Sveti znakovi by VERBUM d.o.o.

Romano Guardini

Sveti znakovi TUMAČENJE KRŠĆANSKIH SIMBOLA I GESTA

Znak križa

Ruka

Klečanje

Stajanje

Hodanje

Udaranje u prsa

Stube

Vrata

Svijeće

Blagoslovljena voda

Plamen

Pepeo

Tamjan

Svjetlost i žar

Kruh i vino

Oltar

Platno

Kalež

Plitica

Blagoslov

Sveti prostor

Zvona

Posvećeno vrijeme

O Božjemu imenu

VERBUM

Romano Guardini SVETI ZNAKOVI

Biblioteka:

Posebna izdanja

90.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Romano Guardini

SVETI ZNAKOVI

VERBUM

Naslov izvornika: Von heiligen Zeichen Prvo izdanje ove knjige objavljeno je u izdanju Dominikanske naklade Istina 1934. godine, a dorađena izdanja u nakladi Verbum 1998. i 2002. Izvršna urednica: Katarina Gugić, mag. theol. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: o. Martin Kirigin OSB Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 246.6 GUARDINI, Romano Sveti znakovi / Romano Guardini ; <prijevod Martin Kirigin>. - Split : Verbum, 2014. - (Biblioteka Posebna izdanja / Verbum ; 90) Prijevod djela: Von heligen Zeichen. ISBN 978-953-235-393-8 I. Simbolika -- Katolička liturgija II. Liturgija -- Simbolika 150913065

ZNAK KRIŽA

ZNAK KRIŽA Križaj se, ali se križaj pravilno. Nije ti to prikraćena, površna kretnja kao da ne znaš što znači. Ne, pravilan je to znak, polako napravljen, velik, od čela do prsiju, od jednoga ramena do drugoga. Osjećaš li kako te svega obuzima? Saberi se, sav, sve svoje misli i sva svoja čuvstva u tu kretnju. Misli kako ide od čela do prsiju, od ramena do ramena. Onda je osjećaš: svega te obuhvaća, tijelo i dušu; ujedinjuje te, blagoslivlja te, posvećuje te. Zašto? Jer je znak svemira, znak otkupljenja. Na križu je naš Gospodin otkupio sve ljude. Po križu posvećuje svakoga čovjeka, svega, do posljednje niti njegova bića. Radi toga se križamo prije molitve da nas križ uredi i sabere, da nam misli, srce i volju uroni u Boga. Križamo se poslije molitve da ostane u nama što nam je Bog darovao. Križamo se u napasti da nas jača. U nesreći da nas čuva. Kod blagoslova da u svoju dušu primimo svu puninu Božjega života, da taj u njoj sve oplodi i posveti. 5

SVETI ZNAKOVI

Misli na to uvijek kada se križaš. To je najsvetiji znak što ga imamo. Čini ga pravilno, polagano, nadugo i široko, promišljeno. Tada će obuzeti sve tvoje biće, vanjštinu i nutrinu, tvoje misli i tvoju volju, osjećaje i ćud, svu tvoju djelatnost. I po njemu će se sve označiti, obilježiti, posvetiti u moći Kristovoj, u imenu trojednoga Boga.

RUKA

RUKA Čitavo je tijelo oruđe i izraz duše. Ona uopće nije u tijelu tako kao što je čovjek u kući, već ona stanuje i djeluje u svakomu njegovu udu i svakoj njegovoj žilici. Ona govori iz svake crte i oblika i pokreta svojega tijela. Na poseban su pak način oruđe i ogledalo duše lice i ruke. Što se tiče lica, stvar je u prvi mah jasna. Ali promotri jedanput čovjeka – ili sama sebe – kako se svaki poriv ćudi, veselja, iznenađenja, čežnje javlja na ruci. Ne kaže li često brzi pokret ili lagani trzaj ruke više negoli sama riječ? Zar katkada ne izgleda izgovorena riječ kao previše tvrda napram tihu i punu značenja govoru ruke? Iza lica je ona najduhovniji dio tijela. Sigurna je i jaka kao oruđe za rad, kao oružje za napadaj i obranu, ali i veoma fino izrađena, raščlanjena, gipka i satkana od vrlo osjetljivih živaca. Pravi je to organ kojim može jedan čovjek da dade svoju dušu, a drugi da je primi, jer i to se čini rukom. Ne znači li dočekati tuđu dušu ako tko prihvati pruženu mu desnicu? Svim onim povjerenjem, veseljem, razumijevanjem, trpljenjem, što iz nje 7

SVETI ZNAKOVI

govori? Zato i ne može biti nikako drukčije nego da ruka ima svoju riječ i ondje gdje duša posebno mnogo govori ili sluša, naime pred Bogom, i gdje sama sebe daje i Boga prima, u molitvi. Kada se netko udubi sam u se pa je u svojoj duši sam sa svojim Bogom, tada čvrsto sklopi jednu ruku s drugom, prste prekriži jedne preko drugih. Tim nekako želi nutarnje strujanje, koje bi moglo uteći, prenijeti s jedne ruke na drugu te ga opet obrnuti k sebi, da sve ostane unutra, kod Boga. Skupljanje je to sama sebe; sjenica nad sakrivenim Bogom. Kao da duša hoće tim reći: “Bog je moj i ja sam njegova i mi smo unutra jedno s drugim, sami.” Isto to naprave ruke kada želi provaliti koja nutarnja težnja, zaprepaštenost, žalost. Opet se sklopi ruka s rukom i među njima se bori duša sama sa sobom dok se ne svlada, dok se ne smiri. Ako pak stoji pred Bogom srcem punim poniznosti i strahopočitanja, tada ispružene ruke lagano položi jednu povrh druge. To znači odlučnu sređenost, nutarnje poštovanje. To znači skromno i promišljeno izgovaranje vlastite riječi te pažljivo i ispravno slušanje Božje riječi. Ili opet 8

RUKA

želi čovjek na taj način izručiti i predati kao svezane ruke, kojima se inače branimo, u Božje ruke. Dogodi se pak da se duša pred Bogom posve rastvori, veselo mu kličući ili zahvaljujući. Tada su joj, kao na orguljama, svi registri rastvoreni te nutarnja punina želi provaliti van. Ili se čovjeku u srcu probudi čeznuće te vapi. Onda rastvori i ruke te ih digne u široku plohu, da se strujanje duše slobodno razlije te da se sva duša može ispuniti onim za čime teži. Konačno se može dogoditi da se čovjek sabere sa svim što jest i što ima pa da se Bogu posve izruči znajući da ionako u njemu sve spada na žrtvu. I zato prekriži ruke na prsima u znak križa. Lijepe i velike nam stvari govori ruka. O njoj kaže Crkva da nam ju je Bog dao da “na njoj nosimo dušu”. Tako ozbiljno ona shvaća taj sveti govor. Ta Bog ga sluša. Ruka govori o nutrini duše. Ali ruka može biti i izražaj nemarnosti, rastresenosti i drugoga zla. Drži zato ruke pravilno, a onda nastoj da se tvoja nutrina doista slaže s tom vanjštinom. O dvoznačnoj smo stvari sada govorili. O tomu se zapravo rado ne raspravlja. Ali zato ćemo se mi tim brižnije i iskrenije držati rečeno9

SVETI ZNAKOVI

ga. Stav i kretanje ruku nije isprazna, namještena igrarija, već je to govor kojim u posvemašnjoj iskrenosti tijelo Bogu priopćuje što duša misli.

KLEČANJE

KLEČANJE Što čini onaj koji se uzoholi? Uspravi se, digne glavu, uzdigne pleća, želi povećati čitav svoj stas. Sve na njemu govori: “Ja sam veći od tebe, ja sam viši nego ti!” Tko je pak skroman, osjeća se malenim, prigne glavu, skloni ramena. “Snizi se”, ponizi se. I to tim dublje čim je veći onaj pred kojim stojiš; čim manje vrijediš u njegovim očima. Gdje pak jasnije spoznamo kako smo maleni nego onda kada stojimo pred Bogom? Veliki Bog, koji je jučer bio kao danas i koji će biti do sto i tisuću godina. On koji napunja svu sobu i svu kuću i sve mjesto i široki svijet i neizmjerni svemir. Pred njim je sve kao prah – sveti Bog, čist, pravedan, beskrajno uzvišen... Kako je velik... A ja tako malen! Tako malen da se s njim ni usporediti ne mogu; da sam pred njim veliko ništa. Tu svakom po sebi dođe da pred njim ne smije stajati ponosito. Čovjek “se ponizi” i svoj stas bi htio smanjiti da ne izgleda tako ohol – i, gle, žrtvuje polovicu svoje visine: čovjek kleči. 11

SVETI ZNAKOVI

Pa ako mu još nije dosta, još se nakloni. Prignut kao da kaže: “Ti si veliki Bog, ja sam ništa!” Kada poklekneš, neka ti to ne bude površna, prazna kretnja. Daj joj dušu! A duša je poklekla u tome da se i u nutrini srce sa strahopočitanjem pokloni Bogu. Kada dakle ulaziš u crkvu ili iz nje izlaziš, kada prolaziš mimo oltara, poklekni duboko do zemlje, polagano, i s tobom neka poklekne sve tvoje biće, koje neka kod toga govori: “O, moj veliki Bože...!” To je poniznost, to je istina koja će svaki put tvojoj duši dobro doći.

STAJANJE

STAJANJE Rekli smo da strahopočitanje pred beskonačnim Bogom zahtijeva pravilan i određen stav. On je tako velik, a mi pred njim tako neznatni da se to uvjerenje i izvana pokazuje: učini nas malenima, baci nas na koljena. Poštovanje se dade i drukčije izraziti. Uzmimo da sjediš, počivaš ili da s nekim razgovaraš. U to ti se primakne neka ugledna osoba. Odmah ustaneš i uspravljen slušaš i odgovoriš. Što to znači? Stajanje znači prije svega sabranost. Umjesto udobna sjedenja zauzmemo određen i oštar stav. Znači da pazimo. U stajanju je nešto napeta, budna. Konačno znači da smo pripravljeni jer tko stoji, može se odmah uputiti i krenuti. Smjesta može izvršiti nalog, započeti posao netom mu naložen. To je druga strana strahopočitanja pred Bogom. U klečanju je bilo naglašeno klanjanje, sabrana smirenost; ovdje pozornost i djelatnost. Takvo poštovanje ima pozoran sluga, opremljen ratnik. Stojimo kada se navješćuje radosna vijest, kod evanđelja u svetoj misi. Stoje kumovi kada 13

SVETI ZNAKOVI

kod krštenja u ime djeteta polažu krsni zavjet vjernosti. I prvopričesnici kada ga obnavljaju. Stoje zaručnici kada obećanjem vjernosti sklapaju bračnu vezu. Tako i još kod nekih čina. I pojedinac će kadikad svoju nutrinu najiskrenije izraziti ako moli stojeći. Prvi su kršćani tako rado činili. Sigurno ti je poznata slika “Orante”, tj. moliteljica iz katakomba: uspravna tijela s ukusno nabranim odijelom i s raširenim rukama. Stoji slobodno, puna vedre sređenosti. Kao da mirno sluša riječ, spremna na radostan posao. Kadikad čovjek ne može klečati; osjeća se kod toga ograničenim, vezanim. Tada mu stajanje dobro dođe, oslobodi ga. Ali samo pravilno stajanje! Na obje noge, bez naslanjanja, uspravnih koljena, nijedno nije nehajno savijeno. Uspravno i odrješito. Iz toga se stava vine molitva, a čovjek je ujedno slobodan, u strahopočitanju i spremnosti.

HODANJE

HODANJE Koliko ih zna hodati? Hodati ne znači žuriti ili trčati, hodanje je mirno kretanje. Nije ni puzanje, već krjepki “naprijed”. Tko hoda, gipko diže nogu, a ne vuče je mlitavo. Neusiljeno je uspravan, ne pognut. Nije nesiguran, već skladno smiren. Nešto je plemenita u pravilnu hodu. Slobodan je, a ipak pun lijepe sređenosti. Lak je i jak, uspravan i sposoban nositi, miran i pun prodorne snage. I prema tomu je li to hod muža i žene, dobiva ta snaga borben ili ljubak značaj; nosi vanjsku težinu ili nutarnji svijet vedre mirnoće. A kako je lijepo hodanje ako se vrši pobožno! Može biti pravo bogoslužje već samo hodanje pred Bogom ako pun poštovanja i promišljeno hodaš po crkvi, po kući najvišega Gospodina, te si na poseban način pod njegovim očima. Ili je opet Božja pratnja, ako npr. stupamo u procesiji – protivno nepristojnu guranju te mlitavu vucaranju i obaziranju na sve strane. Kako li bi svečano bilo kada bismo pratili Gospodina po gradskim ulicama ili preko polja, “njegova vla15

SVETI ZNAKOVI

sništva”, te kada bismo svi stupali s molitvom u srcu: muževi ponosnim korakom, žene materinskim dostojanstvom, djevojke čistom milinom svoje vesele mladosti, mladići obuzdanom snagom... Na taj bi način pokornički i prosni ophod porastao živom molitvom. Hodanje u ophodu moglo bi biti utjelovljena svijest krivice i bijede, kao i svijest prožeta kršćanskim pouzdanjem koje zna i osjeća: kao što je u čovjeku jedna moć nad svim ostalim silama, mirna i odlučna volja, tako je i nad svakom bijedom i nad svakom krivicom jedna vlast, živi Bog. Zar nije hodanje izraz plemenitosti čovječjega bića? Uspravan stas, koji vlada sam sobom, koji nosi sam sebe, miran i stalan, taj ostaje isključivom povlasticom čovjeka. Uspravno hodati znači biti čovjek. Ali mi smo više nego samo ljudi. “Njegov smo čak i rod!” kaže Sveto pismo. Od Boga smo preporođeni na nov život. Krist živi u nama, na posebno tijesan način po oltarskomu sakramentu: njegovo tijelo živi u našemu tijelu, njegova krv kola po našoj krvi. Jer “tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu”, sam je 16

HODANJE

rekao. Krist raste u nama i mi rastemo u njemu, uvijek naprijed, iznutra, skroz naskroz, uzgor, dok ne stignemo “do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove”, “dok se Krist ne oblikuje” u nama te sve naše biće i sva naša djelatnost, “jeli ili pili ili drugo što činili”, rad i odmor, radost i žalost, cijelo naše življenje ne postane Kristovo življenje. Svijest te tajne mogla bi u pravilnu hodanju naći tako veseo, ljepotom i snagom prožet izričaj. Mogla bi biti odsjev ispunjenja zapovijedi: “Mojim hodi putem i neporočan budi.” Ali u priprostoj iskrenosti! Samo iz istine, a ne iz tašte volje, smije proisteći njezina ljepota.

SVETI ZNAKOVI

UDARANJE U PRSA Sveta misa započinje. Svećenik stoji ispred oltarnih stuba. Vjernici mole: “Ispovijedam se, Bogu svemogućemu... da sagriješih vrlo mnogo mišlju, riječju, djelom i propustom: moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh.” I kad god izgovore riječ “grijeh”, udaraju se u prsa. Što znači kada se čovjek udara u prsa? Promotrimo malo tu stvar. Najprije moramo udaranje pravilno vršiti. Ne samo malo pogladiti po odijelu vrhovima prstiju; stisnuta šaka neka udara u prsa. Na starim si slikama možda vidio sv. Jeronima kako kleči u pustinji, maše kamenom u ruci te se udara u prsa. To znači udarati se, a ne nježno gladiti. Udarac mora ići do vrata naše nutrine te ih zatresti. Onda tek osjetimo što znači. Pun života mora biti taj nutarnji svijet, pun svjetla, snage i krjepke djelatnosti. A kako uistinu izgleda unutra? Pred nama se dižu tako ozbiljni zahtjevi, potrebe, pozivi da se odlučimo, a unutra jedva da se što gane. Mnogim smo se grijesima naprtili, a nas kao da se ne tiču. Usred života smo 18

UDARANJE U PRSA

okruženi smrću, a mi na to i ne mislimo. Zato povikne Božji glas: “Probudi se! Pogledaj oko sebe! Osvijesti se! Promijeni mišljenje! Pokoru čini!” Taj se, eto, glas izražava udarcem u prsa. Neka zato prodre u prsa, neka potrese našom nutrinom, da se probudi, progleda, k Bogu obrati. Kada pak duša dođe k sebi, pred očima joj sijevne kako je proigrala ozbiljnost života, kako je prestupala Božje zapovijedi, kako je zanemarivala svoje dužnosti, “moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh”. Sada je uhvaćena u toj krivici i samo jedan put vodi iz nje, naime priznati iskreno: “Griješila sam mislima, riječima i djelima protiv svetoga Boga i protiv općinstva svetih.” Tada prijeđe duša na stranu Boga, opredijeli se za njega protiv sebe same. O sebi misli kako o njoj sudi Bog. Sudi se zbog svoje krivnje te sama sebe kažnjava udaranjem. To dakle znači kada se čovjek udara u prsa: sama sebe budi iz sna. Svoju nutrinu drma da začuje Božji glas. Postavlja se na Božju stranu i sama sebe kažnjava. Spoznaje, dakle, kajanje, obraćenje. Zato se udaraju svećenik i puk kada u pristupnim molitvama ispovijedaju svoje grijehe. 19

SVETI ZNAKOVI

Isto činimo kada nam prije pričesti svećenik pokaže tijelo Gospodnje te govorimo: “Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj.” I kada se u litanijama priznajemo grješnicima te kažemo: “Mi grješnici, tebe molimo, usliši nas!” A značenje je toga udaranja oslabilo. Tako se udaraju vjernici u prsa kada se kod pretvorbe dižu hostija i kalež. I kada se kod anđeoskoga pozdrava rekne: “I Riječ je tijelom postala.” Ali tu se je pravo značenje već izgubilo pa je udaranje u prsa samo općenit izraz strahopočitanja i poniznosti. Morala bi mu pak ostati stroga ozbiljnost kao znaku poziva k osviještenju sama sebe i kao vlastito kažnjavanje raskajana srca.

O BOŽJEMU IMENU

SADRŽAJ ZNAK KRIŽA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 RUKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 KLEČANJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 STAJANJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 HODANJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 UDARANJE U PRSA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 STUBE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 VRATA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24 SVIJEĆE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 BLAGOSLOVLJENA VODA . . . . . . . . . . . . . . . . . 30 PLAMEN . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33 PEPEO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36 TAMJAN . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38 SVJETLOST I ŽAR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40 KRUH I VINO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43 OLTAR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 PLATNO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49 KALEŽ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52 PLITICA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54 BLAGOSLOV . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56 SVETI PROSTOR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 ZVONA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61 POSVEĆENO VRIJEME . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64 O BOŽJEMU IMENU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71 79

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u listopadu 2014.

Mnogi kršćani ne poznaju simboliku i radnje kojima su prožeti vjerski obredi, ili ih doživljavaju na površan i formalan način. Koji unutarnji stav izražavamo znakom križa, stajanjem, klečanjem? Na koji način svijeće, tamjan, crkvena zvona itd. oblikuju i uokviruju našu vjerničku svakodnevicu? Što to znači da se Isus uprisutnjuje pod jednostavnim prilikama kruha i vina? U svojemu iznimno popularnu djelu Sveti znakovi Romano Guardini tumači temeljne radnje, znakove i simbole kršćanskoga života otkrivajući nam njihovu ljepotu i bogatstvo. Osim što nudi temeljne informacije i spoznaje potrebne svakom kršćaninu, ovaj bezvremeni duhovni klasik napisan je s neskrivenim religioznim zanosom i ljepotom izričaja koji ga čine vrlo privlačnim za čitanje i pogodnim za meditaciju. Romano Guardini (1885.–1968.) jedna je od najznačajnijih osobnosti europske vjerske i kulturne povijesti 20. stoljeća. Talijan podrijetlom, život je proveo u Njemačkoj gdje je predavao na sveučilištima u Bonnu, Berlinu, Tübingenu i Münchenu. Njegova su djela postala pravi duhovni klasici, iznimno čitani i prevedeni na brojne svjetske jezike. U izdanju Verbuma objavljene su njegove knjige Razmatranja o svetoj misi i Konac novoga vijeka.

ISBN 978-953-235-393-8

VERBUM 28 kn

9 789532 353938