17. MNL "VUKOMERIČKE GORICE 2020." Glasnik Momačka večer!!! Broj: 02/2020
Datum: 21.06.2020.
Tvrda i kvalitetno grbava Grbavica na Hotnje ove godine nas je dočekala u nešto boljem stanju nego prijašnjih godina. Dečki su si "dali" truda i dvaput prije Lige pokosili igralište. A to je za njih veliki napredak. Čak su ga i malo povećali u odnosu na prijašnje godine. Ali loše vrijeme koje je prethodilo samom događanju dodatno je otežalo uvjete našim dičnim malonogometnim snagama da još više pokažu kvalitetu na terenu za koju znamo da imamo.Po ne baš lijepom vremenu, ipak smo tu epizodu odradili. Neki su otišli zadovoljni, neki malo srditi, a neki su do kraja iskoristili blagodati koje je dala kiša i blatnjav teren, tako da su "lastavice" nakon službenog programa frcale po terenu sam tak. Kvalitetan učinak žujinih produkata dao je svoje. No, da mi nebi zaboravili na naše povijesne osobe, tu je jedna, vrlo zanimljiva. GAVELLA, Branko Gavella, Branko, hrvatski kazališni redatelj, pedagog, teatrolog, kazališni kritičar i prevoditelj (Zagreb, 29. VII. 1885 – Zagreb, 8. IV. 1962). Filozofiju, germanistiku i slavistiku studirao u Beču, gdje je 1908. doktorirao. 1914. počeo je režirati u zagrebačkome HNK-u, gdje je bio ravnatelj Drame 1922–26., a 1926–29. bio je direktor Drame Narodnoga pozorišta u Beogradu. Utemeljitelj Akademije za kazališnu umjetnost u Zagrebu (1950) i jedan od osnivača Zagrebačkoga dramskoga kazališta (1953., danas Dramsko kazalište »Gavella«). Redoviti član JAZU bio je od 1961. Praizvedbom Golgote (1922), prvoga Krležina izvedenoga djela, započela je i puna afirmacija Gavelle kao redatelja. Do 1926. i odlaska u Beograd definitivno je profilirao svoju redateljsku poetiku. Temeljni Gavellini redateljski postulati očitavaju u jedinstvenosti i dramaturškoj logici scenskoga dispozitiva, u kojem se zamjećuju crte oplemenjenoga konstruktivizma, s odjecima ekspresionističkih obilježja te poštivanje tekstualnoga predloška – iz čega će poslije proizići njegova formulacija o vlastitu radu koji obilježava »zastupanje književnosti u kazalištu«. Istražujući hrvatsku baštinu posebnu je pozornost posvećivao H. Luciću, M. Držiću, I. Gunduliću i T. Brezovačkomu, a svoje je suvremenike, u rasponu od I. Vojnovića do M. Krleže i M. Matkovića, smatrao ishodištem za potvrdu vlastitih teorijskih pretpostavaka o redatelju kao idealnom zastupniku dramatičara pred javnošću. Velik prinos novom aspektu ambijentalne režije dao je na Dubrovačkim ljetnim igrama, posebice u realizacijama Goetheove Ifigenije na Tauridi (1953) i Vojnovićeva dramoleta Na taraci (1953). Kao redatelj, teatrolog i kazališni pedagog Gavella je proistekao iz srednjoeuropske kazališne moderne i nekih prepoznatljivih oblika scenskog ekspresionizma kao njezina kasnijega derivata. Po dubini pristupa redateljskom otjelotvorenju dramske književnosti i glazbene partiture na pozornici, Gavelli nedvojbeno pripada mjesto u vrhu moderne europske režije, a u hrvatskoj je teatrologiji jedan od njezinih neprijepornih prvaka. To je kaj se tiče i dotikavle njega, da mi vidimo kaj smo i kak delal na terenu:
Gornja Opatija - Kravarsko 0:7 Leptiri su valda jeden drugomu rekli kaj ga ide. Zvrpili se kak rakova deca u mehane pri Načelnice i krenuli. Odlučni. Nabrijani. Sa svim navijačima kaj ih moreju skupioti. A Jakov i
[1 od 5]