Ljudima prijatelj 4-12

ISSN 1331- 6354 Cijena: 10 kn GODINA XXXXI, Broj 4 (158) – Božić 2012.

Glasnik svetog Leopolda Bogdana Mandića

GLASNIK SVETOG LEOPOLDA MANDIĆA

4 Drugi vatikanski sabor, Vertikala križa 6 Najpresudnija riječ u povijesti 8 Nikola Tavelić: franjevac, misionar, mučenik 9 Vjera nije odijeljena od konkretnog života 9 Kako prepoznati pravu zdravu vjeru od fanatizma?

11 Uz Došašće - Isus ispred vrata i kontejnera 12 Božić ili sentimentalnost 14 Božić naših starih 15 Božićne jaslice Jasne Dapas i Stjepana Kulfe 17 Živjeti evanđeoskim životom 18 Vjera 24 Jesmo li teoretski ili praktični vjernici?!?!?

25 Kako su mili stanovi tvoji, Gospodine ... Ps 84 29 Volja Božja 32 Živjeti evanđeoskim životom 33 Moje mišljenje o Božiću 34 Marijina legija 37 „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku!“ 42 Božić donosi mir i radost 44 Veliko srce stvara dobra dijela 45 Kratkom razdoblju našega života 46 Hodočašće u Padovu 47 Isus se rodio za sve ljude 48 Revolucija negativizma 49 Lao Zi: Staro dijete 51 Apostoli Svjetla

Časopis za vjersku kulturu i informaciju God. XXXXI (158) – Br. 4/2012.

ISSN 1331- 6354 List sv. Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 1. veljače 1971.

Izdavač: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda Mandića Glavni urednik: fra Goran Rukavina Školska 39, 44415 Topusko tel: 044/885 951 goran.rukavina@zg.t-com.hr, kapucini-topusko@sk.t-com.hr goran.rukavina@kapucini.hr Grafički urednik: Vjeran Grabant vjerangrabant@gmail.com Lektor: Jurica Maraković Stalni suradnici: fra Ante Kukavica, fra Juro Šimić, fra Mirko Kemiveš, fra Bono Zvonimir Šagi, fra Nedjeljko Golubar, fra Nikola Bašnec, fra Stanko Dodik, fra Nikola Stanislav Novak, fra Stjepan Novoselec, fra Josip Grivić, fra Juro Šarčević, Jelena Grabant, Dubravka Rovičanac, Mira Šincek, Kata Martinović Bevanda, Mladenko Spahija, Emica Juranko, Vinko Đotlo Vanjski suradnici: Anika Sačić, Matija Maša Vekić, Barica Ivanović, Srećka Cestarić, Izabela Müller, Lucija Abramović, Tanja Popec, Lorna Trdina, Snježana Trdina, Klaudija Kaurić, Štefica Pokorny, Valentina Trdina, Mirna Išek Administraciju vodi: Ružica Dumančić, 31000 Osijek, Kapucinska 41 mob. 091/ 601 3802 tel 031/ 20 11 83 e-mail: centarleopold@gmail.com Tisak: „MIT studio” OSIJEK Godišnja pretplata 40 kn; za države Europe 13 eura; za Kanadu i USA: 15 USD; za Australiju 20 AUD NAZIV: Centar „Leopold Mandić”, 31000 Osijek, Kapucinska 41; žiro račun 2340009-1100209229; devizni račun 703000-1282800-760985 putem Privredne banke Zagreb, SWIFT (BIC): PBZGHR2X IBAN: HR71 2340 0091 1002 0922 9 P. J. 12, OSIJEK

Dragi čitatelji glasnika „Ljudima prijatelj” Pred vama je četvrti ovogodišnji broj ili, ako je suditi po podacima, prošlo je preko četrdeset godina kako ovaj Glasnik izlazi. Izmijenilo se suradnika, urednika. Štošta se u njemu pisalo, ali se uvijek nastojalo promovirati štovanje svetog Leopolda Mandića. Kvaliteta pisane riječi uvelike ovisi o suradnicima – bili oni mi kapucini ili vi, naši vjerni čitatelji. No, uvijek postoje poteškoće jer, kako je rekao Miroslav Krleža: „Lakše je gledati hrbat od race nego onaj od knjige”.

Kraj godine je i prigoda reći hvala svima vama: čitateljima, suradnicima i svim dobročiniteljima koji pomažete naš Centar Leopolda Mandića u našem kapucinskom samostanu u Osijeku. Ujedno vjerujem kako ćete se i dalje rado uključivati svojom pomoći te činiti sve kako bi naš Glasnik bio još kvalitetniji. Nalazimo se u božićnom ozračju i naše oči usmjerene su prema betlehemskoj štalici. Na hrvatskom jeziku kažemo Božić ili mali Bog. Veliki i svemoćni Bog postaje maleni čovjek. I to je ujedno najkrači sadržaj otajstva Božića. Svi kršćani širom svijeta slave trenutak ulaska samoga Boga u našu povijest. „Veselje ti navješćujem, puče kršćanski” pjeva naš hrvatski narod. Ovo vrijeme pobuđuje najplemenitije osjećaje kod gotovo svakog čovjeka.

Ovo i je vrijeme kada svi radosno trebamo klicati u Gospodinu. Naš serafski otac Franjo Asiški slavio je Božić neizrecivom radošću. Nazivao ga je „svetkovinom nad svetkovinama“ jer je Bog, postavši malenim djetetom, bio priljubljen uz ljudske grudi. Katekizam katoličke Crkve (br. 525) naglašava: „Isus je rođen u skromnosti staje, u siromašnoj obitelji, priprosti pastiri prvi su svjedoci događaja. U tom uboštvu očituje se slava neba.”

U ovo radosno vrijeme trudimo se i mi, poput pastira koji su pohitali k jaslicama, pohrliti svima potrebnima ususret jer u njima ćemo i mi prepoznati Emanuela koji želi biti s nama Bog.

3

Svim našim čitateljima, štovateljima sv. Leopoloda, dobročiniteljima kao i svim našim suradnicima želim sretan i blagoslovljen Božić! urednik

fra Goran Rukavina Molim sve suradnike i one koji to žele biti – kao i sve naše čitatelje – da svoje potpisane priloge za uskrsni broj pošalju najkasnije do 1. ožujka iduće godine bilo poštom bilo e-mailom glavnom uredniku. Adresa kao i elektronska adresa nalaze se u impressumu ovog broja. Preporučene teme za idući broj su „Godina vjere”, uskrsno otajstvo kao i sve vezano uz sv. Leopolda Bogdana Mandića čiji je ovo Glasnik

Drugi vatikanski sabor, Vertikala križa

R

ad Drugog vatikanskog koncila koji je započet prje pola stoljeća, je posao, kako mi se ćini vjerniku laiku, koji traje, i koji će još dugo, trajno, trajati. To bi mogao biti jedan dugi proces, koji će biti aktualan za svako buduće vrijeme hoda, i života Crkve u ovoj prolaznosti, i to mu daje, uistinu, jednu veliku povijesnu važnost u rastu Katoličke crkve. Gledajući u današnjem vremenu, sa ove vremenske distance u plodove toga Koncila, ćini mi se kako ni jedan povijesno održani koncil Katoličke crkve nije se tako snažno nametnuo, nije opečatio rast Crkve, za svako buduće vrijeme, kao što je ovaj što mu Crkva obilježava, mali jubilej za veliku budućnost, pedesetogodišnjicu njegova otvaranja. Ćini mi se kako se je več u svom početku opravdao, i uveliko ojačao temelje „Crkve na stijeni”, te uvidio sve razloge zbog kojih će u budućnosti biti potreban Katoličkoj crkvi na ovom hodočasnićkom putu njenih vjernika. Zapravo, njegovo samo otvaranje predvidjelo je sve opasnosti, i barijere, na putu Crkve, kojih je bilo i bit će. Otvoren u vremenu najveće moći jedne opasne ideologije bezboštva, Komunističke revolucije protiv Boga, Drugi vatikanski koncil je več na početku zasvijetlio vjernicima kršćanima u tom mraku, koji je prijetio da pokrije cijeli svijet, vjernike kršćane i njihovu Crkvu ponovo stjera u katakombe.

Nigdje do tad, do tog Božjeg dara Crkvi, vjernik nije vidio ni plamićak svjetla za svoju budućnost u crnilu te bezbožne, protivbožne, ideologije, koja je na nekim svjetskim prostorima, i u nekim kršćanskim narodima, bila počela trijumfirati kao pobjednik nad Bogom. A „pobjednik” nad Bogom, ponašao se i kao pobjednik nad čovjekom. Mrak i strah zavlado je velikim dijelovima kršćanskog svijeta, te se ćinilo da je to beznađe, ta tjeskoba, ista ona koja je zavladala među narodom na Veliki Petak.

Kršćani se „razbježali”, sklanajali, skrivali, i uvlačili u crkvene katakombe, a Crkva kao i na Veliki Petak bila stjerana u zidine šutnje, poniženosti i progona.

Kršćani su bili nezaštićena, i najžešće napadana, meta, ideološki komunističkih revolucionara protiv Boga.

4

A svaka povijesna borba, ideologa i ideologija, protiv Boga, bila je i rat protiv čovjeka, njegova ljudskog dostojanstva, njegove slobode kao dara Božjeg. Poslije svih krvoprolića, i ratova protiv Boga, u Dvadesetom stoljeću, pa i lutanja i nesnalaženja Crkve u svojoj zatvorenosti u tom periodu, pojavio se Božji plamićak u znaku Drugog vatikanskog koncila. Crkva iz horizontale križa usmjerava, pokazuje vjerniku i Vertikalu križa, bez koje nema, ne može rasti, ni horizontala.

Naprosto, vjernicima Katoličke crkve Drugi vatikanski sabor, još više otkriva snagu i veličinu Vertikale križa, zajedno sa njenom horizontalom. Pokazuje se povijest križa, koja počima od Vertikale, koja je saćinjena Gabrijelovim dolaskom na Zemlju, objavom Mariji da će roditi Sina Božjega. I nakon što je Marija uskliknula „Evo Službenice Gospodnje”, te se Anđeo sa Marijinim pristankom vratio u Nebo, završen je Božji plan gradnje Vertikale, spajanja Neba sa Zemljom, čovjeka sa Sobom. No, ubrzo čovjek na toj spojnici, Zemlja i Neba, gradi svoju ljudsku barijeru, horizontalu, te time pravi križ. I zato je križ ljudsko djelo.

Tom horizontalom čovjek djelomićno uspjeva Vjeru prizemniti, oduzeti joj onaj Božji dar, Vertikalu.

Zbog toga u nekim periodima povijesti kršćanstva, prije Drugog vatikanskog koncila, Crkva živi „zatvorena“ oko horizontale, ne videći uvijek Vertikalu, što je, ponekad, bilo i razlogom urušavanja vlastitog temelja. Iz tog vremena kršćanskog života, i života Crkve, oko horizontale, i horizontalskih vrijednosti, Crkva je prolazila kroz teška i mračna vremena, puna kušnji, raskola i nesnalaženja.

A onda kada se na momente ćinilo kako se Crkva otuđuje, i još više zatvara, bila sama sebe ili je protivnici zatvarali, poput obnoviteljske uloge Svetog Frane iz 13. stoljeća, crkveni oci, u prvom redu papa Ivan XXIII. ćuje Božji glas kroz otvaranje Drugog vatikanskog koncila. Crkva se otvara, izlazi iz svojih „katakombi”, i poput „glasa iz pustinje”, pokazuje i sebi i vjernicima Vertikalu križa. Približava se, kao nikad do tad, svakom svom vjerniku njegovim narodnim jezikom, njegovim govorom, njegovim identitetom, ostajuću univerzalna, jedinstvena,

stabilna „na stijeni”. Nastaje vrijeme razumljivog govora u Crkvi, u razlikama jezikà, svaki vjernik katolik u svom različitom govoru, a opet svi jedinstveni oko Vertikale križa. Crkva se otvorila, i približila svakom svom članu, u najljepšem, i vjernički najsnažnijem, poslanju. Crkva se, u doslovnom smislu riječi, otvorila i okrenula vjernicima, i počela im služiti na njihovom jeziku, ostajući i dalje jedinstvena. Počeli se međusobno razumijevati univerzalna Crkva i individua vjernik, na istom jeziku, na istom putu ka istom Cilju.

Sijećam se Svetih misa iz djetinjstva kada je misarima, vjernicima, svećenik bio okrenut leđima, a gotovo cijeli obred mise se nije razumio. Žene su molile krunicu, muškarci također neke svoje molitve, svatko za se, gotovo, i ne gledajući u oltar, u svećenika, budući da nisu ni razumjeli što moli i govori. Djeca su gledala, i šutke, gotovo, bez i momenta sudjelovanja u Svetoj misi, promatrala samo pokrete svećenika.

Znalo se samo kad se treba reći Amen, i ćini mi se da je to bilo sve sa ćime je vjernik sudjelovao u Svetoj misi.

Nema tako lijepog dara vjerniku kao što je dar razumljivog narodno jezićnog komuniciranja.

To je bilo ostvarivo zahvaljujući, upravo Božjem daru, poslanom kroz snagu i otvorenost Drugog vatikanskog sabora. Toga povijesnog vremena Katoličke crkve kada se i svećenik „okrenuo” licem u lice vjernicima, kada se Sveta misa počela služiti svakom vjerniku na njegovu jeziku, naprosto kada se Crkva otvorila, poslana je, na neki način ona izvorna Isusova poruka, vjernicima, usmjerivši ih Vertikali križa i Njenim vjećnim vrijednostima.

Bio je to i početak „pobjede”

5

Crkve nad Komunističkom ideologijom bezboštva, i ateističkim komunizmom.

To otvaranje Drugog vatikanskog sabora, koje je započeo blaženi papa Ivan XXIII. prije pedeset godina, 11. listopada 1962. godine, zapravo je otvaranje crkveni vrata, nekog crkvenog vida „demokracije” između Crkve i vjernika, stavljajući to u trajni proces poslanja Katoličke crkve. Time je Crkva stvorila sve preduvjete, svakom svom vjerniku, da postane uistinu njen aktivni dio. Crkva više nije samo svećenik i crkvena hiherhahija, Crkva je cijeli vjernički narod.

Crkva to smo svi mi vjernici.

Uz taj dar vjernici su slobodno preuzeli i dužnost u pomaganju rasta Crkve, u okvirima Drugog vatikanskog koncila. I stoga vjerujem da je Drugi vatikanski

sabor, ćiju pedesetu obljetnicu života uveličava i Godina vjere, široko otvorio Crkvu, kako bi joj mogao priči svaki njen vjernik, i razmjeti je na svom narodnom jeziku, te jednako tako snažno započeo odlijepljivati kršćane katolike od horizontalni vrijednosti, i usmjeravati ih u vrednote Vertikale, što i jest poslanje Crkve. Drugi vatikanski sabor je Vertikala križa.

Uz to, Drugi vatikanski koncil je i početak zaustavljanja revolucije dekristijaniziranja svijeta, na kojem je izrasla i Godina vjere, kao povratak Vertikali križa, Bogu i Njegovim zakonima. I zato je to trajni proces.

Vinko Đotlo

K

Najpresudnija riječ u povijesti

ršćanski irski spisatelj C. S. Lewis rekao je da je najvažniji razlog zašto se treba vjerovati kršćanstvu taj da je to religija koja se nije mogla izmisliti. Kršćanska je vjera, čini se, prožeta najnevjerojatnijom teofanijom (Objavom). I upravo na početku liturgijske godine Crkva u središte svog promišljanja stavlja fenomen Božjeg dolaska na zemlju poznat kao otajstvo utjelovljenja i sinovstva. U Godini vjere, a naročito ovih dana, čini se, s posebnom pozornošću promišljamo o riječima iz formule naše vjere: „Radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao je s nebesa. I tako nevidljiv Bog napokon otkriva svoje istinsko lice u „Jedinorođenom Sinu Isusu koji je Krist” (Iv 3, 16), a oni predestinirani vidješe „slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine (Iv 1, 14).” Evanđelja nam tako, čini se, daju trajan zadatak da i mi upoznamo Židova Isusa u čijem se doduše uobičajenom hebrejskom imenu krije i Ime nad svakim imenom - Jehošua, Jošua i čvrsto uvjerenje da „Jahve spašava”. Ovaj Jehošua iz Nazareta rođen u Betlehemu, je za sve kanonske pisce nesumljivo i Krist - Pomazanik „Sin Boga živoga” (Mt 16,16). Ako je Isus Krist, ekumenski koncili s pravom zaključuju da je On i Utjelovljeno objavljenje Očeve ljubavi, On je Bog od Boga, Svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, rođen, a ne stvoren, istobitan je s Ocem. Evanđelja, odnosno Crkvu kao čuvaricu ove nevjerojatne Objave zbog toga i poimamo, čini se, ili kao nevjerojatnu ludost (neki tek benignu glupost, a mnogi i kao glavnu obmanu čovječanstva koju je potrebno iskorijeniti) ili pak kao najradosniju vijest. A što nas raduje u objavi Isusa kao Krista? Raduje nas, čini se, prepoznavanje samog Isusa, jer u njemu vidimo odozgor poslani novi početak u svijetu! Nama je to nezamislivo, a opet, kao da Riječ Božja izaziva naš um da pokuša razmišljati baš u što „nemislivijim” kategorijama.

Tako nam je i papa Benedikt XVI. 2005. uoči Božića pokušao objasniti ovaj dogmatski paradoks: „Bog je tako velik da može postati malen. Bog je tako moćan da može postati bespomoćan i kao bespomoćno dijete doći k nama da bismo ga mi mogli ljubiti.” Riječi sv. Oca kao da nam ukazuju na još jednu dodatnu problematiku. Ukoliko nam Bog

6

ne bi ponudio mogućnost susreta i da se po tom susretu , On sam nije čovjeku predao, kako i prema kamo bi ljudski rod hodio i napredovao? Koji bi bio smisao ljudske povijesti? „Božja objava u vremenu daje smisao cijeloj ljudskoj povijesti. Povijest nije jednostavni slijed vjekova, godina, danâ, nego povijest spasenja, Božjeg zauzimanja za čovjeka, koji povijesti daje potpuni smisao i otvara je čvrstoj nadi” – poručio nam je papa Benedikt XVI. na općoj audijenciji 12. prosinca 2012. god.

Ovakvo sudjelovanje u Božjem životu koji nas po svome Sinu uvodi u sve veću intimnost trojstvenog života i sve savršeniju participaciju na Božjem Bitku nazivamo Milost. Milost je, kako Crkva uči, slobodan i nezasluženi Božji dar (KKC 1997) kojim postajemo sinovi i kćeri Božje, subaštinici Kristovi, pozvani na vječni život, na zajedništvo s Bogom licem u lice. „Milošću Božjom jesmo što jesmo (1 Kor 15, 10)”, no postoje ljudi kojima Bog povjerava, čini se, posebnu službu za koju im daje i posebnu milost, iako Katekizam nas upozorava: „milost izmiče našem iskustvu jer spada u nadnaravni red i tek se vjerom može upoznati” (KKC 2005). Željela bih da zajedno promislimo o najpresudnijoj povijesnoj ulozi čija nam je služba priskrbila milost Božjeg sinovstva. Samo je jednu osobu Bog ispunio puninom milosti za zadatak dovođenja Boga k čovjeku i, čini se, čovjeka k Bogu. Pred Božjim je anđelom prije dvije tisuće godina nazaretska Djevica bezuvjetno i bez oklijevanja pristala staviti se Gospodinu na Volju izričući najpresudnije riječi za ljudsku povijest. U Marijinom djevičanskom pristanku primjećujemo i malo prije spomenuti važan preduvjet milosti, njezinu vjeru. Riječi koje je izrekla nebeskom glasniku „Neka mi bude po Riječi Tvojoj” (Lk 1,37-38) slobodno iščitamo i kao znak njene čvrste vjere i potpune posvećenosti Božjoj volji. „Iz tog razloga rečeno je da je Marija začela Isusa u svojim mislima prije nego u utrobi i da je „Više blažena jer je primila Krista svojom vjerom nego što je začela svog sina u utrobi» (Sveti Augustin)“ (http://hr.opusdei.org/art.php?p=35590).

No, tko je ta odabrana Djevica? Svetopisamska svjedočanstva o Mariji, Isusovoj majci su skromna.

U Starom zavjetu Marija se nigdje ne spominje imenom, ali navješćuje se: „žena čiji će potomak pobijediti đavla”, „Nova Eva po kojoj će doći spasenje”, „Kćer Sionska”… U prvom tjednu Došašća 8. prosinca o svetkovini Njezinog Bezgrješnoga začeća nastojali smo promišljat kako je Bog pripremao i pozvao u život biće koje će u potpunosti prihvatiti službu Gospodnju, službu mača i probodene duše da se razotkriju namisli mnogih srdaca” (Lk 2, 38).

Ovu nešto mlađu vjersku istinu da je Marija Bezgrešna proglasio je papa Pio IX. 8. prosinca 1854. godine. Pod tom istinom Crkva podrazumijeva da je svoju majku Gospodin od samog početka života sačuvao od grijeha i sklonosti k zlu. Četiri godine kasnije, čini se, da smo i milošću ukazanja krotkoj Bernardici u Lurdu dobili nebesku potvrdu za ovu dogmu. Malo kasnije slavimo Svetkovinu Svete Marije Bogorodice kada se divimo čudesnom Božjem povjerenju, darujući Blaženoj Djevici Mariji ono najviše što ima, svoga Sina. Prvog siječnja, u uvodnoj liturgiji ove svetkovine pozdravljamo svetu Rodilju, Majku Kralja vječitoga, komu ruka ima vlast iznad svijeta, a opet povjerena je skrbi onoj koja je postala Odgajateljicom Sina Svevišnjega. Vjerska istina da je Marija Bogorodica potvrđena je na Crkvenom saboru u Efezu 431. godine. Od najranijih dana naslov Bogorodica za Crkvu znači da je ona majka Utjelovljene riječi i prava majka djeteta koji je u isto vrijeme Bog. Time što je Djevica i Majka, Marija je također slika Crkve i njeno najuzvišenije ostvarenje, jer biti Majkom Sina Božjega, čini se da znači i nužno biti okrenutom i prema nama Crkvi kao djelu svoga Sina. Stoga što više uranjamo u otajstvo njezinog bezgrješnog srca i upoznajemo njezine vrline, to smo, čine se, savršenije vezani

7

sa svom njezinom djecom, s bratom Kristom i braćom ljudima. U ovim radosnim blagdanima slavimo izljev Nebeske Milosti dolaskom našeg Spasitelja, ali i neprestano učimo od naše Majke angažirano sudjelovati na vlastitom spasenju. „Što god vam rekne učiniste!” uskliknula je onda na svadbi u Kani, a potiče nas, čini se, i danas.

Božić i čitavo božićno vrijeme su na poseban način i Gospini dani. Ona je prihvatila Gospodina i klanjala mu se u utrobi dok još svijet nije ni znao da ga pohađa Spasitelj. Ona ga je noseći u svojoj utrobi, prvenstveno nosila u duši i molila da bude prihvaćen. I mnogi to, čini se, ne razumiju. Marijin primjer nam poručuje: ako želimo iskusiti milost Božića, moramo naučiti od nje kako nositi, naviještati i darivati Isusa. No zapitajmo se možemo li darovati nešto što ne posjedujemo? Zato, prije svega, ugledajmo se u Bogorodicu i prihvatimo Boga koji se želi roditi u nama. Uđimo u tišinu Betlehemske špilje i osluškujmo tihu jeku najpresudnijih riječi koje, čini se, i dan - danas snažno odzvanjaju u Božjem srcu, rađajući se ponovno i neprestano u svim srcima koja ih zdušno izgovaraju. Riječi su to kojima je, čini se, Svevišnja Milost darovala ključ vlastitog blagostanja ili nezadovoljstva. Pomozi Majčice našoj slobodi da se s radošću opredijeli svojim „Da!” veličanstvenom Božjem pozivu na Ljubav. Budi nam u vjekovnu pomoć Blažena Majko što nam svima Život daješ, što nam sebe za štit stavljaš i što šutke trpjet znadeš. Amen!

Jelena Grabant

Hrvatski sveci u Godini vjere:

Nikola Tavelić: franjevac, misionar, mučenik Kršćanska ikonografija sv. Nikolu Tavelića najčešće prikazuje s dugom [sijedom] bradom i u franjevačkom redovničkom odijelu. Po tijelu mu se nalaze ožiljci od mučenja. Obično je na slikama prikazan na lomači ili pokraj nje. Ponekad ga se prikazuje i s raspelom, križem, u ruci, a ponajviše kao propovjednika.

O životu svetog Nikole ne znamo mnogo. No, ipak, pouzdano znamo da je potjecao iz ugledne šibenske plemićke obitelji Tavelić. Povjesničari smatraju da se rodio oko 1340. godine. U franjevački red stupio je u rodnom gradu Šibeniku, a po završetku tada važećih teoloških studija za svećenika je ređen oko 1465. godine. Nakon ređenja redovnički poglavari ga šalju u Bosnu u kojoj je tada – kako nam potvrđuju pisma Grgura XI. iz 1373. i 1373. - živjelo “mnoštvo raskolnika i krivovjeraca”.

U Bosni je Nikola djelovao prema povijesnim svjedočanstvima od 1372. do 1382. godine. Nakon toga odlazi naviještati evanđelje u Svetu zemlju. U samostanu na brdu Sionu u Jeruzalemu je boravio „više godina“. S trojicom druge braće pozivao je Saracene da se obrate na kršćanstvo.

Jasno i vjerodostojno svjedočanstvo, napisano od jednog očevica i svjedoka njihova mučeništva, govori nam da su to bili ljudi veoma velike pobožnosti te da su provodili veoma krepostan život.

Osim toga, pripovijeda se da su u svemu bili vjerni zakonima i odredbama svoga Reda, sa redovničkim poglavarima najspremnijom voljom sjedinjeni i od njih veoma cijenjeni. A njihova osobita vjera u Boga i postojanost duha zasjala je u punom sjaju u trenutku kada su odlučili otvoreno i javno svjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti njegovo Evanđelje. Vođeni takvom odlukom, tj. da služe dobru svih ljudi, pa i nevjernika, no prije toga posavjetovavši se s razboritim i mudrim ljudima, da ne bi počinili nešto što se protivi istini i dužnoj ljubavi prema svakome, otišli su k najvećoj muslimanskoj, tzv. Omarovoj džamiji, a zatim do kadije, koji je vršio vjersku upravu u gradu, da u djelo provedu stvorenu odluku. Bio je to dan 11. mjeseca studenoga godine 1391. Slavio se blagdan 'Qurban Bajram', uz veliko sudjelovanje svijeta. Ušavši u kuću kadije, smjelo su govorili o uzvišenom i spa-

8

sonosnom Kristovu nauku. Svojim nastupom razljutili su jeruzalemskog kadiju, njegove vijećnike i nazočne muslimane koji ih je, u suradnji s upraviteljem Jeruzalema, emirom od Gaze, najprije zatočio i mučio, te na koncu svu četvoricu dana 14. studenog 1391. pogubio. Djelovanje Nikole Tavelića u Svetoj Zemlji zabilježio je fra Gerard Calveti, gvardijan samostana na Sionu i poglavar franjevačkog Reda u Svetoj Zemlji (1388-98.). Na temelju njegova izvještaja, Marko iz Lisabona objelodanio je u 16. stoljeću životopis mučenika Nikole Tavelića te ga ujedno uvrštava u svoju Povijest franjevačkog reda.

Na taj su način život i djelovanje Nikole Tavelića postali općepoznatima u cijelom Redu.

Ne zna se za njegov grob niti grobove njegove trojice braće iz Francuske i Italije. Grobovi su ostali nepoznati, ali su njihova imenâ i djelovanje postala slavnima. Izgleda da je Nikoli bila najdublja želja srca - umrijeti za Krista. Jednostavno umrijeti za onoga koji je za njega umro. Zvuči posve nevjerojatno, ali je posve istinito. Postoje duše koje hoće dati život za Život, ljubav za Ljubav. Takav je upravo bio naš Nikola!

Potaknut višestoljetnim štovanjem Nikole Tavelića u vjerničkom puku, godine 1880. tadašnji šibenski biskup Antun J. Fosco započeo je proces za njegovo proglašenje blaženim koje se i događa 6. lipnja 1889. godine. Blaženim ga je proglasio papa Leon XII. Zagrebački nadbiskup A. Stepinac na poseban se način zauzimao za proglašenje Nikole Tavelića svetim. U tu je svrhu 26. kolovoza 1939. godine uputio okružno pismo svim vjernicima u kojemu ih poziva na štovanje Nikole Tavelića, a sve odgovorene u Crkvi i Redu da se zauzmu za njegovo proglašenje svetim. Prvog službeno proglašenog sveca hrvatski narod dobiva za vrijeme pape Pavla VI. On je blaženog Nikolu Tavelića uzdigao na čast oltara i uvrstio ga u popis svetaca Katoličke crkve 21. lipnja 1970. U liturgijskim slavljima spomendan mu obilježavamo 14. studenoga.

fra Juro Šimić

Vjera nije odijeljena od konkretnog života

K

ršćanska vjera, djelotvorna u ljubavi i jaka u nadi, ne ograničava, već humanizira život tako da postaje posvema ljudski. Vjera u nama sve mijenja. Vjera nije nešto vanjsko, odijeljeno od konkretnog života. Vjera je duša života koja nas uči da čovjek samo u ljubavi nalazi puninu i smisao u vremenu kulturalnih promjena koje se često, prikazujući se kao civilizacijska dostignuća, očituju u raznim oblicima barbarstva. Crkva mora prenositi vjeru i priopćavati evanđelje kako bi kršćanske istine postale svjetlo u novim kulturalnim promjenama, a kršćani postali sposobni opravdati nadu koju prenose. Danas živimo u vrlo promijenjenom društvu koje se neprestano mijenja. Procesi sekularizacije i sve širi nihilistički mentalitet prema kojemu sve postaje relativno, duboko su prodrli u zajednički mentalitet. Danas ljudi često žive površno, bez jasnih ideala i solidnih nada.

Mlade se ne potiče da traže istinu i pravi smisao života kako bi prevladali privremenost ljubavnih veza i shvatili važnost stabilnosti i povjerenja. Rela-

tivizam dovodi do toga da nema više čvrstih oslonaca. Sumnje i lakoumnosti izazivaju lomove u ljudskim odnosima, dok se život odvija u privremenim pokušajima bez preuzimanja odgovornosti.

Od toga nisu izuzeti ni kršćani, koji sve više podliježu sebičnosti i relativizmu. Tako su predstavnici biskupskih konferencija okupljeni na redovitoj sinodi biskupa u Vatikanu, ustanovili da kršćani žive vjeru pasivno i privatno te se ne trude oko odgoja u vjeri. Očit je lom između vjere i života te postoji sve veći rizik prilagođavanja vjere prema vlastitom nahođenju. Kršćanin često ne poznaje ni bit vlastite katoličke vjere koju ispovijedamo u Vjerovanju te tako sve više prevladava i u osobnom životu kršćana sinkretizam odnosno miješanje raznih elementa kao i vjerski relativizam.

fra Stje pan Novoselec

Kako prepoznati pravu zdravu vjeru od fanatizma?

D

anas mnogi ljudi ne prepoznaju tu razliku.

Za mnoge je, nažalost, fanatik svaki čovjek koji odluči živjeti svoju vjeru predano i revno. Danas mnogi ljudi ne trude se prepoznati tu razliku, nego sve unaprijed trpaju u isti koš. Jedan od razloga je da to čine da ne bi vidjeli i prepoznali razliku, da se ne bi samim životom kršćanina u njihovoj blizini osjećali prozvanim.

S druge strane, opet, mi koji se smatramo kršćanima živimo u ovom svijetu, ne u nekom drugom i pozvani smo „živjeti u svijetu, a ne biti od svijeta“, što nam donosi određena iskušenja i trpljenja uključujući i mogućnost da budeš prozvan fanatikom, a donosi nam i odgovornost cijelim svojim bićem i životom iskazivati svoju vjeru. Teško

9

je to definirati. Živjeti svoju vjeru nije fanatizam.

Riječ „fanatizam” ne dolazi od riječi „fantazija”(fantasia - predodžba, utvara u snu, pojava; mašta, tlapnja, sanjarija), već od latinske riječi „fanatismus”, od „fanum” što znači „hram”.

Jednako tako fanatizam nema svoje korijene u riječi „fantasia”, nego u latinskoj riječi „fanaticus” što znači ushićen, oduševljen, pomaman, strašan. Zato je fanatik onaj čovjek koji u sebi ima vlastitu predanost spojenu s krajnjom nesnošljivošću prema drugim uvjerenjima. Slobodno se kaže da je „fanatizam” zapravo luda zagrijanost za neku ideju, čovjeka, pojavu, stvar. Kako za neke ljude kažemo da su „fanatici na poslu” jer su isključivo posvećeni poslu, tako postoje i „vjerski fanatici”,

osobe koje se ističu pretjeranom religioznošću, krajnjom netrpeljivošću, pa čak i „vjerskim ludilom”. „Zdrava vjera je čin čitave osobe, uključuje cijelog čovjeka, njegov razum, racionalnost i emocionalnost.

Fanatična vjera je produkt emocija i tih senzacija, što nam je vidljivo iz ponašanja tih ljudi. Vjerski je fanatizam odsutnost svakog razuma u pristupu Bogu i svakako odsutnost slobode, mira i ljubavi.

Svaki pokušaj da se vjeri dodaju i razum i sloboda, kod fanatika izaziva otvorenu agresiju pa i u slučaju vrlo argumentiranog i posve logičkog ukidanja nekih od pogrešno postavljenih normi, skupa vrijednosti u koje takvi pojedinci vjeruju, moguće je očekivati i radikalnije reakcije koje mogu biti i opasne za okolinu.

Sve u svemu, vjerski fanatizam ne poznaje ni slobodu ni unutarnji mir pojedinca ni ljubav kao ni toleranciju prema drugačijima pa je stoga vrlo opasna pojava. Ovo potonje, posebno je vidljivo na Bliskom istoku gdje u ime svoga Boga i zaslijepljenosti vjerski fanatici (bombaši samoubojice) uz svoj život odnose i živote nevinih ljudi.

Isusov nauk ni u kojem slučaju nije neka zaslijepljenost i slijepo vjerovanje u vjerske dogme. Ljudi vjere koji su iskusili ljepote i dubine molitve, tog zajedništva sa samim Bogom znaju da Bog jest i da je Sveto pismo uistinu dogma koju ne treba dokazivati. Drugim riječima, zbog nekih pojedinaca koji sebe nazivaju katolicima, muslimanima, pravoslavcima ili kako god već, a ti isti slijepo slijede svoje vlastite ideje i srce im je već davno okorjelo, prikazuju možda svakodnevne žrtve Bogu, a ljubavi u njima nema, oni su fanatici.

No nije na nama da osuđujemo, na nama je da razlučujemo. Molimo za dar mudrosti (knjiga mudrosti, 9. poglavlje) i Bog će dati i više od onoga što tražimo. Gospodin je rekao, tražite najprije kraljevstvo Božje, a ostalo će vam se nadodati.

Daj nam Gospodine svima dar razlučivanja.

Srećka Cestarić

Moj Isus Snaga svjetlosti, snaga Isusa Krista, snaga je najveća.

Svjetlost koju On mi daje sve je što želim.

Isusova je ruka tako topla, uvijek meka.

Isusove oči me uvijek prate i čuvaju od zla.

Isusove uši čuju svaki moj krik jer te su uši svete.

Isusovo je kraljestvo beskrajno i vječno.

10

Isusova ljubav je najčišća i najveća.

Isusova ruka meni je oslonac jer samo je Isus moj put, moja istina koju želim živjeti.

Izabela Müller

Uz Došašće - Isus ispred vrata i kontejnera

Č

ovjeka povremeno ponese kolektivna svijet, kolektivni osjećaj krivnje, kolektivni način mišljenja, vjerovanja koji je dirigiran sindromom mase. U takvom ozračju gubitak svijesti o odgovornosti polako iščezava i nameće se osjećaj kako su svi ljudi isti. Čovjek se igra skrivača u bezličnim masama koje urlaju, prosvjeduju, nešto zastupaju. Zato će mnogi reći kako da je masa lišena razboritoga postupanja gdje se sve svodi na poopćavanje odgovornosti i krivnje. U masi osoba postaje bezlična, postaje broj, od subjekta postaje objekt koji pluta vođen svojim i tuđim strastima. Čovjek se tada zaboravi i pokriva se velom svjetine kojom je okružen. Mnogi tako izgube svoje dostojanstvo, svoju osobnost, svoju orginalnost.

Isus ne voli i ne odobrava djelovanje po principu mase. On svaki susret, kontakt svodi na osobnu razinu. Njegova pitanja su osobna, a ne kolektivna.

On poziva konkretnoga čovjeka da ga slijedi a ne grupe ljudi, sljedbe, pokrete, nacije. Isusu, doduše, načelno i općenito poziva na obraćenje, ali taj poziv je u konačnici osobno adresiran.

Zato Isus i u svome postupanju izlazi iz masa kojima je okružen i na iznenađenje svojih pratitelja neke ljude osobno susreće želeći tako reći da unatoč brojnosti ljudi nitko nije samo broj i da svakoga vidi i doživljava osobno. Kako je to divno spoznati! No, taj osobni odnos traži i duboku odgovornost. Kad stanemo pred lice Božje ostajemo sami daleko od buke ulice i svjetine s kojima smo dijelili slična uvjerenja.

Kako će to biti na onome svijetu u Kraljevstvu Božjem? O tome nam Isus jasno kaže u paraboli koju čitamo i na nedjelju Krista Kralja: „I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca“.

(Mt 25,32) To je trenutak kad ćemo biti onemogućeni za bilo kakav zaokret ili popravak svojih promašaja, grijeha i zabluda.

To će biti trenutak kad nećemo moći potezati argumente tipa kako mi stoljećima pripadamo kršćanstvu, kako smo primali sakramente i kako smo

11

redovito obdržavali zadane propise. To će biti trenutak istine koje se neće moći izbjeći. Zato je važno već na zemlji iskoračiti iz mase poput Veronike na Isusovom križnome putu.

Sumnjam da bi bilo tko od nas, kad bi kojim slučajem, susreo Isusa pred svojom kućom gladnoga, žednoga, neodjevenoga ostao ravnodušnim. Uvjeren sam kako bi mu priskočili upomoć trudeći se na sve načine pokazati ljubav i milosrđe. No, pitam se bi li mi to učinili zbilja zbog ljubavi prema Isusu ili bi i tada pomislili učinit ću ovo jer će me zbog toga Isusu uslišati u molitvama i ostvariti neke moje želje!? Možda bi bilo i tih nakana. Da je tomu tako najbolje nam govori činjenica da često imamo prigodu susreti Isusa pred našim vratima, vidjeti ga na našim ulicama, sresti ga pored kontejnera za otpad itd.

Da. To je Isus našega vremena. On nam se sam takvim predstavlja: „Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me.“ (Mt 25,38) Isus time nedvosmisleno kaže da hoda među nama. Isusu zaključuje ako smo tim potrebnima nešto dobra učinili kao da smo izravno njemu učinili. Ti potrebni nisu samo oni koji su u materijalnoj oskudici.

Danas je puno siromaha na duhovnom i emocionalnom području. Mnogi traže utjehu, mnogi traže uho za slušanje, mnogi traže rame za plakanje, mnogi traže poljubac prihvaćenosti. Zato mi sami sebe moramo čupati iz društvenoga ozračja koje u stranu gura pojedinca niječući njegovu savjest i odgovornost za vlastite čine. Mi sami sebi potvrđujemo kartu za vječnost ili propast. Ne spašava se narod, nacija, vjerska grupacija. Spašava se pojedinac. Naša sredstva do Boga su prije svega ljudi koji su nam suputnici. Rekne li tko: "Ljubim Boga", a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti. (usp. 1 Iv 4,20).

fra Mario Knezović

Božić ili sentimentalnost

S

vjedoci smo kako se svake godine – dolaskom prve hladnoće - sve ranije ukrašavaju naše ulice, trgovi. Trgovine vrve raznim ukrasima, kičem. Političari se nadmeću u paljenju „prvih svijeća”, organiziraju se svečani domjenci, razni humanitarni koncerti (istinabog, koji su hvalevrijedni ako im je svrha karitativnog karaktera), dolasci „djeda mraza” ili - kako unazad nekoliko godina volimo reći – „djeda božićnjaka”, istovremeno darivajući djecu i za sv. Nikolu jer, ovo neka bude obojeno vjerom, a navedeni „djed” potreban je pri isticanju sekularizma, a opet sve s ciljem konvencionalnog slavljenja bilo razdoblja došašća ili samoga Božića.

Sadašnji Papa u jednom je od svojih razmišljanja rekao kako današnji teolozi ili propovjednici o komercionalnom slavljenju Božića uglavnom govore na ovaj način: „Svetkovina je Božića beznadno komercijalizirana, izrodila se u besmislen i bučan trgovački posao; njezina je pobožnost pretvorena u kič; od slavlja neistražive tajne Božjega utjelovljenja nastala je jeftina romantika ljupkoga dječaka kovrčave kose, pomiješana s malo obiteljske romantike i kulta građanskoga zadovoljstva. Štoviše, od religioznoga ostao je još samo dašak sentimentalnosti, kojemu jednom godišnje u noći svjetla dopuštamo da nas ugodno dodirne, da bismo se još jednom prisjetili snova djetinjstva, čarobnih, davno prošlih dana.” Vjerojatno će se u kontekst rečenoga uklopiti i pjesma „Tiha noć” koju je davne 1818. godine, u svojoj 26. godini ispjevao mladi kapetan Joseph Mohr.

Razmišljajući o činjenici komercijaliziranja svetkovine Božića, nekada se također dobiva dojam kako dani približavanja same svetkovine započinju biti izvor nervoze, neka vrsta „olimpijskih igara” s ciljem osvajanja prve nagrade iz najboljeg kolača ili vrsno ispečenog mesa (jedan autor u jednom od našeg katoličkog tiska napisao je kako je jedna od dilema razdoblja priprave za Božić razriješiti problematiku oko pečenke koja će se naći na blagdanskoj trpezi te da tek odgovor na hamletovsko pitanje „janje ili prase – pitanje je sad?” može kršćanskoj napaćenoj duši donijeti barem djelić onoga mira po kojemu je ovaj blagdan toliko poznat), lijepo izra-

12

đenih figurica za jaslice, prekrasno okićenog, po mogućnosti, živog bora. Svjedoci smo grizničavog trgovanja koje nas odbija i koje je u suprotnosti s riječima koje je uputio apostol Pavao zajednici u Korintu: „Poznato vam je, naime, milosrđe našega Gospodina Isusa Krista, kako je radi vas postao siromašan, iako je bio bogat, da biste se obogatili njegovim siromaštvom” (2 Kor 8,9). Kada se postavi pitanje trgovanja, kupovanja, mnogi tada kažu kako je vrijeme Božića „vrijeme darivanja”. No, i vrijeme darivanja – čini se – danas postaje zanimljiva radnja. U naravi svakoga čovjeka je potreba za ljubavlju (osim ako se ne radi o velikoj okorjelosti srca ili nedostatku iste u određenoj životnoj dobi te pojedinci više niti znaju ljubiti niti ljubav drugih primjećuju). Ljubav iskazujemo i tako što ćemo druge darivati, ali iskreno. Ne zato da bi drugima pokazali kako se ima i može s ciljem pobuđivanja ljubomore. To vrijeme jest „vrijeme darivanja” jer nam se sam Bog u božićnoj noći darovao, a mi ako svoje darove iskreno drugima darujemo također ulazimo u srce božićne tajne. A pravi dar drugome je dati dio samoga sebe.

No, vratimo se malo i činjenici kako je u vrijeme Božića „od religioznoga ostao još samo dašak sentimentalnosti”. Nalazimo se u godini vjere, vremenu kada trebamo prijeći preko praga „Vratiju vjere”.

Sadašnji papa naglasio je kako prijeći ta vrata vjere „znači krenuti na put koji traje cijeli život” (Porta fidei, br. 1), a ne samo jednom godišnje u noći svjetla i to na sentimentalan način. Što je u stvari važno u ovom vremenu Božića? Za odgovor na to pitanje može nam poslužiti i događaj opisan u Lukinu evanđelju koje opisuje kako je Isus jednom ušao u kuću neke žene imenom Marte i sestre joj Marije.

Marija je sjedila do nogu Isusovih, a Marta se, kako to čine i naše domaćice kada dođu uvaženi gosti, dala u posluživanje. Nakon Martina prigovora Mariji Isus joj je odgovorio: „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno.

Marija je uistinu izabrala bolji dio koji joj se neće oduzeti”(Lk 10, 38-42). Koji je to bolji dio u ovom vremenu kojega mi trebamo izabrati? Jedan od bitnih sadržaja naše vjere jest vjera u Utjelovljenje Sina Božjega. Sam Bog tada je preuzeo ljudsku stvarnost

kao vlastitu. S tim događajem ili samim slavljem, Božić nije sentimentalno pojednostavio život na našem planetu. Ostali su isti problemi, ali se javila nova nada jer Isus nam je došao otkriti samoga Boga.

Ovo otajstvo utjelovljenja su u stvari Božje ruke pružene nama ljudima kako bi se vratili u naručje svoga Stvoritelja. A spasiti nas neće niti tihi pobožni uzdasi, lagani dodir kipa hladnim prstima kao niti udivljenje nad krasnim figuricama ili raskošnim borem. Što će nas spasiti? Odgovor nam daje i apostol Pavao: „Morate se obnoviti u duhu vaše pameti i obući novo odijelo, skrojeno prema Bogu u pravednosti i pravoj svetosti” (Ef 4, 23). Pavao s tim riječima nije nimalo želio biti sentimentalan već nam daje do znanja kako se trebamo nastojati osloboditi svega onoga što nije bitno. A iskrena vjera će nam u tome pomoći. U daljnjem promišljanju ili nedorečenosti ovoga do sada napisanog možda će nam pomoći dio iz „Legendi o sv. Franji Asiškom u stihu” Henrika Avranškog: „Ipak, jako je važno kakva je čovjeku vjera. Može se biti vjernik ustima, ali bez srca, ili obratno; oboje treba, ali ni tada. Kada sadrži oboje ne mora istinska biti. Želi li netko biti potpuni vjernik, on mora nositi dušu u rukama, dokazivati vjeru djelima. Što mi savjetuješ? Što treba da radim? Kojim ću djelima dokazivati da sam vjernik? Ljudska je vjera dar od Boga, svi smo stvorenja njegova; tko god u nj vjeruje, neće postiđen biti.”

fra Goran Rukavina

13

Božić naših starih

U

današnje vrijeme svi nekamo žure, osobito kada se približavaju neki veći blagdani poput Božića. Ljudi krenu s pripremama mjesec dana ranije, boje se da neće sve stići.

Razmišljaju o tome kako kupiti što bolje i skuplje poklone, kakve ukrase kupiti i kako će njima ukrasiti kuću. Više se okreću materijalnim stvarima nego duhovnim. Ali svi smo mi takvi, svi volimo da nam je kuća za Božić lijepo uređena i svi razmišljamo o poklonima koje ćemo dobiti.

Naši stari, to jest bake i djedovi , nisu imali vremena za takve pripreme. Oni se nisu pripremali mjesec dana unaprijed jer su obavljali svoje poslove od kojih su živjeli. Božić su dočekivali skromno i uvijek su ga dočekali s mišlju na duhovno, a ne na materijalno. Pa evo kako su naši stari dočekivali Božić.

Badnjak je. Muški članovi obitelji su pospremali dvorište i čistili staje u kojima je bilo blago te su u šupama pripremali drva za peć koja je kuću grijala cijelu noć, a žene su pospremale i čistile kuću. Kuća se ličila da bi bila mirisna, a slike su se skidale i brisale, kao i ogledalo koje je stajalo na sredini kuće.

Na prozore su se stavljale nove necane zavjese koje su bile izrađene od domaćeg konca i izvezene bijelom svilom. Na stol se postavljao novi stolnjak izvezen od svile i namijenjen baš za Božić. Kad su muški bili gotovi s poslovima vani, a žene u kući, svi su zajedno pleli vijenac od borovih grana koji je bio dugačak šest - sedam metara. Taj se vijenac stavljao povrh svake slike, a na ogledao se stavljao onaj koji je bio izvezen od svile. Na vijenac su se stavljale ruže koje su bile izrađivane od krep papira, a na ruže su se stavljale mašne također izrađene od krep papira. Budući da u njihovo vrijeme nije bilo lustera, nego samo žarulje, oni su sami izrađivali luster od slame, kukuruza i koštica bundeve.

14

Navečer, kad su nahranili i zatvorili blago, pošli su večerati. Za večeru su imali grah, krumpir na salatu i pečenu riječnu ribu, a za piće je bila domaća medena rakija. Prije večere se unosio Božić, a unosio ga je gazda kuće s djecom, dok su ostali ukućani sjedili za stolom. Gazda je u stolnjaku nosio slamu jer se na slami rodio Isus, a djeca su nosila svijeću koja je simbol svjetla te kruh i žito. Za to su vrijeme sva svjetla bila pogašena, u kuću se prvo unosila svijeća, zatim kruh i žito, a potom slama. Onaj koji je unosio svijeću ukućane je pozdravio s Hvaljen Isus, onaj koji je nosio žito bacao ga je po ukućanima govoreći Dao Bog da nas ovakav grad tukao cijelu godinu. Zatim je gazda slamu stavio pod stol, a njega je na njegovom stolcu čekao veliki jastuk na kojem je on sjedio da mu blago čitavu godinu bude dobro uhranjeno. Kad je sjeo, gazda je govorio Bože nam daj sreću, zdravlje i od Boga blagoslov, a ukućani su odgovarali Bože nam daj. Potom su se svi skupa pomolili i nazdravili, a prije nego su pošli večerati, jeli su bijeli luk s medom za zdrave zube. Poslije večere su išli na ponoćku, a kada su se vratili objedovali su sarmu. Na božićno jutro gazda je blago nahranio samo najboljom hranom, a prije nego ga je pustio na pojilište, na prag staje je stavio dvije svijeće. Kada su bili gotovi svi poslovi vezani uz blago, ukućani su išli doručkovati.

Za doručak su imali hladetinu, žgance, odojak i orehnjaču, a za piće su imali kuhanu rakiju. Poslije doručka su išli na misu poldanicu, nakon mise su zajedno ručali te ostatak dana proveli u krugu obitelji. Na drugi dan Božića, na Sv. Stjepana, išli su čestitati Božić prijateljima, rođacima i rodbini.

Nekada je to bilo tako, neke smo običaje sačuvali, a nekih se ne sjećaju ni djeca naših baka i djedova, odnosno naši roditelji.

Lucija Abramović

Jasna Dapas

Božićne jaslice Jasne Dapas i Stjepana Kulfe

B

ožić je dan kada slavimo rođendan Isusov, blagdan mira i veselja. Prve jaslice, žive jaslice, uprizorio je sv. Franjo 1223. godine u malom talijanskom gradiću Greccio. Uz Isusa, Mariju i Josipa doveo je tu i vola i magarca, što ima svoje uporište u Bibliji (Izaija 1,3). Tijekom stoljeća otajstvo silazka na zemlju Boga u liku Djeteta Isusa privlačilo je sve ljude a osobito umjetnike. U 17. i 18. stoljeću u Njemačkoj se počela širiti moda izrade jaslica po seoskim i gradskim crkvama, a u 19. stoljeću i po kućama kao dio božićnog ukrasa, što je nastavljeno do danas. Prve betlehemske jaslice su one koje se nalaze i budu izložene za Božić u crkvi Sv. Marije Velike (Santa Maria Maggiore) u Rimu, za koje se vjeruje da je u njima ležao Spasitelj svijeta. Za njih je zanimljivo da nemaju Mariju i Isusa.

Ovdje donosimo jaslice zagrepčana Jasne Dapas i Stjepana Kulfe, članova Udruge prijatelja hrvatskih božićnih jaslica, koja djeluje pri Etnografskom muzeju u Zagrebu, a osnovala ju je grupa građana, uglavnom djelatnika Etnografskog muzeja, na čelu s višim kustosom prof. Josipom Barlekom, koji je i predsjednik Udruge.

Jasna Dapas rođena je 1950. godine u Zagrebu.

Završila je osnovnu i srednju školu: XII. društvenojezičnu gimnaziju te muzičku školu «Blagoje Bersa» u Zagrebu. Studij slikarstva završila je u Trstu na privatnoj akademiji kod profesora Giuseppea Durena.

15

Ima 30 samostalnih izložbi i više od 50 skupnih izložbi u domovini i inozemstvu.

Od 1979. do 1985. živjela je u Trstu gdje je redovito izlagala u galeriji Rossoni, u Sala comunale d’arte te dobila priznanja i pohvalne kritike za svoja djela. Okušala se u gotovo svim slikarskim tehnikama: tušu, temperi, flomasteru, akvarelu, ulju na platnu te pisanju ikona. Motivi su joj raznoliki: od ljudi, životinja, cvijeća, pejzaža do gradskih veduta.

Ciklus od 25 portreta bl. Ivana Pavla II. ostvarila je u tehnici ulja na platnu i voštanom pastelu. Kao član Udruge prijatelja hrvatskih božićnih jaslica od 2005. izlaže jaslice u Zagrebu i svijetu. Prošle godine (2011./2012.) sudjelovala je na izložbi jaslica u Svetom Ivanu Zelini, u Zagrebu sa dva postava: u Vojnom orginarijatu i u sklopu manifestavcije „Advent u Zagrebu“ te na međunarodnoj izložbi «Sto jaslica» u Rimu. Ove godine sudjeluje na izložbi jaslica u Zagrebu, Brdovcu, Splitu, Koprivnici i Salzburgu.

Stjepan Kulfa rođen je 1961. godine u Donjem Jasenju kraj Krapine. Osnovnu školu završio je u Krapini, a srednju ekonomsku u Zagrebu. Nakon nekoliko godina rada u tvornici Krateks u Krapini odlazi u mirovinu zbog progresije bolesti mišićne distrofije. Od djetinjstva ga privlači drvo iz kojeg, džepnim nožićem, izrađuje manje i veće skulpture. Izrađuje figure najčešće sakralnih tema: Isusa, Mariju, Josipa, jaslice, križeve, kapelice i drugo. Od drugih tema možemo izdvojiti skulpture: Domovina, Hrvat, rodoslovno stablo, djed, baka,

Stjepan Kulfa

starica, majčinstvo, čežnja itd. One su relativno male, jednostavne ali su velike po izrazu. Često ga zbog minijatura uspoređuju sa velikim Julijem Klovićem.

Sa lica Stjepana Kulfe rijetko silazi osmijeh. On je vedar, voli glazbu i likovnost. Bavi se i fotografijom. U svibnju ove godine imao je prvu samostalnu izložbu fotografija podrumskih prozora grada Zagreba u Gradskoj knjižnici, u galeriji „Kupola“, na Strčevićevu trgu u Zagrebu. Ima 20 samostalnih i puno više skupnih izložbi skulptura u zemlji i inozemstvu. Njegove skulpture se nalaze po privatnim zbirkama: kod prof. Antuna Bauera, prof. Željka Klepača i prijatelja. Od 2011. njegove drvene jaslice nalaze se u Veleposlanstvu RH u Vatikanu. Redovito izlaže jaslice u sklopu manifestacije «Advent u Zagrebu». Sudjelovao je na međunarodnoj izložbi «Sto jaslica» u Rimu te u Salzburgu, Pragu, Arlesu, Napulju i Skoplju. Ove godine njegove jaslice osim u Zagrebu biti će izložene u Splitu, Brdovcu, Koprivnici i Salzburgu.

Stjepan Kulfa

Matija Maša Vekić

16

Živjeti evanđeoskim životom „Isus Krist, Evanđelje Božje, prvi i najveći navjestitelj evanđelja, predao je svojim učenicima, a po njima zajednici vjere, a to je Crkva, milost i nalog evangelizacije”.

Ovom rečenicom započinje dvanaesto poglavlje obnovljenih Konstitucija Manje braće kapucina koji su ovoga ljeta proslavili svoj osamdeset četvrti Generalni kapitul u Rimu. Više od 250 Braće - predstavnika čitavoga Reda, proširenog po čitavom svijetu u više od sto zemalja, radili su od 19. kolovoza do 23. rujna ove godine. Jedno od glavnih pitanja te generalne skupštine (kapitula) bilo je obnova zakonodavstva Reda odnosno Konstitucija.

Konstitucije su aktualizacija i posadašnjenje evanđelja u konkretnim okolnostima života Braće u današnjem svijetu. One kao ogledalo života sadrže temeljnu narav i svrhu poziva i bratskog života u zajednici. Zato ih kapucini, kao Manja braća i sljedbenici sv. Franje, moraju poznavati da svoj život prikladno prilagođen vremenu nadahnjuju na zdravoj tradiciji koju sadržavaju Konstitucije. Najprije ih moraju nasljedovati u njihovu vraćanju na prvotno nadahnuće, tj. na život i Pravilo serafskog oca Franje po obraćenju srca, tako da se uvijek obnavljaju u Duhu Svetom na vrelu svoje karizme.

U njima se nalazi siguran oslonac za duhovnu obnovu u Kristu i jaka pomoć na putu prema punini posvećenja, kojim se svaki kršćanin/redovnik potpuno darovao Bogu. Koristeći jednu sliku, može se kazati da su Konstitucije kao kompas kojim se služimo za orijentaciju na putu. Kao što kompas uvijek označava sjever i tako dopušta da odredimo gdje se nalazimo u odnosu na cilj putovanja, tako i Konstitucije, u svakom trenutku, kažu prema kome smo odlučili upraviti naše korake. One nas podsjećaju komu smo darovali život.

Konstitucije su čuvarice kapucinske karizme jer one usmjeravaju korake i omogućuju nam da ostanemo duboko ukorijenjeni u evanđeoskoj tradiciji karizme i u isto vrijeme one su izraz promjena svijeta u kojemu redovnici žive.

Za vrijeme ovoga kapitula 2012., koji se održava svakih šest godina, pred Braćom kapitularcima bilo je više izazova na koje je trebalo naći prikladne

17

odgovore. Jedan od njih, danas posebno aktualan u europskim zemljama, svako je pitanje nove evangelizacije. Toj temi, kako je poznato, bila je posvećena i posljednja sinoda biskupa u mjesecu listopadu ove godine u Rimu. S pravom očekujemo da će ona pokrenuti jedan novi zamah i oduševljenje za stvar Evanđelja.

Krist Gospodin, kao prvi navjestitelj Evanđelja, predao je svojim učenicima milost i nalog evangelizacije. Kako ispuniti taj nalog Gospodinov? Kako to kao kapucini činiti? Konstitucije nedvosmisleno odgovaraju: „Glavni apostolat manjeg brata jest: živjeti u svijetu evanđeoskim životom u istini, jednostavnosti i radosti“! (147,2). To isto poručuje i papa Benedikt XVI. u apostolskoj pobudnici Sacramentum caritatis kad kaže: „Bitni doprinos koji Crkva očekuje od posvećenog života (redovnika) mnogo je više u redu (onoga) biti nego li činiti“ (br, 81). Naglasak je ovdje očito više na onome živjeti!

Najprije živjeti, a onda svjedočiti i naviještati. Tako je činio i sv. Franjo i svojoj braći poručio: „Propovijedajte evanđelje u svakom trenutku, kad je potrebno i riječima“ i to „Više primjerom nego li riječju”!

U današnjem sekulariziranom svijetu u kojem je istina individualizirana i, prema tome, postaje posve relativna, u svijetu koji često ne mari za ono što mu, kao kršćani, želimo reći, svjedočanstvo zajedništva može biti proročki govor. Blaženi papa Ivan Pavao II. pozvao je čitavu Crkvu da bude dom i škola zajedništva i da promiče duhovnost zajedništva bez kojega će malo služiti vanjska sredstva.

To vrijedi za sve kršćane i sve redovnike, a osobito za sve franjevce, kojima je život u zajedništvu temelj identiteta. Stoga su kapucini, radeći na obnovi svoga zakonodavstva, željeli posebno istaknuti temelje bratskog zajedništva. Ono nalazi svoj duboki smisao i početak u otajstvu Presvetog Trojstva. Iako Konstitucije nisu teološki traktat, niti su napisane da se to dublje razradi, u njima se nalazi puno brojeva koji to vrlo jasno izriču. Tako se već u prvom, temeljnom poglavlju kaže kako je Franjo, kao autentičan učenik Kristov i uzvišeni model kršćanskog života, poučio svoju braću da u radosti slijede stope siromašnog, poniznog i raspetog

Krista kako bi mogli biti njime vođeni u Duhu Svetom k Ocu (usp. Konst 2,1).

Kad je pak riječ o pozivu za kapucinski način života i odgoj i obrazovanje Braće, nezamjenjiva je uloga božanske trojice. „Otac nas je, naime, pozvao da mu se darujemo - kaže se u jednom broju - da ništa od svoga ne zadržavamo za sebe, te da slijedimo stope njegova ljubljenoga Sina, kako bismo mogli biti preobraženi u njegovu sliku snagom Duha Svetoga” (Konst 16,3). Živeći tako svoj izbor bratskog života u malenosti, kao dar Božji, mi nudimo čitavoj Crkvi i svijetu evanđeoski navještaj. U životu prema našem bratskom i minoritskom identitetu – kaže VII. Plenarno vijeće Reda u broju 7 - prepoznajemo

Vjera

P

romišljajući ovu temu ne mogu, a da na prvo mjesto ne stavim ove riječi: Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj. Ali ima još; U nadi protiv svake nade povjerova Abraham. Ženo, vjera te tvoja spasila, idi u miru. I još; Samo vjeruj i izliječen će bit sluga tvoj. Bijaše neki uzet čovjek, nosila ga četvorica. Ali i; I ne mogaše tamo učiniti nijedno čudo jer nisu vjerovali u njega. I mogli bismo još puno nabrajati.

Samo su dvije strane za izabrati. Vjera i nevjera. Život i smrt. Bog i đavao. I tu je borba. Kako navesti čovjeka na svoju stranu? Bog je uvijek i jedino kao sredstvo koristio istinu. Đavao uvijek i jedino koristi laž. Zato je ona tako opaka. Da bi ženi Kanaanki dijete ozdravilo od nečistoga duha bilo je dovoljno da barem zrnce vjere stavi u pravoga Boga jer je do tada ni ne znajući štovala sotonu.

Laž-to je za tvoje dobro, netko ju je uvjerio, a vidi kakve probleme ima.

Po tome bi bilo da vjerovati znači vjerovati ne bilo što, ne bilo kome jer svaki čovjek nešto vjeruje pa je većina svijeta nevjernička, nego vjerovati u Istinu. Istina je Isus Krist. Isus Krist je Riječ Očeva.

Ali… koliko na ovome svijetu ima riječi!!!

18

temelj našeg apostolata i prvi oblik evanđeoskog poslanja za učinkovito svjedočanstvo potpunog zajedništva u različitosti karizmi i službi proživljenih u našim bratstvima.

Na taj ćemo način, kao braća kapucini, pogledom usmjerenim na Krista, crpeći novu snagu u otajstvu Presvetog Trojstva, svojim svjedočanstvom bratskog zajedništva, moći dati valjan doprinos novoj evangelizaciji svijeta.

fra Jure Šimić

Koliko je riječi čuo onaj rasipni sin prije i poslije nego što je otišao od oca? Sigurno mnogo. I povjerovao je. Dao je svoje srce onome koji je jedino imao i ima u vidu da mu razapne srce i srce njegova oca jer uživa u mučenju i boli onih koji su ljubljeni i imaju priliku na tu ljubav uzvratiti.

Još od Edenskoga vrta zadojeni smo nepovjerenjem, svaki osobni grijeh tu je gluhoću i tvrdoću na Božji glas još i povećao. Daleko smo otišli od toga da bismo na riječ Božju skakali od sreće i slavili ga što nakon svega još uvijek imamo priliku biti spašeni, imati nebo. Veliki meštar ,ne budi lijen, još od malih nogu, ma od začeća obrađivao je ovu dušu koja se zove ja. Obrađivao da bude gluha na Očev glas, da vjeruje u laži protivne evanđelju i, što je najvažnije, da bude zadojena zemaljštinom kao onim jedinim. Da bude nezadovoljna i nesretna.

Puna mržnje i zavisti. Puna gorčine, puna želja a ne otvorenosti za ono što joj Bog ima za dati. Zašto se Mariji nisu srušili planovi? Zato što nije planirala.

Marija je otvorena Bogu, a zatvorena đavlu. Živjela je iz dana u dan u toj otvorenoj suradnji u kojoj je On bio njezina sigurnost. Moja sigurnost nije Stvoritelj. Zato su problemi.

Ako je život dar, ako se Bog brine za mene, kako mogu nešto zahtijevati? Kojim pravom? Kad je sve dar i nezasluženo? No, netko mi je to pravo očito ponudio i ja sam ga očito prihvatila. Bog ne zna, a ja znam. O rode opaki i nevjernički, dokle mi je s vama biti, dokle mi vas podnositi?

Vlč. Blaž jednom je rekao - vjernik je onaj koji vjeruje u dobro. Znači, vjernik vjeruje glasu Božjem, on tješi, liječi, ozdravlja nevjernik vjeruje glasu zavodnika. Jer jedini je cilj nebo, jedini ulog-besmrtna duša. To treba osvojiti. Laž po laž i čovjek pada.

Istina po istina i čovjek je sve bliže raju. Ne ovozemaljskom jer tu je Isus bio jasan-tko ne uzme svoj križ i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik, već raju u smislu zadovoljstva i radosti u duši, slavljenja Boga svetošću, nutrinom koja se slaže s njegovim riječima, a onda i djeluje. Koliko smo puta popričali s nekim čovjekom i odjednom više ništa nije isto jer na svoj život gledamo iz perspektive neba.

Besmisao postaje smisao bez kojega bismo promašili jedini smisao. Laž da se radi o besmislu netko nam je servirao. Mi ljudi stvarno imamo dobar apetit za riječima. Gutamo riječi. Kvarimo želudac ili ozdravljamo-ovisi o tome što smo konzumirali.

Kome smo dali povjerenje da radi za naše dobro?

Mogu vjerovati da je otrov za mene dobar, ali ako ga konzumiram previjat ću se od bolova, a mogu

19

i umrijeti (izgubiti vječnost). Ako vjerujem da je otrov za mene loš i izbjegavam ga, dobro mi je.

Jedan čovjek penjao se na planinu. Okliznuo se i počeo padati u ponor. Zaustavilo ga je uže. Viseći u zraku zavapio je Bogu. „Pomozi mi molim te!” „Prereži uže.” „Bože, kakav si ti to tvrdica! Molim te za pomoć, a ti hoćeš da poginem!?” „Prereži uže.” Ah taj nepravedni Bog. Ne zna što je za moje dobro. Ja tražim pomoć a on mi govori da učinim ono što će me ubiti. „Prereži uže.” „Neću!

Valjda ja znam da mi to neće donijeti ništa dobro.”

Ujutro su ga našli mrtva dva metra iznad zemlje.

Požar. Vatrogasci više ne mogu u kuću. Na katu je ostao maleni dječačić. Na prozoru je. Dolje su ljudi pripremili pokrivač. Dijete treba samo skočiti. „Skoči!” „Ne vidim te tata!” „Nema veze, sine, tata vidi tebe. Skoči!” I dijete je poslušalo. Bio je to skok u život, u spasenje.

Vjera. Dar, ali i odziv srca. Bijahu zaneseni njegovim riječima. Nikoga nikada nisu čuli tako govoriti.

Vjera – govori li on to uzalud? Nije logički. Ja trebam vino, a on mi govori da u vrčeve ulijem vodu!? Što misli da su svatovi toliko pijani pa neće primijetiti prijevaru? Da se dodatno osramotim kod sustolnika? A sve su to moja rodbina, prijatelji i uvaženi ljudi u gradu. Kako ću od srama poslije toga izaći na ulicu? Da riskiram ili…?

Znam što su me naučili moji roditelji, bake, djedovi.

Kako se živi i za što se živi. Život je jedan i treba ga iskoristiti, a ovaj ovdje cijelu mi je koncepciju preokrenuo naglavce. Za što da se sada uhvatim? Josip Pupačić to stanje lijepo ocrtava u svojim stihovima u pjesmi „Moj križ svejedno gori”.

Puta ne vidim nigdje Voda po kojoj hodam hlapi Poda mnom bujaju pare…

Naš Priručnik kaže: Onome koji se koprca u živom pijesku, vlastiti mišići ništa ne pomažu. Taj čovjek treba čvrsti oslonac izvan sebe samoga.

Ne mogu a da ne završim riječima: Nikada se nije čulo da se postidio tko se uzdao u Gospodina. I još; Pravednik će od vjere živjeti.

Barica Ivanović

Šutnja (ni)je zlato Vrtoglavica na vidiku?

Zašto Odgoj kad odgoja „nema”?

Iako nas je zima odjenula čistoćom bjeline i snijegom koji utišava buku naših ulica i trgova, na području borbe za nove generacije sve je glasnije.

Premda nije službeno otvorena i čini se da nadležni ne brinu odviše što će reći javnost, vodi se javna rasprava o Zdravstvenom odgoju u koju se uključuju sve skupine: mladi, roditelji, strukovne udruge i najviši predstavnici Katoličke Crkve. Želi li nova ideologija svoju mrežu proširiti i na djecu?

Radi li se ovdje o ideologiji ili samo o bezazlenim informacijama?

Iako je općepoznata činjenica da škola nije samo ustanova za obrazovanje djeteta, već je jednako tako i odgojna ustanova, branitelji Zdrastvenog odgoja konstantno preskaču tu riječ – odgoj. A zanimljivo, i sam se program zove ODGOJ, a ne npr. informiranje. Odgoj, pak, nužno traži oblikovanje u određenim vrijednostima, stvaranje stavova, određeno mišljenje. Dakle, već po svojem nazivu ne može biti vrijednosno neutralan. Da je slučajno neutralan, onda bi se zvao npr. Zdravstveno informiranje, Spolno informiranje, ali nikako ne odgoj. Ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje Vinko Filipović, koji je bio i koordinator Povjerenstva za spomenuti Kurikulum, neprestano ističe da je on isto što i Kurikulum za matematiku, povijest, zemljopis i slično. Pitam se zašto se onda, umjesto predmeta matematika, ne govori npr. matematički odgoj? Zato ne smijemo nasjesti na priču o vrijednosno neutralnom programu. Nadalje, zamislite koji će se kaos stvoriti u glavicama djece kad će jedno slušati kod kuće od roditelja koji će ih učiti, primjerice, čistoći i poštovanju intime vlastite i tuđe spolnosti, a onda će doći u školu i gledati primjere spolnog uzbuđivanja, poticanja istoga, homoseksualne parove izjednačene sa heteroseksualnima, itd.

Je li uzaludan vapaj kardinala Bozanića koji kaže: „Od škole se očekuje promišljanje o vrijednostima i djelovanju u skladu sa zajedničkim usuglašenim društveno-kulturnim vrijednostima i odgojno-obrazovnim ciljevima”? Ujedno napominje da se, kad je riječ o odgoju, „osobito moralnom, traži suglasje oko temeljnih vrijednosti koje se onda u školi prenose na nove naraštaje.” Školski sustav na čelu s ministrom Željkom Jovanovićem kao da je izronio iz jednog potpuno apstraktnog naroda koji je lišen kršćanske matrice i društvenog morala na kršćanskim temeljima, jer nema suglasja o temeljnim vrijednostima. Zanimaju ga samo čiste informacije. I taj sustav također vodi prema stvaranju apstraktnog naroda, svačijeg – po nasljedovanju svih „svjetskih standarda”, i ničijeg – po okretanju leđa vlastitom kršćanskom identitetu. Filipović je njegov glasnogovornik te neprestano ponavlja: „Zdravstveni odgoj mora ponuditi standarde na temelju

Ideologija u odgoju i obrazovanju Da s pravom možemo postaviti pitanje je li Zdravstveni odgoj ideološki postavljen, pomogao nam je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić kada je na susretu s ravnateljima predškolskih i školskih ustanova grada Zagreba 4. prosinca rekao: „Dok se na gospodarskome planu pokazuje neuspjeh traganja za prihvatljivim putom napretka, povlače se na odgojnom području potezi ideološke naravi koji su u suprotnosti s bitnim odrednicama hrvatske kulture i svjetonazora većine.” Poznavajući kardinalov oprez pri svakoj javno izgovorenoj riječi, ova konstatacija zasigurno ima utemeljenu pozadinu. A da je tako, otkriva analiza javne rasprave koja se nametnula ovih tjedana. Što je ono osnovno što brine? U samom uvodu Kurikuluma zdravstvenog odgoja piše: „Zdravstveni odgoj treba pomoći razvoju sustava vrijednosti kod mladih osoba, potaknuti razvoj empatije i osjetljivosti za potrebe drugih, no istodobno treba ukazati na neprihvatljiva ponašanja i devijantne pojave koje se ne smiju tolerirati ili ignorirati.” Ovaj cilj programa – razvoj sustava vrijednosti - nužno traži moralna i etička mjerila, a njih nema bez vrijednosne podloge.

Dakle, program nikako nije vrijednosno neutralan, već otvara temeljno pitanje: prema kojem će se okviru razvijati sustav vrijednosti? To nikako ne može biti nedorečeno, jer će u suprotnom ostaviti dojam da se s našom djecom eksperimentira, pa što ispadne.

20

znanstvenih spoznaja i ne može biti svjetonazorski i ideološki obojen.” Po njemu nema govora o odustajanju od programa niti nekoj alternativi ovakvom Zdravstvenom odgoju, „jer bismo onda priznali da sadašnji zdravstveni odgoj ima ideološke konotacije, što nije točno”, izjavio je za Slobodnu Dalmaciju.

Namjerno skretanje pozornosti?

I HBK jasno podupire Zdravstveni odgoj pozitivno vrednujući njegova tri modula (Živjeti zdravo, Prevencija ovisnosti, Prevencija nasilničkog ponašanja). Crkva je jasna kada proziva zamke 4. modula – Spolnog odgoja, odnosno rodne ravnopravnosti i odgovornog spolnog ponašanja. A ministar Jovanović tu temu uporno preskače i okreće teze. Iako dobro zna da se javna rasprava nije razvila zbog pranja ruku ili zdrave prehrane, javnosti svjesno skreće pozornost na sporedno u cijeloj priči: „Protiv toga mogu biti samo neznalice koji ne žele dobro svo-

joj djeci.” HBK traži da sadašnji četvrti modul Kurikuluma zdravstvenog odgoja bude u skladu s načelima vrijednostima kršćanske etike (prema Ugovoru Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture, čl.1, t. 2). Ministar sve svodi na zdravstveni odgoj iako je jasno da je problem ovaj jedan dio koji ima svoje ime. Ali svim silama se trudi pokazati da katolička javnost ima nešto protiv cijeloga programa, što nije točno.

No, Katolička je Crkva, ako želi otvoriti oči, dobila jednu napomenu da može stati na kraj ovakvim vratolomijama oko odgoja mladih. Sada postaje očito kolika je šteta što dvadeset godina samostalnosti i slobode Crkve u našoj zemlji nije bolje iskorišteno za pokretanje katoličkih škola, jer upravo u njima se ovakav program može modificirati prema načelima Crkve, a ne ideologije. I predsjednica Udruge Protagora i Foruma za slobodu odgoja Vesna Mihoković-Puhovski izjavila je za internetski portal Danas.net, ako se roditelji pro-

tive ovakvom programu „neka svoju djecu upišu u katoličke škole.” (Za sada postoje 2 katoličke osnovne škole, 12 srednjih i 48 vrtića.)

Roditelji nevažni?

Jesu li roditelji prevareni ili poniženi u cijeloj priči? Pri sastavljanju Kurikuluma zdravstvenog odgoja odlučujuću, a po svemu sudeći i jedinu riječ, imaju stručnjaci: sociolozi, biolozi, liječnici, savjetnici. Roditelji nisu niti upoznati s programom niti ih je itko pitao žele li da njihovo dijete sluša Zdravstveni odgoj u ovakvom obliku. U vješto režiranoj kampanji ZA ovaj odgoj, roditeljima je prikrivena zamka koja se tiče Spolnog odgoja. Odnos prema spolnosti, čistoći, usmjerenosti na rađanje nikako ne može biti isto kao i pranje ruku.

A osim toga, u aktualnoj raspravi, roditelje se i ponižava, jer ih se ne pita niti za mišljenje, pod isprikom da nisu kompetentni, niti ih se pita za dopuštenje da se njihovu djecu u školi poučava o spolnosti. Samo, jesu li roditelji svjesni toga? Treba li podsjetiti da Ustav RH jamči roditeljima da odlučuju o odgoju svoje djece (Ustav RH, čl. 63, t.1)?

Roditelji, prionite istraživanju i čitanju Mnogi zauzeti roditelji i učitelji potrudili su se ovih dana proučiti Kurikulum zdravstvenoga odgoja, osobito dio koji govori o spolnosti. Došli su do zaprepašćujućih spoznaja. Hrvatsko katoličko društvo prosvjetnih djelatnika pod naslovom „Potop zdravog razuma” pripremilo je sažetak iz preporučene literature za govor o spolnosti. Upućujem vas, čitajte taj prilog, a kao ilustraciju zašto, evo nekoliko citata

21

što bi učitelji trebali poučavati vašu djecu: 1. „Kada je riječ o spolnosti, pravilo je, čini se, sljedeće: ako je osjećaj dobar, nastavi to činiti”; 2. „Unatoč roditeljskim upadima i zabranama, seksualni je užitak važan element djetinjstva. Povijesno gledano, djetinjstvo se smatralo lukom zaštićenom od briga i odgovornosti odraslih (kao što su npr. lov, skupljanje plodova i slično), dakle, razdobljem u kojem je najbolje posvetiti se užicima, seksualnim i ostalim. S obzirom da je reprodukcija u djetinjstvu neizvediva, u seksualnim se nasladama može uživati multidimenzionalno – oralno, analno, genitalno i tako dalje – bez mogućnosti oplodnje”; 3. „Djeca moraju naučiti da je seks prirodan i ugodan način izražavanja ljubavi i pažnje prema drugoj osobi, kao i da su homoseksualno i heteroseksualno ponašanje jednakovrijedni oblici seksualnog izražavanja.” Je li ovo dovoljno da vas pokrene na djelovanje? Za slučaj da ste nesigurni hoćete li kao roditelji reagirati, evo još jednog stava: 4. „Pornografija ima didaktičku svrhu: ona poučava nove, spolno sazrijevajuće članove vrste (Homo sapiens) seksualnoj anatomiji i seksualnim funkcijama, a ta je vrsta represivno privatizirala genitalije i sve oblike seksualnog izričaja.”

Krađa intime?

S kršćanskog stajališta, nad djecom se ovim programom vrši nasilje. U spolnom odgoju ukradena im

22

je stidljivost, a time i intima. Pritom ne mislim da stidljivost koja blokira u komunikaciji, već na onu koja čuva intimnost. Ovaj školski program spolnosti je ukrao riječnik poštovanja i uzvišenosti time što ju je sveo na informaciju i činjenicu s kojom se učenici moraju suočiti. Zašto se mlade ne uči da krenu u potragu za čistom ljubavlju? To je naznaka jedne moguće revolucije koja će zatvoriti dragulje u kutijice koje će otvoriti pred uzvišenim ciljevima dara života, a ne ih prosipati po trgovima spolnosti kao javnog dobra. U toj čistoj ljubavi do izražaja će doći i ljepota ženstvenosti i muževnosti. Oni koji banaliziraju ljudsku intimu svodeći je na činjenicu podvrgnutu znanstvenim mjerenjima kao da su i sami izgubili osjećaj za ljepotu toga dara, pa svojim ponašanjem žele to prikriti. Zahtjevno je učiti ljude što znači odreći se nečega zbog višeg dobra, jer takav nauk nužno traži vlastiti primjer. U vremenu kad nas svijet uči imati sve i odmah, govor o odricanju je smiješan. Nitko u Kurikulumu ne uči djecu da je čovjek jedino biće koje može sublimirati energiju, pa i onu seksualnu. (Još nitko nije umro zbog čistoće i života u celibatu, ali jest zbog promiskuitetnog ponašanja i predoziranja s užicima!) Prof.

Manja Kovačević smatra da „stidljivost nadahnjuje način življenja” i sastavni je dio umjerenosti. „Stidljivost čuva intimnost osobe. Ona odbija otkrivati ono što mora biti skriveno. Izraz je finoće, ravna pogledima i gestama u skladu s dostojanstvom osoba.

Ova nadahnjuje izbor odjeće. Ona čuva šutnju ili

suzdržanost ondje gdje se javlja rizik nezdrave znatiželje. Ta stidljivost postaje diskretnost.”

Koga braniti – djecu ili ministra?

I dječja pravobraniteljica Mila Jelavić ovih se dana pretvorila u braniteljicu sustava i ministra, a ne djece. Dokazuju to i njezine izjave (u Slobodnoj Dalmaciji) prema kojima roditelji u cijeloj priči više nisu važni. Štoviše, između redaka izražava sumnju da bi roditelji djeci mogli uskratiti informacije, pa su zapravo roditelji već unaprijed optuženi ni krivi ni dužni. Citiram izjavu: „Djeca imaju pravo na informacije koje su važne za zaštitu njihova zdravlja i koje upućuju na važnost odgovornog spolnog ponašanja i nitko, pa ni roditelji, nema prava uskratiti im te informacije.”

Da je ministar važniji od djece čitamo iz ove izjave: „Ministar nije pogriješio što je zdravstveni odgoj uveo u škole bez prethodne javne rasprave. Naprotiv, pogrešno je što taj program nije uveden i ranije.” Zanimljivo je da, kao i ministar Jovanović, i pravobraniteljica skreće pozornost s problema. Tako se poziva na Konvenciju o pravima djeteta prema kojoj sva djeca imaju jednaka prava na informaciju i kvalitetno obrazovanje (protiv čega nitko normalan ne može biti).

No, isto tako prešućuje pravo

23

roditelja na izbor odgoja djeteta.

A da bi isključivanje roditelja bilo još jasnije, ponavlja: „Program zdravstvenog odgoja, kao i njegov integralni dio spolni odgoj, treba biti dostupan svim učenicima, kao što su i drugi programi, predmeti i oblici neposrednog odgojno-obrazovnog rada, neovisno o suglasnosti roditelja.“ Bez obzira što roditelji kod kuće uče prema svojem svjetonazoru, statistički gledano djeca u školi i školskim obvezama provode puno više vremena nego s roditeljima.

I umjesto da ujedinjuje roditelje i školu, sustav ih agresivno razdvaja pritom ponižavajući roditelje i bez pitanja upličući im djecu u mrežu hedonizma, pozitivizma i liberalizma.

Štulhofer ih (nesvjesno) razotkrio?

Netko je ovih dana primjetio da program ne smije pasti, jer je u povjerenstvu od 14 stručnjaka i supruga premijera Zorana Milanovića, dr. Sanja Musić Milanović. Iako imamo pravo pitati tko je u povjerenstvu, te o tome možemo imati mišljenje, zanimljivo je da čak i članovi povjerenstva, ako ih pozorno pratimo, otkrivaju zamke programa, što se vrlo jasno moglo iščitati na prvom stručnom skupu što ga je o Kurikulumu zdravstvenog odgoja organizirala Agencija za odgoj i obrazovanje. Naime, član

Povjerenstva je i dr. Aleksandar Štulhofer, hrvatski seksolog i profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Znakovita je njegova izjava: „Jovanović želi biti ministar koji je uveo zdravstveni odgoj u obrazovanje, pa vrši pritisak na njegovo provođenje.” A na pitanje učiteljice: „Kako objasniti djeci u četvrtom razredu osnovne škole što je transseksualnost i zašto dječak može reći da je muškarac s vaginom?”, odgovorio je da je predavačima potreban priručnik da to mogu učiniti, jer „te teme nisu predodređene za djecu te dobi.” Drugim riječima, djeci se nameće nešto što nije primjereno njihovoj dobi niti zrelosti. Dakle, i sami autori Kurikuluma znaju da su postavili nenormalne ciljeve.

I sada ih svim sredstvima i pod svaku cijenu moraju postići.

Osim toga, Štulhofer je jasno rekao da se radi o programu koji je oslobođen moralnoga vrednovanja. Naglasak je na poticanju rasprave s učenicima u kojoj predavači moraju biti „otvoreni, duhoviti, pristupačni, istinski zainteresirani i izbjegavati moralizirajući pristup.“ Hoće li naša djeca platiti ministrove ambicije?

Roditelji koji su se ovih dana na razne načine očitovali o ovom programu smatraju da ministar dokazuje da mu nije stalo do odgoja djece, već samo do toga da se djeca zbune i da se kod njih stvori nesigurnost u samu sebe, te izazove kriza savjesti i vrijednosti. Dakle, „ministar obrazovanja nameće metode koje su u suprotnosti s osnovnim načelima pedagogije.” A po svemu sudeći, i ljudskog razuma.

Tanja Popec

PRIČA IZ SVAKODNEVNOG IZ ŽIVOTA

Jesmo li teoretski ili praktični vjernici?!?!?

O

vih dana mi se nameće pitanje i zaista kao primarnu potrebu, kad mi je već dobri Bog dao dar pisanja, osjetim da moram pisati o ovoj problematici koja je sve raširenija u svakodnevnom životu vjernika katolika. Obično kažemo da smo svi „osjetljiviji” za potrebe drugih i „bolji” sada u ovo predblagdansko vrijeme. Je li to doista tako?!?! Budimo iskreni, pogledajmo malo oko sebe.

Razgovaram s puno ljudi koji su u potrebi - neki su ostali bez posla pa ne mogu prehranjivati obitelj, neki nikako ne mogu naći posao, neki rade bez plaće....Rijetki su oni „sretnici” koji imaju sve (mislim na materijalno). Ali ima i takvih. I kad razgovaram s ljudima u potrebi koji ne znaju kako bi prehranili obitelj, i u isto vrijeme slušam u crkvi kako treba pomoći bližnjemu, gledam te „sretnike” kako sjede zaleđenih lica i pitam se dopire li uopće Božja riječ s oltara do njih.

Ljudi za koje znamo da mogu pomoći nekome materijalno, ne pomažu....ne, naprotiv, oni kukaju kako im je teško....Oni koji bi mogli nekoga zaposliti pozivaju se na sve i svašta – i njima je, zamislite, jako teško u životu....Rodbina....a oni se ne žele miješati da se ne bi netko uvrijedio ako „ponude pomoć”...

Danas je doista sretan onaj čovjek koji ima prijatelja koji doista prati potrebe svoga bližnjega, koji će pomoći i savjetom i dobrim djelom. Ponekad je dovoljna i šutnja i suosjećanje, samo da onaj drugi osjeti da nije sam, da je pored njega netko tko je odvojio svoje vrijeme da ga sasluša, posjeti, nazove, pošalje sms...

Pitam se uistinu još jednom jesmo li mi katolici teoretski ili praktični vjernici?!?! Navest ću koji primjere iz svakodnevnog života pa zaključite. Bogu hvala, svatko ima pravo na svoje mišljenje.

Jedna obitelj živi podstanarski život u jednoj velikoj prekrasnoj kući. Otac u zimskim mjesecima ima smanjena primanja jer radi takav posao i, naravno, plaća mu je manja. Majka radi povremeno. Djecu treba spremiti u školu, obući ih, nahraniti ih, osigurati im najosnovnije. I kad se sve zbroji i oduzme jedva da imaju za stan i za režije. Stanodavci su

24

dobrostojeći. Imaju kuću na tri kata, osigurane mirovine iz stranih država, dakle dobrostojeći.

Naplaćuju obitelji punu cijenu svega.... čak i više... i bez ikakave grižnje savjesti sjede u prvom redu u crkvi, slušaju riječ Božju, primaju Tijelo Kristovo.... imaju vremena... Obitelj se jako trudi, možda otac i majka nemaju ni adekvatnu odjeću i obuću za djecu da bi otišli negdje po ovakvoj hladnoći pa ispadaju nemarni ili neodgovorni roditelji...nema ih nigdje...

Pitamo li se zašto? Ti ljudi sabiru i posljednji novčić da kupe nešto za pojesti, da plate stanarinu i režije čija visina doseže nebesa...Što je s kršćanskom solidarnošću? Gdje je nestala?

Samohrana majka živi kao podstanar u jedno obiteljskoj kući sama s djetetom. Nema nikakvu pomoć. Radi sama i uzdržava sebe i svoje dijete.

Režije se dijele napola. Stan je 1500 kuna, režije su još toliko iako su radijatori stalno hladni, a vani je jako hladno!?!? Potroše li majka koja radi po cijele dane i dijete koje je pola dana u školi jednake režije kao i oni koji su cijeli dan kod kuće?!?!? Stanarina se mora platiti točno na određeni datum, ni slučajno dva kasnije kad je majčina plaća koja često i kasni. Stanodavci su također dobrostojeći, osigurana im je starost, djeca im, doduše, ne dolaze i oni su podstanari pored tolike kuće. Na majčin upit zašto su tolike režije i zaključak da ne može toliko plaćati i da će morati u predbožićno vrijeme tražiti drugi stan dobiva hladnokrvan odgovor stanodavca : „Po želji!” E, sad se zapitajmo zajedno – zašto je to tako?!?!? Što se događa sa savješću današnjeg vjernika katolika?!?!?

Neku večer sjedim u crkvi prije početka krunica.

Ispred mene sjedi jedna gospođa. U tom trenutku dolazi druga gospođa i ljutito pogledava na nju, iako su sve ostale klupe i mjesta prazni i stoji...i čeka... Gospođa koja sjedi u klupi ju pogledava i nije joj jasno. Druga gospođa stavlja knjižicu jednog sveca ispred gospođe koja sjedi. Ah, shvaćamo sada svi. Očito je „zauzeto njezino mjesto”! Odlazi se ljutito pomoliti pred kip jednog sveca, ljutito sjeda u klupu, ljutito započinje molitvu krunicu.

Druga gospođa se osjeća nelagodno i više je nego očito jer je sjela na „rezervirano mjesto”! Zašto je to

tako? Zašto mislimo da imamo pravo na neko mjesto u crkvi i da je rezervirano samo za nas?

I na kraju test-pitanje. Razumijemo li sljedeće citate iz Evanđelja? „Besplatno primiste, besplatno dajte.”

(Mt 10,8) „Dajte milostinju ono iznutra, i gle – sve vam je čisto.” (Lk 11,41) Bog blagoslivlje one koji pritječu u pomoć siromahu, a osuđuje one koji se od njih odvraćaju. „Tko od tebe zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš.” (Mt 5,42) Teoretski vjernik katolik će ovo pročitati i okrenuti drugu stranicu. Praktični vjernik će ovo pročitati,

shvatiti i prisjetiti se da je bar jednom u skoro vrijeme tako i postupio. Živio je praktično Božju riječ.

Danas kada je 20 posto stanovništva RH siromašno, a svaki 8. čovjek na svijetu svake večeri zaspi gladan, kada gladuje 870 milijuna ljudi diljem svijeta, zapitajmo se jesmo li teoretski ili praktični vjernici – oni koji žive svoju vjeru djelima milosrđa s ljubavlju i oduševljenjem prema Bogu, slijedeći Isusa Krista, živeći po Evanđelju.

Kata Martinović Bevanda

Kako su mili stanovi tvoji, Gospodine ... Ps 84

P

rije četrdeset godina, na Badnjak je posvećen i otvoren Centar IV u Varaždinu – još jedan stan u kojem će se oko Gospodina okupljati njegovi vjernici.

GODINA 1967. DO 1971.

Pater Bono Zvonimir Šagi, dugogodišnji župnik Župe Sv. Vid u Varaždinu, od samih je početaka svojeg župnikovanja unosio brojne pozitivne promjene i novine u život naše župe. Tako je, uvidjevši potrebu da se, osobito starijim, stanovnicima južnog dijela grada olakša dolaženje na sv. misu, a djeci polaznicima novootvorene VI. osnovne škole, bliže pohađanje vjeronauka, došao na ideju da župa u tom dijelu grada otvori kuću za pastoralnoliturgijsku službu. Pomnim promišljanjem, razgovorima i dogovorom s preuzvišenim nadbiskupom Franjom Kuharićem te po prikupljanju potrebnih dozvola izvršena je zamjena stare kuće u vlasništvu župe na Ilčićevom trgu 11, nekadašnji stan prebendara sv. Vida, za novoizgrađenu obiteljsku kuću u ulici Radovana Baumana br. 8 u neposrednoj blizini škole.

LJETO, 1972. GODINE S Bogom svojim preskačem zidine Ps 18 Zamjena je učinjena, no sada je valjalo unutrašnjost novoizgrađene obiteljske kuće adaptirati, srušiti

25

pregradne zidove, napraviti nove prostorije i kuću prilagoditi za potrebe bogoslužja i vjeronauka. Od početka ljeta pa sve do zime trajali su radovi. Tu se poletno, dobrom voljom i mišicom snažnom uključio veći broj mladića ministranata i suradnika predvođenih stalnom ekipom koju su činili bogoslov Mirko Kemiveš i ministranti Franjo Konjević, Božidar Kelemen i Željko Artić pod budnim okom samostanskih zidara Vinka Malčića i Alojza. Dok su drugi svoje ljetne praznike provodili odmarajući se, ova je ekipa iz dana u dan rušila i gradila, da bi konačno kuća dobila veliku dvoranu za bogoslužje, sakristiju, ispovjedaonicu, vanjski sanitarni čvor.

Podrum, koji je predviđen za vjeronaučni prostor,

još je morao pričekati na uređenje. Kako bi, sada izmijenjeni prostor kuće, zablistao u punom sjaju, mušku ekipu zamjenjuje ona nježnija ekipa župskih suradnica koje su svojim vještim rukama očistile i zadnje zrnce prašine da bi svaka prostorija blistala čistoćom i urednošću. Dobre su pak susjede prionule uređenju dvorišta, a neke od njih (Dodigović, Plahotar) duži niz godina brinule da dvorište krasi svakovrsno cvijeće.

ADVENT, 1972.

Dana 22. prosinca 1972. godine Nadbiskupski duhovni stol, Nadbiskupije Zagrebačke, uputio je na adresu župnog ureda Župe Sv. Vid dopis kojim se adaptirana kuća u ulici Radovana Baumana 8 u Varaždinu proglašava bogoštovnim objektom u kojem će se vršiti bogoslužje i sve što je u vezi s vjerskom djelatnošću, a prema rasporedu kako ga utvrdi upravitelj župe. Dopis je završio rečenicom: Neka Gospodin blagoslovi pastoralni rad u ovom novom pastoralnom centru.

BADNJAK, 1972.

Na Badnjak u 16 sati pater Bono, župnik i svećenici fra Josip Vizjak i fra Nikola Bašnec u Centru IV služili su prvu sv. misu, slaveći s vjernicima rođenje Božanskog Djeteta, ali i posvećenje kuće. Tako ova badnja sv. misa postaje slavlje dvostrukog rođenja – rođenja Sina Božjega i nove zajednice vjernika.

I dok pater Bono po ispruženim rukama nad okupljenima zaziva Božji blagoslov, započinje vjerski život u Centru IV. I doista, Gospodin je, sve ove godine, izlio obilje blagoslova na svoj novi stan i sve koji u njemu prebivaju.

KROZ ČETRDESET GODINA Blaženi koji prebivaju u Domu tvome, slaveć te bez prestanka Ps 84 U ono vrijeme ...1 Radovi, a time i radne akcije u kojima su i dalje sudjelovali suradnici i suradnice, nastavljeni su i tijekom 1973. i početkom 1974. godine. Marljivo se radilo na uređenju podruma koji je valjalo osposobiti za održavanje vjeronauka. Tako su uređene dvije vjeronaučne dvorane, sobica za ured i veliko predvorje u podrumskom prostoru. U nedjelju, 17. veljače 1974. godine, u podrumskom dijelu kuće, 1 Imena osoba i podaci u daljnjem tekstu prema zapisima iz arhive Župe Sv. Vida i dijelom prema sjećanjima nekih aktera događanja

26

započeo je vjeronauk za djecu, polaznike od 1. do 6. razreda VI. osnovne škole. Vjeronauk je bio prilagođen školskom rasporedu, održavan je u dvije smjene, jutarnjoj i poslijepodnevnoj, utorkom, srijedom, četvrtkom, petkom i subotom. Prema statističkim podacima iz 1974./5., kada se započelo s vjeronaukom u Centru IV, pohađalo ga je ukupno 178 djece (po 50 djece u 1. i 2. razredu te po 39 djece u 3. i 4. razredu). Prvih nekoliko godina, vjernici se okupljaju na svetoj misi nedjeljom u 8 sati, a blagdanom u 18 sati. Također su u korizmi od 1974. pa sve do 1981. godine petkom u 18 sati služene sv. mise u Centru IV. Nakon toga uvodi se novi, stalni raspored koji vrijedi do danas, sv. misa nedjeljom i zapovijedanim blagdanom slavi se u Centru IV u 8 sati. Od 1972. godine, kada je na Badnjak sv. misom u 16 sati otvoren Centar IV, sve do 1989. godine redovito su služene mise na Badnjak (od 1975. pa do 1989. godine počinjale su točno u ponoć ). ... sada Ponovno se od 1999. godine na Badnjak, sada u 20,30 sati, svečano slavi sv. misa na kojoj se okupi velik broj vjernika svih generacija, a posebno obitelji s djecom i starije osobe. Unatrag nekoliko godina uveli smo običaj da se svi zajedno, nakon badnje sv. mise, uz topli čaj (kojeg kuhaju dobre susjede) i kekse, zadržimo još neko vrijeme u društvu sa svojim župnikom/svećenikom, u vedrom, raspjevanom i razdraganom ozračju, okupljeni oko jaslica.

Na nedjeljnom misnom slavlju prosječno se okuplja pedesetak stalnih vjernika, na Badnjak i Božić misna dvorana je dupkom puna, dok za Uskrs vjernici popune i hodnik i stepenice na ulazu.

Kroz svih ovih četrdeset godina tu se okupljaju vjernici iz južnog dijela grada (iz ulica oko Centra IV), nekoliko generacija istih obitelji. Godine zajedničkog okupljanja doprinose bliskom i obiteljskom ozračju koje vlada među vjernicima, stoga mnogi

imaju svoja stalna ili povremena zaduženja koja obavljaju s radošću i ozbiljnošću. Redovito, pola sata prije sv. mise, okuplja se grupa koja moli sv. krunicu, unatrag nekoliko godina ovu pobožnost vode gđe Nevenka Gradeček i Karmela Cesar. Kroz tri korizme, uz dozvolu svećenika, svakog petka u 17 sati organizirana je pobožnost Križnog puta.

Pomno je pripreman, svaki put drugačiji tekst za razmatranja, a u pobožnost Križnog puta bili su aktivno uključeni svi nazočni - djeca, odrasli, starci, (nošenje križa, svijeća, čitanje tekstova za svaku postaju, molitve, pjevanje). Na taj se način omogućilo starijim, teže pokretnim i bolesnim župljanima iz ovog dijela grada sudjelovanje u pobožnosti Križnog puta. Ovu pobožnost, prema želji vjernika, namjeravamo u idućoj korizmi ponovno aktivirati u Centru IV. U četrdeset proteklih godina u život Centra IV mnogo je osoba ugradilo svoj rad, brigu, suradnju, materijalne i duhovne darove. Nemoguće je spomenuti svako ime. Mnogi su pomagali tiho, samozatajno i često ostajali neprimijećeni, mnogima nikad nije izrečena hvala. No, Gospodin sve vidi i sigurno je onima što već otiđoše k Njemu pripravio nagradu, a svima koji su još tu i Njemu na slavu rade, u život brojne blagoslove šalje. Valja ipak spomenuti različite aktivnosti kojima se doprinosi da Centar IV postoji živi i traje.

Dobro je slaviti Gospodina, pjevati imenu tvojemu Svevišnji Ps 92 Kako bi se radosnom pjesmom slavilo Gospodina kroz svih ovih četrdeset godina, zaslužni su jedan orguljaš i brojne orguljašice. U Centru IV su, netko duži niz godina, netko kraće, ali svi s jednakom ljubavlju i žarom, svirali Slavek Konjević, Marija Preložnjak, Katarina i Danica Fotak, Natalija i Ivančica Dugan, Blaženka Bogadi, Karmen Branović, Jelena Martinčević, prof. Mira Radej i Petra Kele-

27

men. Sadašnja orguljašica, Blaženka Pavlović, unosi novi duh, polet i bogatstvo liturgijskih pjesama u misno slavlje.

Za čistoću prostorija, misnog rublja, albi, oltarnika te za ljepotu cvjetnih ukrasa na oltarima, kroz protekle godine brinule su mlade i manje mlade suradnice – Mira Šincek, sestre Fotak, Natalija i Ivančica Dugan, Martina Konjević, Petra Kelemen, Ankica Kelemen, Karmela Cesar, Kristina Konjević.

Zadnjih desetak godina, s puno volje, ljubavi i stručnosti, Barica Sekačić čisti unutarnji i vanjski prostor, sadi i njeguje cvijeće, održava travnjak i nasade, uređuje oltarnike i rublje te kiti oltare, a gospođa Nevenka posebno cvijećem ukrašava Marijin oltar.

Obradovah se kad mi rekoše: „Hajdemo u dom Jahvin” Ps 122 Valja se prisjetiti i brojnih ministranata, dječaka i mladića, koji su marljivo, odgovorno, savjesno i radosno obavljali dužnost sakristanta i ministranta.

Prvi od njih bio je Vlado Jakopec i tu je dužnost obavljao kroz čitavo vrijeme svojeg srednjoškolskog obrazovanja i prve godine studiranja u Zagrebu sve dok nije tu dužnost prenio na Josipa Mihalinca kojeg također pamtimo kao dugogodišnjeg i odgovornog vršitelja ove obveze. Nakon njega bio je tu i Mirko Barbir te neki od sjemeništaraca od kojih su neki danas svećenici kapucini pa onda Matija Kelemen i kraće vrijeme još neki dječaci i mladići.

Dugo i predano ministrirao je i Tomislav Kelemen, a nekoliko godina pridružio mu se i Matija Burek.

Sada tu odgovornu dužnost vrijedno i predano

obavlja Matija Puček. Uz ministrante, redovito se i suradnice uključuju u liturgijsko slavlje kao čitačice.

U Gospodina se uzdaj i čini dobro Ps 37 Vjernici Centra IV iskazuju osjetljivost za ljude u potrebi i svatko prema svojim mogućnostima redovito sudjeluju u svim humanitarnim akcijama i prikupljanjima novčanih priloga za potrebite koje organizira župa, biskupija, Caritas i sl. Od kolovoza 2012. godine, svaki mjesec se u Centru IV, u organizaciji članica Franjevačkog svjetovnog reda koje su suradnice u Centru IV, prikuplja hrana, higijenske potrepštine i novac za potrebe siromašnih obitelji naše župe.

Jahve, ti moju svjetiljku užižeš Ps 18 Svakako se treba prisjetiti mnogih dragih osoba koje su se kroz ovih četrdeset godina s nama okupljale nedjeljom i blagdanom oko stola Gospodnjeg slaveći Euharistiju. Mnogih koji su sudjelovali u akcijama koje smo zajedno provodili (krčenje i čišćenje dvorišta, sadnja drveća, čišćenje prostorija Centra IV nakon velikih preuređenja...). Mnogih koji su srcem prianjali uz ovaj dom Gospodnji i u njemu imali svoje mjesto. Sve ih nosimo u srcima, sjećanjima, molitvama. Još ih u duhu vidimo sabrane u molitvi i raspjevane u pjesmi na mjestu koje su godinama ispunjavali svojom blizinom. Vjerujemo da su sada u svjetlosti Gospodnjoj.

28

Prinesite žrtve pravedne u Jahvu se uzdajte! Ps 4 Iako ih spominjem na samom kraju, oni su najzaslužniji za postojanje i opstanak Centra IV – to su svećenici koji su duži niz godina ili kraće vodili pastoralne aktivnosti u Centru IV za vjernike i s vjernicima slavili euharistiju, bodrili, učili, pokazivali put k Bogu, hrabrili i okupljali nas oko Uskrslog Gospodina. Ponajprije to je pater Bono, utemeljitelj Centra IV i dugogodišnji župnik, te brojni svećenici od kojih ovdje imenom navodim samo neke – fra Stjepan Bergovec, fra Jerko Jerec, fra Gabrijel Turčin, fra Stanko Dodig, fra Ivan Markanović, fra Anto Barišić, fra Žarko Lučić, fra Juro Šimić, fra Goran Rukavina, fra Mirko Kemiveš. Unatrag dvije godine naš je pastir fra Željko Cestar koji nas izuzetno nadahnutim propovijedima poučava i usmjerava, nadahnjuje i vodi.

Sada, četrdeset godina nakon utemeljenja Centra IV, na Badnjak 2012. posebno zahvaljujemo Gospodinu što nam je darovao ovaj stan u kojem nas oko svoga Sina okuplja i molimo Ga da i nadalje bude s nama u Centru IV jer nama je milina biti u Božjoj blizini, imati sklonište svoje u Gospodinu, Ps 73.

Mira Šincek

Volja Božja

N

ema zagonetnijeg, uzvišenijeg i za svetost bitnijeg pojma nego što je to volja Božja.

Istovremeno, taj pojam je križište nesporazuma, sa žalosnom poviješću raznovrsnih nasilja nad drugima i drukčijima, odličan paravan za čuvanje sebičnih, osobnih, staleških i nacionalnih interesa, s tradicijom površnih pučkih shvaćanja zabilježenom u književnosti i medijima.

Najčešće se pojam „Božja volja” čuje u dva konteksta: prvi, blizak svakom čovjeku, proizlazi iz uvjerenja da dobri Bog želi život i sreću svakom čovjeku.

Kad se Božja volja poklapa s našim željama, sve je u redu i lako je pjevati „Ljubav je naša Božja volja, budi mi dobar, bit ću još bolja...”

Drugi je slučaj kad se „dobrim ljudima događaju loše stvari”. Tada čujemo uzdahe koji variraju od „Božja voljo draga!” do „tako je Bog htio” uz revolt i sablazan nad tajnom zla i Božje dobrote te, prečesto, otpad od vjere.

Svjedoci smo kako se pojam „Božja volja” instrumentalizira i pretvara u ono što Božja volja nije i ne može biti. Završni kadrovi istoimene prve epizode Gruntovčana dobra su ilustracija. U njima Dudek gubi bijednu privremenu službu jer mu Cinober, radi popravka svoga krova, ne dozvoljava da puca u tučonosne oblake. Tuča uništava usjeve, a Cinober izriče rečenicu koja je i završna rečenica epizode: „Je, se je to Božja vola.“ Dudekovo lice tada, pokazujući mješavinu nerazumijevanja i jada, izaziva sućut, ali i smijeh. Cinober se, nakon niza nečasnih prijedloga i zahtjeva, a zatim i nasilnog kršenja Dudekovih prava, skriva iza toga izraza jer nije od onih koji ne bi razumjeli što se dogodilo.

Sličan oblik racionalizacije, petrifikacije i pravdanja nepravednih društvenih odnosa „voljom Božjom” zatječemo i u gorko-ironičnim stihovima iz Balada Petrice Kerempuha, u pjesmi znakovita naslova – Ni med cvetjem ni pravice: ...Zajček, gumbek, bažulek i slak čuli su terpuca kak punta se bedak.

Pak rekel je gumbek: „Ti si bedak, to je tak vola božja, pak ima biti tak”!

Terputac se buni, ruga i zaziva opću revoluciju, crveni veter koji će zbrisati sve jednako, i one

29

nacifrane i one proste, nudeći kao rješenje bijesnu destrukciju svijeta zasnovana na socijalnoj nepravdi.

Pobunu protiv tako shvaćena Boga i Božje volje, kao paravana za zadržavanje nepravednih odnosa, izriče anarhist Bakunjin: „Dok god vjerujemo da mu (Bogu) dugujemo apsolutnu poslušnost, a pokraj Boga i nema druge apsolutne poslušnosti, neminovno ćemo se morati pasivno i bez ikakva otpora podvrći svetom autoritetu njegovih posrednika i izabranika: mesijama, prorocima, božjom voljom nadahnutim zakonodavcima…, predstavnicima i službenicima dviju najvećih institucija koje nam se nameću kao određene božjom voljom da upravljaju ljudima: crkve i države.”

No valja podsjetiti da Isus, savršeno vršeći Božju volju, baš zakonodavcima i službenicima najvećih institucija otkazuje poslušnost u ime živa čovjeka kojeg je izliječio u subotu: „Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote (Mk 2,27)”.

Drugi vid instrumentalizirane „Božje volje“ je banalizirano shvaćen fatalizam stoika, hinduizma, budizma i islama, pa i kršćanskog učenja o predestinaciji. Brojnim pojedincima i izvan tih svjetonazora, u današnje vrijeme, tako shvaćeno predodređenje služi kao izgovor za pasivnost. Proglasiti nešto „Božjom voljom” ,„karmom” ili „kozmičkim poretkom” može biti dobar alibi za nedjelovanje i odličan način racionalizacije koji nas rješava potrebe (pretjeranog) angažmana i osjećaja krivnje. Što reći o sablazni protučovječnih akcija križarskih, i uopće vjerskih, ratova i inkvizicije? Ona je najjasniji primjer instrumentalizirano iščitane instance „Božje volje”, pri kojoj se zaboravilo Isusovo upozorenje: „Zaista, kažem vam, meni ste učinili što ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće.

(Mt, 25 40)” Kako se često kroz crkvenu povijest gazila pouka sv. Ireneja o dostojanstvu ljudskoga tijela i duše: „Homo vivens, gloria Dei – Živi čovjek je slava Božja”! Živimo u blagoslovljenim vremenima za Crkvu kad se Papa ispričava za pogreške Crkve počinjene u ime volje Božje. Dakle, Božja volja nije i ne može biti opravdanje za zadržavanje postojećeg

nepravednoga ili neprihvatljivog stanja, niti izgovor za pasivno prihvaćanje sudbine, a još manje opravdanje za nasilje u bilo kojem obliku jer u Očenašu uz molbu „Budi volja Tvoja” stoji,tumačeći bit izraza „volja Božja” , i zaziv „Kako (je) na nebu, tako (neka bude i) na zemlji.” Božja volja je Kraljevstvo Nebesko na zemlji. Život, pravda, mir, sloboda i ljubav za sve. Koliko su društveni odnosi udaljeni od tog ideala, toliko je zajednica daleko od Božje volje. Nažalost, često su baš vjernici Božjom voljom proglašavali ono što ona nije i nikada neće biti, izazivajući tako sablazan, bunt i širenje ateizma. Kakav je odnos Božje volje i osobne vjere?

Za osobnu svetost nema zagonetnijeg, uzvišenijeg i bitnijeg odnosa. Svjedoči nam o tome zdvojni psalam koji kliče: Slušaj, o Jahve, glas moga vapaja, milostiv mi budi, usliši me! Moje mi srce govori: „Traži lice Njegovo!” Da, lice Tvoje, o, Jahve, ja tražim. (Ps 27,7-8) Potraga za Božjom voljom je lakmus-papir koji razlikuje životni stil vjernika i nevjernika. Sudbina poslušnika volji Božjoj na ovom svijetu kamen je spoticanja agnosticima i sablazan za ateiste.

Nevjernik djeluje praktično, tražeći najbolje rješenje u ljudskim okvirima, u sili svoje slobode gdje god je to moguće. Vjernik se, naprotiv, uvijek pita: Je li moja odluka u skladu s Božjom voljom? Kako da Božju volju prepoznam? Čak i onda kada drugima izgleda kao potpuni gubitnik. Kad sam svoje učenike tijekom Velikog tjedna upitala što misle kako to da je Isus dok mu se sudilo iskazivao toliku mirnoću i dostojanstvo pred svima, od vojnika koji ga je pljusnuo do Pilata u čijoj je ruci bila odluka o životu ili okrutnoj smrti, jedna dvanaestgodišnja

30

djevojka odgovorila mi je spremno i uvjereno, i tako postidjela mene, dugogodišnjeg tragatelja za Božjom voljom,: Isus je bio miran jer je posvema bio u skladu s Božjom voljom! Sigurno uporište u traganju za Božjom voljom je dekalog. Svijet bi bio bolje mjesto kad bi se (i da su se) kršćani zaista strogo i bez iznimaka pridržavali i tih deset jasnih odredaba upotpunjenih Kristovim primjerom i riječima. Pošteno tragati, sve provjeravati, informirati se o problemu, skupiti dovoljno znanja o tome što Isus objavljuje kao Božju volju – samo su pretpostavke da se nađe lice Njegovo, odnosno volja Božja za čovjeka u njegovoj svakodnevici. Nezaobilazni su u toj potrazi i zdrav razum i mišljenje drugih ljudi koje nam je Bog dao da se u njima pri toj potrazi ogledamo. Potom, valjanoga odgovora o Božjoj volji za nas nema bez stava skromnosti, odnosno podlaganja vlastite slobode Bogu i povjerenja u Božju dobrotu i ljubav prema nama.

Bitno je zadržati vjeru da nevolja koja nam se događa, bez obzira na pojavnosti koje kucaju na naš ponos, naše živce i meso, ima za nas korisnu svrhu, koju mi u trenutku patnje još ne spoznajemo. Jer prođu i godine, nekada i cijeli život, da se otkriju pozitivni plodovi boli koja nas je ponizila, ali i podučila i oplemenila ako joj to samo dopustimo.

Ranjeni bijes, očaj ili namjera da pošto-poto afirmiramo svoju slobodu mogu taj proces znatno usporiti, pa i zaustaviti. Govorimo, dakako, o nevoljama koje dolaze po zakonitostima materije, u koje Stvoritelj ne dira osim „da bi se očitovala Božja djela”, (Iv, 9, 3), kušnjama kao što su bolest, smrt najbližih, osobito djece, i vlastita smrtnost ili nemoć pred prirodnim katastrofama. Kad vam se dijete rodi s oštećenjem ili usprkos svim naporima propada

zbog bolesti, vaša će narav režati kao ranjena životinja, a potisnete li bijes na Boga koji je to dozvolio, u podrumu vaše duše čekat će zvijer koja će vas kad-tad rastrgati. A to je volja zloduha - neprepoznatim zahtjevima naravi nadvladati čežnju za Božjim Licem, onesposobiti čovjeka za ljubav. Isus pred kušnjama zloduha čini sljedeće: Prepoznaje i imenuje zahtjev naravi, priznajući mu pravo postojanja i pozitivnu stranu za preživljavanje (npr. Isus ogladnje), potom u Pismima (dakle, u skupljenom znanju uopće i Božjoj riječi posebno) pronalazi uporište i tradicijom formuliran odgovor : Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.(Mt, 4,4) (usporedi Ponovljeni zakon 8,3), a zatim odgovor odlučno uzvisuje na razinu vlastite slobode i dostojanstva jasnim imperativom: „Odstupi, sotono!”(Mt,4, 10) Sotona tada pobijeđen odstupa, ali samo do druge prilike. Svi smo u položaju psalimista koji vapije i neprestance traži Božju volju, ali smo, za razliku od starozavjetnih tragatelja, osnaženi Isusovim primjerom i pobjedom. A on je Kralj skroman koji je kušao sve naše nevolje – siromaštvo, nepriznatost, podređenost nepoštenoj vlasti, izdaju prijatelja, napasti slave i grijeha, tjelesne boli, gubitak voljenih i smrt samu, ludi Bog koji je htio ući u ovaj naopaki svijet i otrpjeti posljedice ljudske slobodne volje koju Svedržitelj u svojoj moći dopušta do dana suda. Grcima i Rimljanima, čiji su se bogovi smijali s Olimpa smrtnicima pa im često priređivali paradokse i ironične šale, prava sablazan i ludost, a nama vjernima spasenje! Dva su znaka koji prate velike svece, a to je mir u kušnjama i, naposljetku, duboka radost. Isus nam je opet u tome najbolji učitelj: čak i u smrt-

31

nome času, u bolima i stravi umiranja,nalazi mir da prihvati i uzdigne svoje čovještvo progovarajući psalmom: „ Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Ps 22, 2), a pred Oca stavlja sve svoje moleći: Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!(Mt,26,30) osvojivši na kraju radost koju smrt i zlo više ne mogu pomutiti.

Upravo tako, mirno i radosno, zvuči Bachova fuga Alles nach Gottes Willen čija glazba dostojno uzvisuje stihove Salomona Francka: Sve po Božjoj volji, u veselju i u tuzi, u dobru i u zlu. Božja volja mir mi daje u suncu i u tami. Sve samo po Božjoj volji!

To će biti moje spasenje! Moj Isus će to učiniti, učinit će ti križ slatkim. Iako ti je srce nevoljama pritisnuto, mirno i nježno počivat će u njegovim rukama, kad ti vjera ovo dokuči: Moj Isus će to učiniti! Kad nam vjera tu spoznaju dokuči, kliktat ćemo s Focom: Božja volja je naše posvećenje i ako je sloboda najveći dar što nam ga je Bog dao, onda je sloboda i najveći dar koji mu mi možemo dati, a to je onda i najveći čin slobode. Ovo odricanje znači zamijeniti svoju volju Božjom, a to znači postati On sudjelovanjem u njegovoj volji: a On je vječita Sloboda... Ili, kako je to na svoj skromni i mili način rekao kardinal Kuharić: „Volja Božja, to je veličina čovjeka, ljepota čovjeka. Volja Božja je sloboda čovjeka. I kada zaista prihvati ljepotu Božju i živi je, postaje duhovni div. Ako slijedi svoju samovolju, postaje zarobljenik samog sebe i patuljak.”

Dubravka Rovičanac

Živjeti evanđeoskim životom „Isus Krist, Evanđelje Božje, prvi i najveći navjestitelj evanđelja, predao je svojim učenicima, a po njima zajednici vjere, a to je Crkva, milost i nalog evangelizacije”.

Ovom rečenicom započinje dvanaesto poglavlje obnovljenih Konstitucija Manje braće kapucina koji su ovoga ljeta proslavili svoj osamdeset četvrti Generalni kapitul u Rimu. Više od 250 Braće - predstavnika čitavoga Reda, proširenog po čitavom svijetu u više od sto zemalja, radili su od 19. kolovoza do 23. rujna ove godine. Jedno od glavnih pitanja te generalne skupštine (kapitula) bilo je obnova zakonodavstva Reda odnosno Konstitucija.

Konstitucije su aktualizacija i posadašnjenje evanđelja u konkretnim okolnostima života Braće u današnjem svijetu. One kao ogledalo života sadrže temeljnu narav i svrhu poziva i bratskog života u zajednici. Zato ih kapucini, kao Manja braća i sljedbenici sv. Franje, moraju poznavati da svoj život prikladno prilagođen vremenu nadahnjuju na zdravoj tradiciji koju sadržavaju Konstitucije. Najprije ih moraju nasljedovati u njihovu vraćanju na prvotno nadahnuće, tj. na život i Pravilo serafskog oca Franje po obraćenju srca, tako da se uvijek obnavljaju u Duhu Svetom na vrelu svoje karizme.

U njima se nalazi siguran oslonac za duhovnu obnovu u Kristu i jaka pomoć na putu prema punini posvećenja, kojim se svaki kršćanin/redovnik potpuno darovao Bogu. Koristeći jednu sliku, može se kazati da su Konstitucije kao kompas kojim se služimo za orijentaciju na putu. Kao što kompas uvijek označava sjever i tako dopušta da odredimo gdje se nalazimo u odnosu na cilj putovanja, tako i Konstitucije, u svakom trenutku, kažu prema kome smo odlučili upraviti naše korake. One nas podsjećaju komu smo darovali život. Konstitucije su čuvarice kapucinske karizme jer one usmjeravaju korake i omogućuju nam da ostanemo duboko ukorijenjeni u evanđeoskoj tradiciji karizme i u isto vrijeme one su izraz promjena svijeta u kojemu redovnici žive. Za vrijeme ovoga kapitula 2012., koji se održava svakih šest godina, pred Braćom kapitularcima bilo je više izazova na koje je trebalo naći prikladne odgovore. Jedan od njih, danas

32

posebno aktualan u europskim zemljama, svako je pitanje nove evangelizacije. Toj temi, kako je poznato, bila je posvećena i posljednja sinoda biskupa u mjesecu listopadu ove godine u Rimu. S pravom očekujemo da će ona pokrenuti jedan novi zamah i oduševljenje za stvar Evanđelja.

Krist Gospodin, kao prvi navjestitelj Evanđelja, predao je svojim učenicima milost i nalog evangelizacije. Kako ispuniti taj nalog Gospodinov? Kako to kao kapucini činiti? Konstitucije nedvosmisleno odgovaraju: „Glavni apostolat manjeg brata jest: živjeti u svijetu evanđeoskim životom u istini, jednostavnosti i radosti”! (147,2). To isto poručuje i papa Benedikt XVI. u apostolskoj pobudnici Sacramentum caritatis kad kaže: „Bitni doprinos koji Crkva očekuje od posvećenog života (redovnika) mnogo je više u redu (onoga) biti nego li činiti” (br, 81). Naglasak je ovdje očito više na onome živjeti!

Najprije živjeti, a onda svjedočiti i naviještati. Tako je činio i sv. Franjo i svojoj braći poručio: „Propovijedajte evanđelje u svakom trenutku, kad je potrebno i riječima“ i to „Više primjerom nego li riječju”!

U današnjem sekulariziranom svijetu u kojem je istina individualizirana i, prema tome, postaje posve relativna, u svijetu koji često ne mari za ono što mu, kao kršćani, želimo reći, svjedočanstvo zajedništva može biti proročki govor. Blaženi papa Ivan Pavao II. pozvao je čitavu Crkvu da bude dom i škola zajedništva i da promiče duhovnost zajedništva bez kojega će malo služiti vanjska sredstva.

To vrijedi za sve kršćane i sve redovnike, a osobito za sve franjevce, kojima je život u zajedništvu temelj identiteta. Stoga su kapucini, radeći na obnovi svoga zakonodavstva, željeli posebno istaknuti temelje bratskog zajedništva. Ono nalazi svoj duboki smisao i početak u otajstvu Presvetog Trojstva. Iako Konstitucije nisu teološki traktat, niti su napisane da se to dublje razradi, u njima se nalazi puno brojeva koji to vrlo jasno izriču. Tako se već u prvom, temeljnom poglavlju kaže kako je Franjo, kao autentičan učenik Kristov i uzvišeni model kršćanskog života, poučio svoju braću da u radosti slijede stope siromašnog, poniznog i raspetog

Krista kako bi mogli biti njime vođeni u Duhu Svetom k Ocu (usp. Konst 2,1).

Kad je pak riječ o pozivu za kapucinski način života i odgoj i obrazovanje Braće, nezamjenjiva je uloga božanske trojice. „Otac nas je, naime, pozvao da mu se darujemo - kaže se u jednom broju - da ništa od svoga ne zadržavamo za sebe, te da slijedimo stope njegova ljubljenoga Sina, kako bismo mogli biti preobraženi u njegovu sliku snagom Duha Svetoga“ (Konst 16,3). Živeći tako svoj izbor bratskog života u malenosti, kao dar Božji, mi nudimo čitavoj Crkvi i svijetu evanđeoski navještaj. U životu prema našem bratskom i minoritskom identitetu – kaže VII.

Plenarno vijeće Reda u broju 7 - prepoznajemo temelj našeg apostolata i prvi oblik evanđeoskog poslanja za učinkovito svjedočanstvo potpunog zajedništva u različitosti karizmi i službi proživljenih u našim bratstvima. Na taj ćemo način, kao braća kapucini, pogledom usmjerenim na Krista, crpeći novu snagu u otajstvu Presvetog Trojstva, svojim svjedočanstvom bratskog zajedništva, moći dati valjan doprinos novoj evangelizaciji svijeta.

fra Jure Šarčević

Moje mišljenje o Božiću

Š

to je zapravo Božić? Mnogi bi rekli da je to obični blagdan, vrijeme darivanja, pripremanje raznovrsnih kolača i jela, kićenje bora… To su samo sporedne i gotovo nebitne stvari. Za Božićno veselje nije potreban ni snijeg. Ono najpotrebnije je unutarnji mir i naši najbliži. Za slavlje Božića je potrebna LJUBAV! Nikakvi pokloni niti ukrasi i jela neće nam donijeti mir i blagoslov u naše domove. Čarolija Božića nije u “Djedu Mrazu“.

Za mene je Božić okupljane obitelji i slavlje Kristova rođenja. Kada se obitelj okupi bit nije u tome da u izobilju jedemo i pijemo, već da se veselimo rođenju našega Spasitelja - Isusa Krista. Mislim da se za Božić najbolje pripremati tako da redovito idemo na svetu misu i na mise zornice. Mnogi Božić dočekaju na ulici bez ičega. Oni nemaju ni topli dom, a kamoli poklone, kolače, okićeni bor… Također ima djece i u sirotištima i u bolnicama.

Ima i starih i nemoćnih koji ne mogu brinuti sami za sebe te ih je većina napuštena od svojih najbližih. Njihov Božić neće bit kao naš.

Oni ga neće dočekati u obitelji s najbližima. Na sam Božić neće dobiti topli zagrljaj roditelja.

33

No ipak im mi u tome možemo pomoći. Ako ih posjetimo i uputimo koju toplu riječ i damo im podršku i naš i njihov Božić bit će potpun.

Njima ćemo podariti sreću, mir i veselje za Božić, a svoj ćemo upotpuniti tako što ćemo znati da smo im uljepšali njihov. Bit Božića nimalo nije u tome da nam dođe „Djed Mraz“ i donese poklone. Nije ni u tome da se prejedamo i takmičimo tko će dobiti ili pokloniti bolji poklon. Za mene je pravi Božić onaj koji proslavimo svi zajedno i koji nekome uljepšamo. Nema ništa ljepše kada Božić dočekamo s obitelji i kada zajedno odemo na ponoćku.

Bit Božića je u tome da svi zajedno u svojim srcima osjetimo ljubav i zajedništvo. Nadam se da ćemo se u buduće veseliti Božiću na ispravan način i truditi se da ga nekome uljepšamo i učinimo ga jednako lijepim kao naš. Svima vam želim sretan i blagoslovljen Božić! Ps. Ne zaboravite u čemu je bit Božića!

Lorna Trdina

Marijina legija

Nije dobro da čovjek bude sam…

Zanimljivo (i žalosno) mi je promatrati kako danas nitkoni s kim ne može. Nitko nikome nije „dobar, pametan, vrijedan…” Otuđili smo se jedni od drugih, od Boga od sebe... Zašto? Kome je u cilju da čovjek bude sam? Što je pakao? Jedna stravična i neopisiva samoća. Znači, postoji kreator samoće.

On poziva u tu samoću, on ima i „svoje ljude”, medije, akcije, planove, kako čovjeka upropastiti samoćom.1 A postoji i kreator zajedništva, Ljubavi. Istočnim grijehom „nismo ono što smo bili”. Skloni smo zlu, sebični, oholi i ako čovjek ne pazi, (a malo ih je koji paze) poput razmetnog sina vrlo brzo nađe se u „dalekoj zemlji”. Daleko od onoga što je Bog zamislio za čovjeka. Umjesto da sa godinama života 1 Da se razumijemo, to nije ona kreativna i potrebna samoća u kojoj je čovjek sam sa svojim Bogom da se neometano duhovno razvija da bi jednoga dana obogaćivao druge.

34

raste u krepostima i spoznaji Boga, on rasipa i ono malo ljudskosti što ima. Što je tu radosna vijest? Čovjek se u svakom trenutku života može odlučiti da Bogu kaže: „Da! Evo me!“. Na tom putu povratka Bogu prati nas Otac kroz sv. ispovijed i sotona koji nas želi ponovno sunovratiti u svinjac iz kojeg smo upravo poželjeli izaći jer smo vidjeli da nismo sretni. Kolikogod čovjek udovoljavao samome sebi, svojim strastima i želji za ugodnošću, postaje sve nesretniji jer postaje sve sebičniji. Jer Bog nas je stvorio (i kao i svaki izumitelj, on nas najbolje poznaje) i zna što je za naše dobro. On zna da je radost čovjekova život za drugoga, ali to je većini ljudi skriveno. Inače bi stalno činili dobro i bili sveti, a ne u sukobima i borbama s drugima te u trci za zgrtanjem materijalnih dobara. Nije dobro da čovjek bude sam. Ljudsko oko je stvoreno da gleda svijet oko sebe, a ne sebe. Kad ono počinje vidjeti sebe znači da se radi o bolesti, npr. mreni. Tako je i sa čovjekom.

I kako sotona ima svoje ljude i organizacije koji (svjesno ili nesvjesno) šire oko sebe zlo želeći pri-

vući što više ljudi radi njihove vječne propasti, i Bog ima svoje ljude koji se žele udružiti i služiti radi čovjekovog spasenja. Da se šire Božje misli, Božja ljubav. Zašto bi samo zlo imalo priliku djelovati organizirano?

Postanak, cilj, duhovnost, članstvo Marijine legije Jedan od načina služenja Bogu jest i kroz zajednicu Marijina legija. To je katolička laička organizacija nastala u irskom glavnom gradu Dublinu 7. rujna 1921. Petnaestak laika okupilo se oko Gospinog kipa Bezgrešnog Začeća koji je stajao na bijelom stolnjaku. Sa svake strane bila je vaza sa cvijećem i upaljena svijeća. Kleknuli su i izmolili zaziv i molitvu Duhu Svetomu, a potom su izmolili krunicu.

Zatim su sjeli i promišljali kako bi najbolje mogli ugoditi Bogu i probuditi ljubav prema njemu u njegovu svijetu. Tako su započeli s apostolatom. Osnivač Marijine legije je sluga Božji Frank Duff (1889.

– 1980.) Godine 1996. pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju.

Idejom laičkog apostolata Marijina legija bila je ispred svog vremena jer je tek Drugi vatikanski koncil općenito naglasio apostolsku dužnost svakog kršćanina, a Frank Duff bio mu je nazočan kao laički promatrač. Kada se kardinal Henan iz Londona prije službenog zasjedanja digao i upozorio koncilske oce da je u auli prisutan i osnivač Marijine legije, dogodilo se nešto jedinstveno: spontano je odjeknuo val odobravanja. Dvije tisuće petsto koncilskih očeva pljeskom je izrazilo što misli o Marijinoj legiji, pokretu koji je napose u misijskim krajevima postao najjače uporište za širenje vjere. Papa Pavao VI izjavio je da je osnutak Marijine legije najveći događaj u crkvenoj povijesti nakon postanka velikih prosjačkih redova u srednjem vijeku.

U Hrvatskoj Legija djeluje od 1956., a pokrenuta je po želji bl. kardinala Alojzija Stepinca. Cilj Marijine legije je slaviti Boga svetošću njegovih članova koja se razvija molitvom i djelatnom suradnjom pod crkvenim vodstvom. Za svoj rad u nekoj biskupiji ili župi Legijini ogranci traže crkveno odobrenje.

Odanost crkvenom učiteljstvu i crkvenim vlastima ubraja se u temeljna Legijina načela.

Legija je prožeta duhovnošću koju je naučavao sv. Ljudevit Marija Montfortski. Na nagovor svog prijatelja Toma Fallona, visokog državnog službenika (kasnije svećenika i misionara u Meksiku), Frank Duff je pročitao „Raspravu o pravoj pobožnosti prema Mariji”. Nije ga se dojmila. Pročitao ju je ponovno. I ponovno. I ponovno… I tako pet, šest

35

puta sigurno. A onda je doživio prosvjetljenje. Shvatio je da je krivica na njemu zbog nedovoljnog znanja o Majci Božjoj. Nije shvaćao njezin pravi položaj u planu spasenja. Shvatio je da je Marija duhovna Majka koja rađa djecu nebeskom Ocu. Kako je rodila Sina Božjega, tako rađa Mistično tijelo. Ona je na Kalvariji primila svoju zadaću: privoditi duše Kristu i to čini preko duša koje joj se otvore, a to je apostolski rad! Marija želi doći do osamljenih, bolesnih, žalosnih i svih drugih, želeći ih voditi svome Sinu dakle sakramentima, sv. misi… Apostolat ljude želi približiti utjecaju svećenika, njegovim shvaćanjima.

A ljudi će često tek nakon razgovora s nekim tko je „kao i oni”, poželjeti (ako je potrebno) razgovarati i sa svećenikom, poželjeti ispovjediti se te učiniti barem neki pomak u svom vjerničkom životu. Jer vjeru počinju doživljavati na drugačiji, nov način. A sve je to Marijino djelo! Ona legionaru daruje svoj utjecaj na duše. Bl. Papa Ivan pavao II rekao je: „Gdje je Majka, ondje je i Sin”. Sv. Marija Ljudevit Montfortski kaže: „Marijina najveća težnja je da nas sjedini s Isusom, svojim Sinom, a Sinovljeva je najveća težnja da dođemo k njemu po njegovoj svetoj Majci. Na taj ga način častimo i ugađamo mu.”

Marijina legija ima dvojako članstvo. Djelatni članovi sudjeluju na tjednom sastanku gdje mole krunicu i legijske molitve, čitaju duhovno štivo i razgovaraju o njemu, daju izvješće o obavljenom radu te imaju kratak duhovni nagovor. Sastanak traje sat i pol. Na njemu se i dobije radni zadatak koji član obavi u toku tjedna do narednog sastanka, a to čini u paru s još jednim legionarom i taj bi rad trebao trajati dva sata. Apostolat je dakle vođen onom evanđeoskom: I Isus ih posla dva po dva…

Aktivni članovi nakon tri mjeseca, (najduže šest) polažu obećanje Duhu Svetom i tako postaju punopravni članovi prezidija. Obećanje je jedan nadasve svečan čin i mnogima je glas zadrhtao, mnogi su i zaplakali, a nakon izgovorenog obećanja svećenik blagoslovi, sada punopravnog, člana zajednice! Molitveni članovi ne sudjeluju na sastanku i ne obavljaju djelatni rad. Oni svakodnevno mole krunicu (na nakanu na koju žele, dakle nemaju obvezu da je mole za Legiju) i teseru (knjižica sa legijskim molitvama). Oni ne polažu obećanje. vJedan njemački biskup rekao je: „Izgleda kao da se po Marijinoj legiji ponovo budi snaga mladog kršćanstva kojemu zahvaljujemo čudesno širenje u prvim stoljećima”

Naša kurija: „Gospa snježna” Petrinja bila je ove jeseni vrlo aktivna što se tiče širenja: 23. rujna u novoosnovanoj župi bl. Ivana Pavla II u Petrinji – gdje je i osnovan prezidij „Djevica vjerna” (prezidij = legijina temeljna jedinica, a naziv nosi obično po nekom nazivu iz litanija B. D. Marije) 30. rujna imali smo predstavljanje u Pokupskom - osnovan prezidij „Zvijezda jutarnja” i filijali Roženica – osnovan prezidij „Kraljica mira” 07. listopada u Mošćenici, župa Preobraženja Gospodnjeg – osnovan prezidij „Majka milosrđa” 14. listopada podijelili smo se u dvije grupe.

Prva je zajednicu predstavila najprije u Lasinji gdje već postoji prezidij s ciljem povećanja članstva. Pristupio jedan bračni par. A zatim su otišli u Gradec Pokupski - gdje je osnovan prezidij „Kućo zlatna” Druga grupa bila je u Dvorancima – osnovan prezidij „Djevica moguća” i Pisarovini – osnovan prezidij „Kraljica Svih Svetih”

Predstavljanje u Topuskom Kada smo već kod širenja Marijine legije. moram reći i to da su u nedjelju 21. listopada legionari iz Petrinje predstavili zajednicu župljanima Topuskog. Naravno, da bi do toga moglo doći najprije je obavljen razgovor sa župnikom fra Goranom Rukavina. S njim je razgovarao predsjednik kurije (inače vjeroučitelj u Petrinji) Vlado Sučec i tajnica Mirjana Marčec. Ovim putem zahvaljujem se fra Goranu na njegovoj otvorenosti, podršci i suradnji.

Dakle, na župnoj sv. Misi u 10:30 sudjelovalo je dvadesetak legionara koji su pjesmom uz gitare animirali liturgijsko slavlje. Nakon bogate i poticajne propovijedi fra. Gorana, pri kraju sv. Mise pozvao je Vladu i Mirjanu s kojima je prethodno razgovarao da predstave zajednicu. Oni su govorili o nastanku Legije u svijetu i Hrvatskoj te kako je to utjecalo na njihov život. Vlado je inače vjeroučitelj, ali to ga nije potpuno ispunjavalo. Ulaskom u zajednicu dobio je onu puninu vjerničkog života za kojom je težio. Kasnije se i oženio i dobio sina Ladislava, a njegova supruga Dolores također je legionarka. Mirjana je nakon ulaska u zajednicu počela ići redovito na nedjeljnu sv. misu, pristupati sakramentu sv. ispovijedi, a vrlo brzo na sv. misu počela je ići svaki dan. Sada je vrlo aktivna u župi i zajednici. Nakon toga posvjedočila je jedna mlada legionarka Gabrijela Radošević. Njezine dvije sestre

36

godinama su aktivne u zajednici, a ona je dva puta došla i nakon kratkog vremena otišla. Zatim je oboljela i ponovno ušla u zajednicu te doživjela fizičko ozdravljenje. Bio je to način da ju Gospodin potakne da promijeni svoj život što je i učinila. I ona je sada aktivna u zajednici i župi.

Nakon završetka sv. mise stupali smo u osobni kontakt sa župljanima, dijelili im letke i list naše kurije „Legijski preglednik”. Zatim smo se svi zajedno okupili kod sjenice gdje nas je pozvao župnik i priredio nam okrepu. S njim je bio i njegov kapelan.

Najviše je bilo mladih koji su zračili svojom otvorenošću i mladenačkim zanosom. Za prvi sastanak dogovoren je sljedeći utorak 23. listopada. Na tom sastanku bilo je dosta mladih i odraslih. Razgovarali smo o cilju Marijine legije. Na sljedeći sastanak došli su samo mladi i oni i dalje ustraju u svom radu. Tko zna? Možda će potaknuti njihovim primjerom jednoga dana tamo biti i prezidij odraslih.

Kod nas u Petrinji bilo je više slučajeva da je na kraju cijela obitelj pristupila zajednici, a najprije je krenuo samo sin ili kćerka. Ovdje koristim priliku da kažem da mladi od otprilike šestog razreda osnovne škole pa do navršenih osamnaest godina života osnivaju prezidije za mladež. Oni djeluju isto kao i odrasli legionari, ali sastanak im je puno vedriji i apostolat kraće traje. Dakle, primjeren je njihovim godinama i interesu.

Djeca od prvog razreda osnovne škole do otprilike šestog razreda također mogu imati svoje tjedne sastanke. To su, tzv. Nazaretske skupine gdje djeca izmole jednu deseticu krunice (svatko jednu Zdravo Mariju), zatim im se pročita poučna priča o kojoj razgovaraju pri čemu im se dijele bomboni, a nakon toga izvuku neki zadatak kojeg obave tijekom tjedna. Ti zadaci su, npr. pospremi krevet, pomoli se navečer prije spavanja, zahvali majci na jelu, iako ti nije omiljeno itd… Dakle, članstvo u zajednici dostupno je doslovno svima i malima i velikima i zdravima i bolesnima, a Marija i jest Majka svih. Osobno mogu reći da je Marijina legija nešto najbolje što mi se dogodilo u životu. Dođite i vidite!

Barica Ivanović

„Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku!“ „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu. Ti si radost umnožio, uvećao veselje, i oni se pred Tobom raduju ...” (Iz 9,1) Dok čitamo ove riječi proroka Izaije, u prvi mah čini nam se da je naglasak stavljen na narod koji je prolazio teška i bolna iskustva, a zatim je napokon doživio nešto lijepo, ohrabrujuće, svijetlo, pozitivno. Ipak, pravi naglasak je na Gospodinu koji daje svjetlost narodu. U prvom planu zapravo je dobri Otac koji voli svaku osobu i sve narode te daje pomoć u pravi čas. Čitajući ove Izaijine riječi, uviđamo da iskustvo svjetlosti narod može doživjeti jedino darom Božje milosti. Gospodin je taj koji ljudima umnaža radost i uvećava veselje.

Svatko od nas prolazio je ili još uvijek prolazi kroz razna iskustva koja bismo mogli nazvati „iskustvima prolaska kroz tunel”. Prolazeći kroz različite situacije neizvjesnosti, bolesti, trpljenja, poteškoća ili boli, čini nam se da smo u mračnom tunelu i ponekad ne naziremo izlaz iz njega. Iako znamo da postoji izlaz iz tunela i da nas na kraju čeka svjetlost, događa se da se ponekad vrtimo u krugu oko svojih poteškoća i problema ne pouzdajući se u Onoga koji sve izvodi na dobro i u čijoj je ruci naša sudbina i naše dobro. Kada nam se čini da je tama u nama ili oko nas najjača, Gospodin nas obasjava svojom svjetlošću i tada se preobražavamo jer je uvijek iskustvo svjetlosti najjače nakon što smo iskusili bol i muku tame. Poznato je da je noć najtamnija prije zore, prije svitanja.

Slično se dogodilo i narodu koji je iščekivao Spasitelja, koji je čekao dolazak Isusa Sina Božjega. Izaija nam govori da je narod koji je čekao Isusa bio

37

u tami. I mi smo u tami sve dok ne prihvatimo i ne primimo Isusa u svoje srce, svoj život, u svoj način razmišljanja i djelovanja.

Isus je došao na zemlju prije više od dvije tisuće godina. On i danas svaki dan dolazi k nama u euharistiji, u poniznom obličju kruha i vina. Uvijek kada Isusu otvorimo vrata i nas obasjava svjetlost odozgor, i naša se radost umnožava i uvećava veselje. Ako još uvijek moramo prolaziti kroz različite tunele, uvijek nas i u tunelima prati Isusova brižna i svijetla prisutnost, bodri nas Njegov duh koji preobražava i pomaže nam da se suobličujemo Njemu, da i mi budemo svjetlost svijeta i sol zemlje.

Kada molimo: „Od istoka Sunca pa do zalaska, hvaljeno bilo Ime Gospodnje!”, tada se prisjećamo da od svojeg začeća i rođenja pa sve do zadnjih dana svojega života imamo priliku i mogućnost zahvaljivati Gospodinu za život i za sve dobro koje u životu doživljavamo, a možemo također blagoslivljati Gospodina koji nam i u našim teškim situacijama otkriva svoju prisutnost punu ljubavi i razumijevanja i sve izvodi na dobro.

U ovim božićnim danima darovana nam je milost ponovno se prisjetiti milosti Isusovog dolaska na zemlju, a isto tako i Isusovog svakodnevnog dolaska u naše živote. Gospodin koji je obasjao narod koji je iščekivao Spasiteljev dolazak, blizu je i nama. Na nama je da Gospodina prepoznajemo uz pomoć Njegove milosti i da zahvaljujemo za svjetlost kojom nas obasjava u svim našim poteškoćama i radostima te da i mi budemo pažljivi, odgovorni i brižni prema bližnjima. ...nepotpisano

Apostolat za nerođene P. MARKO GLOGOVIĆ, PAVLIN, VODITELJ APOSTOLATA ZA NEROĐENE, OSNIVATELJ I PREDSJEDNIK UDRUGE

U

ovom tekstu predstavljamo udrugu „Betlehem” i Kršćanske inicijative „BakhitaSretna”. Misija udruge „Betlehem” je osvijestiti društvo o nepovredivosti svakog čovjeka od začeća do prirodne smrti. Njihove su molitve i djela usmjerena na zaštitu nerođene i rođene djece, braka i obitelji, samohranih roditelja, zlostavljanih osoba, beskućnika te svih malenih i slabih ovoga svijeta koji teško žive. Aktivisti udruge su vjernici kršćani koji ozbiljno shvaćaju poziv Isusa Krista da „ljubimo jedni druge što je On nas ljubio!” Također imaju dugogodišnje iskustvo u rješavanju problema obiteljskog nasilja kojem pristupaju stručno i jasno kao ljudi-bližnji, kao kršćani.

Kršćanska inicijativa za pomoć žrtvama obiteljskog nasilja dobila je ime „Bakhita-Sretna” po sv. Bakhiti, nebeskoj zaštitnici svih zlostavljanih, osobito žena i djece. Na taj način se iskreno želi pomoći žrtvama obiteljskog nasilja i dovesti do jačanja i ozdravljenja bračnih i roditeljskih odnosa. Cilj te inicijative je – društvo bez nasilja. Ovaj projekt je namijenjen svima onima koji su pretrpjeli ili trpe obiteljsko nasilje i svima onima koji kroz razgovor i molitvu žele primiti podršku i pomoć u rješavanju svojih životnih problema. Za sve ovo je najvećim dijelom zaslužan p. Marko Glogović, osnivač udruga.

Ovaj ugodni sugovornik svećenik i dugogodišnji aktivist za pravo nerođenih na život pavlin o.

Marko Kornelije Glogović, uvijek spreman na šalu, prepun raznih ideja i planova za ljude u potrebi i za brojne seminare koje održava, našao je vremena za razgovor s nama. U ovo predbožićno i blagdansko vrijeme Apostolatu za nerođene,”, ali i o sebi i svome poslanju. Čitatelje će sigurno zanimat tko je p. Marko Glogović?

Za moje malene sam ja sam „Pato Mato”, za subraću „Mnogopoštovani otac provincijal”, za demone i dušmane „Don Cornelione”, za župljane „pop koji puno priča”. Zapravo, jedina je istina da sam samo običan i jadan grešnik koji očajnički treba živoga Isusa Krista i Njegovo bezgranično milosrđe. Mogu

38

se izraziti i malo apstraktnije - monaška duša odjevena u habit neprestanih planova i njihovih ostvarivanja. No najviše od svega ne volim svrstavanja, klišeje i uniformiranosti. Najviše bih htio da me vide i prepoznaju kao - učenika Isusa iz Nazareta, jer On je bio tako pristupačan, a opet takav trn u oku suvremenicima. Lijepim ste me imenom počastili – apostol, ali rekao bih prije da sam a-postolar. Nažalost, još sam uvijek u velikom raskoraku s Učiteljem, koji uporno budi a ja uporno spavam.

Kako ste se odlučili uopće na poziv svećenika? Jesu li temelji postavljeni u djetinjstvu ili ste poziv osjetili poslije?

Svoj poziv, ali i svoje probleme, sam započeo već u vrtiću kod časnih sestara na Vrhovcu. Volio sam se sakrivati u njihovoj klauzuri, povlačiti im vela na glavi, sakrivati se iza zida i plašiti časne tete i nikada nisam išao spavati kada su one to zahtijevale. Bio sam mali buntovnik. Ali baš tamo me Gospodin prvi put pohodio i pozvao. Dvadeset i više godina kasnije, rekao sam sestrama na Mladoj Misi kod njih: „Nekad ste me presvlačile u pelene, sad mi stavljate misnicu…” pa su se sve rasplakale i zaboravile na moje kontroverzne izjave i ponašanje.

Prvi put sam ugledao pavlina kao klinac u osmom razredu na jednom putovanju i to u crkvi sv. Josipa u Karlovcu. Odmah sam osjetio u srcu - to je to.

Ljubav na prvi pogled, a nisam imao pojma što

me sve čeka ni tko su zapravo ove „bijele Marijine kacige”. Na kraju sam, pisao pavlinima, dogovorio susret i čuo iz usta mog kasnijeg poglavara: Mi ti možemo ponuditi samo križni put. To je zorno i argumentirao time da su od stare pavlinske slave ostala samo dvojica Hrvata u samostanu te da nema šanse da studiram u Hrvatskoj već da ću barem sedam godina morati u Poljsku, a da je tamo teško itd… Nakon što su me probudili iz nesvijesti (šala mala) rekao sam ‘Ok, ako moram tako patit, valjda i to ima neki smisao. Što Vas je to zbunilo ili iznenadilo kao mladog svećenika? Čini mi se da ćemo ubrzo ćemo vidjeti na djelu ne samo skidanje križa sa zidova i ukidanje vjeronauka u školama, ali i to da će aktivnost „za život”skoro biti obilježena kao „govor mržnje” i „nedemokratsko ponašanje” i „izraz netolerancije i diskriminacije” te će sukladno tome i naš apostolat biti progonjen i napadan. U zapadnjačkim novinama sam pročitao kako se ukida pravo na priziv savjesti, zahtijeva se abortus do rođenja, pa čak i ubojstvo već rođene djece. U nekim je zemljama ozakonjen pobačaj dječice koja su začeta s „krivim“ spolom, pa su roditelji nezadovoljni. Traži se potpuno „oslobođenje“ od djece s Dawnowim sindromom i od sve bolesne dječice u majčinoj utrobi. Već je moguće odabrati boju očiju i ostale karakteristike nerođene djece, genskom manipulacijom, a vrše se i razni nečovječni i nepotrebni pokusi nad njima. Trguje se fetusima, rade se razne nepojmljive stvari. Sve to, nažalost, čeka i nas. Stoga smatram da nam jedino povratak obiteljskoj molitvi može donekle ublažiti sukob sa okolinom koja će skroz odbaciti Božje zakone. Jesmo li uistinu spremni živjeti kao prvi kršćani?

Borba za nerođene je jedna od obilježja poslanja pavlinskog reda. Na koji način to ostvarujete? Kako ste se Vi našli u tome?

Naime, bio sam na jednoj duhovnoj obnovi na kojoj sam upoznao pavlina, starog, svetog redovnika koji je plakao govoreći o svojoj borbi protiv abortusa-čedomorstva nevine dječice. U tom trenu prošla me je neka struja, zapravo milost, te sam odlučio svoj život predati ovoj istoj borbi. U našim pravilima piše kako su pavlini oduvijek slijedili znakove vremena te hrabro ulazili u potrebe trenutka.

Prepoznali smo tako, da je pobačaj najstrašnije i najtužnije obilježje današnjice (Majka Terezija kaže, ako je pobačaj moguć, onda je svako drugo zlo moguće) i odlučili smo, s Majkom Marijom, kroz

39

molitvu i pokoru, udariti po duhu smrti, navješćujući pobjedu Života. U Hrvatskoj smo s istom nakanom započeli naš apostolat 1999., emisijom na Radio Mariji. Tada smo osnovali udrugu „Betlehem”, a poslije i neke srodne udruge; pokrenuli molitvene Sabore za nerođene i svečane Majčine dane, izdavaštvo „za život” Nonnatus, spomen-obilježja u čast najmanjih, seminare za izlječenje rana pobačaja, inicijativu za zlostavljane žene „Bakhita“, tzv. Službu Pomirenja za roditelje suočene sa spontanim pobačajem djeteta. Imamo već tri majčinske kuće „Obitelj sv. Josipa” za prihvat samohranih majki, trudnica i djece. Također radimo na osnivanju novog Društva zavjetovanih djevojaka, koje će se nazivati „Sestre Kristovih najmanjih” i čija je karizma življenje u potpunosti prilagođeno majkama i djeci.

Tiskali smo i nekoliko milijuna letaka podijeljenih po bolnicama, na seminarima, kolodvorima, u školama, a sam sâm u deset godina svećeništva vodio preko tri stotine različitih duhovnih susreta.

Nedavno smo pokrenuli i ekumensku inicijativu za život, tzv. Misiju malenih. Sve bi ovo bilo apsolutno nemoguće da nemamo molitvene zajednice: Treće srce, Tješitelji Milosrdnog Isusa, Mali krug srca, Gospin štit itd., u kojima se okupljaju tisuće molitelja. Molitva i post: jedini su nam jamac snage, a Gospodin je sam rekao da bez ovog oružja nema šanse da išta učinimo. Dakle, svaka čast fejsbukovima, prezentacijama, projekcijama i tribinama, ali… Gospodin ima svoje metode, koje često nisu logične ljudima svijeta. A mi ne smijemo biti od svijeta. Još sanjam o časopisu „Za život” te o Centru za duhovno liječenje braka i obitelji. Životna mi je želja voditi sigurnu kuću za zlostavljane žene i djecu, ako Bog da. I malena savjetovališta stisnuta među dućane po gradovima, gdje bi ljudi mogli sjesti, odmoriti, popiti kavu a istovremeno čuti Radosnu vijest. Kad već ne žele u crkve. Također mi je jasno mi je, da duh pobačaja ne može nestati dok vlada duh bludnosti. Zato želimo organizirati Mlade života: pokret mladih za predbračnu čistoću. Ovo nam poslanje daruje toliko radosti! Volim svoju Crkvu, svoj Red, misiju koju mi je u srce utisnuo Gospodin! Toliko je Slave u ovoj borbi za najmanje!

Kad napravim sve to i još stotinu drugih stvari..., onda mogu mirno preseliti u vječna lovišta. Na grobu će mi pisati: Umro u 3 ujutro, zbog nepopravljivog aktivizma, neka se vječno odmara u Isusovom Srcu. Eto, svi smo drugačiji, a ja sam takav.

Takvoga me majka rodi, takav ću i ostariti. Ako Bog da. Ili ne da.

Što je temeljna zadaća udruge „Betlehem” i Apostolata za nerođene?

Isus je rekao: Što učinite jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili…

Velika je plaća vaša na nebesima… Tražite najprije Kraljevstvo Božje… Tko prima jedno ovakvo dijete u moje ime, prima mene i onoga tko me poslao… Ne radim za ovaj svijet niti me pretjerano zanimaju statistike, ne bojim se njihovih crnila niti se zamaram o tome koliko sam napravio ili koliko ću još moći napraviti. To jednostavno nisu nebeski gabariti. Meni je svako dijete samo dijete i da sam spasio jedno jedino djetešce od abortusa, ispunio sam svoj život. Zbog novinara moram naglašavati te brojke, pa govorim o tridesetak tisuća pobačaja godišnje u Hrvatskoj, o 50 milijuna u svijetu, o stotinjak djece koju moja udruga uspije spasiti… „Naše je Djelo poput kaplje u oceanu. Ali ocean bi bio siromašnije bez te kapljice” (Bl. Majka Terezija) Ali djeca nisu brojevi!. Isus je imao samo dvanaest apostola pa evo Crkve po cijelome svijetu. Samo jedan svetac ili svetica toliko su toga s Bogom uspjeli učiniti. Đavao nas želi obeshrabriti, uvijek pokazuje koliko smo premalo učinili, kako ćemo izgubiti, kako je nemoguće zaustaviti pakleno, sotonističko žrtvovanje djece abortusom, tom užasnom silom koja usmrćuje duh, dušu i tijelo ljudi. Međutim, ja mu pokazujem svoju spašenu dječicu i kažem: Ne bojim te se. Ako neću ja, ova će te dječica sigurno zgaziti. Amen. Ačečuja. Inače, dokazano je da ondje gdje mole naše zajednice, pobačaj se brojčano sigurno smanjuje, a broj rođenih se uvećava.

Slava Bogu! Zato samo molitvi pripisujem Božje rezultate. No, molitva mora biti uistinu ispunjena ljubavlju. Mi zato nikoga ne osuđujemo, ne prijetimo, ne vičemo i ne mrzimo. Čak i ne moraliziramo. Želimo biti kao Marija pod križem, svjedoci i učenici, molitelji. Molitva prožeta ljubavlju čini čuda. Mislim da molitva i post čine više u biti nego svi naši letci. Bog ima svoje putove. Ne trebaju Mu čak ni tiskare.

Zakonom o zdravstvenim mjerama iz 1978. g. legaliziran je abortus do 10. tjedna, a odluka je donijeta u Saboru.

Pisano je: Obrati se i vjeruj evanđelju. To je mudrost i to je pobjeda. Legalizirano zlo ostaje zlo. Očito da nerođeno djetešce nema baš nikakva prava. Gdje su granice tog ludila? Znam da neplodni supružnici jako pate, želim im pomoći, molim s njima, savjetujem poslušnost Bogu i Crkvi. Istovremeno, djeca se silno žele i djeca se masovno egzekutiraju. Masakr nevinih presudit će svijetu. Biblija je

40

ispred medicinske enciklopedije i u njoj piše: Ne ubij. Čovjek nije bog, i ne može biti. Međutim, otrov zmije neprestano kola u žilama čovječanstva. Samo Krv Jaganjčeva može ga izbaciti. Čovjek sam po sebi nema mandat za određivanje što je ispravno i što nije. Sve nam je dao Jahve, u dekalogu. A ovi su ljudi zavarani, pa zavaravaju druge. Pilat, Herod, faraon… „U posljednja će vremena ljudi sebi zatvarati uši, da ne čuju istinu…” piše Pavao Timoteju.

Uvijek je bilo i uvijek će biti onih koji ne žele vidjeti, čuti, reagirati. Abortus su prvi u Europi ozakonili Hitler i Lenjin. Ne čudim se i ne sablažnjavam što taj duh i dalje hara ljudskim srcima. Samo se čudim nama kršćanima što nismo na koljenima. To MORA biti natopljeno Božjom silom, molitvom, žrtvom, pokorom. To Gospa stalno ponavlja u Fatimi, Ruandi, Međugorju i drugdje. Ne oružjem svijeta, već Neba! Da sam ja nekakav crkveni velikodostojnik, pozvao bih onaj narod koji još vjeruje, na danonoćna bdijenja, na žrtvu i pokoru, naredio bih svim samostanima klanjanje i vratio bih post, koji se skroz negdje izgubio, odredio bih dane u godini koji bi se slavili kao zadovoljština za grijehe protiv života i pozivao bih neprestano na molitvu za obraćenje onih koji u djetetu ne vide dijete. Apostoli su molili i vapili da siđe Duh Utješitelj i Branitelj. Trebamo i mi izaći na ulicu, pred bolnice. Kao Petar i ostali na Pedesetnicu. Sam Isus je bio nerođeno dijete. Meni je to dosta za svaku raspravu.

Sveti Župnik Arški obnovu svoje župe je započeo na koljenima, klanjajući se danonoćno pred Presvetim Otajstvom. Svi ovi današnji skandali u Crkvi imaju samo jedan i jedini izvor: napustili smo molitvu i post. A nikad više knjiga i seminara o molitvi i postu. Tko danas moli i posti za predsjednika, ministra, premijera? Ili za naše biskupe i nadbiskupe?

Ali onako, stvarno, iz srca, ne zbog obaveze. Ne možemo za njih moliti, ako ih ne ljubimo. Baš ne vidim da su ljubljeni. Svi ih samo psuju i kritiziraju.

Novost koju pokrećeš su kuće za trudnice koje su odlučile zadržati trudnoću. U čemu je razlika između tih kuća i drugih institucija koje skrbe o majkama i djeci?

Ne volim usporedbe našeg načina rada s drugima, jer nisam za to ni poslan niti želim i mogu govoriti o drugima. Ja radim svoj posao, kako smatram da je najbolje. Dakle, našim curama kažem, vi ste mi sestre. Niste broj, niste slučaj, niste problem, niste stranka. Vi ste nam sestre. Tu ste jer imate probleme, ali vjerujte, imam ih i ja, na izvoz. Problemi se ne rješavaju abortusom. Vi ste trudnice, vi ste kraljice. Ja vam se klanjam. Vi ste mi najvažnije

na svijetu. Nisam ništa bolji, ni ja ni ovi volonteri, od vas i vaših muževa i dečki. Svi smo samo jadni grešnici. Isus vas voli, bez obzira što učinile. Ako ste druge vjere, nema veze. Isus vas i dalje voli kao i mene katolika. Uzor mi je u poslanju Blažena Majka Terezija. Nikada nije razlikovala ljude po vjeri ili narodnosti, nikada nije nagovarala na članstvo u našoj Crkvi. Ljubila je i točka. Ljubav i samo ljubav može mijenjati čovjeka; nikakva nametnuta moralizatorska batinanja ili udaranje biblijom ne će ih obratiti i spasiti. Ali ako u meni vide Isusa, možda razmisle o sreći, blagoslovu i milosti koju imam u Njemu. Ako ne budemo kao djeca, kaže Isus, ne ćemo ući u Kraljevstvo nebesko.

Dakle, u našim kućama želimo stvoriti pravu, toplu, obiteljsku atmosferu, zato možemo primati samo do pet majki i njihovu dječicu. Ostaju ondje do godinu dana iza rođenja, prema zakonu, a onda im pomažemo u pronalasku životnog puta. U tri smo godine u dvije kuće ugostili pedesetak majki plus djecu. Ja sam najsretniji čovjek na svijetu, za svaku od njih i za svako to dijete dao bih odmah sve, uključujući i život. Čovjek je sretan tek onda kad otkrije svoje poslanje. Ja sam ga otkrio, ali imam jednu tajnu: slobodan sam u tome. Rekoh Isusu: Dokle ćeš nam slati lovu i hranu, i dokle god ćeš biti stvarno uz nas, ja ću biti Tvoje ruke, srce, noge i jezik. Dakle, ovisi o Tebi. Ako kažeš ‘gotovo je’ ja se povlačim, u pustinju. Ili prašumu. Ne želim si od ničega i od nikoga raditi idola. Ako mi poglavari zabrane djelovati ovako, humanitarno, ili ako obolim, ili ako vidim da sam skroz prestao moliti i vapiti Bogu, ok, odlazim, ne želim postati rob ili šef ili samo neka figura ili lažni prorokSamo da u svemu bude slavljen Bog!

41

Na koje načine se zainteresirani koji žele pomoći mogu uključiti i gdje se trebaju javiti?

Moram napomenuti, da se naš apostolat održava isključivo zahvaljujući Božjoj Providnosti. Samo uplate malenih, tihih dobročinitelja, uglavnom nepoznatih, potiču naš rad i raskrvavljuju naša koljena. Mnogi župnici i župe, firme, prijatelji naprave akcije u svojim sredinama, pa nam šalju hranu, odjeću, novce, sve što nam treba. Na svakom svom seminaru pozivam ljude da zadnji dan dođu s pelenama u crkvu, pa onda punog auta odlazim doma. Zato su me i prozvali „Pampers-pater” Tko želi pomoći, neka ode na www. stopabortus.com, ondje sve jasno piše. U veljači je osnovana udruga i u Splitu. U Zagrebu djeluje već nekoliko godina. Radimo na još nekoliko gradova: mislim da bi svaki naš grad trebao imati jedan svoj „Betlehem”. Taj „Betlehem” želi biti više od udruge: želimo biti svjedoci, stijene, odmor, utjeha. Hvala od srca svim dobročiniteljima. Neka im dragi Isus bude plaća. Što biste poručili našim čitateljima?

Ne zaboravite najmanje. Pobačaj je najveće zlo našeg vremena; ne recesija, ne rat, ne droga, već pobačaj. Ako šutiš, i ti si kriv. Hvala vam što ne ćete šutjeti. Pobačaj nije rješenje. Trudnica je kraljica. Život je prvo i najveće čudo. Neka vas brani Krv Janjetova. Neka vas blagoslovi Bog koji je Ljubav i Život. Neka vas zagovara Srce naše Majčice. Neka vas štiti Mihael i njegova vojska. Hvala na strpljenju.

Kata Martinović Bevanda

Božić donosi mir i radost

O

ve retke pišem zbog žalosti i tuge koju sam doživjela u ovih dana. Naime prvo nas je napustio čovjek za čije smo ozdravljenje molili svi: rodbina, prijatelji i znanci, pa i časne iz Karmela u Brezovici. Čovjek pun životne energije do prije nekoliko mjeseci u naponu snage i životnih planova, koji je želio bar dočekati prvo unuče, nenadano nas je napustio nakon teške i kratke bolesti. Nije izdržao u borbi sa opakom i podmuklom neizlječivom bolešću. Ali Agnus Dei koji su mu časne poslale, hrabrilo ga je i davalo mu sigurnost u teškoj bolesti, te ga je neprestano držao uza se. Agnus Dei, posvećeni vosak čija snaga pomaže kod bolesti i smrti je pobožni predmet ubraja se u blagoslovine. Osim sakramenata pomaže na putu spasenja. Potječe iz starog kršćanskog običaja kad su vjernici dobivali na štovanje komadiće uskrsne svijeće. Od tog se voska izrađuju medaljoni s otiskom lika Jaganjca Božjeg (lat.

Agnus Dei). Posvećeni vosak znak je naše povezanosti sa Duhom Svetim. O blagoslovini Agnus Dei je pisao još u srednjem vijeku Papa Urban V. Bizantskom je caru poslao medaljone od voska sa željama da ga Agnus Dei čuva od opasnosti i nagle smrti, a sve to „milosrđem bezgrešnog Jaganjca, Isusa Krista Otkupitelja”.

Neku večer razgovaram mobitelom sa kćeri.

Gotovo ju nisam mogla razumjeti što priča, zbog buke u kojoj se nalazila. Naime u Zadru, gdje studira slavili su na trgu povratak generala: Gotovine i Markača iz Haaga. Malo sam se iznenadila, ali bilo me i pomalo sram kad mi je kćer rekla da nezna čemu toliko veselje i slavlje. Naime, ona je rođena kad je rat počeo dobivati veliki zamah na prostorima Lijepe naše. Sigurno su u školi jako malo učili o domovinskom ratu. Ali nažalost, i mi roditelji smo ih pokušavali tijekom odrastanja sačuvati od teških i bolnih rana koje nam je u životu ostavilo u srcima sjećanje na domovinski rata. Isto tako sam jučer doživjela sa svojom prijateljicom i susjedom, tugu i bol zbog sjećanja na preranu pogibiju njenog sina za vrijema Domovinskog rata. Prisustvovala sam komemoraciji za branitelje. Ove godine mi u Varaždinu smo svečano i ponosno obilježili 20 godišnjicu osnivanja Sedme gardijske brigade

42

„Puma”, čiji je pripadnik bio i njezin sin. Život koji su branitelji dali za nas koji smo živi, nikada ne smije biti zaboravljen, što je naglašavano u svim govorima prisutnih, kao i u katedrali od strane varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka, na sv. misi.

I prigodna čitanja Riječi Božje u kojima nema žalosti, a pune su radosti i smirenja iz čitanja: Poslanice Filipljanima (4,4): „Radujte se uvijek u Gospodinu!. Da ponovim radujte se! Neka vaša blagost bude poznata svim ljudima! Gospodini je blizu ........ I mir će Božji, koji nadilazi svaki razum čuvati srca vaša i misli vaše u Kristu Isusu”. Evanđelje po Ivanu (14, 27) Također govori o miru kojega nam daje naš Gospodin. Naime riječi izgovora Isusa prije nego će ga uhititi i ubiti.Govori o radosti zbog odlaska k Ocu, ali i ponovnom susretu kad se vrati.

Govori o Očevoj veličini i ljubavi prema Ocu, ali i o vjeri koju moramo imati.

Vrijeme je darivanja. Razmišljati o vječnosti, sada i u svakom životnom trenutku. Zahvaljivati za život koji nam je darovan. Zahvaljivati za sve dobre ljude s kojima smo okruženi, za svaki veseli pogled, osmjeh, toplu riječ i dobrotu koju nam Gospodin svakodnevno daruje u suživotu sa drugima i drugačijima. Ima li veće ljubavi od Očeve kojom nam u ovo božićno vrijeme daruje svoga Sina. Dolazi nam Bog i čovjek usred štalice, i na pamet mi dolaze stihovi božićne pjesme: „ Anđeli čuj pjevaju. Slava Bogu na nebu, a mir ljudma dobre volje u nizini tu”.

Emica Juranko

Izmijenjeni Antun

N

edugo, na jednim radionicama za krizmanike…Osmaš Antun je zakasnio i stigao puna dva sata nakon službenog početka.

I kako to već Providnost voli napraviti, Antun je dobio broj grupe u kojoj sam bila animator.

Za vrijeme kad je bilo izlaganje teme i svi su gledali u izlagatelja teme, uzela sam si vremena i malo promotrila Antuna. Zapravo, izgleda poput većine osmaša, visok, tamnoput, živih smeđih očiju…iz kojih je izlazio nemir i na njegovom licu sam jasno mogla prepoznati zbunjenost, ljutnju i pitanje zašto on mora tu sudjelovati i zašto smo uopće i došli mi animatori. Bilo nas je dvadesetak animatora iz dvije naše biskupije koji smo, eto, bili voljni žrtvovati svoj slobodan vikend kako bismo mladima približili sliku Boga koji je ljubav.

Nakon što je počeo rad u grupama, ostatak ekipe za stolom je provokativno slao loše vibre Antunu u pitanjima tipa: „Kaj je, Antune? Hoćeš nas sad sve istući? Jesi li ljut, ha, hoćeš se sad opet tući s nekim?!?”

Nisam poznavala nikoga od mladih za svojim stolom, upoznali smo se koji sat ranije i polako se svi sprijateljili. Ali, kako Gospodin brine o svojima, ipak sam primijetila da Antunu baš i ne gode ove provokacije, da je pomalo smeten i da u svojoj zbunjenosti i ljutnji ne zna što reći na njihova bombardiranja. Zato sam napravila nešto što mi uopće nije bilo u planu, nisam znala tko će sve biti u mojoj grupi i mogu samo zahvaliti Onome koji brine o svemu i svima. Pogledah ekipu za stolom, a potom Antuna u oči i posve mirno rekoh: „Molim vas da mi ne gnjavite Antuna. U njegovim očima vidim da je zapravo dobra dušica, al ‘mora’ ispasti faca i tući se.” Tu…se dogodilo nešto neobično…

Antun se ubrzo promijenio, nema riječi kojima bih opisala čak i fizičku promjenu na njegovu licu, a ne samo u njegovim očima. Ona ljutnja sa njegova lica je nestala, nije više bilo ni zbunjenosti i dobila sam dojam da je u miru i da je shvatio da je baš tu gdje sad treba biti.

Nakon one moje izjave, Antun se počeo i uključivati u rad u grupi, htio pomoći, donosio sok na stol,

43

prijavio se kao dobrovoljac kad je trebalo demonstrirati kako nas neke stvari zaboravljaju, itd. Dakle, doista, kad Božja ljubav dotiče, ona mijenja, čak i do te mjere da se promjene mogu vidjeti okom, a ne samo doživjeti srcem.

Kasnije, kod rada u grupi, ekipa ga je pitala kako to da sad ide na njihovu školu, a prije je išao na neku drugu. Posve je iskreno rekao da su ga iz one izbacili jer je bio zločest. Nešto me steglo pri srcu, odmah sam se nekako snašla pa da se ne rastuži, upitah ga na kojoj mu je školi ljepše. I podigavši glavu, reče da u ovoj, gdje je sada. Na to su se i ostali osmjehnuli i nisu ga više zezali.

Kasnije sam čula da se doista i voli potući, čak i trenira neku vrstu boksa za koju nikad do tad nisam čula, ali osjećam i znam da se promijenio. Nije da se sad više nikad neće razljutiti, ali sada postoji promjena. Sada on zna da je zapravo dobar, da ga Bog ljubi baš takvog kakav je i da računa s njim. A pri odlasku kućama, od cijele grupe, baš se jedino Antun došao pozdraviti sa mnom.

U dubini svog srca znala sam razloge njegove promjene, izgleda da njemu kao ‘zločestom dečku’ koji se voli tući, nitko nikad nije rekao da je dobar.

Očito još nitko nije toliko dobro pogledao u njegove oči i u njima pronašao odsjaj Stvoriteljeve dobrote.

U ovo vrijeme Božića, svima nam želim da upravo to vidimo u svakoj osobi koju nam On stavlja na put života. Jer Maleni, koji se rodio poput siromaška u hladnoći štalice, došao je baš radi tebe, mene da bi nam svojim životom pokazao što je ljubav i podsjetio nas da je svaki od nas dragocjen u Božjim očima, upravo takvi kakvi jesmo. Gospodin, naime, ne traži savršene svece, već ljude koji će Ga nasljedovati svim srcem.

Anika Sačić

Veliko srce stvara dobra djela

Š

ećući opet ovim pustim mjestom u mojim mislima su razne stvari. Prolazeći sama kroz tminu i kišne oblake sretoh par osoba. Svatko od njih ima drukčiji izraz lica. Netko je tužan, a netko pak sretan. No istina je varljiva, ne krije se sreća iza svakog osmijeha. Tako prolazeći s ovim lažnim osmijehom shvaćam da nitko ne može baš znati sve tvoje boli. Vješto ćeš ih možda skrivati iza osmijeha i neće se ni vidjeti, no možda ćeš tu bol pokazati. Zapravo, nitko od njih neće znati kako se točno osjećaš, reći će: „Razumijem!” Ali, zapravo, nitko te ne može razumjeti. Nitko od njih nije hodao tvojim životnim putem, nosio tvoje cipele i tvoj teret. Baš tako znajući da nitko ne zna kako sam, hodam i razmišljam. Teško je gledati tužna lica kojima je potrebna pomoć, a nemaju je. Još teže znati da bacamo kruh dok ga drugi nemaju. Pa se onako uz put pitam: „Zašto Bog nije podijelio svima jednako?” Eh, znam da neću dobiti na ovo pitanje odgovor, ali zato ću zato moj odgovor i moje mišljenje prikazati u ovom tekstu.

Mi mladi ljudi mislimo kako je najvažnije izaći van, zabaviti se, razbacujemo se s onom što imamo ne mareći za one što nemaju. One kojima je najveća briga hoće li sutra imati kruha i krov nad glavom. U želji da promijenim svijet zajedno sa profesoricom i ostalim kolegama, pokrenuli smo akciju „Sam u kući“. Želeći ostaviti otisak svog velikog srca pomogli smo obiteljima s malom djecom te starijima i nemoćnima. Taj dan nekako se dugo spremao, bile su to velike pripreme.

Kretalo se od ispisa crteža za bojenje, slikovnica, skupljanja odjeće, pribora za školu, igračaka i još mnogo toga. Tako u silnim pripremama došao je i taj veliki dan. Čuli smo da su djeca nestrpljiva i jedva čekaju da mi dođemo, no, vjerujte, ja sam još nestrpljivija.

Osmijeh je tu, sada kreće akcija. Put do tamo nekako je dugo trajao vjerojatno je to bilo zbog one nervoze i želje da što prije stignemo u Staro Selo (pokraj Topuskog). Smijeh je vladao cijelim putem, to je zbog one pozitivne energije u zraku. Stigavši tamo, dočekali su nas vrlo ugodno, osjetila se dobrota tih ljudi. Bili smo sretni, ali podjednako i tužni. Bilo je žalosno vidjeti toliku tugu u očima. Sada znam, s pravom se kaže: „Oči su ogledalo duše.” Jednostavno nekako srce ti pukne vidjevši djecu onako tužnih očiju, znajući da nemaju bezbrižno djetinjstvo kakvo bi htjeli.

Baš onakvo kakvo sam ja imala. Zato mi je i drago da sam ovdje jer želim toj djeci i odraslima pružiti barem trenutak sreće, pomoći onima kojima je to najpotrebnije. Kada smo djeci dali igračke, bili su presretni. Vidjeti osmijeh za koji ste zaslužni

44

baš Vi. „Zar nije to predivno ?!” To je jedan od najljepših osjećaja. Sada sa sigurnošću mogu reći da smo ostavili otisak našeg srca u toj obitelji. Nakon igre s djecom, pomaganja njihovim roditeljima u raznim poslovima, bilo je tako teško rastati i otići.

Tako je to, sve što je lijepo, kratko traje. Idemo, ali sada srca punog veselja, ponosa zbog toga što smo uspjeli staviti bar na trenutak osmjehe na mnoga lica. Dok smo mi razveseljavali roditelje i djecu, ostali dio volontera razveselio je starije osobe. Sa širokim osmijehom pomogli su pospremiti dvorišta, iscijepati i složiti drva, pobrati grožđe i još mnogo toga. Kasnije po povratku prepričavali smo doživljaje. Svi smo mi zajedno ostavili veliki trag. Želeći napraviti ovaj svijet boljim mjestom zajedno sa profesoricom, pokrenuli smo volontersku akciju „Sam u kući”. Plan je jednostavan, treba nam samo veliko srce i dobra volja. Pa dajemo na znanje da ovo je projekt velikog srca u kojem se mi mladi ljudi spremamo za rad u našim strukama pa će tako kuhari fino kuhati, slastičari podijeliti slastice, strojari popraviti ono što je pokvareno, a

S

Snježana Trdina

Kratkom razdoblju našega života

vatko od nas htio bi postati netko i nešto u ovom vrlo kratkom razdoblju našega života. Neki ljudi u tome uspiju , a neki nažalost ne ,no svi se pitamo zašto? Većina nas zapravo zna odgovor na ovo pitanje, ali se srami reći ga. Pitanjea koje ja postavljam vama su „ Zašto se sramiti nečega čime se trebamo ponositi? Zašto se skrivati od nečega što nam želi pomoći?“ Odgovor na ta vama vrlo teška pitanja je vjera,samo jedna jedina riječ.Vjera je nešto neopisivo ,vjera je nešto čega se nikako ne trebamo sramiti,vjera je ono nešto što nam pomaže i najveće probleme učiniti naj-

45

fizioterapeuti zaustaviti bolove i provesti barem malen dio rehabilitacije. Spremno smo svi za velika djela. Činite i vi dobro jer, vjerujte, osjećaj je prekrasan. Zapamtite: „Dobro se još boljim vraća.” Nama se je vratilo, obogatili smo srce i dušu. Svoj projekt smo poslali Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva pod nazivom „Otisak srca”. Rezultate smo dobili ubrzo i tako smo mi mladi volonteri s našim projektom osvojili novčanu nagradu. Bio je to veliki trenutak za nas. Nagrađeni smo za našu dobrotu. Sada vidite da dobrota nema granica. Ponosni preuzeli smo nagradu i priznanja. Dobili smo veliki poticaj da i dalje ostavljamo otisak svojih srca u našoj malenoj zajednici.

Velika srca stvaraju još veća djela. Trudimo se da ostavimo otisak svog srca u ovome svijetu i u mnogim ljudima. Sada jasno znamo da se dobro još boljim vraća. Naše duše sad su bogate ponosom i srećom.

manjim. Vjera je potrebna svakome od nas. Bez vjere nema sreće,nema uspjeha , a ni ljubavi. Bog je stvarajući nas imao vjere da će uspjeti , da će učiniti nešto što će pomoći cijelome svijetu. A kako Mu mi vraćamo? Ne bi li bilo lijepo od nas da Mu vratimo istom mjerom? Ne bi li bilo lijepo vjerovati u Njega i zahvaliti Mu na svemu što je učinio za nas? O da , bilo bi jako lijepo kada bismo to učinili i pokazali Mu koliko nam zapravo vrijedi.

Mislite li da bi Ga to usrećilo? Ja mislim da bi Ga to uistinu usrećilo i da bi bio ponosan na sebe.

Mislim da bi bio ponosan na sebe jer bi napokon vidio koliko nam

zapravo znači On i ova vjera koju nam je ostavio da nas vodi. Sjetite se rečenice koju je Bog rekao čovjeku : " Od praha si stvoren i u prah ćeš se pretvoriti" , nije li vam to dovoljno da vas potakne ne vjeru? Možda baš vaš prah bude jedan od boljih,možda baš vaša vjera potakne Boga da jednoga dana kada dođete gore na nebo načini jednu zvijezdu koja će biti od pomoći vašima bližnjima i koja će ih stalno poticati na vjeru.

Klaudija Kaurić

Hodočašće u Padovu

N

Župa sv. Leopolda Bogdana Mandića, zagrebačka Dubrava

akon blagoslova u crkvi sv. Leopolda Mandića, u ponoć 30. studenog, vjernici su raspodijeljeni u tri autobusa krenuli put Padove. Voditelji puta bili su župnik fra Ivica Vrbić i fra Juro Šimić. Po ugođaju već prilikom prozivke u autobusu, znali smo da će to biti lijepo i ugodno hodočašće.

Odmah po dolasku u Padovu 1. prosinca u sedam sati ujutro fra Ivica i fra Juro su predvodili svetu misu u crkvi sv. Leopolda. U svojoj propovijedi fra Ivica se osvrnuo na život i poslanje sv. Leopolda Mandića naglasivši dar razumijevanja i slušanja drugih koje je imao sv. Leopold. Dodao je da je božja milost dovela sv. Leopolda u ovu crkvu i samostan sv. Križa da bi bio ispovjednik koji je satima čekao one potrebne ispovijedi i ispovijedao. Tako bi i mi, naglasio je fra Ivica, trebali čuti i razumjeti potrebe drugih, potruditi se pogledati malo bolje oko sebe i pomoći svojim bližnjima. Treba se utjecati i moliti dobroga Boga, ustrajati u molitvi i kad je najteže. Nikad ne znamo kad će Bog uslišati naše molitve, ali On sve čuje i već zna kad će uslišati naše molitve. Treba ljubiti svoga bližnjega i donositi božju ljubav tamo gdje dolazimo. Kao znak da nas Bog ljubi i da je Njegova ljubav neuništiva, fra Ivica je ukazao na vrijeme kad je potkraj Drugog svjetskog rata bombardirana Padova, a tako i samostan sv. Križa. Očuvani i netaknuti ostali su samo dijelovi samostana u kojem je bila ispovjedaonica sv. Leopolda i Gospin kip pred kojim se on često molio. Poslije svete mise, pomolili smo se zajedno na grobu sv. Leopolda, pogledali muzej i posjetili kapelicu u kojoj je izložena relikvija – ruka sv. Leopolda Mandića kojom je blagoslivljao i odrješivao od grijeha mnoštvo vjernika.

Potom smo krenuli put bazilike sv. Justine, svetice i ranokršćanske mučenice. Naime, ta bazilika je, zahvaljujući svojoj prostranosti, deveta najveća crkva na svijetu. Tijekom 11. I 12. st. na groblju uz baziliku pronađene su mnoge relikvije i tijela sve-

46

taca. U njoj je smješten i grob sv. Luke Evanđeliste i slika Majke Božje koju je, prema predaji, najvjerojatnije nacrtao upravo sv. Luka koji je najviše pisao o Isusovu djetinjstvu. Nakon toga, smo krenuli u baziliku sv. Antuna Padovanskog u kojoj smo se svi skupa pomolili, posjetili grob sv. Antuna i potražili odmor i okrjepu unutar zidina bazilike.

Nakon poslijepodnevnog odmora posjetili smo padovansku katedralu u sklopu koje se nalazi krstionica. Naime, u vrijeme prvih kršćana u crkvu nije mogao ući onaj koji nije bio kršten. Dakle, vjernici su morali prvo proći kroz krstionicu da bi ušli u crkvu. Strop krstionice je oslikan prekrasnim slikama Božjeg kraljevstva. One nam govore simbolično o tome da samim ulaskom u krstionicu i dalje u crkvu, kršteni vjernici postajemo sudionici Božjeg kraljevstva. Također smo posjetili i muzej u blizini bazilike.

U predvečerje smo puni dojmova, pomalo i umorni, krenuli put Zagreba. Svo ovo vrijeme koje smo proveli skupa hodočasteći u Padovu bilo je ispunjeno molitvom, smijehom i pjesmom. Radost srca se osjetila među svima nama. Svi smo se složili kako je svako hodočašće posebno zato jer se svi skupa bolje upoznajemo, povezujemo i solidariziramo jedni s drugima. Po dolasku u Zagreb, oko ponoći, fra Juro je u crkvi blagoslovio pobožne predmete koje smo kupili u Padovi,a župnik župe sv. Leopolda fra Ivica nas je ispratio i blagoslovio! Sigurni u zagovor sv. Leopolda Mandića, duhovno obnovljeni i sretni, krenuli smo svojim domovima.

Kata Martinović Bevanda

Isus se rodio za sve ljude

U

čenici Gospodarske škole Varaždin, vođeni svojim profesorima upustili su se ove šk. godine u nekoliko projekata koji imaju ciljeve; upoznavanje kronologije mržnje i diskriminacije ljudi zbog drugačijeg podrijetla, religije, životnih nazora, političkih opredjeljenja, upoznavanje povijesti ljudi naše domovine i kulturne baštine svoga zavičaja, borbe protiv predrasuda i diskriminacije, podizanje svijesti o kulturi nacionalnih manjina te naučiti poštivati njihove običaje i način života, utvrditi kako ljudske rase ne smiju biti prepreke za dijalog, nego prilika za međusobno obogaćenje. Iako se s njima ne rađamo, svi stvaramo predrasude nakon što čujemo određene izjave o nekim ljudima, grupama ljudi, stvarima ili pojavama, vrlo često ne upoznavši se osobno s mišljenjem tih istih ljudi, s tim pojavama ili nečim sličnim. Predrasuda je, dakle, unaprijed stvoren sud, tj. pretpostavka o nekome ili nečemu zasnovana na neprovjerenim tvrdnjama i lažnim autoritetima.

Diskriminiramo ako osobu isključujemo ili ako joj nešto uskraćujemo na temelju karakteristika koje ne bi nikako trebale igrati ulogu za ispravnu komunikaciju, suradnju, suživot…

Predrasude, zapravo, nastaju u vrlo ranom djetinjstvu. Naime, da bismo razumjeli svijet sve dijelimo u skupine, to moramo učiniti jer je to početan proces za stvaranje pojmova u glavi djeteta. U protivnom ne bismo mogli naučiti i grupirati pojmove.

Stoga, imamo sklonost da prvo uočavamo ono što želimo vidjeti, što potvrđuje naše razmišljanje. Opasno je kada predrasude stvaramo kasnije u životu, kada one dobivaju negativnu konotaciju. Grešku obično uočavamo tek kad nekoga osobno upoznamo, tada i shvaćamo kako postoje razlike. Na prvim stranicama Svetoga Pisma pronalazimo kako je Bog stvorio različita bića, muška i ženska, ali sva pred Njim imaju jednako dostojanstvo. Upravo to dostojanstvo stvarajući predrasude jedni drugima narušavamo, a ponekad i uništavamo. Različitosti ne smiju imati cilj stvaranja prepreka, predrasuda, netolerancije i sl., nego nas trebaju približavati shvaćanju Božjeg stvaranja. Takvim razmišljanjem pridonosimo zajedničkom suživotu ljudi u pluralističkom društvu. Važno je, dakle, tražiti ono što nam je u međusobnim, zajedničkim različitostima svima zajedničko i od toga uvijek mogu početi

47

dobri, kvalitetni, kritički razgovori koji pridonose kvaliteti međuljudskih odnosa i suživota.

Stoga se učenici kroz mnoge sadržaje na satovima vjeronauka i prilikom angažiranja u projektima poput «Šafran» ili projekata UNICEF- a mogu osposobljavati za prepoznavanje predrasuda i iskorjenjivanje istih. Važno je pritom prihvatiti ispravne kršćanske vrednote, stavove i uvjerenja, osnažiti vrline poput znanja, kreativnosti i inovativnosti te tolerancije, ovladati vještinama kao što su samostalnost, snalažljivost, razvijati intuiciju, samopouzdanje, solidarnost, samopoštovanje.

U suradnji s kinoprikazivačem Blitz Cinestar i Hrvatskim filmskim savezom u sklopu ovogodišnjeg «Festivala o pravima djece», uz druge aktivnosti, UNICEF je organizirao filmsku matineju koja se održavala u RH u vremenu od 19.-22 studenoga.

Tema upravo ovogodišnjeg festivala je bila poštivanje i prihvaćanje različitosti pod krilaticom «Različitost je zajednička baš svima». Festival o pravima djece veže se uz rođendan «Konvencije o pravima djeteta», a 21. studenog u Cinestar Varaždin su prikazani najbolji filmovi djece i mladih iz RHrvatske koje su pogledali predstavnici učenika Gospodarske škole Varaždin vođeni profesoricama Kelemen J. i Pokorny Š. Također je potrebno učiti djecu i mlade kako je nužno otklanjati mane poput uskogrudnosti, predrasuda, pesimizma, sumnjičavosti, dodvoravanja, laganja, zabrinutosti, zavisti,…

Tolerancija, sloboda, pravda, rad, poštenje, mir put su i poziv da živimo u različitosti koja nas obogaćuje i otkrivamo ljepotu u drugome različitome od nas samih, što ujedno otvara put i prostor za zajednički suživot svih ljudi. Svijet je dovoljno velik za sve nas i svi moramo naučiti kako je divno što postoje razlike između naše boje kože, vjerskih i kulturnih tradicija, načina na koji se odijevamo, hrane koju jedemo, naših mentalnih i tjelesnih sposobnosti…Svijest o toj raznolikosti čini nas bogatijima i tolerantnijima. Uz iskrene želje za božićne i novogodišnje blagdane, potrudimo se biti zagovornici života, ljudskog dostojanstva i mira jer se upravo Bog rodio za sve ljude.

Štefica Pokorny

N

Revolucija negativizma

ova svjetska, rušilačko agresivna ,revolucija profita i dobiti, revolucija novca i materijalnog pod svaku cijenu i svim sredstvima, zamotana, uokvirena u zlatni globalni okvir nazvan „globalizam” u vrlo kratkom egzistencijalnom životu uspjela je „globalizirati” sve segmente svjetskog, odnosno ljudskog društva, te za sto osamdeset stupnjeva izokrenuti povijesnu vrijednosnu ljestvicu čovječanstva. Njen put do cilja, svijet bez Boga i božjih zakona, svijet po mjeri čovjeka i njegova razuma, znanosti i napretka, svijet bez vjere i vertikalnih, trajni vrijednosti, globalizam je globalizirao sa svim negativnostima, strahovima i opasnostima. Sve ono što je u dvije tisuće godina povijesti svijeta, koja se gradila na temeljima kršćanstva, na zasadama Katoličke Svete vjere i time dala svijetu novu dimenziju kulture i civilizacije, ljudski prava i sloboda, jednakosti i ravnopravnosti, mira i tolerancije, globalizam je naprosto urušio, pogazio, devalvirao, i na kraju te stečevine ne priznaje.

Naprosto, dvijetisućitne stečevine kršćanstva u kojima je čovjek bio centar, subjekt tog vremena, bile su uspješne barijere globalizmu te u nekoj mjeri katalizator njegovih opasnih namjera i još opasnijih ciljeva. I stoga je trebalo sve te stečevine, sve vrednote, te kockice kršćanskog mozaika porazbijati, izbaciti, pogaziti, isprljati, pogrešno poredati i vrednovati te na kraju i samo kršćanstvo staviti na stub srama, osuditi ga kao kočničara ljudskog napretka, ljudske slobode, raskalašenog užitka konzumerizma i hedonizma, seksualizma i liberalnog kapitalizma. Izam bez ljudskog lika i dostojanstva, bez Boga i Njegovih zakona.

Bio je to povijesno krivi, za budućnost čovječanstva najpogubniji početak globalizacije svih, u prošlosti osuđivanih, negativnosti za koje se vjerovalo da ih je dvijetisućegodišnji razvitak i napredak kulture života pobijedio i trajno sahranio. No, nažalost, vrijeme pokazuje i sve više potvrđuje kako su sve te negativnosti ili bile plitko zakopane ili nisu bile u potpunosti pobijeđene jer ih je novonastala revolucija negativizma – globalizma – ne samo otkopala, već i uskrsnula sa svim, pa čak i gorim i težim opasnostima za daljnji razvitak čovječanstva.

A te opasnosti su tim veće što pred tom revolucijom negativizma, revolucijom opasnih zločinačkih namjera izgona Boga iz čovjeka i svijeta, nestaje,

48

gotovo, svih pozitivnih, vertikalnih stečevina i vrednota ljudskog i kršćanskog razvitka.

Iza tog plana dehumaniziranja i dekristijaniziranja, plana zločinačkog pothvata kapitala, novca, profita, dobiti i bankarstva, ostaje nezabilježena moralna, pravedna, humana, ljudska i vjerska pustoš. Pustoš istine i pravde jer umjesto globalizacije morala, zavladao je globalizam nemorala, umjesto globalizma pravde, sve više svijet okupira globalizam nepravde, umjesto razvitka, usavršavanja i njegovanja globalizma istine, sve više se globalizira laž, umjesto globalizma vertikalnsti, trajnosti, neprolaznosti, „staromodnosti» čovječnosti i vjere, agresorski se podupire i nameće globalizam protiv čovjeka, protiv vjere i protiv Boga. Sve vertikalne, trajne, neprolazne i vječne, „staromodne” globalne vrednote i vrijednosti, obezvrijeđene su, nepriznate, porušene u horizontalne, prolazne i ograničene dimenzije hedonizma, konzumerizma i materijalizma s ciljem iste globalizirati kao jedine, ispravne i nedodirljive. A posljedice te revolucije negativizma, na štetu globalizma pozitivizma, već su sad vidljive u nezabilježenoj vladavini novca, bankara, managera, nepravde, laži, nejednakosti, neravnopravnosti, pljačke, kriminala, bezvjere te enormno velikog broja siromašnih.

Sve je to u procesu revolucije negativizma globalizirano, sve je to proizvod negativističkog globalizma, devastacije dvijetisuće godišnje svjetske civilizacije, kulture i kršćanstva na čijim temeljima se svijet pozitivno globalno izgrađivao i izrastao. Revolucija negativizma je naprosto devalvirala sve pozitivne vrijednosti društva, okupirala sve zemlje svijeta, zapravo, cijeli svijet. To nikako nije lokalni, regionalni, državni ili nacionalni revolucionarni negativistički pokret. U dobro razrađenom i osmišljenom globalnom planu opasnih namjera, nametnula se, kako je rekao blaženi Ivan Pavao II., „kultura smrti” umjesto kulture života. Revolucija negativizma na putu osvajanja svijeta koristi se svim metodama nasilja, nepravde, nečovječnosti i diktature, okupacionizma i opasnog eksperitizma, i sve to kroz legalne, u političkim centrima donesene, zakone.

Zbog toga danas u svijetu i vlada globalizacija nasilja, globalizacija nepravde, globalizacija nečovječnosti, globalizacija diktature, globalizacija novca, globalizacija antikršćanstva, globalizacija „kulture smrti”, globalizacija profiti i dobiti, globalizacija

konzumerizma i hedonizma. Zapravo, sve negativno je već globalizacija negativizma globalizirala.

I sve to se osmišljava, planira i čini, razvija i podupire u ime „suvremenog svijeta”, u „ime slobode”, zapravo, u ime budućnosti svijeta bez Boga i božjih zakona. Na putu u budućnost svijeta bez Boga, globalizirana je revolucija droge, nemorala, globalizacija ubojstava, abortusà, i eutanazije, globalizacija licemjerja i bijelog roblja.

Srušena je potreba, kao zid, ljudskog rasuđivanja dobra i zla u kojem je čovjek izabrao zlo, nestalo je razlike između biti i imati pri čemu je „moderan” čovjek današnjice izabrao i prigrlio imati, umjesto povijesno izgrađivanog i življenog biti. Negativistička revolucija tsunamijski pustoši svijet, i svijetom.

Vinko Đotlo

Lao Zi: Staro dijete -kineski filozof-

N

ekoliko stoljeća prije Krista nikla je znamenita Lao-zijova Knjiga puta i vrline, fundamentalno djelo taoističke doktrine, jedne od najmoćnijih i najtrajnijih matica u duhovnoj povijesti svijeta. Europa, i to ona najuža, ipak je relativno kasno prihvatila smisao tih 5OOO ideograma koji, nema dvojbe, tvore jedno od najmučnijih i sada već najprevođenijih djela u svijetu. Razlog za to valja nadasve vidjeti u legendi koja govori o genezi Tao de jinga, odnosno o dolasku na svijet njezina tvorca koji je, prema toj legendi, ostao osamdesetak godina skriven u majčinoj utrobi, gdje je dugačkim meditacijama uspio oblikovati ideju blisku Presvetu Trojstvu, i potom se rodio sijed.

Pokušajmo s tumačenjem jedne od njegovih zagonetnih kitica: Ljepotu svatko lijepom drži, baš u tom je rugoba njena.

Dobrotu svatko dobrom drži, baš u tom je hudost njena.

Nemoguće je da ljepota kao ljepota bude ružna. Iz takvog zaključka izbijala bi nepodnošljiva metafizička kontradikcija. Možda Lao-zi misli na nešto drugo: on misli da je ružno to što „svatko“ smatra Ljepotu lijepom, a da prethodno nije shvaćena njezina suština. Jer bez shvaćene suštine lako se zamjeni sama Ljepota s lijepim oblicima: zamjeni se istinu s prividom.

A „baš” u toj zamjeni istine prividom, izbija na vidjelo ono snobovsko, ono nestvarno i ružno.

Točno je da sva lijepa bića, istodobno dodiruju i istinu i privid dok sama Ljepota nikada ne dodiruje

49

privid, nego uvijek i jedino istinu. Istina je nevidljiva, a njezini raznoliki oblici-oni, samo oni, bivaju dostupni osjetilnome iskustvu i time postaju vidljivi.

Tu leži korijen Privida. Tko to uviđa i razumijeva,taj prestaje biti snob i „svatković”, a postaje filozof.

Postaje od običnog čovjeka mudrac.

Sve što vrijedi za Ljepotu odnosi se i na Dobrotu.

Tko je dobar? Dobrota! Nipošto dobri ljudi i njihova dobra djela. Ljudi ta djela mogu činiti i obično ih čine iz drugih motiva (da se pokažu milosrdni, skrbni, ponizni), a ne čine ih iz čistog, najčistijeg motiva: slaviti Dobrotu kao dobrotu!

Dakle, i kroz činjenje dobrih djela izbijaju na vidjelo istina i privid. Izgleda da su isitna i njezin privid u iskustvu nerazdvojni. Zato je potreban um, da raskrinka privid i odvoji ga od istine. Zaključimo: svaka je dobrota prividna ako je motivacija za činjenje dobrih djela nešto drugo, nego dobrota sama.

Dobrotu treba pustiti da djeluje kroz naše svjesno ne-djelovanje. „Žrtvujući” sebe puštamo Duh dobrote iz boce, duh vazda djelatan, duh koji je actus purus.

Time ćemo izbjeći hudost, privid, zlo „dobrih djela”, a ostvarujemo i činimo Istinu- odnosno Istina dobrote sačinja nas.... „I dok je izlazio na put, dotrči netko, klekne preda nj pa ga upita:’Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni? Isus mu reče: ‹Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini!»

Mladenko Spahija

N

Doživotni zavjeti dvojice kapucina

a liturgijski spomen sv. Leona Velikog, 10. studenog, pod svečanim euharistijskim slavljem u 19,00 sati u samostanskoj crkvi Sv. Leopolda B. Mandića u zagrebačkoj Dubravi svoje konačno "DA" Bogu u Redu manje braće kapucina, pred velikim brojem domaćih vjernika, prijatelja i članova obitelji samih zavjetovanika svečano su obećalifra Mijo Šarčević (Rumboci, BiH) i fra Tomo Ivanko (Ivanci-Prozor, BiH).

Euharistijsko slavlje i sam obred redovničkog zavjetovanja predvodio je provincijal fra Ante Logara.

S njime je koncelebriralo još jedanaest svećenika, a u samom slavlju sudjelovao je i velik broj kapucinskih odgajanika (sjemeništaraca iz Varaždina i postulanata iz Rijeke) i druge braće iz ostalih samo-

Č

Fra Juro Šimić

Kršćanska humanitarna udruga „Putevi milosti“

itajući svakodnevne članke i slušajući svakodnevne priče o mnogobrojnim mladim ljudima, koji riskiraju svoje živote, radeći teške poslove kako bi prehranili svoje obitelji, jedanaestero mladih osoba, čvrstih stavova i punih pouzdanja krenulo je u osnivanje humanitarne udruge koja će pomagati njihovoj braći i sestrama. Mladi su iz cijele Hrvatske, sklopili prijateljstva i jednostavno „krenuli u akciju – pomoći.”

Cilj Udruge je pomoći mladim osobama i parovima, ali i onima kojima je pomoć potrebna, kako bi što više ljudi moglo uživati u životu, te stvarno prepoznati sve njegove kvalitete. „Mnogi su danas užasnuti životima ljudi koji žive u „kućicama za pse“ kako ih većina naziva, ali nitko ništa neće učiniti, žalosno, zar ne? Pa braća su nam, kršćani smo! Jednostavno više ne želimo gledati druge kako pate!” Udruga trenutno broji samo

50

stana Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića. Ljepoti ovog liturgijskog slavlja i događaja svakako je pridonio i domaći mješoviti pjevački zbor „Anzelmo Canjuga“.

Nakon euharistijskog zajedništva slavlje i čestitanja, bratsko druženje je nastavljeno u prostorijama samostana.

šesnaest članova, od toga jedanaest dopisnika, a broj obitelji kojima je potrebna pomoć raste iz dana u dan, no predsjednica Bojana kao i njeni vjerni pomoćnici neće odustati dokle god neće vidjeti sva lica djece s osmijehom kako žive normalnim životom. „Bože u Tvoje ruke sve predajemo, neka bude kako Ti hoćeš!” Udruga bi trebala početi sa svojim djelovanjem kroz nekoliko tjedana, kad će biti i u potpunosti registrirana, a do onda sve u Božje ruke.

Možete nas posjetiti i na web-stranici ( www.putevimilosti.com ).

Dopisnici: Nikolina Tomašić-Ludbreg Matija Tišljar-Sisak Hrvoje Zovko-Sisak Hrvoje Milićević-Zagreb Dominik Štefulić-Sisak Mate Milas-Split Dario Čičak – Zagreb Ivana Markić- Zagreb Petar Bošnjak-Osijek Magdalena Ivezić-Mirkovci Krešo Žarković – Osijek (urednik portala „Putevi milosti”)

K

Apostoli Svjetla

ako ćeš uništiti neki narod? Tako da mu oduzmeš svijest o dobru i zlu i navikneš ga na zlo. Kako se uništavaju nametnici?

Otrovom.

Jedno veče pokraj mene je projurio automobil koji je ispuštao sredstvo protiv komaraca. To rješenje je privremeno. Uništit će jednu generaciju, a kada se komarci ponovno namnože, postupak se mora ponoviti. Ne bi li najjednostavnije bilo naviknuti komarce da truju sami sebe? Isto je i s čovjekom.

Ovdje se radi o borbi. Mi smo neizmjerno dragocjena i ljubljena bića. Bog nas treba. Netko nas pak duboko mrzi i ne želi da nas Bog upotrijebi u naumu koji ima za nas. Želi nas udaljiti od svakoga dobra. Mudrost je to prepoznati.

Zlo je lažac i ubojica od početka. Nemojmo to olako shvatiti. Da naiđemo na zmiju otrovnicu, da li bismo ju olako shvatili? On želi našu smrt i smrt naše djece!

Njemu je muka kada se Božja djeca rađaju, njemu je muka kada Božja djeca žive i ljube život, kada idu pravim putem. Njemu je muka kada se Božja djeca oblikuju za vječnost. On mrzi naš zemaljski život, ali još više vječni. Zato nam nudi otrov i protiv jednoga i protiv drugoga.

No, on ne smije reći da je to otrov, a mi moramo biti dovoljno slijepi da ne raspoznajemo Istinu i da ga dobrovoljno konzumiramo. Bog je Istina, on nam je dao dobre upute za život. Zlo pak svakom čovjeku želi usaditi ljubav prema onome što ga rastače i ubija, a udaljiti ga od izvora Istine koji bi mu mogao to rasvijetliti i dati mu ljubav prema onome što ga izgrađuje. Zlo doduše ne prinosi bocu našim ustima, ali zato inteligentno navodi nas same da to još i s užitkom činimo! Da li bismo s užitkom uzeli nož i parali sami sebe? Pogledajmo: kamo nas vodi droga, alkohol, neuredna seksualnost, oholost, sebeljublje, neposlušnost...? A nas to privlači! Zašto? Zašto nam se grijeh ne gadi? Želimo li se približiti Bogu koji nam jedini daruje pravo svjetlo? Da li nas raduje rad za Boga, rad na širenju svjetla ili nam je sve to dosadno i neprivlačno? Želimo li se odvojiti od svega onoga što unosi tamu u naše živote? Od loših emisija, loših tiskovina, loših riječi, lošeg društva? Želimo li se baviti dobrim? Želimo li biti apostoli svjetla?

Preporuka: pročitati ( Iv 1, 1 - 18) Proslov

Barica Ivanović

Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda Ne znam kako vi, ali ja se mnogo puta pitam: „Hoću li uspjeti ostaviti neki trag iza sebe kada zauvijek budem odlazila u nebeski svod ?“ Želim jednoga dana otići znajući da je moj život bio potpun, da sam učinila sve što sam htjela te pri tom ostavila svoj trag. Često puta kad trebam donijeti neku važnu odluku, trebam odlučiti kojim putem krenuti. Znam da je sigurnije i mirnije hodati stazama gdje je već netko prolazio. Moja odluka je ne prolaziti putem gdje je već netko hodao. Idem svojim putem i iza sebe ostavljam trag. Pokušala sam maknuti svaki kamen na putu da se netko iza mene ne bih spotaknuo, pokušala sam posaditi cvijeće kako bih drugima bilo ljepše i kako bi uživali, pokušala sam sagraditi krov kako bi se svi sklonili od oluje. Pokušala sam pomoći. Jesam li uspjela, ne znam ni sama. Samo

51

znam da je Bog sav moj trud vidio. Samo je li to dovoljno, nisam sigurna, ali znam da sam se trudila.

Svaka večer dovela bi me baš u istu pozu. Ja tako malena ispod svih tih zvijezda. Pitam se:“Pripadam li kojoj?!“ Hoće li ta moja zvijezda kada ja ne budem hodala više ispod nje, sjati jače nego obično ili će se ugasiti poput plamena na vjetru. Teško je saznati to, a tako bih rado voljela znati da nisam hodala malena ispod zvijezda. Jesam, zapravo bila sam malena jedan obični mali čovjek, ali u meni je bilo tako veliko srce i znam da me je to činilo velikom.

Hodat ću i dalje ispod zvijezda malena s velikim srcem u nadi da sam ostavila svoj trag na vlastitom putu. Znajući da Bog sve vidi i sve pamti.

Valentina Trdina

Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!

Uspravi se! Nemoj se saginjati i pogrbljen hodati zemljom. Čovječe, stvoren si na sliku Božju. Trebaš se ponositi time. Nakon što je Bog stvorio vodu, kopno, raslinje, različite životinje, stvorio je tebe, čovječe.

Bog ti je dao razum i slobodnu volju. Dao je da gospodariš cijelom zemljom i svim živim stvorovima na njoj. Uspravi se, čovječe! Pravedno gospodari!

Pusti da te vodi Božja ruka i grije Božja riječ. Jednog dana, kad dođe vrijeme odlaska, da ni za čim ne žališ. Jednog dana, kad staneš pred lice Božje, nećeš biti malen. Bit ćeš velik, a Bog velikodušan. Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!

Tvoj put vodi do zvijezda. Put je dug i trnovit.

Nemoj pokleknuti! Uspravi se! Čeka te kraljevstvo nebesko. ... nepotpisan autor

Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda Većina ljudi, a pogotovo djeca, poznata su po brzom odustajanju jer su ne zainteresirani, ne postižu najbolje rezultate ili pak im to sve brzo dosadi. Odustati, po meni, je najgora pogreška koju čovjek može napraviti.

Ljudi žele nešto postići u životu. Neki uspiju, neki ne. Da bi uspjeli k tom cilju, da postignemo nešto u životu, ljudi trebaju imati stav. Čvrst i siguran stav u kojeg neće nikad posumnjati. Ljudi se moraju naučiti gubiti. Znam, neuspjeh je najgori osjećaj koji čovjek može osjetiti. On vam ruši samopouzdanje, ali to vas ne smije omesti s puta da izgubite potpunu vjeru u sebe. Život je pun uspjeha i padova.

Ne dopustite da vas svaki pad slomi. Naučite lekciju iz pada i ne ponovite istu pogrešku više puta.

52

Ljudi koji nisu uspjeli u cilju da postignu nešto, radili su sve što su mogli da svoje zadaće obavljaju na najlakši mogući način, odnosno bez muka i previše razmišljanja. Sami su si krivi zbog toga, sami su izabrali takav put. A vi, pred kojima je još život, razmislite kako ćete dobiti ono što želite.

I ja pripadam grupi ljudi kojima je još veliki dio života pred njima. No, ja si ne planiram nikad dopustiti da postanem nitko i ništa na ovom svijetu. Bit' ću uporna, borit ću se za sebe i pazit ću da nikad ne ostanem malena ispod zvijezda.

Mirna Išek

Začepite više

U

svim raspravama koje se povedu u hrvatskome društvu o bilo kojoj temi, stalni argument (u svim mogućim varijantama) kojim se pokušava eliminirati jednog sugovornika u javnoj raspravi glasi: Crkva se nema što miješati u politiku (ili još gore: „u svjetovno”).

Ima li se, dakle, pravo Crkva oglasiti u političkoj areni? U najdobrohotnijem joj se slučaju „dopušta” baviti humanitarnim radom (koji je, nota bene, potreban zbog neučinkovitosti ostalih segmenata društva da osiguraju dostojan život čovjeku – poglavito politike i političara) i obavljati obrede za svoje članove. Sve izvan toga drži se neovlaštenim zadiranjem u sekularno.

No, već ni politika nije ničija ekskluziva, a kamo li javnost. Baviti se politikom znači baviti se javnim, općim dobrom, a to si ni jedna skupina u demokratskom društvu ne može prisvojiti. Kako društvo može pretendirati zvati se demokratskima ako jedan njegov segment ima zabranu izricanja stavova i legitimne, naravno nenasilne borbe, za ostvarivanje svojih interesa? Isključiti li nekoga iz javnosti znači pristati na redukcionizam, na odbacivanje onoga što nam se ne sviđa.

Udruge koje se zauzimaju za nametanje svojih pogleda na svijet čine to kroz razne raspoložive načine lobiranja. Dobro organizirani sa svojim ljudima u medijima i zakonodavnim tijelima čine ono što drže ispravnim i (za sebe) korisnim. Zašto bi Crkvi bilo zabranjeno javno se zauzimati za ono što ona drži vrijednostima, a udruge drugačijeg svjetonazora imaju na to puno pravo? Temeljna pretpostavka demokracije je pluralizam stavova i prava da se stavovi javno iznesu, brane i na prikladan način ostvaruju.

Imaju li biskupi, svećenici i predstavnici građanskih udruga pravo uključiti se u argumentiranu raspravu za ostvarenje svojih vrijednosti, kako to čine ovih dana? Predbacuje im se da živeći u bogatstvu i sjaju, utopljeni u pedofilske skandale i slične marifetluke nemaju pravo istupati u javnosti. To su argumenti ad hominem i znano je da se takvom argumentacijom nikad ne dolazi bliže spoznaji merituma stvari.

Biskupska kasta po onome što se može vidjeti, iz

53

svojih zlatnih krletki svakako ima malo moralnog prava govoriti siromašnom puku, ali ovdje nije riječ o moralnom već o građanskom pravu da pojedinac ili skupina javno iznesu svoj stav. Ako je moralna neuvjerljivost zapreka javnog iznošenja stavova, tko iz političkih stranaka ima to pravo? Ima li pravo HDZ nakon milenijske pljačke? Ima li pravo SDP sa svojom revolucionarnom prošlošću? Naš je društveni sustav predstavnička demokracija i u naše ime progovaraju, zakone donose i provode oni koji imaju najmanje moralnog prava to činiti. A ipak, nitko ne spori to pravo korumpiranim skupinama koje zovemo strankama.

U pozadini svakog zakonskog rješenja nalazi se neki svjetonazor. Neko razumijevanje svijeta i njegove kompleksnosti. Rješenje je u prosudbi stavova i njihovom argumentiranom pobijanju ili prihvaćanju. I to je proces koji nikad neće prestati. Naprosto se valja priviknuti na to da će pluralističko društvo uvijek iznova rađati nova pitanja, suočavati se s novim izazovima. U pokušaju odgovaranja na njih svi pojedinci i organizirane skupine (a Crkva to jest) imaju pravo ponuditi svoja rješenja. Ona s kojima se ne slažemo najčešće pokušavamo ignorirati, ismijati ili ušutkati. Je li rješenje društvenih napetosti u tome da se nekome naprosto začepe usta?

Pen de Gio

Snaga riječi…da ili ne?

K

ako mogu ovaj svijet učiniti mrvicu boljim?

Tako što ću ja biti mrvicu bolja. Živciraju li te ljudi koji ne održe svoju riječ, koji kasne, koji psuju…? Odluči se – ja neću biti taj čovjek. Pazit ću na ono što govorim. Bit ću spremna na žrtvu da bih bila čovjek od riječi. Ponijet ću svoj križ.

To je križ. Biti točan i kada bi našao 1000 razloga da se opravdaš. Ali nemoj se opravdati. Žrtvuj u tišini, u skrovitosti, poput Marije, dio sebe, a da to nitko i ne primijeti. Kada se pojaviš na nekom mjestu u točno ugovoreno vrijeme ili i mrvicu ranije – tko zna što si ti sve podnio da bi to uspio? Ali podnesi to. Bog gleda. Bog se smiješi kada želimo nasljedovati Njegova Sina.

U djelu Marije Valtorta, Spjev o Bogu – Čovjeku, pročitala sam zgodu kako je Isus da bi održao obećanje, čak zaobišao neko mjesto. Kad su ga učenici upitali zašto to čini, objasnio im je da je jednom čovjeku obećao da će doći k njemu na objed: ,,Ako uđem u ovo mjesto zadržat će me i neću to moći ispuniti”. Eto koliko našem Gospodinu, Riječi Očevoj, znači izgovorena riječ. Ona ima snagu.

Kolika je snaga moje riječi? Kolika je snaga mojeg obećanja? Po tome će nas i ljudi cijeniti. Danas je sve postalo relativno. Relativno je da li sam nešto

54

rekao ili nisam, da li sam obećao ili ne. Ako mi odgovara, održat ću riječ, ako li ne, neću. Što je još gore. mnogi se ni ne sjećaju da su nekome nešto rekli. Da, uvijek postoji čarobna riječ: „Oprosti”, ali često čak ni to ne kažemo, nego opravdavamo sebe i ne prihvaćamo da smo takvi.

Da…svi drugi su ti koji imaju te i te mane, koji ne drže svoju riječ…, ali ja ne. Tu đavao dobiva bitku.

Uvjerava te da si pobožan, dobar, itd., a zatim te navodi na mnoge propuste i predstavlja ti ih kao nevažnu sitnicu. A pogreške drugih ti predočava kao nešto ogromno i važno i čak te navodi da ideš govoriti tim ljudima ili da razmišljaš o njima kako ih poboljšati, a ne razmišljaš o sebi. Ja sam taj grešnik kome je potrebna promjena, a ne moj susjed.

To treba shvatiti.

Ima još nešto; ako ja obećam nešto, postoji i druga strana kojoj je obećano. Ona me čekala, ona se nadala, spremala za susret…ona mi je vjerovala.

Tko je otac laži? I još; lažac je tko tvrdi da voli Boga kog ne vidi, a bližnjega kog vidi ne voli. Je li to ljubav?

Barica Ivanović

55