Ljudima prijatelj 2 2013

1

ISSN 1331- 6354 Cijena: 10 kn GODINA XLII, Broj 2 (160) – Srpanj

4 7 9 12 14 16

18 19

21

21 21 22 25 26 27 27 28 30 31 33 33 35 36 36 38 40 41 42

2

Što znači „vjerovati“ ? Što znači vjerovati danas?

Smrt kulture - Mario Vargas Llosa Terorizam sekularizma Mogućnost sudara muškofobija i ženskofobija Osijeku proslavila nebeskog zaštitnika Leopoldovo 2013.

Kardinal Puljić na leopoldovo u Maglajskom svetištu Karakašica: Proslava sv. Leopolda B. Mandića i blagoslov kipa Samostan i župa sv. Leopolda Bogdana Mandića

Zagreb - Dubrava „Leopoldovo” 2013 Grabovine Leopoldovo kod dubrovačkih kapucina Moj život s Gospodinom!

Teško je voljeti neprijatelje, ali to od nas traži Isus!

Pomozi nama, Leopode sveti O patnji („Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”) (Mt 27,46).

Kult tjelesne ljepote Dostojanstvo ženi daruje Isus Dekristijanizam Sveti Toma Akvinski pjesnik vazma Dobro se dobrim vraća ili...?

Završen projekt „Mladi i vjera ususret EU“ Todd Aglialoro - Iluzija o slobodi Cijenjeni urednici „Ljudima prijatelj“ Otmica dvojice nadbiskupa SVEĆENIČKO REĐENJE NAŠEG KAPUCINA fra MIJE ŠARČEVIĆA

GLASNIK SVETOG LEOPOLDA MANDIĆA

Časopis za vjersku kulturu i informaciju God. XLII (160) – Br. 2/2013.

ISSN 1331- 6354 List sv. Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 1. veljače 1971.

Izdavač: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda Mandića Glavni urednik: fra Goran Rukavina Školska 39, 44415 Topusko tel: 044/885 951 goran.rukavina@zg.t-com.hr, fr.goran.rukavina@gmail.com Grafički urednik: Vjeran Grabant vjerangrabant@gmail.com Stalni suradnici: fra Ante Kukavica, fra Juro Šimić, fra Mirko Kemiveš, fra Bono Zvonimir Šagi, fra Nedjeljko Golubar, fra Nikola Bašnec, fra Stanko Dodik, fra Nikola Stanislav Novak, fra Stjepan Novoselec, fra Josip Grivić, fra Josip Patrčević ,fra Ivan Markanović, fra Anto Barišić, Jelena Grabant, Dubravka Rovičanac, Mira Šincek, Mladenko Spahija, Vinko Đotlo Vanjski suradnici: Anika Sačić, Marija Takać, Ivica Raguž, Barica Ivanović, Štefica Pokorny, Nevenka Špoljarić, s. Marija od Presvetog Srca, Berislav Njegovec, Maksimilian Peč Administraciju vodi: Ružica Dumančić, 31000 Osijek, Kapucinska 41 mob. 091/ 601 3802 tel 031/ 20 11 83 e-mail: centarleopold@gmail.com Tisak: „MIT studio” OSIJEK Godišnja pretplata 40 kn; za države Europe 13 eura; za Kanadu i USA: 15 USD; za Australiju 20 AUD NAZIV: Centar „Leopold Mandić”, 31000 Osijek, Kapucinska 41; žiro račun 2340009-1100209229; devizni račun 703000-1282800-760985 putem Privredne banke Zagreb, SWIFT (BIC): PBZGHR2X IBAN: HR71 2340 0091 1002 0922 9 P. J. 12, OSIJEK

Riječ urednika Dragi čitatelji,

započeli smo razdoblje odmora, ali i promišljanja svega onoga što je iza nas. Putovali smo raznim putovima i težili za stvarima koje su se prošlih tjedana obistinile. Jedan poznati svjetski pisac ovako govori: „Poraženi su oni koji se ne slome. Kada smo poraženi, gubimo bitku ili rat. Ali kad se slomimo, više se ne možemo boriti. Poraženi smo kada ne uspijemo postići nešto što smo jako željeli. A kad se slomimo, više ne možemo ni sanjati. Naše geslo postaje ‘nemoj ni za čim težiti i nikada nećeš patiti’“. Jedna od takvih težnji bila je ulazak u Europsku uniju čiji smo postali član. Hoće li silna težnja postati članom biti pretvorena u patnju ili će ostati ona težnja zbog koje patimo jer se zbog raznih okolnosti ne može ostvariti, budemo vidjeli. Tu su bile i ostale raznolike teme koje su podizale tenzije: Zdravstveni odgoj, ona U ime obitelji itd. Mnoge su riječi izrečene i učinjena mnoga (ne)djela. U takvim situacijama bi možda bilo dobro uvijek iznova pročitati i razmišljati nad Isusovim riječima iz Matejeva evanđelja 7,6.12-14. Sada kada imamo priliku malo stati na loptu te ohladiti glave, možda bi više trebali svoje oči podići k Bogu i Njega zamoliti da nam pomogne u traženju odgovora na neka pitanja. Vrijeme ne možemo vratiti, ali možemo krenuti dalje.

O aktualnim pitanjima možete čitati u drugom ovogodišnjem broju našega Glasnika. Prije nešto manje od dva mjeseca slavili smo i blagdan našega zaštitnika sv. Leopolda koji je između ostaloga rekao: „Gospodin je dušama dao različite darove pa stoga ne možemo od svih tražiti jednaku savršenost. Pred njim možda ima veću zaslugu onaj koji je primio malo darova i s velikim naporom čini malo dobra nego onaj koji je mnogo primio i čini veće dobro, ali s manje truda“. Njegove riječi mogu biti poticaj svim „običnim“ ljudima da još jače prigrle Božju riječ, ugrađuju je u svoj život te neovisno o svim događanjima unutar određenih scenografija onih „ne-

dodirljivih“, pa i ako misle da imaju malo darova, ali s velikim naporom kroz i u vjeri nastoje izgrađivati ovo naše društvo. Nekada će iskrena molitva krunice učiniti više čuda od nekoliko potpisanih velevažnih „sporazuma“ ili nekolikosatnih ispraznih uvjeravanja i tumačenja. I Godina vjere polako se bliži kraju. Mnogo toga imali smo prilike čuti i pročitati.

No, koliko li smo se osobno promijenili ili vjeru utkali u svoj život, zna svatko ponaosob. I tu možemo citirati svetog Leopolda: „Jedino je Bog začetnik čudesa. Tu čovjek ništa ne može“. Mnogi su i od Godine vjere očekivali čuda, ali čovjek je smo čovjek. Neka naš put kroz ove ljetne dane ne zastane već molimo za snagu Duha Svetoga i molimo za dar vjere.

Zahvaljujem svim čitateljima na molitvi kao i svim našim dobrotvorima bez čije pomoći naš Centar sv.

Leopolda Mandića u Osijeku ne bi mogao biti vjerni promicatelj našega velikog zaštitnika. Hvala i svim suradnicima koji rado svojim prilozima sudjeluju u izdanju „Ljudima prijatelj“. Sve potičem i na daljnju suradnju. Tema jesenskog broja (rujan) je „Vjera i EU“ kroz iskustvo vjere u našem narodu. Već sada molim sve suradnike za promišljanja na tu temu.

Svima želim ugodan odmor. Neka nas sve prati zagovor sv. Leopolda Bogdana Mandića.

. . .

glavni urednik

Poštovani, molim vas da svoje priloge za rujanski broj pošaljete najkasnije do 1. rujna ove godine elektronskom poštom glavnom uredniku.

Potičem sve čitatelje da na adresu poštom ili elektronskim putem šaljete svoje zahvale, svjedočanstva i milosti koje ste zadobili po zagovoru sv. Leopolda.

3

Što znači „vjerovati“ ?

U Godini vjere nitko ne može zaobići, a da sebi ne postavi pitanje: Što znači „vjerovati“?

Ono predstavlja za svakoga vjernika istinsko zalaganje u „ponovnom preispitivanju sadržaja vjere koju ispovijeda, slavi, živi i za koju moli. Uključuje i razmišljanje o samom činu po kojemu netko vjeruje“. Sveto Pismo osvjetljuje duboki smisao ljudskog vjerovanja. Predlažući cijeloj Crkvi slavljenje Godine posvećene vjeri, (od 11. listopada 2012. do 24. studenoga 2013.) Benedikt XVI je izrazio navještaj i poziv samom vremenu: „Želimo da Godina vjere probudi u svakom vjerniku težnju za ispovijedanjem vjere u punini i s obnovljenim žarom, uvjerenjem, pouzda-

njem i nadom. Ponovno otkriti sadržaje vjere koju ispovijedamo, slavimo, živimo i za koju molimo, kako naglašava Papa u svojoj Enciklici „Vrata vjere“.

Papa ističe zauzetost kršćana u toj godini, da ponovno otkrijemo elemente koji su činjenično bitni i formalno vlastiti vjeri. Započinjemo tijek „otkrića“ s razmišljanjem o „činu“ s kojim čovjek pristaje cijelim svojim bićem uz objavu Boga po Isusu Kristu.

Potpuno svjesni svoje nemogućnosti da ovdje iznesemo iscrpan govor o toj temi, ograničit ćemo se na shvatljiv i dostupan način glavnih karakteristika koje sačinjavaju čin vjere. Pitanje koje nas vodi ovom produbljenju je ono neposredno i nezaobilazno: Što je vjera? Što znači „vjerovati“ s kršćanskog gledišta? U svakodnevnom govoru, glagol „vjerovati“ upotrebljava se prije svega na subjektivan način izražavanja nekog mišljenja. Na primjer: „vjerujem da će sutra padati kiša“ ova rečenica, u nedostatku sigurnosti, zadržava manje-više vjerojatnim određeno stanje. Na drugom mjestu taj glagol može izraziti, da je istinito ono što drugi govori: „Vjerujem ti“ pa uključuje odnos osobnog povjerenja između onoga tko govori i onoga tko sluša. U svagdanjem iskustvu, dakle, izranjaju dvije nijanse u upotrebi glagola vjerovati: „vjerovati da“ i vjerovati u nešto ili nečemu. Sveto Pismo, iako se služi jasnim izrazima, bilo u židovskom kao i u grčkom jeziku, razlikuju se po različitosti značenja, ali ako se uzimaju zajedno, dopuštaju prihvaćanje globalnog smisla „vjerovati“.

U STAROM ZAVJETU

Stari Zavjet najviše voli korijen ‘aman, koji se prevodi na hrvatski s „biti čvrst“, „postojan“ „siguran“. S ovim izrazom su povezani drugi glagoli koji ga pojašnjavaju, kao „uteči se“, „naći zaštitu“, „povjeriti se“, „nadati se“, „očekivati“. Dakle, „vjerovati“ za Stari Zavjet je čin s kojim čovjek spoznaje Boga u njegovom konkretnom povijesnom postupanju, priznaje istinitost njegove riječi i njegova obećanja i Njemu se izručuje u posvemašnjoj poslušnosti, znajući da je Bog Izraelaca, vjeran Bog. Ne jednostavno neki teoretski čin, koliko prije svega temeljno ponašanje pouzdanja i sigur4

nosti, koja obavezuje vjernika u cijelom njegovom življenju. Za Stari Zavjet, kao i za čitavu biblijsku tradiciju, najljepši primjer vjere ponuđen je zgodama i nezgodama patrijarha Abrahama, i na poseban način u trima njegovim unutarnjim spremnostima: u potpunom pouzdanju u Božja obećanja, u poslušnosti njegovoj riječi i zapovijedi koju mu je uputio; u prepoznavanju Boga u događajima svoga života (usp. Post 15, 1-21; Rim 4, 18-25). Važno je osim toga, imati u vidu, da u Starom Zavjetu postoji duboka veza između teme o vjeri i ono jednako temeljno, veza Saveza (usp. Izlazak 24). U starozavjetnom savezu su dva subjekta: s jedne strane Gospodin Bog koji se zauzima u povijesti za Izraelce, a s druge strane, izabrani narod, koji prihvaća Gospodina Boga za vlastito i jedino Božanstvo, te sebe čini, vjerskom, društvenom, političkom i kulturnom zajednicom.

Budući da je savez povijesni događaj, biblijska vjera, ne može se ne obazirati na povijest i na svoj tipičan pokret u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Da to kažemo na jednostavniji način: vjera doprinosi prepoznavanju velikih djela koja je Bog činio u prošlosti. U sadašnjosti je to vjernost savezu koja uključuje poslušnost i strah Gospodnji. A za budućnost je pouzdanje i nada u potpuno dovršenje Božjih obećanja. U svakom slučaju, za kršćane je to određeno, na konačni način po Isusu iz Nazareta: povijest prošlosti, sadašnjosti i budućnosti zadobiva svjetlo i svoje puno značenje, polazeći od osobe Isusa Krista i po njegovim djelima.

U NOVOM ZAVJETU

Novi Zavjet iznova produbljuje različite oblike koji postoje u Starom Zavjetu, ali ipak, polazeći iz jedne drukčije perspektive: imajući u vidu prije svega događaj utjelovljenja Sina Božjega. Grčki glagoli koji se upotrebljavaju (pistis i pisteuein) pojavljuju se mnogo puta, oko 240 puta. To jasno pokazuje vrijednost koju tematika vjere preuzima u Novom Savezu. Uz naglašavanje vlastitosti pojedinih svetih autora, „vjerovati“ odgovara prije svega onome, prihvaćati propovijedanje Isusa iz Nazareta (usp. Dj 2, 14-36; 8, 5-35; 10, 34_43; 13, 16-41).U sinoptičkim Evanđeljima (Matej, Marko i Luka) „vjera“ pokazuje pouzdanje koje učenik ima u sučeljavanjima sa svojim Učiteljem. Vjera postaje činom po kojemu se izručujemo u potpunosti Bogu i njegovoj riječi, odlučno mijenjajući način života (usp. Mk 1,14-20; Mt 9, 9-13). Zato, tko prihvaća Gospodina biva jednostavno nazivan „vjernikom“. Za sinoptike, druga određujuća točka, očekivanje Izraela je završeno, i znakovi koje Isus čini očituju , da je Kraljevstvo 5

Božje konačno stiglo među ljude. Vrijeme ispunjenja zahtijeva, zato, konačni izbor, ma kakvagod bila sudbina, koju taj izbor donosi (usp. Mk 10,38-40; Lk 9,23-24). Evanđelist Ivan predlaže podrobnije razmišljanje u vezi s temom vjere kroz dvočlani izraz „vjerovati“ i „upoznati“ (Iv 14; 17, 20-31). Ova dva glagola su srodna u značenju, katkada čak međusobno zamjenjivi. „Upoznati“ ukazuje na jasniju vjeru, ne u smislu veće intelektualne uočljivosti, nego u shvaćanju vlastitoga života, koji se otvara novosti koju donosi Isusovo Evanđelje (usp. Iv 6,69; 10, 14, 38). Radi se, dakle, o jednom obliku poznavanja koje stvara zajedništvo između čovjeka i Boga. Ukratko, za Ivana vjera otvara poznavanje i inteligenciju uvijek većom, i jedno privrženije zajedništvo s tako poznatom osobom (Isus, Bog) sve do sjedinjenja u ljubavi. U misli Pavla apostola razmišljanje o vjeri stječe jedno naknadno razmišljanje osebujnosti, ukoliko izražava posljedice u životu čovjeka, spasenjske tajne smrti i uskrsnuća Kristova (usp. Rim 8,1-11). Vjera, dakako, prema Pavlu definira osobni identitet kršćana. To je dinamička stvarnost, koja započinje krštenjem, i čini čovjeka opravdanim tj. spašenim (usp. Rim 3,21-26). Ipak, taj dinamizam spasenja je proces koji traje čitav život i treba dovesti vjernika da postane i bude sve snažnije sjedinjen i sličan svome Gospodinu. Vjera zatim, ima univerzalnu dimenziju: nitko nije izuzeti, svi su pozvani na spasenje po činu vjere (usp. Gal 3,26-29), Konačno, vjera ima za svoj subjekt čitavu zajednicu vjernika.

Crkva je ona koja vjeruje i izražava svoju vjeru u različitim djelovanjima, koja obuhvaćaju cjelokupnost povezanosti s Bogom, počevši od svjedočenja do liturgijskog bogoštovlja (usp. Ef 1,3-14; Kol 1,13-23).

Sveti Pavao dakle, prihvaća osebujnost kršćanske vjere, polazeći od ovih činjenica: usredotočenja na vazmeni događaj koji je poznat, jer postoje neposredni svjedoci muke, smrti i uskrsnuća Gospodina Isusa; i, da je uskrsni događaj prenijet, po navještaju kršćanske zajednice, koja ga čini očitim u vlastitom životu i u misijskoj djelatnosti (usp. 1 Kor 15,1-19).

Ova promatranja o Novom Zavjetu poprimaju veću vrijednost i dovode do potpunog sagledavanja vjere, ako su obogaćena promišljanjem Isusova ponašanja u njegovu odnosu s Ocem. S jedne strane treba priznati da novozavjetni koraci otkrivaju poteškoće u opisivanju b vjedinstvenog odnosa Isusa s Bogom, njegovim Ocem. S druge strane, različiti odlomci koji izranjaju, usmjeruju, da se vide u njemu ponašanja koja oblikuju vjeru. Potpuna poslušnost Ocu (usp. Iv 6,38); pouzdanje i posvemašnje izručenje Bogu sve do smrti s punom svijesti da ga Otac ljubi 6

i da ga neće napustiti u stanju smrti (usp. Mk 8,31; Iv 5,26); izražena ustrajnost, od početka do kraja, da se ostvari Očeva volja (usp. Iv 6,57), i u ne nametanju sama sebe, nego u svemu prepuštanje, da se Otac pokazuje na djelu i proslavlja u svemu (usp. Lk 18, 19). Ovo Novi Zavjet osvjetljava u vezi s Isusovim povijesnim ponašanjem. U tom vidu moguće je prihvatiti smisao poruke poslanice Hebrejima, gdje se govori o Isusu kao „začetniku“ i „dovršitelju vjere“ (Heb 12,2). On je u početku svakog očitovanja vjere, jer je životna točka susreta između Boga i čovječanstva u ostvarivanju novoga Saveza. U isto vrijeme je također onaj, koji pokazuje njegovo potpuno ispunjenje, jer utjelovljuje ono, što Bog očekuje od istinske vjere: u potpunoj i bez interesnoj ljubavi, koja se iskazuje drugome u potpunoj vjernosti.

U zaključku, prema Svetom Pismu, vjera je poseban oblik spoznaje. Ona se izražava u konkretnom ponašanju koje obuhvaća prihvaćanje, gledanje, slušanje i poslušnost. Obuhvaća, tj. jedan osobni dodir s Bogom. Biblijsko vjerovanje je posve osobni čin u kojemu je osoba obuhvaćena na cjelovit i potpuni način: inteligencija, volja, shvaćanje sebe i odluka.

Što znači vjerovati danas?

D

raga braćo i sestre, prošle sam srijede, početkom Godine vjere, započeo s novim nizom kateheza o vjeri. Danas želim zajedno s vama razmišljati o temeljnom pitanju: što je vjera?

Ima li vjera još smisla u svijetu u kojem su znanost i tehnologija otvorili vidike koji su još donedavno bili nezamislivi? Što znači vjerovati danas? U našem je dobu nužan ponovni odgoj u vjeri, koji će zacijelo obuhvaćati poznavanje njezinih istina i spasenjskih događaja, ali koji će prije svega proizlaziti iz pravog susreta s Bogom u Isusu Kristu, iz ljubavi prema njemu, iz stavljanja pouzdanja u njega, tako da cio život bude njime obuhvaćen.

Danas se, zajedno s mnogim znacima dobra, oko nas širi određena duhovna pustinja. Ponekad kao da imamo osjećaj, sudeći prema određenim zbivanjima o kojima svakodnevno slušamo, da svijet ne ide prema izgrađivanju jedne zajednice koja će biti više bratska i miroljubivija; same ideje napretka i blagostanja pokazuju također svoje sjene. Usprkos veličini znanstvenih otkrića i tehnoloških uspjeha današnji čovjek nije postao slobodniji, čovječniji; ostali su toliki oblici izrabljivanja, manipulacije, nasilja, ugnjetavanja, nepravde… Nadalje, određena vrsta kulture navikla je ljude samo kretati se unutar horizonta stvari, onoga što je izvedivo, vjerovati samo u ono što se vidi i dotiče vlastitim rukama. S druge strane, međutim, raste također broj onih koji se osjećaju dezorijentiranima i, u svom traženju da se izdignu iznad isključivo horizontalne vizije stvarnosti, spremni su u sve povjerovati pa i u ono što se kosi sa čovještvom. U tome kontekstu ponovno se javljaju neka temeljna pitanja, koja su mnogo konkretnija no što se to čini na prvi pogled: kojeg smisla ima živjeti? Ima li budućnosti za čovjeka, za nas i za nove naraštaje? Kako usmjeriti naše slobodne izbore da naš život ima dobar i sretan ishod? Što nas čeka kada prijeđemo prag smrti?

Iz tih nezaobilaznih pitanja zorno se vidi kako svijet planiranja, točnog računanja i eksperimentiranja, riječju znanstveno znanje, iako važno za čovjeka, samo nije dovoljno. Trebamo ne samo materijalni kruh, nego nam je potrebna i ljubav, smisao i nada, siguran temelj, čvrsto tlo pod nogama koje nam pomaže živjeti s autentičnim smislom također u krizi, u tami, u svakodnevnim teškoćama i problemima.

A vjera nam daje upravo to: to je povjerljivo pouzdanje u jednog „Ti”, koji je Bog, koji mi daje jednu drukčiju sigurnost, koja nije ništa manje pouzdana od one koju mi daje točan izračun ili znanost. Vjera nije puki čovjekov pristanak uz pojedine istine o Bogu; to je čin kojim slobodno stavljam svoje pouzdanje u Boga koji je Otac i koji me ljubi; to je prianjanje uz jedan „Ti” koji mi daje nadu i pouzdanje.

Sigurno da to prianjanje uz Boga nije lišeno sadržaja: njime smo svjesni da nam se sam Bog pokazao u Kristu, dao je vidjeti svoje lice i postao stvarno blizak svakome od nas. Štoviše, Bog je objavio da je njegova ljubav prema čovjeku, prema svakom od nas, neizmjerna: na križu, Isus iz Nazareta, Sin Božji koji je postao čovjekom, na jasniji nam način pokazuje dokle seže ta ljubav, do darivanja samoga sebe, do potpune žrtve. Otajstvom smrti i uskrsnuća Kristova, Bog se spušta sve do našeg čovještva da ga ponovno vrati sebi, da ga uzdigne u svoje visine. Vjera znači vjerovati u tu Božju ljubav koja se ne umanjuje pred čovjekovim opakošću, pred zlom i smrću, već je kadra preobraziti svaki oblik ropstva, dajući mogućnost spasenja. Imati vjere, dakle, znači susresti taj «Ti», Boga, koji mi pomaže i daje mi obećanje neuništive ljubavi koja ne samo da teži vječnosti, već je i daje; imati vjere znači pouzdati se u Boga poput djeteta, koje dobro zna da se unatoč svim teškoćama, svim problemima može osjećati sigurnim u krilu svoje majke. A ta mogućnost spasenja po vjeri je dar koji Bog daje svim ljudima.

Mislim da bismo morali – u svom svakodnevnom životu, označenom često dramatičnim problemima i situacijama – češće razmišljati o činjenici da vjerovati na kršćanski način znači to predanje s povjerenjem dubokom smislu koji drži mene i svijet, onom smislu kojeg ne možemo mi sami sebi dati, već samo primiti kao dar, i koji je temelj na kojem možemo živjeti bez straha. A tu oslobađajuću i umirujuću sigurnost vjere moramo biti kadri naviještati riječju i pokazivati je svojim kršćanskim životom.

Oko nas, međutim, vidimo svakoga dana kako su mnogi ravnodušni ili odbijaju primiti taj navještaj.

Na kraju Markova Evanđelja, Isus kaže: „Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se” (Mk 16, 16). Želim vas pozvati da razmišljate o tome. Vjera u djelovanje Duha Svetoga mora 7

nas uvijek poticati na to da pođemo naviještati evanđelje, na odvažno svjedočenje vjere; ali, osim mogućnosti pozitivnog odgovora na dar vjere, postoji također opasnost odbacivanja evanđelja, neprihvaćanja životvornog susreta s Bogom. Već je sveti Augustin pokrenuo to pitanje u jednom svom komentaru na prispodobu o sijaču: „Mi govorimo – govorio je Augustin –, bacamo sjeme, širimo sjeme posvuda. Ima onih koji preziru, koji će koriti, koji se izruguju. Ako se takvih plašimo, nemamo više što sijati i na dan žetve ostat ćemo bez uroda. Neka stoga dođe sjeme dobrog tla” (Discorsi sulla disciplina cristiana, 13,14: PL 40, 677-678). Odbacivanje nas, dakle, ne smije obeshrabriti. Kao kršćani mi smo svjedočanstvo toga plodnog tla: naša vjera, usprkos našim ograničenjima, pokazuje da postoji dobro tlo, gdje sjeme Božje riječi daje obilne plodove pravednosti, mira i ljubavi, novog čovječanstva, spasenja. I čitava povijest Crkve, sa svim problemima, pokazuje da postoji dobro tlo, da postoji dobro sjeme, i donosi plod.

No zapitajmo se: odakle čovjek crpi tu otvorenost srca i uma da uzvjeruje u Boga koji se učinio vidljivim u Isusu Kristu umrlom i uskrslom, da prihvati njegovo spasenja, tako da mu On i njegovo evanđelje budu vodilja i svjetlo života? Odgovor glasi: možemo vjerovati u Boga jer nam se on približava i dotiče nas, jer nas Duh Sveti, dar Uskrsloga, osposobljava da prihvatimo živog Boga. Vjera je dakle prije svega 8

vrhunaravni dar, Božji dar. U dogmatskoj konstituciji Drugog vatikanskog koncila o božanskoj objavi Dei Verbum kaže se slijedeće: „A da se uzvjeruje, potrebna je Božja milost koja predusreće i potpomaže te unutarnja pomoć Duha Svetoga, koji srce treba pokrenuti i obratiti ga k Bogu, otvoriti oči uma te svima dati ‘ugodnost pristanka i vjerovanja istini’”. U temelju našega puta vjere je krštenje, sakrament koji nam daje Duha Svetoga, po kojem postajemo Božja djeca u Kristu i koji označava ulazak u zajednicu vjere, u Crkvu: ne vjerujemo sami od sebe, bez predusretljive milosti Duha Svetoga; i ne vjerujemo sami, već zajedno s braćom. Od krštenja nadalje svaki je vjernik pozvan ponovno živjeti i prisvojiti tu ispovijest vjere, zajedno s braćom.

Vjera je Božji dar, ali je također duboko slobodni i ljudski čin. To se jasno kaže u Katekizmu Katoličke Crkve: „Nemoguće je vjerovati bez milosti i unutarnje pomoći Duha Svetoga. A ipak nije ništa manje istinito, da je vjera izvorno ljudski čin. Ne protivi se slobodi niti čovjekovu razumu, da čovjek povjeruje Bogu i prione uz istine koje je on objavio” . Štoviše, ona iz uključuje i uzdiže, u jednom životnom ulogu koji je poput izbavljenja naše slobode iz okova ropstva: to je jedno izlaženje iz samih sebe, iz vlastitih sigurnosti, iz vlastitih mentalnih shema i pouzdavanje u djelovanje Boga koji nam pokazuje svoj put koji vodi k zadobivanju prave slobode, našeg ljudskog identiteta, prave radosti srca, mira sa svima. Vjerovati znači pouzdati se u potpunoj slobodi i s radošću brižnom Božjem naumu o povijesti, kako je to učinio Abraham, kako je to učinila Marija iz Nazareta. Vjera je dakle pristanak kojim naš um i naše srce kažu svoj „da” Bogu, ispovijedajući da je Isus Gospodin. I taj „da” preobražava život, otvara mu put prema punini smisla, čini ga tako novim, ispunjenim radošću i pouzdanom nadom.

Dragi prijatelji, naše vrijeme traži kršćane koji su privučeni Kristom, koji rastu u vjeri zahvaljujući dobrom poznavanju Svetog Pisma i sakramenata, osobe koje su poput otvorene knjige koja pripovijeda o novom životu u Duhu Svetom, prisutnosti onoga Boga koji nas podupire na našem životnom putu i otvara nas vječnom životu. Hvala!

Smrt kulture - Mario Vargas Llosa

Smrt kulture Mario Vargas Llosa o današnjoj kulturi spektakla

Peruanski književnik Mario Vargas Llosa, koji je 2010. dobio Nobelovu nagradu za književnost, 2012. godine objavio je studiju o današnjoj kulturi pod znakovitim nazivom La civilizacion del espectaculo. Radi se uglavnom o zbirci članaka koje je Llosa objavljivao u madridskim novinama El Pais. Knjiga je prevedena i na njemački jezik, objavila ju je ugledna njemačka nakladna kuća Suhrkamp te je u međuvremenu doživjela već drugo izdanje. Sama ta činjenica pokazuje koliki je golemi interes pobudila Llosova knjiga. I zaista, Llosova su razmatranja tako stilski elegantna, misaono proniciljiva, a da ne spominjemo kako izvrsnu detektiraju svu problematiku današnje kulture, da ih je užitak čitati. Kako smo veći donijeli recenziju intervjua s francuskim filozofom Alainom Badiouom, moći ćemo vidjeti kako se zapravo obojica mislilaca u bitnome slažu glede današnje kulture, bolje rečeno, glede nepostojanja kulture u vladavini sveopće nekulture. Pogledajmo o čemu je riječ.

Naslov knjige, kako i sam autor ističe, aludira na poznati manifest Guy Deborda o «Društvu spektakla», kojim se francuski mislilac okomio na modernu kulturu. Usput rečeno, ovih dana u Francuskoj otvorena je izložba o životu i djelu toga «situacijonističkog» kritičara modernoga društva, koji je nažalost svoj život skončao samoubojstvom. No, vratimo se Llosu. Llos od Deborda posuđuje samo naslov, a svoje misli o kulturi razvija sasvim samostalno.

Radi se zapravo o žestokoj i bespoštednoj kritici moderne kulture. Peruanski književnik vidi u modernoj kulturi zapravo smrt kulture kao takve. Radi se o sljedećem: 1. To je kultura koja se odmakla od riječi. (str. 19., 45.)

Vidjeli smo da sličnu misao zastupa i Alain Badiou, tvrdeći kako je u modernoj umjetnost nestao tekst, zavladali su tijelo i slika. Radi se o tomu da moderna kultura prezire riječ shvaćenu kao ideju, kao svarnost koja transcendira i nadživljuje običnu sadašnjost. Zato se današnja djela kultura, umjetnosti bez

riječi pretvaraju u neku vrstu «keksa, kokica koje se konzumiraju i potom nestaju.» (str. 29.) Moderna kultura zaglupljuje čovjeka, tako što mu ide niz dlaku, donosi mu ono što on želi (str. 26.). A ako se još i cijeni negdašnja visoka kultura, njoj se pristupa snobovski (Badiou je to nazvao «muzejski»), tako što se hrpa turista ide diviti nekim velikim umjetničkim djelima, premda ih uopće ne želi razumjeti, a kamoli aktualizirati u svojemu životu. (str. 27.) Nadalje, više uopće ne postoji kriterij nekoga kulturalnoga, umjetničkoga djela. Svaki kriterij se odmah proglašava elitističkim, ideologijom, nazadnim. Zato danas sve može biti umjetnost, odnosno točniije, kako to peruanski književnik dobro primjećuje, umjetnost i 9

kultura može biti samo ono što tržište određuje, što kontrolira «mafija galerista i umjetničkih agenata.» (str. 61.)

2. U takvoj kulturi ne postoje više intelektualci. Naime, Llosa shvaća intelektualca kao onoga koji kritički promišlja stvarnost, koji nudi jednu drukčiju viziju zbilje, orijentaciju. Kako je danas u cijelosti zavladala kultura spektakla, intelektualci u njoj nemaju šanse. Zato ni ne čudi da se povlače iz javnih medija, a to mjesto zauzimaju nekakvi intelektualci sveznadari, neka vrsta pučkih tribuna, kojima nije stalo do «neke vrjednote ili principa», nego su puki «prodavači samih sebe i egzibicionisti.» (str. 44.)

Još gore, danas mjesto intelektualaca preuzimaju zabavljači, pjevači, pjevačice, naravano samo oni dobro prodavani i tržištem pokriveni, oni koji nam, kad se pojavaljuju u medijima noseći svoje subverzivne majičice i hlačice s «porukom», serviraju svoje «dubokoumne» osvrte na sva zbivanja društva i kulture. To samo svjedoči o bijedi današnje kulture.

3. Intelektulace je također potisnula silna vojska stručnjaka, specijalista. Prema našemu piscu, to nisu ni obrazovane osobe, a ni intelektualci. To su jednodimenzionalne osobe koje poznaju samo svoje područje, svoju znanost, i kojih uopće nije briga za ono što je bit kulture, a to je da promišlja, donosi, čuva sve one vrjednote koje «čine život vrijednim življenja.» (T.S. Eliot) Zato zaključuje Llosa: «Takav jednodimenzionalni čovjek može biti istodobno veliki specijalist i velika neobrazovana osoba, jer ga njegove spoznaje ne povezuju s drugima, već ga zatvaraju u njegovo područje istraživanja.» (str. 71.) Ako pogledamo stanje kulturoloških studija u Hrvatskoj, ali i drugdje u Europi, tada se te studije bave svime samo ne kulturom. Radi se o gomili mnogobrojnih postmodernih književno-kritičkih, žensko-rodnih studija, studija o identitetu (koja ironija, o identitetu neprestance govore oni koji su ili bez identiteta ili protiv njega!) čija je jedina svrha postmoderno razvodnjavanje, destrukcija, dekonstrukcija postojećega. Ne možemo se oteti dojmu da se radi o površnim, banalnim brbljarijama, koje čine isto ono što čini i današnja kultura: zabava, egzibicija, puki spektakl.

4. Kakva kultura, takav sex! Kultura, napose moderna umjetnost je bez riječi, rituala, norme, vrjednote, jadno ponavljanje, oponašanje zbilje, a takav je i seks. Seks se pretvorio u puko zadovoljenje vlastitih potreba, u njemu nema više rituala, igre uloga. Zato je razumljivo da danas seks, umjesto da čovjeka oslo10

bađa od samoće, još ga više gura i zatvara u nju. (str.

52.) Izvukli smo seks iz spavaće sobe, lišili ga svega moralizirajućega, pretvorili ga u neritualno događanje, a time smo ga zapravo sveli na ostale banalne čine, kao što je primjerice vršenje nužde, «vratili ga u kameno doba.» (str. 112.) Jer «bez poštivanja formi, rituala, koji istodobno obogaćuje, produžuje i nadvisuje užitak, spolni čin postaje pukim tjelesnim činom, nagonom naravi u ljudskom organizmu, gdje su muškarac i žena puki instrumenti toga spolnog čina, koji je bez osjećanja i čuvstva.» (str. 119.) Zanimljivo promišljanje, a nas postmoderni teolozi i razne vrste pastoralaca žele lišiti obreda, ritualnoga u vjeri, jer se to tobože protivi slobodnoj, mi bismo rekli, «kulerskoj» duhovnosti. Ni ne čudi da se vjeri dogodilo isto ono što i seksu: erotika je postala pornografija, a vjera (liturgija) puka emocionalizirana zabava koja više ništa ne govori, zapravo u njoj govore napuhani egotripovi. Kako to dobro opet piše Llosa, dakako trebamo uvijek oslobađati seks od određenih pogrješnih predrasuda, ali ga ne smijemo lišiti «forme i rituala koji seks oplemenjuju i civiliziraju.» (str. 120., također str. 133.) Razvidno je da to isto vrijedi i za vjeru!

5. Jako je zanimljiva i još jedna teza o odnosu politike i kulture. Naš pisac tvrdi da je nekad politika uništavala kulturu. Radilo se o politici u totalitarnim sustavima, koja je nastojala kontrolirati kulturu. A danas je obrnuto! Danas kultura ništi kulturu. (str.

136.) Jer, današnja banalna, spektakularna, ljevičarska kultura ništi sve stabilno, vrijednosno, normativno i ritualno u kulturi. Sve se to proglašava nazadnim, primitivnim. I što li onda očekivati od političara ako ne upravo takav kulturalni stav. Mi se čudimo zašto su političari takvi, a današnja diktatorska kultura upravo to i «želi». Kako možemo zapravo očekivati od političara da živi prema nekim vrjednotama, normama, zakonima (str. 153.), kad ih sami kulturolozi nište, dekonstruriraju i proglašavaju smiješnima. Možemo se u cijelosti složiti s Llosom, kultura kvari politiku, kulturolozi, točnije ta vojska «specijalista» ne razlikuje se ni po čemu od današnjih političara koje obični građanin kritizira. Llosa također dobro primjećuje kako je politika počela gubiti na ugledu u onom trentuku kad se dogodio krah religijskoga poretka, dakle onoga poretka koji je upravo imao ulogu posvješćivanja objektivnoga, normativnoga, zakonskoga. Tu prazninu trebala je ispuniti sekularna kultura, ali to se nije dogodilo. I to se ne će nikad dogoditi dokle god kultura «izdaje svoju odgovornost, želi se samo svidjeti, zatvara se

najhitnijim problemima te se pretvara u puku zabavu.» (str. 159.)

6. Peruanski književnik osvrće se i na religiju. Ne propušta kritizirati religiju, ali je u cijelosti pozitivno vrjednuje. Religija i dalje zauzima važno mjesto u današnjoj kulturi, jer je očito kako kultura i znanosti nisu uspjele dati odgovor na čovjekova pitanja o smislu vlastita života, o pravednosti, patnji i smrti, nisu razriješile čovjekovu samoću. Osim toga, kako ističe naš pisac, «ljudi žele vjerovati u Boga, jer ne vjeruju sebi samima. A povijest pokazuje da time nisu u krivu, jer dosad se zaista nisamo baš iskazali vrijednima povjerenja.» (str. 178.) Nadalje, Llosa tvrdi da za slobodno društvo nije dovoljno da ono samo bude neutralno, laicističko. Ono potrebuje «duboke duhovnosti», religioznosti. (str. 189s) Naime, funkcioniranje društva ne ovisi samo o dobrim zakonima, nego i o svijesti građana da je «dobro» da zakoni postoje, da je «dobro» biti moralan. Bez te baze, zakoni će ostati puko slovo na papiru, zapravo oni će u stvarnosti biti beznačajni. (str. 203.) Trebamo samo spomenuti da je to isto u zadnje vrijeme posebno isticao Joseph Ratzinger. Doduše vrijedi i obrnuto. Tamo gdje se i religija banalizira, svede na puki spektakl, zabavu, tada ona sama u biti podržava divlji kapitalizam, i ona je odgovorna za današnju krizu kapitalizma. (str. 195.) Također Llosa pledira za vjeronauk, odnosno religijsku kulturu u školama.

Naime, na satu vjeronauka ili religije učenici bi se upoznavali s poviješću, slikama, slavljima, običajima religije, dakako i sa svim onim njezinim negativnim vidovima. Jer, bez religije zapadna kultura ne može se uopće razumjeti. No, najvažnije doprinos toga predmeta sastoji se u tomu da bi se taj predmet trebao suprotstavljati današnjoj kulturi spektakla, današnjih «kulturalnih analfebeta, neobrazovanih i neosjetljivih specijalista». (str. 197.) Genijalna apologija vjeronauka u školi! Na vjeronauku, dakle, učenike treba podučavati objektivnom, vrijednosnom, normativnom. Jer, «školski odgoj odvojiti od te bogate baštine značilo bi mlade naraštaje nezaštićenima prepustiti kulturi spektakla, frivolnosti, ignoranciji i površnosti, traču i lošem ukusu.» (str.

197.) No, netko bi rekao da to može sve preuzeti etika. Po našemu mišljenju, to etika upravo ne može, ona ostaje apstraktna, a napose to ne može ona areligiozna etika, jer ona uopće ne nudi i ne objašnjava temeljno pitanje «zašto» uopće biti dobar, «zašto» se radije suprotstavljati današnjoj kulturi negoli se njoj prepustiti.

Jednom riječju, temeljni ton studije Marija Vargasa Llose jest taj da je današnja kultura katastrofalna.

Napravili smo veliki napredak u znanosti, ali smo u kulturi nazadovali. (str. 217.) Na pamet nam pada sintagma Ivana Pavla II. o današnjoj kulturi kao «kulturi smrti». Dovoljno se sjetiti kako su mnogi mislioci, kulturolozi pa čak i mnogi teolozi žestoko protestirali protiv takve sintagme. Jer, ona kao demonizira modernoga čovjeka! No, ne govori li to isto i Llosa? Njegovi su zaključci, s kojima se ovdje slažemo, zapravo još i pesimističniji: «U prošlosti je kultura često bila seizmograf za probleme, stvarala je svijest i sprječavala da obrazovani ljudi ne okrenu leđa gruboj i neljudskoj stvarnosti. A danas je ona prije forma eskapizma koja nam dopušta da ignoriramo problematično.» (str. 215).

Naposljetku, lucidna je i njegova obrana tiskanih protiv elektronskih knjiga. Nismo je mogli ne spomenuti u ovomu prikazu knjige, jer je posebno draga piscu ovih redaka. Llosa tvrdi da se s elektronskim knjigama događa isto ono što smo mogli primijetiti u kulturi spektakla: njihova netjelesnosti svjedoči o gubitku forme, ideje. (str. 219.) Ljudi pišu twitterski, facebookovski, sve i svašta, bez ideje, dakako da bi time bili zabavniji i «aktualniji.» Zato upravo tiskano djelo, koje daje neku vrstu tjelesnosti i forme tekstu, ne dopušta da se to dogodi. Jer, knjige bez «tijela» i forme postale bi pornografske, nedostajalo bi im erotičnosti: «Za takav način čitanja (tiskane knjige) čitanje nije samo duhovni čin, nego tjelesno vježbanje, nešto što, kako to Molina Foix lijepo veli, “čin čitanja proširuje osjetilnom dimenzijom. Dodir i imanencija jedne knjige, barem za ljubitelja knjige, jesu varijacije erotike uređenoga tijela kojega se dodiruje rukama, neka vrsta ljubavi.” Teško si mogu zamisliti da će tableti i readeri, koji svi dosadno, bezizražajno, zamjenjivo i funkcionalno nalikuju jedan drugomu, moći pružiti taj taktilni užitak koji je nabijen putenošću, kao što to daju papirnate knjige nekim čitateljima. No, ne treba čuditi da u vremenu, koje se smatra velikim zato što je izbrisalo erotiku, nestaje i taj tankoćutni hedonizam, koji obogaćuje duhovni užitak čitanja tjelesnim dodirom i milovanjem.» (str. 221.)

S tim lijepim mislima, kojima rado pridružujemo, preporučujemo ovu izvanrednu studiju i nadamo se njezinu skorom prijevodu na hrvatski.

11

Terorizam sekularizma

P

onukani dolaskom sada već pape u miru Benedikta XVI. u Zagrebu se otprilike prije godinu dana održao Okrugli stol na temu: „Obrana sekularizma u Republici Hrvatskoj“. Sudjelovali su predstavnici više udruga (sada nam dobro poznatih iz popisa preporučene literature za 4. modul ustavno ukinutog Zdravstvenog odgoja i protuinicijative peticije za referendum vezan uz ustavnu zaštitu braka „U ime SVIH obitelji“) iz Hrvatske i Slovenije poput Protagore – udruge za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta, Portal „Ateizam.org”, David – udruge građana za zaštitu ljudskih prava, Građanske inicijative „Nisam vjernik”, CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, Udruge „Roditelji u akciji” (RODA), „Zajednice Humanitas”. Iz Slovenije je sudjelovao Vladko Began, Društvo za zaščito ustave in žrtev cerkve. Većina prisutnih sudjelovali su i sudjeluju u aktivnostima Koalicije za sekularizam. Ukazivalo se, čini se, na mnoge „nenormalnosti“ vezane uz Katoličku crkvu na tom skupu poput nedemokratskog tj. apsolutističkog ustroja Crkve, protuustavnoj težnji i poticaju pape osobito mladim vjernicima da se bore protiv sekularizma (http://sekularnihumanizam. wordpress.com/page/3/). S druge strane, volontirajući proteklih godinu dana u različitim civilnim inicijativama ponukana sam razmisliti o zahtjevima sekularizma, budući da sam se neprestano susretala s jednim, po meni, naprasitim protuargumentom: „Odakle nam pravo isticati i boriti se za naše kršćanske vrednote u sekularnoj državi?“ Tendencija ovakve rasprave uobičajeno bi degradirala još lošijom retorikom pozivajući se na „očigledan dokaz“ da su svi protivnici sekularizacije nužno nerazumni.

O uzrocima pak konkretno svoje nerazumnosti najčešći pokušaji tumačenja s kojima sam se susretala bili su sljedeći: bojim se slobode, općenito patim od raznih iracionalnih fobija čemu pak je uzrok, čini se, nedovoljna osviještenost i/ili samouvjerenost, svećenici su mi isprali mozak zato najvjerojatnije fanatično pristupam vjeri i „držim se“ Crkve, a moguće je i da sam maloumna i zaostala, definitivno konzervativna te se ne mogu nositi s promjenama i vremenom, a samim time „očito“ nisam sretna i ne znam uživati u životu. Budući da je argumentiranje retorički postupak kojim tvrdnja zdravorazumski 12

postaje slušačima vrlo vjerojatnom istinom, nalazimo se, po meni, u jednoj ozbiljnoj situaciji kada se uz pomoć masovnih sredstva priopćavanja opetovanim navodima nastoje isti argumenti prometnuti u očiglednost tj. u činjenično stanje. Ono što je slušateljstvu samo po sebi prihvatljivo više se, čini se, ne treba dokazivati. Podjednako mi se čini kako je ovih dana naročito na dijelu zloporaba stare latinske mudrosti kojom „ponavljanje (posta)je majka dresure mozga.“ Držim da je veoma zabrinjavajuće što smo ovih dana javno, ali i na osobnim razinama obasuti raznim uvredama i klevetama i to od strane vjernika zaljubljenih u znanost, napredak i ljudski humanizam. Ako ništa drugo, onda nam je barem takvo apsurdno dokazivanje na sablazan, budući da i malo dijete primjećuje logičku kontradikciju kod onih koji bezobraznim, uvređujućim govorom nastoje diskvalificirati protivnike tvrdeći za sebe da su savršeniji. Čini se da se javnim prozivanjem i stvaranjem disidenata, u ovom slučaju praktičnih vjernika, namjerno provocira napeta situacija kako bi se lakše legitimizirao preodgoj. Kao da se odgaja javnost da se ovaj kognitivno – psihološki rat mora otrpjeti jer nam jedino još vjerske dogme, vrijednosti i simboli u društvu stoje na putu do „prirodne samoperfekcije“. Kada hrvatsko društvo u potpunosti postane sekularno nestati će svi strahovi, podjele i nesigurnosti. Za mene je to velika laž i zabluda. I bojim se da će se, ukoliko ne reagiramo, (p)održavanje ove duboko institucionalizirane laži prometnuti u ponovni progon kršćana.

Jesu li sekularizacija i sekularizam sinonimi?

Može li kršćanin podržavati sekularnost i/ili sekularizam ili smo u bezizlaznoj situaciji u ustavno zapečaćenoj sekularnoj državi? Općenito sekularizaciju možemo opisati kao proces u kojem religija gubi utjecaj u različitim dijelovima društvenog života. Započela je s razvojem modernog društva kada se je želio smanjiti utjecaj Crkve na znanstvenom, političkom, gospodarskom i moralnom području.

Danas se sve moderne zemlje Zapadno – kršćanske civilizacije temelje na sekularnim Ustavima što nam se gotovo čini nakon tisućupetstotne dominacije Crkve nad europskim zakonodavstvom kao „prirodni razvoj društvene svijesti“. Sekularizaciju možda najbritkije ocrtavaju Kristove riječi: „Podajte caru carevo, a Bogu Božje“ (Mt 22, 21). Dakle i Krist je, čini se, ustanovio da država i Crkva mogu i/ili trebaju biti odvojene. Sjetimo se vrijedne povijesne lekcije koje nas je naučilo vrijeme cezaropapizma i borbe za investiture (srednjovjekovna praksa prema kojoj su svjetovni vladari dodjeljivali crkvene službe).

Ideja o gospodstvu nad duhovnim i svjetovnim mačem uistinu se pokazala pretencioznom i najodličnijim smrtnicima. Iako kršćanin živi u sakralnom i profanom „prostoru“ on mora naučiti biti čovjekom „u svijetu, ali ne i od svijeta (Iv 17, 14).“ No to nam, čini se, često ne polazi za rukom. Umjesto da posvećujemo svijet, mi, čini se, često posvjetovljujemo naš vlastiti duh i Crkvu. Ljudska povijest kao da se odvija u dihotomiji dvaju svjetova tj. država: “Dvije su, dakle, ljubavi utemeljile dvije civitates: ljubav prema sebi sve do preziranja Boga rodila je zemaljsku civitas, ljubav prema Bogu sve do preziranja sebe rodila je nebesku civitas (Aurelije Augustin, O Državi Božjoj, KS, Zagreb, 1982, str. LXV; De civ.

Dei 14, 28).”Kršćanin iako prebiva u vremenitom i prolaznom svijetu sebezaboravnom ljubavlju trudi se živjeti za onaj Vječni nebeski svijet vjerujući pritom da i ovozemaljski svijet postaje „boljim i lakšim mjestom za obitavanje“. Kršćanske vrijednosti ukoliko su življene autentičnim životom nikako ne bi smjele biti u konfliktu sa općeljudskim vrednotama.

Od kršćana bi, čini se, čitav svijet trebao profitirati na svim razinama kulture i civilizacije. No sekularizmu, čini se, upravo smetaju kršćanske vrednote iz čega se nameće zaključak da se u moralno - etičkom smislu ateistički sekularizam smatra savršenijim od kršćanske etike. Nedavno je i kardinal Bertone smjerajući na sekularističke zakone i nacrte kojima

se želi zabraniti vjersko označje u raznim europskim zemljama konstatirao: „Uz zdravu sekularnost postoji i nesnošljivi sekularizam (http://dnevnik.hr/ vijesti/svijet/vatikan-uz-zdravu-sekularnost-postoji-i-nesnosljivi-sekularizam.html)!“ Sekularizam kao ideološka struja teži, čini se, oslobođenju društva od bilo kakvog utjecaja religije i stvaranju državnog ateizma. U sekularizmu se skriva, čini se, protuslovan koncept u kojem bi se iz javnog života trebao ukloniti svaki oblik religijskog vjerovanja. To znači da u čistom sekularnom društvu nema „nepotrebnih“ isticanja religioznih simbola, nema ni javnih obrednih svetkovanja, a religiozne vrijednosti i moralne zapovijedi nemaju nikakav utjecaj na državne zakone i nisu prisutne u odgojno - obrazovnim ustanovama. I čim je jasno čega nema u društvu, djeluje da je sekularistički svjetonazor sam po sebi transparentan. No kad potražimo društva čiji su javni životi izgrađeni bez vjere primjećujemo da su to totalitarna društva poput raznih bivših i postojećih komunističkih država ili pak poput laicističko – neoliberalne Francuske u kojoj se ovih dana odvijaju milijunski prosvjedi protiv terorizma relativizma kojeg manjina zastupa. Sekularizam s kojim se suočavaju moderne demokratske države u sebi ima utkanu težnju da se ispoštuju ljudska prava, pa čak i ona koja garantiraju slobodu izražavanja vjerske pripadnosti. No meni zaista nije jasno kako će nam i uz najbolju volju sekularisti osigurati ovo pravo da u javnosti prakticiramo svoju vjeru, ako drže da javan prostor treba biti „bezsimboličan i areligiozan“ kako bi se osigurala prava jednakosti i kod onih koji nisu religiozni? Jesu li ipak u sekularizmu neka prava iznad drugih prava?

I na kraju pitanje sekularizma i državnog ateizma čini se da zaista trebamo shvatiti kao znak vremena.

Prema nekim informacijama čak 10% svjetske populacije čine ateisti. Problem nevjere je davno psalmist opjevao riječima „Bezumnik reče u srcu: „Nema Boga“ (Ps 14, 1)“ i iako se Bog više puta objavljivao u Starom zavjetu, a naposljetku je po svome Sinu objavio sve što je potrebno čovjeku za spasenje i sklopio Novi zavjet, i danas kao i nekad mnogi ga čak i usprkos vjeri, čini se, ne slušaju. Kao da si ponovno moramo posvijestiti da nije dovoljno samo biti teist ili ateist, već se stvari i osobe moraju prihvaćati po vjeri i s vjerom da smo jedni za druge odgovorni. Pravo pred tradicijom da kao katolički narod imamo pravo javno izražavati svoj identitet, čini se ipak mora pokleknuti pred aktualnim pravom da su kod ateista istinski ugroženi osjećaji ravnopravnosti i jednako13

sti kad zazvone crkvena zvona ili kad susretne kolegu vjeroučitelja u školi. Ja im iskreno vjerujem da to izaziva određeni grč i napetost i da im se nije lako nositi s „podsjetnicima na Svetost“, no kao vjernica u koju je usađena želja da evangelizira, znam da to moram činiti i vjerom i djelima. Iako primjećujem apsurdnost u zahtjevima sekularizma i potencijalne nove progone kršćana smatram da je na testu ponovo naša vjera i nada u gorušičino zrno – jer „u svome velikom milosrđu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih Bog nas ponovo rodi za živu nadu (1 Pt 1, 3)“. Držimo se te nade da nas je Krist sve stekao svojom krvlju i ispunio svojim Duhom te snabdio prikladnim sredstvima vidljivog i društvenog jedinstva (LG 9) kako bismo strpljivošću i ljubavlju savladali svoje unutrašnje i vanjske žalosti i teškoće te u svijetu vjerno, iako zasjenjeno, otkrivali Njegovo otajstvo, sve dok se na kraju ne bude očitovalo u punom svjetlu“ (usp. Porta fidei 6).

Mogućnost sudara muškofobija i ženskofobija Mijenjanjem Božjih datosti, Božjeg stvorenja, muško u supruga A i žensko u supruga B, najveća je i najopasnija revolucija protiv Boga, i pokušaj trajnog nepriznavanja Boga kao Stvoritelja muškarca i žene.

To je kontinuitet herodovske borbe protiv Boga koja traje več više od dvije tisuće godina, u svakom vremenu i na svakom prostoru ove ljudske prolaznosti.

A svaka borba protiv Boga žestoka je i brutalna borba protiv čovjeka. Jer, Bog je nerazdvojiv od čovjeka, svoga stvorenja, i čovjek je nerazdvojiv od Boga, svoga Stvoritelja. Potvrđeno je to Božjim silaskom na zemlju, i Vertikalom križa koja čovjeka uzdiže Bogu i Boga dovodi čovjeku.

Reći jednom muškarcu ti si suprug A, i drugom u toj neprirodnoj, protiv Božjoj, vezi ti si suprug B, duboko je negiranje samog muškarca, te nepriznavanje onog njegovog rođenog, Bogom datom, da je muškarac muško, a žena žensko. Samo te dvije Božje stvorene razlike, muško i žensko, mogu stupiti u 14

brak i braćnu vezu. Jer samo takva veza koju sàm Bog združi čovjek ne može razdvojiti, je Božji plan koji pruža, i otkriva smisao našeg života u ovoj prolaznosti.

Brak muškarca sa muškarcem, žene sa ženom, atomski je udar na obitelj, kao glavni i nezamjenjivi temelj društva. Tamo gdje nema obitelji u braćnoj vezi muškarca i žene, tamo nema ni života. Tamo vlada smrt. I to smrt koja ima zadnju riječ, nikako ona vjernička, katolička, koja je početak novog života. I zbog toga su ti „brakovi“ homoseksualaca i lezbijki, gotovo više protiv ljudskog roda, protiv čovječanstva i njegove budućnosti, negoli protiv Boga, jer Boga se i ne može niti pobjediti, niti istjerati sa ove zemlje na koju je sišao prije više od dvije tisuće godina. Nije ovo prvi ljudski pokušaj progona Boga, a time ni prvi ljudski poraz u toj izgubljenoj borbi.

Hercegovački fratar pokojni fra Ljudevit Rupčić je rekao „samo se budala bori protiv Boga“.

No, tako brutalan udarac na obitelj izvršen je možda samo one Noći kad je čovjek rekao „nema mjesta“, jer i onda, kao i sada, nije želio život. Život koji dolazi sa Bogom i od Boga. Uvijek kada čovjek odbija život, kao i na ovaj način legalizacije muški, ili ženski, brakova supruga A i supruga B, muškarca i muškarca, ženska i ženska, bili su znaci velike opasnosti za čovječanstvo. Zapravo bili su to suicidni znaci za ljudski rod.

Zar legalizacijom istospolnih veza, žene i žene, u nekim sredinama ne bi moglo doći do masovnog ubijanja, istrijebljenja muškaraca, ili obratno, u nekim sredinama gdje su legalizirane veze muškarca i muškarca, moglo bi doći do fizičkog istrijebljenja žena. U takvim ženskim braćnim sredinama muškarci bi bili neprirodna, neprihvaćena, osuđena ljudska pojava, a u muškim braćnim vezama žene bi pak bile neprihvaćene i tretirane kao neprirodna, neljudska stvorenja. Naprosto u braćnim sredinama žene i žene zavladala bi neviđena i vrlo opasna muškofobija, dok u braćnim sredinama muškarca i muškarca zavladat će ženskofobija. Moglo bi doći do jednog novog, u povijesti nezabilježenog, sukoba do konačnog istrijebljenja ili mušakraca ili žena, što u konačnici znači nestanak ljudskog roda kakvog ga Bog stvorio i na zemlju poslao. Velika je svjetska opasnost od budućeg sudara muškofobija i ženskofobija.

Ili, ne bi li moglo doći u sredinama gdje se ta, danas manjina a sutra možda i većina, veza žene i žene i do legalizacije, budući da mogu postati većina, abortusa sve muške djece koje nose njihove majke. To važi i za drugu vezu, muškarca i muškarca, kada budu većina u svojim sredinama da legaliziraju abortuse ubijanja sve ženske djece u majćinim utrobama.

Do takve tragedije čovječanstva zasigurno se ne će dugo čekati u tim sredinama, budući da su takve istospolne veze vrlo agresivne, što viđamo več danas na njihovim paradama i demonstracijama moći, rušenja, razbijanja, nepriznavanja drugog i drugaćijeg, netolerancije, i svega onoga što nam pokažu na svojim paradama i pored nekoliko stotina ili tisuća policajaca koji ćuvaju i štite njihovo nepravedno pravo i uzurpiranu slobodu.

Več danas u nekim svjetskim sredinama masovno se abortiraju ženska djeca, budući da ih se tretira nepoželjnima, manje vrijednima i teretom. Ne prihvaća ih se Božjim darom jednakim onom u muškom djetetu. Dakako da ima i suprotnih pojava, i to sve u ime nove svjetske ideologije novca kojom se izgrađuje Novi svjetski poredak, planiranog broja stanovnika na izabranim prostorima Kugle zemaljske.

15

Leopoldovo 2013.

Svetište i župa sv. Leopolda Bogdana Mandića u Osijeku proslavila nebeskog zaštitnika Mons Adam Bernatović: Zavolimo ispovijed u susretu s Bogom

Tradicionalna proslava svetkovine sv. Leopolda Bogdana Mandića 12. svibnja održana je posebno svečano u prvoj župi i hrvatskom Svetištu sv.

Leopolda Bogdana Mandića u osječkom Cvjetnom naselju. Nebeski župni zaštitnik čašćen je pobožnostima i euharistijskim slavljima, a središnje koncelebrirano misno slavlje u 11 sati predslavio je mons. Adam Bernatović, dekan Osječkog zapadnog dekanata i konkatedralni župnik. Nakon litanija sv. Leopoldu ispred relikvijara i procesije, dobrodošlicu je mnoštvu sabranih srdačno izrazio župnik župe svečarice i gvardijan Kapucinskog samostana fra Miljenko Vrabec. Slavlje je uveličalo pjevanje Mješovitog župnog zbora pod ravnanjem Mire Leko Ćurčić i uz orguljsku pratnju Josipe Milić.

U evanđeoski nadahnutoj propovijedi Bernatović je istaknuo kako od početka ljudske povijesti, od našega rođenja, postoji u nama kobni poticaj da ne želimo živjeti u zajedništvu ljubavi s Bogom i ljudima, kazavši: „Čak se uvjeravamo kako smo na dobitku bez Boga. Idemo i korak dalje, Bog

16

nam ne treba, ali ne samo što ga niječemo, mi ga psujemo, posebno mi kao narod. Budući da svaki grijeh vrijeđa Boga, samo ga Bog može oprostiti po svojim predstavnicima. Ono što je činio Isus, čini i danas po svojoj Crkvi kroz sakrament ispovijedi.

Danas slavimo svetog Leopolda Bogdana Mandića, poznatog ispovjednika. Cijeli svoj život redovnika, kapucina posvetio je toj ljubavi i milosrđu koje Bog daje čovjeku kroz ispovijed. Znamo da je rođen 12. svibnja 1866. u Herceg-Novom, kako je sa 16 godina stupio u zajednicu kapucina i 1885. uzima redovničko ime Leopold, a 1890. biva zaređen te je u Padovi ispunjavao poslanje ispovjednika. Ondje u sobici s klecalom, križem skoro 40 godina 12 sati na dan otac Leopold primao je tisuće pokornika. Pred njegovom se ispovjedaonicom šutjelo, a unutra govorilo. Iz nje se izlazilo radosno pjevajući. Ako želiš imati puninu života zaista trebaš zašutjeti. Šutnjom čovjek ulazi u sebe i promišlja svoj život, sve dobro i sve loše. Zatim o njemu progovara, izbacuje iz sebe sve ono što nije dobro i to pred onoga koji to prima na sebe, pred Gospodina, svjesno govoreći sagriješio sam. Kako nećeš biti radostan. To je punina života. Za tu radost i sreću u svojoj ispovjedaonici sjedio je sveti Leopold Bogdan Mandić. Tu, u ispovjedaonici, sjedi Krist Gospodin i nitko mi ne može oduzeti radost razrješenja. Danas mnogi od

Leopoldovo 2013.

ispovijedi zaziru, misle nisam ništa učinio ili nisu ušutjeli. Ne trebaju nam nikakvi jogiji da bismo spoznali; imamo svoju šutnju i slobodu reći: „Pogriješio sam Gospodine“. Možda zato nismo dovoljno radosni jer često zaziremo od ispovjedaonice.

Valja postati svjestan da čovjek neće biti nebeski čovjek na nebu prije nego je to ovdje na zemlji. Poruka sv. Leopolda je da zavolimo ispovijed jer tu se rađa novi čovjek.“ Bernatović je na kraju poručio: „Sveti Leopold Bogdan Mandić neka bude uvijek u ispovjedaonici, a nama svećenicima neka podari više hrabrosti da i mi više zavolimo ispovjedaonicu jer tu se događa susret s Bogom.“ Svetkovanju Leopoldova prethodila je šira i uža duhovna priprava. Tijekom devet četvrtaka, od 14. ožujka do Spasova večernja euharistijska slavlja animirale su zajednice mladih, a od 9. svibnja je trajala trodnevnica uz predvođenje i propovijed dr. Slavka Platza, umirovljenog profesora KBF-a u Đakovu. Devetnicu je otvorio vlč. Mato Gašparović, dekan Osječkog istočnog dekanata, a misu – zahvale za izbor pape Franje je pjevanjem animirala zajednica mladih „Totus tuus” iz Osijeka. Tijekom devetnice Svetište su pohodili sa svojim programima i gostovanjima: zbor „Matheus“ i Zajednica mladih iz župe u Bizovcu, vlč. Grgo Grbešić i Zajednica studenata KBF-a iz Đakova; studentski kapelan u Osijeku p. Arek Krasicki sa Zajednicom DUHOS, fra Igor Andrijević i mladi FRAMA Jug 2 (Osijek); fra Željko Cestar i kapucinski sjemeništaraci iz Varaždina te nasposljetku framaši iz osječke Tvrđe i fra Zoltan Dukai. Proslavu je, uz pobožnosti četvrtkom i molitvu litanija ispred svečevih relikvija u crkvi, uveličalo 11. svibnja na „Hodočasnički dan“ prikazivanje novog dokumentarnog filma o životu sv. Leopolda

Mandića, autora Augustina Bašića i HRT-a. U Svetište sv. Leopolda u Osijeku su tradicionalno hodočastili vjernici i duhovnici osječkih župa, hodočasnici iz Zagreba predvođeni bivšim župnikom fra Brankom Lipšom, sadašnjim župnikom župe Sv. Mihaela u Dubravi čiji je zbor pjevao na misi 11. svibnja, zatim iz Varaždina, Petrijevaca i osječke okolice. Središnjem misnom slavlju 12. svibnja, uz župnika Miljenka Vrabeca, su koncelebrirali: Slavko Platz, Marko Čolić iz Beograda, Nikola Grgić iz Čepina, Paul Abas Karim iz Družbe Duha Svetoga u Osijeku, te Slavko Milić i Zoltan Dukai, gvardijan i upravitelj Franjevačkog samostana u Tvrđi. Na Mandićevo je osnovano Bratstvo franjevačke mladeži sv. Leopolda Bogdana Mandića Osijek.

Miljenko Vrabec svima je zahvalio te naposljetku središnjeg euharistijskog slavlja čestitao imendan Leopoldi(na)ma posebno aktivnom ministrantu i maturantu Isusovačke gimnazije u Osijeku Leopoldu Ćurčiću, kojemu je u ime župne zajednice i osobno čestitao na postignuću državnog prvaka u latinskom jeziku! Radost slavljeničkog misnog zajedništva sa župljanima i gostima podijeli su predstavnici Grada Osijeka i MO Cvjetno Ivica Završki te Stjepan Dravinski, te svećenici i župni vikari u Osijeku.

17

Kardinal Puljić na leopoldovo u Maglajskom svetištu U svetištu sv. Leopolda Bogdana Mandića u Maglaju, na njegov spomendan 12. svibnja 2013. središnje Euharistijsko slavlje predslavio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić uz koncelebraciju petnaestak svećenika. Na Misi je bio nazočan i općinski načelnik u Maglaju gosp.

Mehmed Mustabašić, a s brojnim hodočasnicima na Misi je sudjelovao i načelnik Općine Žepče gosp.

Mato Zovko.

Euharistiji je prethodila svečana procesija u kojoj je kardinal Puljić nosio relikviju sv. Leopolda do vanjskoga oltara u dvorištu svetišta gdje je i slavljena Sveta misa. Sve prisutne hodočasnike na početku Euharistije pozdravio je župnik i upravitelj svetišta vlč. Josip Jelić.

U prigodnoj propovijedi kardinal Puljić je prikazao sv. Leopolda kao sveca pomirenja u ljudskom srcu i savjesti. Govoreći o nemiru i neslozi ljudskih srdaca, ukazao je na važnost sakramenta ispovijedi odnosno sakramenta pomirenja pojašnjavajući kako je nužno da čovjek prihvatio sebe kao krhko stvorenje i kao grešnika. „Dar mira želimo steći kroz oproštenje grijeha. Bog ljubi čovjeka i zato nam je i ostavio sakrament pomirenja. On želi da na njegovu ljubav odgovorimo iz ljubavi. I tu je izvor našega mira, u odgovoru na Božju ljubav. Slaviti sveca pomirenja sv. Leopolda znači proniknuti u duh Evanđelja. Tu vidimo da nismo pozvani suditi jedni druge, nego ljubiti. Zato je potrebno da se vratimo

18

u malo gnijezdo koje se zove bračna zajednica i da supružnici svaki dan, u suradnji s Božjim Duhom, obnavljaju tu ljubav na koju su pozvani. Jer brak je veza ljubavi. Gdje se sebičnost uvlači, brak se urušava. Sv. Leopolde, ti koji si bio čovjek velike ljubavi, isprosi nam dar poniznosti i radosti vjere, da možemo biti svjedoci dara vjere u ovome svijetu“, poručio je kardinal Puljić.

Po završetku Euharistijskoga slavlja kardinal Puljić je predmolio litanije u čast ovom svecu kao i blagoslovne molitve za zdravlje duše i tijela. Župnik Jelić je u ime župne zajednice darovao kardinalu Puljiću umjetničku sliku autora Alojzija Gašparevića - Gaše, na kojoj je lik prvog vrhbosanskog nadbiskupa sluge Božjega Josipa Stadlera sa sarajevskom prvostolnicom u pozadini.

Blagdanu je prethodila duhovna priprava kroz 9 srijeda u čast sv. Leopoldu. Mise tijekom trodnevnice predvodili su: fra Ivan Pervan župni vikar u Novom Šeher, vlč. Jakov Kajinić, duhovnik u Nadbiskupijskom sjemeništu „Petar Barbarić“ u TRavniku i vlč. Jakov Filipović, župnik iz Odžaka i bivši upravitelj svetišta u Maglaju. Na sam blagdan jutarnju Misu predslavio je župnik i čuvar svetišta iz Komušine vlč. Anto ćosić.

Liturgijsko pjevanje animirao je Župni zbor pod ravnanjem Služavke Malog Isusa s. Marije Filipović. (kta/d.t.)

Karakašica: Proslava sv. Leopolda B. Mandića i blagoslov kipa U nedjelju, 12. svibnja 2013., u Karakašici se svečano proslavila svetkovina sv. Leopolda Bogdana Mandića. Fra Joško Kodžoman je na početku slavlja blagoslovio novi kip Leopolda Bogdana Mandića, a zatim je bila procesija. Prvi kip Leopolda Bogdana Mandića nabavio je 1981. godine fra Petar Lubina kad je posluživao Karakašicu, a danas urednik lista „Marija“.

Euharistijsko slavlje je predvodio fra Petar Klapež, gvardijan sinjskog samostana uz o. fra Jozu Zrnčića, o. fra Blaža Toplaka skupa sa mnoštvom vjernika koji su došli ne samo iz okolice koji pripadaju toj crkvi nego i drugih pobožnih vjernika odanih našemu svecu. Fra Petar je na početku propovijedi pozdravio o. Provincijala, fra Jozu, vjernike i pjevače, a zatim uputio čestitku svim majkama jer se istog dana slavi majčin dan. Govoreći o životu i radu sv. Leopolda o. Gvardijan je istakao vrijednost obitelji i kako je Leopold bio „siromašni franjevac zlatne ruke“ jer je bio svetac pomirenja. Mnogi su po njegovu zagovoru dobili milosti Božje. Za vrijeme domovinskog rata mnoge su naše crkve bile srušene ili oštećene, rekao je fra Petar, ali crkva u Karakašica je ostala netaknuta kao i ‘soba za pomirenje’ u Padovi što je prorekao Leopold. Moliti i klečati pred ovim Svecem, naglasio je o. Gvardijan, znači dobiti milosti Božje po njegovu zagovoru i

bez straha kročiti kroz život. Mi živimo u okruženju i ulazimo u društvo u kojem se gube kršćanske vrijednosti. Danas oni koji su na vlasti manipuliraju zakonima jer ne vjeruju u Božju snagu. Onaj tko vjeruje Bogu otkriva milost Božje snage i ima veliko bogatstvo. Na kraju propovijedi naglasio je da u životu treba slijediti primjer Leopolda slaveći osobito sakrament pomirenja, a prilika za to pruža se u Svetištu Gospe Sinjske.

Na završetku euharistijskog slavlja je bio recital koji je priredio fra Blaž Toplak, profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju s pravom javnosti. Recital su čitale Kata, Tihana, Robertina i Marija, a pjesmom je pratio zbor iz franjevačke crkve iz Makarske, koji je, uz župni zbor, pjevao i za vrijeme svete mise.

19

Fra Jozo Zrnčić, župni vikar Karakašice, zahvalio je o. Provincijalu, o. Gvardijanu, propovjednicima koji su predvodili trodnevnicu: župnik Gospe Sinjske fra Ante Bilokapić, župni vikar Gospe Sinjske (Brnaze) fra Luka Norac Kevo i urednik „Kačića“ fra Gabrijel Jurišić. Potom je zahvalio pjevačima iz Makarske kao i s. Kruni Grgat i župnom zboru, fra Blažu Toplaku i djevojkama koje su izvele recital te svima koji su na bilo koji način doprinijeli slavlju.

O. Provincijal je, prije blagoslova, zahvalio fra Jozi na ljubavi i trudu koji čini za crkvu i vjernike te naglasio kako ima osjećaj kao da je slavlje mlade mise.

Izrazio je želju da se to ostvari što je moguće prije u ovoj crkvi. Pozvao je očeve i majke da potiču svoju djecu na redovničko-svećenički poziv jer, ako nema fratara, možemo imati lijepe crkve ali ćemo imati samo lijepe orgulje i kipove ali se neće moći slaviti sakramenti. Ljepota prostora treba prijeći u obitelji živeći život prema evanđeoskim vrijednostima. Na kraju je svima čestitao na ljepoti slavlja i zaželio da ih u životu prati njihov zaštitnik sv. Leopold.

Crkva se teškim mukama rađala 1978./79., iako se odavno osjećala njezina potreba. Nije bilo lako dobiti dozvolu u vremenima njezine gradnje pod vodstvom ondašnjeg gvardijana o. fra Joze Matića. Crkva je jednostavna građevina sa natkrivenim ulazom, a uz crkvu je sakristija koja ujedno služi za vjeronaučnu dvoranu.

Kasnije su svećenici uljepšavali, dotjerivali i ukrašavali crkveni molitveni prostor, uveli centralno grijanje 2004. godine. Ispred crkve je uređeno i asfaltirano parkiralište, posađena stabla i ukrasno drveće sa dijelom zelene površine. Najveće i najopsežnije zahvate u uređenju crkve poduzeo je o. Jozo Zrnčić, sadašnji poslužitelj crkve koji je zauzetim i neumornim nastojanjem mnogo toga učinio u crkvi. Uredio je unutarnji prostor crkve, podigao kor, nadstrešnicu, proširio sakristiju i nju doveo u višenamjensku uporabu. Posebni događaj se ipak zbio 14. listopada 2012. godine kad je o. Joško Kodžoman provincijal, blagoslovio novi zvonik i tri crkvena zvona uz asistenciju o. Zrnčića, o. fra Petra Klapeža, gvardijana samostana Gospe Sinjske i o. fra Ante Bilokapića, sinjskoga župnika. Crkva sada odsijeva u svom sjaju i uočljiva je putnicima koji putuju državnom cestom. Zvona sa skladnog 20

zvonika svakodnevno hvale Gospodina i pozivlju vjernike da svoja srca usmjere prema nebeskim visinama.

Ovogodišnja svetkovina sv. Leopolda jest ujedno velika zahvala Bogu, dobročiniteljima koji su pomogli da se uljepša ovaj dom Gospodnji. Ipak veliko priznaje i posebna zahvalnost ide sadašnjem neumornom radniku-svećeniku o. fra Jozi Zrnčiću kojemu je vjernički puk Karakašice i donjeg Suhača neobično zahvalan za sve što je učinio za taj sakralni prostor.

„Leopoldovo” 2013 Grabovine U subotu 11. svibnja 2013. godine u čast sv. Leopolda zaštitnika Grabovina, mjesta u općini Čapljina održana je smotra folklora kojoj je predhodio mimohod folklornih skupina kroz mjesto. Pored mnogih društava iz BiH i Hrvatske sudjelovalo je i HKUD „Naši korijeni Bobanovo”. Važno je pomenuti da naše društvo njeguje prijateljske odnose sa HKUD „Leopold” iz Grabovina koje je bilo domaćin ove manifestacije. Kao i većina kulturnih manifestacija koje se održavaju u općini Čapljina i ova je održana pod pokroviteljstvom načelnika općine dr. Smiljana Vidića.

. . .

Leopoldovo kod dubrovačkih kapucina

Blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića svečano je proslavljen kod kapucina u Gospinu polju u Dubrovniku u nedjelju 12. svibnja. Misu na kojoj su sudjelovali predstavnici Dubrovačko-neretvanske županije, čiji je sv. Leopold zaštitnik, predvodio je generalni vikar Dubrovačke biskupije mons. dr. Petar Palić. Na misi je koncelebrirao gvardijan fra Ivo Brković koji je na početku uime zajednice pozdravio sve okupljene, a na kraju zahvalio generalnom vikaru.

Misu kojom je proslavljen sv. Leopold Bogdan Mandić kao zaštitnik Hrvatske kapucinske provincije predvodio je fra Stanko Dodig, a predvodio je i večernju misu na kojoj su koncelebrirali predstavnici svih muških redovničkih zajednica koje djeluju na području Dubrovnika i okolice, a sudjelovale su i predstavnice svih ženskih redovničkih zajednica. Blagdanu je prethodila trodnevnica koja je počela u četvrtak 9. svibnja. Uz svibanjsku pobožnost molile su se i molitve sv. Leopoldu, nakon čega bi uslijedilo euharistijsko slavlje. (ika)

. . .

Samostan i župa sv. Leopolda Bogdana Mandića Zagreb - Dubrava

Blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića svečano je proslavljen 12. svibnja u istoimenoj župi koju vode franjevci kapucini u zagrebačkoj Dubravi. Središnje svečano Misno slavlje predvodio je beogradski nadbiskup Stanislav Hočevar, a na početku euharistije riječi dobrodošlice uputio je župnik fra Ivica Vrbić.

Nadbiskup je u homiliji predstavio karizmu sv. Leopolda, ispovjednika, koji je, premda malen i neugledan, privlačio ljude Bogu. Posebno je istaknuo važnost spoznaje Božje ljubavi, posvjedočivši da: „Možemo sami sebe upoznati tek onda kada imamo iskustvo da nas nebeski Otac voli.” Nakon Mise nadbiskup Hočevar je blagoslovio početak radova na uređenju okoliša oko crkve.

Ostale blagdanske Mise predvodili su provincijal hrvatskih kapucina fra Ante Logara, fra Antonio Lovrić, te dominikanac fr. Slavko Slišković. Nakon večernje euharistije, uslijedio je zabavni program i druženje svih župljana i hodočasnika uz tamburaški sastav, a sav prihod bio je namijenjen dovršetku župne crkve. Župna se zajednica pripravljala za blagdan trodnevnicom koju je predvodio fra Ljubo Kurtović, a u sklopu koje je održan i koncert duhovne glazbe.

21

D

Moj život s Gospodinom!

ijete sam iz kršćanske obitelji te se od svog rođenja susrećem s Gospodinom. U početku kao dijete i kao osnovnoškolac išao sam na misu skoro svake nedjelje. Čak sam jedno vrijeme pomagao svećeniku kod obavljanja misnog slavlja.

Međutim, kako sam rastao tako sam prolazio kroz razne životne događaje i udaljavao se od Gospodina. Utjecaj pokojne bake Terezije je slabio a ona je uvijek bila ta koja me podsjetila na odlazak na nedjeljnu misu. U srednjoj školi i dalje na fakultetu, Gospodina sam „izbacio’’ iz svojeg života. Nisam išao na misu nedjeljom, nisam se molio, a crkvene blagdane i nismo nešto posebno slavili. Međutim, sve crkvene sakramente, npr. Krštenje, prvu pričest, svetu potvrdu, sam imao pa sam prilikom sklapanja braka poštovao kršćansku dužnost te smo supruga i ja sklopili i crkveni brak.

Kada su krenuli životni problemi na poslu i u obitelji, ja sam se skroz udaljio od Gospodina. Puno sam griješio prema božjim zapovijedima. Život mi se svodio na svakodnevno tračanje za zaradom, za uvaženim statusom u društvu, za kojekakvim feštama i druženjima a psovanje je bio sastavni dio mojeg rječnika. U tom trčanju za materijalnim stvarima i porocima sjetio sam se Gospodina. Ali kako!? Počeo sam ga moliti da mi dade sreću u nekim igrama na sreću a ja ću onda dio onoga što dobijem dati u crkvu kao milodar. Toliko je to bilo bijedno i jadno od mene i toliko sam bio pod utjecajem zla da sam čak i na križnom putu na Mariji Bistrici molio Gospodina da mi udijeli sreću na kladionici. No, negdje na sredini križnog puta mi je postalo jasno kakvu glupost radim i koliko griješim pa sam u trenutku prestao s tim prošnjama. Jako sam uvrijedio Gospodina.

Supruga je hodala na mise u crkvu pa sam u vrijeme većih crkvenih blagdana počeo ići i ja s njom. To mi je bilo zgodno, puna crkva ljudi, dosta poznatih, svi se mole i pjevaju. Međutim, ja nisam uopće čuo što se mole i što pjevaju. Gledao sam po crkvi tko gdje sjedi, što je naslikano po zidovima crkve, kako stoje slike, kako je tko obučen. Pa su mi onda misli odlutale na neke poslovne događaje. Automatski sam se dizao kada su se i drugi dizali i sjedao sam kada su i drugi sjeli. Sjećam se da je misa znala doći do pred kraj a ja se nisam mogao sjetiti što se tokom mise događalo, što je svećenik govorio. Na žalost, 22

ne samo ja nego i mnogi drugi što su hodali i što hodaju na mise. Bio sam u Gospodinovoj kući a nisam čuo što govori. O kako me danas njegove riječi ispunjavaju! Davao sam puno novaca crkvi a tek sam poslije shvatio da sam zapravo kupovao vjeru i mir a sve sam dalje bio i od vjere i od unutarnjeg mira. Sve te godine tj. Od prije 15-tak godina ipak sam počeo svaku večer, prije spavanja, moliti Oče naš, Zdravo Marijo i Anđele čuvaru. Bez obzira što je moj život bio bez Gospodina, on je bio tu kraj mene i čekao je kada ću ga trebati i nazvati. Imao sam potrebu za molitvom ali ta molitva je bila prazna, u njoj nije bili one prave ljubavi prema Gospodinu.

Zlo koje je upravljalo mojim životom i vuklo me od Gospodina, kupovalo je moju dušu a da ja to nisam znao. Stvarao sam materijalne stvari, zarađivao novac a kako taj novac nije bio blagoslovljen tako sam ga i trošio. Čitao sam horoskope, bavio se reikijem, itd. U svemu tome stradavala je i moja obitelj često me nije bilo doma radi posla i kojekakvih društvenih aktivnosti i drugih aktivnosti. Nisam dovoljno sudjelovao u odrastanju moje djece i počeo sam se otuđivati od supruge. Toga sam donekle bio svjestan ali sam uvijek to pravdao pred sobom i obitelji, pred prijateljima i rodbinom odgovorima da moramo napraviti kuću, klijet, kupiti novi auto, itd. Zlo me uvelo u svoj krug ovozemaljskih zadovoljstava, ali sve je to bilo isprazno. Mnoga sam jutra obećao sebi da ću sada nešto promijeniti u svojem životu, da ću stati kada napravim još to i to, itd. Međutim, iz toga kruga nema izlaza samo tako. Zlo ti daje neka isprazna zadovoljstva ali te preuzima cijeloga, uzima ti tijelo i dušu. Ja si nisam dao ništa reći, uvijek sam mislio da sam u pravu, da će se bez mene svijet moje obitelji, prijatelja, rodbine prestati vrtjeti.

O, koliko sam lijepih trenutaka propustio u odrastanju moje djece, u druženju sa suprugom, sa mojim ocem koji je rano umro… Kad se svega sjetim srce mi se stegne i osjetim neku tupu bol. I taj začarani krug mojega života postajao je sve uži. A ja sam htio iz njega van. Želio sam raditi samo pošten postao na pošten način, želio sam biti više s obitelji, želio sam upravljati svojim životom. Sve češće sam se pitao „što je smisao života”. Da li su to novci, nekretnine, auti, društveni status, svakakve zabave, noćni život, itd. Ne, sve sam to imao ali se nisam osjećao

ispunjen, sve me to činilo zadovoljnim na trenutke. Ali, bio sam prazan iznutra gdje sam puninu najviše trebao i gdje me je najviše boljelo. I zbog toga sam počeo tražiti tu puninu, počeo sam tražiti Gospodina. Mislio sam da materijalni stvari imam dosta i želio sam sve promijeniti. Želio sam pobjeći od zla.

Ali zlo, koje mi je sve to omogućilo, nije se dalo. Željelo je osvetu.

I tako je došla 2004.g. Zlo je poslalo čovjeka koji me prokazao i optužio. I sve se srušilo kao kula od karata. Završio sam u pritvoru, izgubio sam tvrtku i posao. Tada sam mislio kako mi se nešto strašno dogodilo, kako se srušio sav moj svijet. Više neću zarađivati mnogo novaca, izgubio sam tvrtku i posao, itd. Moja supruga je kasnije kazala jednu veliku istinu, da je taj događaj spasio naš brak.

Moj zatvor je počeo tada, 2004. Godine. Sve ono što mi je zlo dalo kroz dotadašnji tijek mojega života željelo je natrag, zlo me željelo uništiti, mene a i druge oko mene. Ja sam se protiv njega borio. Počeo sam ići više u crkvu, skoro svaku nedjelju. I dalje sam se molio svaku večer, za sebe i za druge. I to mi je davalo snagu za borbu protiv kojekakvih iskušenja koje mi je zlo priređivalo. I dobilo je zlo poneku bitku, izgubio sam nešto materijalnih stvari, napadalo je moju obitelj. Kroz tu moju borbu i dalje sam puno griješio. Išao sam na ispovijedi u crkvu, ispovijedao sam grijehe, izrekao sam svaki put rečenicu iz is-

povijedi „… i čvrsto obećajem da ću se popraviti i da neću više griješiti…” A znao sam da ću ponovno griješiti i jako me smetalo što obećajem nešto za što sam unaprijed znao da neću izvršiti.

Supruzi sam jako malo govorio, sve sam držao u sebi i nismo se mogli približiti. Niti s njom niti s djecom koja su bila u pubertetu. Htio sam a nisam mogao pričati s djecom o nekakvim svakodnevnim, nebitnim stvarima niti su naši razgovori mogli trajati duže. Sve se svodilo na pitanja o školi, izlascima, potrebnim novcima a njihovi odgovori su bili kratki.

Međutim, Gospodin je bio tu, kraj mene, bio mi je spreman pomoći ali se ja nisam prema njemu otvorio, nisam mu priznao svoje slabosti i mane, svoje grijehe iz dubine duše, nisam od njega tražio pomoć i oprost. Moja od zla poticana oholost, sebičnost, uvjerenost u potpunu ispravnost mojih mišljenja, nisu mi se dale otvoriti prema Gospodinu koji je bdio kraj mene, koji je sve to znao a kako ja nisam otvorena srca i duše od njega tražio pomoć, on mi nije mogao pomoći.

Vrtio sam se u krugu. Trajalo je suđenje, čekao sam presudu, radio sam posao kojeg nisam volio, želio sam bliskost s obitelji ali se nisam mogao otvoriti prema njima, želio sam supruzi toliko toga reći ali riječi nisu izlazile iz mojih usta.

23

Gospodin je bio kraj mene, davao mi znakove. Ja sam ih ponekad primjećivao ali sam svoje osjećaje skrivao u sebi i nisam ih mogao izraziti.

I onda, jednog jutra, koje je uslijedilo nakon jednog pijanstva, pukao sam. Bio sam kod kuće sam. Srce i duša su mi se otvorili i kroz suze su počeli iz mene izlaziti svi moji grijesi prema Gospodinu, sve loše što sam činio mojoj obitelji i bližnjima, počeo sam se sam sebi ispovijedati iz dubine duše i srca. Molio sam Gospodina za pomoć i oprost grijeha. Otvorio sam srce i dušu prema Gospodinu. I on je bio tu da mi pomogne. Pokazao mi je put. Zlo je izgubilo najvažniju bitku. Kad sam se smirio odlučio sam sve reći mojoj supruzi. Ipak mi je trebalo dva-tri dana dok sam bio spreman za razgovor. No, donio sam čvrste odluke i uzdao sam se u Gospodinovu pomoć. Priznao sam joj svoje grijehe prema njoj, sve ono što sam nosio u sebi i što me pritiskivalo. Bio sam spreman na sve posljedice. Kako je sve to izlazilo iz mene, moja duša i moje srce punili su se mirom. Gospodin je bio tu, u meni. Supruga i ja smo i prije imali dobar odnos i povjerenje jedno u drugo.

Međutim, ono što sam joj rekao i nju je potreslo. Tražila je vremena da razmisli. Ja sam znao da će Gospodin pronaći najbolji put i u njega sam se potpuno uzdao. Više puta sam išao na Mariju Bistricu, gdje su svakodnevno ispovijedi te sam iz ispovijedi u ispovijed otvarao srce i dušu Gospodinu, preko njegovog svećenika, ispovijedao mu svoje grijehe i tražio oprost. Svaki put sam nešto novo našao, čak sam u pripremi za ispovijed napisao na papir sve grijehe koji sam se mogao sjetiti i uvijek sam poslije našao neki novi grijeh. Želio sam okajati sve svoje grijehe prema Gospodinu pa sam si zadao za pokoru, za svoje grijehe prema Gospodinu, da ću klečeći proći cijeli križni put na Kalvariji u svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici.

I tada mi je Gospodin pokazao koliko sam ja griješan čovjek. Kleknuo sam na početku križnog puta i želio sam krenuti. Mislio sam, ako neću moći odmah cijeli put a onda barem jedan dio. Ali ne, nisam se mogao pomaknuti. S koljenima nisam mogao napraviti niti jedan centimetar prema naprijed. Klečao sam tako dvije-tri minute. Suze su mi navrle na oči. Tada sam shvatio koliki su moji grijesi. Kao brdo Kalvarije koje sam htio prijeći klečeći.

Shvatio sam da trebam puno ispovijedi i pokore, puno molitve, puno života u Gospodinu, kako bi okajao svoje grijehe. Ali moja duša je bila puna. Ponovno je pronašla svoj put kojega je davnobila iz24

gubila. Gospodin je bio s njom. Najedanput mi je život postao sve ispunjeniji i sve radosniji. Žena mi je oprostila uz to da je kazala da joj za potpuni oprost prema meni treba još vremena te smo se dogovorili da ćemo ga jedan drugome dati koliko će biti potrebno. Djeca, zapravo mladi ljudi pred upisom na fakultete, iz početka su me gledala „s rezervom”, razgovarala su s suprugom o tome što se to s tatom događa. Ali, kada su osjetili da im prilazim sa otvorenim srcem i oni su meni otvorili srce kako to djeca znaju prema roditeljima. Rekao sam im da im ne želim biti samo tata nego im želim biti prijatelj. Kako je to lijepo. Biti prijatelj sa svojom djecom.

Moji prijatelji primijetili su u meni promjene. Ja sam im objašnjavao što mi se dogodilo, što sam napravio i što mislim napraviti s životom. Pozorno su me slušali. Nisu puno komentirali. Nisu bili spremni kao što prije nisam bio ni ja. Ali vidio sam da su o tome počeli razmišljati i da ih muče isti problemi, smisao života, kao što su prije mučili i mene.

Došla je presuda i postala pravomoćna. Moram u zatvor na 1 godinu. Tada sam ponovno vidio kolika je snaga i ljubav Gospodinova jer se kod mene, u mojoj obitelji i kod prijatelja nije ništa promijenilo u odnosu na novu situaciju. Gospodin nam je svima dao snage da prebrodimo tu situaciju. A pogotovo meni.

Svi su me na neki način žalili, tješili a ja sam imao toliko snage da mi nije trebala njihova utjeha. Ja sam njih žalio jer sam znao da oni trebaju pomoći i snage za svoje probleme i svoje „zatvore” a nisu se otvorili prema Gospodinu i nemaju njegovu pomoć. Vidio sam na nekima od njih koliko im je teško u životu, da bi rado otišli u zatvor na godinu dana samo da kasa se vrate iz zatvora bude sve u redu s njihovim životima. Koliki ljudi žive u svojim zatvorima zbog bolesti, zbog neslaganja sa suprugom, djecom, roditeljima, braćom, zbog samoće, zbog ispraznog života, zbog siromaštva, zbog bogatstva i zbog drugih problema. Oni su u zatvoru. Nije to bila moja utjeha.

To je, na žalost, bila velika istina. A kako je jednostavno rješenje za njihove probleme, ali ga oni ne žele ili ne mogu pronaći. Spas je u Gospodinu. Tko otvori dušu i srce i prizna da je slab i griješan, ima Njegovu pomoć i on će mu dati mir duši i zadovoljstvo u srcu. Ali na način kako će to Gospodin procijeniti da je za nas najbolje a ne kako mi to mislimo.

Ja sam vam živi svjedok i mogu sa svakim podijeliti svoje svjedočanstvo. http://www.duhovnidnevnik.net/

Teško je voljeti neprijatelje, ali to od nas traži Isus!

T

eško je voljeti neprijatelje, ali to od nas traži Isus – istaknuo je papa Franjo na Misi slavljenoj u utorak, 18. lipnja, u Domu Sveta Marta.

Papa je istaknuo da je, kako bismo oprostili svojim neprijateljima, temeljno moliti za njih, moliti Gospodina da promijeni njihovo srce. Na Misi je sudjelovala skupina suradnika Prefekture za gospodarske poslove Svete Stolice, te Vatikanskih muzeja. Kako možemo voljeti svoje neprijatelje? Papa je Franjo u propovijedi postavio nekoliko ozbiljnih pitanja, spominjući neke drame ljudskoga roda. Kako se može voljeti – upitao je – one koji donose odluke o bombardiranju i ubijanju brojnih osoba? Kako se može voljeti one koji iz ljubavi prema novcu ne dopuštaju da lijekovi dođu do starijih osoba, i puštaju ih da umru? Ili pak one koje zanima samo vlastiti interes, vlastita moć, i pritom čine mnogo zla? Čini se da je teško voljeti neprijatelja – primijetio je Papa te istaknuo – ali Isus to od nas traži. Liturgija nam ovih dana predlaže upravo to Isusovo upotpunjenje zakona, od zakona na Brdu Sinaj do Zakona na Brdu blaženstava – rekao je potom Sveti Otac te istaknuo da svi imamo neprijateljâ, ali zapravo i mi sami možemo drugima postati neprijatelji. I mi više puta postajemo neprijatelji drugih, ne volimo ih. A Isus nam kaže da imamo voljeti neprijatelje! A to nije lako! Mislimo također da Isus od nas previše traži! Ostavimo to redovnicama u klauzuri, koje su svete; ostavimo to nekoj svetoj duši, ali u uobičajenom životu to ne može ići. Međutim, to ima ići! – istaknuo je Papa te dodao – Isus kaže: „Ne, mi to imamo činiti! Jer, u suprotnom ste poput carinika, pogana. Niste kršćani”.

Kako, dakle, možemo voljeti svoje neprijatelje? Isus nam govori o dvije stvari– primijetio je papa Franjo.

Prije svega valja gledati Oca koji daje da sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Bog ima ljubavi za sve ljude – istaknuo je Sveti Otac te nastavio – Isus nam kaže da budemo savršeni kao što je savršen Otac nebeski, da nasljedujemo Oca savršenošću ljubavi. Isus oprašta svojim neprijateljima, čini sve kako bi im oprostio.

Osvećivati se, naprotiv, nije kršćanski – istaknuo je Papa. Ali, kako onda možemo voljeti svoje ne-

prijatelje? Moleći. Kada netko moli za onoga zbog kojega trpimo, to je kao da Gospodin dolazi s uljem i priprema naša srca za mir – napomenuo je Papa.

Moliti! To je ono što nam Isus savjetuje: „Molite za svoje neprijatelje! Molite za one koji vas progone!”

I recite Bogu: „Promijeni njegovo srce. Ima kameno srce, ali promijeni ga, daj mu srce od mesa kako bi osjećao i ljubio” – rekao je papa Franjo te dodao – Ostavljam vam samo ovo pitanje pa neka svatko od vas odgovori u svojemu srcu: „Molim li ja za svoje neprijatelje? Molim li za one koji me ne vole?” Ako kažemo „da”, ja ću reći: „Idi dalje, moli više, to je 25

dobar put”. Ako je odgovor „ne”, Gospodin će reći: „Jadniče, i ti si neprijatelj drugih!” Valja moliti da Gospodin promijeni srce tih ljudi. Iako, mogli bismo reći: „Ali, taj mi je napravio veliku glupost, ili taj je napravio loše stvari, a to osiromašuje ljude i cijeli ljudski rod. I tada se, uz te razloge želimo osvetiti, prema onomu: oko za oko, zub za zub” – primijetio je papa Franjo te dodao – Istina je, ljubav nas prema neprijateljima osiromašuje. Ali, čini nas siromašnima poput Isusa kada je došao k nama, kada se ponizio i postao siromašan zbog nas. Netko bi mogao reći da to nije dobar posao „ako me neprijatelj čini siromašnijim“ – napomenuo je potom Papa te objasnio – Sigurno, po mjerilima svijeta to nije dobar posao.

Ali, to je put kojim je prošao Isus, koji se od bogatoga učinio siromašnim za nas. U tom siromaštvu, u tom je Isusovu snizivanju milost koja je sve nas opravdala, i učinila nas bogatima. To je otajstvo spasenja –

istaknuo je papa Franjo. Opraštajući, i ljubavlju prema neprijatelju, postajemo siromašniji; ljubav nas osiromašuje, ali to je siromaštvo sjeme plodnosti i ljubavi prema drugima. Kao što je Isusovo siromaštvo postalo milost spasenja i bogatstvo za sve nas…

Mi, koji smo okupljeni danas na ovoj Misi, mislimo na svoje neprijatelje, na one koji nas ne vole; bilo bi lijepo kad bismo za njih prikazali Misu: Isus, Isusova žrtva za njih, za one koji nas ne vole. Ali, i za nas, dodao je Sveti Otac – da nas Gospodin pouči toj tako teškoj mudrosti, ali tako lijepoj jer po njoj postajemo slični Ocu, našem Ocu koji daje da sunce izlazi za sve ljude, dobre i zle. Po toj mudrosti postajemo slični Sinu, Isusu, koji se, snižavajući se, učinio siromašnim kako bi nas obogatio svojim siromaštvom – istaknuo je na kraju papa Franjo.

RADIO VATICANA

Pomozi nama, Leopode sveti Sred ove muke, užasa i rata, Kad srce strahom il nemirom diše.

Kad susjed svoga ne poznaje brata, A dušman želi da nam ime izbriše: Pomozi, Sveče, Leopolde mili, Nek Ti se duša na HRVATSKU smili!

Svetišta naša dušmanin nam spali, A narod preda pokolju i maču, Nesreću mnogu na Domaju svali; Mnoge nam majke ostaše u plaču.

Nek Otac na nas mili pogled svrati.

Spasenje nek nam Domovini dade, Jer naše jade i nevolje znade.

Pakleni dušman ucvili nas kleti, Pomozi nam, Leopolde sveti!

Ti što si žrtva za jedinstvo bio, Moli da narod k ognjištu se vrati; Zbog zla i grijeha mnoge suze lio …

Samostan sv. Klare,Split, 7. srpnja 1992.

I neka zemljom Smrt više ne hara, Neka nas Božje milosrđe spasi, Nek srca majki mač više ne para; Sloboda nek nam Domovinu krasi.

Pomozi nama, Leopolde dragi, Nek Duh nas štiti ponizni i blagi.

U vrijeme domovinskog rata, a prigodom proslave pedesete obljetnice smrti svetog Leopolda, napisala je ovu pjesmu i bî uslišana!

26

O patnji

P

atnja je konstanta koja prati čovjeka od trenutka njegova izgnanstva iz zemaljskog raja.

Vjekovima stoji slika čovjekove muke kada ore brazde na teškoj i tvrdoj zemlji da bi se prehranio.

Taj plod koji nastaje kao rezultat odlučuje o životu i smrti i ako je godina jalova to znači glad, očaj, bijedu, nasilje i najčešće smrt. Jedno od temeljnih obilježja ljudske prirode je težnja da se izbjegne ta sudbina i da se izdigne iz prašine, da se zadovolje uvjeti egzistencije. Čini se da je time sreća zagarantirana. Tada je moguće istinski živjeti; baviti se mislima, idejama, biti ravnopravan s drugima, družiti se, biti slobodan. O tome svjedoče misli grčkih filozofa. Epikur naizgled jednostavno zaključuje; ugoda je dobra, a bol je loša. Ova simplificirana misao navodi nas na pitanje da li je ugoda samo neprisutnost boli. Ugoda ne znači samo pasivno promatranje trajanja života i zapostavljanje kreativne dimenzije čovjeka. U shvaćanju starih Grka ona označava sve aktivnosti koje vesele ljudski duh, pri čemu je materijalni element posjedovanja predmeta najmanje zastupljen. Umjesto posjedovanja riječ je o davanju, kao što je ispravno postupanje u pravednosti, u solidarnosti s drugima, druženju, pomaganju itd. Bol je loša iz razloga što ometa čovjeka, odvodi ga od navedenih aktivnosti i usmjerava mu pažnju njega samoga. Stoga je istinski ljudski život težnja je da se boli oslobodimo kako bismo se posvetili aktivnostima koje oplemenjuju naš duh.

Od grčkih spisa protekle su tisuće godina i čovječanstvo je uspjelo ostvariti napredak u tehnici, medicini, ljudskim pravima, što za mnoštvo ljudi znači bolje uvijete života. Znači li to da je patnje nestalo?

Današnji prosječni građanin živi u uvjetima koje bi grčki robovi smatrali ostvarenjem raja. Pa ipak patnja je i dalje prisutna.

Neposredno u vrijeme nakon kraja industrijske revolucije Arthur Schopenhauer nalazi pesimizam spram ljudskog roda. Uočava da ljudi nisu sretni, da im životi nisu ispunjeni i da čim ostvare neki cilj već teže nečem drugom što ih trenutno zaokuplja.

Stoga osjećaju patnju kao nemogućnost da imaju ovo ili ono, da ostvare svoj san, da budu kao drugi. Kada ostvare nešto od toga ne osjećaju sreću jer

“

Eli, Eli, lama sabahtani?” („Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”)

(Mt 27,46).

njihova volja ih već usmjeruje na druge stvari i tako se krug zatvara u neprestanom usmjerenju na ono čega nema.

Suvremeni svijet je prepun šarenila koje zaokuplja našu pažnju. U ljudskoj je prirodi uspoređivati se s drugima, jer to formira našu sliku o sebi samima.

Dok u zasićenju jedni tragaju za novim, drugi nemaju ni osnovno, neophodno potrebno za život.

Noć prije nego će biti uhapšen, u samoći tame kad su i njegovi najbliži pozaspali, Isus je probdio u Getsemanskom vrtu. Znao je da mora biti uhapšen i razapet na križu. Znao je da je tako pisano. Tada izgovara riječi „Oče moj! Ako je moguće da me mine ovaj kalež, a da ga ne pijem, neka bude volja tvoja’’ (Mt 26,42) Mnogi danas bdiju kroz noć i osjećaju strah od sutrašnjeg dana. I sviće jutro kao što je svanulo i u Getsemaniji. Vojska korača kroz 27

vrt i križ se podiže. Različit je od čovjeka do čovjeka i bol se uvijek ne zove glad. Ona je tu i za one koji imaju mnogo. Ona je tu, možda iza prvog ugla, a možda negdje dalje. Koliko god se život čini stabilnim i rutiniranim on svakoga dana može prestati. I životi naših bližnjih mogu završiti prije našeg. Kalež je stalno pred nama i svaki dan pijemo iz njega. Egzistencijalizam u filozofiji kao najveću muku čovjeka navodi upravo njegov svakidašnji život. Bačenost u svijet i puko, neutemeljeno trajanje i upijanje senzornih utisaka bez dubljeg smisla i osjećaja svrhe.

To je Sartreova mučnima koju osjeća kad spoznaje da kesten u parku svojim korijenom posjeduje dublje utemeljenje u životu od njega samoga. Čovjekovo ispunjenje tek je u smislu kojeg može pridati stvarima oko sebe. Time on određuje i sebe i osjeća se sigurno jer negdje pripada. Prelijepi Davdov 23. psalam govori nam:

„Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ja ne bojim, jer si Ti sa mnom.

Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni. …

Dobrota i milost pratit će mene sve dane života moga.

U Tvome ću domu prebivati kroz dane mnoge.’’

Ako je moguće neka nas mine kalež boli. Ali ne tako da živimo kao pod sedativima, samo u ugodi i pukom postojanju. Već kako Ti to hoćeš. Daj nam da imamo hrabrosti stati pod svoj križ. Nositi ga. Biti sami među ljudima i voljeti svoje neprijatelje. Hodati kroz mržnju i prepoznati čovjeka u razbojniku. I umirati na križu kad nam se čini da smo sami.

Kult tjelesne ljepote

P

ostmoderna kultura usredotočena je na gledanje, a kao jedna od posljedica takvog promatranja čovjeka jest objektivizacija i prenaglašenost tjelesne ljepote. Štovanje oblika tijela modernoga doba dovodi do specifičnih fizičkih i psihičkih bolesti (anoreksija – bolest odbijanja hrane, bulimija – bolest u kojoj čovjek ima osjećaj da je stalno gladan, pretilost itd.), ali još više i opasnije - do bolesti duha. Ljepota je u svim svojim oblicima oduvijek bila ideal ljudske težnje, ali tjelesnost i tjelesna ljepota tek u ovdašnjem razdoblju poprimaju obilježje velike opasnosti za dostojanstvo čovjeka.

O ljepoti i lijepome

O značenju pojma ljepote govorilo se i može se govoriti sa mnogo različitih aspekata: ljepota kao dio pojma dobroga tj. ljepota u moralnom smislu, ljepota kao forma (kao izgled), ljepota kao značenje 28

skladnosti, ljepota u smislu označavanja ljudske karakteristike itd. Značenja Ljepote i lijepoga mijenjaju se kroz povijest filozofije od ontologijskih preko gnoseoloških pa sve do dekonstruktivnih i pragmatičkih. Platon „lijepo“ određuje kao najvišu ili najsjajniju ideju koja u sebi ujedinjuje sve ideje, sama pak je ljepota usko povezana s idejom dobra u smislu reda, mjere, pravilnosti i srazmjera. Kod Plotina „lijepo“ posjeduje moć koja sjedinjuje mnoštvo i silu kojom se uspinje k jednostavnome i jednome. Kroz srednji vijek „lijepo“ se također promatra kao mogućnost uspinjanja duha preko osjetilnog do duhovnog. Od 18. stoljeća pojam lijepoga se promatra u području spoznaje - Kant „lijepo“ određuje kao predmet „sviđanja bez interesa“. Hegel u svojoj estetici napokon potpuno odriče lijepome područje apsolutnog i ulogu sveobjedinjavajuće ideje te ostavlja ljepotu u području osjetilnosti i subjektivizma. Od 19. stoljeća na dalje „lijepo“ se više ne

promatra ontologijski te se napušta zamisao o jedinstvenosti lijepoga.

Tjelesna ljepota i uniženje čovjeka

Još od antičkog poimanja lijepoga primarni predmet dopadljivosti i privlačnosti bila je upravo tjelesna ljepota, a lijep oblik onaj koji u sebi sadrži sklad.

Kada se promatra značenje tjelesne ljepote kroz najudaljenije etape ljudske povijesti već se tisućljećima prije Krista mogu pronaći dokazi kako je tjelesna ljepota oduvijek bila važna: svako razdoblje umjetnosti veliča svojevrstan vid ljepote. Kozmetička industrija zapravo i nije nekakvo novo otkriće: najstariji dokaz o korištenju kozmetičkim proizvoda potječe tisućljećima prije Krista u Egiptu. Stare Egipćanke su bojale kosu i koristile pomagala za uljepšavanje. Napretkom znanosti i tehnologija napredovale su i spoznaje o tjelesnoj ljepoti: psiholozi su utvrdili kako su privlačnije ili ljepše osobe više prihvaćene u društvu i prije napreduju u svom poslu, biolozi su potkrijepili važnost tjelesne ljepote kada su je doveli u vezu sa selekcijom i prenošenjem „dobrih“ gena, liječnici pak objedinjuju pojam zdravlja i pojam ljepote, jer je jedno preduvjet drugoga. Zapravo, povijesno gledano - svako je razdoblje imalo sebi svojstvene kriterije kojima se određivala i mjerila tjelesna ljepota, i u svakom je razdoblju ona bila važna. Opet, čini se da je u današnje doba pojam tjelesne ljepote prerastao u kult. Tijelo i tjelesnost postali su nam glavni element po kojem vrednujemo pojedince, a napore da tijelo poboljšamo i uljepšamo (modna industrija, kozmetička, stomatološka, medicinska, dijetna i fitnes industrija) podredili smo svima ostalima.

Naša nam je vanjština postala jedini važan projekt na kojem stalno treba raditi. Ovaj se imperativ ljepote nameće kao sveobuhvatan i generalan zahtjev u cijelome svijetu. Nekada smo liječili samo bolesti, a sada smo počeli liječiti bore, vrečice ispod očiju, podbratke, ćelavost, celulit, pa i samu starost. Tijelo je postalo objekt proizvoljne modifikacije i oslobađanja od prirodne zadatosti. U ovakvome čisto tjelesnome svijetu čovjek kao čovjek nije sagledan u svoj svojoj cjelini, pa možemo s pravom zaključiti da je u pitanje dovedeno njegovo dostojanstvo i degradacija čovjeka kao osobe. Zaveden taštinom, narcisoidan karakter današnjeg čovjeka zaboravlja da je tijelo tek prolazno, i da čovjeku tjelesnost nije dana da joj služi. Relativizacijom vlastitog tijela čovjek relativizira samoga sebe, i time postaje potrošna roba. Čovjekovo dostojanstvo ipak, unatoč objektivizaciji

tijela i kulta tjelesne ljepote sadašnjega vremena, ostaje netaknuto i neotuđivo jer je dano od Boga.

Svaki je čovjek osoba, „slika i prilika Božja“ te je kao takav pozvan svojoj djeci u naslijeđe ostaviti svijet u kojem ne živi da bude lijep, već u kojem živi tako da bude lijep pred Bogom.

29

Dostojanstvo ženi daruje Isus

S

vemogući Bog nas je obdario slobodom kada nas je stvorio, ali tek birajući čovjek otkriva da je slobodan. Odabirući zlo, čovjek se okrenuo protiv Boga. Sklonost prema grijehu dobiva svoj temelj u Istočnom grijehu, koji je nastao zbog slobodne odluke naših praroditelja. Prisjećajući se biblijskog teksta o prvom grijehu, svima nam na pomisao dolazi ŽENA. Žena je prva okusila zabranjen plod sa stabla spoznaje dobra i zla, dovela u napast Adama, sebe i svoje potomke… I doista mnoge bi žene u povijesti, pa i danas mogle posvjedočiti da doslovno žive kaznu, odnosno opis svog životnog statusa : „Trudnoći tvojoj muke ću umnožiti, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a će gospodariti nad tobom.“(Post 3,16.)

Doista, gotovo do modernog vremena žene su se tretirale poput J.J.Rosseau-ove izjave : Žene su prirodno stvorene da podnose nepravdu i da budu na milost i nemilost muškarčevom sudu. Žena ima razuma, ali njen razum nije dubok, ni bogat.“. Žene su uglavnom tijekom povijesti bile isključene iz visokog statusa i položaja moći, (osim nekih, poput Kleopatre ili kraljice Elizabete I., Marije Terezije Austrijska, Marije Antonaete…). Žene su dugi niz godina bile isključivane iz ekonomskih, pravnih i političkih pitanja. Iz razdoblja stare antike, ne možemo znati, što su žene mislile o ropstvu, braku, činjenici da nisu imale pravo nad svojom djecom, niti nad samom sobom. Bile su udavane u dvanaestoj godini ili čak prije. Pritom su mnoge umirale, zbog toga što su bile oslabljene mnogobrojnim rađanjima ili su umirale pri porodu. Odmah nakon poroda, i muška i ženska novorođenčad bi se stavljala pred noge oca. Uzimanje djeteta u ruke, značilo bi da ga se priznaje članom obitelji, a ostavljanje djeteta na podu, značilo bi njegovo odbacivanje, odnosno smrt (bacanjem u rijeku ili provaliju, ili pak ostavljanjem). Većina odbačene djece bila su djevojčice ili slabašni dječaci. Život mnogih žena niti se danas se nije mnogo promijenio, osobito u zemljama Bliskog istoka, Afrike i Jugoistočne Azije. Djevojčice u dobi od 15 do 19 godina, njih oko 70 000 umiru tijekom trudnoće i poroda. One se bez pristanka moraju udati za mnogo starije muškarce, prekinuti svoje djetinjstvo i ući u život bolesti, siromaštva i izrabljivanja. Također je danas prisutna i brutalnost tradicionalnog obrezivanja djevojčica u Africi, pri čemu mnoge umiru tijekom samog čina ili nakon, zbog infekcija, te proživljavaju duševne i emotivne boli. Čini se da se najosnovnija podjela rada temelji na spolu ili rodu. U najjednostavnijijm lovačkim i sakupljačkim hordama, kao i najsloženijim društvima, postoje tzv. „ muški“ poslovi i „ženski“ poslovi. Podjela rada po spolu i neravnopravnost između spolova u stanovitoj je mjeri određena biološkim ili genetskim razlikama između muškarca i žena. Uloge po rodu su i kulturalno određene, a često su i posljedica društveno konstruiranih odnosa moći. Upravo evanđelje govori o jednakim pravima muškarca i žene, o dostojanstvu i svetosti ženidbe. U vrijeme Rimskog carstva, kršćani iskazuju dostojanstvo ženi, što je poganstvo izrugivalo.

30

U kršćanskim obiteljima žena nije biće drugog reda, jer joj Isus vraća dostojanstvo.

Prema biblijskoj slici stvaranja i muškarac i žena su ljubljena bića. Imaju isto dostojanstvo, a po svojoj spolnosti se nadopunjuju i prožimaju. Niti jedno od njih ne smije biti „iznad“ drugog. Muškarac nema vlast nad ženom, niti obratno. Kako bi bili dobri roditelji i gospodari prirode koja im je darovana, potrebno je da djeluju u obitelji kao skladna cjelina – na sliku Božju. Isus naglašava ideal braka kao trajne zajednice života i ljubavi nasuprot samovolje i bezobzirnosti muškarca, osobito to očituje u susretu sa raskajanom grešnicom (Lk7,36-50) i preljubnicom Iv8,1-11). Isus namjerno odabire i nalaže ženi da bude prvi svjedok njega kao Uskrsloga. Žene su u Crkvi javno nastupale i imale određene službe. Različitost muškarca i žene očituje se u psihološkom, emotivnom i logičkom shvaćanju stvarnosti i njih samih. U žena prevladava fiziološka i osjećajna energija, zbog majčinstva, žena je osjetilnija od muškarca, žena dakle ima smisao, osjetljivost za osobu. Žene se usredotočuju na mnoštvo detalja, „žena gleda u dubinu, a muškarci u širinu“. Za razliku od muškog spola, ženama je ljubav dominantna životna energija, dakle ključne riječi za ženu su osoba i ljubav. U raznim epohama i civilizacijama, mnoge predrasude, shvaćanja spolova bit će ili jesu smiješni i zastrašujući, no kršćansko poimanje utemeljeno na Kristovu nauku i postupcima će ostati zauvijek : čovjek je po svojoj naravi heteroseksualno biće, tj. muško ili žensko biće, usmjereno na komplementarnost, koja se ostvaruje u bračnom i obiteljskom zajedništvu, rađanju i odgoju djece, umijeće je koje se izgrađuje i stvara čitav život.

Dekristijanizam

P

roces dekristijanizacije Europe počeo je vrlo brzim, za tako nešto novo, nepripremljenim rastom materijalnog bogatstva europskih zapadnih zemalja. Naprosto, što je ekonomski standard naroda demokratskog dijela Europe sve više rastao, a povećavao se neočekivano brzo, čovjek se sve više udaljavao od Boga, od Katoličke vjere na kojoj je izgrađen europski identitet, kulturno, civilizacijski, gospodarski, demokratski, vodeći u svijetu.

Materijalni rast europskih naroda zapadne demokracije oslonjao se sve više na znanost, koja mu je, a tako je čovjek mislio, stvarala nove vidike sigurnije budućnosti bez Boga, i Božjih zakona. Bog je s vremenom postao smetnja u razvitku kako znanosti, jednako tako i u materijalnom napretku, za kojeg je čovjek Zapadne Europe počeo vjerovati da nema granica. Jedine granice, zamišlja današnji Europljanin, materijalnom napretku je sàm Bog i Njegovi okviri. I stoga je bogati Europljanin agresivno krenuo u borbu protiv Boga, i u rušenje svih Njegovih okvira. Kao i sve druge povijesne ideologije, i nova ideologija dekristijanizam rodila se u krilu Stare Dame. U temelje te nove ideologije zapadni čovjek materijalizma ugradio je seksualnu slobodu, na kojoj je kasnije gradio i nadograđivao sve druge, cilj kojeg opravdava svako sredstvo, abortus, eutanaziju, homoseksualne i lezbijske brakove.

Za opravdanje tako opasnih, euro suicidnih kockica nove dekristijanizacijske ideologije, čovjek je koristio znanost, za koju drži da je iznad Boga i Njegovih zakona, i više od toga. Današnji čovjek Europe vjeruje u znanost da je ona sama bog, i stoga joj se klanja prihvačajući je bez ikakva selekcioniranja. Sigurnost i glavni egzistencijalni oslonac čovjek osjeća u znanosti, i to u onoj znanosti koja ne prolazi ni kroz kakve kulturne, vjerske, moralne, a poglavito ne kroz Božje, norme i zakone. Jer samo takva znanost koja se koristi kao sredstvo u borbi protiv Boga, čovjek vjeruje da mu osigurava lakši i ljepši, i nićim ograničen život. Život u neograničenoj slobodi.

No, s vremenom te ljudske spoznaje, i oslonjanje na materijalno, postajalo je nesigurnije, čovjek se počeo gubiti.

Zapravo čovjek je bivao izgubljeniji i prestrašeniji. Gotovo na vrhuncu materijalnog blagostanja, koje je raslo paralelno sa moralnim i vjerski siromašenjem, čovjek postaje najveća povijesna lutalica.

31

Europski čovjek znanosti i materijalnog bogatstva naprosto se razačarava u sve. Ostao je pust, prazan.

Ostalo je tijelo bez duše, bez vjere, bez nade. Gubila se vjera u sve oko, i iznad, sebe. Dekristijanizam je čovjeka ispunio nesigurnošću i beznađem. Ubrzano se krenulo u samouništenje.

Znanost i tehnika više se ne koristi, jer se gradi bez Boga Njegovih zakona, za bolje, ljepše i sigurnije sutra, već se koristi kao sredstvo vlastitog uništenja. Živi se u slobodi bez granica i odgovornosti. Zemlje Zapadnog kršćanskog svijeta, s materijalnim napretkom sve više duhovno i moralno nazaduju. To duhovno i moralno, vjersko, nazadovanje danas je već brže i od prihvaćenog tehnološkog i materijalnog napretka. Ubrzano se gubi europski kršćanski identitet, ćupaju se vlastiti tisućljetni korijeni, i sijeku stara stabla Katoličke vjere, morala, te svih drugi vertikalni vrijednosti.

Euro čovjek prizemljuje se, te se čvrsto veže za horizontalne vrednote, nepriznajući one puno starije na kojima je izrastao i na kojima se izgradio, a za opstanak jedino sigurne vertikalne vrijednosti koje spajaju zemlju sa Nebom, i čovjeka sa Bogom. Sve ćini da Boga izbaci iz svog identiteta, kako bi slobodnije uživao i konzumirao, neselekcionarno, sve datosti ponude prolaznosti. Čovjek materijalno bogate i kršćansko vjerski siromašne Europe najavljuje rat protiv Boga, te umjesto života izabire smrt. Poćima to još šesdesetih godina krvavog i ratnog Dvadesetog stoljeća sa novim tehnološkim izumom, kontracepcijom, nedovoljno svjesan opasnosti koje nosi taj njegov ljudski

32

napredak, i modernizam planiranja obitelji bez Boga i Božjih zapovijedi. Početak sa nesagledivo opasnim krajem. Ohrabren rezultatima kontracepcije, stvaranja planske obitelji bez Božjih planova, čovjek ulazi u drugi dio procesa vlastitog uništenja. Zapoćima sa najstrašnijim povijesnim zločinom protiv djeteta. Naime, tehnološkim izumom, abortusom herodovski ubija ne rođenu, već nerođenu živu djecu u majćinoj utrobi. Time čovjek bez Boga, bez vjere kao temelja Europe, pokazuje svoje najstrašnije lice. Lice ubojice koji ubija živa djećja stvorenja pod majćinim srcem. Majku, taj neizmjerni Božji dar, tu škrinju ljubavi i života, pretvara u prostor za ubijanje, za zločin, te od Majke života stvara majku smrti.

U procesu suicida, jer je postao potpuno slobodan, „svemoćan“, nedodoriljiv i neodgovoran, čovjek ide još dalje i ne priznaje Božje zapovijedi braka muškarca i žene. Iznad Božjih zakona utemeljuje, legalizira, svoj ljudski, tehnološki, zakon braka muškarca i muškarca, žene i žene, te supruga A i supruga B. Čovjeku se naprosto žuri u uništenje svijeta i dostignute civilizacije, vjerujući da nestankom svijeta nestaje i Boga. Nova europska ideologija – dekristijanizamgotovo je nadmašila u brutalnostima ubijanja, ali i po broju ubijenih, planske i abortirane djece, te eutanaziranih stari osoba koje financijski puno koštaju bogato europsko društvo sve tri povijesne ideologije fašizam, nacizam i komunizam. Naprosto Europa ne može bez ideologija, odnosno ubijanja.

Sveti Toma Akvinski pjesnik vazma Osim što je bio svetac i filozof, Toma je Akvinski jednako tako bio i pjesnik. Vrhunski pjesnik stožerne čovjekove tajne: one o vazmenome događaju Isusa iz Nazareta. Sjetimo se samo njegovih besmrtnih euharistijskih himana: Pange lingua gloriosi-Usta moja, uzdižite; Verbum supernum prodiens-Riječ svevišnja se pojavi; Lauda, Sion, Salvatorem-Hvali, Sion, Spasitelja; Adoro te devote-Klanjam ti se smjerno i Sacris solemniis-Veselo svetkujmo.

Ovom prilikom posvetimo se analizi jedne od spomenutih pjesama:

Usta moja, uzdižite Usta moja, uzdižite K preslavnomu Tijelu glas I krv dragu proslavite, Što je proli za sve nas Čedo majke plemenite Ljudskog roda Kralj i Spas.

Kolike li samo nježnosti u ovim stihovima i sretnog pjesničkog spoja vjere i razuma. Cijelokupna Tomina filozofija, to njegovo umno nebo, kroz ovu vječnosjajnu poeziju,kao da je ovdje s rajskih visina spuštena na blatnjavuzemlju.U najintimnije predjele njegova vjerničkog srca. Nestale su sve dvojbe, nepotrebne postadoše daljne filozofijske analize, nastupilo je vrijeme slavlja: pjesničkog slavlja; pobjednog slavlja; vazmenog slavlja!

Svetac ovdje poziva samoga sebe, na skriven način i sve nas ,poziva nas na pjevanje i veličanje darovane nam baštine:Kristova Tijela i Kristove Krvi. Jer mu je dobro znano kako su ti darovi ljekoviti i djelotvorni i da tvore zalog i preludij našeg vječnog života.

Dan je svima smrtnicima, Djeva nam ga porodi, I on prođe sijuć tlima Zrnje riječi Božijih, A na kraju vjernicima Divan spomen ostavi.

Kakvo čudo u očima našim : Riječ sije riječi. Kako je to moguće? Tako što je čovjek u suštinskome smislu logoidno biće: biće sazdano iz riječi. Čitava priroda šuti, samo čovjek govori: govori vlastite riječi i sluša tuđe riječe. Uz to, ako je čovjek kršćanin, on s posebnom ljubavlju i pažnjom sluša onu iskonsku riječ sišlu s neba: Očevu Riječ. Čak je blaguje!

33

kreće na području Neshvatljivoga, koji razum ne može, dakako, razložno prihvatiti, ali ga ne može ni razložno odbaciti, jer mu nedostaje mjerilo pomoću kojega bi prosuđivao to područje. Drugim riječima: vjerske dogme su tajne, a ne besmislice. Stoga Akvinac nije nikada potvrdio poznatu izjavu Tertulijana „Vjerujem jer je apsurdno“ (Credo quia absurdum), jer vjera za nj nije –da se izrazimo drastično-sabirnica ljudskih nesuvislosti i gluposti, nego Božjih tajna; dakle „Vjerujem jer je tajna“ (Credo quia mysterium).

Kad je s braćom večerao Spas na gozbi posljednjoj, Sav je zakon održao On u hrani vazmenoj I ko hranu tad je dao Sama sebe družbi svoj.

Ovdje je nagoviještena idealna bratska ljubav, gdje brat blaguje brata. Koliko smo mi današnji daleko od takvog ideala? Miljama smo daleko. Je li naše obredno euharistijsko druženje ujedno i istinsko bratsko druženje? Smijemo li zamišljati ovakovu situaciju: kako nakon pričesti dvojica vjernika –mišlju, srce,voljom-adoriraju jedan pred drugim kao živim svetohraništem. I spremni su kroz slijedeći tjedan uzajamno se pomagati, prijateljevati-čak dati i život jedan za drugoga. A o tome upravo Toma pjeva: i ko hranu tad je dao sama sebe družbi svoj.

Gospod zbori i kruh biva Svetim tijelom njegovim, Likom vina krv se skriva, Okom toga ne vidim, Ali sama vjera živa Kazuje bezazlenim.

Za znalce u filozofiji, sveti Toma Akvinski slovi kao najvjerodostojniji suglasitelj vjere i razuma.

Bitno je, naime, obilježje vjere da nadilazi razum, a ne da dolazi u sukob s njim. Ona se prvenstveno 34

Katolički svijet je u načelu već odavno prihvatio ovo Tomino razumijevanje odnosa između vjere i razuma. Štoviše, na II vatikanskom saboru izričito ga je postavio svojim uzornim misliocem, ukoliko je pokazao „... kako vjera i razum teže za jednom istinom“, što je prvi takav slučaj u povijesti kršćanstva.

Divnoj, dakle, Tajni ovoj Klanjajmo se smjerno mi, Stari zakon žrtvi novoj Nek se sada ukloni, Vjera duši čovjekovoj Nek spoznanje dopuni.

Bogu Ocu, Bogu Sini Hvala s pjesmom radosnom, Slavimo im veličinu, Častimo ih dušom svom, K Duhu Svetom nek se vinu Glasi s dikom jednakom.

Na kraju ove analize recimo riječ-dvije o kakvoći Tomine poezije i njezinu hrvatskome izričaju. Donijeli smo himan što ga je Toma sastavio za bogoslužje novog blagdana Tijelova 1264. na molbu pape Urbana IV. Tema himna je euharistijska. Upadna je njegova misaona jasnoća. Periti tvrde da je latinski izvornik sočan, lijep i živ: u jezičnom smislu prvoklasan. Milan Pavelić je Tominu pjesmu prepjevao, a ne doslovno preveo. Kao inače u njegovu prepjevanju crkvenih himana, držim da je dosegnut lirski zenit našeg materinskog jezika.

Š

Dobro se dobrim vraća ili...?

to se tiče naslova, riječ je o malom triku s moje strane. Naravno da se dobro vraća dobrim.

Samo… ponekad valja biti i oprezan, da ne činimo dobro samo iz navike i bez ljubavi, čisto iz računice da i sama dobijem nešto zauzvrat… Uvjerila sam se više puta u veličinu i važnost one Isusove mudrosti: „Ti naprotiv, kada daješ milostinju – neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti!“ (Mt 6,3-4) Baš oslobađaju ove riječi i kad si ih posvjestim mogu činiti dobro bez potrebe da itko osim Oca nebeskog i mene o tome zna. No ipak, da potvrdim ljepotu Isusove mudrosti i da opravdam naslov, podijelit ću sa vama jedan neobičan događaj. Vraćala sam se sa radionica koje je nas par imalo sa krizmanicima na jednoj župi, putem kući bili smo pozvani na jedno malo, lijepo druženje kod dragih ljudi i usred razgovora zazvoni mi mobitel. Ne poznajem broj i… što ću sad?? A ništa, pristojno se ispričam i izađem van. Javim se i sa druge strane glas kaže: „Ej, ovdje Lucija!“ U čudu pitam koja Lucija jer znam više djevojaka pod tim imenom, no glas mi ne odgovara nijednoj od njih. Ovo posebno biće me podsjetilo da smo prije nekoliko godina bile zajedno u bolnici. I naravno da sam se odmah sjetila Lucije koja je tada imala tek 8,9 godina. Čekala je na operaciju tumora kraj mozga i bila je slijepa. Liječnici su se nadali da će joj možda odstranjivanjem tumora uspjeti vratiti vid. Nisam uspjela tada puno biti sa njom jer je uz nju bila mama pa nisam željela smetati. No jednom prilikom sam joj donijela doručak u sobu i pitam je treba li joj otvoriti paštetu i namazati na kruh. Ona se zahvalila uz riječi da će to ona sama. Rekoh da razumijem, izađem iz sobe i gledam kroz stakleni dio na vratima hoće li uspjeti u tome. I doista je, snagom volje i upornošću napipala je i kruh i paštetu i čaj i snašla se. Ostala sam posramljena jer sam sama prolazila neke promjene u zdravstvenom stanju i dosta sam cendrala u sebi, a ovo dijete je posve mirno i ničim ne odaje da joj je teško nositi se sa sljepoćom.

Sada me nakon toliko vremena zove i želi čuti kako sam. I opet se čudim otkuda joj moj broj mobitela.

Ona posve djetinje kaže: „Znaš imam ti jednu kutijicu u koju spremam sve i svašta, i tako sam napipala jedan papirić koji mi baš nije bio poznat pa zamolim mamu da mi pročita što piše. To je bio tvoj papirić i

na njemu je bio tvoj br.mob.“ Naime, u bolnici me duboko dirnula Lucijina snaga i budući da smo imale sličnu dijagnozu uputih joj par riječi ohrabrenja. Prije no što sam bila otpuštena iz bolnice, predah papir njenoj mami. U međuvremenu je prošlo 6godina i doista sam zaboravila da sam nešto pisala Luciji. No, ona nije zaboravila, bila je zahvalna na tim riječima i sad me zove da mi se zahvali jer joj je puno značilo to što sam napisala.

Pitam je kako je sada, jesu li joj vratili vid. Kaže da joj se prije 3godine vratio tumor, i da joj se opet vratio i prošlu godinu. Prošla je 40kemoterapija i bila dosta loše, no oporavila se i sad su joj nalazi od prošlog mjeseca pokazali da nema više tragova tumora. Međutim, Lucija je ostala slijepa, nisu joj mogli vratiti vid, tumor joj je previše oštetio očne živce. I pitam je koliko ima sada godina, čime se bavi i kako se nosi sa sljepoćom. Lucija reče da je sad trebala poći u 1.srednje no zbog bolesti ponovo ide u 8.razred.

Kaže da je zahvalna na tome što je barem mogla vidjeti kako izgleda kuća, auto, mačka, pas – jer mnogi su od rođenja slijepi i nisu vidjeli ništa od toga. Još mi posve mirno reče: „A što ću sad, pa moram živit!

Je l’ tako?“ Iznenadila me njezina volja za životom i njezina smirenost, mogla sam samo iskreno zahvaliti Bogu na njezinoj snazi i hrabrosti. Ona naime, misli nakon završene osnovne škole poći i u srednju školu, za nju život nije stao. Štoviše, imam dojam da ima više snage i energije od nas koji vidimo svijet oko sebe, ali ga često ne primjećujemo. Toliko smo puni briga i želja da ne vidimo ni plavetnilo neba, ni pticu u letu, ni ljepotu lišća, trave... Pa pitam se… tko vidi bolje, Lucija ili ja?? Pitanje ću ostaviti otvorenim u nadi da će svatko od nas otvoriti oči srca i vidjeti svu ljepotu svijeta u nama i oko nas. Bez obzira na hladnoću svijeta u kojem živimo, budimo neumorni i ponizni čineći dobro; činimo ga u skrovitosti i skromnosti, a onda će nas Onaj u čije Ime činimo dobro iznenadit lijepim i iznenađujućim situacijama.

Srdačno vas pozdravljam lijepim mislima poznatog nam fizičara Alberta Einsteina: „Što god da je Bog ili dobrota u svemiru, ona mora djelovati i izraziti se kroz nas. Ne možemo stajati postrani i pustiti Boga da obavi baš sav posao.“

35

Završen projekt „Mladi i vjera ususret EU“ Putem međuvjerskog dijaloga učili biti apostoli ljubavi

U

organizaciji udruge Agape u Osijeku je u Klubu knjižare Nova 21. lipnja održana završnica projekta „Škola za međuvjerski dijalog i aktivno građanstvo: mlade vjernice i vjernici u susret Europskoj uniji“ tijekom koje su predstavljeni knjiga „Mladi i vjera ususret Europskoj uniji“ te prikazan dokumentarni film „Međuvjerski dijalog“. Projekt su ostvarili Agape, humanitarna djelatnost Evanđeoske crkve u RH, u partnerstvu s Visokim evanđeoskim teološkim učilištem u Osijeku i vjerskim zajednicama grada Osijeka (među kojima rimokatolici i Kapucinski samostan), a financijski su ga podržali Ekumenska ženska inicijativa iz Omiša (30.350 kuna) i Grad Osijek (5.000 kn). Sudjelovateljima su uručene zahvalnice, knjige i film na DVD-u.

Urednici knjige doc. dr. Antal Balog (teolog) i mr.

Julijana Mladenovska-Tešija, filozofkinja, predstavili su knjigu kao pisanu ostavštinu projekta koji je tijekom osmomjesečnoga rada (od listopada 2012. do svibnja 2013.) okupio 13 sudionica i osmero sudjelovatelja, među kojima rimokatolike, pravoslavne, muslimane, protestante, baptiste, pentekostalce i agnostikinju. Na filmskoj premijeri režiser i mon36

tažer filma Antun Toni Balog, dipl. montažer, predstavnik udruge Mozaik društva Osijek, najavljujući autorski 47-minutni uradak, skromno je kazao kako će publika vidjeti dokumentarni film (proizveden u lipnju 2013.) koji ima reportažnu funkciju i autorski komentar. Međutim, reakcije oduševljenih gledatelja pljeskanjem nakon brojnih kadrova i radosni smijeh podsjećanja „glumaca“ na vrijeme zajedništva kroz uzajamno upoznavanje, učenje i druženje ocijenile su filmsku premijeru izvrsnošću prikladnom za prikazivanje široj javnosti.

Kapucinski samostan domaćin projektu Od trideset sati snimljenoga materijala mladi je montažer izabrao kadrove tematskih okvira projekta koji je obuhvatio: šest predavanja i treninga, četiri radionice i šest posjeta vjerskim zajednicama u Osijeku te još toliko multiplikacijskih radionica polazni(ka)ca. Prikazan je i boravak polaznika Škole za međuvjerski dijalog i aktivno građanstvo u kapucinskoj crkvi (posjet je evaluiran odličnom ocjenom) gdje je fra Miljenko Vrabec, gvardijan kapucinskoga samostana Sv. Jakova u Osijeku, govo-

rio o tristoljetnoj prisutnosti kapucina u Osijeku s posebnošću dušobrižništva za nekadašnju vojsku, udovice, zatvorenike i druge vjernike, a zanimljivo je pojašnjena jednostavnost odijevanja redovnika i odlike koje rese život franjevačkoga bratstva i kapucinskoga samostana. Kronika osječkog kapucinskog samostana bilježi kako je u samostanskoj crkvi 1927. održana “svjetska oktava molitvena pro unione omnium catholicorum et acatholicorum”, dok se od 1968. u crkvi održavaju ekumenske molitve i susreti svećenika i vjernika različitih kršćanskih denominacija. „Projekti međuvjerskog dijaloga bitna su okosnica za razvoj demokracije, a mladi vjernici trebaju biti aktivniji čimbenik našeg društva“, poručio je Antal Balog. „Radosna sam zato što ste svi, ne samo obogatili projekt, nego i postali prijatelji.

Sudjelovali ste u izgradnji vrednota u našemu društvu, a u radionicama pokazali kako je biti dio druge vjerske zajednice“, kazala je voditeljica projekta zahvalivši svima te vjerskim zajednicama u Osijeku za gostoprimstvo. Protagonisti(ce) filma kazivali su dojmove i promišljanja o uzajamnom upoznavanju, primjerice: „Projekt ne znači promjenu stava i vrijednosti, nego promjenu našega gledanja; Svrha dijaloga nije međusobno preobraćenje, već bolje razumijevanje; Malo se posvećuje pozornosti odgajanju vrijednosti; Cilj nam je čuti različito mišljenje; Ni jedna denominacija ne isključuje druge; Jedan je Bog i dobro je da već ovdje možemo prihvatiti jedni druge, Na seminarima smo naučili biti apostoli ljubavi.“

vilnoga društva iz Osijeka: Centra za mir, nenasilje i ljudska prava, Volonterskog centra, Nansen dijalog centra, Agencije lokalne demokracije i Visokog evanđeoskog teološkog učilišta iz Osijeka. Treninzi su obradili područja: Liderske vještine (predavačica Nikoleta Poljak); Nenasilna komunikacija i dijalog (Katarina Kruhonja); Vjernice/i i mediji (Julijana M. Tešija); Komunikacija i zagovaranje vjerskih pitanja u javnim institucijama (Miljenko Turniški); Međuvjerski dijalog u teoriji i praksi (Srđan Antić), te Vjera i identitet ususret EU (Dalibor Kraljik).

U projektu su sudjelovali predavači i treneri iz nekoliko organizacija ci-

37

Todd Aglialoro - Iluzija o slobodi

U

jednom od mjesta koje sam običavao nazivati domom, imam prijateljicu koja radi u Predstavničkom domu. Ova gospođa zastupa libertarijansku1 filozofiju, a ja sam ju godinama podržavao i divio se njezinim naporima u promicanju zakonskih sloboda, a pritom gledao na nezakonit rast državne moći.

a državi koriste stabilne obitelji koje brakom nastaju. Drugo, zato što ne vidim budućnost za odvojena-ali-jednaka poimanja braka. Snage koje trenutno nastoje redefinirati brak mogu zasada izvikati „Tolerancija!“, no osvajanjem velike bitke neće biti zadovoljne time da nas puste povući se unutar naših sakristija.

Iako se u većini stvari slažemo, nedavno smo se razmimoišli, budući da je glasala u korist istospolnih brakova.

Ali što je s podrškom moje prijateljice istospolnom braku na konzervativnim/libertarijanskim osnovama? Smisao ovog pitanja raste kako političke figure desnice počinju dezertirati u tabor onih koji su za istospolni brak. Nedavni članak objavljen na stranici First things22 sagledao je stvar u svjetlu osvrta bivšeg predsjednika Republikanskog nacionalnog povjerenstva izišlom u Wall Street Journalu33, nazvavši potonji „konzervativnim spisom za homoseksualne brakove“.

U našoj prepisci ponudila je dva različita, ali povezana argumenta zašto je tako postupila. Oba proizlaze iz onoga što je smatrala da su libertarijanske pretpostavke: prvo - favoriziranje jedne vrste zajednice nad drugom bilo bi nepravedno i diskriminirajuće korištenje vladavne moći; i drugo - država se uopće ne bi trebala baviti uređivanjem braka, ali u nedostatku održiva zakona koji bi vladu u potpunosti oslobodio toga pitanja, najbolje je olabaviti kontrolu nad brakom omekšavajući njegovu definiciju. Čovjek danas nerijetko čuje ova oba argumenta. Mislim da je jedan od značajnijih razloga zašto javna podrška istospolnim brakovima raste je taj što pitanje istospolnih brakova zahvaća oba politička pola: slaže se sa seksualnom ideologijom moralno-liberalne ljevice i općim živi-i-pusti-da-žive libertarijanske desnice. A tu su neki, uključujući i dobre katolike, koji se protive istospolnom braku, ali misle da je najbolja preostala opcija osloboditi brak od nadležnosti civilnog autoriteta, ostavljajući ga eventualno Crkvama i zajednicama da ga odvedu u katakombe, kako je i bilo.

E sada, suosjećam s potonjim gledištem jer koji kršćanin nije osjetio kušnju da suočen s rastućim ugnjetavanjem prihvati bunkerski mentalitet? No smatram da to nije razborito. Prvo, zato što mislim da državu mora zanimati promicanje braka. To je simbiotski odnos: braku koristi odobrenje zakona, 1 Libertarijanizam – politička filozofija koja podržava osobne slobode, osobito

one izražavanja i djelovanja. Uključuje različita uvjerenja i organizacije, ali većina zagovara stajalište da je najmanja moguća država najbolja, te dijele cilj maksimiziranja individualnih sloboda

Pola Mehlmanovog argumenta je sada već prežvakana, desetljeće stara tvrdnja Andrewa Sullivana da bi redefiniranje braka uključivanjem homoseksualnih zajednica „promijenilo gay supkulturu na suptilan, ali duboko konzervativan način“, upoznavajući je s onim što Mehlmann naziva obiteljskim vrijednostima vjernosti, privrženosti i postojanosti. Ovisno o tome kako je percipirate, ova tvrdnja je ili laž ili fantazija - bilo tko, osim onih najviše pollyannijski44 orijentiranih ljudi trebao bi moći uvidjeti da stvari idu u sasvim drugom smjeru: s promiskuitetom, hedonizmom i neplodnošću (muške) homoseksualne zajednice, te zaluđenošću naše kulture istom; stvar ide k tome da se iskrive tradicionalne vrijednosti braka. Uistinu, tvrdokorni homoseksualni aktivisti, „queer teoretičari“ čiji je životni cilj srušiti „heteronormativne paradigme“ ne žele ništa manje.

Druga polovica Mehlmannova argumenta vraća nas na stav moje prijateljice iz RNP-a: 2 http://www.firstthings.com/onthesquare/2013/04/gay-marriage-and-con-

servatism 3 http://online.wsj.com/article/SB100014241278873233532045781289125541071 72.html 4 Pollyanna - bestseler dječje književnosti čiji je glavni lik postao sinonim za nekoga s istim optimističnim svjetonazorom

38

„Što bi moglo biti konzervativnije od podrške za više slobode, a manje vladavine? A koja sloboda je osnovnija od one da se vjenčate osobom koju volite?

Manje, nenametljivije državno uređenje, sigurno uključuje individualnu odluku s kime se vjenčati.“ Je li ovo razumno? Jesu li Mehlmann i moja prijateljica u pravu misleći da bi redefiniranje braka bilo poticaj za slobodu pojedinca protiv moći vlade?

Kako je R. R. Reno sažeo u članku First Things: „To izgleda tautološki točno. Ako vam vlada ne govori s kime se smijete, a s kime ne smijete vjenčati, tada se zona vladine moći sužava, a prostor individualnih sloboda širi.”

Ali ja mislim da to nije točno, i to iz najmanje dva razloga: Prvo – i ovo je srž Renova protuargumenta – zato što u srcu brak nije politički objekt. To je prirodna, organska institucija, proizvod tisuća godina ljudske kulturalne akumulacije. Država ga smije regulirati, kako bi od njega dobivala veću korist i kako bi ga zaštitila, ali nikada ne može zahtijevati da ga korjenito preoblikuje. Umjesto toga ona poštuje i prepoznaje brak kao nešto što posjeduje svoju neovisnu vrijednost. Brak je već postojao kad je vlast nadošla. Sâmo ovo priznanje je čudesna provjera vlasti. Proždrljiva glad države da sve politizira je osujećena, ublažena od tih institucija – ne samo braka, nego i religije, obitelji, slobodnog tiska – to su stvarnosti kojima ne može ovladati.

To ne bi bilo jedino područje gdje bi preoblikovanje braka proklijalo novim zakonima. Da bi se nove supružničke paradigme odobrene od države udomile, potrebni su nam novi govornički kodovi. Službeni dokumenti (u školama, bolnicama, gradskim vijećnicama), scenariji za filmove i televizijske serije, oglasi na autobusima; svi će trebati izbrisati svoj heteronomni nagib.

Tako će i biti: „pobožnjaštvo“ ionako nema nikakva prava. Na ovoj točki, korak prema obilježavanju onoga što Biblija uči o homoseksualnosti kao „govora mržnje“ mora biti nedosljedan: ovdje streljanje pastora, ondje vlasnika hotela ili fotografa na vjenčanju. Ali ovo će nas se svih ticati kada istospolni brak postane status quo. Što ćemo, pitam se, misliti o libertarijanskom argumentu za istospolni brak kada više neće biti slobode s kojom bismo se mogli ne složiti? izvor: http://www.catholic.com/blog/todd-aglialoro/the-illusion-of-liberty

Poradi ovoga jasno se uviđa da nastojanje države da redefinira brak nije proširenje individualnih sloboda, već državnog opsega vlasti.

Drugi razlog zašto je libertarijancima glupo podržavati legalizaciju istospolnih brakova je taj da bi to označavalo povećanje ne samo teoretske vladine moći, nego bi izazvalo umnoženje vladine stvarne i praktične moći.

Jedan veliki zakon koji obuhvaća istospolni brak diljem zemlje, nužno će izroditi stotine manjih zakona, ne samo za brak, već i za rastavu, roditeljstvo i skrbništvo, oporezivanje, nasljeđivanje i svaku drugu stvar koja je prije tekla relativno pravocrtno iz tradicionalne strukture braka. Glumac Jeremy Irons (Misija, Čovjek sa željeznom maskom) nedavno se naglas zapitao bi li ocu bilo dopušteno vjenčati se sa svojim sinom kako bi izbjegao kaznene poreze. Reći „da“ znači pasti u apsurd; reći pak „ne“ znači stvoriti vakuum kojeg može ispuniti samo novi i kvalitativno nametljiviji zakonik obiteljskog prava.

39

Cijenjeni urednici „Ljudima prijatelj“ Kao stalni pretplatnik „Ljudima prijatelj“ sada kao skori stogodišnjak, slobodan sam javiti se cijenjenom uredništvu. U prvom redu želim čestitati na lije vođenoj reviji, a sada dobrim člancima o mom stricu svetom Leopoldu Mandiću. Jedini sam živući član te obitelji. Moja baka Marija Ostoja Mandić je sestra svetog Leopolda. Moja majka Genoveva Peč Ostoja je kćer Marije Mandić. Ja sam jedini sin Genoveve. Majka se bila preudala. Svi su oni pokojni.

Još uvijek posjedujem jedne moći sv. Leopolda, uljeni portret. Bio sam dobar prijatelj pokojnog kapucina Serafina Turčina i prijatelj Dodiga. Njima sam poklonio jedne moći sv. Leopolda, njegov srebrni jedaći pribor, korespondenciju koju je dobivala i vodila mojka majka Genoveva Peč (Potsch) Benussi, fotografije iz porodice Mandić i razne druge predmete. Navodno će oni to trebati za muzej na Rijeci.

Jedne moći i veliki uljeni portret obećao sam dati mome prijatelju nadbiskupu dr. Ivanu Devčiću za jedan oltar.

Sada namjerava izgraditi dvije nove crkve. Moj veliki prijatelj bio je i pokojni nadbiskup Josip Pavlišić. I sada sam

40

još uvijek aktivan kao skori stogodišnjak.

Ima nekoje stvari koje ne spominju ili se za njih ne zna.

Sveti Leopold bio je dva puta u Italiji interniran zbog svojih izjava, ali vrlo kratko jer su Padovanci žučno intervenirali kod vlasti. Prvo je bio kažnjen jer je odbio talijansko državljanstvo s poznatom izjavom „ja sam Hrvat, a krv nije voda, zato ne mogu primiti talijansko državljanstvo“.

Drugi put bio je kratko interniran jer je pripovijedao: „Italija će izgubiti rat jer ide u savez s Njemačkom“.

Nabacao sam Vam neke stvari koje moguće niste znali.

Sve iznašam dobronamjerno. Vama svima želim mnogo dobra uz pomoć Svevišnjega. Stogodišnjak pozdravlja svih i dobre želje.

Otmica dvojice nadbiskupa Na području Izraela i Palestine – gdje su još početkom 1940.- ih godina kršćani činili oko jedne četvrtine stanovništva – broj se kršćana od 2000. do 2013. godine prepolovio: danas oni čine samo 1% stanovnika Svete zemlje. U samom Jeruzalemu, gdje je 1948. godine živjelo 27.000 kršćana (četvrtina tadašnjih žitelja), ostalo je danas njih svega 5.000, od ukupno tri četvrt milijuna stanovnika grada.Područje Izraela i Palestine je pod budnim okom zapadnih diplomacija i sigurnosnih službi, zapadne zemlje šalju silni novac za humanitarnu (Palestincima) i vojnu (Izraelcima) pomoć – ali iščezavanje kršćana sa tih područja zabrinjava jedino Crkvu: nije se uopće čulo da bi bilo koji zapadni (ili UN-ov) politički vođa, diplomat, vojni dužnosnik na neki odlučniji način postavio pitanje o statusu kršćana. A to stanje nimalo dobro: jedna mješavina između pritiska izraelske države koji trpe i drugi Palestinci (kršćanima u Svetoj zemlji je, uglavnom, arapski materinji jezik), rastućeg pritiska militantnih islamistai ponižavajućih iskaza netolerancije sa židovske strane.

Naslov ovoga članka odnosi se na kriminalni događaj od 22. travnja 2013. godine: Mar Gregorius Ibrahim, metropolit Sirsko-pravoslavne crkve iz sjevernosirijskog Aleppa, te Paul Yazigi, metropolit Grčkopravoslavne antiohijske Crkve oteti su – vjerojatno od strane pripadnika islamističke milicije „Chair-eddin az Zarkali“. U otmici je smrtno stradao đakon, koji ih je bio doveo na mjesto gdje su trebali preuzeti dvojicu svojih svećenika, otetih od strane iste oružane skupine 9. travnja 2013.

Ovaj dramatični događaj samo je epizoda u sve težem i težem razvoju događaja, koja prijeti da posve izbriše prisutnost kršćana na Bliskom istoku – dijelu svijeta gdje je kršćanstvo i nastalo.

U prošlim vremenima su kršćanske zemlje svojim utjecajem znale štititi kršćane ne Bliskom istoku; povijest bilježi da su se u 19. stoljeću Francuska i Rusija teško zavadile za prestižni položaj zaštitnika kršćana na tim područjima. Kršćanske zemlje (ili: bivše kršćanske zemlje) i danas su strateški involvirane u zbivanja na tom području – ali ih za sudbinu kršćana očito baš i nije briga.

Stanje kršćana u Iraku se drastično pogoršalo nakon što su SAD i Velika Britanija okupirale tu zemlju 2003. godine: najprije se sve veći i veći broj iračkih kršćana (između 0,8 i 1,4 milijuna, u to vrijeme) sklanjao u mirnija područja kurdske samouprave na sjeveru, gdje postoje veća područja napučena kršćanima; 2010. godine se moralo konstatirati da oni ne vide mogućnost da se više vrate u svoje domove, te potiho odlaze u treće zemlje.

Sa početkom građanskog rata u Siriji (zemlja sa oko 22 milijuna stanovnika, računa se da u tom broju ima oko 10% kršćana) 2011. – gdje Zapad predano podržava pobunjenike stojeći iza svojih izravnije umiješanih saveznika Turske i Saudijske Arabije – stanje kršćana i u toj zemlji se drastično pogoršalo, čineći upitnima sam njihov opstanak i u toj zemlji. Vođe kršćana sa tog područja mole Zapad da poduzme makar nešto, kako bi ih zaštitio u njihovoj nevolji.

Zapad nad tim vapajima uglavnom nešto filozofira, Bože, smiluj se. katolik.hr 41

K

SVEĆENIČKO REĐENJE NAŠEG KAPUCINA fra MIJE ŠARČEVIĆA

ardinal Josip Bozanić u zajedništvu s pomoćnim biskupima V. Pozaićem, Ivanom Šaškom i Mijom Gorskim te svećenicima i vjernicima pristiglima sa svih strana, predvodio je 15. lipnja 2013., svečano euharistijsko slavlje tijekom kojeg je za prezbitere zaredio četvoricu dijecezanskih i sedmoricu redovničkih kandidata.

Za našu Hrvatsku kapucinsku provinciju, sveti red prezbiterata primio je fra Mijo Šarčević iz Župe sv.

Franje Asiškog – Rumboci (BiH). Svoju Mladu misu fra Mijo će proslaviti u rodnim Rumbocima 18. kolovoza ove godine. Želimo mu puno blagoslova i neka ga prati zagovor sv. Franje Asiškog i sv. Leopolda.

Sveti Benedikt “Bio je muž časna života, milošću i imenom Benedikt – Blagoslovljen”.

Ovim riječima započinje svoj govor o Benediktu sveti Grgur Veliki, papa, u II. knjizi Dijaloga, koja nam je uz Pravilo dokument i izvor podataka o Benediktovu životu i djelu.

Benedikt je rođen oko 480. u Nursiji, Umbrija kao dijete dobrostojeće obitelji. Tradicija uz njega spominje i njegovu sestru blizanku svetu Skolastiku.

U blizini njegovog rodnog grada u Kastorijanskoj dolini je u špiljama živjelo nekoliko monaha o kojima nam svjedoči Grgur Veliki u I. knjizi Dijaloga, tako da je vjerovati kako Benedikt već u ranoj dobi dolazi u dodir s monasima i upoznaje se s monaškim životom.

Poslan je na studije u Rim. U gradu kao i u cijelom Carstvu bilo je to vrijeme burnih događanja. Carstvo sve više slabi, vladaju nered, nesigurnost i iskvarenost. No nije sve bilo samo negativno. Benedikt je živeći i studirajući u Rimu sigurno imao prilike vidjeti i upoznati crkveni život te oblike monaškog života koji su u Rimu u to vrijeme postojali.

Od poroka svijeta i svjetske mudrosti (kako kaže Grgur Veliki), Benedikt bježi ali ne u pustinju; odlazi u Affile, gradić udaljen 50 km od Rima, živjeti asketskim životom.

Ne želeći slavu svijeta, koja mu se nudi nakon njegovog prvoga čuda, već samo i posve omiljeti Bogu, ostavlja Affile i traži samoću u dolini Aniene, u Subiacu. Uz pomoć monaha Romana započinje u jednoj špilji svoj monaško-pustinjački život u po42

kori i askezi. Tri se godine bori s demonima, napastima, sa samim sobom; moli se i trapi. Ovako misli živjeti zauvijek.

Gospodin ima s Benediktom drugačije planove. Na ustrajne molbe obližnje zajednice, koja ga zbog njegova svetog i pokorničkog života želi za opata, napušta pustinjački život i započinje život cenobite i oca monaha. Taj prvi pokušaj završava neuspjehom.

Ona ista zajednica koja ga je jednodušno htjela za poglavara, zbog stege i reda koje Benedikt pomno pazi i čuva, odluči ga otrovati. Sveti Benedikt blagoslovom otklanja ovu zamku sotone i vraća se “na mjesto svoje ljubljene samoće…” (Dijalozi II, 3).

No njegova svetost i krepostan život nastavlja privlačiti mnoge koji žele živjeti pod njegovim vodstvom i služiti svemogućem Bogu. Gradi tada u Subiacu u Sublacenskoj dolini dvanaest malih samostana, svaki sa svojim poglavarom, a opet su svi ovisni o njemu. U ovome možemo prepoznati utjecaj istočnog monaštva koje je Benedikt dobro poznavao.

Tijekom godina sazrijeva u svetom Benediktu drugačiji ideal organizacije zajedničkog (cenobitskog) života. Odlazi iz Subiaca i 529. dolazi na Montecassino gdje gradi veliki samostan, kao jedinstvenu cjelinu, za brojčano veću zajednicu. Benedikt je uvjeren kako se u svakodnevnom životu u srcu zajednice može naći Boga, konačni cilj našeg traženja. Upravo u zajednici, kroz ustrajnost do kraja, ostvaruje se u svakom monahu uskrsno otajstvo Krista.

547. u bogomolji montecassinskog samostana potpomagan od učenika, ruku uzdignutih k nebu, s riječima molitve Benedikt ispusti duh (Dijalozi II, 37).

Topusko stare razglednice

43