Ljudima prijatelj 1-2012

ISSN 1331- 6354 Cijena: 10 kn GODINA XXXXI, Broj 1 (155) – Uskrs 2012.

Glasnik svetog Leopolda Bogdana Mandića

GLASNIK SVETOG LEOPOLDA MANDIĆA Časopis za vjersku kulturu i informaciju God. XXXXI (155) – Br. 1/2012.

ISSN 1331- 6354 List sv. Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 1. veljače 1971.

Izdavač: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda Mandića Glavni urednik: fra Goran Rukavina Školska 39, 44415 Topusko tel: 044/885 951 goran.rukavina@zg.t-com.hr Grafički urednik: Vjeran Grabant vjerangrabant@gmail.com Stalni suradnici: fra Ante Kukavica, fra Juro Šimić, fra Mirko Kemiveš, fra Bono Zvonimir Šagi, fra Nedjeljko Golubar, fra Nikola Bašnec, fra Stanko Dodik, fra Nikola Stanislav Novak, fra Stjepan Novoselec, fra Josip Grivić, Jelena Grabant, Dubravka Rovičanac, Mira Šincek, Kata Martinović Bevanda, Mladenko Spahija, Emica Juranko, Vinko Đotlo, Vanjski suradnici: s. M. Petra od Presvete Euharistije, Lana Hajsok, Štefica Pokorny, Silvija Batoš, Anika Sačić, Nevenka Špoljarić, Zdenka Štogl, M. Krajić, Željka Bobaš, Peromira Štefi, Petra Galić, Grga Lemac, Matija Maša Vekić, s.

Danijela Anić, Marija Selak, Mirna Grbec, Stjepan Vedrina, Dubravka Rovičanac Lektorica: Elizabeta Ćupković Administraciju vodi: Ružica Dumančić, 31000 Osijek, Kapucinska 41 mob. 091/ 601 3802 tel/fax 031/ 20 11 83 e-mail: centarleopold@gmail.com Tisak: „MIT studio” OSIJEK Godišnja pretplata 40 kn; za države Europe 13 eura; za Kanadu i USA: 15 USD; za Australiju 20 AUD NAZIV: Centar „Leopold Mandić”, 31000 Osijek, Kapucinska 41; žiro račun 2340009-1100209229; devizni račun 703000-1282800-760985 putem Privredne banke Zagreb, SWIFT (BIC): PBZGHR2X IBAN: HR71 2340 0091 1002 0922 9 P. J. 12, OSIJEK

Cijenjeni i vjerni čitatelji Ljudima prijatelj.

I ove godine radosno vam mogu ponuditi uskrsni broj našeg lista i čestitati naš najveći blagdan.

Zahvaljujem svima koji pridonosite izlaženju ovoga lista koji izlazi već preko četrdeset godina. List je imao svoje uspone i padove, niti sada nije savršen, ali znak je naše zauzetosti. I u ovome broju nastojali smo imati dosta zanimljivih tema, a kako se nalazimo u vremenu Uskrsa, na prvome mjestu su nam teme vezane za Kristovo uskrsnuće. „Doista, predadoh vam što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi” (1 Kor 15, 3 – 5).

To je najstarija ispovijest vjere koja potječe iz otprilike 35. – 40. godine, a izrekao ju je sveti Pavao apostol kršćanskoj zajednici u Efezu. Događaj Kristova uskrsnuća možemo „promatrati kao vrstu korjenita 'mutacijskog skoka' u kojemu se otvara nova dimenzija života, čovjekova bića”, kaže sadašnji Papa Benedikt XVI. No, isto tako znamo kako je veoma teško o uskrsnuću govoriti, ali još je teže vjerovati u tu temeljnu istinu kršćanstva po kojoj se ono razlikuje od svih drugih religija i ideologija.

Već spomenuti sveti Pavao je i u svom propovijedanju nailazio na sumnju i otpor. Kad je prema Djelima apostolskim u Ateni na Areopagu, u kolijevci grčke mudrosti, pred epikurejsko-stoičkim mudracima počeo govoriti o uskrsnuću mrtvih, jedni mu se stadoše rugati, a drugi mu rekoše: „O tom ćemo te slušati drugi put” (Dj 17, 32). Kad je u povodu svoje obrane pred kraljem Agripom spomenuo da je Isus umro i uskrsnuo, rimski upravitelj Porcije Fest reče mu: „Mahnitaš, Pavle! Veliko ti znanje mozgom zavrnulo” (Dj 26,24). Unatoč tome kršćanin

3

mora govoriti o Isusovu uskrsnuću. Novozavjetni nam spisi ne dopuštaju da šutimo o Isusovu uskrsnuću jer ono je izvorište i trajni temelj kršćanske vjere, s njim kršćanstvo stoji i pada. Kršćanska vjera koja nije uskrsna, nije kršćanska. Iz njega se rodila novozavjetna kerigma i Crkva. Ono prožima sve novozavjetne spise i nema u Novom zavjetu nijednog članka vjere koji se ne bi apriori temeljio na Isusovu uskrsnuću. Ono po čemu se Isus kvalitativno razlikuje od svih drugih vjerskih utemeljitelja i velikana povijesti jest upravo njegovo uskrsnuće.

Neka nam stoga, Kristovo uskrsnuće bude poticaj da više radimo na svojoj vjeri. Nisu važna bojana jaja, niti šunka, niti svi naši drugi prelijepi hrvatski običaji za ovaj najveći kršćanski blagdan ako vjere nemamo i ako u uskrsnuće ne vjerujemo.

Do sljedećeg broja, sve naše čitatelje neka prati Božji blagoslov i nebeski zagovor svetog Leopolda.

Molimo sve suradnike, stalne i vanjske – kao i sve naše čitatelje – da svoje potpisane priloge za božićni broj pošalju najkasnije do 1. lipnja ove godine, bilo poštom ili e-mailom glavnom uredniku.

C

ijela Isusova stvarnost počela je dobivati svoj puni povijesni smisao njegovim uskrsnućem! Najprije se velika promjena dogodila u učenicima. Oni su, spoznavši da je njihov učitelj Isus, na križu razapet umro i položen u grob, opet živ, javio im se više puta i potaknuo ih da čekaju „obećanje Očevo, koje su čuli od njega” (usp. Dj 1,4): „I evo, ja šaljem Obećanje Oca svojega. Ostanite zato u gradu, dok se ne obučete u Silu odozgor” (usp. Lk 24,49)!

Kad je uzašao i kao čovjek sjeo zdesna Ocu, i kad su primili Duha Svetoga, obukli se u Silu odozgor’’, shvatili su da moraju nastaviti njegovo djelo, jer On je „s nama u sve dane do svršetka svijeta” (usp. Mt 28,20)! U njegovu Duhu, kojega su u sebi postali svjesni (usp. Dj 2,1-24), počeli su propovijedati ondje gdje je Isus u svome smrtnom tijelu prestao.

A to znači: počeli su od Isusova uskrsnuća! Svima naviještati Isusa uskrsnuloga! To je bitno!

Počeli su propovijedati Krista Uskrsnuloga! On je Početak novog vremena i on je Nada svega čovječanstva! Uskrs koji je najprije Isusa zahvatio – čuli smo kako uči Petar, da ga je Bog uskrisio (usp. Dj 2,32) – postaje perspektiva ljudi!

Živimo u znaku i nadi Uskrsa Pavao je kasnije rekao: „Ja propovijedam Krista raspetog.” (usp. 1 Kor 1,23)!

Ali ističe: „On uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih!

Doista, po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih” (usp. 1 Kor 15,20-21)! Zato svi ljudi žive u znaku Uskrsa! Svi ćemo uskrsnuti – govorio je Pavao „jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivo, i ovo smrtno u besmrtnost” (usp.

1 Kor 15,33).

Ako sad suumiremo s njime i živjet ćemo s njime, s njim ćemo suuskrsnuti! To je osnovica propovijedanja i Pokreta što su ga započeli učenici! To je Pokret, koji neće više sići sa stranica naše povje-

4

snice! On je neprestano aktualan u povijesti sve dok se na kraju svi ne nađemo u Isusu Kristu! Zato njega očekujemo, kao što je bilo rečeno učenicima, kad je Isus kao Uskrsnuli uzlazio: „Kao što vidite da odlazi, tako će i ponovno doći” (Dj 1,11)!

Otada svi čekamo i svi naviještamo jedni drugima, iz generacije na generaciju prenosimo vijest da je Isus uskrsno, uzašao na nebo i da će tako na kraju ponovno doći za sve ljude. I tada će ga svi upoznati!

Sada treba živjeti na nov način Uskrs nije događaj koji se samo dogodio u Isusu.

Koliko ta vijest o njemu zahvaća druge ljude, toliko se ona i u ljudima događa! Uskrs je događaj koji je sav svijet uvukao u sebe, tako da je to sada središnji događaj svega zbivanja u vremenu. Sva zbivanja koja se događaju u povijesti u znaku su Isusova uskrsnuća. Zato je ispravno reći: „To je prijelomni događaj povijesti!”

Treba zapaziti da se ne radi o kakvom god događaju! Ono što je uočljivo ljudskim sjetilima, očima, ušima i uopće ljudskom spoznavanju - to je bio prazan grob. Sve ostalo nadilazi obična ljudska osjetila.

To je odmah trebalo prihvatiti vjerom! U početku i sami učenici, pouzdajući se u svoja osjetila, sumnjaju. Uvjeravaju se tek kad im se Isus javlja i kad ga vjerom prihvate!

I ta Isusova javljanja nisu tako materijalna kako se to na prvi pogled može činiti jer, kad ga vide, vide ga sasvim drugačije nego što su ga vidjeli dok je bio u smrtnome tijelu. I u Matejevu Evanđelju (28,8-15), gdje je ispripovijedan susret sa ženama, vidi se da je On isti, ali i drugačiji. One ga pokušavaju obujmiti, a on kao da izmiče. Govori o novoj situaciji: „Ne bojte se! Idite javite mojima – vidjet će me” (usp.

Mt 28, 10). Ono što je bilo u srcu tih žena i njegovih učenika, to je bio strah! Svi su bili u strahu!

diti smisao svijeta. Svijet će se na nov način dogoditi. Bit će to sasvim novi svijet!

Živjeti novim životom u Kristu

Uskrsnuli naviješta promjenu „Ne bojte se!” Javlja svojima: vidjet će ga i spoznat će da je on sad uskrsnuli! Ovo „vidjet će ga”, to se može protegnuti kao vijest za sve ljude. Svi će ga jedanput vidjeti! On će se jedanput pojaviti pred očima svega čovječanstva kao Spasitelj u pravom smislu, tako da ga svi upoznaju kao Spasitelja, a sada mnogi sumnjaju! Ali pojavit će se i kao Sudac.

Matej odmah govori i o sumnji ili bolje reći o protivljenju. Isusovi protivnici smišljaju kako da ovu vijest o Isusovu uskrsnuću učine manje opasnom.

Zato izmišljaju izgovor. Neki izgovor ili neka smišljanja kako da se Isusovo uskrsnuće obezvrijedi traju kroz sve vrijeme, pa tako i danas.

Navjestitelji i svjedoci – mi danas!

Dok mi naviještamo Kristovo uskrsnuće i živimo u znaku uskrsnuća, svjedoci smo Kristovi – kako je to Petar naglasio (usp. Dj 2,32) – jer djelujemo ovdje na svijetu po nadahnuću njegova Duha, pozivamo se na Isusove riječi, naviještamo novost koja je započela Isusovim uskrsnućem za sve koji mu vjerom pristupe.

Drugi, koji se tome protive, tu našu blagovijest, to naše naviještanje, nastoje uvijek omalovažiti pokušavaju naći izgovor, pokušavaju naći neka uvjerljiva tumačenja kojima bi se događaj uskrsnuća učinio manje važnim za ljudsku povijest. No, ne može se vijest o uskrsnuću istisnuti iz ljudske povijesti. Ona je tako prisutna kao što je prisutno stvaranje. Stvoriteljski Božji čin stalno je prisutan jer svijet traje!

Tako i ovaj Božji zahvat, kad je Sina svoga, kao čovjeka uskrisio od mrtvih, traje i ne da se više nikad ukinuti. Traje sa svijetom! I svijet ne bi imao pravog smisla kad ne bi taj događaj Uskrsnuća trajao. Dapače, svijet dobiva potpuni smisao u tome novom događaju - kao da iz Uskrsa počinje/izvire novi svijet. I doista će se u konačnom Uskrsu dogo-

5

Sada nam je važno živjeti na Kristov način, onako kako smo u Kristu vidjeli. Moramo ulaziti u Kristov Vazam, u Kristovo uskrsnuće. Mora nas novost tog događaja zahvaćati sve više iz dana u dan. Koliko više spoznajemo Krista, toliko postajemo bliži i bliži svom Gospodinu, Isusu Kristu. Truditi se valja da što vjernije suobličimo svoj život njegovu životu!

Na toj crti apostol Pavao jako naglašava promjenu: „Svetkujmo, ne sa starim kvascem… zloće i pakosti, nego s beskvasnim kruhovima čistoće i istine.” (usp. 1 Kor 5,8)! Ne više kao stari čovjek! Moramo živjeti kao novi čovjek! Taj novi čovjek je Krist! To je uskrsli Krist! On sad živi s nama u Duhu koji nam je poslan od Oca! Tjelesnost ide neminovno prema završetku, ali duhovno ostaje! Dapače, tjelesno dobiva svoju preobrazbu u duhovnome. Zato se za duhovno valja boriti! Pavao kaže: „Tražite ono što je gore” (usp.

Kol 3, 1-4)! Trudite se za onim gore, gdje je Krist jer pravi vječni život je naš, sada skriven s Kristom u Bogu (usp. Kol 3,3-4)!

Slavlje Uskrsa kao trajno stanje povezanosti s Kristom Mi, koji u ovo svoje vrijeme slavimo Uskrs, nastojmo ući u to slavlje kao trajno stanje! Zato Crkva u svojoj liturgiji ponavlja Uskrs. Svaka nedjelja je spomen Gospodinova Uskrsa! Crkva želi na taj način Uskrs učiniti trajnim! A Uskrs doživljavamo u primanju tijela i krvi Kristove! Ne zaboravimo onaj događaj što ga je Luka opisao s dvojicom učenika u Emausu (usp. Lk 24,13-35)! Učenici su u Emausu prepoznali Krista u „lomljenju kruha” (Lk 24,35)!

Kad su primili njegovo tijelo u obliku kruha, onda su Krista upoznali! Tako i mi na misi svaki put upoznajemo Krista, postajemo Njemu bliži, dolazimo s Njim u dodir. On sam se s nama sjedinjuje i mi u Njegovoj snazi krećemo putovima svijeta, navješćujući, kao i oni prvi učenici, da je Krist uskrsnuo, da on ide pred nama, da je on prethodnica onoga što se sa svima nama ima dogoditi. A to se već događa u Duhu koji nam je dan! Duh sve čini novim i „tako obnavlja lice zemlje” (Ps 104,30)!

Paradoksalna logika čuda Znanstvena je raščlamba čuda, čini se, u sebi protuslovan pokušaj, budući da pokušava objektivizirati nešto što je izvan prirodno - racionalnih okvira. Kako objasniti nešto za što ne postoji razumno objašnjenje? U medicini je primjerice poznat fenomen „spontane remisije” kada se neka bolest nenadano povuče iz nama nepoznatog razumnog objašnjenja baš kao što je i nastupila. Čuđenje i divljenje su čovjekove spontane reakcije na nešto što, čini se, a priori ne razumije. No zašto je s odrastanjem takvih trenutaka u čovjekovom životu sve manje, iako se nalazimo u istom neobjašnjivom i nikada do kraja spoznatljivom svijetu? Renesansni filozof, teolog, biskup te tvorac sintagme docta ignoratia – učenog neznanja, Nikola Kuzanski drži kako je čuđenje polazište filozofije uopće, jer ono prethodi želji za znanjem kako bi se „um, kojemu «razumijevati» jest «biti», usavršio u bavljenju istinom”. Kuzanski smatra da «ništa savršenije u naukovanju neće se ni najučenijem čovjeku dogoditi nego to da otkrije da je vrlo učen u neznanju, koje mu je navlastito, i toliko će netko biti učeniji koliko više bude sebe znao onim koji ne zna». Stoga ukoliko želimo pravo znanje, najprije moramo sokratovski priznat da ništa ne znamo, i tek će nas to učeno neznanje usmjeravati prema onomu svetomu neshvatljivomu i najvećem. Čovjekova učenost ukoliko teži Savršentvu najprije mora spoznati da se o Bogu ne može ništa saznati i ne preostaje joj drugo nego da se čudi i na čudesan način iskusuje Nadilazeću stvarnost. I zašto je onda tako teško prihvatiti čuda? Kao što su neki povjerovali u Isusa, a neki unatoč tome što su ga doživjeli - nisu, jednako tako neki vjeruju u čuda, a neki ne. Čuda je, čini se, teško prihvatiti jer pretpostavljaju vjeru, a priznati vjeru kao prirodnu ljudsku potrebu čini nas ranjivima. Iako izmiče čvrstom činjeničnom spoznanju, vjera je, čini se, nadrazumski dar uz pomoć kojeg čovjek spoznaje čak i dalje od znanja. U predanom ispovijedničkom pozivu naš je svetac Leopold Bogdan Mandić često ohrabrivao povjerene mu duše; „Imajte vjere!”, jer je duboko vjerovao da je Gospodin Isus jedini vlastan činiti najnevejrojatnija čuda koja na potpun način preobražavaju naše

6

živote. Stoga kršćansko promišljanje o čudima nije moguće ukoliko ne poznajemo riječ i djelo Isusa Krista i ne povjerujemo da je Isus taj koji daje značenje i vrijednost čudima. Iako je živio prije dvije tisuće godina za nas kršćane Isus je najveće čudo koje još uvijek traje.

Krist kao pračudo Čudesna su djela Gospodnja, iako su skrivena ljudima (Sir 11, 4). Čudesna djela Kristova zapisana u Novom zavjetu možemo promatrati iz četiri aspekta: kao ozdravljenja bolesnih, pokazivanje vlasti nad prirodom, istjerivanja đavla i oživljavanje mrtvih. Nekolicina evanđeoskih izvješća ukazuju nam da je Sin Božji Isus Krist doista imao vlast nad svekolikim Božjim stvorenjem. Dovoljno je da se spomenemo kada je utišao oluju na nemirnom moru (Mt 8,27) ili kada je hodao po vodi (Iv 6,16-21) ili umnožio kruh (Mk 6, 42-43) da produbimo istinu naše vjere da je Sin doista istobitan s Ocem. Njegova je Riječ zapovijedna, stvaralačka, oslobađajuća i ozdravljujuća.

Najčešće su nam opisana čudesna ozdravljenja bolesnih. U Novom zavjetu spominje se oko dvadeset i pet priča o Isusovu ozdravljenju bolesnih.

Svojim apostolima zapovjedio je: „Bolesne liječite” (Mt 10, 8), uz obećanje: „Na nemoćnike će ruke polagati i bit će im dobro” (Mk 16, 18). No zašto na Krista ne bismo trebali gledati kao na jednog od mnogih new age iscjelitelja? Mnogo puta nam se čini da svojim pacijentima želi posvijestiti da fizičko zdravlje nije preduvjet spasenja, dapače rekao je: „Bolje ti je sakatu ući u život, nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi (Mk 9, 47)”. Ima nešto mnogo važnije zbog čega je Sin Božji došao založiti svoj Život. Ista je to ljubav na koju je Otac odavno po svojim prorocima pobuđivao Izraelce: „Ja sam Jahve koji dajem zdravlje” (Izl 15,26). Štoviše, kako piše mudri Sirah, „On je radost srcu i svjetlost očima, on je zdravlje, život i blagoslov” (34,17), te se zato „Bogu moli jer on zdravlje daje” (Sir 38,9). S dolaskom Sina Božjega mjenja se logika opstojanja najjačih. Ozdravljao je sve i Židove i pogane, čak i u nezgodno vrijeme subotom što ga je i približilo osudi i smaknuću. Bolesni prvi mogu postići istin-

sko blagostanje i zdravlje, a Krist je taj koji ih može iscijeliti trenutačno i potpuno. Dakle kad Krist liječi, On poziva na obraćenje, liječi cjelovito i dušu, duh i tijelo te opominje da ne griješimo da nas ne snađe što gore od bolesti. Iako je bolesne i opsjednute mogao izliječiti jednom riječju, naš je Mesija putovao i ozdravljao bolesne pojedinačno jednog po jednog polaganjem ruku i izgovaranjem riječi ostavljajući na taj način Crkvi dragocijenu baštinu - da bude znak bolesnima. „Liječite bolesne, uskrisujte mrtvace, čistite gubavce, izgonite zle duhove!

Besplatno ste primili, besplatno i dajte! (Mt 10,8)” – rekao je svojim apostolima i učenicima. Sakramentom bolesničkog pomazanja kršćani i danas mole i slave zdravlje, no uz prethodnu svijest da je važnije i veće čudo moliti za oproštenje i oslobođenje od grijeha. Novi Božji svijet kojeg je navjestio naš Gospodin započinje znakom ozdravljenja na koji poziva sve koji su se uistinu željeli oduprijeti Đavlu i živjeti u miru. U ono vrijeme Židovi su bolesti općenito pripisivali grijesima ili djelovanju zlih duhova i smatrali su da se prenose dodirom. I zaista, mnogi su, čini se, doživjeli i ovu vrstu čuda koju je Sin Čovječji učinio nad opsjednutim ljudima.

Zapovijedao je Zlodusima i oni bi na samu Gospodinovu Riječ izlazili iz ljudi, ostavljajući ih na miru i prokazivajući Isusa kao Sina Božjeg. No najnerazumnije čudo od svih je pobjeda smrti. Ima li prirodnije stvari od ciklusa života i smrti?

Poznata je priča kako su kolege znanstvenici htjeli provocirati pobožnog Isaaca Newtona, inače engleskog fizičara i matematičara izumitelja klasične mehanike - kako može vjerovati u uskrsnuće mrtvih. Navodno ih je deargumentirao izjavom; „ako je Bog dao vlast običnom kamenu - magnetu da izvuče željeznu prašinu iz mješavine raznih

7

čestica, kako li više neće ovlastiti naše duše da se spoje s njihovim odavno raspadnutim tijelima.”

Umjesto zaključka Kršćanska teologija čuda započinje sa starozavjetnim proroštvima koja su navještala centralni događaj ljudske povijesti – dolazak Sina Božjeg i Spasitelja svijeta Isusa Krista. Krist je dakle vječno i trajno čudo, jer Njegovo uskrsnuće ima sveobuhvatne posljedice za svakoga od nas. Vazmeno otajstvo Jaganjca Božjeg je najveće čudo u sebi izvan kojeg ostala čuda nemaju ni vrijednost ni značenje. Iako je i sam činio čuda oživljavanja ili uskrsivanja (oživio je Lazara, dvanaestogodišnju djevojčicu (Mt 9, 23-25) i sina jedinca majke koja je bila udovica (Lk 7, 12-15)), ta vraćenja mrtvih u život nemaju ništa s pojmom uskrsnuća, kada će Božja milost izvesti mrtve u vječni život u Božjem kraljevstvu. Za takvu je milost zaslužno jedino Isusovo uskrsnuće nakon kojeg nam je dao obećanje trajne uzajamnosti. Kralj svijeta će nas, „zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni” (2 Mak 7, 9). „Blago onom koji umire od ruke ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od Boga: da će ga Bog uskrisiti” (2 Mak 7, 14). Isus ovu vjeru u uskrsnuće povezuje sa sobom: „Ja sam uskrsnuće i život (...)”(Iv 11,25)!

- veli. Zato kad vjerujemo u Krista, svjedoci smo njegovog uskrsnuća što znači da ćemo sudjelovati u najvećem čudu života - uskrsnut ćemo kao On, s Njime i po Njemu na Vječni Život. Stoga, neka radost uskrsnuća vrati vjeru u naše živote da napokon progledamo istinskom dioptrijom čuda u kojoj Bog neprestano istupa pred nama!

Z

bog tajne grijeha u čovjeku i fenomena zla u svijetu čovjek je zabrinut još od pamtivijeka. On se uvijek osjećao bespomoćnim i slabim pred fizičkim i moralnim zlom koje ga zapljuskuje. Fizičko zlo odnosi se na iskustva i doživljaje koji nisu uzrokovani ljudskom slobodom, dok pod moralnim zlom podrazumijevamo upravo ono što je uzrokovano slobodnom čovjekovom odlukom. Činjenica moralnog zla teološki se tematizira kroz fenomen grijeha prisutan u kršćanstvu. Svu kompleksnost grijeha i njegov utjecaj u kontekstu povijesti spasenja, pashalnog misterija i života Crkve razotkriva nam svjetlo Božje riječi. No, suvremeno društvo izgubilo je kriterije, osjećaj i smisao za grijeh, što je, bez sumnje, uzrokovala sve veća sekularizacija, automatizacija i laicizacija društva. Sekularizacija previše naglašava autonomiju čovjeka te stvara podlogu za svijet i život „bez grijeha”, čime donosi i pogrešno poimanje religioznosti. Međutim, istodobno nas potiče na preispitivanje vlastitog poimanja grijeha. Stoga, radi boljeg razumijevanja dinamike grijeha, sa svrhom usavršavanja sposobnosti da se isti što učinkovitije izbjegne, u naslovu smo postavili razmišljanje o grijehu kao posljedici ili uzroku nekog stanja. Tako pojednostavljeno vremenski prikazano, ono se svodi na poznato retoričko pitanje, što je bilo prije – kokoš ili jaje.

Biblijsko – teološka dimenzija grijeha Što je zapravo grijeh, kao čin? U punom smislu „teški grijeh” jest slobodna, egzistencijalno radikalna odluka protiv Božje volje koja je objavljena u redu naravi i milosti, i u objavi riječi.(Rahner, K.; Vorglimler, H.: Teološki rječnik).

Preduvjet za grijeh je potpuno svjesno znanje, sloboda i stvarno važna materija. Prema poimanju grijeha iz SZ, u grijehu se stvorenje uskraćuje volji Stvoritelja prema temeljnim strukturama njegova Saveza, odnosno u NZ poimanju, uskraćuje se Stvoriteljevu samosaopćenju u milosti, utjelovljenjem i otkupljenjem u Isusu Kristu. Na taj način, stvorenje se protivi i svojem vlastitom biću i smislu

8

slobode da bude ljubav prema najvišoj ostvarenoj slobodi, prema osobnom Bogu. Tako je grijeh prekršaj protiv razuma, istine, ispravne savjesti, te ljubavi prema Bogu, ali i bližnjemu. Jer, svaki je grijeh trodimenzionalno usmjeren: protiv Boga, samog sebe, i zajedništva (jedinstva) s ljudima, i obratno.

Kao takav, grijeh ranjava čovjekovu narav jer grijeh povlači za sobom grijeh. Ponavljanjem istih grešnih čina rađaju se mane iz kojih proizlaze izopačena nagnuća. Ona zasljepljuju savjest i iskrivljuju konkretne sudove o dobru i zlu. Osim toga, grijeh ugrožava i ljudsku solidarnost. Iako je grijeh osoban čin, odgovorni smo i za grijehe što ih drugi čine kada na neki način sudjelujemo u njima – izravno, odobravajući ih, ne sprečavajući ih ili štiteći one koji ga čine. Tako grijeh čini ljude uzajamnim sukrivcima, dajući da među njima vladaju „strukture grijeha” te navodeći svoje žrtve da čine zlo, u analoškom smislu čine „društveni grijeh” (KKC, 1868.).

Prema tome, u samom grešnom činu uočljivo je realno isprepleteno postojanje poimanja grijeha kao posljedice i uzroka. Dakle, istovremeno je čin grijeha posljedica čovjekovog otuđenja od Boga i vlastitog bića, odnosno grijeh kao neposlušnost vječnom zakonu u redu naravi, milosti i objavi dalje uzrokuje dublje otuđenje. Kada bi čovjek, samoraspolažući svojom slobodom, grijehom ispunio svoju konačnost na svršetku ljudskog vremenitog života u smrti, to bi bio pakao, dakle, radikalno i nepovratno otuđenje, nemogućnost blaženog zajedništva s Bogom. No, usprkos podrijetlu grijeha iz upotrebe slobode protiv volje Božje, konačno stvorenje grijehom ne izmiče volji Božjoj jer Bog može na grijehu objaviti svoju svetu pravednost i iskazati neograničeno smilovanje. Kristov žrtva je izvor iz kojeg će neiscrpno izvirati oproštenje grijeha. Priznanje grijeha u sakramentu pokore, kao posljedica obraćenja i pokajanja, već je prvo djelovanje otkupiteljske objave i milosti Božje.

Nadalje, za bolje razumijevanje postavljene dihotomije grijeha, valja razlučiti i razliku između osobnog, istočnog i prvog grijeha. Istočnim grijehom naziva se ono stanje u kojem se rađaju svi ljudi, uzroko-

Teološki rječnik). Dakle, prvotni grijeh je onaj Adamov osobno odgovorni vlastiti grijeh. Posljedica tog grijeha je bila otpad od nadnaravnog poziva na sudioništvo u Božjem životu. Biblijski izvještaj o prvotnom grijehu (Post 2) opisuje ga kao prijestup Božje zapovijedi i tako načelno kao neposlušnost i ludost. Bog još i danas traži od čovjeka ono što je on u Adamu izgubio jer čovjek je upravo stvoren za vječni život u neposrednom zajedništvu s Bogom.

Zato taj poziv ostaje i nakon grešnog pada kao obveza i zadaća, kao realno određenje ljudskog bića, kao onaj ponuđeni egzistencijal. Ono se konačno ispunjava u konačnom omilostivljenju čovječanstva u drugom Adamu, Isusu Kristu. vano Adamovim pragrijehom, te označuje onu negativnu predispoziciju ljudskog iskustva, laički rečeno, nagnuće prema zlu, iz kojeg proizlazi čovjekovo naravno „stanje nedostatka” ili „situacija prokletstva” (usp. Rahner, K.; Vorglimler, H.: Teološki rječnik).

Istočni grijeh je samo u analognom smislu grijeh.

S obzirom na našu podjelu, on je više kao otuđeni egzistencijal pale naravi. Ova negativna kvaliteta istočnog grijeha, povezana je s pozitivnom kvalitetom – ponuđeni egzistencijal – Božja spasenjska volja za sve i moćna milost Isusa Krista zauvijek i unaprijed. Istočni grijeh ne smije biti shvaćen kao osobni grijeh pojedinca, tj. stvarni, slobodno počinjeni. Ali, u osobnoj, slobodnoj odluci nadilazi se dijalektička spasenjska situacija: istočni grešnik, polazeći od Adama, ratificira se u osobnom grijehu ili otkupljenik koji se u slobodi od ratificira u vjeri i ljubavi. Neovisno o odluci, ne uklanja se egzistencijal protiv kojeg se čovjek odlučio. Kao što je grešniku milost uvijek ponuđena, tako je i istočni grijeh za krštenoga uvijek prisutni podsjetnik pale naravi. Pala narav uzrok je „grešnog pada” ili prvotnog grijeha koji u teologiji označuje slobodnu odluku prvog čovjeka, Adama, za odvraćanje od Boga, kojom je izgubio svetost, pravednost i izuzetost od smrti (Rahner, K.; Vorglimler, H.:

9

Neka filozofska tumačenja Svako promišljanje o fenomenu grijeha mora polaziti od činjenice čovjekove slobode – mogućosti izbora, slobodne odluke i osobne odgovornosti.

Kant je isticao čovjekovu ćudorednu autonomnost.

To znači da čovjekova praktična volja sama u sebi pronalazi bezuvjetni zahtjev da će ćudoredno dobro djelovati. Ipak, čovjek ima neko nagnuće prema zlu, koje Kant naziva determiniziranost čovjekove slobodne volje, što podsjeća na biblijsko „okorjelo srce”(Jr 7,24; 18,12), „srce buntovno i prkosno”(Jr 5, 23), „srce prijevarno”(Hoš 10,2).

Riceour u novije vrijeme zastupa tezu o čovjekovoj ropskoj slobodi. Čovjek u biranju dobra nije sasvim slobodan, jer je zlo u svijetu već stvarnost. Stoga griješiti znači popuštati, a uzrok te labilnosti temelji se na ograničenosti.

P. Teilhard de Chardin objašnjava da je u evolutivnoj stvarnosti i čovjekovoj svijesti, koja ima isti cilj napretka, fenomen zla statistička nužnost, usputni produkt evolucije koji ima ulogu kočenja napretka.

Kierkegaard grijeh povezuje sa pojmom tjeskobe, koja je rezultat čovjekove egzistencijalne ograničenosti. Samo u vjeri čovjek se može približiti apsolutnom Dobru.

Prema Marxu, uzrok zla duboko je ukorijenjen u povijesti, u društvenom procesu ekonomske naravi. Krive ideološke zamisli o mogućnostima

vlastitog oslobođenja, koje je proletarijat donosio zbog nemogućnosti da ostvari neke društvene odnose s obzirom na proizvodnju, Marx naziva otuđenjem.

Erich Fromm rezimira razmišljanje o grijehu na način najbliži našoj temi. U modusu imanja, u autoritarnoj strukturi, grijeh predstavlja neposlušnost koja se prevladava pokajanjem – kaznom – ponovnim podređivanjem.

U modusu bivanja, u neautoritarnoj strukturi, grijeh je neriješeno otuđenje koje se prevladava potpunim razotkrivanjem razuma i ljubavi, pokajanjem.

Osvještavanje posljedica grijeha Grijeh se ne može spoznati u pravom svjetlu ako se ne zna njegova konačna posljedica. Fenomenologija grijeha djelotvorno se u čovjeku očituje kao lom u odnosima s drugima, izolaciji i usamljenosti, individualizmu, sve većoj subjektivizaciji, zatvorenosti i nesposobnosti za komuniciranje. Tu grijeh

ne završava, nego se nastavlja u zatvaranje osobe prema Bogu i svemu nadnaravnome. Tako čovjek polako gubi potrebu za eshatološkim očekivanjima jer se težnja za nadnaravno zasićuje u materijalnoj stvarnosti. Boga se niječe, a da se On izričito niti ne spominje. Čovjek zbog toga otuđenja trpi. Današnja kultura prisiljena je odreći se svojih uzvišenih ideala i svela je svoj etički kriterij na ono što je praktički i tehnički izvedivo.

Kršćanstvo, međutim, ne može ostati na tome.

Spomenuta rezignacija i determinizam suvremene kulture treba zaustaviti podsjećanjem čovjeka na vlastito dostojanstvo iz eshatološke perspektive: iako sklon grijehu, čovjek je slobodno i odgovorno biće, makar morao uvijek ponovno osvajati tu svoju tešku slobodu.

Isus je predan u ruke rimske,u ruke tuđinske.

Mučili su ga,mnogo mučili i nikako nisu popustili.

Još je nosio križ do izvangradskog mjesta, mjesta gdje su ubojstva bila česta. Šimun Cirenac pomogao je Isusu križ nositi, dok su žene jeruzalemske vojnike pokušavale prositi, da oslobode čovjeka nedužna dok plaču pored stijena.

Na križ ga razapeli, i sve do smrti mučili.

Kad je umro, zemlja se potrese, stijene se raspuknu, i mnogi ljudi umuknu ili jednostavno u plač padnu.

Kasnije poslije tri dana, prijepodneva, Isus uskrsnu.

Veliki su ti dani bili, iako su Isusa Rimljani mučili,raspeli i ubili, Isusovim sljedbenicima živote nisu uništili.

10

Dragi prijatelji!

Navire mi u sjećanje jedna anegdota iz mog života.

Dok sam bila studentica, jednom sam se iznenada pojavila pred svojom rodnom kućom. Došla sam u trenutku kad nikoga nije bilo kod kuće. Spazila sam susjedu u dvorištu pa sam ju, dok se netko od mojih ne pojavi, pošla pozdraviti.

Sjele smo i ona je počela pričati neke meni nepoznate zgode iz mog djetinjstva. Tako je ispričala da me, kao sasvim malu, moja mama ostavljala njoj da pripazi na mene kad god je morala nekamo otići.

Kad je jednom došla po mene, plakala je jer je bila neka svađa u kući. U trenutku kad me uzela na ruke, ja sam je zagrlila i rekla „po domače”: Ne se joukati! Bu boljše! ( Nemoj plakati! Bit će bolje!)

Uz ovu, navest ću još jednu drugu koju je na propovijedi ispričao naš karmelski misnik, sada pokojni, vlč. Matija Burja. Dok je on bio župnik u Krapini, radnici su „Šavrića” štrajkali i prosvjedovali ispred Zagrebačke banke. On je onuda prolazio i pozdravljao ih te se raspitivao o njima. Jedan ga čovjek priupita: Velečasni, kada će biti bolje? On mu, onako tajanstveno, izazivački kaže: Znam, ali vam neću reći!. Oni su na njega navaljivali da im kaže. Pa, neće vam biti drago čuti ono što vam kažem.

R: Pa, recite, velečasni, samo recite!

V: Pa dobro, kad hoćete! Bit će nam bolje kad budemo bolji! Na to radnik, koji mu je postavio to pitanje, odgovori: To neće biti onda tako skoro!

Bez našeg zalaganja neće biti bolje. A moglo bi biti.

Ako damo/dajemo sve od sebe, a sve ostalo položimo u Božje ruke. Upravo onako kako je to učinio Isus. Stara je izreka da se onima koji Boga ljube sve okreće na dobro - pa i ono što izvana tako ne izgleda. Ako želimo u bolji život, kroz mnoge nam je nevolje proći. Sam ih je Isus, Sin Božji, uzeo na sebe, ali zajamčio nam je bolji život po uskrsnuću.

Sv. Terezija Avilska to je tako sažeto i lijepo zapisala u svom djelu „Put k savršenosti”: Skupa hodajmo, Gospodine; kamo god pođete, moram poći; kud god prođete, moram proći. Ne samo da moramo proći, nego želimo proći. Jer On je Put i Život.

11

Zato Terezija daje savjet da Isusa gledamo, da s njim drugujemo u molitvi i u konkretnom životu.

Ako ste u nevoljama ili tužne, pogledajte Ga na putu prema vrtu. Kakvu li je veliku tugu nosio u svojoj duši, budući da je On, premda je sama strpljivost, iskazuje i žali se na nju. Ili Ga, pak, pogledajte privezana uza stup, puna boli, cijeloga tijela izmrcvarenoga zbog toga što vas toliko ljubi; koliko li trpi, gonjen od jednih, pljuvan od drugih, zanijekan od svojih prijatelja, napušten od njih, bez ikoga tko bi se zauzeo za Njega, (…). Ili Ga pogledajte pod teretom križa, a da Mu nisu dali ni da predahne. On će vas pogledati tako lijepim i samilosnim očima, punima suza, i zaboravit će na svoje muke zato da vama ublaži vaše, samo zato što se idete tješiti s Njime i okrećete glavu da Ga pogledate.

Ako ste vesele, gledajte Ga uskrsloga jer će vas razveseliti sama pomisao na to kako je izišao iz groba. I s kakvim sjajem i s kakvom ljepotom! S kakvom veličanstvenošću, kako pobjedonosno, kako veselo! Poput nekoga tko je tako sretno izišao iz boja u kojem je dobio tako veliko kraljevstvo koje hoće da cijelo bude za vas i On sam s njime. Pa zar je onda mnogo da na Onoga koji vam toliko daje, svrnete jedanput oči da Ga pogledate? („ Put k savršenosti”, 26. poglavlje) Zajedno s Isusom, ruku pod ruku, koračajmo kroz muke, boli i radosti ovog života. Uvijek pogleda uprta u Krista s mislima: Bit će bolje, Uskrs ide!

U

skrsnuće koje slavimo za nas kršćane najveći je vjerski blagdan. On je temelj naše vjere. U tom blagdanu mi vjernici izričemo svoju vjeru, u tome se zapravo prepoznajemo kao vjernici. Kakav stav imamo prema Kristovu Uskrsnuću, takav je i naš vjernički životni stav pa i vladanje kao kršćanskih vjernika.

O Kristovu Uskrsnuću se govori gotovo kroz čitav Novi Zavjet. Isus je govorio svojim učenicima o svrsi svojega poslanja te o svome ovozemaljskom kraju koji, kao što mi vjernici znamo i vjerujemo, nije na križu i u grobu, već u Uskrsnuću. O tome je govorio više puta svojim učenicima, apostolima.

U Matejevu evanđelju čitamo: „Otada poče Isus izlagati svojim učenicima da mora ići u Jeruzalem, gdje će mnogo trpjeti od starješina, glavara svećeničkih i književnika, da će biti ubijen i da će uskrsnuti treći dan.” (Mt 16, 21); „Dok su silazili s gore, naredi im Isus: Nikom ne govorite o ovom viđenju dok Sin Čovječji ne uskrsne od mrtvih!” (Mt 17, 9); „Pred ulazak u Jeruzalem uze Isus nasamo Dvanaestoricu pa im na putu reče: Evo ulazimo u Jeruzalem, gdje će Sin Čovječji biti predan glavarima svećeničkim i književnicima, i oni će ga na smrt osuditi i predati poganima da mu se izruguju, bičuju ga i razapnu. Ali će on uskrsnuti treći dan.”(Mt 20, 17); „Tada im reče Isus: Svi ćete se vi još noćas zbog mene pokolebati, jer je pisano: Udarit ću pastira, i stado će se razbjeći.Ali kad uskrsnem, ići ću pred vama u Galileju.” (Mt 26, 3).

Također čitamo i u Markovu evanđelju: „Zatim im poče objašnjavati da Sin Čovječji mora mnogo trpjeti, da će ga starješine, glavari svećenički i književnici odbaciti, da će biti ubijen i da će uskrsnuti poslije tri dana.”(Mk 8, 31); „Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji ne uskrsne od mrtvih.” (Mk 9, 9); „Sin Čovječji bit će predan u ruke ljudima, i oni će ga ubiti; a on će uskrsnuti tri dana poslije smrti.” (Mk 9, 31); „Evo, uzlazimo u Jeruzalem, i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i književnicima. Oni će ga osuditi na smrt i predati poganima. Ovi će ga izvrći ruglu, popljuvati, biče-

12

vati i ubiti. Ali će on poslije tri dana uskrsnuti.” (Mk 10, 33).

I u Lukinu evanđelju Isus svjedoči o svome Uskrsnuću: „I nadoda da Sin Čovječji mora mnogo trpjeti, da će ga starješine, glavari svećenički i književnici odbaciti, da će biti ubijen i da će uskrsnuti treći dan.” (Lk 9, 22); „Zatim povede sa sobom Dvanaestoricu te im reče: Evo, uzlazimo u Jeruzalem, gdje će se ispuniti sve što su Proroci pisali o Sinu Čovječjemu. Bit će predan poganima, bit će izrugivan, zlostavljan i popljuvan. Bičevat će ga i ubiti.

Ali će on treći dan uskrsnuti.” (Lk 18, 31-33).

U evanđelju po Ivanu se govori: „Nato ga Židovi upitaše: Budući da to činiš, koji nam znak pokazuješ? Isus im odgovori: Razvalite ovaj hram, i u tri dana opet ću ga podići! Odvratiše mu Židovi: Četrdeset i šest godina građen je ovaj hram, a ti ćeš ga podići u tri dana? Ali je on govorio o hramu svoga tijela. Kad je uskrsnuo od mrtvih, njegovi se učenici sjetili da je to htio reći, te su vjerovali Pismu i riječi koju im Isus reče.” (Iv 2, 18-22).

O Isusovu Uskrsnuću svjedoče osobe kojima se ukazao nakon Uskrsnuća. Prije svega žene koje su ga slijedile kao i njegovi učenici i apostoli. O tome su također napisana svjedočanstva u Novom Zavjetu: u evanđelju po Mateju – 28. poglavlje, po Marku – 16. poglavlje, po Luki – 24. poglavlje i evanđelje po Ivanu 20. i 21. poglavlje.

O tome se svjedoči i u Djelima apostolskim gdje su Isusovi apostoli i učenici ne samo svjedočili, nego i čudesnim djelima pokazivali istinitost Kristova Uskrsnuća. No i pored toga ne vjerovahu svi u Kristovo Uskrsnuće (kao npr. u Dj 17, 32-34), što je bio, a i sve do danas je jasan znak i razmeđe između pripadnosti Kristovoj Crkvi i ostanku u poganskom svijetu nevjere i tame.

Sveti Pavao lijepo piše u poslanici Rimljanima 10, 9: „Ako ustima svojim priznaješ Isusa Gospodina i srcem svojim vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen.” Još je ljepše svjedočio u 15. poglavlju Prve poslanice Korinćanima. Doista bi bila uzaludna naša vjera da Isus Krist nije uskrsnuo.

Ali On doista jest uskrsnuo! To nam ne dokazuju

samo brojna svjedočanstva u Svetom Pismu i svjedočanstva tadašnjih živih svjedoka, već prije svega iskustvo cijele Crkve, odnosno zajednice vjernika kroz cijelu povijest - od Isusovih vremena do danas.

Od početka Crkve pokušavali su neprijatelji Isusa Krista osporiti tu stvarnost, pokušavali su, a to i dan danas pokušavaju raznim tvrdnjama, navodnim dokazima i podmetanjima - uvjeriti svijet da Isus nije Uskrsnuo. Bilo bi doista čudno da i dalje gotovo dvije milijarde kršćana ne vjeruje u srž onoga što se ispovijeda u Vjerovanju - a to je da je Isus Uskrsnuo. Ne bi to nitko mogao da je to Uskrsnuće doista bilo lažno. Laž može trajati neko vrijeme, ali prije ili kasnije - svaka se laž otkrije. Istina ostaje vječna koliko god ju se želi uništiti. Ali najvažnije od svega jest iskustvo Kristovih vjernika u njegovu živu prisutnost - ne samo tada, nego i danas. Oni koji doista vjeruju u Njega mogu s Njime i komunicirati, razgovarati, biti sjedinjeni s Njime u stvarnome životu i to je onaj najveći dokaz Kristova Uskrsnuća i prebivanja s nama. Doista - nitko ne bi bio Njegov sljedbenik da nije i Uskrsnuo.

Kada je uskrsnuo Isus, Uskrs je dan, kada je iz groba izišao van. za nas je Isus podnio na križu muke, uplakana njegova majka položi ga na svoje ruke.

Na križ ga razapeli, i dali da se na drugi svijet seli.

A oko Isusa zločinci, zločesti ljudi, dali i njima da im smrt sudi. „Oče, oče zašto si me ostavio?" ,posljednje riječi on reče, a majci njegovoj suza poteče.

Njegovo mrtvo tijelo u grob polože, grob kamenom zatvore da nitko ući ne može.

Uskrsnuo je Isus znajte, učenici njemu hajte.

Uskrs mi je najdraži dan, kao da mi se ostvario najdraži san.

13

A na pitanje kako je moguće Uskrsnuće - sjetimo se da je Bog stvorio svijet ni iz čega i njime savršeno upravlja. Ako je, dakle, Bog mogao svijet i čitav neizmjeran svemir stvoriti, a to sami vidimo, da ga ni dan danas ne možemo izmjeriti i proniknuti do kraja u sve njegove tajne, kako onda nije moguće tom istom savršenom, svemogućem Bogu uskrisiti tijelo, materiju?

Bilo bi doista jadno kada bismo mi postavljali Bogu granice i određivali mu što će činiti i kako će djelovati. U svakom slučaju, Bog će se na kraju u Isusu Kristu očitovati kao gospodar svega stvorenoga: i čovjeka i svemira.

Na kraju recimo: „Neka je slava i čast i hvala Trojedinom Gospodinu u vijeke vjekova. Amen”.

Patnjo, tko je tebe dostojan?

Ovdje te nazivaju teret, tamo dostojanstvo koje ne doživi svatko.

(K. F. Hartmann)

U korizmeno vrijeme na poseban smo način pozvani suobličiti se s Isusom patnikom, na njegovu putu križa te nadahnjivati se i bodriti primjerom Isusovog postupanja u kušnjama. Nažalost, ljudi se često u teškoćama osjećaju zanemareno i napušteno od Boga. No, to je stav bez vjere i poznavanja Božje ljubavi. Razmatranjem tmina vlastitog srca Bog nam daje priliku jačati u vjeri i duhovnoj snazi. Upravo to su vrijednosti sakrivene kao blago ondje gdje ih najmanje očekujemo: u patnji i brigama na koje svakodnevno i u raznolikosti života nailazimo. Prosvijetljena mudrošću odozgo i vlastitim svjedočanstvima potkrijepljeno, o tome nas poučava majka Basileae Schlink u knjižici „Patnja mi postade dobitak“. Polako se izvlači iz rezignacije duše i bunta volje te na ono što smatramo najmračnijim područjima svojeg života iznenada baca svjetlo Božjih namjera ljubavi. Tako nam pomaže da teška i sudbonosna vremena razmotrimo u ispravnom smislu i značenju, iz perspektive vječnosti.

Koje blago nam donose svakodnevne patnje?

Brige općenito često doživljavamo kao osjećaj da nas nešto tišti, hoće nas proždrijeti. To je neka zamršena situacija za koju nemamo pomoći, a ne vidimo rješenje. Ili se ne osjećamo doraslo da je svladamo. Često su, ljudski gledano, naše brige i razumski opravdane. No, ponekad su ljudi sami uzrok vlastitih briga, zbog prevelikih želja ili nemogućih zahtjeva. Često pak su ljudi u egzistencijalnoj klopci materijalnih i duševnih potreba, ne svojom krivicom. Majka Basileia nas tada podsjeća da nas je Bog, kao Otac, nadario i postavio pred te probleme te je istovremeno s tom odlukom smislio već i ishod - rješenje tih nevolja jer Otac svoje dijete nikad ne ostavlja bez pomoći. Stoga je važno ne zapasti u očajanje, u malodušnost jer nas svaka takva pobuna protiv patnje odvaja od Boga. Treba se bodriti istinom: što je patnja veća, veći je i blagoslov u njoj

14

sakriven. Važno je biti strpljiv, promijeniti stav u zahvalnost i pouzdanje u Boga, te to izraziti molitvom: „Da, ja vjerujem, u Oca imam čvrsto povjerenje, da On ima rješenje za ovo što meni predstavlja brigu, On će mi poslati pomoć, u svoje vrijeme.”

Neizbježno povezan s doživljajem briga je strah.

To je prijeteći osjećaj ugroženosti i nesigurnosti vlastite egzistencije i egzistencije naših bližnjih od opasnosti koje vrebaju posvuda. Isus nam sam kaže: „U svijetu ćete imati nevolju” (Iv 16, 33), ali isto tako pred nas stupa kao pred svoje zaplašene učenike s riječima „Mir s vama” (Iv 20, 21) ili također, kad se iznenada nađe pred Apostolima na Genezaretskom jezeru s riječima: „Odvažni budite! Ja sam, ne bojte se” ( Mt 14, 27). Prema tome, strah je nedostatak predanja i nepovjerenje u Božju ljubav koja neće dopustiti da budemo kušani preko naših snaga (1 Kor 10,13). Blago straha jest da u vjeri prepoznamo da nam dolazi Isus – Knez svjetla koji raspršuje svaku tamu i donosi mir, utjehu i radost.

Mnogo je prijetećih strahova koji opterećuju dušu.

Jedan od njih je bolest. Bolest tijela uvjetuje i bolesti u duši. Ona izolira čovjeka iz njegova profesionalnog i obiteljskog djelokruga te ga osujećuje u ispunjenju kad pomaže drugima. Sada on sam postaje čovjek koji treba pomoć i ono što najteže pada - ovisan je o drugima. No, bolest nas oplemenjuje jer čovjek ima priliku vježbati strpljenje i predanje volji Božjoj, bez srdžbe i otpora, s onom sigurnošću da će nas patnja u bolesti dovesti do spasenja i blaženstva jer „Bog je Ljubav, Njegova je volja dobrota, On ima naume mira” (Jer 29, 11).

Bolest nam daje i šansu za obraćenje jer „Onaj tko je trpio tijelom, prekinuo je s grijehom” (1 Pt 4, 1).

Mnogo je svjedočanstava ljudi koji su, dok su bili zdravi, bili zaokupljeni i daleko od Boga pa ih je bolest zaustavila. Često bolujemo upravo s udovima s kojima smo griješili. Patnja nam u bolesti želi donijeti i dublje suobličenje s Isusom, da nas podsjeti na Njegovu ljubav kad doživljavamo da su nas drugi zaboravili ili nam nevoljko pomažu. Kad smo bolesni, postajemo milosrdniji i bolje možemo razumjeti one koji su isto bolesni te tako postajemo ohrabrujući svjedoci, dušobrižnici i molitelji.

Najvećim strahom smatra se strah od smrti. Smrt je najizvjesnija činjenica našega života koja nas na najradikalniji način poziva na preuzimanje potpune odgovornosti za naša djela, najveću patnju koju moramo proći – suočavanje. Misli o smrti ne možemo odagnati, već da svladamo smrtni strah možemo samo jedno – na smrt se pripraviti. Pripremimo se tako da živimo u poniznosti, poslušnosti, pouzdanju i predanju volji Božjoj te da priznamo svaki grijeh, pokajemo se, molimo za oproštenje i živimo u miru s ljudima. Tada se strahota smrti prevladava doživljajem Božje veličine. „Uistinu, ako je nekomu Krist bio život, onda je smrt dobitak” ( Fil 1,21).

U starosti, osim bolesti i straha od smrti, patnju uzrokuje čitav niz okolnosti poput osamljenosti, duševne praznine i raznih nemoći, što čovjeka čini ogorčenim. No, ta buna još više pogoršava stvari jer čovjek postaje i za okolinu nepodnošljiv. Ali u starosti se krije prava riznica dragocjenosti za čovjekovu dušu. Smanjenjem tjelesnih i duševnih sposobnosti, u vjeri i u molitvi se oslobađaju i jačaju duhovni talenti: pokajanje za učinjena zla i propuštena dobra djela, poniznost te radost što uskoro možemo poći u vječnu domovinu, k Onomu koga ljubimo.

Mnogi se znaju u životu naći u stanju bijede ili slabosti, kad osjećaju da nemaju snage ni životnog elana za svakodnevne zadaće što se teško podnosi dok su zahtjevi okoline sve veći. Ima jedna misao iz Svetog pisma koja donosi veliko osnaženje u ovakvoj situaciji: „Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti!” (2 Kor 12, 9). To je velika utjeha i blago za one koji moraju iskusiti slabosti. Mogu mirno biti slabi jer ih Isus želi obdariti snagom koja će biti dostatna i djelotvornija od njihove vlastite snage. Također, uspoređujući se s drugima, primijetimo da nismo toliko sposobni ili

15

daroviti. Da nešto, što drugi s lakoćom rade, nama ne polazi za rukom. U toj situaciji moramo si osvijestiti istinu da nas je Bog učinio malenima jer on voli malene; učinio nas je poniznima jer poniznima daje milost da izvršimo zadatak na način koji je na veću slavu Božju. Na kraju, ono što je odlučujuće za vječnost jest kako te Bog gleda, a ne kako te ljudi vide, jer „Čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu.» (1 Sam 16, 7) Srce čezne za ljudskom ljubavlju i zajedništvom s ljudima. Kad ono izostane, gorko je iskustvo samoće. Ali ti putovi samoće su tu da bi nas potakli da se više Njemu obratimo, Njega tražimo i zaželimo se Njegove ljubavi. Na taj nam se način On želi darovati i ispuniti nas mirom i radošću. Tvoja samoća tako se pretvara u zajedništvo s Isusom, zajedništvo iz kojeg se rađaju putovi ljubavi i zajedništva s ljudima.

Kad više ne možeš shvatiti Božje putove i Njegova djela, kad ti se sve čini besmisleno, nisi siguran postupaš li ispravno i uvijek iznova u mislima premećeš ono što je neriješeno, duša ti je zapala u začarani krug pobijanja ili protivština. Odlučan korak da prekinemo tu patnju jest da se ustrajno opiremo bavljenjem tim mučeničkim mislima u Isusovo ime. To su kušnje našem pouzdanju u Boga koje Sotona stavlja pred nas. Nemojmo htjeti naći razlog zašto nas Bog vodi tim, nama neshvatljivim, putom, nego se pouzdajmo, prisjećajući se misli iz Svetog Pisma: „Stazama pravim On me upravlja radi imena svojega.” (Ps 23,3) Veliku patnju uzrokuje doživljaj da nam je zajednički život s određenom osobom, bila ona bračni drug, vlastito dijete, profesionalni kolega ili susjed, postao neizdrživ. Problem postoji dok nam je prst krivice uperen prema onom drugome kao uzroku.

Sasvim je sigurno da Bog želi od nas samih promjenu, da umjesto ogorčenosti i nepraštanja, opra-

štajućom ljubavlju svladamo tu nevolju. Velika je dragocjenost ove patnje u tome što nam ukazuje na oslobađajuću istinu nekritičnosti prema sebi i farizejstva da krivnju vidimo samo u drugima, te nam daruje radost milosrdne ljubavi prema bližnjemu. To je povezano s teškim prirođenim sklonostima tih osoba ili nas samih - kao što je slabost karaktera ili teška narav. Mnogi ljudi moraju proći takvo trpljenje jer svi u sebi nosimo grješno nasljeđe, bilo da se ono očituje kao okrutno ili kukavičko srce, samodopadna narav, nagonska priroda, srce puno osuđivanja, zavisti ili mržnje.

Pa ipak, i ove - naizgled bezizlazne situacije - obećavaju velike dragocjenosti. Isus govori da „samo bolesnici trebaju doktora” ( Lk 5, 31 – 32). Dakle, samo oni koji se osjećaju neotkupljeni trebaju Otkupitelja! Dapače, na onima koji najviše trpe radi svojih grijeha pokazat će se velika otkupljujuća Isusova moć, kao što je velika i otkupnina – dragocjena Krv nevinog Jaganjca! Još jedno blago skrivaju teški lanci naših grešnih sklonosti: poziv na bitku vjere!

Ne posustati u vjeri i predanju, dan za danom, protiv moći grijeha i naše teške naravi. To nas nuka da se uvijek iznova obraćamo Isusu i vjerujemo u njegovo Otkupljenje. Jedan od uzroka neizdrživosti zajedništva može biti i onaj da se osjećamo izrabljivani i iskorišteni, drugi pak da nas osoba ili grupa ljudi mrzi i kleveće. To djeluje na nas poput duhovnog ubojstva i ostavlja ljutu ranu. No, savjet za izdržavanje tog stanja jednostavan je: put kojim je išao Isus, put je i svih onih koji ga slijede. On nam sam govori: „Ako su mene progonili, i vas će progoniti.” (Iv 15,20) I, kao što se zlato u vatri rastapa da se oblikuje, tako Bog i nas na vatrenom putu poniženja i nepravde čisti i priprema na opraštajuću i samilosnu ljubav prema neprijateljima. Jer - kakva nam je plaća ako ljubimo samo one koji nas ljube?

Svjedoci smo velike svjetske privredne krize te sve više ljudi osjeća oskudicu i siromaštvo, te s njome

16

povezanu bojazan za podizanje djece. I siromaštvo i neimaština se mogu okrenuti na dobitak jer Bog sve okreće na dobro onima koji vjeruju. U izobilju je lako zadovoljavanje svakodnevnih potreba bilo samorazumljivo dok u neimaštini i te naše potrebe dovodimo u vezu s Bogom i molimo ga za pomoć.

Bog zna što nam je potrebno i kad raskrčimo prepreke grijeha koje stoje na putu uslišenja molitve, On će nas sasvim neočekivano i maštovito snabdjeti. A kad smo kao siromašni dobrovoljno spremni od onoga što imamo podijeliti ili darovati, onda Bog najsnažnije stoji uz svoju riječ: „Dajte, pa će vam se davati.” ( Lk 6, 38)

Prva pomoć u nevolji Majka Basileia dijeli s nama „tri riječi” koje su njoj samoj kao čvrsta palica s kojom kroči ovom suznom dolinom.Prva je: „Ništa mi se ne može dogoditi, što On nije izabrao i što nije blaženo.” (Paul Fleming) Ono što nam se događa nije puka slučajnost, već to Otac iz velike ljubavi za nas izabire ono što je najbolje za naše otkupljenje i oslobođenje. Druga je: „Gospodin je!” (Iv 21,7) Ona nam govori da je Isus taj koji nam kroz nevolju dolazi, stoji uza nas, daje nam se na raspolaganje čekajući da mu se obratimo. I treća je: „Njegov savjet je divan, on daruje veliki uspjeh!” ( Iz 28,29) Preko nje nam govori da upravo za našu specifičnu nevolju On ima divno rješenje koje nam donosi još i dragocjene duhovne blagodati.

Uskrsli Isuse, zahvaljujemo Ti što si nam pokazao da naša patnja nije puko, besmisleno trpljenje, nego Tvoja ljubav koja hoće da se proslavi na nama. Molimo te, ne dopusti da tu istinu zaboravimo kada stignu kušnje i teškoće. Amen.

O

ltarna freska „Kerestinečko uskrsnuće” profesora Marijana Jakubina nalazi se u apsidi iznad glavnoga oltara Crkve Uzvišenja sv. Križa u Kerestincu kod Zagreba. Na toj slici Jakubin je pretvorio simbol križa u svjetlost sa svim njezinim simboličkim značenjima. Kao i inače u njegovom slikarstvu, kondenzirana zraka svjetlosti simbolizira Božju prisutnost, nadu i uskrsnuće. Zraka svjetlosti ne javlja se samo u njegovom sakralnom slikarstvu, ona se kroz cijeli njegov slikarski opus provlači kao prepoznatljivi znak. Ona je znak i simbol prisutan u svim njegovim ciklusima. Od njegovih prvih ciklusa: „Gena”, „Nazočnosti svjetla” do ciklusa „Pjesme stvorova” i „Nagovještaja uskrsnuća” svjetlost se javlja kao znak i simbol prisutnosti Božje, prisutnosti nade, radosti i otkupljenja.

Za Jakubina boje imaju posebno značenje. On se služi akromatskim vrijednostima, prigušenim tonovima, ali i bogatstvom skale tonova unutar pojedine boje. Njegove su boje plavičaste, ljubičaste, crvenkaste… kojima prije svega želi prikazati prozračnost i nematerijalnost. Njima postiže lakoću elemenata. On poštuje simboliku boja kao i ikonografiju i ne odstupa mnogo od simbolike boja i ikonografske prepoznatljivosti pojedinih likova inače prisutne u povijesti sakralnoga slikarstva. Ali, u svakoj svojoj slici čini određeni ikonografski pomak u skladu s novim teološkim promišljanjima.

Na slici „Kerestinečko uskrsnuće” vidi se rasprsnuta kugla koja simbolizira Zemlju, kozmos, umiranje i oslobađanje. Iz te drame pucanja i raspadanja rađa se svjetlo križa. Tako se svaka osobna drama, svaki životni križ u trenutku oslobađanja i nastajanja pretvara u križ svjetlosti, križ nade i uskrsnuća te zajedno s Isusovim likom sve biva uzdignuto prema svjetlosti otvorena neba. Sve postaje lagano, neopipljivo, transparentno i dematerijalizirano.

Takvo je i Kristovo tijelo. Nebo se otvara u svojemu beskraju, prema sjedinjenju Boga s čovjekom i čovjeka s Bogom silom otkupiteljskoga djelovanja Bogočovjeka Krista. I sâm plašt, u koji je bilo omotano Kristovo tijelo, se odmata, rastvara i pretvara u uskrsnu zastavu, prožimajući se samim Nebom,

17

kako tumači svoju fresko-sliku prof. Jakubin. Na njoj on objedinjuje tri prepoznatljiva oblika svog cjelokupnog slikarskog opusa: Nagovještaj uskrsnuća, Pjesmu stvorova i figuraciju koja je u sakralnom slikarstvu neizbježna da bi slika bila narodu prepoznatljiva i bliska.

Marijan Jakubin rođen je 1946. godine u Zagrebu.

Osnovnu školu završio je u Virju, a Školu primijenjene umjetnosti, grafički smjer, u Zagrebu.

Likovnu umjetnost diplomirao je na Pedagoškoj akademiji i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Bavi se slikarstvom, grafikom, kiparstvom i primijenjenom umjetnošću. Imao je više od trideset samostalnih i preko sto skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Od sakralnog opusa naslikao je trideset oltarnih freski i ulja velikoga formata, sto deset vitraja i preko dvadeset djela manjeg formata u crkvama diljem Hrvatske.

Od 1977. godine član je HDLU-a i LIKUM-a. Od 1971. godine radi na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je od 2006. redoviti profesor u trajnom zvanju. Predavao je više godina likovnu kulturu na Katehetskom institutu pri KBF-u Sveučilišta u Zagrebu i na Teologiji u Đakovu te na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

C

rkva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ima posebnu ulogu u unaprjeđenju ekumenskog i međureligijskog dijaloga, kako zbog svog zemljopisnog položaja, tako i zbog svoje povijesne baštine.

Klanjateljice Krvi Kristove, Regija Zagreb, ozbiljno se zauzimaju za međureligijski i ekumenski dijalog.

Kao Družba Klanjateljica Krvi Kristove prisutne smo na svim kontinentima i u raznim kulturama, stoga i na ovom polju želimo živjeti jedinstvo u različitosti i konkretno doživjeti, poput sv. Marije De Mattias, „onaj lijepi poredak stvari koje je Sin Božji došao uspostaviti u svojoj Krvi”.

Spomenuti hod nije lagan što neke navodi na tvrdnje da su jedinstvo i dijalog nemogući, varljivi i izuzetno teški. Nažalost, njihovo je mišljenje jako prošireno. No, kao kršćanke, mi se osjećamo pozvanima biti žene nade u današnjem svijetu, navjestiteljice Radosne vijesti, koje kliču da je zajedništvo u ljubavi moguće.

Na području Crkve u Hrvata jedine smo redovnice koje imaju uspostavljeno Povjerenstvo za ekumenizam i međureligijski dijalog što ne znači da se druge redovničke zajednice na zalažu za ekumenski i međureligijski dijalog. Naše Povjerenstvo koordinira razne aktivnosti i potiče zajednice Klanjateljica Krvi Kristove na otvorenost i prihvaćanje drugih upravo zato što su drugačiji, što jedni dru-

18

gima možemo biti i jesmo obogaćenje. Zadaća dijaloga nije uvijek jednostavna.

Nakon nedavnog rata na područjima Bosne i Hercegovine i Hrvatske nije bilo lako ponovno ući u dijalog. Posebno je to bilo teško nakon progona sestara iz nekih područja Bosne i Hercegovine.

Sestre su bile jako uplašene, zlostavljane i mučene.

Usprkos tome, imale smo se snage vratiti u neke naše uništene kuće i započele smo proces pomirenja i praštanja. U jednoj od tih kuća otvorile smo zajednicu za djevojke i mladiće koji se žele osloboditi ovisnosti o drogama.1 Radimo u bolnicama, knjižnicama, na fakultetima, u školama i vrtićima koje pohađaju djeca različitih nacionalnosti. Tu imamo priliku upoznati njihove roditelje, organizirati razne susrete na temu dosto-

1 Centar za odvikavanje od ovisnosti Marjanovac u Bosanskom Aleksandrovcu, na području Banja Luke u BiH. Zajednica u Bosanskom Aleksandrovcu jedna je od prvih na području BiH (1885.-1991.) čije će djelovanje prekinuti ratne prilike. Osim toga, protjerane su i sestre iz samostana u Novoj Topoli, Banja Luci, Bosanskoj Gradišci. Iako je većina sestara morala otići, dio njih je ostao s narodom u Banja Luci i Bihaću tijekom rata. Samostani u Bosni vraćeni su poslije 2000. i uslijedila je njihova obnova i prenamjena. Sestre više ne mogu apostolski djelovati kao prije jer je većina katolika iseljena. Ipak, danas se u tim samostanima otvaraju nova apostolska djela potrebna suvremenom društvu: već spomenuti Centar za odvikavanje od ovisnosti Marjanovac u Bosanskom Aleksandrovcu, te višenamjenski Centar Svete Obitelji u Novoj Topoli.

janstva osobe, posebice, u duhu karizme Marije De Mattias, nam je na srcu dostojanstvo ženâ, zatim slobode vjerskog izražavanja, govora simbola u kreativnim radionicama i duhovnim obnovama.

Molitvena osmina (18. - 25. siječnja) ima važno mjesto u našim zajednicama. Uključujemo se u nad/biskupijske susrete i inicijative vezane uz ekumenska i međureligijska događanja kao i u inicijative koje pokreće Kršćanski mirovni krug2 i Nacionalni ekumenski odbor ženâ u Hrvatskoj za Svjetski molitveni dan3. U mnogim prigodama živimo s osobama drugih vjera i kršćanskih crkava vrijeme zajedničke molitve u duhu međureligijskog susreta u Asizu. Posebno se ujedinjujemo s drugim ženama, kršćankama i nekršćankama, u molitvi za život i konkretno zalaganje protiv pobačaja.

Budući da vjerujemo da je međusobno poznavanje jako važno za rast u prihvaćanju i poštivanju drugoga, zalažemo se za upoznavanje mjesta bogoslužja drugih vjera i religija kao i za odgoj prepoznavanja dobra koje Bog sije u svaku osobu dobre volje. To je poziv na ljubav, strpljivost i želju da se ostvari Kristova želja da svi budu jedno.4

2 U vrijeme Domovinskog rata skupina kršćana pokrenula je 1991. godine Kršćansku informativnu službu kako bi udruženim snagama pridonijela probijanju informacijske blokade, obavještavajući kršćanski svijet o agresiji na Republiku Hrvatsku. Dio pripadnika Kršćanske informativne službe odlučio je 1993. godine zajedničkom molitvom Bogu uputiti svoje vapaje za mir.

Inicijativa je nazvana Kršćanski mirovni krug i okupila je članove iz Baptističke crkve, Evanđeoske crkve, Evangeličke luteranske crkve, Katoličke crkve istočnog i zapadnog obreda, te Srpske pravoslavne crkve. Molitve su organizirane naizmjence u bogoslužnim prostorima navedenih crkava.

U dosadašnjem radu Kršćanskog mirovnog kruga glavni naglasak bio je na ekumenskim molitvama za mir – mir koji nije samo odsutnost rata, već mir srca, pomirenost s Bogom. S vremenom se pojavljivala potreba i za drugim oblicima djelovanja. Kršćanski mirovni krug tako je organizirao i seminar o pomirenju te kazališne predstave, prezentacije i performanse kojima se na posredan, ali jasan način, promicao dijalog i pomirenje među kršćanima.

Od 2000. godine Kršćanski mirovni krug registriran je kao neprofitna nevladina udruga u skladu s propisima Republike Hrvatske. (usp. www.kmk.hr ) 3 Svjetski molitveni dan (SMD-WDP) je kršćanski pokret koji se obilježava prvog petka u ožujku, počevši od kraja 19. stoljeća. Organizira ga međunarodna ekumenska udruga žena različitih kršćanskih Crkvi iz 170 zemalja. Sjedište je u New Yorku. ( usp. www.klanjateljice.hr ) 4

19

usp. Iv 17,11

U vremena ona prošla, kada Korizma je bila, zakoni su stroži bili čak i djeca su postila.

Mada život bješe težak, odanost bi svoju pokazali, nit' su jeli, nit' su pili u čast Kristu su žežinjali.

Neki drugi bi odlučili, po vazdan vodu nisu pili, tek sa malo posne hrane, u čast Isusa oni su sušili.

U Korizmi pjevalo se nije, sve dok Krist krvavi znoj znoji, ma, da netko zasvira, zapjeva, dobri ljudi, to ne stoji.

Skrušeno se tad molilo, radilo se puno, teško i naporno, da se večernja molitva obavi, baš se nitko ne osjeća umorno.

Na ranu svetu Misu išli su ukućani svi, u to se vrijeme morala namiriti marva pa su na pučku Misu išli i čobani.

Danas došla druga vremena, nema više marve, nema baš ni peradi, može se stići i na ranu i na pučku Misu samo se ujutro malo oko kuće obradi.

O

vaj mladi svećenik na svome životnome putu odlučio se posvetiti radu s mladima, točnije studentima.

Mr. sc. don Damir Stojić, svećenik salezijanac, rođen je 25.4.1973. u Torontu u Kanadi kao najmlađi, treći sin u obitelji hrvatskih emigranata.

2002. godine diplomirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a iste je godine i zaređen za svećenika. Nastavlja djelovati kao kapelan u Župi Duha Svetoga i u crkvi Sveta Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu. 2004. g. je magistrirao pri katedri moralne teologije na Catholic Universitiy of America. U Hrvatsku se vratio 2007.g. i dobio je dekret zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića za studentskog kapelana. Član je Povjerenstva za pastoral mladih Hrvatske biskupske konferencije kao i Hrvatske salezijanske provincije.

20

Polazeći od same tematike i naziva našega časopisa, a i sveca kojemu je posvećen - Ljudima prijatelj – predstavljamo vam svećenika don Damira Stojića, studentskoga kapelana. Nazočeći vjeronauku za studente u crkvi Sveta Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu uvjerila sam se u koliko velikom broju i kako radosno studenti dolaze čuti što im don Damir ima reći i kako će im protumačiti vrlo aktualne moralne teme današnjice s polazišta Svetoga pisma. Uz toliku hladnoću i snijeg vani u crkvi se tražilo mjesto više. Više od petstotinjak mladih je pjevalo Duhu Svetomu i slušalo o Božjim zapovijedima, komentiralo, smijalo se duhovitim don Damirovim objašnjenjima raznih životnih situacija konkretnim primjerima, ali opet na temelju Svetoga pisma. Ti mladi su bili sretni i zadovoljni i činilo se da su dobili odgovore na bezbroj pitanja koja su ih mučila. Tako don Damira s pravom možemo nazvati – prijatelj mladima.

Tko je don Damir Stojić?

Ja sam svećenik salezijanac. Rođen sam 1973.g. u Torontu u Kanadi. U Hrvatsku sam se vratio nakon završene srednje u Kanadi i to u Hrvatsku salezijansku provinciju. Zaređen sam za svećenika 2002.g. i nakon toga sam kratko vrijeme radio kao kapelan.

Poslije sam išao na postdiplomski studij u Washingtonu. Tamo sam završio moralnu teologiju. Od mog povratka 2007. g. sam studentski kapelan grada Zagreba.

Don Damire, svećenik ste salezijanac i studentski kapelan Zagrebačke nadbiskupije.

Kako ste se opredijelili za svoj poziv? Kad ste uopće počeli razmišljati o tome da postanete svećenik?

Moje mišljenje je da svakom dječaku, koji odraste u jednoj dobroj katoličkoj obitelji, bar jednom prođe kroz glavu misao o svećenstvu. Ja sam o tome razmišljao još kao dječak od 1. do 3. razreda osnovne škole, a ozbiljnije razmišljanje o svećeničkom pozivu je došlo nakon 16./17. godine i držalo me do 20. godine. Tada sam i odlučio krenuti u svećenike. Ali u biti, ta je misao u mojoj glavi otkad znam za sebe.

Studentima držite vjeronauk u SD „Stjepan Radić“ i u crkvi Sveta Mati Slobode. Kako uspijevate zainteresirati petstotinjak mladih ljudi, objasniti im te važne životne teme uz bezbroj primjera iz svoga i tuđih života i nasmijati ih pritom?

To bi trebalo pitati te mlade - u kojoj mjeri dopire do njih ono što ja govorim. Često dolaze na razgovore, dobivam e-mailove, čuvam ih. U svojoj iskrenosti ja ne znam što ih toliko privlači da u tolikom broju dolaze na vjeronauk. U početku je to bilo tridesetak studenata, a sad ih je na stotine. Ja spremam teme isto kao i prije pet godina. Imam svoj stil rada popraćen molitvom, imam dar koji imam, osluškujem što bi moglo biti zanimljivo i držim se nauka Crkve.

Neku večer sam na Vaš poziv bila prisutna na vjeronauku kad ste tumačili osam blaženstava ili kako ste rekli „osam raspoloženja srca da bismo ušli u nebo“.Kada bismo mi danas nekome rekli: „Ti si siromašan, blago tebi, ući ćeš u kraljevstvo nebesko...“, ljudi bi pomislili ili da s nama nešto nije u redu, ili da se to odnosi na materijalno...Pojasnite nam malo tu temu!

21

Blago siromasima u duhu je nekako sažetak svih blaženstava. Tu se ne podrazumijeva materijalno siromaštvo. Možda je Abraham najbolji primjer.

Otac naše vjere je bio siromašan u duhu jer je u datom trenutku poslušao Boga, iako je ponio sa sobom svo svoje bogatstvo u materijalnom smislu.

Ali u jednom - on je bio spreman žrtvovati svoju prošlost, ali i svoju budućnost – bio je spreman žrtvovati svoga sina. Blago siromasima u duhu u pravom smislu riječi je – priznaješ da pred Bogom nemaš ništa svoga i ne možeš ništa sam, nego si sirotinja. I u odnosu prema Bogu možemo samo biti kao prosjak jer prosjak koji kleči i prosi ako ne dobije nešto taj dan- neće jesti. Tako i mi u duhovnom smislu moramo biti pred Bogom kao prosjaci jer ne možemo ništa bez Njega. Sv. Franjo, don Bosco i ostali sveci su znali da su zapravo oni nitko i ništa i ne mogu ništa bez Boga, a On je jedini. Blažena Djevica Marija je tu savršen primjer. U njezinom hvalospjevu Veliča duša moja Gospodina gdje pogleda na neznatnost službenice svoje.... Dakle, ona govori iz svoje neznatnosti, a Bog će je uzvisiti. To je pravo siromaštvo duhom.

Rekli ste da ljudi mogu izvršavati Deset Božjih zapovijedi, ali da srce nije dobro i da se i u srcu treba promijeniti nabolje. Točnije da naše srce treba vapiti za Bogom! Dakle, Deset Božjih zapovijedi bi bio početak našega duhovnog hoda.

Najbolji primjer je taj da jedan muž može reći svojoj ženi da joj je vjeran i da ju ne vara. Dakle, izvršavao je 6. Božju zapovijed – ne čini preljub. Ali je pitanje - voli li on nju? Postoji velika razlika. Jedno je ne varati svoju ženu, ali drugo je ne voljeti je.

Krist traži i izvršavanje Božjih zapovijedi i ljubav.

Dakle, tu postoji kao jedan ponor. Nije dovoljno samo ne varati. Drugim riječima, netko može izvršavati vjerno sve Božje zapovijedi, a najbolji primjer za to je onaj izgubljeni sin u Svetom pismu.

On je bio poslušan, vjeran, radio je, ali on nije bio dobar srcem kod oca svoga. To je kršćanski ključ blaženstva. Kad je Isus rekao: Nisam došao dokinuti zakon. Dakle, dobro je ne lagati, ne ukrasti, poštivati oca i majku, ali za kršćanina treba malo više. Netko će reći da nije nikoga ubio, ali ga treba upitati je li prokockao život, je li bio otvoren za život? Netko će reći da nije ukrao i to je dobro, ali ga treba pitati - jesi li ti dao išta? To je ono što Isus još nadodaje.

Dakle, izvršavanje vanjštine zakona je početak duhovnog hoda. Uz to treba imati ono čisto srce da

bi u njemu usvojio duh zakona, da bi ljubio i da bi se preobrazio. A zakon, po sebi, ne može nekoga preobraziti. Može nekoga držati u nekom kalupu.

Većina zakona funkcionira na temelju straha od kazne ili želje za nagradom. Upravo je iznenađujuće koliko kršćana poštuje zakone zbog straha od neke kazne ili zbog želje za nekom nagradom.

Npr. ako ja ovo napravim, Bog će mi ovo dati ili napraviti...To je dobro u počecima. I mene je u mladosti dosta puta spriječio u kršenju zakona strah ili kazna, ali za kršćanina treba puno više. Dakle, izvršavati Božji zakon zato što to voliš – iz čiste ljubavi prema Bogu. Također mnogi vjernici misle da je naša vjera izvršavanje mnogih propisa. Propisi jesu dio naše vjere, ali taj Božji zakon treba pisati u srcu. Jedan student može pitati profesora - koliko moram znati da prođem ispit ili muž ženu – gdje je ona granica gdje prelazi u grijeh, reci pa da se dogovorimo da znam jesam li te prevario. I mnogi mladi pitaju gdje je ona granica, dokle je grijeh, gdje moram stati?

Tim mladim ljudima ste svakodnevno na raspolaganju, raspored Vam je prenatrpan, ali Vi ipak imate svakodnevne duhovne razgovore sa studentima. Što ih najčešće muči?

Kako im možete konkretno pomoći?

Mladi ljudi ne dolaze uvijek s problemima. Ne bih želio da se stekne dojam da oni uvijek imaju neke strašne potrebe. Većinom su to vrlo uspješni integralno ostvareni mladi koji su radosni, s osmijehom na licu. Puno ljudi ima dojam da, ako ideš k svećeniku, nešto nije dobro, u nekoj si nevolji. Uglavnom su to razgovori o smislu života, ima dosta ljudi koji padaju u očaj, tu je i kriza vjere, otuđenost, strahovi i sl.

Održavate čak i zaručničke tečajeve za buduće bračne parove u pastoralnoj dvorani na Jarunu. Mnogi brakovi su danas u krizi, puno je razvoda...Što mislite - što je posljedica toga?

Kako jednu kršćansku obitelj uspjeti održati na okupu u ovakvom „nezdravom“ okruženju?

To su zaručnički tečajevi koji se godinama održavaju na Jarunu. Ja sam jedan od pet predavača.

Mislim da će to biti tema u 21. stoljeću i najvažnija tema Crkve i svi zajedno moramo naći snage.

Mislim da je sada najveća kriza braka u našem društvu u povijesti civilizacije gdje je društvo tako nastrojeno protiv braka i obitelji. Kad smo zadnji put na televiziji gledali jednu seriju u kojoj je prikazana jedna skladna obitelj? Uglavnom su to neke

22

ljubavne scene između nevjenčanih ljudi i uvijek je to jedan uspjeh u toj seriji, kao da je normalno.

Promiče se blud izvan braka - sve u ime neke tzv. prave ljubavi. Ljudi su oduševljeni jer je film uspio.

Dakle, to nije dobro. Rijetki filmovi u kojima su i prikazani bračni parovi, oni su isfrustrirani i neostvareni. „Uspješne žene“ u filmovima su uglavnom one koje varaju svoje muževe, a majka s više djece u tom istom filmu je prikazana nenašminkana, s neurednom kosom, isfrustrirana, ostale su ili razvedene ili sl. Dakle, potpuno obrnute životne vrijednosti kojima smo svakodnevno izloženi posredovanjem medija. Također treba pripaziti na to kakve serije djeca gledaju i što se to promiče. U zadnje vrijeme česte su serije sa homoseksualnom tematikom i oni su najpozitivniji likovi. Prema takvim osobama treba imati maksimalno poštovanje, ali mnoge serije pokušavaju prikazati jednu situaciju gdje su oni najpozitivniji likovi jer pomiruju svakoga dok se bračne partnere gleda kao neke zadrte, zatvorene, one koji nemaju razumijevanja. Ja bih rekao da je to jedan totalni napad na brak i obitelj.

Neku večer ste bili i na zavjetnoj misi sv.

Piju iz Pietrelcine koja se održava svakog 23. u mjesecu u crkvi sv. Leopolda Mandića u zagrebačkoj Dubravi, a u kojoj su izložene relikvije sv. Pija. Tema Evanđelja je bila Isusov poziv: Slijedi me, opredijeli se za dobro, a ne za zlo.

To je tema o dva puta. Svatko od nas je pozvan ići jednim putem. To spominje Tirahej prije Svetog pisma – dakle imamo dva puta: put svjetla ili put mraka, put blagoslova i života ili put smrti. Dakle, upravo sada - u 21. stoljeću ovaj relativizam spominje da ima više putova.

Istina je da su samo dva puta. Put bez Boga, put prokletstva, put mržnje ili put s Bogom, put blagoslova i ljubavi. Za današnjeg čovjeka u 21. stoljeću to je teško prihvatiti, ali to će postati aktualnija tema.

Kažete da kršćanska utjeha nije ljudska riječ, čovjek tu malo može pomoći.

Utjehu treba tražiti u Bogu, moliti ga da nas On osnaži u borbi protiv grijeha jer grijeh nas često izobliči, točnije naše srce.

Koliko ljudi svjesno griješe, a koliko se svjesno pridržavaju krjeposti?

Upravo taj govor o krjeposti je malo zapostavljen u Crkvi jer smo dali naglasak na zapovijedi.

Opet se vraćam na primjer studenta koji pita profesora što treba naučiti za prolaznu ocjenu.

Student u krjeposti će naučiti sve da prođe ispit zato što on to voli i za njega ispit neće biti problem, nego jedan inspirativan dijalog. Zapovijedi se moramo pridržavati, ali krjepost mijenja srce. Upravo to da ti ne pada na pamet kršiti zapovijed. Krjeposti treba gajiti i razvijati i ne možemo ih imati bez Boga. Krjeposti vjere, ufanja i ljubavi su ulivene Božje krjeposti u nama.

Imamo i krjeposti koje su općeljudske kao što su strpljivost i razboritost. To se stekne s vremenom uz Božju pomoć i pomalo oblikuje srce i prijeđe u stil života. Jednostavno, ja postanem strpljiv, darežljivo davanje drugome iz ljubavi, npr. mladi, ali i supružnici koji su vjerni jedni drugima iz ljubavi, a ne smatraju to kaznom.

U nekom trenutku mislim da se čovjek mora odreći želje i nastojanja za zemaljskim blagoslovom. Mi moramo biti jasni da Isus nigdje ne obećava zemaljski blagoslov - nego na nebu.

Ako dođe zemaljski blagoslov, Bogu hvala i slava. Puno ljudi misli da, ako slijedi Krista, mora imati zemaljski blagoslov. Ja se ne pouzdajem u čovjeka i njegovu pomoć. I u psalmu piše:“Jao čovjeku koji se pouzdaje u čovjeka.

Treba se uzdati u Boga i ne očekivati zemaljsku pravdu.“

23

Svi ratovi koji su se događali kroz povijest čovječanstva i koji se još vode su samo dokaz da mi ne možemo sami, nego da se moramo uzdati u Boga.

Citirao bih samo ono što piše u Svetom pismu: „Traži samo Kraljevstvo nebesko, a sve ostalo će biti nadodano.“ Upravo tako i završava 8. blaženstvo.

Dakle, Isus garantira progon na zemlji, ne garantira ti zemaljski blagoslov, ali ti garantira Kraljevstvo nebesko. To će biti kamen na kojem će se lomiti

koplja – vjerujemo li mi doista da postoji nebo, da postoji Bog? Što biste poručili našim čitateljima u ovo korizmeno vrijeme i pripravu za Uskrs, ali i ono vrijeme kroz godinu?

Budući da je ovo časopis sv. Leopolda Mandića, moram naglasiti da se upravo on bavio onim najvažnijim – privodio je duše Bogu. Dugim ispovijedima oslobađao ih je od grijeha. On je osobno to radio u ispovjedaonici. Mislim da svaki svetac mora utjeloviti Božju ljubav. Način na koji je to radio sv.

Leopold Mandić će biti sve aktualniji zato što je on ljudima pokazao da je Bog Milosrdni Otac. Ja bih poručio čitateljima da naš Nebeski Otac drži do obećanja jer je još od Abrahama dao obećanje da smo mi njegov narod.

Fra Zvjezdan Linić voditelj trodnevne duhovne obnove

U

zagrebačkoj Dubravi, u crkvi sv. Leopolda Bogdana Mandića, 5., 6. i 7. ožujka održana je korizmena duhovna obnova koju je predvodio naš poznati karizmatik fra Zvjezdan Linić. Program duhovne obnove započinjao je u 18 sati predavanjem na određenu temu, a završavao je oko 21 sati. Teme su bile raznolike pa ćemo o njima nešto više reći u ovom tekstu. U 19 sati je započinjala sveta Euharistija koju je predvodio fra Zvjezdan Linić, a koncelebrirao mu je župnik župe sv. Leopolda Mandića – fra Ivica Vrbić. Nakon svete mise bilo je Klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom i molitve za ozdravljenje vjernika. Na završetku svakodnevne duhovne obnove bio je završni svećenički blagoslov.

U ta tri dana duhovnoj obnovi je nazočilo preko dvije tisuće ljudi. Velika i nova crkva sv. Leopolda Bogdana Mandića u kojoj su smještene i relikvije sv.

Pija iz Pietrelcine svaki dan je bila premala za sve koji su htjeli čuti što im je dragi Bog htio poručiti tog dana u programu duhovne obnove, ali i Evanđelju.

Kao što smo i naglasili, fra Zvjezdan je, kako samo on to zna, posložio raznolike i zanimljive teme, aktualne za vjernike u svakodnevnom životu koliko i u ovo vrijeme priprave za Uskrs. Najvažnije je naglasiti što je i sam fra Zvjezdan više puta ponovio na seminaru prije svete mise, ali i tijekom propovijedi na svetoj misi: što danas znači biti kršćanin. Trebamo se zapitati jesmo li mi danas na Božjem putu ili smo skrenuli s toga puta.

Jer samo je dragi Bog taj kome se kršćanin obraća za pomoć, za ohrabrenje u teškim životnim situacijama, za snagu koja mu je potrebna u brojnim životnim poteškoćama, u trpljenju, za usliša-

24

nje molitava. Od Boga smo primili, kako je često puta naglasio fra Zvjezdan, krštenje, svetu pričest i krizmu. Dakle, sklopili smo duhovni ugovor s Bogom i mi smo Njegovi. On nas voli baš ovakve kakvi jesmo, sa svim našim manama i vrlinama.

Naravno da trebamo pokušati biti što bolji u srcu.

Potrebno je imati čisto srce otvoreno za Boga, srce puno ljubavi, suosjećanja prema bližnjima, prema drugima s kojima živimo, radimo...Ali mi kršćani smo, prema njegovim riječima, zadržali dosta toga poganskoga. Kada u životu krene loše, ljudi često odlaze na kriva mjesta i traže pomoć u alternativi (horoskopi, bioenergija, yoga i sl.). Stoga smo za vrijeme trodnevne duhovne obnove obnovili svoje krsne zavjete, svoj duhovni ugovor s Bogom, potpuno svjesno i iz čiste ljubavi prema Njemu.

Također je upozorio na mnoštvo grijeha koji nas udaljavaju od Boga i zbog kojih se mnogi danas trebaju upitati mogu li se još uvijek zvati kršćanima.

Posebno je naglasio problem psovke i bogopsovke u hrvatskom

narodu koji je jako prisutan i gotovo neiskorjenjiv.

Ali, naravno, uz molitvu, vapaj dragom Bogu za pomoć i naše nastojanje, Bogu je sve moguće.

On sve zlo može okrenuti na dobro. Naglasio je i problem velikoga broja pobačaja u hrvatskom narodu, problem hazardnih igara, alkoholizma i nasilja u obitelji iz čega proizlazi i problem nasilničkog ponašanja mladih, kao i konzumiranja raznih opojnih droga kojima je izložena naša mladež te povećanog broja razvoda u katoličkim obiteljima.

Upravo mnoštvo tih grijeha koje svjesno ili nesvjesno činimo ili ponavljamo, ispovijedamo ili ne ispovijedamo, na neki način, vode hrvatski narod u propast. Upravo zbog toga se pojavljuju razni strahovi (od svijeta, od drugih ljudi, egzistencijalni strahovi, strahovi od budućnosti i sl.). Gospodin Isus nam govori u Svetom pismu: „NE BOJ SE!” Isus nas smiruje kao kad je smirio oluju na moru. I Njegovi učenici su bili puni straha kao i u vrijeme dok nije uskrsnuo. Dakle, nitko nije imun na strah, ali protiv toga se treba boriti molitvom i vapajem dragome Bogu da nam pomogne. Dakle, suradnja čovjeka i Boga.

Svjesna predaja Bogu da bi on mogao liječiti naše rane i proslavljati se u našem životu.

Fra Zvjezdan se tijekom Križnog puta, koji je održan drugi dan duhovne obnove, posebno osvrnuo na one koji su se Isusu našli na putu na Kalvariji i ponudili mu svoju pomoć. Spomenuo je da je Majka

25

Božja Marija prava supatnica i suotkupiteljica Kristova na križu. Ona je s njim prošla sve njegove boli i patnje, u srcu koje je mačem boli bilo probodeno.

I sv. Veronika se našla na Isusovu putu, pružila mu rubac, pomogla mu, podijelila s njim njegovu patnju bar nakratko. O Šimunu Cirencu znamo svi.

Njega su prisili da pomogne Isusu, a poslije je bio jedan od Njegovih najvjernijih nasljedovatelja.

Dakle, nemojmo se bojati pomoći čovjeku u nevolji. To može biti naš bližnji koji je tu pokraj nas i baš sad nas treba. To može biti naš susjed, kolega s posla, netko iz naše uže ili šire obitelji, neki sasvim nepoznat čovjek kojeg nam je Bog poslao u određeno vrijeme. Dakle, u drugima trebamo gledati Isusa dok im pomažemo i činiti to s ljubavlju. Baš onako kako je Isus to učinio za nas na Križu – bio mučen, trpio uvrede, bio razapet, ostavljen od svih, prolio svoju predragocjenu krv, umro na križu za nas – sve iz čiste ljubavi za nas. Tako nas je otkupio od svih naših grijeha. I uskrsnuo je nakon toga, i živ je, tu je među nama.

Prepoznajemo li ga u svakodnevnom životu, u ljudima koje susrećemo, u životnim situacijama? Ne bojmo se, pomozimo, pružimo ruku za pomoć – iz čiste ljubavi prema Bogu i bližnjemu!

O, zaista potrebna Adamova grijeha, što ga smrt Kristova uništi.

O,sretne li krivice,koja je zavrijedila takvog i tolikog Otkupitelja.

Istočni je grijeh tajanstven koliko i svaki drugi grijeh: ni manje ni više! Jer uvijek se radi o jednoj i istoj posljedici - o čovjekovu Padu: u što? U bezdan neosobnosti! U impersonalnost.Ona je korijen svakog grijeha, pa tako i istočnog grijeha. Jer što je grijeh ako ne gubitak ljubavi, ropstvo bez slobode i tama neznanja. Gdje je izlaz? Možda u gajenju smisla za postupnu i osobnu evoluciju čovjekovu od stanja prvog, starog Adama i njegova sagrješenja, preko Kristova otkupljenja, k novom i preobraženom Adamu.

Prvi čovjek stvoren je od Boga kao živa duša - psyhe zosa - a novi Adam treba da postane životvorni duh – pneuma zoopoioun. Nije najprije ono duhovno – to pneumatikon – nego je najprije ono životno – to psyhikon. Prvi je čovjek od zemlje, zemljan – ho protos anthropos hoikos – drugi je čovjek nebeski – ho deuteros ex ouranou. Prvi čovjek izgubio je svoju neposredovanu vezu s božanskim duhom i potpao pod nužnost Zakona koja je ujedno nužnost grijeha i smrti. Krist je svojom žrtvom otkupio čovjeka iz vlasti ove nužnosti i pozvao ga na slobodu od Zakona da bi služio u novom Duhu, a ne u starom slovu, da ne bude više pod ropstvom Zakona, već pod milošću – ou gar hypo nomon, allla hypo harin.

Stari čovjek jest ujedno izvanjski čovjek, zarobljen vlastitim grijehom kojega ne može, čak i kad to hoće, da ne počinja, i svijetom, koji je, sagledan sad iz Pavlove perspektive, sav u vlasti zla: sotona je knez ovoga svijeta – arhon tou aionos toutou.

Unutarnji čovjek pak treba doći na vidjelo, duhovni i novi čovjek, usprkos svim zaprekama i utjeskobljenjima svijeta. Zato Pavao poručuje:

26

Nemojte se prilagođavati ovome svijetu, nego se preobražavajte obnovom svojega duha – alla metamorfousthe te anakainosei tou noos – da uzmognete uočavati što je volja božja (Rim 12,2).

Prilagoditi se svijetu znači prihvatiti Zakon, i grijeh i smrt, i zanijekati svoje duhovno biće omogućeno Kristom – u ljubavi, milosti i slobodi prevladati Zakon znači preobražavati se uvijek u sve veće srodništvo s Bogom: Gospodin je Duh – ho de kyrios pneuma estin – Duh je gospodnji Sloboda – to pneuma kyrios eleutheria. A mi svi koji odrazujemo kao ogledalo slavu Gospodnju, preobražavamo se u tu istu sliku, uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospoda, od Duha – ten doxen kyriou metamorfoumetha apo doxes eis doxan (2 Kor 3,17). Čovjek sada vidi božansku istinu nejasno i u ogledalu, na kraju vremena gledat će Boga licem u lice u savršenoj spoznaji. Preobražavajući sama sebe s Kristom i po Kristu – ne ja, nego Krist u meni (Gal 2,2O) – čovjek oslobađajući svoje duhovno biće ujedno oslobađa cjelokupno stvorenje, i ovo ustrajno iščekuje otkrovenje sinova božjih – ten apokalypsin ton hyion tou theou – stenjući pod nemetnutim jarmom ništavila i raspadljivosti (Rim 8,19). Postupnom preobrazbom duhovno biće čovjekovo budi se i uskrsava iz nevidljivosti – egeiretai – i što bijaše tijelo životno – soma psyhikon –pretvara se u tijelo duhovno –soma pneumatikon (1 Kor 15,44).

S obzirom na ovu stvarnu i moguću pretvorbu čovjeka i svijeta iz materijalnog u duhovno stanje isprazna je i tašta mudrost ovoga svijeta koja vjeruje da je jednom zauvijek spoznala mjeru i zakone kozmosa. „Filozofija” je isprazna prijevara koja se oslanja na predaju čisto ljudsku, na prirodne sile, a ne na moć pretvorbe u Kristu( Kol 2,9).

Ne da se zamisliti veća antiteza grčkoj eteričko-kozmičkoj metafizici, ali i svakoj filozofiji i nauci uopće koja bi bila usmjerena prema okamenjivanju nepro-

mjenjivih i nužnih zakona svijeta, od ovog Pavlovog - izvorno kršćanskog naučavanja. Dinamizam bez premca koji ruši sva dotadašnja, najvećim filozofijskim autoritetima zajamčena stajališta, besprimjerni i vrtoglavi spiritualizam koji stavlja čitavom svijetu i cijelom čovječanstvu, ne tek malobrojnoj „eliti posvećenih”, u izgled uskrsnuće u neraspadljivost i preobrazbu smrtnog tijela u duhovnu besmrtnost, jedno još neviđeno vatreno krštenje u Duhu i Slobodi - to je iskonska poruka kršćanske metafizike. Što će ona vremenom izblijedjeti i prepuštati što dalje to više mjesta ponovno posvjetovljenom vjerskom autoritetu s njegovim zakonima i dogmama, to nije krivnja prvotnih kršćanskih naučitelja. Oni su nadahnuti božanskim duhom – pneuma tou theon – i suviše iskreno nastojali oko spoznaje Boga – gnosis theou – u njegovoj Riječi – logos – i u njegovu sjaju – doxa tou theou – a da bi podlegli iskušenju jednog samo izvanjskog i otuđenog ispovijedanja vjere.

Kako dakle umaći istočnom i svakom mogućem grijehu? Tako što ćemo danomice vlastitim naporom, inspiracijom, slobodom i ljubavlju - vazda budni za poticaje Duha - težiti sve većoj personalizaciji samih sebe, svih ljudi, svakog stvorenja i čitavog svemira.

27

I pamtimo i ponovimo: za kršćane je u ovom pogledu mjerodavna antropologija i eshatologija apostola Pavla s njenim realističnim smislom za postupnu i osobnu evoluciju čovjekovu od stanja prvog, starog Adama i njegova sagrješenja, preko Kristova otkupljenja, k novom i preobraženom Adamu!!!

Tako i pjesnik Rainer Maria Rilke, premda nije bio vjernik, dobro uočava ovu bitnu preobrazbu čovjekove svekolike zbilje, iz stanja zemaljskog i vidljivog u stanje duhovno, a nevidljivo. Tumačeći smisao svojeg remek-djela „Devinske elegije“, on piše: Zemlja nema drugog izbora no da postane nevidljivom: u nama, koji jednim dijelom svoga bića sudjelujemo u nevidljivom, (barem) njegove dionice imamo, i svoje posjede nevidljivosti možemo množiti za vrijeme našeg ovdašnjeg opstanka samo se u nama može odvijati to intimno i trajno pretvaranje vidljivog u nevidljivo, koje je dalje neovisno o vidljivom i opipljivom bivstvovanju, kao što je naša vlastita sudbina neprestance u nama istodobno stvarnija, a nevidljiva.

„Tražimo spoznaje, a utapamo se u informacijama.” grafit je studenata jednog sveučilišta, objavljen u Školskim novinama ( Školske novine, br. 23, 2007., str.6).

I ja se, poput mnogih mladih danas, pitam mjeri li se znanje danas količinom ili dubinom spoznaje?

Posjedujemo li znanje koje nam je potrebno za poboljšanje kvalitete života na moralnoj, kulturnoj, egzistencijalnoj i društvenoj razini ?

Sasvim sigurno da je stjecanje znanja jedna od najljepših ljudskih sposobnosti. Ta, svima nam je dobro poznata poslovica „Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba.”

Međutim, prema nekim istraživanjima, današnjoj je djeci teško apstrahirati bitno od nebitnoga te svojom spoznajom nadići materijalni svijet koji ga okružuje. Danas, sasvim sigurno, zahvaljujući modernoj tehnici i tehnologiji i globalnom komunikacijskom sustavu brzo dolazimo do željenih informacija. Skupljamo, memoriramo mnoštvo činjenica, brojki, raznih podataka. No, omogućuje li napredak tehnologije čovjeku i kvalitetan život ?

Očito baš i ne jer je, usprkos visokom tehnološkom napretku, sve više osamljenosti, nesigurnosti, stanja koje vrijeđaju ljudsko dostojanstvo, nesposobnosti mnogih da upotrijebe stečeno znanje…

Rezultati PISA istraživanja 2009. i unatrag nekoliko godina ( usp. http:www.pisa.hr ), pokazuju da najvišu inteligenciju imaju djeca Jugoistočne Azije i Finske. Razlog je taj što je način apstraktnog, stvaralačkog i produktivnog mišljenja te način odgoja i obrazovanja drugačiji kod nas, nego u navedenim područjima. Budući da je inteligencija sposobnost uočavanja veza i odnosa među predmetima, živim bićima i pojavama, sposobnost snalaženja čovjeka u novim okolnostima, sposobnost stvaralačkog, apstraktnog mišljenja, razlučivanja bitnog od nebitnog, važno je pronaći, tragati za onime što doprinosi razvoju inteligencije, čimbenicima koji utječu na njezin razvoj.

Prema mišljenju R. Rajovića, predsjednika Odbora za darovitu djecu svjetske Mense, razvoj inteligencije je fiziološke prirode. Dakle, inteligencija i intelektualne sposobnosti ovise o razvijenosti mreže

28

sinapsi među neuronima mozga, a tu je mrežu moguće razvijati i tijekom odgoja u ranim fazama ljudskog razvoja, od prve do sedme godine života.

Dobitnik Nobelove nagrade, neurolog Francis Crick piše: „Vi, vaše radosti i tuga, vaša sjećanja i vaše ambicije, vaš osjećaj osobnog identiteta i slobodne volje, sve je to temelj duhovne inteligencije. (v. http://mensa.hr/preporuke).

Da bi se inteligencija čovjeka razvijala, mozgu je potrebna svakodnevna vježba novim drugačijim zadacima. Istraživanja su pokazala da oko 20% darovite djece s izuzetno visokim KI imaju emocionalnih i socijalnih problema te problema u ponašanju jer su oni najčešće tvrdoglavi, buntovni, ne priznaju autoritete, nisu omiljeni kod nastavnika jer ih „prekidaju” ili „upadaju u riječ”. Obično ih proglašavaju „prezahtjevnima, dosadnima”. To su najčešće djeca koja su drugačija jer su darovita, imaju nove ideje, izražavaju nova i drugačija mišljenja i rješenja od drugih, raspolažu bogatstvom rječnika.

Odgojem im se može omogućiti da svoje sposobnosti razvijaju u sposobnost za produktivno mišljenje, sposobnost rukovođenja, sposobnosti za pojedina umjetnička područja jer za sve to već imaju prirodne sklonosti.

U obitelji u kojoj se iskazuje toplina, bezuvjetna ljubav, u kojoj se izgrađuje emotivno samopouzdanje, pozitivni stavovi prema obrazovanju, gdje se s djecom čita, ide u kino, na izložbe, u muzeje, u prirodu, stvaraju se preduvjeti za razvoj darovitog djeteta.

Prema Moskovskoj psihološkoj školi učenja u razvoju djece presudnu ulogu u poučavanju ima nastava i obrazovanje. Nažalost, pokazalo se da je obrazovni sustav najtvrdokorniji na promjene i da dugo vremena zadržava tradicionalni obrazovni rad.

Današnje nastavne metode trebale bi razvijati stvaralačko mišljenje kod djece, prepoznavati originalnost, dolaženje do nečeg neobičnog i osobitog.

Učenik bi trebao biti vođen i oduševljen svojim učiteljem, razvijati kritički duh, tragati za racionalnim putovima rješenja nekih zadataka i problema…

Program „Mensa NTC sustav učenja – Projekt izuzetne vrijednosti” obuhvaća seminare za roditelje, odgojitelje, nastavnike, priručnike i knjige, pomaže u razvoju, stvaranju i prepoznavanju funkcionalnog odgoja i obrazovanja djece i mladih te razvoju inteligencije čovjeka.

Za cjeloviti razvoj čovjeka potrebna su nam razna znanja, vještine, upravljanja životom, a itekako nam je potrebna i životna mudrost. Za nas vjernike ona je Božji dar. Mudar je onaj čovjek koji umije prepoznati svrhu života i umijeće radosti življenja, koji se ostvaruje razvijajući razne talente.

D

ragi moji ljudovi, imam potribu predstavit vam jednu vrsnu ženu s Haitija koju mi je Bog daravao na izgradnju.

Zove se Barabara Walker. Amerikanka koja već 25godina živi na Haitiju. Majka je troje djece iz propalog braka.

Bavila se svim i svačim (kopanje grobova, gradjevina, ....). Cesto putuje, uglavnom sa željom da čini dobro (nakon tsunamija u Indoneziji je nosila pročiscivaće vode u kritična mjesta, Kambodža, Tajland, Kenija.. posvuda je pomagala).

29

Umijeće mudrog života posjeduju oni koji su spremni osluškivati Onostranu stvarnost, žive kreposnim životom (Mudr 8, 2-8). Mudrost nije sustav činjenica i podataka, ona je dubina spoznaje, više od bilo kojeg znanja. Primjenjujući prethodno navedena načela, uvijek čeznući za novim saznanjima roditeljskih i odgajateljskih umijeća prijenosa kvalitetnog znanja, možemo zajedno tragati i pronalaziti spoznaje, primjenjivati znanje u praksi, a ne utapati se u informacijama.

Prije 25 godina došla je poslom, graditi 2 crkve u Port au Prince (lokaciju morete provjerit na: http:// maps.google.com/).

Ostala je. Izgradila je selo Ruuska Village (više o njoj, akcijama njene organizacije i selu na: http:// www.reachouttohaiti.com/).

Ime je dobilo po čovjeku koji joj je dao 10000$ dok je Barbara odlučila ostati na Haitiu i pomagati siromašnima.

Selo je raslo polako. Prihvaćala je u svoj dom žene s ulice koje su bile u drugom stanju. Mnoge su joj donosile neželjenu djecu ili ih ostavljale pred vratima. Barbara je počela raditi na posvojenjima. Nije

bilo lako. Kaže da su joj trebale 3 godine da žene nauči da doslovno ne pišaju po cesti, kako da koriste wc, da ne hodaju gole i ne kupaju se po cesti (bilo je mnogo onih koje se ni nisu kupale). Danas te žene skrbe o napuštenoj djeci u selu. A njeni prijatelji iz Amerike dolaze s grupama volontera koji pomažu izgradnju i održavanje Ruuska Village i još jednog sela kojeg je nazvala Maki Island. Dobilo je ime po Barbarinom djevojačkom prezimenu. Čim sam došla na Haiti doživjela sam njenu dobrotu. Nabavila nam je lijekove i vitamine za djecu. Dovela je tim liječnika dok su bili zaraženi impetigom (gljivična infekcija kože koja može rezultirati sepsom u kostima ako se ne liječi) i pokazala kako odstranjivati cireve. Donijela nam je pročišćivac vode, vrijedan 2000$. Na svako hvala odgovara - „ne zahvaljuj meni -zato me Bog poslao tu”. O da, za Božić je nas tri Hrvatice dovela sebi doma i nahranila nas pravim pečenim mesom.

Jednom prilikom nam je stigao kontejner s hranom i donacijama. Dobili smo hrpu dječjih ljuljalica, stolica, kolica i slično... Obradovala nas je mogućnost da nešto Barbari damo jer je u to vrijeme imala 42 djece u svom selu. Pozvali smo je da prva izabere što će ponijeti. Gledala je stvari „ovo će bit super za Gina, ovo za Roselyn... itd” .. Probrala je nekoliko stvari. Zahvalila.. i ugledala još jednu super dječju ljuljačku. Pogledala nas kao malo dijete „joj mogu li još samo ovo uzeti? Osjećam se tako pohlepno, al sve je tako lijepo...” odvalili smo se od smijeha „Barbara, pa ne uzimaš sebi, nego djeci!”. Ipak...

Dok smo joj ponudili hranu, zastala je i rekla - „ne cure, moje selo je sad ok, imamo dovoljno. Neću stvarati suvišne zalihe. Najbolje da to odmah dobiju oni koji sada trebaju”.

Ta dva momenta su me skroz osvojila. Da ne spominjem kako ona zaista živi skromno, onak po haičanski. Još uvijek nema vodu u kući, nosi kante i kanistre. Jedini luksuz su ventilatori, komp i printer.

Tu smo joj uskočili jer ona s kompom nije na „ti”.

Jedini način kako joj uzvraćamo pomoć jest skeniranje slika posvojene djece i obitelji, kako bi ona mogla prezentirati to na godišnjim okupljanjima.

Prvi dan dok sam došla pomoći u „ured” za mene je bio preobrazba. Skenirala sam oko 1000 slika.

U ovih 25 godina Barbara je bila sredstvo u Božjim rukama da gotovo 1000 djece dobije dom. Te obitelji se okupljaju 2 put godišnje diljem Amerike i Argentine. Posvajale su i obitelji iz Europe (Njemačke, Engleske itd).

30

Gledavši sav taj njen rad i te obitelji posebno me oduševilo da ima mnogo obitelji koje imaju vlastitu djecu i svejedno su posvojili jedno ili više djece.

Imala sam radost upoznati članove nekih obitelji jer oni i danas dolaze volontirati sa nekima od svoje djece (preporučam da pročitate članak o jednoj takvoj obitelji: http://www.wdaz.com/event/ article/id/1865/). Svi ti ljudi imaju nevjerojatno konkretnu vjeru, mole i rade, i zaista daju „drugu haljinu”.

Barbara nakon 25 godina davanja na Haitiju ima čvrst stav: „kad ljudima dajem hranu, pročišćivač vode, lijekove, odjeću, ma bilo što - kažem im: ovo nije besplatno! Napravi to i to u mom selu.” Iskustvo davanja naučilo ju je da ako zaista želi pomoći siromašnima ne smije ih naučiti na konstatno primanje. Kako bi oni imali svoje dostojanstvo i kako bi se naučili odgovorno ponšati prema onom što imaju, ona ih tjera na rad. Pri tom citira Bibliju: „tko ne radi, ne mora ni jest”. Želiš li jest, onda prekopaj vrt ili operi wc ili štagod... neki sitni posao se odradi.

Barbara piše priče. Bila je gost ili tema mnogih američkih emisija. Sad će i Discovery Channel radit emisiju o Ruuski.

To možda i nije bitno za ovu crticu, niti daje Barbari na važnosti. Ona je meni važna jer mi je pokazala da nema granica koje se ne mogu priječi ako je čovjek svjestan da je sve primio. I ako to SVE želi dati Njemu na raspolaganje.

Kada nam je u posjet dosao father Gio, osnivač Croatian Reliefa upoznali smo ih. Sljedeći tjedan je našim gostima sponzorima držao misu i u propovjedi se osvrnuo na Barbaru: «Upoznao sam zenu koja se ničega ne boji. I kroz razgovor s njom sam doživio da je to zato što sve radi za Isusa. U komunikaciji s ljudima Barbara zna bit odrješita toliko da se čovjek zapita nije li gruba. Ona ima stav - Istina prije svega. Ne podilazi nikom, ne sažalijeva i promišljeno pomaže. Ne baca biserje pred svinje.

Možda vam je sad i previše infoa o njoj, a ja bi mogla još kilometar ispisat. U svakom slučaju nadam se da ste sad i vi bar malo upoznali Barbaru. Ženu koja i riječima i dijelima utjelovljuje evanđelje. Nek vam je na izgradnju i radost! Meni je ona svakako inspiracija i poticaj da nadilazim svoja ograničenja s vjerom da je On taj koji mi čini i činit će velika djela.

Bog s vama! Kad kad i ja!

Najveća žena Dvadesetog stoljeća, nobelovka, Blažena Majka Terezija rekla je: „Dijete je najveći dar što ga Bog čovjeku dao na zemlji». Velika pouka Velike Žene. Pouka koju bi roditelji i društvo u cjelini morali svaki dan ponavljati i imati je na istaknutom mjestu kod kuće, u uredu, u školi. Kada bi se te riječi urezale u razmišljanja i roditelja i društva, tada bi se zaista u potpunosti shvatilo, prihvatilo i vjerovalo da je dijete živa slika Božja od samog začeća te da je čovjek, u potpunosti kao dijete, najveći Božji dar sa svim poštivanjima, pravima i slobodama od rođenja do naravne smrti.

Vjera u ove riječi Majke Terezije isključuje i najmanju pomisao na abortus, u bilo kojem vremenu trudnoće i na eutanaziju u bilo kojem stanju starijih osoba. Tada ni trudnoća, ni starost ne bi bile nikakav teret, ni roditelja, ni djece, ni društva. Trudnoća i starost bili bi, a zapravo to i jesu, najveće bogatstvo roditelja, djece, i društva. Samo narod koji živi u okvirima ovih vjerskih vrijednosti ima budućnost, budućnost u neraskidivoj vezi mladih i starih.

Stoga, život je trajna ljudska škola u kojoj nema školskog odmora. Zna joj se početak, začeće u majčinoj utrobi, rast, život i kraj kada zvono odzvoni - smrt. U tom školskom satu učilo se i poučavalo, slušalo i rukom odmahivalo, izlazilo van i vraćalo, prihvaćalo i odbijalo, raslo i odrastalo.

Pisala se zadaća koja je, zapravo, vlastita knjiga svakog pojedinca. Knjiga s početnom koricom našeg imena i zadnjom koju zatvorimo s napuštanjem ove prolaznosti kada preko mosta smrti prelazimo u Vječnost. I na toj zadnjoj stranici naše životne knjige, koju ovdje ostavljamo za sobom, a u isto vrijeme i nosimo sa sobom k Učitelju, opet je upisano, za Vječnost, naše ime. Život je škola u kojoj se educiramo, u kojoj nas poučavaju, u kojoj vjerujemo ne ovom vremenu u kojem smo, nego u vrijeme, u kojem ćemo živjeti poslije smrti i koje nas očekuje. Vjerujemo u vrijeme koje je daleko veći i dragocjeniji dar od ovoga u kojem smo; koje nam je darovano kao škola, kao ovozemaljski ograničeni život.

Važnost i zadaća životne škole spoznaje se tek vjerovanjem da je naše pravo rođenje ono pod maj-

31

činim srcem - začeće. Već od tada mi smo živa slika Božja. To je pravi početak našeg života. To je naše rođenje. To je naš prvi ljudski rođendan kojeg doživljavamo u majčinoj utrobi, kolijevci života.

To je ono ženino ja, koje u srcima žena odzvanja od onog Marijina pristanka „evo službenice Gospodnje”. Naprosto, svaka majka začećem postaje „službenica Gospodnja”. To je veličina žene, koja prihvaća nositi dar Božji od začeća do rođenja te prihvaća darovati ga svijetu.

Drugo naše rođenje je susret s ovim svijetom, naš fizički ulazak u prolaznost, kao put u Vječnost. To je naš drugi rođendan. To je nastavak našeg rađanja koje zovemo život i ono traje sve do naravne smrti čovjeka. Život je vrijeme usavršavanja i življenja onih vrednota i bogatstava koja smo stekli i naučili još pod majčinim srcem. U tim prvim trenucima našeg života. Život je, stoga, vrijeme našeg rasta i odrastanja koje je započeto sa začećem.

Treći naš rođendan, treće naše rođenje je sama smrt. Rođenje za Vječnost. Od začeća, putovanjem od života do smrti nižu se ljudski, osobni, rođendani. I ne zna se koji je važniji. Naprosto, bez prvog nema drugog, bez drugog nema trećeg i stoga je taj niz rađanja cjelina zaokružena začećem i smrću.

Dakako, naravnom smrću. Danom koji nam je tajna kao i prvi i drugi rođendan. U tome se očituje Božja upletenost i Njegov plan s nama. Ali i to nam kazuje da smo u cijelom tom procesu rađanja, od začeća, samog života i u smrti, slika Božja, koja nam jamči sva prava i slobode, jednake u začeću, životu i smrti.

Prvo naše rođenje, začeće u majčinoj utrobi, je rođenje za život, u koji ulazimo drugim, fizičkim rođenjem. Njime postajemo hodočasnici, odnosno, to je vrijeme naše osobne pripreme za treće rođenje, a to je smrt. Stoga, ljudski život, ljudska prava i slobode započinju već začećem. Od tog trena čovjek je ostvareni Božji plan i slika Njegova.

Zato tim prvim rođenjem, začećem, čovjek postaje dio ljudske zajednice, sa svim pravima i slobodama, čak i nešto povlašteniji zbog svoje nemoći i slabosti.

U svakom civilzacijsko-kulturno-vjerskom društvu najveća briga su nemoćni i slabi.

Ako dijete rođeno u majčinoj utrobi, u tom rastu, nema zasluženu zaštitu i brigu, ako mu tada prijeti opasnost od pobačaja, od ubijanja, pitanje je što ga čeka i kakvo ga to društvo prima poslije njegova drugog rođenja, dolaska i ulaska u ovaj svijet.

Također je i pitanje kakva prava i slobode će imati u starosti, kao pripravi za svoje treće rođenje, smrt. I tada biva slab, nemoćan, ograničen i ovisan o tuđoj pomoći, kao što je bio i pod majčinim srcem.

Ljudska prava i slobode ne smiju se nikako dijeliti po snazi, jakosti i neovisnosti ni o kome. Dapače,

ljudska prava i slobode se mjere po zaštiti najnemoćniji, onih u majčinoj utrobi, rođenih da nam se pridruže i starih i nemoćnih koji se spremaju za svoje treće rođenje.

Pobačaj mladih i eutanazija starih najgrublja su kršenja ljudskih prava i sloboda, ali i civilizacijskih, kulturnih i vjerskih vrijednosti.

(„Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!”)

Moj prijatelju, dugo te k meni nema.

Svog srca vrata ostavljam otvorena; za slučaj da se javiš, da te k meni put donese, da se sjetiš moga lika i adrese...

Pred Milosrdnim, dok prošnje slažem svoje za prijatelje, spomenem ime tvoje i zaželim da dobro i mir te svuda prati.

Ja molim.

Bog je ljubav.

Bog će dati.

32

Darove riječi Milost u pjesmu slije.

Sa izvor vode košuta žedna pije.

Za ruke prazne molim, da uvijek spremne budu na radost susreta i ruku drugu.

U

svom životu često puta ne prepoznajemo dovoljno jasno svoje životno opredjeljenje. Upravo u vremenima krize i osobne nesigurnosti izranjaju mnoga pitanja i mnoštvo odgovora. Pavao u svojim poslanicama govori o prisili koju osjeća u sebi da naviješta Evanđelje.

Sve što radi događa se zbog Evanđelja. Temeljno Pavlovo određenje je izgraditi put po kojem bi Evanđelje došlo do ljudi, odnosno ljude dovesti u blizinu Božjeg spasonosnog djelovanja.

Temeljno određenje Crkve je naviještati Evanđelje.

Isus jasno ukazuje da je u njemu i po njemu došla punina Božje ljubavi k ljudima. Stanovnici Kafarnauma Isusa žele zadržati, ali im se želja ne ispunjava jer on želi djelotvorno pokazati ljubav Božju prema svim ljudima. Stoga Isus ne ostaje na jednom mjestu, već ide u druga mjesta pokazati ljubav Božju.

Isusov je život prožet javnim nastupima, odnosno naviještanjima riječju i djelom. On jasno pokazuje da je Bog jedini izvor prema kojem čovjek može urediti svoj život. Čovjek nije dovoljno jak da bi svojom snagom mogao ostvariti lijep, miran i sretan život. Bog je izvor života pa se na njemu i po njemu temelji ljudski život. Ovo određenje, odnosno opredjeljenje, za ljude ni u jednom slučaju ne znači sužavanje života, nego otvaranje i stvaranje novih životnih mogućnosti i izgleda za uspjeh.

U razmišljanju se možemo zaustaviti na odlomku iz Matejeva evanđelja (1, 29- 39) u kojem je zabilježen jedan Isusov dan pun ozdravljenja.

Ozdravljenje Petrove punice opisano je vrlo škrtim riječima: pristupi joj, prihvati je za ruku, podiže i temperatura je napušta. Opet je sposobna izvršavati zadaće koje je trebala činiti. Tako jednostavno izgledaju ozdravljenja koja Isus čini: nikakva komplicirana medicinska tehnika, nikakvi precizno

33

propisani lijekovi. Isus ima oči za ono što je čovjeku potrebno i može svima biti uzor. Pokazuje nam da ne zatvaramo oči pred problemom i da dopuštamo da netko osjeti toplinu i sigurnost, da osjeti: „Ti za mene nisi otpisan. U mojim očima ti imaš svoju vrijednost, pa čak i onda kad si se promijenio, kad sam sebi to ne vjeruješ.”

Evanđelje pogađa mnoge od nas posve konkretno i neposredno. Isus, sin Božji, ne započinje svoju misiju velikim političkim ili teološkim govorom.

Njegova prava pažnja posvećena je pojedincima, posebno bolesnima i zbog bolesti isključenima iz društva, siromašnima i grešnicima. Čuda izlječenja dio su Isusove konkretne propovijedi i njegove dokumentacije: tu je jedan koji ima moć, posve drugačiju moć. Tu je jedan koji gleda osobu, a ne mnoštvo. Isus je iscjelitelj s osobnom pažnjom prema svim bolesnicima. K njemu dolaze mnogi s raznim bolestima i on ih ozdravlja. U sinagogi je ozdravio bolesna muškarca. Sada ozdravlja bolesnu ženu i tako pokazuje da ima jednako poštovanje prema muškarcima i prema ženama u bolesti.

Nakon što je noć proveo u molitvi i spoznao volju Božju, napušta Kafarnaum jer zna koje mu je djelovanje i određenje.

U predvečerje života bit ćemo pitani o ljubavi, kako piše sv. Ivan od Križa. Kad postane ozbiljno, kad dođe ono bitno, kad budemo morali davati račun o svom životu, onda nećemo biti pitani o tituli, službi ili djelovanju, nego ćemo biti pitani o ljubavi. A ljubav se može na razne načine pokazati: kao milosrđe prema prekršiteljima, kao utjeha žalosnima, dijeljenje s gladnima, kao pomoć potrebnima.

Bog nas neće najprije pitati jesmo li pripadali progresivnima ili konzervativnima, nego jesmo li ostvarili svoju vjeru samo iz ljubavi prema njemu, a ne iz drugih pobuda. Bog nas neće pitati jesmo li bili premalo apostolski aktivni, nego jesmo li bili aktivni iz ljubavi, a ne po moranju, prisili. Bog nas neće pitati jesmo li satima molili, nego jesmo li molili iz ljubavi prema njemu. Pitat će nas je li naše životno opredjeljenje bila ljubav.

O

ve godine obilježavamo 10. obljetnicu smrti blagopokojnog kardinala Franje Kuharića. Rođen je 15. travnja 1919. u Pribiću kraj Krašića kao trinaesto dijete svojih roditelja Ivana i Ane rođene Blažić. Četverogodišnju Osnovnu školu završio je 1931. u Pribiću, zatim se upisao u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu te na Bogoslovni fakultet, koji je završio 1945. Za svećenika ga je zaredio nadbiskup Alojzije Stepinac, 15. srpnja 1945. u Zagrebu.

Službovao je kao kapelan u Radoboju osam mjeseci. Župnik je bio u Rakovom Potoku, Sv. Martinu pod Okićem i Sv. Mariji Okićkoj do 1957. te u Samoboru i Noršić Selu do 1964., kada ga je sv.

Otac papa Pavao VI. imenovao pomoćnim biskupom zagrebačkim. Zaredio ga je nadbiskup Franjo Šeper 3. svibnja 1964. godine. Od 20. kolovoza 1969. do 16. lipnja 1970. bio je administrator zagrebačke nadbiskupije, a zagrebački nadbiskup od 19. srpnja 1970. do 4. listopada 1997., kada je tu službu predao svom nasljedniku Josipu Bozaniću.

Sudjelovao je u radu trećeg i četvrtog zasjedanja Drugoga vatikanskog koncila. Na konzistoriju 2. veljače 1983. godine papa Ivan Pavao II. uvrstio ga je u Kardinalski zbor.

Kao kardinal bio je član vatikanske Kongregacije za kler, Kongregacije za bogoštovlje, Rimske komisije sv. Ćirila i Metoda te Vijeća za javne poslove Svete Stolice. U rujnu 1970. izabran je za predsjednika Biskupske konferencije Jugoslavije, a bio je i prvi predsjednik Hrvatske biskupske konferencije od 8. lipnja 1993.

Kardinal Kuharić je bio čovjek istine i dijaloga, čovjek bez trunke mržnje. Zalagao se za katoličke medije. Brinuo se za Hrvate izvan domovine. Osnivao župe. Zalagao se za Caritase po biskupijama i po župama. Rado je obilazio svoje župe i predvodio jubilarne proslave. Za života su mu se ispunile tri životne želje: uspostava slobodne i samostalne Republike Hrvatske, dolazak sv. Oca Ivana Pavla II. u Hrvatsku i proglašenje blaženim Alojzija Stepinca.

34

Kardinal Franjo Kuharić bio je, poput svoga suvremenika bl. Pape Ivana Pavla II., duboki štovatelj Presvete Euharistije i potpuno odan Blaženoj Djevici Mariji.

Preminuo je 11. ožujka 2002. u Zagrebu. Pokopan je uz prisustvo velikoga broja vjernika u zagrebačkoj katedrali uz svoje prethodnike - kardinale Stepinca i Šepera.

U duhovnoj oporuci je zatražio da obredi njegova pokopa budu prožeti vjerom u vječni život, u uskrsnuće tijela. U njoj piše: „Uvijek sam čvrsto i radosno vjerovao u tu Božju istinu o čovjeku. To je najsvetija, najpotresnija i najsudbonosnija istina o postojanju čovjeka. Posljednje stvari stoje pred svakim čovjekom kao konačna stvarnost pred kojom stoji naš posljednji izbor: prihvatiti zauvijek Božju Ljubav ili je zauvijek odbaciti. Uvijek sam o toj istini rado razmišljao; rado sam je propovijedao. U tome je sav smisao i bit našeg postojanja. Zato je smrt sveti trenutak rađanja za vječnost. Kad budete čitali ovu oporuku, ja ću već proći kroz iskustvo toga otajstvenog prijelaza i susreta s božanskim Suncem.

Kakva spoznaja! Nova i vječna! Ljudima na zemlji nepriopćiva!Istina je otkrivena! Prijatelji, samo to je važno.”

Kardinal Franjo Kuharić je sveto živio i zato su ga svi, vjernici i nevjernici, voljeli i poštivali. O 10. obljetnici njegove smrti kardinal Josip Bozanić najavio je otvorenje postupka za njegovo proglašenje blaženim. Nadamo se da će ubrzo biti uzdignut na oltar poput svojih prethodnika na zagrebačkoj katedri: Alojzija Stepinca i Augustina Kažotića.

P.S. Prošlog tjedna pokrenut je postupak proglašenja pokojnog kardinala Franje Kuharića blaženim. ( HKR )

- Albe! Albe! – zvala je iz dvorišta nedaleko škole mlada crnokosa žena sitnih kostiju i brzih kretnji.

Reklo bi se da to sestra traži svoga mlađeg brata, da nije odjevena u elegantnu građansku haljinu kakvu u Subotici nose samo udane žene iz bogatijih bunjevačkih kuća. Široka suknja ističe joj tanak struk i vrlo duge, tanke ruke. Unatoč haljini kretala se vrlo brzo, tako da je nalikovala balerini koja je greškom zašla u dvorište puno trave, blata i živadi.

Prijeđe cijelo dvorište i uđe u voćnjak Vidakovićevih. Kroz voćke koje samo što nisu procvale, tamo na dnu imanja, vidi Albino odijelo.

Dječak stoji i ogledava nešto crno. Mlada žena stisnula je sitne šake, ljuti se. Zove ga glasnije: - Albe, Albe! Ama di si opet bio? Kasniš na vilolinu!

Brzo! Herr Herman je ljut ko ris!

Albinoj majci nije prvi put da Albu ovako traži.

Malome gudalo u ruci leži kao da se s njime rodio, a violina, tamburica, klavir – ama baš svaki instrument – samo čeka da ga Albe takne pa da zapjeva kao začaran. Ali dječak je živ, nemiran, sve ga zanima, pa bi vježbanje izbjegao, samo da ga mama dosljedno ne privodi na satove herr Hermana. Prišla mu je bliže i ogledava mu ruke.

- Ajme, kaki si! Pogledaj si ruke! I odilo! Ta šta to radiš, dite moje lipo? – ciktala je mlada gospođa Jelena živom ikavicom bačkih Hrvata.

Albe, dječak od kojih 12 godina, u neprilici pokušava sakriti ruke i ono što u njima drži.

- Šta to imaš? Pokaži! – uporna je mama, pa Albe pruža limenu strijelu na koji se koči silueta pijetla, vrlo vješto izrezana iz crna lima. Ptičica kao da se sva pretvorila u grlo koje pjeva, a perje na repu rasulo se kao živo.

- Vidi, vjetrokaz! Hoćemo li ga staviti na krov? – pita Albe, sav zadovoljan svojim radom.

- A odakle ti?

- Izrezao sam ga, prema svome crtežu. Limar mi je pokazao i išlo je kao od šale...- odgovara Albe, ali vidi da to mami nije drago. Iako je ptičica lijepa, jer Albe zna divno crtati, ona mu se obraća prijekorno:

35

- Albe, Albe...To nije za tebe, rekli smo ti već sto puta! Mazati ruke limom i crnilom, pa ne daj bože da se i ozlidiš ...Kako ćeš onda svirat? Kako ćeš postat violinist?

- A, mama, pa rekli smo da ću za velečasnog...

- Velečasni ili violinist, i jedan i drugi mora imat finu, bilu ruku, a ne šake ko u kovača! Brzo za mnom!

Herr Herman je ovoga puta stvarno ljut!

Albe je krenuo za mamom, a onda naglo čučnuo.

Kad se osvrnula, sustigao ju je i mazno joj licem dotaknuo rame. Jelenin jedinac uvijek je znao odagnati svaku ljutnju jer je znao biti drag i poslušan.

I ovoga puta rekao joj je: - Mama, ne ljuti se... Ovo je za tebe...

Iz iskričavih očiju maloga Albe sjalo je sunce žive radosti. Pružao je mami jedan krupan zvončić, jedan jedini koji je svojim znatiželjnim pogledom otkrio u cijelom otočiću visibaba koje su prekrile rub dvorišta. Zazvonio je bijeli zvončić kad se Albina mama nasmijala. Zatresla je glavom i rekla mu: - Eh, Albe, lipo moje dite, ko zna di će ti kraj biti...

Taki si i ti... Kao bili zvončić bili sred visibaba...

Samo vridno radi, uhvati se posla, pa će proć i ovo što ti ni drago...Ajd...gospon Herman čeka, a i tata će ti se ljutit... Ubrzo je iz kuće Vidakovićevih, koja stoji blizu škole, odjeknuo jasan i siguran zvuk violine. To je pod dječakovim prstima oživjela suha partitura s papira, kao da je tko začarao violinu i gudača.

Sličicu bijela zvončića među visibabama iz zavičaja ponio je Albe u Travnik, zeleno i tiho mjesto u kojem se iz samog središta gradića dižu brda nebu pod oblake. I tamo su učitelji odmah uključili mladog Albu Vidakovića u đački zbor kao prvu violinu, a kad je trebalo, Albe je svirao čelo i bas.

Kad se za praznike vratio mami, u rodnu Suboticu, zaigrala mu je u uhu na zabavi u Hrvatskom pjevačkom društvu „Neven“ vedra melodija bačkih Hrvata „Igra kolo“.

Vedar, hitar i radostan, ali pun duboke pobožnosti, mladi je Vidaković narodni napjev upleo u stručak melodije posvećene Gospi s Djetetom i tako skladao svoju prvu kompoziciju. Kad je maturirao, nadahnuti ga biskup Budanović posla u Zagreb na studij teologije, pa je bijeli zvončić Albine nadarenosti brzo zazvonio i u glazbeno-pjevačkom bogoslovskom društvu „Vijenac”. Mladi Albe stizao je sve – spremati ispite za bogoslovni fakultet, pomagati profesoru Franji Duganu, svom učitelju, oko priređivanja pjesmarice pune svetih i lijepih pjesama, svirati čelo i kontrabas, dirigirati na velikim svečanostima, ali i učiti privatno harmoniju, kontrapunkt i harmonizaciju gregorijanskih korala. Stoga nije čudno, iako je bilo rijetko i pravom čudu ravno, da ga je biskup Budanović poslao na studij glazbe u Rim. Kad je Albe u Rimu po završetku studija trebao obraniti svoju doktorsku disertaciju, Rim su počele tresti savezničke bombe. Nije bilo drukčije niti kad se vratio u svoju domovinu – Drugi svjetski rat nosio je sa sobom dane pune briga i uzbuna, ali Albin vedri duh nije se mutio. Ovako je hrabrio svoga prijatelja Josipa, s kojim je znao izvoditi prave male privatne koncerte na klaviru u svojoj sobi: „Uhvati se, čovječe, posla, piši i napiši glazbu koju sanjaš, pa će iz te tmine dneva naših izbiti radost naše vjere!”

Bilo je tako i jedne mirne ljetne nedjelje. Prozori Albine sobe bili su otvoreni i s njih su skakutali tonovi kojima su Josip i Albe isprobavali najbolje suzvučje za sljedeću glazbenu sliku. Usred akorda sirene počele zavijati kao ranjene zvijeri, a s ulice su se čuli prestrašeni povici i trčanje. Ljudi su žurili u sklonište, a jedan od njih je, čuvši kako klavir iz Albine sobe ne prestaje svirati,rekao: „Bože, kakve ovi imaju živce!”

A živaca je trebalo imati za dane koji su slijedili u Albinu radu kao voditelja zborova prvostolnice, Zagrebačke katedrale. Isprva je krenuo samo s tri stara pjevača, koji se nisu bojali nove vlasti. Ubrzo je broj odraslih porastao, ali djeci-pjevačima nove vlasti branile su sudjelovanje u crkvenome zboru.

Tome unatoč Albe je održavao koncerte, skladao, vježbao s pjevačima, budno obavljao i svoju svećeničku službu, a k tome našao i vremena za proučavanje starih i dotad nepoznatih crkvenih glazbenika. Upornim radom uspio je utemeljiti insititut za crkvenu glazbu, koji danas nosi njegovo ime.

I baš kad se ponovno spremao obraniti doktorsku radnju na odsjeku za muzikologiju u Ljubljani,

36

kojem je već poslao otiskan doktoriski rad uvezan u čvrste korice, Albe je osjetio bolest koja je oko pedesete kosila sve muške članove njegove obitelji. Bolovao je s ovim riječima na modrim usnama: „U Njegovim rukama su vremena moja. Ja sam se u Njega uzdao i neću se smesti dovijeka.”

Kad je umro, tijelo su mu odvezli u rodnu Suboticu,koja ga je veličanstveno dočekala, jer se Albe uviejk rado vraćao u svoj rodni kraj za ljetne praznike. Samo gospođi Jeleni, Albinoj majci, nisu rekli da joj je jedinac teško bolestan. Ali ona to je nekako znala. Kad je zadnje zvono sa subotičke katedrale zazvonilo za Albu Vidakovića, pridigla se i pitala: „Da to ne zvone za moga Albu?”

Ipak, smrti usprkos, bijeli zvončić glazbe koju je napisao nadareni skladatelj i voditelj katedralnog zagrebačkoga zbora nije zauvijek utihnuo. Njegova Missa ceaecilijana zvoni i danas. Čujete li mile, skladne zvuke pobožne pjesme nadahnute istarskim, drevnim slavenskim ili drugim hrvatskim napjevima, okretne i pjevne, a u isto vrijeme duboko sređene i Bogu predane, znajte da to maestro Albe zvoni kao bijeli zvončić u zboru pjevača, orgulja i anđela.

Znanje je potreba stara koliko i čovječanstvo. Ono je glavni pokretač gotovo svakog napretka svijeta.

Stoga je znanje žedna potreba svakog društva i svakog povijesnog vremena.

Znanje je proces koji počinje rođenjem i završava smrću. Jasan je to znak da je ono znak Božje suradnje sa čovjekom, odnosno dar Božji čovjeku. Ono se korisno i vrijedno, potrebno i napredno dokazuje u svojoj potpunoj vrijednosti samo ako je u okvirima Božjih zakona. Kao i svaki drugi napredak, znanje mora biti u službi dobra, mora biti u reguliranim okvirima moralnih, ljudskih i vjerskih normi.

Onog trena kada znanje postane na neki način privatna svojina, kada se počne ocjenjivati jedino kao ljudski uspjeh, ono biva ogoljeno, nepotpuno te nerijetko i besmisleno. Pa čak i štetno.

Znanje – kao samo znanje - bez priznanja Božje prisutnosti u njegovu razvitku, u njegovu stvaranju, u povijesti je dokazano bilo je ili protiv samog čovjeka, ili protiv Boga, zbog čega je bilo i vrlo kratka vijeka. Znanje u svojoj vrijednosti, u poruci koju šalje svijetu, mora biti trajna vrijednost. A trajnu vrednotu može imati samo ako je stvarano uz Božju pomoć, odnosno u Božjim okvirima. Samo takvo znanje, znanje koje ne izlazi izvan Božjih zakona i normi, uistinu je u službi i za dobro čovjeka i za dobrobit čovječanstva.

Takvo znanje, stvarano u Božjim zakonima, na neki način ljudsko suznanje, je jedan put k Bogu budući da je čovjek dopustio Bogu da surađuje s njim. Suradnja čovjeka s Bogom, i Boga s čovjekom daje znanju univerzalnu vrijednost. Ono ima smisao, cijenu i poruku, ali i jamstvo trajnog opstanka.

37

Znanje postignuto uz Božju pomoć, po Božjim zakonima, znak je Božje prisutnosti u onome tko ga stvara čime biva svijetli putokaz sigurnije i ljepše budućnosti. Time, kao univerzalna vrijednost, daje čovjeku smisao života. Samo takvo je istinski pobjednik neznanja.

Svako znanje stečeno i „otkriveno” izvan Božjih zakona doživljava se ili kao premoć, ili kao moć upravljanja i vladanja drugim. U tom smislu znanje više nije opće dobro i ono je veća štetnost i veće nazadovanje negoli dobro za čovjeka i za čovječanstvo. Znanje mora biti uvijek u službi općeg dobra, a nikako vlasništvo pojedinca, zajednice ili države.

Stoga je dužnost svakoga, i pojedinca i društva, znanje prenositi, darivati i širiti. Također i zbog toga što je znanje dar. Prenošenjem, darivanjem i širenjem ono se usavršava, dotjeruje i kristalno izbrušuje te je svakim danom sve ljepši i dragocjeniji dragulj čovječanstva. Zato je znanje globalni proces suradnje između naroda, država, kultura i vjera budući da mu je izvorište u suradnji čovjeka s Bogom. I Boga s čovjekom.

U toj suradnji najvidljivija je veličina ljudske slobode koju je Bog darovao čovjeku. Slobode u stvaranju. Znanje stoga nije ljudski uspjeh, ono je Božji dar čovjeku. Zato čovjek ne smije znanje koristiti kao moć i nadmoć, kao sredstvo svoje vladavine jer to nije njegovo vlasništvo. Ljudi znanja samo su Božji posrednici u stvaranju čija zadaća je to znanje širiti i darivati drugima, kao što su ga i sami dobili na dar. Korištenje znanja kao moći nepriznavanje je Božje suradnje u njegovu stvaranju. Takav odnos prema znanju je neki vid silovanja znanja. To je vid diktature znanja, ali i nad znanjem. U tom tre-

nutku znanje statira, gubi na dinamičnosti, lagano propada i u konačnici se gubi. Gubi se u svojoj dinamičnosti, u procesu, biva zarobljeno granicom moći, vlasti i vladavine.

Jedini ključ koji otvara vrata slobode, prava, demokracije, jednakosti i ravnopravnosti je upravo znanje. Zbog takvih vrijednosti, zbog te njegove moći u oslobađanju čovjeka, što je razlog Božje prisutnosti u njegovu stvaranju, pojedinci i narodi, državnici i političari, bankarski i menadžerski moćnici ni ne daju da se znanje širi, a stečeno koriste isključivo kao moć.

Tamo gdje nema znanja kao općeg dobra, kao dijela Božje prisutnosti u prostoru i vremenu, tamo nema ni slobode, ni prava, ni jednakosti, ni ravnopravnosti, ni demokracije, ni odgovornosti te u konačnici nema ni napretka. Primjer je to mnogih

političkih i vjerskih diktatorskih zemalja svijeta u kojima je znanje ograničeno vlasništvo političkih i vjerskih centara moći. Sredstvo njihove diktature i vladavine nad neznanjem naroda kojem je znanje ograničeno i selektivno.

Znanje u Božjim okvirima je dragulj čovječanstva.

Nasuprot njemu stoje dostignuta znanja u izvođenju abortusa, u umjetnoj oplodnji ili eutanaziji i svim drugim oblicima. Ona prijete narušavanju Božje volje i Božjih zakona. Ona su sigurno izvan Božjih okvira. Čovjek je, naprosto, u otkrivanju tih znanja isključio Boga i zato su ona danas više štetna negoli korisna čovječanstvu.

Nadbiskup Srakić: Kršćanske Crkve i zajednice trebaju se otvoriti jedne drugima!

OSIJEK: Molitva za vidljivo jedinstvo Crkve nije tek „ugodni” pojam prijateljstva i suradnje. „Mi se, kao kršćanske Crkve i kao kršćanske zajednice, trebamo otvoriti jedne drugima te pružiti i primiti darove jedne od drugih kako bismo uistinu ušli u novi život u Kristu, koji je jedina prava pobjeda!” kazao je msgr. dr. Marin Srakić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit, uvodeći i predsjedajući središnjim ekumenskim bogoslužjem Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana održanim 22. siječnja u kapucinskoj crkvi sv. Jakova u Osijeku.

Svjetska molitvena osmina održava se ekumenskim susretima od 18. do 25. siječnja uz geslo „Svi ćemo se izmijeniti pobjedom Gospodina našega Isusa Krista”, naizmjence, svakovečernjim programom u Baptističkoj crkvi, Reformiranoj, Evangeličkoj crkvi, u katoličkoj laič-

38

koj zajednici Molitva i Riječ (program uz vodstvo evangelizatorice Marije Krivić priređen je u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića), kod otaca kapucina, u katoličkoj Župi sv. Ćirila i Metoda, u srpskoj Pravoslavnoj crkvi Uspenija Presvete Bogorodice i u Evanđeoskoj pentekostnoj crkvi Radosne vijesti.

Tematska svečanost ovogodišnje molitvene službe (preuzeta je iz Prve poslanice Korinćanima koja govori o preobražavajućoj vjeri u Krista), započela je ulaznom pjesmom „Isus Krist je slika Božja” u izvedbi skupine bogoslova, koja je pod ravnanjem maestra Ivana Andrića animirala pjevanje, te istovremeno procesijom svećenika, pastora i biskupa na ekumensko molitveno slavlje. Uz geslo „Svi ćemo se izmijeniti pobjedom Gospodina našega Isusa Krista” sabrane biskupe, predstavnike Crkava kršćanskih zajednica - pastore/pastorice, dekane, svećenike, redovnike, redovnice i vjernike u Osijeku iskrenom radosnom dobrodošlicom sa zahvalom za sudjelovanje u molitvi za jedinstvo Crkve pozdravio je fra Miljenko Vrabec, gvardijan Kapucinskoga samostana i član Ekumenske koordinacije Osječke regije.

U homiliji, nadahnutoj evanđeoskim porukama, msgr. dr. Đuro Hranić, pomoćni biskup Đakovačko-osječke nadbiskupije, podsjetio je da sve okupljene „ujedinjuje vjera u Isusa Krista, raspetoga i uskrsloga, jedinoga Spasitelja svijeta i jedinog posrednika između Boga i ljudi”, poglavito vjera u uskrsnuće mrtvih. „Želimo naglasiti novost i važnost uskrsnuća – bez uskrsnuća ni Isusova smrt te križ ni život ne bi imali smisla. Nije li problematično i čudno što u Osijeku,

39

u našoj Domovini i u svijetu mi, kršćani, nismo prepoznatljivi prije svega po radosti zbog zajedničke nade u pobjedu života nad smrću po Kristovom uskrsnuću, nego nas drugi prepoznaju i o nama govore kao o različitim konfesijama i Crkvama, a neki nam čak kažu i da smo različite vjere, različite religije!? A mi smo prije svega jedno, jedna vjera i jedna Crkva, a tek smo onda različite obredne – kulturno uvjetovane, ali uvijek kršćanske tradicije. I ponajprije smo ista vjera po vjerovanju u Kristovo i sveopće uskrsnuće mrtvih, a tek onda među nama postoje i različiti teološki naglasci te određene doktrinarne razlike... Mi, kršćani smo jedna velika obitelj. Unutar obitelji možemo razlikovati njezine uže i šire članove, rodbinu u bližem i daljem srodstvu, ali među svim članovima postoji objektivna krvna veza. Bitna značajka članova jedne obitelji te ono za čim svaki čovjek i svaka obitelj teže su unutarnji mir u srcu svakog pojedinca i unutar svake obitelji, međusobno povjerenje i zajedništvo, praštanje u ljubavi te solidarnost i uzajamna povezanost među svim članovima. Tako smo i mi kršćani najprije jedna - Kristova obitelj, i on nas je pritjelovio sebi”, naglasio je Hranić, ukazujući na nužno jedinstvo: „Sve dok smo mi kršćani podijeljeni, ne možemo biti vidljivi znak – sakrament jedinstva ljudskoga roda niti svijetu možemo uvjerljivo donijeti evanđeosku poruku da je Krist temelj novoga svijeta i novog čovječanstva i ujedinjuje sve da budu „ukućani” Božji. Mir i jedinstvo u svijetu su plod i obilježje Isusove uskrsne preobrazbe nas samih i njegove uskrsne pobjede među nama... Vjera u uskrsnuće Gospodina Isusa Krista nas otvara i preobražava. Samo u njemu

možemo naći potpuno jedinstvo i potpuno zajedništvo! Susret s Uskrslim dogodio se u zatvorenom prostoru, kao i danas u mojoj sredini. No sada se treba otvoriti! Ići k drugima. To je i naše poslanje u sili Duha Svetoga. Ono što je Isus dao učenicima, oni su poslani davati drugima: davati im i donositi mir. Sami su ga primili i mogu ga dijeliti drugima”, poručio je Hranić, pozivajući današnje apostole i članove Crkava na poslanje, poput apostola i učenika uskrsne večeri, na donošenja i mira i oslobođenje od straha ponajprije našim narodima i svijetu.

Riječ predstavnika kršćanskih Crkava Sudjelujući u bogoslužju, okupljenima se u ime Srpske pravoslavne crkve obratio protojerej stavrofor Ratomir Petrović, paroh osječki i potpredsjednik Ekumenske koordinacije Osječke regije, kazavši kako apostol Pavle tijela dijeli na zemaljska i nebeska te „neka nas Gospodin obuče u nebesku odjeću”.

U ime Reformirane kršćanske kalvinske crkve u Hrvatskoj slavlju je pribivao Endre Langh, umirovljeni biskup, dok je u obraćanju Darko Turšić, pastor u Kotlini i tajnik Ekumenske koordinacije, istaknuo smisao žrtvovanja sebe u ljubavi za druge poručivši: „Kada izvučeš mač, gledaj koga ćeš spasiti, a ne ubiti!”

40

„Okupiti se u ime Isusa Krista znači podijeliti ljubav. Ljubav je uvijek vjerna, strpljiva, otvorena prema nadi. Razlike između Crkava bit će manje važne, ako Crkve zajednički nastupaju i zajedno rade u izgradnji Kraljevstva Božjega”, kazao je pastor Jozo Ivić iz Slavonskog Broda u ime Evangeličke crkve u Hrvatskoj.

Toma Magda, predsjednik Saveza baptističkih crkava i pastora Baptističke crkve u Osijeku, naglasio je da „Sve što činimo nije uzalud te je znakovito što su sve čelne osobe Crkava iz Slavonije, dok su u Zagrebu tajnici, a to je milosna prilika biti primjer vjernicima i kako se molitvom nadilaze sve podjele”. „Ekumenski pokret je u biti proročki pokret, Isusova velikosvećenićka molitva, a proročku riječ izrekle su osobe proročke vizije, poput Jurja Križanića, biskupa Strossmayera, ali i suvremenika Ivana Goluba koji „sluti da će se jedinstvo dogoditi”, istaknuo je dr. Krešimir Šimić, pastor Evanđeoske pentekostne crkve u Osijeku.

Ekumensko je bogoslužje obilježila zajednička molitva ujedinjenih u Kristu za jedinstvo i preobraženje i pozdrav mira s nadom potpunoga zajedništva.

S

vetac Leopold Bogdan Mandić (1866. - 1942.) slavi se kao zaštitnik ekumenizma - nastojanja jedinstva svih Kristovih vjernika koji sada žive u različitim vjerskim zajednicama. Mali Bogdan je u rodnom Herceg Novom, u Boki kotorskoj, doživio tučnjave između tamošnjih katolika i pravoslavaca. A čuo je tvrdnje i jednih i drugih da vjeruju u Krista. On se je zavjetovao moliti i raditi protiv tih podjela.

Kao mladi kapucin neko je vrijeme djelovao u Rijeci i u Zadru, pa se je ponadao izravno promicati crkveno jedinstvo katolika i pravoslavaca. Ali ubrzo su ga poglavari smjestili u Italiju, u Padovu, da ondje bude ispovjednik. Postao je jedan od najpoznatijih katoličkih ispovjednika u svijetu.

Brzo je shvatio da nikad neće djelovati među pravoslavnim vjernicima. Odlučio je da svaka duša s kojom se susreće bude za njega taj Istok.

I svakog je dana svoje djelovanje namjenjivao budućem kršćanskom jedinstvu. To su i pape istaknuli proglasivši ga blaženim i svetim.

Leopold Mandić je svetac kršćanskog jedinstva, premda nije izravno djelovao za to jedinstvo. Svaka kršćanska zajednica mora uvijek obnavljati samu sebe, priznavati svoje grijehe. Tko želi bolje odnose s kršćanskim Istokom, mora najprije Zapad učiniti kršćanskijim.

Ako katolici žele jedinstvo s pravoslavnim vjernicima, moraju im pokazati da ozbiljno shvaćaju Evanđelje.

Istok pamti mnogo nekršćanskih postupaka zapadnih kršćana. Dosta je spomenuti križarske ratove koji su ponizili kršćanski Istok uspostavivši Latinsko Carstvo u Carigradu i prisilili pravoslavce da se pridruže/ pokore Katoličkoj crkvi.

S Leopoldom Mandićem Zapad mora sam sebe ispovjediti za povijesne grijehe. Tako bi pravoslavni vjernici imali povjerenja da će buduće jedinstvo biti obnova zajedništva, a ne podčinjavanje jednih drugima

41

V

jernici u kapucinskoj Crkvi sv. Jakova u Osijeku bili su počašćeni ovogodišnjim duhovo-galzbenim programom proslave spomedana bl.

Alojzija Stepinca (10. veljače), koji je u blaženikovu čast osmislio i izveo o.

Zvonko Marija Mirko Pšag, kapucin, otpjevavši i odsviravši na orguljama vlastite skladbe posvetnice hrvatskomu blaženiku.

Alojzija Stepinca, nadbiskupa zagrebačkoga i kardinala mučenika, osobno je upoznao pater Zvonko, pisao mu i još i danas, u svojoj osamdeset i osmoj godini života, čuva tri vlastotoručna odgovora pohranjena u osobni arhiv.

Uz orguljski uvod skladatelj je izgovorio kratko Stepinčevo zapisano i izrečeno promišljanje molitve „Oče naš”, zatim su crkvom zaorile dvije pjesme u čast blaženiku „Neustrašiv Kristov borac, bl. kardinal Alojzije Stepinac” na riječi o. Modesta Boraka, kapucina, te druga „O slugo Božji” na riječi Mari Vidaljeva.

Pjesma „Neustrašiv Kristov borac” skladana je za dvoglasno pjevanje, počinje prema koralu „Slava Bogu na visini” i nastala je u Osijeku 1999. godine. „O slugo Božji”, posvećena bl. Alojziju Stepincu, skladana je 1997. u Dubrovniku za pučko pjevanje, nakon skladateljeva uvida u tekst „Sluga Božji Alojzije Stepinac” objavljenog 1997. u Zagrebu (Cecilija, god. 4, br. 3, str. 60). „U te se, Gospodine, uzdam” („In Te Domine speravi”) je nadbiskupsko geslo, blaženikova životna lozinka, podsjetio je o. Zvonko M. M. Pšag te nadahnuto završio Psalmom 71.: „Budi mi, Gospode, hrid utočišta i čvrsta utvrda spasenja jer ti si, Gospode, stijena i utvrda moja; jer ti si, o Gospode, ufanje moje, uzdanje od moje mladosti.”

Program je završio zahvalnom pjesmom „Zdravo Djevo”.

42

Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mreže u more; bijahu ribari. I kaže im: „Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!” Oni brzo ostave mreže i pođu za njim.1 Mladiće - srednjoškolce i studente, koji razmišljaju o DUHOVNOM POZIVU (svećeničkom i/ili redovničkom), kao i one koji se izbliza žele upoznati s nama franjevcima-kapucinima pozivamo na iskustvo našeg samostanskog i redovničkog načina života i rada.

Osim što je na ovaj način iznutra moguće doživjeti samostan i redovnički život, nakana ovog susreta jest i ta da onima koji su u traženju životnog puta pomognemo da – kroz zajedničku i osobnu molitvu, rad, razgovor i druženje s braćom - uđu u nutrinu svoga bića, razmisle o vlastitom životu i pozivu, ne bi li na taj način, s nama i uz nas, spoznali volju Božju za svoj život i odvažili se izvršiti je po primjeru i poticaju našeg duhovnog Utemeljitelja i učitelja - sv. Franje Asiškog.

Dragi prijatelju!

Mi redovnici, braća kapucini, franjevačka smo redovnička zajednica svećenika i časne braće koji se trudimo, po uzoru na svog utemeljitelja sv. Fra-

1 Evanđelje po Mateju ( 4, 18-20 )

43

nju Asiškog, što vjernije živjeti po Evanđelju koje je naše jedino Pravilo života: „Pravilo i život Manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći.” ( sv. Franjo Asiški ) Ako u dubini svoje duše osjećaš da te Bog zove da Ga slijediš kao svećenik i/ili redovnik, pozivamo Te da s nama i uz nas taj mogući poziv još više i bolje upoznaš i produbiš! Možda će Ti provedeno vrijeme s nama i uz nas pomoći da u svjetlu Božje riječi i prisutnosti spoznaš što Gospodin od tebe želi, na način kako se je to pitao i molio (Gospodine, što želiš da učinim?), spoznao te ostvario sam naš sveti serafski otac Franjo Asiški. Život i primjer sv. Franje Asiškog, čovjeka koji je nadahnuo i nas, možda će na isti način ponovno nadahnuti i Tebe danas.

Ako, dakle, u svome srcu osjećaš „sveti nemir“ duhovnog poziva (koji može biti svećenički ili redovnički) ohrabri se i Bogu reci: «Evo me”! * Zainteresirani za ovakve susrete slobodno mogu kontaktirati: Fra Juro Šimić Svetog Leopolda Mandića 41 10040 Zagreb E-mail: frajurofmcap@kapucini.hr

Z

adnje Pučke misije u ovoj župi bile su upriličene davne 1961. godine kada su misionari bili franjevci konventualci, točnije dvojica: fra Benedikt Benaković i fra Ivan Grgec.

Prema Spomenici župe tada je prisustvovalo preko 400 vjernika svaki dan na propovijedima što je dokaz brojnosti ovoga mjesta uništenog politikom bivšeg sustava. Dakle, nakon više od pola stoljeća u župi su ponovno upriličene Pučke misije u organizaciji župnika fra Gorana Rukavine pod geslom: „Ne boj se stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo“ (Usp. Lk 12, 32). Misije su vodili braća kapucini i to fra Ante Kukavica iz samostana u Varaždinu i fra Juro Šimić iz zagrebačkog samostana sv. Leopolda. Program ovih misija uistinu je bio bogat, a odvijao se od 4. do 11. ožujka. Svečano otvaranje upriličeno je, 4. ožujka, za vrijeme župne mise u 10 sati. Svakog dana u župnoj crkvi slavljena je sv. misa s prigodnom propovijedi, a nakon Mise održavani su prigodni susreti (za roditelje, mlade, ministrante i ostale vjernike) ili pak pobožnosti (križni put srijedom i petkom). Pokorničko bogoslužje s pojedinačnom ispovijedi bilo je upriličeno 6. ožujka kada su ispovijedati pomogli i glinski dekan preč. Alfed Kolić te župnik iz

44

Gvozdra fra Juro Stipić. Misionari su 7. ožujka obišli i dvije filijale koje pripadaju ovoj župi te se susreli s vjernicima Hrvatskog Sela i Velike Vranovine. U četvrtak, 8. ožujka, bio je pohod starima, bolesnima i nemoćnima po župi. Petak, 9. ožujka, bio je u znaku misijskih odluka. Prije mise upriličen je blagoslov misijskog križa, ophod s vjernicima i klanjanje križu. 10. ožujka župu i misionare pohodio je sisački biskup Vlado Košić koji je ujedno predvodio večernju sv. misu. Iza mise vjernici su spontano ostali u crkvi na kratkom susretu s biskupom koji je naglasio kako mu je želja da kapucini ovdje ostanu i ustanove samostan. Misije su završile u nedjelju, 11. ožujka, svečanom euharistijom u 10 sati pod kojom je bio upriličen i blagoslov djece i njihovih roditelja. Misi se kroz sve dane odazva veliki broj vjernika dok je najviše župljana misijama prisustvovalo zadnja tri dana.

N

edavno je moj prijatelj, koji je odlučio poći za Kristom u svećeničkom zvanju, na svom facebook profilu napisao objavu koja glasi: „Nastoj biti osoba koja svojim životom rasterećuje svijet, a ne opterećuje ga. Svijet je već dovoljno opterećen.” Čak su i komentari bili prilično pozitivni!

Ta objava mi je izmamila osmijeh jer je itekako utemeljena. Svi mi imamo milijun malih i velikih briga i jedva da stignemo i „disati”. Pa tko će još u ovoj jurnjavi koju životom zovemo, misliti i na to da nekoga ne optereti?!? Štoviše, kad nas prijatelj ili tek znanac zapita kako smo, brzo ćemo izreći sve što nam leži na duši ni ne razmišljajući da je možda našem sugovorniku i teže nego nama… Često sam se zatekla u situaciji kad sam bila loše zbog nekih nejasnih i mučnih događaja oko sebe i tu me baš Gospodin znao najviše iznenaditi. Kada bih utonula u svoju muku i nastojala shvatiti zašto neke stvari moraju biti tako mučne i zašto ljudi ponekad imaju tako tvrdo srce, On bi se pobrinuo da mi se redovito javi netko od prijatelja kome je teže od mene.

Teže od mene?? Sad ćete sigurno reći kako je svakome njegov problem najveći i najteži, i nigdje izlaza, itd. No, istina je zapravo malo drugačija. Kad se posvetimo onima koje Isus stavlja na naš životni put, tada kao da izlazimo iz okvira svojih poteškoća pa možda i svojih sebičnosti jer od sebe često ni ne vidimo osobu kraj sebe.

Nedugo zatim sam opet bila još gore. Nazvala me prijateljica koja je u dosta teškoj fazi života, sama odgaja troje djece, radi više poslova kako bi mogla prehraniti sebe i svoju djecu, a onda joj baš njena djeca za koju se toliko žrtvuje znaju izazvati poteškoće s kojima često ne zna sama izići na kraj.

I kad se dogodi opisana situacija, automatski izlazim iz svoje muke i razmišljam što učiniti za nju, kako pomoći prijateljici. Što ja, kao obično ograničeno stvorenje, mogu učiniti da ona preživi sve ono što joj se događa?

I tada je On tu. I onda opet vidim svu veličinu rečenice koju spomenuh na početku teksta. Pa što bi bilo od moje prijateljice da sam joj još natovarila

45

svoju muku i brigu? Ta, slomila bi se od tog silnog tereta.

Umjesto toga, poput malenog djeteta, „trčim Ocu“ da Mu ispričam što se dogodilo prijateljici, a onda On čini divne stvari počevši od toga da joj podari snage i vjere da jednostavno izdrži dan, u miru i sigurnosti kako je sve u Božjim rukama.

Zato vidim veličinu i jednostavnost rečenice: „Nastoj biti osoba koja svojim životom rasterećuje svijet, a ne opterećuje ga. Svijet je već dovoljno opterećen.” Nema tu nikakve lažne poniznosti ili ne znam čega već. Mogu samo reći da sam iskusila kako je puno veća radost umanjiti nečiju tugu, nego mu natovariti još svoje boli.

Pa kako onda preživjeti kad nas „svijet napadne“ i kad nas ni najbliži ne razumiju? Sasvim jednostavno: sabrati se i ići do Isusa. On je uvijek tu, čeka da Mu se javimo, da Mu kažemo što nam je na srcu.

Vjerujem da će nas Njegova riječ upućena tako davno, a još uvijek tako aktualna „Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti“ (Mt 11,28) jednostavno ohrabriti. Isusu trebamo jednostavno reći sve što nam tišti srce.

I On je proživio trideset i tri godine svog života kao čovjek, kao jedan od nas. Da bi upoznao svu tegobnost koju ljudsko biće prolazi tijekom svog života. Štoviše! U svojoj muci i svom križnom putu pokazao nam je kako patnja podnošena u ljubavi preobražava svijet. A nakon svakog Velikog petka, budimo sigurni, svanut će prekrasno, osnažujuće Uskrsno jutro.

Ako nastojimo svoje probleme i brige podnositi u strpljivosti, s Isusom, tada ćemo doista biti ljudi koji neće opterećivati svijet. A svoju radost i snagu ćemo pronaći u jedinom pravom Izvoru radosti, snage i svjetla - našoj raspetoj Ljubavi.

Budimo ljudi! Budimo tu jedni za druge! Budimo zajedno i za Jedno!

- Vera Kuharić, Zagreb: ” Zahvaljujem sv. Leopoldu Mandiću za sve primljene milosti tokom 2011. g. i molim ga i nadalje i preporučam ga u svoje molitve da mene i moju djecu, supruga, unuke i sve moje najmilije preporuči u zagovor kod Bl. Djevice Marije i dragog Boga. Sv. Leopolde Mandiću moli za nas i nadalje i čuvaj nas od teških bolesti i svakog drugog zla. Zahvalna štovateljica Vera!”

- Nada Kulić, Slavonski Brod: ”... Predmet: Primljena milost - uslišanje Čitateljica sam Glasnika Leopolda Mandića - ljudima prijatelj. Glasnik je prekrasan pun ljepih i poučnih članaka. Štovateljica sam sv. Leopolda.

Hvala fra Goranu Rukavini, glavnom uredniku Glasnika Svetog Leopolda Mandića što potiče sve koji su primili milost zaslugom sv. Leopolda da vam pišemo o svojim iskustvima.Odavno sam štovateljica sv. Leopolda. Bivši urednik lista Ljudima prijatelj ugledni fra Zlatko Josip Šafarić poslao mi je knjigu sv. Leopolda, poput magneta me je privukla molitva sv. Leopolda jer nama vjernicima je daleko lakše podnositi sresne situacije, stoga jer se pouzdajemo u Božju providnost i vjerujemo da nas bog vodi - preko ruku Majke Božje i svetaca do Boga. Zato kušnje i prividi i neuspjesi imaju svoj smisao da prihvatimo i siromašnije uvijete života, a da ipak budemo radosni uz svoga Gospodina. Puno puta sam doživjela milost - uslišanje sv. Leopolda: Hvala sv. Leopoldu za rođenje zdrave unuke Marine. Za uspješnu operaciju koljena sina Josipa. Mojoj mami Iki su se naglo pojavile smetnje unutarnje krvarenje. Iščezle su smetnje. Meni je prošla uspješno operacija vađenja šarafa i pločica iz gležnja. Hvala svetom Leopoldu što mi je sačuvao supruga Ivana i šogoricu Maricu u prometnoj nesreći. Idući rođaku na sahranu sletjeli su sa autom s kliske ceste u kanal. Prevrnuli su se na krov. Jedva su izašli iz olupine auta. Vidno ugruvani uplašeni i s lakšim povredama. Znam sveti Leopold je bio s njima i ostali sveci kojima se utječem, Majka Božja, sv. Josip, Gospa Brze Pomoći i Sluga Božji fra Ante Josip Tomičić. I dalje se molim i preporučujem sv. Leopoldu i naprijed navedenim

46

svecima i Slugi božjem fra Anti Josipu Tomičiću da mi se suprug zaposli i da mi štite obitelj i mene i da mi sveti Leopold bude milostiv i usliši moje molbe i molitve. S poštovanjem, štovateljica sv. Leopolda Nada Kulić!”

- Dragica Blažević, Australija:”... Iskreno se zahvaljujem Isusu, Mariji i svetom Leopoldu za ovu godinu što su me uslišali u mojim nevoljama, nikada me nisu ostavili. Hvala im puno i dalje ću se moliti svetom Leopoldu, Majci božjoj i Isusu za sebe i svoju obitelj. Hvala svetom Leopoldu na svemu, bez njega bi propala i ovih dragih stvorenja.”

-Nada Madjar, USA:”... Zahvaljujem se na Glasniku Ljudima prijatelj što ste mi poslali, sve pročitam i sve me zanima i mnogo toga sam saznala što u mlađim godinama kroz vjeronauk nisam čula. A idući mjesec ako Bog da mi snage, zdravlja imam, bit ću 84. g., ruši me starčka snaga. Vaša vjerna i odana Nada Madjar!”

- Dregarić Marija Vratno G.:”...Iskreno zahvaljujem Svetom Leopoldu na uslišanim molitvama što mi je pomogao kod moje bolesti. Ja se i dalje preporučujem Svetom Leopoldu koji me uvijek uslišuje u mojim molitvama.”

Mir u duši Srce ima čisto.

Dobro tvori Kom srce za Bogom gori, Kog briga ne mori.

Tko Boga u srcu vidi I njega u srcu dvori.

Vječni Te istrgnuo Iz grobne tame I sada Ti, Uskrsli, Oživiš sve što dotakneš.

Uskrisi našu uspavanu vjeru Uskrisi našu bojažljivu nadu, Utjelovi se u našu ljubav!

Uskrsli, dotakni nas I oživi!

47