Ljudima prijatelj Bozic 2011 by vjeran grabant

ISSN 1331 6354 Cijena: 10 kn GODINA XXXX, Broj 3 (154) – prosinac 2011.

Glasnik svetog Leopolda Bogdana Mandića

GLASNIK SVETOG LEOPOLDA MANDIĆA

4 LJUBITE JEDNI DRUGE! 5 PISMO MAGIMA 6 „S NAMA JE BOG”? 8 BOG OTKRIVA ČOVJEKA ČOVJEKU 11 TUMAČENJA DEVETE BOŽJE ZAPOVIJEDI 13 ZAŠTO UOPĆE NEŠTO? 15 ISTOVJETNOST HERAKLITOVA I KRŠĆANSKOG POIMANJA: LOGOSA! 16 NASTANAK I SVRHA EUROPSKE BAŠTINE 19 PSIHOLOGIJA I DUHOVNOST U DJELIMA ANTHONY DE MELLA 22 ŠTO DRUŠTVO NE ČINI, A TREBALO BI ZA DJECU 26 IDENTIFIKACIJA DAROVITIH UČENIKA 28 AH, TA DOMAĆA ZADAĆA! 29 PRIMJER IZ PRAKSE – KAZNA I NAGRADA 32 JA I MOJ NEPRIJATELJ 33 OSTVARENJE POJEDINCA U ZAJEDNICI 34 FRA DANIELE MARIA PIRAS 37 FRANJEVAČKI RAZGOVORI FRA STEFANO 40 HODOČAŠĆE U PADOVU 42 HODOČAŠĆE U PADOVU ŽUPE SV. LEOPOLDA B. MANDIĆA IZ OSIJEKA 45 SVETOST I SVECI 46 UBOJICE BUDUĆNOSTI ČOVJEČANSTVA 48 VJERUJEM U BOGA… 49 MOIRA NOONAN: IZBAVLJENA IZ TAME 51 NASMIJANI SVEĆENIK

Časopis za vjersku kulturu i informaciju God. XXXX (154) – Br. 3/2011. ISSN 1331 6354 List sv. Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 1. veljače 1971. Izdavač: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda Mandića Glavni urednik: fra Goran Rukavina Školska 39, 44415 Topusko tel: 044/885 951 goran.rukavina@zg.tcom.hr Grafički urednik: Vjeran Grabant vjerangrabant@gmail.com Stalni suradnici: fra Ante Kukavica, fra Juro Šimić, fra Mirko Kemiveš, fra Bono Zvonimir Šagi, fra Nedjeljko Golubar, fra Nikola Bašnec, fra Stanko Dodik, fra Nikola Stanislav Novak, fra Stjepan Novoselec, fra Josip Grivić, Jelena Grabant, Dubravka KalinićLebinec, Dubravka Rovičanac, Mira Šincek, Kata Martinović Bevanda, Mladenko Spahija, Emica Juranko, Željka Čolović Rodik, Vesna Ivančević, Vinko Đotlo, Andrea Žigić Dolenec Vanjski suradnici: s. M. Petra od Presvete Euharistije, Mirko Kalanj, Lana Hajsok, Ahnetka Balatinac, Mile Pletikosa, Sandra Rajković, Nevenka Špoljarić, Petar Jakopec, Štefica Pokorny, Davorka Jug, Silvija Batoš, Anika Sačić, Nevenka Špoljarić, Zdenka Štogl, Snježana Trdina, Vladimir Ožanić, M. Krajić, Željka Bobaš, Peromir Štefi, Dario Miletić, Marija Krstanović Administraciju vodi: Ružica Dumančić, 31000 Osijek, Kapucinska 41 mob. 091/ 601 3802 tel/fax 031/ 20 11 83 email: centarleopold@gmail.com Tisak: „MIT studio” OSIJEK Godišnja pretplata 40 kn; za države Europe 13 eura; za Kanadu i USA: 15 USD; za Australiju 20 AUD NAZIV: Centar „Leopold Mandić”, 31000 Osijek, Kapucinska 41; žiro račun 23900011100362638; devizni račun 7030001282800760985 putem Privredne banke Zagreb, P. J. 12, OSIJEK

POŠTOVANI ČITATELJI

adostan sam što vam mogu predstaviti božićni broj našeg glasila Ljudima prijatelj. Iako je samo nešto više od mjesec dana kako smo izdali prošli broj, niti ovaj ne izostaje s prilozima. Hvala svima koji su pridonijeli bogatstvu tekstova. List vam predstavljamo u nešto izmijenje nom obliku. Iza nas je vrijeme Došašća kada smo iščekivali i pripravljali se za susret s Kristom. To iščekivanje i susret je trostruko: u godišnjem spomenu njegova rođenja u Betlehemu, u drugom slavnom dolasku te u trajnom sakramentalnom dolasku u bogoslužju Crkve. Posljednja ovogodišnja nedjelja pred Božić bila je posvećena božićnom otajstvu te su nam pred očima bili oni koji su najvjernije iščekivali i priprav ljali se za Kristovo rođenje: Marija i Josip. „Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Ema nuel – s nama Bog”, znak je koji prorok Izaija daje kralju Ahazu i svim pokoljenjima koja su iščekivala Božje spasenje. I Marija i Josip Božju su riječ pri hvatili vjerom te se u poslušnosti stavili na službu Bogu. Sada slavimo božićno otajstvo. Radujemo se i zajedno sa svetim Lukom pjevamo: „Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje”. Više nego ikada živimo u društvu kada nam je ite kako potrebno povjerenje i brat stvo. U društvu koje trenutno potresaju razne afere, korupcije, prokaziva nja, koje na neki način doživljava svoju meta morfozu, toliko je onih malih ljudi koji žude živjeti bez straha,

nestašice, kojima je preko glave neiskrenosti, prijevara. Upravo je cilj Božića vratiti se na mir, prije svega mir u srcima. No, možemo si postaviti pitanje koliko smo i mi kršćani pridonijeli svim ovim negativnim stvarima? Što smo mi to učinili kako bi među nama vladao mir, kako bi mi sami bili svjedoci Božje ljubavi? „Slava Bogu na visini” – pjeva Luka u svome evanđelju. Znamo li dati slavu Bogu, odno sno, koliko sami svojim životom Boga slavimo jer tamo gdje Bog nije slavljen među ljudima, niti čovjek ne može biti slavljen i tamo vladaju prijeziri, omalovažavanje, tračevi, podmetanja, laktašenja... Upravo se preko Božića Božja slava iznova obnav lja među ljudima. „Narod koji je u tmini hodio svje tlost vidje veliku” – govori prorok Izaija. Ta svje tlost ovih dana nalazi se u jaslicama kojima smo svi pozvani. Znamo da smo često prebahati da bismo Boga vidjeli. No, kada k jaslicama pristupamo, kada dolazimo pokloniti se malome Bogu – Božiću, ako mu vjerom pristupamo, tada to maleno dijete slama našu oholost, tada nas čini ljudima dobre volje, čini nas radosnima. A tada radost dana Božića ulazi i u našu dušu i tada možemo u vjeri početi mijenjati sebe i društvo u kojem živimo. Svim čitateljima, suradnicima, dobročiniteljima sretan Božić i nova 2012. godina!

Molimo sve suradnike, stalne i vanjske – kao i sve one koji to žele biti – da svoje potpisane priloge za idući broj pošalju najkasnije do 10. ožujka iduće godine bilo poštom ili e-mailom glavnom uredniku. Na osobit način potičemo sve one koji su primili milosti zaslugom sv. Leopolda da nam pišu o svojim iskustvima.

LJUBITE JEDNI DRUGE! Dragi prijatelji! Odlomak Isusovog oproštajnog govora upućen učenicima malo prije njegove muke i smrti jako je važan i dragocjen pa i u ovo vrijeme pripreme za njegov dolazak u ljudskom obličju. Isusovo obraćanje učenicima s riječju «dječice» upravo je uvertira za ono što će im poručiti. Obraća im se pun nježnosti, najavljuje svoj odlazak i daje im novu zapovijed: «Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge». Isus nam daje svoju ljubav kao uzor ljubavi koju bismo mi morali imati jedni prema drugima. Ne kaže da ljubimo bližnjega kao sebe samoga; da ne činimo ono drugima, što ne želimo da drugi nama čini, nego naše oči usmjeruje na svoju osobu. Njega moramo gledati, njegove kreposti upijati, njegovu ljubav prenositi jedni drugima. «U njega gledajte i razveselite se…», pjeva psalmist. A kakva je Njegova ljubav? Nesebična, velikodušna, sebedarna. Ljubav koja ljubi bez računice. Ljubav koja ide tako daleko da daje život za prijatelje, ali i za neprijatelje. Ljubav koja na kamen odgovara kruhom, koja ljubi prva bez obzira na situaciju i na okolnosti. Ljubav koja pušta drugome da bude prvi, da bude cjenjeniji, nego mi sami; koja sebe zaboravlja da bi drugi mogao napredovati, naprosto živjeti punim živo tom i disati punim plućima. Ljubav je Bog. Ljubav je Bog u nama. To je Duh Sveti koji u nama kliče: «Abba, Oče!» A gdje je Duh Sveti ondje je slo boda. Sloboda govora, misli, djelovanja. Gdje je se nešto ukrutilo, gdje ide sve po nekoj «špagici», po nekom ritualu, nepisanom pravilu, tu se zacijelo Duh Sveti maknuo u stranu. Ako su nam neki stavovi i kod malih i gotovo nevažnih stvari kruti, moramo se nad tim zamisliti i pitati se nismo li sebe zarobili, a sada smo počeli i druge zaroblja vati nevažnošću i beznačajnošću. Ljubav je Duh Božji u nama, a On je sama dina mika i kreativnost. On u nama svakog trena čini sve novo. Daje nam krila za let. Tako da možemo reći s našim pjesnikom: «Za let si dušo stvorena…»

Kad u sebi primijetimo tu dinamiku uvijek novog stvaranja, i ljubav će u nama biti dinamičnija. Postoji uzrečica: «Ljubav je domišljata.» Ona uvijek traži načina kako da drugoga razveseli, kako da drugima pritekne u pomoć, da im olakša breme. Misliti na druge, a ne samo na sebe, put je u sretniji život i ovdje na zemlji i u budućem vijeku. Kad Isus kaže da ljubimo jedni druge, ne zahtjeva on to radi sebe nego radi nas jer to je za naše dobro, za našu sreću i ispunjenje. Želimo li biti prepoznati kao Isusovi učenici, drugi će nas upravo po tome prepoznati ako će na nama vidjeti nesebičnu ljubav prema drugima. U tome je svetost, u tome je bit i dražest kršćanskog života: u kvalitetnom skoku, u poboljšanom odnosu prema drugima, u ljubavi koju iskazujemo jedni drugima. I ako nismo u mogućnosti materijalno pomagati dru gima, a oni koji to mogu i to će činiti, ali pozitivno misliti o drugima, željeti im vječnu sreću, to nam je uistinu moguće. Zato idemo i činimo!

PISMO MAGIMA Dragi magi! Kako bi bila osiromašena božićna idila da vas nema. Neki nam egzegete rekoše da ste samo mit, lijepi pobožni mit. Vjerojatno to tumače zato što vas nema u drugih sinoptičkih evanđelista, samo se pojavlju jete kod sv. Mateja. Nema Vas čak ni kod sv. Luke koji je tako pomno ispitao sve događaje vezane uz Isusa, a osobito ona vezana uz Njegovo rođenje. Ako vas nema, onda možemo posta viti u sumnju i blagdan Nevine Dječice koju slavimo trećeg dana Božića. Da niste Vi došli Herodu i napravili uzbunu na njegovom dvoru i u cijelome gradu raspi tujući se za Novorođenog Kra lja, ne bi se Herod razbjesnio i skovao pakleni plan o ubojstvu Maloga Kralja tako da poubija svu dječicu u Betlehemu i oko lici od dvije godine pa naniže. Mi znamo da ste bili i da jeste i da ste od Bogotražitelja postali Bogojavljatelji. Vaša je domovina Babilon, a u njoj je bilo razvijeno zvjezdo znanstvo nekoliko tisuća godina prije Isusova rođenja, a nekoliko stoljeća prije kod vas su izrađeni precizni astronomski kalendari. Vaši su preci posjedovali zvjez

darnice i pratili tok zvijezda pa ste i vi od njih naslijedili znanje i mudrost. Bili ste i svećenici pa Vas je uz Vašu zainteresirala reli gija Izraela, naroda koji je dugo vremena bio kod vas u ropstvu. Svete knjige koje su oni donijeli sa sobom bile su vam poznate. Pripovijedalo se među vašim narodom s koliko čežnje Izraelci čekaju Mesiju. Znali ste da će u Palestini ustati veliki kralj i da će svijetom zavladati mir. U vašem znanstvenom radu vašem je razumu, s kojim ste došli do istine, pridodana i vjera, vjera izraelskog naroda u Mesiju, i vi je niste odbacili. U praćenju zvijezda nije vam pro makla “ zvijezda repatica “ kako je mi popularno nazivamo. To je zapravo bila konjunkcija pla neta Jupitera i Saturna a u poza dini sazviježđe Riba. Kako Jupiter označuje vrhovnog Boga, Saturn je planet Izraela, a Riba je označa vala Palestinu; nije vam puno tre balo da taj znak shvatite kao obi stinjenje proroštva iz izraelskih Knjiga. I dali ste se na put bez oklijevanja. Pošli ste u Palestinu tražiti Mladog Kralja slijedeći zvi jezdu. Niste se pitali koliko će to stajati novaca i vremena. Razum vas je doveo k Istini i ona vas je vodila do Betlehema. Tu ste

se vjerom poklonili Malom Djetetu. Vi ste uzor današnjem čovjeku kako skladno povezati vjeru i razum. Današnji čovjek to teško povezuje i čini mu se da su da su to dvije zasebne stvarnosti koje idu jedna mimo druge, da su nepomirljive. A zapravo: “ Vjera i razum su poput dva krila kojima se ljudski duh uzdiže prema raz matranju istine “, napisao je bl. Ivan Pavao II. u svojoj enciklici “ Vjera i razum”. Baš ste suvremeni i moderni sveci! Govori se da vas je nakon tog susreta s Istinom, s Riječju koja je postala tijelo, ona i dalje pra tila jer oni koji primiše Riječ Ona im dade moć da postanu djeca Božja. Krstio vas je, kako kažu, sv. Toma apostol. Ubijeni ste 54. godine nakon zajedničkog slav ljenja Božića. Sv. Jelena Križarica vaše je kosti pronašla i prenijela u Carigrad, a onda su prenesene u Milano i napokon u kölnsku katedralu gdje se i danas kao reli kvije čuvaju. Bog vam se javio kao malo dijete, a vi još i danas to javljate drugima. Hvala Vam! Pozdravlja Vas i moli Vaš zago vor vaš

SV. LEOPOLD Malen, srce, Ruka, glas, Znamen križa. Idite u miru! Oprašta vam, Spas!

Teret nosi pokornika, Njih je duga povorka, Svi su oni njegov Istok. On je tu, za njih, za nas!

„S NAMA JE BOG“?

ada razmišljamo o Božjem biću snalaze nas razni naizgled protuslovni osjećaji, jer što bismo mogli misliti o Onome koji nam je beskrajno otajstven i transcendentan?! Bog je biće koje nas istovremeno zaprepašćuje i odu ševljava. Zaprepašćuje nas jer osjećamo da je naj moćnije biće u čijoj vlasti je sve, pa i naši životi, dok nas oduševljava činjenica što nam se usprkos apso lutnoj svetosti približio i otkrio nam svoj najvažniji plan. „Više puta i na više načina Bog nekoć govo raše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu (Heb 1, 1)“. Povijest Izra ela najbolje opisuje mnoge intervencije kojima je Božansko milosrđe zahvaćalo čovjeka, pa i čitav narod. Sveto pismo nam svjedoči da su doista više puta i na razne načine velikani Starog zavjeta pre govarali s Bogom i sklapali s Njime u ime cijelog Božjeg naroda Saveze. Čak i u najtežim trenucima povijesti Obećanog naroda, Bog ostaje vjeran svojoj Riječi i stoga mu psalmist s pravom kliče: „Do neba je Jahve dobrota tvoja, do oblaka vjernost tvoja (Ps 36, 6).“ Zahvaljujući starozavjetnoj objavi već su prvi stanovnici mogli iščitat milosrđe i vjernost kao konstitutivan dio Božjeg bića. No, u punini vre mena Božansko milosrđe kao da je nadmašilo samo sebe. Nažalost čovjek je sklon previdjeti tragove Božje ljubavi s kojima se susreće u svakodnevici u stvorenjima, stoga se Bog očitovao čovjeku na najsavršeniji način. „On, trajni lik Božji, nije se kao

plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe „oplijeni” uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu (Fil 2, 6 – 8)“. Kako je Riječ tijelom postala i nastanila se među nama tajna je koja je povjerena samo jednom srcu na čuvanje. Kada je nastupilo vrijeme spasa, Bog je svoj najveći zahvat Milosrđa i Savez spasenja odlučio učiniti s mladom djevojkom Djevicom iz Nazareta. Iako je ona predznačena još iz edenskih vremena kao „ona koje će satrti glavu Sotoni“ (Post 3, 15), narod će žarko iščekivati dugih osam stoljeća “onu koja ima roditi” (Mih 5, 1 2) „Emanuelovu majku“ (Iz 7, 14). Obećanja su to koja je Gospodin dao po judej skim prorocima Miheju i Izaiji još u 8. st. pr. Kr. Zar je moguće da će po Mariji iz Nazareta mladoj Dje vici napokon biti završeno vrijeme iščekivanja? Zar o njoj ovisi hoće li biti uslišana nada u konačno spa senje? Starozavjetni se mudrac s pravom pita: „Tko će naći (takvu) ženu vrsnu (Mudr 31, 10)?” Svetu i prožetu strahom Gospodnjim? Može li takvo nježno biće vojevati bitku za čitavo čovječanstvo i osobno dobro i vječno spasenje svakog čovjeka? Ima li većeg i zastrašujućeg trenutka od ovoga, kada je Svemogući čitavu svoju moć i vlast predao slobod noj volji jedne žene? Iako ju je Gospodin odabrao i unaprijed predodredio da kroz svoje postojanje da svijetu dušu, zamislimo, borba za Kraljevstvo Božje

mogla je i negativno skončati. Umjesto; „Evo služ benice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi! (Lk 1, 38)“, mogla je prestrašeno zavapiti kao što smo i sami skloni (pre)često činiti i reći; „Ne, ja to ne mogu / ne želim!“ i Bog bi morao zaustaviti novo stvaranje koje je po Svome Sinu započeo. Zbog ovog prostodušno izrečenog „da“ Gospodinu, pod Marijinim srcem začinje se Dijete koje doista ne potječe “ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego od Boga” (Iv 1, 13), od Njegove Svete Volje koju je ova mlada žena bezazlene vjere prihvatila. Blažena je doista po svojoj vjeri, jer nam je pokazala da je Bog sa svakim srcem koje ga u vjeri iščekuje. Isusovim rođenjem Bog je ušao u našu povijest, nastanio se i živio među nama. Ali zašto se morala dogoditi takva intervencija djevi čanskog začeća Sina Božjeg? Sve se to dogodilo „da se ispuni što Gospodin reče po proroku: ‘Evo, Dje vica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel što znači: S nama Bog!’ (Mt 1,23; Iz 7,14)“. Ne sastoji li se u ovom Imenu bit Božićnog otaj stva? Prije dvije tisuće godina kao i danas, čini se, (naj)ključni(ji)m ostaje prepoznati Božje znakove u našem vremenu i vjerovati da je „Bog s nama“. Vje rujemo li da se Emanuel rodio od Djevice Marije, nastanio među nama i ostat će s nama „u sve dane do svršetka svijeta (Mt 28,20)“? Jer, „uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinoro đenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne,

nego da ima život vječni (Iv 3,16)“. Svojim dolaskom Emanuel – postao je „S nama Bog“ što mi shvaćamo kao da će zauvijek prebivati s nama. Promislimo, sve što nam je potrebno, dao nam je po svojem rođenju. Dao nam je cijeloga sebe, ne samo svoju božansku narav, nego i svu svoju ljudskost, jer se ljubav ne može polovično dati. Njegova nas bezuvjetnost ostavlja bez daha, jer je nepresušiva i ne jenjava. Unatoč našoj okorjelosti i zatvorenosti, ovo maleno Dijete u svojoj nevinosti pronalazi put do naših srdaca. Dapače, svoju najveću snagu Božja Ljubav manifestira onda kada se i najjača silina zla i nevjere na nju obrušavaju. Neka nas i ovogodišnji Njegov pohod oraspoloži da ga poput Blažene Bogorodice s neizrecivom ljubavlju u svim teškoćama i prijet njama života mognemo nositi. I premda su naša srca nedostojna poput betlehemske štale, nadiđimo braćo osobnu grešnost i sramotu te u skrovitosti i iskrena srca poklonimo se Mladome Kralju i pri nesimo mu svoju želju da se zauvijek sjedinjujemo s Njegovim i Bezgrješnim srcem naše Majke Bla žene Djevice Marije. Zaištimo od Gospodina ono što je sam učinio vjerojatnim, zaištimo od Boga „S nama Boga“!

JEDNOSTAVNO, BITI SRETAN Voljeti Tebe, znači: imati radost u duši, mir u srcu, blagost u riječima. Voljeti Tebe, znači: milovati pogledom svaki kamen, svaku pticu, svako stvorenje koje si stvorio i stvaraš,

diviti se praskozorju i smiraju, ploviti oblacima nježnosti i dobrote i... uvijek biti nasmješen jer si Ti, Isuse, u mom srcu. Voljeti Tebe, jednostavno znači: biti sretan.

BOG OTKRIVA ČOVJEKA ČOVJEKU VATIKAN OBJAVLJENA SOCIJALNA ENCIKLIKA „LJUBAV U ISTINI” PAPE BENEDIKTA XVI.

va temelja kršćanske vjere i dva klju čna pojma svojega papinskog naučava nja - ljubav („caritas”) i istina - povezao je papa Benedikt XVI. u naslovu treće enciklike u svojemu pontifikatu, prve sa socijalnom tematikom. Encikliku „Caritas in veritate - Ljubav u istini” Papa je potpisao na svetkovinu sv. Petra i Pavla, 2009. godine dokument je predstavljen javnosti. U podnaslovu enciklike istaknut je podatak da je riječ o dokumentu koji se bavi „cjelovitim ljudskim razvojem u ljubavi i istini”. Dobar dio tema Papa je preuzeo od svojega prethodnika Pavla VI. čijoj je enciklici „Populorum progressio - Napredak naroda” posvetio cijelo prvo poglavlje, nazvavši je „’Rerum novarum’ suvremenog doba”. No već naslov sugerira da je riječ o koraku naprijed, tj. da je naglasak u novoj enciklici stavljen ne više samo na „narode”, nego na čovjeka kao takvog u mnoš tvu njegovih društvenih odnosa, „od prijateljskih, obiteljskih, male skupine, pa sve do makro odnosa: društvenih, gospodarskih, političkih”. Na tiskovnoj konferenciji u Vatikanu encikliku su predstavili predsjednik Papinskoga vijeća „Pravda i mir”! kardinal Renato Raffaele Martino, pred sjednik Papinskoga vijeća „Cor unum” kardinal Paul Josef Cordes, dosadašnji tajnik Papinskoga vijeća „Pravda i mir” nadbiskup Giampaolo Cre paldi te savjetnik u spomenutome vijeću dr. Stefano Zamagni, redoviti profesor političke ekonomije na Bolonjskom sveučilištu.

Navještaj istine o ljubavi u društvu Tipično za socijalne crkvene dokumente, a posebno za naučavanje Benedikta XVI. u uvodu se tumače polazišta. Ljubav koja je, jednako kao i istina, dar odozgor, jest „najizvrsniji put socijalnoga nauka Crkve”. Štoviše, socijalni nauk Crkve i nije drugo doli „’cari tas in veritate in re sociali’, naviještanje istine o Kristovoj ljubavi u društvu”. No Papi je važno nagla sak staviti i na istinu. „Bez istine, ljubav se srozava na sentimentalizam. Ljubav postaje prazna ljuska

koju proizvoljno treba napuniti. U tome je kobna opasnost ljubavi u kulturi bez istine. Ona je plijen slučajnih emocija i mišljenja subjekata, zlorabljena i iskrivljena riječ, do te mjere da znači suprotno.« A povezana s istinom „ljubav može biti prepoznata kao istinski izraz čovječnosti te kao element od sre dišnje važnosti u ljudskim odnosima, uključujući i one od javnog značenja”, kaže Papa u enciklici. I još: „Razvoj, društveno blagostanje, primjereno rje šavanje teških socijalno-gospodarskih problema trebaju tu istinu. Bez istine, bez povjerenja i ljubavi prema istinitome, nema odgovorne društvene svije sti a društveno djelovanje pada na milost i nemilost privatnih interesa i logika moći, s disgregacijskim učincima po društvo.”

„Crkva nema tehničkih rješenja” U uvodu Papa također ističe da „Crkva nema teh ničkih rješenja koja bi ponudila te se ni najmanje ne želi miješati u politiku država. No ima posla nje istine koje treba izvršiti... Vjernost čovjeku zah tijeva vjernost istini koja je jedina jamstvo slobode i mogućnosti cjelovitog ljudskog razvoja”. Enciklika je podijeljena na, šest poglavlja, čiji naslovi barem djelomično otkrivaju teme kojima se Papa bavio: već spomenuta „Poruka enciklike ‘Populorum progressio”, „Ljudski razvoj u našemu vremenu”, „Bratstvo, gospodarski razvoj i građan sko društvo”, „Razvitak naroda, prava i dužno sti, okoliš”, „Suradnja ljudske obitelji” te „Razvi tak naroda i tehnika”. Zbog iznimnog bogatstva i mnoštva tema koje Papa obrađuje - najtočnije rečeno, riječ je o analizi, kroz prizmu ljubavi i istine, suvremenih društvenih i globalizacijskih kretanja, uključujući i kulturna, civilizacijska, reli gijska, etička.

Razvoj pretpostavlja Boga Tako, primjerice, Benedikt XVI. još snažnije nagla šava misao svojega prethodnika Pavla VI. da „se istinski čovjekov razvoj na jedinstven način odnosi

na totalitet osobe u svim njezinim dimenzijama”. Uključujući i religioznu. „Nova humanistička sinteza” središnji je zahtjev koji se postavlja u 2 poglavlju o ljudskom razvoju u prijašnjem vremenu. Uz očekivane elemente, ta sinteza obuhvaća i neke koji se ne bi očekivali u socijalnoj enciklici. No budući da je „danas okvir razvoja policentričan” i da Papu zanima cjelovit ljudski razvoj, „nije dovoljno napredovati samo na gospodarskom i tehnološkom planu”.

Nova humanistička sinteza Nakon analize razvoja, na globalnom planu, nakon enciklike „Populorum progressio”, Papa kao prvi korak prema toj „novoj humanističkoj sintezi” navodi „novo vrednovanje” uloge i javnih ovlasti države kako na nacionalnim razinama tako i na razini međunarodne suradnje. Nadalje, osvrćući se na »smanjenje mreža socijalne sigurnosti u zamjenu za traženje većih kompetitivnih prednosti na glo balnome tržištu«, Papa se osvrnuo i na slabljenje uloge i moći »sindikalnih organizacija«, predlažući »uspostavljanje novih sinergija na međunarodnoj razini, uz onu lokalnu«. Teško je previdjeti Papine riječi kad govori o deregulaciji tržišta rada, oso bito o »radnoj mobilnosti«: »Želio bih sve podsjetiti, osobito vlade koje se trude kako bi dale novi profil gospodarskim i socijalnim ustrojima u svijetu, da je

prvi kapital koji treba sačuvati i vrednovati čovjek, osoba, u njezinoj cjelovitosti.« Kad pak govori o gladi u svijetu, Benedikt XVI. se zauzima da se međunarodnopravno „prehrana i pristup vodi” smatraju „općim pra vima svih ljudskih bića, bez razlika i diskrimina cija”. No osim navedenih očekivanih tema, u „novu humanističku sintezu” pripada „interakcija među kulturama” (izbjeći s jedne strane „kulturni eklek ticizam”, a s druge „kulturno poravnavanje”), ali i „poštovanje života” i „prava na vjersku slobodu” i konačno „integracija različitih razina ljudskoga zna nja”, tj. interdisciplinarnost kako bi se izbjegla fra gmentarna i sužena viđenja čovjeka. Riječ je o tome da se „proširi razum te ga se učini sposobnim spo znati i usmjeravati te impozantne nove dinamike, pokrećući ih prema onoj ‘civilizaciji ljubavi’ čije je sjeme Bog stavio u svaki narod, svaku kulturu”.

Pravednost je u samoj logici poslovanja U trećemu poglavlju Papa uvodi u diskurs pojam bratstva, koji je u posljednje vrijeme iščeznuo iz društvenih i ekonomskih studija. Dakako, „jedin stvo ljudskoga roda, bratsko zajedništvo” zasniva se na zajedničkom podrijetlu svih ljudi, na Bogu Stvoritelju. U tome svjetlu Papa poziva na novo vrednovanje tržišta, poduzetništva i globalizacije te ističe: „Potrebno je, stoga, tržište na kojemu

Željko Štogl

mogu slobodno djelovati, u uvjetima jednakih mogućnosti, poduzeća koja promiču razli čite institucionalne ciljeve. Pored privat nog poduzeća usmjerenog prema profitu (logika ‘davanja da bi se imalo’, op. a.), i različitih vrsta javnih poduzeća (ili državnih, prema logici ‘davanja jer se mora’) moraju se moći ukorijeniti i izraziti one proizvodne organizacije koje promiču ciljeve sigurnosti i socijalne ciljeve.” No praved nost, uključujući i onu distributivnu, mora biti u samoj unutarnjoj logici poslovanja od samih nje govih početaka. Papa sa zadovoljstvom konstatira da neki iz novog naraštaja menadžera sve više uzi maju u obzir socijalnu odgovornost poduzetništva.

Priroda - ni tabu ni predmet zloporabe Promatračima je, u petome poglavlju, posebno zapeo za oči Papin nauk o okolišu. Posebno upo zorava na dva suvremena ekstrema po kojima „čovjek dolazi do toga da ili prirodu smatra nedo dirljivim tabuom ili je, suprotno tomu, zlorabi”, koji nisu u skladu s istinom, pa ne mogu biti ni s ljubavlju. S tih polazišta Papa zahtijeva „međuge neracijsku pravednost”, osvrće se na energetske probleme, poziva na „hitnu moralnu potrebu nove solidarnosti, osobito u odnosima među zemljama i razvoju i visokorazvijenim zemljama”, priziva „odgovorno upravljanje prirodom”, jačanje „saveza između ljudskoga bića i okoliša”, „nove stilove živ ljenja”, odgovornost Crkve za stvorenje...

Potreba za „svjetskom političkom vlašću” „Razvitak naroda ovisi povrh svega o priznava nju da su jedna jedina ljudska obitelj”, središnja je tvrdnja 5. poglavlja koje govori o međunarodnoj suradnji. S obzirom na promicanje te suradnje, Papa između ostaloga razmatra o ulozi Crkve i drugih religija, o međunarodnoj razvojnoj pomoći, zauzima se za da „financijski sektor kao takav... ponovo bude sredstvo usmjereno k uspješnijoj pro izvodnji bogatstava i k razvoju”. Razmatra i ulogu turizma, potrošača i njihovih udruga, sindikata. No posebno se ističe zauzimanje za „reformu kako Uje dinjenih naroda tako i međunarodne gospodar ske i financijske arhitekture”. „Osjeća se također potreba da se pronađu novi oblici kako bi se ostva rilo načelo odgovornosti za zaštitu te kako bi se i siromašnijim narodima dao učinkovit glas u zajed ničkim odlukama”, piše Papa. U tom smislu spo minje potrebu za „svjetskom političkom vlašću” koja će, vođena načelima solidarnosti i supsidijar nosti, „biti usmjerena ka ostvarenju zajedničkog

dobra, zauzimati se za ostvarenje istinskoga cjelovi tog ljudskog razvoja, nadahnutog na vrijednostima ljubavi i istine”. Teško je previdjeti Papine riječi kad govori o deregu-laciji tržišta rada, osobito o »radnoj mobilnosti«: „Želio bih sve podsjetiti, osobito vlade koje se trude kako bi dale novi profil gospodarskim i socijalnim ustrojima u svijetu, da je prvi kapital koji treba sačuvati i vrednovati čovjek, osoba, u njezinoj cjelovitosti.”

Ton proročke dramatičnosti Posljednje, 6. poglavlje Benedikt XVI. je posvetio tehnici kao ključnome polju kad je riječ o razvitku naroda. Posebno je upozorio na opasnost da teh nika zamijeni stare ideologije i sama postane ide ologijom. To se događa kad se izvedivo automat ski proglasi dobrim, kad se čovjek usredotoči na „kako” a zaboravi na „zašto”. Govoreći o tehnici, Papa se posebno osvrnuo na medije i na područje biotehnologija, na kojemu „apsolutizam tehnike pronalazi svoj najveći izričaj”. Neki dijelovi tek sta poprimaju ton proročke dramatičnosti. „Tko će moći izmjeriti negativne učinke sličnog menta liteta na razvitak? Kako će se čovjek moći zapanjiti pred ravnodušnošću za teške ljudske situacije ako je ravnodušnost obilježje našega stava prema onome što je ljudsko i onome što to nije? Zapanjuje proizvoljna selektivnost onoga što se nudi kao vri jedno poštovanja. Spremni sablažnjavati se zbog rubnih stvari, mnogi čini se da toleriraju nečuvene nepravde. Dok siromasi svijeta još uvijek kucaju na vrata izobilja, bogati svijet dovodi se u opasnost da više ne čuje to kucanje na svojim vratima zbog svi jesti koja više nije kadra prepoznati ljudsko. Bog otkriva čovjeka čovjeku...”

TUMAČENJA DEVETE BOŽJE ZAPOVIJEDI

ože, devetu Tvoju zapo vijed: „Ne poželi tuđeg ženidbena druga”, ljudi tumače na više različitih načina. Jedni muževi kažu, likuju, da je zapovijed upućena samo ženama njihovim, zabranjuje im poželjeti ženidbenoga druga bližnjega svoga, muško, obvezuje žene njihove na vjernost muževima svojim. Neke žene tumače devetu Božju zapovijed: „Ne poželi žene bli žnjega svoga”, uvjerene, zaobi lazno tvrde da je deveta zapovi jed izrečena muževima njihovim, da ni slučajno ne požele žene bli žnjeg svoga, usviješćuju da deveta Božja zapovijed ženama uopće nije ni upućena. Treći pak jeruju, pridržavaju se, da je deveta Božja zapovijed zapravo upućena i mušku i žensku, mom cima i djevojkama, ženama i muževima, udovcima i udovi cama, razvedenima da ne požele ni neoženjena muđkarca ni neu danu žensku prije braka sa njima, da ne požele oženjena muškarca ni udanu ženu. Devetu Tvoju zapovijed - vruću žeravicu bračnog grijeha - neki muški prebacuju u ženske ruke, neke ženske odbacuju u muške ruke. A, oni kojima se žera vica bračnog grijeha zateče u rukama, gase ju suzama svojim pokajničkim. Oni što već rukama opečenim žarom bračne nevjernosti poku caju na Tvoja nezaobilazna vrata Suda pravde, čime se izgovaraju?

Kao Eva zmijinim zagovorom jedenja jabuke s drveta spoznaje mudrosti u vrtu Edenskome? Kao Adam Evinim nukanjem jabuke? Dokuči li, prizna li itko svoj bludni grijeh ili ga drži uzvišenom ljubav nom vrlinom? 07 09 2003.

DJEČJA SVETOST Prvi Svećeniče! Čovječji Sine! Uskrsli Isuse! U nedjelju 22. veljače 2004. godine sudjelo vah na jutarnjem misnom slavlju u rimokatoličkoj crkvi St. Martin de Porres na 4179 Lawrence Ave nue East u Torontu. U klupi ispred mene mlada majka s dvoje žen ske djece, Kathlyn i Ronda. Mlađe dijete, Ronda, kuštrave kose povezane u dva pramička, crnih živahnih vedrih očiju što jedva izviruju iznad naslona crkvene klupe, zavirila u četvrtu godinu života. U crkvi se osjeća lagodno kao u svojoj kući. Njišući se cije lim tijelom i udovima i cupkajući u ritmu misne glazbe što je pratila misne pjevače, pjevala je napjeve misnih pjevanja visokim melodič nim glasom; izdizao se iznad gla sova pjevačkog zbora i glasova raspjevanih misnika. Odušev ljeni, misnici se znatiželjno okre tali k mjestu izvora Rondina glasa. Glas njen radosni potaknu misno slavlje. Razveseli ga. Osvježi. Osladi. Uđe u srce misnika. Uto pli ih. Zasigurno uđe i u Isusovo srce, ganu ga, bol rana raspinjanja mu ublaži.

Upitah se: “Je li Isus podario svetu misu poslavši joj dijete, ili je došao u liku djeteta rasplamsati misno slavlje?” A ja nijem kao kamen, poput nekih misnika, opterećen svojim brigama, ni u crkvi ih ne skidam s leđa. Srasli s mojom naravlju, kao nokat s prstom. Nikada ne oduševih misnike kao Ronda, zasigurno ih rastužim svo jim smrknutim zabrinutim licem; sažalivši se, pomisle da bi za me valjalo često i dugo moliti. Tek u nedjelju na svetoj misi pro matrajući dijete, Rondu, sjetih se da si odraslima djecu često navo dio za primjer, savjetovao odra sle, da se ponašaju kao djeca. Pogledavši ponovo Rondu, suze mi navriješe, krupne i tople, kao kapi ljetnog pljuska. Jer, dijete mene pouči kako treba vjerovati, ne ja dijete, kako sam mislio da treba biti. Čovječji Sine, Prvi Svećeniče, pravo si ukazao na dječju svetost rekavši: >Pustite dječicu i ne prije čite im k meni jer takvih je kraljev stvo nebesko!< (Mt 19: 14). 26 02 2004.

MOJE ČUDNE MOLITVE Čudne su moje molitve. Moleći kukam. Moljakam. Zazi vam. Kušam uzbiljiti svoje želje. Malim povremenim molitvama nastojim, pokušavamm uzbiljiti odsanjati velike snove, sabrati puste želje. Ne uzbiljivši ih, ne kupuvši ih, razočaram se u Boga, koga molim.

Moleći moljakanjem očitujem svoju vjerničku plitkost i naivnost. Molitvu preokrećem u ono što molitva nije, nije bila niti će ikada biti. Ne molim za pouzdanje u Boga, Pouzdanika. Ne molim da molitvom uspravim svoju klonulu mlaku vjeru. Ne molim da molitvom učvrstim svoje razvodnjeno ufanje. Ne molim da očvrsnem svoje zda nje, obodrim svoje poslanje. Ne molim da molitvom usavšim svoju ljubav. Molitvom se Bogu ne zavjetujem, već Boga obvezujem. savjetujem. Ne molim da se molitvom duhovno obnovim, izdignem, pred Boga Stvoritelja svoga izađwem odlučan ispunim Božja očekivanja, izvršim Božje zapovi jedi, uzbiljim svoje zavjete. Križ koji mi Bog namijeni da izne sem na Kalvariju koju god i kad god mi odredi. Ne znam moliti još manje ispuniti svoja nesvjesna obećanja izražena recitiranjem molitava. Bože! Nauči me moliti!

vrh mi glave, puni mi koferi pre teškog života Ne znam zašto zapravo živim. Plodovi mojeg života puka su grijehota. Kakav to uistinu život propuštam. Sve češće i glasnije se pitam, kakvi su to puta moga putokazi, koji mi ih to podmetnuše vrazi? I zavapih: “Bože, misli na me, pokaži mi prečac za izbasati iz tame!”

19 03 2005.

PUT, ISTINA, ŽIVOT Isuse! Rekao si svojim učenicima: “Ja sam Put, Istina i Život. Nitko ne dolazi Ocu osim po meni” (Iv 14, 1-12) Ne poznajući Te, Put, Istinu, Život, ne slijedeći Te, umoran od svoga puta, upitah se, kojim putem idem? Kakvim putem hodim? Kamo vodi put kojim koračam? Koji put propustih zbog ovoga na kojem malak savam? Gdje ne stigoh? Kakvu istinu ljubim? Koji su plodovi njeni? Koju i kakvu Istinu pro puštam. Život kojim živim, na

24 04 2005

KAD BIH Kad bih izveličao u Tvojojb lizini kao u poslodavčevoj stranačkog vođe. Kad bih ceptio od slave Tvoje kao od smrtničke. Kad bih osnažio priklonivši se Tebi kao prolaznim moćnicima. Kad bih se Tebi utjecao kao svima drugima bio bih novi Ivan, Petar, Pavao... Sada bih sve stečeno dao da sam to mlad znao.

17 02 2004.

ČETIRI ADVENTSKE SVIJEĆE Na oltarima u rimokatoličkim crkvama u dane četiri tjedna Adventa-Došašća slike: -četiri u nizu upaljene svijećekad se bdijenjem u srcu upale nikada se više ugasiti neće. Svjetlost adventskih svijeća vječna nikada ne izgori život ljudski prolazni iskopni umine dogori.

03 12 2011

DOŠAŠĆE Bože, sijed te molim odvikni me u ovom Došašću možda mi je zadnje da ga ne provedem kupujući božićne poklone idući od trgovca do trgovca trošeći pregršte novca propustim postati stada Tvoga ovca. Bože, Tebi ne dolazi tko je trgovcima mio i drag već tko u srcu Tvojemu Srca svoga utisne trag. Zaludi me Bože da djelima svojim iskupim svoje zemaljsko poslanje molitvom i oprostom postanem stada Tvoga janje. Objavljeno: „Preobrazba zrna”, KLD Rešetari, Rešetari, 2010.

OTAJSTVO BOŽIĆA Mir bdijenja, isčekivanja u Došašću- Adventu neka se širi snaži krijepi na ljubav Božju da nismo slijepi otajstvo Božića neka nas bodri jača zgužvani život kao glačalom izglača. Sretan i radostan Božić!

ZAŠTO UOPĆE NEŠTO?

ražiti samoshvaćanje Bitka kao da je namet nuta zadaća čitavom čovječanstvu. Nepre stano propitkivanje vlastite stvarnosti, čini nam se kao jedini mogući put da živimo autentičan, drugim riječima svjestan, slobodan i smisleni život. Koliko je važno da nismo ničije marionete, ili puki kotačići u racionalnoj svednevici - pitanja su koja nam kad tad život servira tjerajući nas na objekti viziranje samog sebe. Kroz čuđenje i divljenje; fru straciju i razočaranje; te u iskustvu negativnoga i ispraznosti kao da je čovjeku najlakše da dođe „k samome sebi”, da se ozbilji i prisebno živi u sadaš njosti. No, živjeti istinsko i duboko ja, čini se mnogo težim zadatkom, nego kada «se» jednostavno živi. Čini se da mnogo puta opravdavamo svoj život kada ga provodimo prema tuđim nacrtima. Činimo ono što „se” želi, što „se” čini, što „se” treba, što „se” hoće, iako i sama činjenica da živimo život kao da je već jedno veliko priznanje i Životu i čovjeku koji „ostajući na životu” predstavlja utjelovljenu pobunu protiv apsurda i ništavila. Život, dakle, možemo shvatiti kao opoziciju ništavilu. A što je ništa? I da li je moguće da iz ničega nešto nastane? Postoji li uopće „ništa”? Iz ove prijetnje pred ništavilom čovjek je sklon potražiti izlaz u univerzalnom skep ticizmu sumnjajući i relativizirajući sve i svakog, čak i svoje postojanje. Ukoliko čovjek prihvaća da isto vremeno postoji i nešto i ništa, zapada u apsurdno stanje. Kao što je nemoguće zamisliti okrugli tro kut, tako je nemoguće misliti i nemisliti, ili postojati i nepostojati. Apsurdno stanje bismo mogli prevesti kao nemisleno stanje u kojem čovjek živi proturje čeći samome sebi kroz svoje misli i djela. Čovjeku koji pristane na apsurd kao da sve postaje jednako važno ili nevažno. Njegov duh možemo zamisliti da se nalazi u rascjepu totalne rezignacije spram svi jeta koja ga dovodi do očaja i samoubojstva, i ira cionalne težnje da usprkos nezadovoljstvu i očaju, u takvom svijetu traje vječno. Nitko od nas, čini se, nije pošteđen napadaja besmisla i ništavila tokom života. To su one situacije u životu za koje nam se čini da je lakše kroz njih proći, ako ne mislimo o njima, iako je istina upravo suprotna – da moramo uložiti veći misleni napor da riješimo zadani nam problem. Stoga možemo zaključiti da čovjekovoj

egzistenciji besmisao predstavlja najopasniju pri jetnju, budući da postoje ljudi koji su mu se pre dali i „nestali” iz života. Francuski egzistencijalist i nobelovac za književnost Albert Camus u filozof skom djelu Mit o Sizifu zaključuje: “Postoji samo jedan uistinu ozbiljan filozofski problem: samoubojstvo. Suditi ima li ili nema život smisla znači odgovoriti na osnovno filozofsko pitanje. Ostalo, primjerice, je li svijet trodimenzionalan, ima li duh devet ili dvanaest kategorija, sporedna su pitanja. (…) Nisam vidio čovjeka koji bi umro zbog obrane ontološkog pitanja. Galilej koji je i sam otkrio vrlo važnu istinu, lako je se odrekao kada je bio u pitanju njegov život. U neku ruku učinio je dobro. Ta istina ne zaslužuje rizik lomače. Tko se od onih dvoje, zemlja ili sunce, kreće oko drugog, sasvim je indiferentno. Zapravo to je bezvezno pitanje. S druge strane vidim mnoge ljude koji umiru jer smatraju da život nije dostojan života. Opet čudno, vidim druge koje ubijaju zbog ideja – ili zbog zabluda – koje daju razlog njihovu životu (ono što se naziva razlogom življenja, u isto vrijeme predstavlja odličan razlog za smrt). Cijenim, dakle, da je smisao života najbitnije pitanje (http://www.scribd.com).” Nama kojima je važno da egzistiramo na budan i svrhovit način, također je važno da prihvatimo ontološku istinu (logičku istinu o biću) koja nam govori da biće jest, a ne-biće nije. Budući da ništa vilo ne postoji, onda ono niti nikada nije bilo, jer da je nekada bilo, i sada bi bilo – ništa. Dakle protu slovno je tvrditi da iz „ničeg” može nastati „nešto”, kao što je protuslovno tvrditi da bez uzroka, može nastati učinak. To pak znači da je „biće”, „nešto” odnosno „egzistencija” – oduvijek. Nadalje zaklju čujemo da nikad nije ni nastalo, nego naprosto jest. Stoga postojanje kao takvo nema početka, a onda ni kraja. Dakle, postojanje je vječno i neuništivo. No „Postojanje” je poželjelo očitovati se čovjeku imenom kako bi mu se čovjek mogao obratiti i pro naći smisao vlastitog postojanja. „Onaj koji jest i daje drugima da budu” želi biti prepoznat da ga se može kao stvarnog i djelotvornog zazivati. I doista, u izvjesnom trenutku povijesti, u gorućem grmu samo Postojanje zaziva čovjeka i otkriva mu svoje

ime kao „JHWH” što znači „Ja sam onaj koji jesam”. U tom imenu najznačajniji izrael ski prorok razumije da mu se obraća Biće koje je izvan prostora i vremena, Biće koje je stvorilo svijet ni iz čega i koje ima vlast da pozove u postojanje sve štogod poželi. To Ime nad svakim imenom posjeduje takvu stvaralačku snagu da i samo spominjanje imena podsjeća sta rozavjetnog čovjeka da je nedostatan nositi ga. No „Onaj koji daje svemu da bude” znade da je ime ključ za pristup svakom srcu pa i onomu koje nam je beskrajno otajstveno. Tek s dolaskom Krista za koga je sve stvoreno i po kome je sve stvoreno (Kol 1, 16) i Duha Svetoga koji oživljuje (Iv 6, 63) razotkrivamo smisao egzistiranja. Oni koji su spo znali Krista i suživjeli s Njime u svojoj svakodne vici primili su od Duha dar osjetljivosti za Sveto i naučili zazivati Njegovo ime sa strahopoštovanjem. Svako ime razotkriva identitet i dostojanstvo osobe pa tako i ime Isusovo što znači „Bog spašava” daje ljudima do znanja da nam je egzistencija osigurana od onoga koji nam je daje. Postojanje je dobro zato što je usmjereno prema svom cilju – prema Bož jim odlikama tj. transcendentalima. Samo je Bog jedan, istinit, dobar i lijep na apsolutan način. No i sva druga bića koja participiraju na Njegovu Bitku, na svoj su način također jedinstvena, istinita, dobra i lijepa. Potvrdu za to pronalazimo u Bibliji gdje stoji; „I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro” (Post 1, 31). No odakle i zašto se javlja ona sumnja da sam nitko i ništa i da ničeg dobrog nema za mene u životu, a kamoli nakon života? I dok to pokušavamo izgovoriti - „Ništa sam!”; razum alar mira da je misao nemisliva, no neki kao da uprkos odolijevaju i nastavljaju živjeti u tom protu - život nom stanju. Kako je moguće živjeti nihilizam, što nihiliste moti vira i tjera da žive? Narav ove nelagode života čini

se trebamo potražiti ne samo u egzistencijalnom smislu već i u kulturalnom. Negativitet što ga širi nihilizam, izgleda da danas ne navaljuje toliko samo na patnju, koja kako smo rekli prati svaku kontin gentnu (nenužnu) egzistenciju nego još bješnje na besmislen nazor čitavih društava. Čini se da je danas posebno problematična datost čovjekova da se ne može ostvariti bez zajedništva s drugima. Bez potrebe za zajedništvom tumaramo u nerealnim projekcijama vlastite zbiljnosti. Otuđenje od drugih nadomješćujemo samodostatnošću, što nas dovodi do patološkog stanja samodopadnosti i egocen trizma, čije se posljedice reflektiraju i na čitava druš tva čineći ih anarhičnim i destruktivnim. U božić nom otajstvu Gospodin nam poručuje da tek preko drugog i s drugim možemo postići afirmaciju da smo netko i nešto. Svatko od nas želi dobiti garan ciju od drugoga da nećemo umrijeti, da nećemo prestati postojati u njegovu srcu i umu pa tako i Bog. Mistici s udivljenjem promatraju paradoks Čiste egzistencije koja se zbog nas izložila besmi slu u tri navrata. Prvi put Božju smo ljubav osjetili kada je kao bespomoćno dijete rođen, drugi put kada je prikovan visio na križu i treći put postao je svaki put kada kao hostija silazi u naša grešna srca. On, „premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite (2 Kor 8, 9)”. Stoga postojimo braćo radosno zbog činjenice jer je vrijedno uopće biti i za Njega biti. A kako ćemo to biti? Ni sam Bog ne može pomoći onomu tko mu nije pripravio mjesto u svome srcu. Tek u čistoći srca možemo iskreno i nepodijeljeno s Njime jedno biti (Mt 5, 8). Stoga ispraznimo srca da bismo Njega pustili unutra, da čini da istinski budemo.

ISTOVJETNOST HERAKLITOVA I KRŠĆANSKOG POIMANJA: LOGOSA! Pred nama je sveto božićno vrijeme, kada ćemo u našim obiteljima i crkvama krasnosloviti prekra sne evanđeoske tekstove o djetinjstvu Isusovu, čitati Izaijinu Knjigu o Emanuelu i posebice raz matrati neprispodbivu jednostavnost i dubinu Iva nova Himna Logosu: U početku bijaše Riječ... i Riječ bijaše u Boga... i Riječ bijaše Bog! Zašto „Riječ”? Je li prijevod dobro pogođen? Zašto starogrčki izraz „logos“ prevodimo baš kao „riječ”? Poslušajmo Heraklita, filozofijskog tvorca spome nutog termina „logos”. Heraklit, sin Blosonov, Efežanin veli ovo: Za taj logos, premda je vječan, ljudi nemaju razumijevanja, ni prije nego za nj čuju ni pošto su čuli: jer iako se sve zbiva po tom zakonu(logosu), oni su nalik na neiskusne, kada se ogledaju u takvim riječima i djelima, kakve ja objavljujem cijepajući svako prema njegovoj naravi i objašnjavajući kako je s time. Drugi pak ljudi ne znaju, što budni čine, kao što zaboravljaju ono, što čine spavajući.(Fr. 1.) Zato valja ići za onim, što je zajedničko. Ali premda je logos zajednički, ipak većina živi tako, kao da ima svaki svoju vlastitu pamet.(Fr.2) Tako je, dakle, govorio Heraklit. Filozof. Hera klit Efeški. Otac dijalektike i ronilac Logosovih dubina. Pojam logos on shvaća kao Razlog, kao Zakon, kao Smisao...no, najbolje je reći shvaća ga kao Riječ!Logos na hrvatskom jeziku znači Riječ.. živa Riječ. A u tomu nam, izvan svake dvojbe, i sam Heraklit daje za pravo, kad veli: Ukoliko poslušate ne mene, nego Logos...mudro je složiti se da je ...Sve..Jedno. (Fr.5O.) Ako slušate...ne mene...nego logos...Što bi se još moglo slušati osim riječi? Eventalno samo muzika, ali nas riječ logos, ma kako u grčkom višeznačna bila, ipak nijednim svojim značenjem ne upućuje na „glazbu“. Prema tome iz samog teksta nedvoj beno je, da se logos u prvom i glavnom značenju može prevesti samo ka RIJEČ.

Moderni faustovski čovjek nesposoban je da shvati pravo zančenje termina logos. Ova nesposobnost našla je svoj klasični prikaz u monologu Goethe ova Fausta, gdje ovaj ne može nikako izaći na kraj s prijevodom Logosa na početku Evanđelja po Ivanu. „Riječ” mu ne može biti dovoljno značajna, „smi sao” također izaziva nedoumicu, ne može ostati niti kod „sile”, pa je prevođenje privremeno zaustav ljeno na „činu”. Moderna filozofija odista je prošla i svoju fazu „smisla”(neokantovci, Husserl,Heidegger) i poznaje princip „sile”(Niče) i iznijela je na vidjelo „čin”(Fichte, napose Marx i marksizam). Jedino kao Riječ logos se u modernoj filozofiji ne pojavljuje. Ali, sistematsko-filozofijska razmišljanja vode nas nužno do zaključka da je Logos za Heraklita prven stveno RIJEČ! Heraklit još misli izvorno onkraj sva kog „dualističkog“ razdvoja na ideju i stvar, um i osjetilnost, duh i prirodu itd. Riječ je, međutim, onaj elemenat u kome još nerazdvojeno bivstvuju „pojam” i „stvar”, „smisao” i „činjenica”, „idealno” i „realno”. Riječ je,govor je uopće, uvijek već unaprijed svakom Razdvoju pojavnog ljudskog iskustva i u Riječi se izvorno Sabire svaka moguća dualnost pojavne svijesti. Misleći onkraj i unaprijed sva kog razdvoja Heraklit je Logos mogao misliti samo kao RIJEČ. Stoga su načelno promašene sve one interpretacije Logosa koje stojeći i same u razdvoju pojavne svijesti jedan od njenih razdvojenih eleme nata pripisuje samom Logosu pa onda tumače Logos kao „smisao”, „zakon”, „mjeru”, „pojam”(dakle nešto „idealno”, ili pak kao „silu”, „kretanje”, „mate riju”, „energiju”(dakle nešto „realno”). Ono što modernom čovjeku još u daleko većoj mjeri zatvara put do Logosa nego Heraklitovim suvremenicima jest upravo njegova nemogućnost da sluša Logos, nemogućnost da bude Logosu-Riječi po-slušan...

NASTANAK I SVRHA EUROPSKE BAŠTINE 1. Početak europskog kulturnog zajedništva Stvaranjem Grčke države i Rimskog Carstva obli kovao se kontinent koji je postao temelj kasnije Europe, u sklopu s kulturnim vezama, prometni cama i trgovinom na Sredozemlju, koji se ujedno smatra kolijevkom civilizacije. U zajedništvu s Knji gom proroka Danijela kršćanskom vjerom preobra ženo Rimsko Carstvo držalo se posljednjim i trajnim kraljevstvom svjetske povijesti uopće i zbog toga se zajednica novopečenih država i naroda definirala kao Sveto Rimsko Carstvo, početkom desetoga sto ljeća. Svoj vrhunac je taj proces zadobio u vrijeme vladavine Karla Velikoga koji je dao veliki zamah kulturnim i obrazovnim djelatnostima. Europa kao kulturna cjelina najviše se očitovala u govoru i duhu obrazovanih ljudi. Međutim sa suprotne strane Europa svoje korijene duguje i Bizantu tj. Istočnom Rimskom Carstvu. To Carstvo se proširilo na sjever, geografski do Balkanskih i jugoistočnih predjela Europskog kontinenta. Ovaj svijet je oblikovao i drugačije nazore od latinske Zapadne Europe, naime njihovi se počeci nalaze u grčko-bizantskom pismu i kulturi. Ove dvije kul turne baštine temelje se na jednakoj religijskoj podlozi, a to je Sveto pismo. Ipak, postoji razlika između bizantske i latinske Crkve, u Bizantu su Car stvo i Crkva sjedinjeni pa je car i poglavar Crkve. Sam car drži sebe Kristovim predstavnikom, u povezanosti s likom Melkisedeka koji je bio kralj i svećenik. Početkom konstantinovskoga razdoblja u Rimu se počeo naučavati dualizam vlasti, drugim riječima, car je vršio svoju službu, a papa pak svoju. U novome vijeku presudnu je ulogu odigrala Fran cuska revolucija na kulturnu povijest europskoga duha. Država se počinje shvaćati u čisto svjetovnim pojmovima i utemeljuje se na razumnosti i volji gra đana. Prvi puta u „povijesti nastaje čisto svjetovna država koja napušta i ostavlja postrance božansko jamstvo i božansko utemeljenje političkoga ele menta držeći ih dijelom mitološke slike svijeta, a samoga Boga proglašava privatnom stvari koja nije

dio javnoga života i općeg oblikovanja htijenja.”1 Na taj način Bog i njegova volja prestaju imati važ nost u javnome životu. Danas se taj raskol očituje kao podjela na kršćane i laike, religija i vjera pri padaju području osjećaja, a ne području razuma. Poznati povjesničar Arnold Toynbee smatra da se Zapadni svijet „nalazi u krizi čiji uzrok vidi u činje nici da je čovječanstvo iz religije upalo u oboža vanje tehnike, nacije i militarizma. Kriza za njega u konačnici znači sekularizam, posvjetovnjenje.”2 Stoga treba odgovoriti na tu veliku krizu uvođe njem religiozne baštine svih kultura, a ponajviše kulture i religije zapadnoga kršćanstva.

2. Karakteristike suvremene Europe U modernoj Europi javio se model socijalizma koji se podijelio na dva područja jedan je totalitarni, a drugi je demokratski. Demokratski socijalizam nastojao je biti protuteža radikalnim liberalnim sta jalištima, pa je uspio i nadopuniti sva pomanjkanja u laičkim državama. Sa suprotne strane u totali tarnom političkom (ne)uređenju države, društvo počiva na materijalističkom i ateističkom shvaća nju filozofije povijesti. Povijest je „shvaćena deter ministički kao tijek napredovanja koji preko reli gioznoga razdoblja i onoga liberalnoga dospijeva do apsolutnoga i konačnoga društva u kojemu je religija prevladana kao ostatak prošlosti, a zado voljavanje materijalnih uvjeta svima jamči sreću.”3 Tako se razvija mišljenje u kojemu je duh proizvod materije, a sam moral splet okolnosti i mora se pri mjenjivati u skladu s ciljevima društva. Čovjek vrlo lako može postati puko sredstvo, pa sam pojedinac postaje nebitan, a budućnost postaje strašno božanstvo koje svime raspolaže. Takvu vrstu problematike je danas ostavio marksizam koji negira sigurnost čovjekove spoznaje o Bogu, o sebi samima i o svemiru. Nepriznavanje svijesti o nedodirljivim moralnim vrijednostima još je uvijek i upravo sada najveći problem koji može dovesti do 1 Ratzinger, Joseph, Europa – Njezini sadašnji i budući temelji, Verbum, Split, 2005, 19. 2 Isto, 24. 3 Isto, 27.

samouništenja europske svijesti. Najvažniji element za postizanje stabilnog društva jest bezuvjetnost. Ona se odnosi na vrijednost ljudskoga dostojan stva koja prethodi svakom političkome djelovanju i svakoj političkoj odluci i u konačnici upućuje na Stvoritelja. Često istina može biti zloupotrijebljena i zamaskirana kao neko opravdanje u dobre nakane, a koje se zaista ne mogu opravdati. Ono što je tako đer veoma bitno za budućnost Europe jesu brak i obitelj. Monogaman brak „kao temeljna struktura odnosa muškarca i žene i istodobno kao stanica u oblikovanju države zajednice, uređen je pola zeći od biblijske vjere.”4 Važnost braka održava sve europske narode vitalnim i ujedno brinu za opće dobro sveukupne zajednice. Temeljno polazišno načelo za sve kulture jest poštovanje prema onome što je drugome sveto, a na osobit način poštovanje prema svetomu u najuzvišenijem smislu, prema Bogu. Opća povi jest europskih naroda jest zajednička značajkama svim državama. Utemeljitelji europskoga ujedinje nja kršćansku baštinu držali su jezgrom toga povi jesnoga identiteta, ali ne u konfesionalnom obliku već na samu kršćansku povijest Europe. Nacionalni interesi trebaju se ujediniti u zajednički europski interes. Traganje za zajedničkim identitetom pro izlazi iz povijesti i on tvori mir, ali uzgredno se nastojalo postati gospodarska sila, a time i pretpo staviti političku moć. Zajednička „europska valuta je najočitiji izraz takva usmjerenja djela europska ujedinjenja: Europa se predstavlja kao gospodar ska i monetarna zajednica koja kao takva sudje luje u oblikovanju povijesti i zahtijeva svoj vlastiti prostor.”5

3. Važnost humanističkih kreposti Duhovni stavovi određuju gospodarska ponašanja, a same gospodarske situacije retroaktivno utječu na prosuđivanje religije i morala. Tako su i oci europskoga ujedinjenja nakon Drugoga svjetskog rata pošli od temeljene spojivosti moralne baštine kršćanstva i moralne baštine europskoga prosvje titeljstva. U prosvjetiteljstvu je „biblijsko poimanje Boga pod utjecajem autonomna razuma bilo pro mijenjeno u dvostruku smjeru: Bog stvoritelj i uzdr žavatelj, koji trajno uzdržava i vodi svijet, postao je tek onaj koji je svemiru dao početak. Pojam objave je napušten. Spinozina formula Deus sive natura po mnogim se vidovima može držati karakteristič 4 Isto, 30. 5 Isto, 37.

nim za prosvjetiteljski svjetonazor.”6 Danas se nalazimo u drugome prosvjetiteljstvu koji traži razuman cilj budućnosti koji se naziva novi svjetski poredak i koji je ujedno najvažnija etička norma. Novi svjetski poredak „s marksizmom nastavlja dijeliti evolucionističku ideju svijeta koji je rođen iz nerazumna slučaja i iz njegovih nutarnjih pravila pa stoga – za razliku od antičkoga shvaćanja ideje prirode – ne može u sebi sadržavati nikakav etički iskaz.”7 U evolucionističkom svjetonazoru gube se apsolutne vrijednosti, poput onoga što je uvijek loše i ono što je uvijek dobro, već se sve svodi na procjenjivanje dobara kao jedini uvjet za razliko vanje moralnih normi. Ono što je osobito nagla šeno u europskim narodima jest odvajanje od etič kih tradicija i usmjeravanje na tehničku razumnost i njezine mogućno sti. Zbog toga nepovredi vost ljudskoga dosto janstva treba postati temeljni etički stup jer ukoliko se čovjek pri znaje konač nim ciljem i ako je čovjek čovjeku sve tinja, život p o s t a j e dobrotvoran. Naziranjem humanistič kih ideala djelu jemo etički, a ne račundžijski. Vjera u „Boga stvoritelja najsi gurnije je jamstvo dostojan stva čovjeka. Nikome ne može biti nametnuta, ali jer je veliko dobro za zajednicu, može postavljati zahtjev da je poštuju i nevjernici.”8 U poslanici Rimljanima 13 traži se da se svatko podlaže vlastima nad sobom jer jedinu vlast ima Bog. Prema tome tko se protivi vlasti pro tivi se ujedno Božjoj odredbi, a to znači da se treba podložiti upravo zbog razloga savjesti. Prorok Jeremija potiče izgnane Židove na odanost prema babilonskoj državi koja ih tlači tj. trebaju 6 Isto, 40. 7 Isto, 41. 8 Isto, 43.

se pokoravati državi ukoliko jamči pravo i mir. Skladno tome kreće se i Isusov odgovor farizejima na pitanje o plaćanju poreza, caru treba dati carevo (Mk 12,13-17). Državu treba poštovati u njezinoj svjetovnosti, pa je zbog toga ona nužna jer je čovjek u svojoj biti animal sociale et politicum, pa sama politika proizlazi iz ljudske naravi. Svaki čovjek, pa tako i kršćanin, uživa određeni pravni poredak neke države. Nešto je „posve drugo kada on trpi kao kršćanin: tamo gdje država nekoga kažnjava zato što je kršćanin, ona ne vrši moć kao jamac, nego kao razarač prava. Biti kažnjen tada nije sramota nego čast. Tko trpi zbog toga razloga, svojim vlasti tim trpljenjem nasljeduje Krista.”9 Zbog toga kršća nin, a i svaki laik, ne bi trebao iskazivati poslušnost državi tamo gdje mu se naređuje da čini zlo, i da se usprotivi volji Božjoj. Njegov je otpor onoga koji je spreman trpjeti za volju Božju, a ukoliko umire s oružjem u rukama nije mučenik u smislu Novoga Zavjeta. Također poslanica Titu 3,1 kaže: „Podsje ćaj ih da se pokoravaju poglavarima i vlastima, da budu poslušni, da budu spremni na svako dobro djelo, da nikome ne nanose uvrede, da se ne sva đaju, da budu susretljivi i posve blagi prema svim ljudima.” U ovim riječima se najbolje uviđa smi slena kršćanska pouka koju bi trebalo slijediti u izvršenju volje Božje.

4. Obostrani mir Unutarnji i vanjski mir mogući su jedino onda kada su osigurana bitna prava čovjeka i zajednice. Isu sov „lik je bitno preinačio mesijanizam. On ostaje politički značajan jer označuje točku u kojoj muče ništvo postaje nužno i jer se na taj način točno određuje granica prava i države. Ipak, svako muče ništvo nalazi se pod obećanjem Krista koji je uskr snuo i koji će opet doći; u tome smislu upućuje izvan sadašnjega svijeta na novo, konačno zajed ništvo ljudi s Bogom i međusobno.”10 Politika sama po sebi ne može stvoriti kraljevstvo Božje jer je to naime čovjeku nedostižno i nemoguće učiniti, bilo bi to kreiranje nepostojećega mjesta ili uto pije. Međutim, politika treba brinuti za pravedno kraljevstvo čovjeka, drugim riječima, treba osigu rati miran i pravedan suživot svih ljudi. Politika je područje moralnoga razuma, i svrha moralne pra vednosti. Nauk o državi kako u drevno doba tako i danas poziva se na naravno pravo, recta ratio (ispravan razum). Pa se pod kategoriju ispravnog 9 Isto, 57. 10 Isto, 59.

razuma može staviti trojstvo poput mira, pravedno sti i cjelovitosti stvorenja. Često se može pojaviti i tamna točka koja još jače zamagljuje i izruguje ono što je drugima sveto. U suzbijanju takvih obezvrje đivanja može nam pomoći Dekalog koji nije ničije privatno vlasništvo, već je najuzvišeniji izraz moral noga razuma koji se podudara s mudrošću drugih kultura. Jedna od nezaobilaznih zadaća politike jest da moć stavi pod uzde prava i da zahtjeva pravnu jedna kost svakoga čovjeka pred zakonom. Sloboda »lišena prava je anarhija i zbog toga je razaranje slobode.”11 Pod pretpostavke prava mogu se svr stati samo pravo, narav i razum; te tri odrednice ujedinjuju sve religije i kulture svijeta. Čini huma nosti koji bi prekinuli nasilje u svijetu jest dati pred nost oproštenju. U toj povezanosti od presudne je važnosti odnos između razuma i religije koji treba biti u središtu naše brige za mir. Davno je teolog Hans Küng izrekao: „Nema mira u svijetu bez mira među religijama.”12 Bez povezanosti i mira između razuma i religije presušuju svi izvori morala i prava. Bog ili božanstvo vrlo često može postati sredstvo apsolutiziranja vlastite moći i državnih interesa. Takva „slika Boga, toliko djelomična da se Božja apsolutnost poistovjećuje s vlastitom zajednicom ili s njezinim interesima i da se ono što je empi rijsko i relativno uzdiže na apsolutno, ne može, a da ne uništi pravo i moral. Dobro je tada ono što se služi vlastitoj moći, a razlika između dobra i zla se umanjuje. Moral i pravo ostavljaju se po strani. To još više pogoršava činjenica da je volja boriti se za vlastitu stvar ispunjena fanatizmom apsolutnoga, vjerskim fanatizmom, i da zbog toga postaje nasilna i slijepa. Bog se preobražava u idola u kojemu čovjek obožava vlastitu volju.”13 Bog je Logos, razum međutim ne matematički već jamstvo dobra, pa je i vjera u Boga Logosa vjera u stvara lačku silu razuma Stvoritelja i njegove beskonačne ljubavi. Ravnoteža između razuma i religije važan je uvjet za održanje mira i suprotstavljanje laicizmu kao ideologiji, koji nastoji izgraditi državu čistoga razuma, odijeljene od svakog povijesnog i moral nog karaktera. Jedino je rješenje pouzdati se u Boga Biblije koji se čovjeku objavio u osobi Isusa Krista.

11 Isto, 69. 12 Isto, 91. 13 Isto, 91-92.

PSIHOLOGIJA I DUHOVNOST U DJELIMA ANTHONY DE MELLA Anthony De Mello rođen je 1931. u Bombayu u Indiji. Kao mladić stupio je u Družbu Isusovu. Studirao je filozofiju u Barceloni, psihologiju u Chicagu i duhovnost na Sveučilištu Gregoriana u Rimu. Tijekom svoga života vodio je mnoge terapijske tečajeve u kojima je sjedinjavao iskustva iz psihologije i duhovnosti. Umro je 1987. u New Yorku. Njegove knjige prevedene su na mnoge jezike. I na hrvatskom je jeziku objavljeno desetak knjiga.

Novost De Mello piše: Shvatio sam da smo ludi do te mjere da, slože li se svi oko nečega, možete biti sigurni da je to pogrešno! Svaka nova ideja, svaka velika ideja, potekla je od manjine koju čini jedan čovjek. Čovjek zvan Isus Krist bio je manjina. Svi su govorili upravo suprotno od onoga što je on naučavao. Uspavani ljudi teško prihvaćaju novost. Ne želimo nove stvari, posebno kada nas uzne miravaju. Mi ne želimo spoznati, jer u trenutku spoznaje gubimo kon trolu nad svojim životom, koji ionako jedva držimo pod kontrolom.

“Život je gozba” Život je gozba. Tragedija je u tome što većina ljudi umire od gladi. Ima jedna istinita priča o nekolicini ljudi koji su danima plutali na splavi nedaleko bra zilske obale, umirući od žeđi. Nisu imali pojma da je voda na kojoj su plutali bila – pitka voda. Upravo na tome mjestu rijeka se ulijevala u more takvom silinom da je slatka voda dopirala kilometrima na pučinu. To je dakle to o čemu De Mello govori: plo viti po pitkoj vodi i umirati o žeđi. Na isti smo način i mi okruženi radošću, srećom, ljubavi. Većina ljudi kao da o tome pojma nema. Oni će vam ponosno pokazati fotografije sa svo jih putovanja, slike mjesta koja nikada nisu vid jeli, samo su ih slikali. Zato usporite malo, oku site, čujte, pomirišite i dopustite svim osjetilima da ožive. Željeli bismo nešto bolje od onoga što imamo sada. A zaboravljamo da to bolje imamo već sada, a da to ne znamo. Zašto se ne usredotočiti na ovo sada, umjesto da se stalno nadamo nečemu boljemu što treba doći? Zašto ne probuditi se i spoznati sadašnjost, umjesto tratiti je nadajući se “boljoj” budućnosti? Kada biste doista znali uživati u malim životnim stvarima, bili biste zaprepašteni njihovom ljepotom. Netko je rekao: “Život je nešto što nam se događa dok smo zauzeti drugim stvarima.” Nije li to jadno? Život se odvija sada. Život će se početi događati onoga trenutka kada se probudimo. Koliko je samo ljudi koji ne jedu pravu hranu, nego se cijeli život hrane jelovnikom? A jelovnik je samo naznaka onoga što stoji na raspolaganju. Život je gozba. Također, život je samo bljesak. Tratimo život svojim strahovima, svojim brigama, svojim teretima. De Mello kaže da prvo moramo umrijeti kako bismo mogli stvarno živjeti. Putovnica za život je – zami sliti sebe u grobu. Zamislite kako ležite u lijesu. Zamislite grobnicu u kojoj ležite i da ste mrtvi. Sagledajte svoje probleme iz tog položaja. Sve se

mijenja, zar ne? To je vrlo lijepa meditacija. Imate li vremena, možete je svakodnevno prakticirati i vidjet ćete da je vaš današnji problem neznatan i to će vas učiniti živim.

Svjesnost Kada ste svjesni, imate više energije. Osviješten čovjek oslobodio se straha od gubitka. Oslobođen je nepotrebnih kočnica. Možete to nazvati svjes nost, ljubav, duhovnost, sloboda, buđenje, stvarno je svejedno. Sve je, u biti, isto. Nesvjesni život je poput mehaničkog života. Nije ljudski, programiran je i uvjetovan. Uvijek ste rob stvari kojih niste svjesni, jer kad ih postanete svjesni, oslobađate se od stege ovisnosti. Niste više kontrolirani, niste porobljeni. Živjeti ne znači imati neki odgovoran posao u vladi ili biti uspješan poslovni čovjek. Živjeti znači odba citi sve okove i živjeti u svakom trenutku. Ovisnost o riječima... Mark Twain je vrlo lijepo rekao: “Bilo je toliko hladno da bismo se vjeroja tno smrznuli da je termometar bio samo dva centi metra duži.” Nije bitna vanjska temperatura, nego termometar; nije u pitanju stvarnost, nego način na koji sebi objašnjavamo stvarnost. Nesvjestan život nije vrijedan življenja. Zato ostavite svu tu bol, neka se brine sama za sebe.

Kako okolina reagira na “probuđene ljude” Što reći o zahtjevima prema našoj djeci? Ono što De Mello kaže je: “Prije ili kasnije dijete će se oslo boditi vašeg utjecaja i zadržati svoju božansku bit. I vi nećete imati nikakva prava na njega. U stvari, ono uopće nije vaše dijete, nikada nije ni bilo. Ono pripada životu, ne vama. Nitko ne pripada vama.

Ono o čemu vi govorite je odgoj djeteta. Ako želiš ručati, dođi kući u vrijeme ručka ili ostaješ bez ručka. Gotovo. Ti si slobodan, i zato moraš snositi posljedice svojih odluka.” Ljudima smijemo reći: “Ne.” To je sastavni dio buđenja. Sastavni dio buđenja je shvatiti da tre bamo živjeti svoj život onako kako nam odgovara. I shvatiti da to nije sebično. Sebično je zahtjevati da netko drugi živi svoj život onako kako nama odgovara. Ljudi koji nas okružuju neće biti sretni kada budemo probuđeni, jer u trenutku kada otvorimo oči i pro gledamo, postajemo opasni. Kako kontrolirati nekoga tko je slobodan, nekoga tko nije podložan društvenim kritikama, nekoga tko ne mari što će ljudi reći ili misliti o njemu? Takav čovjek presjeca sve te konce, prestaje biti nečija lutka. Za društvo je to uistinu zastrašujuće: “Takvih se treba oslobo diti. On govori istinu, postaje neustrašiv, nije više čovjek.” A on konačno postaje čovjek. Prekinuo je lance ropstva i izišao iz njihova zatvora.

“Mango” Na Istoku kruži izreka: Oni koji znaju ne govore, oni koji o tome govore, ne znaju. De Mello piše: To vam je kao da niste kušali zeleni mango pa me pitate: “Kakvog je okusa?” Rekao bih vam: “Kiseli”, ali time bih vas samo odvratio od pra voga okusa. Ljudi posežu za riječima, za riječima svetih spisa, primjerice. Vi ne odustajete pa pitate: “Kiseli kao ocat ili kiseli kao limun?” “Ne, nije kiseli kao limun, kiseli je kao mango.” “Ali ja nisam kušao mango i kako onda mogu znati?” vi ne odustajete i pišete doktorat na tu temu. Da ste kušali zeleni mango, nikada ne biste pisali doktorat. Možda na drugu temu, ali nikako ne o mangu.

Sva otkrivenja, kako god božanska bila, samo su prst koji pokazuje. Ali na Istoku postoji uzrečica: Kada mudrac pokaže na mjesec, sve što budala vidi je prst.

Deprogramiranje Kaže De Mello: Ja vam neću govoriti o istini, nego o zaprjekama istini. Njih vam mogu opisati. Istinu vam ne mogu opisati. Mogu vam samo dati opis zabluda, tako da biste ih mogli ispustiti. Ljudi su zauzeti raznim borbama. Kada vam prosječni Amerikanac kaže da se bori za bolji život, to zašto se on bori nije život. Jer svi imaju znatno više nego što im uopće treba da bi živjeli. Jedan od mogućih izlaza iz ovog programiranja je – postati svjesni da ste programirani. To znači putovati s jako malo prtljage, s tako malo tereta da ćete moći proći i kroz iglene uši.

Mijenjati sebe Ljudi su previše zaokupljeni popravljanjem onoga što ne razumiju. Nikada nam pritom nije palo na pamet da neke stvari možda ne treba popraviti. Treba ih samo razumijeti. Budemo li razumijeli, stvari će se promijeniti. Mi smo ti koji se moramo mijenjati. Možda mislimo: “Dobro mi je jer je u svijetu sve dobro.” Krivo! U svijetu je sve dobro jer se ja osjećam dobro. To je ono o čemu govore mudraci. Zamislite da se ne osjećate dobro, prilično ste neraspoloženi, a vozite se kroz prekrasan krajo

lik. Priroda je krasna, ali vama nije ni do čega i ništa od te ljepote ne primjećujete. Nakon nekoliko dana prolazite istim predjelom i kažete sami sebi: “Bože, kako nisam vidio svu tu ljepotu!” Sve postaje prelijepo kada se vi promijenite. Ili, to vam je kao da promatrate drveće i planine kroz zamagljeno i mutno staklo, pa vam se sve čini prljavo. Imate potrebu promijeniti to što je vani. A trebalo je porediti staklo. Tada ćete pogledati kroz čisti prozor gotovo u čudu: “Kako je sve predivno!” Isto tako vidimo i ljude oko sebe, ne onakve kakvi stvarno jesu, nego onakve kakvi smo mi. Ne tražimo da se promijeni svijet oko nas – promi jenimo se najprije mi. Onda ćemo moći sagledati svijet u pravom svjetlu i moći ćemo jasno vidjeti što treba mijenjati. Izvadimo najprije brvno iz svoga oka. U protivnome gubimo pravo mijenjati bilo što ili bilo koga. Zato, prema De Mellu, svakodnevno trebamo primjenjivati ova četiri koraka: 1) prepoznati svoje negativne osjećaje, 2) shvatiti da su oni u nama i da nisu stvarni, 3) ne poistovjećivati te osjećaje sa svojim bićem, i 4) shvatiti kako se, kada se mi mijenjamo, mijenja i sve ostalo.

ZABORAV Zaborav jeste osobina ljudi, ali ti da zaboraviš, to me ipak čudi. Zaokupljen srećom ploviš na oblaku, zaslijepljen svjetlošću, ostaćeš u mraku. Razumijem te, prijatelju,

poslije onog pakla, beskrajno sam sretan i ja ako je tebe sreća dotakla. Čovjek je da živi i da traži sreću, al ne treba da se divi svakakvome cvijeću. Da smo sretni u tuđini ubjeđujemo sami sebe,

al za rodnim krajem naše srce zebe. Lome se u nama neke strašne stvari, da u Krepšić nećemo, teško da se svari.

ŠTO DRUŠTVO NE ČINI, A TREBALO BI ZA DJECU

anas je svima poznato da osim genotipa, skupa svih nasljednih osobina, utjecaj na formiranje osobnosti ima i fenotip, odno sno oni vanjski faktori kojima je pojedinac izlo žen tijekom odrastanja. Također se danas veliki naglasak stavlja na važnost prve tri godine djetetova života kao ključnih u toj formaciji. Proces djetetova odrastanja sa svim psiho-fizičkim fazama koje ono podrazumijeva traži istu pažnju, trud i pozitivno sudjelovanje odraslih u svakoj životnoj dobi, a ne samo u prve tri godine. Kako bi uspjeli ostvariti sve svoje potencijale, djecom se treba baviti uvijek. Ono što svakodnevno činimo, može imati daleko sežne posljedice na njihov život. Međutim, roditelji nisu jedini faktor. Utjecaje na našu djecu možemo podijeliti na one koje imamo mi kao roditelji na osobnoj razini, na kojoj s malo dobre volje možemo doprinijeti njihovu boljitku. No, ta osobna razina nikad nije izolirana od šireg društveno-političkog konteksta, čijem smo utjecaju svi izloženi. Postoji ono na što ni najdobronamjerniji roditelj ne može utjecati, a svakodnevno ga okružuje i ograničava njegov izbor, mogućnost organizacije obiteljskog života i ostvarivanje vrijednosti. Na toj društvenoj razini društvena odgovornost prerasta u moralnu obvezu za ostvarivanje sretnog i održivog društva.

O metodama odgoja Generacije naših djedova i baka nisu razlikovale načine odgoja djece, već su djeca jednostavno rasla okružena vrijednostima koje je nalagalo tradicio nalno patrijarhalno društveno uređenje. Danas je roditeljima od psihologa i pedagoga ponuđen čitav spektar metoda odgoja i stilova roditeljstva, od slo bodnog liberalnog do autoritarnog, koji oni intui tivno i praktično odabiru s obzirom na karakter ili vrijednosti, odnosno, jednostavno se pronalazeći u opisu jedne od njih. Također, prije se niti nije raspravljalo, odnosno dvojilo o tome je li neki način podizanja djece i ophođenja s njima ispravan ili pogrešan, dok se danas naveliko diskutira o poslje dicama i prednostima pojedinog stila na djetetovu osobnost, samosvijest, samopouzdanje i životnost. To je, naravno, pozitivan obrat. Osim toga, postoje

prirodne razlike u odgoju djece poput kulture, poli tičke povijesti, te mentaliteta pojedinog naroda koji također utječu na odnose između djece i odraslih. Međutim, iskustva stručnjaka govore da se „društvena važnost obitelji razlikuje od kulture do kulture, no njena je egzistencijalna važnost svugdje ista.“(Juul: „Vaše kompetentno dijete“, Educa, Zg, str. 11) To znači da je zadovoljstvo koje proizlazi iz zdrave i konstruktivne interakcije, isto kao i pat nja uzrokovana destruktivnim odnosima, jednako prisutna, mada se iskazuje na različite načine, uvje tovane gore nabrojenim. Dakle, što se metoda i sti lova odgoja tiče, gotovo da i nema ispravnog oda bira. Zbog toga se bitno pozabaviti onime što stoji u temeljima ovih teorija.

Promijene na osobnoj razini Danas je među, usuđujem se reći rijetkim, entuzi jastima po pitanju ove tematike, primijećen revo lucionaran fenomen. Ono što, naglašavam, na prvi pogled djeluje zbunjujuće, neodlučno, i bez stava ili autoriteta u odnosu prema djeci, zapravo se može objasniti kao kvantitativan skok u ljudskom razvoju svijesti – spremnost da se sasvim ozbiljno i to s nedogmatskog stajališta razmotri neotuđivo pravo pojedinca na osobni razvoj i egzistencijalnu slobodu koja je od presudne važnosti za zdravu zajednicu, a ne prijetnja istoj. Da bi se to ostva rilo potrebno je napustiti naučene, bezosjećajne i besplodne obrasce ponašanja, netolerantnost, moraliziranje i zapovijedanje u odgoju, toliko zastu pljene u „naučenom“ odgoju djece, već usposta viti prave odnose utemeljene na pravom dosto janstvu, kako između muškarca i žene, isto tako i između odraslih i djece! Jer, djeca nisu samo poten cijalno socijalna polu-ljudska bića koja moramo izložiti snažnom utjecaju odraslih, kako bi ih asi milirali, da bi mogli u određenoj dobi koju mi nazi vamo punoljetnošću, postati društveno korisni i prihvatljivi. Taj zahtjev za ravnopravnim dostojan stvom znači otvorenost i uvažavanje razlika, razu mijevanje individualnosti, te djelovanje na specifi čan, individualan, te samo vašem djetetu svojstven način, nadahnut ljubavlju i dobrohotnošću, bez sustava koji ćemo po potrebi mijenjati i modela

za oponašati. To za sobom povlači i napuštanje mnogih dojmova o tome što je pravo, a što krivo. I također, ovaj osoban pristup ne znači da je on proizvoljan, u smislu da je baš sve dopušteno i da sve prolazi. Postoje specifična središnja načela koja tvore kriterije za određivanje, odnosno prosuđiva nje ispravnosti naših postupaka. U tome nam uve like pomažu sama djeca koja najiskrenije i sasvim ciljano, bez pogreške ukazuju na žarište problema, na svoj specifičan način. Naravno, ne smije izostati ni naša želja, ni nastojanje da ispravno dešifriramo njihove izravne i nesvjesne signale. Drugim rije čima, djeca su kompetentna i žele pritom s nama surađivati. Nekad do te mjere da na sebe preuzmu sve naše podsvjesne strahove i borbe. Tako da ono što se rječnikom tradicionalnog odgoja objaš njava kao neposlušnost, prkos, bunt, zahtjevnost, zapravo je izraz temeljnog sukoba koje dijete pro

življava – sukoba između pojedinca i druš tva, individualnosti i konformizma, iden titeta i adaptacije, ili jednostavno rečeno, sukoba između očuvanja vlastitog integriteta i suradnje s drugima. Dakle, da ponovim, djeca hoće surađivati i najčešće surađuju. „Kada prestanu surađivati, to je onda ili zbog toga što su surađivali previše i predugo, ili stoga što im je bio narušen integritet, ali nikada stoga što ne bi bili spremni na suradnju!“ (Isto, str.41) Možda je potrebno pojasniti termin „suradnja“ u ovom kon tekstu. Općeprihvaćeno je da bi mi željeli da nam djeca surađuju tiho, nedramatično i da bez pro svjeda izvršavaju naše zahtjeve, ne obaziravši se na vlastite želje ili potrebe, jer mi kao odrasli najbolje znamo što je za njih dobro. No, suradnja u ovom novom smislu ima drugačiji, konstruktivniji smi sao. Djeca svojim ponašanjem ukazuju na srž pro Toya Walker

blema, i uporno ustraju samo dotle dokle se postojeći temeljni sukob ne razriješi na dobro sviju. I upravo u trenutku kada ih smatramo najnepoćudnijima, tada su djeca naj dragocjenija u životu roditelja i obitelji, jer iako to čine nesvjesno, izravno i s nepogrešivom sigur nošću ukazuju na ono egzistencijalno što koči bla gostanje u obitelji. Što se događa ako mi ne želimo ili ne uspijemo uhvatiti njihove signale i pročitati verbalne i neverbalne povratne informacije koje sadrže svu težinu emocionalnih i egzistencijalnih dilema kopiranih od roditelja? Dijete neće izgubiti ljubav ni lojalnost prema svojim roditeljima, već će iz svoje bezuvjetne ljubavi i spremnosti na surad nju, bez obzira na cijenu, izgubiti još malo od svoje samosvijesti, još jedan mali dio sebe, i postati više onakvim kakvim ga žele njegovi roditelji. Potisnut će bol i poniženje zbog povrede svog integriteta i gomilati osjećaj krivnje, koji će kasnije prenijeti svojoj djeci u odgoju. Zato, ako želimo presjeći ovaj začarani krug krivnje i očekivanja, opravdava nja društvenih nužnosti, naoružajte se strpljenjem i istinoljubivošću, nadahnite se ljubavlju prema svom djetetu, i s punom pažnjom razmotrite vla stite i obiteljske vrijednosti koje ostvarujete u sva kodnevnom životu.

Promijene na društvenoj razini Modernizacija i tehnološki napredak, dika današ njeg vremena, imaju izravan utjecaj i na sam poče tak postojanja naše djece. Govorim o svim onim „dobronamjernim“ proizvodima baby industrije koji toplo majčino krilo zamjenjuju hladnim pla stičnim šarenim pomagalima omogućavajući maj kama da se bave svime, samo ne djetetom, uz pra teće filozofije kako razmazivanje djece treba sasjeći u korijenu. Tu je i sveprisutna propaganda i subli minalne poruke opinion-makera koje hipnotički ulaze u podsvijest djece. Tako vidimo obiteljsku idilu za stolom oko juhe od natrijeva-glutaminata i pečenke iz mikrovalne. Vidimo i besadržajne, pre poticajne crtiće koji privlače punu pažnju djece svojim moćima i čarima, dok roditelji hvataju dah između dva posla ili prekovremenih zaostataka. Tu je i zbunjujuća nova terminologija koja osuđuje klasične izraze majka i otac kao seksističke i eliti stičke, te stoga diskriminirajuće, i mijenja ih podob nijim, spolno neodređenim izrazom „roditelj“. U tom izjednačavanju termina i stvarnih uloga koje muškarac i žena kao majka i otac imaju, sadržana je temeljna perverzija našeg društva – prirodne psihofizičke i socijalne razlike nadvladane superiornim

intelektom, pretvorili su nas u androidne intelek tualne monstrume. I nižu se tako stvari koje, ukla pajući se u kontekst „novih“ kulturnih vrijednosti, daju karakter našem društvu, pospremivši moralne vrijednosti kao nešto zastarjelo, u prašnjave škri njice i muzeje. Masovna proizvodnja i komunika cije, te dostupnost informacijama, jednom riječju globalizacija, sve je relativizirala do te mjere i u tom smislu da ono što je svima dostupno nije više vri jedno truda da se do toga stigne. Ali, nema te litera ture, znanja ni umjetnosti koje umjetna inteligencija može posredovati bolje od živog roditelja koji stra stveno i s ljubavlju dijeli svoje interese s djetetom u međusobnoj komunikaciji. Međutim, onaj dio društvenog uređenja koji naji zravnije utječe na odnos roditelja i djece jest posao roditelja, i uvjeti u kojima se on odvija. U tom kon tekstu prepoznajemo razne stresne dvojbe roditelja, na primjer, odvajanje poslovnih od osobnih, obitelj skih interesa, te velik jaz između profesionalizma i osobnog zadovoljstva. Velika prostorna odvoje nost mjesta stanovanja i rada, smanjuje i vrijeme koje obitelj zajedno provodi. Djeca su „osuđena“ na one kratke trenutke međuvremena zvanog „slo bodno vrijeme“ koje mogu „kvalitetno“ podijeliti s roditeljem. S obzirom da je i to vrijeme bremenito kućanskim obvezama i potrebom za odmorom, a često se i poslovni zahtjevi bezobrazno protežu i na taj dio svakodnevnog života, malo nam preo staje za bezbrižno obiteljsko druženje. Paradoks postaje veći kad su u pitanju trajanje porodiljskog dopusta koji onemogućava ispunjavanje primarnih potreba za bliskošću djeteta i brigom majke, i poro diljska naknada o kojoj često ovisi kvaliteta te brige. Nedvojbeno najveći društveni problem danas, siro maštvo, pokazalo se također kao i najveći rizični čimbenik u djetetovu razvoju, jer njegovi globalni učinci ograničavaju mogućnosti, sužavaju izbore i nadjačavaju običaje dobrih roditelja. Siromaštvo se pokazalo tako nerazmrsivo povezano sa pothra njenošću, lošim zdravljem, zanemarivanjem djece, propustima u obrazovanju, besposličarenjem, delikvencijom, i ostalim društvenim stvarnostima današnjice. Zato bi promjena društveno-ekonom ske politike s djecom u središtu pozornosti imale svoj najvidljiviji i prvi utjecaj na siromašne, ali ne u smislu ograničene „socijalne pomoći“. Zapravo nikakva politika ne može polučiti stvarnu promjenu i pozitivan rezultat, osim moralnog fiata koji polazi od potrebe za promjenom cjelokupnog društva i njegovog odnosa, ne isključivo prema djeci, nego

i roditeljskoj ulozi i ljudima koji je, u ovim okolno stima herojski, preuzimaju. Ako već ne ih huma nih razloga, istraživanja su pokazala da bi pro mjena i ostvarenje takve politike spram djece bila puno financijski isplativija, nego krpanje i rješa vanje posljedica i problema koje je stvorila sadaš nja politika. „Postavljanje dječje dobrobiti, njihova razvoja i školovanja kao društvenog i ekonomskog prioriteta moglo bi se uhvatiti ukoštac s najgorim posljedicama siromaštava i obespravljenosti, spriječiti rasipanje sredstava za pomoć i produktivnih potencijala u sljedećem naraštaju i konačno oblikovati samoodrživa društva.“ (Leach: „Prvo djeca“, Algoritam, Zg, str.43.) Nažalost, za sada je to samo utopija, jer nema društveno prihvatljivog meha nizma koji bi smanjio taj jaz i omogućio roditeljima da budu istodobno platežno sposobni, samopo uzdani građani i aktivni roditelji koji se brinu za potrebe svoje djece. Još jedan kontroverzan obrat oko brige o djeci koji je potrebno na ovom mjestu osvijestiti: često se ispunjavanje potrebe da se o djeci brine, štiti i odgaja ih, koristi upravo kao razlog, objašnjenje i opravdanje za mnoge oblike diskriminacije i zlo stavljanja djeteta. „Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima djeteta jasno ističe da je djetetovo pravo na nepovredivost tijela apsolutno, bez obzira na namjere odrasle osobe koja kažnjava dijete, bez obzira na kulturu, religiju ili tradiciju.“(Isto, str. 238) Većina ustanova je to prihvatila i dosljedno slijedi, ali nažalost još postoje ustanove gdje se to krši, najčešće u obiteljskim domovima. Što se tiče, danas također glasnog prizivanja na prava djece, koja prvenstveno trebaju biti uključena u općeljud ska prava, iako postoji načelo da se treba zaštititi dječje interese na prvom mjestu, ima puno pogre šaka i propusta u podjeli ovlasti i procesu procjene djetetovih interesa. Uglavnom, oni nemaju pravo glasa dok se razmatra o njihovoj dobrobiti. Umje sto doživljavanje djetetovih osjećaja kao jednako važnih i stvarnih kao i naših vlastitih, najviše što dobivaju u ovom društvu jest dobronamjerna auto ritarnost ili pokroviteljski odnos. Stoga je potrebno napraviti kritičan odmak od uvriježenog i društveno prihvatljivog, i prvenstveno se u našem ophođenju s ljudima, a najviše sa djecom, sjetiti i povesti za Isusovom porukom: „Ono što učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“(Mt, 25, 40-41).

Izazov života Naizgled, voditi brigu o djetetu 365 dana u godini, i još isto toliko noći, odnosno ispunja vati roditeljske dužnosti, mnogo je zahtjevnije nego što većina ljudi očekuje. Stvarne teškoće koje počinju s rođenjem djeteta, naravno služe kao poticaj i predstavljaju izazov, te svaki krea tivan pothvat vrijedan truda, sa pratećom dozom stresa, napora i frustracije, ipak završava zadovolj stvom zbog uspješnog ishoda. Brojne su vještine koje roditelji razvijaju hvatajući se ukoštac sa odra stajućom djecom! Kada bi društvo odgoj djece sma tralo barem jednako vrijednim i kreativnim poslom kao izrada automobila ili vođenje tvrtke, a rodi teljski napori donosili plaću ili status koje može steći kreativan inženjer ili strpljivi menadžer, sve one poteškoće besanih noći, strpljivog ponavljanja unedogled kućnih i obiteljskih pravila, urazumlji vanja dječjih histerija u dućanu pod budnim okom neodobravajuće publike, uvažavanja njihovih, u našim očima, najbanalnijih strahova, stopile bi se s roditeljskim radostima, i premostile onaj jaz koji zjapi između osobne afirmacije i samopoštovanja. Jer smatra se da se čovjek može ostvariti samo u profesionalnom smislu, a samopoštovanje onda raste proporcionalno tome. No, čovjek je pozvan prvenstveno na duhovan rast i na ostvarenje sebe kao Čovjeka sa svim anđeoskim potencijalima koje nosi u svojoj naravi. A to nam omogućuju upravo djeca! Stoga smatram roditeljstvo dobrim alatom u takvom izazovu života. Pravi način za postizanje čovještva u sebi i duhovni razvoj, koji omogućuje korjenitu promjenu duha, karaktera i vrijednosti, onome kome ego odoli takvo profesionalno suo čavanje sa vlastitim kompleksima i klesanje oštrim osvještavajućim udarcima istine, a sve iz ljubavi. Sve one visine, dubine i širine koje čovjek kao rodi telj može ostvariti sa svojim djetetom, nije rezer virano samo za taj odnos. Duhovno roditeljstvo i sve vrijednosti koje ono sa sobom nosi postiže svaki čovjek koji se odupire snažnoj struji društve nih nelogičnosti i bori se za pravdu, istinu i ljubav, te ostvaruje istu u vlastitom djelokrugu prema djeci i odraslima, za nadolazeće naraštaje, i njihov kvali tetniji i sretniji život.

IDENTIFIKACIJA DAROVITIH UČENIKA

adarenost je sklop osobina na osnovi kojih je pojedinac u jednome ili više područja ljudskih djelatnosti sposoban trajno posti zati izrazito visok natprosječni uradak. Nadarenost je rezultanta naročito povoljno kom biniranih nasljednih osobina i njihove interakcije s pozitivnom, stimulirajućom okolinom. U komponiranju nadarenosti sudjeluju tri grupe osobnih faktora: opće i specifične sposobno sti, kreativnost te splet brojnih osobina ličnosti i motivacije. Pojam nadarenosti označava dvoslojnu pojavu: potencijalnu i manifestiranu nadarenost. Iz poten cijalne (latentne) nastojimo prognozirati manifesti ranu (pojavnu) nadarenost. Što je nadarenost uni verzalnija, to je u svakodnevnom životu i rjeđa, pa u konkretnog pojedinca obično dominira jedan ili manji broj manifestiranih oblika nadarenosti.

Kategorije nadarenosti Prema područjima sposobnosti, nadarenost se najčešće svrstava u 6 kategorija: opće intelektualne sposobnosti, specifične školske sposobnosti, kreativne sposobnosti, sposobnosti vođenja i rukovođenja, umjetničke sposobnosti i psihomo torne sposobnosti. U svom pojavnom obliku nadarenost se izražava u 2 aspekta: u stvara nju novih duhov nih i materijal nih proizvoda (kreativnost) i u znalačkoj pri mjeni usvojenih spoznaja na una pređivanju različitih područja djelatnosti. Potencijalna se nadare nost bez posebne podrške najčešće ne realizira spontano u manifestiranu pojavu, pa se

zato organiziraju postupci sistematskog otkrivanja i identificiranja pojedinaca. Identifikacija nadarenih kontinuirani je proces u koji je uključena cijala populacija tijekom svog razvoja.

Vrijeme identifikacije Optimalno vrijeme za valjanu dijagnozu nadareno sti uvjetovano je i vrstom nadarenosti: neki se tipovi nadarenosti mogu u prosjeku prepoznati u ranijoj, a neki tek u kasnijoj dobi.

Metode identifikacije Primjenjuju se dvije osnovne grupe metoda: procje njivanje osobina i materijalnih odnosno duhovnih proizvoda, te mjerenje osobina pomoću standardi ziranih mjernih instrumenata.

Proporcija nadarenih Proporcija nadarenih ovisi o opsegu obuhvaćenih vrsta nadarenosti i strogosti kriterija diferencijacije. Smatra se da za pojedini tip nadarenosti u popula ciji ima od 1-5% nadarenih pojedinaca.

Nekoliko praktičnih poučaka 1. U svakoj generaciji učenika postoji određeni broj pojedinaca koje možemo uvrstiti u kategoriju nada renih. Već pri upisu u prvi razred osnovne škole moramo pretpostaviti da među njima ima potenci jalno nadarenih učenika. 2. Postavlja se pitanje je li uopće potrebna kakva organizirana aktivnost u otkrivanju nadarenih učenika? Odgovor: u školi je nužno organizirati proces identifikacije nadarenih učenika jer se inače visoki potencijali pojedinaca nikada ne bi realizirali. 3. Za naziv postupka izlučivanja nadarenih iz populacije upotrebljavamo dvočlani izraz: otkrivanje i identifikacija. Otkriti znači samo indicirati nadarenog pojedinca, a identificirati znači utvrditi njegov identitet, tj. utvr diti skup osobina koje ga čine nadarenim.

4. Otkrivanje i identifikacija nadarenih učenika standardizirani je kontinuirani proces. Obuhvaća cijelu populaciju i svaki je učenik stalno „potenci jalni kandidat“.

Osobine nadarenih učenika Postoje 4 područja osobina 1. Karakteristike učenja (brzo uočavanje činjenica, brzo shvaćanje općih principa, izgrađen – izraža jan i tečan govor); 2. Karakteristike stvaralaštva (imaginacija, original nost predodžbi, mnoštvo ideja, sklonost riziku......); 3. Socijalne karakteristike (odgovornost, adaptil nost različitim situacijama, suprostavljanje auto ritetu, otvorenost prema socijalnim i političkim pitanjima...); 4. Motivacijske karakteristike (samokrtičnost, intrinzičnost poticaja, težnja savršenstvu, ustrajnost u aktivnosti, aspiracija prema visokim ciljevima, upornost u svojim uvjerenjima.....);

nici u svom slobodnom vremenu intezivno bave nekim aktivnostima, npr. učenjem stranih jezika, proučavanjem vremenskih promjena, organizacijom znanstvenih pokusa, dizajniranjem odjeće ili namještaja, pletenjem ili vezenjem i sl. tada je vrlo vjerojatno da među njima možemo tražiti nadarene pojedince.

Procjenjivači Najčešći procjenjivači nadarenosti učenika jesu nji hovi nastavnici. U nastavi postoji mogućnost dugo trajnog sistematskog opažanja učenika u različitim situacijama, u mogućnosti međusobnog uspore đivanja učenika, u pedagoškopsihološkoj nao brazbi, u kontaktiranju s roditeljima i dobivanju od njih dodatnih informacija. U tu svrhu izrađen je primjer ljestvice procjena pod nazivom PROFDAR a sam njezin naziv kazuje da lje stvica daje profil nadarenosti određenoga učenika. Ova ljestvica procjene upotrebljava se u osnovnim školama za potencijalno darovite učenike.

Ponašanje nadarenih učenika Pojedini oblici ponašanja učenika u izvannastav nim i izvanškolskim aktivnostima uvelike mogu indicirati njihovu nadarenost. Ako se pojedini uče

AH, TA DOMAĆA ZADAĆA!

kolska godina je u punom zamahu, a time i period aktivnog učenja, rješavanja zadataka i pisanja domaćih zadaća. Često čujemo tu uzrečicu „Ah, ta domaća zadaća!” Domaća zadaća je važna komponenta u procesu usvajanja znanja. Ona je prisutna kako bi dijete lakše savladalo nastavno gradivo i bilo u moguć nosti zapamtiti nove informacije. Omogućava uče niku da ponovi, uvježba, detaljnije prouči sadržaj koji se obrađivao u školi, da se nauči koristiti lite raturom i da stekne samostalnost, samodisciplinu i osjećaj odgovornosti. Pisanje domaćih zadaća često zadaje podosta muke učenicima, a i rodite ljima. Poznate su neke situacije npr. navečer prije spavanja prepirete se s djetetom zašto nije napisalo zadaću i dan prije nego što treba predati i napi sati lektiru pita vas za knjigu koju mora pročitati. Pitamo se:„Tko je odgovoran za pisanje domaće zadaće?” Pisanje zadaća je obveza djeteta na koju ga moraju učitelj i roditelji postupno navikavati. Domaće zadaće su sadržajnim i vremenskim zahtje vima prilagođene dobi i sposobnostima učenika. Roditelji se često pitaju: „ Znam li pomoći svom školarcu pri pisanju zadaće?” Nikako ne smijete umjesto djeteta napisati zadaću, jer će ono to shva titi kao vlastitu nesposobnost, a i teško će to pri hvatiti kao obvezu koju mora redovito i kvalitetno izvršavati. Vi mu trebate pomoći , a ne izvršavati umjesto njega. Svakako mu trebate objasniti neja snoće, ukazati mu na pogreške koje radi i potaknuti ga da ih samo ispravi. Važno je da vaš školarac zna da ste mu na raspolaganju i da vam se može obratiti za pomoć.Često su roditelji rastrgani između želje da njihovo dijete uspješno obavi školske zadatke, ali i manjka vremena i djetetove nezainteresirano sti. Neki roditelji tek usputno pitaju djecu jesu li obavili školske zadatke, napisali zadaću, a drugi žele zadaću napraviti za njih. Uloga roditelja je da nadzire dijete i po potrebi mu pomogne , ali nikako ne za njega riješiti zadatak bez njegova razumijevanja. Roditelji mogu djetetu pregledati domaću zadaću kako bi bilo sigurno da je dobro izvršilo zadani zadatak. Česti problem, kada su domaće zadaće u pitanju, je što djeca nemaju razvi

jene navike njihovog obavljanja. Nekoliko savjeta za roditelje da djeca budu što djelotvornija u učenju, pisanju domaćih zadaća i da se pritom osjećaju dobro: •osigurajte djetetu prikladno, mirno i stalno mje sto za učenje ( prema mogućnostima prostrano i dobro osvijetljeno) •dogovorite s djetetom određeno dnevno vrijeme za pisanje domaćih zadaća i učenje •potičite dijete na samostalnost u radu i pohva ljujte njegov trud •budite dosljedni u poštivanju pravila koja ste s djetetom dogovorili u svezi zadaća •dobro je djetetu objasniti što se od njega očekuje u vezi s učenjem i pisanjem zadaća Roditelji , budite strpljivi sa svojom djecom. Dozvo lite im da ponekad zaborave domaću i da ju ne znaju sami riješiti. Zar mi odrasli ne zaboravimo i znamo sve sami riješiti bez pomoći? Upornost i dosljednost u provođenju svega dogovorenog između vas i djeteta dovodi do kvalitetnijeg odnosa i obostranog zadovoljstva. Moja iskustva, učite ljice razredne nastave, da većina roditelja u razred noj nastavi vodi brigu oko pisanja domaćih zadaća i ispunjavanja školskih obveza.Često se djeca u ovom periodu previše oslanjaju na pomoć svojih roditelja pa dobivene ocjene nisu odraz njegova znanja i zalaganja djeteta. Ne zaboravimo, da bi dijete kvalitetno radilo domaću zadaću mora biti odmoreno i dobro se osjećati. Ako je žalosno došlo iz škole, prvo popričajte s njim i pomozite mu da se oslobodi neugodnih emocija, a tek tada da se primi posla. Svakako mu treba dopustiti da se odmori jer znamo da odmoran mozak bolje i brže razumije. No, dijete mora usvojiti vještinu samostalnog rje šavanja domaćih i školskih zadataka jer inače vrlo brzo zaostaje za drugom djecom i razočarano je lošijim ocjenama. Dragi roditelji, najvažnije što možete pokloniti svo joj djeci je ljubav i vrijema. Samo uz ta ta dva važna čimbenika najbolje ćete upoznati svoje dijete i nje gove sposobnosti.

PRIMJER IZ PRAKSE – KAZNA I NAGRADA

ožićno vrijeme možemo doživjeti na mnogo načina, evo prijedloga proživlje nog iskustva u školi kojoj radim ; Prisutnost zla i grijeha u čovjeku i svijetu, nastavna je jedinica tematske cjeline Ljubav prema Bogu i bližnjemu – temelji kršćanske moralnosti trećeg srednjoškolskog vjeronaučnog godišta. Tema je to koja nas potiče da kritički uočavamo i prepo znajemo stvarnost i težinu grijeha, pokušaje uma njivanja ili negiranja grijeha u vremenu kojem pripadamo, da potražimo primjere pokušaja pred bacivanja krivnje na drugoga ili na društvo u kojem živimo. U metodičkoj obradi predlaže se da razgo varamo o vrstama grijeha, grijehu struktura, kao i analiza novozavjetnih biblijskih tekstova u kojima se opisuje Isus koji liječi i pomiruje s Bogom, te se želi naglasiti Kristova moć nad zlom. No «kamen spoticanja», navedene teme za adolescente je gotovo uvijek (Post 3,1-20) o iskonskom grijehu i njegovim posljedicama. Nakon što pročitam spo menuti tekst učenici često reagiraju ; Da li patimo zato jer su prvi ljudi sagriješili? I tako je sve počelo..., kazna, smrt, zlo… Zašto Bog nije ljudima oduzeo slobodu? Da li zbog iskonskog grijeha postoje bolesti nedužne djece ? A tada kao da postajem odvjetnica praroditelja i nastavljam otprilike na sljedeći način ; Opis prvoga grijeha prije svega nije novinarski izvještaj, želi se naglasiti moralna problematika čovječanstva i posljedica neskladnoga odnosa sa Bogom. Prvi su ljudi razvrgnuli savez s Njime, zlo upotrijebivši slobodu. Razaranja prirode, nasilja, nasilne smrti, sukobi, svađe, razvodi brakova, ratovi nisu stvarnosti koje je Bog predvidio za čovjeka . Stvarnost svijeta se nije promijenila time što su ljudi počinili prvi grijeh, ali se promijenio čovjek koji se zbog grijeha skriva, udaljuje od Boga, negira i stavlja sebe na prvo mjesto, želi biti kao Bog. Pat nja može biti rezultat čovjekova grijeha, čovjekove nesavršenosti, nesavršene ljubavi ili nedostatka lju bavi prema sebi, drugome, prirodi, prema Bogu. Pripovijest o raju u odnosu prema pripovijesti o iskonskom grijehu, nam želi poručiti da je ljud

ska sloboda zakazala, jer zadaća koju je Bog dao nije ostvarena. Ona nam također želi reći da zajed nički život u obitelji ne bi trebao biti pakao, nego partnerski odnos muža i žene usmjeren iz ljubavi i odgovornosti prema djeci. Bog nas ne kažnjava, kažnjavamo sami sebe, jer se naši praroditelji, a niti mi danas ne znamo služiti slobodom. Kada nemamo odgovora pred pitanjem patnje dru gih ljudi, potrebno je otvoriti se milosti i provid nosti Božjoj poput mnogih starozavjetnih i novo zavjetnih likova, te očima vjere čekati odgovor, jer Božje mogućnosti nisu jednake našima, Bogu ništa nije nemoguće. No, važno je podsjetiti se da je čovjek dobio razum, srce i dušu, slobodnu volju, te je odgovoran za patnje u svijetu, za svjetske kata strofe, za genocide… Bez slobode nema ljubavi, jer Bog želi ljubav, slo bodu također i poštuje naše postupke, pa čak i onda ako ih zloupotrijebimo. Važno je naglasiti da je Bog ljubitelj života i ljubavi, jer je sama ljubav. Zato u ljubavi i iz ljubavi nije teško podnijeti kaznu i patnju. Bog nas nikada neće opteretiti težim križem nego li ga možemo nositi. Pred slobodom drugoga smo nemoćni, šutimo i čekamo. Onaj tko želi ljubav mora željeti i slobodu, a tko želi slobodu, ulazi u rizik. Stoga, govor o iskonskom grijehu u Knjizi Postanka nije nešto tragično, jer čovjek se može spasiti, nad vladati grijeh, patnju i trpljenje i u svjetlu Kristova Uskrsnuća može pobijediti zlo. Jedan od mnogih načina je da tuđu patnju i trpljenje možemo ubla žiti, umanjiti, možda i promijeniti, možemo tješiti, jer važno je da nosimo «teret jedan drugoga» (Gal 6,2), nego da osuđujemo praroditelje ili stalno pre bacujemo krivnju i razmišljamo o tome kako smo «kažnjeni i istjerani iz edenskog vrta.» Možemo mijenjati veliki svijet, čineći male stvari s velikom ljubavi. Bog želi da ga prepoznamo u trpećima, siromašnima, bolesnima, prognanima, odbačenima… No, više od riječi uvijek govore djela. Budući da je Božićno vrijeme uvijek prigodno da svoju vjeru djelima opravdamo i da se djela vjerom usavršuju, pokušali smo prepoznati Božje lice u potrebitim

osobama, solidarizirati se s onima koji trpe, a nadamo se i dati priliku za bolji život. Važno je da mladi izađu iz stava osuđiva nja ili prebacivanja krivnje zbog grijeha prvih ljudi, te da koristeći se svojim sposobnostima i slobodom mogu utjecati društvo kojem pripadaju počevši od sebe. Aktivnosti učenika, profesora i djelatnika Gospo darske škole odvijale su se kroz sljedeće faze. 1.U okviru priprave za blagdan Božića cijelu smo Gospodarsku školu uključili u provedbu Unice fova projekta «Škole za Afriku.» Projekt se temelji na ideji da se, za vrijeme pri kupljanja sredstava za podršku i pomoć djeci u Africi, u mladih potakne svijest o njihovoj izgrad nji boljega i pravednijega svijeta. Cilj je uključiti učenike u važna globalna pitanja i osnažiti ih vizi jom da se siromaštvo, bolest i nepravda mogu iskorijeniti, te da oni sami mogu i trebaju odigrati aktivnu ulogu. Naime, gotovo polovica stanovniš tva u supsaharskoj Africi preživljava s manje od jed nog dolara na dan, što je manje od 5 kuna. Djeca iz siromašnih obitelji izloženija su riziku pothranjeno sti, izrabljivanja, zlostavljanja i zaraze HIV-om. Za većinu afričke djece obrazovanje predstavlja jedini način da se izvuku iz siromaštva. Samo oni koji znaju čitati, pisati i računati mogu se nadati boljem životu. No školovanje je i mnogo više od pripreme za rad, jer ima životno važnu ulogu, budući da pomaže djeci da se zaštite od bolesti koje haraju siromašnim područjima, pa i jednostavni i svakod nevni savjeti o higijeni i prevenciji bolesti spašavaju živote mnogih. Također je manje vjerojatno da će obrazovana djeca postati žrtve nasilja, zlostavljanja, ropskog rada ili da će biti prisiljena postati djeca

vojnici, a veća je vjerojatnost da će i sama kada odrastu ulagati u napredak svoje zajednice. Kao koordinatorica Unicef-ova projekta u suradnji sa mnogim profesorima i svih učenika škole, odlu čili smo projekt ostvariti kroz nekoliko dijelova; a) Putem oglasa, informativnih tekstova, na sato vima vjeronauka i SRZ-a svih razrednih odjelje nja informirali smo učenike, profesore i djelat nike o navedenom projektu, pod vodstvom prof. engleskog jezika Vinke Brozičević Tuđan i Štefice Pokorny.

Izradili smo tematsku izložbu o životu djece u Africi, njihovim patnjama nemogućnosti školova nja i teškom življenju, pod vodstvom prof. socio logije Barbare Zaplatić. Tijekom Adventa, u vjero naučnim molitvenim počecima i završecima, čitali smo istinite priče ili pogledali pet minutne filmove iz života djece i mladih u Africi. Osobito nam je velika čast bila ugostiti u čitaonici Gospodarske škole gosp. vlč Tonija Štefana, koji je kao misionar 18 godina živio u Beninu. U misi jama je najprije bio kapelan, a potom je djelovao u gradu Porto-Novo i mjestu Adjarra, gdje ostaje punih šesnaest godina. Iz misija se vraća u Hrvat sku 2004. Danas djeluje kao duhovnik Međubisku pijskog sjemeništa u Zagrebu. Susret isprepleten meditacijama iz knjige Bog mojih detalja, Tonija Štefana u izdanju Teovi zije, Zagreb 2010. i nesvakidašnjim životnim isku stvima jednog misionara, oduševio je sve prisutne. Druženje su vodile učenice 3.e razreda ekonom skog usmjerenja Jurić Antonija i Prica Nikolina uz podršku svoje vjeroučiteljice Štefice Pokorny. Vlč. Štefan je govorio o svom svećeničkom pozivu, svom geslu «On treba da raste, a ja da se umanju jem», kao i životu ljudi u Africi; «Nisam ništa znao o Africi. Sve sam nakon studija morao iz početka.

Npr. učiti jezik, prilagoditi se prehrani, kulturi, klimi. Imao sam malariju, koju sam prebolio, a drugi su se morali vratiti kući. Rekao sam: Isuse, za Tebe želim ići kamo god me pošalješ. Afrika mi je postala druga majka. U Africi smo jedni drugima pomagali, svi smo dijelili tugu i radost. Radio sam sve što i drugi, samo sa više žara. Bio sam prija telj sa vračevima, voditeljima sekti. Doživio sam iskustvo koje je upotpunilo moj život. U Africi ima mnogo duhovnih zvanja i mnogo ljudi koji žele živjeti kršćanskim životom. Jednom je jedna žena

iz Adjarre došla da mi zahvali što je dobila dvoje djece, jer se molila bl. Alojziju Stepincu, čiju sam joj sličicu dao. To me se jako dojmilo. U Africi su velike obiteljske zajednice u kojima se sve dijeli. Ljudi su u Africi siromašni , ali imaju osmijeh na licu i radost u srcu». Učenice 4.o razreda ekonomskog smjera, Petra Balija, Sanja Pajtak, Marija Kičin i Dragica Krsnik pod vodstvom prof. Jasminka Kelemen napravile su prigodnu prezentaciju o životu djece i mladih u Africi, koja je poklonjena Unicef-u i prikazana svim učenicima. Prikupili smo 3.648,00 kn, te uplatili na žiro račun Unicef-a. 2. Božićnu smo radost također željeli podijeliti i sa štićenicima Doma umirovljenika Varaždin, kojima smo priredili priredbu ispunjenu Božićnom pje smom, igrokazom koji je napisala naša prof. Mira Šincek, te Božićnim recitalima. Gotovo sve pokret ljive osobe su prisustvovale našoj priredbi, a nepo kretne osobe su željele da im se otvore vrata soba, kako bi čuli našu riječ i pjesmu. Emocijama pre pljavljeni su bili trenuci susretanja učenika i nepo kretnih štićenika doma. Također nas je veselilo pri sustvo pedagoginje naše škole gđe Branke Karača

i prof. Barbare Zaplatić, koja je iznenadivši nas, za štićenike Doma ispekla tristotinjak kolačića. Učenici su napravili četristotinjak Božićnih čestitki koje smo podijelili osobama u domu. 3. Caritasu Varaždinske biskupije poklonili smo deset Božićnih štalica i ukrasa za bor, koje su izra dili vjeroučenici. 4. Posljednjeg dana I. polugodišta u sportskoj dvo rani Gospodarske škole priredili smo priredbu «Božićna radost – malom Božiću u čast». Na pri redbi smo izvjestili učenike, profesore, djelatnike i ravnateljicu škole Katicu Kalogjera Novak o tome što smo ostvarili tijekom Adventa.Osim navede nih profesora, u aktivnostima su također sudje lovali sljedeći profesori; Tihana Čanjevac, Jelica Juranko, Ante Karača, Kristina Kuščar, Željka Mau rović Benko, Zoran Mihalina, Natalija Ređep, Igor Skupnjak, Tatjana Škrlec Čavle, Nevenka Vuco, Tomislav Vusić i Vesna Vražić. Priredba je bila i naš poklon svim učenicima, pro fesorima i djelatnicima škole kroz pjesmu, medi taciju, igrokaz. Gosti su bile naše drage prijateljice redovnice Uršulinke s. Damjana i s. Jasna i gosp. vlč. Nikola Bukovčan, bivši učenik naše škole, koji je tom prigodom blagoslovio sve nas, naš rad i sa posebnim se ganućem prisjetio svojih škol skih dana. Učenice 3.c razreda ekonomskog smjera Dijana Sukanec, Kristina Mihica, Ivana Glavica, Valentina Kanjir su napravile poklone za prisutne profesore i učenike – tristotinjak zlatnih i srebrnih anđelčića, a učenici 1. v. razreda kuharskog smjera ispekli su kolačiće za sve prisutne. To je bila prilika da zahvalimo svima što su djeci u Africi dali priliku za bolji život i svima koji su na bilo koji način drugima željeli pomoći. Sportske dvorane su inače bučne, no naša je dvo rana toga dana između pjesme i ovacija osluški vala «tihog gosta”. Svi smo uživali u radosti Božića i radosti susreta, ispunjeni mirom, nagradom i lije kom za naše duše. Naučili smo: Bog nam je dao ruke i noge, da se grlimo, idemo jedni k drugima, da se tješimo, hrabrimo, volimo. Tih smo dana čuli, doživjeli, vidjeli, osjetili okus, miris i dodir raja…

JA I MOJ NEPRIJATELJ

vatko ima svog takvo zvanog «nepri jatelja». Ima različitih ljudi, ali kad bolje razmislite svi smo mi dobre «duše». Kako kažu ljudi: «Sto ljudi – sto čudi.» Nešto neke ljude natjera da budu drukčiji. Zbog nečega se promjene. Neki se promjene ne bolje, neki na gore. Nije lako kročiti kroz život. Na život nom putu možemo naići na trnje, kamenje, na sunce i sreću. Život zaista utječe na ljude i njihovo ponašanje. Zaista i same situacije kroz život nas mijenjaju. Kada nam je stvarno teško vidimo tko nam je prijatelj, tko je uz nas. Svatko se može zapi tati: «Imam li ja stvarno neprijatelje ?!» Ja osobno mislim da mi nitko nije neprijatelj. «Tko su zapravo neprijatelji ?» Ja to ovako definiram, postoje ljudi kojima je samo loš dan pa se «istresu» na mene, postoje i oni koji nisu imali bajan život pa zavide, postoje također i oni koji me zaista ne vole. To sve ljudi koji mi nisu neprijatelji, to su osobe koje imaju svoje mišljenje o meni i ja ih poštujem. Nekad se mogu složiti s njima, jer svaki čovjek ima grijeha (netko većeg, netko manjeg). Nitko nije bez gri jeha, ali također ima situacija kada ljudi nas krivo

procjene. Sve u svemu to su samo nečija mišljenja. Nas ta mišljenja ne smiju uzrujavati mi zaista naj bolje znamo kakve smo osobe. Kad nekoga zai sta mrzite to smeta više vama nego toj osobi koju mrzite. Njoj / njemu može biti tako svejedno što vi njega mrzite. «Koja je onda svrha mržnje ?!» Nema svrhe, lakše ćete zaspati ako oprostite, vjerujete u dobrotu, ne mrzite i ne zavidite. Vi ćete imati mirnu savjest. Praštati je kršćanski i ljudski. Bog nama oprašta naše pogreške, moramo i mi drugima pra štati. Ne treba se obazirati na zlobne osobe, treba se okrenuti i otići. Ljudi kad napadaju onda su naj slabiji, a zlobom mogu dobiti samo to da kad zai sta budu trebali pomoć okrenut će se oko sebe ali nikoga neće biti oko njih. Onda će se sjetiti što su napravili. Ima onih koji će se iskreno pokajati, a ima i onih koji će biti još gori. Sve je to izbor čovjeka. Mi zaista nemamo neprijatelja, ako i sami nismo nekome neprijatelj. Treba vjerovati u dobro i činiti dobro.

Željko Štogl

OSTVARENJE POJEDINCA U ZAJEDNICI

vaki je čovjek smješten u povijest i svatko od nas već sada, bez obzira na dob, ima svoju povijest. Bog nam u povijesti objav ljuje sebe i poziva nas na pokajanje i spasenje (kao što poziva Nou). Božji poziv je izabranje i obeća nje (Post 12,1; povijest Abrahamova), oslobođenje i savez (Mojsijeva povijest). Bog poziva proroke i oni odgovaraju, tako Bog poziva i svakoga od nas, a odgovor na Njegov poziv je upravo naše djelova nje. Da bi mogli obdržavati savez s Bogom, On nam daje Zakon (10 Božjih zapovijedi), koji je dan zbog slobode i koji proizlazi iz srca. U Novom zavjetu Krist nam je objavio zakon: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio”. Isus Krist svakoga od nas poziva na nasljedovanje, poziva nas po imenu i svakome daje posebne karizme. Oglušujući se na Božji poziv mi činimo grijeh. Zbog grijeha ili nepo sluha cijela povijest spasenja odvija se pod znakom istočnog grijeha. Ali ne smijemo zaboraviti da Bog u povijesti djeluje po milosti i uvijek iznova poka zuje brigu za čovjeka, za osobu, za individuu. Svaki čovjek je individua za sebe – jedinstven i neponov ljiv jer pred Bogom ima svoje ime i On ga poziva po imenu („...imenom sam te zazvao: ti si moj!” (Iz 43,1)). Biti osoba znači imati mogućnost razlikovati sebe samoga od svega drugoga. Svaka osoba mora biti svjesna svoje posebnosti, no osoba nikad nije dovoljna sama sebi, nego je usmjerena prema „drugome”. Otvorenost, tj. otva ranje prema „drugome” upućuje nas i na onog konačnog „Drugog”, samoga Boga. Naše usmjere nje treba biti i otvorenost prema zajedništvu, ljud skim zajednicama u kojima čovjek ima mogućnost vlastitog ostvarivanja. Zajednica je nositelj poseb nih vrednota, u njoj je važan svaki pojedinac, od velike je važnosti vrijednost svake osobe i njezin unutarnji stav. Služba zajednice je od neprocjenji vog značenja za razvitak svakog pojedinca i nje gove moralne spoznaje, koja izvorno dolazi jedino i samo po Bogu. Problem nastaje kada se ono unutarnje i ono vanj sko u osobi ne poklapa – javlja se dvoličnost. Ono što je u nutrini mora se vidjeti i vani. Ako se nutrina ne podudara s vanjštinom, moramo nadvladati tu podjeljenost koja je pokvarenost. Mi smo danas

jako dobri glumci, možemo to dobro prikriti. Ako čovjek vani pokazuje drugačije nego što ustvari osjeća i to svjesno radi – to je pokvarenost, dvolič nost, no ukoliko osoba to nesvjesno radi, onda je to bolest, moralna nezrelost. I onome tko nije svje stan svoje moralne nezrelosti, svog bolesnog stanja (u duhovnom smislu) moramo to osvijestiti. Unu tar zajednice također može doći i do kriza, raskola, svađa, nevolja, a to nam samo umanjuje kvalitetu života – žulja nas, opterećuje, ne možemo mirno spavati. Zašto se trebamo davati za drugoga, živjeti za dru goga, davati drugome onoliko životnog prostora koliko ga i sami imamo. A ako toga nema, nastaje problem – netko se proširio na račun drugoga. Koliko će biti mira ovisi o tome koliko se poštuju temeljni principi. Trebamo graditi slogu, mir i lju bav, a tako ćemo biti i Bogu bliže. Često griješimo kada mislimo da naš odnos s Bogom nema veze s našim odnosom s drugom osobom. No, ako nismo u jedinstvu s drugima, nismo ni Bogu blizu. Nitko ne voli situacije gdje svatko reži na svakoga, a gdje su takvi poremećeni odnosi, ne osjećamo se lijepo i želimo pobjeći iz dakvog ozračja. Pavao nas u svojoj poslanici Filipljanima poziva na jedinstvo u poniznosti: „ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite; nikakvo suparništvo i umišljenost, nego u ponizno sti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih!” (Fil 2,2-5). Različite darove i službe koje smo dobili od istog Duha trebamo dijeliti s drugima, a ne ih zadržavati za sebe. Na sve nas djeluje isti Duh darujući svakom kako hoće: jednomu mudrost, drugomu spoznanje, trećem dare liječenja (usp. 1 Kor 12,1-11). Sve su to darovi za izgrađivanje i ostvarenje pojedinca unu tar zajednice. Nitko ne može zahvatiti cjelinu već samo dio – zato je svaki pojedinac jedinstven, ali ne zbog onih darova kojih nema, nego zbog onog dara kojeg ima. „Čeznite za višim darima” (1 Kor 12,13) – a najuzvišeniji put k tome je ljubav.

FRA DANIELE MARIA PIRAS Praktično sam bio na heroinu od puberteta do moje dvadeset i prve godine. S jedne strane sam bježao iz obiteljskih problema da bih se smirio i našao sreću no u stvarnosti sam upao u još veće probleme. Takav život me je doveo do toga da se zapitam sam o sebi. Kao razmetni sin koji nakon što je potrošio očev dio novca i nakon što je ostao gladan, žedan i bez posla i prijatelja, tako sam i ja dotakao dno života i shvatio da tako više ne mogu dalje, te sam tražio pomoć, prije svega u vlastitoj kući.

1. Predstavljanje Ime mi je fra Daniele Piras, redovničko ime Maria zbog ljubavi koju gajim prema našoj majci Mariji. Rodio sam se i živio u Italiji u Sardenji. Imam 27 godina i potječem iz jedne jednostavne i siromašne obitelji. Živio sam sa roditeljima i sa 5 godina mla đom sestrom koja je danas sestra klarisa. Moja je obitelj zapala u velike financij ske proble a uz to moj je otac puno pio i sva đao sa sa

mamom. Ja sam rođen i odgajan između u takvoj jednoj klimi, između svađa i problema, što je na meni ostavilo duboki trag. Sjećam se jednom da sam rekao mami da se rastane od tata, na što mi je ona odgovorila da neće jer ga je takvog kakav je prihvatila pred Bogom i obećala da će biti uz njega u dobru i u zlu. Ja da bih se udaljio od jedne takve teške situacije u kući, počeo sam izlaziti van i dru žiti se sa svakakvim prijateljima uz koje sam počeo pušiti, piti, koristiti lake droge koje su me polako vodile do toga da se navežem i na teške droge o kojima sam bio ovisan dugi niz godina. Praktično sam bio na heroinu od puberteta do moje dvadeset i prve godine. S jedne strane sam bježao iz obiteljskih problema da bih se smirio i našao sreću no u stvarnosti sam upao u još veće probleme. Takav život me je doveo do toga da se zapitam sam o sebi. Kao razmetni sin koji nakon što je potrošio očev dio novca i nakon što je ostao gladan, žedan i bez posla i prijatelja, tako sam i ja dotakao dno života i shvatio da tako više ne mogu dalje, te sam tražio pomoć, prije svega u vlastitoj kući. Moja majka je bila jako pobožna žena te mi je stalno govorila o Isusu i da se mogu izvući iz toga sa njegovim križem. Nisam mogao slušati takve stvari i jako mi je smetalo što mi govori o nekom nevidljivom Isusu dok ja imam stvarnih problema sa drogom. Smatrao sam je ludom. Na početku niti ona nije bila jako pobožna ali su je problemi sa mužem približili vjeri te je tu našla svoju utjehu i snagu. I upravo je ona koja mi je najviše pomogla svojim govorom o Isusu i Mariji, stalno sam mislio o njoj. Druga stvar koja me o kojoj sam često razmišljao je bio životni izbor moje sestre. Mjesec dana nakon što je napunila 18 godina ušla je u samostan klarisa. Razmi šljao sam kako je moguće da jedna tako mlada i lijepa cura završi zatvo rena između četri zida i da bude u isto vri jeme sretna a ja koji želim biti sretan i

slobodan, tu sreću ne uspjevam naći na ulici. Ona je bila još jedan razlog zašto sam odlučio potražiti pomoć. Tako sam jednom došao kod mame i reko joj da ja tako više ne mogu, da sam potonuo pre duboko i da se sam ne mogu izvući. Sa mamom sam posjetio jednu zajednicu koja se zove SERT(?) u kojoj su mi davali lijek kako bih mogao izdržati bez konzumi ranja droge. Tada sam počeo polako i moliti. Mama mi je rekla da nije dosta što čujem o molitvi od nje nego da i sam počnem moliti. Moja terapija je tada bila molitva i lijek koji su mi davali u zajednici. Nakon nekog vremena majka mi je predložila da pođem sa njom na jedan karizmatski susret koji je vodio jedan fratar konventualac Ilias Vella(?) te da će mi Bog sigurno pomoći. Nisam bio oduševljen tom idejom jer godinama nisam zalazio u crkvu ali budući da je mojoj majci jako stalo do toga učinio sam to radi nje. To je bilo mjesec dana nakon obla čenja moje sestre u samostanu gdje sam se prvi puta susreo sa fratrima koji su me pozvali da dođem kod njih ponekada na razgovor. Jasno, rekao sam da ću doći samo da ih se riješim, a u biti sam jedva čekao da se maknem od njih. Dakle, otišao sam naj karizmatski susret zvan „Isus, Kralj svemira“ i odmah čim sam ušao u dvoranu zapazio sam veliki natpis koji mi se urezao u pamćenje. To je psalam, mislim 113, koji kaže : „Oslobodit ću vas iz vaših okova i izvući iz vlasti tame“. Nekako sam doživ ljavao kao da je taj psalam upućen meni te sam si rekao: „Možda“. No ipak kad sam vidio sve te ljude oko mene koji pjevaju, plješću, padaju u zanos, htio sam pobjeći isti čas, smatrao sam ih luđacima. Izla zio bi van pušiti, odlazio bi u bar i popiti par pivi te se ponovno vraćao i tako stalno. Ali sam ipak bio ponekad prisutan. Jedom, baš kad sam se vra tio, govorio je o zlu. Kako zlo djeluje, kako je ono nedostatak, gubitak, kako nas vodi u propast i sve što je rekao ticalo se mene. Kao da smo se susreli prije i kao da sam mu ja ispričao svoj život te on to sada iznosi javno. Doticao se tema droge, alkohola, sexa. Tada je počela molitva za ozdravljenje. Jedna žena pored mene je počela urlati, bacati se po podu i mijenjati boju glasa što me je jako prestrašilo jer takve stvari nikada do sada nisam vidio. Počeo sam razmišljati o onome što je svećenik govorio. S jedne strane govori o zlu a s druge ja znam što je zlo jer sam ga dotaknuo svojom dušom. S treće strane pored mene se na očiti način manifestira zlo kroz onu ženu. To su bile misli koje su mi kolale glavom

i koje su mi dale zaključiti da moram zatražiti pomoć da se izvučem iz toga zla. Majka je uspjela srediti da razgovaram sa tim svećenikom te sam mu ispričao cijeli svoj živo i ispovjedio se. On je rekao da će moliti za mene ali da i ja moram moliti. Tako sam se vratio na seminar i upravo je prola zio svećenik kroz dvoranu sa presvetim u ruci. U meni se rodila snažna želja samo da dotaknem pre sveto. Kao iz evanđelja ona žena koja je ga je željela dotaći da bi ozdravila (to sam poslije pročitao). Pro bijao sam se kroz ljude, odgurivao stolice oko sebe i na kraju sam uspio. Vratio sam se na mjesto i tada se dogodio ključni trenutak mojega oslobođenja. Bio je zaziv Duha Svetoga i svećenik je čitao jedan odlomak iz knjige proroka Danijela koji kaže da je Bog živ, da je njegovo kraljevstvo vječno na zem lji i na nebu, da je on oslobodio Danijela iz ralja lavovskih. Dok je on to čitao ja sam se počeo lomiti. Nisam više mogao kontrolirati sobom. Počeo sam plakati, znojiti se, nešto se događalo unutar mene što nisam znao opisati što bi to bilo. Osjećao sam se kao da se raspadam u dijelove. Majka koja je bila pored mene sa dvije svoje rođakinje znala je što se događa jer je već vidjela takve stvari, znala je da me Isus oslobađa od moje navezanosti na drogu. Savjetovala mi je da sutra ne uzmeme metadon. Sutradan sam se vratio na seminar i prema majči nom savjetu nisam uzeo metadon. Cijeli dan nisam osjećao potrebu da uzmem lijek sve do predve čer kada sam osjetio potrebu te sam mislio mamu zatražiti lijek. Jer ako nisam uzimao lijek počeo bi se tresti i osjećao bi snažne bolove. Ali dok ja ja to vrtio u svojoj glavi svećenik sa oltara je rekao maj kama i očevima da bace drogu svoje djeci. Ja sam se okrenuo majci i rekao joj da sam je upravo htio tražiti lijek na što je ona samo odgovorila da se smi rim da me je Isus ozdravio. Vratili smo se doma i ja sam se osjećao preporođe nim. Bacio sam sve lijekove koje sam imao i svoje pouzdanje stavio u Isusa. Otišao sam na seminar kao ovisnik a vratio sam se potpuno ozdravljen. Ja sam na tom seminaru iskusio na vlastitoj koži da je Isus živ i da nam daje svoju snagu kad to od njega zatražimo. Od tada do danas ja sam čist i potpuno zdrav.

2. Svećenički poziv! Stvari su nekako bile povezane. Imao sam problem što si nisam mogao oprostiti mnoge stvari. Mnogi

su ljudi trpjeli zbog mene a prije svega moji roditelji. No na seminaru sam iskusio oprošte nje i nevjerojatnu ljubav Božju, iskusio sam što to znači biti voljen te me je to iskustvo držalo i nosilo u daljnje dubine Božje lju bavi. Nakon par mjeseci nazvao me je jedan fratar, onaj s kojim sam se sreo na oblačenju svoje sestre, da me pita kako sam. Ja sam mu sav oduševljen prepričavao svoje iskustvo živoga Boga što je i njega razveselio te mi je ponudio da dođem u Asiz na seminar o pozivu. Kad sam došao tamo prva stvar koja me je oduševila bili su fratri. Na njihovim očima se vidjela radost. Zatim zajed ništvo koje su gajili među sobom me je silno odu ševilo. Poželio sam da i ja budem tako sretan kao i oni. Počeo je tečaj za poziv na kojem sam shva tio da mogu birati ili da se ženim ili da se posvetim Bogu. Meni nikada nije niti palo na pamet da posta nem svećenik ali polako slušajući svoj unutarnji glas osjetio sam da me Bog zove. Razgovarao sam sa svojim duhovnim ocem koji me je upozorio da postoji opasnost miješanja svećeničkog poziva sa obraćenjem te mi je savjetovao da pričekam neko vrijeme. Dvije godine sam živio u molitvi, prouča

vanju Biblije, razgovorima te sam nakon toga bio primljen u samostan i tu sam sretan. Fratri su me primili ne samo kao duhovni oci, nego zaista kao prava braća. Osjećam se prihvaćeno i voljeno i sa njihove strane.

3. Zaključno. Unutar svakoga od nas postoji jedna praznoća koja čezne da bude ispunjena. Ja sam imao sve ali nisam imao ništa. Tražio sam da ispunim tu praznoću alkoholom, drogom, sa prijateljicama. Drugi je možda ispunjavaju sa sportskim rezultatima, uspje hom na fakultetu, na poslu...no ako smo iskreni prema samima sobom jedino je Bog taj koji može ispuniti tu prazninu jer ta praznina je zapravo želja za njime. Treba se u toj trci za uspjehom zaustaviti i zapitati se načas jesmo li uistinu sretni. Siguran sam da ćemo tada otkriti, ako smo iskreni prema sebi, da je samo Isus taj koji daje život i daje ga u izobilju. Razgovor vodio fra Grgur, Asiz 2010.

FRANJEVAČKI RAZGOVORI FRA STEFANO Ispričaj nam molim te ukratko svoj život i put koji te je doveo u samostan. Rodio sam se u Folinju malom gradiću u Umbriji. Odgojen sam u jednoj obitelji koja je cijenila zdrave obiteljske i vjerničke vrijednosti. Od malih nogu sam bio osjećajan te sam se znao rasplakati na svaku sitnicu. Dovoljno je bilo da netko povisi glas i meni bi suze navrle na oči. Nisam podna šao nepravdu te bih se ljutio kad bih vidio da se na nekome čini nepravda. Sa 12 godina počeo sam se baviti atletikom i nogometom. U atletici sam uvjek pobjeđivao također i na nacionalnoj razini no ostavio sam je i posvetio se nogometu. Ubrzo sam dobio poziv Intera no roditelji mi nisu dopustili da odem u Milano jer je predaleko od rodne kuće te još nisam završio školu. Uz igre i uspjehe stalno sam osjećao potrebu da dadem svoj život za druge, to je bila misao koja mi se često motala po glavi i pratila me. Sa 14 godina odlazim u Ankonu gdje ubrzo igram za prvi sastav. To je bilo teško razdo blje za mene jer sam morao napustiti obitelj i prija telje te uz teške treninge i utekmice polagati ispite u školi. Na samome početku sam se jako zbližio sa Bogom te sam svako jutro prije škole išao u crkvu i molio. S vremenom sam se prilagodio i potpuno posvetio nogometu koji je postao za mene najvaž nija stvar u životu. Trener je vidio da sam prilično nježan pa je me je učio da ako želim nešto postići u nogometu da moram biti grub i žestok, te je tako učinio jednu prisilu na moj karakter. U tom jed nom nogometnom ambijentu njegovi savjeti su mi pomagali ali su me polako odvajali od vjere i od svih onih nježnih i iskrenih osoba sa kojima sam se družio. Izgubio sam povjerenje u Crkvu te sam se udaljio od Boga. Postao sam dezorjentiran i zbu njen tražeći smisao mojega života. Šečući jednom prilikom gradom, ušao sam u jednu knjižaru tra žeći nešto što bi mi moglo dati odgovore na moja

pitanja te mi je zapala za oko knjiga “Moje vjero vanje” od Hermanna Hessea. Počeo sam ga čitati te je Hermann na neki način postao moj duhovni otac. Otkrio sam da sve ono što tražim nalazi se u meni te sam osjetio potrebu da se izoliram. S jedne strane me pritiskao studij a s druge strane nogomet. Bilo mi je jako teško uskladiti te dvije stvari no ipak sam uspio završiti školu te sam sa 18 godina dobio poziv da zaigram za mladu reprezantaciju Italije gdje sam na kraju godine bio proglašen najboljim mladim nogometašem što mi je predstavljalo silno zadovoljstvo. Tada sam dobio i mnogo poziva od raznih klubova no moja Ankona me nije puštala. Nastavljao sam napredovati u nogometu te sam sa 20 godina već zarađivao mnogo novaca. Grijeh je postao za mene normalna navika te sam izgubio svu moju osjećajnost. Po sudu mnogih činilo se da sam provodio prekrasno vrijeme no za mene je to bilo najružnije vrijeme u životu. Nisam bio sre tan. I tada se dogodio prijelomni trenutak u mome životu. Dok sam sa velikom brzinom napredo vao prema uspjehu dogodilo sa da mi je na jed noj utakmici obrambeni igrač slomio nogu te sam nekoliko mjeseci bio izvan terena. Ležeći u bolnici razmišljao sam o svojemu životu i o svemu što se događalo oko mene. Pitao sam se gdje su sada one osobe kojima sam djelio autograme, gdje su novi nari, gdje su prijatelji. Shvatio sam da vrijedim samo ako imam nešto dati ljudima. A šta je sa onima koji nisu imali priliku kao ja. To je nepravda. Počeo sam se lomiti u sebi i dalje razmišljati. Vratio sam se nogometu i odigrao još 18 utakmica sve dok, jednoga dana za vrijeme treninga, nisam sve shva tio. Podigao sam ruke prema nebu i predao se. U tom trenutku mi se sve otvorilo. Shvatio sam da moj život ne ovisi o meni nego o nečemu puno večemu. Tada sam osjetio milost Božju kako ulazi u mene i iskusio sam njegovu ljubav. Prvi puta u

životu sam doživio Boga kao Oca te sam pože lio njemu posvetiti život i predati se njegovoj volji. Došao sam do knjige „Ispovjest ruskog hodočasnika” te otkrio molitvu srca. Preko te molitve Bog je radio unutar mene te me iz dana u dan mijenjao sa svojom ljubavi. Počela je borba sa lošim navikama no otkrio sam sa iznenađenjem da svaka moja pobjeda biva naplaćena sa mirom i radosti te sam posta jao sve slobodniji i otvoreniji. Prestao sam izlaziti van te sam rađe ostajao doma i molio se Bogu. Tada sam došao i do jednog životopisa sv. Franje koji mi je pomogao shvatiti ono što je Bog stavio u mene. Prijatelji su me počeli zafrkavati što prečesto posjećujem crkve i molim se Bogu no za mene je to bilo najvažnije. Počeo sam razmišljati o napušta nju nogometa kada sam vidio tolike ljude koji traže Boga i koji ne vide opasnost od Sotone. Žalio sam tolike navijače čija je sreća ovisila o tome hoćemo li pobjediti utakmicu ili ne. Počeo sam pohađati tečaj za zvanja u Asizu te sam ubrzo odlučio napu stiti nogomet i postati franjevac. Sada ne znam gdje će me Bog odvesti, nemam više ništa, nemam više materijalne sigurnosti i sve sam stavio Bogu u ruke. Kako su reagirali tvoji roditelji i prijatelji kada si ih obavjestio o toj velikoj promjeni? Za moje je roditelje bilo u početku prilično teško prihvatiti da idem u samostan jer moj je otac od malih nogu bio strastveni nogometni navijač. Mama je cijenila moju odluku i pokušavala me je razumjeti jer me je vidjela radosnog i nije znala što se događa. Bilo im je teško shvatiti moju odluku i jer sam živio daleko od njih, u Ankoni, te nisu vidjeli moj put i traženje sreće. Ja sam tu svoju odluku shvatio kao vršenje Božje volje i to sam njima rekao. To mi je bilo najvažnije, vršiti Njegovu volju i u tome sam vidio zadovoljstvo. Sa prijateljima je bilo puno lakše jer su me vidjeli kako prije i poslije treninga odla zim u crkvu, kako često molim i govorim o vjeri, te za njih nije bilo ništa posebno čudno. Danas mi je posebno drago kada me netko od njih potraži u samostanu te provedemo neko vrijeme u raz govoru i molitvi, drago mi je jer je to i jedan znak za njih. Da li te bilo strah napustiti svu sigurnost koju si imao i ući u jednu nesigurnost? Pa moram priznati da u tim trenutcima nisam glu mio nekog heroja nego sam se pouzdao u Boga. U ključnim trenucima hrabrio me svojom riječju i stavljao pred mene osobe koje su me poticale i

bile oslonac. On mi je dao snagu da u tim trenu cima napravim taj veliki korak. Bez njega to bi bilo nemoguće. Iako je bilo straha, ljubav i želja za pot punim predanjem Njemu pobijedila je svaki strah te sam ušao u samostan. Prošlo je osam godina od kako si u samostanu. Kakva su tvoja iskustva do sada? Vrlo sam zadovoljan vremenom koje je iza mene, puno darova i milosti koje mi Bog svakodnevno daje. Bilo je i teških trenutaka i kušnji jer me Bog svakodnevno zove da ga slijedim i ponekad na tom putu susrećem prepreke za koje sam mislio da su teško savladive. Svako to nasljedovanje iziskuje od mene da ostavim nešto što volim da bi mu se potpuno predao. To zna biti mučno no primjetio sam da svaki puta kada pobijedim Bog mi daruje nešto što nisam očekivao i što nadmašuje ono što sam volio. Kroz te borbe nekako sam se zbližio sa Bogom u još jedan prisniji odnos. Osjećam kao da sam se “zakačio” za njega i život bez njega mi je nezamisliv. Primjećujem da mi svakodnevno pruža jedan novi način da ga ljubim i da mu se približim. Što bi istaknuo kao franjevačku orginalnost ili posebnost? Svjestan sam da je naša franjevačka tradicija i duhovnost jedan pravi izvor duhovnog bogatstva pa i u današnjem svijetu, te mislim da bi ponovno otkrivanje toga bogatstva bilo blagosov za svakoga brata koji se nalazi u Redu. Jedno od blaga je u svakom slučaju zajedništvo onako kako su nam to posvjedočili sv. Franjo i sv. Klara. To je jedno zaje dištvo koje proizlazi iz iskrenog odnosa sa Bogom te predstavlja jedan model koji bismo trebali pred staviti svijetu kao ideal za nasljedovanje protiv indi vidualizma koji sve više zahvaća ovaj svijet. Što ti daje snagu da ustraješ u tom načinu života? U svakom slučaju je na prvome mjestu zajednička te osobna molitva koja me je stavlja u jednu blizinu Božju. Zatim, živeći u samostanu prepoznao sam jednu fundamentalnu vrijednost života u zajednici sa braćom. Prebivajući među braćom osjećam se da sam bliži Kristu, da govori kroz braću i prebiva među nama. Dakle ta dva aspekta: “molitva i život u zajednici”, su za mene neizostavni na putu prema upoznavanju Krista. Spomenuo si osobnu molitvu. Kako se moliš osobno?

Pa kroz ovih osam godina u samostanu mijenjao sam način molitve i tražio jedan svoj način. Ono što mi je najdraže je zazivanje imena Isusova ili molitva srca te molitve koje imaju neku Marijan sku dimenziju. Proveo si jednu godinu u Africi u misijama. Zašto si to odlučio i što to iskustvo predstavlja za tebe? Za mene je iskustvo misija u Africi jedan veliki dar Božji. To nije bila moja inicijativa te nisam upoće razmišljao o odlasku u Afriku. Nakon završenog studija filozofije želio sam iskusiti što to stvarno znači biti siromašan. Osjetio sam tu potrebu za dje ljenjem sudbine sa siromašnima živeći u njihom okruženju kao sv. Franjo. Svoju želju sam povjerio Provincijalu koji kada me je saslušao predložio mi je Afriku, Kongo. Tada nisam znao što to znači za mene i malo sam se bojao otići ali sam kao uvijek pomoć zatražio od Boga. Otišao sam u Porcijun kulu i molio za tu nakanu. I tada se dogodilo nešto nevjerojatno. Ušla je u Porcijunkulu jedna časna koja nije ništa znala o mojoj želji i razgovoru sa Pro vincijalom te mi šapnula na uho: “Stefano, kada ćeš u Afriku, djeca te čekaju”. Vjerojatno je to rekla iz šale no za mene je to bio znak. Otišao sam u Kongo i radio sa siromašnom djecom sa ulice. Imao sam prilike proživjeti godinu dana kao sv. Franjo među gubavcima tražeći i prepoznajući u njima napušte noga Isusa. Po tvome mišljenju kako možemo približiti Isusa današnjem „modernom” čovjeku? Tu mi dolazi na pamet svjedočanstvo Majke Tere zije koja je vozeći se u vlaku gledala svu onu napu štenu djecu bez roditelja. Tada je čula glas Gospod nji koji joj je rekao: „Gledaj Terezija ovu djecu, ja bih jako želio biti kraj njih ali nemam nikoga tko bi me ponijeo k njima”. Smatram da ga možemo doni jeti drugima samo svjedočeći svojim vlastitim živo tom. Ukoliko svoj život posvetimo drugima kroz

jedno odricanje od samoga sebe, Isus će preko nas doći do onih koje svakodnevno susrećemo i tako ćemo biti donositelji i širitelji mira. Tvoj savjet mladima koji razmišljaju o Božjem pozivu? Pa prije svega moraju vidjeti da li je to nešto što stvarno žele i zašto to žele. Trebaju vidjeti da li su zaista pozvani od Gospodina da slijede taj put i u tome bi trebali imati duhovno vodstvo, nekoga tko je to prošao i zna o čemu se radi. Zatim ako zaista znaju i osjećaju da ih Bog zove, potrebno je napraviti odlučan korak, „baciti” se Bogu u ruke, predati mu se potpuno i zaboraviti ono što je bilo prije. Straha može biti ali neka ne dozvole da ih on pobijedi i onemogući da naprave taj odlučan korak. Kada ćeš se preseliti u našu Provinciju? Oprosti, nisam razumio. Dakle, kada ćeš predati zahtjev da se preseliš u našu Zagrebačku provinciju? Ha ha ha... Kada se spomene Hrvatska, koje ti prve ideje dolaze u pamet, što poznaješ hrvatsko? Prvo što mi dolazi na pamet je Ajduk Spalato (Haj duk Split). Sjećam se da sam sa 18 god. igrao pro tiv Hajduka u Ankoni gdje su nas pobjedili sa 2:0 te se sjećam igračaMilan Ràpaik (Milan Rapaić) koji je poslije došao u moju Ankonu. Zatim, se sjećam jednog igrača sa kojim sam igrao u napadu, Tomizlav Erzeg (Tomislav Erceg). Potom lijepo more i cijelu dalmaziju. Hvala ti lijepa na razgovoru i budući da se ne želiš prebaciti u našu Provinciju želim ti savako dobro u ovoj Serafskoj provinciji i neka Bog po tebi donese svakome, onoga Isusa, kojega si i sam pronašao... razgovor vodio: fra Grgur Blažević

HODOČAŠĆE U PADOVU

ana 29. listopada započelo je moje prvo hodočašće koje me odvelo u Italiju, na grob sv. Leopolda Mandića zaštitnika fra njevaca kapucina u Hrvatskoj. Hodočašće je pred vodio fra Goran Rukavina, novi župnik u župi Pohoda BDM u Topuskom, fratar iz reda kapu cina. Krenuli smo ispred crkve od pohoda BDM u Topuskom, polazak je bio u 4 sata u jutro, a za ovo hodočašće okupilo se vjernika za jedan autobus. Prvi dio puta uglavnom je protekao u tišini zbog ranih jutarnjih sati, vani je još bio mrak, nakratko smo zastali u Karlovcu gdje smo pokupili još dvoje hodočasnika, a putem smo izmolili krunicu. Prvi odmor uslijedio je na vratima Jadrana gdje smo se razbudili, popili kavu i nakon dvadesetak minuta nastavili putovanje prema odredištu. U nastavku putovanja, fra Goran je upoznao vjernike s planom hodočašća, te rekao nekoliko riječi o kapucinima i sv. Leopoldu Mandiću njihovom zaštitniku. Sv. Leopold Bogdan Mandić rođen je 1866. godine u Herceg Novom kao najmlađe dijete u katoličkoj obitelji s dvanaestero dijece. Odrastajući u gradu u kom su djelovali kapucini odlučio se za franje vački poziv i stupio je u njihov red. Na krštenju je dobio ime Bogdan, a po ulasku u kapucine pro mijenio ga je u Leopold. Svećenički nauk završio je u sjevernoj Italiji, a kratko vrijeme je služio u Zadru, Kopru i Rijeci da bi mu konačno odredište bila Padova gdje je ostao do kraja svog djelovanja i života. Službu je proveo u kapucinskom samo stanu u Padovi gdje je svakodnevno ispovjedao i po dvanaest sati dnevno, a njegovi su pokornici bili ljudi različitih zanimanja i svih staleža. Rastom je bio malen, 135 cm, imao je i govornu manu. Umro je 1942. godine, a 1983. godine svetim ga je pro glasio papa Ivan Pavao II. Do Padove smo stali još dva puta prvi put, budući da Hrvatska još nije članica EU morali smo stati na granici sa Slovenijom i tu smo izgubili oko pola sata, a drugi put iza Trsta gdje smo zastali petna estak minuta. U Padovu sižemo oko pola dvanest što nam je bitno poremetilo početni plan jer smo se nadali da ćemo stići do 10 sati.

Nekoliko riječi o Padovi, gradu s preko dvjetsto tisuća stanovnika čiji počeci sežu iz predrimskog razdoblja. Padova je važan gospodarski, financij ski i pro metni centar regije Veneto, ali i važno kulturno i znanstveno središte. Padovu nazivaju i gradom stu denata u kome danas studira preko 60.000 studenata. Sve učilište je u gradu osnovano davne 1222. godine, a osnovali su ga pro fesori i studenti sa sve učilišta u Bolonji. Poznato je po tome što je na njemu predavao Gali leo Galilej, a sveuči lište je 1545. godine osnovalo botanički vrt, jedan od najstarijih u svijetu. Ono po čemu je Padova možda i naj poznatija prije svega je po svetom Antunu Padovanskom i bazilici svetog Antuna u kojoj se nalaze njegove reli kvije i grob. Ta će bazilika ujedno biti i naše prvo odredi šte na ovom hodočašću. Autobus nas je ostavio pokraj trga Prato della Valle jednog od naj većih trgova u Europi. Trg je elip tičnog oblika u čijem središtu se nalazi vrt sa 78 skulptura slavnih građana Padove, okružen jarkom. Za vrijeme našeg dolaska trg je bio prepun trgovaca za štando vima. U gradu nas je dočekalo lijepo i toplo vrijeme za to doba godine, pretpostavljam zbog bli zine Jadranskog mora i utjecaja mediteranske klime. Uz istočni dio trga nalazi se bazilika svete Justine, zaštitnice Padove, u kojoj se nalazi grob svetog Luke, evanđeliste. Na ovom mjestu smo se dogovo rili okupiti u 17 sati nakon obilaska Padove kako bi krenuli kući. Budući da

je bazilika bila zatvorena za posjete nastavili smo prema bazilici svetog Antuna. Bazilika sv. Antuna najpoznatija je građevina u Padovi, s osam kupola i dva paralelna tornja, posvećena je svetom Antunu Padovanskom, rođe nom Portugalcu, a Padovanski je dobio po Padovi gdje je umro. U bazilici se, kao što sam već ranije rekao, nalezi grob i relikvije sv. Antuna od kojih je najpoznatija njegov jezik. Baziliku smo obišli brzo i nismo se zadržavali u želji da nadoknadimo izgu bljeno vrijem na putu i što prije dođemo do svetišta svetog Leopolda. Do svetišta smo došli nakon pola sata traganja i uz pomoć dobrih ljudi u Padovi, a da smo znali put zapravo bi nam trebalo upola manje vremena. Na našu žalost i tu su nas dočekala zatvo rena vrata pa smo vrijeme do otvaranja svetišta u 15 sati odlučili iskoristiti za ručak. Nakon što smo se okrijepili iza tri sata ponovno smo se okupili u svetištu svetog Leopolda gdje je fra Goran održao misu u kapelici pokraj groba sve tog Leopolda. Nakon mise imali smo dovoljno vre mena da obiđemo sve prostorije u svetištu, vidimo sve slike i kipove, te osobne stvari svetog Leopolda,

zapalimo svijeće i pomolimo se. Zanimljivi detalj iz povijesti, nakon savezničkog bom bardiranja Padove zidovi samostana bili su u potpunosti uništeni osim jedne prostorije, ispovjedaonice u kojoj je veći dio svog života ispovijedao sveti Leopold Mandić. Nakon razgledavanja svetišta uputili smo se prema bazilici svete Justine kako bi se tamo oku pili i krenuli put kući. Prije polaska obišli smo i baziliku, uistinu velebno zdanje po veličini devete bazilike na svijetu. Na put smo krenuli oko 17 sati, a po polasku fra Goran je poveo pjesmu što su putnici prihvatili posebno oni u zadnjim redovima kojima se pri družio i jedan od vozača. Putem smo stali u dva navrata, u Sloveniji i Gorskom kotaru, a u Topusko smo sretno i bez ikakvih problema došli u jedan sat iz ponoći.

HODOČAŠĆE U PADOVU ŽUPE SV. LEOPOLDA B. MANDIĆA IZ OSIJEKA SVOME PATRONU U POHODE NA KRAJU LITURGIJSKE GODINE Na završetuk Liturgijske godine i početkom nove, uoči prve nedjelje Došašća, Osječka župa sv.Leopolda Bogdana Mandića odlučila je otići u pohod ovom svom zaštitniku u Padovu. Padovu još nazivaju grad svetaca jer je tamo i Bazilika sv. Antuna Padovanskog, jednog od najomiljenijih svetaca u cijelom svijetu. Hodočasnički plan obuhvaćao je i posjetu bazilici sv.Justine, značajnoj i po tome što se u njoj nalazi grob sv.Luke evanđeliste a iznenađenje na kraju bio je pohod svetištu Arcella i Camposanpiero. Spustila se gusta magla tog petka u večernjim satima na Cvjetno naselje, dio Osijeka gdje je smje štena župna crkva ispred koje je polazio autobus. Točno u 21 sat, vrata autobusa su se zatvorila a župnik fra Miljenko Vrabec zazvao je Božji blago slov na hodočasnike i njihovo putovanje. Potom se izmolila krunica, otpjevalo nekoliko duhovnih pjesama a onda je fra Miljenko pustio film o sv. Antunu. Različita životna dob hodočasnika nije umanjila jedinstvo koje je nosilo cijeli autobus. U Zagrebu su se osječkom autobus pridružila još dva iz zagrebačke Dubrave pa je tako grupu hodoča snika činilo oko 170 ljudi. U ranim jutarnjim satima hodočasnici su stigli u Padovu i odmah otišli posjetiti Baziliku sv. Antuna

Padovanskog, pomoliti se na svečevu grobu, pre dati mu sve svoje prošnje i zahvale s kojima su pošli na ovo hodočašće. U bazilici je upravo tra jala sv.misa ali gabariti bazilike su takvi da 170 ljudi nije bitno narušilo svetost mjesta. Bazilika Svetog Antuna je glavni padovanski spo menik, jedno od najvećih remek-djela svjetske umjetnosti i jedno od najposjećenijih kršćanskih svetišta. Autor ove bazilike, čija je izgradnja započela 1232. godine u slavu Svetog Antuna Padovanskog koji je umro u Padovi 1231. godine, je nepoznat. Duga je 115 metara, u najvećem rasponu je široka 55 metara, a unutarnja visina doseže 38,50 m; nad njom se izdiže 8 kupola, 2 zvonika i 2 vitka tornjića; dva srodna zvonika dosižu visinu od 68 m. Za one koji su bili prvi puta u bazilici, impresije su bile neo pisive. Naravno da je svatko želio što više vremena provesti pred relikvijama sv.Antuna, pomoliti se, dotaknuti reklikvije kako bi i na hodočasnike prešla gorljivost Antunove vjere u nasljedovanju Krista ali veličina grupe iziskivala je tek kratko zadržavanje. Osobito smo bili zadivljeni vidješiv njegov jezik koji je ostao sačuvan do današnjih dana i kao da bi ovog trenutka mogao nastaviti propovijedati, što je bila jedna od vrlina sv.Antuna kojom ga je Bog obi lato darivao a on je taj dar s radošću prihvaćao neu morno šireći Radosnu vijest. Fascinirani kapelicama koje se protežu u polukrugu duž zidova bazilike, a osobito svečevom kapelicom, hodočasnici ovdje zaboravljaju na vrijeme i žele samo što duže ostati u ovom prostoru gdje se na osobit način mogu pri bližiti Bogu. S južne strane bazilike nalazi se franjevački samo stan. Dijeli se na razne zgrade koje karakterizira pet prostranih trijemova i klaustra: Raja, Magnolije, Novicijata, Generala i Muzeja. Osobito je impre sivna magnolija koja dosiže visinu naših Slavon skih hrastova. Nažalost, nije cvijetala za vrijeme ovog hodočašća ali oni koji su bili u vrijeme nje zine cvatnje, kažu da bijeli cvijetovi izgledaju kao golubovi. Ako znamo da silazak Duha Svetoga naj

češće prikazuju kao bijelog goluba, simbolika je utoliko snažnija. Tu je i prostorija gdje se mogu kupiti nabožni pred meti što su hodočasnici obilato koristili jer je svatko želio s tog hodočašća ponije i svojima bližnjima dio duhovne snage kojim to mjesto obasjava duše ljudi. Nije bilo puno vremena za zadržavanje jer je već u 11 sati bila predviđena sv.misa u svetištu sv. Lao polda B.Mandića a do tada se još trebalo posjetiti crkvu sv. Justine. Pošavši u baziliku sv. Justine, koja slovi za devetu na svijetu po veličini, hodočasnici su nekako zašutjeli. Svatko je u mislima još uvijek bio uz sv. Antuna, još mu je govorio ono što nije stigao dok je bio u bazilici, još je bilo potrebno zahvaljivati, moliti... a vremena malo. Bazilika sv. Justine je značajna i po tome što je u njoj grob sv. Luke evanđeliste. Južnije od glavnog Padovanskog trga “Prato della Valle”, jednog od najvećih europskih trgova, na kojem se nalaze 84 statue žitelja Padove je kapu cinska crkva u kojoj je svetište i grob sv. Leopolda Mandića, kapucina Hrvata, rođenog u Herceg Novom 1866. godine. Svetim je proglašen 1983. godine a sve više župa u Hrvatskoj u zadnje vrijeme uzima njega za svog zaštitnika i patrona. Liturgijsko slavlje na hrvatskom jeziku predvodio je fra Ivica Vrbić a koncelebrirali su fra Miljenko Vrabec i fra Ivan Bradarić. Hodočasnici, nas 170, sjedinilo se u tom trenutku s blagim duhom sv. Leopolda i poput njega, maleni ali snažni u vjeri, zaogrnuti svjetlošću Duha Svetoga, gromkim gla sovima smo slavili Gospodina. Netko je već u samom dolasku u svetište uspjeo pogledati unutrašnjost a netko nakon mise. Sv. Leo pold je poznat po tome da je bio ispovjednik blaga srca a znao je ispovijedati i po 12 sati. Kapucinska crkva u kojoj je ispovijedao, razrušena je u II Svjet skom ratu ali sobica u kojoj je ispovijedao ostala je netaknuta baš kao i kip Majke Božije pred kojim se često molio. Hodočasnici su imali prigodu vidjeti tu sobicu i prošetati kroz nju a u unutrašnjosti je relikvija – njegova ruka s kojom je davao odrješenje, koja se podizala na blagoslov. Svatko je u tom trenutku poželio upravo ovdje ispovijediti svoje grijehe, čuti njegove blage riječi odriješenja i pokore. Gledajući tu ruku, iskreno se kajući za svoje voljne i nevoljne grijehe, kao da „čujemo” glas ovog sićušnog i bla gog ispovjednika – i ja te odriješujem od grijeha tvojih u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga – gla

sno govorimo - Amen a duša nam najedanput postaje čista i radosna. Sv. Leopold je primio našu ispovijed, odriješio nas i obećao zago varati kod Gospodina da postanemo još bolji ljudi, suobličeni sa slikom Gospodina našega Isusa Krista. Nastavljamo obilazak svetišta i zaustavljamo se kod groba sv. Leopolda. Koliko je samo ruku dotaknulo taj grob, koliki od nas su zavapili za pomoć, koliki su zahvalili na uslišanim molitvama a on se samo blago smješka i poput dobroga pastira, čuva nas, svoje stado, na svim našim putevima k Gospodinu. Sv. Leopold je izuzetno jako volio svoju domovinu ali poslušnost kojom je ispunja vao volju Božju, učinila je da skoro cijeli svoj život provede izvan Domovine. No nije mu bilo teško jer kako su zapisali kroničari, jedno je Jadransko more samo što je Leopoldov fizički boravak na jed noj a srce na drugoj obali. Prožeti dobrim duhom ovog sveca blagog pogleda i nježnog stasa željeli smo još malo ostati u blizini njegovih zemnih osta taka jer, iako nas njegov duh prati gdje god bili, mi ljudi često volimo i fizički dodirivati stvari pa tako i relikvije sv. Leopolda. Hodočašće smo nastavili posjetom svetištu Arcella, gdje je 13. lipnja davne 1231. umro sv. Antun a nakon Arcelle pošli smo u svetište Cam posampiero, gdje je sv. Antun proveo zadnje dane svojega života i gdje je imao viđenje malog djeteta Isusa. Dok se odmarao često se penjao na jedno stablo oraha, malo dalje od crkve, kako bi se u miru molio. Tamo su mu braća na

stablu sagradila kućicu. Međutim vjernici su voljeli slušati njegove propovijedi pa su dola zili pod stablo a Antun im je prosljeđivao Riječ Božju. Danas tog oraha više nema, ali su sestre Klarise na njegovom mjestu dale sagraditi kapelicu koju su hodnikom pove zale sa svojim samostanom. Aleja koja vodi do crkvice prati život sv. Antuna kroz umjet nički isklesane kipove u prirodnoj veličini i prika zuje čudesa koja je sv. Antun činio. Jedna skulptura prikazuje smrt sv. Antuna a hodočasnicima se čini kao da čuju riječi koje je sv.Ante izgovorio zadnjim ovozemaljskim dahom – vidim svog Gospodina! Crkvica koju su dale sagraditi sestre Klarise, odiše mirom i toplinom a tiha glazba koju svira jedna od sestara iz rešetaka koje dijele sestre od svjeta, samo još pojačava osjećaj svetosti ovoga mjesta. Hodo časnici imaju potrebu zastati, pomoliti se a onda samo sjesti u klupu, zatvoriti oči i prepustiti se, uz tu umirujuću a tako svečanu glazbu, duhu sv. Ante da ih obuhvati i ponose što bliže Gospodinu kao što je znao nositi vjernike u svoje vrijeme a Gos podin je uslišavao njegove molitve i preko sv.Ante činio čudesa. Mrak se već spustio nad Italiju a hodočasnici su polako krenuli prema autobusima i uz srdačne oproštajne riječi, pošli svatko k svom odredištu. U autobusu vedro raspoloženje, srca puna impresija, duše pročišćene molitvom. Na početku povratka

ponovo molitva za sretan povratak i zahvala za iskazane milosti, krunica koju su predmolili mladi iz župe a između svake desetice prigodan stih neke od novijih duhovnih pjesama. Potom razgovor sa župnikom a na kraju, kada su se već svima pomalo počele sklapati oči od umora i ujednačnog bruja nja autobusnog motora, prekrasan film o životu sv. Leopolda B.Mandića. Hodočasnici su se ponovo razbudili i podsjetili se na stihove pjesme „Tebi slavu pjevamo našeg roda sinu, koji krasiš sveto šću milu Domovinu!”. Autobus je u ranim jutarnjim satima iz sunčanog Padovanskog dana, gdje su čak i zimske jakne bila nepotrebne, utonuo u gustu Slavonsku maglu. Uz zahvalu vozačima na sigurnom i udobnom putova nju, i Gospodinu što nas je pratio svojom milošću na ovom nezaboravnom hodočašću, okrijepljeni izmoljenim zagovorima sv.Ante, sv.Justine, sv.Luke evanđelista i župljanima najdražeg sv.Leopolda, svatko je otišao svome domu noseći sobom posebnu duhovnu okrijepu za ovo predbožićno vrijeme, s još većom radošću isčekujući Isusovo rođenje.

SVETOST I SVECI

vaj članak je ispiriran TV emisijom na HRT plus koji je emitiran 1.studenog 2011.g. na dan Svih svetih. Ukratko u emisiji je mnogo toga rečeno o načinima i uvjetima pod kojima Crkva, odnosno Vatikan i Papa proglašavaju blaženike i svece u našoj crkvi. Papa Ivan Pavao II je papa koji je u svojem ponti fikatu proglasio najviše blaženika i svetaca , oko 1 600. Naglašeno je da je uvjet za svetost u nasljedovanju Krista, život sličan Kristu, ali i barem jedno čudo uz zagovor na određenu svetu osobu, koje se mora medicinski dokazati. Rečeno je da je sud o svetosti samo ljudski sud. Svecu su kao prvo dobri ljudi. Njihova vjera se oči tuje u dobrim djelima, jer žele biti što sličniji Kri stu.Njihov život je nada u Krista. Kršćanska nada nema beznađa. Sveci su uvijek u miru i razgovoru s Bogom, često i dubokoj kontemplaciji. Njihov je život dostojan života s Kristom, spremnost na slu ženje i davanje života za druge ili za svoju kršćan sku vjeru. Sveci koji umiru mučeničkom smrću znaju da je njihova duša dio vječnosti i da nakon ovog života dolazi susret sa Kristom. Njihov je život obilježen dobrotom, brigom za siromahe i potrebite,h živo tom u milosti Božjoj, a u mnogo slučajeva život im završava opran u Krvi Jaganjčevoj. Život svetaca je većinom u molitvi (razgovor s Bogom).Često puta u svojoj molitvenoj ekstazi imaju i viđenja. Oni su tijesno povezani s Bogom. Spremni na trpljenja, ali često puta i namjerno svo jem tijelu zadaju trpljenja kroz život isposništva i teškog siromaštva. Kroz povijest sveci dolaze iz svih slojeva i društve nih staleža. Njihove najvažnije vrline su : dobrota, poniznost, poslušnost, skromnost, spremnost na pomaganje i žrtvu, činjenje pokore, molitva i pobožnost, dari vanje cijele osobe za službu drugima ali i radost i veselje. Glorifikacija- proces kojim svetac dobiva dan u crkvenom kalendaru i kada se ga slavi.

U povijeti su poznati opisi života svetaca pod nazi vom hagiografija. U uvodu dajem kratki prikaz nekih naših svetaca i blaženika. Augustin Kažotić- živi i djeluje na prijelazu 13 na 14. stoljeće. Na temelju svetog života i rodoljublja , beatificiran (proglašen blaženim).1702. godine. • Nikola Tavelić – rodom iz Šibenika 14.st., djeluje u bosni i Svetoj zemlji, gdje umire kao mučenič kom smrću 1391.g. Papa Pavao VI ga proglašava svecem 1970.g. • Marko Križevčanin – rođen u Križevcima, postaje svećenik i umire kao mučenik u Slovačkoj 1619.g. • Ozana Kotorska živjela u Crnoj Gori u 16-sto ljeću. sa 14 godina postaje redovnica(moli, radi ručni rad i čini pokoru. Štuje se već poslije smrti kao svetica. Blaženom je proglašena 1027.godine. • L.B. Mandić rođen 1886.g. u Herceg Novom . Istaknuo se kao dobar svećenik,skroman čovjek i vrstan ispovjednik. Veći dio života života živi i dje luje u Padovi ,gdje i umire. Zalaže se za jedinstvo kršćana istoka i zapada. Bla ženim je proglašen 1976.g., a 1983.g.proglašen sve tac. I naš časopis „Ljudima prijatelj“ posvećen je tom izgledom malom, ali srcem i dušome velikom čovjeku. • A. Stepinac – 1934.g. kao mladi svećenik postaje sa 36.godina Zagrebački biskup. U politički monti ranom procesu 1946.g.osuđen na robiju. Papa Ivan Pavao II proglašava ga 1998.g. blaženim. Predlažu se još neki od naših dobrih i časnih muš karavca i žena za beatifikaciju kao što su: Ivan Merz, Marija Petković , Petar Barbarić. Sada da se osvrnem na svoje mišljenje o svetosti. Mi kršćani smo svojim životom po krštenju i osta lim sakramentima pozvani na svetost života. Naša snaga , volja i spremnost na dobro činiti svakome, znak je sličnosti sa našim Gospodinom. Dobrota koja je sigurno dio svetosti se ne mora očitovati u velikim djelima, već u malim znacima pažnje prema bližnjima sa kojima se svakodnevno susrećemo. Sveci, kao naša braća po Kristu nas kod Gospo dina zagovaraju i za nas mole. Slaviti spomen na

svece znači povezanost s njima, ali i pomoć koju nam mogu uz našu svesrdnu moli tvu pružiti ,posebno u trenucima duhov nih slabosti,ali ponekad i izlaz iz nekih životnih neprilika i materijalne oskudice. Sam blagdan nas poziva da i mi sami razmislimo o svetosti svoga života. Kao primjer svetog života i života dobrog kršćanina možemo uzeti iz poslanica Svetog apostola Pavla: „U svemu sam vam dao primjer da se tako treba truditi i pritjecati u pomoć nemoćnima, te se sjećati riječi Gospodina Isusa koje on sam reče: Blaženije je davati nego primati.” (Dj. 20,35) Isto tako Pavao naglašava da ne trebamo živjeti po tijelu i kaže, da ako po tijelu živimo umrijet ćemo , a ako smo sinovi Božji i primili smo duha posinje nja vičemo : Abba – Oče!(usp.Rim.8,1315). „Braćo, ako i upadne tko u kakav prekršaj, takvog vi duhovno ispravljajte u duhu blagosti! I pazite na samoga sebe da i ti nebudeš iskušan! Nosite bre mena jedan drugoga , te ćete tako ispuniti zakon Kristov!” (Gal. 6,12). Svojim učenicima Pavao nalaže:“Bogatašima ovog svijeta prenesi da ne budu bahati, da ne polažu

nade u nesigurno bogatstvo, nego u Boga, koji nam sve obilno daje na uživanje, da se iskazuju dobročinstva, da budu bogati djelima ljubavi, da budu darežljivi i podatni, da tako sebi zgrću sigurno blago za budućnost kako bi postigli pravi život.” (Tim. 6, 1719). „Ne zaboravljajte dobro činiti i dijeliti svoja dobra s drugima, jer se takvim žrtvama ugađa Bogu!” (Hebr. 12,16). Osobito nas u ovo vrijeme na to upozorava prorok Izaija da s dolaskom Spasitelja i mi postajemo Sveti narod usp.( usp.Iz. 62.1112 ). Ali i uvijek moramo biti spremni na dolazak Gos podnji, jer mi smo Božji narod. Moramo biti budni i u svakom trenutku života biti spremni na susret s njime.A za taj susret moramo se truditi biti što slič niji Kristu jer, mi smo: ... sinovi svjetlosti i sinovi dana.... nego bdijmo i trijezni budimo .(usp.Sol 5, 46).

UBOJICE BUDUĆNOSTI ČOVJEČANSTVA

roz, gotovo, cijelu svoju povijest čovječan stvo je uvijek stavljalo u prvi plan svoga napretka, svog razvitka, ono materijalno, novčano, profitno, prolazno. Zbog toga materijal nog cilja u stranu se, kao smetnja, guralo, ili pot puno izbacivalo iz života ona moralna i duhovna kategorija, one vrednote kao glavni okvir svih drugi sastojnica ljudske egzistencije. Zaobilaženjem i nepriznavanjem, te planskim metodama bagate liziranja tih neprolaznih vrijednosti, koje osmišlja vaju sve druge unutar života, to materijalno što ga čovjek sebi zacrtavao i označavao kao svetim, i jedi nim životnim ciljem, opravdavao je svako sredstvo, išlo se k tomu svim putevima, po znakovima koje je čovjek postavaljao na mjesta Božji što ih ili izo krenuo, ili izvadio i povaljao. I to je bilo, zapravo, najtragičnije i najnepravednije vrijeme razvitka ljud

ske povijesti. Bio je to period otuđenja čovjeka i od Boga, i od drugog čovjeka, i od samog sebe. Bio je to period ljudske drskosti u kojoj je agresivno kidao sve veze s Bogom, s obitelji, sa sobom i sa zajednicom. Naime, u tom samoubilačkom trku za materijal nim, bez Božjih zakona i pravila, okvira i znakova, čovjek, a time u konačnici i cijela društva, upa dali su u moralno i duhovno siromaštvo, u pusti nju bogatstva u kojoj se s vremenom gubio svaki životni orijentir, svaki viši Cilj. Naprosto, to se deša valo stoga što čovjek toga doba, a to doba je i ovo naše sadašnje koje je izraslo na onom jućerašnjem, nije htio, nije želio, imati Boga, ni kao suradnika, u izgradnji tog sebi zamišljenog materijalističkog društva, te budućnosti zgrnutog novca bez Boga

i Njegovih zakona. Čak što više čovjek je na putu do tog materijalnog cilja Boga smatrao, i doživlja vao, kao smetnju, kao neprolaznu barijeru, do tog egoistično zamišljenog blagostanja, za koje je fun damentalistički vjerovao da mu samo to, najčešče nepravedno, stečeno bogatstvo jamči svaku sigur nost. Naravno zemaljsku jer i nije vjerovao u onu izvanzemaljsku, onu sa druge strane života. No, ta vremena, a ono je i vrijeme u kojem i sami živimo, vrijeme ćiji smo svjedoci i žrtve te rušilačke trke za novcem i profiti, bilo je, i jest, jedno u nizu zabluda čovječanstva, da se bogatstvom, pod svaku cijenu i svakim sredstvima, gradi i postiže društvo pravednosti, društvo blagostanja, društvo mira i slobode. Bilo je to, naprosto, vrijeme največih laži i obmana, od strane apokaliptični trkača za nov cem, koji su svoja sredstva, svoje planove i naćine dolaska do bogatstava opravdavali parolama kako njihovo bogatstvo riješava sve probleme društva. Probleme siromaštva, nejednakosti, sloboda, ljud ski prava, demokracije. No, međutim pokazalo se kako je tijekom vremena njihova bogaćenja i gradnje bogatstva jedan posto svjetske populacije, a drugi devedeset i devet posto baćeno u nedo življeno siromaštvo, zapravo se izgradila največa nepravda u povijesti čovječanstva. A time i največe siromaštvo. U procesu bogaćenja jedan posto stanovništva Kugle zemaljske, i siromašenja ostalih devedeset i devet posto, društva su naprosto postojala sve dublje podijeljena, klasirana, nestajalo je i ljudski prava i sloboda, istinske demokracije, budući da su se sva povijesna bogatstva pojedinaca, naroda, država, i imperija stekla na nepravdi i na siromaše nju večine u korist bogaćenja manjine. To je bilo ostvarivo stoga što se na putu bogaćenja, na putu materijalnog rasta pojedinaca,naravno i društava jer su društva dozvoljavala bogaćenja na nepravdi, zabranjivali Božji zakoni, rušili Njegovi znakovi, i čovjek se vjerno oslanjao samo u svoju moć, koju je doživljavao kao Božju nemoć. Svim povijesnim ljudskim materijalnim usponima, bez Božjeg sudioništva koje čovjek nije prihvaćao, čovječanstvo je bivalo, zapravo, duboko siromaš nije. I zato svijet danas jest u tolikom globalnom siromaštvu i nepravdi, što prijeti apokaliptičnim posljedicama. Naime, ni stupanj Zapadne demokra cije, ni razina Istočne diktature nisu uspjeli izgraditi društvo pravde, jednakosti, ravnopravnosti, slo bode i ljudski prava, niti blagostanja jednaka za sve. Naprosto, zbog toga što su i jedno i drugo uređenje,

i današnja takozvana zapadna demokracija koja je i proizvela globalne svjetske pro svjede protiv nepravde i pohlepe, te pro pala istočna diktatura, građene i izgrađivane bez Boga i Božjih zakona, bez Boga kojeg je, tako ubojice budućnosti čovječanstva vjeruju, zamijenio novac. Stoga je istočna diktatura i, s pravom, nestala sa povijesne svjetske scene, dok zapadna demokracija prolazi kroz najteži ispit zre losti, poslije kojega se mora mijenjati ili će poput istočne diktature komunizma zauvijek nestati. Pokazalo se da između diktature novca, u kapita lizmu, i diktature vlasti u komunizmu, nema nika kve razlike. Pokazalo se zapravo kako je i jedno i drugo društvo, i zapadno kapitalističko i istočno diktatorsko, u svojoj biti, u svojim zločinačkim pla novima, progona Boga i progona čovjeka, blizan ski isto. I jedna i druga diktatura,društva su bez Boga, druš tva bogati pojedinaca i siromašnih masa, druš tva pijanih bankara i menađera u kapitalizmu, i moćni i nedodirljvih političara u komunizmu. To su, zapravo, društva i bez čovjeka, društva koja su sama sebi cilj. Iz uživane nepravde, iz pozlaćenih palača, jednako brutalnim sredstvima bore se, 15. Listopada 2011., i zapadni demokrati, i istočni dik tatori, i islamski faraoni, protiv pravednih zahtjeva milijuna obespravljenih prosvjednika diljem svi jeta. Taj povijesni Dan žestokog sudara pravde i nepravde, siromaštva i bogatstva, zasigurno će biti listopadaški, ili će zauvijek pasti i nestati nepravda ili pravda, ili siromaštvo ili pljačkom i nepravdom stečeno bogatstvo. No, u svakom slučaju svijet više neće biti isti prije i poslije 15. Listopada 2011. Ili će još više zavladati nepravda, ako pobjedi, a budući kakva brutalna sredstva koristi protiv prosvjednika u svoju obranu da hoće, ili će pravda ući u svijet na mala vrata preko, možda milijunskih žrtava pro svjednika, koje jednako brutalno gazi i zapadna demokracija, i istočna diktatura i islamsko faraon ska vlast. Svjetski protesti protiv globalizma nejed nakosti i nepravde, u više od tisuću gradova diljem svijeta, podjednako u zapadnoj demokraciji i istoč noj diktaturi, jasno govori o teškom, apokaliptič nom, stanju čovječanstva, koje poput Rima nestaje u nepravdi, nemoralu, bludu, i borbi za novac pro tiv Boga.

VJERUJEM U BOGA…

io je normalan radni dan, kad sam zbog njegovih roditelja koji su radili u istoj smjeni, ujutro probudila nećaka, ponu dila mu doručak i čekala da dođe vrijeme kad do njegove kuće dolazi ekipa sa kojom ide do busne. Kako je relativno brzo pojeo doručak, ostalo je još dosta vremena i on odluči upaliti tv. Ma, znam, nije dobro da klinci od jutra gledaju tv, al kad sjednem kraj njega mogu procijeniti koji sadržaj bi mogao biti dobar a koji ne. I tako, na programu bila neka repriza naše domaće show emisije, baš su intervjuirali našeg poznatog pjevača. Taj se raspričao o karijeri, vjernoj publici i između ostalog je rekao da vjeruje u Boga i da mu vjera u životu znači jako puno. Malo me začu dilo što u takvoj emisiji ‘toleriraju’ takve izjave, no nadasve bilo mi je drago to čuti. A malac, pogleda me svojim pametnim, smeđim očima i provali ko iz topa:“Taj je tak’ ko ti!” Blijedo ga pogledam uz pitanje kako sam pak sad ja poput tog čovjeka, te ne pjevam baš nešto bajno, nisam popularna faca i tako to. A on uzvrati: „Pa, ti isto vjeruješ u Boga.” Pogledam već skroz razbuđenog nećaka i upitam ga: „A, kaj, ti ne vjeruješ u Boga?” On, bez nekog filozofiranja kratko kaže: „Pa, ne znam.” U očima mu primijetih kao blagi strah što nije odmah rekao da vjeruje u Boga, jer smo svi mi oko njega manje ili više ukorijenjeni u Bogu. Heh, kako osmogodišnjaku dočarati Boga koji je stvorio sve što nas okružuje, a da mu ne zakom pliciram i onako (ljudskom poviješću) ‘uništenu’ sliku Boga? Nakon kratkog razmišljanja rekoh mu da ga razumijem i da će već povjerovati kad nara ste, kad Ga zapravo susretne i doživi. Da je za sada važno da bude dobar, iskren i da bude fer, to su već ionako kvalitete koje Bog daje. I tu je našem razgovoru došao kraj jer je bilo vrijeme za njegov polazak u školu. Prošlo je već neko vrijeme od tog našeg razgovora i uvijek mi nanovo zazvoni u uhu njegov odgovor: „Pa, ne znam.” Nisam očekivala taj odgovor, al sada mi je u neku ruku drago što nije dao odgovor koji bi meni odgovarao. I dalo mi je to za misliti. Mi,

tzv. ‘redoviti’ vjernici, vrlo bismo vjerojatno odmah rekli kako vjerujemo u Boga. Pretpostavljam da bi i rijetki razmislili o svom odgovoru i o tome što se sve krije iza riječi „vjerovati u Boga”… Toliko često molimo „Apostolsko vjerovanje”, da bi već po našoj tvrdnji koju izričemo u prvoj rečenici i vrapci na grani trebali znati kako mi osobno, ite kako vjerujemo u Boga. No, što mi činimo zapravo?? Odrecitiramo nevoljko tu molitvu, bez da i razmi slimo o tome što govorimo. Pitamo li se ikada što znači vjerovati - vjerovati nekome, vjerovati prija telju? Pa eto, slično kao što vjerujemo prijatelju kad nam kaže da ćemo se u određeni sat naći na tom i tom mjestu i otići na kavu; i prijatelj dođe, i bude nam odlično. Isto tako je i sa Bogom. Ako Mu samo dođemo, već smo napravili dosta, ali ako Mu otvo rimo srce, napravili smo puno, još ako Mu dopu stimo da i On nama nešto kaže, ma gdje ćeš bolje Velika je stvar vjerovati da je ono malo Djetešce što leži u jaslama zapravo Mesija, Kralj kraljeva. Još je veća stvar ići za Njim i hodati sa Njim kroz život, svaki dan iznova. Pa i onda kad Veliki Petak i muke pritisnu naše srce, kad težina i tišina Velike subote ne obećava puno i kao da bismo najrađe ostali ležati nakon pada. Ali onda, Uskrsno jutro obećava da zlo nije jače od dobra, da smrt doista nije kraj već prelazak u puninu života, i eto opet nove snage za dizanje nakon pada. Da, sve to mogu sa Malenim, koji je ostavio ljepotu Neba da bi bio bliže nama, da bi bio sa nama, ta i Njegovo ime sve govori „Emanuel – s nama Bog”. Za kraj, pokušajmo si iskreno odgovoriti na pitanje da li doista vjerujemo u Isusa i kako to pokazujemo svojim životom. Vjera nije samo pričanje, već i dje lovanje, svaki dan… „Važno je u što vjerujemo, ali je još važnije Kome vjerujemo.” Benedikt XVI.

MOIRA NOONAN: IZBAVLJENA IZ TAME Teovizija, Zagreb, 2011. Biblioteka – Svjedočenja, str. 181 Tri temeljna pojma – new age, kršćanska vjera i borba za duše-određuju sadržaj prve knjige Moire Noonan, knjige tako potrebne ovim turbulentnim, „ubrzanim i zgusnutim vremenima”, u kojima se temeljni životni principi animalistički i animistički svode na zaradu, hedonizam u brojnim oblicima i varijacijama, ugodu i profit, dok se nerijetko, gubi ono najdragocjenije – ljudska duša. Odgojena kao katolkinja, Moira Noonan zapo čela je naukovanje u new-ageovskim praksama i idejama još u studentskim danima. Više od dva deset godina radila je u službi religioznih znano sti, kao spiritistička savjetnica i terapeutkinja. Ušla je u mračni, okultno-magijski svijet hipnoterapije (čitam ovih dana jedan članak koji zbori o terapiji NO LIMITS, uokvirenoj srceparajućim i slatkastim rečenicama poput ove – Već i sam pojam hipnote rapeut zvuči pomalo filmski i asocira na velike sofe privatnih kalifornijskih psihijatra – life coacheva. Zatim u tekstu slijedi ‘napad ozbiljnosti’ i rečenica – No, postati licencirani, „pravi” hipnoterapeut, nije nimalo lagan i kratkotrajan put, već je to putova nje koje traje cijeli život, putovanje nepristupačnim i tajnovitim putevima ljudskog uma), regresije u prošle živote, astrolgije, tečaja čuda, reikija, kanali ziranja, kristala, duhovnosti božice, vidovnjaštva… Godine 1993. vratila se, kako o tome svjedoči na stranicama knjige, usli jedio je njen povratak Bogu i Crkvi. Uistinu, kratko i jednostavno piše dr. fra Josip Bla žević u predgo voru

hrvatskom izdanju – „Izvan Isusa Krista san o raju, ‘kako na nebu tako i na zemlji’ čista je utopija.” I nastavlja dr. Blažević – „S obzirom na sve nave deno, njezino iskustvo sigurno će biti od pomoći suvremenim pustolovima nemirnog duha koji još uvijek svoj mir i smisao života traže izvan Crkve.” U čemu je vrijednost ove knjige? U autentičnom svjedočanstvu obraćenice Moire Noonan, u govoru u prvom licu o zastrašujućoj moći i iskustvu dok je bila u vlasti mračnih sila. Objaviti ovakvu knjigu nije „odvažnost“ izdavačke kuće Teovizija kako je napisao dr. Blažević jer, riječ je o mračnoj realnosti na koju je potrebno ukazi vati i koju ne treba zaobilaziti. Nema Uskrsnuća bez križa, bez borbe s grijehom, bez borbe protiv osob nog, personificiranog zla, bez teške duhovne borbe protiv Zloga! U tom smislu, velike su duhovne potrebe za objavljivanjem knjiga ovakvog i sličnog sadržaja, imajući na umu duhovni trenutak našeg vremena u kojem mnogi duhovno lutaju i plutaju, koliki Bog zna, nažalost, i nepovratno propadaju… Knjiga Moire Noonan pdijeljena je u pet dijelova – Borba za dušu, Priče o obraćenjima, Bilježnica Novog doba, O Tečaju čuda i New Age i Crkva. U uvodnoj riječi autorica kaže „Sve što je ovdje opi sano zaista se dogodilo.” Uostalom, što će nam konvolut hipnoterapeut skog pristupa, hipno-analitičkog pristupa, psiho dinamskog pristupa, kognitivno-biheviorističkog pristupa, ili pak sistemsko-obiteljskog? Što će nam problem solving pristupa? Što će nam ples ili tajlan dski boks kao dio terapije, ma što ove riječi značile!? Temeljno je pitanje, što se krije iza riječi NO LIMITS terapija u brojnim pojavnim oblicima? Što će nam tehnika change history koja se često koristi kod NLP-a(neurolingvističko programiranje)? Na ove upite najbolji odgovor je dala Majka Tere zija. Mnogi su sa Zapada u potrazi za guruima kao volonteri navraćali k njoj u Calcutu, mnogi već bili duboko u new-ageu, a ona im je darovala čudo tvorne medaljice! Dok su odlazili pitala bi ih – Zar vam Isus nije dovoljan? Poglavlje o Moirinom oslobođenju u Međugorju, ovaj upit Majke Terezije i Molitva duhovne borbe

na kraju knjige, stranice su koje su na mene ostavile najjači dojam. Glavni junaci ove tri priče su svećenik fra Filip Pavić, sve tica našeg vremena Majka Terezija i Moira Noonan u svom obraćeničkom vapaju Božjem Milosrđu. „Sada kad sam ponovno u katoličkoj vjeri, znam što sam tada tražila. Čula sam to i od drugih vidovnjaka koji su bili odgajani kao katolici te su se poslije vratili svojoj vjeri. i oni su zapravo tražili darove i plodove Duha Svetoga, samo su ih tražili na krivim mjestima. Sada mogu spavati noću. Hvala Bogu.” Ideja reinkarnacije najžilavije se opirala Moirinom povratku u kuću Očevu, no danas je ona za Moiru tek isječak iz vremena njene mračne prošlosti i života bez Boga! I na kraju – evo još jednog savjeta Moire Noonan o instant duhovnosti tako bliskoj čovjeku našeg vremena: “Mi u Americi sve želimo brzo. Želimo brzu hranu, brzu uslugu, bankomate i sve to. također želimo i brzu duhovnost i brzo prosvjetljenje. Sve se to, naravno, suprotstavlja Isusovu nauku. Ljudi će pitati – zašto se taj religijski sustav razlikuje od kršćanstva? Nismo li svi jedno? Nije li jedan bog? Nije li mnogo

puteva do istog cilja? Biblija ne kaže tako. Mojsije je rekao svojem narodu – Nemojte slijediti pogan ske bogove. Nemojte slijediti njihove putove. Oni ne slijede našeg Boga(Pnz.18) Znakovi demona su propast. Oni su lašci. Oni osobu odvode sve dublje i dublje u grijeh. Donose duha potlačenosti tako da ljudi osjećaju tjeskobnu krivnju. Duh nam Sveti pokazuje naš grijeh, ali nas ne tlači. Ne odvodi nas u razarajuće stanje očaja. Duh Sveti nas poziva na kajanje.” Dojmljiva je molitva duhovne borbe Moire Noonan, evo završnih zaziva: „Odričem se svakog kulta koji poriče krv Isusa Krista i svake filozofije koja poriče božanstvo Gospodina Isusa. Gospodine, otkrij mi sve drugo čega bih se trebao/ la odreći. U ime Isusovo zatvaram sva vrata koja je Sotona možda otvorio preko dodira s new ageom i okultizmom. Pomozi mi da danas živim, ljubim i da ti služim. Amen.”

Koncert 88-godišnjeg p. Zvonka M. Pšaga oduševio Osječane OSIJEK Orguljaš i skladatelj, kapucin o. Zvonko Marija (Mirko) Pšag održao je u nedjelju Krista Kralja, u kapucinskoj crkvi sv. Jakova u Osijeku, orguljski koncert zahvale uz geslo „Pjevajte Gos podu, zapjevaj Gospodu, zemljo sva”. „Koncertom zahvaljujem Bogu i svim dobrim ljudima koji su mi pomagali u životu i hodu do zlatnog i dijamantnog 61godišnjeg jubileja svećeništva. Svima iskrena hvala”, kazao je pater Zvonko M. Špag, koji je ove godine u 88. godini života priredio zahvalne kon certe u rodnoj župi Križovljan Radovečki, Varaž dinu i Osijeku. Na repertoaru su izvedene skladbe o. Anzelma Canjuge, J. S. Bacha, D. Canestrarija, p. Bonaventure Dude, prof. Vinka Glasnovića i o. Zvonka Marije Pšaga. Potonju “Što ću uzvratiti Gos podinu” Pšag je maestralno izveo u duetu sa sopra nisticom Katalin Brunjai Hihlik i baritonom Dami rom Bakovićem, solistima HNKove Osječke opere. Pater Zvonko M. Pšag počeo je skladati pjesme prije 67 godina, dok je bio klerik u Varaždinu, a skladbe su pretežito duhovnog sadržaja, no ima i svjetov nih. Rado se prisjeća glazbenih početaka u osnov noj školi, ističući kasnije dragocjeno obrazovanje u sjemeništarskim danima koje mu je nesebično prenosio najveći kapucinski glazbenik o. Anzelmo

Canjuga, tadašnji gvardijan u Kapucinskom samo stanu, te profesor pjevanja i glazbe o. Kamilo Kolb, franjevac. Od 1958. godine do danas surađuje sa skladateljem i vrsnim voditeljem pjevačkih zbo rova prof. Glasnovićem, održao je tridesetak samo stalnih koncerata i brojne sa zborom i solistima te je pjesmarica “S pjesmom kroz život pjevam tebi, Gospodine” u rukopisnom izdanju objavljena 1994. godine, dopunjena 2007. godine u drugom izdanju, ali na žalost skladateljska riznica još uvijek nije primjereno ukoričena i tiskana. Kapucin Zvonko M. Pšag živi u osječkom kapu cinskom samostanu gdje je duhovni pomoćnik uvijek na raspolaganju vjer ničkom puku i nadalje sklada, a rad nim danima u podne penje se tridese tak stepenica na crkveni kor gdje (bez uporabe naočala) za svoju dušu svira orgulje.

NASMIJANI SVEĆENIK SVJEDOK VJERE: IVAN ŠEŠO (1939. – 2008.)

Imao sam čast i milost, sada već daleke 1977. godine upoznati jednog istinskog Božjeg svećenika, ponajprije čovjeka (samo karakteran i dobar čovjek može biti dobar svećenik, jer biti svećenik je zanimanje ali i zva nje, nedokučivi misterij Božjeg poziva i milosti) i svećenika koji je svim srcem volio i ljubio Boga i bližnjega, svakog čovjeka bez iznimke. Takva lju bav, bez iznimke, posve sam siguran, poseban je Božji dar. Te godine krenuo sam u đakovačku bogosloviju, znao sam se našaliti, skupa smo startali : Ivan Šešo se vratio sa postdiplomskog studija iz Rima i postao duhovnik i profesor na đakovačkoj bogosloviji. Nakon dvije godine napustio sam Đakovo i bogo sloviju, i na Šešin nagovor u pokušajima spašavanja zvanja zaputio sam se u bavarsku jesen, nakon koje je uslijedila snježna bavarska zima, u Eichstatt i tamo sam definitivno okrenuo leđa teologiji, ne i Bogu, moja želja za svećeništvom istopila se s bavarskim pahuljicama snijega te zime. Dvije godine svakodnevnih susreta, zatim godine prijateljstva i čestih susreta, daju mi za pravo pro govoriti o Ivanu Šeši, svećeniku kakvog više nisam sreo, a upoznao sam ih podosta… Ivica Šola je u Glasu Slavonije u nekrologu pod naslovom Božji vunderkind napisao lijepo i isti nito, stilski i sadržajno briljantno, sve ono što je Ivan Šešo bio do svoje iznenadne smrti 19.siječ nja 2008. u Marijinom domu u Slavonskom Brodu. Tada je stalo srce koje je toliko ljubilo Boga i ljude. Jednom mi rekao kako ga neki kolege sve ćenici sažaljivo gledaju, kako ga nazivaju ‘ludom’ (!?) zbog njegove ljubavi prema svakom čovjeku bez iznimke, na što je on temperamentno domet nuo svojim jasnim i zvonkim glasom Bogu hvala, jesam, ja sam Božja luda!

Neponovljiva osobnost i duhovnost Znamo da Bog ne stvara kopije i plagijate, svaki čovjek je Božji unikat, jedinstven i neponovljiv, i mogu reći, moj pokojni prijatelj Ivan Šešo bio je

poseban Božji unikat. Bio je istinski intelektualac – raram eruditionem, teolog, poliglot, vrstan pro povjednik. Nadasve čovjek srca. Duga je lista onih koji bi ovo posvjedočili. Umro je u subotu koja je Marijin dan i čvrsto vjerujem da ga je Gospa uvela u kuću Očevu. Samo Bog zna broj onih kojima je pokazao put k Bogu, svjedočeći svakim trenutkom svoga života ono što je govorio. Ljudi sa margine, stari, bolesni i nemoćni, oni koje su svi otpisali, bili su mu posebno na srcu. Tome sam svjedok – kolik li smo samo puta kroz Strossmayerov park (ja brzo hodam, njega je bilo teško pratiti koracima) išli u đakovački starački dom! Iako je redovito bio do krajnjih granica iscrpljen i umoran, išao je na poči nak debel iza ponoći, ustajao prije pet, osmijeh mu nikad nije silazio s lica. Za svakog je imao riječi pažnje i utjehe. Prijateljske i svećeničke. Iskrene koliko je to čovjeku moguće. Živio je Pavlov himan ljubavi iz poslanice Korinćanima. Ivica Šola je napisao:“Stalno nasmijan, do iritantnosti.” Znali smo na ulici sresti neku zločestu bakicu koja bi ga pitala – jel’ istina velečasni da je pakao poplo čan svećeničkim glavama? – na što bi on zvonko odgovorio – daaa, ali budite sigurni da tamo ima i bakica poput vas! Moram opet citirati Ivicu Šolu: “Siromašan, atipičan, bez automobila, svakodnevno u društvu siromaha i bolesnika kojima je svednevice hodočastio. Od jutra do večeri ‘trošio je život’ na susrete. Vraćao lju dima osjećaj posebnosti i neponovljivosti, posebno onima s ruba društva. Jer, samo tko poznaje Boga, poznaje čovjeka. Za takvu misiju nužno je biti vun derkind. Božji, dakako, kao pokojni Šešo.”

Svećenik osobne molitve Da, iako će netko reći, zar svećenik nije čovjek molitve? Na oltaru da, ali pored brevijara koji se zna zapustiti, koliko ste svećenika vidjeli u moli tvi ad libitum, u trenucima kad ga nitko ne gleda, primjerice kako kleči pred svetohraništem!? Moleći krunicu u tihoj adoraciji? Nosio je bolesnima i nemoćnima banane, jogurt, slatkiše, uputnice za preglede, sve što im je trebalo u tužnim hospicijskim danima. Najčešće sivima

poput zidova. Bez nade. Šešo im je donosio utjehu i radost, svoj osmijeh i prijateljski stisak ruke. Nije morao, sve to je činio ad libitum, mudraci koji ga nazvaše ludom nisu bili poput njega! Odmor nakon ručka nije poznavao. Kao ni uredovno vrijeme. Iako nije imao auto svugdje je na vrijeme stizao. On je to i tako htio, izgarao je u ljubavi, u sebedarju istinskog predanja Bogu i bližnjemu. A to mnogi nisu razu mjeli, ili su hinili nerazumijevanje… Bio je intelektualni i duhovni potencijal, za, ljud ski gledano, daleko veću karijeru u hijerarhijskom ustroju Crkve ali… Bog ga je trebao na mjestu na kome je bio. Tek će vječnost otkriti duhovne plo dove njegovog mukotrpnog rada u privođenju duša Bogu. Spretan, brz, okretan, elokventan, brze misli i reakcije, duhovit – takav je bio moj prijatelj Šešo. I kao što rekoh, prije i iznad svega bio je sve ćenik duboke duhovnosti i osobne molitve, što mi je posebno imponiralo. Znao sam navečer otići u kapelicu, nekad ga u mraku ne bih niti primijetio, sutra bi mi on rekao kako je lijepo pohoditi kapelicu, molio je dok su mnogi već spavali. I za njih.

Sad ima barem vrijeme za svakoga Prigodom njegove smrti Hedviga Marija Wein zierl napisala je – Sada nam mže odozgo još više pomoći, sad ima barem vrijeme za svakoga! Mno gima je bio prijatelj i dobročinitelj. Na njegovom ispraćaju biskup Đuro Hranić je rekao: “Od čega je drugoga velečasni Šešo mogao umrijeti, negoli od srca?! Jer bio je jednostavno čovjek srca, dobrote i ljubavi. Mi, koji mu niti izdaleka nismo ravni, reći ćemo, da, čovjek srca, dobrote i ljubavi, ali bez mjere, bez granice – sve do nerazboritosti. Čovjek koji je dijelio ne samo od sebe, nego je prije svega dijelio samoga sebe. Sebe je darivao, a onda i sve ono što je imao. I takav je bio uvijek, kroz čitav svoj život. Osvjetla je obraz nas svećenika svojim osjećajem za maloga čovjeka i za njegove sitnice i probleme svakodnevnoga života. Ne znam da je netko od nas svećenika toliko i tako kao on znao razumjeti i htio biti bliz vama, jednostavnim, dra gim ljudima, malom čovjeku, prognanicima, sta rima, siromašnima i bolesnima: fizički te psihički nestabilnim osobama. Dijelio je, doslovno, sve što je imao. Pokojni biskup Ćiril ga je nazvao ‘maximus in minimis’ (najveći u malim stvarima). Svojim je životom ponajprije nama, svećenicima, bio pro ročki glas i poticaj na nesebično bogoljublje i čovje koljublje. Znao je biti i odrješit. Ali se na njega val

jda nikada nitko nije naljutio – jer i kad je korio, silno je volio. I zato ni u takvim trenucima nikoga nije ponizio (…) Istodobno smo Bogu zahvalni i ponosni što smo imali jednog takvog velikog, sret nog svećenika.” Tako ga pamte školski kolege iz osječkih đačkih i gimnazijskih dana, kolege svećenici s kojima je studirao, Osječani koji ga pamte kao kapelana, župljani Ivankova gdje je bio župnik, kolege sa stu dija u Rimu, generacije bogoslova, Brođani s kojima je proživio posljednjih deset godina svoga života…

Osobno rublje i brdo knjiga Ovo je bio sav imetak Ivana Šeše. Automobil, čak ni televizor, nekretnine ili bankovni računi, ne to se nije uklapalo u njegovu viziju i zanesenost Bogom i čovjekom. Za te stvari on naprosto nije imao želje niti vremena. Uvijek bi mu se netko najavio, dan mu je prolazio u susretima, ispovijedima, osobnoj molitvi, pohodu bolesnicima i nevoljnicima, kores pondenciji, putovanjima na susrete s ljudima. Sve je znao i pratio, a ono što nije stigao pratiti, redovito je napogrešivo naslućivao svojim briljantnim umom. Za sebe je govorio da je po rođenju Slavonac, po krvi Dalmatinac, a po odgoju i životu Hrvat – kato lik! Dosljedno je cijeli svoj svećenički život živio svoj mladomisnički moto – Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost Njegovu, a sve će vam se ostalo dodati (Mt.6,33) Dok pišem ovaj tekst naviru uspomene i sjećanja, no pri kraju još ovoliko: kao i sv. Josemaria Escriva (1902. – 1975.) život je posvetio onima s ruba druš tva, onima koji ljudima znače malo ili nimalo, ali Bogu i ovoj dvojici svećenika značili su puno, sadr žaj i smisao bogoljublja i čovjekoljublja. Nema toga tko nije bio vrijedan njihove pažnje i ljubavi! Na poseban način bolesni i siromašni. Jer, činiti Božja djela nije nikakva igra riječi, već poziv trošenja samog sebe iz ljubavi. Ivan Šešo nije se zavaravao i tražio idealno mjesto za svetost. Živio je duhov nost dana svagdanjih, bio je svećenik sveta života, smijem reći, svetac svakodnevice. Baš kao što smi jem reći, vjerujem sa mnogima, Bogu je ugodna molitva za njega, no čvrsto vjerujem kako je nama njegov zagovor Bogu još ugodniji, a našim dušama potrebniji. Nama koji smo ga znali i poznavali uvi jek će biti i ostati – nasmijani svećenik.

GODIŠNJI SUSRET HRVATSKE SCHÖNSTATTSKE OBITELJI Godišnji susret Hrvatske schönstattske obitelji odr žan je 23. listopada 2011. u velikoj školskoj dvo rani u Rovišću u organizaciji članova Schönstat skog pokreta iz Rovišća. Susret je započeo u 10 sati okupljanjem i pozdravima domaćina Župe Pre svetog Trojstva iz Rovišća te govorom patera Chri stopha Horna. Pater Christoph je u svojem izlaga nju istaknuo je kako je najveći doprinos Hrvatske shönstattske obitelji naša svetost te da je to ujedno i najljepši dar Majci Triput Divnoj za 100. rođen dan Shönstatta. Pater je napomenuo kako od 22. siječnja 2012. do 18. listopada 2014. Ima točno 1000 dana na raspolaganju: 1000 dana za svetost kao naš poklon Majci Triput Divnoj za 100 godina Schönstata. Uslijedila je sveta misa su bili prisutni članovi Hrvatske schönstattske obitelji iz drugih

krajeva Hrvatske koji su u Rovišće pristigli u veli kom broju te mnogobrojni župljani Župe Presvetog Trojstva. Nakon spomenutog, sestra Ramona je, uz pomoć mladih iz Rovišća koji su izveli predstavu i uz pomoć odraslih članova schönstattske zajed nice, prezentirala što je otac Kentenich u vrijeme vlastitoga života govorio i radio te koliko je njegova riječ važna i danas za svakog čovjeka, a posebice za one koji se obraćaju Majci Triput Divnoj. Jednako tako, sestra Mariana i članovi Hrvatske schönstatt ske obitelji predstavili su sve lige unutar schönstatt ske zajednice. Na samom kraju velikog godišnjeg susreta održano je Slavlje saveza.

SPORA IGRA Da li si ikad gledao djecu na ringišpilu? Ili slušao kako kiša zapljuskuje zemlju ?

Kad se dan završi, odlaziš li u krevet sa sljedećih stotinu poslova koji jure kroz tvoje misli?

Da li si ikad pratio leptirov kaotičan let? Ili zurio u sunce na zalasku?

Bolje uspori. Ne pleši tako brzo. Vrijeme je kratko. Glazba neće trajati zauvijek.

Kažeš li nekad svom djetetu uradit ćemo to sutra, i u svojoj žurbi ne primijetiš njegovu tugu?

Da li protrčiš kroz svaki dan kao da letiš? Kad pitaš Kako si, čuješ li odgovor?

Da li ikad izgubio kontakt i dopustio da umre dobro pri jateljstvo samo zato

što nisi imao vremena ili nisi pozvao i rekao Bok? Bolje uspori. Ne pleši tako brzo. Vrijeme je kratko. Glazba neće trajati zauvijek. Kad trčiš da stigneš negdje propustiš polovinu zabave koja te tamo čeka. Kad brineš i trčiš kroz dan, isto je kao da si bacio neotvo ren poklon. Život nije trka. Uspori. Čuj glazbu prije nego što se pjesma završi...

OSIJEK - UZ SVETKOVINU BEZGRJEŠNOG ZAČEĆA BDM Zagledajmo se u Gospin život, uđimo u njezinu školu poniznosti! OSIJEK Uoči proslave svetkovine Bezgrješnog začeća BDM, od 29. studenoga do 7. prosinca, odr žana je devetnica Gospi Osječkoj u franjevačkoj crkvi Našašća sv. Križa koju tradicionalno pohodne vjernici osječkih župa. Devetnicu su otvorili, pred moleći krunicu i sudjelujući na večernjem misnom slavlju, župljani višnjevačke župe Rođenja BDM i župni zbor. Srdačni domaćin bio je fra Zoltán Dukai, predstojnik Franjevačkog samostana u Tvrđi, sa subraćom, a u devetnici su aktivno sudje lovale župe: Sv. Mihaela, Sv. Josipa Radnika, Sv. Petra i Pavla, Uzvišenja sv. Križa, Sv. Obitelji, Sv. Ćirila i Metoda, Preslavnog Imena Marijina i Sv. Luke, a 8. prosinca na svetkovinu Bezgrješnog začeća BDM euharistijskim slavljem predsjedao je kapucin p. Miljenko Vrabec, OFMCap, novi gvar dijan Kapucinskog samostana sv. Jakova i župnik župe Sv. Leopolda B. Mandića. „Okupljeni oko Gospe Osječke u molitvi i zahvali, želeći po njoj doći k Isusu, pred sebe stavljamo sliku Marije kao Bezgrješne, na čiji se blagdan slavi i glavno proštenje Osječke Gospe. Papa Pio IX. proglasio je, 8. prosinca 1854, dogmu o Bez grješnom začeću BDM. Zašto je Marija Bezgrješna? Marija je Bezgrješna ukoliko je rodila Krista – pra voga Boga. Jer, ako Marija nije Bogorodica, onda niti Krist nije Bog, rodila je običnog čovjeka, a ako Krist nije Bog, onda u ludo trošimo svoje vrijeme i ovdje se okupljajući i puštajući glas u prazno. No u punini vremena Bog posla svojeg jedinorođe nog Sina na svijet, ne da mu sudi, nego da se svijet spasi po njemu. Tako je ono Mlado Sunce s visine, koje toliko željno u Došašću očekujemo i koje je došlo obasjati naše živote, odlučilo uzeti ljudsku narav, a za to je morao odabrati i ljudski put. Tako je Isus, rođen od Oca prije svih vjekova, izabrao sebi Majku koju je sačuvao od svake ljage grijeha”, kazao je u propovjedi vlč. Mato Jokić, župni vikar župe Uzvišenja sv. Križa, predvodeći misno slav lje 3. Prosinca. „Ovdje i sada zagledajmo se u život BDM. Uđimo u njezinu školu poniznosti, skrovitosti i predanosti Božjoj volji. Dajmo se zahvatiti Duhom Božjim, onako kako je to i Gospa učinila. I sigurni smo da ćemo i sami, po zagovoru Gospe Osječke,

prispjeti u Krajevstvo bezgrješnosti gdje ćemo gle dati Boga licem u lice”, poručio je predslavitelj Jokić. Euharistijsko slavlje uveličao je zbor Uzviše nja sv. Križa uz pratnju s. Evice Sočković na klavi jaturama. Mnoštvo vjernika, Gospinih štovatelja je pjevajući Gospin himan nastavio čašćenje Gospe, uvriježenim, ophodom oko kipa Gospe Osječke, odnosno oko glavnoga oltara samostanske crkve. Susretljivi domaćini priredili su okrjepu za zboris tkinje i zboriste, a Mato Jokić, koji je ljetos preuzeo službu retfalačkog vikara i prvi puta pohodio crkvu Našašća sv. Križa, zahvalio je na gostoprimstvu izra zivši uvjerenje kako će nas Gospa pratiti i dalje. Inače, gotički kip BDM, prvobitno nazvane Đud ske (Judske) Gospe, a potom Gospe Osječke nalazi se na glavnom oltaru franjevačke crkve u Tvrđi. Izvorno potječe iz 15. st. i nalazio se u koprivničkoj franjevačkoj crkvi sve do kraja 17. st. kada je Gos pin kip iz podrumskih prostorija prenio šikloški gvardijan Henrik Bena u mađarsko proštenište Majke Božje u Đud, tj. Mariagyud. Kada je 1703. u Mađarskoj otpočela Rákóczijeva buna, zbog boja zni da u vjerskopolitičkim sukobima kip ne strada, franjevci su kip donijeli u Tvrđu. Gospa je ostala u Osijeku kao osobita utjeha vjernicima grada. Zbog stalnog porasta hodočasnika, franjevci su u Tvrđi izgradili novu baroknu crkvu sv. Križa postavivši 1732. Gospin kip na oltar BDM, a 1752. kip je fra Ivan Velikanović prenio na sredinu preuređenog glavnog velikog oltara u bogato ukrašenu baro knu vitrinu. Gospa je prirasla srcu Osječana toliko da se u franjevačkom ljetopisu spominje prvi put 1762. kao Gospa Osječka. Vjerničko štovanje kipa, u pisanim spomenicima nazvanim Gospa Osječka, prvi put se spominje 1758., a 1762. naziva se “Pre moćna Majka, Gospa Osječka”. Nakon Domovin skoga rata kip je iz skrovišta, gdje je bio skriven od razaranja, izišao pred vjernike i obnovljen. Zahva ljujući fra Željku Pauriću, bivšemu rektoru crkve i fra Roku Pleše, tadašnjem gvardijanu franjevačkog samostana u Osijeku, Gospa Osječka je od 1994. uključena u proslavu Dana grada (2. prosinca), a oživjela je i pobožnost devetnice u čast „Čuvarice grada”.

„Bistričke jaslice” nastale su prema ideji s. Samuele Premužić, a oblikovane u Medičarsko-svjećarskom obrtu i suvenirnici „Mahmet” u Mariji Bistrici 2009. godine.U vremenu od 27. studenog 2009. do 6. siječnja 2010. godine jaslice u prirodnoj veličini bile su izložene na 34. Internacionalnoj izložbi „100 jaslica” u Rimu, Piazza del Popolo, Sale del Bramante i izazvale veliki interes javnosti i medija. U vrijeme Božićnih blagdana 2009. Bistričke jaslice ukrašavale su i baziliku Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici. Na natječaju za suvenir u sklopu akcije „Zeleni cvijet” 2010. Turističke zajednice Krapinsko-zagorske županije „Bistričke jaslice” osvojile su prvo mjesto u kategoriji suvenira. Suvenir „Bistričke jaslice” postoji u različitim veličinama, napravljen od prirodnih materijala i licitarskih srdaca izložen je u Medičarnici Mahmet u Mariji Bistrici na Trgu pape Ivana Pavla II. Fotografije: Sandra Haban, službeni fotograf Svetišta