Ljudima prijatelj 3 2013

1

ISSN 1331- 6354 Cijena: 10 kn GODINA XLII, Broj 3 (161) – Listopad

4 Živjela sveta majka Crkva!

6 „Vjerujem u jednoga Boga“ 9 Nikad više rata!

10 U europskom zajedništvu 12 »Živjeti zajedno« u Europi 14 Izazovi vjere u modernoj Europi 15 Hrvatska u Europi 16 Otisci u pijesku 18 Hrvatska - vjekovni dio zapadnoeuropske civilizacije 22 Koncil i koncilske Pape 23 O molitvi Očenaša 24 Preuzimanje službe novoga đakovačko-osječkoga nadbiskupa mons. dr. Đure Hranića 27 Uz obljetnicu Milanskog edikta Konstantinov znak 29 Riječ VJERA u stranim jezicima 32 Sunce naših stradanja ne prestani nam sjati 34 Mlijeko Gospe od Pojišana 35 Lomnost Božjeg bića 36 Eshatologija – govor o posljednjim stvarima 37 Novi blaženik kapucinskog reda 39 Biografija blaženog Miroslava Bulešića 41 Kršćansko poimanje vremena 44 Stoljetna snaga vjere dubrovačkog marijanskog svetišta 46 Posjet samostanu u Karlobagu i Udbini 47 U Osijeku svečano proslavljen spomendan sv. Oca Pija 48 Umrla gospođa Marija Vizjak rođena Osredek, majka p. Josipa Vizjaka 49 Vrijedno izdanje Hrvatskih kapucina 50 Cjelovit intervju pape Franje za La Civiltà Cattolica 54 Europska građanska inicijativa „JEDAN OD NAS” 55 Četvorica naših kapucina obukli kapucinski habit 56 Papa emeritus Benedikt XVI. u pismu poznatom znanstveniku: „Sebični gen Richarda Dawkinsa je znanstvena fantastika” 58 Vjero(m)dostojno od 1962.

2

GLASNIK SVETOG LEOPOLDA MANDIĆA

Časopis za vjersku kulturu i informaciju God. XLII (161) – Br. 3/2013.

ISSN 1331- 6354 List sv. Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 1. veljače 1971.

Izdavač: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda Mandića Glavni urednik: fra Goran Rukavina Školska 39, 44415 Topusko tel: 044/885 951 goran.rukavina@zg.t-com.hr, fr.goran.rukavina@gmail.com Grafički urednik: Vjeran Grabant vjerangrabant@gmail.com Stalni suradnici: braća kapucini, Jelena Grabant, Dubravka Rovičanac, Mira Šincek, Mladenko Spahija, Vinko Đotlo, Štefica Pokorny, Marija Takać, Anika Sačić, Nevenka Špoljarić Vanjski suradnici: dr. Silvija Miglec, Tihomir Cikoja, Marko Damiš, Dalibor Gagula, Srećka Cestarić, Andrej Žugaj, Silvija Batoš Administraciju vodi: Ružica Dumančić, 31000 Osijek, Kapucinska 41 mob. 091/ 601 3802 tel 031/ 20 11 83 e-mail: centarleopold@gmail.com Tisak: „MIT studio” OSIJEK Godišnja pretplata 40 kn; za države Europe 13 eura; za Kanadu i USA: 15 USD; za Australiju 20 AUD NAZIV: Centar „Leopold Mandić”, 31000 Osijek, Kapucinska 41; žiro račun 2340009-1100209229; devizni račun 703000-1282800-760985 putem Privredne banke Zagreb, SWIFT (BIC): PBZGHR2X IBAN: HR71 2340 0091 1002 0922 9 P. J. 12, OSIJEK

Riječ urednika Poštovani čitatelji, suradnici Predstavljam vam treći ovogodišnji broj Glasila Ljudima prijatelj. Hvala svima koji svojim prilozima doprinosite u aktualnosti našega lista te na taj način pronosite štovanje našeg zaštitnika svetog Leopolda Bogdana Mandića. Hvala i svima koji pomažete naš Centar Leopolda Mandića u kapucinskom samostanu u Osijeku. Ujedno vjerujem kako ćete se i dalje rado uključivati svojim prilozima i pomoći, te činiti sve kako bi naš Glasnik bio još kvalitetniji.

U mjesecu smo listopadu kada se, uz štovanje Blažene Djevice Marije, na osobit način mi franjevci i svi članovi franjevačkog pokreta utječemo zagovoru našem utemeljitelju svetom Franji Asiškom. Toliko toga o njemu znamo, toliko puta ga citiramo. No, nikada nije dosta prisjećati se njegovih riječi koje nam u današnje vrijeme itekako mogu biti putokaz kako svoj život usmjeriti k pravim vrijednostima.

Još uvijek smo u Godini vjere koja nam je poticaj moliti za dar vjere. „Gospodine, povećaj nam vjeru!“ (Lk 17,5) molili su apostoli Isusa. Jer, poznavati Isusa Krista koji je Božja istina, možemo samo vjerom, nadom i ljubavlju, dok nam sveti Franjo pokazuje kako se kroz odricanje svega što se posjeduje (Lk 14,33) može biti još istinskiji Kristov učenik. Na početku svoga obraćenja svim se žarom dao na traženje, kako je sam govorio, Svete siromaštine. Ali, što je nama danas siromaštvo? Ima li smisla o siromaštvu govoriti kada znamo koliko se zbog materijalnih dobara i novca razdvajamo, da zbog novca braća ne razgovaraju i najbolja se prijateljstva prekidaju?

Netko je rekao da je siromaštvo stanje, ponašanje i raspoloženje našega srca. Nije krepost nemati novaca jer i bez kuna u džepu može se biti bogataš u duši.

Franjo nam je pokazao da se ono može svjesno prihvatiti bez obzira što imali ili ne imali u novčaniku.

I takvim je, prema Isusovim riječima, siromasima „blago, jer je njihovo Kraljevstvo nebesko“ (Mt 5,2).

Poznata je rečenica svetog Augustina: „Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi Gospodine“, a može biti upravljena onima koji su nemirni i nezasićeni u traženju „hrane“ samo preko materijalnih dobara zaboravljajući da unatoč bogatstvu ostaju siromasi jer im srce ostaje zatvoreno za Kraljevstvo nebesko koje s pravom pripada onima koji su se svega dragovoljno odrekli. „Pokažite mi, molim vas, gdje

stanuje Gospođa Siromaština, gdje se nalazi na paši, gdje planduje, jer sam bolestan od ljubavi za njom“ pitao je sveti Franjo jednom zgodom dvojicu staraca koji su sjedili pritisnuti tugom. Jedan od njih mu je, između ostaloga, odgovorio: „Svaki je čovjek prezire zato što se ne nalazi u zemlji onih koji žive udobno. Zato je skrivena očima njihovim... Jedino je Bogu poznat njezin put i mjesto gdje prebiva. Ako dakle, brate želiš do nje doći, svuci svoju svečanu odjeću i odbaci svako breme i grijeh koji lako zavodi jer, ne budeš li gol, nećeš se do nje uspeti...“. Kako se Kraljevstvo Božje otvara samo preko Gospođe Siromaštine, i sami je, po uzoru na svetog Franju, potražimo. Sveti Leopold, kao gorljivi sljedbenik Gospođe Siromaštine često je govorio: „Novac je roba koja se može upotrebljavati kao univerzalna putna isprava, kojom se može svuda doprijatei, samo ne u nebo.

Novac je generator, proizvodi mnoge stvari, samo ne sreću“.

fra Goran Rukavina, OFMCap. urednik

Molim sve suradnike i one koji to žele biti – kao i sve naše čitatelje – da svoje potpisane priloge za božićni broj pošalju najkasnije do 1. prosinca poštom ili e-mailom glavnom uredniku.

Adresa kao i elektronska adresa nalaze se u impressumu ovog broja.

3

Živjela sveta majka Crkva!

Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 11. rujna 2013.

D

raga braćo i sestre, nastavljamo danas kateheze o Crkvi u ovoj Godini vjere. Među slikama koje je Drugi vatikanski koncil izabrao da nam pomogne bolje shvatiti narav Crkve je ona „majke”: Crkva je naša majka u vjeri, u nadnaravnom životu (usp. Dogm. konst. Lumen gentium, 6.14.15.41.42). To je jedna od slika koji crkveni oci u prvim stoljećima najviše koriste i mislim da može biti korisna i za nas. Za mene osobno to je najljepša slika Crkve: Crkva je majka. U kojem smislu i na koji način je Crkva majka? Polazimo od ljudske stvarnost majčinstva: što čini majka?

1. Prije svega majka rađa život, nosi dijete u svojoj utrobi devet mjeseci a zatim ga, rađajući, otvara životu. Tako i Crkva: rađa nas u vjeri, po Duhu Svetom koji je čini plodnom, poput Djevice Marije. I Crkva i Djevica Marija su majke, i ono što se može reći za Crkvu može se reći i za Gospu i, obratno, ono što se može reći za Gospu, može se reći i za Crkvu. Sigurno da je vjera osobni čin: „ja vjerujem”, ja osobno odgovaram Bogu koji se daje spoznati i želi ući u prijateljstvo sa mnom (usp. enc. Lumen fidei, 39). Ali vjeru primam od drugih, u jednoj obitelji, u jednoj zajednici koja me uči reći „ja vjerujem”, „mi vjerujemo”. Kršćanin nije otok! Ne postajemo kršćani u laboratoriju, ne postajemo kršćani sami od sebe i svojim silama, već je vjera dar, Božji dar koji nam je dan u Crkvi i po Crkvi. A Crkva nam daje život vjere u krštenju: to je trenutak u kojem nam daje roditi se kao djeca Božja, trenutak u kojem nam daje Božji život, rađa nas kao majka. Ako pođete do krstionice u Svetom Ivanu Lateranskom vidjet ćete da unutra ima jedan latinski natpis koji glasi otprilike ovako: „ovdje se rađa narod božanskog roda, rođen od Duha Svetoga koji daje plodnost ovoj vodi; Crkva Majka rađa svoju djecu u ovim valovima”. Krasno, zar ne!? I to nam pomaže shvatiti jednu važnu stvar: naša pripadnost Crkvi nije neki izvanjski i formalni čin, nije to ispuniti jedan papir koji nam daju a zatim… ne, ne, to nije to; već je to nutarnji i životvorni čin; ne pripa-

4

da se Crkvi kao što se pripada nekom društvu, nekoj stranci ili bilo kojoj organizaciji. Ta je veza životna, nalik povezanosti s vlastitom majkom, kao što kaže sveti Augustin: „Crkva je uistinu majka kršćanâ” (De moribus Ecclesiae, I,30,62-63: PL 32,1336).

Zapitajmo se sada: kako vidim Crkvu? Jesam li zahvalan i mojim roditeljima što su mi dali život, jesam li zahvalan Crkvi što me rodila u vjeri po krštenju?

Koliki se kršćani sjećaju datuma svoga krštenja? Želim to pitanje postaviti ovdje vama, ali neka svatko odgovori u svom srcu: koliko vas se sjeća datuma svoga krštenja? Diglo se nekoliko ruku, ali koliko je samo onih koji se ne sjećaju! Ali datum krštenja je datum našeg rođenja u Crkvi, datum u kojem nas je majka Crkva rodila. A sada vam dajem jednu zadaću da je napravite kada dođete svojoj kući. Kada se danas vratite kući pođite dobro potražiti koji je datum vašeg krštenja i to zato da ga slavite, da zahvalite Gospodinu za taj dar. Hoćete li to učiniti? Ljubimo li Crkvu kao što se ljubi vlastitu majku, znajući također razumjeti i njezine mane? Sve mame imaju mane, imamo ih svi. Ali kada se govori o majčinim manama, mi ih pokrivamo, volimo ih takve kakve jesu. I Crkva također ima svoje mane. Ljubim li je tako, kao majku? Pomažemo li joj da bude ljepša, autentičnija, više po Gospodinu? Ta vam pitanja ostavljam. Ali ne zaboravite zadaću: potražiti datum svog krštenja da bi ga upamtili i slavili.

2. Majčina se uloga ne ograničava samo na to da daje život, već ona s velikom pažnjom pomaže svojoj djeci rasti, doji ih, hrani, uči ih kročiti kroz život, prati ih uvijek svojim pažnjama, svojom ljubavlju, i kada odrastu. I u tome zna također ispravljati, opraštati, razumjeti, zna biti blizu u bolesti, u trpljenju. Riječju, dobra mama pomaže djeci da izađu samih sebe, da ne ostanu uz majčine skute gdje im je ugodno, kao što tek izlegli pilići ostaju pod krilima kvočke.

Crkva kao dobra majka čini isto to: prati nas u našem rastu prenoseći Božju riječ, koja je svjetlo koje nam pokazuje put kršćanskog života; dijeleći sakramente. Hrani nas euharistijom, donosi nam Božje oproštenje sakramentom pomirenja, podupire nas u času bolesti bolesničkim pomazanjem. Crkva nas prati u čitavom našem vjerskom životu, u čitavom našem kršćanskom životu. Možemo si postaviti još nekoliko pitanja: kakav je moj odnos s Crkvom? Doživljavam li je kao majku koja mi pomaže rasti kao kršćanin? Sudjelujem li u životu Crkve, osjećam li se njezinim dijelom? Je li moj odnos formalan ili životan?

3. Treća kratka misao. U prvim stoljećima Crkve, bila je vrlo jasna jedna stvarnost: Crkva, dok je majka kršćanâ, dok „čini” kršćane, također je od njih „sačinjena”. Crkva nije nešto različito od nas samih, već je treba promatrati kao vjernike u cjelini, kao „mi” kršćanâ: ja, ti, mi smo dio Crkve. Sveti Jeronim je pisao: „Kristova Crkva nije ništa drugo do duše onih koji vjeruju u Krista” (Tract. Ps 86: PL 26,1084).

Dakle, majčinstvo Crkve živimo svi, pastiri i vjernici. Katkad čujem neke da govore: „Vjerujem u Boga ali ne u Crkvu. Čuo sam da Crkva kaže… svećenici kažu…”. Ali jedno su svećenici, Crkva nisu samo svećenici: Crkva smo svi mi. I ako ti kažeš da vjeruješ u Boga a ne vjeruješ u Crkvu, zapravo kažeš da ne vjeruješ u samoga sebe, i to je jedno proturječje. Crkva – to smo svi mi: od netom krštenog djeteta do biskupa, pape: svi; svi smo Crkva i svi smo jednaki u Božjim očima. Svi smo pozvani surađivati u rađanju novih kršćana na vjeru, svi smo pozvani biti odgojitelji u vjeri, naviještati evanđelje. Neka se svatko od nas zapita: što ja činim da drugi mogu biti dionici kršćanske vjere? Jesam li plodan u svojoj vjeri ili sam pak zatvoren? Kada ponavljam da ljubim Crkvu koja nije zatvorena u svoje ograde, već kadra izaći, pokrenuti se, pa i uz poneki rizik, da bi donijela Krista svima, tu mislim na sve, na mene, na tebe, na svakog kršćanina! Svi sudjelujemo u majčinstvu Crkve, kako bi Kristovo svjetlo došlo do nakraj svijeta. Živjela sveta majka Crkva!

Prijevod: IKA

5

„Vjerujem u jednoga Boga“

U

tijeku pedeset godina, nakon Drugog vatikanskog koncila, u mnogim se krajevima svijeta, sve do naših dana, osjetila kriza svetoga i osjećaj za sveto, kao i nezainteresiranost za vjeru. Rezultat je to manjkavosti i gubitka žive vjere. Tu krizu svijeta, posebno kršćanstva, imao je u vidu papa Benedikt XVI kada je odlučio : 2012/2013. godinu proglasiti Godinom vjere. Papa je u svome pismu „Vrata vjere“ ukazao na smisao slavljenja godine vjere kao razdoblje razmišljanja i molitve za utvrđivanje i produbljenje vjere, da bi nam vjera postala djelotvornija u životu. Sada je ta „Godina vjere“ gotovo već pri kraju. Koji su rezultati? Vrijeme je da se trgnemo oda sna i da učestalo ispovijedanje i priznavanje vjere riječima, postane životnija djelotvornost vjere u djelima kroz životno svjedočenje.

Neka stoga, slijedeće razmišljanje oživi i produbi našu vjeru.

Prvi „ekumenski“ koncil kršćanskog svijeta , održao se u Niceji 325. godine poslije Krista po uzoru na Jeruzalemski koncil apostolskog vremena. Sazvao ga je i predsjedao car Konstantin I, zbog zabrinutosti rasprava koje su nastale među kršćanima. i koje su postajale sve žešće. Među najistaknutijim elementima „Nicejskog vjerovanja“ je tvrdnja, da je Bog samo jedan. Zatim oznaka, da je Krist „Bog od Boga, svjetlo od svjetla“ potvrđujući tako njegovo Božanstvo. Nadalje, potvrda da je Krist „rođen, ne stvoren“ kao izravno suprotstavljanje arijanizmu; i, konačno, definicija da je Isus Krist „istobitan (jednak) s Ocem“. „Vjerovanje“ koje se koristi u vrijeme nedjeljne mise sažimlje i izražava vjeru kršćanske zajednice.

Bog nije „samačko biće“, nego je jedan Bog u tri Osobe; ili jasnije rečeno; Tri Božanske Osobe: Otac Sin i Duh Sveti su samo jedan jedini Bog. Kršćani „priznaju“ ili „ispovijedaju“ svoju vjeru i javno je izražavaju, uz pomoć nekoliko obrazaca ili oblika, formula. Njima se nude, na sažeti način, glavne istine koje treba vjerovati. Na primjer, najpoznatiji je tekst ili oblik Vjerovanja onaj, koji se koristi u nedjeljnoj svetoj misi. Ti oblici ili formule ispovijedanja ili izražavanja vjere imali su u pravilu za vjernike vrijednost, ukoliko su sadržavale odgovor crkvene zajednice za ono što su apostoli vidjeli 6

i svjedočili. I dosljedno tome posjeduju također vrijednost razlikovanja, da se oni koji to prihvaćaju, nalaze u zajedništvu s Crkvom, a tko to ne prihvaća nije u zajedništvu s Njom.

Vjera „priznanja“

U prvim stoljećima povijesti kršćanstva, bile su napisane (sastavljene) mnoge ispovijesti vjere. One su se međusobno razlikovale prema sredinama u kojima su nastale: tako krsni ili liturgijski oblici, potvrde vjere kakve su dali mučenici, svečane izjave koje su predložili Koncili. Naravno, već Novi Zavjet sadrži način izražavanja koja sažimlju vjeru prvih kršćana; od jednostavnih izjava kao što je: „Isus je Gospodin“(1 Kor 12,3) i „Isus je Sin Božji“ (1 Iv 4,15), do tvrdnja koje predstavljaju bitni sadržaj propovijedanog Evanđelja. „Ako svojim ustima budeš ispovijedao: “Isus je Gospodin!“ i kad srcem svojim budeš vjerovao da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen“ (Rim 10,9). Dolazeći iz liturgijske sredine, naprotiv, krsni je onaj oblik koji zaključuje pripovijedanje evanđeliste Mateja: „Pođite dakle, i učinite učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, učeći ih da vrše sve što sam vam zapovjedio“ (Mt 28,19-20).

Među starim ispovijestima vjere važno mjesto zauzimaju one, koje su nastale iz rasprava protiv heretika. Nazvane su također „simboli“ (od grčke riječi koja znači „staviti zajedno, ujediniti, uspoređujući“). Radi se o naučnom tumačenju određene širine, koja izražavaju pravovjerje, što će reći ispravnost vjere. Najpoznatiji je „Simbol nicejsko-carigradski“, ili liturgijsko Vjerovanje. Tako je nazvano, jer donosi ispovijest vjere prvih dvaju ekumenskih koncila (Niceje 325. poslije Krista, i Carigradskog 381. poslije Krista), kojima se duguje, jasna i konačna, potvrda Božanstva Isusa iz Nazareta i Duha Svetoga.

Prije, nego pobliže istražimo sadržaje Vjerovanja (takozvane „članke“), treba imati pred očima dva temeljna vida kršćanske vjere. Prije svega, Bog kršćana nije jednostavno „jedan“ Bog, ili neki Bog „bilo kakav“. Kolikogod naša vjera bila u očevidnoj povezanosti i u nastavljanju s vjerskim iskustvom hebrejskog naroda, kršćanski Bog ne može se jednostavno poistovjetiti s Bogom Staroga Zavjeta (kad

bi bilo tako ne bi se mogla protumačiti razlika između hebraizma i kršćanstva); pa niti objavljeni Bog po Isusu Kristu ne poistovječuje se s Bogom islamističke vjere ili s Božanstvom drugih sadašnjih vjera.

Osim toga, posebnost kršćanske vjere, obzirom na druge vjere, nalazi se u uvjerenju, da Bog nije neko „samotno“ biće, nego je jedan Bog u tri Osobe, ili bolje, tri su Božanske Osobe: Oca i Sina i Duha Svetoga samo jedan Bog.

Polazeći od biblijske poruke

Prvi članak Vjerovanja potvrđuje: „Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega“. Zaustavljamo se u razmišljanju o jedinosti Boga i na osobi Oca. Svjesni smo neizbježnog siromaštva i neprimjerenosti, neprikladnosti ljudskoga izražavanja, govora, pred nedokučivom tajnom Boga. Već Četvrti Lateranski koncil (1215) kaže da je „između Stvoritelja i stvorenja, kolika god bila sličnost, još je veća različnost“.

Jedinstvo i Trojstvo su dvije „karakteristike“ nazovimo ih tako, po kojima kršćanska vjera sažimlje Božju Objavu u Svetom Pismu. Katekizam svetog Pija X pokazuje s njima prvu veliku tajnu koju vjeruju kršćani. Obično se dvije teme razlikuju, da potpomognu sistematsko predstavljanje, ali u konkretnosti se trajno isprepliću: kada se govori o Ocu, o Sinu i Duhu Svetomu, uvijek se govori o jednom Bogu i obrnuto. Polazna točka svakog govora o Bogu ne može biti drugo nego Biblija, koja predstavlja Boga kao onoga koji zahvaća ljudsku povijest, sveopću i pojedinačnu na apsolutno slobodan način. Prema Svetom Pismu, Bog je Gospodin i Stvoritelj svih stvari, i kao takav veći je od svakog stvorenja, vječan, beskonačan, nepromjenjiv. On zna sve i može sve.

Ne samo da uzdržava sva stvorenja i vodi povijesne događaje, nego i upravlja (pokreće) volju ljudi, a da ipak ne povređuje njihovu slobodu. Takve tvrdnje o Bogu nisu jednostavno iznijete; naprotiv, one govore o Bogu kao osobnom Biću, svetom, milosrdnom koji dopušta da ga upoznamo kroz njegove spasiteljske zahvate, i zato se očituje kao savršen i beskonačan. Na vrhuncu biblijske Objave, Novi Zavjet će nadodati, da je „Bog ljubav“ (1 Iv 4,8, 16), predlažući najdublje gledanje tajne Boga u svjetlu u kojemu se trebaju čitati sve druge Božanske karakteristike.

Biblija privodi vjernika do spoznaje onoga što Bog „čini“, do shvaćanja koje je uvijek s čovjekove strane ograničeno, do onoga što On „jest“ otkrivajući nam spoznaju njegove jedinstvenosti, vječnosti, svemogućnosti, i slobode Božanskoga života.

Samo jedan Bog, ne Bog „sâm“

Vjersko iskustvo koje je Izraelski narod postepeno stjecao kroz svoju povijest, najtemeljitije se ostvarilo kroz tvrdnju o jednom Bogu: „monoteizam“ (jednoboštvo), doista, predstavlja središnju poruku cijeloga Staroga Zavjeta. Između jedinoga Boga i Izraela produbljuje svoje korijene u događajima s Abrahamom i ostvaruje se s prolazom glavnih događaja stare povijesti: Mojsija i Izlazka, razdoblja dvaju kraljevstva (Jude i Izraela) i kroz proročko razdoblje.

Pozvan od Boga, da napusti vlastitu domovinu kako bi zadobio novu zemlju, Abraham prihvaća u vlastitom životu nazočnost jednog jedinog Boga, koji želi s njim sklopiti posve osobiti savez (usp. Post 17).

Za vrijeme Izlaska iz Egipta, kada je savez između Boga i Izraela obnovljen i usavršen, svijest postojanja jednog jedinog Božanstva postaje još bjelodanija: „Budete li slušali moj glas i čuvali moj savez, bit ćete moja svojina između svih naroda… vi ćete biti za mene kraljevstvo svećenika i sveti narod (Izl 19,56). Pošto je postao izabrani Božji narod, Izrael se odlučno zalagao da se ne klanja drugim božanstvima izvan Njega: „Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje Egipatske, iz stanja ropstva… Ne čini sebi idola niti ikakve slike… Ne klanjaj se pred njima niti im služi. Jer ja, Gospodin, tvoj sam Bog, Bog ljubomoran“ (Izl 20, 2-5). Najgovorljivije svjedočanstvo monoteističke vjere sadržano je u Shemá Izraele (Poslušaj Izraele“), tekst koji poziva na potpunu privrženost Gospodinu, koja isključuje slijeđenje drugih božanstava (usp. Dt 6, 4-25).

S prolaskom stoljeća hebrejski monoteizam doveden je u krizu u različitim prigodama. Pod utjecajem okolnih naroda, Izrael je počeo poricati svoga Boga i prihvaćati kult drugih božanstava (usp. 1 Kralj 18,21-40). Bilo je upravo u tim teškim trenucima, da se podigao glas proroka za obranu čistoće vjere. Proroci su ponovno snažno naviještali sveopće Božje gospodstvo u povijesti svih naroda, ne samo Izraelskoga. Odnosno, otvoreno su osuđivali grijeh idolopoklonstva naroda.

Monoteizam (jednoboštvo) Izraelskog naroda je uznapredovao u kakvoći. Od Abrahama pa sve do najdrevnijih proroka ispovijedanje vjere u jednoga Boga ima prije svega „životni“ domet u smislu, da se to, da je Bog jedan proživljavalo kroz Savez, iz ljubavi koju Židovi trebaju gajiti prema Njemu. U isto vrijeme čini se, da Izraelci mirno prihvaćaju misao o postojanju drugih bogova, premda je jedino Božanstvo, koje je za njih nešto značilo, bio Gospodin Bog, 7

njihov Spasitelj.

Učenje proroka doprinijelo je sazrijevanju vjere, koja je prešla iz monoteizma kao „načina življenja“ ili „morala“ u jedan istinski i vlastiti „ metafizički“ monoteizam, to jest, u jasno potvrđivanje postojanje samo jednoga Boga i, dosljedno do nijekanja svih drugih božanstava (Iz 43, 10-11): „Prije mene nijedan bog nije bio načinjen i neće poslije mene biti. Ja, ja sam Jahve, osim mene nema spasitelja“; Iz,45,5: “Ja sam Jahve i osim mene drugoga Boga nema“.

Usp. također Am 1-2; Iz 10,10; Jer 2, 11).

Isus objavljuje lice Boga „Oca“

Učenje predloženo u Novom Zavjetu nastavak je onoga iz Staroga Zavjeta. Isus Krist otkriva sliku Boga koji je vjerno poprimio obrise Izraelova Boga: samo je Bog dobar (usp. Mk 10, 18), Gospodin je i Otac svih stvorenja (usp. Mt 23,9) i njegovo se gospodstvo proteže nad nebom i zemljom (usp. Mt 11,25). U isto vrijeme, ipak, Isusova objava posjeduje također dijelove apsolutne novosti: od vremena na vrijeme postupno Isus uvodi učenike do spoznaje otajstva Boga, ostavljajući, prije svega, sagledavanje najdublje nutrine svoga odnosa s Ocem, zatim božansku transcidentalnost (nadilaženje) vlastite Osobe i konačno povezanost s Duhom Svetim.

U drugim spisima Novoga Zavjeta nalaze se također oblici izražavanja vjere u samo jednoga Boga, u početnim razdobljima Crkve. Sveti Pavao, na primjer, u svojim poslanicama potvrđuje misao da za kršćane ne postoji doli samo jedan Bog (usp. 1Kor 8,4), Bog Židova i pogana (usp. Rim 3,3=), začetnik obećanja koja su dana Abrahamu (usp. Gal 3, 20): „Samo jedan je Bog Otac sviju, koji je iznad sviju, koji djeluje u svima i koji je nazočan u svima“ (Ef 4,6). Kršćanska Objava, dakle, u savršenom je skladu, i nastavak je s hebrejskom vjerom, ima svoj središnji stup jednoboštvo (monoteizam), ali koje sada poprima jednu odlučujuću posebnost (specifičnost) „trojstvenosti“ tako da Novi Zavjet daje kršćanstvu gotovo očevidnu jedincatost Božju, dok predlaže obilato naučavanje o Trojstvu.

Djelovanje Boga na ono što je izvan njega

Letimičan i brzi pogled na kršćansku povijest pokazuje, da je istina o jednome Bogu „dogma“ (istina koju treba vjerovati) i koju je Crkva neprestano ispovijedala u Simbolima vjere, braneći je od različitih krivovjerja (hereza). Teologija, u skladu s biblij8

skim učenjem, produbila je neke zaključke koji su proizlazili iz vjere u jedinog Boga.

Prvi razvoj misli tumači, da svako djelovanje koje vrši Bog na ono što je izvan Njega, - što će reći, svaki njegov zahvat u povijesti - da je uzajamno djelo, čin, triju Božanskih Osoba, koje imaju učešće kao jedan jedini princip djelovanja. Zato je stvaranje izvršeno zajedno po Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetomu, premda pojedina Osoba od njih zahvaća na vlastiti način. To isto vrijedi također i kada je u pitanju Božja providnost. Ovaj pojam, ipak, biva nadopunjen naukom o „vlastitostima“, po kojima postoje poneki atributi, iliti božanska djelovanja, koja se čine kao „vlastita“ ili se pripisuju samo jednoj Božanskoj Osobi, premda su zajednička svim trima Osobama.

Kao kad se govori na primjer o Ocu s izrazima vječnosti, svemogućnosti i o činima stvaranja. Sinu se pridijevaju mudrost, istina i ispunjenje spasiteljskog djela. Za Duha Svetoga su tipične, konačno, dobrota, svetost i djela posvećenja.

U zaključku, ispovijedanje kršćanske vjere u „jednog i istinitog Boa“ dovodi vjernike do shvaćanja prisnoga jedinstva nacrta spasenja, kojim je Bog htio očitovati ljudima vlastitu volju, obraćajući se njima kao prijateljima s događajima i riječima, da ih pozove i da ih učini dionicima zajedništva sa sobom (usp. Drugi vatikanski ekumenski koncil, Božja Riječ, 2). Ali, Božja jednobitnost postaje također temeljni smisao koji potiče vjernika na zalaganje za izgradnju Božjega kraljevstva. Kao što su Božanske Osobe različite, ali ostaju uvijek sjedinjene, tako i vjernici, kršćani, moraju oblikovati i biti samo jedno među sobom i s Bogom. Crkva se predstavlja kao „jedan narod sabran u jedinstvu Oca, Sina i Duha Svetoga“ (Drugi vatikanski koncil, Lumen Gentium, 4).

fra Nikola Stanislav Novak

P

Nikad više rata!

apa Franjo kaže: “Kada čovjek misli samo na sebe i na svoje vlastite probitke, kada dopusti da ga zavedu idoli gospodstva i vlasti, kada se stavi na mjesto Boga, onda upropaštava sve odnose, sve uništava. I otvara vrata nasilju.”

O ratu se misli i mislilo se u gotovo svim područjima ljudskoga djelovanja, ali u ovim redovima ne želim se upuštati u obrazlaganje rata. Nažalost, svi znamo što je to rat. Sve generacije i svi narodi. Jedino pak u čemu se svi slažemo jest to da je rat Zlo.

Nesloga, pohlepa, nepravda i želja za moći postoje od početka svijeta. Jedan od prvih čina potomaka naših praroditelja bio je bratoubojstvo. Nemoguće je pobrojati sve ratove koji su se ikada vodili otkad ima svijeta, a još je teže pobrojati žrtve i nepravde koje su se dogodile ljudima kroz stoljeća. Jedina istina o ratu jest ona koju znaju i mala dječica kada požele svoju prvu veliku želju: „Bože, daj da nikada više ne bude rata!“. Ta želja krije se svima nama u srcu i svjesni smo da svaki rat donosi poraz, poraz za dušu. Evo samo nekoliko definicija rata (Rat, Josip Pazman, Bogoslovska smotra): „Spor između dvije države o javnom pravu“, „Oružana samovlasna pomoć dviju država.“, „Odbijanje nepravde oružanom rukom.“ „Oružana borba između dvije države ili više njih u kojoj države silom pokušavaju maknuti s puta ono što se protivi njihovim interesima ili pravima tako da svaka razvije sve svoje sile i nastoji uništiti ona sredstva kojima se protivnica služi, da provede svoju volju.“ Kineski mislilac Sun Tzu u svome djelu „Umijeće ratovanja“ rekao je: Pobijediti bez borbe jest najbolje.

Gledam vijesti. Novinarka smirenim glasom izvještava kako je na dječjem igralištu poginulo dvadesetak djece tijekom samoubilačkog napada nekog ekstremista na Bliskom Istoku. Koliko samo puta čitamo, slušamo, gledamo takve vijesti, a da ne zaplačemo?

Ljudske žrtve postale su broj koji se prodaje. Kako smo mogli otupjeti na takve strahote?!

Rat promatran sa filozofskog (ili bilo kojeg drugog) gledišta vrlo je opširna i kompelksna tema. O njemu se rapravljalo od Platona, Aristotela, Augustina, Hobbesa pa sve do danas. Rat se po nekima nalazi u determiniranoj ljudskoj naravi, te je po tome neizbježni fatum ljudskoga roda što bi značilo da unaprijed za rat determinirano ljudsko biće ne može za njega biti odgovorno. Ali u isti mah svjesni smo da je sloboda i odgovornost duboko inkorporirana u naša bića, da smo za svako djelovanje odgovorni - bilo kao pojedinci, bilo kao narod. Racionalisti će reći da je za ratovanje kriv manjak razuma. Teorija teritorijalizma kaže da smo biološki predispozicionirani tražiti bolje mjesto za život (problem nastaje kada neki nađu mjesto koje je bolje zbog prirodnih resursa koje je nemoguće premjestiti u druge zemlje). Realistička politička teorija tvrdi da je puka činjenica postojanja nezavisnih država od kojih svaka ima svoje interese dovoljan razlog ratu. Motivi dakle mogu biti kako kako kulturološki, tako ekonomski, ideološki, politički...

Papa Franjo poručuje: „Nasilje i rat nikada nisu put prema miru!“. I zato vapimo na sav glas:“ „Nikad više rata!“ Na Trgu sv. Petra za vrijeme molitvenog bdjenja za Siriju papa Franjo pozvao je sve ljude svijeta da se zajednički kao braća molimo za pomirbu i za mir, radimo na pomirbi i na miru, da budemo „Čuvari svoga brata“. To je naša odgovornost kao kršćana, i temeljni uvjet za mir i blagostanje: „Gledaj žalosti svoga brata, i nemoj ih povećavati: umiri svoju ruku i obnovi narušeni sklad koji se ne postže u konfliktu, nego u susretu. Pomirenje, dijalog, susret: to su riječi mira u ljubljenoj Siriji, na Bliskom Istoku, u cijelome svijetu!“, poručio je naš papa.

Vrijeme je za molitvu. Vrijeme je da svojim životom još i više pokažemo što znači živjet mir i živjeti Ljubav. Neka nam pomogne molitva majke Tereze: „Vodi me iz smrti u Život, iz laži u Istinu.

Vodi me iz očajanja u Nadu, od straha u Vjeru, Vodi me iz mržnje u Ljubav, iz rata u Mir. Neka Mir napuni naša srca, naš svijet, naš univerzum.

Mir, mir, mir “

Marija Takač

9

U europskom zajedništvu

Z

ajedništvo, čini se, nije lagan zadatak, no po svojoj prirodi čovjek je od najranijih dana upućen na druge te mu je nemoguće ostvariti se i uopće opstati bez drugih. Ovakva bi nas biološka datost, po meni, trebala ipak umiriti jer upućuje na jednu važniju istinu – zajedništvo je moguće!

Kad razmišljamo o zajedništvu na koje smo pozvani bilo kao bračni partneri i članovi obitelji, ili pak kao pripadnici lokalne i narodne, a sada i međunarodne zajednice često se pitamo „a što ja imam od tog zajedništva?“ ili „po čemu je vidljivo to naše zajedništvo“? Nečije zajedništvo iliti zajednicu u njenom totalitetu, čini se, ne možemo direktno iskusiti. Ne možemo vidjeti cijelu zajednicu Hrvata, Europljana ili kršćana, a frustrirajuće je i to da nam u svakodnevici, čini se, često promače vlastito raspoloženje za zajedništvo i/ ili dojam o tuđem angažmanu za isto. Kao da nam i samima vrlo često nedostaje poticaj za zajedničkim značenjem, djelovanjem, čuvanjem vrednota, očekivanjem ili vjerovanjem. Svim ovim navedenim pojmovima, čini se, tek indirektno možemo pokušati opisati zajedništvo. Značaj, djelovanje, čuvanje vrednota, očekivanje i vjerovanje su, čini se, akcidentalne oznake neke obuhvatnije duhovne stvarnosti. Ukoliko su zajedništvo i duhovnost u tako isprepletenom i uskom odnosu, tada ih ne bismo mogli, čini se, odvojeno iskusiti. Zapitajmo se da li je moguće istinsko zajedništvo između osoba koje nisu duhovne ili obratno koliko je opravdan sud kada se netko tko nije u pravom zajedništvu s drugima smatra duhovnim? Kao vodič za ovako brzinsku autorefleksiju mogu nam poslužiti naše „najočitije“ svakodnevne zajednice bilo obitelj, bilo škola, poduzeće ili župa... Pokušajmo iskreno proniknuti jesmo li i u kojoj mjeri smo s njima u pravom zajedništvu i ako nismo, što ga priječi? Zacijelo bi pitanja zašto obitelji, škole i poduzeća sve teže opstaju imala isti odgovor kao i pitanja koja bi nam pomogla shvatiti kako nastaje i što je uzrok deficita zajedništva. Čini se kako opravdano strepimo pred pitanjem održivosti zajedništva jer primjećujemo da je s njime uvelike determinirana i kvaliteta naše budućnosti, ako ne čak i sam naš opstanak. No kako poučiti djecu i mlade zajedništvu? Sjećam se profesora koji nam je studij antropologije – znanosti koja proučava kulturnu i biološku raznolikost ljudi sliko10

vito pokušao opisati kao proces koji bi u svojem apstrahiranju čovjeka trebao krenuti od malenih i mirnih potočića, preko rječica i rijeka do prevrtljivih mora i oceanskih dubina čovjekovog bića. Isto se, čini se, može primijeniti kada učimo o čovjekovom zajedništvu. Najranije pouke o zajedništvu dobivamo iz obitelji, zatim iz pomoćnih odgojnih zajednica poput vrtića, škola i župa, a sve, čini se, kako bi se pripremili na sve kompleksnija zajedništva i dijalog jednog dana čak i sa onima koje još ne poznajemo. I danas se čudim apsurdnoj modi u kojoj nas državni dužnosnici poučavaju o „oceanskim“ oblicima zajedništva poput jačanja nacionalnog, ali i europskog integriteta iako su sami neuspješni čak i u ovim primarnim oblicima zajedništva poput braka i obitelji u kojima većina nas ipak uspješno pliva.

Istinsko domoljublje kao vrlina, čini se, raste i razvija se samo kod onih odgajanika u čijem su socijalizacijskom procesu sudjelovali oni koji su životnom požrtvovnošću svjedočili za takva zajedništva. Ne želim nikoga osuđivati jer mi zdrav razum govori da bi svatko od nas poželio imati mirnu i sigurnu luku barem u vlastitoj obiteljskoj zajednici, no danas, čini se, sve lakše prihvaćamo premnoge izvanjske faktore koji utječu na sve veću i sveopću disfunkcionalnost zajedništva kako na obiteljskoj tako i na široj razini. Naše hrvatsko društvo vrvi, čini se, i dobrim i lošim odgojnim primjerima za zajedništvo. Povijest hrvatskog naroda prepuna je junačkih djela koja su nerijetko utjecala na razvoj europskih pa čak i svjetskih prilika. Sjetimo se samo časnog naziva „Predziđe kršćanstva“ kojeg su hrvatski junaci stekli viteškom vještinom, ali i vjerom u zajedništvo s Bogom i ljudima od pape Lava X. davne 1519. godine i na taj način zaustavili daljnji muslimanski prodor u Europu. Vrlina zajedništva nije nas napustila, čini se, ni u vrijeme najpodmuklijih tortura kojima smo kao narod bili neprestano izlagani. Tako su i Domovinskim ratom naše generacije ponovno dobile svježe svjedočanstvo da u Hrvatskoj opstoje istinski zajedničari u vjeri i ljubavi prema zemaljskoj i nebeskoj domovini.

No 22. siječnja 2012. godine s nešto manje od milijun i tristo tisuća građana Republike Hrvatske koji su se izjasnili spremnim za još jedno zajedništvo – zajedništvo Hrvatske s Europskom unijom, analitičari su uočili jedan novi fenomen, pomalo, čini se, neuobičajen za hrvatski duh. Zapravo, na prvi pogled činilo se da je velik dio hrvatskih građana (čak 66,3% onih koji su glasali) dao podršku pridruženju naše domovine Europskoj uniji. U stvarnosti pak, stručnjaci procjenjuju da se ovim referendumom pokazalo da je većinski dio hrvatskog biračkog tijela (p)ostao euroravnodušan (Jović, D., Hrvatski referendum o članstvu u Europskoj uniji i njegove posljedice za smanjeni Zapadni Balkan, u: Anali Hrvatskog politološkog društva 9, 1; 2013.). Nema ni pretjeranog euroentuzijazma ni euroskeptičnosti, već rezignacije za zajedništvo sa zemljama Europe kod Hrvata - procjenjuju isti. Novo – staro pitanje koje se pojavilo među nama - živoj Crkvi kao da iziskuje ponovno razjašnjenje načelnog pitanja; Imamo li kao vjernici pravo poticati ili ne odobravati nečije zajedništvo? Nismo li mi „katholikos“ – sveopća i univerzalna zajednica? Vrlo je jednostavno iščitati iz evanđelja da bi kao zajednica Kristovih učenika zasigurno trebali poput Gospodina neprestano moliti da svi budemo Jedno. Stoga, čini se kako je zajedničarenje u neprestanom kršćanskom projektu. No što je sa neodobravanjem političkog zajedništva, imamo li pravo na to?

Političke zajednice kao krovne zajednice koje „prekrivaju i obuhvaćaju jače“, čini se, nose u sebi zastrašujuću moć da svojom vlašću i autoritetom anuliraju sve njima nepoželjne oblike ponašanja. Ipak ih društva, čini se, oduvijek namjerno konstruiraju jer sugeriraju i zaštitu jasno utvrđenim poretkom i hijerarhijom vrijednosti te pravnom regulacijom koja će znati vladati ekonomskim i raznim drugim ineteresima. U smisao opstojanja političkih zajednica, čini se, kako su nužno uključena i legitimna prihvaćanja pluralizma tj. u političkim zajednicama kao da se podrazumijeva odavanje jednakopravnog statusa svim članovima. Ova legitimna komponenta političkog zajedništva, iako strogo formalna, čini se, omogućuje članovima jače zajedničko pripadanje razlikujući osjećaj proste pripadnosti naciji od osjećaja aktivnog građanstva koje ima pravo odo-

bravati ili ne odobravati pojedine političke odluke.

Znači li to da je hrvatsko društvo pokazanim stavom eurorezignacije degradiralo od aktivnog građanstva spremnog na političko (ne)odobravanje na obično državljanstvo nezainteresirano za pitanja zajedništva? Može li se uopće s istrošenim društvenim identitetom zaustaviti slijed recesije – depresije – i krize? Rezignacija se, čini se, kao i kod drugih naroda pojavila i kod nas u obliku obrambenog mehanizma „poricanja“ koji odgađa konfrontaciju s nastalom krizom zbog nedostatka vjere u institucije. Bez vjere u vrijednosti gubi se, čini se, nužno i moralna koherentnost društva. Društvo se rastače jer ne može opstati gdje se nepravda i socijalne razlike pojačavaju.

No imamo li mi kao zajedničari hrvatskog ili još većeg europskog društva pravo kontrolirati i smijeniti onu vlast za koju vjerujemo da nas je obezvrijedila?

Ne odaje li upravo ovo demokratsko načelo obavljanja javne funkcije vjeru i iskustvo da su građani dobri, a institucije i političari pokvarljivi? Test političkog zajedništva je, čini se, za sve nas test neprestane odgovornosti, poštenja i predanosti službi za zajednicu, a kamoli za imenovane službenike i predstavnike vlasti. Opetovani izostanak pravodobnih mjera i nedostatak političke volje rezultirao je, čini se ovim konfliktnim stanjem da se upravo izborima i referendumima još dodatno oslabljuje legitimitet vlasti i povjerenje u institucije (Kregar, J., Etika i politika u vremenu recesije).

Rezigniran narod je hladan i prvenstveno neosjetljiv narod koji, čini se sve dalje ostaje bez vlasti baš kao što i vlast ostaje bez naroda. S ovakvom nezdravom apolitičnom dušom, čini se, niti ne možemo pridonijeti europskom integritetu. Stoga, ako su Hrvatska i Europa demokratske zemlje i ako je politika zadaća svih građana demokracije, onda budimo budni i podignimo svoj glas barem na dan izbora i potičimo promjene. Krist nas je važnosti promjene, čini se, poučio u najtežem času života kada je u agoniji Kalvarije kliknuvši požalio se Majci; „Gledaj me, činim sve novo“. Ustrajmo, braćo, poput Kristovog križa kao neosporno jasan znak Europi i molimo da makar i svojom rezignacijom mognemo joj u Duhu Svetomu ukazati na Duha koji joj nedostaje. Netko je upravo lijepo primjetio da su baš maleni narodi začin svijetu, baš kao što je još ljepše ustvrdio Sin Čovječji da su kršćani sol zemlje. No što ako sol obljutavi?

Jelena Grabant 11

N

»Živjeti zajedno« u Europi

a svetkovinu Krista Kralja, 24. studenoga ove godine završit će Godina vjere koja je započela 11. listopada 2012. godine. Kako se aktualna Godina vjere primiče svojemu kraju postavlja se logično pitanje plodova kojima je urodila u životima vjernika katolika: u našim osobnim životima, i u našim relacijama koje živimo prema drugima, prema crkvenoj zajednici, u širokoj mreži društvenih odnosa. Providnosna je činjenica da je Republika Hrvatska upravo u Godini vjere postala dvadeset osmom članicom Europske Unije. Kao vjernici postavljamo si pitanje kako se odgovorno odnositi prema bogatstvu vjere koje nam je Božjom milošću darovano,

12

bogatstvu vjere koje, ukoliko preobražava osobni život, preobražava i življene vremenite stvarnosti, a stav odgovornosti koji zauzimamo u odnosu na vrijednost subjektivnosti države te u odnosu na vrijednost međunarodne zajednice, Europske unije, od posebne je važnosti. »Osoba je po svojoj najdubljoj naravi društveno biće« (Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 149). Ta misao nalazi se u središtu socijalnog naučavanja Crkve i kao takva je temeljni okvir unutar kojega Crkva promišlja čovjekovu društvenost i zauzetost oko općega dobra, dobra kojega nije moguće ostva-

riti bez čovjekove otvorenosti za zajedništvo. To zajedništvo je istovremeno i vidljivo i duhovno – ono se živi u društvu i traži duhovnu snagu koja usmjerava prema odnosima solidarnosti, komunikacije i suradnje. Isto tako, socijalni nauk Crkve uči da opće dobro ovisi o »zdravome društvenom pluralizmu« (Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 151). Znademo da je Europa izgrađena u kontekstu kulturnog i vjerskog pluralizma; znademo da se po demokratskim promjenama i Hrvatska suočila s istom pluralističkom situacijom. Vjernicima je dan privilegij da po duhovnoj snazi mogu pomoći razvoju suvremene kulture, kao i izgradnji zdravoga društvenoga pluralizma.

Iako razmišljanju o »kršćanskim korijenima Europe«, o »preživljenom kršćanski orijentiranom čovjeku u Europi«, o »netolerantnom laicizmu« ne bi nedostajalo ozbiljnosti, ipak je u duhu Godine vjere važnije misliti kako »živjeti zajedno« kad znamo da Božji narod – Crkva, nema svrhu u samome sebi. Otajstvo Božjega saveza prisutno je po Crkvi čitavom čovječanstvu, i ta ista Crkva koja se sastoji od vjernika – članova istoga zemaljskoga grada, zajedno sa čitavim čovječanstvom putuje naprijed, proživljavajući istu zemaljsku sudbinu, bivajući prisutna u svijetu »kao kvasac i takoreći duša ljudskog društva« (Gaudium et spes, br. 40). Željko Mardešić (1933.–2006.), svjedok koncilskog kršćanstva i istaknuti hrvatski znanstvenik – sociolog religije, isticao je kako odnos svijeta prema kršćanstvu ovisi od odnosa vjernika prema svijetu, te je na liniji evanđeoskih prispodobi naglašavao sljedeće: »Nije sol da jakošću ubije zemlju, nego da joj zapriječi bljutavost; nije kvasac da kruh splasne, nego da poraste; nije svjetlo na vrhu brda da zamrači svijet, nego da mu pokaže put. Drugim riječima, sudbina je svijeta u rukama vjernika, a ne njihovih protivnika« (Željko Mardešić, Rascjep u svetome, 886).

Hrvatska je jedna od europskih zemalja, poput Malte, Irske i Poljske, u kojoj je religija snažno povezana s kulturom. No, to ne znači da se vjera podrazumijeva; ona se ne može pretpostavljati. U hrvatskom društvu, u zajednici europskih naroda, kršćanin svoju vjeru potvrđuje po svojem izboru i odlukama koje donosi. Autentični, kršćanski i moralni izbori i odluke bit će mogući jedino unutar ponovnog osobnog otkrivanja puta vjere koji zahtijeva autentično i obnovljeno obraćanje Gospodinu, te unutar napornog rada oko cjelovitog razvoja ljudske osobe. Naj-

veća zadaća koja pod tim vidom stoji pred Crkvom – njezinim vjerničkim zajednicama, župama, crkvenim vodstvom i pred svakim muškarcem i svakom ženom koje Duh Božji, milost Duha Kristova, poziva da nadvladaju samu izvanjsku pripadnost nutarnjom pripadnošću crkvenoj zajednici – označena je potrebom za novom evangelizacijom. A nova evangelizacija započinje otkrivanjem puta vjere, ulaskom u prostor jedne dublje »duhovne aktivnosti« koja ide za takvim duhovnim razumijevanjem koje čovjeku pruža ono što mu najviše treba: »osobno posvećivanje prožeto ljubavlju« (Deus caritas est, br.

28), prema svakom čovjeku, u službi očovječenja svijeta. Tu će uslijediti i konkretne implikacije koje će se očitovati u hrabrom svjedočenju vjere, bratskom zajedništvu i molitvi, opredjeljenju za siromašne i isključene, ljubavi prema mladim generacijama i njihovom rastu, u moralno dosljednoj društvenoj zauzetosti, u opravdanoj ljubavi prema domovini, u traženju načina kako pridonijeti onome »živjeti zajedno« u Europi danas. Kao što niti sama kršćanska vjera nije uniformirana i jednolična, već se očituje u bogatstvu dinamika i različitosti stupnjeva, tako se niti život u jednome društvu niti u Europi ne može svesti na jednoličnost, već se živi u različitosti. Pitanje je koliko kršćanstvo i životi vjernika pridonose zajedništvu, spajajući ljude i narode, što je ujedno i pitanje upućenosti na Božju dimenziju u našem životu koja je jedina kadra produbljivati i dinamizirati ljudski ovozemaljski život.

Misao na Godinu vjere, posebice na njezin završetak, vraća nas na prvu rečenicu kojom je papa Benedikt XVI. obilježio njezino proglašavanje: »‘Vrata vjere’ (...) uvijek su nam otvorena. Preko njihova praga može se prijeći kada je Božja riječ naviještena a srce dopusti da ga oblikuje milost koja preobražava« (Porta fidei, br. 1). I upravo u Godini vjere koju je proglasio Benedikt XVI. Katolička crkva dobila je novoga papu – papu Franju. Kako za Crkvu i njezine vjernike, tako i za Europu, obojica pape znak su nade i poziv da budemo svjedoci žive vjere u životu zajednice, Crkve. Po završetku Godine vjere ‘Vrata vjere’ će i dalje ostati otvorena. Nemojmo nikome, sebi niti drugima, priječiti pristupa.

Slivije Migles

13

P

Izazovi vjere u modernoj Europi

rema pokazateljima Katoličke Crkve 2012. godine, od 86% katolika u ukupnom broju stanovnika u Hrvatskoj, redovito bogoslužje prakticira njih tek 15 do 20%. Slično je i u drugim europskim zemljama. Josip Baloban u knjizi „U potrazi za identitetom“, 2005. godine, ističe; -da u Zapadnim europskim zemljama od ukupnog stanovništva ima 57,9% katolika, smatra ih se religioznima 63,1%, a 31,5% ih nikad ne pohađa vjerske obrede, povremeno 30,5%, najmanje jednom mjesečno 12%, najmanje jednom tjedno 25,4%, nereligioznima se smatra 26,7% ljudi -u Sjevernim zemljama od ukupnog stanovništva katolicima se izjašnjava tek 0,7%, religioznih osoba je 60,4%, od toga najveći je postotak protestanata 82,4% ,te vjerske obrede pohađa povremeno 51,3%, nikad 36,5%, najmanje jednom mjesečno 8 %, a najmanje jednom tjedno 3,7% vjernika, nereligioznim se smatra 29,8% ljudi -u Srednjoevropskim zemljama od ukupnog stanovništva ima 54,7% katolika, religioznima se smatra 63,5% ljudi, nikad ne pohađa vjerske obrede 34,3% ljudi, povremeno 30,0%, najmanje jednom mjesečno 9,9%, najmanje jednom tjedno 25,2%, a nereligioznih ima 25,8% -u Hrvatskoj od ukupnog stanovništva ima 86,8% katolika religioznima se smatra 79,9 %, 10,4% ih nikad ne pohađa vjerske obrede, povremeno 36,6%, najmanje jednom mjesečno pohađa vjerske obrede 21,1%, najmanje jednom tjedno 31,4% a nereligioznih je 10,9% ljudi.

Dakle, iako se danas mnogi ljudi smatraju religioznima, što je i činjenica, jer prema nekim istraživanja broj ljudi u svijetu koji se deklariraju kao religiozni, je u porastu. Međutim, veliko je pitanje što ljudi smatraju pod pojmom religiozno, religioznost, a osobito kršćanska religioznost. Empirijska istraživanja također upućuju na činjenicu da Europa nije više kršćanska u mjeri kakva je bila proteklih stoljeća. Danas mnogi ne pokazuju institucionalnu religioznost, nego svjedoče „vlastito vjerovanje“.

I prema gore navedenim pokazateljima, vjera se ne religioznim načinom života, ne slavi se u liturgijskom zajedništvu, ne produbljuje molitvom, kod 14

mnogih se i izgubi, također se kod mnogih ljudi vjera manifestira putem vanjskih oblika tradicionalne proslave blagdana i vjerskih običaja, te „zabavnih“ liturgija. Takva vjera naravno ne izgrađuje kršćansko duhovno iskustvo, nego se danas u Europi pokazuje tendencija rasta ka subjektivizmu i očituje proturječnost između načelnog prihvaćanja ono što kršćanstvo nudi i što „vjernici“ (ne)prakticiraju.

Europa se udaljila od kršćanskih korijena, krvi kršćanskih mučenika i kršćanskih načela, kršćanske kulture na kojoj je izrasla, a to je baština koja obvezuje. Mnogi ljudi današnjice odbacuju Boga kao Apsolutnog i Svemogućeg, ovozemaljske stvarnosti se apsolutiziraju, a čovjek sebe stavlja na mjesto Boga.

Religijske vrijednosti za današnje Europljane su samo besmislene i beznačajne. Tako je i u Hrvatskoj, jer se niti naše društvo od toga ne može nažalost izuzeti. Ponekad je dovoljno pogledati na trenutak lokalne televizije u kasnim večernjim terminima i vidjeti sa kojim žarom naši praznovjerni „vjernici“ mole i traže pomoć od različitih vidovnjaka, čarobnica i inih luzera pomoć u ljubavi, braku, financijama i koječemu drugom.

Na „Googl“-ovom portalu dovoljno je upisati „Redudbdat Church for sale“, uvjeriti ćete se koliko se evropskih kršćanskih crkvenih zgrada - crkvi može kupiti i prenamijeniti. Tako se crkve u Engleskoj mogu pretvoriti u stanove, pizzerie, restorane, hotele, hostele, a mnoge se pretvaraju u džamije, te ih je do sada tako prenamijenjeno 200. Npr. Crkva sv. Pavla pretvorena je u školu za klaunove, crkvu sv. Mihaela iz 12. st. je kupila jedna privatna tvrtka koja je crkvu koristila za techno partyje i predstave nepoćudnog sadržaja… Taj je trend prisutan u Britaniji, Francuskoj, Češkoj, jer opada broj praktičnih vjernika, crkve zjape prazne, stoga zakoni u tim državama nisu jasni i nadležna lokalna tijela donose odluke koje će crkve biti sačuvane, a koje će se prenamijeniti, a jedino zakoni u Njemačkoj i Francuskoj štite crkve. Dakle , izgleda da u tim gradovima i državama nema ljudi kojima se navedeno ne čini uvredljivo, moralno neprihvatljivo i degradirajuće, izgleda da je za današnje generacije očuvanje zgrade važnije od njezina religijskog i duhovnog značenja. Sekularizacija u Europi sve više prožima

život pojedinca, jer se religija oblikuje po vlastitom izboru, a sve je manje obilježena pripadnošću religijskoj zajednici. Sveto se povlači u intimnost i privatnost. Posljedica je toga procesa sekularizam koji pogoduje stvaranju društva u kojem se sve događa kao da religije i Boga nema. I dok se u Europi očituju suvremeni oblici ateizma, u Rusiji je od pada komunizma sagrađeno čak 11000 novih crkava,a i velik je broj crkava koje se obnavljaju. Religija se danas u Europi doživljava kao odlazak u dućan, kupite ono

N

što trebate određeni dan, odnosno mogla bih reći vjernici danas „vjeruju“ ili Boga doživljavaju da je u funkciji ljudskih potreba, a od vjere uzimaju ono što njima odgovara. Potrebno je, dakle, vratiti se na izvore: Riječ Božju, Crkveno učiteljstvo – prakticirati sakramentalni život, molitvu. I nije dovoljno spoznati u životu da Bog postoji, treba naučiti i učiti s Njime živjeti.

Štefica Pokorny

Hrvatska u Europi

akon mnogih godina čekanja i udovoljavanja mnogobrojnim zahtjevima europskih tijela, napokon je i Hrvatska, voljom većine svojih građana, postala punopravnom članicom Europske unije. Tim su se povodom u našoj javnosti rasplamsale rasprave o mogućim pozitivnim i negativnim posljedicama tog događaja. Koliko ćemo svog suvereniteta morati žrtvovati, kako će se naš mali narod snaći u mnoštvu drugih, većih i moćnijih naroda, i – ono što susrećemo možda i najčešće – razmišljanje o tom što bismo sve mogli „povući” iz Europe te kamo bismo sve odavde mogli otići zaraditi. Osobno mi je najodbojnije upravo ovo posljednje. Kao da smo dosad samo sjedili i čekali da nam se otvore izlazna vrata za put u jednom smjeru. Istina je da nas ovog časa tište mnoge nedaće poput visoke stope nezaposlenosti, ekonomske krize, zaduženosti, rastućeg siromaštva i neodgovorne politike, ali i ostatak Europe, pa i svijeta, ima slične probleme. Nažalost, u mnogočemu dijelimo sudbinu s drugim europskim narodima. I oni se bore s krizom, financijskom i moralnom, te s padom nataliteta, starenjem stanovništva, opasnošću raspada obitelji, sumnjivom “rodnospolnom” politikom itd.

Kriza u društvu, ne može zaobići niti Crkvu. I u njoj se zbivaju mnoga previranja kojima mi vjernici katkada kao da nismo dorasli. Često dojam koji ostavljamo nije osobito povoljan. Znamo biti mlaki, nezainteresirani i nevjerodostojni, kao da ne znamo ili ne želimo doprijeti do dubljih razina svoje vjere. Oni koji ne vjeruju spočitavaju nam licemjerje jer im se čini da pokušavamo istovremeno služiti dvojici gospodara – materijalnom i duhovnom, što je nemoguće. No, je li to doista prava istina ili deformirana medijska slika namijenjena jednokratnoj konzumaciji,

za uši gladne jeftinih senzacija? Nas je kršćana na svijetu 2,2 milijarde, u Europi nas je 24%. Zar je moguće da tolik broj ljudi nema svijetu što ponuditi?

Na koji način mi kršćani, posebice katolici, funkcioniramo u Europi, čuje li se još uopće naš glas? Koliko smo prisutni u javnom životu, u politici, znanosti, ekonomiji, umjetnosti, financijama...? Ako jesmo, kako to da je znak križa nestao s javnih mjesta a molitva iz dječjih vrtića, kako to da se Europa odrekla svojih kršćanskih korijena?

Takvoj Europi ovih se dana pridružila i Hrvatska.

Smijemo se zapitati trebamo li baš u svemu slijediti europski primjer, ili možda možemo i bolje, na svoj vlastiti način. Osim toga, umjesto planiranja svega onoga što je moguće uzeti, možda treba promisliti što mi to možemo dati, ili barem postići ravnovjesje između primanja i davanja. Mi možda jesmo mali i siromašni, ali itekako imamo što ponuditi pomalo razmaženoj starijoj sestri Europi. Osim bogate kulture, krasi nas i neizmjerna odanost Lijepoj našoj, koju smo mnogo puta svojom vlastitom krvlju dokazali. Među prvim pokrštenim europskim narodima, Hrvati su za kršćanstvo ostali čvrsto vezani sve do danas. Pomoći koju nam odvijeka pružaju naš zaštitnik Sveti Josip i naša najvjernija odvjetnica Majka Božja, ne želimo se odreći, nego pod njihovom moćnom zaštitom hoćemo i možemo dostojanstveno kročiti dalje kroz povijest – u Europsku uniju. Njoj možemo ponuditi odanost istinskim vrijednostima: Bogu, domovini i vjeri, a ako u toj odanosti ustrajemo, nemamo se čega bojati.

Vjera Milić 15

V

Otisci u pijesku

eć je odavno došao do punoljetnosti kada je došao taj važni dan. Od kada zna za sebe čeznuo je za njime i taj toliko iščekivan, prizivan dan konačno je svanuo. Sada je miran, sada smije biti zadovoljan sobom, svi njegovi snovi, sve njegove težnje su ostvarene i sada može spavati snom djeteta koje zna da su njegovi roditelji zadovoljni njime jer su ga protekli dan prvi put u njegovu životu pozvali da sjedne s njima za isti stol i dali mu da objeduje s njima. Doduše, tek nakon što su oni prvi objedovali, ali zar je to bitno? I ostaci sa tog stola bolji su od svega što je do sada jeo. Malo su čudnog okusa i ne mirišu kao hrana iz njegova vrta i voćnjaka, čak bi se mogao zakleti da je i jednog crva vidio, ali to je manje važno. Bitno je da su zadovoljni njime i da je nakon toliko godina truda i odricanja konačno sjeo s njima za isti stol.

Njegova starija braća i sestre odavno su za tim stolom i njemu nije jasno zašto je tek sada pozvan, kada ima punih 23 godine, ali je svejedno spokojan i mirno spava jer je o tome uvijek maštao i godinama zamišljao taj dan. Doduše, morao je to platiti. Gotovo sve igračke morao je predati starijoj braći i sestrama ne bi li zadobio njihovu privolu za to. Ali, nije li to premala cijena za tako uzvišeni cilj? Čak su ga natjerali da izmlati susjedovog malog dok su oni to sa strane gledali i glasno klicali i odobravali. Za stolom je sjedio polugol jer je i dobar dio odjeće morao njima dati, najstarijoj sestri se svidio njegov prsluk, a njegovoj braći njegove cipele i šlape. I slatkiši i njegove perle i prekrasni drveni konjić koji mu je vlastitim rukama izrezbario njegov predobri djed.

I pretopla kapa koju mu je isplela njegova nedavno preminula baka. Ali tako je to u životu, uvijek su mu govorili da sve ima svoju cijenu i da uvijek moraš platiti da bi dobio ono što želiš. Kako je samo ponosan bio kada se nakon objeda prošetao selom.

Bradu je visoko dignuo, ramena uspravio, trbuh uvukao i činilo mu se da su svi koji su ga promatrali tako mali i beznačajni. Jer on je sada iznad njih, i njihove brige i problemi su sada nedostojni njegove pozornosti. Sav preostali novac koji je posjedovao potrošio je na prekrasni džepni sat s pozlaćenim lancem koji je, istina, nosio u ruci jer je od struka na gore bio gol. Jedino što mu je donekle pokvarilo taj trenutak je to što je ugazio u kravlji izmet bosom nogom jer nije imao rezervne cipele. Čak mu nije ni smetalo dobacivanje njegova nekada najboljeg prijatelja koji mu je vikao : prodana dušo, prodana dušo! Jer znao je da su ljudi oholi i da ih najviše smeta tuđi uspjeh. Nije mu još skroz jasno zašto i sada kada je konačno njihov još uvijek imaju primjedbe na njegovo ponašanje, zašto je sve što napravi neispravno i zašto se osjeća tako neželjeno. Ali prihvatit će oni njega jer on zna da postupa točno kako oni žele, dakle jedino ispravno i obračunat će se sa svima koji misle drugačije jer nitko nema pravo uzeti njegov trenutak slave. Da, baš će to napraviti, dok ih sve ne istrijebi. Ah, kako je to dobar osjećaj. Ali zašto onda u tami svoje sobe osjeća nemir u trbuhu, zašto grčevito stišće mokri jastuk pod svojom glavom i zašto već cijelu vječnost briše suze koje mu se kotrljaju niz obraze ponavljajući si samo jedno. Prodana dušo, prodana dušo.

Već su tri mjeseca prošla otkako je naša mlada država ušla u asocijaciju europskih država. Uistinu smo svi to na neki svoj način i iz nekih svojih razloga priželjkivali. Ja sam osobno čeznuo za time jer sam htio da se u cijelo društvo uvede neki red, da se uvede neka vrsta odgovornosti za sve što se kaže i naročito za sve što se napravi. Da se prekine apatija i rezigniranost koja se uvukla u sve pore društva i da konačno krenemo putem sigurnosti i blagostanja jer me nitko ne može uvjeriti da nemamo ljude i resurse za to. I u krugu svojih prijatelja neumorno sam lobirao u tom pravcu. Osjećao

16

sam da su čvrsta pravila koja će biti obvezujuća za sve biti zadnja kockica u mozaiku da postanemo moderno i prosperitetno društvo. Ali zašto mi se onda čini da niti tri mjeseca nakon tog povijesnog dana nismo niti milimetar bliže Berlinu, Londonu ili Parizu? Pa kako onda da sam na referendumu za pristupanje glasovao protiv? Možda nemam vjere u EU? Vjera u instituciju koja je plod ljudskih ruku u startu mi je sumnjiva. Pa zar se nismo kroz povijest nagledali velikih država ili saveza država kojih više nema, koje su na vrhuncima svoje moći nametali svoja svjetovna viđenja stvari i prezentirali ih kao jedina ispravna? Koji su se dičili velikim vojskama i znanstvenim postignućima? Tako i danas, kroz medije preplavljeni smo tim modernim svjetonazorom, galopirajućim liberalizmom i stavljanjem čovjeka u centar svemira koji, kao furije, proganja svakoga tko se drzne upaliti televizor, računalo ili pročitati novine. Ali kada se taj moderni stil života ogoli, ostaje nam trulo častohleplje, gomila dekadencije i obezvrijeđivanje čovjeka do srži. Njegova suština je narušena, njegov pogled na svijet i druge ljude u potpunosti iskrivljen, sveden je na puko zadovoljavanje najnižih pobuda koje, na koncu, vode njegovom postupnom otuđivanju od ostalih ljudi, i što je još važnije, od Boga jer postaje svjestan da drugima nema što ponuditi, toliko je osiromašen. Pa koji je onda viši cilj u svemu tome? Zašto bi netko htio da većina ljudi cijeli život provede vegetirajući? Možda bi htio da od nas napravi ovce koje će ga slijepo slušati i pokoravati se svakoj njegovoj naredbi? Ali ja nekako ne vidim svog pastira niti u Berlinu niti u Londonu. Toliko o vjeri u naddržavne institucije.

A što se tiče stanja vjere u EU reći ću ovo: uvijek dođemo do jedne točke u životu kada nas više ne zadovoljava ništa što nam ovaj svijet može ponuditi i kada osjećamo duboko u sebi nemir. Tada shvatimo da lijek za naše ozdravljenje nije svjetovne prirode nego da leži duboko u našem srcu i cijelo vrijeme nam se nudi da ga prihvatimo kao što smo ga prihvatili na krštenju, sitni, nemoćni i zaplakani smotuljak koji se totalno predaje utjecaju božanskoga. Uvijek se naježim kada pročitam priču o Bogu i čovjeku na plaži koja simbolizira ljudski život. Bog pokazuje čovjeku kako je kroz cijeli njegov život bio s njime jer su u pijesku ostala dva para stopala. Ali čovjek je uočio da na mnogim mjestima vezanima uz njegov životni put postoji samo jedan par otisaka i da je to vezano uz najteže i najtužnije događaje u njegovom životu. I on pita Boga: Kako to da uz najteže trenutke mog života, vidljiv je samo jedan par otisaka u pijesku. Ne

razumijem kako to da si me napuštao onda kad sam te najviše trebao? A Bog mu odgovara: Dijete moje, volim te i nikad te ne bih napustio! U najtežim trenucima tvog života, tamo gdje vidiš samo jedan par otisaka, bio sam s tobom i nosio te. I zašto nam je onda tako milo priklanjati se svjetovnome kada imamo tako moćnog zaštitnika uza sebe, koji jedva čeka da nas ponese onda kada nam je najteže? I zašto se trudimo svoje najdraže predati onima koji su, čim se malo zagrebe ispod površine, dokazano uzrokom općedruštvene i duhovne degradacije čovjeka kao bića Božjega. Zlo mi je takvog modernog, radije ostajem zatucan i staromodan.

Ali zar je sve sada tako crno i zar smo sada u tako bezizlaznoj situaciji da smo predani na milost i nemilost troglavom zmaju? Naravno da ne. Nedavno sam čitao knjigu Otok svijeta kanadskoga pisca Michaela O’Briena koja na vrlo pristupačan način prikazuje vjeru kroz životne patnje glavnog lika Josipa. Naročito mi se svidio prvi dio knjige u kojemu je na idiličan način prikazan život u malome selu Rajska Polja u toplom obiteljskom okruženju i uz nježno vođenje mjesnog župnika. U tome dijelu svoga života mladi Josip udara temelje za cijeli svoj život. Iz njega crpi snagu, makar niti sam nije toga svjestan, u svim patnjama i teškoćama koje ratni vihor nosi pred njega.

Tako bismo i mi trebali. Odavno sam shvatio da je patnja u definiciji vjere i da je njome protkana neraskidivom vezom. Zašto? Pa zato jer ju ona jača, čini ju neraskidivom i pomaže joj da ne pukne u najtežim i najtužnijim trenucima u životu. A pogotovo lako puca kada smo orijentirani na materijalno i svjetovno.

A ako i pukne, ono što je u nama, što nam je krštenjem dano opet obnavlja tu vezu i ona se plete dalje i dalje. Do nebesa.

Sve što nam treba u nama je. Dano nam je i dio je nas. Sve što mi trebamo u nama je. Nije svjetovnoga karaktera i nije u svjetovnim centrima moći i utjecaja. Orijentacija na svjetovno donosi brige i nemir.

Priklanjanje duhovnom donosi spokoj i mir. Svoju sreću nećemo naći u zapadnjačkom prosperitetu, u švicarskoj preciznosti ili njemačkoj točnosti, naći ćemo je u našim Rajskim Poljima, u našoj obitelji i dragim ljudima, u dobrim djelima i plemenitim mislima, u duhu i primjeru Onoga koji je sve žrtvovao, život svoj predao da bismo mi plažom života kročili s dva para otisaka u pijesku. Nikada sami.

Tihomir Cikoja 17

Hrvatska - vjekovni dio zapadnoeuropske civilizacije

H

rvatska povijest i baština jedna je od najstarijih u Europi. Pisani dokumenti potvrđuju da su je već u 7.st. priznavali Bizantsko Carstvo i Katolička Crkva. Imena Hrvati i Hrvatska na današnjem su prostoru tek postupno nadjačala etnički širi pojam Slavena i njihovih prvih teritorijalnih zajednica Sklavinija, Slovinja (Sclaviniae), kao i posebne nazive starijih ilirskih plemena i njihovih teritorija (npr. Dalmate, Liburni), romanskog stanovništva u priobalju (Romani, Latini), te drugih prije pristiglih plemena za seobe naroda (germanski Goti, euroazijski Avari/Obri i dr.). Vjerska podjela zapadnog i istočnog kršćanstva poslije utječe i na nacionalne identifikacije, osobito one povezane uz migracije slaveniziranih Vlaha, a u doba osmanske invazije i uz migracije izbjeglica s »turske« (bosanske) strane; tako se u 19. st., u doba oblikovanja nacija, katolički živalj mahom izjašnjavao kao hrvatski, pravoslavni kao srpski, a muslimanski kao »turski«. Stariji hrvatski pisci svoj jezik, uz hrvatski, ponekad nazivaju i slavenskim, slovinskim, a u jednom razdoblju i ilirskim.

Različiti nazivi nisu nužno u suprotnosti, nego proizlaze iz prožimanja višeslojnih povijesnih sastavnica hrvatskog naroda, njegove kulture i države, kojima se u novije doba pridružuju i drugi europski migracijski tokovi – njemački/švapski, talijanski/ furlanski, češki, mađarski, slovački i drugi.

U doba stvaranja prvih europskih država na razvalinama Rimskoga Carstva, kao i kod drugih europskih naroda, na Zapadu je ključno priznanje Rima, tj. pape, a na Istoku Carigrada, tj. bizantskog cara. Hrvati su se našli na razmeđu obiju strana.

Najopširniji je i najpoznatiji bizantski izvor spis cara Konstantina Porfirogeneta (De administrando Imperio, oko 949–955). Prema njemu Hrvati dolaze iz današnje južne Poljske (Bijela Hrvatska) na poziv cara Heraklija I. (610–641) i nameću svoju vlast Avarima i njihovim dotadašnjim slavenskim saveznicima. Kao prvi diplomatski čin spominje se ugovor između Hrvata i pape Agatona (678–681), prema kojemu već »pokršteni Hrvati« prisežu da nikad neće provaljivati u tuđe zemlje, a papa im obećava pomoć ako neki drugi narod provali u njihovu zemlju; prema tim izvorima Hrvati bi bili prvi od pokrštenih sla18

venskih naroda. U svezi s »dolaskom Hrvata« i vjerodostojnosti pojedinih povijesnih izvora u suvremenoj se historiografiji vode i danas rasprave.

Hrvatska na razdjelnici franačko-bizantskog sukoba obilježava početak 9. st. i stvaranje prvih kneževina. Knez Borna (810–821), prema franačkim izvorima dux Dalmatiae atque Liburniae, priklanja se tada premoćnoj franačkoj sili, uz čiju pomoć rješava i sukob s rivalskim knezom (slavenske) panonske kneževine Ljudevitom Posavskim; Borna osobno prisustvuje i sklapanju Aachenskog mira (812) između Karla Velikog i bizantskog cara Mihaela I. Rangabea, prema kojemu panonska Hrvatska (i Istra) potpada pod franačku, a dalmatinska obala i gradovi pod bizantsku vrhovnu vlast.

Vlast domaćih knezova postupno ipak jača unutar sukoba vanjskih sila. Kao prvi od jakih vladara ističe se knez Trpimir (845–864), začetnik vladarske dinastije Trpimirovića. Premda pod franačkim vrhovništvom, on samostalno i uspješno ratuje protiv Bizanta i Venecije te na istoku protiv onodobne sile – Bugara. U ispravama se, bez pozivanja na carsku vlast, naziva »milošću Božjom knez Hrvata« (dux Chroatorum iuvatus munere divino). Kad se saksonski teolog Gottschalk, od Franaka optužen za krivovjerje, sklanja na njegov dvor, gdje se očito osjeća sigurnijim, on Trpimira naziva »Kraljem Slavena« (rex Sclavorum).

Nakon prevlasti Bizanta u doba kneza Zdeslava i sukoba Rima s carigradskim patrijarhom Focijem u Hrvatsku na vlast dolazi knez (dux, comes, princeps) Branimir (879–892), uz pomoć pape Ivana VIII. Branimir trajno Hrvatsku okreće prema Rimu i zapadnomu civilizacijskomu krugu, uspješno nameće »danak mira« (tributum pacis) dalmatinskim gradovima, ali i na moru poraženoj Veneciji (887), vodi neovisnu politiku i u odnosu na Franke; u pismima iz 879. papa 19

mu priznaje vlast nad cijelom njegovom »zemaljskom kneževinom«, a 880. ozakonjuje i crkvenoslavensko bogoslužje te u Hrvatsku iz Velikomoravske kneževine dolaze od Franaka prognani Metodovi učenici koji šire slavensko bogoslužje i pismenost na posebnom slavenskom pismu (glagoljica).

Prvi kraljevski naslov, prema tradicionalnoj historiografiji, u Hrvatskoj je ponio 925. Tomislav, a podijelio mu ga je papa Ivan X., koji ga oslovljava »kraljem Hrvata« (rex Croatorum). Tomislavu se pripisuje ujedinjenje hrvatskih zemalja »od Jadrana do Drave«, suzbijanje prodora Mađara, a potvrđena je i moćna pobjeda Hrvata nad vojskom bugarskog cara Simeona (927); Tomislavovim imenom obilježene su i danas mnoge gradske ulice i trgovi u Hrvatskoj. Od Svete stolice priznate kraljevske titule nose i kasniji tzv. narodni vladari, od kojih je najznačajniji Petar Krešimir IV. (1058–74). U ispravi kojom utemeljuje benediktinski samostan na Rabu (1059) Hrvatska se naziva kraljevstvom (Croatiae Dalmatieque regnum), a za Jadransko se more kaže »u našem dalmatinskom moru« (in nostro dalmatico mari).

Posljednji jaki hrvatski kralj iz narodne dinastije Dmitar Zvonimir (1075–89), ratuje i s Francima (Nijemcima) u Istri, okrunjen je od pape Grgura VII., koji mu po legatu Gebizonu šalje i kraljevsku krunu.

Njegova je čvrsta veza sa Svetom stolicom potvrđena i papinskom izjavom da će se svaki neprijateljski čin protiv Hrvatske držati i napadom na Apostolsku stolicu sv. Petra, a Hrvatskoj (s Dalmacijom) potvrđuje se status kraljevine (regnum Dalmatiae et Chroatiae). Nakon smrti kralja Zvonimira, koji je vladao i Slavonijom, a čija je supruga Jelena Lijepa bila sestra ugarskoga kralja Ladislava iz dinastije Arpadovića, dolazi do promjene statusa Hrvatske kao samostalnoga državnog čimbenika u europskim političkim odnosima. Ugarska dinastija Arpadovića, dijelom i po nasljednoj liniji Zvonimirove supruge, polaže pravo i na hrvatsku krunu, te je i stječe u trenutku dinastičkog rasula i prijestolnoga rata u Hrvatskoj.

Odnosi između Hrvatske i Ugarske česta su tema političkih i historiografskih prijepora. Dokument Pacta conventa (Zaključeni sporazumi iz 1102), u kojem se ugarski kralj Koloman priznaje za kralja Hrvatske i reguliraju prava hrvatskog plemstva, sačuvao se tek u prijepisu iz 14. st. Pacta dugo nisu bila osporavana. Tek u doba jačanja nacionalizma sredinom 19. st. osporavaju se s mađarske strane, dok hrvatska strana na njima gradi državnu samosvojnost Hrvatske. Činjenično je, međutim, da se po tom ili nekom 20

drugom onodobnom dogovoru ugarski kralj posebno krunio za hrvatskoga kralja, da su potvrđene institucije Hrvatskoga sabora i hrvatskoga bana, pa je hrvatsko-ugarska zajednica bila izvorno utemeljena kao personalna unija.

Državna samostalnost Hrvatske unutar unije dolazi do punog izražaja u ključnom trenutku opstanka samoga Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva nakon teškog poraza hrvatsko-ugarske vojske od osmanske sile u bitki na Mohačkom polju 1526. i smrti kralja Ludovika II., tadašnjega hrvatskog i ugarskog (i češkog) kralja iz dinastije Jagelovića. Hrvatski sabor na zasjedanju u Cetingradu (Cetinski sabor, 1527) za hrvatskoga kralja samostalno izabire Habsburga, austrijskog nadvojvodu Ferdinanda I. (1503–64).

Ugarski se sabor, naprotiv, opredjeljuje za Ivana Zapolju, koji je zapravo pod pokroviteljstvom osmanskog vladara Sulejmana I. Ferdinand tada jamči Hrvatskoj poštovanje svih njezinih prijašnjih sloboda, prava, zakona i običaja, što je ubilježeno i u povelju s pečatom Kraljevine Hrvatske. S Ferdinandom se Hrvatska našla u sastavu dugovječne Habsburške Monarhije. Iako je ujedinjenje zemlje provedeno kao ujedinjenje pojedinih kraljevina, s Habsburzima započinje centralizacija Monarhije, a središtem političkog odlučivanja sve više postaje Beč.

Tisućljetni odnosi Hrvatske i Venecije kao pomorske velesile iznimno su složeni, pa imaju razdoblja oštrih pomorskih i kopnenih sukoba te razdoblja suradnje i zajedničke obrane. U venecijanskom se govoru i zapisima gotovo do u moderno doba za Hrvate najčešće rabi naziv Slavi (Schiavi, Schiavoni), a za kasnije »vlaško« stanovništvo u zaleđu Dalmacije Mlečani rabe naziv Morlaci (Morlacchi). Domagoj, od 864. hrvatski knez, prema venecijanskomu kroničaru Ivanu Đakonu »najgori knez Slavena« (pessimus Sclavorum dux), plijeni venecijansko brodovlje. Knez Branimir u savezu s Neretljanima, nakon pobjede u pomorskoj bitki kraj Makarske 887, u kojoj pogiba i mletački dužd Petar I. Candiano, nameće Veneciji danak za neometanu plovidbu, koji Venecija plaća više od stotine godina. Ipak, »Kraljica mora« postupno odnosi prevagu. Mletački dužd Petar II. Orseolo od 1000. stječe kontrolu nad većim dijelom dalmatinske obale, te se i proziva dux Dalmatiae. Međutim, stoljeće poslije, pa sve do 1409. dalmatinski su gradovi ipak pretežno pod upravom hrvatsko-ugarskih kraljeva, ali se vode i stalni hrvatsko-mletački ratovi s promjenljivom srećom. Tako Venecija 1202. osvaja Zadar, uz pomoć križarske vojske pod cijenu njihova prijevoza do Carigrada. I istarski i dalmatin-

ski gradovi pod vlašću Venecije često dižu pobune, nastojeći očuvati vlastite privilegije. Za 100 000 dukata Ladislav Napuljski, inače poraženi pretendent na hrvatsko-ugarsko prijestolje, daje 1409. Veneciji »pravo« na Dalmaciju. S takvom međunarodnom pravnom podlogom, ali još više s pojavom osmanske prijetnje u zaleđu Dalmacije, Venecija preuzima za kršćansko stanovništvo Dalmacije i stvarnu obrambenu ulogu. Uz teške borbe na kopnu i moru, koje često dovode i do preseljivanja etnički posve bliskoga, ako ne i istoga, muslimanskog i kršćanskog življa, Požarevačkim mirom 1718. venecijanska Dalmacija ostvaruje svoje granice prema ondašnjoj »Turskoj«, a one su danas granice Hrvatske prema Bosni i Hercegovini.

Hrvatsko plemstvo, nastalo od starih narodnih rodova (plemena), neovisno o državnom položaju Hrvatske povremeno stječe moć koja nadilazi i kraljevsku. Tako Pavao I. Bribirski (1273–1312) u dinastičkom sukobu oko hrvatsko-ugarskog nasljedstva na kraljevsku vlast umjesto dinastije Arpadovića postavlja Anžuvince (Karlo I. Robert, 1301–42), dok on sam, s titulom »ban Hrvata i gospodar Bosne«, vlada kao »neokrunjeni kralj Hrvatski« od Save do Jadrana, uključujući i Bosnu. Ovaj plemićki rod, posebno u kasnijem odvjetku Zrinskih, uz goleme posjede u Hrvatskoj i Ugarskoj, dao je i glasovite ratnike (Nikola Šubić Zrinski, branitelj Sigeta), ali i opasne suparnike apsolutizmu austrijskog cara Leopolda I. Godine 1671. Petar Zrinski s Franom Krstom Frankapanom, odvjetkom druge najmoćnije hrvatske plemićke obitelji, biva osuđen zbog urote na smrt, te su obojica pogubljena u Bečkom Novom Mjestu. Uz konfiskaciju imovine, tako su uništene dvije najmoćnije hrvatske plemićke obitelji.

Državni status Hrvatske kao posebne kraljevine unutar Habsburške Monarhije postaje osobito važan u pitanju mogućeg nasljeđivanja habsburške krune ženskom linijom. Kako Karlo VI. nije imao sina, Hrvatski sabor izglasao je 1712. Pragmatičku sankciju, te je njegovu kćerku Mariju Tereziju prihvatio za hrvatsku kraljicu i utro joj put do prijestolja, isprva uz protivljenje Ugarskog sabora. U doba Marije Terezije Hrvatska se kao kraljevina na jugoistočnom rubu Monarhije našla u državi koja se protezala sve do Belgije. Ne bi se moglo reći da su Hrvatska i Belgija tada postale značajnije povezane (osim heraldički), ali hrvatski zastupnici u današnjem Europskom parlamentu u Bruxellesu mogu se podsjetiti da se u zajednici s Belgijom (i mnogim drugim zemljama) ne nalaze prvi put.

Ambivalentan odnos Hrvatskog i Ugarskog sabora kao tijela državne vlasti u dvjema kraljevinama te njihov zajednički odnos prema Beču kao stvarnomu središtu državne vlasti postupno se pomiče prema sve većoj ulozi zajedničkog sabora, u kojem ugarska strana ima većinu. Ipak, na zajedničkom saboru hrvatski predstavnici mogu odbiti odluke koje se tiču Hrvatske, a njihove prijedloge vezane uz Hrvatsku može odbiti samo kralj. Još 1790. na zasjedanju zajedničkog sabora u Budimu hrvatska delegacija odbija prijedlog zakona o uvođenju mađarskog jezika u Hrvatsku poznatom izjavom: Regnum regno non praescribit leges (Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone).

Napoleonova konstrukcija Europe uzela je u obzir posebnost njezina »ilirskog« jugoistoka, od Trsta do Boke kotorske. Ilirske provincije (1809–13), sa sjedištem u Ljubljani, obuhvaćale su, uz slovenske, većinu hrvatskih zemalja (južno od Save do jadranske obale), a i većinu stanovništva činili su Hrvati.

Kao francuska upravna tvorevina, s posebnim ovlastima maršala Marmonta, ta jedinica nije imala status države, ali nije bila ni integralni dio Francuskog Carstva. Premda kratkotrajna, Napoleonova »Ilirija« začela je modernizaciju hrvatskih zemalja, od cestovne infrastrukture do školstva na hrvatskom (»ilirskom«) jeziku, kao i prvih novina na hrvatskom jeziku (Kraljski Dalmatin, Zadar, 1806–19). Francuski će modernizacijski utjecaj ubrzo doći do izražaja i u ilirskom pokretu, poznatijem pod imenom hrvatski narodni preporod.

Hrvatska u složenim državnim zajednicama, kao ni druge europske zemlje u sličnom položaju, samostalno nije mogla biti čimbenik međunarodnih odnosa, unutar više ili manje centraliziranih država kojima je bila sastavnica, od Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva, Habsburške Monarhije, Austro-Ugarske do dviju Jugoslavija (unitarne kraljevine i socijalističke federacije). Ipak, u sve je te zajednice Hrvatska u načelu stupala »dobrovoljno«, po odlukama Hrvatskog sabora (plemstva, staleža ili narodnih zastupnika), a na temelju priznanja hrvatskoga državnog prava, osim u slučaju formiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, tj. poslije Kraljevine Jugoslavije. ...nastavak u sljedećem broju

Marko Damiš 21

Koncil i koncilske Pape

G

odina Vjere koju povijesno znakovitom ćine dvojica papa u jednom jedincatom nauku Svete Katoličke vjere, snažno potiče vjernike na jačanje u vjeri, i razmišljanje o smijeru znakova i poruka Drugog Vatikanskog Sabora. Paralelnost dvojice Papa na istom putu Svete Katoličke Vjere jedan je od darova Koncila, koji, moglo bi se reći, ima svoj početak ali ne i kraj. Koncil je, zapravo, proces, Koncil je dar vjere koji je Crkvu odlijepio od zemlje, zemaljskog, Boga približio vjerniku, čovjeku. Koncil je proces koji stalno vraća Crkvu izgubljenoj i napuštenoj stvarnosti. Stoga bi se moglo reći, Koncil je Božji put Crkve stvarnosti. Koncil je sàm stvarnost Božjeg približavanja čovjeku, i čovjekova približavanja Bogu.

Drugi Vatikanski Sabor je suvremeno, za svako vrijeme ljudske povijesti, sredstvo komunikacije vjernika sa Bogom, i vjernički put k Bogu. Njime se vjernik lakše, u potpunosti, direktno sporazumijeva s Bogom. Koncil je mogao biti to, a i mnogo toga što će u svom procesu zasigurno i biti i potvrditi, zahvaljujući samo duhovnoj snazi kojom je otvorio „izgubljenim“ i „zahrđalim“ ključevima Crkvu, te snagom Duha ušao u svaki narod, u svaku kršćansku zajednicu, u svakog vjernika. Drugi Vatikanski Koncil mogao se približiti vjerniku samo zato što je On bio „drugi Isusov silazak“ na zemlju. I zato je bio tako snažno prekretnički u Crkvi, što je danas vidljivo i u služenju dvojice Papa, za razliku od vremena kada je i jedan bio „otuđen“ i od Crkve i od vjernika.

Danas dvojica, i obojica, na istom putu među jedinstvenim vjernicima, jedinstveni u ćuvanju povjerenog im stada. Nezabilježene velike stvarnosti u povijesti Crkve. I to je jedan od darova Koncila, dvije fizičke osobe u jednom biskupu Rimske Crkve, dvojica papa a jedan poglavar Katoličke Crkve. To je plod koncilskog otvaranja Crkve svome Utemeljitelju, sebi samoj, i dakako vjernicima. Koncil je dotadašnji „strogi“ hijerarhijski ustroj Crkve poravnao u razinu svi su jednaki, u Crkvu svih vjernika. Crkva se okrenula u izgradnju Crkve svih vjernika bez obzira na položaj, i visinu mjesta u toj vjerničkoj zajednici.

Crkva je zapravo, Koncilom vraćena, i vraća se na svoje temelje udarene prije dvije tisuće godina, a to je vraćanje svome „arhitektu“ i svome „graditelju“.

22

Koncil je i neki drugi Isusov ulazak u Jeruzalem, i Njegovo „prevrtanje“ stolova i robe trgovcima u Božjem hramu. Koncil je, stoga, i Benediktova snaga teologije, i Franjina snaga jednostavnosti. Koncil je u svom procesu te dvije snage izjednačio, stavio u temeljni nauk Katoličke Crkve pokazujući da su one nerazdvojna cjelina, da se nadopunjuju, i da jedna ne može bez druge. Time je obični vjernik, do Koncila periferni dio Crkve, kao vjernik drugog reda, izjednačen, te naukom Koncila uzdignut u ravan samog pape, a papa spušten na razinu, visinu, vjernika. Koncil je „izravnao“ puteve jednako za sve. Zato je Papa Franjo i mogao reći „tko sam ja da sudim“.

Koncil je stvarni početak evangelizacije i izgradnje zajedništva i jedinstva unutar Crkve, na relaciji hijerarhija-vjernik. Koncil je nerušivi, trajni most, vječna poveznica, između prošlosti i suvremenosti Crkve, i stoga je On i prošlost, i sadašnjost i budućnost Crkve i vjernika.

Vjerom Koncila, u Godini Vjere, Benediktovo svjetlo teologije i Franjino svjetlo jednostavnosti obasjavaju put Crkve kroz suvremene bure i oluje relativizma, sekularizma, hedonizma, konzumizma, materijalizma, ateizma i svih drugi izama koje osvajaju svijet.

Koncilske pape, Ivan XXIII. Crkvu je probudio, Pavao VI. razbudio, Ivan Pavao I. nasmijao, Ivan Pavao II. poljubio na svakom dijelu kugle zemaljske, Benedikt XVI. teologizirao, a Papa Franjo tako sveobuhvatnu i snažnu „periferijazirao“ do najmanjeg i najodbaćenijeg vjernika, kako bi je u toj malenosti ponovo uzdigao u visine koje joj pripadaju i za koje je poslana. Koncil je tako Crkvu vratio svakom vjerniku, i svakog vjernika vratio Crkvi. To je koncilski proces „siromašenja“ Crkvene hijerarhije i „bogaćenje“ vjernika. To nikako nije koncilsko uzimanje štapa „biskupu Rimske Crkve“, nego veče darivanje odgovorne slobode svakom vjerniku. Tim ulaskom Crkve u narod štap Vrhovnog Pastira Crkve ojačan je u ljubavi prema autoritetu crkvene hijerarhije.

Koncil je, stoga bi se moglo reći, nastavak obnove Crkve što je započeo asiški „siromak“ Sveti Franjo.

Ići kroz Godinu Vjere olakšava i osvjetljava nauk Koncila, koji traje, svojim približavanjem vjerniku.

Još je lakše hoditi u ovom vremenu Godine Vjere

poštujući i vjerujući u poniznost i jednostavnost autoriteta Pape Franje, kojem sam Koncil dade to ime crkvenog obnovitelja, Svetog Franje. I to novo ime Pape plod je Koncila. I zato što je Koncil proces koji snagom Vjere mijenja svijet, svijet u njegovoj cijelovitosti, u vjerskim i svijetovnim dimenzijama.

To je „revolucija“ Vjere, koja idući naprijed vraća se, zapravo, na Isusov početak. To je „revolucija“ Crkve u koju su uključeni u zajedništvu gore „visoki“ Papa, i dole „niski“ vjernik, nitko protiv nikoga, niti između se protiv, več zajedno u Vjeri i za Vjeru.

Svakom je data šansa, i svatko je koristi. Koncil ne isključuje ni jednog vjernika, a poglavito zbližuje, i ujedinjuje, sve u Godini Vjere. Naprosto u koncilskoj otvorenosti Crkve svi su vjernici, svatko na svoj način, „pastiri Crkve“ pod koncilskim vodstvom i naukom „Vrhovnog Pastira Crkve“ suvremenog Pape Franje i Pape i Benedikta.

Vinko Đotlo

O molitvi Očenaša Ako želimo moliti Očenaš, onda nam srce mora biti u miru s našom braćom. Potrebno je da vjerujemo u Boga Oca, koji nam je blizak, a ne nekog kozmičkoga boga. Molitva nije čarobnjaštvo nego predanje u Očev zagrljaj, Isusove molitve „Oče”. Ona je ključ molitve. Ne može se moliti ako se ne izgovara i ne osjeća ta riječ. Komu se moliti? Trebaš se moliti Ocu koji te stvorio i koji tebi daje život. Ne svima, jer je previše bezlično. Tebi, meni, također i onomu tko te prati na tvom putu, koji poznaje cijeli tvoj život. Poznaje sve: i dobro i zlo. Ako ne započnemo molitvu s „Oče”, ali ne usnama nego srcem, onda naša molitva nije kršćanska. Otac je jaka riječ, otvara vrata, istaknuvši da imamo Oca, vrlo bliskoga koji nas ljubi i možemo mu predati sve tegobe jer on zna što nam treba. On je naš otac, a ja nisam jedino dijete, nitko od nas; a ako ne mogu biti brat ili sestra, onda ću teško moći biti dijete Boga Oca, jer je Otac svih: moj i moje braće i sestara. A ako nisam u miru sa svojom braćom i sestrama, onda ga ne mogu zvati Ocem, važno je opraštanje i pomirenje s drugima. A zar ne molimo u Očenašu ‘otpusti nam duge naše kao što i mi otpuštamo dužnicima našim.’ Dakle moramo biti sa svima u miru.

fra Stjepan Novoselec

23

Preuzimanje službe novoga đakovačko-osječkoga nadbiskupa mons. dr. Đure Hranića Papa Franjo: Stavljam ti na srce da mnogo radiš za nova zvanja ĐAKOVO – Među povijesnim događajima u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji je svečano liturgijsko slavlje održano 6. srpnja 2013. godine u đakovačkoj prvostolnici Sv. Petra u povodu preuzimanja službe novoga đakovačko-osječkoga nadbiskupa i metropolita mons. dr. Đure Hranića, kojega je papa Franjo 18. travnja imenovao novim nadbiskupom i metropolitom đakovačko-osječkim.

Znakovito u Godini vjere preuzimanje službe zbilo se na 76. rođendan nadbiskupa mons. dr. Marina Srakića, koji je od tada u mirovini, te na 10. obljetnicu smrti đakovačkog i srijemskog biskupa Ćirila Kosa.

Te je subote katedrala-bazilika u Đakovu bila ispunjena radosnim vjernicima, redovnicima i redovnicama, provincijalnim predstavnicima redova među kojima je bio i fra Ante Logara, provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Madića, te fra Miljenko Vrabec, gvardijan Kapucinskog samostana sv. Jakova u Osijeku i fra Ivan Markanović, a nazočili su i sjemeništarci, bogoslovi, prezbiteri-suslavitelji... Kada su crkvena zvona u 10.30 sati označila početak mise krenuo je ophod mnoštva u kojemu su bili brojni nadbiskupi i biskupi članovima Kaptola i Zbora savjetnika te naposljetku Hranić i Srakić pozdravljeni gromoglasnim pljeskom oduševljenja nazočnih.

Apostolski nuncij u RH mons. Alessandro D’Errico pročitao je pismo 24

imenovanja novog nadbiskupa i metropolita te je nadbiskup Đuro Hranić od poslužitelja preuzeo sveti palij, znak metroplitanske časti i dužnosti, primljen iz ruku pape Franje 29. lipnja u bazilici Sv. Petra u Rimu te ga odjenuo. Potom je novomu nadbiskupu uručen pastirski štap (pastoral), te je uslijedio ophod do katedre đakovačko-osječkih nadbiskupa kojim je nadbiskupa Đuru poveo nadbiskup Marin.

Do katedre je donesen i postavljen novi znak – grb novog nadbiskupa i metropolita s geslom „Izvezi na pučinu!“

Oproštaj nadbiskupa mons. Marina Srakića

„Što god je u mom svećeničkom i biskupskom životu ostvareno na dobro naše Crkve, ostvareno je zahvaljujući Božjoj pomoći i nesebičnoj suradnji svih vas. Zato, priznajem, Ne nama Gospodine, ne nama, već imenu svome slavu daj. Isto tako svjestan svojih nedostataka, molim Gospodina da mi oprosti sve zlo što sam učinio i dobro propustio. Molim za oproštenje i sve vas koje sam povrijedio i prema kojim sam u svojim odlukama i postupcima bio nepravedan. Kad sam čuo da je Sveti Otac Franjo imenovao mons. Đuru Hranića za novog đakovačko-osječkog nadbiskupa i metropolitu, radosno sam rekao – ostvario je moj zadnji projekt“, rekao je Marin Srakić, koji je od 23 godine biskupskog služenja 16 godina bio dijecezanski biskup. U važnim trenutcima Srakić je podsjetio na prvih sedam godina biskupske službe proveo sam kao pomoćni biskup Ćirila Kosa, kazavši: „Nemam dovoljno riječi kojima bih mogao Gospodinu zahvaliti za milost biti suradnik tog dobroga, jednostavnog i revnog biskupa.“ I vjernike je ganuo

oproštajnim obraćanjem izgovorivši riječi pape u miru Benedikta XVI.: „Danas postajem hodočasnik koji kreće na posljednji dio svoga puta na zemlji. Želio bih svim srcem i ljubavlju, molitvom, razmišljanjem i svim svojim snagama raditi na zajedničkom dobru za Crkvu. Osjećam veliku potporu svih vas, idemo naprijed s Gospodinom koji je dobro ovoga svijeta i ove Crkve. Hvala svima!“

Novi nadbiskup Đuro Hranić: S vama želim pronalaziti snagu našega poziva!

Predsjedatelj slavlja, novi nadbiskup Đuro Hranić, neskriveno je pokazao iskrenu radost zbog prisustva i zajedništva mnogobrojnih crkvenih pastira i hodočasnika, te u propovijedi uvodno kazao kako sa svima sabranima želi podijeliti svoju zagledanost u Isusa: „S vama želim pronalaziti staze traženja njegova lica i snagu našega poziva da svim ljudima navijestimo život i spasenje u Isusu Kristu“. Hranić je u homiliji iznio smjernice budućih zadaća sljedno baštinjenim plodovima biskupskog služenja Marina Srakića, naglasivši rad na područjima: duhovne obnove prezbiterija; u nastavku sinodske obnove čitave Nadbiskupije; u oblikovanju pastoralnih središta i profiliranju Vikarijata u Osijeku; povezanost i suradnji sa Srijemskom i Požeškom biskupijom; u snaženju posebnih područja pastoralnoga djelovanja i važnosti pastorala braka i obitelji te pastorala novih svećeničkih i redovničkih zvanja; u zauzetost i snaženju uloge Crkve u društvu.

U kontekstu snaženja pastorala novih svećeničkih i redovničkih zvanja nadbiskup je Hranić ka25

zao: „Dok uz naslijeđene oblike pastoralnog rada u župnim zajednicama pokušavamo odgovoriti i na pastoralne izazove i mogućnosti nove evangelizacije u demokratskom, ali raskršćanjenom društvu, uočavamo potrebu ne samo sačuvati ustaljeni, nego povećati broj novih svećeničkih i redovničkih kandidata i kandidatica. Takvi koraci zahtijevaju i neke strukturalne reforme te preraspodjelu postojećih svećeničkih snaga unutar Nadbiskupije. Na to me i dodatno ohrabrio papa Franjo koji mi je, prilikom predaje palija u bazilici sv. Petra u Rimu na svetkovinu Apostolskih prvaka ove godine, rekao: Stavljam ti na srce da mnogo radiš za nova zvanja.“ Povijesna svečanost na kraju euharistijskoga slavlja završila je darivanjem, dok su mons. dr. Vladimir Dugalić i vlč. Tomislav Ćorluka predali novom nadbiskupu biskupski štap i prsten te su uslijedili pozdravi koje su nizali uzoriti čestitari: Dražen Živić

26

iz Vukovara (u ime vjernika laika), dekan Osječkog zapadnog dekanata mons. Adam Bernatović (u ime svećenika, redovnika i redovnica), episkop osječko-poljski i baranjski Lukijan (Srpska Pravoslavna Crkva), požeški biskup mons. Antun Škvorčević (u ime Metropolije), vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić (u ime biskupa, svećenika, redovnika, redovnica i vjernika BiH) te zadarski nadbiskup u ime HBK njezin predsjednik Želimir Puljić. „Toliku podršku i ljubav koju sam osjetio od imenovanja do sada doživljavam kao Božji blagoslov, kao dragocjeni kapital na početku povjerene mi službe“, ponosno je zaključio Hranić preporučujući se u molitvu. Uz ravnanje mo. Ivana Andrića i uz orguljsku pratnju mo. Vinka Sitarića, misno slavlje je animirao Mješoviti katedralni zbor, Milosrdne sestre sv. Križa te Zbor bogoslova.

Nevenka Špoljarić

V

Uz obljetnicu Milanskog edikta Konstantinov znak

ojskovođa Konstantin uvježbanim je pokretima iskusna ratnika oblačio bojnu opremu istim redom kao što je to učinio prvoga jutra kad ga je otac, još kao trinaestogodišnjeg dječaka, doveo na bojište na granici Germanije. Izvana, iz središnjeg vojnog tabora , dopirao je žamor legija iz okolnih utvrda.

Kad je izašao na trijem, mnoštvo vojnika utihnu promatrajući snažnu priliku vojskovođe kojega zbog pobjeda u bitkama već prije tridesete godine prozvaše Konstantinom Velikim.On ih pozdravi daleko ispružene desnice i reče im: - Vi, čuvari zapadnih granica Rima! Vi koji ste za Carstvo spremni život svoj položiti, zdravo! Preuzvišeni car Valerijan Konstancije odlučio je povući se s prijestolja. Njegovu uzvišenu i mudru volju prenosim kad vam kažem: »Vodim vas u Rim! Jeste li spremni na bitke koje nam predstoje?« Tabor pun vojske zažagori, a potom se prolomi klicanje: »Konstantina za cara! U Rim! U Rim!«

Te iste večeri vrtio se Konstantin na svojoj postelji usred bojnog šatora pred glavnim gradom Carstva.

- Do sad sam pobjeđivao, ali sad idem na Maksencija, a taj je spreman na sve… Hoće prijestolje… Jači je, ima utvrde, uvježbanu vojsku i opremu cijelog Rima… A moji vojnici već su iscrpljeni putovanjem…

Uh… - Ali nema mi uzmaka! Sutra je odlučna bitka… moram se odmoriti…- stiskao je Konstantin oči pokušavajući zaspati, a onda, teško dišući, utone u nemiran san. Dok mu se tijelo nemirno trzalo u postelji, dušom se nađe opet pod krovom skromne kućice u Daciji. Sjeo je na postelji i vidio majku Jelenu kako se vrzma po sobi.

Mama? – obrati joj se.

Ona se okrenu i Konstantnin tek sad spazi da je odjevena u zlatne haljine. Bujna kosa bijaše joj prepletena biserjem, a čelo joj je ovjenčala blještava carska kruna. Tražila je nešto među zavežljajima priređenim kao za dalek put.

Putuješ nekamo? – pitao ju je, zbunjen kao dječačić.

27

U Rim, sine! To je vučja jazbina, majko! Ne smiješ onamo! – odgovori joj Konstantin, prestrašen. Ne boj se, sine! Došlo je naše vrijeme,- a zatim prekine razgovor jer je očito ugledala ono što je tražila. Što je to, majko?

Bez riječi Jelena ispruži lijevi dlan kao pliticu i na njemu zasja blještavi križ jednakih krakova. Na majčinu dlanu križ je sjao postojanim zlatnim bljeskom.

Križ zatim poskoči, zavrti se i zaustavi na promjernicama, stojeći na krakovima poput slova X. Posve usredotočena na križ na dlanu, Jelena desnicom na sjecište promjernica usadi još jedno blještavo slovo.

Konstantin u njemu prepozna početno slovo rimske riječi pax, što znači mir. Gledao je Konstantin kako na dlanu njegova majke blista jedinstveni znak sastavljen od križa Kristova i slova, Kristov monogram. Očaran njime, Konstantin mu priđe i sastavi dlanove da ga primi. Ali iz udubine njegovih dlanova provri crvena tekućina. Strašne bitke u kojima je pobjeđivao, sa stotinama mrtvih i ranjenih, naučile su Konstantina da tako gusta i tamna može biti samo krv. Užasnut, obriše ruke o košulju na prsima i osjeti se ukaljanim. Dok je drhtao pognute glave, svjetlo u prostoriji ojača: Zasinulo je to majčino lice koje se preobrazilo u neko novo, strašno i milo u isti čas, i uzdiglo se na dvije visine čovjeka. Nad tim licem nadviše se golema krila moćnoga anđela.Visoko ponad glave uzvisi anđeo krug sjajniji od Sunca. S obožavanjem držao je svjetlosni križ, monogram Kristov,i pustio da silan njegov sjaj obuzme Konstantina. Od njega izbijeli se Konstantinova odjeća i nestade krvi s Konstantinovih ruku. Anđeo ga pogleda strašnim očima, a onda mu reče blago, glasom Konstantinove majke: U ovom ćeš znaku pobijediti. Jedva je na nebu iznad rimskoga tabora izišla zvijezda zornica, a Konstatin Veliki već je sazivao svoje generale. Čim svane, krećemo! S ove i ove strane vi – pokazivao je na zemljovidu prijelaze preko Tibra. Ja ću s glavninom na Milvijev most. Rim danas mora pasti.

Stisnutih usta i blijedi, generali kimnuše. Konstantin potom dohvati pisaljku i na karti nariše znak što ga je noćas vidio. Naredite svim stjegonošama da ovaj znak stave na naše zastave!

Ali, preuzvišeni, to izgleda kao križ, znak onih smutljivaca koje tvoj suvladar Licinije progoni diljem cijelog Carstva… - usudio se progovoriti najstariji general. -Tarkvinije, učinite kako rekoh. Ako nam ne pomogne bog, pa bio i kršćanski, do noći nas neće 28

biti! – otresao se Konstantin i izišao da pregleda postrojbe. U znaku križa, noseći na zastavama ime Kristovo, Konstantin je zaista pobijedio u toj bitki.

Desetak godina nakon nje postao je jedinim carem Rimskoga Carstva, a njegova majka, Jelena Križarica, prva rimska carica koja se poklonila križu Kristovu.

Njihovom odlukom, znamenitim Milanskim ediktom iz 3013. godine su kršćani, ta dotad progonjena i zlostavljana manjina, postali priznatim građanima Carstva. Sam Konstantin Veliki, svjestan da na rukama nosi krvave tragove Marsa, boga rata, do zadnjega svoga dana odgađao je krštenje.

Kad mu je na smrtnoj postelji na čelo potekla krsna voda i učinila ga kršćaninom, stari je ratnik i lukavi državnik opet ugledao onaj znak u kojem je pobijedio. Bijaše to znak sjajniji od Sunca, sastavljen od križa Kristova u riječ pax, pobjedonosni monogram Kristov koji danas zovemo Konstantinovim znakom.

Dubravka Rovičanac

Riječ VJERA u stranim jezicima

Religija – vjera

Često se riječ vjera upotrebljava mjesto riječi religija-učenje. Meni se čini da bi se ta dva pojma trebalo malo bolje razlikovati. Ako se stvar malo dublje analizira, vidi se da pojam vjera znači osobni odnos čovjeka prema Bogu, prema sebi, prema ljudima u skladu s religijskim učenjem. Podrijetlo kao i samo značenje riječi RELIGIJA nije razjašnjeno, korijen riječi nalazi se u latinskom glagolu relegere, što znači ponovno birati ili religare, što znači natrag se vezat,inska religija ima ove bitne elemente: Vjerovanje u osobnog Boga (osobni odnos čovjeka prema Bogu,to je srž i smisao religije, znači vjera je srž religije,religija ima svoju vrijednost upravo u tome da pomaže čovjeku da bude istinski vjernik)

Vjerovanje u zagrobni život Vjerovanje da je Bog ne samo savršeno dobar nego i savršeno pravedan Veoma je važno shvatiti da nije dovoljno pripadati samo nekoj religiji, nego je potrebno da čovjek bude istinski vjernik. Ima mnogo ljudi koji se smatraju pripadnicima neke religije zato jer su im roditelji ili djedovi i bake pripadali toj religiji a da nemaju nikakvo poznavanje te religije ili da nisu uopće vjernici, njih bi mogli nazvati nominalnim kršćanima,tj onima koji se samo zovu kršćani ali ne žive kršćanski život.

S druge strane ima velik broj takozvanih anonimnih kršćana koji formalno ne pripadaju nekoj religiji, ali žive u skladu sa svojom savješću, tj s Božjim zakonima koje je On upisao u srce svakog čovjeka 29

i pridržavaju se zlatnog pravila života: „Ne čini drugome ono što ne želiš da drugi tebi čine“.

Iako nisu svjesni da su vjernici, oni doista vrše volju Božju. Njima bi religija pomogla da budu veći vjernici i bolji ljudi.

Vjera se u Bibliji Starog zavjeta očituje kao osobni odnos između Boga i čovjeka, židov vjeruje zbog silnih djela Božjih koja su iskazana njemu i njegovu narodu. U Novom zavjetu Isus zahtjeva vjeru kako bi se dogodilo čudo, on poziva na nasljedovanje njega. Ta se vjera očituje u promjeni (metanoia) mišljenja, načina života i djelovanja. Mogli bi reći da se vjera pojavljuje u Izraelu a dobiva svoju puninu u kršćanstvu. Vjera je Božji dar i traži predanje Bogu, oslonac na njegovu Riječ. Ona ne traži samo jedan dio našeg bića, jedno vrijeme u našem životu, nego traži cijelo naše biće, sav naš život, sve naše vrijeme.

Vjera nije samo prihvaćanje nekih obrazaca vjere, nekih istina, nego predanje Bogu cijelim svojim bićem. Vjera bez religije, tj. bez obreda, kulta, molitve, žrtava, svećenstva, pretvara se u ideologiju, u apstrakciju.

Prije nego što počnemo analizu riječi vjera kroz jezike, lijepo je pročitati par mudrih misli o vjeri.

. . . .

A. Schopenhauer (filozof) : „Vjera je kao i ljubav: ona se ne da nametnuti. Zato je uzaludan svaki trud da se ona državnim mjerama uvede ili učvrsti.”

Biblija: „ Jer, kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez dobrih djela mrtva“. (Jakovljeva poslanica, 2:26) Isus : „O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.” (Matej 15, 28) Šandor Petofi (mađarski pjesnik): „Gdje je vjera gospodar, tamo je razum sluga čija je dužnost da šuti.”

Vjera u starim jezicima (hebrejski, grčki, latinski)

Počet ćemo sa hebrejskim jezikom koji spada u semitske jezike (hebrejski, arapski, aramejski) kojim govori oko 7.000.000 ljudi. Stari zavjet je napisan hebrejskim jezikom, ne trebam niti spominjati da taj jezik ima veliko značenje i za nas kršćane.Specifičnost jezika je u tome što ima svoje pismo te se piše sa desne na lijevu stranu, kao i arapski jezik. Promotrimo malo kako je bilo shvaćanje vjere u vrijeme 30

Starog zavjeta prije Krista.Vjera nije bila uobičajen način povezanosti sa Bogom, doduše bilo je vjernika, kao što je bio Abraham, posebice u priči o Abrahamu i Izaku, ili sjetimo se Mojsija i onog ključnog trenutka prelaska preko Crvenog mora (narod povjerova Gospodinu i njegovu sluzi Mojsiju, Izlazak 14.31). No u svakodnevnom životu onog vremena vjernost je bila cjenjenija od vjere. Zajednica prvog saveza nije bila sačinjena od vjernika već od poniznih, pravednih i svetih. U hebrejskom jeziku pronalazimo riječ za vjeru, riječ ‫( הָנָמֲא‬amanah) što zapravo znači povjerenje. Ako promatramo sam korijen riječi onda ćemo doći do riječi aman što znači potvrditi ili imati povjerenje, a opet iz tog se korijena izvlači i riječ amen, poklik koji znači „ tako neka bude“, znači tim poklikom potvrđujemo ono što vjerujemo.

Nakon hebrejskog jezika slijedi grčki, sjećamo se da je na tom jeziku napisan Novi zavjet, znači opet jedan bitan jezik za nas kršćane.Grčki jezik spada u indo-europsku skupinu jezika te ima posebno pismo, ali se piše s lijeva na desno suprotno od hebrejskog.

Ima oko 11.000.000 govornika i treba razlikovati stari grčki od današnjeg modernog grčkog jezika. Sada malo promotrimo kakvo je bilo shvaćanje vjere u Isusovo vrijeme. S Kristovim je evanđeljem vjera postala normalna a ne nešto posebno, pa su se Isusovi učenici mogli jednostavno zvati vjernicima. Jer sada kada je evanđelje otkrilo Božji dar, spasenje je besplatno ponuđeno. Dovoljno je vjerovati u evanđelje. Vjera je povjerenje, iako nisam ispunio nikakve uvjete, Bog me vraća prijateljstvu s njim. Tkogod vjeruje i ima povjerenje u evanđelje, već je sjedinjen s Bogom. U Novom zavjetu susrećemo riječ πίστις (pistis) koja označava vjeru, sv. Pavao često koristi riječ pistis da bi označio vjeru. Međutim ako malo dublje analiziramo riječ dolazimo da značenja kojeg ima i hebrejski jezik da ta riječ označava povjerenje.

Sama riječ je bila korištena često u običnom govoru, čak su i pisci poput Platona i Aristotela koristili riječ pistis u smislu povjerenja u drugoga.

Ostaje nam još od starih jezika vidjeti latinski jezik na kojem je prevedena Biblija (Vulgata,4st.). Latinski je izumrli indo-europski jezik i njime su govorili Latini koji su živjeli u pokrajini Latium u kojoj se nalazio Rim a pismo koje su koristili je današnje naše latinično pismo. Latinski prijevod Biblije koristi riječ fides kako bi označio vjeru, međutim pravo značenje riječi je povjerenje. Vjerojatno je izvorna ideja fides potekla iz pravne terminologije a ne iz moralne. Ipak će s vremenom moralna ideja postati dominantna u sustavu rimskih vrijednosti. U vrlo

općenitom smislu fides se može definirati kao vrijednost koja uspostavlja i osigurava odnos između dvije strane, kao povjerenje između jedne strane prema drugoj. Međutim riječ fides je bila povezana i s religijom, naime tradicija pripisuje uvođenje kulta Fides kao božice zadane riječ i zakletve a hram joj je bio podignut u 3 st.pr.Kr. Nakon što smo prošli stare jezike i značenje riječi vjera u njima, sada ćemo vidjeti riječ vjera u modernim jezicima.

Vjera u modernim jezicima

Moderni europski jezici pripadaju skupini indo-europskih jezika. Svi indoeuropski jezici potječu od praindoeuropskog kojim se prema govorilo oko 4500. pr. Kr. u stepama između Crnog mora i Volge (Rusija), odakle se proširio na zapad u Europu i na jug u područja današnjeg Irana i Indijskog potkontinenta. Jezici s više od 100 milijuna govornika su: bengalski(jezik Južne Azije), engleski, francuski, hinduski, njemački, perzijski, portugalski, ruski i španjolski. Ovdje ćemo spominjati tri skupine jezika: germanska skupina (engleski, njemački, danski), romanska skupina ( francuski, talijanski, španjolski), slavenska skupina (hrvatski, ruski, češki, poljski) Počet ćemo s slavenskim jezicima u koju skupinu spada i naš jezik. Slavenska riječ vjera dolazi iz staroslavenskog věra i izvodi se iz korijena uer , što znači vjerovati ili bolje rečeno držati istinitim, lat. verus – istinit (nemojmo zaboraviti da i latinski pripada indo-europskoj skupini jezika). Mogli bismo reći da prvotno značenje riječi vjera u slavenskim jezicima znači prijanjanje uz istinu, izbor između istine i neistine. Inače staroslavenski jezik zvan i starocrkveni, prvi je književni slavenski jezik, kreiran na osnovu makedonskog govora iz okolice Soluna u 9. stoljeću. Stvorili su ga misionari, Sveti Ćiril i Metod, i iskoristili za prijevod Biblije i ostalih tekstova s grčkog te za neke vlastite radove (glagoljica).

Pogledajmo kako izgleda pregled riječi vjera kroz slavenske jezike.

zike. Romanski jezici vuku podrijetlo iz latinskog jezika, stoga ćemo vidjeti da korijen riječi vjera, lat. fides nalazimo u romanskim jezicima. francuski: la foi talijanski : la fede španjolski: la fe Spomenut ću ovdje da korijen glagola vjerovati u romanskim jezicima dolazi od latinskog credere (cor +dare= srce+ dati) a ne fides. francuski: croir talijanski: credere španjolski: creer I ostaje nam još da pogledamo germansku skupinu jezika. Ako promotrimo englesku riječ za vjeru faith, pronaći ćemo korijen u lat. fides, što znači povjerenje, moglo bi se čak reći da trust i faith su istoznačnice. engleski: faith,belief njemački: der Glaube danski: tro U njemačkom Glaube dolazi iz staronjemčkog leubh što znači rado nešto imati i hvaliti dok u skandinavskim jezicima riječ za vjeru je vjerojatno povezana sa nordijskim božanstvom Torom, bogom munje.

Ostaje nam još samo pogledati glagol vjerovati u germanskim jezicima koji odgovara većinom i imenicama. engleski: to believe njemački: glauben danski: at tro

Dalibor Gagula

hrvatski: vjera ruski: вера (vjera) češki: víra poljski: wiara Interesantno je da riječ vjera dolazi od glagola vjerovati (u slavenskoj skupini jezika), što nije slučaj sa romanskom skupinom jezika. Sada ćemo vidjeti kako izgleda pregled riječi vjera kroz romanske je31

Sunce naših stradanja ne prestani nam sjati Župna crkvu Uznesenja BDM u Gori proglašena marijanskim svetištem Sisačke biskupije

Gora kroz povijest

Na brežuljcima Banije, 8 km jugozapadno od Petrinje smjestilo se selo GORA koga povijesni dokumenti spominju prvi puta davne 1201. godine. Već u 12 stoljeću su se ovdje naselili templari kojima je kralj Bela III (1172.-1196.) darovao posjede, a kada je njihov red bio ukinut, samostan, crkvu i njihove posjede preuzeli su Ivanovci. U popisu župa zagrebačke biskupije kojega je 1334 sastavio Ivan arhiđakon gorički spominju se četiri crkve u Gorama: crkva Sv. Marije, Sv. Klementa, Sv. Petra i crkva redovnika križara.

Drugi popis župa Zagrebačke biskupije iz god. 1501. spominje dvije župne crkve u Gori: župnu crkvu Majke Božje i Sv. Klementa. Župa Gora je provalom Turaka u ove krajeve god. 1591. potpuno uništena, crkve su porušene, a narod protjeran, poubijan ili odveden u ropstvo. To je žalosno stanje potrajalo stotinjak godina. Nakon što su Turci bili protjerani iz ovih krajeva, obnova župne crkve Uznesenja BDM u Gori počela je 1702., a tri godine kasnije, kada je ponovno uspostavljena župa iz kanonske vizitacije iz god. 1705. saznajemo da su obnovljeni zidovi crkve, da je pokrivena šindrom, da je postavljen ravni strop i izgrađen drveni zvonik. Ta će crkva, nakon posvete 1763. godine biti sve više hodočasnička crkva. U drugoj polovici 19. st. crkva je dograđena za „dva jarma“, a uz bočni zid je podignuta kapela Sv. Ane. Tom je gradnjom gorska crkva dobila svoj konačni izgleda i takva je ostala sve dok je srbočetničke postrojbe nisu 1991. zapalile, a sljedeće godine minirale.

Poslije Domovinskog rata Zagrebačka nadbiskupi32

ja je odlučila uz pomoć nadležnih ministarstva na mjestu srušene župne crkve u Gorama sagraditi templarsku, ranogotičku crkvu . Nakon uspostave, Sisačka je biskupija preuzela gradnju. Pošto je očišćen teren i završena arheološka iskapanja, radovi su počelu u proljeće 2010. godine. Ali ubrzo nastaju poteškoće s kamenom, a onda i sa financiranjem jer nadležna državna ministarstva su prestala pomagati gradnju. Radovi su bili jedno vrijeme obustavljeni radi nedostatka financija. Pošto je Biskupija dva puta digla kredit radovi na crkvi su nastavljeni i do kraja godine, kako se nadaju izvođači, trebala bi biti pod krovom.

Svetište Sisačke biskupije

Na svetkovinu Velike Gospe, 15. kolovoza ove godine sisački biskup dr. Vlado Košić na početku svečanog misnog slavlja, proglasio je crkvu Uznesenja BDM u Gori marijanskim svetištem Sisačke biskupije.

Prije misnog slavlja biskup je blagoslovio raspelo pod kojim stoji Marija, rad akad. kipara Tomislava Kršnjavija.

U dekretu koji je pročitan pred više tisuća hodočasnika iz Sisačke i susjednih biskupija, a kojim je ova crkva postala svetište između ostalog stoji kako „progoni i rastjerivanja, koja su se događala stoljećima na ovom području, nisu mogli spriječiti da vjernici na tom mjestu budu „jednodušno postojani u molitvi s Marijom, Majkom Isusovom, i braćom njegovom“ (Dj 1,14), i da snagom Duha Svetoga u zajedništvu s biskupima i svećenicima posvjedoče živu Isusovu Crkvu u hrvatskom narodu“.

U prvom dijelu prigodne propovijedi, u kojem se biskup osvrnuo na poteškoće koje su pratile gradnju crkve, posebno je istaknuo da je „ovdje vjernički puk stoljećima crpio snagu za svoje životne borbe, ovamo su dolazili i mladi i stari, i zdravi i bolesni, i ugledni i obični mali ljudi tražeći Gospin zagovor i pomoć u svojim potrebama. Ovdje su naši stari nalazili utjehu i snagu da izdrže kad je bilo teško, a često je to bilo, kao što je to i danas“, dodao je biskup.

Sunce naših stradanja

Govoreći o nazivima koja Marija nosi u pojedinim svetištima, a koji ju karakteriziraju, biskup je rekao kako gorskom svetištu i Mariji pristaje drugi dio stiha Jeronima Kornera zapisanog na ploči, s vanjske strane bistričke bazilike. „Premda na Mariji Bistrici nema službenog naziva, Mariju je pjesnik, nazvao: DUŠA DUŠE HRAVATSKE. Mislim da taj naziv veoma odgovara Mariji u nacionalnim bistričkom svetištu...

No drugi dio stiha istog pjesnika, čini mi se, savršeno pristaje baš našem gorskom svetištu i Mariji koju ovdje štuje naš narod. Kroz povijest se ovdje uvijek stradavalo, uvijek se vapilo za Marijinim zagovorom jer su ratovi pustošili i ove krajeve i uništavali naše ljude. Taj drugi dio stiha kaže: ISUSOVA MATI, SUNCE NAŠIH STRADANJA, NE PRESTANI NAM SJATI!“ , rekao je biskup i pojasnio kako je baš iz tog razloga u podnožju novopostavljenog križa ispred gorske crkve, pod kojim stoji Marija, postavljen natpis: „Majko Božja Gorska, Isusova mati, sunce naših stradanja, ne prestani nam sjati.“ Na kraju biskup je poručio: „Povjerovati nije lako, osobito kad nam sve u ovom svijetu govori suprotno. Pa ipak, upravo je to karakteristika velikih i Božjih ljudi, kao što je bila Marija i toliki sveci kako u čitavoj Crkvi, tako i u našem narodu, što su oni znali vjerovati i kad je sve govorilo da to nema smisla. Nadati se protiv svake nade, to neka bude i naš trajni stav, nadahnut na primjeru Marije. Ona jest Majka boli, ali i Sunce naših stradanja, ona obasjava nas i naše putove Kristom Gospodinom koji je pobijedio i smrt i grijeh, i uskrsnuo te u svoju nebesku slavu vodi i nju, svoju Majku, i sve nas koji se njoj utječemo da bismo i mi ostvarili u svom životu Božja djela. Majko Božja Gorska, Isusova Mati, Sunce naših stradanja, ne prestani nam sjati“.

33

Mlijeko Gospe od Pojišana

Z

nate li koji je grad na našem moru najopjevaniji , najlipši na svitu, takav da ljepšega na svijetu ne može ni bit’? Njegovi stanovnici davno su se, kao lastavice, uselili u zidine carske palače i pretvorili ih u labirint kamenih uličica i kuća. Na njih s visine motri zelena gora što se ogleda u plavome Jadranskome moru, obrubljenom bijelom rivom. Već ste se sigurno dosjetili, to je prijestolnica našeg lijepoga juga, drevni grad utkan u Dioklecijanovu palaču, prelijepi Split.

Naša mala priča zbila se ljetos na brdašcu iznad Bačvica. Sada je to već dio velikoga grada, između teniskog terena i brze prometnice. Tu se stisnulo malo, tiho svetište Gospe od Pojišana. U njegovom dvorištu odjekuju zvuci orgulja, crkvena pjesma i propovijedi kapucina. Skladna je to, bijela kamena poljana, ni velika ni malena, od užurbanoga Splita odijeljena kapucinskim samostanom i vrtom. Sva je šesna, prelijepa, ugođena na mjeru njezinih stanovnika koji, osunčani blagoslovljenim suncem, lijepi i tamni kao slakte smokve u kapucinskome vrtu, dolaze na misu u ovo Gospino svetište. Dvorište Gospe od Pojišana zatvoren je prostor: U njega se može ući iz vanjskoga šetališta, natkrivenog krošnjama, posvećenog pješacima i golubovima - o tome svjedoče stube na kojima ćete često sresti kupače što dolaze s Bačvica. Sa bijele pravokutne poljane pred crkvicom u kameno zdanje vode troja vrata: Prva su, drvena i velika, vrata stare crkve, iz koje se dobro čuje sve što svećenik propovijeda, čak i ako ste odlučili ostati sjediti na kamenoj klupi duž zida. Druga vode u sjenoviti hodnik, predvorje kapucinskog samostana, prostor vazda otvoren onima što ne mogu sjediti na vrućem splitskome suncu. Treća su vrata, na sredini bijele poljane, namijenjena mladeži koja se rado skuplja u vjeronaučnoj dvorani. No još su jedna vratašca, smještena nasuprot glavnim crkvenim vratima: Pred njima uvijek gori barem jedan lampion, znak da Splićani svoju Gospe ne zaboravljaju. To je lijepa, kamenom nadsvođena i vrtićem ukrašena preslika drevne slike Gospe od Pojišana.Vrata su to nebeska, mjesto milosti i blagosti.

Pred njom je, oko podneva jedne vruće kolovoške nedjelje , mlada mama na pol uha slušala svetu misu, dok su se na na dvorištu miješali zanesena pjesma cvrčaka i župskoga zbora. Sluša mlada mama, ali pa34

žnja joj je više usmjerena na nemirne vjeverice koje skakuću oko nje: dvoje male djece, dječak i djevojčica, loptaju se žutom lopiticom ne većom od dječjega dlana. Djetešce u kolicima stalno vrišti i zove ih k sebi. Hop, hop! skače lagana loptica i u trenu odskoči tako da ju niti jedno od djece više nije moglo dohvatiti. Au! Gdje je? Kamo je skočila? Rastrčala se djeca, čak su i bake, posjedale po kamenoj klupi, zabavljene zagonetkom – kamo je skočio dječji balunčić?

Djevojčica, plave glave i dugih nogu, odvažno prekorači ogradicu Gospina vrtića. Eno je, već se penje među zapaljene lampione. Mama ne razumije, ali dječak joj uzbuđeno pokazuje: - Eto je, na, vidi, skočila je u sliku!

- Ama di? – čudi se mama, jednako kao i mali u kolicima.

Zbilja, čini se da je loptica zaista skočila ravno u sliku.

Uhvatio ju je mali Krist, prinosi je ustima pa se smije.

Gospa ga gleda ozbiljno i ponešto tužno, ali ne kori niti Djetešce ni one kojima je loptica pobjegla. Zna ona da su djeca živo srebro, tko bi ih držao u vrućoj crkvi, i blago gleda na maminu nakanu da budu nedjeljom barem u bijelome crkvenom dvorištu.

- Vid’, mama, Isus drži naš balun! – viče dječak, a djevojčica otvorenih usta proučava lik Gospe od Pojišana, istovjetan onome što se u zlatnome okviru jednom na godinu pronosi ulicama Splita.

- Ma nije to balun..- protivi se mama, ali ni sama pravo ne vidi što su to obujmili tanki prstići Djeteta Isusa.

Sad se već i nekoliko starijih okupilo pred nadsvođenom freskom.

- Jest, vidi, pravi balun...- smije se visok, mršav djed sa šeširom na glavi.

- Bože me prosti, za to reć da je balun...Gospe moja, oprosti nam...- križaju se bake na klupi.

- Nije to balun, nego...- shvatila je i mama, pa se smije i razmišlja kako će to malima objasniti: Odakle to da Dijete Isus na ovoj slici sisa, a mala okrugla loptica u njegovoj ruci nije balun, nego dojka Djevice Marije iz koje curi mlijeko. U međuvremenu i sveta misa je završila, pa se župljani skupljaju

u grozdove i živo razgovaraju među sobom. Obilazi ih omalen, širok fratar u smeđem habitu. Brada mu crvenkasta i gruba, kako i dolikuje prosjačkome redu, a stas ne dosiže elegantnu visinu Splićana. Stoga je nekako bliži svima, a najviše malima.

- Jel’ ovo tražite? – smije se i traži u džepu svoje smeđe halje lopticu koja je, tko zna kako, izleda dospjela baš tamo.

- A dica su mislila da je ovo balun...- kaže mama rukom na lopticu koju drži Djetešce Isus.

- Ajaj...Nije to loptica, to Gospa doji Isusa. To je naša Gospa Hraniteljica. Mlijekom hrani maloga Isusa!

Ona je izvor milosne hrane i lijeka za sve bolesti.

Splićani joj se utječu još od doba turska opasnosti i kuge. Stoput ih je spasila, a baš ovakve gospe zovu još i Galaktotrofuza, ona koja mlijekom hrani, ali tko bi to ponovio... Nego, vi ste tražili nešto...- smije se fratar, crven i veseo kao pomidor iz fratarskoga vrta.

Kopa fratar po dubokom džep smeđe suknje, pa izvuče – lizalice. Za djecu i mamu.

Djeca poskoče, vesele se jednako i kapucin, i maleni i njihova mama. S lizama u ustima obaziru se za lopticom, onom pravom, i onom na drevnoj slici. U međuvremenu jedan je od djedova čvornatom rukom dohvatio gumenu lopticu koja je odsjela u ljubičastom cvijeću bugenvilije iznad Gospine slike i vratio je djeci. Župljani se polako razišli, fratar nestao iza drvenih vrata samostana, a u bijelom dvorištu ostao je lagani smiješak pažnje i ljubavi za najmanje, sladak kao mlijeko Gospe od Pojišana.

Dubravka Rovičanac

Lomnost Božjeg bića I Bog je loman i Bog je krhak I Bog je stradalnik i Bog je patnik To biva vidljivim Gdje drugdje doli na drvu križa Duboka Kako duboka je Duboka kao vječnost Ta miomirisna Božja patnja Sve naše radosti u nju stanu Davno napisah ove stihove, davno i red je da ih drugima i sebi konačno protumačim. Pođimo redom: I Bog je loman i Bog je krhak... I Bog je stradalnik i Bog je patnik... Nije li ovo paradoks, apsurd i blasfemija? Kako je moguće da Tvorac svega što jest i što bivstvuje, zar je moguće da i On sam bude loman, krhak, da bude istodobno i prolazan i vječan. I Bog je stradalnik i Bog je patnik... Na ovo, s pravom buni se naš razum. I srce. I volja.

Jer Bog je onaj, u tome su složne sve religije, koji daje život, vodi ga i uzdržava, liječi i ozdravlja. Bog je onaj koji zacijeljuje rane, a sam da bude ranjen? ne to logički nije moguće, radi se o pukoj besmislici.

Ili je Bog isto što i Čovjek? Da, za nas kršćane, kroz

utjelovljenje, Bog je postao čovjek, jedan od nas: skroman i intiman, prijatelj poniženih, samotni pješak kroz ulice, neznani čovjek! To biva vidljivim...

Gdje drugdje doli na drvu križa... A križ je ono čime se hvalimo, križ je također ono čega se plašimo, od čega bježimo. Ponajviše zato što ga ne razumijevamo, ne prihvaćamo njegov puni smisao, prizemno ga doživljavamo kao golu patnju, lišenu istinske utjehe i radosti. Križ bez radosti, da to jest prokletstvo. I naša plitkost. Međutim ispod površine patnje, krije se njezina istinska dubina. Duboka... Kako duboka je... Duboka kao vječnost... Ta miomirisna Božja patnja... Sve naše radosti u nju stanu... Možda Krist nije sišao s križa, možda nikada neće ni sići, možda je Njegov križ, istodobno simbol ovozemne prolaznosti i rajske, vječne slave. Ne drugdje, nigdje drugdje, samo tamo, u Srcu miomirisne patnje - naša je Radost!

Mladenko Spahija

35

K

Eshatologija – govor o posljednjim stvarima

ao kršćani, vrlo često susrećemo se s pojmovima kao što su: smrt, vječni život, pakao, čistilište. Svim tim pojmovima bavi se Eshatologija, odnosno, eshatologija obrađuje sve teme u svezi s onim što nas prema kršćanskoj vjeri, očekuje od trenutka smrti pa do slavnoga povratka Isusa Krista, općeg uskrsnuća i suda nad svijetom. Naziv eshatologija potječe iz grčkoga jezika: u jednini eschaton, u množini ta eschata, a kao pridjev eschatos u hrvatskom prijevodu označava ono što se odnosi na vremenski posljednje stvari čovjekove egzistencije ili opće kozmičke stvarnosti i ono što je s tim povezano.

Nepobitna je činjenica da su svi ljudi smrtni. Čovjek je dio tijeka u koji ulazi u određenom trenutku objektivnoga vremena i kojega također u određenom trenutku mora napustiti. Zacijelo zvuči pesimistički, iako je posve istinito to što neki filozofi rado ponavljaju, da je trenutak čovjekova začeća ujedno i trenutak početka njegova propadanja - začeće svakoga čovjeka u sebi nosi i klicu njegova osobnoga kraja. Svi mi želimo živjeti, dugo, sretno i bezbrižno.

Isto tako želimo izbjeći smrt za svaku cijenu, o tomu svjedoče različiti pokušaju znanosti usmjereni na produženje života i traženje vječne mladosti raznim preparatima. Pojam života ima dubinu značenja, ne samo religioznim osobama.

Naravno da nikome nije ugodno govoriti o svršetku.

Možda je poteškoća u tome što smo mi trajno na ne-

36

kakvom početku ili još nešto nismo započeli, pa kako ćemo onda čekati taj završetak kad ne znamo da li smo započeli. Toliko je stvari koje bi htjeli napraviti, htjeli bi se popraviti, postati bolji, ali to jednostavno odgađamo.

Razumljivo je i nadasve ljudski, patiti zbog gubitka bliske osobe, ali moramo biti svjesni da to nije kraj i trajni oproštaj, nego ćemo ponovno biti s njima u Kraljevstvu Božjem. Kršćanin bi trebao biti svjestan da naš kraj tj. smrt, nije nekakav konačni kraj i nekakav apokaliptični događaj. Naša eshatologija će završiti u proslavi, u Kraljevstvu Božjem.

Kraljevstvo Božje prvo se mora roditi i razvijati u ljudskim srcima. Krista treba ukorijeniti u kršćanstvu da bi se mogao razvijati u cijeloj svojoj širini.

Isus je pred vratima ljudskih srdaca, ali ta vrata kao da ostaju zatvorena, kao da ne prihvaćamo promjenu. Trajno se odgađa. Netko to odgađa do konca svojega zemaljskog života, a netko čeka da drugi izvedu tu preobrazbu. Kršćanstvo jest transcendentalna vjera, ali kršćanstvo također je i utjelovljena vjera, što znači da ju treba živjeti. Sam kraj života ne bi trebao biti nikakav ‘smak svijeta’, nego rađanje novog čovjeka i svijeta, jer će nam naš Bog, Bog Isusa Krista darovati vječni život.

Srećka Cestarić

Fra Toma iz Olere

U

Novi blaženik kapucinskog reda

subotu, 21. rujna 2013. održat će se u Bergamu proglašenje blaženim Sluge Božjeg Tome iz Olere, skromnog kapucina koji je živio između 1500 i 1600 godine. Bio je mistična duša, skupljao je kruh za braću i siromahe, prao tanjure, i evangelizirao je plemeniti i siromašan narod, na područjima Italije, Tirola, Austrije i Njemačke. Toma Acerbis De Viani rodio se potkraj 1563. godine u Oleri blizu Bergama u mjestancu doline Seriane, smještenom na visini od 523 metra u dolini, na obronku najvišeg brda koje ondje nazivaju „Canto Alto“. Koncil u Trentu je upravo dovršavao rasprave na dvadeset petoj, posljednjoj sjednici, koja je bila posvećena crkvenoj obnovi. Raspravljalo se o sjedištima biskupija, ustanovi sjemeništa, katekizmu i drugom…Koncil je počeo, 13. prosinca 1545. i završio je sa svojim radom, 6. prosinca 1563. U Europi se tada počela širiti epidemija kuge. Jedna od brojnih koje su stizale u Italiju počevši tamo od 1527. Povjesničari velikih i malih gradova je spominju s jedinstvenom i herojskom nazočnošću kapucina koji su služili narodu uz krevete zaraženih od kuge.

U Veroni, počeci

Do sedamnaeste godine dijelio je muku i rad s roditeljima. Bio je pastir ovaca. Ne polazi školu, jer je brdsko mjestance nije uopće niti imalo. Umjesto knjiga koje su ljudi napisali, ipak često čita knjigu prirode.

Kada je pokucao na vrata venetske kapucinske Provincije i kada je bio primljen u samostan u Veroni, bio je već odrastao mladić. Za vrijeme novicijata tj. godine kušnje, (1580 – 1581) odjednom se primijetilo da je već učitelj i ogledalo, uzor, redovničke savršenosti, što će reći:brdo svih vrsta „kreposti“. Kroz tri godine boravio je stalno u Veroni i pohađao pouku u čitanju i pisanju. Za jednog brata, koji nije imao nakanu postati svećenikom, u počecima kapucinske reforme, Toma je svakako više nego izuzetan i jedinstven, rijedak slučaj. Dali su poglavari naslućivali, da bi on mogao imati posve osobit život? Možda da, i u tome se nisu prevarili. Na kraju strogog odgoja povjerili su mu osjetljivu i tešku službu sakupljanja milodara. Išao je svakog dana od vrata do vrata proseći kruh za braću i za siromahe. U zamjenu za primljeno dijelio je ljudima u obilju utjehu za dušu i tijelo.

„Apostol bez štole“

Ostao je u Veroni sve do 1605.; u Vičenci do 1612. i u Roveretu do 1617. Potom, 1618. dolazi u Padovu za vratara. Nadvojvoda Leopold V je zamolio kapucine 1619. da ga pošalju u Tirol. Od tada pa sve do svoje smrti nalazi se u samostanu u Innsbrucku (Austriji) kao brat sakupljač milostinje. Poslušnost i poniznost očituju ga kao brata koji ima srce za druge, ljubav i spremnost služenja dušama kao Božji apostol. Prolazi cestama mletačke Republike, prolazi uzduž i poprijeko prostranstvima habsburške zemlje kao svjedok Evanđelja na čist i besprijekoran način. Svima pristupa i svima govori o Bogu. Velikanima svijeta koji ostaju zadivljeni zbog tolike ljudske i kršćanske milosti, i društveno malenima, koji ga prihvaćaju u svoje kuće kao izaslanika Gospodinova. Poučava u vjeri i svakoga obvezuje na ljubav. U dolini i po brdu uz velike i skromne uvijek je pravi „apostol bez štole“ i ide od duše do duše na jednaki način kao što je hodao od kuće do kuće. Čini se nevjerojatnim, da jednostavni brat govori tako uzvišeno o Bogu. Istovremeno je čovjek milosrđa i simbol njegovih brojnih djela. Zauzima se i pomiruje duhove, posjećuje i ohrabruje bolesne, saslušava i bodri siromašne, preispituje savjesti i otkriva zlo, govori i pospješuje obraćenja. Da bi zadobio što se od njega tražilo, provodi noći u molitvi, bičuje do krvi svoje tijelo, nameće sebi postove i pokore. Dopušta da na njega padnu kazne koje drugi zaslužuju i kroz njegovu veliku dušu prolaze milosti koje Bog njima daje. Poziva na poseban način djevice da se predaju u služenju Gospodinu, i ondje gdje nalazi odabrane duše, zauzeto širi „svetost prikladnu za žene“ U Vičenci podupire izgradnju samostana za Kapucinke (1612-13) i u Roveretu jedan samostan za Klarise (1642).

37

Duhovni savjetnik

Od 1617. godine Toma iz Olere je prisan prijatelj i duhovni učitelj doktora Hipolita Guarinonija, ličnosti s područja znanosti, koji vrši liječničku službu poslan u gradić Hall (1600), liječnik je i rudnika Schwaza (1604) i liječnik je na dvoru u Innsbrucku.

Vodi brigu o Ustanovi za djevice Halla, odgojnog središta za djevojke tirolskog plemstva. Nazočan je među njima s programiranim susretima i s pismima koja je upućivao nadvojvotkinjama Mariji Kristini i Eleonori, sestrama nadvojvode Leopolda V. za Leopolda V i za njegovu suprugu, Klaudiji iz Firenze de’ Medici, postaje duhovnim vodičem po čestim susretima i mnogobrojnim pismima. Njih je poučavao o „visokoj mudrosti ljubavi“ koja se uči samo ulazeći i ostajući u „dragim Kristovim ranama“. Savjetnik je nadbiskupa Paride Lodrona, kneza Salzburga, i prati duhovni život Ferdinanda II, vladara Austrije (bio je uz njega kroz vrijeme trideset godišnjeg rata, od 1618-1648, i proriče mu da će rat završiti povoljno za njega). Prijatelj je i savjetnik Maksimiljana I i supruge Elizabete, bavarskih vojvoda sa sjedištem u Monacu. Na njihovu dvoru promiče obraćenje luteranskog vojvode Weimara (1620) i, s boravkom u Beču (1620-21), i Eve Marije Rettinger. Eva Marija Rettinger s 35 godina već je udovica grofa Lerchenberga. Rasprodala je svoja dobra s odlukom da pomogne siromasima i samostanima. Bogu se posvetila među benediktinkama u samostanu u Nonnbergu (Salzburgu). Kroz nekoliko godina je poglavarica samostana. Da bi zadržala radnike vjerne katoličkoj Crkvi, računala je s barunima Fiegerom iz Friedberga. Njezini prijatelji, poduzetnici radnika u Taufersu i davatelji zaposlenja u dolini Inna i Adiđa.

Unutarnja mudrost

Fra Toma je 1620. napisao djelce Moralni pojmovi protiv krivovjeraca. To djelce je objavljeno posmrtno u Vatri ljubavi (u Augusti 1682.; u četvrtom dijelu na stranicama od 529-708) i u njemu otkriva svoj izvor: „Nikada nisam pročitao niti jedan slog iz knjiga, ali sam se dobro mučio da pročitam „Izmučenoga Krista“. U svojim spisima priznaje Majci Isusovoj dvostruki naslov: „Bezgrešnog Začeća“ i Uznesenja na nebo“ (katoličke vjerske istine koje će proglasiti u svoje vrijeme, papa Pio IX, 8. prosinca 1854. i papa Pio XII, 1. listopada 1950). Tri puta (1623., 1625., 1629.) hodočastio je u Loretsku Kućicu. Sjeća se: „Došavši u onu svetu Kuću, činilo mi se kao da sam u raju“. Nagovara prijatelja Guarinonija, da sagradi, ne jednu kapelu, nego jednu pravu crkvu koju će 38

posvetiti Bezgrešnoj Mariji. Crkva je dovršena 1654.

Svi koji su bili nazočni fra Tominoj smrti, 3. svibnja 1631. smatraju, da je to bila smrt ljubavi. U nedjelju, 5. svibnja sahranjen je s velikom svečanošću u kapucinskoj crkvi u Innsbrucku, u kripti kapele Majke Božje. Glas se o njegovoj svetosti nastavljao kroz sve vrijeme, do službenog priznanja sa strane Crkve.

Na putu do oltara

Vremenski razmaci u priznavanju svetosti fra Tome iz Olere su: pokretanje informativnog procesa, 28. veljače 1967.; dovršenje informativnog procesa, 19. travnja 1968.; dekret o uvođenju kauze, 4. prosinca 1980; dekret o ispravnosti procesa, 28. svibnja 1982.; dekret o herojskom stupnju kreposti, 23. listopada 1987.; dovršenje biskupijskog procesa za proglašenje blaženim, 4. listopada 2007. U četvrtak, 10. svibnja 2012. papa Benedikt XVI potpisuje Dekret koji se odnosi na čudo koje se pripisuje zagovoru Časnog Tome iz Olere, dopuštajući time proglašenje Blaženim. Obred, koji odobrava javno štovanje fra Tome, proslavit će se u subotu, 21. rujna 2013. u katedrali u Bergamu. Zašto se predlaže na štovanje kao uzor zagovornika? Nije bio samo brat pokornik i pobožan, kakvih je bilo mnogo u prvom stoljeću kapucinske reforme (1525-1625), nego je bio također brat mističar: imao je dar jedinstvenog odnosa s Bogom.

Prelazi u povijest mistika 1600. kao pjevač Bezgrešne, prije svega s marijanskim svetištem koje joj je dao sagraditi, s liječnikom Hipolitom Guarinonijem u Ponte di Volders (u Tirolu) i kao zaljubljenik Srca Isusova s „energičnim stavovima“ (G. Getto) njemu upućenima. Oganj ljubavi koji mu šalje Krist na zemlju da bude raspaljen, zapravo je naslov koji sadrži različite duhovne spise fra Tome. Djelo je bilo prvi puta tiskano u Augusti (Njemačka) 1682. zauzimanjem kapucina iz Trenta o. Giovenalea Annaniesea ( u svijetu Giovann Battista Ruffini), filozofa i teologa, troškovima cara Leopolda I, Habsburga. Izdavačka kuća u Brešiji Morcelliana 2012. objavila je kao anastatički (fotokopijski) pretisak Ognja ljubavi. Posljednjih godina, Centar studija fra Tome Acerbisa iz Olere, promiče objavljivanje kritičkog izdanja spisa Blaženika, koje vodi dr. Albert Sana. U izdanjima Morcelliane, objavljeni su: Spisi I svezak: Šuma razmatranja (2005) i Spisi svezak II: Stepenice savršenstva (2010). preveo:

Nikola Stanislav Novak

novi blaženika Katoličke crkve

Biografija blaženog Miroslava Bulešića

U

bijen je iz mržnje prema vjeri nakon samo četiri godine svećeničke službe, u 27. godini života.

Miroslav Bulešić rođen je 13. svibnja 1920. u Čabrunićima, župa Svetvinčenat. Osnovnu školu pohađao je u Jurišićima i potom po preporuci župnika Ivana Pavića otišao u sjemenište. Nakon pripravne godine u Gorici 1931. otišao je u međubiskupijsko sjemenište u Kopru, gdje je boravio do 1939. Nakon položenog ispita zrelosti vratio se u Goricu, gdje je započeo studij filozofije i teologije na tamošnjoj bogosloviji, koju su pohađali i svećenici porečko i pulske biskupije.

Godinu dana kasnije Bulešić je uspio, isto tako zaslugom vlč. Pavića, otići na studij u Rim. Najprije je boravio u francuskom zavodu, a potom u lombardijskom. Pohađao je Papinsko sveučilište Gregorijanu.

Nakon što je u Rimu završio treću godinu teologije, Bulešić se vraća u Istru, gdje mu tijekom ljetnih praznika porečki biskup Radossi podjeluje podđakonagt i đakonat. Odlazi zatim u Rim, kako bi nastavio četvrtu godinu teologije, da bi ponovno u rodnom mjestu bio u travnju 1943. godine kada ga je biskup Radossi zaredio za svećenika u Svetvinčentu.

Mjesec dana kasnije u punom ratnom vrtlogu ide ponovno u Rim da bi završio teologiju. U međuvremenu je u Italiji, pa i u Istri, došlo do velikih promjena. 13. rujna proglašeno je odcjepljenje Istre od Italije i priključenje matici zemlje. Biskupu Radossiju, a i samom Bulešiću, bilo je jasno da se u tim prilikama ne može vratiti u Rim, kako je bilo zamišljeno, na daljnji studij te ga je biskup imenovao župnikom u Baderni.

Ratna godina 1944. bila je u Istri vrlo teška. Svojim posredništvom kod biskupa Bulešić je spasio mnoge ljude. Partizani su ga zbog toga optuživali da surađuje s Nijemcima i odvraća mlade, posebno djevojke da ne ulaze u njihove redove. Predosjećao je, kako proizlazi iz njegovog dnevnika, da bi svakog trenutka mogao biti ubijen ili protjeran u Italiju, ali ga je biskup brzo premjestio u još delikatnije mjesto Kanfanar. Sve je svoje duhovne i fizičke snage uložio u obnovu velike župe i obližnjih kapelanija te su predstavnici „narodnih vlasti” tvrdili da „dok je ovaj živ, narod neće ići za nama niti dolaziti na naše sastanke”. Narod ga je sve više slijedio i punio

crkve, a ostali svećenici su ga smatrali iskusnim pastoralcem, iako je bio najmlađi među njima i tražili njegove savjete.

Godine 1946. dvadesetak istarskih svećenika posjetilo je zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca s kojim je Bulešić razmotrio pokušaje komunističkih vlasti stvaranja nacionalne Crkve odcijepljene od Vatikana. U kolovozu 1947. u Pazin je stigao izaslanik Tršćanskog biskupa, Slovenac Jakob Ukmar, koji je nakon toliko godina počeo dijeliti po obližnjim župama sakrament svete potvrde, a od 19. kolovoza pratio ga je mladi Miroslav Bulešić.

U Pazinskoj okolici krizma je prošla bez nekih posebnih izgreda. Sjemenišni poglavari nisu znali kakve mjere spremaju komunističke vlasti, iako su napadali svećenike, izrugivali djecu i roditelje. Tako su neke krizme podijeljene u crkvama iza zatvorenih vrata uz stražu seoskih muškaraca. U tom su ozračju mons. Ukmar i vlč. Bulešić 23. kolovoza 1947. stigli u Lanišće i prenoćili u župnom stanu kako bi sutradan mogli podijeliti krizmu.

Laniški župnik Stjepan Cek organizirao je župljane da čuvaju crkvena vrata za vrijeme svete mise, koju su izvana ometali razulareni nasilnici, nastojeći silom prodrijeti unutra. Nakon mise župnik Cek, biskupov izaslanik Ukmar i Bulešić povukli su se u 39

župni stan, kamo je provalila organizirana skupina divljih prosvjednika, tražeći krizmatelja. Pred njih je stao mladi svećenik Bulešić. Najprije su ga izudarali, a onda mu je jedan prerezao grlo. Mučeničkova krv je poprskala zidove i pod, što su ubojice kasnije nastojale očistiti, ali nisu uspjeli, tako da se ti tragovi i danas vide. Nakon umorstva Bulešića, razbojnici su se okomili na krizmatelja, mons. Ukmara. Izudarali su ga po svuda po tijelu i kad su mislili da je mrtav, tražili su župnika Ceka, koji se uspio sakriti i tako umaknuti zločincima.

Vijest o ubojstvu vlč. Bulešića, koja se brzo proširila cijelom Istrom, prestrašila je narod, a posebno svećenike, koji su godinama bili izloženi fašističkim napadima i progonstvima, a sada i komunističkim. U

Pjesma na čast Sluge Božjega Fra Ante Tomičića Bože, ti si miljenika svoga Antu Obdario izvanrednom dobrotom, Služeći ljudima na teškom putu, Svakim susretom, riječju, životom.

Bio si blag i uvijek susretljiv, Drag i mio, u susretu sa svima, Iskren darivanjem, vazda milostiv, Boga svjedočio si vjerno njima.

Pobožan i odan Franji svetom, Svjedočanstvo i vjernost Bogu daješ, Božjem Sinu, ljubavlju zauzetom; Malen i mudar, pred Bogom se kaješ.

Po trajnom izručenju Božjoj volji, Nasljedujmo njegove stope svete, Da svakog dana postanemo bolji, Usprkos svih zala koja nam prijete.

Marija, Kristova i naša Majko, Moli za nas ljubljenog Sina svoga, Da hodeći Antinim stopama tako, Budemo u društvu vječnoga Boga.

Nikola Stanislav Novak 40

isto vrijeme se među narodom munjevitom brzinom širilo i uvjerenje da je Miro podnio to mučeništvo, o čemu je u više navrata, kako proizlazi iz njegova Dnevnika, slutio, ali se o tome nije smjelo govoriti.

Apostolski upravitelj porečke i pulske biskupije i hrvatskog dijela koparske biskupije, biskup Dragutin Nežić poveo je 1956. biskupijski proces za njegovu beatifikaciju, koji je svečano zaključen u rujnu 2004.

Biskup Ivan Milovan predao je službeni materijal Kongregaciji za proglašenje svetaca, kojoj je trebalo drugih osam godina na prouči cijeli slučaj, iako za njegovo proglašenje blaženim nije bilo potrebno čudo, jer je ubijen, kako je svima bilo jasno, „in odium fidei“ odnosno iz mržnje prema vjeri. hkr

„Bože, ti si miljenika svoga Antu”

Z

Kršćansko poimanje vremena

a vrijeme često smatramo da nam je u rukama, no čim počnemo misliti o njemu, opazimo da je najveći dio toga zagonetan, vrijeme je još tajanstvenije nego što mislimo. Lijepo je to rekao Sv. Augustin „Što je vrijeme? Ako me nitko ne pita, znam. Ako me netko pita i ja mu želim protumačiti, tada ne znam“. Često se pitamo rastaje li se čovjek definitivno s vremenom kad umre. Većina odgovara da je vrijeme karakteristično za naš život ovdje na zemlji i zato završava kad čovjek izlazi iz vremena, no nismo li previše fiksirani na ovaj oblik vremena koji doživljavamo za svojeg zemaljskog života, i zato slijepi za druge moguće oblike vremena, možda ovo što smo iskusili o vremenu nije cijela istina o njemu,vrijeme i vječnost nisu oprečni,zapitajmo se malo. I vrijeme i vječnost toliko su ispunjeni tajnovitošću da ih ne možemo svesti samo na teorije čak niti objasniti te dimenzije našim jezikom, ali nam je ipak vrlo važno da o tome razmišljamo. Zaista nije nikakvo prokletstvo što moramo živjeti u vremenu.

Mnogi vjeruju da su vrijeme i vječnost u suprotnosti,ali to nije tako. Upravo u vremenu pronalazimo vječnost,vječnost je najdublja srž vremena.Vrijeme je bogatstvo, ono nam omogućuje da se razvijamo jer svaki trenutak koji nam je dan, dan je kako bi-

smo mogli malo rasti, vrijeme je mogućnost za rast.

Svi se možemo složiti da je svaki trenutak vremena dragocjen, ali vrijeme nije dragocjeno zato što bi nam davalo priliku da stignemo uraditi sve što smo planirali, nego jer svaki trenutak sadrži prekrasnu poruku koju nam šalje Bog. Ovdje mi pada na pamet knjiga Zvjezdana Linića „Dobra strana života“ gdje govori o smislu svakog trenutka kojeg živimo, da je i vrijeme čekanja ( red u prodavaonici,kod zubara,vožnja u koloni), vrijeme koje nam je darovano.

Ono može biti prazno, a može se i ispuniti. I dok nešto čekamo možemo biti smireni, radosni, ljubazni, tada je to blagoslovljeno vrijeme. U čekanju možemo ispuniti vrijeme razgovorom sa prijateljem, sa suvozačem, a na osobit način možemo ga ispuniti razgovorom s Bogom, tj. molitvom. Zato sam posvetio drugi dio predavanja upravo takvoj molitvi kojoj nije svrha da kratimo vrijeme, nego da to vrijeme iskoristimo kao dar koji nam je dan. Bog ne želi da oplakujemo vrijeme koje se umanjuje, da neprestano kukamo kako nam je vremena sve manje i manje, vrijeme treba biti izvor radosti i odskočna daska prema vječnosti. Ovim tekstom ću pokušati sve nas potaknuti na češće razmišljanje o nečemu što je oko nas, što je toliko svakodnevno a opet tajnovito, VRIJEME , s posebnim akcentom na kršćansko poimanje vremena jer često mi kršćani zaboravljamo tu kršćansku dimenziju vremena i upadamo u kako bih nazvao, sekularno vrijeme. Izlaganje sam podijelio u dva dijela: Zaustaviti se! (molitva kao vječnost u vremenu, kao lijek protiv stresa) Kršćansko vrijeme (Bog i vrijeme, Isus i vrijeme, Crkva i vrijeme)

Zaustaviti se!

Stres je siguran znak da ne živimo u Božjem ritmu, on nas izvlači na površinu i čini da Bog nije više s nama. Živjeti u stresu znači živjeti u vrlo napetim uvjetima koje prati nedostatak vremena. Sjetimo se da kad nam Bog daje zadatak, onda nam stvara i potrebno vrijeme, moglo bi se onda reći da ako ne postoji vrijeme za taj zadatak, očito on nije od Boga. Zapamtimo da nikad ne može postojati oskudica vremena. Nerijetko nas na rad potiču samo vlastite ambicije, stoga kad se osjetimo zarobljenim 41

stresom, prvi nam je zadatak ispitati jesmo li uistinu dobili zadatak od Boga, te nije pitanje samo ŠTO činimo, nego prije svega KAKO činimo. Moramo se naučiti novom načinu rada, način koji je prožet mirom i spokojstvom. Sada ću pokušati objasniti kako da postignemo taj mir.

U stresu uvijek postoji element straha, bojimo se da na uspijemo, da nećemo izdržati, da nećemo biti prihvaćeni itd. A strah možemo jedino pobijediti povjerenjem, jer Bog se nikad ne umara ponavljati da ne moramo biti u strahu, svi naši strahovi proizlaze iz odvojenosti od Boga. Moramo priznati da nas odjedanput obuzme mir i sigurnost kad znamo da se Gospodin bori za nas. Kad predamo sve brige i probleme Bogu, onda imamo šansu da pobijedimo sve, smo trebamo imati hrabrosti napustiti samog sebe, naše tvrdoglavo držanje. Kako bi umanjili stres, potrebno je prihvatiti svoj ritam. Sve što živi podložno je ritmu,svaki čovjek ima vlastiti ritam, te zbog ne poštivanja svog ritma upadamo u stres. Moramo naučiti osluškivati taj ritam. Lako ćemo saznati da smo pronašli svoj ritam, ako nam posao gubi težinu i postaje igra, posao postaje radost,sve ono što radim u tome i uživam,e tada sam se pokorio svome ritmu.

Za nas koji se želimo osloboditi stresa, postoji izvrstan put a to je molitva, ali trebamo paziti da dokle god molitvu ograničavamo samo za molbu da dobijem više novca, ne postoji mogućnost da se riješimo stresa,on još biva veće jer očekujemo onda više novca. Molitva o kojoj ovdje govorim je kontemplativna, njome čovjek ne želi nešto imati od Boga,već to je molitva kojom se smirujem u Bogu. Predivno je moći ostaviti malo po strani razmišljanje i umornu glavu odmoriti u miru u Bogu. Ono što psiholozi zovu prihvaćanje mi kršćani zovemo predanost.

Postoji molitva predanosti koja angažira naše cijelo biće, kada smo se opustili i sklopili oči,tiho govorim „Oče potpuno Ti se predajem“, i dok to govorimo zamišljajmo kako pružamo ruke Bogu, a on nas svojom svjetlošću grli, te tako se sve više otvaraš miru Božjem.

Molitva disanja je druga molitva kako bi nas oslobodila od stresa. Disanje je u pravilu nesvjesno ali se može učiniti svjesnim, i to može biti molitva. Osjetimo kako zrak ulazi u nosnice, postanimo svjesni disanja, osjetimo kako zrak izlazi , osvijesti si da svaki udisaj znači život. Uz ovu molitvu dobro je koristiti sveto ponavljanje, ponavljamo dvije riječi dok dišemo ABBA i OČE, dok udišemo izgovaramo ABBA a dok izdišemo OČE. Gledao sam dokumenta42

rac o fra. Bonaventuri Dudi u kojem on često ponavlja riječ ISUSE,tako da i mi možemo uzeti i tu riječ.

Sada bih s vama podijelio jednu malu vježbu nadbiskupa Blomma, jer mi se čini dosta praktične da u ovoj vrevi života ipak sačuvamo mir. Blomm kaže da zaustavimo vrijeme kada je u punom zamahu, tj kada si u punoj aktivnosti i žuriti se. Za mnoge od nas je žurba gotovo normalna situacija. Radiš nešto što vjeruješ da je vrlo važno, da čitav svijet ovisi o tome, a ti kažeš „Dosta! Prestani! Ako imaš dovoljno hrabrosti za takvo što, primijetit ćeš , kaže Blomm, da svijet nije propao. Često zavodimo sami sebe i umišljamo da nas dužnost prisiljava da dovršimo posao koji smo započeli, naravno to može biti istina ali mnogo puta nije tako, posao može čekati! Stalno gledanje na sat loš je običaj našeg vremena koji nam onemogućuje živjeti u sadašnjosti.ne gledamo na sat zato što nas sadašnjost zanima, nego zato što živimo u budućnosti.Samo ako ostaneš u stvarnosti koja je baš tvoja, možeš susresti Boga, udomaći se u toj sadašnjosti, dopusti Bogu da djeluje bez tvog miješanja. Poslije samo pet minuta odmora u miru Božjem, radi se dalje s većom pažnjom i koncentracijom jer trka i žurba blokiraju stvaralačke snage.

Kršćansko vrijeme Odmah recimo da kršćani žive u drugačijem vremenu nego nekršćani, jer prelazak na kršćanstvo znači uvijek i prelazak u novo vrijeme. Kršćanin zna da nad vremenom ne može gospodariti. No počnimo od početka, a počinjemo s pitanjem zašto je Bog stvorio vrijeme? Mogli bismo reći da je smisao vremena u tome da možemo napredovati i rasti. Promotrimo to ovako, Bog je čovjeka stvorio nesavršenim bićem ne da bi mu otežao život, nego da bi mu omogućio sudjelovanje u vlastitom trojstvenom životu. Život triju božanskih osoba sastoji se u vječnom uzajamnom davanju i primanju. Ako bi čovjek od početka bio stvoren kao savršen, sudjelovao bi u njihovom međusobnom primanju, ali ne i u davanju. Jednostavno rečeno dobio bi sve od Boga, ali mu ne bi mogao ništa dati, na taj način bi izgubio aspekt ljubavi koja je uvijek i davanje i primanje. Tako kroz vrijeme rastemo i napredujemo, eto zašto je Bog stvorio vrijeme.

Svaki trenutak koji nam je dan, dan je kako bismo mogli malo rasti,zapravo vrijeme je mogućnost za rast. Jer čovjek je drugačiji kad umire nego kad se rodi, i u fizičko, mentalnom ali i duhovnom smislu.

Da je vrijeme nešto dobro, pokazuje nam i to da se Bog objavljuje u njemu. Cijela objava je stavljena u vrijeme. Da Bog stvara „u početku“, znači da ne po-

stoji vrijeme prije stvaranja, vrijeme započinje Božjim stvaranjem. Onih sedam dana što se spominje u Bibliji pokazuje samo da je stvaranje proces a ne doslovno da je Bog stvarao svijet u 7 dana. Stvaranje uzima vremena, vrijeme u Bibliji nije nešto čega bi se trebali osloboditi, Bog sam temelji ga i učvršćuje tako što ne stvara sve odjednom, malom čovjeku potrebna je objava u malim količinama, rekli bi u etapama.Bog koristi zaobilazne putove da bi se ljudima objavio, trebamo shvatiti Božju pedagogiju, tj kako Bog strpljivo odgaja svoj narod. Vrijeme je znak Božje strpljivosti, većina nas ne odgovara odmah kad čuje Božje kucanje, ali Bog se ne predaje, on čeka i tako stvara vrijeme. Time što nam daje vrijeme pokazuje koliko nas cijeni naš odgovor. Rasti i sazrijevati za nas znači učiniti vrijeme između Božjeg kucanja i našeg odgovora što kraćim. Bog nam stalno nudi svoju ljubav, ali nije nas stvorio tako da nužno i automatski odmah odgovorimo DA. Spomenuo bih svakako i Isusa i njegovo vrijeme, kakvo je to Isusovo vrijeme? Pravu teologiju vremena nalazimo u Isusovu životu. Bog je u Isusu postao čovjekom da pokaže kako Bog živi ljudskim životom i kako čovjek može živjeti božanskim životom. Isus je vrijeme dobio od Oca, kad Luka piše da je Isus rastao i napredovao u znanju, želi zapravo reći da je Isus poštivao vrijeme. Ranije se vjerovalo da je Isus znao sve što mu je činiti i što se sve može dogoditi u Njegovu životu, jer nemati to znanje značilo je ne biti Bog. Ipak danas se tvrdi suprotno da Isus nije sve znao,Isus jeste Bog, ali utjelovljeni. On ozbiljno uzima činjenicu da je postao čovjekom, on želi biti sličan nama u svemu osim u grijehu. Isus se slobodno odriče svoga božanskog znanja koje ostaje kod Oca. Na taj način ne postaje manje Bog, nego naprotiv pokazuje tko je Bog, On je ljubav koja se potpuno daje za onog koga voli.

On je mogao čekati da se ispuni vrijeme, to vidimo iz njegova neobično duga skrovitog života u Nazaretu. A mi? Mi nemamo vremena čekati,žuri nam se,neka nam Isus bude primjer i u pogledu na vrijeme.

Zar nije to bio i grijeh u zemaljskom raju,NESTRPLJIVOST, kada čovjek nije mogao čekati da mu se plod dadne!? Čitamo u Otkrivenju „Pobjedniku će dati da jede sa stabla života (2,7). Ali čovjek ne može da čeka tako dugo, on se baca na plod i jede u pogrešno vrijeme. Bogu je bio plan da čovjek bude poput Njega ali vrijeme još nije bilo došlo. Bog je htio da se čovjek pripravi i doraste tom velikom daru, nažalost čovjek nije imao vremena,vidite „Ne imati vremena“ započinje već u raju zemaljskom. Novi zavjet

ustrajno govori o STRPLJIVOSTI, treba čekati,bdjeti, biti pripravan. Stari zavjet, pogotovo proroci, navode nas na zaključak da se sva obećana ispunjaju odjednom kada dođe Mesija. Međutim Novi zavjet polagano mijenja to mišljenje i pokazuje da svršetak vremena nije jedna točka, nego novo razdoblje koje ima određeno vremensko trajanje. Sam Isus govorio je da je kraljevstvo došlo ali da još nije ispunjeno.

Postoji vrijeme između Isusova odlaska na nebo i ponovnog dolaska, to kratko vrijeme je vrijeme Crkve. Isus čeka također strpljivo svoj čas, „Ženo što ja imam s tobom, još nije došao moj čas“, vidite Isus čeka. Karakteristično je za Njegov način življenja u vremenu da ništa ne uzima unaprijed, prihvaća samo ono što mu Otac daje.

Mi kršćani ne idemo prema budućnosti nego ona dolazi k nama, ne približava se čovjek Kraljevstvu Božjem, nogo ono njemu. U Očenašu ne molimo „dolazimo u kraljevstvo Tvoje“ nego „Dođi kraljevstvo Tvoje“. Teolozi razlikuju između futurum i adventus. Futurum je sekularizirana budućnost čovjeka, koja je velikim dijelom plod našeg truda i nastojanja a Adventus je naprotiv budućnost kršćanskog čovjeka, to je budućnost koja dolazi, koju ne stvaramo nego nam se daje odozgo. Naša budućnost jeste Bog. Budućnost nužno ne dolazi poslije prošlosti,nego se vrlo lijepo uklapa i prije.To je najbolje vidljivo u Euharistiji koja je spomen smrti i uskrsnuća, dakle upućuje na povijesne događaje,ona istovremeno prelazio i u budućnost, u pretvorbi kruha koji simbolizira cijeli svemir, sve je već podloženo Sinu i uključeno u njega, mi koji imamo udjela u toj euharistiji živimo istovremeno u tri dimenzije. Spomenut ću ovdje kako reformacija nije mogla razumjeti kako Katolička crkva može govoriti o transsupstancijaciji(pretvorbi),kako se može tvrditi da je kruh postao tijelo, kemijski se nije ništa promijenilo. Ali moramo znati da supstancija stvari ne proizlazi iz njihovog kemijskog sastava, ona je njihova duša.

Zato današnja teologija rado govori o transsignifikaciji (preoznačenju), kruh koji je po svom kemijskom sastavu ostao nepromijenjen, dobiva potpuno novo značenje ili smisao. O vremenu bi se dalo još mnogo pričati ali nemamo vremena. Shvatimo da vrijeme i vječnost su uključeni jedno u drugo i stoje u relaciji kao stvorenje sa svojim Stvoriteljem.Vrijeme je Božji dar,te ga pretvorimo u izvor radosti i kao odskočnu dasku ka vječnosti.

Dalibor Gagul 43

Stoljetna snaga vjere dubrovačkog marijanskog svetišta

...Boga smo spoznali vjerom, težimo mu nadom, a on privlači naša srca ljubavlju. S Božje strane nju nam pokazuje djelo stvaranja, otkupljenja i posvećenja, s čovječje mučeništvo i svaki uzvišeni oblik kreposti. Ljubav pretpostavlja vjeru i ufanje, a posljedica je svako dobro u čovjeku, te zaslužuje ime ‘veza savršenstva’... (Sv. Leopold Mandić)

Među najstarijima u Hrvatskoj, najveće i najposjećenije marijansko svetište Dubrovačke biskupije, na jugozapadnoj strani Dubrovnika, uzvisini Gorica ili predjelu Gospino polje, »u kom sve se ljubi, i kam(en) i bor i prah te zemlje drage«, rajska je oaza mira, predah od svakodnevice, gdje se obnavlja duhovna snaga, u skutima crkvice Gospe od Milosrđa. Rijeka Marijinih štovatelja oduvijek se slijevala iz Dubrovnika, okolice i udaljenih krajeva, različitih vjeroispovijesti. Crkvica je bila pod jurisdikcijskom upravom Biskupske kurije. Beneficij svetišta je pripadao biskupiji. Dva senatora su upravitelji do kraja 1692., te stariji svećenici u samostalnoj kapelaniji, uz čuvarice dominikanke trećoretkinje. U drugoj polovici 19. st. tu su isusovci, pijaristi, te opet dijecezanski svećenici. »Svetište je procvjetalo novim čarom« dolaskom kapucina Hrvatske pokrajine sv.

Stjepana, 1913.godine.

Crkvica i svetište Gospe od Milosrđa

Ne zna se tko je i kada izgradio izvornu crkvicu od davnine na posjedu starih Dubrovčana. Povjesničar Dubrovnika, dominikanac Serafin o. Crijević (Cerva + 1759.) naziva je »prastara«, a Arhivski dokumenti Dubrovačke nadbiskupije »crkvom od pamtivijeka utemeljenom«. Ima jedan oltar, posvećen Bl. Djevici Mariji, sa slikom na platnu, kasnije prenesenom na drvo. Današnji izgled dobiva1608. kada je pri obnovi povećana. Papinim Dekretom se uzdiže na stupanj svetišta. Proglašena je zavjetnim svetištem pomoraca. Od tada je pozdravlja svaki brod koji mimo nje prolazi. Dubrovački pomorci, prekaljeni po svjetskim morima, svjedoče često čudesnu pomoć Gospe od Milosrđa, kojoj su dolazili prije putovanja i na povratku, kada bi u znak zahvalnosti izvjesili na zidove crkvice slike svojih brodova ili druge zavjetne daro44

ve, podsjećajući potomke kako Gospa pomaže svima koji se utječu njezinom zagovoru. Nakon porinuća novog broda, vlasnici bi sa škara poslali crkvici sve što je krasilo brod pri porinuću (vijence, vrpce, pločice...).

Uz pomorce i članove njihovih obitelji, crkvicu su posjećivali hodočasnici i putnici, dubrovački plemići i poslanici koji su odlazili u Carigrad »k slavnome glavaru Islama« ili po balkanskim državama. Uz zavjetne darove donosili su cvijeće i svijeće. Bogoljubni puk bi dolazio, ne samo na dan titulara 8. rujna, nego i na dan Uznesenja Marijina. »Bosonog, moleći krunicu i noseći zavjetnu svijeću išao je oduvijek pobožni narod svojoj Gospi pomoliti se u poniznosti i jednostavnosti, koju Bog tako rado usliša«. Osobito se mnogo ljudi okupljalo subotom.Već u drugoj polovici 17. stoljeća obavljala se subotnja pobožnost, a od prvih desetljeća 18. stoljeća svake subote u korizmi držale su se propovijedi. Tu je, 1799.godine Nikola Ferić, posljednji trebinjsko-mrkanjski biskup (1792.-1819.), primio u biskupski red Dubrovčanina Nikolu Bana, posljednjeg dubrovačkog nadbiskupa (1800.-1815.).

Kapucini – duhovni pastiri, obnovitelji svetišta

Kapucini ankonske provincije dolaze propovijedati u dubrovačkoj katedrali od 1540.g. Dubrovčani su ih cijenili, željeli im sagraditi samostan, premda su tu već bili brojni redovnici (benediktinci, franjevci i dominikanci). U tome nastoje plemići i pučani, te se Miho Pracat i Vicko Skočibuha obvezuju svaki dati po 200 dukata. Ta davna želja nije se ostvarila, ni nakon potresa 1667.g., ni kada su dva brata Cvijete Zuzorić pristupila kapucinskom redu, niti kad je Dubrovčanin Miho Božidarević postao vrhovni poglavar (General) reda, (1712.- 1719.).

Krajem 19. st.Gospino svetište stagnira. Dubrovački biskup dr. Josip Marčelić (1894.-1928.) poziva redovnike da ga ožive, prvo salezijance, koji tu ponudu odbijaju. Potom se obratio Bernardinu Škrivaniću, cijenjenom provincijalu Hrvatske kapucinske provincije sa sjedištem u Rijeci, pod čijim su vodstvom kapucini bili vrlo djelatni: grade u Rijeci velebnu crkvu u čast Gospi Lurdskoj, osnivaju modernu tiskaru i izdavačku kuću, izdaju popularni mjesečnik Gospa Lurdska, organiziraju marijanska hodočašća. Stoga su izabrani brinuti za Marijino svetište u Dubrovniku.U Hrvatskoj su poznati i obljubljeni i u Italij, gdje uz dušobrižništvo i pomoć najpotrebnijima, obavljaju svjetovna zvanja (profesori, liječnici, ljekarnici...).

Kapucini su nastanjeni u Dubrovniku 6. lipnja 1913.g. Ugovorom od 9. siječnja 1914. g. preuzimaju trajno upravljanje svetištem Gospe od Milosrđa sa svim pokretnim i nepokretnim dobrima, obvezujući se: izgraditi novu kuću za svoje potrebe i potrebe svetišta, održavati bogoslužje za narod i vršiti službu upravitelja, čuvara, službenika istog svetišta.

Korčulanin Antun de Simon postavlja novi mramorni glavni oltar 1915.g., sa slikom Bogorodice, uređuje se vrt i prilazi. Gradi se novi samostan, 24. svibnja 1928.g. biskupovim blagoslovom kamena temeljca, uz nazočnost mjesnih vlasti, brojnog svećenstva i puka. Prvi dio je dovršen Božića 1929.g. Sredstva za drugi dio osigurana su prodajom ruševnog kapucinskog hospicija u Herceg-Novom. Osobito je zaslužan sluga Božji Ante Tomičić, koji je skupljao darove uz potporu gradskih vlasti, obilazeći okolna sela i gradove.

Znakovi Gospina štovanja

MARIJO, MAJKO MILOSRĐA, MOLI ZA NAS , natpis je

uklesan nad nadvratnikom ulaznih vrata. Iznad je luneta i poprsje Gospe s Djetetom u naručju, u bijelom mramoru, dar svetištu, Nikole Zrinčića (1933.g.).

Bernardin Tomat, mladić iz susjedstva izradio je kip Gospe Lurdske, postavljen usred borove šume u špiljici. Taj mladić je kasnije stupio u kapucinski red i kao misionar otišao u Brazil. Kip je blagoslovljen 5. svibnja 1935.

Unutrašnjost crkvice je jednostavna, jedna lađa s izbočenim glavnim oltarom. Pročelni zid s trijumfalnim lukom je ukrašen ornamentalnom štukaturom i velikim natpisom na latinskom:

Marija, Majko Milosti, Majko Milosrđa, štiti one koji Tvoje ime zazivlju. 1760.

Na glavnom oltaru je središnja slika Bogorodice (1721.), dubrovačkog slikara Petra Mattei. Na prsima joj je dijete Isus, na glavi joj je kruna, oko glave isijavaju zlatne zrake, kao i iz Djeteta. Pod raskriljenim Gospinim plaštom kleče pobožni ljudi.

Sa strana su po dva bočna oltara: Sv. Antuna Padovanskog, Naviještenja Bl.Djevice Marije, Porođenja Gospina i Sv. Leopolda Mandića. Zavjetni darovi su premješteni u samostan, Galeriju zavjetnih slika pomoraca, otvorenu 1972.g. Višestoljetni opstanak ove male, prastare crkvice, koja je nadvladala vremenske nepogode i potrese, potom razna djela i zlodjela ljudskih ruku, ima osobitu ulogu. Ona joj je dodijeljena kao čuvarici materijalnoga i duhovnoga identiteta Grada, što cijelo jedno stoljeće marno podupiru redovnici kapucini. Stoljetna snaga vjere ovjekovječena je u skladnim kamenim ukrasima pročelja, na oltarima, čipkastim kamenim rozetama, nenametljivim zvonima, svemu što u usporedbi s ostalim europskim svetištima, ovdje ima sitan izgled, baš kao i one male zavjetne pločice s kojih se jedva iščitavaju poruke, poput rastom sičušnoga sveca Leopolda, orijaša duhom. Sva mudrost svijeta tu je skrita, u toj iskonskoj malenosti, skromnosti, jednostavnosti i poniznosti koju po zagovoru sv.

Leopolda i njegove nebeske Majke, nastoje očuvati redovnici kapucini i uliti u srca svoga puka. ...Od nje, Bezgrešne, po Kristu, plodu njezine utrobe, dolazi nam život milosti... (Sv. L. Mandić)

Silvija Batoš 45

U

Posjet samostanu u Karlobagu i Udbini

subotu 14. rujna, uputili smo se iz Topuskog s našim župnikom u Karlobag. Bilo je još mračno kad smo krenuli. Iako ponešto pospani, radosno smo uskočili u autobus, pomolili se za sretan put i povratak svojim kućama. Sunce se pojavilo na obzoru kad smo stigli na prvo odmorište u Korenici.

Drhturilo se od hladnoće, ali Macola je pomogao da smo došli k sebi. Nakon okrepe krenuli smo dalje i ponovno stali u Gospiću (i tamo je bilo hladno) te posjetili katedralu. Primio nas je župnik velečasni Mile Čančar. Iako je katedrala u obnovi, župnik nas je uveo unutra te nam ispričao nekoliko zanimljivosti. Upamtili smo jako dobro veliku vrećicu bonbona koje nam je dao. Nakon Gospića krenuli smo put Karlobaga te usput stali i na Velebitu (kako se zove vidikovac više se ne sjećam). Malo smo se odmorili, podivili se Božjim ljepotama s „visoke pete“ okrijepili i nastavili put. Ubrzo smo stigli u kapucinski samostan sv. Josipa u Karlobagu. Na ulazu u samostan srdačno nas je dočekao gvardijan fra Josip Grivić koji nas je odmah uputio u svu povijest samostana sagrađenog davne 1713. godine te nas obavijestio o slavlju listopadske obljetnice 300 godina dolaska kapucina u Karlobag. Osim fra Josipa, dočekali su nas i ostali kapucini: fra Nikola i fra Zlatko te kapucini iz Zagreba fra Krsto i kapucinski provincijal fra Ante.

Nakon ručka, kojega su nam fratri pripremili – a ručali smo svi zajedno u samostanskoj blagovaonici imali smo slobodno vrijeme koje su neki iskoristili za šetnju i druženje, a oni najhrabriji za kupanje (i fra Goran je bio hrabar). U 15 sati okupili smo se na svetoj misi koju su imali naš župnik i fra Josip. Poslije svete mise krenuli smo prema Udbini. Posjetili smo novosagrađenu crkvu u Udbini i pomolili se za sve Hrvatske mučenike. Tamo nas je primio župnik koji nas je proveo kroz muzej i rekao puno zanimljiv stvari. Nakon Udbine, krenuli smo natrag svojim kućama. Ovaj prekrasni sunčani jesenski dan ostavio je duboke utiske u našem srcu. Hvala kapucinima u Karlobagu koji su nas tako lijepo primili.

Andrej Žugaj 8 r.

46

U Osijeku svečano proslavljen spomendan sv. Oca Pija

U

kapucinskoj crkvi sv. Jakova, apostola, u Osijeku je svečanim euharistijskim slavljem 23. rujna proslavljen spomendan kapucina sv.

Oca Pija iz Pietrelcine, a vjernici su pribivali tijekom mise svečano danim obećanjima evanđeoskoga života četvorima zavjetovanih u mjesno bratstvo OFS-a – kapucini Osijek Franjevačkog svjetovnog reda. Naposljetku je održan susret mjesnih bratstava OFS-a grada Osijeka.

Svečanosti je prethodila molitva franjevačke krunice sv. Oca Pia tijekom trodnevnice koju je, od 20. do 23. rujna, vodio fra Dragutin Brezovec, duhovni asistent OFS-a, razmatrajući odabrane misli sv. Pija - čovjeka molitve i bratstva, nadaleko poznatog ispovjednika i čovjeka euharistije. Na svečev spomendan, ujedno 45. godišnjicu smrti (23. rujna 1968., San Giovanni Rotondo), Brezovec je predvodio svečano večernje euharistijsko slavlje uz suslavljenje fra Miljenka Vrabeca, gvardijana Kapucinskoga samostana sv. Jakova u Osijeku, dok je na orguljama svirala č.s.

Justina Lacković, a pjevanje animirala č.s Margareta Nikolić iz Družbe Marijinih sestara. U propovijedi je Brezovec istaknuo svečevu misao: „Na tom svijetu nitko ništa ne zaslužuje! Gospodin je prema nama dobrostiv i njegova beskonačna dobrota sve nam daje zato jer nam sve oprašta.O. Pio je u svojoj ljubavi podnosio bol, patnju, nosio je stigme, izgarao za bližnjega. U svojoj ljubavi, u izgaranju za bližnjega rađa se ideja o izgradnji bolnice u Italiji, nazvane „Kuća za ublažavanje boli“. Inzistirao je da, pored stručnosti, osoblje koje će ondje raditi mora imati visoke moralne i duhovne kvalitete, a u trpećem bolesniku gledati Krista... Iz njegovog životopisa može se puno upoznati čovjek ispovjednik kojemu je misa duhovno središte, a mnogo toga zapisano je u „365 misli Padra Pia“ koje preporučujem za čitanje i razmišljanje te da osjetimo milosti ponovnog ispovijedanja i živimo puninu života s Kristom. On je svakodnevno molio, upoznajte tog molitelja koji je imao istančan psihološki osjećaj za današnje vrijeme. Molite i mir zadobijte.“

Na spomen dan Oca Pia i svog nebeskoga zaštitnika Mjesno bratstvo OFS-a - kapucini Osijek (jedno od četiriju Osječkog područnog bratstva OFS-a sv. Antuna Padovanskog Franjevačkog svjetovnog reda) obogaćeno je novozavjetovanima. Tijekom mise su zavjetovani: Ruža Barišić, bračni par Sanda i Denis Škala te Miljenko Anić. Oni su, obnavljajući svoja krsna obećanja, obećali evanđeoski život zavjetujući se „živjeti u svjetovnom staležu, kroz godinu dana živjeti Evanđelje Isusa Krista u Franjevačkome svjetovnom redu opslužujući njegovo Pravilo“. Zavjetovanje je, u ime Crkve i OFS-a, primila zamjenica ministra sestra Marija Barić. Poslije mise, Miljenko Vrabec je u dvorani kapucinskoga samostana u zajedništvu s poslužiteljima ugostio trećoredce koji su srdačno čestitali novozavjetovanicima.

Nevenka Špoljarić 47

Umrla gospođa Marija Vizjak rođena Osredek, majka p. Josipa Vizjaka U 90. godini života iz ovoga života u vječni preselila se Marija Vizjak rođena Osredek. Rođena je u Cargovcu, župa Vidovec 13. IX. 1923. godine. Udala se 1942. godine u susjedno selo Gojanec za Franju Vizjaka. Rodila je šestero djece, tri sina i tri kćeri, od kojih je petero živih, a jedan je sin kao mlad umro.

Najstariji sin Josip je svećenik – kapucin.

Godine 1975. Ostala je udovica, ali je hrabro prihvatila svoje udovištvo i velikim marom odgojila dvije najmlađe kćeri blizanke. Bila je obična seljanka, ali mudra i jaka žena koja se znala nositi sa poteškoćama života, imajući uvijek čvrsto povjerenje u Gospodina. Molitva i sv. misa bile su joj duhovna okrepa na životnom putu.

Svake nedjelje sudjelovala je sa svojom prijateljicom i školskom kolegicom Jagicom Horvat na ranoj jutarnjoj misi pjevajući u čast Gospodinu.

Pripadala je Franjevačkom Svjetovnom Redu u Kapucinskom samostanu u Varaždinu, kao jedna od najstarijih članica. Odlikovala se zdravom pobožnošću, ne tražeći nikakve čudesne znakove a svoju ljubav je iskazivala poštovanjem prema braći kapucinima koje je smatrala svojim sinovima. Znala ih je često počastiti svojim „specijalitetom“ – kolačem od hajdinske kaše.

U svojom bolesti molila je i strpljivo podnosila patnju jačana svake nedjelje a kasnije i svaki dan Kruhom s neba.

Umrla je u varaždinskoj bolnici 8. VIII. 2013. u 8,48 sati. Pokopana je u petak 9. VIII. 2013. na mjesnom groblju u Vidovcu uz sudjelovanje više svećenika i redovnika te veliko mnoštvo vjernika. Tople riječi oproštaja na groblju izrekao je dekan vlč. Mijo Horvat koji je i predvodio sv. misu u župnoj crkvi sv.

Vida, a p. Bono Zvonimir Šagi održao je sadržajnu homiliju.

Neka uživa vječnu radost u Domovini Svjetla i Mira!

48

Kad bih poznavao misterij Neba gdje sada živim, ova obzorja bez granica, ovo svjetlo koje svuda dopire i sve prožima, ne bih plakao ako me voliš!

Obuzeta sam već susretom Boga u njegovoj beskonačnoj ljepoti!

Stvari od nekoć tako su neznatne u usporedbi s tim!

Ostala mi je od tebe ljubav, širina nježnosti koju ti ne možeš niti zamisliti! Živim u sasvim čistoj radosti!

U tjeskobama vremena misli na ovaj Dom gdje ćemo se jednom ponovno susresti ponad smrti, napojeni na neiscrpivu vrelu radosti i beskrajne ljubavi!

Ne plači, ako me istinski voliš!

Prema sv. Augustinu

Vrijedno izdanje Hrvatskih kapucina

U

oči franjevačkog blagdana Porciunkule, 2. kolovoza, u suizdanju Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića i izdavačke kuće „Kršćanska sadašnjost’’ iz tiska je izašla „Povijest franjevaštva” od španjolskog kapucina i povjesničara o. Lazara Iriartea.

U ovom pozamašnom djelu autor na 587 stranica obrađuje povijest Reda kojega je osnovao sv.

Franje Asiški. Riječ je o prvom cjelovitom, objektivnom i detaljnom povijesnom prikazu Franjevačkog reda kroz sažeto i jezgrovito izlaganje povijesne građe. Uz franjevce (OFM), kapucine (OFMCap), konventualce (OFMConv), u djelu su sustavno obrađeni i tzv. Drugi franjevački red, odn. Red siromašnih sestara klarisa te Pokornički red (danas tzv. svjetovvni Treći red), Treći samostanski red (TORI i franjevačke apostolske ustanove.

Višestoljetna povijest franjevačke obitelji u ovom je djelu na privlačan ali u isto vrijeme ozbiljan znanstveni način prikazana sa svim svojim krizama izazvanim osobito uslijed opetovanih ukinuća Reda tijekom povijesti, s njezinim usponima i padovima. Knjiga je plod višedesetljetnog autorova znanstveno-istraživačkog rada, plod neposrednijeg i cjelovitijeg proučavanja izvora i mukotrpne povijesti franjevačke obitelji. Autor se u svom prikazivanju Franjina lika, njegova značenja u kršćanskoj obnovi i povijesnom razvoju franjevaštva koristi isključivo vjerodostojnim, objektivnim i provjerenim izvorima i podacima, temeljem razlučivanja građe u čemu se obilno koristi najnovijim znanstvenim otkrićima na tome polju. Što se tiče same strukture djela, u prva četiri dijela obrađuje se povijest svih ogranaka Prvoga franjevačkog reda. U prvom se obrađuje povijest Reda manje braće do 1517., u drugom povijest reda u suvremenom dobu od 16. do 18. stoljeća. U trećem dijelu knjige se analizira velika kušnja kroz koju je prolazio red u razdoblju od oko 1768. do oko 1880. dok je u četvrtom dijelu opisana obnova Reda od oko 1880. do 1975. Slijede dva dijela knjige u kojima se donosi iscrpna povijest i opis razvoja i reformi Reda siromašnih sestara (Drugi red) te Pokorničkog reda (Treći red). Ono po čemu je ovo djelo posebno vrijedno su mnogobrojne tabele u kojima su na pregledan način predstavljeni razni statistički podaci vezani uz franjevaštvo. U Dodacima na kraju knjige predstavljeni su Sveci i blaženici cijele franjevačke obitelji te supsidiji za proučavanje povijesti franjevaštva. Na kraju djela su objavljena opsežna kazala imena, gradova i papinskih dokumenata.

Knjiga je nadasve korisna i zanimljiva pa ju preporučujemo ne samo povjesničarima, znanstvenicima, profesorima, studentima, franjevcima i franjevkama nego i svima onima koji se žele pobliže upoznati s bogatom i plodonosnom poviješću i doprinosom Franjevačkog reda općoj Crkvi. Da je djelo zanimljivo i korisno govori i činjenica da je do sada prevedeno na više svjetskih jezika, a u nekim zemljama ovo djelo je doživjelo i više izdanja.

Slavko A. 49

P

Cjelovit intervju pape Franje za La Civiltà Cattolica - 1. dio

onedjeljak, 19. kolovoza. Papa Franjo mi je zakazao termin u 10 sati u Domu svete Marte. Ali ja sam od svog oca naslijedio potrebu uvijek doći ranije. Osobe koje su me dočekale, smjestile su me u jednu malenu prostoriju. Čekanje je trajalo kratko i nakon nekoliko minuta otpratili su me do dizala. Imao sam dvije minute vremena prisjetiti se kad se u Lisabonu, na sastanku urednika nekoliko časopisa Družbe Isusove, pojavio prijedlog da svi zajedno objavimo intervju s Papom. Razgovarao sam s drugim urednicima, pripremajući nekoliko pitanja koja bi predstavljala zajednički interes. Izlazim iz dizala i vidim da me Papa već čeka na vratima. Zapravo, imao sam ugodan dojam da nisam ni prošao kroz vrata. Ulazim u njegovu sobu i Papa me smješta u naslonjač. On je sjeo na viši i tvrđi stolac zbog problema s kralježnicom. Prostorija je jednostavna, skromna. Radni prostor na pisaćem stolu je malen.

Dirnut sam jednostavnošću ne samo namještaja, nego i stvari. Malo knjiga, malo papira, malo predmeta. Među njima slika sv. Franje, kip Naše Gospe od Lujána, zaštitnice Argentine, raspelo i kip usnulog sv. Josipa, vrlo sličan onom kakvog sam vidio u njegovoj sobi kao rektora i provincijala u Colegio Máximo di San Miguel. Bergogliova duhovnost nije sastavljena od »usklađenih energija«, kako bi ih on nazvao, nego od ljudskih lica: Krist, sv. Franjo, sv.

Josip, Marija. Papa me dočekao s osmijehom koji je već više puta obišao svijet i koji otvara srca. Počeli smo razgovarati o mnogim stvarima, ali prije svega o njegovom putu u Brazil. Papa ga smatra istinskom milošću. Pitam ga je li se odmorio. Kaže mi da jest, da je dobro, ali posebno da je Svjetski dan mladih za njega bilo jedno »otajstvo«. Kaže mi da nikad nije bio naviknut govoriti tolikim ljudima: »Mogu gledati pojedine osobe, jednu po jednu, na osoban način ući u kontakt s onim koga imam pred sobom.

Nisam naviknut na mase«. Kažem mu da je istina i da se vidi i da to pogađa sve. Vidi se da, kad je među ljudima, njegove oči se u stvarnosti zaustavljaju na pojedincima. Potom televizijske kamere prikazuju slike i svi ih mogu vidjeti, ali tako se on može osjećati slobodnim ostati u izravnom kontaktu, barem očima, s onim tko se nalazi pred njim. Čini mi se zadovoljan zbog toga, tj. da može biti ono što jest, da ne mora mijenjati svoj redovni način komuniciranja 50

s drugima, kao i onda kad pred sobom ima milijun osoba, kao što se dogodilo na plaži na Copacabani.

Prije nego sam uključio diktafon, razgovarali smo i o drugim stvarima. Komentirajući jedan moj tekst, otkriva da su mu dva francuska suvremena mislioca koje preferira - Henri de Lubac i Michel de Certeau.

Pričam mu i neke osobnije stvari. I on mi govori o sebi, a posebno o svom izboru za Papu. Kaže mi da kad je postao svjestan opasnosti da će biti izabran, u srijedu 13. ožujka, za ručkom osjetio je da se na njega spustio dubok i neobjašnjiv mir te nutarnja utjeha zajedno s potpunim mrakom, dubokom tamom nad svim ostalim. I ti su ga osjećaji pratili sve do izbora. Zapravo bih nastavio tako prisno razgovarati još dugo, ali uzimam papire s nekoliko pitanja koja sam pribilježio i uključujem diktafon. Prije svega mu zahvaljujem u ime svih urednika isusovačkih časopisa koji će objaviti ovaj intervju. Neposredno prije audijencije koju je podijelio isusovcima iz „Civiltà Cattolica” 14. lipnja, Papa mi je govorio o svojoj velikoj teškoći prilikom davanja intervjua. Rekao mi je da više voli razmišljati nego davati odgovore „iz rukava“. Osjeća da mu pravi odgovori dolaze nakon što je dao prvi odgovor: »Nisam prepoznavao samog sebe kad sam na letu iz Rio de Janeira odgovarao novinarima koji su mi postavljali pitanja«, kaže mi. Ali istina je: u ovom intervjuu više puta Papa se osjećao slobodnim prekinuti ono što je govorio odgovarajući na jedno pitanje, da bi dodao nešto na prethodno.

Razgovarati s papom Franjom zapravo je neka vrsta vulkanskog protoka ideja koje su međusobno povezane. Čak uzeti bilješke stvara mi neugodan osjećaj prekinuti živahan dijalog. Jasno je da je papa Franjo više naviknut na razgovor nego li na predavanje.

Tko je Jorge Mario Bergoglio?

Imam spremno pitanje, ali odlučujem ne slijediti shemu koju sam si zadao, te ga pitam pomalo iznenada: »Tko je Jorge Mario Bergoglio?«. Papa me promatra u tišini. Pitam ga je li to pitanje koje mu je dopušteno postaviti… Daje znak glavom da prihvaća pitanje te mi kaže: »Ne znam koja bi mogla biti najispravnija definicija… Ja sam grješnik. To je najispravnija definicija. I nije to način izražavanja, književni žanr. Ja sam grješnik«. Papa nastavlja promišljati,

iznenađen, kao da nije očekivao to pitanje, kao da je prisiljen na dodatno promišljanje. »Da, možda mogu reći da sam pomalo lukav, znam se snalaziti, ali istina je da sam i pomalo naivan. Da, ali najbolja sinteza, ona koja mi najviše dolazi iznutra i koju osjećam da je najistinitija, je upravo ova: „Ja sam grješnik kojega je Gospodin pogledao”«. I ponavlja: »Ja sam jedan kojega je Gospodin pogledao. Moje geslo Miserando atque eligendo uvijek sam osjećao kao vrlo ispravno za mene«.

Geslo pape Franje preuzeto je iz Homilija svetog Bede Časnog, koji, komentirajući evanđeosku zgodu poziva sv. Mateja, piše: »Vidje Isus jednog carinika i budući ga pogleda osjećajem ljubavi te ga odabra, reče mu: Slijedi me«.

I dodaje: »Čini mi se da se latinski gerundiv 'miserando' (op. prev. - smilova mu se) ne može prevesti ni na talijanski ni na španjolski. Sviđa mi se prevesti ga jednim drugim gerundivom koji ne postoji: „misericordiando” (op. prev. - milosrdan je prema njemu)«.

Papa Franjo nastavlja u svom promišljanju i kaže mi, napravivši skok kojem u tom trenutku ne razumijem smisao: »Ja ne poznajem Rim. Poznajem malo stvari. Među njima Svetu Mariju Veliku: uvijek sam tamo išao«.

Smijem se i kaže mu: »To smo svi jako dobro razumjeli, Sveti Oče!«. »Evo da, — nastavlja Papa —, poznajem Svetu Mariju Veliku, sv. Petra… ali dolazeći u Rim uvijek sam stanovao u Via della Scrofa. Od tamo sam često posjećivao crkvu San Luigi dei Francesi, i tako sam odlazio razmatrati Caravaggiovu sliku o pozivu sv. Mateja«. Počinjem nagađati što mi Papa želi reći. »Onaj Isusov prst tako… prema Mateju. Takav sam ja. Tako se osjećam. Poput Mateja«. I tu Papa postaje odlučan, kao da je shvatio sliku o sebi koju je tražio: »Matejeva gesta me pogađa: zgrabi svoj novac, kao da kaže: „Ne, ne mene! Ne, taj novac je moj!”. Evo, to sam ja: “Grješnik kojemu je Gospodin upravio svoje oči”. I to je ono što sam rekao kad su me pitali prihvaćam li izbor za Prvosvećenika«.

Tada prošapta: »Peccator sum, sed super misericordia et infinita patientia Domini nostri Jesu Christi confisus et in spiritu penitentiae accepto« („Grješnik sam, ali pouzdajući se milosrđe i beskrajno strpljenje Gospodina našega Isusa Krista i u duhu pokore prihvaćam“).

Zašto je postao isusovcem?

Razumijem da ova formula prihvaćanja za papu Franju predstavlja i osobnu iskaznicu. Nije bilo potrebno ništa drugo dodati. Nastavljam s onim što sam odabrao kao prvo pitanje: »Sveti Oče, što Vas je potaklo da izaberete ući u Družbu Isusovu? Što Vas je dirnulo u isusovačkom Redu?«. »Ja sam želio nešto više. Ali nisam znao što. Ušao sam u sjemenište. Dominikanci su mi se sviđali i imao sam prijatelje dominikance. Ali onda sam odabrao Družbu, koju sam dobro upoznao jer je sjemenište bilo povjereno isusovcima. Kod Družbe su me pogodile tri stvari: misijski rad, zajednica i disciplina. To je čudno, jer sam nediscipliniran rođen, rođen, rođen.

Ali njihova disciplina, način organiziranja vremena, duboko su me pogodili. A onda uistinu temeljna stvar za mene je zajednica. Uvijek sam tražio zajednicu. Nisam se vidio kao samog svećenika: potrebna mi je zajednica. I to se razumije iz činjenice što sam ovdje u Sv. Marti: kad sam bio izabran, ždrijebom je odlučeno da stanujem u sobi 207. Ova gdje smo sada je bila soba za goste. Izabrao sam živjeti ovdje, u sobi 201, jer kad sam ušao u posjed papinskog stana, u sebi sam jasno osjetio „ne“. Papinski stan u Apostolskoj palači nije raskošan. Star je, uređen s dobrim ukusom i velik, ali ne raskošan. Ali na kraju je poput lijevka okrenutog naopako. Velik je i prostran, ali ulaz je stvarno uzak. Ulazi se na kapaljku, a ja bez ljudi ne mogu živjeti. Potrebno mi je živjeti moj život zajedno s drugima«.

Dok Papa govori o misijama i zajednici, na pamet mi dolaze svi oni dokumenti Družbe Isusove u kojima 51

se govori o »zajednici za misije« i nalazim ih u njegovim riječima.

Što za jednog isusovca znači biti Papa?

Želim nastaviti na toj liniji i postavljam Papi pitanje polazeći od činjenice da je on prvi isusovac koji je izabran za rimskog Biskupa: »Kako čitate služenje sveopćoj Crkvi koje ste pozvani vršiti u svjetlu ignacijanske duhovnosti? Što za jednog isusovca znači biti izabran za Papu? Koji dio ignacijanske duhovnosti Vam najbolje pomaže živjeti svoju službu?«. »Razlučivanje«, odgovara papa Franjo. »Razlučivanje je jedna od stvari na kojoj je u svojoj nutrini najviše radio sv. Ignacije. Za njega je to sredstvo borbe da bolje upozna Gospodina i izbliza Ga slijedi. Uvijek me pogađala izreka kojom je opisana Ignacijeva vizija: Non coerceri a maximo, sed contineri a minimo divinum est. Mnogo sam promišljao nad tom izrekom što se tiče upravljanja, odgovornijeg položaja: ne biti ograničen većim prostorom, nego biti u stanju biti u ograničenijem prostoru. Ta vrlina velikih i malih je velikodušnost, koja nam iz pozicije u kojoj se nalazimo uvijek omogućuje vidjeti obzor. To znači svakodnevno činiti male stvari velikim i otvorenim srcem za Boga i druge. To znači vrednovati male stvari unutar velikih obzora, obzora Božjeg Kraljevstva«. »Ta izreka pruža parametre za zauzimanje ispravnog stava pri razlučivanju, da se mogu osjetiti Božje stvari polazeći od Njegove „točke gledišta”. Za sv. Ignacija velika načela trebaju biti utjelovljena u okolnosti mjesta, vremena i osoba. Na svoj način Ivan XXIII. se postavio na tu poziciju upravljanja kad je ponovio frazu Omnia videre, multa dissimulare, pauca corrigere, jer, iako vidjevši omnia, najvišu dimenziju, smatrao je da djeluje na pauca, na najmanjoj dimenziji. Može se imati velike projekte i ostvarivati ih radeći s malo najmanjih stvari. Ili se mogu koristiti slaba sredstva koja se pokazuju učinkovitijima od onih snažnih, kako kaže sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima«. »To razlučivanje zahtijeva vremena. Mnogi, na primjer, misle da se promjene i reforme mogu dogoditi u kratkom vremenu. Ja vjerujem da uvijek treba vremena za postavljanje temelja jednoj pravoj, učinkovitoj promjeni. I to je vrijeme razlučivanja. A ponekad razlučivanje zapravo potiče da učinite odmah ono što ste zapravo u početku mislili učiniti kasnije.

52

To je ono što se dogodilo i meni ovih mjeseci. Razlučivanje se ostvaruje uvijek u Gospodinovoj prisutnosti, gledajući znakove, slušajući stvari koje se događaju, ono što osjećaju ljudi, posebno siromašni.

Moji izbori, također i oni vezani uz normalan život, vezani su uz duhovno razlučivanje koje odgovara na potrebu koja se rađa iz stvari, od ljudi, iz čitanja znakova vremena. Razlučivanje u Gospodinu me vodi u mom načinu upravljanja«. »Evo, zapravo nemam povjerenja u odluke donesene na iznenadni način.

Nemam povjerenja uvijek u prvu odluku, tj. u prvu stvar koja mi padne na pamet da učinim ako moram donijeti odluku. U pravilu je to pogrešna stvar. Moram čekati, procijeniti u nutrini, uzimajući potrebno vrijeme. Mudrost razlučivanja iskupljuje potrebnu dvosmislenost života i omogućuje pronaći najkorisnija sredstva, koja se ne identificiraju uvijrk s onim što se čini velikim ili snažnim«.

Družba Isusova

Razlučivanje je prema tome stup Papine duhovnosti.

U tome se na poseban način očituje njegov isusovački identitet. Pitam ga potom što misli kako Družba Isusova može danas služiti Crkvi, koja je njezina osobitost, ali i eventualne opasnosti kojima ide ususret. »Družba je ustanova u napetosti, uvijek korjenito u napetosti. Družba je u samoj sebi decentralizirana: njezino središte su Isus i Njegova Crkva. Prema tome: ako Družba drži Isusa i Crkvu u središtu, ima dvije temeljne odrednice svoje ravnoteže da živi u periferiji. Ako naprotiv previše gleda samu sebe, sebe stavlja u središte kao vrlo čvrstu strukturu, vrlo dobro „naoružanu“, tada upada u opasnost da se osjeća sigurnom i dostatnom. Družba treba uvijek pred sobom imati Deus semper maior, traženje sve veće slave Božje, Crkvu pravu Zaručnicu Krista našeg Gospodina, Krista Kralja koji nas osvaja i kojemu prikazujemo čitavu našu osobu i sav naš napor, iako smo glinene neprikladne posude. Ta napetost nas trajno vodi izvan nas samih. Sredstvo koje uistinu snažnom čini decentraliziranu Družbu je, istovremeno očinsko i bratsko,“polaganje računa od strane savjesti”, upravo jer joj pomaže bolje izaći u misije«.

Ovdje se Papa poziva na točno određenu točku Konstitucija Družbe Isusove u kojoj se čita da isusovac treba »očitovati svoju savjest«, tj. nutarnju situaciju koju živi, na način da poglavar može biti svjestan i pažljiv pri slanju neke osobe u njezinu misiju. »Ali teško je govoriti o Družbi — nastavlja papa Franjo — Kad se izlaže previše, upada se u opasnost po-

grešnog shvaćanja. Družba se može izreći jedino u narativnom obliku. Jedino u pripovijedanju može se razlučivati, ne u filozofskom ili teološkom izlaganju, u kojima se zapravo može raspravljati. Stil Družbe nije stil raspravljanja, nego razlučivanja, što očito pretpostavlja raspravu tijekom procesa. Mistični lahor nikad ne definira svoje granice, ne dovršava misao. Isusovac mora biti osoba nepotpune misli, otvorene misli. Ima razdoblja u Družbi u kojima se živjelo jednu zatvorenu, krutu misao, više instruktivno-asketsku nego li mističnu: ta deformacija je proizvela „Epitome Instituti”«.

Ovdje se Papa poziva na jednu vrstu praktičnog sažetka u upotrebi u Družbi i sastavljenom u 20. stoljeću, kojeg se promatra kao zamjenu Konstitucija.

Formacija isusovaca o Družbi kroz jedno određeno vrijeme bila je oblikovana tim tekstom, do te mjere da nitko nije nikad pročitao Konstitucije, koje su zapravo temeljni tekst. Za Papu, tijekom ovog vremena u Družbi pravila su bila u opasnosti da nadjačaju duh, i pobijedila je napast pojašnjavati i izlagati previše karizmu.

Nastavlja: »Ne, isusovac razmišlja uvijek, neprestano, gledajući obzor prema kojem treba ići, imajući Krista u središtu. To je njegova istinska snaga. I to tjera Družbu da bude u kreativnom i velikodušnom traženju. Prema tome, danas više nego ikad, treba biti kontemplativna u djelovanju; treba živjeti duboku blizinu s čitavom Crkvom, shvaćenom kao „Božji narod“ i kao „hijerarhijska sveta majka Crkva”. To zahtijeva puno poniznosti, žrtve, hrabrosti, posebno kad se žive nerazumijevanja ili se postaje objektom nesuglasica i kleveta, ali to je najplodniji stav. Pomislimo na napetosti prošlosti o kineskim obredima, o malabarskim obredima, o ograničavanjima u Paragvaju«. »Ja sam osobno svjedok nerazumijevanja i problema koje je Družba nedavno proživljavala. Među njima su bila i teška vremena kad se radilo o pitanju proširiti “četvrti zavjet” poslušnosti Papi na sve isusovce. Ono što je meni davalo sigurnost u vrijeme o.

Arrupea bila je činjenica da je on bio čovjek molitve, čovjek koji je mnogo vremena provodio u molitvi.

Sjećam ga se kad je molio sjedeći na podu, kao što čine Japanci. Zbog toga je on imao ispravan stav i donosio ispravne odluke«.

Uzor: Pietro Favre, »reformirani svećenik«

Na to se pitam ima li među isusovcima likova, od početaka Družbe do danas, koji su ga dirnuli na poseban način. I tako pitam Prvosvećenika ima li ih, koji su i zašto. Papa mi počinje navoditi Ignacija i Franju Ksaverskog, ali potom se zaustavlja na jednom liku kojeg isusovci poznaju, ali koji sigurno općenito nije mnogo poznat: blaženi Pietro Favre (1506- 1546), iz Savoje. On je jedan od prvih drugova sv. Ignacija, zapravo prvi, s kojim je on dijelio sobu kad su obojica bili studenti na Sorbonni. Treći u istoj sobi je bio Franjo Ksaverski. Pio IX. ga je proglasio blaženim 5. rujna 1872., a u tijeku je postupak kanonizacije. Navodi mi jedno izdanje svoje Spomenice koju je dao prirediti dvojici isusovaca stručnjaka, Miguelu A. Fioriti i Jaimeu H. Amadeu, kad je bio provincijalni poglavar. Izdanje koje Papa posebno voli je ono koje je pripremio Michel de Certeau. Pitam ga dakle zašto je dirnut upravo Favreom, koje crte njegova lika na njega ostavljaju dojam. »Dijalog sa svima, i s najudaljenijima i protivnicima; jednostavna pobožnost, možda jedna određena naivnost, neposredna raspoloživost, njegovo pažljivo nutarnje razlučivanje, činjenica da je bio čovjek velikih i snažnih odluka, a u stanju biti tako blag, blag…«. Dok papa Franjo nabraja osobne karakteristike svog najdražeg isusovca, shvaćam koliko je taj lik za njega uistinu bio životni uzor. Michel de Certeau definira Favrea jednostavno reformirani svećenik, za kojega su nutarnje iskustvo, dogmatsko izražavanje i strukturalna reforma duboko asocijalni. Čini mi se, prema tome, da razumijem da se papa Franjo nadahnjuje upravo na toj vrsti reforme. Papa dakle nastavlja s promišljanjem o pravom licu utemeljitelja. »Ignacije je mistik, ne asketa. Jako se ljutim kad čujem kad se govori da su Duhovne vježbe ignacijanske samo jer se provode u šutnji. U stvari Duhovne vježbe mogu biti savršeno ignacijanske i u svakodnevnom životu i bez šutnje. Ona koja ističe asketizam, šutnju i pokoru je jedna deformirana struja koja se također proširila u Družbi, posebno na španjolskom području. Ja sam naprotiv blizu mističnoj struji, onoj Louisa Lallemanta i Jean-Josepha Surina.

I Favre je bio mistik«. kraj 1. dijela 53

Europska građanska inicijativa „JEDAN OD NAS” Što je to Europska građanska inicijativa?

Europska građanska inicijativa novi je instrument sudioničke demokracije. Riječ je o pozivu Europskoj komisiji da predloži zakonodavni akt kojim će se urediti pitanje koje je u nadležnosti zakonodavstva EUa. Građanska inicijativa mora prikupiti potporu najmanje milijun građana EU-a iz najmanje 7 od ukupno 28 država članica. Građanska inicijativa moguća je u svim područjima u kojima Komisija ima pravo predlagati propise.

Europska građanska inicijativa JEDAN OD NAS – milijun potpisa za povijesni iskorak u zaštiti života

JEDAN OD NAS među prvim je registriranim europskim građanskim inicijativima u Europskoj uniji kako bi se značajno unaprijedila zaštita ljudskog života od začeća u Europi. Cilj ove inicijative ograničen je na područja nadležnosti Europske Unije, koja ne uključuju pitanje pobačaja te ne zadire u područja nadležnosti država članica. Na temelju definicije ljudskog zametka kao početka razvoja ljudskog bića, koju je u svojoj nedavnoj presudi prihvatio i Europski sud pravde (Brüstle protiv Greenpeacea), JEDAN OD NAS traži da EU prestane financirati aktivnosti koje pretpostavljaju uništavanje ljudskih zametaka, osobito u područu istraživanja, razvojne pomoći i javnog zdravstva. To će se učiniti izmjenom i dopunom Financijske uredbe Europske komisije kojom je uređeno kako se troši novac iz proračuna EU-a.

Zabrana takvog financiranja u velikoj će mjeri doprinijeti dosljednosti unutar EU-a.

Mogući učinak

JEDAN OD NAS ima veći politički potencijal nego ijedna druga inicijativa koja je dosad poduzeta 54

radi zaštite digniteta osobe i života od začeća na europskoj razini. Ako milijun ili više građana postigne konsenzus, to bi moglo dovesti do uvođenja konkretnoga sve-europskog etičkog standarda u području zaštite dostojanstva svakog člana ljudske obitelji, neovisno o njegovoj dobi. Željeni je ishod inicijative konkretna zabrana po život destruktivnih politika u proračunu EU-a, te politička promjena i veća svijest o potrebi zaštite javno izražene želje tako velikog broja europskih građana. Nadalje, time bi se moglo pozitivno utjecati na praksu Europskoga suda pravde, na kojem se ovog trenutka odlučuje o velikom broju bioetičkih predmeta.

Organizacija

JEDAN OD NAS je inicijativa izrasla na širokoj potpori: vjerske zajednice, političari, europarlamentarci iistaknute osobe civilnog društva odlučni su podržati inicijativu na različite načine. Osim građanskog odbora, sastavljenog od sedam građana iz sedam različitih država, kampanjom Inicijative upravlja i središnji koordinacijski ured sa sjedištem u Brusselu.

Do 1. studenog ove godine potrebno je prikupiti najmanje milijun valjanih potpisa potpore građana Europske Unije putem interneta ili na tiskanim obrascima. Europska građanska inicijativa JEDAN OD NAS u Hrvatskoj je pokrenuta odmah nakon ulaska u Europsku Uniju 1. srpnja 2013., a od 4. srpnja potporu incijativi preko mrežne stranice (www.oneofus.eu/ hr) mogu dati svi hrvatski državljani koji imaju OIB bez obzira žive li u Hrvatskoj ili izvan nje. Hrvatski savez za život CRO-VITA koji okuplja pro-life udruge na nacionalnoj razini, operativni je provoditelj Inicijative za Hrvatsku. Podrobnije informacije o Inicijativi i njenom tijeku u Hrvatskoj mogu se pronaći na facebook i mrežnoj stranici CRO-VITA saveza (www.crovita.hr). Uspješno odvijanje Inicijative u Hrvatskoj može se pomoći i uplatom donacije na žiro-račun Saveza IBAN: HR4323600001102160059 navodeći svrhu „Donacija za JEDAN OD NAS”.

Ambasadori U Godini vjere i ujedno u Leopoldovoj Godini, povodom 30. obljetnice od proglašenja LEOPOLDA SVETIM (19832013), posjetili su Leopoldov grob u Padovi: gosp. FilipVulčac, hrvatski ambasador kod Svete Stolice i gosp.

Damir Grubiša, ambasador Hrvatske u Italiji, zajedno sa svojim suprugama.

O

Četvorica naših kapucina obukli kapucinski habit

smorica kapucinskih novaka su 06. rujna 2013. obukla redovnički habit franjevaca kapucina u gradu Lovere, u Italiji, i tako započeli godinu novicijata. Među osmoricom novaka, četvorica su iz Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda B. Mandića: Josip Ćibarić [iz župe sv. Mihaela, zagrebačka Donja Dubrava], Tadej, Mario i Zoran.

Obred oblačenja habita i početak novicijata u samostanskoj crkvi vodio je pomoćnik magistra Ugo Secondin uz prisustvo čitave samostanske zajednice.

Slavlje su obreda pjesmom uveličali prisutni fratri.

Novacima je redovnički habit pomogao obući gvar-

dijan samostana Giancarlo Martinelli i magister novaka Adriano Moraschini. Oblačenju je prisustvovao i provincijal Roberto Genuin. Svečanom događaju iz hrvatske Provincije su prisustvovali fra Anto Barišić, provincijalni vikar, i fra Nedjeljko Golubar, provincijalni tajnik, v.d. Osim njih iz Milana je pristigao i bogoslov fra Ivan Šarčević, fra Josip Milatović i Dalibor.

Po završetku redovničkog oblačenja i obreda, te nakon čestitanja novacima, uslijedila je zajednička večera u samostanskoj blagovaonici i bratsko druženje. Sve ih preporučamo u vaše molitve.

55

Papa emeritus Benedikt XVI. u pismu poznatom znanstveniku: „Sebični gen Richarda Dawkinsa je znanstvena fantastika” Iako s nekoliko godina zakašnjenja papa u miru Benedikt XVI. izravno odgovara na jedno neizravno pismo, u obliku knjige talijanskog pisca i matematičara Piergiorgia Odifreddija pod nazivom „Caro papa, ti scrivo“ (Pišem ti, dragi Papa) iz 2011. I čini to na 11 stranica teksta, koji je manjim dijelom objavio talijanski dnevnik „La Repubblica“, a koje će Odifreddi u cijelosti objaviti u svojoj sljedećoj knjizi. Matematičar na svom blogu priznaje da je bio vrlo iznenađen i uzbuđen dobivši Benediktovo pismo, poslano 30. kolovoza i primljeno 3. rujna, te da je kašnjenje u njegovom objavljivanju rezultat provjere želi li ga Papa u miru zadržati privatnim ili ne. Tekst objavljen u „La Repubblica“ objavljujemo u cijelosti.

Veleučeni gospodine profesore Odifreddi, (…) želio bih Vam zahvaliti što ste nastojali do u pojedinosti se suočiti s mojom knjigom, a tako i s mojom vjerom; upravo je to velikim dijelom ono što je bila moja namjera u govoru Rimskoj kuriji prigodom Božića 2009. Moram zahvaliti i na poštenom načinu na koji ste obrađivali moj tekst, nastojeći mu iskreno pridati ispravnu vrijednost.

Moj sud o Vašoj knjizi u njezinoj cjelokupnosti je, međutim, u sebi prilično protivan. Pročitao sam neke njezine dijelove s užitkom i koristi. U drugim sam dijelovima, naprotiv, ostao začuđen određenom agresivnošću i nesmotrenošću obrazlaganja.

Više puta mi napominjete da je teologija znanstvena fantastika. S tim u svezi, čudim ste što ipak držite moju knjigu dostojnom jedne takve detaljne rasprave. Dopustite mi da u svezi s tim pitanjem predložim četiri točke: 1. Je li ispravno tvrditi da je „znanost” u najužem smislu riječi samo matematika, dok sam od Vas naučio da bi i tu trebalo praviti razliku još između aritmetike i geometrije. U svim specifičnim materijama znanstvenost ima svaki puta vlastiti oblik, ovisno o osobitosti svog objekta. Bitno je da primjenjuje metodu koja je provjerljiva, isključuje samovolju te jamči racionalnost u različitim odgovarajućim načinima primjene.

2. Vi biste barem trebali priznati da je, na području povijesti te filozofske misli, teologija dala dugotrajne rezultate.

3. Važna uloga teologije je održati religiju povezanu s razumom, a razum s religijom. Obje uloge su od 56

bitne važnosti za čovječanstvo. U svom sam razgovoru s Habermasom pokazao da postoje patologije religije i – ništa manje opasne – patologije razuma.

Oboje imaju potrebu jedno za drugim, a držati ih neprestano povezanima važna je zadaća teologije.

4. Znanstvena fantastika postoji, s druge strane, na području mnogih znanosti. To što Vi izlažete o teorijama oko početka i kraja svijeta u Heisenbergu, Schrödingeru itd., to bih opisao kao znanstvenu fantastiku u dobrom smislu: to su vizije i predviđanja, da se dođe do prave spoznaje, ali su, zapravo, samo mašta kojom se pokušavamo približiti stvarnosti.

Postoji, uostalom, znanstvena fantastika u velikom stilu upravo unutar teorije evolucije. Sebični gen Richarda Dawkinsa je klasični primjer znanstvene fantastike. Veliki Jacques Monod je napisao rečenice koje bi sigurno on sam uvrstio u svoje djelo samo kao znanstvenu fantastiku. Citiram: „Pojavljivanje kopnenih kralježnjaka… vlastiti postanak vuče iz činjenice da je primitivna riba ‘odabrala’ poći istraživati zemlju, ali na kojoj se nije bila u stanju kretati osim skačući na nespretan način i stvarajući tako, kao posljedicu, promjenu ponašanja, selektivni pritisak pod kojim su se razvijali snažni udovi kopnenih kralježnjaka. Među potomcima tog smionog istražitelja, tog Magellana evolucije, neki mogu trčati i brzinom većom od 70 kilometara na sat…” (citat iz talijanskog izdanja Il caso e la necessità, Milano 2001, str. 117 i dalje).

U svim do sada raspravljenim temama radi se o ozbiljnom dijalogu, na kojem sam – kao što sam već više puta rekao – zahvalan. Stvari su drugačije u poglavlju o svećeniku i o katoličkom moralu, te još različitije u poglavljima o Isusu. Kad je riječ o onome

što Vi kažete o moralnom zlostavljanju maloljetnika od strane svećenika, mogu to – kao što znate – priznati samo s dubokim zaprepaštenjem. Nikad nisam pokušavao prikrivati te stvari. Da moć zla sve do te točke prodire u nutarnjem svijetu vjere za nas predstavlja trpljenje koje, s jedne strane, moramo podnositi, dok, s druge, istovremeno trebamo činiti sve što je moguće da se slučajevi takve vrste ne ponove.

Ne možemo se također tješiti saznanjem da, prema istraživanjima sociologa, postotak svećenika, krivih za te zločine nije viši od onog u drugim sličnim strukovnim kategorijama. U svakom slučaju, ne bi trebalo hvastavo predstavljati tu devijaciju kao da se radi o specifičnoj nečistoći katoličanstva.

Ako nije dozvoljeno šutjeti o zlodjelima u Crkvi, ne bi međutim trebalo prešućivati ni veliki svjetlu trag dobrote i čistoće, koji je kršćanska vjera zacrtala tijekom stoljeća. Treba se sjetiti velikih i čistih ličnosti koje je vjera iznjedrila – od Benedikta iz Nursije i njegove sestre Skolastike, do Franje i Klare Asiških, do Terezije Avilske i Ivana od Križa, do velikih Svetaca ljubavi poput Vinka Paulskog i Camilla de Lellisa pa sve do Majke Terezije iz Kalkute te velikih i plemenitih ličnosti Torina iz 19. stoljeća. Istina je i danas da vjera potiče mnoge osobe na nesebičnu ljubav, na služenje za druge, na iskrenost i pravdu. (…)

To što Vi kažete o liku Isusa nije dostojno Vašeg znanstvenog položaja. Ako postavljate pitanje kao da se o Isusu, u konačnici, ništa ne zna te da o Njemu, kao povijesnoj ličnosti, ništa nije provjerljivo, onda Vas na vrlo odlučan način jedino mogu pozvati da se stručnije osposobite s povijesne točke gledišta. Za to Vam prije svega preporučam četiri sveska koje je Martin Hengel (egzegeta Protestantskog teološkog fakulteta u Tübingenu) objavio zajedno s Mariom Schwemer: izvrsni je to primjer povijesnog točnog naznačivanja te najsveobuhvatnijeg povijesnog informiranja. Prema tome, to što Vi kažete o Isusu je nemotreni govor kojeg ne bi trebalo ni ponavljati.

Da su u egzegezi napisane i mnoge stvari nedostatne ozbiljnosti nažalost je nepobitna činjenica. Američki seminar o Isusu kojeg Vi citirate na stranicama 105 i dalje, samo još jednom potvrđuje ono što je Albert Schweitzer zapisao s obizirom na Leben-Jesu-Forschung (Istraživanje o Isusovom životu), a to jest da je takozvani „povijesni Isus” uglavnom odraz ideja autora. Takvi loše uspjeli oblici povijesnog rada, međutim, nipošto ne kompromitiraju važnost ozbiljnog povijesnog istraživanja, koje nam je donijelo prava i sigurna saznanja vezana uz Isusov navještaj i lik.

(…) Osim toga, odlučno moram odbaciti Vašu tvrdnju (str. 126) prema kojoj sam povijesno-kritičku egzegezu predstavio kao sredstvo antikrista. Obrađujući izvještaj o napastovanju Isusa, samo sam preuzeo Solovievovu tezu, prema kojoj povijesno-kritička egzegeza može biti korištena i od antikrista – što je nepobitna činjenica. Istovremeno, međutim, uvijek – a posebno u uvodu u prvi svezak moje knjige o Isusu iz Nazareta –na evidentan sam način pojašnjavao da je povijesno-kritička egzegeza nužna za vjeru koja ne iznosi bajke povijesnim prikazima, nego zahtijeva pravu povijesnost i stoga treba predstavljati povijesnu stvarnost svojih tvrdnji i na znanstveni način. Stoga nije uopće korektno da kažete da je mene zanimala samo metapovijest: posve suprotno, svi moji napori imaju cilj pokazati da je Isus opisan u Evanđeljima također i stvarni povijesni Isus; da se radi o povijesti koja se stvarno dogodila. (…)

S 19 poglavljem Vaše knjige vraćamo se na pozitivne aspekte Vašeg dijaloga s mojom misli. (…) Iako je Vaša interpretacija Iv 1,1 jako daleko od onog što je evanđelist namjeravao reći, ipak postoji točka susretanja koja je važna. Ako Vi, međutim, želite Boga zamijeniti „Prirodom”, ostaje pitanje, tko ili što je ta priroda. Na nikojem ju mjestu ne definirate i čini se stoga kao neko iracionalno božanstvo koje ne objašnjava ništa. Želio bih, međutim, prije svega još zamijetiti da u Vašoj religiji matematike tri temeljne teme ljudskog postojanja ostaju nerazmotrene: sloboda, ljubav i zlo. Čudim se što Vi samo jednim potezom likvidirate slobodu koja je ipak bila i jest nosiva vrijednost modernog vremena. Ljubav se, u Vašoj knjizi, ne pojavljuje, a ni o zlu nema nikakve informacije. Što god neurobiologija kaže ili ne kaže o slobodi, u stvarnoj drami naše povijesti ona je prisutna kao odlučujuća stvarnost i treba je se uzimati u obzir. Ali Vaša matematička religija ne poznaje nikakvu informaciju o zlu. Religija koja izostavlja ta temeljna pitanja ostaje praznom.

Veleučeni gospodine Profesore, moja kritika na Vašu knjigu dijelom je oštra. Ali dio dijaloga predstavlja otvorenost; samo tako može rasti spoznaja.

Vi ste bili vrlo otvoreni te stoga prihvatite da i ja to budem. U svakom slučaju, ipak vrlo pozitivnom cijenim činjenicu da ste, kroz svoje suočavanje s mojim Uvodom u kršćanstvo, tražili tako otvoren dijalog s vjerom Katoličke Crkve i da, unatoč svim protivnostima, u središnjem dijelu, posve ne nedostaju točke susretanja. bitno.net 57

Vjero(m)dostojno od 1962.

Dugogodišnja povijest i prikupljeno iskustvo kroz pedeset godina izlaženja Glasa Koncila (Glas Koncila od 1962. do danas) odražavaju se danas u uređivanju i pristupanju temama.

U mnogim novinarskim antologijama spominje se kako je Glas Koncila u vremenu komunističke vladavine bio glas onih kojima je glas bio oduzet, nada svima koji su je trebali, glas vjere u budućnost.

Upravo je taj glasnik jedini bio svojevrsna »opozicija« - ne politička sa stranačkim programima, već psihološka, svjetonazorska, koja je isticala pripadnost Bogu i hrvatskome narodu - tu višestoljetnu hrvatsku baštinu.

58

Lumen fidei Svjetlo vjere

Papa Franjo Jorge Mario Bergoglio

E

nciklika vrhovnog svećenika Franje biskupima, prezbiterima i đakonima, posvećenim osobama i svim vjernicima laicima o vjeri.

Prva enciklika Pape Franje. Autorstvo ove enciklike zajedničko je papi emeritusu Benediktu XVI. i sadašnjem papi. Benedikt XVI. započeo je encikliku još prije svog odlaska u mirovinu, a papa Franjo je preradio i dovršio.

59