtaliji je pozdraviše. Ma kakav bio naš egoizam i naša sržba, neko tajanstveno poštovanje izbija iz događaja u kojima se osjeća suradnja nekoga koji radi uzvišenije nego čovjek.
Srpanjska revolucija je trijumf prava koje obara činjenicu. Stvar puna veličanstvenosti.
Pravo koje obara činjenicu. Otuda sjaj revolucije 1830., otuda i njezina blagost. Pobjedonosno pravo nema nikakve potrebe da bude nasilno.
Pravo, to je pravda i istina.
Svojstvo prava, to je ostati vječito lijep i čist. Činjenica, čak najpotrebnija po spoljašnosti, čak najbolje primljena od suvremenika, ako postoji samo kao činjenica i ako sadrži samo malo prava ili nimalo prava, određena je neminovno da postane vremenom nakazna, odvratna, možda što više monstruozna. Ako
hoćete da odjednom vidite do kojega stupnja nakaznosti može doći jedna činjenica, gledana iz višestoljetne perspektive, pogledajte Machiavellija. Machiavelli nije nipošto neki zli duh, ni demon, ni nekakav podli i bijedni pisac; on je tek jedna činjenica i to ne samo talijanska činjenica nego europska činjenica, činjenica šesnaestog stoljeća. Izgleda nam odvratna, a i jest to, kraj moralne ideje devetnaestog stoljeća.
Ova borba između prava i činjenice traje već od prestanka društva. Svršiti borbu, spojiti čistu ideju s ljudskom stvarnošću, učiniti da na miran način prodre pravo u činjenicu i činjenica u pravo – eto, na tome rade mudraci. ii.
slabo sašiveno
Ali drugo je posao mudrih, a drugo je posao vještih. Revolucija od 1830. naglo se zaustavila.
Čim jedna revolucija doživi brodolom, vješti raskomadaju olupinu. Vješti su u naše vrijeme dali sami sebi ime državnika, tako da je ta riječ, državnik, naposljetku postala pomalo ulična riječ. Neka se doista ne zaboravi: tamo, gdje je samo vještina, neizbježivo je sitničarstvo. Reći: vješti, to je kao i reći: osrednji.
Isto tako, reći: državnici, to je često puta kao da ste rekli: izdajnici.
Ako je vjerovati vještima, revoluciji, kao što je bila srpanjska, presječene su žile; potrebno je brzo vezati. Pravo, proklamirano na velika zvona, ljulja se. I zato, kad se jednom pravo učvrsti, treba utvrditi državu. Kad je osigurana sloboda, treba pomišljati na vlast.
Ovdje se mudri ne razlikuju od vještih, ali počimaju bivati nepovjerljivi. Vlast, dobro. No prije svega, što je to vlast? Zatim, odakle ona potječe?
Vješti kao da ne čuju promrmljane primjedbe i nastavljaju svoj manevar.
Po mišljenju tih političara, vrlo dosjetljivih da onome što iskorišćuju stave masku nužnosti, prva potreba jednoga naroda poslije revolucije, kad je taj narod sastavni dio jednoga monarhijskog kontinenta, jest u tome da nabavi jednu dinastiju. Na taj način, vele oni, može doći do mira poslije revolucije, to jest narod dobiva vremena da previje rane i popravi kuću.
Ali nije uvijek lako nabaviti dinastiju.
Po nuždi, prvi genijalni čovjek na koga se naiđe ili čak prvi bogataš poslužit će za kralja. Za prvi slučaj imate Bonapartea, a za drugi Iturbidea.
Ali svaka, makar koja obitelj na koju se naiđe, ne može poslužiti kao dinastija. Postoji neizbježivo izvjesna količina starosti u rasi i bora vjekova ne može se stvoriti tek onako, na brzu ruku.
Ako se čovjek postavi na gledište državnika, razumije se, sa svom potrebnom rezervom: koje su poslije jedne revolucije odlike kralja, koji je iz nje proizašao? On može biti i korisno je da bude revolucionar, to jest da je osobno sudjelovao u revoluciji, da je umiješao svoje prste u nju, da se u njoj pokazao ili odlikovao, da je dodirnuo njenu sjekiru ili zamahnuo njenim mačem.
Koje su odlike jedne dinastije? Ona mora biti narodna, to jest revolucionarna iz distance, ne po izvršenim djelima, već po prihvaćenim idejama. Ona mora imati prošlost i biti povijesna, mora imati budućnost i biti simpatična.
Sve nam ovo tumači zašto se prve revolucije zadovoljavaju time da nađu čovjeka, Cromwella ili Napoleona; i zašto druge neminovno hoće da nađu obitelj, kuću Brunswicka ili kuću Orleana.
Kraljevske su kuće slične onim kaučukovim stablima u Indiji, čija svaka grana, spuštajući se do zemlje, hvata korijen u njoj i sama postaje novo stablo. Svaka grana može postati dinastija. Pod jedinom pogodbom, da se spusti do naroda.
Takva je teorija vještih.
Evo, dakle, u čemu je sva vještina: učiniti da se jednom uspjehu pridoda malo glas jedne katastrofe, da bi oni koji se njime koriste i strepili od njega, začiniti s malo straha jedan korak napretka, povećati luk prijelaza do usporavanja progresa, načiniti malo bljutavom tu zoru, denuncirati i naglasiti surovosti oduševljenja, sasjeći uglove i nokte, vatirati trijumf, umotati pravo, oviti Golijata to jest narod u flanel i što prije ga metnuti da spava, metnuti mu dijetu njegovu pretjeranom zdravlju, staviti Herkula na mali obrok oporavljanja, svesti događaj na prosto prečišćavanje stvari; ponuditi duhovima žednim ideala taj nektar ublažen lipovim čajem, osigurati se protiv suvišnog uspjeha, opskrbiti revoluciju zastorom.
Godina 1830. poslužila se ovom teorijom koja je već bila primijenjena u Engleskoj 1688.
Godina 1830. je revolucija zaustavljena na pola puta. Polovina napretka, skoro pravo. Ali logika ne zna za „otprilike“; apsolutno, kao što sunce ne zna za svijeću.
Tko zaustavlja revolucije na pola puta? Buržoazija.
Zašto?
Zato što je interes buržoazije dosegao do zadovoljenja. Jučer je to bila glad, danas je podmirenost, sutra će biti zasićenost.
Pojava iz 1814., poslije Napoleona, ponovila se 1830., poslije Karla x.
Htjelo se pogrešno, da se od buržoazije načini klasa. Buržoazija je prosto naprosto zadovoljeni dio naroda. Buržuj je čovjek koji sada ima vremena da sjedne. Jedan stolac nije jedan stalež. Ali kad on hoće da sjedne prebrzo, može se zaustaviti i sam korak ljudskoga roda. To je često bila pogreška buržoazije.
Ne može se biti jedna klasa zato što se čini jedna pogreška. Egoizam ne može biti mjerilom podjele u društvenom poretku.
Uostalom, treba biti pravedan čak i prema egoizmu. Poslije potresa od 1830., onaj dio naroda koji se zove buržoazija nije značio inerciju (mrtvilo) koje ide za ravnodušnošću i lijenošću
i u kojoj ima pomalo srama. Nije to bio san koji pretpostavlja časoviti zaborav kao u spavanju, bio je to zastoj.
Zastoj je riječ koja ima dvostruki smisao, čudnovat i tako reći protuslovan: čete u maršu, to jest pokret; stajanje, to jest odmor.
Zastoj je oporavljanje snaga, odmor, oboružan i budan, izvršena stvar, koja postavlja straže i drži se na oprezu. Zastoj pretpostavlja borbu jučer i borbu sutra.
To je međučin između 1830. i 1848.
Ono što mi ovdje zovemo borba može se isto tako nazvati progres. Potreban je dakle bio buržoaziji, kao i državnicima čovjek koji bi izrazio ovu riječ: zastoj. Jedan Premda-Ipak. Jedna pomiješana individualnost koja znači revoluciju i znači stalnost, drugim riječima, koja bi utvrdila sadašnjost očevidnim dovođenjem u sklad prošlosti s budućnošću.
Taj se čovjek „nametao sam po sebi“. Zvao se Luj Filip Orleanski. Onih 221 izabraše Luja Filipa za kralja. Lafayette je primio na sebe posvećenje. On ga nazva najboljom republikom. Parišku vijećnicu zamijeni Rimska katedrala.
Ovo zamjenjivanje potpunoga prijestola poluprijestolom, to je bilo djelo 1830.
Kad vješti dovršiše svoj posao, pojavi se ogromna pogreška njihova rješenja. Sve je to bilo izrađeno izvan apsolutnoga prava. Apsolutno pravo doviknu: Prosvjedujem!, a onda – strahovita stvar – povuče se u mrak. iii. luj filip
Revolucije imaju strašnu ruku; udaraju čvrsto i biraju dobro. Čak i onda kad su nepotpune, kad su izrođene, kad su reducirane na stanje nezrele revolucije, kao revolucija od 1830., ostaje
im gotovo uvijek dosta bistroumnosti, da ne propadnu sasvim. Njihovo zastranjivanje nikad ne znači odricanje.
Ipak, ne hvastajmo se previše. I revolucije se gdjekada varaju, i mogle su se vidjeti ozbiljne pogreške.
Vratimo se revoluciji od godine 1830. Ona je u svome kretanju s puta imala sreće. U ustanovi koja se nazvala red poslije naglo presječene revolucije, kralj je vrijedio manje od kraljevstva.
Luj Filip bio je rijedak čovjek.
Sin jednoga oca, kome će povijest sigurno priznati olakotne okolnosti, ali toliko dostojan hvale koliko je taj otac bio dostojan pokude; imao je sve privatne vrline i mnoge javne vrline; brinuo se za svoje zdravlje, svoje imanje, svoju osobu, svoje poslove; znao je vrijednost jedne minute, ali ne uvijek i vrijednost jedne godine; umjeren, miran, tih, strpljiv; dobar čovjek i dobar princ; spavao je sa svojom ženom i imao u dvoru lakaje, kojima je bila dužnost pokazivati građanima njegovu bračnu postelju –posve korektna supružanska hvalisavost koja je postala korisna poslije starih nezakonskih veza starije grane; znao je sve europske jezike, i što je još rjeđe, sve govore svih interesa, i govorio ih je; odličan predstavnik „srednje klase“, ali je bio iznad nje, jer je u svačemu bio veći od nje; fini duh koji je sebe cijenio po krvi iz koje je potekao, ali još više po svojoj bitnoj vrijednosti; osobenjak koji se nazivao Orleanom, a ne Bourbonom, vrlo ponosni princ od krvi, dok je bio samo visočanstvo, ali iskreni buržuj od dana kad je postao veličanstvo; rasplinut u javnosti, kratak u intimnosti; govorilo se da je škrtac, ali to nije bilo dokazano; zapravo je on bio jedan od onih štediša koji znadu biti široke ruke bilo za svoju ćud, bilo po dužnosti; književno obrazovan, ali malo osjetljiv za književnost; plemić, a ne vitez; jednostavan, tih i jak; cijela obitelj i cijela njegova kuća obožavali su ga; znao je divno ćaskati; državnik bez zabluda, u duši hladan, vođen uvijek neposrednim interesom, upravljajući sam onim što mu je najbliže, nimalo osjetljiv, ali ni zahvalan, cijeneći bezobzirno više sposobnosti nad osrednjima; vješt, da parlamentarnim
većinama ospori pravo onih tajanstvenih manjina koje gluho mumljaju pod prijestolom; neobuzdan, gdjekada neoprezan u toj svojoj neobuzdanosti, izvanredno okretan u toj svojoj neopreznosti; plodan u sredstvima, u izrazima lica, u maskama; ulijevao je strah Francuskoj od Europe i Europi od Francuske; nesumnjivo da je volio zemlju, ali je još više volio svoju obitelj; više je cijenio vladanje od vlasti, a vlast više od dostojanstva – osobina kod koje je kobno to što udešavajući sve s obzirom na uspjeh dopušta lukavstvo i ne odbacuje sasvim ni niskost, ali kod koje je to dobro što može sačuvati politiku od prejakih sukoba, državu od slomova i društvo od katastrofa; brižljiv, uredan, oprezan, pozoran, oštrouman; gdjekada je samome sebi protuslovio i pobijao se; smion protiv Austrije u Anconi, tvrdoglav protiv Engleske u Španjolskoj, bombardira Antwerpen i isplaćuje Pritcharda; uvjereno je pjevao Marseljezu; nepristupačan klonulosti, umorima, smislu za lijepo i za ideale, prenaglim velikodušnostima, utopiji, fantazijama, srdžbi, taštini, bojazni; imao je sve odlike osobne neustrašivosti; general kod Valmyja, vojnik kod Jemmapesa; osam puta izložen napadajima atentatora i uvijek nasmijan; hrabar kao kakav grenadir i smion kao kakav mislilac; uznemiren jedino pred izgledima jednog europskog potresa i nesposoban za velike političke pustolovine; uvijek spreman staviti na kocku svoj život, ali ne i svoje djelo; skrivajući volju pod maskom utjecaja, da bi ga slušali više kao inteligenciju nego kao kralja; obdaren sposobnošću promatrača, ali ne i vođe; malo je pažnje posvećivao duhovima, ali se znao naći s ljudima, to jest morao je vidjeti prije nego će prosuditi; brz i pronicav zdravi razum, praktična mudrost, laka rječitost, izvanredno pamćenje; neprestano je vadio iz toga pamćenja, u čemu je jedino sličan Cezaru, Aleksandru i Napoleonu; znao je činjenice, pojedinosti, datume, osobna imena; ali nije znao težnje, strasti, različite genije gomile, unutrašnje prohtjeve, skrivena i mračna podizanja duša, jednom riječi sve ono što bi se moglo nazvati nevidljivim strujama savjesti; primljen od površine, ali
malo u slozi s dubinom Francuske; izvlačio se uvijek finoćom; previše je upravljao, ali nije dosta vladao; bio je sam sebi prvi ministar; bio je pravi virtuoz u tome da od sitnica stvarnosti pravi zapreku ogromnosti ideja; u svoju istinsku stvaralačku sposobnost za civilizaciju, red i organizaciju miješao je nekakav duh paragrafskog sitničarenja; osnivač i branitelj jedne dinastije; u njemu je bilo nešto od Karla Velikog, a nešto od običnog odvjetnika; sve u svemu, jedna visoka i originalna figura, princ koji je znao reprezentirati vlast i posred uznemirene Francuske, i silu kraj sve zavisti Europe, Luj Filip će biti uvršten među prve ljude ovoga stoljeća, a bio bi stavljen u isti red s najistaknutijim vladarima u povijesti da je malo više volio slavu i da mu je osjećaj za ono što je veliko bio isto tako razvijen kao osjećaj za ono što je korisno.
Luj Filip bio je lijep, pa iako je već bio ostario, ostao je još uvijek ljubak; nije se uvijek sviđao narodu, ali zato uvijek gomili. Nedostajalo mu je veličanstvo; nije nosio ni krunu, premda je bio kralj, ni bijelu kosu, premda je bio starac. Njegov način općenja s ljudima bio je iz starog režima, a njegove navike iz novog, dakle mješavina plemstva i buržujstva, što je i priličilo za 1830. Luj Filip je bio vladajući prijelaz; bio je sačuvao stari izgovor i staru ortografiju, koju je stavljao u službu modernih mišljenja; volio je i Poljsku i Mađarsku, ali je pogrešno pisao imena njihovih naroda. Nosio je odijelo narodne garde kao Karlo x. i lentu počasne legije kao Napoleon.
Rijetko je išao u crkvu, slabo u lov, a u operu nikada. Nije se oduševljavao ni za popove, ni za lovačke pse, ni za balerine, što mu je pribavilo građansku popularnost. Nije imao dvora. Izlazio je na ulicu s kišobranom ispod ruke, i ovaj je kišobran dugo sačinjavao dio njegove slave. Bio je pomalo zidar, pomalo vrtlar, pomalo liječnik; pustio je krv jednom postiljonu koji je bio pao s konja; Luj Filip nije izlazio nikada bez kirurškog nožića, kao ni Henrik iii. bez bodeža. Rojalisti su se rugali ovome smiješnome kralju, prvome koji je pustio krv radi liječenja.
Među nepravdama koje je povijest učinila Luju Filipu treba svakako odbiti jedan dio i priznati kao posve opravdanu kritiku. Ima tu nešto što sumnjiči kraljevstvo, nešto što sumnjiči vladu, nešto što sumnjiči kralja. Desnokratska prava ukinuta, briga o napretku stavljena na drugo mjesto, prosvjedi ulice silom ugušivani, umirivanje pobuna vojskom, preko uzbuna prelazi se oružjem, Ulica Transponain, ratni savjet, poništavanje stvarne zemlje pravnom zemljom, dionička uprava s tri stotine tisuća privilegiranih, sve su to zloupotrebe kraljevstva; Belgija odbijena, Alžir suviše surovo osvojen i, kao i Indija od Engleza, s više barbarstva nego civilizacije, neodržana riječ prema
Abd-el-Kaderu, Blaye, Deutz potkupljen. Pritchard plaćen, to je zloupotreba vlade; politika više obiteljska negoli nacionalna, to je zloupotreba kralja.
Kao što se vidi, kad se sve to odbije, teret kraljev je umanjen. Njegova je velika pogreška u ovome: on je bio skroman u ime Francuske.
Otkuda mu ta pogreška?
Recimo to.
Luj Filip je kao kralj bio suviše otac; to ispoljavanje jedne obitelji koja ima da se razvije u dinastiju, plaši se svačega i neće da bude smetano, otuda pretjerana plašljivost, nesnosna narodu, koji je u svojoj građanskoj tradiciji imao 14. srpnja, a u vojničkoj tradiciji Austerlitz. Uostalom, ako odbijemo dužnosti prema narodu koje zahtijevaju da budu najprije ispunjene, ovu duboku nježnost Luja Filipa prema obitelji njegova obitelj je i zaslužila. Njegova domaća družinica bila je divna. Vrlina je tu išla ispod ruke s talentima. Jedna od kćeri Luja Filipa, Marija Orleanska, stavila je ime svoje među umjetnike, kao što ga je Karlo Orleanski stavio među pjesnike. Ona je od svoje duše bila sagradila jedan mramor koji je nazvala Jeanne d'Arc. Dva sina
Luja Filipa izvukla su Metternichu ovu demagošku pohvalu: To su mladi ljudi kakvi se ne vide često, i prinčevi koji se ne viđaju nikako.
Evo, to je bez ikakvog prikraćivanja i uveličavanja prava istina o Luju Filipu.
Biti princ Egalité (Jednakost), nositi u sebi protuslovlja restauracije i revolucije, imati onu nemirnu stranu revolucionara koji postaje miran u upravi, u tome je bila sreća Luja Filipa godine 1830., nikada nije bilo zgodnije nagodbe između jednoga čovjeka i događaja, jedan je ulazio u drugoga, i kompromis je bio gotov. Luj Filip, to je godina 1830. predstavljena u čovjeku. Tim više što je on imao jednu veliku preporuku za prijestolje, naime progonstvo. Bio je prognanik, lutalac, siromah. Živio je od svoga rada. U Švicarskoj je ovaj apanažist najbogatijih imanja Francuske prodao jednog staroga konja da bi imao što jesti. U Reichenauu je davao satove iz matematike, dok mu je sestra Adelaide vezla i šivala. Ovakve uspomene, kad se vežu za jednoga kralja, oduševljavaju buržoaziju. On je svojim vlastitim rukama razrušio posljednju željeznu ćeliju u Mont Saint-Michelu, koju je sagradio Luj xi., a upotrebljavao ju je još Luj xv. Bio je drug Dumourieza, prijatelj Lafayettea; pripadao je jakobinskom klubu; Mirabeau ga je tapšao po ramenu; Danton mu je govorio: Mladi čovječe! Godine devedeset treće, kad je navršio dvadeset četvrtu, prisustvovao je u Konventu iz dubine jedne mračne lože suđenju Luja xvi., tako zgodno nazvanog jadni tiranin. Slijepu oštrovidnost Revolucije, koja lomi kraljevstvo u kralju i kralja s kraljevstvom, gotovo i ne opažajući čovjeka u užasnoj preopterećenosti ideja, silnu oluju Skupštine pretvorene u sudnicu, narodni gnjev koji je ispitivao Capeta, koji nije znao što bi odgovorio, strašno preneraženo ljuljanje ove kraljevske glave pod mračnim dahom, relativnu nevinost sviju za ovu katastrofu, onih koji sude kao i onoga komu sude, sve je to on gledao i promatrao ovu vrtoglavicu; vidio je kako se vjekovi redaju na optuženičkoj klupi Konventa; vidio je iza Luja xvi., ovoga nesretnog odgovornog prolaznika, kako se uspravlja u mraku strašni osuđenik, Monarhija; i u duši mu je bilo ostalo strahopoštovanje prema ovoj neogra-
ničenoj pravdi naroda, koja je gotovo isto tako bezlična kao i pravda Gospodina Boga.
Trag što ga je Revolucija bila ostavila u njemu bio je dubok i izvanredan. U sjećanju mu je ostao živi otisak onih velikih godina, minuta za minutom. Jednog je dana pred jednim svjedokom, u koga nam je nemoguće posumnjati, iznio po sjećanju sva imena pod slovom „A“ u abecednom popisu Ustavotvorne Skupštine.
Luj Filip je bio svijetli kralj. Za njegove je vlade bila štampa slobodna, govornica slobodna, a i savjest i riječ su bile slobodne. Rujanski su zakoni bili tako prorešetani, da se kroz njih vidi. Premda je znao da vlast glođe svjetlost na privilegijama, ipak je ostavio svoj prijestol izložen svjetlosti. Povijest će voditi računa o ovoj njegovoj ispravnosti.
Luj Filip, kao i sve povijesne ličnosti koje su sišle s pozornice, izložen je danas suđenju po ljudskoj savjesti. Njegovo suđenje je tek prvostupanjsko.
Čas u kome povijest govori sa svojim punim poštovanja i slobodnim naglaskom za njega još nije zazvonio; nije još došao trenutak kad se može o ovome kralju izreći određeni sud; strogi i slavni povjesničar Louis Blanc je baš nedavno ublažio svoju prvu osudu; Luj Filip je bio izabranik dviju epoha, jedne poluparlamentarne i druge polurevolucionarne, i u svakom slučaju, s višega gledišta, na koje treba da se stavi filozofija, mi mu ovdje ne možemo suditi onako kako bi on mogao biti viđen s veće visine, s izvjesnim ogradama u ime neograničenih demokratskih principa; u očima neograničenog, izvan dva prava, na prvomu mjestu prava čovjeka, na drugome mjestu prava naroda, sve drugo je nasilno prisvajanje; ali ono što već sada možemo reći, pošto smo učinili ove ograde, to je da na kraju krajeva i na ma koji način ga mi prosuđivali, Luj Filip, uzet sam za sebe s gledišta čovječanske dobrote, ostat će, da se poslužimo starinskim jezikom stare povijesti, jedan od najboljih vladara koji su ikada sjedili na prijestolu.
Što je dakle protiv njega?
Upravo to prijestolje.
Oduzmite od Luja Filipa kralja, ostaje vam kao čovjek. Taj čovjek je dobar. Gdjekada je dobar čak toliko da je upravo divan. Često, usred najozbiljnijih briga, poslije dana ispunjenog borbom protiv sve moguće kontinentalne diplomacije, dolazio je uvečer u svoj stan, i onda, iscrpljen od umora, svladavan od sna, što je radio? Uzimao je svežanj spisa i provodio noć u proučavanju kakvog kriminalnog procesa, nalazeći da nešto znači zauzeti stav prema Europi, ali da je mnogo značajniji posao iščupati jednog čovjeka iz ruku krvnikovih. Uvijek se pravdao svojim čuvarom državnog pečata; branio je korak po korak zemljište oko giljotine od državnih tužilaca, tih brbljavaca zakona, kako ih je nazivao. Gdjekad su pokrivale njegov stol nagomilane hrpe spisa; on ih je sve pregledao i proučio; za njega je bilo užasno da napusti ove jadne napuštene glave. Jednog je dana rekao onom istom svjedoku, na koga smo se malo prije pozvali: Prošle noći dobio sam sedmoricu. Za prvih godina njegove vladavine bila je smrtna kazna kao ukinuta, a podignuto stratište bilo je nasilje proti kralju. Kad je nestalo trga La Grève (staro pariško mjesto za izvršivanje smrtnih osuda), bio je ustanovljen jedan novi trg La Grève pod imenom Barrière Saint-Jacques; „praktični ljudi“ osjetili su potrebu za jednom giljotinom, tobože zakonitom; i u ovome je bila jedna pobjeda Kazimira Periera, koji je predstavljao tjesnogrudnost buržoazije nad Lujem Filipom, koji je predstavljao njenu slobodoumnost. Luj Filip je svojom rukom pisao bilješke i komentare uz Beccariju. Poslije Fieschijeve sprave uzviknuo je: Šteta što nisam bio ranjen. Bio bih mogao pomilovati. Jednom drugom zgodom, praveći aluziju na protivljenje svojih ministara, napisao je povodom jednog političkog osuđenika jednu od najplemenitijih figura našega doba: Njemu je dano pomilovanje, ostaje mi samo da ga dobijem. Luj Filip je bio blag kao Luj ix. i dobar kao Henrik iv.
pukotine u temelju
U času u kojemu će drama koju ovdje iznosimo prodrijeti u gustinu jednoga od tragičnih oblaka koji pokrivaju početak vladavine Luja Filipa, bilo je potrebno da nema dvosmislenosti i da se ova knjiga izjasni o ovome kralju.
Luj Filip preuzeo je kraljevsku vlast bez nasilja, bez svoga izravnog sudjelovanja, činjenicom jednog revolucionarnog obrata, sasvim različitog od stvarnog cilja revolucije, u kojoj on, vojvoda od Orleana, nije imao nikakve osobne inicijative. On je rođen kao kraljević i držao se izabranikom za kralja. Nikako nije on sebi sam dao ovaj mandat; nije ga nikako sam uzeo; njemu je samo ponuđeno i on je primio; uvjeren, sigurno s nepravom, ali uvjeren da je ponuda dolazila po pravu i da je primanje dužnost.
Otuda ona dobronamjernost. Jer, velim sasvim savjesno, Luj Filip je bio dobronamjeran u svome prisvajanju, i demokracija je bila dobronamjerna u svojim napadajima; množina užasa, koja se izdvaja iz društvenih borba, ne opterećuje ni kralja ni demokraciju. Sudar principa nalikuje na sudar elemenata. Ocean brani vodu, oluja brani uzduh; kralj brani kraljevstvo, demokracija brani narod; relativno, što je monarhija, odupire se apsolutnome, što je republika; društvo se krvavi pod ovim trenjem, ali ono što je danas njegova patnja bit će sutra njegovo iscjeljenje; u svakom slučaju, ovdje se neće nikako osramotiti oni koji se bore; jedna od dviju strana nesumnjivo se vara; pravo nije, kao ono Kolos na Rodu, na objema obalama u isti mah, s jednim stopalom u republici, drugim u kraljevstvu; ono je nedjeljivo i cijelo na jednoj strani; ali oni koji se varaju, varaju se iskreno; slijepac nije kriv, kao što ni Vendeejac nije razbojnik. Krivimo dakle samo kobnost stvari u ovim strašnim sudarima. Ma kakve bile ove oluje, neodgovornost ljudska je tu umiješana. Završimo ovo izlaganje.
Vlada od 1830. imala je odmah težak život. Ona je morala, rođena jučer, da se bori danas.
Tek što se namjestila, svuda su se osjećali neodređeni pokreti.
Otpor se rodio odmah sutradan; možda je bio rođen još iste večeri.
Iz mjeseca u mjesec neprijateljstvo je raslo i od podzemnog postajalo očevidno.
Srpanjska revolucija, zlo primljena izvan Francuske kod kraljeva, kao što smo već rekli, u Francuskoj se tumačila raznoliko.
Bog pruža ljudima svoju vidljivu volju u događajima, nejasan tekst napisan tajanstvenim jezikom. Ljudi ga odmah prevode, prevode na brzu ruku, netočno, s puno pogrešaka, praznina i izvrnutog smisla. Vrlo malo duhova razumije božanski jezik. Najoštroumniji, najmirniji i najdublji prevode ga polako i dok oni stignu sa svojim tekstom, posao je već odavno svršen; na tržištu je izašlo već dvadeset prijevoda. Iz svakog prijevoda izašla je jedna stranka, a iz svakog izvrnutog smisla po jedna frakcija; i svaka stranka vjeruje da je njezin tekst ispravan, a svaka frakcija da je u njezinim rukama svjetlost.
Često je i sama vlast tek jedna frakcija.
U svakoj revoluciji ima plivača koji plivaju protiv struje, uz vodu; to su stare stranke.
Pošto su revolucije izišle iz prava revolta, stare stranke koje se vežu za nasljedstvo po milosti Božjoj smatraju da imaju pravo revolta protiv njih. To je zabluda. Jer u revolucijama pobunjenik nije narod, nego kraj. Revolucija je sasvim suprotna pobuni. Svaka revolucija, pošto je sama po sebi jedno normalno izvršenje, sadrži u sebi svoju zakonitost koju lažni revolucionari gdjekada sramote, ali koja se odupire čak i onda kad je uprljana i koja nadživljuje čak i onda kad je iskrvavljena. Revolucije izlaze ne iz događaja, nego iz potrebe. Revolucija je vraćanje lažnoga na stvarno. Ona se dogodi zato što se mora dogoditi. Stare legitimističke stranke nisu manje napadale na revoluciju od godine 1830., sa svom žestinom koja proizlazi iz pogrešnog mišljenja.
One su udarale strukovnjački, ondje gdje je bilo najpodesnije da bude ranjena, na njene slabe strane, na nedostatak logike; legitimisti su napadali tu revoluciju zbog njenoga kraljevstva. Dovikivali su joj: Revolucijo, čemu ti kralj? Frakcije su slijepci koji točno gledaju.
Ovako su uzvikivali i sami republikanci. Ali kad je uzvik dolazio od njih, bio je logičan. Ono što je bila zaslijepljenost kod legitimista, bila je oštrovidnost kod demokrata. Godina 1830. pogazila je obećanje, dano narodu. Rasrđena demokracija to joj je predbacivala.
Srpanjska se restauracija koprcala između napadaja prošlosti i napadaja budućnosti. Ona je predstavljala trenutak koji se hvatao u koštac, s jedne strane s monarhijskim stoljećima, s druge strane s vječitim pravom.
Osim toga, s obzirom na vanjske odnose, izišavši iz revolucije i opet postavši monarhija, godina 1830. je bila primorana držati korak s Europom. Sačuvati mir, ukloniti se komplikacijama. Suglasnost, tražena u protivnom pravcu, često je teža nego i sam rat. Iz ovih muklih nesuglasica, uvijek zauzdanih, ali koje neprestano gunđaju, rađa se oružani mir, ovaj posljednji rušilac civilizacije, sumnjiv sam sebi. Srpanjsko se kraljevstvo propinjalo, iako je bilo u zaprezi europskih kabineta.
Dotle u unutrašnjosti krajnja sirotinja, proleterijat, nadnice, odgoj, kazneni sustav, prostitucija, položaj žene, bogatstvo, bijeda, proizvodnja, potrošnja, porezi, trgovina, moneta, kredit, pravo kapitala, pravo rada, sva su se ova pitanja umnožavala iznad društva; užasan odsjek. Izvan političkih stranaka u pravom smislu javljao se jedan drugi pokret. Vrenje demokratsko odgovaralo je vrenju filozofskom. Elita se osjećala zbunjenom kao i gomila; doduše na drugi način, ali isto toliko.
Mislioci su razmišljali, dok se zemljište, to će reći narod, prolazeći kroz revolucionarne struje, treslo pod njihovim nogama u nekom neodređenom epileptičnom grču. Ovi mislioci, jedni osamljeni, drugi sakupljeni u skupine i gotovo u jednu sektu, po-
kretali su društvena pitanja, miroljubivo, ali duboko; kao mirni pioniri koji su strpljivo gurali svoje rovove u dubinu vulkana, malo smetani muklim potresima i naslućenom lavom.
Ova mirnoća bila je jedan vrlo lijep prizor u ovoj uzrujanoj epohi.
Ovi su ljudi ostavljali političarima pitanje prava; njih je zanimalo pitanje sreće.
Božanstvo ljudi, eto što su oni htjeli izdvojiti iz društva.
Oni su dizali materijalna pitanja, agrarna pitanja, pitanja industrije i trgovine gotovo na dostojanstvo religije. U civilizaciji onakvoj kakva je načinjena, nešto malo Bogom, a mnogo ljudima, interesi su se kombinirali, gomilali i slagali, tako da su obrazovali pravu tvrdu stijenu, strpljivo proučavanu od ekonomista, ovih političkih geologa.
Ovi ljudi, koji su se grupirali pod raznim nazivima, ali koji se mogu svi nazvati općim nazivom socijalisti, trudili su se da probiju ovu stijenu i da učine da iz nje prokuljaju žive vode ljudskog blagostanja.
Od pitanja stratišta do pitanja rata, njihovi su radovi obuhvaćali sve. Pravu čovjeka, proklamiranom po francuskoj revoluciji, oni su dodavali pravo žene i pravo djeteta.
Ne treba se čuditi što iz raznih razloga nećemo ovdje raspravljati duboko i teorijski sva ona pitanja koja je iznosio socijalizom. Ograničit ćemo se tek na to da upozorimo na njih.
Svi problemi koje su isticali socijalisti, kao kozmogonijske vizije, zalutale sanjarije i misticizam, dadu se svesti na dva glavna problema.
Prvi problem: proizvesti bogatstvo.
Blagi problem: razdijeliti ga.
Prvi problem sadrži pitanje rada.
Drugi problem sadrži pitanje plaće.
U prvom problemu radi se o upotrebi snaga.
U drugom o podjeli uživanja.
Iz dobre upotrebe snaga proizlazi politička moć.
Iz dobre podjele uživanja proizlazi sreća pojedinaca. Pod dobrom podjelom treba razumjeti ne podjednaku, nego pravednu podjelu. Prava ravnopravnost je pravičnost. Iz ove dvije kombinirane stvari, javna moć izvana, sreća pojedinca iznutra, proizlazi društveno blagostanje. Društveno blagostanje, to će reći sretan čovjek, slobodan građanin, velika nacija. Engleska je riješila prvi od ova dva problema. Ona je jako dobro znala stvoriti bogatstvo; dijeli ga slabo. Ovo rješenje, koje je potpuno jednostrano, vodi neizbježivo ovim dvjema krajnostima: čudovišno bogatstvo, čudovišna bijeda. Sva uživanja pojedincima, svu oskudicu ostalima, to jest narodu; privilegiji, iznimke, monopol, feudalstvo, rađaju se iz samoga rada. Lažan i opasan položaj, koji gradi i temelji državnu snagu i veličinu na bijedi pojedinaca. Slabo sastavljena veličina, u kojoj su kombinirani svi materijalni elementi, među koje ne ulazi ni jedan moralni elemenat.
Komunizam i agrarni zakon drže da su riješili drugo pitanje. Varaju se. Njihova dioba ubija proizvodnju. Jednaka podjela umrtvljuje utakmicu i prema tome rad. Ovu je podjelu izvršio mesar koji ubija ono što dijeli. Ne možemo se dakle zaustaviti na ovim tobožnjim rješenjima. Ubiti bogatstvo nije isto što i razdijeliti ga.
Oba problema treba riješiti zajedno, pa da budu dobro riješena. Oba rješenja moraju biti kombinirana i moraju činiti jednu cjelinu.
Riješite samo prvi problem, pa ste učinili isto što i Venecija, učinili isto što i Engleska. Imat ćete kao i Venecija jednu umjetnu nadmoć ili kao Engleska materijalnu moć; bit ćete zli bogataš. Umrijet ćete nasilno, kao što je usnula Venecija, ili ćete otići u bankrot kamo ide Engleska. I svijet će vas puštati da umirete i padate, zato što svijet pušta umirati i padati sve, što je čist egoizam, sve što ne predstavlja za ljudski rod nikakvu vrlinu i nikakvu ideju.
Jasno je da mi ovdje pod riječju Venecija i Engleska ne razumijemo narod, već društvenu strukturu; oligarhije stavljene ispred naroda, a ne same narode. Narodi imaju uvijek naše poštovanje i naše simpatije. Venecija će se kao narod opet roditi; aristokratska Engleska će pasti, ali narodna Engleska je besmrtna.
Pošto smo ovo rekli, nastavljamo dalje.
Riješite oba problema, ohrabrite bogate i zaštitite siromašne, ukinite bijedu, učinite kraj nepravednom izrabljivanju slabijega po jačemu, zauzdajte nepravednu zavidljivost onih koji su na putu prema onima koji su već stigli, razdijelite matematički i bratski nadnice prema radu, uvedite besplatno i obvezatno obrazovanje u djetinjstvu i načinite od nauke osnovu muškosti, razvijajte inteligencije uposlujući ruke, budite u isti mah jedan moćan narod i jedna obitelj sretnih ljudi, demokratizirajte vlasništvo ne tako da ga uništavate, već tako da ga uopćavate na taj način, da svi građani bez iznimke budu vlasnici, stvar mnogo lakša nego što se misli; u dvije riječi: znajte proizvesti bogatstvo i znajte ga razdijeliti i imat ćete zajedno materijalnu i moralnu veličinu i bit ćete dostojni da se zovete Francuska.
Evo – izvan i iznad nekoliko sekta koje su se odvajale – to je ono što kaže socijalizam; to je ono što on zapravo traži; to on skicira u duhu.
Divni napori! Sveti pokušaji!
Ove doktrine, ove teorije, ovi otpori, neočekivana potreba državnika da računa s filozofima, pobrkana očevidnost napola viđena, potreba da se stvara nova politika u suglasju sa starim svijetom, bez mnogo nesuglasnosti s revolucionarnim idealom, slutnja napretka providnog pod pobunom, parlament i ulica, uravnotežiti kompetencije oko sebe, svoja vjera u revoluciju, možda neka eventualna rezignacija stvorena u neodređenom primanju jednoga definitivnog i višeg prava, svoja volja da ostane svoje rase, svoj parodični duh, svoje osobno poštenje zadavali su gotovo bolnu brigu Luju Filipu, i on se, iako jak i hrabar, savijao pod teretom kralja. Osjećao je pod svojim nogama jedno
strašno raspadanje koje, međutim, nije bilo pretvaranje u prašinu, jer Francuska je bila više nego ikad Francuska.
Mračna nagomilavanja oblaka pokrivala su obzorje. Neka čudna sjena, približavajući se sve više i više, širila se malo-pomalo na ljude, na stvari, na ideje; sjena koja je dolazila od ljutine i od sistema. Sve što je bilo na brzu ruku ugušeno micalo se i vrilo. Gdjekada je savjest poštena čovjeka zaustavljala dah, toliko je bilo zla u ovome zraku, u kome su se sofizmi miješali s istinama. Duhovi su drhtali u društvenoj strepnji kao lišće pred buru. Električna je napetost bila tolika da je u prvim trenucima prvi koji bi naišao, neki nepoznati, bio osvijetljen. Zatim je opet padao večernji sumrak. U razmacima duboka i mukla tutnjava, koja je pokazivala koliko je gromova bilo u oblacima.
Prošlo je jedva dvadeset mjeseci od srpanjske revolucije. Godina 1832. bila se pojavila s prijetećim i ugrožavajućim izgledom. Oskudica u narodu, radnici bez kruha, posljednji princ Condé iščezao u mraku, Bruxelles progoni Nassauovce kao Pariz Bourbone, Belgija se nudi jednom francuskom princu, a daje engleskom, ruska mržnja cara Nikole, iza nas dva demona na jugu, Ferdinand u Italiji, Miguel u Portugalu, zemlja se trese u Italiji, Metternich pruža ruku za Bolognom, Francuska vrijeđa Austriju u Anconi, na sjeveru neka vrlo kobna lupa čekića koji zakiva Poljsku u mrtvački lijes, u cijeloj Europi rasrđeni pogledi vrebaju Francusku, sumnjiva saveznica Engleska gotova da uzme ono što visi i da se baci na ono što pada, pairstvo se zaklanja iza Beccarije da odbije četiri glave zakonu, cvjetovi ljiljana izgrebeni na kraljevim kolima, iščupani cvijet s Notre-Damea, Lafayette umanjen, Laffitte upropašten, Benjamin Constant umire u sirotinji, Casimir Perier umire od iscrpljenih snaga; politička bolest i društvena bolest pojavljuje se u isti mah u obje prijestolnice kraljevstva, jednoj prijestolnici misli, drugoj prijestolnici rada; u Parizu građanski rat, u Lyonu rat robovski; u obje prijestolnice ista svjetlost lave; purpur kratera na čelu naroda; jug fanatiziran, zapad pobunjen, vojvotkinja de Berry u
Vendéeji, zavjere, urote, bune, kolera dodavale su ovoj mračnoj graji ideja mračnu gužvu događaja. v.
činjenice od kojih povijest nastaje i koje povijest ne zna
Pred konac travnja sve je bilo postalo ozbiljnije. Vrijeme se pretvorilo u ključanje. Od godine 1830. dogodila se ovdje-ondje pokoja djelimična pobuna, brzo ugušena, ali koja se opet javljala, znak jednog proširenog unutrašnjeg prevrata, ispoljavalo se nešto strašno. Slutili su se nejasni i slabo osvijetljeni potezi jedne moguće revolucije. Francuska je gledala na Pariz, Pariz je gledao na predgrađe svetog Antuna. Predgrađe svetog Antuna, potajno podgrijavano, počelo je da vrije. Krčme u Ulici Charonne – premda ova dva epitetona izgledaju čudno primijenjena na krčme – bile su ozbiljne i pune bure.
Tu se čisto i jasno dovodila u pitanje vlada. Tu se javno raspravljalo o tome treba li se biti ili ostati u miru. Bilo je otraga soba u kojima su se radnici kleli „da će izići na ulicu na prvi uzvik uzbune i da će se tući, ne gledajući na brojno stanje neprijatelja“. Kad je jednom zakletva bila uzeta, jedan čovjek, koji je sjedio u kutu krčme, „grmio je“: Razumiješ li! Ti si se zakleo!
Prisegao! – Gdjekad bi se ljudi penjali na prvi kat u zatvorenu sobu i tamo su se odigravali upravo slobodnozidarski prizori. Uvedeni je polagao zakletvu, „da bi mu se učinila usluga kao i očevima obitelji“. To je bila formula.
U podzemlju su se čitale „prevratne“ brošure. Oni kundače vladu, govorila je jedna tajna redarstvena prijava iz toga vremena.
Tu su se čule ovakve riječi: Ne znam imena vođa. Mi ostali znat ćemo ih istog dana dva sata prije. Jedan radnik je govorio: Nas ima tri stotine, dajmo svaki po deset sua, to će činiti sto
pedeset franaka, upravo za izradu olova i baruta. Jedan drugi je govorio: Ja ne tražim šest mjeseci, ne tražim ni dva. Prije petnaest dana bili bismo ravni s vladom. S dvadeset i pet tisuća ljudi može joj se stati nasuprot. Jedan drugi je govorio: Ne liježem jer noću savijam fišeke. Od vremena do vremena dolazili su „građani u lijepom odijelu“, „pravili zabunu“ i s izgledom kao da „zapovijedaju“ rukovali se s najglavnijima, a onda odlazili. Nisu ostajali nikad više od deset minuta. Izmjenjivali su tihim glasom značajne primjedbe: dozorilo je, prevršilo je. „To su zujali svi oni koji su bili tu“, da se poslužimo izrazom jednoga od prisutnih. Napetost je bila tolika da je jednog dana jedan radnik u punoj kavani uzviknuo: Nemamo oružja! Jedan od njegovih drugova odgovorio je: Imaju ga vojnici! – parodirajući tako, i ne sluteći, Bonaparteovu proklamaciju vojsci u Italiji. „Kad imaju nešto sasvim tajno, dodaje jedna redarstvena prijava, ne dogovaraju se ovdje.“ Ne zna se što su još mogli kriti, pošto su rekli ono što su rekli.
Sastanci su gdjekada bili periodični. Na nekima nije bilo nikada više od osam do deset ljudi, i to uvijek istih. Na druge je dolazio tko je htio i dvorana je bila tako prepuna da se moralo stajati. Jedni su tu bili iz oduševljenja i strasti, drugi zato što im je to bilo usput kad idu na posao. Kao za vrijeme revolucije, u krčmama je bilo žena patriotkinja koje su grlile novodošlice.
A vidjele su se i druge izrazite činjenice.
Neki čovjek ušao je u jednu krčmu, popio svoje i izašao govoreći: Krčmaru, dugove će platiti revolucija. Kod jednoga kavanara na početku Ulice Charonne izabirali su se revolucionarni agenti. Glasanje je bilo tajno, a glasovi su se bacali u kape. Radnici su se sastajali kod nekog učitelja mačevanja koji je podučavao u Ulici Cotte. Tu se nalazio jedan vojni trofej, složen od drvenih sabalja, štapova, batina i rapira. Jednog dana poskidaše dugmeta s rapira. Jedan radnik reče: Nas je dvadeset i pet, ali ja se ne bojim jer se smatram strojem. – Ovaj stroj je bio kasniji Quenisset.
Kakve god bile stvari, o kojima se govorkalo, one su malo-pomalo poprimale neko čudno obilježje. Jedna žena, metući pred vratima, rekla je drugoj: Već dugo se radi na tim nabojima. Nasred ulice čitali su se proglasi, upućeni narodnoj gardi u pokrajini. Jedan od proglasa nosio je potpis: Burtot, trgovac vinom.
Jednog dana, na vratima nekog trgovca likerima na trgu Lenoir, jedan čovjek s punom bradom i talijanskim naglaskom popeo se bio na kamen na uglu ulice i čitao naglas jedan čudan spis, koji je, čini se, potjecao od neke tajne sile. Oko njega se skupila gomila i pljeskala je. Rečenice, koje su najviše uzbuđivale masu, bile su tu skupljene i pribilježene: ... Naše su doktrine sputane, naši proglasi poderani, naši su raznosači letaka vrebani i bacani u tamnicu... Krah u proizvodnji pamuka priveo nam je mnogo neodlučnih. – ... Budućnost naroda obrađuje se u našim mračnim redovima. – ... Evo postavljenih međa: akcija ili reakcija, revolucija ili kontrarevolucija. Jer u naše doba ne vjeruje se više u mrtvilo i nepokretnost. Sada se pita: jesi li za narod ili si protiv naroda? Trećega nema. – Onoga dana, kad vam više ne budemo u volji, slomite nas, ali dotle nam pomažite da koračamo... Sve to usred dana. Druge činjenice, još drskije, bile su sumnjive narodu zbog same njihove drskosti. Četvrtog travnja 1832. popeo se jedan prolaznik na kamen na uglu Ulice Sainte-Marguerite i povikao: Ja sam babouvistl Ali pod Babeufom narod bi nanjušio redara.
Među ostalim taj je prolaznik rekao i ovo: – Dolje vlasništvo! Ljevičarska opozicija je kukavička i izdajnička. Kad hoće da ima pravo, propovijeda revoluciju. Ona je demokratska da ne bude bijena, i rojalistička, da se ne bije. Republikanci su pernate živine. Čuvajte se republikanaca, građani radnici.
– Šuti, građanine špijune! – povika jedan radnik.
Taj uzvik prekine dalji govor.
Zbivali su se tajanstveni događaji.
Pri kraju dana srete jedan radnik blizu kanala jednog „dobro obučenog čovjeka“, koji mu reče: – Kamo ćeš, građanine?
– Gospodine – odgovori radnik – nemam čast poznavati vas.
– A ja tebe dobro poznajem. – I čovjek dodade: – Ne boj se. Ja sam agent odbora. Sumnjaju na te da nisi baš sasvim siguran. Sad znaš, kad bi nešto htio odati, da na tebe paze. – Zatim se porukova s radnikom i ode govoreći: – Skoro ćemo se opet vidjeti.
Oprezno redarstvo prisluškivalo je ne samo više po krčmama nego i po ulicama čudne razgovore:
– Gledaj da te što prije prime – reče jedan tkalac jednomu stolaru.
– Zašto?
– Morat će se pucati.
Dva prolaznika u dronjcima izmijeniše ova značajna dobacivanja:
– Tko vlada?
– Gospodin Filip.
– Ne, buržoazija.
Drugi put ste mogli čuti dva prolaznika gdje govore:
– Imamo siguran plan za napadaj.
Od jednog povjerljivog razgovora između četiri čovjeka, koji su se bili zgurili na jednom raskršću, moglo se uhvatiti samo ovo:
– Učinit ćemo sve što se može, da on više ne šeta Parizom. Tko je „on“? Prijeteća pomrčina.
„Glavni vođe“, kako se govorilo u predgrađu, držali su se po strani. Vjerovalo se da se oni sastaju u jednoj krčmi na kraju Saint-Eustachea. Nekakav čovjek po imenu Aug, predsjednik
Društva za podupiranje krojača iz Ulice Mondetour, smatrao se kao glavna veza između vođa i predgrađa svetog Antuna. Ipak, uvijek je vođe suviše pokrivala tama i nijedna sigurna činjenica nije mogla oslabiti čudan ponos onog odgovora koji je kasnije dao jedan od optuženih pred sudom: – Tko je bio vaš vođa?
– Nisam ga poznavao i nisam ga priznavao. To su tako reći bile još samo riječi, prozirne, ali neodređene; gdjekad samo riječi u zrak, „kažu“, „čuje se“. Pojavljivali su se
i drugi znakovi. Jedan tesar, zakivajući daske u Ulici Reuilly na jednom plotu oko zemljišta, na kome se podizala nekakva kuća, našao je na tome zemljištu jedan komad poderanoga pisma, na kome su se još mogli pročitati ovi reci: „... Odbor treba poduzeti mjere u sekcijama da se spriječi vrbovanje za razna društva...“
I post scriptum:
„Saznali smo da ima pušaka u Ulici Faubourg-Poissonniereu br. 5 (bis), oko pet do šest tisuća. To je jedan trgovac oružja u dvorištu. Sekcija nema nikakvog oružja.“
Ono što je tako uzrujalo tesara te je taj papir pokazao i susjedima bilo je to što je našao nekoliko koraka dalje jedan drugi, isto tako poderan komadić papira, čiji dokument iznosimo ovdje zbog povijesnog interesa ovih čudnih dokumenata:
K C D I
Naučite napamet ovu listu. Poslije je poderite. Primljeni ljudi će to isto učiniti, kad im predate zapovijed. Pozdrav i bratstvo.
L. u og a’ fe
Lica koja su znala za tajnu ovoga pronalaska tek su kasnije doznala što se razumijevalo pod ona četiri velika pismena kvinturioni, centurioni, dekurioni, izviđači i smisao ovih pismena: u og a' fe, koji je bio jedan datum i to: 15. travnja 1832. Pod svakim velikim slovom bila su ispisana imena s vrlo karakterističnim dodacima. Tako: K. Bannerel, 8 pušaka, 83 naboja. Siguran čovjek. – C. Boubière. 1 pištolj. 40 metaka. – D. Rollet. 1 pištolj. 1 funta baruta. – J. Teissier. 1 sablja, 1 nabojnjača. Točan. – Terreur. 3 puške. Hrabar. ltd. Napokon nađe taj tesar, uvijek na istome zemljištu, i treći komadić papira, na kome je olovkom bila vrlo čitljivo ispisana ova zagonetna lista: Jedinstvo. Blanchard. Suho drvo. 6. Barra. Soize. Salle-au-Comte. Kosciusko. Aubry mesar?
J. J. R.
Caius Gracchus.
Pravo revizije. Dufond. Four. Pad Girondinaca. Derbac. Maubuée. Washington. Pinson. 1 pišt. 86 nab. Marseillaise.
Suver. naroda. Michel. Quincampoix. Sablja. Hoche.
Marceau. Platon. Suho drvo. Varšava. Tilly, prodavač Narodnjaka. Čestiti građanin, u čijim je rukama ostao ovaj papir, mogao ga je kasnije rastumačiti. Izgleda da je ta lista bila potpuni popis sekcija četvrte četvrti Društva Čovjekovih Prava, s imenima i stanovima vođa tih sekcija. Danas, i kada su sve ove činjenice, ostavši u tami, još samo povijest, možemo ih objaviti. Treba dodati da se Društvo čovjekovih prava osnovalo, kako se čini, poslije datuma kada se našao taj komadić papira. Možda je to društvo bilo tada istom zamišljeno.
Poslije razgovora i riječi i poslije pisanih znakova počele su izbijati materijalne činjenice.
U Ulici Popincourt zaplijenili su kod jednog sitničara u ladici jednog ormara sedam listova sivoga papira, jednako savijenih po dužini i na četvero; ti listovi skrivali su dvadeset i šest četverokuta od istog sivog papira, savijenih u puščane naboje, i jednu kartu na kojoj se moglo pročitati ovo:
Salitre 12 unča
Sumpora 2 unče
Ugljena 2,5 unče
Vode 2 unče
Zapisnik o zapljeni ovih stvari kaže da je ladica vrla jako mirisala na barut. Jedan zidar, vraćajući se uvečer s rada, zaboravio je zametak na klupi blizu Austerlitskoga mosta. Taj zamotak su
odnijeli u stražarnicu. Otvorili su ga i našli su u njemu dva otisnuta dijaloga, potpisana s Lahautière, jednu pjesmu pod naslovom Radnici, udružite se i jednu limenu kutiju punu puščanih naboja.
Jedan radnik, pijući sa svojim drugom, htio ga je opipati da vidi kolika mu je vrućina i napipao je pod prslukom pištolj.
Na jednom zavoju bulevara, između Pere-Lachaisea i Prijestolnih vrata, na najpustijemu mjestu, dva djeteta, igrajući se, nađoše u gomili otpadaka i iverja vrećicu u kojoj su se nalazili kalup za pravljenje taneta, drvena spravica za izradu naboja, zdjelica u kojoj je bilo lovačkog baruta i jedan liveni lončić koji je iznutra pokazivao očevidne tragove topljenja olova.
Redari su jednoga jutra u pet sati iznenada upali k nekomu Pardonu, koji je kasnije bio član sekcije Barikade Merry i poginuo u travanjskom ustanku 1834., i nađoše ga, gdje stoji kraj kreveta, držeći u ruci dva naboja, na kojima je upravo radio.
U vrijeme kad se radnici odmaraju bila su viđena dva čovjeka gdje su se sreli između gradskih vrata Picpus i gradskih vrata Charenton, u jednoj maloj ulici između dva zida, blizu nekoga krčmara, koji je pred vratima imao sijamsku kuglanu. Jedan izvuče ispod svoje bluze pištolj i pruži ga drugome. U času kad je htio da mu ga dade, on opazi da je znoj malko ovlažio barut. On nasu još baruta na onaj stari. Zatim se obojica rastadoše.
Nekakav čovjek po imenu Gallais, koji je kasnije poginuo u Ulici Beaubourg, u travanjskoj buni, hvalio se da ima kod kuće sedam stotina naboja i dvadeset četiri puščana kremena.
Jednog dana obavijestiše vladu da se u predgrađu dijelilo oružje i da je razdijeljeno dvije stotine tisuća naboja. Tjedan dana poslije toga razdijeljeno je trideset tisuća naboja. Značajno je da redarstvo nije moglo pronaći ni jednoga. U jednom uhvaćenom pismu je pisalo:
Nije daleko dan kada će na otkucaj četiri sata osamdeset tisuća rodoljuba biti pod oružjem.
Sve to vrijeme teklo je javno, moglo bi se reći mirno. Skori ustanak spremao je spokojno svoju buru pred samim nosom
vlade. Nikakva čudnovatost nije manjkala ovoj još podzemnoj, ali već primjetljivoj krizi. Građani su mirno govorili radnicima o onome što se sprema. Govorilo se: „Kako buna?“ kao što bi se pitalo: „Kako vaša žena?“
Jedan trgovac pokućstva u Ulici Moreau pitao je: – Što je?
Kad ćete navaliti?
Jedan drugi trgovac je govorio: – Skoro će biti juriš. Znam ja to. Prije mjesec dana vas je bilo petnaest tisuća, sad vas je dvadeset i pet tisuća.
Nudio je svoju pušku, a jedan susjed ponudi mali pištolj za koji je prije tražio sedam franaka.
Uostalom, revolucionarna je groznica rasla. Nijedna točka Pariza ni Francuske nije od nje bila pošteđena. Kao one otekline koje nastaju od izvjesnih zapaljenja i osipaju se u čovječjem tijelu, tako se i mreža tajnih društava počela širiti po zemlji. Iz Društva prijatelja naroda, u isti mah javnoga i tajnoga, rađalo se Društvo čovjekovih prava, koje je ovako datiralo jednu od svojih dnevnih zapovijedi: Mjesec Pluviose, godina 40. republikanske ere, koje je nadživjelo čak i odluke suda kojima se ono raspušta i koje se nije ustezalo dati svojim sekcijama značajna imena kao ova:
Koplja.
Zvono na uzbunu.
Top za uzbunu.
Frigijska kapa.
21. siječnja.
Rulja.
Prosjaci. Naprijed. Robespierre. Niveau.
Ca ira. (Ići će.)
Iz Društva čovjekovih prava rodilo se Društvo akcije. To su bili nestrpljivi, koji su se odijelili i trčali naprijed. U velikim društvenim maticama pokušavala su se osnovati druga društva.
Članovi sekcija tužili su se da ih vuku na sve strane. Tako Galsko Društvo i Odbor za organiziranje općina. Tako i udruženja za slobodu tiska, za slobodu individualiteta za narodno obrazovanje, protiv posrednih poreza. Zatim Društvo radnika egalista, koje se dijelilo na tri frakcije: egalisti, komunisti, reformisti. Zatim Vojska Bastille s dvije ruke, Društvo akcije i Vojska Bastille. Jedno legitimističko društvo, Vitezovi vjernosti, guralo se kroz te vojnički organizirane kohorte, četiri čovjeka pod jednim kaplarom, deset pod narednikom, dvadeset pod potporučnikom, četrdeset pod natporučnikom; nikada nije bilo više od pet ljudi koji su se poznali. Organizacija, gdje je opreznost kombinirana sa smjelošću i koja kao da je bila prožeta naletačkim genijem. Središnji odbor, koji je bio glava, imao je publikanske družine. Ono je tu bilo obilježeno i izbjegavano.
Pariško društvo se granalo u glavnim gradovima. Lyon, Nantes, Lille i Marseille imali su svoja Društva čovjekovih prava, svoju Ugljaricu, svoje Slobodne ljude. Aix je imao jedno revolucionarno društvo koje se nazivalo La Cougourde.
U Parizu nije predgrađe Saint-Marceau ništa manje brujalo od predgrađa Saint-Antoinea i škole nisu bile manje uzbuđene od predgrađa. Kavana u Ulici Saint-Hyacinthe i kavana kod Sedam bilijara u Ulici Mathurins-Saint-Jacques služile su kao mjesta za raspaljivanje studenata. Društvo Prijatelja A. B. C., primljeno u uzajamne popise Angersa i u Cougourde d'Aixa, skupljalo se, kao što smo vidjeli, u kavani Musain. Ovi isti mladi ljudi nalazili su se u jednoj krčmi i gostionici u blizini Ulice Mondétour, koju su nazivali Corinthe. Ovi su sastanci bili tajni. Drugi su bili javni, koliko je moguće više, i moglo se suditi o njihovim smjelostima po ovome odlomku iz istrage vođene u jednom kasnijem procesu: – Gdje je održan taj sastanak? – Ulica de la Paix. – Kod koga? – Nasred ulice. – Koje su sekcije bile tu? – Jedna jedina. – Koja? – Sekcija Manuel. – Tko je bio vođa? –Ja. – Vi ste odviše mladi da poduzimate sami napadaj na vladu. Odakle ste primali upute? – Iz središnjeg odbora.
Vojska je bila isto tako minirana kao i narod, kao što će kasnije posvjedočiti pokreti u Belfortu, Lunévilleu i Epinalu.
Računalo se na Pedeset drugu pukovniju, na Petu, na Osmu, Trideset sedmu i na Dvadesetu lakog konjaništva. U Bourgognei i u gradovima na jugu sadilo se Drvo Slobode, to jest motka s crvenom kapom na vrhu.
Takvo je bilo stanje.
Ovo je stanje, više no ikoja druga skupina stanovnika, kao što smo već rekli u početku, isticalo i naglašavalo predgrađe Saint-Antoine. Tu je bila slaba točka.
Ovo staro predgrađe, naseljeno kao mravinjak, radino, hrabro i ljutito kao kakva košnica, drhtalo je u očekivanju i želji za potresom. Sve se tu kretalo, iako rad nije bio zbog toga prekidan. Ništa nije kadro predstaviti ovu živu i tamnu fizionomiju. Ima u ovome predgrađu mučne bijede, skrivene pod krovove mansarda; ima tu tako isto inteligencija žarkih i rijetkih. I naročito zbog bijede i inteligencije opasno je da se krajnosti dodirnu. Predgrađe Saint-Antoine imalo je još i drugih uzroka za revoltiranje; jer ono osjeća protuudar trgovačkih kriza, propadanja, štrajkova, bespolice, što je sve nerazdvojno vezano za političke potrese. U vrijeme revolucije bijeda je u isti mah uzrok i posljedica. Udarac, koji ona nanosi, vraća joj se. Ovo stanovništvo, puno visokih vrlina, sposobno do najvišeg stupnja za skrivenu toplinu, uvijek spremno da uzme oružje, gotovo na eksplozije, razdražljivo, duboko, minirano, izgleda da je samo čekalo iskru. Svaki put kad bi izvjesna iskra preletjela preko horizonta, gonjena vjetrom događaja, čovjek ne bi mogao da se uzdrži, a da ne pomisli na predgrađe Saint-Antoine i na strahoviti slučaj koji je na vratima Pariza stavio tu barutanu patnja i ideja. Krčme predgrađa Antoinea, koje su se više puta ocrtale u ovoj skici koju je čitalac pročitao, čuvene su u povijesti. U mutnim vremenima u njima se više opijalo riječima nego vinom. Kroz njih struji neka vrsta proročanskoga duha, šireći srca i uvećavajući duše. Krčme predgrađa Antoinea nalikuju na one
krčme na Mont Aventinu, sagrađene na ognjištu proročice i koje su imale vezu s dubokim svetim djelima; krčme čiji su stolovi bili gotovo kao Sibilini tronošci i gdje se pilo ono što je Enius nazvao sibilinsko vino.
Predgrađe Saint-Antoine je pravi rezervoar naroda. Revolucionarni potres stvara u njemu pukotine kroz koje otiče narodni suverenitet. Taj suverenitet može raditi i zlo i on se može prevariti, ali čak i zaveden s puta, ostaje velik. O njemu se može reći isto što i o slijepome kiklopu, Ingensu.
Godine '93., prema tome je li ideja koja je lebdjela bila dobra ili zla, prema tome je li bio dan fanatizma ili oduševljenja, iz predgrađa Saint-Antoine polazile su čas divljačke legije, čas herojske bande. Divljačke. Objasnimo ovu riječ. Ti nakostriješeni ljudi koji se u prvim danima revolucionarnog kaosa, podrpani, urlajući, strašni, uzdignutih batina, naperenih kopalja, bacahu na stari Pariz, što su htjeli oni? Oni su htjeli kraj ugnjetavanjima, kraj tiranijama, kraj pritisku, rad za čovjeka, obrazovanje za dijete, društvenu nježnost za ženu, slobodu, jednakost, bratstvo; hljeb za sve, ideju za sve, zemaljski raj na svijetu, progres i tu svetu, dobru i krotku stvar, progres, oni su, gurnuti u krajnost, izvan sebe, zahtijevali strašni, polunagi, s maljem u ruci, s rikanjem na ustima. To su bili divljaci, jest, ali divljaci civilizacije.
Oni su pravo proklamirali s bijesom; oni su, pa makar i potresom i trepetom, htjeli gurnuti ljudski rod u raj. I gledali su kao barbari, a bili su spasitelji. Zahtijevali su svjetlost uz masku noći.
Prema ovim ljudima, priznajemo strahovitim i strašnim, ali strahovitim i strašnim za dobro, ima drugih ljudi, nasmijanih, izvezenih, pozlaćenih, nakićenih pantljikama, punih zvijezda, sa svilenim čarapama, s bijelim perima, koji nalakćeni na plišane stolove kraj mramornih kamina blago zahtijevaju održanje i očuvanje prošlosti, srednjega vijeka, božanskoga prava, fanatizma, neznanja, ropstva, smrtne kazne, rata, slaveći poluglasno i učtivo sablju, lomaču i giljotinu. Što se nas tiče, kad bismo bili
prisiljeni birati između barbara civilizacije i civiliziranih barbarstava, mi bismo izabrali barbare.
Ali, hvala Bogu, moguć je i jedan drugi izbor. Nije potreban nikakav prenagljeni pad, ni naprijed ni natrag, ni despotizam ni terorizam. Mi hoćemo progres niz blagu padinu.
Bog se brine za to. Ublaženje padine je sva Božja politika. vi.
enjolras i njegovi pomoćnici
Enjolras je gotovo u ovo vrijeme, računajući na moguće događaje, obavio kao neku tajanstvenu smotru. Svi su došli na tajanstveni sastanak u kavani Musain.
Enjolras reče, miješajući u svoje riječi neke poluzagonetne, ali značajne metafore: – Treba da znamo na čemu smo i na što se može računati. Ako treba boraca, moraju se stvoriti. Treba imati čime udariti.
To neće škoditi. Oni koji prolaze imaju uvijek više izgleda da će biti probodeni rogovima kad ima na ulici volova nego kad ih nema. Dakle, prebrojimo stado. Koliko nas ima? Nije vrijeme da se posao ostavlja za sutra. Revolucionarci se moraju uvijek žuriti; napredak nema vremena da ga gubi. Čuvajmo se neočekivanog. Ne dopustimo da nas zgrabe iznenada. Stvar je u tome da pregledamo sve šavove koje smo načinili i da vidimo drže li još. Ovaj se posao mora obaviti danas, i to potpuno. Courfeyrac, ti ćeš se danas vidjeti s politehničarima. Danas je njihov dan izlaska. Danas je srijeda.
Feuilly, je li, vi ćete vidjeti one iz Glacièrea. Combeferre mi je obećala da će ići u Picpus. Tamo je jedan izvrstan mravinjak.
Bahorel će posjetiti Estrapade. Prouvaire, tvoji zidari se rashlađuju; donijet ćeš nam vijesti o loži iz Ulice Grenelle Saint-Honoré. Joly će ići na kliniku Dupuytren i opipat će bilo medicin-
skoj školi. Bossuet će posjetiti palaču i razgovarat će s onima na vježbi. Ja uzimam na sebe Cougourde.
– Eto, sve je u redu – reče Courfeyrac.
– Nije.
– Što ima još?
– Jedna vrlo važna stvar.
– Koja? – zapita Combeferre.
– Vrata du Maine – odgovori Enjolras.
Enjolras ostade nekoliko trenutaka kao zadubljen u razmišljanje, zatim nastavi:
– Kod Vrata du Maine ima kipara, slikara, klesara. To je svijet koji se lako oduševi, ali i lako rashladi. Ne znam već od nekog vremena, što je s njima. Misle na nešto drugo. Oni se gase. Provode vrijeme u igranju domina. Bilo bi neophodno otići i govoriti im malo, ali odlučno. Oni se skupljaju kod Richefeua. Mogu se naći između dvanaest i jedan sat. Treba tu malo raspuhati pepeo. Za ovo sam računao na onog rastresenca Mariusa, koji je u stvari dobar, ali više ne dolazi. Trebao bi mi netko za Vrata du Maine. Nemam više nikoga.
– Ja – reče Grantaire – ja sam tu.
– Ti?
– Ja.
– Ti da obučavaš republikance! Ti da raspaljuješ u ime principa rashlađena srca!
– Zašto ne?
– Zar si ti za nešto?
– Ali ja to želim – reče Grantaire.
– Ti ne vjeruješ ni u što.
– Vjerujem u tebe.
– Grantaire, hoćeš li mi učiniti jednu uslugu?
– Sve. Hajde da ti očistim cipele.
– E lijepo, ne miješaj se u naše stvari. Odspavaj svoj absinth.
– Ti si nezahvalan, Enjolras.
– Zar bi ti bio čovjek za Vrata du Maine! Zar bi ti bio to kadar?
– Ja sam kadar da siđem Ulicom de Grès, da prijeđem Trg Saint-Michel, da skrenem Ulicom Monsieur-le-Prince, da prijeđem Ulicu Vaugirard, Ulicu Carmes, da okrenem Ulicom Assas, da stignem u Ulicu Cherche-Midi, da ostavim za sobom Ratni savjet, odmjerim Ulicu Vieilles-Tuileries, prekoračim bulevar, pođem sredinom du Mainea, prijeđem Vrata i da uđem kod Richefeua. Kadar sam to. Moje su cipele kadre.
– Poznaješ li ti malo te drugove kod Richefeua?
– Nešto malo. Tikamo se samo.
– Što ćeš im reći?
– Vraga, govorit ću im o Robespierreu, Dantonu. O principima.
– Ti?
– Ja. Prema meni niste pravedni. Kad ja nešto poduzimam, strašan sam. Čitao sam Prud'hommea, poznajem Društveni ugovor, znam napamet ustav iz godine Druge. „Sloboda građanina svršava se ondje gdje počinje sloboda drugoga građanina.“
Zar me ti držiš za neizobraženog? Imam ja stari novac u ladici. Pravo Čovjeka, prevlast naroda, dođavola. Ja sam čak pomalo hebertist. Mogu da meljem puna dva sata, sa satom u rukama, izvanredne stvari.
– Budi ozbiljan – reče Enjolras.
– Strašan sam ja – odgovori Grantaire.
Enjolras razmišljaše nekoliko sekunda i odmahnu rukom, kao čovjek koji se na nešto odlučio.
– Grantaire – reče on ozbiljno – pristajem da te okušam. Ići ćeš na Vrata du Maine.
Grantaire je stanovao u jednoj namještenoj sobi sasvim blizu kavane Musain. Iziđe i vrati se poslije pet minuta. Otišao je do kuće obući jedan prsluk à la Robespierre.
– Crven – reče on ulazeći i gledajući Enjolrasa ravno u oči.
Zatim dlanom energične ruke pritisnu na grudima skrletne krajeve prsluka.
I približavajući se Enjolrasu, reče mu na uho:
– Budi miran.
Natuče odlučno svoj šešir i ode.
Jedno četvrt sata poslije toga zadnja sala kavane Musain bila je prazna. Svi prijatelji A. B. C.-a bili su otišli, svaki na svoju stranu, na svoj posao. Enjolras, koji je sebi bio zadržao Cougourde, izađe posljednji. Oni iz Cougourde d'Aixa koji su bili u Parizu skupljali su se tada na ravnici Issy, u napuštenim talionicama, tako mnogobrojnim na ovoj strani Pariza.
Enjolras, idući k mjestu sastanka, razgledao je u glavi situaciju. Ozbiljnost događaja bila je očevidna. Kada se činjenice, predznaci neke društvene skrivene bolesti, teško pokrenu, najmanja komplikacija ih zaustavi i zamrsi. Pojava iz koje proizlaze rušenja i ponovna rađanja. Enjolras je nazirao neko sjajno izdizanje pod mračnim skutovima budućnosti. Tko zna? Možda se približava čas. Narod koji je opet oteo svoja prava, kako lijep prizor! Revolucija koja veličanstveno uzima Francusku i kaže svijetu: Nastavit će se sutra! Enjolras je bio zadovoljan. Peć je grijala. U ovom času postojala je u Parizu jedna barutom posuta linija. On je u mislima s filozofskom i prodirnom rječitošću Combeferrea sastavljao kozmopolitsko oduševljenje Feuillya, duh Courfeyraca, smijeh Bahorela, melankoliju Jeana Prouvairea, Jolyjevo znanje, Bossuetov sarkazam, sve je to on u duhu sastavljao u neku vrstu električnih iskara, koje u isto vrijeme daju svuda pomalo vatre. Svi su na poslu. Nesumnjivo je da će rezultat odgovarati uloženom trudu. To je dobro. Povodom toga sjeti se Grantairea. – Hm! – reče on. – Vrata du Maine će me samo malo skrenuti s puta. Da skočim do Richefeua? Hajde da vidimo što radi Grantaire i na čemu je! Jedan sat je upravo odbijao na tornju Vaugirard, kada je Enjolras stigao u pušionicu Richefeua. Gurne vrata, uđe, skrsti ruke, pusti da se zalupe vrata, koja ga lupiše po ramenima, i zagleda se u dvoranu punu stolova, ljudi i dima.
Jedan glas odjekivao je u ovoj magli, živo prekidan drugim glasom. To je Grantaire govorio sa svojim protivnikom. Grantaire je sjedio preko stola jedne druge ličnosti. Stol je bio načič-
kan dominama. Grantaire je udario šakom po stolu i eto što je Enjolras čuo:
– Dvaput šest.
– Četiri.
– Svinja! Nemam više.
– Ti si svršio. Dva.
– Tri.
– Kec.
– Ja mećem.
– Četiri.
– Slabo.
– Sad ti.
– Napravio sam ogromnu pogrešku.
– Dobar si ti.
– Petnaest.
– Još sedam gore.
– To mi čini dvadeset dva. (Sanjareći.) Dvadeset i dva!
– Nisi očekivao dvaput šest! Da sam ga metnuo u početku, to bi promijenilo cijelu igru.
– Dva.
– Kec.
– Kec! E lijepo, pet.
– Nemam.
– Mislim da si ti metao?
– Jesam.
– Prazno.
– Al' te služi sreća! Ah, ti imaš sreće! (Dugo sanjarenje.) Dva.
– Kec.
– Ni pet ni kec. To je glupo od tebe.
– Domino.
– Pasja vjero!
Napomena urednika:
Prijevod Ljube Wiesnera za ovo izdanje nije podvrgnut niti jednom važećem suvremenom hrvatskom pravopisu kako bi se očuvala njegova izvorna autorska, umjetnička i jezična vrijednost iz vremena njegova nastanka. Učinjene su minimalne intervencije u smislu mijenjanja riječi koje su u međuvremenu izgubile ili promijenile značenje te poneka rečenica koja je zbog svoje arhaičnosti iz današnjeg vremena djelovala nerazumljivo.
knjiga prva Nekoliko strana povijesti
Dobro skrojeno
Slabo sašiveno
Luj Filip
Pukotine u temelju
Činjenice od kojih povijest nastaje i koje povijest ne zna
Enjolras i njegovi pomoćnici
knjiga druga Éponine
Ševino polje
Rađanje zločina u tamničkoj zarazi
Čiča Mabeufovo priviđenje
Mariusovo priviđenje
knjiga treća Kuća u Ulici Plumet
Kuća s tajnom
Jean Valjean narodni gardist
Foliis ac frondibus
Promjena ograde
Ruža opaža da je oružje
Bitka počima
Na žalost, žalost i pol
Robijaški lanac
knjiga četvrta Pomoć odozdo može biti pomoć odozgo
Izvana rana, iznutra ozdravljenje
Majka Plutarque nije zbunjena kada treba objasniti
neobičnu pojavu
knjiga peta Konac različit od početka
Kombinacija samoće i vojarne
Cosettin strah
Strah pojačan Tuossaintinim tumačenjem
Srce pod kamenom
Cosette poslije pisma
Starci obično izlaze kao po narudžbi
knjiga šesta Mali Gavroche
Pakosni nestašluk vjetra
Gavroche Mali koristi se Napoleonom Velikim
Peripetije bijega
knjiga sedma Argot
Podrijetlo
Korijeni
Argot koji plače i argot koji se smije
Dvije dužnosti: bdjeti i nadati se
knjiga osma Očaravanja i očajavanja
Puna svjetlost
Vrtoglavica potpune sreće
Početak sjene
Pas trči engleski i laje na argotu
Noćne stvari
Marius postaje toliko stvaran da daje Cosetti svoju
adresu
Staro srce i mlado srce jedno prema drugom
knjiga deveta Kuda li idu?
Jean Valjean
Marius G. Mabeuf
knjiga deseta 5. lipnja 1832.
Površina pitanja
Osnovna pitanja
Pogreb: prilika za ponovno uskrsnuće
Nekadašnja previranja
Originalnost Pariza
knjiga jedanaesta Atom se bratimi s uraganom
Nekoliko objašnjenja o podrijetlu Gavrocheve poezije; utjecaj jednog akademika na tu poeziju
Gavroche na maršu
Pravedna srdžba jednoga brice
Dijete se čudi starcu
Starac
Novaci
knjiga dvanaesta Korint
Povijest Korinta od njegova osnutka
Prethodna veselja
Noć počinje padati na Grantairea
Pokušaj utjehe nad udovom Hucheloup
Pripreme
U očekivanju
Čovjek unovačen u Billettskoj ulici
Nekoliko upitnika o nekom Le Cabucu, koji se možda
nije zvao Le Cabuc
knjiga trinaesta Marius stupa u mrak
Od Ulice Plumet do četvrti Saint-Denis
Pariz iz sovina leta
Krajnja granica
knjiga četrnaesta Veličina očajanja
Zastava – prvi čin
Zastava – drugi čin
Gavrocheu bi bilo bolje da je uzeo Enjolrasovu pušku
Bačvica baruta
Konac stihova Jeana Prouvairea
Agonija smrti poslije agonije života
Gavroche kao točan ocjenjivač daljine
knjiga petnaesta Ulica oklopnika
Brbljava bugačica
Gamen neprijatelj svjetlosti
Dok Cosette i Toussaint spavaju
Ispadi Gavrocheove revnosti
victor hugo
Jadnici — Idila u Ulici Plumet i epopeja u Ulici Saint-Denis
Roman Victora Hugoa Jadnici jedno je od najznačajnijih djela svjetske književnosti te ujedno, unatoč golemu opsegu, i jedan od prvih modernih bestselera. Prepun živopisnih likova i dinamične radnje koja vuče čitatelja na čitanje, roman nudi nezaboravan užitak za sve ljubitelje književnosti, ali i svevremenu mudrost za svakodnevni život. Ovo je epska priča o grešnosti i milosrđu, ljubavi i mržnji, nadi i očaju, a Jean Valjean je svatko od nas u svojoj slomljenosti i potencijalu za nesebičan i svrhovit život. Stoga su Jadnici nezaboravno štivo koje će u vama probuditi mnoštvo emocija i ostaviti neizbrisiv trag.
Nakon godina bježanja i skrivanja, Jean Valjean i Cosette skrasit će se u ugodnoj kući u Ulici Plumet i učinit će im se da su napokon našli zasluženi mir. Cosette će upoznati ljubav, ali sjena njezinih neprijatelja iz djetinjstva još je uvijek dovoljno duga da joj ponovno zaprijeti. Marius će, razočaran u ljubav, postati sudionikom revolucije i završiti na barikadama u Ulici Saint-Denis. A i Jean Valjean odlučit će da ta revolucija ne može proći bez njega. Počet će velika bitka, a kraj će biti neizvjestan...
ISBN 978-953-235-941-1
