Ljudima prijatelj 3 2014

.

14 20

ISSN 1331- 6354 Cijena: 10 kn GODINA XLIII, Broj 3 (165) – Listopad 2014.

ad op st Li

1

GLASNIK SVETOG LEOPOLDA MANDIĆA

Časopis za vjersku kulturu i informaciju God. XLIII (165) – Br. 3/2014.

ISSN 1331- 6354 List sv. Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 1. veljače 1971.

Izdavač: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda Mandića Glavni urednik: fra Goran Rukavina Školska 39, 44415 Topusko tel: 044/885 951 goran.rukavina@zg.t-com.hr, fr.goran.rukavina@gmail.com Grafički urednik: Vjeran Grabant vjerangrabant@gmail.com Lektorica: Elizabeta Ćupović Stalni suradnici: braća kapucini, Jelena Grabant, Dubravka Rovičanac, Mira Šincek, Mladenko Spahija, Vinko Đotlo, Štefica Pokorny, Anika Sačić, Nevenka Špoljarić Vanjski suradnici: Vjera Milić, Franjo Talan, Petar Hranjec Administraciju vodi: Ružica Dumančić, 31000 Osijek, Kapucinska 41 mob. 091/ 601 3802 tel 031/ 20 11 83 e-mail: centarleopold@gmail.com Tisak: „MIT studio” OSIJEK Godišnja pretplata 40 kn; za države Europe 13 eura; za Kanadu i USA: 15 USD; za Australiju 20 AUD NAZIV: Centar „Leopold Mandić”, 31000 Osijek, Kapucinska 41; IBAN: HR71 2340 0091 1002 0922 9 devizni račun 703000-1282800-760985 putem Privredne banke Zagreb, SWIFT (BIC): PBZGHR2X P. J. 12, OSIJEK

2

Riječ urednika

​P

redstavljam vam treći ovogodišnji broj Glasila u kojem ćete i ovoga puta pronaći različitih zanimljivih tekstova vezanih uz razne aktualnosti i događaje u Crkvi.

Mole se svi suradnici da svoje priloge za božićni broj pošalju najkasnije do 15. prosinca, na e-mail urednika lista.

Uredništvo zahvaljuje svim čitateljima, donatorima i svima onima koji na bilo koji način doprinose izdavanju ovoga lista. Hvala i svima onima koji materijalno pomažu naš Centar Leopolda Mandića u Osijeku.

Na poseban način zahvala svim suradnicima.

Neka vas sve prati zagovor sv. Leopolda.

glavni urednik

Bl. papa Pavao VI. - hrabri kršćanin i neumorni apostol Papa Franjo predvodio je u nedjelju 19. listopada na Trgu Svetog Petra u Vatikanu misu u prigodi zaključenja Treće izvanredne opće biskupske sinode te predsjedao beatifikacijom Pavla VI. (1897.-1978.). Na misi je sudjelovalo više od 70.000 vjernike iz svih dijelova svijeta, a posebno su brojne bile skupine vjernika iz biskupijâ Brescia, Milano i Rim, uz koje su vezani život i služba pape Montinija.

Papa se osvrnuo na lik novog blaženika, pape Pavla VI., nazvavši ga „hrabrim kršćaninom i neumornim apostolom“ i zahvalivši mu na poniznom i proročkom svjedočenju ljubavi prema Kristu i njegovoj Crkvi“. U toj poniznosti blista veličina blaženog Pavla VI. koji je, dok se na obzoru pomaljala novo sekularizirano i neprijateljsko društvo, znao dalekovidnom mudrošću – i ponekad u samoći – upravljati Petrovom lađom ne gubeći nikada radost i povjerenje u Gospodina.

U nagovoru prije molitve Anđeo Gospodnji pozvao je vjernike da vjerno slijede nauk i primjer novog blaženika. Pavao VI., rekao je Papa u nagovoru, bio je odvažni pobornik misije ad gentes; svjedočanstvo tome je osobito apostolska pobudnica Evangelii nuntiandi s kojom je namjeravao probuditi polet i predanost poslanju Crkve. Istaknuvši na kraju duboku marijansku pobožnost blaženog pape Pavla VI., Papa je primijetio kako će mu kršćanski narod biti trajno zahvalan na apostolskoj pobudnici Marialis Cultus te što je proglasio Mariju „Majkom Crkve“, prigodom zatvaranja trećeg dijela Drugog vatikanskog koncila.

3

S

Obitelj i duhovno zvanje

vako je duhovno zvanje zasebna i začuđujuća povijest susreta Božjeg poziva i ljudskog odgovora, milosti i slobode, dara i uzdarja. U tom osobnom susretu s Bogom koji zove najvažnija je osoba pozvanoga, njegov odgovor i nastojanje da trajno odgovara na Božji poziv. Tako se može dogoditi, a danas se to već događa, da duhovno zvanje izabere netko ne samo bez potpore roditelja, nego i uz njihovo snažno protivljenje. Potom, stiglo je vrijeme kad sve manje kandidata za duhovno zvanje dolazi iz stabilnih bračnih i obiteljskih zajednica. To što netko ulazi u duhovno zvanje iz razorene obitelji, obitelji rastavljenih roditelja ili s roditeljima u brojnim problemima, ne znači da se neće ostvariti u duhovnom zvanju ili da će postati manje duhovan od nekoga čiji roditelji žive u stabilnom bračnom i obiteljskom zajedništvu.

U kršćanskom životu općenito, a to osobito vrijedi za život u duhovnom pozivu, od odlučujuće je važnosti osobni susret osobe s uskrslim Kristom. Zvanje je čin odabranja slobodne i suverene Božje volje.

Bog, po vlastitoj inicijativi, u ljubavi se obraća čovjeku izabirući ga prije njegova rođenja (usp. Jr 1,5; Gal 1,15) i prateći ga svojom ljubavlju kroz sav njegov život. Zvanje je potom čin stvarateljske, osobne i jedinstvene ljubavi Božje. Bog zove čovjeka po „imenu” (Iz 43,1), tj. stvara ga prema planu života koji ima za njega. Zvanje nije dakle nešto izvanjsko čovjeku, nego je upisano u dubine čovječjeg bića.

Bog uspostavlja osoban i intiman odnos po kojem 4

pozvani može i treba odgovoriti. Zvanje je stoga jedan vid božanske objave. Bog se pojavljuje kao partner čovjeku te s njim uspostavlja dijalog kako bi mu očitovao tko je, koje mjesto treba zauzeti i što činiti prema njegovu božanskome planu.

Zvanje nije neka statična, nego prije svega dinamična stvarnost. Bog, naime, k sebi poziva čovjeka u svakom trenutku njegova života. Stoga je zvanje životna stvarnost koja raste i sazrijeva u intimnome dijalogu između Gospodina koji ne prestaje pozivati i vjernika koji ne prestaje odgovarati. Taj dijalog započinje u vremenu, a završava u vječnosti. Duhovno zvanje je dar za jedno konkretno poslanje. Bog poziva svakoga čovjeka kako bi bio živo očitovanje njegove ljubavi prema čovječanstvu koje je otkupio mukom i smrću svoga ljubljenog sina Isusa Krista.

Stoga Bog poziva, ali i osposobljuje pozvanoga na službu braći. Dakle, koliko će tko biti vjeran primljenom daru zvanja i poslanja veoma je osobno pitanje.

Svakako da će osoba koja dolazi iz skladne obiteljske sredine biti favorizirana u svojim stavovima te će određene životne poteškoće svladati s manje napora, ali i ona se mora osobno opredijeliti za vlastiti put nasljedovanja Krista. Samim tim što dolazi iz složne i zdrave obitelji ne znači da će biti pošteđena kušnji i napasti.

Ulogu obitelji u rastu i razvijanju klice novih duhovnih zvanja s pravom naglašavaju brojni crkveni dokumenti. Tako, primjerice, „Lumen gentium“ obitelj naziva „kućnom Crkvom” (LG, 11), a dekret o odgo-

ju i obrazovanju svećenika „Optatam totius“ u br.

2 kaže da obitelji „oživljene duhom vjere, ljubavi i pobožnosti djeluju kao prvo sjemenište”. Govoreći o odgovornosti za svećenička zvanja, sveti papa Ivan Pavao II. u apostolskoj pobudnici „Pastores dabo vobis“ ističe kako je posebna odgovornost „povjerena kršćanskoj obitelji koja po snazi sakramenta ženidbe sudjeluje na vlastit i poseban način u odgojnom poslanju Crkve učiteljice i majke… Budući da je danas slika kršćanske obitelji u opasnosti, velika važnost mora se pridati obiteljskom pastoralu, tako da same obitelji budu ponovno ‘prvo sjemenište’ (OT, 2) u kojemu djeca od samoga početka mogu primati smisao pobožnosti i molitve te ljubavi prema Crkvi.”

(PDV, 41) Autentično kršćansko obiteljsko ozračje koje je sve teže ostvariti samo po sebi favorizira ne samo ispravno oblikovanje kršćanske osobnosti, nego i nastanak duhovnih zvanja. Roditelji bi svakako trebali biti veoma oprezni u određivanju životnog zvanja vlastite djece jer bi lako mogli zaboraviti da nisu gospodari svoje djece, nego da su im povjerena Božja djeca kako bi ih, uz pomoć Crkve, ispravno odgojili te u život uputili. To upućivanje u kršćanski život ponajprije podrazumijeva naučiti dijete da otkrije vlastiti životni poziv/zvanje u životu uže ili šire crkvene zajednice. Teško je utvrditi koliku štetu čine roditelji koji onemogućuju dijete u ostvarivanju duhovnog zvanja, no sigurno je da roditelji koji nameću duhovno zvanje vlastitoj djeci čine štetu ne samo njima, nego i zajednici (samoj obitelji, župi itd.). Mnogo se raspravlja o tome koja je dob u kojoj se već može govoriti o autentičnim znakovima duhovnog zvanja dječaka ili djevojčica. Općenito se smatra da se profesionalni interesi pojavljuju već u djetinjstvu, ali obično samo na razini mašte. Djeca zamišljaju što žele biti i često ih sve privlači. Kada je riječ o svećeničkom zvanju, istraživanja su pokazala da je svaki treći svećenik prvu naklonost za svećeničko zvanje osjetio prije dvanaeste godine.

Na temelju takvih podataka smatra se da tzv. „kasna zvanja“ zapravo i ne postoje, nego se radi o „zvanjima neostvarenima na vrijeme“. Sociolog Carrier proveo je istraživanje na rimskom Sveučilištu Gregoriana s oko 3000 studenata, a rezultati potvrđuju pretpostavku da se većina zvanja rađa u dječjoj dobi. Prvi poticaji obično potječu od obitelji, zatim od odgojne sredine: župe, neke crkvene organizacije, itd. U više od 50 posto slučajeva poticaj dolazi od tih čimbenika. Kada je riječ o utjecaju roditelja, onda zapravo mislimo na opći stav obitelji prema

religiji i crkvenim osobama. Ako je taj stav pozitivan i dobronamjeran, može biti poticaj za buđenje dječjeg zanimanja za ta zvanja. No ta prva sklonost nipošto nije neko trajno stanje, budući da u 50 posto slučajeva prva ideja zamre oko 15. godine. No, ako ambijent ostane i dalje dobronamjeran, uskoro, oko 16. ili 17. godine, dođe do novog poticaja.

Veliku ulogu u zanimanju i odluci za duhovno zvanje igra i majka. Jedno istraživanje pokazuje da se oko 68 posto slučajeva razvilo pod utjecajem majke, a samo 11 posto pod utjecajem oca. Psihološka istraživanja pokazuju da je za ispravan razvoj djeteta važna prisutnost i utjecaj oba roditelja, tj. i majke, i oca. Otac, naime, „ima važnu ulogu u razvoju sposobnosti za međuljudske odnose“, a ti su, kad je riječ o duhovnom zvanju, od odlučujuće važnosti. I upravo se tu krije jedan od velikih problema u životu suvremenog društva koje je prozvano „društvom bez oca”, odnosno društvom u kojem je muškarac ugrožen kao muškarac, kao suprug i kao otac. Svakako, samo obiteljsko ozračje i obiteljski odnosi tvore plodno tlo na koje pada sjeme zvanja te iz kojih crpi snagu ispravnog rasta i sazrijevanja. Obiteljski život i religiozni život, kako ističe sociolog Carrier, „predstavljaju izvanrednu analogiju u ponašanju i u simbolima; ta činjenica sugerira da obitelj nije samo jedna institucija paralelna religiji, nego da je sama njezina struktura čini neposredno pogodnom za religioznu socijalizaciju djeteta, u čemu se ostvaruje jedna vrsta simbioze obiteljskih duhovnih značajki“. Iz toga proizlazi da su roditeljski odnosi najizvrsniji model odnosa koje dijete uspostavlja i živi s drugima. I upravo po tom iskustvu ono će se postupno moći otvoriti odnosu s transcendentnim ‘Ti’. Čimbenici djetetova rasta i sazrijevanja djeluju uzajamno jedni na druge te omogućuju religiozno buđenje i sazrijevanje. S druge strane, različitim dimenzijama ljudskog rasta i sazrijevanja danas je jako lako manipulirati te su stoga odgojitelji dužni voditi računa da odgoj djece u vjeri u Isusa Krista u socijalnom i kulturnom ozračju koje ne pomaže misliti i živjeti kršćanski, znači prije svega učvrstiti veze crkvene zajednice jer se samo unutar žive mjesne, lokalne crkvene zajednice može ostvariti ispravno kršćansko sazrijevanje i rast djeteta u vjeri. Dok odrasli pomažu djeci da rastu u vjeri, djeca ih istodobno provociraju da se ispitaju žive li oni sami kršćanski te ih potiču na suočenje s Evanđeljem.

Fra Juro Šimić 5

Stoljeće kapucina u Dubrovniku u ozračju Male Gospe U svetište malo, prastaro Biskup Marčelić Kapucine pozvao.

Sto godina, u pastoralu, Molitvi i brižnom radu Služe Božjem stadu.

Prođe stoljeće cijelo, Nastavljaju Kapucini, Poput svetog Franje djelo, Zauzeto u punini...

(‘Prastara crkvica mala’, fra Nikola Stanislav Novak1)

P

rimjer je i Zaljev svetaca, Boka Kotorska, zavičaj sv. Leopolda Bogdana Mandića, blažene Ozane Kotorske i blaženog Gracije iz Mua, bokokotorskih mučenika kojima je posvećen oltar u Dubrovačkoj katedrali Gospe Velike i Crkva Petilovrijenci koja se nalazila na samom Stradunu.

Nekad je Zaljev svetaca bio napučen hrvatskim stanovništvom koje je postalo manjina kad je etnički i vjerski izmijenjen. Kapucini u Herceg Novom (1688. - 1903.), po naravi apostoli i misionari, djeluju kao dušobrižnici na brodovima Mletačke Republike i kod katolika nastanjenih u Zaljevu kao što je bila obitelj Mandić, podrijetlom iz Poljica kraj Splita.

Pripadala je starom bosanskom plemstvu koje je u 15. st. pred Turcima prebjeglo na Jadransku obalu.

Prema podatcima iz Župnog arhiva sv. Jeronima, početkom 18. stoljeća je u Herceg Novi došao prvi Mandić koji se zvao Mihovil, otac Nikole. Nastanio se u zapadnom predgrađu, Starim lazaretima.

Uspješno se bavio pomorskom trgovinom te je njegov sin Ivan nazvan ‘paron de nave’, tzv. gospodar ili zapovjednik brodova. Ivan Mandić (1780. - 1838.) je djed po ocu sv. Leopolda.

Kapucini i Dubrovnik Spisi Dubrovačkog arhiva iz 1587. otkrivaju namjere plemića i pučana izgraditi samostan kako bi se kapucini nastanili u Gradu. Među njima je bio i dobrotvor Miho Pracat, ugledni pomorac i brodovlasnik, jedini pučanin kojemu su Dubrovčani podigli spomenik, čak u Kneževom dvoru, zahvalni njegovoj darežljivosti i pomoći poslije velikog potresa 1667.

Kapucini, vrlo ugledni i voljeni u Italiji, uz dušobrižništvo i pomoć najpotrebnijima, djelovali su i u svjetovnim zvanjima kao profesori, liječnici, ljekarnici...

Iz Ankonske provincije su dolazili propovijedati u dubrovačkoj Katedrali, već od 1540. Sve je to budilo želju stanovnika za njihovim stalnim boravkom u Gradu i dubrovačkih mladića za pristupanje njihovom redu. Neki su bili podrijetlom iz najuglednijih obitelji, kao braća Nikola i Petar Zuzorić (Zuzori).

Njihova sestra je bila poznata dubrovačka pjesnikinja Cvijeta Zuzorić. Kronika Ankonske provincije navodi da je Nikola Zuzorić (1572. - 1639.), u Kapucinski red stupio 1588., dobio ime fra Franjo i postao jedan od najboljih propovjednika.

1 Otac Nikola Stanislav Novak je napisao nekoliko pjesama posvećenih Gospi od Milosrđa tijekom svoga boravka u Dubrov-

niku gdje je bio u službi četvrt stoljeća od 1986. do 2011. Višegodišnji je gvardijan samostana, osobito zaslužan tijekom i nakon Domovinskoga rata, kada je uz ostalu braću izložio svoj život za dobro i rast u vjeri na području Grada i Županije. Uz duhovnu i pastoralnu djelatnost u samostanu, crkvi i školi, aktivan je biskupski delegat pri bratimljenju biskupija Dubrovnika i Raguse na Siciliji, prvi je urednik i voditelj vjerskog programa ‘Svjetlo istine’ na radio postaji Dubrovnik (1990.- 2000.), predsjedatelj i duhovnik Društva katoličkih intelektualaca Grada te promicatelj sv. Leopolda pri izboru zaštitnika Županije.

6

Štovanje Gospe od Milosrđa Štovanje Gospe kao ‘Zvijezde mora’, zaštitnice pomoraca, povezano je s najranijom i najvažnijom ulogom Dubrovnika u njegovoj povijesti, kad je bio pomorska sila svjetskih razmjera. Tomu danas svjedoče zavjetni darovi pomoraca među kojima se ističu zavjetne slike u Galeriji kapucinskog samostana, najstarije iz 17.st. Istaknuvši značaj ovog svetišta, Papa Pio VII. je udijelio, 2. lipnja 1820., mogućnost potpunog oprosta svim vjernicima koji ga pohode na Blagdane Velike i Male Gospe.

Petnaest godina kasnije, 1653., u Dubrovniku se rodio Miho Božidarević (Bosdari), kršten u Katedrali, pohađao isusovačku školu Collegium Ragusinum, podrijetlom iz obitelji bogatih trgovaca koji su kasnije postali plemići. Nakon velikog potresa preselili su u Ankonu. Mladić je obukao kapucinski habit 20. listopada 1669., godinu dana kasnije položio redovničke zavjete, dobio ime Angelo. Zvali su ga fra Michelangelo iz Dubrovnika. Po završenom teološkom studiju, zaređen je 1676. Dvije godine kasnije postaje gvardijan, uz to predavač studentima i istaknuti propovjednik, potom provincijal, vrhovni savjetnik, te vrhovni poglavar (General) reda, (1712. - 1719.).

Umro je 28. travnja 1729.

Tek na poziv dubrovačkog biskupa mons. Josipa Marčelića (1894. - 1928.) kapucini su nastanjeni u Dubrovniku 6. lipnja 1913.g. Svetište čudotvorne Gospe od Milosrđa predano im je na trajno upravljanje 9. siječnja 1914. g. Obvezuju se izgraditi novu kuću za sebe i potrebe svetišta, održavati bogoslužje za narod i vršiti službu upravitelja, čuvara svetišta.

Već 1915. postavljen je novi mramorni glavni oltar sa slikom Bogorodice. Uređuje se vrt s prilazima.

Biskupovim blagoslovom kamena temeljca počinje se graditi novi samostan uz nazočnost mjesnih vlasti, svećenstva i puka, 24. svibnja 1928. Prvi dio je dovršen oko Božića 1929.g. Prodajom ruševnog kapucinskog hospicija u Herceg-Novom osigurana su sredstva za gradnju drugog dijela. Sluga Božji Ante Tomičić, uz potporu gradskih vlasti, obilazio je okolna sela i gradove, skupljao darove za gradnju.

Bernardin Tomat živio je u susjedstvu samostana i postao kapucin. Bio je u misijama u Brazilu, ali je posjećivao zavičaj i molio pred svojom Gospom kojoj je još kao mladić iz štovanja napravio kip, prvobitno postavljen u špiljici, usred šume u Gospinom polju, blagoslovljen 1935., potom premješten u novu špiljicu, u dvorištu svetišta, nazvanom ‘Drugi Lourdes’.

Od davnine su se Gospini štovatelji okupljali u svoja društva. U ovom svetištu spominje se 1723. društvo pod nazivom Bratovština Gospe od Milosrđa. Članovi su mogli biti muškarci i žene, a njihove dužnosti su: pomaganje u izdržavanju crkve, briga oko blagdanskih svečanosti, molitva za dobrotvore crkve i slušanje moralnih vjerskih predavanja koja su se održavala prema potrebi i mogućnostima. Početkom prosinca 1912. osnovano je društvo Naše Gospe od Milosrđa, koje djeluje i danas. Pored sjednica, sastaje se na blagdane Marije Pomoćnice, na svetoj misi za žive članove i Imena Marijina, na svetoj misi za pokojne svoje članove.

Po dolasku kapucina u svetište, osniva se djevojačko društvo s 25 djevojaka, na Blagdan Velike Gospe 1915. kao Kćeri Marijine bile su pod zaštitom Bezgrješne Djevice Marije i sv. Janje. Zamolbom pobožnih žena, na Gospu od Anđela, 1915. osniva se i Trećoredska zadruga. Hodočašća u ovo svetište bila su najmasovnija za vrijeme Blagdana Velike i Male Gospe, kada, prema kroničarima, ‘Bogoljubni puk iz Dubrovnika, bliže i daljnje okolice silazi svojoj Gospi od Milosrđa, bosonog, sa zavjetnom svijećom i krunicom u ruci.’

Jedno od najmasovnijih, otkad su tu kapucini, bilo je pokorničko hodočašće s više tisuća ljudi tijekom Prvog svjetskog rata, 13. rujna 1914. Predvodio ga je biskup mons. Josip Marčelić. Uz vjernike su sudjelovala sva gradska bratstva i kongregacije Grada i okolice, Narodna garda, društvo Gospe od Milosrđa, sve mjesne redovnice i redovnici, svećenstvo i kapitul.

Drugo masovno hodočašće bilo je na sam Blagdan Male Gospe 8. rujna 1931., prigodom proslave 1500 obljetnice Efeškog sabora, kada je Marija proglašena Bogorodicom. Kroničari bilježe: ‘Poslijepodne istog dana se razvila veličanstvena procesija iz Katedrale do svetišta. Na Pilama se pridružila Župa sv. Andrije sa svojim barjacima, a na Boninovu Župa Gruža i 7

Lapada. Ne samo crkva, nego cijeli prostor oko nje, bio je pun kao šipak. Mnogi nisu mogli ući iza crkvene ograde, već su stajali vani na cesti. Ovo je živi dokaz da vjera i ljubav Dubrovčana prema Majci Božjoj nije utrnula, nego se jače rasplamsava.’

Novinski članak od 10. rujna 1938. donosi naslov ‘Veličanstvena proslava u pomorskom svetištu’. Opisuje se rekordan posjet građanstva svetištu, uz 25 obljetnicu dolaska kapucina: ‘Tisuće ljudi je posjetilo svetište, od kojih polovica bosonogi. Kasno u noć narod se razilazio svojim kućama, uvjeren da je svojim učestvovanjem dobio simpatije otaca kapucina koji uspješno rade na narodnom i vjerskom polju.’

Ovakva hodočašće zadržala su se do danas. Srećom nisu ostala samo dijelom dubrovačkog folklora, već odražavaju čvrstu i živu vjeru, odanost, ljubav i zahvalnost Gospi i braći kapucinima, Šimunima Cirencima prošlih i sadašnjih dana, naših križnih uspinjanja i padova.

Pod Goricom svetog Vlaha, Stanovnike drevna Grada Tu u podnožju stoji Neprestano brani, čuvaj, I mnoga stoljeća svoja broji.

Zagovaraj, počuj vapaj, Nadu im ispunjaj, Majko od Milosrđa. (‘Pod Goricom svetog Vlaha’, fra Nikola Stanislav Novak)

fra Nikola Stanislav Novak

Pet pravila Padra Pija za kršćanski život

K

ada pomislimo na velike mistike i svece, često razmišljamo o onima koji su živjeli prije nekoliko stoljeća. Ipak, sveti Pio iz Pietrelcine (poznat kao Padre Pio) bio je i mistik i čudotvorac - i umro je 1968., prije samo 46 godina. Dakle, nije iz neke daleke prošlosti.

8

Na mnoge je načine ovaj svetac bio i ostao kontradikcija u našoj znanstvenoj, racionalističkoj kulturi.

I unatoč želji mnogih da ga se prikaže kao šarlatana i lažljivca, skeptici nisu bili u stanju objasniti mnoga čudesa koja su pratila život svetog Pija.

No, iako je sveti Pio zapamćen kao čudotvorac, on je možda u svoje vrijeme bio najpoznatiji kao duhovni otac bezbroj duša. Davao je mudre i svete savjete ljudima koji su se borili da žive svetim životom u svijetu. Svojim je savjetima mnoge duše vodio u raj.

Evo pet pravila Padre Pija temeljenih na savjetima koje je davao svojoj duhovnoj djeci, a za koje je smatrao da bi ih svi katolici trebali prakticirati:

1. Tjedna ispovijed

5. Misaona molitva dva puta dnevno “Ako ne uspijete meditirati dobro, nemojte odustati od svog zadatka. Ako vam mnoge stvari odvlače pažnju, nemojte se obeshrabriti; meditirajte strpljivo pa ćete i dalje biti na dobitku. Odredite si trajanje meditacije, ali ne odustajte prije vremena, čak i ako se morate žrtvovati. Zašto se toliko brinete jer ne znate meditirati onako kako biste željeli? Meditacija je sredstvo za dostizanje Boga, a ne cilj sam po sebi.

Meditacija teži ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Ljubi Boga svom dušom svojom, bezrezervno, i ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. I to je već polovina meditacije.”

“Ispovijed je pranje duše. Na ispovijed morate ići najmanje jednom tjedno. Ne želim da duše ostaju bez ispovijedi više od tjedan dana. Čak i čista, prazna soba skuplja prašinu - vratite se nakon tjedan dana i vidjet ćete da joj je potrebno ponovno brisanje prašine!”

2. Svakodnevna pričest “Istina je da nismo dostojni toga dara. Međutim, pristupiti Presvetom sakramentu u stanju smrtnog grijeha je jedno - dok je pričestiti se poniznim osjećajem nedostojnosti nešto sasvim drugo. Svi smo mi nedostojni, ali On je taj koji nas poziva. On je taj koji to želi, čezne za nama. Pričestimo se ponizno, srca skrušena i puna ljubavi.”

3. Ispit savjesti svake večeri Netko je jednom Padre Piju rekao da misli da je večernji ispit savjesti besmislen jer ovaj već zna što je sagriješio taj dan. Padre Pio mu je odgovorio: “To je istina. No svaki iskusan trgovac tijekom cijelog dana prati svoje trgovanje: koliko je izgubio ili dobio od svake prodaje. U večernjim satima vodi svoje financijske knjige za taj dan kako bi utvrdio gdje je pogriješio u poslovanju, to jest što bi trebao popraviti sljedeći dan. Zaključujemo da je neophodno napraviti strog ispit savjesti: kratak, ali lucidan - svake večeri.”

4. Dnevno duhovno čitanje “Naježim se od zla koje dolazi dušama zbog nečitanja svetih knjiga… Koju samo snagu duhovna literatura može imati u našem životu, da mijenja naše pravce i svjetovne ljude vodi na put savršenstva.”

9

Apsurd zla

P

otaknuta nedavno pročitanim promišljanjem jednog od naših najpredanijih boraca za život, posebno za nerođene koji, čini se, svakodnevnom predanošću i dodijavanjem Nebu otima silama zla njihov, čini se, najdragocjeniji plijen tj. one najnevinije i najobespravljenije jer se nalaze u nijemim majčinim utrobama, poželjela sam ponovo „raskrinkati“ zlo, tj. upozoriti Crkvu koliko je pogubno ako sumnjamo u njegovu aktivnu i stalnu prisutnost u svijetu. Ono što me već neko vrijeme brine i smeta su manjkave homilije nakon pročitanih evanđelja u kojima se eksplicitno opisuju Isusovi susreti s đavlom. Naime, rijetko kada mi je jasno predočeno u nadolazećim propovijedima da su to opisi susreta između dviju osoba, između dva dijametralno različita duha koja se bore za prevlast. Nerijetko sam čula/čitala više oprezne pokušaje psihološke utjehe od strane naših pastira da će „sve biti u redu ako se klonimo grijeha“ i kako je đavla potrebno tumačiti na simboličan način u duhu židovskih parabola jer u suprotnom smo zaglavili u fundamentalizmu. Moja je boljka što su meni osobno takve riječi nedovoljno poticajne i ostavljaju mi dojam da je nešto važno u tumačenju izgubljeno ili preskočeno. Čini se da nas promišljanje o đavlu najprije ostavlja nesigurnima, a onda negdje s vremenom i rezigniranima.

Kako spoznati da đavao postoji i zašto je to nužno?

Nitko razuman ne želi imati posla sa zlom tj. đavlom. Što i koliko o đavlu zapravo trebamo znati ako se želimo istrgnuti iz stupice ovog naprednog vremena koje je njegovo postojanje pridijelilo, čini se, nekoj davnoj mitologiji? IV. Lateranski Koncil (1215.) nas uči: „Bog je đavla kao i druge demone po njihovoj prirodi stvorio kao dobra bića, ali oni su sami od sebe postali zli.“ Logika nam nalaže da je nemoguće shvatiti zlo, baš kao što je nemoguće dodijeliti smisao apsurdu. Ipak zlo je u svijetu i prisutno je kao mračna i bolna tajna. Usprkos ovoj pat poziciji u odnosu vezanom uz pronicanje misterija zla, Crkva nas uči da zlo nema ni prvu ni posljednju riječ i da je svaka patnja prouzrokovana Zlim dobila konačnu utjehu i smisao u Kristu Otkupitelju i njegovu eshatološkom cilju. „I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu (Otk 21,4).“ Ovu dragocjenu baštinu evanđelist i apostol Matej svjedoči Gospodi10

novim riječima koje izrekao svojim učenicima kroz trostruku zapovijed: „Navješćujte svima radosnu vijest, ozdravljajte bolesne i izgonite zloduhe! (10, 6-8).“ Danas smo, čini se, „redukcijski unaprijedili“ ovu trostruku zapovijed verbalnim apstrahiranjem iza kojeg je ponekad zbunjujuće i problematično odgonetnuti djela koja bi ga trebala slijediti. Sukladno tome si, čini se, mnogi vjernici koji čak redovito sudjeluju u nedjeljnoj euharistiji tumače da je pobačaj ženino pravo, eutanazija bolesnikovo, spolni odnosi pojedinčevo... Držim da su nam crkvene revije, govori iza ambona prepuni zaista lijepih učenih govora, egzegeza i duhovno – pastoralnih promišljanja, no izostaju svjedočanstva o čudesnim ozdravljenjima, polaganja ruku, a konkretna pak egzorcistička iskustva ili uopće informacija kome se u svojoj biskupiji obratiti za pomoć u takvoj duhovnoj borbi kao da ne postoje niti su ikad postojale u crkvenoj praksi ili možda postoje, ali se za njih ne smije znati.

No, šuti li se o Zlomu s pravom? Čini se kako se naši učitelji boje progovoriti o Sotoni kako ih narod ne bi optužio da „straše i prijete“. I tu treba imati razumijevanja, no smatram da strah i obzirnost u ovom slučaju nisu adekvatne opcije. „Ta ne primiste duha robovanja da se bojite, nego Duha posinstva u kojem kličemo: „Abba! Oče!“ Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja (Rim 8,15-16).“ Poznavati Isusa znači vršiti njegovu riječ – sve što je rekao, ne samo onaj dio koji je nama zgodniji. Mora se progovoriti o otajstvu zla, kako bi mu se moglo oduprijeti (is)prav(n)om vjerom, tek tada ćemo spriječiti onaj

kontraefekt kojim čujemo da se međusobno često etiketiraju čak i praktični vjernici kako ovaj ili ona „u svemu vidi đavla“. Kao što čovjek o dobru više zna i u dobru se vježba, više se udaljava od ropstva zla (Rim 6,17; 1 Kor 7,22) tako se, čini se, grijeh i njegova težina lakše prepoznaju u Božjoj blizini. Tko li je onda više od Crkve pozvan i obavezan izgoniti zle duhove?! Držim da je krivo đavla u svemu vidjeti, ali je još opasnije nigdje ga neprepoznavati. Ovaj skriveni neprijatelj djeluje, čini se, podmuklom lukavošću i polako muči, ubija i priprema torturu za cijelu vječnost, no zna čijim Imenom se mogu poništiti sve posljedice njegova zla. Zadnje Isusove riječi prije uzlaska k Ocu nam to otkrivaju: „U moje ćete ime izgoniti zle duhove (Mk 18,17)!“ Stoga, dragi svećenici i vjernici zaključujem, negirati potrebu za egzorcizmom znači negirati đavla koji je „otac laži“, „napasnik“ i „knez ovoga svijeta“. To pak, čini se,

nužno implicira da ne postoji ni Apsolutna istina, nema(mo) ni živoga Boga, ali zato imamo moralni kaos jer ne postoje ni grijeh ni poroci ni razne zle sklonosti protiv kojih bismo se trebali boriti. Jedini apsolut (p)ostaje individualizam koji nas zatvara u pogibeljni egoizam, a sve to ocrtava, čini se, naše vrijeme jače nego ikad. Nemojmo šutjeti pred zlom!

Posvijestimo si da je u tijeku velika bitka između sila dobra i zla za spas naših duša. Ne bojmo se, jer baš kao što je đavao stvaran, stvarna je i pobjeda Jaganjčeva koja nam dolazi po Majci Mariji. Hvaljeni Isus i Marija!

Jelena Grabant

Islam na tankoj granici između nasilja i reforme

U

mjestima kao što su Iran, Irak, Afganistan i Libanon, ratoborni se islam sve surovijim sredstvima sukobljava sa Zapadom. Ovih dana imamo i pokušaj ponovne uspostave kalifata u Iraku i stravične zločine koje protiv kršćana i ostalih manjina rade islamski fundamentalisti. Iako muslimanske zajednice na Zapadu rastu svojim brojem i obraćenjima, čak i ono što se ponekad može činiti kao renesansa, zapravo je znak duboke krize unutar religije koju je osnovao prorok Muhamed. Odlučili smo se nizom članaka pozabaviti upravo tom nutarnjom krizom u islamu i pokušati za hrvatsku javnost rastumačiti i produbiti razumijevanje zamršenih procesa koji se događaju u islamskim zemljama danas i kroz povijest. Jer problem islama je već davno postao nezaobilazan pri promišljanju o budućnosti svijeta i civilizacije te je, za razumijevanje političkih događaja u svijetu, to znanje neizostavno potrebno.

Pater Samir Khalil Samir, isusovac i profesor koji se bavi islamom i predaje u Beirutu, u nizu članaka daje temeljitu analizu problema suvremenog islama. U prvom od niza članaka riječ će biti o načinima na koji radikalni i progresivni muslimani pokušavaju riješiti svoje probleme…

Islamski svijet djeluje zabrinjavajuće za zapadnjačkog promatrača: čini se kao sila, kao nevjerojatna moć koja melje sve pred sobom i koju nitko ne može zaustaviti. Taj osjećaj – koji plaši mnoge zapadnjake – odgovara onome što mnogi muslimani zovu Sahwah – ponovno buđenje. No, zapravo, islam pati od duboke krize koju uočavaju svi muslimani: nesposobnost uskladiti se s modernim svijetom i u sebe asimilirati modernitet. Islam prolazi jednu doista veliku krizu. To je činjenica koja nije očita samo vanjskim promatračima jer, takoreći, dosad nema nijednog muslimana, mislioca, arapskih ili islamskih novina koje nisu raspravljale o ovoj činjenici: islam je suočen s krizom.

Postoji razlika koju treba jasno uočiti. Za radikalne islamiste – koji pokušavaju ostvariti projekt političkog islama – „krivnju“ za krizu snosi Zapad i njegova agresivnost. Tako za neke radikalne islamiste ova kriza ima korijene u križarskim ratovima, za druge opet u nedavnoj kolonizaciji, za treće u stvaranju izraelske države, za četvrte je, pak, njezin uzrok u američkoj agresiji u Afganistanu i Iraku. U svakom slučaju, ono što muči islam dolazi izvana, od Drugoga. No postoji i druga grupa, puno brojnija, koja 11

tvrdi da je boljka islama u islamu samome. Ovo stajalište je uobičajeno među intelektualcima koji su skloni reformističkoj struji. Oni tvrde da problem nije u samome Kuranu već u interpretaciji Kurana, a to je zato što islam shvaća Kuran kao religiozni, politički, društveni i kulturni sistem. Sudeći po komentarima u medijima islamskih zemalja, možemo reći da položaj ovoga gore prvoga navedenog, radikalnog islamizma, obuhvaća dobrih 20 posto muslimana, a ova intelektualno-progresistička tendencija između 10 i 20 posto. No svi se slažu da je došlo vrijeme za promjene u islamu.

POVIJESNI KORIJENI 1. Drijemež islama Česta tema u takvim debatama je ona o „drijemežu islama“. Radikali taj „drijemež“ pripisuju četverostoljetnoj otomanskoj dominaciji koja je zakočila razvoj religije. Reformisti pak tvrde da je taj „drijemež“ počeo već u 12. stoljeću ili čak i ranije. U svakom slučaju, svi se slažu da je ovaj „drijemež“ zaustavio prijašnju „otvorenost Kurana interpretaciji“ ili ako se doslovno prevede s arapskog, to bi značilo da je taj drijemež „zatvorio vrata ijtihādu“. U kontekstu reforme, ijtihād je, naime, ključna riječ. Ova riječ dijeli korijen s riječi jihād – džihad tj. sveti rat.

Ta riječ izražava napor koji je u džihadu orijentiran prema nasilju, oružanoj borbi na Božjem putu. A ijtihād je moralni i intelektualni napor za reformom; on je ta „interpretacija“.

U islamskom svijetu se neprestano ponavlja da su „zatvorena vrata za ijtihād; odnosno, ostavljeno je malo mjesta za interpretaciju, a što je onda rezultiralo fosilizacijom, zakočenošću. Upravo je to rasprava koja je prisutna u arapskom svijetu od sredine 19. stoljeća. Desetljećima se govori o „zatvaranju vrata“ da bi se tako definirala nužnost reforme islama. Mnogi ‘reformisti’ iz tog vremena, uključujući velike vjerske vođe poput Khaira ad-Dīn Al-Tūnisia (1810-1899), iz Tunisa, Jamāla ad-Dīn al-Afghānia (1838-1897) iz Perzije, Abda al-Rahmān al-Kawākibia (1854-1902) iz Sirije, i iznad svega Šeika al-Azhar Muhammad ‘Abdoha (1849-1905) iz Egipta, smatrali su da se reforma treba dogoditi apsorbiranjem elemenata zapadnjačke kulture u islam i postizanjem skladnog ujedinjenja islamskog i zapadnjačkog svijeta.

Prvi svjetski rat i pad Otomanskog Carstva donijeli su tada sekularizaciju Turske, ukidanje kalifata (1923-1924), i zapadnjačku kontrolu nad raznim 12

arapskim nacijama. Sve to označava veliki religijsko-politički pad islama koji se odjednom našao podijeljen u nacije, bez kalifa, vođa i vodiča.

2. Radikalizam Muslimanskog bratstva Ovo krizno stanje pomoglo je usponu Muslimanskog bratstva. Stoga je općeprihvaćeno da će autentično rješenje krize donijeti Muslimansko bratstvo, a ne reformisti koji su htjeli imitirati Zapad. Osnivač Muslimanskog bratstva Hassan al-Banna (1906 – 1949) koristio je veoma jednostavan argument: naši veliki reformatori su htjeli reformirati islam uzimajući Europu kao model, a upravo je Europa ta koja je prevarila i rastrojila islamski svijet. U takvom razmišljanju podupirao ga je najdraži učenik imama Muhammada Abduha, šeik Rashid Rida, naturalizirani Egipćanin porijeklom iz Tripolija, mjesta u Siriji (sad Libanonu), koji je imao veoma jednostavno načelo: islam je rješenje svih problema društva (alIslām huwa al-hall); nema potrebe pribjegavanju ičemu izvan islama. Dovoljno je vratiti se korijenima islama, iznad svega Kuranu i tradiciji Proroka koju treba shvaćati doslovno.

U pokušaju rješavanja krize, takav stav ne teži inovaciji već povratku na „primitivni“ islam koji uzima originalni islam za svoj model. A kada se govori o „originalnom“ islamu, govori se o osvajačkom islamu. Zapravo, takvo se razmišljanje primarno oslanja na drugu fazu Muhamedova života, Medinsku fazu (622-632), kada se islam organizirao politički, i na eru prvih kalifa, poznatu kao „dobro vođena era“, koji su pokorili Bliski istok i Mediteran (632660). Taj period se smatra pravim islamom, sposobnim osvojiti svijet. Povratak tim korijenima će, smatra ta struja razmišljanja, omogućiti muslimanima da osvoje još mnoga svjetska područja. Odnedavno je ta tendencija postala još radikalnija i dovela je do pokreta koje zovemo islamizam i radikalizam.

Kao što se može vidjeti, takav pristup naizgled omogućuje direktno rješenje krize, bez potrebe za dubokom analizom koja bi pronašla uzroke same krize. A ako netko pita: zašto je onda islam zaostao (u znanosti, tehnologiji, kulturi, umjetnosti, širenju ideja na globalnoj razini, dominaciji…), odgovor je uvijek sljedeći: zato što je napadnut, ometan, sputavan…

Za krizu je uvijek kriv Drugi.

3. „Reformisti“ i kriza interpretacije „Reformisti“ glavnu odgovornost za krizu pripisuju pogrešnoj interpretaciji Kurana; onoj koja ga je pretvorila u politički udžbenik i na Kuran projicirala so-

ciološke i kulturne koncepcije tipične za pojedini period (dominacija muškarca nad ženom, želja za nasiljem, neukost itd.). U ovom periodu, „reformisti“ ustaju protiv neobrazovanosti, autoritarizma (nedemokracije) njihovih vlada i, iznad svega, lošeg obrazovanja imama koje je, do ovog trenutka, generiralo popularni islam koji se može nazvati islamom neukih, za neuke.

Samir Khalil SJ, bitno.net

Zbilja duha Lapidarni uvid u činjenicu Božjeg prijateljstva Jedna je Zbilja; jedan je Duh! Duh ljubavi ne razdvaja. Kao kršćani vjerujemo, radujemo se, znamo: Duh je Očev poljubac Sinu i Sinov poljubac Ocu. Ne samo da vjerujemo, nama je to i znano: „A vi imate Pomazanje od Svetoga, i znanje svi imate...“ (1. Ivanova) O kakvome je ovdje znanju riječ? O čemu nam apostol Ivan u zanosu govori? O čemu piše? Što on time hoće posvjedočiti - gdje leže dokazi? Nema ih ako se bavimo tek pukom matematikom i običnom logikom. Ima ih - ako za njom čeznemo i hoćemo je čuti - tu svetu pjesmu zvana dijalektika. Živu misao i živu riječ. Jer Duh je poput leptira. Kreće se u svim smjerovima - let mu je nepredvidljiv. Biva slijep za školsku logiku, ismijava golu matematiku. Duh je poput vjetra – čitamo u Evanđelju - neuhvatljiv je.

Aposlutno slobodan. Punoća slobode. Ne znamo otkud dolazi i kamo ide. Koji je Njegov smisao? Zašto nam je potreban? Paleći svjetlo u ovom mraku, tražeći, pipkajući odgovor, recimo zajedno s evanđelistom Ivanom: „Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani.“ ...Kroz otajstvo DUHA kao Prijatelja!

Ipak bi valjalo znati da je to Božje prijateljstvo ( sve dok obitavamo u krilu zemlje, a ne još posvema u krilu Očevu) i dalje tajna naše vjere, ono ostaje tajnom za naš razum. Međutim, možemo li kako nastaviti živjeti s tom dvostrukom tajnom? S tajnom uzajamnog prijateljstva: između Boga i čovjeka. Također između čovjeka i čovjeka? Možemo. Ali samo tako što ćemo svoju djelotvornu ljubav usmjeriti na konkretne ljude, družiti se s konkretnim prijateljima. Te tako, barem donekle, na osoban način moći iskusiti žar i tu vatru utjelovljenog Božjeg prijatelj-

stva. Bdijmo, ne budimo više pospani, poslušajmo glas Pjesnika: glas koji nas opominje i poziva na budnost i potragu za nepolaznim, vječnim prijateljstvom: „SNENOST je u srcu tvome i drijemež u očima tvojim.

Zar ti ne stigoše glasi da cvijet u svem svome sjaju kraljuje između trnja?

Probudi se, oh ustaj! Neka vrijeme ne prolazi zaman. Na kraju kamene staze, u zemlji netaknute samoće, sjedi moj prijatelj, sam.

Ne prevari ga. Probudi se, oh ustaj! Što zato ako nebo dahće i trepti od jare podnevnog sunca Što zato ako plameni pijesak rasprostire svoj plašt žednoće Zar u dubini tvoga srca nema radosti?

Neće li harfa ceste na svaki tvoj korak briznuti slatkom muzikom boli?“

Mladenko Spahija 13

O

Kršćanska nada

vih smo dana svjedoci vijesti poput: „Nakon poplava u Gunji poplave se naziru i u drugim dijelovima Hrvatske. U Sisak stižu dva vodena vala. Val Kupe iz Karlovca prodire u Sisak. Vodostaj u Hrvatskoj Kostajnici još ne opada. Unski val očekuje se i u Hrvatskoj Kostajnici. Sava se razlijeva prema Jasenovcu. Nezabilježena količina vode u Zadru. Mura prodire u Mursko Središće. Voda u dolini Neretve nije za piće…!“ Moram priznati da su ove vijesti gotovo apokaliptičke, tumačenja teških vremena prema Evanđelju. Očituju se intenzivne prirodne pojave: s jedne strane neprestane kiše u Europi, a u drugim dijelovima svijeta vrućine i suše… Stravične slike i prizori preplavljuju svakodnevne informativne sadržaje. Preplašeni ljudi u neizvjesnosti iščekuju novi dan…

Ne mogu ne posegnuti za Biblijom. Čitam: „ … I udari dažd na zemlju da pljušti četrdeset dana i četrdeset noći. … Pljusak je na zemlju padao četrdeset dana: vode su sveudilj rasle i korablju nosile: digla se voda visoko iznad zemlje. Vode su sve silnije navaljivale i rasle nad zemljom, tako te prekriše sva najviša brda pod nebom. Petnaest lakata dizale se vode povrh potonulih brda. Izgiboše sva bića što se po zemlji kreću: ptice, stoka, zvijeri, svi gmizavci i svi ljudi.

Sve što u svojim nosnicama imaše dah života – sve što bijaše na kopnu – izgibe. Istrijebi se svako biće s površja zemaljskog: čovjek, životinje, gmizavci i ptice nebeske, sve se izbrisa sa zemlje.“ (Post 7,12; 7,17-23) Pritom usput čitam tekst pape Ivana Pavla II. koji kaže: „Zalaganje vjernika za zdravu sredinu rađa se izravno iz njegove vjere u Boga Stvoritelja, iz shvaćanja posljedica istočnoga grijeha i osobnih grijeha te iz sigurnosti da nas je Krist otkupio. Poštovanje života i dostojanstva ljudske osobe uključuje također poštovanje stvorenog i brigu za stvoreno koje je pozvano da se ujedini s čovjekom kako bi hvalilo Boga.“ Mislim da je današnje vrijeme prilika da se u iskušenju konzumizma, liberalnog kapitalizma i potrošačkog mentaliteta propitamo koliko nepovratno štetimo prirodi, svojim potomcima i najviše SEBI. Vrijeme je da se zapitamo koliko smo svjesni odgovornosti vlastitih svakodnevnih postupaka, korište14

nja različitih potrepština i razvijanja nazora i stilova života. Uspostavljamo li doista sa Zemljom i svim njenim bićima uzajamni odnos? Uspostavljamo li ponajviše mi vjernici – kršćani - kako se volimo nazivati - uzajamni odnos sa svime što je stvoreno od Boga Stvoritelja?

S druge strane i grijeh današnjih ljudi rastapa se i širi na najrazličitije načine. Budući da sam svakodnevno u doticaju s mladom populacijom, nekako mi „trtljanje po mobitelu – internetu“, najčešće upada u oči i dušu. Pa tako izdvajam jedan primjer s internetskih stranica.

Jedna je Gabrijela S. prije četiri godine otkrila čari interneta. Ta bi rođena Talijanka provela noći i noći čavrljajući s istomišljenicima na mreži. Nakon dolaska s posla odjurila bi za sugovornicima na internetu: „Tamo mogu pokazati strane koje u stvarnosti ne živim, naći okruženje u kojem se osjećam dobro.

Stvarni život mi je jednostavno iskliznuo iz ruku.

Više nisam kuhala, nisam marila za svojeg zaručnika. Ujutro bih jedva ustajala, izgubila sam dobro plaćen posao u elektroničkoj struci.“ Danas se ta djevojka liječi od ovisnosti o internetu koja je zajedno s ovisnošću o kocki u porastu.

Nakon svega se pitam: „U kaosu svega i svačega, tražimo li milost u očima Jahvinim, trudimo li se ipak biti barem malo slični Noi, čovjeku pravednom i neporočnom u svom vremenu? Hodimo li s Bogom?“ Ostaje nada u kršćansko spasenje i dovršenje.

Štefica Pokorny

Hvala Ti sveti Ivane Pavle II! Nastaje tajac, zgledanje, pitanje i strah pojedinaca pred tolikom snagom nenaoružanog Čovjeka kojem snagu daju jedino vjera, pravda i istina koje je i za koje je živio, uvidio i koje propovijeda.

Dio onih koji su se smijali našoj iskrvavljenosti na teškom i tragičnom putu povlači se u rakošnost svojih palača te počinje međusobno razgovarati o istini naših opravdanih htijenja, o pravu koje tražimo, a koje oni stoljećima imaju i baštine. I onda u strahu od nenaoružanog Starca i vlastite odgovornosti pred poviješću, ali i strahu za vlastitu sigurnost i oni rekoše: „Priznajemo ih i mi!“ Priznajući nas, Starac u bijelom ostaje sa nama, a dio svjetine što nas priznade odlazi i s udaljenosti ponovno mirno gleda naše dalje stradanje. Čovjek u bijelom više se ne odmiče od nas, on ostaje s nama i svakim danom učvršćuje nas i ohrabruje na putu na koji imamo pravo i kojim idemo uz velike žrtve, poneki pad i stradanja. On postaje naša Veronika i jedino s njegovim ispruženim rupcem brišemo iskrvavljeno i izmučeno lice. On je i naš Šimun Cirenac te dugo vremena jedini koji nam pomaže nositi nepravedno nam natovareni teški križ.

I

na trinaestoj postaji našeg stradanja, na Križnom putu, razjarena svjetina je stajala i vikala: „Razapnite ih! Razapnite!“ Cilj je (iako tako bliz na momente ) izgledao predalek i nedostižan. Umor, iskrvavljenost i ostavljenost bili su pratilja našeg hoda. Stati ili odustati, a zatim čekati da se svjetina raziđe i progonitelji umore te ponovno krenuti na momente se činilo jedinim ispravnim rješenjem.

Međutim, žrtve koje smo na putu dali i pravo na slobodu i samostalnost koje smo imali nisu nam dali da stanemo. No kada je svjetina postajala sve razjarenija u uživanju našeg stradanja, progonitelj s Istoka ohrabren ovakvom publikom i udarci nepodnošljivi, u svjetsku „Arenu“ ulazi oronuli Starac i snagom najvećeg moralnog autoriteta suvremenosti, naoružan jedino silom istine, govori svjetini: „Deset stoljeća oni su s nama, poznajem ih i priznajem ih!“ odlučno pred vojnom i političkom silom cijeloga svijeta govori Čovjek u bijelom.

S njim postajemo jači, sigurniji i odlučniji, a time i bliže cilju. Dolazi nam kada je najteže i govori: „Ne stajte, ja sam s vama!“ I stoga smo, kad god nam je dolazio, bili uvijek bliže najsvetijem cilju. Od Zagreba preko Sarajeva pa ponovno Zagreba zaokružuje nas u nerazdvojivu cjelinu. U svom trećem boravku među Hrvatima On od Svetoga Dujma do blaženog Stepinca zaokružuje našu tragičnu sudbinu i stavlja točku na sve to teško vrijeme koje smo prolazili, prošli i na cilj došli.

I zato, u ovoj jubilarnoj 20. obljetnici Tvoga prvog posjeta dragoj Ti Hrvatskoj i hrvatskom narodu, hvala Ti sveti Ivane Pavle II. za sve ono što si za nas učinio i što danas činiš te hvala što moliš na nebu za svoj mili hrvatski narod.

Vinko Đotlo 15

Prilagodba „Nemojte se prilagođivati ovom svijetu!” - kaže nam Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima. „Naprotiv, preobličavajte se obnovom svoga uma da mognete uočavati što je volja Božja: što je dobro, ugodno i savršeno!” ( XII, 2-3 ) Moram priznati kako su me ove dvije Pavlove rečenice dosta dugo zbunjivale. Zašto prilagođivanje nije dobro? Nije li sav naš odgoj od malih nogu usmjeren upravo k tom cilju: naučiti da na svijetu nismo sami, da sve što činimo ima utjecaja i na druge, te moramo paziti da ljude oko sebe ne povrijedimo bezobzirnim ponašanjem? To se također odnosi i na prirodu kojom smo okruženi, i prema njoj moramo biti pažljivi kako se ne bi okrenula protiv nas.

Sve je to neka vrst prilagodbe, korigiranje vlastitih postupaka uzimajući u obzir bića i pojave s kojima živimo. Svi su naši odnosi protkani težnjom za međusobnim usklađivanjem i odustajanjem od vlastite sebičnosti za ljubav drugoga. Nije moguće predati se drugome, naposljetku niti dragom Bogu, ako ne svladamo umijeće umiranja, umrtvljivanja sebe, bez kojeg se ne može voljeti.

Zar Pavao poziva na nešto drugo?

Sigurno je da pisac gornjih redaka nema ništa protiv prilagodbe u smislu usvajanja temeljnih obrazaca čestitog moralnog življenja, to je od nas zahtijevao i naš Učitelj. Problem koji ugrožava naš kršćanski identitet nastaje samo ako odustanemo od Isusovih načela duhovnog rasta pomoću smanjivanja vlastitog „ja” i njegovih sebičnih prohtjeva.

Jedna od divnih istina naše vjere jest u tom što je ono naizgled slabo zapravo moćno, ono malo veliko, ono ludo mudro, a u skromnosti se skriva bogatstvo. Drugim riječima, ono najvažnije u pravilu je oku nevidljivo jer se ne nalazi na površini nego u dubinama duha. Ako, međutim, pogledamo svijet oko sebe, uvidjet ćemo kako se našim očima nude nebrojeni prizori - uglavnom banalni i neprilični, a uvijek kričavo nametljivi - kako ne bi prošli nezapaženo, premda su svakoj razumnoj osobi potpuno irelevantni. Ukoliko slučajno nisu takvi, ipak nam ne nude hranu za dušu, nego nepotrebne tričarije koje će već sutra završiti u smeću. Istu torturu našminkane površnosti svakodnevno trpe naše uši, pa i misli i riječi. Svi danas o tom pričaju, pa ćemo i 16

mi. Svi su jučer o tom razmišljali, pa smo i mi. Svi su zauzeli taj-i-taj stav, pa i mi s njima. Svima su mediji dobacili istu kost, pa i nama. Samo, tko su ti svi i koje su to važne teme na koje zajedno trošimo vrijeme?

Danas ih se više niti ne sjećamo. Ma, nije problem u dnevnoj dozi neobveznog „ćakulanja”, kako bi rekli naši južnjaci, i toga nam katkad treba, nego... Često ponavljanje istih sitnih ispraznosti moglo bi nas odvući i do ispraznosti većeg formata, koja će možda nagristi čitav naš životni smisao. Nastojeći se ne izdvajati i ne stršati iz mnoštva, uklopiti se u društvo i biti poput drugih, možda skrivamo ono što doista mislimo jer se to ne podudara s općim mišljenjem, ne činimo ono što smo pozvani činiti te naposljetku prestajemo biti ono što uistinu jesmo Njegovi svjedoci.

Struja uniformiranog mišljenja uvijek je nekako toplija, plivanje rukavcima prosjeka manje opasno od otiskivanja na pučinu neizvjesne samostalnosti.

Samo, ima li takav život kršćansku vjerodostojnost?

U ovom nas trenutku počinje žuljati Pavlovo upozorenje na nepoželjnu prilagodbu svijetu. Riječi iz njegove Poslanice zapravo nam kratko i jasno poručuju da ne budemo površni kao svijet čije ponude treba prosijati kroz sito uma i duha. Samo na taj način možemo spoznati Božju volju i živjeti s njom u suglasju, samo ćemo tako dosegnuti pravu ljudsku veličinu. O njoj je pisao i veliki filozof, Soren Kierkegaard: „Bijaše tu onaj koji je vjerovao u sebe i sve pobijedio, bijaše i onaj koji je, vjerujući u svoju snagu, sve žrtvovao; ali najveći bijaše onaj koji je Bogu vjerovao.” ( Strah i drhtanje )

Vjera Milić

Župa Gornje Jesenje – Varaždinska biskupija

Spomen na ubijenog župnika, bogoslova i žrtve Drugog svjetskog rata i poraća

U

spomen na 71. obljetnicu mučeničke smrti župnika Matije pl. Žigrovića, župnika na župi sv. Ivana Krstitelja u Gornjem Jesenju, Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava iz Varaždina i ove godine priredilo je u nedjelju, 20. srpnja 2014. godine spomen na žrtve Drugog svjetskog rata i poraća kao i stradale od posljedica vlasti diktatura i totalitarnih ideologija XX stoljeća.

Komemoracija je započela u 10 sati polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na franjevačkoj grobnici u Krapini gdje je pokopan od lokalnih partizana ubijeni župnik, a uz predstavnike Društva i udruge Macelj molitvi je prisustvovala i rodbina pokojnog vlč. Matije pl. Žigrovića iz župe Sveti Ivan Zelina.

U koncelebraciji s patrom Josipom Krčmarom, misu zadušnicu u župnoj crkvi predvodio je vlč.

Danijel Herceg koji je u uvodnom dijelu naglasio da je na područja župe evidentirano preko 150 žrtava te pozvao vjernike da pomognu u kompletiranju podataka o stradalima, a u prigodnoj propovijed naglasio je da je ubijeni župnik bio primjer ustrajnosti i strpljivosti u životu. Čitanje poslanica i molitvu vjernih obavili su mladi župe, a skladnim pjevanjem misno slavlje uzveličao je mješoviti zbor župe koji je na orguljama pratio orguljaš Josip Maligec. Nakon mise nekoliko je vjernika zatražilo popisne kartone za upis žrtava, a predstavnika Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij mještani su upozorili da na području župe postoji nekoliko lokacija na kojima su i danas pokopane žrtve Drugog svjetskog rata i poraća.

Franjo Talan 17

P

Peto hodočašće Sisačke biskupije u Mariju Bistricu

eto hodočašće vjernika Sisačke biskupije u Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke predvodio je u subotu, 23. kolovoza 2014., sisački biskup Vlado Košić s brojnim svećenicima Biskupije te više od deset tisuća vjernika.

Hodočašće je započelo dan ranije - u petak (22. kolovoza 2014.) - Četvrtim hodočašćem mladih Sisačke biskupije na kojem se okupilo više od 160 mladih od kojih je većina više dana pješačila ili vozila bicikl do Marije Bistrice, krenuvši iz Budaševa, Petrinje, Siska, Kutine i drugih mjesta. Ovogodišnji bogat večernji program na kojem je sudjelovao i biskup Košić bio je prepun pjesme, plesa i svjedočanstava, a osmislili su ga mladi petrinjske Marijine Legije zajedno s povjerenikom za pastoral mladih vlč. Brankom Koretićem. Tom prigodom je biskup mladima koji su sudjelovali na Animatorskom ljetu u Malom Lošinju podijelio uspomene o sudjelovanju, a ovaj prvi dan hodočašća završen je Putem svjetla te molitvenim bdijenjem u Bistričkoj bazilici.

Središnji dio hodočašća vjernika Sisačke biskupije bila je pobožnost Križnog puta na bistričkoj Kalvariji i euharistijsko slavlje koje je predvodio sisački biskup u zajedništvu s biskupom Biskupije Murska Sobota Peterom Štumpfom i brojnim svećenicima.

U prigodnoj homiliji biskup Košić je podsjetio da je protekla pastoralna godina u Sisačkoj biskupiji bila

18

Godina hrvatskih mučenika tijekom koje je postavljeno 17 spomen-ploča za ubijene svećenike, a još 5 će ih biti postavljeno u skoro vrijeme.

U nastavku je biskup najavio da će sljedeća pastoralna godina u Biskupiji biti Godina braka i obitelji s temom „Brak i obitelj u službi života“. „Zapravo, nikada nećemo i ne smijemo zaboraviti niti zanemariti mnogobrojne žrtve - prije svega komunizma koji je zavio u crno desetke tisuća naših hrvatskih katoličkih obitelji.“ Nakon podsjećanja nazočnih da na te žrtve moramo uvijek misliti i za njih se moliti, a i učiniti sve da se one izvuku iz zaborava, biskup je rekao da su mu posebno u srcu obitelji s većim brojem djece. „Mi u Sisačkoj biskupiji imamo - brojeći od 2010. godine - otkako ponovno postoji naša biskupija 51 takvu obitelj, što znači da je tek prosječno jedna takva obitelj u župi. Mi ih zovemo ‚obitelji 5 plus‘. Taj bismo broj morali podići na barem deset takvih brojnih obitelji u svakoj župi. Odnosno, želja nam je, i za tu nakanu vas sve potičem na molitvu, da sve mlađe obitelji koje mogu imati djecu, bez obzira imaju li jedno, dvoje ili više djece, ove pastoralne godine 2014./2015. dobiju još jedno dijete.“ Na kraju propovijedi biskup je posebno istaknuo da smo mi kršćani pozvani radovati se životu, svakom djetetu - baš svakom - te podupirati obitelji s brojnom djecom!

S.V./I.D.

Općina Cestica vlč. Ivanu Košiću dodijelila nagradu za životno djelo

O

d formiranja općine Cestica 1993. godine blagdan Uzvišenja sv. Križa slavi se i kao Dan općine, a tim povodom zaslužnim pojedincima i ustanovama, za promicanje i očuvanje kulturno povijesne baštine, razvoj gospodarstva, za humanitarno djelovanje i ostale oblike stvaranja, dodjeljuju se općinska javna priznanja. Pa je tako Odlukom Općine Cestica za 2014. godinu odlučeno da se nagrada za životno djelo dodijeli umirovljenom križovljanskom župniku vlč. Ivanu Košiću.

Dobitnik nagrade za životno djelo, svećenik Ivan Košić, rođen je 10. lipnja 1943. godine u Novoj Vesi, u župi Petrijanec, sin je Josipa i Katrine rođene Jerec. Školovanje započinje u rodnom selu, a kasnije se preselio u Varaždin gdje završava gimnaziju. Nakon mature upisuje Bogoslovni katolički fakultet u Zagrebu, a u zagrebačkoj katedrali za svećenika je zaređen 29. lipnja 1969. godine. Mladu misu služio je 13. srpnja u Novoj Vesi gdje je kapela Svete Katarine.

Potom je kapelan u župi Svetog Marka na Gornjem gradu u Zagrebu, a nakon toga i u Petrinji. Potom je župnik u župi Svetog Roka u Kratečkom u današnjoj sisačkoj biskupiji, a za župnika na župu Križovljan dolazi prve adventske nedjelje 1979. godine dolazi za upravitelja župe u Križovljan kojom upravlja do odlaska u mirovinu 2013. godine. Cijelo vrijeme svog upravljanja župom vodio je brigu kako za vjerske potrebe povjerenih mu vjernika tako i za održavanje i gradnju crkvenih i župnih objekata. Kapele sv.

Lovre iz 1738. godine, župne crkve Uzvišenja sv. Križa koja sadašnje dimenzije dobiva 1753., a u spomen na žrtve poratnih likvidacija Drugog svjetskog rata na grobištu Pancerica 2000. godine gradi kapelu bl.

Alojzija Stepinca u kojoj se potom svake godine na drugu nedjelju lipnja služi misa za žrtve portanih likvidacija tu pokopane.

ljubavlju i razumijevanjem vodio je brigu o siromašnima, starijima i bolesnima, te sve podatke unosio u župske knjige. Uz sav taj posao vrijedno je bilježio i proučavao povijesnu građu o župi, tako je temelj daljnjih istraživanja postala knjiga Povijest župe Križovljan koju je vlč. Ivan Košić izdao 1987. godine. Po umirovljenju 2013. godine ostaje na župi, na starom farofu, i pomaže novom župniku, a svaki slobodan trenutak, koliko mu zdravstvene prilike dozvoljavaju koristi za proučavanje građe o prošlosti župe i župljana. S ljubavlju s latinskog na hrvatski preveo je i prepisao podatke iz Matice krštenih za razdoblje 1690. – 1742., a potom i one za kasnije razdoblje sve do 1797.

Nagrada za životno djelo svećeniku Ivanu Košiću uručena ja na svečanoj sjednici Općinskog vijeća, u petak, 12. rujna 2014. godine, a istu su mu uručili načelnik Mirko Korotaj i predsjednik Vijeća Tomislav Lazar. Čestitku na dobivenom priznanju vlč Košiću uputili su i sadašnji križovljanski župnik vlč.

Zorislav Šafran i vlč. Mario Filipović župnik župe Sveta Barbara Natrkižovljan, a pljeskom nagrađenog nagradili su i ostali brojni sudionici proslave iz javnog i političkog života kao i župljani koje je kao župnik pripremao za Svete sakramente.

Franjo Talan

Obnavlja i župni dvor iz 1760., i vodi brigu o gospodarskim zgradama, a sjeverno od župne crkve sagrađen je i pastoralni centar. Za vrijeme upravljanja župom krstio je 1650 župljana i vjenčao preko 730 pari mladenaca, a u tom razdoblju molitvom je na grobljima ispratio i preko 1870 župljana. Držao je vjeronauk i priprema mlade za pričest, ispovijed i krizmu, obilazio i posjećivao bolesne, a s posebnom 19

Down sindrom izbliza…

Č

esto znam reći da je naš Bog silno maštovit, da čak i po neravnim crtama umije pisati savršeno ravno. Volim tu misao upotrijebiti kao usporedbu sa svojim životom. Naime, i danas u mom životu Isus čini tolika čuda da se ono sa dvije ribice i pet kruhova (Mk 8,1 - 21) može činiti i manje bombastičnim.

Nakon punih 15godina nezaposlenosti, prošlu godinu sam dobila privremeno zaposlenje kao asistent djetetu s Down sindromom. O tom sindromu doista nisam znala apsolutno ništa. Rečeno nam je da ćemo prolaziti edukaciju, no kako to u nas biva, edukacija je trajala „čak“ punih 15 minuta… I kako da čovjek u tih par minuta bude kvalitetno upoznat s ovim sindromom i sa svim njegovim posljedicama? Nisam znala ni puno o djetetu za koje sam bila zadužena - osim da ima 5godina i da je na mentalnoj razini dvogodišnjaka. Htjela sam se doista kvalitetno pripremiti za susret s tim malenim i s njegovom obitelji. Stoga pođoh u gradsku knjižnicu i opskrbih se potrebnom literaturom. Kod čitanja me malo počeo hvatati strah da ja to ipak neću moći, pa kako će me to dijete prihvatiti, pa kako će na mene, novajliju, reagirati njegova vrtićka grupa zdravih petogodiš-

20

njaka i tisuću pitanja, a odgovora niotkud. Odgovor je zapravo bio posve jednostavan - sve predati u prave Ruke. Nakon što sam sve stavila u Božje ruke, nekako sam mirnije krenula u novu avanturu s Njim.

Na pisanje ovog članka ponukao me tekst nađen na jednom našem portalu koji citira ateističkog kontroverznog publicista i biologa koji je nedavno na društvenim mrežama izjavio da bebe s Down sindromom valja abortirati.

Možda bih se ranije samo zgrozila i krenula dalje, no otkako sam imala tu milost upoznati nekog tko boluje od ovog sindroma postala sam pomalo tužna – pred očima mi je samo bilo ovo dijete za koje sam se brinula o vrtiću. Ma koliko bi svijet bio siromašniji bez njega!

Svi oni koji su imali bliski kontakt s djecom ili odraslima s Down sindromom znaju koliko su ta stvorenja drukčija. Da, specifični su, treba puno raditi s njima, uložiti puno ljubavi i truda i vremena u njih, a sve u nadi da će jednog dana možda funkcionirati kao i zdravi ljudi. Reče mi mama ovog dječačića da mi ne može obećati lakoću rada s njim jer kod njih praktički nema napretka, samo se održava postoje-

ća razina. Naravno, nisam tražila ohrabrenje, a ovo i nije zvučalo poput ohrabrenja… Znala sam se s posla vraćati strašno izmorena i ponekad sam se posve ljudski pitala čemu sve ovo. A onda mi je nekako u savjesti uvijek ‘zvonilo’ da se Bog i sa mnom već trudi toliko godina, a pomaci na bolje su jedva vidljivi i - prema tome - nema ni govora o odustajanju. Sjećam se kad sam prvi put susrela ovog dječačića.

Bila je jesen. Lopaticom je stavljao otpalo lišće u vreću. Veselilo ga je to. Kad su mi dali radnu kutu, uputili su me do njega. I primim tu vreću u koju je on stavljao lišće. Primijetio je da se promijenila osoba koja je držala vreću. Pogleda prema gore i uputi mi osmijeh kao da se znamo 100godina. Prva zapreka je bila riješena (kužimo se osmijehom)! Ovaj dječačić je govorio jako malo i ispočetka je bilo dosta teško; on bi mi nešto pokušavao reći, ja se borila shvatiti što želi i tako smo izlazili na kraj jedno s drugim.

Znalo je biti i jako teško. Ponekad je bio grub prema prijateljima kojima sam nastojala objasniti da je bolestan i kad sam se jednom prilikom već iscrpljena prignula da mu obujem patike za izlazak i igru po dvorištu, samo se naglo digao, snažno me zagrlio i počeo ljubiti po obrazu. Više se nisam mogla ljutiti na njega, već sam nastojala razumjeti zašto je grub prema prijateljima, zašto ih odguruje od sebe i igra se sam. I s vremenom su njegovi prijatelji počeli prilaziti sve bliže, razumjeli su da on nije zločest, već bolestan, i počeli ga zvati u igru. Nakon završetka ugovora ostala sam u kontaktu s njegovom mamom.

Za tu ženu imam samo jednu riječ – heroj. Osobno mislim da su heroji među nama, samo su se pritajili. I svoje roditelje mogu posve mirno nazvati herojima. Prošla sam 30-te godine, a ipak se još uvijek kada krećem na nekakvo hodočašće ili duhovnu obnovu svaki put zabrinu i provjeravaju jesam li uzela sve lijekove, imam li svu medicinsku dokumentaciju, itd. Mama mog malog prijatelja mi je više puta razočarano znala pričati o zatvorenim vratima kad je tražila novi slušni aparatić za malog ili pak ortopedske uloške. Kad bi se izjadala, samo je znala reći: „A neka, Bog će već dati!“ Nikad ni jednu riječ sumnje ili ljutnje na Boga nisam čula.

Osim toga, malac je ‘upoznao’ i moje roditelje. Jednom smo zajedno išli do vrtića i usput smo pokupili malog jer je njegova mama morala doktoru. On je bez problema ušao u auto. Bijah s njim na stražnjem sjedalu. Moji se okrenu prema njemu, zazovu ga imenom, on odmah uzvrati osmijeh i jednog i drugog poljubi u obraz. Što hoću reći? Mamu ovog ma-

log bića rijetko tko zna po imenu, svi je znaju kao njegovu mamu, a ona se i ne buni, već se smije kao da joj je draže da nema svog imena.

Ovo možda zvuči kao oda Down sindromu, ali ne.

Nije mi drag taj sindrom jer vidim koliko ograničava ljude koji boluju od njega, ali istodobno vidim koliko obogaćuje nas koji susrećemo ljude s Down sindromom. Ovaj moj mali prijatelj grli i ljubi sve po redu: djecu, njihove roditelje, spremačice, kuharice, tete, itd. Za mene su oni doista mala sunca u ovom sivom svijetu u kojem je tako normalno biti zdrav i neovisan.U vremenima kad je ‘normalno’ da nemaš probleme, a ako se slučajno pojave da ih riješiš u što kraćem roku – mogu samo reći da sam Bogu zahvalna za sve hrabre ljude koji u svoj život prihvaćaju djecu s Down sindromom. Znam da nije lako, ali isto tako znam da je Bog vjeran i da „miljenicima svojim i u snu daje.“ (Ps 127,2) Za kraj sebi i svima vama želim ustrajnost hoda u Svjetlosti. Kao Kristovi nasljedovatelji pozvani smo biti sol zemlje i svjetlo svijeta . Ili kako bi to rekla bl.

Majka Terezija: „Život je himna – pjevaj je. Život je borba – prihvati je. Život je život – brani ga.“

Anika Sačić 21

A

Zaboravljena baština Andrija Palmović

ndrija Palmović rođen je 27. studenoga 1847. g. u Rasinji kraj Koprivnice, u seoskoj obitelji sa šestoro djece. Obiteljsko prezime bilo mu je Opica, ali ga je Andrija tijekom studija promijenio u Palmović.

Po majčinoj želji upisao je u Zagrebu bogoslovni studij, premda sam nije osjećao sklonost prema svećeničkom pozivu. Godine 1871. zaređen je za svećenika, a iste je godine u listu Vijenac objavio svoju prvu pjesmu. Duhovne vlasti nisu imale razumijevanja za njegov pjesnički rad, pa je redovito postavljan za ka-

Sonetni vijenac IX Kad mi blisneš divna svimi vrlinami: Narodnim ponosom uzgorita jela, U svakom naumu radilica pčela.

Preslicu ti ruka, budi knjigu jami.

Svaki tvoje gore listak se razdrami!

O svoje ga petlja vjernosti pripela!

Prhne li za tuđim, - voda ga odmela! Za tog su kaljuže, a ne tvoji hrami.

Tvoje pleme valja da se čisto glasa, U dnu da ti busa, ko mlade dubrave, U sredini trsa, a na vršku klasa, Tako će napredak, jamac nove slave, Stavit se o bok ti, poput branitelja, U nazočju kivnih tvojih tužitelja. / Pripremljeno prema: Pet stoljeća hrvatske književnosti S. P. Novak: Povijest hrvatske književnosti /

22

Vjera Milić

pelana po siromašnim zagorskim selima, a premještan je za deset godina čak trinaest puta. Tek 1881. g. dobio je mjesto upravitelja župe u Komarevu pokraj Siska. Umro je 10. veljače 1882. g. Iza njega je ostalo samo pedesetak pjesama, objavljenih tek 1883. g. u zbirci Pjesme. Lirika mu je šarolika: pisao je ode, davorije, elegije, povjestice i prigodnice, čak i jedan sonetni vijenac. Ipak je najviše volio baladu i romancu. Najčešća mu je tema domovina, pa ovaj kratak Palmovićev portret završavamo stihovima domoljubne tematike iz njegova sonetnog vijenca.

S

Proslavljena 25. obljetnica svećeništva fra Ivana Markanović

većenik Hrvatske kapucinske Provincije Sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Ivan Markanović proslavio je srebrni svećenički jubilej 13.

Srpnja ove godine u župnoj crkvi Sv. Josipa u Josipovcu kraj Osijeka. Prigodnu homiliju izrekao je fra Jure Šarčević kapucinski provincijal iz Zagreba.

Na misnom slavlju, koje je započelo svečanom procesijom iz župne kuće, sudjelovalo je nekoliko svećenika. Uvodni pozdrav, osim samog slavljenika, okupljenim koncelebrantima i puku, uputio je i župnik iz župe sv. Luke koji je zamjenjivao bolesnog domaćeg župnika Josip Blumenschein i koji je sa župljanima pripremao ovo slavlje. U koncelebraciji su uz slavljenika bili su spomenuti župnik Josip Blumenschein, kapucinski provicijal fra Jure Šarčević koji je i propovijedao za vrijeme mise,fra Krsto Hrženjak kapucin iz Zagreba koji je doveo jedan autobus suradnika iz Zagreba Dubrave iz župe sv. Mihaela gdje sada fra Ivan djeluje, fra Željko Cestar magister sjeminištaraca iz Varaždina koji je imao sa grupom kapucinskih sjemeništaraca duhovnu pripravu za slavlje i fra Stjepan Novoselec kapucin iz Zagreba. Osim majke brata i sestre, uže obitelji, rodbine, prijatelja i župljana, na misi je bilo i mnogo vjernika iz domaće župe i okolnih župa.

U ime župne zajednice svečaru je prigodne riječi čestitanja uputio župljanin gospodin Antun Mauzer i uručio prigodni dar kao i mladi koji su mu

U

uručili simbolički 25 bijelih ruža. Riječi zahvale na kraju je izrekao i sam slavljenik. A misa je završila svečanom zahvalom „Tebe Boga hvalimo“.

Fra Ivan rođen je 10. veljače 1962. godine u Josipovcu. Red prezbiterata primio je 25. lipnja 1989. u Zagrebu po rukama tadašnjeg nucija mons.Gabriela Montalva u tadašnjoj državi, a mladu misu proslavio je u Josipovcu kraj Osijeka. Diplomirao je teologiju na Teološkom fakultetu sveučilišta u Zagrebu.

Misno slavlje veličanstvenim je pjevanjem animirao domaći župni zbor sv. Josipa. Poslije mise našli smo se svi zajedno oko obiteljskog stola na okrijepi u obližnjem Domu.

fra Stje pan Novoselec

MOLITVENO BDIJENJE U DUHU TAIZE-A

kapucinskoj crkvi Presvetog Trojstva u Varaždinu održano je u subotu 20. rujna molitveno-meditativno bdijenje u duhu Taize-a. Bdijenje je organizirao povjerenik za mlade vlč. Siniša Blatarić, župni vikar iz Vidovca. Okupio se lijepi broj mladih koji su molili za mlade i mir u svijetu. Bdijenje je počelo oko 20 sati i završilo oko 22 sata. Molitvu su pjesmama iz Taize-a animirali mladi zbora "Via" župe sv. Vida.

23

Slavlje blaženog Marka iz Aviana

T

alijani i Hrvati su u Kapucinskoj crkvi grada Rijeke, zajedno s Odborom u postupku za proglašenje svetim, 13. kolovoza 2014. proslavili blaženog Marka iz Aviana kao simbol i uzor europskog bratimstva.

Svečana misa se održala u Crkvi Bezgrešne Gospe Lurdske navečer, 13. kolovoza. Naime, toga se dana svetkuje godišnji liturgijski spomendan blaženog Marka, friujulanskog brata kapucina iz tisuću šestote godine, velikog čudotvorca i savjetnika austrijskog cara Leopolda I. Marko je imao veliku ulogu u zbivanjima koja su po dobru obilježila buduću sudbinu Europe jer joj je tada prijetila Otomanska invazija i osvajanje. Otac Marko ulazi u povijest tog vremena na poseban način odlučujućim doprinosom, svojim poticanjem na jedinstvo europskih nacija u stvaranju koalicije koja oslobađa Beč od turskog osvajanja 1683. Isti podvig se ponovio, Markovom zaslugom, prigodom oslobađanja Budimpešte (1686.) i Beograda (1688.).

Stoga se s pravom naziva Marko „Europe“ jer je obišao mnoge narode navješćujući Božje oproštenje i privodeći mnoštvo ljudi koji su dolazili slušati njegovo propovijedanje k Bogu.

Oca Marka iz Aviana, velikog apostola kršćanske Europe, proglasio je blaženim papa Ivan Pavao II. 2003. godine. A njegove kreposti i štovanje promiče Odbor u postupku za proglašenje svetim sa sjedištem u Pordenonu. Svake godine, 13. kolovoza, hodočasti Odbor kapucinima u jednu od zemalja kojom je prošao i prokrstario otac Marko u svojim europskim putovanjima propovijedajući Evanđelje.

Ove godine tu čast su imali hrvatski kapucini u svojoj crkvi u Rijeci, gdje je 1923. boravio sveti Leopold Mandić iz Herceg-Novog u Boki Kotorskoj, koji je, inače, izvanredno štovao blaženoga Marka. U toku dvojezične mise koju je predvodio poglavar Riječkog samostana, otac Žarko, spominjalo se također oca Odorika iz Pordenona, koji je bio župnik u Crkvi Bezgrešne Gospe Lurdske od 1932. pa sve do 1948. kada su poslije rata talijanski kapucini vratili samostan i crkvu hrvatskim kapucinima. U koncelebriranoj misi sudjelovalo je 60 hodočasnika koji su stigli iz Friula. Bilo je to bratsko druženje s vjernicima hrvatskog jezika koji posjećuju Kapucinsku crkvu i s 24

članovima Talijanske zajednice grada Rijeke. Ovi posljednji uveličali su obred misnog slavlja pjevanjem „Zbora riječkih vjernika“. Na kraju mise pružila se mogućnost sudionicima slavlja da mogu poljubiti relikviju blaženoga Marka koja je potom ostala kao dar riječkim kapucinima. Odbor za proglašenje svetim blaženog Marka iz Aviana je jednodnevnim boravkom u znaku vjere i bratimstva među narodima Europe dao snažno svjedočanstvo vrijednosti velike poruke oca Marka za sadašnje vrijeme ujedinjavanja Europe.

Walter

Arzaretti

s talijanskog preveo: Nikola Novak

Prvi redovnički zavjeti mladih kapucina

U

subotu, 6. rujna, crkva sv. Antuna opata u mjestu Corte di Costa Volpino (Lovere, Italija) bila je premala da primi sve vjernike koji su se sabrali na svečanost polaganja prvih redovničkih zavjeta u međuprovincijskom novicijatu u Loverama. Pod svetom misom u 16,00 sati koju je predvodio provincijal hrvatskih kapucina, fra Jure Šarčević, šestorica mladića javno su izrekla

N

svoje prve redovničke zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti u Redu manje braće kapucina. Uz provincijala fra Juru, koncelebrirala su i još dvojica talijanskih provincijala fra Reberto Genuin iz provincije Venecija i fra Sergio Pesenti iz provincije Lombardija (Milano) te drugih 50-ak svećenika. Uz provincijala fra Juru iz hrvatske kapucinske provincije bila su još dvojica svećenika fra Ivica Vrbić i fra Juro Šimić, te četvorica budućnih novaka u Tortoni (Dejan Lecić, Ivan Vuković, Dominik Silađi, Tomislav Trandler) i trojica novih postulanata u Lendinari (Josip Stanković, Andrej Miškatović, Dalibor Stričević). Nakon homilije fra Jure Šarčevića uslijedio je sam obred polaganja zavjeta. Fra Jure je primio zavjete trojice hrvatskih kandidata – fra Josipa Ćibarića iz Zagreba, fra Tadeja Fabića iz Kotoribe te fra Maria Urbana iz Strizivojne, dok je provincijal fra Roberto primio zavjete trojice kandidata iz Provincije Venecija. Nakon sv. Mise u prostorijama župnog pastoralnog Centra sv. Dominik Savio uslijedilo je bratsko druženje i okrepa.

Fra Juro Šimić

PRIMANJE POSTULANATA U POSTULATURU

a blagdan Rana serafskog Oca Franje Asiškog, 17.rujna 2014. godine, u Postulaturu Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića su primljena četvorica kandidata, Mario Macukić i Mario Berišić iz Zagreba, Ivan Papić iz Viteza (Bosna i Hercegovina) i Petar Hranjec iz Goričana (Međimurje). Istog datuma 1224. godine za sv.

Franju Asiškoga (a time i za svu braću franjevce) bio je poseban dan, naime toga dana Gospodin naš Isus Krist utisnuo mu je na tijelo biljege svoje muke, i na taj način se sv. Franjo još prisnije sjedinio s Kristom.

Isti datum 2014. godine pamtit ćemo kao osobit datum u našem životu, mi, novoprimljeni postulanti, jer smo tog dana pred novom franjevačkom obitelji na Kristov poziv odgovorili sa: „Evo me!“. Obred, koji je prošao mirno, dostojanstveno, je predvodio naš gvardijan fra Željko Cestar uz pomoć fra Mije Šarčevića, u sklopu samostanske obitelji, počevši u

18 sati u koru crkve Presvetog Trojstva u Varaždinu. Za nas četvoricu, ovo nipošto nije bio (samo) cilj, ovo je tek početak našeg posvećenja i puta s Gospodinom, stopama sv. Oca Franje Asiškoga, a kako će to biti i trnovit put, molimo našu Nebesku Majku Blaženu Djevicu Mariju i sv. Franju da nas milostivo prime za ruke i vode tokom naše formacije, a onda i na osobit način u našem putovanju s Kristom kroz život. S moje strane, ušao sam u Postulaturu s osjećajem radosti, jedan od mojih ciljeva se ostvario, ali i sa osjećajem strahopoštovanja i odgovornosti, koju imam kao postulant Reda manje braće kapucina, to jest kao produžena ruka samoga Gospodina Isusa Krista na ovoj zemlji.

Petar Hranjec 25

U

Stjepan Borak – zvonar Župne crkve uzvišenja sv. Križa Križovljan kroz 42 godine

četvrtak, 18. rujna 2014. godine, u bolnici u Novom Marofu prestalo je kucati plemenito srce Stjepana Boraka koji je do bolesti u kolovozu mjesecu 42 godine obnašao službu zvonara i sakristana Župne crkve uzvišenja sv. Križa Križovljan.

Stjepan Borak rođen je 21. siječnja 1945., u Radovcu, dvjestotinjak metara od križovljanske župne crkve, kao peto od šestero djece Franje i Marije rođene Klasić. Krstio ga je dva dana po rođenju, uz kumstvo Roze i Stjepana Petovara, vlč. Josip Bakan, križovljanski župnik. Siromaštvo i ratne strahote te poratni progoni komunističke vlasti nisu mimoišle ni križovljansku župu ni obitelj Borak. Stric Ivan se kao hrvatski vojnik nije vratio iz Drugog svjetskog rata, a stric, kapucin fra Ilija Josip Borak (1914. – 2010.) od komunističke vlasti biva osuđen na osam godine robije koju je do 1955. godine izdržavao u Staroj Gradiški. U takvim okolnostima odrastao je Stjepan i njegove petero braće s kojima je do 1956. godine živio i djed Andrija. Obveznu - tada četverogodišnju školu - polazio je u rodnom mjestu, a potom je do 1965. živio s roditeljima nakon čega odlazi u Kapucinski samostan Rijeka gdje ostaje do odlaska u tada obveznu vojsku, u ožujku 1966. Godine. Iz vojske se vraća 7. rujna 1967. godine. Sestre i stariji brat Mirko se poudali i oženili te Stjepan ostaje uz roditelje pomažući im u poljoprivrednim poslovima i gospodarstvu. Za župnikovanja vlč. Ivana Dugi prihvaća službu zvonara koju je obnašao i po preuzimanju župe vlč. Ivana Košića 1979. godine te nastavlja i za župnikovanja vlč. Zorislava Šafrana od 2013. Brigu o zvonjenju i održavanju crkve vodio je do odlaska u bolnicu u Varaždin u kolovozu mjesecu gdje ga je providirao kapucin fra Josip Vizjak.

Zvonar Stjepan Borak oženio se 10. svibnja 1975.

Marijom Obadić (1938.) iz Gornjeg Vratna, kćerkom Stjepana i Elizabete r. Tenko. Po vjenčanju mladenci su godinu dana živjeli u roditeljskoj kući zvonara Stjepana, a potom su se preselili k Marijinim roditeljima u Gornje Vratno gdje su živjeli do izgradnje vlastite kuće na sadašnjoj adresi u Varaždinskoj uli26

ci u Gornjem Vratnu u koju su preselili 1982. godine.

Dobili su kćer Mirjanu, a kasnije se obitelji pridružio i zet Davor te unuci Sandra i Tomo. Na obavljanje zvonarske službe iz Gornjeg Vratna do 2,5 kilometara udaljene Župne crkve desetljećima je po suncu, snijegu i kiši, ljeti i zimi, putovao biciklom dnevno prevaljujući spomenutu udaljenost triput, sve do elektrifikacije zvona devedesetih godina. Uz zvonarsku službu rado je pomagao rodbini i prijateljima, a strpljivo je podnosio i sve poteškoće koje mu je život donosio.

Zvonar Stjepan Borak pokopan je na groblju u Cestici 20. rujna 2014. godine. Uz više stotina vjernika ispraćaju je bio prisutan i rođak, vlč. Vlado Borak, a dirljivim govorom od pokojnika se oprostio vlč. Ivan Košić koji je s pokojnikom surađivao tijekom 34 godine upravljanja župom. Sprovodne obrede i misu zadušnicu predvodio je vlč. Zorislav Šafran, križovljanski župnik.

Franjo Talan

Otac kao svećenik u obitelji Prije nego što razumijemo kako otac u obitelji djeluje kao svećenik, važno je prvo razumjeti velikog svećenika Isusa

U

prijašnjem tekstu „Otac kao prorok” razmišljali smo o ocu kao proroku u obitelji i to u sklopu govora o tri službe očinstva koje su nam otkrivene u životu i službi Isusa Krista. Sad ćemo skrenuti pozornost na munus sanctificandi, ili očeve dužnosti koje posvećuju obitelj.

Isusovo svećeništvo Prije nego što razumijemo kako otac u obitelji djeluje kao svećenik, važno je prvo razumjeti velikog svećenika Isusa. Kao i svaki svećenik, Isus stoji između Boga Oca i čovjeka, prikazuje žrtvu za grijehe svoga naroda. Ono što je jedinstveno u Kristovu svećeništvu jest to da je on žrtva, on daje sebe. Na križu i na misi, Isus je i svećenik i žrtva. Niti jedan drugi svećenik to može.

No, zašto se Isus mora dati sav za sve? Zbog grijeha.

Potreban je samo letimičan pogled na ljudsko iskustvo da se shvati kako čovječanstvo ima problem grijeha. Mi smo rođeni slomljeni i skloni zlu, i bez milosti Božje, mi nikada ne možemo učiniti ništa dobro. Svako ljudsko biće osjeća ovu napetost, a velik dio ljudske povijesti može se opisati kao nastojanje osloboditi se od naših grijeha, tj. kao borba dobra i zla.

Stoga, zbog našega grešnog stanja, potreban nam je svećenik da čini ono što mi ne možemo – nudi zadovoljštinu za naše grijehe. To je upravo ono što je Isus učinio za nas na križu i dalje radi na svakoj misi kroz žrtveni prinos samoga sebe. Krist omogućuje nama posvećenje, oprost, i na kraju, spasenje.

Otac kao svećenik Do sada ste mogli pomisliti: „To je lijepa teologija, ali kakve to točno ima veze s očinstvom?“ To je dobro pitanje. Odgovor je da smo, kao očevi, pozvani nasljedovati Isusa Krista nudeći svoje molitve i žrtve u ime naših obitelji. Mi smo pozvani tražiti njihovo posvećenje i spasenje kroz naše ljubavi, davanje sebe – kao što nas Isus spašava i posvećuje svojom žrtvenom službom Bogu Ocu.

Praktično govoreći, ta žrtvena služba očinstva odražava se u tri oblika: molitva, žrtva i svjedočanstvo.

1. Molitva – moramo moliti za naše obitelji, tražeći od Boga da ih posveti i učini ugodnima za njega. Kolika zvanja su samo rođena, koliki sveci su „napravljeni“ po molitvama svetih i poniznih očeva? Samo Bog zna, ali je činjenica da se poziv svetog pape Ivana Pavla II. dogodio zahvaljujući u velikoj mjeri njegovim buđenjima usred noći kada bi vidio svog oca u dubokoj molitvi.

2. Žrtva – moramo se žrtvovati za posvećenje i spasenje naših obitelji. Kao što sam napisao ranije, žrtva daje energiju, težinu i snagu našoj molitvi.

Preskakanje obroka ili uskraćivanje sebi deserta zapravo i nije tako teško, ali to može imati trajan plod u duhovnom životu vaše supruge i djece.

3. Svjedočanstvo – konačno, način kako živite svoju​​ katoličku vjeru će ostaviti trajan dojam na vašu djecu. Ako ste lijeni u svom duhovnom životu, ako mislite da je nogomet važniji od mise, ili ako se prema drugima loše ponašate, to će učiti vašu djecu da Bog zapravo i nije toliko važan. Naravno, živjeti vjerno katolički život nije lako i to zahtijeva puno od nas.

Zato primarna žrtva koju morate napraviti kao otac jest shvatiti svoj ​​duhovni život ozbiljno, slijedeći Krista svim svojim srcem.

Zaključak Kroz žrtvu samoga sebe, Isus nam daje život. Kao očevi, i mi možemo dati život i duhovno zdravlje naše obitelji, doduše na posredan način, kroz naše molitve i žrtve, ali u njihovo ime. Najviše od svega, možemo im ponuditi svjedočanstvo dobro življenog života.

Samuel Guzman bitno.net

27

O

Je li pušenje uvijek i u svakom slučaju grijeh?

dgovoriti na ovo pitanje sa ‘da’ ili ‘ne’, čini se prejednostavno. Zabraniti pušenje, alkohol i sve ‘užitke’, samo zato što se ljudi ne mogu kontrolirati i upadaju u ovisnosti, vodilo bi u fundamentalizam. Jer i hrana, ako se pretjerano konzumira, postaje štetna. Ključno pitanje koje se nameće u svezi s pušenjem jest: je li i minimalno pušenje uvijek štetno za ljudsko tijelo? I ako jest, može li se onda reći da je, zbog te štetnosti koja se nanosi tjelesnom zdravlju, pušenje uvijek objektivno zlo? Jer, s druge strane, čovjek nema samo tijelo, on ima i dušu i duh, stoga se s pravom možemo pitati postoji li na razini duše i duha neko veće dobro prema kojem bi se čovjek konzumirajući duhan mogao usmjeriti. Tako katolički moralist Bernhard Haring kaže da „i pušenje može biti moralno besprijekorno i dobro kada služi za rekreaciju, kada unaprjeđuje društvenost ili daje poticaj za stvaralačku radost… no neumjerenost u pušenju povlači za sobom teško oslabljenje volje, stvaralačkih snaga, nutarnje slobode, a često i zdravlja…” (Kristov Zakon I, KS, 365) Ipak, ovo je pisano prije četrdesetak godina kada svijest o štetnosti duhana na ljudsko tjelesno zdravlje nije bila dovoljno snažna kao što je to danas… Pročitajmo odgovor na pitanje jednog čitatelja!

Priznajem da postoje zdravstveni rizici pušenja cigareta, ali moj prijatelj protestant inzistira na tome da je pušenje grijeh. No nulta tolerancija prema bilo kakvom pušenju duhana čini se pretjerano samopravednička ili barem puritanska. Postoji li neki argument koji barem otvara vrata povremenom pušenju?

Iako upozorava na neumjereno pušenje duhana, Crkva nije osudila pušenje kao takvo. No postoje jaki praktični prigovori cigaretama koji ovu diskusiju mogu učiniti kratkom. Preko milijarde ljudi na zemlji puši, ali povećana svjesnost zdravstvenih rizika čini pušenje sve manje razumnim. Na primjer, iz sažetka studije provedene 2007. godine: Više od 100 od 599 dokumentiranih aditiva u cigaretama imaju farmakološki efekt koji prikriva miris dima duhana iz cigarete, povećava ili održava razinu nikotina, povećava ovisnost o cigaretama i prikriva simptome i bolesti povezane s pušačkim ponašanjem.

28

Moralni teolog Germaine Grisez jasno izražava svoje mišljenje da je redovno pušenje duhana ozbiljna stvar i da bi se čak i povremeno pušenje trebalo izbjegavati: Ako je korištenje duhana ikada bilo razumno, sigurno danas postoje jaki razlozi da ga se prestane koristiti: opasnost ovisnosti, rizik vrlo lošeg utjecaja na zdravlje, financijski troškovi i utjecaj na druge – kako na one koji oponašaju takav loš primjer tako i na one kojima nečije pušenje nanosi štetu ili im jednostavno samo smeta. Prema tome, po mom mišljenju, pušenje nije samo glupo već je i moralno pogrešno. Koliko pogrešno? Kao što ste rekli, redovito i uobičajeno korištenje duhana je smrtonosno.

Mislim da je samo iz tog razloga, takvo korištenje, kao i povremeno pušenje, uvijek ozbiljna stvar. Štoviše, ozbiljnost uobičajenog korištenja duhana je dodatno opterećena i drugim faktorima, kao što je davanje lošeg primjera mladim ljudima. Čini se da je prvi zadatak u ovoj raspravi o pušenju proglasiti da je „redovito i uobičajeno“ korištenje duhana loše i da su industrijski izrađene cigarete otrovne. Svaki dodatni prigovor koji se pojavi trebao bi se tretirati na ovaj isti način kako bi se ljude odgovorilo od pušenja. Strategija (kojom bi se eventualno otvorila vrata povremenom pušenju, kako u svom pitanju moli čitatelj, op. p.) je da se prebaci fokus s praktičnog na filozofsko. Praktični usmjereni argumenti za dopuštanje povremenog pušenja, kao na primjer „škija nije štetna kao industrijske cigarete”, izazvat će samo dodatne prepirke.

Stoga je jedan od načina kako pristupiti problemu pušenja u utvrđivanju važnosti užitka u našim životima (ovdje se misli na pozitivan pojam užitka u filozofsko-teološkom smislu, op. p.). Po svojoj prirodi, od Boga stvorenoj, mi koristimo mnoga zemaljska dobra za vlastiti užitak. Zapravo, po svojoj prirodi prepoznajemo da su one organske tvari koje dobro mirišu za nas zdravije i hranjivije. Postoji naravni argument da nam je Bog dao apetit i sposobnost da osjetimo užitak s jedne strane, i bol s druge strane, kako bi nas potaknuo da (uz pomoć užitka) težimo za vlastitim dobrom.

Štoviše, smijemo ići za užitkom, samo užitka radi.

Kao što Katekizam Katoličke Crkve poučava, uzimajući umjerenost kao vodeći princip, smijemo upotrijebiti sve Božje kreacije (uključujući i duhan) zahvaljujući Bogu za svaki blagoslov koji nam daje: „Umjerenost je moralna krepost koja obuzdava privlačnost naslada i osposobljava za ravnotežu u upotrebi stvorenih stvari. Ona osigurava gospodstvo volje nad nagonima i drži želje u granicama čestitosti. Umjerena osoba vlastite osjetne težnje usmjeruje prema dobru…” (KKC, br. 1809) Umjerenost nije samo jedna od vrlina: to je najvažnija vrlina. Naša privlačnost za užitkom nas tjera prema prirodnim dobrima koja nam trebaju za samoodržanje (hrana je jedno takvo prirodno dobro) ili za nastavak vrste (na primjer seksualni odnos).

Umjerenost regulira požudu za užitkom tako da naši apetiti budu usmjereni prema onome što nas vodi do sreće, a ne da apetiti za užitkom preuzmu vlast nad nama. K tome, umjerenost nas dovodi do vrata apstinencije – samoodricanja koje traži viša dobra uma i duha koja nas onda vode k još većem stupnju sreće.

Neka osoba može u više navrata uživati u pušenju i pritom „zadržati zdravu slobodu odlučivanja“, dok druga osoba može biti u opasnosti od ovisnosti nakon prvog dima. Ovisno o situaciji u kojoj se osoba nalazi, čak i samo jedna cigareta može biti užitak koji treba izbjegavati. Katekizam kaže: „Vrlina umjerenosti nas usmjerava na izbjegavanje bilo koje vrste pretjerivanja: zlouporaba hrane, alkohola, duhana ili lijekova” (br. 2290, podcrtano u originalu).

Alkohol je dobra usporedba. Sveto pismo ne navodi da pijenje alkohola samo po sebi treba izbjegavati, ali kaže „ne opijajte se vinom u kojem je razuzda-

nost“ (Efežanima, 5,18) i „dobro je ne jesti mesa i ne piti vina i ne uzimati ništa o što se tvoj brat spotiče“ (Rimljanima, 14, 21). Ovaj drugi navod je poticaj da volimo svojeg susjeda tj. ne izazivamo, čak i nenamjerno, svoga brata da se spotakne dok mi tražimo užitak. Ali općenito u korištenju alkohola, kao i u svim drugim dobrima koja konzumiramo, svaki pojedinac mora regulirati korištenje sam za sebe, u skladu s vlastitim kapacitetima i slabostima i u skladu sa svojim putom prema Bogu: „Tko jede, neka ne prezire onoga tko ne jede; tko pak ne jede, neka ne sudi onoga tko jede. Ta Bog ga je prigrlio. Tko si ti da sudiš tuđega slugu? Svojemu Gospodaru i stoji i pada!” (Rim 14, 3-4) Bog nam daje sposobnost i da osjetimo užitak i da zadržimo kontrolu nad svojim apetitima za užitkom. Osoba koja ne može uživati u nekom užitku uz istovremeno zadržavanje kontrole, treba izbjegavati prilike za takav užitak. No to ne čini sam užitak objektivno grešnim. Ako bi pušenje radi užitka koje donosi bilo uvijek pogrešno, tada se ono po svojoj prirodi ne bi slagalo s istinskim dobrom. Dakle cilj pušenja nije ovisnost ili narušavanje zdravlja, već užitak koji je po sebi dobar. Može li se, drugim riječima rečeno, s razlogom smatrati da je pušenje radi užitka dobro i da umjereno korištenje duhana vjerojatno neće nanijeti štetu osobi koja puši? Ako je odgovor na ovo pitanje pozitivan, onda pitanje o moralnosti pušenja postaje subjektivno (moralnost ili nemoralnost pušenja tada ovisi o pojedincu i kontroli ili nekontroli koju ima nad pušenjem, op. p.), i stoga se prebacuje u područje koje se tiče umjerenosti.

Eric Stoutz bitno.net 29

MOLITVA SV. LEOPOLDU PROTIV SOTONE Sv. Leopolde, Ti si punih 40 g. proveo u ljutom boju protiv sotone, tjerajući toga lukavog zavodnika iz ljudskih duša. I danas je sotona po grijehu zarobio mnoge duše, otvrdnuo im srce, razdvojio ih mržnjom i svađom, otupio im savjest, odvraća ih od Ispovijedi te odgađaju svoje obraćenje, a toliki i umiru u grijehu.

Sveti Leopolde, pomozi slabom čovjeku i brani ga od zasjeda đavolskih. Isprosi mu obraćenje i povratak Isusu Dobrom Pastiru. Neka u ime Isusovo, odstupi drski sotona i neka prestane zavoditi i varati duše.

Pokajanje Kajem se od svega srca, što sam uvrijedio Boga, najveće i najmilije dobro. Mrzim na sve svoje grijehe i čvrsto odlučujem da ću se popraviti i da ne ću više griješiti.

ISUSE, MILOSRĐE I DOBROTO NEIZMJERNA, POVJERAVAM SE TEBI! ČUVAJ MENE I MOJU OBITELJ! GOSPODINE MOJ I BOŽE MOJ! Gospodine, smiluj se!

Kriste, smiluj se!

Gospodine, smiluj se!

Kriste, čuj nas!

Kriste,usliši nas!

Oče nebeski, Bože, Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, Duše Sveti, Bože, Sveti Trojstvo, jedan Bože, Sveta Marijo, Sveti Leopolde, štovatelju Majke Božje, Sveti Leopolde, ljubitelju Euharistije, Sveti Leopolde, skromni slugo slugu Božijih, Sveti Leopolde, junački slugo pomirenja, Sveti Leopolde, pregaoče ekumenizma, Sveti Leopolde, činitelju mnogih čuda, Sveti Leopolde, uzore svećenika, Sveti Leopolde, uzore ispovjednika, Sveti Leopolde, uzore redovnika, Sveti Leopolde, uzore molitelja, Sveti Leopolde, uzore pokornika, Sveti Leopolde, uzore poslušnosti, Sveti Leopolde, uzore poniznosti, Sveti Leopolde, uzore strpljivosti, Sveti Leopolde, uzore pobožnosti, Sveti Leopolde, poznavatelju ljudskih srdaca, Sveti Leopolde, poznavatelju budućnosti, Sveti Leopolde, voditelju mnogih duša, 30

Sveti Leopolde, razboriti savjetniče, Sveti Leopolde, prijatelju svih ljudi, Sveti Leopolde, tješitelju patnika, Sveti Leopolde, tješitelju očajnih, Sveti Leopolde, tješitelju bolesnih, Sveti Leopolde, dobrotvore siromašnih, Sveti Leopolde, branitelju nevinih, Sveti Leopolde, miritelju zavađenih, Sveti Leopolde, ljubitelju svoga roda, Sveti Leopolde, naš nebeski zaštitniče, Jagnjače Božiji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine!

Jagnjače Božiji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine!

Jagnjače Božiji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se Gospodine!

Moli za nas, sveti Leopolde!

Da dostojni postanemo obećanja Kristovih!

Pomolimo se! Bože, zaštitniče i prijatelju poniznih, koji si uzvisio slugu svoga Leopolda Bogdana, učinivši ga oruđem svoga milosrđa u sakramentu pokore, daj, ponizno te molimo, da zavrijedimo jednostavnim putem vjere doći do gledanja tvoga lica u nebu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen

AMA ET FAC, QUOD VIS Voli i radi što želiš

V E L I O E A Ž G V A D L L U E E O Z A D M N F A I E Z L R S E O I E F P S NJ E R R E E A U M O V Ž J O D E J A E A V O

K A G O S P A R R R LJ E E P U A A I U Ć J Ž A K LJ P N N A V E S I O I R I J I D C A I S R C B R A J C O O O A U A T G I Ž J L L N U I I D C E A Đ A Ć M M O M P E T R S A T R S L I T V A A A O A K I M R I K G T Š A L P N I P T S I R K A K J

B L M N A A A C L Z I A U V G S E O D J S O D P A A A P V LJ S E M O J A G D Š S O G A M B

Aljmaš Bogorodica Božić Djeva djevica Efez Fatima Gospa od suza Gospa Lurdska Gospin plašt Joakim Josip Karmel Kraljica anđela Krunica Ljiljani Majka Kristova Mala Gospa Međugorje Miris ruže Molitva Molve Ogledalo pravde Pećno Ružarij Spas Trsat Uznesenje Velika Gospa

U vremenima Velike Gospe, Male Gospe, BDM žalosne, Gospe od otkupljenja itd. sjetimo se naše majke Marije. U skladu sa time je i ova osmosmjerka uključujući pojmove kao i rješenje.

Pita otac Ivicu: -Jesi li znao sva pitanja na ispitu?

-Jesam!

-Kako onda nisi položio?

-Nisam znao odgovore!

Jeste li čuli, Mujo magistriro?!

-Pokupio ga šleper na magistrali.

-Slom živaca je nasljedna bolest.

-Nasljeđuju ga roditelji od djece.

Jedna plavuša je cijeli dan provela duboko zamišljena, kada se konačno odvažila upitati svoju kolegicu, također plavušu.

-Što je pravilnije - Irak ili Iran

Mujo će prijatelju: -Moj Haso, znaš li da su ženske nekada trčale za mnom?

-A zašto sada više ne trče?

-Ne kradem više torbice.

-Mama! Mama! Tata je opet pijan!

-Kako znaš?

-Opet brije ogledalo.

31