Ljudima prijatelj 4_2013

1

ISSN 1331- 6354 Cijena: 10 kn GODINA XLII, Broj 4 (162) – Božić

GLASNIK SVETOG LEOPOLDA MANDIĆA

Časopis za vjersku kulturu i informaciju God. XLII (162) – Br. 4/2013.

ISSN 1331- 6354 List sv. Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 1. veljače 1971.

Izdavač: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda Mandića

Glavni urednik: fra Goran Rukavina

Školska 39, 44415 Topusko tel: 044/885 951 goran.rukavina@zg.t-com.hr, fr.goran.rukavina@gmail.com

Grafički urednik: Vjeran Grabant vjerangrabant@gmail.com

Stalni suradnici: braća kapucini, Jelena Grabant, Dubravka Rovičanac, Mira Šincek, Mladenko Spahija, Vinko Đotlo, Štefica Pokorny, Anika Sačić, Nevenka Špoljarić Vanjski suradnici: fra Darko Tepert, Željko

Paša, Željko Perković, Vjera Milić, Dubravka Rovičanac, Klaudija Lamza, s. M. Pia Herman, Srećka Cestarić, Radenka Skorup, Mićo i Sofija Gašić, Marijana Petir, Đurđica Friš Marijana Kolednjak, s. Valentina Mandarić, Hrvoje Došen, Dalibor Stričević, Spomenka Jurić, Dejan Lecić, Vinko Đotlo, Andrej Miškatović

Administraciju vodi: Ružica Dumančić, 31000 Osijek, Kapucinska 41 mob. 091/ 601 3802 tel 031/ 20 11 83 e-mail: centarleopold@gmail.com Tisak: „MIT studio” OSIJEK Godišnja pretplata 40 kn; za države Europe 13 eura; za Kanadu i USA: 15 USD; za Australiju 20 AUD NAZIV: Centar „Leopold Mandić”, 31000 Osijek, Kapucinska 41; žiro račun 2340009-1100209229; devizni račun 703000-1282800-760985 putem Privredne banke Zagreb, SWIFT (BIC): PBZGHR2X IBAN: HR71 2340 0091 1002 0922 9 P. J. 12, OSIJEK

2

Riječ urednika Dragi čitatelju,

radostan sam što ti mogu predstaviti četvrti broj našeg lista Ljudima prijatelj. Ova 2013. godina bila je prožeta mnogim događajima od kojih su nam neki još veoma svježi, a o njima možeš čitati na sljedećim stranicama. Uloga ovog Glasila nije senzacionalna, niti intelektualno nabijena, niti će u njemu biti riješene najveće tajne. Nego, po uzoru na naš kapucinski stil, na jednostavan način potaknuti te na promišljanje o vlastitoj vjeri imajući pred očima našeg sv. Leopolda, a u srcu našega Spasitelja. Iz te vjere živjeti, i tako mijenjajući sebe, nastojati biti svjedok onima oko sebe. U tome - i tebi i meni - pomažu nam naši suradnici koji uvijek radosno odvoje svoje vrijeme i s nama podjele osobni rast u vjeri, na čemu im od srca zahvaljujem. Hvala i onima kojima je Gospodin podario sposobnost dublje spoznaje te nam uvijek pomognu i da mnoge stvari naučimo.

Prije koja tri mjeseca nazvala me jedna čitateljica lista iz Zadra i uputila mi kritiku zbog nedostatka „Glasa uslišanih“. Hvala joj na kritici. Možda, uz sve lijepe priloge i razna hvalevrijedna razmišljanja, upravo taj jednostavan način svjedočenja može druge potaknuti na duhovni rast. Stoga te, dragi čitatelju, opet potičem da pošalješ svoje svjedočanstvo rasta u vjeri, možda obraćenja ili milosti koju si ti ili tvoji bližnji zadobili po zagovoru svetog Leopolda.

Hvala ti.

staje. U došašću smo pjevali „srca gore, evo zore“. Što više srce Bogu uzdižemo, više ćemo se osloboditi tame. Ja prvi i ti sa mnom.

Svim čitateljima, štovateljima sv. Leopoloda, dobročiniteljima kao i svim našim suradnicima želim sretan i blagoslovljen Božić!

fra Goran Rukavina, OFMCap.

glavni urednik Molim sve suradnike i one koji to žele biti – kao i sve naše čitatelje – da svoje potpisane priloge za uskrsni broj pošalju najkasnije do 1. ožujka iduće godine bilo poštom bilo e-mailom glavnom uredniku.

U božićnom smo ozračju. Rekao je C. S. Lewis: „U kršćanstvu ima dosta toga što se može razumjeti izvana, dok čovjek još nije kršćanin, ali i ima puno toga što se ne može razumjeti sve dok niste, da tako kažem, prevalili dobar dio na putu kršćanstva“. Iako svoje oči upiremo u betlehemsku štalicu, možda to veliko otajstvo baš posvema i ne razumijemo. Gledamo maleno dijete Isusa, neizmjernu dobrotu, ljubav, na tren smo prožeti onim trenutcima kada imamo osjećaj „leptirića u trbuhu“, ali u dubini srca ne znamo kako to pretočiti u svagdanji život. Kako drugome oprostiti, drugoga prihvatiti, razumjeti nepravdu, pobijediti sebe, nositi svoj križ do kraja. Možda nam je potrebno utrošiti još vremena na „putovanje“, a ovo otajstvo Božića i klica vjere u srcu može nam biti poticaj za ono „dublje“ što nam još nedo3

Što Božić znači ovome svijetu?

I

ma li smisla pisati o Božiću gdje je to dvodnevni državni blagdan, gdje ga čak odgovorni javno čestitaju - ali u javnosti se jedva čuje da je to proslava rođenja sasvim određene povijesne osobe, osnivača kršćanstva i pokretača povijesti Isusa Krista? U ovoj je javnosti sve od njega važnije. I narodni običaji, i blagdanske pjesme, čak crkvene svečanosti i raspjevani zvonici - pa čestitke i fritule i bakalari i purice i pečena prasad - sve je važnije od osobe Isusa Krista.

Listam poznati tjednik s istaknutim datumom 25. prosinca. Nigdje božićne čestitke - a kao Božićni dar su i priče o ljudskim ljubavima - sve bez Isusa.

Ne prosvjedujem, čak ne upozoravam - samo pokušavam shvatiti o čemu je riječ. Božića je bilo i bez Isusa - u davna naša poganska vremena. Bio je to prastari pred kršćanski badnjak u danima zimskog suncostaja - noć bdijenja u očekivanju pobjede svjetla nad tamom.

I panj na ognjištu bio je znak te nade, i vino kojim su ga zalijevali i žito kojim su ga posipali. Onda su - prihvativši Isusa - shvatili da su baš njega čekali. Shvatili su da je veliki Bog zbog maloga čovjeka postao mali Božić - da se mali ljudi mogu s malim Bogom družiti, s njim rasti, s njim trpjeti i umrijeti i uskrsnuti.

Hrvatske božićne pjesme kao malo koje na svijetu izražavaju tu cjelovitu novost vjere u Boga koji je tako ušao u narod. I te se pjesme još pjevaju, i snimaju i umnožavaju - ali je li u javnosti zbilja odjekuju?

Za premnoge Božić nije ni izraz očekivanja ni slavljenje Isusova dolaska. Velikim dijelom izgubio je vezu s Bogom. Je li to znak neke pobjede novog poganstva - u kome kao da je Bog suvišan, a čovjek jedva važan?

Strašno je to za vjernika, ali ipak pravo božićno pitanje.

Je li se to već ustalio svijet bez Boga - kojega ni božićna zvona ne mogu uznemiriti?

Odgovor i ne može biti jednoznačan. Mnogi vjernici znaju što slave; mnogi se barem o Božiću toga sjete. Ali baš takav Božić ostaje vjerničko pitanje.

fra Stjepan Novoselec 4

Isusovo rođenje kao početak mesijanskog doba

E

vanđelist Luka u svome izvještaju o Isusovu rođenju (Lk 2,1-14) želi Isusovo rođenje točno smjestiti u prostoru i vremenu (2,1-2). Stoga i spominje cara Augusta, koji je vladao od 30. pr. Kr. do 14. po Kr., i Kvirinija, koji je prema našim saznanjima sigurno upravljao Sirijom između 4. i 1. pr. Kr. Popisi stanovništva, poput ovoga što ga spominje Luka, provodili su se radi raspisivanja poreza, no ne znamo na koji točno popis evanđelist ovdje misli. Josip, radi popisa, mora otići u »svoj grad«. Luka ovdje ne propušta napomenuti da je Josip, iako je živio u Nazaretu, zapravo podrijetlom bio iz Betlehema, Davidova grada (usp. 1 Sam 16,1-13). I ne samo to, nego je bio i iz »doma i loze Davidove« (Lk 2,4). Skupa s njime putuje i Marija koja je bila trudna (2,5).

Ondje, u Betlehemu, Marija rađa »prvorođenca« (2,7). Ne želi se ovom riječju naglasiti Isusovo prvenstvo među eventualnom braćom, nego ponajprije posebna čast koja je u tadašnjem židovskom društvu pripadala prvorođenome. On je bio zakoniti nasljednik, baštinik očeva blagoslova i nositelj najvišega dostojanstva u obitelji. Isus je položen u jasle, jer »za njih nije bilo mjesta u svratištu«. »Svratište« vjerojatno označava dio kuće gdje su primali goste. Kuće su, prema arheološkim nalazima, bile izgrađene djelomično od kamena, a djelomično, poput spilje, izdubene u stijeni.

U tom stjenovitom dijelu kuće često se nalazio i prostor za životinje.

Osobito je u zimskim mjesecima bila važna prisutnost životinja u kući, jer su je svojim tijelima dodatno zagrijavale.

rima anđeo navješćuje rođenje Spasitelja – Krista, Gospodina u gradu Davidovu (2,11). To ustrajno ponavljanje Davidova imena nije slučajno. Izraelci su očekivali kralja iz Davidova potomstva, a ovdje im se kaže da se taj kralj rodio. On je Spasitelj, Krist, što znači Mesija kojem su se svi nadali. On je Gospodin, a to je naslov kojega su Židovi davali Bogu. Zbog toga se ovdje radi o »blagovijesti« i o »velikoj radosti za sav narod« (2,10). Isusovo rođenje nije tek radost Marije i Josipa, nije tek radost njegove obitelj, nego je to radost svega naroda i svih ljudi. Neprestano ponavljanje poziva na radost, kao i iskazivanje radosti među likovima koji se pojavljuju u prva dva poglavlja Lukina evanđelja, nedvojbeno upućuje na to da je riječ o početku mesijanskoga doba s kojim su Židovi povezivali upravo radost.

Anđeo šalje pastire u Betlehem da ondje nađu novorođenče u jaslama i ono će im biti »znak« (2,12), znak radosti i spasenja. Uz anđela se sada pojavljuje »silna nebeska vojska« (2,13), što ovdje označuje duhovna bića koja okružuju Boga, te svi oni u svečanom slavlju »hvale Boga«, onoga koji je sve ovo ostvario: »Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima miljenicima njegovim« (2,14), ili još bolje, »ljudima njegove blagonaklonosti«. Psalmist često moli za tu Božju blagonaklonost, za njegovu dobrotu, osobito u trenucima tjeskobe i nevolje. Njome Bog obnavlja svoj narod i ponovno u njemu uspostavlja pravo bogoslužje (usp. osobito Ps 51,20). U kraljevskim psalmima Psalmist zahvaljuje Bogu zbog njegove blagonaklonosti (usp. Ps 89,18 prema grčkom prijevodu), kojom se zakleo Davidu da će njegovo potomstvo održati dovijeka (Ps 89,4-5.2122). Sada se, rođenjem Isusovim, ostvaruje u punini ovo Božje blagonaklono obećanje.

fra Darko Tepert

Evanđelist Luka ovdje naglo mijenja prizorište i vodi nas među pastire (2,8), a David je bio pastir iz Betlehema. I upravo betlehemskim pasti5

Uz blagdan Kristova rođenja Teološko-povijesna pozadina blagdana Kristovog rođenja

Datum Kristova rođenja nije nam nažalost u evanđeljima nigdje ostao zabilježen. Čak se nigdje ne spominje ni godišnje doba u koje se ono zbilo. Neki moderni bibličari zaključujući po tome što se u evanđeoskom izvještaju spominju pastiri koji su „pod vedrim nebom čuvali noćnu stražu“ (Lk 2,8), zaključuju da je Isusovo rođenje najvjerojatnije bilo negdje tokom ljeta. Bez obzira na takve i slične špekulacije, pobožni vjernik se ipak može s pravom pitati kako to da od davnina kršćani upravo 25. prosinca slavi taj veliki blagdan Kristova rođenja?

Odgovarajući na to pitanje možemo saznat i nešto o biti same kršćanske vjere, ili točnije o načinu na koji su kršćani shvaćali svoj odnos prema svijetu u kojem su tada živjeli, a koji tada još nije poznavao Krista, niti je u njega vjerovao.

U isto vrijeme kad se u grčko-rimskom svijetu s jedne strane širilo kršćanstvo, s druge strane se istovremeno jednako brzo širio poganski kult sunca.

Sedamdesetih godina III. stoljeća, rimski car je taj kult proglasio službenom religijom čitavog Rimskog carstva. Ta religija je slavila sunce kao izvor života, a time i kao vrhunsku božansku silu. Kao sve poganske religije, i kult sunca bila je religija štovanja prirode i prirodnih sila života. Glavni blagdan religije sunca bili su dani takozvanog zimskog solsticija ili suncostaja, tj. posljednji dani prosinca kada bi poslije najvećeg rastojanja zemlje od sunca iznova započinjalo približavanje zemlje sa suncem i, zajedno s tim, ponovni nadolazak topline i svijetlosti u prirodu, odnosno približavanje proljetnom uskrsnuću prirode i trijumfu života nad zimskim umiranjem. Ljudi tog vremena, naravno, nisu znali za astronomske zakone okretanja zemlje oko sunca. Za njih je ta pobjeda svijetlosti nad tamom i to uskrsnuće prirode bilo zaista božansko čudo. U središtu tog čuda je stajalo sunce kao izvor svijetlosti i izvor života. Kult sunca tako je postao posljednja velika religija poganskog svijeta osuđenog na nestajanje, a blagdan zimskoga solsticija u prosincu je predstavljao posljednji veliki poganski praznik. Upravo zato je taj kult bio glavni protivnik i neprijatelj prvih kršćana. Kršćani su s tim kultom vodili odlučujuću borbu.

6

Rimski car Konstantin – koji je najprije i sam bio poklonik kulta sunca – obratio se početkom IV. stoljeća na kršćanstvo. Time se završilo razdoblje trostoljetnog progona kršćana. Kršćani su dobili mogućnost javno i neometano organizirati svoj život, graditi bazilike i crkve, i što je najvažnije, slobodno propovijedati svoju vjeru. Prema procjeni povjesničara, u trenutku Konstantinovog obraćenja na kršćanstvo, kršćani su činili ne više od deset posto ukupnog stanovništva Rimskoga carstva, pri čemu su oni gotovo u potpunosti pripadali gradskom stanovništvu.

Među zemljoradnicima gotovo i da nije bilo kršćana.

Crkva je, dakle, odjednom bila pozvana da svim tim ljudima navijesti Krista Spasitelja, kako bi onaj veliki broj poganskog Rimskog carstva prihvatio kršćanstvo. Da bi uopće mogla pristupiti tom zadatku, Crkva se morala suočiti s poganstvom i to ne sredstvima izvanjske prinude, već iznutra, to jest navještajući ljudima ne samo superiornost Kristova nauka nad poganstvom, već – prije svega – naviještajući Istinu Kristove Objave.

Jedna od metoda kojima se Crkva služila kako bi pogane privela k svjetlu Kristove vjere, bila je metoda „preobražavanja“ ili „pokrštavanja“ postojećih poganskih vjerovanja ili prakse. Crkva je „pokrštavala“ neke poganske običaje, transformirajući ih u kršćanske i davajući im kršćanski smisao i sadržaj. Tako su pogani u Rimskom carstvu 25. prosincu slavili blagdan Rođenja nepobjedivog sunca (Natalis solis invicti). Ovaj blagdan se slavio nekoliko dana kroz razne manifestacije i zamamne svečanosti. Kako bi udaljila vjernike od takvih poganskih zavodljivih idolopoklonstava, Crkva je dozivala u pamet vjernicima da je Krist jedino i istinsko svijetlo „na prosvjetljenje naroda“ (Lk 2, 32). Stoga, taj isti dan Crkva počinje slaviti Kristovo rođenje, rađanje „Mladog sunca s visine“ (Lk 1,78) kao jedinog istinskog duhovnog Sunca, tj. kao dan ulaženja istinske, duhovne Svijetlosti u ovaj svijet. Kao ostatak ovog davnog suparništva između poganskog blagdana svjetla i kršćanskog Božića vidimo i danas u prvoj božićnoj prefaciji kada molimo: „jer je po tajni utjelovljene Riječi očima naše duše sinulo novo Svjetlo tvoje slave“. Ovo „novo Svjetlo“ koje je Krist, pobijedilo je poganski kult svjetla. Slično tako i kršćanski Istok o blagdanu Božića pjevaju: „Rođenje

tvoje, Kriste, Bože naš, zasja svijetu kao svjetlost razuma.

Po tvom svjetlu zvjezdoznanci po zvijezdi naučiše klanjati se tebi, Suncu Pravde, i u tebi upoznaše Zoru što zasja s visina. Gospode, Slava tebi!“ Ideju sunca kao izvora svjetlosti i života – koja je bila karakteristična za gotovo sve pogane i sve pretkršćanske kulture – kršćanstvo je mudro prihvatilo ali ono je tu ideju preobrazilo u navještaj vjere u Krista. Kao da je Crkva željela reći: „Vi vjerujete u sunce, ali to prirodno i fizičko sunce nije ništa drugo doli simbol, odbljesak i oruđe jednog drugog, višeg, duhovnog i božanskog Sunca. A jedino je u tom božanskom Suncu istinski Život, Svjetlost i Pobjeda.

Vi slavite rođenje fizičkog sunca, a mi vas pozivamo da slavite dolazak na svijet Božansko Sunce, Krista.

Zovemo vas da uzdignete vaš um s fizičkog i vidljivog sunca prema duhovnom i nevidljivom Suncu, Isusu Kristu“.

Tako je blagdan Kristova rođenja postao neka vrsta konačnog ispunjenja svega onoga što je poganstvo slavilo: Kristovo rođenje je postalo događaj i blagdan okončanog i ispunjenog očekivanja, čežnje i nadanja svih ljudi. Svemu onome što je poganski čovjek ugrađivao u svoje klanjanje suncu – svoju vjeru u smisao svijeta i njegov svijetli, smisleni i božanski karakter – kršćanstvo je dalo osobno ime: Isus Krist.

Taj blagdan Kristova rođenja je tako postao ispunjenje svih čovjekovih predosjećaja i očekivanja, ispunjenje svekolike i neuništive čovjekove žeđi za smislom i dobrom, ali – u isto vrijeme – i kao blagdan ljudske epohe. Epohe u kojoj se čovjek prestao klanjati silama prirode i počeo se klanjati i svoj duh uzdizati Onome po kojem je sve stvoreno i u kojem je sve uglavljeno, Kristu Isusu.

Krist - dijete

U prvoj božićnoj prefaciji iz tako drevnih vremena Rimske liturgije i danas molimo: „Dok u božićnom djetetu spoznajemo Boga, budi se u nama čežnja za nebeskim dobrima.“ Dijete - Bog, Bog - Dijete! To je misterij pred kojim čovjekov um prestaje. Ipak, kod ljudi koji osjećaju odbojnost prema vjeri, pa čak i kod onih koji uopće ne vjeruju ipak srce radosno zaigra kad u božićne dane vide taj jedinstveni neusporedivi prizor, dijete u jaslama! Mladu Majka uz dijete ili s Djetetom na rukama, a okolo tri kralja ili mudraca s Istoka kako kleče s darovima, pastire na noćnom polju, životinje, noćno nebo, zvijezde. Kao da na ovoj našoj tužnoj zemlji nema ničeg ljepšeg ni radosnijeg od tog božićnog prizora, prizora koga ni sve naslage dugih godina ne mogu iskorijeniti

iz našega sjećanja? Prizor koji i nas same vraća u dane našeg djetinjstva bezbrižnosti i radosti. I k tom betlehemskom prizoru uvijek se radosno vraćamo kada god u životu osjetimo da više nemamo kuda, kad god izmučeni sivilom svakodnevice počnemo očajnički tragati za nečim što bi nas moglo spasti.

U evanđeoskom izvještaju o Isusovu rođenju primjećujemo da njegova majka ništa ne govori, a – naravno – ni dijete. Nitko ne govori, jer kao da nije bilo ni potrebno išta reći, budući da se ljudskim riječima nije mogao niti shvatiti, niti objasniti, niti izreći smisao i dubina onoga što se tada zbilo i dogodilo u betlehemskoj štali. No, mi ćemo i pored toga, ipak pokušati nešto reći o tom događaju. Ne zato što smatramo kako smo ga u stanju protumačiti i objasniti, već zato što „iz obilja srca usta govore!“ (Lk 6,45) a čovjeku nije moguće da to „obilje“ ne podijeli s drugima.

Upravo u riječima Dijete i Bog, nalazi se objava cjelovitog otajstva Kristova rođenja. U jednom dubljem smislu, ta objava je upućena, prije svega, onom „djetetu“ koje skriveno nastavlja živjeti u svakome od nas do kraja života. Ta je objava upućena „djetetu“ koje u nama nastavlja slušati ono što mi kao odrasli više ne slušamo i ne čujemo, „djetetu“ koje u nama nastavlja odgovarati na tu radost za koju naš dosadni, „odrasli“, posustali i cinični svijet više nije sposoban.

Uistinu, blagdan Kristova rođenja ili Božić je „dječji blagdan“, ne zato što djeca uz taj blagdan kite božićno drvce, nego je ono „dječji blagdan“ u mnogo dubljem smislu: u smislu da se vjerojatno jedino djeca ne čude tome što je Bog došao na zemlju upravo u liku djeteta. Taj lik Boga - Djeteta otkriva nam ono što je najvažnije i najradosnije u Kršćanstvu, a to je skriveno upravo tu, u otajstvu „vječnog djetinjstva Božjeg“.

Odrasli čak kada razgovaraju o „vjerskim temama“ uvijek traže i očekuju neko objašnjenje i analizu, uvijek zahtijevaju da sve što je u vezi s tom temom bude „ozbiljno“ promišljeno i znanstveno dokazivo. Tako „ozbiljno“ i, na koncu konca, o kršćanstvu dosadno i hladno razmišlja ateista ili bezbožnik koji napada kršćanstvo svim svojim oružjem „znanstvenog“ aparata. Kada suvremeni čovjek želi nešto krajnje omalovažiti onda on s prezirom kaže: „Ma, to je priča za malu djecu“. To znači da to nije za „odrasle“, „umne“ i „ozbiljne“. No, ta djeca će jednom odrasti i postati isto tako „ozbiljni“ i dosadni ljudi. Međutim, Isus kaže: „Budite kao djeca!“ (usp. Mt 7

18,3). A što to znači? Što je to čega obično više nema u „odraslima“ ili točnije, što je to u „odraslima“ zatrpano, zatomljeno, zagušeno debelim naslagama njihove „odraslosti“, ako ne upravo i prije svega ta djeci svojstvena sposobnost da se ushite, obraduju i, što je najvažnije, da budu cjelovita i u radosti i u žalosti? Što je to što „odrasli“ više nemaju u sebi ako ne ta djeci svojstvena sposobnost imati beskrajno povjerenje u drugoga i da mu se u tom povjerenju potpuno predaju, da vole drugog i da mu vjeruju svim svojim bićem? I konačno, što je to čega više nema u „odraslima“ ako ne ta dječja sposobnost da na najozbiljniji način prihvate ono što „odrasli“ više uopće nisu sposobni prihvatiti, ta dječja otvorenost za maštu, za ono što nevidljivo prožima naše svakodnevno iskustvo zasnovano na ciničnom bezvjerju, jednom riječju ta dječja otvorenost za dublju tajnu svijeta i svega u svijetu, za tajnu koja se otkriva svetima, djeci i pjesnicima. Stoga dok stojimo pred betlehemskim jaslicama, možemo osjetiti i pojmiti radost otajstva Kristova rođenja, tj. tajnu dolaska Boga na zemlju u liku Djeteta isključivo po mjeri našeg povratka tom djetetu koje i dalje nastavlja skrovito živjeti u nama.

Betlehemsko novorođenče pred kojim nijemo stojimo, nema ni vlast, ni moć, no ono se upravo u toj svojoj „bezvlasnosti“ i bespomoćnosti pokazuje kraljem, jer je njegova zadivljujuća sila upravo u toj njegovoj „bezvlasnosti“ i bespomoćnosti. Novorođeni Krist iz Betlehemske štalice ne želi da ga se bojimo, on ulazi u naše srce ne strahom, ne dokazima sile i vlasti, već isključivo ljubavlju. On nam se predaje kao dijete i mi ga možemo zavoljeti samo kao dijete i predati mu se samo kao „dijete“.

Dok u svijetu vladaju vlast i sila, strah i ropstvo.

Božansko novorođenče nas oslobađa od svih tiranija vlasti i sila, straha i ropstva. Ono od nas traži samo ljubav, slobodnu i radosnu ljubav. Ono od nas traži samo da mu predamo naše srce kako pjeva Božićna pjesma: „ali čistog srca žar najdraži je njemu dar“.

I mi predajemo to naše jadno skrhano srce bespomoćnom novorođenčetu koje ima beskrajno povjerenje u nas upravo ovakve kakvi jesmo.

Blagdan Kristova rođenja je objava radosnog otajstva: tajna slobodne ljubavi koju nitko ničim ne nameće čovjeku, tajna ljubavi u kojoj Bog postaje čovjekom da bi čovjeka učinio bogom, tajna ljubavi kojom čovjek postaje sposoban da u novorođenčetu dotakne Boga, da ga zavoli, i da mu se preda, i da čovjek u sebi probudi ono najbolje što ima u dubini 8

svoga srca.

Žalosni događaj uz Isusovo rođenje

I nakon što smo jedva dotakli radosti Božića, blagdana mira i dobre volje kojima zrači lik betlehemskog djeteta, crkvena liturgija nas već zove da budemo svjedoci provale strašne zlobe prema novorođenom Kristu, svjedoci zlobe koja će ga od tada pa do samoga kraja pratiti bez prestanka s neumanjenom žestinom. To je spomen pokolja nevine betlehemske dječice.

Evanđelje nas izvještava kako je kralj Herod užasno uzstreptio za svoju vlas kad su se nepoznati mudraci s Istoka pojavili u Jeruzalem tražeći novorođenog kralja. Herodova strepnja se pretvorila u nemilosrdni pokolj nevine dječice u Betlehemu i okolici.

Ono što čovjeka u svemu ovome zbunjuje je okrutna reakcija kralja Heroda. Poznato je iz povijesti da je Herod vrlo okrutno kraljevao i da je Rimskom carstvu bio poznat kao opak i nepravedan tiranin. Herodov pokolj nevine djece daje nam vječno važeću sliku sukoba zemaljske vlasti čiji je jedini cilj da vlada i gospoduje, bez ikakvog programa i cilja, da samu sebe jača i brani svim silama protiv svega onoga što je – po njenom mišljenju – ugrožava ili predstavlja opasnost za njen opstanak. Kako nam je sve ovo dobro poznato! Prije svega, taj Herodov strah i podozrivost. Čime je to Heroda moglo ugroziti novorođenče za kojega nije bilo mjesta nigdje drugdje osim u štali i jaslama? Ipak, bilo je dovoljno da bilo tko – a u ovom slučaju to su bili mudraci s Istoka – to bespomoćno i ubogo dijete nazove kraljem i da od tog trenutka u Herodovoj državi počinje djelovati mehanizam tajne policijske istrage, ispitivanja, špijuniranja, isljeđivanja i gonjenja. Kaže evanđelje: „Tada Herod potajno dozva mudrace…“ (Mt 2, 7). Ovaj sastanak mudraca s Herodom je obavezno trebao biti organiziran tajno, jer vlast ovakvog profila vrlo dobro zna da ona i ne može drukčije da djeluje nego tajno, a to znači bezakonito i nepravedno. U evanđelju dalje stoji kako Herod lukavo govori mudracima: „Pođite, i pomno se raspitajte za dijete.“ Herod se potrudio dobro pripremiti „teren“ da slučajno ne bi došlo do promašaja u pripremanom okrutnom obračunu s novorođenčetom. Zatim slijedi Herodovo lažno obećanje kao i tolika obećanja sličnih vlasti: „Kad ga nađete, javite mi da i ja pođem te mu se poklonim.” Koliko smo se samo u povijesti – i ne tako dalekoj, naslušali sličnih laži, pod krinkom

brige i zabrinutosti za „neotuđiva ljudska prava“, i koliko smo samo puta na svojoj koži osjetili posljedice takvih tajno pripremanih Herodovih spletki!

plačem i ridanjem majki čija su djeca pobijena – poklano razbacana po rodnoj grudi – koje se više ne mogu utješiti?

I, konačno, dolazi besmisleni i krvavi obračun. Da bi bio siguran da će ubiti prijeteće novorođenče, Herod ubija na stotine djece širom Betlehema i okolice. Ne želi riskirati ili se prepustiti promašaju. Udara bez rizika, energično i to isključivo radi toga da bi očuvao svoju slijepu želju za vlast, koja nema što drugo ponuditi svome narodu osim bahatosti, netolerancije, nasilja i okrutnosti, pri čemu ne preže čak niti pred ubojstvima.

Od Herodovog uništenja betlehemskih obitelji, pokolja nevine dječice zbog božanskog novorođenčeta prošla su dva tisućljeća. Kroz sve to vrijeme te dvije vlasti stoje suprotstavljene jedna nasuprot druge, na ovoj našoj napaćenoj zemlji: s jedne strane vlast zemaljskih vlastoljubaca, slijepih u svom strahu i strašnih u svojoj okrutnosti, s druge strane svijetla vlast ljubavi nijemog betlehemskog novorođenčeta.

I čini se kao da je sva sila i sva moć u tom sukobu na strani te zemaljske vlasti u rukama njenih službenika i podanika. Povijest je ipak pokazala da je pobjeda na drugoj strani, i betlehemska zvijezda zasvagda stoji i svijetli nad odbačenom i prognanom obitelji Isusa, Marije i Josipa. Jer Bog brine za svoje siromahe. Stoga, nikada neće utihnuti pjev božićne pjesme: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima miljenicima njegovim“. I nikada neće umrijeti kršćanska nada, vjera i ljubav koje je nemoćno betlehemsko novorođenče donijelo svome narodu. Poruka ljubavi betlehemskog novorođenčeta nadilazi sve tiranije vlasti, i svijetlost njegova rođenja nadilazi vjekove te ostaje dovijeka.

Tako nas Crkvena liturgija poziva promatrati realnost otajstva Božića: s jedne strane svjetlost Kristova rođenja, s druge tmina izopačene vlasti gonjene strahom od gubitka. S jedne strane „mir ljudima dobre volje“, a s druge strašna zla volja koja nikada ne posustaje, mrtva vlast koja diše smrću, koja mrzi svjetlost, mir, slobodu i ljubav, i koja želi da ih uništi bez ostatka. S jedne strane Bog, svevladar i gospodar vasione, koji se iz ljubavi prema čovjeku i želje da mu služi i pomogne, razvlašćuje i ponizuje, te postaje nemoćno dijete, s druge strane stoji okrutna i drska vlast Heroda koja umjesto da služi svom narodu, gazi po njegovoj svetinji, a to je u ovom slučaju obitelj, i u krvlju satire njegovu novorođenčad. I pitamo se kakva je to vlast koja nema samilosti nad

Željko Paša DI

9

D

Božićne slike u Starom zavjetu

ošašće znači dolazak. U liturgijskoj godini došašće je vrijeme koje prethodi Božiću, a s Božićem započinje božićno vrijeme. Dakle, vrijeme došašća je jasno odvojeno od božićnog vremena.

Mi kršćani smo, u dobroj mjeri, razvodnili ili relativizirali vrijeme došašća jer smo mnogo elemenata božićnog vremena stavili u došašće. Tako su nam trgovački centri već u listopadu prepuni božićnih ukrasa, a i božićna drvca već i prije došašća ukrašavaju vrtove, ulice, izloge trgovina i radnji, ali i naših kućnih prozora i naše domove.

Adventski znači nadolazeći. Nadolazeći može značiti da netko dolazi, a ako sve izgleda kao da je taj netko došao, kako će onda on doći, a da bude primjećen. A ako onaj koji preko došašća dolazi, ostane ne primjećen, onda i sam Božić i božićno vrijeme gube svoj smisao. A ako Božić i božićno vrijeme izgube smisao, onda je izgubljen i smisao našega vjerničkog identiteta. A gdje se nalazi naš vjernički identitet?

Započinje li taj identitet s Božićem? Ako je to početak, kakvo onda ima značenje došašće?

Dragi čitatelju, želim te povesti na putovanje ususret Božiću preko Staroga zavjeta. Kao što se istinska proslava Božića ne može dogoditi bez dobre pripreme u došašću, tako se ni naš vjernički i kršćanski identitet ne može izgraditi bez povijesti Izraelskoga naroda zapisanoga u Starom zavjetu, a kojem je pripadao i naš Gospodin Isus Krist.

Osnovno je ovdje pitanje: može li se Božić razumjeti bez došašća, tj. možemo li Novi zavjet (Isusa Krista) razumjeti bez da upoznamo Stari zavjet (povijest Isusovog naroda). Možemo li npr. staviti u suodnos poziv Mojsijev u „gorućem grmu” i Isusovo rođenje?

Postoji li veza između Isusa u štalici i pripovjesti o cvjetanju Aronova štapa? Pokušat ćemo na ovome mjestu napraviti bašto to.

Gorući grm

„Mojsije pasao ovce svoga tasta Jitra, midjanskoga svećenika. Goneći tako stado po pustari, dođe do Horeba, brda Božjega. Anđeo mu se Gospodinov ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednog grma. On se zagleda: grm sav u plamenu, a ipak ne izgara. ‘Hajde da priđem,’ reče Mojsije, ‘i promotrim ovaj čudni prizor: zašto grm ne sagorijeva.’ Kad je 10

Gospodin vidio kako prilazi da razmotri, iz grma ga Bog zovne: ‘Mojsije! Mojsije!’ ‘Evo me!’ - javi se. ‘Ne prilazi ovamo!’ - reče. ‘Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo. Ja sam’, nastavi, ‘Bog tvoga oca; Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.’ Mojsije zakloni lice: bojao se u Boga gledati.” (Izl 3,1-6)

Cvjetanje Aronova štapa opisano je u Knjizi Brojeva.

„Gospodin reče Mojsiju: ‘Razloži Izraelcima te od njih uzmi po jedan štap za svaki pradjedovski dom; uzmi od

svih njihovih starješina za njihove pradjedovske domove dvanaest štapova. Ime svakoga napiši na njegovu štapu.

A kako ima po jedan štap za svakoga starješinu pradjedovskih domova, Aronovo ime napiši na Levijevu štapu.

Onda ih pohrani u Šator sastanka pred Svjedočanstvo; ondje gdje se s tobom sastajem. Štap onoga čovjeka koga izaberem propupat će. Tako ću maknuti od sebe rogoborenje Izraelaca kojim prigovaraju vama.’ Mojsije tako kaza Izraelcima. Sve njihove starješine dadoše mu štap, po jedan štap za svakoga starješinu - dakle, dvanaest štapova za njihove pradjedovske domove. Među njihovim štapovima bio je i štap Aronov. Mojsije pohrani štapove pred Gospodina u Šatoru svjedočanstva. Kad sutradan Mojsije uđe u Šator svjedočanstva, gle: štap Arona iz doma Levijeva propupao! Potjerala mladica, procvjetao cvijet i sazreli bademi. Tada iznese Mojsije ispred Gospodina sve štapove sinovima Izraelovim. Oni ih razgledaše, a onda svatko uze svoj štap.” (Br 17,16-24) Koja je veza ovih dviju scena iz Starog zavjeta s Isusom iz Nazareta? Grm koji u plamenu ne izgara, štap Aronov koji je bez korijena i koji propupava, procvjetava i donosi plodove, znak su neshvatljivog čuda rođenja djeteta Isusa od Djevice. U izvještaju o grmu možemo vidjeti da Mojsije ima svoje uobićajene životne obveze koje treba riješavati. On ide sigurno utabanim stazama, točno zna što mu je činiti. No pojavljuje se taj čudni grm koji gori, a ne izgara. Mojsije napušta sigurne puteve i dozvoljava da ga grm privuče, odlučuje istražiti zašto grm gori, a ne izgara. Budući da je napustio svoje sigurne puteve Bog ima mogućnost pristupiti mu. Dokle god je Mojsije svoj život čvrsto imao u svojim rukama Bog nije mogao puno učiniti u njegovom životu. Sad kad je Mojsije odlučio istraživati i Bog može intervenirati. Nije svrha ove prispodobe govoriti o čudesnom grmu, nego za cilj ima opisati susret između Boga i Mojsija. U tom susretu Bog daje Mojsiju do znanja da vidi patnju svoga naroda, da mu nije svejedno zbog toga što narod pati i da će sigurno intervenirati.

Mojsije je saznao Božju volju i tu volju treba provesti u djelo. U nastavku pripovijesti o grmu vidimo da je Bog odlučio izbaviti Izrael iz ropstva: „Zato sam sišao da izbavim Izraela iz šaka egipatskih…”

(Izl 3,8), ali to neće učiniti Bog sam, nego šalje Mojsija: „Ja te šaljem faraonu da izbaviš narod moj…”

(Izl 3,10). Mojsije ima zadatak Božji naum provesti u djelo. Svoj susret u grmu Mojsije ne može ponijeti sa sobom, mora se vratiti u svoj svakodnevni život, na one staze kojima je prije koračao. Pred faraonom i Izraelcima on će stajati samo kao običan čovjek. Bog ga ipak ne ostavlja samoga, nešto mu daje, objavljuje

mu svoje ime. Poznavanje imena za Izraelce je imalo ulogu definiranja biti i funkcije bića. Za Izraelce ime Božje je poziv na dijalog s Bogom. To ime omogućuje Mojsiju, uvijek iznova, ponovni susret s Bogom.

Promotrimo sada dijete u jaslicama. Je li to Dijete „grm” koji nas može izvući iz naše svakodnevice i staviti u Božju stvarnost? Privlaći li nas to Dijete da skrenemo sa svojih sigurno utabanih puteva. Govori li to Dijete nama nešto, kao što je Bog govorio Mojsiju? Otkrivamo li, promatrajući Dijete, koji je naš životni poziv? Što u svom konkretnom životu trebam činiti, kako živjeti, koja je Božja volja za mene?

U pripovijesti o Aronovom štapu donosi se kako je Izraelski narod „rogoborio” protiv Arona i Mojsija.

Situacija se ne odvija onako kako bi narod želio i to odmah nije dobro, trebaju se naći odgovorni za takvo stanje i oni trebaju snositi posljedice. Aron je svećenik iz Levijeva plemena. Bog daje zadatak Mojsiju da od svakoga plemena uzme po jedan štap.

Tako je uzet i štap Levijeva plemena na koji Mojsije mora upisati i Aronovo ime. Od svih štapova propupao je samo Aronov štap. Bog je Izraelcima htio dati vidljivi Znak po kojem će prepoznati da je Bog sa svojim narodom po njihovim predstavnicima Mojsiju i Aronu, iako se narodu čini da oni ne vode narod pravim putem.

Može li Dijete u jaslicama i nama biti znak? Odvija li se naša životna situacija onako kako bismo mi to željeli, prigovaramo li i mi Bogu da nije učinio dovoljno, da oni koji vode svijet, državu i Crkvu nisu baš Bogom dani upravitelji? U jaslicama nam se nudi Znak. Nevino Dijete koje se rodilo poradi svakoga čovjeka. Dijete čija povijest ne počinje sada, nego svoje povijesne korijene ima u Aronu, Mojsiju, Abrahamu, Adamu, Bogu. To Dijete je Znak da ga trebam slijediti i kada je to zgodno i kada je nezgodno.

Dok ti, dragi čitatelju, čestitam Božić, želim ti da prihvatiš da tvoja povijest nije započela tvojim rođenjem, začećem. Bog je to sve isplanirao u vječnosti, a ta se vječnost počela ostvarivati preko Adama, Mojsija, Isusa i sve do tebe i nastavit će se događati sve do Isusovog ponovnog dolaska, ali i nakon toga u vječnosti. Ne boj se odvojiti od svojih životnih oslonaca i osloni se na Dijete u jaslicama koje će te usmjeriti kojim životnim putevima trebaš koračati.

Željko Perković 11

K

Božja plahtica

ad su Marija i Josip pošli iz Nazareta u Betlehem, trudnu ženu na magaretu štitio je zeleni plašt od valjane vune. Njegova finoća nadmašivala je hvaljenu čoju iz samoga Jeruzalema. Mariji je plašt bio vrijedna i draga uspomena. Bio je mek i topao, a njegov kroj bijaše upravo kraljevski – od okovratnika puštala su se krila ušivena u puni krug.

Svako krilce zelena plašta završavalo je zaobljenim krakom, i to kraćima uz ruke, a dužima sleđa, pa se plašt, kad bi ga čovjek raširio, doimao kao savršena sedmerokraka zvijezda. Upravo je ta savršena zelena zvijezda bila i prva plahtica novorođenom Spasitelju. Anđeli, koji su te božićne noći pridržavali skute zelenoga plašta, kad je maleni usnuo, odletjeli su do pastira i ispričali im ovu priču koju ja večeras pričam vama: U stara vremena obični ljudi, kao vi i ja, nisu samo tako mogli otići u trgovinu i kupiti odjeću onakve boje kakve im je srce žejelo. Prvo su dugo gledali kako njihova odjeća raste na nekome pašnjaku. Tko je pomislio da je to bilo u čarobno doba kad si na pašnjak posijao haljinsjeme pa su haljine same izrasle, prevario se. Najfinija vunica za još finiju čoju rasla je na pašnjaku, ali ne iz zemlje, već na leđima ovaca. Od žućkasta oblaka ostrižene vune do haljine opet je bio vrlo dug put – vršcima prstiju žene su prele tanku vunenu nit i namatale je na vreteno. No to je bio tek početak. Da bi vunica dobila boju kakvu si poželio, trebalo je nakupiti latice cvijeća, bobice jarkih boja, izdanke i korijenje od kojih je svako krilo svoju tajnu. Jer, kad bi u vodu za bojenje dospjela nježna latica crvene ruže, boja bi joj se kao za inat okrenula u blatnjavu i smeđu. Malo je bilo umjetnika dobro upućenih u tajnu boja.

A takva je bila Ana, Joakimova žena. Ona i stari Joakim provodili su puste, duge dane, jer nisu imali djece, pod plavim nebom Jeruzalema. Tamo je Ana poznavala svaki bor, svaku mladicu i grm koji je mogao vunici podariti zelenilo šume ili rumenilo dječjih usnica. Pod Aninim prstima vunene niti dobivale su baš onu nijansu koju je oko poželjelo, živo modru ljetnih kokotića, nježno ružičastu proljetne breskve, sunčano žutu cvjetića žutikovine ili svježu zelen mladih vrškova bora. I, što je još važnije, Ana je znala koje soli i začine valja staviti u kupku da boja 12

vune ostane sačuvana i onda kad se odjeća opere, da za njom ne ostaju zeleni, plavi ili crveni potoci, kao što se događalo s bojenom odjećom drugih žena.

Onoga jutra kad je Ana pošla daleko od grada, u šumu potražiti vrškove bora i žutoga trna za najljepšu tkaninu zelene boje, u srcu joj je bilo tužno i pusto. Joakim se noć prije vratio iz hrama ljutit. Rekoše mu da je na njemu kazna božja, da zato nema djece, pa ga tjeraju iz hramske službe. Cijelu se noć Joakim po postelji prevrtao, cijelu noć Ana je bez glasa plakala, a onda je Joakim otišao bez riječi u polje, među ovce i pastire. Ana je, tražeći žutikovinu, od koje vunica bude zelena kao šuma u rano proljeće, ušla duboko u guštik. Napokon je ugledala trnje žutikovine, čija boja diše zelenilom i kad se vuna stoti put ispire. Posegnula je Ana za mladim vrškovima navrh grma, kad joj iznad glave proleti par vrabaca. Te malene ptičice neustrašivo su jurišale prema Aninoj glavi. Ona je zamahnula da se obrani i rukom zakvačila granu u sredini bodljikava trna. Na njoj se zanjihalo vrapjče gnijezdo dotada dobro skriveno gustim lišćem.

Vrabac i vrabica nastavili su prhati iznad njih, a žena je mogla u gnijezdu vidjeti tri drhtava goluždrava ptića.

- No, no, umirite se, neću ništa vašoj dječici! – rekla je Ana i otišla dovoljno daleko da se vrapci mogu vratiti svojim ptićima. Kad ih je čula kako veselo živkaju, pomiješa se u Ani to veselje s teškim jadom protekle noći i iz oka joj kapne suza na grmić pod njezinim nogama.

Kad je oborila pogled, ugledala je grmić kalopera, kojem tepaju još i rosnik. Rosa iz Anina oka blještavilom je ukrasila njegove listiće, pravilne sedmerokrake zvjezdice nazubljenih rubova. Ana je otkinula listić i udahnula svjež miris mente. Odjednom, taj miris ispuni cijelu šumu, podigne Anu te se ona uspravi. Pred njom je, napola skriven trnovim grmom, stajao čovjek i gledao ju. Ona se prestrašila i poželjela pobjeći, no on joj reče: „Ne boj se, Ana! Gospod se smilovao tebi i cijelom ljudskome rodu. Rodit ćeš dijete, djevojčicu, koja će biti nada cijeloga svijeta. Nju će zvati Vrata Nebeska, Gospa Uzvišena, mati Boga Živoga!“ Ana se toliko smela da je pošla unatrag i sjela na tlo. Kad se pribrala, čovjeka više nije bilo. Pogled joj je opet pao na zeleno lišće kalopera, iskrojeno u sedmerokraku zelenu zvijezdu. Ana je tada nabrala vrške žutikovine, mladice bora i grmlje kokotića i za uspomenu na taj dan u zelenu boju, boju nade koju joj je donio Božji anđeo, obojila divno skrojen zeleni plašt od valjane vune. Njime je Ana sakrivala svoju trudnoću u poznim godinama sve dok se nije rodila djevojčica koju je anđeo navijestio. Bila je to Marija, čije ime znači Uzvišena. Ana je djevojčici, koja je brzo stasala u prekrasnu djevicu, svoj zeleni plašt poklonila kao svadbeni dar. Taj plašt je skupa s mladim parom doputovao u Betlehem, na popis stanovništva koji je propisao car August. Kako su dospjeli u štalicu, to sigurno znate, a ako ste dobro gledali slike, uz novorođenoga Božića mogli ste vidjeti i raskošni zeleni plašt. To je Gospin plašt, ručni rad Isusove bake Ane, prva plahtica novorođenome Spasitelju.

Anđeli su pastire kraj štalice naučili da mirisni list kalopera, za uspomenu na tu blagu božićnu noć, zovu Gospin plašt ili Božja plahtica. Jedan od pastira, u dugom nizu pokoljenja, prenio je ovu priču mojoj baki, a ja vama. Neka vam priča o Božjoj plahtici bude dragi poklon za božićnu noć!

Dubravka Rovičanac 13

Gdje je Bog? „Sve sam knjige zatvorio, a samo jedna ostaje zauvijek otvorena svima: knjiga prirode.“, rečenica je Jeana Jacquesa Rousseaua, koji nas zapravo i poziva da istražimo i istražujemo Božju opstojnost poput Sv. Augustina i možda prepoznamo u svijetu oko sebe.

A sv. Augustin kaže: „Ispitaj ljepotu zemlje, mora, prorijeđena i svugdje prisutna zraka; ispitaj ljepotu neba, ispitaj sve te stvari. Sve će ti odgovoriti: Gledaj nas samo i promotri kako smo lijepe! Njihova je ljepota kao njihov hvalospjev. No, ta stvorenja, tako lijepa, a ipak promjenjiva, tko ih je stvorio ako ne netko tko je lijep, a nepodložan mijeni?“ (Sv. Augustin, Sermones, 241,2;PL38,1134.)

Dakle, postavlja se pitanje možemo li i racionalno spoznati Božju opstojnost ? Svaki je čovjek samo čovjek i uvijek se iznova propitkuje gdje je Bog ili što mi Bog želi reći, razumijem li i prepoznajem li Njegov govor? Je li to pitanje u ljudsko srce umetnuo sam Bog kako bi ga tražili? … Mnogi filozofi još od vremena Heraklita, Aristotela, filozofije antike, te staroga i srednjega vijeka pitali su se o Božjoj opstojnosti. Brojni su filozofi smatrali, ne samo da razumski mogu spoznati Boga, nego i dokazati nužnost Njegova postojanja, te su svjedočili o Bogu kao apsolutno pratemelju bitka i o Bogu kao apsolutnom jedinstvu koje kao uvjet prethodi svakome mnoštvu. Tako se ukratko zaključuje da se među mnogim argumentima koji upućuju na Božju opstojnost razlikuju teorijski i praktični. Teorijski dokazi ili tzv. slaganje i definiranje premisa i zaključaka dijele se na apriorne koji polaze od neke ideje i aposteriorne koji ukazuju na Boga iz iskustva. U apriorne spadaju ontološki – koji proizlazi iz samog pojma Boga, te aletologički – temelji se na postojanju nužnih i vječnih istina. Aposteriorni se dijele na: kozmološki koji nastoji od svojstava postojećega svijeta pokazati potrebu za Bogom kao krajnjim objašnjenjem ili Uzrokom postojanja svijeta, teleološki koji se temelji na zamjećivanju inteligentnog, lijepog, skladnog, harmoničnog uređenog i usmjerenog svemira koji ima svog Ureditelja, moralni argument koji polazi od zapovijedi koje pred čovjeka stavljaju zahtjeve, a na te se zapovijedi ne možemo oglušiti. Stari su filozofi smatrali da se do Bogu može doći pomoću uzroka koji smo naznačili, zatim pomoću gibanja jer sve što se giba potaknuto je od nekoga drugoga ili svakom gibanju prethodi neko drugo gibanje što dovodi do zaključka da mora postojati neki „prvi“ impuls ili uzrok. Sve dakle ima svoj „prvi uzrok“ i sve ima svoju svrhu, budući da stvari koje nemaju spoznanja ipak djeluju prema nekom cilju i to tako da ostvare ono najbolje, što pretpostavlja neku volju 14

koja upravlja. Sv. Pavao kaže da se Bog očituje svakoj pameti po djelima i jedino kršćanstvo ima potpuno povjerenje u razum, jer kod vjernika je razum neodjeljiv od vjere. Vjernik poštuje razum kao Božji dar, jer razum može ujediniti ono što se u određivanju pravde naziva „sukladnim indicijama“, ali ako nam na kraju svog zaključivanja kaže da Bog jest, razum nam ipak ne može reći tko je On: ta spoznaja pripada području objave. Fizičar i nobelovac David Bohm smatra.. „da je čitav svemir, onaj koji poznajemo tek jednostavan mali trag kvantnog nadražaja, ekscitecije u obliku vala, kao neka brazda na tom oceanu kozmičke energije i ta skrivena energetska pozadina stvara trodimenzionalne projekcije što sačinjavanju svijet pojava koje mi zapažamo u svojem svakodnevnom životu. Stoga bilo koji događaj, predmet ili biće, što se može opažati i opisati, koji god on bio, jest apstraktnost nekog strujanja ili neodrediva ili nepoznata.“ Često kažemo da se Bog skriva, ali duh koji se pita o sebi samome, naslućuje ga, priroda ga očituje u tišini, a on je posvuda ostavio otiske svojih prstiju.

Budući da je naša spoznaja ograničena i naš govor o Bogu ograničen, može se govoriti o Bogu polazeći od stvorenja i primjereno našem ograničenom ljudskom načinu spoznavanja i razmišljanja. Jer „O Bogu ne možemo dokučiti ono što On jest, nego samo što On nije, i kako se druga bića postavljaju prema njemu.“ ( Sv. Toma Akvinski, Summa contra gentiles, 1,30.)

Danas se smatra da znanost ne može objasniti materiju pomoću materije. Pomoću radova najnaprednijijh fizičara i astrofizičara, jasno se vidi Bog kako malo pomalo prelazi u stanje hipoteze. Ipak sve filozofsko znanje i razmišljanje o Bogu ostaje nesavršeno i neuvjerljivo ako se ne temelji na jasnim svjedočanstvima koje je Bog dao u povijesti, što nam objašnjava i definira kršćanstvo u liku Isusa Krista.

Bog preko Isusa daje inicijativu čovjeku da započinje razgovor s Njim, poziva ga na vjeru, dijalog, a Bog zaslužuje da ga tražimo i štujemo u duhu, istini (Iv 4,23) i ljubavi (1 Iv 4,16). Bog je misterij, tajna koju u vjeri najpotpunije razumijemo i otkrivamo .

U svjetlu kršćanske vjere Isus Krist, čije ćemo rođenje uskoro slaviti, otkriva nam da je ljubav preduvjet primanja Duha Božjega i da se slika o Bogu upotpunjuje u trinitarnom smislu: Bog je zajedništvo Oca, Sina i Duha Svetoga.

Štefica Pokorny

D

Nadom spašeni

anas nam svijet uglavnom nudi sve ono što ne trebamo, pokušavajući nas uloviti u svoju mrežu lažnih očekivanja. Malo po malo, kako jučer postaje danas, a danas se pretvara u sutra, uviđamo da nam budućnost uvijek donosi samo nova odricanja, traži stalno nove žrtve, kao nezasitno čudovište gladno života.

U svojoj meditativnoj poemi Četiri kvarteta engleski pjesnik T. S. Eliot napisao je da se ne treba nadati jer je redovito riječ o nadi u pogrješnu stvar. Svakoj osobi izvježbanoj u kršćanstvu ta će izjava zazvučati pomalo čudno: zar nam nije preporučeno nadati se, kako to da nas upravo ovaj profinjeni pjesnik od toga odvraća? Nešto je slično rekao i J. R. R.Tolkien u svojoj trilogiji Gospodar prstenova kroz usta dobrog čarobnjaka Gandalfa: „Nikad nema nade, osim one lude...“ Ako znamo da se na prvi pogled može steći tek površan dojam, dok se tajna spoznaje doseže pomnim uvidom u dubine, onda nećemo biti zbunjeni prividnim proturječjem u mislima spomenutih velikana riječi. Njihova namjera zasigurno nije izgnati iz našeg života nadu, nego nas pozvati na izdizanje iznad plitkih iščekivanja svagdašnjice, jer ona uglavnom razočaraju. Često nas se život doimlje poput kakve igre na sreću - potrebno je samo odabrati prave brojeve i dobitak je zajamčen. Ipak,moguće kombinacije su bezbrojne, podložne promjenama okolnosti ili raspoloženja, te se u skladu s njima i naš odabir mijenja, što bi se reklo, prema dnevno-političkim potrebama.

Mi kršćani, posebice katolici, trudimo se svoj život urediti prema evanđeoskim načelima istine, ljubavi i pravde, stoga naše smjernice moraju dolaziti isključivo odozgor. Dante, veliki pjesnik i mislilac, uči nas kako se nade smijemo odreći tek pred vratima pakla. Dakle nikad, ubrajamo li se među ljude koji svojim čestitim životom nastoje zadobiti boravak na onom drugom, ljepšem mjestu. Ima li prostora za nadu u svijetu što svoju banalnost zataškava upornim nagnućem prema užitku?

Nemojmo misliti da samo naši suvremenici rado troše vrijeme na ispraznosti. Isus je, promatrajući ljude svoga vremena, izrekao mnoge opomene i prispodobe (njima koliko i nama), nastojeći im otvoriti oči

za onu dublju, božansku dimenziju. No njegova je besjeda nerijetko suviše tvrda za uši čovječanstva.

Nije ni čudo što nas je usporedio sa zaigranom djecom: „S kim da usporedim ovaj naraštaj? S njim je kao s dječacima što sjede na trgovima i ovako dovikuju drugovima: Zasvirasmo na frulu – vi ne poigraste. Zapjevasmo tužaljke – vi ne zaplakaste.” Što nam je onda činiti? U 62. psalmu čitamo: „Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu nada moja.”

Upravo su te riječi savršen odgovor na sva naša propitkivanja. „Bog nas uvijek iznenadi” – rekao je nedavno papa Franjo. Isusovo rođenje u jednostavnosti betlehemske štalice divno je Božje iznenađenje za nas ljude. Tko bi na takvu mjestu, daleko od sjaja tadašnjih metropola,očekivao pojavu Boga? Tko bi u nezamjetnoj poniznosti jedne tihe nazaretske djevojke prepoznao buduću Majku Božju? Među onima koji su, slijedeći riječ Božju, uspjeli iščitati znakove vremena, nisu bili velikani tog doba. Isusovu štalicu pohodili su skromni pastiri i mudraci s dalekih strana. To je znak i nama, običnim ljudima današnjice. Premda nas svijet uglavnom ne zapaža, istina je ipak na našoj strani. Svi smijemo i možemo postati Njegovim povjerenicima, jer Bog gleda srca, a ne izvanjski sjaj. On nam pristupa jednostavno, tiho i nenametljivo, darujući nam ono jedino bez čega se u životu ne može – ljubav. Pritom od nas ništa ne traži, samo nas moli da Mu vjerujemo, da svoju nadu položimo u Njega. Učinimo to iznova ovog Božića, u skladu s riječima Svetog Pisma: „Blago čovjeku koga ne optužuje vlastita savjest i koji se nije odrekao nade.” (Sirah XIV, 1-3 )

Vjera Milić 15

N

Postati kao dijete

ekako mi je uvijek ostajala nejasna ona Isusova pouka iz evanđelja po Mateju i njegov odgovor na pitanje tko je najveći u kraljevstvu nebeskom: „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18,3). Postati kao dijete?? Pa tko to želi; ovisan si o drugima, skoro pa ništa ne možeš učiniti sam, svi ti nešto stalno savjetuju i pametuju itd.

A onda se dogodilo da sam opet krenula u vrtić, ovaj put ne kao dijete već kao odrasla osoba; Providnost se pobrinula za mene i zaposlih se u vrtiću kao asistent djetetu sa posebnim potrebama. Prvo što me dotaklo je povjerenje malenih. Stupivši na tlo tih malih ljudi mislila sam kako su odgajateljice sjajne osobe jer mogu najednom slušati 50-ak glasova koji sveudilj jednakim tonom veselo i glasno govore igrajući se svaki na svom mjestu ovećeg igrališta. Zatim se oko mene okupilo par radoznalih malih ljudi i počela su pljuštati pitanja: „Bok! Kak se ti zoveš?

A zašto si došla ovdje? A kaj buš radila ovdje?“ Njih nije zanimalo koje je moje prezime, tko su mi roditelji, tko su mi prijatelji, poznajem li dosta ‘velikih i poznatih faca’, vozim li neki super auto (bez brige, vozim samo bicikl). Njima je bilo bitno čuti moje ime i razlog mog dolaska i to je bilo sve. Na moj osmijeh, oni bi isto tako uzvratili osmijehom i povjerenjem kao da se znamo 100 godina, a ne tek doslovce 5.minuta. Kako su dani i tjedni odmicali, sve jasnija mi je postajala Isusova rečenica sa početka teksta: ako ne postanete kao djeca… Zašto baš kao djeca? Zato jer oni ljube čisto i neiskvareno, bez računice. Njihova ljubav nema uvjeta i ne traže čuda – njima je dovoljno da se malo sa njima poigraš, da vide da ti je stalo do njihovog svijeta i da ti nije problem naći odgovore na njihova pitanja, pa bila ona i još tako neobična ili obična. Kako petogodišnjaku opisati što je to siromaštvo? Kako se ne začuditi njihovoj jednostavnosti i toplini i bezuvjetnom povjerenju? Ta mala bića ne brinu što će biti sutra, ne razmišljaju o raznim aferama koje pune novinske stupce, čak niti ne razmišljaju o vremenu ili pak novcu, a ipak… ipak žive. Usuđujem se reći da žive kvalitetnije no većina nas ‘odraslih’. U čemu je tajna? Ne znam, možda u tome što su i ne znajući ostali isti poput Onog koji je jednom davno rođen u štalici kako bi obogaćivao sve oko sebe, a jednog dana i spasio svakoga od nas. Oni 16

vide svijet jednostavno takvim kakvim je – ni boljim ni gorim. Realni su i u svojim malim glavama mudriji od većine nas odraslih. Sve što rade, rade iz sveg srca. Gledajući ih, vidim da se igraju iz sveg srca kao da je to jedino važno na svijetu, kad međusobno pričaju isto su tako sa svim srcem kod svog sugovornika, pa čak kad se i naljute, reći će u svom stilu „Ti mi više nisi prijatelj“ s isto tako svim srcem. I mogla bih tako nastaviti u nedogled. Ne, nije ovo pohvala djetinjstvu, samo vidim koliko mogu i trebam učiti od malenih. Kako ne mogu spasiti ni ono neplanirano loše što će mi se danas dogoditi, a ja sam već u planovima sa barem mjesec dana unaprijed. A zapravo, valja živjeti samo sada i ovdje, živjeti puna srca sa onima koji su nam stavljeni na put života. Kad počnem živjeti sada i ovdje, tko zna… Možda mi i Maleni Kralj progovori i otkrije tajnu kako što manje komplicirati život i kako jednostavno biti poput djece, pa i po cijenu toga da me svijet oko mene počne čudno gledati. Dok se radujemo rođenju Djeteta, ne zaboravimo malene oko sebe – zagledajmo se u njihove nevine oči, možda tu ponovo otkrijemo radost života koju su oni otkrili u pogledu Malog Isusa.

Anika Sačić

U

Biti vjernik u suvremenom društvu

današnje vrijeme nije lako biti kršćanin i vjernik, iako se mnogi ateisti i agnostici ne bi složili s tom izjavom, jer oni sebe smatraju „ugroženima“ od strane vjernika. Većina nas vjernika svjedočila je na nedavno održanom referendumu koliko je problematično izjašnjavanje svoga mišljenja i stava. Vjernici su doživjeli marginalizaciju, proglasili su nas nazadnim, konzervativnim, zaostalim, i to oni koji sebe smatraju liberalnim i naprednima, a samim time boljima od nas. Isti ti koje sebe nazivaju liberalima, slobodoumnima, ne podnose da im se netko suprotstavi ili, ne daj Bože, ima potpuno različite stavove. Dok su kršćani uvijek pozvani na toleranciju, samo prozvani liberali ne toleriraju drukčija mišljenja i koriste sva moguća sredstva kako bi omalovažili i diskreditirali svoje neistomišljenike, što je u suprotnosti s onim za što se oni zalažu. Samim time dokazuju da su nedosljedni u svojim stavovima, i da im je njihova liberalna retorika lažna.

Naša zadaća kao vjernika laika je biti dosljedan u svojim vjerničkim uvjerenjima. To ne znači da se trebamo koristiti istim prljavim sredstvima, niti nekoga omalovažavati ili ponižavati zbog toga što su drukčiji od nas. Jer, kako piše u Svetom pismu: „Nego, velim vama koji slušate; Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagosliv-

ljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju“ (Lk 6, 27-28), trebamo se i ponašati u skladu s tim. To je borba za Krista na kakvu nas i Isus potiče kad nas je pozvao da idemo za Njim. Nije javnim prosvjedima išao protiv okupatora kao Baraba, nije svrgnuo sa vlasti farizeje, pismoznance, velike svećenike. On je uporno i strpljivo ljubio svakoga od njih i ostao je vjeran tome do smrti na križu s punim pouzdanjem da će Otac, a ne smrt imati posljednju riječ. Primjer katolika koji će spremno prihvatiti da bude ismijan, prezren, odbačen od društva zato jer ostaje vjeran svojim idealima, Kristu će puno snažnije govoriti od nekoga tko prosvjeduje na cesti.

Treba paziti da ne upadnemo u zamku da svoju nadu polažemo u svoju snagu, svoju brojnost, svoju moć, svoju mudrost, umjesto primarno u Krista. Moramo paziti da ne počnemo mrziti svoje neprijatelje, one koji nam zabranjuju javne proslave Božića, one koji se protive našem načinu života i našem javnom izjašnjavanju i sl. Svi oni moraju biti uključeni u naše molitve.

Papa Franjo lijepo je to sročio na svojoj propovjedi: „Pouzdanje u Gospodina, opredjeljenje za Gospodina! To opredjeljenje vrijedi u malim i velikim, teškim odlukama. I u Crkvi, u njezinoj povijesti, ima muškaraca, žena, starih i mladih koji donose takve odluke. Kada promatramo život mučenika, kad u novinama čitamo o današnjim progonima kršćana, mislimo na tu braću i sestre u teškim situacijama, koji donose konačne odluke. Oni žive u našem vremenu. Koristilo bi nam razmišljati o braći i sestrama koji u naše vrijeme donose konačne odluke. Ali razmislimo i o mnogim majkama i očevima obitelji koji svaki dan donose konačne odluke da idu naprijed sa svojom obitelji, sa svojom djecom. Oni su blagodat za Crkvu, a za nas svjedoci; pred tolikim svjedocima molimo od Gospodina milost hrabrosti da napredujemo u svojem kršćanskom životu; u svakodnevnim, običnim teškoćama, ali i u krajnjim situacijama” zaključio je Sveti Otac.

Srećka Cestarić 17

Biti dobar vjernik, a loš čovjek

V

jera je ono u nama, ono u što vjerujemo i što nam omogućava da sami donosimo realne činjenice i prilike u kojima živimo, bile one dobre ili loše. Od malena učimo kako vjernici trebaju poštovati jedni druge, pomagati siromašnima, bolesnima, prolaznicima na cesti, opraštati i činiti ono što je dobro za njih, ali i za druge. Pošto nam se život sastoji od lijepih i ružnih trenutaka, znamo kako ćemo se ponašati u određenim situacijama, kako biti hrabar i imati snagu i pouzdanje. Smatram da netko ne može biti dobar vjernik, a loš čovjek.

Po svemu što se događa u svijetu, nažalost i u Katoličkoj Crkvi, snovima o tome kako postati bogat, kako biti slavan i kako biti glavni u društvu. Toliko vjernika proizlazi od svojih temelja vjere i čine ono što im njihova vjera ne bi opravdala. Zašto netko ide u crkvu svake nedjelje, za svaki blagdan i za svaki svetac, ako ne poštuje svoju obitelj i ne čini njima dobro. Zar smatraju da ćeš ih Bog više voljeti ako se dođu ispovijediti, a čine zlo sebi i drugima. Dobrota nije samo ono materijalno, dobrotu možeš pokazati drugima na kojekakav način, pomoći mu u nevolji, dati mu savjet... Zašto drugi smatraju da nam se činiti zlo isplati zato da bi postali možda ugledniji prema nekome kome je to zanimljivo? Naravno da ne. Tuči svoju ženu kod kuće, raditi nepoštene poslove, ne poštivati starije i ismijavati se siromašnima nikoga neće učiniti dobrim vjernikom, za mene je to apsurdno i nerazumljivo ponašanje u društvu i izrazito svi „veliki vjernici“ se skrivaju iza maski dobrih i poštenih ljudi, najuspješnijih i izrazito velikog znanja o vjeri, a premalo znanja imaju o onome što je ispravno i što je temelj naše vjere. „Bog sve vidi i

“

Kada molimo glas srca mora biti glasniji od onoga koji silazi s usana.” sv. Bonaventura (1221. - 1274.)

Bog sve oprašta“ je možda nekim ljudima precijenjeno i sa svojim pogledom na život smatram da takva osoba se ni ne bi trebala smatrati vjernikom. Velike osobe koje su nevjernici i koji nisu oprijedjeljeni ni prema jednoj vjeri više poštuju ona ljudska prava nego oni tipični vjernici. Tipični vjernici se mogu usporediti sa tipičnim ljudima, rade sve što i drugi i ista su kopija, ne mogu učiniti ništa dobro za društvo. To je ono, idem u Crkvu, a ne znam ništa o vjeri kojoj pripadam. Smatram da je bolje biti nevjernik i pomoći društvu onako kako ti smatraš da je pravedno i ispravno, a ne glumiti velikog vjernika i činiti zlo, na kraju nikome od toga ne proizlazi dobro. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, pa tako i ja i smatram da svatko ima pravo donositi odluke koje on smatra da su najispravnije, ali dok to radiš moraš razmisliti kakva si ti osoba i u što vjeruješ.

Ovu temu isto mogu usporediti s odlaskom u npr. neko marijansko svetištte. To je običaj nekim obiteljima i prihvaćam to, ali smatram da hvaljenje drugima kako si iz „od tamo“ donio sveti kamen ili ga dijeliti okolo, nije stav pravog vjernika. Vjeri nije potrebno materijalno. Ako smo svi isti na svijetu i nemamo predrasuda i svi imamo jednaka prava, zašto onda želimo biti bolji od naših prijatelja, kolega, rodbine ili naprosto prolaznika? Možda zato što živimo u svijetu konkurencije gdje ne možemo biti sami za sebe sretni s onime što imamo, moramo to podijeliti sa drugima. Dijeliti prijateljski je lijepo, ali dijeliti sa stavom konkurencije nije pokazatelj da smo zadovoljni s onim što imamo, nego time što imamo više od nekoga drugoga. Iako sam premlada po mome mišljenju da raspravljam o ovakvim stvarima, smatram da je ovo razmišljanje, ako se tako može nazvati, samo mali opis kako ja gledam na svijet što se tiče vjere i ljudi oko nas. O ovome bih mogla napisati još hrpu stvari, ali to držim za sebe.

Najbolje je imati svoja uvjerenja i svoje stavove i ne dati nikome da se miješa u to ili da te vodi na put koji se tebi ne sviđa...

Klaudija Lamza 18

O vjeri u nama i Božiću

P

rečesto polazimo od pretpostavki koje uzimamo zdravo za gotovo, kao da se neke stvarnosti u kršćanskome životu same od sebe podrazumijevaju. Činimo li tako, dovodimo se u opasnost nepostavljanja pitanja jer za sve ono što uzimamo zdravo za gotovo nemamo potrebu provjeriti stoji li to, vrijedi li to i u mome životu, je li to u mome slučaju istinito. Jedna od takvih pretpostavki u koje ne sumnjamo jest ta da smo kršćani. Ili, ako je ovako jasnije, da smo Kristovi. Druga je primjerice ta da ćemo za sebe bez sumnje reći da smo vjernici, da Kristu vjerujemo. Skloni smo naučenim se izričajima izjašnjavati i o vlastitoj pripadnosti Kristu, Družbi, vlastitoj pobožnosti, vjeri, vjernosti, zajedništvu, molitvi, trudu, naporu, napredovanju, apostolatu i mnogočemu drugome, pa čak i o vlastitome spasenju.

No, ostaje pitanje je li to kako sami sebe vidimo i doživljavamo istina. Je li to ono što o meni misli Bog? On jedini zna što je prava istina o meni, a što su moje iluzije i zablude glede pravednosti, dobrote, grješnosti, veličine ili malenosti. Jer ako je Božja istina o meni jedna, a ja mislim o sebi nešto posve drugo – uglavnom puno bolje, na iskrivljen i netočan način - onda živim u neistini. Ne trebamo se bojati poznate činjenice da se mnogo puta u Isusovo vrijeme dogodilo da je Isus, maknuvši s riječi, ponašanja i pitanja ondašnjih pravednika i vjerski vođa masku pravednosti i moralnosti umjesto samoproglašene svetosti i zakonske besprijekornosti našao potpunu sljepoću, tvrdoću i duhovnu smrt. Ne trebamo se, dakle, ni mi bojati postaviti sebi pitanje o tome što leži iza mojih maski i premaza. Jedino tako možemo čuti istinu i ući u nju. Pitajmo i mi koliko smo u istini. Ili, s druge strane, koliko smo u laži. Ivan je to izrekao suprotnošću svjetlo –tama. Kolika je tama koju u sebi o sebi ne vidim? I kako je uopće tamnu mogu vidjeti i upoznati? Način za izgonjenje tame je svjetlo. Na svu sreću, „svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe je na svijet; bijaše je na svijetu i svijet po njemu posta,“ no, kaže Ivan dalje: „svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.“ (Iv 1, 9-11).

Možda nam je ovaj Ivanov tekst o Bogu koji je svjetlo i koji dolazi svojima, a koji ga ne primaju odličan

ispit savjesti u ovoj godini. Bog od čovjeka redovito biva odbačen. To je jasna činjenica. Rijetko se dogodi da bude primljen. Ovo vrijedi sa svom točnošću i za nas. Nismo pošteđeni ni malih, ali ni velikih, pa čak i cjeloživotnih okretanja leđa Bogu. To što smo Bogu obećali velike stvari ne znači samo po sebi da Bogu uistinu i služimo, da je Bog kakav on uistinu jest dobrodošao u naš život, da ga primamo i da je on uistinu naš Bog, Gospodin i Gospodar. „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše“ vrijedilo je u svakoj sekundi Isusova zemaljskoga života. Isto tako može biti ili postati istinito u bilo kojoj sekundi naših života. Izgleda da je jedini trenutak kada je Isus bio 100% prihvaćen od svih izravno upletenih osoba trenutak Isusova začeća. Marija je jedina od ljudi koja nikada nije podbacila niti je Boga ikada prezrela. Za razliku od nje, nama su podbačaji svakodnevna stvar. Zato se ne ustručavajmo pitati kako Bog prolazi u mome životu? On me je učinio svojim.

Je li ga ja primam? Je li on moj Bog? Posve nam je jasno: mi uvijek imamo boga kojemu služimo. Ako to nije Bog Isusa Krista, onda smo to najčešće mi sami sebi. Ili su to nekakve ideje, ili osobe, ili zlodusi ili strahovi kojima – zavedeni i najčešće to ni ne shvaćajući – služimo. Tko je ili što meni Bog? Tko je središnja osoba u mojoj sadašnjosti? Čime ili kime sam obuzeta? Kome ili čemu darujem svoje (slobodno) vrijeme i svoje srce? Kome služim? Jesam li svoj, đavlov ili Božji? Čuvajmo se opasnosti olakih i brzih odgovora na ova i ovakva pitanja. Treba im dati vremena i prostora da odjeknu u svim slojevima i da se odbiju od svih stijenki našega bića, pa da onda od te buke, napora i nutarnjega gibanja naša nutrina iznjedri istinite odgovore. Čuvajmo se opasnosti preziranja ovakvih temeljnih pitanja, misleći da smo ih davno nadišli. Čuvajmo se i samozadovoljnosti u kojoj življenje vjere često svodimo na hladnu i mrtvu moralnu i izvanjsku ispravnost. Ona je pogubna za uviđanje i slušanje istine o sebi jer nas desetljećima može držati kilometrima daleko od izvora pravoga života.

Savao je savršeni primjer za to. Čuvajmo se, dakle, zamki, i tražimo odgovore. Isusovo utjelovljenje i rođenje uče nas da Boga otkrivaju 19

i prihvaćaju samo neznatni službenici, ljudi bdijenja i otvorena srca i ljudi koji neumorno tragaju za Bogom. Tako dijete Isusa kao Boga prepoznaju samo Marija i Josip, pastiri te starci Ana i Šimun, i mudraci s Istoka. Vrlo malo ljudi. Herod ga, u svojoj posvemašnjoj izgubljenosti u vlastitome životu, vidi kao veliku prijetnju. Kad smo kod Heroda, nameće se još jedno pitanje: bojimo li se možda i mi da bi nam Isus mogao nešto oduzeti što želimo čvrsto držati u vlastitim rukama i zadržati u svome životu? I to – naše sladostrašće, kako bi pravoslavci rekli, ili bilo koja druga grješna težnja, primjerice ona za moći, slavom, samoostvarenjem ili uspjehom - može biti razlog protjerivanja Isusa iz našeg života (iako ćemo se izvana zaklinjati, te sebe i sve druge uvjeravati kako mu vjerujemo i služimo). Mi prihvatimo anđelovu objavu, veliku radost za sav narod, da se i nama u gradu Davidovu rodio Spasitelj, Krist Gospodin.

K

s. M. Pia Herman

Živjeti prema uputama

lasična definicija zakona koju nam je dao jedan od najvećih teologa i filozofa Srednjeg vijeka sveti Toma Akvinski kaže: „Zakon je uredba uma za opće dobro proglašena od onog koji ima dužnost da se brine za zajednicu”(Suma theologiae I-II 90, a. 4). Iz nje razumijemo da razmišljanje o zakonima, uredbama iliti uputstvima nužno implicira i na razmišljanje o uređenosti uma onih koji te zakone prakticiraju. Koliko je neki um uređen otkriva se prema zakonu tj. uputstvima koja slijedi.

Suvremeni prosvjetitelji, čini se, opet imaju težak zadatak pred sobom pokušavajući nas „osloboditi“ zastarjelih religioznih uputa i pravila za skladan i unaprijediti za razuman život. Novonastala dilema, treba li nas urazumiti uvidom u činjenicu da su sva uputstva po sebi nepotrebna ili tako da shvatimo kako su pogrešna samo ona kojih se tradicionalno držimo, čini se kao sporedan detalj s kojim se zasada ne trebamo baviti.

Već u ranom razdoblju kršćanstva crkveni pisci poput Origena, Ireneja i Klementa pišu o tradiciji prema kojoj se kršćanima smatraju svi koji žive prema uputama Isusa Krista (Contra Cels. 3.28). Ugledni je aleksandrijski učitelj Origen već u 3. st. tvrdio da su mase, čuvši Isusove propovijedi: „Više vas ne zovem 20

Prihvatimo Isusov navještaj da se približilo kraljevstvo, te vjerujemo evanđelju i obratimo se. Pridružimo se onoj maloj grupi vjernih i vjerujućih, malobrojnima koji ne odustaju i ne posustaju nego koji smjerno sa svojim Bogom hode i u svim neraspoznatljivostima Božjega tijela, govora i šutnje, i u sablazni križa i uskrsnim sumnjama, i u neshvaćanjima na dan uzašašća, i u duhovskome ushitu i vatri.

Neka ne bude situacije koja će nas odvojiti od ljubavi Kristove! Neka se u nakon što smo zaključili godinu vjere u zemlju našega srca primi onoliko vjere koliko je zrno gorušičino i u nama zasja barem onoliko svjetla Kristova koliko je dovoljno da do trenutka naše smrti posve rasvijetli tamu naših pameti i srdaca.

slugama (...) vas sam nazvao prijateljima (Iv 15, 15)“, došle do saznanja o njegovoj mudrosti, ali i ljubavi. Prvi kršćani u Isusu više ne vide samo Gospodara čijih bi se uputa u strahu trebali držati, nego im je postao prijatelj (Comm. In ev. Joannis, 1.201-202). Iako nam se život u kojem nema nepotrebnih ili pak teško razumljivih uputa, naputaka, putokaza, pravila, propisa, norma i zakona čini „utopijski“ primamljiv, većinom ipak razumijemo kada se pravilno oblikuju i primjene, zakoni obično služe društvenom poretku kao poželjna alternativa uporabi sile za unaprjeđenje dobra. U filozofiji materijalizma, a napose komunizma rodila se idea kako je u biti prirodnih zakona borba, tj. neprestana prevlast. U prirodi se stvorenja neprestano bore za opstanak, dok u društvu tu istu borbu prepoznajemo kao klasnu borbu, govorili su i još uvijek uporno ponavljaju. Stoga ne začuđuje da se i ovih dana u razvijenom svijetu odvija borba vezana uz razjašnjenje koje bismo uredbe vezane uz seksualno ponašanje trebali slijediti. Odakle pravo nekima da niječu univerzalnost nekih uredbi odnosno zakona? Jesu li zapovijedi moralnog reda opće-

važeće ili su svojstvene svakom čovjeku „ovisno o situaciji“? Svaki bi razuman čovjek, čini se, mogao uvidjeti koliko je razoran stav suvremene nihilističko - pesimističke ideologije koja umjesto da kritički propitkuje vrednote na koje nas pojedini zakoni obvezuju, relativizira sve te ih ne(dovoljno)promišljeno odbacuje i/ili im umanjuje značaj budući da iza sebe ostavlja vrijednosni kaos, a s njime onda i sve veću društvenu anarhiju. No, iako je čovjek moralni subjekt, on se, čini se, može, ali i ne mora razumno ponašati što znači da može slijediti, ali može i kršiti zakon i sukladno tome stvarati pravedne i nepravedne zakone. Jesu li judeokršćanske uredbe pravedne?

Odakle nam pravo tvrditi da je biblijski moral univerzalan i aktualan? Kršćanska antropologija, čini se, donosi sasvim drugačiji pogled na čovjekovu umsku uređenost tj. zakone. Osnovni zakon života nije zakon borbe kako tvrde socijalni darvinisti, nego zakon ljubavi, tvrdi Biblija. Da li je bit prava sadržana u tome da se nekoga može prisiliti? Može li ljubav nadići zakon? Jesu li u ljubavi potrebna uputstva?

Novi zavjet kao da se trudi navijestiti jednu novu i revolucionarnu zamisao. Gospodin Isus nam tumači u čemu je ta radosna vijest, rekavši: „Prva je zapovijed: Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem, svom mišlju i svom pameti svojom, a bližnjega svoga kao samoga sebe. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci (Mt 22,37-40)“. Time je, čini se, htio naglasiti da su sve ostale zapovijedi Dekaloga, ali i sve ostale uredbe posljedica inicijative Ljubavi. Ako je sav zakon od Boga, a Bog je ljubav, onda je i zakon ljubav, a ne tlaka i borba. Jedan od najutjecajnijih kršćanskih naučitelja Zapada i biskup sveti Augustin ovako je sažeo dvije zapovijedi ljubavi: „Ljubi, i radi što želiš (In epistulam Ioannis ad Parthos)!“ Kao da nam poručuje, tko ljubi usklađen je s Bogom! Tko pak ljubi Boga taj je zainteresiran i ljubi i njegova djela. Samo voljenje, čini se, postaje užitak za onoga tko nauči ljubiti. Ljubav je, prema tome, glavna nagrada, jer tko prihvaća zakon Božanske ljubavi, toga ljubav oslobađa okova vlastitog nespokojstva, nepovjerenja i malodušja. Samo Božja ljubav, čini se, ima moć uzdići ljudsku volju da djeluje u izvjesnom smislu na božanski način. Kako je to moguće?

Kršćanska razdioba zakone općenito dijeli na kategorije vječnog, naravnog i pozitivnog zakona (Suvremena katolička enciklopedija, Zovkić, M., 308.).

Ukratko: Lex aeterna ili vječni - božanski zakon je onaj kojega je Bog upisao u sveukupnu stvarnost i iz kojeg proizlaze svi zakoni (Macan, I., Temelji opće etike). I on je odraz Božanskog uma. Lex naturalis ili naravni zakon je naravna sklonost racionalnih stvo-

renja prema dužnosti da čine dobro, a izbjegavaju zlo. Općenito se smatra da je naravni zakon nepromjenljiv kao što je nepromjenljiva i ljudska narav.

Leges positivae ili pozitivni zakoni određuju ono što je u naravnom zakonu nužno neodređeno (Idem.).

Njih donosi neki autoritet svojom voljom. Obično se dijele s obzirom na zakonodavca na pozitivni Božji zakon priopćen Objavom i pozitivni ljudski zakon, koji pak može biti državni i crkveni. Crkva drži da poštujući prirodno pravo, čuvamo i živimo zapravo vječno božansko pravo koje nikada nije i ne smije biti u opreci s kulturom. Ono je u istinskom smislu ljudsko pravo koje daje razuman i čvrst temelj svim ostalim pozitivnim zakonima i nemoguće ga je „pobijediti“, iako se čini da glupost, nasilje i ludost povremeno jesu pobjednici „sadašnjih trenutaka“. U jeku borbe oko najnovijih uredaba kojima smo ovih dana zaštitili Ustav našeg hrvatskog društva mogli smo iščitati novo – stara legislativna pitanja poput, ima li Crkva ikakvo pravo na zemlji? Drugim riječima, ako netko krši Crkveni Ustav da li taj krši i pravo? I mogu li Božje zapovijedi mimoići primjerice sekulariste ili već ine antiteiste?

Kršćani, čini se, nemaju problema u odazivu na sudioništvo u božanskom pravu kojeg nam je po Zapovijedima ljubavi objavio Krist Gospodin Bog. Dapače, uvjereni smo da je Njegov suverenitet najneovisniji mogući i da je svako pravo koje proizlazi od Boga, pravo pravo. U Kraljevstvu Božjem tj. Zakonu ljubavi su, čini se, savršeno spojene nespojive opreke: pojedinačne osobe i zajedništvo, sloboda i dužnosti, Bog i čovjek. Mi koji smo u Kristu prepoznali Stvoritelja, Otkupitelja i Sudca, najbolje vidimo da je Njegova pravda posvemašnja zbog toga što nije dozvolio čak ni pod prijetnjom smrti odjeljivanje božanskog ćudoređa od politike i prava. U Sinu Božjemu prepoznajemo vrhunsku normu koja nas istovremeno svojom svetošću beskrajno nadilazi, ali i blisku krepost koja nas preobražava kada joj dopustimo da stanuje u našim srcima. I ovih nas dana mali Bog želi pohoditi svojom velikom spasiteljskom ljubavi.

Spušta se s nebeskog prijestolja u našu prolaznost u namjeri da nam dokaže da je dobro pouzdati se u Njegov Zakon. Uči nas djetinjem povjerenju kojim se On sam nama i Ocu Nebeskom povjerio. Uz želju da istinski uronimo u otajstvo Božje osloboditeljske ljubavi želim svima radosnu preobrazbu volje da se s povjerenjem držimo Njegovih uputa i da mi svima i nama sve bude milost na milost.

Jelena Grabant 21

Molitva u svakodnevnom životu

S

vaki čovjek ima prirodnu sposobnost komuniciranja sa Bogom. Osobito se to vidi u našim molitvama.

Tada dolazi do izražaja naš odnos s Bogom. Pitajmo se samo, kada se molimo i kako. Jesu li naše molitve iskrene i upućene iz čistog srca? Molimo li se samo kada nam je teško ili su naše molitve postale naša svakodnevna molitva? Vrijeme je Božića, blagdana koji nas podsjeća na rođenje Isusa u nama. Treba nas podsjetiti na rađanje ljubavi, susojećanja jednih prema drugima. Svi smo se otuđili jedni od drugih, zaboravili na riječi „Božja ljubav“ i „molitva“. Svi se brinemo koliko ćemo kolača ispeći za Božić, da nam je stol pun svakojakog jela, a što je s našim dušama? Jesu li one pune Božje ljubavi i molitve. Neka nam molitva bude prvo što ćemo ujutro reći i posljednje prije spavanja. Samo iskrena molitva otvara Božja vrata. Ispravno moliti znači ispravno živjeti. Kada su naše molitve posebno snažne? Samo onda kada u svakidašnjem životu ostvarujemo ono za što molimo. Prava je molitva uvijek ujedno i pravi život. Molitva rađa nutarnje stavove kao što su: strpljivost, predanost, otvorenost drugima, pobožnost. Probudimo se ovog Božića, podijelimo Božju ljubav jedni prema drugima. Neka malo djetešce Isus zaiskri u svima nama i podsjeti nas što je Božić za sve nas i neka molitva i zahvalnost bude smjernica u našim životima. Božja ljubav bila sa svima nama.

Radenka Skorup Molitva malom Isusu Pogledaj me očima nebeskim da nađem svjetlo u mraku betlehemske noći Uzmi me za ruku i budi moja zvijezda koja sja i vodi me u život Hvala što si došao da pustinju svijeta napuniš cvijećem Hvala ti što širiš ruke da zagrliš i mene Daruj mi anđeoski glas da pjevam: »Slava Bogu« Daruj mi hrabro srce da ljudima dijelim nebeski mir Dođi u moj Betlehem, dođi u moju skromnu štalicu i pretvori je u čudesni hram Tvoje ljubavi i mira.

N. 1998.

22

Ne psuj Boga - bogopsovka ubija hrvatski narod!

‘Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud!’ (Izlazak 20,7). U Katekizmu Katoličke Crkve piše: ‘Psovati znači: protiv Boga - u nutrini ili izvanjski - izricati riječi mržnje, prijekora, izazova, govoriti o Bogu zlo, pokazivati manjak poštovanja prema Njemu u svojim odlukama, zlorabiti ime Božje. (br. 2148) Mi Hrvati smo jako ponosni na svoju nacionalnost i na svoje katoličanstvo pa mnogi znaju isticati: ‘Ja sam Hrvat i katolik’, ali bez obzira što smo mi Hrvati i katolici možemo slobodno reći da su Hrvati i veliki bogopsovači i da se u našoj Hrvatskoj jako psuje. Bogopsovači nisu niti svjesni da bogopsovka navlači prokletstvo na bogopsovača i tamo gdje je bogopsovka, Božjeg blagoslova nema. Neki dan sam išao ZET-ovim autobusom s Kvaternikovog trga kući i na zadnjem sjedištu sam ugledao nekoliko mladića i djevojaka koji su se takmičili tko će opsovati Isusa na najgori mogući način. Okrenuo sam se prema njima i u sebi sam izgovorio: “Blagoslovljen bio Isus, pravi Bog i pravi čovjek!” Suzdržao sam se i nisam ih upozorio, ali i da jesam siguran sam da bi bili još gori i da bi namjerno psovali Boga još više. Uglavnom, kada čujem bogopsovku iz nečijih usta u sebi izgovorim: “Blagoslovljen bio Isus, pravi Bog i pravi čovjek!”, ali ako osobu dobro poznajem i ako čujem da psuje Boga upozorim istu da ne psuje jer, osim što je to smrtni grijeh to je i jako nekulturno pa mi nije jasno zašto ljudi, muškarci pretežno, psuju Boga, a posebno mi je ružno čuti kada djevojka ili žena psuje Boga. Uglavnom kada bi opomenuo bogopsovača on bi mi rekao kako on to ne psuje radi toga što ima nešto protiv Boga nego čisto iz navike.

Mislim da ako netko nesvjesno psuje Boga da bi trebao svjesno donijeti odluku da Ga ne psuje više jer to nije zdravo, ne samo za jezik nego i za dušu, srce i za kompletan život. Mnogi od nas mogu primjetiti

"

da su bogopsovači jako depresivni ljudi, upadaju u letargiju, nemaju sreće u ljubavi ili poslu i jako su nemirne, a i agresivne su osobe. Nikada neću zaboraviti kada sam ispred crkvenih vrata, poslije svete Mise čuo jednog mladića da je opsovao Isusa, a čudno mi je jer je cijelu svetu Misu stajao mirno poput svijeće, molio se i pričestio. Osim što je ružno bilo čuti bogopsovku to je bilo i jako licemjerno, da čovjek koji sebe predstavlja velikm katolikom točno ispred crkvenih vrata nakon Svete Mise opsuje Isusa. Također sam imao priliku čuti bogopsovku i dok sam pješice išao na hodočašće u Mariju Bistricu uoči Velike Gospe, prije par godina. Grupa mladih se očito uputila iz Zagreba pješice radi zabave, a ne radi hodočašća pa su u koloni hodočasnika pijani i nadrogirani psovali Boga i Isusa što je bilo neopisivo ružno i uznemiravajuće za hodočasnike koji su krenuli radi zavjeta Majci Božjoj Bistričkoj. Ne znam točno koliko se u Hrvatskoj u jednoj minuti opsuje Dragi Bog, ali znam jedno - da je masovna bogopsovka prisutna u Lijepoj Našoj, a svaki vjernik bi trebao znati da su plodovi masovne bogopsovke nezadovoljstvo, neraspoloženje, kriza i neuspjeh. Blaženi kardinal Alojzije Stepinac je rekao: “Stidite se, psovači! Vaše su psovke najviše doprinjele da su ovolike strahote ( tj .rat i poraće) snašle ovu divnu zemlju i da im se još uvijek ne vidi kraja!” Svi smo svjedoci što naša domovina proživljava ovih zadnjih godina.

Zato nemojte misliti da je bogopsovka bezazlena jer bogopsovka je otrov koji se širi i razara dušu, srce i hrvatski narod. Zato molite posebno za bogopsovače da umjesto bogopsovke počnu izgovarati Božje blagoslove! Neka je blagoslovljen Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek! MIR I DOBRO!

Mićo i Sofija Gašić

Psovka je strašnija od ikog drugog grijeha. Ona je bezbožni govor ustiju protiv Boga.

Svaki drugi grijeh kada se usporedi sa psovkom, neusporedivo je manji."

Sv. Jeronim

23

V

Socijalna osjetljivost vjernika za najpotrebnije

eć u Starom zavjetu proroci (Amos, Izaija, Jeremija, Ezekijel) prokazuju socijalnu nepravdu i bore se za siromašne i potlačene.

Ni molitve, ni postovi ne koriste ako nema pravednosti. U Novom zavjetu dovoljno je spomenuti zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjima, a posebice 25. poglavlje Matejeva evanđelja gdje se izričito govori da ćemo biti suđeni prema tome kako smo se odnosili prema gladnima, siromašnima, bolesnima, zatvorenima…

U Crkvi nije nikada prestala briga za siromašne, iako nije uvijek bila dovoljno dinamična, a ponekad ni dovoljno uočena. Ta se je briga očitovala većinom u raznovrsnim oblicima karitativne djelatnosti. S probuđenijom svijesti za socijalnu pravdu probuđena je i svijest o dužnosti posebno pojačane socijalne skrbi i socijalne pravde za siromašne.

Već na Drugom vatikanskom saboru biskupi zahtjevaju da se Crkva službeno deklarira kao “Crkva siromašnih”. Ovdje nije riječ samo o materijalnom siromaštvu već i o onom evanđeoskom, kako je proglašeno u Govoru na Gori koje omugućava stvaran susret čovjeka i Boga. Isus je govorio konkretnim ljudima kada im je donosio Radosnu vijest. On se na poseban način želio poistovjetiti sa svima koji se nalaze u siromaštvu i bijedi. Navještao im je kakvi ljudi trebaju biti, kako postupati prema bližnjima i darivati im se, da ono što čine trebaju činiti iz ljubavi. Iz toga proizlazi da svaki vjernik kao nasljedovatelj Isusa Krista ima i navjestiteljsko i karitativno poslanje. Ljudi su potrebiti u materijalnom smislu jer se teško živi, no ljudi su potrebiti i živoga Boga, njegove prave i istinske ljubavi koja jedina daje smisao životu. Čovjek ne treba samo hranu ili pomoć kako bi prebrodio trenutne teškoće, nego mu je potrebno znati tko je, upoznati istinu o samom sebi, o svome dostojanstvu. I sam Papa Franjo nedavno je istaknuo da „je naš vjernički poziv u tome da prema svojim mogućnostima ublažavamo svakovrsnu ljudsku bijedu, ali jednako tako i budimo savjesti, počevši od samih sebe u preispitivanju vlastite vjernosti Bogu. U suprotnome mogli bismo i mi biti dio onih nastojanja koja osiromašuju čovjeka. Kao što znamo iz osobnoga iskustva, kršćanski život nije jednosmjeran, nego traži uzajamnost i višeslojnost.

Ako u svakidašnjem životu odvajamo vjeru od lju24

bavi ili mislimo da vjera nije potrebna, tada će se najprije slomiti odnos s Bogom, a zatim će rasti sebičnost.“ A oni koji su sebični ne mogu razumijeti potrebe bližnjeg. Dapače, uopće ih ne vide. Ne vide onih 355 000 nezaposlenih u Hrvatskoj, 2 500 obitelji koje čekaju deložaciju i ostat će bez doma, 300 000 onih kojima su blokirani bankovni računi… Ne vide niti one koji kopaju po kontejnerima, niti one koji nemaju krov nad glavom. Ne vide niti mlade koji, premda su školovani, ne uspijevaju dobiti svoju šansu da se ostvare. Zbog birokracije, sporosti, neinovativnosti državnog aparata, korupcije, neposlovnog ponašanja i nemogućnosti uspostave poduzetničkog okruženja koje bi poticalo unaprjeđenje kvalitete života, ali i nedovoljnih kompetencija političara na pozicijama odlučivanja, Vlada i javne institucije izgubile su bitku protiv različitih socijalnih problema. Nama su stoga potrebne socijalne inovacije koje zahtijevaju promjene u ponašanju, životnim i radnim uvjetima te međuljudskim odnosima. Potrebno je stvarati nove oblike organizacije i interakcije između javnog sektora, organizacija civilnog društva, privatnih poduzeća i građana te omogućiti stvaranje konkretnih, ekonomskih i provedivih rješenja za drugačije ekonomske izazove i pozitivne procese u društvenoj zajednici. Vjernici moraju biti aktivni sudionici razvoja socijalnog poduzetništva i u tim procesima ne smiju se držati po strani, kao što i svojim služenjem siromašnima trebaju naviještati istinu o čovjeku da je stvoren na Božju sliku i da ga Bog ljubi i poziva na zajedništvo sa sobom. Naš je zadatak otkriti siromašnima njihovo dostojanstvo i vratiti im pouzdanje i nadu u budućnost zauzimajući se da u materijalnom ali i u duhovnom smislu dobiju ono što im pripada. Nama vjernicima važno je što Bog misli o nama, a Bog mjeri naš odnos prema sebi po onome kako se mi ponašamo prema drugim ljudima.Vrijednost onoga što činimo za druge iz ljubavi je nemjerljiva. Moramo biti djelotvorni i činiti isto ono što je i Isus činio u susretu sa siromašnima, obespravljenima, bolesnima, grešnima – bio je dobar prema njima i pomagao im je bez interesa i bez kamata.

Marijana Petir

Odgoj za karitas „Odgoj za Karitas“ naziv je izvannastavne aktivnosti koju provodim u osnovnoj školi „22.lipnja“ u Sisku. Motivaciju za osnivanjem ovakvog oblika nastave dobila sam slušajući o životu i radu p. Antuna Cveka. Naime ovaj „apostol gradskih siromaha i očajnika“, kako ga nazivaju, svakodnevno posjećuje i pomaže potrebitima. Potiče vjernike da u svojim susjedstvima, župama, školama pronađu ljude kojima je potrebna pomoć te im pruže, ne samo materijalnu pomoć, već razgovor i osobni kontakt koji ponekad i puno više znači.

Odgoj za Karitas, kako nas uči p. Antun Cvek, potreban je u sustavu odgoja i obrazovanja jer za cilj ima razvijanje osjećaja solidarnosti i odgovornosti za sebe i zajednicu kod djece. Uključivanjem u različite akcije solidarnosti ili jednostavno pomaganjem bli-

žnjima, djecu učimo humanosti i suosjećanju. Socijalizacijom s različitim dobnim skupinama ljudi kao što su umirovljnici te osobe s teškoćama u razvoju, djeca razvijaju poštovanje, samopoštovanje te toleranciju. „Odgoj za Karitas“ koji provodim kao izvannastavnu aktivnost u sedmim i osmim razredima uključuje sljedeća programska područja: karitativno djelovanje, socijalizaciju i međugeneracijsku integraciju, socijalizaciju s osobama s teškoćama u razvoju te zabavne sadržaje. Kod uključivanja djece u ovakav tip nastave treba imati na umu afinitete djece za određene aktivnosti. Pritom na temelju ankete ili intervjua s djetetom moguće je izraditi Plan i program volontiranja kroz školsku godinu i uključiti djecu u one aktivnosti koje im najbolje odgovaraju. Karitativno djelovanje ostvarujem u suradnji s Karitasom 25

Sisačke biskupije uključivanjem djece u akcije solidarnosti i humanitarne akcije. Već tradicionalno naša škola surađuje s Karitasom Sisačke biskupije prikupljajući namirnice za mnoge socijalno ugrožene obitelji Sisačke biskupije. Učenici su prikupljali i igračke kojima su razveselili mnogu djecu. U Karitasu Sisačke biskupije učenici su upoznali na koji način djeluje Karitas i pučka kuhinja te su i sami slagali pakete i punili vrećice s mlijekom u prahu. Učenici su zainteresirani i za podjelu hrane u Došašću i Korizmi korisnicima Karitasa. Na taj način osobni kontakt s korisnicima uči djecu osjećaju i korisnosti za sebe i druge u zajednici.

Akcije solidarnosti imaju i zabavne sadržaje. Primjer je suradnja s Udrugom osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije prepoznatljivoj po objektu Mala kuća u Petrinji. Učenici su prikupljali igračke, slikovnice, bojice, papire u boji te slatkiše za korisnike igraonice tj. djecu s poteškoćama u razvoju.

Učenici su pripremili prigodan program za djecu korisnike. Čitali smo božićne priče, pjevali, recitirali, svirali i zajedno se družili. Ovakva nastava uključuje uz akciju solidarnosti i socijalizaciju i zabavne sadržaje.

Prije otprilike dvije godine započela je naša suradnja s korisnicima „Doma za starije i nemoćne“ Sisak.

Zamislili smo je kao socijalizaciju i međugeneracijsku integraciju u Europskoj godini aktivnog starenja kroz druženje, igranje društvenih igara, razgovor i kreativne radionice s umirovljenicima Doma. Kroz različite aktivnosti djeca su pružila umirovljenicima veselje, zaigranost, osjećaj mladosti te pomoć, a umirovljenici su obogatili djecu iskustvom, savjetima, razumijevanjem, sjećanjima te starim igrama.

Umirovljenici su poučili djecu kako se u njihovoj mladosti poštovalo starije i nastavnike te kako su bili radosni kada su išli u školu. U Došašću i Korizmi, u suradnji s umirovljenicima, organizirali smo kreativne radionice u kojima smo se podružili, zabavljali, a i naučili vještine šivanja i pletenja.

U ovakvom tipu nastave moguća je suradnja s udrugama i institucijama u široj lokalnoj zajednici, a poštujući plan i program nastave vjeronauka. Primjerice, edukacija o ovisnostima može se ostvariti u suradnji s momcima zajednice Cenacolo u Šišincu ili Vrbovcu. Ova suradnja ima za cilj razvijati solidarnost kod učenika s naglašenim humanitarnim karakterom. Budući da zajednica živi od vlastitog rada učenici su u ovoj akciji solidarnosti prikupili prehrambene i higijenske potrepštine te time po26

stali osobno i društveno svjesni potreba drugih.

Učenici su sudjelovali na predavanju bivših ovisnika o štetnosti ovisnosti te postali kritični i svjesni opasnosti ovisnosti. Za momke zajednice Cenacolo ovo je prigoda za odgojno djelovanje, stjecanje osjećaja samopoštovanja i korisnosti za druge. Učenici su s momcima zaigrali košarkašku utakmicu pomiješani u ekipama. Odgoj za Caritas ostvaruje se u ovom primjeru kroz edukaciju, socijalizacij, kciju solidarnosti i zabavne sadržaje.

Uz „Međunarodni dan bijelog štapa“ svake godine ugostimo u školi članove Udruge slijepih grada Siska. Slijepe i slabovidne osobe poučavaju učenike o sljepoći te psihološkom osnaživanju slijepe osobe.

Učenici su poučeni i o načinima pomoći slijepoj osobi te kako prihvatiti sljepoću i živjeti s njom. Učenici su i sami savladavali prepreke uz pomoć bijelog štapa ili psa vodiča na taktilnoj stazi. Učenike sam uključila i u Dnevni centar slijepih čije usluge i sadržaje mogu koristiti osim slijepih i ostali. Dnevni centar nudi i odgojno-obrazovne sadržaje kroz koje učenici mogu naučiti kako pomoći slijepoj osobi ili kroz razne vježbe mogu iskusiti kako je biti slabovidan ili slijep. Učenici su isprobali različite naočale koje prikazuju različita oboljenja oka te postali svjesni poteškoća slijepih i slabovidnih. U „Dnevnom centru slijepih“ učenici mogu naučiti brajicu, sudjelovati sa slijepima u kreativnim radionicama - rad s glinom i tkaninama - te se okušati u društvenim igrama - šah, domino, elektronički govorni pikado, kuglanje i sl. Na taj način sudjeluju u jačanju samopouzdanja korisnika za kvalitetniji suživot te razbijaju predrasude o slijepim osobama.

U suradnji s Udrugom slijepih i sama sam osjetila potrebu pomoći i uključila sam se u udrugu „Silver“ koja se bavi obukom pasa vodiča i terapijskih pasa.

Primila sam na socijalizaciju labradora retrivera Judy koja će postati pas vodič. Ponosna sam što sam mogla sudjelovati u socijalizaciji psa koji će pomagati slijepim osobama.

Kroz ovaj kratki opis aktivnosti koje kao vjeroučiteljica provodim u izvannastavnoj aktivnosti „Odgoj za Karitas“, želim naglasiti kako je potrebno povezati vjeru i život kod učenika i usmjeriti ih ka zdravom, moralnom, humanom i vjerskom dozrijevanju.

Vjeronauk u školi ne smije ostati na poučavanju već ga treba zajedno s učenicima živjeti.

Đurđica Friš

Socijalna samoposluga od sada i u Varaždinu

O

d sredine prosinca 2013. u Varaždinu će s radom započeti Socijalna samoposluga »Kruh sv. Antuna« Varaždin. Socijalna samoposluga je volonterski projekt Franjevačkog svjetovnog reda (OFS) i Franjevačke mladeži (FRAMA) u Varaždinu, a koje su se okupile kako bi po uzoru na svetoga Franju pomagale najsiromašnijima u našoj biskupiji.

Ovaj je projekt organiziran tako da građani daruju trajne živežne namirnice (šećer, brašno, ulje, trajno mlijeko, tjestenina, koncentrat rajčice, palenta, griz i sl.), higijenske potrepštine (šampon, sapun, paste za zube, sredstva za čišćenje i pranje suđa/rublja) i druge potrebne artikle (dječja hrana, dječje pelene, konzerve) koji bi se u obliku paketa uručivali socijalno najugroženijim pojedincima i obiteljima.

Nakon što se u Rijeci, u travnju 2011., otvorila prva Socijalna samoposluga u Hrvatskoj po uzoru na nju u veljači ove godine otvorena je Socijalna samoposluga u Vinkovcima, a u listopadu u Karlovcu.

Socijalna samoposluga »Kruh sv. Antuna Varaždin« već djeluje na adresi Josipa Kozarca 26 u Varaždinu. Vrijedni volonteri sortiraju prikupljenu hranu i ostale donirane stvari.

Vrijednost i važnost projekta prepoznao je i grad Varaždin koji je Socijalnoj samoposluzi na korištenje ustupio gradski prostor (oko 100m2). Varaždinska biskupija je zajedno s Varaždinskom županijom realizirala odnosno platila izrađivanje polica za prehrambene artikle. Police zajedno s prijamnim pultom izradili su učenici Srednje strukovne škole Varaždin. Neka su poduzeća donirala stolna i prijenosna računala koja su neophodna za rad i evidenciju prikupljenih namirnica i ostalih potrepština u Socijalnoj samoposluzi.

Tijekom mjeseca studenoga u osnovnim i srednjim školama grada Varaždina i Varaždinske županije pod okriljem Socijalne samoposluge »Kruh sv. Antuna Varaždin« organizirana je akcija »Mladi protiv gladi« i to po principu »1 učenik – 1 proizvod«. Istoj akciji, ali pod drugim geslom »Daruj malo – pomozi puno!«, 17. studenoga, pridružile su se crkve i župe

grada Varaždina i okolice. Smisao provedenih akcija bio je napuniti, što više, police Socijalne samoposluge hranom i higijenskim potrepštinama kako bi se krenulo u izradu i dijeljenje paketa našim najpotrebnijim i najugroženijim sugrađanima. Zahvaljujući mnogim ljudima dobroga srca, djeci i njihovim roditeljima, te djelatnicima u školama prostor Socijalne samoposluge se puni hranom.

Svi sudionici projekta su volonteri. Upravo su volonteri očistili i uredili dobiveni gradski prostor, prikupljali namirnice i potrepštine po školama i crkvama. Volonteri će prikupljati namirnice tijekom akcija koje će se organizirati u varaždinskim trgovačkim centrima, te budućim akcijama u osnovnim i srednjim školama, tvrtkama, župama i drugim institucijama s područja grada Varaždina i Varaždinske županije.

Smisao postojanja ove samoposluge je iskazati konkretnu pomoć najpotrebnijim pojedincima, te njima i njihovim obiteljima u ova vremena omogućiti dostojanstven život. Svatko se može uključiti jer kad darujemo malo možemo puno pomoći!

Za više informacija možete kontaktirati socijalna. samoposluga.vz@gmail.com ili 099 2139 616.

Marijana Kolednjak 27

P

Kriza redovništva – kriza vjere

ojedine se godine posvećuju različitim događajima, osobama, skupinama ljudi, obljetnicama. Tako je protekla crkvena godina bila posvećena vjeri. Proglašavanjem Godine vjere Crkva je pozvala na obnovu vjere: osobne vjere, vjere zajednice, vjere Crkve. Na svetkovinu Krista Kralja, 24. 11.

2013. papa Franjo svečano je zaključio Godinu vjere koju je 11. 10. 2012. proglasio papa Benedikt XVI. Otvaranje Godine vjere popraćeno je dokumentom Porta Fidei (Vrata vjere), a njezin završetak je u znaku nove enciklike pape Franje, Lumen Fidei (Svjetlo vjere). Dva dokumenta, dvije snažne slike: vrata i svjetlo. Na početku vrata, na kraju svjetlo. Na završetku Godine vjere svakom vjerniku se nužno nameću pitanja: Po čemu ću pamtiti ovu godinu? Je li se nešto osobito i značajno dogodilo u mojem životu, osobito vjerničkom? Što sam planirao/planirala za Godinu vjere? U kojoj mjeri sam to i ostvario/ostvarila? Porta Fidei na više mjesta ističe smisao slavljenja i proglašavanja Godine vjere. Na prvom mjestu je obnova zanosa susreta s Kristom i novo oduševljenje za slušanje Božje riječi. Godina vjere bila je osobita prigoda da se vjera oživi, pročisti, potvrdi i ispovijedi.

S druge strane Lumen fidei poziva da se vratimo i oživimo povijesne tragove naše vjere. Svjetlo vjere, o kojemu govori papa Franjo, zapravo je „novo gledanje na stvarnost“, gledanje Kristovim očima.

To je istinsko „dioništvo u njegovu načinu gledanja“ ( LF, br. 18). Godina vjere bila je osobit izazov redovnicima i redovnicama – prigoda za osnaživanje i posvješćivanje vlastitog poziva. Papa Benedikt XVI., u obraćanju redovnicima i redovnicima u Godini vjere, istaknuo je važnost triju poziva kao preduvjeta da se uđe na „Vrata vjere.“ Na prvo mjesto papa stavlja „hranjenje vjere“ koja je u stanju uvijek iznova osvijetliti poziv. Riječ je o sjećanju i oživljavanju „prve ljubavi“. Na poziv smo se odazvali onog trenutka kad je Bog svojim pozivom utoplio naše srce. Sjećanje na prvu ljubav i prvi zanos ne znači nostalgično puko prisjećanje, već osnaživanje vjere u kojoj smo odgovorili na dar Božjeg poziva. Drugi poziv papa vidi u vjeri koja prihvaća mudrost slabih.

Osobito je to važno danas, u kulturi koja u prvi plan stavlja produktivnost, korisnost, efikasnost, uspjeh, a odbacuje sve ono što je neefikasno, nekorisno, slabo. Treći poziv ukazuje na vjeru koja pokreće i čini od vjernika hodočasnike prema budućnosti. Naime, 28

kršćanski život je po svojoj naravi hodočasnički; to je put, traženje i otkrivanje Božjeg lica.

Godina vjere bila je osobita prigoda za obnovu unutarnjeg života za kojim svi imamo potrebu, za produbljivanjem temeljnih vrjednota i zahtjeva vlastitog poslanja. To podrazumijeva intenzivan odnos s Bogom. Iz takvog odnosa može se roditi vjernost, zauzetost i gorljivost za novu evangelizaciju. Općenito u kršćanskom životu, pa tako i u redovničkom, zamjećuju se progresivni proces zamora. Mnoge zajednice gube efektivnost, iako još uvijek u određenim područjima imaju zvanja; velike i brojne redovničke zajednice zahvatio je proces starenja i prijeti im opasnost da od nekad velikih družbi, postanu simbolične zajednice, s geografskog i povijesnog aspekta; da ostanu samo simbolična mjesta gdje su utemeljene i gdje je počela živjeti karizma. Zvanja također doživljavaju duboku promjenu – sve je više starijih zvanja. Mnogi smatraju da će opstati one redovničke zajednice koje se budu znale uskladiti s budućnošću, a ne s prošlošću. Mijenja se i način razumijevanja zajednice, smisao institucije, koja nije više samo jednostavna organizacija, nego veoma složeno tijelo. Duhovni pisci u traženju da jednom riječju izraze bit redovničkog života, posezali su za različitim pojmovima i izričajima. Tako se redovnički život poistovjećuje s „posvećenjem“, „poslanjem i služenjem“, „prisutnošću s onima koji pate“, „koinoniom u Crkvi“, „sequelom kao „šok terapijom“ Duha u institucionalnoj Crkvi“, itd. Špiro Marasović, pak, oslanjajući se na crkvene dokumente, u redovništvu je vidio signum. „Ako je teološki smisao redovničke zajednice u funkciji ’znaka’ trinitarnog zajedništva cijele Crkve, onda je jasno da konkretno oblikovanje redovničkog zajedništva bitno određuje i njegovu percepciju u društvenom okolišu kojemu i jest namijenjen kao ’znak’“.1 Nužno nam se nameće pitanje: Može li se danas govoriti, a ako može zašto, o „neznakovitosti“ današnjih redovnika i redovnica? „Zadaća znaka, koju Drugi vatikanski sabor priznaje posvećenom životu, izražava se u proročkom svjedočenju prvenstva što ga u kršćanskom životu imaju Bog i vrijednost Evanđelja“.2 Budući da znak redovito upućuje na zbilju koja njega samog nadila1 MARASOVIĆ, Š., «Novi oblici redovničkog zajedništva», u: Bogoslovska smotra 72(2002), br.4, 592.

2 Perfectae Caritatis, br. 8; Lumen Gentium, br. 44.

zi, jasno je da je riječ o eshtaloškoj naravi koju u sebi posvećeni život nosi. U današnjem svijetu, u kojem su Božji tragovi često zameteni, hitno je i nezamjenjivo svjedočanstvo posvećenih osoba. Budući da iz životnog stila posvećenih osoba isijava ideal koji ispovijedaju, one se predstavljaju kao živi Božji znak u svijetu, pomažući tako cijeloj Crkvi da učini vidljivom svoju nazočnost u svakodnevnom životu.3 Kada ne bi bilo toga stvarnog znaka, nastala bi opasnost da ohladi ljubav što oživljuje svu Crkvu i da olabavi spasonosni paradoks naviještanja Blagovijesti te da u svijetu što se posvjetovnjačuje obljutavi sol vjere.4 U stvarnosti živimo jedno opće krizno stanje na svim razinama, a to znači i na razini crkvenoga i redovničkog života. U tjeskobnoj brizi za zvanja mnoge redovničke zajednice se pitaju: kako privući današnje mlade, kako ih oduševiti? U traženju odgovora, težište ne smije biti na posebnom oduševljenju, nego na svjedočanstvu koje će učiniti da mladi prepoznaju izabranost i darovanost posvećenog života. Budući da se budućnosti redovništva najčešće povezuje s brojem novih duhovnih zvanja, u mnogim zajednicama vlada svojevrstan pesimizam.

Redovnički život je ponajprije življenje vjernosti i vrijednost redovničkog života mjeri se isključivo vjernošću.5 Stoga Vita consecrata podsjeća: „S novim okolnostima oskudice treba se stoga suočiti s ozbiljnošću onoga koji zna da se od svakog traži ne toliko uspjeh, koliko obveza vjernosti. Ono što treba apsolutno izbjegavati jest pravi poraz posvećenog života, koji se ne sastoji u brojnom opadanju, nego u nedostatku duhovnog prianjanja uz Gospodina i uz vlastito zvanje i poslanje. Vjerno ustrajući u njemu, ispovijeda se naprotiv, s velikom uspješnošću i pred svijetom, vlastito čvrsto pouzdanje u Gospodina povijesti, u čijim rukama su vrijeme i sudbine osobâ, institucijâ, narodâ pa prema tome i povijesna ostvarenja njegovih darova. Bolne krizne situacije potiču posvećene osobe da hrabro proglase vjeru u smrt i uskrsnuće Krista, kako bi postale vidljivim znakom prijelaza iz smrti u život“.6 Uistinu, moramo biti zahvalni i radovati se što u redovničkim zajednicama ima predivnih primjera herojstva, dosljednosti, radosti u življenju poziva i poslanja. Ali uz to postoji jedan ozbiljan problem, kako je to isticao blaženi Ivan Pavao II, koji ne ovisi o vanjskim čimbenicima,

povijesno - kulturnom ambijentu, već o kvaliteti posvećenog života. Istinski Damoklov mač koji stoji za vratom redovništva je mediokritet, slabljenje evanđeoske radikalnosti, konzumiram, hedonizam, individualizam, ambivalentnost ponašanja. Osjeća se opadanje entuzijazma za vlastito zvanje.

Jedno od važnih pitanja je: Kako se nositi s krizom redovničkog života? Bez sumnje, odgovor nije u strahu, već u povjerenju, poniznosti, jednostavnosti, evanđeoskoj skromnosti i u obilju Božje providnosti. Da naš redovnički život ne bi bio mlak, bez dubine i budućnosti, nego živ i pun nade, potrebno je izbjegavati neprestano vraćanje u prošlost. Važno je s puno objektivnosti, osobito vedrine, bez rezignacije, prihvatiti kulturnu i društvenu složenost u kojoj živimo; bez zavisti i uznemirenosti prihvatiti činjenicu da redovnički život postaje „usamljeni glas“ (voce solitaria), ali veoma važan u simfonijskom orkestru Crkve. Jose Rovira Arumi u svojoj knjizi Redovnički život danas, smatra da budućnost posvećenog života ne ovisi o broju članova, niti o prestižu ili efikasnosti njezinih djela i institucija – još manje o dužnostima koje zauzimaju redovnici ili redovnice u društvenim i u crkvenim institucijama, nego o važnosti koju pridaju glasu Duha Svetoga, o vedroj, radosnoj i spremnoj prihvaćenosti Duha Svetoga. Duh je njegova snaga, po njemu je posvećeni život rođen u Crkvi za Božje Kraljevstvo i za svijet. Isti Duh ga stavlja na kušnju, prepušta krizi i dopušta da ponekad i nestane, u slučaju da postane kao one sluge (Mt 25, 24-30) koji nisu znali što učiniti s talentima koje su primili – nisu prepoznali vrijednost dara i obvezu darivanja.

s. Valentina Mandarić

3 Usp. Na svetost pozvani, br. 85.

4 Evangelica testificatio, br. 83.

5 PIGNA, A., La formazione in tempo di sfida. L’insegnamento di «Vita Consecrata», 85.

6 Vita Consecrata, br. 63.

29

Riječki miljenik SLUGA BOŽJI FRA ANTE TOMIČIĆ

M

nogi su prošli kroz grad Rijeku. Bilo da su se kraće ili dulje zadržali u tom pomorskom i lučkom, a danas i sveučilišnom gradu. Svi oni koji su u njemu boravili zapazili su u strogom centru veličanstvenu crkvu Gospe Lurdske. Svojom monumentalnošću privlači pogled svih prolaznika.

Prigodom gradnje sadašnje crkve, srušena je na tom mjestu stara mala samostanska crkva svetog Augustina. Uz tu velebnu crkvu, nalazi se preko 400 godina stari skromni kapucinski samostan u kojemu djeluju braća franjevci kapucini. Oni se zauzeto trude u dušobrižničkom apostolatu u svim oblicima: od služenja misa, davanja duhovnih savjeta, propovijedanja i ispovijedanja. Upravljaju župom Gospe Lurdske, izdaju Župni listić za dublje razumijevanje u liturgije i sadržajnije sudjelovanje na nedjeljnoj svetoj misi, kapelani su u bolnici i stalno su na usluzi svim vjernicima, koji posjećuju njihovu crkvu.

Crkva je inače, u neposrednoj blizini autobusnog kolodvora i nedaleko od željezničkog kolodvora i zato se mnogi rado u nju svraćaju. Uz svetište Majke Božje na Trsatu, kapucinska crkva je jedina u Rijeci, gdje vjernici mogu pristupiti svakog dana i u svako 30

vrijeme, kada je crkva otvorena, sakramentu svete ispovijedi. Dovoljno je pozvoniti na zvono „za ispovijed“. U ovom samostanu i crkvi, kroz posljednjih sto godina, nalazila su se tri sveta muža, redovnika - kapucina, koji su svojom nazočnošću, uzornim životom i svetošću života, dali Riječanima primjer vjernosti Bogu. To su bili: ponajprije sveti otac Leopold Bogdan Mandić, pa fra Benko Mijo Tudurić, i Sluga Božji fra Ante Josip Tomičić čiji se grob nalazi u kripti, donjoj crkvi, Gospe Lurdske. Sveti Leopold je bio premješten iz Padove u naš riječki samostan za ispovjednika Hrvata, Slovenaca i drugih Slavena kao i za Talijane. Došao je u Rijeku prije 90 godina.

Poznato je, da je oduvijek želio kao svećenik boraviti i djelovati među svojim narodom, ali za dugo nije imao te sreće. Premještajem u Rijeku ta želja mu je bila ispunjena. I premda je u Rijeci boravio kratko, zabljesnuo je svojom svetošću i kreposnim životom te je ostavio trajni odjek, među Riječanima onoga vremena, svojim služenjem kao vrsni pomiritelj ljudi s Bogom toplinom ljudskog odnosa i prijateljstvom s pokornicima koji su tražili Boga.

Nešto manju popularnost je imao, u širim slojevima Riječana, fra Benko Mijo Turudić. Bio je skroman brat kapucin, nesvećenik, jer je svojom službom, manje komunicirao s posjetiocima naše crkve i različitim slojevima ljudi. U riječkom samostanu je proveo svojih posljednjih 15 godina života. U svom posvećenom redovničkom životu Bogu, vršio je različite službe. Bio je vrtlar, kuhar, uređivač samostanskih prostorija, poslužitelj bolesnika i gostiju.

U svemu tome je bio toliko revan, da mu je povremeno poglavar kuće zabranjivao pretjerani rad. A u duhovnom životu bio je sav predan molitvi i nikada nije ispuštao krunicu iz ruku. Šteta što nije pokrenut Postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim.

Fra Benko rodio se 22. siječnja 1878. u Posavskim Podgajcima, a umro je u riječkom kapucinskom samostanu 1965. godine. Prigodom njegove smrti, riječki biskup Burić izrazio je svoju sućut redovničkoj braći samostana riječima: „Izgubili ste molitelja na zemlji, a dobili zagovornika na nebu“. Ova utješna poruka bila je namijenjena i vrijedi za sve vjernike koji su u prošlosti dolazili, ali i za one, koji sada dolaze u našu kapucinsku crkvu Gospe Lurdske u Rijeci.

Treći sveti muž, redovnik u riječkom kapucinskom samostanu je bio i ostaje fra Ante Josip Tomičić, čija uspomena je još živa među riječkim pukom. Zato, još i danas, usprkos prolaza godina, ostaje i nakon svoje smrti živ među nama. Upravo njmu posvećujemo ovaj članak. Od gore spomenutih ugodnika Božjih, na osobit način, fra Ante Tomičić ostaje riječki Miljenik po svem svojem služenju. Otkako je došao u Rijeku 1947. godine, ostao je tu sve do svoje smrti 1981. Prvotno je bio pokopan na riječkom groblju na Kozali, a kada je službeno otvoren informativni proces za njegovo proglašenjem blaženim i svetim, njegovi su posmrtni ostaci preneseni u crkvu Gospe Lurdske u Rijeci, da budu pristupačniji i blizu njegovim štovateljima. Grob mu se nalazi u kripti, donjoj crkvi, lijevo od glavnog ulaza, s desne strane lurdske spilje Majke Božje. Tu mu mogu opet pristupati s poštovanjem i zahvalnošću Riječani i svi vjernici kao nekoć za života. Mogu mu upućivati svoje molitve i prositi zagovor i zaštitu kod Boga. Fra Ante će ih, kao Miljenik Božji, rado saslušati i preporučivati njihove molbe i vapaje u najrazličitijim potrebama životne stvarnosti.A tko je fra Ante Tomičić? Riječanima ga ne treba predstavljati, osim možda onima najmlađima. Naime, mnogi su živjeli s fra Antom, s njim se susretali, družili i bili su svjedoci njegove dobrote i uslužnosti.

Međutim, širem čitateljstvu, treba progovoriti o Anti. Rodio se u dobrostojećoj ličkoj obitelj u selu Razbojine u župi Ričice, 23. ožujka 1901. godine. Od dvanaestero, bio je deveto dijete u obitelji Ivice Tomičića i majke Anice rođene Skorup. Na krštenju je dobio ime Josip. Osnovno školovanje je završio s nepunih 10 godina, što u Cerju što u Štikadi. Potom je bio pastir i, s razvojnom dobi, obavljao je sve zemljoradničke poslove svakodnevnog života svoje obitelji. U mladenačkoj dobi, dospjela mu je u ruke jedna knjižica koja mu je promijenila život. Otkrio je i upoznao neizmjerno Božje milosrđe u opraštanju naših prijestupa i grijeha. Od toga trenutka, Ante kao mladić, doživio je veliki duhovni skok. Sam izjavljuje, da je počeo oplakivati svoju grešnu prošlost i da mu je molitva postala najdraži posao. Posebni zaokret u životu doživio je, kad je u Evanđelju pročitao Isusove riječi: „Tko ostavi oca ili majku, ili kuću ili zemlju, ili ženu ili djecu, poradi imena moga, primit će sto puta toliko i baštinit će Kraljevstvo Božje“.

Ante je od tada nastojao svim silama te riječi provesti u djelo pod svaku cijenu. Obratio se kapucinima u Varaždinu. Primljen je u Red i gdje je, nakon drugog pokušaja, uz postove, molitve i rasvjetljenjem Duha Svetoga, završio novicijat. Nakon kraćeg vremena premjestili su ga u Karlobag za samostanskog kuhara. Ni tu nije ostao dugo. Poslan je u Split za sakri-

31

stana i po potrebi za sakupljača milodara u gradu za uzdržavanje braće. Kad je u Splitu položio svečane zavjete, 1926. premjestili su fra Antu u Dubrovnik, gdje će ostati deset godina. Tu je marljivo obrađivao Gospino polje. Ujedno je u mnogim krajevima sakupljao novac za gradnju dubrovačkog samostana i za uređenje svetišta Gospe od Milosrđa. Tu tešku službu, sakupljača pomoći, uz samozataju i velike žrtve obavljao je i u drugim krajevima svoga službovanja, svuda gdje se nešto gradilo ili obnavljalo.

Zato su uslijedili uzastopni premještaji u Varaždin za gradnju Konvikta svetog Josipa, pa u Zagreb za gradnju crkve svetog Mihaela i samostana u Zagrebačkoj Dubravi. Na kraju Drugog svjetskog rata, ponovno kraće boravi u Varaždinu, odakle ga 1947. godine šalju u Rijeku gdje će ostati do smrti. U Rijeku je fra Ante stigao, 5. rujna 1947. Brzo se prilagodio u novoj sredini. Nove političke okolnosti i ljudi prisilili su fra Antu na druge oblike djelatnosti. U svojoj neumornosti i poduzetnosti našao je što će ispuniti njegov život uz molitvu koja je bila njegov najdraži posao. Velika utjeha mu je bila to, što se našao u crkvi Gospe Lurdske koja će mu biti nadahnuće u svim okolnostima života i rada. Uz sve obaveze i potrebe redovničke zajednice, braća mu povjeriše službu sakristana i vratara. U toj službi je bio neprestano u dodiru s ljudima, posebno s posjetiocima crkve Gospe Lurdske i kapucinskog samostana. Kao veliki štovatelj Majke Božje, Ona mu je bila stalni izazov i nadahnuće u svestranijoj zauzetosti, da u neumornosti i na najsavršeniji način obavlja svoj posao. Ljudi su brzo u njemu otkrili čovjeka, Bogu i ljudima dragih vrlina koje su ga resile. Prepoznali su ga kao čovjeka tihe, ali snažne vjere. Vjera mu je bila toliko djelotvorna, da je ljude, na neshvatljiv način preobražavala, te su zahvaćeni tom milošću, i oni postajali sve privrženiji Bogu. Fra Ante, boraveći po cijele dane u crkvi i sakristiji, bio je svima na raspolaganje. Prilazili su mu i tražili najrazličitije informacije, postavljali upite, tražili razjašnjenja često i vrlo složenih životnih problema i povjeravali su mu se i, od njega tražili duhovne savjete. Uza svu svoju brigu za uređenje crkve Gospe Lurdske, njezinog čišćenja i kićenja, sakristansku službu i ministriranje, fra Ante se, silno zauzimao i za širenje vjerskog tiska. To je bilo vrijeme komunističkog režima, kada se vjerski tisak nije mogao širiti i propagirati, a onda i prodavati na drugim mjestima, pa je on dobrano koristio za taj apostolat, prostor u sakristiji. Sve je to činio zanosno, kao brat svetoga Franje, jer ga je Bog uresio poniznom dobrotom, požrtvovnom susretljivošću, iskrenom pobožnošću, a nadasve, mudrošću koju 32

Bog otkriva malenima. Takvim ophođenjem ljudi, postao je drag i mio svima koji su ga susretali. Zato je Ante postao miljenik riječkoga puka. Ostao je u sjećanjima negdašnjih i današnjih svojih štovalaca i oni ga doživljavaju kao onoga, koji je još uvijek živ među njima. Oni, naime, rado dolaze na grob svoga i Božjeg Miljenika, u kriptu kapucinske crkve Gospe Lurdske i utječu se Bogu za pomoć i uslišanja, u raznim potrebama, po Antinu zagovoru, te mole milost, da se Bog udostoji što prije Slugu Božjega, fra Antu, proslaviti svojim Blaženikom. Nađemo li se u Rijeci, ne propustimo priliku pohoditi grob Sluge Božjega. No, povedimo i svoje prijatelje do Antina groba, da svi budemo njegova braća kao što je on htio biti životom i služenjem brat svih nas. Sada je u toku prevođenje na talijanski jezik, svih spisa, saslušanja i izjava Antinih štovatelja u biskupijskom, informativnom procesu, koji će se potom proslijediti u Rim, Svetoj Kongregaciji za proglašenje svetaca, na odobrenje, da bi se u budućnosti mogao otvoriti i Apostolski proces za proglašenje fra Ante Tomičića, blaženim i svetim.

fra Nikola Stanislav Novak

Redovnici/redovništvo u crkvi

G

ovoriti o redovništvu/redovnicima - danas se više koristi termin posvećeni život – znači govoriti o Crkvi kao cjelini. Govor o Crkvi koji ne bi uzimao u obzir i redovništvo općenito, bio bi nepotpun, krnjav, jer posvećeni život, bitno pripada otajstvu Crkve. Redovništvo nije neka usputna pojava, koja se u nekom vremenu pojavi pa onda nestane, iako neki red ili redovnička družba može „izumrijeti“, redovništvo je trajno u Crkvi.

Ono je bitni izričaj Crkve. Drugi vatikanski sabor, u dogmatskoj konstituciji o Crkvi kaže, da iako redovništvo ne spada na hijerarhijsko uređenje Crkve, ono trajno spada na život i svetost Crkve (LG, 44).

Do Koncila nije bio običaj da se o redovnicima govori u dogmatskoj nauci o Crkvi. Ranije se govorilo o njima u duhovnom bogoslovlju, u crkvenom pravu i

drugdje, ali nikad u kontekstu dogmatske teologije.

Iz ove je činjenice jasno vidljivo koliku je važnost II. vatikanski sabor želio dati redovnicima. Njima je posvećeno čitavo šesto poglavlje u dogmatskoj konstituciji o Crkvi. Redovnici su, po evanđeoskim savjetima Bogu posvećene čistoće, života u siromaštvu i poslušnosti, Božji dar koji je Crkva primila od svoga Gospodina i po Njegovoj ih milosti uvijek čuva (LG 43). I zato je svaka mjesna crkva siromašnija bez redovnika. Redovnici nisu neki stalež (izraz se danas manje rabi) između klera (biskupi, svećenici, đakoni) i vjernika laika, nego Bog poziva pojedine muškarce i žene iz jednoga i drugoga staleža da na radikalan način slijede Gospodina Isusa i kao Bogu posvećene osobe bez rezerve se predaju Crkvi i njezinom poslanju za naviještanje, životom i riječima, 33

Kraljevstva Božjega. Kao takvi oni su osobiti znak Božje providnosti i djelovanja misterija spasenja u svijetu. Još od najranijih kršćanskih vremena u Crkvi postoji bitna redovnička usmjerenost. Stalno traženje Boga po svom vlastitom zvanju, život u potpunoj ljubavi prema Kristu Gospodinu i potpuna spremnost za širenje Kraljevstva Božjega spadaju na samu bit redovništva u svako vrijeme.

Pred Crkvom, rekao bih osobito pred redovništvom, u ovo naše današnje vrijeme stoje mnogi izazovi i zadatci. U ovom kratkom napisu spomenut ću samo jedan od temeljnih zadataka redovnika, bez kojega redovnici nisu ono što bi snagom svoga zvanja i identiteta zapravo morali biti. Riječ je o proročkoj svjedočanstvu.

Svaki je kršćanin, u sakramentu krštenja pomazan krizmom spasenja, da bude dionik proročke službe Krista svećenika, a redovnik još više snagom svojih evanđeoskih savjeta, po kojima, kako kaže bl. Ivan Pavao II., „postaje blagoslov za ljudski život i za sam crkveni život“ (VC 87).

U nedavnom razgovoru za poznatu isusovačku reviju Civiltà cattolica na pitanje koje je danas specifično mjesto redovnika/ca u Crkvi? papa Franjo je odgovorio «Redovnici su proroci. Oni su ti koji su izabrali nasljedovanje Isusa koje imitira njegov život u poslušnosti Ocu, njegovo siromaštvo, zajednički život i čistoću. U tom smislu zavjeti ne mogu postati karikature, inače, zajednički život, postaje pakao a čistoća način življenja samaca. Zavjet čistoće mora biti zavjet plodnosti. Redovnici su u Crkvi pozvani na poseban način da budu proroci koji svjedoče kako je Isus živio na ovoj zemlji, koji navješćuju kakvo će Kraljevstvo Božje biti u svom savršenstvu. Redovnik se nikad ne smije odreći proroštva. To ne znači da se treba suprostaviti hijerarhijskoj strani Crkve, iako se proročka funkcija i hijerarhijska struktura ne podudaraju“.

I naš blaženi Alojzije Stepinac u redovnicima je vidio „proročki lijek“ za čovječanstvo. U jednoj svojoj propovijedi ovako kaže: “Ljute su to rane čovječanstva! Rane koje ga ubijaju više nego ognjeno tane ili oštra sablja. Zato je onaj koji uspješno liječi takove ljute rane, veliki prijatelj, pomoćnik i dobročinitelj naroda svojega. A može li se naći bolji lijek za to negoli su upravo naši crkveni redovi… Taj lijek izmislio je najbolji liječnik čovječanstva, Spasitelj Isus

34

Krist, kad je po anđeoskim savjetima dao temelj redovničkim zavjetima, čistoći, siromaštvu i poslušnosti“ […].

Upravo ti pojedini evanđeoski savjeti imaju svoju specifičnost i veliko značenje i danas. Oni nam, naime, pokazuju kako se konkretno založiti i kako živjeti onako kako je živio sam Krist na područjima koja obuhvaćaju čitav život, a to su: posjedovanje dobara, afektivni život i sloboda. Svaki od evanđeoskih savjeta naglašava vezu s posvećenim i nama poslanim Isusom. On je bio bogat, ali je postao siromašan iz ljubavi prema nama, odričući se samog sebe, nije želio imati ni gdje bi glavu naslonio (Lk 9,58). On je ljubio nepodijeljenim srcem sve ljude i to do kraja. Došao je da vrši volju Oca svoga koji ga je poslao i „premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnog spasenja“ (Heb 5, 8-9).

A odakle dolazi pravo proroštvo Crkve i redovnika? Odgovor je jednostavan. Od Boga, iz dubine veze i blizine s njime, iz pozornog slušanje njegove Riječi. I zato pravi prorok, vođen Duhom svetim, bez obzira na različite okolnosti i prilike života, „više primjerom života, nego li riječju“ (sv. Franjo A.), a ako treba riječima i postupcima, naviješta Božju svetost i njegovu ljubav prema svim ljudima i svim stvorenjima.

I upravo na taj način redovnici postaju vidljivi znak Božje ljubavi u svijetu. „Bez toga konkretnog znaka, ljubav koja oživljava cijelu Crkvu izložila bi se opasnosti da se ohladi, da se „sol“ vjere rastopi u svijetu koji je u fazi posvjetovnjačenja“ (Pavao VI). Crkva pa i samo društvo trebaju osobe sposobne potpuno se posvetiti Bogu i drugima radi ljubavi Božje. I zato se Crkva apsolutno ne može odreći posvećenoga života… jer je potreban netko tko će predstaviti očinsko Božje lice i majčinsko lice Crkve, tko će staviti na kocku vlastiti život da bi drugi imali život i nadu (VC 105)

fra Jure Šarčević

aktualno i danas

BLAŽENI LEOPOLOD – svetac naše zrelosti

Iz Glasa Koncila (10) od 22. svibnja 1977.

Godinu dana nakon proglašenja blaženim hrvatskog kapucina o. Leopolda Bogdana mandića možemo se utemeljeno nadati da taj svetački lik neće završiti u spomenicama i arhivima. Leopolda Mandića narod sve više prihvaća kao svoga sveca. Njegovo štovanje uspijeva urasti u cjelinu naše vjerske tradicije, ali dobiva sasvim suvremene i vrlo aktualne naglaske. Ono što smo 15. svibnja doživjeli u Maglaju, što se također događa u Osijeku i po drugim mjestima širom domovine, smisleno se nastavlja na temeljni doživljaj iz Herceg Novog. Leopold Bogdan Mandić postaje znak i usmjerivatelj naše crkvene zrelosti.

Stoga i njegove proslave dobro dolaze upravo ovih mjeseci kad se širom naših biskupija dijeli sakrament kršćanske zrelosti – sveta potvrda. Unatoč mnogih naši dječjih bolesti – svađa, podjele, nadmetanja - -svjedoci smo da ipak sazrijevamo. Upravo nam je zbog toga izvanredno dragocjen živi lik blaženog Leopolda koji ne ostaje na teorijama i i raspravama nego počinje snažno djelovati izravno u život.

I nije slučajno da se slavljenje blaženog Leopolda tako brzo i živo ukorjenilo među bosanske katolike.

U Maglaju je rečeno da je on po starini iz Bosne, te da je sasvim prirodno što se kao proslavljeni blaženik na znakovit način vraća u srce svoje Bosne.

Mnogo više od toga – usuđujemo se reći da su ideali za koje je Leopold živio na poseban način življeni kroz stoljeća katolicizma u Bosni, da je ondje vjernička praksa suživota s pravoslavnima i muslimanima stoljećima pripremala rješenja koja su u velikom katoličkom svijetu još uvijek predmet učenih rasprava. Leopold je, naime, osobito proslavljen kao pregalac ekumenizma, zalaganja za jednistvo među kršćanima Istoka i Zapada, te i među svim štovateljima pravoga Boga i među svim ljudima dobre volje.

Njegov je djetinji san bio da pođe među pravoslavne djelovati za njihovo približavanje rimskom jedinstvu. Očito je njegova teološka ekumenska svijest bila na razini i u okvirima izražajnosti onoga vremena. Ali Duh koji ga je ponio i koji je u njemu djelovao

nije mu dopustio da se na tome zaustavi, da zaglavi u slijepu ulicu. Crkvena svijest Leopoldove mladosti, nije ni izdaleka bila zrela za ozbiljni ekumenizam.

Mislilo se i govorilo o jedinstvu kao da bi istočni pravoslavni morali uvidjeti svoje pogreške i naprosto pasti na koljena pred papo, kao da bi time bilo sve riješeno. Nije se još moglo misliti da sablazan kršćanske razdijeljenosti mora trajati dok se na obje strane, u svim zajednicama koje se na Krista pozivaju, ne uklone ili barem ne počnu uviđati i uklanjati vlastiti grijesi, vlastite slabosti, dok se u svjetlu novih spoznaja i poslušni poticajima Duha svi kršćani ne počnu iskrenije obraćati pravom evanđeoskom Kristu, odricati se mitizacija i zloupotreba Evanđelja koje su se kroz višestruko uvjetovanu povijest nataložile; priznavati i prihvaćati jedni od drugih sve ono dobro što se od zajedničke baštine sačuvalo i razvilo u raznim i različitim zajednicama.

Moglo bi se reći da je zbog toga ekumenski životni put blaženog Leopolda Bogdana Mandića genijalno Božje rješenje katoličkog ekumenizma njegova vremena, nezaobilazni putokaz i za ekumenizam naših dana. Mjesto da brzopleto pođe među pravoslavne, Leopolda je Duh poveo među katolike da za jedinstvo moli i prikazuje žrtvu svoga života, a izravnim radom da kao karizmatički ispovjednik tjera grijeh iz vlastite kuće. Iskreno uviđanje i priznavanje vlastitih osobnih i zajedničkih grijeha, te kroz pokorno čišćenje sve istinskije približavanje euharistijskom i evanđeoskom Isusu – to je značajka Katoličke Crkve našega stoljeća, to je izvorište iz kojega je mogao poteći Drugi vatikanski koncil sa svim svojim nadahnutim čišćenjem i obnavljanjem katoličke Crkve i sukladno tome otvaranjem te Crkve prema drugim kršćanima i drugim religijama.

U Bosni su katolici kroz stoljeća živjeli sve životnije suživljenje s pravoslavnima i muslimanima. treba gledati lica vjernog bosanskog puka kad ispred istog oltara pod zaštitom blaženog Leopolda sluša kako muslimanski i pravoslavni vjerski službenici govore 35

iz vlastite vjere, a tako blizu onome što nam je zajedničko, što svi nosimo u vjerskim srcima. Prošla su vremena vjerskih ratova, prisilnog pokrštavanja ili sunećenja! nema prozelitizma, nema nadmetanja ni obmane – ostaje samo iskreno povjerenje u Boga i u ljude. I ne treba zaključivati teorije ni planove; treba se s Leopoldom ispovijedati, s njim moliti i žrtvovati se, s njim pomagati ljudima, hodati Božjim putem ljubavi i istine, a Bogu prepustiti da oblikuje buduća rješenja.

SVETI LEOPOLD apostol ekumenizma rode u krilo Katoličke Crkve. Kada je postao kapucin, želio je djelovati kao misionar na Istoku Europe. Pripremao se učeći istočne jezike. Zbog slaboga zdravlja, nije mu bilo dano, da ode na Istok. Jednom prilikom je zapisao: „U ruke moga ispovjednika dao sam svoj zavjet sa zakletvom: Ja brat Leopold Marija pred Bogom, pred Djevicom Njegovom majkom i pred svecima ispovijedam da sam vezan zavjetom brinuti se za promicanje sjedinjenja odijeljene istočne braće u katoličko jedinstvo.“

S

veti Leopold Bogdan Mandić rodio se u Herceg-Novom, u području na razmeđi Istoka i Zapada, gdje se miješaju razne kulture i utjecaji.

Od ranog djetinjstva svjedočio je suživotu, ali i sukobu katolika i pravoslavnih vjernika. Nije želio raditi podjele, već je svom dušom težio jedinstvu kršćana.

Pred njegovim očima lebdio je nemili razdor, što je nekadašnju braću po vjeri i krvi odavna razdvojio. Žudio je za danom, kada će se slavenska braća bratski grliti u jednoj Crkvi Božanskog Spasitelja Isusa Krista! Sv. Leopolda smetala je vjerska i rasna mržnja te vjerska razjedinjenost pa je u sebi gajio misao, da postane misionarom i pozove istočne na36

S vremenom je shvatio, da dragi Bog nema plan poslati ga u misije. Otac Leopold dugo je razmišljao, kako da na neki drugi način ostvari svoj zavjet za sjedinjenje istočne braće. Napokon je došao do pravoga puta u tome uz pomoć svoga ispovjednika.

Odlučio je, da će svakoga tko mu je dolazio na ispovijed, primati kao da je jedan od pripadnika nesjedinjene istočne braće, koji se po njegovom posredovanju vraća Rimokatoličkoj Crkvi. Preko svake takve osobe, vjerovao je da će to pridonijeti dvojaku nakanu: pomoći osobi koja se ispovijeda i ujedno približiti jednoga istočnoga vjernika stadu Kristovu.

Vjerovao je, da će uspjeti, jer to radi iz poslušnosti i pokornosti. Jednom je rekao: „Naši su oci molili, mi molimo, drugi će moliti poslije nas i ja se nadam da nije daleko dan, kad će biti samo jedno stado i samo jedan Pastir.“ Uz to, sv. Leopold je prikazao i sebe

kao žrtvu za sjedinjenje istočnih vjernika. Spavao je najviše pet sati dnevno, a najveći dio dana proveo je u ispovijedaonici i u molitvi. Kao najmoćnije sredstvo, da zadobije tu svetu milost smatrao je svetu misu. Sv. mise po slobodnoj namjeni prikazivao je Bogu za svoje veliko poslanje. Nade je polagao i u Blaženu Djevicu Mariju s obzirom na njeno poslanje u spasenju ljudi pa prema tome i spasenju istočnih naroda. Jednom je zapisao: „Božanskom vjerom držim da si ti, Blažena Djevice, najviše zabrinuta za odijeljene istočnjake i ja želim u najvećem stupnju sudjelovati u ovoj materinskoj težnji. U tu svrhu bit će usmjerena sva nastojanja moga života: da pomažem tvoje majčinsko poslanje u onoj mjeri koja po nacrtu Božjem treba biti izvršena mojim posredovanjem.“ Sveti je Leopold svojim djelovanjem sigurno jedan od najvećih apostola ekumenizma! Danas se poduzimaju mnogi koraci na području ekumenizma, ali koliko god se ljudi trudili, samo Božja snaga može prodrijeti do srdaca u kojima je korijen razjedinjenosti. Ali svako dobro ljudsko djelo korak je u susret Božjoj volji, da svi budu jedno.

Ovoga ljeta imao sam priliku posjetiti Rusiju, koja također pripada Istoku i istočnoj razdijeljenoj braći na koju je mislio sv. Leopold. Puno puta sam pomislio, kako bi bilo lijepo, da smo svi zajedno sjedinjeni u jednoj kršćanskoj zajednici. Ali, ipak nije sve tako

crno i u Rusiji su se dogodili mnogi pozitivni pomaci od pada komunizma. Dok se u zapadnoj Europi zatvaraju crkve i širi se nereligioznost, u Rusiji je od 1991. godine sagrađeno čak 11000 novih crkava, a velik broj se i dalje podiže, dok se stare obnavljaju. Rusi se ponose svojim crkvama i smatraju ih najvrednijim kulturnim blagom, koje imaju. Prisustvovao sam njihovoj nedeljnoj liturgiji i bilo mi je jako drago, da se i tamo slavi Bog i da ima vjere u narodu. Svi su vjernici bili propisno odjeveni, gotovo sve žene nosile su marame preko glave i imale duge suknje do gležnja, makar se radilo o ljetu. Njihova liturgija traje duže od naše i cijelo vrijeme se stoji. Bilo mi je drago vidjeti, da je jedan svećenik za vrijeme cijele liturgije ispovijedao vjernike, koji su to željeli. Mnogi se ni ne usude pristupiti svetoj pričesti, ako se nisu ispovijedili. Dok su kod nas propisana samo dva dana u godini za strogi post i nemrs - Pepelnica i Veliki petak, a kao posne dane možemo ubrojiti i sve petke u korizmi i općenito petke kroz godinu, u ruskome crkvenom kalendaru ima izobilje posnih dana (čak i pretjerano za naše poimanje) te se jedna Ruskinja našalila, da kada bi se svega toga strogo držala, da bi umrla od gladi. Ovoga je ljeta u posjeti Hrvatskoj bio ruski mitropolit Ilarion Alfejev, predsjednik Odjela za vanjske crkvene poslove Moskovske patrijaršije.

U intervjuu za HTV, izjavio je da u Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi nema krize duhovnih zvanja u usporedbi sa ostatkom Europe. Mnogi mladi odlučuju se na svećenički i redovnički život u brojnim manastirima. Premda postoji razjedinjenost između zapadnih i istočnih kršćana, mnogo toga nas povezuje poput brige oko dobrobiti obitelji kao temelja društva, zalaganje za kulturu života protivljenjem pobačaju, umjetnoj oplodnji i genetskim manipulacijama itd.

Rodne ideologije, promicanje homoseksualnosti i spolni preodgoj nisu našli plodno tlo na europskom Istoku, zbog žestokog otpora kako Crkve, tako i države. Jednoga dana i Sveti Otac Papa posjetit će Rusiju, kada sazrije vrijeme za to. Premda i dalje postoji razjedinjenost kršćana, ostaje nam nada da će dragi Bog jednoga dana uslišati molbe sv. Leopolda Mandića i da će se ponovno zapadna i istočna kršćanska braća zajedno okupljati oko svetoga oltara, kako bi slavili jedinoga Boga. Nama ostaje primjer molitve i žrtve sv. Leopolda kao poticaj prema približavanju i sjedinjenju kršćana, koje je on tako silno želio.

Hrvoje Došen 37

Sjećanje na patra Pietra Leopoldovi štovatelji ustrajnom postojanošću tražili su od Pietra da napiše njegov životopis. Na što se nije bilo lako odlučiti usprkos dobrog poznavanja u suživotu s Leopoldom. Naime, zbog velike Leopoldove popularnosti u narodu već za života, a onda još na poseban način nakon smrti, teško se bilo odlučiti na pisanje Leopoldova životopisa. Na velike molbe i traženja mnogobrojnih osoba, i uz obećanja suradnje i pomoći osoba koje su poznavale Leopolda, pater Pietro je odlučio napisati prvi kratak profil Leopoldova života, što će potom postati osnovica za jedan sveobuhvatni i opširan životopis. U tome najviše je ustrajavao gosp. Anđeo Marzotto, koji je bio Leopoldov pokornik, prijatelj i duhovni sin, a istovremeno i nerazdruživi prijatelj i povjerenik patra Pietra. On je Pietru obećao molitve, svu moguću pomoć i svaku suradnju u pisanju životopisa.

Pater Pietro će kasnije priznati, da je Gospodin čuo molitve prijatelja Anđela i da je blagoslovio njegove napore i rad u pisanju. Pietro je pisao Leopoldov životopis u teškim okolnostima Drugog svjetskog rata uz česte uzbune i bombardiranja, ali uz Božju pomoć, rad se nastavljao i zadobivao sve cjelovitiji oblik. U poratnoj godini 1946., svega četiri godine nakon Leopoldove smrti, dovršen je životopis i tiskan u Padovi. Iste godine je već u Zagrebu preveden na hrvatski jezik.

O

ve godine, 3. siječnja navršila se 20. obljetnica od časne smrti patra Pietra iz Valdiporra.

Prije stupanja u kapucinski Red zvao se Eliseo Bernardi. Nekome možda, njegovo ime ne znači ništa, ili u prvi čas ne nalazi povezanost s njegovim imenom. Tko je bio pater Pietro? Bio je kapucin koji je najzaslužniji za poznavanje našeg svetog Leopolda Bogdana Mandića. On je živio zajedno s ocem Leopoldom u Padovi posljednjih 15 godina njegova života. A poslije Leopoldove smrti, sav je svoj život i rad usredotočio za Leopoldovu proslavu proglašenja blaženim i svetim. Pater Pietro Bernardi je svetoga Leopolda Mandića smatrao „predragim bratom“, „ljubljenim ocem“ i, zbog njegove dobrote „vjernim prijateljem“ i „svetim čovjekom“.

38

Taj životopis Leopolda Mandića, koji je napisao pater Pietro Bernardi, stekao je oduševljeni prihvat i odjek u čitavom svijetu. Preveden je na veliki broj jezika diljem Europe i svijeta. U vremenskom razdoblju od tridesetak godina, tiskan je na 36 strana jezika, ne samo u Europi, nego, i u zemljama širom svijeta: na japanskom, kineskom, esperantu, na indijskom malajama, egipatskom i drugim jezicima.

Ovim životopisom ljudi su prije svega upoznali lik Leopolda Mandića, prihvatili ga i zavoljeli. U ljudima je zaživio Leopoldov lik, jer ga upoznaše kao pomiritelja s Bogom, oca i prijatelja. Tako je Leopoldovo ime , u relativno kratkom vremenu, prošireno na svim meridijanima svijeta. Originalni životopis je pater Pietro napisao na talijanskom jeziku, ali su se množili uvijek novi prijevodi u skraćenijem ili proširenijem obliku i u mnogobrojnim izdanjima. Danas se više niti ne zna na kolikim jezicima je prisutan u svijetu.

No ovom zgodom bih htio spomenuti, da je taj isti pater Pietro napisao o Leopoldu i jedno posebno djelce, knjigu koja je ostala u rukopisu i do današnjeg dana nije nigdje objavljena pa niti na talijanskom jeziku. Knjiga nosi naslov: „Otac Leopold – kako je živio svoj život“ (crtice iz života).

U okolnosti obilježavanja više raznih obljetnica: 90. od Leopoldova boravka u Rijeci, 30. od njegova proglašenja svetim i 20. obljetnice od smrti Patra Pietra, odlučio sam prevesti ovu knjigu na hrvatski jezik. Ona, doduše, još nije objavljena i ne znam hoće li ikada biti, ali bi mogla dati, svima koji će u buduće pisati o svetom Leopoldu, mnoga saznanja iz Leopoldova života i kako je sve to proživljavao u zbilji svagdanjeg života kao i u okruženju s konkretnim ljudima svih kategorija. Knjiga je napisana bez uljepšavanja, ublaživanja ili prikrivanja okolnosti, i ne želi opravdati nečiju odgovornost za ono što je rekao ili učinio. Takvo iznošenje stvari samo daje dublje sagledavanje veličine i svetosti Leopoldova lika i još nam ga čini privlačnijim. Sam pisac knjige, pater Pietro Bernardi kaže: „Pišem o onom što sam vidio u njemu (u Leopoldu!), ono što sam vidio da se događalo oko njega, ono što sam čuo od njega, i ono što sam čuo govoriti o njemu“.

Knjiga obrađuje slijedeće teme u kraćem ili dužem obliku: - Otac Leopold i njegovo djelo ispovjednika; - Otac Leopold i redovnici; - Otac Leopold i svećenici; - Otac Leopold i profesor Henrik Rubaltelli; - Otac Leopold i Anđeo Marzotto; - Otac Leopold i jedan osebujan događaj u koji ulazi Mons. Longhin (blaženi) i fra Barnaba; - Otac Leopold i njegova samoća (osamljenost); - Posljednja noć oca Leopolda (Kapucinski samostan u Padovi). „Nikakva obračunavanja, nikakav sud o događajima i spomenutim osobama (o nekima čak niti ne donosim imena, premda su ipak pohranjena u arhivu).

Pišem samo za sebe i za prijatelje dragog Oca. Imat ćemo tako življe utiske, kao da je Leopold još uvijek živ s nama“.

fra Nikola Stanislav Novak

Budući da je pisac napisao ovu knjigu, da tako kažem, za „svoju dušu“ i za prijatelje kojima je drag otac Leopold, ostala je do sada neobjavljena. Na primjerku knjige u rukopisu, koji mi je poklonio kao svom povjerljivom prijatelju i suradniku, vlastoručno je napisao: „In fide – dinanzi al Signore, Padova, 16. veljače 1988“. A usmeno mi je priopćio, da mogu knjigu prevesti na hrvatski i objaviti je, nakon određenog broja godina, kada budem smatrao prikladnim.

39

Z

Duhovno zvanje

ovem se Dalibor Stričević i iz župe sam Stari Grad. Trenutno se nalazim na drugoj godine postulature franjevaca kapucina. Sretan sam i Bogu zahvalan što me je pozvao i udijelio mi veliku životnu milost i zadaću da budem redovnik.

Moja odluka da krenem u redovništvo nije bilajednostavna. Prošle su mnoge godine da donesem konačnu odluku i odlučim se krenuti u redovnički Bogu posvećen život. Gospodin nas poziva i on je taj koji uvijek radi prvi korak, nama ljudima ne treba prepisivati nikakve zasluge. Znam da je svaki korak koji sam napravio djelo Gospodnje . Na nama je da se odlučimo hoćemo li prihvatiti Božji poziv ili nećemo. A prihvatiti Božji poziv znači ići za Kristom, slijediti ga,u potpunosti predati se Njemu. Prihvatiti Božji poziv i otići u Bogu posvećen život za mene znači služiti Bogu, služiti čovjeku, kroz sve dane života. Ne postoji u životu ništa ljepše i uzvišenije od pomaganja i služenja drugome. Predanost drugima me jako ispunjava i čini istinski sretnim. Baš zato Božji poziv smatram jednim velikim darom. Živeći u samostanu franjevaca kapucina kao postulant već godinu dana i spremajući se za redovničko zvanje, pitam se zašto ranije nisam krenuo Božjim putem.

Zašto mi je toliko trebalo da donesem konačnu odluku odazvati se Božjem pozivu? Možda je u pitanju bio strah jer: nisam slobodan – već imam svoj životni program, plan, već sam sredio svoj život ili ga već sređujem i tko će sada mijenjati taj životni ritam; nisam sposoban – netko to može uistinu reći iz poniznosti da nije sposoban, ali također može tako reći da bi izbjegao odaziv jer ga je strah ili nema snage učiniti onaj konačni odgovor; nisam dostojan – netko može reći da njegov život nije bio takav da bi se sada mogao dostojno odazvati redovničkom pozivu, da nije uvijek bio potpuno moralan na svim područjima života; strah me je da ne doživim neuspjeh – ako se iskreno odazovemo nećemo doživjeti neuspjeh. Vjerujemo u Božju pomoć i njegovu milost. Kada osoba u svojoj slobodi potpuno predaje svoj život, tada unatoč svim raznim kušnjama ide naprijed. Sve dok si iskreno znamo postavljati pitanje: „Bože što želiš da učinim?“, ne može se pogriješiti. No bitno je da odgovorimo na ono što nosimo u sebi. Danas kao postulant priznajem da je dolazak u redovništvo sigurno nešto najljepše što mi se u životu dogodilo. Kad usporedim život u postulaturi kod franjevaca kapucina i mojih kolega braće iz drugih 40

redova, vidi se bitna razlika. Temeljna prednost franjevačkog života je naglasak na duhovnom životu i duhovnom rastu svakog od nas u siromaštvu, čistoći i poslušnosti. Duhovnost svakog redovnika temelj je svakog ljudskog i redovničkog napretka. Zbog toga je naš provincijal omogućio postulantima formaciju u Italiji, gdje su drugačiji uvjeti za redovničku formaciju. A upravo za mene su franjevci kapucini pravo mjesto gdje svatko može iz dana u dan duhovno rasti i napredovati. U našoj kući postulature koja se nalazi u Italiji (u mjestu Lendinara) postoje razne duhovne aktivnosti; od svakodnevne Euharistije kao vrhunca svih slavlja, molitve časoslova, duhovnih grupa, duhovnih obnova i vježbi, pokorničkog bogoslužja, zatim raznih pobožnosti itd. Sve to utječe na našu formaciju za redovničko kapucinsko zvanje. Upravo zato život u našoj kapucinskoj zajednici ima prednost u duhovnom pogledu jer pruža velike mogućnosti za duhovnu izgradnju. Da bi svaki od nas bio dobar čovjek treba prije svega iznutra biti dobar i cjelovit. Osim mogućnosti duhovnog rasta, postulatura nam pruža i mogućnost intelektualnog sazrijevanja, te nas na neki način odgaja. Želio bih istaknuti da našu zajednicu u Hrvatskoj čini ukupno 48 braće redovnika franjevca kapucina. Duhovnih zvanja je jako malo zato molimo Gospodina: „Žetva je velika, a radnika je malo, da Gospodar pošalje radnike u žetvu“. Želim potaknuti sve mlade ljude, da ako osjećaju Božji poziv da se odazovu Božjem pozivu. Svaki novi redovnik u našem redu svima je nama velika radost. To govorim iz vlastitog iskustva, jer doista kao postulant osjećam radost što me je Gospodin pozvao, sretan sam i zadovoljan. Nemojte se bojati reći Gospodinu „Evo službenika tvoga neka mi bude po riječi tvojoj“. S ovim riječima sam ja započeo svoj redovnički put u Dominikanskom samostanu Svetog Petra Mučenika. Moj redovnički put ne bi bio ostvariv da nisam imao od samog početka Božjeg poziva podršku svećenika patra Marija Roka Marinova iz Dominikanskog samostana u Starom Gradu, a u postulaturi podršku svog magistra fra Mirka i vicemagistra fra Ante. Ovim putem želim zahvaliti svima koji moj redovnički put i formaciju prate kroz svoje molitve. Svima želim Mir i dobro!

Dalibor Stričević

Zlatni pir Posvećeno supruzi Mariji; o pedesetoj obljetnici vjenčanja: vjenčani dne 23.studenoga 1963. u splitskoj crkvi „Gospe od Pojišana“!

Noćnoj u tišini Prisloni uho uhu mojem Da slušamo Glasova naših jeku Lativši se pera da oslikam i opišem sve minule dane, mjesece i godine, posvećen svojoj voljenoj družici Mariji - osjećam se istodobno ponosan i nemoćan.

Ponosan što smo prispjeli do praga zlatnog jubileja naše ljubavi i vjernosti. Nemoćan da obuhvatim svu dubinu,veličinu i tajnovitost bračne i obiteljske (pra)zajednice između muškarca i žene. Ona se temelji na prirodnom stanju svih bića u svemiru, na Božjem zakonu za sve ljude i specifiičnom, crkvenom poslanju za kršćanske bračne drugove. Već je stari, dobri Heraklit znao reći: I priroda jamačno teži za protivnim i od toga tvori sklad, ne od jednakoga: tako je zacijelo svela muško sa ženskim, a ne oboje s istovrsnim, te izvela prvu slogu kroz protivnost, ne kroz jednakost...

Sveze: potpuno i nepotpuno, složno i nesložno, skladno i neskladno, i jedno iz svega i sve iz jednoga (fr. 1O).

A Biblija već na prvim stranicama zanosno veliča plodnu bračnu ljubav: I reče Bog: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim , pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji- i svim gmizavcima što puze po zemlji!“ Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, Na sliku Božju on ga stvori, Muško i žensko stvori ih.

I blagoslovi ih Bog i reče im: „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji“!

Bez i najmanje aluzije na hermafrodizam ili androgenizam, ovdje se značenje pojma čovjek, kojega Bog stvara, odnosi na jednak način na njega i na nju, tj. na „muško i žensko“, istodobno i zajedno. Biblijske riječi „na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ daju do znanja da Stvoritelj ne stvara njega bez nje, niti nju bez njega. Njih dvoje, različiti su, ali nerazdvojivi. Iz načina izričaja, kako sveti tekst govori o stvaranju čovjeka, proizlazi da Bog „stvara“ i blagoslivlja ne

samo taj „prvi“ bračni par, nego svaki bračni par, svih vremena. Njemu i njoj, kao svojoj slici, svome „autoportretu“ u svijetu, svojim suradnicima u stvaranju, Stvoritelj nije naredio, nego ih je blagoslovno, božanski obdario da budu stvaralački blagoslovljeni u djeci. Brak i obitelj, onakvi kakve ih je Bog stvorio i blagoslovio, s blagoslovnom ulogom u svijetu koju im je Stvoritelj povjerio, nemaju alternative. Takav dvostruki Stvoriteljev blagoslov koji je podaren bračnom paru, blagoslovom djece i blagoslov čuvanja svijeta, jest garancija opstanka i prosperiteta života i Zemlje. Promocija života jest konstituivna sastavnica biblijskog Božjeg blagoslova.

Crkva pak, uvažavajući postupnost religiozne misli u Bibliji, donosi svoj, novozavjetni pravorijek o braku i obitelji: „Kako ću opisati radost braka koji Crkva utemeljuje, uzajamni prinos potvrđuje, blagoslov zapečaćuje, anđeli navješćuju, a sam ju je Bog slavio?...Dvoje supružnika su poput brata i sestre, sluge jedno drugomu, bez podjele među njima, niti u tijelu, niti u duhu...U njima se Krist raduje i šalje svoj mir; gdje su dvoje, tamo je i On, a gdje je on, ne može više biti zlo“ (TERTULIJAN, 3. st.)

Eto takvi bjehu ti naši polustoljetni bračni ideali, temeljeni na filozofiji, Bibliji i nauku crkvenih otaca.

A praksa, kakva je bila praksa? Kao i u svemu ljudskome: usponi i padovi. U proljeće nicala bi ljubav.

Ljeti se rasplamsavao njezin žar. Jesen bi donosila plodove. A zima? Nje nema. Jer bilanca i nije tako loša: Berislav, Ozana, Zvonimira, Dinko: naša djeca; Mirjana: naša nevjesta; Hrvoje i Gregor: naši zetovi.

Uz mnoštvo dosanjanih zbiljića: Luka! Klara! Marta!

Roko! Tvrtko! Mislav! Frane! Jelena! Matija! Mirjam!

Dominik! Lucija! Dora! Naša unučad. Oni, kada zapjevaju unisono,zauvijek tope se hladni obrisi zime: Jedan Dva Tri... vole nas svi...

Tri Dva Jedan... najviše nas voli samo jedan...

Tko je taj znaj... Prvak u ljubavi...

Brz ko konj zelenko...naš didica Mladenko

Mladenko Spahija 41

Proslavljena četvrta obljetnica ponovne uspostave Sisačke biskupije Prije četiri godine, 5. prosinca 2009.godine, papa Benedikt XVI bulom „Antiquam fidem“ ponovno je uspostavio Sisačku biskupiju, a mons. dr. sc. Vladu Košića imenovao je njezinim biskupom. Taj je događaj i ove, kao i prijašnjih godina obilježen bogatim programom.

Naša budućnost ovisi o autentičnim vrednotama Na samu obljetnicu uspostave Biskupije, u četvrtak, 5. prosinca 2013. služena je večernja sv. Misa zahvalnica povodom četvrte obljetnice bule “Antiquam fidem” pape Benedikta XVI. Sveto misno slavlje u

izopačenosti, bilo iz neznanja, neodgovornosti ili nerazumnosti, prizivamo neuspjeh, negiramo budućnost. Mudri graditelji paze kada će i pod kojim uvjetima postavljati temelje zgradi svoje budućnosti”, upozorio je biskup, te se zapitao poznajemo li vrednote koje mogu biti sigurni temelj za odgoj i cjelovitu izgradnju osobe i odgajamo li i oduševljavamo mlade naraštaje za velike ideale kako bi jednog dana mogli odgovoriti na Božji poziv u društvu i u Crkvi. Misno slavlje svojim je skladnim pjevanjem uveličao katedralni pjevački zbor pod ravnanjem voditeljice Jelene Blašković i uz orguljašku pratnju Roberta Jakice. sisačkoj katedrali predslavio pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić u zajedništvu s domaćim biskupom Vladom Košićem, brojnim svećenstvom i kanonicima Stolnog Kaptola Svetog Križa. Na početku misnog slavlja sve je nazočne pozdravio biskup Košić posebno pozdravljajući sisačke kanonike, te u ime svih vjernika biskup Pozaića zahvalivši mu na svjedočanstvu istine i borbi za ideale vjere, nade i ljubavi. U prigodnoj homiliji govoreći o Došašću, biskup Pozaić je između ostalog istaknuo kako nas Isus podsjeća u ovo vrijeme da naš uspjeh i naša budućnost ovise o autentičnim vrednotama na kojima gradimo naš život, kako onaj osobni, tako i obiteljski i društveni. “Gradimo li naš život na temeljima 42

Predstavljena knjige „Biskup na prvoj crti“ U petak 6. prosinca, drugog dana Biskupije, predstavljena je knjiga „Biskup na prvoj crti“ sisačkog biskupa Vlade Košića Dvorani Bl. pape Ivana Pavla u Velikom Kaptolu. O knjizi su govorili biskup Košić, recenzenti akademik Josip Pečarić i dr. Josip Stjepandić, nakladnik Stjepan Juranić i urednik Stjepan Vego. U prepunoj Dvorani predstavljanju su nazočili brojni Siščani i ugledni gosti pristigli iz cijele Hrvatske. U svojim govorima predstavljači su istaknuli kako se u knjizi mogu iščitati tri vrline koje krase biskupa Košića, a to su bogoljublje, domoljublje i čovjekoljublje. Posebno je naglašeno bogoljublje, a svi govori i homilije u ovoj knjizi zapravo završavaju molitvom,

koje kada bi stavili u korice, postale bi molitvenik.

Na kraju okupljenima se obratio i biskup Košić ističući kako knjiga sadrži njegove govore i nastupe u odnosu na stanje u društvu i društvene probleme, a i presjek je njegove službe sisačkog biskupa kroz zadnje četiri godine. Biskup je istaknuo kako je potrebno i poželjno, kao što nam brojnim primjerima to pokazuje Krist, ali i sveci poput Kvirina, da se vjernici bave društvenim pitanjima, prokazuju nepravdu, bore se za dobro i pravd u društvu i mijenjaju ga na bolje. Na kraju se biskup zahvalio svima koji su bili uključeni u nastajanje ove knjige.

potvrde o dodjeli stipendije. U drugom dijelu susreta stipendistima su se obratili i neki od prisutnih prijatelja, uputivši im riječi ohrabrenja, a na kraju je stipendiste s likom i djelom Ivana Bonifacija Pavletića upoznao član Povjerenstva Družbe Sinova Bezgrješne za širenje glasa o njegovoj svetosti Dragutin Pasarić.

Susret biskupa s prijateljima i stipendistima Zaklade fra Bonifacije Pavletić

Biskupiji u čast

Povjerenstvo Zaklade „Fra Bonifacije Ivan Pavletić“ za pomoć studentima upriličilo je u subotu, 7. prosinca u sisačkom Velikom Kaptolu susret sisačkog biskupa Vlade Košića, prijatelja i stipendista Zaklade.

Tako će ove godine Zaklada stipendirati 74 potrebitih studenta (72 dodiplomskih i diplomskih i 2 poslijediplomska) s područja Sisačke biskupije. Na početku susreta studente i prisutne prijatelje pozdravio je ravnatelj Zaklade dr. Domagoj Mosler, pojasnivši na kojem principu radi Zaklada. Studenti koji su dobili stipendije Sisačke biskupije birani su u zahtjevnom procesu selekcije po kriteriju izvrsnosti u studiranju i po kriteriju potrebe. Bilo je iznimno teško od preko 150 molbi izabrati one kojima je stipendija najpotrebnija, istaknuo je predsjednik Upravnog vijeća Zaklade preč. Tugomil Radiček. Nakon uvodne riječi biskup je predstavio prijatelje Zaklade, dobre ljudi koji svojim imenom, ugledom i zalaganjem rade na promociji Zaklade, a potom je uručio stipendistima

Dani Sisačke biskupije, povodom četvrte obljetnice bule pape Benedikta XVI. „Antiquam fidem“ i ponovne uspostave Biskupije, zaključeni su u subotu 7. prosinca koncertom „Biskupiji u čast“, održanom u sisačkoj katedrali. Tom prigodom nastupili su mezzosopranistica Tihana Herceg Ivšić, na orguljama Robert Jakica i Svećenički nonet u sastavu: preč.

Dragutin Papić, preč. Tugomil Radiček, vlč. Mladen Vuk, vlč. Nedjeljko Pišković, vlč. Mate Malekinušić, vlč. Ivan Faletar i bogoslovi Mario Šagolj i Hrvoje Zovko i Robert Jakica. Koncertu je uz domaće Siščane nazočio i biskup Vlado Košić.

43

Dijecezanski muzej u Sisku

S

isački biskup mons. Vlado Košić je na spomen dan svete Cecilije, 22. studenoga 2012. godine, osnovao Dijecezanski muzej Sisačke biskupije.

Dijecezanski muzeji su posebni muzeji, koji pokazuju umjetničko i razno drugo blago od posebnih vrijednosti za određenu biskupiju.1 Na području Hrvatske postoji više dijecezanskih muzeja, najstariji je Dijecezanski muzej Zagrebačke nadbiskupije osnovan 1939. godine, zatim muzej Đakovačko–osječke nadbiskupije osnovan 1952. godine, muzej Gospićko senjske biskupije radi od 1986. godine, a muzej Požeške biskupije osnovan je 1999. godine. Tu su još i mnogobrojne riznice i umjetničke zbirke u vlasništvu crkvenih zajednica, gotovo stotinjak većih i manjih muzejskih zbirki koje su otvorene za javnost.2 Dijecezanski muzej Sisačke biskupije ima svoj prostor u zgradi koja je zaštićeno kulturno dobro, a nalazi se neposredno uz Veliki Kaptol, gdje je smješten ordinarijat Sisačke biskupije. To je prostrana secesijska jednokatnica, sagrađena 1903. godine. Prvotna namjena je bila dvorana za balove i koncerte, nakon Prvog svjetskog rata namjena se mijenja, tu je bio jedno vrijeme i Hrvatski sokol, a nakon Drugog svjetskog rata ovdje je smješteno kino. Zbog trošnosti i potrebe za uređenjem, zgrada je zatvorena par godina prije Domovinskog rata. Od tada sve do prošle godine, kada je kupljena za Dijecezanski muzej, pripadala je Gradu Sisku i stajala je prazna. Na zgradi je u vrijeme uređenja Velikog Kaptola prošle godine, uređen i obnovljen krov, te dio zidova prema dvorištu, a prema planu na proljeće će se urediti sva pročelja. Zgrada ima tlocrtnu površinu od 600 metara kvadratnih.

Kakav će biti sisački Dijecezanski muzej?

Odgovor je djelomično poznat jer je uglavnom poznata građa muzeja, kao i vremensko razdoblje i 1 Dijeceza je u naziv za područje kojim upravlja biskup, odnosno za biskupiju.

Naziv potječe iz vremena rimskog carstva, kada je označavao administrativne jedinice krajem 3. stoljeća . Već od vremena cara Konstantina Velikog, naziv dijeceza koristi se i za crkveno upravno područje. Riječ je grčkog porijekla, označava unutarnju administraciju..

2 Na Internet stranicama Muzejskog dokumentacijskog centra nalazi se popis svih registriranih crkvenih zbirki otvorenih za javnost http://www.mdc.hr

44

prostor djelovanja muzeja.Muzejsku građu čine svi oni predmeti: skulpture, slike, liturgijsko ruho, liturgijski pribor, crkveni namještaj, koji će biti vraćeni iz Dijecezanskog muzeja Zagrebačke nadbiskupije, a koji potječu s područja Sisačke biskupije.

Građu muzeja čine i umjetnički i drugi predmeti od posebne vrijednosti koji će se prikupiti iz sisačkih župa, najčešće zbog neadekvatnog smještaja i čuvanja u samoj župi. Tu svakako pripadaju i predmeti koji nisu umjetnička baština, ali imaju neku drugu posebnu vrijednost, kao pojedine crkvene knjige, sačuvana pisma župnika i župljana, razne uspomene, devocionalije, sve što pokazuje kako se nekad živjelo i molilo u župama.

Muzej će interpretirati bogatu kršćansku baštinu cijelog područja Sisačke biskupije. Interpretacija povijesti u ovom muzeju, neće biti ona uobičajena, kakva se uči u školi: povijest društvenih uređenja, vladara, ratova, godina, biti će drugačija, iz drugačije točke gledišta, drugačije perspektive… Namjera ove interpretacije je pokazati kako su kroz stoljeća živjeli ljudi koji su slušali Božju riječ. Kakva je bila prva kršćanska zajednica u vrijeme Siscije i rimskog carstva, gdje su se sastajali, da li su svoje molitve upućivali s mjesta gdje je danas sisačka katedrala i da li je na tom istom mjestu propovijedao i Sveti Kvirin, biskup Sisački? A u srednjem vijeku, nakon osnivanja Zagrebačke biskupije, kada Sisak postaje samo jedan od posjeda zagrebačke crkve, na drugim područjima (današnje Biskupije) zbivaju se posebno važni događaji za povijest crkve. U Topusko dolaze cisterciti i grade opatiju; Gora je sjedište templara; Hrvatska Dubica ima samostane dominikanaca, franjevaca, pavlina; pavlini imaju samostan i na Petrovoj gori… Ova redovnička živost, ali i graditeljska aktivnost, prekinuta je i nestaje gotovo u potpunosti u vrijeme Osmanlijskih osvajanja. Nakon gotovo tri stoljeća nemirnih granica i nesigurnog življenja, konačno se potpisuje mir i utvrđuje granica na rijeci Uni., To je vrijeme 18. stoljeća i ponovnog oživljavanja i osnivanja župa i izgradnja crkvi. Iz tog vremena upravo i je većina današnjih crkvi Sisačke biskupije. U 20. stoljeću u vremenu komunizma izgradnja crkvi bila je zabranjena, a zatim je krajem stoljeća u Domovinskom ratu gotovo sve ponovno srušeno.

Gotovo polovina područja Biskupije bila je okupira-

na i na tom prostoru bile su srušene sve župne crkve, kapele, samostani… gotovo sve te crkve, kapele i samostani su sada ponovno izgrađeni i obnovljeni.

Ovaj kratki pregled povijesti crkve na području Sisačke biskupije, pokazuje ne samo turbulentna događanja, već i ogromne mogućnosti za raznovrsne prezentaciju te iznimne baštine.

Kako će biti prezentirana baština u ovom muzeju?

Projekt uređenja muzeja će se tek raditi, ali određene smjernice i ciljevi su već i sada poznati.

Cilj je u prvom redu promoviranje kršćanske baštine, zatim upoznavanje vlastite povijesti i povezivanje s drugim muzejima sa sličnim interesima.

Način predstavljanja će biti kontekstualan, u smislu vrednovanja cjelovitosti, uspostavljanja veza između određenih predmeta i crkvenih događanja. Način predstavljanja će biti i multimedijalan, nudit će oživljavanje cijele atmosfere (boja i mirisa) određenih tematskih cjelina. Ta tematska cjelina može na

primjer biti „ulaz “ u tajni molitveni dom u 3. stoljeću u Sisciji, crkva ukrašena pleterom iz 9. stoljeća, jedan od prostora cistercita iz 14. stoljeća…

Poziv ljubiteljima sakralne baštine Svi zainteresirani za rad ovog muzeja i prezentaciju kršćanske povijesti područja Sisačke biskupije, pozivaju se već sada na uključivanje u mrežu Prijatelja Dijecezanskog muzeja Sisačke biskupije.Poziv je otvoren s namjerom (i već sada) uoči oblikovanja muzeja i postavljanja projektnog zadatka za arhitektonsko oblikovanje prostora, jer svaka vrijedna ideja je dobrodošla, kao i svi prijatelji ove vrijedne baštine kršćanstva.

Spomenka Jurić

45

BISKUP JOSIP MRZLJAK na liturgijskom slavlju u Centru IV

L

iturgijsko - pastoralni centar župe Sv. Vida, nazvan Centar IV, smješten u obiteljskoj kući preuređenoj za službu Božju, posvećen je i na Badnjak daleke 1972. godine, svetom Misom otvoren za župljane južnog dijela grada Varaždina. Od tada evo već četrdeset godina zajednica živi, raste i okuplja se nedjeljom i blagdanom u ovoj kući molitve. Ponosni na dugovječnost Centra, a još više na svoje zajedništvo koje nas povezuje oko oltara i Euharistije, te u raznim vjerničkim i molitvenim sadržajima, izrazili smo, svom župniku fra Mirku Kemivešu, želju da pozove oca biskupa da nas posjeti, upozna i ovu svoju malu, ali Bogu vjernu zajednicu, i zajedno s nama slavi sv. Misu. Tjedni, mjeseci su prolazili, župnik nas je uvjeravao da otac biskup ima previše obveza da bi se mogao odazvati svakom pozivu, no mi nismo gubili nadu. Uporno smo od župnika tražili da podsjeti oca biskupa na poslani poziv, a istovremeno upućivali Bogu molitve da posloži biskupov raspored i obveze tako da u njih i mi stanemo. I kako upornost i usrdne molitve ne mogu biti odbijene, jedne nas je nedjelje župnik obradovao obznanivši da je naš poziv prihvaćen i da će u nedjelju prije blagdana Krista Kralja, otac biskup Josip Mrzljak doći k nama u našu malu kuću-kapelicu.Živjeli smo za taj dan.

Orguljašica Blaženka Pavlović i mali zbor odabrali su pjesme koje su nam najdraže, prema liturgijskom rasporedu čitanja pripremili smo molitvu vjernika i uz odobrenje župnika isplanirali i pripremili druženje s ocem biskupom nakon sv. Mise. Naša Barica, koja već dugi niz godina brine o čistoći unutarnjeg i vanjskog prostora Centra IV, prihvatila se posla da sve zablista, Ankica i Karmela su isplele zelenilo kojim smo ukrasili zidove, a gđa Ana je u redovite molitve prije sv. Mise uvrstila i molitvu priprave za dolazak oca biskupa i molitvu zahvale Bogu što nam priprema taj veliki dar. Vjerni i vrijedni ministrant Matija Puček brižno se pripremao za ministriranje.

Nedjelja, 17. listopada 2013. bit će posebno upisana u spomenicu Župe jer je tog dana Gospodnjeg, s malim stadom u Centru IV, slavio svetu Misu naš otac biskup Josip Mrzljak zajedno sa sadašnjim župnikom fra Mirkom Kemivešom, dugogodišnjim župnikom i utemeljiteljem Centra, pater Bonom Zvonimirom Šagijem i sadašnjim našim pastirom fra Željkom Cestarom. Jednostavnu ali duboku, evanđeoskom 46

porukom protkanu i sadašnjem trenutku namijenjenu propovijed koju je izrekao otac biskup, sva je zajednica sabrano slušala i pohranjivala u srcu. Blagost i toplina kojom nam je otac biskup govorio ispunila nas je radošću djece koja slušaju svog duhovnog oca.

Osobito nas je obradovala biskupova želja da se, bez obzira na moguću gradnju nove crkve u ovom dijelu grada, ova naša kuća molitve sačuva i bude i dalje mjesto okupljanja žive Crkve, kao sjećanje na prošla vremena kada su se u mnogim gradovima vjernici okupljali u stanovima i kućama da bi slavili sv. Misu.

Vrhunac slavlja bijaše sveta Pričest koju je brojnim vjernicima podijelio otac biskup, a nakon završnog blagoslova i pjesme zamolili smo ga da s nama vjernicima i našim svećenicima ostane još barem malo u druženju i razgovoru. Uz čaj, i ovaj put pripremljen u kuhinji prvih susjeda obitelji Šincek, kojem je župnik fra Mirko dodao koju kap ruma, i kekse za koje se pobrinula naša Božica Strnad, okupili smo se radosni i Bogu zahvalni za ovaj dan, oko dragog nam gosta oca biskupa želeći mu ispričati toliko toga o našoj vjerničkoj zajednici i vjerskim aktivnostima.

Na odlasku, zamolili smo oca biskupa da nam opet dođe, što prije, ne čekajući novu obljetnicu.

Mira Šincek

Orguljaški koncert patra Zvonka

V

ečernji orguljski koncert o. Zvonka Marije Pšaga održan u nedjelju Krista Kralja (24. studenog) 2013. godine u kapucinskoj crkvi sv. Jakova u Osijeku trajno će ostati upamćen po besprijekornoj izvedbi posljedneg živućeg učenika o. Anzelma Canjuge koji je jednosatnim repertoarom deset skladba oduševio brojnu publiku. Kapucin Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića, skladatelj i orguljaš Zvonko M. Pšag u devedesetoj je godini života, unatoč bolesti i teškoj pokretnosti, ipak je održao „Koncert zahvale na orguljama“ za glazbene poklonike i vjernike s kojima je proveo duže od 45 godina života služeći u Osijeku, od sveukupno 63 godine svećeništva. Uz vlastite skladbe, odsvirao je skladbe J.S.Bacha, svojega učitelja o. Anzelma Canjuge, o. Camila Kolba i o.

Bonaventure Dude. Svoju 53. skladbu „Himnu BDM kraljici svijeta“, skladanu za dvoglasno pjevanje u siječnju 2013. na riječi s. Marije od Presvetog Isusa, Zvonko M. Pšag izveo je u pratnji Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice u Osijeku (provincijalna poglavarica s. Kaja Ljubas, časne sestre Danijela Jukić, Slavica Tubak, Justina Lacković i novakinja Ana Brajković). Dvodijelni repertoar u kraćoj stanci je ispunila svirka klavir-orgulja „ORLA“ uz angažman Darka Barešića. Koncert je završio pjesmom „Zdravo Djevo“ koju je otpjevala publika uz orguljsku pratnju. Praćen dugotrajnim pljeskom mnoštva oduševljenih, o. Zvonko M. Pšag svima je zahvalio, posebice za potporu nećaka u Zagrebu te Osječaninu Nikoli Dragašu koji je rukopisne skladbe svojevremeno ukoričio, no cjelokupni skladateljski opus još uvijek čeka primjereni tisak. Radost zbog održanoga koncerta izrazio je u dobrodošlici gvardijan kapucinskog samostana u Osijeku fra Miljenko Vrabec čestitajući Zvonku M. Pšagu na koncertnom pothvatu, kazavši na kraju koncerta: „Naš je Zvonko koncertom zahvalio Bogu na završetku Godine vjere i za svoj posvećeni život te svima vama. Mi smo zahvalni Bogu na daru patera Zvonka, posljednjeg živućeg učenika kapucina Anzelma Canjuge, na njegovom plodnom glazbenom stvaralaštvu. Preporučujem ga u molitve da i nadalje bude s nama.“ Do sada je Zvonko M. Pšag održao 35 samostalnih koncerata (najviše na orguljama), tonske zapise čuva na diktafonu, a ovaj zahvalni koncert uslijedio je nakon godinu dana stanke zbog bolesti. Tonske zapise or-

guljaš Zvonko M. Pšag snima na diktafonsku vrpcu kako bi ostali sačuvani u kapucinskom samostanskom arhivu u čijoj se bogatoj građi čuva i glazbenička ostavšina Anzelma Canjuge (živio u Osijeku od 1938. do 1947., bio je kapucinski orguljaš i skladatelj) i Kamila Kolba (predavač i zborovođa u Osijeku 1941.-1944).

Nevenka Špoljarić

47

Izaija kao filozof U jednom dijeliću svojeg proročkog opusa, možda najfilozofičnijem dijeliću, Izaija ovako zapisa: PROROŠTVO O EDOMU. Viču mi iz Seira: „Stražaru, koje je doba noći?

Stražaru, koje doba noći?“ Stražar odgovori: „Dolazi jutro, a zatim opet noć.

Hoćete li pitati, pitajte, Vratite se, dođite!“ Zagonetne su ove riječi. Na što cilja prorok Izaija?

Tko je taj stražar, tko ga je postavio da bude stražar?

Teške su ove riječi, teške, tamna je njihova filozofija.

Da ih odgonetnemo potreban je blagdan mišljenja.

Potreban je pokušaj proniknuća u tajnu vremena.

Mi pitamo kakav je njegov tijek,vremena tijek? Ne samo što to pitamo, mi vičemo, zato što nas izjeda egzistencijalna tjeskoba: „Stražaru, koje je doba noći?“ Odgovor je pun nedovršene nade: “Dolazi jutro, a zatim opet noć“. Čemu, zašto opet noć? Prorok ne daje konačan, jasan odgovor, već nas potiče: „Hoćete li pitati, pitajte, Vratite se, dođite!“ Tako, pitalac, htio ili ne htio kroz razgovor, kroz raspravu nužno postaje filozof. Zahvaćen čuđenjem, dvojbom, svjestan smrti, radoznao... svjestan potrebe da vlastite nagone preobrazi u djelotvornu ljubav. Filozof je onaj koji traga za Smislom i tako gasi svoju žeđ za BITKOM!!! O tom Smislu, o tom Logosu, kao nitko prije njega govorio je i pisao starozavjetni prorok Izaija. Naš peti evađelista. Navjestio je Njegov silazak među ljude, Njegovo radosno rođenje, gorku smrt i slavno uskrsnuće: „Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina I nadjenut će mu ime Emanuel!

Ovdje Izaija nastupa kao prorok, koji u liku Emanuela objavljuje tajnu punoće vremena, tajnu nadolazeće, utjelovljene ljubavi. „Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli,vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe,odvrgnut.

A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava.

Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe.“ Kakav samo portret - nas samih! Kakav samo Pjesnik - kako moćan da ga stvori! Doista, ni u Bibliji ni igdje drugdje - ne postoji ičeg potresnijeg od ovog Izai48

jina portreta PATNIKA –Sluge JAHVINA... ovaj Izaijin ulomak, sa stajališta zdravog razuma, običnog, pukog zdravog razuma... gotovo pa nerazuman. Čak sa stajališta jake filozofije, starogrčke filozofije, ovaj Izaijin portret je neprotumačiv. Tek sa stajališta kršćanske filozofije (uobličene u Pavlovim poslanicama i Ivanovu evanđelju) Izaijin slučaj je možda (i stvarno jest) do kraja rješiv. Kršćanska filozofija - što je to? To je filozofija osobnosti, vlastitosti - filozofija izvornog čovjeka - čovjeka pojedinca, svakog pojedinca!!! „Sionu za ljubav neću šutjeti, Jeruzalema radi neću mirovati Dok pravda njegova ne zasine K’o svjetlost, Dok njegovo spasenje ne plane K’o zublja.“ Doista, kada će se što takvoga i dogoditi? Da pravda zasine k’o svjetlost? Da spasenje plane k’o zublja?

Ako smo kršćani, vjerujemo i zanano nam je: sve se to događa u vrijeme milosti u vrijeme vazma. Po Izaiji: u vrijeme Emanuela. Ili, filozofijskim jezikom govoreno: sam Emanuel predstavlja to iskonsko vrijeme bivanja i mjera je bivanja s obzirom na ono što se je događalo prije njega i ono što će dogoditi poslije njega. Samo Emanuel smije o sebi reći: JA - VRIJEME Nema Vremena izvan Vremena Mene - Vremena Ja - Vrijeme ne umirem nikada ne umirem Iz Vječnosti izvirem Kroz Vječnost tečem U Vječnost uvirem

DUH I IZAIJA...

TAGORE I POEZIJA...

Obično o prorocima govorimo da su njihovi tekstovi nadahnuti Duhom svetim. I ne griješimo. Ali je pitanje kako to stvarno razumjevati? Kroz njihove biografije ili kroz njihova djela? Što,ako je Duh sveti taj nadahnitelj i svakog drugog istinskog pjesnika, koji nije prorok? I svakog drugog čovjeka, a taj nipošto nije pjesnik?

Možda je jedina istina TA da je Duh onaj koji porađa osobu kao osobu, bio ti Pjesnik bio ti ne-Pjesnik... a sve ostalo je stvar konkretnog dara i njegove po pojedincu realizacije. Svi nismo pjesnici, ali... svi možemo „žalostiti“ Duha svojega svetoga. jer eto ružnim riječima žalostimo jedni druge.

Uzmimo kao primjere: Izaiju i Tagore. O prvome su povijesni podaci šturi o drugome znani do u pojedinosti... međutim i jedno i drugo biva nebitnim, jer su njihova djela njihove prave i vjerodostojne biografije.

A i naše biografije mogu takve postati(osobne i bitne) kada pristanemo „htjeti pjesnike“... tada se iz trljanja dviju trijeski (jedna je pjesnik a druga nepjesnik) rađa vatra Ljepote... u konačnici to je posljedak Osobnog Duhova Ognja.. rekoh Osobnog misleć Svetog...

Mladenko Spahija

Iz života hrvatskih postulanata u Italiji «Tko želi ići za mnom neka se odrekne samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi.» Ove riječi našeg Gospodina Isusa Krista zvuče kao poziv na teško ostvarivu ili čak nemoguću misiju. Međutim, u praksi i nije tako strašno kao što zvuči. Kada čovjek postane svjestan svojega poziva i načina na koji se isti može ostvariti, potrebno je samo malo volje i ljubavi da bi se križ nosio s radošću. Dragi čitaoče sigurno si se već do sad zapitao zbog čega ovakav početak i kakve to veze ima sa formacijom nas postulanata u Italiji.

Prije svega, svaki križ ma koliki on bio, lakše je nositi kada je čovjek okružen ljudima koji ga prihvaćaju, vole, i koji su uvijek spremni pomoći podići ga ako negdje zapne ili padne. Tako smo i mi primljeni od ovdašnjih fratara, ali i od mještana koji su povezani s našim samostanom u Lendinari. Postali smo jedna velika obitelj u kojoj se ne potiskuju i zanemaruju potrebe i želje drugih, već je svatko prihvaćen sa svim svojim manama i vrlinama. Zahvaljujući ovakvom prijemu, mi Hrvati smo se puno brže i mnogo bolje uklopili u ovu zajednicu nego što smo to i sami očekivali. Što se tiče svakodnevnih obaveza i aktivnosti, one su određene tjednim rasporedom i jednake su za sve postulante, osim u slučajevima koji zahtjevaju odlično poznavanje talijanskog jezika kao npr. vjeronauk za učenike nižih razreda osnovne škole koji obavljaju isključivo talijanski postulanti.

U te svakodnevne obaveze spada prije svega: molitva časova (jutarnja, srednji čas i večernja), misa, predavanja (sakramenti, Biblija, liturgija, povijest franjevaštva i Credo), osobna pobožnost, radne obaveze koje su točno određene za svakog pojedinog postulanta (pomoć u kuhinji, porta, čišćenje i sl.), te za nas Hrvate dodatna predavanja iz tal. jezika četiri puta tjedno. S obzirom da naša crkva nije župna crkva, svakodnevnu misu ne slavimo uvijek u zajedništvu s pukom, već je često misa samo za

nas postulante. Također, svaki ponedjeljak je crkva zatvorena i taj je dan rezerviran za «fraternita», odnosno, bratsko druženje. Toga dana nakon večernje mise na kojoj prisustvuju svi fratri i postulanti, slijedi večera poslije koje je obavezno druženje uz karte, šah, stolni nogomet ili neku od društvenih igara.

Rekreacija je obavezna za sve i uvijek je neiscrpan izvor radosti i veselja. Što se tiče drugih aktivnosti one su prilagođene potrebama i željama pojedinaca, tako da neki uče svirati klavir, drugi pak uče latinski, a što se tiče sporta može se birati između nogometa, plivanja, teretane ili biciklizma. Za svakoga ima ponešto i svatko može izabrati što želi od ponuđenog. Osim ovih aktivnosti i obaveza koje se održavaju unutar samostana ili u neposrednoj blizini, ponekad idemo i u okolna mjesta i gradove na predavanja ili misna slavlja. Tako smo već bili na: svećeničkom ređenju u Portogruaru, mladoj misi u župnoj crkvi u našem mjestu Lendinari, predavanju u Veneciji i Padovi, te na raznim drugim mjestima.

Posebno zanimljivo bilo nam je u Veneciji, u našem kapucinskom samostanu gdje je taj dan bilo sigurno stotinjak fratara. Fascinantno je i prekrasno vidjeti toliki broj fratara na jednom mjestu. Inače, u samostanskoj kapelici ovdašnjeg samostana svoju prvu misu služio je sv. Franjo Ksaverski, a više puta crkveni naučitelj, kapucin, sv. Lovro Brindiški. Međutim, za nas Hrvate posebno je bio emotivan posjet samostanu u Padovi (19.10.) gdje je najveći dio svog života proveo naš veliki i dragi svetac Leopold Bogdan Mandić. Ovdje smo kao i na svim drugim mjestima bili primljeni s tolikom ljubavlju i veseljem da je to jednostavno teško opisati riječima. Došli smo među prvima u Padovu, a ubrzo nakon nas počeli su pristizati i fratri iz cijele provincije Veneto jer se taj dan održavalo predavanje «O svetosti i posvećenom životu» povodom tridesete godišnjice od kanoniza49

cije sv. Leopolda. Prije samog predavanja upoznali smo nekadašnjeg generalnog ministra manje braće, a sadašnjeg tajnika Kongregacije za ustanove posvećenog života, biskupa fra Joséa Rodrígueza Carballa koji nas je oduševio svojom jednostavnošću i susretljivošću. Ispričao nam je kako dobro poznaje Hrvate jer je sa mnogima studirao, te nas je potaknuo da budemo ustrajni na putu kojem smo krenuli. Na predavanju su osim biskupa Carballa, izlaganje imali jedan profesor filozofije i dvojica naših kapucina. Nakon ručka obišli smo svetište našeg dragog sveca, a zatim se uputili u razgledavanje Padove. Naravno da smo posjetili baziliku sv.

Antuna gdje smo se susreli s jednom grupom Hrvata iz Bosanske posavine. U bazilici sv. Justine opet smo se uvjerili koliko ovdje svi cijene kapucine jer nam je jedan od monaha (benediktinci upravljaju ovom crkvom i svetištem) pokazao stvari koje su inače nedostupne turistima. Nakon povratka u samostan prisustvovali smo svetoj misi koja je bila posebno svečana jer su taj dan mnogi fratri slavili svoje jubileje (od 25. g. misništva do 75. g. redovništva). Misu je predvodio biskup Carballo koji se je u homiliji opet obratio nama postulantima s riječima ohrabrenja i potpore u želji da ustrajemo u svome pozivu. Nakon zajedničke večere uslijedio je kao što se kaže «šečer na kraju», a to je bio posjet i molitva u samostanskoj sobi sv. Leopolda. Ovaj put je to bilo omogućeno samo nama Hrvatima, a naša talijanska braća postulanti nisu mogli poći s nama.

Povratak kući protekao je u posvemašnjoj tišini jer su svi prebirali i sređivali dojmove toga dana. Na blagdan sv. Martina započela je i službeno godina postulature za nas Hrvate, sedmoricu Talijana, te za jednog Mađara i Bjelorusa. Za tu priliku iz domovine su stigli provincijal fra Ante Logara, magistar novaka Fra Ivica Petanjak i postulan Josip Aralica, naši novaci iz Lovera te studenti fra Josip i fra Ivan iz Milana. Talijanski fratri su kao i uvijek stigli u velikom broju. Što se tiče nas postulanata, svi smo vrlo zadovoljni što nam je omogućena formacija u Italiji jer je ovo veliko iskustvo za sve nas i vjerujemo da će nam to biti od velike koristi u budućem franjevačkom životu. Za kraj pozdravljamo sve Vas u domovini koji će te čitati ovaj tekst, te Vam želimo blagoslovljen Božić i sretnu Novu godinu. S Vama su u molitvi i mislima kapucinski postulanti: Dalibor, Ivan, Dominik, Tomislav, Oliver, Igor i Dejan. Preporučamo se u Vaše molitve.

Dejan Lecić 50

MEĐUNARODNI SIMPOZIJ povodom 300-te obljetnice dolaska kapucina u Karlobag

M

eđunarodnim simpozijem 12. listopada 2013. god. obilježena je 300. obljetnica dolaska kapucina u Karlobag. Dobrodošlicu uvaženim sudionicima skupa pružio je samostan, samostanski vrt, masline, lišće obasjano suncem.

Ugodan dan, kakav se može samo poželjeti. Čak se ni bura nije javljala.

Simpozij je počeo točno u 9 sati pozdravnim govorima: prov. fra Ante Logara, biskupa dr Mile Bogovića, gosp. Boris Smojver kao predstavnika Općine, Ivane Tomaš u ime Županije i domaćina fra Josip Grivić, gvardijana. O povijesnim prilikama i radu kapucina nakon oslobođenja Like od Turaka govorili su biskup dr. Mile Bogović i fra Nikola Bašnec. Lika je postala misionarski kraj u novonastalim prilikama padom zadnjeg turskog uporišta Udbine 1689. god. kada dolazi do novog nastanjivanja Like, a i zbog preostalog muslimanskog stanovništva.

Po želji samog cara Leopolda I., a savjetu papinskog nuncija kardinala Kolonića, o. kapucini poslani su u Liku već 1695. god. Senjski biskup Sebastijan Glavinić daje svoj pristanak i 6. rujna iste godine s Trsata šalje ličkom puku poslanicu kojom javlja da šalje vrijedne o. kapucine ‘’ da uče te narode, karaju grijehe, zloće i opačine izpovidaju i odrišuju ... « U svom izlaganju biskup dr. Mile Bogović lijepo je objasnio zašto su baš kapucini pozvani kao misionari u Liku. Istaknuo je da su prilike u ovim krajevima bile teške kao i u Senju gdje su dva samostana bila na izdisaju, franjevci i pavlini. Naglasio je vrednotu antagonizma između franjevaca na Trsatu i kapucina na Žabici koja je dobro došla jer je biskup odlučio pozvati kapucine za misionare u ove krajeve o. Marina rodom iz Senja i o. Izidora rodom iz Brinja. Oni su se rado odazvali. Tri godine obilazili su Liku i Krbavu i postigli velike uspjehe. Čitava naselja kao Perušić, Budak, Bilaj, Ribnik, Novi i dr. uspjeli su vjerski obnoviti a preostale muslimane pokrstiti. Sagradili su i dva gostinjca u Perušiću i Ribniku. No onaj u Perušiću izgorio je nepažnjom župnika, a u Ribniku s vremenom se srušio. Uspjesi kapucina nisu ostali nezapaženi. Potaknuli su senjskog biskupa Bedekovića, da na dvoru intervenira, da se u Lici ustanovi kapucinski samostan. Jedino će se tako moći njihovo djelo nastaviti i utvrditi. Ta je zamisao prihvaćena te je 1708. poslan o. Marin da nađe prikladno mjesto za samostan te da rukovodi gradnjom. On je izabrao Karlobag kao glavno središte i polaznu točku za misionarenje po Lici. Temeljni kamen postavljen je 1710. god. Već 1713. god. samostan je svečano predan kapucinima. Osnovni razlog gradnje samostana u Karlobagu bio je geografski položaj. Velebit je naime služio kao prirodna prepreka protiv’ mogućih turskih provala, Stoga su se o. Marin i njegovi sa-

vjetnici odlučili za Karlobag. No uskoro su kapucini uvidjeli činjenicu da iako ih s jedne strane Velebit brani od mogućih turskih provala, s druge strane predstavlja prirodnu prepreku za djelovanje u Lici.

Naročito su to osjetili zimi kada je put preko Oštarija zbog visokog snijega otežan te su često morali ostajati i podugo boraviti u Lici, na teret okolnom svećenstvu. Zato su nastojali posredovanjem svog poglavarstva, dobiti odobrenje da mogu u Lici, na prikladnom mjestu, napraviti svratište (hospitium) koje bi služilo redovnicima za odmor i pastoralno djelovanje. Osim toga trebalo je mnoge obraćenike u vjeri učvrstiti i podučavati, te pronaći i odgovarajuće mjesto za to. Njihovoj je molbi bilo udovoljeno. O. Damaz Riječanin nalazi prikladno mjesto za podizanje samostana u Lici. Posjednik Ivan Čanić u Kaniži kraj Gospića daruje svoj posjed za samostan. Bilo je to polje i šanica, nalazilo se preko mosta u Kaniži, uz rijeku Bogdanicu. U Spomenici gospićke župe nalazi se .i prijepis te darovnice gdje se spominje da taj posjed spada pod kapetaniju Novsku. U Karlobagu, 20. prosinca 1720. god. vlastoručno su je potpisali tadašnji zapovjednik Like grof Karlo Attems i Ivan Nikola Neander s darovateljem Ivanom Čanićem koji stavio križ ne znajući pisati. Na tom zemljištu, troškom cara Karla VI, bio je sagrađen samostan u Kaniži, dovršen već 1721. godine. Taj je samostan zavisio od karlobaškog samostana. Gvardijan karlobaški bio je ujedno i poglavar kaniški, te je podređenu braću premještao prema potrebama i prilikama.

Njihovo je misionarske djelovanje bilo zapaženo kako nam govore pisci (Lopašić ‘’Dva hrvatska junaka ... ‘’ spominje da su obratili oko 400 inovjeraca).

I sinoda ličkih svećenika, održana u Mušaluku 1712. godine, spominje njihovo ‘’preveliko revnovanje u vjerskim stvarima’’. Svake treće godine održavali su misije po Lici i Krbavi, propovijedali Božju Riječ, podučavali i pomagali narodu. Spomenica župe u Gospiću posebno napominje zaslužno djelovanje kaniškog kapucina o. Kuzme koji je kao liječnik stupio u taj red, te kao redovnik pomagao narodu i besplatno dijelio lijekove.

Proturedovničke reforme cara Josipa II iz 1782. godine kao i drugi razlozi uvjetovali su da su mnogi samostani ostali prazni ili samo sa starijim i nemoćnim redovnicima. Zbog toga vojne vlasti su 1789. godine zatvorile samostan. Sve do 1950. vidjeli su se ostaci stare zgrade, onda je potpuno srušena. Zatvaranjem kapucinskog samostana u Kaniži, Lika je puno izgubila, ne samo zbog pastoralnog djelovanja, nego i zbog toga što je time nestalo jedine re51

dovničke zajednice u Lici. Na Simpoziju, osim izlaganja o povijesnom djelovanju kapucina u Lici, bilo je i drugih vrlo zanimljivih sadržaja. Govorilo se o pastoralnom radu kapucina u povjerenim župama, o gradnji samostana u Karlobagu u okviru Štajerske kapucinske provincije, o slikama u kapucinskom samostanu. Iznošena su najnovija otkrića glagoljice u biblioteci, novootkriveni hebrejski fragmenti na pergameni. Saznajemo o konzerviranju starih knjiga, vojnoj luci, stanovništvu i migracijama te školstvu. Na kraju predstavljen je novoizišli molitvenik ‘Pisme duhovne’. Simpozij je završio euharistijskim slavljem koje je predvodio biskup dr. Mile Bogović, uz sudjelovanje jedanaest svećenika senjskog i gospićkog dekanata te svećenika iz Zadra. Misno slavlje uzveličao je pjevanjem KUD iz Karlobaga pod vodstvom orguljaša gosp. Milana Dučića iz Senja.

Euharistijskom slavlju su se pridružili hodočasnici iz zagrebačke Donje Dubrave pod vodstvom fra Krste Hrženjaka. U hodnicima na zidovima ostala je postavljena izložba o glagoljici koja svakodnevno može razgledati. Sve što je izneseno na predavanjima u sklopu simpozija govori da je ovaj kraj kao i cijela Hrvatska uvijek bila dio Europe i tako se u

PREDSTAVLJENA KNJIGA

prošlosti ponašala.

Istina, puno se toga promijenilo od obilježavanja 250. godišnjice prisutnosti kapucina u ovim krajevima. Mladi otišli u svijet ‘’trbuhom za kruhom’’, župe se prorijedile, mnoge kuće ostale prazne. N, kao utvrda stoji samostan i braća kapucini u njemu, i ne samo utvrda nego kao svetinja kako netko jednom reče: ‘’veselim se ići raditi u samostansku knjižnicu jer ću mnogo naučiti, upoznati dobre redovnike, biti u samostanu. Svaki samostan je sveto, i za dušu i tijelo ljekovito mjesto.U našoj samostanskoj knjižnici stoljetna baština čuva nacionalni identitet.

Svaka knjiga predstavlja kamenčić u velikom mozaiku nacionalne povijesti. Tu se susreće sadašnjost s prošlim vjekovima. Osjetite li radost susreta, u vama se budi volja i nadahnuće za budućnost, osjećaj zahvalnosti i duhovne snage za prihvaćanje i rješavanje svih poteškoća svakodnevice. Prigodom obilježavanja svetkovine sv. Karla, zaštitnika župe i Općine, samostanu je u znak priznanja dodijeljena ZAHVALNICA povodom 300-te obljetnice kapucinskog samostana.

„Zrin – 70 godina poslije komunističkog genocida

U

dvorani kapucinskoga samostana sv. Jakova u Osijeku 19. studenog, poslije večernje mise, predstavljena je knjiga publicista Damira Borovčaka “Zrin – 70 godina poslije komunističkog genocida ili zločinački „antifašizam“ protiv hrvatskog pučanstva”. Riječ je o desetoj Borovčakovoj knjizi, a drugoj knjizi povijesnih dokumenata i svjedočanstava o zločinu, koji se dogodio 1943. povijesnom mjestu Zrin i njegovim stanovnicima, objavljenoj u izdanju Hrvatskog martirologija Sisačke biskupije. „Zrin je mjesto posebnog pijeteta: što je prije 22 godine za Hrvata postao Vukovar, to je prije 70 godina postao Zrin. I u jednom i drugom mjestu Hrvati su doživjeli srpsku agresiju i genocid, velika stradanja, masovna ubojstva, mučenja, zarobljavanja, progon, razranja i crkvi i škola i hrvatskih domova“, podsjetio je sisački biskup mons. dr. Vlado Košić, kazavši kako je razlika između Vukovara – simbola hrvatskoga stradanja u Domovinskom ratu, Petrinje, Dubrovnika, Zadra, Škabrnje, Gospića, Slunja, Karlov52

ca, Gline, Kostajnice, Pakraca, Iloka, Osijeka i Siska u tome što se potonji obnavljaju i mjesta su obitavanja, dok je Zrin prazan, iako su „Zrin, kao i Vukovar, simboli našeg nacionalnog stradanja i nacionalnog ponosa“. „Mi moramo obnoviti Zrin, posebno mjesto hrvatskog martirologija, mjesto stradanja, vjersku svetinju hrvatskog naroda. Činjenica je da je u Zrinu uništen i svaki trag katoličke Crkve koja je okupljala naš hrvatski narod stoljećima“, poručio je biskup Košić pojasnivši kako se na mjestu srušene župne crkve Našašća sv. Križa slave godišnje mise koje predvode biskupi (Josip Mrzljak, Valentin Pozaić, Vlado Košić) , kazavši da promišlja pozvati i biskupe Đakovačko-osječke nadbiskupije da se za Zrin čuje i upozna s njegovim značenjem. No, prvobitna je, kaže Košić, nakana obnoviti tu crkvu, vratiti joj sakralni katolički karakter. Stoga je prihod od prodaje knjige (sto kuna) te drugi materijali vezani uz Zrin namijenjeni su poticanju na obnovu crkve. „Zahvaljujem svima vama koji imate hrabrosti ne samo govoriti nego i svjedočiti istinu. Istina nije lagana, ali je potrebna, ona jedina oslobađa, kako je to lijepo rekao naš Gospodin: Iistina će vas osloboditi“, zaključio je Košić. Knjigu o Zrinu predstavio je ravnatelj Zaklade za gradnju župne crkve Našašća svetog Križa u Zrinu mons. Marko Cvitkušić, kancelar Sisačke biskupije, istaknuvši vrijednost povijesnih dokumenata, među kojima je popis ubijenih sa 291 žrtvom, i autentičnih svjedočanstava dvoje preživjele djece Stjepana Petanjka i Andrije Feketića. Autor Damir Borovčak približio je tragediju prikazivanjem povijesnih fotografija te sa održanih komemoracija u Zrinu poslije Domovinskoga rata proteklih godina, pokazavši da su otkopani temelji crkve otkrili posmrtne ostatke žrtava koje su partizani smaknuli 9. rujna 1943. godine. „U Zrinu „antifašizam“ otvoreno laže u oči jer se tu radi o genocidu i nema tragova antifašizmu nego zločinu. Dokument o spaljivanju Zrina povezuje zločin s Vladimirom Bakarićem“, među ostalim kazao je Borovčak dokumentirajući rečeno prikupljenom pisanom i fotografskom dokumentacijom, ovjerenim izjavama preživjelih, te je pozvao svjedoke neka mu se jave istinom „iz prve ruke“ kao što se nedavno zbilo poslije teksta o Zrinu objavljenoga u Glasu Koncila. Knjigu otvara „Pismo iz Zrina u Udbinu“ koje je 2008. potpisao fra Ivica Petanjak, ofmcap, potomak prognanika iz Zrina.

Osječko je predstavljanje dokumenta vremena organiziralo, uz Sisačku biskupiju i kapucinski samostan u Osijeku, Društvo prijatelja Zrina uz vodstvo Zrinjanina Pavla Petanjka, a brojne nazočne je pozdravio gvardijan kapucinskoga samostana u Osijeku fra

Miljenko Vrabec te sa pjevanjem hrvatskih pjesama klapa Zrinski uz ravnanje Jureta Jurkovića. Knjiga je 20. studenog predstavljena i u Drenju gdje žive potomci preživjelih Zrinjana, a navečer je služena sveta misa.

Nevenka Špoljarić

Među osječkom publikom preživjeli Zrinjani

Preživjela siročad prognana iz Zrina 1943.

53

IN MEMORIAM - Franjo Konjević U varaždinskoj bolnici je 19. IX. 2013. u 63. godini života umro uzoran vjernik i nadasve vrijedni i aktivni član župe sv. Vida u Varaždinu gospodin Franjo Konjević. Pokojnik se rodio 17. II. 1951. u Varaždinu.

Kršten je u župi Klenovnik gdje je proveo veći dio djetinjstva, a nakon preseljenja u Varaždin odmah se uključio u vjerski život grada. Budući da tada još nije bila ustanovljena župa sv. Vida na prvu pričest išao je u župu sv. Nikole godine 1960. Sakrament sv.

Potvrde primio je u župi sv. Vida 12. VII. 1964. Od tada je bio stalno povezan sa župom kao njezin suradnik i ministrant. 9. srpnja 1977. u našoj župi vjenčao se sa našom župnom suradnicom Kristinom Brlić i taj ga je brak još čvršće vezao uz suradnju u našoj župi. Kada god je trebalo, Franjo je bio spreman doći i ministrirati – nije ga trebalo puno nagovarati jer je imao istančan osjećaj za potrebe pastorala i liturgije u našoj župi. Ta njegova suradnja još se više pojačala otkada je nedavno otišao u mirovinu. Svake nedjelje kod mise u 6.30 i subotom poslijepodne on je u našoj Kapucinskoj crkvi bio redovito u službi ministriranja kod krštenja i vjenčanja. Na žalost, zloćudna bolest nemilosrdno je napredovala te nam je iz ovozemaljskog života odvela našeg najboljeg suradnika Franju Konjevića. Njegov duhovni profil najbolje ocrtavaju riječi fra Josipa Vizjaka koje je izgovorio na njegovom sprovodu na varaždinskom groblju 21. rujna 2013. a koje donosimo u cijelosti.

Poštovana obitelj i rodbino pokojnog Franje, draga braćo i sestre! Smrt nas uvijek izaziva, postavlja pred nas mnoga i teška pitanja. Ta pitanja su teža i izazovnija što nam je osoba bila bliskija i gdje nam se činilo da bi mogla još dosta dugo s nama živjeti i gdje bismo se mogli radovati s njome svim lijepim stvarima u životu. Možda je tako i ovom prilikom kada se radi o smrti našeg dragog brata Franje.

Znali smo da je bolest teška ali smo molili i nadali se da će naš brat Franjo ozdraviti, da će još s nama drugovati kod svete mise i djeljenja ostalih sakramenata. No, Gospodar života i smrti, u svom promislu drukčije je odlučio i mi s vjerom i nadom prihvaćamo njegovu volju i našega brata s velikom ljubavlju izručujemo u njegove Očinske ruke.

Doista, vjerujemo i nadamo se da će se naš brat Franjo naći u nebu, u kući Oca nebeskoga, u onim stanovima koje nam je pripremio naš Spasitelj i Učitelj Isus. Svoju nadu temeljimo na ljubavi i dobroti Božjoj i na svemu onome što smo vidjeli u životu našeg brata Franje. Možemo reći da je od svoje rane mladosti služio Gospodinu, posluživao 54

kod oltara Gospodnjeg i bio spreman za svako dobro djelo u našoj župnoj zajednici. Skroman, nenametljiv ali uvijek pouzdan i nadasve marljiv i u svojim zrelim godinama, može biti primjer – zajedno sa svim starijim ministrantima – svim mlađim generacijama ministranata, koji često brzo napuste svoju tako važnu ministrantsku službu. „Jednom ministrant – uvijek ministrant“ – bilo je geslo kojega se držao. Svojim ozbiljnim pristupom svetoj službi, svojim poletom, mogao je biti primjer i nama svećenicima. Kolika je bila njegova revnost i zauzetost za istinsko sudjelovanje na svetoj misi, pokazuje i činjenica da je u Zagrebu nabavio mali misal ABC da bi se što dostojnije pripremio za nedjeljno sudjelovanje u Euharistiji. Svoju zadnju službu kod oltara u našoj crkvi obavio je prije dva tjedna, a od tada krenuo je na križni put noseći križ svoje bolesti. Primivši svete sakramente predao je svoju plemenitu dušu u Božje ruke. Dok smo puni tuge i dok izražavamo svoju sućut njegovoj obitelji, mi smo u isto vrijeme i radosni i ponosni što smo imali sreću živjeti s ovim našim bratom Franjom. I dok molimo da mu Gospodin oprosti, ako je na njemu preostala kakva mrlja grijeha, mi se ujedno nadamo da će se i on sjetiti nas slaveći nebesku liturgiju, za koju se već ovdje zdušno pripremao. Brate Franjo uživaj u nebeskoj liturgiji! Amen.

Oproštaj od fra Ive Brkovića U petak, 29. studenog 2013. godine, u crkvi sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj Dubravi, od fra Ive Brkovića oprostila su se braća hrvatske kapucinske provincije, njegovi roditelji, braća i sestre, rodbina, redovnice i mnogobrojni vjernici zagrebačke Dubrave i župa gdje je fra Ivo djelovao.

Svetu misu zadušnicu u 13.00 sati predvodio je pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić. U koncelebraciji su bili provincijal hrvatske kapucinske provincije fra Ante Logara, generalni vikar Dubrovačke biskupije don Petar Palić i pedesetak svećenika.

Sprovodne obrede, nakon završetka mise zadušnice, na zagrebačkom groblju Miroševac u 15.00 sati prevodio je fra Ante Logara koji se u propovijedi osvrnuo na život i djelo fra Ive Brkovića i zahvalio mu za sve što je u svom predanom radu učinio u vinogradu Božjem.

Gvardijan samostana sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Ivica Vrbić pročitao je curriculum vitae fra Ive Brkovića. Na poseban način se od fra Ive Brkovića oprostio njegov subrat fra Ivica Petanjak koji je zajedno s fra Ivom započeo svoj redovnički život, formaciju, studij, prve svećeničke dane i proveo godine zajedničkog bratskog života u samostanu sv. Mihaela i sv. Leopolda B. Mandića. Završni pozdravni govor je održao fra Ivin stric don Luka Brković, župnik župe Marindvor, Sarajevo

FRA IVI IN MEMORIAM Meni je ostalo ( iza tri govornika ) pozdravljajući reći prisutnima HVALA! - Dragom BOGU što je ovom pokojniku udijelio tolike darove svoje dobrote da nas je u ovom broju nemalom ovdje okupio. Hvala njegovoj subraći franjevcima kapucinima što su bratski i prijateljski doživljavali kako je već rečeno ovolikim pohvalama. Pogotovo hvala što su ga dovezli mimo reda u bratstvu iz Dubrovnika gdje je umro i trebao biti pokopan ovdje u Zagreb majci braći i sestrama bliže i dostupnije. Pokojni i dragi IVO je za ovog kratkog života je kako reče naš hrvatski Shakespeare, Andrić, nobelovac „naradio cio dan,namučili ga ljudi,zabrinuo život,nagazio se blata nagledao nevolje i srama,naslušao jada i laži ..“Ali Ivo svemu tome nije bio uzrok. On je otklanjao posljedice i liječio rane, tješio očajne. Moramo dalje s Andrićem reći „ Slava ti Bože, muku dana i mir noći, za kratak život i veliku zagonetnu smrt, neka su blagoslovljene odluke Tvoje po kojima dolazimo na ovaj svijet i odlazimo s njega pošto smo se i naradovali i namučili. Ogromni su i neshvatljivi planovi Tvoji i jasno je da im mi ne možemo dogledati ni smjera ni svrhe i da ih moramo smireno primiti; ali teško je biti čo-

vjek Gospode“. Da je pokojni Ivo bio čovjek, ljudina govori vaša prisutnost koji ste to prepoznali u njemu. Ali nama je teško, Gospode, biti i vjernik danas, jer si ga presreo na vrhuncu ljudske i vjerničke zrelosti i uzeo k sebi. Svi smo ovdje žalosni a ja ne smijem reći i ljuti što si ga prerano uzeo. A tako nam je trebala njegova dobrota da u ovo doba oplemenjuje i ozračuje ljude i prostore. Trebala nam je njegova smirenost da ovo kaotično vrijeme posvađanosti svih sa svima umiruje. Trebala nam je još njegova jednostavnost po kojoj je bio neobično jednostavan u ovo napuhano doba gdje čovjek Božje mjesto zauzima a onda i mjesto Boga gospodari. Toliko nam je i s mnoga razloga još trebao. Upravo iza nadanja i pobjeda, iza kriza, kataklizmi i katarzi Gospodine, Ti ga uze. Ne smijemo se ljutiti jer si ga ti volio više nego mi, više nego je sam sebe volio kao što i nas,vjerujemo, voliš više nego mi sebe (mi sebe ne znamo uvijek voljeti). Zato Gospodine, Ti ga za uvijek usreći. U nedjelju je proslavio Krista KRALJA NEKA GA UVEDE U SVOJE KRALJASTVO, a nas utješi da ćemo mu se jednom pridružiti.

Don Luka Brković 55

Fra Jankova smreka

(Sjećanje na fra Ivu Brkovića)

Z

nate li onu pjesmicu o sinku Janku? Ona vam, dragi moji, ide ovako:

Jeste li vidjeli moga sinka Janka?

Nismo ga vidjeli, već smo čuli glasa da su ga napala tri Turčina mlada.

Prvi mu rekao: bjež u goru, Janko, drugi mu rekao: skoč’ u vodu Janko.

Treći mu rekao: predaj nam se, Janko!

A Janko im odgovori:

Nisam ja jelen da u goru bježim, nisam ja žaba da u vodu skačem.

Nisam ja kukavac da vam se predajem, već sam ja junak kraljevića Marka! Čemu sad pjesmica o Janku iz vremena turske sile?

Takav vam junak danas boj bije za crkvu svoju i za krst časni. Gradi on crkvu u potputoj neimaštini. A kako se to radi, znaju samo fratri i Duh Sveti! Došao je fra Janko na gradilište crkve kad su na jedvite jade kapucini skucali dovoljno novčića da zatvore krov.

Zinula šupljina velike zgrade omeđene šupljom cilgom i betonskim gredama, a nakon tople jeseni navalila huda zima: Ciči smrznuti zrak oko crkve, pa pred zornicu šapće fra Janku u uši: Bjež na toplo, Janko!

A fra Janko nabio crnu jaknu i francusku kapicu, pustio bradurinu i kovrčastu kosu kao ovca runo, sve drhti – «Smrz’o sam se» - ali služi zornice za nekoliko hrabrih župljana, koji dolaze odjeveni kao za skijanje, samo im skijaške naočale nedostaju.

Predbožićno vrijeme odriješilo kesu bogatima, pa fra Janko trlja ruke: Ove ćemo godine napokon dobiti grijanje u crkvi… Zagrijao se tjedan dana pred polnoćku pod crkve, toplo kao u raju, ne mrzne se više voda u potočiću uz Kristove jaslice,ali neimaština grgolji fra Janku u uho: Bjež u vodu, Janko!

Nemaš novaca za pristojan bor!

A za ovakvu crkvu treba vito stablo!

Sluša fra Janko probe crkvenoga zbora u toploj crkvi, mjeri ogroman prostor između skromna oltara i neožbukanih zidova, pa moli: 56

Gospode moj, čime ćemo crkvu kititi?

Za bor nemamo, što ćemo sad?

Daj Ti providi, ja ti se predajem!

I dok je fra Janko tako danima molio, računao i natezao pokrivač da se pokrije koliko je dug, dozvoli Gospod Bog nekoliko oblačnih prosinačkih dana: Smrklo se nebo, ono malo kratkoga dana sivo je i mračno, svaku sunčevu svjetlost krade prije nego ona do zemlje stigne.

- Mužu, meni je žao ove bogate smreke pred našom kućicom, još su je moji roditelji zasadili,ali mi ona oduzima ono malo svjetla što ga još primaju moje stare oči – rekla je svome suprugu tih dana umirovljena učiteljica i pošla do telefona.

Možda bi bila dobar bor za našu crkvu, što misliš?

Nevenka, odlično si se sjetila! Brzo zovi fra Janka i ponudi mu bor!

Dobio tako fra Janko po ljudskoj dobroti i providnosti Božjoj prekrasnu srebrnu smreku, dvadeset godina staru i višu od kućice kojoj svjetlo krade. Poveselio se, pa rastužio: Najradije bi se predao pred nemogućim zadatkom: Iščupaj ti stablo deblje od fratrova struka, pa ga prenesi zakrčenim uličicama sve do crkvenoga oltara!

Uvečer liježe, a zaspat ne može, jutrom se budi s istom brigom. Ne prihvati li deset metara visok dar, dobit će ga netko tko može platiti radnike i prijevoz posebnog tereta.

Gospode Bože, opet ne znam što ću!

Providi Ti, ja ti se predajem! moli fra Janko i kad liježe i kad ustaje, i kad svetu misu služi.

Ali Gospod ne bi bio Gospod da nije našao rješenje fra Jankovoj vrućoj molbi: Dva dana prije Badnjaka probudio fra Janka udarac u rebra.

Brzo, idemo po bor! – reče mu bucmasti anđelak i otkri ga u postelji.

Nije se fra Janko pravo ni snašao, a tuce anđela nabije na njega debelu crnu jaknu, francusku kapicu, čak mu oko vrata i šal stavi, da ga grije na krutoj prosinačkoj studeni. Nađe se tako fra Janko pred kućom nad koju se nadvio granati, češerima okićen

bor. Drhturi fra Janko od zime, ali srce mu se od radosti širi. Učiteljica i njezin suprug misle da gledaju spretne radnike «Zrinjevca», što su s dugačkim teretnim vozilom došli po bor. Sav promet stoji, jedni susjedi izašli, drugi kroz prozore vire, pa gledaju. I ja virim s prozora. Među grančicama smreke vidim kako bljeska nešto sitno i okretno.

Znam da nije slučajno to što se smreka nježno prilagođava povojima koji su je omotali da ne padne na starinski krov kućice. Kako je samo tiho ostavila mjesto na kojem je rasla dvadesetak godina!

Nije bilo cijepanja i povika, niti onog strašnog jauka debla koje se od zemlje kida i svom težinom na nju pada, uz povike drvosječa. Kao vruć nož maslac pila je meko presijekla moćni panj. Bez uzdaha, bez polomljena crijepa ili grančice, uzdigla se orijaška smreka nad krović malene kuće, zalebdjela u ručicama anđela, i onda se nježno, bez glasa, polegla na postelju od dvije prikolice.

Donijeli anđeli smreku uz oltar, grane joj šire i češere lašte.Svjetlucaju češeri, vele župljani, a ja znam da to sjaju krila anđeoska na srebrnim granama bora.

-Lijep li je, Gospode, nikakvih ukrasa mu ne treba!- veseli se fra Janko i svi u crkvi s njime. Pravilne i skladne grane bora, mirsi njegovi i kićena krošnja miješahu se s umilnim božićnim napjevima četrdeset dana. Po svršetku božićnoga vremena, onako kako je doniješe, anđeli digoše jednoga jutra srebrnu smreku od Božjeg oltara pa je preniješe na najljepšu čistinu jedne sljemenske šume.

Ona i danas tamo raste, pažljivo gledajte, pa kad vidite da nešto među srebrnim granama svjetluca, lako ćete prepoznati smreku koju su od panja odigle ručice anđela! Kućica nasuprot mome stanu žmirka danas na jarkom suncu. Umjesto smreke naselilo se pred nju žuto, crveno, ružičasto i ljubičasto cvijeće, nisko i k zemlji prignuto. I dok su druga mjesta gdje posijeku drvo ogoljela i tužna, razodjeveno pročelje susjedine kuće ipak me razveseli svaki put kad ga pogledam. Sjetim se anđelaka i rasnog stabla crnogorice što nadvisuje svu okolicu. Sjetim se fra Janka i njegova junaštva, dok gradi crkvu za koju novaca nema: Svjedoči pred neimaštinom, zimom i sumnjom da je junak Nebeskoga Kralja. A tko ima Gospoda za kraljevića, taj se nikada ne predaje!

Dubravka Rovičanac

Ljudski prolazni „modernizam“ „protiv“, i Božji vječni modernizam ZA

S

ve je danas moderno. I ono što nema nikakvu trendovnu, modernu, hitovu, cijenu.

Naprosto u natjecanju bez pravila i okvira igre kako biti „moderan“, ali i „najmoderniji“ svatko postavlja svoju ljestvicu modernizma i vrijednosti ovoga vremena. A to je razlog da je ta kulturna dimenzija društva izblijedila, i izgubila svoju istinsku vrijednost. Vrijednost koju nije moglo pregaziti, sniziti i ne priznati ni jedno vrijeme, ni jedno društvo.

I zbog toga je danas ovo naše „moderno“ vrijeme, zapravo, pusta praznina pravi, neprolazni, moderni vrijednosti. Ovo je neko „moderno“ vrijeme bez modernih vrijednosti. Ono je, naprosto, u svom silnom „modernizmu“ najjači rušitelj istinskog, neprolaznog i za svako vrijeme modernog modernizma, koji je u prošlosti bio glavni graditelj današnje civilizacije čovječanstva. Bila je to zaista prošlost gradnje modernizma, u svim njegovim segmentima.

Bio je to onaj pravi europski modernizam bogat i življen vrijednostima kršćanske vjere, u kojoj se cijenilo, gradilo, vrednovalo i živijelo poštenje, solidarnost, uzajamnost, zajedništvo. Te i mnoge druge dimenzje modernog obogatile su čovjećanstvo, i bile ga stavile na sigurne i snažne temelje, na kojima se izgradila današnja, u prvom redu europska, kultura i civilizacija.

Međutim, kada se očekivala daljnja nadogradnja, usavršavanje, dotjerivanje i uljepšavanje te zgrade kao, gotovo, najvećeg dostignuća ljudskog razvitka, u ćijim temeljima je Vjera Božjih zakona, i Zapovijedi, što su glavni nosači budućnosti čovječanstva, izmišljen je neki novi, ljudski medernizam. Modernizam današnjeg čovjeka koji ne prihvaća Vjeru kao Smisao ljudskog života, ne prihvaća Boga kao Stvoritelja, a time ne priznaje 57

Njegove zakone i okvire, koji su moderni i neprolazni, trajni i vjećni. Samo u tim okvirima, i u tim Zakonima, može rasti i razvijati se istinski, onaj pravi modernizam sa ljudskim likom. Sa vrednotama ljudski prava, vjerski sloboda, uzajamnosti, poštivanja, zajedništva, poštenja.

Upravo zbog toga se agresorski, rušilački, i krenulo u rušenje tog „starog“, „nemodernog“, i „zaostalog“ Božjeg modernizma. Odnosno, novi ljudski „modernizam“ najavio je, zapravo krenuo je u rat protiv Božjeg, neprolaznog, trajnog, i vjećnog modernizma. Čovjek je krenuo u nemilosrdno rušenje svih tih Božjih kockica što su kroz europsku kršćansku povijest ugrađene u mozaik modernizma, te na njihovo mjesto, s osjećajem pobjednika, ugrađivao i ugrađuje svoje ljudske izmišljotine i „moderne“ novitete. Čovjek nastoji „sredstvima koja opravdavaju cilj“ izgraditi moderno društvo, „moderan“ svijet za ovozemaljsku prolaznost, bez elemenata neprolaznosti, odnosno, Vjećnosti. I stoga je danas sve „moderno“. Svi su „moderni“, jer prolaznost se mora nametnuti kao vjećnost, koje kako „modernisti“ tumače i žive, zapravo, i nema. Njihova vjećnost je u ovoj prolaznosti, njihovo moderno je u neodgovornoj slobodi, u nepravdi, u pohlepi, u konzumizmu i hedonizmu. Zapravo, njihovo „moderno“ je sve ono što je protiv Boga i protiv čovjeka.

Time je nastalo neko siromašno, prosto i opasno, te iznad svega protiv Božje „moderno“ vrijeme, ljudskih pravila i vrijednosti. Nametnuto je novo „moderno“ vrijeme prolazni, horizontalni, zemaljski, hedonistički i konzumističkih vrednota. Čovjek se tako, „moderno“, i u ime „modernog“ zatvorio u svoj prazni, siromašni i nakaradni „modernizam“, izgrađujući svakim danom sve deblji i neprolazniji

zid između sebe i Boga. Čovjek se, zapravo, zatvorio u „modernu“ samoću, u „modernom“ europskom dobu bez Boga. Pokušava i trudi se da izbriše svaki Božji trag, svaki Božji zakon, na ovom kršćanskom europskom prostoru. „Moderni“ čovjek današnje dekristijanizirane, egoističko individulaizirane Europe zatvorio se u svoj izgrađeni „moderni“ individualizam i egoizam, u kojem je za drušvo izabrao novac, dobit i profit. Čovjek je izgradio svoj „moderni“ otok u Božjem modernom svijetu, koji je neprolazno, vjećno, bogatstvo zajedništva Božjeg nauma u Njegovoj Vjećnosti, koja je moderna u svakom vremenu ovozemaljske ljudske prolaznosti. Današnji „moderni“ čovjek, „modernog“ našeg doba postao je sàm sebi dovoljan suputnik na ovom zemaljskom putu. a najmanje mu je potreban Bog, u kojem ima, u kojem nalazi, koji mu se nudi, i kao sugovornik i kao suputnik, i dakako kao sugraditelj vjećnog modernizma. Takav Bog „modernom“ čovjeku ne treba, On mu narušava izborenu samoću, samoću u raskalašenosti i neodgovornoj slobodi, konzumizmu, hedonizmu. Bog mu uzima njegovu slobodu, koju je izborio progonom „staromodnog“ Boga, i razbijanjem Njegovih okvira.

I zato je danas sve „moderno“, u „modernom“ vremenu. Ljudski „modernizam“ za prolaznost, bez Božjeg modernizma za Vjećnost.

Moderno je bilo i „protiv“ onog „ZA“ koje potvrđuje Božje zakone, Božje stvaranje muška i ženska, Božje stvaranje braka muškarca i žene, kao temelja opstojnosti čovječanstva. I to hrvatsko „moderno“ PROTIV „staromodnog“ kršćanskog ZA završilo je kao i sve ljudske prolaznosti pred Božjom vjećnosti. To hrvatsko ZA veliki je doprinos oćuvanju egzistencije čovjećanstva.

Vinko Đotlo

58

ZABAVNIK B

O

G

O

R

O D

L

R

P

O

S

A

E

A

R

D U M S

T

A N A K

L

O N

A D V

E

R

K

R

I

S

T

O V A

G N

I

J

D

I

I

B

O

Ž

I

A

I

O

Ć

V K

R V A N N

I

B

A

R

T

I

S

S

O A

E

A N T

I

F

O N A

R

A

L

V

L

L

I

Z

N A K

K

R

O

E

S

E

T

I

E

V T

O

Ž

I

A A

S

P

S

T

K A

P

O N

I

R

V R

L

K V A

G

A D

G

N

I

D

I

I

C

E

T

I

Ž

A

J

R

D A N T

I

D

I

V B

I

E

J

N

S

R U T

O U

J

O

B

E

I

K H

S

I

Ž

E

N

I

L

N A

I

G

O

L

O

E

T

A A

R

P

O D

B

T

S

O

P

E

K

O

S

P

I

N A O

B

J

A V A

N A

I

I

J

Ž

A

G U

Č

O

B

R L

S

Nanquam sapiens irascitur Mudar čovjek se nikad ne ljuti Zabavnik je uredio Andrej Miškatović ANTIFONA BLAGOSLOV BOGORODICA BOŽJI RATNIK CARINIK ČASOSLOV DAR DAN NEBU DIVNA DJELA DVER KRISTOVA EZEKIEL GOSPINA OBJAVA ISPROSITI ISTINA KALEŽ KREPOST KRIŽARI

LEOPOLD MUDRACI NAKLON NOVI ZAVJET PONIŽENI POSTANAK RABIN SAKRISTIJA SLUGA BOŽJI SVETA KRV SVETI BERNARD TEOLOG TKANINA VATIKAN VATRA DUHA ZNAK KRIŽA

OSMOSMJERKA Pronađite ova 32 pojma u osmosmjerci i kao rješenje dobit ćete što vam želimo u ovim vremenima.

VICEVI Što je to malo, plavo i pjeva na stablu?

Talentirana šljiva.

Pita otac Ivicu: -Jesi li znao sva pitanja na ispitu?

-Jesam!

-Kako onda nisi položio?

-Nisam znao odgovore!

Ukrao sam dvije jabuke – kaže dječak ispovjedajući se.

Za pokoru dva Očenaša – kaže svećenik Ako izmolim tri, jel mogu ukrasti još jednu?

Tri monaha sjede i meditiraju.

Najednom jedan kaže: Gle jastreb.

Mjesec dana nakon toga kaže drugi: Ne, nije to jastreb.

Nakon još mjesec dana kaže treći: Pa dobro, hoćemo li mi moliti ili pričati?

Danas sam napravio istočni grijeh – ispovjeda se dječak.

Kako to – pita svećenik.

Krao sam jabuke.

59

Iz propovijedi bl. Alojzija Stepinca na blagdan sv.

Petra i Pavla 1942. godine „Oni mogu imati na raspolaganju sve vojske ovoga svijeta, mogu posjedovati sva materijalna sredstva, mogu imati sav tisak, sve radiopostaje i sva kina.

Jednu stvar ipak ne mogu posjedovati – da ovladaju srcima i dušama ljudi, što je isključivo Božja povlastica.

I ne samo da Bog ima moć nad srcima siromašnih i bijednih, nego i nad moćnicima ovoga svijeta, prema riječima Svetog pisma: ‘Kraljevo je srce u ruci Božjoj; on ga vodi kuda god hoće.’

(Izr 21, 1)”