Sv Martin Donja voca by vjeran grabant

Sv. Martine, moli za nas!

GODINA II, Broj 3 – studeni 2012.

Kapela sv. Tome apostola i groblje (Foto: V. Plavec)

Sadržaj: 4 PREŠLU JE 50 LIET KAK SMU ZAVRŠILI OSNUVNU ŠKUOLU 5 UPOZNAJMO SVOJU OKOLICU 6 DOGODILO SE OD USKRSA DO MARTINJA… 7 PLITVICA VOĆANSKA – 1. SEOSKE IGRE U OPĆINI DONJA VOĆA 8 HODOČAŠĆA 9 TREĆI MOLITVENO-MEDITATIVNI PUT – HRVATSKA NA PUTU ISUSA KRISTA 10 „TKO PJEVA, ZLO NE MISLI. TKO PJEVA, DVAPUT MOLI.” 11 PREDSTAVLJANJE KNJIGE MLADENA PAVKOVIĆA „SLAVKO I STJEPAN STOLNIK“ 12 FRA KRSTO – MARTIN HRŽENJAK, FRANJEVAC – KAPUCIN 14 USUSRET 20. GODIŠNJICI OPĆINE DONJA VOĆA (1993. – 2013.) 15 SLIČNOST VOĆANSKOG GRBA S GRBOVIMA DRUGIH OPĆINA U KONTINENTALNOJ HRVATSKOJ 16 MAMIKA, LIJEPU VAS PROSIM KRUJKA 17 PISALI SU NAM… 18 OBIČAJI UZ PROSLAVU SV. MARTINA U NJEMAČKOJ I ZEMLJAMA NJEMAČKOG GOVORNOG PODRUČJA 19 SKRB ZA STARE I NEMOĆNE OSOBE 21 MLADA UČITELJICA MARIJA VRAGOVIĆ – MARICA STANKOVIĆ NA VOĆI (1922. – 1924.) 22 KRIŽ USRED KELTSKOG GROBLJA NA KUSERBANJ-BREGU

Izdavač: RKT. župni ured Sv. Martina biskupa – Donja Voća Za izdavača: Josip Drvoderić, župnik Uredničko vijeće: Irena Šipek, Jadranka Jakopec, Biljana Jurić Glavni i odgovorni urednik: Josip Drvoderić Grafička priprema: Vjeran Grabant Lektura: Marina Stolnik, Marijana Švetak, Irena Šipek Adresa: Donja Voća 1, 42245 Donja Voća tel: 042 766 133 e-mail: josip.drvoderic@inet.hr Tisak: Letis d.o.o. Naslovnica: Sv. Martin biskup Oltarnu sliku naslikao Vinko Gregurec

UVODNA RIJEČ

vašim je rukama treći broj župnog lista Sv. Martin – Voća. Po prvi puta list izlazi uz blagdan nebeskog zaštitnika Župe i Općine – svetog Martina. I ovaj puta željeli smo se dotaknuti vjerskih, kulturnih i društvenih događanja koja su na ovaj ili onaj način dotaknula svakoga od nas. U drugoj godini izlaženja ovo je već treći broj. Čestitam svim autorima članaka i zahvaljujem za njihov doprinos stvaranju pozitivnog ozračja u našoj voćanskoj svagdašnjici. U ovom broju donosimo kratak osvrt na Službenicu Božju Maricu Stanković koja je prije 90 godina (1922.) došla kao učiteljica na Voću i tu ostala na službi kroz dvije godine. Dotaknuli smo se i okrugle godišnjice osnivanja Općine Donja Voća koja će slijedeće 2013. godine proslaviti 20 godina samostalnog djelovanja. Iza nas je i Nedjelja zahvale za sva Božja dobročinstva koju vjeroučenici sa svojim učiteljima i učiteljicama slave kao

Dane kruha. O tome nam svoju priču pripovijeda prigodni rječnik. Neki kažu da je najljepše godišnje doba jesen koja nas i dalje iznenađuje prekrasnim koloritom boja. Kao da su oko nas postavljeni novi štafelaji sa novim staklima braće Stolnik. Polako i pažljivo listajte stranicu po stranicu ovog župnog lista i pronađite u njemu barem zrnce praiskonske Riječi koje može dati novi smisao vašem sadašnjem i budućem životu. Vaš župnik Josip

Dani kruha – prigodni rječnik (I) kru(h), krujk, kruhik – voćanski nazivi za kruh bieli kru(h) – kruh od „biele mele”, pšeničnog brašna prosijanog na sitno sito. Smatrao se „gospodskim kruhom”, kruhom koji si sirotinja nije mogla priuštiti. Sredinom 20. stoljeća stariji su poticali učenje brojalicom:” Vuči se liepu i,a,u ka buš jeu bieli kru(h)“. hleb, hliepčik – hljeb, hljepčić,okrugli oblik kruha težine oko dva kilograma. Jednom tjedno, obično u petak, domaćica je pekla do šest hljebova kukuruznog kruha koji su morali dostajati za cijeli naredni tjedan. krnica – manja drvena posuda koja je služila za oblikovanje kruha. Nakon oblikovanja u krnici kruh se stavljao u „korpice” gdje bi počinuo do

stavljanja u peć. Prije stavljanja u peć domaćica je na kruh rukom utisnula znak križa. kružač kruha – veći komad kruha odrezan u krug. Kruh je obično rezala domaćica i dijelila ukućanima. Prije rezanja nožem je načinila znak križa na donjoj korici kruha. Obično se kruh darovao djeci koja bi došla u kuću. Dijete bi zahvalilo: „Buog plati!”, „Bogu fala!”,odgovorila bi domaćica.

Irena Šipek 3

PREŠLU JE 50 LIET KAK SMU ZAVRŠILI OSNUVNU ŠKUOLU

rešlu je 50 liet kak je školsku zvonu odzvunilu kraj školskuga leta 1962. V prvi razred počeli smu iti v Staru škuolu (denis je tuo Vatrogasni duom) 1954. leta. Škuolu smu započeli z pločicu za pisaje i z pisalicu. Pločica je imiela drveni ukvir i dvie strani za pisaje. Na jedni strani su se pisala slova, a da si ju ubrnau na drugu stran, mogiu si pisati brojke. Tak smuo pisali v prvum razredu duo prvuga polugodišta. Da smuo počeli pisati v tieke, zbuog veselja smuo nešterni i pločice putrli. Več drugu letu, v drugi razred išli smu v Hacuvum vugradu, v jenguvu gospodarsku zgradu. V jedni sobi bila je nastava, a v drugi sobi je živila naša učitelica. Pokli toga, trejtu letu, išli smu v škuolu k Busilu, v zgradu de je prije škuole bila zadruga i krčma. Ves tjelesni viežbali smu na župnikuvum traniku. Za tuo vrieme počela se delati denišna zgrada Osnuvne škuole. Škuolu su Voćanci, skoru cielu, napravili svuiem dobruvuolnim delum. Naša generacija je pumagala delati škoulsku igralište i puravnavala je teren uokuolu igrališta. Da je škuolsku letu završilu, si đaki šteri su završili razred, imeli su za nagradu dva tjedne delati na riftaju igrališta, a nešterni su mistu toga išli na produžnu nastavu i popravik. Kupalu se z motikami i z lupatami, a zemla se je udvažala v tački šteri su imeli drvene kutače i nosila se je na traglami. Riftaje okuliša počelu je na vulitje, a za prvi škuolski park dunesli smu peške i buosi z Vinice, z Opeke prve presadnice. Več za par liet napraviu se je i škuolski vrt i zasadila se je prva cieplena škoul-

ska gurica spoda Stare škuole. Delali smu i v škuolski zadrugi.Tam smuo sejali kuruzu, krampier, luk i se drugu za našu južinu v škuoli. Si smuo skupa delali i uvik smuo bili veseli. Na kraju uosmuga razreda, 1962. leta, da smuo dobili svjedodžbe, razišli smuo se kak rakuva deca. Saki na svuo stran. Jedni su udišli v Sluveniju v naukuvanje. Drugi su krenali v sriednu škuolu. Kak su šteri imeli pinez. Nešterni su ustali duma na Voći delati na gruntu. Ve puod stare dneve naza smuo se zišli, ka se zmislimo kak je bilu, kam smuo se udišli i de smuo vezda. Ve smuo liepu naza si skupa tu v naši škuoli, na naši Voći de smu se i rodili, i rasli, i vučili ! V Dolni Voći, 15. rujna 2012.

Generacija učenika 1954 – 1962, 15. rujna 2012.

Josip Jakopec

UPOZNAJMO SVOJU OKOLICU

OPĆINA VINICA

ovijest Vinice je veoma stara, a početci se vežu uz utvrdu u blizini hrvatsko-slovenske granice koja se spominje 1353. godine. Godine 1391. poznat je i vlasnik, kralj Sigismund. Kroz povijest su se mijenjali vlasnici: od grofova Celjskih, Vitovaca, Korvina, Kuroczyja, Keglevicha, Erdodyja i Draškovića da bi posljednji feudalni vlasnik bila obitelj Bombelles. Poslije velikog požara 1555. godine počinje intenzivni razvoj Vinice koja tada postaje jedno od najvažnijih trgovišta ovog kraja. To je i ostala sve do konca 2. svjetskog rata kada su pogubljene brojne ugledne osobe tog kraja od ruku „osloboditelja”, a mnogima se ni danas ne zna za grob. Vinica je tada rapidno počela propadati da bi tek nakon dolaska hrvatske samostalnosti počela obnova, ili kako bi to lijepo rekao vinički župnik prečasni Valent Posavec, biblijski rečeno „iz panja Jesejeva niče nova mladica”. Vinička župa posvećena je sv. Marku i najstarija je u našem kraju, a spominje se početkom 13. stoljeća. Crkva je 1808. godine srušena, osim tornja i te iste godine je izgrađena gotička građevina s današnjim izgledom. Tada je preseljeno i groblje koje je bilo uz crkvu. Župa Vinica broji 3100 duša u naseljima: Gornje Ladanje, Peščenica Vinička, Vinica, Vinica Brijeg, Donje Vratno i Marčan. Osim župne crkve na području Vinice je više kapelica i pilova: u Gornjem Ladanju sv. Jane, u Marčanu Marijin zdenac i pil sv. Roka, u Vinici Kapelica Ranjenog Isusa te pil sv. Jane i sv. Tri Kralja, na Vinica Brijegu Kapelica blaženog Alojzija Stepinca i krajputaš Gospe Lurdske iz 17.stoljeća, dok je u Peščenici sagrađena nova kapelica 1996.godine, a posvećena je Mariji na Nebo uznesenoj. Godine 2008. sagrađen je pastoralni centar za potrebe župe i stavljen pod zaštitu sv.Josipa. Znamenitost viničkog kraja je svakako i Opeka. Spominje se 1674. u vrijeme kad je dvorac bio u vlasništvu grofova Keglevicha nakon kojih su dvorac i okolna zemljišta bili u posjedu grofova obitelji Nadasdy, a kasnije su ih naslijedili grofovi Drašković koji su živjeli jednom svojom lozom u Zelendvoru. Na današnjem mjestu arboretuma je bila obična ciglana po čemu je i Opeka dobila ime. Preseljenjem Draškovića u Opeku počinje i pravo nastajanje parka, odnosno današnjeg arboretuma Opeka. Najvrednije drveće skupljeno je iz Japana, Kine, Tibeta, Kavkaza, Sjeverne Amerike i Europe. Važni datumi u povijesti Vinice su početak školstva 1638. godine, prva pošta 1869., osniva-

nje DVD-a 1889. godine te otvaranje ljekarne 1888. koja je snabdijevala lijekovima i žitelje bližih mjesta: Maruševca, Voće i Ormoža. Telefonsku mrežu Vinica dobiva početkom 20. stoljeća najviše zbog potrebe grofa Bombellesa, općine, pošte i trgovaca. 1904. godine osnovana je Hrvatska čitaonica, a početkom 1905. godine na inicijativu grofa Marka Bombellesa Vinička štedionica. U novijoj povijesti 2002.g. osnovano je „Hrvatsko zavičajno društvo viničkog kraja” koje je pomoglo u nabavi instrumenata za puhački i tamburaški orkestar, a pomogli su i u uređenju križnog puta u Marijinom vrtu te nabavili novo zvono iz firme Grass Mayer iz Insbrucka.

Josip Vrbanec, Maruševec

Župna crkva sv. Marka Evanđeliste na Vinici

DOGODILO SE OD USKRSA DO MARTINJA… 28.4.2012. Sveta potvrda u Župi. 1.5.2012. Sv. Josip Radnik, sveta misa kod Kapelice sv. Josipa u zaseoku Martani / Kraljsko. Sudjelovanje Župnog zbora «Ljubav i mir». 4.5.2012. Sv. Florijan, zaštitnik vatrogasaca. Sveta misa za sve pokojne vatrogasce. Sudjelovanje članova DVD-a Voća i Župnog zbora «Ljubav i mir». 13.5.2012. proštenje sv. Izidora, ratara kod kapele sv. Tome apostola i sv. Izidora. Nakon svete mise molitva kod Spomen obilježja. 27.5.2012. Prva sv. Pričest u Župi. 16.6.2012. uz blagdan Bezgrešnog srca Marijinog, sveta misa kod kipa Blažene Djevice Marije kod Banjevca. Sudjelovanje Župnog zbora «Ljubav i mir». 17.6.2012. nastup KUD-a Donja Voća i Župnog zbora «Ljubav i mir» u Nardi u Mađarskoj, na Danu Hrvatov. Svetu misu u Nardi predvodi vlč. Tomislav Antekolović i vlč. Josip Drvoderić. 21. – 23.6.2012. Turističko - kulturna manifestacija «Tragovima pračovjeka – Voćanska priča 3». Promocija knjige «Slavko i Stjepan Stolnik». Kiparenje u drvu (Voćanske jaslice, II. dio). Slikanje (Rangerovi motivi) u cinktoru župne crkve. Sudjeluju kipari i slikari: Slavko Bunić, Stjepan Švetak, Ljudevit Minđek, Ivo Forjan, Ivan Mišić, Elizabeta Kornet, Vinko Gregurec, Izidor Gladović… Nastup dramske skupine iz Stažnjevca. Nastup Župnog crkvenog zbora «Ljubav i mir», Dječjeg crkvenog zbora «Glasnici ljubavi i mira», Plesno-tamburaške sekcije KUD-a Donja Voća, Zbora umirovljenika Voća i KUD-a Vinica. Ostali sudionici manifestacije: Udruga vinogradara i voćara «Barilček», LD «Trčka», Nezavisna udruga mladih, Oldtimer klub «Varaždin 2». 23.6.2012. sveta misa uz blagdan sv. Alojzija Gonzage kod kapele u Rakovniku. Sudjelovanje Župnog zbora «Ljubav i mir». 24.6.2012. proštenjarska sveta misa u čast sv. Ivana Krstitelja kod kapele u Gornjoj Voći. Nakon svete mise otvaranje izložbe slika Izidora Gladovića – Žige iz Klenovnika i nastup «Klenovničkih tamburaša». 21.7.2012. hodočašće u Voćin (Slavonija), sveta misa uz sudjelovanje Župnog zbora «Ljubav i mir». 4.8.2012. hodočašće u Mariju Bistricu. 12.8.2012. sveta misa kod kapele obitelji Marijana Potiska (Gornja Voća), sudjelovanje Župnog zbora «Ljubav i mir». 1.9.2012. hodočašće u Ludbreg Predragocjenoj krvi Isusovoj. 3.9.2012. početak nove školske godine. Sv. misa u Gornjoj i Donjoj Voći – zaziv Duha Svetoga. 9.9.2012. Plitvica Voćanska – drugo Plitvičko proštenje u čast imena Marijinog. Sudjelovanje Župnog zbora «Ljubav i mir». Nakon svete mise održane su prve Seoske igre starih športova u Općini Donja Voća. 13.9.2012. sv. misu u Radovanu (župa Margečan) predvodi vlč. Josip Drvoderić. Sudjelovanje Župnog zbora «Ljubav i mir». 15.9.2012. sv. misa zahvalnica generacije učenika iz Donje Voće koja je 1962. godine završila 8. razred osnovne škole. Sudjelovanje Župnog zbora «Ljubav i mir». 7.10.2012. Budinšćak, treći molitveno-meditativni put «Hrvatska na putu Isusa Krista». 8.10.2012. hodoćašće u Zagreb na grob Službenice Božje Marice Stanković na Mirogoju, sudjelovanje Župnog zbora «Ljubav i mir» na sv. misi u Zagrebačkoj katedrali uz obljetnicu smrti Službenice Božje Marice Stanković. 14.10.2012. održani su izbori za nove članove Župnog pastoralnog i ekonomskog vijeća. Novi članovi iz Gornje Voće su: Dubravka Bek, Martin Premužić i Marijan Bolčević. Iz Donje Voće su: Jadranka Jakopec, Ivan Banfić i Vladimir Stolnik. Po službi koju vrše crkveni su vijećnici još: vjeroučiteljice Petra Hojski i Vesna Bugarinović, orguljaš i voditelj zbora prof. Ivan Mežnarić, zvonar u kapeli sv. Ivana Krstitelja Antun Markač, te voditelj župnog Karitasa Vlatko Bukovec. Župni zbor «Ljubav i mir» i prof. Ivan Mežnarić, uz veliku podršku Župe i vlč. Josipa Drvoderića, povodom 10. obljetnice postojanja izdao je drugi samostalni CD. U toku je opremanje vjeronaučne dvorane koja će nositi ime Službenice Božje Marice Stanković.

Jadranka Jakopec 6

PLITVICA VOĆANSKA – 1. SEOSKE IGRE U OPĆINI DONJA VOĆA

pilja Majke Božje Lurdske – kapelica, naš je voćanski Lourdes. Uredio ju je i župi poklonio Alojz Krobot koji je i sam rođen u Plitvici Voćanskoj. Špilju je 16. srpnja 2011. godine blagoslovio varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak. U špilji se nalaze kipovi Marije i Bernardice kojoj se Gospa ukazivala 18 puta od 11. veljače do 16. srpnja 1858. godine u spilji Massabielle u Lurdu gdje je upravo na blagdan Gospe Karmelske djevojčica doživjela posljednje Gospino ukazanje. Kipove su izradili umjetnici Ivan Mišić i Ivica Tolić na kiparskim kolonijama umjetnika u Donjoj Voći 2008. – jubilarne godine 150. obljetnice ukazanja u Lourdesu – te 2010. godine. Kamen temeljac za kapelu u obliku špilje blagoslovio je gornjovaraždinski dekan preč. Valent Posavec u korizmi 2011. godine, a građevinske radove izvela je tvrtka Marijana Habeka. Iznad ulaza u špilju su riječi kojima se Gospa predstavila Bernardici prilikom ukazanja: «Ja sam Bezgrešno začeće». Kod špilje Gospe Lurdske u Plitvici Voćanskoj, selu s 20 kuća u našoj Općini, 9. rujna 2012. godine u čast Imena Marijinog euharistijsko slavlje predvodili su voćanski župnik Josip Drvoderić i fra Josip Patrčević. Pjevanje na misnom slavlju na Drugom plitvičkom proštenju predvodio je prof. Ivan Mežnarić i župni zbor «Ljubav i mir». «Sred te se pećine Marija javi…» Vrevu i raspoloženje, kakvo je te nedjelje nakon svete mise, vladalo na igralištu u našem pitomom zagorskom mjestu ne pamte ni najstariji mještani! Stoga i ne čudi što su se i oni radoznalo pridružili razdraganom mnoštvu te u čudu promatrali bosonogu mladež i jake seoske dečke koji su uprli sve snage u pobjedu na prvim seoskim igrama ikad održanim u voćanskoj općini. Igre su organizirali Župa sv. Martina biskupa na čelu sa župnikom i Udruga voćara i vinogradara «Barilček». Bilo je šest natjecateljskih ekipa sastavljenih od mještana iz voćanskih sela i zaselaka koji su se cijelo poslijepodne natjecali u urnebesnim disciplinama. Voćanci i Na sv. misi – fra Josip Patrčević Voćanke na travnatim su terenima jurili u tačkama, isprobavali mišiće u bikovanju, sa zalijepljenim nogama u paru trčali oko velike bale sijena, skakali u vreći, potezali uže, demostrirali snagu i spretnost te se na kraju okrijepili grahom i kobasicama. Pobijedila je skupina «Lexi» iz Gornje Voće. Sav prihod ostvaren prodajom vina udruge «Barilček» i sponzorski prihodi uloženi su u opremanje vjeronaučne dvorane. Vidimo se slijedeće godine na Drugim voćanskim seoskim igrama!

Jadranka Jakopec U žaru borbe – potezanje užeta

HODOČAŠĆE NA MARIJU BISTRICU

pćina Donja Voća u suradnji s mladima župe sv. Martina biskupa – Donja Voća organizirala je hodočašće pješačenjem na Mariju Bistricu. Put je započeo 3. kolovoza 2012. u 20 sati blagoslovom hodočasnika u crkvi sv. Martina biskupa u Donjoj Voći. Nakon blagoslova nas četrnaestero odlučnih sudionika krenulo je put Marije Bistrice sljedećim pravcem: Lipovnik, Ivanec, Prigorec, Prekrižje, Belec, Donja Batina, Lipovac, Vinski vrh, Marija Bistrica. Bila sam najmlađa u grupi pa su odrasli mislili da neću izdržati tako naporan put. U sebi sam osjećala pouzdanje i vjeru u Boga, a uz mene je bila moja mama Nada, moja najveća podrška . U Prigorcu smo zastali da bismo jeli i napili se čiste izvorske vode jer je slijedio uspon. Bilo je mračno, samo su se vidjele naše svjetiljke koje su treperile u noći.

Put preko Ivanščice bio je težak, a uspon sve teži i teži. Ipak smo stigli na vrh te se počeli spuštati. Pješačili smo cijelu noć. Sunce je polako počelo izlaziti što je pružalo prekrasan doživljaj. Noge sam morala vući, a što smo bliže dolazili hodali smo sve brže. Ugledavši zvonik crkve Marije Bistrice, počeli smo pjevati. Kada smo konačno stigli, svi su shvatili da sam izdržljiva i hrabra. Nakon dugog puta od 50 km, koji je trajao 11 sati, počeli smo od sreće plakati i grliti se. U crkvi sam se ispovjedila i zahvalila Majci Božjoj Bistričkoj što mi je dala snage da izdržim taj naporan put. Na kraju sam se pomolila za sebe i svoju obitelj.

Petra Brlečić, 7.a

NA GROBU MARICE STANKOVIĆ – HODOČAŠĆE U ZAGREB

a Dan neovisnosti Republike Hrvatske, 8. listopada 2012., župa sv. Martina biskupa – Donja Voća predvođena vlč. Josipom Drvoderićem i fra Josipom Patrčevićem hodočastila je u Zagreb uz 55. obljetnicu smrti službenice Božje Marice Stanković. Molitvena zajednica „Službenica Božja Marica Stanković” Voća ponosno je razvila svoju zastavu s likom sestre Marice pa smo se svi zajedno uputili na njezin grob na zagrebačkom Mirogoju gdje smo zapalili svijeće, položili cvijeće te izmolili molitve. Na grobu Marice Stanković Nakon obilaska Mirogoja, put je nastavljen jedi naglasio je vrijednost i ulogu žene, istaknuvši prema Šestinama gdje se nalazi crkva sv. Emerika da je stvorena na sliku Božju i po Božjoj volji obdapred kojom se nalazi i grob velikana naše povije- rena vrjednotom majčinstva koje uključuje toliko sti, oca Domovine i borca za hrvatsku državnost, ljubavi, dobrote i nježnosti bez kojih bi ovaj svijet dr. Ante Starčevića. bio bez duše i srca. Uz crkvu se nalazi i lijepo uređeno groblje, Na misi su sudjelovali i hodočasnici iz Krčke odakle se pruža pogled na životopisan okoliš te na biskupije, Karlovca, Kutine, Ogulina, kao i kriKulmerove dvore. Iznad Šestina ponosno stoji Med- žari iz Karlovca, Ogulina i Zagreba koji su također vedgrad. Budući da je crkva bila zatvorena, hodo- prije misnog slavlja pohodili njen grob na Mirogoju. časnici su brzo stigli pred zagrebačku katedralu pa Pjevanje na misi predvodio je zbor „Ljubav i mir“, je bilo vremena i za razgledanje grada. Donja Voća pod vodstvom i uz orguljašku pratnju U 18, 00 sati počelo je euharistijsko slavlje koje je prof. Ivana Mežnarića. predvodio krčki biskup Valter Župan u koncelebraciji s dvadesetak svećenika. Nadahnutom propovi-

Ivana Telebar, 6.a

TREĆI MOLITVENO-MEDITATIVNI PUT – HRVATSKA NA PUTU ISUSA KRISTA

z Dan hrvatske neovisnosti, u nedjelju, 7. Listopada, organiziran je 3. molitveno-meditativni put naše župe sv. Martina biskupa – Donja Voća predvođen vlč. J. Drvoderićem i fra J. Patrčevićem. Početak puta bio je kod Hraščićkova križa u Jelovcu, a nastavio se Budinščakom uz samu granicu s Republikom Slovenijom. Tijekom puta vlč. J. Drvoderić predvodio je molitvu krunice, a župni zbor „Ljubav i mir” predvođen prof. Ivanom Mežnarićem popratio je put prigodnim pjesmama. Prilikom svake postaje vlč. J. Drvoderić i fra J.Patrčević naizmjence su čitali starohrvatske tekstove i prigodne molitve o povijesti Hrvata i njihovoj borbi za opstojnost na našim prostorima. Čitani su tekstovi o Višeslavovoj krstionici, surovosti Franaka nad Hrvatima, pokrštavanju Hrvata, o knezu Branimiru i kralju Zvonimiru, o Petru Zrinskom i Franu Krsti Frankopanu koji su pogubljeni u Bečkom Novom Mjestu, o Krbavskoj bitci u kojoj su Hrvati bili poraženi od Turaka. Podsjetili su nas na 4. Božju zapovijed koja govori o poštovanju djece prema roditeljima. Put je pratilo lijepo vrijeme, a težak uspon strmoga brijega nagrađen je ljubaznošću domaćina koji su sudionike puta počastili jelom i pićem. Naročito je bio prelijep pogled na slovenski i voćanski kraj u kojem su se nizale planine kao u priči „Iza sedam gora…”. Križni put je završio sv. misom u nizinskom dijelu Budinščaka čiji je završetak omela olujna kiša pa su tako neki pokisli, a neki su se sklonili u natkriveni prostor gdje se nastavilo druženje uz okrjepu i zabavu.

Sa molitveno-meditativnog puta

Danijela Kolenko, 8.a

„TKO PJEVA, ZLO NE MISLI. TKO PJEVA, DVAPUT MOLI.”

jesma i glazba sastavni su dio vjere čovjeka. Molitva s pjesmom uzdiže srca, ohrabruje klonule, vraća žalosnima raspoloženje i radost. Pjesma i molitva idu zajedno, glazba i pjevanje podižu dušu i tijelo i pomažu vjerniku da osjeti radost i oduševljenje pri slavljenju Boga. Orguljaš uz pomoć orgulja, zajedno s pjevačima, slavi Boga. Orgulje su glazbalo s puno izražajnih mogućnosti; pomoću svojih registara mogu zabrujati kao mnoštvo naroda i zapovijedati kao Božji glas. Orgulje nas prenose u duhovno ozračje i mi se osjećamo bolje. Mješoviti župni zbor «Ljubav i mir» župe sv. Martina biskupa iz Donje Voće djeluje od 2002. godine. Ima 22 člana. Zbor redovito pjeva na nedjeljnim misama, a sudjeluje i na vjerskim i kulturnim događanjima u župi i općini. Uz veliku podršku vlč.

Josipa Drvoderića zbor je nastupao diljem Lijepe Naše: u Kalniku, Splitu, Vinišću kraj Trogira, Hrvatskoj Kostajnici, Voćinu, zagrebačkoj i varaždinskoj katedrali, kao i u pojedinim župama Varaždinske biskupije: Sračincu, Radovanu, Klenovniku, Svibovcu Podravskom. Zbor je dva puta nastupao na Festivalu svete Cecilije u Varaždinu. U vrijeme službovanja vlč. Petra Majstorovića, a pod vodstvom orguljašice gđe. Marijane Gašparić, zbor je 2004. godine izdao prvi CD pod nazivom «Ljubav i mir». Gđa. Marijana Gašparić bila je voditelj zbora punih 9 godina. Ove godine, 2012., povodom 10. obljetnice postojanja, zbor je uz moje stručno vodstvo marljivo vježbao i izdao je drugi samostalni CD. Nadamo se da će zvuci glazbe s našeg CD-a doprijeti u vaša srca. «PJESMA SE NAŠA RADOSNO ORI, AL I ZA NEBO PORUKU IMA. MI SRCEM SVOJIM SLAVIMO BOGA, A MIR I LJUBAV DIJELIMO SVIMA.» Voditelj zbora i orguljaš:

prof. Ivan Mežnarić IZ BIOGRAFIJE…

Prof. Ivan Mežnarić rođen je 25. svibnja 1955. u Svibovcu Podravskom kraj Varaždina. Osnovnu školu završio je u Sračincu, srednju glazbenu u Varaždinu, a Muzičku akademiju u Zagrebu, Odjel za teoriju glazbe u klasi profesora Natka Devčića. Od 1982. godine zaposlen je na Srednjoj glazbenoj školi u Varaždinu gdje predaje glazbeno teoretske predmete, a najviše se posvećuje harmoniji. Uz pedagoški rad sudjeluje i na javnim nastupima kao pratilac na klaviru zborovima i solo pjevačima Glazbene škole u Varaždinu kao i drugih škola u gradu i okolici. U slobodno vrijeme posebnu pozornost poklanja radu s amaterskim pjevačkim zborovima. Deset godina je vodio pjevački zbor KUD-a Gostovanje župnog zbora u Radovanu (župa Margečan) «Zavičaj» u Sračincu, tri godine Mješoviti pjevački zbor Obrtničkog glazbenog društva u Varaždinu i pet godina Mješoviti pjevački zbor sv. Ivana Krstitelja u franjevačkoj crkvi u Varaždinu. Sklada i

piše aranžmane za zborove različitih uzrasta i sastava. Surađuje s pjesnicima Varaždinskog književnog društva čije pjesme uglazbljuje i javno izvodi. Do sada je uglazbio oko 150 pjesama od 30 pjesnika, od kojih se mnoge javno izvode na prigodnim susretima. Punih pet godina surađivao je s VKD-om na glazbeno-pjesničkim večerima u kavani Korzo u Varaždinu. Na Festivalu kajkavskih popevki u Krapini sudjelovao je oko deset puta.

PREDSTAVLJANJE KNJIGE MLADENA PAVKOVIĆA „SLAVKO I STJEPAN STOLNIK“ Godinu dana nakon otvaranja galerije braće Stolnik, u četvrtak, 21. lipnja 2012. godine u 18 sati u Galeriji „ Stolnik“ održalo se predstavljanje nove knjige Mladena Pavkovića „ Slavko i Stjepan Stolnik“ . Pored autora, uz nekoliko prikladnih misli, govorili su još i Kruno Jurgec, načelnik Općine Donja Voća, velečasni Josip Drvoderić i sin Stjepana Stolnika, Ivan Stolnik. U prezentaciji knjige sudjelovao je i Župni zbor „ Ljubav i mir“ koji je pod vodstvom gosp. Mežnarića otpjevao nekoliko prikladnih pjesama. Svi posjetitelji mogli su razgledati i izložbu dosad neviđenih slika Slavka i Stjepana Stolnika te po promotivnoj cijeni kupiti knjigu o poznatoj voćanskoj braći Stolnik.

Marina Stolnik

JESEN Jesen tiho suncu šepeče I listje z dreva naklu meče. Gazda je srečen da ide grozdje brat I mošt vu brienku vljevat. Vodu k moštu dulievlje, A s druge brienke lajnske drožđi zlievlje. I to vam tak sako letu zvuči Dok veter jaku vuni huči.

Nenad Bosilj,

PŠ GORNJA VOĆA

VOĆANSKI SVEĆENICI

FRA KRSTO – MARTIN HRŽENJAK, FRANJEVAC – KAPUCIN

odio sam se 8.ožujka 1939. u Voći Gornjoj, od roditelja Franje i Antonije rođ. Križnjak. Osnovnu školu (tada četiri razreda) završio sam u Voći Gornjoj 1950. godine. Na veliko inzistiranje moje učiteljice Slavice Rosir da moram ići dalje u školu, a to je bila želja i moga tate, odlazim u Varaždin u gimnaziju, koja je trajala tada osam godina. Došao sam u Varaždin, u svijet gdje nikoga nisam poznavao niti pak tko mene. Kome sam rekao da sam iz Voće, nitko nije znao gdje je to. Prve godine bilo mi je jako teško. Osamljen, htio sam pobjeći kući. Svakih petnaestak dana pješice bi netko od kuće došao k meni i to me zadržalo. Redovito sam išao na misu k franjevcima. U drugom razredu gimnazije išao sam na misu u kapucinsku crkvu jer mi je tu bilo bliže. Tu me zapazio fra Silvestar Pustaj, sakristan i portir i pitao hoću li biti ministrant. To sam prihvatio i počeo dolaziti svako jutro na misu jer mi je škola bila uvijek poslijepodne. Tu sam nekako našao smirenje i mir. Jednom prilikom nakon mise pitao me fra Jerko Črnila, kapucin: «Bi li ti bio kapucin?» Odgovorio sam potvrdno jer sam razmišljao o tome da postanem svećenik. Nakon četvrtog razreda gimnazije, 1954. odlazim u Zagreb – Dubravu, kapucinima i pohađam 5. razred gimnazije u sjemeništu na Šalati. Slijedeću godinu sam završio u našem sjemeništu u Osijeku.

Iza šestog razreda gimnazije, 1956. odlazim u Varaždin u novicijat. Tu sam dobio drugo ime – fra Krsto. To je godina svestranog upoznavanja i prihvaćanja redovničkog života. Trebalo je na neki način donijeti konačnu odluku. Sjećam se toga 15. srpnja kada sam po velikoj vrućini išao u Ivanec pješice na vlak za Varaždin. Prije Lipovnika, dolje u ravnici, stao sam i promatrao donju i gornju našu crkvu i htio se vratiti kući jer je mojima kod kuće bilo teško, bio sam im potreban. Rekao sam u sebi: „Idem dalje pa što bude s Božjom pomoću.“ Završio sam godinu dana novicijata i 1957. položio privremene zavjete( sada je 55 godina) i nastavio gimnaziju u Zagrebu. Maturirao sam 1958. u Zagrebu na Šalati i nastavio studij na bogosloviji – fakultetu. U proljeće 1960. odlazim na odsluženje vojnog roka, a prije toga sam bio na sprovodu u Zagrebačkoj katedrali, sada blaženoga Alojzija Stepinca. Nakon dvije godine, vraćam se iz vojske te u jesen 1962. godine polažem doživotne zavjete, sada je pedeset godina. To je bio trenutak definitivne odluke za redovništvo. Studij se nastavlja. Svećeničko ređenje je bilo 27. lipnja 1965. u Zagrebu. Mlada misa bila je u Voći 25. srpnja 1965. Posebno mi je drago da od ministranata koji su tada posluživali, petero ih je otišlo u sjemenište i trojica su postali svećenici. To su vlč. Miroslav Martinjak, fra Josip Patrčević i vlč. Janko Bunić. To je bila radost za cijelu župu.

MINISTRANTI SA MLADOMISNIKOM FRA KRSTOM – MARTINOM HRŽENJAKOM 1965. GODINE Gornji red: Stjepan Sambolec, Janko Bunić, Janko Fotez, Franjo Patrčević Srednji red: Ivan Cingesar, Andrija Jurgec, fra Krsto Hrženjak, Slavko Leskovar, Slavko Komes Donji red: Dragutin Koprek, Stjepan Stolnik, Josip Patrčević, Antun Markač

Djevojčice i djevojke koje su recitirale na Mladoj misi

Nakon mlade mise, nastavio sam završni dio studija na fakultetu, pomagao ovdje u župi sv. Mihaela, Zagreb – Dubrava i povremeno u Karlobagu. U godini 1966. nalazim se većinom u Karlobagu i poslužujem Rijeku i Zagreb. Prvi službeni premještaj je bio ljeti 1967. u Rijeku. Tu ostajem petnaest dana i dobivam novi premještaj za Split gdje sam bio dvanaest godina: tri godine kapelan i odgojitelj klerika, devet godina župnik i šest godina gvardijan – poglavar samostana. U 1979. premješten sam u Karlobag gdje sam bio punih petnaest godina župnik u župama: Karlobag, Baške Oštarije, Cesarica, Lukovo Šugarje i Prizna. Kroz dvanaest godina bio sam i gvardijan – poglavar samostana. Iz Karlobaga dolazim u Zagreb 1994. godine, Dubrava, sv. Mihael. Tu sam preko sedamnaest godina i vršio sam službu vjeroučitelja, zamjenika gvardijana, ekonom samostana, tri godine sam bio kapelan i osam godina župnik. Sada sam vjeroučitelj, zamjenik gvardijana i pomažem u župi. Pripadam redovničkoj zajednici Franjevcima – Kapucinima. Oni potječu od sv. Franje Asiškog (1182 – 1226) koji je bio sin bogatog trgovca. Franjo je kao mladić živio lakomisleno trošeći očev novac. Takav život nije mu donio sreću i zadovoljstvo. Gospodin ga je pozvao na novi način života, na život po Evanđelju što je dosljedno prihvatio. To je život siromašnog i raspetog Krista. U očima svojih mještana ispao je luđak. Oko njega su se počeli okupljati i drugi koji su željeli živjeti tako po Evanđelju. Oni žive i propovijedaju Krista siromašnog i raspetoga. Tako je nastala zajednica – Franjina braća – Mala braća – Franjevci. Red je Papa odobrio i brzo se širio po Italiji i Europi. Franjo je svojim životom pokazao da smisao i cilj života nije biti bogat, već biti čovjek, čovjek po Evanđelju. Tokom vremena, život Braće je malo olabavio, osobito što se tiče siromaštva pa je početkom

16. stoljeća, 1528. jedan dio Braće tražio povratak na Franjine ideale, na siromaštvo i jednostavnost. Braća koja su se vratila prvotnom načinu života prozvana su po kapuljači – kapuci na odijelu Kapucini – Red manje braće Kapucina. Moraju biti jednostavni, priprosti i bliski običnom puku. Ne smiju imati posjede, samo vrt uz samostan. Crkva i samostan moraju biti skromni i jednostavni bez skupocjenosti. Braća su išla okolo propovijedati, ispovijedati, radili su po bolnicama, u diplomatskoj službi, kod vojske, dvorili su bolesnike osobito u vrijeme velikih epidemija, vodili su pučke misije i sl. Kapucini su u Hrvatsku došli prije 400 godina u Rijeku. Osim Rijeke imamo samostane u Zagrebu : sv. Mihael i sv. Leopold, Varaždin, Osijek, Karlobag, Split, Dubrovnik i Topusko. Osim spomenute djelatnosti u Hrvatskoj smo počeli preuzimati župe i baviti se župnim pastoralom, ali i dušobrižništvo bolnica, zatvora, vjeroučitelji u školi i drugo. U Hrvatskoj je posebno poznat i obljubljen sv. Leopold Mandić. Kandidat za blaženika fra Ante Tomičić (Ričice–Lika). Glasoviti ljudi fra Bernardin Škrivanić, po tisku: fra Anzelmo Canjuga (Vidovec), po glazbi; fra Hadrijan Borak (Križovljan) i fra Tomislav – Janko Šagi – Bunić (Maruševec, a po majci podrijetlom iz Slivarskog) kao teolozi i filozofi. Provincija izdaje list Leopolda Mandića «Ljudima prijatelj». Kapucinski Red je prisutan u 106 zemalja svijeta i broji oko 10 500 članova. Red je dao velike ljude Crkvi. Bili su glasoviti pučki propovjednici. Od 1743. godine do danas vrše službu «papinskih propovjednika». Danas Red ima preko 50 svetaca i blaženika.

fra Krsto - Martin Hrženjak 13

USUSRET 20. GODIŠNJICI OPĆINE DONJA VOĆA (1993. – 2013.)

vrijeme Domovinskog rata, kada se u krvi i suzama rađala sloboda Hrvatske, ponovno je zaživjela i samostalna općina Donja Voća. Od toga događaja prošlo je već gotovo 20 godina. Općina Donja Voća postigla je dakle svoju punoljetnost, ali i dalje se bori s kroničnim nedostatkom vlastitih prihoda i manjkavom infrastrukturom (plinska mreža, kanalizacija, djelomična javna rasvjeta, nedostatak građevinskih parcela za mlade obitelji, neizgrađena športska dvorana …). Mislim da se još nismo oslobodili razmišljanja kako će te probleme riješiti netko drugi, bilo na županijskoj ili državnoj razini, a ne mi sami ljudi koji živimo u toj Općini. Jedan od prepoznatljivih simbola jedne Općine je i njezin grb pa progovorimo ponešto o ponovnoj uporabi općinskog povijesnog grba. Prije pet godina (2007.) Općina Donja Voća tj. Poglavarstvo i Općinsko vijeće, oformili su općinsko tijelo za utvrđivanje općinskog grba i zastave. To su tijelo činili: Juraj Žmegač, član Općinskog vijeća, Ivica Lukaček, načelnik Općine i Josip Drvoderić, župnik župe Sv. Martina biskupa. Spomenuti članovi bili su 22. svibnja 2007. u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu s ciljem da se napravi stručno istraživanje od strane Hrvatskog državnog arhiva, kako s područja heraldike/ sfragistike, tako i u stručnoj literaturi da bi se utvrdilo ima li Općina Donja Voća povijesni grb. Ukoliko pak povijesni grb ne postoji, da se pristupi izradi općinskog grba. Jedan od prijedloga bio je da se u grb Voće ugradi Barilček kao znak dobre vinske kapljice i prepoznatljivi simbol Voće (prijedlog J. Žmegača), a razgovaralo se i da bi u grbu trebala biti i špilja Vindija, guska kao znak sv. Martina, te kist kao slikarski rekvizit koji obilježava braću Stolnik (prijedlog J. Drvoderića). Nakon opsežnog istraživanja, Hrvatski državni arhiv 20. studenoga 2007. odgovara načelniku

Općine Donja Voća Ivici Lukačeku dopisom o postojanju povijesnog grba Općine Donja Voća. «U fondu HR HDA 912 (Zbirka otisaka pečata) pronašli smo otisak pečata Općine Voća (HR HDA Zbirka otisaka pečata, Oppida kutija 6/2, inv. br. 897/63). Pečat je okruglog oblika i utisnut je u crvenom pečatnom vosku. Uokolo pečatnog polja je natpis: BILJEZNICTVO OBĆINE VOĆE 1864. U pečatnom polju se nalaze slijedeći simboli: snop pšenice vezan vrpcom, plug, grablje, kosa, lopata i ljestve (?) (riječ je o branama, opaska J. D.). S obzirom da Općina Donja Voća ima povijesni grb/pečat, prema čl. 9. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi (NN br. 90/92 94/93) obvezni ste preuzeti svoj povijesni grb. Grb je rekonstruiran prema općinskom pečatu iz 1864. godine. Opis grba: U plavome na zelenome tlu oko zlatnog/žutog snopa pšenice vezanog crvenom vrpcom, desno plug i grablje, lijevo kosa, lopata i ljestve (tj. brane, opaska J. D.).» Nakon ovog je odgovora tročlano općinsko tijelo (Žmegač, Lukaček, Drvoderić) dalo prijedlog Općinskom vijeću o izgledu općinskog grba, zastave te počasne zastave «gonfalona». Općinski su vijećnici razmatrali prijedloge poduzeća «Heraldic art» iz Rijeke i donijeli konačnu odluku. Ono što je zamjetno kod voćanskog povijesnog grba jest slijedeće: na njemu je dominantan snop žita kao simbol blagostanja, ali da bi došli do njega potrebno je proliti mnogo znoja i upotrijebiti sve one poljoprivredne alatke (plug i grablje, kosu, lopatu i brane) koje okružuju taj snop. A kako se upravo snop žita našao u voćanskom grbu odgovor potražite u jednom od slijedećih brojeva!

Josip Drvoderić

SLIČNOST VOĆANSKOG GRBA S GRBOVIMA DRUGIH OPĆINA U KONTINENTALNOJ HRVATSKOJ

rbove općina u našim krajevima nalazimo već u XIII. stoljeću. Te općine često kao grbovnu figuru imaju lik kojega sveca, redovito zaštitnika (patrona) mjesta. „Potonji običaj bio je naročito uvriježen u Primorju. Dašto da imade i grbova s drugim grbovnim likovima. Utvrdjena mjesta stavljala su u svoje grbove redovno kule, dočim su seoske općine upotrebljavale likove iz svoje neposredne okoline i prirode (gospodarsko oruđe, snoplje, trsove, itd.). Mnoga su mjesta imala od pamtivijeka svoj grb, dočim su nekima grbovi podijeljeni po kralju, feudalnom gospodaru ili po zemaljskom gospodinu, a i po nadležnoj vlasti.” (E. LASZOWSKI, Grbovi Jugoslavije, Kava Hag, Zagreb, str. 3) GOTALOVAC (danas Gotalovec) Općina s gradinom u Savskoj banovini (19311939.). Po prvi puta se spominje u XIII. stoljeću. GRB: u modrom na zelenom tlu zlatni pšenični snop okružen ratarskim oruđem (plug, brana, zublja, kosa, srp, lopata). Pečat iz 1863., boje rekonstruirane. (usp. E. LASZOWSKI, nav. dj., str. 30) PSARJEVO Općina kod Sv. Ivana Zeline, u Savskoj banovini. GRB: u modrom na zelenom tlu zlatni snop, s obje strane gospodarsko oruđe. Pečat iz 1865., boje rekonstruirane. (usp. E. LASZOWSKI, nav. dj., str. 50) VOĆA Općina u Savskoj banovini. GRB: u modrom zlatni snop, oko ovoga gospodarsko oruđe. Pečat iz 1864., boje rekonstruirane. (usp. E. LASZOWSKI, nav. dj., str. 66) Od tri gore spomenute općine danas postoji samo jedna i to općina Donja Voća. No, u drugoj

polovici XIX. Stoljeća, nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe (1861.) na temelju pečata koje su spomenute općine upotrebljavale neupitno je njihovo postojanje. Mjesto Gotalovec danas se nalazi u općini Budinščina, u župi Zajezda, u Krapinsko-zagorskoj županiji. Samo je mjesto dobilo ime po plemenitaškoj obitelji Gotali, odnosno Gotalovečki, smješteno podno istočnog krila trupa Ivančice ili Podrutske gore. Mjesto se spominje u starim ispravama od XIII. stoljeća, a rod je Gotala dao nekoliko znamenitih ljudi od biskupa, sudaca pa do vojnih časnika. Sam rod Gotala izumire polovicom XVIII. stoljeća, posljednji odvojak ovog roda je Barbara Gotal udana Pucz, čiji sin biskup Stjepan Pucz uz brojna dobročinstva obnavlja i kapelu sv. Petra, koja je i danas najmarkantnija točka Gotalovca. Ovaj je biskup Pucz povezan i s našom župnom crkvom sv. Martina biskupa jer upravo je on crkvu posvetio 4. srpnja 1756. godine. Nekoliko godina prije posvete, isti je biskup darovao župnoj crkvi na Voći moćnik sv. Martina. Moćnik je napravljen u obliku križa – s prednje strane je lik raspetoga Krista na križu, a sa stražnje strane moći sv. Martina biskupa. Na moćniku je ugraviran i natpis: Pro Eccl. Vocensi S. Martini FF: Anno 1754, Illmus et Rtsmus D. Stephanus Pucz, Eppus Belgrad. Can et Lector Pre: Zagreb etc. Danas se Psarjevo spominje kao Gornje i Donje Psarjevo, a od 1961. godine spominje se i Selnica Psarjevačka koja se odvojila od Gornjeg Psarjeva. Sva su ova spomenuta naselja dio grada Sveti Ivan Zelina i nalaze se u Zagrebačkoj županiji. Naselja su također filijale župe sv. Ivana Krstitelja, sa sjedištem u Svetom Ivanu Zelini.

Josip Drvoderić 15

MAMIKA, LIJEPU VAS PROSIM KRUJKA

ruh je mama u Zagorju pekla jedanput tjedno. Mijesila ga je u velikom koritu. U kuhinji se nije nitko motao osim nje. Uvijek bi ispekla po šest velikih kukuruznih hljebova kruha. Uz stijenke korita ostalo bi dosta prilijepljenog tijesta. Mama bi velikom žlicom postrugala korito. Postrugala ga je tako detaljno da ga gotovo nije ni trebala prati. Od postruganog tijesta bi umijesila mali hljepčić. Zvali smo ga postružnik. Kad je kruh bio pečen i ohlađen, jedva smo čekali da mama otrgne svakome komadić postružnika. Kruh nam je davala na obroke. Ponekad bi stavila na njega malo začijala. O šećeru nismo ni sanjati mogli. Teška su ratna i poratna vremena. Kruh je imao dvije korice. Lijepu i grdu. Grda korica je bila donja i uvijek je u njoj bilo upečenog ugljena i pepela. Mama bi kod rezanja kruha nožem odrezala grde korice i ostavljala ih u ladici stola u dnevnoj sobi. Tijekom tjedna nakupilo se puno grdih korica u ladici. Mama je kruh pekla obično subotom. Češće je već petkom ponestalo kruha. Gladni, došli bismo k mami i lijepo zamolili:

- Mamika, lijepu vas prosimo grde korice. Mama je dopuštala da uzmemo grdu koricu. Grda korica, pomiješana s ugljenom i pepelom, hrska pod našim zubićima. Ne smeta. Teška su poratna vremena. Nikad nismo mamu drukčije pitali da nam da kruha nego: - Mamika, lijepu vas prosim ka bi mi dali krujka. Nekad smo rano ujutro, još u krevetu, znali zamoliti: - Mamika, prosimu vas krujka. Ona bi nam odgovorila: - Ne morem ga zbuditi. Još krujk spi. Ako bi nam kruh slučajno pao na zemlju, čak u prašinu ili blato, podignuli bismo ga, stresli rukom, malo ispuhali ili obrisali. Poljubili smo ga i rekli: - Božik, oprosti, iz zemljice je zraslu. Kruh je bio isključivo kukuruzni. Za neki drugi kruh nismo znali.

Alojz Leskovar

Dani kruha – prigodni rječnik (2) krušna peč – peć u kojoj se pekao kruh. Dijelovi krušne peći: kuomen, tarac, zapečik, pripečik, kahle... Pribor: frukle, lupar, greblica... Svaka stara „hiža” imala je krušnu peć. Osim za pečenje kruha, tijekom zime grijala je veliku hižu, onovremeni dnevni boravak. Nerijetko su tijekom zime na zapećku spavala djeca. kuruzni kruh – kruh od kukuruznog brašna. Za kruh je potrebno pripremiti: kukuruzno brašno, kvasac, vodu i sol. Generacije Voćanaca othranile su se na kukuruznom kruhu. „Samo da ga je bilo”, znali bi reći. pluoskač – jednostavni kukuruzni kruh,bez kvasca, pečen na tabli štednjaka pruosta pugača – jednostavan pšenični kruh, bez kvasca, za čiju pripremu ne treba puno vremena. Pruosta pugača je vrlo ukusan kruh,naročito ako je pečena u krušnoj peći.

pustružjak – kruh umiješen od tijesta postruganog sa stijenki korita u kojem se kruh mijesiPustružjak je obično bio manji od ostalih hljebova te je bio najprije pečen. Jeo se topao, često uz crno vino.Veselila su mu se i djeca i odrasli. zmiesni kruh – kruh od više vrsta brašna; kukuruznog, raženog i pšeničnog, miješani kruhžrvi – žrvanj, kućni mlin za žito. U prošlosti je svaka kuća imala „žrvi”. Žito se mljelo svakodnevno, obično ujutro ili navečer. Za kruh je trebalo samljeti do deset kilograma kukuruza.

Irena Šipek

PISALI SU NAM… Dragi Jožek ! Dobila sam Tvoje časopise za koje zahvaljujem. Odmah sam pročitala sve po redu. Neke su vam stranice izuzetno zanimljive. 1. Najviše mi se sviđa ideja i provedba obilježavanja Dana voda povezano sa zanimljivo modificiranim križnim putem. To vam je fantastična ideja. Trebalo bi o tom napraviti veći članak, popuniti s više fotografija u boji (koje sigurno imate) i poslati u središnjicu tvrtke „Hrvatske vode“ ili pak u njihovu podružnicu u Varaždinskoj županiji. Šteta bi bilo da oni ne znaju za tako dobru ideju. Možda da ih u istom pismu zamolite i za jednu malu donaciju kojom bi mogli obnoviti jedan stari zdenac u vašoj župi za sljedeći Dan voda. Članak o tome bi bilo dobro poslati u GK u MAK. 2. Također mi je vrlo lijep članak o patru Josipu Greguru. Obzirom da si Ti s njim očito dobro povezan, bilo bi dobro da u sljedećem broju on napiše članak o tom svojem samostanu koji na fotografiji izgleda impresivno. 3. Članak Mirele Jakopec o starenju je isto vrijedan prilog. To bi vam mogla postati stalna stranica na kojoj bi bili savjeti kako čuvati zdravlje, kako se kod kuće liječiti od pojedinih lakših bolesti. Mirela bi sigurno mogla naći djecu koja bi sakupljala iskaze svojih baka o tome kako se nekad liječilo malu djecu, kakvi su se čajevi kuhali za pojedine bolesti, kakvi su se oblozi od biljaka stavljali na rane, povrede i slično. Ako bi se Mirela zainteresirala za tu temu, ja joj mogu dati dosta smjernica i materijala kojeg sam pisala za naš čakovečki mjesečnik ZVONA, pa ona to može preraditi prema vašim potrebama i konceptima. Eto, ja navalila sa svojim idejama, no inspirirao me vaš župski glasnik. Srdačan pozdrav,

Verica Jačmenica-Jazbec

DEŠČ Dešč pumalu curi kak da nuri i jaku grmi. Čuje se tak kak da se neki na nebu svadi pa tu pa tam strelu z žepa zvadi. Ja pa nebrem spati jer si mislim kak bom vu školu morau iti i...zamazani biti...

Slavko Kolačk, PŠ GORNJA VOĆA

OBIČAJI UZ PROSLAVU SV. MARTINA U NJEMAČKOJ I ZEMLJAMA NJEMAČKOG GOVORNOG PODRUČJA

vake godine je 11. studenog dan sjećanja na Martina iz Toursa. Ne samo u Njemačkoj, već i u cijeloj Europi tog se dana Martinje slavi različitim običajima. Između ostalog, martinjskom povorkom i martinjskim pjevanjem.

u obliku Stutenkerla ili gusaka, a u nekim dijelovima Njemačke i perece od dizanog tijesta. Ovaj običaj nije isključivo prisutan u zemljama njemačkog govornog područja te se provodi i u nekim skandinavskim zemljama te u Nizozemskoj.

Martinjska povorka s laternama

Martinjsko pjevanje

U mnogim njemačkim regijama; Austriji i Švicarskoj, uobičajene su svetomartinjske povorke. Sudionici tih povorki su djeca koja s laternama šeću ulicama grada ili sela, uz pratnju odrasle osobe koja se obično maskira u rimskog vojnika te tada predstavlja samog svetog Martina. Te laterne djeca prethodno izrađuju u vrtićima ili osnovnim školama na samoj nastavi, a kao šećer na kraju, često se pali martinjska vatra. Djeca dobivaju keksiće i kolačiće

Po završetku martinjske povorke, ili u nekom drugom bliskom terminu,učestala je pojava martinjskog pjevanja. Manje skupine djece odlaze od vrata do vrata sa svojim laternama, pjevaju pjesme o sv. Martinu te mole za slatkiše, peciva, voće i slično.

Jadranka Petrač, učiteljica njemačkog jezika

JESEN Listje curi, Grozdje se zuri. Moštek vri. Dedik f pinici sidi. Letu se bliži kraju, A megla se vleče pu cielemu kraju.

Katarina Hrženjak, PŠ GORNJA VOĆA

Jesen u Budinščaku

SKRB ZA STARE I NEMOĆNE OSOBE

injenica je da živimo u doba produženog životnog vijeka što logično prati i činjenica da je svakog dana sve veći broj starih ljudi. Dužnost svakog društva s takvom dobnom strukturom stanovništva je organiziranje odgovarajuće brige za tu skupinu stanovništva kako bi se svaki pojedini član zajednice osjećao dostojanstveno, sigurno, zaštićeno i sretno u poznim godinama svog života. Živeći u ovom vremenu i okruženju, veoma je lako uočiti vitalne probleme koji opterećuju razinu življenja ove dobne skupine društva. Tako se neki od najaktualnijih problema oslikavaju u činjenici da veliki broj starih ljudi žive potpuno sami, prepušteni sudbini življenja od danas do sutra i humanosti ono malo ljudi koji ih okružuju. Resorne institucije nedovoljno brinu za ovu dobnu skupinu. Razlog tomu je moguće tražiti u nedostatku financijskih sredstava, ljudskih resursa, opreme, ustrojstvu institucija. Briga za stare, nemoćne i bolesne osobe, tj. za sve one grupa-

smisao i vlastitom životu, a s kršćanskog aspekta življenja još jednom dokazujemo da nam svjetlost vlastitog života nije povjerena uzalud. Iako, stare i nemoćne osobe treba ponekad samo slušati i pružiti im ruku u vremenu kad im je breme života pritisnulo stara leda i dušu.Stisak ruke ponekad može biti dovoljan pokazatelj brige i poštovanja prema starima i nemoćnima, a koji će iste nagnati na zaključak da ni u novonastalim životnim okolnostima nisu sami i da je vrijedno živjeti. U razumijevanju starosti često se oslanjamo na nekoliko (pet) stereotipa: da su stari ljudi međusobno slični, da su senilni, konzervativni, neefikasni i sebični. Međutim, stari ljudi se između sebe razlikuju više nego mladi, a s godinama se te razlike čak povećavaju, osim u slučajevima kada boluju od staračkih bolesti. Ageizam je nepriznavanje ili ograničavanje prava starosnih skupina. To je stvaranje stereotipija i sistematska diskriminacija ljudi samo zato što su

Dom Sv. Ane – Babinec

cije stanovništva da svojim radom i aktivnostima doprinose zajednici, iako su baš oni ti koji su u granicama svojih mogućnosti nekoć stvarali svijet u kojem mi danas živimo, stvara osjećaj za humanost i uočava navedene probleme. Pomažući starim i nemoćnim osobama, indirektno dajemo novi

stari. Uzroci ageizma vrlo su bliski izvorima rasizma i sličnih diskriminacija. Ponajprije se radi o reakciji na osjećaj ugroženosti. Starih je ljudi svakim danom sve više pa se mlade generacije osjećaju ugroženo u strahu da se neće odgovoriti njihovim potrebama i zahtjevima. Stare su osobe često žrtve raznih šala

i karikatura kojima se preuveličano ističu njihove osobine, kao zaboravljivih, „otkvačenih’’, nemoćnih i socijalno neprilagođenih ljudi. Obitelj je tradicionalno bila angažirana u brizi za stare. U ruralnim sredinama djeca ostaju u obitelji s roditeljima ili djedovima vrlo dugo ili čitavog života. U urbanim sredinama djeca napuštaju roditeljski dom ubrzo nakon punoljetnosti. U starosti gubitak bračnog druga predstavlja najteži stres u životu. Tome možemo dodati i probleme oko podjele nasljedstva i umanjeni dohodak. U većini slučajeva javlja se teška i dugotrajna depresija. Neke su studije pokazale da muževi teže podnose smrt supruge i da su bespomoćniji od žena nakon smrti partnera te da je to upravo najveći razlog što se ponovo odluče oženiti. Jedna od težih problema kod udovaca je osjećaj usamljenosti. Povod za dolazak stare osobe u dom je najčešće gubitak osobe koja ju zaštićuje, bračnog druga, gubitak mjesta boravka ili bolest. Takav je proces težak za osobu bilo koje dobi, stoga je od životne važnosti izabrati najprikladniju ustanovu. Potrebna je obilna podrška i društvena i emocionalna za vrijeme nakon dolaska koje je presudno. Prilagodba ovisi i o stavu starije osobe kao i o stavovima osoblja u Domu.

Soba u Domu za starije i nemoćne osobe – Sv. Ana, Babinec

U Domu gdje se procjenjuju, poštuju i razvijaju snage, interesi i vještine štićenika, socijalni i psihološki problemi prilagodbe su rijetki. Osobe smještene u domove često pronađu prijatelje među stanarima i osobljem, primaju ih kao obitelj. Samoća, društvena izoliranost i dosada karakteriziraju stare osobe u razdoblju institucionalizacije. Prednost malih domova je u uspješnoj primjeni individualnog pristupa pa je samim time osoba zadovoljnija, za razliku od domova s velikim brojem klijenata gdje je izraženija usamljenost štićenika. Štićenici u domu su bolje zaštićeni i zbrinuti te imaju društvo i zajedničku interesnu skupinu i mogu održavati kontakte s obitelji i osobama izvan doma, dok je štićenicima koji obole ili izgube funkcionalnu sposobnost osigurana medicinska skrb.

Mirela Jakopec

MEGLA Megla šumoče, Dejšč klupoče. Deca žubočeju, Zajci mrgočeju. Megla se puzdravila i...udišla...

Anja Stočko, PŠ GORNJA VOĆA

MLADA UČITELJICA MARIJA VRAGOVIĆ – MARICA STANKOVIĆ NA VOĆI (1922. – 1924.)

alja primijetiti da je duhovni vjerski život na Voći uznapredovao s dolaskom mlade učiteljice Marije Vragović koja je na početku školske godine 1922/23. došla na Voću. Iako je na Voći bila tek dvije godine, upravo je u živosti vjerskih društava i bratovština Marija Vragović – Marica Stanković ostavila najvećeg traga. Najbolja prijateljica Marice Stanković još od djetinjstva piše o školovanju mlade učiteljice i o njezinim prvim godinama učiteljske službe: „Kao maturantica 1920. upućena je na slet 'Orlovske mladosti' u Maribor kao zastupnica svoje škole. Štoviše, ovdje na zborovanju i ona je progovorila nekoliko rečenica. Ali značajno je napose da se ovdje upoznala s imenom velikoga biskupa Mahnića, s bratom Ivanom Merzom i s idejom: vratiti Hrvatsku Kristu. Mariborski slet znači početak orlovstva u Hrvatskoj, a za nju isti znači početak rada i borbe za Kristova načela i borbu za duše. Nakon svršene učiteljske škole po nagovoru profesorica, odlučila je da nastavi studij na univerzi.

Marica Stanković – voćanska učiteljica od 1922. do 1924. (Sliku naslikao Vinko Gregurec)

Prihvatila se učenja latinskoga jezika, no morala je prekinuti jer je oboljela na oči. Liječnik ju je uputio na more. Bilo je to 1921. godine. Pošla je u Novi. Izgledalo je da su joj vrata za daljnji studij zauvijek zatvorena, ali Providnost je imala drugi plan. Nakon nepotpunoga ozdravljenja odlučila se da uzme učiteljsko mjesto na selu. Srce ju je vuklo u Zagorje, odakle potječu njen pradjed, djed i njen otac – plemenitaši Vragovići. Iako je službovanje u Zagorju bilo kratko – 4 godine, njeno djelovanje ostavilo je duboke tragove. U to vrijeme pada i promjena prezimena u Stanković. S novim prezimenom započinje Višu pedagošku školu u Zagrebu i prihvaća velikim žarom rad u orlovstvu. Orlovstvo se sve više širi u Hrvatskoj. (B. Duda – S. Tahmina: Suradnici u ostvarivanju Kraljevstva Kristova, KS, Zagreb 2003., str. 23) Za vrijeme ljetnih školskih praznika 1923. godine mlada učiteljica Marija Vragović odlazi u Zagreb k svojim roditeljima Fabijanu i Tereziji. Upravo za tih ljetnih praznika ona će se susresti s dr. Ivanom Merzom i taj će susret usmjeriti njezin život prema još zauzetijem življenju evanđeoskih vrjednota u sredini u kojoj djeluje kao učiteljica. O tom prvom susretu piše: „U praznicima godine 1923. došla sam jednog jutra u isusovačku crkvu. U klupama blizu oltara sv. Alojzija opazim mladog čovjeka sa velikim misalom u rukama. Odijelo korektno, plava kosa uredno počešljana, ali držanje toga čovjeka bilo je ipak osobito. Nije skidao očiju sa misala, a kad je pozvonilo na sv. pričest, pošao je k oltaru tako sabran kako se to rijetko vidi kod mladih ljudi. 'To mora biti Merz, jest to je Merz', govorila mi je duša. 'Samo on može tako sabrano moliti.' I to je doista bio Merz, koji se vratio sa studija u Parizu. Bio je to moj prvi ali najkarakterističniji susret s našim Ivanom.” Vrijeme je to kada i na hrvatskom tlu sve više zaživljava Katolička akcija.

„Katolička akcija jest savez organiziranih katoličkih sila za afirmaciju, proširenje, primjenu i obranu katoličkih načela u životu individualnom, porodičnom i društvenom.” (Članak 1., Pravila talijanske Katoličke akcije) Papa Pio XI. u enciklici „Ubi arcano Dei” od 23. prosinca 1922., a posebno u svibnju 1923. odobrava i preporuča Katoličku akciju radi njene znamenitosti za vjerski život i dobro Crkve, ali i radi velike koristi za civilizaciju i društvo. Katolička akcija je dio pastoralne službe koju vrše biskupi u suradnji sa svećenicima na pojedinim župama. (usp. Prva sinoda nadbiskupije zagrebačke, Zagreb 1925., str. 225) Do sada nisam naišao na dokumentaciju o konkretnom radu mlade učiteljice Marije Vragović u kontekstu Katoličke akcije na Voći, ali taj rad nije izostao. Zasigurno je procvatu novih bratovština i vjerskih društava uz mladog i zauzetog kapelana Ljudevita Jesiha (1917/18.), te mladoga župnika Švogera uvelike pridonijela i Marija Vragović (od 11. XI. 1924. s novim prezimenom Stanković). Prve redovnice koje su potekle iz voćanske župe poticaje za svoj redovnički poziv primile su

upravo od svoje mlade učiteljice. U Hrvatskom franjevačkom biografskom leksikonu uz ime časne sestre M. Flavine Josipe Banfić stoji zapisano: „medicinska sestra (Donja Voća kraj Ivanca, 11. III. 1912. – Zagreb, 19. II. 2007.) Bila je učenica Marice Stanković, poznate suradnice bl. Ivana Merza, koja ju je pripremala za prvu pričest. God. 1942. položila je prve zavjete u Klenovniku kod Milosrdnih sestara Sv. Križa.(…)” Sama će sestra M. Flavina o svojoj pripremi za prvu sv. Pričest koja je bila 1923. napisati: „Veliku milost mi je dragi Bog udijelio time što mi je dao dobru i pobožnu učiteljicu (Maricu Stanković, moja opaska). Ona je više nastojala da usadi u srca povjerene joj djece i klicu kršćanskog života, nego da ih muči suvišnim znanjem. Ona me je, dapače, pripravila i na prvu sv. Pričest jer je u to doba umro naš župnik.“ (župnik Benjak, moja opaska) Ta učiteljica bila je Marica Stanković, poznata suradnica bl. Ivana Merza. Sestra Flavina je kasnije bila s njom u pismenoj vezi. Tri godine nakon prve sv. Pričesti, tj. 1926. primila je sakrament sv. Potvrde.

Josip Drvoderić

NEPOZNATA POVIJEST VOĆE

KRIŽ USRED KELTSKOG GROBLJA NA KUSERBANJ-BREGU

userbanj-Breg, sjeveroistočno od centra Donje Voće, predstavlja mjesto slučajnog latenskog nalaza; u vinogradu „Ferice”, vlasnika Imbre Pajtaka, nađen je prilikom rigolanja 1932. godine prilično oštećen nož. Tom je prilikom navodno uništeno više grobova s prilozima: željeznim mačevima, noževima i jantarskim ogrlicama. Nož je pohranio dr. Albert Špiler iz Maruševca i 1938. godine poklonio ga Gradskom muzeju varaždin. Bojni nož sačuvan je u cijeloj dužini, ali je sječivo prilično oštećeno.Hrbat noža je zadebljan i

lagano zakrivljen; sječivo je također polukružno povijeno. Prijelaz sječiva u držak je četvrtastog presjeka, a završava kuglastim zadebljanjem. Presjek kratke drške je polukružan. Na kraju se nalazi jabučica koja nije pravilno okrugla, već donekle bikonična, zaobljenog donjeg dijela koji je, čini se, bio raščlanjen plitkim urezima. Vrh sječiva je cijeli sačuvan, dok mu je središnji dio oštećen. Dužina noža je 34 cm (dužina oštrice 28 cm, a drške 6 cm). Najveća sačuvana širina oštrice je 6 cm. Na nožu nisu vidljivi tragovi eventualnog savijanja.

Inventarni broj 1063. Željezni bojni nož.

Bojni nož sačuvan je u cijei sve ostale karakteristike pokazuje loj dužini, ali je sječivo prilično sličnost s našim primjerkom. oštećeno.Hrbat noža je zadeRezimirajući sve dosad iznijeto, bljan i lagano zakrivljen; sječivo mislim da bojni nož s Kuserbanjje također polukružno povijeno. Brega treba vezati uz mlađu fazu Prijelaz sječiva u držak je četvrtasrednjolatenskog razdoblja, odnostog presjeka, a završava kuglasno uz Filipov rani horizont čakastim zadebljanjem. Presjek kratke novih pojaseva, što bi apsolutno drške je polukružan. Na kraju se – kronološki bilo označeno kranalazi jabučica koja nije pravilno jem 2. stoljeća pr. n. e, a što nikako okrugla, već donekle bikonična, ne isključuje mogućnost korištenja zaobljenog donjeg dijela koji je, ili polaganja u grob ovog noža i čini se, bio raščlanjen plitkim urepočetkom 1. st. pr. n. e. zima. Vrh sječiva je cijeli sačuvan, I mač s djelomično sačudok mu je središnji dio oštećen. vanim koricama (nađen južno Dužina noža je 34 cm (dužina Križ Imbre Pajtaka na Ferici od sela Bartolovca u rječici Plioštrice 28 cm, a drške 6 cm). Najtvici 1954/55.), kao i bojni nož (iz veća sačuvana širina oštrice je 6 cm. Na nožu nisu Kuserbanj-Brega), predstavljaju oružje koje svavidljivi tragovi eventualnog savijanja. kako treba vezati uz keltski etnikon. No, iako rasVeć je spomenuto da je nož nađen na Kuser- polažemo ovim nalazima tipičnim za keltsku latenbanj-Bregu kod Donje Voće prilikom rigolanja, sku kulturu, ipak za sada ne možemo ništa reći o te da je tada uništeno više grobova s prilozima. gustoći eventualne naseljenosti Kelta na području Na osnovu bilježaka Stjepana Vukovića može se sjeverozapadne Hrvatske. Broj razorenih grobova zaključiti da se radilo o muškim i ženskim skelet- na Kuserbanj-Bregu nam je nepoznat – dakle i nim grobovima. Ukoliko su podaci točni, radilo se tu nam manjka oslonac da zaključimo radi li se o ovdje o jednoj od prilično rijetkih skeletnih laten- nekoj većoj nekropoli (uz koju bi trebalo pretpostaskodobnih nekropola. Sudeći pak prema podacima viti i odgovarajuće naselje), ili je nekropolu činilo o uništenim i nestalim grobnim prilozima, muški tek nekoliko grobova koji ne bi trebali nužno ukasu grobovi (ili barem jedan dio njih) bili grobovi zivati na dugotrajnu naseljenost Kelta. Ova dva priratnika; i naš bojni nož predstavlja oružje ratnika s mjerka oružja u svakom slučaju dokazuju da na kojim je bio položen u grob. varaždinskom području treba računati s prisutnoPojava bojnih noževa vezana je uz period šću keltskog etnikona. srednjeg latena, a njihovo se trajanje u mlađim tipoRadi li se o dugotrajnijoj naseljenosti keltskih vima s plosnatom drškom nastavlja sve do početka Tauriska ili su možda periferni izdanci plemena, historijskog perioda. Naš primjerak predstavljao bi naseljenog u današnjoj Dolenjskoj, samo zalazili u u razvojnom putu bojnih noževa svakako stariji tip, ove krajeve u svojim pomicanjima i kraćim pohona što upućuje presjek drške, kao i dva kuglasta dima? Buduća će istraživanja dati odgovor na ova i zadebljanja. Bez obzira na mišljenje nekih autora još mnoga pitanja vezana uz keltsko-latensku kulda noževi s kuglastim završetkom predstavljaju sta- turu varaždinskog područja. rije tipove od onih s okruglom pločicom ili kolutom (Tekst napisala – MARINA ŠIMEK, Osvrt na (S. PAHIĆ, 1966, 283: Keltske najdbe v Podravju. dva nalaza keltskog navalnog oružja: Godišnjak Arheološki vestnik 17, Ljubljana) čini se da s obzimuzeja Varaždin, 1981., str. 17-33) rom na stanje istraživanja, za sada nije neophodno Početkom 90-tih godina prošlog 20. stoljeća ove tipološke razlike vezati uz kronološke. Dakle, trebala su započeti nova arheološka istraživanja na detaljnije kronološko određivanje noža s Kuserbanj-Brega nije moguće; no, noževi istog tipa iz Kusrebanj-Bregu, ali ih je zaustavio nesretni DomoValične vasi i Formina svrstavaju se u srednjelaten- vinski rat i na postavljena pitanja morati ćemo još sko razdoblje, uz pretpostavku njihovog trajanja i neko vrijeme čekati odgovore. Tko zna nije li u mlađem latenu. S obzirom na zakrivljenost hrpta upravo pronalaženje keltske nekropole ponukalo može se naš nož povezati s nožem iz Pleterja (Slo- Imbru Pajtaka da usred keltskog groblja postavi venija), koji doduše nema kuglasto zadebljanje na križ?!? prijelazu sječiva u dršku, a li s obzirom na dimenzije

Josip Drvoderić 23

VINSKA KLIET V eter je jaku zapuhnau I so je listje z dreva otpuhau. N iti jednuga lista več na drevu nie bilu, S e se je v neku rupu skrilu. K liet se je nieka tam vu hosti našla, A ja sem fletno vuju zašla. K ak v bajki čarobna je bila, L iepe je brienke v sebi skrila. I malu sem si unda vinčeka spila... E j, de mi je pamet bila? T ak sem se ja vu šumi zgubila...

Glorija Kuserbanj, PŠ GORNJA VOĆA

Jesenski stihovi Barice Horvatić Da bomu gruozdje brali, se prijatele bomu k sebi zvali. Da bu se gruozdje prešalu, pri nam bu se du jutra pupievalu. Deca bodu mošta pila i z nami se veselila. Braje je prešlu. Brienka je puna mošta. Nišči se više ne žali da gurica punu košta. Če očemu vino imeti, muoramu Svetuga Martina zvati. Un muora najprije mošt krstiti, a unda na pruščeje iti. Jesen nam je fletnu prešla. Sega nam je dala. Bogu fala!