sv martin uskrs

SRETAN USKRS!

1

GODINA III, Broj 1 – Uskrs 2013.

Sadržaj: 4 Tak su rekli naši stari „svetačka meteorologija” 5 Dogodilo se od Martinja do Uskrsa…

6 Udruga vinogradara i voćara „Barilček“ (2003 – 2013.)

7 Brieg 8 Zebice za valentinovu 192… i nešternuga leta 9 Općina Cestica 10 Korizmeni križni put po Voći (2007 – 2013.)

10 Voćanska kalvarija 10 Križni put 11 Meditativno-molitveni put pod nazivom – Hrvatska na putu Isusa Krista (2010 – 2012.)

Radovan Švetak: Dečic z visibabami, 1991.

12 „Puntarski“ duh Voćanaca iliti priča o hrvatskom grbu 13 Prvi protumađarski pokret 1883. godine Izdavač: RKT. župni ured Sv. Martina biskupa – Donja Voća na Voći Za izdavača: Josip Drvoderić, župnik 14 Drugi protumađarski pokret 1903.

Uredničko vijeće: godine na Voći („Bilo je to godine Irena Šipek, Jadranka Jakopec, Josip Jakopec, devetsto i treće…“) 15 Fra Josip Patrčević, franjevac – kapucin Biljana Jurić, Marina Stolnik Glavni i odgovorni urednik: 17 Rekli su o voćanskom slikaru Radovanu Josip Drvoderić Švetaku …

Grafička priprema: 18 Bez mene Vjeran Grabant 19 Puran Lektura: Marijana Švetak, Irena Šipek 20 Duhovna dimenzija karitasa Adresa: 21 Jednoga dana Donja Voća 1, 42245 Donja Voća 22 Mješoviti župni zbor "Ljubav i mir" tel: 042 766 133 22 Ljubav i mir (himna zbora) e-mail: josip.drvoderic@inet.hr Tisak: Letis d.o.o.

23 Na nuovu letu Naslovnica: 23 Mačuhica Isus Krist – Jaganjac Božji, 2012.

23 Dešč Sliku naslikao Vinko Gregurec

2

E

vo i četvrtog broja župnog lista: Sv. Martin – Voća. U njemu se nalaze teme od Martinja, preko Božića pa sve do Uskrsa. Od blagdana sv. Martina biskupa, nebeskog zaštitnika naše župe, dogodilo se puno lijepih i nezaboravnih događaja koji su trajno obilježili naše živote.

Naš je župni zbor „Ljubav i mir“ izdao svoj drugi CD. Godina vjere proglašena po papi Benediktu XVI. potiče nas na osobno življenje i svjedočenje kršćanske vjere. U prvoj polovici veljače ove godine iznenadila nas je odluka pape Benedikta XVI. kojom se on kao Petar naših dana povlači, i ustupa mjesto novom papi koji će nas i nadalje učvršćivati u vjeri. Izabran je novi papa koji po prvi puta dolazi iz Latinske Amerike i uzima ime Franjo. Riječ je o kardinalu Buenos Airesa čije je ime Jorge Mario Bergoglio.

U vremenu korizme dotaknuli smo se sedam Korizmenih križnih puteva, a upravo je broj sedam za Izraelce broj punine.

Upoznajući svoju okolici ovaj smo se put riječju i slikom uputili u općinu Cestica u čijem su sastavu dvije župe Križovljan i Natkrižovljan.

Jedna voćanska udruga ove 2013. godine proslavlja desetu obljetnicu svoga postojanja – Udruga vino-

gradara i voćara „Barilček“.

Predstavljajući živuće voćanske svećenike na red je ovaj puta došao Josip Patrčević, franjevac – kapucin. Spomenuli smo se i Radovana Švetaka, voćanskog slikara koji nas je prije nepunih godinu dana prerano napustio. Uz ulazak Hrvatske u Europsku uniju, ako Bog da, u mjesecu srpnju dotaknuli smo se priče o hrvatskom grbu…

Pažljivim čitanjem stranice po stranice ovog župnog lista možda porastemo u svojoj ljudskosti i opredjeljenju za neprolazne vrijednosti. Vaš župnik Josip

UZ GODINU VJERE

Vjerujete li?

Vjerujete li u san

Vjerujem da dobrih ljudi ima

il' samo u noć i dan?

makar im život vjeru oduzima.

Ja vjerujem u puno stvari, al' tko još za to mari?

Ispunimo srce ljubavlju, srećom,

Djevojka sam od sna,

ljepotom;

mašte,

nema li toga

dobrote,

Što ćemo sa svojim životom!

ne zanimaju me marke ni novčane svote!

Marija Kukec, 8.b.

Vjerujem u prijatelje – moju radost i veselje.

3

Tak su rekli naši stari „svetačka meteorologija” Če je jesen liepa i tupla, zima buo duoga i uoštra.

Sveti Luka v ruoke huka.

Sveta Kata, snieg na vrata.

K sveti Orši1 saki dien se gorši.

Sunce na Bužič, snieg na Vuzin.

Nieža2 puol zime prerieže.

Du Niežinuga živad na puol, a ljudi trečinu.3 Bole da te kača fpiči, nek siečansku sunce ugrije. Če na Vincikuvu strohe cure, vino v lagve teče.

Kuojk na Sviečnicu sunce grije, tuojk je još saka speha puna snega. Če na Sviečnicu sunce grije, jazvic se na drugu stran ubrne.

Sveti Matik4 led razbija, a če ga ne najde, diela ga.

Za Juožefuvu se trsje rieže, a za Jurjavu5 kuruza sieja.

Dok goj je na Ivajščici snega, nesmeš buosi hujditi.

Du Žufijinuga se grah ne sadi. Žufija6 napija.

Jurjavska rosa, Turjačka7 vedrina, buo ga kruha i vina.

Vugurki se na Markuvu8 sade. Če na Markuvu dešč curi, na Jurjavu je blatu.

Pankracije, Servacije i Bonifacije su ledeni sveci.9

Matej Kokotec: Moja crkva, 3.b.

Irena Šipek

1 Uršuli 2 Agneza, 21. siječnja 3 Do kraja prve polovice zime živad je mogla potrošiti polovicu zaliha hrane, a ljudi tek jednu trećinu.

4 Nekada se blagdan sv. Matije slavio u veljači, a nakon reforme kalendara slavi se u svibnju.

5 23. travnja 6 Sofija – 15. svibnja 7 Duhovi, 50. dan po Uskrsu 8 25. travnja 9 Može još biti mraza.

4

Dogodilo se od Martinja do Uskrsa…

•

2.11.2012. uz blagdan Svete obitelji, sveta misa kod Kapele sv. obitelji na Slivarskom. Sudjelovanje Župnog zbora «Ljubav i mir».

•

3.11.2012. sveta misa kod Kapele sv. Huberta u Goruševnjaku. Sudjelovanje Župnog zbora «Ljubav i mir» i članova LD «Trčka» Voća i LD iz Klenovnika.

•

8.11.2012. prvi dan trodnevnice uz blagdan nebeskog zaštitnika župe i općine sv. Martina biskupa obilježen je predstavljanjem novog nosača zvuka župnog crkvenog zbora «Ljubav i mir». Uz desetu obljetnicu postojanja župnog zbora Župa je izdala drugi CD sa 17 pjesama duhovnog sadržaja.

•

9.11.2012. drugi dan trodnevnice obilježen je gostovanjem crkvenog zbora Kapele sv. Antuna Padovanskog iz Tužnog, filijale župe Margečan.

•

10.11.2012. treći dan trodnevnice. Gostovanje Gradišćanskih Hrvata iz Narde. Nakon koncerta, sa starohrvatskim pjesmama, procesija s lanternama od župne crkve do kapele Presvetog Srca Isusova. Liturgijski blagoslov mladog vina. Otkrivanje spomen-ploče na Staroj školi na kojoj su imena: vlč. Ivana Barbarića, službenice Božje Marice Stanković i hrvatskog blaženika Alojzija Stepinca.

•

11.11.2012. proštenjarska sveta misa uz blagdan sv. Martina biskupa. Otkrivanje spomen-biste službenice Božje Marice Stanković u dvorištu župnog dvora. Gostovanje i koncert desetorice bogoslova i rektora Zagrebačke bogoslovije prečasnog Anđelka Koščaka iz Zagreba.

•

24.11.2012. treći nastup Župnog zbora «Ljubav i mir» na Festivalu sv. Cecilije u Varaždinskoj katedrali sa skladbom Vjerujemo da si s nama (autor teksta: vlč. Josip Drvoderić, autor glazbe: prof. Ivan Mežnarić). «Pjesma je nastala kao molitva na blagdan Male Gospe 2012. godine. Ta je molitva upućena božanskom Učitelju koji zajedno s nama brodi na lađi koja se zove Crkva. Ponekad se čini da su valovi preveliki, vjetar orkanski, a Učitelj spava. Htjeli bi ga probuditi, ali ne želimo čuti njegovu riječ: «Malovjerni, zašto ste posumnjali!?!» A njegova nas riječ jača i njegov nas Duh krijepi. Uzor svima nama, vjernicima 21. stoljeća suzaštitnik je voćanske župe sv. Toma apostol koji je dopustio da učitelj izliječi njegovu nevjeru. Najveći nam je uzor vjere Marija, Isusova i naša Majka, to novo sunce i nova zora na obzorju!»

•

2.12.2012. na prvu nedjelju Došašća sveta misa i nastup župnog zbora župe Majke Božje Fatimske iz Orehovice (iz Međimurja).

•

21.12.2012. sudjelovanje župnog zbora «Ljubav i mir» na humanitarnom koncertu u Klenovniku.

•

24.12.2012. Božićni koncert u župnoj crkvi sv. Martina prije polnoćke. Sudjelovanje dječjeg crkvenog zbora «Glasnici ljubavi i mira» i župnog zbora «Ljubav i mir».

•

25.12.2012. Božić, dječji Božićni program, blagoslov djece i podjela darova.

•

26.12.2012. na blagdan sv. Stjepana sudjelovanje župnog zbora «Ljubav i mir» na humanitarnom koncertu u Franjevačkoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Varaždinu.

•

29.12.2012. sudjelovanje župnog zbora «Ljubav i mir» na Božićnom koncertu u Svibovcu Podravskom.

•

22.1.2013. spomendan sv. Vinka. Sveta misa u Jelovcu Voćanskom. Sudjelovanje župnog zbora «Ljubav i mir» i članova Udruge «Barilček». Nakon svete mise blagoslov vinograda.

•

27.1.2013. sveta misa i koncert župnog zbora «Ljubav i mir» u župi Majke Božje Fatimske u Orehovici, u Međimurju.

•

17.2.2013. sveta misa zahvalnica uz četvrtu godišnjicu osnivanja Molitvene zajednice «Službenica Božja Marica Stanković».

•

3.3.2013. sedmi korizmeni križni put (kroz Krčeke, Šinceke, Tuclje do Kapele sv. Tome apostola).

•

Župni Caritas u vrijeme korizme prikuplja živežne namirnice i dobrovoljne novčane priloge za stare, bolesne i siromašne župljane.

Josip Jakopec 5

U

Udruga vinogradara i voćara „Barilček“ (2003 – 2013.)

spostavom nezavisne Republike Hrvatske i osnivanjem općine Donja Voća stvoreni su uvjeti i za osnivanje jedne nove udruge koja će okupljati vinogradare i voćare sa područja Voće.

Domovinski rat i nedovoljna organiziranost društvenog života na području Općine bit će razlogom da će se to dogoditi tek 2003. godine.

Konstituirajuća sjednica Udruge vinogradara i voćara „Barilček“ općine Donja Voća održana je na prijedlog inicijativnog odbora 10. kolovoza 2003.

Predsjednik inicijativnog odbora Juraj Žmegač otvorio je sjednicu u prostorijama Seoskog turizma gđe. Vjekoslave Cvetko. Na sjednici je bilo prisutno prvih 17 članova Udruge.

Na prijedlog Juraja Žmegača u radno predsjedništvo izabrani su: Ivan Pintarić – predsjednik, Alojz Banfić (mlađi) i Tomo Kočet kao članovi. Izabrani su članovi i ostalih tijela za pravovaljanost sjednice, te je nakon kraće rasprave donesena jednoglasna odluka o osnivanju nove udruge pod imenom – «UDRUGA VINOGRADARA I VOĆARA – BARILČEK» sa sjedištem u Gornjoj Voći. Nakon ove odluke donesen je i Statut Udruge.

Za predsjednika Udruge izabrana je Vjekoslava Cvetko, a za dopredsjednika Branko Kos. Tajnikom udruge postao je Juraj Žmegač, a blagajnikom postaje Vjekoslav Cupar.

U Upravnom odboru je 7 članova: Vjekoslava Cvetko, Branko Kos, Juraj Žmegač, Vjekoslav Cupar, Alojz Banfić (mlađi), Josip Šipek i Vlado Kočet.

Veliki poticaj osnivanju Udruge i trajnu potporu njezinu radu davao je tadašnji načelnik Općine Ivica Lukaček. Svake godine Općina je u svom proračunu predvidjela sredstva za rad Udruge. Tim su općinskim sredstvima, kao i uz pomoć Županije te dobročinitelja nabavljeni: preša, refraktometri, čepilica, pumpa za filtriranje i ostala oprema kojom se koriste članovi Udruge.

I Varaždinska županija na čelu sa županom Zvonimirom Sabatijem dala je veliki doprinos razvoju voćanskog kraja asfaltiranjem 14 kilometara voćanske vinske ceste koja do dana današnjega nije do kraja osmišljena, no jednoga će se dana valjda realizirati već razrađeni i od Ministarstva turizma i Ministarstva ruralnog razvoja podržan projekt Voćanski put vina, meda i neandertalca. U sklopu osmišljavanja Vinske ceste uređen je prostor oko Banjevca postavljanjem kipa sv. Vinka, đakona i mučenika, postavljanjem starinske preše kao i turističke info-ploče.

Godine 2009. Udruzi vinogradara i voćara – Barilček dodijeljen je na korištenje bivši veterinarski punkt u Gornjoj Voći koji se intenzivno uređuje, a u sklopu prošlogodišnjeg Ivanja blagoslovljen je kameni kip sv. Martina biskupa, zaštitnika Župe, Općine, ali i naše vinogradarske Udruge.

Kroz protekle tri godine Općina Donja Voća odnosi se maćehinski prema Udruzi „Barilček“, te iz općinskog proračuna nije dobivena ni jedna jedina kuna.

U Nadzorni odbor izabrani su: Ivan Pintarić, Franjo Križnjak i Slavko Medenjak. U Sud časti izabrani su: Alojz Banfić (stariji), Tomo Kočet i Ivan Časek.

Pri kraju konstitutivne sjednice donesena je odluka o visini godišnje članarine članova Udruge koja iznosi 100 kuna.

Oni će ispred župne crkve postaviti kip sv. Martina biskupa i tako oplemeniti prostor ispred cinktora župne crkve. Ispod lika sv. Martina stoji natpis: JEMPUT SE RODIŠ, JEMPUT ŽIVIŠ, JEMPUT VUMREŠ. A CIJELI ŽIVOT SE NADAŠ I VJERUJEŠ.

OBITELJ BRANKA BEK

6

Mateja Kundija, 3. a

«UDRUGA VINOGRADARA I VOĆARA – BARILČEK» uoči župnog blagdana sv. Martina biskupa 2003. započinje sa svojim radom. U udrugu se uključuju i dva uspješna poduzetnika rodom iz Voće – pokojni Branko Bek i gosp. Slavko Krobot.

Članovi Udruge redovito sudjeluju na izložbama vina od viničke «Vinee» do manifestacije «Vinâ z bregov» i postižu zapažene rezultate dokazujući da je ovaj naš kraj bogomdan za uzgoj vinove loze.

Na kraju ovog desetog nastavka o vinogradarstvu u voćanskom kraju želim da ovi naši bregi ponovno ožive, da se na njima čuje vesela pjesma sretnih i zadovoljnih ljudi koji vole svoj zavičaj i promiču tradicionalne kršćanske i europske civilizacijske vrijednosti.

Od 2011. godine i sama Udruga „Barilček“ organizira ocjenjivanje i izložbu vina pod nazivom „Vina voćanskih goric“. Prva se izložba organizirala u sklopu turističko-kulturne manifestacije „Tragovima pračovjeka – Voćanska priča 2“. Uzorci su vina zaprimani 19. lipnja, a podjela diploma dogodila se pod šatorom uoči Ivanjskog proštenja u Gornjoj Voći, 25. lipnja 2011. Na prvoj su izložbi sudjelovali

većinom članovi Udruge i to sa dvadesetak uzoraka vina. Prošle, 2012. godine organizirana je druga izložba na kojoj je izloženo i ocjenjeno 55 uzoraka iz Varaždinske županije, Republike Slovenije i Mađarske. Samo je ocjenjivanje održano 30. ožujka 2012., a podjela diploma uoči blagdana sv. Izidora ratara 12. svibnja 2012. Na obje izložbe ocjenjivanje je obavila komisija u sastavu renomiranih enologa Miroslava Matovinovića i Marije Kuščar.

I ove godine udruga vinogradara i voćara „Barilček“ organizira 3. izložbu „Vina voćanskih goric“. Uzorci se vina zaprimaju 6. i 7. travnja u vjeronaučnoj dvorani. U subotu, 6. travnja od 18 do 19 sati, a u nedjelju, 7. travnja od 11 do 12 sati. Potrebno je donijeti dvije boce vina po uzorku.Ako imate dobru kapljicu očekujemo Vas! Na izložbu mogu doći svi, i članovi Udruge „Barilček“, kao i oni koji će to tek postati! (Josip Drvoderić, predsjednik Udruge)

Radovan Švetak: Vino, mužika, žene, 1990. godina

Brieg Ja na briegu živim, da pa idem k teci samu se z biciklinum spustim!

Jaku se tumu veselim!

Ali prublem je pokli, da muoram biciklin na brieg rivati i nebrem se opće pelati!

Gordana Martan, Donja Voća 7

Zebice za valentinovu 192… i nešternuga leta Puviedala mi je jemput ma babica:

«

Zima se nekak pumalu pubirala. Sunce je puluknalu tu pa tam. Hladnu je još uvik bilu.

Drva su se dosta pubrala. Još je samu neka šibja ustalu na kupu pre seči. I snega ga još bilu. Četrnajsti je dien v veljači. Muji duma su guvorili da bi trebalu uditi v hostu, još malu suhalja dunesti, dinis da ne curi. Mama je rekla nek idemu doli na melinu, tam je još jedin kupčik ustaou ud zajdni puot. Tata si je zeu malu sekirku za suhalje, a mene je za roku pelau i puvijedau mi: „Znaš malička ma, denis bi na šibju na melini morti mogli najti kakve ustajke. Tuo nuoč su ti se tiči ženili. Dinis je Valentinovo. Čuješ kak su veseli i kak lijepu pupijevleju!?“ Spustili smu se na duol prema hosti. I zaistinu, tam na šibji su bili prehičeni dva mali štamprliki z črlenimi ruožicami. Sigurnu su jaku plesali, pa su se prevrnali. Niti v flašici pre grmju nie ničega bilu.

Mene je več tak zeblu, jer sam buosa pu sniegu išla, nisam imiela vuolu više nika pu seči iskati. Gosti su tak i tak več prešle, zakisnili smu.

Da smu se k duomu približavali, odnekud je dišalu

pu kulači. Na kupčiku šibja pri seči je bila liepa biela krpa prestrieta. Ista takva kakvu mama za svetke ima. Tu vam je bilu i par pravi živi vrapčikuv šteri su tak žvrguleli kak da si neka liepuga puvidadu.

A na stuoljaku su bili tiči ud tiesta. I kulači ud zdigjenuga tiesta. Isti takvi kakve je mama za fašnik na masti pekla i zafrknala je ka su zgledali kak tiči!

Zela sam si tiče ud tiesta i kumadič puvetice. Znači, tuo su te zebice!

Ali i mama takve iste zna speči. Una je bila punu puot sikačica v guosti. Sigurnu je i tičikum prepravlala, a mene je nie štela sobum zejti.

Začas ga tičikuv nigdi nie bilu. Sigurnu su udišli spat. Veter je putihu fučkau. Snieg se bleskau na suncu…bilu je tak liepu. Biežala sam v hižu, več me je preveč zeblu za buose noge. Pred kumuoru sam skoru upala. Zadiela sam se v frulicu pre pragu. „Sigurnu su ju muzikaši puzabili“, rekla sam. Tata je samu mamu puskrivečki pugledau.»

Jadranka Jakopec

Radovan Švetak: Voćanski svati

8

Upoznajmo svoju okolicu

pćina Cestica smjestila se na krajnjem sjeverozapadu Republike Hrvatske. Njenim središnjim dijelom prolazi državna cesta D-2, oko koje se nalazi i većina naselja ovog pograničnog dijela Varaždinske županije, u smjeru istoka prema zapadu. To su: Gornje Vratno, Radovec, Križovljan Radovečki, Cestica, Babinec, Kolarovec, Brezje Dravsko, Veliki Lovrečan i Dubrava Križovljanska. Južni dio općine poznat je po vinorodnim brežuljcima, a tu se nalaze naselja: Natkrižovljan, Malo Gradišće, Jarki, Križanče, Selci Križovljanski, Mali Lovrečan i Falinić Breg. Sjeverno od državne prometnice prostiru se polja kojima kao najniže područje dominira rijeka Drava u sjeverozapadnom dijelu, dok je s istočne strane Ormoško jezero, poznata akumulacija hidrocentrale Varaždin, a tu su i naselja: Vratno Otok, Radovec Polje, Virje Križovljansko i Otok Virje.

Općina Cestica prostire se na 46 km2, što je 3,8% površine Varaždinske županije, a tu danas u dvadeset naselja živi 5678 stanovnika, prema popisu iz 2001. godine. Najniže područje smješteno je u dravskoj nizini na 188 m/nv, a kao najviša točka na zemljopisnim kartama upisana je visina od 331 m/nv koja se nalazi iznad Miklinove kapele u Križanču.

Uzvišenje sv. Križa – Križovljan

U neposrednoj blizini pogranične ceste (ŽC 2044) koja vodi od Križanča prema graničnom prijelazu za pogranični promet Gornja Voća, nalaze se lokacije koje su više i od 340 metara. Na području općine Cestica je i poznati stalni međunarodni cestovni granični prijelaz 1. kategorije Dubrava Križovljanska, a u susjednu državu može se doći i preko stalnog međudržavnog cestovnog graničnog prijelaza II. kategorije Otok Virje.

Od crkveno povijesnih spomenika graditeljske baštine najznačajnije mjesto zauzimaju djela crkvene arhitekture, župna crkva Uzvišenja sv. Križa u Radovcu, koju 1753. godine podižu vlasnici Križovljangrada, kapela Sv. Lovre u Lovrečanu, crkva Sv. Barbare u Natkrižovljanu, kao i kapela Majke Božje u Križanču. Od crkvenog graditeljstva novijeg datuma 2000. godine podignuta je kapela posvećena hrvatskom blaženiku, kardinalu Alojziju Stepincu u Virje Otoku, a ista je sagrađena u spomen na žrtve «Križnog puta» poubijane u lipnju 1945. godine na obližnjem grobištu Pancerica. Zgrada Župnog dvora sagrađena je 1760. godine, a zdanje stare škole u Radovcu je iz 1845. godine. O brizi za povijesno nasljeđe govore i lijepo uređena groblja koja se nalaze u Lovrečanu, Cestici i Natkrižovljanu. Od ostalih objekata graditeljske baštine najznačajniji je dvorac Križovljan grad, smješten u nizinskom dijelu, udaljen oko 2 km od središta općine, a sagrađen je 1752. godine. U ovu jednokatnu zidanu građevinu ulazilo se preko drvenog pokretnog mosta, a voda se u opkope dovodila iz obližnje rijeke Drave do koje se prostirao uredno i lijepo njegovani perivoj iz kasnijeg razdoblja. Uz dvorac sagrađene su i ostale zgrade potrebne u gospodarstvu, žitnica i vrtlarska kućica, a podalje su se nalazile stambene zgrade za radnike i alatnice za održavanje, kolarnica, kovačnica… te staje za stoku. U značajnije spomenike povijesne baštine treba ubrojiti i kameni spomenik Trpeći Isus iz 1658. godine koji se danas nalazi na sjevernoj strani Varaždinske ulice u Kolarovcu, a nešto bogatiji spomenik novijeg datuma je kip Žalosnog Isusa iz 1674. godine koji se nalazi u Dubravi Križovljanskoj. (Franjo Talan: Općina Cestica, Naselja i stanovništvo)

Sv. Barbara – Natkrižovljan

O

Općina Cestica

9

K

Križni put

orizmeno vrijeme obilježeno je pučkom pobožnošću pod imenom križni put (Via Crucis) kojom vjernici štuju muku Kristovu. S pomoću te pobožnosti vjernici ponovno idu tragom posljednjega zemaljskoga Isusova puta, uranjajući posebnim osjećajem u otajstvo njegova otkupiteljskog čina.

Korijeni ove pobožnosti mogu se naći već i 4. stoljeću kada nastaju prvi zapisi hodočasnika u Svetu zemlju. Sadašnji oblik križni put dobiva u 17. stoljeću, a na osobit način širio ga je sv. Leonardo da Porto Maurizio (+1751.), a Sveta Stolica ga je potvrdila i obogatila oprostima. Papa Klement XII. dopustio je postavljanje postaja križnog puta u svim crkvama i odredio je da je broj postaja 14.

V

Voćanska kalvarija

eć smo 2011. godine započeli sa pripremanjem terena za voćansku Kalvariju, a prošle smo 2012. godine postavili prvih osam postaja križnog puta.

Svaka će postaja imati reljef sa prikazom pojedine scene iz Isusova križnog puta, bit će po noći rasvijetljena, te će dobiti krović.

Vrijednost pojedine postaje (po završetku) je 9 tisuća kuna. Zahvaljujem svim onim obiteljima koje su do sada svojim većim ili manjim financijskim doprinosom poduprli izgradnju voćanske Kalvarije. Za pojedine postaje (njihovo financiranje) mogu

V

Križni put je trag Duha Svetoga, koji je vodio Isusa i u najtežim trenucima prema Kalvariji. To je put koji je Crkvi drag i koji je ona sačuvala u živu spomenu riječi i događaja. U toj pobožnoj vježbi susreću se mnogovrsni izražaji karakteristični za kršćansku duhovnost: poimanje života kao puta i hodočašća; kao prelaska – po otajstvu križa – od zemaljskoga progonstva do nebeske domovine; želja za suobličenjem muci Kristovoj; zahtjevi nasljedovanja u kojima se učimo hoditi iza Učitelja, noseći svakodnevno svoj križ. Time se Križni put pokazuje iznimno prikladnim za korizmeno vrijeme. (Prof. dr. IVAN ŠAŠKO: Liturgijski simbolički govor)

se javiti jedna ili više obitelji, pojedine udruge ili institucije.

Pojedine su obitelji odlučile same financirati postavljanje pojedine postaje. Do sada su to učinili: župnik Josip Drvoderić (I. postaja), obitelj Josipa Patrčevića iz Slivarskog (II. postaja), obitelj Alojza Krobota iz Varaždina (VI. postaja), Slavko Stolnik iz Donje Voće (XIII. postaja), obitelj Martina i Danice Šimek iz Rijeke Voćanske (XIV. postaja).

Moja je želja kao župnika da jednu postaju podignu živući svećenici naše voćanske župe.

Korizmeni križni put po Voći (2007 – 2013.)

rijeme korizme obilježeno je Isusovom mukom i smrću, a o njoj pobožni vjernik intenzivno razmišlja upravo kroz korizmu. Kroz posljednjih sedam godina od 2007. godine na Voći je organizirano sedam Korizmenih križnih puteva. Budući da voćanska župa obiluje množinom živopisnih raspela i kapelica, odlučili smo ih kroz nekoliko godina obići i pred njima izreći svoju molitvu dobrome Bogu. Na taj način župljani se međusobno bolje povezuju, ali i upoznaju svoj lijepi voćanski kraj.

Prvi križni put po Voći

Drugi križni put po Voći

Subota, 23. II. 2007.

Početak – kapela sv. Tome apostola Slivarsko – špilja Vindija – Rijeka Voćanska – Gornja Voća Završetak – župna crkva sv. Martina biskupa u Donjoj Voći

Subota, 23. II. 2008.

Početak – parkiralište prema Vindiji Krkleci – Kužnari – Batina Završetak – kapela sv. Ivana Krst. u G. Voći

10

Treći križni put po Voći Nedjelja, 15. III. 2009.

Početak – ispred kapele sv. Tome i sv. Izidora Donja Voća – Slivarsko – Fotez Breg – Stolniki – Belšćaki – Jakopci – Martani/Kraljsko Završetak – kapela sv. Josipa, zaštitnika Hrvatske

Peti križni put po Voći Nedjelja, 27. III. 2011.

Početak – Banjevac / sv. Vinko, đakon – G. Voća A. Šteković, B. Premužić, A. Horvat, Torbaki, Vočjak, Žganjerov križ, S. Cvetko Završetak – kapela sv. Mohora, biskupa (župa Zavrč u Sloveniji)

Četvrti križni put po Voći

Nedjelja, 7. III. 2010.

Početak – Bahunjsko – Leskovari – Brežnica – Kanjiri – Plitvica V. – Kuserbanjsko – Korparsko Završetak – Gornja Voća / Rakovnik – kapela sv.

Alojzija Gonzage

Šesti križni put po Voći Nedjelja, 11. III. 2012.

Početak – Hraščićkov križ – Jelovec Voćanski – Kočeti, križ na hrv.-slov. granici, vidikovac, B. Jakopanec, Stočki, križ – Josip Kuserbanj Završetak – sv. misa kod obiteljske kuće Franje Štumergara

Sedmi križni put po Voći Nedjelja, 3. III. 2013.

Početak – parkiralište prema Vindiji – Krčeki – Šinceki – Tuclji – Slivarsko: Nada Telebar križ – Patrčevići Završetak – kapela sv. Tome apostola

Meditativno-molitveni put pod nazivom – Hrvatska na putu Isusa Krista (2010 – 2012.)

U

z Korizmeni križni put od 2010. godine započeli smo i jesenski meditativno-molitveni put pod nazivom – Hrvatska na putu Isusa Krista. Taj se meditativno-molitveni put održava nedjeljom i to uz državni blagdan – Dan neovisnosti (8. listopada). Kroz 14 postaja pratimo vjernost Hrvata Svetom Ocu i katoličkoj Crkvi u svojoj četrnaest stoljetnoj povijesti.

Hrvati su kroz povijest u više navrata pokazali što znači ljubiti svoj dom i Domovinu. Pokazali su što znači biti odan Svetoj Stolici i Svetom Ocu, a pri tom valja primijetiti da je ta odanost bila obostrana.

Kapela Muke Gospodnje – župna crkva u Donjoj Voći

11

NEPOZNATA VOĆANSKA POVIJEST

„Puntarski“ duh Voćanaca iliti priča o hrvatskom grbu

U

oči ulaska Hrvatske u Europsku uniju valja nam zaviriti u voćansku župnu crkvu sv. Martina biskupa da bi ondje, bez riječi, sudjelovali na satu hrvatske i europske povijesti.

Izvanredni je profesor rođen u Tirolu, godine 1700. u mjestu Götzensu, zapadno od Innsbrucka, a svoj je zemaljski život završio u Hrvatskom Zagorju, u Lepoglavi 1753. godine. Profesor ne progovara riječju već slikom, a njegovo je ime Ivan Krstitelj Ranger. Tko zna koje su se misli rojile u njegovoj glavi dok je slikao ovu jedinstvenu fresku na luku bočne kapele Majke Božje Voćanske. Stručna literatura progovara o toj slici veoma šturo, tj. da je Rangerova fresko-slika alegorijski prikaz Hrvatske i Štajerske.

Ako se pozorno zagledamo u fresko-sliku vidjet ćemo daleko više od dviju žena koje desnom rukom pozdravljaju jedna drugu, a lijevom pridržavaju štitove na kojima su simboli Hrvatske i Štajerske.

Slikajući crveno-srebrna polja hrvatskoga grba pod svodom jedne seoske crkve Ranger je možda mislio na svoje mecene grofove Draškoviće koji su svojim crkvenim, društvenim i političkim radom zaslužili važno mjesto u hrvatskoj povijesti.

A mislio je možda i na sve one saveze u koje su Hrvati stupali kroz svoju pisanu povijest – od hrvatsko-avarskog, preko hrvatsko-ugarskog pa sve do hrvatsko-austrijskog saveza. Tko zna nije li Ranger mislio i na godinu Gospodnju 1573. kada su hrvatski kmetovi zajedno sa slovenskim kmetovima pod vodstvom Matije Gupca pokrenuli pobunu protiv hrvatske i slovenske vlastele, ne bi li barem malo popravili svoj težak položaj u tadašnjem feudalnom društvu?

Možemo reći kako je ova Rangerova fresko-slika proročka. U vrijeme slikanja ovog prizora nije Ranger mogao niti naslutiti raspad velikog austrijskog carstva, a kamoli predvidjeti stvaranje nove države – kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Važna je i poruka koju je Ivan Krstitelj Ranger ostavio umjesto potpisa: BLANDA SE PACE SALUTANT – DOBRO-

12

HOTNI SE U MIRU POZDRAVLJAJU. Ove riječi progovaraju o unutarnjem duhovnom svijetu samoga Rangera. On sam, stranac daleko od svoje domovine, osjeća dobrohotnost i prijateljstvo žitelja svoje nove domovine Hrvatske. Pola stoljeća prije Francuske revolucije, koja će barem deklarativno promovirati JEDNAKOST, BRATSTVO I SLOBODU, Ivan Krstitelj Ranger promovira kršćanske vrijednosti – DOBROHOTNOST I MIR. Te su kršćanske vrjednote daleko od BRATSTVA I JEDINSTVA kojem smo svjedočili za vrijeme Titove Jugoslavije. S kakvim vrjednotama ulazimo u Europsku uniju, odnosno što kao miraz donosimo kao duhovnu baštinu i hrvatski identitet? Pod svodom voćanske crkve koji krasi hrvatski grb kao jedan od najvažnijih hrvatskih simbola nadahnjivale su se generacije Voćanaca i Voćanki, i kada je bio ugrožen hrvatski čovjek i njegov nacionalni identitet voćanski je čovjek ustajao istovremeno sa ljudima drugih hrvatskih krajeva. O tome nam svjedoče događaji koji su se dogodili prije 130 godina (1883.) i događaji koji su se zbili prije 110 godina (1903.).

Prvi protumađarski pokret 1883. godine na Voći

O

K. Ranger: Alegorija Hrvatske i Štajerske, 1742.

događanjima iz 1883. godine voćanski župnik Franjo Tompić zapisao nam je u župnoj Spomenici ove retke: „Mora se ovdje, makar još jednom, spomenuti buna od g. 1883. jer ona pokazuje u liepoj slici ugled njegov i poštivanje u svojem i susjednom narodu. Zaludjeni sviet – po bezdušnih hodkarih radi bezimenih magjarskih grbova – htio najednom, da uništi Židove i magjarone, koji su tobož krivi svomu tomu zlu. Pokazalo se ipak da mu je bilo više do plačkanja i robljenja, nego li do pravoga domoljublja: kamo god su prispjeli uništavali bi tudje vlastničtvo i opijali bi se. Takova rulja dodje i na Voću, pošto su na Višnici vrlo oštetili dobra nepoćudnih im ljudi, da i ovdje nastave svoj razorni posao. Župnik medjutim došao medju njih, te obranio od nasilja u kapels.(koj) kući stanujućeg Židova: Hackera. Rulja ga posluša, ali za to krene u Voću gornju u vinograd židova Kleina, gdje su počeli razbijati kliet i izpuštati iz lagava vino. Na to dodje magjarska soldateska, koja ustrieli dva čovjeka, a više nedužnih osoba rani, dok ih mnogo pohvata, pa su kasnije čamili u tamnicah od 2 – 9 godina. Medju njimi i sam župnikov vincelir: Gjuro Premužić, koji još danas tvrdi, da je nedužno odsjedio u Lepoglavi 6 godina. Sa velikom tugom mora se opaziti, da naš neuki sviet radje se dade zavesti na zlo, nego li uputiti na dobro! Domovina draga samo kod toga strada!

Jerbo je župnik neustrašivo mirio pijani, pobunjeni sviet, dalo mu je Njeg. Veličanstvo – kralj: Franjo Josip I. i posebno pismeno priznanje.“ „Velečastni gospodine!

Njeg.(ovo) ces.(arsko) i kralj.(evsko) apoštol.(sko) Veličanstvo blagoizvolielo je previšnjim riešenjem od 4. ožujka 1884. priznavajući preblagostivo zasluge Vaše, stečene za zbivših se god. 1883. u Hrvatskoj bunah u interesu izpostave poremećenoga mira i poredka premilostivo dozvoliti, da Vam se izrazi previšnje priznanje.

U Zagrebu, dne 12. ožujka 1884.

Kr. dvorski savjetnik i vel. župan Og. Utješenović.“

Autoportret Ivana Krstitelja Rangera (Majka Božja Snježna – Belec)

13

Drugi protumađarski pokret 1903. godine na Voći („Bilo je to godine devetsto i treće…“)

U

vrijeme župnika Benjaka dogodila se „buna tobož proti magjaronom“. Župna spomenica bilježi: „Godine 1903. neuki sviet nahuckan počinio bi i zla, da nije prispjelo vojničtvo. Osvjedočio se i sam, da kod prostog svieta vriediš, dok mu polagoduješ, dok daješ i dok te treba.“

Riječ je o Drugom protumađarskom pokretu koji se dogodio te 1903. godine. On je prije svega zahvatio seljaštvo u čitavoj Hrvatskoj, ali usprkos narodnim zborovima održanima u mnogim mjestima svi ti prosvjedi nisu bili čvršće povezani niti dobro organizirani, pa su jedan po jedan ugušeni. Narod se podigao kako bi izrazio svoje nezadovoljstvo, pa je spaljivanje mađarske zastave na željezničkom kolodvoru u Zaprešiću od seljaka iz okolnog Brdovca bio opći znak za uzbunu. Buna je izbila u više mjesta u Hrvatskoj, a među ostalima i na Voći. U Kunovcu kraj Koprivnice buna je ugušena oružanom intervencijom vojske, a vojska će doći i na Voću. Ta je buna bila iskaz hrvatskog nezadovoljstva naroda koji svoju budućnost nije mogao vidjeti kraj mađarske supremacije, koja je jačala svoju hegemonističku politiku od Mure i Drave do mora.

O boravku vojnika pristiglih iz Zagreba kako bi spriječili bunu na Voći govori i školska Spomenica: „9. lipnja u pol noći nastanila se u školsku zgradu cjela 10. Campagnia 16. regimente došavša iz Zagreba, koja je zauzela sve prostorije školske zgrade i koja je bila ovamo poslana radi političkih nemira koji su zavladali među okolišnim pučanstvom. Momčad, na broju ih do 80 sa častnici g. kapetanom Leonom Majetićem i drugimi častnici i podčastnici bila je ovdje nastanjena upravo mjesec dana, koja je 9. srpnja opet odavle krenula u Zagreb. Bilo je dakako i oružnika svaki dan po 6 i po 10 njih iz bližnjih postaja. Političkim komisarom jest bio veleučeni g. dr. Križan, pristav kr. kot. oblasti u Ivancu. U tom vremenu nije bilo obuke. U škol. sobi vojnici, klupe vani na dvorištu, te su samo njekoja djeca dolazila tobož u školu, da vide vojnike i kako se muštraju.

U to vrijeme naime, 13. lipnja poslije podne došao g. kr. žup. školski nadzornik, da pregleda školu, te je našao same vojnike u istoj a od 200 polaznika jedva ih 15, stoga nije mogao svoj posao obaviti već je samo pismene radnje pregledao.“ Radi boravka vojnika punih mjesec dana u prostorima voćanske pučke škole i sam je kraj školske godine bio pomaknut. „Kralj. kot. oblast u Ivancu na temelju prijave kr. žup. škol. nadzornika te nalogom kr. žup. oblasti jest stoga odredila, da se imade ispit 23. lipnja obaviti a školska godina zaključiti 28.

Godišnji ispit jest bio 23. lipnja, kojih se obavio na dvorištu župnog dvora, kod kojega je bilo vrlo malen broj djece. Školska godina je zaključena 28. lipnja sa sv. Misom uz Te Deum i djeca raspuštena.“ Na kraju ove priče o hrvatskom grbu koja je provinciju stavila u samo središte možemo reći da se Hrvatska nalazi na vratima Europske unije, a Voća je sam prag tih vratiju. Zakoračimo u Uniju ponosno i dostojanstveno!

Josip Drvoderić

14

VOĆANSKI SVEĆENICI

J

Fra Josip Patrčević, franjevac – kapucin

osip Patrčević rođen je 10. veljače 1952. godine od Slavka i Ane r. Leskovar u Rijeci Voćanskoj 17, tada općini Ivanec, u zaseoku lijepog brijega tzv. Burmekovog brijega. To je panoramski pogled lepezaste širine od kapele sv. Mohora, župe Zavrč na sjeveru i prema sjeveroistoku do crkve sv. Barbare, župe Natkrižovljan. Nalaze se tu svi zaseoci bregovite Gornje Voće koji zajedno s Rijekom Voćanskom pripadaju skupini zaselaka – Jelovec Voćanski, Budinščak, Slivarsko, Donja Voća, Plitvica Voćanska i Fotez Breg – župi sv. Martina biskupa Voća i čiji se teritorij kao župe sada poklapa i s općinom Donja Voća.

Kršten je 13. veljače 1952. jer su dvojica muške djece, Josip i Jakov već bila umrla od dječje paralize kojom su tada bili mnogi zahvaćeni.Roditelji su ga radi bojaznosti od smrtne opasnosti već treći dan odnijeli na krštenje, ali i inače su se tada djeca krstila unutar osam dana od datuma rođenja.

Uslijed velikog siromaštva i neimaštine, a nakon rođenja blizanki 2. travnja 1955. godine Štefice (+1996) i Zlatice, bili su primorani preseliti se krajem travnja iste godine iz onog prekrasnog rodnog brijega u Donju Voću 262, zaselak Leskovari.Tu su živjeli svoje djetinjstvo kod ujaka i tete koji nisu bili oženjeni i primili su ih kao dio njihove obitelji, a to je ujedno bio i rodni dom Josipove majke.

Početkom rujna 1959. godine započinje osmogodišnju školu u Donjoj Voći koju završava 1967. go-

dine. Sve razrede osnovne škole završio je odličnim uspjehom.

Prvu pričest primio je 9. srpnja 1961.

Sv. potvrdi pristupio je 12. kolovoza 1964.

Bio je redoviti ministrant od trećeg do osmog razreda, a nastavljajući srednju školu u sjemeništu praktično do svoga ređenja nije ni prestao.

U obitelji nedjeljna misa nikad nije došla u pitanje.

Svakodnevna osobna i obiteljska molitva također nije bila nikada upitna. Predvođena je bila primjernim životom roditelja, ali i ujaka i tete kod kojih su živjeli.

Svakako da je takav primjerni život djelovao na duhovno zvanje u kojemu je na prvom mjestu bila na djelu Božja milost. Upoznavši kapucina fra Krstu Hrženjaka, koji je iz iste župe, prijavio se na Kapucinsko sjemenište u Osijek.

Srednju školu, koja se zvala „Srednja serafska škola“, pohađao je u Osijeku u kapucinskom sjemeništu koja je bila u kapucinskom samostanu. Završivši prve dvije godine po tadašnjim pravilima, prekida školu te polazi u novicijat u Rijeku te je 28. kolovoza 1969. imao novačenje i započeo je novicijat koji je završio privremenim zavjetima 17. rujna 1970. na blagdan rana sv. Franje Asiškoga u Osijeku. Potom je polazio treći i četvrti razred opet u Osijeku gdje je 19. lipnja 1972. maturirao.

Mladomisnik na kućnom pragu

15

Studij je započeo 10. listopada 1972. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu na kojem je 1978. diplomirao.

U tijeku šestogodišnjeg studija vršio je sve obaveze koje su ga kao dionika samostana obvezivale.Stoga je skoro sve vrijeme vršio dužnost sakristana, pomagao oko uređivanja župskog lista „Duh zajedništva“ tadašnjem župniku Mirku Novaku, pomagao u župnom Caritasu. Već prve godine studija uključio se u župni zbor te je kao samouk neprestano pokušavao na harmonij odsvirati sve pjesme koje je znao. Na poticaj već spomenutog župnika prihvatio je dužnost za pučko sviranje i pjevanje na pučkim misama negdje od polovice druge godine studija do završetka cjelokupnog studija. Po zaređenju za đakona počela je i na toj razini pastoralna praksa: krštenja, sprovodi, vjenčanja, redovit blagoslov obitelji te pouke zaručnicima i nekoliko sati vjeronauka.

Doživotne zavjete položio je 19.ožujka 1977. u zagrebačkoj Dubravi u kapucinskom samostanu i župi sv. Mihaela arkanđela. Iste godine 11.prosinca 1977. ređen je za đakona u Zagrebu u Katedrali po msgr. Miji Škvorcu, pomoćnom zagrebačkom biskupu.

Za svećenika je ređen 25.lipnja 1978. u Zagrebu u Katedrali koje je podijelio msgr. dr. Franjo Kuharić, zagrebački nadbiskup.

Budući da je tada bila praksa da su skoro svi mladomisnici bili na praksi u Varaždinskom samostanu, tako je to i obvezivalo i Josipa 1978/79. godinu, gdje se u župi sv. Vida pod vodstvom Bone Zvonimira Šagija osposobljavao za praktično pastoralno djelovanje.

Prvo sveobuhvatno pastoralno djelovanje sa svim dužnostima kao kapelana i katehete te orguljaša za pučko pjevanje bilo je od 1979-1985. u samostanu u Zagreb-Dubravi u župi sv. Mihaela arkanđela –

16

Svećeničko ređenje – zagrebačka katedrala gdje je dotični studijske dane boravio.

Prilikom premještaja u Splitski samostan u župi Gospe od Pojišana (1985-1991.), uslijedile su, uz već gore spomenute, dužnost samostansko U početku Domovinskog rata, koji je već bio u tijeku, slijedi ponovni premještaj u Zagreb-Dubravu, župu sv. Mihaela arkanđela (1991-1997.)gdje je bio kapelan, a potom župnik in solidum te kateheta u župi i u školi te orguljaš za pučko pjevanje.

Ponovo je uslijedio premještaj u Split (1997-2005) gdje je postavljen za gvardijana u dva nepovezana mandata (1997-2000 i 2003-2005) te za župnika (1998-2000), a potom bolnički dušobrižnik KBC Split i župski vikar.

Nakon dvadeset i šest godina premješten je u Kapucinski samostan u Varaždin (2005-2011) gdje je bio samostanski ekonom, ispovjednik u župi i staračkim domovima te je vršio pastoralne ispomoći po župama te hodočasnički duhovni vodič napose za Lourdes i Fatimu.

Na poziv sisačkog biskupa msgr. dr. Vlade Košića, kapucini 3. travnja 2011. godine prihvatiše vođenje župe Marijina pohođenja u Topusku s nadom da bi se i tamo namjestili. No te iste godine bio je redoviti i Provincijalni kapitul s mogućnošću redovitih promjena ili premještaja. Tako se dogodio i Josipov premještaj te je 31. kolovoza 2011. doselio u Topusko gdje mu je povjerena dužnost župskog vikara, lječilišnog kapelana u Top-Termama, orguljaša za pučko pjevanje, te povjerenika za bolesne i starije u sisačkoj biskupiji.

fra Josip Patrčević OFMCap., svećenik

Fra Josip – lurdski hodočasnik

USUSRET PRVOJ OBLJETNICI SMRTI

R

Rekli su o voćanskom slikaru Radovanu Švetaku …

adovan Švetak je rođen 1951. godine u Donjoj Voći, gdje je završio i osnovnu školu. Crtanjem i slikanjem počeo se baviti još u đačkim danima. Kasnije se upisao u školu Primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Iz ekonomskih razloga i siromaštva prekinuo je školu i vratio se na selo. Bavio se poljoprivredom i slikao u maniri naive. Savladao je tehnike slikanja na staklu i platnu. Priredio je više samostalnih izložbi u Hrvatskoj i Italiji. Sudjelovao je na dvadesetak skupnih izložbi. Član je Hrvatskog društva naivnih umjetnika. Živio je u Donjoj Voći. Kobna zamjena medvjeđeg luka i mrazovca uzrokovala je tragičnu smrt koja je nastupila 8. svibnja 2012. godine.

Ovdje, u toj Voći Donjoj, u tom čudesnom zagorskom krajoliku u kojem se isprepliću i preklapaju nabrekli brežuljci „kak bačva u veselim danima Martinja“ s potocima punih vrbika, u toj prezelenoj simfoniji vlažnih gmajni i krešendu jesenskog sjeverca, u toj Donjoj Voći … je i Radovan Švetak svojevrsni osamljenik, slikar, zaljubljenik u taj voćanski kraj … osamljenik koji tvrdoglavo i uporno slika, upirući svu snagu i nemir besanih noći da sačuva ljepotu te čudesne arabeske voćanskih brežuljaka, puntarsko dostojanstvo i blagost Voćanca, čovjeka koji uporno stoljećima, vječno ostaje obdelavati „ovu trdu, tešku, škrtu, dragu zemlju“. „Mnogo puta zaključan u svoj siromašni seljački interijer u toplim danima sjedeći uz potok razmišljao sam, gledao i pamtio polja prepuna dišeće kamilice, rascvjetale rožice u divljoj živici, moju šumicu…“ U tom zapisu Radovana Švetaka samo je dio zagorskog, voćanskog kraja, ali i samo dio raskošnih zapisa s njegovih slika, ovdje izrečenih njegovim riječima.

17

O posjetu Voći i Radovanu Švetaku zapisao sam: slikar Švetak je visok, izdužen poput voćanskog jablana, blijed i prozračan kao voćanska magla, živi i slika u tom kraju, kako je zapisao – „Ovdje je nebo puno lastavica i črlenog sunca, a sumrak slikarskih poruka…“ Zato mu i moramo vjerovati kada kaže: „Bez slikanja živjeti ne mogu, ali bez slikanja ni u smrt ne mogu“. Gotovo se tomu zapisu i nema što dodati, ili možda ipak: Radovan Švetak svojim je slikama likovni povjesničar voćanskog kraja. U svom slikarskom nadahnuću shvatio je i na svojim slikama trajno zaustavio iskonsku ljepotu ovih krajolika i blagost tih bliskih voćanskih ljudi. On je slikar voćanske istine.

Mirko Brazda, Ivanečki kalendar, 1986

Bez mene GLE, JOŠ JEDNOM BEZ MENE PROĐE ROMANTIKA PRED KOJOM OPET SE NISAM POKLONIO: CRVENO NEBO SE SMJEŠILO – KAKVA SLIKA! OBLACI, RUMENILO – SVE JE PRVI SUMRAK ODNIO; SAMO MI JE ISKRA ŽERAVICE JOŠ OSTALA, TRAČAK JEDNE PREDVEČERNJE SIMFONIJE BAJNE; TAJ TRAČAK ŽARA OSTAJE MI USPOMENA DRAGA, MALA, NA TE VJEČNE BOŽJE KRASOTE I NJENE TAJNE.

Radovan Švetak (1951 – 2012) U zaseoku Jakopci 1951. godine ugledao je svijet Radovan Švetak. Dok se malo oporavila majka Zora odnijela je dječaka do prozora i kroz okanca trošne kuće gledali su tu Božju stvorevinu. Mjesec je lipanj, čulo se cvrkutanje ptica, mrmorenje kukčića. Kakav prizor! Začudo taj dječak je tako brzo počeo doživljavati tu ljepotu koju mu je majka pokazivala. Ako ga ne bi odnijela do prozora počeo je plakati. Dječačić je prohodao, pa su ga majka i otac poveli sa sobom na livadu, dolje ispod kuće. Otac je bio naprijed vodeći krave a on s majkom sjedi na kolima i voze se. Dječakove oči su razrogačene.

18

Svijet mu tog trenutka izgleda tako savršen, tako dovršen, a opet i nekako nesiguran. Ali pogledavajući majku Zoru, opet mu je bilo sve savršeno.

Djetelina je mirisala, ptice su pjevale, pjevala je i njegova duša. Njegovo tijelo, njegova krv, svim su žarom tražili slobodan zrak. O, ta draga mama Zora – kako ju volim. Ona ga je pogledala, i uživali su u prisustvu jedno drugoga, i tako je taj čudestan odgoj započeo. U Radovanu se počela buditi mašta, stvarnost i fantazija. Njive, seljaci i pašnjaci, šume, trava – sve što niče, to je Bog. Božje djelo.

Počeo je slikati: vani sa drvetom u prašini, sa prstom po staklu. Budno je to pratila majka Zora. A više puta mu je znala koji detalj ispraviti sa svojim prstom na rosnom staklu. Za dječaka je bio to novi svijet. A kako ne bi bio kada je osjetio da je i majka dio te priče koju on nosi u sebi.

Put do škole protezao se kroz njive, livade, i dok su se druga djeca igrali krpenom loptom, on je sjeo i nacrtao domaću zadaću. Tema: moj zavičaj. Učiteljica Cukor u školi gleda zapanjeno. Opet mu je doma netko nacrtao, jer ako je to nacrtao taj dječak, onda ona posjeduje neizmjerno blago u svome razredu. «Ajde Radovane, nacrtaj nešto na ploči»

učiteljica je pozvala mršavog dječaka. «Ali, nitko mi ne vjeruje.» Radovan je uzeo kredu i počeo slikati krajolik oko škole. Još nije dokraja naslikao, već je učiteljica dovela nekoliko učitelja. Njegov stvaralački put je započeo. Učiteljica Cukor je bila drugi istinski prijatelj mršavom dječaku.

Vlatko Komes, Donja Voća, 2013.

Puran Da se moj puran zgubiu?

Zaka ga već tak dogu ni?

Opće sam ga od nedele nia vidla.

Idem ja pitat mamu!

A se moti prehladiu?

Mama meni veli:

Ili još spi?

„Un ti diete dragu već dože vrieme

Ili ga već nigdi ni?

zmrženi v škriji spi!“

Moti se zgubiu v vugradu?

Ili ga kaj buli?

Gordana Martan, Donja Voća

Slavko Stolnik: Puran, 1976.

19

G

Duhovna dimenzija karitasa

odina vjere je, a meni se nameće pitanje koliko smo mi kršćani spremni sudjelovati ili uključiti se u pojedine apostolske zadatke u župi. Vjernici laici trebali bi taj dušobrižnički teret među sobom razumno podijeliti kako bi župna zajednica mogla živjeti. Razmišljajući i gledajući u svjetlu vjere zaključujemo da to nije ništa novo, isto je učinio i Mojsije kada je na nagovor tasta Jitra izabrao sedamnaest starješina. U svakoj župi, a pogotovo većoj mora postojati župni Karitas. Vidljivo je to i kod prve svete Crkve (Dj 6).

Zajedništvo i raznolikost je ono što nam je svima potrebno, kako u privatnom životu tako i na razini župe koja od te raznolikosti i živi. Sama latinska riječ Caritas koja označava nesebičnu ljubav ustvari je Božje ime. Karitas je u prenesenom smislu riječi duhovne oči, odnosno vidjeti drugoga pozitivno, to su duhovne ruke koje pomažu drugima, produžena Božja ruka, duhovne noge kada treba doći k potrebitima. Sve dok imamo tu spoznaju nije nam teško uči u to poslanje. Prepoznajući svoj poziv i poslanje razmišljao sam o svim dimenzijama duhovne pomoći čovjeku, pa i o materijalnom dijelu dobročinstva. Mislio sam da bi oni koji su materijalno bogatiji ili imaju viška mogli višak pokloniti Karitasu koji bi onda preko svojih članova to dijelio siromašnijima i potrebitima. Kroz sve ove godine i iskustveno sam doživio bit riječi Karitas. Ljudi bi trebali nadići pomaganje u čisto materijalnom smislu i obuhvatiti duhovno nematerijalne aspekte pomoći koju danas suvremeni čovjek i kršćanin treba, a tek na posljetku uzeti i materijalne aspekte u obzir jer ipak, čovjek je duh i materija.

Karitas je u našoj župi za sada samo na materijalnoj razini, a ono što se dijelilo bilo je materijalne naravi.

Doduše nikada to nije bilo bez ljubavi , ali

20

sam Karitas nije zakoračio na dijeljenje duhovne pomoći. Znam da je za tu duhovnost potrebna formacija, a i početci su tako puno obećavali. Vidio sam velike mogućnosti jer sam vjerovao da bi svećenik kao veliki duhovni profesionalac bio voljan iskazati na tom području. Žalosno je bilo kada sam shvatio da nas je ostala tek nekolicina.

Da sve ovo napišem potaknulo me i pismo (poslanica) našeg biskupa Mrzljaka, predsjednika Hrvatskog Caritasa. Biskup navodi da u godini vjere ljubav i vjera idu zajedno, ja bih još nadodao i teorija i praksa, te da je širiti ljubav i vjeru temeljna zadaća svakog pojedinog kršćanina, svake župne zajednice i katoličke Crkve u cijelosti kako bi se naša vjera pokazala blagonaklona dijeljenju duhovnog i materijalnog milosrđa.

Dragi čitatelju i vjerniče mislim da je to imperativ naše kršćanske vjere, biti u službi svima kojima je pomoć potrebna. Ako imaš navedene vrednote, opredijeli se, javi se, jer to je ljubav, to se zove imenom Caritas.

Vlatko Bukovec

Jednoga dana Jednoga dana ništa nema, jednoga dana nešto se sprema.

Jednoga dana ja se rodim, jednoga dana ja prohodim.

Jednoga dana krstili me, jednoga dana dali mi ime.

Jednoga dana ja sam veći, jednoga dana sav u sreći.

Jednoga dana Boga molim, jednoga dana sve zavolim.

Jednoga dana nešto slutim, jednoga dana ja se ljutim.

Jednoga dana ja sam važan, jednoga dana ja sam snažan.

Jednoga dana nešto maštam, jednoga dana sve opraštam.

Jednoga dana sve ja volim, jednoga dana se pomolim.

Jednoga dana se zaljubim, jednoga dana pamet gubim.

Jednoga dana sve promijenim, jednoga dana se oženim.

Jednoga dana u slobodi, jednoga dana sin mi se rodi.

Jednoga dana ja zbog toga, jednoga dana hvalim Boga.

Jednoga dana ja ostarim, jednoga dana sve zanemarim.

Jednoga dana ko da drijemam, jednoga dana k Bogu se spremam.

Jednoga dana došao kraj, jednoga dana čekaš raj.

Jednoga dana kažu „Amen“ Nadgrobni ti stave kamen.

Juraj Žmegač, Donja Voća 21

Mješoviti župni zbor "Ljubav i mir"

M

ješoviti župni zbor "Ljubav i mir" djeluje od 2002.godine. Svoju ljubav prema Bogu i čovjeku iskazuje izdavanjem drugog CD-a. Pjesme na ovom nosaču zvuka različitog su tematskog sadržaja. Posvećene našem zaštitniku sv. Martinu biskupu kao i drugim svecima. Župni zbor svojim marljivim radom i entuzijazmom nastupa na vjerskim slavljima u župi, a bilježi gostovanja u Hrvatskoj i inozemstvu. Značajnu ulogu u radu zbora ima vlč. Josip Drvoderić koji organizira gostovanja zbora u drugim župama te potiče rad zbora dajući mu podršku i razumijevanje. Zbor vodi i na orguljama prati prof.

Ivan Mežnarić, a većinu pjesama koje zbor na ovom nosaču zvuka izvodi u njegovoj su zborskoj obradi.

U zboru pjevaju: Sopran: Zdenka Vrabec, Danica Gregur, Marijana Švetak, Ljubica Krček, Marica Leskovar, Danica Šimek, Marija Švetak, Barbara Patrčević, Slavica Šestanj Perić.

Alt: Bara Patrčević, Nada Brlečić, Marija Pokos Tot, Slavica Švetak, Barica Horvatić, Jadranka Jakopec.

Bas: Dragutin Gregur, Mirko Kukec, Stjepan Kukec, Stjepan Švetak, Darko Patrčević, Antun Markač, Stanko Jurgec.

Nadamo se da će zvuci glazbe s našeg CD-a unijeti u vaša srca ljubav, toplinu i mir.

prof. Ivan Mežnarić

Ljubav i mir (himna zbora) Nad vjernom djecom Bog brižno bdije, skretanja s puta ljubavlju prati.

Očinski blaži sve naše boli, nemirnom srcu mir želi dati.

Ljubav i mir su darovi neba, sunčeva zraka, mirisan cvijet.

S Božjega dlana nama su dani, ljubav i mir će spasiti svijet.

Marijin pogled miluje, liječi, s nama u lađi i ona brodi.

Kormilo snažno ljubavi njene u mirnu luku sigurno vodi.

Pjesma se naša radosno ori, al' i za nebo poruku ima.

Mi srcem svojim slavimo Boga, a mir i ljubav dijelimo svima.

Autor teksta: Ankica Svirač

22

Mačuhica

B

abica mi za imendan mačuhicu dala. Mačuhica žote i ljubičaste latice imela, a listike ko travu zelene! Iz diena v dien ja sam ju zaljevala ka bu mi majnu vekša zrasla.

Ma babica ruože ima rada. Ruožnati furtuf i robec uvike nosi, a liepe zelene okice učali ji skrivaju.

Babicu kosti jaku buliju- levki posil bu napravila, a teški meni ustavila. Jejnu ruožu sam slučajno naklu hitila pa sam drugi dien v zadrugi istu taku ruožu kupila.

Na nuovu letu S cieluga sela Prva sam na zdencu bila.

Prva cimer nastanila.

Svetu suol i jabuku v zdenec pustila.

Vodicu sam hitru nagrabila Ka sam se napila i vmila.

I hižicu puškrupila.

Unda sam cielu letu Zdrava, liepa i vesela bila!

Dnevi su prehajali, a ja sam na mačuhicu puzabila.

Da sam vidla mačuhicu da je svoju glavicu k zemlji spustila, kak dežd sam se rasplakala.

Za ruože se treba brigati kak i za človeka. Če se ne brigaš – človek hmerje, a ruoža povene.

Darija Jakopanec, 8.b

Dešč Šumi, šumi I polefku curi.

Z kruva se cedi i lokvice male diela.

Aleksandra Mihalinec, 8.a

Barica Horvatić, Jelovec Voćanski

23

DOBROČINITELJI

BEZ KOJIH NE BI MOGLI SNIMITI NAŠ DRUGI NOSAČ ZVUKA: Župa sv. Martina biskupa, Donja Voća Općina Donja Voća Općina Vinica «Ljekarna Salus», Varaždin Mirko Ramušćak, Varaždin Poljodom d.o.o, Ivanec Josip Antekolović, Žarovnica Trgovački obrt «Lexi», Gornja Voća Pilana – Ivan Banfić, Donja Voća Dječji vrtić «Maja Pčelica», Donje Ladanje Vladimir Benkus, Cerje Nebojse Marija - Terezija Patrčević, London Fanon d.o.o, Petrijanec Auto centar Oktan, Ivanec Karlo Žimbrek, Varaždin Cvjećarnica «Orhideja», Klenovnik Svijećarsko – medičarski obrt «Slavica», Klenovnik Alojz Krobot, Varaždin Viktor Plavec, Varaždin Hotel «Orion», Horvatsko Barbara Antolić Vupora – „Dom sv. Ane – Babinec“ Josip Grabar, Varaždin Zahvaljujemo i ostalim dobročiniteljima koji su željeli ostati neimenovani!

I Vi možete nabaviti svoj primjerak CD-a po simboličnoj cijeni!