ISSN 1331- 6354 Cijena: 10 kn GODINA XXXXI, Broj 2 (156) – srpanj 2012.
Glasnik svetog Leopolda Bogdana Mandića
GLASNIK SVETOG LEOPOLDA MANDIĆA Časopis za vjersku kulturu i informaciju God. XXXXI (156) – Br. 2/2012. ISSN 1331- 6354 List sv. Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 1. veljače 1971. Izdavač: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda Mandića Glavni urednik: fra Goran Rukavina Školska 39, 44415 Topusko tel: 044/885 951 goran.rukavina@zg.t-com.hr Grafički urednik: Vjeran Grabant vjerangrabant@gmail.com Stalni suradnici: fra Ante Kukavica, fra Juro Šimić, fra Mirko Kemiveš, fra Bono Zvonimir Šagi, fra Nedjeljko Golubar, fra Nikola Bašnec, fra Stanko Dodik, fra Nikola Stanislav Novak, fra Stjepan Novoselec, fra Josip Grivić, Jelena Grabant, Dubravka Rovičanac, Mira Šincek, Kata Martinović Bevanda, Mladenko Spahija, Emica Juranko, Vinko Đotlo Vanjski suradnici: s. M. Petra od Presvete Euharistije, Štefica Pokorny, Anika Sačić, Nevenka Špoljarić, Peromira Štefi, Matija Maša Vekić, fra Bojan Rizvan, Mihály Szentmártoni S.J., Marija Takač, Miroslav Tunjić-Baćo Lektorica: Ivan Kireta Administraciju vodi: Ružica Dumančić, 31000 Osijek, Kapucinska 41 mob. 091/ 601 3802 tel 031/ 20 11 83 e-mail: centarleopold@gmail.com Tisak: „MIT studio” OSIJEK Godišnja pretplata 40 kn; za države Europe 13 eura; za Kanadu i USA: 15 USD; za Australiju 20 AUD NAZIV: Centar „Leopold Mandić”, 31000 Osijek, Kapucinska 41; žiro račun 2340009-1100209229; devizni račun 703000-1282800-760985 putem Privredne banke Zagreb, SWIFT (BIC): PBZGHR2X IBAN: HR71 2340 0091 1002 0922 9 P. J. 12, OSIJEK
U
rukama držite drugi ovogodišnji broj. Hvala svima koji list podupiru, bilo novčano ili svojim prilozima. Usred ljeta smo kada su mnogi na zasluženom odmoru. Neka i to vrijeme bude vrijeme osluškivanja, čuvanja i vršenja riječi Božje, upravo onako kako je to činio i sveti Leopold. I sam je bio vođen onom istom Riječju koja je osvojila i svetog Franju Asiškog, koji je u jednom od pisama koja je braći upućivao, rekao: „Priklonite uho svoga srca i budite poslušni glasu Sina Božjega. Čuvajte svim srcem njegove naputke i savršeno izvršavajte njegove savjete” (FF 216). Završavam ovaj kratak uvodnik riječima samog svetog Leopolda: „Neizmjerno sam vam zahvalan na tolikim plemenitim osjećajima prema meni bijednome i neznatnome. Neka sve bude na slavu onoga od kojega dolazi svako dobro; ništa ionako ne pripada čovjeku, koji je pun mana. Nastavite i dalje u vjeri, i Gospodin će vam biti milosrdan” (1936. god.). Do sljedećeg broja, sve naše čitatelje neka prati Božji blagoslov i nebeski zagovor svetog Leopolda.
Molimo sve suradnike, stalne i vanjske – kao i sve naše čitatelje – da svoje potpisane priloge za jesenski broj pošalju najkasnije do 15. rujna ove godine, bilo poštom ili e-mailom glavnom uredniku.
Svetac Božjeg milosrđa
C
ijeli je svoj život i svoju energiju istrošio u ispovjedaonici. Njegov dan je počinjao sa svetom misom koja mu je bila središte cijelog dana. Odmah poslije mise upućivao bi se u svoju ispovjedničku sobicu gdje je boravio sve do ručka. Nakon ručka nastavljao bi sve do večeri. U slobodnim trenucima kleknuo bi na klečalo u ispovjedaonici ili ispred Marijinog oltara i molio. Uvečer bi se povlačio u malu samostansku kapelicu
3
gdje je produžavao svoju molitvu sve do kasno u noć. Tko bi ga pozivao da ide spavati odgovarao je: "Moram činiti pokoru za moje pokornike". To je bio njegov dnevni red, bez prestanka, sve do smrti 30. srpnja 1942.
KAKO ISUS MOLI?
K
ad su učenici zamolili Isusa da ih nauči moliti, on ih je naučio molitvu nad molitvama – Oče naš. Ali kako je sam Isus molio, kako je on razgovarao s Ocem, evanđelisti Matej, Marko i Luka nisu zapisali, ili vrlo šturo u obliku izvještaja, npr. Isus je uzišao na goru i ondje je cijelu noć molio, razgovarao s Ocem. Jedino nam sv. Ivan u svom Evanđelju u 17. poglavlju donosi Isusovu velikosvećeničku molitvu. Iz dubljeg ulaska u Isusov misaoni svijet vidimo kako je njegova molitva univerzalna, molitva za sva vremena. Isus je molio i za nas danas jer kaže da ne moli samo za učenike koji ga sada okružuju nego i za one koji će vjerovati njegovoj riječi. Preko apostola vjera u Isusa je došla i do nas danas i svi smo mi prisutni u Isusovoj molitvi, u Njegovom srcu.
A što Isus moli? Moli da budemo jedno s Bogom. Kao što je On u Ocu, i Otac u Njemu, da i mi tako budemo u Njima. Jer samo ako budemo u Ocu i Sinu, svijet će povjerovati da je Isus Sin Božji, da je od Oca izašao. Znači: koliko smo mi sjedinjeni s Bogom, koliko smo mi u Bogu, toliko će ljudi prepoznavati da je Isus od Boga izašao. Koliko zračimo radošću spašenih, nadom neuništivom u vjeri utemneljenoj, toliko će drugi koji nas okružuju moći reći: „U ovoj se osobi zbio susret s Bogom, ova osoba zrači Bogom”. Ako budemo sjedinjeni s Bogom, gledat ćemo slavu Isusovu, slavu koju je imao od postanka svijeta jer ga je Otac lju-
4
bio. Želi nam reći da je ta ljubav Očeva i naša ljubav, da nas Otac neizmjerno ljubi, jer u nama prepoznaje Sina. Molimo da nas Duh Sveti uznese do Riječi, neka nas Riječ dovede Ocu, da budemo savršeni u Jednome kao što je to bio Isus Krist i one koje On usavrši – sveti njegovi. Cijelo Presveto Trojstvo nastanjuje se u našoj nutrini. Mi smo stan «Trojice», rekla bi naša blaženica Elizabeta od Presvetog Trojstva, koja je od malih nogu osjećala da je nastanjena, da u njoj Netko stanuje. Sv. Augustin nam govori i opisuje tu dinamiku trojstvenog silaženja i našeg uzlaženja k Bogu: «Bog, Trojstvo, Otac i Sin i Duh Sveti dolaze k nama kad mi idemo k njima, dolaze pomažući nam, a mi idemo k njima slušajući ih; oni dolaze k nama rasvjetljujući nas, a mi idemo k njima dok ih promatramo; oni dolaze k nama ispunjujući nas svojom prisutnošću, a mi dolazimo k njima primajući ih.» Kako je Isus molio prije svoje muke, svoje žrtve na križu, tako moli i sada. On u nama po Duhu Svetom govori: «Abba, Oče». On moli s nama, po nama, u nama. Moli da budemo međusobno braća, da s radošću, bez zavisti promatramo slavu Isusovu koja se očituje u našem bratu, našoj sestri, svakom našem bližnjemu. Isus nam je očitovao Očevo ime da je On Bog – onaj koji jest, koji nema ni početka ni kraja; da je On milosrdni Bog – Bog spreman praštati i da je On ljubav. Svaka pomisao na Oca, Sina i Duha Svetoga trebala bi u nama proizvesti duhovno uskrsnuće i uzašašće duše u nebo. Jer, kako reče neki teolog, Isus je sišao s neba da postane Sin Čovječji, a mi uzlazimo u nebo kao «sinovi Božji». Bog je beskrajna radost i najveće bogatstvo, stoga nemojmo tražiti druge bogove uz Njega.
Što je duša tijelu to su kršćani svijetu
M
eđu prvim spisima doktora milosti i crkvenog oca sv. Augustina, poznatom razgovoru sa samim sobom - «Soliloquia» 1,2,7. čitamo: «Razum: Što dakle želiš znati? Augustin: Želim imati znanje o Bogu i duši. Razum: Ništa više? Augustin: Apsolutno ništa.» Čini se da razmišljanje o duši i njenoj funkciji uvijek nanovo dovodi čovjeka pred tajnu vlastitog mikrokozmosa. Što je duša tijelu i ako postoji gdje li se nalazi? Možemo li izmjeriti dušu, budući da postoje velikodušni i malodušni ljudi? Već je antički filozof i začetnik idealizma - Platon argumentirano zastupao tezu da je u svakom čovjeku prisutno jedno nadosjetno, nematerijalno počelo, duša, snagom kojega čovjek može imati zajedništvo sa svijetom dobroga, vječnoga božanstvenoga. Ovako ipak nerazrješivi dualizam, jer tijelo je prema Platonu „tamnica duše”, prevladao je njegov učenik i utemeljitelj prirodnih znanosti Aristotel svojom naukom o hilemorfizmu, a napose kasnije u 13. st. najpoznatiji kršćanski skolastički filozof i mistik sv. Toma Akvinski. Prema njihovom shvaćanju ljudska duša je u sebi stojeća “forma” tijela, odnosno počelo koje potpuno određuje tjelesnost čovjeka, ali je u svojoj egzistenciji neovisno počelo. Dakle, u hilemorfistčkoj filozofiji duša je unutarnji princip ili počelo djelovanja tj. supstancijalna forma koja upravlja kod biljaka svim vegetativnim djelovanjima, a kod životinja svim vegetativnim i osjetilnim djelovanjima. Svi se fizičko – kemijski procesi odvijaju upravo tako kako s njima upravlja počelo, koje i vegetativni i senzitivni život vodi jedinstvu. Promotrimo li čovjeka primjećujemo da drugotni čini kod čovjeka nisu samo vegetativni i senzitivni, već i razumno – slobodni. Prema tome supstancijalna forma ili počelo djelovanja kod čovjeka s obzirom na duhovno – slobodne čine mora biti duhovne naravi. (Kribl, J., Evolucija i filozofija, RO “Informator”, Zagreb 1979, 15). No još uvijek ostaje pitanje što nam je činiti s vlastitim jastvom tj. sviješću da smo sebesvijesni? Nekim religijama poput onih dalekoistočnih cilj je što prije ugasiti i rasplinuti ovu individualnu svijest u nirvani ili mokši. No
5
ovakvo stajalište „gašenja vlastite duše“ vidjet ćemo da se kosi čak i s onim strogo materijalnim popularističko – evolutivnim teorijama. Suvremene teorije evolucije i pitanje duše Evolucionističke teorije općenito zastupaju mišljenje da se život razvija postepeno, od jednostavnijeg prema složenijem obliku bilo prirodnim odabirom tj. selektivno, slučajnošću, mutacijama i slično. Svoje hipoteze nastoje potkrijepiti komparativnim znanostima kao što su paleontologija, embriologija, genetika, poredbena anatomija i fiziologija... Dokazi koje prikupljaju ove znanosti su prilično jaki i gotovo svakodnevno govore da vrste nestaju i nove nastaju iz čega pak možemo zaključiti, kako je to još u 19. st. učinio francuski isusovac paleontolog, geolog i antroplog Theilhard de Chardin, da je čitav svemir još uvijek u genezi. Francuski filozofi Henri Bergson i Theilhard de Chardin, kao pripadnici evolucionizma, na evoluciju su gledali kao proces u kojem materijalni svijet raste u duhu što je možda najvidljivije u hominizaciji
– evoluciji čovjeka. Hominizacija je prema njihovom shvaćanju razvoj upravo nemjerljivo - duhovnog principa (elan vitala i/ili duha) koji sve živi, proživljuje i kuša u iskustvu čovjekove svijesti. Stoga pitanje koje nam se nameće ne sastoji se u razvoju i nastanku danas postojeće vrste Homo sapiensa, već je problem više načelne naravi – kako materija može proizvesti nešto što je kvalitativno različito od nje; duhovno – slobodno djelovanje? Kršćanski teolozi ovom izazovu pristupaju na sljedeći način. Naučavali su da su i tijelo i duša svih ljudi stvoreni od Boga, s time da su prvi ljudi neposredno stvoreni od Boga, a ostali su samo “drugotni uzroci” u proizvođenju ljudskog tijela koje im je Bog dao po svojoj stvaralačkoj moći. Dok dušu pojedinih ljudi, jednako kao i dušu prvih ljudi stvara neposredno Bog. Vjerojatno najveći protuargument evolucionističkim teorijama da je iz pukog materijalnog nastao čovjek, je činjenica da se čovjekova duhovna sposobnost najbolje odražava u njegovoj sposobnosti za refleksiju. Refleksija ili “moć samog sebe uprisutniti” jest čin koji pretpostavlja samosvijest, samoprisutnost, potpuni povratak sebi samom. Ovakva sebesvijesna sposobnost subjektivnosti je ujedno i zadnji temelj za to da u čovjeku postoji ne samo nagonska težnja, nego i “mogućnost određenja sebe samoga” tj. sloboda volje, prema kojoj je čovjek moralno, za svoje čine odgovorno biće, koje je svjesno da je podređeno bezuvjetnom zahtjevu istine. Prema tome osnovna diferencija suvremenih nauka o evoluciji i kršćanskih misli o stvaranju je čini se u tome što se evolucija bavi s razvojem onoga što već postoji, dok se stvaranjem želi učiniti razumljivim zadnje porjeklo konačnog bića, njegov nastanak uopće. Stoga evolucija, ukoliko želi biti primjenjena kao opće tumačenje svijeta, čini se da ima zadatak objasniti nastanak bitno višega, stvarno novog unu-
6
tar svijeta u tijeku evolucije. Dok nasuprot, kršćansko – teološkoj misli nije bitno koju će materiju Bog upotrijebiti da joj dodijeli duhovnu dušu. No pitanje o duši kako i sam začetnik kršćanske filozofije sv. Augustin priznaje i dalje ostaje veliko i nikada do kraja spoznatljivo kao što će i Duša naše duše beskrajno ostati nedokučiva i otajstvena. Apostol naroda nam pojašnjuje: „Ako (...čovjek...) ima tijelo naravno, ima i duhovno. Tako je i pisano: Prvi čovjek, Adam, postade živa duša, posljednji Adam - duh životvorni. Ali ne bi najprije duhovno, nego naravno pa onda duhovno. Prvi je čovjek od zemlje, zemljan; drugi čovjek - s neba. Kakav je zemljani takvi su i zemljani, a kakav je nebeski takvi su i nebeski. I kao što smo nosili sliku zemljanoga, nosit ćemo (...zahvaljujući spašenoj duši...) i sliku nebeskoga (1 Kor 15, 44 -4 9)“. Stoga ne izjedajmo dušu grizodušljem već ponirimo svjesno i uporno u njezine tajne kako bismo ju nahranili obiljem života koje nam je već sada Gospodin pripremio. Promislimo, ako je duša nematerijalni princip tijela, a mi znamo da je Gospodin individualno oblikuje već u majčinoj utrobi, ta naš je princip dakle Bog! Gospodin Isus je dakle naš životni pokretač koji se daje na milost i nemilost našoj volji da poput Božanske klice ili raste ili trne u nama. Spasimo svoje duše jer im je Gospodin darovao vlast pokretati i spasiti naša smrtna tijela za život viječni. Nije li s pravom II. Vatikanski koncil mudro zaključio da isto duhovno – osviješćujuće poslanje imaju kršćani u svijetu. Imajmo stoga dušu za druge, nosimo jedni druge na duši, budimo dobre i mirne duše, poznavajmo se u dušu, govorimo i djelujmo iz duše i za dušu jer ona je Božji dah u nama.
Pred Tobom Gospodine – pred Tvojim Križem «Oče, pred Tobom su moje misli, pred Tobom je moje srce, pred Tobom sam ja… Usuđujem se biti pred Tobom, jer me zoveš, jer mi trebaš, jer Te želim čuti. Želim Ti zahvaliti na svemu. Želim Ti zahvaliti što Te mogu zvati svojim Ocem, makar sam nedostojna Tvoje ljubavi. Oče gledam Te i klanjam Ti se čitavim svojim ja. Promatram Tvoje Tijelo Oče. Potpuno si se predao za nas, koji bismo bili ništavilo prolaznosti i bezvrijednosti, bez Tvoje ljubavi. Gospodine moj, Tvoje Sveto Tijelo prikovano je . Nepomično je i na Suncu i na kiši, ali Tvoje Tijelo govori. Oče, gledam Tvoje ruke. Gledam ih i mogla bih ih gledati cijeli dan. Ne, pa zar je moguće da bih se samo do sutra nagledala Tvojih ruku? Ne, mogla bih ih gledati sve dok mi se oči ne zaklope od umora. Gledam svoje ruke, pomišljam kako bi mi bilo teško bez njih. I one su u mojem malom životu puno toga učinile. Hvala Ti Bože za moje ruke, koje po Tvojim rukama žive! Tvoje su ruke Svete i milosrdne, njima si uskrisio svog prijatelja, ozdravio slijepe… Tvoje su ruke učinile samo dobro i zar je moguće da ih je ljudska zloba mogla poniziti i pribiti čavlima? Ali svejedno i pribijene one su uzdignute dostojanstvene. Tvoje me ruke miluju, Tvoje me ruke zovu, Tvoje su ruke savršeno dostojanstvene i rođene iz same ljubavi. I pribijene nas ljube i žele nas obgrliti. Tvoja je glava okrunjena trnjem od silnih boli klonula na žarkom suncu. Tvoje usne ne miču više, ali zato što su nepomične itekako govore i od samog gromoglasnog govora. I Tvoje su oči zatvorene, ali vide duboko, daleko. Gledaju i poznaju moje slabašno srce i dušu koja često puta klone, jer ponekad i gledajući ne vide ljude. Oprosti mi Oče što pored mojeg zdravog vida ne vidim one koji me traže, koji mi svakodnevno pomažu, one koji traže moj pogled. Pratiš me svojim očima Bože, a što Ti ja imam pokazati? Moj bi vid trebao biti povremen, jer povremeno ljubim, a ne kao uvijek kao ti. Pomozi mi Oče da što bolje progledam.
7
Tvoje uši ne čuju, ali slušaju. Koliko teških riječi, koliko slabosti… Daj da moje uši čuju poziv, zov dobrote i ljubavi, poziv opraštanja i milosti. Zahvaljujem ti Oče za Tvoja rebra i bokove iz kojih je navrla krv i voda. Hvala Ti za Tvoje veliko, neizmjerno, vječno, potpuno, savršeno i predano srce. Gospodine, hvala Ti za tako divne osobe koje poznajem što me okružuju, koje mi pomažu da namjestim svoje srce i da složim svoju dušu, koja Tebe traži. Oče, ti si ljubav, a ja Te i ne znam voljeti. Pomozi mi da Te što više ljubim, te da Tebi u ljubavi služim. Učini moje srce po svojem srcu. Gledajući Tvoje noge, koje su nepomično pribijene jedna na drugoj, razmišljam kako one ipak hodaju i traže. Ti si na križu sramotno izmučen, čitav predan. Tvoje je tijelo bolno, ranjeno, izmučeno, poniženo, iscrpljeno kao da je mrtvo. Ali, promotrih bolje, Ono odiše životom, vjernošću, beskrajnom ljepotom nebeskog sunca ljubavi. Dao si se za mene, tako malu jedinku ovoga svijeta, naspram Tvojeg neizmjernog gospodstva. Moja Te duša traži, želi Ti se predati. Ja sam Tvoje stvorenje, natopi me ljubavlju, kao što se suha zemlja napaja vodom. Predajem Ti se ove večeri, potpuno opuštena i sigurna.
Zahvaljujem Ti Gospodine što predanošću Tvojom spoznajem čvrstu nadu da se suprotstavim svim iskušenjima života ili barem pokušam suprotstaviti. Hvala Ti za Sveto raspelo. Pokušavam ga nositi. Pomozi mi da noseći ne padnem u bezdan i da se nakon pada usudim ponovno ići. Gospodine moj i Bože moj, Otkupitelju moj i Stvoritelju moj, Oče moj… Hvala što Ti riječima mogu zahvaliti, što te mnogu zvati Oče. Ti si moja radost, moja snaga, moja želja, vječni darovatelju milosti… Dajem Ti svoje uspjehe, slabosti, žalosti, prošlost i budućnost. Osluškujem svoje otkucaje srca. Hvala što si podario moj mali život meni i onima koji su me čekali da dođem. Za moj razum, Ti si shvaćanje onoga što je upućeno meni, ali Ti si i veće od onoga što je uopće moguće i zamisliti…» meditacija vjeroučiteljice (nakon Klanjanja pred Presvetim)
Nedjelja – ne djela
S
nažna i jaka, vrlo jasna i na neki način nedodirljiva, poruka prvog Dana u tjednu proizlazi, i šalje se, gotovo, svakom čovjeku, a posebito kršćanskim vjernicima, iz samog njegova imena na hrvatskom jeziku. Kao da je hrvatski narod prvi Dan u tjednu nazvao Nedjelja tek poslije prihvaćanja kršćanstva, čime je tom Danu zajamčio njegovu nedodirljivost, predajući ga generacijama kao Dan odmora, susreta, šutnje i „komuniciranja” s Onim kojem je taj Dan posvećen i na kojem počiva kršćanstvo. Stoga to pitanje, kada je Nedjelji dat tako sadržajan i znakovit, jasan i svet naziv u hrvatskom narodu ostaje za proučavanje u sadašnjosti za budućnost.
8
U samom tom svetom imenu govori se što je Nedjelja. Kaže se jasno i nedvosmisleno da je to neradni, nedjelovani, Sveti Dan. Govori nam uvijek kada ga izgovaramo, da se na taj Dan ne djela, ne radi, ne znoji i životno krvavo ne muči u priskribljivanju za kruh svagadšnji u potrošačkom i profitnom društvu kakvo je i hrvatsko. Taj prvi Dan u tjednu, Treći poslije ljudske „pobjede” nad Bogom, zapravo je Dan za naše vjerničko priznanje izgubljene „pobjede”. To je Dan kada bi trebali, i kao vjernici kršćani morali, priznati svoj poraz doživljen na Veliki Petak. Ljudsko slavlje „pobjede” uzvicima „razapni ga, razapni”, doživljen na Veliki Petak trajalo je samo do Nedjelje.
Nedjeljno jutro poslije Velikog Petka zapravo je Božja pobjeda nad strahotom Velikog Petka, strahotom koja je kulminirala na Kalvariji razapinjanjem Bogočovjeka na križu. I zato nam je taj Dan darovan da se pridružimo, ne djelovanjem, ne radom već odmorom, razmišljanjem, „razgovorom”, šutnjom te iznad svega molitvom, slavlju te Božje pobjede nad smrti Velikog Petka. Veliki Petak na neki način je samo dio izgubljene bitke „nema mjesta”. Sve od te Svete Noći ispred konačišta čovjek je spremao Veliki Petak. I onda kada je pomislio da je plan izvediv, „pobjeda” na vidiku, da je kao vrhunac svoga „umijeća” života bez Boga, zapravo protiv Boga, usavršio svoj započeti proces „nema mjesta” napravio je na Veliki Petak križ. Na Veliki Petak s ushitom „pobjednika” to svoje ljudsko nedjelo natovario je čovjek Božansko Djelo na križ, nesvjesno da tim križem priznaje svoju nemoć i Božju svemoć, svoju prolaznost i Božju Vječnost, svoju ograničenost i Božju neograničenost, svoju prolaznost i Božju neprolaznost. Bog je na prvi Dan u tjednu to ljudsko ograničeno nedjelo pretvorio u svoje neograničeno Djelo. I zato je Nedjelja Dan Gospodnji, Dan ljudske šutnje i nedjelovanja, nerada, kako bi čovjek što dublje upoznao i doživio to Božje Uskrsnuće i po Njemu živio i k Njemu težio i išao. A put k Njemu je upravo Nedjelja i sve ono što taj Dan nosi u sebi. Nedjelja je naprosto Dan šutnje pred tolikim Božjim Djelom. Pred tim velikim i vječnim Djelom samo šutnja govori. A šutnja je moguća jedino ne radeći na taj Dan, koji je početak novog tjedna, a i njegov blagoslov i zahvala za prošli tjedan. Naime, Nedjelja je dan kada vjernik u šutnji i nedjelovanju „ide” vertikalno, nakon šestodnevnog horizontalnog hoda. Nedjeljni vertikalni hod vjernika kršćanina počeo je onog momenta kada je vidio, i dakako povjerovao, da je teškim kamenom zatvoreni, i režimskim čuvarima čuvani, Isusov grob prazan. Stoga je Nedjelja Dan kada je izraslo i na kojem počiva kršćanstvo. Upravo zbog te univerzalne uloge u kršćanstvu protivnici i herodi svakog vremena, nastoje taj temelj srušiti, pretvarajući ga u radni, obični dan. A Nedjelja nikako nije obični
9
niti radni dan. Zbog te svoje vjerničke važnosti, koja ima uporište u praznom Isusovom grobu i u susretu Onoga koji je iz groba izašao s prestrašenim i s dozom osjećaja prevarenosti učenicima, Nedjelja je smetnja današnjim „rimskim” moćnicima „Novog svjetskog poretka”, zapravo „Globalnog poretka čovječanstva bez Nedjelje”. Pokušaj svođenja Nedjelje na običnost drugih tjednih dana, zapravo je nepriznavanje Novog života, kao pobjednika Velikog Petka. U današnjoj „kulturi smrti” koja vlada čovjekom od njegova začeća ubojitim sredstvom abortusa i okružuje ga strahom kroz cijeli život zaokružujući ga, nerijetko, eutanazijskim ubistvom, Nedjelja je glavni i najsnažniji protivnik tim herodovim zločinima, jer nedjeljna šutnja, „razgovor” s izašlim iz groba, spriječava čovjeka u njegovu apsolutizmu vladavine. Taj apsolutizam ljudske vladavine, koji dostiže vrhunac u današnjem „modernom” vremenu vladavinom ideologije relativnog, koji se kiti i vrednotama jednakosti i ravnopravnosti žena, uvođenjem Nedjelje kao radnim danom, zapravo najgrublje krši i ne priznaje tu univerzalnu vrijednost jednakosti žena, koju je sam Uskrsli potvrdio i ispisao svojim ukazanjima upravo ženama. Ne samo da im se ukazao zbog toga što su žurile na Njegov grob, koji je bio prazan i prije negoli su došle, već i zbog njihova marginaliziranja u tadašnjem društvu. A to društvo kao da se ništa od tada nije promijenilo u ove dvije tisuće i dvanaest godina. I danas su žene još više diskriminirane i obespravljene upravo kroz rad Nedjeljom. Naprosto društvo im neda, kao prvim svjedocima svetosti Nedjelje, da Nedjeljom, ne radeći, u obitelji s djecom njeguju i šire, učvršćuju Nedjeljno uskrsnuće koje im se ukazalo, i na kojem je kršćanstvo izraslo i raste. U današnje vrijeme individualizma, zatvorenosti, egoizma i straha koji olovno pritišće današnjeg čovjeka, neradna se Nedjelja ne uklapa, budući da je to Dan susreta i zajedništva, te kao tako sadržajna, velika suprotnost „modernizmu” današnjice. Zato nastoje Nedjelju učiniti radnim danom.
NOVE ZAJEDNICE – RAZLIKOVANJE DUHOVA UVOD Ovo nije predavanje u klasičnom smislu riječi, nego glasno razmišljanje o nekim pojavama u karizmatskim i molitvenim skupinama. Svoje sam izlaganje svrstao oko nekoliko fenomena koji se najčešće predstavljaju kao problematični: karakteristike karizmatskog pokreta, uloga vođe, narav izlječenja, duhovnost karizmatskih grupa, smjernice Učiteljstva, kriteriji za razlučivanje. Htio bih napomenuti, da moj kritični pristup ne želi u osnovi srušiti čitav karizmatski pokret što ga je Crkva u biti prihvatila kao znak nove evangelizacije. Nakana mog istraživanja ima za cilj pojasniti neke pojmove i pojave. Priloženi tekst jest poput rječnika u kojem valja potražiti značenje.
POKRETI Za uravnotežen pristup duhovnim pokretima moramo imati pred očima dvije premise: a) Teško je generalizirati: nisu svi pokreti jednaki, dapače, uvelike se razlikuju jedni od drugih. Korisno je razlikovati grupe i pokrete koje su nastale unutar Katoličke crkve, dakle su na neki način izražaj njezinog vlastitog života, od grupa i pokreta koje su nastale izvan Katoličke crkve. Imaju svoje podrijetlo unutar Katoličke crkve fokolarini, neokatekumeni, kursiljo, Timovi Notre Dame – pokret bračne duhovnosti, bračni vikend i drugi, a imaju nekatoličko podrijetlo karizmatske grupe (protestantsko), liječenje obiteljskog stabla (anglikansko), različiti istočnjački pokreti. Nijedna grupa, odn. pokret, koji je nastao izvan Katoličke crkve, ne poznaje, npr. pojam „otkupiteljske patnje”.1 b) Lako se upada u simplifikaciju da su sve karizmatske grupe pune problema i hereza. One imaju i mnogo vrednota i pozitivnih ponuda. Sama okolnost da ljudi imaju probleme i da karizmatske grupe privlače ljude, nije problem unutar pokreta, nego u ljudima.
1 Usp. C. Whitehead, “Healing in Other Christian Traditions”, in Prayer for Healing, ICCRS, Vatican City, 2003, 146.
10
Osnovne karakteristike duhovnih pokreta Poteškoće s obzirom na različite pokrete možemo podijeliti na one koje se odnose na unutarnju strukturu tih pokreta i na one koji se odnose na njihovu ulogu u župama. Želio bih napomenuti, da je Vijeće za laike predložilo da se katolički pokreti ne zovu „duhovni”, nego „crkveni”. To im s jedne strane garantira osjećaj prihvaćenosti sa strane crkvenih autoriteta, s druge strane ostavlja slobodu crkvenom autoritetu da kontrolira događanja u grupama.
Poteškoće u samim pokretima Redukcionizam i selektivnost, tj. prenaglašavanje samo nekog aspekta vjere: neki prenaglašavaju ulogu Svetog pisma, drugi darove Duha Svetoga, treći molitvu za liječenje, itd. Nasuprot tome, kršćanstvo nije veletrgovina religioznih vrednota, među kojima se bira po želji, nego je ponuda „sve ili ništa”. Selektivnost, izbirljivost znači još jednu stvar: samovoljnu upotrebu dijelova Svetoga Pisma. Postoji jedna zanimljiva pojava kod mnogih pokreta: preveliki naglasak stavljaju na Stari zavjet, odn. iz Starog zavjeta uzimaju samo one istine koje im odgovaraju, a to može postati izvor ozbiljnih teoloških poteškoća. Tako npr. zagovornici liječenja obiteljskog stabla pozivaju se na starozavjetni citat, da Bog kažnjava grijeh do sedme generacije, a ne citiraju dalje da svaki snosi odgovornost za vlastiti grijeh, a još manje Isusove riječi da bolest slijepca od rođenja nije bila posljedica niti njegova grijeha, niti grijeha njegovih roditelja. Odakle ova velika briga za Stari Zavjet? Kardinal Albert Vanhoye, nekadašnji tajnik Biblijske Komisije ovako je odgovorio na ovo pitanje: Vjerojatno se zato citira rado Stari zavjet, jer se nalazi na razini naravne religije, dok Evanđelja sadrže objavljene istine. Odatle je samo jedan korak do zaključka: vjerojatno i sami članovi različitih pokreta osjećaju da ih naučavanje Starog zavjeta ne obavezuje, već ostaje na razini utješnog štiva, dok
Novi zavjet postavlja osobu pred izbor. Dovoljno je sjetiti se kako su mnogi poznati sveci našli put obraćenja preko neke evanđeoske istine, a ne starozavjetnog citata. Tako se sv. Antun opat, otac zapadnog redovništva, obratio na Isusov poziv upućen bogatom mladiću da proda sve i da ga slijedi. Slika u kojoj je upoznao Isusa siromašnog, promijenila je život sv. Franje Asiškog, a sv. Franju Ksaverskog potakla je na obraćenje rečenica: što koristi čovjeku ako stekne čitav svijet a izgubi svoju dušu. Postoji i opasnost psihologizma koji uređuje nutarnju strukturu tih grupa (npr. bračnog vikenda, neokatekumenskog puta), koje članovi ne shvaćaju do kraja, pa postoji opasnost za manipulaciju njihovim psihičkim potrebama.
Sukob na terenu Uvodnik poznatog časopisa La Civiltà Cattolica od 19. lipnja 2004. govori o sedam glavnih grijeha crkvenih pokreta. Zapravo to je novinarski naslov, sam članak govori o četiri izazova i tri opasnosti: 1. Zakonski vakuum. Sadašnji Zakonik kanonskog prava ne bavi se izričito s crkvenim pokretima i to stvara zbrku. Potrebno je dati kanonski smještaj tim pokretima, ali taj posao se pokazao složenijim nego što se mislilo. Jedini izuzetak, jedinstvena te vrste danas u Crkvi, je Opus Dei otkad je postao „osobna prelatura”. 2. Dvostruka pripadnost. Druga alarmantna pojava je prisutnost velikog broja redovnika i redovnica u tim pokretima, koji istovremeno pripadaju vlastitim Družbama, što može stvoriti krizu identiteta. Ova je pojava najviše prisutna kod karizmatika i neokatekumena. Neki napuštaju vlastitu Družbu i prijeđu u neki od pokreta, pa jasno da poglavari ne gledaju dobrim očima takve pojave. 3. Nekatolici unutar pokreta. Neki pokreti prihvaćaju krštene nekatolike, npr. fokolarini, dapače, među njima ima i muslimana i budista. Premda oni nemaju zakonsko pravo u donošenju odluka, ako im se broj poveća, mogu vršiti određeni pritisak na usmjerenje samog pokreta. 4. Svećenici oteti svojim dijecezama. Neki pokreti su stvorili vlastite seminare u kojima formiraju buduće svećenike prema vlastitoj karizmi i za potrebe vlastite duhovnosti. Javlja se pitanje inkardinacije što se obično rješava traženjem “dobronamjernog biskupa”, koji prihvaća svećenika, ali ga pušta gotovo isključivo na raspolaganje pokretu. Problemi se mogu javiti kod dolaska novog biskupa ili hitne pastoralne potrebe.
11
Najpoznatiji slučaj je neokatekumenski put s pedesetak sjemeništa “Redempotris Mater” diljem svijeta, odakle je izišlo tisuću svećenika, pravno inkardinirani u razne dijeceze, ali koji ipak stoje na raspolaganje samom pokretu. Rješenje bi bilo u tome da pokreti dobiju dopuštenje da mogu inkardinirati vlastite svećenike, kao što to imaju poznati redovi (dominikanci, franjevci, isusovci), a u novije vrijeme Opus Dei, Kristovi legionari i neki drugi. Među opasnostima članak nabraja ove tre: 5. Tendencija da se apsolutizira vlastito kršćansko iskustvo kao jedino valjano po čemu “pravi kršćani” bi trebali pripadati tom pokretu (jedan svećenik je zastupao mišljenje, da bi dijecezanski svećenici morali pripadati neokatekumenskoj obitelji, da ne budu samci na župama, već da imaju iskustvo pripadnosti jednoj obitelji). 6. Tendencija da se zatvore u sebe, tj. da slijede vlastite pastoralne programe, apostolske djelatnosti, bez suradnje s drugima. 7. Tendencija da se otuđe od lokalne Crkve, pozivajući se u svojem djelovanju na vlastite smjernice i programe. Odatle se javljaju napetosti između pokreta i svećenika, pokreta i biskupa.
Konflikt župa-pokreti Novi religiozni i duhovni pokreti od 1950. naovamo imaju zajedničku karakteristiku da se obraćaju samo nekoj religioznoj potrebi čovjeka: zdravlje, sreća, dobrobit, mir. Sve su to vrednote, ali ako ih se uzima izdvojeno od cjeline, postaju idoli. Župa je ona zajednica koja ima brigu za sve religiozne i duhovne potrebe vjernika. Posljedica jednostrane ponude pokreta jest atomizacija čovjeka, tj. izdvajanje samo jednog vidika iz cjelina, npr. zdravlje. Druga posljedica je atomizacija vjere, tj. ponuda samo nekih vjerskih istina, a ne čitavog Evanđelja. Stoga ni jedan pokret ne može opstojati kao paralelna župa, nego je dio župske zajednice, a to vrijedi i za redovničke zajednice na području jedne župe.
Protestantski elementi u karizmatskom pokretu Za shvaćanje nekih krivih postavki u karizmatskim grupama treba reći da je pokret protestantskog podrijetla, i neki elementi ostaju i onda, ako se te grupe „pokatoliče”. Neke oznake su: a) Insistiranje na osjetljivom iskustvu Boga, karakterizirano karizmama. Teren koji je pomogao brzom rastu karizmatskog pokreta jest redukcija kršćan-
stva na labavu duhovnost pune sentimentalnosti, bez ozbiljne askeze. b) Tendencija iluminizma. Ne samo vođe, nego i članovi pokreta vjeruju da su trajno povezani s Kristom te da im Duh Sveti daje prosvjetljenja na neposredan način. U njihovom rječniku česte su ovakve formulacije: „Bog mi poručuje”, „Duh Sveti mi je rekao”, „Osjetio sam da me je Gospodin prosvijetlio da razumijem”. Vjera karizmatika nije čin vjere, nego emocionalno događanje. c) Teološki redukcionizam. Mnogi prigovaraju da karizmatici ističu preko mjere ulogu Duha Svetoga na račun Isusa Krista. Na to se može odgovoriti da je Duh Sveti Božanska Osoba Presvetog Trojstva i ne može se nikad pretjerano isticati njegova uloga. Ipak, postoji teološki redukcionizam: karizmatike ne zanima tko je Bog, nego što Bog čini za njih.
Katolički scenarij Dokument doktrinarne komisije katoličkog karizmatskog pokreta2 analizira razloge za relativno brzo proširenje karizmatskih grupa s ponudom izlječenja u kršćanskom svijetu i nalazi za to tri odgovora: a) Drugi Vatikanski Sabor, pod utjecajem kardinala Suenensa, uvrstio je u Konstituciju o Crkvi Lumen Gentium paragraf o izlijevanju karizmi, kako uobičajenih tako i izvanrednih i Crkva treba prihvatiti ove karizme (Br.12). b) Preimenovanje Sakramenta pomazanja od Sakramenta umirućih u Sakrament bolesnih (Sacrosanctum Concilium, 73). To novo ime bilo je lako povezati s iscjeljenjem (jedna od molitava izričito se obraća Bogu da vrati zdravlje bolesnoj osobi). c) Katekizam Katoličke Crkve također je odigrao ulogu u skretanju pojačane pažnje na iscjeljivanje, kad je Sakramente Pomirenja i Bolesničkog Pomazanja uvrstio u kategoriju „sakramenti ozdravljenja”. Osim pomirenja s Bogom, uključena je i mogućnost fizičkog ozdravljenja. (KKC, 1520).
VOĐE U karizmatskom pokretu odlučujuću ulogu igra lik vođe. Danas u mnogim zemljama karizmatski se vođe smatraju posebnim duhovnim učiteljima. Tri su značenja izraza „karizmatski lider”: a) može značiti samozvanog lidera za razliku od onoga koji ima crkveno poslanje.
b) može se temeljiti na posebnim naravnim sposobnostima koje privlače ljude, npr. snažan propovjednik, poput Billy Graham; c) može se temeljiti na posebnim, nadnaravnim karakteristikama koje vjernici pripisuju nekoj osobi, npr. da ima moć čitanja savjesti, moć ozdravljenja, (Padre Pio).3
Shvaćanje uloge vođe Tri su izvora poteškoća s obzirom na ulogu vođe, koje ukratko označujemo kao teološki, psihološki i etički kratki spoj. a) Teološki kratki spoj se odnosi na neposlušnost nekih karizmatskih vođa crkvenim vlastima, odn. vlastitim redovničkim poglavarima. Karizmatski vođe, naime, smatraju, da njihovo poslanje dolazi izravno od Duha Svetoga, pa stoga ne moraju imati niti kanonsko poslanje, niti izričito dopuštenje zakonitih poglavara. Tipičan primjer za takvo shvaćanje poslanja jest ispovijest P. Matteo La Grua-e, franjevca iz Palerma, koji ovako opisuje početak svog poslanja: „Dobio sam drugo izlijevanje (Duha) u Rimu nakon tečaja pripreme u rujnu iste godine (1975). Bilo mi je rečeno: „Tvoja će riječ biti puna vatre koja će pronicati i ti ćeš obratiti mnogo srdaca”. I ponovo: „Gospodin će ti dati dar jezika, iscjeljivanja i oslobođenja”. I upravo to se i dogodilo. Tako smo počeli s karizmatskim pokretom u Palermu….Molio sam zajedno s mojim pastoralnim timom Gospodinu i on nam je pokazao da me je on pozvao da vršim službu prihvaćanja onih patnika, oslobođenja potlačenih i da će nam on sam reći što nam je činiti. …Gospodin me je pomazao Duhom Svetim i po ovom pomazanju ja sam dobio poslanje da naviještam radosnu vijest siromasima, da otvaram oči slijepima i uči gluhima i da naviještam posvuda godinu Gospodnju.”4 Isti protagonist priznaje bez okolišanja, da je „lakše oslobađati ljude po karizmi oslobođenja nego vršiti egzorcizam po dopuštenju Biskupa”. A onda slijedi jedna zanimljiva okolnost: premda je sam primio svoje poslanje izravno od Duha Svetoga, sad osjeća potrebu da druge trenira u toj službi. Kako je to, da su oni izravno dobili poslanje i pomazanje od Duha Svetoga, a drugi moraju to dobiti od njih? 3 Usp. J. G. Melton, “Introducing and Defining the Concept of a New Religion”, Teaching New Religious Movements/Learning from New Religious Movement, ed. D. G. Broomley, The American Academy of Religion and Oxford University Press, NY 2007, 30.
2 The Doctrinal Commission of ICCRS, Guidelines on Prayers for Hea-
4 Usp. M. La Grua, ofm conv., “Healing in Europe”, Prayer for Healing,
ling, City of Vatican 2007.
ICCRS, Rome 2003, 281-282.
12
Po uvjerenju da njihovo poslanje i autoritet dolazi izravno od Duha Svetoga, karizmatski vođe su nalik mnogim hereticima prijašnjih vremena: svi su bili uvjereni da je njihova intuicija došla direktno od Duha Svetoga. Tako je to bilo već u vremenima sv. Pavla, zatim su nadošli gnostici zbog kojih je sv. Ivan napisao svoje Evanđelje. Onda stiže Montan koji je ponavljao da govori po nadahnuću Duha Svetoga. Slijede Albingenzi, Valdezi i Katari, sve do Lutera koji je također bio uvjeren da posjeduje izravno poslanje od Duha Svetoga. Stoga nije slučajno, da se suvremeni pentekostalizam rađa unutar protestantizma. Analizirajući pentekostalne grupe gdje se vrši služba liječenja, Charles Whitehead, predstojnik međunarodnog karizmatskog vijeća za evangelizaciju, nabraja prvu generaciju tih vođa, dodajući, da imena možda i nisu važna, nego činjenica da su imali neobično jak utjecaj na ljude. Zajedničko im je pritom, da su se svi pozivali na snažni osjećaj da su dobili poziv od Boga za službu izlječenja, gotovo svi su bili samosvjesne osobe, jake volje, s velikom dozom smjelosti i uglavnom dobrog izgleda. Imali su veliki uspjeh u službi i priuštili su sebi veliku slobodu da čine stvari po vlastitom nahođenju, jer su smatrali da je jedini autoritet u njihovom služenju sam Bog od koga su dobili poslanje.5 b) Psihološki kratki spoj se odnosi na neprofesionalnost vođa. Oni pokreću psihološke procese u pojedincima, ali ih ne znaju kasnije rješavati i kanalizirati; oni se bave mnoštvom, a ne pojedincima. U raznim karizmatskim grupama olako se pripisuju djelovanju Duha Svetoga pojave koje su zapravo naravne, psihološke naravi. Glosolalija. - Fenomenološki radi se o neverbalnoj molitvi hvale. Velika čuvstva se ne izražavaju riječima, nego gestama ili neverbalno (gukanje, pjevuckanje kad smo sretni, skakutanjem, plačem kad smo žalosni, itd.). I to je zapravo pozitivna interpretacija tog fenomena. Glosolalija nije čudesan dar s neba, nego naravni izražaj jednog duhovnog iskustva koje bi se moglo opisati ovako: «stojim pred Bogom kao razdragano dijete». Počivanje u Duhu. – Druga imena: mirovanje u Duhu, slain in the Spriti, Ruhen im Geist, Fallen unter der Kraft. Spektakularna pojava, gdje osoba, nakon polaganja ruke lidera pada natraške, ostaje nepokretna neko vrijeme, a kasnije izvješćuje da je doživjela duboki mir. Ovo iskustvo opisuje i
sv. Tereza Avilska i drugi mistici, ali treba odmah dodati jednu razliku: u njihovom slučaju to iskustvo nije na početku duhovnog života, nego u fazi zrele duhovnosti i na kraju jednog dugog puta čišćenja te dodaje da se ova iskustva ne mogu prouzročiti nikakvim ljudskim manipulacijama, nego stižu kao čisti Božji dar, kada i kako Bog hoće. S pozitivne strane počivanje u Duhu može se tumačiti na isti način kao glosolalija: radi se o vanjskom izražaju jednog snažnog duhovnog iskustva, koje bi se moglo ovako izreći: «imam toliko povjerenje u Boga, da padam u njegove ruke». U ovom smislu, spada u naravne psihofizičke reakcije kao što su suze kod žalosti, smijeh kod radosti, prostiranje kod kajanja, itd. I ovdje vrijedi kriterij da ne treba prizivati nadnaravne uzroke, ako postoji prihvatljivo naravno tumačenje. Dokument Doktrinarne Komisije međunarodnog karizmatskog pokreta izričito tvrdi da počivanje u Duhu nije karizma, nego psihosomatski odgovor osobe na molitvu, stoga ne treba ga željeti zbog samog sebe.6 c) Etički kratki spoj se odnosi na neodgovornost vođa. Pobuđuju iščekivanja, psihičke procese u osobama, a onda ih prepuštaju sebi. U svakoj profesiji koja se bavi ljudima prvi je etički zahtjev, da započeti proces treba dovršiti. Jedan od osnovnih principa svake psihoterapije jest da je psihoterapeut odgovoran za svoga pacijenta. Ako se netko obrati s povjerenjem drugoj osobi za pomoć, onda započinje jedan proces, koju treba znati privesti kraju, a to je dužnost psihoterapeuta ili savjetnika, jer u suprotnom, ishod može biti dublji poremećaj, nego što je bio početni. Slično se događa u molitvenim skupinama, gdje ljudi imaju neobične doživljaje, a onda se nitko dalje ne bavi s njima. Postoji i opasnost da se u molitvenom skupu započne jedan proces u osobi, koju ista ta osoba nije u stanju protumačiti ili doraditi. Neodgovorno je sa strane vođa, da te ljude puste same. U duhovnom životu je osnovna potreba imati duhovnog vođu. Smatram opasnom praksu «putujućih karizmatskih lidera» koji privuku ljude s velikim obećanjima, započnu u njima neke psihičke procese, a onda odu i ostavljaju ljude nasamo sa njihovim nedorečenim pitanjima.
5 Usp. C. Whitehead, „Healing in other Christian traditions“, Prayer
6 Usp. The Doctrinal Commission of ICCRS, Guidelines
for Healing, ICCRS, Rome 2003, 146.
13
nastavak na stranici 36 ... on Prayers for Healing, City of Vatican 2007, 49.
Proslave blagdana sv. Leopolda Mandića U prvom hrvatskom svetištu sv. Leopolda B. Mandića proslavljeno Leopoldovo Osijek, (IKA/TU) - Osječka župa Sv. Leopolda Bogdana Mandića, ujedno prvo Leopoldovo svetište u Hrvatskoj, svečano je 12. svibnja proslavila svoga nebeskog zaštitnika, čija se 70. obljetnica smrti ove godine obilježila pobožnostima. Nakon višednevne duhovne priprave, svečano koncelebrirano pjevano misno slavlje predslavio je preč. Ivica Rebić, dekan Osječkoga zapadnog dekanata, uz sudjelovanje svećenika, redovnika i mnoštva vjernika. Središnje slavlje uveličalo je pjevanje i koncert Mješovitoga župnog zbora i Svetišta Gospe od Poljšana pod ravnanjem Dušana Videke i uz orguljsku pratnju s. Serafine Funarić. Nakon svečane procesije i ulazne pjesme „Tebi slavu pjevamo”, zahvalnu dobrodošlicu okupljenim štovateljima „sveca milosrđa Božjeg” srdačno je izrazio župnik fra Miljenko Vrabec, zahvalivši na dolasku duhovnicima, hodočasnicima iz Splita, Karlobaga, Gundinaca, Varaždina, Đakova, Črnkovaca, Petrijevaca i Osijeka te predstavnicima Osječko-baranjske županije, Grada Osijeka i MO Cvjetno. Uz geslo zborne molitve „Ti si ga uresio velikim milosrđem prema grješnicima” Rebić je u uvodu homilije istaknuo kako je Leopold Bogdan Mandić živio jednostavan i skromni život, ali neobično bogato urešen milosrđem koje mu je Bog dao. „Povjeren mu je dar kojega je on ostvario gotovo do savršenstva. Živio je dar oproštenja prema ljudima. Utjecao se Bogu i Božja ruka bila je na njemu, u mladom i starom Leopoldu”, kazao je Rebić. „U ispovijedi se događa povjerenje Crkve, zajedništvo milosrđa. Isus pripušta stolu grješnika, vraća ga u zajednicu i dotiče ljubavlju, a Bog baš želi dotaći bolesnog čovjeka. Nakon oproštenja, Isus vraća grešnike u zajednicu Božjega naroda. Neprijatelj Crkve ne može podnijeti opraštanje i govori taj je grješnik jer ne podnosi ljubav. Danas se događa da neki isključuju grešne čla-
14
nove Crkve. Tko nije grešan? Zavist rađa odcjepljenjem i otuđenjem od Boga i čovjeka. Udružujemo li se i mi, kao ona četvorica što su nosila uzetoga iz Kafarnauma, privodeći nekoga Kristu? U ispovijedi je istaknuto zajedništvo. Bog se služi ljudima i Leopold je čovjek koji je znao odriješiti svoje srce u milosrđu prema ljudima. Promislimo li o imenu Leopold, latiniziranom obliku njemačkog imena Luitpold, uočit ćemo složenicu „narod smion, odvažan”. Uistinu, odvažno je u Božje ime neizmjerno ljubio narod za koji je živio! I mi svećenici, učitelji i svi trebamo biti za narod, a ne malo lijevo-malo desno. Božje milosrđe prisutno je u zajednici po ljudima i za zajednicu”, zaključuje Rebić u propovijedi. Spomendanskom slavlju „sveca pomirenja” prethodila je duhovna priprava koju su vodili oci kapucini. Tijekom devet četvrtaka svetište su tradicionalno, već četrdesetu godinu od početka gradnje, pohodili brojni hodočasnici osječkih župa i zborovi uključujući pješake iz konkatedrale sa župnikom mons. Adamom Bernatovićem. Održana je i trodnevnica uoči spomendana koju su, uz večernju molitvu krunice, litanije sv. Leopoldu i misna slavlja predvodili bivši župnici, mons. Nikola Kerčov i fra Zvonko Marija Pšag (prvi župnik i utemeljitelj svetišta), dok je na misi pjevao Mješoviti zbor župe Sv. Leopolda B. Mandića. Misno slavlje 10. svibnja predslavio je fra
Branko Lipša u koncelebraciji s fra Miljenkom Vrabecom, a pjevalo je Mješo vito pjevačko društvo Sv. Josipa iz Osijeka, te naposljetku na uočnicu Lepoldova misu je predvodio vlč. Slavko Platz, umirovljeni profesor KBF-a. Na spomendan Gospe Fatimske u prvo Leopoldovo svetište hodočastilo se iz više mjesta Đakovačko-osječke nadbiskupije te je 36. godinu zaredom obilježen hodočasnički dan pobožnostima, misnim slavljima i nastupom osječkoga zbora HOPGD „Zrinski”.
Blagdan sv.Leopolda u Prudu Zavjetno misno slavlje predvodio je banjolučki pomoćni biskup Marko Semren Zagreb, (IKA) – Blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića, koji je i zaštitnik Hrvatske kapucinske provincije, svečano je 12. svibnja proslavljen u istoimenoj kapucinskoj župi u Zagrebu-Dubrava. Svečano večernje misno slavlje predvodio je pomoćni banjolučki biskup Marko Semren koji je u propovijedi istaknuo da je karizma o. Leopolda aktualna i za suvremeno društvo i vjernike u njemu. Posebno je pri tome podsjetio na svjedočku nazočnost toga kapucina, neznatnog rastom a velikoga duhom, u životima brojnih vjernika koji su sv. Leopoldu Bogdanu hrlili na ispovijed. Po primjeru sv. Leopolda, biskup Semren pozvao je svečeve štovatelje da se otvore slušanju Božje riječi i službi u ljubavi svakome tko je u duhovnoj ili tjelesnoj potrebi. Na misi su, uz župnika fra Ivicu Vrbića, koncelebrirali svećenici iz okolnih župa i samostana, a pjevanje je predvodio župni zbor pod ravnanjem Frane Kussa. Jutarnja misna slavlja predvodili su kapucinski definitor fra Juro Šimić, župni vikar u Retkovcu Tomislav Kralj te odgajatelj kapucinskih sjemeništaraca fra Željko Cestar. Vjernička zajednica pripravljala se devet srijeda uoči blagdana za svetkovinu sv. Leopolda Bogdana Mandića čija se 70. obljetnica smrti navršava ove godine. Mise u trodnevnoj pripravi predvodili su zagrebački pomoćni biskup Mijo Gorski, salezijanac don Jozo Kajić i remetski dekan Zlatko Golubić.
15
Danas je u župi bilo posebno svečano. I dok su na jednom kraju, u Vidu istodobno bile dvije svadbe, na drugom kraju u Prudu slavio se blagdan sv Leopolda Bogdana Mandića. Proslava svetkovine sv Leopolda započela je jutarnjom Misom koju je predvodio don Senko Antunović iz župe sv Nikole biskupa Metković, poseban značaj dao je dolazak nadbiskupa talijanske Foggie Franciska Pia Tamburrina koji je i predvodio večernje svečano misno slavlje. Umjesto odsutnog don Mladena, domaćin je bio vidonjac don Marinko Jurišin župnik u Bijelom Viru. Don Marinko je ujedno bio i prevoditelj nadbiskupu. U misnom slavlju asistirali su don Damir Bistrić iz župe Vidonje, fra Petar Gulić iz župe sv. Ilije Proroka Metković, don Drago Rajković župnik u miru, nekadašnji župnici u župi don Jure Marasović i don Stanko Vrnoga te nadbiskupov tajnik don Michele Tutalo. Vrijeme je bilo toplo i sunčano te je bilo ugodno na platou pored crkve a od posebnih gostiju nazočili su autor novog kipa Nikola Šeparović sa suprugom i gradonačelnik Stipo Gabrić sa suradnicima. Na početku misnog slavlja, nadbiskup Tamburrino blagoslovio je kip sv. Leopolda kojeg je izradio majstor Nikola Šeparović iz Blata na Korčuli prema modelu drvenog kipa koji se nalazi u crkvi. Potom je bila procesija kroz mjesto te misno slavlje. U propovijedi nadbiskup je govorio o životnom putu hrvatskog sveca iz Boke Kotorske sv. Leopolda koji je najveći dio života proveo u Padovi gdje je ispovijedao, na kraju naglasivši da što dublje i što dostojanstvenije živimo život s Kristom i Bogom. Malen rastom ali velik djelom kapucin sv. Leopold umro je u Padovi 1942. godine gdje mu se nalazi grob. Iako je tijekom ratnih bombardiranja cijeli samostan razru-
šen do temelja, njegova sobica u kojoj je ispovijedao ostala je jedina sačuvana. Svetim ga je proglasio papa Ivan Pavao II 1983.godine. Na kraju svete mise Miro Volarević Mirek je nadbiskupu predao dar župe sliku župne crkve Gospe Snježne koju je izradila Željka Suton i male replike stare pučke torbe koje je isplela Tada Volarević. U torbama su još bile pletene bičve (čarape) i jedna manja sa šahovnicom. Na kraju je nadbiskupu predana mitra kao dar neretvanskog dekanata koju je izradio don Damir. Nadbiskup Tamburrino zahvalio je na darovima naglasivši da je ova mitra najljepša koju ima i da je vrijedna da je nosi i sam papa Benedikt XVI. Nakon blagoslova svi prisutni svećenici, gosti , dio članova pastoralnog vijeća te don Senko i don Franko počastiti su se u gostioni Vrilo vlasništvo obitelji Ante i Stoje Taslak.
Karakašice i Donjeg Suhača Mještani Karakašice i Donjeg Suhača pripremaju se za proslavu blagdana svetog Leopolda Mandića.Danas je prvi dan trodnevnice u okviru koje će u 18 sati biti molitva i sveta misa u čast svetog Leopolda. Svete mise predvodit će fra Božo Norac Kljajo, fra Pavao Vučković i fra Gabrijel Jurišić. Blagdan svetoga Leopolda Mandića slavi se 12. svibnja, a vanjska proslava blagdana u Karakašici bit će u nedjelju, 13. svibnja. Svečano misno slavlje u 10 sati predvodit će profesor fra Joško Kodžoman. Sveti Leopold rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg-Novom, u Boki Kotorskoj, od roditelja Petra Mandića i Dragice, rođene Carević. Na krštenju je dobio ime Bogdan, a po ulasku u kapucine promijeni ga u Leopold. Bio je najmlađe od dvanaestero djece. Umro je 30. srpnja 1942. u sedam sati ujutro utječući se Majci milosrđa molitvom ‘Zdravo kraljice’. Kada su pregledani njegovi posmrtni ostaci u toku postupka za proglašenje blaženim, njegovo tijelo je pronađeno netaknuto, neraspadnuto u svim svojim dijelovima, a takvo se i sada nalazi u njegovu grobu. Proglašen je blaženim 2. svibnja 1976., a svetim 16. listopada 1983.
16
PROSLAVA SVETOG LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA U RUMI RUMA (TU) – U župnoj crkvi Uzvišenja Svetog Križa u Rumi proslavljen je 12. svibnja ove godine spomendan svetog Leopolda Bogdana Mandića u znaku sjećanja na pokojnog mons. Boška Radielovića koji je punih trideset godina obnašao službu rumskog župnika i dvadeset godina službu dekana srijemskomitrovačkog dekanata. Uz ovu nakanu na euharistijskom slavlju na molilo se i za svećenička i redovnička zvanja u Srijemskoj biskupiji. Svečanu svetu misu predvodio je prelat i začasni kanonik mons. Eduard Španović, generalni vikar Srijemske biskupije i dekan srijemskomitrovačkog dekanata a suslavilo je desetak svećenika. Prigodnu homiliju održao je začasni kanonik preč. Blaž Zmaić, župnik u Irigu kao dugogodišnji suradnik i prijatelj pokojnog mons. Radielovića. “Opasnost je baviti se čitanjem jedne ličnosti i prikazivanja njenog života, jer i Leopold je htio sakriti svoje vrijednosti kad je govorio: ‘Sakrijmo sve, čak i ono što izgleda kao dar Božji u nama, da se time ne trguje. Jedino Bogu čast i slava! Da je moguće trebali bismo proći zemljom kao sjena koja ne ostavlja tragove’. Ali i on, Boško, i mi smo ljudi. Njegove riječi i geste su pokazatelji koji nam omogućuju da shvatimo njegov nutarnji svijet i put njegove duše. Onu zauzetost, neposrednu kao svećenik, na poseban način tešku i plodnu službu ispovijedanja i trajnog žrtvovanja za jedinstvo kršćana u Kristovoj Crkvi pod jednim Pastirom” – istaknuo je preč Zmaić. Poseban naglasak stavio je na važnost sjedinjenja svećenika s Kristom te istaknuo lik Krista Dobrog Pastira u godini vjere koju je naja-
vio papa Benedikt XVI. te Godini svećeničkoga i redovničkog poziva koju je srijemski biskup Đuro Gašparović proglasio i otvorio na Nedjelju Dobrog Pastira u katedrali u Srijemskoj Mitrovici. Euharistijsko slavlje animirao je župni zbor u Rumi izabravši pjesme koje je bivši župnik rado slušao i pjevao na bogatoj liturgiji koja mu je bila središte svećeničkoga i župničkog života. U ljeto 2006. godine Radielović je proslavio u Rumi 50 godina svećeništva, te je nakon toga kao umirovljeni svećenik boravio u svećeničkom domu u Đakovu gdje je na Veliki petak ove godine preminuo. Željko Tovilo
Proslava blagdana sv. Leopolda Mandića Proslava u svetištu sv. Leopolda Mandića u Zakučcu. U svetištu sv. Leopolda Mandića u subotu će se s početkom u 18 sati u Zakučcu održati održati euharistijsko slavlje povodom blagdana tog znamenitog sveca. Procesiju i svetu misu predvodit će provincijal kapucina fra Ante Logara. Mještani Zakučca čitav su tjedan uređivali svoje mjesto kako bi spremno dočekali na tisuće hodočasnika koji će proslaviti 146 obljetnicu rođenja sveca iz Boke Kotorske koji podrijetlo vuče upravo iz njihova mjesta, srca negdašnje Poljičke Republike. Leopold Bogdan Mandić bio je kapucin, najpoznatiji po svom ispovjedničkom djelovanju te nauku koji je zagovarao jedinstvo kršćana, odnosno pobratimstvo između katolika i pravoslavaca ...
ODRŽAN ŠESTI SUSRET HRVATA U PADOVI I PROSLAVA SV. LEOPOLDA MANDIĆA U subotu 28.travnja održan je 6. Susret Hrvata u Padovi u prigodi blagdana Sv. Leopolda Mandića. Na ovom, već tradicionalnom okupljanju Hrvata u Svetištu hrvatskog sveca i ove su godine nazočili brojni Hrvati iz Italije, iz domovine Hrvatske pa i nekih drugih susjednih zemalja. Susreti koji su započeli osnivanjem Hrvatske zajednice u Venetu, točnije u Padovi, događaju se uglavnom uz Svetište kapucina u centru Padove prije ili poslije 12. svibnja, dana posvećenog sv. Leo-
17
poldu Mandiću. Susret su i ove godine organizirali Hrvatska zajednica u Venetu i Hrvatska matica iseljenika-podružnica Pula uz pokroviteljstvo franjevaca kapucina u Padovi, Veleposlanstva Republike Hrvatske u Rimu i Općine Padova. Slavlje je započelo u 11 sati svečanom misom na hrvatskome jeziku koju je predvodio vlč. Ivica Šoh, ravnatelj katoličke klasične gimnazije u Virovitci uz koncelebraciju dušobrižnika Hrvatske zajednice u Venetu don Dragana Hrgića i drugih brojnih svećenika. Misi su nazočili, uz domaćine Neven Marčić konzul –savjetnik za kulturu RH u Trstu, Ana Bedrina voditeljica podružnice Hrvatske matice iseljenika u Puli, Damir Murković predsjednika Saveza Hrvatskih zajednica Italije, Antonio Sammartino iz Molisa i Petar Antunović, predsjednik Saveza hrvatskih društava u Sloveniji. Talijanski počasni gosti bili su don Elia Ferro, delegat padovanskog biskupa i fra Flaviano Gusella, rektor Svetišta sv. Leopolda Mandića u Padovi. Svečanu misu pratio je mješoviti zbor, župe sv. Leopolda Mandića iz Virovitice i zbor župe sv. Terezije Avilske iz Požege. Nakon misnog slavlja uslijedili su pozdravni govori domaćina don Draga Hrgića koji je svima zahvalio na još jednom slavlju i druženju Hrvata u Padovi i predsjednice HZUV Dubravke Čolak koja je predala riječ gospodinu Nevenu Marčiću, konzulu- savjetniku za kulturu RH u Trstu, zatim Damiru Murkoviću predsjedniku Saveza hrvatskih zajednica u Italiji i Petru Antunoviću predsjedniku hrvatskih društava u Sloveniji. U kraćem glazbenom programu nastupila je učenica Glazbene škole iz Pule, Vilma Grazia Žmak sa solo pjesmom „Ave Maria” F. Schuberta. U ovom svečanom trenutku, u ime kolegice Vanje Pavlovec iz riječke podružnice HMI-a, Ana Bedrina uručila je prvu nagradu „Silvije Strahimir Kranjčević” natječaja za literarno stvaralaštvo iseljenika, članici Hrvatske zajednice u Venetu, Duški Madunić Ivanković. Bilo je to ugodno iznenađenje za sve nazočne, posebno za članove HZUV, a nagrađena spisateljica se srdačno zahvalila. U završnom dijelu slavlja, zbor je izveo pjesmu „Bože čuvaj Hrvatsku”, kojima su se potom pridružili i svi nazočni.
Poslije sv. mise upriličen je zajednički ručak za sve uzvanike i sudionike VI. Susreta Hrvata u Padovi s ciljem druženja, upoznavanja i razmjene informacija i za daljnju suradnju. U poslijepodnevnom dijelu gosti su imali priliku razgledati neke znamenitosti grada Padove kao i posjet bazilici sv. Antuna. U 19 sati uslijedio je kulturno umjetnički program na Trgu Santa Croce ispred Svetišta sv. Leopolda Mandića. Nastupili su glazbenici tamburaši iz Pule i folklorna skupina Društva „Slavonija” iz Istre, koju čine većinom Slavonci nastanjeni u Puli i Istri. Izvedbom svojih vedrih pjesama i brzih plesova oduševili su sve nazočne Hrvate i domaće Padovance i druge Talijane. U pauzi, dok su plesači imali mali predah, svoju je poeziju čitala Franica Srhoj Kumlanc spisateljica koja živi na relaciji Pula - Padova. Nadahnuta još prije nekoliko godina uzornim životom sv. Leopolda Mandića, Franica je napisala dvojezičnu ( hrvatsko-talijansku) knjigu pjesama kojoj je dala naslov prema poznatoj Svećevoj rečenici „KRV NIJE VODA”„IL SANGUE NON E ACQUA”. Svetac je te riječi izrekao kada su mu predložili da se odrekne hrvatskog državljanstva i prihvati talijansko, jer je ionako gotovo cijeli život proveo u Italiji, a on to nije mogao učiniti „jer krv nije voda”. I tako je i Franica, nadahnuta pred kipom sv. Leopolda pisala pjesme, a spomenutu pjesmu pročitala je i te večeri. U završnom dijelu programa ponovno je predstavljena članica HZUV-a Duška Madunić sa svojim pjesmama za koje joj je uručena nagrada sa natječaja „Silvije Strahimir Kranjčević” projekta riječke podružnice Hrvatske matice iseljenika. Na kraju, u znak zahvalnosti predstavniku kapucinskog samostan fra Flavianu Gusella, Ana Bedrina je uručila DVD s filmom – mjuziklom JEDNA ŽENA- Priča o ljubavi Kraljice Mira i istoimenu pjesmaricu s tekstom i notnim zapisom autora fra Šimuna Šite Ćorića. Kako je film preveden i na talijanski jezik, a priču o Međugorju znaju brojni Talijani film će moći biti prikazivan u više talijanskih župa. Prigodne darove su izmijenile i predsjednica HZUV Dubravka Čolak i tajnica Društva „Slavonija” Ružica Marijanović, poželjevši da se dogodine ponovno vidimo na 7. Susretima Hrvata u Padovi. Slijedećeg dana vrijedni su organizatori održali sastanak za pripremu sudjelovanja na FESTI DEI POPOLI 2012.-međunarodni sajam te iznijeli
18
prijedloge za program slijedećih susreta 2013. godine. Ana Bedrina KRV NIJE VODA - IL SANGUE NON E’ ACQUA U crkvi sam Sv. Leopolda Mandića, u Padovi. Pred njegovim kipom razmišljam: Sudbina me neka dovela k tebi. Rođena sam u blizini tvojoj, A sada smo zajedno ovdje u Padovi. Mramorni me kip gleda. Pažljivo. Leopold Mandić Predano je radio Među ljudima, činio je čuda, Tješio, opraštao, donosio milost. Volio je svoj Hrvatski narod I govorio mu: Krv nije voda! Volio je svakog čovjeka. I mene. Veže nas ista čežnja za Domovinom
PROSLAVA LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA U MAGLAJU Centralno misno slavlje predvodio je pomoćni biskup Pero Sudar uz koncelebraciju mnogobrojnih svećenika. Biskup u svojoj propovjedi je posebno istakao potrebu povjeravanja svih teškoća Bogu uz zagovor sv. Leopoldu. Sv. Leopold je trajan primjer skromnosti i prihvaćanja životnih poteškoća, pouzdanosti u Boga i pripadnost svome narodu. Sv. misu je pratilo i mnoštvo vjernika maglajske i okolnih župa te hodočasnici iz BiH te Hrvatske
KAPUCIN, ČASNI FRA TOMA IZ OLERE, USKORO ĆE BITI PROGLAŠEN „BLAŽENIM“
Č
asni fra Toma Acerbis rodio se u zaseoku Olera u Val Seriani nedaleko od Bergama 1563. godine. Bio je nepismen jer u brdskome mjestu nije bilo škole. Sa 17 godina stupio je u Red kapucina u venecijanskoj Provinciji u Veroni. Tu mu je omogućeno da nauči čitati i pisati i odmah se pokazao „učiteljem i ogledalom redovničkog savršenstva”. Bio je određen za poniznu službu sakupljača milostinje. Tu službu je obavljao u raznim mjestima kroz gotovo pedeset godina. U Padovi je bio vratar samostana. Zauzeto je svjedočio Evanđelje i sve je zadužio svojom ljubavlju. Isticao se kao promicatelj muških i ženskih zvanja za posvećeni život. Sve oko sebe je poučavao onoj uzvišenoj mudrosti Ljubavi koju je naučio iz Kristovih rana i poticao je vjernike da se smatraju sretnima i u mukama, jer se ljubav prepoznaje upravo u patnji. I sam je za sebe rekao da mudrost nije naučio iz čitanja knjiga, nego iz izmučenog Krista. Umro je 3. svibnja 1631. i pokopan je u kripti kapucinske crkve u Innsbrucku. Vjernici su neprestano hodočastili na njegov grob i smatrali su ga izuzetnim svecem. Papa Ivan XXIII govorio je o fra Tomi kao o istinskom svecu i duhovnom učitelju. Papa Pavao VI ga spominje 1963. kao „ispravnim sredstvom opće duhovne obnove”. Predstavio ga je suvremenicima kao prejasni primjer vjernosti, na poseban način u svjesnom prianjanju uz Objavljenu Istinu. Nakon neprekidnog hodočašćenja vjernika na njegov grob, sve do danas se održao glas o njegovoj svetosti. Približava se, dakle, datum proglašenja blaženim još jednog kapucina iz venetske Provincije. Prošlog, 7. veljače 2012. redovno Zasjedanje kardinala i biskupa objavilo je svoj pozitivni sud o čudu koje se dogodilo u Thiene kod Vičence, a pripisuje se zagovoru Časnog fra Tome Acerbisa iz Olera. To je treći stupanj pozitivnog suda
19
u okviru provedbe postupka do proglašenja svetim. Vice-postulator kauze, otac Rudolf Saltarin, ispripovjedio nam je ukratko, o čudu priznatom također od strane vatikanskog liječničkog Savjetovališta u veljači 2011. „Dvadesetjedno godišnji Valerije Bartolomej, zemljoradnik, nastanjen u Thiene (Vicenza), bio je zahvaćen od „najtežeg oblika trbušnog tifusa, popraćenog upalom pluća s hipostazom raširenom na dušnik, s upalom srčanog mišića, prekomjernom temperaturom koja nije silazila ispod 40 stupnjeva, u agonijskom stanju s neizbježnom prijetnjom smrti”. Ujutro, 29. siječnja 1906. obiteljski liječnik dr. Silvije Scarpari, posjetio je pacijenta i, prije nego je otišao, rekao je prisutnima (ženi, djeci i prijateljima) da se za Bartolomeja ne može više ništa učiniti, osim očekivati, pomireni s neizbježnom smrću. Žena, Marija Magdalena, pošla je u najbliži samostan i zamolila je jednog fratra da mu dođe podijeliti „bolesničko pomazanje”. Onamo je pošao tridesetčetvero godišnji otac Gerard iz Villafranke kod Verone, ljubitelj tradicije Reda, a osobito uzornih likova venetskih kapucina. Oko 11 sati podijelio je Bartolomeju, u krajnjim smrtnim mukama posljednji od sakramenata, ne propuštajući preporučati nazočnima, da se mole Bogu, utječući se u zagovor Sluge Božjega fra Tome iz Olera. Predao im je jednu njegovu „sličicu” da je stave pod jastuk bolesnika, nakon što zatraže njegov zagovor. Slijedećeg jutra, oko 8 sati stigao je obiteljski liječnik. Pregledao je pacijenta, izmjerio mu je temperaturu (kao što je to uvijek činio) i, na svoje veliko iznenađenje, morao je ustvrditi da se Bartolomejevo stanje toliko poboljšalo, da ga može smatrati izvan smrtne opasnosti. U slijedećim danima poboljšanje zdravlja se učvrstilo i postigao je potpuno ozdravljenje bez ponovnog pogoršanja zdravlja“.
Sada vas izvještavamo, kako smo gore spomenuli, o potvrdi čuda zagovorom časnog fra Tome koja se traži za proglašenje blaženim. Naime, proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim pokrenut je u Bergamu, 28. veljače 1967. godine. Obavljena su sva ispitivanja o njegovim spisima, o herojskom stupnju kreposti i o glasu svetosti. Sada je izvršeno istraživanje i Dekretom potvrđeno čudesno ozdravljenje po njegovu zagovoru. S pravom se, stoga, očekuje i skoro proglašenje blaženim Časnog fra Tome iz Olere, što bi se moglo dogoditi još u ovoj 2012. godini, kako doznajemo iz pouzdanih informacija. To će biti velika čast i osobiti dar neba cijelom kapucinskom Redu i čitavoj Crkvi, kao poticaj za novi rast u vjernosti i u trajnom nastojanju oko svetosti.
fra Tome iz Olere
20
POKLON
SREĆA
Jutarnji prolaznik. Rosni travnjak zablistao. Sagnuše glavu travke, Rosa dršće. “One se klanjaju, prolazniče, Njemu u tebi.”
Sreća je sebe darovati, svoju dobrotu i pomoć drugom. Vidjeti osmjeh na licu osoba dragih na kojima su se caklile suze. Nadati se savršenstvu i živjeti za svoj Ideal. Kruna sreće kad spoznaš da Bog ti je sve.
ZNAŠ, MI SMO TI OLOŠ OVOG MJESTA… (nova evangelizacija ili nešto tome slično)
B
io je ponedjeljak, dan koji mi iz nepoznatog razloga nekako teško pada…Ponedjeljkom baš nisam sposobna za neke velike akcije, napravim ono što se od mene traži i ‘smucam’ se po kući spora koraka. Inače, svaki dan započnem molitvom, zahvalom za ovaj dan, bez obzira na to kakav će on biti u svjesnosti da mi je darovan i da bi trebala od njega nešto korisna i napraviti. I Gospodin me većinom iznenadi. Bilo je tako i tog ponedjeljka. Bio je kišni dan, još jedan razlog više da od umora jedva držim otvorene oči i jedva budem svjesna svijeta oko sebe; kad li zazvoni mobitel. S druge strane draga prijateljica koju nisam vidjela par mjeseci jer je radila u inozemstvu. Pita me što radim i jesam li sam za kavu, rekoh da ne radim ništa, ali da nisam dobro društvo jer sam umorna, da sam išla kasno spavati i tako to…Međutim, ona se neda smesti, želi se podružiti i dolazi po mene autom. I tako u obližnjem kafiću pričamo o našim životima, što ima novo, uglavnom lijepo druženje, bez usiljenosti i ikakvog grča. Uskoro dolazi još jedna naša prijateljica i zezamo se i smijemo i najednom jedna od njih kroz šalu kaže: „E, Anika, a znaš li ti da smo ona i ja ološ ovog mjesta? Mi smo ti na najlošijem glasu. Ja sam ti prva na najlošijem glasu, a onda ti je ona.” Malo sam se uozbiljila na te riječi i nastojala ozbiljno dati do znanja da ja to do sad nisam čula. Još ih pitam, pošto su one ološ, što je to potrebno napraviti da čovjek postane ološ. I dalje napola u šali one odgovaraju da je dovoljno to što sam došla u ovaj kafić, to je već dosta za živjeti u sigurnosti kako spadam među ološ. Nasmijala sam se i rekla da je onda u redu i da prihvaćam biti ološ s njima. Ove cure možda nisu susrele Boga, možda Ga i opsuju, možda za svoju mladu dob i dosta popiju, ali imaju prekrasna srca. Srca jednostavna i iskrena poput djece. I zato meni nije teško prijateljevati s njima. One jako dobro znaju koliko je Bog meni u životu važan i kako On i samo On daje smisao mojim danima. Mogli bismo reći da smo nas tri pot-
21
puno suprotni svjetovi, ali se super razumijemo. Bog doista zna spojiti nespojivo. Došavši doma uhvatila me tuga… Tuga jer sam osjetila kako te moje prijateljice zapravo duboko pate. Ma zamislimo samo da sami sebi kažemo da smo ološ, pa kad to čovjek stvarno i čuje, to se utisne u srce i možda polako doista počinjemo i vjerovati da ništa ne valjamo… A to je tako daleko od istine. Istina se krije negdje između onoga „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio” (Iv 15,12) i onog „Ne boj se, jer ja sam te otkupio, imenom sam te zazvao, ti si moj. Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim.” (Iz 43). I kako sad, u vrijeme nove evangelizacije tako ranjenim ljudima pričati o Isusu? Kako ih uvjeriti da ima Netko tko ih bezuvjetno ljubi, bez da ih povrijedim i u njima ne izazovem još veću ogorčenost? Jer… nije najvažnije pričati o Kristu, najvažnije je živjeti tako da ljude zaintrigiramo svojim načinom života. Iako bih najrađe pričala o Učitelju koji je toliko ljubio svijet da je dao sebe, do kraja, davši život za nas, ipak to nisam učinila. Osjetila sam povrijeđenost svojih prijateljica, pa čak i povrijeđenost zbog onih koji odlaze u crkvu, a zapravo ne žive po tome što su čuli u crkvi. Umjesto toga, prihvatila sam ih, upravo takve kakve jesu i one su to znale cijeniti. Na kraju, pri mom odlasku su me i glasno (iako je bilo nekoliko ljudi u kafiću) zamolile da se pomolim za njih. Eto, kao što rekoh, ne moramo uvijek na sva zvona pričati o Isusu, možda je najvažnije živjeti s Njim, svaki dan, od zore do mraka i tada On nemoguće čini mogućim. Želim nam svima puno uspjeha u nenametljivosti novog evangeliziranja s mislima Paula Claudela: „Govori o Kristu samo kada te pitaju. Ali živi tako da te se o Kristu pita!”
SIDA KOŠUTIĆ MUČENICA VJERE UZ 110. OBLJETNICU ROĐENJA HRVATSKE KNJIŽEVNICE SIDE KOŠUTIĆ
O
ve godine navršava se 110. godišnjica rođenja vrsne hrvatske književnice Side Košutić. Sida (Sidonija) je rođena 1902. godine u Radoboju u Hrvatskom zagorju. Roditelji su joj preselili u Zagreb kada je imala 12 godina. Završila je Učiteljsku školu, ali zbog krhka zdravlja nije vršila odabranu službu nego je radila činovničke državne poslove. Posvetila se književnom radu i bila je član novoosnovanoga Društva hrvatskih književnica. Nekoliko godina uređivala je Hrvatski ženski list, a objavljivala je poeziju i prozu i u mnogim katoličkim časopisima onoga vremena. Za života je objavila dramu K svitanju (1927.), romane: Portreti (1928.), Jaslice (1933.) i trilogiju S naših njiva (1944.), koja je prije bila objavljena pojedinačno (Plodovi zemlje, 1935/36., Magle, 1937. i Bijele tišine, 1940.). Objavila je romansirani životopis njemačkog mističara bl. Henrika Suze pod nazivom Sluga Vječne Mudrosti (1930.), novelu Mimoza sa smetlišta (1942.), zbirku pjesama Osmijesi (1940.), pjesme u prozi Vjerenička žetva (1942.), priču Vrijeska (1942.) te godine 1956. u izdanju Društva hrvatskih književnika zbirku pjesama u prozi Jezero mrtvo. Profesor Vinko Nikolić u Hrvatskoj reviji 1963. godine (u Južnoj Americi) anonimno je objavio njezinu zavičajnu poemu Jeka sve tiša. S prof. Vinkom Nikolićem uredila je antologiju Hrvatska majka u pjesmi (1941.). Nakon smrti Side Košutić objavljena su joj djela: roman Portreti, u izdanju Matice hrvatske u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti (Zagreb, 1984.), lirska priča Badnja noć dviju ptica (Krapina, 1994. i 1996.), zavičajna poema Jeka sve tiša, (Donja Stubica-Radoboj, 1995.), izabrane pjesme Različaka čaša (Zagreb, 1997.), S naših njiva (Krapina-Radoboj, 1999.), Priče (Zagreb, 2001.), Solsticij srca (Zagreb, 2002.) te Mimoza sa smetlišta (Zagreb, 2004.). Velik dio njezinih djela još nije objavljen: romani Kolijevka, Velika šutnja i Pogašena svjetla te izabrane pjesme pod nazivom Lirika.
22
Za života je bila čitana, prevođena, hvaljena i nagrađivana. Dok je radila u Nakladnom zavodu hrvatske, danas Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1946. godine pala je u nemilost jer nije htjela staviti potpis na zahtjev za smrtnu osudu nadbiskupa Alojzija Stepinca, te je dobila automatski otkaz i zabranu javnoga djelovanja, objavljivanja svojih djela. Nakon toga radila je neko vrijeme kao lektor u nekoliko poduzeća, oboljela i otišla u invalidsku mirovinu. Umrla je 13. svibnja 1965. godine u bolnici Rebro u Zagrebu. Pokopana je na Mirogoju (polje broj 49). Jeronim Kornek ju je nazvao «pjesnikinjom boli», a Nada Šimunić - Kesterčanek «stišane radosti, samozataje i tajnovitosti». Bila je skromna osoba, lirska duša, patnica i vjernica, mučenica vjere poput njezine znanice i prijateljice, ruke pomoćnice Marice Stanković, danas službenice Božje. U Radoboju se već 14 godina održavaju „Dani Side Košutić” pa smo zamolili jednog od stalnih učesnika profesora Mirka Ivanjeka da nam kaže nešto o Sidi Košutić i Radobojskim susretima. Profesor Ivanjek diplomirao je sociologiju i jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radi u osnovnoj školi «Ivana Brlić Mažuranić» u Prigorju Brdovečkom. Gospodine Ivanjek, kada je doπlo do osniva nja zbirke i druπtva Kajkaviana? Prije više od 30 godina došao sam iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice (NSK) u dvorac Golubovec kraj Donje Stubice za voditelja toga depozitarnog odjela NSK. Taj prostor, nekad dvorac obitelji Domjanić, a potom i Maksimilijana Vrhovca, odigrao je važnu ulogu u formiranju mojih interesa i djelatnosti. Tu se iskristalizirao moj odnos prema staroj kajkavskoj knjizi, a potom i sklonost prešućivanom dijelu hrvatske književnosti, kulture i povijesti, što je posve bacilo u drugi plan moje sociološke preokupacije. U tom odjelu deponiranih knjiga i dubleta NSK naučio sam više o hrvatskoj književnosti negoli za studija književnosti. Tu je i nastala
zamisao o osnivanju zbirke i društva koje je i uzelo sebi to radno ime Kajkaviana. Tu sam selektirajući knjige na posebnu skupinu, počeo izdvajati knjige ozaljske biblioteke Družbe Braća Hrvatskog zmaja, što je opet bio jedan od važnih poticaja da se okupe entuzijasti i obnove ovu vrijednu družbu koju je dokinuo komunistički režim odmah nakon rata. Kako je doπlo do suradnje s Kulturno obra zovnim druπtvom Side KoπutiÊ u Radoboju? U hrpi nepopisane građe nalazio sam i nerazrezane arke knjiga koje je rat zatekao otisnute, ali ne uvezane. Među njima je bila i knjiga Side Košuti S naših njiva. Slagao sam ih i nosio na uvezivanje jer sam još iz gimnazijskih dana kao polaznik klasične gimnazije na Šalati (Sjemenište) čitao tu knjigu. U toj se školi, za razliku od svih državnih gimnazija, njegovala uspomena na tu proskribiranu književnicu. Još prije toga, prava mi je radost bila kad sam ugledao u Kani njezinu pripovijetku Mimoza sa smetlišta. Bio je to početak rehabilitacije velike hrvatske književnice koja je bila «kriva» samo zato što je s prezirom, bacila sa svog radnog stola listu da se nadbiskupa Stepinca osudi na smrt na koju su svi kulturni i javni djelatnici po direktivi morali dati svoj potpis. Kada smo osnovali Kajkavianu, društvo za čuvanje i promicanje hrvatske kajkavske baštine, njezin član od početka bio je mr. Ivo Cesarec. Došao je do rukopisa neobjavljenih pjesama Side Košuti Jeka sve tiša koje su doduše otisnute u Nikolićevoj Hrvatskoj reviji, dakako u emigraciji. Objavljivanjem te zbirke počela je i suradnja s Antonijom Tušek iz Radoboja, koja je bila zaljubljenica u tu duhovnošću inspiriranu književnicu. Na njezinu preporuku, na pravu suradnju kao člana žirija, u odabiru najboljih učeničkih radova na Sidine stihove, pozvao me Stjepan Lice, s kojim se znam još iz studentskih dana. ©to ili tko tako snaæno privlaËi u Radoboj? Tako je započela moja suradnja s Kulturno obrazovnim društvom Side Košutić koje okuplja oko sebe cijelu Hrvatsku pod sloganom Sidinih stihova: «Poljubi grumen zavičajne zemlje i prošapći: Hvala!» Nekako su me ustalili kao člana povjerenstva za odabir najboljih učeničkih radova, ali za razliku od svih sličnih manifestacija, ovdje se ne dolazi po dužnosti, nego iz ljubavi i atmosfere. Rado sa sobom povedem i goste. Jednom sam tako poveo Vladu Pavlinića iz Londona koji je i sam bio zatečen gostoljubivošću. Čini mi se da je Duh književne mučenice Side Košutić ovdje na djelu. Da
23
je Sida pripadnica nekog drugog naroda, već bi možda bila beatificirana kao mučenica za kršćansko osvjedočenje u danima pomračenja uslijed vulgarnoga borbenog ateizma. I za kraj naπega razgovora, recite nam tko je za Vas Sida KoπutiÊ? A Sida Košutić, iako književnica koja već ima zapaženo mjesto u hrvatskoj književnosti, za mene je više od književnice ili urednice Hrvatskog ženskog lista. To je prije svega mučenica vjere. Ona je žena sa šeste postaje Kristovog (ili Stepinčevog) križnog puta. Nije pružila rubac da otare patnje i nepravde nanesene našem Stepincu, ali je pružila svjedočanstvo kršćanskog dostojanstva i hrabrosti ne dopustivši da se prlja lik pastira zagrebačke Crkve. S njim je podijelila i sudbinu kojom ju je nadario represivni komunistički ateistički režim. Njezina je poezija prožeta duhovnošću i psalmističkim duhom. I proza joj odiše poetikom koja suosjeća sa svima koje patnja odgaja za vječnost. Ona je najbolji primjer da okrenutost Bogu daje osobitu rasvjetu upravo u mračnim trenucima povijesti kada poput Mjeseca koji odražava sjaj Sunca baca svjetlost na put vjere i čežnje za svetim dodirom.
GOSPA MLADENA MIKULINA U CRNCU I U VELIKOJ GORICI Akademski kipar Mladen Mikulin izradio je 2000. godine Gospin kip u bronci (120 cm) za crkvu Sv. Mihovila u Crncu kod Siska. Drugu skulpturu Majke Božje u bronci, u natprirodnoj veličini, napravio je za Milenijski križ u Velikoj Gorici, koji je postavljen 2002. godine. Kompozicija toga «Milenijskog križa» je malo neobična jer Marija ne stoji pod križem, kako smo navikli gledati, nego ide ususret Sinu i vodi nas k Njemu. Stvarajući Gospin kip umjetnik Mikulin je rekao: «Majka Božja je žena univerzalne ljepote. Uvjeren sam da je Bog poslao anđela Gabrijela jednoj dobroj, lijepoj i čistoj ženi, ženi punoj vrlina, kupu vrlina. Ja sad Njoj dajem, iz ovog blata, jednu lijepu, dostojanstvenu visinu, elegantno i idealno tijelo, apsolutnu kozmičku ljepotu lica. Na Njoj se prepoznaju i određena psihološka stanja: stanje tuge i stanje patnje. Oborila je pogled jer ne može gledati Sinovu smrt. Zašto nije pod križem? Pa Ona dolazi do križa, a u tom dolasku njen se svijet ruši. U dolasku dolazi do spoznaje o smrti Sina. Tu se očituje njezina bol i patnja. Njezin plašt se para pod udarom vjetra na Kalvariji. Unatoč svemu nije izgubila na ljepoti, na dostojanstvu.» Mladen Mikulin rođen je u 1958. u Velikoj Gorici. Diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Na Akademiji primijenjene
24
umjetnosti Sveučilišta u Rijeci radi od 2005. godine kao docent, a od 2010. kao izvanredni profesor. Član je HDLU u Zagrebu od 1986. godine. Imao je više samostalnih i skupnih izložbi. Prvu samostalnu izložbu skulptura izrađenih od željeznog lima pripremio je 1986. u zagrebačkoj «Galerija Nova», zatim 1999. izložbu željeznih skulptura Svečanost ptica, 2000. Hrvatski velikani u bronci u Hrvatskoj paneuropskoj Uniji u Zagrebu te 2009. Željezni lim u Galeriji Knežev dvor u Rabu. Od važnijih skupnih izložbi izdvajamo: Četvrto Triennale hrvatskog kiparstva 1991. i izložbu Tisuću godina hrvatske skulpture, MGC u Zagrebu, zatim Peto Triennale hrvatskog kiparstva 1994. i Šesto Triennale hrvatskog kiparstva 1997., izložbu Ružić i suvremenici 1999. u Slavonskom Brodu i 2001. u galeriji Klovićevi Dvori u Zagrebu te skupnu izložbu Novija sakralna umjetnost u galeriji Klovićevi Dvori u Zagrebu 2006. godine. 1992. je sudjelovao na međunarodnoj izložbi u «Grand Palaisu» u Parizu. Dobitnik je više značajnih nagrada i priznanja. Njegovi javni spomenici trajno su izloženi u mnogim gradovima: brončano poprsje Hermana Dalmatina u gimnaziji u Pazinu (1993.), spomenik fra Grge Martića u Zagrebu (1994.), brončani kip Hrvatski sokol u parku Maksimir u Zagrebu (1996.), spomen-
ploča s plaketom Bartula Kašića u crkvi sv. Ignacija u Rimu (1996.), brončano poprsje Jurja Habdelića na Jordanovcu u Zagrebu (2000.), brončano poprsje bl. Alojzija Stepinca u katedrali sv. Patrika u gradu Melbourne u Australiji (2000.), Čovjek s kolutom u Aleji skulptura na Savskom nasipu u Zagrebu (2003.), portret Hommage Daliju u Akademiji primijenjene umjetnosti u Rijeci (2004.), poprsje Franje Tuđmana u Velikoj Gorici (2005.), instalaciju Mig 21 u zračnoj luci Pleso (2006.), brončani kip sv. Kvirina u Sisku (2007.), Sovin portal u Goranskoj kiparskoj radionici u Ravnoj Gori (2007.), brončano poprsje mučenika Srijema, župnika Ivana Burika (1928.-1991.) u Tovarniku (2007.), spomenik braniteljima Golubica u Velikoj Gorici (2008.), poprsje Dragutina Tadijanovića u Zagrebu (2008.),
brončano poprsje Franje pl. Lučića u Velikoj Gorici (2009.) te portret rektora Daniela Rukavine (2009.). Postavio je i više spomen-ploča: A. G. Matošu u Tovarniku, a u Zagrebu Slavku Ježiću, Vjekoslavu Klaiću, te dvije spomen-ploče u povodu 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu. Prošle godine (2011.) postavio je poprsje dr. Jure Njavre u Vukovaru i Svetohranište u crkvi Uznesenja BDM u Škabrnji. Iz području primijenjene umjetnosti 2009. godine u Vukovaru izradio je faksimilnu rekonstrukciju Bećarskog križa iz 1805. godine itd.
MAK DIZDAR: LOZA I NJENE ROZGE Ovdje je prisutan onaj Koji po vjernom očitovanju reče Az esam loza istinia a otac moj je vinogradar I vsaku rozgu na meni a ploda ne da ja ću otsjeći Al onu koja rađa da polje bude bolje Da slađi dar i plod veći »istim Vi već ste čisti slovom istim koje vam glagoljah Bacite zato tvari svoje u oganj ovog plama Budite tako u meni a ja ću svakako u vama Kao u onim što sam u iskoni koje voljah Az esam loza A vi ste g Grozje Ovdje je prisutan onaj Što spreman je uvijek na riječ i na djelo Gdje riječ je od prijeka lijeka A djelo kao vrelo Gvozje On čeka me od vijeka On čeka i vidim ga zacijelo I silazim k njemu kroz to bijelo Lozje
25
O, da: lijepe su ove riječi. Čiste. U evanđeoskom smislu duboke. Pjesnik je širom otvorio svoje srce poticajima: Duha! Inspiriran slikovnim prikazom s jednog srednjovjekovnog bosanskog stećka, razvija vlastitu misao i vjerodostojno tumači poznatu Isusovu prispodobu iz Ev. po Ivanu: Trs i loza: ja sam trs, vi loze. Štoviše, ide korak dalje i pjeva: Az esam loza A vi ste Grozje Poslušan Duhu, koji nas oslobađa krutosti svakog slova i onog evanđeoskog, Pjesnik omogućava i razotkriva dublju spoznaju: poimanje kruga svejedinstva i vječitih preobrazba. Gdje jednoć u Eshatonu, više neće biti bitno: tko jest vinogradar tko je trs tko su mladice, a tko grozd. U vrijeme kada se ostvari Isusova vazmena prošnja, upućena njegovu i našem Ocu: .....I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jednoja u njima i tu u meni, da tako budu savršeno jedno.....
Prešućivani zločini otkriveni u knjizi o Zrinu i Gvozdanskom OSIJEK/DRENJE - U organizaciji Društva prijatelja Zrina i Pavla Petanjka u Kapucinskomm samostanu u Osijeku je 15. lipnja predstavljena osma knjiga Damira Borovčaka „Gvozdansko - Hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora”. O knjizi je govorio autor uz video projekciju fotografija Zrina, Gvozdanskog i Pounja, a okupljene pozdravio kapucinski gvardijan fra Miljenko Vrabec. Knjiga govori o povijesnim gradovima Zrinu ili Zrinju i Gvozdanskom, koji se nalaze na Banovini nedaleko od Dvora na Uni. Po Zrinu se slavna obitelj Šubić prozvala Zrinski, koja je u Gvozdanskom nekoć imala rudnike srebra i olova i kovnicu novca. Oba su hrvatska grada u svojoj povijesti teško stradavala još od vremena turskih osvajanja, u Drugom svjetskom ratu, a Gvozdansko i u Domovinskom ratu. Gvozdansko je, nažalost, u hrvatskoj povijesti nepoznato, kao američki Alamo ili židovska Masada, a za masakr više stotina Hrvata u uništenom Zrinu 1943. nikada nitko nije odgovarao. Knjiga prvi puta javno predočava dokumentaciju s povijesnom istinom o sudbini dvaju gradova i ljudi čiji su prognani potomci živjeli i žive u osječkoj okolici i okolici sela Drenje. „Damir Borovčak je je domoljubni djelatnik, politički analitičar, organizator, putopisac, publicist i povijesni istraživač. Za svoj društveni rad dobio je mnoge zahvalnice i priznanja, a prvi predsjednik RH dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je s tri državna odličja. Duže od desetljeća voditelj je i urednik emisije „Vjera u sjeni politike” na Radio Mariji. Članke, osvrte i komentare na aktualna politički zbivanja i putopisne reportaže objavljuje u raznim tiskanim i internetskim glasilima“, naglasio je Petanjak. Govoreći o svojoj najnovijoj knjzi, Damir Borovčak je iznio povijesni pregled dvaju gradova od 1508. do danas, podastirući činjenice o turskim osvajanjima, zločinima u Drugom svjetskom ratu i zločinima u Domovinskom ratu počinjenim nad Hrvatima. U dijelu knjige podnaslsovljenom „O zločinu u Zrinu se bezobrazno šuti” opisani su
26
događaji u Zrinu 9. rujna 1943. kada su partizansko-četničke postrojbe opkolile i zauzele Zrin, ubili više od 250 Zrinjana Hrvata jer nisu pripadali ni jednoj vojnoj formaciji pa ni ustaškoj, što se u komunističkim dokumentima navodilo kao razlog uništenja Zrina. Mjesto je spaljeno do temelja, ljudi protjerani bez prava na povratak, župna crkva Našašća svetog Križa sravnjena sa zemljom, crkva Sv. Marije Magdalene na groblju minirana i spaljena, a i Stari grad je uništen. Video projekcijom slika i dokumenata pokazani su: dokumenti OZN-e za Baniju iz kojih je vidljivo da je odobrenje za spaljivanje Zrina dao Vladimir Bakarić, zatim presuda iz 1946. kojom se svi Zrinjani, ubijeni, poginuli, ali i preživjeli proglašavaju narodnim neprijateljima i kojom im se oduzima sva pokretna i nepokretna imovina. Imovina im još uvijek nije vraćena imovina, iako su zahtjev za povrat podnijeli 1997. Preživjeli Zrinjani su dotjerani 1946/47.g. u sela Slatinik Drenjski i Drenje. Slična sudbina snašla je i Gvozdansko koje ima svoje heroje Domovinskoga rata Mila Blaževića i Željka Filipovića, koji su 26. srpnja 1991. g. zaustavili četnički napad na Strugu Bansku tako što su skočili na oklopni transporter i aktivirali eksploziv kojim su se opasali. Žrtvovali su svoj život kako bi spasili taoce koje su četnici tjerali ispred transportera kao živi štit. Borovčak je otkrio kako je najduži hrvatski ep „Gvozdansko” napisao Ante Tresić Pavičić, a sastavljen je od 21.406 rimovanih deseteraca u 32 pjevanja i djelo pisano od 1937. do 1940. prvi je put tiskano tek 2000. godine. Povijesna Borovčakova knjiga predstavljena je 16. lipnja i u Drenju u sklopu kulturno umjetničke manifestacije „Susreti prijateljstva Drenje 2012.” te u organizaciji Društva prijatelja Zrina, Rimokatoličke župe Sv. Mihaela Drenje, općina Drenje i DVD Drenje.
U redu za sv. Ispovijed…
U
jednom od naših poznatijih svetišta… Čekam prije velike, svečane sv. Mise na red za sakramenat sv. Ispovijedi. Tek što je svećenik ušao u ispovjedaonu, ispred mene se progurnulo troje ili više ljudi, mahom starijih od mene. Ispovijed se održavala vani i bilo je jako vruće, kako to već biva u ranojesenskim danima. Pomislili bismo, posve obična slika koja prati velika svetišta; gužva i masa ljudi koji se naguravaju da što prije ‘obave’ sv. Ispovijed. Meni osobno, dosta smeta sunce, no kako su ispred mene bili stariji ljudi, nisam se bunila; tu vrućinu i nestrpljivost ljudi, prinesla sam na određenu nakanu. Čekajući u redu razmišljala sam o Božjoj ljubavi i Njegovom nepresušnom milosrđu kojom nam uvijek iznova prašta grijehe, razmišljala sam o svojim grijesima, propustima i slabostima… Unatoč tome što sam se dosta zadubila u te misli, ipak me ‘probudilo’ komešanje ljudi koji su čekali ispred mene. Svako malo bi se promijenio redoslijed kojim se išlo na ispovijed. Uvijek kad bi se netko pokušao ‘prokrijumčariti’ i stati što bliže ispovjedaoni, redovito bi nailazio na mrke poglede i glasne prosvjede onih koji su čekali već duže vremena u tom istom redu. Svaki takav pokušaj nekoga ‘izvana’ izmamio bi mi osmijeh uz pomisao kako je ta osoba hrabra kad ima volje iskušavati ‘svoju sreću’. U isto vrijeme osim te, pomalo i smiješne slike, u meni se budilo pitanje kakvi smo to mi zapravo vjernici. Samo jedna osoba u tom cijelom redu nije bila namrgođena na naguravanja drugih ljudi koji kao da su i zaboravili gdje se nalaze. Sve više mi se čini kako smo svi, duboko u sebi potisnuli istinu kako smo braća i sestre po Kristu i kako bi bilo lijepo kad bismo se uistinu odnosili tako jedni prema drugima. A ne, uvijek naguravanja, zle riječi i pogled ‘stisnutog oka’. I tako u svim tim mislima, ipak se čak polako i približujem ispovjedaoni, a ljudi sve nestrpljiviji, red sve duži i duži. U jednom trenu izađe svećenik, a
27
ljudi ga gledaju kao da je pao s Marsa. On se jadan pokušava opravdati uz riječi da će uskoro početi sv.Misa i da mora sudjelovati na misi. Žena koja je bila na redu sva zbunjena, pa čak i pomalo ljuta, pokušava ga nagovoriti da neka još nju ispovijedi, ipak je ona sad na redu. Ah taj ‘blaženi’ red…. A svećenik joj lijepo i uz osmijeh objasni da ako sada ispovijedi nju, da će onda to isto tražiti gospođa iza nje, pa gospodin iza i tako unedogled. Ispričao se i otišao prema crkvi. Ja se ipak više nisam mogla suzdržati i nasmijala sam se kao da sam se uspjela ispovijediti i kao da mi je to bila najbolja ispovijed u životu! Naravno, uza sva naguravanja, bila sam tek šesta ili sedma na redu i nije mi palo na pamet raditi scene. Znala sam da će već biti prilike da dođem Gospodinu i da Mu kažem kako mi je žao što sam Ga toliko puta nenamjerno povrijedila u ljudima oko sebe. Moji roditelji, s kojima sam došla u svetište u čudu su gledali moj osmijeh i malo mi prigovorili zašto sam dopustila da se toliki ljudi pogurnu ispred mene, kao da sam zaboravila da nisam zdrava i da teško podnosim vrelinu sunca itd… Brinu jako o meni, iako sam prošla i tridesetu ;) A u meni ipak mir i radost što Gospodin uvijek iznova privuče tolika srca k sebi. U ovo sveto Božićno vrijeme, možda bismo se svi zajedno mogli pitati kako se ponašamo u redu za sv. Ispovijed i nastojimo li doista otvoriti svoje srce Onome koji je napustio divotu i raskoš Neba kako bi bio s nama, s nama Bog – Emanuel. U Njegovoj se ljubavi, brizi, toplini i miru krije neizmjerno bogatstvo i snaga za sva naša klonuća i slabosti. Dijete rođeno u štalici i danas nam ukazuje na veličinu blagosti i poniznosti u našoj svakidašnjici. Nastojmo i mi, po uzoru na novorođenog Kralja kraljeva, živjeti prema mudroj misli sv.Franje Saleškog: „Sve što činiš s ljubavlju, jest ljubav. A mjera ljubavi? To je ljubav bez mjere.”
RAZUMJETI BLIŽNJEGA MLADI „GOSPODARSKE ŠKOLE VARAŽDIN” ŽELE RAZUMJETI BLIŽNJEGA– PROMOCIJA ZBIRKE PJESAMA KAROLINE PEREC, „ BUDI MI PRIJATELJ”. U školskoj knjižnici Gospodarske škole Varaždin, u organizaciji prof. Dukarić, Barbare, 28.ožujka 2012. u 12.30h učenici, profesori i djelatnici škole ugostili su mladu, talentiranu spisateljicu Karolinu Perec, njezinog psa vodiča Mimi, Karolininu majku, književnika Ivicu Jembriha, te predstavnice udruge Sv.Vinka Paulskog iz Varaždina. Sveta liturgijska vremena, poput korizme, vremena prije Uskrsa – najvećeg kršćanskog blagdana, prigoda je da činimo dobra djela. Tako nam se ove godine ukazala prigoda i čast, da na inicijativu prof. Juranko, Jelice, ugostimo Karolinu Perec iz Varaždina. Karolina Perec je rođena 1979. u Varaždinu. U osmoj godini života, dijagnosticiran joj je tumor u predjelu očnog živca. Dvije teške operacije i zračenje uzrok su potpunog gubitka vida i velikog postotka sluha. Uz potporu obitelji i predani rad, Karolina je završila osnovnu i srednju školu «Vinko Bek» u Zagrebu – smjer administrator. Unatoč hendikepu, Karolina iza sebe ima dvije samostalne izložbe ručnih radova, a posebno mjesto u njenom stvaralaštvu zauzima pisanje pjesama. U posljednje vrijeme, Karolini ponestaje snage za izradu ručnih radova, te joj najveću radost pružaju susreti i druženja s ljudima. Druženje s Karolinom u Gospodarskoj školi Varaždin, bilo je isprepleteno razgovorom i čitanjem njezine poezije iz knjige "Budi mi prijatelj". Karolina je izuzetno talentirana spisateljica, koja nas svojim pjesmama poziva da u svakoj osobi pokušamo otkriti prijatelja, govori o odnosu čovjeka prema prirodi, odgovornom odnosu prema svim stvorenjima. Karolina osjeća prisnu pripadnost svom narodu i domovini, tradiciji, duhovnoj i kulturnoj baštini. Po vodstvom prof. Pokorny, Štefice, susret su vodile učenice Aleksandra Hrman (3.e), Nikolina
28
Prica (4.e) i Antonija Jurić (4.e) koje su Karolininu poeziju duboko proživljeno i interpretativno čitale uz pratnju djela klasika na gitari u izvedbi Josipa Pokorny, učenika Glazbene škole Varaždin. Unatoč teškoj bolesti koju je Karolina proživjela u ranom djetinjstvu (izgubila je vid i veliki postotak sluha), svojom osobnošću i svojim pjesmama zadivila je sve prisutne i još jednom potvrdila da je život dar. Svojom poezijom i čitavom svojom osobnošću, Karolina je oduševila i obogatila sve prisutne. Nakon susreta smo zaključili, poput svećenika Odilona rodom iz Benina, koji je više puta bio gost u Gospodarskoj školi, a napisao je predgovor za knjigu: «Stvoritelj uvijek nađe putove kako bi došao do nas, do ozdravljenja naše duhovne i psihičke sljepoće, da progledamo, jer čovjek samo srcem dobro vidi.» Hvala svim učenicima koji su nesebično prikupili simboličnu pomoć od 1.000,00 kn za Karolinu kako bi joj barem malo olakšali snalaženje u svakodnevnim potrebama. Zahvaljujemo i svim ostalim učenicima, profesorima i djelatnicima škole koji su na bilo koji način omogućili realizaciju ovog susreta i u njemu sudjelovali. Veliko hvala ravnateljici gđi. Katici Kalogjera Novak koja je i u ovoj, kao i u mnogim prethodnim akcijama, projektima i susretima bila u svemu pomoć i podrška. «Moramo se naučiti gledati kako drugi nose križ, a da im ga mi ne možemo skinuti. To je teže nego nositi vlastiti križ, ali ne da se izbjeći.» ( Sv. Edith Stein )
1. dio
DOSTOJANSTVO LJUDSKE OSOBE U MISLI IVANA KOPREKA Objavljenu u Riječkom teološkom časopisu br. 19 / 2011 Iris Tićac – Marija Takač Gotovo se nikada u povijesti nije toliko govorilo o čovjeku, o njegovu dostojanstvu i pravima kao danas, a istovremeno čovječanstvo nikad kao danas nije bilo izloženo tolikim degradacijama čovjeka kao osobe. Možemo govoriti o svojevrsnom «zaboravu osobe» ili depersonalizaciji. Stoga se pitanje o vrijednosti dostojanstva ljudske osobe nama danas nameće novom težinom. Cilj je i svrha ovoga rada pokazati, s osloncem u djelu Ivana Kopreka, na koje sve načine valja promišljati odgovor na upit: što je to dostojanstvo osobe, koji su njegovi izvori te kako ga afrmirati? Ključne riječi: dostojanstvo ljudske osobe, depersonalizacija, kriza slike čovjeka, I. Koprek.
Uvod Raspravljati o ljudskom dostojanstvu znači uvijek zastupati neko određeno shvaćanje čovjeka, tj. određenu antropologiju. Više je razloga koji su nas opredijelili za naslovljenu temu. Ivan Koprek ugledni je profesor flozofje na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu koji je svoje knjige i brojne studije posvetio poglavito etičkim temama. Nije moguće ne suglasiti se s autorom kada primjećuje kako se u raspravama o etici ipak često zaboravlja da «na početku etike stoji čovjek».1 Kako bismo mogli reći na koji način čovjek treba djelovati, trebamo znati tko je čovjek kao osoba. Etika pretpostavlja ispravnu antropologiju. Već letimičan pregled Koprekovih djela pokazuje da se naš autor uvijek iznova vraća temeljnom pitanju: što je čovjek, koja je njegova bit i narav? Svoja promišljanja izlaže na jednostavan i razumljiv način, uvijek s jedne jasne pozicije. Nakana je ovim radom pokazati u čemu se sastoji Koprekov doprinos afrimaciji ljudskog dostojanstva, tj. ispravnoj antropologiji, te na koji način on u dijalogu s klasičnom mišlju, ali i najnovijim pravcima, razvija svoju vla-
stitu misao.2 U tu svrhu nastojat ćemo ukazati na one elemente u Koprekovoj flozofjskoj misli temeljem kojih se može izgraditi personalizam sposoban ne samo dijagnosticirati nego i «terapirati krizu u kojoj se čovjek današnjeg vremena nalazi». Pritom valja voditi računa o tome da se flozofjskom promišljanju takve teme treba pristupiti sa sviješću da je stvarnost uvijek veća od onoga što o njoj možemo shvatiti. Čovjek je, kaže Koprek, tajna. Na tragu misli R. Guardinija naš autor ističe kako «tajna uvijek želi ostati tajna. Ona treba zaštitu od nasrtaja, povreda i poniženja.»3 Stoga ne čudi da autor pledira za jednu etiku budnosti kao način na koji valja susretati drugog. Dijelimo autorovo uvjerenje kako ima smisla ako se od nas traži da prepoznamo svoje vlastito, kao i dostojanstvo drugoga, cijenimo ga i razvijamo. To je naša etička dužnost koja nam se, u suočavanju s mnogim primjerima ugrožavanja ljudskog dostojanstva, danas nameće novom težinom. Stoga smatramo potrebnim uvijek iznova uvjeriti se u sadržaj ljudskog dostojanstva te ispitati na čemu se ono temelji.
1. Ljudsko dostojanstvo Što mislimo kada govorimo o «ljudskom dostojanstvu»? U odgovoru na ovaj upit naš autor najprije ukazuje na etimologiju riječi dignitas. Dostojanstvo «označava stupanj, uzvišenost, istaknutost položaja ili moć». 4 No odmah dodaje kako «dostojanstvo nije isto što i moć». Naime, dok moć «može prisiliti na pokoravanje», dostojanstvo je «nešto pred čime se dragovoljno poklanjamo, ili bismo to tre2 Kako bi istaknuo da se u Koprekovim djelima radi o izvornoj misli, Ž. Senković posegnuo je za izrazom «koprekologija». Vidi u: Željko SENKOVIĆ, Ivan Koprek. Priđi da možeš čuti. Etika u sjeni globalizacije i postmoderne, u: Prolegomena, 6 (2007.), 1, 154-159.
3 Ivan KOPREK, Zlo vrijeme za dobro, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 1997., 83.
4 Ivan KOPREK, Čovjek i njegovo dostojanstvo, u: Ivan KOPREK (ur.), 1 Ivan KOPREK, Kao dio mene. Etika-prijateljstvo-krepost, Hrvatsko
Ljudska prava. Čovjekovo dostojanstvo, Filozofsko-teološki institut
flozofsko društvo, Zagreb, 1995., 18.
Družbe Isusove, Zagreb, 1999., 94.
29
bali činiti».5 Drugim riječima, dostojanstvo treba uvažavati. No upravo stoga ono se može «lakše povrijediti», naime, moguće ga je i ne uvažavati. U tom smislu Koprek kaže kako su «uzvišenost i ranjivost u jednakoj mjeri sastavnice dostojanstva».6 Naš autor postavlja i pitanje sadržaja ljudskog dostojanstva. Poznato je da već Kantov imperativ ističe kako čovjeku pripada vrijednost «po sebi» i tu objektivnu i aposlutnu vrijednost vidio je u dostojanstvu. Dostojanstvom se označava vrijednost nenadomjestivog bića koje je uzvišeno «iznad svake cijene».7 Referirajući se na Kanta, naš autor kaže: «Odgovarajući etimologiji riječi Würde (dostojanstvo), koja upućuje na riječ Wert (vrijednost), Immanuel Kant je vrijednost koju izražava riječ dostojanstvo, suprotstavio riječi vrijednost u smislu cijene (vrijednost razmjene). Dostojanstvo pripada području vrijednosti po sebi, ne vrijednosti radi koristi.»8 Što je temelj dostojanstva svake osobe? Što joj daje, kako to kaže Kant, apsolutnu, a ne tek relativnu vrijednost, što zahtijeva da ju nikada ne promatramo isključivo kao sredstvo nego uvijek kao svrhu po sebi i predmet poštovanja? Prvi izvor ljudskog dostojanstva jest jednostavno ljudska narav. Upravo jer je čovjek osoba, ima vrijednost po sebi. Osoba je nositelj dostojanstva. Navodeći racionalne argumente u prilog tome da osoba ima vrijednost po sebi, naš autor slijedi kako klasičnu flozofjsku misao tako i suvremene flozofjske pravce. Poznato je Boetijevo određenje osobe prema kojemu je osoba «individualna supstancija racionalne naravi» (rationalis naturae individua substantia).9 Sv. Toma ističe da «‘osoba’ znači ono što je najsavršenije u cijeloj prirodi a to je subzistentni pojedinac racionalne naravi».10 Biti na način supstancije znači biti biće koje postoji u samome sebi, biće koje pripada sebi, za razliku od akcidenata koji pripadaju drugome biću kao svome nositelju. Biti «individualna supstancija» znači biti biće koje je u sebi jedinstveno i odijeljeno od svega 5 Isto, 94. 6 Isto, 96 7 Immanuel KANT, Metafzika ćudoređa, Matica hrvatska, Zagreb, 1999., 219.
8 Ivan KOPREK, Čovjek i njegovo dostojanstvo, 94. 9 S. BOETIJE, Contra Eutychen et Nestorium - De persona et duabus naturis III. O Boetijevu pojmu osobe vidi u: Borislav DADIĆ, Filozofja i zbilja. Rasprave iz srednjovjekovne flozofje, Naklada Bošković, Split, 2010., 72-82.
drugoga. Za razliku od drugih «individualnih supstancija», čovjek kao osoba posjeduje racionalnu narav. «Čovjeka kao biće obdareno umom tumačimo i nazivamo osobom. Ta ga osobina uzdiže iznad drugih i odjeljuje od drugih stvorenja.» Racionalnost se očituje u čovjekovoj sposobnosti spoznavanja i htijenja. To ukazuje na duhovni karakter osobe. Čovjek je već time što je osoba, dakle biće obdareno razumom i slobodom volje, nositelj neuporedive vrijednosti, tj. dostojanstva. Ovo dostojanstvo načelno ne može biti uništeno. Ono ni u kojem slučaju ne ovisi o ostvarenju sposobnosti osobe. Radi se o ontičkom dostojanstvu osobe. Ono je čovjeku «dano s njegovim bitkom kao osobom, ostaje mu nešto neotuđivo, čak i onda dok sam tako često i radi protiv toga». Nije moguće ne suglasiti se s autorom kada tvrdi da «nepoštovanje i prezir ljudskog dostojanstva doduše ukidaju možda karakterističan izraz dostojanstva, ali ne i samo dostojanstvo».11 Kako onda valja razumjeti to da naš autor ističe kako čovjek kao osoba «može i mora postati ‘sredstvom’ a da pritom ne bude ukinut kao ‘cilj po sebi’».12 Kako bi to pojasnio, naš autor ukazuje na često pogrešno shvaćen odnos cilj – sredstvo, što ilustrira sljedećim primjerom: «Ako neku stvar, npr. alat, nož (...) upotrebljavamo kao sredstvo za cilj, to onda ne znači da se po tome u onome što sama stvar jest i iskrivila, da je postala otuđena od svoje vlastite biti. Naprotiv, upravo po tome da je upotrebljena kao sredstvo za cilj, za onaj cilj koji je tu, ona postaje potvrđena i ostvarena u onome što po sebi i jest.»13 No s čovjekom kao osobom, upozorava autor, stvar je posve drukčija. Naime, čovjek posjeduje osobnu vrijednost te zbog toga nikada ne može postati «puko sredstvo». No naš autor dodaje kako «osobna samovrijednost ne biva istrošena, nego očuvana, dovedena prema svojoj biti do ostvarenja tek onda kada se nadiđemo i postanemo tu za druge». U tom smislu valja shvatiti autorov govor o tome da možemo i moramo postati «sredstvom» za druge kao «cilj po sebi». Shvaćeno na taj način, «biti sredstvo» znači «biti čovjek u istinskom smislu samoostvarenja».14 No pritom Koprek pokazuje da istinskosamoostvarenje čovjeka kao osobe ne znači «centrirati se 11 Ivan KOPREK, Priđi da možeš čuti. Etika u sjeni globalizacije i postmoderne, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2005., 91.
12 Ivan KOPREK, Korak za smisao, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2005., 222.
10 Toma AKVINSKI, Summa Theologica, Marietti, Taurini 1932., I., q.
13 Isto, 222
29, a. 3.
14 Isto
30
samo na sebe», jer bi to upravo značilo gubljenje sebe, nego suprotno, pretpostavka istinskog ostvarenja sebe jest otvorenost i zauzetost za drugoga, «izručenje drugome». Stoga naš autor ukazuje i na doprinos relacionističke ili transcendentne tradicije na čelu koje stoje crkveni oci od kojih autor posebice izdvaja sv. Augustina. Poznat je doprinos sv. Augustina i uopće kršćanskih crkvenih otaca i kršćanstva pojmu i razumijevanju osobe. Ova tradicija naglašava dijalošku komponentu u čovjeku. Čovjek kao osoba biće je relacije, biće upućeno na drugoga. Osobu uvijek valja misliti i u njezinoj relacionalnosti. Budući da «čovjek nije sam sebi dostatan» i «smisao svoga bića pronalazi samo onda ako iziđe iz sebe i nađe put do drugoga», ne čudi što autor kao jednu od zadaća flozofje ističe zadaću «odgovoriti na pitanje tko je moj bližnji». O načinu na koji shvaćamo i susrećemo drugoga ovisi prepoznavanje i razvijanje vlastita dostojanstva. Postoje razni susreti, no Koprek u središte promišljanja stavlja posebnu vrstu susreta, a to je moralni susret. Iz ćudoredne dobrote potječe ona dimenzija dostojanstva koju bismo, s Josefom Seifertom, mogli nazvati «kvalitativnim dostojanstvom» o kojemu je Kant s pravom rekao da kulminira u svetosti.15 I mnogi drugi flozof koji pripadaju različitim misaonim strujama unutar povijesti suvremene flozofje – kao što su E. Mounier, M. Buber, R. Guardini – istaknuli su dijaloški pojam osobe. Ne čudi što i naš autor neumorno ističe da osoba znači otvorenost prema drugome. Naš autor vidi čovjeka kao biće odnosa, dijaloga, logosa, biće koje se ostvaruje udioništvom u drugim ljudima. Zato u svojim djelima često pledira za dijalog čiji je cilj stvaranje zajedništva. U svjetlu kršćanske antropologije Koprek ističe kako je «čovjek kao osoba više od uzorka jedne vrste, ‘slučaja’ ponovljive naravi», on je biće koje ima transcendentnu dimenziju, stvoren je na sliku i priliku Božju. Čovjekovo dostojanstvo valja promatrati u relaciji s Bogom. Time i razmišljanje o dostojanstvu ljudske osobe zadobiva dublju dimenziju. Osoba ima neusporedivo dostojanstvo jer je slika Božja. To je primljeno dostojanstvo i kao takvo nepovredivo, neuvjetovano i neotuđivo čovjekovu biću kao takvom. «Ukorijenjenost čovjekova dostojanstva u bogosličnosti ne treba shvaćati kao nešto izvanjsko, ovisno primjerice o stanju čovje15 Usp. Josef SEIFERT, Zur Erkenntnis der Menschenrechte und ihrer axiologischen und anthropologischen Grundlagen, u: Josef SEIFERT (ur.), Wie erkennt man Naturrecht?, Universitätsverlag C. Winter, Heidelberg, 1998., 93-94.
31
kova zdravlja ili bolesti, ili osobne krivnje», ono je «nešto unutarnje, bitno, neuvjetovano». S pravom ističe naš autor da «snagom takvoga dostojanstva svaki čovjek u bilo kojem razdoblju života, makar ono bilo stavljeno u pitanje teškom bolešću ili patničkim tijekom umiranja, uvijek zadržava pravo i dužnost na poštovanje temelja i preduvjeta tog dostojanstva».16 Kao što smo već istaknuli, u temelju govora o ljudskom dostojanstvu leži određeno shvaćanje čovjeka. Ako danas govorimo o svojevrsnoj krizi ljudskog dostojanstva, onda se iza toga krije kriza slike čovjeka. Kao što smo već istaknuli, u temelju govora o ljudskom dostojanstvu leži određeno shvaćanje čovjeka. Ako danas govorimo o svojevrsnoj krizi ljudskog dostojanstva, onda se iza toga krije kriza slike čovjeka.
2. Kriza slike čovjeka Iako «nema ni jednog čovjeka koji se nije suočio s pitanjem: što je čovjek?», našeg autora poglavito zanima čovjek današnjice. O njemu se ne može reći da manje razmišlja o sebi negoli je to činio čovjek prijašnjih vremena. Štoviše, primjećuje I. Koprek, u «našoj duboko duhovnoj naravi raste osjećaj odgovornosti za razvoj svijeta i naprezanje da u tom svijetu ostvarimo svoju čovječnost».17 Naš autor dijagnosticira tri «poniženja» koja su se dogodila čovjeku u posljednjih nekoliko stoljeća. On ih sažima na sljedeći način: »Kopernik je izgurao Zemlju u tamu svemira, Darwin ga je u nekom smislu izjednačio sa životinjom, a za Freuda je ono prvo u čovjeku ‘seksualni libido’.»18 Kao posljedicu ovih «otuđenja» Koprek s pravom navodi dezorijentiranost današnjeg čovjeka koji je ostao «bez obitavališta, postojbine, boravišta (ethos, oikos)»19 i poniženog znanstvenim teorijama i otkrićima u novovjekovlju.20 Svim problemima današnjice autor prilazi kritički, a polazište za flozofsku kritiku raznih vidova otuđenja čovjeka nalazi u shvaćanju naravi ljudske osobe. Afrmirati vrijednost dostojanstva ljudske osobe znači ne dopustiti bilo kakvo relativiranje osobe na druge svrhe. Uvijek kada se osoba nije promatrala u svojoj apsolutnosti, bilo je dovedeno u pitanje i njezino dostojanstvo. Autor polazi od konstatacije da danas i sam pojam ljudskog dostojanstva doživljava krizu. Koprek uvjer16 Ivan KOPREK, Priđi da možeš čuti, 103. 17 Ivan KOPREK, Zlo vrijeme za dobro, 11. 18 Isto. 19 Isto. 20 Usp. Željko SENKOVIĆ, Ivan Koprek, Zlo vrijeme za dobro (recenzija), u: Filozofska istraživanja, 18 (1998.), 1, 253-256.
ljivo pokazuje da se iza raznih kriza krije kriza slike čovjeka, tj. da u temelju leži pogrešna antropologija. Izdvojit ćemo, slijedom autora, neka područja na kojima se najjasnije očituje kriza današnjega čovjeka. Ona je prepoznatljiva u shvaćanju i odnosu čovjeka prema vrijednostima, poglavito odnosu prema istini i moralu.
2.1. Kriza vrednota Svoja razmišljanja o «suvremenom čovjeku pred određenjem vrednota» autor započinje konstatacijom kako «čovjek današnjice sebe više ne promatra u sklopu stalnih vrednota ili na pozadini stvarnosti koja je veća od njega».21 Autor polazi od konstatacije da «živimo u vremenu u kojem su poljuljana mjerila vrednovanja. Ljestvica vrednota poprima svoje dimenzije kakve u određenom času kome trebaju.»22 Od mnogobrojnih znakova koji upućuju na krizu vrednota možemo tragom misli našeg autora ukazati na današnji «carpe diem mentalitet», na promjenu vrednota koja se predstavlja bilo kao «preklapanje različitih rangova vrijednosti» bilo kao «pluralizacija». Autor ukazuje i na smjer promjene vrednota u pravcu individualizma i na njihovu ovisnost o modnim trendovima. Još je Protagora postavio čovjeka mjerilom svih stvari, uzimajući pritom čovjeka kao osjetilno biće. Kada bi bilo točno da je čovjek mjera po svojim osjetilima, onda bi sve bilo onako kako se kome čini da jest, a spoznajni i etički relativizam bili bi nužna posljedica. Čovjek kao biće obdareno razumom ima sposobnost spoznaje istine, može u stvarima otkriti svrhu, uspoređivati ih i vrednovati. No u današnjem globalnom svijetu relativizirana je i istina i druge vrednote. Promišljajući duhovnu krizu današnjice u kontekstu tzv. postmoderne i globalizacije, naš autor ističe kako «postmoderna zagovara ‘vrednote’ prolaznosti, nepostojanosti i napose poželjnosti».23 Posebnu pozornost naš autor posvećuje promišljanju istine. S pravom konstatira kako je u čovjeku oduvijek «živjela napast da razori istinu, da je poreče, iskrivi, namjesti i pretvori u senzaciju».24 Usredotočujući se na pitanje istine u kontekstu postmoderne i globalizacije Koprek se ne zaustavlja samo na govoru o relativiziranju trajnosti istine i stalnosti etičkih načela već ukazuje na to da «relativizam nije više 21 Ivan KOPREK, Zlo vrijeme za dobro, 107. 22 Isto, 116. 23 Ivan KOPREK, Priđi da možeš čuti, 22. 24 Isto, 45.
32
prepoznatljiv samo u obliku agnosticizma kao rezignacije od neizmjernosti istine nego i kao mišljenje da zastupanje i naviještanje apsolutne istine nije pomirljivo i kompatibilno s modernim demokratskim vrijednosnim shvaćanjem slobode, tolerancije, dijaloga...»25 To onda ima posljedice i za temeljnu vrijednost kao što je dostojanstvo osobe. S pravom naš autor ističe kako ljudsko dostojanstvo «ne podliježe ponudi pluralizma i tolerancije» jer ono jest sadržaj tolerancije i slobode. Koprek neumorno u svojim djelima poziva na traganje za istinom, uvijek iznova podsjećajući na to da «logička» istina (istina suda) pretpostavlja izvorniju «ontičku» istinu, «izvorno jedinstvo bitka i istine», te kako u «potrazi za istinom treba od fenomena doći do fundamenta»26 jer se tek na taj način «dotiče ljudsko dostojanstvo».27 Pa ipak stječe se dojam kako danas i sam pojam ljudskog dostojanstva doživljava krizu.
2.2. Kriza ljudskog dostojanstva Njezine korijene vidi u novim antropologijama, načinima razmišljanja i življenja. Od „novih antropologija” valja, kako to čini Koprek, izdvojiti one koje se javljaju u flozofji R. Rortyja, P. Singera i P. Sloterdijka kojima je zajedničko „nastojanje da, oslanjajući se na liberalno-utilitarističke postavke i pozivajući se na tehničku racionalnost, čine odmak od tradicije humanizma zapadne kulture.”28 Opravdanost Koprekove tvrdnje da smo takvom novom slikom o čovjeku stupili u „novu povijesnu fazu rasprave o ljudskom dostojanstvu” i da je pritom riječ „o raspravi koja u shvaćanju i tumačenju ljudskog dostojanstva nije proširujuća, nego suzujuća, čak isključujuća,”29 ilustrirat ćemo na primjeru australskog utilitarista P. Singera koji čak smatra da je govor o ljudskom dostojanstvu nemoralan, tj. da je on „zapravo ‘ideološki redukcionizam’ koji se pokazao i pokazuje etički opasnim”. U narednom dijelu posvetit ćemo posebnu pozornost Koprekovoj kritici Singerova prigovora „specijesizmu” Ovu
25 Isto, 46. 26 To onda ima posljedice i za temeljnu vrijednost kao što je dostojanstvo osobe. S pravom naš autor ističe kako ljudsko dostojanstvo «ne podliježe ponudi pluralizma i tolerancije» jer ono jest sadržaj tolerancije i slobode. Koprek neumorno u svojim djelima poziva na traganje za istinom, uvijek iznova podsjećajući na to da «logička» istina (istina suda) pretpostavlja izvorniju «ontičku» istinu, «izvorno jedinstvo bitka i istine», te kako u «potrazi za istinom treba od fenomena doći do fundamenta»
27 Ivan KOPREK, Priđi da možeš čuti, 47. 28 Isto, 88. 29 Isto, 89.
kritiku naš autor poduzima u ime obrane dostojanstva ljudske osobe.
2.2.1. Singer i «specijesizam» Upravo misao australskog flozofa P. Singera eklatantan je primjer «zaborava osobe» i potvrđuje opravdanost Koprekove primjedbe koju smo iskazali u uvodu rada, a to je da se u raspravama o etici ipak često zaboravlja kako «na početku etike stoji čovjek». Stoga ne čudi da se naš autor uključio u raspravu o opravdanosti Singerova prigovora «specijesizma». Prema Peteru Singeru, govor o ljudskom dostojanstvu zapravo je «specijesizam». Za Singera je specijesizam «iskrivljeni oblik humanizma»,30 tj. svojevrsni «rasizam životinjske vrste ‘čovjek’». Prije no što će isložiti svoju kritiku Singerove etike, Koprek s pravom smatra potrebnim razdvajanje mogućeg deskriptivnog značenja riječi specijesizam od njezine proskriptivne upora-be. S tim u svezi autoru se nameću dva pitanja: na koje se stavove odnosi oznaka specijesizam i zašto tako ograničene stavove treba moralno osuditi?31 Autor ukazuje na to da se u svezi s prvim pitanjem može govoriti o specijesističkim stavovima u širem i u užem smislu. U širem smislu možemo neki stav nazvati specijesističkim onda «kada – iz bilo kojih razloga – propisuje bolji odnos prema pripadnicima ljudske vrste nego prema pripadnicima drugih vrsta». U užem smislu možemo neki stav nazvati specijesističkim «ako kao formalni razlog takvog posebnog položaja ne navode ništa drugo do pripadnost biološkoj vrsti homo sapiens». Ovim razlikovanjem autor pridonosi jasnoći i s pravom utvrđuje kako se «pozicija iz koje riječ specijesizam predstavlja pogrdu svake humanističke etike, temelji na antropološkom uvjerenju da se osobitost iscrpljena u ljudstvu može shvatiti kao osobitost jedne vrste, koja je u sustavu bioloških vrsta tek jedna među mnogima».32 Ovdje nam nije moguće izložiti sve autorove iznijansirane analize sastavnica Singerove etike nego ćemo izdvojiti one koje jasno pokazuju da ta etika ne želi samo zaobići govor o dostojanstvu osobe nego «gubi iz vida temeljno, praktično relevantno određenje čovjeka te da stoga (...) pridonosi
ugrožavanju čovjekova ‘dostojanstva’».33 Iako Singer ne poriče da je etika univerzalna, on odbacuje deonto-lošku etiku i odlučuje se za utilitaristički konsekvencijalizam i kao polazište uzima utilitarističko načelo prema kojemu je «svaki pojedinačni čin moralno dobar onda ako pridonosi trajnosti i porastu užitka što većeg mogućeg broja na užitak osjetljivih bića, tj. ako maksimira užitak (a minimizira bol)». Budući da i «životinje cijene užitak i pate u boli, užitak se ljudi ne smije načelno smatrati važnijim od onoga životinja». Za Singera «uopće nije odlučujuća osobita razlika između ljudi i (drugih) životinja, nego samo pojedinačni doživljaj užitka i boli, koji je sa svoje strane u službi odgovarajuće potrebe, odnosno interesa».34 Autor se u svojoj kritici usredotočava na neke problematične točke Singerova preferencijalnog utilitarizma. U okviru ovoga rada nije nam moguće ulaziti u iznijansirane i argumentirane prigovore, izdvojit ćemo tek onaj koji je najuže povezan s našom temom, a to je Koprekova primjedba koja se odnosi na Singerovo poimanje osobe. Pojam osobe Singer konstruira polazeći od zamisli o osjetnoj osjetljivosti na užitak i bol. Naime, za Singera su sposobnost osjećanja boli i samosvijest kriteriji viših načina pojavljivanja života. Naš autor uočava pojmovnu manjkavost objektivističkog koncepta osobe. Već smo istaknuli da se dostojanstvo ljudske osobe temelji na njezinoj naravi i ukazali na klasičnu defniciju osobe kakvu susrećemo u Boetija prema kojoj je osoba «individualna supstancija racionalne naravi». S tim u svezi Koprek skreće pozornost na posve pogrešnu logiku koja teži za poistovjećivanjem osobnog dostojanstva s aktualizacijom moći. Obdarenost umom znači moć ili mogućnost uma, a time se ne misli da je aktualizacija te moći ono što osobu čini osobom. Drugim riječima, određenje osobe kao bića duhovne, razumske naravi ne znači da racionalnost treba biti na djelu kako bismo nekome priznali status osobe već je dostatno da ona bude prisutna kao sposobnost. Ovo je važno istaknuti jer se nerijetko zastupa teza prema kojoj je čovjek osoba tek kada je u stanju očitovati svijest, samosvijest, slobodu itd. Stoga s pravom naš autor kaže kako «zbog neuvažavanja te razlike Singer misli da je opravdano fetus ili dojenčad u deskriptivnoj perspektivi izjednačiti s puževima».35
30 Usp. Peter SINGER, Oslobođenje životinja, Zagreb, 1998., 6. 31 Ivan KOPREK, Čovjek i dostojanstvo. Je li u govoru o ljudskom dostojanstvu opravdan Singerov prigovor ‘specijesizmu’, u: Ivan KOPREK (ur.), Ljudska prava. Čovjekovo dostojanstvo, Filozofskoteološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 1999., 99.
32 Isto, 99
33
nastavak u slijedećem broju 33 Isto, 112 34 Isto, 102 35 Isto, 111
ZAHVALNO HODOČAŠĆE
Z
ahvalnost koja je u svojoj stvarnosti sjećanje ljubavi omogućuje radosne korake ispunjene toplinom, vjernošću i odgovornošću. Tako je i zahvalnost župljana župe sv. Leopolda Bogdana Mandića iz zagrebačke Dubrave za dar relikvija sv. Pija iz Pietrelcine, koje se nalaze u crkvi od 2. listopada 2011. godine, omogućila radosne korake prema mjestu življenja spomenutog sveca – San Giovanni Rotondu. Hodočasnička skupina od 60 osoba, odražavajući vjernu sliku putujuće Crkve, vođena svojim župnikom fra Ivicom Vrbićem, krenula je na zahvalno hodočašće od 6. do 10. lipnja 2012. godine.
Na putu do našeg prvotnog odredišta, pohodili smo u jutarnjim satima na svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Kristove, 7. lipnja, marijansko svetište u Loretu – svetište koje je obilježeno nazaretskom kućicom koja u vjerničkom gledanju odražava stvarnost Gospodinova dara utjelovljenja. Pohod tome svetištu, u srcu svakog Hrvata ima osobito značenje, budući da je i sama nazaretska kućica u jednom dijelu svoje povijesti bila na prostoru Lijepe naše i to na Trsatu ili kako se voli kazati ‘Hrvatskom Nazaretu’. Obišavši prostor Bazilike, izmolili smo u pokrajnjoj kapeli svetišta krunicu zadržavajući svoje misli na otajstvima Gospodinova začeća, rođenja i prvih dječačkih koraka koje je upravo učinio u nazaretskoj kući. Povjerivši Blaženoj Djevici Mariji i sv. Josipu naše obitelji uputili smo se put Manopella ili poznatijeg kao Svetišta Svetoga Lica u kojem se čuva ‘otisak’ Gospodinova lica. U samom svetištu, poslije upoznavanja s poviješću i zanimljivošću takva prikaza kojeg je moguće uočiti jedino ukoliko netko stoji sa suprotne strane, slavili smo svetu Misu. U propovijedi, župnik i gvardijan fra Ivica, naglasio je važnost i vrijednost prepoznavanja Gospodinova lica u našim
34
bližnjima, pritom istaknuvši kako se takvo prepoznavanje može dogoditi jedino ako smo osnaženi Gospodinovom prisutnošću u presvetom Tijelu i darom njegova Saveza s nama očitovana u presvetoj Krvi. Poslije euharistijskog slavlja zaputili smo se u naše odredište San Giovanni Rotondo gdje smo već umorni stigli u večernjim satima. Drugi dan našega hodočašća bio je obilježen samim San Giovanni Rotondom i svetištem padre Pija. U jutarnjim satima obišli smo, praćeni stručnim vodstvom domaćeg kapucina Luciania Lottia, inače nekoć prvopričesnika i ministranta padre Pija, crkvu – staru i novu – Svete Marije od milosti, te novu crkvu posvećenu padru Piju, u čijoj se kripti i nalazi njegov grob. Osobitu pažnju zaokupili su nam predivni mozaici p. Marka Ivana Rupnika u samoj kripti nove crkve padre Pija kojima umjetnik, na dojmljiv i duboko teološki način, prateći život sv. Pija i sv. Franje prenosi njihovu zahvaćenost Kristom i njegovim spasenjskim djelovanjem. Skladnost boja i oblika, te (ne)realističnost prikaza likova svjedoči o našem ulasku u otajstveni život s Kristom kojeg primismo po krštenju. Upravo tako, praćeni likovnim izričajima, mogosmo ponovno u samima sebi otkriti ljepotu i veličinu dara krštenja kojeg su spoznali i na izvanredan način (za)živjeli sv. Franjo i sv. Pijo. U samom prostoru gdje se nalazi grob, zanimljivost predstavlja umjetnikova domišljatost koja u procjepu očitava Kristov otvoreni bok te u tom dijelu smješta sarkofag s tijelom padre Pija. Time je željeno reći kako se naš dodir s nebeskom Crkvom, u ovom slučaju sa sv. Pijom, događa kroz Kristov otvoreni bok iz kojega potekoše voda preporoda i krv saveza. Po detaljnom
obilasku kripte, zaputismo se u obilazak samostana i prostorija u kojem je živio padre Pijo, te samostanskog molitvenog prostora (kora) gdje je zadobio dar stigmi. Prateći život sv. Pija u njegovom životnom okružju omogućio nam je dublji doticaj s njim, a primjer njegova života postajao nam je jasniji. U poslijepodnevnim satima proslavili smo euharistiju u samostanskoj Crkvi Svete Marije od milosti, a odmah potom na brijegu uz bolnicu izmolili križni put. Večer smo pak proveli u opuštenom druženju uz pjesmu koja je odražavala radost našeg zajedništva, a pritom osobito je važno istaknuti i posjet rektora svetišta sv. Pija kojemu je fra Ivica u ime cijele župne zajednice zahvalio na daru relikvija te mu uručio prigodan dar na kojem su u bronci otisnuti likovi sv. Pija i sv. Leopolda, te župna crkva sv. Leopolda. Treći dan, u jutarnjim smo se satima uputili u Monte Gargano i svetište Svetog Mihaela, arkanđela, gdje smo obišavši crkvu i muzej imali priliku pristupiti sakramentu pomirenja. Proslavivši misu u špilji svetišta uputili smo se put juga, u Bari, gdje smo obišli svetište sv. Nikole, zaštitnika i zagovornika Janjeva i Janjevaca, putnika i pomoraca, od kojih su brojni bili dionici našega hodočašća. Pomolivši se na grobu sv. Nikole, te ostavivši slobodnog vremena za osobnu molitvu i(li) ručak, uputili smo se u maleno mjestu blizu Barija – Bitteto, gdje se časti i čuva tijelo blaženog Jakova Zadranina, našega sunarodnjaka. Ugodnim gostoprimstvom braće franjevaca koji su nas proveli kroz muzej i vrt bl. Jakova Zadranina, zastali smo u molitvi
35
pred tijelom bl. Jakova i preporučili mu svoje potrebe koji obilježavaju život naše svakodnevnice jer je upravo bl. Jakov znao otkriti Gospodinov trag u svakodnevnim dužnostima i poslovima, te učiniti ga vidljivim. Nakon molitve uputili smo se u naš hotel u San Giovanni Rotondu. Osvanuo je tako i posljednji dan našega hodočašća, nedjelja, kad smo se u ranim jutarnjim satima zaputili prema Casciji, mjestu življenja sv. Rite. Proslavivši nedjeljno euharistijsko slavlje unutar kojeg je fra Ivica istaknuo primjer života sv. Rite u odrazu pročitane Božje riječi, zastali smo u zajedničkoj molitvi pred zaštitnicom brojnih, zaželjevši da i mi, baš poput sv. Rite, uvijek možemo biti u službi pomirenja. Obilaskom Cascije i ‘žurnim’ ručkom završio je naš hod kroz brojna mjesta koja su obilježena životima svetaca, te smo se zaputili prema Zagrebu gdje smo stigli u ranim jutarnjim satima. Zahvalni Gospodinu na daru ovoga hodočašća, te fra Ivici na dobroj organizaciji, vjerujemo da ovo hodočašće neće biti posljednje, te da će stvoreno zajedništvo i prijateljstvo svjedočiti o ljepoti hoda za Gospodinom po primjeru i zagovoru svetih Pija, Mihaela, Nikole, Jakova Zadranina, Rite, Leopolda Mandića, te Blažene Djevice Marije – Gospe Loretske, koje će nas uvesti u dar promatranja Njegova Svetog Lica i radosnog zajedništva nebeske Crkve.
NOVE ZAJEDNICE – RAZLIKOVANJE DUHOVA ... nastavak s 13. stranice
DUHOVNOST
nja, a nisu spremni prihvatiti odgovore a) Pojmovna zbrka između religije i religije. duhovnosti. Tradicionalno shvaćanje u b) Izričita potraga za izvanrednim. duhovnoj teologiji gledalo je na religiju U karizmatskim grupama neobične kao na širi pojam, a na duhovnost kao pojave se izravno traže, dapače nastoje uži, međutim čini se da današnja upo- proizvesti raznim ritualima, pjesmom, treba tih dvaju pojmova promijenila nji- polaganjem ruku, plesom, itd. Duhovhovo značenje. Duhovnost se shvaća nost karizmatika je više izvanjska, nego kao izražaj traganja za vlastitim putem, nutarnja, puna osjećajnosti i emocija. to su pitanja, a pitanja uvijek ujedinjuju. Prevladavaju riječi, pjesme, vika, usklici, Naprotiv, religija je odgovor, a budući gotovo nema mjesta za šutnju. da je svaki odgovor osoban, ona može c) Osiromašena slika o Bogu. U duhovrazjediniti ljude (Isus je rekao da će zbog nosti karizmatika postoji ona opasnost njegove riječi raspast se čak i obitelji). na koju je već sv. Toma Akvinski upoEngleski obraćenik Ronald Knox je zorio: „nedostatak relevantnog Boga“, duhovito i oštroumno izrekao ovu Boga koji ima zahtjeve, koji može traistinu na ovaj način: „Nije ispravno reći žiti žrtve i odricanja, sve do mučeništva. da ja posjedujem religiju, istina je obr- Obrambena duhovnost nuta: religija posjeduje mene”. Ona Duhovnost karizmatika može biti istinvodi kamo netko nije mislio ići, kao u ska transformativna duhovnost, ali vrlo slučaju Petra: „Kad si bio mlad išao si često ostaje na razini iskrivljene defenkamo htio, kad ostariš, ići ćeš kamo te zivne, obrambene duhovnosti u smidrugi vode”. Mogli bismo i ovako reći: slu da molitve i blagoslovi treba da „Zrela religija ne služi ničemu, tj. ne služe prevenciji ili rješavanju životnih može se izreći u kategorijama korisnosti, problema. nego je ona životni stil”. U pokretima je često prisutno utilitarno mišljenje: „Ako Postoji jedan zabrinjavajući trend u imate ovaj ili onaj problem, ako tražite nekim karizmatskim grupama i drugim mir duše, sreću u braku, itd… naći ćete duhovnim pokretima. To je teologija je kod nas”. Krist Gospodin nije obe- „Isus i…” Čini se kao da se karizmatski ćavao laka rješenja. Katkad se dobiva vođe ne zadovoljavaju ponuditi samo dojam, da pripadnici različitih duhovnih Isusa, nego u paket moraju dodati još pokreta zapravo još nisu stigli do reli- neki poklončić. Isus i sreća, Isus i zdravgije, tj. nalaze se u fazi postavljanja pita- lje, Isus i uspjeh, Isus i rješenje bračnih i obiteljskih problema. 36
Ova teologija „Isus i…” nije novost u Crkvi. Isus je došao u Kanu Galilejsku da im podari sebe, ali su oni htjeli vina. Isus im ga je dao i oni su se divili njemu. Došao je u Kafarnaum da podari sebe ljudima, ali oni su tražili izlječenja. Isus im je ozdravio bolesne i oni su se divili. U Nazaretu su htjeli nacionalni ponos, na brdu htjeli su kruha, u Betaniji uskrišenje Lazara. Ljudi su često dobili ono, što su htjeli, i bili su zadivljeni. Na kraju, Isus je pošao na Kalvariju gdje je predao samo sebe: nije htio sići s križa, nije htio činiti čudo da oslobodi sebe. I narodu se to nije svidjelo. Ni nakon uskrsnuća mnogi nisu mogli shvatiti da Isus ne daje ništa drugo, osim sebe. Teologija „Isus i…” postaje opasna ako se prevede na jezik pastoralne službe, jer oduzima nešto od Isusa. Stoga moramo nanovo „centrirati” našu ponudu – novu evangelizaciju na Isusovu osobu: nudimo Isusa, a ne zdravlje, a ne uspjeh, a ne miran život. Sam je Isus tako rekao: tražite ponajprije kraljevstvo Božje, sve ostalo će vam se dodati. Bitan je Bog koga nam je objavio Isus Krist, sve ostalo je sporedno. Postoji i jedna pastoralna opasnost koja vreba upravo na vođe karizmatskih grupa gdje se prakticira izlječenje: svećenik postaje zarobljen od ljudi koji su ovisni od njega. A ima puno ljudi koji pate od ovisnosti, koji će slijediti bilo kakvog vođe, koji mu obećava sreću i zdravlje. Nema sumnje, ti ovisnici imaju pravo na svećenika i služenje Crkve, ali nemaju pravo na sve vrijeme svećenikovo. Stoga bi vođe raznih karizmatskih susreta i seminara morali sebi postaviti nekoliko ozbiljnih pitanja: 37
1) Koliko zapravo ljudi stvarno trebaju takvu pomoć, a kolik je broj pukih znatiželjnika, ili čak, do koje mjere su ti ljudi postali ovisnici o njima? 2) Da li svi ti ljudi stvarno trebaju neposredno, spektakularno iskustvo, ili bi im trebalo dugotrajno duhovno vodstvo ili praćenje kojeg stručnjaka? Mnoge osobe pohađaju seminare;sudjelovali su na seminaru 20 pa i više puta, a duhovne promjene nisu uočene. Opasnosti spiritualizma
Danas smo svjedoci traganja za laganim rješenjima, pa i u duhovnom životu. Grčevito nastojanje da se imaju duhovna iskustva možemo nazvati spiritualizam: sve vidjeti kao plod neposrednog djelovanja Boga. Ova težnja može skrivati neke opasnosti. a) Opasnost da se gubi osobni identitet. Danas mnogi naglašavaju važnost religioznog iskustva u grupama. Ovo po sebi može biti opravdana težnja, ali ne smijemo zaboraviti, da je Božji poziv uvijek osoban. A to uključuje i osobnu odgovornost za Božji poziv. Bilo koje iskustvo, koje je vezano uz pripadanje nekoj grupi, nije više individualno iskustvo, nego izražaj grupne dinamike. b) Opasnost krive slike o Bogu. - Grčevita potraga za neobičnim pojavama može sakrivati krivu sliku o Bogu. To je Bog koji se može manipulirati, prisiliti, planirati. (U nekim pentekostalnim grupama unaprijed se najavljuje dan i datum silaska Duha Svetoga s svojim darovima!). Tu je i opasnost od gubitka smisla za šutnju pred Bogom. U nekim grupama ima previše glasnog moljenja, vikanja, pje-
vanja, itd. što katkad podsjeća na sv. Iliju i Baalovih svećenika koji čitav dan skakuću i urlaju zazivajući svoga boga. Po Svetom pismu i primjeru svih velikih svetaca znamo da se Bog objavljuje u lahoru, u šutnji i u pustinji. c) Opasnost infantilizma. - U gotovo svim grupama prevelik se naglasak stavlja na radost i na «veselo kršćanstvo». Slogan je kod mnogih: «Smij se, Bog te voli!». To je krivo: Isus je znao da ga Otac voli, ipak se nije uvijek smijao i pjevao od radosti, nego je bio i žalostan i razočaran i ljut; znao je plakati od tuge a prepatio i smrtni strah. Sve su to ljudska i kršćanska duševna stanja. Samo malo dijete poznaje dva stanja: ugodu i neugodu. Ako je nahranjeno, toplo, onda blaženo spava jer se osjeća ugodno, ako je mokro ili gladno, plače jer se osjeća neugodno. Stoga potraga za trajnom radošću jest znak infantilizma, odrasla osoba mora znati suočiti se i s negativnim čuvstvima i iskustvima. d) Opasnost udobne duhovnosti. Y. Congar je oštrim riječima osudio neke tendencija u karizmatskim grupama nazvavši ih «udobnom duhovnošću», «instant duhovnošću» (analogija s instant-kavom, koju je dovoljno promiješati), npr. traženje volje Božje na taj način da se otvori Biblija na slijepo. Čemu služe crkveni dokumenti koji nastoje suočiti se sa suvremenim problemima Crkve i svijeta, ako sva rješenja možemo pronaći na tako jednostavan način? e) Ovisnost o grupi. - Nedavno sam čuo iz prve ruke od jednog psihologa, člana neokatekumenskog hoda, da su uočili 38
jedan zabrinjavajući fenomen kod onih, koji, nakon 15-20 godina završavaju hod: relativno visok broj samoubojstva i rastave braka. Njegovo je tumačenje da je to zbog panike odvajanje od grupe, gubitak oslonca: oni su sve dosad živjeli povezni duhovnom pupčanom vrpcom s grupom, pa sad ostaju bez oslonca. Još je dodao, da ovaj nezdravi vez počinje onog časa, kad se osoba ispovjedi pred grupom: na taj način ona se izručuje grupi. Kardinal K. Becker, u jednom razgovoru mi je rekao da upravo tu točku kritizira Kongregacija za vjeru i smatra da je nemoralno poticati ljude na javnu ispovijed. IZLJEČENJA
Velika privlačna moć mnogih karizmatskih i molitvenih grupa jest obećanje ozdravljenja. S tim u vezi potrebno je precizirati dvije stvari: prvo, iscjelitelja ima svuda, i u drugim religijama, a ne samo u kršćanstvu. Stoga se možemo pitati, gdje je tu uloga Duha Svetoga? Drugo, nije svako ozdravljenje nužno čudo. Da bi se neko ozdravljenje proglasilo čudesnim, tj. kao posljedica nadnaravnog djelovanja Božjeg Duha, Crkva ima vrlo jasne i stroge kriterije. 7 Tipologija iscjelitelja
Riječ „iscjelitelj” uključuje široki spektar osoba koje putem najrazličitijih putova i sredstava nude ozdravljenje. Iscjelitelj je po definiciji osoba koja djeluje izvan medicinskih i znanstvenih okvira. Ako gledamo na metode koje upotrebljavaju,
7 Congregazione delle Cause dei Santi, Le cause dei Santi, Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 2011.
možemo prepoznati sljedeće kategorije iscjelitelja: 1) Djelatnici okultnog (vidioci, kartomanti, egzorcisti). – Upotrebljavaju rituale, magične formule, molitve otklinjanja, amulete. Po njima bolest je uzrokovana zlim snagama, čije odstranjenje oslobađa dušu i liječi bolest. 2) Mistični i karizmatski iscjelitelji. – Upotrebljavaju molitve i zazivaju superiorne duhovne moći. Obično djeluju po grupama s kojima ih povezuje zajedničko vjerovanje ili ih povezuje zajednički karizmatski učitelj. Iscjeljenje pripisuju Božjem djelovanju. 3) Medijski i spiritistički iscjelitelji. – Upadaju u trans i zazivaju neko biće koje obično nazivaju „duhovno vodstvo”. Postavljaju dijagnoze za liječenje putem medijskih seansi. Smatraju da se iscjeljenje događa putem transmisije iscjeliteljske duhovne energije. 4) Pranoterapeuti i bioradijanti. – Prenose fluid ili bioelektrične snage. Iscjeljuju polaganjem ruku. 5) Maseri-iscjelitelji. – Pritiskom ili masažom popravljaju iščašenja, bolne udove, nategnute mišiće, kralježnice, ukratko sve bolove lokomotornog sistema. 6) Radiostezisti. – Upotrebljavaju visak za dijagnozu i za liječenje. Upotrebljavaju ga izravno nad tijelom osobe, ali i nad fotografijom i komadom odjeće. 7) Indirektni iscjelitelji. – Upotrebljavaju najrazličitije sprave, najčešće vlastitog izuma: spirala od bakra, magnetski prsteni, metalne pločice. Pomoću tih sprava nastoje otkriti rezonanciju između sebe, lijeka i pacijenta. 39
8) Empirijski iscjelitelji. – Propisuju masti, trave, čajeve najrazličitijih vrsta. I danas su prisutni u zabitnim krajevima a poznati su i kao „narodni iscjelitelji”. Ozdravljenja Dokument Doktrinarne Komisije Kato-
ličkog Karizmatskog Pokreta8 počinje pitanjem zašto je ozdravljenje postalo toliko prisutna tema u Crkvi na početku trećeg milenija? Kao odgovor nalazimo tri okolnosti: a) Pojačana osjetljivost medicine za holističkim liječenjem, tj. da se na ljudsku osobu gleda kao na cjelinu, pa u proces liječenja ulaze i drugi čimbenici, ne samo medicinski, npr. psiholozi, psihijatri i svećenici. b) Pojačano zanimanje za alternativne terapije, bilo istočnog, bilo lokalnog tipa dotičnog kraja. To se posebno opaža među siromašnijom populacijom koja nema pristupa skupim medicinskim tretmanima. U razvijenijim zemljama ljudi nisu zabrinuti za zdravlje u prvom redu, nego su izgubljeni zbog sve veće nesigurnosti koja se hrani od opažanja da veće bogatstvo nije dovelo do povećane sreće, već do povećane nesigurnosti. U tim zemljama prevencija postaje glavna tema. c) Povećana ovisnost o lijekovima i o drogama dala je veću privlačnu moć raznim vjerskim pokretima i sektama koje nude alternativne, duhovne načine izlječenja. Gotovo svi ti pokreti osuđuju uzimanje lijekova. 8 The Doctrinal Commission of ICCRS, Guidelines on Prayers for Healing, City of Vatican 2007.
d) Pravo na ozdravljenje. Osobe žele ozdravljenje, dapače, u Americi (i ne samo tamo), ljudi smatraju da imaju pravo na izlječenje, što znači da postoji veliko tržište za sve vrste izlječitelja. Ljude na kraju krajeva ne zanima, tko će ih i na koji način izliječiti, važno je zadobiti ozdravljenje. Može to biti čarobnjak, guru, čudotvorac: važno je biti izliječen.9 e) Zbrka između izlječenja i molitve za zdravlje. Unutar crkvenog jezika također postoji nejasnoća s obzirom na samu riječ „izlječenje”. U zadnje vrijeme toliko se upotrebljavala upravo u različitim grupama, da je izgubila pravo značenje pa bi najbolje bilo izbaciti je iz upotrebe. Kad se riječ „iscjeljenje” poveže sa religijom, u svijesti ljudi javlja se slika o „slatkom, čudesnom izlječenju”, a religija se svodi na paramedicinu. Riječ „izlječenje” naznačuje ishod jedne akcije, koji se ne mora nužno dogoditi. U molitvenim grupama se ne „prave čudesa”, nego se moli nad bolesnicima, često uz polaganje ruku. e) Kvantificirana vjera. Kad netko ne bude izliječen, običan prigovor kariz-
matskih vođa je da osoba nema dovoljno vjere. Jedan (protestantski) iscjelitelj prepotentno je izjavio, da se sv. Pavao nije oslobodio od svog trna, jer se nije molio u dovoljno jakoj vjeri! S time se opravdava vlastiti neuspjeh, a krivnja se pripisuje „pacijentu” – što je nemoralno. S obzirom na apsolutnu vjeru koju zahtijevaju iscjelitelji od ljudi, postoji također teološki problem. Nije dopušteno „mjeriti” nečiju vjeru i reći da je malena ili velika. Kolika je nečija vjera, to može procijeniti samo Bog. Po Sv. Pavlu vjera i milost su Božji dar, a ne poklončići koje Bog daje kao nagradu za naša dobra djela. Milost i vjera su dva vida našeg odnosa s Bogom. Milost je s njegove strane, izraz njegove ljubavi koju je objavio u Isusu Kristu, a vjera je naš odgovor na tu ljubav, ali i ona je dar. Ono najviše što mi možemo reći, jest razlika u ponašanju ljudi prema grijehu i prema oproštenju. Vjera je vjera, milost je milost, a Bog je Bog i ne treba nikakvog samozvanog karizmatika da mu kaže što treba činiti, koga i kada i kako treba izliječiti da bi porastao u našim očima.
9 Usp. P. Bauermeister, „Healing: Mission and Ministry of the Chrurch“, Currents in Theology and Mission, 205-213.
40
završetak u sljedećem broju
Započeli novi edukacijski ciklusi Teen star – a
P
oštovani čitatelji radosna sam što mogu s Vama podijeliti vijest da Udruga Teen star zahvaljujući iskrenom entuzijazmu nekolicine dobrih ljudi i nakon perfidnog sedmogodišnjeg pokušaja klevetanja od strane nekih medija i novoimenovanog Povjerenstva za zdravstveni odgoj i obrazovanje nastavlja s trudom da na cjelovit način nauči naše mlade o dostojanstvenom pristupu vlastitoj spolnosti. U subotu 26. svibnja ove godine u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu dodijeljeni su certifikati novim voditeljima programa Teen star i novim promotorima Billingsonove ovulacijske metode. Polaznici iz cijele Hrvatske raznih profesija (od studenta, liječnika, grafičkih dizajnera do profesora) u proteklih četrdesetak sati uspješno su svladavali radionice, dobili priručnike za vođenje nastave i stručnu literaturu te su zajedno zaključili da osim stručnog saznanja koje su dobili jednako je važna i moralno – odgojna komponenta koju moraju svjedočiti u svojem radu s mladima ili bračnim parovima. Udruga Teen Star (prijevod - Sexuality Teaching in the context of Adult Responsibility - Učenje o spolnosti u kontekstu odgovornosti odraslih - za tinejdžere) nastala je ranih osamdesetih godina u Americi, a u Republici Hrvatskoj je prisutna od 1996. godine kao program spolnog odgoja za djecu i mlade. Program Teen STAR ljudskoj spolnosti pristupa cjelovito, uzimajući u
41
obzir sve aspekte osobe - odnosno života. Ljudska osoba, kao i njena spolnost temelji se na konstitutivnom jedinstvu tjelesne, emocionalne, intelektualne, društvene i duhovne dimenzije, stoga su potrebna i razna saznanja i najmodernije spoznaje koje ista iskustva uključuju. Budući da se temelji na općeljudskim vrijednostima koje propagiraju ljudsko dostojanstvo i osobnu slobodu pojedinca, Teen star program namijenjen je svim djevojkama i mladićima bilo koje vjerske i etničke pripadnosti. Provodi se u obliku heurističkog tečaja u školama, učeničkim i studentskim domovima i župama obično jedanput tjedno u trajanju od jednog polugodišta do cijele školske godine. U školama ima status izvannastavne aktivnosti ili fakultativnog predmeta kojem učenici pristupaju dobrovoljno uz pismeno odobrenje roditelja. Ministarstvo prosvjete i športa RH donijelo je suglasnost za provedbu programa u školama 1997. godine. Također je i Nacionalni katehetski ured Hrvatske biskupske konferencije iste godine dao svoju preporuku. Pozitivno stručno mišljenje program je dobio i od Zavoda za školstvo RH 2003. g. te je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH 2004. i 2005. g. obnovilo preporuke na nastavak i rad u odgojno – obrazovnim institucijama. Tridesetak novih polaznika programa u intenzivnom tečaju organiziranom od stručnog vodstva koji se održavao kroz pet subota naučili su kako pristu-
pati konkretnim ciljevima programa poput: kako izgraditi vlastiti identitet i samopoštovanje; kako postati svjestan vlastite plodnosti i sposobnosti prenošenja života; kako početi razmišljati o svojim vlastitim osjećajima i željama; kako početi prepoznavati pozitivne i negativne posljedice i implikacije seksualnog ponašanja; kako ispitivati i interpretirati seksualne poruke koje prenose mediji; kako težiti razvitku zdravih seksualnih stavova; kako postati sposoban za donošenje vlastitih - slobodnih i odgovornih – odluka; kako početi shvaćati da spolna aktivnost nalazi smisao samo u potpuno predanom odnosu; kako početi uviđati važnost kvalitetne komunikacije unutar obitelji; kako razvijati osjećaj poštovanja prema daru života i sličnim važnim životnim situacijama. Edukaciju su provodili profesorica Kristina Pavlović predsjednica Udruge za cjeloviti spolni odgoj
Teen star, doktorica Marija Ćurlin predsjednica Centra za prirodno planiranje obitelji te profesor Ladislav Ilčić dopredsjednik Udruge Teen star. Budući da su voditelji paralelno educirani i za promotore Billingsonove ovulacijske metode osposobljeni su i za autentično i cjelovito promicanje Billingsonove metode te vrijednosti i dobrobiti prirodnog planiranja obitelji putem tečaja za priprave za brak, raznih predavanja i potreba u obiteljskom pastoralu. Svi zainteresirani mogu se prijaviti i informirati preko web stranice www.teenstar.hr ili na e – mail adresi info@teenstar.hr za sljedeći tečaj koji će se održati u rujnu ove godine i vjerujem na taj način doprinijeti moralnoj kvaliteti našeg društva.
Kristova ljubav u meni Moje srce nije slijepo Moje srce na život gleda lijepo Moja duša sreći se nada Moja duša želi da se pred Bogom opravda Ja nemam mnogo želja Meni je dovoljno što imam Krista za prijatelja Krist me nadahnjuje sa Kristom ja sam sretniji Sa Kristom moja duša od ničega ne strahuje Ne ja ne želim da griješim Već da u ovozemaljskom životu Krista slavim i životu se veselim Ljubav Kristovu nitko ne može da okalja ni da zasjeni Ljubav Kristova je kao otkucaj mog dragog srca Ljubav Kristova je u meni "
42
Litanije sv. Leopolda Bogdana Mandića Gospodine, smiluj se! moli za nas Kriste, smiluj se! Gospodine, smiluj se! Kriste, čuj nas! Kriste, usliši nas! Oče nebeski, Bože, moli za nas Sveti Leopolde, uzore pokornika, Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, Sveti Leopolde, uzore poslušnosti, Duše Sveti, Bože Sveti Leopolde, uzore poniznosti, Sveto Trojstvo, jedan Bože, Sveti Leopolde, uzore strpljivosti, Sveta Marijo Sveti Leopolde, uzore pobožnosti, Sveti Leopolde, štovatelju Majke Božje, Sveti Leopolde, poznavatelju Sveti Leopolde, ljubitelju Euharistije, ljudskih srdaca, Sveti Leopolde, skromni slugo Sveti Leopolde, poznavatelju slugu Božjih, budućnosti, Sveti Leopolde, junački slugo pomirenja, Sveti Leopolde, voditelju mnogih duša, Sveti Leopolde, pregaoče ekumenizma, Sveti Leopolde, razboriti savjetniče, Sveti Leopolde, činitelju mnogih čuda, Sveti Leopolde, prijatelju svih ljudi, Sveti Leopolde, uzore svećenika, Sveti Leopolde, tješitelju patnika, Sveti Leopolde, uzore ispovjednika, Sveti Leopolde, tješitelju očajnih, Sveti Leopolde, uzore redovnika, Sveti Leopolde, tješitelju bolesnih, Sveti Leopolde, uzore molitelja, Sveti Leopolde, dobrotvore siromašnih, Sveti Leopolde, branitelju nevinih, Sveti Leopolde, miritelju zavađenih, Sveti Leopolde, ljubitelju svoga roda, Sveti Leopolde, diko svoga Reda, Sveti Leopolde, naš nebeski zaštitniče Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine! Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine! Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se, Gospodine! Moli za nas, sveti Leopolde! Da dostojni postanemo obećanja Kristovih! Pomolimo se! Bože, zaštitniče i prijatelju poniznih, koji si uzvisio slugu svoga Leopolda Bogdana, učinivši ga oruđem svoga milosrđa u sakramentu pokore, daj, ponizno Te molimo, da zavrijedimo jednostavnim putem vjere doći do gledanja tvoga lica u nebu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
43