Ljudima prijatelj uskrs za web

ISSN 1331- 6354 Cijena: 10 kn GODINA XLV, Broj 1 (171) – Uskrs 2016.

SV. LEOPOLD BOGDAN MANDIĆ U ZAGREBU 13. - 18.

TRAVNJA 2016.

2

Uskrs 2016.

Sadržaj 4 USKRS(NUĆE) NADA SMRTNICIMA 6 NA ČAST SV. OCU LEOPOLDU 7 OTVORENA “VRATA MILOSRĐA’’ 10 IZVANREDNA JUBILARNA GODINA MILOSRĐA 14 O IZVANREDNOM JUBILEJU U GODINI MILOSRĐA 16 PAPA FRANJO MOLIO PRED RELIKVIJAMA ZAŠTITNIKA GODINE MILOSRĐA 18 PAPA FRANJO PODIJELIO “MANDAT“ MISIONARIMA MILOSRĐA 19 MILOSRĐE U KOMUNIKACIJI 20 PAPA FRANJO O SVETOM LEOPOLDU 21 MOGUĆE ČUDO SVETOG LEOPOLDA 21 IZLOŽBA 23 SV. LEOPOLD BOGDAN MANDIĆ U ZAGREBU 13. - 18. TRAVNJA 2016. (program) 25 PORUKA I SVJEDOČANSTVO FRANJEVAČKOG ŽIVOTA 26 BLAGDAN GOSPE LURDSKE U OSIJEKU 28 U OSIJEKU PREDSTAVLJENA PJESMARICA POK. KAPUCINA ZVONKA M. PŠAGA 29 S PJESMOM KROZ ŽIVOT/PJEVAM TEBI GOSPODINE 31 ŠAPAT LAGANOG I BLAGOG LAHORA 32 IZGUBLJENA DRAHMA 33 HRVATSKI JEZIK I NJEGOVE LJEPOTE 34 BLAGO SIROMASIMA DUHOM, NJIHOVO JE KRALJEVSTVO NEBESKO! (MT, 5,3) 35 POVRATAK IZGUBLJENE KĆERI 36 BITI MILOSRDAN… 37 SVJEDOČANSTVO O DOBIVENOM 37 POSLU PO ZAGOVORU SV. LEOPOLDA

GLASNIK SVETOG LEOPOLDA MANDIĆA

Časopis za vjersku kulturu i informaciju God. XLV (171) – Br. 1/2016.

ISSN 1331- 6354 List sv. Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 1. veljače 1971.

Izdavač: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda Mandića

Administraciju vodi:

Ružica Dumančić, 31000 Osijek, Kapucinska 41 tel: +385 31 20 11 83 mob: +385 99 455 60 52 e-mail: centarleopold@gmail.com

Odgovorni urednik: fra Ivan Markanović

Sv. Leopolda Mandića 41, 10040 Zagreb – Dubrava, tel: 01 295 82 01; mob: 099 455 60 60 ivan.markanovic@kapucini.hr

Glavni urednik: fra Stjepan Novoselec Kapucinska 47, 10040 Zagreb – Dubrava, tel: 01 295 86 65; 098 25 30 86 stjepan.novoselec@gmail.com

Grafički urednik: Vjeran Grabant vjerangrabant@gmail.com

Lektorica: Dubravka Rovičanac Stalni suradnici: braća kapucini, Jelena Grabant,

Dubravka Rovičanac, Mira Šincek, Mladenko Spahija, Vinko Đotlo, Štefica Pokorny, Anika Sačić, Nevenka Špoljarić

Vanjski suradnici: Željko Paša, Marija Takać,

Vjera Milić, Radenka Skorup, Andrija Lukinović, Ilija Doborski, Zdenka Štogl, Dejan Lecić, Leon ŽganecBrajša, Danijela Blažeka, Katarina Ralbovski, Danijela Fiala, Jadranka Jakopec, Ana Vrček, Slavica Tomčić

Tisak: “Tonimir” Varaždinske Toplice Godišnja pretplata 40 kn; za države Europe 13 eura; za Kanadu i USA: 15 USD; za Australiju 20 AUD NAZIV: Centar “Leopold Mandić”, 31000 Osijek, Kapucinska 41; žiro račun 2340009-1100209229; SWIFT (BIC): PBZGHR2X IBAN: HR71 2340 0091 1002 0922 9 P. J. 12, OSIJEK

3

RIJEČ UREDNIKA Cijenjeni i dragi čitatelji!

U

skrsno vrijeme koje je pred nama budi u nama vjeru u prisutnost Uskrsloga među nama, nadasve u liturgijskim slavljima i radost što je Kristovo Uskrs(nuće) nada smrtnicima, kako to lijepo kličemo u vazmenom himnu za Službu čitanja u molitvi časoslova naroda Božjeg.

U redovnim okolnostima ovaj broj Ljudima Prijatelj bio bi zasigurno posvećen uskrsnom otajstvu, ali budući da se nalazimo u izvanrednoj jubilarnoj godini milosrđa, posvećujemo najviše prostora izvan-

rednom i jedinstvenom događaju za našu Hrvatsku kapucinsku provinciju i Crkvu u hrvatskom narodu, a to je dolazak tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića od 13. do 18. travnja 2016.

Stoga, donosimo detaljan program boravka tijela sv. Leopolda u zagrebačkoj katedrali i našoj kapucinskoj crkvi sv. Leopolda u Dubravi, kao i raspored svetih misa i drugih liturgijskih slavlja i pobožnosti. Radujemo se vašem dolasku i ovom izvanrednom milosnom daru dolaska našeg

Leopolda među nas, koji će nas okupiti zajedno, da mu iskažemo svoje štovanje i zahvalnost, da ga dotaknemo i pomolimo se za njegov zagovor za naš hrvatski narod, naše obitelji i djecu i sve naše potrebe.

Sretan vam i blagoslovljen Uskrs.

Mir vam i dobro!

Fra Ivan Markanović Odgovorni urednik

4

Uskrs 2016.

USKRS(NUĆE) NADA SMRTNICIMA Uskrsnim nam ovim danom Smrtnicima nada sviće: Nakon smrti - svi mi znamo S Kristom ćemo uskrsnuti.

O

ve riječi vazmenog himna za Službu čitanja u molitvi Časoslova redovnika i svećenika na divan nam način dočaravaju nadu uskrsnuća. Crkva u svim svojim činima – liturgijskim i sakramentalnim – ispovijeda činjenicu i vjeru da je Isusovo uskrsnuće polazište i glavni temelj naše nade da ćemo nakon smrti prispjeti k uskrsnuću, tj. životu u vječnosti. Smrt je najveći čovjekov neprijatelj, ali i ujedno najveća pustolovina i životna zagonetka. Oduvijek je ljude mučilo pitanje što se s čovjekom događa nakon smrti. Neke filozofije i religije u pogledu čovjekove budućnosti naučavaju tzv. naravnu besmrtnost duše. Iz shvaćanja da je smrt samo dijeljenje duše i tijela proizlazi uvjerenje da smrt pogađa samo čovjekovo propadljivo tijelo, dok duša ostaje netaknutom u iščekivanju da o uskrsnuću mrtvih zadobije novo tijelo. Postoji i shvaćanje da u trenutku smrti jednostavno cjelokupni čovjek nestaje. Tada bi uskrsnuće zapravo značilo novo stvaranje. Prvi su kršćani smrt doživljavali kao san, a uskrsnuće kao buđenje i ustajanje iz sna. Smatrali su da se čovjek iz smrtnog sna budi i na novi život ustaje posve preobražen. Bili su uvjereni da živi novi odnos, kako prema vremenu i vječnosti, tako i prema Bogu i svemu stvorenome.

Apostol Pavao za to upotrebljava

sliku sjemena i sijanja: “Sije se u raspadljivosti, uskrsava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskrsava u slavi; sije se u slabosti, uskrsava u snazi; sije se tijelo naravno, uskrsava tijelo duhovno’’ (1 Kor 15, 42-44). Čovjek prije smrti živi u stanju umiranja, propadljivosti, slabosti naravnog tijela, a poslije smrti se budi ili uskrsava iz “smrtnog sna’’ na uskrsnuće neraspadljivosti, slavu, tijelo duhovno. Pavlova slika sjemena bila bi zapravo slika kontinuiteta. Kao što su neka biljka ili stablo već sadržani u životu sjemena koje biva bačeno u zemlju da umre kako bi se rodio (nastavio) život, tako i naš zemaljski život sa “naravnim i propadljivim tijelom’’ po smrti nestaje kako bi se o uskrsnuću moglo roditi na novi život u “duhovnom tijelu’’, prožeto silom Božjega Duha.

Govoriti o uskrsnuću – Isusovom i našemu – nikada nije bilo lako i to zato što ono nadilazi naše ljudsko iskustvo. Ono ne pripada u naš kategorijalni svijet te izmiče našoj spoznaji. Ono pripada području transcendencije. Kristovo uskrsnuće temelj je cjelokupne kršćanske vjere. Iz njega se rodila kerigma i sama Crkva. Cjelokupno kršćanstvo stoji i pada upravo na tom temeljnom nauku. Nema govora o Kristu bez uskrsnuća! Ono po čemu se Isus i Crkva kvalitativno razlikuju od svih drugih utemeljitelja i zemaljskih usta-

nova jest upravo Njegovo (Kristovo) uskrsnuće. Apostol Pavao je i sam toga bio duboko svjestan pa je svima onima koju sumnjaju zasvjedočio: “Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.

Zatekli bismo se i kao lažni svjedoci Božji što posvjedočismo protiv Boga: da je uskrisio Krista kojega nije uskrisio… A ako Krist nije uskrsnuo,… još ste u grijesima.

Onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše. Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi. Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih!’’ (1 Kor 15, 14-20).

Ne samo da je, dakle, od početka bilo teško govoriti o uskrsnuću nego je još teže bilo vjerovati u tu temeljnu istinu naše kršćanske vjere po kojoj se onda mi i kršćanstvo razlikujemo od svih drugih religija. Iskustvo je to i samoga apostola Pavla. U Djelima apostolskim čitamo kako je u svom propovijedanju o uskrsnuću kod slušatelja naišao na sumnju i otpor. Kad je u Ateni počeo govoriti o uskrsnuću mrtvih, jedni mu se stadoše rugati, a drugi mu rekoše: “O tome ćemo te slušati drugi put’’ (Dj 17, 32).

Da govoriti o uskrsnuću nije lako, potvrđuje nam i Novi Zavjet. U Markovu evanđelju o tome nalazimo samo par (tj. osam!) redaka (ni

5

ostala evanđelja nisu puno opširnija). No, usprkos tome, novozavjetni spisi nam ne dopuštaju da šutimo o Isusovu uskrsnuću, već da o njemu neprestano i neustrašivo govorimo, pjevamo i kličemo: “Uskrsnuća nada, evo, smrtnicima svima svanu!”

sova uskrsnuća svojevrsna je Božja revolucija te ujedno prekretnica svekolike zemaljske povijesti.

“Novi život” (Rim 6,10s) otvorio se svim ljudima kao stvarnost i kao stalna mogućnost. Isusova smrt u svjetlu uskrsnuća razotkrila se zapravo kao život.

Taj dan iščekivao je čovjek vjekovima. U Starom zavjetu možemo pratiti kako je postupno rasla vjera u život poslije smrti. Za rani Stari Zavjet “podzemlje” je svijet mrtvih; ono je zemlja bez povratka, bez ljudskog glasa, zemlja šutnje... Onaj tko je u podzemlju, ne može slaviti Jahvu. Kasnije se javlja svijest da je Jahve gospodar i podzemlja. Vjera da je on gospodar cijeloga svijeta (svemir, zemlja, podzemlje) postat će temeljem svetopisamske nade u uskrsnuće. Ranožidovska apokaliptika u Bibliji i izvan nje nositeljica je sveopće nade u uskrsnuće.

Njezina temeljna ispovijed glasi: Bog je gospodar i živih i mrtvih (usp. Praktični Biblijski leksikon, str. 440).

Poslije uskrsnuća Kristov križ je trajni put i znak prema vječnom životu.

Prorok Izaija jasno je nagovijestio tu nadu: “Uništit će (Jahve) smrt zauvijek. Otrt će Gospodin Bog suze sa svakoga lica, skinut će sramotu svoga naroda na svoj zemlji” (Iz 25,8). “Ti će mrtvaci oživjeti, uskrsnut će. Probudit će se i klicati stanovnici praha” (Iz 26,1).

Dok Izaija budi nadu u uskrsnuće samo za izraelski narod, prorok Danijel ide korak dalje: “Probudit će se mnogi od onih sto snivaju u zemljinu prahu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost” (Dn 12,2).

Uskrsnuće Isusa Krista potvrđuje vjeru u Boga koji je gospodar i mrtvima i živima: “Jer radi ovoga Krist umrije i oživje: da postane gospodar i živima i mrtvima” (Rim 14,9). Događaj Isu-

“U uskrsnuću se otkriva i ispunjava skrivena životna snaga križa, života za druge, ljubavi... Isusovo uskrsnuće početak je sveopćeg uskrsnuća mrtvih, početak vladavine života” /Praktični Biblijski leksikon, str. 440/. “Kao što u Adamu svi umiru, tako u Kristu svi oživljuju” (1 Kor 15,22). I smrt će na koncu vremena biti konačno uništena zajedno sa suzama i boli: “I otrt će im svaku suzu s očiju, te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više biti neće jer prijašnje uminu” (Otk 21,4).

Kristovo uskrsnuće ima i svoje univerzalno značenje te u sebi sadrži individualnu i kolektivnu nadu. Naime, prema Pavlu, čovjek i njegov svijet stoje u zajedničkom spletu sudbine.

To znači da nema otkupljenja čovjeka bez otkupljenja svega stvorenoga: “Stvorenje je uistinu podvrgnuto ispraznosti - ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu - ali u nadi. Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve dosada” (Rim 8,20-22).

Ova nada uskrsnuća nije tek nada uskrsnuća za neki čisto duhovni svijet. Mi se nadamo uskrsnuću tijela i preobrazbi svemira – nadamo se, dakle, novom nebu i novoj zemlji! Individualna nada sadrža-

na u Kristovu uskrsnuću odnosi se na uskrsnuće tijela svakog pojedinog čovjeka, a kolektivna nada se, pak, nada oslobođenju svega stvorenja od ništetnih sila, odn. usmjerava “na život i životne odnose za koje će Bog, a onda i ljudi, moći reći: ‘Gle, sve je veoma dobro: jer sve je postalo novo.’ Smrti više nama; grijeh je oprošten, a zlo je svladano i nadvladano. Patnja se preobrazila u sreću, a suze u radosno klicanje!

Slaviti Uskrs u takvoj svijesti, doista je nešto divno. To je razlog da neprestano pjevamo: Uskrsnim nam ovim danom Smrtnicima nada sviće: Nakon smrti - svi mi znamo S Kristom ćemo uskrsnuti.

Iako o transcendenciji ne znamo gotovo ništa, ipak znamo da je Bog ljubav i davanje koje se na poseban način očituje u daru života, kako ovoga zemaljskog tako i onog drugog, nebeskog (vječnog).

Bog je pobijedio smrt ne samo za svoga Sina Isusa Krista nego i za sve one koji poput Isusa Krista budu živjeli, odn. koji njega budu nasljedovali. Time je Kristovo uskrsnuće postalo izvorom i zalogom naše nade u život (vječni) nakon smrti. Zato su svi koji u svojim srcima nose tu nadu utemeljenu na Kristovu uskrsnuću pozvani mijenjati svijet snagom te nade.

Neka nam Duh Sveti pomogne da ovoga Uskrsa tu nadu uspijemo ponajprije donijeti onima koji je nemaju, ali i da njome uspijemo “zaraziti’’ sve one s kojima ćemo doći u kontakt kako bismo svi po vjeri u Kristovo i svoje uskrsnuće jednoč prispjeli u vječnost Kralju vjekova u kojemu sve živi, kako to piše na ulazu u Mirogoj.

Fr. Juro Šimić, OFMCap

6

Uskrs 2016.

NA ČAST SV. OCU LEOPOLDU Evo našeg dragog i milog roda, sv. oca Leopolda, uvijek si meni ti u srcu bio i dobro mi donosio.

Tvoja duša, a i srce sveto, posebno je izuzetno.

U svom srcu ja Te uvijek želim i Tebi se iskreno veselim.

Tvoje srce puno je dobrote i divne ljepote.

Sad govorim blago nama i budućim generacijama, nek nas čuva Tvoja ruka sveta na tisuće i tisuće ljeta.

U svom srcu ja Te uvijek nosim i s Tobom iskreno ponosim.

Sv. oče Ti pomozi svima, našim vjernim narodima.

Bogu hvala kad smo dočekali, da Si danas u našoj Dubravi!

Šćepo Pavlović, Dubrovnik

7

OTVORENA “VRATA MILOSRĐA’’

U

najavi otvaranja Svete godine milosrđa Papa Franjo je izjavio: “Izabrao sam datum 8. prosinca (2015.) jer je bremenit značenjem za povijest Crkve, Otvorit ću, naime, Sveta vrata na pedesetu obljetnicu završetka Drugog ekumenskog vatikanskog koncila. Crkva osjeća potrebu za održavanje živim toga događaja (…) došlo je vrijeme da se evanđelje naviješta na nov način. To je novo razdoblje neprekidne evangelizacije, novo zalaganje svih kršćana za oduševljenije i uvjerenije svjedočenje svoje vjere. Crkva je osjećala odgovornost da u svijetu bude živi znak Očeve ljubavi.’’ (Misericordiae vultus – Lice Milosrđa (MV) br.4). To je poziv da svaki pojedini od nas duboko u sebi promisli kako nam, upravo, Bog otvara Vrata svoga milosrđa i kako smo po tome mi dužni biti vrata milosrđa prema svima s kojima nas ovdje na Zemlji život povezuje.

Osobito je važno da Crkva kao “sakrament, ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskoga roda…’’(LG,1), kao zajedništvo Duhom Svetim sabrano i povezano u Kristu, razmisli kako da u cijelosti, u svima nama, kršćanima po svem svijetu, bude “Otvorena vrata milosrđa’’ u sadašnjem vremenu, i to milosrđa Božjega.

Milosrđe u globalno otvorenome svijetu Zapitajmo se koliko je prisutna sama riječ milosrđe u govorima i javnim nastupima istaknutih osoba današnjeg svijeta. Ako čitamo, slušamo, gledamo, pratimo kojekakve informatičke medije, jedva ćemo kada čuti tu riječ.

Jednostavno, kao da je nestala iz sveopćeg ljudskog rječnika.

A ono što je najgore jest sve očitije kako je milosrđe nestalo iz ljudskoga srca, iz načina kako se ljudi ponašaju jedni prema drugima, osobito oni moćniji prema slabijima. Neprestano slušamo kako jedni druge optužuju, na kojekakve načine jedni druge žele obezvrijediti, ogovaraju, kleveću, lažno optužuju, etiketiraju itd. Sve manje je mira i razumijevanja među ljudima, a kamoli nekog milosrđa.

Ima li koji oblik, model politike, političara, u čijem bismo govoru čuli i nešto o milosrđu koje bi trebalo biti središnji zahtjev odnosa među ljudima u nekom društvenom sustavu, što ga ovi ili oni, koji se bore za vlast, proklamiraju? To je jednostavno nemoguće čuti. Crkva u svojim institucionalnim strukturama govori o milosrđu i ona to naviješta. Ali, važno je pitanje: Čujemo li, vidimo

8

Uskrs 2016.

li taj govor, nastup Crkve i na njezinoj, da se tako izrazimo, bazi?

Nužno je da vidimo i primjer Crkve kao zajednice u kojoj je i milosrđe uvijek živo. Crkva je danas također i previše formalizirana, previše birokratizirana. Više se Crkvu prosuđuje po onome kako se ona svojim javnim izgledom objekata i raznim masovnim nastupima pokazuje nego kako ona kao zajednica, narod Božji živi u društvu ili koliko je ona u odnosima s društvenim slojevima znak Božjeg milosrđa. Kako se preko nje u svakodnevnom praktičnom životu u neposrednim odnosima očituje milosrđe Božje?

Previše su sada u Crkvi naglašeni autoriteti, hijerarhijski stupnjevi.

To je Drugi vatikanski koncil htio promijeniti, zato ovdje citirajmo jednu važnu rečenicu sv. Ivana XXIII. iz govora na dan otvaranja Koncila: “Sada Kristova zaručnica više voli koristiti lijek milosrđa nego posegnuti za oružjem strogoće (…) Dok ovim ekumenskim koncilom podiže baklju katoličke istine, Crkva se želi pokazati najljubaznijom majkom svih, dobrohotnom, strpljivom, pokretanom milosrđem i dobrotom prema djeci koja su se od nje odijelila’’ (usp. Gaudet Mater Ecclesia, 11. listopada 1962. br.2-3). Papa Pavao VI. u svom govoru na završetku Koncila (7. prosinca 1965.) također na to upozorava. Kaže: “Želimo najprije napomenuti (…) u prvom redu ljubav (…) Struja ljubavi i divljenja potekla je s Koncilom prema cijelom modernom svijetu (… ) upozorenje, poštovanje i ljubav…’’!

To je ono što mora biti prisutno u življenju nas vjernika u sadašnjem vremenu. Upozorenja na to sada, nakon 50 godina, još su važnija. Ljudski grijeh koji se uvukao u društvene strukture i način života u ovo, pretjeranim liberalizmom okuženo, vrijeme. Od toga

se moramo osloboditi, pobijediti u sebi, u međusobnim odnosima, u društvenim strukturama.

Ali kako to pobijediti? Samo u istini, pravednosti i ljubavi. Bez tih triju vrjednota zajedno uzetih nema prave slobode, nego je zavaravanje čovjeka po čovjeka.

Tijek Jubilarne (svete) godine Na toj crti pokušajmo sada, što kraće, u onom najvažnijem upoznati tijek te izvanredne Jubilarne (svete) godine milosrđa, koju je papa Franjo otvorio simboličnim otvaranjem vrata na bazilici sv. Petra u Rimu. Milosrđe je sam temelj na kojem počiva gradnja Crkve, kao duhovnog Doma za nas ljude, koji se kao “živo kamenje ugrađujemo… da prinosimo duhovne žrtve svoga vlastitog života po Isusu Kristu’’ (usp.1Pt 2,4-5) jedni za druge i jedni s drugima u milosrdnoj ljubavi, kako nam je Otac nebeski pokazao u svome Sinu kao čovjeku s nama. To je zadaća i Crkve koja je uvijek nedovršena, aktivna gradnja, Ona bi morala biti uvijek obavijena obiteljskom nježnošću, kao majka. Papa Franjo naglašava: “Milosrđe je sam temelj na kojem počiva život Crkve. Cjelokupno njezino pastoralno djelovanje moralo bi biti obavijeno nježnošću’’ (MV, 10).

U tom kontekstu papa Franjo citira i bl. Ivana Pavla II.: Naviještanje i svjedočenje milosrđa u suvremenom svijetu ‘’nalaže ljubav prema čovjeku, prema svemu što je ljudsko, a što je (…) ugroženo silnom opasnošću’’ (usp. Ivan Pavao II. Dives in misericordia, 2). Jako je važno da počnemo što dublje, ali i što praktičnije o tome razmišljati tijekom ove Svete godine milosrđa. Tijek ove izvanredne Svete

jubilarne godine sažet je u ovo najbitnije: ‘’Bog je ljubav’’! Možemo tu spomenuti i redak psalma: ‘’Vječna je ljubav Njegova’’ (Ps 136)! Vječna je ljubav Božja najjasnije očitovana u Isusu Kristu.

Rodio se od Djevice u jednom od Boga odabranom narodu, u ljudskim okolnostima. Rastao i stasao kao čovjek u okolnostima određenog vremena. On je zato nama primjer kako se čovjek mora odnositi prema svemu stvorenome, a osobito prema ljudima s kojima se tijekom života susreće i s kojima ga život povezuje. On je nama primjer kako se ljubav Božja živi i kako se mora očitovati i zračiti iz čovjeka kao osobe na druge osobe s kojima ga vremeniti život povezuje. Tu je, u Kristu, zato početak novog života u povezanosti s Bogom. To su otvorena vrata Božjeg milosrđa.

Ovo simbolično Papino otvaranje vrata u Rimu i biskupa u pojedinom mjesnim Crkvama-biskupijama sve nas poziva i upozorava da mi kao narod Božji ne možemo biti zatvoreni u neku blokadu rodoljublja ili domoljublja ili neku ideologiju ili kojekakvu političku ili neku drugu misao, filozofiju ili teologiju kao znanost. Budimo u istini, pravednosti i ljubavi otvoreni jedni prema drugima. U ljubavi koja od Boga dolazi! Bog je Ljubav i tko u ljubavi ostaje, taj i u Bogu ostaje. Ako i umiremo, u ljubavi Božjoj živimo novim životom.

Isus je kao Sin Božji u našoj ljudskoj naravi i kao čovjek u svome prvom javnom nastupu u Nazaretu, gdje je stasao kao dijete i došao do punoljetnosti, poslije krštenja na Jordanu gdje ga je Otac Nebeski javno predstavio kao svoga ljubljenoga Sina, javno progovorio i citirao proroka Izaiju, koji ga je davno prije najavio kao Boga s

9

nama rođena od Djevice, progovorio slušateljima: ‘’Duh Gospodnji na meni je, jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima; na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.’’ (usp. Lk 4,18-19; Iz 61,1).

Dakle, Isus kao Bog s nama u ljudskoj naravi dolazi pokazati primjer nama kako se treba ponašati čovjek prema čovjeku. Uvijek u istini, pravednosti i ljubavi da živi u pravoj slobodi što je Bog daje čovjeku, ali da bude bez grijeha.

Program Svete godine milosrđa Spomenimo sada bar malo program te Svete godine. Papa Franjo je odredio da prije četvrte nedjelje u korizmi bude 24 sata – to je od petka kroz subotu – vrijeme molitve i promišljanja milosrđa, pa i sakramenta pokore. Da mi molimo za milosrđe u svijetu!

Gdje su biskupi, u kojoj crkvi ili kapeli odredili! Uz to nam je važno i shvatiti da vrata milosrđa i oprosti, na neki način, budu izlazak iz grješnosti, iz onoga što grijeh nanosi kao posljedice u čovjeka, neka vrsta kazne, pokore, što je grješnik mora preuzeti, moleći oproštenje – izlazak iz posljedica što ih grijeh donosi. Ljudi uvijek moraju biti spremni i na pokoru.

Oproštenje u samom sakramentu ispovijedi – sakrament u tome je najvažniji za naš život, jer su u tom sakramentu pročišćavamo, ali u sakramentu, iako se opraštaju grijesi, ne opraštaju se posljedice grijeha. Tu su važni ispovjednici, svjesni da su samo znak Krista, koji nam oprašta grijehe. Papa daje za primjer sv. Leopolda Bogdana Mandića i Pija iz Pietrelcine.

Obraćenik mora preuzeti i poko-

ru. Treba izaći iz posljedica grijeha. Primjerice, ako je netko postao ovisnik o nečemu grješnom, on mora proći kroz put pročišćenja.

Svaki grijeh ima i svoje posljedice u vremenu, zato treba i pokora.

Ta pokora je: molitva, odricanje (post ili nešto slično) i dobra djela. Na toj crti je i ono što su teolozi nazvali čistilište za onoga koji umre, raskajan kad su mu grijesi oprošteni. Simbolično rečeno, da se obuče i bijelu haljinu za radostan susret s Gospodinom.

Evo kako Katekizam Katoličke Crkve opisuje što znači oprost: “Oprost je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe koji je krivica već izbrisana, to otpuštenje vjernik, pravo raspoložen i uz određene uvjete, dobiva posredovanjem Crkve koja, kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca’’. “Oprost je djelomičan ili potpun, već prema tome da li od vremenite kazne za grijeh oslobađa djelomično ili potpuno’ ‘Oprosti se mogu primijeniti živima ili pokojnima’.’’ (br. 1471).

Zato “Otvaranje vrata milosrđa’’ znači mjesto (neko svetište) gdje se uz određene uvjete može dobiti oprost, ako se pomoli, kako je određeno, ali se prije mora iskreno ispovjediti. To znači mora dobiti oproštenje od grijeha, a onda oprost od kazne. U ispovijedi dobije oproštenje, ako se iskreno pokaje, ali mora snositi i kaznu – pokoru. Koliko se kazne-pokore oprosti, ostaje u ovlasti onih koji u Crkvi imaju vlast odrješenja. U sakramentu ispovijedi grijeh mu je oprošten, ali mora proći kroz pokoru, kroz pročišćenje. Zato je tu i ono što zovemo čistilište, kroz koje čovjek prolazi na putu u radost vječnog života u Domu Oca Nebeskoga, gdje mu Uskrsnuli Gospodin Isus pripravlja mjesto (usp. Iv 14, 1-6). To čistilište po-

činje već i ovdje na zemlji, ako se osobno do kraja u svim svojim djelima, pa i mukama, Bogu posvetimo i činimo dobra djela.

Pokora zahtijeva tri bitne komponente: molitvu, odricanje i dobra djela. Tako se nadoknađuje sve ono što je bilo propušteno i odbacuje sve što čovjeka uvodi u grješan način života. Čovjek se neprestano mora ispravljati. Odricanjem i vladanjem svojim tjelesnim nagnućima, sebe ispravljati, a dobrim djelima nadoknaditi sve propušteno ili nepravedno učinjeno drugima.

Ta Sveta godina Milosrđa trajat će do 20. studenog 2016. Ali, milosrđe mora u nas ući, da mi budemo milosrdni jedni prema drugima, a osobito prema slabijima i moliti za grješnike. Najvažnije je da mi budemo milosrdni jedni prema drugima, da se ne osvećujemo jedni drugima, da ne vrijeđamo jedni druge, da lažno ne optužujemo jedni druge, da ne činimo nepravde jedni drugima. To je ono najvažnije! Budimo u istini, pravednosti i ljubavi jedni prema drugima. To su riječi sv. Ivana XXIII. koji je Drugim vatikanskim koncilom otvorio Crkvu svijetu.

Istina, pravednost i ljubav – to je sloboda! Bez toga čovjek je grješnik, zapleten u kojekakve grješne mreže koje ga zapliću. Dobar čovjek se ne smije dati zaplesti u te mreže, grješne strukture, nego neka bude slobodan u istini, pravednosti i ljubavi, pa makar morao trpjeti kao i Isus na križu.

Samo tim Isusovim putem idemo k Bogu.

Fra Bono Zvonimir Šagi

10

Uskrs 2016.

IZVANREDNA JUBILARNA GODINA MILOSRĐA

N

a svetkovinu Bezgrešnog začeća, 8. prosinca 2015., započela je izvanredna Sveta godina milosrđa, u kojoj ćemo “iskusiti ljubav Boga koji tješi, oprašta i ulijeva nadu“ (MV3), godina “izvanrednog trenutka milosti i duhovne obnove“ (3), koja će trajati do blagdana Krista Kralja, 20. studenoga 2016. “Na taj dan, kada zapečatimo Sveta vrata, bi ćemo puni, iznad svega, osjećaja zahvalnosti prema Presvetom Trojstvu što nam je omogućilo izvanredno vrijeme milosti (MV5).

Majka Crkva nas poziva na prepoznavanje i življenje “vremena milosti Gospodnje“, na susret s milosrđem i oprostom, kako u odnosu s Bogom, tako i u odnosu s ljudima.

Misao vodilja Izvanrednog jubileja milosrđa je “Milosrdni poput oca“. Prigoda je da osjetimo i iskusimo da je naš Bog bogat milosrđem. Godina milosrđa prigoda je za traženje oproštenja od milosrdnog Oca u sakramentu pomirenja kako bismo “rukama dotaknuli veličinu milosrđa“ ( MV17). Prigoda je da milosrđe koje Bog iskazuje nama i mi pokazujemo prema drugima, postajući tako bližnjima “vrata milosrđa“.

“Blaženi milosrdni! Oni će postići milosrđe“ (Mt 5,7).

Blaženstvo prema kojem bismo posebno trebali težiti ove Svete godine. “Ovo je prikladan trenutak da promijenimo svoje živote! Ovo je vrijeme da dopustimo svojim srcima da budu dirnuta“ (MV19)!

Jubilejske godine u Katoličkoj Crkvi naslanjaju se na starozavjetni židovski propis o pedesetoj ili jubilejskoj godini, propisanoj Levitskim zakonikom (Lev 25, 23 i 16b). “Tu pedesetu godinu proglasite svetom! Zemljom proglasite oslobođenje svim stanovnicima. To neka vam bude jubilej, oprostna godina.

Neka se svatko vaš vrati na svoju očevinu; neka se svatko vrati k svome rodu“ (Lev 25,9-10). U temelju jubilejske godine stoji oprost, povratak na početak, na novo zajedništvo s Bogom. Povratak u prvobitno stanje, stanje milosti i zajedništva s Bogom.

Sačuvane glinene pločice iz Mezopotamije svjedoče o raznim oprostima i ‘slobodama’ u prilog jubilejskih godina, a bila je poznata i praksa da su pločice sa zapisima ugovora o prodaji zemljišta i posudbi

novca bile pred sudcima čitane te svečano razbijene u znak prestanka ugovornih obveza.

Jubilej u Bibliji Poseban je to događaj od velikog značenja. Ima temelje u Bibliji. Naime, u drevna židovska vremena jubilej se obilježavao svakih 50 godina. Bila je to godina milosrđa i praštanja. Vraćala se jednakost među svim Izraelcima, dajući nove mogućnosti onima koji su izgubili imovinu, kao i osobnu slobodu. Dok se u Bibliji za jubilejsku godinu davao samo materijalni oprost (povratak zemljišta i oslobađanje robova-najamnika), u apokrifnom starozavjetnom spisu “Knjiga jubileja“ iz 2. st. pr. Kr. jubilejska godina dobiva značenje vremena pokore i postupnog otkupljenja sve dok Izrael ne bude potpuno oslobođen svake krivice. U Talmudu se jubilejska godina povezuje s potpunim oproštenjem grijeha i s pozivom na hodočašće.

11

Ustanovljenje jubilarne godine U prvom tisućljeću, koliko je poznato, nije bilo u Crkvi jubilejskih ili svetih godina. Obilježavanje jubilarne godine započelo je s papom Bonifacijem VIII. 1300. godine bulom Antiquorum habet fida relatio, u kojoj je obdario potpunim oprostom i odredio da se takve godine ubuduće slave svake 100. godine. Papa Klement VI. period je smanjio na pedeset godina (1343). Urban VI. je odredio (1389.) da se sveta godina slavi svake trideset tri godine, na spomen Kristova vijeka.

Sveti Ivan Pavao II. odlukom od 19. IV 1670. smanjio je period na dvadeset pet godina, dajući tako svakoj generaciji da doživi barem jednu tijekom svoga života. U posebnim prilikama papa može proglasiti izvanrednu svetu godinu, kao što je učinio Pio XI. 1933. prigodom tisuću devetstote godišnjice Kristove smrti. Godine 1500. bila je osma jubilejska godina. Otvorio ju je Aleksandar VI. On je uveo svečani obred otvaranja vrata na Crkvi sv. Petra i drugim jubilejskim crkvama, u kojem papa zlatnim čekićem nekoliko puta kuca na vrata i moli određene blagoslovne molitve. Kad se vrata otvore, papa prolazi prvi. Za kraj jubilejske godine uveo je obred zatvaranja vrata. Oba ta obreda zadržala su se do danas.

Do sada je u povijesti Crkve bilo 26 jubilarnih godina, a zadnja je bila 2000. Izvanrednih jubilejskih godina, uključujući i ovu, bilo ih je 19. U središtu jubilejskih godina, kako onih redovitih, tako i onih izvanrednih, stoje milosrđe i oproštenje.

Božje milosrđe Božje milosrđe i praštanje su dva nama svima draga pojma. Radije slušamo govor o Božjem milosrđu nego o Božjoj pravednosti, iako su i jedno i drugo Božja svojstva. Malo se koje Božje svojstvo u Svetom pismu slavi koliko milosrđe. Naš je Bog “Otac milosrđa i Bog svake utjehe“ (2Kor 1,3). Sveti Pavao sebe prikazuje kao proizvod božanskog milosrđa, koje je obilno osjetio u svom životu,dva puta kaže “našao sam milosrđe“, “iskaza mi milosrđe“. Naš Bog u kojega mi kršćani vjerujemo je Bog bogat milosrđem. Navedimo neke citate iz Biblije. Biblija i biblijski psalmi su puni pohvale Božjoj dobroti i njegovu milosrđu: - “Bog milosrdan i milostiv“ (Izl 34,6) - “Uvijek je milosrdan i u zajam daje“ (Ps 37,26) - “Jahve je sama dobrota i pravednost“ (Ps 25,8) - “Puna je zemlja dobrote Gospodnje“ (Ps 33,5)

- “Uzdam se u Božju dobrotu dovijeka“ (Ps 52,10) - “Milostiv je Gospodin i milosrdan, spor na srdžbu, bogat dobrotom“ (Ps 145, 8) - Bog je “dobar svima“ (Ps 145,9) Božanski Spasitelj Isus Krist poziva nas i potiče da nasljedujmo milosrdnog Oca nebeskog. “Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš“ (Lk 6,36). Naš Bog je Bog koji neizmjerno i bezuvjetno ljubi. Sveti Ivan bilježi: “U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe“ (1Iv 4,10). Bog ljubi, jer je ljubav: “Tko ne ljubi, nije upoznao Boga, jer je Bog ljubav“ (1Iv 4,8).

Božje milosrđe posebno je naglašeno u Lukinom evanđelju. Čitavo 15. poglavlje govori nam o tome: izgubljena ovca; izgubljena drahma; rasipni sin. Cijelo poglavlje 15. dio je veće cjeline koje bibličari zovu evanđeljem odbačenih. Sve tri prispodobe mogle bi se zajednički nazvati “prispodobama nade“. U sve tri parabole nalazi se Isusov odgovor protivnicima koji su se ljutili što za njim idu “svi carinici i grešnici“, a on ih “prima i blaguje s njima“. U sve tri je naglašena radost nad nečim što je bilo izgubljeno pa je opet pronađeno. U prve dvije parabole tema radosti spominje se dva puta, a u trećoj čak pet puta.

1. Izgubljena ovca. “Stavi je na ramena“ dokaz je posebne pažnje pastirove, a onda i Božje prema odlutalima koji trebaju više ljubavi od ostalih. U pastirovoj “radujte se sa mnom“ slika je Boga koji se raduje.

Kao što pastir ne tuče izgubljenu ovcu, tako ni Bog ne uživa u kažnjavanju, nego u opraštanju.

2. Izgubljena drahma. Nakon pronalaska drahme, žena zove susjede da se s njom raduju. Isus kaže da slična radost biva “pred anđelima Božjim“ zbog jednog obraćenog grešnika. Sam Bog se raduje povratku odlutalih. “Zbog jednog“ znači da je Bogu važan svaki osobno.

3. Rasipni sin. Radost oca koji se raduje povratku sina.

Otac ne čeka u kući izgubljenog sina, nego mu trči u susret. “I izljubi ga“ očitovana je radost nad povratkom sina, koja je slika Božje radosti nad obraćenim grešnikom. Otac izlazi u susret sinu bez obzira što je bilo u prošlosti. Trenutak je radosti. U sve tri prispodobe poruka je neiscrpiva. Neiscrpivo je i samo Evanđelje. Sve završava pozivom na gozbu.

Kao poticajno svjedočanstvo i primjer dobro je navesti riječi koje je zabilježila kći velikog ruskog pisca Dostojevskog, potresan događaj u životu svoga oca

12

Uskrs 2016.

vezan upravo uz ove tekstove. Malo prije smrti Dostojevski je zamolio suprugu da mu čita petnaesto poglavlje Lukina evanđelja. Nakon što je zatvorenih očiju poslušao tekst, progovorio je: “Djeco, nemojte nikada zaboraviti što ste upravo čuli. Sačuvajte posvemašnje pouzdanje u Boga i nemojte nikad posumnjati u njegovo oproštenje. Ja vas jako ljubim, ali moja ljubav nije ništa u usporedbi s beskrajnom Božjom ljubavi prema svim ljudima koje je stvorio. A ako vam se u životu dogodi nesreća da počinite zlo i izgubite se, nemojte nikad posumnjati u nj. Vi ste njegova djeca, a on će se obradovati vašem obraćenju kao što se radovao kad je nađena izgubljena ovca i kad se vratio izgubljeni sin“. Kratko nakon što je to rekao, Dostojevski je izdahnuo ostavivši primjer velikog pouzdanja u Božju dobrotu.

Sliku o milosrđu donosi nam i Marija. Već je u pohodu Elizabeti rekla da je Božje milosrđe od koljena do koljena. Marija najbolje poznaje otajstvo Božjeg milosrđa i zato je možemo nazivati Majkom milosrđa.

Svemoć u praštanju Božja svemoć očituje se u praštanju i milosrđu. U tome ne da se natkriliti. “Bože, ti svoju svemoć očituješ najviše praštanjem i milosrđem. Budi nam uvijek milostiv…“ (Zborna 26 n/g). Njegove ruke su uvijek raširene, vrata njegova srca uvijek su otvorena da primi sve koji se vraćaju sa svojih stranputica. Sveti Toma kaže: “Vlastito je Bogu da daje svoje milosrđe, te upravo na taj način objavljuje svoju svemoć“ (T. Akvinski). A Gustave Thibon je zapisao: “Božje milosrđe uvijek silazi dublje od dubine u koju pada ljudska bijeda“. Što je milosrđe?

“Milosrđe: krajnji i najviši čin kojim nam Bog izlazi u susret. Milosrđe: most koji spaja Boga i čovjeka“ (MV2). Milosrđe je sam temelj crkvenog života Crkve i ”ima beskrajnu želju iskazivati milosrđe“ (Evangelli Gaudium, 24).

Milosrđe je nezaobilazni put Crkve. Sveti Ivan Pavao II. kaže: “Crkva živi svoj istinski život kada ispovijeda i obznanjuje milosrđe, najčudesnije svojstvo Stvoritelja i Otkupitelja , i kada ljude privodi vrelima Spasiteljeva milosrđa, kojega je ona čuvarica i djeliteljica“ (Dives im misericordia, 13).

Milosrđe je mjesto trajne obnove, povratak u zagrljaj Oca, koji oprašta, vraća radost života i osposobljuje za istinsko zajedništvo s ljudima.

Pojam milosrđa je slobodno i dragovoljno praštanje nečije krivice ili zaslužene kazne. Isto tako, riječ milosrđe pretpostavlja i slobodno i dragovoljno pružanje pomoći, kako materijalne, tako i one duhovne, i to bilo komu tko se našao u potrebi i nevolji. Milosrđe u sebi podrazumijeva stanovitu nezasluženost kod onoga koji nešto prima, kao i neuvjetovanost od strane onoga koji nešto daje. Milosrđe je s jedne strane uvijek dar, ali ono je istodobno i poziv onomu koji ga prima, da i on tako živi i djeluje prema drugim ljudima.

Milosrđe i pravda “To nisu dvije suprotstavljene stvarnosti, već dvije dimenzije jedne stvarnosti koje se progresivno otkrivaju dok ne dosegnu vrhunac u punini ljubavi“(MV20). Pravda bi uvijek trebala računati s milosrđem, kao što bi i milosrđe sa svoje strane trebalo paziti na to da pravda ne bude povrijeđena. Pravda, da bi bila i ostala pravda, ne smije olako i bez upozorenja okrutno kažnjavati prijestupnike. U tom slučaju zapravo više ne bismo ni mogli govoriti o pravdi, nego o nekakvoj nepravdi ili strahovladi. Ali isto tako ni milosrđe se sa svoje strane ne bi smjelo izroditi u nekakav trajni paravan za pokriće grijeha.

Pravda i milosrđe donekle su suprotstavljeni pojmovi, s time da se ovdje radi o pozitivnoj suprotstavljenosti, jer se dovode u međusobnu ravnotežu i pravu mjeru. Milosrđe nije usmjereno protiv pravednosti, naprotiv, ono može zacijeliti mnoge rane koje je nanijela nepravda. Doista, nitko se ne bi spasio da nema Božjeg milosrđa. Ali, Bog je “bogat milosrđem“ (Ef 2,4), da na ljudski grijeh nije uzvratio mjerama pravednosti, nego je “na mnoštvo grijeha odgovorio puninom oproštenja. Milosrđe uvijek nadmašuje mjeru grijeha, i nitko ne može postaviti granice praštajućoj Božjoj ljubavi“ (MV3).

Više govoriti o Božjem milosrđu Čujemo više govor o božjoj pravednosti i Božjem sudu nego o milosrđu. Sv. Jakov kaže: “…a milosrđe se smije sudu“. I dragi Bog je uvidio da se o njegovu milosrđu vrlo malo zna i govori svijetu i Crkvi, te je pozvao jednu odanu dušu da pozove, da posvijesti Crkvi i svijetu ovu milost. To je sv. Faustyna Kowalska.

Sestra Marija Faustyna Kowalska rođena je 25. kolovoza 1906. godine kao treće od desetero djeca Stanislawa i Marianne Kowalski. Ulazi u samostan 1. kolovoza 1925. Cijeli svoj redovnički život bila je teško bolesna. Patnje podnosi strpljivo. Umire 5. listopada

13

1938. godine. Sestra Faustyna je kroz svojih 13 godina samostanskog života često premještana iz jednog samostana u drugi. Živjela je bogatim mističnim životom. Tu veliku patnicu, pokornicu i mističarku sam Isus Krist izabrao je i poslao kao navjestiteljicu Božjeg milosrđa. Zahvaljujući njoj riječ milosrđe snažnije je odjeknula u Crkvi, a uvođenjem Nedjelje božanskog milosrđa (2. uskrsna nedjelja) jače je ušla i u liturgiju Crkve. Sestra Faustina u svom dnevniku (ima 6 bilježnica) opisuje Božje milosrđe najsnažnijim riječima. Piše i govori o “moru milosrđa“, o “ponoru milosrđa“, o “oceanu milosrđa“, a potvrđuje da joj je sam Gospodin rekao: “Objavi da je milosrđe najveće Božje svojstvo. Sva djela mojih ruku okrunjena su milosrđem“ (DnFK, 301). Doista, gledajući na Božje znakove u svijetu, milosrđe je od svih ostalih svojstava veće, jer su i učinci njegova djelovanja najveći.

Usnula je blago u Gospodinu 5. listopada 1938. godine u 33. godini života. Na Bijelu nedjelju, 18. travnja 1993., papa Ivan Pavao II. uvrstio je u popis blaženih glasnicu Božjeg Milosrđa, a 30. travnja 2000. godine isti papa s. Faustinu proglasio je svetom te za cijelu Crkvu uveo svetkovinu Božanskog milosrđa. Neka nas u našem životu prati zagovor sv. sestre Faustine te se uzajamno mognemo tješiti riječima koje je izrekla: Isus ne želi kazniti čovječanstvo, ne želi ga uništiti, nego izliječiti ga i privinuti ga uz svoje milosrdno srce.

Fra Pero Džida, OFMConv

14

Uskrs 2016.

O IZVANREDNOM JUBILEJU U GODINI MILOSRĐA

P

oštovani čitatelji, papa Franjo je 11. travnja ove godine, 2015. u bazilici sv. Petra službeno proglasio izvanrednu Svetu godinu milosrđa, predstavnicima iz cijelog svijeta. Učinio je to svečanim činom uručivanja primjerka bule “Misericordiae vultus” (Lice milosrđa). Papa u buli Jubileja poziva sve vjernike da radosno čine duhovna i tjelesna djela milosrđa. Na treću

nedjelju došašća, 13. prosinca, otvorio je Sveta vrata Lateranske bazilike te potom i na drugim papinskim bazilikama, Svete Marije Velike i Svetog Pavla izvan zidina. Papa Franjo odredio je da se i u svim partikularnim crkvama i svetištima otvore, prigodom Svete godine, ista takva Vrata milosrđa, tako da se jubilej može slaviti i na lokalnoj razini “kao znak zajedništva cijele Crkve”.

Služba proglašenja uključivala je čitanje odlomaka iz bule pred Svetim vratima vatikanske bazilike. Odlomke iz bule pročitao je mons. Leonardo Sapienza, regent Papinske kuće i apostolski protonotar. U ostalim bazilikama, Sv. Ivanu Lateranskom, Sv. Pavlu izvan zidina i Sv. Mariji Velikoj, u nedjelju 12. travnja također tijekom molitve večernje, bulu su čitali kardinali koji upravljaju tim

15

crkvama. Nakon čitanja odlomaka iz bule, Sveti je Otac predvodio prvu Večernju Nedjelje božanskoga milosrđa, tijekom koje je šestorici predstavnika Crkve u cijelom svijetu predao po jedan primjerak dokumenta.

Druga istaknuta značajka bule jubileja odnosi se na oproštenje grijeha. Papa vjeruje svojim svećenicima i nada se da će “ispovjednici biti pravi znak Očeva milosrđa” i da će moći primati vjernike “poput oca u prispodobi o izgubljenom sinu”, što bi značilo da svećenici budu poput oca koji “trči ususret svome sinu, iako je protratio svoja dobra”. Ispovjednik, dakle, “neće predstavljati nikakva neumjesna pitanja” jer će “znati razabrati u srcu svakog pokajnika poziv u pomoć i zahtjev za oprost”, jer, pozvani su biti “uvijek, svugdje, u svakoj situaciji i usprkos svemu znak prvenstva milosrđa”.

Papa Franjo najavljuje i da će tijekom korizme Svete godine slati “misionare milosrđa”, odnosno svećenike kojima će biti dana “vlast opraštati grijehe koji su pridržani Apostolskoj Stolici”. Kao “znak majčinske skrbi Crkve u Božjem narodu”, objašnjava Papa, oni će biti graditelji, za sve ljude, “susreta punog ljudskosti, izvora oslobođenja, puna odgovornosti u cilju prevladavanja prepreka i ponovnog življenja po krštenju”.

Istodobno, papa Franjo traži da se u biskupijama organiziraju “pučke misije”, tako da misionari “budu navjestitelji radosti oprosta”.

Dakle, Papa ističe da je milosrđe “stožer na kojem počiva život Crkve”; “životni ideal i kriterij vjerodostojnosti za našu vjeru”. Kao “osobina Gospodinove svemoći”, a nipošto “znak slabosti”, milosr-

đe postaje “kriterij za shvaćanje tko su prava djeca Božja”. Zapravo, svi smo “pozvani živjeti milosrđe, jer je nama prvima ukazano milosrđe”. Opraštanje uvreda je, dakle, “imperativ koji kršćani ne mogu ne uzeti u obzir”. Papa ističe i to, kako je teško oprostiti, ali i nastavlja “opraštanje je sredstvo stavljeno u krhke ljudske ruke da bi se postiglo mir u srcu” i “živjelo radosno”.

Papa Franjo, u dubini milosrđa i ljepote kojom zrači i upravlja kormilom Crkve i kao pojava u Crkvi, nudi i neke praktične savjete za življenje tog izvanrednog jubileja u duhovnoj punini. Preporuča da se učini i jedno hodočašće, jer “milosrđe je cilj koji treba postići, a koji zahtijeva predanost i žrtvu”. Ne suditi i ne osuđivati, kloniti se “ljubomore i zavisti” i postati tako “oruđa oproštenja”; otvoriti svoje srce egzistencijalnim periferijama, donoseći utjehu i solidarnost onima koji, u današnjem svijetu, žive “nesigurnost i patnju”, “mnogobrojnoj braći i sestrama lišenima dostojanstva.”

Na taj se način može srušiti “barijeru ravnodušnosti koja često vlada i iza koje se krije licemjerje i egoizam”.

Nadalje, Papa poziva nas vjernike da radosno činimo duhovna i tjelesna djela milosrđa, da bismo “probudili naše uspavane savjesti pred tragedijom siromaštva” i navijestili slobodu zatočenicima suvremenih ropstava. Poziva i biskupije da se uključe u inicijativu molitve i pokore “24 sata za Gospodina”, koja će se slaviti u petak i subotu u četvrtom tjednu korizme, jer se mnogi, osobito mladi, približavaju sakramentu pomirenja otkrivajući smisao života.

U trećem dijelu bule jubileja papa upućuje i neke apele. Članove kri-

minalnih skupina poziva da promijene svoje živote, jer “novac ne donosi istinsku sreću” a “pribjegavanje nasilju radi gomilanja novca iz kojeg kapa krv ne čini čovjeka moćnim, niti besmrtnim”.

“Nitko, ističe Papa, neće izbjeći Božji sud”.

Sličan poziv upućuje se također onima koji čine ili pomažu korupciju: “Ta trula kuga društva je ozbiljan u nebo vapijući grijeh, jer potkopava same temelje osobnog i društvenog života. Korupcija sprječava da se gleda u budućnost s nadom, jer svojom ohološću i pohlepom uništava planove slabih i gazi siromašne. Ovo je povoljan trenutak da se promijeni život!”

Papa poziva i na međureligijski dijalog podsjećajući da židovstvo i islam smatraju milosrđe jednom od najkarakterističnijih osobina Boga.

O svemu gore navedenom izvijestila je IKA, kao i svi mediji svijeta.

A za kraj, poštovani čitatelji, važna vijest i događaj je i izlaganje tijela sv. Leopolda Mandića i sv.

Pija iz Pietrelcine, koje će započeti 9. veljače 2016. godine u Bazilici sv. Petra u Rimu. Činom izlaganja tijela dvaju svetaca papa želi naglasiti važnost službe svećenikaispovjednika.

Tijelo sv. Leopolda Mandića će biti izloženo vjernicima na štovanje od 13. do 18. travnja 2016. godine u zagrebačkoj katedrali i crkvi sv. Leopolda Mandića u zagrebačkoj Dubravi. Pozvani smo srcem i duhom biti dotaknuti životom sv.

Leopolda.

U tom Duhu želim vam mir, milost i milosrđe u Godini milosrđa!

Sestra Augustina Barišić, Klanjateljica Krvi Kristove

16

Uskrs 2016.

PAPA FRANJO MOLIO PRED RELIKVIJAMA ZAŠTITNIKA GODINE MILOSRĐA

P

apa Franjo uputio se 6. veljače popodne u Baziliku sv. Petra kako bi u osobnoj molitvi častio relikvije sv. Leopolda Mandića i Pija iz Pietrelcine. Relikvije svetih Leopolda Mandića i o. Pija koje su stigle u Rim 3. veljače i bile izložene u crkvi sv.

Lovre izvan zidina, 5. veljače su u procesiji odnesene u Baziliku svetoga Petra, gdje će biti izložene na čašćenje do 11. veljače

Papa Franjo slavio misu s kapucinima Braća kapucini iz cijelog svijeta, njih oko 1100, okupili su se u Vatikanu u utorak, 9. veljače na poziv pape Franje, da zajedno s njim slave svetu misu u 7. 30 sati na oltaru katedre bazilike Sv. Petra, prigodom prijenosa tijela sv. Pija iz Pietrelcine i sv. Leopolda Bogdana Mandića u Rim od 3. do 11. veljače.

Homilija pape Franje upućena kapucinima U današnjoj Službi riječi susrećemo dva stava. Stav veličine pred Bogom, koji se izražava u poniznosti kralja Salomona, te stav bijede koji je opisao sâm Isus: kao što su postupali pismoznanci, gdje je sve bilo precizno, ostavljali su po strani zakon da opslužuju svoje male tradicije.

Tradicija vas, kapucina, tradicija je oprosta, davanja oprosta. Među vama ima mnogo sjajnih ispovjednika: to je zato što se osjećaju

grešnicima, poput našeg fra Kristofora. Znaju da su veliki grešnici i pred Božjom veličinom neprestano mole: „Usliši, Gospodine, i oprosti“ (usp. 1 Kr 8, 30). I zato što znaju tako moliti, znaju opraštati.

Naprotiv, kada netko zaboravi da treba oproštenje, polako zaboravlja Boga, zaboravlja tražiti oproštenje i ne zna oprostiti. Ponizni, onaj koji se osjeća grješnikom, velikodušan je u opraštanju u ispovjedaonici. Drugi, poput ovih pismoznanaca, osjećaju se „čistima“, „učiteljima“ i znaju samo osuđivati.

Govorim vam kao brat, i preko vas želim se obratiti svim ispovjednicima, u ovoj Godini milosrđa: ispovjedaonica služi opraštanju. A ako – pretpostavimo – ne možeš dati odrješenje, molim te, nemoj „tući“. Osoba koja dolazi čini to zato da traži utjehu, oproštenje, mir u duši; neka nađe oca koji je grli i govori mu: „Bog te voli“, i neka joj dadne to osjetiti! Žao mi je što to moram reći, ali koliki samo – vjerujem da je većina nas to čula – kaže: „Ne idem nikada na ispovijed, jer su mi jednom postavili ova pitanja, učinili su mi ovo…“. Lijepo molim!

Ali vi, kapucini, imate taj posebni Gospodinov dar: opraštati. Molim vas: ne umarajte se opraštati! Sjećam se jednog kapucina kojeg sam upoznao u jednoj drugoj biskupiji, obnašao je razne službe vezane uz vlast, a nakon što je završio službu gvardijana i provincijala, u 70. godini pozvan je u svetište ispovijedati. Ispred njegove ispo-

vjedaonice uvijek je bio red, svi su mu dolazili: svećenici, vjernici laici, bogati, siromašni, svi! Veliki oprosnik. Uvijek je nalazio načina da oprosti, ili bar da otpusti u miru dušu sa zagrljajem. Jednom sam ga otišao posjetiti i on mi reče: „Slušaj, ti si biskup i možeš mi to reći: ja mislim da griješim što previše opraštam, dolazi mi ta sumnja“. – „A zašto?“ – „Ne znam, ali uvijek nađem načina kako oprostiti…“ – „I što učiniš kada se tako osjećaš?“ – „Odem u kapelu, pred svetohranište, i kažem Gospodinu: ‘Oprosti mi, Gospodine, oprosti mi, mislim da sam danas previše opraštao. Ali, Gospodine, Ti si mi dao taj loš primjer!’“. Eto. Budite ljudi opraštanja, pomirenja, mira.

Postoje mnogi jezici u životu: jezik riječi, postoje i jezici gestâ.

Ako mi se neka osoba približi, u ispovjedaonici, ona dolazi zato što osjeća neki teret na srcu, kojeg se želi osloboditi. Možda ne zna kako to reći, ali to pokazuje svojom gestom. Ako se neka osoba približi, ona to čini zato što se želi promijeniti, ne raditi više po starom, promijeniti se, biti drugi čovjek, i to čini gestom približavanja. Ne treba postavljati pitanja: „Ali ti, ti…?“ Ako neka osoba dolazi, ona to čini zato što u duši ne želi nešto više činiti. Ali mnogo puta to ne mogu, jer su uvjetovane psihologijom, svojim životom, svojom situacijom… “Ad impossibilia nemo tenetur”.

Velikodušno srce…. Opraštanje.

Opraštanje je sjeme, Božje milo-

17

vanje. Uzdajte se u Božje opraštanje. Ne podlegnite pelagijanizmu! „Moraš činiti to, to i to…“ Ali vi imate tu karizmu ispovjednika.

Neprestano je obnavljajte. I budite veliki oprosnici, jer onaj tko ne zna opraštati, završi poput ovih učitelja iz Evanđelja: postaje veliki osuditelj, uvijek osuđuje… A tko je veliki tužitelj u Bibliji? Đavao!

Ili ćeš obavljati Isusovu službu, koji oprašta dajući život, molitva, toliki sati provedeni ondje, sjedeći, poput one dvojice [sveti Leopold i sveti Pio]; ili vršiš službu đavla koji osuđuje, optužuje…

Ne znam, ne uspijevam vam reći nešto drugo. Preko vas poručujem svima, svim svećenicima koji idu ispovijedati. I ako im se to ne da,

neka budu ponizni i kažu: „Ne, ne, ja slavim misu, čistim pod, činim sve, ali ne ispovijedam, jer ne znam to činiti dobro“. I molite od Gospodina milost, milost koju molim za svakog od vas, za sve vas, za sve ispovjednike, također za mene.

Izvor: vatican.va (9. 2. 2016.)

18

Uskrs 2016.

PAPA FRANJO PODIJELIO “MANDAT“ MISIONARIMA MILOSRĐA

“

Ispovjednici trebaju pokrivačem milosrđa pokrivati grešnike“, rekao je papa Franjo misionarima milosrđa, njih 1071, s kojima se susreo 9. veljače navečer, a sutradan u bazilici Svetoga Petra tijekom popodnevne mise na Pepelnicu podijelio misionarski “mandat“, prenosi Radio Vatikan.

U obraćanju misionarima na zajedničkom susretu Papa je istaknuo kako su misionari “pozvani očitovati majčinstvo Crkve“, a ponovio je da ovce u ovčinjak neće vratiti “sudska toljaga“, već svjedočanstvo i svetost života. Od misionara milosrđa traži se da u prvom redu budu svjedoci Božje blizine i ljubavi, rekao je Papa, stavivši naglasak na značenje “toga znaka od posebne važnosti“ za Jubilej, a potom je objasnio što je mandat “kako bi ga se dosljedno obavljalo te da bude stvarna pomoć“.

“Prije svega, želim vas podsjetiti da ste pozvani da u ovoj službi očitujete majčinstvo Crkve. Ne možemo riskirati da neki pokajnik ne osjeti majčinsku prisutnost Crkve koja ga prihvaća i ljubi. Ako zbog naše strogoće to ne bi mogao osjetiti, onda bi to bila velika šteta za samu vjeru, jer bi se priječilo pokajniku da se uključi u Tijelo Kristovo“, ustvrdio je Papa.

“Pozvani smo biti živo očitovanje Crkve koja poput majke prihvaća svakoga tko joj se približi. Ulazeći u ispovjedaonicu, uvijek se sjećajmo da Krist prihvaća, sluša,

oprašta i daje mir. Mi smo njegovi službenici, i nama prvima On oprašta. Stoga, koji god grijeh da se ispovijeda, ili ako se osoba ne usuđuje ispovjediti grijeh, ali ga je svojim gestama opisala, to je dostatno – svaki misionar milosrđa treba imati na umu da je i sam grešnik i da je ponizni kanal Božjega milosrđa“, primijetio je Sveti Otac.

Papa je potaknuo misionare da u srcu pokajnika otkrivaju želju za oprostom. Upravo je ta pokajnikova želja početak njegova obraćenja. Srce se obraća Bogu priznajući svoj grijeh, nada se oproštenju. Ta želja jača kad se u vlastitom srcu odluči promijeniti život i ne griješiti više. To je trenutak pokajnikova povjeravanja Božjem milosrđu i posvemašnjeg pouzdanja da će ga Bog razumjeti, da će mu oprostiti i okrijepiti ga, objasnio je papa Franjo.

Misionare milosrđa potaknuo je da ozbiljno shvate čežnju za Bogom i njegovim oprostom, jer je ona istinsko očitovanje milosti Duha koji potiče obraćenje srca.

Katkad se pokajnik plaši ispovjediti grijeh, stoga postoji govor gesta: “raširene ruke“ u traženju oprosta.

“Ako netko dođe i osjeća da treba skinuti neki teret s duše, a ne uspijeva to izreći, a ti si shvatio o čemu je riječ… Dobro je, on je to rekao svojim dolaskom“, kazao je Papa ističući da je “sram“ glavni pokazatelj obraćenja; sram zbog počinjenoga grijeha i da se to pri-

opći drugome. Ispovjednik treba poštovati taj sram, ustvrdio je Sveti Otac.

Podsjećajući na učestalost srama u Svetom pismu, Papa je istaknuo da se pred ispovjednikom pojavljuje “gola“ osoba, sa svojim slabošću i granicama, koja ne zna što bi trebala reći; srami se jer je griješila i jer svoj grijeh ne može priznati pred drugom osobom.“ Ne zaboravimo da je pred nama osoba a ne grijeh, pokajnik koji se želi osloboditi svojega tereta, koji želi da ga se prihvati i da mu se oprosti“, kazao je Papa dodajući: “Pozvani smo, dakle, ne suditi s osjećajem superiornosti, kao da smo bezgrješni. Nećemo ‘toljagom suda’ izgubljenu ovcu vratiti u ovčinjak, već svetošću života kojom započinje obnova i reforma u Crkvi. Biti ispovjednik po Srcu Isusovu znači pokrivačem milosrđa pokrivati grešnika; učiniti da se više ne srami, već da ponovo osjeti svoje sinovsko dostojanstvo te da iznova može osjetiti gdje se nalazi. U milosrđe se uzdajte, nosite grješnika na ramenima. Na svojim leđima misionar milosrđa nosi grešnika, tješi ga snagom samilosti. Kada osjetite težinu ispovjeđenih grijeha, ograničenost svoje osobe i svojih riječi, uzdajte se u snagu milosrđa koje s bezgraničnom ljubavlju dolazi ususret svima“, zaključio je Sveti Otac.

Vatikan, (IKA)

19

MILOSRĐE U KOMUNIKACIJI

S

lušati i komunicirati po uzoru sv. Leopolda

Kršćanin ne smije biti usredotočen sam na sebe, nego uvijek otvoren drugima i za druge, napisao je papa Franjo u poruci koju je odaslao putem Twittera krajem siječnja. Biti otvoren drugima znači i slušati drugoga, čuti drugoga. Upravo o važnosti slušanja Papa posebno progovara u poruci koju je uputio katoličkim medijskim djelatnicima uz ovogodišnji blagdan sv. Franje Saleškoga, zaštitnika katoličkih novinara, koji se slavi 24. siječnja. Nikada nije lako slušati, upozorio je, dodajući da je često jednostavnije praviti se gluh. Slušati znači obraćati pozornost, željeti razumjeti, vrednovati, poštovati i promisliti što drugi želi reći.

Slušanje uključuje i mučeništvo ili žrtvu, napisao je Papa u poruci naslovljenoj “Komunikacija i milosrđe: plodan susret“. Mnogi kada govore o komunikaciji misle isključivo na govorenje, ponekad na geste, no komunikacija zahtijeva i slušanje, šutnju, strpljivost

dok drugi govori. Dobra komunikacija znači strpljivost da sugovornik kaže ono što misli i poštovanje prema drugome čak i onda kada govori drugačije nego što mi mislimo i osjećamo, ističu medijski stručnjaci, posebno oni koji se bave psihologijom komuniciranja.

Stoga Papa predlaže majčinski način komunikacije u prihvaćanju drugoga sa svim njegovim vrlinama i manama. To je komunikacija koja gradi mostove, dodiruje srce osoba i komunicira s ljubavlju - ne prekidajući komunikaciju kada se pojavi problem ili drugačije mišljenje. U službi takve komunikacije - govora i slušanja - su i moderna sredstva: elektronička pošta, društvene mreže, tekstualne-sms poruke i različiti oblici chatova.

Moderne tehnologije, posebno digitalni mediji, omogućuju brze kontakte, povezivanje s onima koji su daleko, brzo dobivanje kratkih i često šturih odgovora, ali i skrivanje iza “smajlića“, lažnih profila i fotografija, te preveliku količinu poruka koje onda

stvaraju buku i smetaju istinskom razgovoru i susretu s drugom osobom. Ne određuje tehnologija autentičnost ili kvalitetu komunikacije, nego ljudsko srce i naš način kako komuniciramo, upozorava Papa.

Važno je zato komunicirati istinu u milosrđu, gradeći odnose, a ne isključujući i osuđujući druge i drugačije. Svojom komunikacijom, u kojoj se i u riječima i u gestama može iščitati suosjećanje, nježnost i Božja ljubav za svaku osobu, kršćani trebaju medije općenito, ali i izuzetno popularne društvene mreže učiniti mjestima milosrđa gdje se izlazi iz krugova neprijateljstva, osuda i osvete te se događa povezivanje, pomirenje i bliskost. I kada se treba snažno osuditi zlo, nikada se ne smiju slomiti odnosi ili osuditi čovjeka, napisao je Papa koji je upravo našega sv. Leopolda Bogdana stavio za uzor u Godini milosrđa kao sveca koji je znao saslušati drugoga, čuti ga i ne osuditi i privesti ga ljubavi i milosrđu Božjemu.

Suzana Peran

20

Uskrs 2016.

PAPA FRANJO O SVETOM LEOPOLDU

Č

itao sam propovijed tadašnjega kardinala Albina Lucianija o ocu Leopoldu Mandiću, kojega je Pavao VI. bio netom proglasio blaženim.

“...Evo, svi smo grješnici”, govorio je Luciani tom prigodom, “i to je otac Leopold izvrsno znao. Treba obratiti pozornost na tu našu žalosnu stvarnost. Nitko ne može dugo izbjegavati male ili velike nedostatke. ‘Međutim,’ kako je govorio sveti Franjo Saleški, ‘ako imaš magare i putem padne na tlo, što ti je činiti? Ne ćeš ga valjda štapom tući po rebrima, jadničak je već dovoljno nesretan. Trebaš ga uhvatiti za ular i reći: ‘Hajde, idemo. Krenimo, a drugi ćeš put više paziti.’

To je način i otac Leopold je uvijek tako postupao. Jedan svećenik, moj prijatelj, koji je išao k njemu na ispovijed, rekao je: ‘Oče, vi ste previše velikodušni. Rado se kod vas ispovijedam, ali čini mi se da ste previše velikodušni.’ A otac Leopold će: ‘Ma tko je bio velikodušan, sinko moj? Gospodin je bio velikodušan; ta nisam ja umro za grijehe, nego Gospodin. Kada je bio onako velikodušan prema razbojniku, kakav je mogao biti s drugima!” To je bila propovijed ondašnjega kardinala Lucianija o Leopoldu Mnadiću, kojega je Ivan Pavao II. kasnije proglasio svetim.

Iz knjige Papa Franjo: Božje je ime Milosrđe. Razgovor s Andreom Torniellijem (Verbum, Split, str. 29).

21

MOGUĆE ČUDO SVETOG LEOPOLDA

M

oguće čudo Svetog Leopolda: objavio je to nadbiskup Giovanni Tonucci, papinski delegat za baziliku sv. Antuna u Padovi i prelat sv. Nazaretske kućice u Loretu, na misi u bazilici sv. Antuna.

Čudo se navodno dogodilo u ponedjeljak ujutro u Lorettu, 15. veljače 2016., gdje je relikvija svečeva tijela bila izložena na štovanje hodočasnicima: govori se o djevojci s teškom infekcijom čeljusti, koja je misteriozno ozdravila prije kirurškog zahvata. Zapanjenim liječnicima djevojka je objasnila da joj je ujna, malo prije toga, bila na obraz stavila rubac kojim je prešla preko kovčega s relikvijom svetog Leopolda. Kako je izvijestio nadbiskup Tonucci, liječnici ne nalaze racionalna objašnjenja za čudesno ozdravljenje.

Sve prenosi Il Mattino di Padova

IZLOŽBA Izložba “Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu“ obitelji Botteri – Peruzović u samostanu sv. Leopolda Mandića u zagrebačkoj Dubravi.

U organizaciji Galerije hrvatske sakralne umjetnosti “Laudato“, Hrvatske kapucinske provincije i Udruge za promicanje znamenitih Križevčana “Dr. Stjepan Kranjčić“ u nedjelju će 10. travnja 2016. u kapucinskom samostanu i župi sv. Leopolda Mandića u zagrebačkoj Dubravi biti otvorena izložba akademskih slikara Josipa Botterija Dinija, Ana Marije Botteri Peruzović i Hrvoja Marka Peruzovića “Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu“. Svečanost otvorenja bit će u 20.00 sati.

Povod izložbi je čašćenje tijela drugoga proglašenog hrvatskoga sveca Leopolda Mandića u Zagrebu. Izložba ostaje otvorena do blagdana sv. Leopolda Mandića 12. svibnja 2016.

U programu će uz autore sudjelovati samostanski poglavar fra Juro Šimić, direktorica galerije i televizije “Laudato“ Ksenija Abramović, likovni kritičar Stanko Špoljarić, a izložbu će otvoriti provincijal Hrvatske kapucinske provincije fra Jure Šarčević. U glazbenom će dijelu otvorenja nastupiti klapa “Janjevo“, a kroz program će voditi predsjednica Udruge za promicanje znamenitih Križevčana “Dr. Stjepan Kranjčić“ Tanja Baran.

Izložba “Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu“ Josipa Botterija Dinija, Ana Marije Botteri Peruzović i Hrvoja Marka Peruzovića suvremen je likovni prikaz najvećih hrvatskih duhovnih velikana koje je autorski trio oblikovao za 7. dane hrvatskih svetaca i blaženika održane u Križevcima u svibnju 2015. Nakon toga izložba je bila postavljena u Gradskom muzeju u Trogiru, u galeriji “Vinko Draganja, OP“ dominikanskoga samostana u Splitu te u samostanu i župi bl. Augustina Kažotića na zagrebačkoj Peščenici. www.kapucini.hr

22

Uskrs 2016.

SV. LEOPOLD BOGDAN MANDIĆ U ZAGREBU 13. - 18. TRAVNJA 2016.

10. travnja (nedjelja) Samostan sv. Leopolda Bogdana Mandića u Dubravi (Sv. Leopolda Mandića 41) 20.00 Otvorenje izložbe “Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu“ Autori: Josip Botteri Dini, Ana Marija Botteri Peruzović i Hrvoje Marko Peruzović Sudjeluju: fra Juro Šimić, Ksenija Abramović, Tanja Baran, Stanko Špoljarić, autori Glazbeni program: Klapa “Janjevo“ Izložbu otvara: fra Jure Šarčević, provincijal Hrvatske kapucinske provincije Organizatori: Galerija „Laudato“, Hrvatska kapucinska provincija i Udruga “Dr. Stjepan Kranjčić“ Križevci Izložba se može razgledati tijekom boravka tijela sv. Leopolda u Zagrebu i do blagdana sv.

Leopolda Bogdana Mandića 12. svibnja.

13. travnja (srijeda) Zagrebačka katedrala 17.00 Svečani doček tijela sv.

Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj katedrali predsjedatelj zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić

predsjedatelj gvardijan samostana Svetoga Duha franjevaca konventualaca u Zagrebu fra Tomislav Glavnik

19.00 Euharistijsko slavlje, predsjedatelj sisački biskup Vlado Košić

09.00 Euharistijsko slavlje, predsjedatelj pomoćni zagrebački biskup Mijo Gorski

21.00 Molitveno bdjenje

11.00 Euharistijsko slavlje, predsjedatelj fra Jozo Zovko, hercegovački franjevac

14. travnja (četvrtak) Tijekom cijeloga dana tijelo sv.

Leopolda Bogdana Mandića bit će izloženo na štovanje u zagrebačkoj katedrali.

19.00 Euharistijsko slavlje predsjedatelj zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić Nakon mise svečani je ispraćaj svečeva tijela iz zagrebačke katedrale i svečani doček tijela u crkvi sv. Leopolda Bogdana Mandića u Dubravi. Predsjedatelj provincijal Hrvatske kapucinske provincije fra Jure Šarčević.

Molitveno bdjenje predvodi o.

Ivan Ike Mandurić, isusovac.

15. travnja (petak) Crkva sv. Leopolda Bogdana Mandića u Dubravi Svečevo tijelo bit će izloženo na štovanje 15., 16. i 17. travnja tijekom cijeloga dana.

07.30 Euharistijsko slavlje,

19.00 Euharistijsko slavlje, predsjedatelj dubrovački biskup Mate Uzinić 21.00 Molitveno bdjenje predvodi fra Mijo Šarčević,kapucin

16. travnja (subota) 07.30 Euharistijsko slavlje, predsjedatelj župnik župe sv.

Mihaela u Dubravi fra Branko Lipša 09.00 Euharistijsko slavlje, predsjedatelj gvardijan hercegovačkoga franjevačkog samostana u Zagrebu fra Draženko Tomić 11.00 Euharistijsko slavlje, predsjedatelj krčki biskup Ivica Petanjak 13.00 Euharistijsko slavlje, Predsjeda fra Krunosalv Kocijan, franjevac 15.00 Euharistijsko slavlje, Predsjeda fra Goran Rukavina, kapucin

23

17.00 Euharistijsko slavlje, Predsjeda fra Martin Jaković, konventualac 19.00 Euharistijsko slavlje, predsjedatelj župnik župe sv. Leopolda Bogdana Mandića Ljubljanica – Voltino u Zagrebu Željko Lovrić 21.00 Molitveno bdjenje predvodi don Damir Stojić, salezijanac

17. travnja (nedjelja) 07.30 Euharistijsko slavlje, predsjedatelj gvardijan samostana sv. Mihaela u Dubravi fra Stjepan Bergovec 09.00 Euharistijsko slavlje, predsjedatelj provincijal Hrvatske dominikanske provincije fr.

Anto Gavrić 11.00 Euharistijsko slavlje, predsjedatelj kotorski biskup Ilija Janjić (misu prenosi Hrvatska radiotelevizija) 19.00 Euharistijsko slavlje, predsjedatelj vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić 21.00 Molitveno bdjenje predvodi o. Antonio Čirko, karmelićanin

18. travnja (ponedjeljak) 07.30 Euharistijsko slavlje, predsjedatelj provincijal Hrvatske kapucinske provincije fra Jure Šarčević Svečani ispraćaj tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića u Sloveniju 11.30 Kapucinska crkva sv. Stjepana u LjubljaniEuharistijsko slavlje, predsjedatelj ljubljanski nadbiskup Stanislav Zore 17.00 Povratak tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića u Padovu Organizator: Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića Sv. Leopolda Mandića 41, 10 040 Zagreb Informacije u Info centru: (+385) 092 3455 115

www.kapucini.hr

TEBI SLAVU PJEVAMO NAŠEG RODA SINU, KOJI KRASIŠ SVETOŠĆU MILU DOMOVINU. VIŠNJI TEBE PROSLAVI, OGNJEM UŽGA GRUDI, LEOPOLDE, S TOBOM NAM ZORA SVIJETLA RUDI. OBUČEN U HALJINE SIROMAŠNOG FRANJE, BOGU ŽIVOT DARIVAŠ SLIJEDEĆ BIJELO JANJE. SAV SE ŽELIŠ PREDATI APOSTOLSKOM TRUDU, SLUŽIT BOŽJEM NAUMU DA SVI JEDNO BUDU. STVORITELJ TE PREMUDRI MILOSNO ODREDI APOSTOLOM BITI MU, SVETE ISPOVIJEDI. PREMA SVETOJ DJEVICI, ŽAR TI SRCA GORI, “K ISUSU PO MARIJI“ TVOJ NAM ŽIVOT ZBORI.

TEBI SLAVU PJEVAMO NAŠEG RODA SINU

25

PORUKA I SVJEDOČANSTVO FRANJEVAČKOG ŽIVOTA

S

veti Franjo Asiški iskusio je, kao ni jedan drugi utemeljitelj redovničkih redova, prodornu prisutnost Duha Gospodinova, ne samo u svom osobnom životu, već i u svojem poslanju začetnika novog oblika života. To mu je iskustvo davalo sigurnost u započetom hodu u njegovu tumačenju nasljedovanja Krista, potvrđenoga velikom snagom dok je diktirao svoju Oporuku: Gospodin ovako dade meni, bratu Franji, da počnem činiti pokoru.

Franjevački je ideal zajednička baština ne samo raznih obitelji, koje čine Prvi i Drugi red, već beskrajnog obilja redovničkih ustanova koje prepoznaju svetog Franju kao svog oca. Utemeljitelji i utemeljiteljice tih ustanova drže se duha Siromaška u jasno njegovanoj karizmatskoj simbiozi.

U prigodi obilježavanja 490. obljetnice od začetka kapucinske obnove (1525. – 2015.), a u suradnji s nakladničkom kućom Kršćanska sadašnjost, franjevci kapucini Hrvatske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića ovih su dana izdali knjigu oca Lazara Iriarta Franjevački potez – Sinteza ideala sv. Franje i sv.

Klare. Naslov na španjolskom izvornom jeziku glasi Vocacion franciscana, 3 ed, Selecciones de Francscanismo, objavljeno je u Valenciji 1999. godine.

U predgovoru hrvatskom izdanju ove knjige provincijal kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Jure Šarčević između ostalog kaže da je riječ o izuzetno važnom djelu koje je obogaćeno elementima duhovnosti sv. Klare, bez koje nije moguće razumjeti serafskog oca Franju Asiškog.

Knjiga ima sedamnaest poglavlja, koja svako za sebe tvore zaokruženu cjelinu, a u isto vrijeme su međusobno povezana finom logičkom niti pa se zato knjiga može čitati kao skladna cjelina. Gotovo se kroz svako poglavlje protežu velike evanđeoske, kristološke, ekleziološke i karizmatske franjevačke teme i sadržaji, tako zorno vidljivi u životu dvoje Asižana, kao što su: franjevački oblik nasljedovanja Krista; otajstvo Kristova života u Franjinoj i Klarinoj pobožnosti; Krist prisutan u svojoj Crkvi; siromaštvo i poniznost kao specifičan način franjevačkog naslje-

dovanja Isusa Krista; put jednostavnosti i poslušna ljubav; evanđeosko bratstvo koje se otvara svim ljudima; franjevački apostolat i misionarska prisutnost.

Do sada je, a prema riječima autora ove knjige, nedostajala jasna i živa, te znanstveno pouzdana vizija franjevačke duhovnosti, kao i pomoć za produbljivanje smisla evanđeoskog zauzimanja i misije franjevačke obitelji, prema onome što je predano Drugim vatikanskim koncilom. Danas je ta sinteza moguća te lako ostvariva zahvaljujući znanstvenim radovima o svim aspektima franjevačkog ideala objavljenim posljednjih desetljeća. U svjetlu biblijske i crkvene duhovnosti možemo bolje shvatiti iznenađujuće evanđeoske intuicije asiškog Siromaška i projicirati ih s većom objektivnošću na stvarnost našega vremena.

Na ovaj način franjevaštvo ponovno postaje forma vitae.

26

Uskrs 2016.

Ovim djelom proširene su referencije na svetu Klaru, koje su već bile brojne i u ranijim izdanjima. No, sasvim je jasno da je poznavanje franjevačkih ideala nepotpuno bez ženskog tumačenja evanđeoske avanture, koju je živjela i hrabro svjedočila biljčica svetog Franje, njegova najvjernija učenica, a koja se najviše poistovjetila s njegovim duhom.

Ova bi knjiga trebala potaknuti članove franjevačkih obitelji da s većom vjernošću žive sadržaj i zahtjeve vlastitog poziva, pružajući svjedočanstvo i poruku o tome pred ljudima i naviještajući, riječju i djelima, Božja djela. Uostalom, to i jeste zajednička zamisao autora, priređivača i nakladnika ovog djela.

Anto Pranjkić

BLAGDAN GOSPE LURDSKE U OSIJEKU

U

kapucinskoj crkvi u Osijeku s nadbiskupom u miru Marinom Srakićem proslavljen blagdan Gospe Lurdske i Svjetski dan bolesnika

Marija na poseban način pokazuje da je zdravlje bolesnih i Majka milosrđa Blagdan Gospe Lurdske i Svjetski dan bolesnika, 11. veljače, u Osijeku je svečano proslavljen u kapucinskoj crkvi Sv. Jakova gdje je tradicionalno podnevno euharistijsko slavlje predvodio mons.

Marin Srakić, đakovačko-osječki nadbiskup u miru, uz koncelebraciju redovnika, svećenika i gvardijana kapucinskoga samostana fra Ante Pervana.

“Svima nam je dobro poznata povijest lurdskih ukazanja, osamnaest puta se Gospa ukazala Bernardici Soubirous, od 11. veljače do 16. srpnja 1858. Dogodilo se to četiri godine nakon što je Papa Pijo IX. proglasio dogmu o Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije. Papa Pijo X. ustanovio je 1907. godine blagdan Lurdske Gospe. Već dvadeset i četvrti put, na poziv Svetoga Oca, na današnji

dan Crkva obilježava Svjetski dan bolesnika. Slaveći Mariju, koja se ukazala maloj Bernardici i koja je u Lurdu na poseban način pokazala da je “Zdravlje bolesnih” i “Majka milosrđa“, mislimo na zahvaćene bolestima i one koji vode brigu o njima... Što zapravo tražimo kod Marije, kad je zazivamo “Zdravlje bolesnih” i “Majko milosrđa“? Ne tražimo toliko čudo, koliko sigurnost da nismo napušteni, da možemo računati na njezinu prisutnost, osjetiti blizinu ruke koja je ispružena iz visina.

Nije najteže biti bolestan, nego biti sam. Povrh toga, tražimo, možda čak i nesvjesno, da otkrijemo kako bolest, koliko god teška, nije nešto apsurdno, besmisleno, nego ima pozitivni smisao i pozi-

tivan završetak. To ne otkrivamo uvjerljivim riječima, nego prihvaćanjem otajstva. Iznad svega tražimo znak, konkretnu potvrdu da smo ljubljeni, usprkos našem bolesnom i satrvenom, usprkos ranjenom i poniženom tijelu. Jer prava, neprihvatljiva bolest sastoji se u osjećaju da nismo voljeni”, kazao je Srakić u homiliji.

Možemo biti ruke i srca koja pomažu Bogu činiti skrivena čuda Spominjući dirljivu pripovijest talijanskog pisca Ennia Flaianoa, koji opisuje svoju obiteljsku dramu, Srakić je ispričao kako se

27

u pripovijesti Isus vratio na zemlju i na njega navaljuje silno mnoštvo znatiželjnika, fotografa i novinara, bezbroj onih što neprestano traže da serijski čini čudesa, a Krist se, s tugom u očima, mora prilagoditi. “U pripovijesti Isus čitave dane čini čudesa, čak i obraćenje jednog svećenika! Pripovijest ima lijep završetak. Naime, jedan je čovjek k Isusu doveo bolesnu kćerku zamolivši ga: Ne tražim da je ozdraviš, nego da je voliš. Isus je poljubio djevojčicu i rekao: Doista, ovaj čovjek je zatražio ono što mogu dati. I nestao je u sjajnom svjetlu, ostavivši narod da komentira čudesa i novinare da o njima pišu članke”, kazao je propovjednik i nastavio: “Marija “Zdravlje bolesnih” uvjerava nas da stoji uvijek uz svoga Sina koji se saginje nad naše nevolje, miluje naša patnjom izbrazdana lica, osjetljiv je na naše, katkada očajničke iako šutljive, vapaje. Ona nam jamči da je tu, iako ne doživljavamo čudesno ozdravljenje, ipak uvijek veliko čudo: sigurnost da smo voljeni... Danas molimo da na primjeru Krista, liječnika duša i tijela, stručnjaci medicine i skrbi nauče biti za braću istinski “dobri Samaritanci”. Upravljamo molitve Gospodinu da oni koji se posvećuju istraživanju neprekidno rade na iznalaženju primjerenih sredstava za promicanje cjelovitog zdravlja ljudskog bića i suzbijanje posljedica bolesti.

Molimo Gospodina da oni koji se izravno posvećuju skrbi za bolesne budu sve pozorniji na potrebe bolesnika, ujedinjujući u vršenju svoga zvanja stručnost i čovještvo... Zamolimo milosrdnog Isusa, po zagovoru Marije, da svima nama udijeli istu raspoloživost za služenje onima u potrebi i našoj bolesnoj braći i sestrama. Katkad to služenje može biti naporno i teško, ali sigurni smo da će Gospodin pretvoriti naše ljudske napore u nešto božansko. Mi, također, možemo biti ruke, srca koja pomažu Bogu činiti svoja, često skrivena, čuda... Diskretnim pomaganjem onima koji trpe, kao i bolesnima, uzimamo naš svagdanji križ na ramena i slijedimo Učitelja. Iako će iskustvo patnje uvijek ostati misterij, Isus nam pomaže otkriti njegovo značenje.

Neka sve, u službi bolesnima i onima koji trpe, nadahnjuje Marija, Majka milosrđa. Povjerimo Djevičinu zagovoru tjeskobe i nevolje, kao i radosti i utjehe, i uputimo joj svoju molitvu, da svrne na nas svoje milosrdne oči, osobito u trenucima boli, i učini dostojnima kontemplirati danas i zauvijek Lice milosrđa, njezina Sina Isusa.” Slavlje kod osječkih kapucina uveličano je liturgijskim pjevanjem uz orguljsku pratnju s. Justine Lacković. Vjernici su za slavlje pripravljeni devetnicom koju je, od Svijećnice do Pepelnice, vodio i večernju blagdansku misu predslavio don Josip Kajić, SDB, župnik župe Sv. Martin u Belom Manastiru. Kajić je u večernjim propovijedima razmatrao teme: praktični život vjernika, zdravlje, ozdravljenje, krjeposti (vjera, ufanje i ljubav) s pobožnošću Majci Božjoj Lurdskoj, obraćenje, najvještaj, odgoj u vjeri, grešnost/bezgrešnost. “Čovjek je pozvan mijenjati svoje srce, Bogu darovati čisto srce i upravo je korizma vrijeme za ispunjavanje svoga srca Božjim milosrđem i ljubavlju”, poručio je Kajić.

Nevenka Špoljarić

MOLITVA SV. LEOPOLDU ZA HRVATSKI NAROD Gospodina Isuse Kriste, Ti si ljubio svoj narod, svoju zemlju, jezik i običaje svojih ljudskih predaka.

Po Tvom je primjeru Sv. Leopolda, kapucin, služeći braći ljudima u drugoj zemlji, vjerno ljubio i svoj hrvatski narod.

I ja Te, zajedno sa Sv. Leopoldom Bogdanom, molim, da narod kojemu pripadam raste i napreduje u miru i slozi s drugim narodima, da kolijevke ne budu prazne, da se ognjišta ne ugase, da se svi prognani i izbjegli vrate svojim domovima, da za svakoga bude u domovini rada, kruha, pravde, mira i sreće, te da živimo i umiremo u Tvojoj milosti, pod zaštitom Majke Marije vjerni Velikom Zavjetu svojih pradjedova.

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

28

Uskrs 2016.

U OSIJEKU PREDSTAVLJENA PJESMARICA POK. KAPUCINA ZVONKA M. PŠAGA

K

njiga sa pedesetak skladbi “S pjesmom kroz život/Pjevam tebi, Gospodine”, kapucina glazbenika i orguljaša o. Zvonka Marije (Mirka) Pšaga predstavljena je 16. prosinca u kapucinskoj crkvi Sv. Jakova u Osijeku povodom obilježavanja godišnjice njegove smrti. Predstavljanju pjesmarice prethodila je večernja misa, zadušnica za pok. Pšaga preminulog 10. prosinca 2014. u Osijeku, koju je predvodio o. Jure Šarčević, provincijal Kapucinske provincije sv. Leopolda B. Mandića uz koncelebraciju svećenika i redovnika iz Osijeka, Splita i Zagreba.

Građu u pjesmarici urednik mons.

Ivan Andrić (rektor Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu) ostavio je u izvornoj formi kakvu je predložio Z. M. Pšag i knjiga je “svojevrsni testament koji valja poštovati”, smatra mons. Andrić jer je onakva kakvu je Pšag želio i naslovio ne doživjevši tiskanje zgotovljene građe. “S pjesmom kroz život/ Pjevam tebi, Gospodine” objavljena je uz potporu Hrvatske kapucinske provincije u izdanju Đakovačko-osječke nadbiskupije i Kapucinskoga samostana u Osijeku, čiji je gvardijan o. Anto Pervan radosno pozdravio sabrane, među kojima je bilo poklonika crkvene glazbe i vjernika s kojima se o. Zvonko družio tijekom gotovo polstoljetnoga služenja u Osijeku, u kapucinskom samostanu, župi i Svetištu sv. Leopolda B. Mandića, čiji je bio prvi župnik i upravitelj. Predstavljanje je vodila Ne-

venka Špoljarić, članica UKI-ja, podsjetivši na niz skladateljevih svečanih koncerata u Osijeku uz geslo “Po Mariji k Isusu” na korskim orguljama kapucinske crkve te njegov ponos što je bio učenik glasovitog kapucina Anzelma Canjuge, kojeg je osobno poznavao, suvremenik duhovnih i umjetničkih uzora, ali i jednostavan svjedok vjere. Citirajući ulomke uvodnog teksta objavljenog na početku pjesmarice biskupa krčkog Ivice Petanjka, voditeljica je istaknula put do tiskanja knjige: “Fra Miljenko Vrabec pokrenuo je inicijativu da se prikupe i objelodane fra Zvonkove skladbe, što sam s radošću podržao. Ideju za tiskanje zbirke dao je gospodin Marko Lončarević, fra Zvonkov iskreni poštovatelj, a stručnu suradnju oko priprave, prepisivanja i pregleda skladbi pružili su svećenik i glazbenik Đakovačko-osječke nadbiskupije mons. Ivan Andrić

i gospodin Tomislav Košćak. Fra Zvonko se tom pothvatu upravo djetinje iskreno radovao.” Petanjak je u uvodu knjige zabilježio trenutak kad je u bolesničkoj sobi nasuprot glazbeniku ugledao njegove uredno složene notne zapise na kojima je napisano S pjesmom kroz život, rečenicu koju je glasno izgovorio, a potom je Pšag dodao: “To me je nosilo kroz život. Svatko ima nešto što ga pokreće i daje da ide naprijed i kad je najteže, za mene je to bila pjesma”. Provincijal Šarčević je istaknuo: “Pater Zvonko bio je onakav redovnik kakvog želi papa Franjo, jednostavan čovjek, redovnik i svećenik.

Kao sin sv. Franje, bio je pravi pučki fratar. Uvijek bliz ljudima u crkvi ili izvan nje, susretljiv i gostoljubiv. Omiljeni župnik i glazbenik u zagrebačkoj Dubravi, u Osijeku, u sebi je imao dimenziju glazbe.

Sveci su bili Zvonkovo nadahnuće za pisanje i svakodnevicu.”

29

O. Miljenko Vrabec, nekadašnji gvardijan kapucinskoga samostana u Osijeku, oživio je sjećanja na pok. subrata te predočio ogled urednika knjige, stručnjaka za crkvenu glazbu mons. Ivana Andrića. „Skladbe koje je fra Zvonko skladao u mladosti odaju ambicioznog kompozitora koji ima vremena i volje posvetiti se skladanju. U tom razdoblju nastaju njegova skladateljski najsloženija djela. Pšag je glazbenik koji je vlastiti glazbeni ukus i skadateljski izraz pronašao u tzv. cecilijanskom stilu, a u potrazi za melodijama oslanjao se na hrvatsku narodnu glazbu s kojom je bio očito suživljen. Glazbena zbirka S pjesmom kroz život/Pjevam tebi Gospodine, djelo je koje svjedoči o talentu redovnika “oduševlje-

nog radosnog Božjeg pjevača” i svećenika, talentu odraženom u spontanosti njegova skladateljskog dara koji je pronašao svoje obličje u notnom crtovlju, lijepoj melodiji, uređenom zvuku“, smatra Andrić. Dio iz skladateljske Pšagove ostavštine (Tebi slavu pjevamo, Misa, Ljiljane bijeli) tijekom zadušnice i predstavljanja knjige izveo je župni zbor osječke župe Sv. Leopolda B. Mandića uz ravnanje Mire Leko-Ćurčić, uz orguljsku pratnju s. Justine Lacković i Darka Barešića, koji je sa Silvestrom Vrčekom otpjevao 115. psalam “Što ću uzvratiti Gospodinu“.

Tijekom predstavljanja zahvaljeno je: prof. Vinku Glasnoviću (prvi je priredio fotokopirane rukopisne skladbe), Dragici i Darku Barešiću, Miljenku Aniću, kapuci-

nima, redovnicama Hrvatske provincije DMS čudotvorne medaljice uključujući kapucinovu njegovateljicu s. Margaretu Nikolić, zatim vjernike Marka Lončarevića, Mariju Šešo, Đuru Žiroša, Ružicu Dumančić i druge brojne koji su sa kapucinima bodrili Pšaga na stvaranje i pratili ga do preminuća u 91. godini života. Radosna zahvala Bogu za, kako je istaknuo Šarčević, “glazbenika u kojemu se prepoznavala Božja nježnost i ljepota Božja kroz pjesmu koju je na sve prenosio” završila je pjesmom i druženjem. Misu su, uz spomenute, suslavili redovnici Ivan Markanović i Slavko Milić te svećenici Ivica Rebić i Vladimir Mikrut.

Nevenka Špoljarić

Govor na predstavljanju zbirke skladbi fra Zvonimira Pšaga

S PJESMOM KROZ ŽIVOT/PJEVAM TEBI GOSPODINE

Z

a početak si dopuštam jedno prisjećanje. Bio sam još bogoslov početkom devedesetih godina. Našao sam se na imendanu kod jednog župnika u Osijeku. Pristizali su čestitari, a među njima mi se naročito zanimljivim učinio jedan koji je već s vrata lijepim glasom započeo prigodnu čestitarsku pjesmu koju je, kako sam kasnije saznao, sam sastavio i uglazbio. “Evo nam patra Zvonka“ – čulo se od prisutnih. U sobu je ušao krupniji niži čovjek obučen u kapucinski habit, vedra lica i vidno raspoložen. Pjesma je bila poduga, ali se pjevač nije smeo, nego ju je solirajući ispjevao do kraja. Svi okupljeni oduševljeno su zapljeskali, primivši ovu prigodnicu kao sasvim normalnu stvar, kao redoviti obred čestitanja svećeničkih imendana. Pitao sam nekoga od gostiju tko je pridošli veseljak i dobio odgovor da je to fra Zvonko Pšag. Sjećam se da mi je s imenom odmah došla asocijacija na melodičnu dvoglasnu misu na

30

Uskrs 2016.

čast sv. Leopoldu, koju sam tad već sasvim lijepo svirao, i koja se orila u mojoj rodnoj župi. Tako sam po prvi puta susreo i upoznao fra Zvonimira Pšaga.

Večeras smo se okupili predstaviti zbirku skladbi tog oduševljenog i radosnog Božjeg pjevača, koji je skoro pedeset godina živio u Osijeku kao sugrađanin i kao svećenik-redovnik. Inicijativa za tiskano izdavanje pjesmarice fra Zvonka došla je, barem do mene, od gosp. Marka Lončarevića, koji je još početkom prošle godine navratio u Đakovo s fotokopiranom glazbenom građom, povjeravajući mi ju u nadi da će stvar ići brzo. Inicijativu sam predstavio i tadašnjem gvardijanu kapucinskog samostana o.

Miljenku Vrabecu, koji je obećao potrebnu podršku te je dao suglasnost. Građu u rukopisu trebalo je prirediti za tisak, trebalo ju je kompjuterski prepisati – to je bio prvi korak. Odmah mi je bio na pameti poznanik iz Zagreba gosp. Tomislav Košćak, koji se s lakoćom bavi takvim poslom. No, on je bio pretrpan kojekakvim dragim stvarima, tako da smo se dogovorili kako će se dati na prepisivanje kad se oslobodi drugih obaveza. To je zbilja potrajalo…, pa je gospodin Lončarević već i strpljenje izgubio. Potkraj ljeta dobio sam svu građu uredno prepisanu na korekturu. Svaku sam skladbu, notu po notu, takt po takt, usporedio s rukopisom, ispravljajući pogreške koje su se potkrale prepisivaču-notografu, te sam ih tako ispravljene ponovno poslao na ispravak i doradu za tiskanje. U to vrijeme u samostanu se dogodila kadrovska promjena – došao je novi gvardijan fra Ivica Petanjak, koji je potvrdio što je obećao njegov prethodnik. Početkom studenog, kad mi je sve već izgledalo ostvarivo, plan sam predstavio i fra Zvonku koji se vijesti da će njegove skladbe biti tiskane obradovao djetinje iskreno. Poveo me je u svoju sobu, da mi predstavi plan za koncert što ga je planirao za svetkovinu Krista Kralja (po čemu je bio poznat), te smo porazgovarali o razvrstavanju skladbi u pjesmarici koju ćemo tiskati. Treba reći da je uređenje tiskane pjesmarice koju predstavljamo djelo fra Zvonka – on ju je tako htio. Bilo je tu nekih mojih opaski i prijedloga: npr. da ne tiskamo istu skladbu u dva različita tonaliteta, na što mi je odgovorio da je neodlučan u kojem ju tonalitetu ostaviti; zatim, da skladbe koje je svrstao u cjelinu: Izvanliturgijske, prigodne i slične još naknadno razdijelimo, jer u toj cjelini ima i pjesama prikladnih za liturgiju, na što mi je odgovorio da još nije dobio odobrenje od liturgičara i glazbenika…

Nakon razgovora bilo mi je jasno da ću morati malo po svom… Nedugo po našem razgovoru uslijedili su događaji koji će ponovno zaustaviti posao oko tiskanja. Nisu prošla ni dva tjedna od našega susreta, a

čuo sam da je pater u bolnici. Slabost i bolest koje su ga ovaj put snašle bile su ozbiljne. Dana 10. prosinca 2014. Zvonko Pšag je preminuo, preselio se u Kuću Očevu da bi se, uvjeren sam, kao Božji čovjek priključio pjevačima i sviračima koji u nebu slave i hvale Boga. Nedugo potom uslijedilo je i imenovanje dotadašnjeg gvardijana fra Ivice Petanjaka za krčkoga biskupa. Tad sam pomislio da će biti najbolje pričekati s izdavanjem pjesmarice do prve godišnjice smrti fra Zvonimira Pšaga. Tako je i bilo. U razgovoru s aktualnim gvardijanom fra Antom Pervanom te s provincijalom fra Jurom Šarčevićem utanačilo da se Pšagova pjesmarica dade u tisak. A što se tiče uređenja građe u pjesmarici, iako sam nakon posljednjeg razgovora s fra Zvonkom mislio da ću zbirku pomalo presložiti, ipak sam sve ostavio onako kako je on to htio, shvaćajući njegove želje kao svojevrsni testament koji valja poštivati. I evo nas večeras, predstavljamo zbirku kojoj je fra Zvonko dao ime S pjesmom kroz život/Pjevam tebi Gospodine. Zbirka donosi čitav glazbeni opus fra Zvonka. Tu je preko pedeset skladbi: složenijih i onih jednostavnih; za četveroglasni mješoviti, ali i četveroglasni muški zbor, za troglasni i dvoglasni zbor, kao i pučke popijevke; za izvođenje uz orguljsku pratnju kao i za izvođenje a capella; uglavnom sakralne, ali poneka to i nije. Pazilo se da se sačuvaju i bilješke uz poneku od skladbi iz kojih saznajemo prigodu u kojoj je nastala skladba ili kakav drugi podatak (npr. uz skladbu Ave Maria na Đarmatijev tekst piše Moja prva skladba, a skladana je 1944. tj. kad je naš skladatelj ima 20 godina; skladbu Za sretan put, kako saznajemo iz bilješke, napisao je fra Zvonko davne 1945. godine pozdravljajući slovenske kapucine na povratku u Sloveniju iz zagrebačke Dubrave, gdje su našli privremeno sklonište u vrijeme rata…).

Prof. glazbe Vinko Glasnović, osvrćući se na skladanje fra Zvonka, ovako piše: „U zborskom slogu osobito treba istaknuti dobro vođenje dionica. Prve poduke o glazbi dobio je o. Zvonko od svog subrata o. Anzelma Canjuge, našeg značajnog glazbenika, te se u njegovim skladbama primjećuje Canjugin stil, način vođenja dionica i harmonizacije.“ I doista, skladbe koje je fra Zvonko skladao u mladosti odaju ambicioznog kompozitora koji ima vremena i volje posvetiti se skladanju. U tom razdoblju nastaju njegova skladateljski najsloženija djela. Skladbe iz kasnijeg razdoblja koje na neki način dolaze u kompletu su popijevka na čast sv. Leopoldu Mandiću - Tebi slavu pjevamo (riječi su fra Modesta Boraka) te dvoglasna misa pod istim naslovom koja uvelike koristi melodijski motiv spomenute

31

popijevke. Iz istoga razdoblja su i psalmi zamišljeni kao misne popijevke, gdje skladatelja Pšaga susrećemo kao jednoga u nizu glazbenika koji su djelovali neposredno nakon II. vat. koncila, a novinom glazbeno-liturgijskih oblika htjeli su ponuditi odgovor na zahtjeve obnovljene liturgije. Pokoja od skladbi iz ovoga razdoblja našla je mjesto i u hrvatskoj liturgijskoj pjesmarici Pjevajte Gospodu pjesmu novu.

U zadnjoj stvaralačkoj fazi fra Zvonka nalazimo na veći broj jednostavnih popijevki pisanih u himničkom slogu, a skladanih za pučko pjevanje. To su po sadržaju mahom pjesme svecima i blaženicima koje su, kako to i bilješke svjedoče, nastajale ‘po narudžbi’ župnika ili redovničkih zajednica.

Da zaključim svoj osvrt: fra Zvonimir Pšag je glazbenik koji je vlastiti glazbeni ukus i skladateljski izraz pronašao u crkvenom tzv. cecilijanskom stilu. Svo-

jim skladbama, rađenim jednostavnim sredstvima, koje se odlikuju svježom i neposrednom invencijom, znalački se prilagodio ukusu kako pjevača, tako i slušatelja. U potrazi za melodijama oslanjao se na hrvatsku narodnu glazbu s kojom je bio očito suživljen. S formalne i tehničke strane njegove skladbe odaju pomanjkanje glazbenog obrazovanja, ali istodobno i dobar smisao za pjevnu melodiku te spontano i smisleno odabiranje harmonija. Glazbena zbirka S pjesmom kroz život/Pjevam tebi Gospodine skladatelja fra Zvonimira Pšaga je djelo koje svjedoči o talentu jednog redovnika i svećenika, talentu koji se odrazio u spontanosti njegova skladateljskog dara te je pronašao svoje obličje u notnom crtovlju, lijepoj melodiji, uređenom zvuku.

Ivan Andrić

ŠAPAT LAGANOG I BLAGOG LAHORA Moja je odluka Tebe ljubiti Dijelak ko suza čiste radosti za stalno primati Tvojim biti ispovjedateljem Dobrih vijesti dijeliteljem Šapata tihana moliteljem Lagana i lahka lahora blagim navjestiteljem U ljubavi Tvojoj počivateljem

Mladenko Spahija

32

Uskrs 2016.

IZGUBLJENA DRAHMA

V

eć je bilo vrijeme za školu i na stolu su bili svježi kruh s maslacem i ugrijano mlijeko.

No, to je bilo i jedino što je u kuhinji izgledalo kao obično. Stol bijaše pomaknut sasvim na sredinu, klupice odmaknute od zida, a ormar za posuđe nakrenut. Staze pred ormarom mama je smotala i postavila okomito kao stupiće, a u prostoriji se, usprkos danjem svjetlu, osjećao miris uljanice. Ali svjetiljke ne bijaše nigdje. Njeno svjetlo sjalo je nisko na podu, bacajući ogromnu maminu sjenu u ugao između zida i ormara.

Mama, što to radiš? – pitao je zbunjeno šestogodišnjak koji se već obukao za školu pa virio preko maminih leđa. Ona je klečeći pokušavala dosegnuti najudaljeniji ugao iza ormara, pa joj je glas zvučao kao da dolazi iz kutije dok mu je odgovarala: Ah, sine, izgubila sam drahmu…

Mora biti negdje u kući, još sinoć sam ih imala deset…

Pomoći ću ti – priđe joj sinčić i nagne se preko klupice iza koje je mama klečala. Žena se odigne od klupice, zabaci dugu crnu pletenicu što joj je virila iz marame, obriše dlanove o pregaču pa uhvati njima tamnoputo lišce sjajnih, bistrih očiju: Milo moje, znam da bi mi rado pomogao, ali sad nemaš vremena.

Jedi da ne zakasniš u školu. – Dječačić kimne, a mama ga poljubi u čelo i nastavi metlicom dohvaćati skrivene kutove iza namještaja.

Dječak sjedne za stol i počne doručkovati, ali je očima stalno pratio majku:

Drahma je malen novčić, zašto se toliko trudiš da ga nađeš?

Istina, to malo srebra i ne vrijedi mnogo…Ali tvoj tata za drahmu mora raditi tri dana, pa ću je naći makar morala pomesti cijelu kuću – nasmijala se mama Mirjam ovaj put sama sebi i novom rasporedu kuhinjskog namještaja.

U taj čas dospije kroz prozor dječja graja, netko vikne dječakovo ime, pa on skupi jednostavnu tkanu torbicu i umotanu užinu, poljubi mamu i istrči na ulicu.

††† Kad je nastava završila, Ješua je već pred vratima kuće prepoznao sladak miris kolača od datula.

Kako miriše! Zdravo, mama! – bacio je Ješua torbu na klupicu i potrčao mami u zagrljaj, privinuvši joj se, kao i obično, ručicama oko pojasa. Mama ga je zagrlila, podragala ga po crnim kovrdžicama i poljubila iza uha.

žljivo pretražila da je nađem!

Sad ti je barem kuća čista za subotu! – nasmijala se debela Dina, uvijek spremna za šalu.

Dođi, Ješua, sjedni s nama! Pojedi kolača koliko možeš, jer kad ti tata dođe gladan s posla, neće ti ostati ništa! - smijala se Marta, najmlađa od susjeda.Veselo čavrljanje žena što su se s njegovom mamom radovale izgubljenoj drahmi koja bijaše nađena, topao miris kolača od datula i radosna večer u obitelji ostali su zauvijek iza uha malome Ješui.

Kad mu je lice već obraslo u gustu bradu, a njegovi ga učenici zamolili: Učitelju, govori nam o kraljevstvu nebeskom! – izvadio je rabi Ješua iz te škrinjice toplih i mirisnih dana djetinjstva sjećanje na izgubljenu drahmu.

Priču o izgubljenoj drahmi i radosti što je iznova nađena dopunio je rabbi Ješua riječima:

- Kako to da si pekla kolač? Slavimo nešto? – pitao je veselo Ješua, još uvijek u maminu zagrljaju.

Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćenog grešnika!

Dođi, imamo goste – povede ga mama za ruku. Za stolom su sjedile teta Marta i Dina, susjede iz prvih kuća, pijući sok uz kolač od datula.

Njegove riječi prevedene su na bezbroj jezika, i dok je ime njegove majke, pa i njegovo vlastito, u prijevodu zazvučalo drukčije nego na njihovu materinskom jeziku, jer je Mirjam postala Marija, a Ješua naš Učitelj i Gospodin Isus Krist, topla ljudskost ove zgode s izgubljenom drahmom već dva tisućljeća nepromijenjena govori o veličini Božjeg milosrđa prema nama, ljudima.

Što slavimo? – pitao je Ješua nakon pozdrava, a umjesto odgovora dvije su se susjede nasmijale, a Mirjam je pljesnula rukama: Našla sam drahmu koju bijah izgubila! Zato sam pozvala svoje prijateljice da se zajedno radujemo! Cijelu kuću sam pomela i bri-

Dubravka Rovičanac

33

HRVATSKI JEZIK I NJEGOVE LJEPOTE Pokažimo EU da je naš jezik vrijedan

J

ezik naš hrvatski od 1. srpnja 2013. postao je i službeni jezik EU. Kakva radost! I pravopisno je normiran. To je minimum minimuma. Potrebno je mnogo, mnogo više: puna informacija i afirmacija materinskog jezika u očima te zajednice europskih naroda. Dugo smo je sanjali, sada su nas priznali želeći nam, kako kažu, iskrenu dobrodošlicu. Potrebno je reći i objasniti tko smo mi Hrvati u jezičnom smislu, da smo po pismenosti i književnosti stari, jedan od najstarijih europ-

skih naroda. Najprije je naš jezik bio latinski, deveti vijek, zatim crkvenoslavenski, pa čisti hrvatski jezik iz dvanaestog stoljeća: Bašćanska ploča! A nakon toga je slijedila čitava nizanka književnih, pjesničkih dometa: Šibenska molitva, Marulić, Držić,Gundulić i mnogi ini,bilo prozaici bilo pjesnici. Nismo mi tu od jučer, vjekovi su iza nas. Kapa dolje za pravopis i gramatiku, no to su suhe misli i ostaju suhe misli ako su lišene spomenute sočne pjesničke riječi.

A tek naši prepjevi! Stoje uz bok

najboljih djela europske umjetnosti riječi. Baš u hrvatskim vječnim prepjevima naš jezik doseže lirski zenit: Kombolov prepjev Dantea; Bogdanovićev Shakespearea. Jezik je najsvetija, nematerijalna duhovna baština hrvatskog naroda. Ilustrirajmo to stihovima pjesnika Petra Gudelja,ulomkom iz njegova remek-djela „Čija je ovo zemlja“, gdje on opjevava hrvatsku povijesnu dramu u očuvanju narodne vlastitosti i jezične samobitnosti:

ČIJA OVO ZEMLJA Čija je ovo zemlja. Čija je ovo rič. Čija je ovo krv.

Ilirska. Zmijska. Hrvatska.

Samo vatra.

Samo bura.

Samo loza.

Samo ova u meni kost.

Samo ova u meni krv.

Samo ova u meni rič

Ilirska.

Zmijska.

Hrvatska.

Među tisućljećima.

Među jezicima.

Među narodima.

Palacajte.

Sadite loze.

Pjevajte pjesme.

Vaši djedovi.

Vi. Vaši unuci i praunuci....

Što na kraju reći, što li poručiti? Jezik je golemo carstvo mrtvih, nedokučivo duboko; upravo stoga iz njega crpimo najviši život. U njemu je naša bezvremena sudbina i prevlast narodne zajednice nad svim pojedinačnim.

Mladenko Spahija

34

Uskrs 2016.

BLAGO SIROMASIMA DUHOM, NJIHOVO JE KRALJEVSTVO NEBESKO! (MT, 5,3)

N

ebrojeno sam puta s propovjedaonice čula Govor na gori i blaženstva kako ih je zapisao sv. Matej. I dok su druga blaženstva uglavnom objašnjavana jednako, jasna su i razumljiva, tumačenje ovog blaženstva izrečeno je gotovo na toliko načina, koliko je govornika o njemu zborilo.

Sve je to, Gospodine moj, donijelo pomutnju i stvorilo nejasnoću u mom umu koji želi jasne odgovore i srcu koje traži istinsko značenje riječi.

Ti tiho šutiš tišinom.

Jedni rekoše: Siromasi duhom – to su oni što se rodiše s ograničenjem spoznaja, razmišljanja i zaključivanja … oni koje mi ljudi smatramo zakinutim, jadnim, sažaljenja vrijednim.

U meni kovitlaju nemiri.

Drugi pak govorahu: Siromasi duhom – to su oni koji ne stekoše nauka ni škole da bi duh svoj razvili … oni koje neimaština, životne prilike i neprilike uskratiše i za najosnovnija znanja i tako im osiromašiše duh.

Treći pak objašnjavahu: Siromasi duhom – to su oni što sami, svjesno ne htjedoše mudrosti, znanja, pameti … da ih ona na krive pute ne zavede.

Neki pak uvjeravahu: Siromasi duhom – to su oni kojima bolest ili starost oduze svjesnost duha …koji, zbog toga, žive kao da duha i nemaju.

Od nekih se drugih čulo: Siromasi duhom – to su oni koji nikad ne odrastu … čiji je duh kao u djeteta, nerazvijen, malen, siromašan.

I ovo je rečeno: Siromasi duhom – to su oni što, unatoč svem znanju, mudrosti i razboritosti osjećaju da su neznatni, duhom siromašni … koji su svjesni svoje malenosti, ograničenosti i siromaštva pred veličinom Tvog Duha, Gospodine.

Stojim zbunjena pred svim tim, u dobroj namjeri, ponuđenim objašnjenjima. Jer izrekoše ih ljudi umni, mudri, školovani, ljudi širokog znanja, pogleda i duha, a ja se i dalje pitam koji je odgovor pravi, koji odabrati, kojim si objašnjenjem objasniti tko su siromasi duhom?

Gospodine Isuse, na što si Ti mislio govoreći o siromasima duhom?

Tvoj odgovor trebam.

U meni kovitlaju nemiri.

I pitam se, smijem li postavljati pitanja nad sve te ponuđene mi odgovore?

Ipak, pitam.

I Tvoj odgovor trebam, Isuse.

Ti tiho šutiš tišinom.

Odgovori mi, pouči me!

I odgovaraš mi.

Nudiš mi svoju Riječ na stranicama svete Knjige i mir Svetohraništa. Prepuštam se Tvojoj tišini.

Umiri moje nemire.

Na gori, sjediš potreban predaha, željan odmora nakon što si obilazio Galilejom, propovijedao o Kraljevstvu nebeskom, ozdravljao, tješio (prema Matej, 4,23). Oko Tebe učenici, uvijek žedni Tvoje riječi, nauka, blizine, blagosti i dobrote, Tvoje ljubavi koja podiže, snaži, grije. Govoriš im o blaženstvima.

U duhu se prikradem i sjednem među njih. Ono što najprije osjetim jest mir, duboki mir koji usporava misli, disanje, otkucaje srca. Mir prerasta u spokoj i sigurnost, a potom strujanje topline u krugovima širi svjetlost i ljubav. Isusovu ljubav.

Trebaju li mi i dalje odgovori? Trebam li baš sve razumjeti? Dokučiti? Znati? Osluškujem. Slušam. Čujem.

Gle – Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju! sad čujem kao Blaženi koji ne odgonetavaju, već prihvaćaju!

Slušam Te, Isuse, govoriš učenicima o blaženstvima: Blaženi … blaženi … blaženi … – svima njima obećavaš Kraljevstvo nebesko, Kraljevstvo svoje.

Gospodine Isuse, ako su siromasi duhom svi oni o kojima zboriše propovjednici, znači li to da svi, baš svi možemo biti blaženi i baštiniti kraljevstvo nebesko? I onda kad smo ograničenih fizičkih, umnih, psihičkih

35

mogućnosti, kad smo neuki, kad smo starci, bolesni, djeca, odrasli s duhom djeteta, kad ne razumijemo razumljivo i ne shvaćamo shvatljivo … kad smo siromašni duhom. Znači li to da vrata Tvojeg Kraljevstva ne otvara veličina duha nego srca? Čujem kako mi odgovaraš: Mjera kojom Bog mjeri drugačija je od ljudske. Bog ne gleda očima svijeta, već očima ljubavi koje vide u srce čovjeka, jer Bog je Ljubav i Milosrđe.

POVRATAK IZGUBLJENE KĆERI

O

če, dolazim ti poput mlađeg sina iz Evanđelja.

Dolazim Ti svjesna Tvoje očinske ljubavi.

Dolazim Ti poput sina slomljenog, jadnog, izranjenog…

Poput sina gladnog Tvoje nježnosti, zagrljaja, opraštanja, željnog Tvog očinskog poljupca.

Čujem i razumijem:

Ti si Otac koji čeka i prihvaća uvijek iznova svog zalutalog sina.

Otac koji čuje, razumije, Otac koji ide u susret svome sinu.

Blago onima koji tuguju, oni će se utješiti! – Jer Bog osjeća i razumije tugu ljudskog srca.

Bezbroj puta, Oče, učinih po svojoj volji tražeći svoj dio koji ludo potroših.

Blago milosrdnima, … milosrdno će im Božje srce otvoriti Kraljevstvo nebesko.

Blago onima koji su čista srca … oni će Božje srce vidjeti.

Blago…blago… svima koji su srcem svjedočili, djelovali, živjeli, ljubili Boga i bližnje … blago… svima čije je srce bogato, makar duh bio i siromašan, njima Ti, Isuse, obećavaš i otvaraš Kraljevstvo svoje.

Oko mene Tvoja tišina smiruje moje nemire.

Podučio si me, moj Učitelju i Gospodine: Valja mi otvoriti srce, srcem slušati u tišini, povući se na goru u osamu jer tamo me Ti čekaš, strpljiv, pun razumijevanja za uskoću mog srca i siromaštvo duha, pun ljubavi i milosrđa, da mi podariš i pitanja i odgovore.

Mira Šincek

Ono što dobih oholo mišljah da je moje i s tim učinih kako me volja, ne pitajući što je Tvoja volja. Zašto? Danas se pitam zašto?

Bojala sam se, Oče, pitati Te što je Tvoja volja. Evo me, Oče, vraćam Ti se. Dođoh da mi progovoriš što je Tvoja volja za mene, za moj život danas.

Pomozi mi, Oče moj, otkrivati Tvoju volju i živjeti po njoj!

Ti si Otac milosrđa, smiluj mi se!

Ti si Otac koji oprašta izgubljenom sinu, Ti i meni opraštaš.

Mnogo je ljudi, Oče, ušlo u moj život i u njemu ostavilo ili ožiljak ili pečat.

Molim Te za one koji su ostavili ožiljak, koji su me ranili, povrijedili.. Oprosti im, Oče! Molim Te, udijeli mi snagu da im i ja oprostim.

Oče, ima ljudi koje sam ja povrijedila, možda i više negoli oni mene, ima onih koje sam i nesvjesno povrijedila, a nisu bili krivi, pomozi im, ozdravi i zacijeli njihove rane kako bi i oni meni oprostili.

Također Te Oče molim za one ljude koje su ostavile duboki dragocijeni pečat za moj život.

Hvala Ti za te ljude!

Hvala Ti za trenutke provedene s njima! Čuvaj u njima tu dragocjenu baklju koja gori. Taj dar kojim si ih obdario.

Hvala Ti, Oče!

s. Mirjam Dragičević

36

Uskrs 2016.

BITI MILOSRDAN…

S

vaku nedjelju, na kraju sv. mise u jednoj od crkava u gradu prosi mladić od nekih 20-ak godina, pripadnik je romske nacionalne manjine…

Oni koji izlaze iz crkve ponekad mu nešto tutnu u ruke, ponekad ga samo prijeko pogledaju, a ponekad budu i grubi prema njemu.

Da, isti oni koji su malo prije slušali Riječ i hranili se Tijelom Božjim – već pri izlasku iz crkve imaju grube i teške riječi za ovog našeg brata. Iskreno? Nemam običaj našoj braći Romima davati novac jer sam svašta doživjela, radije ih ljudski upitam smijem li im kupiti kruh, klipić, mlijeko i redovito odgovor bude potvrdan uz pokoji iznenađeni pogled samog potrebitog kao i pustih prolaznika koji blijedo gledaju kako mi pada na pamet pričati s Romima. Ja znam – i u njima prebiva, kao i u svima nama, isti živi Bog – bogat milosrđem.

Da se vratim na priču o mladom momku. Svaki put kad bi mu netko udijelio koji novčić, on bi “izbrojao svoje litanije“ koje zvuče otprilike ovako: “Dao vam Bogo zdravlja, svaku sreću, dobru djecu“ itd. itd.

Moji roditelji ne razumiju ni teologiju niti znaju zašto se u određene dane kroz godinu mijenja boja liturgijskog ruha itd. Ali, oni bi mu redovito dali po 10 kn i od milja ga prozvali “Bogo“. Meni je bilo smiješno što mu uporno daju novce, a tko zna kamo on s tim ide. I par puta sam mami otvoreno prigovorila što mu daje novac, sigurno si ne kupuje ništa za jelo. Njezin odgovor je bio: “Podsjeća me izgledom na Mir-

keca (njezin pokojni sin). I ako si baš kupi i cigarete za taj novac, nema veze, kupi si za novce koje sam mu ja dala i ne mora nikome polagati račune.“ Uz to značajno pogleda mog tatu i upita ga: „Je tak, deda?“ I tata samo mirno odgovori: “Sigurno. Da mu nije sila, ne bi se ovdje ponižaval. Uvijek je bolje dati nego prositi.“ Nisam imala potrebu raspravljati s njima jer su, zapravo, u neku ruku i bili u pravu. Dolazilo je vrijeme zime, a mi smo se već dobro skompali s ovim momkom. Kako su ga moji uporno zvali Bogo, rekoh im da bi bio red da čovjeka pitaju kako se zove, i naravno, mama je odmah bila za akciju. I tako, znamo da se ne zove Bogo, već Vedran.

Obzirom na hladnije vrijeme koje je dolazilo, pitah ga jednom prilikom u gradu nema li neku topliju jaknu, pa reče da nema. Upitah ga smijemo li mu donijeti par toplijih stvari na iduću sv. misu, reče da može. Rečeno-učinjeno. Bio je zadovoljan i sretan, ali i dalje dolazi prositi pred crkvu. Rekoše moji:

“To je takva krv. Badava mu ti daš još toliko, oni drukčije ne znaju.“ Redovito se mi pozdravimo, pitam ga kako je, je li živ, ponekad mu sad i sama dam pokoju kunu, ali…hoću reći da nije bitno toliko puno davati ni pričati o tome,već doista davati i ono malo što imam s ljubavlju, bez osude i pozivanja na red i nastojim davati tako da ljevica ne zna što čini desnica.

Milosrđe? To je za mene prekrasan dar Božji. I naravno da i sama često padam na tom ispitu, ali uvijek iznova nastojim biti milosrdna, čak i težiti prema savršenstvu jer na to sam i pozvana – biti savršena kao Otac naš nebeski.

A Vedran? Ne znam hoće li kad susresti Isusa, hoće li Mu ikad otvoriti svoje srce, možda hoće ako uspije prepoznati Njegov odsjaj u onima koji izlaze iz jedne crkve u gradu Varaždinu… Znam samo da su doista već sada blaženi oni koji su milosrdni.

Anika Sačić

37

SVJEDOČANSTVO O DOBIVENOM POSLU PO ZAGOVORU SV. LEOPOLDA

M

oja kći je bila bez posla 3 i pol godine. Moja prijateljica i ja počele smo moliti prvu devetnicu sv. Leopoldu krajem desetog mjeseca. Polovicom 11. mj. moja kći dobila je posao i radila samo mjesec i pol. Počela je ponovno slati životopise.

Početkom drugog mjeseca imala je prvi razgovor za posao. Razgovor je dobro prošao i mi smo 11.2. počele moliti novu devetnicu. Tri dana nakon završetka devetnice bila je pozvana na intervju pred komisijom.

Cijelo vrijeme sam se molila svetom Leopoldu za njegov zagovor i da Gospodin mojoj kćeri da samopouzdanje , da je oslobodi treme i blagoslovi nju i članove komisije. Intervju je izvrsno odradila i dobila posao.

Isti dan sam platila misu na čast i hvalu svetom Leopoldu. Župljanka Župe sv. Leopolda Bogdana Mandića, Zagreb

38

Uskrs 2016.

PONIŽENI I PROSLAVLJENI MISTIČARI

H

rvatsko izdanje knjige “Bol postaje radost” s podnaslovom “Padre Pio i Natuzza: dva života, jedna poruka” autora Luciana Regola predstavljena je u utorak 23. veljače u zagrebačkoj crkvi sv. Leopolda Mandića u Dubravi. Objavio ju je izdavač “Novena” iz Zagreba u biblioteci “Stella Maris”, a predstavljač fra Rozo Brkić istaknuo je, među ostalim, da je knjiga govor o vječnom životu.

Uz uvodnu riječ prevoditelja i proslov, koji je napisao mons. Luigi Renzo, biskup Mileta – Nicotere – Tropeje, izdanje na 590 stranica donosi naslove “Od Neba izabrani i poslani”, “Glasnici ljubavi između dvaju svjetova”, “’Blago progonjenima’: otac Gemelli i druga

poniženja u krilu Crkve”, “Tajna veza s Gospom Fatimskom”, “Ludo zaljubljeni u Krista”, “›Na zadatku› s anđelima”, “U ratu protiv sotone”, “Stigme i hemografije: govori nam misterij krvi”, “Rajski miomirisi, putovanja u duhu i čitanje srdaca”, “Nemoguća tjelesna i duhovna ozdravljenja”, “Čudesa nad prirodom i kliničke zagonetke”, “Susret u San Giovanni Rotondu i mnogi drugi onkraj vremena i prostora”, “Otac i majka goleme obitelji” te “Svjedoci vjere i radosti. Zauvijek...”.

Mnoge dodirne točke dvoje velikih mističara, skromnih osoba, svećenika i majke obitelji, o. Pija i Natuzze Evolo, koje Boga traže u vlastitom životnom iskustvu ljubavi i patnje, u vlastitu načinu

“nošenja križa” donosi autor u izvanrednom istraživanju. Oboje njih “Crkva je progonila, optužila ih za ludilo, a potom im je priznat dar bilokacije i dar komuniciranja s pokojnicima te s anđelima”. Uspoređuje te velike osobnosti kroz obilje tekstova i neobjavljenih svjedočanstava, predstavljajući ih kao jednostavne i ponizne osobe, spremne na sve da pokažu privrženost i ljubav prema raspetom Isusu i prema euharistiji. Prema riječima urednice Ružice Šilić, čitajući knjigu može se prodirati u otajstvo patnje i boli te doživjeti istinsku radost.

M. Cvitanović

(www.glas-koncila.hr, 11.3.2016.)

LEOPOLDOVA ULJANICA

Z

birka priča „Leopoldova uljanica“ autorice Dubravke Rovičanac, objavljena je u izdanju Glasa koncila 2016. godine.

U pogovoru stoji da: “Priče iz ove zbirke ujedinjuju lik ‘dragog malog svetca’, Leopolda Bogdana Mandića. Priče su nastale u vremenu od dvanaestak godina, za vrijeme gradnje i opremanja njegova svetišta u zagrebačkoj Dubravi.

Tako ove priče donose niz živopisnih zgoda iz života sv. Leopolda, ispričanih na maštovit način. Tu su zgode iz đačkog života povezane sa svetcem i njegovim svetištem, a u nekima ćemo naći portrete važnih svećeničkih osobnosti i fikcijom zaodjenut svojevrstan dnevnik života vjerničke zajednice tog svetišta.“ Prikazane su zgode iz života sv. Leopolda, ali i prisutnost tog svetog zagovornika u srcima i potrebama vjernika.

Fra Ivan Markanović

SVIJEĆNICA Leluja suh list okrajkom grančice U očima Malenih niču Ljubičaste boje Korizme

Mladenko Spahija

Uskrs 2016.