Različita - Veronica Roth #1

1

VERONICA ROTH

RAZLIĈITA

2

Ona se okreće kako bi se suočila s budućnošću u svijetu koji se raspada.

3

Mojoj majci, koja mi je podarila trenutak kada Beatrice shvaća koliko joj je majka zapravo jaka, te se pita kako toliko dugo toga nije ni bila svjesna.

4

PRVO POGLAVLJE U MOJOJ KUĆI postoji zrcalo. Nalazi se iza klizne ploĉe u hodniku na katu. Naša frakcija dopušta mi da ispred njega stojim drugoga dana svakog trećeg mjeseca, kad me mama šiša.

Sjedim na stolcu, dok moja majka iza mene stoji i šiša. Uvojci na pod padaju u plavi prsten bez sjaja. Ĉim obavi posao, kosu mi uklanja s lica i uvrće je u ĉvor. Zamjećujem koliko se doima smirenom i koliko je usredotoĉena. Dobro je uvjeţbala umijeće gubitka same sebe. Ne mogu to reći i za sebe.

Dok ne obraća pozornost, kradom pogledavam vlastiti odraz — ne iz taštine, nego iz znatiţelje. U tri se mjeseca mnogo toga moţe dogoditi s neĉijim izgledom. U svom odrazu vidim usko lice, široke, oble oĉi i dug, uzak nos — još uvijek izgledam poput malene djevojĉice, premda sam prije nekoliko mjeseci navršila šesnaest godina. Druge frakcije slave roĊendane, ali mi ne. Bilo bi to preveliko udovoljavanje samome sebi.

— Evo — kaţe majka priĉvrstivši kosu svezanu u ĉvor. Njezin se pogled u zrcalu susreće s mojim. Prekasno je da odvratim pogled, no umjesto da me ukori, ona se smiješi našem odrazu. Malo se mrštim. Zašto me nije ukorila zato što sam zurila u sebe?

— Danas je, dakle, taj dan — kaţe.

— Da — odgovaram.

— Jesi li nervozna?

Kratko zurim u vlastite oĉi. Danas je dan testiranja sposobnosti zahvaljujući kojemu ću doznati kojoj od pet frakcija pripadam. A sutra ću, na Ceremoniji izbora, odluĉiti kojoj frakciji pristupam; odluĉit ću kako ću provesti ostatak ţivota; hoću li ostati sa svojom obitelji ili je napustiti.

— Ne — kaţem. — Ti testovi ne moraju utjecati na naš izbor.

— Toĉno — smiješi se. — PoĊimo na doruĉak.

— Hvala ti. Što si me ošišala.

Ljubi me u obraz i povlaĉi ploĉu preko zrcala. Mislim da bi moja majka mogla biti lijepa, u drukĉijem svijetu. Tijelo joj je tanano ispod sive halje. Ima visoke liĉne kosti i duge trepavice, a kad je naveĉer raspusti, kosa joj u valovima pada preko ramena. No svoju ljepotu mora skrivati u Nijekanju.

Zajedno idemo do kuhinje. U jutra kad moj brat priprema doruĉak, kad me otac dok ĉita novine pogladi po glavi, a majka pjevuši dok ĉisti stol — tih jutara osjećam najveću krivnju zbog ţelje da ih napustim. *** Autobus zaudara na ispušne plinove. Kada god naiĊe na rupu na neravnome kolniku, baca me lijevo–desno, premda se ĉvrsto drţim za sjedalo kako bih ostala na mjestu.

Moj stariji brat Caleb stoji u prolazu izmeĊu sjedala i drţi se za šipku iznad svoje glave kako bi zadrţao ravnoteţu. Ne nalikujemo jedno drugom. Od oca je naslijedio tamnu kosu i kukast nos, a od majke zelene oĉi i jamice na obrazima. Zbog toga je kao mlaĊi izgledao ĉudno, no sada mu to pristaje. Da nije Nijekanje, sigurna sam da bi djevojke iz škole neprestano zurile u njega.

5

Od majke je naslijedio i nesebiĉnost. U autobusu je bez razmišljanja svoje sjedalo prepustio mrzovoljnom pripadniku Iskrenosti.

Pripadnik Iskrenosti na sebi nosi crno odijelo i bijelu kravatu — to im je uobiĉajena odora. Njihova frakcija cijeni iskrenost i istinu doţivljava kao crno–bijelu, zato se tako odijevaju.

Kako se pribliţavamo središtu grada, prostori izmeĊu zgrada postaju sve uţi, a ceste sve ravnije. Zgrada koju su nekoć nazivali Sears Tower — mi je zovemo Ţarište — izvire iz magle kao crni stup na nebu. Autobus prolazi ispod pruţnog nadvoţnjaka. Nikad se nisam vozila vlakom, premda vlakovi neprestano voze i pruge su posvuda. Njima se voze samo Neustrašivi.

Prije pet godina dobrovoljni graĊevinski radnici iz Nijekanja ponovno su poploĉali neke kolnike. Zapoĉeli su u središtu grada i radili sve dok im nije ponestalo materijala. Ceste na podruĉju gdje ţivim još uvijek su pune pukotina i rupa, te voţnja na njima nije sigurna.

Ionako nemamo automobil.

Izraz Calebova lica miran je dok se njišemo i poskakujemo cestom. Siva halja pada mu niz ruke dok se drţi za šipku kako bi odrţao ravnoteţu. Zahvaljujući neprestanom pomicanju njegovih oĉiju znam da stalno promatra ljude oko sebe — upinje se vidjeti samo njih i zaboraviti samoga sebe. Pripadnici Iskrenosti cijene iskrenost, no naša frakcija Nijekanja cijeni nesebiĉnost.

Autobus se zaustavlja ispred škole i ustajem, prolazim pokraj pripadnika Iskrenosti.

Hvatam Caleba za ruku dok se spotiĉem preko ĉovjekovih cipela. Nespretna sam, nikada nisam bila graciozna.

Zgrada Više razine najstarija je od triju škola u gradu: Niţe razine, Srednje razine i Više razine. Poput svih ostalih zgrada koje ju okruţuju, i ona je sazdana od stakla i ĉelika. Ispred nje je velika metalna skulptura po kojoj se Neustrašivi penju nakon nastave, izazivaju jedan drugog da se uspinju sve više i više. Prošle sam godine vidjela jednog koji je pao i slomio nogu. Otišla sam po medicinsku sestru da mu pomogne.

— Danas je testiranje sposobnosti — kaţem. Caleb nije ni godinu dana stariji od mene, pa smo na istoj godini.

Kima glavom dok prolazimo kroz ulazna vrata. Mišići su mi se ukoĉili ĉim smo ušli.

Vlada gladno ozraĉje, kao da svaki šesnaestogodišnjak pokušava proţdrijeti što je moguće veći dio svog posljednjeg dana. Vrlo je vjerojatno kako nakon Ceremonije izbora više nećemo hodati ovim hodnicima — odmah nakon izbora nove će se frakcije morati pobrinuti za ostatak našeg obrazovanja. Školski sati danas su nam upola skraćeni, tako da ćemo imati sve predviĊene predmete prije testiranja koje je odmah nakon objeda. Srce mi već ubrzano kuca.

— Uopće te ne brine što će ti reći? — pitam Caleba.

Zastajemo na mjestu gdje se hodnik raĉva; on će se zaputiti prema kabinetu Napredne matematike, a ja u suprotnom smjeru, prema Frakcijskoj povijesti.

Podiţe obrvu i gleda me.

— A tebe?

Mogla bih mu reći da me već tjednima brine što će mi test sposobnosti reći — Nijekanje, Iskrenost, Uĉenost, Dobrohotnost ili Neustrašivost?

Umjesto toga, smiješim se i kaţem: — Baš i ne.

Uzvraća mi osmijehom.

6

— Pa... ţelim ti ugodan dan.

Koraĉam prema kabinetu Frakcijske povijesti, grizem si donju usnu. Uopće mi nije odgovorio na pitanje.

Hodnici su bili skuĉeni, premda je svjetlost koja je dopirala kroz prozore stvarala iluziju prostora; oni su jedini prostor gdje se u našoj dobi susreću pripadnici razliĉitih frakcija.

Danas, u maniĉnome raspoloţenju posljednjega dana, gomila je zraĉila novom vrstom energije.

Djevojka duge kovrĉave kose viĉe mi »Hej!« pokraj uha i maše dalekoj prijateljici.

Rukav njezine jakne pljeska me po obrazu. Zatim me mladić pripadnik Uĉenih u modroj jakni okrzne i gubim ravnoteţu, padam na tlo.

— Skloni mi se s puta, Ukoĉena — dovikuje i odlazi dalje.

Obrazi mi se ţare. Ustajem i otirem sa sebe prašinu. Nekoliko je ljudi zastalo kada sam pala, no nitko mi nije ponudio pomoć. Njihovi me pogledi slijede do kraja hodnika. I drugima se iz moje frakcije već mjesecima dogaĊa isto — Uĉeni su objavljivali negativna izviješća o frakciji Nijekanja, što je poĉelo utjecati na naš poloţaj u školi. Siva odjeća, neupadljiva frizura i nenametljivo ponašanje moje frakcije trebali su mi olakšati pokušaje da zaboravim samu sebe, olakšati svima drugima da uĉine isto. No sada su me pretvorili u metu.

Zastala sam pokraj prozora u krilu E i ĉekala da pristignu Neustrašivi. Toĉno u 7 sati i 25 minuta Neustrašivi su vlastitu hrabrost dokazivali iskakanjem iz vlaka u pokretu.

Moj otac Neustrašive naziva »Ċavolima«. Oni nose piercinge, tetovaţe i odjeveni su u crno. Primarna im je zadaća ĉuvati ogradu koja okruţuje grad. Od ĉega je ĉuvaju, to ne znam.

Trebali bi me zbunjivati. Trebala bih se pitati kakve veze ima hrabrost — vrlina koju najviše cijene — s metalnom rinĉicom provuĉenom kroz nosnice. Umjesto toga, ne mogu oĉi odvojiti od njih kamo god da poĊu.

Vlak zviţdi, ispušta zvuk od kojeg mi podrhtavaju prsa. Svjetlo na prednjem dijelu vlaka pali se i gasi dok vlak tutnji pokraj škole, škripi na ĉeliĉnim traĉnicama. Dok posljednjih nekoliko vagona prolazi pokraj škole, dolazi do masovnog egzodusa mladića i djevojaka u crnoj odjeći koji se bacaju s vagona u pokretu, neki padaju i kotrljaju se, drugi nekoliko koraka posrću, a zatim uspostavljaju ravnoteţu. Jedan mladić prebacuje ruku preko ramena neke djevojke, smije se.

Promatrati ih doista je glupo. Okrećem se od prozora i kroz gomilu se probijam do uĉionice Frakcijske povijesti.

7

DRUGO POGLAVLJE TESTIRANJE ZAPOĈINJE nakon objeda. Sjedimo za dugim stolovima u kantini, a voditelji testiranja prozivaju po deset imena odjednom, po jedno za svaku prostoriju za testiranje.

Sjedim pokraj Caleba, preko puta naše susjede Susan.

Susanin otac vozi se na posao kroz grad, posjeduje automobil, pa Susan svakoga dana vozi u školu i vraća kući. Ponudio se da vozi i nas, no Caleb veli kako mu je draţe kasnije poći od kuće, te da mu ne ţeli stvarati komplikacije.

Dakako da ne ţeli.

Voditelji testiranja uglavnom su dragovoljci iz frakcije Nijekanja, premda je u jednoj od prostorija za testiranje predstavnik Uĉenih, a u drugoj Neustrašivih koji trebaju testirati nas iz frakcije Nijekanja, jer pravila nalaţu da nas ne moţe testirati netko iz iste frakcije. Pravila nalaţu i da se ni na koji naĉin ne moţemo pripremiti za testiranje, tako da ne znam što oĉekivati.

Pogled mi sa Susan prelazi na stolove za kojima Neustrašivi sjede na suprotnome kraju prostorije. Smiju se, viĉu i kartaju. Za drugom skupinom stolova Uĉeni u neprestanoj potrazi za znanjem raspravljaju o knjigama i novinama.

Skupina Dobrohotnih djevojaka odjevenih u ţuto i crveno u krugu sjedi na podu kantine, igra nekakvu brojalicu koja ukljuĉuje pljeskanje dlanovima i ritmiĉko pjevanje.

Svakih nekoliko minuta do ušiju mi dopire njihov zborni smijeh, kada god je neka od njih eliminirana iz igre pa mora sjesti u središte kruga. Na stolu do njih, momci pripadnosti Iskrenih široko gestikuliraju rukama. Ĉini se da se oko neĉega prepiru, no to sigurno nije ništa ozbiljno budući da se neki od njih još uvijek smiješe.

Za stolom pripadnika Nijekanja svi tiho sjedimo i ĉekamo. Obiĉaji frakcije nalaţu oblike ponašanja ĉak i u dokolici, te nadilaze osobne sklonosti. Sumnjam da svi Uĉeni ţele neprestano uĉiti, ili svi Iskreni neprestano voditi debate, no ništa se više od mene ne mogu usprotiviti normama vlastitih frakcija.

U sljedećoj je skupini prozvano Calebovo ime. Pun povjerenja, on kreće prema izlazu.

Ne moram mu poţeljeti sreću, ni uvjeravati ga da ne treba biti nervozan. Zna kamo pripada, oduvijek je to znao. Kao takvog pamtim ga još od najranijeg djetinjstva, kada su mi bile samo ĉetiri godine. Ukorio me što na igralištu svoje uţe za preskakanje nisam dala djevojĉici koja nije imala ništa ĉime bi se igrala. Ne kori me više ĉesto, no u sjećanje mi se urezao njegov pogled pun negodovanja.

Pokušala sam mu objasniti da moji instinkti nisu poput njegovih — nije mi uopće doprlo do mozga da svoje sjedalo u autobusu prepustim Iskrenome — no on to jednostavno ne shvaća.

— Samo ĉini ono što bi trebala ĉiniti — uvijek mi kaţe. Njemu je to tako jednostavno. I meni bi trebalo biti. Ţeludac mi se grĉi. Sklapam oĉi i sjedim tako sve dok se Caleb ponovno nije vratio za stol.

Blijed je kao kreĉ. Dlanovima prelazi preko nogu, onako kako ja to ĉinim kad ţelim otrti znoj, a kada ih ponovno podiţe, prsti mu se tresu. Otvaram usta kako bih ga nešto pitala, no rijeĉi ne ţele van. Zabranjeno mi je da ga pitam za rezultate, a njemu je zabranjeno da mi o njima govori.

8

Dobrovoljac iz frakcije Nijekanja proziva imena sljedeće skupine. Dvoje iz Neustrašivih, dvoje Uĉenih, dvoje Dobrohotnih, dvoje iz frakcije Iskrenih, a zatim: »Iz frakcije Nijekanja: Susan Black i Beatrice Prior.« Ustajem zato što se to od mene oĉekuje, no da se mene pita, zauvijek bih ostala sjediti.

Osjećam se kao da mi je u prsima mjehur koji se neprestano širi, prijeti da će se u meni rasprsnuti. Slijedim Susan do izlaza. Ljudi pokraj kojih prolazimo vjerojatno ne mogu razaznati koja je koja. Na sebi imamo jednaku sivu odjeću i plava nam je kosa poĉešljana na isti naĉin. Jedini je razlog moţda taj što se Susan ne osjeća kao da će povratiti, a ruke joj se ne tresu toliko da se mora uhvatiti za porub rukava svoje košulje.

Ispred kantine ĉeka nas niz od deset prostorija. Koriste se jedino za testiranje sposobnosti, tako da do sada nisam imala prilike vidjeti nijednu od njih. Za razliku od ostalih prostorija u školi, ove nisu odijeljene staklima, nego ogledalima. Gledala sam se kako blijeda i uţasnuta prilazim vratima. Susan se nervozno ceri dok ulazi u prostoriju broj 5, a ja u broj 6, u kojoj me ĉeka ţena iz frakcije Neustrašivih.

Ne izgleda strogo kao mladi Neustrašivi koje sam viĊala. Niska je, tamna, uglatih oĉiju, na sebi ima crnu jaknu — poput muškog sakoa — i traperice. Tek kada se okrenula da bi zatvorila vrata, na straţnjem dijelu njezina vrata vidjela sam tetovaţu, crno–bijelog sokola s crvenim okom. Da se nisam osjećala kao da mi se srce uspinje uz grlo, mogla sam pitati što predstavlja ta tetovaţa. Nešto sigurno predstavlja.

Ogledala prekrivaju unutrašnje zidove prostorije. Mogu vidjeti svoj odraz iz svih kutova: sivu tkaninu koja zaklanja oblik mojih leĊa, dugi vrat, kvrgave ruke, rumenilo na licu.

Strop blješti bijelim svjetlom. Nasred prostorije je naslonjaĉ s postoljem za stopala, kao kod zubara, pokraj njega je nekakav stroj. Izgleda poput mjesta gdje se dogaĊaju strašne stvari.

— Ne brini — kaţe ţena. — Ne nanosi bol.

Kosa joj je crna i ravna, no na svjetlu se vidi da je prošarana sjedinama.

— Sjedni i udobno se smjesti — kaţe. — Zovem se Tori.

Nespretno, sjedam u naslonjaĉ i zalijeţem, glavu polaţem na oslonac za glavu. Oĉi me bole od svjetla. Tori prtlja po stroju meni s desne strane. Pokušavam se usredotoĉiti na nju, a ne na ţice u njezinim rukama.

— Zašto sokol? — izlijeće mi dok mi ona na ĉelo lijepi elektrode.

— Nikada još nisam srela znatiţeljnog predstavnika frakcije Nijekanja — izjavljuje podiţući obrvu.

Drhtim i koţa mi se jeţi na rukama. Moja znatiţelja je pogreška, izdaja vrijednosti frakcije Nijekanja.

Tiho pjevušeći, na ĉelo mi lijepi još jednu elektrodu i objašnjava.

— U nekim dijelovima drevnoga svijeta sokol je simbolizirao Sunce. Kada sam dala naĉiniti ovu tetovaţu, mislila sam da ću na sebi uvijek imati Sunce, da se neću plašiti mraka.

Pokušavam se obuzdati i ne postaviti novo pitanje, no ne mogu si pomoći.

— Bojite se mraka?

— Bojala sam se mraka — ispravlja me. Sljedeću elektrodu lijepi na vlastito ĉelo, priĉvršćuje ţicu na nju. Slijeţe ramenima.

— Sada me podsjeća na strah koji sam prevladala.

Stoji iza mene. Toliko ĉvrsto stišćem naslone za ruke, da mi prsti gube boju i postaju bijeli. Povlaĉi ţice prema sebi, priĉvršćuje ih za mene, za sebe, za stroj iza sebe. Pruţa mi zatim boĉicu prozirne tekućine.

— Popij ovo — kaţe.

9

— Što je to? — Grlo mi je nateĉeno. Teško gutam. — Što će se dogoditi?

— Ne mogu ti reći. Samo imaj povjerenja u mene.

Ispuštam zrak iz pluća i izlijevam sadrţaj boĉice u usta. Oĉi mi se sklapaju. *** Ubrzo zatim ponovno ih otvaram, no negdje sam drugdje. Ponovno stojim u školskoj kantini, no svi dugi stolovi su prazni, a kroz staklene zidove vidim da pada snijeg. Na stolu ispred mene su dvije košare. U jednoj je komad sira, a u drugoj noţ duţine moje podlaktice.

Iza sebe ĉujem ţenski glas koji kaţe: — Odaberi.

— Zašto? — pitam.

— Odaberi — ponavlja.

Pogledavam preko ramena, no nikoga nema. Ponovno se okrećem prema košarama.

— Što ću s njima?

— Odaberi! — viĉe ţenski glas.

Kada je viknula na mene, moj strah je išĉeznuo, zamijenila ga je tvrdoglavost.

Namrgodila sam se i prekriţila ruke preko prsa.

— Neka ti bude — kaţe glas.

Košare nestaju. Ĉujem kako vrata škripe, pa se okrećem da bih vidjela tko je. Vidim da nije »tko«, nego »što«: pas šiljasta nosa stoji nekoliko metara dalje od mene. Šulja se prema meni, crne mu se usne razmiĉu i vidim mu bijele zube. Potmulo reţi, pa shvaćam da bi mi sir dobro došao. Ili noţ. No sada je prekasno.

Razmišljam o bijegu, no pas bi bio brţi od mene. Ne mogu ga golim rukama oboriti na tlo. U glavi mi tutnji. Moram donijeti odluku. Uspijem li skoĉiti preko jednog od stolova, mogla bih ga iskoristi kao štit — ne, preniska sam da bih uspjela preskoĉiti neki od ovih stolova, a nisam ni dovoljno snaţna da ga prevrnem.

Pas reţi, gotovo osjećam kako mi lubanja vibrira od tog zvuka.

U mom udţbeniku iz biologije piše kako psi mogu nanjušiti strah zbog kemijskih spojeva koje ljudske ţlijezde luĉe u opasnim situacijama, iste kemijske spojeve kao i ţivotinje koje psi love. Miris straha vodi do napada. Pas mi se primiĉe, kandţama grebe po tlu.

Ne mogu pobjeći. Ne mogu se boriti. Umjesto toga, udišem miris psećeg daha, trudim se ne razmišljati o onome što je nedavno pojeo. Oĉi mu nemaju bjelooĉnica, samo se crno ljeskaju. Što još znam o psima? Ne bih mu trebala gledati u oĉi. To je znak agresije. Sjećam se kako sam, dok sam još bila malena, oca molila da dobijem psića, a sada se, dok zurim u tlo ispred psećih šapa, više ne mogu sjetiti zašto. Primiĉe mi se, još uvijek reţi. Ako je zurenje u oĉi znak agresije, koji je onda znak pokornosti?

Disanje mi je glasno, ali ujednaĉeno. Spuštam se na koljena. Ni najmanje ne ţelim leći na tlo ispred psa — lice spustiti na razinu njegovih zuba — no to je jedino rješenje kojim raspolaţem. Pruţam noge iza sebe i oslanjam se na laktove. Pas mi se primiĉe sve bliţe i bliţe, sve dok na licu ne osjećam toplinu njegova daha. Ruke mi drhte.

Laje mi u lice, a ja stišćem zube da ne vrištim.

10

Nešto hrapavo i mokro dodiruje mi obraz. Pseće reţanje je utihnulo, a kada podiţem pogled i ponovno ga gledam, on sopće. Liznuo mi je lice. Mrštim se i sjedam na pete. Pas mi podiţe šape na koljena i liţe mi bradu. Povlaĉim se, brišem slinu s lica i smijem se.

— Nisi ti baš tako podla zvijer, zar ne?

Ustajem polako kako ga ne bih prestrašila, no ĉini se da ispred mene stoji sasvim druga ţivotinja, a ne ona koja mi se prije nekoliko sekundi primicala. Paţljivo pruţam ruku, kako bih je mogla povući bude li potrebno. Pas mi glavom gurka ruku. Iznenada mi je drago što nisam odabrala noţ.

Trepćem, a kada otvorim oĉi, na suprotnome kraju prostorije vidim djevojĉicu u bijeloj haljini. Ona pruţa obje ruke i piskutavim glasom uzvikuje: — Psiću!

Dok trĉi prema psu koji pokraj mene stoji, otvaram usta da bih je upozorila, no već je prekasno. Pas se okreće. Laje, reţi i škljoca ĉeljustima, a mišići mu se grĉe poput zapletene ţice. Sprema se nasrnuti. Ne razmišljam, samo skaĉem; bacam se na psa, rukama mu obavijam vrat.

Glava mi udara o tlo. Psa više nema, nema ni djevojĉice. Sama sam — u prostoriji za testiranje koja je sada prazna. Polako se osvrćem oko sebe i ne mogu se vidjeti ni u jednom ogledalu. Otvaram vrata i izlazim na hodnik, ali to nije hodnik, nego autobus i sva su sjedala zauzeta.

Stojim u prolazu izmeĊu sjedala i drţim se za šipku. Blizu mene sjedi ĉovjek s novinama. Preko novina mu ne mogu vidjeti lice, no vidim njegove ruke. Pune su oţiljaka, kao da je bio opeĉen, a novine drţe ĉvrsto kao da ih ţele iskidati.

— Poznaješ li ovog momka? — pita me. Prstom lupka po slici na naslovnici. U naslovu piše: »Brutalni ubojica konaĉno uhićen!« Zurim u rijeĉ »ubojica«. Dugo već nisam proĉitala tu rijeĉ, no već me i njezin oblik ispunjava uţasom.

Fotografija ispod naslova prikazuje mladića neupadljiva lica s bradom. Imam dojam da ga poznajem, premda se ne sjećam kako. Istodobno imam dojam da ne bi bilo pametno podijeliti to s tim ĉovjekom.

— Dakle? — osjećam bijes u njegovu glasu. — Poznaješ li ga?

Loša zamisao — ne, jako loša zamisao. Srce mi divljaĉki tuĉe i ĉvrsto hvatam šipku da mi se ruke ne bi tresle, da se ne bih odala. Kaţem li mu da poznajem ĉovjeka iz ĉlanka, dogodit će mi se nešto strašno. No, mogu ga uvjeriti da ga ne poznajem. Mogu se nakašljati i slegnuti ramenima — no to bi bila laţ.

Nakašljavam se.

— Poznaješ li ga? — ponavlja.

Slijeţem ramenima.

— Dakle?

Obuzima me jeza. Moj strah je iracionalan; ovo je samo test, nije stvarno.

— Ne — kaţem, glas mi je opušten. — Nemam pojma tko je to. Ĉovjek ustaje i konaĉno mu vidim lice. Nosi tamne sunĉane naoĉale i usta su mu povijena u ciniĉan osmijeh. Poput ruku, i lice mu je prošarano oţiljcima. Naginje se bliţe mome licu. Dah mu zaudara na cigarete. Nije stvarno, podsjećam se. Nije stvarno.

— Laţeš, — kaţe on. — Laţeš!

— Ne laţem.

— Vidim ti u oĉima.

Uspravljam se.

11

— Ne moţeš mi to vidjeti u oĉima.

— Da ga poznaješ, — kaţe on tihim glasom — mogla bi me spasiti. Mogla bi me spasiti!

Skupljam oĉi.

— Pa eto — kaţem. Stišćem ĉeljusti. — Ne poznajem ga.

12

TREĆE POGLAVLJE BUDIM SE oznojenih dlanova i s probadanjem osjećaja krivnje u grudima. Leţim u naslonjaĉu u prostoriji sa zrcalima. Zabacujem glavu unatrag i iza sebe vidim Tori. Stisnula je usne i uklanja elektrode s naših glava. Ĉekam da mi kaţe nešto o testiranju — da je gotovo ili da sam ga uspješno prošla, premda ni sama ne znam kako bih mogla ne uspjeti na testiranju kao što je ovo? — no ona samo šuti, povlaĉi ţice s moga ĉela.

Pridiţem se i otirem dlanove o rukave. Sigurno sam uĉinila nešto loše, premda je sve bilo u mojoj glavi. Ima li Tori tako ĉudan izraz lica samo zato što ne zna kako da mi kaţe koliko sam uţasna osoba? Voljela bih da mi samo kaţe, pa kud puklo da puklo.

— Bilo je — kaţe — zbunjujuće. Oprosti, odmah se vraćam.

— Zbunjujuće?

Primiĉem koljena grudima i polaţem lice na njih. Voljela bih da mi se plaĉe, jer suze bi mi moţda donijele osjećaj olakšanja, no ne plaĉe mi se. Kako moţeš ne proći na testu za koji se nisi smio pripremati?

Kako prolazi vrijeme, postajem sve nervoznija. Svakih nekoliko sekundi moram otirati dlanove, jer znoj se na njima nakuplja — ili moţda to ĉinim samo zato što me smiruje. Što ako mi kaţu da nisam prikladna ni za jednu frakciju? Morat ću ţivjeti na ulicama s ljudima koji ne pripadaju nijednoj frakciji. Ne mogu to. Ţivjeti izvan svih frakcija nije samo ţivjeti u siromaštvu i neudobnosti; to znaĉi ţivjeti odvojeno od društva, odvojeno od najvaţnijeg u ţivotu: zajedništva.

Majka mi je jednom rekla da sami ne moţemo opstati, a ĉak i da moţemo, to nipošto ne bismo ţeljeli. Bez frakcije nemamo smisao, ni razlog da ţivimo.

Tresem glavom. Ne mogu tako razmišljati. Moram ostati smirena.

Vrata se napokon otvaraju i Tori ulazi. Rukama se ĉvrsto drţim za naslone za ruke.

— Ţao mi je što si se zabrinula — kaţe Tori. Stoji mi do nogu s rukama u dţepovima.

Izgleda napeto i blijedo.

— Beatrice, tvoji rezultati nisu doveli ni do kakvog konaĉnog zakljuĉka — kaţe. — U normalnim okolnostima svaki stadij simulacije eliminira jednu ili više frakcija, no u tvom su sluĉaju izbaĉene samo dvije.

Zurim u nju.

— Dvije? — pitam. Grlo mi se tako stegnulo, da jedva govorim.

— Da si automatski pokazala nesklonost prema noţu i odabrala sir, simulacija bi dovela do drugog scenarija, koji bi potvrdio tvoju sklonost prema Dobrohotnosti. To se nije dogodilo, zato je Dobrohotnost eliminirana. — Tori se ĉeše po zatiljku. — U normalnim se okolnostima simulacija odvija linearno, jednu frakciju izolira tako da iskljuĉuje sve ostale. Tvoji izbori ĉak nisu dopustili da se eliminira sljedeći izbor, Iskrenost, pa sam morala izmijeniti simulaciju i postaviti te u autobus. Ondje je tvoja ustrajnost na neiskrenosti izbacila Iskrenost. — Napola se smiješi. — Ne brini se zbog toga. U toj simulaciji samo Iskreni govore istinu.

Pada mi jedan kamen sa srca. Moţda i nisam baš tako grozna osoba.

— Pretpostavljam kako to nije baš cijela istina. Ljudi koji govore istinu pripadnici su Iskrenosti... i Nijekanja — kaţe.

— Što nas dovodi do problema.

Usta mi se širom otvaraju.

13

— S jedne si se strane bacila na psa kako ne bi nasrnuo na djevojĉicu... no s druge strane, kad ti je onaj ĉovjek rekao da bi ga istina spasila, odbila si reći mu istinu. Pripadnik Nijekanja ne bi tako postupio. — Ona uzdiše. — To što nisi bjeţala od psa upućuje na Neustrašive, ali isto vrijedi i za noţ koji ti nisi odabrala.

Nakašljava se i nastavlja: — Tvoja inteligentna reakcija na psa upućuje na snaţno podudaranje s frakcijom Uĉenih. Nemam pojma kako protumaĉiti tvoju neodluĉnost u prvoj fazi, ali...

— Ĉekajte — prekidam je. — Nemate, znaĉi, pojma koje su moje sklonosti?

— I da i ne. Moj zakljuĉak je — objašnjava — da imaš jednake sklonosti za frakciju Nijekanja, Neustrašivih i Uĉenih. Ljudi koji postiţu takve rezultate su... — Pogledava preko ramena kao da oĉekuje da će joj se netko pojaviti iza leĊa. — ... zovemo ih... Različitima. — Ovu posljednju rijeĉ izgovara tako tihim glasom da je jedva ĉujem. Ponovno izgleda zabrinuto i napeto. Hoda oko naslonjaĉa i primiĉe mi se.

— Beatrice — kaţe — ni pod kojim uvjetima ne smiješ ovaj podatak ni s kim podijeliti.

To je veoma vaţno.

— Ne smijemo s drugima dijeliti rezultate — kimam glavom. — Znam to.

— Ne — Tori se sada spušta na koljena pokraj naslonjaĉa i polaţe ruke na naslon. Lica su nam udaljena samo nekoliko centimetara. — Ovo je drukĉije. Pod tim ne mislim da ih ne smiješ sada ni s kim podijeliti; hoću reći da ih nikada ne smiješ nikome reći, nikada, što god da se dogodi. Razliĉitost je krajnje opasna. Shvaćaš li?

Ne shvaćam — kako test s rezultatima bez jasnog zakljuĉka moţe biti opasan? — ali svejedno kimam glavom. Ionako ni sa kim ne ţelim podijeliti rezultate svoga testiranja.

— Dobro — podiţem dlanove s naslona za ruke i ustajem. Osjećam se nestabilno.

— Predlaţem — kaţe Tori — da odeš kući. — Moraš mnogo razmišljati, a ĉekanje s drugima moţda ti neće biti od neke koristi.

— Moram bratu reći kamo idem.

— Ja ću mu reći.

Dodirujem si ĉelo i zurim u tlo dok izlazim iz prostorije. Ne usuĊujem se pogledati joj u oĉi. Ne usuĊujem se misliti na sutrašnju ceremoniju Izbora.

Izbor je sada na meni, bez obzira na rezultate testa.

Nijekanje. Neustrašivi. Uĉeni.

Razliĉita. *** Odluĉujem da neću ići autobusom. DoĊem li ranije kući, otac će to primijetiti kada na kraju dana bude provjeravao kućni dnevnik, pa ću morati objašnjavati što se dogodilo. Idem pješice. Morat ću preduhitriti Caleba prije nego što išta kaţe roditeljima, no on zna ĉuvati tajne.

Hodam posred ceste. Autobusi se drţe rubnjaka, pa je ovdje sigurnije. Na ulicama blizu naše kuće ponekad vidim mjesta na kojima su nekoć bile izvuĉene ţute linije. Sada ima tako malo automobila da od njih nemamo nikakve koristi. Ne trebaju nam ni semafori, no na nekim se mjestima i dalje nesigurno iznad ceste njišu kao da će svakoga trena pasti.

Obnova polako napreduje kroz grad koji je šarolika mješavina novih, ĉistih graĊevina i onih starih, ruševnih. Glavnina novih zgrada nalazi se uz moĉvaru koja je nekoć davno bila

14

jezero. Volonterska agencija frakcije Nijekanja u kojoj radi moja majka zasluţna je za većinu tih obnova.

Kad izvana promatram ţivotni stil pripadnika frakcije Nijekanja, doima me se predivno.

Kad promatram harmoniju svoje obitelji; kad odlazimo na veĉere nakon kojih svi zajedno pospremaju a da ih nitko ne zamoli; kad vidim Caleba koji neznancima pomaţe nositi namirnice, uvijek se iznova zaljubljujem u takav ţivot. Problemi se pojavljuju samo kada osobno pokušam ţivjeti tako. Nikada se ne osjećam nepatvoreno.

No odabrati drugu frakciju znaĉi napustiti svoju obitelj. Zauvijek.

Odmah iza sektora frakcije Nijekanja nalazi se niz kostura zgrada i uništenih nogostupa kojim sada prolazim. Cesta se mjestimiĉno potpuno urušila, razotkrila kanalizacijski sustav i prazne hodnike podzemne ţeljeznice koje moram paţljivo izbjegavati, kao i mjesta koja toliko zaudaraju na kanalizaciju i otpad da moram zaĉepiti nos.

Ovdje ţive oni koji ne pripadaju nijednoj frakciji. Zato što nisu uspjeli do kraja provesti postupak inicijacije u frakciju koju su odabrali, ţive u siromaštvu i obavljaju poslove kojima se nitko drugi ne ţeli baviti. Oni su vratari, graĊevinski radnici, sakupljaĉi otpada; izraĊuju tkanine, upravljaju vlakovima, voze autobuse. Za obavljeni posao dobivaju hranu i odjeću, ali, kako moja majka veli, nikada dovoljno.

Vidim jednog od tih otpadnika kako stoji na uglu ispred mene. Na sebi ima otrcanu smeĊu odjeću, koţa na ĉeljustima mu je opuštena i visi. Zuri u mene i ja zurim u njega, ne mogu odvratiti pogled.

— Oprostite — kaţe. Glas mu je hrapav. — Imate li nešto što bih mogao pojesti?

Osjećam gvalju u grudima. Strog glas u glavi mi govori; Pogni glavu i nastavi hodati.

Ne. Tresem glavom. Ne trebam se bojati tog ĉovjeka. Potrebna mu je pomoć i ja bih mu trebala pomoći.

— Hm... da — kaţem. Poseţem u svoju torbu. Otac mi govori da u torbi uvijek trebam imati nekakvu hranu baš zbog ovakvih situacija. Pruţam mu vrećicu s kriškama osušene jabuke.

On pruţa ruku, no umjesto vrećice hvata mi zapešće. Smiješi mi se. Ima razmak izmeĊu prednjih zuba.

— Boţe, imaš tako lijepe oĉi — kaţe. — Šteta što je sve ostalo tako neugledno.

Srce mi lupa. Povlaĉim ruku, no njegov stisak postaje još jaĉi. U dahu mu njušim nešto oporo i neugodno.

— Izgledaš premlado da okolo šećeš sama, draga — kaţe.

Prestajem povlaĉiti ruku i uspravljam se. Znam da izgledam mlado, ne mora me podsjećati.

— Starija sam nego što izgledam — odgovaram. — Šesnaest mi je godina.

Usne mu se rasteţu, razotkrivaju sivi kutnjak s crnom rupom sa strane. Ne mogu razabrati smije li se ili krevelji.

— Nije li ti onda danas poseban dan? Dan prije izbora?

— Pustite me — kaţem. Glas mi zvoni u ušima. Zvuĉi jasno i oštro — nisam to oĉekivala ĉuti. Osjećam se kao da mi vlastiti glas ne pripada.

Spremna sam. Znam što mi je ĉiniti. Zamišljam kako povlaĉim lakat i udaram ga. Vidim vrećicu s jabukama kako leti u zrak. Ĉujem svoje korake u trku. Spremna sam djelovati.

No, on mi tada pušta zapešće, uzima jabuke i kaţe: — Mudro odaberi, djevojĉice.

15

ĈETVRTO POGLAVLJE DOŠLA SAM pet minuta ranije nego inaĉe, tako mi je govorio moj ruĉni sat — jedini ukras što ga frakcija Nijekanja dopušta, samo zato što je praktiĉan. Priĉvršćen je sivom narukvicom i ima stakalce. Ako ga namjestim kako treba, preko kazaljki gotovo vidim vlastiti odraz.

Kuće u mojoj ulici sve su iste veliĉine i oblika. IzgraĊene su od sivog betona, s nekoliko prozora, ekonomiĉnih, razumnih pravokutnika. Travnjaci su im obrasli svraĉicom, dok su poštanski sanduĉići od najobiĉnijeg metala. Nekima to moţda djeluje sumorno, no njihova je jednostavnost utješna.

Razlog toj jednostavnosti nije prezir prema jedinstvenosti, kako to neke frakcije ponekad tumaĉe. Sve nam to — naše kuće, odjeća, frizure — pomaţe da zaboravimo sami sebe i zaštitimo se od taštine, pohlepe i zavisti koji su zapravo samo vidovi sebiĉnosti.

Posjedujemo li malo, tada ni za ĉim i ne ţudimo, i svi smo jednaki, nikome ne zavidimo.

Pokušavam voljeti to.

Sjedam na stubu ispred ulaznih vrata i ĉekam Caleba. Ne ĉekam dugo. Minutu kasnije, vidim u sivo odjevene likove kako se pribliţavaju ulicom. Ĉujem smijeh. U školi pokušavamo ne privlaĉiti pozornost na sebe, no ĉim doĊemo kući, zapoĉinju igre i šale. Moje prirodno nagnuće prema sarkazmu ovdje nije baš cijenjeno. Sarkazam je uvijek na neĉiju štetu. Moţda je i dobro to što frakcija Nijekanja ţeli da ga obuzdani. Moţda ne moram napuštati svoju obitelj. Moţda ću uspjeti budem li se upinjala djelovati sukladno Nijekanju.

— Beatrice! — kaţe Caleb. — Što se dogodilo? Jesi li dobro?

— Dobro sam. — Došao je sa Susan i njezinim bratom Robertom. Robert i Susan ĉudno me gledaju, kao da više nisam ista ona osoba koju su vidjeli jutros. Slijeţem ramenima. — Pozlilo mi je nakon testiranja. Sigurno od one tekućine koju smo popili. Ali sada mi je bolje.

Pokušavam se nasmiješiti, djelovati uvjerljivo. Izgleda da sam Robertu i Susan bila dovoljno uvjerljiva, jer njih, kako se ĉini, više ne brine moja mentalna stabilnost, no Caleb skuplja oĉi, onako kako to uvijek ĉini kada sumnja da je netko dvoliĉan.

— Jeste li se danas vas dvoje vratili autobusom? — pitam. Nije me briga kako su se Robert i Susan iz škole vratili kući, no moram promijeniti temu.

— Naš otac se morao duţe zadrţati na poslu — kaţe Susan — a rekao nam je i da bismo neko vrijeme trebali provesti u razmišljanju prije sutrašnje ceremonije.

Srce mi tuĉe pri samom spomenu ceremonije.

— Ako ţelite, moţete kasnije svratiti k nama — pristojno izjavljuje Caleb.

— Hvala. — Susan se smiješi Calebu.

Robert me pogledava i podiţe obrvu. On i ja razmjenjivali smo poglede tijekom posljednjih godinu dana, dok su Susan i Caleb nesigurno flertovali na naĉin tipiĉan za frakciju Nijekanja. Caleb pogledom prati Susan koja se udaljava nogostupom. Moram ga šĉepati za ruku i prestrašiti kako bi odvratio pogled. Vodim ga u kuću i zatvaram vrata.

Okreće se prema meni. Njegove tamne, ravne obrve primaknule su se jedna drugoj tako da mu se na ĉelu stvorila bora. Kad se mršti, više nalikuje na majku nego na oca. Na trenutak mogu vidjeti kako ţivi ţivot istovjetan onome što ga vodi naš otac: ostaje u frakciji Nijekanja, uĉi umijeće trgovanja, ţeni se sa Susan, ima obitelj. Bit će to predivno.

Moţda to neću vidjeti.

— Hoćeš li mi sada reći istinu? — njeţno me pita.

16

— Istina je — kaţem — da o tome ne smijem raspravljati. A ti me ne bi trebao pitati.

— Tolika pravila kršiš, a ovo ne ţeliš prekršiti? Ĉak ni kada je rijeĉ o neĉemu ovako vaţnom? — obrve su mu se sasvim pribliţile i grize kut donje usnice. Premda su mu rijeĉi zapravo optuţujuće, zvuĉi kao da samo ţeli doći do informacija — kao da doista ţeli ĉuti moj odgovor.

Skupljam oĉi.

— Hoćeš li ti meni reći istinu? Što se dogodilo na tvom testiranju, Calebe?

Pogledi nam se susreću, ĉujem sirenu vlaka, njezin je zvuk tako slabašan, da bi to mogao biti i vjetar u nekom od prolaza izmeĊu kuća. No svejedno je prepoznajem. Zvuĉi kao da me Neustrašivi dozivaju k sebi.

— Samo... nemoj našim roditeljima reći što se dogodilo, dobro? — kaţem.

Nekoliko mi još trenutaka zuri u oĉi, a zatim kima glavom. Ţelim otići na kat i leći. Iscrpilo me testiranje, pješaĉenje i susret s ĉovjekom koji ne pripada nijednoj frakciji. No, moj je brat jutros pripremio doruĉak, majka nam je pripremila hranu za školu, dok je otac sinoć pripremio veĉeru, tako da je moj red da pripremim obrok.

Duboko udišem i odlazim u kuhinju da kuham.

Trenutak kasnije, pridruţuje mi se Caleb. Škrgućem zubima. Pomaţe mi u svemu. Ono što me ţivcira više od njegove uroĊene dobrote jest njegova uroĊena nesebiĉnost.

Caleb i ja zajedno smo radili bez rijeĉi. Kuhala sam grašak na štednjaku. On je odledio ĉetiri komada piletine. Uglavnom jedemo konzerviranu ili zaleĊenu hranu, jer farme su sada daleko. Majka mi je jednom rekla da je nekoć davno bilo ljudi koji nisu htjeli jesti genetski modificiranu hranu zato što su je smatrali neprirodnom. Mi danas nemamo izbora.

U vrijeme kada se moji roditelji kući vraćaju s posla, veĉera je gotova i stol postavljen.

Moj otac odlaţe torbu pokraj vrata i ljubi me u lice. Drugi ljudi ga doţivljavaju kao nepopustljivog u svojim nazorima — moţda i previše nepopustljivog — ali je i pun ljubavi.

Pokušavam vidjeti samo njegove dobre strane; pokušavam.

— Kako je prošlo testiranje? — pita me. Izlijevam grašak u zdjelu za posluţivanje.

— Dobro — kaţem. Ne bih mogla biti pripadnik Iskrenosti. Laţem s prevelikom lakoćom.

— Ĉujem da su se uznemirili rezultatima jednog testiranja — kaţe majka. Poput oca, i ona radi za vladu, no ona upravlja projektima za obnovu grada. Ona je novaĉila dobrovoljce za provoĊenje testova sposobnosti. Glavninu vremena, meĊutim, organizira radnike koji onima koji ne pripadaju nijednoj frakciji pomaţu pribavljajući im hranu, skloništa i radna mjesta.

— Doista? — kaţe otac. — Problemi vezani uz testiranje sposobnosti doista su rijetki.

— Ne znam previše o tome, no moja mi je prijateljica Erin rekla da je jedan od testova pošao loše, tako da su rezultati morali biti verbalno priopćeni. — Majka postavlja ubrus pokraj svakog tanjura na stolu. — Uĉeniku je navodno pozlilo, pa su ga poslali ranije kući. — Majka slijeţe ramenima. — Nadam se da je sve u redu. Jeste li vas dvoje ĉuli štogod o tome?

— Ne — odgovara Caleb. Smiješi se majci.

Ni moj brat ne bi mogao biti pripadnik Iskrenih.

Sjedamo za stol. Hranu uvijek oko stola pronosimo zdesna nalijevo i nitko ne jede dok se svi ne posluţe. Moj otac pruţa ruke prema majci i bratu, a oni ruke pruţaju prema njemu i meni. Otac zatim Bogu zahvaljuje za hranu, posao, prijatelje i obitelj. Nisu sve obitelji iz frakcije Nijekanja poboţne, no otac kaţe da ne bismo trebali obraćati pozornost na te razlike, jer one će nas naposljetku podijeliti. Nisam sigurna kako to shvatiti.

17

— Onda — kaţe moja majka ocu. — Reci mi.

Hvata oca za ruku i palcem mu u malenim krugovima prelazi preko zglobova prstiju.

Zurim u njihove spojene ruke. Moji se roditelji vole, no pred nama rijetko iskazuju njeţnost.

Uĉili su nas da je fiziĉki kontakt nešto moćno, pa sam otada oprezna u tom pogledu.

— Reci mi što te brine — pridodaje ona.

Zurim u svoj tanjur. Ponekad me iznenaĊuju majĉini izoštreni osjeti, no sada su me posramili. Zašto sam bila toliko usredotoĉena na samu sebe da nisam ni primijetila njegovo zabrinuto lice, njegovo pogureno drţanje?

— Imao sam teţak dan na poslu — kaţe. — Zapravo je Marcus imao teţak dan. Nisam si to trebao pripisati.

Marcus je oĉev suradnik; obojica su politiĉki voĊe. Gradom upravlja vijeće pedesetorice sastavljeno iskljuĉivo od predstavnika frakcije Nijekanja, zato što našu frakciju zbog nesebiĉnosti njezinih pripadnika smatraju nepotkupljivom. Naše voĊe sugraĊani biraju zbog njihova besprijekorna karaktera, moralne ĉvrstoće i umijeća u upravljanju. Predstavnici svih drugih frakcija na sastancima mogu govoriti o bilo kojem izdvojenom problemu, no vijeće uvijek donosi konaĉnu odluku. A premda vijeće tehniĉki gledano zajedniĉki donosi odluke, Marcus je osobito utjecajan.

Tako je još od poĉetka velikog mira, kada su frakcije i utemeljene. Mislim da sustav odolijeva zato što nas je strah onoga do ĉega bi došlo kada bi se raspao: rata.

— Je li to zbog izvješća što ga je objavila Jeanine Matthews? — pita majka. Jeanine Matthews jedina je predstavnica Uĉenih, a izabrana je zahvaljujući svom kvocijentu inteligencije. Moj se otac ĉesto ţali na nju.

Podiţem pogled.

— Izvješće?

Caleb me prijekorno pogledava. Za stolom moţemo govoriti samo ako nam roditelji upute izravno pitanje, što obiĉno ne ĉine. Naše uši kojima slušamo njima su dar, veli moj otac. Oni nas slušaju nakon veĉere, u dnevnome boravku.

— Da — kaţe otac. Oĉi mu se skupljaju. — Te arogantne, samodopadne... — zastaje i nakašljava se. — Oprosti. Ali, objavila je izvješće kojim napada Marcusov karakter.

Podiţem obrve.

— Što je u njemu pisalo? — pitam.

— Beatrice — tiho kaţe Caleb.

Spuštam glavu i okrećem vilicu sve dok mi toplina nije sasvim napustila obraze. Ne volim kada me opominju. Osobito ne volim kada to ĉini moj brat.

— Pisalo je — kaţe otac — da su Marcusova okrutnost i nasilje prema njegovu sinu razlog zašto je njegov sin umjesto frakcije Nijekanja odabrao Neustrašive.

Rijetki su oni koji se rode u frakciji Nijekanja i koji je naposljetku napuste. Dobro pamtimo one koji su to uĉinili. Prije dvije godine Marcusov sin Tobias napustio je frakciju Nijekanja i prešao Neustrašivima, a Marcus je bio shrvan. Tobias mu je bio jedino dijete — i jedina obitelj koju je imao, budući da mu je supruga umrla raĊajući njihovo drugo dijete. Ono je umrlo nekoliko minuta nakon nje.

Nikad nisam upoznala Tobiasa. Rijetko se pojavljivao na društvenim dogaĊanjima i nikada s ocem k nama nije dolazio na veĉeru. Moj otac ĉesto je govorio kako je to ĉudno, no sada to više i nije bilo vaţno.

— Okrutan? Marcus? — majka je zatresla glavom. — Jadnik. Kao da ga moraju podsjećati na gubitak što ga je pretrpio.

18

— Hoćeš reći na izdaju svoga sina? — izjavljuje moj otac ledenim glasom. — To me ne bi trebalo iznenaditi. Uĉeni nas već mjesecima napadaju svojim izvješćima. A ovo nije kraj.

Bit će još toga, jamĉim.

Ne bih trebala ponovno govoriti, no ne mogu se obuzdati. Izlijeće mi: — Zašto to ĉine?

— Zašto ovu priliku ne iskoristiš da slušaš svoga oca, Beatrice? — blago mi govori majka. Izgovara to kao prijedlog, a ne naredbu. Pogledavam Caleba preko stola. Pogled mu je pun negodovanja.

Zurim u svoj grašak. Nisam sigurna mogu li još ţivjeti ovakvim ţivotom ispunjenim duţnostima. Nisam dovoljno dobra u tome.

— Znaš zašto — kaţe otac. — Zato što imamo nešto što oni ţele. Postavljanje znanja iznad svega dovodi do ţudnje za moći, a to ĉovjeka odvodi do mraĉnih i pustih predjela.

Moramo biti zahvalni što smo izvan toga.

Kimam glavom. Znam da neću odabrati Uĉene, premda mi rezultati testiranja kazuju da bih mogla.

Moji roditelji rašĉišćavaju stol nakon veĉere. Ni Calebu ne dopuštaju da im pomogne, zato što bismo se umjesto okupljanja u dnevnome boravku trebali posvetiti sebi, da bismo mogli promišljati o rezultatima testiranja.

Moja bi mi obitelj moţda mogla pomoći oko izbora, ali samo kada bih im smjela govoriti o rezultatima. Ali ne smijem. U glavi ĉujem tiha Torina upozorenja kada god oslabi moja odluĉnost da drţim jezik za zubima.

Caleb i ja penjemo se uza stube, a kada smo došli do vrha, do mjesta kada se razdvajamo i svatko odlazi u svoju sobu, on mi polaţe ruku na rame i zaustavlja me.

— Beatrice — kaţe i ozbiljno mi zuri u oĉi. — Trebali bismo misliti na svoju obitelj. — Glas mu je ĉudan. — Ali. Ali moramo misliti i na sebe.

Kratko zurim u njega. Nikada ga još nisam vidjela da misli na sebe, nikada još nisam ĉula da ustraje i na ĉemu drugome osim na nesebiĉnosti.

Toliko sam zaprepaštena njegovim komentarom, da samo kaţem ono što se od mene i oĉekuje da kaţem: — Testiranje ne mora mijenjati naš izbor.

Blago se smiješi.

— Ne mora, zar ne?

Stišće mi rame i odlazi u svoju sobu. Pogledavam prema njegovoj sobi i vidim krevet koji nije pospremljen, gomilu knjiga na njegovu radnom stolu. Voljela bih da mu mogu reći da prolazimo kroz isto. Voljela bih s njim razgovarati onako kako ţelim, a ne onako kako se od mene oĉekuje. No i sama pomisao na priznanje da mi je potrebna pomoć preteška mi je, pa se okrećem.

Odlazim u svoju sobu, a kada sam iza sebe zatvorila vrata, iznenada mi na pamet pada kako je odluka moţda jednostavna. Bit će potrebna velika koliĉina nesebiĉnosti da odaberem frakciju Nijekanja, ili velika hrabrost da pristupim Neustrašivima, a moţda će već sam odabir jedne frakcije umjesto one druge biti dokaz da pripadam. Sutra će se te dvije odlike boriti sa mnom, a samo jedna moţe pobijediti.

19

PETO POGLAVLJE AUTOBUS KOJIM IDEMO na ceremoniju izbora prepun je ljudi u sivim košuljama i hlaĉama. Blijedi prsten sunca u oblacima ţari se poput vrška cigarete. Nikada neću zapaliti nijednu cigaretu — one su blisko vezane uz taštinu — no okupljeni pripadnici frakcije Iskrenih puše ispred zgrade u ĉasu kad izlazimo iz autobusa.

Moram zabaciti glavu unatrag kako bih vidjela vrh Ţarišta, a ĉak i tada jedan njegov dio zastrt je oblacima. Najviša je to zgrada u gradu. S prozora svoje sobe mogu vidjeti svjetla s dva njegova šiljka.

Slijedim roditelje nakon izlaska iz autobusa. Caleb se doima smirenim, no i ja bih bila takva kada bih znala što ću uĉiniti. Umjesto toga, obuzima me sasvim jasan osjećaj da će mi srce svakoga trena prsnuti u grudima pa se ĉvrsto hvatam za njegovu ruku da se smirim dok se uspinjemo stubama prema ulazu.

Dizalo je krcato pa otac naše mjesto dragovoljno prepušta skupini Dobrohotnih.

Umjesto dizalom uspinjemo se stubištem, bez pitanja ga slijedimo. Time dajemo primjer ostalim pripadnicima naše frakcije, tako da smo uskoro okruţeni masom sivih odora koje se u polusvjetlu uspinju betonskim stubama. PrilagoĊavam se njihovu ritmu. Ujednaĉeni ritam koraka u mojim ušima i homogenost ljudi oko mene uljuljkuju me u uvjerenju da bih mogla ovo odabrati.

No, noge me zatim poĉinju boljeti, borim se za dah, ponovo privlaĉim pozornost.

Moramo se uspeti uz dvadeset nizova stuba kako bismo došli do dvorane za Ceremoniju izbora.

Moj otac na dvadesetome katu drţi vrata otvorenima i stoji kao straţar dok pokraj njega prolaze svi predstavnici Nijekanja. Ţelim ga ĉekati, no gomila me gura naprijed, dalje od stubišta, prema odaji u kojoj ću donijeti odluku koja će odrediti ostatak moga ţivota.

Unutarnji raspored prostorije organiziran je u koncentriĉnim krugovima. Na rubovima stoje šesnaestogodišnjaci iz svih frakcija. Još nas ne nazivaju ĉlanovima; svojim ćemo odlukama biti inicirani, a ĉlanovima ćemo postati proĊemo li inicijaciju.

Slaţemo se abecedno, sukladno s prezimenima koja nosimo, a kojih ćemo se danas moţda odreći. Stojim izmeĊu Caleba i Danielle Pohler, djevojke iz Dobrohotnih, ruţiĉastih obraza, u ţutoj haljini.

Naše obitelji ĉine sljedeći krug. Podijeljeni su u pet sekcija, sukladno frakcijskoj pripadnosti. Na Ceremoniju izbora ne dolaze svi predstavnici frakcija, no ima ih toliko da je ispred nas velika gomila.

Odgovornost voĊenja ceremonije svake godine zapada drugu frakciju, a ove je godine red na frakciji Nijekanja. Marcus će odrţati uvodni govor i imena prozivati obrnutim abecednim redom. Caleb će birati prije mene.

U posljednjem se krugu nalazi pet metalnih zdjela koje su dovoljno velike da cijela u njih stanem ako se sklupĉam. U svakoj se od njih nalazi tvar koja predstavlja pojedinu frakciju: sivo kamenje za Nijekanje, voda za Uĉenost, zemlja za Dobrohotnost, uţareno ugljevlje za Neustrašivost, staklo za Istinoljubivost.

Kada me Marcus prozove, otići ću do središta triju krugova. Neću govoriti. Ponudit će mi noţ. Njime ću si zasjeći dlan i krvlju poškropiti zdjelu frakcije koju sam odabrala.

Moja krv na kamenju, moja krv na usijanom ugljevlju.

20

Prije nego što će sjesti, moji roditelji stoje ispred Caleba i mene. Moj otac ljubi mi ĉelo, a Caleba plješće po ramenu, ceri se.

— Vidimo se uskoro — kaţe. Bez traga sumnje.

Majka me grli, a ono malo odluĉnosti koju sam imala gotovo me napušta. Grĉim ĉeljusti i zurim u strop, u okrugle svjetiljke koje na njemu vise i prostor ispunjavaju modrom svjetlošću. Ĉini mi se kako me cijelu vjeĉnost drţi u zagrljaju, dugo nakon što sam spustila ruke. Prije nego što će se od mene odmaknuti, u uho mi šapuće: — Volim te. Bez obzira na sve.

Mrštim joj se u leĊa dok se udaljava. Ona zna što bih mogla uĉiniti. Sigurno je tako; inaĉe ne bi osjetila potrebu da mi kaţe ono što je rekla.

Caleb me hvata za ruku, stišće je tako snaţno da boli, no svejedno ne ispuštam njegov dlan. Posljednji puta smo se za ruke drţali na striĉevu pogrebu, kada je otac plakao. I sada, baš kao i onda, moramo jedno drugome pruţiti snagu.

U dvorani svi polako zauzimaju svoja mjesta. Trebala bih promatrati Neustrašive; trebala bih prikupiti što više podataka, no samo zurim u svjetiljke rasporeĊene iznad dvorane.

Pokušavam se izgubiti u modroj svjetlosti.

Marcus stoji na podiju izmeĊu Uĉenog i Neustrašivog, nakašljava se u mikrofon.

— Dobrodošli — kaţe. — Dobrodošli na Ceremoniju izbora. Dobrodošli na dan kada odajemo poĉast demokratskoj filozofiji naših predaka koja nam govori da svaki ĉovjek ima pravo odabrati vlastito mjesto u svijetu.

Ili, dopire mi do mozga, jedno od pet ponuĊenih. Stišćem Calebovu ruku onoliko ĉvrsto koliko i on gnjeĉi moje prste.

— Našim štićenicima sada je šesnaest godina. Stoje na rubu odrasle dobi, a sada je na njima da odluĉe kakvi će ljudi biti. — Marcusov glas je sveĉan i svakoj rijeĉi daje jednaku teţinu. — Prije mnogo desetljeća naši su preci zakljuĉili da za ratove u svijetu ne moţemo optuţiti politiĉku ideologiju, vjerske stavove, rasu ili nacionalizam. Umjesto toga, zakljuĉili su da odgovornost poĉiva u ĉovjekovoj osobnosti, u ĉovjekovoj sklonosti prema zlu, u kojem god se obliku ono pojavilo. Podijelili su se u frakcije koje su stremile ukloniti osobine za koje su bili uvjereni da dovode do rasula u svijetu.

Pogledom sam prelazila preko zdjela u središtu prostorije. U što vjerujem? Ne znam; ne znam; ne znam.

— Oni koji su agresivnost smatrali odgovornom za sve, utemeljili su Dobrohotnost.

Predstavnici Dobrohotnosti razmjenjivali su osmijehe. Odjeveni su u udobnu, ţutu ili crvenu odjeću. Kada god ih vidim, doimaju se ljubaznima, dragima, slobodnima. No nikada nisam poţeljela pristupiti im.

— Oni kojima je za sve bilo krivo neznanje odabrali su Uĉenost.

Izbaciti Uĉene iz svoga izbora bilo mi je najlakše.

— Oni koji su krivili dvoliĉnost stvorili su frakciju Iskrenosti.

Iskrenost mi nikad nije bila draga.

— Oni koji su za sve optuţivali sebiĉnost utemeljili su Nijekanje.

I ja optuţujem sebiĉnost; doista.

— A oni koji su kukaviĉluk smatrali odgovornim za sve bili su Neustrašivi.

No, nisam bila dovoljno nesebiĉna. Šesnaest sam se godina trudila, no ni to nije bilo dovoljno.

Noge su mi se umrtvile, kao da ih je napustio sav ţivot, pa sam se zapitala kako ću hodati kada me prozovu.

21

— Djelujući zajedno, tih je pet frakcija u miru ţivjelo godinama, tijekom kojih je svaka doprinosila razliĉitim segmentima društva. Frakcija Nijekanja zadovoljila je našu potrebu za nesebiĉnim voĊama u vladi; Iskrenost nam je priskrbila istinoljubive i valjane voĊe u pravu; Uĉeni su nam podali inteligentne uĉitelje i istraţivaĉe; Dobrohotni su nam darovali savjetnike i njegovatelje pune razumijevanja; Neustrašivi nam priskrbljuju zaštitu od svih prijetnji, kako vanjskih, tako i unutrašnjih. No utjecaj frakcija nije ograniĉen navedenim podruĉjima. Jedni drugima dajemo daleko više od onog što se moţe procijeniti. U našim frakcijama pronalazimo smisao, svrhu, ţivot.

Na pamet mi pada moto što sam ga proĉitala u udţbeniku Frakcijske povijesti; Frakcija prije krvi. Frakcijama pripadamo više nego obitelji. Moţe li to doista biti tako?

Marcus pridodaje: — Da nije njih, ne bismo opstali.

Tišina koja je uslijedila nakon njegovih rijeĉi teţa je od svih ostalih tišina. Opterećena je našim najgorim strahom, većim od straha od smrti: da ne pripadamo nijednoj frakciji.

Marcus nastavlja: — Zato je ovaj dan sretna prigoda: dan kada primamo nove pripadnike koji će s nama raditi u izgradnji boljeg društva i boljeg svijeta.

Slijedi pljesak. Zvuĉi prigušeno. Trudim se stajati sasvim mirno zato što su mi se i koljena i ĉitavo tijelo ukoĉili, ne drhtim. Marcus ĉita prva imena, no ja ne razaznajem slogove. Kako ću znati da me prozvao?

Jedan po jedan, svaki šesnaestogodišnjak napušta vrstu i odlazi do središta prostorije.

Prva prozvana djevojka bira Dobrohotnost, frakciju iz koje je i došla. Kapljice njezine krvi padaju na zemlju, dok ona stoji sama.

Prostorija je u neprestanom pokretu, novo ime i nova osoba koja bira, novi noţ i novi izbor. Većinu ih prepoznajem, no sumnjam da oni poznaju mene.

— James Tucker — proziva Marcus.

James Tucker iz frakcije Neustrašivih prva je osoba koja se spotiĉe na putu prema zdjelama. Pruţa ruke ispred sebe i uspijeva zadrţati ravnoteţu, ne pasti na tlo. Lice mu se zarumenjelo i brzo koraĉa do sredine dvorane. Zastaje na sredini i pogled mu sa zdjele Neustrašivih prelazi na zdjelu Istinoljubivih — s naranĉastih plamenova koji postaju sve viši, na staklo koje zrcali modru svjetlost.

Marcus mu pruţa noţ. On duboko udiše — gledam kako mu se prsa podiţu — te izdišući uzima noţ. Kratkim trzajem povlaĉi noţ preko dlana i pruţa ruku. Krv mu pada na staklo i on je prvi koji je promijenio frakciju. Prvi prelazak iz jedne frakcije u drugu. MeĊu Neustrašivima nastaje ţamor, a ja zurim u tlo.

Sada će ga smatrati izdajnikom. Njegova Neustrašiva obitelj imat će priliku posjetiti ga za tjedan i pol, na Dan posjeta, no oni to neće uĉiniti zato što ih je napustio. Njegova odsutnost proganjat će njihove hodnike, a on će se pretvoriti u prostor koji više neće moći ispuniti. No, vrijeme će zatim proći i praznina će išĉeznuti. Kao kada se ukloni organ, pa tjelesne tekućine ispune prostor što ga je iza sebe ostavio. Ljudi ne mogu dugo podnijeti prazninu.

— Caleb Prior — proziva Marcus.

Caleb mi posljednji put ĉvrsto stišće ruku, a dok odlazi, preko ramena baca dug pogled.

Promatram njegova stopala koja koraĉaju prema središtu dvorane, njegove ruke koje smireno prihvaćaju noţ koji im Marcus pruţa, ruku koja vješto zasijeca dlan druge ruke. Stoji zatim s krvlju koja mu se prelijeva preko dlana, s usnama koje mu se grĉe.

22

Izdiše. Pa udiše. Pruţa zatim ruku iznad zdjele Uĉenih i krv mu kaplje u vodu, boji je u crveno. Ĉujem kako ţamor prerasta u uţasnute povike. Jedva mogu razmišljati. Moj brat, moj nesebiĉni brat, promjena frakcije? Moj brat roĊen u frakciji Nijekanja sada je Učeni?

Sklapam oĉi i vidim gomile knjiga na Calebovu radnom stolu, drhtave dlanove koje je otirao o noge nakon testa sposobnosti. Kako nisam shvatila da je juĉer kad mi je savjetovao da prilikom izbora mislim i na samu sebe, istodobno udijelio savjet i sebi samome?

Pogledom prelazim preko skupine Uĉenih — samozadovoljno se osmjehuju i kimaju jedni drugima. Pripadnici frakcije Nijekanja, koji su inaĉe tako smireni, meĊusobno razgovaraju nervoznim šapatom i preko dvorane gnjevno zure prema frakciji koja nam je postala neprijatelj.

— Oprostite — kaţe Marcus, no gomila ga ne ĉuje. Zato viĉe: — Tišina, molim!

Prostorija je utihnula. Ĉuje se samo zvuk nalik zvonjavi. Ĉujem svoje ime i drhtavica me gura naprijed. Na pola puta do zdjela, sigurna sam da ću odabrati Nijekanje. Sada znam. Vidim sebe kako izrastam u ţenu u haljama frakcije Nijekanja, udajem se za Susanina brata, vikendima se posvećujem dobrovoljnom radu, uţivam u miru rutine, tihim noćima provedenim ispred kamina, izvjesnosti da sam sigurna, a ako to nije dovoljno dobro, ipak je bolje nego što je sada.

Zvonjava. Postaje mi jasno da je u mojim ušima.

Pogledavam Caleba koji sada stoji iza Uĉenih. On zuri u mene i blago mi kima glavom kao da zna o ĉemu razmišljam i slaţe se sa mnom. Oklijevam u hodu. Ako Caleb nije bio dovoljno dobar da se uklopi u Nijekanje, kako bih ja onda mogla biti dovoljno dobra? No imam li ikakva izbora sada kada nas je on napustio, kada sam ja jedina preostala? Nije mi ostavio izbora.

Grĉim ĉeljusti. Bit ću dijete koje ostaje; moram to uĉiniti za svoje roditelje. Moram.

Marcus mi pruţa noţ. Zurim mu u oĉi — oĉi su mu tamnoplave, ĉudne boje — i uzimam noţ. Kima mi glavom, a ja se okrećem prema zdjelama. I vatra Neustrašivih i kamenje Nijekanja su mi s lijeve strane, jedno ispred ramena, drugo iza. Drţim noţ u desnoj ruci, prinosim oštricu dlanu lijeve. Škrgućući zubima, povlaĉim noţ. Peĉe me, no jedva zamjećujem. Prinosim obje ruke grudima i dah mi drhti pri izdisaju.

Otvaram oĉi i pruţam ruku. Krv mi kaplje na sag izmeĊu zdjela. A zatim, uz bijesan uzdah koji nisam mogla obuzdati, pomiĉem ruku naprijed i krv mi pršti na ugljevlju.

Sebiĉna sam. Hrabra sam.

23

ŠESTO POGLAVLJE VUĈEM POGLED po tlu i zastajem iza iniciranih Neustrašivih roĊenih u frakciji kojoj su se odluĉili vratiti. Svi su viši od mene, tako da ĉak i kada podignem glavu vidim samo crnom tkaninom zaogrnuta ramena. Nakon što je posljednja djevojka objavila svoj izbor — Dobrohotnost — vrijeme je za polazak. Neustrašivi izlaze prvi. Prolazim pokraj u sivo odjevenih ţena i muškaraca koji su nekoć bili moja frakcija, odluĉno zureći u neĉiji zatiljak.

Moram, meĊutim, još jednom pogledati svoje roditelje. Pogledavam preko ramena u posljednji tren prije nego što ću pokraj njih proći, i istoga trena zaţalim. Oĉi moga oca prţe me pogledom punim optuţivanja. Dok osjećam kako mi oĉi gore, u prvi mah mi na pamet pada kako je pronašao naĉin da me zapali, da me kazni zbog onog što sam uĉinila, ali ne — neću zaplakati.

Pokraj njega, moja se majka smiješka.

Ljudi iza mene guraju me naprijed, daleko od moje obitelji koja će otići posljednja.

Moţda će ĉak i ostati da bi posloţili stolce i oĉistili zdjele. Okrećem glavu da pogledom pronaĊem Caleba u skupini Uĉenih iza nas. Stoji meĊu ostalim iniciranima, rukuje se s još jednim mladićem koji je promijenio frakciju, prešao iz Istinoljubivih. Opušteni osmijeh na njegovu licu ĉin je izdaje. Ţeludac mi se grĉi i opušta. Ako je njemu tako lako, neka bude i meni.

Pogledavam mladića s moje lijeve strane koji je došao iz frakcije Uĉenih, a sada je blijed i nervozan koliko bih i sama trebala biti. Cijelo sam se vrijeme brinula oko samoga izbora frakcije, a nikada mi na pamet nije palo da bih trebala razmotriti što će se dogoditi odaberem li Neustrašive. Što me ĉeka u njihovoj središnjici?

Skupina Neustrašivih ne vodi nas prema dizalima, nego prema stubištu. Mislila sam da se samo frakcija Nijekanja koristi stubištem.

Svi zatim poĉinju trĉati. Posvuda oko sebe ĉujem povike, klicanje i smijeh, a deseci se buĉnih stopala kreću razliĉitim ritmovima. Silazak niza stube za Neustrašive nije ĉin nesebiĉnosti; to je divljanje.

— Što se, dovraga, dogaĊa? — viĉe mladić pokraj mene.

Samo tresem glavom i nastavljam trĉati. Do prvoga sam kata ostala bez daha, no Neustrašivi srljaju kroz izlaz. Zrak je vani oštar i hladan, a nebo naranĉasto od sunca na zalasku. Zrcali se na crnim staklima Ţarišta.

Neustrašivi su se raspršili preko ulice, blokirali prolaz autobusu, a ja trĉim kako bih ih sustigla. Dok trĉim, išĉezava moja zbunjenost. Dugo već nisam nikamo trĉala. Nijekanje se protivi svemu što se ĉini iskljuĉivo za vlastitu ugodu, a ovo je upravo to: pluća mi gore, mišići me bole, gorljivo zadovoljstvo bezumnog trĉanja. Slijedim Neustrašive niz ulicu, iza ugla i ĉujem poznati zvuk: sirena vlaka.

— Oh, ne — mrmlja mladić iz Uĉenih. — Zar bismo na to trebali uskoĉiti?

— Da — odgovaram bez daha.

Dobro je što sam toliko vremena provela promatrajući kako Neustrašivi dolaze u školu.

Skupina se širi u dugu vrstu. Preko ĉeliĉnih traĉnica vlak nam se pribliţava, svjetla mu blješte, truba se oglašava. Vrata vagona su otvorena, ĉekaju da Neustrašivi uskoĉe kroz njih, što i ĉine, skupina po skupina, sve dok nisu preostali samo netom unovaĉeni. RoĊeni u Neustrašivima odavno su nauĉili ĉiniti to, tako da su ubrzo preostali samo oni koji su promijenili frakcije. Poĉinjem trĉati s nekolicinom preostalih. Neko vrijeme trĉimo uz vlak, a 24

zatim se bacamo u stranu. Nisam ni jaka, ni visoka kao neki, pa se ne uspijevam podignuti u vagon. Drţim se za ruĉku pokraj vrata i ramenom udaram o stranicu vagona. Ruke mi drhte kad me djevojka iz Iskrenosti konaĉno šĉepala i uvukla unutra. Zadihana, zahvaljujem joj. Ĉujem povike i pogledavam preko ramena. RiĊokosi, niski mladić iz Uĉenih pruţa ruke i pokušava sustići vlak. Djevojka iz frakcije Uĉenih koja stoji pokraj vrata pruţa ruke kako bi mu pomogla, upinje se, no on je previše zaostao. Pada na koljena uz traĉnice, rukama si prekriva lice.

Osjećam nelagodu. Upravo je pao na inicijaciji za Neustrašive. Više ne pripada nijednoj frakciji. To se moglo dogoditi u bilo kojem trenutku.

— Jesi li dobro? — ţustro me pita djevojka iz Iskrenosti koja mi je ranije pomogla.

Visoka je, tamne koţe i kratke kose. Lijepa.

Kimam glavom.

— Ja sam Christina — kaţe i pruţa mi ruku.

Dugo se već nisam ni s kim rukovala. Pripadnici frakcije Nijekanja meĊusobno se pozdravljaju naklonima, što je znak poštovanja. Nesigurno prihvaćam njezinu ruku i dvaput je protresam, nadam se da je nisam stisnula ni prejako, ni preslabo.

— Beatrice — kaţem.

— Znaš li kamo idemo? — mora vikati da bi nadglasala vjetar koji sve silovitije puše kroz otvorena vrata. Vlak vozi sve brţe. Sjedam. Bit će mi lakše odrţati ravnoteţu sjedim li bliţe tlu. Ona me gleda i podiţe obrvu.

— Brz vlak znaĉi vjetar — kaţem. — Vjetar znaĉi da moţeš ispasti. Spusti se.

Christina sjeda pokraj mene, primiĉe se bliţe zidu kako bi se naslonila.

— Pretpostavljam da idemo u središnjicu Neustrašivih — kaţem — ali ne znam gdje je to.

— Zna li itko? — Trese glavom, ceri se. — Izgleda kao da su iskoĉili iz nekakve rupe u zemlji ili tako nešto.

Kroz vagon se tada pronosi silovit zapuh vjetra, pa ostali predstavnici drugih frakcija koji su prešli u ovu padaju na pod jedni preko drugih. Promatram Christinu kako se smije, premda je ne ĉujem, te joj uspijevam uzvratiti osmijehom.

Preko mog lijevog ramena vidim naranĉastu svjetlost zalazećeg sunca koja se zrcali na staklima zgrada, dok u daljini nejasno vidim nizove sivih kuća koje su mi nekoć bile dom.

Veĉeras bi bio Calebov red da pripremi veĉeru. Tko će preuzeti njegovo mjesto — majka ili otac? Što će otkriti kada budu rašĉišćavali njegovu sobu? Zamišljam knjige ugurane izmeĊu noćnog ormarića i zida, knjige ispod njegova madraca. ŢeĊ za znanjem ispunila je sva skrovita mjesta u njegovoj sobi. Je li oduvijek znao da će odabrati Uĉene? A ako jest, kako to da nisam primijetila?

Kako li je samo dobar glumac bio. Muka mi je od same pomisli na to, jer premda sam i ja napustila frakciju, barem nikada nisam bila dobra u pretvaranju. Barem su svi znali da nisam nesebiĉna.

Sklapam oĉi i zamišljam majku i oca kako u tišini sjede za stolom u blagovaonici. Je li zaostala trunka nesebiĉnosti razlog zašto mi se grlo steţe pri pomisli na njih, ili je to sebiĉnost, zato što im nikada više neću biti kći? *** — Iskaĉu iz vlaka!

25

Podiţem glavu. Vrat me boli. Najmanje sam pola sata bila skutrena uza zid i slušala huĉanje vjetra, promatrala grad koji je letio ispred naših oĉiju. Pridiţem se. U posljednjih nekoliko minuta vlak je usporio i vidim da je mladić koji je vikao bio u pravu: Neustrašivi iz vagona ispred nas iskaĉu iz vlaka koji prolazi pokraj krovova. Pruga je sedam katova iznad tla.

Povraća mi se pri pomisli na iskakanje iz vlaka u pokretu na krov, pri pomisli na procjep izmeĊu krovova i ruba traĉnica. Ustajem i nesigurno koraĉam prema drugom kraju vagona gdje su se nanizali drugi predstavnici drugih frakcija koji su prešli u ovu.

— Moramo onda i mi iskoĉiti iz vlaka — kaţe djevojka iz Iskrenih. Ima velik nos i krive zube.

— Super — odgovara mladić iz Iskrenih — to ima smisla, Molly. Iz vlaka skoĉiti na krov.

— To je ono za što smo se odluĉili, Peter — naglašava djevojka.

— E, pa ja to neću uĉiniti — izjavljuje mladić iz Dobrohotnih koji stoji iza mene. Ima maslinastu koţu i odjeven je u smeĊu košulju — on je jedini Dobrohotni koji je prešao ovamo. Obrazi mu se cakle od suza.

— Moraš — kaţe mu Christina — inaĉe ćeš pasti inicijaciju. Hajde, sve će biti u redu.

— Ne, neću! Radije ću biti bez frakcije nego mrtav! — mladić iz Dobrohotnih trese glavom. Zvuĉi uspaniĉeno. Neprestano trese glavom i zuri u krovove koji nam se sve više pribliţavaju.

Ne slaţem se s njim. Radije bih bila mrtva nego prazna poput ljudi koji ne pripadaju nijednoj frakciji.

— Ne moţeš ga prisiliti — kaţem pogledavajući Christinu. Njezine smeĊe oĉi su razrogaĉene, a toliko ĉvrsto stišće usnice da su izgubile boju. Pruţa mi ruku.

— Daj — kaţe. Zurim u njezinu ruku i podiţem obrvu, hoću joj reći da ne trebam pomoć, no ona pridodaje: — Jednostavno... ne mogu to ako me netko ne povuĉe.

Hvatam je za ruku i zajedno stojimo uz rub vagona. Dok prolazimo ispred krova, ja brojim: — Jedan... dva... tri!

Na tri iskaĉemo iz vlaka. Besteţinski trenutak, a zatim moja stopala udaraju o ĉvrstu podlogu i ţestoka bol mi probada goljeniĉne kosti. Nespretan doskok kotrlja me preko krova, osjećam šljunak ispod obraza. Puštam Christininu ruku. Ona se smije.

— Ovo je zabavno — kaţe.

Christina će se dobro uklopiti u Neustrašive, koji ţude za uzbuĊenjima. Otirem kamenĉiće sa svoga obraza. Svi su inicirani, osim mladića iz Dobrohotnosti, uspjeli na krov skoĉiti više ili manje uspješno. Djevojka iz Iskrenosti, Molly, ona s krivim zubima, drţi se za gleţanj i krivi lice, dok se Peter, momak blistave kose, onaj iz Iskrenosti, ponosno ceri — sigurno je doskoĉio na noge. Ĉujem zatim jauk. Okrećem glavu i pogledom traţim izvor zvuka. Djevojka iz Neustrašivih stoji uz rub krova, zuri u tlo ispod sebe i vrišti. Iza nje stoji mladić iz Neustrašivih, drţi je oko pojasa da ne bi pala.

— Rita — kaţe on. — Rita, smiri se. Rita...

Ustajem i pogledavam preko ruba. Na ploĉniku ispod leţi tijelo; djevojka ĉije su ruke i noge povijene pod ĉudnim kutovima, kosa joj je poput lepeze raširena oko glave. Ţeludac mi se grĉi, zurim u traĉnice. Ĉak ni Neustrašivi nisu zaštićeni.

26

Rita pada na koljena i jeca. Odvraćam pogled. Što je duţe gledam, vjerojatnije je da ću zaplakati, a ne smijem plakati pred tim ljudima. Samoj sebi, što je moguće stroţe, kaţem: ovako to ovdje ide. Ĉinimo opasne stvari i ljudi pogibaju. Ljudi poginu, a mi prelazimo na druge opasne stvari. Što prije prihvatim tu lekciju, veće su šanse da ću preţivjeti inicijaciju.

Više nisam sigurna da ću preţivjeti inicijaciju.

Kaţem sebi da ću brojati do tri, a kad izbrojim, krenut ću dalje. Jedan. Zamišljam djevojĉino tijelo na ploĉniku i obuzima me jeza. Dva. Ĉujem Ritino jecanje i mrmljanje mladića koji je tješi. Tri. Stisnutih usana, odlazim od Rite i ruba krova.

Peĉe me lakat. Povlaĉim rukav da bih ga pogledala, ruke mi se tresu. Koţa se malo ogulila, ali ne krvarim.

— Ooh, pa to je skandalozno! Ukoĉena si je ogulila malo koţe!

Podiţem glavu. »Ukoĉeni« je posprdni naziv za pripadnike Nijekanja, a ja sam ovdje jedina iz te frakcije. Peter upire u mene prst smijući se. Ĉujem smijeh. Obrazi mi se ţare, puštam rukav da mi padne preko ruke.

— Slušajte! Ja sam Max! Jedan sam od voĊa vaše nove frakcije! — viĉe ĉovjek koji stoji na drugom kraju krova. Stariji je od ostalih, ima duboke bore na tamnoj koţi lica i sjedine na sljepooĉnicama, a na izbojku krova stoji kao na ploĉniku. Kao da netko s tog istog izbojka upravo nije pao i ubio se.

— Nekoliko katova ispod nas nalazi se ulaz za ĉlanove naše središnjice. Ako nemate hrabrosti da skoĉite, onda ovamo i ne pripadate. Oni koji prolaze inicijaciju imaju ĉast skoĉiti prvi.

— Ţelite da skoĉimo s izbojka? — pita djevojka iz Uĉenih. Nekoliko je centimetara viša od mene, mišje smeĊe kose i debelih usana. Usta su joj širom otvorena.

Ne znam zašto je to toliko šokira.

— Da — kaţe Max. Izgleda kao da ga to zabavlja.

— Je li dolje voda ili nešto?

— Tko zna? — podiţe obrve.

Gomila ispred novih ĉlanova se razdvojila, otvorila nam širok prolaz. Osvrćem se.

Nitko ne izgleda kao da jedva ĉeka skoĉiti sa zgrade — pogledi im lutaju, nitko ne ţeli pogledati Maxa. Neki pregledavaju zadobivene, sitne ozljede, drugi otiru šljunak s odjeće.

Kratko pogledavam Petera. Ĉupka zanokticu na jednom od prstiju. Pokušava izgledati opušteno.

Ponosna sam. Jednoga ću dana zbog toga zapasti u nevolje, no danas mi to daje hrabrost. Koraĉam prema izbojku, iza sebe ĉujem smijuljenje.

Max se izmiĉe ustranu, propušta me. Hodam sve do samoga ruba i gledam dolje. Vjetar mi se probija kroz odjeću, paluca tkaninom. Zgrada na kojoj stojim, s još tri druge, oblikuje trg. Nasred trga velika je betonska rupa. Ne vidim što je na njezinu dnu.

Ovo je taktika straha. Ĉeka me sigurno prizemljenje. Samo mi ta spoznaja pomaţe da zakoraĉim na izbojak. Zubi mi škljocaju. Ne mogu više ustuknuti. Ne sa svim tim ljudima koji iza mene stoje i klade se da neću uspjeti. Rukama prtljam po ovratniku svoje košulje i pronalazim sigurnosni gumb na poĉetku smiĉka. Nakon nekoliko pokušaja otkopĉavam ga, povlaĉim smiĉak i svlaĉim košulju.

Ispod nje imam sivu majicu. Uţa je od sve druge odjeće koju imam, nitko me još u njoj nije vidio. Podiţem okrajke suknje i motam ih u gvalju, preko ramena pogledavam Petera.

27

Stisnutih zuba loptu tkanine prema njemu bacam što jaĉe mogu. PogaĊa ga u prsa. On zaprepašteno zuri u mene. Iza sebe ĉujem zviţdanje i povike.

Ponovno promatram rupu. Jeţi mi se blijeda koţa na rukama, ţeludac se grĉi. Ne uĉinim li to sada, neću nikada. Gutam knedlu.

Vjetar mi huĉe u ušima dok tlo nadire prema meni, postaje sve veće, širi se, ili moţda ja nasrćem na tlo, srce mi toliko ţestoko tuĉe da boli, svaki mišić moga tijela se napinje dok mi osjećaj pada grĉi ţeludac. Rupa me okruţuje i propadam u tamu.

Udaram u nešto tvrdo. To me propušta i prima me u naruĉje. Od udarca ispuštam sav zrak iz pluća, pa sopćem, borim se za dah. Bole me ruke i noge.

Mreţa. Na dnu rupe je mreţa. Gledam gore prema zgradi i smijem se, napola ispunjena osjećajem olakšanja, napola histeriĉna. Tijelo mi drhti, pokrivam rukama lice. Upravo sam skoĉila s krova.

Moram ponovno stati na ĉvrsto tlo. Vidim nekoliko ruku koje se prema meni pruţaju s ruba mreţe, pa hvatam najbliţu i odvlaĉim se do ruba. Kotrljam se, licem bih udarila ravno o drveni pod da me on nije dohvatio. »On« je mladić ĉiju sam ruku šĉepala. Ima tanku gornju i deblju donju usnu. Oĉi su mu tako duboko usaĊene da mu trepavice dodiruju koţu ispod obrva, tamnoplave su, sanjarske, pospane, neobiĉne boje.

Hvata me za ruke, no pušta ĉim sam ustala.

— Hvala — kaţem.

Stojimo na platformi tri metra iznad zemlje. Oko nas je krater.

— Ne mogu vjerovati — govori glas iza njega. Glas pripada tamnokosoj djevojci kojoj su kroz desnu obrvu provuĉena tri srebrna prstena. Smijulji mi se.

— Ukoĉena je skoĉila prva? NeviĊeno.

— Postoji razlog zašto ih je napustila, Lauren — kaţe on, a glas mu je dubok, moćan.

— Kako se zoveš?

— Hm... — Ne znam zašto oklijevam. Ali »Beatrice« više jednostavno ne zvuĉi kako treba.

— Razmisli — kaţe, a usne mu se šire u osmijeh. — Nećeš moći poslije ponovno birati.

Novo mjesto, novo ime. Ovdje mogu biti ponovno stvorena.

— Tris — odluĉno kaţem.

— Tris — ponavlja Lauren cereći se. — Objavi to, Four.

Mladić Four pogledava preko ramena i viĉe: — Prvi skakaĉ je Tris.

Oĉi su mi se privikle promjeni svjetla, pa se okupljeni materijaliziraju u tami. Bodre i zamahuju šakama, a zatim nova osoba upada u mreţu. Vrišti dok pada. Christina. Svi se smiju, no smijeh im je popraćen bodrenjem.

Four mi polaţe ruku na leĊa i kaţe: — Dobrodošla meĊu Neustrašive.

28

SEDMO POGLAVLJE KAD SU SE SVI inicirani ponovno našli na ĉvrstome tlu, Lauren i Four poveli su nas kroz uzak tunel. Zidovi su kameni, a stropovi kosi pa imam dojam da silazimo u srce Zemlje.

Svjetiljke su postavljene u širokom intervalima, tako da u tami izmeĊu dviju svjetiljki imam dojam da sam se izgubila sve dok nisam udarila u neĉije rame. Sigurnost osjećam kada se naĊem u osvijetljenom krugu ispod svjetiljke.

Mladić iz Uĉenih ispred mene iznenada zastaje, pa nalijećem na njega, nosom udaram o njegovo rame. Posrćem unatrag i trljam nos dok se oporavljam od šoka. Ĉitava se skupina zaustavila, a naših troje voĊa ispred nas stoje s rukama prekriţenim ispred prsa.

— Ovdje ćemo se podijeliti — kaţe Lauren. — Inicirani roĊeni kao Neustrašivi idu sa mnom. Pretpostavljam da vam obilazak nije potreban.

Smiješi se i rukom daje znak iniciranima roĊenima meĊu Neustrašivima. Odvajaju se od skupine i nestaju u sjeni. Gledam kako i posljednje noge zamiĉu iz svjetla i pogledavam nas koji smo preostali. Većina je iniciranih došla iz Neustrašivih, tako da nas je ostalo samo devetero. Od tih devetero ja sam jedina iz frakcije Nijekanja, a nema nikog iz Dobrohotnosti.

Ostatak je iz Uĉenih i, zaĉuĊujuće, Iskrenosti. Ĉovjeku je vjerojatno potrebna hrabrost kako bi neprestano bio iskren. Nisam sigurna.

Obraća nam se zatim Four.

— Glavninu vremena radim u kontrolnoj prostoriji, no sljedećih ću nekoliko tjedana biti vaš instruktor — kaţe. — Zovem se Four.

Christina pita: — Four (Ĉetiri)? Kao broj?

— Da — odgovara Four. — Je li to nekakav problem?

— Ne. — Dobro. Uskoro ćemo zaći u Jamu koju ćete s vremenom nauĉiti voljeti. To...

Christina se smijulji.

— Jama? Baš pametno.

Four prilazi Christini i unosi joj se u lice. Oĉi mu se suţavaju i jedno vrijeme samo zuri u nju.

— Kako se zoveš? — tiho je pita.

— Christina — piskutavo odgovara ona.

— E pa, Christina, da sam se htio natezati s pametnjakovićima iz Iskrenosti, pridruţio bih se njihovoj frakciji — psiĉe. — Prva lekcija koju ću ti dati jest ta da drţiš jezik za zubima.

Jesi shvatila?

Ona kima glavom.

Four koraĉa prema sjeni u dnu tunela. Skupina iniciranih kreće u tišini.

— Koji kreten — mrmlja ona.

— Pretpostavljam da ne voli kad ga netko ismijava — odgovaram.

Shvaćam kako bi vjerojatno bilo pametno biti obazriv kad je Four posrijedi. Na platformi je prema meni bio blag, no sada me zabrinjava nešto skriveno iza njegove šutnje.

Four otvara dvostruka vrata i ulazimo u prostor koji se zove Jama.

— Oh — šapuće Christina — shvaćam.

29

»Jama« je najbolji naziv za to. Rijeĉ je o podzemnoj špilji koja je tako velika da s mjesta gdje stojim ne vidim suprotni kraj. Neravni kameni zidovi uzdiţu mi se nekoliko katova iznad glave. UgraĊeni u kamene zidove, nalaze se prostori s odjećom, hranom, zalihama, prostori za slobodne aktivnosti. MeĊusobno ih povezuju uske staze i stube uklesane u kamenu. Nema ograda koje bi sprijeĉile da ljudi prolazeći padnu. Kosa naranĉasta svjetlost pada preko kamenih zidova. Krov Jame ĉine staklene ploĉe iznad kojih je zgrada koja propušta sunĉevu svjetlost. Dok smo pokraj nje prolazili vlakom, ta je zgrada sigurno izgledala poput bilo koje druge gradske graĊevine.

Iznad staza, u nejednakim razmacima vise modre svjetiljke poput onih iz dvorane za Ceremoniju izbora. Što je sunĉeva svjetlost koja dopire izvana slabija, to svjetlost svjetiljki postaje intenzivnija.

Posvuda su ljudi odjeveni u crno, koji viĉu, ekspresivno razgovaraju, gestikuliraju. U gomili ne vidim nijednu stariju osobu. Ima li meĊu Neustrašivima uopće starijih? Zar ne poţive dugo ili ih jednostavno nekamo pošalju kada više nisu u stanju iskakati s vlaka u pokretu?

Skupina djece se niz usku stazu bez zaštitne ograde spušta tako brzo da mi srce zastaje, pa ţelim viknuti, reći im neka uspore prije nego što netko strada. U misli mi se vraća red s ulica frakcije Nijekanja: povorka ljudi koji hodaju desnom stranom nogostupa mimoilazi se s povorkom ljudi koji hodaju lijevom stranom, blagi osmijesi, nakloni glavama i tišina. Ţeludac mi se grĉi. No, ima neĉeg predivnog u kaosu Neustrašivih.

— Budete li me slijedili — kaţe Four — pokazat ću vam ponor.

Domahuje nam da mu pristupimo. Four se prema standardima Neustrašivih sprijeda doima pitomo, no kada se okrenuo, uoĉila sam tetovaţu koja se nazirala ispod ovratnika njegove majice. Vodi nas do desne strane Jame koja je upadljivo mraĉna. Škiljim i vidim da se tlo na kojem stojim završava ţeljeznom barijerom. Ĉujem grmljavinu dok se pribliţavamo ogradi — voda, ţustra voda koja zapljuskuje stijenu.

Gledam preko ruba. Tlo se spušta pod oštrim kutom, a nekoliko katova ispod je rijeka.

Voda u mlazovima šiklja u zid ispod mene i prska. S lijeve je strane voda mirnija, no s desne se pjeni i bijela je dok udara o stijenu.

— Ponor nas podsjeća koliko je tanka granica koja hrabrost dijeli od gluposti! — viĉe Four. — Drznik koji se usudi skoĉiti s ovoga ruba sigurno će poginuti. To se dogaĊalo i prije, a sigurno će se ponoviti. Upozorio sam vas.

— Ovo je nevjerojatno — izjavljuje Christina dok se odmiĉemo od ograde.

— Nevjerojatno je prava rijeĉ — kaţem kimajući glavom.

Four vodi skupinu iniciranih preko Jame do širokog otvora u zidu. Prostorija onkraj otvora dovoljno je dobro osvijetljena da vidim kamo idemo: blagovaonica prepuna ljudi koji zveckaju jedaćim priborom. Kada smo ušli, svi su Neustrašivi ustali. Plješću nam. Udaraju nogama o pod. Viĉu. Buka me okruţuje i ispunjava. Christina se smiješi, a trenutak kasnije i ja.

Traţimo prazna sjedala. Christina i ja u boĉnom dijelu prostorije pronalazimo gotovo prazan stol za koji sjedam izmeĊu nje i Foura. Nasred stola je pladanj s hranom koju ne prepoznajem: okrugli komadi mesa ugurani izmeĊu kriški kruha. Rukom uzimam jedan, nisam sigurna što mi je ĉiniti.

Four me podbada laktom.

— To je govedina — kaţe. — Stavi ovo preko mesa. — Pruţa mi maleni vrĉ pun crvenog umaka.

— Zar nikad nisi jela hamburger? — pita me Christina.

30

— Ne — kaţem. — To se tako zove?

— Ukoĉeni jedu bezliĉnu hranu — objašnjava Four Christini.

— Zašto? — pita.

Slijeţem ramenima.

— Ekstravagancija se smatra samodopadnom i izlišnom.

Smijulji se.

— Nije ĉudo što si otišla.

— Aha — laţem kolutajući oĉima. — Uĉinila sam to samo zbog hrane.

Kutovi Four ovih usta se krive.

Otvaraju se vrata blagovaonice, tišina preplavljuje cijelu prostoriju. Ulazi mladić, vlada tolika tišina da se jasno ĉuju njegovi koraci. Na licu ima toliko piercinga da ih ne mogu ni prebrojati, a kosa mu je duga, tamna i masna. Ne daje mu to, meĊutim, prijeteći izgled.

Prijeteća je hladnoća njegova pogleda kojim prelazi preko prostorije.

— Tko je to? — pita Christina.

— Zove se Eric — kaţe Four. — On je voĊa Neustrašivih.

— Stvarno? Ali, tako je mlad.

Four je ozbiljno gleda.

— Dob ovdje nije vaţna.

Jasno vidim kako ga kani pitati: A što je onda važno? No, Eric prestaje pogledom prelaziti preko prostorije i kreće prema stolu. Kreće prema našem stolu i sjeda na mjesto pokraj Foura. Ne pozdravlja nas, pa ni mi ne pozdravljamo njega.

— Nećeš li nas upoznati? — pita on kimajući prema Christini i meni.

Four odgovara: — Ovo su Tris i Christina.

— Ooh, Ukoĉena — kaţe Eric. Smijulji mi se. Osmijeh mu povlaĉi piercinge na ustima, a rupe oko njih ĉini širima, no zatim se trza. — Vidjet ćemo koliko ćeš dugo trajati. Ţelim mu nešto reći — uvjeriti ga da ću potrajati, moţda — no ne uspijevam izustiti ni rijeĉ. Ne shvaćam zašto, no ne ţelim da me Eric promatra ni sekundu više. Ne ţelim da me ikad više pogleda.

Prstima lupka po stolu. Zglobovi prstiju prekriveni su krastama koje se mogu rasprsnuti udari li nešto.

— Ĉime se u posljednje vrijeme baviš, Four? — pita Four podiţe ramena.

— Niĉim posebno — kaţe.

Jesu li prijatelji? Pogled mi skakuće s Foura na Erica i natrag. Sudeći prema svemu što Eric ĉini — sjeo je za naš stol, raspituje se o Fouru — upućuje na to da jesu, no sudeći prema tome kako Four sjedi kao napeta struna, daje naslutiti da su nešto drugo. Suparnici, moţda, no kako je to moguće ako je Eric voĊa, a Four nije?

— Max mi kaţe da se pokušava susresti s tobom, no da se ti ne pojavljuješ na dogovorenim sastancima — kaţe Eric. — Zatraţio je da otkrijem o ĉemu se radi.

Four nekoliko trenutaka promatra Erica, a zatim kaţe: — Reci mu da sam zadovoljan svojim trenutaĉnim poloţajem.

— Ţeli ti, dakle, dati posao.

31

Svjetlucaju alke na Ericovoj obrvi. Moţda Eric Foura doţivljava kao potencijalnu prijetnju. Moj otac kaţe da oni koji ţele moć i domognu je se ţive u neprestanom strahu da će je izgubiti. Zato moć moramo davati onima koji je ne priţeljkuju.

— Tako se ĉini — kaţe Four.

— A tebe to ne zanima.

— Ne zanima me već dvije godine.

— Pa — izjavljuje Eric. — Nadajmo se da je onda shvatio poruku.

Lupka Foura po ramenu, malo prejako, i ustaje. Ĉim je otišao, opuštam se na sjedalu.

Nisam ni shvatila koliko sam bila napeta.

— Jeste li vas dvojica... prijatelji? — pitam u nemogućnosti da obuzdam vlastitu znatiţelju.

— Bili smo u istoj skupini iniciranih — kaţe. — On je ovamo prešao iz Uĉenih.

Napušta me svaka pomisao da budem obazriva kad je o Fouru rijeĉ.

— I ti si ovamo prešao iz druge frakcije?

— Mislio sam da ću najviše problema imati s Iskrenima zbog silnih pitanja koja postavljaju — ledeno mi odgovara. — Zar su i Ukoĉeni sada takvi?

— Sigurno je to zašto što si tako pristupaĉan — laskavo kaţem. — Znaš već. Kao krevet posut ĉavlima.

Zuri u mene, no ja ne odvraćam pogled. On nije pas, no isto se pravilo moţe primijeniti i na njega. Odvratiti pogled znaĉi da se podĉinjavaš. Zuriti mu u oĉi pravi je izazov. Tako sam odabrala.

Toplina mi se razlijeva obrazima. Što će se dogoditi kada napetost dosegne vrhunac?

No, on samo kaţe: — Pripazi, Tris. Ţeludac mi se grĉi kao da sam progutala kamen. Pripadnik Neustrašivih s drugog stola doziva Foura imenom, a ja se okrećem prema Christini. Ona podiţe obrvu.

— Što je? — pitam.

— Razvijam teoriju.

— A ona glasi?

Ona podiţe svoj hamburger, ceri se i kaţe: — Da već imaš posljednju ţelju. *** Nakon veĉere, Four nestaje bez rijeĉi. Eric nas, ne govoreći nam kamo nas vodi, provodi kroz cijeli niz hodnika. Ne znam kako to da voĊa Neustrašivih na sebe preuzima brigu o skupini iniciranih, no moţda je tako samo veĉeras.

Na kraju svakog hodnika je modra svjetiljka, no izmeĊu je mrak pa moram paziti da se ne spotaknem preko neravnog poda. Christina u tišini hoda pokraj mene. Nitko nam nije rekao da moramo šutjeti, no nitko ne progovara ni rijeĉ.

Eric je zastao ispred drvenih vrata i prekriţio ruke na prsima. Okupljamo se oko njega.

— Za one koji ne znaju, zovem se Eric — kaţe. — Jedan sam od pet voĊa Neustrašivih.

Proces inicijacije ovdje doţivljavamo veoma ozbiljno, tako da sam se dragovoljno javio da osobno pratim glavninu vaše obuke.

32

Obuzima me muĉnina pri pomisli na to. Ĉinjenica da će voĊa Neustrašivih nadgledati našu inicijaciju sama je po sebi nešto loše, no stvar je još gora budući da je Eric voĊa o kojem je rijeĉ.

— Neka osnovna pravila — kaţe on. — Svakoga dana u osam sati morate biti u vjeţbaonici. Treninzi su, sa stankom za ruĉak, od osam do šest svakoga dana. Imat ćete i nešto slobodnog vremena izmeĊu svakog stupnja inicijacije.

Na pamet mi pada reĉenica »da ĉinite što vas volja«. Kod kuće nikada nisam mogla raditi što me volja, ĉak ni tijekom barem jednog poslijepodneva. Morala sam uvijek prvo misliti na potrebe drugih ljudi. Ne znam ĉak ni što bih voljela raditi.

— Sjedište moţete napustiti samo u pratnji drugih Neustrašivih — pridodaje Eric. — Iza ovih vrata je prostorija u kojoj ćete spavati sljedećih nekoliko tjedana. Primijetit ćete da je unutra deset kreveta, a vas je devet. Pretpostavili smo da će vas više dogurati ovako daleko.

— Ali, na poĉetku nas je bilo dvanaest — prosvjeduje Christina. Sklapam oĉi i ĉekam prodiku koja će uslijediti. Mora nauĉiti šutjeti.

— Uvijek barem jedan od transfera ne uspije doći do našeg sjedišta — izjavljuje Eric i ĉupka si zanoktice. Slijeţe ramenima. — Bilo kako bilo, u prvoj fazi inicijacije transfere i roĊene u frakciji Neustrašivih drţimo odvojeno, no to ne znaĉi da ćemo vas odvojeno i procjenjivati. Na kraju inicijacije vaši će dosezi biti procijenjeni u odnosu na roĊene u frakciji. A oni su već sada bolji od vas. Tako da oĉekujem...

— Procijenjeni? — pita djevojka mišje kose iz Uĉenih koja stoji desno od mene. — Zašto nas se procjenjuje i rangira?

Eric se smiješi, a pod onim modrim svjetlom njegov osmjeh djeluje podlo, kao da mu ga je netko noţem urezao ulice.

— Rangiranje ima dvije svrhe — kaţe. — Prva je odreĊivanje redoslijeda kojim ćete birati svoje poslove. Raspoloţivo je samo nekoliko poželjnih mjesta. Ţeludac mi se grĉi. Pri pogledu na njegov osmijeh, baš kao i onda kada sam ušla u prostoriju za utvrĊivanje sposobnosti, znam da će se dogoditi nešto loše.

— Druga svrha je ta što će samo prvih deset iniciranih moći postati dijelom naše frakcije.

Boli me ţeludac. Svi stojimo mirno kao statue.

A zatim Christina kaţe: — Što?

— Imamo jedanaestero roĊenih Neustrašivih i vas devetero — nastavlja Eric. — Ĉetvero iniciranih bit će izbaĉeno nakon prve faze. Ostatak će biti izbaĉen nakon konaĉnog ispita..

To znaĉi da ĉak i ako proĊemo sve faze inicijacije, šestero nas nikada neće postati dijelom frakcije. Krajiĉkom oka vidim da me Christina promatra, no ne mogu joj uzvratiti pogledom. Oĉi su mi prikovane za Erica i ne mogu ih pomaknuti.

Budući da sam najsitnija i da dolazim iz frakcije Nijekanja, moje šanse i nisu baš najbolje.

— Što radimo ako nas izbacite? — pita Peter.

— Napuštate sjedište Neustrašivih — ravnodušno odgovara Eric — i ţivite izvan frakcija.

Djevojka mišje kose rukama prekriva usta kako bi prigušila jecaj. Sjećam se onog ĉovjeka bez frakcije sa sivim zubima koji mi je iz ruku uzeo vrećicu s jabukama. Njegovih

33

tupih oĉiju i pogleda. No, umjesto da se rasplaĉem poput djevojke iz Uĉenih, mene obuzima hladna jeza. Grĉim se.

Postat ću dijelom frakcije, hoću.

— Ali to... nije pošteno! — izjavljuje Molly, djevojka širokih ramena iz Iskrenosti.

Zvuĉi bijesno, no izgleda prestravljeno. — Da smo znali...

— Hoćeš reći da ne bi odabrala Neustrašive da si to znala prije Ceremonije izbora? — uzvraća joj Eric. — Jer ako je tako, onda bi odmah trebala otići. Ako si jedna od nas, onda ti neće biti vaţno ako ne uspiješ. A ako ti je to vaţno, onda si kukavica.

Eric otvara vrata spavaonice.

— Odabrali ste nas — kaţe — a sada ćemo mi odabrati vas. *** Leţim u krevetu i slušam disanje devetero ljudi.

Nikada još nisam spavala u prostoriji u kojoj spavaju mladići, no nemam izbora, osim ako ţelim spavati na hodniku. Svi su se preodjenuli u odjeću koju su nam donijeli Neustrašivi, no ja spavam u odjeći Nijekanja koja još miriše na sapun i svjeţ zrak, koja još miriše na moj dom.

Nekoć sam imala vlastitu sobu. Kroz svoj sam prozor mogla vidjeti travnjak ispred kuće i onkraj njega maglovito nebo. Nauĉila sam spavati u tišini. Ţare mi se oĉi dok razmišljam o domu, a kada god trepnem, izmeĊu trepavica mi klize suze. Rukom prekrivam usta kako bih prigušila jecaj.

Ne smijem plakati, ne ovdje. Moram se smiriti.

Bit će mi ovdje dobro. Sada mogu promatrati vlastiti odraz kada god poţelim. Mogu se sprijateljiti s Christinom i ošišati kosu sasvim kratko, drugima prepustiti neka ĉiste vlastiti nered.

Ruke mi se tresu i suze se sve brţe cijede, magle mi pogled.

Nije vaţno što me roditelji, kada ih sljedeći put budem vidjela, na Dan posjeta, moţda neće prepoznati — ako uopće doĊu. Nije vaţno što me srce boli kada god se sjetim njihovih lica. Ĉak i Calebova lica, usprkos tajnama kojima me je povrijedio. UsklaĊujem svoje udisaje s udisajima ostalih iniciranih, a zatim i izdisaje. Nije vaţno.

Prigušeni zvuk prekida disanje, slijedi teţak uzdah. Škripe opruge kreveta na kojemu se tijelo okreće, jastuk koji prigušuje jecanje, ali ne dovoljno. Zvukovi dopiru s kreveta pokraj mog — s kreveta na kojem leţi Al, mladić iz Iskrenosti, najveći i najkrupniji od svih iniciranih, posljednji od kojeg sam oĉekivala da bi mogao puknuti.

Noge su mu samo desetak centimetara od moje glave. Trebala bih ga utješiti — trebala bih osjetiti potrebu da ga utješim, zato što sam tako odgajana. Umjesto toga, osjećam gaĊenje.

Netko tko izgleda tako snaţno ne bi smio biti tako slab. Zašto ne moţe obuzdati plaĉ poput svih nas ostalih?

Gutam knedlu.

Kad bi moja majka znala što osjećam, znam što bi uslijedilo. Kutovi usana spustili bi joj se. Obrve bi joj se spustile sve do oĉiju — ne bi izgledala kao da mi dijeli lekciju, nego prije kao da je umorna. Prinosim ruku obrazima.

Al ponovno jeca. Zvuk njegovih jecaja osjećam gotovo kao struganje u vlastitu grlu.

Samo je desetak centimetara udaljen od mene, trebala bih ga dodirnuti.

34

Ne. Spuštam ruku i okrećem se na bok, prema zidu. Nitko ne mora znati da mu ne ţelim pomoći. Znam ĉuvati tajnu. Oĉi mi se sklapaju i polako tonem u san, no kada god sam blizu konaĉnom potonuću, iznova ĉujem Ala. Moţda moj problem nije u tome što ne mogu ići kući. Nedostajat će mi moja majka i otac, Caleb, veĉernja vatra u kaminu, lupkanje majĉinih igala za pletenje, no nije to jedini razlog zašto u trbuhu osjećam prazninu.

Moj problem moţda je u tome da se ĉak i da sam otišla kući ni ondje ne bih osjećala kao da tamo pripadam, kao da sam dio ljudi koji daju bez razmišljanja, koji skrbe bez imalo napora. Škrgućem zubima pri samoj pomisli na to. Obavijam jastuk oko glave, preko ušiju, da ne bih ĉula Alovo jecanje i tonem u san s vlaţnom jastuĉnicom pripijenom uz obraze.

35

OSMO POGLAVLJE — PRVO ŠTO ĆETE danas nauĉiti jest kako pucati iz pištolja. A drugo, kako pobijediti u borbi. — Four mi u ruku ugurava pištolj i ne pogledavši me i nastavlja hodati. — Na svu sreću, to što ste ovdje znaĉi da ste nauĉili kako iskoĉiti iz vlaka u pokretu, tako da vas tome ne moram uĉiti.

Ne bi me trebalo iznenaditi to što Neustrašivi od nas oĉekuju da dan zapoĉnemo trĉanjem, no prije novog trĉanja oĉekivala sam barem šest sati sna. Tijelo mi je još oteţalo od sna.

— Inicijacija je podijeljena u tri faze. Mjerit ćemo vaš napredak i rangirati vas prema vašim rezultatima u svakoj fazi. Prije odreĊivanja vašeg konaĉnog statusa, ţelim vam reći da sve faze nemaju jednaku teţinu tako da je moguće, premda iznimno teško, da svoj poloţaj s vremenom bitno poboljšate.

Zurim u oruţje u svojoj ruci. Nikada u ţivotu nisam ni pomislila da ću u ruci drţati pištolj, još manje da ću pucati iz njega. Doima me se opasno već sam po sebi, mogla bih ozlijediti koga.

— Uvjereni smo da priprema zatire kukaviĉluk, koji definiramo kao izostanak akcije zbog straha — kaţe Four. — Zato vas svaka faza inicijacije priprema na razliĉit naĉin. Prva faza je prvenstveno fiziĉka; druga emotivna; a treća mentalna.

— Ali, što... — prekida ga Peter. — Kakve veze ima pucanje iz pištolja ... s hrabrošću?

Four okreće pištolj u svojoj ruci, prislanja cijev uz Peterovo ĉelo, ubacuje metak u cijev.

Peterova usta su otvorena, zaledio se, umuknuo.

— Probudi se — viĉe Four. — U rukama imaš napunjen pištolj, idiote. Ponašaj se sukladno tome.

Spušta pištolj. Ĉim je prijetnja minula, Peterove zelene oĉi su se uozbiljile. IznenaĊena sam što se moţe obuzdati i ne komentirati nakon što je cijelog ţivota u Iskrenima uvijek govorio što misli, ali uspijeva, obrazi mu se ţare.

— I da ti odgovorim na pitanje... manje je vjerojatno da ćeš se usrati u gaće i traţiti mamu budeš li spreman braniti se. — Na kraju vrste Four prestaje hodati i okreće se na petama. — To je informacija koja će ti moţda biti potrebna u prvoj fazi inicijacije. Zato pazi.

Okreće se prema zidu s metama — ĉetverokutima od pluta na kojima su po tri crvena kruga za svakog od nas. Razmiĉe noge, objema rukama drţi pištolj i puca. Pucanj je toliko glasan da me bole uši. Metak prolazi kroz središnji krug.

Okrećem se prema svojoj meti. Kada je o pucanju rijeĉ, moja me obitelj nikada ne bi podrţala. Rekli bi da su pištolji za samoobranu, ako ne i za nasilje, to znaĉi da povlaĊuju pojedincu.

Izbacujem svoju obitelj iz glave, postavljam noge u širinu ramena, paţljivo dlanove obavijam oko drške pištolja. Teţak je i teško ga je odmaknuti od tijela, no ţelim da mi bude što je moguće dalje od lica. Isprva neodluĉno, a zatim energiĉno povlaĉim okidaĉ, izmiĉem se dalje od pištolja. Bole me uši od pucnja, a povratni udarac potiskuje mi ruke prema nosu.

Posrćem, rukom se hvatam za zid iza sebe kako bih odrţala ravnoteţu. Ne znam kamo je metak odletio, ali znam da nije pogodio metu.

Pucam ponovno, i ponovno, pa opet, i nijedan metak ne pada ni blizu mete.

— Statistiĉki gledano — progovara mladić iz Uĉenih, Will, koji pokraj mene stoji i ceri se — do sada si trebala barem jednom pogoditi metu, pa makar i sluĉajno.

36

Plavokos je, ima duboku boru izmeĊu obrva.

— Je li tako — kaţem bez sustezanja.

— Aha — odgovara on. — Zapravo se opireš prirodnim zakonima. Škrgućem zubima i okrećem se prema meti, odluĉna u namjeri da barem ĉvrsto stojim.

Ne uspijem li svladati prvi zadatak koji mi postavljaju, kako ću onda uopće proći prvu fazu?

Povlaĉim okidaĉ, energiĉno, sada spremna na povratni udarac. Ruke mi poskakuju, no barem ĉvrsto stojim na mjestu. Uz rub mete pojavljuje se rupa od metka, pa pogledavam Willa i podiţem obrvu.

— Vidiš, bio sam u pravu. Statistika ne laţe — kaţe.

Blago se smiješim.

Tek iz petog pokušaja pogaĊam središte mete i tad me preplavljuje bujica energije.

Budna sam, oĉi su mi širom otvorene, ruke su mi tople. Spuštam pištolj. Moćno je kada moţeš nadzirati nešto što moţe uĉiniti tako veliku štetu — već je nadzor nad neĉim moćan sam po sebi.

Moţda i pripadam ovamo. *** Do stanke za objed, ruke mi već bride od drţanja pištolja i prsti mi se grĉe tako da ih je teško ispraviti. Masiram ih na putu do blagovaonice. Christina poziva Ala neka sjedne s nama.

Kad god ga pogledam, ĉujem njegovo jecanje, pa se trudim ne gledati ga.

Vilicom kotrljam grašak po tanjuru, u mislima se vraćam na testiranje sposobnosti.

Kada me je Tori upozorila kako je opasno biti Razliĉit, imala sam dojam da mi se to vidi na licu, te da će netko to odmah vidjeti ĉak i ako se samo zaputim u pogrešnom smjeru. Do sada mi to nije bio problem, no zbog toga se ne osjećam sigurnom. Što ako se opustim i nešto se uţasno dogodi?

— Oh, ma daj. Zar me se ne sjećaš — pita Christina Ala dok si radi sendviĉ. — Prije samo nekoliko dana zajedno smo išli na sate matematike. A ja i nisam baš tiha osoba.

— Na matematici sam uglavnom spavao — odgovara Al. — Bila je uvijek prvi sat! Što ako me opasnost ne zaskoĉi brzo — ako me zaskoĉi tek za cijeli niz godina, pa je doĉekam nespremna?

— Tris — kaţe Christina. Pucketa mi prstima ispred lica.

— Jesi li tu?

— Što? Što je bilo?

— Pitala sam sjećaš li se jesi li sa mnom išla na neke predmete — kaţe. — Mislim, nemoj se uvrijediti, ali vjerojatno se ne sjećam ĉak i ako jesi. Meni su svi iz frakcije Nijekanja izgledali jednako. Mislim, i dalje mi izgledaju jednako, samo ti više nisi jedna od njih.

Zurim u nju. Kao da me treba podsjećati.

— Oprosti, jesam li nepristojna? — pita. — Nauĉila sam da kaţem sve što mi padne na pamet. Moja majka obiĉavala je govoriti kako je pristojnost prijevara u lijepom pakiranju.

— Mislim da je to razlog zašto se naše frakcije obiĉno rijetko povezuju — kaţem uz kratak smijeh. Iskreni i Nijekanje ne mrze se onoliko koliko se mrze Uĉeni i Nijekanje, ali se izbjegavaju. Iskrenima su najveći problem Dobrohotni. Oni koji iznad svega zagovaraju mir, kaţu Iskreni, uvijek će lagati kako ne bi uskomešali mirnu površinu vode.

— Mogu li ovdje sjesti? — pita Will lupkajući prstom po stolu.

37

— Što, zar se ne ţeliš druţiti sa svojim Uĉenim kolegama? — izjavljuje Christina.

— Nisu mi oni kolege — odgovara Will odlaţući svoj tanjur na stol. — To što smo bili u istoj frakciji ne znaĉi da se dobro slaţemo. Osim toga, Edward i Myra su par, a ne bih htio biti treći kotaĉ.

Edward i Myra dva stola dalje jedno do drugog sjede tako blizu da im se ramena sudaraju dok reţu hranu. Myra zastaje kako bi poljubila Edwarda. Paţljivo ih promatram. U ţivotu sam vidjela samo nekoliko poljubaca.

Edward okreće glavu i priljubljuje usne uz Myrina usta. Zrak mi psiĉe izmeĊu zuba i odvraćam pogled. Dio mene ĉeka da ih ukore. Drugi dio se s prizvukom oĉaja pita kako je to osjetiti neĉije usne na svojima.

— Moraju li to ĉiniti baš tako javno? — izjavljujem.

— Samo ga je poljubila — Al me gleda i mršti se. Kada se mršti, gustim si obrvama dodiruje trepavice. — Nisu se svukli do gola.

— Poljubac je nešto što se ne radi u javnosti.

Al, Will i Christina znaĉajno mi se osmjehuju.

— Što je? — pitam.

— Na vidjelo izlazi tvoja nijekaĉka priroda — odgovara Christina. — Nama ostalima ne smeta malo pokazivanja osjećaja u javnosti.

— Oh — slijeţem ramenima. — Dobro... pretpostavljam da ću morati preko toga prijeći.

— Ili moţeš ostati frigidna — kaţe Will, a zelene mu se oĉi zloĉesto sjaje. — Znaš.

Ako ţeliš.

Christina ga gaĊa rolicom. Hvata je i zagriza.

— Ne budi zao prema njoj — kaţe ona. — Frigidnost je dio njezine prirode. Kao što je što–ja–znam–sve dio tvoje.

— Nisam frigidna! — uzvikujem.

— Ne brini — kaţe Will. — To je slatko. Vidi kako si se zarumenjela.

Od njegova mi se komentara lice još više ţari. Svi ostali hihoću. I ja se prisiljavam na smijeh koji nekoliko trenutaka dolazi sam po sebi.

Dobar je to osjećaj. *** Nakon objeda Four nas odvodi u novu prostoriju. Ogromna je to prostorija s drvenim podom, napuklim i škripavim, s velikim krugom iscrtanim u sredini. Na lijevome je zidu zelena ploĉa — školska ploĉa. Moj uĉitelj u osnovnoj školi sluţio se takvom, no od tada je nisam vidjela. Moţda to ima nekakve veze s prioritetima Neustrašivih: uvjeţbanost na prvom, a tehnologija na drugom mjestu.

Na ploĉi su naša imena ispisana abecednim redom. U razmacima od jednoga metra uzduţ jednog su kraja prostorije izblijedjele crne vreće za udaranje.

Poredali smo se ispred njih, dok Four staje tako da ga svi moţemo vidjeti.

— Kao što sam vam jutros rekao — kaţe Four — sljedeće što ćete nauĉiti jest kako se boriti. Svrha ovoga jest pripremiti vas za akciju; pripremiti vaša tijela da reagiraju na prijetnje i izazove, a to će vam biti potrebno ţelite li preţivjeti kao Neustrašivi.

38

Ne mogu ni zamisliti ţivot kao Neustrašiva. Trenutaĉno mogu razmišljati iskljuĉivo o tome da proĊem inicijaciju.

— Danas ćemo uĉiti tehniku, a sutra ćete se meĊusobno boriti — kaţe Four. — Zato vam savjetujem da budete paţljivi. Oni koji ne budu brzo uĉili, ozlijedit će se.

Four nam imenuje pojedine udarce, pokazuje kako se svaki od njih izvodi, prvo u prazno, a zatim udarajući vreću za udaranje.

Snalazim se tijekom vjeţbe. Kao i s pištoljem, potrebno mi je nekoliko pokušaja da shvatim kako odrţati ravnoteţu i kako se kretati da bi moji udarci nalikovali njegovima.

Udarci su teţi nego rukovanje pištoljem, premda je rijeĉ o osnovama. Bole me ruke i noge od udaranja u vreću, koţa mi se crveni, a vreća se jedva pomiĉe bez obzira na to koliko je snaţno udarala. Posvuda oko mene ĉuje se zvuk udaraca golom koţom po vrećama za udaranje.

Four hoda kroz skupinu iniciranih i promatra nas dok ponavljamo udarce. Zastaje ispred mene i utroba mi se okreće kao da ju netko prevrće vilicom. Zuri u mene, pogledom mi prelazi od glave do stopala, ni na trenutak se ne zaustavlja — rijeĉ je o praktiĉnom, znanstvenom pogledu.

— Nisi baš mišićava — kaţe. — To znaĉi da bi najbolje bilo da se sluţiš laktovima i koljenima. To ti moţe dati veću snagu.

Polaţe mi dlan na trbuh. Prsti su mu tako dugi da dlanom dodiruje donji dio rebara s jedne strane, a vrhovima prstiju drugu stranu. Srce mi tako ţestoko tuĉe da me bole prsa, a ja u njega zurim razrogaĉenih oĉiju.

— Ne zaboravi uvijek ovdje zadrţati napetost — kaţe mi tihim glasom.

Four podiţe dlan i odlazi dalje. Osjećam pritisak njegova dlana i nakon što je otišao. Ĉudno je to, no moram zastati i nekoliko se minuta usredotoĉiti na disanje prije nego što nastavim s vjeţbom.

Kada nas je Four pustio na stanku za veĉeru, Christina me gurka laktom.

— Ĉudim se da te nije prepolovio udarcem — kaţe. Mršti nos. — Bojim ga se kao vraga. Taj njegov tihi glas.

— Aha. On je... — Pogledavam ga preko ramena. Tih je i dojmljivo pribran. Nisam, meĊutim, strahovala da bi me mogao povrijediti. — ... definitivno djeluje zastrašujuće — izjavljujem naposljetku.

Al koji je ispred nas, okreće se u trenutku kad smo došli do Jame i izjavljuje: — Ţelim se tetovirati Will koji stoji iza nas pita ga: — Kakvu tetovaţu ţeliš?

— Ne znam — smije se Al. — Samo ţelim imati osjećaj da sam uistinu napustio staru frakciju. Prestati cmizdriti zbog toga. — Budući da nismo reagirali na njegovu izjavu, pridodaje: — Znam da ste me ĉuli.

— Aha, nauĉi biti tiši, hoćeš? — Christina laktom gurka Alovu snaţnu ruku. — Mislim da si u pravu. Sada smo napola unutra, napola vani. Ţelimo li sasvim ući, moramo tako i izgledati.

Pogledava me.

— Ne, neću se ošišati — kaţem. — Ni obojiti kosu nekom ĉudnom bojom. Ni staviti piercinge na lice.

— A na pupak? — pita me ona.

— Ili bradavicu? — pridodaje Will cerekajući se.

Reţim na njega.

39

Budući da su treninzi za danas okonĉani, do odlaska na spavanje moţemo raditi što nas je volja. Pri samoj pomisli na to vrti mi se u glavi, premda je to moţda od umora.

Jama je prepuna ljudi. Christina izjavljuje da ćemo se ona i ja s Alom i Willom naći u odjeljku za tetoviranje, te me odvlaĉi prema prostoru s odjećom. Koraĉamo stazicom, uspinjemo se iznad razine Jame, cipelama zapinjemo za kamenje.

— Što ne valja s mojom odjećom? — pitam je. — Ne nosim više sivo.

— Ruţna je i ogromna — uzdiše. — Hoćeš li mi barem dopustiti da ti pomognem? Ako ti se ne bude sviĊalo ono što ti odaberem, obećavam da to nećeš morati odjenuti.

Deset minuta kasnije ispred zrcala, u crnoj haljini do koljena stojim u prostoru s odjećom. Suknja nije duga, no barem mi prekriva straţnjicu, za razliku od one prve koju nisam htjela ni odjenuti. Jeţi mi se koţa na golim rukama. Christina razvezuje vezicu kojom mi je kosa povezana, tako da mi sada umorno pada preko ramena.

Podiţe zatim crnu olovku.

— Olovka za oĉi — kaţe.

— Nećeš me moći pretvoriti u ljepoticu, znaš. — Sklapam oĉi i mirno stojim. Vrhom olovke prelazi mi uz rub trepavica. Zamišljam kako u ovoj odjeći stojim ispred svoje obitelji i ţeludac mi se grĉi kao da ću povraćati.

— Tko još mari za ljepotu. Vaţno je da te primijete.

Otvaram oĉi i prvi put otvoreno zurim u vlastiti odraz u ogledalu. Dok to ĉinim, srce mi sve brţe kuca, kao da kršim neko pravilo te ću zbog toga biti ukorena. Bit će teško prijeći preko navika i obiĉaja frakcije Nijekanja koji su u mene usaĊeni, jer bit će to poput povlaĉenja niti iz kompleksnoga veziva. No, steći ću nove navike, nove misli, nova pravila.

Postat ću nešto drugo.

Oĉi su mi prije bile modre, ali nekako mutne, sivo–modre — od olovke za oĉi postale su prodorne. S kosom koja mi sada uokviruje lice, crte lica postale su mekše, punije. Nisam lijepa — oĉi su mi prevelike, nos predug — ali vidim da je Christina bila u pravu. Lice mi privlaĉi pozornost.

Gledati samu sebe ne doţivljavam kao da se prvi put vidim, to je kao da prvi put vidim nekog drugog. Beatrice je bila djevojka koju bih ponekad kradom viĊala u ogledalu, djevojka koja je šutjela za stolom tijekom objeda. Ovo je netko tko prisvaja moje oĉi i ne popušta; ovo je Tris.

— Vidiš? — kaţe ona. — Sada si... dojmljiva.

U danim okolnostima, ovo je najbolji kompliment koji mi je mogla dati. Smiješim joj se iz zrcala.

— SviĊa ti se? — pita.

— Aha — kimam glavom. — Izgledam kao... druga osoba.

Ona se smije.

— Je li to dobro ili loše?

Ponovno se promatram. Prvi me put pomisao na ĉinjenicu da sam napustila frakciju Nijekanja ne ĉini nervoznom; ulijeva mi nadu.

— To je dobro. — Tresem glavom. — Oprosti, nikada mi još nije bilo dopušteno tako dugo zuriti u vlastiti odraz.

— Stvarno? — Christina trese glavom. — Nijekanje je ĉudna frakcija, moram ti to reći.

— Hajdemo gledati Ala kako se tetovira — kaţem. Usprkos ĉinjenici da sam napustila svoju prvobitnu frakciju, još uvijek je ne ţelim kritizirati.

40

Kod kuće bismo majka i ja pribliţno svakih šest mjeseci odabirale gotovo istu novu odjeću. Lako je obnavljati zalihe kada svi uzimaju isto, no u sjedištu Neustrašivih sve je znatno raznolikije. Svaki Neustrašivi mjeseĉno dobiva odreĊeni broj kupona i jedan dio potroši na odijevanje.

Christina i ja trĉimo niz usku stazu do odjeljka za tetoviranje. Kada smo došle, Al je već sjedio na stolcu, dok mu je nizak, mršav ĉovjek koji je na sebi imao više tinte nego gole koţe na ruci već crtao pauka.

Will i Christina prelistavaju knjige s fotografijama, podbadaju jedno drugo laktom kada god pronaĊu neku koja im se sviĊa. Dok tako sjede jedno pokraj drugog, zamjećujem koliko su razliĉiti: Christina je tamna i mršava, Will blijed i jak, no osmijesi su im jednako opušteni.

Koraĉam prostorijom, promatram umjetniĉka djela na zidovima. U današnje vrijeme, jedini umjetnici koje imamo jesu iz Dobrohotnosti. Frakcija Nijekanja umjetnost drţi nepraktiĉnom te smatra da se vrijeme posvećeno njoj moţe pokloniti drugima, tako da mi je ovo prvi put da izravno uţivam u prostoriji ukrašenoj dekoracijama, premda sam slike već viĊala u udţbenicima. UgoĊaj zbog toga zraĉi bliskošću i toplinom, tako da bih se ovdje mogla satima izgubiti a da to i ne primijetim. Prstima prelazim preko zidova. Slika sokola na zidu podsjeća me na Torinu tetovaţu. Ispod sokola je skica ptice u letu.

— Gavran — kaţe glas iza mojih leĊa. — Lijep je, zar ne?

Okrećem se i ispred sebe vidim Tori. Osjećam se kao da sam ponovno u prostoriji za testiranje sposobnosti, okruţena zrcalima, sa ţicama priĉvršćenim uz ĉelo. Nisam se nadala da ću je ponovno vidjeti.

— Eh, pa zdravo — smiješi se. — Nisam se nadala da ću te ponovno vidjeti. Beatrice, zar ne?

— Tris, zapravo — kaţem. — Radiš li ovdje?

— Radim. Imala sam samo stanku zbog provoĊenja testiranja. Glavninu vremena sam ovdje. — Lupka se prstom po bradi. — Poznato mi je to ime. Bila si prvi skakaĉ, zar ne?

— Da, bila sam.

— Bravo.

— Hvala. — Dodirujem skicu one ptice. — Slušaj, moram s tobom razgovarati o... — Pogledavam prema Willu i Christini. Ne mogu sada nasamo razgovarati s Tori; postavljat će mi pitanja. — ... o neĉemu. Nekada.

— Nisam sigurna bi li to bilo pametno — tiho mi odgovara. — Pomogla sam ti koliko sam mogla, a sada ćeš morati sama.

Krivim usta. Ona zna odgovore; znam da je tako. Ako mi ih ne ţeli dati sada, morat ću pronaći naĉin kako je nagnati da mi ih jednom ipak kaţe.

— Ţeliš se tetovirati? — pita me.

Skica ptice privlaĉi mi pozornost. Kada sam došla ovamo, nije mi padalo na pamet tetovirati se ili ugraditi piercinge. Uĉinim li to, znam da ću izmeĊu sebe i svoje obitelji postaviti još jednu ogradu koju nikada neću moći ukloniti.

No, sada mi je jasno što je Tori mislila kada mi je rekla da njezina tetovaţa predstavlja strah što ga je prevladala — ona je podsjetnik na stanje u kojem se nekoć nalazila, ali i podsjetnik na ovo gdje je sada. Moţda je to naĉin da se oda poĉast prijašnjem ţivotu i prigrli novi ţivot.

— Da — kaţem. — Tri ovakve ptice u letu.

Dodirujem si kljuĉnu kost i prstom slijedim smjer njihova leta prema mome srce. Po jedna ptica za svakog ĉlana moje obitelji koju sam napustila.

41

DEVETO POGLAVLJE — BUDUĆI DA VAS je neparan broj, jedno od vas danas se neće boriti — izjavljuje Four udaljavajući se od ploĉe u sobi za treninge. Pogledava me. Prostor pokraj mojega imena je prazan. Ĉvor u mome trbuhu popušta. Predah.

— To nije dobro — kaţe mi i gurka me laktom. Njezin lakat zabija mi se u bolne mišiće, a jutros je više mišića koji me bole nego onih koji me ne bole, pa se trzam.

— Uh. — Oprosti — kaţe ona — ali pogledaj, ja sam protiv Tenka.

Christina i ja zajedno doruĉkujemo, a nešto ranije, zakrilila me od ostatka spavaonice kako bih se preodjenula. Nikada nisam imala prijateljicu kao što je ona. Susan je bila bolja prijateljica s Calebom nego sa mnom, a Robert je trĉao za Susan.

Pretpostavljam da zapravo nikada nisam ni imala prijatelja, i toĉka. Teško je odrţavati istinsko prijateljstvo u uvjetima kada nitko ne ţeli prihvatiti pomoć, pa ĉak ni razgovarati o sebi. To se ovdje neće dogoditi. O Christini već sada znam daleko više no što sam ikada znala o Susan, a prošla su samo dva dana.

— Tenka? — pronalazim Christinino ime na ploĉi. Pokraj njezina imena stoji »Molly«.

— Aha, Peterova mrvicu ţenstvenija draga — kaţe ona kimajući prema skupini okupljenoj na suprotnom kraju prostorije. Molly je visoka poput Christine, no tu prestaje svaka sliĉnost. Ima široka ramena, osunĉanu koţu i krumpirast nos.

— Njih troje... — Christina pokazuje Petera, Drewa i Molly — nerazdvojini su doslovno otkako su izašli iz majĉine utrobe. Mrzim ih.

Al i Will u areni stoje jedan nasuprot drugome. Prinose ruke ispred lica kako bi se zaštitili, onako kako nas je Four uĉio, te kruţe jedan oko drugoga. Al je desetak centimetara viši od Willa i dvostruko je krupniji. Dok zurim u njega, shvaćam da su mu krupne ĉak i crte lica: velik nos, velike usnice, velike oĉi. Ova borba neće dugo trajati.

Pogledavam Petera i njegove prijatelje. Drew je niţi i od Petera i od Molly, no graĊen je poput kamene gromade, a ramena su mu uvijek povijena. Kosa mu je naranĉasto–crvena, poput stare mrkve.

— Koji je njihov problem? — pitam.

— Peter je ĉisto zlo. Dok smo još bili djeca, izazvao bi tuĉnjavu s pripadnicima drugih frakcija, a onda, kad bi se umiješali odrasli, poĉeo bi plakati i izmišljati priĉe o tome kako je neko drugo dijete zapoĉelo sve. A njemu su, dakako, vjerovali, budući da je bio iz frakcije Iskrenih, a mi ne moţemo lagati. Ha–ha!

Christina nabire nos i pridodaje: — Drew je samo poboĉnik. Sumnjam da moţe neovisno razmišljati. A Molly... ona je vrsta osobe koja mrave prţi povećalom samo kako bi ih gledala dok paniĉno bjeţe.

Al u areni Willa ţestoko šakom udara u vilicu. Trzam se. Na drugoj strani prostorije, Eric se smijulji Willu i vrti jedan od svojih piercinga u obrvi.

Will posrĉe u stranu, pritišće ruku uz lice, a drugom, slobodnom rukom blokira sljedeći Alov udarac. Sudeći prema grimasi na njegovu licu, blokiranje udarca bolno je koliko i sam udarac. Al je usporen, ali moćan.

Peter, Drew i Molly kradom nas pogledavaju, hvataju se za ruke i nešto si šapuću.

42

— Mislim da znaju da o njima razgovaramo — kaţem.

— I? Ionako već znaju da ih mrzim.

— Znaju? Kako?

Christina hini smijeh i maše im. Zurim u tlo, obrazi mi se ţare. Ne bih trebala ogovarati.

Ogovaranje je samodopadno.

Will obavija nogu kao kuku oko Alove noge i povlaĉi, baca Ala na tlo. Al mu pada do nogu.

— Zato što sam im rekla — izjavljuje ona kroza zube kojima škrguće dok se smije.

Gornji zubi su joj ravni, a oni donji iskrivljeni. Gleda me. — U Iskrenima se trudimo biti iskreni jedni prema drugima. Gomila mi je ljudi rekla da im nisam draga. A gomila ljudi nije.

Koga briga?

— Mi... jednostavno ne bismo drugima trebali nanositi bol — kaţem.

— Volim si govoriti da im pomaţem tako što ih mrzim — kaţe. — Podsjećam ih da nisu boţji dar ĉovjeĉanstvu.

Kratko se smijem, a zatim ponovno pozorno promatram borilište. Will i Al suoĉavaju se još nekoliko sekundi, oklijevaju znatno više nego na samome poĉetku. Will si s lica razmiĉe svoju svijetlu kosu. Pogledavaju Foura kao da oĉekuju da će uskoro prekinuti borbu, no on samo stoji prekriţenih ruku i ne reagira. Nešto dalje od njega, Eric pogledava svoj ruĉni sat.

Nakon nekoliko sekundi kruţenja, Eric dovikuje: — Zar mislite da je ovo dokoliĉarenje? Trebamo li objaviti stanku za poslijepodnevni odmor? Borite se!

— Ali... — Al se uspravlja, spušta ruke i kaţe: — Jesmo li izjednaĉeni ili nešto u tom stilu? Kad će se borba okonĉati?

— Okonĉava se kada jedan od vas dvojice nije u stanju nastaviti boriti se — odgovara Eric.

— Sukladno pravilima Neustrašivih — kaţe Four — jedan od vas dvojice moţe se i predati.

Eric suţava oĉi i gleda Foura.

— Tako je prema starim pravilima — kaţe. — Nova pravila ne dopuštaju predaju.

— Hrabar ĉovjek priznaje snagu drugih — odgovara Four.

— Hrabar ĉovjek nikad se ne predaje.

Four i Eric nekoliko sekundi zure jedan u drugog. Imam dojam da promatram dvije razliĉite vrste Neustrašivih — predstavnika ĉasnih i predstavnika nemilosrdnih. No ĉak i ja znam da je u ovoj prostoriji Eric, najmlaĊi voĊa Neustrašivih, taj koji ima veći autoritet.

Na Alovu se ĉelu gomilaju graške znoja; otire ih naliĉjem ruke.

— Ovo je smiješno — izjavljuje Al i trese glavom. — Kakav je smisao u tome da ga prebijem? Iz iste smo frakcije!

— Oh, misliš li da će biti baš tako jednostavno? — pita ga Will i cereka se. — Hajde, udari me, usporeni.

Will ponovno podiţe ruke. U njegovim oĉima vidim odluĉnost koju prije nisam uoĉila.

Zar doista vjeruje da moţe pobijediti? Jedan silovit udarac u glavu i Al će ga nokautirati.

Tako bi i bilo kada bi uspio udariti Willa. Al zamahuje, a Will se saginje, straţnji dio vrata cakli mu se od znoja. Izbjegava zatim još jedan udarac, obilazi Ala i ţestoko ga udara u leĊa. Al skaĉe naprijed i okreće se.

43

Kad sam bila mlaĊa, proĉitala sam knjigu o grizlijima. U knjizi je bila slika medvjeda propetog na straţnje noge, s prednjim šapama podignutim u zrak, koji riĉe. Tako sada izgleda Al. Nasrće na Willa, hvata ga za ruke kako ne bi mogao pobjeći i energiĉno mu udara ĉeljust.

Vidim kako svjetlost napušta Willove svijetlozelene oĉi. Koluta oĉima i tijelo mu postaje mlitavo. Ispada iz Alova zagrljaja kao vreća i pada na tlo. Jeza mi se spušta niz leĊa, ispunjava mi grudi.

Alove se oĉi šire i on se spušta u ĉuĉanj pokraj Willa, dlanom ga pljeska po obrazu. U prostoriji vlada potpuna tišina dok ĉekamo da Will reagira. Nekoliko trenutaka uopće ne reagira, samo leţi s rukama podvijenim ispod sebe. A zatim, oĉigledno ošamućen, poĉinje treptati oĉima.

— Podignite ga — kaţe Eric. Pohlepnim oĉima zuri u Willovo nemoćno tijelo, kao da zuri u obrok, kao da tjednima nije jeo. Usne mu djeluju okrutno.

Four se okreće prema ploĉi i zaokruţuje Alovo ime. Pobjednik.

— Sljedeće su Molly i Christina! — viĉe Eric. Al prebacuje Willovu ruku preko svog ramena i odvlaĉi ga s borilišta.

Christina pucketa zglobovima svojih prstiju. Poţeljela sam joj sreću, no ne znam koliko će joj to pomoći. Christina nije slaba, no znatno je tananija od Molly. Nadam se da će joj visina biti od neke pomoći.

Na drugoj strani prostorije, Four Willa hvata oko pojasa i izvodi ga van. Al kratko stoji na vratima i gleda ih kako odlaze.

Fourov odlazak ĉini me nervoznom. Ostaviti nas same s Ericom isto je kao unajmiti dadilju koja vrijeme provodi oštreći noţeve.

Christina je kosu zataknula iza ušiju. Kosa joj doseţe do brade, crna je, priĉvršćena srebrnim ukosnicama. Ponovno pucketa zglobovima. Doima se nervozno, no tko ne bi bio nervozan nakon što je vidio kako Will poput krpene lutke pada na tlo?

Ako sukobi kod Neustrašivih završavaju tako da samo jedna osoba ostaje stajati, onda nisam sigurna što će mi ova faza inicijacije donijeti. Hoću li biti Al koji iznad tijela svoga suparnika stoji sa spoznajom da ga je baš on oborio, ili Will koji bespomoćno leţi? Jesam li sebiĉna zato što ţudim za pobjedom, ili hrabra? Otirem znojne dlanove o hlaĉe.

Vraćam se u stvarnost u trenutku kada Christina Molly šuta u bok. Molly ispušta uzdah i škrguće zubima kao da će kroz njih zarikati. Uvojak kao ţica ĉvrste, crne kose pada joj preko lica, no ona ga ne uklanja.

Pokraj mene stoji Al, no previše sam usredotoĉena na ovu novu borbu da bih ga pogledala, ĉestitala mu na pobjedi, a pretpostavljam da to oĉekuje. Nisam sigurna.

Molly se ceri Christini, a zatim se bez prethodnog upozorenja baca i nasrće joj na trbuh. Ţestoko udara, obara je, prikiva uz tlo. Christina se otima, no Molly je teška i ne popušta.

Udara, a Christina izmiĉe glavu, no Molly udara ponovno, pa opet, sve dok šakom ne pogodi Christininu ĉeljust, nos, usta. Bez razmišljanja, hvatam Ala za ruku i stišćem što jaĉe mogu. Potrebno mi je nešto za što se mogu uhvatiti. Krv se slijeva niz Christinino lice, kaplje na tlo do njezina obraza. Prvi put u ţivotu molim da netko izgubi svijest.

Ali ne pomaţe. Christina vrišti i oslobaĊa jednu ruku. Šakom Molly udara u uho, izbacuje je iz ravnoteţe i uspijeva se izmigoljiti. Pridiţe se na koljena, rukom prekriva lice.

Gusta i crna joj se krv slijeva iz nosa, u nekoliko joj trenutaka prekriva prste. Ponovno vrišti i puţe dalje od Molly. Po pokretima njezinih ramena vidim da jeca, no od bubnjanja u ušima ne mogu ĉuti.

Onesvijesti se, molim te.

44

Molly šutira Christinu u rebra i ona pada na leĊa. Al izvlaĉi ruku iz moga stiska i privlaĉi me uza se. Stišćem zube da ne bih vikala. Prve noći prema Alu nisam imala nimalo suosjećanja, no još nisam postala okrutna; dok gledam kako se Christina drţi za rebra, hvata me poriv da stanem izmeĊu nje i Molly.

— Stani! — jauĉe Christina dok Molly nogom hvata zamah da je ponovno šutne. — Stani! Ja sam... — Kašlje. — Gotova sam.

Molly se smiješi, a ja ispuštam uzdah olakšanja. I Al uzdiše, prsni mu koš, dok se podiţe i skuplja, dodiruje moje rame.

Eric prilazi središtu borilišta, pokreti su mu usporeni, te prekriţenih ruku staje iznad Christine. Tiho zatim kaţe: — Oprosti, što si rekla? Gotova si?

Christina se pridiţe na koljena. Kada je podigla ruku s tla, iza sebe je ostavila crveni otisak dlana. Prstima stišće nos kako bi zaustavila krvarenje i kima glavom.

— Ustani — kaţe on. Da je viknuo, moţda ne bih imala osjećaj kao da će mi se ţeludac preokrenuti. Da je viknuo, moţda bih pomislila kako je to najgore što moţe uĉiniti. No, glas mu je bio tih, a rijeĉi kao rezane noţem. Uhvatio je Christininu ruku, povukao je neka ustane, i odvukao kroz vrata.

— Slijedite me — dovikuje nama ostalima.

A mi to ĉinimo. *** U grudima osjećam huk rijeke.

Stojimo uz zaštitnu ogradu. Jama je gotovo pusta; sredina je poslijepodneva, premda ĉovjek ima dojam daje već danima noć.

Da je u blizini i bilo drugih ljudi, ĉisto sumnjam da bi itko Christini priskoĉio u pomoć.

Prvo, ovdje smo s Ericom, a drugo: Neustrašivi imaju drukĉija pravila — pravila koja brutalnost ne krši.

Eric gura Christinu uz ogradu.

— Penji se prijeko — kaţe.

— Što? — pita ga kao da oĉekuje da će se smilovati, no na njezinim se razrogaĉenim oĉima i sivo–blijedom licu vidi da tako neće biti. Eric neće ustuknuti.

— Penji se preko ograde — ponavlja, polako izgovara svaku rijeĉ. — Budeš li u stanju iznad ponora visjeti pet minuta, zaboravit ću tvoj kukaviĉluk. A ako ne moţeš, neću ti dopustiti da nastaviš s inicijacijom.

Ograda je uska, naĉinjena od metala. Prekrivaju je sitne kapljice rijeke koja dolje pršti, pa je skliska i hladna. Ĉak i ako je Christina dovoljno hrabra da visi s ograde, moţda neće biti u stanju izdrţati punih pet minuta. Ili će odluĉiti nastaviti ţivot izvan frakcija, ili će se izloţiti smrtnoj opasnosti.

Sklapam oĉi i zamišljam je kako pada na oštre stijene na dnu i drhtim od jeze.

— Dobro — kaţe ona drhtavim glasom.

Dovoljno je visoka da moţe prebaciti nogu preko ograde. Noga joj drhti. Noţnim se prstima oslanja o izbojak dok preko ograde prebacuje drugu nogu. Okrenuta prema nama, dlanove otire o hlaĉe dok se za ogradu drţi tako ĉvrsto da su joj zglobovi pobijeljeli. Izmiĉe jedno stopalo s izbojka. A zatim i drugo. Vidim joj lice izmeĊu preĉki ograde, odluĉno je, usne su joj ĉvrsto stisnute.

45

Pokraj mene Al podešava svoj ruĉni sat.

Prvih minutu i pol Christina se dobro drţi. Šakama se ĉvrsto drţi za ogradu i ruke joj ne drhte. Poĉinjem misliti da će moţda uspjeti i Ericu pokazati koliko je bio glup što je sumnjao u nju.

No, rijeka zatim zapljuskuje zid, i bijela voda prska Christinu po leĊima. Licem udara o pritke i viĉe. Ruke joj klize, tako da se drţi još samo vrhovima prstiju. Pokušava se bolje uhvatiti, no dlanovi su joj sada mokri.

Priskoĉim li joj upomoć, Eric će mi namijeniti sudbinu jednaku njezinoj. Hoću li je pustiti da padne u sigurnu smrt ili prihvatiti sudbinu ţivota izvan svih frakcija? Što je gore: hladnokrvno gledati kako netko umire ili biti prognan i lišen svega?

Mojim roditeljima odgovor na to pitanje ne bi bio baš nikakav problem.

Ali ja nisam oni.

Koliko znam, Christina nije zaplakala otkako smo ovamo došli, no sada joj se lice grĉi, te ispušta jecaj glasniji od huka rijeke. Još jedan val zapljuskuje zid i vodena joj prašina obavija tijelo. Jedna od kapljica pada mi na obraz. Ruke joj ponovno klize, a ovoga joj se puta jedna od ruku odvaja od ograde, tako da sada visi na samo ĉetiri prsta.

— Hajde, Christina, — kaţe Al zaĉuĊujuće glasno. Ona ga gleda. On plješće. — Hajde, ponovno se uhvati. Moţeš ti to. Uhvati.

Bih li uopće imala dovoljno snage da je zadrţim? Bi li uopće bilo vrijedno truda pokušati pomoći joj ako znam da sam preslaba da išta promijenim?

Znam što su ta pitanja: izlike. Ljudski razum može izbrisati svako zlo; zato je toliko važno ne oslanjati se na razum. Rijeĉi moga oca.

Christina zamahuje rukom, pokušava uhvatiti ogradu. Nitko je drugi ne bodri, no Al plješće svojim velikim rukama i viĉe, ne ispušta je iz vida. Voljela bih da i ja to mogu; voljela bih da se mogu pomaknuti, no samo zurim i pitam se koliko sam već dugo tako odurno sebiĉna.

Zurim u Alov sat. Prošle su ĉetiri minute. Laktom me ţestoko udara u rame.

— Hajde — kaţem. Glas mi je samo šapat. Nakašljavam se.

— Još minutu — kaţem, sada glasnije. Christinina druga ruka ponovno se domogla ograde. Ruke joj se tako ţestoko tresu, da se pitam ne podrhtava li mi moţda tlo pod nogama i muti mi vid, a da to nisam ni primijetila.

— Hajde, Christina, — kaţemo Ali ja, a naši udruţeni glasovi vraćaju mi vjeru da bih joj moţda mogla pomoći.

Pomoći ću joj. Hoću, ako joj ruka ponovno klizne s ograde.

Još jedan val zapljuskuje Christinina leĊa, a ona vrišti dok joj obje ruke klize s ograde.

Vrisak mi nasrće preko usana. Zvuĉi kao da pripada nekom drugom.

Ne pada, meĊutim. Grĉevito se hvata za pritke ograde. Prsti joj niz metal klize sve dok joj više uopće ne vidim glavu; ruke su jedino što vidim.

Na Alovu je satu 5:00.

— Pet minuta je prošlo — kaţe on kao da pljuje rijeĉi na Erica.

Eric pogledava vlastiti sat. Ĉini to polako, usporeno prema sebi okreće zapešće, dok se meni ţeludac grĉi i ne mogu disati. Dok trepćem, na trenutak vidim Ritinu sestru koja leţi na ploĉniku ispod traĉnica, s udovima povijenim pod ĉudnim kutovima; vidim Ritu koja vrišti i jeca; vidim sebe kako joj okrećem leĊa.

— Dobro — kaţe Eric. — Moţeš se popeti natrag, Christina.

Al prilazi ogradi.

46

— Ne — kaţe Eric. — Mora to uĉiniti sama.

— Ne, ne mora — reţi Al. — Uĉinila je što si rekao. Nije kukavica. Uĉinila je što si joj rekao.

Eric ne odgovara. Al pruţa ruke preko ograde. Toliko je visok, da moţe dosegnuti Christinina zapešća. Al je povlaĉi gore, lice mu je crveno od bijesa, a ja im u trku prilazim kako bih pomogla. Kao što sam i mislila, preniska sam da bih bila i od kakve koristi, no hvatam Christinu ispod pazuha da je poduprem ĉim se našla na mojoj visini, te je Al i ja zajedno podiţemo preko ograde. Pada na tlo, lice joj je od tuĉnjave umrljano krvlju, leĊa su joj natopljena vodom, tijelo joj se grĉi.

Spuštam se pokraj nje na koljena. Podiţe pogled prema meni, zatim gleda Ala, zajedno dolazimo do daha.

47

DESETO POGLAVLJE TE NOĆI sanjam da Christina ponovno visi s ograde, ovoga puta obješena o noţne prste, a netko viĉe da je spasiti moţe samo netko tko je Razliĉit. Zato trĉim prema njoj kako bih je povukla gore, no netko me baca preko ruba, a budim se prije pada na kamenje na dnu.

Preznojena, potresena snom, odlazim do ţenske kupaonice da se tuširam i preodjenem.

Kad sam se vratila, preko moga madraca sprejom je crvenom bojom bilo napisano: »Ukoĉena«. Uz rub kreveta i na jastuku ista je rijeĉ ispisana nešto sitnijim slovima. Osvrćem se, u glavi mi tutnji bijes.

Iza mene stoji Peter koji zviţduĉe dok u rukama okreće svoj jastuk. Teško je povjerovati da bih mogla mrziti nekoga tko izgleda tako ljubazno — obrve su mu prirodno podignute, a osmijeh širok, zubi bijeli.

— Lijepa dekoracija — kaţe on.

— Jesam li uĉinila nešto ĉega nisam svjesna? — pitam. Hvatam ugao plahte i trgam je s madraca. — Ne znam jesi li primijetio, no sada smo u istoj frakciji.

— Ne znam kako to misliš — kaţe on nehajno. Zatim me pogledava. — Ali ti i ja nikada nećemo biti u istoj frakciji.

Tresem glavom dok s jastuka svlaĉim jastuĉnicu. Nemoj se razbjesniti. Ţeli me izazvati; neće uspjeti. No, kada god dlanovima namješta jastuk, obuzima me ţelja da ga udarim u trbuh.

Al ulazi u prostoriju, ne moram ga ni moliti da mi pomogne; bez rijeĉi prilazi i pomaţe mi ukloniti posteljinu. Poslije ću morati ribati okvir kreveta. Al posteljinu odnosi do koša za otpad te zajedno odlazimo do dvorane za vjeţbu.

— Ne obaziri se na njega — kaţe Al. — On je idiot, a ako budeš obuzdala bijes, naposljetku će prestati.

— Aha. — Dodirujem obraze. Topli su od rumenila koje mi je u bijesu oblilo obraze.

Pokušavam odvratiti misli. — Jesi li razgovarao s Willom? — tiho pitam. — Nakon... znaš već ĉega.

— Jesam. Dobro je. Nije bijesan. — Al uzdiše. — Sada će me pamtiti kao prvog koji je nekog nokautirao.

— Postoje i gori naĉini da te pamte. Barem te nitko neće izazivati.

— Postoje i bolji naĉini. — Gurka me laktom i smije se. — Prvi skakaĉ.

Moţda i jesam bila prvi skakaĉ, no bojim se da tu zapoĉinje i završava sva moja slava meĊu Neustrašivima.

Nakašljavam se.

— Jedan je od vas dvojice morao biti nokautiran, znaš. Da nije bio on, bio biti.

— Svejedno, ne ţelim to ponoviti. — Al trese glavom, previše, prebrzo. Otpuhuje. — Stvarno ne ţelim.

Dolazimo do vrata vjeţbaonice, pa kaţem: — Ali moraš.

Lice mu je dobroćudno. Moţda i previše za Neustrašive.

Dok ulazim, pogledavam ploĉu. Juĉer se nisam morala boriti, no danas sigurno hoću.

Pronalazim svoje ime i naprasno zastajem.

48

Moj protivnik je Peter.

— Oh, ne — kaţe Christina koja se iza nas vuĉe. Lice joj je prekriveno modricama, a izgleda kao da se trudi ne šepati. Ugledavši ploĉu, neozlijeĊenom rukom grĉevito hvata elastiĉni zavoj obavijen oko zapešća druge ruke.

— Jesu li normalni? Stvarno ţele da se ti boriš protiv njega?

Peter je gotovo trideset centimetara viši od mene, a juĉer je Drewa pobijedio u manje od pet minuta. Drewovo je lice danas gotovo sasvim prekriveno modricama.

— Moţda bi mogla primiti samo nekoliko udaraca, a zatim odglumiti pad u nesvijest.

— predlaţe Al. — Nitko ti neće zamjeriti.

— Aha — kaţem. — Moţda.

Zurim u svoje ime na ploĉi. Obrazi mi se ţare. Al i Christina mi samo ţele pomoći, no smeta mi što uopće nemaju povjerenja u mene, što ne misle da imam barem nekakve šanse u borbi protiv Petera.

Drţim se postrani, napola slušam razgovor Ala i Christine i gledam borbu Molly i Edwarda. Znatno je brţi od nje, tako da sam sigurna da Molly danas neće pobijediti.

Dok se borba nastavlja, a bijes me popušta, postajem nervozna. Four nam je juĉer rekao da iskoristimo slabosti svoga protivnika. Izuzme li se posvemašnji izostanak bilo kakve ljubaznosti, Peter nema nijednu slabu toĉku. Dovoljno je visok da bi bio snaţan, ali ne i previše krupan da bi bio spor; dobro uoĉava slabe toĉke ljudi oko sebe; podmukao je i prema meni neće biti milostiv. Voljela bih ustvrditi da me podcjenjuje, no to bi bila laţ. Neiskusna sam koliko i sumnja.

Moţda je Al u pravu, moţda bih trebala primiti nekoliko udaraca i odglumiti padanje u nesvijest.

Ali ne mogu si dopustiti da ne pokušam. Ne mogu biti posljednja na rang–ljestvici.

U trenutku kada Molly uspijeva ustati s tla, te onako napola svjesna zahvaljuje Edwardu, srce mi tako ţestoko tuĉe, da osjećam puls u vrhovima prstiju. Ne mogu se sjetiti kakav stav zauzeti. Ne mogu se sjetiti kako udariti. Hodam do sredine borilišta i utroba mi se grĉi dok gledam Petera kako mi prilazi viši nego što sam si predoĉila, s mišićavim rukama koje me spremno ĉekaju. Smiješi mi se. Pitam se bi li mi bilo i od kakve pomoći kada bih se jednostavno bacila na njega.

Sumnjam.

— Jesi li dobro, Ukoĉena? — kaţe. — Izgledaš kao da ćeš zaplakati. Moţda ću ti se smilovati ako zaplaĉeš.

Preko Peterova ramena vidim Foura koji prekriţenih ruku stoji pokraj vrata. Usta mu se krive kao da je netom progutao nešto kiselo. Pokraj njega je Eric koji nogom o pod udara brţe od otkucaja moga srca.

Na trenutak Peter i ja ondje samo stojimo i zurimo jedno u drugo, a zatim Peter šake podiţe do lica, povija ruke u laktima, noge u koljenima, kao da se sprema jurnuti.

— Hajde, Ukoĉena, — kaţe, oĉi mu se cakle. — Samo jednu suzicu. Moţda malo preklinjanja.

Pri pomisli na to da bih Petera mogla i za što preklinjati osjećam okus ţuĉi u ustima, pa ga impulzivno šutam u bok. Ili bih ga, bolje reĉeno, udarila u bok da mi nije šĉepao nogu i povukao je, izbacio me iz ravnoteţe. LeĊima padam na pod, oslobaĊam nogu i pridiţem se.

Moram ustati kako me ne bi šutnuo u glavu. Samo na to još mogu misliti.

— Prestani se poigravati s njom — dobacuje Eric. — Nemam cijeli dan.

49

Išĉezava vragolast izraz s Peterova lica. Ruka mu se trza, a meni se bol od ĉeljusti širi cijelim licem, vid mi se muti i zvoni mi u ušima. Trepćem i izmiĉem se ustranu, dok prostorija oko mene mijenja oblik i leluja. Ne sjećam se da je njegova šaka uopće krenula prema meni.

Previše sam izbaĉena iz ravnoteţe da bih ĉinila išta drugo osim da se odmaknem od njega onoliko koliko mi to borilište dopušta. Nasrće na mene i udara me nogom u trbuh.

Njegovo stopalo mi izbacuje zrak iz pluća i boli, boli toliko da ne mogu disati, pa padam.

Ustaj, to mi je jedina misao. Uspijevam se pridignuti, no Peter je već tu. Jednom me rukom hvata za kosu, a drugom udara u nos. Bol je drukĉija, nije toliko probadajuća, više nekako pucketava, pucketanje u mome mozgu od kojeg mi se vidno polje posipa plavim, zelenim i crvenim toĉkama. Pokušavam odgurnuti ga, pljuskam ga po rukama, a on ponovno udara, ovoga puta u rebra. Lice mi je mokro. Raskrvavljeni nos. Još crvene boje, pretpostavljam, no previše sam ošamućena da pogledam dolje.

Gura me, pa ponovno padam, grebem rukama po tlu, trepćem, troma sam, usporena i usijana. Kašljem i s mukom se pridiţem. Stvarno bih trebala leţati dolje ako se prostorija tako brzo okreće. I Peter se okreće oko mene; ja sam središte planeta koji se okreće, jedino što stoji u mjestu. Nešto me udara s boka i ponovno gotovo padam.

Na noge, na noge. Ispred sebe vidim ĉvrstu masu, tijelo. Zamahujem što jaĉe mogu i šakom udaram u nešto mekano. Peter jedva da je zareţao, dlanom me udara po uhu, smije se ispod daha. Zvoni mi u ušima, pokušavam treptanjem iz oĉiju izbaciti crne trunĉice; kako mi je nešto uspjelo upasti u oko?

U perifernom vidnom polju vidim Foura kako otvara vrata i odlazi. Ova mu borba, oĉigledno, nije dovoljno zanimljiva. Ili moţda ţeli doznati zašto se sve tako luĊaĉki vrti, ne krivim ga; i ja ţelim znati zašto.

Koljena mi popuštaju i hladan mi je pod ponovno ispod obraza. Nešto mi udara o bok i vrištim prvi put, taj piskutavi vrisak pripada nekom drugom, ponovno udarac o bok, i više ništa ne vidim, ĉak ni ono što mi je pred oĉima, svjetla se gase. Netko viĉe: — Dosta! — a ja mislim previše i ništa to nije. *** Budim se, ne osjećam gotovo ništa, samo mi u glavi vlada osjećaj kao da mi je netko unutra nagurao gomilu vate.

Znam da sam izgubila, a jedino što uklanja bol jest ĉinjenica da ne mogu racionalno razmišljati.

— Je li joj oko već pocrnjelo? — pita netko.

Otvaram jedno oko — drugo ostaje zatvoreno kao da je zalijepljeno. Meni zdesna sjede Will i Al; na lijevoj strani moga kreveta sjedi Christina s vrećicom leda na ĉeljusti.

— Što ti se dogodilo s licem? — pitam. Usta su mi nespretna, kao prevelika.

Ona se smije.

— Tko mi se javlja. Da ti donesemo flaster?

— Eh, pa već znam što se dogodilo s mojim licem — kaţem. — Bila sam tamo. Na neki naĉin.

— Je li to bila šala, Tris? — kaţe Will cerekajući se. — Trebali bismo ti ĉešće davati analgetike ako nas kaniš obasipati šalama. Oh, i da ti odgovorim na pitanje: prebio sam je.

— Ne mogu vjerovati da nisi mogla pobijediti Willa — izjavljuje Al tresući glavom.

50

— Što? Pa on je dobar — izjavljuje ona slijeţući ramenima. — Osim toga, mislim da sam konaĉno nauĉila kako prestati gubiti. Samo trebam ljude onemogućiti da me udaraju u ĉeljust.

— Znaš, ĉovjek bi pomislio da si to do sada već trebala shvatiti — odmahuje joj Will.

— Sad mi je jasno zašto nisi Uĉena. Nisi baš jako bistra, zar ne?

— Jesi li dobro, Tris? — pita me Al. Oĉi su mu tamnosmeĊe, gotovo jednake nijanse kao i Christinina koţa. Obrazi mu djeluju hrapavo, kao da se nije obrijao. Imat će gustu bradu.

Teško je povjerovati da mu je samo šesnaest godina.

— Jesam — kaţem. — Voljela bih da ovdje zauvijek ostanem, tako da više nikada ne moram vidjeti Petera.

Ne znam, meĊutim, gdje je to »ovdje«. U velikoj sam, uskoj prostoriji s redom kreveta s obje strane. IzmeĊu nekih kreveta su zastori. Na desnoj je strani prostorije odjeljak za medicinske sestre. Neustrašivi ovamo sigurno dolaze kada su ozlijeĊeni ili bolesni. Ondje je ţena koja nas promatra preko fascikla sa spisima. Nikada još nisam vidjela medicinsku sestru s toliko piersinga u uhu. Neki se Neustrašivi sigurno dobrovoljno javljaju kako bi obavljali poslove kojima se inaĉe bave predstavnici drugih frakcija. Naposljetku, ne bi imalo smisla da Neustrašivi u gradsku bolnicu trĉe kad god se ozlijede.

U bolnicu sam prvi put otišla kad mi je bilo šest godina. Majka je pala na nogostupu ispred kuće i slomila ruku. Rasplakala sam se kada sam je ĉula kako jauĉe, no Caleb je samo bez rijeĉi otišao po oca. U bolnici je jedna pripadnica Dobrohotnosti s ĉistim noktima, u ţutoj majici, sa smiješkom majci izmjerila tlak i namjestila joj slomljenu kost.

Sjećam se da je Caleb rekao kako će joj kost zarasti za samo mjesec dana, budući da puknuće nije veliko. Mislila sam tada da je tješi, jer upravo to ĉine nesebiĉni ljudi, no sada se pitam nije li samo iznosio ĉinjenice koje je nauĉio; sva njegova nagnuća prema frakciji Nijekanja bile su samo prikrivene odlike Uĉenih.

— Ne brini za Petera — kaţe Will. — Edward će ga na kraju dobro namlatiti, a on je od desete godine vjeţbao borbu prsa o prsa. Iz puke zabave.

— Dobro — kaţe Christina. Pogledava svoj ruĉni sat. — Mislim da propuštamo veĉeru. Ţeliš da ostanemo s tobom, Tris?

Tresem glavom.

— Dobro sam.

Christina i Will ustaju, Al im odmahuje neka poĊu bez njega. Miriši na sebi svojstven naĉin — slatkasto i svjeţe, miris koji podsjeća na kadulju i limunovu travu. Kada se noću prevrće i stenje, zapuhne me taj njegov miris i znam da ima noćne more.

— Samo sam ti htio reći da si propustila Ericovu obavijest. Sutra idemo na radni izlet, do ograde, da nauĉimo nešto o poslovima koje Neustrašivi obavljaju — kaţe. — U osam i petnaest moramo biti na vlaku.

— Dobro — kaţem. — Hvala.

— I ne obaziri se na Christinu. Lice ti uopće ne izgleda baš tako loše. — Blago se smiješi. — Mislim, izgleda dobro. Uvijek izgleda dobro. Mislim: izgledaš hrabro.

Neustrašivo.

Pogledi nam se nakratko susreću, a on ĉeše zatiljak. Nastupa tišina. Lijepo od njega što je to rekao, no ponaša se kao da tu ima nešto više, ne samo rijeĉi. Nadam se da griješim. Al me ne moţe privući, ne moţe me privući netko tako krhak. Smiješim se koliko mi to moji obrazi prekriveni modricama dopuštaju, nadajući se da ću time ublaţiti napetost.

— Trebao bih te pustiti da se odmaraš — kaţe. Ustaje zatim, no prije nego je stigao otići, hvatam ga za zapešće.

51

— Jesi li u redu, Al? — pitam. Tupo zuri u mene, pa pridodajem: — Mislim, postaje li ti iole lakše?

Izvlaĉi ruku iz moga stiska i ugurava je u dţep. Moje ga je pitanje sigurno dovelo u nepriliku, jer nikada ga još nisam vidjela tako zajapurenog. Da sam cijele noći provela jecajući u jastuk, i meni bi bilo malo neugodno. Ja barem znam kako plakati a da to drugi ne vide.

— Izgubio sam u borbi protiv Drewa. Nakon tvoje borbe s Peterom. — Gleda me. — Primio sam nekoliko udaraca, pao i ostao leţati. Iako nisam morao. Nekako si kaţem... mislim, pobijedio sam Willa, pa ako izgubim sve druge borbe ipak neću biti posljednji na rang–ljestvici. Ali barem neću više nikog povrijediti.

— Je li to doista ono što ţeliš?

On zuri u tlo.

— Jednostavno ne mogu. Moţda to znaĉi da sam kukavica.

— Nisi kukavica samo zato što ne ţeliš povrijediti druge — kaţem zato što znam da je to ono što bih trebala reći, premda nisam sigurna u to što govorim.

Jedno se vrijeme samo promatramo. Moţda i mislim ono što sam rekla. Ako Al i jest kukavica, to nije zato što ne voli nanositi bol. Nego zato što odbija djelovati.

Bolno me pogledava i kaţe: — Misliš li da će nas naše obitelji posjetiti? Kaţu da obitelji onih koji su promijenili frakciju nikada ne dolaze na Dan posjeta.

— Ne znam — kaţem. — Ne znam hoće li biti dobro ili loše ako doĊu.

— Mislim da bi to bilo loše. — Kima glavom. — Da, već je i ovako dovoljno teško. — Ponovno kima glavom kao da potvrĊuje ono što je upravo rekao, a zatim odlazi.

Za manje od tjedan dana, inicirani u frakciju Nijekanja prvi će put nakon Ceremonije izbora moći posjetiti svoje obitelji. Otići će kući, sjesti u dnevni boravak i prvi se put kao odrasli ljudi druţiti sa svojim roditeljima.

Nekoć sam se radovala tom danu. Nekoć sam razmišljala o tome što ću svojoj majci i ocu reći kada mi bude dopušteno da im postavljam pitanja za stolom u blagovaonici.

Za manje od tjedan dana, inicirani roĊeni u frakciji Neustrašivih susrest će svoje obitelji u Jami ili staklenoj zgradi iznad sjedišta, te će s njima moći raditi što god Neustrašivi ĉine kada su zajedno. Moţda će jedni na druge bacati noţeve — ne bi me ĉudilo.

Inicirani koji su promijenili frakciju, a koji imaju roditelje koji im praštaju, takoĊer će vidjeti svoje roditelje. Bojim se da moji neće biti meĊu njima. Ne nakon što je moj otac na Ceremoniji onako bijesno viknuo. Ne nakon što ih je oboje djece napustilo.

Moţda sam im trebala reći da sam Razliĉita, da ne znam što bih odabrala, tada bi shvatili. Moţda bi mi pomogli da shvatim što znaĉi biti Razliĉit, zašto je to toliko opasno. No nisam im htjela povjeriti tu tajnu, pa nikada neću doznati.

Grĉim ĉeljusti dok suze naviru. Dosta mi je svega. Dosta mi je suza i slabosti. No nema naĉina da ih zaustavim.

Moţda ću potonuti u san, moţda neću. Kasnije tijekom noći iskrast ću se, meĊutim, i vratiti u spavaonicu. Gore od toga što sam Peteru dopustila da me otpremi u bolnicu jest dopustiti mu da zbog njega ovdje provedem cijelu noć.

52

JEDANAESTO POGLAVLJE SLJEDEĆEGA JUTRA nisam ĉula ni budilicu, ni šum koraka, ni razgovor drugih iniciranih koji su se pripremali za polazak. Budi me Christina koja mi jednom rukom protresa rame, a drugom me pljeska po obrazu. Na sebi već ima crnu, do grla zakopĉanu jaknu. Ĉak i ako su joj nakon juĉerašnje borbe na licu ostale modrice, teško ih je vidjeti na njezinoj tamnoj koţi.

— Hajde — kaţe — brzo ustaj.

Sanjala sam da me Peter privezao za stolac i pitao jesam li Razliĉita. Rekla sam da nisam, a on me udarao sve dok nisam rekla da jesam. Probudila sam se mokrih obraza.

Pokušavam nešto reći, ali samo stenjem. Tijelo me toliko boli da je ĉak i disanje bolno.

Da stvar bude gora, oĉi su mi nateĉene od noćašnjeg plakanja. Christina mi pruţa ruku.

Osam je sati. Za petnaest minuta trebali bismo biti na traĉnicama.

— Otrĉat ću i donijeti nam doruĉak. Ti samo... spremi se. Ĉini se da će ti trebati vremena — kaţe mi ona.

GunĊam. Trudim se ne saviti u pojasu dok ladicu ispod svog kreveta prekopavam u potrazi za ĉistom košuljom. Na svu sreću, Peter nije ovdje i ne moţe me vidjeti kako se borim. Nakon Christinina odlaska spavaonica je prazna.

Raskopĉavam košulju i zurim u obnaţeni bok koji je prekriven modricama. Kratko sam opĉinjena njihovim bojama, svijetlozelenom, smeĊom i tamnoplavom. Preodijevam se što brţe mogu, dok kosu ostavljam raspuštenom budući da ne mogu podignuti ruke kako bih je svezala.

Promatram vlastiti odraz u zrcalu na straţnjem zidu i vidim neznanku. Plavokosa je kao i ja, ima moje usko lice, no tu prestaje svaka sliĉnost. Ja nemam šljivu na oku, ni raspuknutu usnicu, ni ĉeljust prekrivenu modricama. Nisam blijeda kao kreĉ. Ona ne moţe biti ja premda se kreće kad god se pomaknem.

Kad se Christina pojavila s kolaĉima, sjedila sam uz rub kreveta i zurila u svoje cipele razvezanih vezica. Morat ću se sagnuti da ih sveţem. Boljet će me kad se sagnem.

Christina mi, meĊutim, pruţa kolaĉić te se spušta u ĉuĉanj i veţe mi cipele. Grudi mi ispunjava osjećaj zadovoljstva, topao, pomalo nalik na bol. Moţda u svakom od nas ima malo Nijekanja, premda toga nismo ni svjesni.

Dobro, u svima osim u Peteru.

— Hvala ti — kaţem.

— Pa ne bismo nikada stigle na vrijeme da ih moraš sama svezati — kaţe ona. — Hajde, moţeš istodobno jesti i hodati, zar ne?

Brzim korakom odlazimo do Jame. Kolaĉić je nadjeven bananom i orasima. Moja majka je jednom za one koji ne pripadaju nijednoj frakciji ispekla kruh istog okusa, no nisam ga kušala. Bila sam tada već prevelika za maţenje. Ne obazirem se na ĉinjenicu da mi se ţeludac steţe kada god pomislim na majku, te napola hodam, a napola trĉkaram za Christinom koja zaboravlja da ima noge duţe od mojih.

Uspinjemo se stubama koje od Jame vode do staklene zgrade iznad nje, te trĉimo prema izlazu. Pri svakom me dodiru stopala s tlom probada bol u rebrima, no ne obazirem se na to.

Do traĉnica dolazimo u trenutku kada pristiţe i vlak, jeĉi njegova truba.

— Zašto ste se toliko zadrţale? — Will nadglasava trubu.

— Kratkonoga se preko noći pretvorila u staricu — odgovara Christina.

53

— Oh, zaĉepi — samo se napola šalim.

Four stoji na ĉelu skupine, toliko je blizu traĉnicama da bi mu vlak otrgnuo nos kad bi prišao samo nekoliko centimetara bliţe. Izmiĉe se kako bi propustio neke da se ukrcaju prije njega. Uz manje poteškoće, Will se uspinje u vagon, doĉekuje se na trbuh, a zatim uvlaĉi noge. Four hvata ruĉku na boĉnoj strani vagona i s lakoćom uskaĉe, kao da mu tijelo nije više od sto osamdeset centimetara.

Lagano trĉim uz vlak, lice mi se grĉi, škrgućem zubima i hvatam ruĉku. Boljet će.

Al me hvata ispod obaju pazuha i s lakoćom me podiţe u vagon. Bol mi probada bok, no to traje samo sekundu. Iza njega vidim Petera i obrazi mi se poĉinu ţariti. Al se trudio biti ljubazan, pa mu se smiješim, no bilo bi mi draţe kada ljudi ne bi bili baš tako ljubazni. Kao da Peter već ne raspolaţe dovoljnom koliĉinom municije.

— Je li tamo sve u redu? — pita Peter i izruguje se dok glumi suosjećajnost — usta su mu povijena prema dolje, a obrve podignute u visokim lukovima. — Ili si malo... Ukočena?

Napadno se smije vlastitoj doskoĉici, a pridruţuju mu se i Molly i Drew. Molly se ruţno smije, rokće i trese ramenima, dok je Drew tih, izgleda gotovo kao da ga nešto boli.

— Svi smo zadivljeni tvojom nevjerojatnom duhovitošću — izjavljuje Will.

— Aha, jesi siguran da ne pripadaš Uĉenima, Peter? — nadovezuje se Christina. — Ĉula sam da nemaju ništa protiv mekušaca.

Four koji stoji na vratima progovara prije nego što je Peter uspio išta reći.

— Zar ću vas cijelim putem do ograde morati slušati kako se prepirete?

Svi tada ušute, a Four se ponovno okreće prema vratima vagona. Drţi se za obje ruĉke, ruke su mu širom raširene, a nagnut je tako da mu je glavnina tijela izvan vagona, a samo stopala ĉvrsto na tlu. Vjetar mu pripija majicu uz prsa. Pokušavam gledati pokraj njega, u ono pokraj ĉega prolazimo — more ruševnih, napuštenih zgrada koje postaju sve manje i manje kako se udaljavamo.

No, svakih se nekoliko sekundi moj pogled vraća na Foura. Ne znam što oĉekujem da ću na njemu vidjeti, ni što ţelim vidjeti. No, ĉinim to bez razmišljanja.

Pitam Christinu: — Što misliš da je ondje? — pokazujem glavom prema vratima vagona. — Mislim, iza ograde.

Ona slijeţe ramenima.

— Farme, pretpostavljam.

— Da, ali... iza farmi. Od ĉega to ĉuvamo grad?

Migolji prstima prema meni.

— Ĉudovišta!

Kolutam oĉima.

— Sve do prije pet godina uopće nismo imali ĉuvare na ogradi — kaţe Will. — Ne sjećate li se kada su patrole Neustrašivih patrolirale podruĉjima na kojima borave oni bez frakcija?

— Sjećam se — kaţem. A sjećam se i da je moj otac bio jedan od onih koji su glasali da se Neustrašivi uklone s podruĉja na kojima borave oni bez frakcija. Rekao je da tim nesretnicima nije potreban policijski nadzor; potrebna im je pomoć koju im moţemo pruţiti.

No sada to radije ne bih spominjala, ni ovdje. To je samo jedna od brojnih stvari koje Uĉeni navode kao dokaz nekompetentnosti frakcije Nijekanja.

— Oh, pa da — kaţe on. — Kladim se da si ih neprestano viĊala.

54

— Zašto to kaţeš? — pitam pomalo oštro. Ne ţelim da me se baš toliko blisko povezuje s ljudima bez frakcija.

— Zato što si na putu do škole morala prolaziti kroz sektor nastanjen onima koji su bez frakcije, zar ne?

— Zar si iz puke zabave zapamtio cijelu mapu grada? — pita ga Christina.

— Da — odgovara Will, izgleda zaĉuĊeno.

Koĉnice vlaka škripe i svi teturamo naprijed dok vagon usporava. Zahvalna sam za ovaj trenutak; ovako je lakše stajati. Nema više ruševnih zgrada: zamijenila su ih ţuta polja i traĉnice. Vlak se zaustavlja ispod nadstrešnice. Pridrţavajući se za ruĉku, spuštam se na travu.

Ispred mene je ţiĉana ograda s bodljikavom ţicom na vrhu. Dok prema njoj hodam, vidim da se, okomita u odnosu na obzor, proteţe dalje no što mi pogled seţe. Onkraj ograde je skupina stabala. Većina njih je mrtva, neka su zelena. S druge strane ograde vrpolje se straţari Neustrašivih naoruţani puškama.

— Slijedite me — kaţe Four. Drţim se blizu Christine. Ĉak ni samoj sebi ne ţelim priznati da samu njezinoj blizini nekako smirenija. Bude li me Peter pokušao podbadati, ona će stati u moju obranu.

U tišini samu sebe korim zato što sam takva kukavica. Peterove uvrede ne bi mi trebale smetati, trebala bih se usredotoĉiti na to kako da postanem bolja u borbi, zaboraviti koliko sam juĉer bila loša. A trebala bih biti spremna, ako već ne u stanju, braniti se sama, a ne oslanjati se na druge.

Four nas dovodi do kapije koja je široka poput kuće i vodi do ispucale ceste, koja pak ide prema gradu. Kada sam kao dijete ovamo došla sa svojom obitelji, tom smo cestom doputovali autobusom, otišli do farmi Dobrohotnih, gdje smo cijeli dan brali rajĉice i znojili se u košuljama.

Ponovno mi se steţe ţeludac.

— Ne budete li na kraju inicijacije meĊu prvih pet na rang–ljestvici, vjerojatno ćete završiti ovdje — govori Four dok prilazi kapiji. — Postanete li ĉuvar na kapiji, postoji mogućnost da poslije napredujete, no ona je mala. Moţda ćete biti sposobni patrolirati onkraj farmi Dobrohotnih, ali...

— Koja je svrha patroliranja? — pita Will.

Four podiţe rame.

— Pretpostavljam da ćeš to osobno otkriti naĊeš li se meĊu njima. Kao što sam rekao: oni koji kao mladi postanu ĉuvari ograde uglavnom to ĉine do kraja. A ako vas to tješi, neki od njih tvrde da nije baš tako loše kako se ĉini.

— Aha. Barem nećemo voziti autobuse i ĉistiti tuĊi nered poput onih koji su bez frakcije — šapuće mi Christina u uho.

— Koji si ti bio na rang–ljestvici? — pita Peter Foura.

Ne oĉekujem da će mu odgovoriti, no Four izravno pogledava Petera i kaţe: — Bio sam prvi.

— I odluĉio raditi ovo? — Peterove su oĉi velike, razrogaĉene i tamnozelene. Izgledale bi mi neduţno da ne znam koliko je on zapravo strašna osoba. — Zašto nisi dobio posao u vladi?

— Nisam ga htio — odgovara glatko Four. Sjećam se što je rekao prvoga dana, o radu u kontrolnoj prostoriji, gdje Neustrašivi nadziru sigurnost grada. Teško mi je zamisliti ga ondje okruţenog raĉunalima. Smatram da bi mu bolje pristajala dvorana za vjeţbu.

55

U školi smo uĉili o poslovima kojima se pojedine frakcije bave. Neustrašivi imaju ograniĉen djelokrug. Moţemo ĉuvati ogradu ili brinuti se za sigurnost grada. Moţemo raditi u sjedištu Neustrašivih, crtati tetovaţe, izraĊivati oruţje ili se ĉak meĊusobno boriti iz zabave.

Ili moţemo raditi za voĊe Neustrašivih. Ĉini mi se da je to najbolji izbor.

Jedini je problem taj što uţasno stojim na rang–ljestvici. A do kraja prve faze mogla bih ĉak ostati i bez frakcije.

Zaustavljamo se pokraj kapije. Nekoliko ĉuvara iz frakcije Neustrašivih pogledava prema nama, ali ne odviše. Previše su zaokupljeni otvaranjem kapije — koja je od njih dvaput viša i nekoliko puta šira — kako bi propustili kamion. Ĉovjek za upravljaĉem kamiona nosi šešir, bradu i osmijeh na licu. Zaustavlja vozilo s unutrašnje strane kapije i izlazi. Straţnji dio kamiona je otvoren, nekoliko pripadnika Dobrohotnih sjedi meĊu gomilama sanduka. Zurim u sanduke — u njima su jabuke.

— Beatrice? — kaţe jedan od mladića iz Dobrohotnih.

Glava mi se trza na spomen moga imena. Jedan od Dobrohotnih u straţnjem dijelu kamiona ustaje. Plavokos je, kosa mu je kovrĉava, a njegov na vrhu širok a u korijenu uzak nos djeluje mi poznato. Robert. Pokušavam ga se sjetiti s Ceremonije izbora, ali ne uspijevam, samo mi zvuk otkucaja vlastita srca jeĉi u ušima. Tko je još napustio frakciju? Je li i Susan?

Je li ove godine itko ostao u Nijekanju? Ako se Nijekanje raspadne, to je naša pogreška — Robertova, Calebova i moja. Moja. Izbacujem tu misao iz glave.

Robert iskaĉe iz kamiona. Na sebi ima sivu majicu i traperice. Nakon nekoliko trenutaka oklijevanja, prilazi mi i prima me u zagrljaj. Ukoĉila sam se. Samo se Dobrohotni grle kad se pozdravljaju. Ne pomiĉem se sve dok me ne ispusti iz zagrljaja.

Osmijeh mu je izblijedio kad me ponovno pogledao.

— Beatrice, što ti se dogodilo? Što ti se dogodilo s licem?

— Ništa — kaţem. — Samo sam vjeţbala. Ništa.

— Beatrice? — pita nazalni glas pokraj mene. Molly je prekriţila ruke i smije se. — To ti je pravo ime, Ukoĉena?

Kratko je pogledavam.

— A za što si mislila da je Tris skraćenica?

— Oh, ne znam, za... slabića? — dodiruje si bradu. Da joj je brada barem malo veća, bila bi u ravnoteţi s njezinim nosom, no brada joj je toliko malena i uvuĉena, da se gotovo stapa s vratom. — Oh, ĉekaj, pa to ne poĉinje s Tris. Moja greška.

— Nema potrebe da je napadaš — kaţe blago Robert. — Ja sam Robert, a ti si?

— Netko koga ne zanima kako se zoveš — odgovara ona.

— Zašto se ne vratiš u svoj kamion? Ne bismo se trebali zbliţavati s predstavnicima drugih frakcija.

— A zašto ti ne odeš dalje od nas? — drsko joj odgovaram.

— Dobro. Ne bih htjela stajati izmeĊu tebe i tvog momka — odgovara ona. Smiješi se i odlazi.

Robert me tuţno pogledava.

— Ne izgledaju mi baš ljubazno.

— Neki nisu.

— Znaš, mogla bi se vratiti kući. Uvjeren sam da bi Nijekanje za tebe uĉinilo iznimku.

— Zašto misliš da bih se htjela vratiti kući? — pitam, obrazi mi se ţare. — Misliš da ne mogu ovo izdrţati ili što?

56

— Nisam to mislio — trese glavom. — Nije da ne moţeš, nego ne bi trebala. Trebala bi biti sretna.

— Ovo sam odabrala. To je to. — Pogledavam preko Robertova ramena. Ĉini se da su straţari Neustrašivih pregledali kamion. Bradati ĉovjek sjeda za upravljaĉ i zatvara vrata. — Osim toga, Roberte, svrha mog ţivota nije da... budem sretna.

— Ne bi li bilo lakše da je tako? — pita on.

Prije no što sam uspjela odgovoriti, dodiruje mi rame i okreće se prema kamionu.

Djevojka straga ima bendţo u krilu. Dok se Robert uspinje na kamion, ona poĉinje svirati.

Kamion zatim odlazi, odnosi od nas zvuk bendţa i njezin cvrkutav glas.

Robert mi maše, a meni se u mislima ukazuje prizor još jednog mogućeg ţivota. Vidim samu sebe kako u straţnjem dijelu kamiona sjedim s onom djevojkom i pjevam, premda nikada prije nisam pjevala, smijem se kada god otpjevam pogrešan ton, penjem se na stabla i berem jabuke, uvijek u miru, uvijek sigurna. Ĉuvari zatvaraju kapiju i zakljuĉavaju ju je. Brava je s vanjske strane. Grizem si usnicu.

Zašto zakljuĉavaju kapiju s vanjske, a ne s nutarnje strane? Ovo gotovo izgleda kao da nas ţele zadrţati unutra, a ne zaštititi od onog izvana.

Izbacujem tu misao iz glave. To nema smisla.

Four se udaljava od ograde gdje je trenutak prije razgovarao s ĉuvaricom koja je pušku prebacila preko ramena.

— Brine me što po svoj prilici imaš dar donošenja nimalo pametnih odluka — kaţe mi kad se našao korak od mene.

Prekriţila sam ruke.

— Razgovarali smo samo dvije minute.

— Manji vremenski okvir to ne ĉini ništa razboritijim. — Mršti se i vrhovima prstiju dodiruje rub mog ozlijeĊenog oka. Trzam glavom unatrag, no on ne miĉe ruku. Umjesto toga, zabacuje glavu i uzdiše.

— Znaš, kad bi samo shvatila da trebaš napasti prva, moţda bi ti bolje išlo.

— Da napadnem prva? — pitam. — Kako mi to moţe pomoći?

— Brza si. Zadaš li nekoliko dobrih udaraca prije nego što uopće shvate što se dogaĊa, mogla bi pobijediti. — Slijeţe ramenima i spušta ruku.

— IznenaĊena sam što znaš da sam brza — kaţem mu tiho — jer otišao si usred moje prve i jedine borbe.

— Nisam to htio gledati — kaţe. Što bi to trebalo značiti?

Nakašljava se.

— Ĉini se da dolazi sljedeći vlak. Vrijeme za polazak, Tris.

57

DVANAESTO POGLAVLJE PUŢEM PREKO svog madraca i ispuštam uzdah. Prošla su dva dana od moje borbe s Peterom, a modrice su mi sada poprimile grimizno–plavu boju. Privikla sam se na to da me sve boli kada se pomaknem, tako da se sada bolje krećem, no još daleko od toga da sam ozdravila.

Premda sam još ozlijeĊena, danas se ponovno moram boriti. Na svu sreću, ovoga se puta borim protiv Myre koja ne bi bila u stanju zadati pošten udarac ĉak ni kada bi netko drugi upravljao njezinom šakom. U prve dvije minute zadala sam joj dobar udarac. Pala je i bila je previše ošamućena da ponovno ustane. Trebala sam se osjećati trijumfalno, no nije nikakav trijumf udarati djevojku kao što je Myra.

Tek što sam glavu poloţila na jastuk, vrata spavaonice se otvaraju i unutra ulaze ljudi s dţepnim svjetiljkama. Sjedam, glavom gotovo udaram o krevet iznad sebe, napreţem oĉi kako bih u mraku vidjela što se dogaĊa.

— Svi ustajte! — grmi netko. Iza glave mu blješti dţepna svjetiljka od ĉije svjetlosti iskre naušnice na njegovu uhu. Eric. Okruţuju ga drugi Neustrašivi. Neke od njih već sam vidjela u Jami, neke još nikada nisam vidjela. Four je meĊu njima.

Njegov pogled pronalazi moje oĉi i više se ne miĉe. Zurim u njega, potpuno zaboravljam da svi ostali prelasci iz drugih frakcija oko mene ustaju iz kreveta.

— Jesi li oglušila, Ukoĉena? — pita Eric. Budim se iz ošamućenosti i klizim ispod prostirki. Drago mi je što spavam sasvim odjevena, jer Christina pokraj našeg kreveta na kat stoji samo u dugoj majici, dok su joj njezine duge noge sasvim gole. Prekriţila je ruke i zuri u Erica. Iznenada mi na pamet pada koliko bih voljela da mogu tako odvaţno u nekog zuriti, a biti gotovo obnaţena, no nikada neću biti u stanju uĉiniti to.

— Imate pet minuta da se odjenete i naĊete se s nama kod pruge — kaţe Eric. — Idemo na još jedan radni izlet.

Uguravam noge u cipele i kriveći lice od bola trĉim za Christinom do vlaka. Znoj mi niz vrat curi dok trĉimo niz puteljke koji se proteţu uz zidove Jame, guramo se kroz ostale pripadnike Neustrašivih. Ĉini se da nisu iznenaĊeni što nas vide. Pitam se koliko frenetiĉnih ljudi u trku vide svakoga tjedna.

Do pruge stiţemo netom nakon iniciranih roĊenih u Neustrašivima. Pokraj traĉnica je crna gomila. Razaznajem cijevi pušaka i okvire za streljivo.

— Hoćemo li pucati u nešto? — psiĉe mi Christina u uho.

Pokraj gomile su sanduci koji nalikuju onima u kojima se skladišti streljivo. Prilazim bliţe da proĉitam što piše na jednom od sanduka. Piše: PAINTBALLS. Nikada nisam ĉula za to, no sam je naziv dovoljno slikovit. Smijem se.

— Neka svatko uzme pušku! — viĉe Eric.

Hitamo prema onoj gomili. Ja sam joj najbliţa, pa hvatam prvu pušku koja mi dolazi pod ruku. Teška je, ali ne preteška za mene, a uzimam i kutiju s kuglicama s bojom.

Uguravam kutiju u dţep, a pušku zabacujem preko leĊa tako da mi remen prelazi preko prsa.

— Procijenjeno vrijeme? — pita Eric Foura.

Four pogledava svoj ruĉni sat.

— Svakog trena. Koliko će ti još vremena trebati da zapamtiš vozni red vlakova?

58

— Zašto bih ga pamtio kad imam tebe da me podsjetiš? — kaţe Eric lupkajući Foura po ramenu.

U daljini, s moje lijeve strane, pojavljuje se krug svjetla. Dok nam prilazi, postaje sve veći, obasjava Fourovo lice, stvara sjenu na blagoj udubini ispod njegove jagodiĉne kosti.

On prvi uskaĉe u vlak, a ja ga slijedim ne ĉekajući ni Christinu, ni Willa ili Ala. Four se okreće dok ja trĉeći pokraj vlaka padam i pruţa ruku. Hvatam ga za ruku, a on me povlaĉi u vagon. Ĉak su mu i mišići na podlaktici jasno definirani i vidljivi.

Brzo ispuštam njegovu ruku, te ni ne pogledavši ga sjedam na pod na suprotnome kraju vagona. Ĉim su se svi ukrcali, Four progovara.

— Podijelit ćemo se u dvije skupine kako bismo se borili za zastavu. Svaka skupina imat će pravilno rasporeĊenu mješavinu iniciranih roĊenih u Neustrašivima i transfera. Jedna će se skupina iskrcati prva kako bi pronašla mjesto gdje će sakriti svoju zastavu. Zatim će se iskrcati i druga skupina koja će uĉiniti isto. — Vlak se njiše i Four se hvata za rub vrata da zadrţi ravnoteţu. — Neustrašivima je ovo tradicija, pa vam savjetujem da je shvatite ozbiljno.

— Što dobivamo ako pobijedimo? — viĉe netko.

— Zvuĉi kao pitanje koje nitko iz Neustrašivih nikada ne bi postavio — odgovara Four i podiţe obrvu. — Dobivate pobjedu, dakako.

— Four i ja bit ćemo voĊe vaših skupina — kaţe Eric. Pogledava Foura. — Podijelimo prvo transfere izmeĊu skupina, hoćemo li?

Zabacujem glavu. Ako sada budu odluĉivali tko od nas ide u koju skupinu, mene će izabrati posljednju; osjećam to.

— Biraš prvi — kaţe Four.

Eric slijeţe ramenima: — Edward.

Four se naslanja na okvir vrata i kima glavom. Oĉi mu se ljeskaju na mjeseĉini.

Pogledom kratko prelazi preko skupine iniciranih transfera, bez ikakve proraĉunatosti, te kaţe: — Ţelim Ukoĉenu.

Prigušeni smijeh pronosi se vagonom. Obrazi mi se ţare. Ne znam trebam li osjećati bijes prema onima koji se smiju ili biti polaskana ĉinjenicom da sam odabrana prva.

— Ţeliš nešto dokazati? — pita Eric kojem lice krasi njemu svojstven podrugljiv osmijeh — ili samo odabireš slabe da bi nekog mogao optuţiti ako izgubiš?

Four slijeţe ramenima: — Tako nekako.

Bijesna. Doista bih trebala biti bijesna. Mrgodim se. Kakva god bila Fourova strategija, temelji se na pretpostavci da sam slabija od svih ostalih iniciranih. Zbog toga osjećam gorĉinu u ustima. Moram dokazati da je u krivu — moram.

— A sada ti — kaţe Four.

— Peter.

— Christina.

To opovrgava njegovu strategiju. Christina nije jedna od slabih. Na što zapravo cilja?

— Molly.

— Will — kaţe Four i gricka nokat palca.

— Al. 59

— Drew.

— Preostala je Myra. Ona, znaĉi, ide sa mnom, kaţe Eric.

— Na redu su inicirani roĊeni u Neustrašivima.

U trenutku kada su nas prestali prozivati, prestajem slušati. Ako Four odabirom najslabijih ne pokušava nešto dokazati, što onda radi? Pogledavam sve koje je odabrao. Što nam je zajedniĉko?

Usred prozivke iniciranih roĊenih u Neustrašivima, na pamet mi pada o ĉemu je rijeĉ.

Izuzmemo li Willa i još dvojicu, svi mi ostali smo iste tjelesne graĊe: uskih ramena i sitni. Svi u Ericovoj skupini su krupni i snaţni. Four mi je juĉer rekao da sam brza. Svi ćemo odreda biti brţi od Ericove skupine, što je vjerojatno dobro kada je rijeĉ o preotimanju zastave — nikada još nisam igrala tu igru, no znam da je u njoj vaţnija brzine nego ĉista snaga.

Postavljam ruku preko usta kako bih sakrila osmijeh. Eric je nemilosrdniji od Foura, no Four je pametniji.

Odabrali su ljude za svoje skupine, a Eric se podmuklo cereka i gleda Foura.

— Tvoja skupina moţe se iskrcati druga — kaţe Eric.

— Ne moraš mi ĉiniti nikakve ustupke — odgovara Four. Blago se smiješi. — Znaš da mi oni nisu ni potrebni da pobijedim.

— Ne, znam da ćeš izgubiti bez obzira na to kada se iskrcaš iz vlaka — odgovara Eric i kratko zagriza jednu od alki na svojoj donjoj usni. — Povedi onda svoju krţljavu skupinu i iskrcaj se prvi.

Svi ustajemo. Al me oĉajno pogledava, a ja mu uzvraćam osmijehom za koji se nadam da djeluje ohrabrujuće. Ako je itko od nas ĉetvero trebao završiti u skupini s Ericom, Peterom i Molly, to je bio on. Njega obiĉno ostavljaju na miru.

Vlak samo što nije potonuo pod zemlju. Odluĉna sam u nakani da doskoĉim na noge.

Prije no što ću skoĉiti, netko mi gura rame, pa gotovo ispadam iz vagona. Ne moram ni pogledati kako bih doznala tko je — Molly, Drew ili Peter, sigurno je netko od njih. Skaĉem prije što uspijevaju to ponoviti. Ovoga sam puta spremna na potisak koji će mi vlak dati, trĉim nekoliko metara kako bih ublaţila silu, no odrţavam ravnoteţu. Obuzima me ţestoko zadovoljstvo, smiješim se. Malen je to uspjeh, no zahvaljujući njemu osjećam se Neustrašivom.

Jedna od iniciranih roĊenih u Neustrašivima Fouru dodiruje rame i pita ga: — Gdje si sakrio zastavu kada je tvoja skupina posljednji put pobijedila?

— Kad bih ti rekao, to ne bi bilo u duhu vjeţbe, Marlene, — hladno joj odgovara.

— Ma daj, Four, — cvili ona. Zavodniĉki mu se osmjehuje. Odmiĉe njezinu ruku sa svoga ramena, a ja se iz nekog razloga cerim.

— U pristaništu — dovikuje drugi inicirani roĊen u Neustrašivima. Visok je, smeĊe koţe i tamnih oĉiju. Zgodan. — Moj brat je bio u pobjedniĉkoj skupini. Sakrili su zastavu na vrtuljku.

— Idemo, onda, tamo — predlaţe Will.

Nitko na to nema nikakvih primjedbi, pa brzo hodamo prema moĉvari koja je nekoć bila jezero. Kada sam bila mlaĊa, pokušavala sam zamisliti kako bi to izgledalo da je jezero, bez ograde podignute u blatu koja štiti grad. No, teško je zamisliti toliko vode na jednome mjestu.

— Blizu smo sjedišta Uĉenih, zar ne? — pita Christina koja ramenom udara o Willovo rame.

— Da, juţno od nas — odgovara on. Pogledava preko ramena i izraz lica mu je na trenutak pun ĉeţnje. Zatim se mijenja.

60

Manje sam od kilometra udaljena od svoga brata. Prošlo je tjedan dana otkako smo posljednji put bili blizu jedno drugome. Blago tresem glavom kako bih tu misao izbacila iz uma. Ne mogu danas misliti na njega, jer se moram usredotoĉiti na uspješno okonĉanje prve faze inicijacije. Uopće ne mogu na njega misliti.

Hodamo preko mosta. Mostovi su nam i dalje potrebni, budući da je blato ispod njih odveć mekano da bi se po njemu hodalo. Pitam se koliko je vremena prošlo otkako je rijeka presušila.

Odmah nakon prelaska mosta grad se mijenja. Zgrade koje su ostale iza nas izgledaju odrţavano ĉak i ako se ne koriste. Ispred nas je more urušenog betona i razbijenog stakla.

Tišina koja vlada u ovom dijelu grada jezovita je; kao u noćnoj mori. Teško je razabrati kamo hodam, jer prošla je ponoć i sva javna rasvjeta je ugašena.

Marlene iz dţepa vadi svjetiljku i osvjetljava ulicu ispred nas.

— Bojiš se mraka, Mar? — zadirkuje ju tamnooki roĊenu Neustrašivima.

— Ţeliš li stati na razbijeno staklo, Uriah, samo izvoli — uzvraća mu ona. No, ipak gasi svjetiljku.

Shvaćam kako je sastavni dio prirode Neustrašivih samome sebi oteţati stvari da bi bili nezavisni. Nema niĉeg osobito hrabrog u hodanju ulicama bez svjetiljke, no pomoć nam ne bi trebala biti potrebna, ĉak i ako je rijeĉ o svjetlu. Trebali bismo biti u stanju uĉiniti bilo što.

SviĊa mi se to. Zato što će moţda doći dan kada više neće biti dţepnih svjetiljki, ni pušaka, ni nekog tko će nas voditi. A ţelim biti spremna na to.

Zgrade nestaju toĉno ispred moĉvare. Iz moĉvare se izdvaja potez ĉvrste zemlje na kojoj se uzdiţe divovski bijeli kotaĉ s tucet crvenih sjedala koja se klate u pravilnim razmacima.

Kotaĉ–vidikovac.

— Zamislite samo. Ljudi su se nekoć vozili u tome. Iz zabave — kaţe Will i trese glavom.

— Sigurno su bili Neustrašivi — kaţem.

— Aha, samo bljutava verzija Neustrašivih — smije se Christina. — Kotaĉ–vidikovac kod pravih Neustrašivih ne bi imao kabine sa sjedalicama. Drţali bi se rukama za krakove i: sretno.

Prolazimo uz pristanište. Sve zgrade s moje lijeve strane su prazne, natpisi na njima su iskidani, prozori zatvoreni, no to je ĉista inaĉica praznine. Tko god da je napustio ove zgrade, otišao je voĊen vlastitim izborom i bez ţurbe. Neka mjesta u gradu nisu ovakva.

— Usudi se skoĉiti u moĉvaru — kaţe Christina Willu.

— Ti prva.

Dolazimo do vrtuljka. Neki konji su izgrebeni i izlizani, repovi su im otkinuti, a sedla iskidana. Four iz dţepa vadi zastavu.

— Za deset minuta druga će skupina odabrati svoju lokaciju — kaţe on. — Predlaţem da to vrijeme iskoristimo za osmišljavanje strategije. Nismo Uĉeni, no mentalna je spremnost sastavni dio izobrazbe Neustrašivih. Moţda i jedan od njezinih najvaţnijih aspekata.

U pravu je. Kakve koristi od uvjeţbanoga tijela uz slabašan um?

Will preuzima zastavu od Foura.

— Jedni bi od nas trebali ostati ovdje na straţi, a drugi otići u izviĊanje lokacije koju je pronašla druga skupina — kaţe Will.

— Da? Misliš? — Marlene otima zastavu iz Willovih ruku. — Tko te postavio za voĊu, transferu?

— Nitko — odgovara Will. — Ali netko to mora uĉiniti.

61

— Moţda bismo trebali razviti defenzivniju strategiju. Ĉekati da nam priĊu, a onda ih pokositi — predlaţe Christina.

— Takav stav imaju mekušci — kaţe Uriah. — Predlaţem da svi odemo. Prije toga dobro sakrijmo zastavu tako da je ne mogu pronaći.

Svi poĉinju istodobno govoriti, iz trena u tren sve glasnije. Christina brani Willov plan; inicirani roĊeni u Neustrašivima glasaju za ofenzivnu strategiju; svi se svaĊaju oko toga tko bi trebao osmisliti plan. Four sjeda uz rub vrtuljka, naslanja se na konjsku nogu. Podiţe pogled prema nebu na kojem nema zvijezda, samo obli mjesec koji škilji kroz tanak sloj oblaka.

Mišići njegovih ruku su opušteni; poloţio je dlan na zatiljak. Izgleda gotovo kao da mu je udobno s puškom na ramenu.

Kratko sklapam oĉi. Zašto me tako lako zbunjuje? Moram se usredotoĉiti. Što bih rekla kada bih mogla nadglasati buku iza sebe? Ne moţemo djelovati sve dok ne doznamo gdje je druga skupina. Mogu biti bilo gdje u radijusu od tri kilometra, premda pustu moĉvaru odmah mogu prekriţiti kao mogući izbor. Najbolji naĉin da ih pronaĊemo nije prepirati se oko toga kako da ih pronaĊemo, ni koliko bi nas trebalo poći u potragu.

Potrebno je pronaći najvišu toĉku i popeti se tamo.

Pogledavam preko ramena kako bih bila sigurna da me nitko ne promatra. Nitko me ne gleda, pa tiho hodajući odlazim do kotaĉa–vidikovca, pritišćući pritom pušku uz leĊa da ne stvaram buku.

Grlo mi se steţe dok s tla promatram kotaĉ. Viši je nego što sam mislila, tako visok da jedva nazirem kabine koje su obješene na njegovu vrhu. Jedino dobro vezano uz njegovu visinu jest to da je sagraĊen tako da podnosi teţinu. Budem li se uz njega penjala, neće se skršiti pod mojom teţinom.

Srce mi brţe kuca. Hoću li stvarno zbog ovoga riskirati ţivot — da bismo pobijedili u igri koju Neustrašivi danas igraju?

Toliko je mraĉno da ih jedva vidim, no kada sam se bolje zagledala u potpornje na kojima kotaĉ poĉiva, ugledala sam preĉke ljestvi. Svaki je potporanj širok samo koliko i moja ramena i nema ograde koja bi me osiguravala, no uspinjati se ljestvama znatno je bolje od uspinjanja po ţbicama kotaĉa.

Hvatam prvu preĉku. ZahrĊala je, tanka i u ruci mi se okreće kao da bi svakoga trena mogla puknuti. Stajem na najniţu preĉku da je iskušam, skaĉem po njoj kako bih se uvjerila da me moţe izdrţati. Od tih me pokreta bole rebra pa mi se lice grĉi.

— Tris — kaţe tihi glas iza mojih leĊa. Ne znam zašto me nije prestrašio. Moţda zato što postajem Neustrašiva, zato što je mentalna spremnost nešto što bih trebala razviti. Moţda zato što mu je glas tih i njeţan, gotovo umirujući. Što god bilo razlog, pogledavam preko ramena. Four iza mene stoji s puškom prebaĉenom preko leĊa, onako kako sam i ja prebacila svoju.

— Da? — kaţem.

— Došao sam vidjeti što kaniš ĉiniti.

— Traţim najvišu toĉku za promatranje — kaţem. — Ne mislim da išta ĉinim.

U mraku vidim njegov osmijeh.

— Dobro. Dolazim.

Kratko zastajem. On me ne gleda onako kako to ponekad ĉine Christina, Al i Will — kao da sam presitna i preslaba da bih bila i od kakve koristi, kao da me saţalijevaju. No ako je odluĉan u namjeri da poĊe sa mnom, to vjerojatno ĉini zato što sumnja u mene.

— Mogu i sama — kaţem.

62

— Nesumnjivo — odgovara on. Nema sarkazma u njegovu glasu, no znam da je prisutan. Mora biti.

Penjem se, a nakon nekoliko metara on mi se pridruţuje. Kreće se brţe od mene, tako da se ubrzo rukama hvata za preĉku s koje sam upravo podigla stopalo.

— Reci mi, onda... — kaţe on tiho dok se penjemo. Zvuĉi kao da je bez daha. — Što misliš da je smisao ove vjeţbe? Mislim na igru, ne na penjanje.

Zurim u podnoţje. Sada se već doima daleko dolje, a nisam prešla ni trećinu uspona.

Iznad mene je platforma koja se nalazi nešto ispod samog središta kotaĉa. To je toĉka do koje idem. I ne razmišljam kako ću se spustiti natrag. Povjetarac koji mi je prije škakljao obraze sada mi nasrće u bokove. Što se više penjemo, to je jaĉi. Moram biti spremna.

— Uĉiti strategiju — kaţem. — Moţda i rad u grupi.

— Rad u grupi — ponavlja on. Smijeh mu se kotrlja u grlu. Zvuĉi poput paniĉna disanja.

— Moţda i ne — kaţem. — Ĉini se kako timski rad i nije jedan od prioriteta Neustrašivih.

Vjetar je sada još jaĉi. Privijam se bliţe bijelim pritkama, no to oteţava penjanje.

Vrtuljak ispod mene djeluje maleno. Jedva nazirem svoju skupinu ispod platnenog krova.

Neki su otišli — skupina za izviĊanje vjerojatno je otišla.

Four kaţe: — To bi trebao biti jedan od prioriteta. Nekoć je bio.

No zapravo ga i ne slušam, od visine mi se vrti u glavi. Ruke me bole od drţanja za pritke, noge mi se tresu, nisam sigurna zašto. Ne plaši me visina — visina me ispunjava energijom i ţivotom, svi ograni, krvne ţile i mišići moga tijela osjećaju se kao jedno.

Tada shvaćamo ĉemu je rijeĉ. On je posrijedi. Zbog njega se osjećam kao da ću pasti. Ili se pretvoriti u tekućinu. Ili planuti.

Rukom gotovo promašujem sljedeću pritku.

— A sad mi reci... — kaţe on kroz silovit izdisaj — što misliš, kakve veze uĉenje strategije ima ... s hrabrošću?

To me pitanje podsjeća da mi je on instruktor i da bih iz ovoga trebala nešto nauĉiti.

Preko mjeseca prelazi oblak i svjetlost mi putuje preko ruku.

— Priprema... nas za djelovanje — konaĉno kaţem. — Strategiju uĉiš kako bi se njome mogao koristiti. — Ĉujem ga kako glasno i ubrzano diše iza mene. — Jesi li dobro, Four?

— Jesi li ti ljudsko biće, Tris? Biti tako visoko... — grĉevito se bori za zrak. — Zar te to nimalo ne plaši?

Preko ramena pogledavam dolje. Padnem li sada, sigurno ću poginuti. No, o padu i ne razmišljam.

Udar zraka nasrće mi na lijevi bok, te mi svu teţinu tijela prebacuje udesno. Uzdišem i ĉvrsto se hvatam za preĉku, gubim ravnoteţu. Fourova hladna ruka hvata me za bok, jednim od prstiju dodiruje mi golu koţu tik ispod ruba majice. Stišće me, umiruje mi tijelo i vraća ulijevo, tako da ponovno uspostavljam ravnoteţu.

Sada sam ja ta koja ne moţe disati. Zastajem, zurim si u ruke, usta su mi suha. Još osjećam dodir njegove ruke, njegovih dugih, tananih prstiju.

— Jesi li dobro? — tiho me pita.

— Jesam — kaţem prigušenim glasom.

U tišini se nastavljam penjati do platforme. Sudeći prema tupim krajevima metalnih pritki, na platformi je nekoć postojala ograda, no više je nema. Sjedam na nju i povlaĉim se 63

do ruba kako bi Four imao mjesta da sjedne. Bez razmišljanja, prebacujem noge preko ruba.

Four, meĊutim, ĉuĉi i naslanja se o metalni potporanj, teško diše.

— Bojiš se visine — kaţem. — Kako onda preţivljavaš u sjedištu Neustrašivih?

— Ne obazirem se na strah — odgovara. — Kada donosim odluke, pretvaram se da ga nema.

Kratko u njega zurim. Ne mogu si pomoći. Za mene postoji razlika izmeĊu onoga kad netko ne osjeća strah i postupanja strahu usprkos, onog kako se on ponaša.

Predugo sam u njega zurila.

— Što? — pita on tiho.

— Ništa.

Odvraćam pogled od njega i gledam grad. Moram se usredotoĉiti. Ovamo sam se popela s razlogom.

Grad je u potpunom mraku, no ĉak i da nije, ne bih vidjela bogznašto. Zgrade mi prijeĉe pogled.

— Nismo dovoljno visoko — kaţem. Podiţem pogled prema spletu bijelih pritki, strukturi kotaĉa. Budem li se paţljivo penjala, mogla bih noge provući izmeĊu potpornja i popreĉnih preĉki i sigurno nastaviti dalje. Ili barem onoliko sigurno koliko je to moguće.

— Penjat ću se dalje — kaţem i ustajem. Hvatam pritku iznad svoje glave i podiţem se gore. Bol mi probada rebra, no ne obazirem se.

— Za Boga miloga, Ukoĉena, — kaţe on.

— Ne moraš me slijediti — odgovaram zureći u splet pritki iznad svoje glave.

Uguravam stopalo na mjesto gdje se dvije pritke kriţaju i penjem se hvatajući rukom sljedeću pritku. Kratko se zanosim, srce mi udara tako ţestoko da ne osjećam ništa drugo. Svaka se moja misao saţima u otkucajima srca, a pokreti mi slijede taj ritam.

— Da, moram — kaţe on.

Ovo je ludost, dobro to znam. Dovoljna je sasvim malena pogreška, sekunda oklijevanja i mogu se pozdraviti sa ţivotom. Toplina mi izbija na prsa, a ja se smiješim dok hvatam sljedeću pritku. Podiţem se, uguravam stopalo ispod sebe, tako da stojim na drugoj pritki.

Kada sam osjetila da sam uspostavila ravnoteţu, pogledavam dolje, prema Fouru. Ne vidim ga, meĊutim, umjesto njega vidim tlo.

Ne mogu disati.

Zamišljam svoje tijelo kako okomito pada, udara o pritke dok pada, zamišljam svoje polomljene udove kako pod ĉudnim kutovima leţe na ploĉniku, sebe kako leţim poput Ritine sestre koja nije uspjela doskoĉiti na krov. Four objema rukama hvata pritku i uspinje se s lakoćom, kao da ustaje iz kreveta. No, nije mu ovdje udobno, niti se osjeća prirodno — svaki mišić njegove ruke je napet. Glupo je od mene o tome razmišljati trideset metara iznad tla.

Hvatam sljedeću pritku, pronalazim potporanj za stopalo. Zgrade mi više ne zaklanjaju pogled kad sljedeći put pogledavam grad. Dovoljno sam visoko da vidim obzor. Većina zgrada svedena je na crne obrise na pozadini neba, no upaljena su crvena svjetla na vrhu Ţarišta. Ţmirkaju upola sporije od ritma moga srca.

Ulice ispod zgrada nalikuju na tunele. Nakratko ispred sebe vidi samo tamu koja se preko tla prostire poput prostirke, tek neznatne razlike u nijansama izmeĊu zgrada, neba i tla.

A zatim vidim slabašno, pulsirajuće svjetlo na tlu.

— Vidiš li ono? — pitam upirući prstom.

64

Four se prestao penjati kada se našao toĉno iza mene, te mi pogledava preko ramena, brada mu je pokraj moje glave. U uhu mi šumi njegov dah, pa ponovno osjećam drhtavicu kao kada sam se penjala uz ljestve.

— Aha — kaţe i osmijeh mu se širi preko lica.

— Dolazi iz parka na kraju pristaništa — kaţe. — Igraĉi. Okruţeni su praznim prostorom, no stabla im pruţaju odreĊenu kamuflaţu. Oĉigledno ne dovoljnu.

— Dobro — kaţem. Pogledavam ga preko ramena. Tako smo blizu jedno drugome da zaboravljam gdje sam; primjećujem da su mu kutovi usana spušteni kao i moji, te da ima oţiljak na bradi.

— Hm — kaţem. Nakašljavam se. — Poĉni se spuštati. Poći ću za tobom.

Four kima glavom i spušta se. Noge su mu tako duge da s lakoćom pronalazi uporište za svoje stopalo i provlaĉi se izmeĊu pritki. Ĉak i u mraku vidim da su mu ruke jarko crvene i da se tresu.

Spuštam stopalo, prebacujem teţinu na jednu od popreĉnih preĉki. Preĉka puca pod mojom teţinom, putem se odbija o tucet niţih preĉki i pada na pod, odskakuje. Visim s konstrukcije, noge mi se klate u zraku. Ispuštam glasan uzdah.

— Four!

Pokušavam pronaći novo uporište, no najbliţa je preĉka od mene udaljena nekoliko desetaka centimetara, dalje no što se mogu istegnuti. Dlanovi su mi znojni. Sjećam se da sam ih na dan Ceremonije izbora otirala o rubove rukava, baš kao i prije testiranja sposobnosti, prije svakog vaţnog trenutka, trudim se ne vrištati. Kliznut ću. Kliznut ću.

— Drţi se! — viĉe on. — Samo se drţi. Imam ideju.

Nastavlja spuštati se. Ide u pogrešnom smjeru; trebao bi ići prema meni, a ne udaljavati se od mene. Zurim u svoje šake koje su oko tanane pritke omotane tako ĉvrsto da su mi zglobovi bijeli. Prsti su mi tamnocrveni, gotovo grimizni. Neće dugo izdrţati.

Neću još dugo. Ĉvrsto ţmirim. Bolje da ne gledam. Bolje da se pretvaram da sve ovo nije stvarno. Ĉujem kako Fourove tenisice škripe na metalu, kako njegovi brzi koraci odzvanjaju na ljestvama.

— Four! — viĉem. Moţda je otišao. Moţda me ostavio na cjedilu. Moţda je ovo testiranje moje snage, moje hrabrosti. Udišem na nos, izdišem na usta. Brojim udisaje kako bih se smirila, jedan, dva. Udisaj. Izdisaj. Ma daj. Four je jedino na što mogu misliti. Ma daj, učini nešto. Ĉujem kako nešto škripi i pucketa. Šipka za koju se drţim podrhtava, a ja vrištim kroz stisnute zube i upinjem se ĉvrsto drţati za nju.

Kotaĉ se okreće.

Zrak mi se kovitla oko gleţnjeva i zapešća dok vjetar navire poput gejzira. Otvaram oĉi.

Krećem se — prema tlu.

Smijem se, dok se pribliţavam tlu, obuzima me sve veća histerija. No, krećem se sve brţe. Ne iskoĉim li na vrijeme, kabine u pokretu i metalna konstrukcija povući će mi tijelo i ponijeti me sa sobom, a tada ću stvarno poginuti.

Svi mišići moga tijela su napeti dok se bacam prema tlu. Padam u trenutku kada već mogu vidjeti pukotine na ploĉniku, i tijelo mi udara o tlo, noge prve. Noge mi popuštaju pod teţinom tijela, pa privijam ruke uza se i boĉno se kotrljam što brţe mogu. Beton mi grebe lice, a okrećem se baš na vrijeme da vidim kabinu koja srlja na mene poput divovske cipele koja me ţeli zgnjeĉiti. Ponovno se kotrljam, i dno kabine mi okrzne rame.

65

Spašena sam.

Polaţem dlanove preko lica. I ne pokušavam ustati. Kad bih i pokušala, znam da bih ponovno pala. Ĉujem korake i Fourove se ruke obavijaju oko mojih zapešća. Dopuštam mu da mi podigne ruke s oĉiju.

Moja ruka savršeno pristaje izmeĊu njegovih dlanova. Toplina njegove koţe poništava bol u prstima koji su dugo grĉevito drţali preĉku.

— Jesi li dobro? — pita me dok me drţi za ruke.

— Jesam.

Poĉinje se smijati.

Trenutak kasnije, i ja se smijem. Oslanjam se o slobodnu ruku i podiţem u sjedeći poloţaj. Svjesna sam malene udaljenosti koja nas razdvaja — samo desetak centimetara. Taj prostor kao da je nabijen elektricitetom. Imam dojam da bih trebala biti još sitnija.

On ustaje i povlaĉi me za sobom. Kotaĉ se i dalje okreće, stvara vjetar koji mi zabacuje kosu.

— Mogao si mi reći da kotaĉ–vidikovac još uvijek radi — kaţem. Trudim se djelovati opušteno. — Uopće se nismo trebali penjati.

— Da sam znao, sigurno bih ti rekao — kaţe. — Nisam mogao dopustiti da ondje visiš, morao sam riskirati. Hajde, vrijeme je da se domognemo njihove zastave.

Four kratko oklijeva, a zatim me hvata za ruku, prstima pritišće unutarnju stranu moga lakta. U drugim frakcijama dali bi mi vremena da se oporavim, no on je Neustrašivi, pa mi se samo smiješi i vodi me prema vrtuljku gdje pripadnici naše skupine ĉuvaju zastavu. A ja napola trĉim, napola šepam pokraj njega. Još osjećam slabost, no um mi je savršeno bistar, osobito sada kada me drţi za ruku.

Christina je propeta na jednom od konja, duge noge su joj prekriţene i rukama se drţi za motku za koju je plastiĉna ţivotinja priĉvršćena. Iza nje je naša zastava, blistavi trokut u mraku. Troje iniciranih roĊenih Neustrašivih stoji meĊu istrošenim i prljavim plastiĉnim ţivotinjama. Jedan od njih poloţio je dlan na konjsku glavu, pa izmeĊu njegovih prstiju u mene zuri izgrebeno konjsko oko. Uz rub vrtuljka stoji nešto starija pripadnica Neustrašivih koja palcem ĉeše obrvu na kojoj ima ĉetiri piercinga.

— Kamo su otišli ostali? — pita Four.

Doima se jednako uzbuĊeno kao i ja, oĉi su mu širom otvorene, prepune energije.

— Jeste li to vi pokrenuli kotaĉ? — pita starija djevojka. — Gdje vam je, dovraga, bila pamet? Jednako ste im tako mogli doviknuti: ovdje smo! DoĊite po nas! — Trese glavom. — Ako i ove godine izgubim, sramota će biti nepodnošljiva. Tri godine zaredom?

— Kotaĉ nije vaţan — kaţe Four. — Znamo gdje su.

— Mi? — Da, dok ste se vi ostali dosaĊivali, Tris se popela na kotaĉ–vidikovac kako bi otkrila gdje je druga skupina — kaţe on.

— I što ćemo sada? — zijevajući pita drugi inicirani roĊen kao Neustrašivi.

Four me gleda. Polako, pogledi ostalih iniciranih, ukljuĉujući i Christinine, s njega prelaze na mene. Napinjem ramena u namjeri da njima slegnem i kaţem kako ne znam, a zatim mi se pred oĉima ukazuje prizor pristaništa koje se prostire ispred mene. Sinulo mi je.

— Podijelimo se na dvije skupine — kaţem. — Ĉetvero nas neka poĊe na desnu stranu pristaništa, troje na lijevu. Druga skupina je u parku na suprotnome kraju pristaništa, zato će naša ĉetveroĉlana skupina izvršiti napad, dok će im ona troĉlana neprimjetno prići s leĊa i doći do njihove zastave.

66

Christina me gleda kao da me više ne prepoznaje. Ne mogu joj zamjeriti.

— Zvuĉi dobro — izjavljuje starija djevojka i plješće dlanovima. — Privedimo ovu noć kraju, hoćemo li?

Christina mi se pridruţuje u skupini koja kreće ulijevo, zajedno s Uriahom ĉiji je osmijeh blještavo bijel u usporedbi s njegovom tamnom koţom. Nisam to prije primijetila, no iza uha ima tetovaţu zmije. Kratko zurim u zmijin rep koji mu se uvija oko uške, no Christina se tada baca u trk i moram je slijediti. Moram trĉati dvostruko brţe kako bih sustigla njezine duge korake. Dok trĉim, shvaćam da će samo jedno od nas dodirnuti zastavu, da tada neće biti vaţno što nas je moj plan i informacije koje sam dala doveli do toga ako je se osobno ne domognem. Premda već teško dišem, poĉinjem trĉati još brţe, tako da sam Christini za petama. Prebacujem pušku ispred sebe, polaţem prst na okidaĉ.

Dolazimo do kraja pristaništa, zatvaram usta da bih utišala disanje. Usporavamo kako bi nam koraci bili što tiši, a ja ponovno pogledom traţim treperavo svjetlo. Sada kada sam na tlu, svjetlo je veće i lakše ga je uoĉiti. Upirem u njega prstom, a Christina kima glavom, vodi nas prema njemu. Ĉujem tada zborne povike, toliko glasne da poskakujem. Ĉujem udare zraka dok loptice s bojom izlijeću iz pušaka i rasprskavaju se dok udaraju u mete. Naša skupina je izvela napad, druga skupina im se suprotstavlja, tako da je zastava gotovo neĉuvana. Uriah cilja i posljednjeg straţara pogaĊa u bedro. Straţar, niska djevojka grimizne kose, u napadu bijesa svoju pušku baca na tlo.

Energiĉno trĉim kako bih sustigla Christinu. Zastava visi s grane stabla iznad moje glave. Pruţam prema njoj ruku, a isto ĉini i Christina.

— Ma daj, Tris, — kaţe ona. — Pa ti si već junakinja dana. A znaš da je ionako ne moţeš dosegnuti.

Gleda me s visoka, onako kako odrasli ponekad promatraju djecu koja se ponašaju kao da su odrasla, i trga zastavu s grane. I ne pogledavši me, okreće se zatim i ispušta pobjedniĉki pokliĉ. Pridruţuje joj se i Uriahov glas, a zatim u daljini ĉujem zborne povike.

Uriah me plješće po ramenu, dok se trudim zaboraviti Christinin pogled. Moţda je u pravu; danas sam se već dokazala. Ne ţelim biti pohlepna, ne ţelim biti kao Eric, biti uţasnuta snagom drugih ljudi.

Pobjedniĉki pokliĉi prenose se poput zaraze, pa i ja podiţem glas, pridruţujem se ostalim pripadnicima svoje skupine. Christina podiţe zastavu visoko u zrak i svi se oko nje okupljaju, hvataju je za ruku kako bi je podignuli još više. Ne mogu do nje, pa stojim postrani, cerim se.

Neĉija ruka mi dodiruje rame.

— Bravo — izjavljuje tiho Four. *** — Ne mogu vjerovati da sam to propustio! — ponavlja Will i trese glavom. Vjetar koji puše kroz vrata vagona kosu mu razbacuje na sve strane.

— Izveo si odliĉan posao tako što nam nisi stajao na putu — izjavljuje Christina koja blista.

Al se mrgodi.

— Zašto sam morao biti u protivniĉkoj skupini?

67

— Zato što ţivot nije pravedan, Alberte. I svijet se urotio protiv tebe — kaţe Will. — Hej, mogu li ponovno vidjeti zastavu?

Peter, Molly i Drew sjede u kutu, nasuprot ostalim pripadnicima svoje skupine. Prsa i leĊa umrljana su im plavom i ruţiĉastom bojom, izgledaju pokunjeno. Tiho razgovaraju, kradom nas pogledavaju, osobito Christinu. Budući da trenutaĉno ne drţim zastavu, imam tu prednost da nisam niĉija meta. Ili barem ne u tolikoj mjeri kao inaĉe.

— Popela si se znaĉi na kotaĉ–vidikovac, ha? — kaţe Uriah. Dogegao se kroz vagon i sjeo pokraj mene. Za njim dolazi i Marlene, djevojka sa zavodniĉkim osmijehom.

— Da — kaţem.

— Priliĉno pametno. Kao... Uĉeno pametno — kaţe Marlene. — Ja sam Marlene.

— Tris — kaţem. Ako bi me netko kod kuće usporedio s Uĉenima, to bi bila uvreda, no ona to izgovara kao kompliment.

— Da, znam tko si — kaţe ona. — Prvi skakaĉ se ĉovjeku ureţe u pamćenje.

Godine su prošle otkako sam sa zgrade skoĉila u odori frakcije Nijekanja; desetljeća.

Uriah iz svoje puške vadi jednu od kuglica s bojom i stišće je izmeĊu palca i kaţiprsta.

Vlak se naginje ulijevo, pa Uriah pada na mene, dok mu prsti kuglicu gnjeĉe sve dok iz nje nije suknula ruţiĉasta boja jaka mirisa i uprskala mi lice.

Marlene se guši od smijeha. Polako otirem boju s lica i razmazujem mu preko obraza.

Vonj ribljeg ulja širi se vagonom.

— Bljak! — Ponovno prema meni okreće kuglicu koju stišće, no drţi otvor pod pogrešnim kutom, tako da mu boja štrca ravno u usta. On kašlje i ispušta prenaglašene zvukove gušenja.

Otirem lice rukavom i smijem se toliko da me boli trbuh.

Bit ću zadovoljna bude li mi cijeli ţivot ovakav, ispunjen glasnim smijehom, hrabrim podvizima i ushitima što ih ĉovjek osjeća nakon napornog, ali i uspješnog dana. Dok si Uriah vrhovima prstiju struţe jezik, shvaćam da samo moram uspješno okonĉati inicijaciju i takav će ţivot biti moj.

68

TRINAESTO POGLAVLJE SLJEDEĆEGA JUTRA, dok jedva se vukući i zijevajući ulazim u dvoranu za vjeţbanje, vidim veliku metu na suprotnome zidu dvorane, te stol prekriven noţevima pokraj vrata.

Ponovno vjeţba gaĊanja. Barem neće boljeti.

Nasred dvorane stoji Eric ĉije je drţanje tako ukoĉeno, kao da mu je netko kraljeţnicu zamijenio metalnom šipkom. Pri samom pogledu na njega imam dojam da je zrak u prostoriji postao teţi i da me pritišće. Dok se drţao uza zid, barem sam se mogla pretvarati da ga nema.

Danas to ne mogu.

— Sutra je posljednji dan prve faze — kaţe Eric. — Tada ćete nastaviti s borbama.

Danas ćete uĉiti kako ciljati. Neka svatko uzme po tri noţa. — Glas mu je dublji nego inaĉe.

— I dobro pazite dok vam Four bude pokazivao ispravan naĉin kako se bacaju.

Nitko se u prvi mah ne miĉe.

— Smjesta!

Jagmimo se za bodeţe. Nisu teški kao puške, no ĉudan je osjećaj drţati ih u rukama, kao da to ne bih trebala ĉiniti.

— Danas je zlovoljan — mrmlja Christina.

— Zar je on ikada dobro raspoloţen? — mrmljam joj.

Znam, meĊutim, što time ţeli reći. Sudeći prema otrovnome pogledu što ga Eric kradom upućuje Fouru, sinoćnji ga je poraz pogodio više nego što ţeli pokazati. Pobijediti u igri preotimanja zastave pitanje je ponosa, a ponos je Neustrašivima iznimno vaţan. Vaţniji od zdravog razuma ili pameti.

Promatram Fourovu ruku dok baca bodeţ. Pri sljedećem bacanju promatram njegovo drţanje. Svaki put pogaĊa metu, izdiše dok ispušta noţ.

Eric izdaje naredbu: — U vrstu!

Hitnja, razmišljam, neće biti ni od kakve pomoći. Moja me majka tome pouĉila kada sam uĉila plesti. Moram ovo shvatiti kao mentalnu, a ne fiziĉku vjeţbu. Zato prvih nekoliko minuta vjeţbam bez noţa, traţim ispravan stav, uĉim pravi pokret rukom.

Eric prebrzo koraĉa iza nas.

— Mislim da je Ukoĉena primila previše udaraca u glavu! — zakljuĉuje Peter koji je od mene udaljen nekoliko mjesta. — Hej, Ukoĉena! Znaš li što je to nož?

Ne obazirući se na njega, ponovno vjeţbam bacanje, ovoga puta s noţem u ruci, premda ga ne bacam. Ne obazirem se na Ericovo hodanje amo–tamo, na Peterovo ruganje i uznemiravajući osjećaj da Four u mene zuri, te bacam noţ. Okreće se u zraku i pogaĊa ploĉu.

Oštrica ne ostaje zabodena i ispada, no svejedno sam prva koja je pogodila metu.

Smijuljim se u trenutku kada Peter ponovno promašuje. Ne mogu si pomoći.

— Hej, Peter — kaţem. — A znaš li ti što je to meta? Christina se pokraj mene smijulji, a njezin sljedeći noţ pogaĊa metu.

Pola sata kasnije, Al je jedini inicirani koji još nije uspio pogoditi metu. Svi njegovi noţevi uz zveket padaju na pod ili se odbijaju o zid. Dok svi mi ostali prilazimo meti da iz nje izvuĉemo svoja oruţja, on svoje noţeve skuplja s tla.

Nakon što je još jednom pokušao i promašio, Eric mu srdito prilazi i pita ga: — Koliko si glup, Iskreni? Trebaš li naoĉale? Da ti pribliţim metu?

69

Alovo lice se ţari. Ponovno baca, a noţ leti nekoliko desetaka centimetara udesno od mete. Noţ se okreće u zraku i pogaĊa zid.

— A što je to bilo, inicirani? — pita tiho Eric, primiĉe se bliţe Alu. Grizem usnicu. Ovo nije dobro.

— Iskliznuo mi je iz ruke — kaţe Al. — Mislim da bi trebao otići po njega–izjavljuje Eric. Pogledom zatim prelazi preko lica ostalih iniciranih — svi su prestali bacati noţeve — te kaţe: — Jesam li vam rekao da prestanete?

Noţevi poĉinju pogaĊati ploĉu. Svi smo već imali prilike vidjeti Erica obuzetog bijesom, no ovo je drukĉije. Oĉi mu izgledaju kao da je obolio od bjesnoće.

— Da odem po njega? — Alove su oĉi razrogaĉene. — Ali, svi i dalje bacaju noţeve.

— I? — Ne ţelim da me pogode.

— Mislim da svojim kolegama iniciranima moţeš vjerovati da gaĊaju bolje od tebe. — Eric se blago smiješi, no pogled njegovih oĉiju još uvijek je okrutan. — Idi po svoj noţ.

Al inaĉe ne prosvjeduje oko bilo ĉega što mu Neustrašivi naloţe da uĉini. Ne mislim da ga je strah prosvjedovati; jednostavno zna da su prosvjedi bespredmetni. No, ovoga puta Alova su usta razjapljena. Dosegnuo je krajnje granice popustljivosti.

— Ne — kaţe on.

— Zašto ne? — Ericove razrogaĉene oĉi pozorno motre Alovo lice. — Bojiš li se?

— Da će me probosti neki od letećih noţeva? — pita Al. — Da, bojim se!

Iskrenost mu je mana. A ne odbijanje zapovijedi koje bi Eric moţda i prihvatio.

— Svi smjesta prestanite! — viĉe Eric.

Noţevi prestaju letjeti, svi razgovori su utihnuli. Ĉvrsto drţim svoj maleni bodeţ.

— Rašĉistite borilište. — Eric promatra Ala. — Svi osim tebe.

Ispuštam bodeţ i on buĉno pada na prašnjavi pod. Ostale inicirane slijedim do suprotnog kraja prostorije, a oni se zatim ispred mene znatiţeljno primiĉu da vide ono zbog ĉega mi se ţeludac okreće: Ala koji se suoĉava s Ericovim gnjevom.

— Stani ispred mete — kaţe Eric.

Velike Alove ruke se tresu. Prilazi meti i okreće joj se leĊima.

— Hej, Four. — Eric pogledava preko ramena. — Pomozi mi ovdje, hoćeš li?

Four vrhom noţa ĉeše obrvu i prilazi Ericu. Ima podoĉnjake ispod oĉiju i usta su mu napeta — umoran je koliko i mi.

— Stajat ćeš tako dok on bude bacao noţeve — kaţe Eric Alu — sve dok ne nauĉiš da se ne smiješ trzati.

— Je li to stvarno nuţno? — pita Four. Zvuĉi kao da mu je dosadno, no ne izgleda tako.

Lice i tijelo su mu napeti, u pripravnosti.

Stišćem šake. Koliko god Four zvuĉao nehajno, pitanje je izazov. A Four ne izaziva Erica baš tako ĉesto.

U prvi mah Eric samo bez rijeĉi zuri u Foura. Four zuri u njega. Prolaze sekunde, a nokti mi se zabijaju u dlanove.

— Ovdje sam ja autoritet, sjećaš se? — kaţe Eric tako tiho da ga jedva ĉujem. — Ovdje, i posvuda.

70

Premda se izraz Fourova lica ne mijenja, oblijeva ga rumenilo. Ĉvršće stišće noţeve koje drţi u ruci i zglobovi prstiju postaju mu sasvim bijeli dok se okreće prema Alu. Pogled s Alovih širom otvorenih, tamnih oĉiju i drhtavih ruku prebacujem na odluĉan izraz Fourova lica. U grudima mi kljuĉa bijes i nahrupljuje mi na usta: — Prekinite to.

Four okreće noţ u ruci, paţljivo prstima prelazi preko metalne oštrice. Pogledava me tako da imam dojam da sam se okamenila. Znam i zašto. Napravila sam glupost što sam progovorila pred Ericom; glupa sam što sam uopće otvorila usta.

— Svaka budala moţe stati ispred mete — kaţem. To ništa ne dokazuje, samo da se iţivljavaš na nama. A to je, ako se dobro sjećam, znak kukavičluka.

— Onda bi tebi trebalo biti lako — kaţe Eric. — Ako si spremna preuzeti njegovo mjesto.

Posljednje što priţeljkujem jest stati ispred mete, no sad više nema uzmicanja. Nemam drugog izbora. Provlaĉim se kroz okupljene inicirane i netko me udara po ramenu.

— Ode ti tvoje lijepo lice — psiĉe Peter. — Oh, ma ĉekaj. Pa i nemaš ga.

Ponovno uspostavljam ravnoteţu i hodam prema Alu. On mi kima glavom. Pokušavam udijeliti mu osmijeh pun ohrabrenja, ali ne uspijevam. Zastajem ispred mete, glava mi ne doseţe ni njezino središte, ali nema veze. Gledam Fourove noţeve: jedan mu je u desnoj, a dva u lijevoj ruci.

Grlo mi je suho. Pokušavam progutati slinu, a zatim pogledavam Foura. On nikada nije nespretan. Neće me pogoditi. Sve će biti u redu.

Podiţem bradu. Neću se trzati. Budem li se trzala, Ericu ću dokazati da to nije baš tako jednostavno kao što sam rekla; dokazat ću da sam kukavica.

— Trzneš li se — kaţe Four polagano, paţljivo — Al će preuzeti tvoje mjesto. Jesi li shvatila?

Kimam glavom.

Four me i dalje gleda u oĉi kada podiţe ruku, zabacuje lakat unatrag i baca noţ. Ĉuje se samo kratko fijukanje, a zatim tup udarac. Noţ se zabio u metu, petnaestak centimetara od mog obraza. Sklapam oĉi. Hvala Bogu.

— Jesi li gotova, Ukoĉena? — pita Four.

U misli mi se vraćaju Alove razrogaĉene oĉi i tiho jecanje u noći, pa tresem glavom.

— Nisam.

— Otvori onda oĉi. — Prstom si lupka toĉku izmeĊu obrva.

Zurim u njega, privijam ruke uza se kako nitko ne bi vidio da se tresu. Prebacuje noţ iz lijeve u desnu ruku, a ja vidim samo njegove oĉi dok drugi noţ pogaĊa metu iznad moje glave. Ovaj mi se zabio bliţe od prethodnoga — osjećam vibriranje iznad glave.

— Hajde, Ukoĉena, — kaţe. — Neka netko drugi stane umjesto tebe i izdrţi.

Zašto pokušava nagnati me da odustanem? Zar ţeli da ne uspijem u nakani?

— Zaĉepi, Four!

Zadrţavam dah dok u ruci okreće posljednji noţ. Vidim iskrenje u njegovim oĉima dok zabacuje ruku i ispušta noţ. Leti ravno u mene, okreće se u zraku. Tijelo mi se ukoĉilo. Noţ pogaĊa ploĉu, uho me ţestoko zaboli i krv mi navre na koţu. Dodirujem uho. Razrezao ga je.

Sudeći prema naĉinu kako me gleda, namjerno je to uĉinio.

— Volio bih ostati i vidjeti jeste li svi vi drugi jednako odvaţni kao i ona — kaţe Eric mekim glasom — ali mislim da je dosta za danas.

71

Stišće mi ramena. Prsti su mu suhi i hladni, a gleda me kao da me posjeduje, kao da na sebe preuzima ono što sam uĉinila. Ne uzvraćam Ericu osmijehom. Ono što sam uĉinila nije imalo nikakve veze sa mnom.

— Trebao bih te drţati na oku — pridodaje.

Strah me probada iznutra, u grudima, ali i u glavi i rukama. Osjećam se kao da mi je na ĉelu ispisana rijeĉ RAZLIĈITA te da će je moći proĉitati ako me bude dovoljno dugo promatrao. No on samo podiţe ruke s mojih ramena i odlazi.

Four i ja ostajemo. Ĉekam da svi napuste dvoranu i zatvore vrata, tek tada ga pogledavam. Prilazi mi.

— Je li tvoje... — zapoĉinje on.

— Namjerno si to uĉinio! — viĉem.

— Da, jesam — tiho mi odgovara. — I trebala bi mi zahvaliti što sam ti pomogao. Škrgućem zubima.

— Zahvaliti? Gotovo si mi probo uho, a cijelo si me vrijeme podbadao. Zašto bih ti trebala zahvaliti?

— Znaš, pomalo sam već umoran od ĉekanja da skopĉaš!

Bijesno zuri u mene, no ĉak i kada to ĉini, oĉi mu djeluju obzirno, ĉudne su modre boje, tako tamne da djeluju gotovo crno, s malenom toĉkom svjetlije modre boje na šarenici lijevoga oka, u samome njegovu kutu.

— Da skopĉam? Što da skopĉam? Da si Ericu htio dokazati koliko si opak? Da si sadist baš kao i on?

— Nisam sadist — ne viĉe. Bilo bi mi draţe da viĉe. Manje bi me plašio. Prinosi lice bliţe mome, što me podsjeća na centimetre koji su me dijelili od oĉnjaka onog psa na testiranju sposobnosti. Zatim kaţe: — Da sam te htio povrijediti, ne misliš li da bih to već odavno uĉinio?

Hoda preko prostorije i zabada noţ tako ţestoko u stol, da ondje ostaje s drškom okrenutom prema stropu.

— Ja... — poĉinjem vikati, no već je otišao. Frustrirana vrištim, otirem krv s uha.

72

ĈETRNAESTO POGLAVLJE DANAS JE DAN prije Dana posjeta. O danu posjeta razmišljam kao o Smaku svijeta: ništa nakon toga više nije vaţno. Sve nadovezujem na to. Moţda ću ponovno vidjeti roditelje.

Moţda neću. Što je gore? Ne znam.

Pokušavam preko bedra navući nogavicu hlaĉa, no ne prelazi mi dalje od koljena.

Mrštim se i zurim u svoju nogu. Izboĉina mišića zaustavlja tkaninu. Ispuštam hlaĉe i preko ramena zurim u straţnji dio bedra. Ondje je još jedan mišić.

Izmiĉem se u stranu kako bih stala toĉno ispred zrcala. Na rukama, nogama i trbuhu vidim mišiće kojih prije nije bilo. Štipam bok na mjestu gdje je nekoć bilo sala. Ništa.

Inicijacija u Neustrašivima uklonila mi je svu nekadašnju mekoću tijela.

Barem sam jaĉa nego što sam bila. Omotavam oko sebe ruĉnik i izlazim iz ţenske kupaonice. Nadam se da u spavaonici nije nitko tko bi me mogao vidjeti kako hodam omotana ruĉnikom, jer one hlaĉe ne mogu navući.

Otvaram vrata spavaonice i imam osjećaj kao da me netko šakom udario u trbuh. Peter, Molly, Drew i još nekolicina iniciranih stoje u straţnjem uglu, smiju se. Pogledavaju prema meni dok hodam i smijulje se. Mollyno smijanje nalik na roktanje glasnije je od ostalih.

Odlazim do svog kreveta, trudim se ponašati kao da ih nema, pretraţujem ladicu ispod kreveta traţeći haljinu koju mi je Christina odabrala. Drţeći jednom rukom ruĉnik, a drugom haljinu, ustajem i shvaćam da Peter stoji toĉno iza mene.

Poskakujem, glavom gotovo udaram u Christinin krevet iznad mene. Pokušavam se provući kraj njega, no on se rukama drţi za okvir Christinina kreveta, prijeĉi mi put. Trebala sam znati da me neće olako pustiti.

— Nisam znao da si tako mršava, Ukoĉena.

— Pusti me na miru. — Glas mi je nekako odluĉan.

— Nije ovo Ţarište, znaš. Nitko ovdje ne mora slušati naredbe Ukoĉenih. — Pogled mu prelazi preko moga tijela, ne poţudno, onako kako muškarci inaĉe gledaju ţene, nego okrutno, u potrazi za slabom toĉkom. Dok mi i ostali prilaze, okupljaju se oko Petera, u ušima ĉujem otkucaje vlastita srca.

Ovo će se loše okonĉati.

Moram otići odavde.

Krajiĉkom oka vidim slobodan prolaz prema vratima. Kada bih se mogla sagnuti, provući ispod Peterove ruke i otrĉati, moţda bih mogla i uspjeti.

— Pogledaj je — kaţe Molly koja je prekriţila ruke. Ceri mi se. — Izgleda kao dijete.

— Oh, ne znam baš — kaţe Drew. — Moţda nešto skriva ispod tog ruĉnika. Zašto ne bismo zavirili i pogledali?

Sad. Saginjem se ispod Peterove ruke i jurišam prema vratima. Jok se udaljavam, nešto hvata moj ruĉnik i energiĉno ga povlaĉi — Peterova ruka drţi ruĉnik i guţva ga u gvalju.

Ruĉnik mi klizi iz ruke, osjećam hladan zrak na svojoj goloj koţi, svoju mokru kosu koja mi pada na ramena. Ĉuje se provala smijeha, dok ja što je moguće brţe trĉim prema vratima, privijam haljinu uz tijelo kako bih se zakrilila. Trĉim niz hodnik, u kupaonicu, naslanjam se na vrata s unutarnje strane, teško dišem. Sklapam oĉi.

Nije vaţno. Nije me briga.

73

Jecaji mi nahrupljuju na usta, pa preko njih polaţem dlan da ih obuzdam. Nije vaţno što su vidjeli. Tresem glavom kao da ţelim dokazati da je doista tako.

Odijevam se dok mi ruke drhte. Haljina je crna, s V— izrezom kroz koji se vidi tetovaţa na mojoj kljuĉnoj kosti, a seţe do koljena. Ĉim sam se odjenula, nestala je potreba da plaĉem, osjećam kako mi nešto silovito i usijano gnjeĉi utrobu. Ţelim ih povrijediti.

Zurim u odraz vlastitih oĉiju u zrcalu. Ţelim ih povrijediti, pa ću to i uĉiniti. *** Ne mogu se boriti u haljini, zato prije odlaska na svoju posljednju borbu u dvoranu za vjeţbu odlazim u Jamu po novu odjeću. Nadam se da ću se boriti protiv Petera.

— Hej, pa gdje si jutros? — pita me Christina kada sam ušla. Škiljim prema ploĉi na suprotnome kraju prostorije. Prostor pokraj moga imena je prazan — još nisam dobila protivnika.

— Nešto me zadrţalo — kaţem.

Ispred ploĉe stoji Four i pokraj moga imena zapisuje ime moga protivnika. Molim te, neka to bude Peter, molim te, molim te...

— Jesi li dobro, Tris? Izgledaš malo... — kaţe Al. — Malo kako?

Four se odmiĉe od ploĉe. Ime pokraj mojega je Molly. Ne Peter, nije dovoljno dobro.

— Kao da si na rubu — kaţe Al. Moja je borba posljednja na popisu, što znaĉi da ću morati ĉekati okonĉanje tri borbe prije nego što se suoĉim s njom. Edward i Peter bore se pretposljednji — dobro. Christina se bori protiv Ala, što znaĉi da će Al brzo izgubiti, onako kako to ĉini već cijeli tjedan.

— Hoćeš li biti blaga prema meni? — Al pita Christinu.

— Neću ti ništa obećati — odgovara ona.

Prvi par — Will i Myra — na borilištu stoje jedno nasuprot drugom. Kratko se kreću amo–tamo, jedno trza rukom i povlaĉi je, drugo zamahuje i promašuje. Na drugom kraju prostorije, Four stoji naslonjen na zid i zijeva.

Zurim u ploĉu, pokušavam predvidjeti ishod svake borbe. Ne traje dugo. Grizem zatim nokte i razmišljam o Molly. Christina je od nje izgubila, što znaĉi da je dobra. Ima moćan udarac, no ne kreće se dovoljno brzo. Ako me ne moţe udariti, onda me ne moţe ni ozlijediti.

Kao što sam i predviĊala, borba izmeĊu Christine i Ala brzo se i bezbolno okonĉala. Al pada nakon nekoliko ţestokih udaraca u lice i više ne ustaje, zbog ĉega Eric trese glavom.

Borba izmeĊu Edwarda i Petera traje duţe. Premda su najbolji borci, uoĉljiv je disparitet. Edward Petera prvo udara u ĉeljust, a meni na pamet pada što je Will za njega rekao — od desete je godine prouĉavao borbe. To je oĉigledno. Brţi je i bistriji ĉak i od Petera.

Kad su se sve tri borbe napokon okonĉale, potpuno sam izgrizla nokte i gladna sam. Do borilišta hodam ne gledajući nikoga i ništa, samo središnji prostor dvorane. Bijes mi je malo splasnuo, no nije teško dozvati ga natrag. Dovoljno je prisjetiti se koliko je hladan bio zrak na mojoj goloj koţi, koliko je glasan bio njihov smijeh. Pogledaj je. Kao dijete je.

Molly mi stoji preko puta.

74

— Je li to bio madeţ na tvome lijevom guzu? — pita ona, ceri se. — Boţe, kako si blijeda, Ukoĉena.

Ona će prva povući potez. Uvijek to ĉini.

Molly kreće prema meni, cijelim se tijelom daje u udarac. Dok joj se tijelo pruţa prema naprijed, saginjem se i šakom je udaram u trbuh, toĉno u pupak. Prije nego što me uspijeva dohvatiti, izmiĉem se, podiţem ruke spremna na njezin sljedeći pokušaj.

Više se ne ceri. Trĉi prema meni kao da će me pokositi, a ja joj se izmiĉem. U glavi ĉujem Fourov glas koji mi govori kako je najmoćnije oruţje kojim raspolaţem moj lakat.

Moram samo pronaći naĉin kako da ga iskoristim.

Podlakticom blokiram njezin sljedeći udarac. Udarac je bolan, no jedva ga zamjećujem.

Ona škrguće zubima i frustrirano reţi, zvuĉi više kao ţivotinja a manje kao ljudsko biće.

Nespretno me pokušava šutnuti u bok, izbjegavam udarac, izbacujem je iz ravnoteţe, te u takvom stanju nasrćem na nju i laktom je udaram u lice. Na vrijeme povlaĉi glavu, tako da sam joj samo okrznula bradu.

Udara me u rebra, pa posrćem, pokušavam doći do daha. Znam da i ona mora imati nezaštićenu toĉku, jednostavno znam. Ţelim je udariti u lice, no to moţda nije mudar potez.

Kratko je promatram. Previsoko drţi ruke; njima ĉuva nos i obraze, no zato su joj trbuh i rebra izloţeni. Molly i ja imamo jednak pristup borbi.

Pogledi nam se kratko susreću.

Zadajem joj niski udarac, ispod pupka. Šaka mi uranja u njezino tijelo, na usta joj baca teţak uzdah koji osjećam u uhu. Dok ona uzdiše, nogom joj izbijam tlo pod nogama i ona svom teţinom pada na tlo, podiţe prašinu. Povlaĉim nogu i što je moguće ţešće udaram je u rebra.

Majka i otac ne bi bili sretni da me vide kako udaram nekog tko leţi na tlu.

Nije me briga.

Zgrĉila se kako bi zaštitila bokove, a ja ponovno udaram, ovoga puta pogaĊam je u trbuh. Kao dijete. Ponovno šutiram, sada njezino lice. Krv joj pršti iz nosa, razlijeva joj se preko lica. Pogledaj je. Novi udarac nogom u prsa.

Povlaĉim nogu kako bih ponovno udarila, no Four me hvata za ruke i energiĉno me odvlaĉi od nje. Dišem kroza stisnute zube, zurim u Mollyno lice obliveno krvlju, boja njezine krvi duboka je i bogata, na odreĊeni naĉin prelijepa.

Ona stenje, ĉujem grgoljenje u njezinu grlu, gledam kako joj se krv cijedi preko usana.

— Pobijedila si — mrmlja Four. — Prestani.

Otirem znoj s ĉela. On zuri u mene. Oĉi su mu previše razrogaĉene; izgleda izbezumljeno.

— Mislim da bi trebala otići — kaţe. — Prošeći malo.

— Dobro sam — kaţem. — Sada sam dobro — ponavljam samoj sebi.

Voljela bih da mogu reći da osjećam krivnju zbog onog što sam uĉinila.

Ne osjećam.

75

PETNAESTO POGLAVLJE DAN POSJETA. Sjetila sam se ĉim sam otvorila oĉi. Srce mi poskakuje, ali i tone ĉim sam vidjela kako Molly kroz spavaonicu šepa s grimiznim nosom prekrivenim flasterima. Ĉim je otišla, provjeravam gdje su Peter i Drew. Nijedan od njih nije u spavaonici, pa se brzo preodijevam. Ĉim njih nema, nije me briga tko bi me mogao vidjeti u rublju, više me nije briga.

Svi se odijevaju u tišini. Ĉak se ni Christina više ne smiješi. Svi znamo da bi nam se moglo dogoditi da u Jami pogledom traţimo nama poznata lica i da ih meĊu okupljenima ne pronaĊemo.

Uredno spremam postelju onako kako me je moj otac nauĉio. Dok s jastuka uklanjam zaostalu vlas kose, u spavaonicu ulazi Eric.

— Paţnja! — obraća nam se uklanjajući s lica pramen tamne kose. — Ţelim vam dati savjet vezan uz današnji dan. Ako vas nekim ĉudom vaše obitelji i doĊu posjetiti... — pogledom prelazi preko naših lica i ceri se — u što sumnjam, najbolje je da ne ostavite dojam da ste uz njih previše vezani. Ovdje ozbiljno shvaćamo izreku »Frakcija prije krvi«.

Privrţenost vašoj obitelji dade naslutiti da niste previše zadovoljni svojom frakcijom, a to bi bilo sramotno. Je li vam jasno?

Jasno mi je. Osjećam prijetnju u oštru Ericovu glasu. Jedini dio Ericova govora koji je doista u skladu s njegovim stavovima bio je onaj posljednji: Mi smo Neustrašivi i moramo se ponašati sukladno tome.

Eric me zaustavlja na putu iz spavaonice.

— Moţda sam te podcijenio, Ukoĉena, — kaţe. — Juĉer si bila dobra.

Zurim u njega. Prvi put otkako sam prebila Molly, osjećaj krivnje nagriza mi utrobu.

Ako Eric misli da sam nešto uĉinila dobro, onda je to sigurno bilo pogrešno.

— Hvala — kaţem. Izlazim iz spavaonice. Ĉim su mi se oĉi priviknule na prigušeno svjetlo na hodniku, ispred sebe vidim Christinu i Willa. Will se smije, vjerojatno nekoj Christininoj šali. Ne pokušavam ih sustići. Iz nekog razloga osjećam da bi bilo pogrešno prekidati ih u razgovoru.

Nedostaje Al. Nisam ga vidjela u spavaonici, a ni sada ga ne vidim na putu prema Jami.

Moţda je već ondje.

Prolazim prstima kroz kosu i zaglaĊujem je u punĊu. Provjeravam odjeću — jesam li dobro pokrivena? Hlaĉe su mi uske i vidi mi se kljuĉna kost. Neće im biti drago.

Koga je briga hoće li im biti drago? Koĉim ĉeljust. Ovo je sada moja frakcija. Zastajem toĉno prije kraja hodnika.

Skupine obitelji stoje u Jami, većinom su to obitelji Neustrašivih s iniciranima iz iste frakcije. I dalje me se doimaju ĉudno — majka s piercingom u obrvi, otac s tetovaţom na ruci, inicirani s grimiznom kosom, ĉitava obitelj. Uoĉavam Drewa i Molly na drugom kraju prostorije i potiskujem osmijeh. Barem njihove obitelji nisu došle.

Ali Peterova jest. On stoji pokraj visokoga ĉovjeka bujnih, ĉupavih obrva i niske ţene dobroćudna izgleda i crvene kose. Nijedan od njegovih roditelja ne nalikuje na njega. Oboje na sebi imaju crne hlaĉe i bijelu košulju, odjeću tipiĉnu za Iskrenost, a otac mu govori tako glasno da ga gotovo mogu ĉuti s mjesta gdje stojim.

Znaju li kakva je osoba njihov sin?

76

A onda... kakva sam ja osoba?

Na drugom kraju prostorije stoji Will sa ţenom u modroj haljini. Ne izgleda dovoljno staro da bi mu bila majka, no izmeĊu obrva ima istu boru kao i on, ima istu zlaćanu kosu.

Jednom je spomenuo da ima sestru; moţda je to ona.

Pokraj njega, Christina grli tamnoputu ţenu u crno–bijeloj odjeći Iskrenih. Pokraj Christine stoji mlada djevojka u crno–bijeloj odjeći Iskrenih. Njezina mlaĊa sestra.

Trebam li se uopće truditi u okupljenoj gomili traţiti svoju obitelj? Trebala bih se okrenuti i vratiti u spavaonicu.

I tada je vidim. Moja majka stoji sama pokraj ograde, sklopljenih ruku. Nikada nije u tolikoj mjeri djelovala kao da negdje ne pripada s onim svojim sivim širokim rukavima i sivom, do grla zakopĉanom jaknom, kosom svezanom na jednostavan naĉin i smirenim izrazom lica. Krećem prema njoj, suze mi frcaju na oĉi.

Ubrzavam korak. Uoĉava me i na trenutak lice joj je bezizraţajno, kao da ne zna tko sam. No, oĉi joj zatim poĉinju iskriti, pa širi ruke. Miriši na sapun i deterdţent za pranje rublja.

— Beatrice — šapuće i rukom mi prelazi po kosi.

Ne plači, kaţem si. U zagrljaju je drţim sve dok nisam u stanju treptanjem osušiti suze, a zatim se odmiĉem i ponovno je gledam. Smijem se ne razdvajajući usne, onako kako to i ona ĉini. Dodiruje mi obraz.

— Pa, pogledaj se samo — kaţe. — Smršavjela si. — Prebacuje mi ruku preko ramena.

— Reci mi kako si.

— Ti prva. — Vratile su se stare navike. Trebam je pustiti da govori prva. Ne smijem dopustiti da se razgovor predugo vrti oko mene. Trebala bih provjeriti treba li joj što.

— Danas je posebna prigoda — kaţe. — Došla sam te vidjeti, pa razgovarajmo o tebi.

To je moj dar tebi.

Moja nesebiĉna majka. Ne bi mi trebala ništa darivati, ne nakon što sam napustila nju i oca. Hodam s njom prema ogradi oko ponora, drago mi je što sam u njezinoj blizini.

Posljednjih sam tjedan i pol dana bila u većoj mjeri lišena emocija nego što sam bila svjesna.

Kod kuće se nismo ĉesto dodirivali, svoje sam roditelje u najboljem sluĉaju znala vidjeti kako se za stolom u blagovaonici drţe za ruke, no i to je bilo više od ovoga, više od ovoga ovdje.

— Samo jedno pitanje. — Osjećam kako mi se grlo steţe. — Gdje je tata? Je li otišao Calebu u posjet?

— Ah — trese glavom. — Tvoj otac je morao otići na posao.

Zurim u tlo.

— Moţeš mi reći ako me nije htio posjetiti.

Pogledom mi prelazi preko lica.

— Tvoj je otac sebiĉan u posljednje vrijeme. To ne znaĉi da te ne voli. Obećavam ti.

Zaprepašteno zurim u nju. Moj otac — sebiĉan? Gore od te titule jest ĉinjenica da mu ju je ona dodijelila. Dok je gledam, ne mogu dokuĉiti je li bijesna. Ne mislim da je u stanju biti bijesna. Ali mora biti: ako ga je prozvala sebičnim, onda mora biti bijesna.

— A što je s Calebom? — pitam. — Hoćeš li i njega poslije posjetiti?

— Voljela bih da mogu — odgovara ona — no Uĉeni su posjetiteljima iz frakcije Nijekanja zabranili ulaz u njihovo sjedište. Kad bih i pokušala, odmah bi me otjerali.

— Molim? — pitam. — Pa to je strašno. Zašto bi to uĉinili?

— Odnosi izmeĊu frakcija nikada nisu bili napetiji — kaţe. — Voljela bih da nije tako, no osobno malo toga mogu promijeniti.

77

Zamišljam Caleba kako stoji meĊu iniciranim Uĉenima i pogledom pretraţuje okupljenu gomilu u potrazi za našom majkom, osjećam bol u trbuhu. Dio mene bijesan je na njega zbog ĉinjenice što mi je toliko toga tajio, no ne ţelim mu zlo.

— To je strašno — ponavljam. Gledam prema ponoru.

Four stoji sam pokraj ograde. Premda više nije inicirani, većina Neustrašivih ovaj dan koristi kako bi bili sa svojim obiteljima. Njegova obitelj ili ne voli okupljanja, ili nije bio roĊen kao Neustrašivi. Iz koje je frakcije mogao doći?

— Tamo je jedan od mojih instruktora. — Primiĉem joj se bliţe i kaţem: — Djeluje zastrašujuće.

— Zgodan je — kaţe ona.

I ne razmišljajući, kimam glavom. Ona se smije i spušta ruku s mojih ramena. Ţelim je odvući dalje od njega, no baš kad sam joj htjela predloţiti da odemo negdje drugdje, on pogledava preko ramena.

Oĉi mu se šire pri pogledu na moju majku. Ona mu pruţa ruku.

— Zdravo. Ja sam Natalie — kaţe ona. — Beatricina majka.

Nikad još nisam vidjela da se majka s nekim rukuje. Four joj pruţa ruku, djeluje ukoĉeno, protresa dvaput. Jednostavno, nijednome od njih ta kretnja ne pristaje. Ne, Four sigurno nije roĊen kao Neustrašivi ako mu rukovanje baš toliko ne leţi.

— Four — kaţe. — Drago mi je što smo se upoznali.

— Four — ponavlja moja majka, smiješi se. — Je li to nadimak?

— Da. — Ne objašnjava dalje. Koje mu je pravo ime? — Vaša se kćerka ovdje dobro snašla. Nadzirem njezino treniranje.

Otkada »nadziranje« ukljuĉuje bacanje noţeva na mene i korenje kada god mu se ukaţe prilika?

— Drago mi je što to ĉujem — kaţe ona. — Znam ponešto o inicijaciji Neustrašivih, pa sam bila zabrinuta za nju.

On me gleda, pogled mu prelazi preko moga lica, od nosa, preko usta, do brade. Zatim kaţe: — Ne biste trebali brinuti.

Obrazi mi se ţare, ne mogu obuzdati rumenilo. Nadam se da to drugi ne primjećuju.

Umiruje li je samo zato što je rijeĉ o mojoj majci ili doista misli da sam u stanju proći inicijaciju? I što je znaĉio taj pogled?

Ona kima glavom.

— Iz nekog mi razloga djeluješ poznato, Four.

— Ne znam zašto — odgovara on, glas mu je iznenada hladan. — Nemam obiĉaj druţiti se s predstavnicima frakcije Nijekanja.

Moja majka se smije. Smijeh joj je lepršav, jedva ĉujan.

— U posljednje se vrijeme rijetki s nama druţe. Ne shvaćam to osobno.

On se doima nešto opuštenije.

— Pa, pustit ću vas da se druţite.

Majka i ja ga gledamo kako odlazi. Huĉanje rijeke ispunjava mi uši. Moţda je Four nekoć bio jedan od Uĉenih, što bi objasnilo zašto mrzi Nijekanje. Ili moţda vjeruje ĉlancima koje Uĉeni pišu o nama — njima, ispravljam se. No bilo je lijepo od njega što joj je rekao da se dobro snalazim, premda znam da osobno ne vjeruje da je tako.

78

— Je li uvijek takav? — pita me ona.

— I gori.

— Jesi li stekla prijatelje? — pita me.

— Nekoliko njih — kaţem. Preko ramena pogledavam Willa i Christinu s njihovim obiteljima. Kada je Christina vidjela da je gledam, nasmiješila se i mahnula mi neka im priĊemo, pa majka i ja idemo prema njima.

No, prije nego što smo uspjele doći do Willa i Christine, ruku mi dodiruje niska, debeljuškasta ţena u crno–bijeloj prugastoj košulji. Trzam se, opirem porivu da joj odgurnem ruku.

— Oprosti — kaţe ona. — Poznaš li moga sina? Alberta?

— Alberta? — ponavljam. — Oh, mislite: Ala? Da, poznam ga.

— Znaš li gdje ga mogu pronaći? — pita ona rukom pokazujući snaţnog i visokog muškarca iza sebe. Oĉigledno, rijeĉ je o Alovu ocu.

— Ţao mi je, jutros ga nisam vidjela. Moţda biste ga trebali tamo potraţiti. — Pokazujem stakleni strop iznad nas.

— Oh, boţe — kaţe Alova majka koja si rukom lice hladi kao lepezom. — Radije više ne bih pokušavala popeti se tamo. Silazeći ovamo gotovo sam imala napad panike. Zašto uz te staze nema zaštitnih ograda? Jeste li svi poludjeli?

Blago se smiješim. Prije nekoliko tjedana to bi mi pitanje zvuĉalo uvredljivo, no do sada sam s transferima iz Iskrenih provela previše vremena a da bi me šokirala njihova netaktiĉnost.

— Ludi nismo — kaţem. — Ali Neustrašivi jesmo. Budem li ga vidjela, reći ću mu da ga traţite.

Vidim da lice moje majke krasi smiješak poput mog. Ne reagira poput roditelja nekih drugih transfera koji povijena vrata oko sebe zure i promatraju zidove Jame, strop, ponor.

Naravno, ona nije znatiţeljna — ona je iz Nijekanja. Njima je znatiţelja stran pojam.

Upoznajem Willa i Christinu sa svojom majkom, dok me Christina upoznaje sa svojom majkom i sestrom. Kada me je, meĊutim. Will upoznavao s Carom, svojom starijom sestrom, ona me je gleda pogledom koji ubija i nije mi pruţila ruku. Bijesno zuri u moju majku.

— Ne mogu vjerovati da se druţiš s jednom od njih. Will, — kaţe ona.

Moja majka nabire usne, ali dakako ne izgovara ni rijeĉ.

— Cara, — kaţe Will, mršti se — ne moraš biti nepristojna.

— Oh, naravno da ne moram. Znaš li što je ona? — Upire prstom u moju majku. — Ona je supruga ĉlana vijeća, eto što je. Vodi »volontersku agenciju« koja navodno pomaţe onima koji su bez frakcije. Mislite da ne znam da samo zgrćete dobra za svoju frakciju, dok mi po mjesec dana ne dobivamo svjeţu hranu, ha? Hrana za one bez frakcije, malo sutra.

— Oprosti — blago joj odgovara moja majka. — Mislim da griješiš.

— Griješim? Ha? — drsko će Cara. — Sigurna sam da ste baš onakvi kako izgledate.

Frakcija sretnih i veselih dobroĉinitelja bez trunke sebiĉnosti. Da, baš.

— Ne razgovaraj tako s mojom majkom — kaţem, lice mi se ţari. Stišćem pesnice. — Da joj više nisi rekla ni rijeĉ, inaĉe ću ti slomiti nos.

— Odstupi, Tris, — kaţe mi Will. — Nećeš udariti moju sestru.

— Oh? — podiţem obrvu. — Misliš?

— Ne, nećeš. — Majka mi dodiruje rame.

— Hajde, Beatrice. Ne bismo ţeljele uznemiravati sestru tvoga prijatelja.

79

Glas joj zvuĉi blago, no rukom mi rame gnjeĉi tako ţestoko da gotovo plaĉem od bola dok me odvlaĉi dalje. Brzo sa mnom hoda do blagovaonice. Prije nego što smo, meĊutim, došle do same blagovaonice, naglo skreće ulijevo, niz hodnik koji još nisam stigla istraţiti.

— Mama, — kaţem. — Mama, kako znaš kamo ideš?

Zastaje tada pokraj zakljuĉanih vrata i propinje se na prste, provjerava plavu svjetiljku koja visi sa stropa. Nekoliko trenutaka kasnije kima glavom i okreće se prema meni.

— Rekla sam da nema pitanja o meni. Stvarno tako mislim. Kako si se doista snašla, Beatrice? Kako su prošle borbe? Kako si rangirana?

— Rangirana? — pitam. — Znaš da sam se borila? Znaš da sam rangirana?

— Postupak inicijacije kod Neustrašivih nije strogo povjerljiva informacija.

Ne znam koliko je lako doznati što se dogaĊa tijekom inicijacije u drugim frakcijama, no pretpostavljam da i nije baš jednostavno. Polagano joj kaţem: — Pri dnu sam, mama.

— Dobro — kima glavom. — Nitko ne obraća preveliku pozornost na one pri dnu. A sada, ovo je vaţno, Beatrice: kakvi su ti bili rezultati na testiranju sposobnosti?

U glavi mi pulsira Torino upozorenje. Nemoj nikome reći. Trebala bih joj reći da sam za rezultat dobila frakciju Nijekanja, zato što je Tori tako zapisala u sustav.

Zurim u majĉine blijedozelene oĉi uokvirene tamnim trepavicama. Ima sitne bore oko usana, no inaĉe izgleda znatno mlaĊe nego što jest. Te bore postaju naglašenije kad pjevuši.

Obiĉno pjevuši dok pere posuĊe.

Ona mi je majka.

Mogu joj vjerovati.

— Rezultat je bio neodreĊen — odgovaram blagim glasom.

— Tako sam i mislila — uzdiše ona. — Mnoga djeca roĊena u frakciji Nijekanja dobiju takav rezultat. Ne znamo zašto. Moraš, meĊutim, biti veoma paţljiva tijekom sljedeće faze inicijacije, Beatrice. Drţi se sredine skupine, bez obzira na sve. Ne privlaĉi pozornost. Jesi li shvatila?

— Mama, što se dogaĊa?

— Nije me briga koju si frakciju odabrala — izjavljuje ona i dodiruje mi obraze. — Ja sam ti majka i ţelim da si na sigurnom.

— To je zato što sam... — progovaram, no ona mi polaţe dlan preko usta.

— Ne reci ni rijeĉ — psiĉe. — Nikada.

Tori je, dakle, bila u pravu. Opasno je biti razliĉit. Ne znam zašto, ne znam zapravo ni što to znaĉi, pa ipak.

— Zašto?

Mama trese glavom.

— Ne mogu ti reći.

Pogledava preko ramena, prema toĉki gdje je svjetlost iz Jame jedva vidljiva. Ĉujem povike i razgovore, smijeh i prigušene korake. U nos mi se zavlaĉe mirisi iz blagovaonice, slatki i bogati: miris kruha koji se peĉe u pećnici. Kada se ponovno prema meni okrenula, ĉeljust joj je ukoĉena.

— Ţelim da uĉiniš nešto za mene — kaţe. — Ne mogu posjetiti tvoga brata, ali ti moţeš. Nakon inicijacije. Ţelim da ga posjetiš i kaţeš mu neka malo istraţi serum za simulaciju. U redu? Moţeš li to za mene uĉiniti?

80

— Ne ako mi barem malo ne objasniš, mama! — prekriţila sam ruke na prsima. — Ţeliš da na jedan dan odem do sjedišta Uĉenih, moraš mi dati bolji povod!

— Ne mogu. Ţao mi je. — Ljubi mi obraz i rukom mi iza uha zatiĉe pramen kose koji mi je ispao iz punĊe. — Trebala bih otići. Ostavit ćemo bolji dojam ako ne budemo pokazivale preveliku bliskost.

— Nije me briga kakav ću dojam ostaviti — kaţem.

— Trebalo bi te biti briga — kaţe ona. — Slutim da te već motre.

Ona odlazi, a ja sam previše zaprepaštena da bih pošla za njom. Na kraju hodnika okreće se prema meni i kaţe: — Pojedi komad kolaĉa u moje ime, moţe? Ĉokoladnog kolaĉa. Izvrstan je. — Ĉudno se smiješi, nekako iskrivljeno, te pridodaje: — Znaš da te volim.

Zatim odlazi.

Sama stojim ispod modre svjetlosti svjetiljke i postaje mi jasno: već je bila u ovom sjedištu. Sjeća se ovog hodnika. Zna sve o procesu inicijacije.

Moja majka je bila Neustrašiva.

81

ŠESNAESTO POGLAVLJE TOG POSLIJEPODNEVA, dok svi provode vrijeme sa svojim obiteljima, vraćam se u spavaonicu i ondje pronalazim Ala koji sjedi na krevetu i zuri u zid na kojem inaĉe stoji ploĉa. Four ju je juĉer uklonio sa zida kako bi izraĉunao naše pojedinaĉne statuse na rang– ljestvici.

— Tu si, dakle! — kaţem. — Tvoji su te roditelji traţili. Jesu li te pronašli?

Al trese glavom.

Sjedam na krevet pokraj njega. Noge su mi upola tanje od njegovih, premda su sada znatno mišićavije. On na sebi ima kratke crne hlaĉe. Na koljenu ima grimizno–plavu modricu i oţiljak.

— Nisi ih htio vidjeti?

— Nisam htio da me pitaju kako sam — kaţe. — Morao bih im reći, a oni bi odmah znali laţem li.

— Pa... — upinjem se dosjetiti se neĉega što bih rekla. — Što ne valja s tim kako si?

Al se neprirodno smije.

— Izgubio sam sve borbe od one prve, s Willom. Ne ide mi dobro.

— Ali, to je bio tvoj izbor. Zar im to nisi mogao reći?

On trese glavom.

— Tata je oduvijek htio da doĊem ovamo. Misli, govorili su mi kako ţele da ostanem u Iskrenima, ali samo zato što su tako trebali govoriti. Oduvijek su se divili Neustrašivima, oboje. Ĉak i kada bih im pokušao objasniti, ne bi shvatili.

— Oh. — Lupkam prstima po koljenu. Pogledavam ga zatim. — Jesi li zato odabrao Neustrašive? Zbog svojih roditelja?

Al trese glavom.

— Ne. Pretpostavljam da sam to uĉinio zato što... Mislim da je vaţno štititi ljude.

Zaloţiti se za njih. Onako kako si ti uĉinila za mene. — Smiješi mi se. — To bi Neustrašivi trebali ĉiniti, zar ne? To je hrabrost. A ne... ozljeĊivati ljude bez razloga.

Prisjećam se onog što mi je Four bio rekao, da je timski rad nekoć bio prioritet Neustrašivih. Kakvi su Neustrašivi tada bili? Što bih nauĉila da sam meĊu njima bila u vrijeme kada je i moja majka bila Neustrašiva? Moţda ne bih Molly razbila nos. Ili prijetila Willovoj sestri.

Probada me osjećaj krivnje.

— Moţda će biti bolje po završetku inicijacije.

— Šteta, jer moţda ću biti posljednji — kaţe Al. — Pretpostavljam da ćemo veĉeras vidjeti kako stvari stoje.

Neko vrijeme sjedimo jedno pokraj drugog. Bolje je biti ovdje, u tišini, nego u Jami, slušati kako se ostali smiju sa svojim obiteljima.

Moj je otac ponekad znao reći kako je najbolji naĉin da se nekom pomogne biti uz njega. Dobro se osjećam kada ĉinim nešto za što znam da bi bio ponosan, kao da time poništavam sve ono što sam uĉinila za što znam da nije bio ponosan.

— Osjećam se hrabrije kad si blizu mene, znaš — kaţe on.

— Kao da bih se zapravo mogao ovdje uklopiti onako kako si se i ti uklopila.

82

Baš u trenutku kada sam htjela nešto zaustiti, on mi prebacuje ruku preko ramena.

Ledim se iznenada, obrazi mi se ţare.

Nisam htjela da se ispostavi kako sam bila u pravu u vezi Alovih osjećaja prema meni.

No bila sam.

Ne naslanjam se na njega. Umjesto toga naginjem se naprijed, tako da mu ruka pada niz moja leĊa. Ĉvrsto sklapam ruke i drţim ih u krilu.

— Tris, ja... — kaţe. Glas mu zvuĉi prigušeno. Kratko ga pogledavam. Lice mu je crveno koliko mislim da je i moje, no on ne plaĉe — samo izgleda zbunjeno.

— Hm... oprosti — kaţe. — Nisam pokušavao... hm. Oprosti.

Voljela bih da mu mogu reći kako to ne treba shvaćati osobno. Mogla bih mu reći da su se moji roditelji rijetko uopće drţali za ruke, ĉak i u našem domu, tako da sam nauĉila ustuknuti pred svakim iskazivanjem osjećaja, zato što su me uĉili kako su izrazi osjećaja nešto jako ozbiljno. Moţda, kad bih mu to rekla, ne bi bilo povrijeĊenosti ispod površinskog rumenila u nelagodi.

Ali ovo, naravno, jest osobno. On mi je prijatelj — i to je sve. Što je osobnije od toga?

Udišem, a dok izdišem smiješim se.

— Zbog ĉega ti je ţao? — pitam, trudim se izgledati opušteno. Otirem traperice premda nisu niĉim umrljane i ustajem.

— Trebala bih ići — kaţem.

Kima glavom, ne gleda me.

— Hoćeš li biti dobro? — pitam. — Mislim... zbog svojih roditelja. Ne zbog... — Glas mi se gubi. Ne znam što bih rekla.

— Oh, da. — Ponovno kima glavom, sada nešto energiĉnije. — Vidimo se kasnije, Tris.

Trudim se ne hodati prebrzo dok izlazim. Kada su se vrata spavaonice iza mene zatvorila, polaţem si dlan na ĉelo i cerim se. Izostavimo li nelagodu, lijepo je sviĊati se nekome. *** Bilo bi previše bolno razgovarati o posjetu naših obitelji, tako da je konaĉna rang– ljestvica po svršetku prve faze inicijacije tema o kojoj svi razgovaraju te veĉeri. Kada god netko u mojoj blizini naĉne tu temu, samo zurim u toĉku na suprotnome kraju prostorije i šutim.

Moje mjesto na ljestvici više ne moţe biti onoliko loše kao što je bilo, budući da sam pobijedila Molly, no ne moţe biti ni dovoljno dobro da završim meĊu prvih deset. Osobito budući da su u konaĉne rezultate ukljuĉeni i roĊeni u Neustrašivima.

Na veĉeri s Christinom, Willom i Alom sjedim za stolom u kutu. Neugodno smo blizu Petera, Drewa i Molly koji sjede za stolom do nas. Kada je razgovor za našim stolom utihnuo, ĉujem svaku rijeĉ njihova razgovora. NagaĊaju o rang–ljestvici. Kakva li ĉuda.

— Niste smjeli imati kućne ljubimce? — pita Christina dok dlanom otire stol. — Zašto ne?

— Zato što su nelogiĉni — odgovara Will kao da se to podrazumijeva. — Koji je smisao hranjenja i udomljavanja ţivotinje koja ti prlja kuću, smrdi i na kraju ugiba.

Moj i Alov pogled se susreću, što se dogaĊa uvijek kada se Will i Christina poĉnu prepirati. No ovoga puta oboje istoga trena odvraćamo pogled. Nadam se da ova nelagoda izmeĊu nas neće dugo potrajati. Ţelim ponovno imati prijatelja.

83

— Smisao je... — Christinin glas posustaje, a ona zabacuje glavu. — Pa, zabavno je imati ih. Jednom je moja mama na kuhinjskome pultu ostavila ĉitavo peĉeno pile, a dok je otišla u kupaonicu, pas je ukrao pile i pojeo ga cijelog, zajedno s kostima. Smijali smo se kao ludi.

— Da, to će me sigurno nagnati da promijenim mišljenje. Naravno da ne ţelim ţivjeti sa ţivotinjom koja mi proţdire svu hranu i uništava kuhinju. — Will trese glavom. — Ako te hvata tolika nostalgija, zašto si nakon inicijacije ne nabaviš psa?

— Zato što? — Christinin osmijeh blijedi dok vilicom bocka rajĉicu. — Za mene je nekako gotovo s psima. Nakon... znaš, testa sposobnosti.

Izmjenjujemo poglede. Svi znamo da ne bismo smjeli razgovarati o testiranju, ĉak ni sada kada smo izabrali frakciju, no pravilo koje shvaćam tako ozbiljno i za njih bi trebalo biti takvo. Srce mi poskakuje u grudima. Meni je pravilo zaštita. Ne moram prijateljima lagati o rezultatima. Kada god pomislim na pojam »Razliĉita«, u glavi mi odzvanja Torino upozorenje — a sada i majĉino. Nikome to nemoj reći. Opasno je.

— Hoćeš reći... nakon što si ubila psa, zar ne? — pita Will.

Gotovo sam zaboravila. Oni sa sklonostima za frakciju Neustrašivih u simulaciji su odabrali noţ i njime ubili psa kada ih je napao. Nije ĉudno što Christina više ne ţeli imati psa.

Navlaĉim rukave preko zapešća i preplićem prste.

— Aha — kaţe ona. — Mislim, i vi ste svi morali to uĉiniti, zar ne?

Pogledava prvo Ala, a zatim i mene. Njezine tamne oĉi se skupljaju, pa kaţe: — Ti nisi.

— Hm? — Nešto skrivaš — kaţe ona. — Vrpoljiš se.

— Molim?

— U Iskrenima... — kaţe Al gurkajući me ramenom; evo, to se sad ĉini sasvim normalnim ponašanjem — ...uĉimo ĉitati govor tijela, tako da znamo kad netko laţe ili nešto skriva od nas.

— Oh — ĉešem se po zatiljku. — Pa...

— Evo je opet! — kaţe ona i prstom mi upire u glavu.

Osjećam se kao da mi srce poskakuje u grlu. Kako da laţem o rezultatima testa ako oni znaju kada laţem? Moram nadzirati svoj govor tijela. Spuštam ruku i u krilu je sklapam s drugom rukom. Bi li iskrena osoba uĉinila to?

Barem ne moram lagati o psu.

— Ne, nisam ubila psa.

— Kako si dospjela u Neustrašive ako nisi ubila psa? — pita me Will i nabire oĉi.

Zurim mu u oĉi i hladnokrvno odgovaram: — Nisam. Dobila sam frakciju Nijekanja.

To je tek dijelom istina. Tori je u sustav upisala da moji rezultati upućuju na frakciju Nijekanja, pa tako u sustavu i piše. To moţe vidjeti svatko tko ima pristup rezultatima testiranja. Gledam ga ravno u oĉi tijekom nekoliko sekundi. Djelovala bih sumnjivo da sam odvratila pogled. Slijeţem zatim ramenima i na vilicu nabijam komad mesa. Nadam se da mi vjeruju. Moraju mi vjerovati.

— No, svejedno si odabrala Neustrašive? — pita Christina. — Zašto?

— Rekla sam ti — kaţem, smijuljim se. — Zbog hrane.

Christina se smije.

84

— Jeste li znali da Tris nikada do sada nije vidjela hamburger?

Poĉinje prepriĉavati naš prvi dan, a moje se tijelo poĉinje opuštati, premda još uvijek osjećam teţinu. Ne bih trebala lagati svojim prijateljima. To stvara ograde izmeĊu nas, a već ih imamo i previše, ĉinjenicu da je Christina uzela protivniĉku zastavu. To što sam odbila Ala. Nakon veĉere vraćamo se u spavaonicu. Teško mi je ne trĉati do tamo budući da znam da će nas tamo doĉekati gotova rang–ljestvica. Ţelim da se to napokon okonĉa. Na vratima spavaonice Drew me odguruje u zid kako bi prošao pokraj mene. Ramenom struţem kamen, no nastavljam hodati.

Preniska sam da išta vidim preko ramena ispred ploĉe okupljenih iniciranih, no kada konaĉno pronaĊoh prostor izmeĊu njih, vidim da je ploĉa na podu, naslonjena na zid, ispred Foura koji nam je okrenut leĊima. On stoji s kredom u ruci.

— Za one koji su tek došli, objašnjavam kako su odreĊeni poloţaji na rang–ljestvici — kaţe. — Nakon prvog kruga borbi, rangirali smo vas prema vašim vještinama. Broj bodova koje ste dobili ovisi o razini vaše vještine, a ona o osobi koju ste pobijedili. Više bodova zaraĊujete poboljšanjem vještine i pobjedom nad osobom visoke razine sposobnosti. Ne nagraĊujem iţivljavanje nad slabijima. To je kukaviĉluk.

Mislim da mu se pogled kratko zaustavio na Peteru koji stoji u posljednjem redu, no brzo se zatim pomakne, tako da nisam sigurna.

— Ako ste visoko rangirani, gubite bodove ako izgubite u borbi protiv niţe rangiranog protivnika.

Molly ispušta neugodan zvuk nalik na roktanje ili reţanje.

— Druga faza obuke ima veću teţinu od prve zato što je u većoj mjeri vezana uz prevladavanje kukaviĉluka — kaţe. — To znaĉi da će onima koji su nakon prve faze ostali pri dnu ljestvice biti iznimno teško ostvariti bolji rezultat.

Prebacujem se s noge na nogu, trudim se bolje ga vidjeti. Kada konaĉno u tome uspijevam, odvraćam pogled. Gleda me, vjerojatno su ga privukle moje nervozne kretnje.

— Konaĉne ćemo rezultate objaviti sutra — kaţe Four. — U obzir se neće uzeti ĉinjenica da ste vi transferi, a roĊeni u Neustrašivima to nisu. Ĉetvero vas moglo bi završiti izvan svih frakcija, što se nikome od njih ne moţe dogoditi. Ili ĉetvero njih i nitko od vas. U obzir se moţe uzeti i svaka druga kombinacija. Rekao sam svoje, a sada evo kako ste rangirani.

Vješa ploĉu na kuku na zidu i izmiĉe se da bismo vidjeli rang–ljestvicu: 1. Edward 2. Peter 3. Will 4. Christina 5. Molly 6. Tris Šesta? Ne mogu biti šesta. Pobjeda nad Molly donijela mi je više bodova nego što sam se nadala. A kako se ĉini, to što je izgubila u borbi protiv mene, Molly je znaĉajno unazadilo.

Bacam pogled na dno ljestvice.

7. Drew 8. Al 9. Myra

85

Al nije posljednji, no mogao bi ostati bez frakcije ako su svi u Neustrašivima roĊeni inicirani uspješno okonĉali svoju verziju prve faze.

Pogledavam Christinu. Zabacuje glavu unatrag i mršti se gledajući ploĉu. Nije jedina.

Tišina u prostoriji ispunjena je nelagodom, kao da se ljulja naprijed–natrag na rubu ponora.

A zatim pada.

— Što? — pita Molly. Prstom upire u Christinu. — Pobijedila sam je! Pobijedila sam je u nekoliko minuta, a rangirana je iznad mene?

— Aha — odgovara Christina koja je prekriţila ruke na prsima. Samodopadno se smije.

— I? — Ako si ţeliš osigurati visoko mjesto na rang–ljestvici, savjetujem ti da ti ne prijeĊe u naviku gubiti od niţe rangiranih protivnika — kaţe Four. Glas mu se probija kroz ţamor i negodovanje ostalih iniciranih. Odlaţe zatim kredu u dţep i odlazi i ne pogledavši me.

Njegove rijeĉi malo me bole, boli to što me podsjetio da sam niţe rangirana protivnica.

Njegove su rijeĉi na Molly oĉigledno imale jednak uĉinak.

— Ti — kaţe ona nabirući oĉi prema meni. — Platit ćeš mi za ovo.

Oĉekujem da će se baciti na mene ili me udariti, no ona se samo okreće i energiĉnim korakom napušta spavaonicu, a to je gore. Da je eksplodirala, njezin bi se bijes brzo raspršio, nakon dva ili tri udarca. To što je otišla znaĉi da nešto planira. To što je otišla znaĉi da ću morati biti na oprezu.

Peter nije rekao ništa kad je vidio rang–ljestvicu, što je iznenaĊujuće s obzirom na ĉinjenicu da se uvijek buni zbog svega. Umjesto toga, on jednostavno odlazi do svog kreveta, sjeda i razvezuje vezice na cipelama. Zbog toga osjećam još veću nelagodu. On jednostavno ne moţe biti zadovoljan drugim mjestom. Ne Peter.

Will i Christina plješću dlanovima, a Will me zatim po ramenu plješće dlanom koji je veći od moje kljuĉne kosti.

— Pogledaj se samo. Šesta po redu — kaţe on, ceri se.

— No ni to mi moţda neće biti dovoljno — podsjećam ga.

— Ne brini, bit će — kaţe on. — Proslavit ćemo to.

— Hajdemo, onda — kaţe Christina koja jednom rukom hvata mene, a drugom Ala. — Daj, Al. Ne znaš kako su prošli roĊeni u Neustrašivima. Ništa sa sigurnošću ne znaš.

— Otići ću u krevet — mrmlja on i oslobaĊa si ruku.

Na hodniku je lako zaboraviti Ala i Mollynu osvetu, Peterovu sumnjivu smirenost, lako je pretvarati se da ono što nas kao prijatelje dijeli uopće ne postoji. No negdje u podsvijesti ĉuĉi mi misao da su Christina i Will moji protivnici. Morat ću prvo njih pobijediti ţelim li se probiti meĊu prvih deset.

Samo se nadam da ih pritom neću izdati i iznevjeriti. *** Teško mi je zaspati ove noći. Spavaonica koja mi se nekoć ĉinila buĉnom zbog onolikog disanja, sada mi je pretiha. A kada vlada tišina, uvijek razmišljam o svojoj obitelji.

Hvala Bogu što u sjedištu Neustrašivih obiĉno vlada buka.

Ako je moja majka nekoć bila Neustrašiva, zašto je odabrala Nijekanje? Je li voljela mir, njegovu rutinu, dobrotu — sve ono što mi nedostaje kada o razmišljam o njemu?

86

Pitam se da li je netko od ljudi ovdje poznavao dok je bila mlada, što bi mi mogao reći o njoj iz tog vremena. Ĉak i da je netko poznaje, sumnjam da bi mi o tome htio priĉati.

Transferi ne bi trebali razglabati o frakcijama iz kojih su došli kada postanu pripadnici nove frakcije. To bi im trebalo olakšati postupak prebacivanja odanosti s obitelji na frakciju — kako bi prigrlili princip »frakcija prije krvi«.

Uranjam lice u jastuk. Zamolila me da Calebu kaţem neka istraţi serum za simulaciju — zašto? Ima li to neke veze s tim što sam Razliĉita, što sam u opasnosti ili je posrijedi nešto drugo? Uzdišem. Tisuću sam joj pitanja htjela postaviti, no ona je otišla prije nego što sam je išta stigla pitati. Sada mi se sva ta pitanja roje u glavi i sumnjam da ću uspjeti zaspati prije nego što na njih odgovorim. Ĉujem šum na suprotnom kraju prostorije i podiţem glavu s jastuka. Oĉi mi se nisu priviknule na mrak, pa zurim u potpunu tminu, kao iza zatvorenih kapaka. Ponovno ĉujem šuštanje i škripanje potplata cipela. Teške korake. Ĉujem zatim jecanje od kojeg mi se koţa jeţi i tijelo trne. Odbacujem prekrivaĉ i bosih nogu ustajem na kameni pod. U mraku još uvijek ne vidim dobro otkuda dopire zvuk, no nekoliko kreveta dalje, na podu vidim tamnu gomilu. Uši mi probada novi vrisak.

— Upalite svjetla! — viĉe netko.

Hodam prema izvoru zvuka, polako da ne bih na što naletjela i pala. Osjećam se kao da sam u transu. Ne ţelim vidjeti otkuda dolaze vrisci. Takav vrisak moţe znaĉiti samo krv, kosti i bol; jer takav vrisak dolazi iz dubine utrobe, širi se cijelim tijelom.

Svjetla se pale.

Edward leţi na podu pokraj svog kreveta, rukama se drţi za lice. Oko glave mu je mlaka krvi, dok mu izmeĊu ruku strši srebrna drška noţa. Srce mi bubnji u ušima, prepoznajem noţ, to je noţ za maslac, iz blagovaonice. Oštrica je zabijena u Edwardovo oko.

Vrišti Myra koja Edwardu stoji do nogu. Još netko vrišti, još netko doziva upomoć, a Edward još leţi na tlu, trza se i jauĉe. Spuštam se u ĉuĉanj do njegove glave, spuštam koljena u mlaku krvi i ruke mu polaţem na ramena.

— Lezi mirno — kaţem. Osjećam se smireno, premda ništa ne ĉujem, kao da sam glavu uronila u vodu. Edward se ponovno trza, pa ponavljam glasnije, ozbiljnijim glasom; — Rekla sam lezi mirno. Diši.

— Moje oko! — vrišti on.

Osjećam kiseo miris. Netko je povraćao.

— Izvuci to van! — viĉe on. — Vadi to van, vadi to van iz mene!

Tresem glavom i shvaćam da me on ne moţe vidjeti. Osjećam kako mi se smijeh pjeni u utrobi. Histeriĉni smijeh. Moram obuzdati histeriju i pomoći mu. Moram zaboraviti samu sebe.

— Ne — kaţem. — To će morati uĉiniti lijeĉnik. Ĉuješ li me? Neka ti ga lijeĉnik izvadi. I diši.

— Boli — jeca on.

— Znam da boli. — Umjesto vlastita glasa, u glavi ĉujem glas svoje majke. Vidim ju kako ispred mene ĉuĉi na nogostupu ispred naše kuće, kako mi s lica otire suze nakon što sam razbila koljeno. Bilo mi je tada pet godina.

— Sve će biti u redu. — Trudim se da zvuĉim odrješito, ne kao da ga samo tješim, premda upravo to ĉinim. Ne znam hoće li sve biti u redu. Bojim se da neće.

Dolazi medicinska sestra, koja mi kaţe da se odmaknem, što i ĉinim. Ruke i koljena natopljeni su mi krvlju. Pogledavam oko sebe i vidim da dvoje ljudi nedostaje.

87

Drew.

I Peter. *** Nakon što su odnijeli Edwarda, odlazim u kupaonicu da se preodjenem i operem ruke.

Sa mnom ide i Christina, koja ostaje pokraj vrata i samo šuti. Drago mi je što šuti. Nema se tu što reći.

Trljam dlanove i nokte kako bih oprala krv. Odijevam ĉiste hlaĉe koje sam ponijela, a prljave bacam u koš za otpatke. Uzimam što je moguće više papirnatih ubrusa. Netko mora oĉistiti nered u spavaonici, a kako sumnjam da ću uspjeti zaspati, mogu to ja uĉiniti.

Dok hvatam kvaku, Christina me pita: — Znaš tko je to uĉinio, zar ne?

— Aha. — Trebamo li to nekome reći?

— Stvarno misliš da će Neustrašivi išta uĉiniti? — kaţem.

— Nakon što su te drţali iznad ponora? Nakon što smo se meĊusobno do besvijesti tukli?

Ona mi ne odgovara.

Pola sata nakon toga, još kleĉim na podu spavaonice i trljam ga kako bih uklonila Edwardovu krv. Christina u otpad baca prljave ubruse i donosi mi nove. Myra je otišla; vjerojatno je za Edwardom otišla u bolnicu.

Nitko te noći nije pretjerano spavao. *** — Ovo će zvuĉati uvrnuto — kaţe Will — no bilo bi mi draţe da danas nemamo slobodan dan.

Kimam glavom. Znam što ţeli reći. Neka bi nam aktivnost odvratila misli, a bilo kakva aktivnost sada bi mi dobro došla.

Nisam s Willom provela mnogo vremena nasamo, no Christina i Al odluĉili su se za poslijepodnevni drijemeţ u spavaonici, a nijedno od nas dvoje u toj se prostoriji ne ţeli zadrţati duţe nego što treba. Will mi to nije rekao; jednostavno znam da je tako.

Noktom prsta jedne ruke ĉistim nokte na drugoj. Nakon ĉišćenja Edwardove krvi revno sam oprala ruke, no i dalje osjećam da imam krvi na rukama. Will i ja samo besciljno hodamo. Nemamo kamo ići.

— Mogli bismo ga posjetiti — predlaţe Will. — Ali, što ćemo mu reći? »Nismo se baš dobro upoznali, no ţao mi je što si dobio noţu oko«?

To nije smiješno. Svjesna sam toga ĉim je izgovorio svoju repliku, no smijeh mi svejedno buja u grlu, pa ga ispuštam, jer teško je obuzdati ga. Will kratko u mene zuri, a zatim se i sam poĉinje smijati. Ponekad su smijeh ili suze jedina mogućnost koja nam preostaje, a smijeh je trenutaĉno najprikladniji.

— Oprosti — kaţem. — Ali to je samo tako nakaradno.

Ne ţelim cmizdriti zbog Edwarda — barem ne na dubok, osoban naĉin, onako kako ljudi plaĉu zbog prijatelja ili voljene osobe. Ţelim plakati zbog neĉeg uţasnog što se 88

dogodilo, neĉeg što sam vidjela, a ne pronalazim naĉin kako da popravim situaciju. Nitko tko bi ţelio kazniti Petera nema autoritet da to i uĉini, a nitko tko ima autoritet nema ţelju da to provede u djelo. Neustrašivi imaju pravila protiv takvih napada na nekog, no s vodstvom na ĉijem je ĉelu osoba kao što je Eric bojim se da ta pravila neće biti poštovana.

Ozbiljnijim glasom zatim kaţem: — Najnakaradnije je to što bi u drugim frakcijama reći nekome što se dogodilo bilo znak hrabrosti. Ali ovdje... meĊu Neustrašivima... hrabrost nam neće biti ni od kakve koristi — Jesi li ikada proĉitala manifest frakcije? — pita me Will.

Manifesti frakcija napisani su nakon osnivanja postojećih frakcija. Uĉili smo o njima u školi, no osobno nisam nijedan proĉitala.

— Ti jesi? — pitam ga i mrštim se. Tada mi na pamet pada da je Will iz puke zabave jednom prilikom napamet nauĉio kartu cijeloga grada, pa kaţem: — Oh. Pa naravno da jesi. Nema veze.

— Jedna od reĉenica iz manifesta Neustrašivih koju sam zapamtio glasi: »Vjerujemo u svakodnevne iskaze junaštva, u hrabrost koja jednu osobu navodi da se zaloţi za drugu.« Will uzdiše.

Ne mora ništa pridodati. Znam što je htio reći. Moţda je frakcija Neustrašivih utemeljena na najboljim namjerama, s pravim idealima i ispravnim ciljevima. No ovo sada skrenulo je daleko od zacrtanog. A isto vrijedi i za Uĉene, poĉinjem uviĊati. Uĉeni su se nekoć davno znanju posvetili za opće dobro. No sada se znanju i odliĉnosti posvećuju s pohlepom u srcima. Pitam se ne pate li sve frakcije od istog problema. Nisam o tome prije razmišljala.

Usprkos izopaĉenosti koju vidim u frakciji Neustrašivih, ipak je ne bih mogla napustiti.

Nije to samo zbog straha koji me obuzima kada pomislim na ţivot izvan frakcije, u potpunoj izoliranosti, što nalikuje na sudbinu goru od smrti. Nego zato što sam je u kratkim trenucima u kojima sam uţivala doţivjela kao frakciju vrijednu truda. Moţda ponovno moţemo postati hrabri i ĉasni.

— Hajdemo u kantinu — kaţe Will — jesti kolaĉe.

Dok hodamo prema Jami, u glavi ponavljam reĉenicu koju mi je Will citirao da je ne bih zaboravila.

Vjerujem u svakodnevne iskaze junaštva, u hrabrost koja jednu osobu navodi da se založi za drugu.

Lijepa je to misao. *** Kasnije, po povratku u spavaonicu, vidim da je Edwardov krevet prazan, da je s njega uklonjena sva posteljina, a sve njegove ladice otvorene su i prazne. Myrin krevet na suprotnome kraju prostorije izgleda jednako.

Pitam Christinu kamo su otišli, a ona mi odgovara: — Napustili su frakciju.

— Ĉak i Myra?

— Rekla je da bez njega ne ţeli ostati ovdje. Ionako bi je izbacili. — Slijeţe ramenima kao da je to jedino što joj preostaje. Ako je doista tako, onda znam kako se osjeća.

— Barem nisu izbacili Ala. 89

Al je trebao biti izbaĉen, no spasio ga je Edwardov odlazak. Neustrašivi su odluĉili poštedjeti ga do sljedeće faze inicijacije.

— Tko je još izbaĉen? — pitam.

Christina slijeţe ramenima.

— Još dvoje roĊenih u Neustrašivima. Ne sjećam se njihovih imena.

Kimam glavom i gledam ploĉu. Netko je povukao crtu preko Edwardova i Myrina imena, promijenio redne brojeve ispred preostalih imena. Peter je sada prvi. Will drugi. Ja sam peta. Prvu fazu inicijacije zapoĉeli smo s devetero iniciranih.

Preostalo nas je sedam.

90

SEDAMNAESTO POGLAVLJE PODNE. VRIJEME OBJEDA. Sjedim na meni nepoznatom hodniku. Došetala sam ovamo zato što sam osjećala potrebu da odem što dalje od spavaonice. Budem li ovamo donijela svoju posteljinu, moţda više nikad neću morati spavati u spavaonici. Moţda samo umišljam, no imam dojam da ondje sve još zaudara na krv, premda sam pod ribala sve dok me ruke nisu poĉele peći, a netko ga je jutros zalio i izbjeljivaĉem.

Nabirem korijen nosa. Trljanje poda u trenutku kada nitko drugi to ne ţeli uĉiniti nešto je što bi uĉinila moja majka. Ako već ne mogu biti s njom, mogu se barem povremeno ponašati kao ona. Ĉujem ljude koji mi prilaze, koraci im odzvanjaju na kamenom podu, pa spuštam pogled i zurim u svoje cipele. Prije tjedan dana zamijenila sam sive patike crnima, no one sive još uvijek su u jednoj od mojih ladica. Jednostavno ih ne mogu baciti, premda znam da je glupo biti vezan uz patike, kao da bi me one mogle vratiti kući.

— Tris?

Podiţem pogled. Ispred mene stoji Uriah. Odmahuje iniciranima roĊenima u Neustrašivima s kojima hoda. Pogledavaju ga, no odlaze dalje.

— Jesi li dobro? — pita.

— Imala sam tešku noć.

— Aha, ĉuo sam za tog momka, Edwarda. — Uriah pogledava prema kraju hodnika.

RoĊeni u Neustrašivima nestaju iza ugla. Blago se zatim ceri. — Ţeliš otići odavde?

— Što? — pitam. — Kamo ideš?

— Na mali inicijacijski obred — kaţe. — Hajde. Moramo poţuriti.

Kratko razmišljam. Mogu ostati sjediti ovdje. Ili izaći iz sjedišta Neustrašivih.

Ustajem i lagano trĉim uz Uriaha kako bismo sustigli roĊene u Neustrašivima.

— Jedini inicirani kojima dopuštaju da doĊu inaĉe su oni koji u Neustrašivima imaju stariju braću ili sestre — kaţe. — No moţda neće ni primijetiti. Samo se ponašaj kao da pripadaš tamo.

— A što ćemo toĉno raditi?

— Nešto opasno — odgovara on. Pogled mu je tipiĉno neustrašivo — manijakalan.

Prije nekoliko tjedana pred njim bih ustuknula, no sada je jednostavno zarazan. UzbuĊenje zamjenjuje teţak osjećaj koji me je prije tištao. Usporavamo u trenutku kada smo sustigli inicirane roĊene u Neustrašivima.

— Što ova Ukočena radi ovdje? — pita mladić s metalnim prstenom izmeĊu nosnica.

— Nedavno je vidjela kako momku noţem probadaju oko, Gabe — odgovara Uriah. — Pusti je malo na miru, moţe?

Gabe slijeţe ramenima i odlazi. Nitko više ništa ne govori, premda me je nekoliko njih iskosa dobro odmjerilo pogledom. Inicirani roĊeni u Neustrašivima su poput ĉopora pasa.

Budem li se pogrešno ponašala, neće mi dopustiti da budem s njima. No za sada sam sigurna.

Zalazimo iza još jednog ugla, a na kraju sljedećeg hodnika stoji skupina predstavnika frakcije. Previše ih je da bi baš svi bili u krvnome srodstvu s iniciranima roĊenim u Neustrašivima, no vidim sliĉnosti meĊu nekim licima.

91

— Idemo — kaţe jedan od pripadnika. Okreće se i juriša kroz tamni prolaz. Ostali ga slijede, a s njima i ja. Drţim se blizu Uriaha dok prolazimo kroz tamu i noţnim prstima udaram o stubu. Uspijevam zadrţati ravnoteţu i poĉinjem se penjati.

— Straţnje stubište — kaţe Uriah, gotovo mrmlja. — Obiĉno je zakljuĉano.

Kimam glavom premda me ne moţe vidjeti i penjem se do kraja stubišta. Vrata na vrhu stubišta sada su već otvorena i kroz njih dopire dnevna svjetlost. Izlazimo iz podzemlja, nekoliko stotina metara dalje od staklene zgrade koja se uzdiţe iznad Jame, blizu ţeljezniĉkim traĉnicama.

Osjećam se kao da sam ovo uĉinila već tisuću puta. Ĉujem trubu vlaka. Osjećam kako tlo vibrira. Vidim svjetla na prednjem vagonu. Pucketam zglobovima prstiju i skakućem na vrhovima noţnih prstiju.

U skupini trĉimo pokraj vagona, dok pripadnici frakcije i inicirani u valovima uskaĉu u vagon. Uriah uskaĉe prije mene, iza mene trĉe ostali. Ne smijem pogriješiti; bacam se ustranu, hvatam rukohvat na boku vagona i podiţem se unutra. Uriah me hvata za ruku kako bi mi pomogao.

Vlak ubrzava. Uriah i ja sjedamo uza zid i naslanjamo se na njega.

Viĉem kako bih nadglasala vjetar: — Kamo idemo?

Uriah slijeţe ramenima: — Zeke mi nije rekao.

— Zeke?

— Moj stariji brat — odgovara mi. Prstom upire prema suprotnome kraju vagona gdje momak sjedi tako da mu se noge klate vani, izvan vagona. Vitak je i nizak, nimalo nalik Uriahu, izuzme li se, dakako, boja njegove koţe.

— I ne trebaš znati. To bi uništilo iznenaĊenje! — viĉe djevojka koja sjedi meni slijeva.

Pruţa mi ruku.

— Ja sam Shauna.

Rukujemo se, no nisam joj dovoljno stisnula ruku. A i prebrzo sam ju ispustila.

Sumnjam da ću ikada poboljšati svoje rukovanje. Rukovanje s neznancima djeluje mi tako neprirodno.

— Ja sam... — poĉinjem se predstavljati.

— Znam tko si — kaţe mi ona. — Ti si Ukoĉena. Four mi je priĉao o tebi.

Nadam se da se ne vidi da mi se obrazi ţare.

— Oh? A što je rekao?

Ona se ceri.

— Rekao je da si Ukoĉena. Zašto pitaš?

— Ako moj instruktor govori o meni — kaţem što odrješitije mogu — onda ţelim znati što govori. — Nadam se da uvjerljivo laţem. — I on će doći, zar ne?

— Ne. On nikad ne dolazi na ovo — kaţe ona. — Vjerojatno mu više nije zanimljivo.

Nema baš mnogo toga što njega moţe preplašiti, znaš.

On neće doći. Nešto se u meni ispuhuje kao probušeni balon. Ne obazirem se na to i kimam glavom. Znam da Four nije kukavica. No, znam barem jednu stvar koje se boji: visine. Što god da ćemo sljedeće raditi, sigurno se dogaĊa visoko gore, ĉim je odluĉio ne pojaviti se.

Ona to sigurno ne zna, jer o njemu govori glasom prepunim poštovanja.

— Poznaješ li ga dobro? — pitam. Previše sam znatiţeljna; oduvijek sam takva bila.

92

— Foura svi poznaju — odgovara ona. — Zajedno smo bili inicirani. Bila sam loša u borbama, pa me on kasno noću, kada bi svi pozaspali pouĉavao kako se bolje tući. — Ĉeše se po zatiljku, a izraz lica iznenada joj se mijenja, postaje ozbiljan. — Ljubazno od njega.

Ustaje zatim i staje iza pripadnika koji sjede na samim vratima vagona. Trenutak kasnije, ozbiljnost je išĉeznula s njezina lica, no i dalje me kopka ono što je rekla. Pomalo sam zbunjena predodţbom da bi Four mogao biti »ljubazan«, napola obuzeta ţeljom da je bez nekog vidljiva razloga udarim šakom u lice.

— Idemo! — viĉe Shauna. Vlak ne usporava, no ona svejedno iskaĉe van. Slijede je i ostali pripadnici, rijeka u crno odjevenih ljudi s piercinzima, ne pretjerano starijih od mene.

Stojim na vratima, pokraj Uriaha. Vlak juri znatno brţe od vlakova s kojih sam do sada iskakala, no ne mogu sada ustuknuti, ne pred svim tim ljudima. Zato skaĉem, silovito udaram o tlo, srljam nekoliko koraka naprijed, te naposljetku uspostavljam ravnoteţu.

Uriah i ja trĉimo kako bismo sustigli ostale, zajedno s ostalim iniciranima koji jedva da me gledaju.

Osvrćem se oko sebe dok hodam. Ţarište je iza nas, taman obris na pozadini od oblaka, a zgrade oko nas mraĉne su i tihe. To znaĉi da smo sigurno sa sjeverne strane mosta, na napuštenom podruĉju grada.

Zalazimo iza ugla i širimo se dok hodamo Michiganskom avenijom. Juţno od mosta, Michiganska avenija je poslovna ulica prepuna ljudi, no ovdje je pusta. Ĉim sam podigla pogled i promotrila graĊevine oko nas, znala sam kamo idemo: u praznu Hancockovu zgradu, crni stup s traverzama koje se presijecaju, u najvišu zgradu sa sjeverne strane mosta.

Ali, što ćemo ondje raditi? Penjati se?

Dok joj se pribliţavamo, ostali pripadnici frakcije poĉinju trĉati, a Uriah i ja jurišamo kako bismo ih sustigli. Podbadajući jedni druge laktima, guraju se kroz niz vrata u podnoţju graĊevine. Staklo na jednim vratima je razbijeno, tako da je preostao samo okvir. I ne otvarajući ih, prolazim kroz njih, te ostale ĉlanove slijedim kroz jezovito, mraĉno predvorje, nogama drobim razbijeno staklo.

Oĉekujem da ćemo krenuti stubama, no zaustavljamo se ispred prostora s dizalima.

— Rade li dizala? — pita Uriah što je moguće tišim glasom.

— Kako da ne — odgovara Zeke kolutajući oĉima. — Misliš da sam dovoljno glup da ovamo doĊem ranije i ukljuĉim pomoćni generator?

— Aha — odgovara Uriah. — Baš tako.

Zeke bijesno zuri u svoga brata, hvata mu zatim glavu i šakom trlja Uriahovo tjeme.

Zeke je moţda sitniji od Uriaha, no sigurno je jaĉi. Ili barem brţi. Uriah ga šakom udara u rebra, pa ga ovaj pušta.

Cerim se gledajući Uriahovu rašĉupanu kosu. Otvaraju se vrata dizala. Naguravamo se unutra: inicirani u jedno, a stariji pripadnici u drugo dizalo. Djevojka obrijane glave na putu u dizalo staje mi na stopalo i ne ispriĉava se. Hvatam se za stopalo, trzam se od bola, kratko pomišljam da bih je trebala šutnuti u goljenicu. Uriah zuri u vlastiti odraz na vratima dizala i dotjeruje si kosu.

— Koji kat? — pita djevojka obrijane glave.

— Stoti — kaţem.

— A kako bi ti to mogla znati?

— Daj, Lynn — kaţe Uriah. — Budi ljubazna.

93

— S nekolicinom Neustrašivih nalazimo se u sto katova visokoj, napuštenoj zgradi — odgovaram. — Kako to da ti to ne znaš?

Ne odgovara. Samo prstom pritišće pravi gumb.

Dizalo juri tako brzo gore da mi ţeludac tone i zuji mi u ušima. Hvatam se za ogradu uz boĉnu stranu dizala i gledam kako se brojevi penju. Prolazimo dvadeseti, trideseti kat, Uriahova je kosa konaĉno dovedena u red. Pedeseti, šezdeseti, stopalo me više ne boli.

Devedeset osam, devedeset devet i dizalo se zaustavlja na stotom katu. Drago mi je što nismo pošli stubama.

— Pitam se kako ćemo se na krov popet s... — Uriahov se glas gubi.

Zapuhnuo me snaţan vjetar koji mi kosu baca preko lica. Na stropu stotoga kada ogromna je rupa. Zeke podiţe aluminijske ljestve, prislanja ih uz rub otvora i poĉinje se penjati. Ljestve se njišu i škripe pod njegovim nogama, no on se i dalje penje, zviţduĉe pritom. Kada se popeo, okreće se i vrh ljestava pridrţava za sljedećeg penjaĉa.

Dio mene se pita nije li ovo samoubilaĉka misija prerušena u igru.

Nije mi ovo prvi put od Ceremonije izbora da si postavljam to pitanje.

Penjem se uz ljestve nakon Uriaha. To me podsjeća na penjanje uz preĉke kotaĉa– vidikovca s Fourom koji mi je bio za petama. Ponovno se sjećam njegovih prstiju na mome boku, kada me je spasio jer sam gotovo pala, pa gotovo padam s ljestava. Glupo.

Grizem si usnicu, penjem se sve do vrha i stojim na krovu zgrade Hancock.

Vjetar je tako silovit da ne osjećam i ne ĉujem ništa drugo. Moram se osloniti na Uriaha da ne padnem. Sve što isprva vidim jest moĉvara, široka, smeĊa, koja proţdire cijeli obzor, sasvim beţivotna. Na drugoj strani je grad, po mnogo ĉemu nalik na moĉvaru, beţivotan, s rubnim dijelovima koje ne poznajem.

Uriah upire prstom u nešto. Priĉvršćen za jedan od stupova na vrhu tornja je ĉeliĉni kabel debeo kao moje zapešće. Na zemlji je gomila crnog remenja naĉinjenog od ĉvrste tkanine, dovoljno širokog da pridrţi ljudsko biće. Zeke uzima jedan remen i priĉvršćuje ga za vitlo obješeno na ĉeliĉnome kablu.

Pogledom pratim kabel koji se proteţe iznad skupine zgrada, uzduţ Lake Shore Drivea.

Ne znam gdje završava. Jedno je, meĊutim, jasno: sigurno ću doznati proĊem li ovo do kraja.

Priĉvršćeni remenjem, niz kabel ćemo se spustiti s visine od tristo metara.

— O, Boţe — kaţe Uriah.

Mogu samo kimati glavom.

Shauna prva ulazi u nosiljku od remenja. Potrbuške se vrpolji, sve dok joj crna tkanina nije obuhvatila glavninu tijela. Zeke zatim prevlaĉi traku preko njezinih ramena, gornjeg dijela njezinih leĊa, a zatim i trake oko njezinih bedara. U nosiljci je zatim odvlaĉi do ruba zgrade i broji do pet. Shauna podiţe palĉeve, a on je odguruje naprijed, u ništavilo.

Lynn uzdiše dok Shauna pod oštrim kutom naglavce juri prema tlu. Proguravam se kraj nje da bolje vidim. Dokle je mogu pratiti pogledom, Shauna sigurno ostaje u nosiljci od remenja, a zatim se predaleko udaljava, pretvara u crnu toĉku na pozadini Lake Shore Drivea.

Pripadnici frakcije viĉu i mašu pesnicama, povremeno jedni druge propuštaju naprijed kako bi netko dobio bolje mjesto u vrsti. Nekako uspijevam biti prva inicirana u redu, toĉno ispred Uriaha. Samo sedam ljudi ispred mene stoji u redu za nosiljku od remenja.

Pa ipak, dio mene u sebi se buni: zar moram čekati da njih sedmero ode prije mene? Ĉudna je to mješavina uţasa i gorljivosti, meni do sada nepoznata.

Sljedeći pripadnik frakcije, mladoliki momak s kosom koja mu pada preko ramena, u nosiljku uskaĉe poleĊuške. Dok ga Zeke gura niz ĉeliĉni kabel, on širi ruke i noge.

94

Ĉini se kako se nitko nimalo ne boji. Ponašaju se kao da su ovo radili već tisuću puta, a moţda i jesu. Kad sam, meĊutim, pogledala preko ramena, vidim da je većina iniciranih blijeda u licu i zabrinuta, premda uzbuĊeno razgovaraju jedni s drugima. Što se to dogaĊa u razdoblju izmeĊu inicijacije i punopravnog ĉlanstva, što to paniku pretvara u oduševljenje? Ili ljudi samo bolje nauĉe skrivati strah?

Troje ih je ispred mene. Nova nosiljka: pripadnica frakcije sjeda tako da su joj noge naprijed, a ruke je prekriţila preko prsa. još dvoje. Visok, snaţan momak uzbuĊeno skakuće poput djeteta, a zatim uskaĉe u nosiljku i vrišti dok nestaje u tami. Djevojka ispred mene zbog toga se smije. Još jedna osoba.

Ona u nosiljku uskaĉe s licem prema naprijed, drţi ruke ispred sebe dok joj Zeke prikopĉava trake. A zatim je na meni red.

Tresem se dok Zeke za kabel vješa moju nosiljku. Pokušavam se uzverati u nju, no imam problema; ruke mi se previše tresu.

— Ne brini — govori mi Zeke ravno u uho. Hvata me za ruku i pomaţe mi da uĊem, s licem prema dolje.

Nakon što mi je priĉvrstio trake oko tijela, Zeke me gura prema rubu krova. Zurim dolje, promatram ĉeliĉne traverze i prozore zgrade, pukotine na ploĉniku, sasvim dolje. Luda sam što ovo radim. Luda što uţivam u osjećaju što mi ga stvara moje srce koje divlja u grudnome košu, znoj koji mi se nakuplja na dlanovima.

— Jesi li spremna, Ukoĉena? — Zeke mi se ceri. — Moram reći da sam zadivljen time što već nisi poĉela vrištati i plakati.

— Rekao sam ti — kaţe Uriah. — Ona je Neustrašiva od glave do pete. A sada obavi to.

— Pripazi, brate, jer mogao bih nedovoljno priĉvrstiti tvoje trake — kaţe Zeke. Pljeska se po koljenu. — A onda: pljas!

— Da, da — odgovara Uriah. — A onda će te naša majka ţivog skuhati.

Slušajući ga kako govori o svojoj majci, o svojoj nedirnutoj obitelji, nešto me probada u grudima, kao da mi je netko u srce zabio iglu.

— Samo ako dozna što se dogodilo. — Zeke povlaĉi koloturu priĉvršćenu za kabel.

Kolotura je ĉvrsta, što je dobro, jer bude li puknula, to će znaĉiti moju brzu i sigurnu smrt.

Gleda me i kaţe: — Priprema, pozor, pa...

Prije nego što je izgovorio ono »pali«, iz ruke ispušta nosiljku, a ja ga zaboravljam, zaboravljam Uriaha i obitelj, sve što bi moglo poći po zlu i odvesti me u smrt. Ĉujem kako metal klizi preko metala, vjetar koji je toliko silovit dok jurim prema tlu, da mi tjera suze na oĉi.

Osjećam se kao da nemam tijela, ni teţine. Moĉvara ispred mene izgleda ogromno, predjeli smeĊeg krajolika ĉak se i s ove visine šire dalje nego što mi pogled seţe. Zrak je tako hladan, tako brzo se pomiĉe da me lice boli. Dobivam na brzini i cijelo mi tijelo ispunjava uzvik ushita koji zaustavlja samo vjetar što mi u usta nasrće ĉim razdvojim usne.

Sigurno obavijena trakama, širim ruke i zamišljam da letim. Ponirem prema ulici koja je puna pukotina i zakrpa, koja savršeno prati rub moĉvare. S ove visine mogu zamisliti kako je moĉvara izgledala dok je još bila puna vode, nalik na rastaljeni ĉelik na ĉijoj se površini zrcale boje dana.

Srce mi tako ţestoko tuĉe da boli, pa ne mogu vrištati, ni disati, no istodobno osjećam sve, svaku ţilu, svaki djelić svoga tijela, svaku kost i ţivac, osjećam se budnom, a cijelo tijelo kao da mi bruji od elektriciteta. Pretvorila sam se u ĉisti adrenalin.

95

Tlo postaje sve glomaznije i nasrće na mene, vidim sićušne ljude koji okupljeni stoje na ploĉniku ispod mene. Trebala bih vrištati, uĉinilo bi to svako racionalno ljudsko biće, no kada konaĉno otvaram usta, samo klikćem od radosti. Viĉem još glasnije, a likovi na tlu mašu šakama i odgovaraju mi povicima, no toliko su daleko da ih jedva ĉujem.

Gledam dolje, a tlo ispod mene nalik je na mrlju, sve je sivo, bijelo i crno, mješavina stakla i ploĉnika. Vitice vjetra, meke u mojoj kosi, obavijaju mi se oko prstiju i guraju mi ruke unatrag. Pokušavam ruke ponovno pritisnuti uz grudi, no nisam dovoljno jaka. Tlo postaje sve veće i veće.

Barem još minutu ne usporavam, nego kao ptica letim paralelno s tlom.

Kada sam konaĉno usporila, rukama prolazim kroz kosu. Vjetar ju je zamrsio. Visim na oko šest metara iznad zemlje, no ta je visina sada ništavna. Pruţam ruku iza leĊa i otkopĉavam trake koje me pridrţavaju. Skupina pripadnika frakcije staje iznad mene. Hvataju se jedni drugima za ruke i svojim udovima ispod mene stvaraju mreţu.

Moram im vjerovati da će me uhvatiti ţelim li se spustiti. Moram prihvatiti ĉinjenicu da su to moji ljudi, da sam ja njihova. To iziskuje veću hrabrost od spuštanja niz kabel.

Migoljim se naprijed i padam. Silovito padam na njihove ruke. Kosti zapešća i podlaktica udaraju mi u leĊa, osjetim zatim dlanove koji me hvataju za ruke i pomaţu mi da se osovim na noge. Ne znam ĉije me ruke pridrţavaju; vidim im osmijehe na licima, ĉujem njihov smijeh.

— I, što kaţeš? — pita me Shauna koja me plješće po ramenu.

— Hm... — U mene zure svi pripadnici frakcije. Izgledaju kao da ih je ispuhao vjetar, baš kako se osjećam, ludi od adrenalina i rašĉupane kose. Znam zašto je moj otac govorio da su Neustrašivi ĉopor luĊaka. Nije, jednostavno nije mogao shvatiti kakvo se prijateljstvo raĊa nakon trenutka kada ste svi zajedno riskirali ţivote.

— Kad mogu ponovno? — pitam. Osmijeh mi se preko lica rasteţe tako širok da pokazujem zube, a kada se oni smiju, smijem se i ja. Sjećam se trenutka kada sam se s predstavnicima frakcije Nijekanja uspinjala uza stepenice, naša stopala traţila su zajedniĉki ritam, svi smo jednako koraĉali. Ovo nije ni nalik tome. Mi nismo isti. No nekako smo jedno.

Gledam prema zgradi Hancock koja je od nas toliko udaljena da ne vidim ljude koji stoje na krovu.

— Pogledajte! Eno ga! — kaţe netko i prstom upire preko moga ramena. Gledam u tom smjeru i vidim malenu crnu toĉku koja klizi uz kabel. Nekoliko sekundi kasnije, ĉujemo vrisak od kojeg se ledi krv u ţilama.

— Kladim se da će plakati.

— Zekeov brat će plakati? Nema šanse. Brat će ga namlatiti.

— Maše rukama!

— Zvuĉi kao maĉka koju netko guši — kaţem. Svi se ponovno smiju. Osjećam blagu griţnju savjesti što se Uriahu rugam dok ga nema, no isto bih rekla i da je stajao pokraj mene.

Nadam se.

Kada se Uriah konaĉno zaustavlja na kabelu, slijedim ostale pripadnike kako bismo ga doĉekali. Okupljamo se ispod njega i pruţamo ruke u prostor izmeĊu nas. Shauna me hvata za lakat. Hvatam neĉiju ruku — ne znam ĉija je, ovdje je previše isprepletenih ruku — i podiţem pogled prema njoj.

— Sigurno te više nećemo zvati Ukoĉena — kaţe mi Shauna. Kima glavom. — Tris.

96

*** Ulazeći te veĉeri u kantinu, još mirišem na vjetar. Trenutak zatim stojim u skupini Neustrašivih i osjećam se dijelom njih. Shauna mi zatim maše i skupina se razdvaja, a ja odlazim do stola za kojim sjede Christina, Al i Will koji me zaprepašteno gledaju.

Nisam ni pomislila na njih kada sam prihvatila Uriahov prijedlog. Na odreĊeni mi je naĉin drago što me tako zaprepašteno gledaju. No, ne ţelim ih ni uznemiriti.

— Gdje si bila? — pita me Christina. —– Što si radila s njima?

— Uriah... znaš, onaj roĊeni u Neustrašivima koji je bio u našoj skupini u igri osvajanja zastave? — kaţem. — Odlazio je s nekolicinom pripadnika frakcije i preklinjao ih neka mi dopuste da poĊem s njima. Nisu me htjeli. Jedna djevojka, Lynn, ĉak me i nagazila.

— Moţda onda nisu htjeli da poĊeš s njima — kaţe tiho Will — no sada im se izgleda sviĊaš.

— Aha — kaţem. Ne mogu to zanijekati. — No, drago mi je što sam se vratila.

Nadam se da me neće optuţiti za laţ, no bojim se da vide da laţem. Na povratku u sjedište, u jednom sam prozoru kratko vidjela vlastiti odraz, oĉi i obrazi su mi se caklili, a kosa mi je bila sva zamršena. Izgledam kao da sam iskusila nešto moćno.

— Pa, propustila si trenutak kada je Christina gotovo šakom udarila Uĉenog — kaţe Al. Glas mu zvuĉi uzbuĊeno. Kada je o razbijanju napetosti rijeĉ, na Ala se ne moţe raĉunati. — Došao je ovamo raspitivati se o našem mišljenju o vodstvu s frakcijom Nijekanja na ĉelu, a Christina mu je rekla da bi se mogao baviti neĉim pametnijim.

— I bila je savršeno u pravu — nadovezuje se Will. — A on je postao drzak. Velika pogreška.

— Ogromna — kaţem, kimam glavom. Budem li se dovoljno smiješila, moţda će zaboraviti ljubomoru koja ih izjeda, ili osjećaj povrijeĊenosti, ili što god bilo to što nazirem u Christininim oĉima.

— Aha — kaţe ona. — Dok si se ti vani zabavljala, ja sam obavljala prljavi posao i branila tvoju bivšu frakciju, izbjegavala meĊufrakcijski sukob...

— Ma daj, znaš da si uţivala — kaţe Will i podbada je laktom. — Ako ti nećeš sve ispriĉati, onda ću ja. Stajao je...

Will se baca u prepriĉavanje dogaĊaja, a ja cijelo vrijeme kimam glavom kao da slušam.

Ne mogu, meĊutim, iz glave izbaciti osjećaj koji me je ispunjavao dok sam zurila s krova zgrade Hancock, sliku moĉvare pune vode koja mi se ukazala pred oĉima, moĉvare kojoj se vratila njezina stara slava. Preko Willova ramena pogledavam pripadnike frakcije koji sada vilicama jedni na druge bacaju komadiće hrane.

Prvi put doista ţarko ţelim biti jedna od njih.

To znaĉi da moram preţivjeti sljedeću fazu inicijacije.

97

OSAMNAESTO POGLAVLJE KOLIKO ZA SADA mogu reći, druga faza inicijacije ukljuĉuje sjedenje u mraĉnome hodniku s ostalim iniciranima i razmišljanje o tome što će se dogoditi iza zatvorenih vrata.

Uriah mi sjedi preko puta, Marlene s lijeve, a Lynn s desne strane. Inicirani roĊeni u Neustrašivima i transferi prvu su fazu prošli odvojeno, no od sada pa nadalje zajedno ćemo prolaziti obuku. To nam je rekao Four prije nego što je nestao iza vrata.

— Onda — kaţe Lynn koja stopalom struţe po podu — tko je od vas prvi na rang– ljestvici, ha?

Njezino se pitanje isprva susreće sa šutnjom, no Peter se zatim nakašljava.

— Ja — kaţe on.

— Kladim se da te mogu pobijediti — nehajno izjavljuje ona, meĊu prstima okreće alĉicu provuĉenu kroz obrvu. — Ja sam druga, no kladim se da te bilo tko od nas moţe pobijediti, transferu.

Gotovo se smijem. Da sam još uvijek u frakciji Nijekanja, njezina bi mi izjava bila nepristojna i neumjesna, no ĉini se da su meĊu Neustrašivima takvi izazovi nešto sasvim uobiĉajeno. Gotovo da mi već postaju nešto oĉekivano.

— Na tvome mjestu ne bih bio tako siguran — izjavljuje Peter, oĉi mu se cakle. — Tko će prvi?

— Uriah — odgovara ona. — I sigurna sam. Znaš li koliko smo se godina pripremali za ovo?

Ako joj je namjera bila preplašiti nas, onda je uspjela. Već osjećam jezu.

Prije nego što je Peter uspio odgovoriti, Four otvara vrata i kaţe: — Lynn. — Doziva je, a ona koraĉa niz hodnik dok joj se modra svjetlost cakli na glavi.

— Ti si, dakle, prvi — kaţe Will Uriahu.

Uriah slijeţe ramenima.

— Da. I? — I ne misliš da je pomalo nepravedno to što smo mi na raspolaganju imali samo nekoliko tjedana za ono za što ste se vi pripremali cijeli ţivot? — pita ga Will koji skuplja oĉi.

— Ne baš. Prva faza sasvim sigurno poĉiva na umijeću, no nitko se ne moţe pripremiti za drugu fazu — kaţe on. — Tako su mi barem rekli.

Svi šute. Dvadeset minuta sjedimo u tišini. Na ruĉnome satu gledam minute kako prolaze. Vrata se zatim ponovno otvaraju i Four proziva novo ime.

— Peter — kaţe.

Svaka minuta straţe me kao komad brusnog papira. Postupno, naše brojĉano stanje opada, pa preostajemo još samo Uriah, Drew i ja. Drew cupka nogama, Uriah prstima lupka po koljenu, a ja se trudim sjediti savršeno mimo. Ĉujem samo nerazgovijetno mrmljanje iz prostorije na suprotnom kraju hodnika, pa imam neugodan osjećaj kako je to još jedan dio igre koju vole s nama igrati. Izbezumiti nas kad god im se ukaţe prilika.

Vrata se otvaraju i Four me doziva: — DoĊi, Tris.

98

Ustajem, leĊa me bole od predugog naslanjanja na zid, prolazim pokraj ostalih iniciranih. Drew podmeće nogu kako bih se spotaknula, no u posljednji tren je preskakujem i izbjegavam.

Four mi dodiruje rame, uvodi u prostoriju i zatvara vrata iza nas.

Vidjevši što je unutra, istoga trena skaĉem unatrag i ramenima ga udaram u prsa.

U prostoriji je podesiv metalni naslonjaĉ nalik onome na kojemu sam sjedila tijekom testiranja sposobnosti. Pokraj njega je meni poznat stroj. U ovoj prostoriji, meĊutim, nema zrcala, a gotovo da i nema svjetla. Na stolu u kutu je zaslon kompjutora.

— Sjedni — kaţe mi Four. Ĉvrsto me hvata za ruke i gura naprijed.

— Kakva je ovo simulacija? — pitam, pokušavam prikriti da mi glas drhti.

— Jesi li ikada ĉula izraz »suoĉiti se s vlastitim strahovima«? — pita me. — Doslovno ga shvaćamo. Ova će te simulacija pouĉiti kako usred zastrašujućih okolnosti kontrolirati vlastite emocije.

Drhtavi si dlan prislanjam na ĉelo. Simulacije nisu stvarne: nisu nikakva stvarna prijetnja, pa ih se slijedom logike ne bih trebala bojati, no moja reakcija dolazi iz dubine utrobe. Potrebna mi je sva snaga volje kako bih se dovukla do naslonjaĉa, sjela u njega i glavu poloţila na naslon. Kroz odjeću mi se tijelom razlijeva hladnoća metala.

— Provodiš li ikada testove sposobnosti? — pitam. Doima se doraslim tom zadatku.

— Ne — odgovara. — Izbjegavam Ukoĉene u širokom luku.

Ne shvaćam zašto bi netko izbjegavao pripadnike frakcije Nijekanja. Moţda bih još i mogla shvatiti izbjegavanje Iskrenih ili Neustrašivih, jer iskrenost i hrabrost ljude poĉesto navode da ĉine ĉudne stvari, ali zašto pripadnike Nijekanja?

— Zašto?

— Pitaš li me zato što stvarno misliš da ću ti odgovoriti?

— Zašto daješ neodreĊene izjave ako ne ţeliš da ti ljudi postavljaju pitanja o njima?

Njegovi prsti kratko mi prelaze preko vrata. Tijelo mi se napinje. Izljev njeţnosti? Ne, samo mi je uklonio kosu s vrata. Lupka nešto, zabacujem glavu kako bih vidjela o ĉemu je rijeĉ. Four u jednoj ruci drţi špricu s dugaĉkom iglom, dok palcem druge ruke lupka po klipu šprice. Tekućina u šprici naranĉaste je boje.

— Injekcija? — Usta mi se suše. Nemam inaĉe problema s iglama, no ova je ogromna.

— Ovdje primjenjujemo napredniju inaĉicu simulacije — kaţe — drukĉiji serum, bez ţica ili elektroda za tebe.

— Kako to funkcionira bez elektroda i ţica?

— Pa, ja imam ţice, tako da mogu vidjeti što se dogaĊa — kaţe. — Što se, pak, tebe tiĉe, u serumu je sićušni predajnik koji odašilje podatke izravno u raĉunalo.

Izokreće mi ruku i zabada iglu u meku koţu boĉne strane moga vrata. Prodorna bol širi mi se grlom. Krivim lice od bola i pokušavam se usredotoĉiti na njegovo smireno lice.

— Serum će poĉeti djelovati za šezdeset sekundi. Ova simulacija razlikuje se od testa sposobnosti — kaţe. — Usto što u sebi ima odašiljaĉ, serum djeluje na hipotalamus, dio mozga koji je ukljuĉen u procesuiranje negativnih emocija kao što je strah, te ondje potiĉe halucinacije. Elektriĉna aktivnost mozga prenosi se na naše raĉunalo koje zatim tvoje halucinacije pretvara u sliku koju vidim na monitoru. Zapis ću zatim proslijediti administratorima Neustrašivih. Halucinacije imaš sve dok se ne smiriš, odnosno ne usporiš otkucaje srca i poĉneš kontrolirati disanje.

99

Pokušavam pratiti ono što mi govori, no misli mi galopiraju. Osjećam osnovne simptome straha: znojne dlanove, suha usta, puls u grlu, teškoće s disanjem. Dlanove svojih ruku polaţe mi na glavu i naginje se prema meni.

— Budi hrabra, Tris — šapuće. — Prvi put je uvijek najteţe.

Njegove su oĉi posljednje što vidim. *** Stojim na polju obraslom suhom travom koja mi seţe do pojasa. Zrak miriši na dim i prţi mi nozdrve. Iznad mene nebo je boje ţuĉi, te me sam pogled na njega ispunjava tjeskobom, tijelo mi se povija. Ĉujem lepršanje, kao da vjetar okreće stranice knjige, ali nema vjetra. Zrak je miran i tih, samo se ĉuje ono lepršanje, nije ni vruće ni hladno — to zapravo uopće ne nalikuje na zrak, no svejedno mogu disati. Iznad glave prolijeće mi sjena.

Nešto mi slijeće na rame. Osjećam teţinu i ubod kandţi, zamahujem rukom kako bih to otresla s ramena, udaram rukom u to. Osjećam nešto glatko i krhko. Perje. Grizem si usnicu i pogledavam ustranu. Crna ptica veliĉine moje podlaktice okreće glavu i gleda me svojim oblim okom. Škrgućem zubima i ponovno rukom udaram vranu. Ona mi zabija kandţe u koţu, ne ţeli otići. Viĉem, više me to ţivcira nego boli, objema rukama udaram vranu, no ona odluĉno ostaje, gleda me onim svojim okom, perje joj se ljeska na ţutome svjetlu. Ĉuje se grmljavina i zvuk kiše koja pada na tlo, no nema kiše.

Nebo se mraĉi kao da oblak prelazi preko sunca. Odmiĉući se od vrane, pogledavam gore. Jato vrana obrušava se na mene, cijela eskadrila raširenih kandţi i otvorenih kljunova, svaka od njih grakće, sve ori od njihova graktanja. Vrane se spuštaju u skupini, poniru prema tlu, vidim ljeskanje stotinu oblih crnih oĉiju.

Pokušavam trĉati, no stopala su mi srasla sa zemljom, ne ţele se ni pomaknuti, baš kao ni vrana na mome ramenu. Vrištim dok me okruţuju, perje mi leprša u ušima, kljunovi mi kljucaju ramena, kandţe mi se hvataju za odjeću. Vrištim sve dok mi suze ne poĉnu frcati na oĉi, dok ne poĉnem mahati rukama. Rukama udaram o ĉvrsta tijela, no to ništa ne mijenja; previše ih je. Sama sam. Kljunovima mi štipaju jagodice na prstima, privijaju mi se uz tijelo, krilima mi mlate po zatiljku, kandţama grebu koţu.

Uvijam se i grĉim, padam na tlo, rukama pokrivam glavu. Vrište na mene. Osjećam meškoljenje u travi, vrana mi se probija ispod ruke. Otvaram oĉi, a ona mi kljuca lice, njezin mi kljun pogaĊa nos. Krv kaplje po travi, a ja jecam, udaram je dlanom, no druga mi se vrana probija ispod ruke, kandţama se hvata za prednji dio moje košulje.

Vrištim; jecam.

— Upomoć! — cvilim. — Upomoć!

A vrane još ţešće mašu krilima, grmi mi u ušima. Tijelo mi gori, vrane su posvuda, ne mogu misliti, ne mogu disati. Borim se za zrak, a usta su mi puna perja, perje mi se spušta niz grlo, u pluća, ulazi mi u krvotok.

— Upomoć — jecam i vrištim, nerazgovijetno, nelogiĉno. Umirem; umirem; umirem.

Koţa mi puca i krvarim, a graktanje je tako glasno da mi zvoni u ušima, ali ja ne umirem sjetila sam se da ovo nije stvarno, premda se doima kao da je stvarno, tako stvarno.

Budi hrabra. Fourov mi glas odzvanja u sjećanju. Dozivam ga, udišem perje i izdišem: — Upomoć! — No pomoć mi neće doći; sama sam.

100

Haluciniraš sve dok se ne smiriš, nastavlja njegov glas, pa kašljem, lice mi je mokro od suza, još mi se jedna vrana podvukla ispod ruke, osjećam njezin oštar kljun na svojim usnama. Kljun joj se probija izmeĊu mojih usana i grebe mi zube. Vrana mi zavlaĉi glavu u usta, ja ţestoko zagrizam, osjećam gorak okus. Pljujem i stišćem zube kako se ne bi mogle probiti, no ĉetvrta mi je vrana do nogu, peta mi kljuca rebra.

Smiri se. Ne mogu, ne mogu. Srce mi divljaĉki tuĉe.

Diši. Drţim usta zatvorenima i dišem na nos. Satima sam već sama na tom polju; danima. Ispuhujem zrak na nos. Srce mi ţestoko tuĉe u grudima. Moram usporiti njegov ritam. Ponovno dišem, lice mi je mokro od suza.

Ponovno jecam, prisiljavam se da se ispruţim na travi koja mi bode koţu. Širim ruke i dišem. Vrane se probijaju i nasrću mi na bokove, uvijaju se oko mene, a ja im dopuštam.

Dopuštam da se nastavi lepetanje krila, graktanje, kljucanje, nasrtanje, opuštam mišić po mišić, prepuštam se ĉinjenici da sam lešina koju kljucaju.

Bol me sasvim obuzima.

Otvaram oĉi, sjedim u metalnom naslonjaĉu.

Vrištim, zamahujem rukama i nogama, glavom kako bih otjerala ptice, no njih više nema, premda još osjećam perje na koţi leĊa, kandţe na ramenima i koţa me peĉe. Jauĉem i podiţem koljena do glave, uranjam lice u njih.

Dlan mi dodiruje rame, a ja zamahujem šakom, udaram nešto ĉvrsto, a istodobno meko.

— Ne diraj me! — jecam.

— Gotovo je — kaţe Four.

Rukom mi nesigurno prelazi preko kose, a ja se sjećam kako me je otac po kosi gladio kada bi me došao poljubiti za laku noć, kako mi je majka kosu dodirivala kada bi me šišala.

Dlanovima prelazim preko svojih ruku, još osjećam perje na njim, premda znam da ga nema.

— Tris.

Njišem se naprijed–natrag na metalnome naslonjaĉu.

— Tris, odvest ću te natrag u spavaonicu, moţe?

— Ne! — uzvikujem. Podiţem glavu i bijesno zurim u njega, no kroza suze ga uopće ne mogu vidjeti. — Ne smiju me vidjeti... ne ovakvu...

— Oh, smiri se — kaţe. Koluta oĉima. — Odvest ću te kroz straţnja vrata.

— Ne trebaš me... — Tresem glavom. Tijelo mi drhti i toliko sam slaba da nisam sigurna hoću li uopće moći stajati, ali moram pokušati. Nisam valjda jedina koju su morali pratiti do spavaonice. Ĉak i ako me ne vide, doznat će, govorit će o meni...

— Gluposti.

Hvata me za ruku i izvlaĉi iz naslonjaĉa. Trepćem kako bih osušila suze u oĉima, otirem obraze zapešćima, te mu dopuštam da me odvuĉe do vrata iza zaslona kompjutora.

U tišini koraĉamo hodnikom. Kada smo se našli na stotinjak metara od one prostorije, trzajem izvlaĉim ruku i zastajem.

— Zašto ste mi to uĉinili? — pitam. — Koji je smisao svega toga, ha? Nisam znala da ću time što sam odabrala Neustrašive prihvatiti tjedan dana muĉenja!

— Zar si mislila da je lako prevladati kukaviĉluk? — pita on smireno.

— Nije ovo prevladavanje kukaviĉluka! Kukaviĉluk je ono što odluĉiš biti u stvarnome ţivotu, a u stvarnome ţivotu vrana me neće na smrt kljucati, Four! — dlanovima prekrivam lice i ponovno jecam.

101

Ništa ne govori, samo pokraj mene stoji dok plaĉem. Treba mi samo nekoliko sekundi da prestanem, ponovno rukama otirem lice.

— Ţelim kući — kaţem slabašnim glasom.

No kuća više nije opcija. Mogu biti ili ovdje ili u sirotinjskim ĉetvrtima onih koji ne pripadaju nijednoj frakciji.

Ne gleda me suosjećjno. Samo me gleda. Oĉi su mu tamne kao slabo osvijetljeni hodnik, a usne stisnute u ravnu liniju.

— Nauĉiti kako razmišljati usred straha — kaţe — to je lekcija koju svatko, ĉak i oni iz obitelji Ukoĉenih, mora nauĉiti. Tome smo te htjeli pouĉiti. Ako to nisi spremna nauĉiti, onda ti je najbolje da se gubiš odavde, jer mi te nećemo htjeti.

— Pokušavam. — Donja mi usnica drhti. — Ali nisam uspjela. Ja sam oliĉenje neuspjeha.

On uzdiše.

— Što misliš, koliko si dugo halucinirala, Tris?

— Ne znam. — Tresem glavom. — Pola sata?

— Tri minute — odgovara on. — Izvukla si se triput brţe od svih ostalih iniciranih. Što god bila, sigurno nisi izgubljen sluĉaj.

— Tri minute?

Blago se smiješi.

— Sutra ćeš biti još bolja. Vidjet ćeš.

— Sutra?

Dodiruje mi leĊa i vodi me prema spavaonici. Kroz majicu osjećam njegove prste. Zbog njegova njeţna dodira nakratko zaboravljam ptice.

— Što je bilo tvoja prva halucinacija? — pitam, kratko ga pogledavam.

— Nije to bilo toliko »što«, više »tko«. — Slijeţe ramenima. — Nije vaţno.

— I jesi li sada prevladao taj strah?

— Još nisam. — Stiţemo do vrata spavaonice, a on se leĊima naslanja na zid, ugurava ruke u dţepove. — Moţda nikad i neću.

— Strahovi dakle ne nestaju?

— Ponekad i išĉeznu. Ponekad ih zamijene novi strahovi. — Palĉeve je provukao kroz petlje za pojas. — No nije svrha ostati bez strahova. To je nemoguće. Smisao je nauĉiti kako svoje strahove drţati pod nadzorom, kako ih se osloboditi.

Kimam glavom. Nekada sam mislila da Neustrašivi ne znaju za strah. Tako su mi barem izgledali. No ono što sam nekoć doţivljavala kao odsutnost straha moţda je bilo samo strah pod nadzorom.

— Bilo kako bilo, u simulacijama rijetko proţivljavamo svoje istinske strahove — pridodaje on.

— Kako to misliš?

— Pa, bojiš li se doista vrana? — pita me on napola se smiješeći. To njegove oĉi ispunjava tolikom toplinom, da zaboravljam da mi je instruktor. Postaje samo mladić koji sa mnom opušteno razgovara dok me prati do vrata spavaonice. — Kad vidiš vranu, dogaĊa li ti se da doista vrištiš i bjeţiš od nje?

— Ne. Pretpostavljam da nije tako. — Razmišljam o tome kako bi bilo da mu priĊem bliţe, ni iz kakvih praktiĉnih razloga, nego samo da osjetim kako je stajati blizu njega; samo zato što ţelim.

102

Blesavo, kaţe mi glas u glavi.

Prilazim bliţe i takoĊer se naslanjam na zid, zabacujem glavu ustranu kako bih ga gledala. Baš kao i na kotaĉu–vidikovcu, znam toĉno koliki je prostor koji nas dijeli. Petnaest centimetara. Naginjem se prema njemu. Manje od petnaest centimetara. Osjećam toplinu, kao da zraĉi energijom koju osjećam samo kada sam mu blizu.

— Ĉega se onda zapravo bojim? — pitam.

— Ne znam — kaţe. — To samo ti moţeš znati.

Polako kimam glavom. Moglo bi biti desetak stvari, no nisam sigurna koja je prava, je li ijedna prava.

— Nisam znala da je tako teško postati jedan od Neustrašivih — kaţem, a već trenutak kasnije se ĉudim što sam to rekla; iznenaĊena što sam priznala. Grizem si unutrašnjost obraza i pozorno promatram Foura. Jesam li pogriješila što sam mu to rekla?

— Nije oduvijek bilo tako, rekli su mi — kaţe i podiţe rame. Ĉini se da mu moje priznanje nije zasmetalo. — Biti Neustrašiv, mislim.

— Što se promijenilo?

— Vodstvo — kaţe. — Osoba koja nadzire trening postavlja standarde ponašanja unutar Neustrašivih. Prije šest godina Max i drugi voĊe promijenili su metode obuke, koja je tako postala u većoj mjeri natjecateljska i brutalnija. Tako se kod ljudi trebala testirati snaga.

A to je u cijelosti izmijenilo prioritete Neustrašivih. Kladim se da nemaš pojma tko je novi miljenik voĊa.

Odgovor je oĉigledan: Eric. Obuĉili su ga da bude podmukao, a sada će on sve nas ostale obuĉiti da budemo jednako podmukli.

Gledam Foura. Njihova obuka na njega nije imala uĉinka.

— Ako si ti bio prvi na rang–ljestvici iniciranih — kaţem — koji je onda bio Eric?

— Drugi.

— On je, dakle, bio drugi izbor za vodstvo. — Polagano kimam glavom. — A ti si im bio prvi izbor.

— Zašto to kaţeš?

— Zbog naĉina kako se Eric ponašao za veĉerom prvoga dana. Bio je ljubomoran premda je dobio ono za ĉime je ţudio.

Four mi ne proturjeĉi. Sigurno sam u pravu. Ţelim ga pitati zašto nije prihvatio funkciju koju su mu voĊe ponudili; zašto se toliko opire preuzimanju vodstva u svoje ruke premda se ĉini da je roĊeni voĊa. No, znam što Four misli o osobnim pitanjima. Šmrcam, još jednom otirem lice, dovodim kosu u red.

— Izgledam li kao da sam plakala? — pitam.

— Hmm — primiĉe mi se, skuplja oĉi kao da mi pomno pregledava lice. U kutovima usana nazire mu se osmijeh. Da se primaknuo još iole bliţe, udisali bismo isti zrak — da nisam zaboravila disati.

— Ne, Tris — kaţe mi zatim. Lice mu poprima ozbiljan izraz te pridodaje: — Izgledaš kao da si od ĉelika.

103

DEVETNAESTO POGLAVLJE U TRENUTKU KAD ulazim u spavaonicu, glavnina se iniciranih — kako onih roĊenih u Neustrašivima, tako i transfera — izmeĊu nizova kreveta na kat okupila oko Petera. On u rukama drţi list papira.

— Masovni egzodus djece iz frakcije Nijekanja ne smije se ignorirati, ni pripisivati slučajnosti — ĉita on. — Nedavni transfer Beatrice i Caleba Priora, djece Andrewa Priora, za sobom povlači pitanje valjanosti učenja i vrijednosti frakcije Nijekanja.

Jeza mi se uspinje kraljeţnicom. Christina koja stoji na suprotnom kraju gomile, pogledava preko ramena i uoĉava me. Zabrinuto me gleda. Ne mogu se pomaknuti. Moj otac.

Uĉeni sada napadaju mog oca.

— Zašto bi inače djeca tako važna čovjeka odlučila da životni stil koji im je usadio nije vrijedan divljenja? — nastavlja Peter.

— Molly Arwood, kolegica i transfer u Neustrašive, napominje kako bi za to možda mogao biti odgovoran poremećen i nasilan odgoj. »Čula sam je jednom kako govori u snu«, kaže Molly. »Govorila je svome ocu neka prestane raditi nešto. Ne znam što je bilo posrijedi, no imala je zbog toga noćne more.« To je, dakle, Mollyna osveta. Sigurno je razgovarala s reporterom iz frakcije Uĉenih na kojeg je Christina vikala.

Smiješi se. Zubi su joj grbavi. Moţda ću joj uĉiniti uslugu budem li joj ih izbila.

— Što? — pitam. Ili pokušavam pitati, no glas mi zvuĉi prigušeno i piskutavo, pa se moram nakašljati i ponoviti pitanje: — Što?

Peter prestaje ĉitati, a nekolicina prisutnih okreće se prema meni. Neki, poput Christine, gledaju me saţaljivo, spuštenih obrva, obješenih usta. No, većina ih se ceri i znakovito se pogledavaju. Peter se okreće posljednji, na licu mu je osmijeh od uha do uha.

— Daj mi to — kaţem i pruţam ruku. Lice mi gori.

— Ali, nisam proĉitao do kraja — odgovara s prizvukom smijeha u glasu. Pogledom prelazi preko papira. — Pa ipak, odgovor možda ne počiva u ponašanju tog moralno izopačenog čovjeka, nego u iskvarenim idealima čitave frakcije. Možda je odgovor taj da smo voĎenje našega grada povjerili skupini tirana prozelitista koji i ne znaju kako nas iz siromaštva dovesti do napretka.

Nasrćem na njega i pokušavam mu išĉupati papir iz ruku, no on ga podiţe u zrak, drţi ga visoko iznad glave, tako da ga ne mogu dohvatiti ako ne skoĉim. A ne ţelim skakati.

Umjesto toga, podiţem nogu i petom ţestoko udaram u mjesto gdje se kosti njegovih noţnih prstiju spajaju s kostima pete. Škrguće zubima i jauĉe.

Bacam se zatim na Molly u nadi da će je silina udarca iznenaditi i baciti na tlo, no prije nego što sam uspjela išta uĉiniti, oko pojasa osjećam hladne ruke.

— To je moj otac! — viĉem. — Moj otac, kukavice!

Will me odvlaĉi od nje, podiţe me s tla. Dišem brzo, upinjem se dohvatiti onaj papir prije nego što itko uspije s njega proĉitati još jednu jedinu rijeĉ. Moram ga spaliti; uništiti; moram.

Will me iz prostorije odvlaĉi na hodnik, njegovi prsti mi se zabijaju u koţu. Ĉim su se vrata za nama zatvorila, on me pušta, a ja ga od sebe odgurujem.

104

— Što? Zar si mislio da se ne mogu obraniti od tog Iskrenog smeća?

— Ne — kaţe Will. Stoji ispred vrata. — Shvatio sam da te moram zaustaviti da ne zapoĉneš tuĉnjavu u spavaonici. Smiri se.

Blago se smijem.

— Da se smirim? Smirim? Govorili su o mojoj obitelji, o mojoj frakciji!

— Ne, nije to tvoja frakcija. — Ispod oĉiju ima tamne podoĉnjake; izgleda iscrpljeno.

— To je tvoja stara frakcija, i ne moţeš uĉiniti ništa u vezi s onim što o njoj govore, pa bi ti najbolje bilo da se i ne obazireš.

— Jesi li ih uopće slušao? — Obrazi mi se više ne ţare, dišem umjerenije. — Tvoja glupa bivša frakcija nije se zaustavila samo na vrijeĊanju frakcije Nijekanja. Pozivaju na zbacivanje cijele vlade.

Will se smije.

— Ne, ne ĉine to. Samo su arogantni i glupi, zato sam ih i napustio, no nipošto nisu revolucionarni. Samo ţele više dolaziti do rijeĉi, i to je sve. Nijekanju zamjeraju što ih ne ţele slušati.

— Ne ţele oni da ih ljudi slušaju, nego da se s njima sloţe — odgovaram. — A ne treba ljude prisiljavati da se s tobom sloţe. — Prinosim dlanove obrazima. — Ne mogu vjerovati da im se moj brat pridruţio.

— Hej. Nisu oni baš svi zli — odgovara mi oštro on.

Kimam glavom, no ne vjerujem mu. Ne mogu vjerovati da itko iz Uĉenih moţe izaći neokrznut, premda se Will doima kao sasvim normalna osoba.

Vrata se ponovno otvaraju, a Christina i Al izlaze.

— Na meni je red da se tetoviram — kaţe ona. — Ideš s nama?

ZaglaĊujem kosu. Ne mogu se vratiti u spavaonicu. Ĉak i kada bi me Will pustio, bila bih brojĉano nadjaĉana. Jedino što mogu jest otići s njima i zaboraviti što se dogaĊa izvan sjedišta Neustrašivih. Imam dovoljno briga i bez tjeskobe koja me obuzima pri pomisli na moju obitelj. *** Ispred mene, Al Christinu nosi na leĊima. Ona vrišti dok on juri kroz gomilu. Oni koji stiţu, s puta mu se sklanjaju u širokom luku.

Rame me još peĉe. Christina me je uspjela uvjeriti da si i ja na rame dadem tetovirati peĉat Neustrašivih. Krug unutar kojega gori vatra. Majka nije ni reagirala na moju tetovaţu preko kljuĉne kosti, tako da više prema tetoviranju ne osjećam sustezanje. Tetovaţe su sastavni dio ovdašnjeg ţivota, baš kao što je tuĉnjava sastavni dio moje inicijacije.

Christina me uvjerila i da si nabavim majicu koja otvoreno izlaţe moja ramena i kljuĉne kosti, te da si oĉi opet porubim olovkom za oĉi. Više se i ne trudim prosvjedovati protiv njezinih pokušaja da promijeni moj izgled. Osobito otkada sam u tome poĉela uţivati.

Will i ja hodamo iza Christine i Ala. — Ne mogu vjerovati da si napravila još jednu tetovaţu — kaţe mi on i trese glavom.

— Zašto? — pitam. — Zato što sam Ukoĉena?

— Ne. Zato što si... osjećajna. — Smiješi se. Zubi su mu bijeli i ravni. — I kakav si strah danas proţivjela, Tris?

— Previše vrana — odgovaram. — A ti?

105

Smije se.

— Previše kiseline.

Ne pitam ga što to znaĉi.

— Doista je fascinantno kako sve to funkcionira — kaţe.

— U osnovi je to borba izmeĊu tvog talamusa koji proizvodi strah i prednjeg reţnja mozga koji donosi odluke. No, cijela se simulacija dogaĊa u tvojoj glavi, pa premda imaš dojam da ti to radi netko drugi, to si samo ti, samome sebi to radiš i... — Glas mu posustaje.

— Oprosti, zvuĉim kao Uĉeni. Stvar navike.

Slijeţem ramenima.

— Zanimljivo je to.

Al gotovo ispušta Christinu, pa se ona rukama hvata za prvo uporište koje joj je na dohvat ruke. Sluĉajno, rijeĉ je o njegovu licu. On zastaje i bolje je hvata za noge. Na prvi pogled, Al se doima sretnim, no ima neĉeg ozbiljnog ĉak i u njegovu osmijehu. Zabrinuta sam za njega.

Vidim Foura koji stoji pokraj Jame, oko njega je skupina ljudi. Tako se ţestoko smije, da se hvata za ogradu. Sudeći prema boci koju drţi u ruci i sjaju njegovih oĉiju, pijan je, ili na pravome putu da bude pijan. Poĉela sam o Fouru razmišljati kao o ukoĉenom, vojniĉki nastrojenom ĉovjeku, tako da sam zaboravila da mu je samo osamnaest godina.

— Uh–oh — kaţe Will. — Uzbuna, instruktor na pomolu.

— Barem nije Eric — kaţem. — Taj bi nas sigurno natjerao da radimo nekakvu budalaštinu.

— Sigurno, ali Four ulijeva strah. Sjećaš se kad je Peteru prislonio pušku uz glavu?

Mislim da se Peter tad upišao.

— Peter je to zasluţio — odluĉno izjavljujem.

Will se ne prepire sa mnom. Prije nekoliko tjedana to bi moţda i uĉinio, no do sada smo svi već imali prilike vidjeti što je sve Peter u stanju uĉiniti.

— Tris! — doziva me Four. Will i ja se pogledavamo napola iznenaĊeno, napola sa strahom. Four se odguruje od ograde i hoda mi ususret. Ispred nas, Al i Christina prestaju trĉati, a Christina se s Alovih leĊa spušta na tlo. Ne zamjeram im što tako napadno zure. ĉetvero nas je, a Four se obraća samo meni.

— Izgledaš drukĉije. — Njegov inaĉe grĉevit glas sada zvuĉi nekako meko.

— Baš kao i ti — kaţem. Doista djeluje drukĉije — izgleda opuštenije, mlaĊe. — Što radiš?

— Poigravam se sa smrću — odgovara on i smije se. — Pijem pokraj Jame. Vjerojatno nije baš najpametnije.

— Ne, nije. — Nisam sigurna sviĊa li mi se Four u ovakvu izdanju. Ima u tome neĉeg uznemirujućeg.

— Nisam znao da imaš tetovaţu — kaţe mi, promatra moju kljuĉnu kost.

Ispija gutljaj iz boce. Iz usta mu se širi jak, oštar zadah. Poput onog koji se širio oko onog ĉovjeka bez frakcije.

— Da. Vrane — kaţe. Preko ramena pogledava prema svojim prijateljima koji, za razliku od mojih prijatelja, nastavljaju i bez njega. — Pozvao bih te da nam se pridruţiš, no ne bi me smjela vidjeti ovakvog.

U iskušenju sam da ga pitam zašto bi me pozvao da mu se pridruţim, no imam osjećaj da bi njegov odgovor nekako bio povezan s onom bocom što je drţi u ruci.

106

— Kakvog? — pitam. — Pijanog?

— Aha..., ma ne. — Glas mu se smekšava. — Pravog mene, zapravo.

— Pretvarat ću se da te nisam vidjela.

— Lijepo od tebe. — Prinosi usne tik do moga uha i kaţe: — Dobro izgledaš, Tris.

Njegove su me rijeĉi iznenadile, srce mi poskakuje. Voljela bih da nije tako, jer sudeći prema naĉinu kako me gleda u oĉi, nema pojma što govori. Smijem se.

— Uĉini mi uslugu i drţi se podalje od Jame, moţe?

— Naravno. — Namiguje mi.

Ne mogu si pomoći. Smiješim se. Will se nakašljava, no ne ţelim se okrenuti od Foura, ĉak ni u trenutku kada on odlazi natrag svojim prijateljima.

Al zatim juri prema meni i prebacuje me preko svoga ramena. Vrištim, lice mi se ţari.

— Hajde, djevojĉice, — kaţe. — Vodim te na veĉeru.

Laktima se oslanjam o Alova leĊa i mašem Fouru dok me ovaj odnosi.

— Mislio sam da bih te trebao spasiti — kaţe mi Al dok odlazimo. — O čemu se uopće radilo?

Trudi se zvuĉati nehajno, no pitanje postavlja gotovo sjetno.

— Aha, mislim da bismo svi htjeli ĉuti odgovor na to pitanje — kaţe Christina pijevnim glasom. — Što ti je rekao?

— Ništa — tresem glavom. — Bio je pijan. Nije ni znao što govori. — Nakašljavam se.

— Zato sam se i cerekala. Tako je... ĉudno vidjeti ga u takvu stanju.

— Pa da — kaţe Will. — To ni sluĉajno nije zato što...

Laktima ţestoko udaram Willa u rebra prije nego što je uspio dovršiti reĉenicu. Bio je dovoljno blizu da ĉuje kada mi je Four rekao kako izgledam dobro. Ne ţelim da to ikome kaţe, osobito ne Alu. Ne bih htjela da se još gore osjeća.

Kod kuće bih sa svojom obitelji provodila mirne, ugodne veĉeri. Mama bi plela šalove za djecu iz susjedstva. Otac bi Calebu pomagao oko zadaće. U kaminu bi gorjela vatra, dok bi mi u srcu vladao mir, jer ĉinila sam toĉno ono što se od mene oĉekivalo i sve je bilo tiho i mirno.

Nikada me još uokolo nije nosao neki krupan mladić, nikada se za veĉerom nisam smijala toliko da bi me bolio trbuh, niti slušala graju stotinjak ljudi koji govore istodobno. Mir je sputanost: ovo je sloboda.

107

DVADESETO POGLAVLJE DIŠEM NANOS. Udisaj, izdisaj. Udisaj.

— Ovo je samo simulacija, Tris, — tiho mi govori Four.

Griješi. Posljednja simulacija pretoĉila mi se na ţivot, na buĊenje i san. Noćne more u kojima ne samo da su bile vrane nego i osjećaji koji su me tijekom simulacije proţimali — uţasnutost i bespomoćnost, ono ĉega se, ĉini se, zapravo istinski bojim. Iznenadni napadi panike ispod tuša, za doruĉkom, na putu ovamo. Nokti toliko izgriţeni da me peku vrhovi prstiju. I nisam jedina koja se tako osjeća; vidim to.

Svejedno, kimam glavom i sklapam oĉi. *** U tami sam. Posljednje ĉega se sjećam jest metalni naslonjaĉ i igla u mojoj ruci. Ovoga puta nema polja, nema vrana. Srce mi ţestoko tuĉe u išĉekivanju onoga što će se dogoditi.

Kakva će ĉudovišta izmigoljiti iz tame i oduzeti mi svu racionalnost? Koliko ću ih dugo morati ĉekati?

Modra svijetla toĉka pali se nekoliko desetaka centimetara od mene, a zatim i druga, ispunjavaju prostoriju svjetlom. Na najniţoj sam razini Jame, pokraj ponora, oko mene stoje inicirani. Ruke su im prekriţene na prsima, lica bezizraţajna. Pogledom traţim Christinu i pronalazim je meĊu ostalima. Nitko se ne miĉe. Osjećam se napeto zbog te njihove nepomiĉnosti.

Ispred sebe vidim nešto — slabašan vlastiti odraz. Dodirujem ga i prstima dodirujem staklo, hladno i glatko. Podiţem pogled. Ispred mene je staklena stijenka; nalazim se u staklenoj kutiji. Podiţem ruke iznad glave i guram staklo u pokušaju da otvorim kutiju. Ne pomiĉe se. Zapeĉaćena sam u toj kutiji.

Srce mi poĉinje brţe tući. Ne ţelim biti uhvaćena u zamku. Netko rukom udara po stijenci ispred mene. Four. Upire mi prstom u noge. Cereka se.

Prije nekoliko sekundi noge su mi bile na suhom, no sada stojim u centimetar i pol vode, ĉarape su mi natopljene vodom. Spuštam se u ĉuĉanj kako bih vidjela otkuda dolazi voda, no ĉini se da dolazi niotkuda, navire iz staklenog dna kutije. Pogledavam Foura, a on slijeţe ramenima. Pridruţuje se okupljenim iniciranima.

Razina vode brzo se podiţe. Sada mi je preko gleţnjeva. Šakom udaram po staklu.

— Hej! — kaţem. — Vadite me odavde!

Hladna i meka, voda mi se uspinje uz gole listove. Ţešće udaram staklo.

— Vadite me odavde!

Zurim u Christinu. Naginje se prema Peteru, nešto mu šapuće u uho i oboje se smiju.

Voda mi prekriva bedra. Šakama udaram o staklo. Više ne pokušavam privući njihovu paţnju; pokušavam se probiti van. Frenetiĉno udaram o staklo što jaĉe mogu. Hvatam zamah i ramenom se bacam u staklenu stijenku: jednom, dvaput, triput, ĉetiri puta zaredom. Udaram sve dok me rame nije poĉelo boljeti, dozivam upomoć, gledam kako mi se voda penje do pojasa, rebara, sve do grudi.

— Upomoć! — vrištim. — Molim vas! Pomozite mi, molim vas!

108

Dlanovima plješćem po staklu. Umrijet ću u ovoj kutiji. Drhtave ruke provlaĉim kroz kosu.

Vidim Willa koji stoji meĊu ostalim iniciranima i nešto mi treperi u podsvijesti. Nešto što je rekao. Hajde, misli. Prestajem pokušavati razbiti staklo. Teško je disati, no moram se potruditi. U nekoliko sekundi moram udahnuti što više zraka.

OsloboĊeno teţine, tijelo mi se podiţe u vodi. Plutam bliţe stropu i zabacujem glavu dok mi voda dodiruje bradu. Teško dišući, pritišćem lice uz staklo iznad sebe, udišem što je moguće više zraka. Voda me zatim sasvim prekriva, okiva me u kutiji.

Ne paničari. Ne pomaţe — srce mi udara kao ludo i misli mi bjeţe. Bacakam se u vodi, udaram zidove. Nogom staklo udaram što jaĉe mogu, no voda mi usporava pokrete.

Simulacija je isključivo u tvojoj glavi.

Viĉem i voda mi puni usta. Ako je sve u mojoj glavi, onda sve ovo mogu i kontrolirati.

Peku me oĉi od vode. Pasivna lica iniciranih zure u mene. Nije ih briga.

Ponovno viĉem i dlanom udaram o staklenu stijenku. Ĉujem nešto. Zvuk pucanja.

Odmiĉem ruku i vidim liniju na staklu. Drugom rukom udaram blizu mjesta gdje sam udarila prvom i na staklu se stvara nova napuklina koja se širi poput dugih, grbavih prstiju. U prsima mi gori kao da sam progutala vatru. Nogom udaram stijenku. Stopalo me boli od siline udarca, ĉujem potmulu, tihu grmljavinu.

Stijenke pucaju, a silina vode baca me naprijed. Ponovno zrak.

Udišem i pridiţem se u sjedeći poloţaj. U naslonjaĉu sam. Pohlepno gutam zrak i protresam ruke. Four sjedi zdesna, no ne pomaţe mi da ustanem, nego me samo promatra.

— Što je? — pitam.

— Kako si uĉinila to?

— Što?

— Kako si razbila staklo?

— Ne znam. — Four mi konaĉno pruţa ruku. Prebacujem noge preko boĉnog dijela naslonjaĉa, a dok ustajem, osjećam se sigurno. Smireno.

Uzdiše i hvata me za lakat. Napola me vodi, a napola odvlaĉi iz prostorije. Brzo koraĉamo hodnikom, a zatim zastajem, izvlaĉim ruku iz njegova stiska. U tišini zuri u mene.

Neće mi ništa reći ako ga ne pitam.

— Što je? — pitam.

— Ti si Razliĉita — odgovara.

Zurim u njega, strah mi tijelom prolazi kao elektricitet. On zna. Kako zna? Sigurno sam uĉinila pogrešku. Rekla nešto pogrešno.

Trebala bih se ponašati opušteno. Izmiĉem se unatrag, naslanjam ramena na zid i kaţem: — Što je to Razliĉita?

— Ne glumi budalu — kaţe. — Posumnjao sam još prošli put, no sad je bilo oĉigledno.

Manipulirala si simulacijom: ti si Razliĉita. Izbrisat ću snimku, no ako ne ţeliš završiti mrtva na dnu ponora, morat ćeš nauĉiti kako tijekom simulacije prikriti ono što jesi! A sada te molim da me ispriĉaš.

Odlazi natrag do prostorije za simulaciju i treskom zatvara vrata. Osjećam kako mi srce tuĉe u grlu. Manipulirala sam simulacijom; razbila sam staklo. Nisam znala da to ĉine samo Razliĉiti.

Kako je on to mogao znati?

109

Odmiĉem se od zida i nastavljam dalje niz hodnik. Potrebni su mi odgovori i znam od koga ih mogu dobiti.

Idem ravno do prostora za tetoviranje, gdje sam posljednji puta vidjela Tori.

Nema mnogo ljudi vani, jer sredina je poslijepodneva i većina je na poslu ili u školi. U prostoru za tetoviranje troje je ljudi: umjetnik za tetovaţe koji drugom muškarcu na ruci crta lava i Tori koja pregledava snop papira na pultu. Podiţe pogled u trenutku kada ulazim.

— Zdravo, Tris, — kaţe mi. Pogledava umjetnika za tetoviranje koji je previše zaokupljen svojim poslom da bi nas primijetio.

Slijedim je iza zastora koji dijeli dvije prostorije. U drugoj je prostoriji nekoliko stolaca, rezervne igle za tetoviranje. tinta, blokovi papira i uramljena umjetniĉka djela. Tori navlaĉi zastor i sjeda na jedan od stolaca. Sjedam pokraj nje, lukpam stopalom kako bih se neĉim zaokupila.

— Što se dogaĊa? — pita me. — Kako se odvijaju simulacije?

— Stvarno dobro. — Kimam nekoliko puta. — Malo predobro, tako sam ĉula.

— Ah. — Molim te, pomozi mi da shvatim — tiho joj kaţem. — Što znaĉi biti... — Oklijevam.

Ne bih ovdje trebala glasno izgovoriti rijeĉ »Razliĉita«. — Što sam to, dovraga? Kakve to ima veze sa simulacijama?

Torino drţanje se mijenja. Naslanja se i polaţe ruke preko prsa. Izraz lica joj postaje oprezan.

— IzmeĊu ostaloga, ti... ti si netko tko je tijekom simulacije svjestan da ono što proţivljava nije stvarno — kaţe ona. — Netko tko moţe manipulirati simulacijom, pa ĉak je i iskljuĉiti. A takoĊer... — Naginje se naprijed i gleda me u oĉi. — Netko tko je, zato što je i Neustrašiv, sklon umrijeti.

Osjećam teţinu u grudima, kao da se ondje gomila svaka njezina izgovorena reĉenica. U meni raste napetost koju više ne mogu obuzdavati — moram ili zaplakati, ili vrištati, ili...

Nervozno se, kratko smijem i kaţem: — Znaĉi, umrijet ću?

— Ne nuţno — kaţe. — VoĊe Neustrašivih ne znaju još ništa o tebi. Odmah sam iz sustava izbrisala tvoje rezultate testa sposobnosti i ruĉno upisala rezultat koji upućuje na frakciju Nijekanja. No nemoj se zanositi — ubit će te budu li otkrili tko si.

Nijemo zurim u nju. Ne izgleda kao luĊakinja. Zvuĉi uravnoteţeno, premda pomalo ishitreno, a nikada za nju nisam posumnjala da bi mogla biti neuravnoteţena, premda sigurno jest. Otkako znam za sebe, u našem gradu nije bilo ubojstava. Ĉak i ako su pojedinci u stanju uĉiniti to, voĊe frakcija nipošto ne bi mogli poĉiniti ubojstvo.

— Paranoiĉna si — kaţem. — VoĊe Neustrašivih ne bi me ubili. To se ne radi. Ne više.

To i jest smisao svega ovoga... svih frakcija.

— Oh, tako misliš? — Polaţe dlanove na koljena i zuri u mene, a izraz lica postaje joj nekako krvoloĉan. — Uhvatili su moga brata, zašto ne bi i tebe, ha? Zašto si li tako posebna?

— Tvoga brata? — pitam, nabirem oĉi.

— Aha. Mog brata. On i ja došli smo iz Uĉenih, samo što njegov test sposobnosti nije bio odreĊen. Posljednjega dana simulacija njegovo smo tijelo pronašli na dnu ponora. Rekli su da je poĉinio samoubojstvo. Problem je što je moj brat bio dobar u obuci, imao je vezu s jednom od iniciranih, bio je sretan. — Ona trese glavom. — I ti imaš brata, zar ne? Zar ne misliš da bi ti prva znala da ima samoubilaĉkih sklonosti?

110

Pokušavam zamisliti kako se Caleb ubija. Smiješna mi je već sama ta pomisao. Ĉak i kada bi se osjećao bijedno, samoubojstvo za Caleba nikada ne bi bilo jedna od opcija.

Rukavi su joj zavrnuti, tako da joj na desnoj ruci vidim tetovaţu koja prikazuje rijeku.

Je li tu tetovaţu dala naĉiniti nakon smrti svoga brata? Je li rijeka jedan od strahova koje je prevladala?

Utišava glas.

— U drugoj fazi obuke, Georgie je bio stvarno dobar, stvarno brz. Rekao je da mu simulacije uopće nisu strašne... da su više poput igre. Zato su se instruktori zainteresirali za njega. Dok bi prolazio simulaciju, oni bi se okupili u prostoriji, umjesto da jednom od instruktora jednostavno puste neka samo snimi simulaciju i izvijesti o rezultatima. Cijelo bi se vrijeme došaptavali. Posljednjega dana simulacije pojavio se i jedan od voĊa Neustrašivih. A sljedećega dana Georgie je bio mrtav.

Mogla bih biti dobra u simulacijama kad bih uspjela ovladati silom, kakva god ona bila, kojom sam uspjela razbiti staklo. Mogla bih biti dobra, pa da me instruktori primijete. Mogla bih, no hoću li?

— Je li to sve? — pitam. — Odnosi li se to samo na mijenjanje simulacije?

— Sumnjam — kaţe — ali to je sve što znam.

— Koliko ljudi zna za to? — pitam, mislim pritom na Foura. — O manipuliranju simulacijama?

— Dvije vrste ljudi — kaţe ona. — Ljudi koji te ţele mrtvu. Ili ljudi koji su to sami iskusili. Iz prve ruke. Ili druge, kao ja.

Four je rekao da će izbrisati zapise s mojim razbijanjem stakla. Ne ţeli da umrem. Je li i on Razliĉit? Je li to bio netko iz njegove obitelji? Prijatelj? Djevojka?

Izbacujem tu misao iz glave. Ne smijem dopustiti da me smete.

— Ne shvaćam — kaţem usporenim glasom — zašto bi voĊama Neustrašivih trebalo biti toliko vaţno to što mogu manipulirati simulacijom?

— Da sam shvatila u ĉemu je kvaka, sigurno bih ti rekla. — Stišće usne. — Jedino što sam uspjela dokuĉiti jest to da im sama manipulacija simulacijama i nije toliko vaţna; ona je samo simptom neĉeg drugog. Neĉeg što im je vaţno.

Tori me hvata za ruke i stišće ih izmeĊu dlanova.

— Razmisli o tome — kaţe mi. — Ovi su te ljudi uĉili kako pucati iz puške. Uĉili su te kako se tući. Zar misliš da te ne mogu povrijediti? Zar misliš da te ne mogu ubiti?

Ispušta mi ruke i ustaje — Moram ići, ili će se Bud poĉeti pitati gdje sam. Budi obazriva, Tris.

111

DVADESET PRVO POGLAVLJE IZA MENE zatvaraju se vrata koja vode u Jamu, sama sam. Ovim tunelom nisam koraĉala još od dana kad je odrţana Ceremonija izbora. Sjećam se kako sam tada ovuda išla nesigurna koraka, traţeći svjetlo. Korak mi je sada siguran. Više mi ne treba svjetlo.

Prošla su ĉetiri dana otkako sam razgovarala s Tori. Uĉeni su od tada objavili još dva ĉlanka o frakciji Nijekanja. Prvi ĉlanak optuţuje predstavnike frakcije Nijekanja da za sebe ĉuvaju sav luksuz poput automobila i svjeţe voće iz drugih frakcija, sve kako bi vlastita uvjerenja o nuţnosti samozatajnosti nametnuli svim ostalim frakcijama. Dok ga ĉitam, na pamet mi pada Willova sestra Cara koja je moju majku optuţila da gomila sva dobra.

Drugi ĉlanak raspravlja o propustima izbora duţnosnika u vladi prema njihovoj frakcijskoj pripadnosti, te postavlja pitanje zašto bi samo ljudi koji sebe definiraju kao nesebiĉne trebali biti u vladi. Ĉlanak se zalaţe za povratak demokratski biranih politiĉkih sustava iz prošlosti. Zvuĉi priliĉno razumno, što me navodi na pomisao da zapravo poziva na revoluciju onako umotan u ambalaţu racionalnosti.

Dolazim do kraja tunela. Preko otvora se proteţe mreţa, baš onako kako je bila postavljena i kad sam je vidjela posljednji put. Stubama se penjem do drvene platforme na koju me je Four bio povukao kako bih stala na ĉvrsto tlo i hvatam preĉku za koju je mreţa priĉvršćena. Kada sam se prvi put ovdje našla, ruke mi nisu bile dovoljno snaţne da cijelo tijelo podignem samo s pomoću njih, no sada to ĉinim gotovo bez razmišljanja i kotrljam se do središta mreţe.

Iznad mene su prazne zgrade koje se uzdiţu uz rub otvora, i nebo. Tamnoplavo je i bez zvijezda. Ĉlanci su me uznemirili, no imam prijatelje koji me uvijek razvedre. I to je nešto.

Nakon objave prvoga ĉlanka, Christina je šarmirala jednog od kuhara u kuhinji Neustrašivih koji nam je dao da kušamo malo kreme za kolaĉe. Nakon drugog ĉlanka, Uriah i Marlene nauĉili su me kartati, pa smo se dva sata kartali u blagovaonici.

Veĉeras, meĊutim, ţelim biti sama. Štoviše, ţelim se prisjetiti zašto sam uopće došla ovamo, te zašto sam bila odluĉna u nakani da ovdje i ostanem, tako odluĉna da sam zbog toga skoĉila s krova one zgrade, prije nego što sam uopće doznala što znaĉi biti Neustrašiv.

Provlaĉim prste kroz rupe na mreţi ispod sebe.

Htjela sam biti poput Neustrašivih koje sam viĊala u školi. Htjela sam biti glasna, odvaţna i slobodna poput njih. No oni tada još nisu bili pripadnici frakcije; tek su namjeravali postati Neustrašivima. Baš kao i ja kad sam skoĉila s krova. Nisam znala što je strah.

U posljednja sam se ĉetiri dana suoĉila s ĉetiri straha. U jednom sam bila privezana na lomaĉi koju je potpaljivao Peter. U drugom sam se ponovno utapala, ovoga puta usred oceana, a voda je oko mene divljala. U trećem sam gledala kako mi ĉitava obitelj polako krvari u smrt.

U ĉetvrtom sam ih drţala na nišanu i bila prisiljena pucati u njih. Sada znam što je to strah.

Vjetar nasrće kroz rupu i prelijeće preko mene, sklapam oĉi. U mislima ponovno stojim na rubu krova zgrade. Raskopĉavam svoju sivu košulju frakcije Nijekanja, razgolićujem ruke, razotkrivam više svoga tijela nego što sam ikada prije. Guţvam košulju u gvalju i bacam ju Peteru u prsa.

Otvaram oĉi. Ne, pogriješila sam: nisam s krova skoĉila zato što sam htjela biti poput Neustrašivih. Skoĉila sam zato što sam već bila poput njih, htjela sam im se pokazati. Priznala sam i prihvatila dio sebe koji sam u Nijekanju morala zatajivati.

112

Proteţem ruke iznad glave i prste ponovno provlaĉim kroz mreţu. Pruţam noge što dalje mogu, širim se koliko god mogu. Noćno nebo pusto je i tiho, a takve su i moje misli prvi put u posljednja ĉetiri dana. *** Rukama se drţim za glavu i duboko dišem. Današnja je simulacija bila istovjetna juĉerašnjoj: netko me je drţao na nišanu i naredio mi da ubijem svoju obitelj. Podiţem glavu i vidim da me Four promatra.

— Znam da simulacija nije stvarna — kaţem.

— Ne moraš mi objašnjavati — odgovara on. — Voliš svoju obitelj. Ne ţeliš pucati u njih. To je nešto sasvim shvatljivo.

— Mogu ih vidjeti još samo u simulaciji — kaţem. Premda mi je rekao da ne moram, osjećam da bih mu trebala objasniti da je ovaj strah drukĉiji od ostalih. Ispreplećem prste i razdvajam ih. Nokti su mi izgriţeni do krvi — grizem ih u snu. Svakog jutra se budim s krvavim rukama. — Nedostaju mi. Zar tebi nikada... ne nedostaje tvoja obitelj?

Four pogledava u tlo.

— Ne — kaţe naposljetku. — Ne nedostaje mi. Ali to je neuobiĉajeno.

To je neobiĉno. Toliko neobiĉno da mi skreće pozornost sa sjećanja da sam pušku uperila u Calebova prsa. Kakva je to bila njegova obitelj kad mu do nje više nije stalo?

Polaţem ruku na kvaku i zastajem, okrećem se prema njemu.

Jesi li poput mene? Tiho ga pitam. Jesi li i ti Različit? Ĉak i sama pomisao na te rijeĉi doima se opasno. Zuri mi ravno u oĉi, a dok prolaze sekunde bez ijedne izgovorene rijeĉi, lice mu postaje sve blaţe. Ĉujem otkucaje vlastita srca.

Predugo sam ga gledala, pa ipak, i on je mene jednako gledao, tako da imam dojam da jedno drugome pokušavamo reći nešto što ono drugo ne moţe ĉuti. Moţda umišljam. Predugo, a sada još duţe, srce mi još glasnije kuca, njegov me pogled cijelu guta.

Energiĉno otvaram vrata i hitam niz hodnik.

Ne bih trebala dopustiti da me tako lako zbuni. Trebala bih misliti samo na inicijaciju, ni na što drugo. Više bi me trebale zbunjivati simulacije; trebale bi mi razarati um, onako kako to ĉine glavnini drugih iniciranih. Drew ne spava, samo sklupĉan zuri u zid. Al svake noći vrišti zbog noćnih mora i plaĉe zagnjuren u jastuk. Moje noćne more i izgriţeni nokti ništa su u usporedbi s tim.

Alovi krikovi svaki me put probude, pa zurim u opruge kreveta iznad sebe i pitam se što to, za boga miloga, sa mnom nije u redu, zašto osjećam da sam jaka u trenutku kada svi pucaju. Jesam li prisebna zato što sam Razliĉita, ili je posrijedi nešto drugo?

Po povratku u spavaonicu oĉekujem da će me ondje doĉekati isto što i juĉer: nekoliko iniciranih koji leţe u krevetima i zure ni u što. Umjesto toga, oni okupljeni stoje na suprotnom kraju prostorije. Ispred njih je Eric s ploĉom u rukama. Ploĉa je okrenuta prema suprotnome zidu, tako da ne vidim što na njoj piše. Zastajem pokraj Willa.

— Što se dogaĊa? — tiho ga pitam. Nadam se da nije posrijedi još jedan ĉlanak, jer nisam sigurna mogu li izaći nakraj s još jednim iskazivanjem neprijateljstva prema meni.

— Rang–ljestvica za drugu fazu — kaţe mi on.

— Mislila sam da nakon druge nema izbacivanja — psićem.

— I nema. Samo izvješće o napretku, u odreĊenom smislu.

Kimam glavom.

113

Osjećam nelagodu pri samom pogledu na ploĉu, kao da mi nešto pliva u ţelucu. Eric podiţe ploĉu iznad glave i vješa je na ĉavao. Kada se izmaknuo ustranu, u prostoriji je zavladao muk, a ja isteţem vrat kako bih vidjela što piše.

Moje ime je na vrhu.

Glave se okreću prema meni. Pogledom klizim prema dnu ljestvice. Christina i Will su ĉetvrti i šesti. Peter je drugi, no kada sam proĉitala vrijeme zapisano pokraj njegova imena, shvaćam da su razlike u vremenima izmeĊu nas sumnjivo velike.

Peterovo je prosjeĉno vrijeme trajanja simulacije osam minuta. Moje je dvije minute i ĉetrdeset pet sekundi.

— Dobro obavljen posao, Tris, — tiho mi kaţe Will.

Kimam glavom, i dalje zurim u ploĉu. Trebalo bi mi biti drago što sam prva na ljestvici, no znam što to znaĉi. Ako su me Peter i njegovi prijatelji do sada mrzili, sada će prema meni osjećati gnušanje. Sada sam ja Edward. Moje bi oko moglo biti sljedeće. Ili nešto gore od toga.

Traţim Alovo ime i pronalazim ga u posljednjem redu. Skupina iniciranih polako se razilazi, tako da naposljetku ispred ploĉe ostajemo samo Peter, Will, Al i ja. Ţelim utješiti Ala. Reći mu da sam ovako dobar rezultat postigla samo zato što je moj mozak zbog neĉega razliĉit.

Peter se polako okreće, udovi su mu napeti. Bijesan pogled bio bi znatno manje strašan od pogleda koji mi udjeljuje — pogled ĉiste mrţnje. Hoda prema svome krevetu, no u posljednji tren se okreće i gura me uza zid, rukama mi pritišće ramena.

— Neću dopustiti da Ukoĉena bude ispred mene na rang–ljestvici — psiĉe, lice mu je tako blizu mome licu da osjećam njegov ustajali zadah. — Kako si postigla to, ha? Kako si, dovraga, uĉinila to?

Privlaĉi me nekoliko centimetara prema sebi, a zatim me ponovno baca u zid. Škrgućem zubima da ne zaplaĉem, premda mi se bol od siline udarca o zid širi cijelom kraljeţnicom.

Will Petera hvata za ovratnik. majice i odvlaĉi ga od mene.

— Pusti ju na miru — veli. — Samo se kukavice iţivljavaju na djevojĉicama.

— Djevojĉicama? — ruga se Peter odgurujući Willovu ruku od sebe. — Jesi li slijep ili glup? Ona će te izgurati na dno rang–ljestvice, izgurati iz Neustrašivih, pa ćeš dobiti ništa, samo to što za razliku od tebe zna manipulirati ljudima. Daj mi do znanja kada budeš shvatio da joj je namjera sve nas preveslati.

Peter juri van iz spavaonice. S izrazom gaĊenja na licu, slijede ga Molly i Drew.

— Hvala — kaţem Willu i kimam glavom.

— Je li u pravu? — tiho me pita Will. — Pokušavaš li nas sve preveslati?

— Kako bih, za boga miloga, uĉinila takvo što? — rugam mu se. — Samo dajem sve od sebe, baš kao i svi ostali.

— Ne znam — blago slijeţe ramenima. — Ponašajući se kao da si slaba, da bismo se saţalili? A zatim se ponašajući kao nepobjediva kako bi nas izludila?

— Kako bih vas izludila? — ponavljam. — Prijateljica sam vam. Nikada ne bih uĉinila to.

Ništa ne govori. Vidim da mi ne vjeruje — ne u potpunosti.

— Ne budi glup, Will, — kaţe Christina skaĉući s kreveta. Gleda me bez ikakvih emocija i pridodaje: — Ona ne glumi.

Christina se okreće i odlazi, ne zatvara vrata iza sebe. Will odlazi za njom. Sama sam s Alom u prostoriji. Prva i posljednji.

114

Al nikada do sada nije izgledao sitno, no sada baš tako izgleda. Ramena su mu pognuta, tijelo povijeno kao zguţvani papir. Sjedi na rubu svoga kreveta.

— Jesi li dobro? — pitam.

— Naravno — odgovara.

Lice mu je jarko crveno. Odvraćam pogled. Moje pitanje bilo je puka formalnost.

Svatko tko nije slijep vidi da Al nije dobro.

— Još nije gotovo — kaţem. — Moţeš poboljšati svoj status na rang–ljestvici ako...

Glas me izdaje u trenutku kad me je pogledao. Ne znam ĉak ni što bih mu rekla da sam uspjela dovršiti reĉenicu. Nema strategije kad je druga faza posrijedi. Druga faza zadire duboko u ono što smo i testira hrabrost koju nosimo u sebi.

— Vidiš? — kaţe on. — Nije tako jednostavno.

— Znam da nije.

— Mislim da ne znaš — kaţe i vrti glavom. Obrazi mu se tresu. — Tebi je jednostavno.

Sve ti je to jednostavno.

— To nije istina.

— Jest, istina je. — Sklapa oĉi. — Ne pomaţeš mi time što se pretvaraš da nije. Mislim, siguran sam da mi uopće ne moţeš pomoći.

Osjećam se kao da se preko mene izlila bujica, kao da mi je odjeća natopljena vodom; osjećam se tromo, nelagodno i zbunjeno. Ne znam ţeli li time reći da mu nitko ne moţe pomoći, ili da mu izriĉito samo ja ne mogu pomoći, no nijedno mi tumaĉenje ne bi odgovaralo. Ţelim mu pomoći. No, nemoćna sam.

— Ja... — zapoĉinjem sa ţeljom da mu se ispriĉam, ali zašto? Zato što sam u većoj mjeri Neustrašiva od njega? Zato što ne znam što bih mu rekla?

— Samo... — suze koje su mu se nakupljale u oĉima poĉinju teći, natapaju mu obraze.

—... ţelim biti sam.

Kimam glavom i okrećem mu leĊa. Nije pametno ostavljati ga samog, no ne mogu se zaustaviti. Vrata iza mene vraćaju se u okvir, dok nastavljam hodati.

Prolazim pokraj fontane s pitkom vodom, kroz tunel koji mi se prvoga dana ĉinio kao da je beskrajan, a koji danas jedva da i zamjećujem. Nije mi ovo prvi put da sam svoju obitelj iznevjerila otkako sam došla ovamo, no nekako sve se doima kao da je na svome mjestu.

Kada god bih ih iznevjerila, toĉno sam znala što bih trebala ĉiniti, no nijednom nisam tako i postupila. Ovoga puta, meĊutim, nisam znala kako bih trebala postupiti. Jesam li izgubila sposobnost uoĉavanja potreba drugih ljudi? Jesam li izgubila dio sebe?

Idem dalje. *** Nekako pronalazim hodnik na kojem sam sjedila onoga dana kad je Edward otišao. Ne ţelim biti sama, no nekako mi se ĉini da nemam izbora. Sklapam oĉi i pozornost usmjeravam na hladni kamen ispod mojih nogu i pljesnivi zrak podzemlja.

— Tris! — netko me doziva s kraja hodnika. Prema meni lagano trĉi Uriah. Iza njega su Lynn i Marlene. Lynn u ruci drţi kolaĉić.

— Znao sam da ću te ovdje pronaći. — Spušta se u ĉuĉanj do mojih nogu. — Ĉujem da si prva na rang–ljestvici.

— Pa si mi htio ĉestitati — cerim se. — Pa, hvala ti.

115

— Netko bi ti trebao ĉestitati — kaţe. — A pretpostavljam da tvoji prijatelji nisu baš raspoloţeni za ĉestitanje, budući da se nisu tako visoko plasirali. Zato prestani cmizdriti i poĊi s nama. Pucat ću u kolaĉić na Marleninoj glavi.

Zamisao je tako blesava da se ne mogu prestati smijati. Ustajem i Uriaha slijedim do kraja hodnika, gdje ga ĉekaju Marlene i Lynn. Marlene me sumnjiĉavo promatra, no Lynn se smiješi.

— Zašto ne slaviš? — pita me ona. — Nastaviš li u ovom stilu, zajamĉen ti je poloţaj meĊu prvih deset.

— Previše je Neustrašiva za ostale transfere — izjavljuje Uriah.

— A previše je u njoj još Nijekanja da bi »slavila« — zamjećuje Lynn.

Ne obazirem se na nju.

— Zašto ćeš pucati u kolaĉić na Marleninoj glavi?

— Kladila se da ne ciljam dovoljno dobro, te da s udaljenosti od tristo metara ne mogu pogoditi sitan predmet — objašnjava Uriah. — A ja sam se kladio da ona nema dovoljno hrabrosti da ondje stoji. Zapravo je dobro ispalo.

Dvorana u kojoj sam prvi put pucala iz pištolja nije daleko od skrivenog hodnika. Ondje smo za manje od minutu, a Uriah ukljuĉuje rasvjetu. Sve izgleda jednako kao i posljednji put kada sam ovdje bila: mete na suprotnoj strani dvorane, stolovi s pištoljima odmah do ulaznih vrata.

— Zar ih ostavljaju samo tako? — pitam.

— Da, ali nisu napunjeni. — Uriah zadiţe majicu. Za pojas hlaĉa zataknut mu je pištolj, toĉno ispod tetovaţe. Zurim u tetovaţu, pokušavam dokuĉiti što predstavlja, no on ponovno spušta majicu.

— OK — kaţe. — Idi stani ispred mete.

Marlene odlazi, poskakuje dok hoda.

— Nećeš stvarno pucati u nju, zar ne? — pitam Uriaha.

— Nije to pravi pištolj — tiho mi kaţe Lynn. — Ima plastiĉna zrna. Moţe je samo zaboljeti ako joj pogodi lice, ili ostaviti modricu. Zar misliš da smo glupi?

Marlene zastaje ispred jedne od meta i postavlja si kolaĉić na glavu. Uriah škilji dok cilja.

— Ĉekaj! — viĉe Marlene. Otkida komad kolaĉića i gura ga u usta. — Mmmoţe! — dovikuje zatim ustima punim hrane. Podiţe palac u zrak kako bi Uriahu dala znak.

— Pretpostavljam da ste i vi dobro rangirani — kaţem Lynn.

Ona kima glavom.

— Uriah je drugi. Ja prva, a Marlene ĉetvrta.

— Samo si za dlaku prva — izjavljuje Uriah dok cilja. Povlaĉi obaraĉ. Kolaĉić pada s Marlenine glave. Nije ni trepnula.

— Oboje smo pobijedili! — viĉe ona.

— Nedostaje li ti tvoja stara frakcija? — pita me Lynn.

— Ponekad — odgovaram. — Tamo je mirnije. Ne ovako iscrpljujuće.

Marlene podiţe kolaĉić s poda i zagriza ga. Uriah viĉe: — Odvratno!

— Svrha inicijacije i jest da nas iscrpi do same srţi onoga što jesmo. Tako barem govori Eric — kaţe Lynn. Podiţe obrvu.

116

— Four kaţe da bi nas trebalo pripremiti.

— Pa, njih dvojica se ne slaţu baš previše.

Kimam glavom. Four mi je rekao kako se Ericova vizija Neustrašivih ne podudara s onim kakva bi frakcija doista trebala biti, no voljela bih da mi kaţe kakva bi trebala biti ispravna vizija. Svako malo dobivam kratke uvide u nju — klicanje kada sam uspješno s krova uskoĉila u mreţu, mreţa isprepletenih ruku koje su me doĉekale kada sam se spustila niz ĉeliĉni kabel — no to nije dovoljno. Je li proĉitao manifest Neustrašivih? Je li to ono u što vjeruje — u svakodnevna djela hrabrosti?

Vrata dvorane se otvaraju. Zeke, Shauna i Four ulaze baš u trenutku dok Uriah puca u novu metu. Plastiĉno zrno odskakuje od središta mete i pada na tlo.

— Mislio sam da sam ovdje nešto ĉuo — kaţe Four.

— Ispostavilo se da je to moj idiotski brat — kaţe Zeke. — Ne bi smio biti ovdje nakon vremena predviĊenog za obuku. Budi obazriv, inaĉe će Four sve reći Ericu, a tada će ti biti kao da su te skalpirali.

Uriah mršti nos na brata i odlaţe pištolj. Marlene prelazi preko dvorane, gricka kolaĉić, dok se Four s vrata izmiĉe kako bi nas propustio.

— Nećeš reći Ericu — kaţe Lynn sumnjiĉavo ga gledajući.

— Ne, neću — odgovara on. Dok prolazim, polaţe mi ruku na gornji dio leĊa kako bi me poţurio van, dlan mu je toĉno izmeĊu mojih lopatica. Drhtim. Nadam se da toga nije svjestan.

Ostali nastavljaju hodnikom, Zeke i Uriah se uzajamno gurkaju, Marlene ostatak kolaĉića dijeli sa Shaunom, a Lynn hoda na ĉelu skupine. Krećem za njima.

— Ĉekaj malo — kaţe Four. Okrećem se prema njemu i pitam koju ću verziju Foura danas vidjeti – Foura koji me kori ili onog koji se sa mnom popeo na kotaĉ–vidikovac. Blago se smiješi, no oĉi mu se ne smiješe. One su napete i zabrinute.

— Pripadaš ovamo, jesi li svjesna toga? — kaţe. — Mjesto ti je s nama. Uskoro će sve završiti, zato izdrţi, hoćeš li? Ĉeše se iza uha i odvraća pogled kao da mu je neugodno zbog onog što je rekao.

Zurim u njega. U cijelom tijelu osjećam otkucaje vlastita srca, ĉak i u noţnim prstima.

Osjećam ţelju da uĉinim nešto smjelo, no jednako bih tako mogla i samo otići. Ne znam što bi bilo pametnije ili bolje. Nisam sigurna je li me uopće briga.

Pruţam ruku i hvatam ga za ruku. Prsti mu klize meĊu mojim prstima. Ne mogu disati.

Zurim u njega, a on zuri u mene. Dugo samo tako stojimo. Povlaĉim zatim ruku i trĉim za Uriahom, Marlene i Lynn. Moţda on sada misli da sam glupa ili ĉudna. Moţda je bilo vrijedno toga. *** U spavaonicu dolazim prije svih ostalih, pa se pretvaram da spavam kada se poĉinju sporadiĉno vraćati. Ne treba mi nitko od njih, ne ako reagira onako kako su reagirali kad sam postigla dobar rezultat. Budem li uspješno okonĉala inicijaciju, postat ću Neustrašiva i više ih neću morati viĊati.

Ne trebam ih – no, ţelim li ih? Svaka tetovaţa koju sam s njima naĉinila biljeg je njihova prijateljstva, a gotovo svaki put kad sam se na ovom sumornom mjestu smijala, smijala sam se zahvaljujući njima. Ne ţelim ih izgubiti. No, osjećam da sam ih već izgubila.

117

Nakon barem pola sata grozniĉava razmišljanja, okrećem se na leĊa i otvaram oĉi. U spavaonici je sada mrak, svi su u svojim krevetima. Vjerojatno ih je iscrpila ogorčenost prema meni, kiselo se osmjehujem. Kao da nije bilo dovoljno to što sam došla iz najomraţenije frakcije, sada sam još i bolja od njih.

Ustajem iz kreveta da odem napiti se vode. Nisam ţedna, no nešto moram raditi. Moja bosa stopala na podu proizvode šljapkav zvuk dok rukom prelazim preko zida kako bih se kretala pravocrtno. Iznad fontane s pitkom vodom svijetli ţarulja.

Prebacujem kosu preko ramena i saginjem se. Kada mi je voda dodirnula usnice, ĉujem glasove na suprotnom kraju hodnika. Tiho im se primiĉem, nadajući se da ću ostati skrivena u tami.

— Do sada nije bilo nikakvih znakova. — Ericov glas. Znakova ĉega?

— Pa do sada ih baš i nije moglo biti — odgovara netko. Ţenski glas; leden i poznat, poznat kao iz sna, a ne kao da je rijeĉ o stvarnoj osobi. — Borbena obuka ne moţe uputiti ni na što. Simulacije, meĊutim, ukazuju koji su od njih pobunjeniĉki Razliĉiti, ako ih uopće ima, tako da ćemo snimke morati paţljivo pregledati i nekoliko puta kako bismo bili sigurni.

Obuzima me jeza od rijeĉi »Razliĉiti«. Naginjem se naprijed, leĊa oslanjam o hladan, kameni zid da vidim kome pripada onaj glas.

— Ne zaboravi razloge zbog kojih sam Maxu naloţila da odredi upravo tebe — kaţe glas. — Osnovna ti je zadaća pronaći ih. Osnovna.

— Neću zaboraviti.

Naginjem se još nekoliko centimetara, nadajući se da sam i dalje skrivena tamom.

Kome god da glas pripada, rijeĉ je o osobi koja u rukama drţi sve ţice; ona je odgovorna za Ericov poloţaj voĊe; ona me ţeli mrtvu. Zabacujem glavu naprijed, upinjem se vidjeti ih prije nego zamaknu iza ugla.

Netko me tada hvata s leĊa.

Spremam se vrisnuti, no netko mi dlanom prekriva usta. Dlan miriše na sapun i dovoljno je velik da mi prekrije ĉitav donji dio lica. Otimam se, no ruke koje me drţe prejake su, pa zagrizam jedan od prstiju.

— Au! — ĉuje se promukao glas.

— Zaĉepi i drţi joj ruku preko usta. — Ovaj je glas znatno piskutaviji i jasniji od prosjeĉnog muškog glasa. Peter.

Preko oĉiju mi polaţu komad tamne tkanine koju mi netko drugi povezuje oko glave.

Upinjem se disati. Na rukama su mi najmanje dvije ruke koje me povlaĉe naprijed, i još jedna ruka na leĊima koja me gura. I dalje mi je ona ruka preko usta kako ne bih vrištala. Troje ih je. Bole me prsa. Ne mogu im se sama oduprijeti.

— Pitam se kako to zvuĉi kad Ukoĉena moli za milost — kaţe Peter smijuljeći se. — Brzo.

Pokušavam usredotoĉiti se na ruku preko mojih usta. Ta ruka mora imati neko obiljeţje prema kojem ću ju poslije prepoznati. Identitet te osobe problem je koji mogu riješiti. Moram taj problem odmah riješiti, ili će me obuzeti panika.

Dlan je znojan i mekan. Stišćem zube i dišem na nos. Miris sapuna mi je poznat, limunova trava i kadulja. Isti miris okruţuje Alov krevet. Ţeludac mi se grĉi. Ĉujem zapljuskivanje vode preko stijene. Blizu smo ponora — sigurno smo toĉno iznad njega, sudeći prema buci koju stvara voda. Stišćem usnice da ne bih vrištala. Ako smo iznad ponora, onda znam što mi kane uĉiniti.

— Podigni je, ʽajde.

118

Otimam se i gruba koţa njihovih ruku grebe mi koţu, no znam da je uzaludno. Vrištim, premda znam da me nitko ne moţe ĉuti.

Preţivjet ću do sutra. Znam da hoću.

Ruke me guraju i bacakaju, pa leĊima udaram o nešto tvrdo i hladno. Sudeći prema proporcijama i obliku, rijeĉ je o ogradi. Metalna ograda, ona oko ruba ponora. Dah mi pišti, a vodena maglica dodiruje mi zatiljak. Ruke me prisiljavaju da se povijem preko ograde, a samo me još moji napadaĉi drţe da ne padnem u vodu.

Teška ruka pipa mi grudi.

— Jesi sigurna da ti je šesnaest godina, Ukoĉena? Prije bi se reklo da nemaš više od dvanaest. — Drugi momak se smije.

Osjećam ţuĉ u grlu i gutam gorku pljuvaĉku.

— Ĉekajte, mislim da sam nešto pronašao! — njegova me ruka gnjeĉi. Grizem si jezik kako ne bih vrištala. Smiju se.

Al povlaĉi ruku s mojih usta.

— Prekinite s tim — uzvikuje. Prepoznajem njegov tih, jasan glas.

Nakon što me Al ispustio iz ruku, ponovno se otimam i padam na tlo. Ovoga puta zagrizam što jaĉe mogu prvu ruku koja mi se našla na dohvat. Ĉujem vrisak i još jaĉe steţem ĉeljusti, kušam krv. Mozak mi je dosegnuo usijanje. Bilo bi to bolno da mi ţilama adrenalin ne teĉe poput kiseline.

Mladić ĉupa svoju zarobljenu ruku, baca me na tlo. Ramenom udaram o kamen i podiţem ruke da s glave uklonim povez. Noge me udaraju u rebra, istiskuju mi zrak iz pluća.

Jauĉem i kašljem, rukama se hvatam za zatiljak. Netko me hvata za kosu i glavom mi udara o nešto tvrdo. Bolni vrisak izlijeće mi na usta, osjećam se ošamućeno.

Nespretno, prtljam uz bok svoje glave kako bih pronašla krajeve poveza. Podiţem svoju oteţalu ruku, s njom i povez, te trepćem. Prizor ispred mene polegnut je, skakuće gore — dolje. Vidim nekoga kako trĉi prema nama, nekoga kako trĉi od nas — netko krupan, Al. Hvatam ogradu pokraj sebe i pridiţem se.

Peter me hvata rukama oko vrata i podiţe me, palac mu je zaglavljen ispod moje brade.

Njegova kosa koja je inaĉe sjajna i meka, sada je rašĉupana i lijepi mu se za ĉelo. Njegovo blijedo lice je izobliĉeno, škrguće zubima, drţi me iznad ponora dok se na rubovima mog vidnog polja pojavljuju zelene, ruţiĉaste i modre toĉke, gomilaju mu se oko lica. Ništa ne govori. Pokušavam udariti nogama, ali noge su mi prekratke. Pluća mi paniĉno traţe zrak. Ĉujem povik i on me ispušta.

Pruţam ruke dok padam, jauĉem, pazusima udaram o ogradu. Prebacujem lakte preko ograde i jauĉem. Svijet oko mene ponire i ljulja se, a netko u Jami — Drew — vrišti. Ĉujem potmule zvukove. Udarce. Jauke.

Nekoliko puta trepćem i pokušavam usredotoĉiti se na jedino lice koje vidim.

Iskrivljeno je od bijesa. Oĉi su mu tamnoplave.

— Four — jeĉim.

Sklapam oĉi, a visoko oko nadlaktica obavijaju mi se neĉije ruke. Povlaĉi me preko ograde, privija uza se, podiţe me u naruĉje, podmeće mi ruku ispod pregiba koljena. Polaţem mu lice na rame, a zatim, iznenada, šuplja tišina.

119

DVADESET DRUGO POGLAVLJE OTVARAM OĈI i na bijelom zidu ispred sebe vidim ispisane rijeĉi »Plaši se jedino Boga«.

Ponovno ĉujem zvuk vode koja teĉe, no ovoga puta taj zvuk dopire iz slavine, a ne iz ponora.

Potrebno mi je nekoliko sekundi da vidim jasne obrise onog što me okruţuje, okvir vrata, pult i strop.

Osjećam neprekidnu, probadajuću bol u glavi, obrazima i rebrima. Ne bih se trebala micati: to bi samo pogoršalo moje stanje. Ispod glave mi je modri pokrivaĉ, a lice mi se grĉi od boli dok okrećem glavu da vidim otkuda dopire onaj zvuk vode.

Four u kupaonici stoji s rukama u umivaoniku. Krv sa zglobova njegovih prstiju vodu u umivaoniku boji u ruţiĉasto. Ima posjekotinu u kutu usana, no inaĉe izgleda kao da uopće nije ozlijeĊen. Izgleda smireno dok si pregledava posjekotine, iskljuĉuje vodu i briše ruke o ruĉnik.

Sjećam se samo jedne stvari vezane uz moj dolazak ovamo, a i to je tek jedna jedina slika: crna tinta koja se uvija oko boĉne strane vrata, ugao tetovaţe, njeţno njihanje koje moţe znaĉiti samo da me nosio.

Gasi svjetlo u kupaonici i iz hladnjaka u kutu sobe uzima led. Dok mi prilazi, razmišljam da bih moţda trebala sklopiti oĉi i pretvarati se da spavam, no tada nam se pogledi susreću i prekasno je.

— Tvoje ruke — stenjem.

— Moje ruke nisu tvoja briga — odgovara mi. Polaţe koljeno na madrac i saginje se prema meni, vrećicu s ledom polaţe mi na glavu. Prije nego što će se odmaknuti pruţam ruku da bih dodirnula posjekotinu u kutu njegovih usana, no zaustavljam se pri pomisli što bih time uĉinila, ruka mi ostaje u zraku. Što možeš izgubiti? Pitam se. Lagano mu vrhovima prstiju dodirujem usta.

— Tris, — kaţe on, govori mi u prste — dobro sam.

— Zašto si bio ondje? — pitam, spuštam ruku.

— Vraćao sam se iz kontrolne sobe. Ĉuo sam vrisak.

— Što si im uĉinio? — pitam.

— Prije pola sata prebacio sam Drewa u ambulantu — kaţe. — Peter i Al su pobjegli.

Drew tvrdi da su te samo htjeli preplašiti. Barem mislim da je to pokušavao reći.

— Je li u lošem stanju?

— Preţivjet će — odgovara. Gorko zatim pridodaje: — Ali ne znam u kakvom stanju.

Nije ispravno drugima poţeljeti patnju samo zato što su prvo oni mene povrijedili. No obuzima me ţestok pobjedonosni osjećaj dok zamišljam Drewa u ambulanti i stišćem Fourovu ruku.

— Dobro — kaţem. Glas mi zvuĉi ĉvrsto i gorljivo. Bijes u meni raste, zamjenjuje mi krv gorkom vodom i ispunjava me, izjeda iznutra. Ţelim nešto slomiti ili razbiti, no bojim se pomaknuti, zato plaĉem.

Four se pokraj kreveta spušta u ĉuĉanj i promatra me. Ne vidim nimalo suosjećanja u njegovim oĉima. Bila bih razoĉarana kada bi me tako gledao. Izvlaĉi svoja zapešća iz moga stiska, te mi nenadano polaţe dlan na boĉnu stranu glave, palcem mi miluje obraz. Prsti su mu paţljivi.

— Mogao bih napisati izvješće o tome — kaţe.

120

— Ne — odgovaram — ne ţelim da misle da sam se uplašila.

Kima glavom. Odsutno mi palcem prelazi preko jagodiĉne kosti.

— I pretpostavio sam da ćeš to reći.

— Misliš li da ne bi bilo pametno da pokušam sjesti?

— Pomoći ću ti.

Dok se pridiţem, jednom rukom drţi me za rame, dok mi drugom pridrţava glavu.

Poput oštrih uboda, bol mi se širi cijelim tijelom, no trudim se ne obazirati se na nju, trudim se obuzdati jauk.

Pruţa mi vrećicu s ledom.

— Moţeš se prepustiti boli — kaţe mi. — Ovdje sam samo ja.

Zagrizam donju usnicu. Niz lice mi se slijevaju suze, no nijedno od nas ne obazire se na njih, niti ih spominje.

— Predlaţem ti da se osloniš na svoje prijatelje transfere da te odsada štite — kaţe mi.

— Mislila sam da se mogu na njih osloniti — kaţem. Ponovno na ustima osjećam Alovu ruku i jecaj mi tijelo baca prema naprijed. Polaţem si ruku na ĉelo i polagano se njišem naprijed–natrag. — Ali, Al...

— Htio je da budeš i ostaneš malena, tiha djevojka iz Nijekanja — njeţno kaţe Four. — Povrijedio te zato što ga je tvoja snaga uĉinila slabim. Nema drugih razloga.

Kimam glavom i pokušavam vjerovati mu.

— Ostali neće biti ljubomorni budeš li pred njima pokazala barem malo ranjivosti. Ĉak i ako nije stvarna.

— Smatraš da bih trebala glumiti ranjivost? — pitam, podiţem obrvu.

— Da, tako mislim — uzima mi vrećicu leda iz ruke, prsti nam se kratko dodiruju, te mi je prislanja uz glavu i drţi tako. Spuštam ruku koja je ţudjela za opuštanjem i osloncem. Four ustaje. Zurim u porub njegove majice.

Ponekad ga doţivljavam kao bilo koga drugog, a ponekad pri samome pogledu na njega osjećam nešto duboko u utrobi, nešto nalik na bol.

— Sutra ćeš htjeti umarširati u blagovaonicu na doruĉak i pokazati svojim napadaĉima da te nisu pokolebali — pridodaje — no moraš pokazati tu modricu na svome obrazu, pognuti glavu.

Povraća mi se pri samoj pomisli na to.

— Mislim da nisam u stanju — tupo odgovaram. Podiţem pogled prema njemu.

— Moraš.

— Mislim da ne shvaćaš. — Lice mi se ţari. — Dirali su me.

Na te mu se moje rijeĉi cijelo tijelo koĉi, ruka mu se grĉi oko vrećice s ledom.

— Dirali su te — ponavlja, tamne su mu oĉi sada ledene.

— Ne... onako kako misliš. — Nakašljavam se. Nisam ni shvatila koliko će sve to biti neugodno kada to spomenem. — Ali... gotovo.

Odvraćam pogled.

Tako dugo ne govori ništa i miruje da naposljetku jednostavno moram nešto reći.

— Što je?

— Ne ţelim ovo reći — kaţe — no osjećam da moram. Za sada je vaţnije da si sigurna, nego da si u pravu. Je li ti jasno?

121

Ravne su mu obrve gotovo tik do oĉiju. Ţeludac mi se grĉi, dijelom zato što je u pravu, premda ne ţelim priznati, ali dijelom i zato što ţelim nešto što ne znam rijeĉima iskazati; ţelim se ugurati u prostor koji nas razdvaja sve dok sasvim ne išĉezne.

Kimam glavom.

— Ali, molim te, kad ti se ukaţe prilika,... — Polaţe mi dlan uz obraz, ruka mu je hladna i jaka, i zabacuje mi glavu prema gore da bih ga dobro vidjela. Oĉi mu svjetlucaju.

Izgledaju gotovo grabeţljivo. — ... uništi ih.

Slabašno se smijem.

— Djeluješ pomalo zastrašujuće, Four..

— Uĉini mi uslugu — kaţe — i ne zovi me tako.

— A kako bih te onda trebala zvati?

— Nikako. — Podiţe ruku s moga lica. — Još.

122

DVADESET TREĆE POGLAVLJE TE SE NOĆI ne vraćam u spavaonicu. Bilo bi glupo spavati u prostoriji u kojoj spavaju i oni koji su me napali, i to samo da bih ostavila dojam da sam hrabra. Four spava na podu, a ja na njegovu krevetu, preko pokrivaĉa, i udišem miris njegove jastuĉnice. Miriše na deterdţent i nešto teško, slatkasto, upeĉatljivo muško.

Ritam se njegova disanja usporava, pa se pridiţem da vidim spava li. Spava potrbuške, s rukom obavijenom oko glave. Oĉi su mu zatvorene, usne blago rastvorene. Prvi put izgleda jednako mlado, sukladno svojim godinama, a ja se pitam tko je zapravo on. Tko je on kada nije Neustrašiv, kad nije instruktor, ni Four, kad nije nitko osobit?

Tko god bio, sviĊa mi se. Lakše mi je priznati to sada, samoj sebi, u mraku, nakon svega što se upravo dogodilo. Nije on ni njeţan, ni drag, ni osobito blag. No pametan je i hrabar, a premda me je spasio, prema meni se ophodio kao prema snaţnoj osobi. To je sve što trebam znati.

Gledam mišiće na njegovim leĊima kako se napinju i opuštaju, zatim tonem u san.

Bude me probadanja i bol. Lice mi se grĉi dok sjedam, drţim se za rebra dok hodam prema malenom zrcalu na suprotnome zidu. Gotovo sam preniska da bih se mogla u njemu ogledati, no propinjem se na prste i vidim si lice. Kao što sam i oĉekivala, preko obraza imam tamnoplavu modricu.

Mrska mi je sama pomisao na to da ću u blagovaonicu skrušeno ući baš takva, no zapamtila sam Fourove upute. Moram obnoviti svoja prijateljstva. Moram dobiti zaštitu kako ne bih bila slaba.

Privezujem kosu u gvalju na zatiljku. Vrata se otvaraju i ulazi Four s ruĉnikom u ruci, kosa mu se mokro cakli od tuširanja. Jeza mi drhti u ţelucu dok promatram potez njegove gole koţe iznad pojasa, kada mu se majica podigla dok je brisao kosu. Prisiljavam se da podignem pogled i gledam mu lice.

— Zdravo — kaţem. Glas mi zvuĉi napeto. Voljela bih da nije tako.

Vrhovima prstiju prelazi mi preko modrice na obrazu.

— Nije loše — kaţe. — Kako tvoja glava?

— Dobro — kaţem. Laţem –– ţestoko me boli. Prstima prelazim preko ĉvoruge i cijelim tjemenom pronosi mi se ţestoka bol. Moglo je biti i gore. Mogla sam plutati u rijeci.

Svaki mi se mišić tijela napinje dok mi ruku polaţe na bok, gdje sam primila udarce nogama. Opušteno to ĉini, no ne mogu se ni pomaknuti.

— A tvoja rebra? — pita me tihim glasom.

— Bole samo dok dišem.

Smiješi se.

— Tu nema pomoći.

— Kada bih prestala disati, Peter bi vjerojatno organizirao zabavu.

— Pa — kaţe on — došao bih na tu zabavu samo ako bi bilo torte.

Smijem se, a zatim bolno trzam, dlanom mu prekrivam ruku kako bih si pridrţala rebra.

Polako povlaĉi ruku, njegovi mi prsti njeţno prelaze preko boka. Osjećam bol u prsima u trenutku kada je odmaknuo ruku. Kad se ovaj trenutak bude okonĉao, moram dobro zapamtiti što se prošle noći dogodilo. Ţelim ostati ovdje, s njim.

Blago kima glavom i vodi me van.

123

— Ući ću prvi — kaţe mi dok stojimo ispred vrata blagovaonice. — Vidimo se uskoro, Tris.

Ulazi na vrata, a ja ostajem sama. Juĉer mi je rekao kako smatra da bih se trebala pretvarati da sam slaba, ali bio je u krivu. Doista sam slaba. Naslanjam se na zid i ruke prinosim ĉelu. Teško je duboko disati, tako da dišem kratkim, plitkim udisajima. Ne mogu dopustiti da se to dogodi. Napali su me kako bi me prisilili da se osjećam slabom. Mogu odglumiti da su uspjeli u nakani, no ne smijem dopustiti da to postane stvarnost.

Odgurujem se od zida i u blagovaonicu ulazim bez daljnjeg razmišljanja. Nakon nekoliko koraka, na pamet mi pada da bih trebala izgledati preplašeno, pa usporavam korak i hodam uza zid, pognute glave. Uriah koji sjedi za stolom pokraj onog za kojim sjede Will i Christina podiţe ruku i maše mi. Spušta zatim ruku.

Sjedam pokraj Willa.

Al nije ovdje — nigdje ga nema. Uriah sjeda na stolac pokraj mene, na drugom stolu ostavlja napola pojedeni kolaĉ i pola ĉaše vode. Nakratko, sve troje samo zure u mene.

— Što se dogodilo? — pita Will tihim glasom.

Preko njegova ramena pogledavam prema stolu iza nas. Ondje sjedi Peter, jede prepeĉenac i nešto šapuće Molly. Rukom se grĉevito hvatam za rub stola. Ţelim da pati. No sada nije vrijeme.

Nema Drewa, što znaĉi da je još uvijek u ambulanti. Obuzima me podmuklo zadovoljstvo.

— Peter, Drew... — tiho progovaram. Drţim se za rebra dok poseţem preko stola i uzimam krišku prepeĉenca. Boli me dok tako isteţem ruku, pa se bolno trzam i povijam. —... i... — gutam slinu. — I Al. — Oh, Boţe, — kaţe Christina razrogaĉenih oĉiju.

— Jesi li dobro? — pita Uriah.

Peterov pogled preko blagovaonice pronalazi moje oĉi, pa se prisiljavam da odvratim pogled. Obuzima me gorĉina pri pomisli da mu moram pokazati da me preplašio, no jednostavno tako mora biti. Four je bio u pravu. Moram uĉiniti sve kako me ne bi ponovno napali.

— Zapravo nisam — kaţem.

Oĉi mi gore, a to nije gluma poput onog bolnog trzanja. Slijeţem ramenima. Sada vjerujem u upozorenje koje mi je Tori izrekla. Peter, Drew i Al bili su spremni baciti me u ponor iz puke ljubomore — kako onda ne povjerovati da su voĊe Neustrašivih u stanju poĉiniti ubojstvo?

Osjećam se nelagodno, kao da nosim tuĊu koţu. Ne budem li paţljiva, mogla bih umrijeti. Ne mogu vjerovati ĉak ni voĊama svoje frakcije. Mojoj novoj obitelji.

— Ali, ti si samo... — Uriah napinje usne. — To nije pošteno. Trojica protiv jedne?

— Da, a Peter je oliĉenje poštenja. Zato je Edwarda i šĉepao u snu i zabo mu noţ u oko, — mrgodi se Christina i vrti glavom. — Ali, Al? Jesi li sigurna, Tris?

Zurim u svoj tanjur. Ja sam sljedeći Edward. Ali, za razliku od njega, ja neću otići.

— Da — kaţem. — Sigurna sam.

— Zacijelo je to bilo iz oĉaja — kaţe Will. — Ponašao se... Ne znam. Kao sasvim druga osoba. Otkako je zapoĉela druga faza.

Drew se dovlaĉi u blagovaonicu. Ispuštam prepeĉenac iz ruke, usta mi se otvaraju u ĉudu.

124

Reći da je »prekriven modricama« bilo bi preblago. Lice mu je nateĉeno i grimizno.

Usnice su mu raspuknute, a preko obrve ima posjekotinu. Pogled mu je uprt u tlo dok hoda, i ne pokušava pogledati me. Kratko preko prostorije pogledavam prema Fouru. Lice mu krasi zadovoljan osmijeh.

— Jesi li mu ti to uĉinila? — psiĉe Will.

Tresem glavom.

— Ne. Netko me je — ne kaţem tko — pronašao prije nego što... — Gutam knedlu.

Izgovarajući to naglas, sve zvuĉi znatno gore, stvarno. — ... su me bacili u ponor.

— Htjeli su te ubiti? — izgovara Christina tihim glasom.

— Moţda. Moţda su me samo htjeli objesiti iznad ponora kako bi me prestrašili. — Podiţem rame. — Djelovalo je.

Christina me ţalosno pogledava. Will samo gnjevno zuri u stol.

— Moramo nešto poduzeti — tiho kaţe Uriah.

— Što, pretući ih moţda? — ceri se Christina. — Ĉini se kako je to već netko obavio.

— Ne. To je bol preko koje mogu prijeći — odgovara Uriah. — Moramo ih izbaciti iz naših redova. To će im trajno uništiti budućnost.

Four ustaje i stoji izmeĊu stolova. Razgovor naprasno prestaje.

— Transferi. Danas ćemo raditi nešto drukĉije — kaţe. — Slijedite me.

Ustajemo, a Uriahovo se ĉelo mršti.

— Budi oprezna — kaţe mi.

— Ne brini — kaţe Will. — Mi ćemo te štititi. *** Four nas izvodi iz blagovaonice i vodi stazama oko Jame. Will hoda s moje lijeve, a Christina s desne strane.

— Nikada ti nisam rekla da mi je ţao — kaţe mi tiho Christina. — Što sam uzela zastavu koju si ti zasluţila. Ne znam što mi je bilo.

Ne znam je li pametno oprostiti joj — oprostiti bilo kome od njih nakon onoga što su mi rekli juĉer, kada je rang–ljestvica objavljena. Majka bi mi rekla da su ljudi puni mana i da bih trebala biti blaga prema njima. A Four mi je rekao da bih se trebala osloniti na svoje prijatelje.

Ne znam više na koga bih se trebala osloniti, jer ne znam tko su mi istinski prijatelji.

Uriah i Marlene koji su uz mene bili ĉak i kada sam se doimala snaţnom, ili Christina i Will koji su me uvijek štitili kad sam se doimala slabom?

Susrećem pogled njezinih krupnih, smeĊih oĉiju i kimam glavom.

— Jednostavno bismo trebale zaboraviti.

I dalje ţelim biti bijesna, no moram potisnuti bijes.

Penjemo se više no što sam ikada bila, a Willovo lice postaje sve bljeĊe kad pogledava dolje. Uglavnom volim visinu, pa Willovu ruku hvatam kao da traţim oslonac — premda ja zapravo oslonac pruţam njemu. Zahvalno mi se smiješi.

Four se okreće i unatraške se penje uz nekoliko stuba, na uskoj stazi bez zaštitne ograde.

Koliko dobro poznaje ovo podruĉje?

Motri Drewa koji kaska na zaĉelju skupine, te kaţe: — Drţi korak. Drew!

125

Okrutna je to šala, no teško mi je obuzdati osmijeh. Fourov pogled zatim prelazi preko moje ruke omotane oko Willove i sav mu humor išĉezava iz oĉiju. Jeza me hvata od izraza njegova lica. Je li... ljubomoran?

Sve smo bliţi staklenome stropu, pa prvi put u posljednjih nekoliko dana vidim sunce.

Four se penje uz metalne stube koje vode kroz otvor na stropu. Škripe mu pod nogama, a ja pogledavam dolje prema Jami i ponoru.

Hodamo preko stakla koje više nije strop, nego pod cilindriĉne prostorije staklenih zidova. Okolne zgrade napola su urušene i doimaju se napušteno, što je vjerojatno razlog zašto nikada prije nisam uoĉila sjedište Neustrašivih. A i sektor pod nadzorom Nijekanja je daleko.

Neustrašivi se motaju po staklenoj prostoriji, razgovaraju u manjim skupinama. Uza sam rub prostorije, dvojica Neustrašivih bore se štapovima, smiju se kad god jedan od njih promaši i štapom samo zagrabi zrak. Iznad mene, dva su konopca rastegnuta preko cijele prostorije. Jedan nešto više od drugoga. Vjerojatno imaju nekakve veze s neustrašivim nadmetanjima po kojima su Neustrašivi nadaleko poznati.

Four nas vodi kroz još jedna vrata. Iza njih je ogroman prostor išaran grafitima, s golim cijevima. Prostorija je obasjana starinskim neonskim svjetiljkama s plastiĉnim sjenilima, sigurno prastarima.

— Ovo je — govori Four dok mu oĉi iskre na blijedom svjetlu — drukĉija vrsta simulacije poznata pod nazivom krajolik straha. Za naše je potrebe ovo preoblikovano, tako da neće izgledati ovako kada ga budete vidjeli sljedeći put.

Preko betonskoga je zida iza njega crvenim kićenim slovima sprejom ispisano »Neustrašivi«.

— Kroz simulacije kroz koje ste prošli dobili smo informacije o vašim najgorim strahovima. Krajolik straha koristi se tim podacima i postavlja vam niz virtualnih prepreka.

Neke od prepreka bit će strahovi s kojima ste se suoĉili u prethodnim simulacijama. Neke će moţda predstavljati nove strahove. Razlika je u tome što ćete u krajoliku straha biti svjesni ĉinjenice da je rijeĉ o simulaciji, te ćete raspolagati vlastitom sviješću i umom.

To znaĉi da će u krajoliku straha svi biti Razliĉiti. Ne znam trebam li to doţivjeti kao olakšanje zato što me ne mogu razotkriti, ili kao problem, zato što ću izgubiti prednost.

Four nastavlja: — Broj strahova s kojima ćete se u krajoliku suoĉiti ovisi o broju strahova koje imate.

Koliko je mojih strahova? Na pamet mi pada suoĉavanje s vranama, pa drhtim, premda je toplo.

— Već sam vam rekao kako se treća faza inicijacije temelji na mentalnoj pripremi — kaţe. Sjećam se kad je to rekao. Prvoga dana. Netom prije nego što će prisloniti pištolj Peteru uz glavu. Da je barem povukao obaraĉ.

— Zato što to od vas iziskuje da pod nadzorom drţite i svoje emocije i svoje tijelo, da kombinirate fiziĉku spretnost koju ste stekli tijekom prve faze i vještinu upravljanja emocijama koju ste stekli u drugoj fazi. Da odrţite ravnoteţu. — Jedna od fluorescentnih cijevi iznad Fourove glave pucketa i ţmirka. Four prestaje pogledom prelaziti preko skupine iniciranih i gleda samo u mene.

— Sljedećega će tjedna svatko od vas proći krajolikom straha pod budnim okom voĊa Neustrašivih. Bit će to vaš završni test kojim ćemo utvrditi vaš poloţaj na rang–ljestvici nakon treće faze. A baš kao što je druga faza inicijacije imala veću teţinu od prve, tako treća faza ima najveću teţinu. Jasno?

Svi kimamo glavama. Ĉak i Drew kod kojeg to djeluje bolno.

126

Budem li uspješno prošla završni test, imam velike šanse da dospijem meĊu prvih deset i postanem pripadnicom. Pripadnicom Neustrašivih. Gotovo mi se vrti u glavi od osjećaja olakšanja.

— Svaku prepreku moţete prijeći na jedan od dva ponuĊena naĉina. Svi ste se nauĉili smiriti dovoljno da simulacija registrira normalne, ujednaĉene otkucaje srca, ili ste pronašli naĉin kako se suoĉiti s vlastitim strahom, nakon ĉega se simulacija nastavila. Jedan od naĉina da se suoĉite sa strahom od utapanja jest, na primjer, da zaplivate dublje. — Four slijeţe ramenima. — Zato vam predlaţem da sljedećih tjedan dana razmatrate vlastite strahove i osmislite strategije pomoću kojih ćete se s njima suoĉiti.

— To ne zvuĉi pošteno — kaţe Peter. — Što ako netko ima samo sedam strahova, a netko drugi ĉak dvadeset? To nije njihova pogreška.

Four nekoliko sekundi zuri u njega, a zatim se poĉinje smijati: — Doista ţeliš sa mnom raspravljati o tome što je pošteno?

Skupina iniciranih razmiĉe se kako bi ga propustila dok koraĉa prema Peteru, polaţe ruke preko prsa i ubojitim mu glasom govori: — Jasno mi je zašto si zabrinut, Peter. Ono što se prošle noći dogodilo ukazuje na to da si bijedna kukavica.

Peter zuri u njega, lice mu je bezizraţajno.

— I tako, sada svi znamo — tiho govori Four — da se bojiš niske, krţljave djevojke iz frakcije Nijekanja. — Usta mu se izvijaju u osmijeh.

Will mi polaţe ruku oko pojasa. Christinina se ramena tresu od potiskivanog smijeha. A negdje duboko u sebi, i ja pronalazim osmijeh. *** Kad smo se tog poslijepodneva vratili u spavaonicu, ondje smo zatekli Ala. Will zastaje iza mene i blago me drţi za ramena, kao da me ţeli podsjetiti da je ondje.

Christina mi prilazi bliţe.

Al ima podoĉnjake, a lice mu je nateĉeno od plakanja. U trenutku kad sam ga ugledala, osjetih grĉ u ţelucu. Nekoć ugodan miris limunove trave i kadulje u nosu mi je sada gorak.

— Tris — kaţe Al napuklim glasom. — Mogu li razgovarati s tobom?

— Šališ se? — Will mi stišće ramena. — Nikad joj se više ne smiješ pribliţiti.

— Neću joj uĉiniti ništa naţao. Nikad to nisam ni htio... — Al rukama prekriva lice. — Samo sam joj htio reći da mi je ţao, tako ţao, da nikada. ..Ne znam što mi je bilo, ja... molim te da mi oprostiš, molim te...

Pruţa ruku kao da mi ţeli dodirnuti rame ili ruku, lice mu je mokro od suza.

Negdje u meni ĉuĉi samilosna osoba koja zna praštati. Negdje u meni je djevojka koja se upinje shvatiti kroza što sve prolaze ljudi, koja prihvaća ĉinjenicu da ljudi ĉine zlo, da ih oĉaj dovodi na mjesta mraĉnija od onih koja su ikada mogli zamisliti. Kunem se da postoji, da osjeća bol zbog pokajnika koji ispred mene stoji.

No ĉak i kad bih je sada vidjela, ne bih je prepoznala.

— Makni se od mene — tiho mu kaţem. Tijelo mi je ukoĉeno i hladno, nisam bijesna, nisam povrijeĊena, ništa nisam. Kaţem mu sasvim tihim glasom: — I nikad mi se više ne pribliţavaj.

Pogledi nam se susreću. Oĉi su mu tamne i staklaste. Ništa nisam.

127

— Ako mi se pribliţiš, kunem se Bogom da ću te ubiti — kaţem. — Kukavico.

128

DVADESET ĈETVRTO POGLAVLJE — TRIS. Majka me u snu doziva imenom. Domahuje mi, a ja prelazim preko kuhinje i zastajem pokraj nje. Prstom upire u lonac na štednjaku, a ja podiţem poklopac kako bih zavirila unutra.

Oble, sitne oĉi vrane zure u mene, perje njezinih krila prilijepljeno je uz stijenke lonca, debelo joj je tijelo prekriveno kipućom vodom.

— Veĉera — kaţe majka.

— Tris! — ponovno ĉujem. Otvaram oĉi. Pokraj mog kreveta stoji Christina, preko obraza joj se razlijeva maškara razvodnjena suzama.

— Al — kaţe. — DoĊi.

Neki od iniciranih su budni, drugi još spavaju. Christina me hvata za ruku i odvlaĉi iz spavaonice. Bosa trĉim po kamenom podu, trepćem kako bih razbistrila oĉi, udovi su mi još oteţali od sna. Dogodilo se nešto strašno. Osjećam to svakim otkucajem srca. Al. Trĉimo preko donje razine Jame, Christina zatim zastaje. Oko izbojka se okupila gomila, no svi stoje na nekoliko desetaka centimetara jedni od drugih, tako da se uspijevam provući ispred Christine i oko visokog sredovjeĉnog muškarca koji stoji sasvim naprijed.

Dvojica muškaraca stoje ispred samog izbojka i nešto povlaĉe uţetom. Obojica stenju od napora, odmiĉu se unatrag tako da uţad klizi preko ograde, a zatim se ponovno primiĉu.

Velik, taman oblik pojavljuje se iznad izbojka, te nekoliko Neustrašivih dotrĉava kako bi onoj dvojici pomogli da teret prebace preko ograde.

Uz potmuli udarac, teret pada na pod Jame. Na kamen uz šljapkav zvuk pada bijela ruka nabrekla od vode. Leš. Christina mi se primiĉe bliţe, hvata me za ruku. Zabija mi lice u rame i jeca, no ne mogu odvratiti pogled. Nekoliko muškaraca prevrće tijelo i glava se okreće na boĉnu stranu.

Oĉi su otvorene i prazne. Tamne. Kao oĉi lutke. A nos ima visoki luk, uzak je u korijenu, obao na vrhu. Usne su modre. Samo lice razlikuje se od ljudskog, napola leš, napola neko drukĉije stvorenje. Pluća mi gore; dah mi škripi dok udišem. Al. — Jedan od iniciranih — kaţe netko iza mene. — Što se dogodilo?

— Isto što se dogaĊa svake godine — odgovara netko drugi. — Bacio se preko izbojka.

— Ne budi tako morbidan. Moţda je bio nesretan sluĉaj.

— Našli su ga nasred ponora. Misliš da se sapleo preko vezice za cipele... i ops, da se popiknuo i odletio tri metra?

Christina mi sve jaĉe stišće ruku. Trebala bih joj reći da me pusti: poĉinje me boljeti.

Netko se spušta na koljena do Alova lica i sklapa mu oĉi. Moţda kako bi ostavio dojam da spava. Glupo. Zašto se ljudi ţele pretvarati da umrijeti znaĉi spavati? Nije tako. Nije.

Nešto se u meni ruši. Prsa su mi tako napeta, gušim se, ne mogu disati. Padam na tlo, povlaĉim Christinu za sobom. Kamen je hrapav pod mojim koljenima. Ĉujem nešto, uspomenu na neki zvuk. Alovo jecanje; njegovi krikovi u noći. Trebala sam znati. Još uvijek ne mogu disati. Dlanove ĉvrsto pritišćem uz prsa i njišem se naprijed–natrag kako bih se oslobodila napetosti u prsima.

Dok trepćem, vidim Alovo tjeme dok me na leĊima nosi u blagovaonicu. Osjećam njihanje njegovih koraka. Velik je, topao i nespretan. Ne, bio je takav. Smrt je ta koja »je« prebacuje u »bio«.

129

Ukoĉila sam se. Netko je donio veliku crnu vreću u koju će poloţiti tijelo. Vidim da će biti premala. Smijeh mi se uspinje uz grlo, nahrupljuje mi na usta, prigušen i klokotav. Al je prekrupan za vreću u koju se polaţu mrtvaci; koje li tragedije. Na pola puta da prasnem u smijeh, polaţem si dlan preko usta, zbog ĉega ispuštam zvuk nalik na jauk. OslobaĊam si ruku i ustajem, Christinu ostavljam na tlu. Trĉim. *** — Evo — kaţe mi Tori. Pruţa mi šalicu koja se puši, miriši na paprenu metvicu. Drţim je objema rukama, toplina mi bocka prste.

Sjeda mi preko puta. Kad je o pogrebima rijeĉ, Neustrašivi ne gube vrijeme. Tori mi je rekla da ţele odmah prihvatiti smrt. Nema nikog u prednjoj prostoriji prostora za tetoviranje, no Jama je prepuna ljudi koji su uglavnom pijani. Ne znam zašto me to iznenaĊuje.

Kod kuće je pogreb tmurna prigoda. Svi se okupe kako bi pruţili podršku pokojnikovoj obitelji, nitko ne ljenĉari, no nema ni smijeha, vike, ni šala. Pripadnici frakcije Nijekanja ne piju alkohol, tako da su svi trijezni. Ima, dakle, smisla da su pogrebi ovdje sasvim drukĉiji.

— Popij to — kaţe mi ona. — Bit će ti od toga bolje, vjeruj mi.

— Mislim da ĉaj nije rješenje — polagano joj kaţem. No svejedno ispijam gutljaj. Grije mi usta i grlo, ugodno zagrijava ţeludac. Nisam ni bila svjesna koliko mi je hladno dok se nisam zagrijala.

— Rekla sam da ćeš se osjećati bolje, a ne dobro. — Smiješi mi se, no oĉi joj se ne smiju kao inaĉe. — Mislim da ti još dugo neće biti dobro.

Zagrizam usnicu.

— Koliko ti je dugo... — upinjem se pronaći prave rijeĉi. — Koliko ti je dugo trebalo da se ponovno osjećaš dobro, nakon što je tvoj brat...

— Ne znam. — Vrti glavom. — Ima dana kada osjećam da još nisam dobro. Ima dana kada se osjećam dobro. Ĉak sretno. Trebalo mi je nekoliko godina da prestanem smišljati osvetu, znaš.

— Zašto si prestala? — pitam.

Pogled joj je prazan dok zuri u zid iza mene. Nekoliko sekundi lupka prstima po nozi, a zatim kaţe: — Ne bih rekla da sam prestala. Više je to... ĉekanje da mi se ukaţe prilika.

Kao da zatim izlazi iz nesvjestice i pogledava svoj ruĉni sat.

— Vrijeme je da poĊemo — kaţe.

Izlijevam ostatak ĉaja u sudoper. Odlaţem šalicu i shvaćam da mi se ruke tresu. To nije dobro. Ruke mi se inaĉe tresu prije nego što ću zaplakati, a ne smijem pred nekim plakati.

S Tori napuštam prostor za tetoviranje i slijedim je stazom koja vodi do donje razine Jame. Svi ljudi koji su prije uokolo tumarali sada su se okupili oko izbojka, a zrak snaţno zaudara na alkohol. Ţena ispred mene naglo skreće ulijevo, gubi ravnoteţu i hihoće dok pada na muškarca pokraj nje. Tori me hvata za ruku i odvlaĉi dalje.

Uriaha, Willa i Christinu zatjeĉem s ostalim iniciranima. Christinine su oĉi nateĉene.

Uriah drţi srebrnu plošku. Nudi mi je. Tresem glavom.

— IznenaĊenje, iznenaĊenje — izjavljuje Molly iza mojih leĊa i gurka Petera laktom.

— Jednom Ukoĉena, uvijek Ukoĉena.

Ne bih se trebala obazirati na nju. Njezino mi mišljenje ne bi trebalo biti vaţno.

130

— Proĉitala sam danas zanimljiv ĉlanak — kaţe ona i primiĉe mi se bliţe uhu. — Nešto o tvome tati i istinskim razlozima zašto si napustila svoju staru frakciju.

Obrambena reakcija nije mi prva i najvaţnija misao na umu. No trenutaĉno je najdostupnija.

Okrećem se i šaku joj zabijam u bradu. Prsti me bole od udarca. Ne sjećam se kada sam odluĉila udariti je. Ne sjećam se kada sam stisnula šaku.

Ispruţenih ruku, baca se na mene, no ne stiţe daleko. Will je hvata za ovratnik i odvlaĉi.

Pogledava prvo nju, pa mene i kaţe: — Prekinite. Obje.

Dio mene ţali što ju je zaustavio. Tuĉnjava bi dobro došla za odvraćanje misli, osobito sada kad se Eric penje na kutiju pokraj zaštitne ograde. Stojim mu suĉelice, postavljam ruke preko prsa kako bih se umirila. Pitam se što će reći.

U frakciji Nijekanja nitko u bliţoj prošlosti nije poĉinio samoubojstvo, no stav frakcije prema samoubojstvu je jasan: ono je ĉin sebiĉnosti. Netko tko je istinski nesebiĉan ne razmišlja o sebi dovoljno ĉesto da bi pomišljao na smrt. Premda nitko ne bi izgovorio naglas, kada bi netko to uĉinio, svi bi tako razmišljali.

— Ušutite svi! — viĉe Eric. Netko udara u nešto što zvuĉi kao gong, a povici se postupno utišavaju, premda se i dalje ĉuje ţamor. Eric kaţe: — Hvala vam. Kao što znate, ovdje smo zbog Alberta, iniciranog koji se prošle noći bacio u ponor.

I ţamor je sada utihnuo, ĉuje se samo šum vode u ponoru.

— Ne znamo zašto — kaţe Eric — i bilo bi lako noćas tugovati za njim. No, odlukom da postanemo Neustrašivi nismo odabrali lagodan ţivot. A istina koja u tome poĉiva jest... — Eric se smiješi. Da ga ne poznajem, pomislila bih da mu je osmijeh iskren. No poznajem ga.

— Istina je da Albert sada istraţuje nepoznato, neistraţeno mjesto. Uskoĉio je u podmukle vode kako bi tamo dospio. Tko je od nas dovoljno hrabar da zaĊe u tamu premda ne zna što se onkraj nje krije? Albert još nije bio postao jedan od nas, no moţemo biti sigurni da je bio jedan od najhrabrijih!

Iz središta skupine ĉuje se vika i graja. Neustrašivi kliĉu u razliĉitim registrima, visokim i dubokim glasovima, jasnim i promuklim. Njihovi povici zvuĉe poput huĉanja vode.

Christina uzima plošku iz Uriahove ruke i ispija. Will joj prebacuje ruku preko ramena i privlaĉi je k sebi. Uši su mi pune glasova.

— Sada ćemo ga slaviti, zauvijek ga se sjećati! — viĉe Eric. Netko mu pruţa tamnu bocu koju on podiţe u zrak. — U ĉast Alberta Hrabrog!

— Za Alberta! — viĉe gomila. Posvuda oko mene ruke se podiţu u zrak i Neustrašivi uzvikuju njegovo ime. Albert! Albert! Albert! Ponavljaju tako sve dok njegovo ime uopće više ne zvuĉi onako kako bi trebalo zvuĉati. Zvuĉi kao primarni krik neke drevne ljudske vrste.

Udaljavam se od zaštitne ograde. Ne mogu to više podnijeti.

Ne znam kamo idem. Bojim se da nikamo ni ne idem, da mi je jedino vaţno otići.

Hodam mraĉnim hodnikom. Na kraju hodnika je fontana s pitkom vodom obasjana modrim svjetlom.

Tresem glavom. Hrabri! Hrabro bi bilo priznati vlastitu slabost i napustiti Neustrašive, bez obzira na sramotu koja bi to popratila. Ponos je ono što je ubilo Ala, a to je mana u srcima svih Neustrašivih. I u mom takoĊer.

— Tris.

131

Drhtaji mi prolaze tijelom, okrećem se. Four stoji iza mene, unutar kruga što ga modra svjetlost baca na tlo. Izgleda jezivo pod tom rasvjetom koja mu baca svjetlost preko oĉiju i jagodiĉnih kostiju.

— Što radiš ovdje? — pitam ga. — Ne bi li trebao odavati poĉast?

Izgovaram to kao da je rijeĉ o neĉem neukusnom što jednostavno moram ispljunuti.

— Ne bi li ti trebala ĉiniti isto? — odgovara. Primiĉe mi se i vidim mu oĉi. Izgledaju crno pod tom svjetlošću.

— Ne moţeš odati poĉast neĉemu što ne poštuješ — odgovaram. Osjećam ţalac krivnje i tresem glavom. — Nisam tako mislila.

— Ah. — Sudeći prema onome kako me gleda, ne vjeruje mi. Ne krivim ga.

— To je smiješno — kaţem, obrazi mi se ţare. — Bacio se preko izbojka, a Eric to naziva hrabrošću? Eric koji je htio da Alu bacaš noţeve u glavu? — Osjećam gorak okus u ustima. Ericov laţan osmijeh, neiskrene rijeĉi, njegovi izvitopereni ideali, muka mi je od svega toga.

— Nije bio hrabar! Bio je kukavica, deprimiran i gotovo me ubio! Zar su to stvari koje ovdje poštujete?

— A što bi ti htjela od njih? — pita me on. — Da ga osude? Al je ionako mrtav. Ne moţe ih ĉuti, prekasno je.

— Nije tu rijeĉ o Alu — nervozno podiţem glas. — Rijeĉ je o svima koji to gledaju!

Svima koji bacanje u ponor sada doţivljavaju kao prihvatljivu opciju. Mislim, zašto ne uĉiniti to, ako će te poslije svi nazivati junakom? Zašto ne uĉiniti to ako će se poslije svi sjećati tvoga imena? To je... Ne mogu...

Tresem glavom. Lice mi gori, srce divljaĉki lupa, pokušavam se kontrolirati, ali ne mogu.

— Ovo se u Nijekanju nikada ne bi dogodilo! — gotovo viĉem. — Ništa od svega ovoga! Nikada! Ovo mjesto ga je uništilo i dotuklo i nije me briga ako dok ovo govorim zvuĉim kao Ukoĉena, nije me briga, nije me briga!

Four pogled prebacuje na zid iznad fontane s pitkom vodom.

— Budi oprezna, Tris, — kaţe, a pogled mu je još uprt u zid.

— Zar je to sve što imaš reći? — pitam, bijesno ga gledam.

— Da bih trebala biti oprezna? Je li to to?

— Jednako si loša kao i Iskreni, znaš? — Hvata me za ruku i odvlaĉi dalje od fontane.

Ruka me boli od njegova stiska, no nisam dovoljno jaka da je izvuĉem.

Njegovo lice toliko mi je blizu, da vidim nekoliko pjega na njegovu nosu.

— Neću ponavljati, zato dobro slušaj. — Polaţe mi ruke na ramena, ţestoko ih stišće, gnjeĉi. Osjećam se maleno. — Motre te. Baš tebe tebe.

— Pusti me — kaţem mu slabašnim glasom.

Ispušta me i uspravlja se. Sada kada me više ne dodiruje, dijelom popušta pritisak što sam ga osjećala u grudima. Plašim se njegovih promjena raspoloţenja. One mi ukazuju na njegovu unutarnju nestabilnost, a nestabilnost je opasna.

— Motre li i tebe? — pitam ga tako tihim glasom, da me ne bi mogao ĉuti da ne stoji tako blizu mene.

Ne odgovara mi na pitanje.

— Neprestano se trudim pomoći ti — kaţe. — No ti odbijaš svaku pomoć

132

— Oh, da. Tvoju pomoć — kaţem. — A ti mi pomaţeš tako da mi noţem probadaš uho, zastrašuješ me, viĉeš na mene više nego na ikog drugog, to mi je stvarno od velike pomoći.

— Zastrašujem te? Misliš na ono kada sam bacao noţeve? Nisam te zastrašivao — brecnuo se na mene. — Htio sam te podsjetiti da će netko drugi zauzeti tvoje mjesto ako ne uspiješ.

Polaţem dlan na zatiljak i ponovno razmišljam o onom ispadu s noţevima. Kad god bi o tome progovorio, podsjećao me kako bi Al zauzeo moje mjesto ispred mete da sam odustala.

— Zašto? — pitam.

— Zato što si iz frakcije Nijekanja — kaţe — a najhrabrija si baš kad se ponašaš nesebiĉno.

Sad shvaćam. Nije me htio prisiliti da odustanem. Htio me je podsjetiti zašto ne bih smjela odustati — zato što sam trebala zaštititi Ala. Bolna mi je već sama pomisao na to.

Zaštititi Ala. Svog prijatelja. Svog napadaĉa.

Ne mogu Ala mrziti onoliko koliko bih htjela.

No, ne mogu mu ni oprostiti.

— Na tvom bih se mjestu više trudio pokazati kako su me prošli ti nesebiĉni porivi — kaţe mi — jer ako pogrešni ljudi to otkriju... pa, neće biti dobro za tebe.

— Zašto? Zar ih je briga za moje namjere?

— Namjere su sve što ih zanima. Pokušavaju te uvjeriti kako im je stalo do onoga što radiš, ali nije tako. Ne ţele da se ponašaš na odreĊeni naĉin. Ţele da misliš na odreĊeni naĉin.

Tako da je lako proniknuti te. Tako da im ne predstavljaš prijetnju. — Postavlja ruku na zid do moje glave i naslanja se na nju. Majica mu je dovoljno uska da mu vidim kljuĉnu kost i blagu udubinu izmeĊu mišića ramena i bicepsa.

Voljela bih da sam viša. Da sam viša, moja tanana graĊa bila bi sliĉnija »krhkoj«, a manje »djeĉjoj«, tako da u meni više ne bi vidio mlaĊu sestru koju treba zaštititi.

Ne ţelim da me doţivljava kao sestru.

— Ne shvaćam — kaţem — zašto bi ih trebalo zanimati što mislim, dokle god se ponašam onako kako od mene oĉekuju.

— Sad se ponašaš onako kako od tebe oĉekuju — kaţe — no što će se dogoditi kad ti tvoj u Nijekanju odgojeni mozak bude rekao da uĉiniš nešto drugo, nešto što oni ne ţele?

Ne znam što bih mu rekla, ne znam ĉak ni je li u pravu dok tako o meni govori. Jesam li u glavi predstavnica Nijekanja ili Neustrašivih?

Moţda odgovornije nijedno, ni drugo. Moţda sam u glavi Razliĉita.

— Moţda mi tvoja pomoć nije potrebna. Jesi li ikad pomislio na to? — kaţem. — Nisam slaba, znaš. Mogu to sama.

On trese glavom.

— Misliš da mi je prvi instinkt zaštititi te. Zato što si sitna, djevojka, ili zato što si Ukoĉena. Ali griješiš.

Unosi mi se u lice, prste mi obavija oko brade. Ruke mu mirišu na metal. Kad je posljednji put u ruci drţao pištolj ili noţ? Koţa me pecka na mjestu gdje me dodiruje, kao da mi kroz koţu prenosi elektricitet.

— Moj prvi instinkt je forsirati te dok se ne slomiš, samo da vidim koliko te moram pritisnuti — kaţe, prsti mu se steţu dok izgovara ono »slomiš«. Tijelo mi se koĉi na prizvuk njegova glasa, tako da sam napeta kao struna, zaboravljam disati.

Podiţe zatim prema meni pogled svojih tamnih oĉiju i pridodaje:

133

— No odupro sam mu se.

— Zašto... — teško gutam slinu. — Zašto je to tvoj prvi instinkt?

— Strah te ne blokira; budi te, zapravo. Vidio sam to. Dojmljivo je. — Pušta me, no ne odmiĉe se. Rukom mi ovlaš prelazi preko ĉeljusti, vrata. — Ponekad samo... ţelim to ponovno vidjeti. Ţelim te vidjeti sasvim budnu.

Polaţem mu ruke na pojas. Ne sjećam se kada sam odluĉila to uĉiniti. No, ne mogu ih ni odmaknuti. Privijam mu se uz prsa, obavijam ruke oko njega. Prsti mi dodiruju mišiće na njegovim leĊima.

Kratko zatim, polaţe mi ruku na kriţa, privlaĉi me još bliţe k sebi, dok mi drugom rukom gladi kosu. Ponovno se osjećam maleno, no to me ovoga puta ne plaši. Sklapam oĉi.

Ne ulijeva mi više strah.

— Bih li trebala plakati? — pitam ga glasom prigušenim njegovom majicom. — Da li sa mnom nešto nije u redu?

Simulacije su na Alu ostavile pukotine tako duboke da ih nije mogao zalijeĉiti. Zašto ne i na meni? Zašto nisam poput njega — zašto se zbog same pomisli na to osjećam nelagodno, kao da i sama stojim na rubu izbojka?

— Misliš li da znam išta o suzama? — tiho me pita.

Sklapam oĉi. Ne oĉekujem da me Four tješi, a on se ni ne trudi, no stojeći ovdje, uz njega, osjećam se bolje nego meĊu ljudima koji su mi prijatelji, moja frakcija. Polaţem ĉelo na njegovo rame.

— Da sam mu oprostila — pitam — misliš li da bi sad bio ţiv?

— Ne znam — odgovara on. Polaţe mi dlan na obraz, a ja se sklopljenih oĉiju privijam još bliţe.

— Osjećam kao da sam kriva za to.

— Nisi ti kriva — kaţe, stavlja ĉelo na moje ĉelo.

— Ali, trebala sam, trebala sam mu oprostiti.

— Moţda. Moţda smo svi mogli više uĉiniti — kaţe. — No pustimo samo neka nas osjećaj krivnje podsjeti da sljedeći put budemo bolji.

Mrštim se i odmiĉem od njega. To je lekcija koju uĉe pripadnici Nijekanja – osjećaj krivnje više je alatka, a manje oruţje protiv samoga sebe. To je reĉenica koju sam ĉula na jednom od oĉevih tjednih predavanja.

— Iz koje si frakcije došao, Four?

— Nije vaţno — odgovara, zuri u tlo. — Sada sam ovdje. Ponekad bi i tebi bilo pametno da tako razmišljaš.

Zbunjujuće me gleda i polaţe mi usne na ĉelo, toĉno izmeĊu obrva. Sklapam oĉi. Ne razumijem to, ma što to bilo. No, ne ţelim uništiti trenutak, zato šutim. Ne pomiĉe se; samo stoji s usnama priljubljenim uz moju koţu, dok moje ruke poĉivaju oko njegova pojasa. Dugo tako stojimo.

134

DVADESET PETO POGLAVLJE S WILLOM i CHRISTINOM, kasno naveĉer, nakon što je većina Neustrašivih otišla na poĉinak, stojim uz zaštitnu ogradu pokraj ponora. Oba me ramena bole od igle za tetoviranje.

Prije pola sata svi smo dobili nove tetovaţe.

Tori je bila sama u prostoru za tetoviranje pa me nije bilo strah na desnome ramenu tetovirati simbol frakcije Nijekanja — dvije ruke s dlanovima okrenutima prema van, kao da nekome pomaţu stajati, unutar kruga. Znam da je to riskantno, osobito nakon svega što se dogodilo. No, taj je simbol dio moga identiteta, pa mi se ĉinilo vaţnim da ga nosim na koţi.

Stajem na jednu od popreĉnih preĉki ograde, bokove oslanjam o ogradu kako bih zadrţala ravnoteţu. Ovdje je stajao Al. Bacam pogled u ponor, gledam tamnu vodu i nazubljeno kamenje. Voda udara u zid, prska, maglicom mi vlaţi lice. Je li se bojao dok je stajao ovdje? Ili je bio toliko odluĉan u nakani da skoĉi, da mu je bilo lako?

Christina mi u ruke predaje snop papira. U rukama imam primjerke svih izviješća što su ih Uĉeni posljednjih šest mjeseci objavili o frakciji Nijekanja. Bacanjem u ponor neću ih se zauvijek riješiti, no mogla bih se osjećati bolje zahvaljujući tome.

Zurim u prvo. Na njemu je fotografija Jeanine, predstavnice Uĉenih. Njezine oštre, ali i privlaĉne oĉi zure u mene.

— Jesi li je ikada susreo? — pitam Willa. Christina prvo izvješće guţva u loptu i baca u vodu.

— Jeanine? Jednom — odgovara. Uzima sljedeće izvješće i trga ga na komadiće.

Komadići lepršaju i padaju u rijeku. Ĉini to bez gnjeva koji je vidljiv u Christininim kretnjama. Imam dojam da ovo ĉini samo kako bi mi pokazao da se ne slaţe s taktikom svoje bivše frakcije. Nije mi jasno slaţe li se s njihovim navodima i bojim se pitati.

— Prije nego što će postati voĊa, radila je s mojom sestrom. Trude se stvoriti dugotrajniji serum za simulacije — kaţe on. — Jeanine je tako pametna da se to vidi i prije nego što nešto kaţe. Mislim... ona je poput raĉunala koje hoda i govori.

— Što... — bacam jednu od stranica preko ograde, stišćem usnice. Jednostavno ga trebam pitati.

— Što misliš o onome što govori?

On slijeţe ramenima.

— Ne znam. Moţda je dobra zamisao da vladom ne upravlja samo jedna frakcija. A moţda bi lijepo bilo i kada bismo imali više automobila i... svjeţeg voća i...

— Svjestan si ĉinjenice da nema tajnog skladišta u kojemu se ĉuvaju zalihe, zar ne? — pitam, lice mi se poĉinje ţariti.

— Da, svjestan sam — odgovara. — Samo mislim da komfor i napredak nisu prioriteti frakcije Nijekanja, te da bi moţda bilo drukĉije kad bi se i druge frakcije ukljuĉile u odluĉivanje.

— Zato što je davanje automobila momku iz Uĉenih vaţnije od dostave hrane ljudima koji su izvan frakcija — nervozno mu odgovaram.

— Hej — ukljuĉuje se Christina koja prstima prelazi preko Willova ramena. — Ovo je trebala biti opuštena, simboliĉka aktivnost uništavanja dokumenata, a ne politiĉka rasprava.

Zadrţavam jezik za zubima i ne izgovaram ono što sam namjeravala reći, zurim u snop papira u svojim rukama. Will i Christina u posljednje su vrijeme razmijenili podosta letimiĉnih dodira, primijetila sam. Nisu li?

135

— No zbog svega što je rekla o tvome ocu — kaţe on — nekako mi se gadi. Ne vidim nikakve koristi od iznošenja tako strašnih stvari.

Ja vidim. Uspije li Jeanine ljude uvjeriti da su moj otac i svi iz frakcije Nijekanja iskvareni i grozni, dobit će podršku u podizanju bilo kakve revolucije koju kani pokrenuti, naravno ako je takav njezin plan. No, ne ţelim se ponovno prepirati, pa samo kimam glavom i u ponor bacam preostale papire. Lepršaju amo–tamo, a zatim padaju u vodu. Voda će ih odnijeti do zida i ondje iskidati.

— Vrijeme je za poĉinak — kaţe Christina i smiješi se.

— Jeste li spremni za povratak? Mislim da ţelim Peterovu ruku veĉeras uroniti u zdjelu tople vode kako bi se popišao u krevet.

Okrećem se od ponora i vidim pokrete s desne strane Jame. Silueta se uspinje prema staklenome stropu, a sudeći prema mekoći pokreta, prema naĉinu njegova hoda tijekom kojega stopala kao da mu se ne podiţu s tla, znam da je to Four.

— Zvuĉi odliĉno, no prvo moram s Fourom o neĉemu razgovarati — kaţem i prstom upirem u sjenu koja se uspinje puteljkom. Njezin pogled prati mi ruku.

— Jesi li sigurna da bi trebala noću sama uokolo švrljati? — pita me ona.

— Neću biti sama. Bit ću s Fourom. — Grizem usnu.

Christina zuri u Willa, koji zuri u nju. Nijedno me od njih zapravo ne sluša.

— Dobro — ogovara odsutno Christina. — Pa, vidimo se onda kasnije.

Christina i Will odlaze prema spavaonici. Christina mu ĉupka kosu, dok joj on njeţno podbada rebra. Kratko ih promatram. Osjećam se kao svjedok poĉetka neĉega, no nisam sigurna u što će to prerasti.

Trĉim do staze s desne strane Jame i poĉinjem se uspinjati. Trudim se biti što tiša. Za razliku od Christine, nije mi teško lagati. Nemam namjeru razgovarati s Fourom — barem ne dok ne otkrijem zašto ovako kasno noću ide gore, u staklenu zgradu iznad nas.

Tiho trĉim, ostajem bez daha u trenutku kad stiţem do stubišta, zastajem na kraju jedne staklene prostorije, dok Four stoji u drugoj. Kroz prozore vidim svjetla grada, još svijetle, no gase se dok ih promatram. PredviĊeno je da se svjetla gase toĉno u ponoć.

Na suprotnome kraju prostorije, Four stoji na vratima koja vode u krajolik straha. U jednoj ruci nosi crnu kutiju, a u drugoj špricu.

— Kad si već ovdje — kaţe on i ne gledajući preko ramena — mogla bi poći sa mnom.

Grizem usnu, pitam: — U tvoj krajolik straha?

— Da. Dok mu prilazim, pitam: — Smijem li?

— Serum te povezuje s programom — kaţe mi — no program odluĉuje u ĉiji ćeš krajolik straha zaći. Program je sada podešen tako da će nas odvesti u moj.

— Dopustit ćeš mi da to vidim?

— Što misliš, zašto bih inaĉe ulazio? — tiho me pita. Ne podiţe pogled. — Neke bih ti stvari volio pokazati.

Podiţe špricu, a ja zabacujem glavu ustranu kako bih bolje izloţila vrat. Probada me oštra bol igle koja mi se zabija u koţu, no već sam se privikla na to. Pruţa mi zatim crnu kutiju. U njoj je još jedna šprica.

136

— Nikad još nisam to radila — kaţem dok vadim špricu iz kutije. Ne ţelim ga povrijediti.

— Tu — kaţe on i noktom mi pokazuje toĉku na svome vratu. Propinjem se na prste i zabadam iglu, ruka mi blago drhti. On nije ni trepnuo.

Cijelo me vrijeme gleda, a nakon što sam mu dala injekciju, obje šprice stavlja u kutiju koju odlaţe pokraj vrata. Znao je da ću ga slijediti ovamo. Znao je ili se nadao da hoću. I jedno i drugo mi odgovara.

Pruţa mi ruku i ja je prihvaćam. Prsti su mu hladni i lomni. Osjećam da bih nešto trebala reći, no previše sam zaprepaštena da bih se dosjetila jedne jedine rijeĉi. Slobodnom rukom otvara vrata, a ja ga slijedim u tamu. Sada sam se već priviknula u nepoznate prostore ulaziti bez oklijevanja. Dišem ujednaĉeno dok ĉvrsto drţim Fourovu ruku.

— Pokušaj dokuĉiti zašto me zovu Four — kaţe mi.

Vrata se iza nas škljocajući zatvaraju, išĉezava sva svjetlost. U hodniku je zrak hladan; osjećam svaku njegovu ĉesticu koja mi ulazi u pluća. Primiĉem mu se bliţe, tako da mi se ruka ĉitavom duţinom naslanja uz njegovu, a brada mi je blizu njegova ramena.

— Koje ti je pravo ime? — pitam.

— Da vidimo moţeš li i to dokuĉiti.

Simulacija nas obuzima. Tlo na kojem stojimo više nije naĉinjeno od betona. Škripi kao metal. Svjetlost se razlijeva iz svih kutova, a grad se prostire oko nas, staklene zgrade i lukovi ţeljezniĉkih nadvoţnjaka, visoko smo iznad njih. Dugo već nisam vidjela prostrano modro nebo, pa dok ga gledam visoko iznad mene, zastaje mi dah i obuzima me vrtoglavica.

Poĉinje zatim puhati vjetar. Tako silovito puše da se moram nasloniti na Foura kako bih ostala na nogama. Pušta mi ruku, te mi umjesto toga ruku obavija oko ramena. U prvi mah pomišljam kako to ĉini da bi me zaštitio — ali ne, teško diše i potrebna sam mu da mu pruţim oslonac. Trudi se energiĉno udisati i izdisati kroz otvorena usta, kroz stisnute zube.

Volim visinu, no ako smo ovdje, ovako visoko, to je samo zato što je visina jedna od njegovih najgorih noćnih mora.

— Moramo skoĉiti, zar ne? — viĉem kako bih nadglasala vjetar.

On kima glavom.

— Na tri, dobro?

Ponovno kima glavom.

— Jedan... dva... tri! — povlaĉim ga za sobom dok se bacam u trk. Sve je lakše nakon prvog koraka. Oboje brzo trĉimo do ruba zgrade. Padamo kao dva kamena, brzo, zrak nas potiskuje, tlo nam se pribliţava. Taj prizor išĉezava, sada sam na tlu, na rukama i koljenima, cerim se. To mi se uzbuĊenje sviĊalo onoga dana kada sam odabrala Neustrašive, sviĊa mi se i sada.

Pokraj mene, Four se bori za dah, rukama se drţi za prsa.

Ustajem, pomaţem mu da ustane.

— A što sada?

Nešto ĉvrsto udara me u kraljeţnicu. Zabijam se u Foura, glavom udaram u njegovu kljuĉnu kost. Zidovi mi se pojavljuju s lijeve i desne strane. Prostor izmeĊu njih tako je uzak da Four mora ruke prebaciti preko prsa kako bi stao. Uz zvuk pucanja, na zidove pada strop, Four se saginje, stenje. Prostor odgovara toĉno njegovim proporcijama, nije ni centimetar veći.

— Skuĉenost — kaţem.

137

On ispušta grleni zvuk. Zabacujem glavu i odmiĉem se kako bih ga vidjela. Jedva mu vidim lice, tako je mraĉno, tako je malo zraka; zajedniĉki dišemo. Krivi lice kao da trpi bol.

— Hej — kaţem. — U redu, evo...

Povlaĉim njegove ruke oko sebe tako da bi imao više mjesta. Ĉvrsto mi se hvata za leĊa, još pognut, primiĉe svoje lice. Tijelo mu je toplo, no ispod ruku osjećam samo njegove kosti i oko njih napete mišiće; ne osjećam ništa drugo. Obrazi mi se poĉinju ţariti. Moţe li zakljuĉiti da sam još graĊena poput djeteta?

— Prvi put sam sretna što sam tako sitna — smijem se. — Moţda ga šalama mogu malo smiriti. Odvratiti misli samoj sebi.

— Mhhmmm — mrmlja on. Glas mu zvuĉi prigušeno.

— Ne moţemo se izvući odavde — kaţem. — Lakše je izravno se suoĉiti sa strahom, zar ne? — ne ĉekam njegov odgovor. — Ono što ti, dakle, treba jest uĉiniti prostor još manjim. Da stvari budu gore kako bi se poboljšale. Je li tako?

— Da. — Kratka je to, zgrĉena, malena rijeĉ.

— Dobro. Morat ćemo, onda, ĉuĉnuti. Spreman?

Stišćem ga oko pojasa kako bih ga povukla sa sobom u ĉuĉanj. Ispod prstiju osjećam ĉvrstu liniju njegovih rebara, ĉujem škripanje drvenih dasaka dok nam se strop spušta iznad glave. Shvaćam da nećemo imati dovoljno mjesta ostane li izmeĊu nas prostor koji nas trenutaĉno dijeli, pa se grĉim u fetalni poloţaj, leĊa mu prislanjam uz grudi. Jedno mi je njegovo koljeno savijeno pokraj glave, dok je drugo iznad mene, tako da mu sjedim na gleţnju. Nalikujemo na klupko udova. Osjećam njegovo uţurbano disanje u uhu.

— Ah — kaţe. Glas mu je hrapav. — Ovo je gore. Ovo je doista...

— Pšššt — kaţem. — Zagrli me rukama.

Poslušno, grli me oko pojasa. Smiješim se zidu. Ne uţivam u ovome, uopće, nimalo, ne.

— Ova simulacija mjeri tvoju reakciju na strah — kaţem mu njeţno. Samo mu ponavljam ono što nam je rekao, no to bi mu podsjećanje moglo pomoći. — Pa ako usporiš otkucaje srca, simulacija će prijeći na sljedeći strah. Sjećaš se? Pokušaj zaboraviti da smo ovdje.

— Da? — usne mu se pomiĉu preko moga uha dok govori, pa me obuzima toplina. — Samo tako, ha?

— Znaš, većina bi mladića uţivala u ovolikoj blizini s djevojkom. — Kolutam oĉima.

— Ali ne i oni koji su klaustrofobiĉni, Tris! — Sada zvuĉi oĉajno.

— Dobro, dobro — polaţem ruku preko njegove i stavljam je na svoje grudi, toĉno iznad srca. — Osjeti otkucaje moga srca. Moţeš li ih osjetiti?

— Da. — Osjećaš li kako su ujednaĉeni?

— Brzi su.

— Da, ali to nema nikakve veze s ovom kutijom. — Krivim lice u grimasu ĉim sam to izgovorila. Upravo sam mu nešto priznala. Na svu sreću, nije shvatio. — Diši kad god osjetiš da dišem. Usredotoĉi se na to.

— Dobro.

Duboko dišem, a njegove se grudi podiţu i spuštaju u istome ritmu. Nakon nekoliko sekundi smireno mu kaţem: — Zašto mi ne kaţeš otkuda ti ovaj strah? Moţda će ti razgovor o tome nekako... pomoći.

138

Ne znam zašto, no to nekako zvuĉi ispravno.

— Hm... dobro. — Ponovno diše u mome ritmu. — Ovaj je strah iz mog predivnog djetinjstva. Kazne pretrpljene u djetinjstvu. Maleni ormar na katu.

Stišćem usne. Sjećam se da su i mene kaţnjavali — slali u sobu bez veĉere, uskraćivali mi ovo ili ono, ţestoko me korili. Nikada me nisu zatvarali u ormar. Okrutnost otreţnjuje; grudi me bole zbog njega. Ne znam što bih rekla, trudim se i dalje zvuĉati opušteno.

— Moja je majka u ormaru drţala naše zimske kapute.

— Ne ţelim... — bori se za zrak. — Ne ţelim više o tome razgovarati.

— Dobro. Onda... mogu ja govoriti. Pitaj me nešto.

— Dobro. — Slabašno mi se smije u uho. — Zašto ti srce tako divljaĉki lupa, Tris?

Grĉim se i kaţem: — Pa, ja... — Traţim izliku koja se neće ticati njegovih ruku obavijenih oko mene. — Jedva te poznajem. — Nije dovoljno uvjerljivo. — Jedva te poznajem i zgurana sam u kutiju, Four, što misliš zašto je tako?

— Da smo u tvome okruţenju straha — kaţe — bih li i ja bio u njemu?

— Ne bojim te se.

— Naravno da se ne bojiš. Ali, znaš što sam mislio.

Ponovno se smije, a dok to ĉini, zidovi pucaju i raspadaju se oko nas, ostavljaju nas u krugu svjetla. Four uzdiše i podiţe ruke s moga tijela. Ustajem na noge i otirem si odjeću, premda ne vidim nikakvu prašinu, bilo kakvu prljavštinu. Otirem dlanove o traperice. Hladno mi je na leĊa zbog njegove iznenadne odsutnosti.

Stoji ispred mene i smiješi se. Nisam sigurna sviĊa li mi se pogled njegovih oĉiju.

— Moţda si stvorena da budeš u Iskrenosti — kaţe. — Loše laţeš.

— Mislim da je moj test sposobnosti sasvim iskljuĉio tu mogućnost.

On vrti glavom.

— Testovi sposobnosti ne govore ništa.

Skupljam oĉi.

— Što mi to pokušavaš reći? Tvoj test te nije naveo da završiš u Neustrašivima?

UzbuĊenje mi se tijelom širi poput krvi u ţilama. Nošeno je nadom da ću dobiti potvrdu da je i on došao iz frakcije Nijekanja, da zajedno moţemo shvatiti što to znaĉi.

— Ne baš, ne — odgovara. — Ja...

Pogledava si preko ramena i glas mu se gubi. Nekoliko metara od nas stoji ţena koja je pušku uperila u nas. Stoji sasvim nepomiĉno, lice joj je bezizraţajno, obiĉno — kada bismo sad otišli s ovoga mjesta, više je se ne bih sjećala. S moje desne strane, pojavljuje se stol. Na njemu je pištolj i jedan jedini metak. Zašto ne puca u nas?

Oh, pomišljam. Ovaj strah nije povezan s prijetnjom usmjerenom prema njegovu vlastitu ţivotu. Nekako je povezan s pištoljem na stolu.

— Moraš je ubiti — njeţno mu velim.

— Svaki put.

— Ona nije stvarna.

— Izgleda stvarno. — Grize usnu. — Doima se stvarno.

— Već bi te ubila da je stvarna.

— U redu je. — Kima glavom. — Sam ću... uĉiniti to. Ovo... nije tako strašno. Nema toliko panike.

139

Nema toliko panike, no ovo je daleko straviĉnije. Vidim mu to u oĉima dok uzima pištolj i otvara bubanj kao da je to uĉinio već tisuću puta — moţda i jest. Ubacuje metak u bubanj i pruţa pištolj ispred sebe, s obje ruke. Ţmiri na jedno oko i polako udiše.

Puca u trenutku izdisaja, a ţenska glava zabacuje se unatrag. Vidim bljesak crvene boje, pa odvraćam pogled. Ĉujem kako njezino tijelo pada na tlo.

Four ispušta pištolj iz ruku. Zurimo u njezino tijelo na tlu. Bio je u pravu kad je rekao, doista se doima stvarno. Ne budi blesava. Hvatam ga za ruku.

— ʽAjde — kaţe. — Idemo. Idemo dalje.

Tek ga drugim potezanjem za ruku budim iz ošamućenosti, pa me slijedi. Dok prolazimo pokraj stola, ţenino tijelo išĉezava, no ostaje nam u sjećanju. Kako bi to bilo kad bih morala nekoga ubiti kad god zaĊem u vlastiti krajolik straha? Moţda ću i to doznati.

Nešto me zbunjuje: ovo bi trebali biti Fourovi najgori strahovi. I premda je imao napadaj panike u onoj kutiji i na krovu, onu je ţenu ubio bez pretjeranih poteškoća. Ĉini se kako se simulacija pokušava doĉepati svakog straha do kojeg moţe doći, a kod njega nije pronašla baš puno strahova.

— Evo ga — šapuće on.

Ispred nas se kreće taman obris, šulja se uz rub kruga svjetla, ĉeka nas da naĉinimo još jedan korak. Tko je to? Tko pohodi Fourove noćne more? Ĉovjek koji se ispred nas pojavljuje visok je i mršav, sasvim kratko podšišane kose.

Drţi ruke iza leĊa. Na sebi nosi sivu odjeću frakcije Nijekanja.

— Marcus — šapućem.

— Ovo je dio — izgovara Four drhtavim glasom — kad otkrivaš kako se zovem.

— On je... — pogled s Marcusa koji nam se polagano pribliţava prebacujem na Foura koji polako uzmiĉe i sjeda na svoje mjesto. Marcus je imao sina koji je prešao u Neustrašive.

Zvao se... — Tobias.

Marcus nam pokazuje ruke. Oko šaka mu je omotan pojas. Polako ga odmotava s prstiju.

— Ovo je za tvoje dobro — kaţe, a glas mu odzvanja desetak puta.

Desetak Marcusa gura se oko ruba kruga svjetla i svi u rukama imaju pojas, svi imaju isto, bezizraţajno lice. Marcusi trepću, a kada ponovno otvaraju oĉi, ispod njih je praznina, prazne oĉne duplje. Krajevi pojasa klize po podu koji je sada prekriven bijelim keramiĉkim ploĉicama. Jeza mi se uspinje kraljeţnicom. Uĉeni su Marcusa optuţili za okrutnost. U ovom su sluĉaju bili u pravu.

Gledam Foura — Tobiasa — koji izgleda kao da je zaleĊen. Drţanje mu se mijenja.

Izgleda mnogo godina starije; izgleda mnogo godina mlaĊe. Marcus prvo ruku zabacuje unatrag, pojas mu leti preko ramena dok se sprema zamahnuti i udariti. Tobias se povlaĉi unatrag, podiţe ispred sebe ruke kako bi zaštitio lice.

Bacam se ispred njega i pojas me udara preko zapešća, omotava se oko njega. Uz ruku mi se, sve do ramena uspinje usijana bol. Škrgućem zubima i povlaĉim što jaĉe mogu.

Marcusu pojas ispada iz ruke, pa ga odmotavam i hvatam za kopĉu.

Zamahujem rukom što jaĉe mogu, zglob ramena boli me od iznenadnog ţestokog pokreta, pa pojas Marcusa udara po ramenu. On viĉe i nasrće na mene ispruţenih ruku, s noktima koji su nalik na kandţe. Tobias me odguruje iza sebe i zastaje izmeĊu Marcusa i mene. Izgleda bijesno, a ne uplašeno.

Svi Marcusi nestaju. Sva svjetla se pale, razotkrivaju dugu, usku prostoriju sa zidovima od zapuštene opeke i betonskim podom.

140

— I to je to? — pitam. — To su bili tvoji najgori strahovi? Zašto imaš samo ĉetiri... — Glas mi se gubi. Samo ĉetiri straha.

— Oh — pogledavam preko ramena prema njemu. — Zato te zovu...

Vidim izraz njegova lica, pa ostajem bez rijeĉi. Oĉi su mu razrogaĉene i doimaju se gotovo ranjivo pod svjetlom kojim je prostorija obasjana. Usne su mu razdvojene. Da nismo ovdje gdje jesmo, rekla bih da mu je pogled ispunjen strahopoštovanjem. No, nije mi jasno zašto bi me gledao pogledom punim strahopoštovanja.

Obavija mi ruku oko lakta, palcem mi pritišće meku koţu s unutarnje strane podlaktice i povlaĉi me k sebi. Koţa oko zapešća još uvijek me peĉe kao da je onaj pojas bio stvaran, no blijeda je kao i ostatak moje koţe. Usnama mi polako prelazi preko obraza, rukama mi ĉvrsto grli ramena, uranja mi lice uz vrat, diše uz moju kljuĉnu kost.

Nakratko samo ukoĉeno stojim, a zatim ga primam u zagrljaj, uzdišem.

— Hej — njeţno mu kaţem. — Prošli smo kroz to.

On podiţe glavu i prste mi provlaĉi kroz kosu, zatiĉe mi je iza uha. U tišini zurimo jedno u drugo. Prstima mi odsutno prelazi preko pramena kose.

— Ti si me provela kroz to — izjavljuje naposljetku.

— Pa. — Grlo mi je suho. Trudim se ne obazirati na elektricitet koji me obuzima kad god me dodirne. — Lako je biti hrabar kad je rijeĉ o tuĊim strahovima.

Spuštam ruke i nehajno ih otirem o svoje traperice, nadam se da ne primjećuje.

Ako i primjećuje, ništa ne govori. Isprepleće prste s mojima.

— DoĊi — kaţe. — Moram ti još nešto pokazati.

141

DVADESET ŠESTO POGLAVLJE S RUKOM u RUCI, hodamo prema Jami. Budno pratim stisak svoje ruke. U jednom mi se trenutku ĉini da ga ne drţim dovoljno ĉvrsto za ruku, a već u drugom da prejako stišćem.

Nekoć mi nije bilo jasno zašto se ljudi uopće drţe za ruke dok hodaju, no on mi sada vrhovima prstiju prelazi preko dlana, pa drhtim i sve mi je savršeno jasno.

— Dakle... — nadovezujem se na posljednju logiĉnu misao koje se sjećam. — Ĉetiri straha.

— Ĉetiri straha nekada; ĉetiri straha i sada — kaţe on, kima glavom. — Nisu se promijenili, pa nastavljam odlaziti tamo, no... još nisam napredovao.

— Ne moţeš biti bez straha, sjećaš se? — kaţem. — Zato što ti je do nekih stvari još uvijek stalo. Do vlastita ţivota.

— Znam.

Uz rub Jame hodamo uskom stazom koja vodi do stijena na dnu ponora. Nikad je do sada nisam zamijetila — stopila se skamenim zidom. No, ĉini se da je Tobias dobro poznaje.

Ne ţelim uništiti trenutak, no moram doznati za rezultate njegova testa sposobnosti.

Moram doznati je li i on Razliĉit.

— Htio si mi govoriti o rezultatima svog testa sposobnosti — kaţem.

— Ah. — Slobodnom rukom ĉeše se po zatiljku. — Zar je vaţno?

— Da. Ţelim znati.

— Stvarno si zahtjevna. — Smiješi se.

Stiţemo do kraja puteljka i stupamo na dno ponora gdje stijene ĉine nestabilnu podlogu, uspinju se pod oštrim kutovima u odnosu navodu koja šiklja. Vodi me gore–dolje preko pukotina i oštrih litica. Cipele mi zapinju za grubi kamen. Moje cipele na svakom kamenu ostavljaju mokar trag. Pronalazi relativno ravnu stijenu uz samu obalu, na mjestu gdje struja nije tako jaka, te sjeda na nju tako da mu se noge klate iznad vode. Sjedam pokraj njega. Ĉini se da mu je udobno ovdje, samo desetak centimetara iznad opasne vode.

Pušta mi ruku. Promatram nazubljeni rub stijene.

— To su stvari koje nikome ne govorim, znaš. Ĉak ni prijateljima — kaţe mi.

Ispreplećem prste i ĉvrsto ih stišćem. Ako je doista Razliĉit, onda je ovo pravo mjesto da mi to prizna. Huka vode jamĉi da nas nitko neće ĉuti. Ne znam zašto me već sama pomisao na to ĉini tako nervoznom.

— Moji rezultati bili su oĉekivani — kaţe. — Frakcija Nijekanja.

— Oh. — Nešto u meni kao da se ispuhnulo. Pogriješila sam.

No — pretpostavila sam da je, ĉak i ako nije Razliĉit, dobio rezultate prema kojima je trebao odabrati Neustrašive. A tehniĉki gledano, i moji su rezultati upućivali na frakciju Nijekanja — tako je barem zapisano u sustavu. Je li se i njemu dogodilo isto? Ako je tako, zašto mi ne govori istinu?

— No svejedno si izabrao Neustrašive? — pitam.

— Iz nuţde.

— Zašto si morao otići?

Odvraća pogled od mene i zabija ga u prostor ispred sebe, kao da u zraku traţi odgovor.

Ne mora mi ga dati. Na zapešću još osjećam bol od nepostojećeg udarca pojasa.

142

— Morao si pobjeći od oca — kaţem. — Je li to razlog zašto ne ţeliš biti voĊa Neustrašivih? Jer, morat ćeš ga ponovno vidjeti budeš li postao voĊa?

Podiţe rame.

— To, ali i zato što se nikada nisam u potpunosti osjećao kao jedan od Neustrašivih.

Barem ne Neustrašivih kakvi su postali.

— Ali, ti si... nevjerojatan — kaţem. Zastajem kako bih se nakašljala. — Mislim, prema standardima Neustrašivih. Ĉetiri straha, to je neĉuveno. Kako bi mogao ne pripadati ovamo?

Slijeţe ramenima. Ĉini se da ga nije briga za vlastiti talent ili status unutar Neustrašivih, a to je nešto što bih oĉekivala od pripadnika Nijekanja. Ne znam kako bih to protumaĉila.

On zatim veli: — Imam teoriju prema kojoj nesebiĉnost i hrabrost nisu baš tako razliĉite. Cijeli su te ţivot odgajali da zaboraviš samoga sebe, pa kad si u opasnosti, to postaje tvoj prvi instinkt. S jednakom bih lakoćom mogao pripadati i frakciji Nijekanja.

Iznenada me obuzima teţina. Ĉitav ţivot takvog odgoja za mene nije bio dovoljan. Moj prvi instinkt i dalje je samozaštita.

— Aha, pa — kaţem — Nijekanje sam napustila zato što nisam bila dovoljno nesebiĉna, koliko god sam se trudila.

— To nije u potpunosti toĉno. — Smiješi mi se. — Ona djevojka koja je dopustila da netko na nju baca noţeve kako bi poštedjela prijatelja, djevojka koja je udarila moga oca kako bi me zaštitila — ta nesebiĉna djevojka, nisi li to bila ti?

Proniknuo me je bolje no što sam ikada uspjela. I premda se ĉini nemogućim da bi mogao prema meni išta osjećati, s obzirom na sve što nisam... moţda i nije tako. Mrštim se.

— Budno si me motrio, zar ne?

— Volim promatrati ljude.

— Moţda si stvoren za Iskrenost, Four, jer uţasno loše laţeš.

Polaţe zatim ruku na stijenu pokraj sebe, prsti su mu paralelni s mojima. Promatram naše ruke. Ima duge, tanke prste. Ruke stvorene za fine, precizne kretnje. Nema ruke poput ostalih Neustrašivih, snaţne, glomazne ruke uvijek spremne nešto razbiti.

— Dobro. — Primiĉe lice bliţe mome, pogled mu je uprt u moju bradu, usta, nos. — Promatrao sam te zato što mi se sviĊaš. — Izgovara to otvoreno, hrabro, pogled baca na moje oĉi. — I nemoj me zvati »Four«, dobro? Lijepo je ponovno ĉuti svoje ime.

I samo tako, konaĉno se izjasnio, a ja ne znam što bih. Obrazi mi se ţare i sve što uspijevam reći jest: — Ali, stariji si od mene... Tobiase.

Smiješi mi se.

— Da, taj ogromni jaz od dvije godine nepremostiv je, zar ne?

— Ne pokušavam biti ironiĉna — kaţem. — Samo mi nije jasno. MlaĊa sam od tebe.

Nisam lijepa. I...

Smije se dubokim smijehom koji kao da dopire iz dubine njegova bića, a zatim mi usnama dodiruje sljepooĉnicu.

— Ne pretvaraj se — kaţem u dahu. — Znaš da nisam. Nisam ruţna, ali sigurno nisam ni lijepa.

— Dobro. Nisi lijepa. I? — Ljubi mi obraz. — SviĊa mi se kako izgledaš. Opako si pametna. Hrabra si. A premda si doznala za Marcusa — glas mu postaje mekši — ne gledaš me onako. Znaš, kao izudarano štene ili nešto u tom stilu.

143

— Pa — kaţem. — Kad nisi to.

Kratko me zatim u tišini promatra svojim tamnim oĉima. Dodiruje mi zatim lice i primiĉe mi se bliţe, usnama mi prelazi preko usana. Rijeka huĉi i osjećam vodenu paru na gleţnjevima. Smiješi se i ljubi me u usta.

Tijelo mi se u prvi mah koĉi, tako da sam sigurna da sam nešto loše uĉinila u trenutku kada se odmiĉe od mene. No, dlanove mi zatim polaţe na lice, osjećam njegove ĉvrste prste na svojoj koţi, te me ponovno ljubi, odluĉnije, sigurnije. Obavijam ruke oko njega, dlanom mu klizim uza vrat, prstima prolazim kroz njegovu kratku kosu.

Nekoliko se minuta ljubimo na dnu ponora, u huci vode posvuda oko nas. A kada ustajemo drţeći se za ruke, shvaćam da smo oboje mogli završiti na sigurnijem mjestu, u sivoj umjesto u crnoj odjeći, samo da smo drukĉije izabrali.

144

DVADESET SEDMO POGLAVLJE SLJEDEĆEGA JUTRA, sva sam blesava i lepršava. Ĉim uspijem s lica ukloniti osmijeh, on mi se uporno ponovno vraća. Naposljetku ga prestajem obuzdavati. Puštam kosu neka mi slobodno pada, te odustajem od uobiĉajene široke majice i odijevam majicu koja mi razotkriva ramena, tako da mi se vide tetovaţe.

— Što ti je danas? — pita me Christina dok idemo na doruĉak. Oĉi su joj još nateĉene od sna, dok joj rašĉupana kosa oko lica tvori neurednu aureolu.

— Pa, znaš — kaţem. — Sunce sja. Ptice pjevaju.

Ona podiţe obrvu kao da me ţeli podsjetiti da se nalazimo u podzemnom tunelu — Pusti djevojku neka bude dobro raspoloţena — kaţe Will. — Moţda se neće ponoviti.

Pljeskam ga po ruci i trĉim prema blagovaonici. Srce mi divljaĉki tuĉe, budući da znam da ću u sljedećih pola sata u jednom trenutku ponovno vidjeti Tobiasa. Sjedam na svoje uobiĉajeno mjesto, pokraj Uriaha, preko puta Christine i Willa. Stolac s moje lijeve strane je prazan. Pitam se hoće li Tobias sjesti na njega; hoće li mi se smiješiti tijekom doruĉka; hoće li me gledati na onaj tajanstven naĉin, potajno, onako kako ja mislim da gledam njega.

Uzimam krišku prepeĉenca s tanjura postavljenog nasred stola i poĉinjem maslacem premazivati malo prepoletno. Osjećam da se ponašam kao luĊakinja, no ne mogu se zaustaviti. Bilo bi to kao da se trudim ne disati.

On zatim ulazi. Kosa mu je kraća, zbog ĉega izgleda tamnije, gotovo crno. Kratka je u stilu frakcije Nijekanja, postaje mi jasno. Smiješim mu se i podiţem ruku neka doĊe, no on i ne pogledavši me sjeda pokraj Zekea, pa spuštam ruku.

Zurim u prepeĉenac. Sada je lako ne smiješiti se.

— Nešto nije u redu? — pita me Uriah ustima prepunim prepeĉenca.

Tresem glavom i zagrizam. Što sam oĉekivala? To što smo se poljubili ne znaĉi da se išta promijenilo. Moţda je promijenio mišljenje, pa mu se više ne sviĊam. Moţda misli da je pogriješio kad me poljubio.

— Danas je dan za krajolik straha — kaţe Will. — Mislite li da ćemo danas uspjeti vidjeti vlastite krajolike straha?

— Ne — Uriah vrti glavom. — Ići ćeš u krajolik straha jednog od naših instruktora.

Brat mi je to rekao.

— Ooh, kojeg instruktora? — pita Christina koja se iznenada razbudila.

— Znaš, stvarno nije u redu da vi raspolaţete informacijama iznutra, a mi ne — kaţe Will koji bijesno zuri u Uriaha.

Christina se ne obazire na njih.

— Nadam se da će to biti Fourov krajolik.

— Zašto? — pitam. Pitanje zvuĉi previše neuvjerljivo. Grizem usnicu, kad bih ga barem mogla povući.

— Izgleda da se nekom raspoloţenje promijenilo. — Koluta oĉima. — Kao da ne bi htjela doznati koji su njegovi strahovi. Izgleda tako opako, da se sigurno boji sljezovih kolaĉića, previše blještavih izlazaka sunca ili neĉega u tom stilu. Tako kompenzira.

Tresem glavom.

— Neće to biti njegovi strahovi.

145

— Kako bi ti to mogla znati?

— Predosjećaj.

Sjećam se Tobiasova oca u njegovu krajoliku straha. Neće dopustiti da itko to vidi.

Pogledavam ga. Na trenutak nam se pogledi susreću. Pogled mu je lišen emocija. Odvraća zatim pogled. *** Lauren, instruktorica iniciranih roĊenih u frakciji Neustrašivih, s rukama na bokovima stoji ispred prostorije za krajolik straha.

— Prije dvije godine — kaţe — bojala sam se paukova, gušenja, zidova koji se polako pomiĉu prema meni sve dok me ne zarobe, bojala sam se izbacivanja iz Neustrašivih, nekontrolirana krvarenja, oĉeve smrti, smrti pod kotaĉima vlaka, javnog poniţenja i toga da bi me mogli kidnapirati ljudi bez lica.

Svi tupo zurimo u nju.

— Svatko će od vas imati deset do petnaest strahova u krajoliku straha. To je prosjek — kaţe ona.

— Koji je najmanji broj strahova što ih je itko ikada imao? — pita Lynn.

— Posljednjih godina — odgovara Lauren — ĉetiri.

Tobiasa nisam pogledala otkako smo se našli u blagovaonici, no sad ne mogu a da ga ne pogledam. Pogled mu je uprt u tlo. Znala sam da je ĉetiri malen broj, dovoljno malen da zahvaljujući njemu stekne nadimak, no nisam znala da je to i više nego dvostruko manje od prosjeka.

Zurim si u stopala. Izniman je. A sada me ne ţeli ni pogledati.

— Danas nećete otkriti koji je vaš broj — kaţe Lauren. — Simulacija je postavljena prema mome programu krajolika straha, tako da ćete iskusiti moje, a ne svoje strahove.

Znaĉajno pogledavam Christinu. Bila samu pravu: nećemo proći Fourov krajolik straha.

— U svrhu vjeţbe, meĊutim, svatko će se od vas suoĉiti samo s jednim od mojih strahova, kako biste dobili uvid u naĉin kako ova simulacija funkcionira.

Lauren nas nasumiĉno odabire i svakom dodjeljuje po jedan strah. Stajala sam iza, tako da ću biti meĊu posljednjima. Strah koji mi je dodijeljen je kidnapiranje.

Dok ĉekam nisam prikopĉana na raĉunalo, ne mogu promatrati simulaciju, samo reakcije pojedinaca na nju. Savršen naĉin da ne mislim na Tobiasa — stišćem šake dok gledam kako Will sa sebe uklanja paukove koje ne mogu vidjeti ili kako Uriah rukama pokušava zaustaviti meni nevidljive zidove, ili se cerim dok se Peter crveni kao boţur tijekom nekakva »javnog poniţenja«. Na menije zatim red.

Ova mi prepreka neće biti ugodna, no budući da sam već uspjela manipulirati svim dosadašnjim simulacijama i već prošla Tobiasovim krajolikom straha, nisam zabrinuta dok mi Lauren zabija iglu u vrat.

Krajolik se mijenja i kidnapiranje zapoĉinje. Pod nogama mi tlo postaje obraslo travom, a ruke me hvataju za podlaktice, prekrivaju mi usta. Previše je mraĉno da bih išta vidjela.

Stojim pokraj ponora. Ĉujem huĉanje vode. Viĉem u ruku koja mi prekriva usta i otimam se kako bih se oslobodila, no ruke koje me drţe su prejake; moji otmiĉari su prejaki.

U mislima mi bljeska prizor mene same kako padam u tamu i to me odvodi u moju vlastitu noćnu moru. Ponovno vrištim; vrištim sve dok me grlo ne poĉne boljeti, sve dok mi se iz oĉiju ne poĉnu cijediti vruće suze.

146

Znala sam da će se vratiti po mene; znala sam da će ponovno pokušati. Prvi put im nije bilo dovoljno. Ponovno vrištim — ne dozivam upomoć, zato što znam da mi nitko neće pomoći, nego zato što je to nešto što ĉovjek ĉini prije same smrti, vrištanje koje ne moţeš obuzdati.

— Prestani — kaţe strog glas.

Ruke išĉezavaju i pale se svjetla. Stojim na betonu u prostoriji za krajolik straha. Tijelo mi se trese i padam na koljena, rukama prekrivam lice. Nisam uspjela. Napustila me logika, izgubila sam zdrav razum. Laurenin sam strah pretvorila u vlastiti.

I svi su me gledali. Tobias me gledao. Ĉujem korake. Tobias mi prilazi i jednim me potezom podiţe na noge.

— Što je to, dovraga, bilo, Ukoĉena?

— Ja... — Disanje mi zvuĉi poput štucanja. — Nisam...

— Saberi se! Patetiĉno.

Nešto u meni puca. Suze mi presušuju. Ĉitavo mi se tijelo ţari, sva me slabost napušta, pa mu udaram tako silovit šamar, da me prsti bole od siline udarca. Zuri u mene, cijela mu je strana lica crvena kao krv, a ja zurim u njega.

— Zaĉepi — kaţem. Ţustrom kretnjom ruku izvlaĉim iz njegova stiska i napuštam prostoriju.

147

DVADESET OSMO POGLAVLJE OBAVIJAM JAKNU ĉvrsto oko ramena. Dugo nisam bila vani. Sunce mi slabašno obasjava lice dok promatram vlastiti dah u zraku.

Uspjela sam barem u jednom: Petera i njegove prijatelje uvjerila sam da im više nisam prijetnja. Preostaje mi još samo da im sutra, nakon što proĊem vlastiti krajolik straha, pokaţem da su bili u krivu. Juĉerašnji neuspjeh ĉinio se nemogućim. Danas više nisam sigurna.

Provlaĉim ruke kroz kosu. Nemam više potrebu da plaĉem. Pletem kosu u pletenicu i priĉvršćujem je gumicom koju nosim oko zapešća. Osjećam da sam danas više svoja. To je sve što mi je potrebno: sjetiti se tko sam. A ja sam netko tko ne dopušta da je zaustave nevaţne stvari kao što su momci ili iskustvo blizine smrti.

Smijem se, tresem glavom. Jesam li takva? Ĉujem sirenu vlaka. Traĉnice se poput petlje obavijaju oko sjedišta Neustrašivih te nastavljaju dalje no što mi pogled seţe. Gdje im je poĉetak? Gdje završavaju? Kakav je svijet onkraj njih? Hodam prema njima. Ţelim otići kući, ali ne mogu. Eric nas je upozorio da na Dan posjeta ne izgledamo previše privrţeni svojim roditeljima, pa bi posjet domu bio poput izdaje Neustrašivih, a to si ne mogu priuštiti. Eric nam, meĊutim, nije rekao da ne smijemo posjećivati ljude koji ne pripadaju frakciji iz koje smo došli, a majka mi je rekla da posjetim Caleba.

Znam da mi nije dopušteno sjedište napuštati bez nadzora, no ne mogu si pomoći.

Hodam sve brţe i brţe, naposljetku trĉim. Mašući rukama trĉim uz posljednji vagon, hvatam ruĉku i uskaĉem, lice mi se grĉi od boli koja mi probada cijelo izmuĉeno tijelo.

Nakon što sam uskoĉila u vagon, lijeţem na pod pokraj vrata i promatram kako sjedište Neustrašivih išĉezava u daljini. Ne ţelim se vratiti, no odustajanje i prihvaćanje ţivota izvan svih frakcija bilo bi najhrabrije što sam ikada uĉinila, a danas se osjećam kukaviĉki.

Zrak mi puše preko tijela, kovitla mi se oko prstiju. Puštam ruku preko ruba vagona tako da u nju udara vjetar. Ne mogu se vratiti kući, no mogu pronaći barem dio nekadašnjeg doma. Caleb je sastavni dio svih mojih uspomena iz djetinjstva; on je dio mojih temelja.

Pribliţavajući se središtu grada vlak usporava, a ja sjedam i promatram kako malene zgrade prerastaju u velike. Uĉeni ţive u velikom kamenom zdanju ponad moĉvare. Hvatam se za rukohvat i naginjem naprijed da vidim kamo vode traĉnice. Prije nego što će skrenuti na istok, poniru do razine ulice. Udišem miris mokrog asfalta i moĉvare.

Vlak ponire i usporava, pa iskaĉem. Noge mi podrhtavaju od siline udarca pri doskoku, pa kratko trĉim da uspostavim ravnoteţu. Hodam sredinom ulice, u smjeru juga, prema moĉvari. Pusta zemlja ispred mene pruţa se ispred mene seţe, smeĊa ravnica koja se sudara s obzorom.

Skrećem ulijevo. Iznad mene se uzdiţu zgrade Uĉenih, mraĉne i nepoznate. Kako ću ovdje pronaći Caleba?

Eruditi vode popise, to im je u prirodi. Sigurno imaju popis svojih iniciranih. Netko ima pristup tim popisima, samo ga moram pronaći. Pogledom prelazim preko zgrada.

Logiĉki gledano, srednja zgrada trebala bi biti najvaţnija. Mogla bih poĉeti s njom.

Posvuda uokolo tumaraju predstavnici frakcije. Pravilnik frakcije Uĉenih nalaţe da svaki njezin predstavnik na sebi mora imati barem jedan plavi odjevni predmet, budući da plava boja tijelo navodi da ispušta umirujuće kemijske spojeve, a »smiren um je jasan um«.

148

Ista je boja i obiljeţje same frakcije. Sve mi se ovdje ĉini nevjerojatno blistavim. Odrasla sam uz prigušena svjetla i tamnu odjeću.

Oĉekivala sam da ću se kroz gomilu morati probijati koristeći se laktima, neprestano putem mrmljati »oprostite«, no nema potrebe. Prelazak u Neustrašive uĉinio me uoĉljivom.

Gomila se razmiĉe da bi me propustila, njihovi me pogledi netremice prate. Prije ulaska na glavna vrata, skidam gumicu s kose i puštam da slobodno pada.

Zastajem na samom ulazu i zabacujem glavu. Prostorija je ogromna, tiha, miriši na prašnjave stranice knjiga. Drvenim ploĉama prekriveni pod škripi mi ispod nogu. S obje su strane police koje sasvim prekrivaju zidove, no ĉini se da su prije svega dekorativne budući da se na stolovima nasred prostorije nalaze raĉunala, a knjige nitko ne ĉita. Svi napeto, usredotoĉeno zure u zaslone raĉunala.

Trebala sam znati da će središnja zgrada Uĉenih biti knjiţnica. Pozornost mi privlaĉi portret na suprotnome zidu. Dvostruko je viši i ĉetiri puta širi od mene, prikazuje zgodnu ţenu vodenasto zelenih oĉiju s naoĉalama — Jeanine. Pri pogledu na nju, srce mi se penje u grlo.

Zato što je predstavnica Uĉenih, zato što je jedna od onih koji su pisali izvješća o mome ocu.

Nije mi se sviĊala još od bombastiĉnih govora moga oca za stolom u blagovaonici, a sada je mrzim.

Ispod slike je velika ploĉa na kojoj piše ZNANJE VODI DO NAPRETKA. Napredak. Ta rijeĉ za mene ima negativnu konotaciju. Frakcija Nijekanja njom se koristi da bi opisala udovoljavanje samome sebi.

Kako je Caleb mogao odluĉiti da bude jedan od tih ljudi? Pogrešno je ono što ĉine, ono za ĉime ţude. No, on vjerojatno isto misli za Neustrašive.

Odlazim do stola ispod Jeanineina portreta. Mladić koji za njim sjedi ne podiţe glavu dok me pita: — Kako vam mogu pomoći?

— Traţim nekoga — kaţem. — Zove se Caleb. Znate li gdje ga mogu naći?

— Nije mi dopušteno davati osobne informacije — odgovara bezbojnim glasom dok zuri u zaslon kompjutora ispred sebe.

— On mi je brat.

— Nije mi dopušteno...

Dlanom udaram po stolu, a on poskakuje kao da se budi iz nesvjestice, zuri u mene preko ruba svojih naoĉala. Glave se okreću prema meni.

— Rekla sam — glas mi je napet — da traţim nekoga. Iniciran je kod vas. Moţete li mi barem reći gdje su inicirani?

— Beatrice? — kaţe glas iza mene.

Okrećem se, a iza mene stoji Caleb s knjigom u ruci. Kosa mu je narasla, tako da mu pada preko ušiju, na sebi ima plavu majicu i ĉetvrtaste naoĉale. Premda izgleda drukĉije i nije mi više dopušteno voljeti ga, trĉim koliko me noge nose i bacam mu ruke preko ramena.

— Imaš tetovaţu — kaţe prigušenim glasom.

— A ti nosiš naoĉale — kaţem, odmiĉem se od njega i skupljam oĉi. — Vid ti je savršen, Calebe, što to radiš?

— Hm... — kratko pogledava stolove oko nas. — DoĊi. Idemo odavde.

Izlazimo iz zgrade i prelazimo ulicu. Moram trĉkarati da bih ga sustigla. Preko puta sjedišta Uĉenih nalazi se prostor koji je nekoć bio park. Sada to jednostavno zovu »Millenium«, a rijeĉ je o pustom terenu s nekoliko hrĊavih metalnih skulptura — jedna od

149

njih je apstraktan, bakrenim ploĉama prekriveni mamut, a druga je divovsko zrno graha pokraj kojeg izgledam kao patuljak.

Zastajemo na betonu pokraj graha, gdje sjede malene skupine Uĉenih s knjigama ili novinama u rukama. On skida naoĉale i ubacuje ih u dţep, prolazi rukom kroz kosu i nervozno me pogledava. Izgleda kao da ga je stid. Moţda bi i mene trebalo biti stid.

Tetovirana sam, kosa mi je raspuštena, nosim usku odjeću. No jednostavno me nije stid.

— Što radiš ovdje? — pita me.

— Htjela sam otići kući — kaţem — a ti si najsliĉnije tome ĉega sam se dosjetila.

On stišće usnice.

— Ne izgledaš baš sretno što me vidiš — dodajem.

— Hej — kaţe on polaţući mi ruke na ramena. — Oduševljen sam što te vidim, je li ti jasno? No to nije dopušteno. To se krši s pravilima.

— Nije me briga — kaţem. — Nije me briga, shvaćaš?

— Moţda bi te trebalo biti briga. — Glas mu je njeţan, no prijekorno me gleda. — Da sam na tvome mjestu, ne bih htio imati problema s tvojom frakcijom.

— Što bi to trebalo znaĉiti?

Znam toĉno što to znaĉi. On moju frakciju doţivljava kao najokrutniju od postojećih pet, i ništa više.

— Samo ne ţelim da nastradaš. Ne trebaš se toliko srditi na mene, — kaţe on i zabacuje glavu. — Što ti se tamo dogodilo?

— Ništa. Ništa mi se nije dogodilo. — Sklapam oĉi i rukom si trljam zatiljak. Ĉak i kada bih mu mogla sve objasniti, jednostavno ne ţelim. Nemam volje ni razmišljati o tome.

— Misliš li... — Gleda si cipele. — Misliš li da si dobro izabrala?

— Mislim da nije bilo izbora — kaţem. — A ti?

Osvrće se oko sebe. Dok prolaze, ljudi u nas zure. On im pogledom prelazi preko lica.

Još uvijek je nervozan, no moţda nije nervozan zbog toga kako izgleda, ili zbog mene. Moţda je nervozan zbog njih. Hvatam ga za ruku i odvlaĉim ispod metalnog graha. Hodamo ispod njegova šupljeg metalnog trbuha. Posvuda vidim vlastite odraze zarobljene u zakrivljene stijenke, razbijene dijelovima prekrivenim hrĊom.

— Što se dogaĊa? — pitam ga, polaţem si ruke na prsa. Do sada nisam primijetila podoĉnjake ispod njegovih oĉiju. — Što ne valja?

Caleb polaţe dlan na metalnu stijenku. Glava mu je u odrazu manja i kao da je udubljena s jedne strane, dok mu se ruke povijaju unatrag. Moj, pak, odraz izgleda sitnije i sabijeno.

— Nešto veliko se dogaĊa, Beatrice. Nešto nije u redu. — Oĉi su mu velike i staklaste.

— Ne znam o ĉemu je rijeĉ, no ljudi oko mene jurcaju, tiho izmeĊu sebe razgovaraju, a Jeanine neprestano, gotovo svaki dan drţi govore o tome koliko su iskvareni pripadnici frakcije Nijekanja.

— Vjeruješ li joj?

— Ne. Moţda. Ne znam... — Vrti glavom. — Ne znam ĉemu bih vjerovao.

— Da, znaš — prijekorno mu velim. — Znaš tko su naši roditelji. Znaš tko su nam prijatelji. Zar misliš da je Susanin otac iskvaren?

— Koliko zapravo znam? Koliko su mi dopustili da doznam? Nije nam bilo dopušteno postavljati pitanja, Beatrice; nije nam bilo dopušteno znati neke stvari! A ovdje...

150

— Podiţe pogled, a u ravnome krugu zrcala toĉno iznad nas vidim naše sićušne likove ne veće od nokta. To je, mislim, naš istinski odraz; malen je koliko smo i mi zapravo maleni.

On nastavlja: — Ovdje su informacije uvijek svima na raspolaganju.

— Ovo nije Iskrenost. Ovdje su laţljivci, Calebe. Ovo su ljudi koji su dovoljno pametni da znaju kako manipulirati tobom.

— Ne misliš li da bih znao da manipuliraju sa mnom?

— Ako su pametni koliko misliš, onda ne. Mislim da ne bi znao.

— Nemaš pojma o ĉemu govoriš — kaţe on, tresući glavom.

— Aha. Kako bih mogla znati kako izgleda iskvarena frakcija? Ja samo prolazim obuku kako bih postala Neustrašiva, za boga miloga — kaţem. — Barem znam u ĉemu sam, Calebe.

Ti si odabrao ne obazirati se na ono što nam je cijelog ţivota bilo poznato — ti ljudi su arogantni, pohlepni i nikamo te neće odvesti.

Glas mu postaje ĉvršći.

— Mislim da bi trebala otići, Beatrice.

— Sa zadovoljstvom — kaţem. — Oh, i da, premda ti to neće ništa znaĉiti, majka mi je rekla da te zamolim da istraţiš serum za simulaciju.

— Vidjela si je? — izgleda povrijeĊeno. — Zašto nije...?

— Zato što — odgovaram — Uĉeni predstavnicima Nijekanja više ne dopuštaju ulazak u njihovo sjedište. Nisi li i raspolagao tom informacijom?

Guram se pokraj njega i prolazim, odlazim od špilje prekrivene zrcalima i skulpture, idem prema nogostupu. Nisam ni trebala dolaziti. Sjedište Neustrašivih sada se doima poput doma — ondje barem znam toĉno gdje sam, na nesigurnom tlu.

Gomila na ploĉniku se razmiĉe, pa podiţem pogled da vidim zašto. Nekoliko metara ispred mene stoje dvojica Uĉenih s rukama prekriţenim preko prsa.

— Ispriĉavam se — veli jedan od njih. — Morat ćete poći s nama. *** Jedan od njih hoda mi tako blizu da na zatiljku osjećam njegov dah. Drugi ispred mene hoda i vodi me u knjiţnicu, pa kroz hodnik, sve do dizala. Onkraj hodnika, drveni pod knjiţnice zamjenjuju bijele keramiĉke ploĉice, a zidovi se cakle poput stropa u prostoriji za testiranje sposobnosti. To se cakljenje zrcali u srebrnim vratima dizala, tako da moram škiljiti kako bih išta vidjela.

Trudim se ostati smirena. Postavljam si pitanja s obuke Neustrašivih. Što ćeš učiniti ako te netko napadne s leĎa? Razmatram mogućnost da nekome lakat zabijem u trbuh ili prepone.

Razmatram mogućnost bijega. Da barem imam pištolj. To su razmišljanja tipiĉna za Neustrašive, a u meĊuvremenu su postala i moja. Što ćeš učiniti ako te dvojica napadnu istodobno? Slijedim onog ĉovjeka niz pust, blistav hodnik, sve do ureda. Zidovi su od stakla — pretpostavljam da sada znam koja je frakcija projektirala moju školu.

Za metalnim stolom sjedi ţena. Zurim joj u lice. Isto lice koĉoperi se na zidu knjiţnice Uĉenih; nalazi se na svim ĉlancima što ih Uĉeni objavljuju. Koliko već dugo mrzim to lice?

Ne sjećam se.

— Sjedni — kaţe Jeanine. Njezin glas zvuĉi mi poznato, osobito kada je razjarena.

Svojim mi vodenastim oĉima zuri ravno u oĉi.

151

— Radije ne bih.

— Sjedni — ponavlja. Nema sumnje, već sam joj ĉula glas. Ĉula sam ga na hodniku, razgovarala je s Ericom, netom prije nego što su me napali. Ĉula sam kako spominje Razliĉite. I jednom prije — ĉula sam ga...

— Bio je to tvoj glas u simulaciji — kaţem. — Na testu sposobnosti, hoću reći.

Ona je opasnost na koju su me upozorile Tori i moja majka, opasnost vezana uz ĉinjenicu da sam Razliĉita. Ta opasnost sada sjedi meni nasuprot.

— Toĉno. Test sposobnosti svakako je moje najveće znanstveno dostignuće — odgovara ona. —– Pogledala sam tvoje rezultate testiranja, Beatrice. Oĉigledno je bilo problema s tvojim testom. Nije snimljen, a rezultati su uneseni ruĉno. Jesi li znala to?

— Ne. — Jesi li znala da si jedna od samo dvoje ljudi ĉiji su rezultati testiranja upućivali na frakciju Nijekanja, no koji su svejedno odabrali Neustrašive?

— Ne — kaţem. Trudim se prikriti šok. Tobias i ja smo jedini? No, njegov je rezultat bio izvoran, a moj tek laţ. Tako da preostaje samo on. Ţeludac mi se grĉi pri pomisli na njega. Trenutaĉno mi uopće nije vaţno koliko je jedinstven. Rekao mi je da sam patetiĉna.

— Što te je nagnalo da odabereš Neustrašive? — pita me ona.

— Zar za to mora postojati neki razlog? — trudim se smekšati glas, no ne uspijevam. — Nećete li me kazniti zato što sam napustila svoju frakciju i došla posjetiti brata? »Frakcija prije krvi«, zar ne? — zastajem. — Baš mi je palo na pamet, zašto sam uopće u tvome uredu?

Nisi li ti neka vaţna osoba ili nešto sliĉno?

Moţda sam joj time uspjela malo skresati.

Kratko je napućila usta.

— Kaţnjavanje ću prepustiti Neustrašivima — kaţe ona i naslanja se natrag u svome stolcu.

Polaţem ruke na naslon stolca na koji nisam htjela sjesti i stišćem prste. Iza nje je prozor koji gleda na grad. Vlakovi polako prolaze u daljini.

— A kad je rijeĉ o razlozima zašto si ovdje... odlika naše frakcije je znatiţelja — kaţe ona — a dok sam prouĉavala tvoj dosje, uoĉila sam još jednu pogrešku vezanu uz tvoje simulacije. Simulacija ponovno nije snimljena. Jesi li znala to?

— Kako si pristupila mojim dosjeima? Samo Neustrašivi imaju pristup mojim dosjeima.

— Budući da su Neustrašivi razvili simulacije, imamo... sporazum s Neustrašivima, Beatrice. — Zabacuje glavu i smiješi mi se. — Zanima me iskljuĉivo uĉinkovitost naše tehnologije. A ako ona iznevjerava kada si ti u pitanju, onda moram biti sigurna da se tako neće i nastaviti, shvaćaš?

Jasno mi je jedno: ona laţe. Nije ju briga za tehnologiju — sumnja da nešto nije u redu s mojim rezultatima. Baš poput voĊa Neustrašivih, i ona je u potrazi za Razliĉitima. A ako moja majka ţeli da Caleb istraţi serum za simulaciju, to je vjerojatno zato što ga je osmislila upravo Jeanine. Što je toliko prijeteće u ĉinjenici da netko moţe manipulirati simulacijom? Zašto bi to trebalo biti vaţno predstavnicima Uĉenih, svim drugim ljudima?

Ne mogu odgovoriti ni na jedno od tih pitanja. No naĉin kako me gleda podsjeća me na pogled onog psa koji me je napao na simulaciji tijekom testa sposobnosti — podmukao je to, predatorski pogled. Ţeli me iskidati na komadiće. Ne mogu više leći u znak podĉinjenosti. I ja sam u meĊuvremenu postala pas koji napada.

152

Osjećam bilo u grlu.

— Ne znam kako serum funkcionira — kaţem — ali od tekućine koju su mi ubrizgali bilo mi je zlo. Moţda je administratora moje simulacije omelo to što mi je bilo zlo, pa se brinuo hoću li povratiti, zbog ĉega je zaboravio snimiti samu simulaciju. Bilo mi je zlo i nakon simulacije.

— Imaš li i inaĉe osjetljiv ţeludac, Beatrice? — glas joj je oštar poput britve.

Manikiranim noktima udara po staklenoj plohi svoga radnog stola.

— Od najranije mladosti — odgovaram što nehajnije mogu. Ispuštam naslon stolca, obilazim ga i sjedam. Ne smijem se doimati napeto, premda imam osjećaj da mi se utroba okreće.

— Ĉini se da si bila krajnje uspješna sa simulacijama — kaţe. — Ĉemu pripisuješ lakoću s kojom si ih izvršila?

— Hrabra sam —– kaţem zureći joj uoĉi. Druge frakcije Neustrašive doţivljavaju na osobit naĉin. Kao grube, agresivne, impulzivne. Drske. Trebam joj pruţiti ono što se od mene oĉekuje. Cerim joj se. — Najbolji sam inicirani kojeg imaju.

Naginjem se naprijed, laktima se oslanjam na koljena. Morat ću ići i dalje ţelim li biti uvjerljiva.

— Ţeliš znati zašto sam odabrala Neustrašive? — pitam. — Zato što mi je bilo dosadno.

— Dalje, dalje. Laţi zahtijevaju predanost. — Bilo mi je dosadno biti dosadni maleni dobroĉinitelj, htjela sam van.

— Ne nedostaju ti, znaĉi, tvoji roditelji? — obzirno me pita.

— Nedostaje li mi to da me kore kad god se pogledam u ogledalo? Nedostaje li mi ono kada kaţu da za stolom drţim jezik za zubima? — tresem glavom. — Ne. Ne nedostaju mi.

Oni mi više nisu obitelj.

Laţ mi prţi grlo dok izlazi na usta, ili su to moţda suze protiv kojih se borim.

Zamišljam majku kako iza mene stoji s ĉešljem i škarama, kako se blago smiješi dok me šiša, pa bih radije vrištala nego je ovako vrijeĊala.

— Mogu li to protumaĉiti kao... — Jeanine nabire usne i kratko zastaje prije nego što će nastaviti. — tvoje slaganje s izvješćima o politiĉkim voĊama našega grada?

S izvješćima koja za moju obitelj kaţu da je iskvarena, ţeljna moći, da je ĉine moralizirajući diktatori? S izvješćima koja su podmukla prijetnja i pozivaju na revoluciju?

Muka mi je od njih. Zbog spoznaje da je ona ta koja ih je objavila osjećam ţelju da je zadavim.

Smiješim se.

— Svim srcem — kaţem. *** Jedan od Jeanineinih lakeja, ĉovjek u košulji modrog ovratnika, sa sunĉanim naoĉalama, odvozi me do sjedišta Neustrašivih srebrnim, otmjenim automobilom kakav još nisam imala prilike vidjeti. Pitam ga za automobil, a on mi odgovara kako vozi na solarnu energiju te mi nadugo i naširoko objašnjava kako solarne ploĉe na njegovu krovu solarnu energiju pretvaraju u elektriĉnu. Prestajem ga slušati nakon šezdeset sekundi i samo zurim kroz prozor.

Ne znam što će mi uĉiniti kad se vratim. Slutim da će biti gadno. Zamišljam kako mi se noge klate iznad ponora i grizem usnu.

153

Vozaĉ zaustavlja automobil ispred staklene izgrade iznad sjedišta Neustrašivih, a tu me ĉeka Eric. Hvata me za ruku i bez rijeĉi zahvalnosti vozaĉu odvodi me u zgradu. Ericovi me prsti tako silovito stišću da znam da ću na ruci imati modrice.

Zastaje izmeĊu mene i vrata koja vode u unutrašnjost. Poĉinje pucketati zglobovima prstiju. Izuzme li se to, savršeno je miran.

Drhtim protiv vlastite volje.

Zvuk svoga disanja koje se ubrzava i pucketanje njegovih zglobova jedino su što ĉujem.

Nakon što je prestao pucketati zglobovima, Eric postavlja ruke ispred sebe i isprepleće prste.

— Dobrodošla natrag, Tris.

— Eric.

Hoda prema meni, paţljivo stopala polaţe jedno ispred drugog.

— Što ti je... — prve su mu rijeĉi tihe — toĉno — pridodaje nešto glasnije — bilo na pameti?

— Ja... — toliko mi je blizu da vidim rupice kroz koje su provuĉeni njegovi piercinzi — ... ne znam.

— U kušnji sam da te nazovem izdajnicom, Tris, — kaţe.

— Jesi li ikad ĉula uzreĉicu »Frakcija prije krvi«?

Vidjela sam kako Eric ĉini uţasne stvari. Ĉula sam kako izgovara uţasne stvari. No nikada ga nisam vidjela ovakvog. Više nije manijak; savršeno se kontrolira, savršeno je odmjeren. Obazriv i tih.

Prvi put Erica prepoznajem onakvog kakav doista jest: Uĉeni pod krinkom Neustrašivog, genijalac, ali istodobno i sadist, progonitelj Razliĉitih. Ţelim pobjeći.

— Jesi li bila nezadovoljna ţivotom s kakvim si se ovdje susrela? Ţališ li moţda zbog svoga izbora? — Obje metalom okovane Ericove obrve stvaraju bore na njegovu ĉelu. — Htio bih ĉuti objašnjenje zašto si izdala Neustrašive, sebe samu i mene... — dlanom se lupa po prsima —... tako što si pobjegla u sjedište druge frakcije — Ja... — Duboko udišem. Ubio bi me da zna što sam, osjećam to. Ruke mu se stišću u pesnice. Sama sam ovdje; dogodi li mi se što, nitko neće ni znati, nitko neće vidjeti.

— Ne moţeš li objasniti — kaţe on blago — moţda ću biti prisiljen ponovno razmotriti tvoj poloţaj na rang–ljestvici. Ili ću, budući da se ĉini da si silno privrţena svojoj prethodnoj frakciji... biti prisiljen ponovno razmotriti poloţaj tvojih prijatelja. Moţda će malena djevojĉica iz frakcije Nijekanja koja u tebi ĉuĉi to shvatiti ozbiljnije.

Prva mi je misao da to ne bi mogao uĉiniti, da to ne bi bilo pošteno. Druga mi je misao da bi to svakako mogao, uopće ne bi oklijevao. I u pravu je — pomisao da bi netko mogao stradati zbog mog neodgovornog ponašanja izaziva mi bol u grudima.

Ponovno pokušavam: — Ja… No, teško mi je disati.

Otvaraju se vrata. Ulazi Tobias.

— Što radiš? — pita Erica.

— Napusti prostoriju — kaţe Eric. Glas mu je jaĉi i više nije onako monoton. Zvuĉi poput Ericova glasa na koji sam nauĉila. Mijenja mu se i izraz lica, postaje mobilniji, ţustriji.

Zurim u njega zadivljena ĉinjenicom koliko se brzo moţe izmijeniti, te se pitam koja strategija iza toga ĉuĉi.

154

— Ne — kaţe Tobias. — Ona je samo blesava djevojka. Nema razloga da je ovamo dovlaĉiš i ispituješ.

— Samo blesava djevojka — otpuhuje Eric. — Ne bi bila prva na rang–ljestvici da je samo blesava djevojka, zar ne?

Tobias se hvata za nosa i promatra me preko prstiju. Pokušava mi nešto reći. Brzo razmišljam. Koji mi je ono savjet Four nedavno dao? Jedino ĉega se mogu sjetiti jest ono; pretvaraj se da si ranjiva.

— Ja... samo sam bila posramljena i nisam znala što bih — uguravam ruke u dţepove i zurim u tlo. Štipam se zatim tako jako za nogu, da mi suze frcaju na oĉi i podiţem pogled prema Ericu, šmrcam. — Pokušala sam... i... — tresem glavom.

— Što si pokušala? — pita me Eric.

— Poljubiti me — kaţe Tobias. — Ja sam je odbio, a ona je otrĉala kao da joj je samo pet godina. Moţemo je optuţiti samo za glupost i ni za što drugo.

Oboje ĉekamo.

Eric pogledava mene, pa Tobiasa i smije se, preglasno i predugo — smijeh mu zvuĉi prijeteće i straţe mi koţu poput brusnog papira.

— Nije li malo prestar za tebe, Tris? — pita me, smiješi se.

Otirem obraz kao da brišem suze.

— Mogu li sada otići?

— Dobro — kaţe Eric. — Ali ne smiješ više sjedište napuštati bez nadzora, ĉuješ li me?

— Okreće se prema Tobiasu.

— A ti... pobrini se da transferi više ne napuštaju sjedište. I da te nijedna od njih više ne pokušava poljubiti.

Tobias koluta oĉima: — Dobro.

Napuštam prostoriju i ponovno izlazim van, protresam rake da se oslobodim drhtavice.

Sjedam uz rub ploĉnika i rakama obgrlim koljena.

Ne znam koliko sam dugo tako sjedila spuštene glave i sklopljenih oĉiju kad su se vrata ponovno otvorila. Moglo je proći dvadeset minuta, ali i cijelih sat vremena. Prilazi mi Tobias.

Ustajem s rakama prekriţenim preko prsa, ĉekam da me poĉne koriti. Ošamarila sam ga i navukla si probleme s Neustrašivima — korenja jednostavno mora biti.

— Što? — kaţem.

— Jesi li dobro? — Pojavljuje mu se bora izmeĊu obrva, a on mi njeţno dodiruje obraz.

Odgurujem mu ruku.

— Pa — kaţem — prvo sam se osramotila pred svima, onda sam ĉavrljala sa ţenom koja pokušava uništiti moju staru frakciju, a onda je Eric moje prijatelje gotovo izbacio iz Neustrašivih, tako da mi je ovo svakako fantastiĉan dan, Four.

Vrti glavom i promatra ruševnu zgradu s njegove desne strane sazdanu od opeke, te jedva nalikuje na stakleno kopije iza mojih leĊa. Sigurno je prastara. Nitko više ne gradi zgrade od opeke.

— Zašto te uopće briga? — kaţem. — Moraš se odluĉiti hoćeš li biti okrutni instruktor ili briţan momak. — Osjećam kako me obuzima napetost dok izgovaram rijeĉ »momak«.

Nisam se njome htjela tako otvoreno posluţiti, no sada je prekasno. — Ne moţeš obje uloge igrati istodobno.

155

— Nisam okrutan — kori me. — Jutros sam te štitio. Kako misliš da bi Peter i njegovi idiotski prijatelji reagirali da su doznali da smo ti i ja... — Uzdiše. — Nikada ne bi pobijedila.

Tvoj poloţaj na vrhu ljestvice tumaĉili bi mojom naklonošću prema tebi, ne bi ga pripisali tvojoj vještini.

Otvaram usta da prigovorim, ali ne uspijevam. Na um mi pada nekoliko pametnih primjedbi, no odbacujem ih. U pravu je. Obrazi mi se ţare, hladim ih svojim dlanovima.

— Nisi me morao uvrijediti da bi im išta dokazao — konaĉno kaţem.

— I nisi morala svome bratu otrĉati samo zato što sam te povrijedio — kaţe on. Ĉeše se po zatiljku. — Osim toga, djelovalo je, zar ne?

— Meni nauštrb.

— Nisam mislio da će te tako povrijediti. — Spušta zatim pogled i slijeţe ramenima. — Ponekad zaboravljam da te mogu povrijediti. Da te se moţe povrijediti.

Uguravam ruke u dţepove i njišem se na petama. Obuzima me ĉudan osjećaj — slatka, bolna slabost. Uĉinio je ono što je uĉinio zato što je vjerovao u moju snagu.

Kod kuće je Caleb bio taj koji je bio jak, zato što je mogao zaboraviti samoga sebe, zato što je prirodno posjedovao sve odlike koje su moji roditelji priţeljkivali. Nitko još nije bio ovako uvjeren u moju snagu.

Propinjem se na vrhove prstiju, podiţem glavu i ljubim ga. Samo nam se usne dodiruju.

— Sjajan si, znaš? — Tresem glavom. — Uvijek toĉno znaš što trebaš uĉiniti.

— Samo zato što sam o tome dugo razmišljao — kaţe i kratko me ljubi. — Kako bih s tim izašao na kraj kad bismo ti i ja... — Odmiĉe se od mene i smiješi. — Jesam li dobro ĉuo, nazvala si me svojim momkom, Tris?

— Ne baš. — Slijeţem ramenima. — Zašto? Ţeliš li da te tako zovem?

Prebacuje ruke preko moga zatiljka i prste mi podvlaĉi ispod brade, zabacuje mi glavu tako da nam se ĉela dodiruju. Jedno vrijeme tako stoji sklopljenih oĉiju i diše moj zrak.

Osjećam bilo u njegovim prstima. Osjećam kako mu se disanje ubrzava. Doima se nervoznim.

— Da — kaţe naposljetku. Osmijeh mu zatim blijedi. — Misliš li da smo ga uspjeli uvjeriti da si samo blesava djevojka?

— Nadam se — kaţem. — Ponekad je dobro biti sitan. Nisam, meĊutim, sigurna da sam i Uĉene uspjela uvjeriti.

Kutovi njegovih usana tonu i on me ozbiljno gleda.

— Nešto ti moram reći.

— Što?

— Ne sada. — Pogledava oko sebe. Naći ćemo se ovdje u jedanaest i trideset. Nikome ne govori kamo ideš.

Kimam glavom, a on se okreće i odlazi jednako brzo kao što je i došao. *** — Gdje si bila cijeli dan? — pita me Christina po povratku u spavaonicu. Prostorija je prazna; svi su ostali sigurno na veĉeri. — Traţila sam te vani, no nisam te mogla naći. Je li sve u redu? Jesi li imala problema zato što si udarila Foura?

Tresem glavom. Osjećam se iscrpljeno pri pomisli da bih joj mogla reći istinu o tome gdje sam bila. Kako bih joj mogla objasniti poriv da uskoĉim na vlak i odem posjetiti brata?

156

Ili jezivu smirenost u Ericovu glasu dok me ispitivao? Ili razlog zašto sam eksplodirala i udarila Tobiasa?

— Jednostavno sam morala otići. Dugo sam vremena tumarala uokolo — kaţem. — I ne, nisam zapala u probleme. Vikao je na mene, ispriĉala sam se... i to je to.

Dok govorim, budno pazim da je smireno gledam u oĉi i da mi ruke miruju pokraj tijela.

— Dobro — kaţe ona. — Zato što ti nešto moram reći.

Pogledava prema vratima iza mene, a zatim se propinje na prste kako bi bila sigurna da su svi kreveti na kat prazni. Polaţe mi ruke na ramena.

— Moţeš li biti djevojka na nekoliko sekundi?

— Uvijek sam djevojka — mrštim se.

— Znaš što mislim. Blesava, dosadna djevojka.

Omatam pramen kose oko prsta.

— Dobro.

Osmjehuje se tako široko, da joj vidim i kutnjake.

— Will me poljubio.

— Što? — pitam. — Kada? Kako? Što se dogodilo?

— Stvarno možeš biti djevojka! — Uspravlja se i spušta ruke s mojih ramena. — Pa, odmah nakon tvog kratkog ispada, objedovali smo i otišli u šetnju blizu ţeljezniĉke pruge.

Baš smo razgovarali o... uopće se ne sjećam o ĉemu smo razgovarali. A onda je samo zastao, nagnuo se prema meni, i... poljubio me.

— Znala si da mu se sviĊaš? — pitam. — Mislim, znaš. Da mu se tako sviĊaš.

— Ne! — smije se. — A najbolje što je to bilo to. Samo smo nastavili hodati i razgovarati kao da se ništa nije dogodilo. Pa, dok ja nisam poljubila njega.

— Koliko već dugo znaš da ti se sviĊa?

— Ne znam. Pretpostavljam da nisam ni znala. A onda, bile su tu sitnice... kako me je zagrlio na pogrebu, kako mi otvara vrata kao da sam djevojka, a ne netko tko ga moţe prebiti.

Smijem se. Iznenada, ţelim joj reći za Tobiasa i sve što se izmeĊu nas dogodilo. No, obuzdavaju me razlozi koje je Tobias iznio kako bismo se pretvarali da nismo zajedno. Ne ţelim da ona pomisli da moj poloţaj na rang–ljestvici ima ikakve veze s našim odnosom.

Zato joj samo kaţem: — Sretna sam zbog tebe.

— Hvala — kaţe ona. — I ja sam sretna. Mislila sam da ću morati dugo ĉekati da se osjećam ovako... znaš.

Sjeda na rub moga kreveta i pogledom prelazi po spavaonici. Neki inicirani već su spakirali svoje stvari. Uskoro ćemo preseliti u stanove na suprotnome kraju sjedišta. Oni s poslovima u vladi bit će smješteni u staklenoj zgradi iznad Jame. Neću se više morati brinuti hoće li me Peter napasti u snu. Neću više morati gledati Alov prazan krevet.

— Ne mogu vjerovati da je sve pri kraju — kaţe ona. — Kao da smo juĉer došli. Ali je istodobno i... kao da cijelu vjeĉnost nisam vidjela svoj dom.

— Nedostaje li ti? — Naslanjam se na okvir kreveta.

— Aha — slijeţe ramenima. — Neke stvari se nisu promijenile, mislim. Ovdje su svi jednako glasni kao i kod kuće, što je dobro. No, ondje je lakše. Uvijek sa svima znaš na ĉemu si, zato što ti otvoreno kaţu. Nema... manipuliranja.

Kimam glavom. Frakcija Nijekanja pripremila me za taj aspekt ţivota meĊu Neustrašivima. Pripadnici Nijekanja ne manipuliraju, ali nisu ni otvoreni.

157

— Mislim da ne bih prošla inicijaciju Iskrenih. — Vrti glavom. — Tamo umjesto simulacija imaš detektore laţi. Cijeli dan, svaki dan. A završni test... — Nabire nos. — Daju ti ono što zovu serum istine, pa te posjednu i postavljaju stvarno osobna pitanja. Teorija je da nećeš imati potrebe lagati razotkriješ li sve svoje tajne. Jer, kao, ako se razotkrilo sve najgore vezano uz tebe, zašto onda jednostavno ne bi bio iskren?

Ne znam kad sam uspjela prikupiti toliko tajni. To da sam Razliĉita. Moji strahovi.

Kakvi su moji stvarni osjećaji prema prijateljima, obitelji, Alu, Tobiasu. Inicijacija kod Iskrenih dotaknula bi se stvari do kojih ĉak ni simulacije ne mogu prodrijeti; uništila bi me.

— Zvuĉi uţasno — kaţem.

— Oduvijek sam znala da ne mogu biti Iskrena. Mislim, trudim se biti iskrena, no postoje stvari koje drugima jednostavno ne ţeliš otkriti. Osim toga, ţelim kontrolirati vlastiti um.

Ne ţelimo li svi to.

— Bilo kako bilo — kaţe ona. Otvara vrata ormarića lijevo od naših kreveta na kat. Širom ih otvara, a iz ormarića izlijeće moljac, bijelim joj se krilcima zalijeće u lice. Vrišti tako glasno da gotovo iskaĉem iz koţe, dlanovima si pljuska obraze.

— Makni ga! Makni ga! Makni ga! — vrišti.

Moljac odlijeće dalje.

— Otišao je! — kaţem, smijem se zatim. — Bojiš se... moljaca?

— Odvratni su. S onim krilcima koja kao da su od papira i odvratnim tijelima... — trese se.

I dalje se smijem. Tako se jako smijem, da moram sjesti i uhvatiti se za trbuh.

— Nije baš tako smiješno! — gnjevno će ona. — Pa... dobro, moţda i je. Malo. *** Kasno te veĉeri nalazim se s Tobiasom; ništa mi ne govori, samo me hvata za ruku i odvodi do ţeljezniĉke pruge.

Zadivljujućom lakoćom uskaĉe u vagon vlaka koji prolazi, a zatim me povlaĉi za sobom. Padam do njega, obrazom mu udaram u prsa. Prsti mu klize niz moju ruku i hvata me za lakte dok vlak poskakuje niz traĉnice. Gledam kako staklena zgrada iznad sjedišta Neustrašivih iza nas postaje sve manja.

— Što si mi ţelio reći? — viĉem da nadglasam fijukanje vjetra.

— Ne još — kaţe.

Spušta se na pod i povlaĉi me za sobom, tako da sjedi leĊima naslonjen na zid, a ja njemu nasuprot, s nogama povijenim ustranu, na prašnjavu podu. Vjetar mi podiţe pramenove kose i baca mi ih u lice. Polaţe mi dlanove na lice, kaţiprste mi zavlaĉi iza ušiju i primiĉe moje lice bliţe k sebi da bi me poljubio. Ĉujem škripanje traĉnica dok vlak usporava, što znaĉi da se sigurno pribliţavamo središtu grada. Zrak je hladan, no njegove su usne tople baš kao i ruke. Zabacuje glavu i ljubi mi koţu ispod donje ĉeljusti. Drago mi je što je vjetar tako glasan, da me ne ĉuje kako uzdišem.

Vagon se ljulja pa gubim ravnoteţu, zato spuštam ruku kako bih je vratila. Trenutak kasnije shvaćam da mi je ruka na njegovu boku. Osjećam kost ispod dlana. Trebala bih pomaknuti ruku, ali ne ţelim. Jednom mi je rekao da budem hrabra, a premda sam mirno

158

stajala dok su mi noţevi letjeli prema glavi i skoĉila s krova, nisam ni pomišljala da će mi hrabrost biti potrebna i u malim trenucima moga ţivota. A treba mi.

Pomiĉem se, prebacujem nogu preko njega kako bih mu sjela u krilo, te ga ljubim dok mi srce kuca u grlu. Uspravlja se i polaţe mi ruke na ramena. Prstima mi prelazi niz kraljeţnicu, dok osjećam ţmarce sve do kriţa. Povlaĉi smiĉak moje jakne i raskopĉava je nekoliko centimetara, stišćem ruke uz noge kako bi se prestale tresti. Ne bih trebala biti nervozna. Ovo je Tobias.

Hladni zrak klizi mi preko gole koţe. Odmiĉe se i paţljivo promatra tetovaţe iznad moje kljuĉne kosti. Lagano prstima prelazi preko njih i smiješi se.

— Ptice — kaţe. — Jesu li to vrane? Neprestano te zaboravljam pitati.

Pokušavam mu uzvratiti osmijehom.

— Gavranovi. Po jedan za svakog ĉlana moje obitelji — kaţem. — SviĊaju li ti se?

Ne odgovara. Privlaĉi me k sebi, ljubi pticu po pticu. Sklapam oĉi. Dodir mu je lak, osjećajan. Teţak, topao osjećaj poput meda koji se izlijeva obuzima mi tijelo, usporava misli.

Dodiruje mi obraz.

— Ţao mi je što to moram reći — kaţe — ali moramo ustati.

Kimam glavom i otvaram oĉi. Oboje ustajemo, a on me sa sobom povlaĉi do vrata vagona. Vjetar više nije tako jak sada kada je vlak usporio. Prošla je ponoć, pa je uliĉna rasvjeta pogašena i zgrade su nalik na mamute koji se uzdiţu iz mraka i ponovno tonu. Tobias podiţe ruku i prstom upire u skupinu zgrada koje su tako daleko da su veliĉine nokta. One su jedina svijetla toĉka u moru tame oko nas. Ponovno sjedište Uĉenih.

— Gradske odredbe njima oĉigledno ništa ne znaĉe — kaţe — jer njihova svjetla svijetle cijelu noć.

— I nitko drugi to nije primijetio? — pitam, i mrštim se.

— Siguran sam da jest, no nitko nije uĉinio ništa da to sprijeĉi. Moţda zato što ne ţele stvarati probleme zbog neĉeg tako beznaĉajnog. — Tobias slijeţe ramenima, ali zabrinjava me napetost koju ĉitam na njegovu licu. — No mene je to nagnalo da se upitam ĉime se to Uĉeni bave a da iziskuje svjetlost.

Okreće se prema meni i naslanja na zid.

— Dvije bi stvari o meni trebala znati. Prva je da sam duboko sumnjiĉav prema ljudima općenito — kaţe mi. — U prirodi mi je da od njih uvijek oĉekujem najgore. A druga je da sam neoĉekivano dobar s raĉunalima.

Kimam glavom. Rekao mi je da mu je drugi posao rad na raĉunalima, no svejedno mi je teško zamisliti ga kako cijeli dan sjedi ispred zaslona raĉunala.

— Prije nekoliko tjedana, a prije poĉetka obuke, bio sam na poslu i otkrio kako pristupiti sigurnosnim dosjeima Neustrašivih. Kad je o sigurnosnim stvarima rijeĉ, oĉigledno nismo toliko vješti kao Uĉeni — kaţe — a otkrio sam nešto što nalikuje na ratne planove.

Slabo prikrivene zapovijedi, popisi zaliha, zemljovidi. Takve stvari. A te smo dosjee dobili od Erudita.

— Rat? — uklanjam kosu s lica. Budući da sam cijeli ţivot slušala oca kako vrijeĊa Uĉene, prema njima sam postala oprezna, a slijedom iskustava koja sam stekla u sjedištu Neustrašivih postala sam oprezna u pogledu autoriteta i ljudskih bića općenito, tako da nisam zaprepaštena kad ĉujem da bi frakcija mogla planirati rat.

Na pamet mi pada ono što je Caleb rekao prije. Nešto se veliko dogaĎa, Beatrice.

Pogledavam Tobiasa.

— Rat protiv frakcije Nijekanja?

159

Hvata me za ruke, isprepleće prste s mojima i kaţe: — Frakcije koja nadzire vladu. Da. Ţeludac mi se grĉi.

— Sva ona izvješća trebala su potaknuti nezadovoljstvo prema frakciji Nijekanja — kaţe. Oĉi su mu uprte u grad onkraj vagona. — Uĉeni sada oĉigledno ţele ubrzati taj proces.

Nema pojma što uĉiniti s tim u vezi... ni što bi se zapravo uopće moglo uĉiniti.

— Ali — kaţem — zašto bi se Uĉeni udruţili s Neustrašivima?

I tada mi nešto postaje jasno, nešto od ĉega mi se ţeludac grĉi i boli me kao da me netko udario šakom u trbuh. Uĉeni ne raspolaţu oruţjem i ne znaju se boriti — a Neustrašivi imaju i jedno i drugo.

Razrogaĉenih oĉiju zurim u Tobiasa.

— Iskoristit će nas — kaţem.

— Pitam se — veli on — kako će nas natjerati na borbu.

Calebu sam rekla da Uĉeni znaju kako manipulirati ljudima. Pogrešnim informacijama neke od nas mogu nagnati na borbu, ili na brojne naĉine poticanjem na pohlepu. No, Uĉeni su minuciozni koliko i manipulativni, pa neće ništa prepustiti sluĉaju. Uĉinit će sve da svoje slabosti svedu na minimum. Ali kako?

Vjetar mi baca kosu preko lica, vidno mi polje presijeca prugama, no ne ĉinim ništa.

— Ne znam — kaţem.

160

DVADESET DEVETO POGLAVLJE SVAKE SAM godine dosada prisustvovala ceremoniji inicijacije frakcije Nijekanja. Velika je to stvar. Inicirani koji su, prije primanja u puno ĉlanstvo, proveli trideset dana obavljajući društveno koristan rad, jedan pokraj drugog tada sjede na klupi. Jedan od starijih pripadnika ĉita manifest frakcije, kratak paragraf o zaboravu samoga sebe i opasnostima koje vrebaju okretanjem samome sebi. Svi stariji predstavnici peru zatim stopala iniciranima. Potom svi zajedno objeduju tako da svatko posluţuje osobu koja mu sjedi slijeva.

Neustrašivi to ne ĉine.

Dan inicijacije sjedište Neustrašivih uranja u ludilo i kaos. Ljudi su posvuda, a većina su pijani do podneva. S mukom se probijam kroz njih kako bih se domogla pladnja s hranom za objed i odnijela ga u spavaonicu. Putem vidim kako netko pada na stazi koja se proteţe uza zid Jame, a sudeći prema jaucima i naĉinu kako si drţi nogu, sigurno je nešto slomio.

Barem je u spavaonici tiho. Zurim u svoj pladanj s hranom. U blagovaonici sam samo šĉepala ono što mi se tada ĉinilo ukusnim, a sada, dok pobliţe gledam, vidim da sam odabrala obiĉna pileća prsa, malo graška i tamni kruh. Hrana tipiĉna za frakciju Nijekanja.

Uzdišem. Nijekanje je ono što jesam. To je ono što sam kada ne razmišljam o onome što ĉinim. To je ono što jesam kad me stave na kušnju. To je ono što jesam ĉak i kad se ĉini da sam hrabra. Jesam li u pogrešnoj frakciji?

Ruke mi drhte pri pomisli na moju prijašnju frakciju. Moram svoju obitelj upozoriti na rat što ga Uĉeni planiraju, no ne znam kako. Dosjetit ću se kako, ali ne danas. Danas se moram usredotoĉiti na ono što me ĉeka. Svaka stvar u svoje vrijeme.

Jedem kao robot: piletina, grašak, kruh, pa opet iznova. Nije vaţno kojoj frakciji doista pripadam. Za dva sata ću s ostalim iniciranima hodati prema prostoriji s krajolikom straha, proći ga i postati Neustrašiva. Prekasno je za odustajanje.

Kad sam sve pojela, uronila sam lice u jastuk. Nisam imala namjeru spavati, no nakon nekog vremena tonem u san, a budi me Christina koja mi drma rame.

— Vrijeme za polazak — kaţe. Blijeda je.

Trljam oĉi kako bih odagnala san. Cipele su mi već na nogama. I ostali su inicirani u spavaonici, vezuju vezice na cipelama, zakopĉavaju jakne i osmjehuju se kao da nisu svjesni što ĉine. Podiţem kosu u punĊu, odijevam crnu jaknu i zakopĉavam je do grla. Muĉenje će ubrzo biti gotovo, no moţemo li zaboraviti simulacije? Hoćemo li ikada više moći mirno spavati, bez sjećanja na strahove u našim glavama? Ili ćemo danas konaĉno zaboraviti vlastite strahove, što se od nas i oĉekuje?

Odlazimo do Jame, a zatim se puteljkom uspinjemo do staklene zgrade. Pogledavam stakleni strop. Ne vidim svjetlo dana, budući da potplate cipela prekrivaju svaki centimetar staklenoga stropa. Na trenutak mi se ĉini da ĉujem kako staklo puca, no to je samo u mojoj mašti. S Christinom se uspinjem stubama, okupljeno mnoštvo me guši.

Preniska sam da bih mogla vidjeti preko iĉije glave, pa zurim u Willov zatiljak i hodam za njim. Od vrućine kojom isijava gomila tijela teško mi je disati. Ĉelo mi se orosilo znojem.

Pukotina u mnoštvu razotkriva oko ĉega su se to okupili: niz ekrana na zidu slijeva. Ĉujem povike bodrenja i pogledavam ekrane. Ekran s moje lijeve strane prikazuje u crno odjevenu djevojku u krajoliku straha — Marlenu. Gledam je kako se kreće širom otvorenih oĉiju, no ne mogu razluĉiti s kakvom se preprekom susreće. Hvala Bogu, nitko od ovdje okupljenih neće vidjeti ni moje strahove — samo moje reakcije na njih.

161

Srednji ekran prikazuje otkucaje njezina srca. Ritam se na trenutak ubrzava, a zatim smiruje. Kada dosegne normalan ritam, ekran poĉinje bljeskati zeleno i Neustrašivi je povicima bodre. Desni ekran prikazuje vrijeme koje je proteklo.

Odvraćam pogled od ekrana i trĉim da sustignem Christinu i Willa. Tobias stoji s unutarnje strane vrata prostorije koja se nalazi s moje lijeve strane, a koju jedva da sam zamijetila kad sam posljednji put bila ovdje. I ne pogledavši ga prolazim pokraj njega.

Soba je prostrana, a u njoj je ekran poput onog koji se nalazi vani. Ljudi sjede na stolcima poredanima ispred njega. MeĊu njima su i Eric i Max. Ostali su takoĊer stariji.

Sudeći prema ţicama koje su im prikopĉane za glave i tupim pogledima, svi oni promatraju simulaciju.

Iza njih je još jedan niz stolaca koji su sada zauzeti. Posljednja ulazim u prostoriju, tako da za mene nema stolca.

— Hej, Tris! — dovikuje mi Uriah sa suprotnog kraja prostorije. Sjedi s ostalim iniciranima roĊenim u Neustrašivima. Preostalo ih je još ĉetvero; ostali su već prošli kroz svoje krajolike straha. Dlanovima pljeska po nozi. — Moţeš mi sjesti u krilo ako ţeliš.

— U iskušenju sam — odgovaram i smiješim se. — Dobro mi je i ovako. Volim stajati.

Ne ţelim da Tobias vidi kako sjedim u neĉijem krilu.

Pale se svjetla u prostoriji za krajolik straha, razotkrivaju Marlene koja ĉuĉi, lice joj je mokro od suza. Max, Eric i nekolicina ostalih iskapĉaju kablove i bude se iz simulacijske omamljenosti, te izlaze iz prostorije. Nekoliko sekundi kasnije, vidim ih na ekranu kako Marleni ĉestitaju na završenoj simulaciju.

— Transferi, redoslijed kojim ćete polagati svoj posljednji test u skladu je s vašim trenutaĉnim poloţajem na rang–ljestvici — kaţe Tobias. — Ti ćeš, dakle, Drew ići prvi, a Tris posljednja.

To znaĉi da je pet ljudi prije mene.

Stojim u straţnjem dijelu prostorije, nekoliko koraka od Tobiasa. Kratko se pogledavamo dok Eric Drewu zabija iglu i šalje ga u krajolik straha. Kada bude moj red, znat ću koliko su ostali bili dobri te koliko ja moram biti dobra da bih ih pobijedila.

Nije zanimljivo promatrati krajolike straha izvana. Vidim kako se Drew kreće, no ne znam na što reagira. Nakon nekoliko minuta sklapam oĉi, te se umjesto da promatram trudim ne misliti ni na što. U ovome je trenutku sasvim beskorisno razmišljati o tome s kojim ću se strahovima suoĉiti i koliko će ih uopće biti. Moram samo zapamtiti da imam moć manipulacije simulacijama i da sam to već uvjeţbala ranije.

Molly je sljedeća. Potrebno je upola manje vremena nego Drewu, no ĉak i Molly ima problema. Previše vremena troši teško dišući, boreći se protiv panike. U jednom trenutku ĉak viĉe iz sve snage.

Zadivljuje me koliko je lako iskljuĉiti sve — razmišljanja o ratu protiv frakcije Nijekanja, Tobiasu, Calebu, mojim roditeljima, prijateljima, mojoj novoj frakciji. Na umu mi je sada samo kako prijeći ovu prepreku.

Christina je sljedeća. Zatim Will. Pa Peter. Ne promatram ih. Pratim samo koliko im je vremena potrebno: dvanaest minuta, deset minuta, petnaest minuta. A zatim moje ime.

— Tris.

Otvaram oĉi i odlazim do prednjeg dijela prostorije za promatranje gdje Eric stoji sa špricom punom naranĉaste tekućine. Jedva osjećam iglu koja mi se zabija u vrat, jedva vidim Ericovo lice puno piercinga dok pritišće klip šprice. Zamišljam da je serum tekući adrenalin koji mi se širi ţilama i ĉini me jaĉom.

— Spremna? — pita me.

162

TRIDESETO POGLAVLJE SPREMNA SAM. U prostoriju ulazim ne naoruţana pištoljem ili noţem, nego planom što sam ga osmislila noć prije. Tobias je rekao da se treća faza temelji na mentalnoj pripremi — osmišljavanju strategije kojom prevladavaš vlastite strahove.

Voljela bih znati s kakvim ću se strahovima suoĉiti. Poskakujem dok išĉekujem prvi strah. Već mi ponestaje daha.

Tlo ispod mene se mijenja. Iz betona se probija trava koja se njiše nošena vjetrom koji ne osjećam. Zeleno nebo zamjenjuje cijevi iznad mene. Slušam ptice, svoj strah osjećam kao nešto daleko, kao srce koje divljaĉki udara i grudi koje se grĉe, ali ne kao nešto u svojoj glavi.

Tobias mi je rekao da dokuĉim što ova simulacija predstavlja. Bio je u pravu; nema to veze s pticama. Sve je u kontroli.

Pokraj uha lepeću mi krila i vranine mi se kandţe zabijaju u rame.

Ovoga puta ne udaram pticu što jaĉe mogu. Spuštam se u ĉuĉanj, slušam gromoglasno lepetanje krila iznad svoje glave i rukom prolazim kroz travu. Što suzbija nemoć? Moć. A u sjedištu Neustrašivih osjećala sam se moćno kad sam u ruci drţala pištolj. U grlu mi se stvara gvalja, ţelim da mi se kandţe otkvaĉe s koţe. Ptica grakće i ţeludac mi se grĉi, no tada u travi, ispod prstiju osjećam nešto tvrdo i metalno. Moj pištolj.

Okrećem pištolj prema ptici na svome ramenu, a ona u eksploziji krvi i perja odlijeće s moga ramena. Okrećem se na peti, okrećem pištolj prema nebu, vidim oblak mrkoga perja koje se prema meni spušta. Povlaĉim okidaĉ i pucam, pucam u more ptica iznad mene, gledam kako njihova tamna tijela padaju na travu.

Dok nišanim i pucam, osjećam kako me ponovno obuzima isti onaj osjećaj moći kao i onda kad sam u ruci prvi put drţala pištolj. Otkucaji moga srca usporavaju, te polje, pištolj i ptice išĉezavaju. Ponovno stojim u mraku.

Prebacujem teţinu tijela na drugu nogu i nešto mi škripi ispod stopala. Spuštam se u ĉuĉanj i rukom prelazim preko hladne i glatke ploĉe — staklo. Polaţem dlanove na staklo koje mi je s obje strane. Ponovno staklena kocka. Ne bojim se utapanja. Nije stvar u vodi; posrijedi je moja nesposobnost da pobjegnem iz kocke. Moram samo samu sebe uvjeriti da sam dovoljno snaţna da razbijem staklo.

Pale se plava svjetla i voda se razlijeva preko poda, no ne dopušta simulaciji da ode dalje. Udaram dlanom o zid ispred sebe, oĉekujem da će se ploĉa razbiti.

Ruka mi odskakuje bez ikakva uĉinka.

Srce mi brţe kuca. Što ako ono što je djelovalo u prvoj simulaciji ovdje nema nikakva uĉinka? Što ako staklo mogu razbiti samo ako sam pod pritiskom? Voda mi se prelijeva preko gleţnjeva, iz sekunde u sekundu teĉe sve brţe. Moram se smiriti. Smiriti i usredotoĉiti.

Naslanjam se na zid iza sebe i nogom udaram što jaĉe mogu. I opet iznova. Bole me noţni prsti, no i dalje se ništa ne dogaĊa.

Imam još jednu mogućnost. Mogu ĉekati da voda sasvim ispuni kocku — već mi je do koljena — i pokušati se smiriti dok se utapam. Stišćem se uza zid i tresem glavom. Ne. Ne mogu dopustiti da se utopim. Ne mogu.

Stišćem šake u pesnice i udaram u zid. Jaĉa sam od stakla. Staklo je debljine tankog leda. U mislima ću si to tako predoĉiti. Sklapam oĉi. Staklo je led. Staklo je led. Staklo...

Staklo mi puca ispod ruke, voda se razlijeva po podu. Tama se zatim vraća.

163

Protresam ruke. Bila je to laka prepreka. Već sam se s njom ranije suoĉila. Ne smijem si dopustiti da ponovno ovako gubim vrijeme.

S boka me udara nešto nalik na zid, izbacuje mi zrak iz pluća, padam, jauĉem. Ne mogu plivati; ovako sam goleme i moćne mase vode do sada vidjela samo na slikama. Ispod mene je nazubljena stijena skliska od vode. Voda me povlaĉi za noge, pa se hvatam za stijenu, osjećam sol na usnama. Krajiĉkom oka vidim tamno nebo i mjesec crven kao krv.

Zapljuskuje me novi val, udara me u leĊa. Bradom udaram o kamen i krivim lice. More je hladno, a moja krv usijana, slijeva mi se niz vrat. Pruţam ruku i napipavam rub stijene.

Voda me svom silinom povlaĉi za noge. Drţim se grĉevito, no nisam dovoljno jaka — voda me povlaĉi, a val me odnosi unatrag. Prebacuje mi noge preko glave i širi ruke, leĊima udaram o kamen, voda mu kulja preko lica. Pluća mi ţude za zrakom. Izvijam se i hvatam rub stijene, podiţem se iznad vode. Borim se za zrak, udara me novi val, ţešći od prvog, no ovoga se puta bolje drţim.

Sigurno, voda nije ta koje se bojim. Bojim se gubitka kontrole. Da bih se suoĉila s tim strahom, moram vratiti kontrolu.

Vrišteći od frustracije, zabacujem ruku još dalje i pronalazim rupu u stijeni. Ruke mi ţestoko drhte dok se izvlaĉim naprijed, povlaĉim noge van da ih novi val ponovno ne bi povukao za sobom. Ĉim sam oslobodila noge, ustajem i bjesomuĉno trĉim, noge su mi brze na kamenu, ispred mene je crveni mjesec, oceana više nema.

Sve je išĉeznulo i tijelo mi je nepokretno. Previše nepokretno.

Pokušavam pomaknuti ruke, no privezane su mi uz tijelo. Spuštam pogled i vidim uţe koje mi je omotano oko prsa, ruku i nogu. Ispod nogu mi je gomila drvenih klada, a iza sebe vidim kolac. Stojim iznad tla.

Iz sjene polagano izlaze ljudi, njihova lica su mi poznata. To su inicirani, nose baklje, Peter je na ĉelu skupine. Oĉi mu izgledaju poput crnih rupa, a lice mu krasi preširok osmijeh koji mu stvara bore na obrazima. Ĉuje se smijeh koji dopire negdje iz središtu gomile, pridruţuju mu se i ostali. Ĉujem samo hihotanje.

Dok smijeh postaje sve glasniji, Peter baklju prinosi drvetu i plamen se podiţe uz tlo, na dnu gomile klada. Plamen liţe okrajke klada i uspinje se preko gomile. Ne borim se da se oslobodim uţeta onako kako sam to ĉinila kad sam se prvi put suoĉila s ovim strahom.

Umjesto toga, sklapam oĉi i udišem što je moguće više zraka. Ovo je simulacija. Ne mogu me povrijediti. Oko mene se podiţe toplina vatre. Tresem glavom.

— Osjećaš li taj miris, Ukoĉena? — pita me Peter, glas mu je glasniji od onog smijeha.

— Ne — kaţem. Plamenovi su sve viši.

On njuši.

— To je smrad tvog sprţenog mesa.

Otvaram oĉi, pogled mi je zamućen suzama.

— Znaš li što njušim? — Glas mi se upinje biti jaĉi od smijeha oko mene, smijeha koji me boli koliko i vrućina. Ruke mi se uvrću, ţelim se uhvatiti u koštac s konopcem, ali neću, neću se besmisleno boriti, neću paniĉariti.

Kroz plamen zurim u Petera, vrućina mi zapljuskuje koţu, obuzima me, topi mi cipele.

— Njušim kišu — velim.

Iznad glave odzvanja grmljavina, a ja vrištim dok mi vatra dodiruje prste na nogama i bol mi se širi cijelim tijelom. Zabacujem glavu i usredotoĉujem se na oblake koji mi se, teški od kiše, okupljaju iznad glave. Nebo presijeca munja, na ĉelu osjećam prve kapi. Brže, brže!

Kapljica mi se kotrlja niz nos, dok mi druga pada na rame. Toliko je velika da imam dojam da mi je na rame pao kamen ili kockica leda.

164

Oko mene padaju zastori kiše, slušam cvrĉanje glasnije od smijeha. Smiješim se, osjećam olakšanje dok kiša gasi vatru i ublaţava bol od opekotina na mojim rukama. Uţe puca, a ja podiţem ruke i prste provlaĉim kroz kosu.

Voljela bih da sam Tobias i da imam samo ĉetiri straha, no nisam tako neustrašiva.

Namještam si košulju, i kad pogledam, vidim kako stojim u svojoj sobi, u dijelu grada pod nadzorom frakcije Nijekanja. S ovim se strahom još nikad nisam suoĉila. Svjetla su ugašena, no soba je obasjana mjeseĉinom koja dopire kroz prozore. Jedan od zidova prekriven je zrcalima. Zbunjena, okrećem se prema njemu. Ovo nije kako treba. Ne smijem imati zrcala.

Promatram odraz u zrcalu: moje razrogaĉene oĉi, moj krevet preko kojega je ĉvrsto napeta siva plahta, ormar s mojom odjećom, polica s knjigama, goli zidovi. Prebacujem pogled na prozor iza mene.

Netko stoji onkraj njega.

Hladnoća mi se poput kapljica znoja cijedi niz kraljeţnicu i tijelo mi se koĉi.

Prepoznajem ga. To je ĉovjek s oţiljkom na licu iz testa sposobnosti. Odjeven je u crno i stoji mirno kao skulptura. Trepćem i pojavljuju se još dvojica, po jedan s njegove lijeve i desne strane, mirni su baš kao i on, no lica im nemaju izraz — to je samo koţa prevuĉena preko njihovih lubanja.

Okrećem se u hipu, a oni sada stoje u sobi. Pritišćem ramena uza zrcalo.

Na trenutak, u sobi vlada tišina, no zatim se ĉuju udarci šaka o prozorsko staklo. Ne samo dvije, ĉetiri ili šest šaka nego deseci šaka koji silovito udaraju u staklo. Buka mi vibrira u prsnome košu, tako je glasna, a zatim onaj s oţiljkom i dvojica njegovih pratilaca poĉinju polako koraĉati prema meni.

Ovdje su da me otmu, baš kao i Peter, Drew i Al; da me ubiju. Znam.

Simulacija. Ovo je simulacija. Srce mi ţestoko tuĉe u grudima, polaţem dlan na staklo iza sebe i klizim ulijevo. Nije to zrcalo, nego vrata ugraĊenog ormara. Samoj sebi kaţem gdje ću pronaći oruţje. Visjet će na desnom zidu, samo nekoliko centimetara od dosega moje ruke.

Ne spuštam pogled s ĉovjeka s oţiljkom, nego prstima pronalazim pištolj i hvatam ga za dršku.

Zagrizam usnu i pucam u ĉovjeka s oţiljkom. Ne ĉekam da vidim je li ga metak pogodio — i brzo ciljam u one bez lica. Usnica me boli koliko je grĉevito grizem. Ne ĉuje se više udaranje u prozore, no ĉuje se škripanje dok se one šake šire i prstima grebu staklo, upinju se ući unutra. Staklo škripi pod njihovim pritiskom, puca i rasprskava se.

Vrištim.

Nemam dovoljno metaka u pištolju.

Blijeda tijela — ljudska, ali iznakaţena, ruku povijenih pod ĉudnim kutovima, preširokih usta sa zubima poput igala, praznih oĉnih duplji — upadaju mi u sobu, jedan po jedan, teturaju na nogama, teturaju prema meni. Povlaĉim se u zidni ormar i zatvaram vrata za sobom. Potrebno mi je neko rješenje. Spuštam se u ĉuĉanj i prislanjam pištolj pljoštimice uz glavu. Ne mogu im se oduprijeti. Ne mogu im se oduprijeti, pa se moram smiriti. Krajolik straha registrirat će moje usporene otkucaje srca i ujednaĉeno disanje, pa će se prebaciti na sljedeću prepreku.

Sjedam na pod ormara. Puca zid iza mene. Ĉujem udaranje — ponovno šake koje udaraju u vrata ormara — no okrećem se i zurim u mrak ploĉe iza sebe. Nije to zid, nego još jedna vrata. Ţurim se otvoriti ih, te se zatjeĉem na hodniku na katu. Smiješim se. Puţem kroz otvor i ustajem. U nosnicama osjećam miris peĉenja. Kod kuće sam.

Duboko udišem, gledam kako moja kuća blijedi i nestaje. Na trenutak sam zaboravila da sam u sjedištu Neustrašivih.

165

Ispred mene zatim stoji Tobias.

Ali, ne bojim se Tobiasa. Pogledavam si preko ramena. Moţda je ondje nešto na što se trebam usredotoĉiti. Ali ne — iza mene je samo krevet s baldahinom.

Krevet?

Tobias prilazi veoma polako. Što se dogaĎa ?

Paralizirana, samo zurim u njega. Smiješi mi se. Njegov osmijeh izgleda dobroćudno.

Poznato.

Polaţe mi usne na usta i moje se usne rastvaraju. Mislila sam da će mi biti nemoguće zaboraviti da je ovo simulacija. Pogriješila sam: zbog njega sve se rastaĉe.

Njegovi prsti pronalaze smiĉak na mojoj jakni i polako ga povlaĉe do kraja. Svlaĉi mi jaknu s ramena.

Oh, sve je što mi pada na pamet dok me ponovno ljubi. Oh. Moj strah je biti s njim. Cijeli sam ţivot osjećala oprez prema iskazima njeţnosti, no nisam bila svjesna razmjera tog opreza.

Ova prepreka, meĊutim, nije poput ostalih. Drukĉija je to vrsta straha — prije nervozna panika, a ne slijepi uţas.

Klizi mi dlanovima preko ruku, a zatim me snaţno hvata za bokove, prstima mi prelazi preko koţe toĉno iznad pojasa, pa drhtim.

Njeţno ga gurnem od sebe i poloţim dlanove na ĉelo. Napale su me vrane i ljudi s grotesknim licima; na lomaĉi me htio spaliti mladić koji me je umalo gurnuo s ruba ponora; gotovo sam se utopila — dvaput — a s ovim ne mogu izaći na kraj? Ovo je strah za koji nemam rješenja — mladić koji mi se sviĊa, koji ţeli... voditi ljubav sa mnom?

Simulirani Tobias ljubi mi vrat.

Razmišljam. Moram se suoĉiti sa strahom. Moram preuzeti nadzor nad situacijom i pronaći naĉin kako je uĉiniti manje zastrašujućom.

Gledam simuliranoga Tobiasa u oĉi i kaţem mu ledenim glasom; — Neću s tobom spavati u halucinaciji. Jasno?

Hvatam ga zatim za ramena i okrećem nas, guram ga uz jedan od stupova kreveta. Ne osjećam strah, nego nešto drugo — trnce u trbuhu, mjehuriće smijeha. Privijam se uz njega i ljubim ga, omatam ruke oko njegovih ruku. Snaţan je. To je tako... dobar osjećaj.

I tada nestaje.

Prinosim ruke licu i smijem se sve dok mi se lice nije sasvim uţarilo. Sigurno sam jedini inicirani s ovakvim strahom.

U uhu mi odzvanja zvuk zatvaraĉa pištolja. U ruci osjećam teţinu pištolja oko kojeg omatam prste, polaţem kaţiprst na obaraĉ. Sa stropa svijetli reflektor, ne znam gdje se toĉno nalazi, u središtu kruga njegove svjetlosti stoji moja majka, otac i brat.

— Uĉini to — psiĉe glas pokraj mene. Ţenski je, ali grub, kao krcat kamenjem i razbijenim staklom. Zvuĉi poput Jeanineina.

Cijev pištolja prislonjena mi je uz ĉelo, hladan krug na mojoj koţi. Hladnoća mi prolazi tijelom, jeţi mi se kosa na zatiljku. O hlaĉe otirem znoj s dlanova i krajiĉkom oka pogledavam onu ţenu. To je Jeanine. Naoĉale su joj nakrivljene, a oĉi lišene svake emocije.

Moj najgori strah: da će mi cijela obitelj izginuti i da ću ja za to biti odgovorna.

— Uĉini to — kaţe ona, sada odrješitije. — Uĉini to, ili ću te ubiti.

Zurim u Caleba. Kima glavom, obrve su mu spuštene u znak suosjećanja.

166

— Hajde, Tris, — kaţe on njeţno. — Shvaćam. U redu je.

Oĉi mi gore.

— Ne — kaţem, grlo mi je napeto od boli. Tresem glavom.

— Dajem ti deset sekundi! — viĉe ţena. — Deset! Devet!

Pogledom prelazim s brata na oca. Prezrivo me pogledao kada sam ga posljednji put vidjela, no oĉi su mu sada širom otvorene i blage. U stvarnome ga ţivotu nikada nisam vidjela takvog.

— Tris — kaţe on. — Nemaš izbora.

— Osam!

— Tris — kaţe majka. Smiješi se. Osmijeh joj je blag. — Volimo te.

— Sedam!

— Zaĉepi!— viĉem. Podiţem pištolj. Mogu ja to. Mogu ih ubiti. Jasno im je. Traţe od mene da to uĉinim. Neće traţiti da se ţrtvujem za njih. Nisu ĉak ni stvarni. Sve je ovo simulacija.

— Šest!

Ovo nije stvarno. Ništa to ne znaĉi. Dobre oĉi moga brata su poput svrdla bušilice kojim mi buše glavu. Od znoja mi se pištolj kliţe u ruci.

— Pet! Nemam izbora. Sklapam oĉi. Razmišljam. Moram razmisliti. Ono što moje srce nagoni na ubrzani ritam jedna je jedina stvar: prijetnja kojoj je izloţen moj vlastiti ţivot.

— Ĉetiri! Tri! Što mi je ono rekao Tobias? Nesebičnost i hrabrost nisu toliko različite.

— Dva! Uklanjam prst s obaraĉa i ispuštam pištolj iz ruke. Prije nego što ću izgubiti hrabrost, okrećem se i uz ĉelo si pritišćem cijev pištolja.

Ubij mene umjesto njih.

— Jedan! Ĉujem klik i pucanj.

167

TRIDESET PRVO POGLAVLJE SVJETLA SE PALE. Stojim sama u praznoj prostoriji betonskih zidova, tresem se. Padam na koljena i ruke obavijam oko grudi. Nije bilo hladno kad sam ušla, no sada jest. Trljam ruke kako bih se prestala jeţiti.

Nikad se još nisam ovako osjećala. Svaki mišić istoga se trena opušta, a ja ponovno slobodno dišem. Ne mogu ni zamisliti da bih u slobodno vrijeme išla prolaziti svojim krajolikom straha onako kako to Tobias ĉini. Prije mi je to nalikovalo na hrabrost, no sada bih to nazvala mazohizmom.

Otvaraju se vrata, pa ustajem. Max, Eric, Tobias i nekolicina njih koje ne poznajem jedan za drugim ulaze u prostoriju i okupljaju se oko mene. Tobias mi se smiješi.

— Ĉestitam, Tris, — kaţe Eric. — Uspješno si završila konaĉni test.

Pokušavam se nasmiješiti. Ne mogu. Ne mogu iz glave izbaciti sjećanje na cijev pištolja prislonjenu uz moju glavu. Još osjećam cijev izmeĊu obrva.

— Hvala — kaţem.

— Još jedna stvar prije nego što odeš i spremiš se za banket dobrodošlice — kaţe on.

Rukom daje znak jednom od onih meni nepoznatih ljudi. Prilazi nam modrokosa ţena s crnim kovĉeţićem. On ga otvara i iz njega vadi špricu s dugom iglom.

Tijelo mi se koĉi dok je gledam. Naranĉasto–smeĊa tekućina u šprici podsjeća me na ono što su nam ubrizgavali prije simulacija. A to je sada trebalo biti iza mene.

— Igala se barem ne bojiš — kaţe on. — Ovim ćemo ti ubrizgati napravu za praćenje koja će se aktivirati samo ako te prijave kao nestalu. Iz predostroţnosti.

— Koliko se ĉesto dogaĊa da ljudi nestanu? — pitam. Mrštim se.

— Ne ĉesto — smiješi se Eric. — Ovo je novotarija, ljubazan dar Uĉenih. Tijekom dana ovo smo ubrizgali svim Neustrašivima, a pretpostavljam da će sve ostale frakcije što prije uĉiniti isto. Ţeludac mi se grĉi. Ne mogu mu dopustiti da mi išta ubrizga, osobito, ne nešto što su razvili Uĉeni — moţda ĉak Jeanine osobno. No, ne mogu ni odbiti. Odbijem li, ponovno će posumnjati u moju odanost.

— Dobro — kaţem. Grlo mi se steţe.

Eric mi prilazi sa špricom i iglom u ruci. Razmiĉem kosu s vrata i boĉno zabacujem glavu. Odvraćam pogled dok mi Eric koţu ĉisti antiseptiĉkim sredstvom i zabada iglu u vrat.

Vratom mi se širi prodorna bol, bolno, ali kratko iskustvo. Odlaţe špricu natrag u kovĉeţić i preko mjesta uboda lijepi mi flaster.

— Banket je za dva sata — kaţe. — Tada će biti objavljen tvoj status na rang–ljestvici koja ukljuĉuje sve inicirane, zajedno s roĊenima u Neustrašivima. Sretno.

Malena skupina napušta prostoriju, no Tobias zaostaje. Zastaje pokraj vrata i rukom mi daje znak da ga slijedim, pa to i ĉinim. Staklena prostorija iznad Jame puna je Neustrašivih, neki od njih hodaju po uţadi iznad naše glave, drugi razgovaraju i smiju se u skupinama.

Smiješi mi se. Sigurno nije gledao simulaciju.

— Ĉuo sam glasine da si se suoĉila sa samo sedam strahova — kaţe. — Gotovo neĉuveno.

— Ti... nisi gledao simulaciju?

168

— Samo na ekranima. Samo su voĊe Neustrašivih sve vidjeli — kaţe. — ĉini se da su impresionirani.

— Pa, sedam strahova nije toliko impresivno kao ĉetiri — odgovaram — ali bit će dovoljno.

— Bit ću iznenaĊen ne budeš li prva na rang–ljestvici — kaţe.

Ulazimo u staklenu prostoriju. Gomila je još ondje, no manje ih je sada kada je i posljednja osoba — ja — prošla završno testiranje.

Nekoliko trenutaka kasnije, ljudi me poĉinju primjećivati. Drţim se blizu Tobiasa dok prstom upiru u mene, no ne mogu hodati dovoljno brzo da izbjegnem njihove pozdrave, lupkanja po ramenu i ĉestitanja. Dok promatram ljude oko sebe, shvaćam koliko bi bili ĉudni mome ocu i bratu, koliko se meni ĉine normalnima usprkos svim onim metalnim alkama na njihovim licima, tetovaţama na rukama, vratovima i prsima. Smiješim im se.

Spuštamo se stubama prema Jami, a ja kaţem: — Imam jedno pitanje. — Grizem usnu. — Koliko će ti reći o mome krajoliku straha?

— Zapravo ništa. Zašto? — pita.

— Samo tako. — nogom udaram šljunak sa staze.

— Moraš li se vratiti u spavaonicu? — pita me. — Jer ako ţeliš mir i tišinu prije poĉetka banketa, moţeš ostati sa mnom. Ţeludac mi se grĉi.

— Što je? — pita me.

Ne ţelim se vratiti u spavaonicu, ne ţelim ga se bojati.

— Idemo — kaţem. *** Zatvara vrata iza nas i izuva cipele.

— Ţeliš li vode? — pita me.

— Ne, hvala. — Drţim ruke ispred sebe.

— Jesi li dobro? — pita me dodirujući mi obraz. Polaţe mi dlan preko boĉne strane lica, duge prste zavlaĉi mi u kosu. Smiješi se i pridrţava mi glavu dok me ljubi. Tijelom mi se polako širi toplina. A strah mi, poput alarma, bruji u grudima.

I dalje ljubeći me, svlaĉi mi jaknu s ramena. Trzam se kada ĉujem kako pada na pod, odgurujem ga od sebe, oĉi mi gore. Ne znam zašto se tako osjećam. Nisam se ovako osjećala kada me je poljubio u vlaku. Polaţem dlanove na lice, prekrivam si oĉi.

— Što je? Što ne valja?

Vrtim glavom.

— Ništa mi ne govori. — Glas mu je leden. Hvata me za ruku. — Hej. Pogledaj me.

Uklanjam ruke s lica i podiţem pogled prema njemu. IznenaĊuje me povrijeĊeni pogled njegovih oĉiju, bijes njegovih stisnutih ĉeljusti.

— Ponekad se pitam — kaţem što je moguće smirenije — što si to vidio na meni. To... što god to bilo.

— Što sam vidio na tebi — ponavlja, uzmiĉe korak unatrag, trese glavom. — Tris, ti si idiot.

169

— Nisam idiot — kaţem. — Zato i znam da je pomalo uvrnuto što si od svih djevojaka koje si mogao odabrati odabrao baš mene. Pa ako traţiš... hm, znaš... ono...

— Što? Seks? — Mrko me gleda. — Znaš, da je to sve što sam htio, vjerojatno ne bi bila prva kojoj bi se obratio.

Osjećam se kao da me šakom udario u trbuh. Naravno da ne bih bila prva kojoj bi se obratio — ne prva, jer nisam ni najljepša, ni najpoţeljnija. Polaţem dlanove na trbuh i odvraćam pogled, borim se sa suzama. Nisam osoba sklona plakanju. Ali ni vikanju. Trepćem nekoliko puta, spuštam ruke i zurim u njega.

— Odlazim sada — tiho mu kaţem. Okrećem se prema vratima.

— Ne, Tris, — hvata me za zapešće i povlaĉi prema sebi. Odgurnem ga, energiĉno, no on me hvata za drugo zapešće, izmeĊu nas su naše prekriţene ruke.

— Ţao mi je što sam ono rekao — kaţe mi. — Ono što sam htio reći jest da ti nisi takva. A to sam znao ĉim sam te upoznao.

— Bio si jedna od prepreka u mome krajoliku straha. — Drhti mi donja usna. — Jesi li znao?

— Što? — Pušta mi ruke i ponovno izgleda povrijeĊeno.

— Bojiš se mene?

— Ne tebe — kaţem. Grizem usnu kako bih ostala mirna. — Bojim se biti s tobom... s bilo kime. Nikad nisam bila ni u kakvu odnosu, a i... stariji si, ne znam kakva su tvoja oĉekivanja i...

— Tris — kaţe on strogim glasom. — Ne znam u kakvim zabludama ţiviš, no i meni je ovo nešto sasvim novo.

— Zabludama? — ponavljam. — Hoćeš reći da nisi... — Podiţem obrve. — Oh. Oh. Samo sam zakljuĉila...— Da su svi zaokupljeni njime samo zato što sam ja tako zaokupljena.

— Hm. Znaš.

— Pa, pogrešno si zakljuĉila. — Odvraća pogled. Obrazi mu se rumene kao da ga je stid. — Znaš, moţeš mi reći baš sve — kaţe. Rukama mi prekriva lice. Prsti su mu hladni, a dlanovi topli. — Obazriviji sam nego što izgledam na treninzima, obećavam.

Vjerujem mu. No ovo nema nikakve veze s njegovom obazrivošću.

Ljubi mi prostor izmeĊu obrva, vrh nosa, a zatim mi na usta paţljivo polaţe svoje usnice. Na rubu sam. Ţilama mi umjesto krvi teĉe elektricitet. Ţelim da me ljubi, ţelim ga; strah me je kamo bi me to moglo odvesti.

Ruke mu prelaze preko mojih ramena, pa prstima lagano prelazi preko mog flastera.

Odmiĉe se od mene namrštena ĉela.

— Ozlijedila si se? — pita.

— Nisam. To je još jedna tetovaţa. Zarasla je, samo sam... htjela da ostane pokrivena.

— Mogu je vidjeti?

Kimam glavom, grlo mi se steţe. Spuštam rukav i izvlaĉim rame izvan košulje. Kratko zuri u moje rame, pa prstima prelazi preko njega. Prsti mu se spuštaju i diţu preko mojih kostiju koje strše i više nego što bih htjela. Dok me dodiruje, osjećam da mi se koţa mijenja na svakom mjestu gdje me dodirnuo. Osjećam treperenje u trbuhu. Nije to samo strah, nego i nešto drugo. Ţelja.

Uklanja ugao flastera. Pogledom prelazi preko simbola Nijekanja i smiješi se.

— Imam istu takvu, kaţe, smije se. — Na leĊima.

— Stvarno? Mogu li je vidjeti?

170

Vraća flaster natrag preko tetovaţe i povlaĉi mi košulju preko ramena.

— Traţiš li od mene da se razodjenem, Tris?

Uz grlo mi se kotrlja nervozan smijeh.

— Samo... djelomiĉno.

Kima glavom. Osmijeh mu iznenada blijedi. Podiţe pogled prema meni i povlaĉi smiĉak na gornjem dijelu svoje trenirke. Jakna mu pada preko ramena i on je baca na stolac za svojim radnim stolom. Više mi nije do smijeha. Mogu samo zuriti u njega.

Podiţe obrve i hvata rub svoje majice. Naglim je pokretom svlaĉi preko glave.

Na desnoj strani prsa ima plamen Neustrašivih, no drugih tetovaţa nema. Odvraća pogled.

— Što je? — pitam, mrštim se. Izgleda... kao da mu je neugodno.

— Ne dopuštam baš velikom broju ljudi da me gledaju — kaţe. — Zapravo nikome.

— Nije mi jasno zašto — njeţno mu kaţem. — Mislim: pogledaj se.

Polako hodam oko njega. Na leĊima ima više tinte nego gole koţe. Ondje su simboli svih frakcija — Neustrašivi na vrhu njegove kraljeţnice, Nijekanje odmah ispod, a ispod njih simboli ostale tri frakcije, sitniji od prva dva. Kratko promatram vagu koja predstavlja Iskrenost, oko koje predstavlja Uĉene, stablo koje simbolizira Dobrohotnost. Ima smisla to što si je naĉinio tetovaţu Neustrašivih koji su mu pruţili zaklon, pa ĉak i simbol Nijekanja, frakcije iz koje je potekao baš kao i ja. No ĉemu simboli preostale tri frakcije?

— Mislim da smo pogriješili — kaţe njeţnim glasom. — Svi smo poĉeli omalovaţavati vrline drugih frakcija da bismo uzdigli vlastitu. Ne ţelim to ĉiniti. Ţelim biti hrabar, nesebiĉan, pametan, ljubazan i iskren. — Nakašljava se. — U neprestanoj sam borbi s ljubaznošću.

— Nitko nije savršen — šapućem. — Ne ide to tako. Riješimo se jedne loše stvari, a već je zamijeni druga.

Ja sam kukaviĉluk zamijenila okrutnošću, slabost krvoloĉnošću.

Vrhovima prstiju prelazim preko simbola frakcije Nijekanja.

— Moramo ih upozoriti, znaš. Uskoro.

— Znam — odgovara on. — Hoćemo.

Okreće se prema meni. Ţelim ga dodirnuti, no strah me je njegove obnaţenosti; strah me je da bi i mene razgolitila.

— Je li ovo zastrašujuće, Tris?

— Ne — glas mi zvuĉi kreketavo. Nakašljavam se. — Zapravo ne. Samo se... bojim onog što ţelim.

— Što ţeliš? — lice mu se napinje. — Mene?

Polako kimam glavom.

I on kima glavom i njeţno me hvata za ruke. Moje dlanove polaţe na svoj trbuh.

Spuštajući pogled, ruke mi povlaĉi prema gore, preko svoga trbuha i prsa, polaţe ih na svoj zatiljak. Koţa dlanova treperi mi pri dodiru s njegovom koţom koja je meka i topla. Lice mi se ţari, no svejedno drhtim. Gleda me.

— Jednoga dana — kaţe — budeš li me i dalje ţeljela, mogli bismo... — Zastaje, nakašljava se. — Mogli bismo...

Blago mu se smiješim i obavijam ga rukama prije nego što je uspio dovršiti reĉenicu, polaţem mu lice na grudi. Na obrazu osjećam otkucaje njegova srca koje luduje baš kao i moje.

171

— Bojiš li se i ti mene, Tobiase?

— Uţasnut sam — odgovara sa smiješkom.

Okrećem lice i ljubim mu udubinu ispod vrata.

— Moţda više nećeš biti u mome krajoliku straha — šapućem.

Saginje glavu i polako me ljubi.

— Onda će te svi moći zvati Šestica.

— Ĉetiri i Šestica — kaţem.

Ponovno se ljubimo, a sada mi se to ĉini tako poznatim. Znam toĉno kako prianjamo jedno uz drugo: njegove ruke oko moga pojasa, moje ruke na njegovim prsima, pritisak njegovih usana na mojim ustima. Upamtili smo jedno drugo.

172

TRIDESET DRUGO POGLAVLJE PAŢLJIVO PROMATRAM Tobiasovo lice dok hodamo prema blagovaonici, traţim na njemu bilo kakav znak razoĉaranja. Dva smo sata proveli leţeći u njegovu krevetu, razgovarajući, ljubeći se, pa ĉak i drijemajući, sve dok nismo zaĉuli povike na hodniku — ljude koji su se zaputili na banket.

Ako već ništa drugo, sada se doima opuštenije nego prije. U svakom se sluĉaju više smiješi.

Razdvajamo se na ulazu. Ulazim prva i trĉim do stola za kojim sjedim s Willom i Christinom. On ulazi nakon mene, minutu kasnije, i sjeda pokraj Zekea koji mu pruţa tamnu bocu. On je odbija.

— Gdje si bila? — pita me Christina. — Svi su se ostali bili vratili u spavaonicu.

— Samo sam šetala uokolo — kaţem. — Bila sam previše nervozna da bih i s kim o tome razgovarala.

— Nemaš razloga da budeš nervozna — kaţe Christina, trese glavom. — Nakratko sam se okrenula prema Willu da s njim razgovaram, a ti si već bila gotova.

Osjećam ljubomoru u njezinu glasu i ponovno me hvata ţelja da joj objasnim da sam zbog onoga što jesam bila dobro pripremljena za simulaciju. Umjesto toga, samo slijeţem ramenima.

— Koji ćeš posao odabrati? — pitam.

— Mislim da bih mogla odabrati posao poput Fourova. Obuka iniciranih — odgovara mi ona. — Na smrt ih plašiti. Znaš, tako nešto zabavno. A ti?

Bila sam toliko usredotoĉena na inicijaciju da o tome gotovo da nisam ni razmišljala.

Mogla bih raditi za voĊe Neustrašivih — no oni će me ubiti otkriju li tko sam. Što još imam na raspolaganju?

— Pretpostavljam... da bih mogla biti veleposlanica frakcije — kaţem. — Mislim da mi moţe pomoći to što sam transfer.

— A tako sam se nadala da ćeš reći da ţeliš biti voĊa–pripravnik Neustrašivih — uzdiše Christina. — Zato što to Peter priţeljkuje. Prije, u spavaonici, nije prestajao o tome priĉati.

— A to je ono što i ja ţelim — pridodaje Will. — Nadam se da sam rangiran više od njega... oh, i svih iniciranih roĊenih u Neustrašivima. Njih sam zaboravio. — Stenje. — Oh, Boţe. Bit će to nemoguće.

— Ne, neće — kaţe Christina. Hvata ga za ruku i isprepleće prste s njegovima, kao da je to nešto najprirodnije na svijetu. Will joj stišće ruku.

— Imam pitanje — kaţe Christina, naginje se naprijed. — VoĊe koji su promatrali tvoj krajolik straha... zbog neĉega su se smijali.

— Oh? — ţestoko zagrizam usnu. — Drago mi je što ih je moj strah tako zabavljao.

— Imaš li pojma o kojoj se prepreci radilo? — pita me.

— Nemam.

— Lažeš — kaţe ona. — Kad laţeš, uvijek grizeš usnicu. To je tipiĉno za tebe.

Prestajem gristi usnicu.

— Ako ćeš se od toga osjećati bolje, Will uvijek stišće usnice kad laţe — pridodaje.

Will istoga trena rukom prekriva usta.

173

— Dobro, u redu. Bojala sam se... intimnosti — kaţem.

— Intimnosti — ponavlja Christina. — Kao što je... seks?

Osjećam napetost. Prisiljavam se da kimam glavom. Ĉak i da smo same, da je tu samo Christina, i dalje bih ţeljela zadaviti je. Traţim naĉine kako joj nanijeti što veću traumu s minimalnom koliĉinom moţdane energije. Pokušavam rigati vatru iz oĉiju.

Will se smije.

— Kako je to bilo? — pita me. — Mislim, je li netko jednostavno ... pokušao to uĉiniti s tobom? Tko je to bio?

— Oh, znaš, ĉovjek bez lica... neidentificirani muškarac — kaţem. — A kako ti je bilo s moljcima?

— Obećala si da nikad nikome nećeš reći! — viĉe Christina, pljeska me po ruci.

— Moljci — ponavlja Will. — Bojiš se moljaca?

— Ne samo male skupine moljaca — kaţe ona, — nego... ĉitav roj. Posvuda. Sva ona krila i noţice i...

Trese se, protresa glavom.

— Zastrašujuće — kaţe Will glumeći ozbiljnost. — To je moja djevojka. Ţilava poput pamuĉne loptice.

— Oh, zaĉepi.

Mikrofon negdje pišti tako glasno da rukama prekrivam uši. Preko prostorije pogledavam prema Ericu koji za jednim od stolova stoji s mikrofonom u ruci i lupka prstom po njemu. Kad je prestao lupkati, a okupljena gomila Neustrašivih utihnula, Eric se nakašljava i zapoĉinje.

— Nismo ovdje baš jaki u drţanju govora. Govorništvo je za Uĉene — kaţe. Okupljeni se smiju. Pitam se znaju li da je on nekoć bio pripadnik Uĉenih; da je ispod krinke sve te navodne vratolomnosti, pa ĉak i brutalnosti Neustrašivih više od iĉega nalik na Uĉene. Ĉisto sumnjam da bi se smijali kad bi znali. — Zato ću biti kratak. Nova je godina i imamo novu skupinu iniciranih. I nešto manju skupinu novih pripadnika. Poĉastit ćemo ih svojim ĉestitkama.

A rijeĉ »ĉestitke« cijelom se prostorijom zatim buĉno pronosi ne aplauzom, nego udaranjem šaka po stolovima. Buka mi vibrira u prsnome košu i smiješim se.

— Vjerujemo u hrabrost. Vjerujemo u akciju. Vjerujemo u osloboĊenje od straha i stjecanje sposobnosti da se zlo protjera iz našega svijeta kako bi dobro moglo cvasti i širiti se.

Ako i vi vjerujete u sve navedeno, onda vam pruţamo dobrodošlicu.

Premda znam da Eric zacijelo ne vjeruje ni u što od navedenog, smiješim se zato što ĉvrsto vjerujem u sve što je naveo. Bez obzira na to koliko su voĊe unakazili ideale Neustrašivih, i dalje mogu vjerovati u njih. Šake sada još glasnije udaraju u stolove, a zvuk prate i glasni povici odobravanja.

— Sutra će naših prvih deset iniciranih s rang–ljestvice, kao novi pripadnici naše frakcije odabrati zanimanja kojima će se baviti — kaţe Eric. — A rang–ljestvica je, znam, ono što svi nestrpljivo išĉekujemo. Ljestvica je naĉinjena kombinacijom triju rezultata — prvi dobiven u prvoj, borbenoj fazi obuke; drugi nakon simulacije; a treći nakon konaĉnog testiranja, nakon krajolika straha. Rang–ljestvica će se pojaviti na zaslonu iza mojih leĊa. Ĉim mu je preko usana prešlo ono »mojih«, na zaslonu velikom gotova kao cijeli zid pojavljuju se imena. Pokraj broja jedan je moja fotografija i ime »Tris«.

174

Kamen mi pada sa srca. Nisam ni bila svjesna koliko me to tišti, sve dok teret nije pao i oslobodio me pritiska. Smiješim se, osjećam ţmarce. Prva sam. Razliĉita ili ne, ovo je frakcija kojoj pripadam.

Zaboravljam rat; zaboravljam smrt. Will baca ruke oko mene i grli me kao medvjed. Ĉujem povike odobravanja, smijeh, viku. Christina upire prstom u zaslon, oĉi su joj razrogaĉene i pune suza.

1. Tris 2. Uriah 3. Lynn 4. Marlene 5. Peter Peter ostaje. Suspreţem uzdah. Ĉitam ostala imena.

6. Will 7. Christina Smiješim se, a Christina se naginje preko stola i grli me. Previše sam izbezumljena da bih prosvjedovala protiv iskazivanja osjećaja. Smije mi se u uho.

Netko me hvata s leĊa i viĉe mi u uho. To je Uriah. Ne mogu se okrenuti, pa pruţam ruku iza sebe i stišćem mu rame.

— Ĉestitam! — viĉem.

— Potukla si ih! — uzvraća mi. Pušta me, smije se i trĉi prema skupini iniciranih roĊenih u Neustrašivima.

Isteţem vrat kako bih proĉitala ostatak rang–ljestvice. Pratim silazni niz ljestvice.

Osam, devet i deset su roĊeni u Neustrašivima ĉija imena jedva da su mi poznata.

Jedanaesti i dvanaesti su Molly i Drew.

Molly i Drew su izbaĉeni. Drew koji je pokušao pobjeći dok me Peter za vrat drţao iznad ponora i Molly koja je hranila laţi Uĉenih o mome ocu sada su bez frakcije.

Nije to baš pobjeda kakvu sam priţeljkivala, no svejedno je pobjeda.

Will i Christina se ljube, malo previše slinave za moj ukus. Posvuda oko mene su šake Neustrašivih koje udaraju u stolove. Netko me tada lupka po ramenu, a ja se okrećem i vidim Tobiasa koji stoji iza mene. Ustaje, blistam od sreće.

— Misliš li da će nas razotkriti ako te sada zagrlim? — pita on.

— Znaš — kaţem — stvarno me nije briga.

Propinjem se na noţne prste i ljubim ga u usta.

Najljepši je to trenutak u mome ţivotu. Ĉasak kasnije, Tobias mi palcem prelazi preko mjesta gdje mi je u vrat ubrizgan onaj serum i sve mi se poslaguje u glavi. Ne znam kako to prije nisam shvatila.

Kao prvo: u serumu su odašiljaĉi.

Drugo: odašiljaĉi um povezuju sa simulacijskim programom.

Treće: serum su razvili Uĉeni. Ĉetvrto: Eric i Max suraĊuju s Uĉenima.

Prekidam poljubac i razrogaĉenih oĉiju zurim u Tobiasa.

— Tris? — zbunjeno me pita.

Vrtim glavom.

175

— Ne sada. — Htjela sam reći ne ovdje. Christina i Will stoje samo korak od mene — i zure u mene otvorenih usta, vjerojatno zato što sam poljubila Tobiasa — dok nas okruţuje vika Neustrašivih. No, on mora znati koliko je ovo vaţno.

— Kasnije — kaţem. — Dobro?

Kima glavom. Uopće ne znam kako ću mu to kasnije objasniti. Ne znam ni kako trezveno razmišljati.

Ali znam kako će nas Uĉeni nagnati na borbu.

176

TRIDESET TREĆE POGLAVLJE POKUŠAVAM TOBIASA odvesti nasamo nakon objave rang–ljestvice, no okupljena gomila iniciranih i pripadnika frakcije toliko je gusta, a ĉestitke koje primam toliko energiĉne, da ga odguraju od mene. Odluĉujem kradom napustiti spavaonicu nakon što su svi pozaspali i otići do njega, no krajolik straha iscrpio me je više nego što sam mislila, tako da priliĉno brzo i sama tonem u san.

Budi me škripanje madraca i šum nogu koje se vuku po tlu. Previše je mraĉno da bih išta vidjela, no kad su mi se oĉi priviknule na tamu, vidim Christinu koja vezuje vezice na svojim cipelama. Otvaram usta da je pitam što radi, no tada uoĉavam Willa koji navlaĉi majicu. Svi su budni, no nitko ništa ne govori.

— Christina — psićem. Ne gleda me, pa je hvatam za rame i protresam. — Christina!

Ona i dalje vezuje vezice. Ţeludac mi se grĉi pri pogledu na njezino lice. Oĉi su joj otvorene, ali bezizraţajne, a mišići lica opušteni. Kreće se ne gledajući što ĉini, usta napola otvorena, nije budna premda izgleda kao da jest. A svi ostali izgledaju jednako kao i ona.

— Will? — pitam hodajući preko prostorije. Nakon što su se odjenuli, svi inicirani staju u vrstu. U tišini polako poĉinju napuštati spavaonicu. Hvatam Willa za ruku kako bih ga sprijeĉila da izaĊe, no on nezaustavljivom snagom nastavlja naprijed. Škrgućem zubima, drţim ga što jaĉe mogu, zabijam pete u pod. No on me samo povlaĉi za sobom.

Mjeseĉare.

Trĉim po cipele. Ne mogu ovdje ostati sama. Na brzinu veţem vezice, navlaĉim jaknu, istrĉavam iz spavaonice, brzo sustiţem povorku iniciranih, pokušavam hodati njihovim ritmom. Nekoliko mi je sekundi potrebno da shvatim da hodaju ukorak: istu nogu pruţaju naprijed, istu ruku zabacuju iza leĊa. Oponašam ih što bolje mogu, no ritam njihova hoda mi je ĉudan.

Hodamo prema Jami, no kad smo došli do ulaza u nju, onaj na ĉelu skreće ulijevo. Na hodniku stoji Max i promatra nas. Srce mi luĊaĉki tuĉe u grudima, a ja se trudim zuriti ispred sebe praznim pogledom, usredotoĉiti se na ritam vlastitih koraka. Tijelo mi se koĉi dok prolazim ispred njega. Primijetit će. Primijetit će da mi mozak nije mrtav kao ostalima i nešto će mi se loše dogoditi, jednostavno znam.

Preko mene prelazi pogled Maxovih tamnih oĉiju.

Uspinjemo se stubama i u istom ritmu prolazimo kroz ĉetiri hodnika. Hodnik zatim završava ogromnom špiljom. Unutra je gomila Neustrašivih.

Ondje su nanizani stolovi na kojima su crne gomile neĉega. Ne vidim što je to nabacano na gomile, sve dok nisam došla na korak od stola. Pištolji.

Naravno. Eric je rekao da je svim Neustrašivima juĉer ubrizgana ona tekućina. Cijeloj su frakciji sada isprani mozgovi, poslušni su i obuĉeni da ubiju. Savršeni vojnici.

Uzimam pištolj, furtolu i remen, oponašam Willa koji je toĉno ispred mene. Trudim se oponašati njegove kretnje, no ne mogu predvidjeti njegov sljedeći pokret, tako da naposljetku prtljam i više nego što bih htjela. Škrgućem zubima. Moram samo vjerovati da me nitko ne promatra. Ĉim sam se naoruţala, Willa i ostale inicirane slijedim prema izlazu.

Ne mogu ući u rat protiv frakcije Nijekanja, protiv svoje obitelji. Radije ću umrijeti. To je dokazao i moj krajolik straha. Suţava mi se popis mogućnosti kojima raspolaţem, pa vidim 177

što mi preostaje. Dovoljno ću se dugo pretvarati kako bih zašla u podruĉje grada pod nadzorom frakcije Nijekanja. Spasit ću svoju obitelj. I što god da se nakon toga dogodi, jednostavno nije vaţno. Obuzima me mir.

Kolona iniciranih zalazi u mraĉan hodnik. Ne vidim Willa, niti bilo što ispred njega.

Stopalom udaram o nešto tvrdo i posrćem, pruţam ruke. Koljenom udaram o još nešto — stuba. Uspravljam se, zubi su mi toliko stisnuti da cvokoću. Nisu to vidjeli. Previše je mraĉno.

Boţe, samo neka je previše mraĉno.

Stubište zakreće, svjetlost ulazi u špilju, tako da napokon ispred sebe opet vidim Willova ramena. Usredotoĉujem se na to da korake uskladim s njegovima dok dolazimo do vrha stubišta, prolazimo pokraj još jednog voĊe Neustrašivih. Sad znam tko su voĊe Neustrašivih, jer oni su jedini budni.

Dobro, ne baš jedini. Ja sam budna sigurno zato što sam Razliĉita. A ako sam budna, onda je i Tobias, ako nisam pogriješila kad jeo njemu rijeĉ.

Moram ga pronaći.

Zastajem pokraj ţeljezniĉkih traĉnica u koloni koja se proteţe dokle mi seţe periferni vid. Ispred nas stoji vlak, vrata svih vagona su otvorena. Jedan po jedan, moji kolege inicirani ulaze u vagon ispred nas.

Ne smijem okretati glavu da pogledom pretraţim gomilu u potrazi za Tobiasom, no skrećem pogled ustranu. Lica s lijeve strane su mi nepoznata, no nekoliko metara s desne strane vidim visoka mladića kratke kose. To moţda nije on, no ne mogu biti sigurna, ali to je najbolje što imam. Ne znam kako nezamijećena doći do njega. Moram doći do njega.

Vagon ispred nas se popunio, tako da Will kreće prema vratima sljedećeg vagona.

Oponašam ga, no umjesto da zastanem gdje i on, odlazim nekoliko koraka udesno. Ljudi koji me okruţuju viši su od mene; zakrilit će me. Ponovno se pomiĉem udesno, stišćem zube.

Previše kretnji. Uhvatit će me. Molim te, samo da me ne uhvate.

Neustrašivi bezizraţajna lica u sljedećem vagonu pruţa ruku mladiću ispred mene, a ovaj je prihvaća, kretnje su mu robotske. Bez gledanja prihvaćam sljedeću ruku, te se što je moguće gracioznije uspinjem na vlak.

Zastajem suĉelice osobi koja mi je pomogla ukrcati se. Pogled mi samo nakratko poskakuje prema gore da bih vidjela lice. Tobias, jednako bezizraţajna lica kao i svi ostali.

Jesam li pogriješila? Nije li i on Razliĉit? Suze mi frcaju u pozadini oĉiju, pa trepćem da ih suzbijem.

Ljudi se u vagonu okupljaju oko mene, stojimo u ĉetiri kolone, rame uz rame. A tada se dogaĊa nešto iznimno; osjećam prste koji se isprepleću s mojima, neĉiji dlan na svome dlanu.

Tobias me drţi za ruku.

Cijelo mi je tijelo ţivnulo od energije koja me preplavljuje. Stišćem mu ruku i on uzvraća stisak. Ţelim ga pogledati, no prisiljavam se da stojim mirno i gledam ispred sebe dok se vlak poĉinje pomicati. Palcem mi polako, kruţnim pokretima prelazi preko naliĉja dlana. To bi me trebalo utješiti, no samo me frustrira. Moram razgovarati s njim, moram ga pogledati.

Ne mogu vidjeti kamo ide vlak, jer ispred mene stoji visoka djevojka koja mi zaklanja pogled, pa samo zurim u njezin zatiljak i usredotoĉujem se na Tobiasovu ruku u svojoj ruci sve dok traĉnice ne poĉnu škripiti ispod kotaĉa vlaka.

Ne znam koliko smo dugo ovdje stajali, no leĊa me bole, pa smo vjerojatno već dugo ovdje. Vlak škripi dok koĉi, a srce mi tuĉe tako divljaĉki, da teško dišem.

Prije nego što ću iskoĉiti iz vagona, krajiĉkom oka vidim kako Tobias okreće glavu, pa ga pogledavam. Njegove me tamne oĉi prodorno gledaju dok mi govori: 178

— Bjeţi.

— Moja obitelj — kaţem.

Ponovno gledam ravno ispred sebe i iskaĉem s vlaka u trenutku kad je na meni red.

Tobias hoda ispred mene. Trebala bih se usredotoĉiti na njegov zatiljak, no ulice kojima sada hodam poznate su mi tako da mi povorka Neustrašivih koju slijedim više ne privlaĉi svu pozornost. Prolazim pokraj zgrade u koju sam s majkom odlazila svakih šest mjeseci kako bismo odabrale novu odjeću za našu obitelj; autobusne stanice na kojoj sam nekoć svakoga jutra ĉekala autobus; poteza nogostupa koji je bio tako ispucao da smo se Caleb i ja na njemu igrali preskakanja.

Sve to sada izgleda drukĉije. Zgrade su mraĉne i puste. Ceste su pune vojske Neustrašivih. Svi vojnici marširaju u istome ritmu, svi osim ĉasnika koji stoje u razmacima od nekoliko stotina metara, gledaju nas dok prolazimo, ili u skupinama o neĉemu raspravljaju.

Izgleda kao da nitko ništa ne ĉini. Jesmo li ovdje doista da bismo pokrenuli rat?

Odgovor na svoje pitanje dobivam tek nakon još pola kilometra hoda.

Do mene poĉinje dopirati pucketav zvuk. Ne mogu se osvrtati oko sebe kako bih doznala otkuda dolazi, no što dalje hodam, zvuk postaje sve oštriji i glasniji, te mi postaje jasno da je rijeĉ o pucnjima. Grĉim ĉeljusti. Moram nastaviti hodati; moram zuriti ravno ispred sebe.

Daleko ispred sebe, vidim vojnikinju Neustrašivih kako vuĉe i na koljena baca ĉovjeka u sivoj odjeći. Prepoznajem ga — rijeĉ je o ĉlanu vijeća. Vojnikinja izvlaĉi pištolj iz futrole, te ispaljuje metak u zatiljak ĉlana vijeća.

Vojnikinja ima sijedi pramen kose. To je Tori. Gotovo posrćem.

Nastavi hodati. Oĉi me peku. Nastavi hodati.

Marširamo pokraj Tori i ĉlana vijeća koji leţi na tlu. Gotovo sam briznula u plaĉ kad sam mu nagazila na ruku.

Vojnici ispred mene zatim se zaustavljaju, pa zastajem i ja. Stojim što mirnije mogu, no ţelim samo pronaći Erica, Jeanine i Maxa i poubijati ih. Ruke mi se tresu i nisam u stanju ništa uĉiniti da ih zaustavim. Dišem brzo na nos.

Još jedan pucanj. Krajiĉkom lijevoga oka vidim kako mutan sivi obris pada na ploĉnik.

Nastavi li se ovako, svi će pripadnici Nijekanja biti mrtvi.

Vojnici Neustrašivih bez oklijevanja i pitanja provode neizgovorena nareĊenja. Neke odrasle predstavnike frakcije Nijekanja zajedno s djecom nasilu odvode prema jednoj od obliţnjih zgrada. Vrata ĉuva more u crno odjevenih vojnika. VoĊe frakcije Nijekanja jedini su koje nigdje ne vidim. Moţda su već mrtvi.

Jedan po jedan, vojnici Neustrašivih ispred mene istupaju iz kolone kako bi izvršili ovaj ili onaj zadatak. Uskoro će voĊe zamijetiti da ne primam signale koje drugi primaju. Što ću uĉiniti kad se to dogodi?

— Ovo je ludo — guguće muški glas zdesna. Vidim uvojak duge, masne kose, srebrnu naušnicu. Eric. Kaţiprstom mi bocka obraz, a ja se borim protiv poriva da ga pljesnem po ruci.

— Stvarno nas ne mogu vidjeti? Ĉuti? — pita ţenski glas.

— Oh, mogu nas i vidjeti i ĉuti. Samo više ne procesuiraju na uobiĉajeni naĉin ono što vide i ĉuju — kaţe Eric. — Preko predajnika koje smo im ubrizgali primaju naredbe iz naših raĉunala... — Dok govori, prstima prelazi preko mjesta uboda igle kako bi ţeni pokazao gdje je. Budi mirna, kaţem samoj sebi. Mirna, mirna, mirna. —… i provode ih bespogovorno.

Eric se pomiĉe korak ustranu i naginje bliţe Tobiasovu licu, ceri se.

179

— E ovo je stvarno radostan prizor — kaţe on. — Legendarni Four. Nitko se više neće sjećati da sam bio drugi, zar ne? Nitko me neće pitati: »Kako je bilo trenirati s momkom koji ima samo četiri straha?« — Izvlaĉi pištolj iz furtole i prislanja ga uz Tobiasovu desnu sljepooĉnicu. Srce mi tako energiĉno udara da ga osjećam u glavi. Ne smije pucati; neće. Eric zabacuje glavu. — Misliš li da će itko išta primijetiti bude li ga netko sluĉajno upucao?

— Samo daj — kaţe ţena, zvuĉi kao da joj je dosadno. Sigurno je jedna od voĊa Neustrašivih, ĉim moţe Ericu dati dopuštenje. — On je sada nitko i ništa.

— Šteta što nisi prihvatio Maxovu ponudu. Four. Šteta za tebe — kaţe tiho Eric dok ubacuje metak u cijev.

Pluća mi gore; nisam disala već gotovo cijelu minutu. Krajiĉkom oka vidim kako se Tobiasova ruka trza, no moja je ruka već na pištolju. Pritišćem cijev uz Ericovo ĉelo. Oĉi mu se šire, a lice postaje bezizraţajno, na trenutak izgleda kao jedan od uspavanih vojnika Neustrašivih.

Kaţiprst mi lebdi iznad okidaĉa.

— Makni pištolj s njegove glave — kaţem.

— Nećeš me ubiti — odgovara Eric.

— Zanimljiva teorija — kaţem. Ali, ne mogu ga ubiti; ne mogu. Škripim zubima i spuštam pištolj, pucam u Ericovo stopalo. On vrišti i rukama se hvata za stopalo. U trenutku kada mu pištolj više nije uperen u ĉelo, Tobias izvlaĉi svoj pištolj i puca u nogu Ericove prijateljice. Ne ĉekam da vidim je li ju metak pogodio. Hvatam Tobiasa za ruku i trĉim.

Uspijemo li doći do prolaza, mogli bismo nestati izmeĊu zgrada i više nas neće pronaći.

Moramo prijeći dvjesto metara. Ĉujem korake iza nas, no ne osvrćem se. Tobias me hvata za ruku i ĉvrsto stišće, vuĉe me za sobom, trĉim brţe no što sam ikada trĉala, brţe nego što mogu trĉati. Posrćem za njim. Ĉujem pucanj.

Bol je oštra i iznenadna, zapoĉinje u ramenu i širi se poput elektriĉnih prstiju. Vrisak mi zastaje u grlu, padam, padam obrazom na ploĉnik. Podiţem glavu i vidim Tobiasova koljena ispred svoga lica, pa viĉem: — Bjeţi!

Glas mu je smiren i tih kad mi odgovara: — Ne. Okruţeni smo u nekoliko sekundi. Tobias mi pomaţe da ustanem, pridrţava me. Teško mi je usredotoĉiti se od boli. Vojnici Neustrašivih okruţuju nas i podiţu prema nama svoje pištolje.

— Pobunjeni Razliĉiti — kaţe Eric koji stoji na jednoj nozi. Lice mu je bolesno bijelo.

— Predajte oruţje.

180

TRIDESET ĈETVRTO POGLAVLJE CIJELOM SE teţinom oslanjam na Tobiasa. Cijev pištolja prislonjena uz kraljeţnicu gura me naprijed, kroz ulazna vrata sjedišta frakcije Nijekanja, jednostavnu, sivu dvokatnicu. Krv mi se cijedi niz bok. Ne plašim se onog što slijedi; previše me boli da bih o tome razmišljala.

Cijev pištolja gura me prema vratima koja ĉuvaju dvojica vojnika Neustrašivih. Tobias i ja prolazimo kroz vrata i ulazimo u jednostavan ured u kojem su samo stol, raĉunalo i dva prazna stolca. Za stolom sjedi Jeanine s telefonom prislonjenim uz uho.

— Pa, pošalji onda neke od njih natrag na vlak — kaţe ona. — Mora biti dobro ĉuvan, to je najvaţniji dio... ne mogu priĉati... moram ići. — Prekida vezu na telefonu i usmjerava svoje sive oĉi prema meni. Njezine me oĉi podsjećaju na rastaljeni ĉelik.

— Pobunjeni Razliĉiti — kaţe jedan od Neustrašivih. Sigurno je voĊa Neustrašivih — ili moţda regrut kojem su obustavili simulaciju.

— Da, vidim i sama. — Skida naoĉale, sklapa ih i odlaţe na stol. Naoĉale vjerojatno više nosi iz taštine nego iz potrebe, zato što misli da zahvaljujući njima izgleda pametnije — tako je rekao moj otac.

— Ti — kaţe ona, upire u mene prstom — oĉekivala sam. Zbog svih problema oko rezultata tvog testa sposobnosti bila sam sumnjiĉava od samoga poĉetka. Ali ti...

Vrti glavom dok promatra Tobiasa.

— Ti, Tobiase, ili bih te moţda trebala zvati Four, uspio si me izigrati — kaţe tiho. — Sve je kod tebe bilo u redu: rezultati testa, simulacije prije inicijacije, baš sve. Pa ipak si ovdje. — Savija ruke u laktima i polaţe bradu na njih. — Moţda bi mi mogao objasniti kako si to izveo?

— Ti si genijalna — kaţe on ledenim glasom. — Zašto ti ne bi meni objasnila?

Usta se izvijaju u osmijeh.

— Moja teorija glasi da zapravo pripadaš frakciji Nijekanja. Tvoja Razliĉitost je slabija.

Osmijeh se širi. Izgleda kao da se zabavlja. Škripim zubima i bavim se mišlju da se bacim preko stola i zadavim je rukama. Da nemam metak u ramenu, moţda bih i mogla.

— Tvoja sposobnost zakljuĉivanja je zadivljujuća — izjavljuje Tobias kao da pljuje. — Zadivljen sam.

Pogledavam boĉno prema njemu. Gotovo sam zaboravila tu njegovu stranu — stranu koja će prije eksplodirati nego poslušno leći i umrijeti.

— Sada kad si pokazala i dokazala vlastitu inteligenciju, moţda bi htjela sve privesti kraju i pogubiti nas. — Tobias sklapa oĉi. — Na kraju krajeva, moraš pobiti još mnogo voĊa frakcije Nijekanja.

Ako je Tobiasov komentar i uznemirio Jeanine, ona to ne pokazuje. I dalje se smiješi i s lakoćom ustaje. Na sebi ima plavu haljinu koja joj tijelo obavija od ramena do koljena, s vidljivom debeljuškastom izboĉinom na trbuhu. Soba mi se vrti dok se pokušavam usredotoĉiti na njezino lice, pa padam na Tobiasa kako bih zadrţala ravnoteţu. On obavija ruku oko mene i pridrţava me oko pojasa.

— Ne budi blesav. Nema ţurbe — nehajno izjavljuje. — Oboje ste ovdje zbog krajnje vaţnoga cilja. Znaš, zbunjivalo me to što su Razliĉiti imuni na serum koji sam razvila, pa radim na tome da toj imunosti stanem na kraj. Mislila sam da sam u tome uspjela s posljednjom turom iniciranih, no bila sam u krivu. Na svu sreću, sada na raspolaganju imam novu turu.

181

— Ĉemu trud? — Njoj i voĊama Neustrašivih ubijanje Razliĉitih do sada nije bio nikakav problem. Zašto bi sada bilo drukĉije?

Smije mi se.

— Otkako sam zapoĉela rad na projektu s Neustrašivima, imam jedno pitanje. — Zaobilazi radni stol, prstima ovlaš prelazi preko njegove površine. — Ono glasi: zašto od svih frakcija, Razliĉiti u najvećoj mjeri dolaze baš iz frakcije Nijekanja pune bezvoljnih, bogobojaznih ništarija?

Nisam znala da većina Razliĉitih dolazi iz frakcije Nijekanja i ne znam zašto je tomu tako. A vjerojatno neću ţivjeti dovoljno dugo da to doznam.

— Bezvoljni — ruga se Tobias. — Kad sam posljednji put provjeravao, doznao sam da je za kontrolu nad simulacijom potrebna jaka volja. Oni mlitavi vrše kontrolu uma nad vojskom zato što je preteško obuĉiti vlastitu vojsku.

— Nisam glupa — kaţe Jeanine. — Frakcija intelektualaca nije vojska. Umorni smo od toga da nama upravlja gomila kreposnih idiota koji odbacuju bogatstvo i napredak, no nismo to mogli sami uĉiniti. A vaši voĊe Neustrašivi i više su nego rado prihvatili moj poziv, pod uvjetom da im zajamĉim mjesto u našoj novoj, poboljšanoj vladi.

— Poboljšanoj — kaţe Tobias i cereka se.

— Da, poboljšanoj — kaţe Jeanine. — Poboljšanoj, koja će djelovati u smjeru stvaranja svijeta u kojemu će ljudi ţivjeti u bogatstvu, blagostanju i napretku.

— Po kojoj cijeni? — pitam, glas mi je zgusnut, pun sline.

— Cijelo to bogatstvo... ne dolazi niotkuda.

— Oni koji su izvan frakcija trenutaĉno crpe sva naša bogatstva — ogovara Jeanine. — Baš kao i frakcija Nijekanja. Sigurna sam da će s nama suraĊivati i frakcija Iskrenosti ĉim ono što preostane od Nijekanja pristupi vojsci Neustrašivih, pa će sve konaĉno doći na svoje mjesto.

Pristupiti vojsci Neustrašivih. Znam što to znaĉi — ţeli i njih kontrolirati. Ţeli da joj se svi podĉine kako bi ih lakše kontrolirala.

— Da sve doĊe na svoje mjesto — gorko ponavlja Tobsias. Podiţe glas. — Pazi da ne uĉiniš nijedan pogrešan korak. Bit ćeš mrtva prije nego se dan okonĉa, ti...

— Kad bi moţda mogao kontrolirati vlastitu narav — izjavljuje Jeanine, rijeĉi joj se oštro probijaju kroz Toabiasov glas — ne bi se našao u ovakvoj situaciji, Tobiase.

— U ovakvoj sam situaciji zato što si me ti u nju dovela — dobacuje on — u trenutku kad si pokrenula ovaj napad protiv nevinih ljudi.

— Nevinih ljudi — smije se Jeanine. — Zvuĉi malo smiješno kad ti to kaţeš. Od Marcusova bih sina oĉekivala da mu je jasno kako svi ti ljudi uopće nisu nevini. — Propinje se uz rub stola i suknja joj se podiţe iznad koljena koja su prošarana strijama.

— Iskreno mi reci, zar ne bi bio sretan kad bi doznao da ti je otac ubijen u napadu?

— Ne — odgovara Tobias kroz stisnute zube. — Jer njegovo zlo barem nije ukljuĉivalo opseţnu manipulaciju cijele jedne frakcije i sustavnim ubijanjem svih naših politiĉkih lidera.

Kratko zure jedno u drugo, dovoljno dugo da me obuzme duboka nelagoda, a Jeanine se zatim nakašljava.

— Ono što sam htjela reći — kaţe — jest da ću uskoro pod nadzor dobiti nekoliko desetaka predstavnika Nijekanja i njihove malodobne djece, a slutim da su mnogi od njih Razliĉiti baš kao i vi, da ih simulacije ne mogu drţati pod nadzorom.

Zastaje i ĉini nekoliko koraka ulijevo, ruke su joj sklopljene i ĉvrsto stisnute. Poput mojih, i njezini su nokti izgriţeni.

182

— Zato je bilo nuţno da razvijem novi oblik simulacije na koji nisu imuni. Bila sam prisiljena preispitati vlastite pretpostavke. Tu ti stupaš na scenu. — Ĉini nekoliko koraka udesno. — U pravu si kad veliš da imaš jaku volju. Ne mogu nadzirati tvoju volju. No postoji nekoliko stvari koje mogu imati pod nadzorom.

Zastaje i okreće se prema nama. Naslanjam sljepooĉnicu na Tobiasovo rame. Krv mi se cijedi niz leĊa. Bol je posljednjih nekoliko minuta bila toliko uporna i neprestana da sam se priviknula na nju, poput onih ljudi koji se nauĉe i na zvuk sirena ako ga slušaju bez prestanka.

Ona sklapa ruke. Ne vidim podmukao sjaj u njezinim oĉima, ni natruhu sadizma koji sam oĉekivala. Više je poput stroja, nego manijaka. Uoĉava probleme i pronalazi rješenja prema podacima koje prikuplja. Frakcija Nijekanja stoji na putu njezinoj ţudnji za moći, zato ona pronalazi naĉin kako je eliminirati. Nije raspolagala vojskom, pa ju je pronašla u redovima Neustrašivih. Znala je da će, ţeli li biti sigurna u vlastiti uspjeh, drţati pod nadzorom velike skupine ljudi, pa je razvila metodu kako to ĉiniti s pomoću seruma i predajnika. Razliĉitost je samo jedan problem u nizu koji mora riješiti i zato je tako zastrašujuća — zato što je dovoljno pametna da riješi svaki problem, ĉak i ako je taj problem naše postojanje.

— Mogu kontrolirati ono što vidiš i ĉuješ — kaţe ona — zato sam stvorila novi serum koji će prilagoditi tvoje okruţenje kako bih manipulirala tvojom voljom. Moramo izbliza pratiti one koji odbijaju naše vodstvo.

Praćenje — ili oduzimanje slobodne volje. Darovita je s rijeĉima.

— Bit ćeš prvi na kome ću provesti testiranje, Tobiase. Ti si, Beatrice, meĊutim... — smiješi se. — Previše si ozlijeĊena da bi mi bila i od kakve koristi, tako da ćeš biti pogubljena po okonĉanju ovog sastanka.

Pokušavam prikriti drhtavicu koja me obuzima pri spomenu rijeĉi »pogubljena«, rame mi vrišti od bola, podiţem pogled prema Tobiasu. Teško je treptanjem odagnati suze dok vidim uţas u Tobiasovim tamnim, razrogaĉenim oĉima.

— Ne — kaţe Tobias. Glas mu drhti, no izgleda opako dok trese glavom. — Radije ću umrijeti.

— Bojim se da u ovom sluĉaju nemaš previše izbora — odgovara nehajno Jeanine.

Tobias mi rukama grubo hvata lice i ljubi me, pritisak njegovih usana razdvaja mi usne.

Zaboravljam bol koja me tišti i uţas sve bliţe smrti, na trenutak sam zahvalna što će mi sjećanje na ovaj poljubac još biti svjeţe u trenutku kad budem umirala.

Pušta me, pa se moram osloniti o zid da ne padnem. Bez ikakva prethodnog upozorenja, osim moţda napetih mišića, Tobias se baca preko stola i rukama obavija Jeaninin vrat.

Straţari Neustrašivih koji stoje pokraj vrata bacaju se na njega, repetiraju pištolje, vrištim.

Potrebna su dvojica vojnika Neustrašivih kako bi Tobiasa odmaknuli od Jeanine i bacili ga na tlo. Jedan od vojnika prikiva ga uz tlo, koljenima pritišće Tobiasove ruke, rukama mu pritišće glavu, lice uz sag. Jurišam prema njima, no drugi me straţar energiĉno hvata za ramena, gura me uza zid. Slaba sam zbog gubitka krvi i premalena.

Jeanine se grĉevito pridrţava za stol, krklja i bori se za zrak. Trlja vrat koji je jarko crven od Tobiasovih prstiju. Koliko god sliĉila robotu, ipak je ljudsko biće; u oĉima su joj suze dok iz ladice stola uzima kutiju i otvara je, vadi iz nje špricu s iglom.

Još uvijek teško dišući, sa špricom odlazi prema Tobiasu. On škripi zubima i laktom udara jednog od straţara u lice. Straţar drškom pištolja udara Tobiasa u sljepooĉnicu, a Jeanine mu zabija iglu u vrat. Tijelo mu je omlitavilo.

Ispuštam zvuk, nije to ni jecaj, ni vrisak, nego više nešto nalik škripanju, neartikuliranom zvuku koji kao da je izašao iz tuĊih usta.

183

— Podignite ga — kaţe Jeanine, glas joj zvuĉi izgrebeno.

Straţar ustaje, a s njim i Tobias. Ne izgleda kao vojnik Neustrašivih koji hoda u snu; oĉi su mu budne. Kratko oko sebe pogledava kao daje zbunjen onim što vidi.

— Tobiase — kaţem. — Tobiase!

— Ne prepoznaje te — kaţe Jeanine.

Tobias pogledava preko ramena. Oĉi mu se skupljaju i kreće prema meni, trĉi. Prije nego što ga straţari uspijevaju obuzdati, rukama me hvata za vrat i prstima mi gnjeĉi dušnik.

Gušim se, lice mi je usijano od krvi.

— Simulacija njime manipulira — kaţe Jeanine. Jedva ĉujem od otkucaja vlastita srca koje mi tuĉe u ušima. — Tako što mijenja ono što vidi — pa umjesto prijatelja vidi neprijatelja.

Jedan od straţara odvlaĉi Tobiasa od mene. Borim se za dah, buĉno uvlaĉim dah u pluća.

Nema ga više. Pod nadzorom simulacije, sada će ubijati ljude koje je prije samo tri minute nazvao nevinima. Od te bi me spoznaje manje boljelo da ga je Jeanine odmah ubila.

— Prednost ove verzije simulacije — kaţe, a oĉi joj se sjaje — jest da moţe djelovati neovisno, a samim tim biti i znatno efikasnija od bezumnih vojnika. — Promatra straţare koji pridrţavaju Tobiasa. Bori se protiv njih i otima, mišići su mu napeti, oĉi su mu usmjerene prema meni, no ne vide me, ne onako kako su me nekoć vidjele. — Odvedite ga u kontrolnu prostoriju. Trebat će nam netko s osjetima, netko tko će sve ovo nadzirati, a ako sam dobro shvatila, nekoć je i radio ondje.

Jeanine sklapa ruke ispred sebe.

— A nju odvedite u sobu B13 — kaţe. Odmahuje rukom kako bi me otpustila. To odmahivanje rukom znak je za izvršenje mog pogubljenja, no za nju je to samo jedan od zadataka koje je morala prekriţiti s popisa, jedini logiĉan naĉin da nastavi svojim putem.

Nimalo sućutan promatra dok me dvojica straţara Neustrašivih izvode iz prostorije.

Odvlaĉe me niz hodnik. Iznutra osjećam tupost, no izvana vrištim, izbacujem snagu svoje volje. Zagrizam ruku Neustrašivog s desne strane i smiješim se dok kušam njegovu krv.

On me zatim udara, nakon toga više ništa.

184

TRIDESET PETO POGLAVLJE BUDIM SE u mraku, u kutu prostorije. Pod ispod mene je gladak i hladan. Dodirujem rukom bolnu glavu i tekućina mi klizi izmeĊu prstiju. Crvena — krv. Spuštam ruku, laktom udaram u zid. Gdje sam?

Iznad mene treperi svjetlo. Ţarulja je plava i prigušeno sja dok je ukljuĉena. Vidim stijenke rezervoara oko sebe, preko puta vlastiti, sjenoviti odraz. Prostorija je malena, betonskih zidova bez prozora, sama sam unutra. Zapravo gotovo sama — na jednom od betonskih zidova je malena videokamera.

Do nogu vidim maleni otvor. Na njega je priĉvršćena cijev, a za cijev golemi rezervoar u kutu.

Prsti mi poĉinju drhtati pa pruţam ruke, i cijelo mi tijelo uskoro drhti.

Ovoga puta nisam u simulaciji.

Desnu ruku ne osjećam. Ustajem iz kuta, vidim mlaku krvi na mjestu gdje sam sjedila.

Ne smijem dopustiti da me obuzme panika. Stojim, naslanjam se na zid, dišem. Najgore što mi se sada moţe dogoditi jest da se utopim u ovom rezervoaru. Polaţem ĉelo uz staklo i smijem se. To je najgore što mogu zamisliti. Smijeh mi prerasta u jecaj.

Odbijem li se sada predati, izgledat ću hrabro onome, tko god to bio, tko me promatra preko one kamere, no ponekad hrabrost nije borba, nego suoĉavanje sa smrću koja znaš da te ĉela. Jecam u staklo. Ne bojim se smrti, no ţelim umrijeti na drukĉiji naĉin, bilo koji drugi naĉin.

Bolje je vrištati nego plakati, zato vrištim i petom udaram o zid iza sebe. Noga mi odskakuje, pa ponovno udaram, peta me boli od udarca. Udaram ponovno, ponovno, ponovno, zatim se odmiĉem i lijevim ramenom nasrćem na staklo. Od siline udarca, desno me rame boli kao da ga je netko probo usijanim ţaraĉem.

Voda se polako slijeva preko dna staklenog rezervoara.

Videokamera znaĉi da me promatraju — ne, prouĉavaju me, onako kako to ĉine Uĉeni.

Kako bi vidjeli odgovara li moja stvarna reakcija onoj u simulaciji. Kako bi dokazali da sam kukavica.

Opuštam šake i puštam ruke uz tijelo. Nisam kukavica. Podiţem glavu i zurim u kameru preko puta. Usredotoĉim li se na disanje, mogu zaboraviti da ću uskoro umrijeti. U kameru zurim sve dok mi se vidno polje ne poĉne suţavati do toĉke da je ona sve što vidim. Voda mi škaklja gleţnjeve, pa bedra, naposljetku i bokove. Udišem; izdišem. Voda je meka, poput svile.

Udišem. Voda će mi oprati rane. Izdišem. Majka me je u vodu uronila kad sam bila beba kako bi me predala Bogu. Dugo već nisam razmišljala o Bogu, no sada to ĉinim. To je prirodno. Iznenada mi je drago što sam Erica upucala u stopalo, a ne u glavu.

Tijelo mi se podiţe zajedno s vodom. Umjesto da udaram nogama kako bih ostala na površini, izdišem sav zrak iz pluća i tonem na dno. Voda prigušuje zvuk u mojim ušima.

Osjećam njezine pokrete na licu. Razmišljam o tome da u pluća usišem vodu kako bih brţe umrla, no ne mogu se odluĉiti na to. Pušem mjehuriće na usta.

Opusti se. Sklapam oĉi. Pluća mi gore.

Puštam da mi ruke lebde do vrha rezervoara. Dopuštam da me voda obavije svojim svilenim rukama.

185

Kad sam bila malena, otac bi me podigao iznad glave i vrtio, tako da sam imala osjećaj da letim. Sjećam se osjeta zraka koji mi je klizio preko tijela, pa se ne bojim. Otvaram oĉi.

Ispred mene stoji taman ljudski obris. Sigurno sam blizu smrti, ĉim mi se poĉinje priviĊati. Bol mi probada pluća. Gušenje je bolno. Vidim dlan pritisnut uz staklo ispred moga lica, kratko zurim kroz vodu, mislim da vidim mutno lice svoje majke. Ĉujem pucanj i staklo puca. Voda pršti kroz rupu na vrhu rezervoara i staklena ploĉa puca popola. Okrećem se dok staklo puca, a silina vodene bujice baca me na tlo. Borim se za zrak, udišem vodu i zrak istodobno, kašljem, ponovno se borim za zrak, netko mi polaţe dlanove na ruke, ĉujem njezin glas.

— Beatrice — kaţe ona. — Beatrice, moramo bjeţati.

Prebacuje moju ruku preko ramena i podiţe me na noge. Odjevena je poput moje majke i izgleda kao moja majka, no u ruci drţi pištolj i pogled joj je odluĉan, što nije nalik na moju majku. Posrćem preko razbijenog stakla, kroz vodu, na otvorena vrata. Pokraj vrata leţe mrtvi straţari Neustrašivih.

Noge mi klize preko poda prekrivenog keramiĉkim ploĉicama dok trĉim onoliko brzo koliko me slabe noge nose. Zalazimo iza ugla, a ona puca u dvojicu straţara koji stoje pokraj vrata na dnu hodnika. Meci obojicu pogaĊaju u glavu, i oni padaju na tlo. Gura me uza zid i svlaĉi svoju sivu jaknu.

Na sebi ima košulju bez rukava. Podiţe ruku, a ja joj ispod pazuha nazirem rub tetovaţe. Nije ĉudo da se nikada nije preodijevala preda mnom.

— Mama — kaţem prigušenim glasom. — Bila si Neustrašiva.

— Da — kaţe i smiješi se. Oblikuje jaknu u udlagu za moju ruku, rukave mi privezuje oko vrata. — I to mi je danas bilo od velike koristi. Tvoj otac, Caleb i nekolicina drugih skrivaju se u podrumu na raskriţju Northa i Fairfielda. Moramo otići do njih.

Zurim u nju. Šesnaest sam godina dva puta dnevno pokraj nje sjedila za stolom u blagovaonici i nikada mi nije na pamet palo da se moţda nije rodila u frakciji Nijekanja.

Koliko sam zapravo dobro poznavala svoju majku?

— Bit će još vremena za pitanja — kaţe. Zadiţe košulju i izvlaĉi pištolj koji joj je zadjenut za remen hlaĉa, pruţa mi ga. Dodiruje mi zatim obraz. — Sada moramo ići.

Potom trĉi do kraja hodnika, a ja je slijedim.

Nalazimo se u podrumu sjedišta frakcije Nijekanja. Moja je majka ovdje radila otkada znam za sebe, tako da nisam nimalo zateĉena dok me vodi mraĉnim hodnicima, vlaţnim stubištem sve do površine. Koliko je straţara Neustrašivih ubila prije nego što me pronašla?

— Kako si znala gdje ćeš me pronaći? — pitam.

— Od poĉetka napada motrila sam vlakove — odgovara, pogledava me preko ramena.

— Nisam znala što ću kad te pronaĊem. No, od samoga mi je poĉetka namjera bila da te spasim.

Grlo mi se grĉi.

— Ali, izdala sam te. Napustila.

— Kćerka si mi. Frakcije mi nisu vaţne. — Trese glavom.

— Gledaj kamo su nas dovele. Ljudska bića kao takva ne mogu dugo biti dobra, zlo uvijek izbije na površinu i zatruje nas.

Zastaje na mjestu gdje boĉna uliĉica izlazi na cestu.

Znam da sada nije vrijeme za razgovor. No, postoji nešto što moram znati.

— Mama, kako si znala za Razliĉitost? — pitam. — Što je to? Zašto...

186

Izbacuje okvir s mecima i zuri u njega. Gleda koliko joj je metaka preostalo. Vadi zatim nekoliko metaka iz dţepa i puni okvir. Prepoznajem taj izraz lica, jer tako je izgledala kad bi konac zadijevala u iglu.

— Znam za njih zato što sam jedna od njih — odgovara mi dok gura metak u okvir. — Bila sam zaštićena samo zato što mi je majka bila jedan od voĊa Neustrašivih. Na Dan izbora, rekla mi je neka napustim svoju frakciju i odaberem sigurniju. Izabrala sam Nijekanje. — Vraća jedan metak u dţep i uspravlja se. — No za tebe sam htjela da sama izabereš.

— Ne shvaćam zašto smo takva prijetnja voĊama.

— Svaka frakcija svoje pripadnike odgaja tako da misle i djeluju na odreĊeni naĉin. A većina ljudi tako se i ponaša. Većini nije teško nauĉiti, pronaći predloţak razmišljanja kako bi zadrţali utvrĊeni pravac. — Dodiruje mi neozlijeĊeno rame i smiješi se. — No naši se umovi kreću u desetak razliĉitih smjerova. Ne moţemo se ograniĉiti na samo jedan naĉin razmišljanja, a to uţasava naše voĊe. To znaĉi da nas ne mogu kontrolirati. To znaĉi da im, što god oni ĉinili, stvaramo nevolje.

Osjećam se kao da mi je netko udahnuo nov zraku pluća. Ne pripadam frakciji Nijekanja. Nisam ni Neustrašiva.

Ja sam Razliĉita.

I ne mogu me kontrolirati.

— Dolaze — kaţe ona, i pogledava iza ugla. Provirujem joj preko ramena i vidim nekoliko Neustrašivih s pištoljima koji se u istom ritmu kreću prema nama. Majka se osvrće.

Daleko iza nas, prema nama niz uliĉicu trĉi još jedna skupina Neustrašivih.

Ona me hvata za ruke i zuri mi u oĉi. Gledam kako joj se duge trepavice pomiĉu dok trepće. Voljela bih da moje sitno, bezliĉno lice ima barem neke njezine crte. No, barem u glavi imam nešto njezino.

— Idi do svog oca i brata. Prva uliĉica zdesna, u podrumu. Pokucaj prvo dvaput, pa triput, a zatim šest puta. — Polaţe mi dlanove na obraze. Ruke su joj hladne, dlanovi hrapavi.

— Privući ću im pozornost. Moraš trĉati što brţe moţeš.

— Ne — tresem glavom. — Ne idem nikamo bez tebe.

Ona mi se smiješi.

— Budi hrabra, Beatrice. Volim te.

Osjećam njezine usne na ĉelu, a zatim je gledam kako istrĉava nasred uliĉice. Podiţe pištolj iznad glave i triput puca u zrak. Neustrašivi poĉinju trĉati.

Trĉim preko ceste i zalazim u uliĉicu. Dok trĉim, pogledavam preko ramena kako bih vidjela slijedi li me ijedan od onih Neustrašivih. No moja majka puca u skupinu ĉuvara, pa su previše usredotoĉeni na nju da bi me primijetili.

Zabacujem glavu preko ramena dok ih slušam kako uzvraćaju vatru. Noge me ne slušaju, pa zastajem.

Tijelo moje majke koĉi se i izvija u luk. Krv izvire iz rane na njezinu trbuhu, grimizno joj boji majicu. Krv joj se prelijeva preko ramena. Trepćem i jarko crvenilo oblijeva mi unutrašnjost kapaka. Ponovno trepćem i vidim je kako na gomilu mete pramenove moje ošišane kose.

Pada, prvo na koljena, ruke joj mlitavo padaju uz bokove, a zatim se na ploĉnik ruši kao krpena lutka. Nepomiĉna je, ne diše.

Stavljam ruku preko usta i vrištim u dlan. Obrazi mi se ţare, mokri su od suza koje nisam ni osjetila kada su poĉele navirati. Krv mi vrišti da joj pripada, ţeli joj se vratiti, no dok trĉim, u glavi ĉujem njezin glas koji mi govori da budem hrabra.

187

Bol me probada dok se urušava sve od ĉega sam sazdana, jer cijeli mi se svijet srušio u jednom jedinom trenu. Ploĉnik mi grebe koljena. Legnem li sada dolje, sve bi se moglo brzo okonĉati. Moţda je Eric bio upravu, moţda je odlazak u smrt poput istraţivanja nepoznatog, neistraţenog podruĉja.

Osjećam Tobiasovu ruku koja mi gladi kosu prije prve simulacije. Ĉujem ga kako mi kaţe da budem hrabra.

Vojnici Neustrašivih okreću se kao da ih pokreće isti, zajedniĉki um. Nekako ustajem i poĉinjem trĉati.

Hrabra sam.

188

TRIDESET ŠESTO POGLAVLJE PROGONE ME trojica vojnika Neustrašivih. Trĉe u istom ritmu, koraci im odjekuju uliĉicom. Jedan od njih puca, pa se bacam, dlanovima grebem tlo. Metak pogaĊa zid od opeke zdesna i komadići opeke frcaju na sve strane. Bacam se iza ugla i repetiram, ubacujem metak u cijev.

Ubili su mi majku. Uperim pištolj prema uliĉici i naslijepo pucam. Nisu je ubili baš oni, no nije vaţno — ne moţe biti vaţno, a baš poput same smrti, u ovome trenutku jednostavno ne moţe biti stvarno. Ĉujem sada korake samo jednog para nogu. Objema rukama ispred sebe drţim pištolj i stojim na kraju uliĉice, uperim oruţje u vojnika Neustrašivih. Prst mi pritišće obaraĉ, ali ne dovoljno snaţno da bih pucala. Ĉovjek koji prema meni trĉi nije muškarac, nego djeĉak.

Djeĉak rašĉupane kose s borom izmeĊu obrva.

Will. Tupa pogleda i bezuman, ali svejedno Will. Prestaje trĉati i motri me, noge su mu ĉvrsto na tlu, pištolj podignut. U trenu, vidim njegov prst zgrĉen preko okidaĉa i ĉujem metak koji uskaĉe u cijev, pa pucam. Oĉi su mi stisnute. Ne mogu disati.

Metak ga pogaĊa u glavu. Znam, zato što sam u glavu i ciljala.

Okrećem se ne otvarajući oĉi i posrćući napuštam uliĉicu. North i Fairfield. Moram gledati ploĉe s nazivima ulica kako bih doznala gdje sam, no ne uspijevam ih ĉitati; vid mi je zamućen. Trepćem nekoliko puta. Stojim samo nekoliko metara od zgrade u kojoj se nalazi ono što je od moje obitelji preostalo.

Spuštam se na koljena do vrata. Tobias bi mi rekao da nije mudro stvarati bilo kakvu buku. Buka bi mogla privući vojnike Neustrašivih.

Pritišćem ĉelo uza zid i vrištim. Nakon nekoliko sekundi dlanom prekrivam usta kako bih prigušila zvuk i ponovno vrištim, vrisak prerasta u jecanje. Pištolj mi ispada na tlo. Još vidim Willa.

U sjećanju mi se smiješi. Usnice izvijene u osmijeh. Ravni zubi. Svjetlost u njegovim oĉima. Smije se, zadirkuje me, ţivlji mi je u sjećanju nego u stvarnosti. Bilo je ili on ili ja.

Odabrala sam sebe. No, i ja se osjećam mrtvom. *** Dvaput kucam na vrata, pa triput, a naposljetku šest puta, onako kako mi je majka rekla.

Otirem suze s lica. Oca ću sada vidjeti prvi put od dana kad sam ga napustila, pa ne ţelim da me vidi shrvanu i u suzama.

Otvaraju se vrata, ispred njih stoji Caleb. Prizor me zaprepašćuje. Nekoliko sekundi zuri u mene, a zatim mi ruke baca na ramena, pritišće mi ranu. Grizem usnicu kako ne bih vikala, no svejedno stenjem, a Caleb se u skoku odmiĉe od mene.

— Beatrice. Oh, Boţe, jesi li pogoĊena?

— UĊimo — kaţem slabim glasom.

Provlaĉi palac ispod oka, otire vlagu. Vrata se iza nas zatvaraju.

Prostorija je slabo osvijetljena, no vidim poznata lica, nekadašnje susjede, školske kolege, suradnike moga oca. Moga oca koji u mene zuri kao da mi je izrasla još jedna glava.

Marcusa. Boli me sam pogled na njega — Tobias...

189

Ne. Neću to ĉiniti; neću misliti na njega.

— Kako si doznala za ovo mjesto? — pita me Caleb. — Je li te mama pronašla?

Kimam glavom. Ne ţelim misliti na mamu.

— Moje rame — kaţem.

Sada kada sam na sigurnom, popušta adrenalin koji me je gurao i bol se pogoršava.

Padam na koljena. Voda mi se s odjeće cijedi na betonski pod. Jecaj mi se uspinje uz grlo, oĉajniĉki ţeli van, no ja ga obuzdavam.

Tessa, koja je nekoć ţivjela u našoj ulici, razmotava slamnjaĉu. Bila je u braku s ĉlanom vijeća, no njega ovdje ne vidim. Vjerojatno je mrtav.

Netko svjetiljku iz jednog ugla donosi u drugi, tako da imamo svjetla. Caleb dolazi s priborom za prvu pomoć, dok mi Susan donosi bocu vode. Nema mjesta na kojem bi ĉovjek mogao dobiti bolju pomoć od prostorije pune pripadnika frakcije Nijekanja. Pogledavam Caleba. Na sebi ponovno ima sivu odjeću. Susret s njim u sjedištu Uĉenih sada me se doima poput sna.

Prilazi mi otac, prebacuje moje ruke preko svojih ramena i pomaţe mi da prehodam prostoriju.

— Zašto si mokra? — pita me Caleb.

— Pokušali su me utopiti — kaţem. — Zašto si ovdje?

— Uĉinio sam što si mi rekla, što mi je majka rekla. Istraţio sam serum za simulacije i otkrio da Jeanine radi na odašiljaĉima dalekog dosega za serum, kako bi signal dopirao na veću udaljenost, a to me dovelo do informacija o Uĉenima i Neustrašivima... bilo kako bilo, izašao sam iz inicijacijske skupine kad sam shvatio što se dogaĊa. Htio sam te upozoriti, no bilo je prekasno — kaţe. — Sad sam bez frakcije.

— Ne, nisi — odgovara strogo moj otac. — S nama si.

Spuštam se na slamnjaĉu na koljena, a Caleb medicinskim škarama uklanja komad košulje s moga ramena. Uklanja kvadrat tkanine, razotkriva prvo tetovaţu simbola Nijekanja, a zatim i ptice uz moju kljuĉnu kost. I Caleb i moj otac u tetovaţe zure zadivljeno i u šoku, no ništa ne govore.

Lijeţem potrbuške. Caleb mi stišće ruku dok moj otac iz pribora za prvu pomoć vadi antiseptiĉko sredstvo.

— Jesi li ikada vadio metak? — pitam, u glasu mi vibrira smijeh.

— Iznenadila bi se kad bi znala što sve znam — odgovara.

Mnogo bi me toga moţda iznenadilo u vezi s mojim roditeljima. Mislim na maminu tetovaţu i grizem si usnicu.

— Ovo će boljeti — veli.

Ne vidim noţ koji mi ulazi u ranu, ali ga osjećam. Bol mi se širi tijelom, pa vrištim kroza stisnute zube, gnjeĉim Calebovu ruku. Dok vrištim, ĉujem oca koji mi govori da opustim leĊne mišiće. Suze mi se slijevaju niz kutove oĉiju dok ĉinim što mi govori. Bol se nastavlja, osjećam noţ koji mi se pomiĉe ispod koţe, i dalje vrištim.

— Imam ga — kaţe. Ispušta zatim nešto na tlo, ĉuje se dling.

Caleb pogledava našeg oca, pa mene, a zatim se smije. Toliko ga već dugo nisam ĉula kako se smije, da me sam zvuk njegova smijeha tjera u plaĉ.

— Što je tako smiješno? — pitam šmrcajući.

— Nisam mislio da ću nas ikad više vidjeti zajedno — kaţe.

Koţu oko rane otac ĉisti neĉim hladnim.

190

— Vrijeme za šivanje — kaţe.

Kimam glavom. Uvlaĉi konac u iglu onako kako je to ĉinio već tisuću puta prije.

— Jedan — kaţe — dva. ..tri.

Grĉim ĉeljust, no ne ispuštam nikakav zvuk. Od sve boli koju sam danas pretrpjela — bol kad su me upucali, gotovo utopili, vadili mi metak iz rane, bol ponovnog susreta i gubitka moje majke i Tobiasa, ovu je bol najlakše podnijeti.

Otac završava sa šivanjem rane, vezuje konac u ĉvor i ranu prekriva povezom. Caleb mi pomaţe ustati i razdvaja rukave svojih dviju košulja, preko glave svlaĉi onu duţih rukava i pruţa mi je.

Otac mi pomaţe desnu ruku ugurati u rukav, a zatim košulju prevlaĉim preko glave. Široka je i svjeţe miriše, miriše na Caleba.

— Onda — kaţe tiho otac. — Gdje ti je majka?

Zurim u tlo. Ne ţelim im prenijeti ovu vijest. Ne ţelim zapoĉeti s tom viješću.

— Nema je — kaţem. — Spasila me.

Caleb sklapa oĉi i duboko udiše.

Otac izgleda pogoĊeno, a zatim se oporavlja, oĉi mu se cakle, kima glavom.

— Dobro je to — kaţe prigušenim glasom. — Dobra smrt.

Puknut ću progovorim li odmah, a to si ne smijem dopustiti. Zato samo kimam glavom.

Eric je Alovo samoubojstvo prozvao hrabrim ĉinom, pogriješio je. Smrt moje majke bila je hrabra. Sjećam se koliko je bila smirena, odluĉna. Nije hrabro samo to što je umrla za mene; hrabro je što je to uĉinila bez prethodne najave, bez oklijevanja, ne ostavljajući dojam da razmatra neku drugu mogućnost.

Pomaţe mi ustati. Vrijeme je da se suoĉim s ostalima u prostoriji. Majka mi je rekla da ih spasim. Zbog toga, ali i zato što sam neustrašiva, duţnost mi je da preuzmem vodstvo.

Nemam pojma kako ću preuzeti taj teret.

Marcus ustaje. Kroz glavu mi prolazi vizija kako mi remenom biĉuje ruku i prsa mi se steţu.

— Samo smo za sada svi ovdje sigurni — kaţe naposljetku Marcus. — Moramo otići iz grada. Najbolji izbor je da odemo do sjedišta Dobrohotnosti u nadi da će nas primiti. Beatrice, znaš li išta o strategiji Neustrašivih? Prestaju li se noću boriti?

— Nije to strategija Neustrašivih — kaţem. — Sve su ovo osmislili Uĉeni. I malo je vjerojatno da Neustrašivi izdaju ikakva nareĊenja.

— Ne izdaju nareĊenja? — kaţe otac. — Kako to misliš?

— Mislim — kaţem — devedeset posto Neustrašivih su trenutaĉno poput mjeseĉara.

Pod simulacijom su i ne znaju što ĉine. Jedini razlog zašto nisam poput njih jest da sam... — oklijevam nad rijeĉju koju kanim izgovoriti. — Kontrola uma na mene ne djeluje.

— Kontrola uma? Ne znaju, dakle, da trenutaĉno ubijaju ljude? — pita me otac razrogaĉenih oĉiju.

— Ne. — To je... uţasno. — Marcus trese glavom. Njegov glas pun sućuti doima mi se umjetno. — Probuditi se i shvatiti što si uĉinio.

Svi u prostoriji su utihnuli, jer vjerojatno svi pripadnici Nijekanja zamišljaju kako je biti u koţi vojnika Neustrašivih. I tada mi je sinulo.

— Moramo ih probuditi — kaţem.

— Što? — pita Marcus.

191

— Probudimo li Neustrašive, vjerojatno će se pobuniti kad shvate što se dogaĊa — objašnjavam. — Uĉeni više neće imati vojsku. Pripadnici Nijekanja više neće ginuti. Sve će se ovo okonĉati.

— Neće to biti tako jednostavno — kaţe otac. — Ĉak i bez pomoći Neustrašivih, Uĉeni će pronaći novi naĉin da...

— A kako ih kaniš probuditi? — pita Marcus.

— PronaĊimo raĉunala pomoću kojih se simulacija nadzire i uništimo podatke — kaţem. — Program. Sve. — Lakše reći nego uĉiniti — kaţe Caleb. — Mogu se nalaziti bilo gdje. Ne moţemo se samo pojaviti u sjedištu Uĉenih i poĉeti vršljati uokolo.

— Nalaze se... — Mrštim se. Jeanine. Jeanine je govorila o neĉem vaţnom kada smo Tobias i ja ušli u njezin ured, dovoljno vaţnom da zbog toga nekome zalupi slušalicu. Ne možeš ga samo tako ostaviti bez nadzora. A zatim, kada je otposlala Tobiasa: Odvedite ga u kontrolnu sobu. Kontrolnu sobu u kojoj je Tobias nekoć radio. Sa sigurnosnim monitorima Neustrašivih. I raĉunalima Neustrašivih.

— Nalaze se u sjedištu Neustrašivih — kaţem. — Ima smisla. Ondje su pohranjeni svi podaci o Neustrašivima, pa zašto ih onda ne bi i kontrolirali s istoga mjesta?

Tek ovlaš primjećujem da sam ih spomenula u trećem licu mnoţine. Juĉer sam tehniĉki postala jedna od Neustrašivih, no ne osjećam se tako.

A nisam nijedna od pripadnica frakcije Nijekanja.

Pretpostavljam da sam ono što sam oduvijek i bila. Ni Neustrašiva, ni ona iz Nijekanja, ni bez frakcije. Razliĉita.

— Jesi li sigurna? — pita otac.

— To je utemeljeno nagaĊanje — kaţem — i najbolja teorija kojom raspolaţem.

— Onda ćemo morati odluĉiti tko ide tamo, a tko odlazi do sjedišta Dobrohotnih — kaţe on. — Kakva ti je vrsta pomoći potrebna, Beatrice?

Njegovo me pitanje zaprepaštava, baš kao i izraz njegova lica. Gleda me kao sebi ravnu.

Razgovara sa mnom kao sa sebi ravnom. Ili je prihvatio da sam sada odrasla, ili ĉinjenicu da mu više nisam kćerka. Ovo posljednje je vjerojatni je, i bolnije.

— Potreban mi je svatko tko zna i moţe pucati — kaţem — a ne boji se visine.

192

TRIDESET SEDMO POGLAVLJE SNAGE UĈENIH i Neustrašivih koncentrirane su u dijelu grada pod nadzorom frakcije Nijekanja, tako da se udaljavanjem od tog sektora izlaţemo sve manjoj opasnosti da ćemo ih susresti.

Nisam uspjela odluĉiti tko će ići sa mnom. Caleb se nametnuo kao sasvim logiĉan izbor, budući da zna najviše o planovima Uĉenih. Usprkos mome protivljenju, Marcus je inzistirao da poĊe, budući da je dobar s kompjutorima. A moj otac se ponašao kao da mu je tu mjesto od samoga poĉetka.

Gledam kako ostali trĉe u suprotnom smjeru — prema sigurnosti, prema Dobrohotnima — samo nekoliko sekundi, a zatim se okrećem prema gradu, prema ratu. Stojimo pokraj ţeljezniĉkih traĉnica koje će nas odnijeti u opasnost.

— Koliko je sati? — pitam Caleba.

On pogledava na sat.

— Tri i dvanaest.

— Svakoga bi trena trebao doći — kaţem.

— Hoće li se zaustavljati? — pita me on.

Vrtim glavom.

— Kroz grad vozi polako. Kratko ćemo trĉati uz vagon, a zatim uskoĉiti.

Uskakanje u vlakove sada mi se ĉini lakim, prirodnim. Ostalima to neće biti tako jednostavno, no ne moţemo sada odustati. Pogledavam preko lijevoga ramena i vidim farove vlaka koji zlatnim sjajem blješte na sivoj podlozi zgrada i ulica. Poskakujem na nogama dok svjetla postaju sve krupnija, a zatim ispred mene prolazi prednji dio vlaka, pa poĉinjem trĉati.

Uoĉavam vagon s otvorenim vratima, ubrzavam korak, hvatam se za ruĉku s lijeve strane i uskakujem.

Caleb skaĉe, teško se prizemljuje i kotrlja na bok kako bi ušao, a zatim pomaţe Marcusu. Moj otac se doĉekuje na trbuh, uvlaĉi za sobom noge u vagon. Odmiĉu se dalje od vrata, no ja stojim na rubu, drţim se za ruĉku i promatram grad koji ispred mene prolazi.

Na Jeanineinu bih mjestu glavninu snaga Neustrašivih rasporedila na ulaz ispred sjedišta Neustrašivih, iznad Jame, odnosno ispred staklene zgrade. Bit će pametnije ući na straţnji ulaz, a to zahtijeva skakanje sa zgrade.

— Pretpostavljam da ti je sada ţao što si odabrala Neustrašive — kaţe Marcus.

IznenaĊena sam što mi to pitanje nije postavio otac, no i on, poput mene, promatra grad.

Vlak prolazi pokraj sjedišta Uĉenih koje je sada obavijeno tamom. Ovako, izdaleka, izgleda miroljubivo, a unutar tih zidova vjerojatno i vlada mir. Zdanje je udaljeno od sukoba i stvarnosti koju su stvorili.

Vrtim glavom.

— Ĉak ni kad su voĊe frakcije odluĉili pridruţiti se uroti za rušenje naše vlade? — dobacuje mi Marcus.

— Bilo je stvari koje sam morala nauĉiti.

— Kako biti hrabar? — pita moj otac tihim glasom.

— Kako biti nesebiĉan — kaţem. — Hrabrost i nesebiĉnost poĉesto su jednaki.

— Zato si na ramenu tetovirala simbol frakcije Nijekanja? — pita Caleb. Gotovo sam sigurna da u oĉevim oĉima vidim osmijeh.

193

Uzvraćam mu blagim osmijehom i kimam glavom.

— I simbol Neustrašivih na drugom ramenu. *** Staklena zgrada iznad Jame zrcali mi sunce u oĉi. Stojim, drţim se za ruĉku pokraj vrata kako bih odrţala ravnoteţu. Gotovo smo stigli.

— Kad vam kaţem da skoĉite — velim — onda skoĉite, što dalje moţete.

— Da skoĉimo? — pita Caleb. — Pa sedam smo katova iznad zemlje, Tris.

— Na krov — pridodajem. A gledajući zaprepašteni izraz na njegovu licu, objašnjavam: — Zato to i nazivaju testom hrabrosti.

Perspektiva je polovica hrabrosti. Kad sam prvi put ovo uradila, bilo je to najteţe što sam ikada uĉinila. Sad je priprema za skok s vlaka ništavna, jer u posljednjih sam nekoliko tjedana uĉinila više opasnih i teških stvari nego većina ljudi u cijelom svom ţivotu. Pa ipak, ništa se to ne moţe ni usporediti s onim što ću uĉiniti u sjedištu Neustrašivih. A ako preţivim, nesumnjivo ću prijeći na još teţe stvari od ovoga, stvari poput ţivota izvan frakcija, a to je nešto što mi se nikada nije ĉinilo mogućim.

— Tata, na tebe je red — kaţem i izmiĉem se ustranu kako bi stao uz rub. Idu li on i Marcus prvi, mogu tempirati tako da moraju preskoĉiti najkraću udaljenost. Caleb i ja smo mlaĊi, tako da uz malo sreće moţemo i dalje skoĉiti. To je kocka koju moram prihvatiti.

Traĉnice zaokreću blago ustranu, a zatim prolaze tik uz zgradu, pa viĉem: — Skoĉi!

Otac povija koljena i baca se naprijed. Ne ĉekam da vidim je li uspio. Guram Marcusa naprijed i viĉem: — Skoĉi!

Otac se na krov prizemljuje tako blizu ruba da ispuštam uzdah. Sjeda na šljunak, a ja Caleba guram ispred sebe. Staje uz rub vagona i ne moram mu ni govoriti da skoĉi. Uzimam zalet i iskaĉem iz vagona baš u trenutku kada dolazimo do ruba krova.

Na trenutak lebdim u ništavilu, a zatim mi noge udaraju o beton i posrćem ustranu, dalje od ruba krova. Koljena me bole, udarac mi potresa cijelo tijelo, ponovno budi bol u ramenu.

Sjedam, teško dišem, pogledavam preko krova. Caleb i moj otac stoje na rubu krova i drţe Marcusa za ruke. Nije uspio, no još nije pao.

Negdje duboko u meni, podmukli glas pjevuši: padni, padni, padni.

No on ne pada. Moj otac i Caleb podiţu ga na krov. Ustajem, otirem šljunak s hlaĉa.

Zaokupilo me je razmišljanje o onome što slijedi. Jedno je od ljudi zatraţiti da skoĉe s vlaka, no kako ću im reći da skoĉe s krova?

— Zbog onoga što slijedi i pitala sam vas za strah od visine — kaţem hodajući do ruba krova. Iza sebe ĉujem šuštanje njihovih koraka dok hodam do izbojka. Vjetar nadire uza zid zgrade i podiţe mi košulju. Zurim dolje u otvor na tlu, sedam katova ispod mene, a zatim sklapam oĉi dok mi vjetar puše u lice.

— Dolje je mreţa — kaţem, pogledavam preko ramena. Izgledaju zbunjeno. Još im nije jasno što od njih oĉekujem.

— Nemojte razmišljati — kaţem. — Samo skoĉite.

A dok se okrećem, naginjem se unatrag i dovodim se do gubitka ravnoteţe. Padam kao kamen, sklopljenih oĉiju, ispruţene ruke na kojoj osjećam vjetar. Što je moguće više, opuštam mišiće prije udarca o mreţu koja mi poput betonskog bloka udara u rame. Škrgućem zubima i kotrljam se do ruba, hvatam se za stup o koji je mreţa obješena, prebacujem nogu preko ruba.

Na platformu se spuštam na koljenima, oĉi su mi pune suza, vid zamućen.

194

Caleb jauĉe dok mu se mreţa omata oko tijela, a zatim izravnava. Pomalo mi je teško stajati.

— Calebe! — sikćem. — Ovamo!

Teško dišući, Caleb puţe do ruba mreţe, pada preko ruba i cijelim tijelom silovito udara u platformu. Kriveći lice od bola, ustaje i otvorenih usta zuri u mene.

— Koliko si puta... već... uĉinila ovo? — pita me izmeĊu udisaja i izdisaja.

— Ovo mi je drugi put — kaţem.

On vrti glavom.

Moj otac zatim upada u mreţu i Caleb mu pomaţe da se s nje spusti. Na platformi se saginje i povraća preko ruba. Spuštam se niz stube, na njihovu dnu ĉujem kako Marcus upada u mreţu, stenje pritom.

Spilja je prazna, a hodnici koji iz nje vode proteţu se u tamu.

Sudeći prema onome što je Jeanine rekla, u sjedištu Neustrašivih nema nikog osim vojnika koje je otposlala da ĉuvaju raĉunala. PronaĊemo li vojnike Neustrašivih, pronaći ćemo i raĉunala. Pogledavam preko ramena. Marcus na platformi stoji blijed kao kreĉ, ali ĉitav.

— Ovo je, dakle, sjedište Neustrašivih? — pita Marcus.

— Da — odgovaram. — I? — Nisam mislio da ću ga ikad vidjeti — odgovara on dok dlanom prelazi preko zida. — Ne moraš biti tako defenzivna, Beatrice.

Nikad još nisam zamijetila koliko su mu oĉi ledene.

— Beatrice, imaš li neki plan? — pita me otac.

— Da. — Govorim istinu. Premda nisam sigurna kad sam ga uspjela razraditi.

Jednako tako nisam sigurna hoće li biti uspješan. Mogu raĉunati na nekoliko stvari: u sjedištu nema mnogo Neustrašivih, Neustrašivi nisu baš poznati po tankoćutnosti, a ja ću uĉiniti sve da ih zaustavim.

Koraĉamo hodnikom koji vodi do Jame, koji je prugama svjetla prošaran svakih tridesetak metara. Zalazimo u prvu prugu svjetla kada ĉujem pucanj i bacam se na tlo. Netko nas je sigurno uoĉio. Puţem do sljedećeg mraĉnog podruĉja. Bljesak pucnja iz cijevi pištolja dolazi iz prostorije smještene pokraj vrata koja vode u Jamu.

— Jeste li svi dobro? — pitam.

— Jesmo — odgovara otac.

— Ostanite onda gdje jeste.

Trĉim do zida uz onu prostoriju. Svjetla dopiru do zida, tako da je sjena ispod svakog svjetla. Okrenem li se boĉno, dovoljno sam sitna da se sakrijem u tim sjenama. Mogu dopuzati uza zid prostorije, i straţara, tko god on bio, iznenaditi prije nego što mu se ukaţe prilika da mi ispuca metak u glavu. Moţda.

Ono na ĉemu sam Neustrašivima zahvalna jest da spremnost oslobaĊa straha.

— Tko god da je tamo — viĉe glas — predaj oruţje i ruke u zrak!

Okrećem se boĉno i prislanjam leĊa uz kameni zid. Brzo se povlaĉim ustranu, prebacujem nogu preko noge, skupljam oĉi kako bih u polumraku bolje vidjela. Još jedan pucanj narušava tišinu. Stiţem do posljednjeg svjetla i jedno vrijeme stojim u sjeni, ĉekam da mi se oĉi priviknu.

Ne mogu pobijediti u izravnome okršaju, no mogu se kretati dovoljno brzo, da se neću ni morati boriti. Koraci su mi laki, krećem se prema ĉuvaru navratima. Nekoliko metara dalje, 195

shvaćam da mi je poznata ta tamna kosa koja se uvijek sjaji, ĉak i u relativnoj tami, taj dugi nos uska korijena.

To je Peter.

Jeza mi prolazi cijelom koţom, obavija mi se oko srca i tone u trbuh.

Lice mu je napeto — nije mjeseĉar. Pogledava oko sebe, no oĉi mu pretraţuju zrak iznad i daleko i za mene. Sudeći prema njegovoj tišini, nema namjeru pregovarati s nama; ubit će nas bez pitanja.

Oblizujem usnice, posljednjih nekoliko koraka trĉim i podiţem ruku. Udaram ga ravno u nos, a on viĉe, podiţe obje ruke da zaštiti lice. Dok mu se oĉi stišću, moje tijelo poskakuje nošeno nervoznom energijom, te ga udaram u prepone. Sruši se na koljena i pištolj mu pada na pod. Hvatam ga i cijev mu pritišćem uz glavu.

— Kako to da si budan? — pitam.

On podiţe glavu, a ja ubacujem metak u cijev, podiţem obrvu i gledam ga.

— VoĊe Neustrašivih... pregledali su moj dosje i iskljuĉili me iz simulacije — kaţe.

— Zato što su zakljuĉili da već imaš ubojite namjere, te da ti ĉak ni u svjesnom stanju neće biti nikakav problem ubiti nekoliko stotina ljudi — kaţem. — Ima smisla.

— Nisam... ubojit!

— Nikad još nisam upoznala nekog iz Iskrenosti tko toliko laţe. — Lupkam pištoljem po njegovoj glavi. — Gdje su raĉunala preko kojih se nadzire simulacija, Peter?

— Nećeš me ubiti.

— Ljudi neprestano precjenjuju moj karakter — tiho mu kaţem. — Misle da samo zato što sam sitna, ţensko ili Ukoĉena ne mogu biti okrutna. Ali, griješe.

Pomiĉem pištolj nekoliko centimetara ulijevo i pucam mu u ruku.

Njegov vrisak preplavljuje hodnik. Krv se izlijeva iz rane, a on ponovno vrišti, spušta ĉelo do tla. Premještam pištolj ponovno na njegovu glavu, ne obazirem se na griţnju savjesti koja mi grĉi ţeludac.

— Sad kad si shvatio da si pogriješio — kaţem — dat ću ti novu priliku da mi kaţeš ono što od tebe traţim prije nego što te upucam u neko još bolnije mjesto.

Još jedno na što mogu raĉunati: Peter nije nesebiĉan.

Okreće glavu i netremice me promatra svojim blistavim okom. Grize donju usnicu i dah mu podrhtava dok izdiše. I dok udiše. Pa ponovno izdiše.

— Prisluškuju — kaţe. — Ako me ne ubiješ, ubit će me oni. Reći ću ti samo ako me izvedeš odavde.

— Što?

— Povedi me... ahh... sa sobom — kaţe, lice mu se grĉi.

— Ţeliš da te povedem sa sobom? — kaţem. — Ĉovjeka koji me pokušao ubiti?

— Ţelim — stenje. — Ako misliš otkriti ono za ĉime tragaš.

Doima se poput izbora, ali nije. Svake minute koju tratim zureći u Petera, dok razmišljam o noćnim morama koje mi je donio i šteti koju mi je nanio, još će desetak pripadnika Nijekanja pasti od ruke Neustrašivih isprana mozga.

— Dobro — kaţem, rijeĉ mi gotovo zapinje u grlu. — Dobro. Ĉujem korake iza sebe. Ĉvrsto drţim pištolj, osvrćem se preko ramena. Prilazi nam otac zajedno s ostalima.

196

Otac svlaĉi svoju košulju dugih rukava. Ispod nje nosi sivu majicu. Spušta se u ĉuĉanj pokraj Petera i oko ruke mu vezuje tkaninu, ĉvrsto je privezuje. Dok pritišće tkaninu na krv koja se slijeva niz Peterovu ruku, podiţe pogled i pita me: — Je li baš bilo nuţno pucati u njega?

Ne odgovaram.

— Bol je ponekad dobrodošla — smireno kaţe Marcus.

U mislima ga vidim kako ispred Tobiasa stoji s remenom u ruci, ĉujem kako mu glas odjekuje. Ovo je za tvoje dobro. Kratko ga promatram. Vjeruje li doista u to? Zvuĉi kao nešto tipiĉno za Neustrašive.

— Idemo — kaţem. — Ustani, Peter.

— Ţeliš da hoda? — pita Caleb. — Zar si poludjela?

— Jesam li ga upucala u nogu? — pitam. — Ne. Moţe hodati. Kamo ćemo, Peter?

Caleb Peteru pomaţe da ustane.

— Staklena zgrada — kaţe. — Osmi kat.

Vodi nas kroz vrata.

Zalazim u huk rijeke i plaviĉastu svjetlost Jame koju nikad još nisam vidjela tako pustu.

Pogledom prelazim preko zidova u potrazi za znakovima ţivota, no u tami ne nazirem nijednu kretnju ili ljudski obris. S pištoljem u ruci hodam prema stazi koja vodi do staklenog stropa.

Jeţim se od praznine. Podsjeća me na beskrajno polje u mojoj noćnoj mori s vranama.

— Što te nagnalo na pomisao da imaš prava pucati? — pita me otac dok iza mene hoda stazom. Prolazimo pokraj prostora za tetoviranje. Gdje je sada Tori? A Christina?

— Sad nije trenutak za etiĉke rasprave — kaţem.

— Sad je savršen trenutak — kaţe on — jer uskoro će ti se ukazati prilika da još nekog upucaš, a ako ne spoznaš...

— Ako ne spoznam što? — pitam i ne gledajući ga. — Da svaka sekunda oklijevanja znaĉi još jednog mrtvog predstavnika Nijekanja i još jednog Neustrašivog pretvorenog u ubojicu? To sam spoznala. A sad je na tebi red.

— Postoji ispravan naĉin da se nešto uĉini.

— Kako moţeš biti siguran da znaš koji je to naĉin? — pitam.

— Molim vas, prestanite se prepirati. — Prekida nas Caleb, glas mu jeĉi. — Moramo se pozabaviti vaţnijim stvarima.

Nastavljam se uspinjati, obrazi mi se ţare. Prije samo nekoliko mjeseci ne bih se usudila ovako obrecnuti na oca. Moţda se isto ne bih usudila ni prije samo nekoliko sati. No nešto se promijenilo nakon što su mi ubili majku. Kad su odveli Tobiasa. Ĉujem kako moj otac puše i uzdiše glasnije od huka vode. Zaboravila sam da je stariji i da sve teţe nosi teret vlastita tijela.

Prije nego što ću se uspeti metalnim stubama iznad staklenoga stropa, stojim u tami i promatram svjetlost što je sunce baca na zidove Jame. Promatram i ĉekam sve dok preko suncem obasjana zida nije prošla sjenka, a zatim i druga. Straţari vrše obilazak svaku minutu i pol, zastanu dvadeset sekundi, pa krenu dalje.

— Gore su naoruţani ljudi s pištoljima. Kad me vide, ubit će me ako mogu — tiho kaţem ocu. Pogledom traţim njegove oĉi. — Trebam li im dopustiti to?

Kratko zuri u mene.

— Idi — kaţe — i neka ti Bog pomogne.

197

Oprezno se uspinjem stubama, zastajem prije nego što ću promoliti glavu. Ĉekam, promatram kako se sjene pomiĉu, a kad se jedna od njih zaustavi, istupam, ciljam i pucam.

Metak ne pogaĊa ĉuvara, nego stakleni zid iza njega. Ponovno pucam i saginjem se dok metak buĉno pogaĊa stakleni pod. Hvala Bogu što je stakleni strop otporan na metke, inaĉe bi se staklo rasprsnulo, a ja propala i smrtno stradala.

Jedan je straţar uklonjen. Duboko dišem, polaţem dlan na strop i kroz staklo pogledom traţim svoju metu. Zabacujem pištolj i pucam u drugog straţara, koji trĉi prema meni. Metak ga pogaĊa u ruku. Na svu sreću, rijeĉ je o ruci kojom puca, tako da mu pištolj ispada i kliţe preko poda.

Tijelo mi se trese, bacam se kroz otvor na stropu i prije njega hvatam pištolj koji je pao na tlo. Metak mi fijuĉe kraj glave, prolazi tako blizu da mi podiţe kosu u zrak. Razrogaĉenih oĉiju, zabacujem desnu ruku preko ramena, pokušavam potisnuti bol koja me razdire, te triput pucam iza sebe. Nekim ĉudom, metak pogaĊa straţara, a oĉi mi nekontrolirano suze od bola u ramenu. Upravo sam razderala šavove, sigurna sam u to.

Drugi mi ĉuvar stoji preko puta. Leţim potrbuške, s oba pištolja uperena u njega, dok mi ruke poĉivaju na podu. Zurim u crnu toĉku njegove pušĉane cijevi.

DogaĊa se tada nešto iznenaĊujuće. Zabacuje bradu ustranu. Daje mi znak neka proĊem.

Sigurno je Razliĉit.

— Put je ĉist! — viĉem.

Straţar se saginje i odlazi u prostoriju s krajolikom straha.

Polako ustajem, desnu ruku privijam uz grudi. Vidno polje mi je suţeno. Trĉim ovim putem i neću se moći zaustaviti, neću moći misliti ni na što drugo dok ne doĊem do cilja.

Calebu pruţam jedan pištolja, a drugi zadijevam za pojas.

— Mislim da biste ti i Marcus trebali ostati ovdje s njim — kaţem, trzam glavom prema Peteru. — Samo bi nas usporio. Dobro pazite da nas nitko ne slijedi.

Nadam se da nije shvatio što kanim — ostaviti ga ovdje kako bi bio na sigurnom, premda bi rado dao ţivot za ovo. Odem li gore u zgradu, vjerojatno se neću vratiti. Najbolje ĉemu se mogu nadati jest da ću simulaciju uništiti prije nego što me netko ubije. Kada sam se odluĉila provesti ovu samoubilaĉku misiju? Zašto mi je to došlo s takvom lakoćom?

— Ne mogu ostati ovdje dok ti ideš tamo i riskiraš vlastiti ţivot — kaţe Caleb.

— Moraš — kaţem.

Peter tone na koljena. Lice mu se cakli od znoja. Nakratko mi ga je gotovo ţao, no tada mi na pamet pada Edward i peckanje tkanine koju su mi moji napadaĉi zavezali oko oĉiju, i sva se moja sućut pretvara u mrţnju. Caleb naposljetku kima glavom.

Prilazim jednom od ubijenih ĉuvara i uzimam njegov pištolj, i ne gledam im smrtonosne rane. Srce mi ţestoko tuĉe. Nisam jela; nisam spavala; nisam plakala, ni vrištala, ĉak ni na trenutak zastala. Grizem donju usnicu i idem prema dizalima koja se nalaze desno od prostorije. Osmi kat.

Kada su se vrata dizala zatvorila, naslanjam boĉnu stranu glave na staklo i osluškujem pištanje.

Pogledavam oca.

— Hvala ti. Što si zaštitila Caleba — kaţe otac. — Beatrice, ja...

Dizalo stiţe do osmoga kata i vrata se otvaraju. Dvojica straţara spremno nas doĉekuju s isukanim pištoljima, lica su im bezizraţajna. Oĉi mi se šire, spuštam ruku do pojasa, no ĉujem pucnje. Ĉujem metke koji pogaĊaju staklo. Ĉuvari padaju na tlo: jedan je još ţiv i stenje, drugi brzo umire. Iznad njih stoji moj otac, drţi pištolj ispred sebe.

198

Posrćem. Ĉuvari trĉe hodnikom koji nam dolazi s lijeve strane. Sudeći prema sinkroniziranosti njihovih koraka, kontrolira ih simulacija. Mogla bih otrĉati desnim hodnikom, no budući da su ĉuvari došli onim lijevim, to znaĉi da su raĉunala upravo ondje.

Padam na tlo izmeĊu straţara koje je moj otac upravo ubio i leţim što mirnije mogu.

Otac iskaĉe iz dizala i trĉi desnim hodnikom, privlaĉi pozornost Neustrašivih kako bi pošli za njim. Polaţem dlan preko usta da ne poviĉem za njim. Taj hodnik ima kraj.

Pokušavam spustiti glavu kako to ne bih vidjela, ali ne mogu. Zurim preko leĊa mrtvog straţara. Otac preko ramena puca u straţare koji ga progone, no nije dovoljno brz. Jedan od njih puca mu u trbuh, a on stenje tako glasno da u grudima osjećam njegovu bol.

Prikuplja svu raspoloţivu snagu, ramenima se naslanja o zid i puca. Ponovno puca. Ĉuvari su pod djelovanjem simulacije: nastavljaju se kretati ĉak i kad su pogoĊeni, kreću se sve dok im srce ne stane, no ne dolaze do mog oca. Krv mu se slijeva niz ruku, lice mu gubi boju. Još jedan pucanj i posljednji straţar pada na tlo.

— Tata — kaţem. Mislila sam da ću vikati, no glas mi je tih.

On pada na tlo. Pogledi nam se susreću kao da metri koji nas dijele nisu ništa.

Usta su mu otvorena kao da će nešto reći, no brada mu zatim pada na prsa i tijelo mu se opušta.

Oĉi me peku i preslaba sam da ustanem; muka mi je od mirisa krvi i znoja. Ţelim poloţiti glavu na tlo i pustiti neka se sve okonĉa.

No ono što sam prije rekla ocu bilo je istinito — svaka protraćena sekunda znaĉi još jednog ubijenog pripadnika Nijekanja. Preostaje mi još jedna stvar na svijetu koju moram uĉiniti: uništiti simulaciju.

Pridiţem se i trĉim hodnikom, na njegovu kraju skrećem desno. Ispred mene su samo jedna vrata. Otvaram ih.

Zid nasuprot meni sasvim je prekriven monitorima visokim tridesetak i širokim tridesetak centimetara. Ima ih nekoliko desetaka, a svaki prikazuje razliĉit dio grada. Ograda. Ţarište. Ulice podruĉja pod nadzorom frakcije Nijekanja koje su sada preplavljene vojnicima Neustrašivih. Prizemlje zgrade ispod nas gdje Caleb, Marcus i Peter ĉekaju da se vratim. Zid je prekriven svim što sam ikada vidjela, što sam ikada upoznala.

Na jednome se od zaslona umjesto slike nalazi linija s kodom. Pomiĉe se brţe nego što mogu ĉitati. To je simulacija, već ispisani kod, komplicirani popis zapovijedi koje predviĊaju i upravljaju tisućama mogućih ishoda.

Ispred zaslona su stolac i pisaći stol. Na stolcu sjedi vojnik Neustrašivih.

— Tobiase — kaţem.

199

TRIDESET OSMO POGLAVLJE TOBIASOVA GLAVA se okreće i pogled njegovih tamnih oĉiju je na meni. Ustaje. Izgleda zbunjeno. Podiţe pištolj.

— Ispusti oruţje — kaţe.

— Tobiase — kaţem. — U simulaciji si.

— Ispusti oruţje — ponavlja on. — Ili ću pucati.

Jeanine je rekla da me Tobias ne prepoznaje. Jeanine je rekla i da simulacija Tobiasove prijatelje pretvara u neprijatelje. Ubit će me bude li morao.

Odlaţem pištolj do nogu.

— Odloţi oruţje! — viĉe Tobias.

— Već jesam — kaţem. Tihi glas u mojoj glavi kaţe mi da me on ne ĉuje, da me ne vidi i ne prepoznaje. Oĉi kao da mi gore. Ne mogu samo stajati i pustiti da me ubije.

Dotrĉavam do njega, hvatam ga za zapešće. Osjećam kako mu se mišići pomiĉu dok pritišće okidaĉ i saginjem se u pravom trenutku. Metak pogaĊa zid iza mene. Stenjući, udaram ga u rebra i zavrćem mu zapešće što jaĉe mogu. On ispušta pištolj.

Ne mogu Tobiasa pobijediti u borbi prsa o prsa. Znam to. No moram uništiti raĉunalo.

Bacam se na pištolj, no on me hvata prije nego što ga se uspijevam doĉepati i povlaĉi me ustranu.

Kratko zurim u njegove tamne, zbunjene oĉi prije nego što me šakom udari u bradu.

Glava mi leti ustranu, odskakujem od njega, podiţem ruke kako bih zaštitila lice. Ne smijem pasti; ne smijem pasti, jer će me on udariti nogom, a to bi bilo još gore, gore od iĉega. Petom udaram pištolj kako ga ne bi mogao zgrabiti, te ga, ne obazirući se na ţestoku bol u ramenu, nogom udaram u trbuh.

On mi hvata stopalo i povlaĉi me tako da padam na rame. Od boli mi se mraĉi pred oĉima. Zurim u njega. Povlaĉi nogu kao da će me njome udariti, a ja se kotrljam na koljena, pruţam ruku kako bih dohvatila pištolj. Ne znam što ću s njim. Ne mogu pucati u njega, ne mogu pucati u njega, ne mogu. Ondje je, negdje duboko u sebi.

Hvata me za kosu i povlaĉi ustranu. Pruţam ruku iza sebe i hvatam ga za zapešće, no prejak je, pa ĉelom udaram u zid.

Ondje je, negdje duboko u sebi.

— Tobiase — kaţem.

Je li njegov stisak popustio? Okrećem se i udaram nogom, petom ga udaram u nogu.

Kada mu je moja kosa kliznula izmeĊu prstiju, bacam se na pištolj i prstima obavijam hladni metal. Preokrećem se na leĊa i podiţem pištolj prema njemu.

— Tobiase — kaţem. — Znam da si ondje, negdje duboko u sebi.

No da je doista ondje, ne bi na mene nasrnuo kao da me doista ţeli ubiti.

Glava me ţestoko boli. Ustajem.

— Tobiase, molim te — preklinjem ga. Patetiĉna sam. Lice mi je usijano od suza. — Molim te. Vidi me. — Hoda prema meni, kretnje su mu opasne, brze, moćne. Pištolj mi se trese u rukama. — Molim te, Tobiase, vidi me! Ĉak i kada kori, oĉi mu izgledaju zamišljeno, a sjećam se i kako su mu se usne izvijale u osmijeh.

200

Ne mogu ga ubiti. Nisam sigurna volim li ga; nisam sigurna je li to razlog zašto ga ne mogu ubiti. No sigurna sam da znam što bi uĉinio kada bi nam se uloge preokrenule. Sigurna sam da ništa nije toliko vrijedno da ga ubijem.

Već sam ovo radila — u svom krajoliku straha, s pištoljem u ruci i glasom koji mi je vikao neka ubijem one koje volim. Tada sam odluĉila umrijeti umjesto njih, no ne vidim kako bi mi to sada pomoglo. Ali znam. jednostavno znam što mi je ĉiniti.

Moj otac kaţe — nekoć je govorio — kako samopoţrtvornost u sebi ima moć.

Okrećem pištolj u ruci i polaţem ga na Tobiasov dlan.

Pritišće mi cijev pištolja uz ĉelo. Suze su mi presušile i zrak je hladan dok mi dodiruje obraze. Pruţam ruku i dlan mu polaţem na prsa kako bih osjetila otkucaje njegova srca. Ti su otkucaji barem još uvijek njegovi.

Metak glasno ulazi u cijev. Moţda će mi dopustiti mu da me ubije biti jednako lako kao i u krajoliku straha, kao u mojim snovima. Moţda će to biti samo eksplozija nakon koje će nestati svjetla, a ja se naći u drugome svijetu. Mirno stojim i ĉekam.

Hoće li mi biti oprošteno sve što sam uĉinila kako bih dospjela ovamo?

Ne znam. Ne znam.

Molim te.

201

TRIDESET DEVETO POGLAVLJE NEMA PUCNJA. Jednako okrutno i dalje zuri u mene, ali se ne pomiĉe. Zašto ne puca? Srce mu kuca ispod moga dlana, a i moje vlastito tuĉe sve jaĉe. Razliĉit je. Moţe se oduprijeti ovoj simulaciji. Svakoj simulaciji.

— Tobiase — kaţem. — Ja sam.

Pristupam mu i obavijam ruke oko njega. Tijelo mu je ukoĉeno. Srce mu brţe kuca.

Osjećam ga na obrazu. Potmuli udarci na mome obrazu. Glasan tresak dok pištolj pada na pod. Hvata me za ramena — prejako, prsti mu se zabijaju u moju koţu na mjestu gdje me pogodio metak. Viĉem dok me odmiĉe od sebe. Moţda me ţeli ubiti na neki okrutniji naĉin.

— Tris — kaţe. I ponovno je to on. Usne mu se sudaraju s mojima.

Obavija me rukama i podiţe, privija uza se, rukama me ĉvrsto drţi zaleĊa. Lice i zatiljak klizavi su mu od znoja, tijelo mu drhti. Rame mi probija ţestoka bol, no nije me briga, nije me briga, nije me briga.

Spušta me i zuri u mene, prstima mi prelazi preko ĉela, obrva, obraza, usana.

Preko usana mu prelazi nešto nalik na jecaj ili uzdah, a zatim me ponovno ljubi. Oĉi mu se cakle od suza. Nisam mislila da ću ikada vidjeti Tobiasa kako plaĉe. Boli me to.

Privijam se uz njegove grudi i plaĉem. Vraća se bol u mojoj glavi, ţestoko probadanje u ramenu, imam dojam da mi je tijelo dvostruko teţe. Naslanjam se na njega i on me podupire.

— Kako si uspio to uĉiniti? — pitam.

— Ne znam — odgovara. — Samo sam ĉuo tvoj glas. *** Nekoliko sekundi kasnije shvaćam zašto sam ovdje. Odmiĉem se od njega, rukama otirem lice i ponovno se okrećem prema zaslonima. Vidim zaslon koji nadzire fontanu s vodom za piće. Tobias je bio tako paranoiĉan kada sam ondje prosvjedovala protiv Neustrašivih. Neprestano je pogledavao zid iznad fontane. Sada znam i zašto.

Tobias i ja jedno vrijeme tako stojimo, mislim da znam o ĉemu razmišlja, jer i ja razmišljam o istome: kako nešto tako maleno moţe nadzirati tako velik broj ljudi? — jesam li ja upravljao simulacijom? — pita me.

— Ne znam koliko si njom upravljao, koliko si je nadgledao — kaţem. — Već je dovršena. Ne znam kako, no Jeanine je osmislila tako da nastavi djelovati bez upletanja.

On vrti glavom.

— To je... nevjerojatno. Uţasno, zlo... ali nevjerojatno.

Uoĉavam pokret najednom od zastora i vidim svoga brata, Marcusa i Petera koji stoje na prvome katu zgrade. Oko njih su vojnici Neustrašivih, svi odjeveni u crno i naoruţani.

— Tobiase — odsjeĉno kaţem. — Sada!

On trĉi do zaslona raĉunala i prstom po njemu kucka nekoliko puta. Ne mogu gledati kako radi to što radi. Vidim samo svoga brata. Ispred sebe drţi pištolj koji sam mu dala kao da je spreman upotrijebiti ga. Grizem usnicu. Ne pucaj.

Tobias još nekoliko puta pritišće zaslon, ukucava slova koja za mene nemaju nikakva smisla. Ne pucaj.

202

Vidim bljesak svjetla — iskra iz jednog od pištolja — i uzdišem. Moj brat, Marcus i Peter ĉuĉe na podu s rukama iznad glava. Nakon nekoliko trenutaka dolazi do komešanja, tako da znam da su ţivi, a vojnici Neustrašivih napreduju prema njima. Gomila u crno odjevenih ljudi oko moga brata.

— Tobiase — kaţem.

Ponovno je pritisnuo zaslon i svi su se na prvom katu ukoĉili.

Ruke im se opuštaju uz bokove.

Neustrašivi se zatim pomiĉu. Glave im se okreću lijevo — desno, ispuštaju pištolje iz ruku, a usne im se pomiĉu kao da viĉu, guraju jedni druge. Neki od njih ĉak padaju na koljena, hvataju se za glave u ljuljaju naprijed–natrag, naprijed–natrag.

Sva napetost u mojim grudima konaĉno popušta, pa sjedam i ispuštam dubok uzdah.

Tobias ĉuĉi ispred raĉunala i pritišće tipku kojom ga iskljuĉuje.

— Moram doći do podataka — kaţe — jer mogli bi inaĉe jednostavno ponovno pokrenuti simulaciju.

Promatram mahnitanje na zaslonu. Ista se mahnitost sigurno odvija i na ulicama.

Pogledom prelazim preko zaslona, gledam jedan koji prikazuje podruĉje grada pod nadzorom frakcije Nijekanja. Samo jedan zaslon prikazuje to podruĉje — na suprotnome kraju prostorije, na samome dnu. Neustrašivi na tom zaslonu pucaju jedni na druge, guraju se, vrište — kaos. U crno odjeveni muškarci i ţene padaju na tlo. Ljudi trĉe u svim smjerovima.

— Imam ih — kaţe Tobias koji u ruci drţi tvrdi disk raĉunala. Rijeĉ je o komadu metala veliĉine dlana. Pruţa mi ga, a ja ga odlaţem u svoj straţnji dţep.

— Moramo otići — kaţem i ustajem. Prstom upirem u zaslon s desne strane.

— Da, moramo — prebacuje mi ruku preko ramena. — DoĊi.

Zajedno hodamo hodnikom i zalazimo iza ugla. Dizalo me podsjeća na moga oca. Ne mogu se obuzdati i ne pogledati prema njegovu tijelu.

Leţi na podu pokraj dizala, okruţeno tijelima nekoliko straţara. Ispuštam prigušeni vrisak. Odvraćam pogled. Osjećam ţuĉ koja mi se uspinje u usta, pa povraćam pokraj zida.

Nakratko se osjećam kao da se sve u meni raspada, spuštam se u ĉuĉanj pokraj tijela, dišem na usta da ne bih osjetila miris krvi. Polaţem si dlan preko usta kako bih obuzdala jecaje. Još pet sekundi. Još samo pet sekundi slabosti, a zatim ću ustati. Jedan, dva. Tri, ĉetiri.

Pet. *** Nisam zapravo svjesna svega što me okruţuje. Tu je dizalo i staklena prostorija i nalet hladnoga zraka. Tu je gomila u crno odjevenih vojnika Neustrašivih koji viĉu. Pogledom traţim Calebovo lice, no nigdje ga nema, nema ga sve dok nismo napustili staklenu zgradu i izašli na svjetlost dana.

Caleb prema meni trĉi u trenutku kada prolazim kroz vrata, a ja mu padam u naruĉje. Ĉvrsto me drţi u zagrljaju.

— Tata? — pita me on.

Samo tresem glavom.

— Eh, pa — kaţe on, rijeĉ mu gotovo zapinje u grlu — i sam bi tako poţelio.

203

Preko Calebova ramena vidim Tobiasa koji zastaje usred koraka. Cijelo mu se tijelo koĉi dok pogled usmjerava prema Marcusu. U ţurbi da uništimo simulaciju, zaboravila sam upozoriti na njega.

Marcus prilazi Tobiasu i grli ga. Tobias stoji kao zaleĊen, ruku opuštenih niz tijelo, bezizraţajna lica. Gledam kako mu se Adamova jabuĉica penje i spušta, a oĉi podiţu prema stropu.

— Sine — uzdiše Marcus.

Tobiasu se lice grĉi.

— Hej — kaţem odmiĉući se od Caleba. Sjećam se bolnog udarca remenom preko moga zapešća u Tobiasovu krajoliku straha, pa se uguravam izmeĊu njih, odgurujem Marcusa. — Hej. Maknite se od njega.

Na zatiljku osjećam Tobiasovo disanje; njegove brze i kratke udisaje i izdisaje.

— Odmaknite se — sikćem.

— Beatrice, što radiš? — pita me Caleb.

— Tris — kaţe Tobias.

Marcus me zaprepašteno gleda, no njegov mi pogled djeluje laţno — oĉi su mu previše razrogaĉene, a usta previše otvorena. Kada bih znala naĉin kako izbrisati taj izraz s njegova lica, uĉinila bih to.

— Nisu svi oni ĉlanci Uĉenih bili krcati laţima — kaţem, skupljam oĉi prema Marcusu.

— O ĉemu to govoriš? — tiho pita Marcus. — Ne znam što su ti rekli, Beatrice, ali...

— Jedini razlog zašto vas do sada već nisam ubila jest taj što bi on trebao imati tu ĉast — kaţem. — Klonite ga se ili ću odluĉiti da me više nije briga.

Tobias me hvata za ruke i stišće. Nekoliko trenutaka Marcus me gleda ravno u oĉi, a njegove mi oĉi nalikuju na tamne rupe, izgledaju jednako kao i onda kad sam ga vidjela u Tobiasovu krajoliku straha. Zatim odvraća pogled.

— Moramo ići — kaţe Tobias nesigurnim glasom. — Vlak bi svakoga trena trebao stići.

Do ţeljezniĉke pruge hodamo preko nepristupaĉnog terena. Tobiasove su ĉeljusti ĉvrsto stisnute i zuri ravno ispred sebe. Osjećam ţalac ţaljenja. Moţda nisam smjela dopustiti da se sam obraĉuna sa svojim ocem.

— Oprosti — mrmljam.

— Nema razloga da se ispriĉavaš — odgovara, hvata me za ruku. Prsti mu se još uvijek tresu.

— Uskoĉimo li u vlak koji ide u suprotnome smjeru, pa umjesto u grad odemo izvan njega, mogli bismo otići do sjedišta Dobrohotnih — kaţem. — Tamo su ostali otišli.

— A što je s pripadnicima Iskrenosti? — pita moj brat. — Što misliš, kako će oni postupiti?

Ne znam kako će frakcija Iskrenosti reagirati na ovaj napad. Ne bi stali na stranu uĉenih — nikada ne bi uĉinili nešto tako nepošteno. No moţda se neće ni okrenuti protiv Uĉenih.

Nekoliko minuta prije dolaska vlaka stojimo pokraj traĉnica. Tobias me u jednom trenutku podiţe budući da jedva stojim na nogama, a ja mu glavu naslanjam na rame i udišem miris njegove koţe. Budući da me spasio od napada, njegov sam miris povezala s osjećajem sigurnosti, pa dokle god se budem usredotoĉila na njega, osjećat ću se sigurno, ĉak i sada.

Zapravo se neću osjećati sigurno dokle god su s nama Marcus i Peter. Trudim se ne gledati ih, no ipak njihovu prisutnost osjećam poput plahte preko lica. Okrutnost sudbine je htjela da moram putovati s ljudima koje mrzim, dok sam one koje volim ostavila mrtve.

204

Mrtvi ili budni ubojice. Gdje su sada Christina i Tori? Tumaraju li sada ulicama shrvane osjećajem krivnje zbog onog što su uĉinile? Ili okreću pištolje prema ljudima koji su ih nagnali da to uĉine? Ili su i one već mrtve? Voljela bih znati.

Istodobno se nadam da nikada neću doznati. Ako je još ţiva, Christina će pronaći Willovo tijelo. A ako me ponovno vidi, njezine u frakciji Iskrenosti istrenirane oĉi odmah će vidjeti da sam ja ta koja ga je ubila. Znam to. Znam i guši me, tišti me osjećaj krivnje, zato moram zaboraviti. Prisiljavam se na zaborav.

Dolazi vlak i Tobias me spušta na tlo kako bih mogla uskoĉiti u vagon. Trĉim nekoliko koraka uz vagon, pa se boĉno bacam, doĉekujem na lijevu ruku. Kotrljam se u unutrašnjost vagona i sjedam uza zid. Caleb sjeda meni suĉelice, dok Tobias sjeda pokraj mene, stvara ogradu izmeĊu moga tijela i Marcusa i Petera. Mojih neprijatelja. Njegovih neprijatelja.

Vlak zaokreće i vidim grad iza nas. Postajat će sve manji i manji, sve dok ne doĊemo do podruĉja gdje završavaju svi putovi, pojave se šume i polja koje sam posljednji put vidjela kada sam bila premalena da bih im se divila. Dobrota Dobrohotnih jedno će nam vrijeme pruţiti utjehu, no ne moţemo ondje zauvijek ostati. Uskoro će nas Uĉeni i korumpirani voĊe Neustrašivih poĉeti traţiti, pa ćemo morati nastaviti dalje.

Tobias me privija uza se. Savijamo koljena i povijamo glave kako bismo se zbliţili u vlastitome prostoru u kojem nećemo vidjeti one koji nas uznemiravaju, dah nam se miješa dok dišemo, izdišemo i udišemo.

— Moji roditelji — kaţem. — Danas su poginuli.

Premda sam to glasno izgovorila, premda znam da je istina, ne doima mi se stvarno — Umrli su za mene — kaţem. To me se doima vaţnim.

— Voljeli su te — odgovara on. — Za njih nije bilo boljeg naĉina da ti to i pokaţu.

Kimam glavom, pogledom pratim liniju njegove donje ĉeljusti.

— I ti si danas gotovo poginula — kaţe. — Gotovo sam te upucao. Zašto me nisi upucala, Tris?

— Nisam to mogla uĉiniti — kaţem. — Bilo bi to kao da sam pucala u samu sebe.

Izgleda tronuto, privija se bliţe meni, tako da mi usnama dodiruje usnice dok govori.

— Moram ti nešto reći — kaţe.

Prstima prelazim preko mišića njegove ruke i gledam ga.

— Moţda sam se zaljubio u tebe. — Blago se smiješi. — Ĉekam da budem siguran, pa ću ti reći.

— Kako obazrivo od tebe — kaţem, takoĊer se smiješim.

— Trebali bismo pronaći kakav komad papira, tako da moţeš sastaviti popis, povelju ili nešto u tom stilu.

Osjećam njegov smijeh na boĉnoj strani svoga lica dok mi nosom prelazi preko ĉeljusti, pritišće mi usne uz uho.

— Moţda sam već sasvim siguran — kaţe — samo te ne ţelim preplašiti.

Kratko se smijem.

— Onda bi me trebao bolje poznavati.

— Dobro — kaţe. — Onda, volim te.

Ljubim ga dok vlak klizi u neosvijetljeno, nesigurno podruĉje. Ljubim ga koliko me volja, predugo s obzirom na to da moj brat sjedi samo metar od mene.

205

Zavlaĉim ruku u dţep i uzimam tvrdi disk s podacima vezanim uz simulaciju. Okrećem ga u rukama dok se na njemu zrcali svjetlost sunca na zalasku. Marcusove oĉi pohlepno prate moje kretnje. Nije sigurno, razmišljam, uopće nije. Ĉvrsto tvrdi disk privijam uz grudi, naslanjam glavu na Tobiasovo rame i pokušavam zaspati.

Frakcija Nijekanja i Neustrašivi su uništeni, njihovi pripadnici raštrkani. Sada smo poput ljudi bez frakcije. Ne znam kakav će biti ţivot bez frakcije — kao išĉupan iz korijena, poput lista odvojenog od stabla koje mu je pruţalo ţivot. Mi smo stvorenja gubitka; ostavili smo sve iza sebe. Nemam ni doma, ni puta, ni sigurnosti. Nisam više nesebiĉna Tris, ni hrabra Tris.

Pretpostavljam da sada moram biti više i jedna i druga.

206