Labirint: Nemogući bijeg - James Dashner #1

1

James Dashner

Labirint: Nemogući bijeg S engleskog prevela Andrea Bagović

2

Za Lynette Pisanje ove knjige bilo je trogodiĹĄnje putovanje, a ti nijednom nisi posumnjala.

3

Poglavlje 1 Novi ţivot započeo je stojeći, okruţen hladnom tamom i ustajalim prašnjavim zrakom.

Metal je zaškripao po metalu; bočni trzaj uzdrmao je pod ispod njega. Pao je zbog naglog pokreta i otpuzao unatrag na svim četirima, a na čelu su mu unatoč prohladnom zraku zablistale kapi znoja. LeĎima je udario u tvrdi metalni zid; klizio je duţ njega dok nije dospio u kut sobe. Spustio se na pod, privukao noge sasvim uz tijelo i ponadao se da će mu se oči ubrzo priviknuti na tamu.

Još jedan udarac i soba je sunula uvis poput kakvog starog dizala u oknu rudnika.

Neskladni zvukovi lanaca i kolotura, kao u postrojenju kakve prastare tvornice čelika, odjekivali su prostorijom i odbijali se od zidova uz šuplji limeni cvileţ. Mračno dizalo ljuljalo se tamo-amo dok se uspinjalo i dječaka je ţeludac zapekao od mučnine; smrad spaljene nafte preplavio mu je osjetila pa mu je postalo još gore. Ţelio je zaplakati, ali suze nisu dolazile; mogao je samo tako sjediti, sam, i čekati.

Zovem se Thomas, pomislio je.

To... to je bilo jedino čega se mogao sjetiti o vlastitom ţivotu. Nije mu bilo jasno kako je to moguće. Um mu je radio besprijekorno, pokušavao je procijeniti tu okolinu i tu situaciju. Znanje mu je naviralo u misli, činjenice i slike, sjećanja i pojedinosti o svijetu i o tome kako on funkcionira. Zamislio je snijeg na drveću, trčanje po cesti punoj otpalog lišća, jedenje hamburgera, mjesec kako blijedim sjajem obasjava bujnu livadu, plivanje u jezeru, prometan gradski trg koji vrvi stotinama ljudi koji idu za svojim poslom.

Ipak, nije znao odakle je došao, kako se našao u tom mračnom dizalu ni tko su mu roditelji. Nije znao čak ni vlastito prezime. Glavom su mu prolazile slike različitih ljudi, ali nije ih prepoznavao; umjesto lica imali su sablasne mrlje boje.

Nije se mogao domisliti nijedne osobe koju bi poznavao, kao ni sjetiti se barem jednog razgovora.

Soba se nastavila penjati i njihati; Thomas je otupio na neprekidni štropot lanaca koji su ga vukli uvis. Prošlo je mnogo vremena. Minute su se pretapale u sate premda u to nije mogao biti siguran jer je svaka sekunda izgledala poput vječnosti. Ne. On je bio pametniji. Oslanjajući se na instinkt, znao je da se uspinje već pribliţno pola sata.

Prilično se začudio primijetivši da se njegov strah raspršio poput roja mušica pod naletom vjetra i ustupio mjesto jakoj znatiţelji. Ţelio je doznati gdje se nalazi i što se dogaĎa.

4

Soba koja se uspinjala zaustavila se, prvo uz struganje, a zatim uz zveket; Thomas je zbog nagle promjene izletio iz skvrčenog poloţaja i strovalio se na tvrdi pod. Dok je hitro ustajao, osjećao je da se soba ljulja sve manje te se naposljetku umirila. Zavladala je potpuna tišina.

Prošla je jedna minuta. Dvije. Osvrtao se na sve strane, ali vidio je samo tamu; ponovno je počeo pipati zidove tragajući za izlazom, no nije bilo ničega osim hladnog metala. Zastenjao je u nemoćnom bijesu; jeka mu se vratila glasnije, kao sablasni hropot smrti. Potom je jenjala i tišina se vratila. Vrisnuo je, viknuo upomoć, navalio mlatiti šakama po zidovima.

Ništa.

Thomas se opet povukao u kut, prekriţio ruke i zadrhtao, a strah mu se vratio. Osjetio je neugodno nabijanje u prsima, kao da mu srce ţeli pobjeći, uteći iz tijela. ―Neka mi... netko... pomogne!‖ kriknuo je; svaka riječ bolno mu je grebla grlo.

Nad njim zagrmio je glasan zveket, a on je prestrašeno udahnuo, pogledavši uvis. Na stropu prostorije pojavila se ravna linija svjetlosti i Thomas ju je gledao kako se širi. Sudeći prema dubokom struganju, netko je silom otvarao dvostruka klizna vrata. Nakon toliko vremena u tami, oči su ga zaboljele od svjetla; skrenuo je pogled i prekrio si lice rukama.

Iznad sebe začuo je zvukove – glasove – i strah mu je pritisnuo prsa. ―Gle klipa.‖ ―Koliko mu je godina?‖ ―Izgleda kao klonk u majici.‖ ―Ti si šebeni klonk.‖ ―Čovječe, dolje smrdi po nogama!‖ ―Nadam se da si uţivao u jednosmjernom putovanju, Zeleni.‖ ―Nema povratne karte, buraz.‖ Thomasa je smlavio val zbunjenosti pun mjehurića panike. Glasovi su bili čudni, obojeni jekom; neke riječi bile su mu potpuno strane – druge su pak bile poznate. Snagom volje natjerao je oči da se prilagode kad je zaškiljio prema svjetlu i onima koji su govorili. Isprva je uspio vidjeti samo sjene kako se miču, ali ubrzo su se pretvorile u oblike tijela – ljude koji se naginju nad rupu u stropu i gledaju dolje, upirući u njega prstima.

A tada su se lica razbistrila, kao da je leća kamere izoštrila fokus. Bili su to dječaci, svi redom – neki mlaĎi, neki stariji. Thomas nije znao što je očekivao, ali ta su ga lica zbunila. Bili su to samo tinejdţeri. Djeca. Njegov strah dijelom se rastopio, ali nedovoljno da bi mu se srce umirilo i prestalo udarati.

Netko je odozgo spustio uţe čiji je kraj bio zavezan u veliku omču. Nakon prvotnog oklijevanja, Thomas je kroz nju provukao desno stopalo i drţao se za 5

uţe dok su ga dizali prema nebu. Ruke su se ispruţile prema dolje, puno ruku; hvatale su ga za odjeću, vukle ga gore. Svijet kao da se vrtio – uskomešana izmaglica od lica, boja i svjetlosti. Oluja osjećaja zavrnula mu je i nategnula ţeludac; došlo mu je da vrišti, plače, povrati. Zbor glasova bio je utihnuo, ali netko je progovorio kad su ga povukli preko oštrog ruba tamne kutije. Thomas je znao da nikada neće zaboraviti te riječi. ―Drago mi je, klipe‖, rekao je jedan dječak. ―Dobrodošao na Poljanu.‖

6

Poglavlje 2 Ruke pomagačice nisu se prestale rojiti oko Thomasa sve dok se nije uspravio i dopustio da mu otresu prašinu s majice i hlača. I dalje zaslijepljen svjetlom, pomalo je teturao. Izjedala ga je znatiţelja, ali još mu je bilo previše mučno da bi bolje pogledao okolinu. Njegovo novo društvo nije govorilo ništa dok se on osvrtao, nastojeći upiti cijeli prizor. Dok se polako okretao oko sebe, djeca su se smijuljila i buljila u nj; neka su ispruţila ruke i bockala ga prstima. Zacijelo ih je bilo najmanje pedeset u prljavoj i znojnoj odjeći kao da su teško radila; svih oblika, veličina i rasa, kose različitih duljina. Dok mu je pogled vrludao čas na dječake, čas na to čudno mjesto na kojem se našao, Thomasa je odjednom obuzela vrtoglavica.

Stajali su u ogromnom otvorenom prostoru, velikom kao nekoliko nogometnih igrališta, koji su okruţivala četiri golema zida od sivog kamena mjestimično prekrivena bujnim bršljanom. Zidovi su bili visoki stotine metara i oko njih su tvorili savršeni kvadrat. Svaku je stranicu točno po sredini presijecao otvor visok koliko i sami zidovi koji je, koliko je Thomas mogao vidjeti, vodio u prolaze i dugačke hodnike iza njih. ―Gle Zelenka‖, rekao je neki kreštav glas; Thomas nije uspio vidjeti čiji. ―Slomit će si šebeni vrat razgledavajući novi smještaj.‖ Nekoliko se dječaka nasmijalo. ―Začepi, Gaily‖, odgovorio je dublji glas.

Thomas se opet usredotočio na desetke stranaca oko sebe. Znao je da sigurno izgleda kao da nije pri sebi – osjećao se kao da je drogiran. Neki visoki momak plave kose i četvrtaste brade ponjušio ga je bez ikakva izraza lica. Jedan niski debeljuškasti dječak vrpoljio se s noge na nogu i piljio u Thomasa širom otvorenih očiju. Krupni, jako mišićavi azijatski tip prekriţio je ruke dok je proučavao Thomasa; uski rukavi bili su mu zavrnuti da bi mu se vidjeli bicepsi.

Jedan se tamnoputi dječak namrštio – onaj isti koji mu je zaţelio dobrodošlicu.

Bezbroj drugih samo je zurilo. ―Gdje sam?‖ upitao je Thomas, začuĎen što čuje vlastiti glas prvi put u svom upotrebljivom sjećanju. Nije mu baš zvučao kako treba – bio je viši nego što je mislio. ―Nigdje gdje bi bilo dobro.‖ Odgovor je došao od tamnoputog dječaka. ―Samo se ti lijepo i mirno ohladi.‖ ―Kojeg Čuvara će dobiti?‖ dobacio je netko s ruba gomile.

7

―Rekao sam ti, šebenglavi‖, odvratio je kreštavi glas. ―On je klonk pa će biti Splačinar – sasvim sigurno.‖ Klinac se nasmijao kao da je upravo ispričao najbolji vic u povijesti.

Thomas je opet osjetio mučnu bol zbunjenosti zbog tolikih riječi i fraza koje nisu imale smisla. Klip; Šebeni; Čuvar; Splačinar – izvirale su iz usta tih dječaka toliko prirodno da mu je bilo čudno što ih on ne razumije, kao da mu je gubitak pamćenja ukrao i dio jezika – to ga je bunilo.

Različite emocije borile su se za prevlast u njegovu umu i srcu: zbunjenost, znatiţelja, panika, strah, no kroz sve njih provlačio se mračan osjećaj potpunog beznaĎa; kao da je svijet za njega propao, kao da mu je izbrisan iz pamćenja i zamijenjen nečim uţasnim. Htio je pobjeći i sakriti se od tih ljudi.

Dječak kreštava glasa nešto je govorio. ―...mogao čak i to, kladim se u vlastita jetra.‖ Thomas mu i dalje nije vidio lice. ―Rekao sam da začepite!‖ viknuo je tamnoputi dječak. ―Nastavite lajati i sljedeći odmor skratit ću vam na pola!‖ To im je zacijelo voĎa, shvatio je Thomas. Bilo mu je grozno što su svi piljili u njega pa se usredotočio na proučavanje toga mjesta, koje je taj dječak bio nazvao Poljanom.

Tlo otvorenog prostora djelovalo je kao da je načinjeno od golemih kamenih blokova od kojih su mnogi bili ispucani i prošarani visokom travom i korovom. Neobična, trošna drvena kuća u blizini jednog kuta kvadrata snaţno je odudarala od siva kamena. Oko nje nalazilo se nekoliko stabala, korijenja nalik na čvornate ruke zarinute u kameno tlo u potrazi za hranom. U susjednom kutu kompleksa nalazili su se vrtovi – s mjesta na kojem je stajao Thomas je prepoznao kukuruz, rajčice, voćke.

Na suprotnoj strani prostora stajale su drvene staje u kojima su bile smještene ovce, svinje i krave. Zadnji kut bio je ispunjen velikim nasadom drveća; najbliţa stabla izgledala su bolesno i na rubu smrti. Nebo iznad njega bilo je plavo i bez oblačka, ali Thomas nigdje nije vidio ni traga suncu unatoč vedrini dana. Sjene zidova, koje su se polako pomicale, nisu odavale ni vrijeme ni smjer – moglo je biti i rano ujutro i kasno poslijepodne. Kad je duboko udahnuo da bi smirio ţivce, bombardirala ga je mješavina različitih mirisa.

Svjeţe preorana zemlja, gnojivo, borovi, nešto trulo i nešto slatko. Nekako je znao da su to bili mirisi seoskog imanja.

Thomas je opet pogledao svoje zarobljivače; bilo mu je neugodno, ali očajno je ţelio postavljati pitanja. Zarobljivači, pomislio je. A onda – zašto mi je ta riječ pala napamet? Pogledom je prelazio preko njihovih lica, upijajući svaki izraz, prosuĎujući ih. Oči jednog dječaka plamtjele su od mrţnje i on se na mjestu smrznuo. Momak je izgledao tako bijesno da se Thomas ne bi čudio kad bi ga napao noţem. Imao je crnu kosu, a kad su se pogledali u oči, momak je odmahnuo glavom i okrenuo se te uputio prema masnoj ţeljeznoj šipki uz koju 8

se nalazila drvena klupa. Neka šarena zastava mlohavo je visjela na vrhu šipke, bez vjetra koji bi joj razotkrio uzorak.

Uzdrman, Thomas je zurio u momkova leĎa dok se ovaj nije okrenuo i sjeo.

Brzo je skrenuo pogled.

Najednom je voĎa grupe – moglo mu je biti nekih sedamnaest godina – zakoračio naprijed. Nosio je normalnu odjeću: crnu majicu, traperice, tenisice, digitalni sat. Zbog nekog razloga takva odjeća na ovom mjestu iznenadila je Thomasa; činilo mu se da bi svi trebali nositi nešto što izgleda opasnije – poput zatvorskih odijela. Tamnoputi dječak imao je kratku kosu i svjeţe obrijano lice, a osim stalnog mrštenja ništa drugo na njemu nije ulijevalo strah. ―Duga je to priča, klipe‖, rekao je momak. ―Malo pomalo ćeš i saznati – ja ću te sutra voditi u Obilazak. Dotada... samo nemoj ništa razbiti.‖ Pruţio mu je ruku. ―Ja sam Alby.‖ Čekao je, očito se ţelio rukovati.

Thomas je odbio. Neki instinkt zavladao je njegovim postupcima i on se bez riječi okrenuo od Albyja te otišao do obliţnjeg stabla gdje se mlitavo spustio i sjeo, naslonivši se na hrapavu koru. U njemu je opet nabujala panika, gotovo prejako da bi je mogao podnijeti, no duboko je udahnuo i prisilio se prihvatiti situaciju. Samo se prepusti, pomislio je. Nećeš ništa shvatiti ako se predaš strahu. ―Onda mi ispričaj‖, viknuo je Thomas, trudeći se umiriti glas. ―Ispričaj mi tu dugu priču.‖ Alby je pogledao prijatelje koji su mu bili najbliţe i zakolutao očima, a Thomas je opet promotrio gomilu. Njegova izvorna procjena bila je prilično točna – bilo ih je pribliţno pedeset ili šezdeset, od dječaka usred tinejdţerskih godina do mladića poput Albyja, koji je izgledao kao jedan od najstarijih. U tom trenutku, lecnuvši se od muke, Thomas je shvatio da nema pojma koliko on ima godina. Srce mu se stisnulo na tu pomisao – bio je toliko izgubljen da nije znao čak ni koliko je star. ―Ozbiljno‖, rekao je, odustavši od toga da se pravi da je hrabar. ―Gdje sam?‖ Alby mu je prišao i sjeo prekriţenih nogu; gomila dječaka pošla je za njim i nagurala se iza njega. Tu i tamo stršala je poneka glava – djeca su se naginjala u svim smjerovima da bi bolje vidjela. ―Ako se ne bojiš‖, rekao je Alby, ―nisi ljudsko biće. Kad bi se ponašao ikako drugačije, bacio bih te s Litice jer bi to značilo da si lud.‖ ―Litice?‖ upitao je Thomas, problijedjevši. ―Šebiga‖, rekao je Alby, trljajući oči. ―Ovo nije dobar način da se započinju ovakvi razgovori, kuţiš? Mi ovdje ne ubijamo klipove kao što si ti, kunem se. Samo se potrudi i nemoj poginuti, preţivi, što god.‖ Zastao je, a Thomas je shvatio da mu je lice zacijelo problijedjelo još više kad je čuo taj zadnji dio.

9

―Čovječe‖, rekao je Alby, pa si provukao ruke kroz kratku kosu i duboko uzdahnuo. ―Ne ide mi ovo baš – ti si prvi Zelenko otkako je Nick poginuo.‖ Thomas je razrogačio oči, a jedan drugi dječak istupio je i u šali mlatnuo Albyja po glavi. ―Pričekaj vraţji Obilazak, Alby‖, rekao je s izrazito neobičnim naglaskom. ―Mali će dobit‘ glupi srčani napadaj, a da još ništa nije ni čuo.‖ Sagnuo se i pruţio Thomasu ruku. ―Zelenko, ja sam Newt i sve bi nas ovdje strašno veselilo kad bi ti oprostio ovom našem novom voĎi što ima klonk umjesto mozga.‖ Thomas je ispruţio ruku i rukovao se s dječakom – djelovao mu je mnogo ljubaznije od Albyja. Newt je bio i viši od Albyja, ali izgledao je oko godinu dana mlaĎi. Kosa mu je bila plava i dugačka, padala mu je preko majice kratkih rukava. Na mišićavim rukama vidjele su mu se ţile. ―Daj šuti, budalo šebena‖, progunĎao je Alby, povukavši Newta dolje da sjedne kraj njega. ―Mene barem napola razumije.‖ S nekoliko mjesta u gomili začuo se smijeh, a onda su se svi okupili iza Albyja i Newta, naguravši se još jače, čekajući da čuju što će oni reći.

Alby je raširio ruke s dlanovima prema gore. ―Ovo mjesto zove se Poljana, u redu? Tu ţivimo, tu jedemo, tu spavamo – sebe nazivamo Poljanašima. To je sve što...‖ ―Tko me poslao ovamo?‖ htio je čuti Thomas, čiji je strah naposljetku popustio zbog ljutnje. ―Kako...‖ No prije nego što je Thomas uspio završiti, Alby je sunuo rukom prema njemu i zgrabio ga za majicu, nagnuvši se prema naprijed na koljenima. ―Diţi se, klipe, diţi se!‖ Alby je ustao, vukući Thomasa za sobom.

Thomas se uspio osoviti na noge, ponovno sav prestrašen. Ustuknuo je prema stablu, pokušavajući se odmaknuti od Albyja, koji mu se i dalje unosio ravno u lice. ―Ne prekidaj, mali!‖ viknuo je Alby. ―Tupane, kad bi ti sve rekli, krepao bi na licu mjesta čim se prvo poklonkaš u gaće. Torbari bi te odvukli, a onda nam nisi ni od kakve koristi, ne?‖ ―Ja nemam pojma o čemu ti govoriš‖, polagano je rekao Thomas, zapanjen smirenošću vlastita glasa.

Newt je ispruţio ruke i primio Albyja za ramena. ―Alby, lakše malo. Od ovog više štete nego koristi, znaš?‖ Alby je pustio Thomasovu majicu i zakoračio unatrag; prsa su mu se nadimala od teškog disanja. ―Nema vremena za ljubaznost, Zelenko. Stari ţivot je gotov, novi ţivot je počeo. Nauči pravila brzo, slušaj, ne govori. Kuţiš me?‖ Thomas je pogledao u Newta, nadajući se nekoj pomoći. Sve se u njemu komešalo i boljelo ga; suze koje su tek trebale navrijeti pekle su mu oči.

Newt je kimnuo. ―Kuţiš ga, Zelenko, ne?‖ Opet je kimnuo.

10

Thomasa je obuzeo gnjev, poţelio je nekoga udariti. Ali samo je rekao: ―Aha.‖ ―To dobro‖, rekao je Alby. ―Prvi dan. To je to za tebe danas, klipe. Pada noć, Trkači će se uskoro vratiti. Kutija je danas stigla kasno, nemamo vremena za Obilazak. Sutra ujutro, odmah nakon buĎenja.‖ Okrenuo se prema Newtu. ―Daj mu krevet i spremi ga na spavanje.‖ ―To dobro‖, rekao je Newt.

Alby je opet pogledao Thomasa, suzivši oči. ―Za nekoliko tjedana bit ćeš sretan, klipe. Bit ćeš sretan i pomagat ćeš. Nitko od nas nije ništa znao Prvi dan, pa tako ni ti. Novi ţivot počinje sutra.‖ Alby se okrenuo i progurao kroz gomilu, a onda se uputio prema nakrivljenoj drvenoj graĎevini u uglu. Potom se većina dječaka polako udaljila, no svaki je uputio dugačak pogled Thomasu prije nego što je otišao.

Thomas je prekriţio ruke, zatvorio oči i duboko udahnuo. Utrobu mu je grizla praznina, ali ubrzo ju je zamijenila tuga od koje ga je zaboljelo srce. Sve je to bilo previše – gdje se nalazio? Kakvo je to mjesto bilo? Je li to bio nekakav zatvor? Ako jest, zašto su ga poslali ovamo i na koliko vremena? Jezik je bio čudan i kao da nijedan dječak nije mario hoće li on preţivjeti ili neće. Suze su opet zaprijetile da će mu navrijeti u oči, ali nije ih htio pustiti. ―Što sam učinio?‖ šapnuo je, zapravo bez namjere da ga netko čuje. ―Što sam učinio – zašto su me poslali ovamo?‖ Newt ga je lupnuo po ramenu. ―Zeleni, svi smo prošli to što ti sada osjećaš.

Svi smo imali svoj Prvi dan, izišli iz one mračne kutije. Stvari su gadne, jesu, i za tebe će uskoro postat‘ još gore, istina. Al‘ još komad puta dalje i borit ćeš se dobro i kako valja. Vidim ja da ti nisi neka bezvezna mimozica.‖ ―Je li ovo zatvor?‖ upitao je Thomas; zaronio je u tamu svojih misli, pokušavajući naći pukotinu koja bi ga odvela do vlastite prošlosti. ―Hoćeš više prekinut‘ s pitanjima?‖ odvratio je Newt. ―Nema dobrih odgovora za tebe, bar ne još. Bolje se sad smiri, prihvati promjenu – zora sviće sutra.‖ Thomas nije rekao ništa, pognuo je glavu i zagledao se u ispucalo kameno tlo. Duţ ruba jednog kamenog bloka rastao je korov sitnih listova; ţuti cvjetići virili su kroz njih kao da traţe sunce koje je odavno nestalo iza golemih zidova Poljane. ―Chuck će ti fino pasat‘‖, rekao je Newt. ―Sitni mali debeli klip, ali dragi dobrica kad se sve zbroji i oduzme. Ostani tu, vratit ću se.‖ Newt je jedva završio zadnju rečenicu kad se zrakom iznenada prolomio prodoran vrisak. Visok i hripav, gotovo neljudski krik odjeknuo je kamenim dvorištem; svako dijete na vidiku okrenulo se i pogledalo u smjeru iz kojeg je došao. Kada je shvatio da zvuk dopire iz one drvene kuće, Thomas je pomislio da mu se krv zgrušava u ledenu bljuzgu.

11

Čak je i Newt skočio kao oparen i zabrinuto namrštio čelo. ―Šebiga‖, rekao je. ―Zar ti prokleti medikalci ne mogu izać‘ nakraj s tim dečkom ni deset minuta bez moje pomoći?‖ Zavrtio je glavom i nogom je lagano udario Thomasa po stopalu. ―NaĎi Chuckieja, reci mu da je on zaduţen za tvoje spavanje.‖ Zatim se okrenuo i trkom pošao u smjeru kuće.

Thomas je klizio niz grubu površinu stabla sve dok nije opet sjeo na tlo; šćućurio se uz koru drveta i zatvorio oči, poţeljevši se probuditi iz tog uţasnog, uţasnog sna.

12

Poglavlje 3 Thomas je tako sjedio neko vrijeme, previše smlavljen da se pokrene. Na kraju se prisilio pogledati prema toj oronuloj kući. Skupina dječaka vrzmala se ispred nje i zabrinuto pogledavala prema gornjim prozorima, kao da misle da će iz njih iskočiti neka čudovišna zvijer u eksploziji stakla i drva.

Pozornost mu je privuklo metalno zveckanje iz grana iznad njega i pogledao je uvis; u oči mu je upao bljesak srebra i crvene svjetlosti, tik prije nego što je nestao s druge strane, iza debla. Hitro je ustao i obišao stablo, izvijajući vrat za nekim znakom onoga što je čuo, ali vidio je samo gole grane, sive i smeĎe, koje su se račvale poput prstiju kostura i izgledale upravo toliko ţivo. ―To je bio jedan od onih bubonoţa‖, rekao je netko.

Thomas se okrenuo nadesno i ugledao niskog i bucmastog klinca koji je stajao u blizini i piljio u njega. Bio je mlad – po svoj prilici mlaĎi od svih koje je dotada vidio u grupi; imao je moţda dvanaest ili trinaest godina. SmeĎa mu je kosa visjela preko ušiju i vrata i dodirivala mu vrhove ramena. Plave oči blistale su na inače neuglednom licu, mlohavom i crvenkastom.

Thomas mu je kimnuo. ―Bubo... Čega?‖ ―Bubonoţa‖, rekao je dječak, uperivši prst prema vrhu stabla. ―Neće ti ništa ako ne budeš toliko glup da ih dotakneš.‖ Zastao je. ―Klipe.‖ Nije zvučao opušteno dok je izgovarao tu zadnju riječ, kao da nije još sasvim pohvatao poljanski ţargon.

Još jedan vrisak, otegnut i stravičan, proparao je zrak i Thomasu je srce poskočilo. Strah mu je bio poput ledene rose na koţi. ―Što se tamo dogaĎa?‖ upitao je, pokazavši prema kući. ―Ne znam‖, odgovorio je debeljko; glas su mu još uvijek proţimali visoki tonovi djetinjstva. ―Tamo je Ben, bolesniji je od psa. Oni su ga sredili.‖ ―Oni?‖ Thomasu se nije svidjela zluradost kojom je dječak izgovorio tu riječ. ―Aha.‖ ―Tko su Oni?‖ ―Nadaj se da to nikad nećeš saznati‖, odgovorio je mali, doimajući se previše opušteno za tu situaciju. Ispruţio je ruku. ―Ja sam Chuck. Bio sam Zelenko dok se ti nisi pojavio.‖

13

To je moj večerašnji vodič? pomislio je Thomas. Nije se uspijevao otresti snaţnog osjećaja nelagode, a sada se njemu pridruţila i ljutnja. Ništa nije imalo smisla, boljela ga je glava. ―Zašto me svi zovu Zelenko?‖ upitao je, na brzinu stisnuvši Chuckovu ruku i pustivši je. ―Jer si ti najnoviji novak.‖ Chuck je uperio prst u Thomasa i nasmijao se. Iz kuće se začuo još jedan krik, kao da netko muči ţivotinju koja umire od gladi. ―Kako se moţeš smijati?‖ upitao je Thomas, uţasnut tom bukom. ―Zvuči kao da netko tamo umire.‖ ―Bit će njemu dobro. Nitko ne umre ako se vrati na vrijeme da dobije Serum. To je sve ili ništa. Umreš ili ne umreš. Samo jako boli.‖ Thomas je na to zastao. ―Što jako boli?‖ Chuck je skrenuo pogled kao da baš i ne zna što bi rekao. ―Ovaj, kad te ubodu Ţaleri.‖ ―Ţaleri?‖ Thomas je bio sve više zbunjen. Ubodu. Ţaleri. Te su riječi imale veliku teţinu strave i najednom više nije bio siguran da ţeli znati o čemu Chuck govori.

Chuck je slegnuo ramenima, a zatim skrenuo pogled i zakolutao očima.

Thomas je frustrirano uzdahnuo i opet se naslonio na stablo. ―Čini mi se da ti ne znaš mnogo više od mene‖, rekao je, ali znao je da to nije bila istina. Taj gubitak pamćenja bio je čudan. Uglavnom se sjećao kako svijet funkcionira, ali bez konkretnih pojedinosti, lica, imena, kao knjiga koja je potpuno netaknuta osim što joj nedostaje svaka deseta riječ pa je zbog toga jadno i zbunjujuće štivo. Nije znao čak ni koliko mu je godina. ―Chuck, koliko... koliko ti misliš da je meni godina?‖ Dječak ga je odmjerio odozgo prema dolje. ―Rekao bih da imaš šesnaest. I u slučaju da si se pitao, sto sedamdeset pet centimetara... smeĎa kosa. E, i ruţan si kao prţena jetrica na raţnjiću.‖ Zaroktao je od smijeha.

Thomas je bio toliko zatečen da je jedva čuo zadnji dio. Šesnaest? Bilo mu je šesnaest? Osjećao se mnogo starije. ―Ti to ozbiljno?‖ Zastao je, traţeći riječi. ―Kako...‖ Nije znao čak ni što bi pitao. ―Ne brini. Bit ćeš u komi nekoliko dana, ali onda ćeš se naviknuti na ovo mjesto. I ja sam uspio. Mi ţivimo ovdje, to je to. Bolje nego da ţivimo u hrpi klonka.‖ Zaškiljio je, moţda predviĎajući Thomasovo pitanje. ―Klonk je druga riječ za govno. Govno napravi zvuk klonk kad padne u zahod.‖ Thomas je pogledao Chucka, ne vjerujući da sudjeluje u tom razgovoru.

Uspio je reći samo: ―Baš lijepo.‖ Ustao je i prošao pored Chucka u smjeru stare kuće; brvnara je bila bolja riječ za nju. Izgledala je poput trokatnice ili četverokatnice i kao da će se svaki čas srušiti – suluda nakupina naizgled 14

nasumično nabacanih balvana, dasaka, debele uţadi i prozora s masivnim, bršljanom prošaranim kamenim zidovima koji su se uzdizali iza nje. Dok je išao preko dvorišta, ţeludac mu je kruljio zbog jakog mirisa gorenja drva i nekakvog mesa koje se peče. Kako je sada znao da je ono vrištanje potjecalo od običnog bolesnog djeteta, Thomas se osjećao bolje. To je potrajalo sve dok nije razmislio o tome što ga je uzrokovalo... ―Kako se ti zoveš?‖ upitao je Chuck odostraga, trčeći da ga sustigne. ―Što?‖ ―Kako se zoveš? Još nam nisi rekao, a znam da se toga sjećaš.‖ ―Thomas.‖ Jedva je čuo samoga sebe – misli su mu bile krenule u novom smjeru. Ako je Chuck bio u pravu, onda je upravo otkrio vezu s ostalim dječacima. Zajednički uzorak u njihovu gubitku pamćenja. Svi su se sjećali svojih imena. A zašto ne i imena svojih roditelja? Zašto ne imena nekog prijatelja? Zašto ne vlastita prezimena? ―Drago mi je, Thomas‖, rekao je Chuck. ―Ništa ne brini, ja ću se pobrinuti za tebe. Ovdje sam već cijeli mjesec i dobro poznajem ovo mjesto. Moţeš računati na Chucka, dobro?‖ Thomas je već gotovo stigao do ulaznih vrata one brvnare i grupice dječaka koji su se ondje okupili kad ga je snašao iznenadan i neočekivan nalet bijesa.

Okrenuo se prema Chucku. ―Ti mi čak ne moţeš ništa ni reći. Ja to ne bih nazvao brigom za mene.‖ Opet se okrenuo prema vratima u namjeri da uĎe i dobije neke odgovore. Nije imao pojma otkud mu ta iznenadna hrabrost i odlučnost.

Chuck je slegnuo ramenima. ―Što god ja kaţem neće ti nimalo pomoći‖, rekao je. ―Ja sam u biti i dalje Novak, isto tako. Ali mogu ti biti prijatelj...‖ ―Ne trebam prijatelje‖, prekinuo ga je Thomas.

Bio je stigao do vrata, ruţne drvene daske izblijedjele na suncu. Otvorio ih je i ugledao nekoliko dječaka sa stoičkim izrazima lica kako stoje u podnoţju svinutog stubišta, čije su stube i rukohvati bili nagnuti i iskrivljeni u svim smjerovima. Tamne, napola oljuštene tapete prekrivale su zidove predvorja i hodnika. Jedini ukrasi na vidiku bili su prašnjava vaza na stoliću s tri noge i crno-bijela slika neke jako stare ţene, odjevene u staromodnu bijelu haljinu.

Prizor je podsjetio Thomasa na ukletu kuću iz nekog filma ili takvo što. Čak su i daske tu i tamo nedostajale u podu.

Prostor je bazdio na prašinu i plijesan – snaţni kontrast prema ugodnim mirisima vani. Treperava fluorescentna svjetla sjala su sa stropa. Dotada mu to još nije bilo palo na pamet, ali morao se zapitati otkuda struja na mjestu kao što je Poljana. Zagledao se u staricu na slici. Je li ona nekoć tu ţivjela? Brinula se za ove ljude? ―Hej, gle, to je Zelenko‖, viknuo je jedan od starijih dječaka. Thomas je prestrašeno shvatio da je to bio onaj crnokosi tip koji ga je ranije gledao kao da 15

ga ţeli ubiti. Bio je visok i mršav i izgledao je kao da mu je bilo petnaestak godina. Nos mu je bio velik kao omanja šaka i sličio je izobličenu krumpiru. ―Klip se sigurno poklonkao u gaće kad je čuo kako dobri stari mali Benny vrišti kao curica. Šebilu, trebaš novu pelenu?‖ ―Zovem se Thomas.‖ Morao se udaljiti od tog tipa. Ne rekavši više ni riječi, krenuo je prema stubama; samo zato što su bile blizu, samo zato što nije znao što bi sada učinio ili rekao, no nasilnik je stao pred njega i podignuo ruku. ―Stani malo, Zelenko.‖ Palcem je trznuo u smjeru gornjeg kata. ―Novaci ne smiju vidjeti nekoga tko je bio... oboren. Newt i Alby to neće dopustiti.‖ ―U čemu je tvoj problem?‖ upitao je Thomas, nastojeći obuzdati strah u glasu i ne razmišljati o tomu što je tom tipu značilo oboren. ―Ja uopće ne znam gdje se nalazim. Ţelim samo da mi netko malo pomogne.‖ ―Čuj me, Zelenko.‖ Momak je namrštio lice i prekriţio ruke. ―Već sam te vidio. Nešto mi je sumnjivo u vezi s tobom i time što si se pojavio ovdje i otkrit ću što.‖ Thomasovim ţilama prostrujao je val vrućine. ―Ja tebe nikad u ţivotu nisam vidio. Nemam pojma tko si i uopće me ne zanima‖, ispalio je. I doista, kako bi mogao znati? I kako se taj momak mogao sjećati njega?

Nasilnik se zacerekao kratkim rafalom smijeha pomiješanim sa šmrkljivim roktanjem. Potom mu se lice uozbiljilo, a obrve nakosile prema unutra. ―Ja... ja sam te vidio, klipe. U ovim krajevima nema baš mnogo ljudi koji mogu reći da su bili ubodeni.‖ Prstom je pokazao stube. ―Ja jesam. I ja znam kako je sada dobrom starom malom Bennyju. I meni je bilo tako. I dok sam bio u Promjeni, vidio sam tebe.‖ Ispruţio je ruku i bocnuo Thomasa u prsa. ―I kladim se na tvoj prvi Tavin objed da će i Benny reći da te vidio.‖ Thomas ga nije htio prestati gledati u oči, ali odlučio je da neće ništa reći.

Opet ga je spopala panika. Hoće li ovo ikada prestati ići iz lošeg u gore? ―Upišao si se od straha zbog Ţalera?‖ posprdno je rekao dječak. ―Sad se malo bojiš? Ne bi htio da te ubode, ha?‖ Opet ta riječ. Ubode. Thomas je pokušao ne razmišljati o tome i pokazao je prstom uvis po stubama odakle su se krici bolesnog djeteta orili kućom. ―Ako je Newt otišao tamo gore, onda ja ţelim razgovarati s njim.‖ Dječak nije rekao ništa, samo je nekoliko časaka gledao u Thomasa. Zatim je zavrtio glavom. ―Znaš što? U pravu si, Tommy – ja ne bih smio biti zao prema Novacima. Idi gore i siguran sam da će ti Alby i Newt sve objasniti.

Ozbiljno, samo ti daj. Ţao mi je.‖ Lagano je lupnuo Thomasa po ramenu i ustuknuo za korak, mahnuvši rukom prema stubama. No Thomas je znao da je malome nešto na umu. Čovjek koji djelomično izgubi pamćenje ne postane zbog toga idiot.

16

―Kako se ti zoveš?‖ upitao je Thomas, odugovlačeći dok je pokušavao odlučiti bi li na kraju trebao otići gore. ―Gaily. I ne vjeruj nikakvim glupostima. Ja sam pravi voĎa ovdje, a ne ona dvojica ostarjelih klipova na gornjem katu. Ja. Moţeš me zvati kapetan Gaily ako hoćeš.‖ Prvi put se nasmiješio; zubi su mu bili u skladu s onim gadnim nosom. Dva ili tri zuba nedostajala su mu, a nijedan čak ni izdaleka nije bio ni pribliţno bijel. Dah mu je pobjegao taman toliko da ga Thomas malo onjuši, što ga je podsjetilo na neko uţasno sjećanje koje mu je bilo tik izvan dohvata.

Okrenuo mu se ţeludac. ―Dobro‖, rekao je; bilo mu je toliko zlo od tog tipa da mu je došlo da vrisne, da ga zvizne u lice. ―Kapetan Gaily, znači.‖ Salutirao mu je pretjerano revnim pokretom i pritom osjetio navalu adrenalina jer je znao da je upravo prešao crtu.

Nekoliko se dječaka u gomili zasmijuljilo i Gaily se osvrnuo, jarko crven u licu. Kad je opet pogledao Thomasa, od mrţnje mu se naboralo čelo i namrštio onaj čudovišni nos. ―Samo ti kreni po stubama‖, rekao je Gaily. ―I drţi se dalje od mene, seljatore.‖ Opet je uperio prst prema gore, ali nije skrenuo pogled s Thomasa. ―U redu.‖ Thomas se još jednom obazreo uokolo, smeten, zbunjen, ljutit.

Osjećao je vrelinu krvi na licu. Nitko ga nije pokušao spriječiti da učini kako mu je Gaily rekao, osim Chucka, koji je stajao na ulaznim vratima i vrtio glavom. ―Ne smiješ‖, rekao je mlaĎi dječak. ―Ti si Novak – ne moţeš ići gore.‖ ―Idi‖, podrugljivo je rekao Gaily. ―Idi gore.‖ Thomas je poţalio što je uopće ušao – ali doista je ţelio razgovarati s onim Newtom.

Krenuo je uza stubište. Svaka stuba stenjala je i cviljela pod njegovom teţinom; od straha da ne propadne kroz staro drvo moţda bi i stao da dolje nije ostavio tako neugodnu situaciju. Penjao se, trzajući se na svako škriputanje.

Stube su išle do polukata gdje su skretale ulijevo i vodile do hodnika s ogradom iz kojeg se moglo ući u nekoliko soba. Svjetlost se vidjela iza samo jednih vrata, kroz pukotinu na dnu. ―Promjena!‖ viknuo je Gaily odozdo. ―Dobar provod, šebilu!‖ Kao da mu je to podbadanje iznenada dalo hrabrosti, Thomas je prišao osvijetljenim vratima, ne obazirući se na škriputanje podnih dasaka ni na smijeh odozdo, ne obazirući se na bujicu riječi koje nije razumio, potiskujući stravu koju su mu ulijevale. Ispruţio je ruku, okrenuo okruglu mjedenu kvaku i otvorio vrata.

U sobi su se Newt i Alby naginjali nad nekoga tko je leţao u krevetu.

Thomas je zavirio malo dublje da vidi oko čega se pravi tolika strka, ali kad mu se otvorio izravan pogled na stanje pacijenta, sledila mu se krv u ţilama.

Morao je progutati ţuč koja mu je navrla u grlo.

17

Vidio ga je samo načas, na nekoliko sekundi, no i to je bilo dovoljno da bi ga taj prizor zauvijek proganjao. Izobličena, blijeda spodoba koja se previja u agoniji, prsa golih i odvratnih. Napeta, kruta uţad od bolesno zelenih ţila tvorila je mreţu oko dječakova tijela i udova, nalik na konopce ispod koţe. Mali je bio sav u ljubičastim modricama, crvenom osipu i krvavim ogrebotinama. Krvlju podlivene oči bile su mu izbuljene i sijevale su tamo-amo. Thomasu se ta slika već utisnula u um kad je Alby skočio i zaklonio mu pogled premda nije utišao stenjanje i krikove; izgurao ga je van iz sobe i zalupio vratima. ―Što ti ovdje radiš, Zeleni!‖ zaurlao je Alby, usnica napetih od bijesa, uţarenih očiju.

Thomas je malaksao. ―Ja... ovaj... hoću neke odgovore‖, promrmljao je, ali nije mogao ubaciti nimalo snage u te riječi – osjetio je kako se iznutra predaje. Što je bilo tom tipu? Thomas se naslonio na ogradu u hodniku i zagledao se u pod, ne znajući što sada. ―Miči svoje mršavo dupe dolje po tim stubama, odmah‖, naredio mu je Alby. ―Chuck će ti pomoći. Ako te opet vidim prije sutra ujutro, sljedeće jutro nećeš dočekati ţiv. Osobno ću te baciti s Litice, jesi me čuo?‖ Thomas je bio poniţen i uplašen. Činilo mu se da se smanjio do veličine omanjeg štakora. Bez riječi progurao se pored Albyja i krenuo dolje po škripavim stubama, što se brţe usudio. Ne obazirući se na to što su dolje svi zurili u njega, a osobito Gaily, izišao je kroz vrata, usput povukavši Chucka za ruku.

Thomas je mrzio sve te ljude. Sve ih je mrzio. Osim Chucka. ―Vodi me daleko od tih tipova‖, rekao je Thomas. Shvatio je da mu je Chuck u stvari moţda jedini prijatelj na svijetu. ―Evo odmah‖, odvratio je Chuck ţivahno, kao da je oduševljen time što je nekome potreban. ―Ali prvo bismo ti trebali dati malo Tavine hrane.‖ ―Ne znam hoću li više ikada moći jesti.‖ Ne nakon onoga što je maločas vidio.

Chuck je kimnuo. ―Ma hoćeš. NaĎemo se pod onim istim stablom kao prije. Za deset minuta.‖ Thomasu je bilo i više nego drago da se udalji od te kuće pa se uputio natrag prema stablu. Tek je počeo shvaćati kako je ţivjeti ovdje, a već je ţelio da to završi. Svim srcem poţelio je uspjeti sjetiti se nečega iz svog prošlog ţivota. Bilo čega. Mame, tate, nekog prijatelja, škole, hobija. Djevojke.

Trepnuo je nekoliko puta, nastojeći izbaciti iz glave sliku onoga što je upravo vidio u brvnari.

Promjena. Gaily je to nazvao Promjenom.

Nije bilo hladno, ali Thomas je opet zadrhtao.

18

Poglavlje 4 Thomas se naslonio na drvo i čekao Chucka. Pogledom je prelazio preko kompleksa Poljane, tog novog mjesta punog noćnih mora gdje mu je, kako se činilo, bilo suĎeno ţivjeti. Sjene zidova bile su se jako produljile i već su počele puzati po bršljanom obraslim kamenim blokovima na suprotnoj strani.

To je Thomasu barem pomoglo da se orijentira – drvena kuća stajala je u sjeverozapadnom uglu, u sve tamnijoj lokvi sjene, a nasad stabala nalazio se u jugozapadnom. Poljoprivredno imanje, na kojem je nekoliko radnika i dalje paţljivo traţilo put kroz polja, zauzimalo je cijelu sjeveroistočnu četvrtinu Poljane. Ţivotinje su bile u jugoistočnom uglu iz kojeg su mukale, skvičale i lajale.

Točno na sredini dvorišta zjapila je i dalje širom otvorena rupa Kutije, kao da ga doziva da uskoči i vrati se kući. U njezinoj blizini, nekih šest metara juţnije, nalazila se zdepasta graĎevina napravljena od grubih betonskih blokova, a jedini ulaz u nju bila su prijeteća ţeljezna vrata – prozora nije bilo. Vrata su se mogla otvoriti jedino velikom okruglom kvakom nalik na kormilo, kao na nečemu u kakvoj podmornici. Unatoč tomu što je upravo vidio, Thomas nije bio načisto što mu je teţe padalo – znatiţelja da sazna što se nalazi unutra ili strah da to otkrije.

Thomas je baš preusmjerio pozornost na četiri velika otvora po sredini glavnih zidova Poljane kad je Chuck stigao s dva sendviča, jabukama i dvije metalne čaše vode u naručju. Thomas se iznenadio osjećaju olakšanja koji ga je proţeo – ipak nije bio potpuno sam ovdje. ―Tava nije bio presretan zbog toga što sam mu uletio u kuhinju prije večere‖, rekao je Chuck i sjeo pored stabla, pokazavši Thomasu da i on tako učini. Poslušao ga je i uzeo jedan sendvič, ali zatim se pokolebao i zastao jer mu se u mislima opet pojavio onaj grčeviti, čudovišni prizor koji je vidio u brvnari.

MeĎutim, glad je ubrzo prevagnula i odgrizao je golemi komad. Divan okus šunke, sira i majoneze ispunio mu je usta. ―O, čovječe‖, mumljao je Thomas punih usta. ―Umirao sam od gladi.‖ ―Rek‘o sam ti.‖ Chuck je mljackajući zagrizao u svoj sendvič. Nakon još nekoliko zalogaja Thomas je napokon postavio pitanje koje ga je mučilo. ―U čemu je zapravo problem s tim Benom? Uopće više ne izgleda kao ljudsko biće.‖ Chuck je bacio pogled prema kući. ―Zapravo ne znam‖, odsutno je promrmljao. ―Nisam ga vidio.‖ 19

Thomasu je bilo jasno da dječak baš i nije bio iskren, ali odlučio je da neće inzistirati. ―Ma i bolje da ga ne vidiš, vjeruj mi.‖ Nastavio je jesti. Dok je ţvakao jabuke, proučavao je one goleme pukotine u zidovima. S mjesta gdje je sjedio nije baš dobro vidio, ali kameni rubovi izlaza u vanjske hodnike bili su malo čudni. Gledajući u te goleme zidove osjetio je neugodnu vrtoglavicu, kao da lebdi iznad njih, a ne da sjedi pri njihovu dnu. ―Što ima tamo?‖ upitao je, napokon razbivši tišinu. ―Je li ovo dio nekog ogromnog dvorca ili tako nešto?‖ Chuck je oklijevao. Kao da mu je bilo neugodno. ―Ovaj, ja nikad nisam bio izvan Poljane.‖ Thomas je zastao. ―Skrivaš mi nešto‖, na kraju je odvratio, progutao zadnji zalogaj i otpio velik gutljaj vode. Ţivci su mu polako pucali od bijesa što ni od koga ne dobiva nikakve odgovore. Još je gore bilo to što je znao da čak i kad bi dobio odgovore, ne bi mogao znati jesu li istiniti. ―Zašto ste vi dečki tako tajnoviti?‖ ―To je jednostavno tako. Ovdje su stvari zbilja čudne i većina nas ne zna sve. Ni pola svega.‖ Thomasu je zasmetalo to što Chucku kao da nije bilo stalo do toga što je upravo rekao. Kao da je bio ravnodušan prema tomu što su mu oduzeli stari ţivot. Što je bilo tim ljudima? Thomas je ustao i krenuo prema istočnom otvoru. ―Pa, nitko nije rekao da ne smijem razgledavati.‖ Morao je nešto saznati ili bi uskoro poludio. ―Hej, čekaj!‖ viknuo je Chuck, trčeći za njim. ―Pazi, uskoro će se zatvoriti.‖ Već je zvučao zadihano. ―Zatvoriti?‖ ponovio je Thomas. ―O čemu ti govoriš?‖ ―O Vratima, klipe jedan.‖ ―Vratima? Ja ne vidim nikakva vrata.‖ Thomasu je bilo jasno da Chuck ne izmišlja – znao je da njemu promiče nešto očigledno. Obuzela ga je tjeskoba i primijetio je da je usporio, da mu se više baš toliko i ne ţuri do zidova. ―Kako ti zoveš te velike otvore?‖ Chuck je uperio prst u te strahovito visoke prolaze u zidovima. Sada su bili udaljeni manje od deset metara od njih. ―Ja bih ih nazvao velikim otvorima‖, rekao je Thomas, pokušavši sarkazmom umanjiti nelagodu i razočaravši se što mu nije upalilo. ―E, pa to su vrata. I zatvaraju se svake večeri.‖ Thomas je stao, pomislivši da je Chuck zacijelo nešto pogriješio. Pogledao je gore, pogledao lijevo pa desno, proučio masivne komade kamena, a njegova tjeskoba pretvorila se u totalni uţas. ―Kako to misliš, zatvaraju se?‖ ―Vidjet ćeš i sam za koju minutu. Trkači će se uskoro vratiti, a onda će se ti veliki zidovi pomicati sve dok se prolazi ne zatvore.‖

20

―Ti si puknuo‖, promrmljao je Thomas. Nije mu bilo jasno kako bi se ti mamutski zidovi mogli micati – bio je toliko uvjeren u to da se opustio, pomislivši da ga Chuck samo navlači.

Došli su do golemog procijepa koji je vodio van, u nove kamene putove.

Thomas se zablenuo, um mu se ispraznio od misli kad je sve to vidio svojim očima. ―Ovo su Istočna vrata‖, rekao je Chuck, kao da ponosno pokazuje umjetničko djelo koje je osobno stvorio.

Thomas ga je jedva čuo; bio je zapanjen time koliko je to izbliza izgledalo veće. Procijep u zidu bio je širok najmanje šest metara i sezao je visoko gore sve do vrha. Rubovi tog velikog otvora bili su glatki, ali s obje su strane imali neobičan uzorak koji se ponavljao. U kamenu s lijeve strane Istočnih vrata nalazile su se duboke rupe promjera nekoliko centimetara i meĎusobno razmaknute tridesetak centimetara, koje su počinjale blizu tla i redale se sve do vrha.

S desne strane Vrata, iz ruba zida stršale su šipke dugačke tridesetak i debele nekoliko centimetara, u rasporedu koji je pratio rupe nasuprot njih. Svrha im je bila očigledna. ―Ti se šališ?‖ upitao je Thomas, opet osjetivši udarac straha u trbuh. ―Nisi me zafrkavao? Ovi zidovi se stvarno miču?‖ ―A zar sam nešto drugo rekao?‖ Thomasu je bilo teško prihvatiti takvu mogućnost. ―Ne znam. Pretpostavio sam da tu postoje neka vrata koja se zatvaraju okretanjem na šarkama ili neki minizidić koji isklizne iz velikog zida. Kako bi se ovi zidovi mogli micati?

Golemi su i izgledaju kao da ovdje stoje već tisućama godina.‖ Pomisao da se ti zidovi zatvaraju i zatoče ga na tom mjestu koje su oni zvali Poljanom bila je krajnje uţasna.

Chuck je podigao ruke, očito iznerviran. ―Ne znam, jednostavno se miču.

Tada stvaraju strašnu škripu i galamu. To isto dogaĎa se i vani u Labirintu – i ti se zidovi pomiču svake večeri.‖ Thomasu je ta nova pojedinost iznenada privukla pozornost pa se okrenuo prema mlaĎem dječaku. ―Što si upravo rekao?‖ ―Ha?‖ ―Upravo si rekao da je to labirint – rekao si: ‗Ista stvar dogaĎa se vani u labirintu.‖‘ Chuck se zacrvenio. ―Dosta mi te je. Dosta.‖ Krenuo je natrag prema stablu koje su maloprije napustili.

Više nego ikada zainteresiran za prostor izvan Poljane, Thomas se nije obazirao na njega. Labirint? Pred sobom, s onu stranu Istočnih vrata, razabirao je prolaze koji su vodili nalijevo, nadesno i ravno naprijed. Zidovi tih hodnika sličili su onima oko Poljane, a tlo je bilo načinjeno od istih masivnih kamenih 21

blokova kao i ono u dvorištu. Bršljan se tamo vani činio još gušćim. U daljini je bilo još prolaza kroz zidove koji su vodili na druge staze, a stotinjak metara dalje ravni je hodnik završavao slijepim krajem. ―Izgleda kao labirint‖, šapnuo je Thomas, gotovo se nasmijavši sebi u bradu. Stvari kao da nisu mogle biti čudnije. Netko mu je izbrisao pamćenje i stavio ga u gigantski labirint. Sve je bilo toliko ludo da zapravo nije bilo smiješno.

Srce mu je stalo kad je neki dječak neočekivano banuo iza jednog malo daljeg ugla, uletjevši u glavni prolaz iz nekog sporednog na desnoj strani, i nastavio trčati prema njemu i Poljani. Obliven znojem, crven u licu, odjeće prilijepljene uz tijelo, dječak nije usporio već je jedva i pogledao Thomasa dok je prolazio pored njega. Krenuo je ravno prema zdepastoj betonskoj zgradi koja se nalazila u blizini Kutije.

Thomas se okrenuo za njim dok je prolazio, prateći tog iscrpljenog trkača pogledom i ne znajući zašto ga je taj novi razvoj situacije toliko začudio. Zašto ljudi ne bi izlazili i istraţivali Labirint? Tada je primijetio da i drugi ulaze kroz preostala tri otvora Poljane, svi u trku i jednako unereĎeni kao ovaj koji je upravo prozujao mimo njega. U Labirintu zacijelo nije bilo ničeg dobrog kad su se ti momci iz njega vraćali tako umorni i jadni.

Znatiţeljno je promatrao kako se sastaju kod velikih ţeljeznih vrata te male zgrade; jedan je okrenuo zahrĎalo kormilo od kvake, stenjući od napora. Chuck je nešto ranije spominjao nekakve trkače. Što su oni radili tamo vani?

Velika vrata konačno su se bučno otvorila i, uz zaglušno struganje metala o metal, momci su ih raskrilili još više. Nestali su unutra i zatvorili ih za sobom uz glasan zveket. Thomas je samo gledao, pokušavajući u uskomešanim mislima pronaći bilo kakvo moguće objašnjenje toga čemu je upravo svjedočio. Nije došao ni do kakvog objašnjenja, ali se zbog nečega u vezi s tom jezivom starom zgradom najeţio i osjetio ledenu strepnju.

Netko ga je povukao za rukav, prekinuvši mu tok misli; Chuck se vratio.

Prije nego što je Thomas stigao razmisliti, pitanja su mu navrla na usta. ―Tko su ti tipovi i što su to radili? Što ima u onoj zgradi?‖ Okrenuo se oko svoje osi i prstom pokazao Istočna vrata. ―I zašto vi ţivite u glupom Labirintu?‖ Osjetio je klimav pritisak nesigurnosti, glava mu je pucala od bola. ―Neću reći više ni riječi‖, otpovrnuo mu je Chuck s nekim novim autoritetom u glasu. ―Mislim da bi trebao rano na spavanje – trebat će ti sna.

Ah...‖, zastao je, podignuo jedan prst i stavio si ga u desno uho, ―... sad će.‖ ―Što?‖ upitao je Thomas, pomislivši kako je malo čudno što se Chuck najednom ponašao kao odrasla osoba, a ne kao mali klinac koji očajno treba prijatelja, kakav je bio časak prije.

Od glasnog praska koji je eksplodirao posvuda Thomas se trgnuo.

Uslijedilo je jezivo škripanje i struganje. Zateturao je unatrag, pao na tlo. Kao da 22

se cijela zemlja tresla; uspaničeno se obazreo uokolo. Zidovi su se zatvarali.

Zidovi su se stvarno zatvarali – bio je zarobljen unutar Poljane. Smlavila ga je ţestoka navala klaustrofobije, pluća su mu se stisnula kao da je u njih prodrla voda. ―Smiri se, Zeleni‖, vikao je Chuck da nadglasa galamu. ―To su samo zidovi!‖ Previše fasciniran, previše uzdrman zatvaranjem tih Vrata, Thomas ga je jedva čuo. Brzo je ustao i napravio nekoliko nesigurnih koraka unazad kako bi bolje vidio, ne vjerujući svojim očima.

Golemi kameni zid s njihove desne strane kao da je prkosio svakom poznatom zakonu fizike dok je klizio po tlu; od struganja kamena o kamen frcale su iskre i podigla se prašina. Kosti su mu se tresle od glasnog škripanja.

Thomas je primijetio da se micao samo taj zid, pribliţavao se onom nasuprot, na lijevoj strani, u namjeri da čvrsto zatvori prolaz umetanjem svojih stršećih šipki u rupe izbušene preko puta. Okrenuo se i pogledao druge otvore. Imao je dojam da mu se glava okreće brţe od tijela i ţeludac mu se podigao od mučnine. Na sve četiri strane Poljane samo su se desni zidovi pomicali prema lijevima, zatvarajući prolaz kroz Vrata.

Nemoguće, pomislio je. Kako oni to mogu? Othrvao se porivu da otrči onamo, provuče se kroz pomične gromade stijene prije nego što se zatvore, pobjegne s Poljane. Prevladao je zdrav razum – u Labirintu je bilo još više nepoznanica nego u njegovoj situaciji tu unutra.

Pokušao si je predočiti kako funkcionira struktura svega toga. Masivni kameni zidovi visoki stotine metara koji se pomiču poput kliznih staklenih vrata – ta mu je slika iz prošlog ţivota iskrsnula u mislima. Pokušao je uhvatiti to sjećanje, zadrţati ga, dopuniti taj prizor licima, imenima, mjestom, ali nestao je u tami. U vrtlogu različitih emocija ošinuo ga je ubod tuge.

Gledao je kako desni zid stiţe na kraj svog puta i kako mu šipke pronalaze svoja mjesta, glatko ulazeći u njih. Gromoglasan udarac odjeknuo je Poljanom kad su se sva četvera Vrata čvrsto zatvorila. Thomas je još na trenutak osjetio nemir, brze trnce straha u tijelu, a zatim je i to prestalo.

Neobičan osjećaj mira opustio mu je ţivce; duboko je izdahnuo od olakšanja. ―Jao‖, rekao je, osjećajući se glupo zbog te monumentalno preumanjene reakcije. ―Nije to niš‘, kao što bi Alby rekao‖, promrmljao je Chuck. ―Za neko vrijeme nekako se navikneš.‖ Thomas je još jednom pogledao uokolo; dojam tog mjesta bio je posve drugačiji sad kad su svi zidovi bili puni i kad izlaza nije bilo. Pokušao je zamisliti svrhu svega toga i nije znao što je bilo gore – da se njih zatvara unutra ili da ih se štiti od nečega vani. Ta je misao stala nakraj njegovu kratkom

23

trenutku mira; u umu mu se uskomešalo milijun mogućnosti u vezi s time što bi moglo ţivjeti vani u Labirintu, a sve su bile uţasne. Opet ga je proţeo strah. ―Daj doĎi‖, rekao je Chuck, opet vukući Thomasa za rukav. ―Vjeruj mi, kad padne noć, bolje da si u krevetu.‖ Thomas je znao da nema izbora. Potrudio se koliko je mogao potisnuti sve osjećaje i pošao za njim.

24

Poglavlje 5 Završili su u blizini straţnje strane Domaćinstva – tako je Chuck nazvao nakrivljenu graĎevinu od drva i prozora – u tamnoj sjeni izmeĎu te kuće i kamenog zida iza nje. ―Kamo idemo?‖ upitao je Thomas, i dalje pod dojmom prizora zidova koji se zatvaraju. Razmišljao je o Labirintu, o zbunjenosti, o strahu. Rekao je samome sebi kako mora prestati jer će inače poludjeti. Ne bi li osjetio malo normalnosti, slabašno se pokušao našaliti. ―Ako se nadaš pusi za laku noć, zaboravi.‖ Chuck se nije nimalo zbunio. ―Samo začepi i budi uz mene.‖ Thomas je duboko uzdahnuo i slegnuo ramenima pa krenuo za mlaĎim dječakom prema straţnjoj strani kuće. Šuljali su se na prstima sve do prašnjavog prozorčića kroz koji je njeţna zraka svjetlosti sjala na kamen i bršljan. Thomas je čuo kako se unutra netko kreće. ―Kupaonica‖, šapnuo je Chuck. ―I?‖ Thomasovom koţom proširila se nit nelagode. ―Volim ovo raditi ljudima. To mi je velik uţitak prije spavanja.‖ ―Što voliš raditi?‖ Thomas je slutio da Chuck nema dobre namjere. ―Moţda bih ja trebao...‖ ―Samo zatvori gubicu i gledaj.‖ Chuck je tiho stao na veliku drvenu kutiju koja je stajala podno prozora. Čučnuo je tako da mu se glava našla točno ispod razine na kojoj bi ga osoba unutra mogla vidjeti. Tada je podigao ruku i lagano pokucao na staklo. ―Ovo je glupo‖, šapnuo je Thomas. Nije mogao biti gori trenutak za takve šale – unutra su se mogli nalaziti Newt ili Alby. ―Ne ţelim upasti u nevolje – tek sam došao ovamo!‖ Chuck je stavio ruku na usta da priguši smijeh. Ne obazirući se na Thomasa, opet je podignuo ruku i pokucao na prozor.

Svjetlost je prekinula nečija sjena; zatim se prozor otvorio, kliznuvši u stranu. Thomas je odskočio da se sakrije, stisnuvši se uz straţnji zid zgrade što je jače mogao. Naprosto nije mogao vjerovati da ga je netko navukao na to da pravi psine. Kut gledanja s prozora zasad ga je štitio, ali bilo mu je jasno da će onaj unutra opaziti njega i Chucka čim izviri glavom van da bolje pogleda. ―Tko je to?‖ viknuo je dječak iz kupaonice kreštavim bijesnim glasom.

Thomas je morao prigušiti prestrašeni udisaj kad je shvatio da je to bio Gaily – njegov glas već mu je bio poznat.

25

Odjednom je Chuck naglo podignuo glavu prema prozoru i vrisnuo punim plućima. Po glasnom tresku iznutra bilo je jasno da je trik upalio, a po litaniji psovki koje su ga popratile shvatili su da to Gallyju uopće nije bilo drago.

Thomasa je obuzela čudna mješavina strave i nelagode. ―Šebilu, ubit ću te!‖ urlao je Gaily, ali Chuck je već bio sišao s kutije i trčao prema otvorenoj Poljani. Thomas se ukipio kad je čuo da Gaily iznutra otvara neka vrata i istrčava iz kupaonice.

Thomas se napokon prenuo iz ošamućenosti i krenuo za svojim novim i jedinim prijateljem. Baš je zaobišao ugao kad je Gaily urlajući izletio iz Domaćinstva; izgledao je kao divlja zvijer puštena s lanca.

Odmah je uperio prst u Thomasa. ―Dolazi ovamo!‖ zaurlao je.

Thomas je izgubio hrabrost i predao se. Sve mu se činilo da će dobiti šakom u glavu. ―Nisam ja, kunem se‖, rekao je premda je, stojeći tako, odmjerio dječaka i shvatio da ga se na kraju krajeva i ne treba toliko bojati. Gaily nije bio osobito krupan; Thomas bi ga zapravo mogao svladati kad bi morao. ―Nisi ti?‖ zareţao je Gaily. Polako se dogegao do Thomasa i stao točno pred njega. ―Kako onda znaš da se dogodilo nešto što ti nisi učinio?‖ Thomas nije rekao ništa. Bilo mu je jako neugodno, ali nije se ni izdaleka bojao onako kao maloprije. ―Ja nisam kreten, Zeleni‖, pljunuo je Gaily. ―Vidio sam Chuckovo debelo lice na prozoru.‖ Opet je uperio prst, ovaj put ravno u Thomasova prsa. ―Ali bolje ti je da se jako brzo odlučiš koga ţeliš za prijatelja, a koga za neprijatelja, jasno? Još jedna takva psina – ne zanima me je li to tvoja jadna ideja ili nije – i bit će krvi. Jesi li me čuo, Novače?‖ No prije nego što je Thomas uspio odgovoriti, Gaily se već okrenuo da ode.

Thomas je samo ţelio da ta epizoda završi. ―Oprosti‖, promrmljao je, lecnuvši se koliko je to glupo zazvučalo. ―Znam te‖, dodao je Gaily, ne osvrćući se. ―Vidio sam te u Promjeni i doznat ću tko si.‖ Thomas je gledao nasilnika kako se vraća u Domaćinstvo. Nije se sjećao mnogo toga, ali nešto mu je govorilo da mu još nikada nitko nije bio toliko mrzak. Iznenadilo ga je koliko je snaţno mrzio tog tipa. Stvarno ga je, stvarno, mrzio. Okrenuo se i ugledao Chucka kako stoji i gleda u tlo, očito u neprilici. ―Baš ti hvala, kompa.‖ ―Ţao mi je – da sam znao da je to Gaily, ne bih to nikad učinio, kunem se.‖ Thomas se nasmijao, iznenadivši samog sebe. Prije sat vremena mislio je da više nikada neće čuti takav zvuk iz vlastitih usta.

Chuck je paţljivo promotrio Thomasa i polako se, nesigurno, nasmiješio. ―Što?‖

26

Thomas je odmahnuo glavom. ―Neka ti ne bude ţao. Taj... klip je to zasluţio, a ja čak ne znam ni što je to klip. Bilo je sjajno.‖ Osjećao se mnogo bolje.

Dva sata poslije Thomas je leţao u mekanoj vreći za spavanje pored Chucka na postelji od trave u blizini vrtova. Bio je to velik travnjak koji prije nije bio zapazio i prilično mnogo članova skupine izabralo ga je kao svoje mjesto za spavanje. Thomasu je to bilo čudno, ali navodno u Domaćinstvu nije bilo dovoljno mjesta. Barem je bilo toplo. Zbog toga se po milijunti put zapitao gdje su oni to bili. Bilo mu je jako teško prisjetiti se naziva raznih mjesta, zemalja ili vladara, ili pak toga kako je svijet bio organiziran. Nijedno dijete na Poljani isto tako nije imalo pojma, a ako neki i jesu, drţali su to za sebe.

Vrlo dugo leţao je šutke, gledao zvijezde i slušao tiho mrmljanje raznih razgovora koji su lelujali Poljanom. San kao da je bio miljama daleko i nije se mogao otresti očaja i beznaĎa koji su mu proţimali i tijelo i duh – kratkotrajna radost zbog psine koju je Chuck priredio Gallyju već je odavno bila ishlapjela.

Bio je to beskrajan i neobičan dan.

Bilo je tako... čudno. Sjećao se mnogo malih stvari o ţivotu – jela, odijevanja, učenja, igranja, općih predodţbi o svijetu, no sve pojedinosti koje bi popunile tu sliku i tako stvorile pravo i cjelovito sjećanje nekako su bile izbrisane; kao gledanje slike kroz pola metra mutne vode. Osjećao se moţda ponajviše... tuţno.

Chuck mu je prekinuo misli. ―Eto, Zeleni, preţivio si svoj Prvi dan.‖ ―Jedva.‖ Nemoj sada, Chuck, htio je reći, nisam raspoloţen.

Chuck se pridignuo i naslonio na lakat, zagledavši se u Thomasa. ―Saznat ćeš mnogo toga u sljedećih nekoliko dana i naviknut ćeš se polako. To dobro?‖ ―Hm, da, to dobro, valjda. Otkud uopće dolaze sve te čudne riječi i izrazi?‖ Kao da je netko uzeo neki drugi jezik i pomiješao ga sa svojim.

Chuck se nezgrapno spustio uz teţak tresak. ―Ne znam – ja sam tu samo mjesec dana, sjećaš se?‖ Thomas se zapitao zna li Chuck više nego što pokazuje. Bio je to nestašan klinac, zabavan, i izgledao je nevino, ali tko zna? Zapravo je bio jednako zagonetan kao i sve ostalo na Poljani.

Prošlo je nekoliko minuta i Thomas je osjetio kako ga sustiţe umor od dugačkog dana; olovni rub sna prošao mu je mislima. No, kao da mu ju je neka šaka ugurala u mozak i ostavila ondje, u glavi mu se pojavila jedna misao, misao koju nije očekivao i za koju nije bio siguran otkuda je došla.

Poljana, zidovi, Labirint... sve mu se to najednom učinilo – poznatim, ugodnim. Prsima mu se raširila smirena toplina i prvi put otkako se našao ondje nije imao osjećaj da je Poljana najgore mjesto u svemiru. Umirio se, osjetio da su mu se oči raširile, da mu dah već dugo stoji. Što se to upravo dogodilo?

27

pomislio je. Što se promijenilo? Ironično, ali zbog osjećaja da će sve biti u redu obuzela ga je blaga tjeskoba.

Nije uopće razumio zašto, ali znao je što treba učiniti. To mu nije bilo jasno. Taj osjećaj, ta epifanija bila je čudna, u isto vrijeme i strana i poznata, no doimala se... ispravnom. ―Ţelim biti jedan od onih tipova koji idu tamo van‖, rekao je naglas, ne znajući je li Chuck još budan. ―U Labirint.‖ ―Ha?‖ glasio je Chuckov odgovor. Thomas mu je u glasu čuo malo zlovolje. ―Trkači‖, rekao je Thomas, poţeljevši da zna otkuda mu to. ―Što god oni radili vani, to hoću i ja.‖ ―Uopće ne znaš o čemu govoriš‖, progunĎao je Chuck i preokrenuo se. ―Spavaj.‖ Thomas je osjetio nov nalet samopouzdanja premda doista nije znao o čemu govori. ―Ţelim biti trkač.‖ Chuck se opet okrenuo i pridignuo na lakat. ―Tu idejicu moţeš slobodno odmah zaboraviti.‖ Thomas se začudio Chuckovoj reakciji, ali bio je uporan. ―Nemoj me...‖ ―Thomase. Novače. Moj novi prijatelju. Zaboravi.‖ ―Sutra ću reći Albyju.‖ Trkač, pomislio je Thomas. Ja uopće ne znam što to znači. Jesam li sasvim poludio?

Chuck je legao, smijući se. ―Koja si ti klonkava budala. Spavaj.‖ No Thomas nije mogao prestati. ―Nešto tamo vani... čini mi se poznatim.‖ ―Spa... vaj.‖ Tada je Thomasu sinulo – imao je dojam da se nekoliko djelića slagalice sastavilo. Nije znao kako će izgledati gotova slika, ali njegove sljedeće riječi djelovale su gotovo kao da ih je izgovorio netko drugi. ―Chuck, ja... ja mislim da sam već bio ovdje.‖ Čuo je kako mu se prijatelj uspravio u sjedeći poloţaj i zapanjeno udahnuo.

No Thomas se okrenuo na drugu stranu i više nije htio reći ni riječ od straha da si ne pokvari taj novi osjećaj ohrabrenja, da ne poremeti taj utješni mir koji mu je ispunio srce.

Zaspao je mnogo lakše nego što je očekivao.

28

Poglavlje 6 Netko je tresao Thomasa da ga probudi. Naglo je otvorio oči i vidio kako ga neko lice gleda iz prevelike blizine; sve je još bilo u sjenama ranojutarnje tame.

Otvorio je usta da progovori, ali nečija mu ih je hladna ruka pričepila i čvrsto stisnula. Panika je buktala sve dok nije shvatio tko je to bio. ―Ššš, Zeleni. Nećemo budit‘ Chucka, jel‘da nećemo?‖ Bio je to Newt – onaj tip koji je, čini se, bio zamjenik voĎe; uokolo je bazdjelo po njegovu jutarnjem dahu.

Thomas je bio iznenaĎen, ali sav njegov nemir odmah se istopio. Naravno da je bio radoznao i da se pitao što je ovaj htio od njega. Kimao je, upinjući se što je više mogao da očima pokaţe kako se slaţe, sve dok Newt napokon nije maknuo ruku i nagnuo se unatrag te se u čučnju naslonio na pete. ―Idemo, Zeleni‖, šapnuo je visoki dječak i ustao. Ispruţio je ruku prema dolje i pomogao Thomasu da se osovi na noge – bio je tako snaţan da se Thomasu činilo da bi mu mogao iščupati ruku. ―Trebam ti nešto pokazat‘ prije buĎenja.‖ Sve zaostale maglice sna već su bile isparile iz Thomasova uma. Rekao je samo: ―Dobro‖, spreman poći s njim. Znao je da bi trebao zadrţati barem malo sumnje s obzirom na to da još nije imao razloga ikome vjerovati, ali radoznalost je prevladala. Brzo se sagnuo i navukao cipele. ―Kamo idemo?‖ ―Samo me prati. I budi blizu.‖ Nabadali su put kroz gustu hrpu usnulih tijela i Thomas se više puta umalo spotaknuo. Stao je nekome na ruku pa je zaradio oštar krik boli i udarac u list. ―Oprosti‖, šapnuo je, ne obazirući se na Newtov smrknuti pogled.

Kada su izišli s travnjaka i stali na tvrdi sivi kamen, Newt je potrčao prema zapadnom zidu. Thomas je isprva oklijevao, zapitavši se čemu trčanje, ali odmah se prenuo i istim tempom pošao za njim.

Svjetlost je bila slaba, no sve prepreke pomaljale su se poput tamnijih sjena i brzo je napredovao. Stao je kada i Newt, pokraj masivnog zida koji se uzdizao iznad njih poput nebodera – opet jedna nasumična slika Što je plutala u mutnoj bari njegova izbrisanog sjećanja. Thomas je primijetio da na površini zida tu i tamo bijesnu mala crvena svjetla, da se kreću i zaustavljaju, isključuju i uključuju. ―Što je to?‖ šapnuo je što se glasnije usudio, pitajući se drhti li mu glas koliko i on. U treperavu crvenu sjaju tih svjetala moglo se naslutiti skriveno upozorenje.

29

Newt je stajao nekih pola metra ispred debelog zastora od bršljana na zidu. ―Saznat ćeš kad budeš treb‘o, Zeleni.‖ ―Pa malo je glupo poslati me na mjesto gdje ništa nema smisla i onda mi ne odgovarati na pitanja.‖ Thomas je zastao, iznenaĎen samim sobom. ―Klipe‖, dometnuo je, utjeravši u ta dva sloga sav sarkazam koji je uspio prikupiti.

Newt je prasnuo u smijeh, ali brzo je prestao. ―SviĎaš mi se, Zeleni. A sad zaveţi da ti neš‘ pokaţem.‖ Napravio je korak naprijed, gurnuo ruke u debeli bršljan, odmaknuo nekoliko vitica od zida i razotkrio prozor musav od prašine, kvadratan i širok pribliţno pola metra. Bio je taman, kao da je bio obojen u crno. ―Što traţimo?‖ šapnuo je Thomas. ―Čuvaj gaće, mali. Jedan će ubrzo doć‘.‖ Prošla je jedna minuta, pa druga, pa još nekoliko njih. Thomas se vrpoljio na nogama, pitajući se kako Newt moţe tako stajati, savršeno strpljivo i mirno, zureći samo u tamu.

Onda se to promijenilo.

Kroz prozor su zaplutali bljeskovi nekakvog stravičnog svjetla; bacilo je treperavi spektar boja na Newtovo tijelo i lice, kao da je stajao pokraj osvijetljenog bazena. Thomas se potpuno umirio i zaškiljio da razabere što je bilo to s druge strane. U grlu mu se stvorila velika gromada. Što je to? pomislio je. ―Ovo vani je Labirint‖, šapnuo je Newt, očiju raširenih kao u transu. ―Sve što mi radimo, cijeli naš ţivot, Zeleni, vrti se oko Labirinta. Svaku milu sekundu svakog milog dana provodimo u čast Labirintu; nastojimo riješiti nešto za što nam uopće nije poznato postoji li neko prokleto rješenje, znaš? I ţelimo ti pokazat‘ zašto se s time ne treba zafrkavat‘, pokazat‘ zašto se ti glupi zidovi čvrsto zatvore svaku noć, zašto ti se dupe nikad, al nikad ne smije nać‘ tamo vani.‖ Newt se odmaknuo u stranu i dalje pridrţavajući vitice bršljana. Dao je znak Thomasu da stane na njegovo mjesto i pogleda kroz prozor.

Thomas ga je poslušao i nagnuo se naprijed toliko da je nosom dodirnuo hladnu staklenu površinu. Trebao mu je trenutak da mu se pogled usredotoči na pokretni predmet s druge strane, da prodre kroz prljavštinu i prašinu i razabere ono što je Newt ţelio da vidi. A kad je uspio, dah mu je zastao kao da mu je kroz grlo puhnuo ledeni vjetar i zamrznuo zrak u krutu tvar.

Glomazno gomoljasto stvorenje, veliko poput krave, ali posve neodrediva oblika, vijugalo je i talasalo se po podu hodnika s druge strane. Popelo se po nasuprotnom zidu pa skočilo na debelo staklo prozora uz glasan udarac. Thomas je vrisnuo prije nego što se uspio svladati i odskočio od prozora, ali stvor se već odbio unatrag, a staklo je ostalo neoštećeno.

30

Thomas je progutao dva velika udisaja i opet se primaknuo. Bilo je premračno da bi se jasno vidjelo, ali neobična svjetla bljeskala su iz nepoznatog izvora, mutno razotkrivajući obrise srebrnih šiljaka i svjetlucava mesa. Stvoru su iz tijela poput ruku stršale nekakve gadne izrasline, na vrhovima opremljene raznim instrumentima: oštricom pile, velikim škarama, dugačkim šipkama čija se svrha mogla samo naslućivati.

Stvorenje je bilo stravična kombinacija ţivotinje i stroja, a činilo se da shvaća da ga netko promatra, da zna što se nalazi unutar zidova Poljane, da ţeli ući u nju i pogostiti se ljudskim mesom. Thomas je osjetio da mu je u grudima procvao ledeni uţas, proširio se poput tumora, oteţao mu disanje. Čak je, unatoč izbrisanu pamćenju, bio uvjeren da nikada nije vidio nešto toliko iskonski uţasno.

Ustuknuo je, a hrabrost koju je osjetio prethodne večeri otopila se. ―Što je to čudo?‖ upitao je. Nešto mu je zadrhtalo u crijevima i pitao se hoće li ikada više moći jesti. ―Zovemo ih Ţaleri‖, odgovorio je Newt. ―Opaki gad, jel‘da? Budi zahvalan što Ţaleri izlaze samo noću. Budi zahvalan na ovim zidovima.‖ Thomas je progutao slinu, pitajući se kako će ikada moći izići. Njegova ţelja da postane trkač zadobila je snaţan udarac, no morao je to učiniti. Nekako je znao da mora. Bio je to vrlo neobičan osjećaj, osobito s obzirom na ovo što je upravo vidio.

Newt je odsutno pogledao u prozor. ―Sad znaš koji vrag vreba u Labirintu, prijatelju. Sad znaš da nije vrijeme za šalu. Poslan si na Poljanu, Zeleni, i očekujemo da preţiviš i da nam pomogneš da učinimo ono za što smo poslani ovamo.‖ ―A što je to?‖ upitao je Thomas iako se bojao odgovora.

Newt se okrenuo i pogledao ga ravno u oči. Bili su im se prišuljali prvi znakovi zore i Thomas je vidio svaku pojedinost na Newtovu licu – napetu koţu, naborano čelo. ―Pronaći izlaz, Zeleni‖, rekao je Newt. ―Riješit‘ smrdljivi Labirint i nać‘ put kući.‖ Nekoliko sati poslije, nakon što su se vrata ponovno otvorila uz tutnjavu, grmljavinu i zemljotres, Thomas je sjedio za otrcanim, nakrivljenim stolom za piknik ispred Domaćinstva. Mogao je razmišljati samo o Ţalerima, o tome što bi im mogla biti svrha, što noću rade tamo vani, kako bi to bilo kad bi ga napalo nešto toliko strašno.

Pokušao je odagnati tu sliku iz glave, prebaciti se na nešto drugo. Na trkače. Oni su maloprije otišli ne rekavši nikome ni riječi; odjurili su u Labirint punom brzinom i nestali iza uglova. Zamišljao ih je dok je viljuškom čeprkao po jajima sa slaninom, ne razgovarajući ni s kime, čak ni s Chuckom koji je tiho jeo 31

pored njega. Siromah se iscrpio od napora da zapodjene razgovor s Thomasom koji nije htio odgovarati; samo je htio biti sam.

Jednostavno nije shvaćao; preopteretio je mozak pokušavajući izračunati čistu nevjerojatnost te situacije. Kako jedan Labirint s takvim masivnim i visokim zidovima moţe biti toliko velik da ga deseci klinaca ne uspijevaju riješiti nakon tko zna koliko vremena? Kako jedna takva graĎevina moţe postojati? I, još vaţnije, zašto? Kakva bi uopće mogla biti svrha nečeg takvog?

Zašto su svi oni bili tu? Koliko su dugo bili tu?

Koliko god ga se on trudio izbjeći, prizor jeziva Ţalera neprestano mu se vraćao u misli. Njegov fantomski brat kao da je skakao na njega svaki put kad bi trepnuo ili protrljao oči.

Thomas je znao da je pametan dječak – nekako je to osjećao u sebi. No ovdje ništa nije imalo nikakva smisla. Osim jednoga. On je trebao biti trkač.

Zašto je to tako snaţno osjećao? I to čak i sada, nakon što je vidio što ţivi u Labirintu?

Iz razmišljanja ga je prenulo kvrcanje po ramenu; podigao je pogled i iza sebe vidio Albyja kako stoji prekriţenih ruku. ―Izgledaš jako ţivahno‖, rekao je Alby. ―Jesi li jutros uţivao u lijepom pogledu kroz prozor?‖ Thomas je ustao, ponadavši se da je došlo vrijeme za odgovore – ili barem nečemu nešto što bi ga odvratilo od sumornih misli. ―Dovoljno da poţelim nešto saznati o ovom mjestu‖, rekao je, nadajući se da neće izazvati prijeku ćud tog tipa kakva se razbuktala dan prije.

Alby je kimnuo. ―Ja i ti, klipe. Obilazak upravo počinje.‖ Krenuo je pa stao i podigao jedan prst. ―Nema nikakvih pitanja do kraja, kuţiš me? Nemam vremena za laprdanje s tobom cijeli dan.‖ ―Ali...‖ Thomas se zaustavio kad su se Albyjeve obrve naglo podigle. Zašto je tip bio tako naporan? ―Ali reci mi sve – ţelim znati sve.‖ Prethodne je noći odlučio da više nikome neće reći da mu to mjesto izgleda neobično poznato, da ima čudan osjećaj da je već bio tu – da bi se mogao sjetiti nekih stvari o njemu. Činilo mu se da bi bila jako loša zamisao govoriti o tome. ―Reći ću ti ono šta ja hoću, Zeleni. Idemo.‖ ―Mogu i ja?‖ upitao je Chuck, sjedeći za stolom.

Alby je ispruţio ruku i povukao dječaka za uho. ―Au!‖ viknuo je Chuck. ―Šta ti nemaš svog posla, seljatore?‖ upitao je Alby. ―Puno splačinarenja?‖ Chuck je zakolutao očima pa pogledao Thomasa. ―Lijepo se provedi.‖ ―Trudit ću se.‖ Najednom mu je bilo ţao Chucka, poţelio je da se drugi ljepše ponašaju prema njemu. No on tu nije mogao ništa – trebalo je krenuti.

Otišao je s Albyjem, nadajući se da je Obilazak sluţbeno započeo.

32

Poglavlje 7 Počeli su od Kutije koja je trenutačno bila zatvorena – dvostruka metalna vrata leţala su na zemlji, prekrivena slojem potamnjele i popucale bijele boje. Već se bilo dosta razdanilo i sjene su se pruţale u smjeru suprotnom od onoga što je Thomas vidio jučer. Još nije ugledao sunce, ali činilo se da će se svaki čas pojaviti iznad istočnog zida.

Alby je prstom pokazao u vrata. ―Ovo je Kutija. Jednom mjesečno dobijemo Novaka poput tebe, bez greške. Jednom tjedno dobivamo zalihe, odjeću, malo hrane. Ne trebamo puno – mi na Poljani sami smo sebi uglavnom dovoljni.‖ Thomas je kimnuo, a cijelo ga je tijelo svrbjelo od ţelje da zapitkuje. Treba mi ljepljiva traka da si je stavim na usta, pomislio je. ―Mi ne znamo ništa o toj Kutiji, kuţiš me?‖ nastavio je Alby. ―Odakle dolazi, kako stiţe ovamo, tko je glavni. Klipovi koji su nas poslali ovamo ništa nam nisu rekli. Imamo svu struju koja nam treba, uzgajamo i proizvodimo većinu svoje hrane, dobivamo odjeću i takve stvari. Jednom smo pokušali poslati nekog seljatora od Zelenog natrag u Kutiji – nije htjela ni mrdnuti dok ga nismo izvadili.‖ Thomas se zapitao što se nalazilo ispod vrata kada Kutija nije bila ondje, ali zadrţao je jezik za zubima. Osjećaji su mu bili posve zbrkani – znatiţelja, frustracija, čuĎenje – i sve to začinjeno uţasom koji je trajao još otkako je ujutro vidio Ţalera.

Alby je i dalje govorio, uopće se ne trudeći gledati Thomasa u oči. ―Poljana je podijeljena na četiri dijela.‖ Podizao je jedan po jedan prst, brojeći sljedeće četiri riječi. ―Vrtovi, Kuća krvi, Domaćinstvo, Dangubarij.

Skuţio?‖ Thomas je oklijevao pa je zbunjeno kimnuo.

Alby je načas trepnuo kad je nastavio; doimao se kao da bi se mogao sjetiti tisuću stvari kojima bi se u tom trenutku radije bavio. Pokazao je prema sjeveroistočnom uglu gdje su se nalazila polja i voćke. ―Vrtovi – tamo uzgajamo biljke. Voda dolazi kroz pumpe u tlu – uvijek je bilo tako ili bismo odavno umrli od gladi. Ovdje nikad nema kiše. Nikad.‖ Pokazao je prema jugoistočnom uglu na torove i staje za ţivotinje. ―Kuća krvi – gdje uzgajamo i koljemo ţivotinje.‖ Pokazao je prema bijednom prostoru za stanovanje. ―Domaćinstvo – ta glupa kuća sada je dvaput veća nego kada su prvi meĎu nama došli ovamo jer je stalno nadograĎujemo kad nam pošalju drva i razni klonk. Nije lijepa, ali funkcionira.

Većina nas ionako spava vani.‖ 33

Thomas je bio ošamućen. Toliko mu je pitanja sijevalo kroz glavu da ih nije mogao pratiti.

Alby je pokazao prema jugozapadnom uglu, šumovitom prostoru na čijem se rubu nalazilo nekoliko klupa i boleţljivih stabala. ―Ono tamo zovemo Dangubarij. Nešto dalje u tom uglu nalazi se groblje, u gušćoj šumi. Nema više bogznašto. Tamo moţeš sjediti i odmarati se, druţiti se, što god.‖ Nakašljao se kao da ţeli promijeniti temu. ―Sljedeća dva tjedna provest ćeš tako da svaki dan radiš za nekog od naših Čuvara poslova dok ne ustanovimo u čemu si najbolji.

Splačinar, ciglar, torbar, rovokopač – nešto će se primiti, uvijek se primi. DoĎi.‖ Alby je krenuo prema Juţnim vratima koja su se nalazila izmeĎu onoga što je bio nazvao Dangubarijem i Kuće krvi. Thomas je pošao za njim, namrštivši se zbog iznenadnog smrada balege i gnoja koji je dopirao iz prostora za ţivotinje.

Groblje? pomislio je. Zašto im treba groblje na mjestu punom tinejdţera? To ga je uznemirilo više od nerazumijevanja nekih riječi koje je Alby stalno ponavljao, riječi poput splačinar i torbar, koje baš i nisu dobro zvučale. Osjetio je do sada najsnaţniji poriv da prekine Albyja, ali je snagom volje zadrţao usta zatvorenima.

Frustriran, usmjerio je pozornost na torove u prostoru Kuće krvi.

Nekoliko krava grickalo je i preţivalo pokraj jasli punih zelenkastog sijena.

Svinje su se izleţavale u blatnjavoj lokvi i poneki trzaj repom bio je jedini znak da su ţive. U sljedećem toru nalazile su se ovce, a bilo je tu i nekoliko kokošinjaca te kaveza za purane. Radnici su se vrzmali uokolo i djelovali kao da su cijeli ţivot proveli na farmi.

Zašto se ja sjećam tih ţivotinja? upitao se Thomas. Ništa na njima nije mu se činilo ni novo ni zanimljivo – znao je kako se zovu, što obično jedu, kako izgledaju. Zašto je u sjećanju i dalje imao takve stvari, ali ne i to gdje je već vidio takve ţivotinje i s kime? Njegov gubitak pamćenja bio je nevjerojatno sloţen.

Alby je pokazao prema velikoj staji u straţnjem uglu čija je crvena boja već odavno potamnjela u zagasitu boju hrĎe. ―Tamo u onome rade rezači. Gadno je to, gadno. Ako voliš krv, moţeš biti rezač.‖ Thomas je odmahnuo glavom. Rezač mu uopće nije dobro zvučalo. Kad su krenuli dalje, usredotočio se na drugu stranu Poljane, na dio koji je Alby nazvao Dangubarijem. Stabla su prema uglu postajala sve deblja i gušća, ţivlja i lisnatija. Pošumljeni prostor bio je pun tamnih sjena unatoč dobu dana.

Zaškiljivši, Thomas je podigao pogled i vidio da je sunce napokon tu premda mu je izgledalo čudno – narančastije nego što je trebalo biti. Pomislio je da je to još jedan primjer neobičnog, selektivnog pamćenja u njegovoj glavi.

Vratio je pogled na Dangubarij, a sjajni krug i dalje mu je lebdio pred očima. Trepnuo je da ga se riješi i odjednom opet ugledao ona crvena svjetla kako trepere i skakuću duboko u šumskoj tami. Što je to? upitao se, iznerviran time što mu Alby prije nije odgovorio. Ta tajnovitost bila je naporna.

34

Alby je stao i Thomas se iznenadio shvativši da su stigli do Juţnih vrata; zidovi s obje strane izlaza uzdizali su se nad njima. Debeli blokovi sivog kamena bili su ispucali i zarasli u bršljan, a Thomas nije mogao zamisliti ništa starije od njih. Iskrivio je vrat da pogleda prema vrhovima zidova, visoko gore; zavrtjelo mu se u glavi od neobičnog osjećaja da gleda prema dolje, a ne prema gore. Zateturao je korak unatrag, i opet začuĎen graĎom svog novog doma, a zatim je ponovno usmjerio pozornost na Albyja koji je stajao okrenut leĎima prema izlazu. ―Tamo vani je Labirint‖, pokazao je Alby palcem preko ramena pa ušutio.

Thomas se zagledao u tom smjeru kroz procijep u zidovima, koji je sluţio kao izlaz s Poljane. Hodnici tamo vani uglavnom su izgledali poput onih koje je bio vidio s prozora pokraj Istočnih vrata rano ujutro. Od te je pomisli protrnuo i zapitao se bi li kakav Ţaler sada mogao izjuriti i nasrnuti na njih. Ustuknuo je i prije nego što je shvatio što radi. Smiri se, prekorio je samog sebe u neprilici.

Alby je nastavio. ―Ja sam tu već dvije godine. Nitko nije tu duţe od mene.

Onih nekoliko što su bili prije mene već su mrtvi.‖ Thomas je osjetio kako mu se oči šire i srce ubrzava. ―Dvije godine pokušavamo riješiti tu stvar. Nemamo sreće. Šebeni zidovi pomiču se noću, kao i ova vrata. Nije to lako mapirati, uopće nije lako.‖ Kimnuo je prema graĎevini od betonskih blokova u koju su trkači bili ušli prethodne večeri.

Thomasa je opet probolo u glavi – previše je stvari trebalo promisliti odjednom. Bili su ovdje dvije godine? Zidovi u Labirintu su se pomicali? Koliko ih je umrlo? Zakoračio je naprijed u namjeri da i sam pogleda Labirint, kao da odgovori pišu tamo negdje na zidovima.

Alby je ispruţio ruku i gurnuo Thomasa u prsa pa je zateturao unatrag. ―Ti ne ideš tamo, klipe.‖ Thomas je morao progutati ponos. ―Zašto ne?‖ ―Misliš da sam ti poslao Newta prije buĎenja samo iz fore? Gle, to je Pravilo broj jedan i nikad ti neće biti oprošteno ako ga prekršiš. Nitko – nitko – ne smije u Labirint osim trkača. Prekrši to pravilo i ako te ne ubiju Ţaleri, ubit ćemo te mi, kuţiš me?‖ Thomas je kimnuo, gunĎajući u sebi, uvjeren da Alby pretjeruje, nadajući se da pretjeruje. Kako bilo, ako je dotad imalo sumnjao u ono što je prethodne večeri rekao Chucku, sada više uopće nije. Ţelio je biti trkač. Bit će trkač.

Duboko u sebi znao je da mora otići tamo, u Labirint. Unatoč svemu što je saznao i čemu je osobno svjedočio, to ga je vuklo baš poput gladi ili ţeĎi.

Pozornost mu je privukao neki pokret na zidu lijevo od Juţnih vrata.

Zatečen, reagirao je brzo, pogledavši onamo baš na vrijeme da opazi srebrni bljesak. Dio bršljana zatresao se kad je to nešto nestalo u njemu.

Thomas je pokazao uvis prema zidu. ―Što je to bilo?‖ upitao je prije nego što ga je Alby stigao opet ušutkati.

35

Alby se nije ni potrudio pogledati. ―Nema pitanja sve do kraja, klipe.

Koliko ti puta moram reć‘?‖ Zastao je pa uzdahnuo. ―Bubonoţi – Kreatori nas promatraju preko njih. Bolje nemoj...‖ Prekinulo ga je gromoglasno tuljenje alarma koje se odjednom prolomilo iz svih smjerova. Thomas je pritisnuo ruke na uši, ogledavajući se oko sebe dok je sirena tulila, a srce mu je nabijalo kao da će mu se probiti van iz grudi, no kad se opet usredotočio na Albyja, zastao je.

Alby se nije ponašao uplašeno – djelovao je... zbunjeno. IznenaĎeno.

Alarm je odjekivao svuda uokolo. ―Što se dogaĎa?‖ upitao je Thomas. Odlanulo mu je jer njegov vodič nije izgledao kao da misli da je došao kraj svijeta, no Thomasa je ipak počelo zamarati to što ga stalno preplavljuju valovi panike. ―Ovo je čudno‖, samo je rekao Alby dok je pogledom prelazio preko Poljane, škiljeći. Thomas je primijetio da ljudi u Kući krvi gledaju uokolo kao da su jednako zbunjeni. Jedan nizak mršav klinac, blatnjav od glave do pete, viknuo je prema Albyju. ―Što je sad ovo?‖ upitao je dječak, iz nekog razloga pogledavši u Thomasa. ―Ne znam‖, promrmljao je Alby odsutnim glasom.

No Thomas više nije mogao izdrţati. ―Alby! Što se dogaĎa?‖ ―Kutija, šebilu, Kutija!‖ samo je rekao Alby prije nego što je brzim korakom, koji je Thomasu djelovao gotovo uspaničeno, krenuo prema sredini Poljane. ―Što s njom?‖ ustrajao je Thomas, poţurivši se da ga sustigne. Pričaj sa mnom! došlo mu je da vrisne.

No Alby nije ni odgovorio ni usporio, a kad su se pribliţili Kutiji, Thomas je vidio da su se deseci klinaca rastrčali po dvorištu. Primijetio je Newta i obratio mu se, nastojeći obuzdati strah koji je bio sve jači, uvjeriti samog sebe da će sve biti u redu, da mora postojati razumno objašnjenje. ―Newt, što se dogaĎa!‖ viknuo je.

Newt ga je na brzinu pogledao, kimnuo i prišao mu, neobično miran usred tog kaosa. Lupnuo je Thomasa po leĎima. ―Izgleda da nam neki glupi Novak stiţe gore u Kutiji.‖ Ušutio je kao da očekuje da će Thomas biti impresioniran. ―Upravo sad.‖ ―I?‖ Kad je Thomas pomnije pogledao Newta, shvatio je da je ono što je pogrešno protumačio kao smirenost zapravo bila nevjerica – moţda čak i uzbuĎenje. ―I?‖ odvratio je Newt, lagano zinuvši. ―Zeleni, još nikad nam dva Novaka nisu stigla ni u istom mjesecu, a kamoli dva dana zaredom.‖ Na to je otrčao prema Domaćinstvu.

36

Poglavlje 8 Alarm je napokon prestao nakon što je tulio pune dvije minute. Gomila se okupila na sredini dvorišta oko čeličnih vrata kroz koja je Thomas, kako je zapanjeno shvatio, stigao tek jučer. Jučer? pomislio je. Je li to stvarno bilo tek jučer?

Netko ga je kvrcnuo po laktu; osvrnuo se i opet pokraj sebe ugledao Chucka. ―Kako ide, Zelenko?‖ upitao je Chuck. ―Dobro‖, odgovorio je premda ništa nije moglo biti dalje od istine. Pokazao je prema vratima Kutije. ―Zašto su svi poludjeli? Zar niste svi ovako došli ovamo?‖ Chuck je slegnuo ramenima. ―Ne znam – pretpostavljam da je to uvijek bilo jako redovito. Jedan mjesečno, svaki mjesec, na isti dan. Moţda je gazda, tko god to bio, shvatio da si ti jedna velika pogreška i poslao nekoga da te zamijeni.‖ Trknuo je Thomasa laktom pod rebra i nasmijao se kreŠtavim hihotom zbog kojeg je Thomasu, neobjašnjivo, postao još simpatičniji.

Thomas je novom prijatelju dobacio odglumljeni prijekorni pogled. ―Naporan si. Ozbiljno.‖ ―Da, ali sada smo kompići, dobro?‖ Chuck se ovaj put nasmijao punim smijehom, nekakvim skvičavim roktanjem. ―Čini mi se da mi ne daješ mnogo izbora.‖ No istini za volju, trebao mu je prijatelj, a Chuck je bio sasvim u redu.

Klinac je prekriţio ruke, djelujući jako zadovoljno. ―Drago mi je da smo to riješili, Zeleni. Svi ovdje trebaju nekog kompića.‖ Thomas je u šali zgrabio Chucka za ovratnik. ―Dobro, kompa, onda me zovi mojim imenom. Thomas. Ili ću te baciti u tu rupu kad Kutija ode.‖ Na to mu je nešto palo na pamet i pustio je Chucka. ―Čekaj malo, jeste li vi dečki ikada…‖ ―Pokušali smo‖, prekinuo ga je Chuck prije nego što je uspio završiti. ―Što ste pokušali?‖ ―Otići dolje u Kutiji nakon što nam dostavi isporuku‖, odgovorio je Chuck. ―Odbija. Neće krenuti dolje dok nije potpuno prazna.‖ Thomas se sjetio da mu je i Alby rekao to isto. ―To sam već znao, ali što s...‖ ―Pokušali smo.‖ Thomas se morao obuzdati da ne zastenje – ovo ga je već ţivciralo. ―Čovječe, s tobom je teško razgovarati. Što ste pokušali?‖ 37

―Sići kroz rupu nakon što se Kutija spusti. Ne moţe. Vrata će se otvoriti, ali tamo je samo mrak, crnilo, ništavilo. Nema uţadi, nema ničega. Ne moţe se.‖ Kako je to bilo moguće? ―Jeste li...‖ ―Pokušali smo.‖ Thomas je ovaj put zastenjao. ―Dobro, što?‖ ―Bacali smo neke stvari u rupu. Nijednom nismo čuli da su sletjele. Dugo padaju.‖ Thomas je zastao prije nego što je odgovorio jer nije ţelio da ga opet prekine. ―A ti si poput nekog čitača misli ili što?‖ Ugurao je što je više mogao sarkazma u taj komentar. ―Samo sam genije, to je sve‖, namignuo mu je Chuck. ―Chuck, da mi više nikada nisi namignuo‖, rekao je Thomas, smiješeći se.

Chuck Jesi bio pomalo naporan, ali u njegovoj blizini stvari su bile nekako manje strašne. Thomas je duboko udahnuo i opet pogledao gomilu oko rupe. ―I, koliko još dostavi treba da stigne?‖ ―Obično to traje oko pola sata nakon alarma.‖ Thomas je načas razmislio. Moralo je postojati nešto što nisu pokušali. ―Siguran si u vezi s tom rupom? Jeste li ikad...‖ Zastao je, očekujući prekid, ali nije ga bilo. ―Jeste li ikada pokušali napraviti uţe?‖ ―Da, pokušali su. Od bršljana. Napravili su najduţe što su mogli. Recimo samo to da eksperiment nije baš dobro prošao.‖ ―Kako to misliš?‖ Što sad? pomislio je Thomas. ―Ja nisam bio tu, ali čuo sam da je klinac koji se dobrovoljno javio da to izvede sišao samo dva-tri metra kad je nešto sijevnulo po zraku i glatko ga prerezalo popola.‖ ―Molim?‖ nasmijao se Thomas. ―Nema šanse da povjerujem u to. ―A je li, bistriću? Vidio sam kosti tog jadnika. Prerezan popola kao noţem kroz šlag. Drţe ga u kutiji kao opomenu budućim klincima da ne budu tako glupi.‖ Thomas je pričekao da se Chuck nasmije ili nasmiješi, misleći da se šali – tko je ikada čuo da je netko prerezan popola? Ali uzalud. ―Ti to ozbiljno?‖ Chuck se samo zagledao u njega. ―Ja ne laţem, Zel... hm, Thomas. DoĎi, idemo vidjeti tko nam to stiţe. Ne mogu vjerovati da si morao biti Zelenko samo jedan dan. Klonkonjo.‖ Dok su išli onamo, Thomas je postavio još jedno pitanje. ―Kako znate da ovo nisu samo zalihe ili što već?‖ ―Onda ne bi bilo alarma‖, odgovorio je Chuck jednostavno. Zalihe stiţu u isto vrijeme svaki tjedan. Hej, vidi.‖ Chuck se zaustavio i pokazao na nekoga u gomili. Bio je to Gaily koji je piljio u njih.

38

―Šebiga‖, rekao je Chuck. ―On te stvarno ne voli, čovječe.‖ ―Aha‖, promrmljao je Thomas. ―Već sam primijetio.‖ Osjećaj je bio obostran.

Chuck je trknuo Thomasa laktom i dječaci su nastavili hodati prema rubu gomile gdje su zatim šutke čekali; Thomas je zaboravio sva pitanja koja je imao.

Kad je ugledao Gallyja, izgubio je ţelju za razgovorom, no činilo se da Chuck nije. ―Zašto ga ne upitaš što ga muči?‖ zapitao je, trudeći se zvučati opasno.

Thomas je ţelio misliti da ima dovoljno hrabrosti, ali to mu je zasad izgledalo kao najgora ideja u povijesti. ―Pa, kao prvo, on ima puno više saveznika od mene. S njime ne bi bilo dobro traţiti kavgu.‖ ―Da, ali ti si pametniji, a kladim se da si i brţi. Mogao bi svladati i njega i sve njegove kompiće.‖ Dječak koji je stajao ispred njih osvrnuo se preko ramena, srdita lica.

Ovo je sigurno Gallyjev prijatelj, pomislio je Thomas. ―Hoćeš li zašutjeti?‖ siknuo je Chucku.

Iza njih zatvorila su se vrata; Thomas se okrenuo i ugledao Albyja i Newta kako dolaze iz Domaćinstva. Obojica su izgledala iscrpljeno.

Kad ih je vidio, opet se sjetio Bena i onog uţasnog prizora kad se trzao na krevetu. ―Chuck, čovječe, moraš mi reći u čemu je stvar s cijelom tom pričom oko Promjene. Što su oni tamo radili tom jadnom malom Benu?‖ Chuck je slegnuo ramenima. ―Ne znam detalje. Ţaleri ti naprave grozne stvari, cijelo tijelo ti prolazi kroz nešto strašno. Kad bude gotovo... drugačiji si.‖ Thomas je osjetio priliku da napokon dobije konkretan odgovor. ―Drugačiji? Kako to misliš? I kakve to veze ima sa Ţalerima? Je li to ono na što je Gaily mislio kad je rekao ‗uboden‘?‖ ―Pst.‖ Chuck je podignuo prst na usta.

Thomas je gotovo vrisnuo od nemoćnog bijesa, ali ostao je tiho. Odlučio je poslije natjerati Chucka da mu to kaţe, htio ili ne htio.

Alby i Newt bili su došli do gomile i progurali se naprijed pa stali točno iznad vrata Kutije. Svi su utihnuli i Thomas je prvi put zamijetio škripu i štropot dizala koje se uspinjalo, što ga je podsjetilo na vlastito mučno putovanje dan prije. Obuzela ga je tuga, gotovo kao da ponovno proţivljava onih nekoliko strašnih minuta buĎenja u tami uz gubitak pamćenja. Bilo mu je ţao tog novog klinca, ma tko on bio, koji je upravo prolazio kroz to.

Potmuli udarac objavio je da je čudnovato dizalo stiglo.

Thomas je s očekivanjem promatrao kako Newt i Alby zauzimaju poloţaj na suprotnim stranama vrata okna – pukotina je presijecala metalni kvadrat točno po sredini. Jednostavne kukaste kvake bile su pričvršćene na objema stranama i oni su ih istodobno povukli u suprotnim smjerovima. Vrata su se

39

otvorila uz škripanje metala, a s obliţnjeg kamenja u zrak se vinuo oblak prašine.

MeĎu Poljanašima zavladao je potpuni muk. Kad se Newt sagnuo da bolje pogleda u Kutiju, dvorištem je tiho odjeknulo udaljeno meketanje koze. Thomas se nagnuo naprijed što je više mogao u nadi da će načas ugledati pridošlicu.

Naglo se trgnuvši, Newt se opet uspravio, lica namrštena od zbunjenosti. ―Dragi...‖ izustio je, gledajući oko sebe ni u što posebno.

Dotada je već i Alby uspio dobro pogledati, uz sličnu reakciju. ―Ovo nije moguće‖, promrmljao je, gotovo kao u transu.

Svi su počeli zapitkivati u isti glas i gurati se naprijed da pogledaju kroz mali otvor. Što to vide tamo dolje? pitao se Thomas. Što to vide! Osjetio je srh tihog straha, sličan onomu koji je iskusio tog jutra kad je stupio prema prozoru da pogleda Ţalera. ―Pričekajte!‖ viknuo je Alby, sve ih ušutkavši. ―Samo pričekajte!‖ ―Pa u čemu je problem?‖ viknuo mu je netko zauzvrat.

Alby je ustao. ―Dva Novaka u dva dana‖, rekao je, gotovo šapćući. ―A sada ovo. Dvije godine, ništa različito, a sada ovo.‖ Tada je iz nekog razloga pogledao ravno u Thomasa. ―Što se dogaĎa, Zeleni?‖ Thomas ga je samo zbunjeno gledao; lice mu se jarko zacrvenjelo i ţeludac mu se stisnuo. ―Otkud bih ja to mogao znati?‖ ―Šebiga, Alby, a da nam jednostavno kaţeš koji je to vrag tamo dolje?‖ dobacio je Gaily. Uslijedilo je mrmljanje i još jedan nasrtaj gomile prema naprijed. ―Zaveţite, klipovi!‖ viknuo je Alby. ―Reci im, Newt.‖ Newt je još jednom spustio pogled u Kutiju, a zatim ozbiljno pogledao gomilu. ―Djevojka‖, rekao je.

Svi su odjednom progovorili; Thomas je samo tu i tamo ponešto razumio. ―Djevojka?‖ ―Bezeciram!‖ ―Kako izgleda?‖ ―Koliko ima godina?‖ Thomas se utapao u moru zbunjenosti. Djevojka? Uopće nije razmislio o tome zašto su na Poljani bili samo dječaci, bez djevojaka. To zapravo uopće nije stigao primijetiti. Tko je ona? upitao se. Zašto...

Newt ih je opet utišao. ―To još nije ni pola toga‖, rekao je pa uperio prst u Kutiju. ―Mislim da je mrtva.‖ Nekoliko dječaka uzelo je uţad načinjenu od vitica bršljana i spustilo Albyja i Newta u Kutiju da izvuku tijelo djevojke. Većina Poljanaša bila je u 40

stanju suzdrţanog šoka; vrzmali su se uokolo snuţdenih lica, šutali kamenčiće i uglavnom šutjeli. Nitko se nije usuĎivao priznati da jedva čeka da vidi tu djevojku, ali Thomas je pretpostavljao da su svi jednako znatiţeljni kao i on.

Gaily je bio jedan od tih koji su drţali uţad i spremao se izvući nju, Albyja i Newta iz kutije. Thomas ga je paţljivo promatrao. U očima mu se naziralo nešto mračno – nalik na bolesnu fascinaciju. Zbog tog sjaja Thomas ga se odjednom uplašio još više nego nekoliko minuta prije.

Alby je iz dubine okna glasno viknuo da su spremni pa su Gaily i još dvojica počeli vući uţe. Nakon malo stenjanja od napora izvukli su beţivotno djevojčino tijelo, prevukli ga preko ruba vrata i dovukli na kamene blokove koji su tvorili tlo Poljane. Svi su smjesta pritrčali i gusto se zbili u krug oko nje; uzbuĎenje u zraku bilo je opipljivo, no Thomas je ostao odostraga. Najeţio se od stravične tišine, kao da su upravo otvorili svjeţi grob.

Unatoč znatiţelji, Thomas se nije ni pokušao probiti izmeĎu njih da bolje pogleda – guţva je bila prevelika. No uspio je uhvatiti pogled na nju prije nego što su mu ga zaklonili. Bila je mršava, ali ne preniska. Moţda nekih sto sedamdeset centimetara, kako mu se činilo. Doimala se kao da ima petnaest ili šesnaest godina, a kosa joj je bila crna poput katrana. No najviše ga se dojmila njezina koţa: blijeda, bijela poput bisera.

Newt i Alby hitro su izišli iz Kutije iza nje i progurali se do njezina beţivotna tijela; gomila se zatvorila iza njih pa ih Thomas više nije mogao vidjeti. Samo nekoliko sekundi poslije gomila se opet razdvojila i Newt je prstom upirao ravno u Thomasa. ―Zeleni, dolazi ovamo‖, rekao je, ne trudeći se biti ljubazan.

Thomasu je srce skočilo u grlo; dlanovi su mu se oznojili. Zašto su ga zvali? Sve je išlo iz lošeg u gore. Prisilio se krenuti naprijed i pokušavao izgledati nevino, a ne kao netko tko je kriv i tko pokušava izgledati nevino. Joj, smiri se, rekao je samome sebi. Ništa nisi skrivio. No imao je čudan osjećaj da moţda jest, ali da toga nije svjestan.

Dječaci koji su stajali duţ staze prema Newtu i djevojci mrko su ga gledali dok je prolazio, kao da je on odgovoran za cijelu tu zbrku s Labirintom, Poljanom i Ţalerima. Thomas nikoga nije htio pogledati u oči, bojeći se da bi tada izgledao kao da je kriv.

Prišao je Newtu i Albyju koji su klečali pored djevojke. Kako je ţelio izbjeći njihove poglede, Thomas se usredotočio na djevojku; unatoč tomu što je bila blijeda, bila je stvarno zgodna, više nego zgodna. Lijepa. Svilenkasta kosa, glatka koţa, savršene usne, duge noge. Bilo mu je strašno što na takav način razmišlja o mrtvoj djevojci, ali nije mogao skrenuti pogled. Neće dugo biti takva, pomislio je i ţeludac mu se mučno stisnuo. Uskoro će početi truliti.

Začudio se što mu je na um pala tako morbidna misao. ―Poznaješ li ovu djevojku, klipe?‖ upitao je Alby iznervirano.

41

Thomasa je to pitanje šokiralo. ―Poznajem li je? Naravno da je ne poznajem. Ne poznajem nikoga osim vas ovdje.‖ ―Nisam tako...‖ zaustio je Alby pa bijesno uzdahnuo. ―Mislio sam, izgleda li ti imalo poznato? Imaš li bilo kakav osjećaj da si je već negdje vidio?‖ ―Ne. Ništa.‖ Thomas je prebacio teţinu s noge na nogu, spustio pogled u tlo pa opet pogledao djevojku.

Alby se namrštio. ―Siguran si?‖ Činilo se da Thomasu ne vjeruje ni riječ; izgledao je gotovo ljutito.

Zašto on misli da bih ja ikakve veze mogao imati s time? pomislio je Thomas. Čvrsto je uzvratio Albyju pogled i odgovorio kako je jedino znao. ―Da. Zašto?‖ ―Šebiga‖, promrmljao je Alby, opet pogledavši u djevojku. ―To ne moţe biti slučajno. Dva dana, dva Zelena, jedan ţiv, drugi mrtav.‖ Tu su Albyjeve riječi počele imati smisla i u Thomasu se razbuktala panika. ―Ne misliš valjda da sam ja...‖ Nije mogao ni završiti rečenicu. ―Polako, Zeleni‖, rekao je Newt. ―Pa ne kaţemo da si je ti ubio.‖ Thomasu se vrtjelo u glavi. Bio je siguran da je još nikada nije vidio, ali onda mu se u misli uvukao sitan tračak sumnje. ―Kunem se da mi ne izgleda nimalo poznato‖, ipak je rekao. Bilo mu je dosta optuţbi. ―Jesi li...‖ Prije nego što je Newt stigao dovršiti, djevojka je naglo sjela. Duboko je udahnula, brzo otvorila oči i trepnula, pogledavši oko sebe u gomilu koja ju je okruţivala. Alby je kriknuo i pao na straţnjicu. Newt je zapanjeno udahnuo i odskočio, zateturavši dalje od nje. Thomas se nije ni pomaknuo, pogleda prikovanog na djevojku, ukočen od straha.

Prodorne plave oči sijevale su joj tamo-amo dok nije nekoliko puta udahnula. Ruţičaste su joj usne zadrhtale i počela je mrmljajući ponavljati nešto nerazumljivo. Zatim je izgovorila jednu rečenicu – šupljim i izmučenim, ali jasnim glasom. ―Sve će se promijeniti.‖ Thomas ju je zapanjeno gledao kako izokreće oči i opet se ruši na tlo. Kad je pala, desna joj je ruka sunula uvis i ostala kruto uspravljena prema nebu, čak i nakon što se ona umirila. U šaci je stezala zguţvani komadić papira.

Thomas je pokušao progutati slinu, ali usta su mu bila presuha. Newt je pritrčao i razmaknuo joj prste, uzevši papirić. Odmotao ga je drhtavim rukama i pao na koljena, raširivši poruku na tlu. Thomas mu je prišao iza leĎa da pogleda.

Na papiriću su debelim crnim slovima bile naţvrljane četiri riječi: Ona je zadnja.

Zauvijek.

42

Poglavlje 9 Neobičan trenutak potpune tišine visio je nad Poljanom, kao da je njome prohujao neki natprirodni vjetar i odnio sav zvuk. Newt je naglas pročitao poruku za one koji nisu mogli vidjeti papirić, ali umjesto da zbunjeno planu, svi Poljanaši samo su zaprepašteno stajali.

Thomas je očekivao viku i pitanja, svaĎe, no nitko nije rekao ni riječ; svi pogledi bili su prikovani na djevojku koja je sada leţala kao da spava, a prsa su joj se dizala i spuštala dok je plitko disala. Suprotno njihovu početnom zaključku, bila je veoma ţiva.

Newt je ustao i Thomas se ponadao nekom objašnjenju, glasu razuma, umirujućoj prisutnosti duha, no on je samo zguţvao poruku rukom, vene su mu iskočile na koţi kad ju je stisnuo, i Thomasu su sve laĎe potonule. Nije znao zašto, ali bilo mu je jako neugodno zbog cijele situacije.

Alby je savio ruke oko usta. ―Medikalci!‖ Thomas se upitao što ta riječ znači – znao je da ju je već čuo – no tada ga je netko grubo odgurnuo. Dva starija dječaka gurala su se kroz gomilu – jedan je bio visok, izbrijane kose i nosa velikog kao poveći limun. Drugi je bio nizak i sive vlasi već su mu prevladale nad crnima s obiju strana glave. Thomas se mogao samo nadati da će oni pronaći neki smisao u svemu tome. ―Što da radimo s njom?‖ upitao je visoki, mnogo reskijim glasom nego što je Thomas očekivao. ―Otkud ja znam?‖ rekao je Alby. ―Vi ste medikalci, klipovi – snaĎite se.‖ Medikalci, ponovio je Thomas u sebi kad mu se ţaruljica upalila. Oni su sigurno jedino što ovdje postoji u smislu liječnika. Niski je već bio na tlu, klečao je pored djevojke, pipao joj puls i naginjao se nad nju da joj posluhne kucanje srca. ―Tko je rekao da Clint ima prvu rundu na njoj?‖ dobacio je netko iz gomile.

Začulo se nekoliko provala smijeha. ―Ja sam sljedeći!‖ Kako se mogu tako zafrkavati? pomislio je Thomas. Djevojka je napola mrtva. Smučilo mu se.

Alby je suzio oči; usne su mu se istanjile u napeti osmijeh koji očito nije imao nikakve veze s humorom. ―Ako itko pipne ovu djevojku‖, rekao je Alby, ―provest će noć spavajući sa Ţalerima u Labirintu. Izopćen, bez rasprave.‖ Zastao je, polako se okrećući oko sebe kao da ţeli da mu svi do jednoga vide lice. ―Bolje vam je da je nitko ne pipne! Nitko!‖ Thomasu se prvi put uistinu svidjelo nešto iz Albyjevih usta.

43

Niski tip kojeg su nazvali medikalcem— Clint ako je onaj gledatelj dobro rekao – ustao je nakon što je obavio pregled. ―Čini se u redu. Disanje dobro, kucanje srca normalno. Makar pomalo sporo. Moţemo samo nagaĎati, ali ja bih rekao da je u komi. Jeff, daj da je odnesemo u Domaćinstvo.‖ Njegov partner, Jeff, prišao je i primio je za ruke, a Clint joj je primio noge.

Thomas je poţelio da moţe učiniti još nešto osim stajati i gledati – svake je sekunde sve više sumnjao u istinitost onoga što je prije rekao. Bila mu je poznata; osjećao je nekakvu povezanost s njom premda nikako nije uspijevao dokučiti zašto. Od toga je postao napet i osvrnuo se oko sebe, kao da bi netko mogao čuti njegove misli. ―Brojim do tri‖, rekao je Jeff, viši medikalac, čije je visoko tijelo smiješno izgledalo dok se tako saginjao, kao bogomoljka. ―Jedan... dva... tri!‖ Podigli su je uz nagli trzaj, gotovo je odbacivši u zrak – očito je bila mnogo lakša nego što su očekivali – i Thomas im je umalo viknuo da budu paţljiviji. ―Valjda ćemo morati pratiti što radi‖, rekao je Jeff nikome odreĎeno. ―Moţemo je hraniti jušnim stvarima ako se uskoro ne probudi.‖ ―Samo je dobro čuvajte‖, rekao je Newt. ―Sigurno ima nešto posebno u vezi s njom, inače je ne bi poslali ovamo.‖ Thomasu se stisnuo ţeludac. Znao je da su on i ta djevojka nekako povezani. Došli su u razmaku od jednog dana, bila mu je poznata i osjećao je strahovitu potrebu da postane trkač iako je saznao tolike strahote... Što je sve to značilo?

Alby se nagnuo da joj još jednom pogleda lice prije nego što je odnesu. ―Stavite je u sobu pokraj Benove i pazite je i danju i noću. Ništa se ne smije dogoditi, a da mi ne javite. Bilo da priča u snu ili da se poklonka – doĎite mi reći.‖ ―Aha‖, promumljao je Jeff; zatim su se on i Clint odgegali prema Domaćinstvu, djevojčino se tijelo njihalo dok su hodali, a ostali Poljanaši počeli su razgovarati o tome, razilazeći se dok su teorije lelujale po zraku.

Thomas je sve to zamišljeno i tiho promatrao. Nije samo on imao taj čudan osjećaj povezanosti. Ne osobito suptilne optuţbe koje je pretrpio prije nekoliko minuta dokazivale su da i ostali nešto naslućuju, ali što? Već je bio potpuno zbunjen, a od toga što su ga optuţivali za različite stvari bilo mu je samo još gore. Kao da mu čita misli, Alby mu je prišao i primio ga za rame. ―Još je nikada nisi vidio?‖ upitao je.

Thomas je oklijevao s odgovorom. ―Ne... barem se ne sjećam.‖ Nadao se da drhtavim glasom nije odao vlastite sumnje. Što ako ju jest poznavao? Što bi to značilo? ―Siguran si?‖ bocnuo ga je Newt, koji je stajao točno iza Albyja. ―Ja... ne, mislim da ne. Zašto me tako ispitujete?‖ Thomas je u tom trenutku samo ţelio da padne noć te da moţe biti sam i otići spavati.

44

Alby je odmahnuo glavom pa se opet obratio Newtu, popustivši stisak na Thomasovu ramenu. ―Tu nešto ne štima. Sazovi Skup.‖ Rekao je to dovoljno tiho da se Thomasu činilo da ga nitko drugi nije čuo, ali zvučalo je zloslutno. Zatim su voĎa i Newt otišli, a Thomasu je odlanulo kad je primijetio Chucka kako mu prilazi. ―Chuck, što je to Skup?‖ On je izgledao ponosno što zna odgovor. ―To je kad se Čuvari sastanu – tako se sastaju samo kad se dogodi nešto čudno ili strašno.‖ ―Pa, pretpostavljam da se ovo danas dobro uklapa u obje kategorije.‖ Thomasu je zakruljio ţeludac, što ga je prenulo iz misli. ―Nisam završio doručak – moţemo li negdje nešto dobiti? Umirem od gladi.‖ Chuck ga je pogledao podignutih obrva. ―Kad si vidio onu koku, ti si ogladnio? Bolesniji si nego što sam mislio.‖ Thomas je uzdahnuo. ―Samo mi nabavi nešto za jelo.‖ Kuhinja je bila mala, ali imala je sve što treba za pripremu izdašnog obroka: veliku pećnicu, mikrovalnu, perilicu posuĎa, nekoliko stolova. Izgledala je staro i otrcano, ali čisto. Kad je ugledao te ureĎaje i poznati raspored, Thomas je osjetio da su mu sjećanja – prava, čvrsta sjećanja – na samom rubu uma, no i opet su nedostajali najvaţniji dijelovi – imena, lica, mjesta, dogaĎaji. To ga je izluĎivalo. ―Sjedni‖, rekao je Chuck. ―Donijet ću ti nešto, ali kunem se da je ovo zadnji put. Budi sretan što Tava nije ovdje – on mrzi kad mu opljačkamo hladnjak.‖ Thomasu je odlanulo što su bili sami. Dok je Chuck prtljao oko tanjura i stvari iz hladnjaka, Thomas je odmaknuo drvenu stolicu od malog plastičnog stola i sjeo. ―Ovo je ludo. Kako to moţe biti stvarno? Netko nas je poslao ovamo. Netko zao.‖ Chuck je zastao. ―Prestani gunĎati. Jednostavno to prihvati i ne misli o tome.‖ ―Da, baš.‖ Thomas je pogledao kroz prozor. Pomislio je kako je to dobar trenutak da postavi jedno od milijun pitanja koja su mu skakutala po glavi. ―A otkud dolazi struja?‖ ―Koga briga? Ja je uzimam.‖ Kakvo iznenaĎenje, pomislio je Thomas. Nema odgovora.

Chuck je na stol donio dva tanjura sa sendvičima i mrkvama. Kruh je bio mekan i bijel, a mrkve blistave, jarke narančaste boje. Thomasa je ţeludac zamolio da poţuri; uzeo je svoj sendvič i navalio. ―O, čovječe‖, promrmljao je punim ustima. ―Barem je hrana dobra.‖ 45

Thomas je uspio pojesti ostatak objeda, a da Chuck više nije ni zucnuo. I bilo mu je drago što se klincu nije dalo razgovarati jer se, unatoč posvemašnjoj čudnovatosti svega što se dogodilo otkako ga je pamćenje sluţilo, ponovno osjećao smirenim. Puna ţeluca, obnovljene energije, uma zahvalnog na tih nekoliko trenutaka tišine, odlučio je da će odsada pa nadalje prestati cmizdriti i pozabaviti se situacijom.

Nakon zadnjeg zalogaja, Thomas se naslonio. ―Onda, Chuck‖, rekao je, brišući usta ubrusom. ―Što moram učiniti da postanem trkač?‖ ―Nemoj opet o tome.‖ Chuck je podigao pogled s tanjura po kojem je bio lovio mrvice. Duboko se, krkljajući, podrignuo na što se Thomas lecnuo. ―Alby je rekao da ću uskoro krenuti na probe s različitim Čuvarima. Pa, kada ću imati priliku za trkače?‖ Thomas je strpljivo čekao da dobije nekakve konkretne informacije od Chucka.

Chuck je dramatično zakolutao očima, ne ostavljajući mjesta sumnji u to koliko mu se takva zamisao činila glupom. ―Trebali bi se vratiti za nekoliko sati.

Zašto ne pitaš njih?‖ Thomas se nije obazirao na sarkazam, već je produbio temu. ―Što oni rade svake večeri kad se vrate? Čemu sluţi ona betonska zgrada?‖ ―Karte. Sastanu se čim stignu, prije nego što sve zaborave.‖ Karte? Thomas je bio zbunjen. ―Ali ako pokušavaju napraviti kartu, zar ne nose papire da po njima crtaju dok su tamo vani?‖ Karte. To ga je zainteresiralo više od ičega što je u zadnje vrijeme čuo. Bila je to prva naznaka potencijalnog rješenja njihove teške situacije. ―Naravno da nose, ali ipak još ima stvari o kojima trebaju popričati, raspraviti i koje trebaju analizirati, a i sav taj klonk. Osim toga‖, dječak je zakolutao očima, ―oni uglavnom trče, a ne crtaju. Zato se zovu trkači.‖ Thomas je razmislio o trkačima i kartama. Zar je Labirint stvarno mogao biti toliko nevjerojatno golem da oni čak ni nakon dvije godine nisu pronašli izlaz? To mu se činilo nemogućim, no sjetio se što je Alby rekao o pomičnim zidovima. Što ako su svi oni osuĎeni na to da ovdje provedu ostatak ţivota?

OsuĎeni. Od te riječi osjetio je navalu panike, a iskrica nade koju mu je objed donio ugasila se uz tiho šištanje. ―Chuck, što ako smo svi mi zločinci? Mislim – što ako smo ubojice ili tako nešto?‖ ―Ha?‖ Chuck ga je pogledao kao da ima posla s luĎakom. ―Otkud sad ta sretna misao?‖ ―Razmisli o tome. Sjećanja su nam izbrisana. Ţivimo na mjestu iz kojega kao da nema izlaza, okruţeni krvoţednim, čudovišnim straţarima. Tebe to ne podsjeća na zatvor?‖ Kad je to izgovorio naglas, počelo mu se činiti sve više mogućim. U grudi mu je kapala mučnina.

46

―Ja imam moţda dvanaest godina, čovječe.‖ Chuck je upro kaţiprstom u vlastita prsa. ―Najviše trinaest. Ti ozbiljno misliš da sam ja učinio nešto zbog čega bih završio u doţivotnom zatvoru?‖ ―Briga me što si ti učinio ili nisi učinio. Kako bilo, netko te poslao u zatvor. Ili se tebi čini da je ovo odmor?‖ O pobogu, pomislio je Thomas. Da sam barem u krivu.

Chuck je načas razmislio. ―Ne znam. Bolje je od...‖ ―Da, znam, ţivota u hrpi klonka.‖ Thomas je ustao i gurnuo stolicu natrag pod stol. Chuck mu je bio drag, ali nije bilo moguće inteligentno razgovarati s njim, a uz to je bilo frustrirajuće i iritantno. ―Napravi si još jedan sendvič – odoh ja istraţivati. Vidimo se navečer.‖ Izišao je iz kuhinje i našao se na dvorištu prije nego što mu je Chuck stigao predloţiti da poĎe s njim. Poljana se vratila uobičajenom dnevnom ritmu – ljudi su se bavili svojim poslovima, vrata Kutije bila su zatvorena, sunce je sjalo. Nije bilo ni traga ludoj djevojci koja donosi sudbonosne poruke.

Budući da je njegov obilazak bio naprasito obustavljen, odlučio se sam prošetati Poljanom da bolje pogleda i osjeti to mjesto. Uputio se u sjeveroistočni ugao, prema gustim redovima visokih zelenih stabljika kukuruza koje su izgledale spremno za berbu. Bilo je i drugih stvari: rajčice, zelena salata, grašak i mnogo toga što Thomas nije prepoznao.

Duboko je udahnuo, uţivajući u svjeţem mirisu zemlje i biljaka koje rastu.

Bio je gotovo siguran da će mu taj miris izazvati neka ugodna sjećanja, ali ništa mu nije dolazilo. Kad se pribliţio, vidio je da nekoliko dječaka plijevi i čeprka po malim poljima. Jedan mu je mahnuo i nasmiješio mu se. Stvarno mu se nasmiješio.

Moţda ovo mjesto na kraju i neće biti tako strašno, pomislio je Thomas. Ne mogu svi ovdje biti kreteni. Još je jednom duboko udahnuo ugodan zrak i okanio se takvih misli – ţelio je vidjeti još mnogo toga.

Sljedeći na redu bio je jugoistočni ugao u kojem su nezgrapno sklepane drvene ograde čuvale nekoliko krava, koza, ovaca i svinja. Doduše, nije bilo konja. Koja šteta, pomislio je Thomas. Jahači bi sigurno bili brţi od trkača.

Prilazeći im, shvatio je da se u ţivotu prije Poljane zacijelo bavio ţivotinjama.

Njihov miris, njihovi zvukovi – sve mu je to bilo jako poznato.

Miris baš i nije bio tako ugodan kao u vrtovima, ali pretpostavljao je da bi mogao biti i mnogo gori. Dok je tako istraţivao, sve je više shvaćao kako su Poljanaši dobro odrţavali to mjesto, kako je sve bilo čisto. Impresioniralo ga je kako su bili dobro organizirani, kako su teško morali raditi. Jedva da je mogao i zamisliti koliko bi ovakvo mjesto bilo grozno i odvratno kad bi svi bili lijeni i glupi.

Napokon je dospio do jugozapadnog ugla, do šumarka.

47

Pribliţavao se rijetkim, krţljavim stablima ispred gušće šume kad ga je iznenadio neki brz pokret kod stopala, popraćen ţustrim škljocanjem. Pogledao je dolje točno na vrijeme da ugleda odbljesak sunca na nečemu metalnom – mehaničkom štakoru – što je projurio pored njega u smjeru šumarka. Biće je odmaknulo već tri metra kad je shvatio da to uopće nije bio štakor – više je sličilo gušteru s najmanje šest nogu na kojima je jurcao srebrni trup.

Bubonoţ. Oni nas promatraju preko njih, rekao je Alby.

Primijetio je da snop crvene svjetlosti mete tlo ispred stvorenja, kao da mu izlazi iz očiju. Logika mu je govorila da ga vlastiti um vara, ali mogao se zakleti da je na njegovim zaobljenim leĎima ugledao riječ ZLOPAK, napisanu velikim zelenim slovima. Nešto toliko čudno moralo se istraţiti.

Thomas je potrčao za jurećom uhodom, ubrzo zašao u gusti šumarak i svijet je postao mračan.

48

Poglavlje 10 Nije mogao vjerovati koliko je brzo nestalo svjetla. Gledana iz same Poljane, šuma nije djelovala tako veliko, moţda nekoliko hvata. Pa ipak, stabla su bila visoka i debla su im bila snaţna, gusto zbijena, a šumski svod bio je neprovidan od lišća. Sve oko njega bilo je tamno zelenkasto, kao da je preostalo tek nekoliko minuta dnevne svjetlosti.

Bilo je nekako i lijepo i jezivo u isti mah.

Jureći što je brţe mogao, Thomas se probijao kroz gusto lišće dok su ga tanke grane šamarale po licu. Sagnuo se da izbjegne jednu nisku debelu granu i umalo pao. Ispruţivši ruku, uhvatio se za drugu granu i povukao se prema naprijed da vrati ravnoteţu. Pod njim je šuštao debeli sloj lišća i otpalih grančica.

Pogled mu je cijelo vrijeme bio prikovan na bubonoţa koji je trčao po šumskom tlu. Što je dublje zalazio, to mu je crveno svjetlo postajalo jače jer je okolna šuma bila sve mračnija.

Thomas je bio zašao desetak metara u šumu, izmičući se, saginjući i sve više zaostajući, kad je bubonoţ skočio na jedno osobito veliko drvo i uspentrao se po deblu. No dok je Thomas stigao do tog drveta, stvorenju više nije bilo ni traga. Nestalo je negdje duboko u lišću, kao da ga nikada nije ni bilo.

Izgubio je gada. ―Šebiga‖, šapnuo je Thomas, gotovo u šali. Gotovo. Koliko god to bilo čudno, činilo mu se prirodno da to izgovori, kao da se već pretvorio u Poljanaša.

Neka grančica prasnula je negdje njemu zdesna i brzo je okrenuo glavu u tom smjeru. Umirio je disanje i slušao.

Još jedan prasak, ovaj put glasniji, kao da je netko prelomio štap preko koljena. ―Tko je tamo?‖ viknuo je Thomas, a po ramenima mu je prošao titraj straha. Glas mu se odbio od lisnatog svoda, odjekujući uokolo. Ostao je ukočen, ukipljen na mjestu dok nije utihnulo sve osim zviţdukanja nekih ptica u daljini, no nitko mu nije odgovorio. Nije više čuo nikakav zvuk iz tog smjera.

Ne razmislivši baš o tome, Thomas je krenuo u smjeru zvuka koji je maloprije čuo. Nije se trudio skrivati, u hodu je gurao grane u stranu i puštao ih da se poput biča vrate u svoj poloţaj nakon što bi prošao. Škiljio je, snagom volje tjerajući oči da vide u sve jačoj tami, ţaleći što nema ručnu svjetiljku.

Razmislio je o ručnim svjetiljkama i svom pamćenju. Opet se sjećao jedne konkretne stvari iz prošlosti, ali nije ju mogao povezati ni s kakvim odreĎenim 49

trenutkom ni mjestom, nije ju mogao pridruţiti nikakvoj osobi ni dogaĎaju.

Frustrirajuće. ―Ima li koga tamo?‖ opet je zapitao, sada malo mirniji jer se zvuk više nije ponovio. Vjerojatno je bila riječ samo o nekoj ţivotinji ili moţda o još jednom bubonoţu. Za svaki slučaj, viknuo je: ―To sam ja, Thomas. Novi tip. Dobro, drugi najnoviji tip.‖ Lecnuo se i odmahnuo glavom, sada se pak ponadavši da ondje uistinu nema nikoga. Zvučao je kao totalni idiot.

Odgovora i dalje nije bilo.

Zaobišao je jedan veliki hrast i stao kao na mjestu ukopan. LeĎima mu je prošao ledeni drhtaj. Stigao je do groblja. Čistina je bila malena, površine moţda deset s deset metara, i prekrivena gustim lisnatim korovom koji je rastao blizu zemlje. Thomas je ugledao nekoliko nespretno sklepanih drvenih kriţeva koji su virili kroz to raslinje; vodoravni krak bio im je ofucanim uţetom privezan za okomiti. Ti nadgrobni kriţevi bili su obojeni u bijelo, ali onome tko je to radio očito se ţurilo – bili su puni stvrdnutih kvrţica i ponegdje su se nazirale gole trake drva. Imena su bila urezana u drvo.

Kolebajući se, Thomas je prišao najbliţem i kleknuo da ga pogleda.

Svjetlost je sada bila toliko slaba da mu se činilo da gleda kroz crnu izmaglicu. Čak su i ptice bile utihnule, kao da su otišle na spavanje, a i kukci su se jedva čuli, ili barem mnogo manje nego inače. Thomas je tek tada shvatio koliko je u šumarku vlaţno; od vlage u zraku već su mu se stvarale kapljice znoja na čelu i nadlanicama.

Nagnuo se bliţe prvom kriţu. Doimao se svjeţe i nosio je ime Stephen – n je bilo jako malo i nalazilo se na samom rubu jer onaj koji ga je urezivao nije dobro procijenio koliko će mu mjesta trebati.

Stephen, pomislio je Thomas, obuzet neočekivanom i općenitom tugom.

Kakva je tvoja priča? Chuck te davio do smrti?

Ustao je i otišao do sljedećeg kriţa, koji je bio gotovo sasvim zarastao u korov, a zemlja pri njegovu dnu bila je tvrda. Tko god to bio, zacijelo je umro meĎu prvima s obzirom na to da je njegov grob izgledao najstarije. Zvao se George.

Thomas se obazreo oko sebe i ugledao još pribliţno tucet grobova. Neki su djelovali jednako svjeţe kao prvi koji je vidio. Pozornost mu je privukao neki srebrni bljesak. Bio je drugačiji od one jureće bube koja ga je dovukla u šumu, ali jednako neobičan. Thomas je hodao izmeĎu kriţeva i došao do groba prekrivena musavom plastikom ili staklom, čiji su rubovi bili sluzavi od prljavštine. Zaškiljio je da razabere što se nalazi s one strane, a tada, kad mu se prizor izoštrio, zapanjeno je udahnuo. Bio je to prozor u još jedan grob u kojem su leţali prljavi ostaci nekog trulog leša.

50

Posve izbezumljen od straha, ali i znatiţeljan, Thomas se sagnuo bliţe da ipak bolje pogleda. Taj grob bio je manji od ostalih – u njemu je leţala samo gornja polovica pokojnika. Sjetio se Chuckove priče o dječaku koji je pokušao sići niz mračno okno Kutije nakon što se ona spustila, ali je nešto proletjelo zrakom i prerezalo ga napola. U staklo su bile urezane neke riječi; Thomas ih je jedva uspio pročitati: Neka ovih pola klipa svima bude opomena: kroz okno Kutije ne može se pobjeći.

Thomas je imao čudan poriv da se zasmijulji – ovo je bilo presmiješno da bi bilo istinito. No odmah se zgadio samome sebi jer je bio toliko plitak i površan. Odmahnuvši glavom, baš je bio zakoračio u stranu da pročita još neka imena pokojnika kad je opet prasnula neka grančica, ovaj put točno ispred njega, odmah iza stabala s druge strane groblja.

Zatim još jedan prasak. Pa još jedan. Sve bliţe. A tama je bila gusta. ―Tko je tamo?‖ viknuo je drhtavim i šupljim glasom – zvučao je kao da govori u izoliranom tunelu. ―Ozbiljno, ovo je glupo.‖ Nerado je samome sebi priznao koliko je uplašen.

Umjesto da odgovori, osoba se prestala truditi da bude neprimjetna i potrčala je, bučno se probijajući duţ ruba šume oko čistine groblja, dolazeći sve bliţe mjestu na kojem je stajao Thomas. On se ukočio, svladan panikom.

Posjetitelj, sada udaljen tek nekoliko metara, bio je sve bučniji i Thomas je naposljetku razabrao zasjenjen prizor mršavog dječaka koji je šepao u neobičnom, nestabilnom trku. ―Tko je to k vr...‖ Dječak je izletio iz gustiša prije nego što je Thomas uspio dovršiti. Vidio je samo bljesak blijede koţe i goleme oči – sablasna slika utvare – i kriknuo je, pokušao potrčati, ali bilo je prekasno. Prikaza je skočila u zrak i sletjela na njega, zabivši mu se u ramena, stisnuvši ga snaţnim rukama. Thomas se strovalio; osjetio je kako mu se nadgrobni kriţ zabada u leĎa prije nego što je puknuo, pritom ga duboko ogrebavši po mesu.

Gurao je napadača i mlatio po njemu, po toj nesmiljenoj hrpi koţe i kostiju koja se ritala po njemu da pronaĎe uporište. Izgledao je kao čudovište, kao strahota iz ruţnog sna, ali Thomas je znao da je zacijelo riječ o nekom Poljanašu, o nekomu tko je posve sišao s uma. Čuo je škljocanje zubi, uţasan klak, klak, klak. Ţestoko ga je zaboljelo kad ga je dječak uspio ugristi duboko u rame.

Thomas je vrisnuo; bol je bila poput navale adrenalina u krv. Upro je dlanovima o napadačeva prsa i pogurao, pruţajući ruke dok su mu se mišići napeto odupirali o figuru koja se koprcala iznad njega. Klinac se konačno 51

prevalio unatrag; prolomio se oštar prasak kad je nastradao još jedan nadgrobni kriţ.

Thomas je četveronoške otpuzao malo dalje, gutajući zrak, i prvi put uspio dobro pogledati svog poludjelog napadača.

Bio je to onaj bolesni dječak.

Bio je to Ben.

52

Poglavlje 11 Ben je izgledao kao da se tek malčice oporavio otkako ga je Thomas vidio u Domaćinstvu. Na sebi je imao samo kratke hlače i neprirodno bijela koţa napinjala mu se preko kostiju poput plahte čvrsto stegnute oko hrpe štapova. Po tijelu su mu išle zelene ţile nalik na uţad koja pulsira, ali bile su manje izraţene nego dan prije. Krvlju podlivenim očima zurio je u Thomasa kao u svoj sljedeći obrok.

Ben je čučao, spreman da ponovno skoči i napadne. U jednom trenutku pojavio se i noţ koji je stezao u desnoj ruci. Thomasa je proţeo mučan strah, nevjerica da se to uopće dogaĎa. ―Bene!‖ Thomas se okrenuo prema glasu i iznenadio se kad je vidio da na rubu groblja stoji Alby; na sve slabijoj svjetlosti sličio je na duha. Thomasa je preplavilo olakšanje – Alby je drţao veliki luk sa strijelom spremnom da je odapne i usmjerenom ravno u Bena. ―Bene‖, ponovio je Alby. ―Odmah prestani jer inače nećeš doţivjeti sutra.‖ Thomas je opet pogledao u Bena koji je zloslutno piljio u Albyja, palucajući jezikom po usnicama da ih navlaţi. U čemu je problem s tim tipom? pomislio je Thomas. Mali se pretvorio u čudovište. Zbog čega? ―Ako ubiješ mene‖, zakriještao je Ben, pri čemu mu je pljuvačka frcala iz usta toliko jako da je pogodila Thomasa u lice, ―ubit ćeš krivoga.‖ Brzo je prebacio pogled natrag na Thomasa. ―On je klip kojeg trebaš ubiti.‖ Glas mu je bio potpuno bezuman. ―Ne budi glup, Bene‖, smireno je rekao Alby i dalje ciljajući strijelom. ―Thomas je tek stigao – nema razloga za brigu. Ti si još sav lud od Promjene.

Nisi uopće smio izlaziti iz kreveta.‖ ―On nije jedan od nas!‖ viknuo je Ben. ―Vidio sam ga – on je... on je zao.

Moramo ga ubiti! Daj mi da ga zakoljem!‖ Thomas je nehotice ustuknuo, zgranut time što je Ben rekao. Kako je to mislio da ga je vidio? Zašto je smatrao da je Thomas zao?

Alby nije pomaknuo oruţje ni centimetar već je i dalje ciljao u Bena. ―Prepusti meni i Čuvarima da odlučujemo o tome, šebilu.‖ Drţao je luk savršeno mirnim rukama, gotovo kao da ga je postavio na potporanj kakve grane. ―A sad miči svoje krţljavo dupe odavde i vrati se u Domaćinstvo.‖ ―On će nas htjeti vratiti kući‖, rekao je Ben. ―Htjet će nas odvesti iz Labirinta. Bolje da svi skupa skočimo s Litice! Bolje da zakoljemo jedni druge!‖ 53

―O čemu ti pričaš...‖ započeo je Thomas. ―Ti začepi!‖ vrisnuo je Ben. ―Začepi svoju ruţnu izdajničku gubicu!‖ ―Bene‖, smireno je rekao Alby. ―Brojat ću do tri.‖ ―On je zao, on je zao, on je zao...‖ šaputao je sada Ben, gotovo pjevušeći.

Njihao se naprijed-natrag, prebacivao noţ iz jedne ruke u drugu i nije skretao pogled s Thomasa. ―Jedan.‖ ―Zao, zao, zao, zao, zao...‖ Ben se nasmiješio; zubi kao da su mu sjajili, zelenkasti na slaboj svjetlosti.

Thomas je htio skrenuti pogled, maknuti se odande, no nije se mogao pokrenuti; bio je previše opčinjen, previše prestravljen. ―Dva.‖ Albyjev glas sad je bio glasniji, pun upozorenja. ―Bene‖, rekao je Thomas, nastojeći shvatiti sve to. ―Ja nisam... Ja uopće ne znam o čemu...‖ Ben je kriknuo, zatomljeni hroptaj bezumlja, i skočio u zrak vitlajući noţem. ―Tri!‖ viknuo je Alby.

Začuo se zvuk otpuštanja napetog konopca. Vuuuč nečega što siječe zrak.

Mučan, gnjecav tump kada je to pogodilo cilj.

Benova glava naglo se trznula nalijevo i tijelo mu se iskrenulo tako da je sletio na trbuh, nogama prema Thomasu. Bio je posve tih.

Thomas je skočio na noge i posrnuo naprijed. Iz Benova obraza virila je dugačka strelica, a krvi je, začudo, bilo manje nego što je Thomas očekivao, ali ipak je curila. U mraku bila je crna poput nafte. Benov jedini pokret bilo je trzanje desnim malim prstom. Thomas se othrvao porivu za povraćanjem. Je li Ben mrtav zbog njega? Je li on kriv za to? ―Idemo‖, rekao je Alby. ―Torbari će se sutra pobrinuti za njega.‖ Što se to ovdje dogodilo? pomislio je Thomas, zureći u to beţivotno tijelo dok se svijet oko njega ljuljao. Što sam ja ikada skrivio tom klincu?

Podigao je pogled ţudeći za odgovorima, ali Alby je već bio otišao; jedna uzdrhtala grana bila je jedini znak da je uopće stajao tamo.

Kad je izišao iz šume, Thomas je zaškiljio, zaslijepljen svjetlošću sunca. Šepao je, gleţanj mu je vrištao od boli iako se on nije sjećao da ga je ozlijedio. Paţljivo je drţao jednu ruku iznad mjesta ugriza; drugom je pritiskao ţeludac, kao da će time spriječiti povraćanje koje mu se sada činilo neizbjeţnim. U mislima mu je iskočio prizor Benove glave nakrivljene pod neprirodnim kutom, krvi koja se cijedi niz strelicu i skuplja se, kaplje, prska po tlu...

Taj prizor bio je zadnja kap.

54

Srušio se na koljena pored jednog od krţljavih stabala na početku šume i povratio; ţeludac mu se podizao dok je iz sebe iskašljavao i bljuvao sve do zadnje kapi kisele, ogavne ţuči. Cijelo mu se tijelo treslo i mislio je da to povraćanje nikada neće prestati.

A tada, kao da mu se vlastiti mozak ruga, kao da pokušava sve učiniti još gorim, sinula mu je jedna misao.

Sada je bio na Poljani pribliţno dvadeset i četiri sata. Jedan puni dan. To je bilo to. A što se sve dogodilo, sve te strahote.

Sad je sigurno moglo krenuti još samo na bolje.

Te je noći Thomas leţao i gledao u nebo puno iskrica, pitajući se hoće li ikada više moći spavati. Svaki put kad bi zatvorio oči u mislima bi vidio čudovišni prizor Bena kako skače na njega, lica ukočena u ludilu. A bez obzira na to jesu li mu oči bile otvorene ili zatvorene, mogao se zakleti da neprestano čuje onaj vlaţni tump strijele koja se zariva u Benov obraz.

Thomas je znao da nikad neće zaboraviti tih nekoliko stravičnih minuta na groblju. ―Reci nešto‖, rekao je Chuck po peti put otkako su ušli u svoje vreće za spavanje. ―Ne‖, odgovorio je Thomas, kao što je odgovorio i prije. ―Svi znaju što je bilo. To se već dogodilo jednom ili dvaput – neki klip prolupa nakon što ga ubode Ţaler i onda nekoga napadne. Nemoj si umišljati da si ti nešto posebno.‖ Thomas je prvi put pomislio da Chuckova osobnost više nije blago iritantna, nego nepodnošljiva. ―Chuck, budi sretan što ja sada u rukama nemam Albyjev luk.‖ ―Samo se zez...‖ ―Zaveţi, Chuck. Spavaj.‖ Thomas u tom trenutku jednostavno nije imao snage za to.

Naposljetku je njegov ―kompić‖ ipak zaspao, a sudeći prema grmljavini hrkanja po cijeloj Poljani, zaspali su i svi ostali. Satima kasnije, u dubokoj noći, Thomas je i dalje bio jedini budan. Ţelio je plakati, ali nije. Ţelio je pronaći Albyja i izmlatiti ga, bez razloga, ali nije. Ţelio je vrištati i šutati nogama i pljuvati i otvoriti Kutiju i skočiti u crnilo. Ali nije.

Zatvorio je oči, silom otjerao misli i mračne slike i u nekom je trenutku usnuo.

Chuck je ujutro morao izvući Thomasa iz vreće za spavanje, odvući ga na tuševe i dovući u prostor za odijevanje. Cijelo to vrijeme Thomas je bio potišten i ravnodušan, boljela ga je glava, tijelo mu je ţeljelo još sna. Doručak je prošao u 55

magli i sat vremena nakon što je završio, Thomas se nije mogao sjetiti što je jeo.

Bio je tako umoran da je imao dojam da mu je netko na desetak mjesta pribio mozak na lubanju klamericom. Grudima mu je harala ţgaravica.

No kako mu se činilo, na toj divovskoj radnoj farmi od Poljane dnevno odmaranje nije prolazilo.

Stajao je s Newtom ispred Krvave kuće i pripremao se za svoju prvu obuku s jednim Čuvarom. Unatoč teškom jutru, zapravo je bio uzbuĎen zbog toga što će nešto naučiti, a i zbog prilike da skrene misli s Bena i groblja. Svuda oko njega mukale su krave, blejale ovce i skvičale svinje. Negdje u blizini zalajao je pas pa se Thomas ponadao da Tava nije dao novo značenje riječi hotdog.

Hotdog, pomislio je. Kada sam zadnji put pojeo hotdog? S kime sam ga pojeo? ―Tommy, slušaš li ti mene?‖ Thomas se prenuo iz tupila i usredotočio na Newta koji je govorio već tko zna koliko dugo; Thomas nije čuo ni riječi. ―Aha, oprosti. Nisam mogao spavati noćas.‖ Newt se pokušao saţalno nasmiješiti. ―Ne krivim te. Bilo ti je zbilja gadno.

Vjerojatno misliš da sam pravi seljator od klipa kad te nakon takve epizode pripremam da danas rintaš k‘o mazga.‖ Thomas je slegnuo ramenima. ―Vjerojatno je za mene sada najbolje da nešto radim. Bilo što, samo da ne mislim na to.‖ Newt je kimnuo i osmijeh mu je postao iskreniji. ―Pametan si k‘o što i izgledaš, Tommy. To je jedan od razloga zašto vodimo ovo mjesto tako da svi lijepo i puno rade. Ako se ulijeniš, postaneš tuţan. Počneš dizat‘ ruke. Vrlo jednostavno.‖ Thomas je kimnuo, odsutno šutajući neki kamenčić po prašnjavom, ispucanom kamenom tlu Poljane. ―A što ima novo s onom djevojkom od jučer?‖ Ako je išta moglo prodrijeti kroz maglu njegova dugačkog jutra, bile su to misli o njoj. Ţelio je saznati više o njoj, shvatiti tu čudnu povezanost s njom koju je osjećao. ―Još je u komi, spava. Medikalci joj na ţlicu daju kojekakve juhe koje Tava skuha, provjeravaju ţivotne znakove i to. Čini se da je u redu, samo što je zasad mrtva za vanjski svijet.‖ ―To je bilo uţasno čudno.‖ Thomas je bio siguran da bi, da nije bilo cijelog tog incidenta s Benom na groblju, čitave prošle noći razmišljao samo o njoj.

Moţda ne bi mogao spavati zbog sasvim drugog razloga. Ţelio je doznati tko je ona bila i je li je uistinu poznavao. ―Aha‖, rekao je Newt. ―Čudno je dosta dobra riječ, valjda.‖ Thomas je pogledao preko Newtova ramena u veliku staju zagasito crvene boje, odagnavši misli o djevojci. ―I, što je prvo? Pomusti krave ili zaklati nekoliko jadnih svinjica?‖ 56

Newt se nasmijao, a Thomas shvatio da nije baš često čuo taj zvuk otkako je stigao. ―Novake uvijek natjeramo da u početku idu k rezaču. Ne brini, rasijecanje Tavinih ţiveţnih namirnica samo je jedan dio toga. Rezači rade sve i svašta u vezi sa ţivotinjicama.‖ ―Baš šteta što se uopće ne mogu sjetiti svog ţivota. Moţda volim ubijati ţivotinje.‖ Samo se šalio, ali činilo se da Newt to nije shvatio.

Newt je kimnuo prema staji. ―O, znat ćeš ti to jako dobro do zalaska sunca večeras. Idemo te upoznat s Winstonom – on je Čuvar.‖ Winston je bio sav prekriven aknama, nizak ali mišićav, i Thomas je imao dojam da taj Čuvar puno previše voli svoj posao. Moţda su ga poslali ovamo jer je bio serijski ubojica, pomislio je.

Winston je prvih sat vremena pokazivao Thomasu gdje se što nalazi, objašnjavajući mu koje su ţivotinje u kojim oborima, gdje su kavezi za kokoši i purane, što gdje spada u staji. Psu, dosadnom crnom labradoru po imenu Lajo, Thomas se ubrzo svidio pa mu se motao pod nogama cijelo vrijeme dok je trajao obilazak. Začudivši se otkud taj pas, Thomas je to upitao Winstona koji je rekao da je Lajo jednostavno oduvijek bio tu. Srećom, činilo se da je ime dobio u šali s obzirom na to da je bio prilično tih.

Drugih sat vremena prošlo je u konkretnom radu s domaćim ţivotinjama – hranjenje, čišćenje, popravljanje ograde, čišćenje klonka. Klonka. Thomas je primijetio da se sve više sluţi poljanaškim riječima.

Treći sat Thomasu je bio najteţi. Morao je gledati Winstona kako kolje svinju i zatim njezine dijelove priprema za budući objed. Odlazeći na pauzu za ručak, Thomas si je obećao dvije stvari. Prvo, u svojoj karijeri neće se baviti ţivotinjama; drugo, više nikada neće pojesti ništa što je prije bilo svinja.

Winston mu je rekao da dalje nastavi sam dok će on biti u blizini Krvave kuće, što je Thomasu odgovaralo. Dok je hodao prema Istočnim vratima, nije mogao prestati zamišljati tog Winstona kako u mračnom kutu staje gloĎe sirove svinjske noge. Jeţio se od tog tipa.

Thomas je baš prolazio pokraj Kutije kad je iznenaĎeno primijetio kako netko ulazi u Poljanu iz Labirinta, kroz Zapadna vrata, njemu slijeva – neki azijatski klinac snaţnih ruku i kratke crne kose koji je izgledao malo starije od Thomasa. Trkač je stao nakon tri koraka unutar Poljane, sagnuo se i stavio ruke na koljena, hvatajući dah. Doimao se kao da je upravo pretrčao trideset kilometara, crvena lica, koţe oblivene znojem, promočene odjeće.

Thomas je znatiţeljno zurio – još nije izbliza vidio nijednog trkača niti je razgovarao s nekim od njih. Osim toga, na osnovi toga što je saznao u zadnja dva dana, uvidio je kako se ovaj trkač vratio satima prerano. Thomas je krenuo prema njemu, goreći za time da ga upozna i postavi mu neka pitanja, no prije nego što je uspio sastaviti rečenicu, dječak se srušio na zemlju.

57

Poglavlje 12 Thomas je nekoliko časaka nepomično stajao. Dječak je leţao kao zguţvana krpa, jedva se micao, ali Thomas se ukočio zbog neodlučnosti, straha od uplitanja. Što ako je tipu bilo nešto ozbiljno? Što ako je bio... uboden? Što ako...

Thomas se prenuo – trkač je očito trebao pomoć. ―Alby!‖ viknuo je. ―Newt! Neka netko ode po njih!‖ Thomas je pojurio do starijeg dječaka i kleknuo kraj njega. ―Hej – jesi dobro?‖ Trkač je poloţio glavu na ispruţene ruke dok je dahtao; prsa su mu se snaţno dizala i spuštala. Bio je pri svijesti, ali Thomas još nikad nije vidio nekoga toliko iscrpljenog. ―Da... dobro sam‖, rekao je izmeĎu udisaja pa podigao pogled. ―Tko si, klonka ti, sad ti?‖ ―Ja sam novi.‖ Thomasu je tada sinulo da su trkači preko dana bili u Labirintu i da nisu uţivo svjedočili nijednom nedavnom dogaĎaju. Je li ovaj tip uopće znao za djevojku? Vjerojatno jest – netko mu je sigurno rekao. ―Ja sam Thomas – tu sam tek dva dana.‖ Trkač se pridigao u sjedeći poloţaj; znoj mu je crnu kosu slijepio s tjemenom. ―Ah, da, Thomas‖, puhnuo je. ―Novak. Ti i onaj komad.‖ Tada je dotrčao Alby, očito uznemiren. ―Zašto si se vratio, Minho? Što je bilo?‖ ―Smiri hormone, Alby‖, odgovorio je trkač koji kao da je svaki čas bio sve jači. ―Budi koristan i donesi mi malo vode – pao mi je ruksak tamo negdje vani.‖ No Alby se nije micao. Šutnuo je Minha u nogu – prejako da bi bilo u šali. ―Što se dogodilo?‖ ―Šebilu, jedva govorim!‖ promuklo se zaderao Minho. ―Donesi mi vode!‖ Alby je pogledao Thomasa koji se zapanjio kad je vidio kako mu je licem, prije nego što se namrštio, prešla vrlo blaga naznaka osmijeha. ―Minho je jedini klip koji sa mnom moţe ovako razgovarati, a da mu dupe ne odleti s Litice.‖ Zatim se, iznenadivši Thomasa još više, Alby okrenuo i otrčao, vjerojatno po malo vode za Minha.

Thomas se okrenuo prema Minhu. ―On tebi dopušta da mu nareĎuješ?‖ Minho je slegnuo ramenima pa obrisao svjeţe kapi znoja s čela. ―Bojiš se tog daveţa? Čovječe, trebaš još puno učiti. Glupi Novaci.‖

58

Taj prijekor pogodio je Thomasa mnogo jače nego što je trebao s obzirom na to da je tipa znao tek tri minute. ―Nije li on voĎa?‖ ―VoĎa?‖ Minho je protisnuo neko roktanje koje je vjerojatno trebalo biti smijeh. ―Da, moţeš ga zvati voĎom do mile volje. Moţda bismo ga trebali zvati El Presidente. Ne, ne – admiral Alby. E, tako.‖ Protrljao si je oči, cerekajući se.

Thomas nije znao što da misli o tom razgovoru – bilo mu je teško procijeniti kada se Minho šalio. ―Pa tko onda jest voĎa ako nije on?‖ ―Zeleni, daj zaveţi prije nego što se još više zbuniš.‖ Minho je uzdahnuo kao da se dosaĎuje, a onda je promumljao, gotovo sebi u bradu: ―Zašto vi klipovi uvijek dolazite ovamo i zapitkujete gluposti? To je stvarno naporno.‖ ―Što ti očekuješ od nas?‖ Thomas je osjetio navalu bijesa. Kao da si ti bio drugačiji kad si tek došao, poţelio je reći. ―Radite što vam se kaţe, drţite zatvorene gubice. To ja očekujem.‖ Na tu zadnju rečenicu Minho ga je prvi put pogledao izravno u lice i Thomas se povukao nekoliko centimetara prije nego što se uspio zaustaviti.

Odmah je shvatio da je pogriješio – nije smio dopustiti tom tipu da tako razgovara s njime.

Nagnuo se naprijed na koljenima tako da je svisoka gledao u starijeg dječaka. ―Da, siguran sam da si ti točno tako radio kad si bio Novak.‖ Minho je paţljivo pogledao Thomasa. Zatim je, opet ga gledajući ravno u oči, rekao: ―Ja sam bio jedan od prvih Poljanaša, seljatore. Začepi tu rupu dok ne budeš znao o čemu govoriš.‖ Thomas se i dalje malo plašio tog tipa, ali uglavnom mu je dozlogrdio njegov stav pa se pokrenuo kao da će ustati. Minho je naglo ispruţio ruku i primio njegovu. ―Čovječe, daj sjedni. Samo te zavitlavam. Predobro je – vidjet ćeš kad sljedeći Novak...‖ Ušutio je i zbunjeno se namrštio. ―Navodno neće biti sljedećeg Novaka, ha?‖ Thomas se opustio i ponovno sjeo, iznenaĎen time kako se lako opet umirio. Sjetio se djevojke i poruke da je ona zadnja zauvijek. ―Navodno neće.‖ Minho je malo zaškiljio, kao da proučava Thomasa. ―Ti si vidio tog komada, zar ne? Svi kaţu da je vjerojatno poznaješ ili tako nešto.‖ Thomas je osjetio kako postaje defenzivan. ―Vidio sam je. Meni zapravo uopće ne izgleda poznato.‖ Odmah je osjetio krivicu zbog laganja iako je to bila samo mala laţ. ―Je l‘ dobra?‖ Thomas je malo šutio jer nije razmišljao o njoj na taj način od one uţasne scene kad je isporučila poruku i izgovorila rečenicu Sve će se promijeniti, no sjećao se koliko je bila lijepa. ―Da, valjda je dobra.‖

59

Minho se naginjao unatrag sve dok nije legao na leĎa, zatvorenih očiju. ―Da, valjda. Ako se pališ na komade u komi, ha?‖ Opet se zasmijuljio. ―Da.‖ Thomas nikako nije mogao odlučiti sviĎa li mu se Minho ili ne – osobnost kao da mu se svaki čas mijenjala. Nakon poduţe stanke, Thomas je odlučio riskirati. ―I...‖ oprezno je upitao, ―jesi li što pronašao danas?‖ Minho je širom otvorio oči i zapiljio se u Thomasa. ―Znaš što, Zeleni?

Obično je to šebeno najgluplje pitanje koje moţeš postaviti trkaču.‖ Opet je zatvorio oči. ―Ali ne danas.‖ ―Kako to misliš?‖ Thomas se usudio ponadati nekoj informaciji. Odgovor, pomislio je. Molim te, samo mi odgovori! ―Samo pričekaj dok se naš slavni admiral ne vrati. Ne volim ponavljati stvari. Osim toga, moţda on uopće neće htjeti da ti to čuješ.‖ Thomas je uzdahnuo. Izostanak odgovora nije ga ni najmanje iznenadio. ―Pa, tada mi barem reci zašto izgledaš tako umorno. Zar ne trčiš tamo svaki dan?‖ Minho je stenjao dok se pridizao u sjedeći poloţaj i savijao noge ispod sebe. ―Da, Zeleni. Trčim tamo svaki dan. Recimo samo da sam se malo uzbudio i da sam trčao strašno brzo da dopremim dupe ovamo.‖ ―Zašto?‖ Thomas je očajnički ţelio čuti što se to dogodilo u Labirintu.

Minho je naglo podigao ruke. ―Hej. Rekao sam ti. Strpljenja. Čekaj admirala Albyja.‖ Nešto u njegovu glasu ublaţilo je udarac i Thomas je donio odluku. SviĎao mu se Minho. ―Dobro, ušutjet ću. Samo se potrudi da mi Alby dopusti da i ja čujem.‖ Minho ga je načas promotrio. ―Dobro, Zeleni. Ti s‘ šef.‖ Čas kasnije došao je Alby s velikom plastičnom čašom punom vode i pruţio je Minhu koji je odmah sve iskapio, a da ni jednom nije stao da predahne. ―Dobro‖, rekao je Alby. ―A sad, da čujem. Što je bilo?‖ Minho je podigao obrve i kimnuo prema Thomasu. ―On je u redu‖, odgovorio je Alby. ―Briga me što taj klip čuje. Daj, pričaj!‖ Thomas je mirno i s iščekivanjem sjedio dok je Minho teško ustajao, trzajući se od svakog pokreta; drţanjem tijela kao da je vrištao od iscrpljenosti.

Trkač se naslonio na zid i obojicu ih hladno pogledao. ―Pronašao sam jednog mrtvog.‖ ―Ha?‖ upitao je Alby. ―Koga mrtvog?‖ Minho se nasmiješio. ―Mrtvog Ţalera.‖

60

Poglavlje 13 Thomasa je fasciniralo spominjanje Ţalera. I sama pomisao na to gadno stvorenje bila je strašna, ali upitao se zašto je pronalazak jednog mrtvog tako velika stvar. Zar se to još nikad nije dogodilo?

Alby je izgledao kao da ga je netko upravo obavijestio da mu mogu narasti krila i da moţe letjeti. ―Nije trenutak za šalu‖, rekao je. ―Gle‖, odgovorio je Minho, ―da sam na tvom mjestu, ni ja si ne bih vjerovao. Ali vjeruj mi, jesam. Jednog velikog, debelog, gadnog.‖ To se definitivno još nikad nije dogodilo, pomislio je Thomas. ―Našao si mrtvog Ţalera‖, ponovio je Alby. ―Da, Alby‖, pomalo se netrpeljivo otresao Minho. ―Nekoliko kilometara odavde, blizu Litice.‖ Alby je pogledao prema Labirintu pa opet u Minha. ―Pa... zašto ga nisi donio ovamo?‖ Minho se opet nasmijao nečime na pola puta izmeĎu stenjanja i hihota. ―Pio si Tavine prpošne kompote? Ta čuda teţe sigurno pola tone, čovječe. Osim toga, ne bih ga pipnuo ni da mi pokloniš besplatan izlazak odavde.‖ Alby je ustrajao s pitanjima. ―Kako je izgledao? Jesu li mu metalni šiljci bili u tijelu ili su stršali? Je li se imalo pomicao – je li mu koţa i dalje bila vlaţna?‖ Thomas je pucao po šavovima od pitanja – metalni šiljci? Vlaţna koţa? O čemu vi to? – ali obuzdao je jezik jer ih nije htio podsjetiti na to da je prisutan. I da bi moţda trebali razgovarati nasamo. ―Skini mi se, čovječe‖, rekao je Minho. ―Idi pa vidi sam. Čudno je.‖ ―Čudno?‖ Alby je izgledao zbunjeno. ―Hej, iscrpljen sam, umirem od gladi i udarilo me sunce. Ali ako ga ti hoćeš odmah dovući, vjerojatno bismo stigli do tamo i natrag prije nego što se zidovi zatvore.‖ Alby je pogledao na sat. ―Bolje da pričekamo do sutrašnjeg buĎenja.‖ ―Ovo je najpametnije što si rekao u zadnjih tjedan dana.‖ Minho se odmaknuo od zida i uspravio, lupnuo Albyja po nadlaktici i uputio se prema Domaćinstvu, lagano šepajući. Dok se tako gegao – izgledao je kao da ga sve boli – dobacio je preko ramena: ―Trebao bih se vratiti onamo, ali k vragu. Idem pojesti malo onog Tavinog ogavnog ćušpajza.‖

61

Thomas je bio razočaran. Morao je priznati da je Minho doista izgledao kao da je zasluţio odmor i nešto za pod zub, ali on je ţelio saznati više.

Tada se Alby obratio Thomasu i iznenadio ga. ―Ako ti znaš nešto što mi ne govoriš...‖ Thomasu je bilo zlo od toga da ga optuţuju da nešto zna. Zar nije upravo u tome i bio problem? On nije znao ništa. Pogledao je momka ravno u lice i jednostavno upitao: ―Zašto ti mene toliko mrziš?‖ Izraz koji je poprimilo Albyjevo lice bio je neopisiv – zbunjenost, ljutnja, šok. ―Mrzim? Dečko, ti ništa nisi naučio otkako si se pojavio u toj Kutiji. Nema to nikakve veze s mrţnjom, sviĎanjem, ljubavi, prijateljstvom ni bilo čime.

Nama je stalo samo do toga da preţivimo. Prestani cendrati i počni se sluţiti šebenim mozgom, ako ga imaš.‖ Thomas se osjećao kao da ga je ošamario. ―Ali... zašto me stalno optuţuješ...‖ ―Jer to ne moţe biti slučajnost, seljatore! Prvo se nacrtaš ti, onda nam odmah sljedeći dan kao Novak uleti i cura, suluda poruka, Ben te hoće ugristi, mrtvi Ţaleri. Nešto se dogaĎa i ja se neću smiriti dok ne otkrijem što.‖ ―Ne znam ništa, Alby.‖ SviĎalo mu se unijeti malo ţara u glas. ―Ne znam čak ni gdje sam bio prije tri dana, a kamoli zašto bi taj Minho pronašao nekog mrtvog stvora kojeg vi zovete Ţaler. Zato me pusti!‖ Alby se malo odmaknuo i načas odsutno zagledao u Thomasa. Zatim je rekao: ―Lakše, Zeleni. Odrasti i počni razmišljati. Nije ovo nikakvo optuţivanje nikoga ni za što, ali ako se bilo čega sjetiš, ako ti se nešto makar i učini poznatim, bolje ti je da progovoriš. Obećaj mi to.‖ Ne dok se sasvim ne sjetim, pomislio je Thomas. Ne ako ti ne budem ţelio reći. ―Da, valjda, ali...‖ ―Samo obećaj!‖ Thomas je ušutio, smučilo mu se od Albyja i njegova stava. ―Svejedno‖, napokon je rekao. ―Obećavam.‖ Na to se Alby okrenuo i otišao, ne rekavši više ništa.

Thomas je pronašao jedno stablo u Dangubariju, jedno od ljepših na rubovima šume, s mnogo hladovine. Nikako mu se nije vraćalo na posao s mesarom Winstonom i znao je da mu treba ručak, ali nije ţelio nikoga pored sebe dokle god to bude mogao izbjegavati. Naslonivši se na debelo stablo, poţelio je malo povjetarca, ali nije ga dobio.

Upravo je osjetio kako su mu se kapci sklopili kad mu je Chuck narušio mir i tišinu. ―Thomas! Thomas!‖ kriještao je dječak, trčeći prema njemu i mašući rukama, lica ozarena od uzbuĎenja.

62

Thomas je protrljao oči i zastenjao; ništa pod kapom nebeskom nije ţelio više od pola sata sna. Podigao je pogled tek kad je Chuck stao točno ispred njega, zadihano hvatajući zrak. ―Što?‖ Riječi su polako ispadale iz Chucka izmeĎu kratkih udisaja. ―Ben... Ben... on nije... mrtav.‖ Svaki trag umora netragom je nestao iz Thomasova sustava. Skočio je na noge i stao nosom u nos s Chuckom. ―Što?‖ ―On... nije mrtav. Torbari su došli po njega... strelica je promašila mozak...

Medikalci su ga pokrpali.‖ Thomas se okrenuo i zagledao u šumu u kojoj ga je bolesnik napao prethodne večeri. ―Ti mora da se šališ. Vidio sam ga...‖ Nije bio mrtav? Thomas nije bio načisto Što točno osjeća: zbunjenost, olakšanje, strah da će ga ponovno napasti? ―Da, i ja sam‖, rekao je Chuck. ―Zaključan je u Bajboku s ogromnim zavojem preko pola glave.‖ Thomas se opet okrenuo prema Chucku. ―Bajboku? Što ti je to?‖ ―Bajbok. To je naš zatvor na sjevernoj strani Domaćinstva.‖ Chuck je prstom pokazao u tom smjeru. ―Bacili su ga unutra tako brzo da su ga medikalci morali krpati tamo.‖ Thomas je protrljao oči. Kad je shvatio kako se uistinu osjeća, počela ga je gristi savjest – prije je osjetio olakšanje što je Ben mrtav i što se više ne mora brinuti o ponovnom sukobu s njim. ―I što će sada biti s njim?‖ ―Jutros je već odrţan Skup Čuvara – kako se čini, odlučili su jednoglasno.

Izgleda da će Ben na kraju zaţaliti što mu ta strelica ipak nije došla do mozga.‖ Thomas je zaškiljio, zbunjen time što je Chuck rekao. ―O čemu ti govoriš?‖ ―Izopćit će ga večeras jer te pokušao ubiti.‖ ―Izopćiti? Što sad to znači?‖ Thomas je morao pitati premda mu je bilo jasno da ne moţe biti dobro ako je Chuck smatrao da je gore od smrti.

I tada je Thomas vidio vjerojatno najstrašniju stvar otkako je došao na Poljanu. Chuck nije odgovorio; samo se nasmiješio. Nasmiješio se unatoč svemu, unatoč zloslutnosti toga što je upravo objavio. Zatim se okrenuo i otrčao, moţda zato da još nekome javi uzbudljivu vijest.

Te večeri na Istočnim vratima, pola sata prije njihova zatvaranja, dok su se nebom šuljali prvi tamni tragovi sumraka, Newt i Alby okupili su sve Poljanaše.

Trkači su se upravo bili vratili i ušli su u zagonetnu Sobu za karte, zalupivši za sobom ţeljezna vrata; Minho je otišao unutra još prije. Alby je rekao trkačima da brzo obave to što trebaju – dao im je dvadeset minuta da opet iziĎu.

Thomasa je i dalje tištao Chuckov osmijeh kad mu je priopćio vijest o Benovu Izopćenju. Nije znao što to točno znači, ali nikako nije zvučalo dobro, 63

osobito stoga što su svi stajali tako blizu Labirinta. Zar će ga poslati tamo? upitao se. Ţalerima?

Ostali Poljanaši potiho su mrmljali svoje razgovore; intenzivan osjećaj stravična iščekivanja visio je nad svima poput oblaka guste magle, no Thomas nije govorio ništa, stajao je prekriţenih ruku i čekao predstavu. Bio je miran sve dok trkači konačno nisu izišli iz svoje zgrade; svi su izgledali iscrpljeno i lica su im bila napeta od dubokog razmišljanja. Minho je izišao prvi pa se Thomas upitao je li on Čuvar trkača. ―Izvedite ga!‖ viknuo je Alby, prenuvši Thomasa iz misli.

Spustio je ruke na bokove i stao se okretati, pogledom pretraţujući Poljanu ne bi li ugledao Bena dok je u njemu rasla strepnja jer se pitao što će on učiniti kad ga bude vidio.

Sa straţnje strane Domaćinstva pojavila su se tri poveća momka koja su doslovno vukla Bena po tlu. Odjeća mu je bila u dronjcima, jedva se drţala na njemu; debeli krvavi zavoj prekrivao mu je pola glave i lica. Odbijao je spustiti noge na tlo i na bilo koji način pridonijeti svom kretanju pa je izgledao jednako mrtvo kao i prošli put kad ga je Thomas vidio. Osim u jednome.

Oči su mu bile otvorene i izbuljene od uţasa. ―Newt‖, rekao je Alby mnogo tiše; Thomas ga ne bi čuo da im nije stajao vrlo blizu. ―Donesi štap.‖ Newt je kimnuo i odmah krenuo prema kolibici za oruĎe koje se rabilo u Vrtovima; očito je očekivao to nareĎenje.

Thomas se opet usredotočio na Bena i straţare. Blijed i očajan, dječak im se i dalje nije trudio oduprijeti, već ih je samo puštao da ga vuku po prašnjavom kamenom tlu dvorišta. Kad su došli do gomile, osovili su Bena na noge pred Albyjem, svojim voĎom, a Ben je pognuo glavu da nikoga ne gleda u oči. ―Sam si kriv za ovo, Bene‖, rekao je Alby. Zavrtio je glavom i pogledao prema kolibi u koju je Newt otišao.

Thomas je popratio njegov pogled točno na vrijeme da ugleda Newta kako izlazi kroz nakrivljena vrata. Nosio je nekoliko aluminijskih štapova i spajao ih na krajevima kako bi dobio prečku od pribliţno šest metara. Kad je završio, uhvatio je nešto čudnovatog oblika na jednom kraju i čitav predmet dovukao do grupe. Dok je tako hodao, Thomasu su kraljeţnicom prošli trnci od struganja metala po kamenu.

Thomas je bio uţasnut svime time – osjećao se odgovorno iako nije učinio ništa čime bi izazvao Bena. Zašto bi on tu bio kriv za bilo što? Nikakav odgovor nije mu padao na pamet, ali ipak je osjećao krivnju, kao bolest u krvi.

Newt je naposljetku prišao Albyju i predao mu kraj prečke koji je drţao.

Thomas je sada mogao vidjeti taj neobičan nastavak. Omča od grube koţe pričvršćena na metal golemom spojnicom. Po velikoj kopči na omči vidjelo se da ju je moguće otvarati i zatvarati i njezina svrha postala je očita.

64

Stavljala se oko vrata.

65

Poglavlje 14 Thomas je gledao kako Alby otkopčava omču i stavlja je Benu oko vrata; Ben je napokon podigao pogled baš kad se koţnata omča zakopčala uz glasan škljocaj.

U očima su mu blistale suze; iz nosa su mu curile bale. Poljanaši su samo gledali, nijedan nije ni pisnuo. ―Molim te, Alby‖, preklinjao je Ben drhtavim i toliko očajnim glasom da Thomas nije mogao vjerovati da je to isti tip koji mu je dan ranije htio pregristi grkljan. ―Kunem se, samo sam bio lud zbog Promjene. Nikad ga ne bih ubio – samo sam načas sišao s uma. Molim te, Alby, molim te.‖ Thomasu je svaka njegova riječ bila kao udarac u trbuh pa se osjećao još više krivim i zbunjenim.

Alby nije odgovorio Benu; potegnuo je omču da provjeri je li čvrsto zakopčana i dobro pričvršćena na dugački štap. Prošao je pored Bena i duţ štapa, odignuvši ga s tla da si ga cijelom duţinom provuče kroz dlan i prste. Kad je došao do kraja, čvrsto ga je primio i okrenuo se prema gomili. Tako crvenih očiju, lica bijesno namrštena, bučno dišući – Thomasu je najednom djelovao zao.

S druge strane, prizor je doista bio neobičan: Ben, drhtav, uplakan, s grubo izrezanom omčom od stare koţe omotanom oko blijedog, krţljavog vrata i pričvršćenom na dugačku šipku koja se protezala od njega do Albyja šest metara dalje. Aluminijska šipka savijala se po sredini, ali samo malčice. Čak i s mjesta na kojem je stajao Thomasu je izgledala vrlo čvrsto.

Alby je progovorio glasnim, gotovo ceremonijalnim glasom, ne gledajući ni u koga i u sve zajedno istodobno. ―Bene od graditelja, osuĎen si na Izopćenje zbog pokušaja umorstva Novaka Thomasa. Čuvari su se izjasnili i njihova se riječ ne mijenja, a ti se više ne vraćaš. Nikada.‖ Dugačka stanka. ―Čuvari, zauzmite svoja mjesta na Štapu Izopćenja.‖ Thomasa je pogodilo što je njegova povezanost s Benom postala javna, pogodila ga je odgovornost koju je osjetio. To što je ponovno dospio u središte pozornosti samo je moglo prouzročiti još više sumnjičavosti prema njemu.

Njegov osjećaj krivnje pretvorio se u srdţbu i zamjeranje. Ţelio je samo da Ben ode, da sve to završi.

Dječaci su jedan po jedan istupili iz gomile i prišli dugačkoj šipci; primili su je objema rukama, čvrsto, kao da se pripremaju za natjecanje u povlačenju konopca. Newt je bio jedan od njih, kao i Minho, što je potvrdilo Thomasovu pretpostavku da je on bio Čuvar trkača.

Mesar Winston takoĎer je zauzeo poloţaj.

66

Kad su svi zauzeli svoja mjesta – deset Čuvara ravnomjerno rasporeĎenih izmeĎu Albyja i Bena – zavladali su mir i tišina. Čuli su se jedino Benovi prigušeni jecaji; neprestano si je brisao nos i oči. Sijevao je pogledom lijevo i desno, ali zbog omče oko vrata nije mogao vidjeti ni šipku ni Čuvare iza sebe.

Thomasova čuvstva opet su se promijenila. Nešto očito nije bilo u redu s Benom. Čime je zasluţio takvu sudbinu? Zar se za njega nije moglo nešto učiniti? Hoće li se Thomas do kraja svojih dana osjećati odgovorno? Samo završite, vrisnuo je u sebi. Samo da ovo prestane! ―Molim vas‖, rekao je Ben, očajnički podiţući glas. ―Moooooliiiiiiim vas!

Pomozite mi! Ne moţete mi to napraviti!‖ ―Zaveţi!‖ zagrmio je Alby odostraga.

No Ben se nije obazirao na nj, već je i dalje preklinjao za pomoć i natezao koţnatu omču oko vrata. ―Neka ih netko spriječi! Upomoć! Molim vas!‖ Gledao je jednog po jednog dječaka, preklinjući ih očima. Svi do jednoga skrenuli su pogled. Thomas je brzo stao iza jednog višeg momka da izbjegne vlastito sučeljavanje s Benom. Ne mogu opet pogledati u te oči, pomislio je. ―Kad bismo klipovima kao što si ti dopuštali da se izvuku nakon takvih stvari‖, rekao je Alby, ―ne bismo ovoliko dugo preţivjeli. Čuvari, pripremite se.‖ ―Ne, ne, ne, ne, ne‖, govorio je Ben, gotovo nečujno. ―Kunem se, sve ću učiniti! Kunem se, više nikad neću to napraviti! Mooooolii...‖ Njegov prodoran krik prekinula je tutnjava Istočnih vrata koja su se počela zatvarati. Iskrice su frcnule iz kamena kad je masivni desni zid uz gromoglasnu grmljavinu stao kliziti prema lijevom da preko noći zatvori Poljanu od Labirinta.

Zemlja se tresla pod njima i Thomas nije bio načisto je li u stanju gledati ono za što je znao da će se sada dogoditi. ―Čuvari, sad!‖ viknuo je Alby.

Benova glava trgnula se unatrag kad su ga naglo gurnuli naprijed; Čuvari su gurali šipku prema Labirintu, van iz Poljane. Iz Benova grla prolomio se promukli krik, glasniji od buke zatvaranja Vrata. Bacio se na koljena, ali prvi Čuvar, snaţan momak crne kose i nacerena lica, odmah ga je silovito povukao na noge. ―Neeeeeeeeeeeee!‖ vrisnuo je Ben; pljuvačka mu je prskala iz usta dok se koprcao i rukama natezao omču, no svi Čuvari zajedno bili su mnogo jači i tjerali su osuĎenog dječaka sve bliţe rubu Poljane; desni zid bio je gotovo na mjestu. ―Neeee!‖ vrisnuo je opet, pa opet.

Pokušao se nogama oduprijeti od praga, no to je trajalo tek djelić sekunde; šipkom su ga gurnuli u Labirint tako da je zateturao. Uskoro se našao više od jednog metra unutar Labirinta, uvijajući se tijelom lijevo-desno ne bi li nekako uspio skinuti omču. Nekoliko je sekundi dijelilo zidove Vrata od potpunog zatvaranja.

67

U posljednjem ţestokom trzaju Ben je uspio iskrenuti vrat u koţnatoj omči tako da se cijelim tijelom okrenuo prema Polja našima. Thomas nije mogao vjerovati da i dalje gleda u ljudsko biće – to bezumlje u Benovim očima, ta sluz koja mu je navirala iz usta, ta blijeda koţa nategnuta preko ţila i kostiju.

Thomas nije mogao zamisliti ništa čudovišnije. ―Drţite!‖ viknuo je Alby.

Ben je tada počeo vrištati, bez stanke, toliko prodorno da je Thomas začepio uši. Bio je to ţivotinjski, luĎački krik koji je dječaku zacijelo razderao glasnice u dronjke. U posljednjoj sekundi prvi je Čuvar nekako oslobodio veći dio šipke od komada pričvršćenog za Bena i uvukao ga natrag u Poljanu, prepuštajući dječaka njegovoj kazni. Benove zadnje krike prekinuo je strahoviti tresak zatvaranja zidova.

Thomas je čvrsto zaţmirio i začuĎeno osjetio kako mu suze klize niz obraze.

68

Poglavlje 15 Druge noći zaredom Thomas je otišao na spavanje izmučen sablasnom slikom Benova lica koja mu se utisnula u misli. Koliko bi sada sve bilo drugačije da nije bilo tog dječaka? Thomas se gotovo uspio uvjeriti u to da bi bio posve sretan i zadovoljan te da bi uzbuĎeno učio o svom novom ţivotu i stremio svom cilju da postane trkačem. Gotovo. Duboko u sebi znao je da je Ben bio samo jedan od mnogih njegovih problema, no sada ga više nije bilo, bio je izopćen u svijet Ţalera, odveden onamo kamo oni odvode svoj plijen, gdje god to bilo, trpio je ono što se ondje dogaĎalo. Imao je mnogo razloga da ne voli Bena, ali uglavnom mu ga je bilo ţao.

Thomas nije mogao zamisliti kako je to otići na takav način, ali s obzirom na Benove posljednje trenutke, na ono sumanuto koprcanje, pljuvanje i vrištanje, više nije sumnjao u vaţnost poljanaškog pravila da nitko ne ulazi u Labirint osim trkača, a i oni ulaze samo po danu. Ben je jednom već nekako bio uboden, što je značilo da je znao što ga je čekalo vjerojatno bolje od svih ostalih.

Jadan dječak, pomislio je. Jadan, jadan dječak.

Thomas je zadrhtao i preokrenuo se na bok. Što je više razmišljao o tome, to mu se zamisao da postane trkačem činila lošijom. No ipak ga je, neobjašnjivo, i dalje privlačila.

Sljedećeg jutra zora tek što je dotaknula nebo kad su zvukovi rada na Poljani probudili Thomasa iz najdubljeg sna otkako je stigao ovamo. Sjeo je i protrljao oči da se pokuša riješiti te teške ošamućenosti. Odustavši, ponovno je legao u nadi da mu nitko neće smetati.

Nije potrajalo ni minutu.

Netko ga je kvrcnuo po ramenu i kad je otvorio oči, ugledao je Newta kako pilji u njega. Što sad? pomislio je. ―Diţ se, klado.‖ ―Da, dobro jutro i tebi. Koliko je sati?‖ ―Sedam sati, Zeleni‖, rekao je Newt uz posprdan osmijeh. ―Mislio sam da je bolje da te ostavim da se naspavaš nakon tako ţestoka dva dana.‖ Thomas se pridigao u sjedeći poloţaj, srdit što ne smije jednostavno ostati tu i leţati još nekoliko sati. ―Da se naspavam? Što ste vi dečki, hrpa farmera?‖ Farmeri... kako to da se sjećao toliko toga o njima? I opet ga je zbunio taj gubitak pamćenja.

69

―Pa... da, kad već pitaš.‖ Newt se spustio pored Thomasa i prekriţio noge.

Neko vrijeme mirno je sjedio i promatrao aktivnosti na Poljani koje su postajale sve ţustrije i energičnije. ―Danas ću te poslat rovokopačima, Zeleni. Da vidimo je l‘ ti to ide bolje od tranširanja krvavih svinjica i slično.‖ Thomasu je dozlogrdilo da ga se tretira kao malo dijete. ―Zar mi ne bi trebao prestati to govoriti?‖ ―Što, o krvavim svinjicama?‖ Thomas se na silu nasmijao i odmahnuo glavom. ―Ne, nego Zeleni. Ja više zapravo ni nisam najnoviji Novak, je li tako? To je ona djevojka u komi. Nju zovi Zelena – ja se zovem Thomas.‖ Misli o djevojci sudarale su mu se po glavi, podsjetile ga na onu povezanost koju je osjetio. Proţela ga je tuga, kao da mu nedostaje, kao da je ţeli vidjeti. To nema smisla, pomislio je. Ne znam čak ni kako se zove.

Newt se nagnuo unatrag i podigao obrve. Ajme meni – pa tebi su preko noći jaja fino narasla, ha?‖ Thomas ga je ignorirao i nastavio je. ―Što je to rovokopač?‖ ―Tako zovemo dečke koji rintaju tamo u Vrtovima – oru, pljeve, sade i sve to.‖ Thomas je kimnuo u tom smjeru. ―Tko im je Čuvar?‖ ―Zart. Dobar tip, barem ako ne prodaješ zjake na poslu. To je onaj veliki koji je jučer navečer stajao prvi.‖ Thomas na to nije rekao ništa, već se ponadao da će nekako uspjeti provesti čitav dan ne spominjući Bena i Izopćenje. Od te teme samo mu je bilo mučno i osjećao se krivim pa je prešao na drugu. ―A zašto si me ti došao probuditi?‖ ―Što, nije ti drago vidjeti moje lice čim otvoriš oči?‖ ―Ne osobito. Znači...‖ No prije nego što je uspio dovršiti rečenicu, prekinula ga je tutnjava jutarnjeg otvaranja zidova. Pogledao je prema Istočnim vratima, gotovo očekujući da će vidjeti Bena kako stoji s druge strane. Umjesto toga ugledao je Minha koji se protezao. Zatim ga je Thomas promatrao kako odlazi malo dalje i podiţe nešto s tla.

Bio je to onaj dio šipke s pričvršćenom koţnatom omčom. Minha kao da se to uopće nije dojmilo, samo ga je dobacio nekom drugom trkaču koji ga je otišao pospremiti natrag u kolibu s oruĎem u blizini Vrtova.

Thomas se zbunjeno okrenuo prema Newtu. Kako se Minho mogao ponašati tako nehajno? ―Koji...‖ ―Vidio sam samo tri Izopćenja, Tommy. Sva tri jednako gadna kao ovo koje si ti juče gled‘o. A svaki svakcati put Ţaleri nam ostave omču pred vratima.

Od toga me najviše hvata jeza.‖ Thomas se morao sloţiti. ―Što oni rade s ljudima kada ih uhvate?‖ Je li doista ţelio znati?

70

Newt je samo slegnuo ramenima, ali njegova ravnodušnost nije bila osobito uvjerljiva. Najvjerojatnije nije ţelio govoriti o tome. ―Pričaj mi o trkačima‖, iznenada je rekao Thomas. Te riječi kao da su izletjele niotkuda, no ostao je miran unatoč neobičnom porivu da se ispriča i promijeni temu; ţelio je saznati sve o njima. Čak i nakon onoga što je vidio sinoć, čak i nakon što je gledao Ţalera kroz prozor i dalje je ţelio znati. Snaţno ga je vuklo da sazna, a nije mu baš bilo jasno zašto. Osjećao se kao da je roĎen da postane trkač. Newt je prvo malo zbunjeno šutio. ―O trkačima? Zašto?‖ ―Samo me zanima.‖ Newt ga je sumnjičavo pogledao. ―Ti su momci najbolji od najboljih.

Moraju biti. O njima sve ovisi.‖ Podignuo je jedan kamenčić i bacio ga, odsutno ga gledajući kako odskakuje dok se nije zaustavio. ―Zašto ti nisi meĎu njima?‖ Newt je oštro pogledao Thomasa. ―Bio sam sve dok prije nekoliko mjeseci nisam ozlijedio nogu. Od tada mi više nije kao što je bila.‖ Ispruţio je ruku i odsutno si protrljao desni gleţanj, a licem mu je načas preletio izraz boli.

Thomasu se učinilo da taj izraz potječe više iz sjećanja, a ne toliko iz stvarne tjelesne boli koju još osjeća. ―Kako ti se to dogodilo?‖ upitao je Thomas, pomislivši da što više Newt bude govorio, to će on više saznati. ―Bjeţ‘o sam od smrdljivih Ţalera, što drugo? Skoro su me uhvatili.‖ Zastao je. ―Još se jeţim kad pomislim da sam mog‘o proć kroz Promjenu.‖ Promjena. Upravo ta tema, po Thomasovu mišljenju, mogla je dovesti do najviše odgovora. ―Što je to, zapravo? Što se mijenja? Da li svi prolupaju kao Ben i ţele ubijati ljude?‖ ―Benu je bilo mnogo gore nego većini. Ali mislio sam da ţeliš pričati o trkačima.‖ Newtov ton upozoravao je na to da je razgovor o Promjeni završio.

Thomasova znatiţelja zbog toga je samo još više narasla, ali odgovaralo mu je i to da se vrate na temu trkača. ―Dobro, slušam.‖ ―K‘o što sam rek‘o, najbolji od najboljih.‖ ―A kako to radite? Sve ih testirate da vidite koliko brzo trče?‖ Newt je uputio Thomasu pogled gnušanja pa zastenjao. ―Pokaţi mi malo mozga, Zeleni, Tommy, kako ti drago. Koliko brzo trčiš je samo jedan dio toga. Zapravo jako mali dio.‖ Thomasa je to zainteresiralo. ―Kako to misliš?‖ ―Kad kaţem najbolji od najboljih, tada mislim u svemu. Da bi preţivio u ušljivom Labirintu, moraš biti pametan, brz, jak. Moraš znat odlučivat‘, znat‘ koliko točno smiješ riskirat‘. Ne smiješ bit nepaţljiv, al‘ ne smiješ bit‘ ni strašljiv.‖ Newt je ispruţio noge i naslonio se na ruke. ―Tamo vani je zbilja gadno, znaš? Ne fali mi to.‖ 71

―Mislio sam da Ţaleri izlaze samo noću.‖ Bila to njegova sudbina ili ne, Thomas nije ţelio naletjeti na jednoga od njih. ―Da, uglavnom.‖ ―Zašto je onda tako uţasno?‖ Što još nije znao?

Newt je uzdahnuo. ―Pritisak. Stres. Raspored Labirinta je drugačiji svaki dan, a ti trebaš sastaviti cijelu sliku u glavi da nas izvučeš odavde. Brineš o vraţjim kartama. Što je najgore, stalno se bojiš da se moţda nećeš uspjet vratit‘.

Već i normalni labirint bi bio dovoljno teţak, ali kad se mijenja svake noći, nekoliko je pogrešaka u glavi dovoljno da provedeš noć s opakim zvijerima. Tu nema mjesta za glupane ni za balavce.‖ Thomas se namrštio, ne shvaćajući baš taj svoj poriv koji ga je tjerao dalje, osobito nakon prošle večeri, no i dalje ga je osjećao. Osjećao ga je posvuda. ―Zašto te to toliko zanima?‖ upitao je Newt.

Thomas se kolebao, bilo ga je strah to ponovno izgovoriti naglas. ―Ja ţelim biti trkač.‖ Newt se okrenuo i pogledao ga u oči. ―Nisi ovdje još ni tjedan dana, klipe.

Malo ti je rano da bi ţelio umrijeti, ne čini ti se?‖ ―Ozbiljan sam.‖ Čak se i Thomasu činilo da to nema gotovo nikakvog smisla, ali osjećao je to duboko u sebi. Dapače, ţelja da postane trkač bila je jedino što ga je tjeralo dalje, pomagala mu da prihvati tu tešku situaciju.

Newt ga je netremice gledao u oči. ―I ja. Zaboravi. Nitko još nikad nije postao trkač ni u prvih mjesec dana, a kamoli u prvom tjednu. Trebaš puno toga dokazat‘ prije nego što te preporučimo njihovom Čuvaru.‖ Thomas je ustao i počeo slagati vreću za spavanje. ―Newt, stvarno to mislim. Ne mogu ja plijeviti cijeli dan – poludjet ću. Nemam pojma što sam radio prije nego što su me dopremili ovamo u toj metalnoj kutiji, ali intuicija mi govori da bih ja trebao biti trkač. Ja to mogu.‖ Newt je i dalje sjedio i gledao uvis u Thomasa, ne ponudivši se da mu pomogne. ―Nitko ne kaţe da ne moţeš. Ali pusti to za sada.‖ Thomas je postao nestrpljiv. ―Ali...‖ ―Čuj, vjeruj mi, Tommy. Ako počneš jurcat‘ okolo i lajat‘ o tome da si ti predobar da bi radio kao seljak, da si sav divan i krasan i spreman da postaneš trkač, stvorit ćeš si puno neprijatelja. Odustani za sada.‖ Neprijatelji Thomasu nisu ni najmanje trebali, ali ipak. Odlučio se za drugi smjer. ―Dobro, razgovarat ću s Minhom o tome.‖ ―Samo daj, klipe dosadni. Trkači se biraju na Skupu, a ako misliš da sam ja teţak, oni bi ti se nasmijali u lice.‖ ―Koliko vi znate, a ne znate, ja bih mogao biti jako dobar u tome. Tjerati me da čekam gubljenje je vremena.‖

72

Newt je ustao da se pridruţi Thomasu i bocnuo ga je prstom u lice. ―Slušaj me sada, Zeleni. Slušaš me jako dobro?‖ Začudo, Thomas se nije osobito prestrašio. Zakolutao je očima, ali onda je kimnuo. ―Bolje da prekineš s tim glupostima prije nego što ih drugi čuju. Ovdje stvari ne funkcioniraju tako, a ţivot nam ovisi o tome da stvari funkcioniraju.‖ Zastao je, ali Thomas nije rekao ništa, strepeći od lekcije koju je već naslućivao. ―Red‖, nastavio je Newt. ―Red. Ponovi si tu glupu riječ sto puta u toj šebenoj glavi. Razlog zašto svi mi ovdje još nismo poludjeli je to što rintamo i odrţavamo red. Upravo zbog reda smo izopćili Bena – ne moţemo baš imati luĎake koji trče uokolo i pokušavaju ubijat‘ druge, zar ne? Red. Zadnje što nam treba je da ti to zaribaš.‖ Tvrdoglavost je iščezla iz Thomasa. Shvatio je da je vrijeme da zaveţe. ―Aha‖, samo je rekao.

Newt ga je lupnuo po leĎima. ―Hajde da se nešto dogovorimo.‖ ―Što?‖ opet se ponadao Thomas. ―Ti samo šuti o tome i ja ću te stavit na popis potencijalnih kandidata za obuku čim budeš pokaz‘o malo petlje. A ako ne budeš drţao začepljenu gubicu, ja ću ti se osobno pobrinut‘ za to da nikad ne uspiješ. Dogovor?‖ Thomasa je nerviralo što mora čekati, ne znajući ni koliko dugo. ―Koma ti je taj dogovor.‖ Newt je podignuo obrve.

Thomas je na koncu kimnuo. ―Dogovoreno.‖ ―DoĎi, idemo si nać‘ neku klopu kod Tave. I nadaj se da se nećemo zagutit‘.‖ Tog jutra Thomas je najzad vidio zloglasnog Tavu, pa makar i izdaleka. Tip je imao posla preko glave s pripremom doručka za vojsku izgladnjelih Poljanaša.

Nije mu moglo biti više od šesnaest godina, ali imao je punu bradu i dlake su mu virile posvuda po tijelu kao da je svaki folikul htio pobjeći iz zatvora njegove hranom umrljane odjeće. Ne djeluje baš kao najčišći momak na svijetu za nadziranje kompletnog kuhanja, pomislio je Thomas. Upamtio je da mora pripaziti na gadne crne dlake u jelima.

On i Newt baš su se pridruţili Chucku na doručku za stolom za piknik odmah ispred Kuhinje kad je jedna poveća grupa Poljanaša ustala i potrčala prema Zapadnim vratima, uzbuĎeno razgovarajući o nečemu. ―Što se dogaĎa?‖ upitao je Thomas toliko nehajno da je i samog sebe iznenadio. Novi dogaĎaji na Poljani jednostavno su postali dijelom ţivota.

73

Newt je slegnuo ramenima, nabadajući viljuškom po jajima. ―Samo ispraćaju Minha i Albyja – oni idu vidit‘ onog smrdljivog mrtvog Ţalera.‖ ―Hej‖, rekao je Chuck. Kad je progovorio, iz usta mu je izletio komadić slanine. ―Ja imam pitanje u vezi s tim.‖ ―Da, Chuckie?‖ upitao je Newt pomalo sarkastično. ―A kako glasi tvoje pametno pitanje?‖ Chuck je izgledao kao da duboko razmišlja. ―Pa, pronašli su mrtvog Ţalera, zar ne?‖ ―Aha‖, odgovorio je Newt. ―Hvala što si nam rekao.‖ Chuck je nekoliko časaka odsutno lupkao viljuškom po stolu. ―Pa tko je onda ubio glupoga gada?‖ Izvrsno pitanje, pomislio je Thomas. Čekao je Newtov odgovor, ali nije ga bilo. Očito nije imao pojma.

74

Poglavlje 16 Thomas je proveo jutro s Čuvarom Vrtova, ―rintajući‖, kao što bi Newt rekao.

Zart je bio visok, crnokos momak koji je stajao sprijeda kod one šipke za Benova Izopćenja i koji je, iz nekog razloga, vonjao na kiselo mlijeko. Nije mnogo govorio, ali pokazivao je Thomasu kako se što radi sve dok nije naučio raditi sam. Plijevljenje, obrezivanje stabla marelice, sijanje sjemenki bundeva i tikvica, branje povrća. Nije mu se sviĎalo i uglavnom se nije obazirao na ostale dječake koji su radili pored njega, ali nije mu bilo ni izdaleka toliko mrsko kao ono što je radio za Winstona u Kući krvi.

Thomas i Zart plijevili su dugačak red mladog kukuruza i Thomas je odlučio da je to dobar trenutak za pitanja. Ovaj Čuvar djelovao je mnogo pristupačnije. ―Onda, Zart‖, rekao je. Čuvar je načas podignuo pogled, a potom nastavio raditi. Momak je imao potištene oči i snuţdeno lice – iz nekog je razloga izgledao kao da se dosaĎuje do krajnjih granica ljudskih mogućnosti. ―Da, Zeleni, šta je?‖ ―Koliko ukupno ima Čuvara?‖ upitao je Thomas, pokušavajući se ponašati opušteno. ―I kojih sve poslova ima?‖ ―Pa, imaš graĎevinare, splačinare, torbare, kuhare, kartografe, medikalce, rovokopače, ove u Kući krvi. I trkače, naravno. Ne znam, moţda ima još nekih.

Ja se uglavnom drţim po strani i bavim svojim poslom.‖ Većina tih riječi bila je jasna sama po sebi, ali neke Thomas ipak nije razumio. ―Što je to splačinar?‖ Znao je da je to ono što radi Chuck, ali mali nikada nije htio govoriti o tome. Odbijao je razgovarati o tome. ―To rade klipovi koji ne znaju raditi ništa drugo. Čiste zahode, čiste tuševe, čiste kuhinju, čiste Krvavu kuću nakon klanja, takve stvari. Jedan dan s tim jadnicima i izliječit ćeš se od svake primisli da kreneš u tom smjeru, vjeruj mi.‖ Thomas je osjetio ubod grizodušja zbog Chucka, saţaljenje prema njemu.

Mali se toliko trudio biti dobar sa svima, a činilo se da nikome nije po volji, da nitko uopće ne obraća pozornost na njega. Dobro, bio je malo razdraţljiv i previše je brbljao, ali Thomasu je bilo stvarno drago što ga ima. ―A rovokopači?‖ upitao je Thomas, iščupavši neki golemi korov na čijem su se korijenju klatile grudice zemlje.

Zart se nakašljao i nastavio raditi dok je odgovarao. ―To su oni koji se bave svim teškim poslovima u Vrtovima. Kopanje gredica i svašta. Kada tu nema

75

posla, rade druge stvari na Poljani. U biti, mnogi Poljanaši rade više poslova. Je li ti to netko rekao?‖ Thomas je prečuo to pitanje i nastavio po svom, odlučan u namjeri da dobije što više odgovora. ―A torbari? Znam da se bave mrtvacima, ali to se sigurno ne dogaĎa baš tako često, zar ne?‖ ―Oni su ti gadni dečki. Sluţe i kao čuvari i policajci, isto tako. Svi ih vole zvati jednostavno torbari. Dobar provod toga dana, buraz.‖ Nasmijao se; Thomas je to na njemu vidio prvi put – bilo je vrlo simpatično.

Thomas je imao još pitanja, još mnogo pitanja. Ni Chuck ni itko drugi na Poljani nikada mu nije htio ni na što odgovoriti, a Zart kao da je to činio drage volje. No Thomasu se odjednom više nije dalo razgovarati. Zbog nečega mu se, ničim izazvana, u mislima opet pojavila ona djevojka, a zatim su došle misli o Benu i mrtvom Ţaleru, što je trebala biti dobra stvar, ali svi su se ponašali kao da je bila sve prije nego to.

Njegov novi ţivot bio je uglavnom u komi.

Duboko je, dugačko udahnuo. Samo radi, pomislio je. I prionuo je na posao. * * * Do sredine popodneva Thomas se gotovo rušio od iscrpljenosti – najgore je bilo to silno saginjanje i puzanje na koljenima po zemlji. Kuća krvi, Vrtovi. Dva manje.

Trkač, pomislio je kad je otišao na pauzu. Samo mi dajte da budem trkač. I opet je pomislio koliko je apsurdno to što on to toliko jako ţeli. Nije razumio tu svoju ţelju i nije znao odakle je potekla, ali nije ju mogao zanijekati. Jednako snaţne bile su i njegove misli o djevojci, ali ih je potiskivao što je bolje mogao.

Umoran i klonuo, otišao je u Kuhinju nešto prigristi i popiti malo vode.

Mogao je pojesti kompletan obrok unatoč tome što je ručao prije samo dva sata. Čak mu je i svinjetina opet počela zvučati primamljivo.

Zagrizao je jabuku pa se spustio na tlo pored Chucka. Tu je bio i Newt, ali sjedio je sam i nije se obazirao ni na koga. Oči su mu bile crvene, a čelo izbrazdano dubokim borama. Thomas ga je gledao kako grize nokte, što na njemu dotada još nije vidio.

I Chuck je to primijetio pa je upitao ono što se Thomasu motalo po glavi. ―Što je njemu?‖ šapnuo je dječak. ―Izgleda kao ti kad si izišao iz Kutije.‖ ―Ne znam‖, odvratio je Thomas. ―Zašto ga ne odeš pitati?‖ ―Čujem svaku riječ koju vi mamlazi izgovorite‖, dobacio im je glasno Newt. ―Nije čudo što ljudi mrze spavati pored vas klipova.‖

76

Thomas se osjećao kao da je uhvaćen u kraĎi, ali bio je iskreno zabrinut – Newt je bio jedan od malo njih na Poljani koji su mu doista bili dragi. ―Što ti je?‖ upitao je Chuck. ―Bez uvrede, ali izgledaš kao klonk.‖ ―Sve milo i drago na svijetu‖, odgovorio je, a zatim je dugo šutke zurio u prazno. Thomas ga je umalo pritisnuo još jednim pitanjem, ali Newt je nastavio. ―Djevojka iz Kutije. Stalno stenje i govori svakakve čudne stvari, ali neće se probuditi. Medikalci daju sve od sebe da je nahrane, ali svaki put pojede sve manje. Kaţem vam, sve je to zbilja gadno.‖ Thomas je spustio pogled na svoju jabuku pa odgrizao zalogaj. Sada mu je bila kisela – shvatio je da je zabrinut zbog djevojke, da mu je stalo do njezine dobrobiti, kao da je poznaje.

Newt je duboko uzdahnuo. ―Šebiga. Ali to zapravo nije ono što me muči.‖ ―Nego što?‖ upitao je Chuck.

Thomas se nagnuo naprijed, toliko znatiţeljan da je uspio odagnati djevojku iz glave.

Newt je suzio oči, pogledavši prema jednom ulazu u Labirint. ―Alby i Minho‖, promrmljao je, ―trebali su se vratiti prije nekoliko sati.‖ Thomas se vrlo brzo vratio na posao gdje je opet plijevio korov i brojao minute do kraja rada u Vrtovima. Neprestano je pogledavao prema Zapadnim vratima u nadi da će ugledati Albyja i Minha jer ga je Newtova zabrinutost zarazila.

Newt je bio rekao da su se trebali vratiti do podneva, što je bilo sasvim dovoljno vremena da stignu do mrtvog Ţalera, istraţuju sat ili dva i vrate se ovamo. Nije bilo čudo što je izgledao toliko uznemireno. Kad je Chuck bubnuo da moţda samo istraţuju i zabavljaju se, Newt ga je tako ošinuo pogledom da je Thomas pomislio da će se Chuck spontano samozapaliti.

Nikada neće zaboraviti izraz koji je Newtovo lice poprimilo odmah nakon toga. Kad je Thomas upitao zašto Newt i još neki ne bi jednostavno otišli u Labirint i potraţili prijatelje, Newtovim licem prešao je potpuni uţas – obrazi su mu utonuli, poţutjeli i potamnjeli. To je polako prošlo pa je objasnio da je zabranjeno slati ekipe za spašavanje da se ne bi izgubilo još više ljudi, ali strah koji mu je preletio licem bio je očit.

Newt se uţasno bojao Labirinta. Što god da mu se ondje dogodilo, a što je moţda imalo veze s njegovom trajnom ozljedom gleţnja, bilo je stvarno jezivo.

Thomas je nastojao ne misliti o tome i opet se usredotočiti na čupanje korova.

Toga dana večera je bila sumorna, što nije imalo nikakve veze s hranom. Tava i njegovi kuhari posluţili su sjajan obrok od odrezaka, pirea od krumpira, mahuna 77

i vrućih peciva. Thomasu je brzo postajalo sve jasnije da su šale na temu Tavina kuhanja samo – šale. Svi su lakomo gutali hranu i obično traţili još, no te večeri Poljanaši su jeli kao mrtvaci koji su uskrsnuli da pojedu još jedan obrok prije nego što budu poslani k vragu.

Trkači su se vratili u uobičajeno vrijeme, a kako su ulazili u Poljanu, Thomas je postajao sve napetiji jer je gledao Newta kako juri od jednih do drugih Vrata, uopće se ne trudeći sakriti paniku. No Alby i Minho nisu se pojavili. Newt je prisilio Poljanaše da odu dalje i pojedu svoju teško zasluţenu Tavinu večeru, ali ustrajao je na tome da on ostane na straţi i pričeka dvojac koji je nedostajao. Nitko to nije rekao, ali Thomas je znao da će se Vrata uskoro zatvoriti.

Thomas se nerado pokorio nareĎenju, kao i ostali, te je s Chuckom i Winstonom podijelio stol za piknik na juţnoj strani Domaćinstva. Pojeo je samo nekoliko zalogaja i više nije mogao izdrţati. ―Ne mogu podnijeti da ja sjedim ovdje dok njih nema jer su tamo vani‖, rekao je i bacio viljušku na tanjur. ―Idem paziti na Vrata s Newtom.‖ Nimalo neobično, Chuck je odmah pošao za njim.

Pronašli su Newta kako kod Zapadnih vrata hoda u krug i provlači ruke kroz kosu. Kad su se Thomas i Chuck pribliţili, podignuo je pogled. ―Gdje su oni?‖ rekao je Newt tankim i napetim glasom.

Thomasa je dirnulo što se Newt toliko brine za Albyja i Minha, kao da su mu vlastita obitelj. ―Zašto ne pošaljemo ekipu za spašavanje?‖ ponovno je predloţio. Činilo mu se uţasno glupim sjediti ovdje i nasmrt se brinuti ako se moţe otići onamo i pronaći ih. ―A u vraţju...‖ počeo je Newt pa zastao; načas je zatvorio oči i duboko udahnuo. ―Ne moţemo. Dobro? Dosta o tome. Sto posto protiv pravila, pogotovo s tim glupim Vratima koja će se sad zatvorit‘.‖ ―Ali zašto?‖ ustrajao je Thomas, ne vjerujući koliko je Newt tvrdoglav. ―Zar ih Ţaleri neće pronaći ako ostanu vani? Zar ne bismo trebali nešto poduzeti?‖ Newt se okomio na njega, crvena lica, očiju usplamtjelih od gnjeva. ―Začepi, Zeleni!‖ zaurlao je. ―Nisi ovdje ni prokletih tjedan dana! Misliš da ja ne bih ovaj čas stavio ţivot na kocku da spasim te budale?‖ ―Ne... Ja... Oprosti. Nisam mislio...‖ Thomas nije znao što bi rekao, samo je ţelio pomoći.

Newtovo se lice smekšalo. ―Ne kuţiš ti to još, Tommy. Otić‘ van po noći je kao da moliš za smrt, samo bi potratili još više ţivota. Ako se ti klipovi ne uspiju vratit...‖ Zastao je kao da oklijeva izgovoriti ono što su svi mislili. ―Obojica su poloţila zakletvu, kao i ja, kao i svi mi. I ti ćeš kad prvi put doĎeš na Skup i kad te neki Čuvar izabere. Nikad ne izlazi po noći, bez obzira na sve. Nikad.‖ 78

Thomas je pogledao Chucka koji je bio blijed koliko i Newt. ―Newt to neće reći‖, rekao je dječak, ―pa ću zato ja. Ako se ne vrate, to znači da su mrtvi.

Minho je prepametan da bi se izgubio. Nemoguće. Mrtvi su.‖ Newt nije rekao ništa, a Chuck se okrenuo i pošao natrag prema Domaćinstvu, pognute glave. Mrtvi? Pomislio je Thomas. Situacija je postala toliko teška da nije znao kako reagirati; u prsima je imao provaliju praznine. ―Klip ima pravo‖, ozbiljno je rekao Newt. ―Zato mi ne moţemo van. Ne moţemo si priuštit da sve ovo učinimo još prokleto gorim nego što već je.‖ Stavio je ruku Thomasu na rame pa je zatim pustio da mu padne na bok.

Suze su mu zablistale u očima i Thomas je znao da nikada, čak ni u mračnim zakutcima svog pamćenja, koje mu je bilo zaključano i van dohvata, nije vidio nikoga toliko tuţnog. Sve mračniji sumrak savršeno se poklapao s Thomasovim raspoloţenjem. ―Vrata se zatvaraju za dvije minute‖, rekao je Newt; izjava je bila toliko jezgrovita i konačna da se činilo kako lebdi u zraku poput mrtvačkog pokrova koji vijori na dašku vjetra. Zatim je otišao, pogrbljen, tih.

Thomas je zavrtio glavom i opet pogledao u Labirint. Jedva je poznavao Albyja i Minha, no srce ga je boljelo zbog toga što su sami tamo, što će ih ubiti ono stravično stvorenje koje je svog prvog jutra na Poljani ugledao kroz onaj prozor.

Glasan štropot prolomio se odasvuda, prenuvši Thomasa iz misli. Za njim je uslijedilo škripanje, cviljenje kamena što struţe po kamenu. Vrata su se zatvarala.

Desni zid grmio je po tlu, pljujući zemlju i kamenčiće dok se kretao.

Okomiti niz priključnih šipki, kojih je bilo toliko da se činilo kako seţu sve do neba, klizio je prema odgovarajućim rupama na lijevom zidu da čvrsto zatvori vrata do jutra. Thomas je opet sa strahopoštovanjem pogledao taj pregolemi pokretni zid – prkosio je svakom smislu za fiziku. Izgledao je nemoguće.

Tada mu je u oči upao titraj kretanja s lijeve strane. Nešto se micalo u Labirintu, na dnu dugačkog hodnika ispred njega.

Prvo ga je udario val panike; ustuknuo je u strahu da se moţda radi o Ţaleru. No zatim su se uobličile dvije figure koje su teturale hodnikom prema Vratima. Nakon početne obnevidjelosti od straha vid mu se ubrzo izoštrio i shvatio je da je to Minho, da mu je jedna Albyjeva ruka prebačena preko ramena i da ga on gotovo vuče za sobom. Minho je podignuo pogled i primijetio Thomasa koji je znao da su mu oči izbuljene kao da će mu sad ispasti iz glave. ―Sredili su ga!‖ promuklo je viknuo Minho, glasom slabim od iscrpljenosti.

Izgledao je kao da bi mu svaki korak mogao biti zadnji.

Thomas je bio toliko zatečen tim obratom dogaĎaja da mu je trebalo malo vremena prije nego što je reagirao. ―Newt!‖ napokon je vrisnuo, prisilivši se odlijepiti pogled s Minha i Albyja i usmjeriti ga u drugom pravcu. ―Stiţu! Vidim 79

ih!‖ Znao je da bi trebao otrčati u Labirint i pomoći, ali pravilo o nenapuštanju Poljane bilo mu je ţigosano u mozak.

Newt se već bio vratio do Domaćinstva, ali na Thomasov vrisak odmah se okrenuo i teturavo potrčao prema Vratima.

Thomas se opet okrenuo prema Labirintu i smlavio ga je uţas. Alby je bio iskliznuo iz Minhova stiska i pao na tlo. Thomas je gledao kako ga Minho očajnički pokušava opet postaviti na noge i kako na koncu odustaje te ga počinje vući za ruke po kamenom tlu, no i dalje su bili još deset metara daleko.

Desni zid brzo se zatvarao, kao da je sve više ubrzavao što je Thomas više ţelio da uspori. Preostalo je još svega nekoliko sekundi do potpunog zatvaranja.

Nisu imali šanse stići na vrijeme. Nikakve šanse.

Thomas se okrenuo da pogleda Newta; šepao je što je brţe mogao, ali bio je stigao tek na pola puta do Thomasa.

Pogledao je natrag u Labirint, u zid koji se zatvarao. Još samo metar ili dva i bit će gotovo.

Minho se spotaknuo, pao na zemlju. Nisu mogli stići. Vrijeme je isteklo.

To je bilo to.

Thomas je iza sebe začuo Newtov vrisak. ―Ne, Tommy! Da se nisi usudio!‖ Šipke na desnom zidu izgledale su kao ispruţene ruke koje poseţu za nečime, koje traţe one rupice u kojima će se odmoriti preko noći. Zrak je bio gust od zaglušne škripe i cvileţi Vrata.

Metar i pol. Metar i dvadeset. Metar. Pola metra.

Thomas je znao da nema izbora. Krenuo je. Naprijed. Provukao se pored priključnih šipki u zadnjoj sekundi i ušao u Labirint. Zidovi su se zalupili iza njega, a jeka tog udarca odbijala se od bršljanom obraslog kamena poput luĎačkog smijeha.

80

Poglavlje 17 Thomasu se nakratko činilo da je svijet na mjestu stao. Nakon gromoglasne grmljavine zatvaranja Vrata zavladala je duboka tišina, a nebo je bilo zastrto velom tame, kao da se čak i sunce prepalo i pobjeglo od onoga što je vrebalo u Labirintu. Spustio se sumrak, a mamutski zidovi sličili su golemim nadgrobnim pločama na kakvu korovom obraslu groblju za divove. Thomas se leĎima naslonio na grubi kamen, smućen od nevjerice prema tome što je upravo učinio, ispunjen uţasom zbog mogućih posljedica.

Oštar Albyjev krik ispred njega naglo ga je usredotočio; Minho je stenjao.

Thomas se odgurnuo od zida i pritrčao dvojici Poljanaša.

Minho se bio uspravio i opet je stajao, ali izgledao je uţasno, čak i na ono malo svjetla što je još bilo preostalo – bio je znojan, prljav, izgreben. Alby, na tlu, izgledao je još gore; odjeća mu je bila razderana, ruke pune ogrebotina i modrica. Thomas je zadrhtao. Zar je Albyja napao Ţaler? ―Zeleni‖, rekao je Minho, ―ako misliš da si hrabar zato što si došao ovamo, slušaj me dobro. Ti si najšebenija šebilna budala koja je ikad postojala. Sad si mrtav, kao i mi.‖ Thomas je osjetio kako mu se lice zaţarilo – očekivao je barem malo zahvalnosti. ―Nisam mogao samo sjediti i ostaviti vas dvojicu ovdje.‖ ―A što ćeš nam ti tu?‖ zakolutao je Minho očima. ―Nije bitno, čovječe.

Prekrši Pravilo broj jedan, ubij se, kako god hoćeš.‖ ―Nema na čemu. Samo sam htio pomoći.‖ Thomasu je došlo da ga šutne u glavu.

Minho se prisilio na gorki smijeh, a zatim je kleknuo pored Albyja.

Thomas je bolje pogledao malaksalog dječaka i shvatio koliko mu je zapravo gadno. Alby je izgledao kao da je na samrti. Njegova inače tamna koţa ubrzano je gubila boju, a disao je brzo i plitko.

Thomasa je zapljusnulo beznaĎe. ―Što se dogodilo?‖ upitao je da pokuša zatomiti srdţbu. ―Ne ţelim pričati o tome‖, rekao je Minho dok je provjeravao Albyju puls i naginjao se nad njega da mu posluša prsa. ―Recimo samo da se Ţaleri jako dobro prave mrtvi.‖ Thomasa je ta izjava iznenadila. ―Znači da ga je... ugrizao? Ubo, što li?

Prolazi li sada kroz Promjenu?‖ ―Moraš ti još puno učiti‖, bilo je sve što je Minho rekao.

81

Thomasu je došlo da vrisne. Znao je da mora još puno učiti, zato i jest zapitkivao. ―Hoće li umrijeti?‖ na silu je rekao, lecnuvši se na to koliko je to plitko i isprazno zazvučalo. ―Budući da se nismo uspjeli vratiti prije zalaska sunca, vjerojatno. Mogao bi biti mrtav za sat vremena – ne znam koliko to traje ako ne dobiješ Serum.

Naravno, i mi ćemo isto umrijeti pa ne moraš cmizdriti zbog njega. Da, uskoro ćemo biti mrtvi i sve će biti lijepo i krasno.‖ Rekao je to tako suhoparno da je Thomas jedva uspio shvatiti što te riječi znače, no ubrzo mu je počela svitati uţasna stvarnost situacije i utroba mu se stisnula. ―Stvarno ćemo umrijeti?‖ upitao je; nije to mogao prihvatiti. ―Misliš da nemamo šanse?‖ ―Ni najmanje.‖ Thomasu je bila naporna Minhova neprestana negativnost. ―Joj, daj – pa mora biti nešto što moţemo učiniti. Koliko će Ţalera navaliti na nas?‖ Pogledao je niz hodnik koji je vodio dublje u Labirint kao da očekuje da će te spodobe odmah stići, zazvane spominjanjem svog imena. ―Ne znam.‖ Jedna misao odjednom je Thomasu dala nade. ―Ali... što s Benom? I Gallyjem, i ostalima koji su bili ubodeni i preţivjeli su?‖ Minho ga je ošinuo pogledom kao da misli da je gluplji od kravljeg klonka. ―Nisi me čuo? Oni su se vratili prije zalaska sunca, tupane. Vratili se i dobili Serum. Svi do jednoga.‖ Thomas se zapitao što je taj serum, ali prvo se morao riješiti previše drugih pitanja. ―Ali ja sam mislio da Ţaleri izlaze samo po noći.‖ ―Onda si krivo mislio, klipe. Oni uvijek izlaze po noći. To ne znači da ih nikad nema po danu.‖ Thomas si nije htio dopustiti predati se zbog Minhova beznaĎa – još nije htio odustati i umrijeti. ―Je li itko ikada završio izvan zidova po noći i preţivio?‖ ―Nitko nikada.‖ Thomas se namrštio, poţeljevši otkriti barem jednu iskricu nade. ―Koliko ih je onda umrlo?‖ Minho se zagledao u tlo; čučao je, oslonjen jednom podlakticom na koljeno. Očigledno je bio iscrpljen, gotovo ošamućen. ―Najmanje dvanaest. Zar nisi bio na groblju?‖ ―Jesam.‖ Znači, tako su umrli, pomislio je. ―Ali tamo su samo oni koje smo pronašli. Ima ih još, čija se tijela nikada nisu pojavila.‖ Minho je odsutno pokazao prema odsječenoj Poljani. ―Ono vraţje groblje nalazi se u toj šumi s razlogom. Ništa ti bolje ne pokvari raspoloţenje od nečega što te svaki dan podsjeća na ubijene prijatelje.‖

82

Minho je ustao i primio Albyja za ruke pa kimnuo prema njegovim nogama. ―Primi mu te smrdljive papke. Moramo ga prenijeti tamo do Vrata.

Dati im barem jedan leš koji će ujutro lako pronaći.‖ Thomas nije mogao vjerovati koliko je ta izjava bila morbidna. ―Kako je ovo moguće!‖ vrisnuo je na zidove, okrećući se oko sebe. Pomislio je da će poludjeti jednom za svagda. ―Prestani plakati. Trebao si poštovati pravila i ostati unutra. Sada doĎi, primi mu noge.‖ Lecnuvši se zbog sve jačih grčeva u ţelucu, Thomas je poslušno prišao Albyju i podigao mu noge. Malo su nosili, malo vukli njegovo gotovo beţivotno tijelo tridesetak metara do okomite pukotine Vrata gdje je Minho naslonio Albyja na zid u polusjedeći poloţaj. Albyjeva prsa dizala su se i spuštala dok se borio za dah, a koţa mu je bila natopljena znojem; izgledao je kao da neće više dugo. ―Gdje su ga ugrizli?‖ upitao je Thomas. ―Moţe li se to vidjeti?‖ ―Oni te ne grizu. Oni te bodu. I ne, ne moţe se vidjeti. Moglo bi ih biti više desetaka po cijelom njegovu tijelu.‖ Minho je prekriţio ruke i naslonio se na zid.

Thomasu se nekako učinilo da riječ bodu zvuči mnogo gore od grizu. ―Bodu te? Što to znači?‖ ―Čovječe, jednostavno ih moraš vidjeti da bi znao o čemu govorim.‖ Thomas je upro prstom prema Minhovim rukama pa nogama. ―Pa zašto onda to čudo nije ubolo tebe?‖ Minho je raširio ruke. ―Moţda jest – moţda ću se srušiti svakog trena.‖ ―Oni...‖ započeo je Thomas, ali nije znao kako završiti. Nije bio načisto je li Minho bio ozbiljan. ―Nije bilo njih, samo taj jedan za kojeg smo mislili da je mrtav. Poludio je i ubo Albyja, a onda je pobjegao.‖ Minho je opet pogledao prema Labirintu koji je sada, kad je pala noć, bio gotovo posve mračan. ―Ali siguran sam da će i taj i još hrpa drugih gadova uskoro doći ovamo i dokrajčiti nas svojim iglama.‖ ―Iglama?‖ Thomasu je sve to zvučalo sve strašnije. ―Da, iglama.‖ Nije objašnjavao, a po licu mu se vidjelo da ni ne kani.

Thomas je podigao pogled prema golemim zidovima prekrivenim debelim viticama – očaj ga je naposljetku potaknuo na razmišljanje o rješenju problema. ―A da se popnemo na ovo?‖ Pogledao je Minha koji nije rekao ništa. ―Vitice – moţemo li se penjati po njima?‖ Minho je osorno uzdahnuo. ―Mislim, Zeleni, kako ti sto posto misliš da smo mi hrpa idiota. Stvarno misliš da nam nikad nije sinula genijalna ideja da se penjemo na glupe zidove?‖

83

Thomas je prvi put osjetio kako u njega nadire bijes te se natječe sa strahom i panikom. ―Samo ţelim pomoći, čovječe. Zašto ne prestaneš pljuvati po svemu što kaţem i počneš razgovarati sa mnom?‖ Minho je naglo skočio na Thomasa i zgrabio ga za majicu. ―Nije ti jasno, šebilu! Nemaš pojma i još sve dodatno oteţavaš jer se ţeliš nadati! Mrtvi smo, čuješ me? Mrtvi!‖ Thomas nije znao što je u tom trenutku jače osjećao – ljutnju na Minha ili saţaljenje prema njemu. On je prelako odustao. Thomas si je prkosno izravnao odjeću. ―O, čovječe, čovječe‖, šapnuo je Minho i skutrio se na tlu, zarivši lice u stisnute šake. ―Još se nikad nisam ovako bojao. Ne ovako.‖ Thomas je htio nešto reći, reći mu da odraste, da razmisli, da mu kaţe sve što zna. Bilo što!

Zaustio je nešto, ali odmah je zatvorio usta jer je začuo zvuk. Minho je naglo podigao glavu; pogledao je niz jedan mračni kameni hodnik. Thomasu se disanje ubrzalo.

Dopirao je iz dubine Labirinta; dubok, sablastan zvuk. Neprekidno zvrndanje, svakih nekoliko sekundi ispresijecano metalnim zveketom, kao kad se oštri noţevi taru jedan o drugog. Svakog trena bio je sve glasniji, a potom mu se pridruţilo i jezivo škljocanje. Thomasa je ono podsjećalo na kvrcanje dugačkim noktima po staklu. Začulo se i šuplje zavijanje, a nakon njega nešto što je podsjećalo na štropot lanaca.

Sve to, sve zajedno, bilo je stravično pa se i ono malo hrabrosti koju je Thomas bio skupio počelo osipati.

Minho je ustao, lica jedva vidljivog na umirućoj svjetlosti, no kad je progovorio, Thomas je zamislio njegove oči, razrogačene od straha. ―Moramo se razdvojiti – to nam je jedina šansa. Samo se kreći. Nemoj se prestati kretati!‖ Na to se okrenuo i potrčao; začas je iščeznuo, progutali su ga Labirint i mrak.

84

Poglavlje 18 Thomas je zurio u mjesto s kojeg je Minho nestao.

Odjednom je u njemu nabujala antipatija prema tom tipu. Minho je tu bio veteran, trkač. Thomas je bio Novak, bio je na Poljani svega nekoliko dana, a u Labirintu nekoliko minuta. Pa ipak, od njih dvojice, Minho je bio taj koji je puknuo i počeo paničariti te na kraju pobjegao na prvi znak nevolje. Kako me mogao ostaviti ovdje? pomislio je Thomas. Kako je to mogao učiniti!

Buka je bila sve glasnija. Brujanje motora isprekidano zvukovima kotrljanja i zatezanja, nalik na strojeve s lancima za podizanje u kakvoj prljavoj staroj tvornici, a tada je stigao miris paljevine, nafte. Thomas nije imao pojma što ga je čekalo; već je vidio Ţalera, ali samo načas, i to kroz prljavi prozor. Što će mu učiniti? Koliko će dugo izdrţati?

Prestani, rekao si je. Morao je prestati gubiti vrijeme čekajući da oni doĎu i da ga ubiju.

Okrenuo se prema Albyju koji je i dalje bio naslonjen na kameni zid i sada sličio tek na sjenoviti breţuljak u tami. Kleknuo je, napipao Albyjev vrat i potraţio puls. Bilo ga je. Poslušao mu je prsa kao što je to prije učinio Minho.

Tu-tup, tu-tup, tu-tup.

Još je bio ţiv.

Thomas se zanjihao unatrag na petama i prešao rukom preko čela da obriše znoj. U tom trenutku, u svega nekoliko sekundi saznao je mnogo o sebi, o Thomasu koji je bio prije.

Nije mogao ostaviti prijatelja da umre, čak ni gnjavatora poput Albyja.

Ispruţio je ruke prema dolje i primio Albyja ispod pazuha pa se premjestio u sjedeći poloţaj i odostraga si prebacio njegove ruke oko vrata. Povukao je njegovo nepokretno tijelo na leĎa i upro nogama, stenjući od napora, no bilo je preteško. Thomas se strovalio licem prema naprijed, a Alby se skotrljao na bok uz glasan udarac.

Stravični zvukovi Ţalera svakog su trena bili sve bliţe, odjekivali su od kamenih zidova Labirinta. Thomasu se učinilo da vidi jarke bljeskove svjetlosti u daljini koji su se odbijali od noćnog neba. Nije htio susresti izvor te svjetlosti, tih zvukova.

Pokušavši na drugačiji način, opet je primio Albyja za ruke i počeo ga vući po tlu. Nije mogao vjerovati koliko je bio teţak i trebalo mu je svega tri metra da shvati kako to jednostavno neće ići. Uostalom, kamo bi ga i odnio?

85

Gurao je i vukao Albyja natrag do pukotine koja je obiljeţavala ulaz u Poljanu i opet ga u sjedećem poloţaju naslonio na zid.

Thomas je i sam sjeo i naslonio se, zadihan od napora, da razmisli.

Gledajući u tamne daljine Labirinta, traţio je neko rješenje u glavi. Jedva da je išta vidio, a znao je da bi, unatoč tomu što je Minho rekao, bilo glupo bjeţati čak i kad bi mogao nositi Albyja. Ne samo što bi se mogao izgubiti nego bi usto mogao i trčati prema Ţalerima umjesto što dalje od njih.

Pomislio je na zid, na bršljan. Minho nije objasnio, ali dao je naslutiti da penjanje na zid nije bilo moguće. Pa ipak...

U glavi mu se pojavio plan. Sve je ovisilo o još nepoznatim sposobnostima Ţalera, ali to je bilo najbolje što je uspio smisliti.

Thomas je išao metar ili dva duţ zida dok nije našao mjesto gdje je gust bršljan uglavnom prekrivao kamen. Posegnuo je rukom prema dolje i primio jednu od vitica koje su sezale do tla pa je omotao oko ruke. Na opip je bila deblja i čvršća nego što mu se činilo, moţda centimetar-dva u promjeru.

Povukao ju je i vitica se odvojila od zida uz zvuk paranja debelog papira – kako se Thomas udaljavao, tako se ona sve više odvajala. Kad se udaljio tri metra, više nije vidio kraj vitice koji je visoko gore nestajao u tami, no biljka puzavica još nije otpala pa je Thomas znao da je negdje tamo gore i dalje pričvršćena.

Kolebajući se bi li to pokušao, Thomas se odupro nogama i iz sve snage povukao viticu.

Drţala je.

Opet ju je povukao, i opet. Nekoliko ju je puta nategnuo objema rukama i pustio. Zatim je podigao noge i ostao visjeti na vitici; tijelo mu je poletjelo naprijed.

Vitica je izdrţala.

Thomas je brzo grabio druge vitice, trgajući ih sa zida, praveći niz uţadi za penjanje. Svako je isprobao i sva su se pokazala jednako snaţnima kao prvo.

Ohrabren, vratio se do Albyja i dovukao ga do vitica.

Iz unutrašnjosti labirinta odjeknuo je oštar prasak kojem je uslijedio uţasan zvuk prešanja metala. Prestrašen, Thomas se okrenuo da pogleda; toliko se usredotočio na vitice da su mu Ţaleri načas nestali iz misli. Pogledom je pretraţio sva tri smjera u Labirintu. Nije vidio ništa kako dolazi, ali zvukovi su bili glasniji – zujanje, brujanje, zveket. Usto je postalo malčice svjetlije; mogao je razabrati više pojedinosti u Labirintu nego nekoliko minuta prije.

Sjetio se onog čudnog svjetla koje je gledao kroz prozor Poljane uz Newta. Ţaleri su bili blizu. Sigurno.

Thomas se othrvao bujanju panike i prionuo na posao.

Uzeo je jednu viticu i omotao je Albyju oko desne ruke. Biljka nije bila dovoljno duga pa je morao pridignuti Albyja koliko god je mogao kako bi uspio.

Nakon nekoliko krugova zavezao je viticu. Potom je uzeo drugu i stavio je oko 86

Albyjeve lijeve ruke; zatim mu ih je čvrsto zavezao oko obiju nogu. Bojao se da će Poljanašu zaustaviti cirkulaciju, ali zaključio je da se taj rizik isplati.

Nastojeći se ne obazirati na sumnju u vlastiti plan koja mu se cijedila u misli, Thomas je nastavio. Sada je bio red na njega.

Primio je jednu viticu s obje ruke i počeo se penjati točno iznad mjesta na kojem je upravo zavezao Albyja. Pri penjanju je snaţno lišće bršljana dobro sluţilo kao uporište za ruke i Thomas je oduševljeno otkrio da su mu brojne pukotine u kamenom zidu savršeni potpornji za stopala. Pomislio je kako bi to bilo lako bez...

Nije htio dovršiti tu misao. Nije mogao ostaviti Albyja.

Kad se popeo pola metra iznad prijatelja, Thomas si je nekoliko puta omotao jednu viticu oko prsa, odmah ispod pazuha, kako bi ga drţala. Polako se pustio da visi na njoj, ne drţeći je više rukama, ali noge je čvrsto uglavio u jednu veliku pukotinu. Odlanulo mu je kad je vitica izdrţala.

Sada je na red došao najteţi dio. Četiri vitice zavezane za Albyja, koji je bio ispod, napeto su visjele oko njega. Thomas je uzeo onu zavezanu za Albyjevu lijevu nogu i povukao. Uspio ju je podići svega nekoliko centimetara i morao ju je pustiti – bilo je preteško.

Nije to mogao izvesti.

Vratio se na tlo Labirinta i odlučio ga pokušati gurnuti odozdo, a ne povući odozgo. Za probu, pokušao je podići Albyja pola metra, ud po ud. Prvo mu je gurnuo lijevu nogu uvis, pa privezao novu viticu oko nje. Onda desnu nogu. Kad su obje bile osigurane, Thomas je učinio to isto s Albyjevim rukama – prvo s desnom pa s lijevom. Odmaknuo se unatrag, zadihan, da pogleda.

Alby je sada visio, naizgled beţivotno, gotovo jedan metar više nego prije pet minuta.

Iz Labirinta zveket. Brujanje. Zujanje. Hroptanje. Thomasu se učinilo da je sa svoje lijeve strane opazio nekoliko crvenih bljeskova. Ţaleri su se primicali i sada je bilo očito da ih ima više. Vratio se na posao.

Istom metodom, gurajući Albyjeve ruke i noge prema gore pola metra po pola metra, Thomas je polako napredovao uvis po kamenom zidu. Popeo bi se točno ispod njegova tijela, omotao si viticu oko prsa da ga drţi pa gurnuo Albyja što bi dalje mogao, ud po ud, i opet bi svaki zavezao viticom. Tada bi ponovio cijeli postupak.

Penjanje, omotavanje, guranje, vezanje.

Penjanje, omotavanje, guranje, vezanje. Barem se činilo da se Ţaleri polako kreću Labirintom, dajući mu vremena.

Malo pomalo, mic po mic, penjali su se. Napor je bio strašan; Thomas se borio za svaki dah, znoj mu je oblio svaki centimetar koţe. Ruke su mu počele kliziti po viticama. Stopala su ga boljela od pritiska u pukotinama u kamenu.

Zvukovi su bili sve glasniji, uţasni, uţasni zvukovi, no Thomas je i dalje radio.

87

Kad su dospjeli nekih devet metara iznad zemlje, Thomas je stao, ljuljajući se na vitici koju si je vezao oko grudi. Odgurnuvši se iscrpljenim rukama koje kao da su bile od gume, okrenuo se licem prema Labirintu. U svakom djeliću tijela osjećao je nezamislivu iscrpljenost. Sve ga je boljelo od umora; mišići su mu vrištali. Nije više mogao gurnuti Albyja ni centimetar. Bio je gotov.

Tu će se sakriti. Ili se boriti.

Znao je da ne mogu doći do vrha, samo se nadao da Ţaleri neće pogledati uvis. Ili se barem nadao da će im se moći oduprijeti s te visine, otjerati ih jednog po jednog umjesto da ga svi zajedno pregaze na tlu.

Nije imao pojma što očekivati; nije znao hoće li doţivjeti sutrašnji dan, no tu, viseći na tom bršljanu, Thomas i Alby dočekat će svoju sudbinu.

Prošlo je nekoliko minuta prije nego što je Thomas daleko ispred sebe ugledao prvi odbljesak svjetlosti sa zidova Labirinta. Onim uţasnim zvukovima, koji su u zadnjih sat vremena postajali sve glasniji, sada se pridruţilo i prodorno mehaničko cviljenje, nalik na robotski samrtni hropac.

Pozornost mu je privuklo crveno svjetlo s njegove lijeve strane. Okrenuo se i umalo vrisnuo na sav glas – jedan bubonoţ nalazio se svega nekoliko centimetara od njega, nabadao tankim nogama kroz bršljan i na neki se način drţao za kamen. Crveno svjetlo njegova oka bilo je nalik na maleno sunce, previše jarko da bi ga se izravno gledalo. Thomas je zaškiljio i pokušao se usredotočiti na tijelo bubonoţa. Trup je bio srebrni cilindar, pribliţno osam centimetara u promjeru i dvadeset pet centimetara dug. S donje strane nizalo se i širilo dvanaest nogu sa zglobovima pa je spodoba izgledala kao usnuli gušter.

Glavu nije mogao vidjeti zbog snopa crvene svjetlosti koji je bio uperen ravno u njega, ali činila se malenom, kao da joj je vid moţda jedina svrha.

No tada je Thomas ugledao najstrašniji dio. I prije mu se učinilo da je to vidio, tamo na Poljani, kad je onaj bubonoţ projurio pored njega u šumu. Sada je to potvrdio: crveno svjetlo s njegove glave bacalo je jeziv odsjaj na šest velikih slova na trupu, naţvrljanih kao da ih je netko ispisao krvlju: ZLOPAK Thomasu nije bilo jasno zašto bi ta riječ pisala na bubonoţu osim zato da Poljanašima dade do znanja da je on zao. I opak.

Znao je da je to zacijelo uhoda onih koji su ih poslali ovamo, tko god ti ljudi bili – to mu je rekao Alby kad je spomenuo da ih preko tih buba gledaju Kreatori. Thomas se umirio i zadrţao dah u nadi da buba moţda raspoznaje samo pokrete. Prolazile su dugačke sekunde, pluća su mu vrištala za zrakom.

Uz jedan škljoc i jedan škljac buba se okrenula i šmugnula, nestavši u bršljanu. Thomas je duboko udahnuo jednom, pa drugi put, osjećajući kako ga vitica omotana oko prsa steţe.

88

Labirintom je zakriještao još jedan mehanički cvileţ, ovaj put blizu, a nakon njega uslijedilo je ţustro turiranje motora. Thomas je pokušao oponašati Albyjevo beţivotno tijelo i mlohavo se objesio na vitice.

Tada je nešto iza ugla izišlo pred njih i krenulo prema njima.

Nešto što je već vidio, ali zaklonjen iza debelog stakla.

Nešto neizrecivo. Ţaler.

89

Poglavlje 19 Thomas je uţasnuto zurio u čudovišno stvorenje koje je išlo dugačkim hodnikom Labirinta.

Izgledalo je kao eksperiment koji je krenuo strašno naopako, kao nešto iz ruţnog sna. Ţaler, dijelom ţivotinja, dijelom stroj, kotrljao se i škljocao po kamenom putu. Tijelo mu je bilo nalik na golemog puţa balavca, ponegdje obraslog krznom, svjetlucavog od sluzi; dišući, groteskno je pulsirao. Nije mu se mogla raspoznati ni glava ni rep, ali od jednog do drugog kraja bio je gotovo dva metra dug i više od jednog metra širok.

Svakih deset – petnaest sekundi oštre bi mu bodlje izišle iz gomoljastog mesa i cijela bi se spodoba naglo sklupčala u loptu te se zakotrljala prema naprijed. Zatim bi se umirila, kao da se orijentira, a bodlje bi se uvukle kroz vlaţnu koţu uz ogavni mljackavi zvuk. Neprestano je to ponavljala pa bi se u jednom navratu pomaknula svega metar – dva.

No dlake i bodlje nisu bile jedino što je virilo iz Ţalerova tijela. Tu i tamo stršalo je više nasumično postavljenih mehaničkih udova, a svaki je imao svoju svrhu. Na neke su bila pričvršćena snaţna svjetla. Neki su imali dugačke, prijeteće igle. Jedan je imao troprstu kandţu koja se otvarala i zatvarala bez očitog razloga. Kad bi se stvor kotrljao, te bi se ruke savile i uspjele izbjeći gnječenje. Thomas se upitao tko ili što je bilo kadro stvoriti tako zastrašujuća, gadna stvorenja.

Sada mu je bilo jasno otkud su potjecali oni zvukovi koje je prije čuo. Kad bi se Ţaler kotrljao, stvarao bi zvuk metalnog brujanja, nalik na oštricu motorne pile. Bodlje i ruke objašnjavale su ono jezivo škljocanje metala po kamenu, no Thomasu su trnci išli gore-dolje kraljeţnicom ponajviše od sablasnog, samrtničkog hripanja kojim se stvorenje glasalo kad bi stajalo mirno, a koje je podsjećalo na ljude što izdišu na bojnom polju.

Sad kad je sve to vidio, kad je povezao zvijer sa zvukovima, Thomas nije mogao zamisliti nijednu noćnu moru koja bi bila ravna toj strahoti što je išla prema njemu. Odagnao je strah, prisilio svoje tijelo da ostane savršeno mirno, viseći tako na viticama. Bio je siguran da je njihova jedina nada u tome da ne budu primijećeni.

Moţda nas neće vidjeti, pomislio je. Samo moţda. No realnost situacije pritisnula ga je kao kamen u ţelucu. Onaj bubonoţ već je odao njihov točan poloţaj. Ţaler se kotrljao i škljocao putem, sve bliţe i bliţe; vijugao je naprijednatrag, hripljući i brujeći. Svaki put kada bi stao, metalne bi se ruke ispruţile i 90

vrtjele tamo-amo, nalik na izviĎačkog robota koji luta nepoznatim planetom, tragajući za znakovima ţivota. Svjetla su bacala jezive sjene po Labirintu. Jedno mutno sjećanje pokušalo je pobjeći iz zaključane kutije u njegovu umu – sjene na zidu kojih se plašio kad je bio mali. Snaţno je poţelio vratiti se tamo, gdje god to bilo, otrčati mami i tati za koje se nadao da su još negdje ţivi, da im nedostaje i da ga traţe.

Oštar vonj po paljevini oţegao mu je nosnice; gadna mješavina pregrijanih motora i zagorjela mesa. Nije mogao vjerovati da bi ljudi mogli biti kadri stvoriti nešto toliko uţasno i zatim to poslati u lov na djecu.

Nastojeći ne razmišljati o tome, Thomas je načas zatvorio oči i usredotočio se na to da ostane miran i tih. Spodoba se i dalje pribliţavala.

Brrrrrrrrruuuuuuum. Škljoc-škljoc-škljoc.

Brrrrrrrrruuuuuuum. Škljoc-Škljoc-škljoc.

Thomas je pogledao ispod sebe ne pomaknuvši glavu – Ţaler je dospio do zida na kojem su on i Alby visjeli. Zastao je kod zatvorenih vrata Poljane, svega nekoliko metara desno od Thomasa.

Molim te, kreni na drugu stranu, preklinjao je Thomas u sebi.

Okreni se.

Idi. Onamo.

Molim te! Ţaler je izbacio bodlje; tijelo mu se zakotrljalo prema Thomasu i Albyju.

Brrrrrrrruuuuuuum. Škljoc-Škljoc-škljoc.

Zaustavio se pa se opet zakotrljao, došavši do samog zida.

Thomas je zadrţao dah, nije se usuĎivao načiniti ni najtiši zvuk. Ţaler je sada stajao točno ispod njega. Thomas je strašno ţelio pogledati dolje, ali znao je da bi ga svaki pokret mogao odati. Stvorenje je bacalo snopove svjetlosti na sve strane, posve nasumično, nijednom ih ne umirivši najednom mjestu.

A tada su, neočekivano, utrnuli.

Sve je odmah postalo mračno i tiho, kao da se stvorenje ugasilo. Nije se kretalo, nije davalo ni zvuka od sebe – potpuno je prestalo čak i ono sablasno hroptanje, a kako više nije bilo svjetla, Thomas ništa nije vidio.

Bio je slijep.

91

Disao je plitko, na nos; srce mu je mahnito udaralo i očajnički trebalo kisika. Je li ga mogao čuti? Namirisati? Kosa mu je bila mokra od znoja, kao i ruke, odjeća, sve. Bio je gotovo lud od straha kakvog još nikad prije nije osjetio.

Ni dalje ništa. Nikakav pokret, nikakvo svjetlo, nikakav zvuk. Thomasa je ubijalo to iščekivanje dok je pokušavao pogoditi njegov sljedeći potez.

Prolazile su sekunde, minute. Vlaknasta biljka usijecala se Thomasu u meso – prsa su mu utrnula. Došlo mu je da vrisne na to čudovište ispod sebe: Ubij me ili se vrati u rupu iz koje si izišao!

Tada je, u iznenadnoj eksploziji svjetlosti i zvuka, Ţaler opet oţivio, zvrndajući i škljocajući.

A zatim se počeo penjati po zidu.

92

Poglavlje 20 Ţalerove bodlje probijale su kamen; razderani bršljan i otkrhnuti kamenčići frcali su na sve strane. Ruke su mu bile sa strane, kao noge bubonoţa, a neke su imale oštra dlijeta koja su zabadale u kamen za uporište. Jarko svjetlo na vrhu jedne ruke bilo je usmjereno ravno u Thomasa, ali ovaj put snop se nije micao.

Thomas je osjetio da mu iz tijela istječe i posljednja kap nade.

Znao je da mu je jedino još preostalo bjeţati. Ţao mi je, Alby, pomislio je, odmotavajući debelu viticu s grudi. Lijevom rukom čvrsto se primio za raslinje iznad sebe, odmotao se do kraja i pripremio za pokret. Znao je da ne moţe krenuti uvis – time bi samo naveo Ţalera ravno na Albyja. Dolje je, naravno, mogao samo ako je ţelio što prije umrijeti.

Morao je krenuti u stranu.

Thomas je ispruţio ruku i uhvatio jednu viticu pola metra nalijevo od mjesta na kojem je visio. Bila je čvrsta, kao i ostale. Bacivši brz pogled prema dolje, vidio je da je Ţaler već svladao polovicu udaljenosti izmeĎu njih i da se kretao još brţe; više se nije ni odmarao ni zastajkivao.

Thomas je pustio uţe koje mu je prije bilo omotano oko prsa i zaljuljao se ulijevo, struţući po zidu. Prije nego što je njegovo klatno moglo krenuti natrag prema Albyju, ispruţio je ruku za sljedećom viticom i uhvatio jednu lijepu i snaţnu. Ovaj put primio ju je objema rukama i okrenuo se da se stopalima odupre o zid.

Malim koracima pomaknuo se udesno koliko mu je vitica dopustila, a tada ju je pustio i uhvatio novu, pa sljedeću. Nalik na majmuna na stablu, Thomas je otkrio da se kreće mnogo brţe nego što se uopće mogao nadati.

Zvukovi njegova progonitelja nemilice su se nastavljali, samo što im se sada pridruţilo još i pucanje i krhanje kamena od čega se sve treslo. Thomas se još nekoliko puta zaljuljao udesno prije nego što se usudio pogledati odostraga. Ţaler je promijenio putanju; više nije išao na Albyja, nego ravno prema Thomasu. Konačno, pomislio je Thomas, barem je nešto dobro prošlo.

Odgurujući se objema nogama što je snaţnije mogao, bjeţao je od te uţasne spodobe, zamah po zamah.

Thomas se nije trebao osvrtati da bi znao da ga Ţaler svakog trena sve više sustiţe. Znao je po zvukovima. Morao se nekako vratiti na zemlju jer bi u suprotnom sve bilo brzo gotovo.

Kod sljedećeg zamaha dopustio je da mu ruka malo klizi prije nego što ju je čvrsto stisnuo. Konopac od bršljana opekao mu je ruku, ali našao se malo 93

bliţe tlu. Učinio je tako i sa sljedećom viticom. I sa sljedećom. Tri zamaha poslije bio je na pola puta do tla Labirinta. Bolno ţarenje buktalo mu je na obje ruke; na dlanovima je osjećao pečenje oguljene koţe. Adrenalin koji mu je proţimao tijelo malo mu je ublaţavao strah, samo se kretao dalje.

Kod sljedećeg zamaha Thomas zbog mraka nije primijetio zid ispred sebe sve dok nije bilo prekasno; bio je na kraju hodnika koji je skretao udesno.

Zabio se u kamen pred sobom i ispustio viticu. Zamlatarao je ispruţenim rukama, hvatajući se i grabeći za nešto da se ne stropošta na tvrdi kamen ispod sebe. U isti mah, krajičkom lijevog oka ugledao je Ţalera. Bio je promijenio smjer i sada je bio gotovo na njemu; posezao je za njim onom kandţom koja se otvarala i zatvarala.

Thomas je pronašao neku viticu na pola puta do tla i primio je pa su mu ruke gotovo izletjele iz ramenog zgloba zbog iznenadnog zaustavljanja.

Odgurnuo se od zida objema nogama što je jače mogao, zanjihavši tijelo dalje od njega, baš u trenutku kad je Ţaler napao kandţom i iglama. Thomas ga je šutnuo desnom nogom i pogodio u ruku na kojoj se nalazila kandţa. Oštar prasak značio je malu pobjedu, ali svako je oduševljenje nestalo kad je shvatio da ga zamah njegova njihaja sada vodi natrag, prema dolje, i da će sletjeti ravno na spodobu.

Pucajući od adrenalina, Thomas je savio noge i privukao ih prsima. Čim je dotaknuo Ţalerovo tijelo, ogavno potonuvši nekoliko centimetara u njegovu gnjecavu koţu, ritnuo se objema nogama da se odgurne, pritom se migoljeći kako bi izbjegao roj igala i kandţi koje su ga napale iz svih smjerova. Zanjihao je tijelo prema van i nalijevo; zatim je skočio prema zidu Labirinta, pokušavajući se domoći sljedeće vitice; Ţaler je škljocao i mlatarao svojim strašnim alatima odmah iza njega. Osjetio je duboku ogrebotinu na leĎima.

Ponovno zamlataravši rukama, Thomas je pronašao novu viticu i zgrabio je objema rukama. Stisnuo ju je tek toliko da si uspori klizanje prema tlu, ne obazirući se na uţasno pečenje. Čim je stopalima čvrsto dotaknuo tlo, odjurio je unatoč tome što mu je tijelo vrištalo od iscrpljenosti.

Iza njega zatutnjao je strahovit udarac, popraćen Ţalerovim kotrljanjem, škljocanjem i brujanjem, no Thomas se nije ţelio osvrnuti, znajući da je svaka sekunda vaţna.

Zaobišao je jedan kut Labirinta, pa još jedan. Tutnjeći nogama po kamenu, jurio je što je brţe mogao. Negdje u glavi pratio je vlastito kretanje u nadi kako će poţivjeti dovoljno dugo da te podatke upotrijebi kako bi se znao vratiti Vratima.

Desno pa lijevo. Dugačak hodnik pa opet desno. Lijevo. Desno. Dvaput lijevo. Opet dugačak hodnik. Zvukovi potjere iza njega nisu ni posustali ni utišali se, ali se ni udaljenost nije smanjivala.

94

Trčao je i trčao, a srce mu je nabijalo kao da će mu svaki čas izletjeti iz grudi. Pokušavao je dati plućima kisika dugačkim, glasnim udisajima, ali znao je da više neće moći dugo. Upitao se bi li bilo lakše da se naprosto okrene, upusti u borbu i završi s time.

Kad je zaobišao sljedeći ugao, dočekao ga je prizor zbog kojeg se naglo zaustavio, kliţući stopalima po tlu. Nekontrolirano je dahtao i samo gledao.

Ispred njega bila su tri Ţalera; kotrljala su se putom, zarivajući bodlje u kamen, i išla ravno prema njemu.

95

Poglavlje 21 Thomas se okrenuo i vidio da ga njegov prvi progonitelj sustiţe premda je sada malo usporio; otvarao je i zatvarao metalnu kandţu kao da mu se smije i ruga.

Zna da sam gotov, pomislio je. Eto gdje se našao nakon toliko truda – opkoljen Ţalerima. To je bio kraj. Ni tjedan dana upotrebljivog paćenja i njegovu ţivotu došao je kraj.

Gotovo smlavljen od boli, donio je odluku. Poginut će u borbi.

Kako mu je jedan bio mnogo draţi od trojice, potrčao je ravno na Ţalera koji ga je lovio. Rugoba se povukla nekoliko centimetara i prestala pomicati kandţu, kao da ju je šokirala njegova odvaţnost. Ohrabren zbog tog malog kolebanja, Thomas je zavrištao dok je jurišao. Ţaler je oţivio, bodlje su mu iskočile iz koţe; zakotrljao se naprijed, spreman na frontalni sudar s neprijateljem. Thomas je gotovo stao zbog tog naglog pokreta, minuo je taj kratki trenutak sulude hrabrosti, ali ipak je nastavio trčati.

Neposredno prije sudara, baš kad je izbliza vidio metal, dlake i sluz, Thomas se odupro lijevom nogom i bacio nadesno. Kako nije uspio zaustaviti vlastiti zamah, Ţaler je prozujao ravno pored njega i tek se tada drhtavo zaustavio – Thomas je primijetio da se stvor sada mnogo brţe kretao. Uz metalno zavijanje, okrenuo se i pripremio obrušiti na svoju ţrtvu, no Thomas sada više nije bio opkoljen i imao je slobodan put pred sobom, natrag odakle je došao.

Hitro je ustao i jurnuo. Blizu iza sebe čuo je zvukove gonjenja koje su ovaj put stvarala sva četiri Ţalera. Siguran da forsira svoje tijelo iznad fizičkih mogućnosti, trčao je dalje i trudio se otarasiti beznadnog osjećaja da je samo pitanje vremena kada će ga uhvatiti.

Tada su se, tri hodnika dalje, dvije ruke iznenada ispruţile i povukle ga u sporedni hodnik. Thomasu je srce skočilo u grlo dok se hrvao da se oslobodi.

Prestao je kad je shvatio da je to bio Minho. ―Što...‖ ―Šuti i slijedi me!‖ viknuo je Minho, vukući Thomasa za sobom sve dok se ovaj nije uspio osoviti na noge.

Thomas se pribrao premda nije imao ni sekunde vremena razmisliti.

Zajedno su trčali hodnicima, neprestano skrećući. Činilo se da Minho točno zna što radi, kamo ide; nijednom nije stao da razmisli o putu kojim bi trebali poći.

96

Kad su zaobišli sljedeći ugao, Minho je pokušao nešto reći. IzmeĎu zasoptanih udisaja dahnuo je: ―Vidio sam... onaj skok s izmicanjem... koji si tamo… napravio... i imam ideju... moramo samo još... malo izdrţati.‖ Thomasu se nije dalo trošiti dah na pitanja; samo je trčao dalje za Minhom.

Nije morao gledati iza sebe da bi znao da su ih Ţaleri sustizali opasno brzo.

Bolio ga je svaki centimetar tijela, i iznutra i izvana; udovi su mu plakali od ţelje da prestane trčati, no trčao je dalje i nadao se da mu srce neće prestati pumpati.

Nakon još nekoliko zavoja Thomas je pred njima ugledao nešto što mu mozak nije shvatio. Izgledalo je... krivo, a zbog slabašne svjetlosti koju su bacali njihovi progonitelji, to ispred njih izgledalo je još čudnovatije.

Na kraju tog hodnika nije bio kameni zid.

Na njegovu kraju bilo je crnilo.

Thomas je zaškiljio dok su trčali prema zidu tame, pokušavajući shvatiti čemu se to pribliţavaju. Činilo se da se dva bršljanom obrasla zida s obiju strana ne kriţaju ni s čime doli nebom ispred njih. Vidio je zvijezde. Kad su se pribliţili, shvatio je da je to bio otvor – kraj Labirinta.

Kako? upitao se. Kako smo ga Minho i ja, nakon tolikih godina traţenja, tako lako pronašli?

Minho kao da je osjetio njegove misli. ―Ne uzbuĎuj se‖, rekao je jedva jedvice protiskujući riječi.

Minho je stao vrlo blizu kraja hodnika i ispruţio ruku preko Thomasovih grudi kako bi stao i on. Thomas je usporio pa hodom prišao mjestu na kojem se Labirint otvarao prema otvorenu nebu. Zvukovi nadolazećih Ţalera bili su sve bliţe, ali morao je pogledati.

Doista su stigli do izlaza iz Labirinta, ali, kao što je Minho rekao, zbog toga se nije vrijedilo uzbuĎivati. Sve što je Thomas vidio u svim smjerovima – gore i dolje, s jedne strane na drugu – bio je prazan zrak i sve bljeĎe zvijezde. Prizor mu je bio čudan i neugodan, kao da stoji na rubu svemira, te ga je načas uhvatila vrtoglavica i klecnula su mu koljena, no zatim se umirio.

Zora se počela buditi, nebo kao da se znatno rasvijetlilo u pribliţno jednoj minuti. Thomas je zurio u potpunoj nevjerici, ne shvaćajući kako je sve to bilo moguće; kao da je netko sagradio Labirint i onda ga pustio da lebdi po nebu, da leluja usred ničega do kraja vječnosti. ―Ne kuţim‖, šapnuo je, ne znajući čuje li ga Minho uopće. ―Pazi‖, odvratio je trkač. ―Ne bi bio prvi klip koji je pao s Litice.‖ Primio je Thomasa za rame. ―Da nisi nešto zaboravio?‖ Kimnuo je natrag prema unutrašnjosti Labirinta.

Thomas se sjećao da je već čuo riječ Litica, ali trenutačno je nikamo nije mogao smjestiti. Zbog prizora prostranog, otvorenog neba ispred i ispod njega obuzela ga je neka hipnotizirana tupost. Stresao se kako bi se vratio u stvarnost i 97

okrenuo se prema Ţalerima koji su pristizali. Sada su bili udaljeni još samo desetak metara, u redu jedan po jedan, i bijesno su jurili zapanjujućom brzinom.

Tada mu je, čak i prije nego što mu je Minho objasnio što trebaju činiti, sve sjelo na svoje mjesto. ―Te spodobe moţda jesu gadne‖, rekao je Minho, ―ali glupe su kao noć.

Stani tu, pored mene, okrenut...‖ Thomas ga je prekinuo. ―Znam. Spreman sam.‖ U čučnju su se pomaknuli jedan prema drugome dok se nisu našli zajedno ispred ruba ponora, točno na sredini hodnika, okrenuti prema Ţalerima. Pete su im se nalazile svega nekoliko centimetara od ruba Litice iza kojeg nije bilo ničega osim zraka.

Preostala im je jedino hrabrost. ―Moramo u isti čas!‖ viknuo je Minho, no jedva ga se čulo od grmljavine šiljaka koji su grebli po kamenu, parajući uši. ―Na moj znak!‖ Zbog čega su se Ţaleri poredali jedan po jedan bio je misterij. Moţda Labirint nije bio dovoljno širok da bi mogli neometano ići jedan pored drugoga.

Kotrljali su se po kamenom hodniku jedan za drugim, škljocajući i zvrndajući, spremni da ubiju. Desetak metara spalo je na tri-četiri metra i preostalo je još samo nekoliko sekundi do sudara čudovišta i dječaka koji su ih čekali. ―Priprema‖, smireno je rekao Minho. ―Ne još... ne još...‖ Thomasu je teško padala svaka milisekunda čekanja. Ţelio je samo zatvoriti oči i više nikada ne vidjeti nijednog Ţalera. ―Sad!‖ vrisnuo je Minho.

Baš kad se ruka prvog Ţalera ispruţila da ih zakači, Minho i Thomas skočili su u suprotnim smjerovima, svaki prema svom bočnom zidu hodnika. Ta je taktika Thomasu jednom već upalila, a sudeći prema uţasnom kriještanju koje se otelo prvom Ţaleru, upalila je ponovno. Čudovište je odletjelo s ruba Litice.

Začudo, njegov se bojni poklič naglo prekinuo, a nije postajao sve tiši kako je padalo u dubinu.

Thomas je sletio pokraj zida i okrenuo se točno na vrijeme da ugleda drugo stvorenje kako se strovaljuje preko ruba jer se nije uspjelo zaustaviti. Treće se oduprlo o kamen rukom s velikim šiljkom, ali imalo je prejaki zalet. Cviljenje šiljka po tlu kidalo je ţivce i Thomas je osjetio trnce po kraljeţnici, ali sekundu poslije i taj Ţaler prevalio se u ponor. A opet, nijedan nije pustio ni zvuka dok je padao – kao da su nestali, a ne pali. Četvrta i zadnja spodoba koja je nailazila uspjela se zaustaviti na vrijeme, njišući se na samom rubu litice i pridrţavajući se pomoću bodlje i kandţe.

Thomas je nagonski znao što učiniti. Pogledao je Minha, kimnuo i okrenuo se. Oba dječaka jurnula su na Ţalera i skočila nogama na njega, šutnuvši ga u

98

zadnji čas iz sve snage, koje su imali sve manje. Obojica su ga pogodila pa su i to zadnje čudovište poslali da se sunovrati u smrt.

Thomas je brzo dopuzao do ruba ponora i provirio glavom da vidi Ţalere kako padaju. MeĎutim, nemoguće, ali nije ih bilo – u praznini koja se protezala ispod njih njima nije bilo ni traga. Ništa.

Mozak mu nije uspijevao obraditi misli o tome kamo je ta Litica vodila ni što se dogodilo tim strašnim stvorenjima. Ostavši bez i zadnjeg atoma snage, sklupčao se na tlu.

Tada su, napokon, navrle suze.

99

Poglavlje 22 Prošlo je pola sata.

Ni Thomas ni Minho nisu se ni pomaknuli.

Thomas je napokon prestao plakati; nije se mogao ne zapitati što će Minho misliti o njemu, hoće li to reći drugima i proglasiti ga mimozom, no nije mu preostala više ni mrvica samokontrole; suze nije mogao zaustaviti, znao je to.

Unatoč gubitku pamćenja bio je uvjeren da je upravo proţivio najtraumatičniju noć u ţivotu, a bolovi u rukama i posvemašnja iscrpljenost nisu pomagali.

Još je jednom dopuzao do ruba Litice i gurnuo glavu preko njega da bolje pogleda, sad kad je zora nastupila svom snagom. Otvoreno nebo ispred njega bilo je tamnoljubičasto i polako je blijedjelo u svijetloplavu boju dana uz narančaste mrlje od sunca na udaljenom, ravnom obzoru.

Gledao je ravno dolje i vidio da se kameni zid Labirinta spušta kao okomita litica sve dok se ne izgubi u nečemu što se nalazilo daleko, daleko ispod, no čak ni na sve jačoj svjetlosti nije mogao vidjeti što je to bilo tamo dolje. Činilo se da Labirint stoji na nekoj graĎevini više kilometara iznad zemlje, no to nije bilo moguće, pomislio je. To ne moţe biti. To mora biti iluzija. Prevalio se na leĎa, zastenjavši od tog pokreta. Osjećao je bolove i izvana i iznutra na dijelovima tijela za koje nije ni znao da postoje. Barem će se Vrata uskoro otvoriti pa će se moći vratiti u Labirint. Pogledao je Minha koji se bio skvrčio pokraj zida hodnika. ―Ne mogu vjerovati da smo još ţivi‖, rekao je.

Minho nije rekao ništa, samo je kimnuo, posve bezizraţajnog lica. ―Ima li ih još? Jesmo li ih sada ubili sve?‖ Minho je frknuo. ―Nekako smo uspjeli preţivjeti do izlaska sunca, inače bi nam ih uskoro za petama bilo još deset ili više.‖ Pomaknuo je tijelo, lecnuvši se i zastenjavši. ―Ne mogu vjerovati. Ozbiljno. Preţivjeli smo cijelu noć – to još nikad nitko nije uspio.‖ Thomas je znao da bi se trebao osjećati ponosno, hrabro, nekako, ali osjećao je samo umor i olakšanje. ―Što smo učinili drugačije?‖ ―Ne znam. Malo je teško pitati mrtvaca u čemu je pogriješio.‖ Thomas se nije mogao prestati čuditi tome kako su bijesni poklici Ţalera naglo prestali kad su pali s Litice i kako ih nisu mogli vidjeti nakon što su se survali u smrt. To mu je bilo jako čudno i uznemiravalo ga je. ―Kad su prešli preko ruba, kao da su nestali ili tako nešto.‖ ―Da, to je bilo stvarno ludo. Neki Poljanaši imaju teoriju da su tu nestajale i druge stvari, ali dokazali smo da su bili u krivu. Gledaj.‖ Thomas je gledao 100

Minha kako baca kamen preko Litice i zatim ga je pratio pogledom. Padao je i padao te mu nije nestao iz vida sve dok nije postao premalen. Okrenuo se prema Minhu. ―Kako to dokazuje da su bili u krivu?‖ Minho je slegnuo ramenima. ―Pa kamen nije nestao, zar ne?‖ ―Što ti onda misliš da se dogodilo?‖ Ovo je bilo vaţno, Thomas je to osjećao.

Minho je opet slegnuo ramenima. ―Moţda su čarobni. Kad previše mislim o tome, zaboli me glava.‖ Thomas se naglo trgnuo, sjetivši se Albyja, i smjesta zaboravio sve u vezi s Liticom. ―Moramo se vratiti.‖ S mukom se prisilio ustati. ―Moramo spustiti Albyja sa zida.‖ Ugledavši zbunjenost na Minhovu licu, brzo mu je objasnio što je učinio s viticama bršljana.

Minho je spustio pogled, snuţdenih očiju. ―Nema teorije da je još ţiv.‖ Thomas nije htio vjerovati u to. ―Kako znaš? DoĎi.‖ Šepajući je krenuo natrag hodnikom. ―Zato što to još nikome nije uspjelo...‖ Glas mu je zamro i Thomas je znao o čemu razmišlja. ―To je zato što bi ih Ţaleri uvijek ubili prije nego što biste ih vi pronašli. Albyja je samo ubola jedna igla, zar ne?‖ Minho je ustao i pridruţio se Thomasu u njegovu sporom hodu natrag prema Poljani. ―Ne znam, pretpostavljam da se ovo još nikad nije dogodilo.

Neki dečki zaradili su ubod preko dana. To su oni koji su dobili Serum i prošli kroz Promjenu. Jadne klipove koji su zaglavili u Labirintu preko noći pronalazili smo tek kasnije, ponekad i danima kasnije ako bismo ih uopće pronašli, i svi su stradali na načine o kojima ne ţeliš slušati.‖ Thomas je zadrhtao od te pomisli. ―Nakon ovoga kroz što smo prošli, mogu zamisliti.‖ Minho je pogledao uvis, iznenaĎeno promijenivši izraz lica. ―Čini mi se da si ti upravo nešto shvatio. Bili smo u krivu – dobro, nadajmo se da smo bili u krivu. Kako nitko tko je bio uboden i tko nije stigao natrag do zalaska sunca nikada nije preţivio, mi smo jednostavno pretpostavili da je to točka nakon koje nema povratka – kada je prekasno za Serum.‖ Kao da ga je to razvedrilo.

Zaobišli su još jedan ugao, a Minho je najednom preuzeo vodstvo. Dječak je ubrzavao korak, ali Thomas mu je bio za petama, i sam začuĎen time koliko se dobro snalazi; često bi krenuo prema nekom zavoju čak i prije nego što bi mu Minho pokazao put. ―Dobro – a taj Serum‖, rekao je Thomas. ―Dosad sam nekoliko puta čuo za njega. Što je to? I otkud vam to?‖ ―Upravo ono što mu ime govori, klipe. To je serum. Serum protiv ţalosti.‖ 101

Thomas se prisilio na otuţan smijeh. ―Baš kad sam mislio da sam sve saznao o ovom glupom mjestu. Zašto se tako zove? I zašto se Ţaleri zovu Ţaleri?‖ Minho mu je objašnjavao dok su išli po beskrajnim zavojima u Labirintu; više nijedan od njih nije vodio. ―Ne znam odakle nam ta imena, ali Serum dobivamo od Kreatora – ili ih barem tako mi zovemo. Svaki tjedan stiţe sa zalihama u Kutiji, uvijek je tako bilo. To je neki lijek ili protuotrov ili tako nešto, već se nalazi u injekciji, spreman za uporabu.‖ Pokretom je prikazao ubadanje igle u ruku. ―Zabiješ to čudo u nekoga tko je bio uboden i to ga spasi.

Zatim proĎe kroz Promjenu, što je grozno, ali nakon toga je zdrav.‖ Minutu ili dvije vladao je muk dok je Thomas probavljao te informacije; skrenuli su još nekoliko puta. Razmišljao je o Promjeni i tome što je ona značila.

I zbog nečega je stalno mislio na onu djevojku. ―Ipak, baš čudno‖, najzad je nastavio Minho. ―Još nikad nismo razgovarali o tome. Ako je Alby još ţiv, tada nema razloga da mislimo kako ga Serum ne moţe spasiti. Nekako smo si utuvili u svoje klonkave glave da je sve gotovo nakon što se Vrata zatvore – kraj priče. Moram svojim očima vidjeti kako on to visi na zidu – da me šebeš.‖ Dječaci su hodali dalje, Minho je izgledao gotovo sretno, ali Thomasa je nešto mučilo. Dotada je to izbjegavao, potiskivao. ―Što ako se neki drugi Ţaler dočepao Albyja nakon što sam ja odvukao onoga koji me lovio?‖ Minho ga je bezizraţajno odmjerio. ―Poţurimo, samo to ti kaţem‖, rekao je Thomas, nadajući se da sav onaj trud kako bi spasio Albyja nije bio uzalud.

Pokušali su ubrzati korak, ali tijela su ih previše boljela pa su opet počeli polako šetati unatoč ozbiljnosti situacije. Kad su zašli za sljedeći ugao, Thomas se spotaknuo i srce mu je načas stalo jer je primijetio neki pokret ispred njih.

Malo kasnije, kad je shvatio da je to bio Newt sa skupinom Poljanaša, preplavilo ga je olakšanje. Iznad njih uzdizala su se Zapadna vrata i bila su otvorena.

Uspjeli su se vratiti.

Kad su se momci pojavili, Newt je došepesao do njih. ―Što je bilo?‖ upitao je; zvučao je gotovo srdito. ―Kako ste kvragu...‖ ―Ispričat ćemo ti poslije‖, prekinuo ga je Thomas. ―Moramo spasiti Albyja.‖ Newt je problijedio. ―Kako to misliš? Ţiv je?‖ ―Samo doĎi.‖ Thomas je krenuo nadesno, kriveći vrat da bi pogledao uvis uza zid i pretraţujući debele vitice sve dok nije pronašao mjesto na kojem je Alby visio, zavezan za ruke i noge visoko iznad njih. Ne rekavši ni riječi, Thomas je pokazao prstom prema gore, još uvijek se ne usuĎujući prepustiti olakšanju. I dalje je bio tamo i bio je u jednom komadu, ali uopće se nije micao.

102

Newt je napokon ugledao svog prijatelja kako visi na bršljanu i opet je pogledao Thomasa. Ako je prije izgledao šokirano, sada je bio potpuno preneraţen. ―On je... ţiv?‖ Molim da bude ţiv, pomislio je Thomas. ―Ne znam. Bio je kad sam ga tu ostavio.‖ ―Kad si ti njega ostavio...‖ Newt je zavrtio glavom. ―Ti i Minho odvucite svoje guzice unutra, nek vas medikalci pregledaju.

Izgledate zbilja gadno. Kad budu gotovi i kad se odmorite, ţelim čut‘ cijelu priču.‖ Thomas je htio ostati vidjeti je li Albyju dobro. Zaustio je, ali Minho ga je zgrabio za ruku i prisilio da krene prema Poljani. ―Trebamo sna. I zavoje.

Odmah.‖ Thomas je znao da je u pravu. Popustio je, bacivši još jedan pogled na Albyja, pa krenuo za Minhom van iz Labirinta. Šetnja natrag do Poljane i zatim do Domaćinstva doimala se kao da joj nema kraja; Poljanaši su se poredali s obiju strana i buljili u njih. Lica su im odavala duboko strahopoštovanje, kao da gledaju dva duha koji šeću po groblju. Thomas je znao da je to zato što su oni uspjeli izvesti nešto što još nitko nikada nije uspio, ali bilo mu je neugodno zbog tolike pozornosti.

Umalo da je sasvim stao kad je pred sobom opazio Gallyja, prekriţenih ruku i srdita pogleda, ali nastavio je hodati. Trebao mu je svaki atom snage volje, ali uspio je pogledati Gallyja ravno u oči i ne prekinuti kontakt. Kad mu je došao na metar i pol, drugi je dječak spustio pogled.

Thomasa je gotovo uznemirilo koliko mu se to svidjelo. Gotovo.

Sljedećih nekoliko minuta prošlo je u magli. Dva medikalca odvela su ih u Domaćinstvo po stubama; bacio je brz pogled kroz malčice otvorena vrata na nekoga tko je hranio djevojku u komi na njezinu krevetu – osjetio je nevjerojatno snaţan poriv da je posjeti, da vidi kako je; njihove sobe, krevet, hrana, voda, zavoji. Bol. Napokon je ostao sam, glave oslonjene na najmekši jastuk kojeg se svojim ograničenim pamćenjem mogao sjetiti.

No dok je tonuo u san, dvije stvari nisu mu htjele izići iz glave. Prva je bila ona riječ koju je vidio na trupu oba bubonoţa – ZLOPAK; stalno mu se motala po mislima.

Druga je bila djevojka.

Satima poslije – moţda i danima – došao je Chuck i drmao ga da se probudi.

Thomasu je trebalo nekoliko časaka da shvati gdje je i da progleda. Fokusirao je Chucka i zabrundao. ―Klipe, pusti me da spavam.‖ ―Mislim da ćeš ovo htjeti čuti.‖ 103

Thomas si je protrljao oči i zijevnuo. ―Što ću htjeti čuti?‖ Opet je pogledao Chucka, zbunjen njegovim velikim osmijehom. ―Ţiv je‖, rekao je on. ―Alby je dobro – Serum je pomogao.‖ Thomasova pospanost odmah je isparila i zamijenilo ju je olakšanje – iznenadilo ga je koliko se obradovao toj informaciji, no na Chuckove sljedeće riječi malo je bolje razmislio. ―Upravo je ušao u Promjenu.‖ Kao da je samo to čekao, iz sobe na dnu hodnika prolomio se krik od kojeg se ledila krv u ţilama.

104

Poglavlje 23 Thomas je dugo i duboko razmišljao o Albyju. Činilo mu se da je velika pobjeda već i to što mu je spasio ţivot, omogućio mu povratak nakon noći u Labirintu, no je li se isplatilo? Sada je dječak bio u strašnim mukama, prolazio je ono što je prošao Ben. I što ako poludi kao Ben? Svuda sami problemi.

Na Poljanu se spustila noć, a Albyjevi krici i dalje su parali zrak. Nije se moglo pobjeći od tog uţasnog zvuka čak ni nakon što je Thomas napokon nagovorio medikalce da ga puste van – iscrpljenog, malaksalog, u zavojima, ali umornog od prodornog, izmučenog vrištanja njihova voĎe. Newt je kategorično odbio Thomasov zahtjev da vidi osobu za koju je bio stavio ţivot na kocku. Od toga bi ti bilo samo još gore, rekao je i nije se dao nagovoriti.

Thomas je bio preumoran da bi se svaĎao. Nije imao pojma da je moguće osjećati toliku iscrpljenost i to unatoč tome što je već odspavao nekoliko sati.

Sve ga je previše boljelo da bi bilo što radio pa je većinu dana proveo na klupi na početku Dangubarija, prepustivši se očaju. Oduševljenje zbog toga što se spasio ubrzo je ishlapjelo i prepustilo ga tuzi i razmišljanju o novom ţivotu na Poljani. Bolio ga je svaki mišić; bio je sav u ogrebotinama i modricama, od glave do pete, ali sve to čak i nije bilo toliko strašno u usporedbi s teškim emocionalnim teretom onoga što je podnio prethodne noći; kao da mu je cjelokupna stvarnost ţivota na ovom mjestu konačno sjela u glavu, kao da je čuo konačnu dijagnozu terminalnog raka.

Kako bi itko ikada mogao biti sretan s ovakvim ţivotom? pomislio je. I kako je netko mogao biti toliko zao da nam ovo napravi? Bolje nego ikada shvatio je strast Poljanaša prema traţenju izlaza iz Labirinta. Nije se radilo samo o bijegu. Sada je prvi put osjetio glad za osvetom nad ljudima odgovornim za to što su ih poslali ovamo.

No te su ga misli samo vodile natrag u beznaĎe koje ga je obuzelo već toliko puta. Ako Newt i ostali nisu uspjeli riješiti Labirint nakon dviju godina, tada po svoj prilici nije bilo moguće da rješenje uopće postoji. Činjenica da Poljanaši nisu odustali govorila je o tim ljudima više od bilo čega, a on je sada bio jedan od njih.

Ovo je moj ţivot, pomislio je. Ţivim u golemom labirintu, okruţen stravičnim zvijerima. Tuga ga je preplavila poput jakog otrova. Albyjevi krici, sada udaljeni, ali i dalje čujni, samo su pogoršali stvar. Morao je začepiti uši rukama svaki put kada bi ih čuo.

Dan se na koncu dovukao kraju i sa zalaskom sunca došla je već poznata grmljavina četiriju Vrata koja se zatvaraju preko noći. Thomas se nije sjećao 105

svog ţivota prije Kutije, ali bio je uvjeren da je upravo proveo najgorih dvadeset i četiri sata u ţivotu.

Odmah nakon što se smračilo Chuck mu je donio večeru i veliku čašu vode. ―Hvala‖, rekao je Thomas, osjetivši navalu topline prema tom klincu.

Grabio je govedinu i rezance s tanjura onoliko brzo koliko su mu bolne ruke dopuštale. ―Ovo mi je baš trebalo‖, promumljao je preko golemog zalogaja.

Otpio je veliki gutljaj pića pa opet navalio na hranu. Nije ni znao koliko je bio gladan dok nije počeo jesti. ―Odvratan si dok jedeš‖, rekao je Chuck i sjeo na klupu pored njega. ―Kao da gledam klinca koji umire od gladi i jede vlastiti klonk.‖ ―Baš smiješno‖, sarkastično je rekao Thomas. ―Trebao bi otići zabavljati Ţalere – da vidimo hoće li se smijati.‖ Izraz povrijeĎenosti brzo je preletio Chuckovim licem i Thomas se osjetio loše, ali nestao je gotovo jednako naglo kao što se i pojavio. ―Sad si me podsjetio – cijeli grad priča samo o tebi.‖ Thomas je sjeo uspravnije; nije bio načisto što osjeća zbog te vijesti. ―Što bi to trebalo značiti?‖ ―Joj, ono, daj da vidim. Prvo odeš u Labirint kad ne smiješ – po noći.

Potom se pretvoriš u nekakvog manijaka iz dţungle, penješ se po viticama i kačiš ljude na zidove. Zatim postaneš jedan od prvih ljudi koji su ikada preţivjeli cijelu noć izvan Poljane, a kao šećer na kraju ubiješ četiri Ţalera.

Stvarno ne znam o čemu ti klipovi pričaju.‖ Ponos je planuo u Thomasu, ali odmah je izgorio. Smučilo mu se od sreće koju je upravo osjetio. Alby je i dalje bio u krevetu i vrištao iz petnih ţila – vjerojatno je ţelio biti mrtav. ―To da ih navučemo preko Litice bila je Minhova ideja, a ne moja.‖ ―On ne kaţe tako. Vidio te kako izvodiš ono s čekaj-pa-skoči pa mu je sinulo da biste to mogli napraviti na Litici.‖ ―Ono s čekaj-pa-skoči?‖ upitao je Thomas, zakolutavši očima. ―Pa to bi napravio svaki kreten na planetu.‖ ―Nemoj nam sad tu postati sav skroman i ponizan – to što ste učinili totalno je nevjerojatno. I ti i Minho, obojica.‖ Thomas je bacio prazni tanjur na tlo, iznenada ljutit. ―Zašto se onda osjećam tako usrano, Chuck? Moţeš mi odgovoriti na to?‖ Thomas je potraţio odgovor na Chuckovu licu, ali činilo se da ga on nema.

Dječak je samo sjedio, nagnut prema naprijed, oslonjen na koljena, sklopljenih ruku i pognute glave. Naposljetku je sebi u bradu promumljao: ―Isti razlog zbog kojeg se svi osjećamo usrano.‖

106

Šutke su sjedili sve dok se malo poslije nije pojavio Newt koji je izgledao kao smrt u šetnji. Sjeo je na tlo ispred njih i nitko na svijetu nije bio tuţniji i zabrinutiji od njega. Ipak, Thomasu je bilo drago što je tu. ―Mislim da je najgore prošlo‖, rekao je Newt. ―Sad bi treb‘o prespavat‘ dva dana i probudit‘ se u redu. Moţda će tu i tamo bit još malo vrištanja.‖ Thomas nije mogao zamisliti koliko te muke moraju biti strašne, ali cijeli taj proces Promjene i dalje mu je bio zagonetan. Obratio se starijem dječaku, dajući sve od sebe da zvuči opušteno. ―Newt, što se njemu dogaĎa tamo gore?

Ozbiljno, ne kuţim što je zapravo ta Promjena.‖ Newtov odgovor zapanjio je Thomasa. ―A misliš da mi kuţimo?‖ pljunuo je, podigavši ruke i zatim se mlatnuvši dlanovima po koljenima. ―Znamo samo to da si, ako te prokleti Ţaleri ubodu svojim gadnim iglama, ubrizgaš Serum Ţalosti ili umreš. Ako dobiješ Serum, tijelo ti prolupa i počne se tresti, a koţa ti nabubri, postane ogavno zelena i sav se ispovraćaš. Jel‘ ti dovoljno jasno, Tommy?‖ Thomas se namrštio. Nije htio još više uzrujati Newta, ali trebali su mu odgovori. ―Hej, znam da je grozno gledati kako ti prijatelj prolazi kroz to, ali ja samo ţelim znati što se tu zapravo dogaĎa. Zašto vi to zovete Promjena?‖ Newt se opustio, kao da je splasnuo, umirio se i uzdahnuo. ―Vrate ti se sjećanja; samo sličice, ali ipak sjećanja na vrijeme prije nego što smo stigli na ovo grozno mjesto. Svi se koji proĎu kroz to poslije ponašaju kao umobolni manijaci – iako obično nije tako strašno kao kod jadnog Bena. Kako god bilo, to je kao da dobiješ svoj stari ţivot natrag samo zato da bi ti ga opet uzeli.‖ Thomasu je kipjelo u glavi. ―Siguran si?‖ upitao je.

Newt je izgledao zbunjeno. ―Kako to misliš? Siguran u što?‖ ―Jesu li oni promijenjeni zato što se ţele vratiti u svoj stari ţivot ili zato što ih toliko deprimira spoznaja da njihov stari ţivot nije bio ništa bolji od ovoga koji imamo sada?‖ Newt se načas zagledao u njega pa zatim skrenuo pogled kao da duboko razmišlja. ―Klipovi koji su to prošli zapravo nikad ne govore o tome. Postanu... drugačiji. Antipatični. Ima ih nekoliko na Poljani, ali ja ne podnosim njihovu blizinu.‖ Govorio je zamišljeno, a pogled mu je odlutao prema jednoj praznini u šumi. Thomas je znao da razmišlja o tome kako Alby moţda više nikada neće biti isti. ―Pričaj mi o tome‖, priklopio je Chuck. ―Gaily je najgori od svih.‖ ―Ima li što novo s djevojkom?‖ upitao je Thomas, promijenivši temu. Nije mu se razgovaralo o Gallyju. Osim toga, misli su mu se stalno vraćale na nju. ―Na katu sam vidio medikalce kako je hrane.‖ ―Nema‖, odgovorio je Newt. ―Još je u glupoj komi ili što god to bilo.

Svako malo nešto progunĎa – neku glupost, kao da sanja. Uzima hranu, izgleda da joj je dobro. Malo je čudno.‖ 107

Uslijedila je dugačka stanka, kao da sva trojica pokušavaju smisliti neko objašnjenje za djevojku. Thomas se opet začudio neobjašnjivu osjećaju povezanosti s njom premda je on ipak malo popustio, ali to je moţda bilo zbog svega drugoga o čemu je razmišljao.

Newt je napokon razbio tišinu. ―U svakom slučaju, sljedeće je na redu smislit‘ što ćemo mi sad s ovim našim Tommyjem.‖ Thomas je na to naćulio uši, zbunjen tom izjavom. ―Što ćete sa mnom? O čemu ti govoriš?‖ Newt je ustao i protegnuo ruke. ―Preokrenuo si cijelo mjesto naglavačke, klipe dosadni. Pola Poljanaša misli da si Bog, a druga polovica ţeli šutnuti tvoje dupe u rupu za Kutiju. Moramo popričat‘ o puno stvari.‖ ―Poput?‖ Thomas nije znao što mu je bilo gore – to što neki ljudi misle da je on nekakav junak ili to što neki drugi ţele da ga nema. ―Strpljenja‖, rekao je Newt. ―Saznat ćeš nakon buĎenja.‖ ―Sutra? Zašto?‖ Thomasu se nije sviĎalo kako je to zvučalo. ―Sazvao sam Skup. I ti ćeš bit‘ na njemu. Ti si jedina vraţja točka na dnevnom redu.‖ Na to se okrenuo i otišao, ostavivši Thomasa da se čudi zašto je pobogu potreban Skup da bi se razgovaralo samo o njemu.

108

Poglavlje 24 Sljedećeg jutra Thomas se našao u naslonjaču, zabrinut i tjeskoban, oznojen, pred jedanaestoricom drugih dječaka. Sjedili su u naslonjačima poslaganim u polukrug oko njega. Kad se smjestio, shvatio je da su to bili Čuvari, a to je, na njegovu ţalost, značilo da je medu njima bio i Gaily. Naslonjač točno preko puta Thomasa bio je prazan – nije mu bilo potrebno reći da je taj bio Albyjev.

Sjedili su u jednoj velikoj prostoriji u Domaćinstvu koju Thomas dotada još nije vidio. Naslonjači su, osim još jednog stolića u uglu, bili jedini namještaj.

Zidovi su bili drveni, kao i pod, i činilo se da se nitko nikada nije potrudio pridati tom mjestu ugodan izgled. Nije bilo prozora; soba je vonjala na vlagu i stare knjige. Thomasu nije bilo hladno, ali je ipak zadrhtao.

Newt je bio tu pa mu je zato ipak bilo barem malo lakše. Sjedio je u naslonjaču desno od Albyjeva praznog mjesta. ―U ime našeg voĎe, koji je prikovan za krevet, proglašavam početak ovog Skupa‖, rekao je, lagano zakolutavši očima kao da mu je mrsko sve imalo nalik na formalnost. ―Kao što znate, zadnjih nekoliko dana bilo je prestrašno, a čini se da se puno toga vrti oko našeg Zelenka, Tommyja, koji sjedi tu pred nama.‖ Thomas se od nelagode zacrvenio. ―On više nije Zeleni‖, rekao je Gaily; hrapav mu je glas bio toliko dubok i okrutan da je to zvučalo gotovo komično. ―Sada je samo prekršitelj pravila.‖ Na to je krenulo šuškanje, mrmljanje i došaptavanje, ali Newt ih je sve utišao. Thomas je najednom poţelio naći se što je moguće dalje od te prostorije. ―Gaily‖, rekao je Newt, ―ja ovdje pokušavam odrţat‘ neki vraţji red. Ako misliš nešto šebeno lupit‘ svaki put kad ja nešto kaţem, slobodno odmah otiĎi odavde jer nisam baš jako dobre volje.‖ Thomas mu je poţelio zapljeskati.

Gaily je prekriţio ruke i zavalio se u naslonjač s toliko isforsirano namrštenim izrazom lica da se Thomas umalo naglas nasmijao. Bilo mu je sve teţe povjerovati da se još jučer strašno bojao tog tipa – sada mu je izgledao blesavo, čak i jadno.

Newt je Gallyju uputio prijeki pogled pa zatim nastavio. ―Razlog zašto smo se ovdje okupili je što mi je u zadnjih dan-dva skoro svako milo dijete s Poljane došlo ili grintati o Thomasu ili me zaprositi njegovu ruku. Moramo vidjet što ćemo s njim.‖ Gaily se nagnuo naprijed, ali Newt ga je prekinuo prije nego što je uspio išta reći.

109

―Dobit ćeš svoju priliku, Gaily. Jedan po jedan. A ti, Tommy, ti ne smiješ ni zucnut‘ sve dok ti mi ne kaţemo. To dobro?‖ Pričekao je da Thomas kimne u znak pristanka, što je on nevoljko i učinio, pa prstom pokazao klinca u naslonjaču na kraju desno. ―Zartac Prdac, ti prvi.‖ Neki su se smijuckali dok se Zart, veliki smireni tip koji je nadzirao Vrtove, vrpoljio na sjedalu. Thomasu se činilo kao da se Zart ovdje uklapa gore od mrkve na grmu rajčice. ―Pa‖, započeo je Zart, pogledavajući uokolo kao da čeka da mu netko šapne što da kaţe. ―Ne znam. Prekršio je jedno od naših najvaţnijih pravila. Ne moţemo samo tako pustiti da ljudi misle da je to u redu.‖ Zastao je i spustio pogled na ruke, protrljavši ih jednu o drugu. ―A opet, on je... promijenio stvari.

Sada znamo da moţemo preţivjeti tamo vani i da moţemo pobijediti Ţalere.‖ Thomasa je preplavilo olakšanje. Još je netko bio na njegovoj strani.

Obećao je samome sebi da će biti jako dobar prema Zartu. ―O, ma daj me pusti‖, prasnuo je Gaily. ―Kladim se da je Minho taj koji je zapravo ukokao te gadove.‖ ―Gaily, začepi!‖ zaurlao je Newt, ustavši radi efekta; Thomas mu je opet poţelio zapljeskati. ―Ja sam sada vraţji predsjednik i ako čujem još samo jednu glupost od tebe dok nisi na redu, organizirat ću još jedno Izopćenje za tvoje jadno dupe.‖ ―Molim te‖, šapnuo je Gaily sarkastično i opet se onako smiješno namrštio kad se zavalio natrag u naslonjač.

Newt je sjeo i rukom dao znak Zartu. ―Je l‘ to sve? Imaš kakvu sluţbenu preporuku?‖ Zart je odmahnuo glavom. ―Dobro. Tava, sada ti.‖ Kuhar se nasmiješio kroz bradu i sjeo uspravnije. ―Klip je veća mrcina od svih svinja i krava koje sam ja skuhao u zadnjih godinu dana.‖ Zastao je kao da očekuje smijeh, ali nije ga bilo. ―Ovo je preglupo – lik spasi Albyju ţivot, ubije nekoliko Ţalera, a mi sad tu sjedimo i mozgamo što ćemo s njim. Kao što bi Chuck rekao, hrpa klonka.‖ Thomas je poţelio ustati i stisnuti Tavi ruku – rekao je upravo ono što je i Thomas mislio o svemu tome. ―I, što ti preporučuješ?‖ upitao je Newt.

Tava je prekriţio ruke. ―Ubaciti ga u ovo usrano Vijeće i neka nas uvjeţba u svemu što je radio dok je bio tamo.‖ Buknula je velika graja i Newtu je trebalo pola minute da ih sve umiri. I Thomas se lecnuo; Tava je toliko pretjerao s tom preporukom da je gotovo poništio svoje dobro sročeno mišljenje o cijeloj zbrci.

110

―U redu, pišem‖, rekao je Newt dok je činio upravo to – ţvrljao po notesu. ―A sada da ste svi začepili vraţje gubice, ozbiljno. Znate pravila – nijedna ideja nije neprihvatljiva – i svi ćete moć‘ reć‘ što mislite kad budemo glasali o njima.‖ Prestao je pisati i upro prstom u trećeg člana Vijeća, klinca kojeg Thomas još nije upoznao, crne kose i pjegava lica. ―Ja zapravo nemam nikakvo mišljenje‖, rekao je on. ―Što?‖ ljutito je upitao Newt. ―Pa baš dobro što smo te izabrali u Vijeće.‖ ―Ţao mi je, stvarno nemam.‖ Slegnuo je ramenima. ―Ako baš moram nešto reći, tada se valjda slaţem s Tavom. Zašto da kaţnjavamo tipa jer je nekome spasio ţivot?‖ ―Dakle, ipak imaš mišljenje – to je onda to?‖ ustrajao je Newt s olovkom u ruci.

Mali je kimnuo i Newt je naţvrljao bilješku. Thomas je sve više osjećao olakšanje – činilo se da je većina Čuvara bila za njega, a ne protiv njega. Ipak, teško mu je padalo što mora samo tako sjediti; očajnički je ţelio nešto reći u svoje ime, no prisilio se poštovati Newtova nareĎenja i biti tiho.

Sljedeći je bio prištavi Winston, Čuvar Kuće krvi. ―Ja mislim da ga treba kazniti. Bez uvrede, Zeleni, ali Newt, ti si onaj koji stalno tlači s redom. Ako ga ne kaznimo, to će biti loš primjer. Prekršio je naše Pravilo broj jedan.‖ ―Dobro‖, rekao je Newt, zapisavši to u notes. ―Ti, dakle, preporučuješ kaznu. Kakvu?‖ ―Mislim da ga treba ostaviti tjedan dana u Bajboku samo na kruhu i vodi i da se moramo potruditi da to svi čuju kako im ne bi padalo svašta na pamet.‖ Gaily je zapljeskao, zaradivši mrk pogled od Newta. Thomas se malčice snuţdio.

Još su dvojica Čuvara rekla svoje; jedan je bio za Tavinu ideju, a drugi za Winstonovu. Zatim je došao red na Newta. ―Ja se slaţem sa svima. Trebalo bi ga kazniti, ali poslije moramo smisliti kako ga upotrijebiti. Pričekat ću sa svojom preporukom dok ne čujem sve ostale.

Sljedeći.‖ Thomasu se ta priča s kaţnjavanjem sviĎala još manje od toga što je morao šutjeti, no duboko u sebi nije se mogao ne sloţiti – ma koliko god to neobično izgledalo nakon onoga što je postigao, ipak jest prekršio jedno vaţno pravilo.

Nastavili su redom. Neki su mislili da ga treba nagraditi, neki su mislili da ga treba kazniti, ili oboje. Thomas je sad već jedva slušao, iščekujući komentare posljednje dvojice Čuvara, Gallyja i Minha. Potonji nije rekao ni riječi otkako je Thomas ušao u sobu; samo je sjedio, zgrbljen u naslonjaču, doimajući se kao da nije spavao tjedan dana.

Gaily je bio prvi. ―Mislim da sam ja već sasvim jasno iznio svoj stav.‖ Sjajno, pomislio je Thomas. Onda samo zaveţi.

111

―To dobro‖, rekao je Newt, opet zakolutavši očima. ―Sada ti, Minho.‖ ―Ne!‖ zaurlao je Gaily tako da je nekoliko Čuvara poskočilo u naslonjačima. ―Ipak ţelim nešto reći.‖ ―Pa kvragu, reci‖, otpovrnuo je Newt. Thomas se osjećao malo bolje zbog toga što je privremeni predsjednik Vijeća prezirao Gallyja gotovo koliko i on sam. Thomas ga se više nije bojao, ali i dalje ga nije mogao smisliti. ―Samo malo razmislite‖, počeo je Gaily. ―Seljator doĎe u Kutiji, ponaša se totalno zbunjeno i uplašeno. Nekoliko dana poslije trči po Labirintu sa Ţalerima i ponaša se kao gazda.‖ Thomas se zgurio u svom naslonjaču, ponadavši se da ostali nisu razmišljali na sličan način.

Gaily je nastavio tiradu ―Mislim da je sve to bila gluma. Kako je mogao učiniti to što je učinio nakon samo nekoliko dana? Ja to ne pušim.‖ ―Što ţeliš reć, Gaily?‖ upitao je Newt. ―Kako bi bilo da skratiš?‖ ―Mislim da je on špijun ljudi koji su nas poslali ovamo.‖ U sobi je opet eksplodirala graja; Thomas je mogao samo zavrtjeti glavom – jednostavno mu nije bilo jasno otkud Gallyju sve te zamisli. Newt je na kraju opet uspio umiriti sve prisutne, ali Gaily još nije bio gotov. ―Ne moţemo vjerovati tom klipu‖, nastavio je. ―Dan nakon što se pojavio on, doĎe nam neka luĎakinja i izvali da će se stvari promijeniti, s onom glupom porukom u ruci. NaĎemo mrtvog Ţalera. Thomas se prigodno naĎe u Labirintu na cijelu noć, zatim nas sve pokuša uvjeriti da je junak, a zapravo ga ni Minho ni itko drugi nisu vidjeli kako bilo što radi na tom bršljanu. Otkud znamo da je baš Zeleni ondje zavezao Albyja?‖ Gaily je zastao; nekoliko sekundi nitko nije rekao ni riječi i u Thomasovim grudima nabujala je panika. Jesu li doista mogli povjerovati u to što je Gaily govorio? Gorljivo se ţelio braniti i prvi je put umalo prekinuo svoju šutnju, ali prije nego što je stigao išta reći, Gaily je opet progovorio. ―DogaĎa se previše čudnih stvari, a sve je to krenulo kad se pojavio taj šebil od Zelenog. I sasvim je slučajno baš on prva osoba koja je preţivjela noć u Labirintu. Nešto tu nije u redu, a dok ne shvatimo što, moja je sluţbena preporuka da mu zaključamo dupe u Bajbok na mjesec dana i da tada opet porazgovaramo.‖ Ponovno je izbila graja, a Newt je nešto zapisivao u notes i cijelo vrijeme vrtio glavom, što je u Thomasu pobudilo tračak nade. ―Gotovo, kapetane Gaily?‖ upitao je Newt. ―Ne budi tako bahat, Newt‖, pljunuo je on, zacrvenjevši se. ―Ja sam smrtno ozbiljan. Kako moţemo vjerovati tom klipu nakon manje od tjedan dana?

Nemojte glasati protiv mene prije nego što uopće razmislite o tome što sam rekao.‖ 112

Thomas je prvi put osjetio malo suosjećanja prema Gallyju – bilo je nečega u tome kako se Newt ophodio prema njemu. Gaily je, na kraju krajeva, bio Čuvar. Ali ja ga ipak mrzim, pomislio je Thomas. ―Dobro, Gaily‖, rekao je Newt. ―Oprosti. Čuli smo te i svi ćemo razmislit o tvojoj vraţjoj preporuci. Jesi gotov?‖ ―Da, gotov sam. I u pravu sam.‖ Kako je Gaily ušutio, Newt je pokazao na Minha. ―Hajde, zadnji, ali ne i najmanje vaţan.‖ Thomas je bio oduševljen što je napokon došao red na Minha; on će ga sigurno braniti do kraja.

Minho je brzo ustao, što ih je sve iznenadilo. ―Ja sam bio tamo; vidio sam što je tip učinio – ostao je jak, a ja sam se pretvorio u kokoš u hlačama. Nije drobio i drobio kao Gaily. Ţelim reći svoju preporuku pa da završimo s time.‖ ―To dobro‖, rekao je Newt. ―Reci nam onda.‖ Minho je pogledao Thomasa. ―Nominiram ovog klipa da me zamijeni kao Čuvara trkača.‖

113

Poglavlje 25 Prostorijom je zavladala potpuna tišina, kao da se svijet smrznuo, i svaki član Vijeća zurio je u Minha. Thomas je bio preneraţen, čekao je da trkač kaţe kako se šalio.

Gaily je na koncu ustao i razbio čaroliju. ―Ovo je smiješno!‖ Okrenuo se prema Newtu i upro prstom unatrag u Minha koji je već bio sjeo. ―Treba ga izbaciti iz Vijeća zato što priča takve gluposti!‖ Na tu je izjavu iz Thomasa iščeznuo svaki trag saţaljenja prema Gallyju. Činilo se da se neki Čuvari uistinu slaţu s Minhovom preporukom, poput Tave koji je pljeskao kako bi nadglasao Gallyja, galameći da se započne glasovati. Neki pak nisu tako izgledali. Winston je kategorično odmahivao glavom, govoreći nešto što Thomas nije čuo. Kad su svi počeli govoriti u isti glas, Thomas je stavio glavu na ruke kako bi pričekao da to proĎe, prestravljen i zadivljen u isti mah. Zašto je Minho to rekao? Sigurno se šalio, pomislio je.

Newt je rekao da treba uţasno mnogo vremena samo da se postane trkač, a kamoli Čuvar. Podigao je pogled, poţeljevši se naći kilometrima daleko.

Newt je napokon odloţio notes i izišao iz polukruga, urlajući na ljude da ušute. Thomas je i dalje gledao dok ispočetka nitko kao da nije ni čuo ni doţivljavao Newta. MeĎutim, malo-pomalo, red se ponovno uspostavio i svi su sjeli. ―Šebi ga‖, rekao je Newt. ―Još nikad nisam vidio toliko klipova koji se ponašaju ko bebe s dudama. Moţda ne izgledamo tako, ali u ovim krajevima mi smo odrasli ljudi. Ponašajte se tako ili ćemo raspustit ovo glupo Vijeće i počet ispočetka.‖ Hodao je s kraja na kraj zakrivljenog reda Čuvara koji su sjedili, gledajući svakoga ponaosob u oči dok je govorio. ―Je l‘ jasno?‖ Grupa se umirila. Thomas je očekivao još neke ispade, ali, na njegovo čuĎenje, svi su kimnuli da se slaţu, čak i Gaily. ―To dobro.‖ Newt se vratio do svog naslonjača i sjeo, smjestivši si notes u krilo. Napisao je nekoliko redaka na papir pa pogledao Minha. ―To je bio ozbiljan klonk, buraz. Oprosti, al trebaš objasnit da bismo krenuli dalje.‖ Thomas je, naravno, jako ţelio čuti odgovor.

Minho se doimao iscrpljenim, ali počeo je braniti svoj prijedlog. ―Lako je vama klipovima sjediti ovdje i govoriti o nečemu o čemu veze nemate. Ja sam jedini trkač u ovoj grupi, a, osim mene, ovdje je još samo Newt uopće bio vani u Labirintu.‖ Ubacio se Gaily: ―Ne ako računaš ono kad sam ja...‖ 114

―Ne računam!‖ viknuo je Minho. ―I vjeruj mi, ni ti ni itko drugi pojma nemate kako je tamo vani. Tebe su uboli samo zato što si prekršio isto to pravilo za koje sad kriviš Thomasa. To se zove licemjerje, ti šebilni mali...‖ ―Dosta‖, rekao je Newt. ―Obrani svoj prijedlog pa da završimo s time.‖ Napetost je bila opipljiva; Thomas je imao dojam da se zrak u sobi pretvorio u staklo koje bi se svakog časa moglo skršiti. I Gaily i Minho izgledali su kao da će im napeta, crvena koţa na licu popucati, ali na koncu su se prestali bijesno odmjeravati. ―Kako god, slušajte me‖, nastavio je Minho kad je opet sjeo. ―Nikad nisam vidio takvo što. On nije paničario. Nije ni cvilio ni plakao, kao da ga uopće nije bilo strah. Čovječe, a tu je tek nekoliko dana. Sjetite se kakvi smo mi bili na početku. Šćućureni po kutovima, dezorijentirani, plakali smo svako malo, nikome nismo vjerovali, ništa nismo htjeli raditi. Svi smo bili takvi tjednima ili mjesecima dok nam nije preostalo ništa drugo nego da kaţemo šebiga i ţivimo dalje.‖ Minho je opet ustao i prstom pokazao Thomasa. ―Samo nekoliko dana nakon što je došao, ovaj tip iziĎe u Labirint da spasi dva klipa koja jedva poznaje. Sav taj klonk o tome da je prekršio pravilo glup je do bola. On još nije ni naučio pravila, ali puno mu je ljudi dotada već reklo kako je u Labirintu, pogotovo po noći. I on ipak iziĎe u njega baš kad su se Vrata zatvarala, misleći samo o tome da dvoje ljudi trebaju pomoć.‖ Duboko je udahnuo, kao da mu se snaga sve više vraćala što je više govorio. ―Ali to je bio samo početak. Ja sam bio veteran, onaj sa znanjem i iskustvom, pa kad je Thomas vidio da ja odustajem, nije trebao sumnjati u to.

Ali jest. Razmislite o volji i snazi koje su mu trebale da podigne Albyja na onaj zid, centimetar po centimetar. To je ludo. To je doslovno umobolno.‖ ―No to nije sve. Potom su došli Ţaleri. Rekao sam Thomasu da se moramo razdvojiti i počeo sam raditi manevre za izbjegavanje, trčao sam po šabloni, a Thomas, koji je trebao pišati u gaće od straha, preuzeo je kontrolu, usprotivio se svim zakonima fizike i gravitacije da podigne Albyja na taj zid, skrenuo Ţalere dalje od njega, pobjegao jednome, naletio na...‖ ―Shvaćamo‖, odrezao je Gaily. ―Tommy nam je baš srećković od klipa.‖ Minho se okomio na njega. ―Ne, gade beskorisni, ne shvaćaš! Ja sam tu dvije godine i još nikad nisam vidio takvo što. Kud baš ti da bilo što kaţeš...‖ Minho je zastao, protrljao oči i zastenjao od muke. Thomas je primijetio da su mu vlastita usta širom otvorena. Čuvstva su mu bila raspršena: zahvalnost što se Minho suprotstavio svima u njegovo ime, nevjerica prema Gallyjevoj neprestanoj ratobornosti, strah od konačne odluke. ―Gaily‖, rekao je Minho mirnijim tonom, ―ti si obična kukavica koja nikad, nijedan jedini put, nije zatraţila da postane trkač niti je to pokušala. Nemaš pravo govoriti o stvarima koje ne razumiješ, zato začepi.‖ 115

Gaily je opet bijesno ustao. ―Samo reci još nešto slično i slomit ću ti vrat ovdje pred svima.‖ Dok je govorio, iz usta mu je frcala slina.

Minho se nasmijao, podigao ruku i dlanom zviznuo Gallyja u lice. Thomas je napola ustao gledajući kako se Poljanaš ruši na svoj naslonjač, prevrće ga unatrag i razbija na dva komada. Gaily se razletio po podu i koprcao da ustane, teško se uzdigavši na sve četiri. Minho mu je prišao i stopalom mu stao na leĎa, ponovno ga srušivši pljoštimice na tlo.

Thomas se preneraţeno svalio natrag u naslonjač. ―Najozbiljnije, Gaily‖, rekao je Minho posprdno, ―da mi više nikada nisi prijetio. Da mi se više nikada nisi obratio. Nikada. Ako budeš, ja ću slomiti tvoj šebeni vrat čim ti budem polomio ruke i noge.‖ Newt i Winston ustali su i ščepali Minha prije nego što je Thomas uopće shvatio što se zbiva. Odvukli su ga od Gallyja koji je skočio uvis; lice mu je bilo grimizna grimasa bijesa, no nije krenuo prema Minhu; samo je stajao isturenih grudi i disao duboko i isprekidano.

Gaily je naposljetku ustuknuo i pomalo se teturavo uputio prema izlazu iza sebe. Očima usplamtjelim od ţestoke mrţnje sijevao je po sobi. Thomas je s mukom pomislio da Gaily izgleda kao da će svakog časa ubiti nekoga.

Unatraške je došao do vrata i posegnuo rukom iza sebe da dohvati kvaku. ―Stvari su sada drugačije‖, rekao je, pljunuvši na pod. ―Nisi to smio učiniti, Minho. To nisi smio učiniti.‖ Prebacio je manijakalni pogled na Newta. ―Znam da me mrziš, da si me oduvijek mrzio. Trebalo bi te izopćiti zbog te stravične nesposobnosti da vodiš ovu grupu. Ti si sramota, a svaki od vas koji ostane ovdje nije ništa bolji. Sve će se promijeniti. Obećavam.‖ Thomasu se stisnuo ţeludac. Kao da sve nije bilo već dovoljno loše.

Gaily je naglo otvorio vrata i izišao na hodnik, ali prije nego što je itko stigao reagirati, opet je provirio glavom u sobu. ―A ti‖, rekao je, prodorno zureći u Thomasa, ―Zelenko koji misli da je nekakav bog. Ne zaboravi da sam te već vidio – ja sam prošao kroz Promjenu. To što ovi ovdje odluče ne znači baš ništa.‖ Zastao je, pogledavši ponaosob svakoga u sobi. Kad mu je pakostan pogled opet došao na Thomasa, morao je reći još nešto. ―Zbog čega god da si došao ovamo – kunem se ţivotom da ću ja to spriječiti. Ubit ću te ako budem morao.‖ Zatim se okrenuo i izišao iz sobe, zalupivši vratima.

116

Poglavlje 26 Thomas je ukipljeno sjedio u naslonjaču, a mučnina mu se širila utrobom poput zaraze. U kratkom vremenu otkako je stigao na Poljanu prošao je cijeli spektar emocija. Strah, usamljenost, beznaĎe, tuga, čak i blage naznake radosti, ali ovo je bilo nešto novo – čuti da netko kaţe da te toliko mrzi da te ţeli ubiti.

Gaily je lud, rekao je samome sebi. Potpuno je skrenuo. No od te se misli samo još više zabrinuo. LuĎaci stvarno mogu svašta učiniti. Članovi Vijeća šutke su stajali ili sjedili, jednako šokirani kao Thomas time što su upravo vidjeli. Newt i Winston napokon su pustili Minha; sva trojica natmureno su otišla do svojih naslonjača i sjela. ―Konačno je totalno puknuo‖, gotovo je šapnuo Minho. Thomas nije bio načisto je li htio da ga ostali čuju. ―Čuj, nisi ni ti neki vraţji svetac u ovoj sobi‖, rekao je Newt. ―Što te spopalo? Ovo je bilo malo previše, ne čini ti se?‖ Minho je zaškiljio i nagnuo glavu unatrag, kao da je zapanjen Newtovim pitanjem. ―Nemoj mi tu valjati gluposti. Svima vam je bilo super gledati tog seljatora kako dobiva što ga ide i ti to znaš. Bilo je vrijeme da se netko suprotstavi tom klonku.‖ ―Postoji razlog zašto je on u Vijeću‖, rekao je Newt. ―Čovječe, prijetio je da će mi slomiti vrat i da će ubiti Thomasa! Tip je mentalno poremećen i bolje ti je da odmah pošalješ nekoga da ga strpa u Bajbok. Opasan je.‖ Thomas se potpuno slagao s time i opet je umalo prekršio nareĎenje da ostane tiho, ali savladao se. Nije si htio stvarati još više problema nego što ih je već imao, ali nije znao koliko će još moći izdrţati. ―Moţda je bilo nečega u tome što je rekao‖, oglasio se Winston, gotovo pretiho. ―Što?‖ upitao je Minho, točno prenijevši Thomasove misli.

Winstona kao da je iznenadilo to priznanje da je uopće nešto rekao. Prije nego što je objasnio pogled mu je vrludao po prostoriji. ―Pa... on jest prošao kroz Promjenu – Ţaler ga je dohvatio usred bijela dana, odmah kod Zapadnih vrata. To znači da ima neka sjećanja, a kaţe da mu Zeleni izgleda poznato.

Zašto bi on to izmislio?‖ Thomas je razmislio o Promjeni i činjenici da se u njoj vraćaju sjećanja. Ta mu zamisao dotada još nije pala napamet, no bi li vrijedilo dopustiti Ţalerima da te ubodu i proći taj grozni proces samo zato da bi se nečega sjetio? Zamislio je 117

Bena kako se previja u krevetu i sjetio se Albyjevih krikova. Nema teorije, pomislio je. ―Winstone, jesi ti vidio što se dogodilo?‖ upitao je Tava, doimajući se zaprepašteno. ―Gaily je lud. Ne moţeš previše vjerovati njegovim poremećenim glupostima. Što, Thomas ti izgleda kao maskirani Ţaler?‖ Pravila Vijeća ili ne, Thomasu je napokon dozlogrdilo. Nije više mogao šutjeti ni sekunde. ―Mogu li sada ja nešto reći?‖ upitao je; zbog frustracije sve je više podizao glas. ―Zlo mi je od toga da govorite o meni kao da nisam ovdje.‖ Newt ga je načas pogledao i kimnuo. ―Moţe. Ionako ne moţeš još više uprskat‘ ovaj sastanak.‖ Thomas je na brzinu sredio misli, tragajući za pravim riječima u uskovitlanom oblaku nemoćna bijesa, zbunjenosti i ljutnje u svojoj glavi. ―Ne znam zašto me Gaily mrzi. Nije me briga. Meni on izgleda kao psihopat. Što se tiče toga tko sam ja doista, vi o tome znate isto koliko i ja, ali ako se dobro sjećam, mi smo ovdje zbog onoga što sam učinio u Labirintu, a ne zbog toga što neki idiot misli da sam zao.‖ Netko se zacerekao i Thomas je ušutio, nadajući se da su shvatili što je htio reći.

Newt je kimnuo, doimajući se zadovoljnim. ―To dobro. Hajde da završimo sastanak, a za Gallyja ćemo se pobrinut‘ poslije.‖ ―Ne moţemo glasati ako svi članovi nisu ovdje‖, ustrajao je Winston, ―osim ako je netko stvarno bolestan, kao Alby.‖ ―Za boga miloga, Winstone‖, odgovorio je Newt. ―Meni se čini da danas ni Gallyju nije baš dobro pa ćemo nastavit bez njega. Thomase, obrani se pa ćemo glasat‘ o tome šta ćemo s tobom.‖ Thomas je primijetio da je stisnuo šake na krilu. Opustio ih je i obrisao znojne dlanove o hlače. Zatim je započeo, ne znajući što će reći prije nego što je to i sam čuo. ―Nisam učinio ništa loše. Znam samo da sam vidio njih dvojicu kako se muče da stignu unutar ovih zidova i ne uspijevaju. Ne obazirati se na to zbog nekakvog glupog pravila činilo mi se sebičnim, kukavički i... ma, glupo. Ako me ţelite baciti u zatvor zato što sam htio nekome spasiti ţivot, samo dajte.

Obećavam da ću sljedeći put upirati prstom u njih i smijati se, a potom otići pojesti Tavinu večeru.‖ Thomas nije nastojao biti zabavan, samo nije mogao vjerovati da se od toga uopće moţe praviti problem. ―Evo moje preporuke‖, rekao je Newt. ―Prekršio si naše Pravilo broj jedan pa ćeš dobit jedan dan u Bajboku. To ti je kazna. TakoĎer preporučujem da budeš izabran u trkače, što stupa na snagu iste sekunde kad završimo sastanak.

U samo jednoj noći dokazao si se više nego što se većina kandidata za obuku 118

dokaţe u nekoliko tjedana. Što se tiče toga da postaneš vraţji Čuvar, to zaboravi.‖ Pogledao je Minha. ―Gaily je tu bio u pravu – glupa ideja.‖ Taj komentar povrijedio je Thomasa iako se nije mogao ne sloţiti.

Pogledao je Minha da vidi kako će reagirati. Čuvar se nije doimao iznenaĎenim, ali se ipak usprotivio. ―Zašto? On je najbolji kojeg imamo – kunem se. Najbolji bi trebao biti Čuvar.‖ ―Dobro‖, odgovorio je Newt. ―Ako je to istina, poslije ćemo to promijenit‘.

Neka proĎe mjesec dana i vidjet‘ ćemo hoće li se dokazat‘.‖ Minho je slegnuo ramenima. ―To dobro.‖ Thomas je potiho odahnuo od olakšanja. I dalje je ţelio biti trkač, što ga je čudilo s obzirom na sve što je podnio u Labirintu, ali to da smjesta postane Čuvarem zvučalo mu je smiješno.

Newt je pogledao sve u sobi. ―Dobro, čuli smo nekoliko preporuka pa da ponovimo...‖ ―Joj, daj‖, rekao je Tava. ―Samo glasajmo. Ja glasam za tvoju.‖ ―I ja‖, rekao je Minho.

Svi ostali priklopili su svoje odobravanje, a Thomasa je proţeo osjećaj olakšanja i ponosa. Samo se Winston usprotivio.

Newt ga je pogledao. ―Ne treba nam tvoj glas, ali reci nam što ti se mota po glavi.‖ Winston je oprezno pogledao Thomasa pa vratio pogled na Newta. ―Meni je to u redu, ali ne bismo trebali potpuno zanemariti ono što je Gaily rekao. Ima nešto u tome – ne vjerujem da je to baš izmislio. I istina je da je sve krenulo šebeno naopako otkako je Thomas došao.‖ ―U redu‖, rekao je Newt. ―Neka svatko malo razmisli o tome. Kad nam bude fino i dosadno, moţda ćemo sazvat‘još jedan Skup da o tome malo raspravimo. To dobro?‖ Winston je kimnuo.

Thomas je zastenjao zbog toga koliko je postao nevidljiv. ―Super mi je kako vi dečki razgovarate o meni kao da nisam tu.‖ ―Gle, Tommy‖, rekao je Newt. ―Upravo smo te izabrali za vraţjeg trkača.

Ne cendraj i izlazi odavde. Minho te mora puno toga naučiti.‖ Thomas je to tek tada uistinu shvatio. Bit će trkač, istraţivat će Labirint.

Unatoč svemu protrnuo je od uzbuĎenja; bio je siguran da se više neće naći zatočen tamo vani noću. Moţda ga se loša sreća okanila. ―A što je s mojom kaznom?‖ ―Sutra‖, odgovorio je Newt. ―Od buĎenja do zalaska sunca.‖ Jedan dan, pomislio je Thomas. To nije tako strašno.

119

Sastanak je završio i svi su ţurno izišli iz sobe osim Newta i Minha. Newt se nije ni maknuo iz naslonjača u kojem je sjedio i pisao bilješke. ―Pa, bio je dobar provod‖, promrmljao je.

Minho je prišao Thomasu i prijateljski ga mlatnuo po ruci. ―Za sve je kriv ovaj klip.‖ Thomas ga je mlatnuo zauzvrat. ―Čuvar? Ti hoćeš da ja budem Čuvar? Pa ti si još luĎi od Gallyja.‖ Minho je odglumio zločesti osmijeh. ―Upalilo je, ne? Ciljaj visoko, pogodi nisko. Zahvali mi poslije.‖ Thomas se morao nasmijati Čuvarevoj lukavosti. Pozornost mu je privuklo kucanje na otvorenim vratima – okrenuo se da vidi tko je. Ondje je stajao Chuck; izgledao je kao da ga je maloprije proganjao Ţaler. Thomas je osjetio kako mu osmijeh iščezava s lica. ―Što je bilo?‖ upitao je Newt, ustajući. Njegov ton samo je povećao Thomasovu zabrinutost.

Chuck je kršio ruke. ―Poslali su me medikalci.‖ ―Zašto?‖ ―Mislim da Alby divlja i šizi i govori im da mora s nekime razgovarati.‖ Newt je krenuo prema vratima, ali Chuck je podignuo ruku. ―Ovaj... ne s tobom.‖ ―Kako to misliš?‖ Chuck je upro prstom u Thomasa. ―Stalno traţi njega.‖

120

Poglavlje 27 Thomas je već drugi put toga dana ostao bez teksta od šoka. ―Pa, doĎi‖, rekao je Newt Thomasu i primio ga za ruku. ―Nema teorije da ja ne idem s tobom.‖ Thomas je pošao za njim, a Chuck im je bio za petama kad su izišli iz Vijećnice i krenuli niz hodnik prema uskom spiralnom stubištu koje on do tada još nije primijetio. Newt je napravio samo jedan korak i hladno je pogledao Chucka. ―Ti. Ostani tu.‖ Chuck je za promjenu samo kimnuo i nije rekao ništa. Thomas je shvatio da je mali bio na rubu ţivaca zbog nečega u Albyjevu ponašanju. ―Razvedri se‖, rekao je Thomas Chucku kad je Newt krenuo po stubama. ―Upravo su me izabrali za trkača pa si sada kompić jedne face.‖ Htio se našaliti, htio je zanijekati da je prestravljen time što će vidjeti Albyja. Što ako ga on bude optuţivao kao Ben? Ili gore od toga? ―Da, baš‖, šapnuo je Chuck, ošamućeno zureći u drvene stube.

Slegnuvši ramenima, Thomas je krenuo gore po stubama. Dlanovi su mu bili skliski od znoja i osjećao je kako mu po sljepoočnici klizi jedna kapljica.

Nije ţelio ići gore.

Newt, vrlo mrk i ozbiljan, čekao je Thomasa na vrhu stuba. Nalazile su se na suprotnom kraju dugačkog mračnog hodnika u odnosu na uobičajene stube, one kojima se Thomas popeo prvi dan kad je htio vidjeti Bena. Smučilo mu se kad se toga sjetio; ponadao se da se Alby potpuno oporavio od tih grozota i da neće opet morati gledati takav prizor, onu gadnu koţu, ţile, uvijanje, no očekivao je najgore i pripremio se na to.

Slijedio je Newta do drugih vrata desno i promatrao starijeg dječaka kako lagano kuca na njih; u znak odgovora začuo se tihi jauk. Newt je gurnuo vrata da se otvore, a njihovo škriputanje opet je podsjetilo Thomasa na jedno mutno sjećanje iz djetinjstva: filmove o ukletim kućama. Opet mu se to dogodilo – najblaţi mogući bljesak njegove prošlosti. Sjećao se filmova, ali ne i lica glumaca, kao ni toga s kime ih je gledao. Sjećao se kina, ali ne i izgleda nekog konkretnog kina. Nije mogao objasniti taj osjećaj čak ni samome sebi.

Newt je bio ušao u sobu i pokazivao je rukom Thomasu da uĎe i on.

Ulazeći, pripremio se na uţas koji ga je moţda očekivao, no kad je podigao pogled, vidio je samo malaksalog tinejdţera koji leţi na krevetu zatvorenih očiju.

121

―Spava?‖ šapnuo je Thomas da izbjegne ono pravo pitanje koje mu je iskrsnulo u glavi: Nije valjda mrtav? ―Ne znam‖, tiho je rekao Newt. Otišao je na drugi kraj sobe i sjeo na drvenu stolicu pored kreveta. Thomas je sjeo na suprotnu stranu. ―Alby‖, šapnuo je Newt. Zatim glasnije: ―Alby. Chuck je rekao da ţeliš razgovarati s Tommyjem.‖ Alby je polako otvorio oči – podlivene krvlju, blistale su na svjetlosti.

Pogledao je u Newta pa na drugu stranu, u Thomasa. Zastenjavši, pomaknuo se u krevetu i uspravio u sjedeći poloţaj, naslonivši se na uzglavlje. ―Da‖, promuklo je promrmljao. ―Chuck je rekao da divljaš tu okolo i ponašaš se kao manijak.‖ Newt se nagnuo naprijed. ―U čemu je problem? Još te boli?‖ Alby je sljedeće riječi hroptao kao da će mu svaka odnijeti tjedan dana ţivota: ―Sve... će se... promijeniti... Djevojka... Thomas. .. vidio sam ih...‖ Polako je zatvorio očne kapke pa ih opet otvorio; opet se spustio u leţeći poloţaj na krevetu i zabuljio u strop. ―Nije mi baš dobro.‖ ―Kako to misliš – vidio...‖ započeo je Newt. ―Htio sam Thomasa!‖ zaurlao je Alby u iznenadnom naletu energije koji je Thomas prije nekoliko sekundi smatrao nemogućim. ―Nisam traţio tebe, Newt!

Thomasa! Traţio sam Thomasa, kvragu!‖ Newt je pogledao Thomasa i upitno iskrivio obrve. Thomas je slegnuo ramenima, svakog trena bilo mu je sve mučnije. Zašto je Alby htio njega? ―Dobro, klipe čangrizavi‖, rekao je Newt. ―Evo, tu je – pričaj s njim.‖ ―IzaĎi‖, rekao je Alby zatvorenih očiju, teško dišući. ―Ni govora – hoću čuti.‖ ―Newt.‖ Stanka. ―IzaĎi. Odmah.‖ Thomasu je bilo uţasno neugodno; brinulo ga je što Newt misli i strepio je od toga što mu je Alby ţelio reći. ―Ali...‖ pobunio se Newt. ―Van!‖ zaurlavši, Alby je sjeo, a glas mu je puknuo od napora. Opet se pomaknuo unatrag da se nasloni na uzglavlje. ―Izlazi van!‖ Newt se snuţdio, očigledno povrijeĎen – Thomasa je začudilo što mu na licu ne vidi nimalo ljutnje. Zatim je, nakon dugačke i napete stanke, Newt ustao sa stolice, otišao do vrata i otvorio ih. Zar će stvarno izići? pomislio je Thomas. ―Nemoj mislit da ću te poljubit‘ u dupe kad mi se doĎeš ispričavat‘‖, rekao je i izišao u hodnik. ―Zatvori vrata!‖ viknuo je Alby kao uvredu za kraj. Newt je poslušao i glasno ih zalupio.

Thomasu je srce počelo brţe udarati – sada je bio nasamo s tipom koji je bio prijeke ćudi i prije napada Ţalera i Promjene. Nadao se da će Alby reći što 122

ţeli i završiti s time. Dugačka stanka otegnula se na nekoliko minuta i Thomasu su se ruke počele tresti od straha. ―Znam tko si ti‖, napokon je rekao Alby, razbivši tišinu.

Thomas nije uspio pronaći riječi kojima bi odgovorio. Pokušao je; nije izustio ništa osim nesuvislog mumljanja. Bio je potpuno zbunjen i prestravljen. ―Znam tko si ti‖, polako je ponovio Alby. ―Vidio sam. Sve sam vidio: odakle smo došli, tko si ti, tko je djevojka. Sjećam se Baklje.‖ Baklje? Thomas se prisilio progovoriti. ―Ne znam o čemu govoriš. Što si vidio? Volio bih čuti tko sam.‖ ―Nije lijepo‖, odgovorio je Alby i prvi put otkako je Newt izišao podigao pogled ravno u Thomasa. Oči su mu bile duboke vreće tuge, upalne, tamne. ―Uţasno je, znaš. Zašto ti klipovi ţele da se sjetimo? Zašto ne moţemo jednostavno ţivjeti ovdje i biti sretni?‖ ―Alby..Thomas je poţelio moći zaviriti u dječakov um, vidjeti to što je on vidio. ―Promjena...‖ ustrajao je, ―što je bilo? Čega si se sjetio? Ne razumijem te.‖ ―Ti...‖ počeo je Alby, a tada iznenada ščepao samog sebe za grlo i počeo krkljati kao da se guši. Mlatarao je nogama i prevrnuo se na bok, ritajući se naprijed-natrag kao da ga davi netko drugi. Isplazio je jezik i nemilice ga grizao.

Thomas je brzo ustao i uţasnuto zateturao unatrag – Alby se koprcao kao da ima epileptički napadaj, ritao se nogama na sve strane. Tamna koţa njegova lica, koja je maločas bila neobično blijeda, sada je postala ljubičasta, a oči su mu se toliko izbuljile iz duplji da su sličile blistavo bijelim pikulama. ―Alby!‖ kriknuo je Thomas, ne usuĎujući se sagnuti i zgrabiti ga rukama. ―Newt!‖ zaurlao je, skupivši dlanove oko usta. ―Newt, doĎi ovamo!‖ Vrata su se širom otvorila i prije nego što je dovršio zadnju rečenicu. Newt je dotrčao do Albyja i primio ga za ramena, uprijevši cijelim tijelom da pričepi na krevet dječaka koji se grčio. ―Drţi mu noge!‖ Thomas je krenuo naprijed, ali Alby se toliko ritao i trzao nogama da mu nije mogao prići. Stopalom je tresnuo Thomasa u vilicu; koplje boli probolo mu je cijelu lubanju. Opet je zateturao unatrag, trljajući se po bolnom mjestu. ―Daj, kvragu!‖ zaurlao je Newt.

Thomas se umirio pa skočio na Albyja, primio mu obje noge i pričepio ih na krevet. Ruke je ovio oko dječakovih bedara i pritisnuo ih dok je Newt koljenom stao na jedno Albyjevo rame pa mu zgrabio šake koje su i dalje bile stegnute oko njegova vlastita vrata, daveći ga. ―Pusti!‖ urlao je Newt dok je vukao. ―Kvragu, ubit ćeš se!‖ Thomas je gledao kako se mišići na Newtovim rukama napinju, kako mu ţile iskaču dok vuče Albvjeve šake sve dok ih napokon, centimetar po centimetar, nije uspio odmaknuti. Čvrsto ih je pritisnuo na prsa dječaka koji se 123

opirao. Alby se nekoliko puta snaţno trznuo cijelim tijelom, izbacivši sredinu trupa uvis s kreveta. Zatim se polako smirio i uskoro je mirno leţao, ujednačeno dišući; oči su mu bile staklaste.

Thomas je čvrsto drţao Albyjeve noge; bojao se odmaknuti da dječak ne bi ponovno počeo. Newt je pričekao čitavu minutu prije nego što je podigao koljeno i ustao. Thomas je to shvatio kao znak da i on tako učini, ponadavši se da su muke doista završile.

Alby je podignuo pogled; kapci su mu se sklapali kao da je na rubu dubokog sna. ―Oprosti, Newt‖, šapnuo je. ―Ne znam što se dogodilo. Kao da... mi je nešto preuzelo kontrolu nad tijelom. Oprosti...‖ Thomas je duboko udahnuo, uvjeren da više nikada neće doţivjeti nešto toliko jezivo i neugodno. Barem se nadao. ―Ne opraštam‖, otpovrnuo je Newt. ―Kvragu, pokušavao si ubiti samoga sebe.‖ ―Nisam ja, kunem se‖, promrmljao je Alby.

Newt je naglo podignuo ruke. ―Kako to misliš, nisi ti?‖ upitao je. ―Ne znam... To... to nisam bio ja.‖ Alby je izgledao jednako zbunjeno kao što se Thomas osjećao, no činilo se da Newt smatra kako to nije vrijedno mozganja, barem ne sada. Uzeo je pokrivače koji su pali s kreveta dok se Alby ritao i navukao ih na bolesnika. ―Gubi se na spavanje, razgovarat ćemo poslije.‖ Potapšao ga je po glavi pa dodao: ―Nisi dobro, klipe.‖ Alby je već tonuo u san; dok su mu se oči zatvarale, samo je lagano kimnuo.

Newt je uhvatio Thomasov pogled i pokazao prema vratima. Thomasu je bilo drago što ide van iz te lude kuće – pošao je za Newtom na hodnik kada je, baš dok su izlazili kroz vrata, Alby nešto promrmljao iz kreveta.

Obojica su stala kao ukopana. ―Što?‖ upitao je Newt.

Alby je načas otvorio oči i malo glasnije ponovio što je rekao. ―Pazite na djevojku.‖ Tada su mu se oči opet zatvorile.

I opet – djevojka. Sve je nekako uvijek vodilo natrag do djevojke. Newt je upitno pogledao Thomasa, ali Thomas je mogao odgovoriti samo slijeganjem ramenima. Nije imao pojma što se dogaĎa. ―Idemo‖, šapnuo je Newt. ―I, Newt?‖ opet je zazvao Alby s kreveta, ne trudeći se otvarati oči. ―Da?‖ ―Zaštiti Karte.‖ Alby se okrenuo, leĎima im dajući do znanja da je napokon završio.

Thomasu to baš i nije dobro zvučalo. Uopće mu nije dobro zvučalo. On i Newt izišli su iz sobe i tiho zatvorili vrata.

124

Poglavlje 28 Thomas je pratio Newta dok je ovaj ţurio niz stube i van iz Domaćinstva na jarku svjetlost sredine poslijepodneva. Nijedan od njih dugo nije rekao ništa.

Thomasu se činilo da sve stalno ide iz lošeg u gore. ―Gladan, Tommy?‖ upitao je Newt kad su izišli van.

Thomas nije mogao vjerovati svojim ušima. ―Gladan? Povraća mi se nakon ovoga što sam upravo vidio – ne, nisam gladan.‖ Newt se samo nacerio. ―Pa, klipe, ja jesam. Hajdemo nać‘ neke ostatke od ručka. Moramo razgovarat.‖ ―Nekako sam znao da ćeš reći tako nešto.‖ Što god učinio, stalno se sve više uplitao u zbivanja na Poljani; već je to počeo i očekivati.

Došli su do kuhinje i ondje se, Tavinu brundanju unatoč, uspjeli domoći sendviča sa sirom i sirova povrća. Thomas nije mogao ne primijetiti kako ga je Čuvar kuhara stalno čudno gledao, ali brzo bi skrenuo pogled kad god bi Thomas zauzvrat upro očima u njega.

Nešto mu je govorilo da će takav tretman odsada nadalje biti normalan. On je zbog nečega bio drugačiji od svih ostalih na Poljani. Imao je dojam da je proţivio čitav jedan ţivot nakon što se probudio s izbrisanim sjećanjem, a bio je tu tek tjedan dana.

Dječaci su odlučili odnijeti svoj ručak i pojesti ga vani pa su se nekoliko minuta poslije našli kod zapadnog zida i promatrali razne radne aktivnosti koje su se odvijale na Poljani, leĎima oslonjeni na mjesto gdje je bršljan bio gust.

Thomas se prisilio jesti; sudeći po tome kako su se stvari odvijale, trebao je biti siguran da će imati snage suočiti se s bilo kojim sljedećim ludilom koje naiĎe. ―Je li se to ikada prije dogaĎalo?‖ upitao je Thomas nakon nekog vremena.

Newt ga je pogledao, naglo se uozbiljivši. ―To što je Alby sad učinio? Ne. Nikad. Ali, s druge strane, nitko nam nikada nije pokušao reći čega se sjetio u Promjeni. Uvijek to odbijaju. Alby je pokušao – sigurno je zato načas prolupao.‖ Thomas je zastao usred ţvakanja. Zar su ih ljudi iza Labirinta nekako mogli kontrolirati? Ta misao bila je jeziva. ―Moramo nać‘ Gallyja‖, rekao je Newt usta punih mrkve da promijeni temu. ―Gad je nekamo otišao i sakrio se. Čim pojedemo, moram ga nać‘ i odvuć‘ mu dupe u zatvor.‖ ―Stvarno?‖ Na tu je pomisao Thomas i protiv svoje volje osjetio navalu čistog oduševljenja. Vrlo bi rado osobno zalupio vrata i bacio ključ.

125

―Klip je zaprijetio da će te ubit‘ i moramo se potrudit‘ da se to više nikad ne ponovi. Seljator će skupo platit‘ što se tako ponašao – ima sreće što ga nećemo izopćit‘. Sjeti se što sam ti rekao o redu.‖ ―Aha.‖ Thomasa je brinulo jedino to što će ga Gaily zbog zatvora zamrziti još više. Baš me briga, pomislio je. Više se ne bojim tog tipa. ―Ovako ćemo, Tommy‖, rekao je Newt. ―Danas ostaješ sa mnom – trebamo razgovarat‘. Sutra – Bajbok. Nakon toga si Minhov i ţelim da se neko vrijeme drţiš dalje od ostalih klipova. Jasno?‖ Thomas je bio presretan. To da uglavnom bude sam činilo mu se izvrsnom idejom. ―Zvuči divno. Dakle, Minho će me obučavati?‖ ―Tako je – sada si trkač. Minho će te učit‘. Labirint, Karte, sve. Imaš tu štošta učit‘. Očekujem da rintaš ko magare.‖ Thomasa je šokiralo to što se nije osobito uplašio zamisli da ponovno uĎe u Labirint. Odlučio je da će postupati upravo tako kako je Newt rekao, ponadavši se da na taj način neće razmišljati o nekim stvarima. Duboko u sebi nadao se da će provoditi što više vremena izvan Poljane. Izbjegavanje drugih ljudi bio mu je novi cilj u ţivotu.

Dječaci su šutke sjedili, dovršavajući ručak, dok Newt naposljetku nije prešao na ono o čemu je zapravo ţelio razgovarati.

Kad je zguţvao otpatke u lopticu, okrenuo se i pogledao ravno u Thomasa. ―Thomase‖, započeo je. ―Moraš nešto prihvatit‘. Čuli smo to već previše puta da bismo to mogli zanemarit‘ i vrijeme je da popričamo o tome.‖ Thomas je znao što slijedi, ali bio je zatečen. Bojao se tih riječi. ―Gaily je to rekao. Alby je to rekao. Ben je to rekao‖, nastavio je Newt, ―djevojka je, kad smo je izvadili iz Kutije, to rekla.‖ Zastao je, moţda očekujući da će ga Thomas upitati na što misli, no Thomas je već znao. ―Svi su oni rekli da će se sve promijeniti.‖ Newt je načas pogledao u stranu pa vratio pogled na Thomasa. ―Tako je. I Gaily i Alby i Ben tvrde da su te vidjeli u svojim sjećanjima u Promjeni, a koliko sam uspio shvatit‘, nisi sadio cvijeće i pomagao bakicama prijeći cestu. Prema Gallyju, nešto u vezi s tobom toliko je trulo da te ţeli ubit‘.‖ ―Newt, ja ne znam...‖ počeo je Thomas, ali Newt mu nije dopustio završiti. ―Znam da se ničeg ne sjećaš, Thomase! Prestani to ponavljati – da to više nikad nisi rekao. Nitko od nas ničeg se ne sjeća i, kvragu, zlo nam je od toga da nas stalno podsjećaš na to. Ovdje se radi o tome da je nešto na tebi drugačije i vrijeme je da shvatimo što.‖ Thomasa je šatro napadaj bijesa. ―Dobro, a kako ćemo to izvesti? Ja ţelim znati tko sam isto koliko i svi ostali. Očito.‖ ―Trebaš imat‘ otvoren um. Budi iskren ako ti se bilo što, stvarno bilo što, učini poznatim.‖ ―Ništa...‖ zaustio je Thomas, ali je stao. Toliko se toga dogodilo otkako je došao da je gotovo zaboravio na to kako mu se Poljana učinila poznatom one 126

prve noći kad je spavao pokraj Chucka, kako se osjećao ugodno i kod kuće, ni blizu uţasu koji je trebao osjećati. ―Vidim da ti se kotačići vrte‖, mirno je rekao Newt. ―Pričaj.‖ Thomas je oklijevao u strahu od posljedica toga što je kanio reći, no bio je umoran od tajni. ―Pa... ne mogu biti baš jako odreĎen‖, govorio je polako, paţljivo, ―ali čim sam došao ovamo, osjećao sam se kao da sam već bio tu.‖ Pogledao je Newta u nadi da će u njegovim očima vidjeti bljesak prepoznavanja. ―Je li se to dogodilo još nekome?‖ No Newtovo lice bilo je prazno. Samo je zakolutao očima. ―Hm, ne, Tommy. Većina nas provede tjedan dana klonkajući u gaće i cendrajući dok nam oči ne otpadnu.‖ ―Da, pa, dobro.‖ Thomas je zastao, uznemiren i, najednom, smeten. Što je sve to značilo? Je li on na neki način bio drugačiji od ostalih? Moţda s njime nešto nije bilo u redu? ―Sve mi se činilo poznatim i znao sam da ţelim biti trkač.‖ ―To je strašno zanimljivo.‖ Newt ga je načas odmjerio, ne skrivajući svoju očiglednu sumnjičavost. ―Pa, traţi i dalje. Napregni mozak, šeći si po mislima u slobodno vrijeme i razmišljaj o ovom mjestu. Uroni u taj svoj um i traţi. Potrudi se za dobro svih nas.‖ ―Hoću.‖ Thomas je zatvorio oči i počeo pretraţivati tamu u svojoj glavi. ―Ne sad, klipe jedan blesavi‖, nasmijao se Newt. ―Samo sam mislio da to radiš odsada nadalje; u slobodno vrijeme, kad jedeš, prije spavanja, dok šećeš uokolo, vjeţbaš, radiš. Reci mi sve što ti se učini makar i malčice poznatim.

Jasno?‖ ―Da, jasno.‖ Thomas se i protiv svoje volje pobojao da je upalio neke crvene lampice u Newtu i da stariji dječak skriva svoju zabrinutost. ―To dobro‖, rekao je Newt gotovo previše ljubazno. ―Najprije trebamo nekoga posjetit‘.‖ ―Koga?‖ upitao je Thomas, ali shvatio je odgovor čim je otvorio usta. Opet je protrnuo od uţasa. ―Djevojku. Gledaj je dok ti oči ne prokrvare i vidi pokreće li se nešto u tom tvom šebenom mozgu.‖ Newt je pokupio otpad od svog ručka i ustao. ―A zatim ţelim da mi kaţeš od riječi do riječi što ti je Alby rekao.‖ Thomas je uzdahnuo i ustao. ―Dobro.‖ Nije znao hoće li se uspjeti natjerati da mu ispriča cijelu istinu o Albyjevim optuţbama, a kamoli to što osjeća prema djevojci. Pomislio je kako na kraju ipak još nije odustao od tajni.

Dječaci su pošli natrag prema Domaćinstvu gdje je djevojka i dalje leţala u komi. Thomas nije mogao odagnati tjeskobu, brinulo ga je što Newt misli. Bio mu se otvorio i Newt mu je uistinu bio drag. Kad bi se Newt sada okrenuo protiv njega, Thomas nije znao bi li to mogao izdrţati.

127

―Ako ništa drugo ne upali‖, rekao je Newt, prekinuvši Thomasa. u razmišljanju, ―poslat ćemo te Ţalerima – neka te ubodu pa da proĎeš kroz Promjenu. Trebaju nam tvoja sjećanja.‖ Thomas je na to sarkastično zagrohotao od smijeha, ali Newt se nije smiješio.

Djevojka je izgledala kao da mirno spava, kao da će se svakog trena probuditi.

Thomas je gotovo očekivao da će vidjeti nekakve kosturske ostatke, osobu na rubu smrti, no grudi su joj se dizale i spuštale i disala je ujednačeno; koţa joj je bila lijepe boje.

Ondje je bio jedan medikalac, onaj niţi – Thomas se nije mogao sjetiti kako se zvao – i kapao je vodu komatoznoj djevojci u usta, malo-pomalo. Na tanjuru i u zdjelici koji su stajali na noćnom ormariću nalazili su se ostaci njezina ručka – pirea od krumpira i juhe. Radili su sve što su mogli da bi je odrţali ţivom i zdravom. ―Hej, Clint‖, rekao je Newt opušteno, kao da je već mnogo puta navraćao ovamo u posjet. ―Je l‘ ţiva?‖ ―Je‖, odgovorio je Clint. ―Dobro je, ali stalno govori u snu. Mislimo da će se uskoro probuditi.‖ Thomas je osjetio da su mu se dlačice najeţile. Zbog nekog mu razloga još nikad nije pala na pamet mogućnost da bi se djevojka mogla probuditi i biti dobro, da bi mogla razgovarati s ljudima. Nije imao pojma zašto ga je to odjednom toliko uznemirilo. ―Jeste li zapisivali svaku riječ koju je rekla?‖ upitao je Newt.

Clint je kimnuo. ―To je većinom potpuno nerazumljivo, ali zapisivali smo kad god smo mogli.‖ Newt je pokazao na notes na noćnom ormariću. ―Daj mi neki primjer.‖ ―Pa, ono isto što je rekla kad smo je izvukli iz Kutije, da će se sve promijeniti. Još neke stvari o Kreatorima i da svemu mora doći kraj. I, ovaj...‖ Clint je pogledao Thomasa, kao da ne ţeli nastaviti u njegovu društvu. ―U redu je – on smije čuti sve što i ja‖, ohrabrio ga je Newt. ―Pa... ne mogu baš sve razumjeti, ali...‖ Clint je opet pogledao Thomasa. ―Stalno ponavlja njegovo ime.‖ Thomas se na to gotovo srušio. Zar nije bilo kraja tim referencama na njega? Kako to da je on znao tu djevojku? Bilo je to poput ubitačnog svraba u lubanji koji nikako ne prestaje. ―Hvala, Clint‖, rekao je Newt tonom koji je Thomasu zazvučao kao da ga njime otpravlja. ―Sastavi nam izvještaj o svemu tome, moţe?‖ ―Hoću.‖ Medikalac je kimnuo obojici i izišao iz sobe. ―Dovuci stolicu‖, rekao je Newt i sjeo na rub kreveta.

128

Thomas, kojem je odlanulo jer Newt još uvijek nije počeo sipati optuţbe, uzeo je onu ispod stola i stavio je tik uz djevojčinu glavu; sjeo je, nagnuvši se prema naprijed da joj se zagleda u lice. ―Podsjeća li te na nešto?‖ upitao je Newt. ―Bilo što?‖ Thomas nije odgovorio, samo je i dalje gledao, pokušavajući snagom volje slomiti barijeru na sjećanjima i potraţiti tu djevojku iz svoje prošlosti. Sjetio se onog kratkog trenutka kad je otvorila oči nakon što su je izvukli iz Kutije.

Bile su plave, bojom bogatije od očiju bilo koje druge osobe koje se mogao sjetiti. Pokušao je zamisliti te oči na njoj sada dok je gledao u njezino usnulo lice, pretapajući si te dvije slike u mislima. Njezina crna kosa, savršena bijela koţa, pune usne... Gledajući tako u nju, opet je shvatio koliko je uistinu prekrasna bila.

Jače prepoznavanje nakratko ga je zagolicalo negdje u glavi – lepršanje krila u mračnom kutku, nevidljivo, ali ipak prisutno. Trajalo je samo časak prije nego što je nestalo u bezdanu njegovih drugih zarobljenih sjećanja, ali ipak je nešto osjetio. ―Poznajem je‖, šapnuo je, nagnuvši se unatrag na stolici. Bilo mu je ugodno napokon to priznati naglas.

Newt je ustao. ―Što? Tko je ona?‖ ―Nemam pojma, ali nešto mi je kliknulo – ja je odnekuda znam.‖ Thomas si je protrljao oči, frustriran jer nije mogao učvrstiti tu poveznicu. ―Pa, kvragu, misli i dalje – nemoj to izgubiti. Koncentriraj se.‖ ―Pokušavam pa zaveţi.‖ Thomas je zatvorio oči, pretraţivao tamu svojih misli, ugledao njezino lice u toj praznini. Tko je ona bila? Iznenada je osvijestio ironiju tog pitanja – nije znao čak ni tko je bio on.

Nagnuo se naprijed na stolici i duboko udahnuo pa pogledao Newta i odmahnuo glavom kao da se predaje. ―Jednostavno ne...‖ Teresa.

Thomas je skočio sa stolice, prevrnuo je unatrag i okrenuo se oko sebe, ogledavajući se. Bio je začuo... ―Što je?‖ upitao je Newt. ―Sjetio si se nečega?‖ Thomas se nije obazirao na njega, zbunjeno je gledao uokolo po sobi, znajući da je čuo neki glas, a potom je opet pogledao djevojku. ―Ja...‖ Ponovno je sjeo, nagnuo se naprijed i zagledao u djevojčino lice. ―Newt, jesi li ti nešto rekao malo prije nego što sam ja ustao?‖ ―Nisam.‖ Naravno da nije. ―Oh. Učinilo da sam nešto čuo... ne znam. Moţda je bilo u mojoj glavi. Je li... je li ona nešto rekla?‖ ―Ona?‖ upitao je Newt, iskričavih očiju. ―Ne. Zašto? Što si čuo?‖ Thomasa je bilo strah priznati. ―Ja... kunem se da sam čuo ime. Teresa.‖ 129

―Teresa? Ne, ja to nisam čuo. Mora da je iskočilo iz tvojih vraţjih blokada na sjećanju! Tako se zove, Tommy. Teresa. Mora da je tako.‖ Thomas se osjećao... čudno – obuzeo ga je neobičan osjećaj, kao da se upravo dogodilo nešto natprirodno. ―Bilo je... kunem se da sam to čuo, ali u svojoj glavi. Ne mogu objasniti.‖ Thomas.

Ovaj put Thomas je iskočio iz stolice i kao muha bez glave odjurio što je mogao dalje od kreveta, prevrnuvši pritom svjetiljku na stolu; skršila se na tlo uz zveket razbijenog stakla. Glas. Ţenski glas. Šaputav, sladak, samopouzdan. Čuo ga je. Znao je da ga je čuo. ―Kvragu, što te spopalo?‖ upitao je Newt.

Thomasu je srce nabijalo. Osjećao mu je otkucaje u lubanji. Kiselina mu je ključala u ţelucu. ―Ona... čovječe, ona priča sa mnom. U mojoj glavi. Upravo mi je izgovorila ime!‖ ―Što?‖ ―Kunem se!‖ Svijet se okretao oko njega, tlačio ga, drobio mu mozak. ―Ja... ja čujem njen glas u svojoj glavi ili nešto tako... nije zapravo glas...‖ ―Tommy, daj odmori dupe na taj stolici. O čemu ti pričaš, čovječe?‖ ―Newt, ozbiljan sam. To... to nije zapravo glas... ali jest.”

Tome, mi smo zadnji. Uskoro će završiti. Mora.

Riječi su mu odjekivale u umu, doticale mu bubnjiće u ušima – čuo ih je. A opet, nisu zvučale kao da dolaze iz sobe, negdje izvana. Bile su doslovno, u svakom smislu, unutar njegova uma.

Tome, nemoj mi šiziti.

Stavio je dlanove preko ušiju, čvrsto je zaţmirio. Ovo je bilo previše čudno; nije mogao natjerati svoj racionalni um da prihvati to što se dogaĎa.

Već gubim pamćenje, Tome. Neću se sjećati mnogo toga kada se probudim.

Mi moţemo proći Kušnje. Ovo mora završiti. Mene su poslali kao okidač.

Thomas više nije mogao izdrţati. Ne obazirući se na Newtova pitanja, oteturao je do vrata, širom ih otvorio, stupio u hodnik i otrčao. Niz stube, kroz ulazna vrata – trčao je, no time je uopće nije uspio ušutkati.

Sve će se promijeniti, rekla je.

Htio je vrištati, trčati dok više ne bude mogao trčati. Došao je do Istočnih vrata i projurio kroz njih van iz Poljane. Nastavio je hodnik za hodnikom, sve dublje u srce Labirinta, bez obzira na sva pravila, ali i dalje nije pobjegao od glasa.

To smo bili ti i ja, Tome. Mi smo im to učinili. I sebi.

130

Poglavlje 29 Thomas nije stao sve dok glas nije uistinu prestao.

Zapanjio se kad je shvatio da je trčao gotovo jedan sat – sjene zidova bile su duge i padale prema istoku, sunce je uskoro trebalo zaci, a Vrata se zatvoriti.

Morao se vratiti. Tek je u nekom zakutku uma shvatio da je čak i bez razmišljanja raspoznavao smjer i doba dana, da ga je instinkt dobro sluţio.

Morao se vratiti, no nije znao bi li se opet mogao suočiti s njom, s tim glasom u svojoj glavi, s tim čudnim stvarima koje je govorila.

Nije imao izbora. Poricanje istine ničemu ne bi koristilo, a ma koliko strašna i čudna bila ta invazija u njegov um, ipak je bila bolja od novog spoja sa Ţalerima.

Dok je trčao prema Poljani, saznao je mnogo toga o sebi. Nenamjerno, ni ne shvaćajući što radi, u glavi je vizualizirao točan put kojim je bjeţao od glasa kroz Labirint. Nijednom se nije pokolebao dok se vraćao, skretao je lijevo i desno, trčao dugačkim hodnicima, vraćajući se putom kojim je došao. Znao je što to znači.

Minho je bio u pravu. Thomas bi bio najbolji trkač.

Drugo što je saznao o sebi, kao da to noć u Labirintu već nije dokazala, bilo je da mu je tijelo u savršenoj formi. Samo dan ranije bio je na izmaku snaga i sve ga je boljelo, od glave do pete. Oporavio se brzo i sada je trčao gotovo bez napora usprkos tome što je trčao već gotovo puna dva sata. Nije trebao biti matematički genij da izračuna kako je kombinacija njegove brzine i tog vremena značila da je, kada se vratio na Poljanu, pretrčao pribliţno pola maratona.

Tek mu je tada sinulo koliko je Labirint bio golem – kilometrima i kilometrima i kilometrima. Uz te zidove koji su se svake noći pomicali napokon je shvatio zašto ga je bilo tako teško riješiti. Prije je sumnjao u to, pitao se kako trkači mogu biti toliko nesposobni.

Trčao je i trčao, lijevo pa desno, ravno i naprijed. Kad je prešao prag Poljane, preostalo je još samo nekoliko minuta do zatvaranja Vrata. Iscrpljen, krenuo je ravno prema Dangubariju i uputio se duboko u šumu sve dok nije stigao do mjesta gdje su stabla bila gusta, blizu jugozapadnog ugla. Najviše je ţelio biti sam. Ţelja mu se ispunila kad je mogao čuti još samo zvukove udaljenih razgovora Poljanaša i slabašne odjeke blejanja ovaca i roktanja svinja; bio je stigao do sjecišta dvaju golemih zidova i srušio se u ugao da se odmori. Nitko mu nije došao, nitko ga nije gnjavio. Juţni zid naposljetku se pomaknuo, 131

zatvorivši se preko noći; on se nagnuo naprijed dok nije prestao kliziti. Nekoliko minuta kasnije, leĎa ponovno udobno naslonjenih na debeli sloj bršljana, zaspao je.

Sljedećeg jutra netko ga je njeţno zatresao da ga probudi. ―Thomase, probudi se.‖ Bio je to Chuck – taj mali kao da ga je mogao pronaći bilo gdje.

Thomas je zastenjao, nagnuo se naprijed i protegnuo leĎa i ruke. Tijekom noći netko – tko je glumio Mamu s Poljane – preko njega je stavio nekoliko pokrivača. ―Skoro si već zakasnio na doručak.‖ Chuck ga je vukao za ruku. ―Daj, doĎi, ustani. Moraš se početi ponašati normalno ili će sve biti još gore.‖ DogaĎaji prethodnog dana stuštili su se uz krš i lom Thomasu u glavu, a ţeludac kao da mu se preokrenuo iznutra prema van. Što će mi raditi? pomislio je. Sve ono što je rekla. Nešto o meni i njoj, da smo im to mi učinili. I sebi. Što je to značilo?

Tada mu je sinulo da je moţda poludio. Moţda je prolupao od stresa u Labirintu. Kako god, samo je on čuo taj glas. Nitko drugi nije znao čudne stvari koje je Teresa rekla i za koje ga je optuţila. Nitko nije znao čak ni to da mu je rekla kako se zove. Dobro, nitko osim Newta.

I potrudit će se da tako i ostane. Stvari su bile već dovoljno loše – ni govora o tome da ih on još više pokvari pričajući ljudima o glasovima koje čuje u glavi.

Jedini problem bio je Newt. Thomas će ga morati nekako uvjeriti u to da ga je stres napokon smlavio i da je dobar odmor tijekom cijele noći riješio sve. Ja nisam lud, rekao je Thomas samome sebi. Sigurno nije bio lud.

Chuck ga je gledao podignutih obrva. ―Oprosti‖, rekao je Thomas dok je ustajao, ponašajući se što je normalnije mogao. ―Samo nešto razmišljam. Hajdemo jesti, umirem od gladi.‖ ―To dobro‖, rekao je Chuck, lupnuvši Thomasa po leĎima.

Uputili su se prema Domaćinstvu, a Chuck je cijelo vrijeme brbljao.

Thomas se nije ţalio – to je u njegovu ţivotu bilo nešto najbliţe normali. ―Newt te sinoć pronašao i rekao svima da te puste da spavaš. Potom nam je rekao što je Vijeće odlučilo u vezi s tobom – jedan dan u ćeliji, a zatim ulaziš u program obuke za trkača. Neki klipovi su gunĎali, neki su se veselili, većina ih se ponašala kao da ih uopće nije briga. Što se mene tiče, ja mislim da je to stvarno genijalno.‖ Chuck je zastao da doĎe do daha pa nastavio. ―One prve noći, kada si se hvalio da si ti trkač i sav taj klonk, šebiga, ja sam se tako dobro smijao u sebi. Mislio sam si, ovog jadnika čeka ruţno buĎenje. Pa eto, dokazao si da nisam bio u pravu, ha?‖

132

No Thomasu se nije razgovaralo o tome. ―Samo sam učinio ono što bi svatko učinio. Nisam ja kriv što Minho i Newt ţele da budem trkač.‖ ―Da, dobro. Nemoj biti skroman.‖ To što će biti trkač Thomasu je bila zadnja rupa na svirali. Nije mogao prestati razmišljati o Teresi, o glasu u svojoj glavi, o onomu što je rekla. ―Valjda sam malo uzbuĎen.‖ Thomas se prisilio na osmijeh premda se grozio pomisli na to da će cijeli dan trunuti sam u Bajboku prije nego što bude smio početi. ―Vidjet ćemo kako ćeš se osjećati nakon što krepaš od trčanja. Svejedno, samo da znaš da je stari Chucky ponosan na tebe.‖ Thomas se nasmiješio prijateljevu entuzijazmu. ―Da si barem ti moja mama‖, promrmljao je Thomas, ―ţivot bi bio divan.‖ Moja mama, pomislio je.

Svijet kao da je načas potamnio – nije se mogao sjetiti čak ni vlastite majke.

Odagnao je tu misao daleko prije nego što ga posve dotuče.

Stigli su u kuhinju i na brzinu se domogli doručka te zauzeli dva prazna mjesta za velikim stolom unutra. Svi Poljanaši koji su ulazili i izlazili zurili su u Thomasa; nekoliko mu ih je prišlo i čestitalo mu. Izuzev nekoliko smrknutih pogleda tu i tamo, činilo mu se da je većina ljudi na njegovoj strani. Tada se sjetio Gallyja. ―Hej, Chuck‖, upitao je, uzevši zalogaj jaja i nastojeći zvučati opušteno. ―Je li tko pronašao Gallyja?‖ ―Ne! Baš sam ti htio reći – netko je rekao da ga je vidio kako trči van u Labirint nakon što je otišao sa Skupa. Nakon toga više nije bio viĎen.‖ Thomasu je ispala viljuška; nije znao kakav je odgovor očekivao ni kakvome se nadao. Kako god bilo, te su ga vijesti zapanjile. ―Što? Ti to ozbiljno? Otišao je u Labirint?‖ ―Da. Svi znaju da je prolupao – jedan klip čak te optuţio da si ga ubio kad si jučer otrčao onamo.‖ ―Ne mogu vjerovati...‖ Thomas se zagledao u tanjur, pokušavajući shvatiti zbog čega bi Gaily učinio takvo što. ―Ne brini, čovječe. Nitko ga nije volio osim nekoliko njegovih šebenih priljepaka. To su oni koji te optuţuju za koješta.‖ Thomas nije mogao povjerovati koliko nehajno Chuck govori o tome. ―Znaš, tip je vjerojatno mrtav. A ti govoriš o njemu kao da je otišao na praznike.‖ Chuckovo lice poprimilo je zamišljen izraz. ―Mislim da nije mrtav.‖ ―Ha? Pa gdje je onda? Zar Minho i ja nismo jedini koji su preţivjeli noć vani?‖ ―To i kaţem. Mislim da ga njegovi kompići skrivaju negdje unutar Poljane.

Gaily je idiot, ali sigurno nije toliko glup da ode u Labirint na cijelu noć. Kao ti.‖ 133

Thomas je odmahnuo glavom. ―Moţda je upravo zato ostao vani, da dokaţe kako moţe učiniti sve što ja mogu. Tip me mrzi.‖ Zastao je. ―Mrzio me.‖ ―Ma, svejedno.‖ Chuck je slegnuo ramenima kao da raspravljaju o tome što će jesti za doručak. ―Ako je mrtav, vi ćete ga na kraju vjerojatno pronaći. Ako nije, ogladnjet će i pojaviti se ovdje da se najede. Baš me briga.‖ Thomas je uzeo svoj tanjur i odnio ga do pulta. ―Ja samo ţelim jedan normalan dan – jedan dan da se opustim.‖ ―Onda ti je bogme ţelja ispunjena‖, rekao je neki glas odostraga s kuhinjskih vrata.

Thomas se okrenuo i ugledao Newta koji se smiješio. Njegov osmijeh ohrabrio je Thomasa, kao da je saznao da je svijet opet dobar. ―DoĎi, ušljiva zatvorska ptičice‖, rekao je Newt. ―Moţeš se odmoriti dok visiš u Bajboku. Idemo. Chucky će ti donijeti neki ručak u podne.‖ Thomas je kimnuo i krenuo prema vratima. Newt je vodio. Odjednom mu je jedan dan u zatvoru zvučao izvrsno; dan samo za sjedenje i opuštanje.

MeĎutim, nešto mu je govorilo kako je vjerojatnije da će mu Gaily donijeti buket cvijeća nego da na Poljani proĎe jedan dan, a da se ne dogodi ništa čudno.

134

Poglavlje 30 Bajbok se nalazio na tamnome mjestu izmeĎu Domaćinstva i sjevernog zida Poljane, sakriven iza neurednog grmlja punog trnja koje je izgledalo kao da ga već stoljećima nitko nije obrezao. Bio je to poveći komad golog betona s jednim sićušnim prozorom s rešetkama i drvenim vratima zakračunatim prijetećim, hrĎavim, metalnim zasunom koji kao da je poticao iz srednjeg vijeka.

Newt je izvadio ključ i otvorio ih pa rukom pokazao Thomasu da uĎe. ―Ovdje imaš samo jednu stolicu i nemaš baš nikakvog posla. Uţivaj.‖ Thomas je u sebi zastenjao kad je ušao i vidio taj jedini komad namještaja – ruţnu klimavu stolicu kojoj je jedna noga bila vidljivo kraća od ostalih, vjerojatno namjerno. Nije imala čak ni jastučić. ―Dobar provod‖, rekao je Newt i zatvorio vrata. Thomas se opet okrenuo prema svom novom domu i čuo zatvaranje zasuna iza sebe. Na malenom prozoru bez stakla pojavilo se Newtovo lice; gledao ga je kroz rešetke, smijuljeći se. ―Lijepa nagrada za kršenje pravila. Spasio si nekima ţivote, Tommy, ali ipak se trebaš naučiti...‖ ―Da, znam. Redu.‖ Newt se osmjehnuo. ―Nisi ti uopće loš, klipe, ali bili mi prijatelji ili ne, stvari se moraju radit‘ kako valja da bi mi mamlazi preţivjeli. Razmišljaj o tome dok sjediš tu i zuriš u glupe zidove.‖ Na to je otišao. * * * Prošao je prvi sat, a Thomasu se činilo da se dosada zavlači unutra ispod vrata poput štakora. Do kraja drugog sata poţelio je lupati glavom o zid. Dva sata nakon toga pomislio je da bi večera s Gallyjem i Ţalerima bila bolja od sjedenja u glupom Bajboku. Sjedio je i pokušavao dozvati neka sjećanja, ali svaki pokušaj ispario bi u maglicu zaborava prije nego što bi se bilo što iskristaliziralo.

Srećom, u podne je stigao Chuck s ručkom, spasivši Thomasa od njegovih misli.

Kad mu je kroz prozor dodao nekoliko komada piletine i čašu vode, prihvatio se svoje uobičajene uloge – brbljanja dok Thomasu uši ne uvenu. ―Sve se vraća u normalu‖, objavio je dječak. ―Trkači su vani u Labirintu, svi rade – moţda ćemo ipak preţivjeti. I dalje ni traga ni glasa od Gallyja – Newt je rekao 135

trkačima da se vrate isti čas ako pronaĎu njegovo tijelo. E, da – Alby je ustao i hoda uokolo. Izgleda dobro, a Newtu je drago što on više ne mora biti veliki voĎa.‖ Spomen Albyja skrenuo je Thomasu pozornost s hrane. Prisjetio se kako se stariji dječak dan prije ritao i davio samoga sebe. Zatim se sjetio da nitko drugi ne zna što je Alby rekao nakon što je Newt izišao iz sobe – prije napadaja. No to nije značilo da će Alby to zadrţati samo izmeĎu njih dvojice sad kad je ustao i hodao uokolo.

Chuck je nastavio, ali skrenuo na posve neočekivanu temu. ―Thomase, nekako sam sav lud, čovječe. Čudno mi je što sam tuţan i nostalgičan, a nemam pojma čemu bih se to ţelio vratiti, razumiješ? Znam samo da ne ţelim biti ovdje. Ţelim se vratiti svojoj obitelji. Kakva god ona bila, odakle god da su me odveli. Ţelim se sjećati.‖ Thomasa je to malo iznenadilo. Još nikada od Chucka nije čuo nešto toliko duboko i iskreno. ―Znam na što misliš‖, promrmljao je.

Chuck je bio prenizak da bi mu oči sezale do mjesta na kojem bi mu ih Thomas mogao vidjeti dok govori, ali nakon njegove sljedeće izjave Thomas ih je zamislio kako se pune dubokom tugom, moţda čak i suzama. ―Prije sam plakao. Svake noći.‖ Thomas je na to potpuno prestao razmišljati o Albyju. ―Da?‖ ―Kao mala beba koja piški u gaće, skoro do onog dana kad si ti došao ovamo. Tada sam se valjda jednostavno naviknuo. Ovo mjesto postalo mi je dom iako se svaki dan od jutra do mraka nadamo da ćemo pobjeći.‖ ―Ja sam plakao samo jednom otkako sam došao, ali to je bilo nakon što su me gotovo ţivoga pojeli. Ja sam valjda samo obični plitki šebil.‖ Thomas to moţda ne bi ni priznao da mu se Chuck nije otvorio. ―Plakao si?‖ začuo je Chucka kroz prozor. ―Tada?‖ ―Da. Kad je zadnji napokon pao preko Litice, puknuo sam i ridao toliko da su me boljeli i grlo i grudi.‖ Thomas se toga i predobro sjećao. ―Sve mi se odjednom skupilo. Meni je od toga bilo puno bolje – nemoj se osjećati loše zbog toga što plačeš. Nikad.‖ ―Nekako ti stvarno bude bolje, ha? Čudno je to.‖ Nekoliko minuta prošlo je u tišini. Thomas je shvatio da se nada kako Chuck neće otići. ―Hej, Thomas?‖ upitao je Chuck. ―Još sam tu.‖ ―Misliš li da ja imam roditelje? Prave roditelje?‖ Thomas se nasmijao, prije svega da bi se obranio od nagle navale tuge koju je to pitanje pokrenulo. ―Jasno da imaš, klipe. Da ti objasnim kako to ide s

136

pčelama i cvjetićima?‖ Thomasa je probolo u srcu – sjećao se da je čuo tu lekciju, ali ne i toga tko mu ju je odrţao. ―Nisam na to mislio‖, rekao je Chuck bez imalo veselja. Glas mu je bio dubok i sumoran, gotovo da je mumljao. ―Većina tipova koji su prošli kroz Promjenu sjeća se uţasnih stvari o kojima uopće ne ţeli govoriti pa zato sumnjam da me doma čeka bilo što dobro. Dakle, hoću reći, ti misliš kako je zbilja moguće da imam mamu i tatu tamo negdje vani u svijetu i da im nedostajem? Misliš li da oni plaču po noći?‖ Thomas se zapanjio kad je osjetio da su mu oči pune suza. Otkako je došao ovamo, ţivot mu je bio toliko lud da nijednom nije razmislio o tome da su Poljanaši stvarni ljudi s pravim obiteljima koje im nedostaju. To je bilo čudno, ali zapravo čak ni o sebi nije razmislio na takav način. Mislio je samo o tome što je sve to značilo, tko ih je poslao ovamo, kako će uspjeti izići. Sada je prvi put prema Chucku osjetio nešto zbog čega se toliko razljutio da je poţelio nekoga ubiti. Taj dječak trebao je biti u školi, kod kuće, igrati se s klincima iz susjedstva. Navečer se trebao vraćati kući, obitelji koja ga voli, koja brine o njemu, mami koja ga tjera da se svaki dan tušira i tati koji mu pomaţe oko domaće zadaće.

Thomas je mrzio ljude koji su to jadno, nevino dijete lišili njegove obitelji.

Nije ni znao da je ljudsko biće kadro toliko strastveno mrziti. Ţelio je da umru i to u mukama. Ţelio je da Chuck bude sretan, no sreća je bila iščupana iz njihovih ţivota. Ljubav je bila iščupana iz njihovih ţivota. ―Slušaj me, Chuck.‖ Thomas je zastao da se što više umiri kako mu ne bi puknuo glas. ―Siguran sam da imaš roditelje. Znam to. Zvuči strašno, ali kladim se da tvoja mama upravo sada sjedi u tvojoj sobi, grli tvoj jastuk i gleda kroz prozor u svijet koji joj te ukrao. I da, kladim se da plače. Jako. Ima natečene oči i curi joj iz nosa. Onako, za ozbiljno.‖ Chuck nije rekao ništa, ali Thomasu se učinilo da je začuo jedan vrlo tih šmrcaj. ―Nemoj se predati, Chuck. Riješit ćemo mi ovo, izaći ćemo odavde. Ja sam sada trkač – kunem ti se ţivotom da ću te vratiti u tu tvoju sobu da ti mama prestane plakati.‖ I Thomas je to stvarno mislio. Osjećao je kako mu to gori u srcu. ―Nadam se da si u pravu‖, rekao je Chuck drhtavim glasom. Pokazao je palac gore na prozoru pa otišao.

Thomas je ustao i ushodao se po sobičku, kipeći od snaţne ţelje da odrţi svoje obećanje. ―Kunem se, Chuck‖, šapnuo je u prazno. ―Kunem se da ću te vratiti kući.‖

137

Poglavlje 31 Čim je Thomas te večeri začuo škripanje i struganje kamena o kamen, što je najavilo da se Vrata zatvaraju, Alby se pojavio da ga pusti van, što ga je jako iznenadilo. Metal ključa i brave zvecnuo je i vrata ćelije širom su se otvorila. ―Nisi mrtav, ha, klipe?‖ upitao je Alby. Izgledao je mnogo bolje nego dan prije. Thomas je nehotice zurio u njega. Koţa mu je opet zadobila normalnu boju, oči mu više nisu bile prošarane crvenim ţilicama; izgledao je kao da je dobio osam kilograma u dvadeset četiri sata.

Alby je primijetio kako ga on gleda. ―Šebiga, mali, što buljiš?‖ Thomas je lagano odmahnuo glavom; imao je osjećaj da je bio u transu. Misli su mu jurile, pitao se čega se Alby sjetio, što je znao, što bi mu mogao reći o njemu. ―St...

Ništa. Samo mi je ludo što si se tako brzo oporavio. Sad si dobro?‖ Alby je napeo desni biceps. ―Nikad bolje – doĎi van.‖ Thomas ga je poslušao, nadajući se da mu pogled ne sijeva uokolo kako ne bi odao koliko je zabrinut.

Alby je zatvorio vrata Bajboka i zaključao ih pa se okrenuo prema njemu. ―Zapravo, totalna laţ. Osjećam se kao klonk koji je Ţaler posrao dvaput.‖ ―Da, jučer si tako i izgledao.‖ Kad ga je Alby mrko pogledao, Thomas se ponadao da je to učinio u šali i brzo je dodao: ―Ali danas izgledaš nov-novcat.

Kunem se.‖ Alby je spremio ključeve u dţep i naslonio se na vrata Bajboka. ―Pa, fino smo se napričali jučer.‖ Thomasu je srce počelo skakati. Nije imao pojma što u tom trenutku očekivati od Albyja. ―Ovaj... da, sjećam se.‖ ―Vidio sam što sam vidio, Zeleni. Malo mi je izblijedjelo, ali nikad to neću zaboraviti. Bilo je uţasno. Pokušao sam govoriti o tome pa me nešto počelo daviti. Sada mi te slike odlaze, kao da to nešto ne ţeli da ih se sjećam.‖ Thomasu je u mislima iskrsnuo prizor od dan ranije; vidio je Albyja kako se rita i pokušava zadaviti samoga sebe – Thomas ne bi vjerovao da se to dogodilo da nije vidio svojim očima. Bojao se odgovora, ali znao je da mora postaviti sljedeće pitanje: ―Zašto si stalno ponavljao da si me vidio? Što sam radio?‖ Alby je malo gledao u prazno prije nego što je odgovorio. ―Bio si s...

Kreatorima. Pomagao si im, ali nije to ono što me uzdrmalo.‖ Thomasu je bilo kao da ga je netko udario šakom u trbuh. Pomagao im? Nije mogao doći do riječi kojima bi ga upitao kako to misli.

138

Alby je nastavio. ―Nadam se da nam Promjena ne daje prava sjećanja, da samo usaĎuje laţna. Neki ovdje slute da je tako – mogu se samo nadati. Ako je svijet onakav kakvim sam ga vidio...‖ Pustio je glas da mu zamre i zloslutno je utihnuo.

Thomas je bio zbunjen, ali i dalje je ustrajao. ―Moţeš li mi reći što si vidio o meni?‖ Alby je odmahnuo glavom. ―Nema teorije, klipe. Ne ţelim riskirati da se opet počnem daviti. Moţda je to nešto što su nam stavili u mozak da nas kontroliraju, kao i brisanje pamćenja.‖ ―Pa, ako sam ja zao, moţda biste me trebali ostaviti u zatvoru.‖ Thomas je donekle i mislio tako. ―Zeleni, nisi ti zao. Šebilni seljator moţda jesi, ali zao nisi.‖ Alby je pokazao najblaţi mogući trag osmijeha, tek pukotinu na svom inače ozbiljnom licu. ―To što si učinio, riskirao vlastito dupe da spasiš mene i Minha, to nikako ne moţe biti zlo. Ne, samo mislim da u tom Serumu Ţalosti i Promjeni nešto smrdi. Nadam se da je tako i za tvoje i za moje dobro.‖ Thomasu je toliko odlanulo zbog toga što Alby misli da je on u redu da je čuo samo pola onoga što je stariji momak upravo rekao. ―Koliko strašno je bilo to čega si se sjetio?‖ ―Sjetio sam se stvari iz djetinjstva; gdje sam ţivio, takve stvari. I kad bi se sam Bog sada pojavio ovdje i rekao mi da se mogu vratiti kući…‖ Alby je spustio pogled i opet odmahnuo glavom. ―Ako je to bilo stvarno, Zeleni, kunem se da bih radije bio cimer Ţalerima nego što bih se vratio onamo.‖ Thomasa je iznenadilo što čuje da je bilo toliko strašno – htio je da mu Alby ispriča pojedinosti, da mu opiše nešto, bilo što, no znao je da je Alby još pod prejakim dojmom onog davljenja, a da bi se pokolebao. ―Ma, moţda to nije stvarno, Alby. Moţda je Serum Ţalosti nekakva luĎačka droga od koje haluciniraš.‖ Thomas je znao da se hvata za slamke.

Alby je malo razmislio. ―Droga... halucinacije...‖ Zatim je odmahnuo glavom. ―Sumnjam.‖ Vrijedilo je pokušati. ―Ipak, moramo pobjeći odavde.‖ ―Da, hvala, Zeleni‖, rekao je Alby sarkastično. ―Ne znam što bismo mi kad nam ti ne bi podizao moral.‖ Opet onaj polu-osmijeh.

Ta Albyjeva promjena raspoloţenja izvukla je Thomasa iz potištenosti. ―Prestani me zvati Zeleni. Djevojka je sada Zeleni.‖ ―Dobro, Zeleni.‖ Alby je uzdahnuo, očito završivši razgovor. ―Idi si po neku večeru – tvoja uţasna kazna od jednog dana zatvora je gotova.‖ ―Jedan je bio i previše.‖ Premda je ţelio odgovore, Thomas je bio spreman otići dalje od Bajboka. Osim toga, umirao je od gladi. Nasmiješio se Albyju i krenuo ravno prema kuhinji i hrani.

139

Večera je bila veličanstvena.

Tava je znao da će Thomas doći kasno pa mu je ostavio tanjur pun pečene govedine i krumpira te poruku na kojoj je pisalo da u ormariću ima kolača.

Kuhar kao da je jako htio potvrditi da Thomasu i dalje pruţa podršku koju je pokazao na Skupu. Dok je Thomas jeo, pridruţio mu se Minho i malo ga pripremio prije njegova prvog velikog dana obuke za trkača; rekao mu je neke statistike i zanimljive činjenice, stvari o kojima moţe razmisliti prije spavanja.

Kad su završili, Thomas se uputio prema osamljenom mjestu na kojem je spavao prethodne noći u uglu iza Dangubarija. Razmišljao je o onom razgovoru s Chuckom i upitao se kakav je osjećaj imati roditelje da ti zaţele laku noć.

Te se noći Poljanom vrzmalo nekoliko dječaka, ali uglavnom je bilo mirno, kao da su svi samo htjeli otići na spavanje, okončati taj dan i riješiti ga se.

Thomas se nije ţalio – upravo to mu je i trebalo.

Deke koje mu je netko ostavio noć prije i dalje su leţale ondje. Podigao ih je i smjestio se, ušuškavši se u ugodan ugao gdje su se kameni zidovi spajali u hrpi mekanog bršljana. Mješoviti mirisi šume pozdravili su ga kad je prvi put duboko udahnuo, nastojeći se opustiti. Zrak je bio savršen i on se opet začudio vremenskim uvjetima na tom mjestu. Nikada nije kišilo, nikada nije snijeţilo, nikada nije bilo ni prevruće ni prehladno. Da nije bilo činjenice da su bili razdvojeni od prijatelja i obitelji te zarobljeni u Labirintu s hrpom čudovišta, to bi mogao biti raj.

Neke stvari bile su previše savršene. Znao je to, ali nije znao objašnjenje.

Misli su mu odlutale na ono što mu je Minho za večerom ispričao o veličini i razmjerima labirinta. Vjerovao mu je – shvatio je koliko je to golemo kad je bio na Litici, no naprosto nije razumio kako je bilo moguće sagraditi takvu graĎevinu. Labirint se protezao kilometrima i kilometrima. Trkači su morali imati gotovo nadljudsku kondiciju da bi svaki dan radili to što su radili.

Pa ipak, nikad nisu pronašli izlaz, a usprkos tome, usprkos potpunoj beznadnosti situacije, još uvijek nisu odustali.

Na večeri mu je Minho ispripovjedio jednu staru priču, jednu od onih čudnih i nasumičnih stvari kojih se sjećao od prije; priču o nekoj ţeni zarobljenoj u nekom labirintu. Pobjegla je tako što nikada nije podizala desnu ruku sa zidova labirinta koje je dodirivala u hodu. Zbog toga je na svakom kriţanju morala skretati desno, a jednostavni zakoni fizike i geometrije pobrinuli su se za to da je na kraju pronašla izlaz. To je imalo smisla, ali ne i ovdje. Ovdje su svi putovi vodili natrag na Poljanu. Oni su zacijelo nešto propuštali.

Sutra će započeti njegova obuka, sutra im moţe početi pomagati da otkriju što im to promiče. U tom trenutku Thomas je donio odluku. Zaboravit će sve čudne stvari. Zaboravit će sve ruţne stvari. Zaboravit će sve. Neće odustati sve dok ne riješi tu slagalicu i pronaĎe put kući.

Sutra. Ta mu je riječ lebdjela u mislima dok naposljetku nije utonuo u san.

140

Poglavlje 32 Minho je probudio Thomasa prije zore, dajući mu znak ručnom svjetiljkom da poĎe za njim natrag u Domaćinstvo. Thomas se s lakoćom otresao jutarnje omamljenosti, uzbuĎen što će njegova obuka započeti. Ispuzao je ispod pokrivača i ţustro pošao za svojim učiteljem, traţeći prolaz meĎu gomilom Poljanaša koji su spavali na travi, jedino hrkanjem odajući da nisu mrtvi.

Poljanu je obasjavala vrlo blaga svjetlost ranog jutra od koje je sve bilo tamnoplavo i sjenovito. Thomasu to mjesto još nikada nije djelovalo toliko mirno. U Kući krvi zakukurikao je pijetao.

Kod nakrivljenog otvora u blizini straţnjeg ugla Domaćinstva Minho je izvukao neki ključ i otvorio otrcana vrata jednog malenog spremišta. Thomasa je prošao srh iščekivanja; zapitao se što se nalazi unutra. Dok je Minhova svjetiljka šarala spremištem, načas je ugledao uţad, lance i raznorazne druge stvari.

Svjetlost je na koncu pala na otvorenu kutiju punu tenisica. Thomas se gotovo nasmijao, toliko mu se to učinilo običnim. ―Ovo tu najvaţnije je što dobivamo‖, objavio je Minho. ―Barem za nas. Često nam u Kutiji pošalju nove. Kad bismo imali loše cipele, noge bi nam izgledale kao ušljivi Mars.‖ Sagnuo se i počeo kopati po toj hrpi. ―Koji broj nosiš?‖ ―Broj?‖ Thomas je načas razmislio. ―Pa... ne znam.‖ Ponekad ga je jako čudilo čega se moţe, a čega ne moţe sjetiti. Posegnuo je rukama prema dolje i izuo cipelu koju je nosio otkako je stigao na Poljanu pa pogledao u nju. ―Četrdeset četiri.‖ ―Ideš, klipe, imaš velike noge.‖ Minho je ustao, drţeći par glatkih srebrnih tenisica. ―Ali eto, imam i takvih – čovječe, u ovome bismo mogli na rafting.‖ ―Lijepe su.‖ Thomas ih je uzeo i izišao iz spremišta da sjedne na tlo, jedva čekajući da ih isproba. Minho je uzeo još neke stvari i zatim mu se pridruţio vani. ―Ovakve dobivaju samo trkači i Čuvari‖, rekao je Minho. Prije nego što je Thomas stigao podići pogled s vezica na cipelama u krilo mu je sletio plastični ručni sat. Bio je crn i vrlo jednostavan, a na digitalnom ekranu pisalo je samo koliko je sati. ―Stavi ga i nikad ga ne skidaj, o tome bi ti mogao ovisiti ţivot.‖ Thomasu je bilo drago što ga je dobio. Do tada su mu sunce i sjene bili dovoljni da bi pribliţno znao koliko je sati, ali trkačima je vjerojatno trebalo nešto preciznije. Zakopčao si je sat oko ruke i opet se posvetio obuvanju tenisica.

141

Minho je i dalje govorio. ―Ovdje su ti ruksak, boce za vodu, kutija za ručak, kratke hlače, majice kratkih rukava i još neke stvari.‖ Trknuo je Thomasa koji je podigao pogled. Minho je drţao nekoliko parova uskih donjih gaća napravljenih od nekog sjajnog bijelog materijala. ―Ova čuda zovemo trčigaće. U njima ti je, hm, lijepo i udobno.‖ ―Lijepo i udobno?‖ ―Da, znaš, ono. Tvoja...‖ ―U redu, shvaćam.‖ Thomas je uzeo donje rublje i ostalo. ―Stvarno ste dobro razradili sve to, ha?‖ ―Kad dvije godine trčiš do iznemoglosti svaki dan, shvatiš što ti treba i zatraţiš to.‖ Počeo je trpati neke stvari u vlastiti ruksak.

Thomasa je to iznenadilo. ―Misliš, moţete slati zahtjeve? Traţiti stvari koje hoćete?‖ Zašto bi im ljudi koji su ih poslali ovamo toliko pomagali? ―Naravno da moţemo, samo ubacimo poruku u Kutiju i eto ga. To ne znači da od Kreatora uvijek i dobijemo ono što zatraţimo. Ponekad dobijemo, ponekad ne.‖ ―Jeste li ikada zatraţili kartu?‖ Minho se nasmijao. ―Da, i to smo probali. Probali smo i televizor, ali nismo bili te sreće. Valjda ti šebili ne ţele da vidimo kako je ţivot lijep kad ne ţiviš u glupom labirintu.‖ Thomas je osjetio tračak sumnje u to da je ţivot baš tako dobar kod kuće – u kakvom je to svijetu dopušteno tjerati djecu da ovako ţive? Ta ga je misao iznenadila, kao da je potekla iz stvarnog sjećanja, poput bljeska svjetlosti u mraku njegova uma, no odmah je nestala. Odmahnuo je glavom i zavezao vezice do kraja pa ustao i potrčao u krug, poskakujući da ih isproba. ―Dobre su mi.

Mislim da sam spreman.‖ Minho je i dalje čučao nad svojim ruksakom na tlu; podigao je pogled u Thomasa sa zgaĎenim izrazom na licu. ―Izgledaš kao idiot, skakućeš tu kao balerina. Lijepo se provedi bez doručka, bez paketa s ručkom, bez oruţja.‖ Thomas se već bio umirio i prošao ga je ledeni drhtaj. ―Oruţja?‖ ―Oruţja.‖ Minho je ustao i vratio se u spremište. ―DoĎi, pokazat ću ti.‖ Thomas je pošao za Minhom u sobičak i gledao ga dok je odmicao nekoliko kutija od straţnjeg zida. Ispod njih nalazila su se vratašca u podu.

Minho ih je podigao i pokazale su se drvene stube koje su vodile u tamu. ―Čuvamo ga dolje u podrumu tako da klipovi poput Gallyja ne mogu do njih.

DoĎi.‖ Minho je pošao prvi. Dvanaestak stuba cviljelo je na svako pomicanje teţine dok su silazili. Hladan ih je zrak osvjeţio unatoč prašini i snaţnom vonju po plijesni. Stupili su na zemljani pod i Thomas nije vidio ništa dok Minho nije povukao neko uţe i upalio jednu jedinu golu ţarulju.

142

Prostorija je bila veća nego što je Thomas očekivao, barem osamdeset kvadratnih metara. Duţ zidova stajale su police, a bilo je tu i nekoliko masivnih drvenih stolova; sve je bilo puno svakojake krame od koje se najeţio. Drvene motke, metalne bodlje, veliki komadi mreţe – onakve za kokošinjce, role bodljikave ţice, pile, noţevi, mačevi. Cijeli jedan zid bio je posvećen streljaštvu; drveni lukovi, strijele, rezervni konopci. Kad je to ugledao, odmah se sjetio kako je Alby ustrijelio Bena u Dangubariju. ―Jao‖, promrmljao je Thomas, a glas mu je tupo odjeknuo u zatvorenom prostoru. Isprva ga je prestrašilo što im je potrebno toliko oruţja, ali odlanulo mu je kad je primijetio da je većina prekrivena debelim slojem prašine. ―Uglavnom ga ne upotrebljavamo‖, rekao je Minho, ―ah nikad se ne zna.

Sa sobom obično nosimo samo dva oštra noţa.‖ Kimnuo je prema velikom drvenom sanduku u uglu čiji je poklopac bio otvoren i naslonjen na zid. Bio je dupkom pun nasumično nabacanih noţeva svih oblika i veličina.

Thomas se samo nadao da većina Poljanaša ne zna za tu prostoriju. ―Čini mi se malo opasnim imati sve to‖, rekao je. ―Što da je Ben došao ovamo prije nego što je prolupao i napao me?‖ Minho je izvukao ključeve iz dţepa i zanjihao ih tako da su zvecnuli. ―Ovo ima samo nekoliko sretnika.‖ ―Svejedno…‖ ―Daj ne davi i uzmi par noţeva. Neka budu dobri i oštri. Zatim idemo pojesti doručak i spakirati si ručak. Prije nego što krenemo, ţelim da provedemo malo vremena u Sobi za karte.‖ Thomasa je razvedrilo što to čuje – ta ga je zdepasta kućica zanimala otkako je prvi put vidio trkača da prolazi kroz njezina prijeteća vrata. Izabrao je jedan kratki srebrnasti bodeţ s gumenom drškom i jedan s dugačkom crnom oštricom. UzbuĎenje mu je pomalo splasnulo. Unatoč tome što je savršeno dobro znao što ţivi u Labirintu nije ţelio razmišljati o tome zašto im je potrebno oruţje da bi otišli u njega.

Pola sata kasnije, siti i spakirani, stajali su pred okovanim metalnim vratima Sobe za karte. Thomas je gorljivo ţelio ući. Zora je svanula u svoj svojoj krasoti i Poljanaši su se vrzmali uokolo, pripremajući se za taj dan. Zrakom je lelujao miris prţene slanine – Tava i njegova ekipa trudili su se odrţati korak s desecima gladnih ţeludaca. Minho je otključao vrata i okretao kvaku nalik na kormilo sve dok se iznutra nije začuo glasan škljocaj, a zatim ih je povukao.

Teška metalna ploča otvorila se uz isprekidano cviljenje. ―Poslije vas‖, rekao je Minho i posprdno se naklonio.

Thomas je ušao, ne rekavši ništa. Obuzeo ga je hladan strah pomiješan s jakom znatiţeljom i morao se podsjetiti da treba disati.

143

Mračna prostorija imala je vlaţan, pljesniv miris protkan dubokim vonjem po bakru, toliko snaţnim da ga je mogao okusiti. U glavi mu je iskočilo daleko, mutno sjećanje na to da je kao malo dijete lizao novčiće.

Minho je pritisnuo prekidač i nekoliko redova fluorescentnih svjetala zatreperilo je i zatim zasjalo punom snagom, osvijetlivši detalje u prostoriji.

Thomasa je iznenadila njezina jednostavnost. Soba za karte bila je široka oko šest metara i imala betonske zidove lišene bilo kakvih ukrasa. Točno u sredini nalazio se drveni stol s osam stolica uguranih ispod njega. Na stolu, kod svake stolice, nalazili su se uredno sloţeni sveţnjevi papira i olovke. Izuzev toga, u sobi se nalazilo još samo osam sanduka, istih kao onaj za noţeve u podrumu za oruţje. Bili su zatvoreni i ravnomjerno rasporeĎeni, dva kod svakog zida. ―Dobrodošao u Sobu za karte‖, rekao je Minho. ―Veselije mjesto od ovoga teško ćeš naći.‖ Thomas je bio malo razočaran – očekivao je nešto upečatljivije. Duboko je udahnuo. ―Šteta što smrdi kao napušteni rudnik bakra.‖ ―Meni se nekako sviĎa taj miris.‖ Minho je izvukao dvije stolice i sjeo na jednu. ―Sjedni da ti utuvim nekoliko slika u glavu prije nego što izaĎemo.‖ Kad je Thomas sjeo, Minho je uzeo komad papira i olovku i stao crtati.

Thomas se nagnuo da bolje pogleda i vidio kako je Minho nacrtao veliki četverokut koji je zauzimao gotovo cijelu stranicu. Zatim ga je popunjavao manjim četverokutima sve dok nije dobio zatvorenu ploču za kriţić-kruţić, tri reda po tri kvadrata iste veličine. U sredini je napisao riječ POLJANA, a potom je u vanjske kvadrate upisao brojeve od jedan do osam, počevši od gornjeg lijevog ugla u smjeru kazaljke na satu. Na kraju je ponegdje stavio nekoliko crtica. ―Ovo su Vrata‖, rekao je Minho. ―Ti znaš za ova na Poljani, ali u Labirintu ima ih još četiri koja vode u Dijelove Jedan, Tri, Pet i Sedam. Ona ostaju na istome mjestu, ali put do njih mijenja se kako se zidovi pomiču svake noći.‖ Završio je i gurnuo papir pred Thomasa.

Thomas ga je podigao, potpuno fasciniran strukturom Labirinta, i proučavao dok je Minho i dalje govorio. ―Dakle, imamo Poljanu koju okruţuje osam sekcija, a svaka od njih potpuno je samostalan četverokut, nerješiv otkako smo prije dvije godine započeli ovu glupu igru. Jedino što imalo sliči nekakvom izlazu je Litica, a ni ona nije nešto, osim ako baš ţeliš skočiti u okrutnu smrt.‖ Minho je kvrcnuo prstom po karti. ―Šebeni zidovi pomiču se posvuda, svake večeri i to u isto vrijeme kad se naša Vrata zatvaraju. Mi barem tako mislimo jer zapravo ni u koje drugo vrijeme ne čujemo pomicanje zidova.‖ Thomas je podignuo pogled, sretan što moţe pridonijeti informacijom. ―Ja nisam vidio nikakvo pomicanje one noći kada smo zaglavili vani.‖ 144

―Ti glavni hodnici odmah kraj Vrata nikad se ne mijenjaju; mijenjaju se samo oni koji su malo dalje.‖ ―Aha.‖ Thomas se vratio grubo nacrtanoj karti, nastojeći vizualizirati Labirint i predočiti si kamene zidove ondje gdje je Minho olovkom nacrtao linije. ―Uvijek imamo najmanje osmoricu trkača, uključujući Čuvara – po jednog u svakoj sekciji. Treba nam čitav dan da napravimo kartu svog područja jer se usprkos svemu i dalje nadamo da postoji neki izlaz. I tako se vraćamo i crtamo, svaki dan novi list papira.‖ Minho je bacio pogled prema jednom sanduku. ―Zato su ovi tamo do vrha puni šebenih karti.‖ Thomasa je obuzela jedna depresivna i strašna misao. ―A ja... ja mijenjam nekoga? Je li netko poginuo?‖ Minho je odmahnuo glavom. ―Ne, mi te samo obučavamo jer će se netko vjerojatno htjeti odmoriti. Ne brini, prošlo je već dosta vremena otkako je zadnji trkač poginuo.‖ Iz nekog je razloga ta izjava zabrinula Thomasa, ali nadao se da mu se to ne vidi na licu. Prstom je pokazao na Sekciju tri. ―Dakle... vama treba čitav dan da protrčite kroz te kvadratiće?‖ ―Urnebesno.‖ Minho je ustao i prišao sanduku točno iza njih, kleknuo i podigao poklopac pa ga naslonio na zid. ―DoĎi.‖ Thomas je već bio ustao; nagnuo se preko Minhova ramena i pogledao.

Sanduk je bio dovoljno velik da u njega stanu četiri hrpe Karata, a sve četiri sezale su do vrha. Sve karte koje je Thomas mogao vidjeti bile su veoma slične: grube skice kvadratnog labirinta koje ispunjavaju gotovo cijelu stranicu. U gornjem desnom uglu bilo je načrčkano Sekcija 8, nakon toga ime Hank, a tada riječ Dan iza koje je slijedio neki broj. Na zadnjoj karti pisalo je da je to bio dan broj 749.

Minho je nastavio. ―Već na samom početku shvatili smo da se zidovi miču i odmah smo to počeli pratiti. Uvijek smo mislili da će nam usporeĎivanje poloţaja zidova iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, pomoći dokučiti neki uzorak. I shvatili smo – labirinti se u osnovi ponavljaju pribliţno svakih mjesec dana, ali još nismo vidjeli da se otvara neki izlaz koji bi nas pustio van iz kvadrata. Izlaza nikad nije bilo.‖ ―Prošle su dvije godine‖, rekao je Thomas. ―Zar niste postali dovoljno očajni da provedete noć vani i vidite otvara li se moţda nešto dok se zidovi miču?‖ Minho je podigao pogled prema njemu s bljeskom ljutnje u očima. ―Ovo je stvarno uvredljivo, čovječe. Ozbiljno.‖ ―Što?‖ Thomas je bio šokiran – nije to tako mislio. ―Mi rintamo kao stoka već dvije godine, a sve što se ti sjetiš upitati je zašto smo tolike kukavice da ne ostanemo vani preko noći? Nekolicina ih je to 145

pokušala na samom početku i svi redom osvanuli su mrtvi. Ţeliš provesti još jednu noć vani? Misliš kako imaš dobre izglede da opet preţiviš, ha?‖ Thomas se zacrvenio u licu od stida. ―Ne. Oprosti.‖ Odjednom se osjećao kao klonk i potpuno se slagao s Minhom – mnogo bi se radije vraćao ţiv i zdrav na Poljanu svake večeri nego zapodjenuo još jednu bitku sa Ţalerima. Zadrhtao je na tu pomisao. ―Da, dobro.‖ Minho se opet zagledao u karte u sanduku na Thomasovo veliko olakšanje. ―Ţivot na Poljani moţda nije lijep i ugodan, ali je barem siguran. Dovoljno hrane, zaštita od Ţalera. Ni pod razno ne moţemo zatraţiti od trkača da riskiraju ţivot noćenjem vani – nema teorije, barem ne još; ne dok zbog nečega u tim uzorcima ne pomislimo da bi se negdje mogao otvoriti neki izlaz pa makar i privremeno.‖ ―Jeste li blizu? Ima li čega?‖ Minho je slegnuo ramenima. ―Ne znam. Malo je depresivno, ali ne znamo što bismo drugo radili. Ne moţemo zanemariti mogućnost da bi se jednoga dana na nekome mjestu, negdje, mogao pojaviti neki izlaz. Ne smijemo odustati.

Nikada.‖ Thomas je kimnuo, osjetivši olakšanje zbog njegova stava. Ma koliko stvari bile loše, bile bi još gore kad bi odustali.

Minho je iz sanduka izvukao neke papire – karte od zadnjih nekoliko dana.

Prelistavajući ih, objasnio je: ―UsporeĎujemo ih dan za danom, tjedan za tjednom, mjesec za mjesecom, kao što sam rekao. Svaki trkač zaduţenje za kartu svoje sekcije. Da budem iskren, još nismo shvatili baš ništa. Još iskreniji – ne znamo ni što traţimo. Stvarno strašno, čovječe. Stvarno prestrašno.‖ ―Ali ne smijemo odustati.‖ Thomas je to rekao suhoparnim tonom, kao da rezignirano ponavlja ono što je Minho kazao trenutak ranije. Rekao je ―mi‖, a da nije ni razmislio o tome i shvatio je da je sada uistinu postao dio Poljane. ―Tako je, buraz. Ne smijemo odustati.‖ Minho je paţljivo vratio papire i zatvorio sanduk pa ustao. ―Eto, moramo raditi brzo jer smo se zadrţali ovdje – prvih nekoliko dana ti ćeš me samo pratiti uokolo. Spreman?‖ Thomas je osjetio kako se u njemu napinje konopac nervoze i titra mu po crijevima. Taj trenutak uistinu je došao – sada kreću zaozbiljno, nema više razgovaranja i razmišljanja. ―Hm... da.‖ ―Nema ovdje nikakvih ‗hm‘. Jesi spreman ili nisi?‖ Thomas je pogledao Minha, uzvratio mu njegov iznenada tvrd pogled. ―Spreman sam.‖ ―Onda idemo trčati.‖

146

Poglavlje 33 Izišli su kroz Zapadna vrata u Sekciju osam i prošli kroz nekoliko hodnika.

Thomas je išao odmah uz Minha dok je ovaj skretao lijevo i desno, kao da nije ni razmišljao o tome, samo je trčao cijelo vrijeme. Ranojutarnja svjetlost jasno je sjala i sve je bilo svijetlo i oštro – bršljan, ispucali zidovi, kameni blokovi na tlu.

Suncu je trebalo još nekoliko sati da dosegne točku podneva na nebu, ali bilo je mnogo svjetla i dobro se vidjelo. Thomas je drţao korak s Minhom što je bolje mogao, no povremeno je morao pojuriti da ga sustigne.

Konačno su dospjeli do pravokutnog otvora u dugačkom zidu na sjevernoj strani koji je izgledao kao prolaz bez vrata. Minho je protrčao ravno kroz njega, ne zaustavljajući se. ―Ovo vodi iz Sekcije osam, kvadrat na sredini lijevo, u Sekciju jedan, kvadrat gore lijevo. Kao što sam rekao, ovaj prolaz uvijek je na istome mjestu, ali put do njega malo se mijenja jer se zidovi pomiču.‖ Thomas ga je slijedio, iznenaĎen time koliko je već teško disao. Nadao se da je to samo zbog nervoze i da će mu se disanje uskoro umiriti.

Protrčali su dugačkim hodnikom na desnoj strani, prošavši pokraj nekoliko skretanja nalijevo. Kad su stigli do kraja hodnika, Minho je usporio do malčice brţeg hoda i posegnuo iza sebe da iz ruksaka izvuče blok i olovku. Nešto je zapisao i spremio ih natrag, pri čemu se uopće nije zaustavio. Thomas se upitao što je zapisao, a Minho mu je odgovorio prije nego što je stigao postaviti to pitanje. ―Ja se uglavnom... oslanjam na pamćenje‖, rekao je Čuvar u čijem se glasu pomalo čuo napor. ―No otprilike nakon svakog petog skretanja zapišem si nešto što će mi poslije pomoći da se prisjetim. Tada se mogu posluţiti jučerašnjom kartom da napravim današnju. Vrlo jednostavno, razumiješ.‖ Thomas se zamislio. Minho je doista zvučao kao da je to jednostavno.

Još su malo trčali i došli do raskriţja. Imali su tri mogućnosti, ali Minho je bez oklijevanja skrenuo desno. Pritom je izvukao noţ iz dţepa i, ne zastavši ni čas, odrezao sa zida velik komad bršljana. Bacio ga je iza njih i nastavio trčati. ―Mrvice kruha?‖ upitao je Thomas kad mu je u mislima iskrsnula ta stara bajka. Takvi neobični uvidi u prošlost gotovo su ga prestali čuditi. ―Mrvice kruha‖, odvratio je Minho. ―Ja sam Ivica, ti si Marica.‖ Nastavili su stazama kojima ih je vodio Labirint; sad udesno, sad ulijevo.

Nakon svakog skretanja Minho bi odrezao i bacio metar bršljana. Thomas je bio uistinu zadivljen – Minho nije trebao čak ni usporiti da to učini. ―Dobro‖, rekao je Čuvar, sada teţe dišući. ―Tvoj red.‖ 147

―Što?‖ Thomas zapravo nije očekivao da će prvoga dana raditi bilo što osim trčati i promatrati. ―Odreţi bršljan – moraš se naučiti raditi to u trku. U povratku ga podiţemo ili šutnemo u stranu.‖ To što je dobio neki zadatak Thomasa je usrećilo više nego što je očekivao premda mu je trebalo neko vrijeme da se izvješti. Prva dva puta morao je sprintati da sustigne Minha nakon što je odrezao bršljan, a jednom si je porezao prst. No do desetog pokušaja bio je gotovo ravan Minhu.

Išli su dalje. Nakon što su trčali neko vrijeme – Thomas nije imao pojma koliko dugo ni koliko daleko, ali činilo mu se oko 5 kilometara – Minho je usporio do hodanja pa sasvim stao. ―Vrijeme je za odmor.‖ Skinuo je ruksak zamahom ramena i izvukao vodu i jednu jabuku.

Thomasa nije trebalo nagovarati da prihvati Minhovu uputu. Pohlepno je pio vodu, uţivajući u osvjeţavajućoj hladnoći koja mu se slijevala niz suho grlo. ―Uspori, ribice‖, podviknuo je Minho. ―Ostavi malo za poslije.‖ Thomas je prestao piti, duboko je i zadovoljno udahnuo i podrignuo se.

Odgrizao je zalogaj jabuke i osjećao se vrlo svjeţim. Zbog nečega se u mislima vratio na onaj dan kad su Minho i Alby izišli vidjeti onog mrtvog Ţalera, kada se dogodio onaj klonk. ―Još mi nisi ispričao što se onoga dana dogodilo Albyju – zašto mu je bilo toliko loše? Očito, Ţaler se probudio, ali što se dogodilo?‖ Minho je već bio vratio ruksak na leĎa. ―Ma, šebeni stvor nije bio mrtav.

Alby ga je šutao nogom kao idiot i gad je odjednom oţivio, izbacio bodlje i cijelim tim debelim tijelom prešao preko njega, ali nešto s njim nije bilo u redu – zapravo nije napao kao obično. Izgledalo je kao da je samo htio zbrisati, a jadni Alby našao mu se na putu.‖ ―Dakle, pobjegao je od vas dvojice?‖ Zbog onoga što je vidio prije samo dvije noći Thomas si to nije mogao zamisliti.

Minho je slegnuo ramenima. ―Da, valjda – moţda se trebao napuniti ili tako nešto. Ne znam.‖ ―Što mu je moglo biti? Jesi li vidio neku ozljedu ili tako nešto?‖ Thomas nije znao kakav odgovor traţi, no bio je uvjeren da je u tome što se dogodilo postojao neki trag ili nešto što je trebalo saznati.

Minho je malo razmišljao. ―Ne. Šebeni stvor samo je izgledao mrtvo, poput voštane figure, a tada bam – opet je bio ţiv.‖ Thomasu je um kipio od truda da doĎe do nečega, ali nije znao ni do čega bi trebao doći ni u kojem smjeru uopće krenuti. ―Pitam se samo kamo je otišao, kamo oni uvijek odlaze. Ti ne?‖ Načas je ušutio, a zatim nastavio: ―Je li vam ikada palo na pamet slijediti ih?‖ ―Čovječe, ti zbilja ţeliš umrijeti, ha? DoĎi, moramo krenuti.‖ Na to se Minho okrenuo i potrčao.

148

Dok ga je slijedio, Thomas je pokušavao shvatiti što ga to golica negdje u glavi; Nešto u vezi sa Ţalerom koji je najprije mrtav, a potom više nije mrtav, nešto u vezi s time kamo je otišao kad je oţivio...

Frustrirano je odustao i pojurio sustići Minha.

Thomas je trčao iza Minha još dva sata uz povremene male odmore koji kao da su svaki put bili sve kraći. Bio on u dobroj formi ili ne, boljelo ga je.

Minho je napokon stao i opet skinuo ruksak. Sjeli su na tlo i naslonili se na mekani bršljan dok su ručali; nijedan nije mnogo govorio. Thomas je uţivao u svakom zalogaju sendviča i povrća, jeo je što je sporije mogao. Znao je da će Minho htjeti ustati i krenuti kada hrane nestane pa si je uzeo vremena. ―Je li danas bilo što drugačije?‖ radoznalo je upitao Thomas.

Minho je ispruţio ruku i potapšao svoj ruksak u kojem su mu se nalazile bilješke. ―Samo uobičajeni pomaci zidova. Ništa oko čega se tvoje krţljavo dupe treba zabrinjavati.‖ Thomas je otpio velik gutljaj vode i pogledao u bršljanom prekriven zid nasuprot njima. U oko mu je upao srebrno-crveni bljesak koji je toga dana vidio već nekoliko puta. ―U čemu je fora s tim bubonoţima?‖ upitao je. Činilo se da ih ima posvuda.

Tada se Thomas sjetio onoga što je vidio u Labirintu – dogaĎalo se toliko toga da to još nije imao prilike spomenuti. ―I zašto im na leĎima piše zlopak?‖ ―Nikad nijednog nisam uspio uhvatiti.‖ Minho je završio jelo i pospremao kutiju. ―I ne znamo što ta riječ znači, vjerojatno je tu samo zato da nas uplaši, ali to su sigurno uhode. Njihove. To je jedino što nam pada na pamet.‖ ―Tko su uopće oni?” upitao je Thomas, spreman za još odgovora. Mrzio je te ljude koji su stajali iza Labirinta. ―Ima li itko ikakvu ideju?‖ ―Ne znamo baš ništa o glupim Kreatorima.‖ Minho se zacrvenio u licu i stisnuo šake kao da nekoga davi. ―Jedva čekam da im polomim...‖ No prije nego što je Čuvar stigao završiti, Thomas je već bio na nogama i išao prema suprotnoj strani hodnika. ―Što je ovo?‖ prekinuo ga je, pribliţavajući se tupom sivom odsjaju koji je maločas zamijetio iza bršljana na zidu, pribliţno u visini glave. ―A, da, to‖, rekao je Minho posve ravnodušno.

Thomas je ispruţio ruku i odmaknuo zastor od bršljana pa se tupo zagledao u metalni kvadrat pričvršćen u kamen preko kojega su velikim, utisnutim, tiskanim slovima pisale neke riječi. Dotaknuo ih je rukom da prstom prijeĎe preko njih, kao da ne vjeruje vlastitim očima.

ZONA LOVA ODJEL ZA POKUSE APSOLUTNA KATASTROFA 149

Pročitao je te riječi naglas i opet pogledao Minha. ―Što je ovo?‖ Najeţio se – to je sigurno imalo neke veze s Kreatorima. ―Ne znam, klipe. Ima ih posvuda, kao neke glupe etikete za taj divni i krasni Labirint koji su sagradili. Ja ih već odavno ni ne primjećujem.‖ Thomas se opet okrenuo i zagledao u znak, nastojeći odagnati zloslutni osjećaj koji se javio u njemu. ―Baš i ne zvuči dobro. Apsolutna katastrofa. Zona lova. Pokusi. Krasno.‖ ―Da, krasno, Zeleni. Idemo.‖ Thomas je nevoljko pustio bršljan da padne natrag i podigao ruksak na leĎa. Krenuli su, a tih sedam riječi progorijevalo mu je misli.

Sat vremena nakon ručka Minho je stao na kraju jednog dugačkog hodnika. Bio je ravan, a zidovi su bili neprekinuti, bez hodnika sa strane. ―Zadnja slijepa ulica‖, rekao je Thomasu. ―Vrijeme je za povratak.‖ Thomas je duboko udahnuo, nastojeći ne razmišljati o tome da su tek na polovini današnjeg dana. ―Ništa novo?‖ ―Samo uobičajene promjene na putu kojim smo stigli ovamo – dan je napola gotov‖, odgovorio je Minho bez emocija, pogledavši na sat. ―Moramo se vratiti.‖ Ne čekajući odgovor, Čuvar se okrenuo i trkom krenuo u smjeru iz kojeg su upravo stigli.

Thomas ga je slijedio, nezadovoljan time što nisu mogli odvojiti vremena da pregledaju zidove, da malo istraţuju. Na kraju je poţurio da se naĎe ukorak s Minhom. ―Ali...‖ ―Samo zašuti, čovječe. Sjeti se, već sam ti rekao – ne smijemo ništa riskirati. Osim toga, razmisli malo. Ti stvarno misliš da negdje postoji neki izlaz? Tajna vratašca u podu ili tako nešto?‖ ―Ne znam... moţda. Zašto me to pitaš na taj način?‖ Minho je odmahnuo glavom i ispljunuo velik grumen nečega gadnog na lijevu stranu. ―Nema izlaza. Sve je samo jedno te isto. Zid je zid. Čvrst je.‖ Thomas je osjetio da je to gorka istina, ali ipak mu se usprotivio. ―Kako znaš?‖ ―Zato što nam ljudi koji su u stanju poslati Ţalere na nas neće htjeti omogućiti da samo tako izaĎemo.‖ Thomas je na to posumnjao da to što rade uopće ima ikakve svrhe. ―Zašto se onda uopće trudite ići ovamo?‖

150

Minho ga je poprijeko pogledao. ―Zašto se trudimo? Zato što je to ovdje – mora postojati neki razlog, ali ako misliš da ćemo pronaći neka slatka mala vrata koja vode u Sretni Grad, tada pušiš kravlje klonkove.‖ Thomas je pogledao ravno naprijed, shrvan tolikim beznaĎem da je gotovo usporio i stao. ―Koji uţas.‖ ―Najpametnije što si dosada rekao, Zeleni.‖ Minho je snaţno ispuhnuo zrak i nastavio trčati, a Thomas je učinio jedino što je znao – pošao je za njim.

Ostatak dana Thomasu je prošao u maglici iscrpljenosti. On i Minho vratili su se na Poljanu, otišli u Sobu za karte, zapisali današnju rutu Labirinta, usporedili je s prethodnim danom. Zatim su se Vrata zatvorila i nastupilo je vrijeme večere.

Chuck je u nekoliko navrata pokušao razgovarati s njim, ali Thomas je bio toliko umoran da je mogao samo kimati i odmahivati glavom tek ga napola slušajući.

Prije nego što se sumrak pretopio u crnilo, on je već bio na svom novom omiljenom mjestu u šumskom kutu, sklupčan pokraj bršljana, i pitao se hoće li ikada više moći trčati. Pitao se kako će uspjeti ponoviti istu stvar sutra, osobito kad se činila toliko besmislenom. Ţivot trkača izgubio je svoju draţ nakon samo jednog dana.

Svaki gram plemenite hrabrosti koju je prije osjećao, volje da nešto promijeni, obećanja koje je dao samome sebi da će vratiti Chucka u njegovu obitelj – sve je to isparilo u iscrpljenoj magli beznadnog, sumornog zamora.

Bio je negdje vrlo blizu snu kad mu je u glavi progovorio neki glas; lijep ţenski glas koji je zvučao kao da pripada kakvoj vilinskoj boginji zatočenoj u njegovoj lubanji. Sljedeće jutro, kad je sve počelo divljati, pitat će se je li taj glas bio stvaran ili ga je sanjao. Kako god bilo, on ga je čuo i upamtio je svaku riječ: Tome, upravo sam pokrenula Kraj.

151

Poglavlje 34 Thomas se probudio na slabom, beţivotnom svjetlu. Isprva je pomislio da se zacijelo probudio ranije nego inače, da je do zore bilo još sat vremena. No tada je čuo viku, a potom je podigao pogled u lisnati svod grana.

Nebo je bilo tamna, siva ploča, a ne prirodna slaba svjetlost jutra.

Skočio je na noge i rukom se oslonio na zid dok je izvijao vrat i zurio u nebesa. Nije bilo plavog, nije bilo crnog, nije bilo zvijezda, nije bilo ljubičasta širenja zore koja polako stiţe. Nebo je sve do zadnjeg centimetra bilo sivo kao kamen. Bezbojno i mrtvo.

Pogledao je na sat – prošao je puni sat otkako je morao ustati. Trebala ga je probuditi jarka svjetlost sunca koja ga je s lakoćom budila otkako je stigao na Poljanu, ali danas je to izostalo.

Opet je pogledao uvis, donekle očekujući da se sve vratilo u normalu, ali sve je bilo sivo. Ne oblačno, ne sumračno, ne kao prve minute zore. Samo sivo.

Sunce je nestalo.

Thomas je većinu Poljanaša zatekao kako stoje u blizini ulaza u Kutiju, upirući prstom u mrtvo nebo i govoreći svi u isti glas. Sudeći prema dobu dana, doručak je već trebao biti posluţen, a ljudi su već trebali raditi, no u nestanku najvećeg objekta u Sunčevu sustavu bilo je nečega što je loše utjecalo na uobičajene rasporede.

Istini za volju, dok je tako šutke promatrao taj meteţ, Thomas nije bio ni izdaleka onoliko uspaničen ni prestrašen koliko su mu nagoni govorili da bi trebao biti. Čudilo ga je što toliko njih izgleda poput izgubljenih kokoši izbačenih iz kokošinjca. Zapravo, bilo mu je smiješno.

Sunce očigledno nije nestalo – to nije bilo moguće.

Doduše, tako je izgledalo – nigdje nije bilo ni traga kugli ţestoke vatre, a izostale su i izduţene jutarnje sjene, no on i svi Poljanaši bili su previše racionalni i inteligentni da bi zaključili takvo što. Ne, zacijelo je postajalo neko znanstveno prihvatljivo objašnjenje toga čemu su svjedočili, a kakvo god ono bilo, Thomas je znao samo jedno: činjenica da više ne vide sunce vjerojatno je značila da ga nikada nisu ni mogli vidjeti. Sunce nije moglo jednostavno nestati.

Nebo koje su dotada imali, a i nadalje, zacijelo je bilo laţno, umjetno.

Drugim riječima, sunce koje je sjalo na te ljude dvije godine, davalo toplinu i ţivot svemu, uopće nije bilo sunce. Bilo je, na neki način, laţno. Sve je na ovome mjestu bilo laţno.

152

Thomas nije znao što je to značilo, nije znao kako je to bilo moguće, no znao je da je istinito – bilo je to jedino objašnjenje koje je njegov racionalni um mogao prihvatiti, a prema reakcijama drugih Poljanaša bilo je očito da nitko od njih to još nije bio shvatio.

Chuck ga je pronašao i Thomasa je srce zaboljelo od ustrašena izraza na dječakovu licu. ―Što misliš, što se dogodilo?‖ upitao je Chuck plačnim, drhtavim glasom, pogleda prikovanog na nebo. ―Ovo izgleda poput velikog sivog stropa – toliko je blizu da ga gotovo moţemo dotaknuti.‖ Thomas je slijedio Chuckov pogled prema gore. ―Da, čovjek se zapita o ovome mjestu.‖ Chuck je rekao ono pravo već drugi put u dvadeset četiri sata.

Nebo je doista izgledalo kao strop, kao strop neke goleme prostorije. ―Moţda se nešto pokvarilo. Mislim, moţda će se vratiti.‖ Chuck je konačno prestao piljiti uvis i pogledao je Thomasa u oči. ―Pokvarilo? Kako to misliš?‖ Prije nego što mu je Thomas uspio odgovoriti u misli mu je navrlo blijedo sinoćnje sjećanje; prije nego što je zaspao u njegovu umu javile su se Teresine riječi. Rekla je: ―Upravo sam pokrenula Kraj.‖ To nije mogla biti slučajnost, zar ne? U ţelucu mu se nakupila trula kiselina. Što god bilo objašnjenje, što god bilo ono prije na nebu, bilo to pravo sunce ili ne, sada je nestalo, a to nije slutilo na dobro. ―Thomase?‖ upitao je Chuck, lagano ga kvrcnuvši po nadlaktici. ―Da?‖ Thomasu se mutilo u glavi. ―Kako to misliš: pokvarilo?‖ ponovio je Chuck.

Thomas je znao da mu treba vremena kako bi razmislio o svemu. ―Ah, ne znam. Ovdje sigurno ima stvari koje mi očito ne razumijemo, ali ne moţeš jednostavno maknuti sunce iz svemira. Osim toga, i dalje ima dovoljno svjetla da vidimo ma koliko ono bilo slabo. Odakle ono dolazi?‖ Chuck je raširio oči kao da mu je netko upravo odao najmračniju, najdublju tajnu svemira. ―Da, odakle ono dolazi? Što se dogaĎa, Thomase?‖ Thomas je ispruţio ruku i stisnuo mlaĎeg dječaka za rame. Bilo mu je neugodno. ―Nemam pojma, Chuck. Nemam pojma. No siguran sam da će Newt i Alby skuţiti.‖ ―Thomase!‖ Minho je trčao prema njima. ―Prestani brbljati s malim Chuckijem i hajde da krenemo, već kasnimo.‖ Thomas je bio zaprepašten. Nekako je očekivao da će svi normalni planovi pasti u vodu zbog tog čudnog neba. ―Vi i dalje idete van?‖ upitao je Chuck, očito jednako začuĎen. Thomasu je bilo drago što je dječak postavio to pitanje umjesto njega.

153

―Jasno da idemo, klipe‖, rekao je Minho. ―Zar tebe ne čeka neko splačinarenje?‖ Skrenuo je pogled s Chucka na Thomasa. ―Ako ništa drugo, ovo nam daje još više razloga da odvučemo guzice van. Ako sunca stvarno više nema, tada neće proći mnogo dok ne krepaju i biljke i ţivotinje. Mislim da se razina očaja upravo podigla za jednu crticu.‖ Ta izjava duboko je uzdrmala Thomasa. Unatoč svim njegovim zamislima, svemu onome što je bio natuknuo Minhu, nije mu se ţurilo promijeniti način na koji su se stvari ovdje odvijale zadnje dvije godine. Kad je shvatio o čemu Minho govori, preplavila ga je mješavina uzbuĎenja i uţasa. ―Misliš, ostat ćemo vani preko noći? Malo bolje istraţiti zidove?‖ Minho je odmahnuo glavom. ―Ne, nećemo još, ali moţda uskoro, da.‖ Pogledao je u nebo. ―Čovječe – kakvo buĎenje. DoĎi, idemo.‖ Thomas je bio tih dok su on i Minho pripremali stvari i jeli doručak brzinom munje. Po glavi mu se rojilo previše misli o sivu nebu i onome što je Teresa – barem je mislio da je to bila ona – rekla u njegovu umu pa nije mogao sudjelovati ni u kakvom razgovoru. Što joj je značio taj Kraj? Thomas se nije mogao riješiti osjećaja da bi to trebao nekome reći. Svima.

No nije znao što je to značilo, a nije ţelio da oni saznaju da u glavi čuje glas neke djevojke. Pomislili bi da je stvarno prolupao, moţda bi ga čak i zatvorili – ovaj put zaozbiljno.

Nakon mnogo razmišljanja odlučio je da će šutjeti i otišao trčati s Minhom na svom drugom danu obuke pod sumornim i bezbojnim nebom.

Ugledali su Ţalera prije nego što su stigli do vrata iz Sekcije osam u Sekciju jedan.

Minho je bio nekoliko metara ispred Thomasa. Zašao je za ugao na desnoj strani i naglo stao, gotovo proklizavši nogama. Odskočio je unatrag i zgrabio Thomasa za majicu, gurnuvši ga uz zid. ―Psst‖, šapnuo je Minho. ―Tamo je jedan glupi Ţaler.‖ Thomas je upitno raširio oči i osjetio da mu srce brţe udara premda je već i dotada snaţno i marljivo pumpalo.

Minho je samo kimnuo i stavio prst na usta. Pustio je Thomasovu majicu i zakoračio unatrag pa se odšuljao do ugla iza kojeg je ugledao Ţalera. Vrlo polagano nagnuo se naprijed da proviri. Thomas mu je htio zavrištati da pazi.

Minho je trgnuo glavu unatrag i okrenuo se prema Thomasu. I dalje je šaptao. ―Samo leţi tamo – slično kao onaj mrtvi kojeg smo vidjeli.‖ ―Što ćemo sad?‖ upitao je Thomas što je tiše mogao. Pokušao je ignorirati paniku koja se razbuktala u njemu. ―Ide prema nama?‖ ―Ne, budalo – upravo sam ti rekao da leţi.‖ 154

―I?‖ Thomas je od frustracije stavio ruke na bokove. ―Što ćemo?‖ Stajati tako blizu Ţalera činilo mu se doista lošom idejom.

Minho je malo šutio da razmisli prije nego što odgovori. ―Moramo ići u onom smjeru da stignemo u našu sekciju. Hajde da ga samo promatramo neko vrijeme – ako krene za nama, otrčat ćemo natrag do Poljane.‖ Ponovno je provirio i brzo se osvrnuo preko ramena. ―Sranje – otišao je! DoĎi!‖ Minho nije čekao odgovor, nije vidio uţasnuti izraz Thomasova lica ni njegove razrogačene oči. Potrčao je onuda gdje je prije vidio Ţalera. Premda su mu nagoni govorili suprotno, Thomas je krenuo za njim.

Sprintao je niz dugački hodnik za Minhom, skrenuo lijevo pa desno. Na svakom su zavoju usporavali da Čuvar prvo pogleda iza ugla. Svaki put šapnuo je Thomasu da je vidio vrh Ţalerova repa kako nestaje iza sljedećeg zavoja.

Tako je to išlo deset minuta, sve dok nisu došli u dugačak hodnik koji je vodio do Litice i iza kojeg nije bilo ničega osim beţivotnog neba. Ţaler je jurio prema tom nebu.

Minho je naglo stao i Thomas ga je gotovo pregazio. Zatim je Thomas zabezeknuto gledao kako pred njim Ţaler ukopava bodlje i prevrće se prema naprijed, ravno preko ruba Litice, te s njega pada u sivi bezdan. Stvor je nestao s vidika poput sjene koju je progutala veća sjena.

155

Poglavlje 35 ―To je to‖, rekao je Minho.

Thomas je stajao pored njega na rubu Litice i zurio u sivo ništavilo ispred njih. Ništa se nije vidjelo ni lijevo ni desno, ni dolje ni gore, a ni ispred, dokle god mu je pogled sezao. Ništa osim zida praznine. ―Što?‖ upitao je Thomas. ―Sad smo to vidjeli treći put. Nešto se dogaĎa.‖ ―Da.‖ Thomas je znao na što misli, ali ipak je pričekao da mu Minho objasni. ―Onaj mrtvi Ţaler kojeg sam našao pobjegao je ovuda i nismo vidjeli ni da se vraća ni da zalazi dublje u Labirint. Zatim oni gadovi koje smo navukli da skoče pored nas.‖ ―Navukli?‖ rekao je Thomas. ―Moţda ih i nismo baš toliko navukli.‖ Minho ga je zamišljeno pogledao. ―Hmmm. Kako god, a sada ovo.‖ Pokazao je prstom u bezdan. ―Više nema puno sumnje – Ţaleri ovim putom nekako uspiju izaći iz Labirinta. Zvuči kao magija, ali i nestanak sunca tako zvuči.‖ ―Ako oni mogu otići ovim putom‖, dodao je Thomas, razraĎujući Minhovu misao, ―tada moţemo i mi.‖ Protrnuo je od uzbuĎenja.

Minho se nasmijao. ―Evo, opet tvoja ţelja za smrću. Druţio bi se sa Ţalerima, moţda pojeo i koji sendvič?‖ Thomas se doimao kao da su mu sve laĎe potonule. ―Imaš boljih ideja?‖ ―Jedno po jedno, Zeleni. Uzet ćemo malo kamenja i ovdje izvesti neke testove. Mora postojati nekakav skriveni izlaz.‖ Thomas je pomogao Minhu čeprkati po uglovima i pukotinama Labirinta i sakupiti što više otpalih kamenčića. Prikupili su ih još malo prolazeći palčevima kroz pukotine u zidu i sipajući odlomljene komade na pod. Kad su sakupili popriličnu hrpu, dovukli su je do ruba i sjeli tako da su im noge mlatarale preko njega.

Thomas je pogledao dolje i nije vidio ništa osim sive provalije.

Minho je izvukao notes i olovku pa ih smjestio na tlo pored sebe. ―U redu, moramo praviti dobre bilješke. I ti dobro pamti u toj svojoj šebenoj glavi, isto tako. Ako neka optička varka skriva izlaz s ovog mjesta, ne ţelim ja biti onaj koji je zaribao kad prvi klip pokuša skočiti u njega.‖

156

―Taj klip trebao bi biti Čuvar trkača‖, rekao je Thomas, pokušavajući se našaliti da prikrije strah. Jako se brinuo zbog toga što sjede toliko blizu mjesta iz kojeg u bilo kojem trenutku mogu izaći Ţaleri. ―Trebao bi se drţati za jako dobro uţe.‖ Minho je podigao jedan kamen iz hrpe. ―Da. Dobro, idemo ih naizmjence bacati prema tamo, u cik-cak, naprijed-natrag. Ako postoji neki čarobni izlaz, nadajmo se da će upaliti i s kamenjem te da će ono nestati.‖ Thomas je uzeo jedan kamen i paţljivo ga bacio nalijevo, odmah ispred mjesta gdje se lijevi zid hodnika koji je vodio do Litice susretao s njezinim rubom. Uglati je kamen padao, i padao, a tada je nestao u sivoj praznini.

Minho je bio sljedeći. Bacio je svoj kamen tridesetak centimetara dalje nego Thomas svoj. Njegov je takoĎer padao daleko dolje. Thomas je sljedeći bacio još tridesetak centimetara dalje. Zatim opet Minho. Svaki kamen pao je u dubine. Thomas je slijedio Minhova nareĎenja – nastavili su tako dok nisu ispitali liniju koja se protezala barem tri i pol metra od Litice, a zatim se pomaknuli tridesetak centimetara udesno i stali iscrtavati liniju unatrag, prema Labirintu.

Svi su kamenčići padali. Nova linija prema naprijed, nova linija prema natrag. Svi su kamenčići padali. Bacili su dovoljno kamenja da ispitaju cijelu lijevu polovicu prostora ispred sebe, pokrivši udaljenost koju bi bilo tko – ili bilo što – mogao preskočiti. Thomasovo razočaranje raslo je sa svakim bacanjem i već se pretvorilo u tešku masu potištenosti.

Morao je prekoriti samoga sebe – bila je to glupa zamisao.

Tada je Minhov sljedeći kamen nestao.

Thomas nikada nije vidio ništa čudnije ni nevjerojatnije. Minho je bacio jedan poveći kamen koji je bio ispao iz jedne pukotine u zidu. Thomas je gledao, duboko koncentriran na svaki pojedini kamen. Ovaj se odvojio od Minhove ruke i poletio naprijed, gotovo točno na sredini Litice, te počeo padati prema nevidljivoj zemlji daleko ispod. Potom je nestao kao da je prošao kroz površinu vode ili magle.

Sad ga ima, pada. Sad ga nema.

Thomas je ostao bez riječi. ―I prije smo već bacali stvari s Litice‖, rekao je Minho. ―Kako nam je ovo moglo promaknuti? Ja nikad nisam vidio da je išta nestalo. Nikad.‖ Thomas se nakašljao; greblo ga je u grlu. ―Ponovi to – moţda smo trepnuli u krivi čas ili tako nešto.‖ Minho je učinio tako, bacivši novi kamen na isto mjesto. I ovaj je odjednom prestao postojati. ―Moţda niste paţljivo gledali kad ste bacali te stvari‖, rekao je Thomas. ―Mislim, ovo bi trebalo biti nemoguće, a ponekad ne gledaš baš jako paţljivo stvari za koje ne vjeruješ da će se dogoditi ili da se mogu dogoditi.‖ 157

Bacili su ostalo kamenje, ciljajući prvobitno mjesto i svaki centimetar oko njega. Na Thomasovo se iznenaĎenje pokazalo da je mjesto na kojem kamenje nestaje veliko pribliţno samo jedan kvadratni metar ili malo više. ―Nije čudo što nam je to promaknulo‖, rekao je Minho, bijesno praveći bilješke i zapisujući dimenzije da napravi što bolji dijagram. ―Dosta je maleno.‖ ―Ţaleri se valjda jedva provuku kroz to.‖ Thomas je netremice gledao u nevidljivi lebdeći četverokut da si utisne njegov poloţaj i udaljenost od litice u glavu, da točno upamti gdje se nalazi. ―A kad izlaze, sigurno balansiraju na rubu rupe i preskoče prazan prostor do ruba Litice – nije to tako daleko. Ako bih ja to mogao preskočiti, siguran sam da je njima još lakše.‖ Minho je završio crteţ i podignuo pogled u to posebno mjesto. ―Kako je to moguće, čovječe? U što mi to gledamo?‖ ―Kao što si rekao, to nije magija. Sigurno je nešto slično ovome zbog čega nam je nebo posivjelo, nekakva optička varka ili hologram koji skriva prolaz.

Ovo je mjesto totalno nabrijano.‖ I, Thomas si je morao priznati, nekako kul. Ţudio je za time da sazna kakva se tehnologija nalazila iza svega toga. ―Da, nabrijano je prava riječ. DoĎi.‖ Zastenjavši, Minho je ustao i stavio ruksak na leĎa. ―Trebali bismo protrčati što više toga po Labirintu. S tim renoviranim nebom tko zna što se još dogodilo. Večeras ćemo ovo ispričati Newtu i Albyju. Ne znam kako će nam to pomoći, ali sad barem znamo kamo odlaze šebeni Ţaleri.‖ ―A vjerojatno i odakle dolaze‖, rekao je Thomas, još jednom pogledavši prema skrivenom prolazu. ―Ţalerska rupa.‖ ―Da, moţemo je i tako nazvati. Idemo.‖ Thomas je sjedio i zurio, čekajući da se Minho pokrene. Nekoliko minuta prošlo je u tišini i Thomas je shvatio da je njegov prijatelj zacijelo fasciniran koliko i on sam. Napokon, ne rekavši ni riječ, Minho se okrenuo da ode. Thomas je nevoljko pošao za njim i otrčali su u sivi i mračni Labirint.

Thomas i Minho nisu našli ništa osim kamenih zidova i bršljana.

Thomas je rezao bršljan i zapisivao bilješke. Teško je zapaţao bilo kakve promjene u odnosu na prethodni dan, ali Minho mu je, ni ne razmišljajući o tome, pokazivao mjesta na kojima su se zidovi bili pomaknuli. Kad su dospjeli do zadnje slijepe ulice i kad je bilo vrijeme da krenu kući, Thomasa je obuzeo gotovo neodoljiv poriv da otpili sve po redu i ostane tu preko noći da vidi što će se dogoditi.

Minho kao da je to osjetio pa ga je primio za ramena. ―Ne još, čovječe. Ne još.‖ I tako su otišli natrag.

158

Poljanom je vladalo sumorno raspoloţenje, što se lako dogodi kada je sve sivo. Slaba svjetlost nije se nimalo promijenila otkako su toga jutra ustali i Thomas se zapitao hoće li se išta promijeniti pri ―zalasku sunca‖.

Kad su prošli kroz Zapadna vrata, Minho je krenuo ravno prema Sobi za karte.

Thomasa je to začudilo. Mislio je da je to zadnja stvar koju bi trebali učiniti. ―Zar ne umireš od ţelje ispričati Newtu i Albyju o Ţalerskoj rupi?‖ ―Hej, mi smo još uvijek trkači‖, rekao je Minho, ―i još uvijek imamo posla.‖ Thomas ga je slijedio do čeličnih vrata betonske kuće i Minho se okrenuo da mu uputi slabašan osmijeh. ―Ali da, ovo ćemo obaviti na brzinu tako da moţemo otići razgovarati s njima.‖ Kad su ušli, prostorijom su se već vrzmali drugi trkači i crtali svoje mape.

Nitko nije govorio ništa, kao da su svi razgovori o novom nebu bili iscrpljeni.

BeznaĎe u sobi bilo je takvo da se Thomas osjećao kao da hoda kroz gust mulj.

Znao je da bi i on trebao biti iscrpljen, ali bio je suviše uzbuĎen da bi to osjećao – jedva je čekao vidjeti Newtovu i Albyjevu reakciju na novosti o Litici.

Sjeo je za stol i nacrtao kartu za taj dan na osnovi pamćenja i bilješki, a Minho mu je cijelo vrijeme gledao preko ramena i davao upute. ―Mislim da se taj hodnik zapravo prekidao ovdje, a ne tu.‖ ―Pazi na proporcije!‖ ―Crtaj ravnije linije, klipe jedan.‖ Bio je dosadan, ali i koristan pa je petnaest minuta nakon ulaska u sobu Thomas pregledao svoj gotovi proizvod. Obuzeo ga je ponos – njegova karta bila je jednako dobra kao i sve ostale koje je vidio. ―Nije loše‖, rekao je Minho. ―Barem za jednog Zelenog.‖ Minho je ustao i otišao do sanduka za Sekciju jedan te ga otvorio. Thomas je kleknuo do njega, uzeo kartu od prethodnog dana i podigao je do ove koju je upravo nacrtao. ―Što traţim?‖ upitao je. ―Uzorke, ali promatranjem samo dva dana nećeš shvatiti baš ništa. Zapravo bi trebao učiti nekoliko tjedana, traţiti nekakve uzorke, bilo što. Ja znam da tu ima nečega, nečega što će nam pomoći, samo što to još nisam uspio pronaći.

Kao što sam rekao, uţas.‖ Thomasa je nešto zagolicalo negdje u glavi, ono isto što je osjetio kada je prvi put bio u toj prostoriji. Zidovi Labirinta, pomicanje. Uzorci. Sve te ravne linije – jesu li one upućivale na neku sasvim drugačiju vrstu karte? Jesu li ukazivale na nešto? Imao je snaţan osjećaj da mu promiče nešto vrlo očigledno.

Minho ga je kvrcnuo po ramenu. ―Uvijek se moţeš vratiti ovamo poslije večere i proučavati to dok ti dupe ne otpadne, ali daj da prvo popričamo s Newtom i Albyjem. DoĎi.‖

159

Thomas je odloţio papire u sanduk i zatvorio ga; nije mu se sviĎalo kako ga je bockala ta nelagoda, kao trn u peti. Zidovi koji se miču, ravne linije, uzorci... Morao je postojati nekakav odgovor. ―Dobro, idemo.‖ Čim su izišli iz Sobe za karte i tek što su se teška vrata uz tresak zatvorila iza njih, prišli su im Newt i Alby i nijedan nije izgledao osobito sretno.

Thomasovo uzbuĎenje odmah se pretvorilo u zabrinutost. ―Hej‖, rekao je Minho. ―Baš smo...‖ ―Hajde‖, prekinuo ga je Alby. ―Nemamo vremena za gubljenje. Jeste li nešto otkrili? Bilo što?‖ Minho je doslovno ustuknuo zbog takve grubosti, ali Thomasu se činilo da mu je lice bilo više zbunjeno nego povrijeĎeno ili ljutito. ―I meni je drago što vas vidim. Da, nešto smo zaista otkrili.‖ Začudo, Alby se doimao gotovo razočarano. ―Cijelo ovo šebeno mjesto puca po šavovima.‖ Prostrijelio je Thomasa pogledom kao da je on kriv za sve. Što je njemu? pomislio je Thomas, osjetivši kako u njemu raste bijes.

Teško su radili cijeli dan i ovo im je bila hvala? ―Kako to misliš?‖ upitao je Minho. ―Što se još dogodilo?‖ Odgovorio je Newt, pritom kimnuvši prema Kutiji. ―Glupe zalihe danas nisu stigle. Stiţu svaki tjedan već dvije godine u isto vrijeme, u isti dan. Ali ne i danas.‖ Sva četvorica pogledala su prema čeličnim vratima u tlu. Thomasu se učinilo da je iznad njih lebdjela sjena mračnija od sivila koje je okruţivalo sve ostalo. ―E, sad smo stvarno nadrapali‖, šapnuo je Minho, a Thomas je tek po njegovoj reakciji shvatio koliko je situacija zapravo bila ozbiljna. ―Nema sunca za biljke‖, rekao je Newt, ―nema zaliha iz smrdljive Kutije – da, rekao bih da smo stvarno nadrapali.‖ Alby je prekriţio ruke i bijesno se zapiljio u Kutiju kao da ţeli otvoriti ta vrata snagom volje. Thomas se nadao da njihov voĎa neće spomenuti ono što je vidio u Promjeni, kao ni, zapravo, bilo što vezano uz Thomasa, osobito ne sada. ―Da, uglavnom‖, nastavio je Minho, ―našli smo nešto čudno.‖ Thomas je čekao, nadajući se da će Newt ili Alby dobro reagirati na te vijesti, a moţda čak imati i neke druge informacije koje bi rasvijetlile taj misterij.

Newt je podignuo obrve. ―Što?‖ Minhu su trebale pune tri minute da im sve objasni – od Ţalera kojeg su pratili do rezultata njihova pokusa s bacanjem kamenčića. ―To sigurno vodi u... ono... tamo gdje Ţaleri ţive‖, rekao je kad je završio.

160

―Ţalersku rupu‖, dometnuo je Thomas. Sva trojica iznervirano su ga pogledala, kao da on nema pravo glasa, no prvi mu put nije toliko smetalo to što su se prema njemu odnosili kao prema Zelenom. ―Ja to zbilja moram vidjet‘ sam‖, rekao je Newt. Zatim je progunĎao: ―Teško je to povjerovat‘.‖ Thomas se potpuno slagao s time. ―Ne znam što moţemo učiniti‖, rekao je Minho. ―Moţda bismo mogli sagraditi nešto da pregradimo taj hodnik.‖ ―Nema teorije‖, rekao je Newt. ―Te šebene spodobe mogu se penjat po ušljivim zidovima, sjećaš se? Ništa što bismo mi mogli sagradit ne bi ih zadrţalo.‖ U taj čas nekakav im je meteţ ispred Domaćinstva skrenuo pozornost s razgovora. Neki Poljanaši stajali su pred ulaznim vratima kuće i trudili se nadglasati jedni druge. MeĎu njima bio je i Chuck i kad je ugledao Thomasa i ostale, pritrčao im je, lica potpuno ozarena od uzbuĎenja. Thomas se mogao samo zapitati kakva se to ludost sada dogodila. ―Što je bilo?‖ upitao je Newt. ―Budna je!‖ zaderao se Chuck. ―Djevojka je budna!‖ Thomasu se stisnuo ţeludac; naslonio se na betonski zid Sobe za karte.

Djevojka. Ona djevojka koja mu govori u glavi. Poţelio je uteći prije nego što se to ponovi, prije nego što mu se opet obrati u mislima, no bilo je prekasno.

Tome, ja ne poznajem nikoga od ovih ljudi. DoĎi po mene! Sve mi blijedi...

Zaboravljam sve osim tebe... Moram ti reći mnogo toga! Ali sve mi blijedi...

Nije mu bilo jasno kako joj to uspijeva, ali bila je u njegovoj glavi.

Teresa je zastala pa potom rekla nešto što nije imalo smisla.

Labirint je šifra, Tome. Labirint je šifra.

161

Poglavlje 36 Thomas je nije ţelio vidjeti. Nije ţelio vidjeti nikoga. Čim je Newt pošao razgovarati s djevojkom, Thomas se tiho iskrao u nadi da ga u tom uzbuĎenju nitko neće primijetiti. Budući da su svi razmišljali samo o strankinji koja se probudila iz kome, to se pokazalo lakim. Hodao je duţ ruba Poljane, a zatim potrčao prema svom usamljenom mjestu iza dangubarijske šume.

Sklupčao se u kutu, ušuškao u bršljan i prebacio pokrivač preko sebe, čak i preko glave. Nekako mu se činilo da će se tako uspjeti sakriti od Teresinih upada u njegov um. Prošlo je nekoliko minuta i srce mu se napokon umirilo do polaganog kucanja. ―Najgore je bilo zaboraviti tebe.‖ Thomas je isprva pomislio da je to bila još jedna poruka u njegovoj glavi; čvrsto je pritisnuo ruke na uši, ali ne, ovo je bilo... drugačije. Čuo je to ušima – djevojački glas. Ledeni trnci miljeli su mu po kraljeţnici dok je polagano spuštao pokrivač.

Teresa mu je stajala s desne strane, naslonjena na masivni kameni zid.

Sada, budna, pri svijesti i – uspravna, izgledala je sasvim drugačije. Odjevena u bijelu majicu dugih rukava, plave traperice i smeĎe cipele izgledala je – nemoguće – još upečatljivije nego kada ju je vidio u komi. Lice s očima plave boje čistog plamena bilo joj je uokvireno crnom kosom. ―Tome, ti se mene stvarno ne sjećaš?‖ Glas joj je bio blag, za razliku od sluĎenog, tvrdog glasa koji je čuo kad je tek stigla, kad je isporučila poruku da će se sve promijeniti. ―Misliš... ti se sjećaš mene?‖ upitao je u neprilici zbog cviljenja koje mu se omaklo na zadnjoj riječi. ―Da. Ne. Moţda.‖ Zgroţeno je podigla ruke. ―Ne mogu objasniti.‖ Thomas je otvorio usta i opet ih zatvorio, ne rekavši ništa. ―Sjećam se da sam se sjećala‖, promrmljala je i sjela, duboko uzdahnuvši; privukla je noge i ovila si ruke oko koljena. ―Osjećaji. Emocije. Kao da imam hrpu polica u glavi s etiketama za sjećanja i lica, ali etikete su prazne, kao da se sve prije ovoga nalazi iza nekakve bijele zavjese, uključujući i tebe.‖ ―Ali kako to da me poznaješ?‖ Činilo mu se da se zidovi vrte oko njega.

Teresa se okrenula prema njemu. ―Ne znam. Nešto u vezi s onim prije nego što smo došli u Labirint. Nešto u vezi s nama. Uglavnom je sve prazno, kao što sam rekla.‖ ―Ti znaš za Labirint? Tko ti je rekao? Tek si se probudila.‖ 162

―Ja... Sve me to sada jako zbunjuje.‖ Ispruţila je ruku. ―Ali znam da si mi ti prijatelj.‖ Gotovo ošamućen, Thomas je posve odmaknuo pokrivač i nagnuo se naprijed da se rukuje s njom. ―SviĎa mi se što me zoveš Tom.‖ Čim je to izišlo iz njega, bio je siguran da nije mogao reći ništa gluplje.

Teresa je zakolutala očima. ―To ti je ime, zar ne?‖ ―Da, ali ljudi me uglavnom zovu Thomas. Dobro, osim Newta – on me zove Tommy. Kad kaţeš Tom, osjećam se... kao da sam doma, tako nekako, iako ne znam čak ni što je dom.‖ Gorko se nasmijao. ―Zar ne da smo poremećeni?‖ Prvi put se nasmiješila i on je gotovo morao skrenuti pogled, kao da nešto toliko lijepo ne pripada ovako sumornom i sivom mjestu, kao da on nema pravo gledati njezin izraz lica. ―Da, poremećeni smo‖, rekla je. ―I ja se bojim.‖ ―I ja, vjeruj mi.‖ To je bilo vrlo blago rečeno.

Prošlo je dosta vremena dok su oboje gledali u tlo. ―Što je...‖ započeo je, nesiguran kako da je to upita. ―Kako si... mi govorila u mislima?‖ Teresa je odmahnula glavom. Nemam pojma – ja to jednostavno mogu, rekla mu je mislima. Zatim je progovorila naglas: ―To je kao kad bi ti ovdje pokušao voziti bicikl – kad bi ga bilo. Kladim se da bi to mogao bez razmišljanja, ali sjećaš li se kada si ga naučio voziti?‖ ―Ne. Mislim... sjećam se da sam vozio bicikl, ali ne kada sam to naučio.‖ Zastao je, preplavljen tugom. ―Niti tko me to naučio.‖ ―Da‖, rekla je, brzo pogledavši u stranu kao da joj je neugodno zbog njegove iznenadne sjete. ―Uglavnom... to je otprilike tako.‖ ―Sad mi je stvarno puno jasnije.‖ Teresa je slegnula ramenima. ―Nisi to nikome rekao, zar ne? Mislili bi da smo ludi.‖ ―Pa... kad se to prvi put dogodilo, jesam, ali mislim da Newt samo misli da sam bio pod stresom ili nešto slično.‖ Thomas se uzvrpoljio, kao da će poludjeti ako se ne bude kretao. Ustao je i ushodao se pred njom. ―Moramo razmisliti o nekim stvarima: o onoj čudnoj poruci koju si imala da si ti zadnja osoba koja će ikada doći ovamo, o tvojoj komi, o činjenici da moţeš telepatski razgovarati sa mnom. Imaš li kakvih ideja?‖ Teresa ga je slijedila pogledom dok je hodao lijevo-desno. ―Čuvaj dah i ne zapitkuj. Sve što imam blijedi su utisci da smo ti i ja bili vaţni, da smo na neki način bili upotrijebljeni, da smo pametni, da smo došli ovamo s razlogom. Znam da sam ja pokrenula Kraj, što god to značilo.‖ Otpuhnula je, zacrvenjevši se u licu. ―Moja sjećanja jednako su beskorisna kao i tvoja.‖ 163

Thomas je kleknuo pred nju. ―Ne, nisu. Mislim, činjenica da si znala da mi je pamćenje izbrisano, a da me nisi pitala i sve ove druge stvari. Ti si daleko ispred mene i svih ostalih.‖ Dugo su se gledali u oči; činilo se da joj se vrti u glavi dok pokušava sve to shvatiti.

Jednostavno ne znam, rekla mu je u mislima. ―Opet ti s time‖, rekao je Thomas naglas premda mu je odlanulo što ga taj njezin trik više ne plaši. ―Kako ti to uspijeva?‖ ―Ja to jednostavno učinim, a kladim se da moţeš i ti.‖ ―Pa moram priznati da mi baš i nije do toga da pokušam.‖ Opet je sjeo i privukao je noge, baš kao i ona maloprije. ―Rekla si mi nešto u glavi malo prije nego što si me pronašla ovdje. Rekla si: ‗Labirint je šifra.‘ Kako si to mislila?‖ Lagano je odmahnula glavom. ―Kad sam se tek probudila, bilo mi je kao da sam se našla u ludnici – svi ti čudni tipovi nagnuti nad moj krevet, svijet oko mene je lelujao, vrtlog sjećanja u glavi. Pokušala sam se potruditi i uhvatiti ih nekoliko, a to je bilo jedno od njih. Zapravo se ne mogu sjetiti zašto sam to rekla.‖ ―Je li bilo još čega?‖ ―Ustvari, da.‖ Povukla je rukav na lijevoj ruci i ogoljela nadlakticu. Na koţi su joj rijetkom crnom tintom bila napisana malena slova. ―Što je to?‖ upitao je, naginjući se da bolje pogleda. ―Pročitaj.‖ Slova su bila neuredna, ali uspio ih je razabrati kad se dovoljno pribliţio.

ZLOPAK je dobar.

Thomasu je srce počelo brţe udarati. ―Vidio sam tu riječ – zlopak.‖ Malo je mozgao o tome što bi taj izraz zapravo mogao značiti. ―Na onim malim stvorenjima koja ovdje ţive, bubonoţima.‖ ―Što je to?‖ upitala je. ―Mali strojevi nalik na guštere koji nas uhode za Kreatore – ljude koji su nas poslali ovamo.‖ Teresa je načas razmislila o tome, zagledavši se u prazno. Zatim se usredotočila na svoju ruku. ―Ne mogu se sjetiti zašto sam to zapisala‖, rekla je, polizala palac i počela trljati te riječi da ih očisti. ―No nemoj mi dopustiti da zaboravim – to sigurno nešto znači.‖ Thomas je neprestano prevrtao te tri riječi po mislima. ―Kad si to zapisala?‖ ―Kad sam se probudila. Pokraj kreveta bili su notes i olovka. Zapisala sam to usred onog meteţa.‖ 164

Thomas je bio zapanjen tom djevojkom – prvo ona povezanost koju je osjećao s njom od samog početka, potom govorenje u mislima i sada ovo. ―Sve u vezi s tobom je čudno. Svjesna si toga, zar ne?‖ ―Sudeći prema tvom malom skrovištu, rekla bih da ni ti nisi baš normalan.

SviĎa ti se ţivjeti u šumi, ha?‖ Thomas se pokušao namrštiti, a zatim se nasmiješio. Osjećao se jadno i bilo mu je neugodno zbog tog skrivanja. ―Pa, djeluješ mi poznato i tvrdiš da smo prijatelji. Mislim da ću ti vjerovati.‖ Ispruţio je ruku da se još jednom rukuju i ona ju je prihvatila, dugo je zadrţavši. Thomas je osjetio neobično ugodne trnce. ―Ja se samo ţelim vratiti kući‖, rekla je, pustivši mu ruku, ―kao i svi vi.‖ Thomas se snuţdio kad se naglo vratio u stvarnost i prisjetio koliko je svijet postao strašan. ―Da, pa, trenutačno je sve prilično grozno. Sunce je nestalo i nebo je posivjelo, nisu nam poslali tjedne zalihe – čini se da je svemu kraj, ovako ili onako.‖ No prije nego što je Teresa uspjela odgovoriti, iz šume je istrčao Newt. ―Kako k vra...‖ rekao je kad se zaustavio ispred njih. Alby i još nekoliko Poljanaša bili su mu odmah za petama. Newt je pogledao Teresu. ―Kako si došla ovamo? Medikalac kaţe da si jedan tren bila tamo, a drugi te više nije bilo.‖ Teresa je ustala, iznenadivši Thomasa svojim samopouzdanjem. ―Valjda ti je zaboravio spomenuti onaj dio kad sam ga šutnula meĎu noge i izašla kroz prozor.‖ Thomas se umalo nasmijao, a Newt se okrenuo prema jednom starijem dječaku koji je stajao u blizini, a čije je lice postalo jarko crveno. ―Čestitam, Jeff‖, rekao je Newt. ―Sad si sluţbeno prvi tip ovdje kojeg je premlatila jedna djevojka.‖ Teresa nije oklijevala. ―Nastavi govoriti takve stvari i ti ćeš biti drugi.‖ Newt se opet okrenuo prema njima, ali izraz na licu bio mu je sve prije nego uplašen. Šutke je stajao i samo ih gledao. Thomas mu je uzvraćao pogled, pitajući se što se starijem momku mota po glavi.

Alby je iskoračio. ―Zlo mi je od ovoga.‖ Upro je prstom u Thomasove grudi, gotovo ga bocnuvši. ―Ţelim znati tko si ti, tko je ova klipica i kako to da se vas dvoje poznajete.‖ Thomas je gotovo klonuo. ―Alby, kunem se...‖ ―Došla je ravno k tebi čim se probudila, seljatore!‖ U Thomasu su buknuli bijes i strah da će Alby poludjeti poput Bena. ―Pa što? Ja poznajem nju, ona poznaje mene ili smo se barem prije poznavali. To ne znači ništa! Ne mogu se ničega sjetiti. A ni ona.‖ Alby je pogledao Teresu. ―Što si učinila?‖ Zbunjen tim pitanjem, Thomas je pogledao Teresu da vidi je li ga ona razumjela, no nije odgovorila.

165

―Što si učinila?!‖ zaderao se Alby. ―Prvo nebo, sada ovo.‖ ―Pokrenula sam nešto‖, odgovorila je smireno. ―Nisam namjerno, kunem se. Kraj. Ne znam što to znači.‖ ―Što nije u redu, Newt?‖ upitao je Thomas, izbjegavajući se obratiti izravno Albyju. ―Što se dogodilo?‖ No Alby ga je zgrabio za majicu. ―Što se dogodilo? Klipe, ja ću ti reći što se dogodilo. Previše si zauzet ljubakanjem da bi pogledao oko sebe? Da bi primijetio koliko je smrdljivih sati?!‖ Thomas je pogledao na sat i uţasnuto shvatio što mu je promaknulo, što će Alby reći i prije nego što je to rekao. ―Zidovi, šebilu. Vrata. Večeras se nisu zatvorila.‖

166

Poglavlje 37 Thomas je ostao bez riječi. Sada će sve biti drugačije. Bez sunca, bez zaliha, bez zaštite od Ţalera. Teresa je bila u pravu od samog početka – sve se promijenilo.

Thomas je imao dojam da mu se dah pretvorio u krutu tvar i zapeo mu u grlu.

Alby je pokazao na djevojku. ―Neka je zaključaju. Odmah. Billy! Jacksone!

Stavite je u Bajbok i ne obazirite se ni na koju riječ što joj izaĎe iz šebenih usta.‖ Teresa nije reagirala, ali Thomas jest i to dovoljno za oboje. ―O čemu ti govoriš? Alby, ne moţeš...‖ Zastao je kad ga je Alby usplamtjelim očima prostrijelio tako bijesnim pogledom da mu je srce stalo. ―Ali... kako uopće moţeš kriviti nju za to što se zidovi nisu zatvorili?‖ Newt je zakoračio prema njima, lagano stavio ruku na Albyjeve grudi i odgurnuo ga. ―A kako ne bismo, Tommy? Sama je to priznala, kvragu.‖ Thomas se okrenuo pogledati Teresu i problijedio zbog tuge u njezinim plavim očima, kao da mu je nešto prošlo kroz grudi i stisnulo mu srce. ―Budi sretan što ne ideš i ti s njom, Thomas‖, rekao je Alby; još ih je jednom oboje ošinuo mrkim pogledom, a zatim je otišao. Thomas još nikad nije toliko ţelio nekoga odalamiti.

Billy i Jackson istupili su, primili Teresu za obje ruke i poveli je sa sobom.

Prije nego što su ušli u šumu, Newt ih je zaustavio. ―Ostanite uz nju. Bez obzira na to što se dogodi, da nitko nije ni taknuo djevojku. Zakunite se ţivotima.‖ Dvojica čuvara kimnula su i otišla, vodeći Teresu. Thomasa je zaboljelo još više kad je vidio kako ih je poslušno pratila i nije mogao vjerovati koliko je bio tuţan – ţelio je i dalje razgovarati s njom. Ali tek sam je upoznao, pomislio je.

Uopće je ne znam. A opet, znao je da to nije istina. Već je osjećao bliskost koja je mogla potjecati samo od toga da ju je poznavao prije ovog ţivota na Poljani, s izbrisanim pamćenjem.

DoĎi me posjetiti, rekla mu je u mislima.

Nije znao kako to učiniti, kako joj se obratiti na takav način, ali ipak je pokušao.

Hoću. Tamo ćeš barem biti na sigurnom.

Nije odgovorila.

Teresa?

Ništa.

167

Sljedećih trideset minuta prošlo je u erupciji masovne zbunjenosti.

Nije bilo osjetne promjene u svjetlosti otkako se toga jutra sunce i plavo nebo nisu pojavili, ali ipak se osjećalo da se na Poljanu spustila tama. Dok su Newt i Alby okupljali Čuvare, zadavali im zadatke i nareĎivali da dovedu svoje grupe u Domaćinstvo u roku od sat vremena, Thomas se osjećao kao puki promatrač i nije znao kako da pomogne.

Graditelji su bez svog voĎe, Gallyja, kojeg i dalje nije bilo, morali postaviti barikade na sva otvorena Vrata; poslušali su premda je Thomasu bilo jasno da nije bilo ni dovoljno vremena ni dovoljno materijala da bi to mnogo pomoglo.

Gotovo je pomislio da Čuvari ţele da ljudi nešto rade kako bi odgodili neizbjeţne napadaje panike. Thomas je pomagao Graditeljima dok su prikupljali sve raštrkane predmete koje su mogli naći, slagali ih na hrpe u procijepe i zakucavali ih jedne o druge što su bolje mogli. Izgledalo je ruţno, bijedno i nasmrt ga je uplašilo – time nikako nisu mogli prepriječiti put Ţalerima.

Radeći, Thomas je primjećivao druge poslove koji su se odvijali na Poljani.

Sakupljene su sve ručne svjetiljke na kompleksu i podijeljene što je bilo moguće većem broju ljudi; Newt je rekao kako je plan da te noći svi spavaju u Domaćinstvu i da svjetla budu ugašena, osim u hitnim slučajevima. Tavin zadatak bio je uzeti svu nepokvarljivu hranu i spremiti je u Domaćinstvo za slučaj da budu zarobljeni ondje – Thomas je jedva mogao zamisliti koliko bi to bilo strašno. Drugi momci sakupljali su zalihe i alate; Thomas je vidio Minha kako prenosi oruţje iz podruma u glavnu zgradu. Alby je objasnio da nisu smjeli ništa prepustiti slučaju: od Domaćinstva će napraviti svoju utvrdu i moraju poduzeti sve što treba kako bi je obranili.

Thomas se na koncu iskrao od Graditelja i stao pomagati Minhu; prenosili su kutije pune noţeva i štapova umotanih u bodljikavu ţicu. Zatim je Minho kazao da mu je Newt dao poseban zadatak i više-manje rekao Thomasu da se izgubi, odbivši mu odgovoriti na ijedno pitanje.

Thomasa je to povrijedilo, ali ipak je otišao jer je zapravo ţelio razgovarati s Newtom o nečemu drugome. Pronašao ga je kako ide Poljanom prema Kući krvi. ―Newt!‖ zazvao ga je, potrčavši da ga sustigne. ―Moraš me poslušati.‖ Newt je stao tako naglo da se Thomas umalo zaletio u nj. Stariji dječak okrenuo se i uputio Thomasu toliko iznervirani pogled da je ovaj još jednom razmislio hoće li išta reći. ―Ubrzaj‖, rekao je Newt.

Thomas je gotovo ustuknuo, nesiguran kako izraziti ono o čemu je razmišljao. ―Moraš pustiti djevojku. Teresu.‖ Znao je da bi ona mogla samo pomoći, da bi se ipak mogla prisjetiti nečega korisnog. ―A, drago mi je čut‘ da ste si vas dvoje sada dobri.‖ Newt je krenuo dalje. ―Nemoj gubit‘ moje vrijeme, Tommy.‖ 168

Thomas ga je zgrabio za ruku. ―Slušaj me! Ima nešto u njoj – mislim da smo ona i ja poslani ovamo kako bismo pomogli da sve ovo završi.‖ ―Aha – da završi tako da smradovi od Ţalera valcerom uplešu ovamo i sve nas poubijaju? Zeleni, ja sam se svojedobno nasluš‘o svakakvih groznih planova, ali ovaj ih je sve prepiš‘o.‖ Thomas je zastenjao kako bi Newt osjetio koliko je frustriran. ―Ne, mislim da to ne znači to – to što se zidovi ne zatvaraju.‖ Newt je prekriţio ruke; izgledao je iznemoglo. ―Zeleni, o čemu ti melješ?‖ Još otkako je Thomas ugledao one riječi na zidu Labirinta – apsolutna katastrofa, zona lova, odjel za eksperimente – razmišljao je o njima. Znao je da je Newt jedini koji bi mu mogao povjerovati. ―Ja mislim... ja mislim da smo mi ovdje kao dio nekog čudnog eksperimenta ili testa ili takvog nečega, ali on treba nekako završiti. Ovako ili onako.‖ Thomasu je odlanulo kada je svalio taj kamen sa srca.

Newt si je protrljao oči. ―I to bi me sad trebalo uvjerit da je sve lijepo i krasno, da bi treb‘o oslobodit djevojku? Jer ona je došla i sad je odjednom sve stani-pani?‖ ―Ne, ne razumiješ bit. Mislim da ona nema nikakve veze s time što smo mi ovdje. Ona je samo pijun – poslali su nam je ovamo kao zadnji alat ili pomoć ili što već da bismo uspjeli izaći.‖ Thomas je duboko udahnuo. ―A mislim da su tako poslali i mene. To što je ona pokrenula Kraj ne znači da je zbog toga loša.‖ Newt je pogledao prema Bajboku. ―Znaš šta, sada me nimalo nije briga za to. Moţe podnijet‘ jednu noć tamo – ako ništa drugo, bit će sigurnija tamo nego s nama.‖ Thomas je kimnuo, naslutivši kompromis. ―Dobro, nekako ćemo prevaliti ovu noć. Sutra, kad budemo imali čitav dan mira, moţemo razmisliti što ćemo s njom, razmisliti što trebamo učiniti.‖ Newt je frknuo. ―Tommy, zbog čega bi sutra išta bilo drugačije? Prošle su već dvije ušljive godine, znaš.‖ Thomasa je obuzeo snaţan osjećaj da su sve te promjene bile poticaj, katalizator kraja igre. ―Zbog toga što ovo sada moramo riješiti. Bit ćemo prisiljeni na to. Ne moţemo više ovako ţivjeti iz dana u dan, misleći kako je najvaţnije to da se vratimo na Poljanu prije nego što se Vrata zatvore, na toplo i na sigurno.‖ Newt je malo razmislio, stojeći mirno dok ih je obojicu okruţivala vreva Poljanaša koji su se pripremali. ―Otići dublje. Ostati vani dok se zidovi pomiču.‖ ―Baš tako‖, rekao je Thomas. ―Baš o tome govorim, a moţda moţemo i zabarikadirati ulaz u Ţalersku rupu ili ga dići u zrak. Dobiti na vremenu za analiziranje Labirinta.‖ ―Alby je taj koji ne ţeli pustit‘ djevojku‖, rekao je Newt, kimnuvši prema Domaćinstvu. ―Vas dvoje klipova niste mu baš najdraţi na svijetu, al‘ sada se jednostavno moramo smirit‘ i izdrţat‘ do buĎenja.‖ 169

Thomas je kimnuo. ―Moţemo ih otjerati.‖ ―Ti si to već radio, je li, Herkule?‖ Ne nasmiješivši se i ne pričekavši odgovor, Newt je otišao, vičući na ljude da završe i uĎu u Domaćinstvo.

Thomas je bio zadovoljan tim razgovorom – jedva da se mogao nadati da će ovako dobro proći. Odlučio se poţuriti i porazgovarati s Teresom prije nego što bude prekasno. Dok je jurio prema Bajboku, iza Domaćinstva, gledao je Poljanaše kako polako idu unutra, većina s rukama punim različitih stvari.

Thomas se zaustavio iza malog zatvora i došao do daha. ―Teresa?‖ naposljetku je upitao kroz rešetke na prozoru ćelije bez svjetla.

Lice joj se iznenada pojavilo na drugoj strani, prestrašivši ga.

Tiho je kriknuo prije nego što se uspio obuzdati, trebala mu je sekunda da se pribere. ―Stvarno si jeziva ponekad, znaš?‖ ―Baš si drag‖, rekla je. ―Hvala.‖ Njezine plave oči u mraku su sjajile poput mačjih. ―Nema na čemu‖, odgovorio je, ne obazirući se na njezin sarkazam. ―Slušaj, razmišljao sam.‖ Zastao je da si sredi misli. ―To je više nego što ja mogu reći za onog mulca od Albyja‖, promrmljala je.

Thomas se slagao s time, ali htio je što prije izgovoriti ono što je došao reći. ―Mora postojati neki izlaz s ovog mjesta, samo se moramo potruditi, ostati duţe u Labirintu, a to što si ti napisala sebi na ruku i ono što si rekla o šifri sigurno nešto znači, zar ne?‖ Sigurno, pomislio je. Unatoč svemu, osjetio je malo nade. ―Da, i ja sam tako razmišljala, ali za početak – moţeš me izvući odavde?‖ Pojavile su se njezine šake, stisnula je rešetke na prozoru. Thomas je osjetio smiješan poriv da ispruţi ruku i dotakne ih. ―Pa, Newt je rekao da moţda sutra.‖ Thomas je bio sretan što je postigao i taj ustupak. ―Morat ćeš nekako izdrţati ovu noć ovdje. Zapravo bi to moglo biti najsigurnije mjesto na Poljani.‖ ―Hvala ti što si ga pitao. Sigurno će biti zabavno spavati na ovom hladnom podu‖, palcem je pokazala iza sebe, ―ali pretpostavljam da se Ţaler ne moţe provući kroz ovaj prozor tako da blago meni, zar ne?‖ Iznenadio se što je spomenula Ţalere – nije se sjećao da joj je govorio o njima. ―Teresa, jesi li ti sigurna da si sve zaboravila?‖ Načas se zamislila. ―Čudno je to – valjda se ipak sjećam nekih stvari osim ako nisam čula ljude kako o njima razgovaraju dok sam bila u komi.‖ ―Ma, mislim da to sada nije vaţno. Samo sam te htio vidjeti prije nego što odem unutra na cijelu noć.‖ No nije ţelio otići; gotovo da je ţelio da ga zatvore u Bajbok s njom. Nasmiješio se u sebi – mogao je zamisliti što bi Newt odgovorio na taj zahtjev.

170

―Tome?‖ rekla je Teresa.

Thomas je shvatio da se zagledao u prazno. ―O, oprosti. Da?‖ Ruke su joj kliznule natrag unutra i nestale. Vidio joj je samo oči, svijetloplavi odsjaj na blijedoj koţi. ―Ne znam mogu li ja to – ostati u tom zatvoru cijelu noć.‖ Thomasa je obuzela nevjerojatna tuga. Poţelio je ukrasti Newtove ključeve i pomoći joj da pobjegne, no znao je da je to smiješna zamisao. Ona će to jednostavno morati pretrpjeti i izdrţati. Zagledao se u te blistave oči. ―Barem se neće potpuno smračiti – čini se da smo sada zaglavili u tom smeću od sumraka dvadeset četiri sata dnevno.‖ ―Da...‖ Pogledala je mimo njega u Domaćinstvo pa se opet usredotočila na njega. ―Ja sam jaka djevojka – bit ću dobro.‖ Thomasu je bilo uţasno ostaviti je ondje, ali znao je da nema izbora. ―Pokušat ću izvesti da te puste odmah ujutro, u redu?‖ Nasmiješila se pa se osjetio bolje. ―Obećaj mi to, moţe?‖ ―Obećavam.‖ Thomas se kvrcnuo po desnoj sljepoočnici. ―A ako budeš usamljena, moţeš mi pričati pomoću tog tvog... trika koliko god ţeliš. Ja ću ti pokušati odgovoriti.‖ Sada je to prihvatio, gotovo i ţelio, samo se nadao da će dokučiti kako joj odgovoriti pa da mogu razgovarati.

Uspjet ćeš uskoro, rekla mu je Teresa u glavi. ―Da bar.‖ Ostao je stajati, nije ţelio otići. Uopće to nije ţelio. ―Bolje da odeš‖, rekla je. ―Ne ţelim imati tvoje brutalno umorstvo na savjesti.‖ Thomas se na to i sam uspio nasmiješiti. ―U redu. Vidimo se sutra.‖ Pobjegao je prije nego što se predomisli, krenuvši oko ugla prema ulaznim vratima Domaćinstva baš kad su u njega ulazila posljednja dvojica Poljanaša dok ih je Newt ganjao kao zalutale kokoši. Thomas je takoĎer ušao u pratnji Newta koji je za sobom zatvorio vrata.

Trenutak prije nego što se zasun spustio, Thomasu se učinilo da čuje prvi sablasni krik Ţalera koji je dopirao negdje iz dubina Labirinta.

Noć je započela.

171

Poglavlje 38 Većina ih je obično spavala vani pa su se sva ta tijela jedva nekako ugurala u Domaćinstvo. Čuvari su bili organizirali i po sobama rasporedili Poljanaše, kao i pokrivače i jastuke. Unatoč velikom broju ljudi i kaosu koji je donijela ta promjena sve aktivnosti odvijale su se u nelagodnoj tišini, kao da nitko nije ţelio privlačiti pozornost na sebe.

Kad su se svi smjestili, Thomas se našao na gornjem katu s Newtom, Albyjem i Minhom pa su napokon uspjeli završiti onaj razgovor koji su započeli prije u dvorištu. Alby i Newt sjedili su na jedinom krevetu u sobi, a Thomas i Minho sjedili su pored njih u naslonjačima. Jedini drugi komadi pokućstva bili su rasklimana drvena komoda i mali stol na kojem se nalazila lampa, njihov jedini izvor svjetlosti. Siva tama kao da je izvana pritiskala prozor i obećavala strahote koje će ih uskoro snaći. ―Ovo je najbliţe što sam ikada došao‖, rekao je Newt, ―do toga da sve pošaljem u onu stvar. Odšebem sve i poljubim Ţalera za laku noć. Zalihe obustavljene, smrdljivo sivo nebo, zidovi se ne zatvaraju, ali znamo da ne moţemo odustati. Gadovi koji su nas poslali ovamo ili ţele da poginemo ili nam daju nogom u dupe. Ovako ili onako moramo raditi do iznemoglosti sve dok ili ne umremo ili ne preţivimo.

Thomas je kimnuo, ali nije rekao ništa. Potpuno se slagao s time, ali nije imao nikakvih konkretnih ideja o tome što bi se moglo učiniti. Kad bi samo uspio dočekati sutra, moţda bi on i Teresa uspjeli smisliti nešto što bi pomoglo.

Thomas je bacio pogled na Albyja koji je zurio u pod i djelovao izgubljeno u sumornim mislima. Lice mu je i dalje imalo snuţden, malaksao izraz depresije, a oči su mu bile upale i prazne. Promjena je bila prikladan naziv s obzirom na to što mu je učinila. ―Alby?‖ upitao je Newt. ―Hoćeš li se uključiti?‖ Alby je podigao pogled, sav u čudu, kao da nije ni znao da u sobi ima još nekoga. ―Ha? O. Da. To dobro. Ali vidjeli ste što se dogaĎa po noći. To što je vraţji Zeleni supermen uspio ne znači da moţemo i mi ostali.‖ Thomas je krišom zakolutao očima prema Minhu – toliko ga je zamarao Albyjev stav.

Ako se i Minho tako osjećao, uspio je to dobro prikriti. ―Ja sam uz Thomasa i Newta. Moramo prestati cmizdriti i saţalijevati se.‖ Protrljao je ruke i nagnuo se naprijed na svom naslonjaču. ―Sutra ujutro, kao prvo, vi dečki moţete odrediti timove za cjelodnevno proučavanje karti dok su trkači vani. Ponijet ćemo šebeno puno stvari tako da moţemo ostati vani nekoliko dana.‖ 172

―Što?‖ upitao je Alby, a u glasu mu se konačno pojavilo malo emocije. ―Kako to misliš – dana?‖ ―Mislim dana. Ako su Vrata otvorena i sunce ne zalazi, tada ionako nema smisla vraćati se ovamo. Vrijeme je da ostanemo vani i provjerimo otvara li se nešto dok se zidovi pomiču ako se i dalje pomiču.‖ ―Ni govora‖, rekao je Alby. ―Moţemo se skrivati u Domaćinstvu, a ako to ne upali, tada u Sobi za karte i u Bajboku. Pobogu, ne moţemo traţiti od ljudi da idu van i da tamo umru, Minho! Tko bi se dobrovoljno javio za to?‖ ―Ja‖, rekao je Minho. ―I Thomas.‖ Svi su pogledali Thomasa; on je samo kimnuo. Premda se toga nasmrt plašio, istraţivanjem Labirinta, pravim istraţivanjem, ţelio se baviti još otkako je prvi put čuo za njega. ―Ja hoću ako budem morao‖, rekao je Newt, iznenadivši Thomasa; premda on nikad nije govorio o tome, njegovo šepanje bilo je neprestani podsjetnik na to da mu se u Labirintu dogodilo nešto strašno. ―I siguran sam da će tako postupiti svi trkači.‖ ―S tvojom nogom u komi?‖ upitao je Alby, a s usana mu se oteo opori smijeh.

Newt se namrštio i oborio pogled. ―Pa, kvragu, nije mi do toga da od Poljanaša traţim nešto što ja osobno ne ţelim učinit‘.‖ Alby se pomaknuo unatrag na krevetu i podigao noge. ―Svejedno. Radi što hoćeš.‖ ―Da radim što hoću?‖ upitao je Newt, ustavši. ―Šta je tebi, čovječe? Misliš da imamo izbora? Što bismo trebali, samo sjedit‘ na guzicama i čekat‘ da nas Ţaleri ukokaju?‖ Thomasu je došlo da ustane i podrţi ga; bio je siguran da će se Alby konačno prenuti iz svoje mrzovolje, no njihov se voĎa nije doimao ni najmanje prekorenim ni skrušenim. ―Pa, to zvuči bolje nego da trčimo prema njima.‖ Newt je opet sjeo. ―Alby. Moraš se urazumit‘.‖ Ma koliko mu to bilo mrsko priznati, Thomas je znao da im je Alby potreban ako ţele bilo što postići. Poljanaši su ga poštovali.

Alby je duboko uzdahnuo pa pogledao svakoga od njih ponaosob. ―Vi, dečki, znate da sam puknuo. Ozbiljno, ja... ţao mi je. Ja više ne bih trebao biti glupi voĎa.‖ Thomasu je stao dah. Nije mogao vjerovati da je Alby to upravo izustio. ―O, kvragu...‖ započeo je Newt. ―Ne!‖ viknuo je Alby; na licu mu se vidjela poniznost, predaja. ―Nisam tako mislio. Slušajte me. Ne kaţem da bismo se trebali zamijeniti ni bilo koji takav klonk. Samo kaţem... Mislim da trebam odluke prepustiti vama. Ne vjerujem samome sebi. Dakle... da, učinit ću što god hoćete.‖ Thomas je vidio da su i Minho i Newt iznenaĎeni koliko i on.

173

―Hm... Dobro‖, rekao je Newt polako, kao da nije bio siguran. ―Uspjet ćemo, obećavam. Vidjet ćeš.‖ ―Aha‖, promrmljao je Alby. Nakon dugačke stanke progovorio je s čudnim uzbuĎenjem u glasu. ―Hej, znate što? Mene zaduţite za karte. Natjerat ću svakog Poljanaša da propiša krv proučavajući ih.‖ ―Moţe, što se mene tiče‖, rekao je Minho. Thomas se htio sloţiti s time, ali nije znao je li to za njega prikladno.

Alby je vratio stopala na pod i sjeo uspravnije. ―Ma, zapravo, baš smo glupi što noćas ovdje spavamo. Trebali bismo biti u Sobi za karte i raditi.‖ Thomas je pomislio kako je to najpametnija stvar koju je Alby izgovorio u podosta vremena.

Minho je slegnuo ramenima. ―Vjerojatno imaš pravo.‖ ―Pa... idem ja‖, rekao je Alby, samopouzdano kimnuvši. ―Odmah.‖ Newt je odmahnuo glavom. ―Zaboravi, Alby. Već smo čuli zavijanje smrdljivih Ţalera tamo vani. Moţemo pričekati do buĎenja.‖ Alby se nagnuo naprijed i nalaktio na koljena. ―Hej, vi klipovi stalno me ohrabrujete. Nemojte mi cviljeti sad kad vas napokon slušam. Ako ću sudjelovati u tome, tada moram to učiniti, biti stari ja. Treba mi nešto u što mogu zaroniti.‖ Thomasa je preplavilo olakšanje. Već mu je bilo zlo od prepiranja.

Alby je ustao. ―Ozbiljno, treba mi to.‖ Krenuo je prema vratima sobe kao da uistinu namjerava otići. ―Nisi valjda ozbiljan‖, rekao je Newt. ―Ne moţeš sada otić‘ van!‖ ―Idem i to je to.‖ Alby je izvadio svoj kolut s ključevima iz dţepa i posprdno zazveckao njima. ―Vidimo se ujutro, klipovi.‖ Tada je izišao.

Bilo je neobično znati da je već bila kasna noć i da je tama trebala prekriti svijet, a vidjeti samo tu slabu sivu svjetlost vani. Thomas se zbog nje osjećao pomaknuto, kao da je njegova potreba za snom, koja je iz minute u minutu bila sve jača, nekako neprirodna. Vrijeme se vuklo sporo do bola; činilo mu se da sljedeće jutro moţda nikada neće ni doći.

Ostali Poljanaši bili su se smjestili i, opremljeni jastucima i pokrivačima, posvetili se nemogućem zadatku spavanja. Nitko nije mnogo govorio, raspoloţenje je bilo ozbiljno i tmurno. Čulo se samo tiho šuškanje i šaputanje.

Thomas se silom trudio zaspati, znajući da bi mu tako vrijeme brţe prošlo, ali nakon dva sata sreća ga i dalje nije htjela. Leţao je na podu u jednoj od soba na katu, na debelom pokrivaču, a uz njega bilo je nagurano još nekoliko Poljanaša, gotovo tijelom uz tijelo. Krevet je pripao Newtu.

174

Chuck je završio u nekoj drugoj sobi i Thomas ga je iz nekog razloga zamišljao kako sklupčan u nekom mračnom uglu i uplakan privija pokrivač na grudi poput plišanog medvjedića. Ta slika tako je duboko rastuţila Thomasa da ju je pokušao zamijeniti nekom drugom, ali uzalud.

Gotovo svi su imali svoju ručnu svjetiljku pored sebe za hitan slučaj.

MeĎutim, Newt je bio naredio da se sva svjetla ugase unatoč blijedom, sablasnom sjaju njihova novog neba – bilo je besmisleno privlačiti više pozornosti nego što se moralo. Sve pripreme protiv napada Ţalera koje su se mogle učiniti u to malo vremena bile su obavljene: prozori su bili prekriveni daskama, pokućstvo nagurano ispred vrata, noţevi podijeljeni kao oruţje...

No sve to Thomasu uopće nije ulijevalo sigurnost.

Iščekivanje onoga što bi se moglo dogoditi bilo je nesnosno poput zagušljiva pokrivača od jada i straha koji je zadobio vlastiti ţivot. Gotovo je poţelio da gadovi konačno doĎu i završe s time. Čekanje je bilo nepodnošljivo.

Udaljeno zavijanje Ţalera sve se više pribliţavalo kako se noć vukla, a svaka minuta kao da je trajala duţe od prethodne.

Prošao je još jedan sat, pa još jedan. Naposljetku je došao san, ali bio je očajno isprekidan. Thomas je naslućivao da je bilo oko dva sata ujutro kad se po milijunti put te noći preokrenuo s leĎa na trbuh. Stavio je ruke pod bradu i zagledao se u podnoţje kreveta koje je na toj slaboj svjetlosti gotovo sličilo sjeni.

Tada se sve promijenilo.

Izvana se začulo mehaničko brujanje stroja popraćeno poznatim zvrndanjem i škljocanjem Ţalera na kamenom tlu; kao da je netko rasuo šaku čavala. Thomas je skočio na noge, kao i većina drugih, no Newt se digao prije svih ostalih i mahao rukama, a zatim si stavio prst na usta da ušutka cijelu sobu. Štedeći nogu koja ga je boljela, na prstima se došuljao do jedinog prozora u sobi koji je bio prekriven trima na brzinu zakucanim daskama. Veliki procijepi ostavljali su mnogo prostora za virenje. Newt se oprezno nagnuo da pogleda, a Thomas je dopuzao do njega i pridruţio mu se. Čučnuo je ispod Newta uz najniţu dasku i prislonio oko uz pukotinu – bilo je uţasno nalaziti se tako blizu zida, no vidio je samo otvorenu Poljanu; nije imao dovoljno mjesta pogledati gore, dolje ni na stranu, nego samo ravno naprijed. Nakon pribliţno jedne minute odustao je i okrenuo se tako da je sjeo leĎima naslonjen na zid. Newt je prešao sobu i opet sjeo na krevet.

Prošlo je nekoliko minuta, a različiti ţalerski zvukovi prodirali su kroz zidove svakih deset – dvadeset sekundi. Cviljenje malih motora popraćeno škriputavim okretanjem metala, zveket bodlji po tvrdom kamenu. Nešto što škljocne pa se otvori pa opet škljocne. Thomas se trzao od straha svaki put kad bi nešto čuo.

Zvučalo je kao da ih se tu u blizini nalazi barem tri ih četiri. Barem.

175

Slušao je kako se te izopačene ţivotinje-strojevi pribliţavaju, kako dolaze sasvim blizu i čekaju na kamenim blokovima ispod njih. Samo zvrndanje i štropot metala.

Thomasu su se osušila usta – on ih je vidio izbliza, sjećao ih se i previše dobro; morao je samog sebe podsjetiti na to da diše. Ostali u sobi bili su mirni; ni od koga ni glasa. Strah je lebdio po zraku kao mećava crnog snijega.

Po zvuku se činilo da se jedan Ţaler kreće prema kući. Tada se škljocanje njegovih bodlji po kamenu odjednom pretvorilo u dublji, šuplji zvuk. Thomas je sve to mogao zamisliti: stvorove metalne bodlje zabadale su se u drvene zidove Domaćinstva, masivno stvorenje kotrljalo se i penjalo prema njihovoj sobi snagom prkoseći gravitaciji. Thomas je čuo kako Ţalerove bodlje melju drvo na svom putu, izvlačeći se i rotirajući da bi se opet zabole. Cijela se zgrada tresla.

Stravično škljocanje, zavijanje i pucanje drveta Thomasu su postali jedini zvukovi na svijetu. Bili su sve glasniji, sve bliţi – drugi dječaci povukli su se na drugu stranu prostorije, što su mogli dalje od prozora. Thomas je napokon i sam učinio tako, a Newt je bio odmah pored njega; svi su se natiskali na suprotni zid i zurili u prozor.

Baš kad je postalo nepodnošljivo, baš kad je Thomas shvatio da je Ţaler tik ispred prozora, sve je utihnulo. Thomas je gotovo mogao čuti kucanje vlastita srca.

Vani su svjetla treperila i bacala čudne zrake kroz pukotine meĎu drvenim daskama. Tada je tanka sjena koja je išla tamo-amo prekinula tu svjetlost.

Thomas je po tome znao da je Ţaler ispruţio svoje sonde i oruţja te da traţi gozbu. Zamišljao je bubonoţe kako tamo vani pomaţu tim stvorovima pronaći put. Nekoliko sekundi poslije sjena je stala; svjetlost se umirila, bacajući tri nepokretne ravnine jarkog svjetla u sobu.

Zrak je bio gust od napetosti; Thomas nije čuo da itko diše. Palo mu je na pamet da je zacijelo tako i u drugim sobama u Domaćinstvu. Tada se sjetio Terese u Bajboku. Baš je poţelio da mu ona nešto kaţe kad su se vrata iz hodnika najednom širom otvorila. Prostorijom su eksplodirali prestrašeni uzdasi i krici. Poljanaši su očekivali nešto na prozoru, a ne iza sebe. Thomas se okrenuo da vidi tko je otvorio vrata, očekujući uplašenog Chucka ili moţda Albyja koji se predomislio, no kad je vidio tko ondje stoji, učinilo mu se da mu se lubanja stisnula od šoka i pritisnula mu mozak.

Bio je to Gaily.

176

Poglavlje 39 Gallyjeve oči bezumno su sijevale; odjeća mu je bila podrapana i prljava. Pao je na koljena i ostao tako, a prsa su mu se nadimala od dubokog, glasnog disanja.

Gledao je po sobi poput bijesna psa koji traţi nekoga koga će ugristi. Nitko nije rekao ni riječi, kao da su svi pomislili što i Thomas – da je Gaily samo plod njihove mašte. ―Ubit će vas!‖ vrisnuo je Gaily, a pljuvačka mu je prskala na sve strane. ―Ţaleri će vas sve poubijati – jednog po jednog svake noći sve dok ne bude gotovo!‖ Thomas je bez riječi promatrao Gallyja kako klimavo ustaje na noge i kreće naprijed, jako šepajući na desnu nogu i vukući je za sobom. Nitko u sobi nije se micao, svi su samo gledali, očito suviše zapanjeni da bilo što učine. Čak je i Newt stajao raširenih usta. Thomas gotovo da se više bojao njihova iznenadnog posjetitelja nego Ţalera ispred prozora.

Gaily je stao jedva metar ispred Thomasa i Newta; upro je krvavim prstom u Thomasa. ―Ti‖, rekao je uz toliko snaţan prezir da to više nije bilo čak ni komično, nego uistinu zabrinjavajuće bolesno. ―Ti si kriv za sve to!‖ Bez upozorenja zamahnuo je lijevom rukom, u pokretu stisnuo šaku i zabio je u Thomasovo uho. Kriknuvši, Thomas se srušio na pod više od iznenaĎenja nego od boli. Čim je tresnuo, brzo je ustao.

Newt se napokon prenuo iz ošamućenosti i odgurnuo Gallyja u stranu.

Gaily je zateturao unatrag i strovalio se na stol pokraj prozora. Svjetiljka je skliznula sa strane i skršila se u komade na podu.

Thomas je pretpostavio da će Gaily uzvratiti, ali on se umjesto toga uspravio i sve ih obuhvatio luĎačkim pogledom. ―Ne moţe se riješiti‖, rekao je, ovaj put tiho i odsutnim, sablasnim glasom. ―Šebeni Labirint sve će vas poubijati, klipovi... Ţaleri će vas poubijati... po jednoga svake noći dok ne bude gotovo... ja... Bolje je ovako...‖ Oborio je pogled. ―Ubijat će po jednoga svake noći... njihove glupe varijable...‖ Thomas je zabezeknuto slušao, nastojeći obuzdati strah kako bi upamtio sve što sluĎeni dječak izgovori.

Newt je zakoračio naprijed. ―Gaily, začepi smrdljivu gubicu – Ţaler je odmah ispred prozora. Samo sjedni na dupe i ušuti – moţda ode.‖ Gaily je podigao pogled i suzio oči. ―Ne kuţiš, Newt. Preglup si – uvijek si bio preglup. Nema izlaza – nema načina da pobijedimo! Ubit će vas, sve će vas ubiti – jednog po jednog!‖ 177

Vrisnuvši tu zadnju riječ, Gaily se tijelom bacio na prozor i počeo čupati drvene daske poput divlje ţivotinje koja ţeli pobjeći iz kaveza. Prije nego što je Thomas ili bilo tko drugi uspio reagirati, već je istrgnuo jednu dasku; bacio ju je na pod. ―Ne!‖ viknuo je Newt i potrčao naprijed. Thomas mu se pridruţio da mu pomogne, ne vjerujući što se dogaĎa.

Gally je istrgnuo drugu dasku baš kad je Newt došao do njega. Zavitlao ju je unatrag objema rukama i zviznuo Newta po glavi pa je ovaj odletio nauznak na krevet i krvlju malo poprskao plahtu. Thomas se smjesta zaustavio, pripremivši se na tučnjavu. ―Gaily!‖ viknuo je Thomas. ―Što to radiš?!‖ Dječak je pljunuo na pod, dašćući poput zadihanog psa. ―Ti samo začepi svoju šebilnu gubicu, Thomase. Začepi! Ja znam tko si ti, ali više me nije briga.

Ja mogu samo ispravno postupiti.‖ Thomasove noge kao da su pustile korijenje. Potpuno ga je zapanjilo to što je Gaily rekao. Gledao je kako dječak poseţe unatrag i čupa zadnju dasku. U trenutku kad je odbačena daska pala na pod sobe, prozorsko staklo eksplodiralo je prema unutra poput roja kristalnih osa. Thomas je prekrio lice rukama i srušio se na pod, odgurujući se nogama da se odmakne što je moguće dalje. Kad je udario u krevet, pribrao se i podigao pogled, spreman suočiti se s krajem svoga svijeta. Ţaler je napola provukao gomoljasto, pulsirajuće tijelo kroz uništeni prozor; mlatarao je na sve strane metalnim udovima s kliještima koja su škljocala i zabadao ih posvuda. Thomas je bio toliko uţasnut da je jedva i primijetio da su svi drugi bili pobjegli iz sobe u hodnik – svi osim Newta koji je leţao na krevetu u nesvijesti.

Thomas je ukočeno gledao kako se jedna Ţalerova dugačka ruka pruţa prema njegovu nepokretnom tijelu. To je bilo sve što mu je trebalo da ga prene iz straha. Skočio je na noge i potraţio neko oruţje na podu oko sebe. Posvuda je vidio samo noţeve koji mu sada nisu mogli pomoći. U njemu je eksplodirala panika, pregazila ga je.

Tada je Gaily opet progovorio; Ţaler je povukao ruku, kao da mu je trebala za gledanje i slušanje, no tijelo mu se i dalje komešalo, nastojao se utisnuti unutra. ―Nitko nikada nije shvatio!‖ vrisnuo je dječak, nadglasavši uţasnu buku spodobe koja se probijala dublje u Domaćinstvo, parajući zid na komade. ―Nitko nikada nije shvatio što sam ja vidio, što mi je Promjena učinila! Ne vraćaj se u stvarni svijet, Thomase! Ne... ţeliš se... sjetiti!‖ Gaily je uputio Thomasu dugačak, izmučen pogled očima punih uţasa; tada se okrenuo i skočio na uskipjelo Ţalerovo tijelo. Thomas je kriknuo, gledajući kako se sve ispruţene ruke čudovišta odmah uvlače i hvataju Gallyjeve ruke i 178

noge, onemogućivši mu bijeg i spašavanje. Dječakovo tijelo utonulo je nekoliko centimetara u gnjecavo meso stvora uz stravično, šištavo šljapkanje. Zatim se Ţaler neobično brzo odgurnuo unatrag kroz smrskani prozorski okvir i počeo silaziti.

Thomas je dotrčao do velike nazupčane rupe i pogledao dolje točno na vrijeme da vidi kako je Ţaler sletio i pojurio preko Poljane, a Gallyjevo tijelo pojavljivalo se i nestajalo kako se spodoba kotrljala. Svjetla čudovišta snaţno su bliještila, bacajući jezivi ţuti sjaj na kamen otvorenih Zapadnih vrata kroz koja je Ţaler izišao u dubine Labirinta.

Potom, nekoliko sekundi kasnije, još je nekoliko čudovišta krenulo za svojim kompanjonom, zvrndajući i škljocajući kao da slave svoju pobjedu.

Thomasu je bilo toliko zlo da mu se povraćalo. Počeo se odmicati od prozora, ali nešto izvana privuklo mu je pogled. Brzo se nagnuo van da bi bolje vidio. Jedna usamljena figura trčala je dvorištem Poljane prema izlazu kroz koji je upravo nestao Gaily.

Unatoč slabom svjetlu Thomas je odmah shvatio tko je to bio. Vrisnuo je, viknuo mu da stane, ali bilo je prekasno.

Trčeći iz sve snage, Minho je nestao u Labirintu.

179

Poglavlje 40 Svjetla su bliještila u cijelom Domaćinstvu. Poljanaši su miljeli posvuda i svi su govorili u isto vrijeme. Dva dječaka plakala su u uglu. Vladao je kaos.

Thomas je sve to zanemario.

Protrčao je hodnikom i stuštio se niz stube, preskačući ih tri odjednom.

Probio se kroz guţvu u predvorju, nahrupio iz Domaćinstva i jurnuo prema Zapadnim vratima. Zaustavio se na samom pragu Labirinta jer ga je instinkt prisilio da još jednom razmisli hoće li ući. Newt ga je zazvao odostraga, odgodivši mu odluku. ―Minho je otišao van za njim!‖ viknuo je Thomas kad ga je Newt sustigao, pritišćući rupčić na ranu na čelu. Mrlja od krvi već je bila probila kroz bijelu tkaninu. ―Vidio sam‖, rekao je Newt, odmaknuvši rupčić da ga pogleda; napravio je grimasu i vratio ga na čelo. ―Šebiga, ovo boli k‘o vrag. Minho je valjda konačno sprţio i zadnju moţdanu stanicu, a Gallyja da i ne spominjem. Uvijek sam znao da je lud.‖ Thomas se mogao brinuti samo zbog Minha. ―Idem ja za njim.‖ ―Opet je vrijeme da budeš vraţja junačina?‖ Thomas je oštro pogledao Newta, povrijeĎen tim prijekorom. ―Misliš da ja to radim zato da impresioniram vas klipove? Molim te. Ja samo hoću izaći odavde.‖ ―Da, ma ti si standardna faca, ali mislim da sada imamo većih problema.‖ ―Što?‖ Thomas je znao da nema vremena za ovo ako ţeli sustići Minha. ―Netko...‖ započeo je Newt. ―Evo ga!‖ viknuo je Thomas. Minho se upravo pojavio iza ugla i išao ravno naprijed prema njima. Thomas je savio dlanove oko usta. ―Što te spopalo, idiote?!‖ Minho je pričekao dok nije stigao do Vrata, zatim se sagnuo, oslonio rukama na koljena i nekoliko puta duboko udahnuo, a tek potom odgovorio: ―Samo sam... htio... provjeriti.‖ ―Što si htio provjeriti?‖ upitao je Newt. ―Baš bi nam bio od velike koristi da su te odnijeli k‘o Gallyja.‖ Minho se uspravio i stavio ruke na kukove, i dalje zadihan. ―Smanjite doţivljaj, dečki! Samo sam htio vidjeti jesu li otišli prema Litici, prema Ţalerskoj rupi.‖ 180

―I?‖ rekao je Thomas. ―Bingo.‖ Minho je obrisao znoj sa čela. ―Ja jednostavno ne mogu vjerovat‘‖, gotovo je šapnuo Newt. ―Kakva noć.‖ Thomasu su misli htjele odlutati prema Rupi i tome što je sve to značilo, ali nije se mogao otresti znatiţelje prema onome što je Newt htio reći prije nego što su ugledali Minha kako se vraća. ―Što si mi ono govorio?‖ upitao je. ―Rekao si da imamo većih...‖ ―Da.‖ Newt je palcem pokazao preko ramena. ―Još se vidi smrdljivi dim.‖ Thomas je pogledao u tom smjeru. Teška metalna vrata Sobe za karte bila su malčice otvorena i iz njih se u sivo nebo izvijao vijugav trag crnog dima. ―Netko je spalio sanduke za karte‖, rekao je Newt. ―Sve do zadnjeg.‖ Thomasu nekako nije bilo naročito stalo do karti – ionako su mu djelovale besmisleno. Kad je ostavio Newta i Minha, koji su otišli istraţivati sabotaţu Sobe za karte, došao je do prozora Bajboka. Prije nego što su se razišli, Thomas je primijetio da su njih dvojica razmijenili čudan pogled, gotovo kao da očima komuniciraju o nekoj tajni, no Thomasu je na umu bilo samo jedno. ―Teresa?‖ upitao je.

Pojavilo se njezino lice; trljala si je oči. ―Je li netko poginuo?‖ upitala je, pomalo snena. ―Ti si spavala?‖ upitao je Thomas. Odlanulo mu je kad je vidio da ona izgleda dobro; osjetio je kako se opušta. ―Jesam‖, rekla je. ―Sve dok nisam čula da nešto razbija Domaćinstvo na komade. Što je bilo?‖ Thomas je u nevjerici odmahnuo glavom. ―Ne znam kako si uspjela prespavati sve one zvukove Ţalera tu vani.‖ ―Pokušaj se ti jednom probuditi iz kome pa da vidiš kako ti ide.‖ A sad mi odgovori na pitanje, rekla mu je u glavi.

Thomas je trepnuo, načas zatečen tim glasom jer to nije učinila već neko vrijeme. ―Prekini s tim smećem.‖ ―Daj mi samo reci što se dogodilo.‖ Thomas je uzdahnuo; bila je to tako duga priča, a njemu se nije dalo pričati sve to. ―Ne poznaješ Gallyja, ali to je jedan ludi klinac koji je ranije nekamo pobjegao. Sinoć se pojavio i skočio na jednog od Ţalera koji su ga potom odnijeli u Labirint. Bilo je stvarno grozno.‖ I dalje nije mogao vjerovati da se to stvarno dogodilo. ―To mi puno govori‖, rekla je Teresa.

181

―Da.‖ Osvrnuo se iza sebe u nadi da će negdje ugledati Albyja. Sada bi već sigurno pustio Teresu van. Poljanaši su bili raštrkani po cijelom kompleksu, ali njihova voĎe nije bilo nigdje na vidiku. Opet se okrenuo prema Teresi. ―Ja to ne razumijem. Zašto su Ţaleri otišli kad su uhvatili Gallyja? On je pričao nešto o tome da će nas oni ubijati jednog po jednog svake noći sve dok svi ne budemo mrtvi – rekao je to barem dvaput.‖ Teresa je provukla ruke kroz prozorske rešetke i oslonila podlaktice na betonski okvir. ―Samo po jednoga svake noći? Zašto?‖ ―Ne znam. Rekao je i da to ima neke veze s... kušnjama ili varijablama.

Tako nešto.‖ Thomasa je obuzeo isti čudni poriv kao i dan prije, poriv da ispruţi ruke i dotakne njezine. MeĎutim, obuzdao se. ―Tome, razmišljala sam o onome što si rekao da sam ja rekla, da je Labirint šifra. Ovaj zatvor čini čuda jer ti natjera mozak da radi ono čemu sluţi.‖ ―Što misliš da to znači?‖ Vrlo zainteresiran, pokušao je zanemariti vikanje i razgovore koji su tutnjali Poljanom jer su ostali polako doznavali za spaljivanje Sobe za karte. ―Pa, zidovi se pomiču svaki dan, zar ne?‖ ―Da.‖ Bilo mu je jasno da je ona uistinu na tragu nečemu. ―A Minho je rekao kako misle da postoji neki uzorak, zar ne?‖ ―Tako je.‖ Kotačići su se počeli okretati i u Thomasovoj glavi, gotovo kao da se neko bivše sjećanje polako oslobaĎalo. ―Ja se ne mogu sjetiti zašto sam ti rekla to sa šifrom. Znam da su mi se svakakve misli i sjećanja vrtjeli po glavi kao ludi dok sam izlazila iz kome, gotovo sam osjećala kako mi netko prazni glavu, isisava ih, i pomislila sam da moram reći to u vezi sa šifrom prije nego što nestane. Dakle, sigurno tome postoji neki vaţan razlog.‖ Thomas ju je jedva čuo – razmišljao je dublje nego što je to radio već duţe vrijeme. ―Oni uvijek usporeĎuju svaku sekciju karte s onom od jučer pa od prekjučer pa od nakjučer, dan po dan, a svaki trkač analizira samo svoju sekciju. Što ako bi trebali usporeĎivati karte s drugim sekcijama...‖ Pustio je glas da mu zamre, osjećao se kao da je na samom pragu nečega.

Teresa kao da se nije obazirala na njega, već se bavila vlastitom teorijom. ―Prvo na što ja pomislim kad čujem riječ šifra su slova, slova abecede. Moţda Labirint pokušava nešto slovkati.‖ U Thomasovoj glavi sve se spojilo tako brzo da je gotovo začuo glasan škljocaj, kao da su svi komadići sjeli na svoja mjesta u isti čas. ―U pravu si – u pravu si! Trkači su cijelo vrijeme radili krivo. Analizirali su na pogrešan način!‖ Teresa je sada primila prečke tako snaţno da su joj zglobovi na prstima pobijelili; pritisnula je lice uz ţeljeznu rešetku. ―Što? O čemu ti govoriš?‖

182

Thomas je primio dvije vanjske prečke u odnosu na one koje je ona drţala i primaknuo se dovoljno blizu da je ponjuši – neobično ugodan miris znoja i cvijeća. ―Minho je rekao da se uzorci ponavljaju, ali da oni ne mogu prokljuviti što znače. No oni su ih uvijek proučavali sekciju po sekciju i usporeĎivali jedan dan sa sljedećim. Što ako je svaki dan posebni dio šifre, a oni moraju nekako upotrijebiti svih osam sekcija zajedno?‖ ―Misliš da svaki dan moţda otkriva neku riječ?‖ upitala je Teresa. ―Tim pomicanjem zidova?‖ Thomas je kimnuo. ―Ili moţda svaki dan jedno slovo, ne znam, ali oni su uvijek mislili da će im to pomicanje otkriti kako pobjeći, a ne da će nešto slovkati. Proučavali su to kao kartu, a ne kao sliku nečega. Moramo...‖ Ušutio je, sjetivši se što mu je Newt upravo rekao. ―O, ne.‖ Teresine oči zaiskrile su od zabrinutosti. ―Što je?‖ ―O, ne; o, ne; o, ne...‖ Thomas je pustio prečke i zateturao korak unatrag kad je potpuno shvatio. Okrenuo se da pogleda Sobu za karte. Dim se smanjio, ali i dalje je izlazio kroz vrata – tamni, mutni oblak koji je koprenasto visio nad cijelim tim dijelom. ―Što je?‖ ponovila je Teresa. Iz svog kuta nije mogla vidjeti Sobu za karte.

Thomas se opet okrenuo prema njoj. ―Nisam mislio da je to bitno...‖ ―Što!‖ podviknula je. ―Netko je spalio sve karte. Ako je šifra i postojala, sada je više nema.‖

183

Poglavlje 41 ―Vratit ću se‖, rekao je Thomas, okrenuvši se da ode. Ţeludac mu je bio pun kiseline. ―Moram pronaći Newta i vidjeti je li ijedna karta preţivjela.‖ ―Čekaj!‖ viknula je Teresa. ―Izvedi me odavde!‖ No nije bilo vremena i Thomasu je bilo uţasno zbog toga. ―Ne mogu – vratit ću se, obećavam.‖ Okrenuo se prije nego što se stigla pobuniti i odjurio prema Sobi za karte i njezinu neprozirnom oblaku crnog dima. Utrobu su mu bockale iglice bola. Ako je Teresa bila u pravu i ako su bili toliko blizu tragu koji bi im pomogao izići odavde, a on je doslovno izgubljen u plamenu... To ga je uzrujalo do bola.

Prvo što je Thomas ugledao dok je trčao bila je grupa Poljanaša koja se gurala odmah ispred velikih čeličnih vrata, i dalje raskriljenih; vanjski rub bio im je crn od čaĎe. No kad se pribliţio, shvatio je da oni stoje oko nečega na tlu i da svi gledaju u to. Uočio je Newta kako kleči u sredini, nagnut nad nečije tijelo.

Minho je stajao iza njega, očito izvan sebe i sav prljav, i prvi je primijetio Thomasa. ―Kamo si otišao?‖ upitao je. ―Razgovarati s Teresom – što je bilo?‖ Tjeskobno je iščekivao sljedeću rundu loših vijesti.

Minho se srdito namrštio. ―Naša Soba za karte je zapaljena, a ti pobjegneš da bi razgovarao sa svojom šebenom curom? Što je tebi?‖ Thomas je znao da bi ga taj prijekor trebao zaboljeti, ali imao je previše drugih stvari na umu. ―Mislio sam da to više nije vaţno – ako dosada niste shvatili te karte...‖ Minho je izgledao zgroţeno; lice mu je pod tom slabom svjetlošću i dimnom koprenom djelovalo gotovo zlobno. ―Da, ovo je baš fantastičan trenutak za odustajanje. Što je...‖ ―Ţao mi je – samo mi reci što je bilo.‖ Thomas se nagnuo preko ramena jednog mršavog dječaka ispred sebe kako bi vidio tijelo na tlu.

Bio je to Alby; leţao je na leĎima, a preko čela imao golemu posjekotinu.

Krv mu je curila niz obje strane glave, a pomalo i u oči te se ondje zgrušavala.

Newt ju je oprezno čistio mokrom krpom, postavljajući neka pitanja šaptom pretihim da bi ga se moglo čuti. Kako se zabrinuo za Albyja unatoč njegovu neugodnom ponašanju u zadnje vrijeme, Thomas se opet obratio Minhu i ponovio pitanje. ―Winston ga je ovdje pronašao polumrtvog dok je Soba za karte gorjela.

Neki klipovi ušli su unutra i ugasili je, ali prekasno. Svi sanduci izgorjeli su do 184

zadnje daščice. Ja sam prvo sumnjao u Albyja, ali tko god bio taj koji je to učinio, zabio mu je glavu o stol – vidiš gdje. Gadno je.‖ ―Što misliš, tko je to učinio?‖ Thomas je oklijevao reći mu moguće otkriće do kojeg su on i Teresa došli. Bez karata to nije imalo mnogo svrhe. ―Moţda Gaily prije nego što se pojavio u Domaćinstvu i prolupao? Moţda Ţaleri? Ne znam i ne zanima me. Nije bitno.‖ Thomasa je iznenadila ta iznenadna promjena stava. ―Tko sada odustaje?‖ Minho je tako brzo podignuo glavu da je Thomas ustuknuo korak. Načas je izgledao bijesno, ali taj se izraz brzo pretopio u iznenaĎenje i zbunjenost. ―Klipe, nisam tako mislio.‖ Thomas je radoznalo suzio oči. ―A kako si…‖ ―Samo zaveţi zasada.‖ Minho je stavio prst na usta, sijevajući očima uokolo da vidi promatra li ih netko. ―Samo zaveţi. Ubrzo ćeš shvatiti.‖ Thomas je duboko udahnuo i razmislio. Ako je očekivao od drugih dječaka da budu iskreni, tada bi i on trebao biti iskren. Odlučio je kako je bolje kazati im za mogućnost šifre iz Labirinta bez obzira na karte. ―Minho, moram tebi i Newtu nešto reći. I trebamo osloboditi Teresu – vjerojatno umire od gladi, a dobro bi nam došla njezina pomoć.‖ ―Ta glupača me još najmanje brine.‖ Thomas je zanemario uvredu. ―Daj nam samo nekoliko minuta – imamo ideju. Moţda će ipak biti nešto od toga ako se dovoljno trkača sjeća svojih karata.‖ Činilo se da je time zadobio Minhovu potpunu pozornost premda ga je i dalje čudno gledao, kao da Thomas ne razumije nešto sasvim očigledno. ―Ideju?

Kakvu?‖ ―Samo doĎite do Bajboka sa mnom. Ti i Newt.‖ Minho je načas razmislio. ―Newt!‖ zazvao je. ―Da?‖ Newt je ustao, preslaţući krvavu krpu u potrazi za čistim mjestom.

Thomas nije mogao ne primijetiti da je svaki djelić natopljen crvenilom.

Minho je prstom pokazao dolje u Albyja. ―Neka se medikalci pobrinu za njega. Moramo razgovarati.‖ Newt ga je upitno pogledao pa pruţio krpu najbliţem Poljanašu. ―PronaĎi Clinta – reci mu da imamo gorih problema od budala koje su se našpranjile.‖ Kad je klinac otrčao izvršiti nareĎenje, Newt se odmaknuo od Albyja. ―Razgovarati o čemu?‖ Minho je kimnuo prema Thomasu, ali nije rekao ništa. ―Samo poĎite sa mnom‖, rekao je Thomas. Okrenuo se i uputio prema Bajboku, ne pričekavši odgovor.

185

―Pustite je.‖ Thomas je stao pored vrata ćelije prekriţenih ruku. ―Pustite je i tada ćemo razgovarati. Vjerujte mi – zanima vas.‖ Newt je bio prekriven čaĎom i blatom, a kosa mu je bila slijepljena od znoja. Nipošto nije bio dobre volje. ―Tommy, ovo je...‖ ―Molim te. Samo otvori – pusti je van. Molim te.‖ Ovaj put nije kanio odustati.

Minho je stao pred vrata i stavio ruke na kukove. ―Kako da joj vjerujemo?‖ upitao je. ―Čim se probudila, sve se raspalo. Čak je i priznala da je nešto pokrenula.‖ ―Ima nešto u tome‖, rekao je Newt.

Thomas je mahnuo rukom prema vratima i Teresi. ―Moţemo joj vjerovati.

Svaki put kad sam razgovarao s njom radilo se o nečemu vezanom uz pokušaje da izaĎemo odavde. Ona je poslana ovamo kao i mi ostali – glupo je misliti da je ona odgovorna za bilo što ovdje.‖ Newt je zabrundao. ―Kog je onda vraga htjela reć‘ time da je nešto pokrenula?‖ Thomas je slegnuo ramenima, odbijajući priznati da ima nešto u tome što Newt kaţe. Moralo je postojati neko objašnjenje. ―Tko zna – mozak joj je radio svakakve čudne stvari kad se probudila. Moţda smo svi mi prošli kroz to u Kutiji, valjali gluposti prije nego što smo se sasvim probudili. Samo je pusti van.‖ Newt i Minho izmijenili su dugačak pogled. ―Hajde‖, ustrajao je Thomas. ―Što će učiniti, trčati uokolo i nasmrt izbosti svakog Poljanaša? Dajte, molim vas.‖ Minho je uzdahnuo. ―Dobro. Pusti glupaču van.‖ ―Nisam ja glupača!‖ viknula je Teresa – zidovi su joj prigušili glas. ―I čujem svaku vašu riječ, kreteni!‖ Newt je raširio oči. ―Stvarno si slatku curu izabrao, Tommy.‖ ―Samo poţurite‖, rekao je Thomas. ―Siguran sam da imamo puno posla prije nego što se Ţaleri noćas vrate ako se ne vrate preko dana.‖ Newt je zastenjao i prišao Bajboku, pritom vadeći ključeve iz dţepa. Nakon nekoliko škljocaja vrata su se raskrilila. ―DoĎi.‖ Teresa je izišla iz kućice, smrknuto pogledavši Newta dok je prolazila pored njega. Jednako neugodan pogled uputila je Minhu, a zatim se zaustavila odmah do Thomasa. Rukom se očešala o njegovu; osjetio je trnce na koţi i bilo mu je strašno neugodno. ―U redu, govori‖, rekao je Minho. ―Što je toliko vaţno?‖ Thomas je pogledao Teresu, pitajući se kako da to kaţe. ―Što je?‖ rekla je ona. ―Ti govori – oni očito misle da sam ja serijski ubojica.‖ 186

―Da, tako opasno izgledaš‖, promrmljao je Thomas, ali usmjerio je pozornost na Newta i Minha. ―Evo, kad se Teresa tek počela buditi iz onog dubokog sna, sjećanja su joj se vrtjela po glavi. Tada je, ovaj‖, jedva se zaustavio prije nego što je rekao da mu je to kazala u mislima, ―kasnije mi je rekla kako se sjeća da je Labirint nekakva šifra. Dok ga mi rješavamo traţenjem izlaza, moţda nam on pokušava prenijeti nekakvu poruku.‖ ―Šifra?‖ upitao je Minho. ―Kakva šifra?‖ Thomas je odmahnuo glavom, poţeljevši da moţe odgovoriti na to. ―Ne znam točno – ti si puno bolje upoznat s kartama od mene, ali imam jednu teoriju. Zbog toga se nadam da ćete se vi dečki moći sjetiti nekih karata.‖ Minho je pogledao Newta upitno podignutih obrva. Newt je kimnuo. ―Što?‖ upitao je Thomas, sit toga da mu uskraćuju informacije. ―Vi se stalno ponašate kao da imate neku tajnu.‖ Minho je protrljao oči objema rukama i duboko uzdahnuo. ―Sakrili smo karte, Thomase.‖ Nije odmah shvatio. ―Ha?‖ Minho je pokazao prema Domaćinstvu. ―Sakrili smo glupe karte u prostoriji za oruţje, a na njihovo smo mjesto stavili laţne zbog Albyjeva upozorenja i tog takozvanog Kraja koji je tvoja djevojka pokrenula.‖ Thomasa su te vijesti toliko uzbudile da je načas smetnuo s uma koliko je sve postalo strašno. Sjetio se da se Minho dan prije ponašao sumnjivo i govorio kako ima posebni zadatak. Thomas je pogledao Newta koji je kimnuo. ―Sve su ţive i zdrave‖, rekao je Minho. ―Sve do zadnje od tih gluposti. Pa, ako imaš neku teoriju, pričaj.‖ ―Odvedite me tamo‖, rekao je Thomas, izgarajući za time da provjeri. ―Dobro, idemo.‖

187

Poglavlje 42 Minho je upalio svjetlo pa je Thomas malo škiljio prije nego što su mu se oči naviknule. Prijeteće sjene visjele su s kutija oruţja razasutih po stolu i podu, a noţevi, štapovi i druge opasne stvari kao da su čekali ondje, spremni oţivjeti vlastitim ţivotom i ubiti prvoga koji bude dovoljno glup da im se pribliţi. Vonj po vlazi i plijesni samo je pojačavao neugodan dojam prostorije. ―Tamo odostraga postoji skriveno spremište‖, objasnio je Minho, prošavši pokraj nekih polica u mračni ugao. ―Samo nekolicina nas zna za njega.‖ Thomas je začuo škripu starih drvenih vrata, a nakon toga Minho je već vukao neku kartonsku kutiju po podu; zvuk je bio nalik struganju noţa po kosti. ―Stavio sam sadrţaj svakog sanduka u posebnu kutiju, ima ukupno osam kutija.

Sve su tamo unutra.‖ ―Koja je ova?‖ upitao je Thomas; kleknuo je pored nje, jedva čekajući započeti. ―Otvori pa vidi – svaka je stranica označena, sjećaš se?‖ Thomas je vukao unakrsno presavijene poklopce dok se nisu otvorili. Unutra su, neuredno nabacane, bile karte Sekcije dva. Thomas je posegnuo i izvukao jednu gomilu. ―Dobro‖, rekao je. ―Trkači su ih uvijek usporeĎivali dan za danom ne bi li pronašli neki uzorak koji bi im nekako pomogao shvatiti kako doći do izlaza. Čak si rekao da zapravo ne znate ni što traţite, ali ih ipak proučavate. Je li tako?‖ Minho je kimnuo prekriţenih ruku. Izgledao je kao da će mu netko svakog trena otkriti tajnu besmrtnosti. ―Pa‖, nastavio je Thomas, ―što ako pomicanje zidova nema nikakve veze ni s kartama, ni s labirintima, ni s bilo čime u tom smislu? Što ako umjesto toga taj uzorak ispisuje riječi? Nekakvu naznaku koja bi nam pomogla pobjeći.‖ Minho je prstom pokazao karte u Thomasovoj ruci, uzdahnuvši od nemoćna bijesa. ―Čovječe, imaš li ti pojma koliko smo mi proučavali te stvari?

Zar ne misliš da ne bismo primijetili kad bi se tu ispisivale neke glupe riječi?‖ ―Moţda ih je preteško vidjeti golim okom ako samo usporeĎujete jedan dan s drugim. I moţda niste trebali usporeĎivati jedan dan s drugim nego gledati samo jedan dan u isto vrijeme?‖ Newt se nasmijao. ―Tommy, ja moţda nisam najpametniji tip na Poljani, ali meni to zvuči kao da govoriš ravno iz guzice.‖

188

Dok je on to govorio, Thomasu je mozak radio još brţe. Bio je nadomak odgovoru – znao je da je vrlo blizu, samo što ga je bilo jako teško sročiti riječima. ―Dobro, dobro‖, rekao je, počevši ispočetka. ―Vi ste uvijek dodijelili jednu sekciju jednom trkaču, je li tako?‖ ―Tako je‖, odvratio je Minho. Djelovao je iskreno zainteresirano i spremno shvatiti. ―I taj trkač napravi kartu svaki dan pa je zatim usporeĎuje s kartama od prethodnih dana, ali samo za tu sekciju. Što ako ste umjesto toga trebali usporeĎivati osam sekcija meĎusobno, svaki dan? Što ako je svaki dan posebna naznaka ili šifra? Jeste li ikada usporeĎivali sekcije jedne s drugima?

Minho si je protrljao bradu i kimnuo. ―Da, na neki način. Pokušali smo vidjeti ima li ih smisla staviti jedne do drugih – naravno da smo to učinili. Sve smo pokušali.‖ Thomas je privukao noge da pomnije pogleda karte koje su mu bile na krilu. Kroz gornju stranicu mogao je malčice nazrijeti linije Labirinta na stranici ispod nje. U tom trenutku shvatio je što moraju učiniti. Pogledao je ostale. ―Voštani papir.‖ ―Ha?‖ upitao je Minho. ―Koji vr...?‖ ―Samo mi vjeruj. Trebaju nam voštani papir i škare, kao i svi crni flomasteri i olovke koje moţete pronaći.‖ * * * Tava nije bio oduševljen time što mu otimaju cijelu kutiju njegovih rola voštanih papira, osobito s obzirom na to da su zalihe bile obustavljene. Obrazlagao je da je to bila jedna od stvari koje je uvijek zahtijevao jer je na tome pekao. Na koncu su mu morali reći zašto im je papir potreban kako bi ga nagovorili da ga se odrekne.

Nakon desetominutne potrage za olovkama i flomasterima – većina ih je bila u Sobi za karte i stradala u poţaru – Thomas je sjeo za radni stol u podrumu za oruţje zajedno s Newtom, Minhom i Teresom. Nisu bili pronašli nikakve škare pa je Thomas uzeo najoštriji noţ koji je uspio naći. ―Bolje ti je da se ovo isplati‖, rekao je Minho. U glasu mu se čulo upozorenje, ali u očima mu se vidjelo da je donekle zainteresiran.

Newt se nagnuo naprijed i nalaktio na stol, kao da očekuje maĎioničarski trik. ―Idemo, Zeleni.‖ ―Dobro.‖ Thomas je jedva čekao da krenu, ali ujedno je bio i nasmrt uplašen da od toga neće biti ništa. Pruţio je noţ Minhu pa pokazao voštani papir. ―Počni izrezivati pravokutnike velike otprilike kao karte. Newt i Teresa, 189

vi mi moţete pomoći tako da uzmete prvih desetak karata iz svake sekcije po kutijama.‖ ―Što je ovo, dječja kreativna radionica?‖ Minho je podigao noţ i pogledao ga s gnušanjem. ―Zašto nam jednostavno ne kaţeš za koji klonk sve to radimo?‖ ―Neću više objašnjavati‖, rekao je Thomas, znajući da oni naprosto trebaju vidjeti što mu je bilo na umu. Ustao je i krenuo prema spremištu. ―Bit će lakše pokazati vam. Ako sam u krivu, u krivu sam pa opet moţemo trčati po Labirintu kao miševi.‖ Minho je uzdahnuo, očito iznerviran, i promrmljao nešto sebi u bradu.

Teresa je neko vrijeme šutjela, ali obratila se Thomasu u mislima.

Mislim da znam što radiš. Genijalno, stvarno.

Thomas se prepao, ali dao je sve od sebe da to ne pokaţe. Znao je da se mora pretvarati kako ne čuje nikakve glasove u glavi – ostali bi pomislili da je skrenuo.

Samo... mi... doĎi... pomoći, pokušao joj je odgovoriti, misleći svaku riječ zasebno, nastojeći vizualizirati poruku, poslati je, no nije mu odgovorila. ―Teresa‖, rekao je naglas. ―Moţeš mi pomoći na sekundu?‖ Kimnuo je prema spremištu.

Njih dvoje otišli su u prašnjavi sobičak i otvorili sve kutije te iz svake uzeli jednu hrpicu karata. Kad su se vratili za stol, Thomas je vidio da je Minho već izrezao dvadeset listova, trpajući ih na neurednu gomilu sa svoje desne strane kako je svaki novi komad bacao na vrh.

Thomas je sjeo i uzeo ih nekoliko. Podigao je jedan papir prema svjetlosti i vidio da ona probija kroz njega uz mliječan sjaj. Upravo mu je to trebalo.

Uzeo je flomaster. ―U redu, sad neka svi precrtaju zadnjih desetak dana na ovakve papire. Trebate prepisati informacije s vrha da znamo što je što. Kad budemo gotovi, moţda ćemo nešto vidjeti.‖ ―Što...‖ započeo je Minho. ―Kvragu, samo reţi dalje‖, naredio mu je Newt. ―Mislim da znam na što cilja s ovime.‖ Thomasu je odlanulo što je netko konačno shvatio.

Prionuli su na posao, precrtavajući izvorne karte na voštani papir jednu po jednu, trudeći se da to bude uredno i točno dok su se istodobno ţurili što su više mogli. Thomas je uzeo komad otpale daske kao priručno ravnalo da mu linije budu ravne. Uskoro je završio pet karata pa zatim još pet. Ostali su drţali korak, gorljivo radeći.

Dok je crtao, Thomas je osjetio škakljanje panike, mučan osjećaj da je to što rade potpuni gubitak vremena, no Teresa, koja je sjedila pored njega, bila je slika i prilika koncentracije; jezik joj je virio iz usta dok je vukla linije gore i dolje, lijevo i desno. Djelovala je mnogo sigurnije u to da su nečemu na tragu.

Nastavili su, kutiju za kutijom, sekciju za sekcijom.

190

―Meni je dosta‖, napokon je objavio Newt, razbivši tišinu. ―Prsti me bole k‘o vrag. Da vidimo radi li to.‖ Thomas je odloţio flomaster i protegnuo prste, nadajući se da je bio u pravu. ―Dobro, dajte mi zadnjih nekoliko dana iz svake sekcije – sloţite hrpe po stolu redoslijedom od Sekcije jedan do Sekcije osam. Jedan ovamo‖, pokazao je na jedan kraj stola, ―a osam onamo‖, pokazao je na drugi.

U tišini su učinili što je traţio, razvrstavajući ono što su precrtali dok se na stolu nije poredalo osam niskih hrpica voštanog papira.

Uzvrpoljen i nervozan, Thomas je uzeo jedan list sa svake hrpe, provjeravajući jesu li svi iz istoga dana i drţeći se redoslijeda. Zatim ih je poloţio jedne na druge tako da je svaki crteţ Labirinta bio iz istoga dana kao crteţi iznad i ispod njega te je naposljetku mogao gledati svih osam sekcija Labirinta odjednom. Zapanjilo ga je ono što je ugledao. Gotovo kao magijom, poput slike koja se izoštrava, nešto se pojavilo. Teresa je tiho kriknula.

Crte su se kriţale na sve strane toliko da je ono što je Thomas drţao u ruci izgledalo poput rešetkaste mreţe, no odreĎene linije u sredini, linije koje su se ponavljale više puta od ostalih, bile su malo tamnije. Bilo je jedva zamjetljivo, ali bilo je nesumnjivo tu.

Točno u sredini stranice stajalo je slovo L.

191

Poglavlje 43 Thomasa su preplavile različite emocije: olakšanje što je upalilo, iznenaĎenje, uzbuĎenje, znatiţelja kamo bi ih to moglo odvesti. ―Čovječe‖, rekao je Minho, saţevši Thomasova čuvstva u jednu riječ. ―Moţda je to slučajnost‖, rekla je Teresa. ―Napravi ih još, brzo.‖ Thomas je to i učinio; spojio je osam stranica iz svakog dana redoslijedom od Sekcije jedan do Sekcije osam. Svaki put u sredini gomile ispresijecanih linija pojavilo bi se jasno vidljivo slovo. Nakon L uslijedilo je E, pa B, pa D i tada I. Zatim L... O... V ―Gledajte‖, rekao je Thomas, pokazujući niz hrpica koje su napravili, zbunjen, ali i sretan jer su slova bila toliko očigledna. ―Kaţe LEBDI, a zatim kaţe LOV.‖ ―Lebdi lov?‖ upitao je Newt. ―Meni to ne zvuči kao smrdljiva šifra za spašavanje.‖ ―Moramo samo raditi dalje‖, rekao je Thomas.

Nakon još nekoliko kombinacija shvatili su da je druga riječ zapravo LOVI. LEBDI i LOVI. ―Ovo sigurno nije slučajno‖, rekao je Minho. ―Sigurno nije‖, sloţio se Thomas. Jedva je čekao vidjeti što slijedi dalje.

Teresa je pokazala prema spremištu. ―Moramo proći sve kutije tamo unutra.‖ ―Da‖, kimnuo je Thomas. ―Navalimo.‖ ―Mi ne moţemo pomoći‖, rekao je Minho.

Sve troje ga je pogledalo. Uzvratio im je pogled. ―Barem ne ja i Thomas.

Mi trebamo povesti trkače u Labirint.‖ ―Što?‖ upitao je Thomas. ―Ovo je puno vaţnije!‖ ―Moţda‖, mirno je odgovorio Minho, ―ali ne smijemo propustiti nijedan dan tamo. Ne sada.‖ Thomas je bio razočaran. Trčanje po Labirintu činilo mu se strašnim gubljenjem vremena u usporedbi s otkrivanjem šifre. ―Zašto, Minho? Rekao si da se uzorak u biti ponavlja već mjesecima – jedan dan više ili manje neće ništa značiti.‖ Minho je tresnuo rukom po stolu. ―Sranje, Thomase! Od svih dana moţda je baš danas najvaţnije otići tamo. Moţda se nešto promijenilo, moţda se nešto 192

otvorilo. Ustvari, budući da se glupi zidovi više ne zatvaraju, mislim da bismo trebali isprobati tvoju zamisao – ostati tamo preko noći i istraţiti malo dublje.‖ Thomasa je ovo zainteresiralo – prije je doista ţelio to učiniti. Neodlučan, upitao je: ―Ali što s tom šifrom? Što s...‖ ―Tommy‖, rekao je Newt blago, ―Minho je u pravu. Idite vi klipovi i počnite trčati. Ja ću okupiti nekoliko Poljanaša kojima moţemo vjerovati i radit ćemo na ovome.‖ Newt još nikada prije nije zvučao toliko dobro kao voĎa. ―I ja ću‖, sloţila se Teresa. ―Ostat ću ovdje i pomoći Newtu.‖ Thomas ju je pogledao. ―Sigurna si?‖ Ţudio je za time da sam dokuči šifru, ali shvatio je da su Minho i Newt bili u pravu.

Ona se nasmiješila i prekriţila ruke. ―Ako kaniš odgonetavati tajnu šifru iz sloţenog skupa različitih labirinata, sigurna sam da ti za voĎenje tog projekta treba ţenski mozak.‖ Smiješak joj se pretvorio u smijuljenje. ―Ako ti tako kaţeš.‖ I on je prekriţio ruke, zagledavši se u nju s osmijehom, i odjednom opet više nije ţelio otići. ―To dobro.‖ Minho je kimnuo i okrenuo se da poĎe. ―Sve je lijepo i krasno.

DoĎi.‖ Krenuo je prema vratima, ali i stao kad je shvatio da ga Thomas ne slijedi. ―Ne brini, Tommy‖, rekao je Newt. ―Tvoja će djevojka biti dobro.‖ Thomasu je u tom trenu glavom prošlo milijun misli. Ţudnja da shvati šifru, nelagoda zbog toga što je Newt mislio o njemu i Teresi, znatiţelja prema onome što bi mogli pronaći u Labirintu – i strah.

No sve je to odagnao. Bez ikakvog pozdrava napokon je krenuo za Minhom i popeli su se uz stube.

Thomas je pomogao Minhu okupiti trkače kako bi im priopćio vijesti i organizirao ih za veliko putovanje. Iznenadilo ga je koliko su se spremno svi sloţili s time da je došlo vrijeme da malo dublje istraţe Labirint i ostanu u njemu preko noći. Premda je bio nervozan i uplašen, rekao je Minhu da on moţe sam preuzeti jednu sekciju, no Čuvar je to odbio jer su za to imali osmoricu iskusnih trkača. Thomas je trebao ići s njime zbog čega mu je toliko odlanulo da se gotovo postidio.

On i Minho protezali su noge kod Zapadnih vrata kad im je Chuck prišao da se oprosti s njima. ―Pošao bih s vama‖, rekao je dječak puno preveselim glasom, ―ali ne ţelim poginuti okrutnom smrću.‖ Thomas se nasmijao, iznenadivši samoga sebe. ―Hvala ti za riječi ohrabrenja.‖ ―Čuvajte se‖, rekao je Chuck tonom koji se brzo pretopio u iskrenu zabrinutost. ―Kad bih vam barem mogao pomoći.‖ 193

Thomas je bio dirnut – mogao se kladiti da bi, kad bi to zaista bilo potrebno, Chuck stvarno otišao van ako bi se to traţilo od njega. ―Hvala, Chuck.

Sigurno ćemo se čuvati.‖ Minho je frknuo. ―Oprez nas nije nikamo doveo. Sada je sve ili ništa, beba.‖ ―Bolje da krenemo‖, rekao je Thomas. Leptirići su mu se rojili u ţelucu i samo se htio pokrenuti, prestati misliti o tome. Naposljetku, znao je kako izlazak u Labirint nije bio ništa gori od ostajanja na Poljani uz otvorena Vrata premda mu od te pomisli nije bilo ništa bolje. ―Da‖, odvratio je Minho staloţeno. ―Idemo.‖ ―Pa‖, rekao je Chuck, pogledavši si u noge pa opet u Thomasa. ―Sretno.

Ako budeš nedostajao svojoj djevojci, ja ću ti je malo utješiti.‖ Thomas je zakolutao očima. ―Ona mi nije djevojka, seljatore.‖ ―Opa‖, rekao je Chuck, ―već se sluţiš Albyjevim ruţnim riječima.‖ Očito se jako trudio glumiti da ga posljednja zbivanja uopće ne plaše, ali u očima mu se vidjela istina. ―Ozbiljno, sretno!‖ ―Hvala, to nam puno znači‖, odvratio je Minho i sam zakolutavši očima. ―Vidimo se, klipe.‖ ―Da, vidimo se‖, promrmljao je Chuck i okrenuo se da ode.

Thomasa je proţela tuga – postojala je mogućnost da više nikada neće vidjeti ni Chucka ni Teresu ni ikoga od njih. Odjednom je morao nešto učiniti. ―Ne zaboravi moje obećanje!‖ viknuo je. ―Vratit ću te kući!‖ Chuck se okrenuo i pokazao mu palac gore; oči su mu blistale od suza.

Thomas mu je pokazao dva palca gore, a zatim su on i Minho stavili ruksake na leĎa i ušli u Labirint.

194

Poglavlje 44 Thomas i Minho nisu stali sve do pola puta do zadnjeg slijepog hodnika u Sekciji osam. Imali su dobro prolazno vrijeme – Thomasu je bilo drago što ima ručni sat s obzirom na to da je nebo bilo sivo – jer je brzo postalo očito da se zidovi nisu pomaknuli od prethodnog dana. Sve je bilo potpuno isto. Nije bilo potrebe za crtanjem karata ni pisanjem bilješki; njihov jedini zadatak bio je doći do kraja i vratiti se, tragajući za nečime, bilo čime, što prije nisu primijetili.

Minho je odredio stanku od dvadeset minuta i zatim su krenuli ponovno.

Trčali su šutke. Minho je bio rekao Thomasu da razgovaranjem samo troši energiju pa se on usredotočio na svoje korake i disanje. Ravnomjerno.

Ujednačeno. Udisaj, izdisaj. Udisaj, izdisaj. Zalazili su sve dublje u Labirint prepušteni vlastitim mislima i zvuku udaranja nogu po tvrdom kamenom tlu.

Tijekom trećeg sata iznenadila ga je Teresa, progovorivši mu u glavi tamo s Poljane.

Napredujemo – već smo dobili nekoliko novih riječi, ali još ništa nema smisla.

Thomasov prvi nagon bio je ne se obazirati na nju, ponovno poreći da mu netko moţe ulaziti u um, upadati mu u intimu, ali ţelio je razgovarati s njom. Čuješ li me? upitao je, zamišljajući te riječi, mentalno ih bacajući prema njoj na način koji nikako ne bi uspio objasniti. Koncentrirao se i ponovio to isto. Čuješ li me?

Da! odgovorila je. Vrlo jasno sad kad si ponovio drugi put.

Thomas je bio zapanjen, toliko zapanjen da je gotovo prestao trčati. Upalilo je!

Pitam se zašto mi to moţemo, viknuo je u mislima. Već je bio iscrpljen od mentalnog napora potrebnog za govorenje na taj način – glavobolja mu je rasla poput otekline u mozgu.

Moţda smo bili ljubavnici, rekla je Teresa.

Thomas se spotaknuo i stropoštao na tlo. Smeteno se osmjehnuvši Minhu, koji se, ne usporivši, okrenuo pogledati ga, Thomas se podigao i sustigao ga. Što? naposljetku je upitao.

Osjetio je njezin smijeh kao šarenu sliku naslikanu vodenim bojama. Ovo je baš čudno, rekla je. Kao da si mi stranac, a znam da nisi.

Thomas je ugodno zadrhtao iako se znojio. Ţalim što ti to moram reći, ali mi jesmo stranci. Tek sam te upoznao, sjećaš se?

195

Ne budi glup, Tome. Mislim da su nam prtljali po mozgu – stavili nam nešto u glave da bismo mogli izvoditi telepatiju – prije nego što smo došli ovamo. Zbog toga mislim da smo se već tada poznavali.

I on je već bio razmišljao o tome i činilo mu se da bi mogla biti u pravu, barem se tome nadao – stvarno mu se počinjala sviĎati. Prtljali po mozgu? upitao je. Kako?

Ne znam – to je neko sjećanje koje baš i ne mogu dohvatiti. Mislim da smo mi radili nešto vaţno.

Thomas se sjetio kako je otpočetka, otkako je stigla na Poljanu, osjećao povezanost s njom. Ţelio je malo produbiti i bolje razmotriti to što je rekla. O čemu to govoriš?

Kad bih barem znala. Samo te gaĎam nekim mislima da vidim hoće li one nešto potaknuti u tvojoj glavi.

Thomas se prisjetio što su Gaily, Ben i Alby govorili o njemu – prisjetio se njihovih slutnji da je on nekako protiv njih, da mu se ne smije vjerovati. Prisjetio se i što mu je Teresa rekla odmah prvi put – da su im sve to nekako učinili njih dvoje.

Ova šifra mora nešto značiti, dodala je. I ono što sam si napisala na ruku – ZLOPAK je dobar.

Moţda to neće biti vaţno, odgovorio je. Moţda pronaĎemo izlaz. Nikad se ne zna.

Thomas je načas čvrsto zaţmirio u trku da se usredotoči. Uvijek kad bi razgovarao s njom kao da mu se u grudima stvarao zračni dţep, pritisak koji ga je u jednu ruku iritirao, a u drugu radovao. Shvativši da mu ona moţda moţe čitati misli čak i kad se on ne trudi komunicirati, otvorio je oči. Pričekao je odgovor, ali nije ga bilo.

Još si tu? upitao je.

Da, ali od ovoga me uvijek zaboli glava.

Thomasu je odlanulo kad je čuo da nije jedini. I mene boli glava.

Dobro, rekla je. Vidimo se kasnije.

Ne, čekaj! Nije htio da ode; uz nju mu je vrijeme brţe prolazilo. Trčanje mu je nekako lakše išlo.

Bok, Tome. Javit ću ti ako nešto prokljuvimo.

Teresa – što je bilo s onime što si napisala na ruku?

Prošlo je nekoliko sekundi. Nije bilo odgovora.

Teresa?

Otišla je. Thomasu se učinilo da mu se onaj mjehurić zraka u grudima rasprsnuo i ispustio mu otrove u tijelo. Bolio ga je trbuh, a od pomisli na to da mora trčati još čitav dan odjednom je bio potišten.

196

Donekle je ţelio reći Minhu na koji način on i Teresa mogu razgovarati, podijeliti s njime to što se dogaĎa prije nego što mu mozak eksplodira od toga, ali nije se usuĎivao. Nije mu se činilo najpametnijim u cijelu situaciju ubaciti još i telepatiju. Sve je već bilo dovoljno čudno.

Thomas je pognuo glavu i duboko, dugačko udahnuo. Jednostavno će i dalje šutjeti i trčati.

Nakon još dviju stanki, dok su išli dugačkim hodnikom na čijem se kraju nalazio zid, Minho je usporio i počeo hodati. Na slijepom završetku stao je i sjeo. Tu je bršljan bio izuzetno gust; skrivao je tvrd, neprobojan kamen i, zahvaljujući njemu, svijet se doimao zelenim i bujnim.

Thomas mu se pridruţio na tlu i navalili su na svoj skromni ručak od sendviča i nasjeckanog voća. ―To je to‖, rekao je Minho nakon drugog zalogaja. ―Već smo prošli čitavu sekciju. IznenaĎenje – nema nikakvih izlaza.‖ Thomas je to već znao, ali kad je to čuo, snuţdio se još više. Bez ijedne riječi, ni svoje ni Minhove, pojeo je ručak i pripremio se za istraţivanje, traganje za tko zna čime.

Sljedećih nekoliko sati on i Minho pretraţivali su tlo, pipali zidove, pentrali se po bršljanu na nasumično izabranim mjestima. Nisu pronašli ništa i Thomas je sve više gubio nadu. Jedina zanimljivost bio je još jedan od onih čudnih znakova na kojima je pisalo Zona lova – Odjel za Pokuse Apsolutna Katastrofa.

Minho ga nije ni dvaput pogledao.

Pojeli su još jedan obrok, tragali još malo. Ništa nisu pronašli i Thomas se počeo pripremati prihvatiti ono neizbjeţno: nije bilo ničega što bi se moglo pronaći. Kad se pribliţilo vrijeme za zatvaranje zidova, stao je tragati za znakovima Ţalera i na svakom je uglu oklijevao zbog ledenog straha. On i Minho stalno su čvrsto drţali noţeve u objema rukama, ali ništa se nije pojavilo gotovo sve do ponoći.

Minho je primijetio jednog Ţalera kako zamiče za ugao ispred njih; nije se vratio. Trideset minuta poslije Thomas je vidio još jednoga kako čini istu stvar.

Jedan sat nakon toga neki Ţaler projurio je Labirintom točno pored njih, a da nije ni zastao. Thomas se toliko prepao da je gotovo kolabirao.

Nastavili su. ―Mislim da se igraju s nama‖, rekao je Minho nešto poslije.

Thomas je odustao od pretraţivanja zidova i samo je potišteno hodao natrag prema Labirintu. Činilo se da je i Minhu bilo tako. ―Kako to misliš?‖ upitao je Thomas. Čuvar je uzdahnuo. ―Mislim da Kreatori ţele da shvatimo kako nema izlaza. Čak se ni zidovi više ne miču, kao da je sve ovo bila samo neka glupa igra kojoj sad dolazi kraj i kako oni ţele da se vratimo i kaţemo to drugim Poljanašima. U što se kladiš da ćemo, kad se vratimo, čuti da je Ţaler odnio 197

jednoga od njih, kao i jučer? Mislim da je Gaily bio u pravu – oni će nas samo i dalje ubijati.‖ Thomas nije odgovorio – osjećao je da je to što Minho kaţe istina. Sve nade koje je imao kad su krenuli bile su mu već odavno umrle. ―Hajde da se samo vratimo kući‖, umorno je rekao Minho.

Thomasu nije bilo drago priznati poraz, ali kimnuo je u znak slaganja s njime. Činilo se da im je sada preostala još samo šifra i odlučio se usredotočiti na nju.

On i Minho u tišini su se vratili na Poljanu. Cijelim putom nisu vidjeli više nijednog Ţalera.

198

Poglavlje 45 Prema Thomasovu satu bila je sredina jutra kad su on i Minho ušli natrag na Poljanu kroz Zapadna vrata. Thomas je bio toliko umoran da je htio upravo tu leći i malo odspavati. U Labirintu su proveli pribliţno dvadeset i četiri sata.

Začudo, unatoč mrtvom svjetlu i tome što se sve raspadalo dan na Poljani kao da je tekao uobičajenim tijekom – obraĎivanje zemlje, vrtlarenje, čišćenje.

Nije potrajalo mnogo prije nego što su ih neki dječaci primijetili kako ondje stoje. Obavijestili su Newta i on je dotrčao. ―Vi ste prvi koji su se vratili‖, rekao je kad im je prišao. ―Što je bilo?‖ Djetinji izraz nade na njegovu licu slomio je Thomasu srce – očito je mislio da su pronašli nešto vaţno. ―Recite mi da imate dobre vijesti.‖ Minhove oči bile su prazne, zurio je u neku točku negdje u sivoj daljini. ―Ništa‖, rekao je. ―Labirint je veliki glupi vic.‖ Newt je zbunjeno pogledao Thomasa. ―O čemu on priča?‖ ―Samo je obeshrabren‖, rekao je Thomas, umorno slegnuvši ramenima. ―Nismo otkrili ništa drugačije. Zidovi se nisu pomaknuli, izlaza nema, ništa.

Jesu li Ţaleri noćas dolazili?‖ Newt je šutio, lice mu se smrknulo. Zatim je kimnuo. ―Da. Uzeli su Adama.‖ Thomasu to ime nije bilo poznato i spopao ga je osjećaj krivnje zbog toga što nije osjetio ništa. Opet samo jednoga, pomislio je. Moţda je Gaily bio u pravu.

Newt je baš htio reći još nešto kad je Minho puknuo, prestrašivši Thomasa. ―Zlo mi je od ovoga!‖ pljunuo je Minho na bršljan; na vratu su mu iskočile ţile. ―Zlo mi je! Gotovo je! Sve je gotovo!‖ Skinuo je ruksak i zavitlao ga na tlo. ―Nema izlaza, nikad ga nije bilo, nikad ga neće biti. Svi smo šebeni.‖ Thomas je suha grla gledao Minha kako maršira prema Domaćinstvu.

Zabrinuo se – ako Minho odustane, svi su u gadnoj nevolji.

Newt nije rekao ni riječi. Ostavio je Thomasa da stoji ondje, ošamućen.

Očaj je visio u zraku poput dima Sobe za karte, gust i jedak.

Ostali trkači vratili su se u sljedećih sat vremena i, koliko je Thomas čuo, nitko od njih nije pronašao ništa pa su na koncu isto tako odustali. Posvuda na Poljani lica su bila smrknuta i većina radnika digla je ruke od svojih dnevnih zadataka.

199

Thomas je znao da je šifra Labirinta jedina nada koja im je preostala. Ona je morala nešto razotkriti. Morala je. Nakon besciljnog lutanja Poljanom da čuje priče drugih trkača, odjednom se prenuo iz depresije.

Teresa? rekao je u mislima, zatvorivši oči kao da je u tome trik. Gdje si?

Jeste li išta shvatili?

Nakon dugačke stanke gotovo je odustao, misleći da nije upalilo.

Ha? Tome, jesi li to ti nešto rekao?

Da, kazao je, uzbuĎen što je opet ostvario kontakt. Čuješ me? Radim li ja ovo dobro?

Ponekad je isprekidano, ali radi. Malo je čudno, ha?

Thomas je razmislio o tome – on se zapravo već nekako naviknuo. Nije tako strašno. Jeste li vi i dalje u podrumu? Vidio sam Newta, ali brzo je opet nestao.

Još smo tu. Newt je doveo tri ili četiri Poljanaša da nam pomaţu precrtavati karte. Mislim da smo izvukli cijelu šifru.

Thomasu je srce skočilo u grlo. Ozbiljno?

DoĎi.

Evo me. Kad je to rekao, već je bio krenuo; nekako više nije bio toliko iscrpljen. * * * Newt ga je pustio unutra. ―Minho se još nije pojavio‖, rekao je dok su silazili stubama u podrum. ―Ponekad postane baš glupa usijana glava.‖ Thomasa je čudilo što Minho gubi vrijeme na durenje, osobito s obzirom na mogućnosti koje je otvarala šifra. Odagnao je tu misao kad je ušao u sobu. Oko stola stajalo je nekoliko Poljanaša koje nije poznavao; svi su se doimali iscrpljenima, upalih očiju. Gomile karata bile su razasute posvuda pa i po podu.

Izgledalo je kao da je tornado prohujao ravno kroz sobu.

Teresa se naslanjala na jednu policu i čitala neki list papira. Podigla je pogled kad je on ušao, ali zatim ga vratila na to što je imala u ruci. To ga je malo rastuţilo jer se bio nadao da će joj biti drago što ga vidi, ali odmah se osjetio stvarno glupo što mu je to uopće palo na pamet. Očito je bila udubljena u razbijanje šifre.

Ovo moraš vidjeti, rekla mu je kad je Newt otpravio svoje pomagače – bučno su se popeli drvenim stubama, a dvojica su gunĎala o tome koliko su se naradila, a uzalud.

200

Thomas se trgnuo, načas pomislivši da će Newt shvatiti što se dogaĎa.

Nemoj mi govoriti u glavi dok je Newt u blizini. Ne ţelim da on sazna za taj naš... dar. ―DoĎi, vidi ovo‖, rekla je ona naglas, jedva prikrivši smiješak koji joj je bljesnuo na licu. ―Kleknut ću i poljubit‘ ti smrdljive noge ako to uspiješ shvatit‘‖, rekao je Newt.

Thomas je prišao Teresi, izgarajući od ţelje da sazna do čega su došli.

Pruţila mu je papir podignutih obrva. ―Ovo je bez sumnje točno‖, rekla je, ―samo što nemamo pojma što to znači.‖ Thomas je uzeo papir i brzo ga preletio. Niz lijevu stranu spuštali su se zaokruţeni brojevi od jedan do šest. Pokraj svakoga od njih velikim krupnim slovima bila je napisana jedna riječ.

LEBDI LOVI KRVARI SMRT UKOČEN PRITISNI To je bilo to. Šest riječi.

Thomasa je preplavilo razočaranje – bio je uvjeren da će svrha te šifre biti očita činije izvuku. Snuţdeno je pogledao Teresu. ―To je sve? Jesi li sigurna da su u dobrom redoslijedu?‖ Uzela mu je papir. ―Labirint ponavlja te riječi već mjesecima – odustali smo tek kada nam je to postalo jasno. Svaki put nakon riječi PRIT1SNI proĎe cijeli tjedan bez ikakvih novih slova, a tada počinje ispočetka, s LEBDI, pa smo zaključili da je to prva riječ, a ovako idu redom.‖ Thomas je prekriţio ruke i naslonio se na policu pokraj Terese. Zapamtio je tih šest riječi, utuvio si ih je u glavu ni ne razmišljajući o tome. Lebdi. Lovi.

Krvari. Smrt. Ukočen. Pritisni. Nije zvučalo dobro. ―Veselo, ne čini ti se?‖ rekao je Newt, točno izrazivši njegove misli. ―Aha‖, odvratio je Thomas, ljutito otpuhnuvši. ―Treba nam Minho ovdje – moţda on zna nešto što mi ne znamo. Kad bismo barem imali još neke naznake...‖ Ukočio se, iznenada mu se zavrtjelo u glavi; bio bi se srušio na pod da nije bilo polica na koje se naslanjao. Nešto mu je sinulo – uţasna, uţasna, grozna ideja. Najgora ideja u povijesti uţasnih, uţasnih, groznih ideja.

201

No instinkt mu je govorio da je u pravu. Morao je to učiniti. ―Tommy?‖ upitao je Newt, prišavši mu bliţe, zabrinuto namrštena čela. ―Što te spopalo? Problijedio si kao duh.‖ Thomas je odmahnuo glavom, pribravši se. ―Ma... ništa, oprosti. Bole me oči – mislim da trebam malo odspavati.‖ Protrljao si je sljepoočnice da bude uvjerljiviji.

Jesi dobro? upitala ga je Teresa u mislima. Pogledao ju je i vidio da je bila jednako zabrinuta kao i Newt, što ga je razvedrilo.

Da. Ozbiljno. Umoran sam. Samo se trebam malo odmoriti. ―Pa‖, rekao je Newt, ispruţivši ruku da stisne Thomasovo rame. ―Proveo si cijelu vraţju noć u Labirintu – idi i odspavaj malo.‖ Thomas je pogledao Teresu pa Newta. Htio im je reći svoju ideju, ali odlučio je da neće. Umjesto toga samo je kimnuo i krenuo prema stubama.

Uglavnom, Thomas je sada imao plan. Moţda i loš, ali ipak plan. Trebalo im je više naznaka u vezi sa šifrom. Trebala su im sjećanja.

Dakle, dopustit će Ţaleru da ga ubode. Proći će kroz Promjenu. Namjerno.

202

Poglavlje 46 Ostatak dana Thomas ni s kime nije ţelio razgovarati.

Teresa je pokušala nekoliko puta, no on joj je stalno ponavljao da se ne osjeća dobro, da samo ţeli biti sam i spavati na svome mjestu u šumi, moţda malo i razmisliti, pokušati otkriti neku tajnu skrivenu u svome umu koja bi mu pomogla shvatiti što treba učiniti.

No zapravo se psihički pripremao za ono što je isplanirao za tu večer, uvjeravao se da je to ispravno, jedino što se moţe. Osim toga, bio je apsolutno prestravljen i nije htio da ostali to primijete.

Naposljetku, kad mu je sat pokazao da je stigla večer, otišao je u Domaćinstvo, kao i svi ostali. Jedva je zamjećivao da je bio gladan dok nije počeo jesti Tavin na brzinu pripremljen objed od keksa i juhe od rajčice.

Zatim je došlo vrijeme za još jednu besanu noć.

Graditelji su bili zatvorili goleme rupe koje su čudovišta ostavila za sobom nakon što su odnijela Gallyja i Adama. Konačni rezultat Thomasu je djelovao kao da ga je sklepala vojska pijanaca, ali bio je dovoljno čvrst. Newt i Alby, koji se napokon osjećao dovoljno dobro da bi opet hodao uokolo, premda s mnogo zavoja na glavi, ustrajali su na planu da svi svake noći promijene mjesto na kojem spavaju.

Thomas je završio u velikoj dnevnoj sobi na donjem katu Domaćinstva s istim ljudima s kojima je spavao dvije noći prije. Prostorijom je ubrzo zavladao muk premda nije znao je li to bilo zato što su ljudi spavali ili samo zato što su se bojali i tiho nadali, unatoč svemu, da Ţaleri neće opet doći. Za razliku od prethodnih dviju noći, Teresa je smjela biti u zgradi s ostalim Poljanašima. Bila je blizu njega, umotana u dva pokrivača. Nekako je osjećao da spava, doista spava.

Thomas nikako nije mogao spavati iako je znao da njegovu tijelu to očajnički treba. Pokušavao je, jako se trudio drţati oči zatvorenima, prisiliti se opustiti se. No nije mu išlo. Noć se vukla, a teško iščekivanje tlačilo mu je grudi poput utega.

Tada su, kao što su svi i očekivali, izvana doprli mehanički, sablasni zvukovi Ţalera. Kucnuo je čas.

Svi su se nagurali uz zid najdalje od prozora, dajući sve od sebe da budu tiho. Thomas se šćućurio u uglu pored Terese, obgrlio si koljena i zurio u prozor. Stvarnost uţasne odluke koju je bio donio stiskala mu je srce poput snaţne šake, no znao je da o tomu moţda ovisi sve.

203

Napetost u prostoriji uporno je rasla. Poljanaši su bili tiho, nijedna duša nije se micala. Kućom je odjeknulo udaljeno struganje metala po drvetu; Thomasu je zvučalo kao da se Ţaler penje po straţnjoj strani Domaćinstva, na suprotnom kraju u odnosu na njih. Za nekoliko časaka tome su se pridruţili i drugi zvukovi iz svih smjerova, a najbliţi je bio točno ispod njihova prozora. Zrak u sobi kao da se zamrznuo u kruti led i Thomas si je pritisnuo šake na oči; ubijalo ga je to iščekivanje napada.

Negdje s gornjeg kata odjeknula je gromoglasna eksplozija pucanja drveta i kršenja stakla od koje se cijela kuća zatresla. Thomas je obamro kad se prolomilo nekoliko krikova za kojima je uslijedila tutnjava koraka u bijegu.

Sudeći prema glasnom škripanju i stenjanju, čitava horda Poljanaša trčala je u prizemlje. ―Uzeo je Davea!‖ viknuo je netko glasom kreštavim od uţasa.

Nitko u Thomasovoj sobi nije pomaknuo nijedan mišić; znao je da svi vjerojatno osjećaju krivnju zbog toga što im je odlanulo jer barem nije uzeo njih, jer su na sigurnom moţda još jednu noć. Dvije noći zaredom uzimali su samo po jednog dječaka i ljudi su počinjali vjerovati da je Gaily govorio istinu.

Thomas je poskočio kad se točno ispred njihovih vrata začuo uţasan tresak popraćen krikovima i praskanjem drveta, kao da je neko čudovište ţeljezne vilice jelo čitavo stubište. Čas poslije uslijedila je još jedna eksplozija drveta koje puca: ulazna vrata. Ţaler je prošao čitavom kućom i sada je odlazio.

Thomasa je prodrmala eksplozija straha. Bilo je sad ili nikad.

Skočio je, potrčao prema vratima sobe i naglo ih otvorio. Čuo je Newta kako nešto viče, ali nije se obazirao na njega, već je potrčao hodnikom, zaobilazeći i preskakujući stotine raskoljenih komada drveta. Vidio je da se na mjestu ulaznih vrata nalazi nazupčana rupa, izlaz u sivu noć. Krenuo je ravno prema njoj i istrčao na Poljanu.

Tome! vrisnula mu je Teresa u glavi. Što radiš?!

Nije se obazirao. Samo je trčao dalje. Ţaler koji je nosio Davea, klinca s kojim Thomas još nikad nije razgovarao, kotrljao se na svojim bodljama prema Zapadnim vratima, komešajući se i zvrndajući. Ostali Ţaleri već su se bili okupili u dvorištu i pošli za svojim drugom prema Labirintu. Bez oklijevanja, znajući kako ostali misle da se pokušava ubiti, Thomas je jurio prema njima dok se nije našao usred čopora tih spodoba. Budući da ih je iznenadio, Ţaleri su oklijevali.

Thomas je skočio na onoga koji je drţao Davea i pokušao osloboditi klinca, nadajući se da će mu stvorenje uzvratiti. Teresin vrisak u njegovoj glavi bio je tako glasan da je imao dojam kako mu noţ prolazi kroz lubanju.

Tri Ţalera navalila su na njega istodobno, mlatarajući dugačkim kliještima i hvataljkama na sve strane. Thomas se ritao rukama i nogama, gurao te uţasne 204

metalne ruke od sebe i šutao pulsirajuće salo ţalerskih tijela – samo je htio da ga ubodu, a ne da ga odnesu kao Davea. Neumoljivo su ga napali još ţešće i Thomas je u svakom centimetru tijela osjetio erupciju boli – ubode igala po kojima je znao da je uspio. Vrišteći, šutao ih je, gurao i mlatio; sklupčao se u loptu kako bi se udaljio od njih. Ritajući se, pucajući od adrenalina, napokon je spazio priliku spustiti noge na tlo i potrčati iz sve snage. Čim je umaknuo iz neposrednog dohvata ţalerskih udova, oni su odustali i povukli se pa nestali u Labirintu. Thomas se strovalio na tlo, stenjući od bola.

Newt je bio na njemu za tili čas, a odmah za njim stigli su Chuck, Teresa i još neki. Newt ga je primio za ramena, podigao ga i uhvatio ispod obaju pazuha. ―Podigni ga za noge!‖ viknuo je.

Thomasu se činilo da svijet leluja oko njega; osjećao je delirij, mučninu.

Netko, nije znao tko, poslušao je Newtovo nareĎenje; odnijeli su ga dvorištem kroz ulazna vrata Domaćinstva niz razoreni hodnik u sobu gdje su ga smjestili na kauč. Svijet se i dalje uvijao i krivio. ―Što te je spopalo?!‖ urlao mu je Newt u lice. ―Kako moţeš biti tako kretenski glup?!‖ Thomas je morao progovoriti prije nego što padne u tamu. ―Ne... Newt... ne razumiješ...‖ ―Zaveţi!‖ viknuo je Newt. ―Ne troši snagu!‖ Thomas je osjetio da mu netko pregledava ruke i noge, trga odjeću s tijela, provjerava ozljede. Čuo je Chuckov glas i nije mogao ne osjetiti olakšanje jer mu je prijatelj bio dobro. Neki medikalac rekao je nešto u smislu da na njemu ima nekoliko desetaka uboda.

Teresa mu je stajala do nogu i rukom mu stiskala gleţanj. Zašto, Tome?

Zašto si to učinio?

Zato što... Nije imao dovoljno snage koncentrirati se.

Newt je viknuo da donesu Serum Ţalosti; minutu poslije Thomas je osjetio ubod igle u ruku. Iz te točke toplina mu se proširila cijelim tijelom, umirila ga, umanjila bol, no svijet i dalje kao da se urušavao u sebe i znao je da će za nekoliko časaka sve nestati iz njega.

Soba se zavrtjela, sve su se boje pretopile, sve je ključalo sve brţe i brţe.

Morao je skupiti svu snagu koja mu je preostala, ali rekao je još nešto prije nego što ga je doista odnio mrak. ―Ne brinite‖, šapnuo je, nadajući se da ga čuju. ―Učinio sam to namjerno...‖

205

Poglavlje 47 Thomas nije imao osjećaj za vrijeme dok je prolazio kroz Promjenu.

Početak je bio vrlo sličan prvom sjećanju na Kutiju – tama i hladnoća – no ovaj put nije osjećao nikakav dodir na stopalima ni tijelu. Lebdio je u praznini, zurio u crno ništavilo. Ništa nije vidio, ništa nije čuo, ništa nije njušio, kao da mu je netko ukrao svih pet čula i ostavio ga u vakuumu.

Vrijeme se rastezalo. I još se rastezalo. Strah se pretopio u znatiţelju iz koje se izrodila dosada.

Naposljetku, nakon beskrajnog čekanja, nešto se počelo mijenjati.

U daljini se podigao vjetar; nije ga osjećao, ali ga je čuo. Zatim se negdje daleko pojavila uskomešana maglica bjeline – uskovitlani tornado dima od kojeg je nastao dugačak lijevak, toliko dugačak da nije vidio ni vrh ni dno te bijele pijavice. Tada je osjetio nalete vjetra; hujali su, kovitlali mimo njega i odostraga, trgali mu odjeću i kosu kao što oluja trga dronjave zastave.

Toranj od bijele magle krenuo je prema njemu – ili je on krenuo prema tornju, nije bio siguran – strahovito ubrzavajući. Prije svega nekoliko časaka mogao je jasno razabrati oblik lijevka, a sada je još vidio samo bezoblično prostranstvo bjeline.

Tada ga je progutalo; osjetio je kako mu maglica preuzima um, osjetio je kako mu sjećanja nadiru u misli.

Sve ostalo pretvorilo se u bol.

206

Poglavlje 48 ―Thomase.‖ Glas je bio udaljen, titrav, poput jeke u dugačkom tunelu. ―Thomase, čuješ me?‖ Nije ţelio odgovoriti. Kad više nije mogao podnijeti bol, um mu se bio isključio; bojao se da će se sve to vratiti ako si dopusti osvijestiti se. Osjetio je svjetlost s druge strane očnih kapaka, ali znao je da ne bi mogao podnijeti otvoriti ih. Nije učinio ništa. ―Thomase, ja sam, Chuck. Jesi dobro? Molim te, čovječe, nemoj umrijeti.‖ Sve mu se stuštilo natrag u glavu. Poljana, Ţaleri, ubod igle, Promjena.

Sjećanja. Labirint se nije mogao riješiti. Njihov jedini izlaz bilo je nešto što uopće nisu očekivali. Nešto stravično. Smlavio ga je očaj.

Stenjući, prisilio se otvoriti oči, isprva zaškiljivši. Chuckovo debeljuškasto lice bilo je tu; zurio je u njega prestrašenim očima, no tada su mu zaiskrile i licem mu se razlio osmijeh. Unatoč svemu, unatoč čitavom tom uţasnom kaosu Chuck se smiješio. ―Budan je!‖ viknuo je dječak nikome posebno. ―Thomas je budan!‖ Thomas se lecnuo na tu gromoglasnu viku; opet je zatvorio oči. ―Chuck, moraš li vrištati? Nije mi baš dobro.‖ ―Oprosti – samo mi je drago što si ţiv. Imaš sreće što ti neću dati veliku pusu.‖ ―Molim te, nemoj, Chuck.‖ Thomas je opet otvorio oči i prisilio se sjesti na krevet u kojem je leţao, odgurnuvši se leĎima do zida i ispruţivši noge. Bol mu je izjedala zglobove i mišiće. ―Koliko dugo je trajalo?‖ upitao je. ―Tri dana‖, odgovorio je Chuck. ―Noću smo te zatvarali u Bajbok da budeš na sigurnom, a danju smo te vraćali ovamo. Nekih trideset puta otkako je počelo pomislili smo da si sigurno mrtav, ali vidi te sad – izgledaš kao nov!‖ Thomas je mogao samo pretpostaviti koliko je loše izgledao. ―Jesu li Ţaleri dolazili?‖ Chuckova radost naočigled se stropoštala na zemlju i spustio je pogled. ―Aha – uzeli su Zarta i još dvojicu, po jednoga svake noći. Minho i trkači pretraţivali su Labirint u potrazi za izlazom ili nekakvim načinom da se upotrijebi ona glupa šifra s kojom ste uletjeli, ali ništa. Što misliš, zašto Ţaleri svaki put uzmu samo jednog klipa?‖ Thomasu se ukiselio ţeludac – sada je znao točan odgovor na to, a i na još neka pitanja. Dovoljno da bi shvatio da je ponekad bolje ne znati.

207

―Dovedi Newta i Albyja‖, odgovorio je napokon. ―Reci im da moramo sazvati Skup – što prije, to bolje.‖ ―Ozbiljno?‖ Thomas je uzdahnuo. ―Chuck, upravo sam izašao iz Promjene. Što ti misliš, jesam li ozbiljan?‖ Chuck je bez riječi poskočio i istrčao iz sobe, a što je dalje odmicao, njegovo je dozivanje Newta bilo sve tiše.

Teresa.

Isprva nije odgovorila, ali tada mu se njezin glas pojavio u glavi jednako jasno kao da je sjedila kraj njega. To je stvarno bilo glupo, Tome. Stvarno, stvarno glupo.

Morao sam, odgovorio je.

Poprilično sam te mrzila zadnjih nekoliko dana. Trebao si se vidjeti. Tvoja koţa, tvoje ţile...

Mrzila si me? Oduševilo ga je što joj je bilo toliko stalo do njega.

Zastala je. Samo ti pokušavam reći da bih te ubila da si umro.

Thomas je osjetio kako mu se toplina širi grudima; podigao je ruku i dotaknuo ih, iznenadivši samoga sebe. Pa... hvala. Valjda.

I, koliko se toga sjećaš?

Načas je ušutio. Dovoljno. Ono što si rekla o nama dvoma i o tome što smo im učinili...

To je bila istina?

Radili smo neke strašne stvari, Teresa. Osjećao je njezinu frustraciju, kao da je imala milijun pitanja, a nije znala odakle krenuti.

Jesi li saznao nešto što će nam pomoći da izaĎemo odavde? upitala je, kao da nije ţeljela čuti kakva je bila njezina uloga u svemu tome. Koja je svrha te šifre?

Thomas je zastao; zapravo još nije ţelio govoriti o tome – ne prije nego što si doista sredi misli. Njihova jedina šansa da pobjegnu moţda je ţelja za smrću.

Moţda, rekao je naposljetku, ali neće biti lako. Trebamo sazvati Skup. Traţit ću da ti budeš prisutna – nemam snage ponavljati sve to dvaput.

Neko vrijeme nijedno od njih nije reklo ništa, a izmeĎu njihovih umova lebdio je osjećaj beznaĎa.

Teresa?

Da? Labirint se ne moţe riješiti.

Dugo je šutjela, a zatim odgovorila. Mislim da je to sada već svima jasno.

208

Thomasa je pogodila bol u njezinu glasu – osjećao ju je u sebi. Ne brini; Kreatori su ipak naumili da pobjegnemo. Imam plan. Ţelio joj je uliti malo nade bez obzira koliko slabašne.

O, jesu li?

Aha. Plan je uţasan i neki od nas moţda će poginuti. Zvuči dobro?

Fantastično. Kako ide?

Moramo...

Prije nego što je uspio završiti u sobu je ušao Newt i prekinuo ga.

Reći ću ti kasnije, na brzinu je završio Thomas.

Poţuri! rekla je i nestala.

Newt je prišao krevetu i sjeo pored njega. ―Tommy – skoro da i ne izgledaš bolesno.‖ Thomas je kimnuo. ―Malo mi je mučno, ali, izuzev toga, dobro sam. Mislio sam da će biti puno gore.‖ Newt je odmahnuo glavom, a na licu su mu se vidjeli i gnjev i poštovanje. ―To što si učinio bilo je jednim dijelom hrabro, a drugim uţasno glupo. Čini se da ti dobro idu takve stvari.‖ Zastao je i zavrtio glavom. ―Znam zašto si to učinio. Kakva su ti sjećanja došla? Je li bilo nečega korisnog?‖ ―Moramo sazvati Skup‖, rekao je Thomas, pomaknuvši noge u udobniji poloţaj. Začudo, ništa ga nije osobito boljelo, samo je bio ošamućen. ―Prije nego što počnem zaboravljati te stvari.‖ ―Da, Chuck mi je rekao – učinit ćemo to. Ali zašto? Što si shvatio?‖ ―Ovo je test, Newt – sve ovo je test.‖ Newt je kimnuo. ―Kao eksperiment.‖ Thomas je odmahnuo glavom. ―Ne, ne razumiješ. Oni nas plijeve, promatraju hoćemo li odustati, traţe najbolje meĎu nama. GaĎaju nas varijablama, pokušavaju nas natjerati da odustanemo. Iskušavaju naš kapacitet za nadu i borbu. To što su nam poslali Teresu ovamo i sve isključili samo je zadnji dio, još jedna... završna analiza. Sada je vrijeme za zadnji test. Bijeg.‖ Newt je zbunjeno namrštio obrve. ―Kako to misliš? Znaš gdje je izlaz?‖ ―Aha. Sazovi Skup. Odmah.‖

209

Poglavlje 49 Sat nakon toga Thomas je sjedio pred Čuvarima na Skupu baš kao i koji tjedan prije. Teresu nisu pustili unutra, što je ozlovoljilo i njega i nju. Newt i Minho sada su joj vjerovali, ali ostali su i dalje sumnjali. ―U redu, Zeleni‖, rekao je Alby koji je izgledao mnogo bolje dok je tako sjedio u sredini polukruga od naslonjača, pored Newta. Bili su zauzeti svi naslonjači osim dvaju njih – bolan podsjetnik na to da su Zarta i Gallyja odnijeli Ţaleri. ―Zaboravi na uvode i sav taj klonk. Govori.‖ I dalje pomalo ošamućen od Promjene, Thomas se prisilio uzeti si malo vremena da se smiri. Trebao im je mnogo toga reći, a htio se potruditi da to zvuči što je moguće manje glupim. ―Duga je to priča‖, započeo je. ―Nemamo vremena proći sve to, ali reći ću vam bit. Kad sam bio u Promjeni, vidio sam bljeskove slika, stotine njih, kao ubrzanu projekciju fotografija. Puno toga mi se vratilo, ali samo su mi neke stvari dovoljno jasne da bih o njima govorio. Neke sam već zaboravio ili ih polako zaboravljam.‖ Zastao je, još jednom pribirući misli. ―No sjećam se dovoljno. Kreatori nas testiraju. Labirint uopće nije napravljen tako da se moţe riješiti. Sve je ovo kušnja. Oni ţele da pobjednici – ili oni koji preţive – učine nešto vaţno.‖ Pustio je glas da mu zamre jer se već zbunio, pitajući se kojim bi redom trebao sve to ispričati. ―Što?‖ upitao je Newt. ―Da počnem ispočetka‖, rekao je Thomas, trljajući oči. ―Svakoga od nas uzeli su kad smo bili jako mali. Ne sjećam se ni kako ni zašto – imam samo neke slike i osjećaj da su se stvari na svijetu promijenile, da se dogodilo nešto jako strašno, ali nemam pojma što. Kreatori su nas ukrali i mislim da su smatrali kako je to bilo opravdano. Nekako su ustanovili da smo natprosječno inteligentni i zato su nas izabrali. Ne znam, većine toga sjećam se samo okvirno i, uostalom, nije ni toliko vaţno.

Ne sjećam se ničega o svojoj obitelji ni o tome što joj se dogodilo, no nakon što su nas uzeli, proveli smo nekoliko godina u posebnim školama i ţivjeli donekle normalnim ţivotom sve dok konačno nisu uspjeli financirati izgradnju Labirinta. Sva naša imena samo su glupi nadimci koje su oni izmislili – na primjer, Alby po Albertu Einsteinu, Newt po Isaacu Newtonu, a ja sam Thomas, kao Edison.‖ Alby je izgledao kao da je dobio šamar. ―Naša imena... to čak nisu naša prava imena?‖ 210

Thomas je odmahnuo glavom. ―Kako mi se čini, vjerojatno nikada nećemo saznati kako se zapravo zovemo.‖ ―Što si ono pričao?‖ upitao je Tava. ―Da smo mi neka siročad koju su odgojili znanstvenici?‖ ―Da‖, rekao je Thomas, nadajući se da mu izraz lica ne odaje koliko je deprimiran. ―Navodno smo jako pametni i oni proučavaju svaki naš potez, analiziraju nas. Gledaju tko će odustati, a tko neće. Gledaju tko će preţivjeti sve ovo. Nije čudo što ovuda jurca toliko tih špijunskih bubonoţa. Osim toga, nekima od nas ponešto su... promijenili u mozgu.‖ ―Ja u ovaj klonk vjerujem isto toliko koliko vjerujem i da je Tavina hrana zdrava‖, progunĎao je Winston, doimajući se umornim i ravnodušnim. ―Zašto bih ja to izmislio?‖ rekao je Thomas, podiţući glas. Namjerno je dopustio da ga Ţaleri ubodu kako bi se toga sjetio! ―Još bolje, kako ti to objašnjavaš? Ţivimo na drugom planetu?‖ ―Samo nastavi‖, rekao je Alby. ―Ali nije mi jasno zašto se nijedan od nas nije sjetio tih stvari. Ja sam prošao kroz Promjenu, ali vidio sam samo…‖ Brzo se obazreo uokolo, kao da je rekao nešto što nije smio. ―Nisam saznao ništa.‖ ―Uskoro ću vam reći što mislim o tome zašto sam ja saznao više nego drugi‖, rekao je Thomas, strepeći od tog dijela priče. ―Da nastavim ili ne?‖ ―Govori‖, rekao je Newt.

Thomas je duboko udahnuo, kao da započinje neku utrku. ―Dakle, oni su nam nekako izbrisali pamćenje – ne samo djetinjstvo nego i sve ono što je prethodilo ulasku u Labirint. Stavili su nas u Kutiju i poslali ovamo – jednu veliku grupu na početku i nakon toga jednoga mjesečno tijekom zadnjih dviju godina.‖ ―Ali zašto?‖ upitao je Newt. ―U čemu je vraţja svrha toga?‖ Thomas je podigao ruke da zatraţi tišinu. ―Doći ću do toga. Kao što sam rekao, htjeli su nas testirati, vidjeti kako reagiramo na ono što nazivaju Varijablama i na problem koji nema rješenja, vidjeti moţemo li suraĎivati, pa čak i stvoriti zajednicu. Sve su nam osigurali, a problem je postavljen kao jedna od najčešćih zagonetki poznatih civilizaciji – labirint. Sve to zajedno navelo nas je da pomislimo kako mora postojati neko rješenje, poticalo nas da se trudimo sve više, a istodobno nas je sve više obeshrabrivalo to što ga nismo mogli pronaći.‖ Zastao je da pogleda uokolo, provjeravajući slušaju li ga svi. ―Poanta ovoga što govorim je da rješenja nema.‖ Izbila je graja, pitanja su frcala jedna preko drugih.

Thomas je opet podignuo ruke, poţeljevši jednostavno moći prenijeti svoje misli u njihove glave. ―Vidite? Vaša reakcija dokazuje tu poantu. Većina ljudi dosad bi već odustala, ali mislim da smo mi drugačiji. Mi nismo mogli prihvatiti da neki problem nema rješenja, osobito ako je riječ o nečemu toliko 211

jednostavnom kao što je labirint. I nastavili smo se boriti unatoč sve većem beznaĎu.‖ Thomas je primijetio da mu se glas polako podizao dok je to govorio i osjećao je vrućinu na licu. ―Kako god bilo, meni je od toga zlo! Sve ovo – Ţaleri, zidovi koji se pomiču, Litica – sve su to elementi nekog glupog testa.

Iskorištavaju nas i manipuliraju nama. Kreatori su htjeli da uporno traţimo neko rješenje koje uopće ne postoji. Isto je i s time što su ovamo poslali Teresu kako bi je iskoristili da pokrenu Kraj, što god to značilo; isključenje cijelog mjesta, sivo nebo i tako dalje i tako dalje. GaĎaju nas ludim stvarima da vide kako reagiramo, da iskušaju našu volju, da vide hoćemo li se okomiti jedni na druge.

Na kraju ţele one koji će preţivjeti za nešto vaţno.‖ Tava je ustao. ―A ubijanje ljudi? To je isto jedan krasni dio njihova plana?‖ Thomas se načas uplašio, zabrinuo da bi Čuvari mogli iskaliti svoj bijes na njemu zato što toliko zna. A uskoro će biti još gore. ―Da, Tava, i ubijanje ljudi.

Jedini razlog zašto Ţaleri uzimaju jednog po jednog je taj da ne umremo svi prije nego što ovo završi onako kako je predviĎeno. Preţivljavanje najsposobnijih. Pobjeći će samo oni najbolji meĎu nama.‖ Tava je šutnuo svoj naslonjač. ―Tada bolje počni odmah pričati o tom čarobnom izlazu!‖ ―Hoće‖, smireno je rekao Newt. ―Šuti i slušaj.‖ Minho, koji je uglavnom šutio cijelo vrijeme, sada se nakašljao. ―Nešto mi govori da mi se neće svidjeti ovo što ću sada čuti.‖ ―Vjerojatno neće‖, rekao je Thomas. Načas je zatvorio oči i prekriţio ruke.

Sljedećih nekoliko minuta bit će presudno. ―Kreatori hoće najbolje meĎu nama za ono što planiraju, što god to bilo, ali mi to moramo zasluţiti.‖ Svi su u sobi utihnuli, sve oči bile su na njemu. ―Šifra.‖ ―Šifra?‖ ponovio je Tava, glasom ozarenim tračkom nade. ―Što s njom?‖ Thomas ga je pogledao i zastao radi snaţnijeg dojma. ―S razlogom je bila skrivena u pomicanju zidova Labirinta. Znam o čemu govorim – bio sam prisutan kad su je Kreatori stvarali.‖

212

Poglavlje 50 Nitko dugo nije rekao ništa i Thomas je vidio samo bezizraţajna lica. Osjećao je kako mu se znoj skuplja u kapljice na čelu i vlaţi mu dlanove; bilo ga je strah nastaviti.

Newt se doimao posve zabezeknutim i naposljetku je razbio tišinu. ―O čemu ti pričaš?‖ ―Prvo vam moram priznati neke stvari. O sebi i Teresi. Postoji razlog zbog kojeg me Gaily toliko optuţivao i zašto me svi koji proĎu kroz Promjenu prepoznaju.‖ Očekivao je pitanja, erupciju glasova, no u sobi je vladala mrtva tišina. ―Teresa i ja smo... drugačiji‖, nastavio je. ―Mi smo bili dio Kušnji Labirinta od samog početka, ali protiv svoje volje, kunem se.‖ Sad je progovorio Minho. ―Thomase, kako to misliš?‖ ―Kreatori su iskoristili mene i Teresu. Kad bi vam se sjećanja potpuno vratila, vjerojatno biste nas htjeli ubiti, ali to sam vam morao reći ja osobno da vam pokaţem kako nam sada moţete vjerovati. Zato mi vjerujte kad vam kaţem kojim putom jedino moţemo izaći odavde.‖ Thomas je brzo pregledao lica Čuvara, još se jednom zapitavši bi li to trebao reći, hoće li oni to razumjeti. Ali znao je da mora. Mora.

Thomas je duboko udahnuo i potom to rekao. ―Teresa i ja pomagali smo pri projektiranju Labirinta. Pomagali smo u cijelom njegovu stvaranju.‖ Svi su izgledali previše zapanjeno da bi odgovorili. Pogled su mu opet uzvraćala prazna lica. Thomas je pomislio da ga oni ili ne razumiju ili mu ne vjeruju. ―Što bi to trebalo značiti?‖ konačno je upitao Newt. ―Ti si jedan šesnaestogodišnjak. Kako si ti mogao stvoriti Labirint?‖ I samome Thomasu to je, unatoč svemu, bilo pomalo sumnjivo, ali znao je čega se sjetio. Ma koliko god to bilo ludo, znao je da je istinito. ―Bili smo... pametni. I mislim da je to jedan dio Varijabli, ali što je najvaţnije, Teresa i ja imamo... dar zbog kojeg smo bili jako dragocjeni dok su projektirali i gradili ovo mjesto.‖ Zastao je, znajući da sve to zacijelo zvuči apsurdno. ―Govori!‖ zaurlao je Newt. ―Ispljuni to!‖ ―Telepatija! Nas dvoje moţemo meĎusobno razgovarati u svojim glupim glavama!‖ Kad je to izgovorio naglas gotovo se postidio, kao da je upravo priznao da je lopov.

213

Newt je iznenaĎeno trepnuo; netko se nakašljao. ―Ali slušajte‖, nastavio je Thomas, ţurno se nastojeći obraniti. ―Oni su nas prisilili da im pomaţemo. Ne znam kako ni zašto, ali jesu.‖ Zastao je. ―Moţda zato da vide moţemo li zadobiti vaše povjerenje iako smo bili s njima. Moţda zato što smo mi cijelo vrijeme trebali biti ti koji će pokazati kako pobjeći. Koji god bio razlog, pomoću vaših karti došli smo do šifre i sada je trebamo upotrijebiti.‖ Thomas se obazreo uokolo i, začudo, nitko nije izgledao ljutito. Većina Poljanaša i dalje je tupo zurila u njega ili odmahivala glavom u nevjerici, a iz nekog čudnog razloga Minho se smiješio. ―To je istina i ţao mi je‖, nastavio je Thomas. ―No mogu vam reći ovo – ja sam sada u istome čamcu kao i vi. Teresu i mene poslali su ovamo kao i sve ostale i mi isto tako moţemo poginuti, no Kreatori su vidjeli dovoljno – vrijeme je za završni test. Pretpostavljam da sam trebao proći kroz Promjenu kako bih sastavio zadnje djeliće slagalice. U svakom slučaju, htio sam da čujete istinu, da znate kako postoji šansa da uspijemo.‖ Newt je kimao glavom naprijed-natrag, zagledan u pod. Zatim je podigao pogled i preletio po svim Čuvarima. ―Kreatori – ti klipovi su nam to učinili, a ne Tommy i Teresa. Kreatori. I poţalit će zbog toga.‖ ―Svejedno‖, rekao je Minho, ―koga briga za sav taj klonk – nego daj ti već jednom nastavi s tim bijegom.‖ U Thomasovu grlu nastala je knedla. Toliko mu je odlanulo da je jedva mogao govoriti. Bio je uvjeren da će se okomiti na njega zbog tog priznanja, a moţda ga čak i baciti s Litice. Ostatak onoga što je trebao reći sada se činio gotovo lakim. ―Na mjestu u koje još nismo zavirili nalazi se računalna stanica.

Ta šifra otvorit će nam vrata za izlazak iz Labirinta. Ujedno će isključiti Ţalere tako da nas neće moći slijediti, ali samo ako uspijemo preţivjeti dovoljno dugo da doĎemo do tamo.‖ ―Na mjestu u koje još nismo zavirili?‖ upitao je Alby. ―Što ti misliš da smo mi radili dvije godine?‖ ―Vjerujte mi, tamo još nikad niste bili.‖ Minho je ustao. ―Pa gdje je to?‖ ―To je skoro pa samoubilački‖, rekao je Thomas, znajući da odugovlači s odgovorom. ―Ţaleri će navaliti na nas kad god pokušamo to izvesti. Svi Ţaleri.

To je završni test.‖ Ţelio je da svi shvate što je na kocki. Izgledi da svi preţive bili su maleni. ―I, gdje je to?‖ upitao je Newt, nagnuvši se naprijed na naslonjaču. ―Preko Litice‖, odgovorio je Thomas. ―Moramo proći kroz Ţalersku rupu.‖

214

Poglavlje 51 Alby je ustao tako brzo da mu se naslonjač prevrnuo unatrag. Krvlju podlivene oči isticale su mu se na bijelom zavoju na čelu. Napravio je dva koraka naprijed i stao, kao da je htio pojuriti na Thomasa i napasti ga. ―Ti si šebil i idiot‖, rekao je, smrknuto zureći u Thomasa. ―Ili izdajica.

Kako ti moţemo vjerovati ijednu riječ ako si ti pomagao u projektiranju ovog mjesta, doveo nas ovamo?! Ne moţemo ni pobijediti jednog Ţalera na svom terenu, a kamoli potući se s čitavom hordom u njihovoj rupici. Što ti zapravo smjeraš?‖ Thomas se razbjesnio. ―Što smjeram? Ništa! Zašto bih izmislio sve ovo?‖ Alby je ukrutio ruke, stisnuo šake. ―Koliko mi znamo, moţda su te poslali ovamo da svi mi poginemo. Zašto bismo ti vjerovali?‖ Thomas je samo gledao u nevjerici. ―Alby, imaš problema s kratkoročnim pamćenjem? Ja sam riskirao vlastiti ţivot da te spasim iz Labirinta – bio bi mrtav da nije bilo mene!‖ ―Moţda je to bio trik da zadobiješ naše povjerenje. Ako si ti slizan s klipovima koji su nas poslali ovamo, ne trebaš se brinuti da će ti Ţaleri nauditi – moţda je sve to bila gluma.‖ Na to je Thomasov bijes malo popustio i pretvorio se u saţaljenje. Nešto je ovdje bilo čudno – sumnjivo. ―Alby‖, ubacio se napokon i Minho pa je Thomasu odlanulo. ―Ovo je otprilike najgluplja teorija koju sam ikada čuo. Prije tri dana gotovo su ga raskomadali. Misliš da je i to bila gluma?‖ Alby je kimnuo samo jednom, kratko. ―Moţda.‖ ―Ja sam to učinio‖, rekao je Thomas, što je mogao srditijim tonom, ―radi prilike da mi se vrate sjećanja i da nam svima pomognem izaći odavde. Da ti pokaţem sve posjekotine i modrice na sebi?‖ Alby nije rekao ništa, no lice mu je i dalje podrhtavalo od bijesa. Oči su mu zasuzile i na vratu su mu iskočile ţile. ―Ne moţemo se vratiti!‖ naposljetku je zaurlao, okrenuvši se da pogleda sve prisutne. ―Ja sam vidio kako smo prije ţivjeli – ne moţemo se vratiti!‖ ―U tome je stvar?‖ upitao je Newt. ―Ti se šališ?‖ Alby se ţestoko okomio na njega, čak je podignuo stisnutu šaku, no obuzdao se, spustio ruku pa se udaljio, svalio u naslonjač, zario lice u dlanove i puknuo. Thomas se nije mogao načuditi. Neustrašivi je voĎa Poljanaša plakao. ―Alby, razgovaraj s nama‖, ustrajao je Newt koji nije ţelio prijeći preko toga. ―Što se dogaĎa?‖ 215

―Ja sam to učinio‖, rekao je Alby kroz isprekidani jecaj. ―Ja sam to učinio.‖ ―Što si učinio?‖ upitao je Newt. Izgledao je jednako zbunjeno kao što se Thomas osjećao.

Alby je podigao pogled, očiju mokrih od suza. ―Ja sam spalio karte. Ja sam to učinio. Zabio sam se glavom o stol da pomislite kako je to bio netko drugi.

Lagao sam, sve sam ja spalio. Ja sam to učinio!‖ Čuvari su se meĎusobno pogledali uzdignutih obrva i razrogačenih očiju, vidljivo šokirani. MeĎutim, Thomasu je sada sve sjelo na svoje mjesto. Alby se sjećao kako je strašan bio ţivot prije nego što je dospio ovamo i nije se htio vraćati. ―Pa, dobro da smo spasili te karte‖, rekao je Minho potpuno ravnodušna lica, gotovo posprdno. ―Hvala na savjetu koji si nam dao poslije Promjene – da ih zaštitimo.‖ Thomas je pogledao kako će Alby reagirati na Minhovu sarkastičnu, gotovo okrutnu primjedbu, ali on se pravio da ga uopće nije čuo.

Umjesto da se naljuti, Newt je zatraţio od Albyja objašnjenje. Thomas je znao zašto se Newt nije ljutio – karte su bile na sigurnom i šifra je bila izvučena.

Nije bilo vaţno. ―Kaţem vam.‖ Alby je zvučao kao da preklinje – bio je gotovo histeričan. ―Ne moţemo se vratiti odakle smo došli. Ja sam to vidio, sjetio sam se uţasnih, uţasnih stvari. Spaljena zemlja, neka bolest – nešto što se zove Baklja. Bilo je strašno, puno gore nego što nam je ovdje.‖ ―Ako ostanemo ovdje, svi ćemo umrijeti!‖ zaurlao je Minho. ―Je li ono gore od toga?‖ Alby je dugo gledao u Minha prije nego što je odgovorio. Thomas je mogao razmišljati samo o riječima koje je upravo izgovorio. Baklja. Nešto mu je u tome bilo poznato, na samome rubu njegova uma, no bio je siguran da se nije sjetio ničega u vezi s tim dok je bio u Promjeni. ―Da‖, naposljetku je rekao Alby. ―Gore je od toga. Bolje da umremo nego da se vratimo.‖ Minho se iskesio i naslonio u naslonjač. ―Čovječe, mračan si kao šupak u tunelu u ponoć. Ja sam uz Thomasa. Ja sam uz Thomasa sto posto. Ako ćemo već umrijeti, neka to barem bude u borbi.‖ ―Bilo to u Labirintu ili ne‖, dometnuo je Thomas, ohrabren time što je Minho čvrsto stao uz njega. Zatim se obratio Albyju i ozbiljno ga pogledao. ―Mi i dalje ţivimo u svijetu kojeg si se sjetio.‖ Alby je opet ustao, a na licu mu se vidjelo da je poraţen. ―Radite što hoćete.‖ Uzdahnuo je. ―Nije bitno. Umrijet ćemo kako god okreneš.‖ Na to je otišao prema vratima i napustio sobu.

216

Newt je duboko udahnuo i zavrtio glavom. ―Otkako je uboden, više nije isti – sigurno se sjetio nečega stvarno gadnog. Što je, pobogu, ta Baklja?‖ ―Baš me briga‖, rekao je Minho. ―Sve je bolje od toga da umremo ovdje.

Kad izaĎemo, moţemo se obračunati s Kreatorima, ali zasada moramo raditi ono što su nam isplanirali – proći kroz Ţalersku rupu i pobjeći. Ako neki od nas pritom poginu, pa neka.‖ Tava je frknuo. ―Ja ću poludjeti od vas klipova. Iz Labirinta se ne moţe izaći, a ta ideja o tulumu sa Ţalerima u njihovoj garsonijeri zvuči mi kao najveća glupost koju sam u ţivotu čuo. Isto si tako moţemo prerezati ţile.‖ Ostali Čuvari stali su se bučno svaĎati, svatko se trudio nadglasati sve ostale. Newt je na koncu zaurlao da svi ušute.

Kad se sve umirilo, Thomas je opet uzeo riječ. ―Ja ću ući u Rupu ili ću pritom poginuti. Čini se da će i Minho, isto tako, a siguran sam da je i Teresa uz nas. Ako se uspijemo obraniti od Ţalera dovoljno dugo da netko unese tu šifru i isključi ih, tada moţemo proći kroz ta vrata kroz koja oni prolaze. Tada smo prošli sve testove i moţemo se suočiti sa samim Kreatorima.‖ U Newtovu osmijehu nije bilo veselja. ―A ti misliš da se moţemo branit‘ od Ţalera? Čak i ako ne poginemo, vjerojatno će nas sve ubost. Kad doĎemo do Litice, moţda će nas tamo čekat‘ svi do jednoga – bubonoţi su stalno tamo. Čim budemo krenuli onamo, Kreatori će znat‘ za to.‖ Thomas se toga i bojao, ali znao je kako je došlo vrijeme da im objasni zadnji dio svog plana. ―Mislim da nas neće ubadati – Promjena je bila Varijabla koja je imala svrhe dok smo ţivjeli ovdje, ali taj će dio biti završen. Osim toga, moţda nam nešto ide u korist.‖ ―Da?‖ upitao je Newt, zakolutavši očima. ―Jedva čekam da i to čujem.‖ ―Kreatorima nije u interesu da svi poginemo – ovo treba biti teško, ali ne i nemoguće. Mislim da nam je konačno jasno kako su Ţaleri programirani tako da ubijaju samo jednoga od nas svaki dan. Dakle, netko se moţe ţrtvovati da spasi ostale dok trčimo prema Rupi. Mislim da bi to moglo biti zamišljeno na taj način.‖ U sobi je vladao tajac sve dok Čuvar Kuće krvi nije prasnuo u štektavi smijeh. ―Kako, molim?‖ upitao je Winston. ―Ti, dakle, predlaţeš da nekog jadnog klinca bacimo vukovima kako bismo se mi ostali izvukli? To je tvoj genijalni prijedlog?‖ Thomas nije htio priznati koliko je to loše zvučalo, ali nešto mu je sinulo. ―Da, Winstone, drago mi je što si pazio.‖ Nije se obazirao na mračan pogled koji je time zaradio. ―I čini mi se očiglednim tko bi taj jadni klinac trebao biti.‖ ―A da?‖ upitao je Winston. ―Tko?‖ Thomas je prekriţio ruke. ―Ja.‖

217

Poglavlje 52 Sastanak je eksplodirao u zborno svaĎanje. Newt je vrlo smireno ustao, prišao Thomasu i primio ga za ruku; povukao ga je prema vratima. ―Odlazi odavde.

Odmah.‖ Thomas je bio osupnut. ―Da odem? Zašto?‖ ―Mislim da si rekao dovoljno za jedan sastanak. Mi moramo porazgovarat i odlučit što da učinimo – bez tebe ovdje.‖ Došli su do vrata i Newt ga je njeţno gurnuo van. ―Čekaj me kod Kutije. Kad završimo, ti i ja ćemo popričat‘.‖ Počeo se okretati, ali Thomas je ispruţio ruku i primio ga. ―Moraš mi vjerovati, Newt. To nam je jedini izlaz odavde – mi to moţemo izvesti, kunem se. To se očekuje od nas.‖ Newt mu se unio u lice i obratio srditim, hrapavim šapatom. ―Da, najbolji mi je onaj dio kad se ti dobrovoljno javljaš da pogineš.‖ ―Ja sam to savršeno voljan učiniti.‖ Thomas je to uistinu mislio, ali samo zbog krivnje koja ga je izjedala. Krivnje što je nekako pomogao u projektiranju Labirinta, no duboko u sebi gajio je nadu da bi se mogao braniti dovoljno dugo dok netko ne unese šifru, i isključi Ţalere prije nego što ga ubiju, da otvori vrata. ―Ma stvarno?‖ upitao je Newt razdraţeno. ―Gospodin Plemeniti glavom i bradom, ha?‖ ―Imam puno svojih razloga. Za početak, ja sam na neki način kriv za to što smo svi mi ovdje.‖ Ušutio je i duboko udahnuo da se pribere. ―Kako god bilo, ja idem bez obzira na sve pa vam je bolje da to ne bude uzalud.‖ Newt se namrštio, a u očima mu se najednom pojavilo suosjećanje. ―Ako si stvarno pomagao pri projektiranju Labirinta, Tommy, nisi ti kriv za to. Ti si dijete – ne moţeš utjecati na ono što te natjeraju da radiš.‖ No nije bilo vaţno što Newt kaţe. Što bilo tko kaţe. Thomas je svejedno osjećao breme odgovornosti i što je više o tome razmišljao, to mu je ono bilo teţe. ―Ja samo... osjećam da trebam sve spasiti. Da se iskupim.‖ Newt je ustuknuo korak i polako odmahnuo glavom. ―Znaš, Tommy, što mi je smiješno?‖ ―Što?‖ oprezno je odvratio Thomas. ―Ja ti stvarno vjerujem. U tim tvojim očima nema ni grama laganja. I zbilja ne mogu vjerovat da ću ovo sada reć‖, zastao je. ―ali ja se sada vraćam tu unutra da uvjerim te klipove kako trebamo proć kroz Ţalersku rupu, baš kao što si rekao. Bolje da se borimo protiv Ţalera nego da sjedimo i čekamo da nas poubijaju jednog po jednog.‖ Podignuo je jedan prst. ―Ali čuj me – ne ţelim čut‘ 218

više nijednu ušljivu glupost o tome da ćeš ti poginut‘ ni sav taj klonk o junaštvu.

Ako ćemo to učinit‘, tada ćemo svi riskirat‘ – svi zajedno. Jel‘ jasno?‖ Thomas je podigao ruke, preplavljen olakšanjem. ―Kristalno. Samo sam htio da shvatite kako se isplati riskirati. Ako će netko ionako poginuti svake noći, tada to isto tako moţemo upotrijebiti u svoju korist.‖ Newt se namrštio. ―Ma, zar to nije baš veselo?‖ Thomas se okrenuo da ode, ali Newt ga je zazvao. ―Tommy?‖ ―Da?‖ Stao je, ali se nije okrenuo. ―Ako uspijem uvjerit‘ te klipove, a to je veliki ako, najbolje vrijeme za polazak bilo bi po noći. Tada se moţemo nadat‘ da se puno Ţalera mota vani po Labirintu, a da nisu u toj svojoj Rupi.‖ ―To dobro.‖ Thomas se slagao s time, samo se nadao da će Newt uspjeti uvjeriti Čuvare. Okrenuo se pogledati Newta i kimnuo.

Newt se nasmiješio; na grimasi zabrinutosti pojavila mu se jedva zamjetna pukotina. ―Trebali bismo to učiniti noćas, prije nego što još netko pogine.‖ I prije nego što je Thomas uspio bilo što reći, Newt je nestao, vrativši se na Skup.

Thomas, kojeg je ta zadnja izjava malo šokirala, izišao je iz Domaćinstva i otišao do stare klupe pokraj Kutije te sjeo; misli su mu se kovitlale. Stalno se vraćao na ono što je Alby rekao o Baklji i što bi to moglo značiti. Stariji dječak spomenuo je i spaljenu zemlju i neku bolest. Thomas se nije sjećao ničeg takvog, ali ako je to bila istina, tada svijet u koji su se pokušavali vratiti nije baš najbolje izgledao. Pa ipak – jesu li imali izbora? Osim činjenice da su Ţaleri napadali svake noći, Poljana je u osnovi bila isključena.

Frustriran, zabrinut, umoran od vlastitih misli, pozvao je Teresu. Čuješ me?

Aha, odgovorila je. Gdje si?

Kod Kutije.

Evo me odmah.

Thomas je shvatio koliko čezne za njezinim društvom. Dobro. Reći tu ti kakav je plan; mislim da je prošao.

Kakav je?

Thomas se naslonio na klupu i podignuo desno stopalo na koljeno, pitajući se kako će Teresa reagirati na ono što će joj reći.

Moramo proći kroz Ţalersku rupu, upotrijebiti onu šifru da isključimo Ţalere i otvorimo izlaz odavde.

Stanka. I mislila sam da je tako nešto.

Thomas je načas razmislio pa dodao: Osim ako ti nemaš neku bolju ideju?

Nemam. Bit će grozno.

219

Desnom šakom mlatnuo se po lijevom dlanu iako je znao da ga ona ne vidi.

Mi to moţemo.

Sumnjam.

Pa, moramo pokušati.

Još jedna stanka, ovaj put duţa. Osjećao je njezinu odlučnost. U pravu si.

Mislim da krećemo noćas. DoĎi ovamo da moţemo bolje porazgovarati o tome.

Dolazim za nekoliko minuta.

Thomasu se ţeludac stegnuo u čvor. Počela mu je svitati stvarnost onoga što je predloţio, plana na koji je Newt nastojao nagovoriti Čuvare. Znao je da je opasno, ali zamisao da se doista bore protiv Ţalera, a ne da samo bjeţe od njih, bila je stravična. Apsolutno najbolji scenarij bio je onaj u kojem pogine samo jedan, ali u to se nisu mogli pouzdati. Moţda će Kreatori jednostavno reprogramirati ta stvorenja. A onda sve oklade otpadaju.

Jako se trudio ne razmišljati o tome.

Teresa je pronašla Thomasa i sjela pored njega brţe nego što je očekivao; tijelom se privila uz njega unatoč obilju prostora na klupi. Ispruţila je ruku i primila njegovu. Uzvratio je stisak tako jako da je znao kako ju je zaboljelo. ―Pričaj‖, kazala je.

Thomas je to i učinio, izrecitirao je svaku riječ koju je prije rekao Čuvarima, jedva podnoseći zabrinutost i strah kojima su se punile Teresine oči. ―Lako je bilo govoriti o tom planu‖, rekao je nakon što joj je sve ispripovijedao, ―ali Newt misli da trebamo krenuti noćas. Sada mi to više ne zvuči toliko dobro.‖ Osobito se grozio pomisli na Chucka i Teresu tamo vani – on se već suočio sa Ţalerima pa je i predobro znao kako je to. Poţelio je moći poštedjeti svoje prijatelje tog strašnog iskustva, ali znao je da to nije moguće. ―Moţemo mi to‖, rekla je ona smireno.

Kad je čuo što je rekla, samo se još više zabrinuo. ―Bog te mazo, kako se bojim.‖ ―Bog te mazo, ljudsko si biće. I trebaš se bojati.‖ Thomas nije odgovorio i još su dugo samo tako sjedili, drţali se za ruke bez ijedne riječi, ni u mislima ni naglas. Osjetio je vrlo laganu slutnju mira, ma koliko ona bila prolazna, i pokušao uţivati u njoj koliko god trajala.

220

Poglavlje 53 Thomas se gotovo rastuţio kad je Skup naposljetku završio. Kada je Newt izišao iz Domaćinstva, shvatio je da je vrijeme za odmor završilo. Čuvar ih je ugledao i krenuo prema njima, šepajući u trku. Thomas je primijetio da je pustio Teresinu ruku ni ne razmislivši o tome. Newt se napokon zaustavio i prekriţio ruke, gledajući ih svisoka kako sjede na klupi. ―Ovo je ludo do bola; to znate, zar ne?‖ Ništa mu se nije moglo iščitati s lica, ali u očima kao da mu se nazirala pobjeda.

Thomas je ustao, osjetivši kako mu navala uzbuĎenja preplavljuje tijelo. ―Dakle, pristali su?‖ Newt je kimnuo. ―Svi redom. Nije bilo tako teško kao što sam očekivao.

Klipovi su vidjeli što se zbiva po noći otkako su ta vraţja Vrata otvorena. Ne moţemo izać‘ iz glupog Labirinta. Nešto moramo pokušat‘.‖ Okrenuo se i pogledao Čuvare koji su počeli okupljati svoje radne grupe. ―Sada još samo moramo nagovorit Poljanaše.‖ Thomasu je bilo jasno da će to biti teţe od uvjeravanja Čuvara. ―Misliš da će pristati?‖ upitala je Teresa kad je napokon ustala pridruţiti im se. ―Neće svi‖, rekao je Newt, a Thomas mu je u očima vidio frustriranost. ―Neki će riskirati i ostati – siguran sam u to.‖ Thomas nije sumnjao da će ljudi zazirati od ideje da se pokušaju probiti.

Traţiti od njih da se bore protiv Ţalera značilo je traţiti mnogo. ―Što je s Albyjem?‖ ―Tko zna?‖ odgovorio je Newt, ogledavajući se po Poljani, promatrajući Čuvare i njihove grupe. ―Ja vjerujem da se taj mamlaz stvarno više boji povratka kući nego što se boji Ţalera, ali nagovorit ću ja njega da poĎe s nama, ne brinite.‖ Thomas se ţelio sjetiti onih stvari koje su mučile Albyja, ali nije mu uspijevalo. ―Kako ćeš ga uvjeriti?‖ Newt se nasmijao. ―Smislit ću neki klonk. Reć‘ ću mu da ćemo svi zajedno otići u novi ţivot u nekom drugom dijelu svijeta i zauvijek sretno ţivjet‘.‖ Thomas je slegnuo ramenima. ―Pa, moţda i moţemo. Znaš, obećao sam Chucku da ću ga vratiti kući. Ili mu barem pronaći dom.‖ ―Da, dobro‖, promrmljala je Teresa. ―Sve je bolje od ovog mjesta.‖ Thomas je pogledao uokolo, primijetivši da posvuda na Poljani izbijaju svaĎe jer su se Čuvari silno trudili uvjeriti ljude kako trebaju riskirati i borbom 221

se probiti kroz Ţalersku rupu. Neki Poljanaši bijesno su odlazili, ali činilo se da ih većina sluša i barem razmišlja o tome. ―I, što sad?‖ upitala je Teresa.

Newt je duboko udahnuo. ―Odredit‘ tko ide, a tko ostaje. Pripremit se.

Hrana, oruţje, sve to. Zatim krećemo. Thomase, postavio bih te kao glavnog jer je to bila tvoja ideja, al‘ bit će dovoljno teško pridobit ljude na našu stranu i bez toga da si kao voĎu uzmemo jednog Zelenog – bez uvrede. Dakle, ti se samo pritaji, dobro? Tebi i Teresi prepustit ćemo onaj dio oko šifre – vi to moţete rješavat‘ u pozadini.‖ Thomasu je savršeno odgovaralo pritajiti se – traţenje te računalne postaje i ukucavanje šifre bilo mu je i više nego dovoljno odgovornosti. Čak se i samo s time na ramenima morao boriti protiv sve snaţnije navale panike. ―Tako kako kaţeš to zvuči jako jednostavno‖, na kraju je rekao, pokušavajući olakšati situaciju ili barem tako zvučati.

Newt je opet prekriţio ruke i pomno ga pogledao. ―Kao što si rekao – ako ostanemo ovdje, noćas umire jedan klip. Ako krenemo, opet umire jedan klip. U čemu je razlika?‖ Uperio je prst u Thomasa. ―Ako si u pravu.‖ ―Jesam.‖ Thomas je znao da je u pravu u vezi s Rupom, šifrom, vratima, nuţnošću borbe, no hoće li umrijeti jedna osoba ili više njih, o tome nije imao pojma. MeĎutim, ako mu je instinkt išta govorio, tada mu je govorio da ne prizna ni najmanju sumnju.

Newt ga je potapšao po leĎima. ―To dobro. Idemo na posao.‖ Sljedećih nekoliko sati bilo je mahnito.

Većina Poljanaša pristala je ići, čak i više njih nego što je Thomas očekivao. Čak se i Alby odlučio na bijeg. Nitko to nije priznavao, ali Thomas se mogao kladiti da ih je većina računala na teoriju kako će Ţaleri ubiti samo jednu osobu pa su zaključili da su im izgledi da oni sami ne budu ti nesretnici sasvim pristojni. Oni koji su odlučili ostati na Poljani nisu bili brojni, ali bili su nepopustljivi. Uglavnom su hodali uokolo i durili se, pokušavajući objasniti ostalima koliko su glupi. Na kraju su odustali i drţali se podalje.

Thomas i oni koji su se odlučili na bijeg morali su obaviti gomilu posla.

Podijeljeni su ruksaci dupkom puni zaliha. Tava – Newt je rekao Thomasu da je kuhar bio jedan od zadnjih Čuvara koji su pristali krenuti – imao je zadatak prikupiti svu hranu i smisliti način na koji će je ravnomjerno raspodijeliti po ruksacima. Ubacio je i injekcije Seruma Ţalosti iako je Thomas smatrao da ih Ţaleri neće bosti. Chuck je dobio zaduţenje da napuni boce vodom i podijeli ih svima. Teresa mu je pomagala, a Thomas ju je zamolio da mu prikaţe taj izlet što ljepše bude mogla pa čak i ako bude morala bezočno lagati, što je uglavnom tako i bilo. Chuck se nastojao praviti hrabrim otkako je prvi put čuo da kreću u bijeg, ali njegova znojna koţa i smušene oči odavali su istinu.

222

Minho je s nekolicinom trkača otišao do Litice, usput skupljajući vitice bršljana i kamenčiće da pomoću njih još jednom provjeri nevidljivu Ţalersku rupu. Morali su se nadati kako će se stvorenja drţati svog uobičajenog rasporeda i da neće izlaziti tijekom dnevnih sati. Thomas je bio razmišljao o tome da jednostavno odmah skoči u Rupu i pokuša brzo ukucati šifru, ali nije imao pojma što očekivati ni što bi ondje mogao zateći. Newt je bio u pravu – bilo je bolje pričekati noć i nadati se da će većina Ţalera biti u Labirintu, a ne u Rupi.

Kad se Minho vratio ţiv i zdrav, Thomasu se učinilo da je vrlo optimističan u vezi s time da tamo doista postoji nekakav izlaz. Ili ulaz. Ovisno o tome kako se gleda.

Thomas je pomogao Newtu podijeliti oruţje, a toliko su se očajnički trudili pripremiti za Ţalere da su uveli čak i neke inovacije. Od drvenih motki rezbarili su koplja ili ih umatali u bodljikavu ţicu; oštrili su noţeve i viticama ih vezali na krajeve snaţnih grana, otpiljenih sa stabala u šumi; lijepili su krhotine stakla na lopate ljepljivom trakom. Do kraja dana od Poljanaša je nastala omanja vojska.

Vrlo jadna, loše opremljena vojska, mislio je Thomas, ali ipak vojska.

Kad su on i Teresa dovoljno pomogli, otišli su na tajno mjesto u Dangubariju smisliti strategiju nakon što uĎu u Ţalersku rupu, kao i plan za ukucavanje šifre. ―To moramo učiniti mi‖, rekao je Thomas kad su se naslonili na kvrgava stabla; nekoć zeleno lišće već je sivjelo zbog nedostatka umjetne sunčeve svjetlosti. ―Naime, mi, ako se i razdvojimo, ipak moţemo biti u kontaktu i pomoći jedno drugome.‖ Teresa je uzela neki štap i gulila koru s njega. ―No treba nam i rezerva za slučaj da nam se nešto dogodi.‖ ―Naravno. Minho i Newt znaju riječi šifre – reći ćemo im da ih moraju ukucati u računalo ako mi... no, znaš.‖ Thomas nije ţelio misliti o svim strahotama koje bi se mogle dogoditi. ―Pa, i nije baš neki veliki plan‖, zijevnula je Teresa kao da je ţivot sasvim normalan. ―Uopće nije. Obraniti se od Ţalera, ukucati šifru, pobjeći kroz vrata, a zatim se obračunati s Kreatorima, što god to značilo.‖ ―Šest riječi u šifri, tko zna koliko Ţalera.‖ Teresa je prelomila štap napola. ―Što misliš, što znači onaj ZLOPAK?‖ Thomasa kao da je nešto udarilo u ţeludac. Kad je u tom trenutku čuo te riječi, nešto mu se iz nekog razloga oslobodilo u mozgu i sjelo na svoje mjesto. ―Onaj znak koji sam vidio u Labirintu – sjećaš se? Onaj metalni s utisnutim riječima?‖ Thomasu je srce počelo nabijati od uzbuĎenja.

Teresa se načas zbunjeno namrštila, ali zatim kao da joj se iza očiju upalila iskrica. ―Oho. Zona Lova: Odjel za eksperimente Apsolutna Katastrofa.

223

ZLOPAK. ZLOPAK je dobar – ono što sam si napisala na ruku. Što to uopće znači?‖ ―Pojma nemam. Zato se strašno bojim da je ovo što ćemo učiniti jako, jako glupo. Moţda će biti krvavi masakr.‖ ―Svi znaju u što se upuštaju.‖ Teresa je ispruţila ruku i uhvatila njegovu. ―Nemamo što izgubiti, sjećaš se?‖ Thomas se sjećao, ali Teresine su riječi bile nekako šuplje – u njima nije bilo mnogo nade. ―Nemamo što izgubiti‖, ponovio je.

224

Poglavlje 54 Neposredno prije uobičajenog vremena za zatvaranje Vrata Tava im je pripremio još jedan obrok da izdrţe noć. Dok su jeli, raspoloţenje Poljanaša nije moglo biti sumornije ni više natopljeno strahom. Thomas se zatekao kako sjedi pored Chucka i odsutno prčka po hrani. ―Ovaj... Thomase‖, rekao je dječak ustima punih pirea od krumpira. ―Po kome sam ja dobio nadimak?‖ Thomas je naprosto morao zavrtjeti glavom – eto ga, samo što se nisu upustili u vjerojatno najopasniji zadatak u ţivotu, a Chucka je zanimalo porijeklo njegova nadimka. ―Ne znam, moţda po Darwinu, onom frajeru koji je skuţio evoluciju.‖ ―Kladim se da ga još nitko nikad nije nazvao frajerom.‖ Chuck je uzeo još jedan golemi zalogaj, a činilo se da smatra kako je to najbolji trenutak za govorenje, punih usta. ―Znaš, ja se zapravo i ne bojim toliko. Mislim, zadnjih nekoliko noći kad smo sjedili u Domaćinstvu i samo čekali da doĎe neki Ţaler i odnese jednoga od nas, bilo mi je najgore što sam ikada doţivio. Sada mi barem idemo na njih, pokušavamo nešto. I barem...‖ ―Što?‖ upitao je Thomas. Nije ni načas povjerovao da se Chuck ne boji; bilo mu je gotovo bolno gledati ga kako glumi hrabrost. ―Pa, svi misle da oni mogu ubiti samo jednoga od nas. Moţda zvučim kao seljator, ali to mi daje malo nade. Barem će nas se većina uspjeti probiti, a samo jedan jadnik ostat će mrtav. Bolje nego svi mi.‖ Thomasu je bilo zlo od pomisli da se ljudi uzdaju u to da će poginuti samo jedna osoba; što je više razmišljao o tome, to je manje vjerovao da je to točno.

Kreatori su znali plan – mogli bi reprogramirati Ţalere. No čak je i laţna nada bila bolja ni od kakve. ―Moţda ćemo svi uspjeti. Ako se svi budemo borili.‖ Chuck si je načas prestao trpati hranu u usta i pomno se zagledao u Thomasa. ―Ti to zbilja misliš ili me samo ţeliš razveseliti?‖ ―Moţemo mi to.‖ Thomas je pojeo svoj zadnji zalogaj i popio mnogo vode.

Još se nikad u ţivotu nije osjećao kao toliki laţac. Neki će ljudi poginuti, no on će učiniti sve što bude mogao kako Chuck ne bi bio jedan od njih, kao ni Teresa. ―Ne zaboravi moje obećanje. I dalje moţeš računati na to.‖ Chuck se namrštio. ―Velika stvar – stalno slušam o tome da je svijet u klonkavu stanju.‖ ―Pa, moţda i jest, ali pronaći ćemo ljude kojima je stalo do nas – vidjet ćeš.‖ 225

Chuck je ustao. ―Ma, ne ţelim razmišljati o tome‖, objavio je. ―Samo ti mene izvedi iz labirinta i ja ću biti sretan.‖ ―To dobro‖, sloţio se Thomas.

Pozornost mu je privukao meteţ za drugim stolovima. Newt i Alby okupljali su Poljanaše i svima govorili kako je vrijeme da se krene. Alby se uglavnom doimao prisebnim, ali Thomasa je i dalje brinulo njegovo mentalno stanje. Za Thomasa je Newt bio glavni, ali i on je katkada znao biti nepredvidljiv.

Ledeni strah i panika koje je Thomas toliko često osjećao u zadnjih nekoliko dana opet su mu se vratili u punoj snazi. To je bilo to. Kretali su.

Nastojeći ne razmišljati o tome nego samo djelovati, uzeo je svoj ruksak. Chuck je učinio isto i uputili su se prema Zapadnim vratima, onima koja su vodila prema Litici.

Thomas je pronašao Minha i Teresu kako razgovaraju s lijeve strane Vrata; pretresali su brzinski napravljene planove za unošenje šifre za bijeg nakon što netko uĎe u Rupu. ―Spremni, klipovi?‖ upitao je Minho kada su im prišli. ―Thomase, sve je ovo bila tvoja zamisao i bolje ti je da upali. U suprotnom, ja ću te ubiti prije nego što to Ţaleri uspiju.‖ ―Hvala‖, rekao je Thomas, ali nije mogao odagnati grčenje u ţelucu. Što ako nekako ispadne da je ipak bio u krivu? Što ako su njegova sjećanja bila laţna, na neki način usaĎena? Ta ga je pomisao plašila i odgurnuo ju je u stranu.

Povratka nije bilo.

Pogledao je Teresu koja se klatila sjedne noge na drugu i kršila ruke. ―Dobro si?‖ upitao je. ―Jesam‖, odgovorila je, lagano se osmjehnuvši; očito nije bila dobro. ―Samo jedva čekam da ovo završi.‖ ―Amen, sestro‖, rekao je Minho. On je Thomasu izgledao najsmirenije, najviše samopouzdano i najmanje prestrašeno. Thomas mu je zavidio.

Kad je Newt konačno uspio okupiti sve, viknuo je da se utišaju i Thomas se okrenuo da čuje što će reći. ―Ima nas četrdeset i jedan.‖ Naprtio je ruksak koji je drţao na ramena i podigao debelu drvenu motku čiji je vrh bio omotan bodljikavom ţicom. Stvar je izgledala ubojito. ―Provjerite imate li oruţje. Osim toga, nema se tu više bogznašto reć‘ – svi ste čuli plan. Probijemo si put do Ţalerske rupe, naš Tommy tamo ukuca čarobnu šifricu i potom se idemo osvetit Kreatorima. Vrlo jednostavno.‖ Thomas je jedva čuo Newta jer je ugledao Albyja kako natmureno stoji po strani, podalje od glavne skupine Poljanaša, sam. Alby je natezao konopac svog luka i zurio u tlo. Tobolac sa strelicama visio mu je preko ramena. Thomas je osjetio plimu zabrinutosti da je Alby nekako nestabilan, da će nekako sve upropastiti. Odlučio ga je pomno promatrati ako bude mogao.

226

―Ne bi li netko trebao odrţati govor za podizanje morala ili tako nešto?‖ upitao je Minho, odvukavši Thomasovu pozornost s Albyja. ―Samo izvoli‖, odvratio je Newt.

Minho je kimnuo i pogledao gomilu. ―Čuvajte se‖, suhoparno je rekao. ―Nemojte poginuti.‖ Thomas bi se nasmijao da je mogao, ali previše se bojao da bi se smijeh uspio probiti. ―Izvrsno. Svi smo strašno nadahnuti‖, odgovorio je Newt pa pokazao preko ramena prema Labirintu. ―Svi znate kakav je plan. Nakon što su nas dvije godine tretirali kao miševe, noćas ćemo se oduprijet‘. Noćas donosimo bitku na vrata Kreatora bez obzira na sve što ćemo morat‘ proć‘ da bismo tamo stigli.

Noćas neka Ţaleri strepe.‖ Netko je zazviţdao pa potom još netko. Uskoro su krenuli krici i bojni pokliči koji su postajali sve glasniji i prolomili se posvuda, poput grmljavine.

Thomas je osjetio tračak hrabrosti – uhvatio ga je, čvrsto primio, potaknuo da naraste. Newt je bio u pravu. Noćas će se boriti. Noćas će se oduprijeti, jednom zasvagda.

Thomas je bio spreman. Zaurlao je s ostalim Poljanašima. Znao je da bi vjerojatno trebali biti tihi, ne privlačiti još više pozornosti na sebe, ali nije mario.

Igra je započela.

Newt je visoko podigao koplje i viknuo: ―Slušajte ovo, Kreatori! Mi dolazimo!‖ Na to se okrenuo i otrčao u Labirint, a šepanje mu se jedva primjećivalo. U sivilo koje je izgledalo mračnije nego na Poljani, puno sjena i tame. I dalje bodreći jedni druge, Poljanaši oko Thomasa uzeli su oruţje i potrčali za njim, čak i Alby. Thomas ih je slijedio, smjestivši se u red izmeĎu Terese i Chucka, vaţući teţinu svog drvenog koplja s noţem zavezanim na njegovu vrhu. Gotovo ga je smlavio iznenadni osjećaj odgovornosti za svoje prijatelje – jedva je mogao trčati, no nastavio je, odlučan u namjeri da pobijedi.

Moţeš ti to, pomislio je. Samo doĎi do te Rupe.

227

Poglavlje 55 Thomas je stalno odrţavao jednak tempo dok je s ostalim Poljanašima trčao kamenom stazom prema Litici. Već je bio naviknut trčati po Labirintu, ali ovo je bilo posve drugačije. Toptanje nogu odjekivalo je od zidova, a crvena svjetla bubonoţa prijeteći su treperila u bršljanu – Kreatori su zacijelo gledali, slušali.

Ovako ili onako, bitka je bila neminovna.

Bojiš se? upitala ga je Teresa dok su trčali.

Ne, oboţavam bića načinjena od sala i čelika. Jedva čekam vidjeti ih. Nije mu bilo do veselja i šale te se pitao hoće li ikada doći vrijeme kada će opet biti raspoloţen za njih.

Baš duhovito, odgovorila je.

Nalazila se odmah pored njega, ali i dalje je uporno gledala pred sebe. Bit ćemo dobro. Ti se samo drţi blizu mene i Minha.

O, viteţe moj u sjajnom oklopu. Što, misliš da se ne mogu obraniti sama?

On je zapravo mislio upravo suprotno – Teresa mu je djelovala jednako opasno koliko i svi ostali. Ne, samo se trudim biti ljubazan.

Grupa se raspršila cijelom širinom hodnika i trčala staloţenim, ali brzim tempom – Thomas se pitao koliko će dugo izdrţati svi oni koji nisu bili trkači.

Kao da odgovara na tu misao, Newt je počeo zaostajati te naposljetku kvrcnuo Minha po ramenu. ―Sada ti vodiš‖, Thomas ga je čuo kako govori.

Minho je kimnuo i potrčao naprijed povesti Poljanaše kroz sva potrebna skretanja. Thomasu je svaki korak bio agonija. Ono malo hrabrosti koju je bio sakupio pretvorilo se u strepnju i pitao se kada će Ţaleri konačno navaliti na njih. Pitao se kada će bitka započeti.

Takve su mu misli prolazile glavom, ali išli su dalje; Poljanaši nevični tako dugotrajnu trčanju gutali su zrak u golemim udisajima. No nitko nije odustao.

Trčali su i trčali, a Ţalerima nije bilo ni traga. Kako je vrijeme prolazilo, Thomas je u sebe pustio maleni tračak nade – moţda će uspjeti prije nego što ih budu napali. Moţda.

Naposljetku, nakon najduţih sat vremena u Thomasovu ţivotu, dospjeli su do dugačkog prolaza koji je vodio prema zadnjem zavoju prije Litice – kratkom hodniku na desnoj strani koji se od prolaza odvajao poput noge slova T. Thomasu je srce nabijalo i koţa mu je bila skliska od znoja. On i Teresa bili su se probili naprijed odmah do Minha. Minho je usporio na uglu pa zatim stao, ispruţivši ruku kako bi Thomasu i ostalima dao do znanja da i oni učine tako. Zatim se okrenuo; na licu mu se vidio uţas.

228

―Čujete li ovo?‖ šapnuo je.

Thomas je odmahnuo glavom, nastojeći obuzdati strah koji mu je ulio Minhov izraz lica.

Minho se odšuljao naprijed, provirio kraj oštrog kamenog ruba i pogledao prema Litici. Thomas ga je već vidio kako to čini kad su bili pratili onog Ţalera upravo do tog mjesta. Baš kao i tada, Minho je odskočio unatrag i okrenuo se prema njemu. ―O, ne‖, prostenjao je Čuvar. ―O, ne!‖ Tada je i Thomas čuo. Bili su to zvukovi Ţalera. Kao da su se bili skrivali, čekajući, a sada se budili. Nije morao ni pogledati – znao je što će Minho reći i prije nego što je to rekao. ―Ima ih barem dvanaest. Moţda petnaest.‖ Podigao je ruke i protrljao si oči donjim dijelom dlanova. ―Samo nas čekaju!‖ Ledena studen straha ugrizla je Thomasa jače nego ikada. Pogledao je Teresu u namjeri da nešto kaţe, ali odustao je kad je vidio izraz na njezinu blijedom licu – još nikad nije vidio prizor tolike prestravljenosti.

Newt i Alby prošli su kroz hrpu Poljanaša koji su čekali i pridruţili se Thomasu i ostalima. Činilo se da se Minhova izjava već proširila cijelom trupom s obzirom na to da je Newt odmah rekao: ―Pa, znali smo da ćemo se morat‘ borit‘.‖ No odalo ga je podrhtavanje glasa – samo se trudio reći pravu stvar.

Thomas se i sam tako osjećao. Lako je bilo govoriti – bitka u kojoj se nema što izgubiti, nada da će poginuti samo jedan, prilika da konačno pobjegnu. No sada je to bilo ovdje, doslovno iza ugla. U glavu i srce prodrle su mu sumnje u to da će uspjeti u svom naumu. Upitao se zašto Ţaleri samo čekaju – bubonoţi su im očito bili javili da Poljanaši dolaze. Zar je Kreatore ovo zabavljalo?

Nešto mu je sinulo. ―Moţda su već uzeli nekog klinca na Poljani. Moţda moţemo proći kroz njih – zašto bi inače samo sjedili...‖ Prekinula ga je glasna buka odostraga; strelovito se okrenuo i ugledao još Ţalera kako se kreću hodnikom prema njima, izbacujući bodlje, mlatarajući metalnim udovima; stizali su iz smjera Poljane. Thomas je upravo htio nešto reći kad je začuo zvukove i s drugog kraja dugačkog prolaza – pogledao je i vidio još Ţalera.

Neprijatelj je bio na svim stranama, presjekao im sve putove.

Poljanaši su nasrnuli prema Thomasu u čvrsto nabijenoj gomili i prisilili ga pomaknuti se na otvoreno raskriţje gdje se hodnik prema Litici sjekao s dugačkim hodnikom. IzmeĎu njih i Litice nalazio se čopor Ţalera ispruţenih bodlji i vlaţne koţe koja je pulsirala unutra-van. Čekali su, gledali. Preostale dvije grupe Ţalera bile su se pribliţile i zaustavile svega nekoliko metara od Poljanaša; takoĎer su čekale i gledale.

229

Thomas se polagano okrenuo oko sebe, boreći se protiv straha dok je sagledavao situaciju. Bili su opkoljeni. Sad više nisu imali izbora – nisu mogli nikamo. Oštra, pulsirajuća bol bubnjala mu je iza očiju.

Poljanaši su se još jače nagurali jedni uz druge oko njega i svi su bili okrenuti prema van, zbijeni u središtu raskriţja u obliku slova T. Thomas se našao stisnut izmeĎu Newta i Terese – osjećao je kako Newt drhti. Nitko nije govorio. Jedini zvukovi bili su jezivo strojno hroptanje i zvrndanje Ţalera koji su samo stajali, kao da uţivaju u toj maloj zamci koju su postavili ljudskim bićima. Njihova ogavna tijela širila su se i skupljala kao da mehanički, škriputavo dišu. Što rade? upitao je Thomas Teresu. Što čekaju?

Nije mu odgovorila, što ga je zabrinulo. Primio ju je za ruku i stisnuo je.

Poljanaši oko njega stajali su u tišini, čvrsto stišćući svoje bijedno oruţje.

Thomas je pogledao Newta. ―Imaš kakvih ideja?‖ ―Ne‖, odvratio je malo drhtavim glasom. ―Nije mi jasno kog vraga čekaju.‖ ―Nismo trebali doći ovamo‖, rekao je Alby. Bio je vrlo tih, a glas mu je zvučao neobično, osobito uz šuplju jeku koju su stvarali zidovi Labirinta.

Thomasu nije bilo do zanovijetanja – morali su nešto učiniti. ―Ma, ne bi nam bilo ništa bolje ni u Domaćinstvu. Nije mi drago što to kaţem, ali ako pogine jedan od nas, to je bolje nego da poginu svi.‖ Uistinu se nadao da je ono s jednom osobom svake noći i dalje vrijedilo. Kad je vidio kako im se svi ti Ţaleri primiču, stvarnost ga je pogodila poput eksplozije – jesu li se oni doista mogli boriti protiv svih njih?

Prošlo je dosta vremena prije nego što je Alby odgovorio. ―Moţda bih trebao...‖ Ušutio je i polako krenuo prema naprijed u smjeru Litice, kao u transu.

Thomas ga je samo ravnodušno i zabezeknuto gledao – nije mogao vjerovati svojim očima. ―Alby?‖ rekao je Newt. ―Vraćaj se ovamo!‖ Umjesto da odgovori, Alby je potrčao – krenuo je ravno na čopor Ţalera izmeĎu njega i Litice. ―Alby!‖ vrisnuo je Newt.

Thomas je i sam nešto zaustio, ali Alby je već stigao do čudovišta i skočio na jedno od njih. Newt se odmaknuo od Thomasa i krenuo prema Albyju, ali pet ili šest Ţalera već je naglo oţivjelo i napalo dječaka u kovitlacu metala i koţe.

Thomas je posegnuo za Newtom i zgrabio ga za ruke prije nego što je uspio otići dalje pa ga povukao natrag. ―Pusti me!‖ zaurlao je Newt, otimajući mu se. ―Jesi poludio?!‖ viknuo je Thomas. ―Ne moţeš ništa učiniti!‖ Još dva Ţalera odvojila su se iz čopora i pregazila Albyja, slaţući se jedni preko drugih; rezali su i sjekli dječaka kao da likuju, kao da se zlobno razmeću 230

svojom okrutnošću. Nemoguće, ali Alby uopće nije vrištao. Thomas je izgubio njegovo tijelo s vidika dok se hrvao s Newtom i bio je zahvalan na tom skretanju pozornosti. Newt je naposljetku odustao i poraţeno se pustio da padne unatrag.

Albyju je to bio zadnji put da je prolupao, pomislio je Thomas, potiskujući poriv da si isprazni ţeludac. Njihov voĎa toliko se bojao vratiti u ono što je vidio u sjećanjima da se radije odlučio ţrtvovati. Otišao je. Zauvijek.

Thomas je pomogao Newtu osoviti se na noge; Poljanaš nije mogao prestati zuriti u mjesto na kojem mu je nestao prijatelj. ―Ne mogu vjerovat‘‖, šapnuo je Newt. ―Ne mogu vjerovat‘ da je on to učinio.‖ Thomas je odmahnuo glavom, nesposoban odgovoriti. Gledati Albyja da umire na takav način... Utrobu mu je ispunila nova vrsta boli koju još nikada prije nije osjetio – bolesna, uznemirena bol; bila je gora nego ona fizička. A nije čak znao ni ima li ona ikakve veze s Albyjem jer mu tip nikada nije bio osobito drag. No pomisao da bi se to što je upravo vidio moglo dogoditi Chucku ili Teresi...

Minho je prišao Thomasu i Newtu te stisnuo Newtovo rame. ―Ne smijemo dopustiti da to što je učinio bude uzalud.‖ Okrenuo se prema Thomasu. ―Borit ćemo se protiv njih ako moramo, probit ćemo tebi i Teresi put do Litice. UĎi u Rupu i odradi svoj dio – mi ćemo ih zadrţavati dok nam ne vikneš da doĎemo.‖ Thomas je pogledao sve tri skupine Ţalera – nijedna se još nije pokrenula prema Poljanašima – i kimnuo. ―Nadajmo se da će još neko vrijeme drijemati.

Nama treba samo oko minute da ukucamo šifru.‖ ―Kako moţete biti toliko bezdušni?‖ promrmljao je Newt s toliko gnušanja u glasu da se Thomas iznenadio. ―Što hoćeš, Newt?‖ rekao je Minho. ―Da se svi svečano odjenemo i odrţimo sprovod?‖ Newt nije odgovorio, već je i dalje zurio u Ţalere koji su izgledali kao da jedu Albyja ispod sebe. Thomas je morao malo proviriti – opazio je jarkocrvenu mrlju na tijelu jednog stvorenja. Ţeludac mu se okrenuo i brzo je skrenuo pogled.

Minho je nastavio. ―Alby se nije htio vraćati starom ţivotu. Kvragu, on se ţrtvovao za nas, a oni nas ne napadaju pa je moţda i upalilo. Bili bismo bezdušni kad bismo dopustili da to bude uzalud.‖ Newt je samo slegnuo ramenima i zatvorio oči.

Minho se okrenuo prema zbijenoj grupi Poljanaša. ―Slušajte! Prioritet broj jedan je zaštititi Thomasa i Teresu kako bi došli do Litice i ušli u Rupu tako da...‖ Prekinulo ga je turiranje Ţalera koji su se probudili. Thomas je uţasnuto podignuo pogled. Stvorenja na objema stranama njihove grupe kao da su ih ponovno primijetila. Bodlje su se izvlačile iz salaste koţe i ulazile u nju; tijela su 231

im se tresla i pulsirala. Zatim su sva čudovišta sloţno krenula naprijed, polako, pruţajući udove s instrumentima prema Thomasu i Poljanašima, spremna ubiti.

Steţući svoju zamku poput omče, Ţaleri su neumoljivo išli na njih.

Albyjeva je ţrtva propala.

232

Poglavlje 56 Thomas je primio Minha za ruku. ―Ja se moram nekako probiti kroz ovo!‖ Kimnuo je prema uskomešanom čoporu Ţalera izmeĎu njih i Litice – izgledali su poput velike mase bodljama načičkanog sala koje tutnji i sjaji se od odbljesaka svjetla po čeliku. Na tom slabom sivom svjetlu izgledali su još strašnije.

Thomas je pričekao odgovor dok su se Minho i Newt dugo gledali u oči.

Iščekivanje bitke bilo je gotovo gore od straha. ―Oni dolaze!‖ zaurlala je Teresa. ―Moramo nešto učiniti!‖ ―Ti vodi‖, konačno je Newt rekao Minhu glasom jedva malo snaţnijim od šapata. ―Napravi vraţji prolaz za Tommyja i curu. Učini to.‖ Minho je kimnuo samo jednom; lice mu je poprimilo krut izraz čelične odlučnosti. Okrenuo se prema Poljanašima. ―Idemo ravno na Liticu! Probijamo se po sredini, guramo šebene spodobe prema zidovima. Najvaţnije je da Thomas i Teresa uĎu u Ţalersku rupu!‖ Thomas je opet skrenuo pogled s njega na čudovišta koja su se pribliţavala – bila su jedva nekoliko metara daleko. Čvršće je stegnuo svoju bijednu imitaciju koplja.

Moramo se drţati jako blizu, rekao je Teresi. Neka se oni bore – mi moramo proći kroz tu rupu. Osjećao se poput kukavice, ali znao je da bi svaka borba – i svaka smrt – bile uzalud kad ne bi uspjeli utipkati tu šifru, otvoriti Vrata koja vode do Kreatora. ―Znam‖, odgovorila je. Drţimo se blizu. ―Spremni!‖ zaurlao je Minho pokraj Thomasa, jednom rukom podignuvši štap umotan u bodljikavu ţicu, a drugom dugačak srebrni noţ. Noţ je uperio prema hordi Ţalera; oštrica mu je načas zasvjetlucala. ―Sad!‖ Čuvar je potrčao naprijed, ne pričekavši odgovor. Newt je krenuo za njim, bio mu je za petama, a nakon njega i svi ostali Poljanaši, zbijen čopor dječaka koji jurišaju u krvavu bitku, urlajući i vitlajući oruţjem. Thomas je drţao Teresu za ruku, puštao ih sve da proĎu mimo njega, osjećao kako ga guraju, njušio njihov znoj, naslućivao njihov strah, čekao savršenu priliku da pojuri i on.

Baš kad su zrak ispunili prvi zvukovi sraza dječaka i Ţalera, kad su ga rasparali krici i tutnjava strojeva i drveta koje udara u čelik, pored Thomasa protrčao je Chuck pa je on brzo posegnuo i zgrabio ga za ruku.

Chuck se zanio unatrag i pogledao Thomasa očima toliko punim strave da je Thomasu srce prepuklo. U tom djeliću sekunde donio je odluku.

233

―Chuck, ti si sa mnom i Teresom.‖ Rekao je to silovito, s autoritetom, ne ostavljajući nimalo mjesta sumnji.

Chuck je pogledao bitku koja je otpočela. ―Ali...‖ Glas mu je zamro i Thomas je znao da je mali shvatio njegovu zamisao, ali da ga je bilo stid to priznati.

Thomas mu je brzo pokušao sačuvati dostojanstvo. ―Treba nam tvoja pomoć u Ţalerskoj rupi ako nas tamo unutra dočeka neka od tih spodoba.‖ Chuck je ţustro kimnuo, previše ţustro. Thomasa je tuga opet ubola u srce; jače nego ikada osjetio je poriv za dovoĎenjem Chucka kući na sigurno. ―Dobro‖, rekao je Thomas. ―Primi Teresu za drugu ruku. Idemo.

Chuck je učinio tako, jako se trudio glumiti hrabrost. I, primijetio je Thomas, nije rekao ni riječi, moţda prvi put u ţivotu.

Probili su otvor! viknula je Teresa u Thomasovu umu – od toga mu je lubanjom prošao brzi, bolni rez. Pokazala je prstom prema naprijed i Thomas je vidio kako se na sredini hodnika stvara uski prolaz; Poljanaši su se ţestoko borili da potisnu Ţalere prema zidovima. ―Sad!‖ viknuo je Thomas.

Potrčao je naprijed i povukao Teresu za sobom, a Teresa je povukla Chucka; trčali su punom brzinom, s kopljima i noţevima spremnim za bitku, sve dublje u krvavi kameni hodnik pun krikova. Prema Litici.

Oko njih bjesnio je rat. Poljanaši su se borili, podbodeni adrenalinom koji je stvorila panika. Zvukovi koji su se odbijali od zidova bili su kakofonija uţasa – ljudski krici, zveket udaranja metala o metal, urlanje motora, sablasno zavijanje Ţalera, zvrndanje pila, škljocanje kandţi, zapomaganje dječaka. Harao je kovitlac, krvav i siv, uz bljeskove čelika; Thomas je nastojao ne gledati ni lijevo ni desno, samo naprijed kroz uski prolaz koji su Poljanaši stvorili.

Dok su trčali, Thomas je u sebi ponavljao riječi šifre. LEBDI, LOVI, KRVARI, SMRT, UKOČEN, PRITISNI. Morali su prijeći još samo nekoliko metara.

Nešto mi je porezalo ruku! vrisnula je Teresa. Još dok je to govorila, Thomas je osjetio oštar ubod u nogu. Nije se osvrtao, nije se trudio odgovarati.

Uzavrela nemogućnost njihove situacije bila je poput masivne poplave crne vode što nadire oko njega i vuče ga u predaju. Borio se protiv nje, tjerao se naprijed.

Ondje je bila Litica, otvarala se prema tamnosivu nebu nekih šest metara ispred njih. Navalio je naprijed, vukući prijatelje za sobom.

S obiju strana vodila se borba; Thomas nije htio gledati, nije htio pomagati.

Jedan Ţaler našao mu se točno na putu; kandţama je stiskao dječaka čije se lice nije vidjelo, ali koji ga je snaţno ubadao u debelu kitovsku koţu da se oslobodi.

Thomas je skočio ulijevo i nastavio trčati. Prolazeći pored Ţalera, začuo je krik koji para grlo, a koji je mogao značiti samo da je Poljanaš izgubio bitku i 234

prepustio se uţasnom kraju. Krik je trajao i trajao, lomio zrak, nadjačao druge zvukove rata i na koncu utihnuo u smrti. Thomasu je srce drhtalo; nadao se da ga nije poznavao.

Samo idi! rekla je Teresa. ―Znam!‖ viknuo joj je Thomas, ali naglas.

Netko je projurio kraj Thomasa, trknuvši ga. Ţaler je navalio na njega s desne strane, mlatarajući oštricama. Neki Poljanaš presjekao mu je put i napao ga dvama dugačkim mačevima. Metal je zvečao i odzvanjao dok su se borili.

Thomas je izdaleka začuo neki glas kako vrišteći ponavlja jedno te isto više puta, nešto o njemu, o tome da ga se mora zaštititi dok trči. Bio je to Minho, a iz njegovih su krikova zračili očaj i umor.

Thomas je nastavio.

Jedan je skoro uhvatio Chucka! vrisnula je Teresa; nasilna jeka u njegovoj glavi.

Još ih je Ţalera napalo i još im je Poljanaša pomoglo. Winston je podigao Albyjev luk i strijele te štapovima s čeličnim šiljcima gaĎao sve što se kretalo, a nije bilo ljudsko, promašujući više nego što je pogaĎao. Dječaci koje Thomas nije poznavao trčali su pored njega, mlateći po ţalerskim instrumentima svojim improviziranim oruţjem, skačući na njih, napadajući. Zvukovi – sudaranje, zveket, krici, stenjanje, zavijanje, urlanje motora, zujanje pila, škljocanje oštrica, struganje bodlji po tlu, zapomaganje od kojeg se jeţila koţa – sve je bilo u crescendu, postajalo je nesnosno.

Thomas je vrisnuo, ali trčao je i dalje sve dok nisu stigli do Litice.

Zaustavio se sklizanjem, točno na rubu. Teresa i Chuck udarili su u njega i umalo se sve troje survali u bezdan. Thomas je u djeliću sekunde provjerio gdje je Ţalerska rupa. Vitice bršljana protezale su se zrakom, zakačene ni za što.

Minho i još dvojica trkača prije su bili otrgnuli vitice bršljana i zavezali ih za bršljan koji je i dalje prianjao uz zidove. Zatim su slobodne krajeve bacali preko Litice sve dok nisu pogodili Ţalersku rupu tako da je sada šest ili sedam vitica išlo od kamenog ruba do nevidljivog, pribliţnog kvadrata; visjele su na praznom nebu i nestajale u ništavilu.

Bilo je vrijeme za skok. Thomas se kolebao; u zadnji čas obuzeo ga je čisti uţas – slušao je stravične zvukove iza sebe, gledao u iluziju ispred sebe, no tada se prenuo. ―Teresa, ti prva.‖ Htio je skočiti zadnji kako se nijedan Ţaler ne bi dočepao ni nje ni Chucka.

Na njegovo čuĎenje, nije oklijevala. Stisnuvši Thomasu ruku pa Chuckovo rame, odskočila je s ruba i odmah ukrutila noge, drţeći ruke uz bokove. Thomas je zadrţao dah dok nije upala u mjesto izmeĎu prerezane uţadi od bršljana i nestala. Izgledalo je kao da je brzim potezom izbrisana iz postojanja. ―Ideš!‖ viknuo je Chuck kad se tračak njegove stare osobnosti uspio probiti.

235

―Ideš, točno‖, rekao je Thomas. ―Ti si sljedeći.‖ Prije nego što se dječak uspio usprotiviti Thomas ga je primio ispod pazuha i stisnuo mu trup. ―Odgurni se nogama, a ja ću te malo podići. Spreman? Jedan, dva, tri!‖ Zastenjao je od napora i odgurnuo ga prema Rupi.

Chuck je vrisnuo dok je letio zrakom i gotovo je promašio metu, ali noge su mu prošle; zatim je trbuhom i rukama tresnuo u rubove nevidljive rupe, a tek tada nestao unutra. Dječakova hrabrost učvrstila je nešto u Thomasovu srcu.

Volio je tog klinca, volio ga je kao da su imali istu majku.

Thomas je učvrstio naramenice ruksaka i čvrsto primio improvizirano koplje desnom rukom. Zvukovi iza njega bili su strašni, uţasni – grizlo ga je što nije pomagao ondje. Samo ti učini svoj dio, rekao si je.

Umirivši ţivce, lupnuo je kopljem po kamenom tlu pa se odupro lijevom nogom sa samog ruba Litice i skočio, ispalivši se u sumrak. Privukao je koplje uza se, ispruţio stopala prema dolje i ukrutio cijelo tijelo.

Zatim je pao u rupu.

236

Poglavlje 57 Kad je ušao u Ţalersku rupu, Thomasu je koţom sunula ledena hladnoća od noţnih prstiju uvis po cijelom tijelu, kao da je skočio kroz ravnu površinu vode na rubu zaleĎivanja. Svijet oko njega postao je još mračniji kad je stopalima udario u sklisku površinu tla koja se izmaknulo ispod njega; pao je unatrag u Teresino naručje. Ona i Chuck pomogli su mu ustati. Bilo je pravo čudo što Thomas nikoga nije pogodio kopljem u oko. Ţalerska rupa bila bi potpuno crna da snop svjetla iz Teresine ručne svjetiljke nije rezao mrak. Kad se Thomas uspio orijentirati, shvatio je da stoje u kamenom cilindru visokom oko tri metra. Bio je vlaţan i pun sjajnog, prljavog ulja, a protezao se još desetke metara pred njima i zatim gubio u tami. Thomas je pogledao uvis u rupu kroz koju su ušli – izgledala je poput kvadratnog prozora s pogledom na duboki svemir bez zvijezda. ―Računalo je tamo‖, rekla je Teresa, privukavši mu pozornost. Uperila je svjetiljku nešto niţe niz tunel u mali kvadrat od prljavog stakla koji se tamnozeleno sjajio. U zid ispod njega bila je ugraĎena tipkovnica, dovoljno nakošena da čovjek moţe s lakoćom tipkati stojeći. Bilo je tu, spremno za unos šifre. Thomas je i protiv svoje volje pomislio kako mu se to čini prelaganim, predobrim da bi bilo istinito. ―Ubaci riječi!‖ viknuo je Chuck, mlatnuvši Thomasa po ramenu. ―Poţuri!‖ Thomas je mahnuo Teresi da ona to učini. ―Chuck i ja drţimo straţu da kroz rupu ne uleti neki Ţaler.‖ Samo se nadao da su se Poljanaši prestali truditi načiniti prolaz kroz Labirint i da sada odvlače te spodobe dalje od Litice. ―Dobro‖, rekla je Teresa – Thomas je znao da je previše pametna kako bi gubila vrijeme na raspravu. Prišla je tipkovnici i ekranu te počela tipkati. Čekaj! obratio joj se Thomas u mislima. Jesi li sigurna da znaš riječi?

Namršteno se okrenula prema njemu. ―Nisam idiot, Tome. Da, savršeno sam sposobna zapamtiti...‖ Glasan tresak odozgo i odostraga prekinuo ju je i uzdrmao Thomasa.

Strelovito se okrenuo i ugledao Ţalera kako upada kroz otvor, kao da se čarolijom pojavio iz tamnog četverokuta crnila. Stvor je bio uvukao bodlje i udove kako bi ušao, a kad je sletio uz gnjecavi udarac, tucet oštrih i opakih predmeta opet je iskočio van, naizgled ubojitiji nego ikada.

Thomas je gurnuo Chucka iza sebe i suočio se sa stvorenjem, drţeći koplje ispred sebe kao da će ga time otjerati. ―Teresa, ti samo tipkaj!‖ viknuo je.

237

Iz Ţalerove vlaţne koţe iskočila je tanka metalna šipka i razvila se u dugački dodatak s tri rotirajuće oštrice koje su se kretale ravno prema Thomasovu licu.

Primio je koplje u obje ruke i čvrsto ga stisnuo, spuštajući noţ na vrhu prema tlu ispred sebe. Šipka s oštricama pribliţila mu se na pola metra, spremna razderati mu koţu na komadiće. Kad mu je bila na tridesetak centimetara, Thomas je napeo mišiće i zamahnuo kopljem uvis, u krug i prema stropu što je snaţnije mogao. Udarilo je u metalnu ruku i savilo je prema gore; ruka se kretala u luku i na kraju zabila u Ţalerovo tijelo. Čudovište je ljutito kriknulo i malo ustuknulo, uvlačeći bodlje u tijelo. Thomas je teško i glasno disao.

Moţda ga mogu zadrţavati, brzo je rekao Teresi. Samo poţuri!

Uskoro sam gotova, odgovorila je. Ţaler je opet izbacio bodlje; nasrnuo je naprijed i iz koţe mu je iskočila još jedna ruka, ovaj put s golemim kandţama kojima je škljocao da se dočepa koplja. Thomas ga je zavitlao što je jače mogao, zamahnuvši iznad glave. Koplje je udarilo u bazu kandţi. Uz glasan zveket i zatim šljapkav zvuk čitava se ruka istrgnula iz zgloba i pala na pod. Iz nekih usta koje Thomas nije vidio Ţaler je ispustio dug, prodoran krik i ponovno ustuknuo; bodlje su nestale. ―Ove stvorove moguće je pobijediti!‖ viknuo je Thomas.

Ne dopušta mi unijeti zadnju riječ! rekla mu je Teresa u glavi.

Jedva ju je čuo i nije ju baš razumio, nego je glasno zaurlao i jurnuo naprijed iskoristiti Ţalerov trenutak slabosti. Divljački vitlajući kopljem, skočio je na gomoljasto tijelo spodobe, odbivši dvije metalne ruke dalje od sebe uz glasan prasak. Podigao je koplje iznad glave, odupro se stopalima – osjetio je kako su mu utonula u ogavno salo – i zabio ga dolje u čudovište. Iz mesa je prsnula odvratna ţućkasta sluz i poprskala Thomasu noge dok je on gurao koplje što je dublje mogao u tijelo stvorenja. Zatim je pustio dršku i odskočio pa otrčao natrag do Chucka i Terese.

Thomas je s mučnom opčinjenošću gledao Ţalera kako se nekontrolirano trza i prska ţuto ulje na sve strane. Bodlje su mu iskakale iz koţe i uvlačile se natrag; preostalim rukama mlatarao je uokolo posve zbunjeno, katkada ih zabadajući u samog sebe. Uskoro je počeo usporavati, gubio je energiju sa svakom izgubljenom kapi krvi – ili goriva.

Nekoliko sekundi kasnije posve se prestao gibati. Thomas nije mogao vjerovati. Jednostavno nikako nije mogao vjerovati. Upravo je pobijedio jednog Ţalera, a ta su čudovišta terorizirala Poljanaše više od dvije godine.

Pogledao je iza sebe u Chucka koji je stajao razrogačenih očiju. ―Ubio si ga‖, rekao je dječak. Nasmijao se, kao da je ta činjenica upravo riješila sve njihove probleme. ―Nije bilo tako teško‖, promrmljao je Thomas pa se okrenuo i ugledao Teresu kako mahnito tipka po tipkovnici. Odmah je shvatio da nešto nije u redu.

238

―U čemu je problem?‖ gotovo je viknuo. Pritrčao je pogledati joj preko ramena i vidio da neprestano tipka riječ PRITISNI, ali na ekranu se ne pojavljuje ništa.

Pokazala je prstom u prljavi stakleni četverokut, prazan izuzev zelenkastog sjaja koji je odavao da je ţiv. ―Unijela sam sve riječi i sve su se pojavljivale na ekranu, jedna po jedna; potom bi se čuo nekakav bip i nestajale s, ali ne dopušta mi unijeti zadnju riječ. Ništa se ne dogaĎa!‖ Thomasu se sledila krv u ţilama kad je shvatio što to znači. ―Pa... zašto?‖ ―Ne znam!‖ Pokušala je opet, pa opet. Ništa se nije dogaĎalo. ―Thomase!‖ vrisnuo je Chuck iza njih. Thomas se okrenuo i vidio da pokazuje prema otvoru kroz koji se provlačila još jedna spodoba. Gledao ju je kako slijeće na svog mrtvog brata dok je kroz rupu počeo ulaziti još jedan Ţaler. ―Zašto to toliko traje?!‖ mahnito je vrisnuo Chuck. ―Rekao si da će se isključiti kad ukucate šifru!‖ Oba su se Ţalera uspravila i izbacila bodlje pa krenula prema njima. ―Ne dopušta nam unijeti riječ PRITISNI”, rekao je Thomas odsutno, ne obraćajući se zapravo Chucku nego razmišljajući o rješenju...

Ne kuţim, rekla je Teresa. Ţaleri su dolazili, bili su još jedva dva metra daleko. Osjećajući kako mu volja nestaje u ništavilu, Thomas je malodušno napeo noge i podigao šake.

Trebalo je upaliti. Šifra je trebala... ―Moţda samo trebate pritisnuti onaj gumb‖, rekao je Chuck.

Thomasa je toliko iznenadila ta nasumična izjava da se okrenuo od Ţalera i pogledao dječaka. Chuck je upirao prstom u točku blizu poda, odmah ispod ekrana i tipkovnice.

Prije nego što se stigao i pomaknuti, Teresa je već bila na podu, čučnula je na koljena. Preplavljen znatiţeljom i iznenadnom nadom, Thomas joj se pridruţio, bacivši se na pod da bolje pogleda. Iza sebe čuo je Ţalera kako stenje i bruji, osjetio je kako ga oštra kandţa hvata za majicu, osjetio je bolan ubod. No mogao je samo buljiti.

U zid, nekoliko centimetara iznad poda, bio je ugraĎen mali crveni gumb.

Na njemu su bile otisnute dvije crne riječi, toliko očigledne da nije mogao povjerovati kako su mu promakle.

Isključi Labirint Nova bol prenula je Thomasa iz omamljenosti. Ţaler ga je primio dvama instrumentima i počeo vući unatraške. Onaj drugi krenuo je na Chucka i upravo kanio sasjeći klinca dugačkom oštricom.

239

Gumb. ―Pritisni!‖ vrisnuo je Thomas glasnije nego što je mislio da ljudsko biće moţe vrištati.

Teresa je poslušala.

Pritisnula je gumb i zavladala je savršena tišina. Zatim je odnekuda iz dubine mračnog tunela do njih dopro zvuk otvaranja kliznih vrata.

240

Poglavlje 58 Ţaleri su se gotovo istog časa posve isključili, uvukli instrumente u salastu koţu i ugasili svjetla; unutarnji su im motori utihnuli kao da su umrli. A ona vrata...

Kad su ga stvorove kandţe ispustile, Thomas je pao na pod. Unatoč posjekotinama po leĎima i ramenima koje su ga boljele preplavilo ga je takvo oduševljenje da nije znao kako reagirati. Duboko je udahnuo pa se nasmijao, pa gotovo zagušio od jecaja i opet nasmijao.

Chuck je brzo šmugnuo dalje od Ţalera i sudario se s Teresom, a ona ga je čvrsto primila i stisnula u snaţan zagrljaj. ―Bravo, Chuck‖, rekla je Teresa. ―Mi smo se toliko brinuli o tim glupim riječima šifre da se nismo sjetili potraţiti nešto što bi se moglo pritisnuti – zadnja riječ, zadnji dio slagalice.‖ Thomas se opet nasmijao, ne vjerujući da je to moguće tako brzo nakon svega što su prošli. ―U pravu je, Chuck – spasio si nas, čovječe! Rekao sam ti da te trebamo!‖ Thomas je hitro ustao i pridruţio im se u grupni zagrljaj, gotovo u deliriju. ―Chuck je šebeni junak!‖ ―A što je s ostalima?‖ rekla je Teresa, kimnuvši prema Ţalerskoj rupi.

Thomasovo je oduševljenje splasnulo, udaljio se korak i okrenuo prema Rupi.

Netko je upao kroz crni četverokut poput odgovora na to pitanje – bio je to Minho, a izgledao je kao da mu posjekotine i ubodi prekrivaju devedeset posto tijela. ―Minho!‖ viknuo je Thomas s olakšanjem. ―Dobro si? Što je s ostalima?‖ Minho je zateturao prema zaobljenom zidu tunela i naslonio se na njega, teško dišući. ―Izgubili smo hrpu ljudi... Gore je totalni krvavi kaos... a tada su se svi samo ugasili.‖ Zastao je i jako duboko udahnuo te snaţno ispuhnuo zrak. ―Uspjeli ste. Ne mogu vjerovati da je stvarno upalilo.‖ Zatim je kroz otvor prošao Newt pa odmah i Tava, a za njima Winston i ostali. Ubrzo se Thomasu i njegovim prijateljima u tunelu pridruţilo još osamnaest dječaka pa je Poljanaša ukupno bilo dvadeset i jedan. Svi do zadnjega od onih koji su ostali gore i borili se bili su prekriveni ţalerskom sluzi i ljudskom krvi, a odjeća im je bila rastrgana u dronjke. ―A ostali?‖ upitao je Thomas, strepeći od odgovora. ―Polovina nas‖, tiho je rekao Newt. ―Mrtvi.‖ Nitko nije izustio ni riječi. Nitko nije izustio ni riječi jako dugo.

241

―Znate što?‖ rekao je Minho i malo se uspravio. ―Pola nas je umrlo, ali pola nas je šebeno preţivjelo. I nitko nije uboden baš kao što je Thomas pretpostavljao. Moramo izaći odavde.‖ Previše, pomislio je Thomas. Puno previše. Radost je iscurila iz njega, izrodila se u duboku ţalost za dvadesetoricom koja su izgubila ţivot. Unatoč alternativi, unatoč tome što je znao kako su svi mogli umrijeti da nisu pokušali pobjeći, ovo je ipak boljelo iako ih nije dobro poznavao. Toliko smrti – kako bi se to moglo smatrati pobjedom? ―Idemo odavde‖, rekao je Newt. ―Odmah.‖ ―Kamo idemo?‖ upitao je Minho.

Thomas je pokazao prstom niz dugački tunel. ―Čuo sam da su se tamo otvorila neka vrata.‖ Pokušao je odagnati svu tu bol, uţase bitke u kojoj su upravo pobijedili, gubitke. Odagnao je sve to, znajući da još nisu bili ni blizu sigurnosti. ―Pa, hajdemo‖, odgovorio je Minho. Stariji se dječak okrenuo i pošao u tunel, ne pričekavši odgovor.

Newt je kimnuo i mahnuo ostalim Poljanašima da poĎu za njim. Kretali su jedan po jedan pa je na kraju on ostao s Thomasom i Teresom. ―Ja idem zadnji‖, rekao je Thomas.

Nitko se nije usprotivio. U crni tunel krenuo je prvo Newt, nakon njega Chuck, pa Teresa. Tama kao da je gutala čak i svjetlost ručnih lampi. Thomas je pošao za njima, ni ne potrudivši se baciti još jedan pogled na mrtve Ţalere.

Nakon pribliţno minute hoda začuo je krik daleko ispred, a nakon njega još jedan, pa još jedan. Krikovi su postajali sve tiši, kao da padaju...

Niz red se probijalo mrmljanje i na koncu se Teresa okrenula prema Thomasu. ―Mislim da ovo završava nekim toboganom koji se naglo spušta.‖ Thomasu se na tu pomisao preokrenuo ţeludac. Doista se činilo da je to bila igra, barem za onoga koji je sagradio to mjesto.

Slušao je kako krici i povici negodovanja svakog Poljanaša ispred njega postaju sve tiši. Zatim je došao red na Newta, pa Chucka. Teresa je svjetiljkom obasjala glatki crni metalni ţlijeb koji se strmo spuštao.

Mislim da nemamo izbora, rekla mu je u mislima.

Mislim da nemamo. Thomas je imao snaţan osjećaj da ovo nije bio izlaz iz njihove noćne more; nadao se samo da neće naići na još jedan čopor Ţalera.

Teresa se pustila niz tobogan uz gotovo radostan krik i Thomas je brzo pošao za njom da se ne bi predomislio – sve je bilo bolje od Labirinta.

Sunuo je niz strmi spust, sklizak od uljaste sluzi koja je uţasno smrdjela na izgorjelu plastiku i prenapregnute strojeve. Uvijao se tijelom sve dok se nije našao u poloţaju nogama prema naprijed, a tada je pokušao raširiti ruke da

242

uspori silazak. Uzalud – masnoća je prekrivala svaki centimetar kamena i ni za što se nije mogao uhvatiti.

Tunelom su odjekivali krici Poljanaša koji su se sklizali niz nauljeni ţlijeb.

Thomasu je grudi pritisnula panika. Nije mogao odagnati pomisao kako ih je progutala neka pregolema zvijer kojoj klize niz dugački jednjak te će joj svaki čas sletjeti u ţeludac. I kao da su mu se misli ostvarile, mirisi su se promijenili u nešto nalik plijesni i truleţi. Ţeludac mu se podigao; morao se jako potruditi ne povratiti po sebi.

Tunel je počeo zaokretati, svijati se u grubu spiralu tek toliko da ih uspori pa je Thomas nogama udario ravno u Teresinu glavu; sklupčao se i obuzeo ga je potpuni očaj. I dalje su padali. Vrijeme kao da se protezalo u beskraj.

Silazili su niz cijev, krug za krugom. U trbuhu ga je ţarila mučnina izazvana gnjecavom sluzi koju je dirao tijelom, smradom, kruţnim kretanjem.

Baš je htio okrenuti glavu na stranu da povrati kad je Teresa oštro kriknula, a ovaj put nije bilo jeke. Sekundu poslije Thomas je izletio iz tunela i pao na nju.

Posvuda su se koprcala tijela, ljudi su puzali jedni po drugima, stenjući i zbunjeno se vrpoljeći da se udalje jedni od drugih. Thomas se četveronoške udaljio od Terese, a zatim otpuzao još malo dalje i povratio, ispraznivši ţeludac.

I dalje se tresući od tog iskustva, obrisao si je usta rukom, prekasno se sjetivši da je sva puna prljave sluzi. Sjeo je i obrisao obje ruke o tlo te potom bolje pogledao kamo su to stigli. Dok je tako gledao, vidio je i da su se svi ostali okupili u grupu te promatraju to novo okruţenje. Thomas ga je već vidio u kratkim bljeskovima tijekom Promjene, ali ga se zapravo nije sjetio sve do sada.

Nalazili su se u golemoj podzemnoj komori dovoljno velikoj da bi u nju stalo devet ili deset Domaćinstava. Prostor je od vrha do dna, s kraja na kraj, bio ispunjen svakojakim strojevima, ţicama, kablovima i računalima. Na jednoj strani prostorije, njemu zdesna, nalazio se niz od četrdesetak velikih bijelih kapsula koje su izgledale poput golemih lijesova. Preko puta, na drugoj strani, bila su velika staklena vrata, no zbog rasvjete nikako se nije moglo vidjeti što je ondje. ―Gledajte!‖ viknuo je netko, ali on je to već vidio i dah mu je zastao u grlu.

Najeţio se po cijelom tijelu; jeziv strah polako mu se spuštao niz kraljeţnicu poput mokrog pauka.

Ravno pred njima protezao se niz od dvadesetak prozora sa zatamnjenim staklima, vodoravno poredanih duţ čitave prostorije. Iza svakog prozora sjedila je jedna osoba; bilo je i muškaraca i ţena, no svi do jednoga bih su blijedi i mršavi te promatrali Poljanaše, zurili u njih kroz staklo, stisnutih očiju. Thomas je prestravljeno zadrhtao – svi su izgledah poput duhova. Ljutite, izgladnjele, zlokobne prikaze ljudi koji nikad nisu bili sretni ni za ţivota, a kamoli u smrti.

No Thomas je, dakako, znao da to nisu bili duhovi. Bili su to ljudi koji su ih sve poslali na Poljanu. Ljudi koji su im oduzeli ţivot.

243

Kreatori.

244

Poglavlje 59 Thomas je ustuknuo i primijetio da su to učinili i ostali. Mrtva tišina isisala je sav ţivot iz zraka dok su Poljanaši, svi do jednoga, buljili u niz prozora, u niz promatrača. Thomas je vidio kako jedan od njih spušta pogled da nešto zapiše, a drugi podiţe ruku i stavlja si naočale. Svi su nosili crne kapute preko bijelih košulja, a na desnoj strani grudi bila im je našivena neka riječ koju nije baš mogao razabrati. Nijedan od njih nije imao nikakav odreĎeni izraz lica – svi su bili blijedoţuti i izmoţdeni i bilo ih je uţasno tuţno gledati.

I dalje su zurili u Poljanaše; jedan je muškarac odmahnuo glavom, jedna je ţena kimnula. Neki drugi muškarac podignuo je ruku i počešao se po nosu, što je bila najljudskija gesta koju je Thomas na njima vidio. ―Tko su ovi ljudi?‖ šapnuo je Chuck, ali glas mu je odjeknuo prostorijom hrapavo i oštro. ―Kreatori‖, rekao je Minho i pljunuo na pod. ―Glave ću vam razbiti!‖ vrisnuo je Chuck tako glasno da je Thomas umalo podigao ruke na uši. ―Što ćemo sad?‖ upitao je Thomas. ―Što oni čekaju?‖ ―Vjerojatno su opet uključili Ţalere tamo gore‖, rekao je Newt. ―Vjerojatno će sad izletjet‘ iz...‖ Prekinulo ga je glasno, polagano bipkanje nalik alarmu golemog kamiona koji vozi unatrag, ali mnogo glasnije. Dopiralo je odasvuda, grmjelo i odjekivalo čitavom komorom. ―Što je sad?‖ upitao je Chuck, ne skrivajući zabrinutost u glasu.

Iz nekog razloga svi su pogledali u Thomasa; odgovorio im je slijeganjem ramena – sjećao se samo onoga čega se sjećao i sada nije znao ništa više nego bilo tko od njih. I bio je jednako uplašen. Izvio je vrat da pregleda to mjesto od vrha do dna, nastojeći pronaći izvor bipkanja, no ništa se nije promijenilo. Tada je krajičkom oka primijetio da ostali Poljanaši gledaju prema onim vratima.

Pogledao je i on; srce mu je ubrzalo kad je vidio da se jedna od tih vrata otvaraju prema njima.

Bipkanje je prestalo i na komoru se spustila tišina duboka kao svemir.

Thomas je čekao bez daha, pripremajući se na to da iz tih vrata izleti nešto uţasno.

No u prostoriju je ušlo dvoje ljudi.

Jedno od njih bila je ţena. Prava, odrasla ţena. Izgledala je sasvim obično, nosila je crne hlače i bijelu košulju s logotipom Zlopak na grudima, napisanim velikim slovima. SmeĎa kosa sezala joj je do ramena i imala je mršavo lice s 245

tamnim očima. Dok je prilazila grupi nije se ni smijala ni mrštila, gotovo kao da ih nije ni zamjećivala ni marila što oni tu stoje.

Poznajem je, pomislio je Thomas, no to je sjećanje bilo mutno. Nije se mogao sjetiti njezina imena ni toga kakve ona veze ima s Labirintom, no činila mu se poznatom. Ne samo po izgledu nego i hodu, drţanju – krutom, bez trunke radosti. Stala je oko dva metra ispred Poljanaša i polako ih sve pogledala slijeva nadesno.

Druga osoba, koja je stajala do nje, bio je dječak odjeven u preveliku jaknu s kapuljačom koja mu je bila navučena preko glave i zastirala mu lice. ―Dobrodošli natrag‖, napokon je rekla ţena. ―Više od dvije godine, a tako malo poginulih. Izvrsno.‖ Thomas je osjetio kako mu se usta otvaraju i kako mu se lice crveni od gnjeva. ―Što ste rekli?‖ upitao je Newt.

Pogledom je opet prešla preko cijele gomile prije nego što ga je zaustavila na Newtu. ―Sve se odvilo prema planu, gospodine Newton. Premda smo očekivali da će vas više odustati.‖ Bacila je pogled na svoju pratnju, posegnula rukom i povukla mu kapuljaču s glave. On je podigao pogled očiju mokrih od suza.

Svaki Poljanaš u sobi zapanjeno je udahnuo. Thomasu su klecnula koljena.

Bio je to Gaily.

Thomas je trepnuo pa protrljao oči, kao u crticu. Preplavili su ga šok i bijes.

Bio je to Gaily. ―Što on ovdje radi?!‖ viknuo je Minho. ―Sada ste na sigurnom‖, odgovorila je ţena, kao da ga nije čula. ―Molim vas, raskomotite se.‖ ―Da se raskomotimo?‖ graknuo je Minho. ―Tko si ti da nam govoriš da se raskomotimo? Ţelimo razgovarati s policijom, gradonačelnikom, predsjednikom – s nekime!‖ Thomasa je zabrinulo što bi Minho mogao učiniti, no, s druge strane, nekako je priţeljkivao da pojuri i zvizne je u glavu.

Suzila je oči kad je pogledala Minha. ―Ti nemaš pojma o čemu govoriš, dječače. Očekivala bih više zrelosti od nekoga tko je prošao kušnje Labirinta.‖ Njezin prezirni ton šokirao je Thomasa.

Minho je zaustio nešto odvratiti, ali Newt ga je trknuo laktom u ţeludac. ―Gaily‖, rekao je Newt. ―Što se dogaĎa?‖ Tamnokosi ga je dječak pogledao; oči su mu načas zaiskrile i lagano je odmahnuo glavom, no nije odgovorio. Nešto nije u redu s njime, pomislio je Thomas. Gore je nego prije.

246

Ţena je kimnula kao da je ponosna na njega. ―Jednoga dana svi ćete nam biti zahvalni zbog toga što smo učinili za vas. Mogu vam obećati samo to i nadati se da će vaši umovi to prihvatiti. U suprotnom, cijela stvar bila je pogreška. Teška vremena, gospodine Newton. Teška vremena.‖ Zastala je. ―Postoji, naravno, završna Varijabla.‖ Zakoračila je unatrag.

Thomas se usredotočio na Gallyja. Dječak je drhtao cijelim tijelom, a u licu je bio blijed kao krpa pa su mu se crvene oči isticale poput krvavih mrlja na papiru. Stiskao je usnice; koţa oko njih titrala mu je kao da ţeli nešto reći, ali ne moţe. ―Gaily?‖ upitao je Thomas, pokušavajući potisnuti čistu mrţnju koju je osjećao prema njemu.

Iz Gallyjevih usta prasnule su riječi. ―Oni... me mogu kontrolirati. .. Ja ne...‖ Iskolačio je oči i primio se rukom za grlo kao da se davi. ―Ja... morat... ću...‖ Svaka riječ bila je graktavi kašalj. Zatim je stao, lice mu se umirilo, tijelo opustilo.

To je jako podsjećalo na Albyja u krevetu, tamo na Poljani, nakon što je izišao iz Promjene. I njemu se dogodilo nešto slično. Što...

No Thomas nije stigao završiti tu misao. Gaily je posegnuo iza leĎa i izvukao nešto dugačko i sjajno iz straţnjeg dţepa. Svjetlost u prostoriji bljesnula je sa srebrne površine, opakog bodeţa koji je čvrsto drţao u ruci. Neočekivano brzo zamahnuo je unatrag i bacio noţ na Thomasa. U tom trenutku Thomas je začuo krik sa svoje desne strane, osjetio neki pokret. Prema sebi.

Oštrica se okretala u zraku, a Thomas je vidio svaki njezin krug, kao da se svijet pretvorio u usporenu snimku. Kao da je to učinio samo da bi mu omogućio osjetiti sav uţas tog prizora. Noţ se pribliţavao, kolutajući; išao je ravno u njega. U grlu mu se stvarao prigušeni krik; naredio si je da se pomakne, ali nije mogao.

Tada se, neobjašnjivo, Chuck našao ondje, skočio je pred njega. Thomas je imao dojam da su mu noge zarobljene u blokovima leda; mogao je samo potpuno bespomoćno gledati uţasnu scenu koja se odvijala pred njim.

Bodeţ se zabio u Chuckova prsa uz mučan, vlaţan udarac i zario se do drške. Dječak je kriknuo i pao na pod; tijelo mu se već grčilo. Tamnocrvena krv liptala mu je iz rane. Lupao je nogama po podu, besciljno mlatarao stopalima; smrt je jurila po njega. Crvena pljuvačka navrla mu je izmeĎu usnica. Thomasu kao da se cijeli svijet srušio i zgnječio mu srce.

Pao je na pod, privukao Chuckovo drhtavo tijelo u naručje. ―Chuck!‖ vrisnuo je; glas mu je bio kiselina koja mu prţi grlo. ―Chuck!‖ Dječak se nekontrolirano tresao, krvi je bilo posvuda, slijevala se Thomasu po rukama. Chucku su šarenice nestale u glavi, vidjele su mu se samo tamnobijele očne jabučice. Krv mu je kapala iz nosa i usta.

247

―Chuck...‖, šapnuo je Thomas ovaj put. Nešto se zacijelo moglo učiniti.

Mogli su ga spasiti. Oni...

Dječak se prestao grčiti, umirio se. Oči su mu se vratile u normalni poloţaj, usredotočile se na Thomasa, prianjajući za ţivot. ―Thom... mas.‖ Bila je to jedna riječ, jedva čujna. ―Drţi se, Chuck‖, rekao je Thomas. ―Nemoj umrijeti – bori se. Dovedite neku pomoć!‖ Nitko se nije ni pomaknuo, a duboko u sebi Thomas je znao i zašto. Sada više ništa nije moglo pomoći. Bilo je gotovo. Crne mrlje zaplivale su Thomasu pred očima; soba se nakrenula i zaljuljala. Ne, pomislio je. Ne Chuck. Ne Chuck.

Bilo tko, ali ne Chuck. ―Thomase‖, šapnuo je Chuck. ―NaĎi... mi mamu.‖ Hripav kašalj izbio mu je iz pluća i poprskao sve uokolo krvlju. ―Reci joj...‖ Nije završio. Oči su mu se zatvorile, tijelo opustilo. Iz usta mu je šištavo izišao zadnji izdisaj.

Thomas je zurio u njega, zurio u beţivotno tijelo svog prijatelja.

Nešto se dogodilo u Thomasu. Javilo mu se duboko u grudima – sjeme bijesa. Osvete. Mrţnje. Nečeg mračnog i uţasnog. A tada je eksplodiralo, prsnulo mu kroz pluća, kroz vrat, kroz ruke i noge. Kroz um.

Pustio je Chucka i ustao, tresući se, te se okrenuo prema njihovim posjetiteljima.

Tada je Thomas puknuo. Potpuno je i kompletno puknuo.

Pojurio je naprijed i bacio se na Gallyja, zgrabivši ga prstima kao kandţama. Napipao je dječaku grlo, stisnuo ga, strovalio se na pod na njemu.

Zajahao je dječakov trup i stisnuo ga nogama da ne bi mogao pobjeći, a zatim je počeo mlatiti.

Pričepio je Gallyju vrat lijevom rukom, a desnom mu je po licu sipao udarac za udarcem. Bum, bum i bum, zabijao je stisnutu šaku u dječakove obraze i nos. Čulo se pucanje, bilo je krvi, bilo je stravičnih krikova. Thomas nije znao jesu li glasniji Gallyjevi krici ili njegovi. Tukao ga je – udarao ga kao da se oslobaĎa svakog grama bijesa koji je ikada posjedovao.

Potom su ga Minho i Newt odvukli; i dalje je mahao rukama premda je mlatio samo po zraku. Vukli su ga po podu; opirao im se, koprcao se, urlao da ga puste na miru. Pogled mu je i dalje bio na Gallyju koji je samo mirno leţao; Thomas je osjećao kako se iz njega izlijeva mrţnja, kao da ih povezuje vidljiva plamena nit.

Zatim je, samo tako, sve to nestalo. Preostale su samo misli o Chucku.

Izvukao se iz Minhova i Newtova stiska, otrčao do mlohava, beţivotna tijela svog prijatelja. Primio ga je, privukao u naručje, ne obazirući se na krv, ne obazirući se na ukočeni izraz smrti na dječakovu licu.

248

―Ne!‖ viknuo je Thomas, shrvan od tuge. ―Ne!‖ Prišla mu je Teresa, stavila mu ruku na rame. Otresao ju je. ―Obećao sam mu!‖ vrisnuo je, u isti mah shvativši da mu glas zvuči nekako krivo, gotovo luĎački. ―Obećao sam mu da ću ga spasiti, da ću ga dovesti kući!

Obećao sam mu!‖ Teresa nije odgovorila, samo je kimnula oborena pogleda.

Thomas je privio Chucka na grudi i stisnuo ga što je jače mogao, kao da će ga time nekako vratiti ili mu zahvaliti što mu je spasio ţivot, što mu je bio prijatelj kada to nitko drugi nije htio.

Thomas je plakao, ridao, kao što još nikada nije ridao. Njegovi glasni, hroptavi jecaji odjekivali su komorom poput bolnih krikova mučenja.

249

Poglavlje 60 Naposljetku je sve to uvukao natrag u srce; usisao je bolnu plimu svoje tuge. Na Poljani mu je Chuck bio simbol – svjetlost u mraku, nada da će nekako uspjeti opet popraviti cijeli svijet. Spavati u krevetima. Dobivati poljupce za laku noć.

Jesti jaja sa slaninom za doručak, ići u pravu školu. Biti sretni.

No Chucka sada više nije bilo, a njegovo mlitavo tijelo, koje je Thomas i dalje privijao uza se, bilo je poput hladna znamena – ne samo što se njihovi snovi o budućnosti punoj nade nikada neće ostvariti nego ţivot nikada nije ni bio takav. Čak i nakon bijega očekuju ih turobni dani. Ţivot je pun tuge.

Sjećanja koja su mu se vratila bila su, najblaţe rečeno, mutna, no u tom glibu nije plutalo mnogo dobroga.

Thomas je svladao bol, zaključao je negdje duboko u sebe. Učinio je to radi Terese, radi Newta i Minha. Ma kakva ih tama čekala, bit će zajedno, a to je u tom trenutku bilo jedino vaţno.

Pustio je Chucka i svalio se unatrag, nastojeći ne gledati dječakovu majicu crnu od krvi. Otro je suze s obraza i protrljao oči, pomislivši kako bi mu trebalo biti neugodno, ali nije se tako osjećao. Napokon je podignuo pogled. Pogledao je u Teresu i njezine goleme plave oči, teške od tuge – koliko zbog njega, toliko i zbog Chucka, bio je uvjeren u to.

Sagnula se, primila ga za ruku, pomogla mu ustati. Kad je ustao, nije ga pustila, a ni on nju. Stisnuo joj je ruku da joj time kaţe kako se osjeća. Nitko drugi ništa nije rekao, većina ih je bezizraţajno zurila u Chuckovo tijelo, kao da su osjećaje ostavili daleko iza sebe. Nitko nije gledao Gallyja koji je disao, ali se nije micao. Ţena iz ZLOPAK-a razbila je tišinu. ―Sve se dogaĎa s nekim razlogom‖, rekla je, a u glasu joj više nije bilo ni traga zlobe. ―To morate shvatiti.‖ Thomas ju je pogledao, unijevši u taj pogled svu svoju koncentriranu mrţnju, no nije učinio ništa.

Teresa mu je stavila i drugu ruku na nadlakticu i stisnula mu biceps. Što sad? upitala je.

Ne znam, odgovorio je. Ne mogu...

Rečenicu su mu naglo prekinuli buka i meteţ s druge strane vrata kroz koja je ţena bila ušla. Ona se vidljivo uspaničila, krv joj se iscijedila iz lica kad se okrenula prema vratima. Thomas je popratio njezin pogled.

250

Nekolicina muškaraca i ţena odjevenih u prljave traperice i promočene kabanice nahrupila je kroz ulaz, podignutog oruţja, nešto urlajući i vrišteći jedni preko drugih. Nije bilo moguće razumjeti što su govorili. Njihovo oruţje – neki su imali puške, a neki pištolje – izgledalo je... arhaično, rustikalno, gotovo nalik igračkama koje su godinama stajale napuštene u nekoj šumi i koje je nedavno pronašla sljedeća generacija djece raspoloţene za igranje rata.

Thomas je u šoku gledao kako dvojica pridošlica obaraju ţenu iz ZLOPAK-a na pod. Zatim je jedan zakoračio unatrag, podigao pištolj i naciljao.

Nema teorije, pomislio je Thomas. Nema...

Okolinu su obasjali bljeskovi kad je nekoliko metaka prasnulo iz pištolja i zabilo se u ţenino tijelo. Bila je mrtva, krvi je bilo posvuda.

Thomas je zateturao nekoliko koraka unatrag, umalo se spotaknuo.

Jedan čovjek prišao je Poljanašima, a ostali iz njegove skupine raširili su se oko njih i stali micati oruţjem lijevo-desno dok su pucali u promatračke prozore koji su se kršili. Thomas je čuo krike, ugledao krv, skrenuo pogled i usredotočio se na čovjeka koji im je prišao. Imao je tamnu kosu, lice mu je bilo mlado, ali puno bora oko očiju, kao da se svakog dana svog ţivota brinuo kako će preţivjeti do sljedećeg. ―Nemamo vremena objašnjavati‖, rekao je čovjek glasom jednako napetim kao i njegovo lice. ―Samo me slijedite i trčite kao da vam ţivot ovisi o tome. Jer i ovisi.‖ Na to je muškarac dao nekoliko znakova svojim drugovima pa se okrenuo i otrčao kroz velika staklena vrata, drţeći pištolj čvrsto ispred sebe. Komora se i dalje tresla od pucnjave i krika agonije, no Thomas je davao sve od sebe da se ne obazire na to i slijedi upute. ―Kreći!‖ viknuo je odostraga jedan od spasitelja – Thomas ih je jedino tako mogao shvatiti.

Nakon vrlo kratkog kolebanja Poljanaši su krenuli, gotovo gazeći jedni preko drugih u ţurbi da iziĎu iz te komore, da pobjegnu što je moguće dalje od Ţalera i Labirinta. I dalje drţeći Teresu za ruku, Thomas je trčao s njima, izguran na kraj grupe. Nisu imali drugog izbora nego Chuckovo tijelo ostaviti ondje.

Thomas nije osjećao ništa – bio je potpuno obamro. Protrčao je kroz dugačak hodnik u slabo osvijetljen tunel pa gore po zavojitim stubama. Sve je bilo mračno i mirisalo na elektroniku. Niz još jedan hodnik. Uz još jedne stube.

Još hodnika. Thomas je ţelio ţalovati za Chuckom, biti uzbuĎen zbog njihova bijega, radovati se tome što je Teresa s njime, ali vidio je previše. Sada je ostala samo praznina. Ništavilo. Nastavio je.

Trčali su dalje; neki muškarci i ţene vodili su sprijeda, a neki su ih glasno poticali odostraga.

251

Došli su do još jednih velikih staklenih vrata i prošli kroz njih na jaku kišu koja je mlatila s crnog neba. Ništa se nije vidjelo osim odbljesaka tamnih iskrica na mlazovima vode koji su pljuštali po zemlji. VoĎa se nije zaustavio dok nisu stigli do nekog golemog autobusa, ulubljenog i izgrebanog s obiju strana, s paučinastim pukotinama na većini prozora. Po svemu tome slijevala se kiša pa je Thomas zamislio golemu zvijer koja izranja iz oceana. ―Ulazite!‖ viknuo je muškarac. ―Poţurite!‖ Ušli su jedan po jedan, naguravši se u zbijenu gomilu kod ulaznih vrata. Činilo se da to nikada neće završiti. Poljanaši su se gurali i probijali uz tri stube i do sjedala. Thomas je bio na kraju, a Teresa odmah ispred njega. Pogledao je prema nebu i osjetio kako ga voda udara po licu – bila je topla, gotovo vruća, i neobično gusta. Začudo, to mu je pomoglo prevladati strah, prenuti se i postati pozoran. Moţda je stvar naprosto bila u ţestini tog potopa. Usredotočio se na autobus, na Teresu, na bijeg.

Bili su već gotovo na vratima kad ga je najednom nečija ruka tresnula po ramenu i zgrabila ga za majicu. Kriknuo je kad ga je netko povukao unatrag i istrgnuo mu ruku iz Teresine – vidio je kako se okrenula točno na vrijeme da ga vidi kako pada na zemlju uz veliki pljusak vode. Kraljeţnicom mu je sunula munja bola, a glava neke ţene pojavila se pet centimetara iznad njega, naopačke, prepriječivši mu pogled na Teresu.

Thomasa je dodirnula masna kosa koja je visjela oko lica sakrivenog u sjeni. Uţasan smrad po trulim jajima i pokvarenome mlijeku ispunio mu je nosnice. Ţena se odmaknula toliko da joj je nečija ručna svjetiljka obasjala crte lica – blijedu, naboranu koţu posutu uţasnim ranama iz kojih se cijedio gnoj.

Thomasa je obuzela čista jeza, ukočio se od straha. ―Sve će nas spasiti!‖ rekla je stravična ţena; pljuvačka joj je letjela iz usta i poprskala Thomasa. ―Sve će nas spasiti od Baklje!‖ Nasmijala se smijehom ne mnogo drukčijim od suhog kašlja. Ţena je graknula kad ju je jedan spasitelj zgrabio objema rukama i strgnuo s Thomasa koji se pribrao i ţustro ustao. Ustuknuo je prema Teresi, buljeći u muškarca koji je vukao ţenu dalje dok se ona slabašno ritala nogama, pogleda prikovanog na Thomasa. Uperila je prst u njega i viknula: ―Ne vjeruj im ni riječ!

Sve ćeš nas spasiti od Baklje, hoćeš, da!‖ Kad se muškarac udaljio nekoliko metara od autobusa, bacio je ţenu na tlo. ―Ostaj tu ili ću te ubiti!‖ zaurlao je na nju pa se obratio Thomasu. ―Ulazi u autobus!‖ Thomas, kojeg je sve to toliko prestravilo da je drhtao cijelim tijelom, okrenuo se i pošao za Teresom po stubama u prolaz u autobusu. Razrogačene oči motrile su ga dok su hodali sve do straţnjih sjedala u koja su se umorno svalili; šćućurili su se zajedno. Crna voda prala je prozore izvana. Teška kiša bubnjala je po krovu; grom je zatresao nebo.

252

Što je to bilo? rekla mu je Teresa u glavi.

Thomas nije znao odgovor, samo je odmahnuo glavom. Opet su ga preplavile misli o Chucku; istjerale su one o luĎakinji i umrtvile mu srce.

Naprosto nije mario, nije osjećao nikakvo olakšanje zbog toga što su pobjegli iz Labirinta. Chuck...

Jedan od spasitelja, jedna ţena, sjela je preko puta Thomasa i Terese; voĎa koji im se prije obratio popeo se u autobus i sjeo za upravljač te uključio motor.

Autobus se počeo kotrljati naprijed.

U tom trenutku Thomas je kroz prozor opazio titraj nekog pokreta. Ona izranjavana ţena bila je ustala i brzo trčala prema prednjem dijelu autobusa, divljački mahala rukama i vrištala nešto što se nije čulo zbog buke oluje. Oči su joj bile pune ludila ili uţasa – Thomas nije bio siguran.

Kad mu je nestala iz vida na prednjoj strani, nagnuo se prema prozoru. ―Čekaj!‖ kriknuo je Thomas, ali nitko ga nije čuo. Ili, ako i jest, nije mario.

Vozač je nagazio na papučicu gasa – autobus se trznuo kad se zabio u ţenino tijelo. Thomas je gotovo odskočio sa sjedala od siline udarca kad su prednji kotači prešli preko nje, nakon čega je ubrzo uslijedio i udarac straţnjim kotačima. Thomas je pogledao Teresu i na licu joj ugledao izraz mučnine koji je zacijelo bio odraz i njegova lica.

Vozač je bez riječi samo zadrţao nogu na papučici i autobus je orao dalje, vozeći ih kroz noć šibanu kišom.

253

Poglavlje 61 Thomasu su se u sljedećih sat vremena vrtloţili prizori i zvukovi.

Vozač je vozio kroz naselja i gradove nehajno brzo, a od pljuska se uglavnom ništa nije vidjelo. Svjetla i zgrade bili su iskrivljeni i vodenasti, kao u halucinaciji izazvanoj drogom. U jednom trenutku na autobus su izvana navalili neki ljudi odjeveni u dronjke, kose prilijepljene uz glavu, uţasnutih lica punih onakvih čudnih rana koje je Thomas vidio na onoj ţeni. Mlatili su šakama po vozilu kao da ţele ući, pobjeći iz kakvog god strašnog ţivota kojim su ţivjeli.

Autobus nije ni usporio. Teresa, pored Thomasa, samo je šutjela. On je naposljetku prikupio dovoljno hrabrosti obratiti se ţeni koja im je sjedila preko puta. ―Što se dogaĎa?‖ upitao je, ne znajući kako to drugačije sročiti. Ţena ga je pogledala. Mokra crna kosa visjela joj je u pramenovima oko lica. Tamne oči bile su joj pune tuge. ―To je jako duga priča.‖ Ţenin glas bio je mnogo njeţniji nego što je Thomas očekivao pa se ponadao da im je ona uistinu prijatelj, da su svi spasitelji prijatelji. Unatoč činjenici što su hladnokrvno pregazili onu ţenu. ―Molim vas‖, rekla je Teresa. ―Molim vas, recite nam nešto.‖ Ţena je gledala malo u Thomasa, malo u Teresu pa uzdahnula. ―Potrajat će još neko vrijeme prije nego što vam se sjećanja vrate ako se ikada vrate – mi nismo znanstvenici i nemamo pojma što su vam učinili ni kako su to učinili.‖ Thomas se snuţdio na pomisao da je moţda zauvijek izgubio pamćenje, ali ustrajao je i dalje. ―Tko su oni?‖ upitao je. ―Počelo je sa sunčevim bakljama‖, rekla je ţena, zagledavši se u daljinu. ―Što...‖ počela je Teresa, ali Thomas ju je ušutkao. Samo je pusti da priča, rekao joj je u glavi. Izgleda da hoće.

Dobro.

Dok je govorila, ţena je izgledala gotovo kao da je u transu; ni načas nije skrenula pogled s neke neodreĎene točke u daljini. ―Sunčeve baklje nisu se mogle predvidjeti. Sunčeve baklje su normalne, ali ove su bile bez presedana, goleme, sve jače i jače, a kad su ih primijetili, prošlo je svega nekoliko minuta prije nego što se njihova vrućina stuštila na Zemlju. Prvo su nam izgorjeli sateliti; tisuće ljudi umrlo je odmah, milijuni u sljedećih nekoliko dana, bezbrojni kilometri pretvorili su se u pustoši. Zatim je došla bolest.‖ 254

Zastala je, udahnula. ―Kako se ekosustav raspao, nije bilo moguće staviti tu bolest pod kontrolu pa čak ni zadrţati je u Juţnoj Americi. Dţungle su nestale, ali kukci nisu. Ljudi to sada zovu Bakljom. To je strašno, strašno. Samo si najbogatiji mogu ublaţiti simptome, a izliječiti se ne moţe nitko. Osim ako glasine s Anda nisu istinite.‖ Thomas je gotovo prekršio vlastiti savjet – glava mu je bila puna pitanja. U srcu mu je nabujao uţas. Sjedio je i slušao, a ţena je nastavila. ―Što se tiče vas, svih vas – vi ste samo nekolicina od milijuna siročadi.

Testirali su ih tisuće i za veliki zadatak izabrali vas. Konačni test. Sve kroz što ste prošli bilo je proračunato i promišljeno. Katalizatori za proučavanje vaših reakcija, moţdanih valova, misli. Sve to da bi se izdvojili oni koji nam mogu pomoći pronaći način kako pobijediti Baklju.‖ Opet je zastala i izvukla pramen kose iza uha. ―Većinu tjelesnih simptoma uzrokuje nešto drugo. Prvo počnu deluzije, potom ţivotinjski nagoni nadvladaju ljudske. Na kraju ih to dokrajči, razori njihovu ljudskost. Sve je to u mozgu.

Baklja ţivi u njihovim mozgovima. Strašna je to stvar. Bolje je umrijeti nego se razboljeti od nje.‖ Ţena je skrenula pogled s ništavila i usredotočila se na Thomasa, zatim je pogledala Teresu pa opet Thomasa. ―Mi im ne ţelimo dopustiti da to rade djeci.

Zakleli smo se ţivotima da ćemo se boriti protiv ZLOPAK-a. Ne smijemo izgubiti svoju ljudskost bez obzira na konačni ishod.‖ Prekriţila je ruke u krilu i spustila pogled na njih. ―S vremenom ćete doznati više. Ţivimo daleko na sjeveru, od Anda nas dijele tisuće kilometara.

Prostor izmeĎu ovdje i tamo zove se Zgarište. Smješteno je uglavnom oko onoga što su nekada zvali ekvatorom, a sada je to samo vrućina i prašina, sve je puno divljaka koje je Baklja toliko uništila da im se ne moţe pomoći.

Pokušavamo prijeći preko te zemlje da bismo pronašli lijek. A u meĎuvremenu ćemo se boriti protiv ZLOPAK-a i zaustaviti eksperimente i testiranja.‖ Paţljivo je pogledala Thomasa pa Teresu. ―Nadamo se da ćete nam se pridruţiti.‖ Zatim je skrenula pogled i zagledala se kroz svoj prozor.

Thomas je pogledao Teresu, upitno podignuvši obrve. Ona je samo odmahnula glavom te je spustila na njegovo rame i zatvorila oči.

Previše sam umorna da bih razmišljala o tome, rekla je. Samo neka smo sada na sigurnom.

Moţda jesmo, odgovorio je on. Moţda.

Slušao je njezino tiho disanje u snu, no znao je da on neće nikako moći zaspati. Oluja sasvim suprotnih emocija u njemu bila je strahovito jaka, a nijednu nije mogao imenovati. Ipak, i to je bilo bolje od tupe praznine koju je osjećao prije. Mogao je samo sjediti i buljiti kroz prozor u kišu i crnilo, premećući riječi poput Baklja i bolest i eksperiment i Zgarište i ZLOPAK. Mogao je samo sjediti i nadati se da će sada sve biti bolje nego u Labirintu.

255

No dok se truckao i njihao zajedno s autobusom, osjećao kako mu Teresina glava lupka po ramenu kad povremeno prijeĎu preko velikih izbočina, slušao kako se meškolji i opet tone u san, slušao ţamor razgovora drugih Poljanaša, misli su mu se neprestano vraćale samo na jedno.

Na Chucka. * * * Dva sata poslije autobus se zaustavio.

Stali su na blatnjavom parkiralištu koje je okruţivalo neku neodredivu zgradu s više redova prozora. Ona ţena i drugi spasitelji odveli su devetnaest dječaka i jednu djevojku kroz ulazna vrata, po stubama, pa u golemu spavaonicu s nizovima kreveta na kat koji su bili poredani duţ jednog zida. Na suprotnom zidu bile su komode i stolovi. Svaki zid prostorije krasili su prozori prekriveni zastorima.

Thomas je sve to sagledao u laganom i prigušenom čudu – bio je već daleko od toga da ga bilo što više ikada iznenadi ili uzdrma.

Prostorija je bila puna boja. Jarkoţuti zidovi, crveni pokrivači, zeleni zastori. Nakon sumornog sivila Poljane ovo je bilo kao da su ušli u ţivu dugu.

Cijeli taj prizor, i kreveti, i komode, sve uredno i čisto – dojam normalnosti bio je gotovo previše jak. Predobro da bi bilo istinito. Minho je to najbolje sročio kad su ušli u svoj novi svijet: ―Šebote, umro sam i eto me u raju.‖ Thomasu je bilo teško osjećati radost, kao da bi time izdao Chucka, no bilo je nečega u tome. Nečega je bilo.

Vozač autobusa prepustio je Poljanaše malobrojnom osoblju – devetoro ili desetoro muškaraca i ţena u izglačanim crnim hlačama i bijelim košuljama, besprijekornih frizura, čistih lica i ruku. Smiješili su se.

Boje. Kreveti. Osoblje. Thomasu je bilo kao da se neka nemoguća sreća pokušava probiti kroz njega. Doduše, u njezinu središtu vrebala je golema rupa, tamno udubljenje koje moţda nikada neće nestati – uspomena na Chucka i njegovo brutalno umorstvo, njegovu ţrtvu. No unatoč tome, unatoč svemu što im je ţena u autobusu ispričala o svijetu u koji su se vratili, Thomas se osjećao sigurnim prvi put otkako je izišao iz Kutije.

Odredili su si krevete, dobili odjeću i stvari za kupaonicu, posluţili su im večeru. Pizzu. Pravu pravcatu pizzu koja masti prste. Thomas je slasno pojeo svaki zalogaj, glad je nadvladala sve, a raspoloţenje zadovoljstva i olakšanja oko njega moglo se opipati. Poljanaši su uglavnom bili tihi dok je sve to trajalo, moţda su se bojali da će od razgovaranja sve nestati. No često su se smiješili.

Thomas se bio toliko naviknuo na očajne izraze lica da ga je gotovo uznemirilo to što sad na njima vidi sreću. Osobito zbog toga što ju je njemu bilo toliko teško osjetiti.

256

Ubrzo nakon jela rekli su im da je vrijeme za spavanje i nitko se nije protivio.

Pogotovo ne Thomas. Imao je dojam da bi mogao spavati mjesecima.

257

Poglavlje 62 Thomas je dijelio krevet na kat s Minhom koji je inzistirao na tome da on spava gore; pored njih bili su Newt i Tava. Osoblje je Teresu stavilo u posebnu sobu – odveli su je, a da se nije stigla ni pozdraviti. Thomasu je počela očajno nedostajati nakon tri sekunde.

Dok se Thomas gnijezdio na mekanom madracu, nešto ga je prekinulo. ―Hej, Thomase‖, rekao je Minho iznad njega. ―Da?‖ Thomas je bio toliko umoran da se ta riječ jedva čula. ―Što misliš, što se dogodilo Poljanašima koji su ostali tamo?‖ Thomasu to još uopće nije palo na pamet. Misli su mu se vrtjele oko Chucka, a sada i oko Terese. ―Ne znam, no sudeći prema tome koliko nas je poginulo da bismo stigli ovamo, ne bih volio biti jedan od njih u ovom trenutku. Ţaleri vjerojatno gaze po njima.‖ Nije mogao vjerovati koliko je to nehajno zazvučalo. ―Misliš da smo sigurni s ovim ljudima?‖ upitao je Minho.

Thomas je načas razmislio. Mogao je dati samo jedan odgovor. ―Da, mislim da smo sigurni.‖ Minho je rekao još nešto, ali Thomas ga nije čuo. Svladao ga je umor, misli su mu odlutale na ono kratko vrijeme koje je proveo u Labirintu, kad je bio trkač i na to koliko je to ţelio biti – još od prve noći na Poljani. Činilo mu se da je to bilo prije sto godina. Kao san. Ţamor drugih razgovora lelujao je prostorijom, ali Thomasu se činilo da svi dopiru s drugog svijeta. Zurio je u prekriţene drvene grede kreveta iznad sebe, osjećajući kako tone u san, no htio je razgovarati s Teresom pa mu se othrvao.

Kakva je tvoja soba? upitao ju je u mislima. Volio bih da si ovdje.

Ma nemoj? odgovorila je. Sa svim onim smrdljivim dečkima? Mislim da ne.

Valjda imaš pravo. Mislim da je Minho prdnuo tri puta u zadnjoj minuti.

Thomas je znao da je to bio loš pokušaj šale, ali nije mogao bolje.

Osjetio je kako se ona smije, poţelio da moţe i on. Uslijedila je dugačka stanka. Jako mi je ţao zbog Chucka, rekla je naposljetku.

Thomasa je oštro zaboljelo i zatvorio je oči dok je tonuo sve dublje u tugu te noći. Znao je biti tako dosadan, rekao je. Zastao je, sjetivši se one večeri kad je Chuck nasmrt prepao Gallyja u kupaonici. Ali ovo boli. Kao da sam izgubio brata.

Znam.

258

Obećao sam...

Prestani, Tome. Što? Htio je da Teresa učini da mu bude bolje, da kaţe nešto čarobno što bi mu odagnalo bol.

Prestani s time što si obećao. Pola nas je uspjelo. Svi bismo umrli da smo ostali u Labirintu.

Ali Chuck nije uspio, rekao je Thomas. Izjedala ga je krivnja zbog toga što je bio siguran da bi mijenjao bilo kojeg Poljanaša u toj prostoriji za Chucka.

Poginuo je da spasi tebe, rekla je Teresa. Sam je tako odlučio. Samo nemoj da to bude uzalud.

Thomasu su ispod kapaka navrle suze; jedna je pobjegla i spustila mu se niz desnu sljepoočnicu u kosu. Prošla je čitava minuta bez ijedne riječi izmeĎu njih. Tada je rekao: Teresa?

Da? Thomasa je bilo strah podijeliti svoje misli, ali ipak je to učinio. Ţelim te se sjetiti. Sjetiti se nas. Znaš, od prije.

I ja.

Kao da smo... Na koncu nije znao kako da to kaţe.

Znam.

Pitam se što će biti sutra.

Saznat ćemo za nekoliko sati.

Da. Pa, laku noć. Htio je reći još nešto, još mnogo toga, ali ništa mu nije dolazilo.

Laku noć, rekla je ona baš kad su se svjetla ugasila.

Thomas se okrenuo, zadovoljan što je mrak pa nitko ne moţe vidjeti izraz koji mu je lice poprimilo.

Nije to bio osmijeh, ne baš sasvim. Nije bio baš sretan izraz lica, ali gotovo sretan.

A zasada je to bilo gotovo sasvim dovoljno.

259

Epilog ZLOPAK – Dopis, Datum 232.1.27, Vrijeme 22:45 ZA: Moje suradnike OD: Ava Paige, kancelarka RE: MISLI O KUŠNJAMA LABIRINTA, skupina A Mislim kako ćemo se svi sloţiti da su Kušnje u svakom pogledu bile uspješne.

Dvadesetoro preţivjelih, svi dobro osposobljeni za pothvat koji planiramo.

Reakcije na Varijable bile su zadovoljavajuće i ohrabrujuće. Umorstvo dječaka i ―spašavanje‖ pokazali su se korisnim finalom. Trebali smo ih šokirati, vidjeti njihove reakcije. Iskreno, mislim da je sjajno što smo na kraju, unatoč svemu, uspjeh okupiti tako veliku populaciju djece koja naprosto nikada ne odustaju.

Začudo, najteţe mi pada to što ih sada gledam kako misle da je sve u redu.

No nema vremena za ţaljenje. Za dobro našeg naroda idemo dalje.

Imam svoje mišljenje o tome koga bi trebalo izabrati kao voĎu, ali zasada ću se suzdrţati od iskaza kako ne bih utjecala ni na čiju odluku, no, prema mome mišljenju, izbor je očigledan.

Svi smo itekako svjesni toga što je na kocki. Što se mene tiče, ovo me ohrabruje. Sjećate li se što je djevojka napisala na ruku prije nego što je izgubila pamćenje? Koju je jedinu stvar odabrala ne pustiti? ZLOPAK je dobar.

Subjekti će se na kraju sjetiti i shvatiti svrhu teških stvari koje smo im činili i koje im planiramo činiti. Misija ZLOPAK-a je sluţiti čovječanstvu i spasiti ga bez obzira na cijenu. Mi smo uistinu ―dobri‖.

Molim vas da u odgovoru navedete svoje reakcije. Subjektima će biti omogućeno spavati čitavu jednu noć prije provedbe Stadija 2. U ovom trenutku dopustimo sebi nadu.

Rezultati Kušnji skupine B takoĎer su izuzetni. Treba mi još vremena da obradim podatke, ali ujutro ćemo moći raspraviti o tome.

Dakle, do sutra.

260

Zahvale Urednici i prijateljici Stacy Whitman, na tome što mi je pomogla primijetiti stvari koje nisam primjećivao.

Vjernom oboţavatelju Jacobyju Nielsenu, na povratnim informacijama i neprestanoj podršci.

Kolegama autorima Brandonu Sandersonu, Aprilynne Pike, Julie Wright, J. Scottu Savageu, Sari Zarr, Emily Wing Smith i Anne Bowen, na tome što su bili uz mene.

Mom agentu Michaelu Bourretu, na tome što je ostvario moj san.

Usto, iskrene zahvale Lauren Abramo i svima u kući Dystel & Goderich.

I Kristi Marino, za ureĎivački posao koji se ne moţe opisati. Ti si genij i tvoje bi ime trebalo pisati na koricama pokraj mog.

261

Bilješka o autoru James Dashner roĎen je i odrastao u Georgiji, ali sada ţivi i piše u Stjenjaku.

Autor je i serije 13. stvarnost. Ako ţelite saznati više o njemu i njegovim knjigama, posjetite www.jamesdashner.com.

262