TO I VRAPCI ZNAJU

TO I VRAPCI ZNAJU - izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka - sve fotografije su objavljene na facebooku, focanskidani, flickr-u ekranportal13, portalima...

- priredio:Kenan SaraÄ?

TO I VRAPCI ZNAJU - izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka - sve fotografije su objavljene na facebooku, focanskidani, flickr-u ekranportal13, portalima...

- priredio:Kenan SaraÄ?

1

2

3

4

Zločini u Foči ... linkovi Uploaded on June 1, 2015

https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18171710339/in/photostream/ Zloĉini u Foĉi ... linkovi Zloĉini u Foĉi bs.wikipedia.org/wiki/Zlo%C4%8Dini_u_Fo%C4%8Di

Masakri u Foĉi sh.wikipedia.org/wiki/Masakri_u_Fo%C4%8Di

Ratni zlocini u Foci www.camo.ch/aktuelno/ratni-zlocini-u-foci/

SILOVANJE KAO RATNI ZLOĈIN www.tuzilastvorz.org.rs/html_trz/%28CASOPIS%29/SRP/SRP03/...

LOGORI SMRTI FOCA www.camo.ch/foca_LS.htm

5

Foĉa i zloĉini: Šta to ima u ljudima tuţno… www.autonomija.info/foca-i-zlocini-sta-to-ima-u-ljudima-t...

Faik Tafro www.e-novine.com/author/faik-tafro

Tag: foca www.e-novine.com/tag/foca

Opomena i sjećanje: Monstruozni zloĉini u Foĉi - ĉetniĉko orgijanje nasevijesti.com/index.php/sadrzaj-iz-rubrike-historija/it...

SuĊenje Ratku Mladiću O zloĉinima ―pojedinaca― u Foĉi www.slobodnaevropa.org/content/o-zlocinima-pojedinaca-u-f...

Zloĉin u Foĉi : 12-godišnja djevojĉica silovana devet puta u jednom dan doznajemo.com/2012/04/18/zlocin-u-foci-12-godisnja-djevoj...

Haški tribunal i zloĉini u BiH - FOĈA (dokumentarni film) youtu.be/Lo7IRIEsTN8

Zloĉini genocida u Foĉi youtu.be/H-IeDQ5J7gk

Zlocin cetnika i partizana u Foci(Za one koji velicaju lik i djelo Tita) www.islambosna.ba/forum/politika-i-aktuelnosti/zlocin-cet...

Opomena i sjećanje: Monstruozni srpski zloĉini u Foĉi defter.bosnjaci.agency/opomena-i-sjecanje-monstruozni-srp...

Ratni zloĉinci i danas nesmetano šetaju Foĉom sandzakpress.net/ratni-zlocinci-i-danas-nesmetano-setaju-...

U Foĉi uhapšen ratni zloĉinac Stanković balkans.aljazeera.net/vijesti/u-foci-uhapsen-ratni-zlocin...

Predao se osumnjiĉeni za ratni zloĉin na podruĉju opštine Foĉa www.nezavisne.com/novosti/bih/Predao-se-osumnjiceni-za-ra...

6

Foĉa: mjesto zloĉina - Dani www.bhdani.ba/portal/arhiva-67-281/195/t19519.shtml

Ĉetniĉki zloĉini u Istoĉnoj Bosni (1941-1945), Nataša Zimonjić-Ĉengić u Foĉi 1944. skupljala je kosti ubijenih muslimana. zokstersomething.com/2015/05/15/cetnicki-zlocini-u-istocn...

Izvinjenje ţrtvama silovanja u Foĉi www.b92.net/info/komentari.php?nav_id=702304

Welcome to Foĉa iliti zatvor za ne-Srbinjane edvinkankacudic.wordpress.com/2013/02/16/welcome-to-foca-...

Podignuta optuţnica protiv Radomana Fundupa zbog zloĉina protiv ĉovjeĉnosti u Foĉi www.avaz.ba/clanak/154681/podignuta-optuznica-protiv-rado...

ŢRTVE RAZOĈARANE PRESUDOM ZA SILOVANJA U FOĈI www.sense-agency.com/tribunal_%28mksj%29/zrtve-razocarane...

Fundup Radovan, osumnjiĉen za ratni zloĉin u Foĉi, predao se Tuţilaštvu BiH novasloboda.ba/fundup-radovan-osumnjicen-za-ratni-zlocin-...

22 godine od zloĉina u Foĉi www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/22-godine-od-zlocina-u-foci

Osumnjiĉeni za ratni zloĉin u Foĉi predao se Tuţilaštvu BiH www.24sata.info/vijesti/bosna-i-hercegovina/215261-osumnj...

GENOCID U FOĈI www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=46142

Tema: zlocini u foci www.vijesti.ba/tag/Zlo%C4%8Dini%20u%20Fo%C4%8Di

Trebinje: OdreĊen pritvor Ranku Stevanoviću osumnjiĉenom za ratne zloĉine u Foĉi www.vijesti.ba/vijesti/bih/53869-Trebinje-Odredjen-pritvo...

7

ZLOĈIN U FOĈI - Kazneno popravni dom «Foĉa» Predmet: Mitar Rašević i Savo Todović Haški predmet prepušten Sudu Bosne i Hercegovine www.documenta.hr/assets/files/Sudjenja/FOCA_izvjestaji_s_...

Zločini u Foči...linkovi 2 Uploaded on June 3, 2015 https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18400851445/in/photostream/

linkovi 2 - Suočavanje SILOVANJE KAO RATNI ZLOČIN GORE OD SMRTI Dţenana Karup-Druško www.tuzilastvorz.org.rs/html_trz/(CASOPIS)/SRP/SRP03/729.pdf 11.06.2001.

KP DOM FOČA - ZLOČIN I KAZNA www.sense-agency.com/tribunal_(mksj)/kp-dom-foca-zlocin-i-kazna.25.html?cat_id=1&news_id=1253 Ranko Stevanović OsuĎen na 14 godina za zločin u Foči www.balkaninsight.com/rs/article/osuden-na-aa4-godina-za-...

Bošnjački danak u krvi, Svjedočanstva zločina nad Bošnjacima 1992. bosniangenocide.wordpress.com/2012/03/13/bosnjacki-danak-...

IZVEŠTAJ POVODOM PROTESTA U ZNAK OBELEŢAVANJA 20 GODINA OD POČINJENIH ZLOČINA SEKSUALNOG NASILJA U FOČI U ORGANIZACIJI ŢENA ŢRTVA RATA www.zeneprotivnasilja.net/vesti/184-20-godina-od-poinjeni...

BEHAR • 2009. • BROJ 90-91 • behar.hr/arhiv/Behar-90-91.pdf

8

A jednog dana su priredili lov. Pravi lov na ljude. Uzeli su pse i nekoliko stotina vojnika i otišli u brda da love one koji su bili izbjegli smrt… Ubijali su ih na licu mjesta…”, zabilježio je Zulfikarpašić priču svjedoka.

Skeleti pored Ćehotine Nataša nastavlja: “Sedam dana je trajalo sabiranje tih kostiju, koje smo odnosili na jedno mjesto pored Ćehotine… Slagali smo ih kao drva što se slažu… Hrpa se svaki dan povećavala, i taman kad bi se učinilo da će dobiti svoje definitivne obrise, dođem drugi dan i vidim da je hrpa još veća… Puno sam toga ružnog u godinama od tada do danas doživjela, ah, ružnog, i to je blaga riječ, ali ti skeleti pored Ćehotine, posebno dječiji, poluraspadnuti, na kojima su se, u raznim mojim kasnijim trenucima očaja i zapitanosti nad svim, pojavljivala osmjehnuta dječija lica, uvijek sa krupnim očima koje kao da mi nešto hoće reći, dakle, ti skeleti me ne prestaju proganjati…

TO I VRAPCI ZNAJU - izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka - sve fotografije su objavljene na facebooku, focanskidani, flickr-u ekranportal13, portalima...

- priredio:Kenan Sarač

9

ISTRAGA PROTIV GORDANA PAVLOVIĆA I JOŠ 16 OSOBA Uploaded on June 4, 2015 https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18460150222/in/photostream/

*****slika našeg Malog MISTA***** ···Malo MISTO, Bosnia and Herzegovina··· ISTRAGA PROTIV GORDANA PAVLOVIĆA I JOŠ 16 OSOBA U VEZI MALVERZACIJA U KRISTAL BANCI Sarajevo – Tuţilaštvo BiH i Specijalno tuţilaštvo RS vode istragu protiv 17 osoba zbog sumnje da su zloupotrebom sluţbenog poloţaja u nekadašnjoj Balkan investment banci Banjaluka izvršili više kriviĉnih djela i time joj nanijeli višemilionsku štetu.

Osnivaĉi Balkan investment banke bili su litvanska banka Ukio bankas i investiciona kompanija Ukio banko investicione grupe. Balkan investment bankom su do njene propasti upravljali Litvanci, a 2013. godine banku je kroz proces dokapitalizacije preuzela RS i danas posluje pod imenom Banka Srpske.

Istraga Tuţilaštva BiH Sagovornik blizak Tuţilaštvu BiH rekao je „Glasu Srpske― da je istraga otvorena protiv bivšeg direktora Balkan investment banke Edvinasa Navickasa, direktora sektora finansija Marije Ninković, koja je bila njegova desna ruka i najbliţi saradnik, te direktora brokerskog odjeljenja Dijane Ostić. Tuţilaštvo BiH je, kako istiĉe naš sagovornik, istragu otvorilo i protiv bivšeg direktora Direkcije za upravljanje rizicima Mirjane Ĉomić, direktora pravne sluţbe i sekretara banke Saše Grabeţa i direktora Sektora sredstava i privremenog upravnika banke Dejana Radmanovića.

Pored ĉelnika Balkan investment banke, istragom su obuhvaćeni i njihovi konsultanti i saradnici.

MeĊu njima su, kako istiĉe izvor „Glasa Srpske― blizak Tuţilaštvu BiH, konsultant banke Vitomir Popović, zastupnici Ukio banko investicione grupe Nenad i Sanja Rubeţ i vlasnik foĉanske firme

10

„Pavgord― Gordan Pavlović. Nenad i Sanja Rubeţ su zastupali i interese Fabrike glinice „Biraĉ― iz Zvornika, ĉiji je vlasnik bila Ukio banko investicione grupe, ĉime su bili u svojevrsnom sukobu interesa. Pavlović je, nakon što je uz saglasnost Vlade RS u aprilu 2013. godine otvoren steĉaj u „Birĉu―, za 6,4 miliona evra preuzeo od Ukio banko investicione grupe sva potraţivanja u zvorniĉkoj fabrici. Potraţivanja, prema raĉunici Litvanaca, iznose 85,6 miliona evra, ali je taj iznos osporen.

– Tuţilaštvo osumnjiĉene tereti za kriviĉno djelo organizovani kriminal. Osim istrage malverzacija u samoj Balkan investment banci, istraţioci rade i na opseţnoj istrazi koja se odnosi na transakcije banke sa „Birĉem― i drugim povezanim licima – kazao je sagovornik „Glasa Srpske―.

Ministar finansija RS Zoran Tegeltija izjavio je ranije da je preko fabrike „Biraĉ― opljaĉkana milijarda maraka. Zbog zloupotreba u „Birĉu― MUP RS je ranije podnio Specijalnom tuţilaštvu RS prijave protiv petorice Litvanaca, koji su osumnjiĉeni za milionske pronevjere.

Naš izvor kaţe da Tuţilaštvo BiH istraţuje i regularnost davanja 72 miliona KM sumnjivim pravnim licima putem Balkan investment banke.

– Tuţilaštvo je došlo do obimnih podataka o tome kako je Navickas izvlaĉio novac putem svojih firmi u BiH, Hrvatskoj i Srbiji. On je milione uloţio u kupovinu nekretnina u Hrvatskoj putem svoje firme „Baltik―, kojoj je Balkan investment banka dala kredit od 700.000 KM. On i njegova supruga posjeduju i firme „Industrija Adria―, „Inegra― i „Kvasko― – kaţe naš sagovornik.

Portparol Tuţilaštva BiH Adisa Karaĉić kaţe da ne mogu govoriti o ovom sluĉaju.

Specijalno tuţilaštvo RS Istragu protiv odgovornih u Balkan investment banci vodi i Specijalno tuţilaštvo RS, a prvoosumnjiĉeni je Navickas. Portparol Specijalnog tuţilaštva Dragica Tojagić kaţe da je 2013. godine MUP RS podnio izvještaj protiv više lica zbog kriviĉnih djela koja se mogu dovesti u vezu s poslovanjem ove banke.

– Specijalno tuţilaštvo otvorilo je istragu protiv Navickasa i drugih lica zbog postojanja osnova sumnje da su poĉinili kriviĉna djela organizovani kriminal i zloupotreba ovlašćenja u privredi. Oni se terete da su u periodu od 2007. do polovine 2013. godine kršeći Zakon o bankama i propisane procedure banke drugim privrednim društvima omogućili odobravanje ili odobrili veći broj riziĉnih kredita u znatnim iznosima – kaţe Tojagićeva.

Dodala je da su osumnjiĉeni više puta prolongirali rokove za vraćanje kredita, smanjivali i otpisivali ugovorene kamate, a da neki krediti nisu ni vraćani.

– To je bitno uticalo na likvidnost, rezultate poslovanja, stopu adekvatnosti kapitala i kvalitet aktive banke. Tako je Balkan investment banci nanesena šteta velikih razmjera, a drugim privrednim društvima i pravnim licima pribavljena znatna imovinska korist ĉiji taĉan iznos još nije utvrĊen – istakla je Tojagićeva.

Prema njenim rijeĉima, u toku je i istraga protiv Balkan investment banke, Navickasa i drugih odgovornih lica zbog postojanja osnova sumnje da su od 1. juna 2004. do aprila 2013. godine suprotno odredbama Zakona o unutrašnjem platnom prometu u namjeri da inostranim firmama pribave protivpravnu imovinsku korist omogućili preduzećima „Biraĉ― i „Alumina― iz Zvornika da izbjegnu poslovanje i platni promet preko redovnih bankovnih raĉuna.

– Ta preduzeća su sa nerezidentima poslovala putem nerezidentnih raĉuna otvorenih u Ukio banci u Litvaniji. Preko tih raĉuna su ciljano plaćane obaveze pojedinim dobavljaĉima i povjeriocima, isplaćivane plate radnika i izvlaĉen novac iz „Birĉa―, „Alumine― i drugih povezanih lica. Tako su izbjegli blokade redovnih raĉuna, a pribavili znatnu imovinsku korist odreĊenim inostranim subjektima. Na taj naĉin oštetili su druge povjerioce i budţet RS – dodala je Tojagićeva.

Radi se, kako je istakla, o vrlo sloţenim istragama koje zahtijevaju prikupljanje velikog broja materijalnih dokaza, sprovoĊenje raznih vrsta vještaĉenja i prikupljanje dokaza putem meĊunarodne pravne pomoći.

11

Uprava Uprava Banke Srpske je od 20. novembra 2013. godine Specijalnom tuţilaštvu RS podnijela 11 kriviĉnih prijava protiv 17 osoba zbog sumnje da su zloupotrebom sluţbenog poloţaja u nekadašnjoj Balkan investment banci izvršili više kriviĉnih djela i time nanijeli štetu banci. U Banci Srpske nisu ţeljeli da govore o tome protiv koga su podnesene prijave.

izvor:agencije

*****slika našeg Malog MISTA***** ···Malo MISTO, Bosnia and Herzegovina··· foto:inbox

TO I VRAPCI ZNAJU - izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka - sve fotografije su objavljene na facebooku, focanskidani, flickr-u ekranportal13, portalima...

- priredio:Kenan Sarač

12

13

14

ZLOĈIN U FOĈI - Kazneno popravni dom «Foĉa» Uploaded on June 1, 2015 https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18350589952/in/photostream/

Predmet: Mitar Rašević i Savo Todović Haški predmet prepušten Sudu Bosne i Hercegovine www.documenta.hr/assets/files/Sudjenja/FOCA_izvjestaji_s_...

Sud BiHBroj predmeta: X-KRO-06/275 Optuţnica broj: KT-RZ-162/06 Optuţnica potvrĊena: 29. decembra 2006. godine Tuţilaštvo: Vesna Ilić Branilac Mitra Raševića: Slaviša Prodanović Branioci Save Todovića: Mladen Šarenac i Jovan Debelica Sudsko vijećesudija Hilmo Vuĉinić, Predsjednik VijećaFisher Sheerin Avis, meĊunarodni sudac, ĉlan VijećaPaul Melchior, meĊunarodni sudac, ĉlan Vijeća SuĊenje prati regionalni tim za praćenje domaćih suĊenja za ratne zloĉine koji ĉine sljedećeorganizacije: Istraţivaĉko dokumentacioni centar Sarajevo, Fond za humanitarno pravo izBeograda, Documenta iz Zagreba i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek.Tok postupka:Sud je prilagoĊenu optuţnicu Tuţilaštva BiH prihvatio 29. decembra 2006. godine.

Optuţeninisu pristupili roĉištu za izjašnjenje o krivnji odrţanom 15. januara 2007. godine, te je Sud uskladu sa zakonom konstatovao da optuţeni poriĉu krivnju. Glavni pretres je zapoĉeo 6. aprila2007. godine.Taĉke optuţnice: Optuţnica tereti Mitra Raševića i Savu Todovića za kriviĉno djelo zloĉina protiv ĉovjeĉnosti iz ĉlana 172. stav 1. taĉka h) Kriviĉnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH) u vezi sa sljedećim taĉkama:•lišenje druge osobe ţivota (ubistvo) •deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva •zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fiziĉke slobode suprotno osnovnim pravilimameĊunarodnog prava •muĉenje •prisilni nestanak osoba •druga neĉovjeĉna djelaa sve u vezi sa ĉlanom 180. stav 1. i 2. KZ BiH (individualna i komandna odgovornost) i 29.(sauĉinitelji) istog zakona.Saţetak optuţbePrema navodima optuţnice Mitar Rašević i Savo Todović su od aprila 1992. g. do oktobra 1994.g. uĉestvovali u okviru širokog i sistematiĉnog napada vojske i policije Republike Srpske, kaoparavojnih formacija, usmjerenog protiv civilnog nesrpskog stanovništva na širem podruĉjuopštine Foĉa. Prema navodima optuţnice optuţeni su zajedno sa upravnikom KP doma „Foĉa―, straţarima idrugim licima, uĉestvovali u udruţenom zloĉinaĉkom poduhvatu ĉiji je cilj bio zatoĉenjeMuslimana i drugih nesrpskih civila iz Foĉe i okolnih podruĉja u nehumanim uslovima u KPdomu „Foĉa―.U navedenom periodu u KP domu „Foĉa―, koji je imao sva obiljeţja logora, bezpravnog osnova je nezakonito zatvoreno najmanje 700 zatvorenika nesrpske nacionalnosti.Prema navodima optuţnice Mitar Rašević je kao komandirstraţe KP doma „Foĉa― bio zaduţenza nadzor nad najmanje 37 zatvorskih straţara, te je imao efektivnu kontrolu nad njima. Savo Todović, u svojstvu zamjenika upravnika KP doma „Foĉa―, imao je ovlaštenja i duţnostikoje pripadaju komandantu logora. Optuţeni, kao nadreĊene i odgovorne osobe, propustili su da preduzmu nuţne i razumne mjereza sprjeĉavanje ĉinjenja zloĉina i kaţnjavanje poĉinitelja istih.Prema navodima optuţnice, u gore navedenom periodu, straţari pod komandom Mitra Raševićasu birali zatvorenike na osnovu spiskova koje je sastavljao Savo Todović.Ovi zatvorenici suzatim odvoĊeni u prostorije za ispitivanje u kojima su bili premlaćivani, muĉeni, a neki i ubijeni.U periodu od juna do augusta 1992. godine straţari pod komandom Mitra Raševića, te pripadnicivojske i policije su, sa znanjem i dopuštenjem Raševića i Todovića, ulazili u KP dom te fiziĉki ipsihiĉki muĉili zarobljenike. Ova muĉenja su, prema optuţnici, rezultirala smrću 26 lica.Optuţnica navodi da su u periodu od aprila 1992. godine do oktobra 1994. godine Rašević iTodović doprinosili stvaranju i odrţavanju atmosfere straha i loših ţivotnih uslova u logoru.Prijetili su zarobljenicima nanošenjem teških fiziĉkih povreda u sluĉaju bjekstva.TakoĊe, prema

15

navodima optuţnice, Rašević i Todović su uĉestvovali u stvaranju sistemaprisilnog rada u domu, izmeĊu ostalog, sastavljajući spiskove zatvorenika koji će raditi naodreĊenim lokacijama.Glavni pretres14. 09. 2007. – saslušanje zaštićenih svjedokaIzvještaj: Mirza Huseinović,IDC - Sarajevo, regionalni tim za praćenje domaćih suĊenjaSaslušana su dva zaštićena svjedoka Tuţilaštva BiH, (FVS 162 i FVS 71). Tokom svjedoĉenjakorištene su iste zaštitne mjere koje su korištene prilikom svjedoĉenja ovih svjedoka u Haškomtribunalu u predmetu ''Krnojelac'' (upotreba pseudonima i svjedoĉenje iza paravana).Svjedok: FVS 162Direktno ispitivanje Svjedok je 1992 godine ţivio u Foĉi, bio je direktor firme koja je imala vezu sa robnimrezervama. U to vrijeme je u gradu vladala panika, Srbi su svoju djecu sklonili iz grada. Na ţeninprijedlog su se sklonili u vikendicu udaljenu 8 km od grada, te je svjedok na posao išao izvikendice. IzbjeglištvoDana 08.04.1992 godine je naišao na punkt na kojem je zaustavljen. Reĉeno mu je da ne moţeući u grad autom, ostavio je auto i na posao otišao kroz park. Vidio je dosta vojske u Zabarama.Toga dana na posao nije došlo pola ljudi. Stalno se ĉulo pucnje. Pozvao je svoje saradnike i pitaošta se dešava. Rekli su da će to kratko trajati i da će vojska sve riješiti. Negdje oko 13:30 reĉeno mu je da su robne rezerve zauzete, a saradnik mu je predloţio da odukući kako ne bi poginuli. Nazvao ga je brat i rekao mu da bjeţi iz Foĉe jer idu «Arkanovci» kojisve ubijaju. Svjedok se zaputio u Ustikolinu gdje se zadrţava tri dana. Zatim odlazi za Goraţde,pa u Pljevlje, jer je dobio informaciju da su mu tamo izbjegli ţena i djeca. Iz Pljevlja otišao je zaTitograd jednom prijatelju. Kako je njegova kuća bila puna izbjeglica iz Titograda odlazi zaGolubarac gdje se zadrţao oko mjesec dana.

Deportacija iz Crne Gore u FoĉuNjegov boravak u Golubarcu okonĉan je 27. maja 1992. godine kada su po njega došla dvainspektora i odveli ga u stanicu milicije da da izjavu. U miliciji je morao ostaviti liĉne stvari,nakon ĉega je zatvoren u ćeliju u kojoj je bio od 12:00 do 19:00 sati. Tada su izdali potvrdu pokojoj se svjedoka treba prebaciti za Foĉu. Isti dan je, zajedno s još nekoliko uhapšenika,transportiran za Foĉu. U pratnji su bila dva policajca. Uzput su ih maltretirali i zastrašivaligovoreći im da će ih pobiti ako ne predaju sve vrijednosti koje imaju kod sebe.

Svjedoku su prijepolaska stegli lisice da su mu se urezivale u meso. Zatoĉeništvo u kaznenopopravnom domu u FoĉiU kazneno-popravnom domu u Foĉi (KP dom) već je bilo zatoĉeno oko 600 ljudi. Svjedok je biozatvoren s još 17 ljudi u posebnoj prostoriji u kojoj su drţali obrazovane ljude i direktore.Zatoĉenici u KP domu nisu imali dovoljno hrane tako da je svjedok tokom zatoĉenja smršao 25kg. U KP domu bilo je zatoĉenih i Srba. Oni su imali dovoljno hrane. Za vrijeme zatoĉeništva voĊen je na ispitivanje Plaviĉić Zoranu, Koprivici i Staroviću koji ganisu maltretirali, rekavši da on nije njihov sluĉaj. Jedne prilike je Prodanović traţio dvojicu ljudiza rad.

Svjedok se prijavio, utovarali su blokove u jednom selu udaljenom 5 do 6 km.13. juna 1992 godine poslije ruĉka je po njega došao straţar i odveo ga u upravu gdje su bilipolicajci Vuković i Slavko Drakula te straţari KP doma. Po ulasku u prostoriju Slavko je optuţiosvjedoka da je u Foĉi, na svojoj zgradi, bio sa mitraljezom. Nakon toga ga je udario kundakompuške u usta i rekao Vukoviću da ga vodi u jednu prostoriju iza portirnice. Tu ga je Vukovićpalicom tukao oko 40 minuta. Poslije premlaćivanja odveli su ga u samicu gdje je bilo zatvorenojoš 10-ak ljudi. Iz samice je pušten nakon tri dana po nareĊenju Mitra Raševića koji je pitao što ćeon tu.Još jednom je bio u samici zbog ćebadi za pokrivanje koja je koristio, što je vidio jedan od ĉuvarai zatvorio ga u samicu. I ovaj put je pušten od strane Mitra Raševića. Svjedok je rekao da sutuĉeni i drugi zatvorenici, ali da on nije bio oĉevidac, 'ĉuo je krikove ljudi koje tuku'. Sjeća se daje Ferida Šabanovića puno tukao Vuković. Izvjesnog ''Šabovca'' su jednom prilikom odveli spratniţe, zatoĉenici su ĉuli kako ga Burilo tuĉe dok ga ovaj moli da prestane. Burilo i Vuković bili sunajzloglasniji straţari u logoru. Svjedok se sjeća sluĉajeva kada su zatoĉenici umirali - izvjesni Hadţić, Šandal i neki gluhonijemi ĉovjek za kojeg ne zna kako se zvao. O optuţenimaSvjedok je od ranije poznavao optuţenog Mitra Raševića za kojeg je rekao da je bio komandirstraţe.

Obilazio je samice te je sa svjedokom dva puta razgovarao. Drugooptuţenog SavuTodovića nije poznavao. U KP domu bio je zamjenik upravnika. Svjedok navodi da se je svevrtilo oko Save Todovića, da je bio odgovoran za pravljenje spiskova ljudi za radove. Prvikontakt sa Savom Todovićem imao je kada ga je on pozvao i pitao da li se ĉuje s porodicom, gdjeje i šta radi, te da li

16

tokom rada izvan KP doma ima kontakata. Na pitanje tuţiteljice svjedok je rekao da ne moţe sa sigurnošću odgovoriti da li su Savo Todović,Mitar Rašević i Krnojelac znali šta se dešava u KP domu «Foĉa».Pred kraj svjedokova zatoĉenja došao je novi upravnik Sekulić. RazmjenaU razmjenu ga je ispratio Mitar Rašević, dao mu je isprave. Ispred KP doma ĉekao ga je golfkojim je dovezen pred Kulu. Tu ih doĉekuje upravnik Saniboj. U Kuli je ostao zatvoren osammjeseci i 15 dana. Razmjenjen je zahvaljujući angaţovanju kćerke. Za njegovu razmjenu data sudva ĉovjeka. Razmjenjen je 15. novembra 1993. godine. Unakrsno ispitivanje svjedoka: FVS 162Branilac optuţenog Mitra RaševićaNa pitanje branioca svjedok odgovara da je, kada je ĉuo jauke iz prostorije, ĉuo i spominjanjeimena ''Zelja1''. Zelja je bio elektriĉar, radio je sa ĉovjekom kojeg je tada tukao. Za Mitra Raševića svjedok kaţe da se je u KP domu ponašao «kao 'ĉovjek''.

Svjedok je dva putaodveden u samicu od strane straţara bez ikakve naredbe. Nikada se nije poţalio optuţenom MitruRaševiću na postupke zatvorskih ĉuvara. Svjedoku je poznato da je Mitar Rasevic išao na ratište ida ga nekad nije bilo po mjesec dana u KP domu «Foĉa». Branilac optuţenog Save TodovićaSvjedok je odgovorio da je u Foĉi za vrijeme njegovog zatoĉenja vojska drţala vlast. Na pitanje optuţenog Save Todovića svjedok je odgovorio da ga optuţeni nije nikada rasporediona neke radove i da ga nije nikada tukao.Svjedok: FVS 71Direktno ispitivanje Oruţani sukob i izbjeglištvoSvjedok je 1992. godine ţivio u Foĉi. Prije izbijanja oruţanog sukoba ljudi su se poĉeli odvajati.Pucnjava po Foĉi je poĉela 08.aprila '92. godine, krenuo je na posao, no tamo je vidio da nemanikoga od kolega pa se i on vratio. 12. aprila '92. godine je opkoljen kvart gdje je ţivio. Istogdana se izvlaĉi iz Foĉe i odlazi za Crnu Goru. Do 22 maja '92. godine bio je u Baru. 1Dragan Zelenović ''Zelja'' osuĊen u Haškom tribunalu na 15 godina zatvora.Deportacija iz Crne Gore21. maja 1992.g. je uhapšen od crnogorske policije i odveden u policijsku stanicu u Baru. Tu jezadrţan do 22. maja, kada u jutarnjim satima dovode još trojicu, te ih zajedno odvode u HercegNovi. Tu su ih zatvorili u samicu u koju su doveli još ĉetrnaestoricu (14) muškaraca. Ukupno ihje bilo oko dvadesetak, od ĉega je pola bilo iz Foĉe. Zatoĉeništvo u kazneno-popravnom domu u Foĉi25 maja 1992. godine je zajedno s još dvadeset osoba odveden u KP dom «Foĉa». Stiţu naveĉeroko 21:00 h. Ispred KP doma ih doĉekuje 6 do 7 vojnika koji ih maltretiraju i psuju. Unutra su ihdoĉekali straţari Slavko Koroman i Mašić Dragan. U KP domu «Foĉa» bio je zatoĉen do 06.oktobra 1993. godine. Tokom zatoĉenja u KP domu bio je u prostorijama 11.,12.,13.,14 i 15. Ulogoru nije bilo dovoljno hrane, pa je za kratko vrijeme smršao 20-25 kg. Za srpske zatvorenikeje hrane bilo dovoljno. Kada je došao u KP dom «Foĉa» bilo je od 500 do 1000 zaotoĉenika,zadnja grupa u logor je dovedena u augustu. Radio je na cjepanju drva, ĉišćenju kokošinjaca irudniku a da to nije traţio. PremlaćivanjaSvjedok je ĉetiri puta tuĉen. 11. jula 1992. godine Matić Zoran i Obrenović su ga tukli 20-akminuta. 1993. godine tuĉen je od strane Matovića i zatvoren 15 dana u samici. Iz samice ga jepustio Mitar Rašević koji ga tada nije pitao zašto je u samici. Drugom prilikom Matović je tukaonjega i njegovog brata, svjedoka pod pseudonimom FVS 76. Svjedok i njegov brat su otišli dabace smeće a na povratku su uzeli dva hljeba. To je vidio kuhar, pa predpostavlja da je to biopovod da ih premlate. Jednom je pretuĉen zbog šivenja ĉarapa od pokrivaĉa, a drugi put zbogpravljenja grijaĉa za vodu. Zbog šivenja ĉarapa od pokrivaĉa pretuĉen je 1992. godine odMatovića. U decembru 1992. godine napravio je grijaĉ za vodu koristeći viljuške za jelo. Ĉuvarisu ga i tada uhvatili, Matović mu je zbog toga udario dva šamara i zatvorio ga u samicu. Svjedok misli da su ih ĉuvari svojevoljno zatvarali u samicu, ali da je uprava bila ta koja jeodgovorna za samicu. Svjedok se sjeća i premlaćivanja drugih zatoĉenika, npr. Seljanci Halima koji od posljedicapremlaćivanja nije mogao hodati tri dana, premlaĉivanja Pašović Nihada koji je izudaran odStevanović Predraga, Šandal Ibrahima koji je umro, vjerovatno od posljedica premlaćivanja.Sjeća se da su u premlaćivanju uĉestvovali sljedeći straţari: Burilo Milenko, Popović Rade, MilićMilivoje, Vuković.. Većinu straţara je svjedok poznavao. Jednom prilikom su straţari izveli grupu zatoĉenika, tada je pred vratima vidio Vuković Jovana, azatoĉenike su tukle uniformisane osobe. Drugom prilikom zatoĉenike su tukli trebinjski policajaciu kaubojskim odjelima, a straţari su stajali sa strane i gledali. Mitar Rašević u tom momentu jebio na prozoru kancelarije. Kasnije je sišao i sa udaljenosti od 15 metara deset do

17

petnaestminuta gledao kako ih tuku. Vjerovatno je Rašević na kraju to i prekinuo. U junu ili julu, predveĉe, je došao straţar koji je prozvao neke ljude iz njegove sobe, odvedeni suu prostoriju iz koje su kasnije ĉuli jauke. Prvi je ušao u tu prostoriju Nišić Nurko, za njim je ušaoBurilo Milenko, svjedok je ĉuo kako Nurka ispituju, udaraju i kako jauĉe. U prostoriji zapremlaćivanje bili su Burilo Milenko i Mašović Dragan. Prvu noć su tuĉeni: Nurko Nišić,Kuloglija Mustafa, Uzunović Enes, Konjuh Halim i dvije do tri osobe sa prezimenom Rikalo.Ĉitavu grupu pretuĉenih zatvorenika su kasnije stavljali na ćebad i izvlaĉili iz prostorije. UbojstvaSvjedok je ĉuo i pucnjeve za koje misli da su se desili iza kapije, a nakon toga ĉuo je istresanjezemlje iz kamiona. Svjedok je vidio još par ovakvih incidenata, ĉetiri grupe od po devet ljudi jeodvedeno i sve im se isto dešavalo i niko od ovih ljudi se kasnije nije vratio. Ove dogaĊaje jegledao iz prostorije broj 11. Kubat Ševko je svjedoku rekao da su pretuĉeni stavljani u „cady― iistovarani u Drinu. Misli da je Nurko Nišić ubijen na licu mjestu. Nakon nekoliko dana ĉistili suprostoriju gdje su se dešavala premlaćivanja, prostorija je bila krvava, a unutra su se nalazilepalice. Svjedok je rekao da su ljudi iz logora odvoĊeni na razmjene, ali da danas vidi da neki odtih ljudi nisu ţivi. O optuţenimaSvjedok pretpostavlja da je radnu obavezu nareĊivao Savo Todović. Jedan zatoĉenik je premlaćenzato što je iz istog mjesta kao i Savo Todović, te svjedok smatra da je i optuţeni uĉestvovao unjegovom premlaćivanju. Mitra Raševića poznavao je od prije rata, zna da je bio komandir straţe.Bilo je sluĉajeva da i optuţeni Mitar Rašević prisustvuje ispitivanju kada su zatvorenike tukli. Razmjena06. oktobra 1994. godine, u grupi su bila 52 zatoĉenika, razmjenjen je i svjedok.

Prema Kuli je sgrupom za razmjenu krenuo i Mitar Rašević. Kada su dovezeni, nisu odmah razmjenjeni, jedanod ĉetniĉkih vojvoda iz Miljevine je rekao vozaĉu da okrene autobus za Miljevinu. U Miljevini suvoĊena pregovaranja i oni su ponovo vraćeni u Kulu.Unakrsno ispitivanje svjedoka FVS 71Branilac optuţenog Mitra RaševićaSvjedok je objasnio razliku u izjavama datim Haškom tribunalu, kada je rekao da su ga u logorutukli dvaputa, a danas je izjavio da su ga tukli ĉetiri puta. Objasnio je da ga u Haškom tribunalunisu o svemu pitali. U izjavi danoj pred Haškim tribunalom 20. maja 1996. godine svjedok jerekao da su ga tri puta pretukli. Svjedok je objasnio da se je tokom davanja izjava sluţiozapisima koje je napravio prilikom izlaska iz KP doma, te da je on taĉno ispriĉao, ali da to nijeregistrovano. Svjedoku je predoĉena razlika izmeĊu njegove izjave i izjave njegova brata o istom dogaĊaju –kada su pretuĉeni. Svjedok je izjavio da su tom prilikom bili prisutni Obrenović i Matić, a njegovbrat je naveo Zorana Matića i Marića. Branilac je upozorio da na optuţnici stoji da su svjedoka iz Foĉe protjerali Mitar Rasević(?) iSavo Todović, dok je svjedok danas izjavio da mu je od prvog dana bila ţelja da buderazmjenjen.Branilac optuţenog Save TodovićaSvjedok je potvrdio da je pucnjava u Foĉi poĉela 08.04.1992. godine, a da je Foĉa pala 12. aprila1992. godine, što je saznao od jednog komšije Srbina. Foĉu je napustio 12. aprila 1992. godine,uz pomoć komšije, a tom su ga prilikom na punktovima vrijeĊali i pretresali. Ne zna da li suFoĉu napuštali Srbi. 21. maja 1992. godine, kada je uhapšen u Crnoj Gori, došao je jedan straţar do ćelije i prijetio impuškom i bajonetom govoreći da im je to posljednji dan. Svjedok je pojasnio da je od zatoĉenika koji je bio ispitivan i pretuĉen saznao da ga je tukao SavoTodović, svjedok to nije vidio.Optuţeni Savo TodovićSvjedok je na pitanje odgovorio da je u prostorijama gdje su bili zatoĉenici bilo namještaja.Na pitanje, kako se zove osoba koja je pretuĉena samo zato što je iz optuţenikova kraja, svjedokje rekao da se zove Šandol Ibrahim. Optuţeni je komentirao da u opštini Ĉelebić ne postoji nijedna porodica s prezimenom Šandol. (radi se o Ibrahimu ŠANDALU... op.p.)U izjavi datoj Tuţilaštvu 2006. godine svjedok je rekao da je Šandol umro u njegovoj sobi odbolesti, jer nije imao medicinske pomoći, iako su je zatoĉenici traţili od straţara. Na pitanje, da li je svjedok optuţenoga Todovića ikada vidio sa spiskom ljudi za radove, svjedokje odgovorio da ga je u krugu zatvora viĊao s papirima.18. 09. 2007. – saslušanje zaštićenih svjedokaIzveštaj: Mirza Huseinović (IDC Sarajevo), Regionalni tim za praćenje domaćih suĊenjaSaslušana su dva svjedoka FVS 216 Zeković Ekrem koji je izrazio ţelju da javno svjedoĉi isvjedok FVS 208 koji je svjedoĉio iza paravana uz korištenje pseudonima tokom svjedoĉenja. Svjedok: Zeković EkremDirektno ispitivanje Zeković Ekrem roĊen je u Foĉi, po zanimanju je automehaniĉar, i trenutno boravi u

18

Finskoj. Uaprilu 1992. godine ţivio je u Foĉi i bio zaposlen u firmi UNIS koja se bavila preradom ţice. Poĉetak rata u Foĉi Poĉetkom aprila poĉeo je rat u Foĉi. U grad i njegovu ulicu su došle paravojne jedinice iz Srbije,traţile su da se stanovništvo skupi na odreĊenom mjestu i preda oruţje. Svjedok je predao pištoljza koji je imao dozvolu. Na izlazu iz njegove ulice postavljena je straţa koja im je rekla da se nemogu kretati bez dozvole. Svjedokovog brata su u gradu presreli pripadnici paravojnih jedinicaiz Crne Gore i priveli ga u KP dom Foĉa gdje je bio zatoĉen mjeseca. Zatoĉeništvo u kazneno-popravnom domu u Foĉi20. maja 1992. godine pred svjedokovu kuću dolaze pripadnici policije, Vuković Zoran i jošnekoliko momaka. Imali su spisak na kojem se, uz svjedokovo ime, nalazilo još 7 do 8 imena.Pokupili su ih i odvezli u KP dom.

Straţari, meĊu kojima je poznao Slavka Koromana, ih odvodeu sobu br. 18. Prisilni rad u zatoĉeništvuZa vrijeme zatoĉenja radio je u metalskoj jedinici, šef mu je bio Relja Goljanin, sa njim je radilojoš 10-ak ljudi. Radno vrijeme mu je bilo od 07:00 do 15:00 sati, meĊutim dešavalo se daostanu i duţe. Radnici iz metalskog pravili su kioske-prodavnice, peći za vojsku,postavljali su mitraljeze na ''dajcove'' i popravljali automobile. Kotlovnica u KP domupoĉela je da radi u jesen 1992 godine. Više puta je išao van na rad sa jednim ili dvaĉuvara. Radio je na kući upravnika KP doma, Milorada Krnojelca, te na prikupljanjubakra koji je dovezen sa Aladţa dţamije.Poĉetkom juna 1993. godine svjedok je pobjegao iz KP doma, uhvaćen je sutradan u blizinigranice sa Crnom Gorom. Zbog bjekstva bio je u samici 28 dana. Jednog dana Savo Todovićpozvao je zatoĉenike van da bi ih rasporedio na rad, svjedoka je rasporedio na rad u rudniku. Radje bio strahovito naporan, rijetko su dobijali doruĉak, radili su do pola dana i tada dobijali hranu.Jednog dana svjedok je povrijedio koljeno, zbog ove povrede doktor mu je propisao infuzije ibolovanje.

Sutra kada nije ustao na rad, straţar ga je poĉeo tući, misli da je to bio Vuković, te jeprisiljen da povrijeĊen ide na rad. Svjedok je, od maja '92 godine do oktobra '94. godine, smršaona 45 kg tjelesne teţine. Za zatoĉenike Kubat Ševku i Šandala svjedok je rekao da su umrli. Ispitivanja i tuĉenjePrvi put je na saslušanje odveden dvije do tri sedmice po zatoĉenju. Saslušavao ga je Koprivica,nije bio tuĉen. Drugi put, na ispitivanje je pozvan zajedno sa svjedokom FVS 210, nakon što jeotkriveno da imaju tranzistor. Tom prilikom ga je straţar Milutinović batinao po leĊima, nakonĉega je odveden u samicu. Stevanović Predrag ga je tukao dva puta, jednom zbog korištenja toplevode. Svjedok je ispriĉao kako se je zatoĉenik 'S.M.', nakon odvoĊenja na saslušanje, vratio sav krvav idezorjentisan. Rekao je svjedoku da je bio svezan za stolicu i da su ga tukli vojni policajci, da sumu stavili noţ pod grlo. Tada je ušao Savo Todović i rekao za njega da to nije «taj».Svjedok je opisao i dogaĊaj iz ljeta 1992. godine, kada su Nišić Nurko, Vejz Munib i KuloglijaMustafa odvedeni i tuĉeni jako dugo. Svjedok je ĉuo i prepoznao glas V.P. Ĉose, glas BuriloMilenka i glas Dragana Zelenovića. Ĉuo je da je Ĉoso rekao: «Dobro je, nemoj više».

Kasnije jesvjedok ĉuo pucnjeve. Ovaj dogaĊaj su mogli vidjeti i ljudi koji su bili zatvoreni u sobi broj 11. Svjedok je vidio kada su iz prostorije za premlaćivanje izvlaĉeni leševi na ćebadima, ĉuo jepaljenje automobila koje je imalo oštećen auspuh. Ujutro je vidio da je poluteretni auto kojega jeĉuo tu noć tek opran, ali je vidio u njemu još tragova krvi. Odnos Mitra Raševića prema svjedoku je bio korektan. Svjedok nema saznanja da je on komenešto naţao uĉinio. Optuţene Mitra Raševića i Savu Todović viĊao je i naveĉe i u dane vikenda. Jednom prilikom je vidio parkiran auto ispred ulaza, ljude su izvodili vezanih ruku i tukli. Sliĉnadešavanja ispred kapije vidio je nekoliko puta, viĊao je grupe od 10-ak ljudi od kojih je neke ipoznavao. U ovom periodu dešavale su se razmjene, ali svjedok navodi da većina ljudi nikadanije razmjenjena. Neki ljudi koji su odvedeni iz metalskog odjela, kao Hodţalić Uzeir, IslambašićSuad, više nisu ţivi. Prijatelj Vuković mu je rekao da odbije, ako ga pozovu u razmjenu. Svjedok se ispriĉao i dogaĊaj oko branja šljiva, kada su odveli M.F.. Prilikom rada naprikupljanju bakra vidjeli su par leševa pri samoj obali rijeke. Burilo Milenko je rekao nekom odzatoĉenika da ode do obale i odgura te leševe.Bijeg i ponovno uhićenjePrilikom posjete Crvenog krsta svjedok i njegov prijatelj su razgovarali s predstavnikom CK.Rekao im je da nemaju nikakve šanse da budu pušteni. Nakon ovog razgovora svjedok je odluĉioda bjeţi, a njegov prijatelj je odustao od toga. Prije bjekstva svjedok je izvršio pripreme, dva danaprije bjekstva nije doruĉkovao jer je sakupljao hranu koju bi

19

mogao ponijeti. U ljeto 1993. godine, negdje oko podne, svjedok je otišao na graĊevinski plac gdje je našaonajlon koji je stavio na glavu, jer je kiša padala, i tako maskiran prošao pored kapije u šumu.Kada je pala noć svjedok je krenuo uz obalu rijeke Drine, na jednom mjestu rijeku je preplivao, azatim otišao u šumu i zaputio se prema Crnoj Gori. Na putu za mjesto Banovi sreo je ĉovjekakojem je slagao da je izgubio krave koje je krenuo traţiti. U selu iznad Kopilova ĉuo je galamu izvuk automobila, u silnoj ţurbi da proĊe to selo je zalutao u magli, i tako je zarobljen od stranenekog mještanina. Mještani su obavjestili patrolu, koja je po njega došla s «maricom», u kojoj su bili i MiroProdanović i Matović Miladin. Miro je svjedoku opsovao majku, a Matović ga je udario. Naulazu u KP dom Foĉa ih je doĉekao ĉuvar Burilo Milenko i poĉeo ga tući. Milorad Krnojelac jepokušao zaštititi svjedoka. Miro Prodanović mu se kasnije izvinio, što mu je opsovao, rekavši muda ga je prijatelj odao. Savo Todović je došao naveĉe i odveo ga u portirnicu. Grubo ga je uguraou portirnicu pri ĉemu je svjedok udaren u glavu. Zatim je Todović uzeo lanac i njime ga udario.Boro mu je rekao da je iz komande stigla informacija da je ubijen u bjekstvu, te da treba darazmisli, šta će sutra reći kako se ova informacija iz komande ne bi realizovala.Ujutro, u prostoriji za ispitivanje su bili Savo Todović, Boro Ivanović i ljudi iz policije.Todovićje vodio razgovor, tokom ovog ispitivanja nije tuĉen. Poslije podne su svjedoka izveli pred kruggdje su bili svi zatoĉenici. Savo Todović je rekao da se za opomenu svima ukida hrana za 50 %,lijeĉenje i šetnja. Svjedok je odveden u samicu i tom prilikom su ga tukli Matović, ZoranMilutinović i Ristanović. U samici je proveo 28 dana a lisice na rukama su mu bile 12 dana. Tuklisu ga prvu i drugu noć izvodeći ga iz samice na hodnik. U meĊuvremenu se pojavio novi upravnik, Sekula Goran, nakon ĉega se puno toga mijenja. RazmjenaSvjedok je odveden u razmjenu u zadnjoj grupi, 05. oktobra 1994. godine. Unakrsno ispitivanje svjedoka Zeković EkremaBranilac optuţenog Mitra RaševićaSvjedok pojašnjava da je njegov brat bio u KP domu «Foĉa» dva mjeseca a osloboĊen je naosnovu intervencije nekog pukovnika iz Beograda. Na pitanje, šta je bilo s kućom MiloradaKrnojelca na kojoj su radili, svjedok je odgovorio da je bila zapaljena tokom rata. Na pitanje,kakvi su radovi bili u poĉetku njegovog zatoĉenja, svjedok je odgovorio da su se ljudidobrovoljno prijavljivali zbog dodatnih obroka. Mitar Rašević ga nikada nije odredio za radovekoji su bili iscrpljujući, niti ga je odveo u samicu, a nije mu poznato da je to uradio nekomdrugom. TakoĊe mu nije poznato da je nekom prijetio nanošenjem teških tjelesnih povreda usluĉaju bjekstva. Na pitanje branioca, da li su svi straţari bili isti, svjedok je rekao da je bilo vrlokorektnih straţara. Mitar Rašević nikada nije bio prisutan kada je svjedok premlaćivan, a ne znada li je bio prisutan kada je neko drugi premlaćivan. Svjedok zna da su mnogi uposlenici KPdoma «Foĉa» išli na borbenu liniju, a da li je Mitar Rašević išao nije siguran, ali mu se ĉini dajeste. Svjedok je rekao da je postojala mogućnost da straţara koji je dobar prema zatoĉenicimapošalju na front. Za Boru Krsmanovića je rekao da je dolazio u KP doma «Foĉa» ispred komande. Potvrdio je daje siguran, da je po glasu poznao Burila. Na pitanje, da li je Mitar Rašević mogao nešto višeuĉiniti za njega i ostale zatoĉenike, svjedok je odgovorio da ne zna, da moţda jeste a moţda inije, jer da je strah bio veliki. Svjedok nije Mitru Raševiću spominjao imena straţara koji su ihtukli. Branilac optuţenog Save TodovićaSvjedok je pojasnio da su Srbi KP dom «Foĉa» napustili prije 08. marta 1992. godine i da su gado tada vodili Muslimani.To saznanje je stekao iz priĉa drugih ljudi.Svjedok je Savu Todovića viĊao u KP domu 10 do 20 dana nakon njegovog zatoĉenja. ViĊao gaje i u vojnoj uniformi. Svjedok je rekao da Savo Todović nije bio prisutan kada je on tuĉen, ali daje ĉuo od ostalih zatoĉenika koji su tuĉeni, da je tada bio prisutan.

Poslije svjedokovog bjekstvaje Savo Todović maltretirao sve zatoĉenike koji su radili u metalskom pogonu. Svjedok je to ĉuood tih zatoĉenika. Ne zna da li je Savo Todović imao oruţje i, dodao je, da nikoga nije tukaoprilikom postrojavanja zatoĉenika u krugu KP doma.Optuţeni Savo Todović je pitao optuţenog, da li je u Foĉi postojao i muslimanski krizni štab kojije djelio oruţje. Svjedok je odgovorio potvrdno. Svjedok je potvrdio da su, u periodu dok su KPdom drţali Muslimani, u njemu zatvarani Srbi. Svjedok je rekao da je u sobi broj 18 bilo kreveta i posteljina koje su mogli koristiti. Na pitanje, jeli svjedok njega (Savu Todovića) ikada viĊao u periodu od 20. maja do polovine jula, svjedok jeodgovorio da jeste. Svjedok je pojasnio da je tokom zatoĉenja radio

20

poslove iz struke i svaštadrugoga. Prije paljenja automobila svjedok je ĉuo pucnjeve i odvoţenje ljudi na most. Na dodatno pitanjeoptuţenog svjedok je rekao da iz njegove sobe taj most se nije moglo vidjeti. Svjedoku nisupoznate ingerencije zamjenika upravnika, kada je upravnik u KP domu. Svjedok je rekao da su urudniku radili i Srbi. Svjedok je rekao da udarci lancem od strane optuţenoga, o kojima je govorio, i nisu bili nekiudarci, da je te udarce prekinuo Ivanić koji ga je par puta udario rukom. Svjedok: FVS 08Direktno ispitivanje Svjedok FVS 08ţivio je u Goraţdu, bavio se muzikom. Izbjeglištvo i deportacijaNa upozorenje prijatelja iz Herceg Novog da je opasno i neka bjeţi, otišao je u Crnu Goru. 25.maja 1992. godine je uhapšen od crnogorske policije i prebaĉen u KP dom «Foĉa». Zatoĉeništvo u kazneno-popravnom domu u FoĉiTada je u KP dom «Foĉa» dovedeno trideset (30) Muslimana. Doĉekao ih je Koroman, nekistariji ĉovjek i nekoliko straţara. NareĊeno im je da stanu uza zid s podignutim rukama dok su ihoni pretresali.

Svjedok je bio zatvoren sa grupom ljudi kojima nije bilo dozvoljeno da izlaze i najveći diovremena su proveli u sobi.MaltretiranjeDok je bio u zatoĉeništvu nije voĊen na ispitivanje, iako je traţio da ide na informativni razgovor.Svjedok je jednom tuĉen zbog hrane. Naime, Srbi koji su, takoĊer, bili zatoĉeni dobivali su hranukoju ĉesto nisu mogli pojesti pa su je bacali u kontejner. Svjedok i njegov prijatelj su uzimali tuhranu iz kontejnera. Netko ih je prijavio pa su zbog toga pretuĉeni i odvedeni u samicu. Ĉuo je da su drugi zatoĉenici voĊeni na ispitivanje i da su tom prilikom tuĉeni.

Za Burila je ĉuoda se je isticao u premlaćivanju zatoĉenika. Svjedok zna za ubistvo Biĉo Enesa, Mirsada .., AlijeĈardaklije. U KP dom su dolazili vojnici tući zatoĉenike, dok su straţari to gledali.

O optuţenimaZa odnos Save Todovića prema ostalim zatoĉenicima svjedok je rekao da je bio surov. MitraRaševića je vidio par puta kada je dolazio u sobu i razgovarao sa mještanima Foĉe, misli da je biokorektan. RazmjenaU KP domu «Foĉa» je bio zatoĉen 18 mjeseci. Na razmjenu je krenuo u grupi od 30-ak ljudi,prema Rudom, a reĉeno im je da idu u razmjenu za zarobljenike iz Goraţda. U Rudom je ostaozatoĉen 9 mjeseci u podrumu u kojem su uslovi bili oĉajni, ali je odnos prema njima bio punobolji, ljudskiji. U aprilu 1994. godine prebaĉen je u Kulu u kojoj ostaje zatoĉen još 6 do 7mjeseci.Unakrsno ispitivanje svjedoka FVS 08Branilac optuţenog Mitra RaševićaSvjedok poznaje svjedoka pod nazivom FVS 71, ali ne zna da li je ovaj bio u autobusu, kada jeišao u razmjenu. Straţar Vuković je dolazio prozivati zatoĉenike koji su odreĊeni da idu na branje šljiva. Zatim jedošao i drugi straţar, Pedo, i rekao da će napraviti drugi spisak za branje šljiva. Svjedok se ne sjeća svoje ranije izjave, da su vojnici bili najgori, i da su straţari morali slušatinjihove naredbe. U samicu ga je odveo Zoran Matović, isti onaj koji ga je i istukao. Branilac optuţenog Save TodovićaSvjedok je ranije izjavio da je u razmjenu otišao 18. juna 1993. godine, a danas je izjavio da jebio u KP domu «Foĉa», kada je je uhvaćen odbjegli zatoĉenik. Svjedok je pojasnio da je taĉno daje bio u KP domu kada je uhapšen bjegunac i kada ih je (zatoĉenike) optuţeni Savo Todovićpostrojio i kaznio (naredbom u vezi hrane), a da je u razmjenu otišao dva ili tri dana nakon toga. Svjedok je po dolasku u KP dom zatvoren u sobu broj 18. ili 20. U tim sobama bio je mokri ĉvor,kreveti i deke, ali nije bilo prozora i grijanja, tako da je tokom zime bilo hladno. Zatoĉenici su šiligaće od deka. Kad su straţari to saznali, oduzeli su im deke.Iako svjedok nije u izjavama datim haškim istraţiteljima spominjao da su im stvari oduzete, sadapotvrĊuje da je to ĉinjenica. U KP domu nije vidio ţene, djecu i starce, ali ih je ĉuo, od straţara je saznao da je ţenski zatvorbio prepun. U roku od mjesec dana iz KP doma «Foĉa» odvedeno je oko 400 ljudi. Svjedokova ţena je od komandira policijske stanice u Herceg Novom dobila potvrdu u kojoj pišeda je, po nalogu MUP-a Crne Gore, predat vlastima u Foĉi.Prituţba optuţenoga Save TodovićaOptuţeni se ponovo ţalio Sudskom vijeću zbog neprisustvovanja njegovog branioca MladenaŠarenca na saslušanju svjedoka koji ga, po njemu, najviše terete.02.

10. 2007. – saslušanje zaštićenih svjedokaIzvještaj: Mirza Huseinović, IDC - Sarajevo, regionalni tim za praćenje suĊenjaSaslušana su dva zaštićena svjedoka Tuţilaštva BiH (FVS 104 i FVS 03).

Korištene su istezaštitne mjere koje su korištene i prilikom svjedoĉenja ovih svjedoka u Haškom tribunalu upredmetu ''Milorad Krnojelac2'' (upotreba pseudonima, svjedoĉenje iza paravana i distorzijaslike).Svjedok: FVS 104Direktno ispitivanje Svjedok FVS 104, 1992. godine ţivio je u Foĉi. Napad na Foĉu poĉeo je 08. aprila 1992. godine. 2 Milorad Krnojelac uhapšen je 15. juna

21

1998. godine pod optuţbom za zloĉine poĉinjene 1992. godine uKP domu ‗‘Foĉa‘‘ (istoĉni dio BiH). Prvostepenom presudom Haškog suda 2002. godine osuĊen je nasedam i po godina zatvora, Ţalbeno vijeće Haškog suda povećalo mu je kaznu na 15 godina zatvora.Zatoĉenje Prije odvoĊenja u KP dom Foĉa svjedok je bio zatvoren 13 dana u logoru Filipovići - kasarna.

IzFilipovića odveden je u Veleĉevo, a 26. aprila '92. godine odveden je KP dom «Foĉa» zajedno saoko 49 muškaraca. U KP dom «Foĉa» dovedeni su i njegova ţena i djeca, pušteni su nakon pardana, supruga je bila zatvorena 10 dana, nakon toga bila je u kućnom pritvoru ĉetiri mjeseca.

Zatoĉeništvo u kazneno-popravnom domu u FoĉiPo dolasku u KP dom «Foĉa» vojnici su tukli muškarce. Svjedok je zatvoren u sobu broj 11, anakon toga prebaĉen je u sobu broj 16 u kojoj je bio do 31. oktobra 1992. godine. Samo jednomje išao na radove, nakon toga se razbolio, pa je bio pošteĊen daljnjih odlazaka. U KP dom «Foĉa»svjedok je došao u dobrom zdravstvenom stanju, imao je oko 80 kg, a iz zatoĉeništva je izašao sa39 kg. Po dolasku nije znao, a kasnije je saznao, da je upravnik KP doma «Foĉa» Krnojelac.Poznavao je upravnika, te ga je jednom prilikom otišao pitati moţe li se zatoĉenicima povećatidavanje hljeba. Do tada su hljeb djelili na 16 kriški, a iza tog razgovora na 11 kriški.O optuţenimaOd ostalih zatoĉenika ĉuo je da je Mitar Rašević, komandir straţe, jedne prilike došao i rekao dane pokušavaju bjeţati, jer bi straţari mogli pucati na njih. U logoru je saznao za zamjenika upravnika logora, Savu Todovića. Kada bi njega vidjelizatoĉenici su govorili da će biti proganjanja zatoĉenika, jer su ĉuli da je on glavni za straţare. MaltretiranjaJedne prilike oko 11:00 sati odveli su iz prostorije zatoĉenike Mandţu, Emira, Mandţo Hasanakoje su pretukli njihove komšije - od imena sjeća se jedino Matović Zorana. Zatoĉenici suodvoĊeni po noći i tuĉeni, nije vidio premlaćivanja, ali je ĉuo krikove premlaćivanih zatoĉenikaza koje kaţe ''da ih neće zaboraviti dok je ţiv''. Svjedok nije voĊen na premlaćivanje. Zna da seDţamalija Juso objesio u KP domu «Foĉa», a da su Kubat Ševko i izvjesni Hodţić umrli odbolesti. RazmjenaU razmjenu je odveden 31. oktobra 1992. godine.

IzmeĊu 7,00 i 8,00 sati došli su straţari koji suproĉitali imena i rekli da se ti zatoĉenici spreme, jer idu u razmjenu. Iz KP doma «Foĉa»odvedeni su na Kalnovik, odakle su po dva do tri zatoĉenika išla u razmjenu.Unakrsno ispitivanje svjedoka FVS 104Branilac optuţenog Mitra RaševićaTokom zatoĉenja u logoru Filipovići svjedok je pretuĉen od strane paravojske, a ne od JNA. Zatoĉenici su jednom prilikom razgovarali sa Mitrom Raševićem o bezbjedonosnoj situaciji. Ĉuoje da su oko KP doma «Foĉa» postavljene mine. Za imena osoba koja su vršila premlaćivanja, a koja je nabrojao u ranijoj izjavi, svjedok je rekaoda, od osoba koje je imenovao da su premlaćivali zatoĉenike, nije ni jednu sam vidio da to ĉini,da je vjerovatno za to ĉuo u spavaoni.Branilac optuţenog Save TodovićaSvjedok prije rata nije bio ĉlan SDA. Svjedok je pojasnio svoju izjavu iz 1996. godine, da su seSrbi okupljali po školama, crkvama i drugim mjestima, i tu kovali planove o uništenjuMuslimana. Rekao je da se to priĉalo po gradu i kafanama.Optuţeni Savo Todović predoĉio je svjedoku iskaz svjedoka FVS 120, kojeg svjedok zna, a kojije rekao da su ţena i djeca u KP domu zadrţani sat – dva, a nakon toga su pušteni. Svjedok jeizjavio da mu nije poznato da su u gradu postavljali barikade i Srbi i Muslimani.Svjedok: FVS 03Direktno ispitivanje Svjedok je 1992. godine ţivio u Foĉi. U poĉetku opasnosti je prešao u centar grada kod svogprijatelja, kasnije se vratio kući. Na posao je išao do 5. ili 6. aprila. Hapšenje24. maja 1992. godine po njega dolazi Vojna policija, policajci su bili mještani Foĉe koje je onpoznavao. Svjedoka i njegovog amidţu (strica) odvode u KP dom «Foĉa». Zatoĉeništvo u kazneno-popravnom domu u FoĉiPo dolasku u KP dom su stajali 10 minuta u hodniku, da bi ih nakon toga vojni policajci odveli umraĉnu sobu na ispitivanje. U prostoriji je ugledao ĉovjeka kako leţi na podu pretuĉen, zvao seHajro Šabanović. Svjedoka su ispitivali da li je bio ĉlan SDA, da li ima oruţje itd., i pri tome suga tukli. U jednom momentu u prostoriju su pozvali njegovog komšiju i pitali ga da li je svjedokbio aktivista SDA. On je odgovorio da jeste, nakon ĉega su ga poĉeli tući govoreći mu da laţe. Izte mraĉne prostorije straţar ga odvodi u samicu. Burilo ga je par puta udario dok je straţar otvarovrata samice. Tu je proveo taj dan i noć. Ujutro je došao Mitar Rašević i pitao ga otkud on tu, našta mu je svjedok odgovorio da to pita druge. Rašević mu je rekao da će vidjeti da li ima mjesta uspavaoni, da ga tamo prebaci. Nakon izvjesnog vremena je odveden u sobu broj 18. U

22

KP domu «Foĉa» je bio zatvoren 1 mjesec i 13 dana te za to vrijeme nije više voĊen u samicu.Osim Burila koji ga je udario po dolasku, niko ga više nije tukao. Za vrijeme koje je proveo uzatoĉeništvu svjedok je izgubio 25 kg. Kontakte sa porodicom imao je preko jednog straţara kojimu je jednom prilikom donio pismo od ţene.Saslušavanja i premlaćivanjaU junu, poslije veĉere, straţari su odvodili zatoĉenike po spiskovima, u grupama od tri do ĉetirizatoĉenika, na saslušanje. Ti se ljudi nikada više nisu vratili, odvedeno je 16 do 18 osoba.Svjedok se sjeća nekih imena: Halim Konjo, Isanović Kemal, Munib Vejz, Nišić Nurko. Tokompremlaćivanja svjedok je ĉuo njihove krike, u sjećanju mu je ostalo kada su Nurki govorili: ''UmriNurko, šta ĉekaš!''. Ibro Sadović umro je od posljedica premlaćivanja. O optuţenimaOptuţenog Savu Todovića nije poznavao, ali su ga drugi zatoĉenici spominjali kao osobu koja jegruba prema zatoĉenicima. Za Mitra Raševića nije ĉuo ništa. OslobaĊanje07. jula je otpušten. Vani ga je doĉekala ţena sa jednim prijateljem. Vlado Simović je pregovaraooko njegovog puštanja sa dr. Mandićem, Mandićev potpis je bio na otpusnici u kojoj je stajalo dase mora javljati redovno u neku ustanovu.

Nakon otpuštanja svjedok je iz Foĉe otišao za CrnuGoru.Unakrsno ispitivanje svjedoka FVS 03Branilac optuţenog Mitra RaševićaSvjedok se sjeća nadimaka osoba koje su ga odvele iz kuće u KP dom «Foĉa» te ih je nabrojao:Pikolo, Miletić, Gera, Zliko. Svjedok je pojasnio da se kroz prozore prostorije gdje su vršenapremlaćivanja nije vidjelo, jer su bili zatamnjeni. Svjedok ne zna ko je ĉinio zloĉine u KP domu,jer ništa nije vidio.Branilac optuţenog Save TodovićaSvjedok je rekao da su borbe u gradu poĉele 07.04.1992. godine, te da je vojska vladala Foĉompreko Kriznog štaba, što je znaĉilo da je KP dom bio pod kontrolom Kriznog štaba, odnosnoVojne uprave.Optuţeni Savo Todović pitao je svjedoka da li je primjetio, po svom dovoĊenju, da je KP dombio devastiran, te da kotlovnica nije bila u funkciji. Svjedok je odgovorio da je vidio nekerazbijene prozore. U sobi gdje je bio svjedok bilo je smješteno 25 zatoĉenika, ne zna koliki jetaĉan broj zatoĉenika bio u spavaoni broj 18.Odluka Sudskog vijeće o prijedlozima stranakaProĉitana je odluka o prijedlozima stranaka o utvrĊenim ĉinjenicama:•U pogledu prijedloga Tuţilaštva BiH, Sudsko vijeće je prihvatilo kao utvrĊene ĉinjenice,na osnovi prijedloga pod rednim brojevima: 1.-5., 7.-13., 16.-19., 22.-34., 36.-43., 46.,47., 51., 60., 64., 65., 71., 77., 78., 91., 124.-126., a kao djelimiĉno utvrĊene prihvatilo jeĉinjenice predloţene pod rednim brojem; 8., 46., 47., 51., 65., 71., 125.•U pogledu prijedloga odbrane Mitra Raševića, Sudsko vijeće je prihvatilo kao utvrĊeneĉinjenice one predloţene pod rednim brojevima: 6., 15., 18., 26., 35., 55., 56., 58., 63.-71., a kao djelomiĉno utvrĊene prihvatilo je ĉinjenice predloţene pod rednim brojevima1. i 8.•U pogledu prijedloga odbrane Save Todovića Sudsko vijeće je prihvatilo kao utvrĊeneĉinjenice predloţene pod rednim brojevima: 1.-4., 6., 9., 14., 15., 17. i 29., a kaodjelimiĉno utvrĊenu ĉinjenicu pod rednim brojem 7. Po prijedlogu optuţenog SaveTodovića prihvaćene su kao utvrĊene ĉinjenice; 1.-7., i 11. do 18. Prituţba optuţenoga Save TodovićaOptuţeni Savo Todović ponovo je istakao da ima lošu komunikaciju sa braniocem te da njegovbranilac nije redovan na sudskim roĉištima. Branilac je svoje izostanke pravdao periodiĉnimzdravstvenim problemima, ali da u tim sluĉajevima moţe da ga adekvatno zamjeni dodatnibranilac.09. 10. 2007. – saslušanje zaštićenih svjedokaIzvještaj: Mirza Huseinović,IDC – Sarajevo, regionalni tim za praćenje suĊenjatuţenog Mitra RaševićaZa današnje roĉište bilo je predviĊeno saslušanje dva zaštićena svjedoka Tuţilaštva BiH,svjedoka pod pseudonimima (FVS 82 i FVS 83). Zbog problema sa avionskim letom svjedok FVS82 nije pristupio na današnje roĉište.Tuţilaštvo BiH je upoznalo Sudsko Vijeće sa zahtjevom zaštićenog svjedoka FVS 83 da se sadanašnjeg saslušanja iskljuĉi javnost, ''ne zbog ugroţenosti, nego što bi mu neki mogli zamjeritisvjedoĉenju''. Sudsko vijeće je odluĉilo da ne iskljuĉuje javnost, jer iz ĉinjenica predoĉenih odstrane Tuţilaštva BiH ne proizilaze razlozi za iskljuĉenje javnosti. Svjedok: FVS 83Direktno ispitivanje Svjedok je 1992. g. ţivio u Foĉi i bio zaposlen u jednoj velikoj firmi. Na posao je išao do danakada je poĉelo prvo jaĉe pucanje u gradu 08. ili 09. aprila 1992. godine.

Tada su, za Bajram,sjedili na radnom mjestu, jeli i pili. Sa tog mjesta nije se mogla ĉuti pucnjava, na pucnjavu ih jeupozorio kolega telefonom. Na povratku kući na njih je pucano. Na ulazu u svoje naselje svjedokje sreo komšiju Milojicu Bjelogrlića koji mu je rekao neka ide kući i da više ne

23

izlazi van i nekoristi telefon. Telefon mu je stalno zvonio. Otac se javio, bile su to prijeteće poruke: šta radetu, što ne idu, te da će ih sve pobiti. HapšenjeSvjedok i njegov otac su uhapšeni u svojoj kući 18.04.1992. godine. Uhapsili su ih Stanojević,Bjelogrlić i Milovanović. Uhapšeni Bošnjaci su odvoţeni autobusom u KP dom «Foĉa». Zatoĉeništvo u kazneno-popravnom domu u FoĉiSvjedok je zatvoren u sobu broj 11 u kojoj je zatekao grupu ljudi koja je došla noć prije. U tojsobi ostaje sve do jula, kada je Savo Todović formirao radnu grupu. Svjedok je na radove išao iprije nego što je formirana radna grupa. Uprava je odreĊivala ko će ići na radove. Svjedok je išaona radove, jer je tako postojala mogućnost da dobije dodatnu hranu.Vojnici su bili u KP domu 10-ak dana, nakon ĉega je vlast preuzela Civilna zaštita sa straţarimakoji su tu radili i prije rata.

U poĉetku zatoĉenja obratio im se Milorad Krnojelac koji je rekao dasu oni ratni zarobljenici, pa da prema tome paze šta rade, jer je rat i da se stvari rješavaju pokratkom postupku. Jednog dana je straţar odveo svjedokova oca do kapije, gdje je razgovarao saSavom Todovićem i Ljubom Todovićem koji mu je rekao da se desilo to što je se desilo, ali da ćenastojati da pomogne njemu i sinu da im se ništa loše ne desi. Jednom prilikom njegov otac je pred novinarima rekao da je sve u KP domu u redu, iako nije bilotako. Saslušavanja i premlaćivanjaKada je doveden u KP dom «Foĉa» saslušavan je, ali nije fiziĉki maltretiran, niti ga je komaltretirao tokom zatoĉenja. Oca je jednom udario Marić, nakon bjekstva Zeković Ekrema. Svizatoĉenici su bili kaţnjeni nakon bjekstva Zeković Ekrema. Otac mu je ispriĉao, kako mu je SavoTodović rekao da ljudi u KP domu «Foĉa» nestaju, da ih tuku, ali da će ga on zaštiti, ako ga kobude dirao. Svaki put kada bi straţari dolazili sa spiskom, to bi bio šok za zatoĉenike. Sjeća se kada su odveliDţemo Vahida koji se vratio pretuĉen, puzajući. Rekao je svjedoku da su ga tukli momci iz kraja- Pantić, Elez i Zoran Vuković koji nisu bili pripadnici straţe. Kada su na saslušanje odvedeni Kemal, Munib, Vejz, svjedok je ĉuo njihove krike i glasMitrašinović Gorana. Tom je prilikom vidio Bubalo Gorana kako nosi ćebad iz susjedneprostorije. Kada su prestali krici ĉuo je muziku i prigušene pucnje. Kada je Burilo Milenko ušao uprostoriju, muzika je prestala, i ĉulo se vozilo KP doma (cady) koje odlazi pred ulaz. Nakon togaje ĉuo neki ''pljesak'', pa je pretpostavio da su ubijeni i baĉeni sa Drinskog mosta. Tu je noćizvedeno oko 12 zatoĉenika. Svjedok je prepriĉao razgovor njegovog oca sa Matović Zdravkom, kada ga je, jednom prilikom,otac sreo pri ulasku u trpezariju. Na oĉevo pitanje, otkuda on ovdje, Matović mu je rekao, je li muto zahvalnost što je sinoć pobio 10 «ustaša» (svjedok je pojasnio da su «ustašama» nazivanizatoĉenici). Svjedok je ispriĉao i sluĉaj kada je odveden Salko Mandţo. Vratio se nakon nekoliko dana saranom ispod oka i osušenom krvlju po odjeći. Rekao im je da je saslušavan, da su ga rezali potijelu, a po rani prosipali so i alkohol. Ispriĉao im je da je, prilikom odvoĊenja u jednu prostoriju,pao preko mrtvih i da je tu sreo Mitra Raševića. On je opsovao osobu koja je Salka Mandţudovela, rekavši joj da je to pogrešan ĉovjek, te da ga vrati. O optuţenimaSvjedok je rekao da je Mitra Raševića poznavao prije dolaska u KP dom, ali da sa njim u Domunije razgovarao. Na pitanje da li misli da mu je Savo Todović pomogao, svjedok je odgovoriopotvrdno. Situacija se po dolasku upravnika Sekulića bitno popravila.RazmjenaSvjedok je razmjenjen 05. oktobra 1994. godine sa grupom od 58 ljudi. Sa grupom su premaSarajevu krenuli Mitar Rašević, Krunić Sreto i dva policajca. Unakrsno ispitivanje svjedoka FVS 83Branilac optuţenog Mitra RaševićaSvjedok je potvrdio da je 5. oktobra imao ţelju da ode u razmjenu.Poslovi koje je obavljao su bili teški, a pravo na odmor su imali zavisno od toga ko ih je ĉuvao.Za osobu imenom Zelja, svjedok je rekao da je on maltretirao grupu zatoĉenika koji su radili namostu za objekat Brioni. Potvrdio je dio izjave, koji je dao haškim istraţiteljima, da je prilikomispitivanja Nurka i Vejza vidio trojicu ĉetnika. Svjedok je rekao da su se uĉestala odvoĊenjazatoĉenika dešavala nakon stradanja sina tadašnjeg upravnika Milorada Krnojelca. U izjavihaškim istraţiteljima svjedok je rekao da se grupe zatoĉenika nakon odvoĊenja nisu vratile, pasmatra da su ubijeni.Optuţeni Mitar RaševićOptuţeni je rekao da je Zdravko Matović bio zatvoren u KP dom «Foĉa» zbog teškograzbojništva, te da se to moţe jednostavno provjeriti.Branilac optuţenog Save TodovićaNa pitanje, ko je branio Foĉu do 12. aprila 1992. godine, i da li su Muslimani bili prisutni u KPdomu «Foĉa» i ostalim djelovima Foĉe, svjedok je odgovorio da je tokom zatoĉenja ĉuo da jepostojala jedna grupa mladića koja je pucala.08. 04.

24

1992. godine se je svjedok, idući prema poslu, progurao kroz grupu vojnika. Na pitanjekako je znao da Savo Todović odluĉuje ko će ići na posao, svjedok je odgovorio da je to ĉuo odstraţara koji su dolazili sa spiskovima za rad. U KP domu «Foĉa» je postojala ambulanta iz kojesu im donošeni lijekovi. Svjedok je potvrdio da mu je Savo Todović na neki naĉin pomogao dapreţivi u zatvoru. Optuţeni Savo Todović Na pitanje da li je bilo kreveta i posteljina u sobama kada su dovedeni u KP dom «Foĉa», svjedokje rekao da je bilo tri do ĉetiri kreveta i par klupa, te da su dolaskom optuţenoga, Krnojelca, iMitra Raševića poĉeli da dobivaju krevete. Dok je svjedok bio u toj sobi, u sobi broj 11 je bilo oko 180 ljudi. Svjedok je u toj sobi ostao do20. jula, kada je formirana radna grupa. Optuţeni je rekao da je radna grupa formirana 17. maja1992. godine, a ne jula.U KP domu su se smjenila tri upravnika: prvi je bio Slavko Koroman kojeg je zamjenioKrnojelac nakon sedmicu-dvije. Optuţeni je istakao da je svjedok dao dva razliĉita iskaza -jednom da je to bilo u proljeće, a drugi put da je to bilo u jesen. Svjedok je potvrdio da je to bilo uproljeće 1993. g. Prvi put optuţenog Savu Todovića vidio je u ljeto 1992. godine. Ne zna koje je poslove optuţeniobavljao u KP domu «Foĉa». U fabrici namještaja nije bilo civilnih lica koja su radila. Svjedok jerekao da nikada nije vidio da je optuţeni nekoga maltretirao.Ĉlan Sudskog vijeća pitao je svjedoka o razgovoru njegovog oca sa optuţenim, kada ga je otacpitao zašto ljudi nestaju i zašto ih se tuĉe, a na šta je Savo Todović rekao da svjedokovu otacu dadobro zna šta je uradio sa njegovom izjavom, a da je nije sklonio, šta bi mu bilo.Drugi ĉlan Sudskog vijeća pitao je svjedoka da li je njegov otac obavio razgovor sa optuţenim,za vrijeme kojega mu je ovaj (tj. optuţenik) rekao da je njegovu izjavu sklonio, prije ili poslijedavanja izjave televiziji u kojoj je rekao da je u KP domu «Foĉa» sve u redu. 16. 10. 2007. – saslušanje zaštićenih svjedokaIzvještaj: Mirza Huseinović, IDC - Sarajevo, regionalni tim za praćenje suĊenjaSaslušana su dva zaštićena svjedoka, FVS 82 i FVS 210. Tokom saslušanja korištene su istezaštitne mjere kao one koje su ovi svjedoci imali prilikom svjedoĉenja pred Haškim tribunalom.Prilikom saslušanja svjedoka FVS 210 korištena je i mjera zaštite identiteta svjedokasvjedoĉenjem iza paravana.Svjedok: FVS 82Direktno ispitivanje Svjedok je 1992. godine ţivio i radio u Foĉi. Po njegovom sjećanju pucnjava u Foĉi poĉela je 06.aprila 1992. godine.

Sljedeće noći bio je napad na «Foĉa-trans» koji je raketiran i spaljen. 07.aprila '92. god. otišao je kod punca u stan koji je bio u blizini policije. Do odvoĊenja u logor nijese krio, tako da je jednom prilikom sreo Mijatović Luku koji mu je rekao da se ne kreće puno, jerznaju za njega. Hapšenje27. aprila 1992. godine uhapšen je od strane trojice vojnika koji ga odvode u KP dom «Foĉa»Zatoĉeništvo u kazneno-popravnom domu u FoĉiPo dolasku u KP dom «Foĉa» Ivanović Risto odvodi svjedoka u sobu broj 15, što mu je naloţioKoroman Slavko. Kada je doveden u Dom, upravnik je bio Krnojelac a Savo Todović zamjenikupravnika. Svjedok nije vidio da li je Krnojelac obilazio sobe, dok ga je na mjestima kamo su išlina radove vidio samo jednom, kada mu je trebala graĊa za kuću. Radnu grupu je formirao SavoTodović. Bilo je ogromne razlike u ishrani bošnjaĉkih zatoĉenika i ostalih u KP domu «Foĉa». Prisilni radSvjedok je odmah po dolasku u KP dom «Foĉa» išao 6 dana na istovaranje i utovaranje brašna.Jednom prilikom ga je Todović pitao, šta je lakše, biti šef ili radnik, dodavši da nema višešefovanja, jer je ovo Republika Srpska. Dok su radili na rušenju škole Savo Todović je dolazio ivrijeĊao ga, govoreći da će njemu i ostalim zatoĉenicima šef biti neka nepismena osoba. Saslušavanja, premlaćivanja i nestanciSvjedok je saslušavan od strane Koprivice koji ga nije maltretirao, ali je tada iz susjedneprostorije ĉuo zapomaganje zatoĉenika koje su tada isto saslušavali. Poznavao je straţare, premanjemu su bili korektni. Ĉuo je da su Burilo i Marić maltretirali ostale zatoĉenike.

Jednomprilikom i svjedok je dobio udarac od strane Vuković Radomira, pod optuţbom da nosi hljeb izkuhinje i djeli ga zatoĉenicima. Svjedok je govorio i o dogaĊaju kad su se traţili ljudi za rad na branju šljiva, na koji se i onprijavljivao, ali da ga tada nisu izabrali. Ljudi koji su tada otišli nikada se više nisu vratili. Svjedok misli da je iz logora u KPD omu «Foĉa», nestalo izmeĊu 700 i 800 ljudi.O optuţenimaNa pitanje tuţiteljice kakav je bio odnos Save Todovića prema njemu, svjedok je odgovorio da jenajveća greška optuţenog prema njemu bila to što ga je vrijeĊao, poniţavao i potcjenjivao. ZaMitra Raševića svjedok je rekao da je bio jako dobar. Bjekstvo

25

ZekovićaNa pitanje tuţiteljice svjedok je opisao što zna o bjekstvu Zekovića. Taj dan je Zeković došao knjemu i Hamdi u radionicu, dok su oni sreĊivali auto Save Todovića. Iskoristio je priliku da sespusti do glavne ceste i pobjegne. Padala je kiša. Negdje oko pola ĉetiri pitali su za Zekovića,nakon ĉega je dignuta uzbuna. Savo Todović je navalio na svjedoka kao da ovajzna gdje jeZeković. Istjerao je zatoĉenike na ulaz, repetirao je pušku i zakleo se u svoja dva sina da će ihpobiti, ako ne kaţu gdje je Zeković. Tada je ušao Boro Ivanović, pa mu je Savo Todović ispriĉaoo bjekstvu i da zatoĉenici neće ništa da kaţu o Zekoviću. Boro ih je postrojio kod „metalskog―. Izstroja je izdvojio svjedoka i pitao ga za Zekovića, a on mu je odgovorio da ne zna gdje je. Svizatoĉenici su zbog bjekstva Zekovića bili kaţnjeni samicom i smanjenjem sljedovanja hrane.Odatle su ih vratili u spavaonu i samice. Ĉitavu noć odvodili su ih na ispitivanje. Svjedoku jeSavo Todović rekao da će biti 25 dana u samici. RazmjenaNakon šest dana provedenih u samici svjedok sa oko 17 zatoĉenika odlazi u razmjenu. Odveli suih u Rudo, gdje su bili zatoĉeni 8 - 9 mjeseci u groznom smještaju, u nekom podrumu, no premanjima su puno bolje postupali nego u Foĉi. Iz Rudog odlazi u Kulu, gdje ostaje zatvoren još parmjeseci, da bi bio razmjenjen 07. oktobra 1994. godine. Unakrsno ispitivanje svjedoka FVS 82Branilac optuţenog Mitra RaševićaObrana je istakla odgovor optuţenog da je straţa prema njemu bila korektna, osim onog sluĉajasa Vukovićem. Na pitanje da li je zlostavljan u KP domu «Foĉa», svjedok je odgovorio da on nijezlostavljan. O izjavi, u kojoj je rekao da je ĉuo kako ĉetnici ubijaju i tuku ljude, svjedok jepojasnio da je ĉuo da su zatoĉenici Vejz Zulfo i Nišić Nurko premlaćeni i likvidirani. Straţari suprozivali ljude iz sobe, a da li su to radili po spiskovima i neĉijem nareĊenju on to ne zna, jer nijevidio. Branilac optuţenog Save TodovićaU izjavi iz 1995. godine, svjedok je rekao da je za svaku zgradu u Foĉi bio zaduţen jedan Srbin.Svjedok je pojasnio kakva im je bila zadaća. Za haustor zgrade u kojoj je bio svjedok zatoĉen bioje zaduţen Ţivanović. Ţivanović je ''kao pomagao zatoĉenima'' i bio zaštita od «B(elih orlova». Svjedok je uhapšen od strane «Belih orlova». Kada je doveden u KP dom «Foĉa» imao je krevet ideku. Svjedok je vidio Savu Todovića isti dan po dovoĊenju u Dom. Optuţeni Savo TodovićNa pitanje zašto je u ranijim izjavama govorio da je Slavko Todorović bio zamjenik upravnikalogora, svjedok je pojasnio da je to greška, da on optuţenoga dobro poznaje, svakodnevno ga jeviĊao u KP domu «Foĉa». Prilikom dovoĊenja u Dom svjedok nije primjetio da je kotlovnica devastirana i da nije bilostruje. Na pitanje ko ga je odredio za rad na rušenju škole, svjedok je pojasnio da je straţar došaosa spiskom za koji je rekao da ga je napravio Savo Todović. Optuţeni je svjedoka odredio zaradove u kuhinji. Ti radovi nisu bili teški, svjedok je mogao nešto ukrasti za pojesti. Svjedok je pojasnio da je Savo Todović ulazio u njegovu sobu, ali da se ne moţe sjetiti imenazatoĉenika koje je ispitivao. Iz svjedokove sobe je odvedeno šestoro-sedmoro ljudi na branješljiva koji se nakon toga nikada više nisu vratili. Svjedok nije vidio da je Savo Todović nekogamaltretiro. Svjedok je rekao da je optuţeni u KP domu bio obuĉen u uniformu, što je optuţenikomentarisao, rekavši da je Zeković izjavio da ga nikada nije vidio u uniformi, osim ispredkapije, kada su išli na liniju.Na upit Predsjednika Sudskog vijeća svjedok je pojasnio da su postojale tri vrste hrane. Jedna jebila za zatoĉenike, druga za srpske zatvorenike, a treća za upravu i straţare.Svjedok: FVS 210Direktno ispitivanje Svjedok je 1992. godine ţivio i radio u Foĉi. Rat u Foĉi poĉeo je u aprilu, ne zna za taĉan datum,negdje oko Bajrama. Svjedok je imao oruţje u kući koje mu je ostavo brat kada je odlazio. Tooruţje je bilo od njegovog oca još iz II svjetskog rata. Predao ga je Miliĉević Zoranu.

OdvoĊenje u KP dom «Foĉa»Prije odvoĊenja u KP dom «Foĉa» svjedok je odveden u kuću Šandala i u kuću Plane. Tu ga jezatvorio neko sa srbijanskim naglaskom. Pustio ga je Goran Mitrašinović, jer su bili prijatelji. Pritome ga je uputio da ode Mirku Kunarcu da se sa njim posvjetuje šta da radi, jer Muslimaneodvode. Rekao je da bi za svjedoka bilo najsigurnije ako bi ga zatvorili par dana u KP dom«Foĉa», dok to ne proĊe. Zatoĉeništvo u kazneno-popravnom domu u FoĉiIz Šandalove kuće odvode ga u KP Dom gdje ga pretresaju i zatvaraju u sobu broj 11. Isti dan jeispitivan od strane Voje Starovića. Vojnici su u Domu «Foĉa» bili 7 do 10 dana, vidio je kada suse spremali za odlazak. Ujutro nakon odlaska vojske u krugu je vidio 7 do 8 ljudi, meĊu njima jeprepoznao Krnojelca, Raševića, Todovića i Koromana. U sobi broj 11 zatoĉenicima su se

26

obratiliKrnojelac i Rašević, za Todovića nije siguran. Rašević im je rekao da su oni sada ratnizarobljenici i da su izgubili pravo na slobodu. Prisilni radSa radom je poĉeo još dok su srbijanski vojnici bili u KP domu, a nastavio je raditi dva-tri dananakon što su vlast u KP Domu preuzeli foĉanski Srbi. Radio je u Metalskom odjeljenju sa jošsedmoro – osmoro ljudi, neke je liĉno predloţio, a neke su oni izabrali. Relja Goljanin je bio šefmetalskog odjeljenja. Poslovi koje je radio van kruga bili su normalni poslovi. Saslušavanja i premlaćivanja Svjedok je bio 10 dana u samici, kada su mu pronašli pismo jednog zatoĉenika koje je trebaopredati dr. Cekiću. Istraţitelji su vršili ispitivanja izmeĊu 20. aprila i 15. maja. Na poĉetku je dolazila Vojna policijai ispitivala zatoĉenike, uvijek u poslijepodnevnim satima. Vidio je uvoĊenje ljudi u prostoriju ituĉu. Vidio je kako tuku Mustafu, Vejza. Slušao je kako tuku Nišić Nurka i dozivaju ga da seprobudi, tom prilikom misli da je ĉuo glas Burila. Ĉuo je kako su dva dana tukli Konjo Halima. Svjedoka je jednom prilikom, dok je radio na u Foĉanskoj bolnici, pozvao jedan Srbin i pokazaomu šta se radi sa Muslimanima u Foĉi. Vidio je tijela mrtvih, od kojih je poznao Halima Konju.Avdo Hodţić je ispriĉao zatoĉenicima i pripadnicima Crvenog krsta da je gurao mrtva tijela nizrijeku, sutradan Avdo je odveden i svjedok ga više nije vidio. O odvoĊenju ljudiKada ga je ispitivao, Vojo Starović mu je rekao da će oni koji se nisu ogrješili o RepublikuSrpsku biti pušteni da odu, što je znaĉilo da će preţivjeti. Drugu grupu su saĉinjavali oni koji suse ogrješili o Republiku Srpsku i za njih je rekao da će im biti suĊeno i da će biti zatvarani, doksu treću grupu ĉinili oni koji su se teţe ogrješili, i oni će biti ubijeni. Svjedok misli da KP dom«Foĉa» nije mogao odrediti da se ljude odvodi. Svjedokov komšija, Vuković Rade, ga je upozorioda odbije, ako ga budu odredili za razmjenu.Savo Todović je mogao da vidi odvoĊenje zatoĉenika iz KP Doma , ako je to bilo prije 15:00 sati.Svjedok je ispriĉao dogaĊaj, kada se Zeković popeo na kiosk sa kojeg je vidio Savu Todovićakoji stoji kod kamiona u koje ubacuju zavezane ljude. Na pitanje tuţiteljice svjedok je odgovorio da su ljudi odvoĊeni obiĉno poslije 17.00 sati, kadagod su u smjeni bili Burilo i Obrenović, a da Krnojelac, Todović i Rašević za ova odvoĊenja ipremlaćivanja nisu znali, jer se to dešavalo kada bi oni otišli kući. Bilo je sluĉajeva da je Vojnapolicija odvodila ljude, a da li je straţar kasnije to govorio nekom iz uprave, on ne zna.Bjekstvo Ekrema ZekovićaSvjedok je znao da Zeković Ekrem sprema bjekstvo, a razlog zašto i on nije pobjegao je što jenjegova porodica bila u Srbiji. Kada se digla uzbuna zbog bjekstva, Mitar Rašević i SlavoTodović su od svjedoka traţili da im kaţe gdje je bjegunac. Slavo Todović ga je ispitivao svakih15 minuta, prijetio mu puškom, te rekao straţaru da ga odvede u samicu u kojoj je proveo 20dana. To veĉe udario ga je samo straţar Pljevaljĉić. O optuţenimaMitar Rašević je više puta vodio i pratio zatoĉenike kada su išli na radove. Kada je jednom odbionareĊenje za rad, izdano od Save Todovića, svjedok je bio kaţnjen samicom, iz samice je išao naradove. Svjedok misli da je Savo Todović bio zaduţen za zatoĉene Muslimane i da je odreĊivaoko će od njih ići na radove, dok je Mitar Rašević samo izvršavo te odluke ''odvodeći i dovodeći ihsa radova''.Svjedok se više puta obraćao Raševiću i Todoviću zbog loše hrane. Oni su odgovarali da je za tokriva komanda. Ţalio se Mitru Raševiću kada bi straţari nekoga istukli, na šta je dobijao odgovorda će on to vidjeti. Kada se svjedok ţalio za odvoĊenje zatoĉenika, Mitar Rašević je odgovarao daje to stvar komande. Svjedok je rekao da je vidio kako mu straţari podnose izvještaje. Svjedokuje poznato da su Mitar Rašević, Savo Todović i Milorad Krnojelac išli u komandu na sastanke. Mitar Rašević je svjedoku pomagao u svakom pogledu, kao i drugim zatoĉenicima od kojih jenabrojao ove: FVS 155, SM, FVS 113, FVS 215, FVS 216 i dr. Na pitanje tuţiteljice da li su Milorad Krnojelac ili Mitar Rašević nekoga udarili, svjedok je rekaoda nisu. Svjedok je vidio kako je Savo Todović udario svjedoka ''A''.

Krnojelac je otišao krajem1993. godine, ili poĉetkom 1994. godine, "od kada je nastupilo zlatno doba za zatoĉenike''.Unakrsno ispitivanje svjedoka FVS 210Branilac optuţenog Mitra RaševićaNa pitanje, svjedok je rekao da garantuje da Mitar Rašević nije uĉinio išta naţao bilo kome odMuslimana. Osim što mu je pomagao da kontaktira sa ţenom, pomagao mu je i u nabavci odjeće.Svjedoku je bilo iznenaĊenje kada je Mitar Rašević optuţen za ratne zloĉine. Na pitanje braniocakako zna da su straţari podnosili izvještaj Mitru Raševiću, odgovorio je da je normalno da straţarpodnosi izvještaj komandiru straţe, odnosno osobi koja je bila glavna, kada

27

je komandir (MitarRašević) bio odsutan. Rašević nije svjedoku nareĊivao da radi teške poslove, svjedok ne zna da lije nareĊivao drugima, niti da li je naredio da nekoga zatvore u samicu.

Svjedok se sjeća premlaćivanja Nurka i spominjanja imena Zelja i Miletić koji su bili iz Vojnepolicije.Optuţeni Mitar RaševićNa pitanje, da li je izjava da je on (Mitar Rašević) išao na sastanke u komandu svjedokovosaznanje ili zakljuĉak, svjedok je pojasnio da je to njegov zakljuĉak. Kada bi svjedok traţiooptuţenoga, njegov zamjenik je odgovarao da je na sastanku, ali ne i gdje.Branilac optuţenog Save TodovićaSvjedoka su 18.04.1992. godine priveli vojnici koji nisu bili iz Foĉe nego iz Srbije. Vojnici sumogli ulaziti u KP dom «Foĉa» dok su tu bili Srbijanci.

Svjedok ne zna da li je uprava KP doma«Foĉa» mogla sprijeĉiti ulaske vojnika. Optuţeni Savo TodovićSvjedok zna da je kotlovnica bila devastirana i da nije bilo struje, jer je on to popravljao.

Svjedokje u mjesecu junu ĉesto viĊao optuţenog. Svjedok ne zna da li je na osnovu toga, što je optuţeniĉitao imena ljudi koji trebaju ići na radove, zakljuĉio da je optuţeni donio odluku o tome.Svjedok, takoĊe, ne zna da li je optuţeni nekada došao u metalsko odjeljenje i naredio da se uradinešto za njega. Optuţeni je upoznao svjedoka da je Zeković rekao da nije vidio optuţenoga poredfurgon kamiona . Svjedok je odgovorio da je prepriĉao, šta mu je tada rekao Zeković.

23. 10. 2007. – iskazi sudskih vještaka, izvoĊenje https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18350589952/in/photostream/

28

Genocid u Foči Uploaded on June 1, 2015 https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18334407235/in/photostream/

Genocid u Foĉi ...Napad na Foĉu poĉeo je 7. aprila 1992..... ...Bošnjacima je bilo dozvoljeno da odu samo nakon što bi od foĉanske policije dobili potvrde i potpisali dokument kojim svu svoju imovinu prepisuju Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini... ...Na podruĉju općine Foĉa oko 3.000 Bošnjaka je ubijeno, a ostalo cjelokupno bošnjaĉko stanovništvo je prisilno protjerano, a njihovi stambeni i drugi objekti opljaĉkani i uništeni... ... e-novine citat:...Napad na Foĉu poĉeo je 7. aprila 1992. U napadu kojem su prethodile sirene uĉestvovale su teška artiljerija i pješadija s okolnih brda. Napad je prvobitno bio usredsreĊen na većinski bošnjaĉka naselja kao što su Donje Polje, Aladţa i Ĉohodor mahala. Borbe su privremeno obustavljene dok su ĉlanovi SDA i SDS vodili pregovore. Dana 9. aprila, Ostojić iz SDS je odbacio protokol od 21 taĉke koji su saĉinile obe strane i borbe su nastavljene. U napadu na Foĉu uĉestvovale su srpske snage sastavljene od jedinica JNA, TO, lokalne policije, te Arkanove i Šešeljeve paravojske. Grad Foĉa je pao u srpske ruke 18. aprila, a veliki broj Bošnjaka koji su tokom borbi ostali u gradu, tada je pobegao. Ĉetiri dana nakon pada Foĉe, u grad je stigla delegacija u kojoj su se nalazili i Ratko Mladić i Biljana Plavšić... Bošnjacima je bilo dozvoljeno da odu samo nakon što bi od foĉanske policije dobili potvrde i potpisali dokument kojim svu svoju imovinu prepisuju Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini...(e-novine ) Općina Foĉa je smještena na jugoistoku Bosne i Hercegovine, na rijeci Drini, uz samu granicu sa Srbijom i Crnom Gorom. Prema Popisu stanovništva iz 1991. Foĉa je brojala 40.513 stanovnika, od ĉega 20.790 Muslimana (Bošnjaka), 18.315 Srba, 94 Hrvata i 1.314 Ostalih.

Foĉa je imala posebnu stratešku vaţnost za cjelokupni cilj ujedinjavanja „srpskih zemalja―, budući da se ova općina nalazila u sredini tzv. Srpskih autonomnih oblasti, ĉije je uspostavljanje i

29

povezivanje sa „srpskim zemljama― u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori bio osnovni cilj velikosrpske ideologije i politike drţavnog rukovodstva Srbije i Crne Gore Jugoslovenska narodna armija je 7. aprila 1992, potpomognuta lokalnim srpskim snagama, napala grad Foĉu, nakon ĉega su Bošnjaci sistematski hapšeni, ubijani i odvoĊeni u koncentracione logore i druga mjesta zatoĉenja. Nakon okupacije grada, srpski vojnici su nastavili brutalna hapšenja, ubijanja i uništavanja bošnjaĉkih vjerskih i kulturnih objekata u svim okolnim selima.

Muškarci i ţene su razdvajani i deportovani u logore: bivši gradski zatvor u Foĉi (KPD Foĉa), jedan od najvećih zatvora u bivšoj Jugoslaviji, postao je glavni koncentracioni logor za muškarce Bošnjake, meĊu kojima su bili i invalidi, maloljetnici, mentalno zaostali i teško bolesni ljudi.

Bošnjaci u ovom logoru bili su ţrtve najbrutalnijih tortura, odvoĊeni su na prisilni rad i korišteni kao ţivi štit u minskim poljima. Do 5. oktobra 1994. kroz ovaj logor je prošlo 1.360 Bošnjaka. Ţene, djevojke i maloljetne djevojĉice su odvoĊene u posebne zatoĉeniĉke logore, gdje su sistematski i grupno silovane: gradski stadion, bivši gradski zatvor za ţene na Livadama, gradski Srednjoškolski centar, nekadašnja hidroelektrana „Buk Bijela―, hotel „Zelengora―, motel „Bukovica―, gradska sportska sala „Partizan―, te mnoge privatne kuće i stanovi. Ţene su mjesecima drţane u seksualnom ropstvu gdje su bile ţrtve prislilnih trudnoća. Zloĉinci su ţenama govorili da treba da raĊaju srpsku djecu. Tokom dugih perioda zatoĉenja, ţene su korištene i kao bijelo roblje i prodavane vojnicima iz Srbije i Crne Gore za novac. Na primjeru ovog grada po prvi put na evropskom tlu seksualno zlostavljanje i porobljavanje okvalifikovano je kao zaseban zloĉin u meĊunarodnom kriviĉnom pravu.

Svi objekti koji su oznaĉavali muslimansku kulturu i tradiciju su sistematski uništeni: 17 gradskih dţamija, meĊu kojima i Aladţa dţamija iz XV stoljeća, koja je bila pod zaštitom UNESCO-a, su spaljene i uništene do temelja. Poslije razaranja ruševine su u potpunosti uklonjene da se ne ostavi nijedan trag da su te graĊevine ikad postojale.

Nakon poĉinjenih zloĉina i uništenih tragova postojanja bošnjaĉkog stanovništva i njihove kulture, srpski okupator, kao krajnji peĉat osvajanja tog podruĉja, preimenovao je i naziv samog grada u „Srbinje― (srpski grad).

U gradskim naseljima Foĉe: Donje Polje, Aladţa, Ĉohodor Mahala, Gornje Polje, Centar I i Centar II ubijeno je preko 500 Bošnjaka. U prigradskom naselju Brod Bošnjaci su nakon hapšenja muĉeni, vezivani dva po dva, strijeljani i bacani sa mosta u rijeku Drinu. U ovom naselju 145 lica je u najteţim mukama izgubilo ţivot. U mjesnoj zajednici Dragoĉava, stanovništvo je uspjelo pobjeći iz kuća u obliţnje šume. Uz pomoć pasa tragaĉa, za njima je organizovana potjera pod kodnim nazivom „Ĉišćenje terena od balija―. Ubijena su 52 lica. U mjesnoj zajednici Godijeno, zloĉinci su uhapsili seljane, izdvojili mlaĊe ţene i djecu, a starce smjestili u kuću gdje su namještaj polili benzinom, pa potom zapalili. Ţene i djeca su odvedeni u logore. Ubijeno je ukupno 63 lica. U selu Jeleĉ Bošnjaci su strijeljani i zaklani pred svojim kućama, nastavnici su brutalno klali svoje bivše uĉenike... Preţivjeli ĉlanovi porodica koji su se krili po obliţnjim šumama noću bi dolazili i ukopavali svoje mrtve. Poginulo je 205 Bošnjaka, meĊu kojima 50 ţena i djevojaka. U mjesnoj zajednici Miljevina, poznatoj po velikom broju optuţenih za najteţe zloĉine, meĊu njima i ĉetiri ţene koje su uĉestvovale u torturama nad bošnjaĉkim djevojĉicama u zatoĉeniĉkom logoru Karamanova kuća, muĉeno je i ubijeno 141 lice. U mjesnoj zajednici Popov Most, seljani iz desetina zaseoka su izbjegli u obliţnje planine i njih 4.500 se organizovalo i nekadašnjim stazama partizana pokušalo da pobjegne ispred sigurne smrti. Sva sela su spaljena i njihove dţamije porušene, 141 lice je ubijeno u zbjegovima i pri hapšenju. U mjesnoj zajednici

30

Ustikolina strijeljano je i ubijeno 325 ljudi. U mjesnoj zajednici Ĉelikovo Polje, Bošnjaci su ubijani na svojim kućnim pragovima, meĊu njima bio je veliki broj starih i iznemoglih ljudi. Ubijeno je 67 lica. U ostalim foĉanskim mjesnim zajednicama i selima zloĉini su izvršeni po istom obrascu: u selu Jabuka ubijeno je 119 ljudi, u selu Jošanica 75, u selu Kratine 87, u Kozijoj Luci 143, Slatini 47, Vikoĉu 45 i Zavajtu 49 lica.

Za zloĉine na podruĉju općine Foĉa optuţeno je politiĉko i vojno rukovodstvo uĉesnika u udruţenom zloĉinaĉkom poduhvatu: Momĉilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Radovan Karadţić i Slobodan Milošević, te lokalni izvršioci i komandanti: Dragoljub Kunarac, Zoran Vuković, Radomir Kovaĉ, Radovan Stanković, Dragan Zelenović, Milorad Krnojelac i drugi.

Na podruĉju općine Foĉa oko 3.000 Bošnjaka je ubijeno, a ostalo cjelokupno bošnjaĉko stanovništvo je prisilno protjerano, a njihovi stambeni i drugi objekti opljaĉkani i uništeni.

------------------------------------------------------------------------------Izvori nauĉnih saznanja:

1. Institut za istraţivanje zloĉina protiv ĉovjeĉnosti i meĊunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu 2. Institut za istraţivanje genocida, Kanada 3. MeĊunarodni kriviĉni tribunal za podruĉije bivše Jugoslavije 4. MeĊunarodni sud pravde

------------------------------------------------------------------------------Da se ne zaboravi Serijal 6 Ovaj serijal je zasnovan na nauĉno verifikovanim saznanjima i bitnim rezultatima nauĉnih istraţivanja brojnih i eminentnih istraţivaĉa genocida i drugih oblika zloĉina protiv ĉovjećnosti i meĊunarodnog prava u Evropi i svijetu.

------------------------------------------------------------------------------GENOCID U FOĈI

Na podruĉju općine Foĉa oko 3.000 Bošnjaka je ubijeno, a ostalo cjelokupno bošnjaĉko stanovništvo je prisilno protjerano, a njihovi stambeni i drugi objekti opljaĉkani i uništeni.

Općina Foĉa je smještena na jugoistoku Bosne i Hercegovine, na rijeci Drini, uz samu granicu sa Srbijom i Crnom Gorom. Prema Popisu stanovništva iz 1991. Foĉa je brojala 40.513 stanovnika, od ĉega 20.790 Muslimana (Bošnjaka), 18.315 Srba, 94 Hrvata i 1.314 Ostalih.

Foĉa je imala posebnu stratešku vaţnost za cjelokupni cilj ujedinjavanja „srpskih zemalja―, budući da se ova općina nalazila u sredini tzv. Srpskih autonomnih oblasti, ĉije je uspostavljanje i povezivanje sa „srpskim zemljama― u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori bio osnovni cilj velikosrpske ideologije i politike drţavnog rukovodstva Srbije i Crne Gore

31

Jugoslovenska narodna armija je 7. aprila 1992, potpomognuta lokalnim srpskim snagama, napala grad Foĉu, nakon ĉega su Bošnjaci sistematski hapšeni, ubijani i odvoĊeni u koncentracione logore i druga mjesta zatoĉenja. Nakon okupacije grada, srpski vojnici su nastavili brutalna hapšenja, ubijanja i uništavanja bošnjaĉkih vjerskih i kulturnih objekata u svim okolnim selima.

Muškarci i ţene su razdvajani i deportovani u logore: bivši gradski zatvor u Foĉi (KPD Foĉa), jedan od najvećih zatvora u bivšoj Jugoslaviji, postao je glavni koncentracioni logor za muškarce Bošnjake, meĊu kojima su bili i invalidi, maloljetnici, mentalno zaostali i teško bolesni ljudi.

Bošnjaci u ovom logoru bili su ţrtve najbrutalnijih tortura, odvoĊeni su na prisilni rad i korišteni kao ţivi štit u minskim poljima. Do 5. oktobra 1994. kroz ovaj logor je prošlo 1.360 Bošnjaka. Ţene, djevojke i maloljetne djevojĉice su odvoĊene u posebne zatoĉeniĉke logore, gdje su sistematski i grupno silovane: gradski stadion, bivši gradski zatvor za ţene na Livadama, gradski Srednjoškolski centar, nekadašnja hidroelektrana „Buk Bijela―, hotel „Zelengora―, motel „Bukovica―, gradska sportska sala „Partizan―, te mnoge privatne kuće i stanovi. Ţene su mjesecima drţane u seksualnom ropstvu gdje su bile ţrtve prislilnih trudnoća. Zloĉinci su ţenama govorili da treba da raĊaju srpsku djecu. Tokom dugih perioda zatoĉenja, ţene su korištene i kao bijelo roblje i prodavane vojnicima iz Srbije i Crne Gore za novac. Na primjeru ovog grada po prvi put na evropskom tlu seksualno zlostavljanje i porobljavanje okvalifikovano je kao zaseban zloĉin u meĊunarodnom kriviĉnom pravu.

Svi objekti koji su oznaĉavali muslimansku kulturu i tradiciju su sistematski uništeni: 17 gradskih dţamija, meĊu kojima i Aladţa dţamija iz XV stoljeća, koja je bila pod zaštitom UNESCO-a, su spaljene i uništene do temelja. Poslije razaranja ruševine su u potpunosti uklonjene da se ne ostavi nijedan trag da su te graĊevine ikad postojale.

Nakon poĉinjenih zloĉina i uništenih tragova postojanja bošnjaĉkog stanovništva i njihove kulture, srpski okupator, kao krajnji peĉat osvajanja tog podruĉja, preimenovao je i naziv samog grada u „Srbinje― (srpski grad).

U gradskim naseljima Foĉe: Donje Polje, Aladţa, Ĉohodor Mahala, Gornje Polje, Centar I i Centar II ubijeno je preko 500 Bošnjaka. U prigradskom naselju Brod Bošnjaci su nakon hapšenja muĉeni, vezivani dva po dva, strijeljani i bacani sa mosta u rijeku Drinu. U ovom naselju 145 lica je u najteţim mukama izgubilo ţivot. U mjesnoj zajednici Dragoĉava, stanovništvo je uspjelo pobjeći iz kuća u obliţnje šume. Uz pomoć pasa tragaĉa, za njima je organizovana potjera pod kodnim nazivom „Ĉišćenje terena od balija―. Ubijena su 52 lica. U mjesnoj zajednici Godijeno, zloĉinci su uhapsili seljane, izdvojili mlaĊe ţene i djecu, a starce smjestili u kuću gdje su namještaj polili benzinom, pa potom zapalili. Ţene i djeca su odvedeni u logore. Ubijeno je ukupno 63 lica. U selu Jeleĉ Bošnjaci su strijeljani i zaklani pred svojim kućama, nastavnici su brutalno klali svoje bivše uĉenike... Preţivjeli ĉlanovi porodica koji su se krili po obliţnjim šumama noću bi dolazili i ukopavali svoje mrtve. Poginulo je 205 Bošnjaka, meĊu kojima 50 ţena i djevojaka. U mjesnoj zajednici Miljevina, poznatoj po velikom broju optuţenih za najteţe zloĉine, meĊu njima i ĉetiri ţene koje su uĉestvovale u torturama nad bošnjaĉkim djevojĉicama u zatoĉeniĉkom logoru Karamanova kuća, muĉeno je i ubijeno 141 lice. U mjesnoj zajednici Popov Most, seljani iz desetina zaseoka su izbjegli u obliţnje planine i njih 4.500 se organizovalo i nekadašnjim stazama partizana pokušalo da pobjegne ispred sigurne smrti. Sva sela su spaljena i njihove dţamije porušene, 141 lice je ubijeno u zbjegovima i pri hapšenju. U mjesnoj zajednici Ustikolina strijeljano je i ubijeno 325 ljudi. U mjesnoj zajednici Ĉelikovo Polje, Bošnjaci su ubijani na svojim

32

kućnim pragovima, meĊu njima bio je veliki broj starih i iznemoglih ljudi. Ubijeno je 67 lica. U ostalim foĉanskim mjesnim zajednicama i selima zloĉini su izvršeni po istom obrascu: u selu Jabuka ubijeno je 119 ljudi, u selu Jošanica 75, u selu Kratine 87, u Kozijoj Luci 143, Slatini 47, Vikoĉu 45 i Zavajtu 49 lica.

Za zloĉine na podruĉju općine Foĉa optuţeno je politiĉko i vojno rukovodstvo uĉesnika u udruţenom zloĉinaĉkom poduhvatu: Momĉilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Radovan Karadţić i Slobodan Milošević, te lokalni izvršioci i komandanti: Dragoljub Kunarac, Zoran Vuković, Radomir Kovaĉ, Radovan Stanković, Dragan Zelenović, Milorad Krnojelac i drugi.

Na podruĉju općine Foĉa oko 3.000 Bošnjaka je ubijeno, a ostalo cjelokupno bošnjaĉko stanovništvo je prisilno protjerano, a njihovi stambeni i drugi objekti opljaĉkani i uništeni.

-------------------------------------------------------------------------------

7. aprila 1992. godine, prvim vojnim akcijama u gradu je poĉelo politiĉko i vojno preuzimanje općine Foĉa. Srpske snage, uz podršku artiljerije i teškog naoruţanja, poĉele su zauzimati dio po dio Foĉe. Zauzimanje Foĉe završeno je 16. ili 17. aprila 1992. Okolna sela su bila pod opsadom do sredine jula 1992.

Etniĉko ĉišćenje

Od poĉetka aprila do sredine jula 1992. srpske snage su sprovodile opširan napad usmjeren protiv bošnjaĉkih civila u podruĉju općina Foĉa, Gacko i Kalinovik. Prije samog napada, bošnjaĉki civili su izbaĉeni sa posla, plate su im uskraćene, a potom im je uskraćena mogućnost slobodnog kretanja. Nakon što su okolna sela i grad Foĉa dopali u ruke srpskih snaga: vojske, policije, paravojnih formacija, a ponekad i samih Srba seljaka, primjenjivan je uvijek isti šablon: Kuće Bošnjaka su sistematski pretresane, pljaĉkane i spaljivane, a graĊani su hapšeni ili sakupljani na jednom mjestu, a ponekad tokom samog procesa, premlaćivani ili ubijani. Muškarci i ţene su odvajani, a većina ih je zatvorena u KP dom u Foĉi. Ţene su odvoĊene na razne lokacije zatoĉenja gdje su ţivjele u nepodnošljivim higijenskim uvjetima, a u tim centrima su zlostavljane na mnoge naĉine, dok ih je većina sistematski silovana. Srpski vojnici ili policajci su dolazili u zatoĉeniĉke centre, odabirali jednu ili više ţena, izvodili ih i silovali. Neke od njih su odvoĊene u privatne apartmane i kuće gdje su silovane, a morale su takoĊer kuhati, ĉistiti i sluţiti rezidente, koji su bili srpski vojnici. Tokom pomenutog napada na bošnjaĉke civile, ogroman broj ţena i djevojĉica je silovan. Svi tragovi postojanja i kulturno naslijeĊe muslimana Bošnjaka je zbrisano iz podruĉja zahvaćenih napadom srpskih snaga. Skoro ni jedan Bošnjak nije ostao u Foĉi. Sve dţamije su srušene.

Sistematska silovanja

U januaru 1994. godine, srpske vlasti su "okrunile" etniĉko ĉišćenje Foĉe preimenujući Foĉu u "Srbinje" (grad Srba). Gotovo svi preostali muslimani Bošnjaci, muškarci i ţene iz sve tri općine

33

su uhapšeni, sakupljeni na jednom mjestu, potom razdvojeni i zatvoreni u nekoliko sabirnih zatvoreniĉkih centara - logora: Buk Bijela, Srednja škola u Kalinoviku, Partizan, Srednja škola u Foĉi, KP dom u Foĉi po ustaljenom šablonu. Neki su odmah ubijeni, silovani ili surovo pretuĉeni.

Jedini razlog za ovakvo postupanje prema njima je bila njihova etniĉka pripadnost.

Kazneno-popravni dom u Foĉi, jedan od najvećih zatvora u bivšoj Republici Jugoslaviji, bio je glavni pritvorski objekat za muškarce. Muslimanske ţene, djeca i starci pritvarani su po kućama, stanovima i motelima u Foĉi i okolnim selima ili u centrima za duţi ili kraći pritvor kao što su pomenuta Buk Bijela, gimnazija u Foĉi i sportska dvorana "Partizan".

Sportska dvorana "Partizan" sluţila je kao centar za pritvor ţena, djece i staraca od 13. jula 1992. ili ranije, pa najmanje do 13. augusta 1992. U to vrijeme je u "Partizanu" bilo najmanje 72 zatoĉenika. Svi zatvorenici su bili civili, muslimanske ţene, djeca i nekoliko starijih ljudi iz sela u općini Foĉa. Ţivotni uslovi u "Partizanu" bili su okrutni. Pritvor je pratilo neljudsko postupanje, nehigijenski smještaj, prenatrpanost, izgladnjivanje, fiziĉko i psihološko muĉenje, ukljuĉujući i seksualno zlostavljanje. Odmah pošto su ţene prebaĉene u Partizan, uspostavljen je reţim seksualnog zlostavljanja. U "Partizan" su, obiĉno uveĉe, ulazili naoruţani vojnici, uglavnom u grupama od po tri do pet i izvodili ţene. Kad bi se ţene opirale ili sakrivale, vojnici su ih tukli ili im prijetili da bi ih primorali na poslušnost. Vojnici su ţene iz "Partizana" odvodili u kuće, stanove ili hotele, da bi ih tamo seksualno zlostavljali i silovali.

Od sredine maja bila je poĉelo etniĉko ĉišćenje općine Kalinovik. Dok je muško nesrpsko stanovništvo zatoĉeno u vojnom skladištu Barotni, ţene i djeca su zatoĉeni u Osnovnoj školi u Kalinoviku, koja se nalazi u centru Kalinovika, u blizini stanice milicije. Krajem juna i poĉetkom jula, u Osnovnoj školi su bili zatoĉeni i stanovnici opštine Gacko uhapšeni dok su prolazili kroz općinu Kalinovik bjeţeći u srednju Bosnu. Ţene i djevojĉice, od kojih su neke imale samo 12 godina, su bile podvrgnute silovanjima za vrijeme njihovog zatoĉeništva u Osnovnoj školi u Kalinoviku. Pored gore navedenih centara za pritvor, više ţena je bilo zatvoreno u kućama i stanovima koji su korišteni kao javne kuće kojima su upravljale grupe srpskih vojnika.

-------------------------------------------------------------------------------

Napad na Foĉu poĉeo je 7. aprila 1992. U napadu kojem su prethodile sirene uĉestvovale su teška artiljerija i pješadija s okolnih brda. Napad je prvobitno bio usredsreĊen na većinski bošnjaĉka naselja kao što su Donje Polje, Aladţa i Ĉohodor mahala. Borbe su privremeno obustavljene dok su ĉlanovi SDA i SDS vodili pregovore. Dana 9. aprila, Ostojić je odbacio protokol od 21 taĉke koji su saĉinile obe strane i borbe su nastavljene.

U napadu na Foĉu uĉestvovale su srpske snage sastavljene od jedinica JNA, TO, lokalne policije i Arkanove i Šešeljeve paravojske. Grad Foĉa je pao u srpske ruke 18. aprila, a veliki broj Bošnjaka koji su tokom borbi ostali u gradu, tada je pobegao. Ĉetiri dana nakon pada Foĉe, u grad je stigla delegacija u kojoj su se nalazili i Ratko Mladić i Biljana Plavšić. Bošnjacima je bilo dozvoljeno da odu samo nakon što bi od foĉanske policije dobili potvrde i potpisali dokument kojim svu svoju imovinu prepisuju Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini...

34

Prema popisu iz 1991. godine, od 40.513 stanovnika Foĉe, bilo je 51,6% Muslimana, 45,3% Srba i 3,1 % ostalih. Politiĉko i vojno preuzimanje opštine Foĉa poĉelo je s prvim vojnim akcijama u gradu, 7. aprila 1992. Srpske snage, uz podršku artiljerije i teškog naoruţanja, poĉele su zauzimati dio po dio Foĉe. Zauzimanje Foĉe završeno je 16. ili 17. aprila 1992. Okolna sela bila su pod opsadom sve do sredine jula 1992.

Kako je navedeno u optuţnici MeĊunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju protiv Zorana Vukovića, koji je bio jedan od zamjenika komandira vojne policije i voĊa paravojske u Foĉi, ĉim su srpske snage zauzele dijelove grada Foĉe, vojna policija, u pratnji vojnika mještana i vojnika iz drugih krajeva, poĉela je hapsiti Muslimane i Hrvate. Sakupljanje i hapšenje Muslimana, mještana okolnih sela u opštini, nastavilo se do sredine jula 1992. Srpske snage odvajale su muškarce od ţena i protivpravno zatvarale hiljade Muslimana i Hrvata u razne objekte za duţi ili kraći pritvor, ili su ih drţale praktiĉno u kućnom pritvoru. Tokom pritvora mnogi civili su ubijeni, tuĉeni ili seksualno zlostavljani.

Kazneno-popravni dom u Foĉi , jedan od najvećih zatvora u bivšoj Republici Jugoslaviji, bio je glavni zatoĉeniĉki objekat za muškarce. Muslimanske ţene, djeca i starci pritvarani su po kućama, stanovima i motelima u Foĉi i okolnim selima ili u centrima za duţi ili kraći pritvor kao što su Buk Bijela, gimnazija u Foĉi i sportska dvorana "Partizan". Mnoge od zatoĉenih ţena podvrgnute su poniţavajućim i degradirajućim ţivotnim uslovima, okrutnom premlaćivanju i seksualnom zlostavljanju, ukljuĉujući i silovanje. Pored gore navedenih zatoĉeniĉkih centara, više ţena je bilo zatvoreno u kućama i stanovima koji su korišteni kao javne kuće kojima su upravljale grupe vojnika, uglavnom pripadnika paravojnih formacija.Tokom napada na bošnjaĉke civile, ogroman broj ţena i djevojĉica je silovan. Nekim ţenama ostale su trajne ginekološke štete ili su ostale neplodne, a većina ih je prošla kroz psihološke traume.

Svi tragovi postojanja i kulturno naslijeĊe muslimana Bošnjaka su izbrisani iz podruĉja zahvaćenih napadom srpskih snaga. Skoro ni jedan Bošnjak nije ostao u Foĉi. Sve dţamije su srušene.U zloĉinima u Foĉi je prema podacima, koje je prikupio Istraţivaĉko dokumentacijski centar do 2006. godine, nestalo 2,805 graĊana, mahom Bošnjaka. Od tog broja je za 1,899 ljudi potvrĊeno da su ubijeni, a ostali se još uvijek vode kao nestali, iako je njihova sudbina izvjesna.

Za straviĉne zloĉine u Foĉi na dugogodišnje zatvorske kazne osuĊeni su Dragoljub Kunarac (28 godina zatvora), Radomir Kovaĉ (20 godina) Zoran Vuković (12 godina), Milorad Krnojelac (12 godina), Dragan Zelenović (priznao krivicu, 15 godina), Radovan Stanković (20 godina), NeĊo Samardţić (24 godine) Gojko Janković (34 godine).

------------------------------------------------------------------------------Ovih dana navršit će se 23. godine od osnivanja koncentracionih logora u Foĉi Napad na Foĉu poĉeo je 7. aprila 1992. U napadu kojem su prethodile sirene uĉestvovale su teška artiljerija i pješadija s okolnih brda. Napad je prvobitno bio usredsreĊen na većinski bošnjaĉka naselja kao što su Donje Polje, Aladţa i Ĉohodor mahala. Borbe su privremeno obustavljene dok su ĉlanovi SDA i SDS vodili pregovore. Dana 9. aprila, Ostojić je odbacio protokol od 21 taĉke koji su saĉinile obe strane i borbe su nastavljene.

U napadu na Foĉu uĉestvovale su srpske snage sastavljene od jedinica JNA, TO, lokalne policije i Arkanove i Šešeljeve paravojske. Grad Foĉa je pao u srpske ruke 18. aprila, a veliki broj

35

Bošnjaka koji su tokom borbi ostali u gradu, tada je pobjegao. Ĉetiri dana nakon pada Foĉe, u Foĉu je stigla delegacija u kojoj su se nalazili i Ratko Mladić i Biljana Plavšić... Bošnjacima je bilo dozvoljeno da odu samo nakon što bi od foĉanske policije dobili potvrde i potpisali dokument kojim svu svoju imovinu prepisuju Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini...

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------Podaci o logorima - mjestima zatoĉenja u općini Foĉa 1.Ekonomija KPD-a "Brioni" 2.Livade" magacin TO-a 3.Privatna kuća Slobodana Matovića 4.KPD Foĉa 5.Ţenski KPD Veleĉevo 6.Privatna kuća Nusreta Karamana - Miljevina 7.Otkupna stanica - ĐiĊevo 8.Osnovna škola Brod na Drini 9.Privatne kuće u Ĉohodar mahali 10.Motel "Bukovica" 11.Privatna kuća Trnovaĉe 12.Partizan – sportska dvorana 13.SŠC Foĉa 14.Buk Bijela 15.Privatna kuća Muniba Hodţića 16."Presjeka" - Ustikolina 17.Privatna kuća Dţanko Asime -Donje Polje 18.Privatne kuće u selu ĐiĊevo ------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------www.flickr.com/photos/132514145@N05/18334407235/in/photos...

36

UMJESTO OTVORENOG PISMA - OTVORENO PITANJE Uploaded on May 31, 2015 https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17677266144/in/photostream/

UMJESTO OTVORENOG PISMA - OTVORENO PITANJE www.flickr.com/photos/132514145@N05/17677266144/in/photos... www.facebook.com/bosnjaci.eu/posts/10153038736784608 www.facebook.com/560787544067151/photos/a.561305814015324...

Pitanje:?

Pošto me se obično "namjerno/nenamjerno" pogrešno shvata!!!

Ja bih da pitam!?

Genocid se dogodio na cijeloj teritoriji BiH. Svaki grad ima svoj dan, ima svoje sjedanje...

Da Bog do nema, ali eto bilo pa se pamti!

Ima li neko da mi kaže?

Koji je dan tuge u Foči?

Ima li Foča dan, za bijele trake?

Ima li Foča dan, za sjedanje stradalih na mostu?

Ima li Foča dan, za sjedanje na silovane nene, majke, djevojke?

Unaprijed zahvalna! Unazad očajna! Ako ostanem bez odgovora!?

Nisveta Skejovic www.facebook.com/bosnjaci.eu/posts/10153038736784608 www.facebook.com/560787544067151/photos/a.561305814015324... www.flickr.com/photos/132514145@N05/17677266144/in/photos...

37

ADIL ZULFIKARPAŠIĆ: PUT U FOĈU Uploaded on May 31, 2015 https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18286790682/in/photostream/

ADIL ZULFIKARPAŠIĆ: PUT U FOĈU www.flickr.com/photos/132514145@N05/18286790682/in/photos...

Srce mi je zakucalo od uzbuĊenja, kad sam ĉuo da još danas putujem u Foĉu, u Vrhovni štab.

Tamo sam pozvan od Tita. Foĉa je moj rodni kraj. Tu je moja majka i tu su moje ĉetiri sestre. Tu je ţivio i moj brat; prije nekoliko dana sam ĉuo, da su ga zaklali ĉetnici. Kako je do toga došlo, nisam sebi mogao predstaviti. Moj je brat sa srpskim komšijama ţivio vrlo dobro. Politiĉki se nije isticao. Iz naše kuće niko nije bio u ustašama, pa niti u hrvatskoj vojsci. Ja sam od prvoga dana u partizanima. To je poznato ĉitavoj Foĉi. Na Drini je izvršeno neĉuveno klanje. To se proĉulo po ĉitavoj zemlji. Da li je haranje i prolijevanje ljudske krvi bilo uistinu onolikih razmjera, kako se priĉalo ili je svijet pretjerivao, o tome sam se trebao uvjeriti svojim oĉima.

Sa mnom su jahali na putu za Foĉu Rade Hamović, zapovjednik odreda, Pero Kosorić, zapovjednik bataljona i još nekoliko pratioca. Na putu izmeĊu Dobropolja i Poljica doĉekala su nas zgarišta i nijema pustoš muslimanskih sela. Još prije mjesec dana, kada je naš odred ovuda zadnji puta prolazio, stanovnici su nas nudili suhim voćem i iznosili nam hljeb sa pekmezom, djeca se oko nas gonjala i molila nas da im damo koju olovku.

Jedan mališan velikih kestenjavih oĉiju vukao me za kajiš.

– Hej, druţe komesare!

38

– Odakle ti znaš da sam ja komesar?

– Pa ĉuo sam od ovih ljudi. Nego, ako zanoĉite ovdje, hoćeš ti kod nas spavati?

– Drugi put. Danas moramo dalje da gonimo Talijane, ali ja ću tebi drugi put doći.

Gdje su ta djeca sada? Gdje su njihove majke i oĉevi? Gladni psi vijali su oko sela. Putem nam je dolazio u susret neki seljak. Vidjelo se po nošnji, da je Srbin.

– Šta je bilo sa ovim svijetom, ĉiĉa?

– Kojim svijetom? – pravio se stari nevješt.

– Iz Poljica i Draca, iz ovih kuća, pokazao sam mu rukom na zgarišta.

– A sa Turcima? – kao dosjetio se on. – Satrli ih, brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvijeri dotle ne pojedu da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kazo sam ja vojvodi Klariću: ‗Iskopajte jame, pa zatrpajte; naćerajte, neka sami sebi jame kopaju!‘ – A on meni kaţe: ―Nemamo vremena, ĉoĉe, jer partizani mogu svaki ĉas da bahnu. Dolaze od Jeleĉa.‖ Vi ste ih, eto, vala omeli. Mogu nam ĉeljad od smrada oboljeti.

Po njegovom mišljenju na tome je jedino poĉivala teţina problema. Ništa nisam odgovorio.

– Strašno su zavaĊeni naši narodi, rekao je Pero. Imaćemo muke da ih izmirimo.

Srbi su bili u 1941. godini unutar partizanstva u ogromnoj većini. Mrţnja prema ustašama prenijela se na sve katolike i muslimane. Partija, a ni mi s njom nismo uĉinili mnogo da se to izmijeni. Podsjetio sam Pera na njegov govor Kijevskom bataljonu, u kojem je obrazlagao, zašto je bivši komandant u stvari musliman Akif Bešlić, premješten. On je navodno kao musliman bio nepodesan. Na njegovo mjesto došao je popovski sin, major bivše jugoslovenske vojske Vojislav Đokić . Okolnost, da je popovski sin, Pero je naroĉito naglasio u svome govoru. Nije ĉudo, da i zbog toga Srbi misle da biti musliman znaĉi nešto manje nego biti Srbin.

– To je bio samo manevar, jer ja sam doznao da se bataljon buni, da im musliman komanduje.

– Onda im je trebalo ukazati na zabludu, a ne povlaĊivati im.

39

Na Miljevini smo naišli na strašnu sliku. Kod jednog potoka, preko kojega smo morali projahati, stajala je hrpa poklanih ţena, staraca i djece. Preko njih je bio pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke ili ramena.

Leševi su bili iznakaţeni, otekli. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleţi. Po tragovima se vidjelo, da grabljivice razvlaĉe leševe. Na više mjesta leţale su odrtine ljudskih tjelesa, s kojih su ptice jele ljudsko meso. Vonjalo je u zraku, jer je već nekoliko dana sijalo sunce. Nekoliko kuća u dolini bilo je spaljeno.

Jašući dalje cestom prema Foĉi, svugdje smo nailazili na spaljena sela. Danĉići i Susjesno su bili do temelja spaljeni. Stanovnici koji nisu na vrijeme izbjegli, pobijeni su i poklani. Ĉitavim putem do Foĉe nismo sreli ni jednog muslimana ni muslimanke. Što je sa njima? Prije je u foĉanskom srezu bilo 67% muslimana. Drţao sam u poĉetku, da je ogromna većina izbjegla, a da su se drugi sakrili i ne pojavljuju se, dok ne ispitaju stav partizana prema njima. Ali gdje su se mogli po ovoj zimi sakriti, muĉilo me je pitanje. Kako se jadni narod pati i dokle će sve to trajati? Izlazile su mi na oĉi razne strahote, koje sam u ovome ratu vidio.

Prenuo sam se kada je Rade uzviknuo: – Foĉa!

Iza okuke, ispod duhanske tvornice, ugledao sam svoje rodno mjesto. Kako sam se nekad radovao, kada sam se za školskih raspusta vraćao kući. Uvijek mi se ĉinilo, da se auto kreće suviše lagano. A sada sam htio da malo stanem. U mojoj duši je bila tuga i strah. Ĉinilo mi se da ovo mršavo bosansko kljuse juri i da me nosi mimo moje volje u neki strašni bezdan. Pokušao sam se savladati. S one strane Drine sablasno se prostirala nekad lijepa i šarena Foĉa. Mjesto crvenih krovova, bijelih kuća i šarenih bašĉi iz snijega su virila crna zgarišta. Na mostu nas je doĉekala patrola. Iz bivše maltarnice izišao je jedan partizan. Poznao sam ga, bio je to Vojin Boţović, Crnogorac. On je dugo radio u Foĉi i bili smo dobri znanci. Rukovali smo se bez rijeĉi.

Preko mosta smo pošli pješice. Još uvijek je most bio krvav. Ispod mosta niz zidine kula, visile su poput stalaktita (u carstvu Neĉastivoga) ogromne ledenice krvi. Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela kao da ih uspavljuje. Uz obalu leţali su naduti leševi ţena, djece i ljudi u graĊanskim i seljaĉkim odijelima. Neki mrtvaci su bili goli.

– Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca – objašnjava nam Boţović – kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Joviĉić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su svi oni koji su bili veći od konjiĉkog karabina poklani. Ali ljudi su ubijani svuda: i po kućama, dvorištu, ulicama. Kasnije je red došao na ţene i na djecu. Drina je izbacivala leševe. Da se to sprijeĉi, razrezivali bi im trbuhe, onda bi tjelesa potonula.

– Pa ko je to uĉinio? – pitao sam. – Većinom mještani i srbijanski ĉetnici, ali ovih zadnjih je bilo vrlo malo. Ĉetnici su unišli bez borbe i otpora u Foĉu i napustili je bez borbe i otpora. Kad je došla naša brigada i kalinovićki odred, srbijanski ĉetnici i desetak mještana su pobjegli, ostali su ostali i nista im se nije dogodilo. Eto za šest mjeseci našlo se meĊu muslimanima dvanaest ljudi, koji su prihvatili poziv da saraĊuju sa ustaškim vlastima, a za osam sati su skoro svi Srbi postali ĉetnici i poĉeli da kolju sve odreda, ne birajući i ne praveći razliku ko je kriv a ko nije. I nije se našlo ni

40

dvanaest od šesnaest hiljada Srba da uzme u zaštitu bar jednog muslimana ili njegovu obitelj i imovinu od osam hiljada poklanih muslimana u foĉanskom srezu.

To je ljaga koju niko neće moći izbrisati sa lica mojih srpskih sugraĊana. To je zloĉin kome nema premca.

Ja sam roĊen u ovome gradu, odrastao sam zajedno sa Srbima. IzmeĊu muslimana i Srba vladali su korektni susjedski odnosi. U Foĉi nije bilo posebnih kafana i gostionica, svugdje smo bili izmješani kao prijatelji. Postojala su doduše muslimanska i srpska kulturna društva, ali na njihove priredbe mi smo išli i oni su dolazili na naše. Škole su bile zajedniĉke, igrališta su bila zajedniĉka.

Nekoliko godina pred Drugi svjetski rat osnovano je ĉetniĉko udruţenje. Ĉlanovi su dobili puške, ponekad paradirali u srbijanskim uniformama, a ponekad i prijetili. Za sedam mjeseci vlasti Drţave Hrvatske od tridesetosam hiljada muslimana iz foĉanskog sreza ustaški reţim nije uspio mobilizirati više od dvanaest ljudi u ustaše. To zbog toga, što se operiralo sa protusrpskim parolama. I to su bili uglavnom odbaĉeni elementi i lumpenproletarijat koji nikako nije mogao predstavljati muslimane. Za sedam mjeseci na teritoriji Foĉe izvršeno je 20-30 hapšenja; moţda su svi ti bili strijeljani. Njih su sproveli u Sarajevo. To je izazvalo ogorĉenje u redovima muslimana. Znam, da su mnogi ugledni ljudi intervenirali da ih se oslobodi. Ni jedan ugledni graĊanin Foĉe nije niĉim odobrio ustaške postupke. U Foĉi niko nije bio strijeljan, niko opljaĉkan, nikom se nije izvršila premetaĉina.Od mosta uz Donje Polje slika nije bila ljepša. Kuće koje nisu bile spaljene bile su polupanih prozora i vrata, izgledale su kao napuštene. Ali ljudi su se kretali.

Susretao sam partizanske patrole i graĊane. Teško sam ih raspoznavao, svi su bili promijenjeni.

Kod Grujiĉića kafane stajala je velika povorka muslimanskih ţena i djece i po neki ĉovjek. Drţali su u rukama lonce. Oĉito nešto se dijelilo. Htio sam da govorim sa nekim. Sjahao sam s konja i oprostio se od mojih saputnika.

– Ja ću doći malo kasnije.

Teško sam prepoznavao lica. Ona su me gledala tupo i bezizraţajno. Bez oduševljenja i mrţnje.

Vidjelo se da su preţivjeli strašan uţas.

– Šta ĉekate? – pitao sam. – Dijele nam kašu od suhog voća!

Iz redova se izdvojila Ferida Mulabdić, studentkinja medicine, naša simpatizerka. Jedva sam je prepoznao. Njeno puno lice utonulo je. Sjaj oĉiju ugasio. Kao da je ostarila. Pozvao sam je da poĊe sa mnom. – Ĉekaj da primim kašu, majka mi je gladna, a ni ja nisam dugo jela. – PoĊi samo, kod mojih kurira ima nešto za mene, pa ću ti dati. Molim te ispriĉaj mi, kako je sve to bilo. – Šta da ti priĉam, vidiš i sam: Ĉovjek ne zna odakle da poĉne. Pored nas su nekoliko starih muslimana vukli mrtvace. Konja nisu imali, nego su neki vukli a neki gurali.

41

– Vidiš, ovako već deset dana, otkako su došli partizani, ljudi skupljaju po ulicama i kućama i sahranjuju ih. Došli smo na Ćehotinski most. – Sve se to dogodilo iznenada. Talijani su se jednog dana uznemirili. Priprema se napad partizana, govorilo se. U zoru je domobranska ĉeta sa ono malo ustaša napustila Foĉu i povukla se prema Brodu, jer su im Talijani rekli, da neće braniti, nego će biti predana ĉetnicima. Talijani su otišli jedno poslije ponoći prema Ĉajniću za Pljevlje, a ĉetnici su isto jutro došli. Ujutru svi mještani Srbi bili su sa kokardama i pod puškama. Desetak ih se proglasilo za vojvode, stotine za komandante i komandire. Komandant mjesta je foĉanski prota Joviĉić. Svi muslimani morali su predati kljućeve radnji i duplikate kućnih kljuĉeva. Ali nitko nije otkljuĉavao, vrata su se obijala. Veĉe nakon toga poĉelo je klanje. Po moga oca i brata došao je Dejan Kocović sa nekoliko seljaka i Dejanova sestra. Dok su ih vezali, nas je ona poĉela tuci da kaţemo, gdje imamo zlato. Boţe, to nije vjerovati, da prva naša komšinica, s kojom smo bili ĉitavo vrijeme tako dobro, je u stanju tako nešto uraditi.

– Dobro, a što je sa Vladom Hadţivukovićem, Vasilijem Sunarom, Slavkom Mazićem i ostalim uglednim Srbima, koje smo mi muslimani drţali prijateljima i zaštićivali ih od ustaša.

Vlado i Vasilije bili su u glavnom odboru komande mjesta i pravili plan strijeljanja. Slavko je sa Bobom Jejićem bio za preuzimanje radnji. Eto dali smo sve. U Foĉi nećeš naći nijednu muslimansku kuću, koja ima rezerve odijelo ili više da se presvuĉe ili kilu brašna da ispeĉe kruh.

Naše pokućstvo je razvuĉeno. Ali najstrašnije su bile noći. Po danu su samo odvodili na strijeljanje. Ali po noći su išli po kućama i onda je poĉinjalo silovanje i tuĉnjava. Samo si ĉuo pomaganje i vidio vatru. U bivšem srezu i sudu napravili su bili zatvor. Tamo su muĉili prije klanja.

Ali i na trgovima i na ulicama moglo se vidjeti najstrašnijih stvari. Jednog dana priredili su lov.

Pravi lov na ljude. Uzeli su pse i nekoliko stotina vojnika i otišli u brda da love one koji su bili izbjegli smrti. Tragovi po snijegu i psi otkrivali su ljude. Tu veĉe ĉuli smo pucnjavu, nisu ih dovodili u grad, ubijali su ih na licu mjesta.

– Mi smo imali u gradu jednu grupu simpatizera, koja je štampala letke i dijelila naš materijal. Što je bilo sa njom? – Enesa Ĉengića i oca mu zaklali su prvu noć, neke su poslije pobili, a neke povješali. Uglavnom izuzev Fajka Kurspahića, koji je negdje bio sakriven svi su pobijeni. Srpski dio te grupe je ovdje, sad radi u propagandnom odjelu kod partizana.

– A kako su se oni drţali?

– Pasivno, neki od njih imao je ĉetniĉku kokardu.

– Jesu li uspjeli ti koljaĉi pobjeći ili smo neke pohvatali?

– Pobjegli su samo desetak, ostali su svi ovdje, ali oni su kao partizani primljeni i imaju svoj odred. Komandant je Strajo Kocović, samozvani ĉetniĉki vojvoda, koji je bio jedan od najgorih koljaća. Ništa nije uĉinjeno da se kazne. Zbog toga sam se obradovala, kad sam te vidjela.

42

– Otidi molim te do moje majke i sestara, reci da sam ovdje i da ću doći ĉim svršim u Vrhovnom štabu.

Ĉinilo mi se kao da jašem ulicama nekog tuĊeg grada, izmeĊu tuĊih ljudi, nakon strašnog pohoda Dţingis Kana ili Avara. Nisam mogao da shvatim što se dogodilo u mom rodnom mjestu.

Vrhovni štab smjestio se je u hotelu ‗Gorstl‘. Rekli su mi, da me je Tito već oĉekivao, da odem, on je u sobi. U predsoblju me je zaustavio pratilac, rekavši mi da ima netko kod Tita. Nakon nekog vremena izišao je Strajo Kocović, bradat, obuĉen je bio u oficirsku uniformu sa ĉizmama. Preko ramena visili su mu redenici. Na šubari je imao petokraku. Nije me pozdravio samo je ĉudno pogledao u moj M.P. i bombe na kajišu. Tito ga je ispratio na vrata.

– Šta ovaj radi kod Tebe? pitao sam Tita. – To je komandant foĉanskog partizanskog odreda, ostavio je ĉetnike i prešao nama. Vrijedan mladić, preko njega ćemo privući još mnogo ljudi. Šaljem ga danas sa Borom Tosovićem u Ĉelebiće da mobiliziraju još jedan odred. Tebe trebam hitno, – rekao mi je. – Dobro je, da si već došao. Sjutra rano ćeš sa Feridom Ĉengićem i ĉlanom Vrhovnog štaba Lolom Ribarom ići na pregovore u Curevo. Tamo su neka muslimanska sela odbila da predaju oruţje. Oni su nam poslali parlamentarce, da nam jave da oni nas neće dirati, ali da im oruţje treba za borbu protiv ĉetnika. MeĊutim, mi smo ĉetnike otjerali, vršimo veliku mobilizaciju, trebamo oruţje, a najzad ne moţemo trpiti na našoj teritoriji nikakve naoruţane jedinice izuzev naših. Putem će ti ostalo objasniti Lola.

Drugi muslimani su ovdje prema nama pasivni. Ti si iz ugledne muslimanske obitelji, ti moraš pokušati pokrenuti muslimanske mase da se opredijele za nas. Ĉuo sam, tebi su ĉetnici zapalili kuću i ubili brata, to će upravo biti još zgodnije da ti kao takav propovijedaš slogu sa Srbima i da im ostali muslimani pruţe ruku pomirnicu.

Razmotrićeš sve mogućnosti sa Feridom i podnijeti mi plan ĉim se vratiš iz Cureva. Idi da se odmoriš, jer u toku sjutrašnjeg dana se morate vratiti nazad. Otišao sam svojima. Teško sam poznao sestre, toliko su se promijenile, izgledale su tako prestravljene. Majka je isto bila oslabila.

Sav namještaj su nam opljaĉkali. Moju majku su silili da kaţe gdje ima zlato. – Sinoć sam ga dala komandantu. – Kako se zove? Ona je rekla neko ime i opisala kako izgleda. Opet su dolazili, ali ona je uvijek rekla isto. Sergije Mihajlović je bio naredio, da se taj komandant, što prije naĊe, jer je htio da dobije svoj dio od pljaĉke poznate muslimanske porodice. Tu noć nisam oka sklopio, slušao sam strašne priĉe o ĉetniĉkoj strahovladi. Moja obitelj se krila poslije po tuĊim kućama.

Naše komšije Milan Hadţić i Savo Niković nisu im dozvolili da se sakriju kod njih nego su ih nagovarali, da mirno ĉekaju kod kuće. Krili su se po muslimanskim siromašnim kućama, gdje ĉetnici nisu imali velikog interesa da zalaze. Nisu mi znali reći, ko je ubio brata. NaĊen je mrtav na Drini opljaĉkan, revolverski hitac više desne obrve dokonĉao mu je ţivot. Pokopan je tek nakon odlaska ĉetnika.

Omer-beg Ĉengić, koji je iskljućen iz kadetske škole radi srbstva, uhvaćen je i zaklan na pragu kuće. Nisu mu pomogla odlikovanja ni njegova zagrijanost za srbstvo, jer je bio musliman.

43

Salih-efendija Hasić je bio predsjednik općine, Veliko-Srbin i jenesovac, zaklan je zajedno sa bratom.

Ujutro mi je kurir doveo konja. Jahali smo prema Brodu. Sedam kilometa uz Drinu bilo je sedam kilometara pored mrtvaca i zgarišta. Odatle prema Curevu ista slika. Nakon dva sata jahanja kurir nam je rekao da smo se priblizili Curevu. Nakon još deset minuta jahanja, sa brijega su nas upozorili da stanemo. Poĉeli smo se dovikivati. Naprijed nismo smjeli sa oruţjem. Pošto smo im rekli, da smo došli na pregovore, dozvolili su da ja, Ferid Ĉengić i Lola Ribar bez pratioca i oruţja uĊemo u selo. Mi smo za svaki sluĉaj sakrili bombe i u dţepove uzeli otkoĉene pištolje. Doĉekao nas je jedan mladić i poveo u štab. Preko leĊa imao je staru lovaĉku pušku. U jednoj maloj seoskoj kući sa jednom prostorijom doĉekalo nas je nekoliko muslimana. Bili su u prostim seljaĉkim odijelima, kao da su se tek sa njiva vratili. Kada smo ušli, oni su ustali na noge.

Dobro došli!

Selam Alejkum, rekao sam. Oni su me samo malo oštrije pogledali, nisu mi ništa odgovorili.

Ovo vam je sin Huseinbega, a ja sam Ĉengić sa Vihovica, reĉe Ferid.

Ma ĉuli smo za vas da ste u partizanima, – reĉe jedan. – Pa lijepo, sa kakvim nam dobrom dolazite?

Rekao sam im naše mišljenje. Ustao je jedan visok, koštunjav seljak, srednjih godina da nam odgovori.

Braćo – poĉeo je nesigumim ali odluĉnim glasom.

Ĉitav kotar je poklan. Nećete naći nijednog muslimanskog sela, koje nije zapaljeno, ljudi pobijeni, ţene osramoćene, djeca poklana. A bez ikakva razloga. U Donjem Curevu su ĉitavo selo sa ljudima zapalili. Ĉitav kraj je smrdio od ljudskog mesa nekoliko dana. I mi, da nas ĉetnici ne pokolju, sabrali smo oruţje i odluĉili izginuti ko ljudi, a ne dati se zaklati kao janjci. Mi se protiv vas partizana nećemo biti. Nitko od nas neće napustiti selo ni sa oruţjem ni bez oruţja. A ni u kakvu politiku mi se ne miješamo. Mi branimo ţivote naše djece i ţena. Zar da mi damo oruţje vama?! Nekoliko kilometara odavde su ĉetnici. Oni to i ĉekaju i poklaće nas kao ovce.

– Mi ćemo dati jednu ĉetu, da ĉuva vaše selo, – rekao je Lola Ribar.

– Da se ne bi muĉili, ostavite vi nama naše oruţje i nas na miru. Mi ćemo se sami braniti kako moţemo.

44

– Šta će se dogoditi, ako se vi morate povući sa ovoga terena? Rat je, vi niste juĉer ovdje bili, a moţda nećete ni sutra? – upitao je jedan starac.

Ribar je poĉeo da govori da mi nećemo trpiti, da na našem terenu itko ima vojne formacije osim nas.

– Mladiću, ovo je naš teren stotine godina, ovdje su naši domovi. Mi ćemo na ovoj zemlji ostati.

Ne dirajte nas i nećemo vas dirati. Zaludu trošimo vrijeme.

Oprostili smo se i pošli.

Na kosi je stajala jedna ţena sa puškom i osmatrala. Nas je poveo isti mladić do kraja sela.

– Imaš li koji metak, beţe? pitao me je da ne ĉuju drugi. – Nemam metaka, ali daću ti dvije bombe, – rekao sam mu glasno i izvadio mu ih. Zatraţio sam i od Lole i od Ferida po jednu i dali smo mu.

– A je li i ovo musliman? – pitao je za Ribara. – Ja sam Srbin, – rekao je Lola.

– Svaka ti ĉast, mladiću. Ama reci ti meni, zašto nas kolju ovdašnji Srbi.

– To su srpske ustaše, – rekao je Lola.

– Vala ustaše vako nisu radili!

Jašući ispod Cureva kroz srpsko selo, iskupili su se seljaci da nas pitaju.

– Jeste li bili u ustaškom gnijezdu? Šta kaţu Turci? Imaju li oruţja i municije? Jesu li se ukopali?

Ima li ih mnogo? – pitali su nas.

– Oni nisu ustaše, nego pošteni ljudi, – rekao je Ribar – Imaju i topove i mitraljeze, ne pitaj! Ribar se sloţio s mojim mišljenjem, da se ostavi oruţje Curevcima, ali sam vidio da niti on ni Ferid neće to kod Vrhovnog štaba energiĉno podrţati.

Tito je na referat pozvao Ribara, dok sam ja morao sa Feridom i nekoliko mještana komunista, muslimana, da razmotrim pitanje angaţiranja muslimanskih masa.

45

– Mi nismo bili dovoljno energiĉni, rekao mi je Ribar, kad se vratio od Tita.

Ujutro se vratio foĉanski odred Straja Kocovića, pojaĉan dvjema ĉetama pratećeg bataljona Vrhovnog štaba, koje su imale bacaĉe, teške mitraljeze i jedan mali brdski top.

– Ti ćeš opet sa mnom danas u Curevo, ide sa nama i Rade Hamović, koji će rukovoditi napadom, ako ne prihvate ultimatum.

– Ja ne mogu, neka poĊe Ferid. – Tito je tako odredio! Otišao sam Titu i rekao da ja sa Strajom, koji je klao po Foĉi ne mogu ići, pogotovo u akciju za razoruţanje ljudi, koji brane svoje ţivote od razbojnika.

Mjesto mene je otišao Ferid Ĉengić.

Curevci su predali oruţje uz ĉasnu rijeĉ i obećanje, da će im se oruţje vratiti, ako se partizani budu povlaĉili sa terena. Dotle će selo ĉuvati od eventualnih napada ĉetnika desetina partizana, koju je selo duţno hraniti. Osim oruţja je moralo dati 150 goveda i 300 ovaca.

Na referatu o angaţiranju muslimana predloţio sam Vrhovnom Štabu slijedeće:

lzdati javni proglas u kome će se osuditi ĉetnicko klanje nad nevinim muslimanskim ţivljem u Foĉi.

Organizirati posebnu komisiju koja će opljaĉkane stvari i namirnice oduzeti i vratiti vlasnicima.

Ukinuti narodni odbor, u kome su samo Srbi, i to neki ĉetnici, i samo jedan musliman, Ferid Ĉengić, koji uopće nije iz Foĉe. Imenovati novi narodni odbor koji će biti sastavljen po broju stanovnika Foĉe od muslimana i nekompromitiranih Srba.

Ukinuti sadašnji sud, koji mjesto da sudi ĉetniĉke koljaĉe i da dade satisfakciju muslimanima, osudio 12 muslimana na smrt. MeĊu njima narodnog opozicionara beogradskom reţimu prije rata, predsjednika općine u Ustikolini Suljbega Ĉengića, za koga mi je Moša Pijade rekao, da je bio ispravan i da smo ga trebali pozvati na suradnju.

Imenovati narodni sud, koji će suditi sve koljaće i organizatore klanja, koji se nalaze na partizanskoj teritoriji. Takav pravedni stav prema muslimanima stvoriće povjerenje muslimanskih masa prema partizanskom pokretu i oni će se opredijeliti za nas. Po mom mišljenju za to je bio zgodan momenat. Ustaše su se bile kompromitirale kao pomagaĉi i sluge okupatora. Ĉetnici su svojim zloĉinima izazvali mrţnju svih ljudi, a pogotovo muslimana, na kojima su poĉinili tako strašan zloĉin. Ako mi ovo propustimo, Pavelić ce iskoristiti priliku da se prikaţe kao jedini

46

branilac hrvatskih ţivota u istoĉnoj Bosni, a mi ćemo se kompromitirati, da smo sankcionirali jedan od najgnusnijih zloĉina u povijesti Bosne. I moţda zauvijek izgubiti domaće mase na ovom podruĉju.

Sa mnom je bio i Ferid Ĉengić, koji se nije usudio na pitanje Tita potvrditi da po svim stvarima dijeli moje mišljenje.

Na tome savjetovanju Vrhovnog Štaba bili su prisutni: Tito, Marko (Aleksandar Ranković), Moša Pijade, Lola Ribar, Milutinović-Milutin i Milovan Đilas. Jedini, koji je izgleda akceptirao moje izlaganje bio je Milutinović, koji je rekao, da bi u vezi sa tim trebalo odrţati kratak sastanak CK i Vrhovnog Štaba. Tito je smatrao, da je stvar sasvim jasna, da mi po tom pitanju nemamo mnogo diskutirati. Aleksandar Ranković mi je odgovorio slijedeće:

– Treba smatrati našom velikom politiĉkom pobjedom, da je osnovna ĉetniĉka masa prilikom nastupanja naših jedinica prešla nama. Mi ne moţemo iz obzira prema njima da pohapsimo i sudimo njihove komandante, ma da su oni bez sumnje poĉinili zloĉin prema muslimanima. Drugo, muslimani se još kolebaju i ne moţe biti govora o njihovom masovnom prelazu na našu stranu, a pojedinaĉni prelazi mogu nam škoditi, jer će izazvati lošu reakciju Srba. Nama muslimani u Foĉi sada nisu potrebni kao borci nego kao pomagaĉi. Mi imamo šnajdersku, šuštersku i druge radione; muslimani neće da nam rade; tvoj zadatak je da se privuku k nama. Naravno naše simpatizere i ĉlanove partije mi ćemo prikriti i slati na drugi teren, gdje kao takvi mogu djelovati.

– Ja prilaz ĉetniĉkih masa ne uzimam kao definitivan, oni će nas prvom prilikom napustiti.

Ali mišljenje Markovo bilo je mišljenje Vrhovnog štaba i ja tu nisam mogao uĉiniti ništa.

– Ja mogu od srca da se angaţiram samo na ovom planu, koji sam podnio, – rekao sam Marku.

Ĉekao sam dva dana odluku Vrhovnog štaba. Niko me nije zvao. Izgleda, bio sam nepodesan za politiĉki rad u mome rodnome mjestu. U to vrijeme iskoristio sam priliku, da se upoznam sa dogaĊajima, koji su prohujali preko ovih krajeva.

Pravio sam zabilješke o razgovorima sa ljudima muslimanima i katolicima, koji su klani i Srbima ĉetnicima koji su klali. Pogledao sam sva zgarišta i mjesta gdje su ĉetnici vršili klanja i obišao ĉetniĉki zatvor, u kome su zidovi bili poprskani krvlju i mozgom. Pogledao okolna srpska i muslimanska sela. Pošto sam imao jugoslavensku oficirsku uniformu, koţni kaput, pištolj, MP, jašio konja, to su prema meni Srbi seljaci bili povjerljivi u uvjerenju, da sam Srbin.

– Kakovi ste, brate, vi Srbi, – pitali su me Srbi seljaci, kad ne date da istrijebimo Turke?

47

– Nije srpstvo valjda u strijeljanju muslimana. – Pokušao sam da im objasnim, kako ţive drugi narodi i da je sramota što se kod nas radi. – Samo da vi odete. Daćemo mi njima, – kazala mi je jedna ţena.

Muslimani su bili prestrašeni. Nisu se nama tuţili, niti se na nas nešto obraćali. Jedanput šetajući uz Drinu sreo sam jednu muslimanku, koja mi je prišla.

– Ja sam majka Ibra Muftića, on je sa tobom išao u školu i druţio se s tobom.

– Da, da, sjećam se. Šta je s Ibrom?

– Zaklali su ga, i oca mu i sestru i mlaĊeg mi sina Abdurahmana. Mene su htjeli i jedan kaţe: – Ostavite nju neka ţivi i neka priĉa kakva sudbina je zatekla Turke.

– A tko je to uĉinio?

– Popadić Ranko i Zecević. Danas sam ih srela obadvojicu – Popadić je vaš -, komandir.

Otrĉao sam u komandu mjesta, Ĉolaković Rodoljub i Risto Tosović su bili tamo. Ispriĉao sam im uzbuĊen sve to i traţio, da se ovi koljaĉi uhapse.

Ĉolaković i Tosović nisu nimalo bili zaĉuĊeni niti uzbuĊeni ovom priĉom. Ĉolaković mi je rekao:

– Kada bi mi hapsili koljaće meĊu ovdašnjim Srbima, onda bi pohapsili pola našeg Narodnog odbora i većinu vojnika.

– Pa to je strašno, drugovi, da mi ništa ne radimo, nego ih još primamo u naše redove.

– Mi ne moţemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba, rekao mi je Tito kad sam traţio njegovu intervenciju za ovaj sluĉaj.

– Ali to nije protusrpska politika. To je protukoljaĉka politika i ja sam uvjeren, da to nije na svim mjestima tako. – Ti izgledas slabo, ti treba da se ispavaš i odmoriš, rekao mi je Tito opraštajući se.

Tada sam shvatio, da sam nemoćan. Plivati uz bujicu meni samome bilo je nemoguće. To nisu bili dani mojih sumnja, to su bili momenti, kada sam bio na rubu definitivnoga prekida i tada mi je sinula u glavu misao da napustim redove partizana. Ali ja sam znao, ako tu namjeru pokaţem, biti

48

ću nemilosrdno srijeljan. Da pobjegnem? Tada se nije moglo birati. Oko mene bili su samo ustaše, ĉetnici i Nijemci.

Moţda sam trebao svoj stav zatajiti. Ne protiviti se stavu Vrhovnog štaba i tek sa ĉvrste pozicije jednog komandnog poloţaja nastojati uĉiniti, što se moţe. Ali ja sam tada smatrao za svoju duţnosti, da upozorim na pogreške pokreta i komande.

(―Godišnjak‖, broj 4, Beĉ, 1957.) **************************************************************************** ADIL ZULFIKARPAŠIĆ: PUT U FOĈU Na Drini je izvršeno neĉuveno klanje. To se proĉulo po ĉitavoj zemlji. Da li je haranje i prolijevanje ljudske krvi bilo uistinu onolikih razmjera, kako se priĉalo ili je svijet pretjerivao, o tome sam se trebao uvjeriti svojim oĉima. bosnjaci.agency/adil-zulfikarpasic-put-u-focu/ https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18286790682/in/photostream/

TO I VRAPCI ZNAJU - izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka - sve fotografije su objavljene na facebooku, focanskidani, flickr-u ekranportal13, portalima...

- priredio:Kenan Sarač

49

SuĊenje Radomanu Fundupu Uploaded on May 30, 2015 https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18219886606/in/photostream/

TUŢILAŠTVO BIH 29.05.2015 SuĊenje Radomanu Fundupu: Uĉestvovao u ubistvima dvoje djece i pet ţena *********************************************************************

U nastavku suĊenja Radomanu Fundupu za zloĉine poĉinjene u Foĉi, svjedok Drţavnog tuţilaštva je ispriĉao kako je 1992. godine u jednoj kući vidio povrijeĊenu zaštićenu svjedokinju, piše BIRN, prenosi novinska agencija Patria.

Tihomir Vidović je kazao da je 1992. razvozio hranu po linijama u blizini Foĉe, te da je jednog dana na putu vidio grupu ţena pored jedne kuće u Ĉohodor Mahali.

- Kaţu bila neka pucnjava. Ušao sam u sobu i tamo je sjedila ta C-1 osoba. Ona je jaukala. Mi smo uzeli ćebe i prebacili preko nje, bilo je i nekog krvarenja. Leţala je zgrĉena na patosu... Ja sam morao ići na liniju, ali PeĊa Kunarac ju je odveo u bolnicu - prisjetio se Vidović.

50

Radoman Fundup, bivši pripadnik Foĉanske brigade Vojske Republike Srpske (VRS), optuţen je za ubistva i zlostavljanje civila. S još dvije osobe on je, prema optuţnici, u Ĉohodor Mahali uĉestvovao u ubistvima dvoje djece i pet ţena, te ranjavanju jedne ţene.

Na ovom roĉištu Drţavno tuţilaštvo je saslušalo i zaštićenog svjedoka C-4, koji je rekao da je poĉetkom aprila 1992. godine napustio Ĉohodor Mahalu iz straha, te otišao u naselje Gornje Polje, gdje je boravio kod sestre.

- Supruga je s manjim sinom ostala u Mahali. Priĉala mi je da joj je jedan dan došao Tuta i Radoman. Zalupali su na vrata, a ona nije htjela otvoriti. Radoman joj je rekao da će pucati ako mu ne otvori. Ušao je s pištoljem u kuću, traţio neku pušku. Prerovio je sve - kazao je C-4.

Svjedok je pojasnio da njegova ţena nije poznavala Radomana Fundupa, već da se ţalila komšiji Voji Drakuli nakon dolaska vojnika u njenu kuću, koji joj je po opisu rekao da je to Radoman Fundup.

Zaštićeni svjedok se prisjetio i kako je ispred zgrade u naselju Gornje Polje vidio kako dvojica vojnika izvode dvojicu sinova Salema Biće i još jednu osobu, nakon ĉega su prema njima okrenuli puške.

- Iznad nas je bila jedna baba koja je zagalamila i mi smo izašli na balkon. Ona je vikala dole: ‗Nemoj, Radomane!‘ Ispred zgrade su bila dvojica Bićinih sinova i jedan Ferid. Ispred njih su bili Tuta i taj Radoman i uperili su oruţje u njih kao da će ih ubiti. Baba ih je je klela i oni su spustili oruţje i otišli - rekao je C-4.

Tokom unakrsnog ispitivanja, zaštićeni svjedok je kazao da ne poznaje optuţenog Fundupa, kao i da nije mogao sa balkona vidjeti da li je drugi vojnik bio osoba s nadimkom Tuta, ali da to ―pretpostavlja‖.

- Njih dvojica su skupa išli, bili kao vojna policija - rekao je C-4.

Fundup je optuţen za zlostavljanje troje civila, od kojih su dvoje bili djeca. S još jednom osobom, kako je navedeno u optuţnici, došao je u naselje Gornje Polje, gdje su postrojili civile i repetirali puške, dajući im dojam da će biti strijeljani, piše BIRN.

SuĊenje se nastavlja 17. juna. ****************************** Svjedok Tuţilaštva BiH je kazao da je ĉuo da mu je roditelje ubio Radoman Fundup.

Sakib Puriš je ispriĉao da je s porodicom ţivio u Ĉohodar Mahali (poznata kao i Ĉodor Mahala) u Foĉi poĉetkom rata. Prema njegovom iskazu, roditelji su mu ubijeni u junu 1992. godine.

51

―Majka moje supruge me nazvala u Beograd. Ja sam bio kod familije. Rekla je da su joj dolazili neki Srbi i potvrdila da su mi roditelji ubijeni. Kaţe: ‗Da znaš, ubio ih je Radoman Fundup‘‖, izjavio je Puriš i dodao da ne poznaje tog ĉovjeka.

On je naveo da su njegovi roditelji ekshumirani u Brodu kod Foĉe 2000. godine i ukopani u Goraţdu.

Na fotografijama koje mu je prezentovalo Tuţilaštvo svjedok je identifikovao svoju kuću u Ĉohodar Mahali, kao i neke druge objekte.

Radoman Fundup, bivši pripadnik Foĉanske brigade Vojske Republike Srpske (VRS), optuţen je za ubistva i zlostavljanje civila. S još dvije osobe on je, prema optuţnici, u Ĉohodar Mahali uĉestvovao u ubistvima dvoje djece i pet ţena, te ranjavanju jedne ţene.

Optuţen je i za zlostavljanje troje civila, od kojih su dvoje bili djeca. S još jednom osobom, kako je navedeno u optuţnici, došao je u naselje Gornje Polje, gdje su postrojili civile i repetirali puške, stvarajući im dojam da će biti strijeljani.

Na ovom roĉištu iskaz je dao i zaštićeni svjedok FR-1, ĉije je svjedoĉenje bilo zatvoreno za javnost.

Branilac Slaviša Prodanović je kazao da bi ţelio da svjedok Puriš ostane u sudnici dok traje svjedoĉenje FR-1, kako bi ĉuo pravu istinu o svojim roditeljima. Vijeće je odbilo ovaj prijedlog.

************************* svjedokinja Tuţilaštva BiH se prisjetila kako je u junu 1992. srela ranjenu ţenu koja joj je rekla da joj je to uradio Fundup. ―Imala je ranu na leĊima, kroz desnu dojku‖, izjavila je svjedokinja C-3.

Ona je dodala da je ta ţena ―nastradala u Ĉohodor Mahali kada je bio masakr‖.

Optuţnica Radomana Fundupa tereti da je, sa još dvije osobe, u Ĉohodor Mahali uĉestvovao u ubistvima dvoje djece i pet ţena, te ranjavanju jedne ţene.

Svjedokinja C-3 je kazala da optuţenog Fundupa nikada nije vidjela niti je ĉula za to prezime.

Tokom unakrsnog ispitivanja, advokat Slaviša Prodanović je pitao svjedokinju ko je ranio ţenu, kojoj je na suĊenju dodijeljen pseudonim C-1, a ona je odgovorila da joj je to uradio Fundup. ―Moţda mi je i rekla ime, ali se ne sjećam‖, dodala je svjedokinja.

Ona je navela da je u tom periodu nestao i njen muţ, da su muškarci nestajali ―jedan po jedan‖.

Fundup je, kao bivši pripadnik foĉanske brigade Vojske Republike Srpske, optuţen da je, sa još jednom osobom, u naselju Gornje Polje, postrojio civile i repetirajući pušku stvorio im dojam da će biti strijeljani.

Na suĊenju je bez prisustva javnosti saslušan još jedan svjedok. ************************ Prvi svjedok Tuţilaštva BiH na suĊenju za zloĉine poĉinjene na podruĉju Foĉe, ispriĉao je kako je od prijatelja Srba, te od svoje sestre ĉuo da su mu majku u junu 1992. godine ubili Fundupi.

Kadir Halilović je kazao da je pred poĉetak rata 1992. godine otišao na sluţbeni put u Hrvatsku, a da mu je u porodiĉnoj kući u Ĉohodor Mahali kod Foĉe ostala porodica.

Tokom boravka u Hrvatskoj saznaje da su mu otac i brat odvedeni u Kazneno-popravni dom (KPD) u Foĉi, te da mu je majka ubijena na pragu kuće. ―Prema saznanjima koja ja imam, nakon što su oca i brata odveli u KP Dom, u kući su ostale majka, sestra i snaha. Majka je tu i ubijena, snaha je tada ranjena, a sestra je uspjela pobjeći‖, ispriĉao je svjedok Halilović.

Kazao je da je od sestre, te prijatelja Srba iz Foĉe saznao da su mu majku ubili Fundupi.

Tokom unakrsnog ispitivanja, Odbrana je upitala svjedoka da li su mu prijatelji Srbi moţda rekli jesu li vidjeli to ubistvo, na šta je svjedok Halilović odgovorio da to ne moţe da tvrdi.

Radoman Fundup, bivši pripadnik foĉanske brigade Vojske Republike Srpske, optuţen je za ubistva i zlostavljanje civila. Sa još dvije osobe, kako stoji u optuţnici, u Ĉohodor Mahali je uĉestvovao u ubistvima dvoje djece i pet ţena, te ranjavanju jedne ţene.

52

Optuţen je i za zlostavljanje troje civila, od kojih su dvoje bili djeca. Sa još jednom osobom, kako se navodi u optuţnici, došao je u naselje Gornje Polje, gdje su postrojili civile i repetirali puške, stvarajući im dojam da će biti strijeljani.

Na današnjem roĉištu, iskaz je dala i Ifeta Šoro, koja je sa muţem i troje djece takoĊe ţivjela u Ĉohodor Mahali. Ispriĉala je da joj je u aprilu ili maju 1992. godine muţ sa ostalim muškarcima iz mjesta odvoden u KP Dom u Foĉu, te da do danas nikada o njemu ništa nije ĉula.

U Ĉohodor Mahali, kako je kazala, ostale su ţene i djeca.

Jedne veĉeri svjedokinja je, kako je navela, ĉula jaukanje, te vidjela veliku svjetlost u pravcu kuće roĊaka Sulje Šore, u kojoj se nalazila njena svekrva, te nekoliko ţena sa djecom. ―Mislila sam da je neka kuća tamo zapaljena. Sutradan, kad sam otišla do kuće, komšija mi je rekao da su baš u kući mog roĊaka svi ubijeni. Sve ţene, nijednog muškarca. I moja svekrva.

Znam da je bio i jedan mali, šest godina‖, ispriĉala je svjedokinja Šoro.

Ona je rekla da je te veĉeri došao bager kod dţamije, dovezao sva tijela i tu ih zakopao. Šoro je dodala da je sutradan ĉula i da je ubijena Ifeta Merkez, te njeno dvoje djece.

Kao treći svjedok Tuţilaštva, iskaz je dao i Murat Borovina, brat Ifete Merkez.

Borovina je kazao da je za smrt sestre i njeno dvoje djece, od deset i sedam godina, ĉuo dok je bio u izbjeglištvu u Makedoniji, te da su ih nakon rata pronašli u masovnoj grobnici. *********************************************** ***********************************************

Enes Dzelilovic: - NAVEDENO PREZIME SVJEDOKA KADIRA NIJE HALILOVIC VEĆ DZELILOVIC .TAĈNO JE DA MU JE MAJKA UBIJENA , A SNAHA RANJENA .SNAHA SE ZOVE TAHVILA -ŢIVI U NEMAĈKOJ . NJEN RAHMETLI SUPRUG JE PROFESOR KEMAL - KEMO DZELILOVIC .UBIJEN NA MOSTU ISPRED K-P DOMA .FUNDUP JE TO URADIO KAO OSVETU ZA POGIBIJU SINA NA GORAZDE KAD JE OVANZIVA BILA.

***********************************************

Asocijacija Foĉa: - Hvala Enes Dzelilovic na ovim podacima...Inaĉe, fotografije i tekstove o zloĉinima u Foĉi i ubijenim Foĉacima moţete pogledati u našem albumu istina o Foĉi na ovoj stranici: Asocijacija Foĉa www.facebook.com/media/set/?set=oa.451968074956388&ty... *********************************************** Nisveta Skejovic: - A ko je taj fundup, je li mu to pravo prezime?

Enes Dzelilovic : - JESTE PRAVO PREZIME - TO JE KOMSIJA PRVI TIH LJUDI KOJE JE POBIO .OSOBA KOJA JE PREZIVJELA NALAZI SE U AMERICI , TO JE KADIROVA SESTRA... *********************************************** *********************************************** Podignuta optuţnica za ratni zloĉin u Foĉi protiv Radomana Fundupa

53

www.frontslobode.ba/vijesti/drustvo/41178/podignuta-optuz... *********************************************** *********************************************** priredio:Kenan Saraĉ

izvor:BIRN Justice Report www.facebook.com/BIRNJusticeReport/posts/997631856938436 www.justice-report.com/bh/strana/pretraga?keywords=foĉa https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18219886606/in/photostream/

54

JASKO GAZDIĆ OSUĐEN NA 17 GODINA Uploaded on May 30, 2015 https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18058431938/in/photostream/

JASKO GAZDIĆ OSUĐEN NA 17 GODINA ZBOG SILOVANJA U FOĈI 1992. GODINE

objavljeno 06.09.2013.

Apelaciono vijeće je, odbacivši ţalbe Tuţilaštva BiH, odbrane i optuţenog Jaska Gazdića, potvrdilo prvostepenu presudu kojom je on osuĊen na 17 godina zatvora zbog zloĉina poĉinjenih u Foĉi.

Gazdić je proglašen krivim da je od aprila 1992. do kraja marta 1993. – za vrijeme širokog i sistematiĉnog napada vojnih, paravojnih i policijskih snaga Republike Srpske (RS) usmjerenog protiv civilnog bošnjaĉkog stanovništva općine Foĉa – silovao tri osobe.

Prema presudi, Gazdić je silovao tri ţenske osobe koje su bile zatvorene u sportskoj dvorani ―Partizan‖.

Apelaciono vijeće je odbilo kao neosnovane ţalbe Tuţilaštva i Odbrane, te samog Gazdića koje su se odnosile na prvostepenu presudu.

Odbrana i Gazdić su traţili poništenje prvostepene presude, te da se suĊenje obnovi, a Tuţilaštvo da bude proglašen krivim i za djela kojih je presudom osloboĊen.

55

Gazdić je osloboĊen taĉaka optuţnice kojim je bio optuţen za silovanje svjedokinja A i B i drţanje jedne ţenske osobe u seksualnom ropstvu. On se nalazi u pritvoru od polovine aprila 2011. godine.

Nakon ove presude, bit će upućen na izdrţavanje kazne. ***************************************************

Gazdić: Zloĉin nad nemoćnim i nezaštićenim ţenama Tokom suĊenja Jasku Gazdiću, bivšem pripadniku Vojske Republike Srpske (VRS), Tuţilaštvo BiH je pokušalo dokazati da je on 1992. godine silovao više ţenskih osoba koje su bile zatvorene u sportskoj dvorani ―Partizan‖ i stanovima u Foĉi. Odbrana je osporavala da je optuţeni poĉinio silovanja, a Sudsko vijeće će presudu izreći 31. oktobra.

Tuţilaštvo BiH je zatraţilo da Gazdić bude osuĊen za zloĉin protiv ĉovjeĉnosti, istaknuvši da su njegove radnje bile usmjerene prema nemoćnim i nezaštićenim ţenskim osobama, meĊu kojima su bile i djevojĉice od 12 godina.

Odbrana i sam optuţeni tvrde da on nikoga nije silovao, povrijedio, te da nije manijak i pedofil.

Tokom suĊenja, koje je trajalo nešto manje od godinu dana, saslušano je 17 svjedoka, te optuţeni. SuĊenje su obiljeţila potresna svjedoĉenja ţena koje, prema nalazima vještaka, sada pate od trajnih poremećaja liĉnosti, te razorene seksualnosti.

Sportska dvorana ―Partizan‖ je 1992. godine sluţila kao pritvor za ţene, djecu i starce koji su uhapšeni u Foĉi i okolnim selima. Svi zatoĉenici su boravili u nehigijenskim uslovima, te bili izloţeni izgladnjivanju, fiziĉkom i psihiĉkom muĉenju, te seksualnom zlostavljanju.

U ―Partizan‖ su, obiĉno naveĉer, ulazili naoruţani muškarci i izvodili po grupama tri do pet ţena.

Odvodili su ih u kuće, stanove, hotele i tamo ih seksualno zlostavljali i silovali.

Gazić je, prema navodima optuţnice, poĉetkom augusta 1992. došao naoruţan u sportsku dvoranu ―Partizan‖, izveo svjedokinju A, koja je tada imala 12 godina, te je odveo u jedan stan i silovao.

Svjedokinja A je na suĊenju iskaz dala bez prisustva javnosti, a tuţilac Behaija Krnjić je u završnoj rijeĉi naveo da ju je dva puta silovao muškarackojeg su drugi oslovljavali sa ―Jasmin‖.

Silovanje i gledanje silovanja

56

Prema navodima optuţnice, Gazdić je ponovno izveo svjedokinju A, njenu majku i još jednu ţensku osobu, odveo ih u stan i naredio im da se okupaju i da se nakon toga ne odijevaju. Kako stoji u optuţnici, Gazdić je sve tri pojedinaĉno silovao tako da tokom silovanja jedne, druge dvije to gledaju.

Majka svjedokinje A je takoĊer svjedoĉila na suĊenju zatvorenom za javnost, a tuţilac Krnjić je kazao da je rekla da ju je silovao ―Jasmin‖.

Gazdić je, kako smatra Tuţilaštvo BiH, zajedno sa još dvije osobe došao u stan koji se nalazio u neposrednoj blizini tadašnje Stanice javne bezbjednosti (SJB) Foĉa, silovao svjedokinju C, koja se ţalila da ima menstruaciju, ali on se na to nije obazirao.

―Gurnuo me na krevet. Molila sam ga, ‗ne, nemoj, nemoj‘ (…). Skinuo mi je haljinu i silovao me…

Puška je bila pored kreveta… Poĉeo me ljubiti, ali nisam mogla to podnijeti… Onda je uradio šta je htio‖, kazala je svjedokinja C, dodavši da ju je silovala osoba koja se predstavila kao ―Jasko‖.

Svjedokinja F ispriĉala je da je 1992. godine silovana u jednom stanu u kojem se nalazio i optuţeni Jasko Gazdić.

―Mi smo bili u jednoj sobi, iz koje je prvo odvedena jedna ţenska osoba. Nakon toga su mene odveli u kupatilo i nada mnom je izvršeno silovanje. Dok sam bila u kupatilu, ĉula sam plaĉ i vrištanje iz sobe gdje je bila ta ţenska osoba‖, rekla je F, dodavši kako joj je ta ţenska osoba kasnije kazala da ju je silovalo više muškaraca, te da je jedan od njih bio i Gazdić.

Iza zatvorenih vrata, odnosno bez prisustva javnosti, iskaz su dale još dvije svjedokinje. Optuţba je navela da je svjedokinja D ispriĉala da ju je silovalo više muškaraca, te da je jedan od njih bio i optuţeni Gazdić, dok je svjedokinja E, prema tvrdnjama Tuţilaštva, izjavila da je optuţeni seksualno iskorištavao još jednu osobu, koja je tada imala 12 godina, i koja je nakon toga nestala, a njeni posmrtni ostaci još nisu pronaĊeni.

Senadin Ljubović, vještak neuropsihijatrije, za ĉetiri zaštićene svjedokinje je utvrdio da pate od trajne promjene liĉnosti, razorene seksualnosti, te da je zbog takvih oštećenja njihova ţivotna funkcionalnost svakodnevno ugroţena.

Psihiĉki poremećaji

Ljubović je zakljuĉio da njih sve ĉetiri imaju trajne psihiĉke poremećaje, da pate od posttraumatskog sindroma, te zauvijek imaju traumu od višestrukog silovanja.

57

―Najpotresnija je priĉa svjedokinje A, koja je kao dijete bila silovana. Ovaj ĉin svakako ostavlja trajne posljedice na ţrtvu, a kamoli kada vam se to dogodi dok ste dijete. To je jako teško prevazići‖, kazao je Ljubović.

Odbrana je krivicu optuţenog osporavala saslušanjem pet svjedoka, te je pozvala da ponovno ispita tri svjedokinje koje su iskaz dale u korist Tuţilaštva BiH. Svjedokinje A i B iskaz su dale bez prisustva javnosti. Svjedokinja C, koja je navela da ju je silovao Jasko, pojasnila je da je za njegovo ime ĉula kada je dovedena u stan u Foĉi, gdje je bila zatoĉena.

Kao svjedoci Odbrane, Radenko Vasiljević i Zoran Mandić kazali su ―da nemaju saznanja šta je Gazdić tokom rata radio‖, dok je Miladin Šarović rekao da ga poznaje od kada je bio dijete, pojasnivši da je optuţeni prije rata kod njega radio u kafani.

―Nisam ga viĊao u društvu sa ţenama i djevojĉicama. Nikada se nije oţenio‖, kazao je Šarović.

Miodrag Nikaĉević, kojeg je Sud BiH pravosnaţno osudio na deset godina zatvora zbog zloĉina protiv ĉovjeĉnosti poĉinjenih na podruĉju Foĉe, u korist Odbrane svjedoĉio je na sjednici zatvorenoj za javnost.

Dajući iskaz u svoju korist, optuţeni Gazdić je rekao da je u augustu 1992. godine bio pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) u Foĉi, ali da nikada nije silovao ili maltretirao zatoĉene ţenske osobe bošnjaĉke nacionalnosti koje su drugi pripadnici VRS-a dovodili iz ―Partizana‖ u stan u kojem je boravio, naglasivši da je jedne prilike u tom gradu spasio maloljetnicu.

Prema njegovom iskazu, spomenuti stan je pripadao izvjesnom Juri, koji je noću nekoliko puta dovodio zatoĉene ţene iz ―Partizana‖.Foĉa

―Ja sam u stanu bio kad nisam na liniji, tako da nemam saznanja šta se tamo dešavalo. Sjećam se da je Jure jedne noći došao sa par vojnika i ĉetiri ţene u stan, meĊu kojima je bila i maloljetna djevojĉica. Iako sam optuţen da sam je silovao, to dijete nije niko pipnuo, a ja sam je spasio da te noći ne skoĉi kroz prozor‖, objasnio je Gazdić.

Prema optuţnici, svjedokinja A je, shvativši šta će se desiti, krenula prema prozoru s namjerom da skoĉi, ali ju je Gazdić sprijeĉio, zatim gurnuo na jedan krevet i silovao.

Gazdić je tokom svjedoĉenja rekao da mu u ratu u Foĉi nije bilo lako, jer su mnogi smatrali da radi za ―muslimansku vojsku‖.

SuĊenje Gazdiću poĉelo je 30. novembra 2011., a uhapšen je 21. aprila iste godine i od tada se nalazi u pritvoru.

58

Zbog seksualnog zlostavljanja i drugih zloĉina poĉinjenih na podruĉju Foĉe, u Haškom tribunalu i Sudu BiH osuĊeno je osam osoba na ukupno 163 godine zatvora.

Gazdić: Plaĉ i vrištanje Na suĊenju za zloĉine u Foĉi, zaštićena svjedokinja Tuţilaštva BiH kazala je kako je 1992. godine silovana u jednom stanu u kojem se nalazio i optuţeni Jasko Gazdić.

Svjedoĉeći pred Sudom BiH, zaštićena svjedokinja F je ispriĉala kako je u septembru 1992. iz sportske dvorane ―Partizan‖ u Foĉi, zajedno sa drugim ţenskim osobama, odvedena u jedan stan, gdje je silovana.

Svjedokinja je kazala da je u stanu bilo dosta uniformisanih osoba, te da su jednog od njih oslovljavali sa Jasko Gazdić.

―Mi smo bili u jednoj sobi iz koje je prvo odvedena jedna ţenska osoba. Nakon toga su mene odveli u kupatilo i nada mnom je izvršeno silovanje. Dok sam bila u kupatilu, ĉula sam plaĉ i vrištanje iz sobe gdje je bila ta ţenska osoba‖, rekla je F, dodavši kako joj je ta ţenska osoba kasnije kazala da ju je silovalo više muškaraca, te da je jedan od njih bio i Gazdić.

Tuţilaštvo BiH tereti Gazdića, nekadašnjeg pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS), da je od poĉetka aprila 1992. do kraja marta 1993. neĉovjeĉno postupao prema ţenskim osobama bošnjaĉke nacionalnosti, koje su bile nezakonito zatvorene u prostorijama sportske dvorane ―Partizan‖ u Foĉi.

Gazdića optuţnica tereti i da je drţao u seksualnom ropstvu jednu maloljetnu ţensku osobu, te da je, pod prijetnjom i uz upotrebu oruţja, silovao odvedene ţenske osobe i omogućio drugim osobama da ih siluju.

Svjedoknija F je kazala kako je narednu noć provela sa izvjesnim Juretom koji je nad njom vršio ―bludne radnje‖.

―Znam da je Jasko Gazdić izveo jednu ţenu iz sobe, koju sam srela tek naredno jutro. Tada od svog bola s njom nisam mogla ni priĉati‖, rekla je F.

Iz stana u kojem je bila zatoĉena, kako je kazala svjedokinja F, izveo ju je jedan ĉovjek, nakon ĉega je otišla u Goraţde. ****************************************************************++

BIRN – Justice Report https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18058431938/in/photostream/

59

Predrag Đurović trenutno je u fočanskom zatvoru Uploaded on May 29, 2015 https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18225811895/in/photostream/

Predrag Đurović trenutno je u foĉanskom zatvoru **********************************************

Prema optuţnici, Đurović je, kao pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS), krajem 1992. u napuštenoj zgradi u sarajevskom naselju Vraca silovao ţensku osobu bošnjaĉke nacionalnosti, uz prijetnju da će ubiti nju i njeno dijete.

Optuţnica protiv Đurovića je podignuta i potvrĊena 15. decembra 2014.

Đurović već izdrţava osmogodišnju zatvorsku kaznu u foĉanskom zatvoru takoĊer zbog silovanja.

On se nalazio na spisku 12 bjegunaca za kojima su tragali tuţilaštva, sudovi i policija.

U maju 2010. godine tokom akcije „Tragaĉ 2010― koju je izvela sudska policija Republike Srpske došlo se do saznanja da se Đurović nalazi u ekstradicionom pritvoru u Beogradu, gdje je i uhapšen. Nakon toga, izruĉen je u BiH i trenutno je u foĉanskom zatvoru

Neuropsihijatar Abdulah Kuĉukalić je tokom današnjeg suĊenja u Kantonalnom sudu u Sarajevu, iznoseći nalaz i mišljenje tima vještaka, kazao da je psihijatrijskim pregledom i na osnovu medicinske dokumentacije utvrĊeno da bi uĉestvovanje oštećene u sudskom postupku dovelo do pogoršanja njenog zdravlja.

60

- Ocijenili smo da nije procesno sposobna da prati, razumije i da adekvatno odgovara na postavljena pitanja, te da bi uĉestvovanje u postupku dovelo do pogoršanja njenog psihiĉkog stanja - kazao je Kuĉukalić.

On je istaknuo da oštećena, pored lake mentalne retardacije, ima hroniĉni posttraumatski stresni poremećaj, koji je znaĉajno umanjio radnu funkcionalnost.

- Uzrok ovakvog mentalnog stanja oštećene usko je vezan za fiziĉku, psihiĉku i seksualnu torturu koju je imala 1992. godine - kazao je Kuĉukalić.

Kuĉukalić je, na pitanje Odbrane, pojasnio da je dogaĊaj koji je predmet optuţnice znaĉajno uticao na psihiĉko stanje oštećene.

Nastavak suĊenja zakazan je za 12. juni, javio je BIRN, prenosi NAP. izvor:NAP www.nap.ba/new/vijest.php?id=12359 https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18225811895/in/photostream/

TO I VRAPCI ZNAJU - izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka - sve fotografije su objavljene na facebooku, focanskidani, flickr-u ekranportal13, portalima...

- priredio:Kenan Sarač

61

NE NIŠTA NAS NEĆE SPASITI Uploaded on May 29, 2015 https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18199116536/in/photostream/

Ne ništa nas nede spasiti ništa ne može da spere tu krv srca naša nede nikada više biti sretna nikada nikada nikada jer drugi to nede biti jer drugi nisu imali priliku da budu sretni tužni zaneseni zato nedemo ni mi koji smo ostali posle ove sramote što nebo dotiče. *Iz ciklusa “Poslanice” Piše: Dragoljub Stankovid Stankovideva pjesma se pročita u dahu, ali vas izbombarduje tolikom količinom značenja, podzemnih struja, simbola da vam je mozak nakon toga u nadrealističkom haosu kao hladedi nuklearni reaktor. Pa se iz tog razloga u nekoj ludačkoj refreničnosti morate iznova i iznova vradati na istu pjesmu, da bi vam ona svaki put svojim ritmom, svojom izlomljenošdu, zadala novi udarac. I ostavila novi prostor da uskočite, iskočite, protrčite kroz pjesmu, pa se vratite.

Sve tako dok vam je volja ili dok prosto ne poludite od te zvonjave (Đorđe Krajišnik) https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18199116536/in/photostream/ 62

U foĉanskim selima Zaostro, Kruševo, Grandići u podnoţju Maglića i u dolini Sutjeske Uploaded on May 29, 2015 https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18226539571/in/photostream/

U foĉanskim selima Zaostro, Kruševo, Grandići u podnoţju Maglića i u dolini Sutjeske ********************************************************* www.flickr.com/photos/132514145@N05/18226539571/in/photos...

U foĉanskim selima Zaostro, Kruševo, Grandići u podnoţju Maglića i u dolini Sutjeske vremešni supruţnici Alija i Hatidţa Bešović te Ismet i Begija Hajdarević ne znaju za drugu hranu osim organske kao što ne znaju za drugaĉiji osim zdravog naĉina ţivota.Blizu su desete decenije ţivota, a vrijedno rade na imanjima i u štalama ******************************** Ovi ljudi koji su dobrano zakoraĉili u devetu deceniju, cijeli ţivot udišu ĉist planinski zrak, piju izvorsku vodu, ţive u okruţenju cvjetnih livada, zelenih pašnjaka i šuma podno Maglića, jedu voće i povrće neprskano i na prirodan naĉin uzgojeno, imaju svjeţe mlijeko od krava, ovaca i koza iz svojih štala i torova, od kojeg spravljaju sir, kajmak, mileram… ***************************** Pĉele iz njihovih košnica imaju nezagaĊenu šumsku ispašu i cvjetni polen s prostranih livada. ***************************** S takvim naĉinom ţivota ne ĉudi što se pribliţavaju desetoj deceniji, a uprkos godinama vrijedno rade na svojim imanjima, u voćnjacima i vrtovima, štalama, oko košnica, a treba i hljeb ili pitu umijesiti i ispeći, napraviti sir, mileram … Osmijeh i zadovoljstvo su na njihovim licima. Posebno

63

kad im u posjetu doĊu djeca, unuci i praunuci te tokom ljeta sve više turista koji rado kušaju organske proizvode. ************************************* Oni su ezgistencijalno i ekonomski potpuno neovisni od bilo koga, jer imaju sve što im treba za ţivot. I naravno da ugoste putnike namjernike, a svoju djecu i unuke snabdiju neprskanim voćem i povrćem, pravim medom, mlijeĉnim proizvodima, svjeţom teletinom, janjetinom, domaćim jajima… ************************* www.fena.ba/public2/Category.aspx?news_id=FSA1443174 (izvor:fena, faktor.ba) ********************** https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18226539571/in/photostream/

AFERIM ARMINE https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18219035495/in/photostream/ Uploaded on May 29, 2015

Armin Drljevic Sanjao sam san: SVI, ali bas SVI bosanski srbi i hrvati zavolise Bosnu i Hercegovinu i prihvatise je kao svoju domovinu sa punim postovanjem i ponosom....cak i oni neki Bosnjaci i Bosanci i Hercegovci i ostali sto je pljuju i mrze, sto im je sve ruzno i odvratno u domovini.....kako je bilo lijepo sanjati taj san...

Malo morgen Bosnjace, to je samo san i ostace san snova...

Bosnjace probudi se, prihvati cinjenice, Bosnjace ne cekaj da svi zavole BiH, to neces docekati, Bosnjace voli je ti, Bosnjace postuj je ti, Bosnjace, jacaj je ti, nek ti drugi zavide na ponosu i na uspravljenosti kad izgovaras svoje ime ponosno, i ime tvoje majke i matice, ona je tvoja jedna jedina domovina, Bosna i Hercegovina !

64

FOĈA GRAD NA RAZMEĐU DVIJE CIVILIZACIJE Taken on May 28, 2007 https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17588519934/in/photostream/

FOĈA NA RAZMEĐU DVIJE CIVILIZACIJE HATIDŢA ĈAR DRNDA: GRAD FOĈA NA RAZMEĐU DVIJE CIVILIZACIJE O gradskom naselju Foĉa u periodu osmanske dominacije pisao je ranije istaknuti historiĉar materijalne kulture ing. Bejtić.[1] MeĊutim, budući da raspolaţemo historijskim izvorima koje navedeni autor nije imao na raspolaganju, a odnose se na 15. i 16. stoljeće, pojasnit ćemo na osnovu njih historijska dogaĊanja u navedenom periodu vezana za urbanu i demografsku strukturu ovog nekada veoma vaţnog trgovaĉkog naselja. Osim toga, Foĉa je bila i administrativno središte Hercegovaĉkog sandţaka sve do 1572. godine[2], što je doprinosilo njenom i privrednom i urbanom razvitku.

U srednjem vijeku Foĉa se nalazila u posjedu bosanske plemićke porodice Kosaĉa.[3] Ova je porodica priznala vrhovnu osmansku vlast 1418. g. uz obavezu plaćanja godišnjeg tributa.[4] U to vrijeme Osmanska drţava nije imala svoje stalne pozicije na njihovoj teritoriji ili se na osnovu raspoloţivih izvora za njih ne zna. Stalne pozicije bivaju fiksirane tek nakon što je Stjepan Kosaĉa 1444. sklopio savez sa napuljskim kraljem Alfonsom uz obavezu plaćanja godišnjeg tributa.[5] Nakon toga mu je zaprijetio vojni napad Osmanlija, pa se Stjepan sa porodicom sklonio u Dubrovnik. Osmanska je vojska napala njegov teritorij i prodrla u Hum do Neretve.[6] Jedan od spomenika tog pohoda je i greblje na Presjeci kod Ustikoline.[7] Najvjerovatnije je nakon tog pohoda u Foĉi i drugim krajevima oblasti Kosaĉa stacionirana stalna vojna posada sa zapovjednim kadrom. MeĊutim, porodica Kosaĉa je diplomatskom vještinom uspjela sve do 1482. upravljati, u saradnji sa Osmanlijama, najvećim dijelom svog teritorija, nakon ĉega je ova oblast ušla defnitivno u sastav Osmanske drţave.

65

Osmanska administracija u prvim danim svoje vlasti nije vršila u društvenom ţivotu radikalnije izmjene. Do promjena u društveno-politiĉkom smislu dolazi nakon konsolidovanja vlasti i teritorijalno-politiĉke dominacije na širem prostoru. Sve dotle nije ostvarivano veće uĉešće osmanske drţave u ţivotu grada.[8] Uspostavljanjem nove upravne organizacije Foĉa je postala upravno središte Hercegovaĉkog sandţaka, ĉime je ostvarena koncentracija vojno-upravnih sluţbi u njoj.[9] Vaţan element stabilizacije osmanske vlasti u Foĉi bili su pripadnici derviškog reda. Njihova izraţena društveno-politiĉka angaţiranost, njihova uloga u prihvatanju islama i kao religije i kao naĉina ţivota i mišljenja, već je istaknuta u historijskoj literaturi[10], a historijski izvori koji se odnose na Foĉu to isto potvrĊuju.

Pristupaĉni izvori osmanske provenijencije o Foĉi datiraju iz druge polovine 15. st. Na osnovu tih izvora da se zakljuĉiti da je Foĉa bila naselje u statusu trga (naselje skromnijih dimenzija), sa nemuslimanskim stanovništvom, kome je glavno zanimanje bila poljoprivreda.[11] O samom izgledu naselja ne da se ništa naslutiti. MeĊutim, moguće je reći da grad nije bio izrazitijih urbanih karakteristika, profliran više kao seosko naselje. U osmoj deceniji 15. st. Foĉa je bila prostorno izdiferencirana na pet stambenih cjelina:

Mahala Ivanova, Mahala Radivoja, sina Vuka, Mahala Radonje, sina Bošnjaka, Mahala Vukića, sina Raĉića, dţemat muslimana[12] Izgradnja Foĉe kao islamsko-orijentalnog naselja zapoĉela je na lokalitetu ―MeĊuriĉje‖. Taj zemljišni prostor što ga zatvarahu rijeke Drina i Ćehotina pripadao je Ţivanu, kome je kao kompenzacija dat vinograd, a u MeĊuriĉju su muslimanski stanovnici poĉeli graditi svoje kuće.[13] Kako je Foĉa ranije postala administrativno-politiĉko središte Hercegovaĉkog sandţaka, u njoj su bili nastanjeni razliĉiti upravni sluţbenici. Povećavao se broj stanovnika, a shodno tome javljala se i razgranata poslovna struktura, kao i arhitektonska razgranatost naselja. Prirodno okruţenje Foĉe-planinski predjeli i vodeni tokovi ĉinili su geografsko obiljeţje Foĉe i prirodan okvir za ugodan ljudski boravak. Rijeĉne doline Drine i Ćehotine, uokvirene blagim padinama, ĉinile su pogodan teren za naseljavanje i gradnju, tako da su te slobodne površine popunjavane u skladu sa paradigmom islamsko-orijentalnog grada. U podizanju i razvoju grada u osmanskom društvenom sistemu primarnu ulogu imala je institucija vakufa, ĉije se ishodište nalazilo u islamskoj religijskoj etici. Odricanje dijela materijalnih dobara u korist zajednice predstavljalo je bogougodno djelo i etiĉku obavezu svih materijalno situiranih pojedinaca. Ta etiĉka komponenta postala je u islamskoj društvenoj zajednici pravilo društvenog ponašanja, a koje je u osmanskoj zajednici ĉesto forsirala sama drţava posredstvom svojih visokih sluţbenika.

Primarno polazište islamskog grada predstavljala je dţamija. Unutar islamske zajednice simbolizirala je jedinstvo duhovnog i svjetovnog poimanja svijeta. Svojim arhitektonsko-estetskim izgledom, vitkim, vertikalnim minaretom, koje je stremilo višim, nebeskim prostorima, simbolizirala je ljudsku teţnju ka boljem, savršenijem svijetu, ka Bogu. U svakodnevnom ţivotu bila je mjesto izvršavanja vjerskih obreda i centar društvenog okupljanja na nivou naselja ili dijela naselja.

Prvi islamski vjerski objekt dao je u Foĉi sagraditi Hamza-beg, prvi namjesnik Hercegovaĉkog sandţaka.[14] Bio je to mesdţid drvene konstrukcije, sagraĊen krajem 15. st. Sluţio je svojoj namjeni do 1943, kada je prilikom bombardovanja Foĉe porušen.[15] Uz Hamza-begov mesdţid formirana je i prva muslimanska stambena ĉetvrt-mahala, koja je nosila ime osnivaĉa ovog

66

mesdţida. Prvi njeni stanovnici bili su pripadnici vojnog i upravnog sloja zajedno sa svojim porodicama.

Prva dţamija monumentalnijih razmjera sagraĊena je 1500, po nareĊenju sultana Bajezida II (1481-1512).[16] Uz dţamiju je formirana nova gradska ĉetvrt, koja je nazvana po navedenom sultanu. Dţamija je egzistirala dugi niz godina zahvaljujući sredstvima drţavne blagajne, a kasnije, kada je drţava dospjela u fnansijsku krizu, pojedinci su se brinuli za njen dalji rad, kao i rad njenih sluţbenika.[17] Ova je dţamija bila aktivna sve do 23. aprila 1992. g., kada su je zapalili Srbi, nakon što su je prethodno opljaĉkali, zatim oskrnavili.[18]

Izgradnjom ove dţamije Foĉa je promovisana u naselje sa statusom kasabe, što je u skladu sa osmanskom klasifikacijom naselja predstavljalo, u odnosu na prethodni status, višu kategoriju.

Kasaba je bila izdiferencirana na dva dijela, shodno privrednoj orijentaciji njezinog stanovništva: zanatsko-trgovaĉki, koji, ustvari, i ĉini kasabu i varoš sa agrarnim površinama, dio naseljen preteţno nemuslimanskim stanovništvom, ĉija su se glavna zanimanja bazirala na poljoprivredi.

Postojanje kasabe iziskivalo je trţni centar sa poslovnim prostorima, smještajnim i raznim utilitarnim objektima. Poslovni dio je bio funkcionalno odvojen od stambenog dijela, a sa njim povezan uliĉnom mreţom do svih stambenih dijelova naselja. U svim orijentalnim sredinama urbani sadrţaj bio je sliĉan i prepoznatljiv: podloga i okvir arhitektonskim cjelinama bilo je odgovarajuće prirodno tlo sa suncem, vodom i obiljem zelenila. Ovi prirodni elementi odreĊivani su ljudskom mjerom i podreĊivani njegovoj funkcionalnoj potrebi. Na ovakvim principima osmanskog graditeljstva koncipirana je i urbana fizionomija Foĉe.

Do devete decenije 16. st. u urbanoj genezi Foĉe uĉestvovali su pripadnici visokih administrativnih funkcija koji su na razliĉite naĉine bili vezani za ovo naselje, zatim razliĉiti slojevi njena stanovništva. Godine 1585. u Foĉi je evidentirano postojanje osamnaest stambenih dijelova koji su bili izgraĊeni uz pojedine vjerske objekte:

Mahala Hamza-begova, Mahala stare dţamije umrlog sultana Bajezida, Mahala Mustafa-paše[19] Mahala ĉasne dţamije Hasana Balija[20] Mahala Dţafera Ĉelebija[21] Mahala kadije Osmana[22] Mahala hadţi Alije[23] Mahala Sultan Fatime[24] Mahala Hadţi Mustafe[25] Mahala Mehmed-bega, sluţbenika Visoke porte[26] Mahala umrlog Mumin-bega[27] Mahala Hadţi Sefera[28] Mahala umrlog Mustafe ĉelebija[29] Mahala Ibrahima Ĉelebija[30] Mahala Piri Davuda[31] Mahala Dţafer-bega[32] Mahala Petojevići[33] Mahala Varoš.

67

U gradskim ĉetvrtima, koncentrisanim uz tok rijeka, izgraĊivani su i islamski kulturno-prosvjetni objekti. Uz svaku dţamiju bili su izgraĊivani mektebi, osnovne škole, koje su bile i prve institucionalne škole na našim prostorima. U njima su muslimanska djeca stjecala pismenost na orijentalnim jezicima, religijske i moralne pouke. Viši nivo obrazovanja stican je u medresama, od kojih su neke imale nivo današnjih sveuĉilišta. Hadţi Mehmed-beg dao je 1569. sagraditi medresu, koja je djelovala do devetnaestog stoljeća.[34] Po vakifovoj odredbi u medresi su se izuĉavale duhovne znanosti, tradicionalne discipline, šerijatsko-pravne znanosti, a predviĊeno je izuĉavanje svih znanosti koje vrijeme bude zahtijevalo. Po svom obrazovnom proflu ova je medresa imala sveuĉilišni karakter, a imala je organizaciju internatskog tipa. Polaznici medrese dobijali su dnevno novĉani iznos potreban za izdrţanje, a plaća muderisa Muhjidina bila je visoko rangirana.[35] Ovako visok nivo obrazovne institucije ukazuje na ĉinjenicu da je Foĉa imala visok nivo urbanog ţivota. Osim ove medrese bila je poznata i Medresa kadije Osmana. Podaci o njoj su saĉuvani i u Foĉanskom sidţilu.[36]

Razni oblici gradskog ţivota ostvarivani su posredstvom raznih karitativnih i utilitarnih institucija, koji su izgraĊivani posredstvom vakufa foĉanskih stanovnika. Do kraja 16. st. Foĉa je predstavljala izgraĊenu gradsku aglomeraciju.

Njen urbani sadrţaj, fokusiran u 16. st., slijedom vjekova i promjenom društveno-politiĉkih sistema nije bitno narušavan. Elementarno tkivo naselja ĉinio je urbani kostur osmanskog graditeljstva sve dok Srbi nisu degradirali ovo naselje i razorili njegovo tkivo. Sada je ona ţivi spomenik barbarstva.[37]

Stanovništvo

Brojno stanje stanovništva Foĉe ilustrativno govori o njenom ekonomskom i urbanom razvoju, kao i o odrazu politiĉkih prilika na njegovo kretanje. Osmanska administracija izvršila je popis poreskih obveznika Foĉe 1468. g. Kako je popis koncipiran radi utvrĊivanja poreskih obveznika i pravnog rangiranja naselja, na osnovu njega je moguće utvrditi samo pribliţan broj. Ukoliko kao multiplikator uzmemo broj sedam (kao prosjeĉan broj ĉlanova jednog domaćinstva), Foĉa je navedene godine mogla imati oko hiljadu ĉetiri stotine stanovnika.[38] U ovaj broj nisu ukljuĉeni pripadnici vojnog i upravnog dijela stanovništva. Podaci o stanovništvu iz osme decenije 15. st. ukazuju na njegovo progresivno kretanje. Prema podacima deftera iz 1477. Foĉa je imala preko hiljadu šest stotina stanovnika.[39]

Transformaciju Foĉe u naselje islamsko-orijentalnog tipa prati brojno povećanje stanovnika.

Porast stanovnika javlja se usljed privrednog razvoja. U devetoj deceniji 16. st. u Foĉi je evidentirano oko ĉetiri hiljade stanovnika.[40] Iako su demografsko kretanje pratile razne elementarne nepogode, epidemije zaraznih bolesti i drugi negativni faktori karakteristiĉni za 16. st., naznaĉeni kvantativni pokazatelj govori da se stanovništvo nalazilo u pozitivnoj fazi svoga razvoja.

U pogledu konfesionalnog sastava stanovnika Foĉe ne moţe se govoriti o njegovoj kompaktnosti.

Poznato je da su na posjedu Kosaĉa ţivjeli pripadnici Bosanske crkve i da su ĉlanovi Kosaĉa bili njihovi zaštitnici u vrijeme progona, kako od katoliĉke, tako i od pravoslavne crkve.[41] Bosanska

68

crkva i njene pristalice svojom vjerskom i svjetovnom aktivnošću izraţavali su interese Bosne i kao elitni dio bosanskog društva igrali su aktivnu društveno-politiĉku ulogu u njenom ţivotu. Oni su ĉinili i najobrazovaniji dio bosanskog društva. Birani su za ĉlanove bosanskog drţavnog vijeća, a kako je religija bila bitno ideološko uporište svih srednjovjekovnih društava, did i gost Bosanske crkve bili su nezaobilazni akteri, prisutni u svim diplomatskim aktivnostima izmeĊu bosanskog kralja i drugih vladara, kao i izmeĊu bosanskog kralja i bosanske vlastele.[42] Osim navedenih karakteristika, ĉlanove ove bosanske zajednice obiljeţavala je izraţena flantropija i visoka tolerancija naspram drugih. Ta komponenta genetski je ugraĊena u bosansko biće. Kada su ĉlanovi ove bosanske zajednice pod pritiskom jaĉih politiĉkih i ekonomskih ĉinilaca gubili pozicije i bivali poraţeni u centralnoj bosanskoj drţavi, utoĉište su nalazili u zemlji Kosaĉa, koji su, takoĊer, pripadali ovoj vjerskoj zajednici.

MeĊutim, i u oblasti Kosaĉa, kao i u drugim dijelovima bosanske drţave, vjersko je opredjeljenje bilo ovisno o politiĉkim prilikama. Porodica Kosaĉa, trajno vjerna Bosanskoj crkvi, povremeno se priklanjala, sad Katoliĉkoj, sad Pravoslavnoj crkvi. Stjepan Kosaĉa traţio je 1439. od pape da mu pošalje dostojnog sveštenika koji će njega i njegove podanike preobratiti u katoliĉku vjeru.[43] Izvori grĉke provinijencije su zabiljeţili 1454-56. da su svi koji nastanjuju Sandaljevu zemlju pristalice Bosanske crkve, te da je Stjepan Kosaĉa od prije kratkog vremena kršćanin i da daje milostinju sinajskim monasima, koji sumnjaju u njegovu pravovjernost.[44] MeĊutim, ova je porodica bila trajno vezana za Bosansku crkvu i njeno sveštenstvo, koje joj je bilo, ne samo vjerski, već i diplomatski savjetnik i aktivni posrednik u diplomatskim rješenjima.[45] Povjerenik testamenta hercega Stjepana bio je gost Radin, a na njegovom smrtnom odru osim predstavnika Bosanske crkve bio je i mileševski mitropolit.[46]

Autohtono stanovništvo u odreĊenim politiĉkim prilikama nominalno je prihvatalo pravoslavnu, ili katoliĉku vjeru. MeĊutim, one nisu imale ideološku snagu, jer nisu imale dublju ukorijenjenost. Ni prihvatanje islama u poĉetku nije bilo u širem demografskom smislu većih razmjera. Glavnu ulogu u tome odigrala je nesigurnost u trajnije postojanje osmanske vlasti. Kada je 1477. izvršen popis poreskih obveznika, u Foĉi su zabiljeţena samo 3 muslimanska domaćinstva, naspram 232 nemuslimanska.[47] Evidentirano je postojanje crkve Ţapoljka, zatim pop Dobrašin sa svojim sinovima.[48]

Prihvatanje islamske religije i tekovina islamske civilizacije imalo je intenzivan tempo i teklo je u skladu sa razvojem Foĉe u islamsko naselje. Primarnu ulogu u tome u samom poĉetku odigrali su derviši. Svojim asketskim

naĉinom ţivota, moralnom stabilnošću, pomalo poetskom manifestacijom svoje religioznosti bili su bliţi masama od duhovnih lica. Zato su sa narodom jednostavnije uspostavljali kontakt i pridobijali ga za islamsku ideologiju. U evoluciji njihova djelovanja uoĉljive su dvije faze. U prvoj je izraţena politiĉka aktivnost u smislu aktivnog uĉešća u širenju Osmanske drţave i pridobijanje drugih za ideologiju islama. U drugoj fazi izraţena je njihova aktivnost u njegovanju i širenju duhovnosti islamske civilizacije. U Foĉi je zabiljeţen derviški šejh kao zapovjednik vojnika, a zatim baba Hasan, mutevelija Dţafer-begova vakufa, te baba Hajdar kao uţivalac timara.[49] Zahvaljujući i njihovom djelovanju, autohtono je stanovništvo prihvatalo vjeru novog gospodara, potvrĊujući time svoju lojalnost. Prihvatanje islama zasnivano je na principu dobrovoljnosti, podsticano pogodnostima koje je sa sobom donosila nova vlast: politiĉka stabilnost,

69

egzistencijalni mir, širok prostor djelovanja materijalnog prosperiteta, te mogućnost svakog pojedinca da se, u skladu sa vlastitim sposobnostima, ukljuĉi u sve tokove ţivota ove zajednice.

Do 1585. Foĉa je imala 92% muslimanskog stanovništva.[50] Pripadnici muslimanske zajednice usvajali su novi obzor islamskog svijeta koji će se ugraĊivati u njihovo psiho-mentalno biće i stvoriti novu etniju. Zajedništvo sa drugim slavenskim narodima ostat će jeziĉka osnova i na njoj afrmisane vrijednosti.[51]

Reference

1) Bejtić, A., Povijest i umjetnost Foĉe na Drini, Naše starine III, Sarajevo, 1955.

2) Šabanović, H., Bosanski pašaluk, Sarajevo, 1982, s.46. – Ovaj rad je proĉitan na simpoziju u Foĉi u junu 1991. Zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu Srbije, Hrvatske i Crne Gore rad nije štampan.

3) Oblast Stjepana Kosaĉe obuhvatala je krajeve od Sokola na Drini, Mileševa, Meduna i Ostroga do Novog i Risna na moru, Omiša u primorju, Imotskog i Duvna na zapadu i do Hodi Dida na sjeveru. Naime, Stjepan Kosaĉa je htio da mu kralj Alfons garantira navedeni prostor.

Vidjeti: Ćorović,V., Historija Bosne, Beograd, 1940, s. 26.

4) Dinić, M., Bosanska feudalna drţava od XII do XV v., Istorija Jugoslavije,I , Beograd, l953, s.

550; Ćirković, S. Dve godine bosanske istorije, Istorijski glasnik, br. 3-4; Šabanović, H. Bosanski pašaluk, Sarajevo, Sarajevo, 1982, s. 26.

5) Ćorović, V. n. d., s. 471 ―… kada taj bude u ratu sa hiljadu konja, 32.250 dukata, a u miru onoliko koliko je dotle plaćao sultanu.‖

6) Ćorović, n.d., s. 482.

7) M.Zarzycki, Varošica Ustikolina, Glasnik Zemaljskog muzeja (GZM), III, sv.II, Sarajevo 1891, s.

210; Redţić, A., Staro muslimansko groblje na Presjeci kod Ustikoline, Naše starine, br. XVI-XVII, Sarajevo, 1984; U sidţili Foĉanskog kadiluka (SFK) nalazi se zabilješka da greblje datira iz vremena Murata II (1421-1451), kada je serasker Turhan Emin beg osvojio Ustikolinu. Tu je sagradio svoju dţamiju i tu je umro. Sidţil se nalazi u Univerzitetskoj i nacionalnoj biblioteci u Sarajevu. To je jedini saĉuvani sidţil koji se odnosi na ovu regiju.

8) Šabanović, H., Krajište Isa-bega Ishakovića (Zbirni katastarski popis iz 1455), Sarajevo, 1964, s. 68, 110. Foĉa je oznaĉavana kao vojni logor.

70

9) Šabanović, H., Bosanski pašaluk, s. 45.

10) Kőprulu, M. F., Porijeklo Osmanske carevine (Prijevod Filipović N.), Sarajevo, 1955, s. 95114; Inaldţik, H:, Osmansko Carstvo (prijevod Mihajlović, M.), Beograd, 1974, s. 208-213; Barkan O.L., Istila devirlerinin kolonizatordervišleri ve zawiyeler, Vakifar Dergisi, II, Ankara, 1942, 279386; Handţić, A., O ulozi derviša u formiranju gradskih naselja u Bosni u XV stoljeću, Prilozi za orijentalnu flologiju (POF), br.XXXI, Sarajevo, 1981, s.169-177.

11) Istanbul, Belediye kütüphanesi, No 0-76, folia (f) 33; Filipović, N.‖Pogled na osmanski feudalizam‖, Godišnjak Istorijskog društva Bosne i Hercegovine (GDI), g. I V, Sarajevo, 1952, s.

131.

12) Opširni popis Hercegovaĉkog sandţaka iz 1477, Istanbul, Osmanli Bašbakanlik Aršivi (OBB), TD no. 5. prijevod deftera uradio Aliĉić, A., Poimeniĉni popis sandţaka vilajeta Hercegovina, Sarajevo, 1985, s. 174.

13) Navedeni defter, f. 69b.

14) Bejtić, A., Povijest i umjetnost Foĉe na Drini, Naše starine br. III, Sarajevo, 1955, s. 53.

15) Mujezinović, M., Islamska epigrafka Bosne i Hercegovine (IE), Sarajevo, 1977, s. 26

16) Mujezinović, M., IE, s. 26, 27

17) Navedeni sidţil Foĉanskog kadiluka, s.143.

18) Omerdić, M., Prilozi izuĉavanju genocida nad Bošnjacima (1992-1995), Sarajevo, 1995, s. 58.

19) Hercegovaĉki defter iz 1585, Ankara, TD No 483, f. 23. Mujezinović navodi da je ovu dţamiju dao sagraditi hercegovaĉki sandţak-beg Mustafa-beg u periodu svoje vladavine (14831486;1489-1493). Njena restauracija je vršena 1553. Vidi: Mujezinović, IE, s. 47, Bejtić, n.d., s 61. Dţamija je bila u funkciji sve dok je Srbi 1992. nisu razorili.

20) Hercegovaĉki defter iz 1585, t 24. Ova je dţamija sagraĊena na desnoj obali Ćehotine.

Predstavljala je remek-djelo islamske arhitekture. Na ulazu u dţamiju nalazio se hronogram njezine izgradnje iz 1550. Vidjeti Mujezinović, IE, s. 35-39. I ovu su dţamiju uništili Srbi u agresiji 1992-1995.

71

21) Isti defter, f 26. Ova je dţamija stradala od Srba l943. g.

22) Navedeni defter, f. 24. Ova je dţamija bila poznata po imenu Šehova dţamija. Natpis koji su Mujezinović i Bejtić proĉitali i koji datira iz 1593. ne moţe se odnositi na njenu gradnju, jer, kao što vidimo, ona je bila sagraĊena prije 1585. Navjerovatnije se radi o njenoj rekonstrukciji. I ovu su dţamiju uništili Srbi krajem 1992. g. Omerdić, s. 58.

23) Navedni def., f. 25

24) Isto. Pretpostavlja se da je dţamiju dala sagraditi kći Bajezida II, koja se udala za ĉlana porodice Ĉengića. Vidjeti: Mujezinović, IE, s 30, Bejtić, s. 55. Dţamija je uništena 1943.

25) Navedeni defter, t 25. Dţamija se nalazila uz obalu Drine. Uništili su je Srbi.

26) Mehmed-beg je dao sagraditi ovu dţamiju 1569. Vidjeti: Najstarije vakufname u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1985, s. 151-159. Uz dţamiju su postojali medresa i mekteb, što se vidi iz navedene vakufname. Dţamija se nalazila uz obalu Drine i sluţila je svojoj svrsi sve dok je Srbi nisu uništili u aprilu 1992. Omerdić, s. 58. Ali-beg, koji je dao sagraditi ovu dţamiju, bio je poznat po imenu Memišah. Šabanović navodi da je neko vrijeme bio alajbeg Bosanskog sandţaka, a zatim nadzornik sultanovih mukata u Hercegovaĉkom sandţaku. Umro je u Foĉi 3. januara 1585. godine i sahranjen u dvorištu svoje dţamije. Šabanović, H, Evlija Ĉelebi, Putopis, Sarajevo, 1996, s. 404, 405, bilješka 29. Natpis na njegovom nišanu proĉitao je i obradio Mujezinović, vidjeti IE, s.

51, 52. Više o njegovim zaduţbinama vidjeti u navedenom radu o Foĉi ing. Bejtića, s. 56, 57.

Popović T., navodi da je jedan od tada najvaţnijih Turaka bio Memišah, nadzornik u Gabeli, te da ga je 1574. pozvao u svoju rezidenciju hercegovaĉki namjesnik Hasan da pomogne oko rješavanja problema nastalog zbog poskupljenja soli. TakoĊer navodi da je 1574. godine vlada u Dubrovniku javila svojim poklisarima na Porti da će u Carigrad stići Derviš Muhamed iz Foĉe zbog nekih Memišahovih poslova, pa ih ovlašćuju da mu, u sluĉaju potrebe, na zajam daju 2.000 dukata. Dubrovaĉka je vlada odluĉila da Memišahu za izgradnju njegovih graĊevina u Foĉi pošalju nekoliko majstora zidara, koje je on traţio. Popović, T., Kada je središte Hercegovaĉkog sandţaka premješteno iz Foĉe u Pljevlja, Prilozi za orijentalnu flologiju (POF) br. XXI , Sarajevo, 1961, s. 269.

27) Dţamija je sagraĊena prije 1585, nav. def., t 25. Bila je u svojoj funkciji, sve dok je Srbi nisu uništili.

28) Nav. def. f. 26. Dţamija se nalazila više Aladţa dţamije. Porušena je u Drugom svjetskom ratu. Mujezinović, s. 52.

29) Nav. def., f. 24.

30) Nav. def., f. 27. Ibrahim je sin osnivaĉa Aladţa dţamije. Mujezinović, s. 40, 41.

72

31) Nav. def., f. 27. Dţamija se nalazila na kraju grada. Njen je osnivaĉ pripadnik derviškog reda.

I ona je nastradala kao i druge dţamije u Foĉi.

32) To je bila kamena zgrada sa kamenim minaretom. Stradala je 1943. god.

33) U mahali Petojevići nalazila su se 202 vinograda koja su uţivali muslimanski stanovnici Foĉe, dok stalno nastanjeno stanovništvo u njoj nije bilo evidentirano.

34) Vakufname, s. 152.

35) Nav. djelo, s. 154.

36) Navedeni sidţil, s. 154.

37) Omerdić, 57-60, 207.

38) Navedeni defter iz 1468/9, f. 33.

39) Navedeni popis iz 1477. zabiljeţio je 232 nemuslimanska domaćinstva, 3 muslimanska i 15 neoţenjenih punoljetnih osoba.

40) Prema podacima već navedenog popisa iz 1585. evidentirano je 546 porodica.

41) F.Sanjek, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiĉki pokret u srednjem vijeku, Zagreb, 1975, s. 118-120; Dragojlović, D., Krstjani i jeretiĉka Crkva Bosanska, Beograd, 1987, 222-231.

42) Solovjev, A., Nestanak bogumilstva i islamizacija Bosne, GDI, god. I, Sarajevo, 1949.

43) Ćorović, s. 452.

44) Dragojlović, s. 52

45) Ćorović, s. 509, 585.

73

46) Ćorović, s. 585.

47) Navedeni defter iz 1477, f. 69.

48) Isto, f. 69b.

49) Citirani defter iz 1585., f. 24, 34.

50) Navedene godine u Foĉi su zabiljeţene 534 muslimanske i 12 kršćanskih porodica. Aliĉić, A., Privredna i konfesionalna struktura stanovništva u Hercegovini krajem 16. stoljeća, POF br. 40, Sarajevo, 1991, s.130-137.

51) Hadţijahić, M., Sinkretistiĉki elementi u islamu Bosni i Hercegovini, POF br.28-29, Sarajevo, 1980, s. 301-33 (HATIDŢA ĈAR DRNDA: GRAD FOĈA NA RAZMEĐU DVIJE CIVILIZACIJE) https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17588519934/in/photostream/

BEGOVA KUĆA u FOČI

74

STAMBENA ARHITEKTURA u Foĉi Uploaded on May 29, 2015

https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18210840735/in/photostream/ Foĉanska kuća predstavlja zaseban i karakteristiĉan graĊevni stil, koji se više oslanja na bizantijskoegejski tip Makedonije, nego li na ustaljene oblike bosansko-hercegovaĉke stambene arhitekture orijentalnog smjera. Taj zasebni tip daje joj u prvome redu njena vanjska arhitektura.

Za razliku od većine drugih naših varoši, foĉanske kuće, a i sve druge zgrade starijeg doba, imaju krovište s blagim nagibom, a baš ti niski i uvijek ĉetverostrešni krovovi s ćeremitnim pokrovom upadne opekaste boje ĉine osnovnu znaĉajku u tipu foĉanske kuće, ĉak i zasebnu crtu u fizionomiji grada uopće. Druga karakteristika foĉanske kuće jest to, što je kod nje dosljedno naglašen horizontalni autoritet smjera i što u tlocrtu uvijek pokazuje ĉisti ĉetverokut, u kojem su dvije paralelne stranice dva i više puta duţe od drugih dviju. Dalje, foĉanska kuća je u pravilu j e d n o k a t n i c a , namijenjena je iskljuĉivo jednoporodiĉnom stanovanju i ima samo jednu bolje oblikovanu fasadu, proĉelje, koje je u gornjoj etaţi razvedeno u ćoškove i kameriju ili verandu i koje je svugdje zaklonjeno od ulice.

O ostalim situacionim znaĉajkama foĉanske kuće, njenoj postavi prema prilaznim putevima i o odnosu na graĊevnu parcelu bilo je govora u poglavlju o urbanistiĉkim osobinama grada.

Druga podjednako vidna znaĉajka, koja foĉanskoj kući daje zaseban tip, jest osobeno rješenje unutarnjeg prostora, sklopa prostorija koje imaju razliĉite namjene. U tome pogledu najveći broj foĉanskih kuća sadrţi jedno te isto, standardno rješenje, na kojem ću se ovdje zadrţati, ali postoji i niz varijacija, no, one su tako malobrojne i sporadiĉne, da ne mogu predstavljati neki istaknutiji naĉin graĊenja, pa ih ovdje ne ću ni navoditi. Prije svega valja istaknuti, da općenito bosanska, pa tako i foĉanska kuća u prizemnoj etaţi ima prostorije, koje su namijenjene gospodarskim potrebama i za stanovanje preko zime, a kat iskljuĉivo za boravak i primanje u ljetnim danima. S takve podjele u prizemlju je potrebna bolja toplinska izolacija, pa su tu vanjske stijene obiĉno debele, masivne, a na katu naprotiv, posve tanke, tek toliko, da mogu nositi krovnu konstrukciju.

Primarni prostor prizemlja u foĉanskoj kući jest h a j a t , trijem ili ulazni prostor, koji je

75

pokaldrmljen kamenim ploĉama ili nabijen obiĉnom zemljom te s prilazne strane potpuno otvoren i ljeti i zimi — oĉiti utjecaj toplijih mediteranskih krajeva. Taj hajat je ujedno i komunikacioni ĉvor, prostor, na koji se sa tri strane nadovezuju daljnje prostorije: sa strana sobe za stanovanje, a na suprotnoj strani prilaza kuhinja s još jednom, a negdje i dvije gospodarske prostorije. U hajatu je uvijek i drveno jednokrako stubište što vodi na kat, a prostor pod stubištem, na kojem su komunikacije nemoguće, iskorištava se za police, na kojim stoji bakreno suĊe, Ċ u g u m i i i b r i c i za vodu.

Dvije postrane prostorije namijenjene su, kako rekoh, prvenstveno za zimsko stanovanje, one se, dakle, dobar dio godine griju, pa im upravo otud i ime h a l v a t i — tople odaje. Jedini istaknutiji namještaj u takvim sobama jeste niska i nepomiĉna fotelja ili sećija, koja se proteţe ispod prozora duţ jedne ili dvije vanjske stijene. Sav ostali prostor je slobodan, ĉist i zastrt šarenim ćilimom, pa se soba ĉini još prostranijom.

Pa ipak tu su i ormari, peć i kupaonica, samo izvan centralnog sobnog prostora: ugraĊeni u drvenu m u s a n d a r u ili o k o l i c u koja se proteţe duţ ĉitave zadnje ili prednje stijene i koja je ĉesto, zajedno s vratima, dekorirana rezbarenim ornamentima. Obiĉno u srednjem dijelu musandare, koje širina iznosi oko 1 m, ugraĊena je zemljana peć s glinenim lonĉićima, koji akumuliraju toplinu unutarnjih gasova i prenose je postepeno u prostoriju, a u ponekim kućama umjesto takve peći je o d ţ a k ili kamin, uvijek s oblicima umjetniĉkih pretenzija. Izravno do peći, s desne ili lijeve strane je b a n j i c a ili h a m a m d ţ i k površine oko jednog ĉetvornog metra. Topla voda ĉesto se toĉi u ibrik iz velikog glinenog vrĉa ili p e š n j a k a , koji je ugraĊen u samoj peći do banjice i u kojem vodu zagrijavaju plinovi iz peći. Dalje se niţu jedan ili dva d u š e k l u k a , u kojim se, kako i samo ime kazuje, drţe dušeci, jorgani i jastuci preko dana.

Uveĉe, pred spavanje, nastaje transformacija prostora. Vadi se iz dušekluka posteljina i stere po sećiji ili izravno po tlima, na ćilim, na koji se uopće ne stupa u obući, i soba za dnevni boravak i primanje pretvara se u spavaću.

Potpuno jednak inventar nalazi se i u sobama na katu, koje se uvijek zovu ĉ a r d a c i , i tu se sreta u svakoj sobi sećija, peć, druge dvije banjice i daljnji ormari u musandari, ali same prostorije

76

imaju nešto drugaĉije rješenje od onih u prizemlju. Kat je gotovo redovito svojom prednjom stranom konzolno isturen prema vani u vidu ć o š k a ili e r k e r a, pa je unutarnji prostor tako postao znatno veći. U nekim kućama ćošak je izvuĉen prema vani u vidu ĉetverougla, a u nekim su opet vanjski uglovi ćoška odsjeĉeni, sklišeni, a i takvi ćoškovi ĉine se osobito lagani i još više istiĉu rašĉlanjenost gornje etaţe.

Na katu izmeĊu dva ĉardaka sreta se uvijek zaseban meĊuprostor, dosta prostran, uvijek svjetao i s posebnom namjenom. To je d i v h a n a, koja povezuje prostorije na katu, kao i hajat u prizemlju, ali ona ima još jedan oblik upotrebe.

Njena prednja, ĉeona strana uvijek je otvorena, tek je samo u optiĉkom smislu zatvara izvana niz stupića i lukova u gornjem dijelu, oboje iz tankog drveta, i tu se preko ljeta, a osobito u predveĉerje kućna ĉeljad najradije zadrţava, dobivajući neposredno vezu sa zrakom i prirodom.

U nekim kućama i taj je prostor sam za sebe izvuĉen konzolno prema vani, a u staroj pak kući porodice Ĉeĉa u Gornjem Polju potreba takve zabave i odmora u predveĉerje posebno je istaknuta još zasebnim prostorom — kamerijom — koja se nastavlja na divhani i još više uvlaĉi u prirodu. I ta kamerija je s vanjskih strana samo vizuelno ograĊena sistemom vrlo laganih stupića i lukova, a samo podnoţje uzdignuto je još iznad razine divhane za tri stube, ĉime je stvoren elemenat neobiĉne vrijednosti i u utilitaristiĉkom i u likovno-umjetniĉkom smislu.

Ostaje još da analiziramo treću vrstu prostorija, a to su m u t v a k i h u d ţ e r a, koje imaju iskljuĉivo gospodarsko znaĉenje. M u t v a k (od arap. m a t b a h = kuhinja) je uvijek u prizemlju, izmeĊu halvata i pozadi hajata. Valja znati, da se taj prostor nikad nije tretirao kao stambena kuhinja naših novijih kuća, i da je to gotovo u pravome smislu laboratorij za spremanje hrane s najnuţnijim inventarom, koji sluţi iskljuĉivo samo u tu svrhu: u kutu veliko i otvoreno, a nisko o g n j i š t e , nad njim su lanci ili v e r i g e za drţanje kotlića nad vatrom, a uz stijene, negdje i u samoj stijeni, d o l a f i ili ormarići za drţanje suĊa. Na takav mutvak obiĉno se nadovezuje u pozadini prizemlja još jedna, a negdje i dvije omanje prostorije, h u d ţ e r e ili smoĉnice, u kojim se ĉuva hrana, osobito pak zimnica.

U mutvak se ulazi izravno s hajata kroz široka

77

i mahom dvokrilna vrata, kroz koja se mogu prenositi cjepanice drva i vreće sa zimnicom, ali u nekim kućama postoje i druga, manja vrata, koja mutvak veţu izravno s halvatom.

Karakteristiĉno je, da kuhinja u foĉanskim kućama nema uopće zasebnog dimovodnog odţaka.

Dim se tu diţe slobodno uvis iznad samog ognjišta i prolazi kroz vrlo širok otvor kroz obadvije etaţe do u potkrovlje. Upravo radi toga kuhinja tu nema uopće stropa, ili je on reduciran na mnogo manju površinu. Taj vertikalni otvor za dim, zvan d i m 1 u k, koji u horizontalnom presjeku ĉesto ima površinu manje sobe, na katu je ograĊen sa svih strana zidovima, da dim ne bi prodirao u stambene prostorije, a upravo tu, na katu, taj prostor dobiva novu i vrlo korisnu funkciju s u š n i c e , u kojoj se na dimu sušilo meso za zimnicu.

GraĊani Foĉe nisu traţili od graditelja, da im kuća zadovolji samo u tehniĉkom i termalnom pogledu. Oni su pri tome postavljali i realizirali i estetske zahtjeve, da im kuća i u cjelini i u pojedinostima bude ukusna i oku privlaĉiva. Zato glavno proĉelje, koje je najviše pred oĉima, rašĉlanjuju u ćoškove ili erkere, središnji dio (divhanu i kameriju) naglašavaju još laganim sistemom drvenih stupova i orijentalnih lukova, a ispred kuće sade još cvijeće i drugu vegetaciju, koja kući daje zelenilo. Jedan osobit elemenat, koji ima baš tu zadaću, jesu same b a d ţ e , otvori za dim na krovištu, koji se vide već i s ulice te naglašavaju ognjište i ĉitavu kuću.

Svaka kuća starijeg tipa u Foĉi ima po jednu ili dvije badţe, a nema niti jedne jedine, koja nije imala dekoriran takav otvor. Taj dekor, raĊen iz rezbarenih komada drveta i daske, sastoji se iz ĉitave skale motiva, poĉevši od onih najprimitivnijih, koje ĉine samo dvije ili tri unakrsno poloţene letvice, pa sve do vrlo sloţenih i suptilnih, u kojim prevladavaju oblici karakteristiĉnih orijentalnih lukova, preneseni tu izravno iz kamenih elemenata boljih foĉanskih dţamija.

Promatrajući elemente toga, moţe se reći, bogatog dekora, koji je znaĉajka samo foĉanskih kuća, jer ga druga i veća mjesta uopće nemaju, sam od sebe budi se u nama zakljuĉak, da su se graditelji tu prosto natjecali, koji će dati bogatiji i zanimljiviji dekor na badţi kuća, koje su gradili.

Podjednaku teţnju za dekorativnim iţivljavanjem, koja je karakteristiĉna za minule vjekove uopće, sretamo i u samoj ponutrici kuće. Tu dekor

78

u rezbarskoj tehnici razliĉitih varijacija prekriva iskljuĉivo drvene plohe musandare ili okolice te vrata dolafa, pa ĉak i pojedine ĉisto konstruktivne elemente, na pr. stupove na divhani, kaeriji i one, koji uokviruju prolaz u sobu kroz drvenu okolicu, koji u svom gornjem dijelu imaju profilaciju kapitela s lijepo izvedenim lukovima u drvetu. Najĉešći motivi u toj unutrašnjoj dekoraciji jesu rozete, kojih je karakter uslovljavalo dlijeto za dubljenje, ali se tu i tamo sretaju i nešto drugaĉiji ornamenti.

Sve graĊevne i dekorativne osobine, koje sam iznio, uglavnom su zajedniĉko obiljeţje i muslimanskih i pravoslavnih kuća. Kod tih drugih karakteristiĉne su samo dvije pojave, po kojim se razlikuju od muslimanske kuće. Umjesto divhane, zatvorene s tri strane stjenama, te kamerije, koja, doduše, nije bitni elemenat ni svih muslimanskih kuća, u pravoslavnim kućama gotovo redovito sretamo drveni natkriveni balkon, v e r a n d u , neku vrstu galerije, na koju izlazi i stubište iz prizemlja i koja se slobodno istiĉe prema vani iz same mase kuće, ali je ipak prekriva jedan, zajedniĉki krov. Druga osobina kuća pravoslavaca jest to, da uopće nemaju kupaonica odnosno h a m a m d ţ i k a, koje sretamo u muslimanskim kućama.

(ING. ARH. ALIJA BEJTIĆ - POVIJEST I UMJETNOST FOĈE NA DRINI, 1956/1957) www.flickr.com/photos/132514145@N05/18210792065/in/photos... www.flickr.com/photos/132514145@N05/18210840735/in/photos...

79

SAHAT-KULA u Foĉi Uploaded on May 29, 2015 https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18022791418/in/photostream/

SAHAT-KULA u Foĉi ************************ Najstarija vijest o satu u Bosni uopće vezana je upravo za Foĉu. Takav sat ( h o r o l o g i u m ) imao je hercegovaĉki sandţakbeg Sulejmanbeg u Foĉi već u septembru god. 1493, a poslaše mu ga na dar Dubrovĉani. I Sulejmanbegov nasljednik u Foĉi Ahmedbeg Vranešević dobio je nešto kasnije, god. 1498, takav dar od Dubrovĉana, sat bezutega(horologiumsinecontrap e n s i s ) , a istodobno i Ahmedbegov bezimeni posinak dobio je drugi sat s u t e z i m a , vrijedan šest dukata. /- 128 - 128 Truhelka, Tursko-slovjenski spomenici, str. (separata) 215 i 217./

To su, moţda, bili prvi satovi koji su se pojavili u Bosni i Hercegovini. Poslije je takvih kronometara bilo u Bosni sve više. Od kraja, pak, šesnaestog stoljeća poĉinju se kod nas uspostavljati i javni satovi na zasebnim kamenim tornjevima, s a h a t - k u l a m a . U Bosni i Herce-

80

govini izgraĊen je u svemu dvadeset i jedan takav objekat, a jedan je od njih bio u Foĉi. Ta foĉanska sahat-kula, koja, s izvjesnim prekidima u prošlosti, radi i danas, nastala je šezdesetih godina osamnaestog stoljeća. Situirana je na samom brijegu, što se uzdiţe iznad središta grada te sa susjednom munarom i kupolom Kukaviĉine dţamije osobito istiĉe cio taj kraj i daje zasebnu siluetu gradu. Taj objekt, graĊen od dna do vrha od neţbukana kamena, ima oblik ĉetvrtaste prizme, visoke oko 20 m, koja se završava niskim šatorastim krovom od kamenog materijala sa pokrovom od lima. Osnovica joj ima ĉetverokut sa vanjskim stranicama od 3,10 i 3,20 m. U unutrašnjost vode vrlo mala vrata na svod, ĉija visina iznosi tek 95 cm, a do samog stroja sata, koji je smješten ispod samog krovišta i ima kazaljke na sve ĉetiri strane, vodi drveno stubište; krakovi stubišta leţe uz same stijene, a podesti u svakome uglu. Iznad kruţnih ploĉa s kazaljkama u vanjskim stijenama ostavljeni su na objektu zasebni otvori u obliku šiljastog luka, te oni, osim toga što omogućuju širenje zvuka zvona iz unutrašnjosti, i dekorativno djeluju na graĊevini.

Taj je objekat u Foĉi općenito poznat kao zaduţbina Hadţi-Mehmed-paše Kukavice, koji je baš u neposrednoj blizini pogradio i druge svoje objekte: dţamiju, medresu, mekteb, han, a vjerojatno i hamam. Nema razloga osporavati to mišljenje, jer sama tehnika izvedbe toga objekta apsolutno ukazuje na ono isto doba, u kojem je pravljena i Kukaviĉina dţamija, MeĊutim, u Kukaviĉinoj vakufnami iz god. 1758, u kojoj se navode njegovi objekti u Foĉi i drugim mjestima, nema spomena toj sahat-kuli. Ali tu se ne navode ni neke njegove druge zaduţbine, upravo vakuf za tekiju u Foĉi te medresa i hamam u Travniku, za koje dokumentarno znamo da ih je osnovao paša Kukavica. Po tome proizlazi da je sahatkula zajedno s tim drugim zaduţbinama dovršena nešto poslije god. 1758, kad je legalizirana njegova prva vakufnama, a vjerojatno prije 1761, kad je Mehmed-paša bio prognan iz Bosne i bio smaknut.

Imamo jedan podatak da je god. 1844 sat na toj kuli bio pokvaren, i da ga je te iste godine popravio neki sahaĉija, koji je dobavljen odnekle sa strane naroĉito u tu svrhu. Taj podatak saĉuvao nam se u jednoj ispravi od 3 dţum. I. 1260 (21 V 1844), zapravo jednom popisu foĉanskih graĊana za koje se pretpostavlja da će za troškove opravka

81

dati novĉane priloge, budući da sam vakuf, navodi se u ispravi, nema sredstava za opravak. Iz popisa se vidi da je priloge dalo petnaest osoba, a devetorica nisu priloţili ništa.129 Poĉetkom Drugog svjetskog rata stroj od sata je upropašten i djelomiĉno raznesen, i sahat-kula nije odbijala sate sve do god. 1954, kad je sat opravljen i ponovo stavljen u uporabu.

(ING. ARH. ALIJA BEJTIĆ - POVIJEST I UMJETNOST FOĈE NA DRINI, 1956/1957) ************************ ************************

Historijski spomenik – Sahat-kulu Mehmed-paše Kukavice ************************************************

- Sahat-kula Mehmed-paše Kukavice u Foĉi visoka je 20 metara.

Prvobitni satni mehanizam je poklon Dubrovaĉke kneţevine, a Ĉeška ambasada je kroz projekat rekonstrukcije satnog mehanizma 2011. godine donirala postojeći.

******************************************************

Historijski spomenik – Sahat-kulu Mehmed-paše Kukavice podigao je ovaj legator u foĉanskoj Gornjoj ĉaršiji, pored svog hana i dţamije. Ovaj objekt se nalazi na k.ĉ. broj 1607, k.o. Foĉa, Općina Foĉa. ***** Historijski podaci ***** Nastanjenost uţeg podruĉja Foĉe moţe se pratiti još od prethistorijskog perioda, a samo gradsko naselje od srednjeg stoljeća.

Nastanak i razvoj srednjovjekovnog naselja Hoĉa (Hotĉa)(1) bili su uvjetovani smještajem grada na dvjema rijekama: Drini i Ćehotini, odnosno njegovom lokacijom na trasi Dubrovaĉkog puta koji je povezivao Dubrovnik sa Moravsko-vardarskom kotlinom i centralnim prostorom Balkanskog poluostrva. Ova trasa srednjovjekovnog puta ostala je prepoznatljiva u matrici uliĉne mreţe Foĉe(2) u Prijekoj ĉaršiji (Redţić, 1983, str. 317-343).

Osmanlije su Foĉu zauzele 1465. godine (Redţić, 1983, str. 325).

Prvih pet godina ovaj dio oblasti, kojom su do pada pod otomansku vlast upravljali herceg Stjepan Vukĉić Kosaĉa i njegovi nasljednici, bio je u sastavu Bosanskog sandţaka. Hercegovina je izdvojena iz vlasti bosanskog sandţak-bega i formirana u zaseban sandţakat u februaru 1470, od kada njome upravljaju zasebni sandţaci. Prvi hercegovaĉki sandţak-beg bio je Hamza-beg, o kojem se mogu naći podaci već poĉetkom 1470. godine. Na tom poloţaju se zadrţao sve do 1474. god. Za vrijeme njegove uprave Foĉa postaje politiĉko i administrativno sjedište Hercegovine. Foĉa je bila sjedište Hercegovaĉkog sandţaka sve do 1572. godine, kada se ono seli u Pljevlje, gdje ostaje sve do 1763. godine (Bejtić, 1956, str. 30-32).

Puni procvat Foĉa doţivljava u periodu od druge polovine 15. do kraja 16. stoljeća, kada se transformira od kasabe do šehera i vaţnog administrativno-upravnog centra u Hercegovini (Redţić, 1983, str. 322).

82

U augustu 1493. godine Dubrovaĉka republika (Republika sv. Vlaha) je dala jedan sat kao dar hercegovaĉkom krajišniku Dulejman-begu, koji je rezidirao u Foĉi. Ovaj sat predstavlja vjerovatno prvi sat koji je stigao i proradio u Bosni (Kreševljaković, 1957, str. 17).

U neposrednoj blizini dţamije i drugih zaduţbina Mehmed-paše Kukavice u Foĉi nalazi se i Sahat-kula. S obzirom na to da ne postoje pisani tragovi o izgradnji ovog objekta, moţe se pretpostaviti da je izgraĊen nakon 1758. godine, jer se ne spominje u vakufnami Mehmed-paše Kukavice iz te godine. Sahat-kula je izgraĊena poslije tog vremena, ali sigurno prije 1761. godine, kada je Mehmed-paša bio prognan iz Bosne i smaknut (Bejtić, 1957, str. 48).

Oko 1884. godine sat na ovoj Sahat-kuli je bio pokvaren, te je iste godine doveden majstor da ga popravi (Kreševljaković, 1957, str. 31). Devedesetih godina 19. stoljeća nabavljen je novi sat, a stari je prenesen u Zemaljski muzej. Tada je preneseno i zvono na kojem je bila urezana godina 1637.

U toku II svjetskog rata, 1943. godine, Sahat-kula je dosta stradala, pa ju je u ljeto 1954. godine popravio GNO Foĉa (Kreševljaković, 1957, str. 31).

Sanacija Sahat-kule je izvršena i 1988. godine, a novi satni mehanizam na elektriĉni pogon postavljen je 1991. godine, povodom obiljeţavanja 440 godina postojanja Aladţa-dţamije (Muftić, 1997, str. 90). ***** 2. Opis dobra ***** Osnova objekta je nepravilan kvadrat dimenzija 3,10x3,20 m i visine oko 20 m.

Ispod niskog ĉetverovodnog (šatorastog) krova sa pokrovom od ćeramide je vijenac, a ispod njega se nalaze ĉetiri otvora–prozora na sve ĉetiri strane sa završetkom u vidu prelomljenih lukova, na kojima je smješten sat. IzmeĊu otvora smješten je satni mehanizam spojen sa zvonom. Ne zna se taĉno vrijeme kada je nabavljeno zvono ove Sahat-kule, ali se zna da je nabavljeno poslije 1878. godine u Beĉu (Kreševljaković, 1957, str. 18).

Na Sahat-kuli vidljivi su i drugi otvori nalik na puškarnice. Oni su rasporeĊeni na glavnim plohama objekta, a kroz njih prodire oskudna svjetlost u unutrašnjost. Do sata vodi drveno stepenište izgraĊeno uz zidove sa malim podestima u svakom ćošku unutrašnjosti. Pri tlu Sahat-kule nalaze se ulazna vrata koja su od svih sahat-kula u BiH najmanjih dimenzija – 0,64x0,95 m (Kreševljaković, 1957, str. 18).

Objekt je graĊen od pritesanog kamena bez završne obrade malterom, a njegovi uglovi raĊeni su od bolje tesanog kamena. ***** 3. Dosadašnja zakonska zaštita ***** Prostornim planom Bosne i Hercegovine do 2002. godine urbana cjelina Foĉe (ĉaršija, 3 dţamije, han, sahat-kula, dva nadgrobna spomenika uz dţamiju, turbe) je evidentirana kao spomenik I kategorije.

Prostornim planom Bosne i Hercegovine do 2002. godine dţamija Mehmed-paše Kukavice i Sahat-kula u Foĉi su evidentirani kao spomenici II kategorije. ***** 4. Istraţivaĉki i konzervatorsko-restauratorski radovi ***** Oko 1884. godine popravljen je sat na ovoj Sahat-kuli; U ljeto 1954. godine Sahat-kulu je popravio GNO Foĉa (Kreševljaković, 1957, str. 31);

83

Godine 1978. poĉela je izrada Programa revitalizacije Prijeke ĉaršije u Foĉi, koji je podrazumijevao: snimanje postojećeg stanja, odreĊivanje zone obuhvata, historijska istraţivanja, prikupljanje sve dostupne pisane dokumentacije (Grupa autora, 1983, str. 8); ***** Godine 1988. izvršena je sanacija Sahat-kule (Muftić, 1997, str. 90); ***** Godine 1991. postavljen je novi satni mehanizam (Muftić, 1997, str. 90). ***** ******************** Korištena literatura ************************ 1956. Bejtić, Alija, Povijest i umjetnost Foĉe na Drini, "Naše starine" III, Godišnjak Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1956. ***** 1956-1957.Bejtić, Alija: Bosanski namjesnik Mehmed paša Kukavica i njegove zaduţbine u Bosni (1752-1756. i 1757-1760), Prilozi za orijentalnu filologiju, br. VI-VII, Sarajevo, 1956-1957. *****

1957. Bejtić, Alija, Povijest i umjetnost Foĉe na Drini, "Naše starine" IV, Godišnjak Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1957. *****

1957. Kreševljaković, Hamdija, Sahat-kule u Bosni i Hercegovini, "Naše starine" IV, Godišnjak Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1957. *****

1983. Redţić, Husref, Studije o islamskoj arhitektonskoj baštini, biblioteka "Kulturno naslijeĊe", Sarajevo, 1983. *****

1983. Grupa autora (akademik prof. Husref Redţić, docent mr. Nedţad Kurto, Ferid Isanović): Program revitalizacije i regeneracije istorijskog podruĉja grada Foĉe, Urbanistiĉko-arhitektonsko rješenje zone Prijeke ĉaršije, Skupština općine Foĉa, Foĉa, 1983. *****

1996. Ĉelebi, Evlija, Putopis – odlomci o jugoslovenskim zemljama, Sarajevo- Publishing, Sarajevo, 1996. *****

84

1997. Muftić, Faruk, Foĉa: 1470-1996, Sarajevo, 1997. *****

1998. Mujezinović, Mehmed, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga II, SarajevoPublishing, Sarajevo, 1998. *****

2000. Ayverdi dr. Ekrem Hakki, Avrupa'da Osmanli Mimari Eserlera Yugoslavya II, 3. kitab, Istanbul, 2000. ***** ************************ ************************ (1) Hoĉa, kao trgovište (mercatum) prvi put se spominje 1366. godine (Kovaĉević-Kojić, 1978, str.

42). S obzirom na to da se u ovom dokumentu spominje Foĉa kao znatnije trgovaĉko mjesto, moţe se zakljuĉiti da njegova historija seţe u mnogo dalju prošlost.

(2) U defteru iz 1519. godine srednjovjekovni naziv Hoĉe prvi put je zamijenjen imenom Foĉa (Redţić, 1983, str. 324). ************************ ************************ www.flickr.com/photos/132514145@N05/16983284750/ www.flickr.com/photos/132514145@N05/16533518353/ www.flickr.com/photos/132514145@N05/17127541665/ www.flickr.com/photos/132514145@N05/16507392103/in/photos... www.flickr.com/photos/132514145@N05/17101148816/in/photos... www.flickr.com/photos/132514145@N05/16506946523/in/photos... www.flickr.com/photos/132514145@N05/16939760878/in/photos... www.flickr.com/photos/132514145@N05/16504668994/in/photos... www.flickr.com/photos/132514145@N05/17127110185/ www.flickr.com/photos/132514145@N05/17127142135/ www.flickr.com/photos/132514145@N05/16919758647/in/photos... www.flickr.com/photos/132514145@N05/16504719204/in/photos... www.flickr.com/photos/132514145@N05/16983284750/

85

OPOMENA I SJEĆANJE: MONSTRUOZNI SRPSKI ZLOČINI U FOČI Uploaded on May 28, 2015 https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18171403822/in/photostream/

OPOMENA I SJEĆANJE: MONSTRUOZNI SRPSKI ZLOĈINI U FOĈI Uvod u krvoproliće Autor ovog feljtona, Faik Tafro, šumarski je inţenjer iz Foĉe. Dvadesetog aprila 1992. godine zatvorili su ga pripadnici Uţiĉkog korpusa u KPD u Foĉi. U logoru je ostao do 31. augusta, kada su ga sa još 34 druga logoraša foĉanske ratne vlasti odvele u Roţaj i tu oslobodile. Do kraja oktobra 1992. godine boravio je u Novom Pazaru i za to vrijeme napisao Sjećanja na Foĉu 1992.

Istovremeno, grupa nezavisnih sandţaĉkih intelektualaca prikupljala je podatke od bosanskih izbjeglica o ţrtvama i ubicama: tako je nastao materijal koji su sarajevski „Dani― prvi objavili krajem 1997. godine. Tafrov dnevnik, potkrijepljen izjavama i sjećanjima ljudi koji su prošli nekoliko krugova foĉanskog pakla, zapravo je rijetko svjedoĉenje preţivjelih foĉanskih prognanika i vrijedni dokument prvih nekoliko mjeseci rata na širem prostoru općine Foĉa piše: Faik Tafro Foĉa je grad sa najvećim brojem optuţenih za ratne zloĉine. U ovom mjestu, koje se tokom ĉetniĉkog terora zvalo Srbinje, na monstruozne naĉine pobijeno je oko 1.400 Bošnjaka, 400 ljudi se vode kao nestali, stotine ţena i maloljetnih djevojĉica je silovano, a na hiljade je protjeranih.

Sve je poĉelo šestog aprila 1992. godine, a nastavilo se dolaskom Arkanovih i drugih paravojnih formacija, koje su lokalnim ekstremistima pomogle u ―oslobaĊanju‖ grada i okolnih mjesta. U njihovim pohodima na podruĉju općine Foĉa, sva muslimanska sela i gradska naselja u kojima su ţivjeli uglavnom Bošnjaci, spaljena su gotovo do temelja. Kad su se krajem maja 1992. godine paravojske iz Srbije i Crne Gore povukle prema Tjentištu, na scenu su stupili lokalni srpski patrioti. Bošnjaci koji nisu uspjeli pobjeći u Goraţde ili Sarajevo, odvedeni su u logore: KP Dom, Srednjoškolski centar, Partizan i sve druge objekte koji su mogli posluţiti za tu namjenu, i tamo svakodnevno maltretirani.

86

Ţene su odvedene u nekoliko javnih kuća, a zloĉinci su i u stanovima i privatnim kućama pravili javne kuće ―za svoje potrebe‖. Najpoznatija javna kuća bila je na Miljevini, a njen ―vlasnik‖ Pero Elez, jedan je od najozloglašenijih zloĉinaca u općini. Na haškim spiskovima, stoje imena ratnih zloĉinaca iz Foĉe: Gojko Janković, Janko Janjić Tuta, Radomir Kovaĉ Klanfa, Dragan Zelenović Zelja, Radovan Stanković.

Subota, ĉetvrti april 1992.

Ramazanski bajram. Kao i uvijek, otišao sam amidţama na pobajramicu poslije obilaska mezara majke i oca. Taj dan umro je Suljo Halilović. Istog dana bila mu je dţenaza. Na dţenazi se govorilo o stanju u Foĉi i o strahu da ne izbije rat, jer ono što se gledalo na televiziji u Mostaru, Bijeljini i Bosanskom Brodu, nismo mogli zamisliti da moţe biti u Foĉi.

Nedjelja, peti april 1992.

Oko 23 ĉasa zvoni telefon. Bio sam već legao u krevet. U kući su mi, pored ţene, bili punica i punac (Fatima i Ibrahim Bilalović), koji su ţivjeli u Goraţdu. Zvao je Nazim Ĉengić. Rekao mi je da se pred zgradom Općine skupilo dosta naroda, i poziva mene i ţenu da izaĊemo te da se pridruţimo tom narodu, koji po ugledu na narod u Sarajevu treba da traţi promjenu Vlade i drugih organa na vlasti u Foĉi i Sarajevu… Sve uĉestalije kruţe priĉe o mogućem izbijanju rata, kao i uvoĊenju naroda u rat od strane ĉetnika koji su se viĊali po brdima okolo Foĉe…

Izašao sam sa ţenom Nafom i pridruţili smo se masi koja nije brojala više od 30 ljudi. To su mahom bili (po mojoj procjeni) ljudi iz mješovitih brakova, ali je glavni nosilac bila stranka Saveza komunista i ljudi sa višim i visokim obrazovanjem. Išli smo kroz grad, pjevali pjesme i izbacivali parole, pozivali narod da nam se pridruţi. Bili su slabi odzivi, te nas je oko tri sata bilo stotinjak.

Ja sam sa ţenom otišao kući da malo odspavam, jer sam trebao da idem na posao kao i obiĉno. Ţena mi je radila u drugoj smjeni, pa se njoj nije ţurilo.

Umoran od nespavanja otišao sam u preduzeće, popio kafu, te negdje oko osam sati, zajedno sa Fuadom Kapetanovićem, otišao pred Općinu na miting. Tog dana je dosta sluţbenika bilo odsutno s posla. Kasnije će se ispostaviti da je sasvim drugi razlog izostajanja, a ne miting.

Posebnu politiĉku atmosferu u gradu ĉinila je sve uĉestalija priĉa o razdvajanju MUP-a na srpski i muslimanski. Nekoliko puta su se u SUP-u odrţali sastanci po tom pitanju. Po priĉanju dotadašnjeg komandira milicije, a koji je podnio ostavku, Selimovića, svi su, a posebno milicioneri, bili protiv tog razdvajanja. Dolazili su milicioneri Srbi iz Goraţda da ubjeĊuju Srbe milicionere u MUP-u Foĉa. Ĉak se priĉalo da je dolazio i zloglasni Mandić. Mandić je u Republiĉkom MUP-u bio jedna od tri liĉnosti koje su vaţile da vedre i oblaĉe u Republici po pitanju bezbjednosti. Kasnije se pokazalo, a to je i na televiziji bilo prikazano, da je vrbovan od strane Karadţića, te da je bio glavni nosilac organizacije srpskog MUP-a u BiH. Inaĉe, vaţio je kao veliki kriminalac, radio je sa podzemljem. Doznao sam da su ĉelnici stranke SDS pozivali u svoje prostorije svakog milicionera srpske nacionalnosti i prijetili im, kao i njihovim porodicama, fiziĉkom likvidacijom. Koliko se sjećam, do razdvajanja je ipak došlo u ponedjeljak, šestog aprila 1992. godine, ali su zajedno radili do izbijanja rata. Ĉulo se da je komandir srpske milicije Gagović, ĉije ime ne znam, dok je muslimanske bio Veiz Zulfo. Trebali su da razdvoje prostorije u utorak ili srijedu i da razliĉito djeluju na terenu. Do toga nije došlo, jer po priĉanju Zulfe, koji je bio zatvoren u KPD-u, na teren su išli u paru, jedan Srbin i jedan Musliman.

Kad su neki putnici išli preko ţeljeznog mosta na Drini, odnosno u pravcu ―Foĉatransa‖ i ―Ĉarapare‖, pucano je na putnike sa Ćelovine i to snajperima, te tako ranili neku ţenu svoje nacionalnosti. Tada su ranili i Halilović Samira (bio u KPD-u i ispriĉao mi). U utorak, sedmog aprila, trebalo je izvući ranjene. Prvo se javio Abid Ramović, a sa njim je krenuo neki milicioner Srbin. Prilikom intervencije, na cesti, kod milicijskog auta, snajperom je smrtno pogoĊen Abid Ramović, dok drugom nije bilo ništa. U srijedu, osmog aprila, bila mu je dţenaza, i to kod Muslukdţamije. Tu se, inaĉe, nikad Muslimani nisu kopali. To je uraĊeno zbog blizine i sigurnijeg pokopa. Na dţenazi nije bilo dosta svijeta, jer se pucalo na dţamiju sa Ćelovine. To mi je rekaoHasan Ĉankušić koji je bio na dţenazi.Odsustvo sa posla moglo se primijetiti i od ranije, ali je pronijeta vijest, što smo se i uvjerili, da su trećeg, ĉetvrtog i petog aprila mnogi poslali svoju

87

djecu na sela ili u pojedine gradove Srbije i Crne Gore, na sigurno mjesto, navodno kod rodbine ili roditelja. I pored toga, mi, Muslimani, nismo bili svjesni da se nešto sprema. U hodniku nam se pridruţio Hasan Pilav, te zajedno odosmo pred Općinu. Na platou koji je presijecao put bilo se okupilo oko 200-300 graĊana svih nacionalnosti. Bio je postavljen mikrofon pred sami ulaz u Općinu, te su mnogi sluţbenici – radnici iz Općine bili vraćeni od strane organizatora mitinga.

Ubrzo je došao i jedan autobus rudara iz Miljevine, sa šljemovima, da uveliĉaju miting.

Govorili su Zijo Ajanović, ljekar specijalista, neuropsihijatar u bolnici, Ljubiša Prodanović, Mara Alić (udata za Bošnjaka), ali bez nekih posebnih efekata. Narod je stajao kao ukopan. Formirana je grupa graĊana koja je imala zadatak da obavi razgovor sa predsjednikom Općine Lojo Taibom, Radojicom MlaĊenovićem, predsjednikom Izvršnog odbora SO Foĉa, kao i sa ĉlanovima svih stranaka. U grupi graĊana, pored Ajanovića, Prodanovića, Lole Kostić, bio je i Dţevad Lojo, dipl. tehnolog. VoĊeni su razgovori oko 12 sati istog dana, ali bez ikakvih rezultata. Ĉak su pregovaraĉi doţivjeli i neprijatnosti prilikom razgovora, od strane ĉelnika stranaka SDS i SDA. Taj dan se ĉulo da su u Foĉu došli Velibor Ostojić i Vojo Maksimović, što je ukazivalo na neku lošu situaciju i dodatne aktivnosti SDS-a u Foĉi.

Utorak, sedmi april 1992.

Na posao sam otišao kao i svakog jutra. Zaĉudilo me je kad sam pred zgradom vidio milicijski auto. Prišao sam milicioneru Miliću, upitao ga šta se to desilo. Reĉe mi da je dobio zadatak da vidi da li u direkciji ―Maglića‖ ima nekih promjena, konkretnije, da li je neko zauzeo direkciju, na šta sam mu se nasmijao. Milić mi reĉe da je od strane SDS-a noćas došlo do zauzimanja radiostanice koja je smještena u Domu JNA. Poštu ĉuva mješovita straţa Srba i Muslimana, a da su navodno Muslimani postavili barikade u Donjem Polju kod kafane ―Kafe bor‖, te da ne daju proći nikome u pravcu bolnice i KPD-a. Isto tako, reĉe da je već došlo do nekih ĉarki, te da je SDS po svoj prilici zauzeo magacin vojne opreme za municiju TO u Livadama. Ušao sam u zgradu te primijetio da sluţbenici koji su došli imaju neko ĉudno ponašanje. U kancelariji sam izvršio djelimiĉnu pripremu za taj dan, raspremio papire za rad, listao OsloboĊenje sve do sedam sati. Bilo je uobiĉajeno da se kolege po rangu, i dijelom po funkciji, sastanemo po pola sata, malo proćaskamo i popriĉamo o aktivnostima i eventualnim problemima u poslu.

Tada uĊoše dipl. ing. Avdić Safet, struĉni akademista za šumarstvo, te dipl. ing. Hasan Pilav, koji je tek poĉeo raditi (bio je na bolovanju više od osam mjeseci zbog infarkta). Tema razgovora je politiĉko stanje i ekscesi koji su bili te noći. Razgovarali smo o najnovijoj organizacionoj šemi preduzeća. Razgovoru se pridruţio Senad Pita, diplomirani inţinjer, koji je prebaĉen sa radnog mjesta direktora sluţbe nabavke i sektora komercijale za šefa sluţbe plana i analize. Da ironija bude veća, završio je ekonomski fakultet, smjer marketing. Razgovarali smo o zapostavljenosti Muslimana, općenito u preduzeću, posebno sa VS i VSS spremom. U moju kancelariju je pristigao Zdravko Begović, bivši direktor sektora komercijalnih poslova, a sada zamjenik generalnog direktora.

Ponovo je zapoĉeo razgovor o noćašnjim ekscesima u Foĉi i oko Foĉe. Inaĉe, i ranije se u vazduhu osjećao miris rata. Poĉela je priĉa da Muslimani kontrolišu Donje Polje i Aladţu i da su se sa teškim naoruţanjem ukopali na Šištetu. Srbi se nalaze na Ćelovini sa ukopanim topovima i ne daju da se priĊe ovom brdu koje je sa desne obale rijeke Ćehotine, te kontrolišu skoro sve putne pravce, posebno pravac prema Goraţdu. Kasnije se ispostavilo da Srbi drţe i ―Zabranu‖ te da su zbog mogućnosti prilaza koti Crni Vrh dovukli i teško naoruţanje. U razgovoru sa Dţemom (amidţa), u srijedu veĉe dobili smo informaciju da se u Planinarskom domu smjestila neka vojska (iz Srbije i Crne Gore).

Nafa je radila drugu smjenu od 13 sati te mi je svratila u kancelariju, ali vrlo rano, negdje oko osam sati i 30 minuta, sva usplahirena i pod dojmom informacije da ce doći do ratnih sukoba za sat-dva izmeĊu Muslimana i Srba. Nije htjela da mi kaţe od koga je ĉula informaciju, ali mi je dala na znanje da odmah idem kući. U meĊuvremenu, u kancelariju pristiţe Mustafa Mujćo Smajlović, direktor fabrike iverastih ploĉa (isti je pobjegao na vrijeme sa porodicom u Crnu Goru – Ulcinj, te u Makedoniju, zatim u Švedsku gdje mu se nalazi sestra. Bio je traţen od strane MUP-a Crne

88

Gore i Vojne policije iz Foĉe u Ulcinju, ali se na vrijeme sakrio). Za njim je ušao i šef sluţbe za finansiranje preduzeća, Ĉarapić Slobodan.Ubrzo sam izašao iz kancelarije sa namjerom da kupim cigarete i hljeb. Na ulici je bilo vrlo malo poznanika. Odoh do kioska ―Delikates‖. Bio je zatvoren. Produţih na stari dio grada. Ponekog sretnem, neke i pozdravim. Prolazim kroz Prijeku ĉaršiju, ima radnji otvorenih, ali nema koje meni trebaju. Rekoše mi da je UPI-jeva samoposluga u Samoborskoj otvorena. Produţim i naĊem, uz duţe ĉekanje, hljeb i cigarete. Vratim se istim putem. Na raskrsnici kod kafane ―Konj‖ srećem grupu ljudi. PriĊem. Jedan od govornika priĉa da Srbi u Ĉohodar mahali izgone iz stanova Muslimane, što me mnogo uzbudilo, te nastavih put prema kući. Kod servisa za opravku TV i radija vidjeh majstora Hadţivukovića V. i Maša Loja.

Pozdravismo se i odmah poĉesmo priĉu (bili su mi bliski) o situaciji u gradu, kad se zaĉuše pušĉani plotuni iz pravca Ćelovine. RaziĊosmo se, ja se vratih da potraţim zaklon u zgradama, ali mi bi bliţi i sigurniji pravac do kuće.

Sa velikim strahom i opasnošću doĊoh do zgrade u kojoj sam stanovao. Ulazeći u stubište, ĉuh neke glasove u podrumu. SiĊem i vidim Smajkan Miru (ime joj je, vjerovatno, Emira), Lojo Munibu, Dragicu Holl i Stanković Biljanu. Ĉiste i peru podrume i dio stubišta (za eventualno sklonište od bombardovanja i granatiranja). Kod kuće naĊoh ţenu, nasmija se kad vidje da nosim dva hljeba (nisam imao naviku da to radim) i reĉe: ―Šta dosad radiš, vidiš da je poĉeo rat.‖ Skinem odijelo, presvuĉem pantalone, te zajedno sa Lojo Dţevadom, njegovom djecom i Borom Holl odemo pripremiti stolice, klupe i stare kauĉe u podrumu. Na ovoj pripremi nisu se pojavili ni Enver Pilav, ni Aganović Dţemo, ni Mujo Smajkan, ni Stanković Pero, ni Ćosovići, ni Stanići, koji su bili u zajedniĉkom ulazu. U priĉi sa Borom doznah da je Stanić, inaĉe bivši predsjednik Saveza komunista, a kasnije potvrĊeni nacionalista, po struci ljekar, a po funkciji direktor bolnice, poslao ţenu i djecu u Crnu Goru u Tivat, gdje ima vikendicu.

Za Aganović Dţemu ţena reĉe da je na pregovorima u Općini. Tamo je bio i Enver Pilav, po struci agronom, ali je radio u SIZ-u za komunalne djelatnosti, a u SDA bio u odboru za lijevu stranu Ćehotine i to u gradu. Takve su bile organizacije SDA, u šta nisam ulazio, ali se znalo.

Mujo Smajkan, penzioner KPD-a sa dobrim prinadleţnostima, i ponekad bi ga nazvali ―Sejdom Bajramovićem‖. Taj nadimak vjerovatno dolazi od njegovog ponašanja dok je radio u SUP-u i Općini. Ćosović Spaso (Ćosovića su ĉesto pominjale izbjeglice iz Foĉe kao organizatora napada na muslimanska sela), bio je direktor Privredne banke, za njega rekoše da je djecu negdje poslao, a da mu se supruga nalazi u bolnici, gdje je inaĉe radila.

Stanković Jovo, bivši direktor komunalnog preduzeća ―Izvor‖, penzioner. Ima tri kćerke, dvije udate i jednu neudatu, koja je ljekar i radila je u bolnici. Jedan od zetova je u MUP-u, i to srpskom, kao inspektor. Prema nepotvrĊenim priĉama, molio je zeta da mene i Loju izvuĉe iz zatvora. Zet mu je Lojo Huseinu donosio hranu u KPD. Toga dana, negdje oko 18 sati, došao je Aganović Dţemal. Zateĉe nas na stubištu. Meni i Dţemalu, sav umoran, nabrzinu ispriĉa da se nije ništa moglo sporazumjeti sa srpskom stranom, jer su stalno njihovi ljudi pozivani telefonom i davane im instrukcije iz Centra SDS-a o novim zahtjevima da muslimanska strana preda naoruţanje, na što niko nije mogao niti htio da pristane. Na sastanku su bili prisutni: Lojo Taib, predsjednik SO Foĉa, Vejo Safet, sekretar SO Foĉa, Aganović Ahmo, MlaĊenović Radojica, predsjednik IO SO Foĉa, Vojo Bodiroga, ĉlan IO SO, Laković Predrag, ĉlan IO SO, i drugi.

Po utisku, ali i po zahtjevima, znalo se da su to zahtjevi Voje Maksimovića, Velibora Ostojića i Mire Stanića, predsjednika SDS-a Foĉa. Koliko se sjećam, sastanci su trajali sve do devetog aprila 1992. Na posljednji sastanak nije išao Aganović Dţemo jer je sumnjao u pregovore i pregovaraĉe kao i u moguće kidnapovanje Muslimana kao taoca, jer su osmog aprila, u samom gradu, u Domu zdravlja, uhvatili Avdu Šadinliju, ljekara i direktora Doma, Karović Ibrahima, ljekara, te dvojicu vozaĉa, Muslimana, Hadţimešića i Hadţimusića (svi su kasnije, oko 18. aprila, privedeni u KP Dom).

Srijeda, osmi april 1992.

Noć je uglavnom prošla sa neznatnim pušĉanim plotunima, ali nije bilo granatiranja. U kuću i u nas se uvukao strah na pomisao šta će donijeti dan, tako da se nije spavalo kao i obiĉno, na

89

krevetima, nego na podu, na parketu, zbog mjera bezbjednosti. Svanuće dana donijelo je more nevolja. Poĉelo se pucati na sve strane. Stalno smo slušali Radio Sarajevo, koje je prenosilo samo dio operacija u Foĉi. Telefoni su radili. Struja je taj dan bila normalna. Negdje oko 10 sati otišao sam amidţi Almasu, i to pješke, sa ţenom, prenijeli nešto hrane i traţili od njega da preĊe kod nas, jer će mu biti sigurnije. Jednostavno nije htio.

Poslijepodne, zajedno sa ţenom, odem kod amidţe Dţemala da malo popriĉamo i da njih povezemo kod nas na sigurnije mjesto. Na povratku kući ĉula se pušĉana paljba. U ulici Maršala Tita, malo podalje, vidjesmo Stanković Jovu i njegovu ţenu gdje nose neke torbe. Procijenismo da idu kćerki ili majki u Ĉohodar mahalu zbog boljeg i sigurnijeg skloništa. Otišli smo kući. U stanu smo bili sami. U stubištu su bile samo porodice Pilav, Aganović, Lojo, Holl i Smajkan.

Dogovarali smo se na koji naĉin da zaštitimo ulaz u stubište, zabarikadirali raznim predmetima vrata i napisali na vratima ―MINIRANO‖. Djeca Lojo Dţevada, viĉna ruĉnom radu, improvizovala su i postavila na zid štapine sa eksplozivom i baterije. Noć je prošla sa plotunima iz pješadijskog naoruţanja. Opet smo spavali na parketu. napisao: Faik Tafro

https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18171403822/in/photostream/

TO I PTICE ZNAJU - izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka - sve fotografije su objavljene na facebooku, focanskidani, flickr-u ekranportal13, portalima...

- priredio:Kenan Sarač

90

FOČA, 1992: KO NIJE DOŽIVIO, NE RAZUMIJE Uploaded on May 28, 2015 https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17554313953/in/photostream/

FOĈA, 1992: KO NIJE DOŢIVIO, NE RAZUMIJE

U Foĉi je prije rata većinsko stanovništvo bilo bošnjaĉko. Procentualno, razlika na zadnjem popisu nije bila velika jer su foĉanski Crnogorci, kojih nije malo, svoj ―obraz poklonili‖ Srbima. U ratu je kompletna općina etniĉki oĉišćena i baš svaka dţamija potpuno uništena. Zloĉini koji su poĉinjeni 1992. i 1993. godine nepojmljivi su ljudskom umu. Danas su foĉanski Bošnjaci raseljeni širom svijeta i mnogi od njih, zbog onoga što su preţivjeli, nemaju namjeru da se ikad vrate. S druge strane nije malo ni onih koji i pored svega ţele svojoj kući. U jednom od prvih poslijeratnih grupnih obilazaka foĉanskih naselja bila je i jedna ţena koja je preţivjela silovanje. Ona je vjerovatno prva ţrtva koja se vratila na mjesto zloĉina.

Organizirani zloĉin

Kad je rat poĉeo, bila je na imanju udaljenom 15-ak kilometara od Foĉe, a djeca su joj ostala u gradu. Iako je imala mogućnost, nije htjela otići bez njih. A djeca su, što ona u tom trenutku nije znala, već bila otišla. Lutala je nekoliko dana po šumama dok nije našla put do Foĉe. Otišla je u policiju da ih zamoli za pomoć, ali su je tamo – silovali. Poslije toga je bila prebijena, muĉena, onda izbaĉena na ulicu. Iako danas Srbi govore da ne znaju ništa o zloĉinima, nemoguće je da

91

ovu ţenu, koja je izbezumljena, u pocijepanoj odjeći i bosa, hodala gradom pitajući svakog prolaznika da li je vidio njenu djecu, niko nije primijetio.

Logori za Bošnjake

Na poĉetku rata u Foĉi je odmah formirano nekoliko javnih mjesta za koje se pouzdano zna da su u njima zatvarani muškarci, ţene i djeca. To su bili Kazneno-popravni dom, sportska dvorana ―Partizan‖, srednjoškolski centar, hotel ―Zelengora‖ i Buk Bijela, naselje na gradilištu nikad izgraĊene hidroelektrane na Drini, koje je bilo pretvoreno u lokalni vojni štab, a u barakama su bili srpski vojnici, njih 200-300. Vojnici su mlade ţene saslušavali i – optuţujući ih da im daju laţne izjave – silovali. Jedna djevojka je, uz izgovor da ―nije davala dovoljno dobre odgovore‖, odvedena u prostoriju gdje su je silovala, koliko se sjeća, najmanje desetorica vojnika, nakon ĉega se onesvijestila.

U srednjoškolskom centru je takoĊer bila jedna od ratnih kasarni (danas je to opet škola) i kratkoroĉni pritvor za ţene, djecu i starije. U iskazu jedne Bošnjakinje, haške svjedokinje, stoji: ―Svaku veĉer su dolazile grupe srpskih vojnika koji su silovali ţene i djevojke. Bilo je i grupnih silovanja, uglavnom nad mlaĊim ţenama i djevojkama. Najĉešće su dolazili pripadnici vojne policije ‗Ćosinih straţara‘.‖

Sportsku dvoranu ―Partizan‖ obezbjeĊivala je redovna milicija. U periodu juli-august 1992. bila su najmanje 72 zarobljena bošnjaĉka civila, uglavnom ţene, djeca i nešto malo starih. Vojnici i milicioneri su dolazili svaki dan i svaku noć i silovali ţene i djevojke. Neke su odvodili u hotel ―Zelengora‖, privatne stanove i kuće, gdje su bile izloţene masovnim silovanjima. Jedna Bošnjakinja, svjedok dogaĊaja, danas nastanjena u Australiji, u svom iskazu je rekla: ―Oko 12. augusta 1992. godine, veĉer prije nego što će nas pustiti, dva vojnika su odvela mene i još jednu djevojku na gradski stadion. Tamo je stajala, ĉekajući nas, velika grupa vojnika, a meĊu njima je najviše bilo Crnogoraca i vojnika iz Srbije. Tu noć ne znam koliko me je vojnika silovalo na klupama stadiona. Ostali su stajali i sve to gledali. Onesvijestila sam se. Iste noći odveli su nas u Buk Bijelu, a vojnici su nas opet silovali…‖

Straviĉni zloĉini nad bošnjaĉkim ţenama

Sjećanja ţena koje su preţivjele ove logore su straviĉna. Neke od njih su se pojavile kao svjedoci na suĊenju u Haagu. Neke su, i pored garancija o zaštiti identiteta, jednostavno odbijale da u sjećanju preţivljavaju sve stahote ponovo. Jedna od djevojaka je noću odvedena iz ―Partizana‖ u štab Dragoljuba Kunarca, ĉija je jedinica uglavnom bila sastavljena od crnogorskih dobrovoljaca.

Na nju je ĉekala grupa vojnika. Prvi ju je silovao Kunarac, a onda i ostali. Sve je trajalo oko tri sata, a za to vrijeme ju je grupno silovalo oko 15 vojnika. Seksualno su je zlostavljali na sve moguće naĉine. Vojnici su joj u ruke stavljali penise i ejakulirali po njoj. Za vrijeme seksualnog zlostavljanja jedan vojnik je izvadio noţ i prijetio da će joj odrezati dojku, ali ga je u tome sprijeĉio drugi vojnik…

92

Zbog ove ţene, ali i svih ostalih foĉanskih ţrtava, bitno je da su Vuković, Kunarac i Kovaĉ osuĊeni. No, s druge strane, sigurno je da za ono što se dešavalo u Foĉi nikad neće odgovarati svi oni koji su uĉestvovali u zloĉinima. Bez obzira što su bili organizirani i sistematiĉni.

―Agresija na Foĉu 4. aprila 1992. godine, granatiranjem ĉaršije i stambenih zgrada, zadesila me je sa nenom, mamom i dvojicom daidţa u našem stanu. Tu smo boravili sve do 9. juna 1992, kada su mene odvela trojica naoruţanih Crnogoraca, pripadnika agresorske vojske. Dragoljub, ne znam mu prezime, Miško Savić i još jedan Miško, ĉije prezime ne znam, naredili su mi da idem na ispitivanje (Dragoljub i Miško su iz Nikšića, a Miško Savić je iz Šula kod Pljevalja. Majka mu se zove Dušanka, otac Ĉedo).

Ova trojica su me odveli u komandu agresorske vojske, u Motel u Miljevini, i tu sam prenoćila jednu noć. Svi su u toj komandi bili u maskirnim uniformama, naoruţani puškama, bombama i noţevima. Nose ambleme Srpske dobrovoljaĉke garde (crvena, plava i bijela boja, a na vrhu, u polukrugu piše Srpska dobrovoljaĉka garda). Komandant im je bio Pero Elez.

Sutradan, pošto sam prenoćila, Zoran Samardţić me je odveo u stan u kojem je prije rata stanovao Bašić Ismet, gdje sam bila zatoĉena šest mjeseci. Silovanja su poĉela nakon dva mjeseca. Prvo me je silovao Pero Elez. Stalno sam bila izloţena njegovom silovanju sve do 10. decembra 1992, do njegove pogibije.

Poslije njegove pogibije, do razmjene i prelaska u Sarajevo silovali su me, uz prijetnje, maltretiranje i pritiske, Nedţo Samardţić iz Bileće, Nikola Brĉić iz Trebinja i Dalibor, zvani Daca, iz Pljevalja.

Koncem novembra prebacili su me iz stana Bašić Ismeta u drugi stan koji je prije rata bio muslimanski. U njemu je sada ţivio Nedţo Samardţić, a sredinom februara 1993. godine prebacili su me u kuću Karamana, gdje sam u zatoĉeništvu zatekla L. iz Miljevine, staru 16 godina, i J. iz Gacka, staru 15 godina.

U toj kući bila sam silovana i prebijana. I druge dvije djevojĉice bile su silovane. Osim silovanja teško ću zaboraviti i batine, naroĉito one koje sam dobila od Vlade iz Foĉe, zvanog Bakara.‖ Ova djevojka je razmijenjena 21. marta 1993. godine.

Fatima: Niko ko nije doţivio, ne razumije

Fatima je iz jednog foĉanskog sela. Prenosimo dio njenog razgovora sa autoricom knjige:

– Jesu li bili naoruţani i uniformirani?

93

Fatima: Vojska je to, srpska, iz Srbije, ―Orlovi‖. Mala kaţe da nisu oni, nego Arkanovi, Bog im platio. Popalili su sve uz Drinu, pobili muškinje, a ţenama na obraz udarali. Ţivot su mi zagorĉali i dijete upropastili, psi im se mesa najeli.

– Jesu li vašu kćer silovali?

Fatima: Neću ti kazat‘ sve da mi kidaš meso. Što si, bona, tak'a? Imaš li ti svog evlada? Imaš li ti ‗ćer? Bi li ti priĉala o njezinoj sramoti? Kako ne razumiješ jednu mater?

– Znam da vam je teško govoriti o silovanju. I druge ţene s kojima sam razgovarala nerado govore o tome.

Fatima: Ne razum'ješ. Niko ko nije doţivio, ne razumije. Sramota je to za svaku poštenu ţenu.

Sramota nego šta. Kako ću pred ĉo'jeka stati ako ga ikad vidim.

************************************************* Sanel Murat Beg :-...najpoganiji narod na balkanu su crnogorci ....

Muamer Bošnjak:-Svasta je nesto bilo Al bogme ako nesto ne poduzmemo konkretno i svi cemo biti ovako kao nekad bili tu neki Bošnjaci...

A Bošnje brzo zaboravljaju Nazalost...

Sula Sulejmani:- glavni od njih je bio Jankovic on je vo Rusija, a ako trazite njegovu zenu je vo FOCA ima samoposlugu i njegov sin i kcer...

**************************************************

Pranje mosta od tragova krvi Uploaded on May 28, 2015 https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17986632668/in/photostream/

Opomena i sjećanje: Monstruozni srpski zloĉini u Foĉi (4) Pranje mosta od tragova krvi Piše: Faik Tafro www.flickr.com/photos/132514145@N05/17986632668/in/photos...

Autor ovog feljtona, Faik Tafro, šumarski je inţenjer iz Foĉe. Dvadesetog aprila 1992. godine zatvorili su ga pripadnici Uţiĉkog korpusa u KPD u Foĉi. U logoru je ostao do 31. augusta, kada su ga sa još 34 druga logoraša foĉanske ratne vlasti odvele u Roţaj i tu oslobodile. Do kraja oktobra 1992. godine boravio je u Novom Pazaru i za to vrijeme napisao Sjećanja na Foĉu 1992.

Istovremeno, grupa nezavisnih sandţaĉkih intelektualaca prikupljala je podatke od bosanskih izbjeglica o ţrtvama i ubicama: tako je nastao materijal koji su sarajevski „Dani― prvi objavili

94

krajem 1997. godine. Tafrov dnevnik, potkrijepljen izjavama i sjećanjima ljudi koji su prošli nekoliko krugova foĉanskog pakla, zapravo je rijetko svjedoĉenje preţivjelih foĉanskih prognanika i vrijedni dokument prvih nekoliko mjeseci rata na širem prostoru općine Foĉa

Kad je Veiz Zulfo odveden, svi smo bili pod posebnim dojmom: znali smo da je došao red na nas.

Odveo ga je Keli, u 21 sat i 15 minuta. Noć je u spavaoni broj petnaest prošla bez sna. A svi smo popili po jednu tabletu za smirenje. Noć je, inaĉe, imala svoj specifiĉni ritam: obiĉno su oko 23 sata prestajali krici. Nastajala je noćna tišina da se svaki šum ĉuo. U skoro ravnomjernim vremenskim razmacima, palio bi se auto, odlazio, vjerovatno negdje blizu, i ponovo se vraćao.

Bio je to "golf", ĉiji smo zvuk svi znali. To je trajalo otprilike jedan sat: svaki put zvuk motora automobila pratili su pucnji, eho nekih teških udaraca i pljusak vode, znak da je nešto teško baĉeno u rijeku. Svi smo u sebi stvarali sliku - bilo nam je jasno da je još neko ubijen i da tijelo pluta Drinom. No, niko o tome nije govorio naglas: ţivjeli smo sa tim saznanjem, u neizvjesnosti, stalno napeti, sa ţivcima na izmaku i sa sve manje kilograma kako je koji dan prolazio.

Tek ponekad, stizala je posjeta, ali samo onima koji su, recimo, imali zeta Srbina ili vezu u srpskom štabu. Takvih je, ipak, bilo malo, pa su i informacije koje su na taj naĉin stizale do nas bile šture. No, ĉak ni pozivi za posjete nisu bili prijatni: mislilo se na najcrnje. Loju Dţevada i mene je jedanput u julu pozvao starješina. Bilo nas je dobro strah. Nije nam niko ništa rekao, tek kada su otvorili kapiju, na njoj je stajao Jovo Milošević. Sunce nas je ogrijalo. Evo, napokon, i Srbi prijatelji poĉeli su dolaziti u posjetu Muslimanima. Jovo je bio nas komšija i kolega sa posla.

Odmah nam je dao do znanja da je njegov dolazak veliki rizik i za njega i za njegovu porodicu.

Izmislio je, ispriĉao nam je, neki posao u KPD-u, navodno je razlog bila isporuka rezane graĊe iz "Maglića". Razgovor nije trajao više od pet-šest minuta, a bio je prisutan i deţurni oficir. Dobio sam tada dvije pakle cigareta, za mene ĉitavo bogatstvo.

Tako smo ţivjeli iz dana u dan oĉekujući da će se nešto znaĉajno dogoditi. I zaista, 25. juli najavio je nova crna zbivanja. Toga dana, oko 16 sati i 30 minuta, poĉelo je odvoĊenje zatoĉenika koji se više nisu vratili. MeĊu prvima su odvedeni Altoka Alija, Šoro Ševal i Ĉankušić Refik. Za njima su svakog dana odvoĊeni novi ljudi. Ukupno, oko pedeset. Svi su ubijeni ili zaklani na mostu na Drini, neposredno pored KPD-a, i tijela baĉena u rijeku. U to je vrijeme Radio Sarajevo, preko svojih dopisnika iz Goraţda, objavljivao imena ljudi ĉija su tijela izvaĊena iz Drine. Bili su to zatvorenici iz KPD-a Foĉa. Sućeska Ibro i njegova supruga su stanovali nadomak drinskog mosta i svakodnevno su viĊali cisterne koje su dovozili da bi most prali od krvi. Da ironija bude kompletna, uzimali su i deterdţent da bi krv temeljito saprali. Tragove klanja "brisali" su paljenjem tijela ţrtava, a ponekad su palili i kuće. Za taj su posao postojale specijalne ekipe koje su koristile iskljuĉivo benzin.

OdvoĊenja su poĉinjala negdje oko šest sati naveĉe pa do deset u noći. Ĉim bi neko ušao na kapiju Upravne zgrade, odmah bi se ĉula lupa tupih udaraca. Kasnije bi se ĉuli krici, jauci i vriska.

Kako bi se dublje ulazilo u noć, nekad se u sobama mogla ĉuti i muha, toliko je ušao strah meĊu nama. Svaki od nas je oĉekivao kada će doći red na njega. Neki su pripremali dodatnu odjeću, koju bi, ako bude trebalo navukli na sebe samo da bi udarce lakše podnijeli. Bjeţali smo, neko u WC, neko u drugu spavaonu, ili uzimali vatu i stavljali u uši kako bi bar donekle ublaţili slušanje krikova. Nekad smo po boji glasa raspoznavali ko je došao na red. Ţalili smo ga, a vikali u sebi: "Hvala Bogu kad nijesam tamo ja". Ĉesto mi se dešavalo da na sebe, tj. na glavu stavim jastuk da manje slušam jauke: pretpostavljao sam sebi kako je jeziva slika u kojoj se nalazi ĉovjek koga biju.

95

(...)

Nagli je preokret nastupio drugog augusta. Zatvorenici su odvedeni i ponovo vraćeni. To nam je ulilo nadu, tješili smo se meĊu sobom da su odluĉili da i oni uvedu neki red. Kada su poĉele prozivke zatvorenika koji su sa sobom trebali ponijeti i svoje stvari, shvatili smo da su poĉele razmjene. U prvoj grupi na razmjenu je otišlo 18 zatvorenika. Koliko me sjećanje sluţi, meĊu njima su bili: Šerif Hodţić, Ramović Miralem, Dudić Derviš, Hadţimešić Rešad, Kamerić Munir, Durak Šaban, Lojo Nedţib, Salĉinović Nusret, Rizvanović Enko, jedan Tatarević, Ĉaušević Muharem... Gdje su razmijenjeni, nismo mogli dobiti nikakvu informaciju. Pretpostavljali smo da bi prostori gdje se vode borbe mogla biti mjesta razmjene. Tada je najţešće bilo oko Kalinovika, Trnova, Jabuke i Osanice - pravac prema Goraţdu. Razmjene su obavljane u grupama (u svakoj grupi je bilo od 18 do 20 zatvorenika) i u vremenskim razmacima od ĉetiri do pet dana.

Poĉetak razmjena probudio je nadu da ćemo svi koji smo preţivjeli napustiti ovaj pakao, ovaj nepodnošljivi ušas. Govorili smo samo: da je odavde otići! Prolazili su dani u kojima sam i ja ţelio i ĉekao da ugledam svoje ime na jednom od spiskova. I taj je dan došao. Dan ponovnog roĊenja koji neću zaboraviti dok sam ţiv. Ujutro, negdje oko deset sati, 30. augusta, otkljuĉaše se vrata naše spavaone. Jedan od starješina, Obrenović, proĉita spisak na kojem se, negdje pri samom kraju, naĊe i moje ime. Umalo da zaplaĉem od radosti, ali neko upita zašto njega nema, pa mi u grlu nešto zastade. Obrenović ništa nije odgovorio, već se obratio nama prozvanim govoreći da spakujemo stvari, a on će doći po nas za pola sata. Tako je i bilo. Kad smo trebali krenuti, dvojica starješina su nas pretresli od glave do pete. Pitamo kud idemo. Obrenović izusti: "Idete na slobodu." Gdje je to? Gdje je ta sloboda? Ima li je igdje pod kapom nebeskom?

Ĉekamo na kraju stubišta, u dnu zgrade. U grupi nas ima dvadesetak. Vode nas u zajedniĉku prostoriju. Poĉinjem da brojim: ukupno nas je 55. Ĉekamo autobuse. MeĊutim: doĊe ruĉak, pa i veĉera. Nade u odlazak polako nestaju. Vratiše nas u zgradu za spavanje. Niko oka da sklopi.

Sjedili smo po stolovima, neki koje je zapao krevet ispruţili se da ĉekaju zoru. Svanu. U osam sati odvedoše nas na doruĉak. Ponovo nas smjestiše u veliku salu. Uskoro krenu novi pretres.

Nakon što je obavljen i taj ceremonijal, povedoše nas do autobusa. Bio je to veliki, udoban autobus, planiran za dugu voznju.

Krenusmo. Prvo sto sam ugledao izvan KPD-a bili su materijali koji su kao "šuta" dovezeni na obalu Drine. Kasnije sam vidio stubove dţamije Aladţe: nisam se mogao uzdrţati - zaplakao sam. Neko me ponudi da zapalim. Autobus se zaustavlja na autobuskoj stanici. Ĉekamo. Oko autobusa se muvaju samo vojna lica, neki su mi i poznati. Prepoznaju i oni nas. Mene ugleda jedan od sinova Milorada Krnojelca. I on je u vojnoj policiji. Reĉe nešto šoferu, a potom se otvoriše zadnja vrata. Došao da me pozdravi. Upitah ga za Almasa. Reĉe mi da je i on prije pet dana otišao, ali kuda, kada i gdje, ne zna. Na kraju mi dade pet stotina yu-dinara: "Nemam cigareta. Novac ti moţe bar malo posluţiti". Voze nas do pred MUP. Opet ĉekamo. Onda u autobus ulazi pojaĉanje obezbjeĊenju i napokon krećemo. Idemo u pravcu Broda, industrijskog naselja koje leţi na lijevoj obali Drine. Hvata me drhtavica: fabrike ne rade, sve se doima pusto.

Na raskrsnici prema Nikšiću zaustavlja nas kontrola. ProĊosmo. Iz autobusa gledam spaljene kuće u selu ĐiĊevu. Skrenusmo na makadamski put prema Šćepan Polju. Neko od naših upozori

96

nas na stoku i krave koje su leţale kraj puta, nastradale od granata i mina. Ispod puta, na svakom koraku, luksuzna auta izvrnuta i demolirana.

Stigosmo do Šćepan Polja, na crnogorsku carinu. Opet ĉekanje, pa onda pregled spiska putnika.

Kunarac, vozaĉ autobusa, kada se vratio, rekao nam je da smo sada na slobodnoj teritoriji i da se vise niĉeg ne plašimo. Priĉamo, pušimo, neko i nesto od jela ponudi. Hljeb je bio najatraktivniji, dobili smo pred MUP-om nekoliko hljebova, te je svakog zapalo po dva-tri zalogaja. Autobus ide relativno brzo, ali za nas je to presporo. Što brţe i što dalje... Onako opušteni, u jednom trenutku ugledasmo auto. Stade ispred autobusa i iz njega izaĊose dvojica sa automatima. Nakon letimiĉne kontrole, narediše vozaĉu da se vratimo. Neko reĉe da je jedan od te dvojice Elez Pero.

Autobus se okrenu... Istim putem, vozimo se natrag. Nigdje zastoja: doĊosmo ponovo u KPD. Nisu nas pretresali. Odrediše nam spavaonu dvanaest. Zaduţili smo madrace i ćebad. Usput smo, pri ulasku u krug, veĉerali.

Svi šutimo. Odjednom neko zagalami: "Eto Bobana sa spiskom." Ulazna vrata se otvaraju i Boban proĉita imena dvadesetak ljudi. Kaţe: "Spremite se", i oni odoše. Mi, koji smo ostali, dijelimo ćebad. Ne proĊe ni pola sata, Boban pozva i nas da odmah izaĊemo. Svi odjednom skoĉismo, uzesmo ono malo prnja i navalismo na vrata. Opet kapija, manje pretresa i obavezna prozivka. U autobusu nas je 35. Na prednja mjesta sjedaju pratioci. Isti autobus, isti i vozaĉ.

Mimikom nam reĉe da je i putni nalog isti, samo što idemo uz Ćehotinu.

DoĊosmo do Veleĉeva. Ovdje je Krizni štab. Sve je puno vojske i teškog naoruţanja. Pomislili smo da idemo preko Pljevalja, no nakon ĉekanja dobismo papire, pratnju i vratismo se ponovo u pravcu Foĉe. Prolazimo kroz grad. I opet ka Šćepan Polju. Negdje oko osam sati stigosmo do barake sa carinicima. Vozaĉi nose spisak putnika, a u autobus uĊoše uniformisani mladići, polupijani. Traţili su od nas da diţemo tri prsta, da se predstavljamo izmišljenim srpskim imenima, da ponavljamo za njima: "Ţiveo Slobodan Milošević!"

ProĊosmo Nikšić. DoĊosmo u Titograd oko jedanaest sati u noći. Vozaĉi odlaze da jedu.

Najhrabriji meĊu nama izlaze da obave malu nuţdu. Bili smo u gradu, na velikom parkingu. Ĉula se muzika iz obliţnjeg restorana. Za nas je to bilo nestvarno. Vidjeli smo mladiće i djevojke kako prolaze. Kad su se vratili, vozaĉi su sebi namjestili sjedišta da prilegnu. Ponovno krećemo u ĉetiri sata ujutro. Vozimo se tri sata i stiţemo do autobuske stanice u Roţajama.

Trideset prvi je august, sedam sati. UĊosmo u hotel. Dobro nas prihvatiše. Posjedasmo na stolice. Ĉaste nas. Nevjerovatno. Slijedi prozivka: Lojo Hasan, Pašović Hado, Sirbubalo Aziz, Tafro Faik, Rizvanović Selim, Borĉak Remzija, Ĉišija Aziz, Glušac Hasan, Kruho Almas, Isanović Fehim, Saĉić Zijad, Kiselica Rasim, Suljević Majzer, Pandţo Becir, Sladzic Munib, Selimovic Juso, Kolenda Muradif, Ćebo Juso, Zuko Zulfo, Hadţimuratović H...., Ĉavdar Smajo, Hadţimuratović Asim, Dudić Aziz, Ĉankušić Hasan, Rizvanović Alija, Mehmedović Zećir, Bećirbašić ....., Kumro Safet, Rahman Salkija, Jusufović Rasim, Rahman Adil, .... Murat (otišao za Ulcinj), Kafedţić Amer, Rahmanović Davor i jedan ĉovjek kojem ne mogu da se sjetim ni imena ni prezimena.

UzbuĊenju nema kraja. Priĉa se o svemu. Svako pita za ono sto baš njega interesuje. Smjenjuju se lijepe vijesti i crne priĉe. Neki su zatvorenici tu saznali da ih porodice ĉekaju. Kako povjerovati

97

u toliku sreću? "Merhamet" je u svojim prostorijama organizovao i snimio naša kazivanja, za buduću historiju zla poĉinjenog nad muslimanskim narodom. Oni koji su pronašli porodice, ostadoše. Mi, ostali, krenusmo su Novi Pazar. Bilo nas je dvadeset i dvojica. Kad smo došli, smjestiše nas u tzv. banju, Rajĉinoviće. Bili smo okruţeni gostoprimstvom, brigom i paţnjom.

Nešto kasnije poĉeli smo se razilaziti: naši rastanci nisu bili ništa posebno. Svaki od nas traţio je svoje mjesto pod suncem - moje i Safeta Kumre bilo je u porodici Šefke Alomerovića. Za dva i po mjeseca koja sam proveo u tome domu, dugujem im vjeĉnu zahvalnost.

(Kraj) www.e-novine.com/feljton/38216-Pranje-mosta-tragova-krvi.... https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17986632668/in/photostream/

TO I PTICE ZNAJU - izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka - sve fotografije su objavljene na facebooku, focanskidani, flickr-u ekranportal13, portalima...

- priredio:Kenan Sarač

98

ĈUĐENJE U VASIONI SA...

Uploaded on May 27, 2015 https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17981223248/in/photostream/

ĈUĐENJE U VASIONI SA...prof. dr. Šemsom Tucakovićem

„Prešućeni genocid - zloĉini srpskih snaga na Drini 1941-1945. godine― autor:prof. dr. Šemso Tucaković

Jedna drevna mudrost kaţe da narod koji zaboravi najtragiĉnije dogaĊaje iz svoje prošlosti i njihove vinovnike riskira da mu se oni ponove. Je li se upravo to dogodilo Bošnjacima u Bosni i Hercegovini?

- Da. To potvrĊuje tragedija Bošnjaka s rijeke Drine i njenih pritoka koji su tri puta u prošlom stoljeću bili ţrtve genocidnih operacija nosilaca politike velikosrpskog nacionalizama i pravoslavnog ekskluzivizma. Dakle, prošlost se Bošnjacima na Drini ponovila prije dvadesetak godina u najstraviĉnijem obliku, jer su u to vrijeme na povijesnu scenu ponovo stupili projektanti i ideolozi tzv. velike Srbije od Timoka do Gospića, s Drinom kao „kiĉmom svekolikog srpstva―. Ti nosioci „srbizma― su Bošnjake Podrinja uvijek tretirali kao glavnu prepreku realizaciji „hiljadugodišnjeg srpskog sna―.

Prvi veliki masovni zloĉini srpskih snaga poĉinjeni su već u vrijeme balkanskih ratova i u Prvom svjetskom ratu na Drini i njenim pritokama koje protiĉu zapadnim Sandţakom. U Drugom svjetskom ratu srpske snage, pod operativnom komandom Draţe Mihailovića, a pod vrhovnom komandom kralja Petra II KaraĊorĊevića, su u dolini Drine i njenih pritoka ubili više od stotinu hiljada Bošnjaka.

99

U vremenu socijalistiĉke Jugoslavije o tom genocidu srpskih snaga nije napisano ni slova. Niko nikad nije osuĊen za uništavanje jednog naroda na podruĉju velikog dijela BiH. Ĉak je i na suĊenju Draţi Mihailoviću 1946. taj kolosalni zloĉin nad Bošnjacima spomenut tek uzgred. Ni bošnjaĉki nauĉnici nisu napisali ni slova. Rijeĉ je o jedinom genocidu u Evropi o kojem se šutjelo skoro pola stoljeća i koji je ostao teška trauma u duši bošnjaĉkog naroda.

Dirigirana šutnja je doprinijela da je naš narod nepripremljen doĉekao najnoviju agresiju Miloševićevih i Karadţićevih falangi koje su po treći put u prošlom stoljeću jurnule na Podrinje još krajem 1991. Nisu sluĉajno oni prvo napali na Bošnjake u dolini Drine i nije sluĉajno da su baš na ovoj rijeci ponovili genocid nad Bošnjacima. MeĊunarodni sud u Hagu je genocid locirao na Srebrenicu. Poznato je, meĊutim, da su srpske snage velike zloĉine poĉinile i u drugim podrinjskim općinama: u Foĉi, Goraţdu, Ĉajniĉu, Rudom, Bratuncu, Zvorniku, Bijeljini, Vlasenici te u pljevaljskoj Bukovici. U nekima od njih Bošnjaka više i nema. Uništeni su u korijenu.

Zbog ĉega su o zloĉinima poĉinjenim u Drugom svjetskom ratu nad Bošnjacima u dolini Drine šutjeli i tadašnji bošnjaĉki intelektualci?

- Osnovna krivica je na vladajućoj ideologiji i vlasti koja Bošnjacima dugo nakon Drugog svjetskog rata nije dozvoljavala izraţavanje svog nacionalnog subjektiviteta. Oni su jedini narod koji nije mogao da bude ono što jeste - Bošnjaci. Prisiljavani su da se izjašnjavaju kao Srbi, Hrvati, neopredijeljeni, Jugosloveni, muslimani. A ako ne postoje kao narod, po tumaĉenjima ondašnjih vlastodrţaca, nisu mogli imati ni ţrtava. U svojoj knjizi „Prešućeni genocid...― objasnio sam politiĉku pozadinu te monstruozne šutnje o jednom zloĉinu. Na toj relaciji se moţe naći objašnjenje šutnje bošnjaĉkih intelektualaca koji se, uostalom, nisu ni izjašnjavali kao Bošnjaci.

Izjašnjavali su se kao Srbi, Hrvati, Jugosloveni. Kao takve ih ţrtve svoga naroda nisu mnogo interesirale.

Drugo poluvrijeme Jesu li Bošnjaci nakon agresije na BiH 1991-1995. konaĉno izvukli pouku?

- Najveću odgovornost za mobilizaciju jednog naroda i usmjeravanje njegovih potencijala u pozitivnom, pa i u pravcu odbrane vlastite egzistencije, nosi njegova vladajuća elita. Svjedoci smo da su u BiH na djelu antibosanske snage, taĉnije snage koje su organizirale agresiju i koje su poĉinile genocid nad Bošnjacima. One otvoreno najavljuju „drugo poluvrijeme― agresije, odnosno otcjepljenje jedne genocidne tvorevine koja se zove Republika Srpska.

Odbrambene snage BiH u ovom vremenu propagandno-politiĉkih ataka na našu zemlju, koji nerijetko prethode oruţanim napadima, djeluju uspavano. Bošnjaĉka vladajuća kamarila kukumavĉi nad nezainteresiranošću meĊunarodne zajednice. Situacija podsjeća, u mnogim segmentima, na 1991. godinu kada je zapravo poĉela najnovija velikosrpska oruţana agresija na BiH i kada je Bošnjacima njihova vrhuška poruĉivala da „mirno spavaju jer rata neće biti―. Znamo sada kako su tu zabludu skupo platili.

100

U Vašoj knjizi „Prešućeni genocid - zloĉini srpskih snaga na Drini 1941-1945. godine― otkrivate brojne ĉinjenice o kojima javnost u BiH nije znala. Šta, prije svega, treba znati od onoga što Vi otkrivate?

- Treba znati da je rijeka Drina sveti bosanski vodotok i da su prema njemu usmjerene glavne aspiracije velikosrpskih stratega. Bošnjaci su najveće balkanske ţrtve tih aspiracija. Moja istraţivanja nedvosmisleno pokazuju da su u Drugom svjetskom ratu srpske snage likvidirale više od stotinu hiljada civila bošnjaĉke nacionalnosti u dolinama Drine i njenih pritoka. Naša i svjetska nauka je o tome dosljedno šutjela. Nakon genocida u vremenu posljednje agresije, Bošnjaci su u Podrinju svedeni na minornu etniĉku grupu.

Postoje li zloĉini iz proteklog rata koji su prešućeni ili se o njima malo govori?

- Apsolutno se u probosanskoj javnosti nedovoljno govori o kolosalnosti srpskih, ali i hrvatskih zloĉina nad Bošnjacima. O njima više govore istraţivaĉi iz nekih drugih zemalja nego iz BiH. Svaki grad, svako bošnjaĉko selo u Podrinju je svojevrsno stratište. Da nije MeĊunarodnog suda u Hagu, o mnogim mjestima gdje su u najvećim mukama umirali djeca i starci bošnjaĉke nacionalnosti ne bi se nikad ĉulo. O monstruoznim zloĉinima šuti historijska nauka, ali i umjetnost. Nikada niko nije opisao lomaĉe za Bošnjake Višegrada gdje se u blizini izdiţe spomenuk krvoloku Draţi Mihailoviću. Nikad niko nije snimio film ili TV reportaţu o tome kako je pred streljaĉkim srpskim strojem umiralo hiljade Bošnjaka u Kravici i Branjevu. Na tim mjestima nema nikakvog obiljeţja koje svjedoĉi da su ljudi ubijani samo zbog svoje etniĉke i vjerske pripadnosti. O tim mjestima ne brinu ni oni koji se „ubiše― zastupajući interese Bošnjaka.

Strah za budućnost Plaše li se Podrinjci novog genocida i imaju li razloga za strah?

- Treba otići u bilo koje selo ili bilo koji grad na Drini i vidjeti koliko se malobrojni Bošnjaci koji su se vratili u ranija prebivališta plaše za svoju budućnost. Oni su, uistinu, najugroţenija kategorija stanovnika u svijetu. U mnogim općinama na vlasti su uĉesnici genocidnih operacija srpskih snaga. Njih ĉuva policija koju je osnovao Radovan Karadţić. Oni slušaju medije koje svaki dan ponavljaju mantru o tome „kako je RS vjeĉna, a Bosna privremena kategorija―. Bošnjacima se onemogućava zapošljavanje, obrada imanja. U njihovim dvorištima grade se crkve. Crkve se grade pored njihovih mezarluka. Sve se ĉini da i oni malobrojni Bošnjaci nestanu iz doline Drine.

Vi ste Drinu nazvali najvećom grobnicom na svijetu.

- Drina je najveći mezarluk koji teĉe na zemaljskoj kugli, jer su tu rijeku tri puta u prošlom stoljeću srpske snage punile leševima ubijenih Bošnjaka. U njenim virovima i muljevitom koritu još se nalazi više hiljada kostura ubijenih bošnjaĉkih ţena, djece i staraca. Samo s malog dijela njenog toka, s dna jezera Perućac, prošlog ljeta je izvaĊeno nekoliko stotina tih kostura. Mostovi u Višegradu, Foĉi i Goraţdu su mjesta najvećih ĉetniĉkih zloĉina.

101

Kakvu budućnost predviĊate BiH? Mislite li da ni danas nisu prestale velikosrpske i velikohrvatske aspiracije oprema BiH?

- Najveći problem BiH je takozvana RS, koja je, zapravo, rezultat jednog fašistiĉkog, genocidnog projekta, smišljenog i realiziranog od velikosrpskih centara moći u Beogradu. S tom tvorevinom BiH nikad ne moţe funkcionirati kao normalna drţava. Na postojanje te tvorevine pristalo je u Dejtonu i tadašnje bošnjaĉko vodstvo kršeći ustav dotadašnje Republike BiH. Povratak normalnom stanju podrazumijeva normalnu pravnu regulativu koja je vaţila u BiH prije Dejtonskog sporazuma.

Veliki broj tzv. intelektualaca pretvorio se u puke dokoliĉare Koliko se današnji bošnjaĉki intelektualci ponašaju sliĉno onima iz komunistiĉke Jugoslavije?

- Situacija je skoro identiĉna u pogledu ponašanja ljudi od zvanja, znanja i autoriteta. Veliki broj tzv. intelektualaca se pretvorio u puke dokoliĉare. Svoju „intelektualnost― dokazuju beskrajnim pametovanjima na tzv. okruglim stolovima, u televizijskim emisijama u kojima, po pravilu, nastupaju uvijek isti „eksperti― za sve i svašta. Mnogi se nastoje doĉepati kakve nauĉne titule na raznim fakultetima i univerzitetima koji niĉu kao gljive poslije kiše. Nije mali broj onih „intelektualaca― koji su se utopili u kaljuţu nepotizma i korupcije.

Sliĉna je situacija bila u bivšoj SFRJ pred posljednji rat kada je znatan broj doktora nauka i magistara prešao na stranu agresora ili je pobjegao iz zemlje ostavljajući na cjedilu narod koji je za njihovo školovanje izdvajao veliki novac. Uramljene slike nekih od tih izdajnika i sada se izlaţu u pojedinim sveĉanim salama Univerziteta u Sarajevu i na pojedinim fakultetima. Na Fakultetu na kojem sam zaposlen u sveĉanoj sali visi slika jednog velikosrpskog intelektualca koji je ovih dana izjavio da je Sarajevo za njega neprijateljsko utvrĊenje. Sliku je, odmah pored svoje, postavio jedan „intelektualac― Bošnjak.

Ponavljanje historije

O najstrašnijim zloĉinima u Drugom svjetskom ratu koje su srpske snage poĉinile nad Bošnjacima, pogotovo Podrinja, šutjela je skoro pola stoljeća evropska, tadašnja jugoslavenska, ali i sama bh. javnost. Posljedica toga je, smatra prof. dr. Šemso Tucaković, profesor na Fakultetu politiĉkih nauka u Sarajevu, novi genocid koji se pred oĉima Evrope i TV kamerama svjetskih medija dogodio u BiH od 1992. do 1995. godine. https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17981223248/in/photostream/

102

Фоча Uploaded on May 27, 2015

https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18141172576/in/photostream/ Фоча Идемо нигдје! Остајте овдје, али гдје? Идите негдје, али куде?

(K.С.)

*********** Сву муку твоју, напор црна роба појешће силни при гозби и пиру, а теби само, ко псу у синџиру, бациће мрве… О, срам и грдоба! (Алекса Шантић)

https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18141172576/in/photostream/ TO I PTICE ZNAJU - izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka - sve fotografije su objavljene na facebooku, focanskidani, flickr-u ekranportal13, portalima...

- priredio:Kenan Sarač

103

Osvrt Uploaded on May 27, 2015

https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17968863528/in/photostream/ Osvrt Nadan Filipović www.flickr.com/photos/132514145@N05/17968863528/in/photos...

Jedan dodatni osvrt povodom rehabilitacije ĉetniĉkog pokreta u Srbiji (2004), a sada (2015) i njegovog kolovoĊe, Ċenerala Dragoljuba Draţe Mihailovića.

Nešto kontam i pitam se je li beogradski sudija Trešnjev kao "olakšavajuću okolnost" prilikom rehabilitacije Draţe Mihailovića uzeo u obzir i ove podatke o "antifašistiĉkim" infanticidnim akcijama (zatrt i sjeme Tursko-balinsko!) Ċeneralove vojske po istoĉnoj Bosni (samo). Ako nije, neka proĉita samo tridesetak imena "opasnih, srpske krvi ţednih balijica sa spiska od više stotina imena djece do jedne godine koju su po istoĉnoj Bosni poklali ĉetniĉki ―antifašisti‖, a da o masi poklane djeĉice od dvije do šesnaestag godina zasada i ne govorimo.

Emina (Muharema) Hadţimuratović, 2 godine, zaklana u selu Bratovĉići - Brod, decembra 1941. g.

Munevera (Omera) Taranin, jedna godina, zaklana u selu Brusna, decembar 1941. godine;

Murata (Smaje) Prando, jedna godina, zaklana u selu Brusna, decembar 1941. godine;

104

Meho (Muje) Alvaĉan, jedna godina, zaklan u selu Brusna, decembar 1941. godine;

Haso (Hasana) Pašalić, jedna godina, zaklan u selu Brusna, decembar 1941. godine;

Sulejman (Halila) Dţanko, jedna godina, zaklan u selu Brusna, decembar 1941. godine;

Muho (Hamida) Muković, jedna godina, zaklan u selu Brusna, decembar 1941. godine;

Omer (Ibre) Hurić, jedna godina, zaklan u selu Dragoĉava, decembar 1943. godine;

Fatima (Mehe) Zeković, jedna godina, zaklana u selu Draţevo, decembar 1941. godine;

Fatima (Alije) Muslić, 2 mjeseca, zaklana u selu Draţevo, decembar 1941. godine;

Bećira (Murata) Moco, jedna godina, zaklana u selu Gornje Papratno, februar 1941. godine;

Zejna (Alina) Klinac, jedna godina, zaklana u selu Grdijevići, novembra 1942. godine;

Hamida (Halila) Matuh, jedna godina, zaklan u selu Grdijevići, novembra 1942. godine;

Šerifa (Mehina) Rizo, jedna godina, zaklana u selu Grdijevići, novembra 1942. godine;

Zaćir (Mujin) Dţanković, jedna godina, zaklan u selu Brusna, novembar 1942. godine;

Fata (Ibre) Hajdarević, jedna godina, zaklana u selu Zaostro, januar 1942. godine;

Salko (Muje) Vejo, jedna godina, zaklan u selu Kosman, decembar 1941. godine;

Ahmet (Zajke) Ĉorbo, jedna godina, zaklan u selu Ljubina, avgust 1942. godine;

Azema (Ibre) Paĉo, 6 mjeseci, zaklana u selu Perovići, decembar 1941. godine;

Nafa (Šerifa) Kovaĉević, 3 mjeseca, zaklana u selu Perovići, jula 1943. godine;

105

Adem (Huse) Paĉo, 2 mjeseca, jedna godina, zaklan u selu Perovići, jula 1943. godine;

Selim (Muharema) Rizvanović, jedna godina, zaklan u selu Prevrać, decembar 1941. godine;

Murat (Selima) Milatović, 3 mjeseca, jedna godina, zaklan u selu Slatina, avgust 1942. godine;

Salko (Ibre) Dţanko, jedna godina, zaklan u Foĉi, decembar 1941. godine;

Munevera (Smaila) Smajović, jedna godina, zaklana u Foĉi, avgust 1942. godine;

Murat (Hamida) Ĉapra, jedna godina, zaklan u Foĉi, avgust 1942. godine;

Hasiba (Nazira) Rahimić, jedna godina, zaklana u selu Ĉelebići, decembar 1941. godine;

Zlatija (Avdije) Ćoro, 2 mjeseca, zaklana u selu Šadići, januar 1942. godine;

Hamza (Ibre) Ćoro, 3 mjeseca, zaklan u selu Šadići, januar 1942. godine;

Rašida (Rašida) Mrav, jedna godina, zaklana u selu Šukovac, decembar 1941. godine; itd, itd, itd, itd!!!!

I tako dalje, i tako dalje!

Na stotine i stotine još ima imena poklanih muslimanskih beba do jedne godine, sve s imenom i prezimenom, a za autentiĉnost podataka ne garantira neki musliman, pa da Srbi, ĉija masovna šutnja znaĉi odobravanje rehabilitacije ĉetništva i Draţe Mihailovića, kaţu – Turĉin ili balija izmišlja i (h)oće da potvori naše antifašiste ĉetnike i našeg taze rehabilitiranog prvog antifašistiĉkog gerilca u tada porobljenoj Evropi, našeg Draţu Mihailovića, našeg Ĉiĉu!

Za autentiĉnost svih raspoloţivih i 100% dokumentiranih podataka, meĊutim, garantiraju imena pokojnog akademika Vladimira Dedijera, Srbina, roĊenog BeograĊanina i još ţivog pukovnika Antuna Miletića, bivšeg naĉelnika Arhiva oruţanih snaga SFRJ i višeg nauĉnog saradnika Vojnog instituta u Beogradu.

Gore navedena imena beba poklanih ĉetniĉkim kamama nalaze se jasno zapisana u spiskovima imena ţrtava ―srpskih antifašista pod šubarama i kokardama‖ u njihovom djelu ―Genocid nad muslimanima, 1941 – 1945, Zbornik dokumenata i svjedoĉenja, Svjetlost, Sarajevo, 1990.

106

Eeeeee, da su bogdo Dedijer i Miletić ovo djelo objavili 1980 moţda bi se bosanskim muslimanima desilo manje zlo od onog koje ih je zadesilo u periodima 1941 – 1945 i 1992 – 1995. Naţalost, siguran sam i da se ta knjiga pojavila desetak godina prije drugog genocida, ipak bi se desio i taj drugi genocid jer su Bošnjaci ―svjetski rekorderi‖ u zaboravljanju, neuĉenju od vlastite krvave povijesti, neĉitanju i nerazmišljanju o vlastitom (ne)dijelu neopreznosti, opraštanju, odnosno halalivanju svojim vjekovnim dţelatima, i podaniĉkom stavu stalno klane ţrtve koja svim silama, nakon svega što joj se desilo, opet ţeli ţivjeti zajedno sa svojim katilima.

www.bosnjackooko.com/index.php?option=com_content&vie... www.flickr.com/photos/132514145@N05/17968863528/in/photos...

TO I PTICE ZNAJU - izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka - sve fotografije su objavljene na facebooku, focanskidani, flickr-u ekranportal13, portalima...

- priredio:Kenan Sarač

107

Foĉa - godina 1368.

Uploaded on May 26, 2015 https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18126118052/in/photostream/

Foĉa Godina 1368. je datum, u koji pada dosad prvi i najraniji poznati spomen Foĉe. Taj podatak ne samo što pomiĉe Foĉu u starije doba od dosad poznatih i objavljenih spomenika za ĉitave osamdeset i dvije godine, nego nam istodobno kazuje, da je već u to doba Foĉa vaţila kao znatnije trţište.

Grad se kasnije spominje sve ĉešće i u domaćim spomenicima pod imenom H o t ĉ a i Choĉa, a od dolaska Turaka sreta se najprije u turskim, a onda i u domaćim izvorima današnji oblik F o ĉ a.14

14 Narodna etimologija tumaĉi postanak imena Foĉa na dva naĉina.

Jedna narodna priĉica, koja se i danas ĉuje u foĉanskom kraju, tumaĉi ovako: Kad je sultan Mehmed Fatih zauzimao Bosnu i došao u Ustikolinu, spremi odatle straţu prema današnjoj Foĉi koja se u to doba — kazuje priĉa — zvala Radovina, da vidi šta ima tamo, a kad se straţa vrati, javi sultanu, da je tamo vidjela mjesto gdje ima prostranih vinograda i mnogo kablića — »hepisi fuĉi«. Turska rijeĉ »fuĉi« znaĉi kablica, brema, te

108

tako od rijeĉi »fuĉa« postade ime tome mjestu Foĉa.

— Po jednom drugom kazivanju, budući da susjedni Pivljani izgovaraju Voĉa umjesto Foĉa, grad je dobio ime od mnogoga voĉa koje uspijeva u gradu i okolini. (M. vit.

Zarzycki, Varošica Ustikolina, Glasnik Zemaljskog muzeja, III./1891., str. 210.)

— Obadvije su te teorije netaĉne i naivne već po tome, što današnji oblik imena jasno ukazuje, da se razvio od srednjovjekovnog Hoĉa i Hotĉa, pod kojim se imenima i navodi taj grad u ranije doba.

Samo pak ime Hoĉa sa starijim oblikom pisanja, a vjerovatno i izgovorom Hotĉa, nastalo je od muškog vlastitog imena Hotko (koje opet ima korijen u glagolu hotjeti), upravo od ţenskog roda posvojnog pridjeva toga imena, i prvotni je oblik glasio Hotkja (na pr. vas, luka, njiva i sl.), u kojem je poslije po glasovnim zakonima »kj« dalo »ĉ«, a i otpala sama imenica. Takvo porijeklo toga imena jasno podupiru imena drugih naših naselja, gdje se još zornije saĉuvalo staro ime Hotko i, dapaĉe, glagol hotjeti: Hotkovo u srezu deţevskom. Hotkovci u glamoĉkom, Hoĉevo i Hotovlje u samom foĉanskom kraju, Hotinja vas u mariborskom, Hotoĉina u sarajevskom, Hotnja u pisarevinskom i Hoĉevina u pljevaljskom srezu. Ostaje samo donekle otvoreno pitanje, koje će lingvisti trebati riješiti, kako se iz Hoĉa razvio dolaskom Turaka oblik Foĉa, odnosno kako se poĉetni konzonant »H« pretvorio u »F«. Budući da postoji zvuĉna sliĉnost izmeĊu oblika Hoĉa i Foĉa, moguće je, da su Turci uobiĉajili taj drugi oblik po turskoj varoši Foĉi u Anadolu, koja se opet razvila i u jeziĉnom i historijskom smislu od antikne Fokeje.

— Nakraju napominjem, da su u srednjem vijeku ime Hot'ĉa, Hodĉa imala ioš dva sela kod Prizrena, koje je Stevan Nemanja poklonio Hilandaru, a da se imenom Foĉa zove i danas još jedno selo u derventskom srezu u Bosni.

(POVIJEST I UMJETNOST FOĈE NA DRINI - ING. ARH. ALIJA BEJTIĆ) priredio:Kenan Saraĉ https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18126118052/in/photostream/

109

23. januar 2016.

Kontrolom je utvrđeno da je Crna Gora za Vukovićem raspisala međunarodnu potjernicu.

Vuković je, zajedno s Jankom Janjićem, Radomirom Kovačom, Zoranom Simovićem i Vidojem Golubićem, 1992. godine bio pripadnik specijalnog odreda "Dragan Nikolić" Vojske Republike Srpske.

Istraga je pokazala da su peterica optuženih 6. jula 1992. godine na teritoriji Crne Gore na svirep način ubili tročlanu porodicu Klapuh iz Foče.

Utvrđeno je da su za novac prebacili porodicu Klapuh iz Bosne i Hercegovine u Crnu Goru.

Kada su, 6. jula prošli carinu i stigli nadomak brane Mratinje, zaustavili su se kod Mosta "Obrada Cicmila" i iz vozila izveli tročlanu porodicu.

U Hasana Klapuha ispalili su hitac u potiljak, dok su u Feridu i Senu pucali iz automatske puške, a zatim ih sve troje gurnuli niz liticu duboku skoro 100 metara.

Obdukcijom je utvrđeno da su Ferida i njena kćerka izdahnule tek nakon dva do tri sata.

Zoran Vuković, Janko Janjić, Radomir Kovač i Zoran Simović osuđeni su na po 20 godina zatvora, dok je Vidoje Golubić dobio osam mjeseci zatvora "zbog neprijavljivanja krivičnog djela".

110

Iako je optužnica petorku teretila da su počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, sud ih je osudio za krivično djelo ubistvo iz koristoljublja. http://balkans.aljazeera.net/vijesti/crna-gora-od-srbije-trazi-izrucenje-zlocinca

111

Foĉa: Sjedište sandţaka i doba prosperiteta Uploaded on May 26, 2015 https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17506948054/in/photostream/

Foĉa: Sjedište sandţaka i doba prosperiteta

Nije zapravo posve taĉno utvrĊeno koje su godine foĉanski kraj i gornje Podrinje ukljuĉeni u sastav moćne osmanske carevine. Neki izvori pominju da su odredi turske konjice prodirali u ovo

112

podruĉje i dalje na zapad, u Bosnu, nedugo iza kosovskog boja. Prvi turski odredi stigli su na Drinu prije 1416. godine, nešto sjevernije od Foĉe. Shodno tadašnjoj tradiciji, nova vlast je odmah poĉinjala gradnju dţamija kako bi zadovoljila vjerske potrebe muslimana. Otuda i vjerovanje da je najstarija bosanska dţamija izgraĊena kod Foĉe, u Ustikolini (Turhan Emin-begova dţamija), ĉiji se završetak vezuje za 1448. godinu. Podignuta je 15 godina prije prije pada Bosanske kraljevine.

Definitivan pad gornjeg Podrinja pod osmansku vlast nedvojbeno je vezan za 1463. godinu kada je sultan Mehmed II, sa svojom vojskom, prešao Drinu kod Foĉe. Dvije godine kasnije bosanski sandţak - Isa-beg Ishaković, napao je podruĉje juţno od Foĉe kojim je vladao Herceg Stjepan.

Već u junu 1465. godine postigao je veliki uspjeh. Foĉa postaje sjedište Hercegovaĉkog sandţaka, prostrane upravne oblasti koja je na jugu graniĉila sa Dubrovnikom, na zapadu sa Mletaĉkom republikom (u Dalmaciji), a na istoku je dopirala do Sjenice. Prvi hercegovaĉki sanţak-beg bio je izvjesni Hamza-beg, turski vojskovoĊa koji je sultana pratio u njegovim pohodima u Anadoliji, na Peloponezu i u Bosni. Hamza-beg je poznat i po tome što je u Foĉi, sjedištu sandţaka, udario temelje orijentalne arhitekture, gradnjom prve dţamije, koju su ĉetnici uništitli tokom Drugog svjetskog rata.

Više od stotinu godina (od 1470. do 1572. godine) Foĉa je jedno od najznaĉajnijih vojnih, privrednih i administrativnih središta na balkanskom dijelu Osmanskog carstva. Samo u dva navrata, taĉnije od 1522. do 1533. godine, te nekoliko mjeseci 1533. godine, privremeno sjedište Hercegovaĉkog sandţaka seli iz Foĉe u Mostar. Skoro 200 narednih godina (od 1572. do 1763. godine) centar ove bosanske provincije, nalazi se u Pljevljima (Taslidţa).

Postavši sjedištem prostranog sandţaka, Foĉa pred kraj 15. stoljeća postaje mjesto izrazitog prosperiteta. Neveliki gradski trg, iz vremena bosanske kraljevine, razvija se u grad koji naglo buja uz obale Drine i Ćehotine. U njoj, pored sandţak - bega, sluţbuju i drugi visoki dostojanstvenici, kao što su vilajetski kadija, kontrolori carskih prihoda, deftedari, alajbezi... Kroz to mjesto prolaze brojni namjernici u diplomatskim i trgovaĉkim misijama.

Prvi turski popisi, pronaĊeni u Carigradu, govore daje odmah po dolasku Turaka, poĉeo prelazak bogumilskog stanovništva na islam. Ĉetrnaest godina nakon definitivnog prikljuĉenja Bosne Osmanskom carstvu i 12 godina nakon pada Hercegovih posjeda, Foĉa je imala 227 kuća, 33 neoţenjene osobe, pet udovica. Muslimani su još uvijek bili u izrazitoj manjini. Svi mještani, izuzev predstavnika vlasti, bavili su se poljoprivredom.

Okolnost da je, odlukom sultana, Foĉa postala centar politiĉke, administrativne i privredne vlasti prostranog sandţaka, omogućila je pred kraj 15. stoljeća poĉetak intenzivnih promjena na ekonomskom, duhovnom, kulturnom i vjerskom planu. Grad odmah postaje izuzetno privlaĉan za naseljavanja, za razvoj trgovine, zanatstva, školstva... Stanovništvo se postepeno okreće unosnijim zanimanjima. Primat preuzimaju trgovina i zanatstvo. Putnici s poĉetka 16. vijeka govore o gradu sa ―mnogo dućana i trgovaca‖. Od zanatlija postoje najzastupljenije ašĉije, terzije, obućari (piĉmakĉije), potkivaĉi konja (nalbanti), mlinari, lonĉari, kujundţije (zlatari), kovaĉi, kahvedţije, halaĉi, ćurĉije, tabaci (koţari), ĉizmedţije, noţari (biĉakĉije), berberi, pekari, saraĉi...

Intezivna graditeljska aktivnost posebno podstiĉe razvoj dunĊerskih i klesarskih zanata.

113

Uporedo se razvija trgovina kao djelatnost po kojoj će Foĉaci ostati poznati narednih stoljeća.

Proizvode ovog grada domaći trgovci prodavali su širom Osmanskog carstva. Veoma su bili prisutni i u inostranstvu, Dubrovniku prije svega. Stizali su i do Venecije. U vremenu svog najvećeg prosperiteta Foĉa je nerijetko bila cilj putnika, ne samo iz Osmanskog carstva, nego i drugih zemalja. Dolazili su u posjetu sandţak-begu ili su prolazili karavanskim drumovima.

Sekretar mletaĉke vlade, Benedetto Ramberti, biljeţi u svom dnevniku 1533. godine da je Foĉa veliko mjesto i prolazna stanica na putu od Dubrovnika do Carigrada. Ĉlan jedne francuske delegacije piše da je Foĉa 1572. godine turski grad iz kojeg sandţak - beg zapovijeda ―ĉitavom Srbijom‖. Pavle Kontarino, mletaĉki ambasador na sultanovom dvoru, pominje 1580. godine, da u gradu ima izuzetno lijepih graĊevina. Posebno istiĉe dţamiju sa lijepim trijemom i šadrvanom koju je sagradio Hasan Nazir. Putopisci pominju hamame i karavan-saraje. Tajnik francuskog poklisara na Porti biljeţi da je odsjeo u foĉanskom karavan-saraju, sagraĊenom od kamena i pokrivenom olovnim krovom. Naglašava posebno da se u gradu proizvode dobri noţevi, poznati po ĉvrstoći i ukusnoj izradi.

Najpotpuniji opis Foĉe ostavio je Evlija Ĉelebija koji je dva puta prolazio kroz Foĉu na svojim putovanjima zemljama Osmanskog cartva. Prvi put je u ovaj grad stigao 1664. godine kada je ovo mjesto već izgubilo ponešto od preĊašnjeg sjaja i moći iz vremena kada je u njemu bilo sjedište sandţaka. Ĉelebija, ipak, zapaţa prisustvo brojne osmanske vlastele. Gradom je upravljao vojvoda i imao je status kadiluka sa nahijama od sedamdeset sedam sela. U Foĉi se tada nalazio muftija, predstavnik ćerifa, spahijski ćehaja, janjiĉarski serdar, povjerenik za haraĉ (haraĉaga) trţišni inspektor, naĉelnik grada. Opisujući oblik i poloţaj Foĉe, Ĉelebija navodi: ―Prostire se duţ obale velike rijeke Drine od istoka prema zapadu. Na jugoistoĉnoj, juţnoj i zapadnoj strani u daljini topovskog dometa, nalaze se šumom bogate planine sa velikim drvećem. Veliki šeher nalazi se u kotlini na ravnom i prostranom mjestu. Sve obalom Drine, nanizane su prostrane prizemne i na sprat tvrdo zidane kuće sa bašĉama i vinogradima. Ima 18 mahala. Deset ih je muslimanskih, a osam bugarskih, srpskih i latinskih. Ima 2.166 veliĉanstvenih, krasnih i lijepih kuća koje su u dobrome stanju, pokrivene ćeremidom i okruţene bašĉama, tako da svaka kuća izaziva ljubomoru i zavist perzijskih vrtova.‖ Evlija Ĉelebija ostavlja i najpotpunije podatke o ĉuvenim foĉanskim dţamijama, naglašavajući da ih u gradu ima sedamnaest.

Razvojem grada, Foĉa se širila prema Drini i na desnu obalu Ćehotine. Na vrhuncu svog prosperiteta, u 16. stoljeću, imala je 17 mahala, oko 500 zanatskih i trgovinskih radnji, dţamije, brojna kupatila (hamame), tekije i druge ustanove potrebne za opsluţivanje upravnog aparata Hecegovaĉkog sandţaka. Sa svojih desetak hiljada stanovnika Foĉa je neko vrijeme bila jedna od najvećih urbanih sredina na podruĉju današnje Bosne i Hercegovine. Stajala je u istom redu sa Sarajevom, Banjalukom i Mostarom.

U pogledu urbaniziranja grada od poĉetka se vodilo raĉuna o nuţnosti formiranja poslovnog i stambenog dijela. Uz tranzitni put, u blizini pazarišta, ostao je sva naredna stoljeća poslovni dio.

Okosnicu mu je ĉinio Dubrovaĉki drum koji je na desnu obalu Ćehotine prelazio preko mosta nizvodno, nekoliko desetina metara od Aladţa dţamije. Alija Bejtić pominje ĉetiri ĉaršije koje su se dijelom naslanjale na ovaj put. To su Prijeka, Gornja, Donja i Careva ĉaršija. Od njih se do posljednjeg rata zadrţala samo jedna - Prijeka ĉaršija. Zaslijepljeni mrţnjom prema svemu što podsjeća na orijentalnu, muslimansku kulturu, srpski šovinisti su u aprilu 1992. godine spalili i ovo drevno naselje.

114

Stambeni dijelovi grada nadovezivali su se na poslovne kvartove. U formiranju stambenih naselja nije vladala stihija. Prilikom gradnje stambenih objekata u sastavu pojedinih mahala, vodilo se raĉuna i o mogućnosti bavljenja povrtlarstvom, o zelenim površinama i prostranim cvjetnjacima koji su uz vodu bistrih rijeka oduševljavali svjetske putnike. Sve je svojom ljepotom i raznolikošću ĉinilo neponovljiv sklad prirode i ljudskog umijeća.

U drugoj polovini 16. stoljeća, kada Porta donosi odluku da centar Hercegovaĉkog sandţaka pomjeri šezdesetak kilometara istoĉno, u drevnu Taslidţu (Pljevlja), Foĉa poĉinje da gubi ponešto od svog dotadašnjeg sjaja.

priredio:Kenan Saraĉ https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17506948054/in/photostream/

Aladţa dţamija u Foĉi – ubijanje i uzdizanje monumenta islamske arhitekture Uploaded on May 26, 2015

https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17943051709/in/photostream/ Aladţa dţamija u Foĉi – ubijanje i uzdizanje monumenta islamske arhitekture

Aladţa dţamija (Šarena dţamija, dţamija Hasana Nazira) je izgraĊena 1550. godine u Foĉi, a velikosrpski zloĉinci su je 2. augusta 1992. godine minirali i tako uništili jedan od najvrijedniji objekata islamske kulture na Balkanu, što je, uistinu, Aladţa dţamija bila.Ista sudbina stigla je i svih 12 drugih dţamija u Foĉi koje su takoĊer bile mala remek-djela orijentalne umjetnosti i prije velikosrpske agresije bile su pod posebnom zaštitom drţave.

115

Dobrotvor, investitor dţamije bio je Hasan Nazir, nadzornik carskih prihoda u Bosni, a arhitekt i graditelj bio je bliski saradnik ĉuvenog Mimara Sinana, neimar Ramadan. Aladţa dţamija bila je uvrštena u kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine i na listu spomenika svjetske baštine pri UNESCO-u. Aladţa dţamija, prije njenog rušenja, predstavljala je jedno od najznaĉajnijih graditeljskih ostvarenja i bila je jedan od najbolje proporcioniranih objekata, koji je imao izvorno saĉuvane unutarnje dekoracije. Arhitektonska cjelina je bila izuzetno vrijedna, bili su saĉuvani šadrvan, dio ogradnog zida i kasnije sagraĊena ĉesma u avlijskom zidu.

Gradnja Aladţe

Aladţa dţamija podignuta je na desnoj obali rijeke Ćehotine, na prostranoj livadi koja zauzima površinu od oko 14.000 m i koja je vremenom postala mezaristan sa većim brojem kaburova.

Foĉaci su ovaj mezaristan zvali "Veliko groblje". Foĉa je tada bila sjedište Hercegovaĉkog sandţaka, i vaţan centar centar islamske kulture i civilizacije na širem podruĉju Balkana.

Dţamija je bila skladno ukomponirana pored puta Dubrovnik - Carigrad, koji je prolazio kroz Foĉu. Aladţu je „u ime Preuzvišenog Boga― sagradio hajir-sahibija, inspektor sultanovih prihoda u Hercegovaĉkom sandţaku, ponizni Allahov rob Hasan Nazir, ―ţeleći postići Boţije zadovoljstvo―.

Aladţu dţamiju su ĉinila tri glavna sadrţaja: arhitektura, interijer i zidno slikarstvo. Uloţivši svu svoju sposobnost i iskustvo gradnjom dvadeset i jedne dţamije prije Aladţe, neimar Ramadan napravio je izuzetan Boţiji hram, ĉije su temeljne duţine bile 10,15 metara (33 lakta) i širine 13,75 metara (25 lakata). Zidovi su debljine 110 centimetara. Unutrašnji prostor (kubus) skoro je bio identiĉan (11x22x11, 30x11,50). Svojom virtuoznošću se isticala vanredno vitka, 36 metara visoka ĉetrnaestostrana munara. Na svakom polju u podnoţju munare bijahu uklesani lijepi motivi arapskog stila i svi su bili razliĉiti. Visoki trijem dţamije pruţao se cijelom širinom zida, podijeljen na tri dijela. Sofe su bile nešto izdignute desno i lijevo od neznatno niţeg srednjeg prolaza koji je vodio do portala. Trijem su nosila ĉetiri visoka mermerna stuba. Bio je prekriven sa tri okrugle kupole (kubbe). Krasnom arhitekturom i umjetniĉkom ornamentikom Aladţa je postala dţamijom spomeniĉke vrijednosti prvoga reda. Ime „Aladţa" dobila je po bogatom ţivopisnom ukrasu, dolazi od turske rijeĉi „aladţa", što znaĉi „šareno" i „obojano".

Slikarskom dekoracijom ukrašena je unutrašnja i dio spoljne strane dţamije kod ulaznih vrata.

Najstarije boje u unutrašnjosti objekta bile su oĉuvane u piramidalnom krovu minbera. Radi se o pastelnim tonovima najĉešće upotrebljavanih boja: crvene, plave i zelene. Rascvjetali ţbunovi i kitnjaste rozete naslikane su bile na zidnim površinama izmeĊu prozora. Cjelokupno slikarstvo bilo je izvedeno na mehkom, poroznom malteru sa ―dosta kreĉa, u seko tehnici, sa veoma razrijeĊenim i tempera bojama‖. Ĉitavo to djelo umjetnika, ustvari, svjedoĉilo je pokoljenjima o ukusu, vrijednostima, kulturnim dometima i duhu jednog vremena na podruĉju BiH i šire.

Motivi koje su majstori-umjetnici (vrsni arhitekti, slikari, klesari) koristili za dekoraciju unutrašnjosti govore o poznavanju turskih, perzijskih i drugih slikarskih i klesarskih vještina. Mihrab je bio vrlo impozantan i neuobiĉajenih dimenzija za naše dţamije. Visine 6,07 metara a širok je bio 2,64 metra. Istom ljepotom i umjetniĉkom nadarenošću je pravljen i minber. Najljepše ostvarenje u oblasti islamskog zidnog slikarstva u Bosni postignuto je u dekorisanju Aladţa dţamije. Evlija Ĉelebija je okvalifikovao slikarstvo Aladţa dţamije "ravnim Behzadovu, Manijevu i Šah-Kulovom

116

kistu", izjednaĉio ga je sa djelima klasika perzijsko-islamskog dekorativnog umijeća. Motivi cvijetnog slikarstva, islikanog po zidovima, a koje se ogleda u cvjetovima i stabljikama ruţa, nara, livadskih cvjetova, stilizirani u vrijeţima, listovima, pupoljcima predstavljali su najviši domet zidnog, cvjetnog slikarstva. Općenito u dekoraciji su se isticali vegetabilni i geometrijski motivi.

Jedni i drugi motivi osnivaju se na mreţi pravih crta (armaturi), a naĉelo im je rezultat dobrog poznavanja geometrije. Tu se susreću obje vrste ornamentskih oblika, a uz njih se upotrebljuje još i pismo za ukrašavanje. U ornamenatima u unutrašnjosti dţamije šare su zlatne, a temelj crven, modar ili zelen.

Obiljeţje interijera dţamije ĉinila su tri elementa: mihrab, mahfil i minber. Sva ta tri sadrţaja su se svojom nenadmašnom ljepotom uklapala u impozantnu cjelinu objekta. Za A. Andrejevića mihrab nije imao premca, po ljepoti i skladu, na prostorima bivše Jugoslavije. Minber je bio ukrašen cvjetnom ornamentikom sa vrijeţama, listićima i cvjetovima ruţe i šipka. Minber je bio remekdjelo klesarske umjetniĉke vještine. Izvanredno umjetniĉko-graditeljsko ostvarenje predstavljao je i impozantni mahfil. Da se radi o originalnom rješenju ovog dijela objekta, govori ĉinjenica da su ga kasnije pokušali kopirati brojni graditelji u Bosni. Ĉinila su ga ĉetiri osmostrana stuba, kamene ploĉe sa uklesanim saracenskim lukovima koje se nalaze izmeĊu kapitela sa dekoracijom. Gornji dio mahfila, sa njegove prednje strane, uokvirivala je kamena ograda, ĉiju ornamentiku su ĉinile šestokrake zvijezde.

Iznad ulaznih vrata dţamije nalazio se arapski natpis, koji je u stihu iznosio posvetu, ime osnivaĉa dţamije i vrijeme kad je sagraĊena. Natpis je uklesan u kamenu ploĉu veliĉine 90x50 cm, sroĉen u tri elipsasta polja i predstavlja vrhunac kaligrafskog umijeća. Natpis i prijevod glasi: Kad bena haze-l-dţamia eš-šerife ve-l-mesdţide-l-munife sahibu-l-hajrati ve-l-hasenati Hasan ibni Jusuf. Ve elka hatifu-l-gajbi tarihahu „ja kajjumu tekabel bikabulin hasenin". Prijevod: Ovu ĉasnu dţamiju i uzvišeni mesdţid sagradio je u ime uzvišenog Boga dobrotvor Hasan, sin Jusufov, za ljubav Bogu, ţeleći postići Boţije zadovoljstvo. Tajni glas izreĉe kronogram: O vjeĉni (Boţe) primi (ovo djelo) lijepo. Zbir daje hidţretsku 957. godinu, u kojoj je Aladţa dţamija u Foĉi sagraĊena, što odgovara 1550. godini.

Na trijemu desno, pored ulaznih vrata, poznati svjetski putopisac iz 17. stoljeća, Evlija Ĉelebija, oduševljen ovom dţamijom i Foĉom napisao je lijepim tekstom poruku budućim generacijama: "Putovao sam i u mnoge gradove dohodio, ali ovakvo mjesto nisam još vidio". "Pisao mujezin Evlija godine 1074". (1664. godine)

Nekoliko metara sjevernije od trijema dţamije podignut je šadrvan za abdest koji upotpunjuje ljepotu kompleksa. "To je umjetniĉki izraĊen šafijski šadrvan, da zaljubljeni ljudi, gledajući kako iz kamene ĉaše pljušti ţiva voda i pravi vodoskok, prestanu ĉeznuti...". Tako je rekao putopisac Evlija Ĉelebija. Harem dţamije, sa istoĉne i juţne strane, bio je ograĊen zidom (visine oko 1,60 m) sa dvije kapije, jedna na istoĉnom a druga na juţnom zidu. Na juţnom zidu harema ukomponovana je i ĉesma koja je sluţila prolaznicima da se okrijepe i vode napiju. Harem oko Aladţa dţamije je sluţio za ukopavanje uglednih i zasluţnih Foĉaka. Nekima su podizana turbeta, nekima sarkofazi, a ratnicima i šehidima impozantni nišani. Hasana Nazira zadesila je velika tuga, jer baš tada je njegov sin, kao šehid, poginuo te mu on prepusti svoje turbe i pokopa ga u njemu. Na nišanu, visine 1,26 m i osnovicom 16x16 cm, ispisan je tarih: "Sretni šehid, Ibrahim-beg, sin Hasana Ĉelebi Nazira". Turbe je bilo otvoreno kupolasto ĉija je osnova 3,70x3,70 m sa mramornim stubovima na uglovima koji nose konstrukciju kupole (kubbe). IzmeĊu

117

stubova je kovaĉki majstor iskovao ţeljezne rešetke i luknjice sa vrhunskim umijećem, pa ko bi paţljivo pogledao ovo turbe i ţeljezne rešetke ostajao je zadivljen. Hasanu Naziru, koji je preselio na ahiret tri godine iza pogibije sina Ibrahim-bega, na juţnoj strani dţamije podignut je sarkofag od bijela mramora. Iz natpisa na nadgrobnom spomeniku vodljivo je da je Hasan Nazir sina Sinana umro koncem mjeseca zil-hidţe 960., odnosno 1553. godine.

Opisi Aladţe

Kroz vijekove Aladţa dţamija je bila predmet divljenja brojnih namjernika, uĉenih ljudi, ljubitelja nenadmašnih graĊevinskih ostvarenja, putopisaca i drugih znatiţeljnika koji su pohodili Foĉu, centar islamske civilizacije na podruĉju jugoistoĉne BiH.Mletaĉki putopisac Kontarini konstatira, tridesetak godina nakon završetka Aladţe, da se njeno slikarstvo doimlje harmonijom boja i skladom. Evlija Ĉelebija to slikarstvo poredi sa savršenstvom i naziva ga dostojnim kista najvećih slikara Orijenta.

Aladţa dţamija je, meĊutim, sa stanovišta graditeljskog sklada i dekorativnog zidnog slikarstva, bila jedinstveno ostvarenje, ne samo na bosanskim, nego i na mnogo širim, balkanskim prostorima. Za nju putopisac Evlija Ĉelebija 1664. godine, kaţe: ―U ovu dţamiju, sa stanovišta graĊevinske geometrije, utrošeno je toliko truda, toliko ukusa, toliko finoće i ostvareno toliko ljupkosti, da ovakvu impresivnost nije ostvario nijedan raniji neimar na zemaljskoj kugli... Neimar je, ĉak, na zidovima ĉetvorougaone osnove, napravio okruglu kupolu poput plave zdjele, dostojnu divljenja, koju treba pogledati. Minber, mihrab, prozori i galerija za mujezina su perforirani radovi od bijelog mermera koji odaju toliku vještinu da se u svemu osjeća neka vrsta dopuštene magije.‖ (Ĉelebi, 1967., str. 179.)

Sliĉno su Aladţu vidjeli i savremeni eksperti koji su procjenjivali vrijednost graditeljskih ostvarenja na našem tlu. Rahmetli Alija Bejtić, jedan od najistaknutijih poznavalaca vrijednosti spomeniĉkog bogatstva u Bosni i Hercegovini, ocjenjuje Aladţu, savršenijim objektom od Gazi Husrev-begove dţamije u Sarajevu i Ferhadije u Banjoj Luci. On piše:

―Velika vrijednost Aladţe, koja se zapaţa već iz daljine u njenoj opštoj kompoziciji, leţi u prvom redu, upravo u njenom ĉistom kompozicijalnom rješenju, u sjajno odabranim i do krajnosti izbalansiranim proporcijama osnovnih geometrijskih tijela iz kojih je sloţena kocka (unutrašnji prostor u glavnim stijenama), polukugla na kocki, dvanaestobridna stojeća prizma ili, taĉnije valjak (munara), koji visoko gore para nebo i svojom suptilnošću silno akcentira cio monument.

Mada je objekat izveden cio iz kamena, dakle materijala koji izraţava teţinu, tu, umjesto mase i statiĉnosti, dominira upravo dinamika i visoka elegancija i cjeline i onog najmanjeg dijela. Objekat podsjeća na model, izveden iz stanca kamena ili tijesta kojim se ĉovjek moţe takoreći poigrati.

Potpuno dosljedno genijalnoj zamisli koja je dala kompoziciju objekta, podjednak tretman sretamo i u detaljima monumenta, svagdje taĉno odmjerene proporcije. Plastiĉni dekor koji pokriva kapitele, portal, mahfil, mihrab i minber, u isto vrijeme je bogat i dostojanstven, on se nigdje ne nameće, nego skladno rasĉlanjuje plohu na kojoj se nalazi... Druga specifiĉnost i velika vrijednost dţamije Aladţe leţi u njenoj višebojnoj ornamentici koja pokriva plohu glavne stijene u trijemu, zatim minber i unutrašnje plohe glavnih stijena... Sistemi vegetabilnih ornamenata perzijskih

118

uzora i geometrijskih rješenja alţirskog i egipatskog porijekla, tako su komponirani i tako sigurno izvedeni i odslikani, da upravo zapanjuje...‖ (Bejtić, 1957., str. 36.)

Andrej Andrejević, arhitekt i historiĉar umjetnosti iz Beograda, napisao je studiju o Aladţa dţamiji.

On istiĉe da Aladţa nadmašuje, po svojim likovnim odlikama ―Gazi Husrev-begovu dţamiju u Sarajevu, Stari most u Mostaru, Mustafa-pašinu dţamiju i Kuršumli han u Skoplju i Sokolovićevu ćupriju u Višegradu. Ona i u širim okvirima osmanlijske umjetnosti, moţe da stane u isti red sa zaduţbinama Sinanovog doba u samom Carigradu.‖ (Andrejević 1972., str. 51.)

Opisujući Aladţu dţamiju, arhitekt i historiĉar umjetnosti Andrej Andrejević je zapisao: ―Prelaz kvadratne osnove (temelja) dţamije u kruţni tampbur inventivno je riješen pomoću stalaktita, trompi i sfernih trouglova. Naime, prvo iz samih uglova stepeniĉasto izrastaju stalaktiti koji se postepeno šire i svojom masom ispunjavju uglove oko jedan metar. Na njima su postavljene polukalotaste trompe sa prelomljenim ĉeonim lucima, a u istoj visinskoj zoni, nad obimnim zidovima molitvenog prostora, pruţa se izmeĊu trompi po jedan, takoĊer, prelomljeni prislonjeni luk. IzmeĊu konzola, na koje se oslanjaju trompe i lukovi i tjemena, diţe se osam širokih sfrenih trouglova koji blago završavaju prelaz u kruţni prsten tambura. Spolja osmostran tambur prosveden je kolotom polupreĉnika od pet i po metara... Visok, prostran trijem pruţa se cijelom širinom sjeverozapadnog zida dţamije. On je u osnovi podijeljen na tri dijela: na niţi središnji prolaz koji vodi do portala, i na dvije, znatno više kamene sofe sa jedne na drugu stranu. Trijem nose ĉetiri visoka mermerna stuba. Njihova monolitna stabla imaju kruţni presjek, kapiteli su im ukrašeni stalaktitima, a lijepe obraĊene baze imaju naglašen torus... Uz desni prednji ugao masivnog kubusa dţamije uzdiţe se vanredno vitak i 36 metara visok, ĉetrnaestrostrani minaret.

Gornji dio njegovog podnoţja, u visini vijenca na trijemu, opasuje lijepo klesani kameni prsten.‖ (Andrejević, 1972., str. 28-30.)

Devastacija

Devastiranje Aladţe dţamije otpoĉelo je u trenutku kada austrougarska vlast skida olovni lim koji je prekrivao dţamiju i sve objekte oko dţamije i krovni prepust (suldurmu) koji je bio postavljen sa prednje strane dţamije. Godine 1956. opštinska uprava proglasila je "Veliko groblje" za gradski park, bez saglasnosti Islamske zajednice i muslimana Foĉe. Mezaristan je poravnat. Ostalo je nekoliko nišana, napravljene su staze, postavljene klupe i tako je nestalo jedno od obiljeţja identiteta Bošnjaka u Foĉi. Dţamija je bila pod zaštitom drţave zajedno sa ostalim objektima koji su joj pripadali.

Preko 440 godina Aladţa je bila Boţiji hram, smjerni dom vjernika, ukras grada i inspiracija zaljubljenicima u ljepotu i lijepo. Divili su joj se i muslimani i nemuslimani, svima je pripadala, prevenstveno Foĉacima. Velikosrpski zloĉinci su minirali Aladţu 2. augusta 1992. godine i uklonili njene ostatke. To je sramni dogaĊaj i datum u kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine. Nakon 440 godina od njene gradnje, minirani ostaci Aladţa dţamijenaĊeni su na dvije lokacije. Jedna je bila 200 metara juţno od ţeljeznog mosta preko rijeke Drine. Ostaci su bili prekriveni debelim nanosima zemlje, šuta i otpada i zauzimali su površinu od oko 800 m2. Na tom prostoru, ispod šuta, otpada i ostataka nacionalnog spomenika, naĊena su tijela ubijenih Foĉaka i profilirani ulomci za koje je utvrĊeno da se radi o dijelovima trijema i dijelovima kamenih stubova koji su pripadali sofama Aladţa dţamije. Druga lokacija se nalazila 300 metara sjeverno od ţeljeznog

119

mosta preko rijeke Drine, udaljena oko 500 metara od prve lokacije. NaĊen je veliki broj fragmenata za koje je utvrĊeno da pripadaju munari i mihrabu Aladţa dţamije.

Hasan Nazir sagradio je Aladţu iz ljubavi. Foĉa treba obnoviti svoju dţamiju. „U tome ćemo pomoći svi, ali pravo je ovoga grada da zahtijeva da se ispravi nepravda koja mu je nanesena.

Jer, Aladţa pripada Foĉi. Ona nije samo muslimanska bogomolja. Ona je simbol ovoga grada i univerzalnih vrijednosti koje su ga krasile stoljećima. Bez Aladţe Foĉa nije grad, a pogotovo nije grad kosmiĉkih vijednosti.... Aladţa nije mogla biti izbrisana; nije mogla biti zaboravljena. Obnovit će je Foĉaci kojima pripada. Zbog svoje teške povijesti, ovaj grad zasluţuje da ponovo uzdigne svoj duh―, poruĉio je reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović na završnoj ceremonija na kojoj su predstavljeni rezultati projekta rehabilitacije Aladţa dţamije, 21. decembra 2012. godine u Centru za kulturu Općine Foĉa.

Izvori: Andrej Andrejević, Aladţa dţamija u Foĉi, Institut za istoriju umetnosti Filozofskog fakulteta Beograd 1972.

Alija Bejtić, Povijest i umjetnost Foĉe na Drini, Sarajevo, 1957.

Evlija Ĉelebi, Putopis, Sarajevo, 1967.

Tihić, S., Aladţa dţamija u Foĉi, Bilten JAZU, br. 9, Zagreb, 1963. Šemso Tucaković, Aladţa dţamija – foĉanski biser, Sarajevo, 1990. Šemso Tucaković, Aladţa dţamija – ubijeni monument, Sarajevo, 1998. Šemso Tucaković, Kulturocid na Drini - materijalni spomenici kulture Bošnjaka-muslimana istoĉne Bosne uništeni u toku srpske agresije 1991.-1995., Futur Art, Sarajevo, 2012.

Zurzicki M., Arndt E, Stratimirović S, Aladţa dţamija u Foĉi, Glasnik Zemaljskog muzeja, I, Sarajevo, 1891.

priredio:Kenan Saraĉ

https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17943051709/in/photostream/

TO I PTICE ZNAJU - izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka - sve fotografije su objavljene na facebooku, focanskidani, flickr-u ekranportal13, portalima...

- priredio:Kenan Sarač

120

Legenda o nastanku Aladţe Uploaded on May 26, 2015

https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18128702641/in/photostream/ Legenda o nastanku Aladţe

O liĉnosti Hasana, utemeljitelja i legatora Aladţa dţamije, mjestu njegovog roĊenja, motivima odluke da podigne zaduţbinu, uz rijetke pisane tragove, govori i jedno narodno predanje. U Foĉi je prenošena sa koljena na koljeno do najnovijeg vremena. U njemu su isprepleteni snaţno niti nestvarnog i mogućeg. Ovdje je navodimo prema monografiji ―Drina‖ koju je 1939. godine u Novom Sadu napisao D. J. Deroko:

―Hasan Nazir bio je sin siromašnih roditelja iz sela Vakufa kod Ĉelebića. Kad je odrastao i ojaĉao, zaţelio je da poĊe u svijet. Roditelji su bili protiv. Nakon jedne prepirke sa ocem i majkom Hasan je odluĉio da krene bez roditeljske saglasnosti. Otišao je u carski grad i prijavio se caru, sultanu.

U Carigradu je završio nauke s najboljim uspjehom i postao, kod cara, najpovjerljivija i najpouzdanija osoba. Vjerujući u njegovu uĉenost i poštenje sultan ga je vodio po vojnama.

Ratujući na strani cara Hasan je stekao veliko bogatsvo. Kad je prošlo deset godina zamoli on sultana da mu dopusti vratiti se kući, da vidi roditelje i da mu car dade ferman da moţe u Foĉi napraviti dţamiju. Sultan mu to sve odobri, te Hasan poĊe na put i ponese puna tri ćemera blaga.

Idući putem uhiti ga 40 haramija, metnu mu na ruke lanac, otmu mu sva tri ćemera blaga, pa ga dovedu noću u han, gdje svi zanoćiše. Pošto se haramije napiše i zaspaše, Hasan prouĉi jednu molitvu i u taj mah otvore se lanci na rukama. On se oslobodi, pokupi sva tri ćemera blaga, uzjaše konja i doĊe sretno u Foĉu.

121

Kad je stigao u polje, u današnjoj Foĉi, na desnoj strani Ćehotine, naĊe svoju staru majku gdje suši rublje na suncu. On je upita ĉija je, a ona mu poĉne priĉati da je imala sina jedinca Hasana, da se jednom s njim svadila, pa da je taj sinak pobjegao i da ga više nikad nije vidjela niti ĉula za njega. Hasan je upita ―Bi li mogla poznati svoga sina‖? Ona reĉe da joj je sin na ruci imao mladeţ, te da bi ga po tom biljegu mogla poznati. Hasan zavrati rukav, pokaţe joj mladeţ na ruci i upita moţe li sada poznati sina. Prepoznavši svoga jedinca majka od radosti dušu ispusti. Na tom istom mjestu Hasan Nazir poĉne graditi dţamiju. Dobavio je neimare iz Azije, te se s njima uputio u selo Vikoĉ da traţi majdan kvalitetnog kamena. Kad su došli u Vranglove, zanoćili su kod Vranjaĉe, pod stijenom Sokolicom. Sred noći, na pola sahata od mjesta gdje su zanoćili, zaĉu se tresak, i svi se iz sna probudiše i uplašiše. Neimar ih umiri, te reĉe ‖Ne bojte se, napraviće se dţamija. Eto, tamo gdje se otkinula stijena, Bog nam je stvorio i pokazao majdan.‖

Pošto je svanulo odoše pod onu stijenu gdje se kamen srušio, pa tu naĊoše odvaljeno kamenje, veliko kao kuća. Tu poĉeše neimari tesati one velike stubove što stoje pred ulazom u Aladţa dţamiju. Pošto je gradnja dţamije toliko napredovala, pozva Hasan Nazir, neimar-bašu, te mu reĉe da poţuri i već poĉne praviti kube (kupolu). Neimar-baša na to izmjeri duvarove, dade jednu mjeru hair-sahibiji Hasanu, a drugu uzme sebi, te uteĉe ispred Hasanovih oĉiju. Krio se od njega cijelu godinu dana. Hasan Nazir, hair-sahibija, bio je ljut na neimar -bašu koji se od njega tako dugo krio, a bez kojeg zapoĉetu dţamiju nije mogao dogotoviti. I kad se neimar - baša, poslije godinu dana vratio, hotide ga Hasan Nazir ubiti. Neimar-baša zamoli hair-sahibiju da malo stane i da mu dade onu mjeru koju mu je uruĉio prije godinu dana, a izvadi i onu mjeru koju je kod sebe ostavio. Izmjeri potom njima duvarove dţamije. Kad je izmjerio pokazalo se da su duvarovi za cijeli aršin manji, jer se za toliko, u godini dana, kamenje sleglo. Onda reĉe neimar-baša Hasanu: ‗Da sam onda, po tvojoj zapovijedi, kube na duvarove metno, dţamija bi se bila srušila za malo godina. A sada kad metnem kube, smijem se zakleti da će taman do kijameta stajati dţamija i da joj ništa neće faliti‘.

Hair-sahibija vidje da neimar-baša ima pravo, oprosti mu što se od njega cijelu godinu skrivao, uĉini mu zahvalu, lijepo ga obdari i dţamija se završi.‖

Tako svjedoĉi legenda o gradnji Aladţa dţamije, dovitljivosti i znanju njenog glavnog projektanta, neimar-baše. www.cazin.net/vijesti/clanak/legenda-o-nastanku-aladze priredio:Kenan Saraĉ

https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18128702641/in/photostream/

122

Ko igra prljavo...

Uploaded on May 25, 2015 https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17901837500/in/photostream/

I kaţem: Došla je istina, a nestalo je laţi, jer laţ, zaista, nestaje, kad tad!

Zato, otvoriću stranu, pitanja i odgovori.

PS: Za one koji izgleda imaju puno pitanja za mene, samo treba da im TRESNEM „GOLE― odgovore.

(XXXxxx,May 23 at 8:06pm)

LAŢ KAO OBLIK PATRIOTIZMA Ono što bi se bez dvojbi moglo reći jest to da se junak ove priĉe laţući predstavljao kao „istinoborac‖, da je kroz laţ tragao za istinom, da su mu se ti pojmovi i te krajnosti ĉesto poklapali, da nikad nije uspio razluĉiti jedno od drugog, da je ĉesto zamjenjivao jedno drugim, da bi napokon sve te silne proturjeĉnosti i muke objelodanio i priopćio nam da se do istine dolazi laganjem i da je u ime istine nuţno lagati, pa je tako ushitio svoje sljedbenike, svoje banalno bratstvo kad je konaĉno propjevao: „Laţemo iz ljubavi i ĉoveĉnosti, laţemo zbog poštenja. Laţemo zbog slobode. Laţ je vid našeg patriotizma i potvrda naše uroĊene inteligencije. Laţemo stvaralaĉki, maštovito, inventivno‖.

(Mirko Kovaĉ o Dobrici Ćosiću, ocu srpske nacije i militaristiĉke naracije.) https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17901837500/in/photostream/

123

Foča - nešto malo podataka o Foči Uploaded on May 24, 2015 https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18050350971/in/photostream/

Foĉa se nalazi u jugoistoĉnom dijelu Bosne i Hercegovine na granici prema Crnoj Gori, te razmeĊu krševite Hercegovine i šumovite Bosne, u blizini Šćepan Polja gdje nastaje rijeka Drina.

Foĉa je nekada bila grad sa prepoznatljivom arhitekturom tipiĉnog bosanskohercegovaĉkog šehera u orijentalnom duhu sa 18 mahala, 17 gradskih islamskih bogomolja, te ĉaršijom, gdje su se ranije dešavala sva privredna dešavanja u gradu. Aprila 1992. je poĉelo etniĉko ĉišćenje muslimanskog bošnjaĉkog stanovništva, koje je okrunjeno januara 1994. godine promjenom imena grada i općine u Srbinje[3], da bi februara 2004. godine Ustavni sud BiH taj naziv proglasio nelegalnim i diskriminatorskim, te je vraćeno ime Foĉa.

Foĉa u srednjem vijeku U srednjem vijeku Foĉa se pominje zapisana pod raznim nazivima kao Choçe, Coçça, Choza, Coçe, Chozza, Coza, Chotza, Hoĉa, Hotĉa. Jula 1444. je navedeno kao Hotĉe (pisana u Hotĉe), a isto tako i augusta 1467. (u Hotĉu). Pretpostavlja se da naziv Hoĉa i Hotĉa potjeĉe od vlastitog imena Hotkja koje ima korijen u glagolu hotjeti.

Foĉa je smještena na desnoj obali rijeke Drine, na ušću rijeke Ćehotine u Drinu. Ona je središte šireg podruĉja poljoprivredne sredine i bogate mreţe puteva. Kroz Foĉu je prolazio ĉuveni dubrovaĉki put (Via Drine). Znaĉaj prolaza kroz Foĉu oznaĉen je ĉinjenicom da je jedne prilike i put tako nazvan (Via Coze). To je osnova na kojoj se razvija srednjovjekovna Foĉa kao trg i karavanska stanica.

Foĉa se u izvorima prvi put javlja 8. februara 1366. Po mnogima, Foĉa u sastav srednjovjekovne Bosne ulazi poslije sloma srpskog oblasnog gospodara Nikole Altomanovića 1373. U Foĉu ĉesto

124

dolaze trgovaĉki karavani krajem 14. i u 15. vijeku. U 15. vijeku Foĉa je najveće trgovaĉko središte u regionu. Dubrovĉani su pokazivali jak interes za Foĉu u periodu 1422-1448., kada su u Foĉi imali i svoju koloniju. Privredna razvijenost i prisustvo stranih trgovaca doveli su i do razvoja domaćih trgovaca. Oni obiĉno posluju putem kreditiranja. Krajem 14. i u 15. vijeku istiĉu se domaći trgovci Drugovići, Nartiĉići, Zorĉići, Crijepovići, Ljubinovići, Novakovići, Veseokovići, Brateljevići, Tvrdiša Mirošković, Radoje Dubjević i drugi. Pored uvozne trgovine, u kojoj prednjaĉe tkanine i luksuzna roba, foĉanski trgovci se bave i izvozom domaćih resursa, prije svega poljoprivrednih artikala. Juna 1453. pomenuta je Podfoĉa. Foĉa je bila u posjedu bosanskog vlastelinskog roda Kosaĉe.

Period Drugog svjetskog rata Foĉa je prostor dogaĊanja Pete neprijateljske ofanzive, Bitke na Sutjesci. 8000 hiljada nevinih Foĉaka je ubijeno tokom 1941, 1942. i 1943. godine preteţno od ĉetnika.

Jugoslavensko doba Nakon završetka Drugog svjetskog rata Foĉa je bila mjesto skrivanja svih ĉuvenijih ĉetniĉkih zloĉinaca, poĉevši od Draţe Mihailovića, pa do grupe ĉetnika koje su pripadnici UDBE proganjali do 1957. godine. 1990. nakon afere "Foĉatrans" intervenirale su specijalne jednice republiĉkog SUP-a.

Period rata u BiH od 1992. do 1995.[4]

7. aprila 1992. godine, prvim vojnim akcijama u gradu je poĉelo politiĉko i vojno preuzimanje općine Foĉa. Srpske snage, uz podršku artiljerije i teškog naoruţanja, poĉele su zauzimati dio po dio Foĉe. Zauzimanje Foĉe završeno je 16. ili 17. aprila 1992. Okolna sela su bila pod opsadom do sredine jula 1992.

Etniĉko ĉišćenje Od poĉetka aprila do sredine jula 1992. srpske snage su sprovodile opširan napad usmjeren protiv bošnjaĉkih civila u podruĉju općina Foĉa, Gacko i Kalinovik. Prije samog napada, bošnjaĉki civili su izbaĉeni sa posla, plate su im uskraćene, a potom im je uskraćena mogućnost slobodnog kretanja. Nakon što su okolna sela i grad Foĉa dopali u ruke srpskih snaga: vojske, policije, paravojnih formacija, a ponekad i samih Srba seljaka, primjenjivan je uvijek isti šablon: Kuće Bošnjaka su sistematski pretresane, pljaĉkane i spaljivane, a graĊani su hapšeni ili sakupljani na jednom mjestu, a ponekad tokom samog procesa, premlaćivani ili ubijani. Muškarci i ţene su odvajani, a većina ih je zatvorena u KP dom u Foĉi. Ţene su odvoĊene na razne lokacije zatoĉenja gdje su ţivjele u nepodnošljivim higijenskim uvjetima, a u tim centrima su zlostavljane na mnoge naĉine, dok ih je većina sistematski silovana. Srpski vojnici ili policajci su dolazili u zatoĉeniĉke centre, odabirali jednu ili više ţena, izvodili ih i silovali. Neke od njih su odvoĊene u privatne apartmane i kuće gdje su silovane, a morale su takoĊer kuhati, ĉistiti i sluţiti rezidente, koji su bili srpski vojnici. Tokom pomenutog napada na bošnjaĉke civile, ogroman broj ţena i djevojĉica je silovan. Svi tragovi postojanja i kulturno naslijeĊe muslimana Bošnjaka je zbrisano iz podruĉja zahvaćenih napadom srpskih snaga. Skoro ni jedan Bošnjak nije ostao u Foĉi. Sve dţamije su srušene.

Sistematska silovanja U januaru 1994. godine, srpske vlasti su "okrunile" etniĉko ĉišćenje Foĉe preimenujući Foĉu u "Srbinje" (grad Srba). Gotovo svi preostali muslimani Bošnjaci, muškarci i ţene iz sve tri općine su uhapšeni, sakupljeni na jednom mjestu, potom razdvojeni i zatvoreni u nekoliko sabirnih zatvoreniĉkih centara - logora: Buk Bijela, Srednja škola u Kalinoviku, Partizan, Srednja škola u

125

Foĉi, KP dom u Foĉi po ustaljenom šablonu. Neki su odmah ubijeni, silovani ili surovo pretuĉeni.

Jedini razlog za ovakvo postupanje prema njima je bila njihova etniĉka pripadnost.

Kazneno-popravni dom u Foĉi, jedan od najvećih zatvora u bivšoj Republici Jugoslaviji, bio je glavni pritvorski objekat za muškarce. Muslimanske ţene, djeca i starci pritvarani su po kućama, stanovima i motelima u Foĉi i okolnim selima ili u centrima za duţi ili kraći pritvor kao što su pomenuta Buk Bijela, gimnazija u Foĉi i sportska dvorana "Partizan".

Sportska dvorana "Partizan" sluţila je kao centar za pritvor ţena, djece i staraca od 13. jula 1992. ili ranije, pa najmanje do 13. augusta 1992. U to vrijeme je u "Partizanu" bilo najmanje 72 zatoĉenika. Svi zatvorenici su bili civili, muslimanske ţene, djeca i nekoliko starijih ljudi iz sela u općini Foĉa. Ţivotni uslovi u "Partizanu" bili su okrutni. Pritvor je pratilo neljudsko postupanje, nehigijenski smještaj, prenatrpanost, izgladnjivanje, fiziĉko i psihološko muĉenje, ukljuĉujući i seksualno zlostavljanje. Odmah pošto su ţene prebaĉene u Partizan, uspostavljen je reţim seksualnog zlostavljanja. U "Partizan" su, obiĉno uveĉe, ulazili naoruţani vojnici, uglavnom u grupama od po tri do pet i izvodili ţene. Kad bi se ţene opirale ili sakrivale, vojnici su ih tukli ili im prijetili da bi ih primorali na poslušnost. Vojnici su ţene iz "Partizana" odvodili u kuće, stanove ili hotele, da bi ih tamo seksualno zlostavljali i silovali.

Od sredine maja bila je poĉelo etniĉko ĉišćenje općine Kalinovik. Dok je muško nesrpsko stanovništvo zatoĉeno u vojnom skladištu Barotni, ţene i djeca su zatoĉeni u Osnovnoj školi u Kalinoviku, koja se nalazi u centru Kalinovika, u blizini stanice milicije. Krajem juna i poĉetkom jula, u Osnovnoj školi su bili zatoĉeni i stanovnici opštine Gacko uhapšeni dok su prolazili kroz općinu Kalinovik bjeţeći u srednju Bosnu. Ţene i djevojĉice, od kojih su neke imale samo 12 godina, su bile podvrgnute silovanjima za vrijeme njihovog zatoĉeništva u Osnovnoj školi u Kalinoviku. Pored gore navedenih centara za pritvor, više ţena je bilo zatvoreno u kućama i stanovima koji su korišteni kao javne kuće kojima su upravljale grupe srpskih vojnika.

Intervencija NATO pakta Oznaĉena i od NATO pakta kao vrlo vaţna meta u toku zraĉnih napada 1995, općina Foĉa ostala je bez skoro svih vaţnijih mostova koji su mahom srušeni ili teško oštećeni. Sudbina preko ĉetiri stotine nelegalno pritvorenih logoraša KPD "Foĉa" je još uvijek nerazjašnjena, mada naţalost izvjesna.

Geografija Foĉa je općina sa najvišim vrhom u Bosni i Hercegovini (planina Maglić, najviši vrh 2.386 metara), ĉiji pojedini dijelovi pripadaju najvišem planinskom podruĉju u BiH, od ĉega nekoliko visova premašuje 2.000 metara nadmorske visine.

Na podruĉju općine Foĉa se nalazi jedina prašuma u Bosni i Hercegovini i najveća u Evropi Perućica koja se nalazi u okviru Nacionalnog parka Sutjeska, gdje se u još uvijek netaknutom rezervatu prirode nalaze najveći evropski uzorci jele (63 m) i omorike (65 m), te kapitalni primjerci bukve, kao i Vodopad Skakavac.

Kanjon rijeke Tare je po dubini najveći u Evropi i drugi u svijetu, odmah iza Grand kanjona u Sjedinjenim Ameriĉkim Drţavama. Rezervat prirode je postao okupljalište poklonika splavarenja i raftinga, planinarenja, lova i ribolova i onih koji uţivaju u netaknutim prirodnim ljepotama. U ovom preostalom otoku iskonske prirode ţivi šarolik svijet flore i faune, pa je zbog toga proglašen strogo zaštićenim rezervatom, koji se iskljuĉivo koristi za nauku i obrazovanje s ciljem da se u potpunosti saĉuva za buduće generacije.

Rijeke

126

Na podruĉju Foĉe nalazi se 17 rijeka i rjeĉica koje svojim kanjonima,bistrinom i brzinom vode privlaĉe brojne posjetioce, kako izletnike i ljubitelje raftinga,kanjoninga ,kajakaštva ,tako i sportske ribolovce , rekreativce i ostale ljubitelje prirode.

Planine

Podruĉje foĉanske opštine krase visoki planinski masivi koji pripadaju planinskom vijencu Dinarida: Maglić, Zelengora, Vuĉevo, Volujak, Bioĉ, Ljubišnja. Pravi su izazov za planinare, alpiniste, rekreativce i sve ljubitelje prirode.

MAGLIĆ Planina se nalazi oko 20 km jugozapadno od Foĉe na granici BiH i CG. Maglić je sa svojih 2 386 m najviši vrh u BiH. Oiviĉen je sa sjevera Vuĉevom, sa zapada Sutjeskom, sa istoka Pivom i Mratinjem, a sa juga Bioĉom.

Zbog svojih strmih visova ova planina je oduvijek bila izazov za profesionalne planinare, sportiste i avanturiste.

Obrastao je bukovom i crnogoriĉnom šumom, a podnoţje planine i sve padine su bogate vodom, od kojih je najizdašniji Carev do, koji nikada ne presušuje (na 2000 mnv, što je rijetkost na ovim visinama). Na samom vrhu Maglića je i granica izmeĊu RS-BiH i CG, gdje se nalazi Trnovaĉko jezero, najljepše gleĉersko jezero na ovom podruĉju. Najomiljenije mjesto za okupljanje planinara je upravo na Jezeru, posebno u dane Vidovdanskog uspona na Maglić.

VUĈEVO Vuĉevo je prostrana planinska visoravan, okruţena sa tri strane kanjonima Sutjeske, Drine i Pive, a sa ĉetvrte visokim masivom Maglića.

Najveći vrh Vuĉeva je Planinica sa svojih 1 876 m.

Bogato je šumama, livadama i pašnjacima i zbog toga vjekovno je stećište stoĉara u ljetnjim mjesecima, kada oţive katuni.

VOLUJAK Volujak je planina koja se nadovezuje na Maglić i ima niz vrhova preko 2 000 mnv. (najveći je Vlasulja 2 337 m). Na sjeverozapadu graniĉi kanjonom Sujtjeske, ĉije litice ujedno razdvajaju Volujak od Zelengore.

Volujak pripada nizu visokih kamenih gromada, u narodu poznatih kao površi.

Podnoţje planine obraslo je mješovitom šumom (bukva, ĉetinari), kao i pašnjacima, a vrhovi su prošarani bijelim cirkovima.

Veoma je atraktivan za planinare.

ZELENGORA

127

Zelengora (sa najvećim vrhom Bregoĉ od 2 014 mnv) je planinsko podruĉje koje se nalazi na jugoistoĉnom dijelu RS i sastavni je dio NP ―Sutjeska‖.

Za mnoge najljepša je planina ovih prostora. Prostrana je, nepregledna, bogata šumom, zelenim pašnjacima i vodenim površinama. Iako na njoj postoje brojni vrhovi (Vilinjak, Uglješin vrh i dr.), Zelengora je ujedno i pitoma i blaga planina. Sušta suprotnost Magliću i Volujaku.

Posebnu draţ Zelengori daju njene ‖gorske oci‖ - bistra glacijalna jezera, smještena u samim podnoţjima njenih vrhova: Gornje i Donje bare, Orlovaĉko, Kotlaniĉko, Štirinsko, Borilovaĉko, Crno i Bijelo jezero.

Na Zelengori je, takoĊe, dragocjen i bogat fond divljaĉi i rijetkih biljnih vrsta, od kojih su brojne endemske.

Navedene karakteristike upućuju da ova planina predstavlja izvanredno mjesto za šetanje i planinarenje, ali I lov.

Na njoj se nalazi i nekoliko renoviranih planinskih domova, a svake godine u prvoj sedmici avgusta odrţava se manifestacija ―Jezera Zelengore‖ u cilju promocije planine i njenih ljepota.

LELIJA,LJUBIŠNJA I BIOĈ Planinski dijelovi masiva Lelije, Ljubišnje i Bioĉa imaju nadmorsku visinu peko 2 000 m i spadaju u grupu visokih planina. Najviši vrh je Derneĉište sa 2 238 mnv.

Zajedniĉka karakteristika im je da imaju dosta prelijepih vidikovaca, presjeĉene su kanjonskim dolinama i imaju bujnu vegetaciju.

Na ĉitavom ovom podruĉju nalazi se raznovrsna divljaĉ što ĉini prirodu jos ljepšom i turistiĉki atraktivnijom.

Jezera Sedam gleĉerskih jezera koja su, zbog izuzetne ljepote i glacijalnog porijekla dobila naziv ―gorske oĉi ‖ krase jednu od najlješpih planina dinarskog sistema –Zelengoru. To su : Orlovaĉko,Štirinsko, Kotlaniĉko,Donje i Gornje bare,Crno i Bijelo jezero.Borilovaĉko je jedino vještaĉko jezero na Zelengori. Štirinsko jezero Ovo jezero je najveće na Zelengori i nalazi se na najvišoj nadmorskoj visini. Jezero je vrlo plitko.

Leţi u karstnoj uvali na nadmorskoj visini od 1.677m. Duţina jezera je oko 600 m, širina 350 m, sa najvećom dubinom oko 1,8 m. Obale jezera su blagog nagiba obrasle širokim pojasom vodene trave u kojoj se legu divlje patke.Nema ribe jer voda je plitka pa zimi zaledi, te ribe ne mogu opstati.Do jezera se dolazi pješice, a put traje oko 2 sata od Orlovaĉkog jezera.

Kotlaniĉko jezero Nalazi se na nadmorskoj visini od 1.514m, opkoljeno sivim kamenim grebanima, na udaljenosti od oko 4 km juţno od Štirinskog jezera. Duţina jezera je oko 300 m, a širina od 80m do 120m.U juţnom dijelu jezera ispod stijena kod velikog kamena uvire tekuća voda u karstnu jamu i javlja se u vidu izvora oko 5 km juţnije u mjestu Pridvorica. Jezero je kruškastog oblika, a najveća dubina

128

je blizu 7 m.Kotlaniĉko je svojesvrstan prirodni fenomen, okolo postoje više izvora kojima se jezero dopunjuje kao i izvori na dnu jezera koji sluţe i za odtok i pritok vode. Bogato je ribom.Kotlaniĉko jezero nalazi se na sat i po hoda od Orlovaĉkog jezera (do koga se moţe stići automobilom).Do Kotlaniĉkog i Štirinskog jezera se stiţe za nekih sat i po do dva sata hoda od Jugovog jezera, koje je pristupaĉno automobilu.

Donje Bare Jezero Donje bare nalazi se na oko 1 sat i 15-ak minuta voţnje od Tjentišta. (19 km makadamskog puta) na nadmorskoj visini od 1500 m. Dugo je 200 m (250), a široko 140 m (120) sa najvećom dubinom preko 4 m..Na Donjim Barama se nalazi i mala lovaĉka kuća, koju je moguće u dogovoru sa upravom parka iznajmiti za noćenje.

Gornje Bare Do Gornih bara stiţe se pješice za tridesetak minuta pravcem sjeverozapad od jezera Donje bare. Smješteno je na nadmorskoj visini od 1.550m. Dugaĉko je oko 15o metara, široko oko 80 m, a najveća dubina oko 2 m.U njemu nema ribe.

Crno jezero Nalazi se na nadmorskoj visini od 1450 m. Kotlina jezera je jajolikog oblika, duţine 80-90 m, sa dubinom od 1 do 1,5 m. Bogato je potoĉnom pastrmkom. Crni humus pokriva obalu i dno jezera te je otuda i jezero dobilo ime. Duţina 170,širina 80,dubina 3 m.Do jezera se stiţe tako što se na 15 km od magistralnog puta Foĉa-Tjentište skrene prema Vrbnici, pa ide do Repuhova dola (21 km), odakle se pješaĉi do jezera tridesetak minuta.

Bijelo jezero Bjelo jezero se nalazi na nadmorskoj visini od 1417m i stiţe se za 10 minuta hoda od Crnog jezera. Površina jezera je 0,72 ha, a dubina do 3m. Nema ribe jer se voda ledi zimi. U sredini jezera postoji bijela stijena (kamen) pa je po njoj i jezero dobilo ime.

Orlovaĉko jezero Nalazi se na 1500 m. Duţina jezera je oko 250 m, širina oko 120m, a najveća dubina je oko 4 m.

Dva sata hoda od ovog jezera se nalazi i najveći vrh Zelengore, Bregoĉ (2014m) odakle se pruţa izvanredan pogledStiţe se automobilom,magistrlnim putem Tjentište-Gacko do Ĉemerna (26 km) odakle se skreće ka jezeru (22 km). Ljeti je veoma prijatno za kupanje. Jezerska obala je blago nagnuta, a dno i obala obrasli su vodenim biljkama.

Borilovaĉko jezero Nalazi se na 1450 m nadmorske visine i jedino je vještaĉko jezero na Zelengori. Okruţeno je vrhovima Kalelija i Stog. Dugo je oko 250m i široko oko 100m. Jezero se svake godine poribljava kalifornijskom pastrmkom. Udaljeno je od Ĉemerna 24 km i do jezera vodi makadamski put.

Trnovaĉko jezero Teritorijalno pripada Crnoj Gori, ali je smješteno uz samu granicu uţe zone Nacionalnog Parka "Sutjeska" u podnoţju jugozapadnih padina Maglića, Volujaka i Bioĉa. Okruţeno je visokim planinskim vrhovima: Vlasulje (2337m), Carev Do (2200m), Vrste (2301m) i Maglić (2386m).

129

Jezero je dugo preko 700m, širine 400m, na nadmorskoj visini od 1.517m. Do ovog jezera se stiţe od Tjentišta preko Dragoš sedla na Prijevor (19 km), odakle se ide oko 1 sat pješice preko Suhe jezerine. TakoĊe, moţe se stići i od Suhe, Suškim potokom za 4 sata hoda.

Pješĉane piramide Na devetom kilometru starog puta Foĉa - Miljevina – Sarajevo (sa desne strane puta), u mjestu Pirni Do, nalaze se pješĉane piramide. Pravo su remek djelo prirode!

Ovaj jedinstveni geomorfoloski fenomen, nastajao je dugim nizom godina. Erozijom tla i pod uticajem agresivne sprege mrazeva, ljetnih vrućina, kiša i jakih vjetrova, nastale su figure zanimljivih oblika. Svojim oblikom i sastavom podsjećaju na piramide u Koloradu (SAD), u Dolomitima (Italija) ili na piramide u Đavoljoj varosi (Srbija).

Pješĉane piramide se prvi put pominju još u Austrougarskom periodu a prema nekim tvrdnjama nastale su preko 200 godina.

Proces erozije traje i danas, tako da one ne nestaju, već rastu. Dostiţu visinu do 20 metara.

Izbrazdani pješĉani stubovi uzdiţu se iz svojih širokih temelja i suţavaju prema vrhu i na taj naĉin cine izvanrednu geomorfolosku rijetkost na ovim prostorima. Šesdesetih godina prošlog vijeka na ovom atraktivnom lokalitetu snimljeni su pojedini kadrovi filma ―Kapeten Leši―.

Demografija Po posljednjem sluţbenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Foĉa imala je 40.513 stanovnika[5], rasporeĊenih u 120 naselja.

Nacionalni sastav: Bošnjaci - 20.790 (51,31) Srbi - 18.315 (45,20) Hrvati - 94 (0,23) Jugoslaveni - 463 (1,14) ostali - 851 (2,12) Nacionalni sastav 1981. godine: ukupno: 44.661 Bošnjaci - 23.316 (52,20) Srbi - 18.908 (42,33) Hrvati - 141 (0,31) Jugoslaveni - 1.069 (2,39) ostali - 1.227 (2,77) Nacionalni sastav 1971. godine: ukupno: 48.741 Bošnjaci - 25.766 (52,86)

130

Srbi - 21.458 (44,02) Hrvati - 218 (0,44) Jugoslaveni - 102 (0,20) ostali - 1.197 (2,48) Grad Foĉa, 1991. ukupno: 14.335 Srbi - 7.901 (55,11) Bošnjaci - 5.526 (38,54) Hrvati - 74 (0,51) Jugoslaveni - 312 (2,17) ostali - 522 (3,67) Naselja Naseljena mjesta u Foĉanskoj općini abecednim redom su: Andelije, Bastasi, Bavĉići, Beleni, Bešlići, Biokovo, Birotići, Bogavići, Borje, Borovinići, Brajići, Brajkovići, Brod, Brusna, Budanj, Bujakovina, Bunĉići, Bunovi, Cerova Ravan, Crnetići, Cvilin, Ĉelebići, Ĉelikovo Polje, Ćurevo, Daniĉići, Derolovi, Donje Ţešće, Draĉe, Dragoĉava, Dragojevići, ĐeĊevo, Fališi, Filipovići, Foĉa, Glušca, Godijeno, Gostiĉaj, Govza, Gradac, Grandići, Grdijevići, Hum, Huseinovići, Igoĉe, Izbišno, Jabuka, Jasenovo, Jeĉmišta, Jeleĉ, Jošanica, Kolakovići, Kolun, Kosman, Kozarevina, Kozja Luka, Kratine, Krna Jela, Kruševo, Kunduci, Kunovo, Kuta, Ljubina, Lokve, Marevo, Mazlina, Mazoĉe, Meštrevac, Miljevina, Mirjanovići, Mješaji, Mravljaĉa, Njuhe, Orahovo, Papratno, Patkovina, Paunci, Petojevići, PodgraĊe, Poljice, Popov Most, Potpeće, Previla, Prevrać, Prijedjel, Prisoje, Puriši, Raĉići, Radojevići, Rijeka, Rodijelj, Slatina, Slaviĉići, Stojkovići, Sorlaci, Susješno, Škobalji, Štović, Šuljci, Teĉići, Tjentište, ToĊevac, Toholji, Trbušće, Trtoševo, Tvrdaci, Ustikolina, Velenići, Vikoĉ, Vitine, Vojnovići, Vranjevići, Vrbnica, Vuĉevo, Vukušići, Zabor, Zakmur, Zavait, Zebina Šuma, Zubovići i Ţeljevo.

Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma, veći dio općine Foĉa ušao je u sastav Republike Srpske. U sastav Federacije Bosne i Hercegovine ušla su naseljena mjesta: Bavĉići, Bešlići, Bunĉići, Donje Ţešće, Jabuka, Kolakovići, Lokve, Mazlina, Mravljaĉa, Njuhe, PodgraĊe, Previla, Raĉići, Radojevići, Slaviĉići, Stojkovići, Ustikolina, Zabor i Zebina Šuma, te dijelovi naseljenih mjesta: Cvilin, Filipovići, Prisoje, Rodijelj i Sorlaci. Od ovog podruĉja formirana je općina Ustikolina.

Kultura U gradu Foĉi je 442 godine zubu vremena odolijevela po mnogima, jedna od najljepših dţamija u Bosni i Hercegovini, a po nekima i na Balkanu - Aladţa dţamija poznata i kao Šarena dţamija za koju je Hamdija Kreševljaković, jedan od najpriznatijih poznavalaca i prouĉavatelja bosanske kulture izjavio: ::"Iako su Gazi Husrev-begova dţamija i Sokolovićev most na Drini najmonumentalnije graĊevine osmanskog doba u Bosni, a Stari most u Mostaru opet djelo svoje vrste, to je ipak Aladţa dţamija u Foĉi najsavršeniji arhitektonski spomenik tog doba u ovim zemljama."

Kao i svi ostali sakralni objekti islamske kulture na podruĉju općine Foĉa i Aladţa je porušena do temelja od strane srpskih vlasti tokom rata u BiH, 1992. godine.

Foĉa je bila grad domaćin Partizanske olimpijade, odrţavane svake godine u znak sjećanja na period iz NOB-a (januar - maj 1942), kada je Foĉa posluţila kao krajnje odredište i baza za

131

oporavak promrzlih uĉesnika ĉuvenog Igmanskog marša, neposredno nakon straviĉnog ĉetniĉkog terora i zloĉina nad Foĉacima i izbjeglim Rogatiĉanima, koji je odnio više hiljada ljudskih ţivota.

Foĉa je kultno mjesto antifašizma u bivšoj SFRJ. Dolina heroja - Sutjeska - Tjentište, gdje se u sklopu hotelskog kompleksa nalazi i nekada najveći otvoreni bazen u Evropi (16.000 kvadratnih metara).

U Foĉi djeluju tri fakulteta: stomatološki, medicinski i duhovna akademija.

Zloĉini u Foĉi 7. aprila 1992. godine poĉelo je politiĉko i vojno preuzimanje općine Foĉa, prvim vojnim akcijama u gradu. Srpske snage, uz podršku artiljerije i teškog naoruţanja, poĉele su zauzimati dio po dio Foĉe. Zauzimanje Foĉe završeno je 16. ili 17. aprila 1992. Okolna sela su bila pod opsadom do sredine jula 1992.

Etniĉko ĉišćenje Od poĉetka aprila do sredine jula 1992. srpske snage su sprovodile opširan napad usmjeren protiv bošnjaĉkih civila u podruĉju općina Foĉa, Gacko i Kalinovik. Prije samog napada, bošnjaĉki civili su izbaĉeni sa posla, plate su im uskraćene, a potom im je uskraćena mogućnost slobodnog kretanja. Nakon što su okolna sela i grad Foĉa dopali u ruke srpskih snaga: vojske, policije, paravojnih formacija, a ponekad i samih Srba seljaka, primjenjivan je uvijek isti šablon: Kuće Bošnjaka su sistematski pretresane, pljaĉkane i spaljivane, a graĊani su hapšeni ili sakupljani na jednom mjestu, a ponekad tokom samog procesa, premlaćivani ili ubijani. Muškarci i ţene su odvajani, a većina ih je zatvorena u KP dom u Foĉi. Ţene su odvoĊene na razne lokacije zatoĉenja gdje su ţivjele u nepodnošljivim higijenskim uvjetima, a u tim centrima su zlostavljane na mnoge naĉine, dok ih je većina sistematski silovana. Srpski vojnici ili policajci su dolazili u zatoĉeniĉke centre, odabirali jednu ili više ţena, izvodili ih i silovali. Neke od njih su odvoĊene u privatne apartmane i kuće gdje su silovane, a morale su takoĊer kuhati, ĉistiti i sluţiti rezidente, koji su bili srpski vojnici. Tokom pomenutog napada na bošnjaĉke civile, ogroman broj ţena i djevojĉica je silovan. Svi tragovi postojanja i kulturno naslijeĊe muslimana Bošnjaka je zbrisano iz podruĉja zahvaćenih napadom srpskih snaga. Skoro ni jedan Bošnjak nije ostao u Foĉi. Sve dţamije su srušene.

Sistematska silovanja U januaru 1994. godine, srpske vlasti su "okrunile" etniĉko ĉišćenje Foĉe preimenujući Foĉu u "Srbinje" (grad Srba). Gotovo svi preostali muslimani Bošnjaci, muškarci i ţene iz sve tri općine su uhapšeni, sakupljeni na jednom mjestu, potom razdvojeni i zatvoreni u nekoliko sabirnih zatvoreniĉkih centara - logora: Buk Bijela, Srednja škola u Kalinoviku, Partizan, Srednja škola u Foĉi, KP dom u Foĉi po ustaljenom šablonu. Neki su odmah ubijeni, silovani ili surovo pretuĉeni.

Jedini razlog za ovakvo postupanje prema njima je bila njihova etniĉka pripadnost.

Kazneno-popravni dom u Foĉi, jedan od najvećih zatvora u bivšoj Republici Jugoslaviji, bio je glavni pritvorski objekat za muškarce. Muslimanske ţene, djeca i starci pritvarani su po kućama, stanovima i motelima u Foĉi i okolnim selima ili u centrima za duţi ili kraći pritvor kao što su pomenuta Buk Bijela, gimnazija u Foĉi i sportska dvorana "Partizan".

Sportska dvorana "Partizan" sluţila je kao centar za pritvor ţena, djece i staraca od 13. jula 1992. ili ranije, pa najmanje do 13. augusta 1992. U to vrijeme je u "Partizanu" bilo najmanje 72 zatoĉenika. Svi zatvorenici su bili civili, muslimanske ţene, djeca i nekoliko starijih ljudi iz sela u općini Foĉa. Ţivotni uslovi u "Partizanu" bili su okrutni. Pritvor je pratilo neljudsko postupanje,

132

nehigijenski smještaj, prenatrpanost, izgladnjivanje, fiziĉko i psihološko muĉenje, ukljuĉujući i seksualno zlostavljanje. Odmah pošto su ţene prebaĉene u Partizan, uspostavljen je reţim seksualnog zlostavljanja. U "Partizan" su, obiĉno uveĉe, ulazili naoruţani vojnici, uglavnom u grupama od po tri do pet i izvodili ţene. Kad bi se ţene opirale ili sakrivale, vojnici su ih tukli ili im prijetili da bi ih primorali na poslušnost. Vojnici su ţene iz "Partizana" odvodili u kuće, stanove ili hotele, da bi ih tamo seksualno zlostavljali i silovali.

Miljevinski bataljon, Brigade za taktiĉke operacije iz Foĉe VRS-a u augustu 1992. godine je formirao logor za silovanje ţena u tzv. Karamanovoj kući. Vojnici su pomenuti objekat nazivali "javna kuća". U logoru su bile zatvorene ţene i djevojĉice od kojih su neke imale 12 godina.

Komandant Miljevinskog bataljona je bio Pero Elez, a NeĊo Samardţić, Zoran Samardţić, Nikola Brĉić, te Radovan Stanković su su bili zaduţeni za ţenski logor. Vojnici su prisiljavali zatoĉenice na oralni, vaginalni i analni seks. Ţene su pored silovanja, takoĊer muĉene i odvoĊene na prisilni rad.

Od sredine maja 1992. je poĉelo etniĉko ĉišćenje općine Kalinovik. Dok je muško nesrpsko stanovništvo zatoĉeno u vojnom skladištu Barotni, ţene i djeca su zatoĉeni u Osnovnoj školi u Kalinoviku, koja se nalazi u centru Kalinovika, u blizini stanice milicije. Krajem juna i poĉetkom jula, u Osnovnoj školi su bili zatoĉeni i stanovnici općine Gacko uhapšeni dok su prolazili kroz općinu Kalinovik bjeţeći u srednju Bosnu. Ţene i djevojĉice su bile podvrgnute silovanjima za vrijeme njihovog zatoĉeništva u Osnovnoj školi u Kalinoviku. Pored gore navedenih centara za pritvor, više ţena je bilo zatvoreno u kućama i stanovima koji su korišteni kao javne kuće kojima su upravljale grupe srpskih vojnika. Ţrtve U zloĉinima u Foĉi je prema podacima prikupljenim do decembra 2006. godine od strane Istraţivaĉko dokumentacionog centra nestalo 2752 graĊana nesrpske nacionalnosti, mahom Bošnjaka. Od tog broja je za 1899 ljudi potvrĊeno da su ubijeni, a 853 se još uvijek vode kao nestali.[1] Zloĉinci Optuţeni od strane MeĊunarodnog tribunala za ratne zloĉine u Haagu: Dragoljub Kunarac Radomir Kovaĉ Zoran Vuković Dragan Zelenović Gojko Janković Janko Janjić Radovan Stanković Dragan Gagović Milorad Krnojelac Mitar Rašević Savo Todović OsuĊeni od strane MeĊunarodnog tribunala za ratne zloĉine u Haagu: Dragoljub Kunarac (28 godina zatvora) Radomir Kovaĉ (20 godina) Zoran Vuković (12 godina) Milorad Krnojelac (12 godina) Dragan Zelenović (priznao krivicu, kazna još nije odmjerena)

133

Optuţeni od strane Suda BiH: Radovan Stanković NeĊo Samardţić Gojko Janković Radmilo Vuković OsuĊeni od strane Suda BiH: Radovan Stanković (16 godina) NeĊo Samardţić (24 godine) Gojko Janković (34 godine)

priredio:Kenan Saraĉ (izvor:internet) https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18050350971/in/photostream/

USPOMENE na voz...i na ćiru i na motorni...

Uploaded on May 24, 2015 https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17404921174/in/photostream/ Eh, kad bi...

(Kenan Sarač 2015.)

Eh, kad bi... eh,kad bi motorni voz

134

ponovo kren'o na svoj put Bistrik,Pale,Koran, Stambolčić, pa sve dalje,pa sve bliže, Mesići-Rogatica,Prača, Ustiprača,Kopači, u Goražde kad bi stig'o kroz Vitkoviće proš'o i u blizinu Foče doš'o pa u Foči pisn'o i nastavio dalje... i na more stig'o i Dubrovniku namig'o... eh, kad bi...

(Kenan Sarač 2015.)

USPOMENE na voz...i na ćiru i na motorni... Ćiro od Sarajeva do Foče (od 1939. do 1978.)

Sarajevo Bistrik Pale Koran Stambolčić Sjetlina Podgrab Prača Renovica Banj- Stijena Mesići - Rogatica Brčigovo Dub Ustiprača Kopači Hubjeri Goražde Vitkovići Mravinjac Osanica Mrđelići Ustikolina Foča Od Sarajeva, bolje rečeno Bistrika, do Pala pruga je išla kroz kanjon Miljacke.

Negdje između, na trasi s brojnim tunelima, nalazila se stanica/kolodvor Dovlići.

Za kolodvore/stanice Pale i Koran bili su na nekoj visoravni, u vrlo lijepom predjelu, krasan pogled na planinu Romaniju.

Iza Korana pruga je opet išla vrlo teškim terenom...

135

Slijede Stambolčić i Sjetlina, potom stanica/kolodvor Podgrab, a zatim malo ravniji teren - uz rijeku Praču i do stanice/kolodvora Prača i Renovica.

Iza Renovice pruga je vodila kroz kanjon rijeke Prače, koja se ulijeva u Drinu kod Ustiprače. U tom kanjonu nalazila se jedna od najčudnijih stanica/kolodvora Banj Stijena.

Gdje je bila Banja?, a Stijena je bila ravno iznad naših glava, jer je cijela stanica/kolodvor bila doslovice usječena u kanjon...

Stanica Sudići ;zatim stanica/kolodvor Mesići-Rogatica Brčigovo, zatim Dub i Ustiprača.

Pruga prema Foči vodila je uzvodno uz Drinu.

Slijede Kopači, Hubjeri ... Goražde, Vitkoviće (nekada industrijska zona sa puno teretnih vagona) i Ustikolina... i Foča

priredio:Kenan Sarač ćiro od sarajeva do foče youtu.be/Y2QKbo9BaO4 https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17404921174/in/photostream/

136

ICMP: Zašto šute oni koji znaju gdje su masovne grobnice?

Uploaded on May 23, 2015 https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18010383945/in/photostream/

ICMP: Zašto šute oni koji znaju gdje su masovne grobnice?

MeĊunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) već 19 godina pokušava pronaći i identificirati nestale osobe u ratu 1992-1995. godine sa podruĉja Bosne i Hercegovine, kao i iz ostalih zemalja zapadnog Balkana. https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18010383945/in/photostream/

137

SANU: Memorandum II Uploaded on May 23, 2015 https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17387255294/in/photostream/

SANU: Memorandum II Dvadeset pet godina poslije objavljivanja zloglasnog Memoranduma Akademije nauka i umetnosti Srbije, a koji je bio platforma za razbuktavanje srpskog nacionalizma koji je doveo do ratova i velikih zloĉina na Balkanu, srpska intelektualna elita ponovno predvoĊena Dobricom Ćosićem ponudila je trenutnim vladarima Srbije novi dokument - Memorandum SANU II. Kapitalni cilj odvajanje RS-a od BiH SANU MEMORADNUM SANU II -Umanjiti odgovornost Srbije za poĉinjene zloĉine i razaranja, i optuţnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv drţavljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan poloţaj sa drţavama u okruţenju; -Odvratiti paţnju regionalnih i meĊunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog politiĉkog, obavještajnog i vojnog vrha i politiĉkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haškom tribunalu; -Susjedne drţave BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u poloţaj da odustanu od tuţbi najavljenih pred meĊunarodnim sudovima; -Pokajniĉkim akcijama dovesti Srbiju u jednak poloţaj sa stradalim i oštećenim drţavama iz okruţenja; -Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suĊenju generalu Ratko Mladić pred domaćim pravosuĊem; -Destabilizovati vlade susjednih drţava, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optuţbi protiv Srbije; -Pomagati otcjepljenje Republike Srpske; -Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciji srpskih zajednica u drţavama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu; -Zaustaviti odvajanje Vojvodine, sprijeĉiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandţaku.

MEMORANDUM SANU (1986) Evo šta je sadrţao dokument SANU koji se smatra intelektualnom najavom agresivnog srpskog nacionalizma i krvavih ratova na Balkanu: - granice Srbije nisu u skladu s etniĉkim sastavom i kao takve one se trebaju prekrajati jer, prema Memorandumu, Ustav iz 1974. je nanio mnogo štete Srbiji, zbog stvaranja autonomnih pokrajina

138

Vojvodine i Kosova, razvodnjavanje federacije, kao i zbog "umjetnih" administrativnih granica koje ne predstavljaju "pravu" sliku - ugroţenost srpskog naroda od strane drugih naroda unutar SFR Jugoslavije: asimilacija, iskorištavanje, istjerivanja, nemogućnost izraţavanja, marginalizacija u politiĉkoj, ekonomskoj, kulturnoj i nauĉnoj sferi - jaĉanje antisrpskih snaga unutar SFR Jugoslavije (Hrvati, Albanci) - potreba za brzom akcijom da se sprijeĉi propadanje Srbije i srpskog naroda.

Memorandum SANU imao je dalekoseţan uticaj na razvoj nacionalizma u Srbiji, ali i direktan uticaj na Slobodana Miloševića koji je ideje izloţene u Memorandumu pokušao provesti u djelo: antibirokratska revolucija i ideja o velikoj Srbiji koja je kasnije bila uzrok rata u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i na Kosovu.

Autori Memoranduma su akademici Pavle Ivić, Antonije Isaković, Dušan Kanazir, Mihajlo Marković, Dobrica Ćosić, Dejan Medaković, Vasilije Krestić, Ivan Maksimović, Kosta Mihajlović – Prema Slobodnoj Bosni, autori Memeranduma II su otac nacije Dobrica Ćosić i otac predsjednika nacije Ljubomir Tadić u sadejstvu s nekolicinom akademika SANU. Memorandum II je za internu upotrebu, dostupan je samo provjerenim politiĉkim subjektima i ĉlanovima Vlade Srbije. Prema rijeĉima izvora SB iz Cvetkovićevog kabineta, ovaj dokument ne bi smio procuriti u javnost jer nosi oznaku ĉitanje bez daljeg rasturanja. Nastao je iz teţnji da se Srbija nakon svih balkanskih poraza stavi u ravanopravan poloţaj s drţavama koje su je porazile.

U nekoliko poglavlja se navode osnovni pravci i ciljevi kojim Srbija mora teţiti ukoliko ţeli pobijediti u meĊunarodnim sudskim procesima. TakoĊer, govori se o tome kako umanjiti odgovornost Srbije za poĉinjene zloĉine i razaranja, i sugerira da je treba montiranim sudskim procesima staviti u ravnopravan poloţaj s Hrvatskom, BiH i Kosovom. Detaljno je razraĊen naĉin na koji će Srbija odvratiti paţnju regionalnih i meĊunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srpskog politiĉkog, obavještajnog i vojnog vrha u Haškom tribunalu, tako što će se, izmeĊu ostalog, paţnja javnosti zaokupi optuţnicama, potjernicima i sudskim procesima pred srbijanskim pravosuĊem protiv drţavljana BiH, Hrvatske i Kosova. TakoĊer, razraĊuje se i naĉini kojima će se BiH, HR i KO primorati da odustanu od tuţbi pred meĊunarodnim sudovima.

Nadalje, govori se kako pokajniĉkim akcijama Srbiju dovesti u ravnopravan poloţaj sa stradalim i oštećenim drţavama iz okruţenja.

Zatim, na koji naĉin prevazići svaku prepreku Srbije u pregovorima sa EU-om. Tu je i uputstvo kako zaokupiti paţnju svjetske javnosti do prestanka rada Haškog tribunala. Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i traţiti da se Mladić procesuira pred domaćim pravosuĊem, takoĊer je jedan od ciljeva Memoranduma II. Jedno cijelo poglavlje posvećeno je ekonomiji i podjeli imovine s bivšim jugoslovenskim republikama.

Srpski akademici razraĊuju taktiku destabiliziranja vlada susjednih drţava. U tom kontekstu potrebno je provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire. U politiĉki nestabilnim drţavama ujedno se slabi oštrica optuţbi protiv Srbije – raĉunaju autori Memomoranduma II.

Savjetuju se potpuno okretanje Srbije politiĉki, ekonomski i vojno NR Kini, ĉime se ţeli kompenzirati izostanak ruske podrške. Posebno poglavlje posvećeno je Republici Srpskoj, srpskoj zajednici u Vukovaru, Istoĉnoj Slavoniji i sjevernom dijelu Kosova. Istiĉe se da Srbi u ovim krajevima trebaju biti konstitutivan narod. Nije zaboravljena ni Vojvodina i njezino eventualno odvajanje. Jedan dio je posvećen Sandţaku. Precizno je opisano koje aktivnosti treba poduzimati u Sandţaku i kako oslabiti djelovanje muftije Muamera ef. Zukorlića.

139

Vjeruje se da će Boris Tadić podrţati ovaj plan i prionuti na njegovo provoĊenje. Novinari SB naglašavaju da se Tadić već angaţirao u njegovom provoĊenju, potvrĊujući to ĉinjenicom da je otvorio još nezavršeni srpski konzulat u Herceg Novom i poruĉio da Beograd na Srbe u regionu ne moţe gledati kao na dijasporu. Nakon ţestoke reakcije Vlade u Podgorici, iz novouspostavljene drţavne Strategije o Srbima u regionu, izbaĉena je sporna odredba kojom se traţila politiĉka konstutivnost za Srbe u Crnoj Gori i Hrvatskoj koja je zamijenjena formulacijom pojaĉane brige za Srbe u susednim drţavama.U tom kontekstu treba posmatrati i Jeremićevo hvaljenje nove strategije za Hrvatsku i Crnu Goru, ali i poziciju Srba u BiH.

Dobrica Ćosić je nedavno rekao da su Srbi u 20. vijeku izgubili ĉetiri rata, ali da u 21. vijeku trebaju gledati kako se u miru dobijaju izgubljeni ratovi. Ova formulacija postaje jasnija ako se dovede u vezu sa izjavom Ljubomira Tadića: Vojni gubitak Srpske Krajine i slavonskih zemalja, gde su Srbi bili većina, mi ne smemo nikada prihvatiti kao definitivan gubitak. Te krajeve nikad ne treba smatrati izgubljenim, jer ni Nemci nisu Istoĉnu Nemaĉku smatrali definitivno izgubljenom. Ĉak ni u ustavu.

Zakon o dijaspori i Srbima u regionu (ZOD) neodoljivo podsjeća na Memorandum SANU. Njegovi autori su isti oni akademici koji su napisali Memorandum II. Na odredbe ovog zakona nije reagirao niko iz regiona. Skoro neopaţeno je prošla sjednica Saveta za odnose sa Srbima u regionu 8. 2. 2011. Jedina taĉka dnevnog reda odnosila se na popis stanovništva u zemljama regiona. Izvor SB istiĉe da je slijedeći korak politiĉka i diplomatska borba za poloţaj Srba kao konstitutivnog naroda u Hrvatskoj i Crnoj Gori, a odmah potom i zahtjevi za teritorijalnu autonomiju Srba u tim drţavama. Posljednji korak bi bio odcjepljenje Republike Srpske od BiH. Memorandum je prouzrokovao genocid, urbicid,ratne zloĉine i razaranja, Memorandum II, prema njegovim autorima, treba završiti u miru sve one velikosrpske projekte koji nisu ostvareni u ratu.

MEMORANDUM I (1986)

- Granice Srbije nisu u skladu s etniĉkim sastavom i trebaju se prekrajati, jer je Ustav iz 1974. nanio mnogo štete Srbiji, zbog stvaranja AP Vojvodine i Kosova, razvodnjavanje federacije, kao i zbog umjetnih administrativnih granica koje ne predstavljaju ―pravu‖ sliku

- Ugroţenost srpskog naroda od drugih naroda unutar SFR Jugoslavije: asimilacija, iskorišćavanje, istjerivanja, nemogućnost izraţavanja, marginalizacija u politiĉkoj, ekonomskoj, kulturnoj i nauĉnoj sferi

- Jaĉanje antisrpskih snaga unutar SFR Jugoslavije (Hrvati, Albanci)

- Potreba za brzom akcijom da se sprijeĉi propadanje Srbije i srpskog naroda

140

Autori: Pavle Ivić, Antonije Isaković, Dušan Kanazir, Mihajlo Marković, Dejan Medaković, Vasilije Krestić, Ivan Maksimović, Kosta Mihajlović; Sprovodilac: Slobodan Milošević; Rezultati: ratovi u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i na Kosovu.

MEMORANDUM II (2011)

- Umanjiti odgovornost Srbije za poĉinjene zloĉine i razaranja, te optuţnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv drţavljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan poloţaj sa drţavama u okruţenju.

- Odvratiti paţnju regionalnih i meĊunarodnih medija sa završnih procesa u Haškom tribunalu.

- BiH, Hrvatsku i Kosovo natjerati da odustanu od tuţbi pred meĊunarodnim sudovima.

- Pokajniĉkim akcijama dovesti Srbiju u jednak poloţaj sa drţavama iz regiona.

-Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i suĊenju Mladiću pred domaćim pravosuĊem.

- Destabilizirati vlade susjednih drţava, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optuţbi protiv Srbije.

- Pomagati otcjepljenje Republike Srpske.

- Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u drţavama regiona u svesrpsku zajednicu.

- Zaustaviti odvajanje Vojvodine, sprijeĉiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandţaku.

Autori: Dobrica Ćosić, Ljubomir Tadić i Matija Bećković; Sprovodilac: Boris Tadić; Rezultati: ???

piše: Jahja Fehratović sandzakpress.net/sanu-memorandum-ii www.hrvatski-fokus.hr/index.php/hrvatska/4672-drugi-memor... https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17387255294/in/photostream/

141

.....jer danas je u Foĉi povratnika-bošnjaka svega jedan procenat (1%).....

Uploaded on May 23, 2015 https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18004702072/in/photostream/

.....jer danas je u Foĉi povratnika-bošnjaka svega jedan procenat (1%)..... priredio: Kenan Saraĉ dodatak na tekst --- NEISTINE I OBMANE O POVRATKU PROGNANIH S OSVRTOM NA FOĈU ---

Nakon izvršenog popisa stanovništva 2013-te sva podruĉja RS postaće 100% srpska. Time će se legalizovati

142

osvajaĉki pohod srba na zapad. Kao što su ranije bošnjaĉki gradovi Srbije - Šabac, Uţice, Loznica... postali 100% srpski, tako će bošnjaĉki gradovi u BiH : Foĉa, Zvornik, Višegrad, Srebrenica, Prijedor.. doţivjeti istu sudbinu.

Pravo prognanih je da se vrate svojoj kući onda kada im prilike to budu dozvolile. To im pravo niko ne moţe uskratiti. Rok povratka im niko ne moţe ni odrediti ni ograniĉiti. Pa ipak, bilo bi razumno oĉekivati da se za povratak ĉini mnogo više nego do sada, da povratak bude moguć i stimuliran, da ne bude nikakvih zapreka i uslovljavanja. Potrebno je prognane i raseljene obeštetiti. Ako se to ne moţe okonĉati meĊudrţavnim pregovorima ili putem sudova, onda to mora postati obaveza drţave BiH na kraći i duţi rok.

Pošto se svih ovih godina na tom planu ne ĉini više ništa, prognani bi se morali više okrenuti sebi i sami uzeti sudbinu u svoje ruke, te traţiti legitimnim sredstvima svoja prava, preko pravnih i drugih institucija zemalja u kojima borave. Imovina povratnika, do njihova uslovna povratka, ne moţe biti uzurpirana, oduzimana oporezovana, niti iko ima pravo traţiti od oštećenih prognanika da plaćaju poreze i doprinose za imovinu koju ne uţivaju. Predmet oporezivanja, po selektivnim niţim stopama, moţe biti samo imovina koja je u funkciji direktnog ili indirektnog korištenja.

Povrat više od 18000 foĉanskih prognanika i dalje je na sporednom kolosjeku. Dejtonski povratak ostaje samo varka, opsesija, san i nada za naivne. Prognani Foĉaci, uglavnom bošnjaci i dalje ĉekaju da na njih doĊe red, sa kojim će im se ponuditi nešto za utjehu, a ništa za obeštećenje. Donatorske konferencije, s nominacijom od nekoliko milijardu KM, u funkciji je regionalnih moćnika, zasnovanog na strategiji - neka meni para šta će vama - vi i niste nauĉili da imate -, a i u funkciji je regionalnog programa, zasnovanog na strategiji etniĉkog ĉišćenja.

Pravo i duţnost svakog prognanog Foĉaka, svakog bošnjaka, je da se vrati u svoj zaviĉaj, u zemlju svojih oĉeva, djedova, pradjedova, u svoj ţivotni dom. Ako se ne vratimo nismo saĉuvali ono što su nam naši preci ostavili u duhovnom i materijalnom svijetu, ni ono što smo sami za svoju i buduće generacije stvorili. Ako se vratimo moţda naĊemo novi poĉetak u koji moţemo osnovano vjerovati i onaj izgubljeni dio sebe za koji vrijedi ţivjeti.

Posljednjih dgodina iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice obasipali su nas obiljem informacija kojima nas ţele uvjeriti u uspješnost povratka po Aneksu 7. Dejtonskog ugovora i ohrabriti nas optimistiĉkim nagovještajima...

Nije to prvi put da nas najodgovorniji funkcioneri najeminentnijih organa i organizacija uvjerljivo laţu.

Maltene, svaka treća od minulih 20 postdejtonskih godina proglašavana je udarnom, a udarni bilansi bili

143

više nego porazni i razoĉaravajući. Dejtonski program povratka bio je i ostao samo varka, opsesija, san i nada za naivne.

Aktiva i pasiva postdejtonske BiH svedena je na najniţu razinu vrijednosti i kvaliteta od okonĉanja rata.

Stanje na terenu, u Foĉi, uvjerljivo pokazuje da je povratak izbjeglih, a dijelom i raseljenih doţivio totalni fijasko. Ali to i nije iznenaĊenje. Već prvih godina implementacije mira moglo se osjetiti i vidjeti da su najbrojniji prognanici - izbjegli foĉaci - bošnjaci potpuno otpisani, ali se tada nije moglo oĉekivati da će povratak ―otpisanih― biti organizovano sprijeĉavan od strane okupatorskih vlasti i znaĉajnog dijela meĊunarodnih organa i institucija, a i od domaćih centara moći i k tomu još i ignorisan.

Upravo zbog toga, zabrinjavajuće je slušati frizirane fiktivne podatke o (ne)uspješnom povratku sa usana aktuelnih ministara, lokalnih vlastodrţaca i inih 'kanom' dušebriţnika...,jer... ...jer danas je u Foĉi povratnika-bošnjaka svega jedan procenat (1%). priredio: Kenan Saraĉ dodatak na tekst NEISTINE I OBMANE O POVRATKU PROGNANIH S OSVRTOM NA FOĈU https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/18004702072/in/photostream/

TO I PTICE ZNAJU - izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka - sve fotografije su objavljene na facebooku, focanskidani, flickr-u ekranportal13, portalima...

- priredio:Kenan Sarač

144

OTETO - PROKLETO!!!

Uploaded on May 23, 2015

https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17812595139/in/photostream/ OTETO - PROKLETO!!!

FOĈA: OTELI IMOVINU SARAĈA, NA NJOJ ĆE GRADITI ZGRADU, A VLASNICIMA NI MARKE ZA OBEŠTEĆENJE (izvor: Agencije)

Spor Kenana Saraĉa sa vlastima Foĉe traje već nekoliko godina. Lokalne vlasti srušle su mu devestiranu kuću na atraktivnoj lokaciji u centru grada, na dijelu njegove parcele sada će niknuti nova stambena zgrada, a Saraĉ od svega toga neće dobiti nikakvu naknadu.

145

– Traţio sam da mi daju neko obeštećenje, da mi isplate novac ili da mi daju stan u toj zgradi koja treba da se gradi na dijelu moje parcele, ali vlasti su to odbile – rekao je Saraĉ za bh. novinsku agenciju Patria.

– Nude mi da na preostalom dijelo moje parcele mogu sagraditi manji objekt od vlastitih sredstava – dodao je Saraĉ.

Ali, kaţe on, to je nikakva protuusluga. Vlasti u Foĉi mu daju nešto što njemu svakako pripada.

Struĉnjaci koji se bave zaštitom bošnjaĉkih povratnika u bh. entitet Republika Srpska kaţu da je Saraĉev sluĉaj samo nastavak etniĉkog ĉišćenja Bošnjaka iz RS, koji, naţalost, nije jedini.

Tokom agresije na BiH od 1992. do 1995. godine sa prostora Foĉe protjerano je kompletno bošnjaĉko stanovništo, a njihovi domovi su porušeni ili oduzeti. Istraţivaĉko dokumentacijski centar objavio je da je 2.805 osoba nestalo ili je smaknuto tokom protjerivanja bošnjaĉkog stanovništva iz Foĉe od 1992. do 1995. godine.

Haški sud za zloĉine u Foĉi nad bošnjaĉkim stanovništvom osudio je na višegodišnje zatvorske kazne zloĉince Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovaĉa, Zorana Vukovića, Milorada Krnojelca, Dragana Zelenovića.

Za zloĉine u Foĉi Sud BiH je osudio zloĉince Radovana Stankovića, NeĊu Samardţića i Gojka Janković. Pred domaćim i MeĊunarodni sudom za zloĉine u Foĉi nad Bošnjacima sudi se još petnaestorici bivših pripadnika Vojske Republike Srpske.

Pored vlastite kuće, koja je tokom posljednjih sukoba u BiH uništena, a Saraĉ zajedno sa ostalim bošnjaĉkim stanovništvom prognan iz Foĉe, on je sada podstanar u Sarajevu, gdje ţivi sa maloljetnom kćerkom.

On kaţe da se pokušao dogovoriti sa lokalnim vlastima u Foĉi, ali da je u cijelom sluĉaju izmanipulisan.

Prethodno je dao saglasnost da foĉanske vlasti mogu ukloniti njegov ruševni objekt i graditi zgradu na

146

dijelu njegove atraktivne parcele, ali je zauzvrat traţio obeštećenje. No, obeštećenje je izostalo, koje Saraĉ ne moţe dobiti ni nakon nekoliko godina pravne borbe.

Saraĉ objašnjava za Patriu da je zaštitu pokušao traţiti na nekoliko adresa u BiH, kao i kod ombudsmana za ljudska prava, ali problem još nije uspio riješiti. Novca za daljnju pravnu borbu sa vlastima u Foĉi nema.

(izvor: Agencije)

Genocidni nasrtaji velikosrpske politike na posjede prognanih Bošnjaka i Bošnjaka povratnika

https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17812595139/in/photostream/

TO I PTICE ZNAJU - izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka - sve fotografije su objavljene na facebooku, focanskidani, flickr-u ekranportal13, portalima...

- priredio:Kenan Sarač

147

MI NISMO ZABORAVILI GENOCID Uploaded on May 22, 2015 https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17976497595/in/photostream/

MI NISMO ZABORAVILI GENOCID Šute ţivi, a mrtvi ne govore !!!

23 godine od zloĉina u Foĉi Zar si zaboravio 3000 ubijenih bošnjaka Foĉaka???

Zar si zaboravio silovane majke,sestre,kćeri,nene???

Zar si zaboravio silovane muškarce???

Zar si zaboravio ubijenu djecu??? preko 1000 NESTALIH!!! (gdje?) - ĈUJ 1000 NESTALIH I NIKO NIŠTA NE ZNA O NJIMA!!!

Zar si zaboravio 18000 protjeranih i raseljenih bošnjaka Foĉaka???

...

Samo ţelimo da probudimo naše Foĉake, da se negiranjem i zaboravom jednog zloĉina ĉini drugi zloĉin. ... priredio:Kenan Saraĉ https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17976497595/in/photostream/

148

TO I PTICE ZNAJU - izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka - sve fotografije su objavljene na facebooku, focanskidani, flickr-u ekranportal13, portalima...

- priredio:Kenan SaraÄ?

149

FOĈA: 70% BOŠNJAĈKIH KUĆA PRODATO Uploaded on May 22, 2015

https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17934411596/in/photostream/ PODSJEĆANJA - tekst od :Preporod.com iz 2013.

FOĈA: 70% BOŠNJAĈKIH KUĆA PRODATO Cilj ovoga teksta je upoznavanje graĊana BiH kako dijelovi manjeg entiteta postaju etniĉki ĉista teritorija na uzorku ĉetiri opštine (Ĉajniĉe, Foĉa, Gacko, Bileća) na krajnjem (jugo)istoku Bosne.

Na pitanje postoje li sluĉajevi meĊunacionalnih problema u Foĉi, okupljni Foĉaci na dţumanamazu u Atik-dţamiji, njih oko petnaestak, kaţu da su rijetki sluĉajevi. «Nema problema, jer nema nas», zakljuĉuju oni. U gradu Foĉa ţivi samo oko 30 Bošnjaka. Uglavnom su stariji braĉni parovi, poput nane Zizije koja kaţe da «staro nigdje nije prispjelo». Foĉa je simbol ovog dijela Bosne. Sa Aladţa-dţamijom i dugogodišnjom tradicijom muslimanskog naĉina ţivota, bila je kapija islama u Bosni. Srbi su u povijesti sistematski naseljavali Foĉu i nastojali je «srbizirati» pod svaku cijenu. Prema popisu stanovništva, s poĉetka dvadesetog vijeka, skoro 100% gradskog stanovništva Foĉe ĉinili su Bošnjaci, dok su Srbi naseljavali sela. Nakon Drugog svjetskog rata, u toku kojeg je Foĉa bila «Srebrenica ĉetrdesetih», Srbima su tadašnje vlasti poklanjale stanove u gradu.

Duh ĉaršije je već tada mijenjan. Tokom agresije na Bosnu Srbi su, nakon ubistva i progona Bošnjaka, udarili peĉat «srbizaciji» grada mijenjanjem naziva grada u Srbinje, koji još stoji na odreĊenim putokazima, ali i rodnim listovima. Ţrtve koje su prošle torturu srpske agresije i kada bi odluĉile se vratiti u svoj grad ne ţele ţivjeti u gradu «koji ne postoji» – Srbinju. Gradu u kojem su preţivjeli zloĉine.

150

Tako misli i Haris Kolenda, koji se u svojim ĉetrdesetim godinama odluĉio vratiti u Foĉu. Njegov Gradac je prelijepo mjesto s pogledom na grad Foĉu. Sam ţivi. «Da su bogdo ljudi k'o mravi. Ne bi bilo problema», komentariše Haris našu opomenu da sjedi meĊu mravima na vrućem foĉanskom kamenu. Haris nastavlja svoju priĉu o iskustvu sa Srbima. «Preţivio sam 30 mjeseci u logoru. Mrzio sam ih! Mrzio sam ih kako jedan ĉovjek moţe mrziti. Svakim danom mi se mrţnja povećavala, sve dok nisam poĉeo klanjati. Namaz za namazom i vremenom – mrţnje je nestalo», objašnjava Haris. I dok nam citira turskog mislioca Gulena, priĉajući o stradanjima u Foĉi i duhovnom iskustvu rata, prisjećamo se Abida iz Ĉajniĉa koji uţiva u knjigama.

Izgleda da zbog skromnosti Bošnjaka nikada ne moţemo zakljuĉiti koliko znaju i ĉitaju. Na pitanje zašto se ljudi ne vraćaju, Haris ne daje odgovor materijalne prirode. «Ma ne mogu se ljudi vratit› da gledaju onog koji mu je dojuĉer klao porodicu. Eto ih u gradu. Prepoznam ih iz rata, i oni mene. Zgledamo se i nastavimo svoj put. Kada sam se tek vratio psovali su i dozivali me ‹vehabija!›. Sve dok se nisam drekn'o na njih nisu prestali. Ali, nisu poslije nikad više», kaţe Haris. Upravo, najrealnija mogućnost da Bošnjaci, moţda, ponovo uĉine grad Foĉu kapijom islama i simbolom bošnjaĉkog naroda ovog dijela Bosne jeste kolektivni, masovniji povratak Bošnjaka u grad. Svi povratnici s kojima smo razgovarali slaţu se da naĉin ţivota u Foĉi moţe biti kao predratni samo ukoliko bi se Bošnjaci poĉeli vraćati.

Zbog nacionalnog kljuĉa mnogima bi se otvorila radna mjesta u gradu, a masovniji povratak znaĉio bi vraćanje duha gradu i osjećaj sigurnosti. Mnogi Foĉaci smatraju da je Foĉi potrebno vratiti prepoznatljivi urbani duh, a koji se moţe vratiti samo masovnijim povratkom, to jest mijenjanjem nacionalne strukture grada. Primjer politike efikasnog povratka u Foĉu jeste Mjesna zajednica Tjentište. Uveliko zahvaljujući pojedincima koji su prepoznali vaţnost povratka većeg broja Bošnjaka u što kraćem roku.

Ipak, treba uzeti u obzir još dvije mogućnosti. Prva je da glasaju u Foĉi. Foĉaci nastanjeni samo u Sarajevu mogli bi izglasati Bošnjaka za naĉelnika Foĉe.Naravno, tu je problem što se samo s liĉnog kartom iz Foĉe moţe glasati za naĉelnika i općinsko vijeće, a mnogim Foĉacima ne pada napamet da mijenjaju svoje podatke u liĉnoj karti, zbog mnogih razloga. Ipak, kada bi bar stariji Foĉaci to uradili nazirala bi se nada u politiĉku moć Bošnjaka u ovom gradu, iako se i ovdje otvara problem zdravstvenog osiguranja i penzija koje su niţe u manjem entitetu nego Federaciji.

Druga mogućnost jeste konstantan rad na vraćanju vakufske imovine. Nije kasno, niti će ikada biti, za stavljanje u efikasnu funkciju vakufske imovine koja se nalazi u samom jezgru grada. Ona se ne moţe prodati niti uzurpirati. Kada bi Foĉaci, primjera radi, organizovali manifestaciju Dani Foĉe (koja s obzirom na bogatu povijest Foĉe moţe biti od najistaknutijih u bošnjaĉkom vjerskokulturnom ţivotu) preko ljeta, kada u zavidnom broju posjećuju svoje rodno mjesto, jezgro grada bi ponovo dobilo obrise bosanske ĉaršije. TakoĊer, posjetioci Bošnjaci bi dali novu snagu stalno nastanjenim Foĉacima kako ne bi napuštali grad. Samo u gradu Foĉa u protekle tri godine bilo je nekoliko sluĉajeva da su povratnici napustili svoje kuće.

151

Najveći problem je što mnogi koji napuštaju Foĉu iza sebe u ruke Srba ostavljaju svoja ognjišta.

Ono što nisu osvojili oruţjem, Srbi osvajaju novcem. Za male iznose Bošnjaci prodaju svoje domove. Ĉak i mnogi istaknuti Foĉaci prodaju svoja imanja. Upravo preko puta Atik-dţamije nalazi se obnovljena kuća uglednog profesora, sa Fakulteta politiĉkih nauka u Sarajevu, koja je prodata. Pozitivno je to, što svake godine neko odluĉi da obnovi kuću ili dobije donaciju, ali najveći broj njih je prodao kuće, pogotovo u samome gradu gdje je do sada, naţalost, oko 70% bošnjaĉkih kuća prodato!

Ĉinjenica da od obnove gradske Atik-dţamije u Foĉi, nije bilo nijedno šerijatsko vjenĉanje, osim vjenĉanja imama, govori nam o starosnoj strukturi stanovništva. Naţalost, nijedan Bošnjak iz Sarajeva, Goraţda i drugih gradova u kojima ţive, nakon napuštanja Foĉe, nije se odluĉio ovdje vjenĉati, bar tradicije radi. Njima taj dogaĊaj moţda bi bio uobiĉajena procedura, ali Bošnjacima koji cijelu godinu prolaze pored razrušene Aladţe, ţive u zgradama bez komšija Bošnjaka… itekako bi znaĉio. NajmlaĊi Bošnjaci grada Foĉe su imam Faruk-ef., njegova ţena i dvogodišnji sin. Posljednji se iz njihove ulice odselio prije par mjeseci.

Jedan od Foĉaka, koji je veoma dobro razumio vaţnost obilaska Foĉe, jeste i profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, dr. Fikret Hadţić. U saradnji sa odreĊenim udruţenjima organizuje kolektivne posjete Foĉi, ali i drugim gradovima Istoĉne Bosne. Tokom ramazana upriliĉeni su iftari u Atik-dţamiji. Grupa graĊana iz Sarajeva je iftarila nekoliko puta s povratnicima u Foĉi, Višegradu, Ustikolini… Njegov prijedlog je izvodljiv, a rijeĉ je o posjeti dţemata u Federaciji dţematima u manjem entitetu. Tokom mjeseca ramazana, umjesto organizovanja iftara u restoranima i dţamijama, jedan dţemat moţe zajedno sa povratniĉkim dţematom iftariti u jednom od gradova u manjem entitetu. Kada bi samo Foĉaci kao ĉlanovi odreĊenih dţemata uveli ovu praksu, u Foĉi bismo ponovo svjedoĉili mirisu ramazanskih ĉaršija. «Posjete ovog tipa, generalno gledajući, dobar su naĉin da se pošalje poruka tim ljudima da nisu sami. Da se ohrabri njihov ostanak na tim podruĉjima», kaţe dr. Hadţić, ĉija je kuća, smještena u gradu, zapaljena tokom agresije. Svoje imanje nije prodao.

Još jedan pozitivan primjer brige i svijesti o rodnom zaviĉaju jeste izgradnja vikendica. Umjesto izgradnje vikendica na Vlašiću ili Bjelašnici neki Foĉaci su odluĉili graditi vikendice u Foĉi, iako su to zapravo povratniĉke kuće. U jednom dijelu spomenutog sela Izbišno napravljen je veliki broj vikend-kuća.

Izvor: Preporod.com 2013. priredio:Kenan Saraĉ

https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17934411596/in/photostream/ TO I PTICE ZNAJU - izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka - sve fotografije su objavljene na facebooku, focanskidani, flickr-u ekranportal13, portalima...

- priredio:Kenan Sarač

152

MUSLUK - Atik Ali-pašina dţamija u Foĉi Uploaded on May 21, 2015

https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17939722362/in/photostream/ MUSLUK - Atik Ali-pašina dţamija u Foĉi

Graditeljska cjelina Musluk (Atik Ali-pašine) dţamije se nalazi u sjevernom dijelu Foĉe u naselju zvanom Donje polje ispod ušća rijeke Ćehotine. Nekada se i mahala zvala istim imenom. Lokacija objekta se danas nalazi izmeĊu dvije ulice, ulice 8. marta na istoĉnoj i ulice Kasima Ćorića na sjevernoj starni. Ulaz u dţamijski harem je ostvaren iz ulice Kasima Ćorića.

Musluk ĉesma se nalazi na sjeveroistoĉnoj strani parcele, na raskrsnici ulica 8. mart i Kasima Ćorića.

Nacionalni spomenik se nalazi na lokaciji oznaĉenoj kao k.ĉ. broj 762, posjedovni list broj 1426,

153

k.o. Foĉa, općina Foĉa, Republika Srpska, Bosna i Hercegovina.

Historijski podaci Foĉa Nastanak i razvoj srednjovjekovnog bosanskohercegovaĉkog naselja Hoĉa (Hotĉa) bio je utemeljen na geografskom poloţaju mjesta na dvjema rijekama, Drini i Ćehotini, odnosno njegovoj lokaciji na trasi Dubrovaĉkog druma koji je povezivao Dubrovnik sa moravsko-vardarskom kotlinom i centralnim prostorom Balkanskog poluostrva.

Hoĉa je nastala u srednjem vijeku na lokalitetu Pazarišta (Trgovišta). Trgovište je dio srednjovjekovnog naselja u kojem su smješteni dućani trgovaca i zanatlija, te otvoreni, veći prostor, za nedjeljne sajmove.

Srednjovjekovna Hoĉa je prolazila kroz razliĉite faze graditeljsko-urbanistiĉkog razvoja, od otvorene karavanske postaje trgovišta do gradskog naselja. Kao završna taĉka puta preko Ĉemernog i Sutjeske, Foĉa je po svom poloţaju bila predodreĊena za veće trţište i karavansku stanicu. Ljudi iz Foĉe poĉinju se baviti trgovinom, prvenstveno sa Dubrovĉanima. U Dubrovnik su isporuĉivali stoĉarske proizvode i vosak, a u istoĉnu Bosnu uvozili tkanine. Velika koliĉina tkanina koje se uvoze svjedoĉe o privrednoj razvijenosti srednjovjekovne Foĉe kao i o potrebama i kupovnoj moći njenog stanovništva. Prisustvo dubrovaĉkih trgovaca (i dubrovaĉkih zanatlija – zlatara) u Foĉi podiţe znaĉaj samoga mjesta, koje u 15. vijeku postaje najveće trgovaĉko središte istoĉne Bosne.

Svoj procvat ovo naselje doţivljava u doba osmanske uprave, naroĉito u periodu od druge polovine 15. do kraja 16. stoljeća. Hoĉa dolazi pod osmansku upravu 1465. godine. U tom periodu se transformira od orijentalne kasabe u šeher i vaţan administrativno-upravni centar Hercegovine. Uspostavom osmanske vlasti mijenja se privredna orijentacija Foĉe, tako da veza sa Dubrovnikom (mediteranom) polako opada i naposljetku se gubi. Na znaĉaju dobiva povezanost sa privrednim centrima Osmanskog carstva, što će se odraziti i na arhitektonsku sliku grada.

Iz podataka deftera 1468/69. godine vidi se da je osmanska vlast preuzela srednjovjekovnu podjelu na ţupe, koje su zvali nahije. U ovom dokumentu pominje se foĉanski kadija pod nazivom Kadija Drine, a od XVI

154

stoljeća kadiluk se naziva Foĉanski. Od 1470. godine iz bosanskog sandţaka izdvojen je hercegovaĉki sandţak sa sjedištem u Foĉi. Prvi hercegovaĉki sandţak-beg je postao Hamza-beg koji je na tom poloţaju ostao do 1474. godine.

Foĉa je ostala sjedište hercegovaĉkog sandţaka do 1574. godine sa prekidima od 1522-1530. i 1533. godine kad ono prelazi u Pljevlja (Taslidţa).

Drugi hercegovaĉki sandţak-beg Mustafa-beg ima najveće zasluge za transformiranje srednjovjekovne Hoĉe. On odreĊuje snaţno širenje Foĉe gradeći oko 1484. godine dţamjiu na desnoj strani Ćehotine, oko koje nastaje nova mahala, tako da se naselje proširilo i na drugu stranu vode. Izgradnjom mesdţida i mahale princeze Fatime, ţene trećeg hercegovaĉkog sandţak-bega Ahmed-bega, na samom ušću Ćehotine u Drinu, odredilo je granicu novog naselja na sjeveru. U XVI stoljeću nastaje zlatno doba za izgradnju Foĉe. U defteru iz 1519. godine prvi put je srednjovjekovni naziv Hoĉe zamijenjen imenom Foĉa (Redţić, 1983, str. 322324).

Za vrijeme osmanske uprave grad je bio podijeljen na dva dijela, i to poslovni dio (ĉaršiju) i stambeni (mahale).

Glavni dio ĉaršije ĉinio je prostrani trg zvani Pazarište koji se nalazio ispod Careve dţamije.

U to vrijeme u Foĉi je bilo izgraĊeno sedamnaest dţamija i po broju tih objekata Foĉa je bila na ĉetvrtom mjestu meĊu gradovima Bosne i Hercegovine. Od nje su u tom pogledu bili veći Sarajevo, Banja Luka i Mostar.

MeĊu njima je i nekoliko onih koje predstavljaju remek-djelo osmanske arhitekture, a najpoznatija je Aladţa dţamija, nastala 1551. godine. Pet dţamija je uništeno u II svjetskom ratu, a ostale su porušene u ratu 1992-1995 godine. Što se tiĉe materijala od kojih su graĊene dţamije, jedanaest ih je imalo kamenu munaru i zidove od kamena, dok je ostalih šest bilo izgraĊeno od drveta i ćerpiĉa i sa drvenom munarom. Dţamije od kamena su uglavnom gradili majstori sa Istoka ili iz Dubrovnika, dok su dţamije od drveta gradili domaći majstori.

Evlija Ĉelebija bio je u Foĉi 1664. godine i ostavio je vrijedne podatke o Foĉi u svom putopisu(1).

Musluk dţamija Musluk (Atik Ali-pašinu) dţamiju je sagradio Atik Ali-paša(2) koji je bio vojskovoĊa i ţivio u Carigradu.

Dţamija spada meĊu vrlo vrijedne sakralne spomenike BiH iz osmanskog perioda. Prema bogatoj dekoraciji vidljiva je sliĉnost sa Aladţa dţamijom pa se pretpostavlja da je graditelj bio neimar Sinan.

155

Musluk dţamija je izgraĊena 1564. godine (952 h) o ĉemu govori saĉuvani natpis na limenoj ploĉi veliĉine 46x90 cm koja se nalazi nad ulazom. Podloga natpisa je obojena zelenom a slova pozlaćena.

Pismo: nesh. S obje strane izvan limene ploĉe ispisani su citati iz Kur'ana i islamske tradicije.

„Ovu dţamiju podiţe za one koji sedţdu ĉine (niĉice padaju) A u ime Allaha, stvoritelja svjetova, Atik Ali-paša, koji voli ašike, I koji ţeli dobro ĉiniti vjernicima, On pomaţe vjeru i sakuplja dobre i poboţne, Pa vi bogobojazni uniĊite u dţamiju sigurni i spaseni.

Boţe, spasi graditelja.

Kronogram dţamije: „Allah je ljepota i tvorac Arša.

Godine 952.― (1546.)

(Mujezinović, 1988., str. 31)

Zidovi dţamije su bili ukrašeni netpisima iz Kur'ana koji glase: „Uzvišeni Allah kaţe: Zaista Allah poziva u kuću spasa. Bogomolje grade i odrţavaju oni koji vjeruju Allaha, sudnji dan, klanjaju, dijele zekat i imaju strahopoštovanje prema Allahu. Ti će biti upućeni.― „Moje kuće na zemlji su bogomolje, a njihovi posjetioci, a njihovi posjetioci ih odrţavaju, pa lijepo li je kada rob (boţiji) oĉisti se kod svoje kuće i potom mene posjeti u mojoj kući, a duţan je gostoprimac da poĉasti svoga gosta.― (Hadis-kudsi)

AUTOGRAM EVLIJE ĈELEBIJE U TRIJEMU ATIK ALI-PAŠINE DŢAMIJE

Dosta davno pronaĊen je i otkriven u trijemu Aladţa dţamije autogram poznatog turskog putopisca, svjetskog putnika Evlije Ĉelebije, koji poznatim stihovima na perzijskom jeziku daje sud o Aladţi i Foĉi.

Prilikom radova na restauraciji Musluk dţamije u ljeto 1973. godine, otkriven je ispod kreĉnih premaza još jedan autogram Evlije Ĉelebije ĉiji tekst glasi: „Za dušu Boţijeg miljenika (Muhameda), a za zadovoljstvo Allahovo (prouĉi) Fatihu. Pisao mujezin Evlija 1074 (1664.) godine― Ovaj zapis(3) ispisan je crnim mastilom na prostoru veliĉine 14x17 cm neshi pismom.

Harem Musluk dţamije je prostran i u njemu se nalazio veliki broj nišana, i to na jugozapadnoj i jugoistoĉnoj strani dţamije. Samo je manji broj nišana danas saĉuvan. Na sjeveroistoĉnoj strani se nalazi Musluk ĉesma kojoj je izraĊen krov od crijepa. Pored ĉesme je izgraĊena gasulhana, manji zidani objekat, gotovo istih dimenzija kao objekat ĉesme.

156

Na sjeverozapadnoj strani parcele, neposredno uz ulaz u harem sagraĊen je novi zidani objekat za potrebe Islamske zajednice. Objekat je zidan, većih dimenzija i sastoji se od prizemlja i sprata.

Na tom mjestu se nekada ranije nalazio mekteb. Ova dva objekta su nedavno izgraĊena.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata talijanske jedinice pretvorile su ovu dţamiju u vojniĉku kapelu i tom prilikom je uništen kameni mimber. (Mujezinović, 1988., str. 30) Sanacioni radovi na dţamiji vršeni su 1973. godin, ali nemamo podatake koji su radovi uraĊeni.

Musluk dţamija je potpuno devastirana 1992. godine usljed bombardovanja i miniranja. Ostala su samo ĉetiri vanjska kamena zida do visine krova. Ĉetvorovodni krov sa drvenom konstrukcijom, kao i trijem dţamije su zapaljeni i potpuno uništeni. Munara je porušena usljed miniranja i ostali su samo njeni dijelovi u donjoj zoni. Enterijer dţamije je u potpunosti uništen. Uništeni su svi prozori i portal, zatim mahfil i mimber, samo je saĉuvan mihrab koji je bio priliĉni oštećen.

Musluk dţamija(4) prema tlocrtnom rješenju pripada grupi jednoprostornih dţamija ĉiji je molitveni prostor natkriven ĉetvorovodnim krovom, sa natkrivenim trijemom u kojem se nalaze vanjske sofe i kamenom munarom(5).

U dţamiju se ulazi sa sjeverozapadne strane, preko otvorenog prostora kamenih sofa visine cca 45 cm. Sofe se nalaze sa obje strane ulaznog portala.

Vanjski gabariti dţamije su dimenzija cca 11,94 x 12,76 m, a dimenzije sofa su cca 12,76 x 5,00 m. Unutrašnji centralni prostor dţamije je kvadratnog oblika dimenzija 9,75 x 10,55 m. Zidovi su masivni izraĊeni od kamena kreĉnjaka debljine cca 110 cm. Fasadni zidovi i unutrašnji zidovi objekta su malterisani kreĉnim malterom i bojeni kreĉom.

Krov je ĉetvorovodni a konstrukcija krovišta dţamije je drvena izraĊena od ĉamovog drveta sa pokrovom od crijepa kanalice dvostruko slagane. Ĉetvorovodnim krovom objekta je natkriven i trijem koji se nalazi na sjeverozapadnoj strani dţamije u kojem su smještene sofe. Konstrukcija trijema je oslonjena je na 8 okruglih drvenih stupova ĉiji je radijus 30 cm od kojih se 6 nalazi na prednjoj a 2 na boĉnim stranama trijema.

Stupovi imaju profiloranu kamenu bazu.

Visina objekta mjerena od nivoa terena do tjemena krovišta iznosi cca 12,12 m. Svijetla visina molitvenog prostora od poda do stropa iznosi cca 7,34 m.

Na objektu ima ukupno 16 prozora. Prozori su drveni rasporeĊeni u dva nivoa i to tako da se na svim fasadama nalazi po ĉetiri prozora, dva u donjem i dva u gornjem nivou. Prozori donjeg nivoa su dvokrilni,

157

pravougaonog oblika sa demirima od kovanog gvoţĊa, ĉije dimenzije iznose cca 1,5 x 2,4 m. Ovi prozori imaju kamene ramove i prelomljeni luk visine 80 cm iznad prozora sa unutrašnje i vanjske strane.

Prozori gornjeg nivoa se završavaju prelomljenim lukom i njhova dimenzija iznosi cca 0,75 x 1,8 m.

Portal dţamije je masivan, izraĊen od kamena sa naglašenim visokim pravougaonim okvirom. Širina kamenog portala iznosi cca 3,3 m a njegova visina je cca 5,22 m. Portal se sastojao od masivnih dvokrilnih drvenih vrata dimenzija 1,30 x 2,40 m. Vrata imaju kameni ram koji se završava luĉno a iznad njega je prostor za ploĉu sa natpisom. Iznad je dio koji ima piramidalni oblik sa kamenim stalaktitima.

Mihrab je masivan, kameni i nalazi se na jugoistoĉnom zidu dţamije. Njegova širina iznosi cca 2,93 m a visina cca 3,60 m. Sastoji se od mihrabske niše polukruţnog oblika ĉiji radijus iznosi cca 1,0 m a visina cca 2,80 m. Mihrabska niša u gornjem dijelu ima kamene motive klesane dekoracije tzv. mukarnase (stalaktite).

Cijela površina mihrabskog dijela oko niše ispunjena je gustom plitkoreljefnom dekoracijom biljnog porijekla.

Mimber se nalazi na jugoistoĉnom zidu dţamije, i to desno od mihraba. IzraĊen je od kamena sa bogatom plastiĉnom dekoracijom. Mimber je dug 4,20 m, širok 1,10 m i visok 7,90 m. Sastoji se od tri dijela: - ulazni portal sa stepeništem i kamenom ogradom, - gornjeg piramidalnog dijela koga nose ĉetiri stuba, - boĉne trougaone površine koja se nalaze ispod ograde stepeništa.

Vanjska strana ograde mimbera kao i boĉne trougane površine su ukrašene plitko klesanim geometrijskim i floralnim ornamentima Mahfil se nalazi izmeĊu sjeverozapadnag i jugozapadnog zidu dţamije, na dijelu desno od ulaznih vrata.

IzraĊen je od kamena sa dekoracijom. Dimenzije mahfila su duţina cca 8,20 m a širina cca 1,97 m. Mahfil se oslanja na pet stupova. Baza stubova je kvadratne osnove. Kapiteli su izvedeni stalaktitnom dekoracijom.

IzmeĊu kapitela se pruţaju kamene ploĉe sa uklesanim dekorativnim, vitiĉastim lukovima. Gornji dio mahfila ĉini perforirana kamena ograda sa geometrijskim ornamentma. Geometrijske ornamente su formirale krunije šestokrake zvijezde i nešto manji heksagoni koji se nalaze u tri horizontalna niza.

Munara Musluk dţamije je kamena, prislonjena uz jugozapadni zid dţamije. Munara je vitka, visoka, zidana od klesanog kamena. Ulaz u munaru se nalazi na jugozapadnom zidu dţamije, a ulazi se iz prostora dţamije odmah ispod mahfila. Ukupna visina munare iznosi cca 31,5 m. Konstrukcju munare je izraĊena od kamenih blokova koji obrazuju prstenove ĉija unutrašnjiost ima kruţni oblik a vanjski obod je poligon sa dvanaest

158

strana. U unutrašnjosti munare je smješteno spiralno kameno stepenište kojim se prvo dolazi do mahfila pa onda do šerefe. Ograda šerefe je od kamena visine cca 95 cm. Krov munare je u obliku kupe prekriven olovnim limom sa alemom na vrhu.

Harem uz Musluk (Atik Ali-pašinu) dţamiju Harem uz Musluk (Atik Ali-pašinu) dţamiju je prostran. OgraĊen je betonskom ogradom novijeg datuma. Ima više nišana ali meĊu njima je najvredniji nišan Ibrahima, sina Husejinova iz 1546. godine, što pokazuje da je sahranjivanje vršeno od vremena izgradnje dţamije.953.

NATPIS NA NIŠANU IBRAHIMA, SINA HUSEJINOVA Nadgrobni spomenik na kojem se nalazi ovaj natpis izraĊen je od skopskog kristala kamena.

Njegova visina iznosi 90 cm a osnova je dimenzija 14x14 cm. Nišan ima turban u guţve na prevoj na kome je uklesana ruţa.

Ispod turbana su cik-cak-linije. Natpis u prozi na arapskom jeziku je smješten u 12 ĉetvornih polja.

Pismo: nesh. „Umrli i od Boga pomilovani, potreban milosti Uzvišenog Boga, Ibrahim, sin Husejinov. To se dogodi godine 953―. (1546/47.)

(Mujezinović, 1988., str. 34)

Musluk ĉesma uz Ali-pašinu dţamiju Musluk ĉesma spada u poznatije objekte ove vrste u Foĉi. Pretpostavlja se da ju je izgradio sam osnivaĉ dţamije i da je dţamija po njoj dobila naziv. Ĉesma je teško oštećena za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali je sanirana 1970. godine.

Na manjoj kamenoj ploĉi na ĉesmi nalazi se natpis koji je oštećen i moţe se samo proĉitati dio koji glasi: „Oporukom hadţi Jusufa, sina Sulejmanova, neka Allah oprosti mu grijehe...

Obnovljeno..... godie....― (Mujezinović, 1988., str. 35)

Musluk ĉesma je izgraĊena za potrebe dţamije kao i za potrebe lokalnog stanovništva. Objekat ĉesme je smješten na sjeveroistoĉnom dijelu dţamijske parcele, na uglu izmeĊu dvije ulice, Kasima Ćorića i ulice 8. marta. Objekat je pravougaone osnove dimenzija cca 2,5x2,5 m. Zidovi su izraĊeni od kamena a krov je ĉetvorovodni prekriven crijepom (izvorno je bio prekriven limom). Sa unutrašnje strane objekta je smještena abdesthana koja se koristi za potrebe dţamije novije izrade, a sa uliĉne strane je ponovo postavljena ĉesma odakle je stanovništvo i ranije koristilo vodu.

159

Korištena literatura: 1956. Bejtić, Alija, "Povijest i umjetnost Foĉe na Drini", Naše starine, Godišnjak Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1956, 23-75.

1983. Redţić, Husref, Studije o islamskoj arhitektonskoj baštini, Biblioteka Kulturno naslijeĊe, Sarajevo, 1983.

1996. Ĉelebija, Evlija, Putopis, Izdavaĉko preduzeće Sarajevo Publishing, Sarajevo, 1996.

1997. Muftić, Faruk, Foĉa: 1470-1996, Sarajevo, 1997.

1998. Mujezinović, Mehmed, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Knjiga II, 3. izdanje, Biblioteka Kulturno naslijeĊe, Sarajevo Publishing, 1998.

1999. Bećirbegović, Madţida, Dţamije sa drvenom munarom u Bosni i Hercegovini, Sarajevo Publishing, 1999.

2003. Projekat sanacije faza I Atik-pašina dţamija u Foĉi, izraĊen od strane Zavoda za zaštitu spomenika u sastavu federalnog ministarstva kulture i sporta, (1) ―Šeher Foĉu je osvojio Ebul-Feth sultan Mehmed han godine 1465. (hidţr. 869).

Foĉa se prostire duţ obale velike rijeke Drine od istoka prema zapadu. Veliki šeher nalazi se u kotlini na ravnom i prostranom mjestu. Ima 18 mahala i 2166 na sprat tvrdo zidanih kuća. Deset ih je muslimanskih, a osam bugarskih, srpskih i latinskih. Ima sedamnaest islamskih bogomaolja. IzmeĊu svih istiĉe se dţamija sultana Bajezida Velije u staroj ĉaršiji. To je starinska bogomolja, graĊena od tvrdog materijala u klasiĉnom stilu. Ima drveno kube, pokrivena je olovom i ima jednu munaru.‖ (Ĉelebija, 1996, 403404)

(2) U Carigradu postoji Atik Ali-pašina dţamija i postoji mogućnost da je taj isti Ali-paša iz naših krajeva, pa se svom zaviĉaju oduţio gradnjom dţamije u Foĉi.

Atik Ali-paša je, prema predanju, otkupio imanje od vladike u selu Vladikovu izmeĊu Ustikoline i Foĉe, koje je zavještao za svoju dţamiju. (Mujezinović, 1988, 31)

(3) Evlija se ovdje potpisao kao mujezin, a poznato je da je on bio u pratnji pojedinih velikodostojnika sluţbeni mujezin. Njegov melodiĉni glas ga je doveo na osmanski dvor gdje ga je zapazio sultan Murat IV, pa je Evlija nastavio školovanje na dvoru. Najvjerovatnije da je Evlija prilikom posjete Atik Alipašinoj

160

dţamiji nastupio kao mujezin recitujući ovaj tekst kojeg je napisao na zidu trijema, lijevo od ulaza u dţamiju. (Mujezinović, 1988, 33)

(4) Opis dţamije je baziran na osnovu starih fotografija i djelimiĉno na sadašnje stanje objekta.

(5) ―U Bosni i Hercegovini ovih dţamija ima mnogo više nego podkupolnih. Prema statistici iz 1933. godine u Bosni i Hercegovini je bilo 36 podkupolnih dţamija i 223 dţamije sa ĉetvorostrešnim krovom i kamenom munarom. Kod nas se dţamije sa kamenom munarom grade neprekidno od sredine XV stoljeća.

Po arhitektonskom i općem znaĉaju dolaze odmah iza podkupolnih dţamija. U Foĉi je meĊu devet dţamija sa ĉetvorostrešnim krovom i kamenom munarom, bilo nekoliko arhitektonski vrijednih objekata kod kojih su unutrašnji elementi bili izvedeni od kamena i bogato dekorisani, što svjedoĉi da su ih gradili vrhunski majstori‖.

(Bećirbegović, 1999, 43).

Objavljeno u "Sluţbenom glasniku BiH", broj 29/08.

priredio i prilagodio:Kenan Saraĉ

https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17939722362/in/photostream/

Turhan Emin-begova džamija Uploaded on May 21, 2015 https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17318403734/in/photostream/

161

Datum: 06.10.1956.

Turhan Emin-begova dţamija Prva dţamija u BiH po narodnim predajama izgraĊena je u Ustikolini 1448-1449 god. Nije poznato ko su bili graditelji dţamije. Njen osnivaĉ je Turhan Emin-beg, jedan od vojskovoĊa Murata II. Kakva i kolika je bila ta dţamija ne zna se. Pretpostavlja se da je poslije raznih rušenja i paljenja kroz ratove, dţamija iznova pravljena na istim temeljima.

29. novembra 1941. god. Turhan Emin-begova dţamija je spaljena.

Po završetku rata mještani su bili spremni da izgrade dţamiju, ali se radilo i o historijski vaţnom objektu, pa se tako Turhan Emin-begova dţamija našla na spisku prioriteta za rekonstrukciju kod Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti u Sarajevu. Istoriĉari, konzervatori i arhitekti su radili svoj posao od 1953. do 1955., da bi je 1956. god. predali za upotrebu. Svi su brinuli da dţamija dobije atribute kako bi saĉuvala imidţ najstarije u BiH. Uspjeli su, pa je, kao takva, stavljena pod zaštitu drţave.

Iz budţeta drţave utrošeno je 1.600.000 dinara za izgradnju, dok su mještani prikupili manji iznos novĉanih sredstava, ali su se odazivali svakom pozivu na radnu akciju u toku izgradnje. Na dan otvaranja su priloţili 50 ćilima i serdţada.

Sveĉano otvaranje obnovljene dţamije bilo je 6. oktobra 1956. god.

priredio i prilagodio:Kenan Saraĉ https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17318403734/in/photostream/

162

kroz Hercegovinu i Novopazarski Sandţak 1611. godine Uploaded on May 20, 2015

https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17871663096/in/photostream/ Kratki francuski putopis kroz Hercegovinu i Novopazarski Sandţak iz 1611. godine (od Leferva (Leferve), tajnika baruna Sansija (Sancy), francuskoga poklisara) Ovo kratko izvješće o putovanju preko Hercegovine i Novopazarskog Sandţaka, što ga u francuskom originalu i u prijevodu donosimo, potiĉe od Leferva (Leferve), tajnika baruna Sansija (Sancy), francuskoga poklisara, poslana g. 1611. u Carigrad.

Francuski poklisari kod Porte u 16., a dijelom i 17. stoljeću odabirahu, idući na svoje poslaniĉko mjesto, suhozemni put, koji je vodio iz Dubrovnika preko Trebinja, Gacka, Foĉe, Plevalja i Novoga Pazara put Plovdiva i Carigrada. To bijaše obiĉni drum, kojim prolaţahu trgovaĉki karavani i diplomatske misije i to ne samo francuske, nego i dubrovaĉke i mletaĉke, kao god i sluţbeni ulaci ovih drţava. Francuski poklisari obiĉavahu sastavljati o tom svom putovanju kroz Balkansko poluostrvo, neku vrst dnevnika, u kojemu taĉnim kronološkim redom pribiljeţivahu sva znatnija mjesta, kojima prolaţahu i stvari, koje im se na putu dešavahu. Taj posao sastavljanja putniĉkoga dnevnika bješe povjeren jednomu od njihovih tajnika, a pokadšto i više njih.

Ima nekoliko takovih francuskih putniĉkih izvještaja iz 16. i 17. stoljeća. Mi ćemo pomena radi citirati opis putovanja Aramona (Aramon), francuskoga poklisara u Carigradu iz g. 1547., koji bješe napisao poklisarev tajnik Ţan Šeno (Jean Chesneau), a izdao i bilješkama popratio K. Šefer (Ch. Schefer), ĉlan pariskoga Instituta (g. 1887.).

Drugi sliĉan putopis je od Fren Kaneja (Fresne-Canaye), koji g. 1573. pratijaše francuskoga poklisara Noailles-a u Carigrad. Taj je putopis priopćio u francuskom prijevodu i talijanskom originalu Hauzer (Hauser), docent na sveuĉilištu u Clermont–Ferrand–y (g. 1897.).

Putopis, što ga mi sada priopćujemo, razlikuje se od gornjih u toliko, što sastavljaĉ navraća u većemu broju imena rijeka, brda i mjesta u krajevima, koji nas posebice zanimaju. Na ţalost mi smo se, u pomanjkanju originala, morali posluţiti kopijom toga putopisa, koja se kopija nalazi u odjelu francuskih starijih rukopisa pariske Narodne Biblioteke (zavedena u katalogu pod šifrom 16. 172, fol. 131 itd), pa smo konstatirali da je većina geografskih naziva ili prosto ispuštena ili opet naopako prepisana. Mi smo nastojali po svom najboljem uvjerenju potonja ispraviti; ali se ne uhvasmo ni pokušati, da praznine ispunimo.

Dubrovnik Gospodin Sansi, koga kralj bješe imenovao svojim poklisarem u Carigradu, stiţe u Dubrovnik u augustu godine 1611. Iz Dubrovnika otputovao okolo 24 sata[1] 9. augusta i doĊe u pratnji dvajuh dubrovaĉkih gospara na Ploĉe, mjesto izvan gradskih vrata na jedno 400 koraĉaja, gdje mu bijahu pripravili stan. Ali prije nego što će krenuti na put, gospodin poklisar ode oko 12. ure dubrovaĉkom knezu i gospodskom vijeću i pozdravi se s njima. Oni mu opet poslaše na dar pekmeza. Gospodin poklisar prenoći na Ploĉama.

Sutradan u jutro (srijeda 10. augusta) otputovasmo okolo 12. ure. Poklisar je pojahao sa dvadeset drugova, a za njim iĊaše još osam tovarnih konja. Skrenuvši na lijevo uzesmo se penjati uzbrdice, ostavljajući more na desnu ruku, a grad za nama. Gospodin poklisar bi pozdravljen s

163

dubrovaĉkih bedema s deset ili dvanaest topovskih hitaca. Ono je brdo vrlo strmo i teškom se mukom uza nj penje. S njega se lijepo razgleda Dubrovnik i okolina ostrva.

Trebinje Odatlen udarivši preko strmenitih i kamenitih prijedjela, stigosmo uveĉer oko 20. ure (osam sati), na obalu rijeke Trebišnjice, na domak sela[2]), koje nosi njezino ime i koje je udaljeno jedno 18 milja od Dubrovnika. Utaborismo se na lijepoj livadi usred ravnice okruţene brdima. Ta je ravnica široka po prilici jednu milju i dvije milje dugaĉka. Brdo pred nama je obraslo šumom i puno kamenja. Na njemu ima nešto vinove loze. Gospodin poklisar krenu iz Trebinja u ĉetvrtak 11. augusta, te ruĉa u Ĉepelici, a na noćište pade u Bileću, u pokrajini Srbiji.

Ĉitav taj kraj je brdovit i kamenit, te je vrlo muĉno tuda putovati. Uspeh se na vrh planine, podno se vidi mala rijeka, koja izvire iz tri golema vrela. Potonja obuhvaćaju ĉitavu milju prostora i davaju toliku koliĉinu vode, da je rijeka u blizini Bileće vrlo velika. Taj je predio veoma plodan, izgleda barem tako, unatoĉ njegove bregovitosti i šumovitosti. On bi bio podesan za saĊenje vinove loze.

Odatlen krenusmo u petak 12. augusta i ruĉasmo u Crnici, gdje ima lijepa studena ĉesma.

Veĉerasmo zatim u Gacku koje je smješteno na polju dugaĉkom jedno ĉetiri milje i širokoj milju i po. To je polje lijepo i na njem pase mnogo stoke.

Sutjeska Odatle krenusmo u subotu 13. augusta u Trnovu luku, i tu provedosmo ostatak dana. To se mjesto nalazi u maloj dolini pokraj gorskoga potoka zvana Sutjeska, koji protiĉe na podnoţju dvijuh visokih planina. Istoga dana prevalismo vrlo visoku planinu po imenu Humić preko koje vodi vrlo strmenita staza. Sve je ostalo pokriveno šumom. Na spomenutomu mjestu ima tri drvena, na pola porušena karvansaraja. Silazeći niz brdo kupismo u nekoga pastira malena ovna za 22 jaspre, što ĉini 15 sola i 6 dinara (franceskoga novca). Ĉitavu noć vukasmo toga ovna, a u zoru prije polaska pojedosmo situ, kuhanu u vrlo ĉaĊavomu kotlu.

Mlinski kamen povaljen nasred puta, sluţio nam je mjesto ĉinije, stoljnaka, otiraĉa i tanjira. Uza sve to po uvjeravanju svekolike druţine nikada nam jelo nije bolje išlo u slast. U nedjelju 11. augusta gospodin poklisar ruĉa u Tjentištima, selu na rjeĉici zvanoj (Sutjeska), u blizini Hercegovine u Morlaškoj. Tu ima još jedna rjeĉica, preko koje se prolazi tri puta na malenim drvenim ćuprijama. Popevši se za tim na brdo, koje se diţe na lijevo, mi vidjesmo tu rjeĉicu kako teĉe na desno i sve većma raste, dok se ne suzi izmeĊu dvije lijepe, plodne i dobrim dijelom šumom obrasle planine.

Foĉa Nakon kakova ĉetiri sata putovanja po obronku reĉene planine opet preĊosmo rijeku, koja se zove Drina (pod tim je imenom zabiljeţena na zemljopisnoj karti), velikim drvenim mostom, koji je duţi od mletaĉkoga rijalta. Taj je most podignut na cigli jedan svod poduprt na oba kraja. Zatim, ostaviv za sobom most i rijeku, koja ĉini malen zavoj, proĊosmo kroz maleno selo od kakovih pet ili šest kuća i putujući uz obalu rijeke, koja teĉe na našu lijevu ruku, te nakon po prilici sat i po hoda stigosmo u varoš Foĉu, u pokrajini Hercegovini, gdje ima još jedan most prebaĉen preko rijeke Ĉehotine (?). Ta varoš nije opkoljena bedemima i u njoj ima kakovih 800 drvenih i vrlo niskih kuća, bez pendţera.

Ima još mnogo malih dţamija. Kraj je priliĉno lijep. U toj varoši gospodin poklisar prenoći u karavanskom hanu, prostoriji sliĉnoj trţnici, u kojemu odsijedaju putnici. U tomu se hanu moţe

164

udobno smjestiti 300 konja. On je sagraĊen od dobra kamena i pokriven olovnim krovom. U tomu gradu se pravi mnoštvo noţeva, na glasu ne zbog ĉvrstoće, već zbog izradbe.

U ponedjeljak 15. augusta reĉeni gospodin ruĉa u Ustikolini, koja se nalazi u reĉenoj pokrajini Hercegovini. Izišav iz Foĉe, poĉesmo se penjati uz planinu, plodnu i punu voćaka, ţita i ponešto vinove loze. Dovlen je kraj brdovit i slabo napuĉen; ali zato prepun divljaĉi. Ima naroĉito sva sila grlica i divljih golubova. Ĉitav je predio pokriven hrastovom šumom.

Taslića (Plevlja) Odatlen reĉeni gospodin stiţe na noćište u Bahovo[3]) u pokrajini Hercegovini. U tomu mjestu se podigla jedna kuća ili karvansaraj, koja sluţi skloništem putnicima, kako se uopće po ĉitavoj Turskoj nalazi. (…) Krenuvši odatlen, reĉeni gospodin doĊe na konak u Tasliću (Plevlje), varoš u spomenutoj pokrajini u Hercegovini, koja broji po prilici 400 ognjišta. U toj varoši ima tri dţamije, dvije od kamena, a treća od drveta. U jednoj od dviju kamenitih ima lijepa ĉesma. U toj varoši ima još dva karvansaraja, priliĉno prostrana i prekrivena olovnim krovom. IzmeĊu Pulmiĉe i Tasliće kraj je vrlo lijepo obraĊen, a na mjestima gdje nema voćaka, porasla je mlada šuma. Predio je ipak u većoj mjeri šumovit nego li go, a obiluje malim izvorima ţive vode. Prije nego se doĊe u reĉenu varoš, na jedno dvije milje od nje, nalazi se malena rijeka koja teĉe dolinom, te se pruţa na desnu ruku. To je bila prva varoš, u kojoj zatekosmo uljudnu ĉeljad, koja se divljaše glatkosti naših maĉeva i maĉeva naših pratilaca, doĉim se drugi neotesaniji, podrugavahu, veleći da su raţnjevi naših pratilaca dobri, da se iz njih grade ĉavli. Neki opet, koji bijahu u kavani blizu karvansaraja, ponudiše nam kahve, koja nam nipošto ne prija.

Prijepolje U srijedu 17. augusta reĉeni gospodin ostavi Tasliću i udari putem na desno. Putovasmo tako kroz brdovit i gotovo posvuda šumom obrasli kraj. Nakon jedno ĉetiri ili pet sati putovanja, uzesmo se spuštati niz brdo, a to spuštanje traje vrlo dugo. Napokon naiĊosmo na malenu rijeku, široku nekoliko metara kamenom, koja proticaše na našu lijevu ruku. Udarivši putanjom, koja vodi uz obalu te rijeke, planina nam ostade sada na lijevo, a rijeka na desno. Ta se rijeka zove Seljesnica. Nakon nekoliko sati jezdenja, sveudilj uz obalu, prijeĊosmo rijeku preko drvenoga mosta s tri svoda. Prevaliv još nekoliko hiljada koraĉaja, preĊosmo kroz jedno tursko groblje i stigosmo u varoš od jedno trista ognjišta po imenu Prijepolje, u pokrajini Hercegovini. Ni ova varoš kakogod niti preĊašnje nije zatvorena, a i u njoj su kuće od drveta i niske. (…) Proslijediv naše putovanje stigosmo do kakova dva sata u mjesto zvano Mileševo, gdje ima crkva sv. Save s grĉkim kaluĊerskim samostanom, u kojemu ima dvadesetak kaluĊera, koje mi pohodismo. Na unutrašnjim duvarovima manastira mnogi putnici bjehu upisali svoje ime, a meĊu ostalima i gospodin Bri, po ĉemu razumjesmo, da je gospodin Lankom[4], putujući kao poklisar, morao tuda proći, pošto se gospodin Bri kao plemić nalazaše u njegovoj pratnji. Ovi su kaluĊeri jadno odjeveni i ţive po siromašku.

Oni nose na sebi tek jednu košulju i bijednu haljinu iste boje kao u kapucina u Francuskoj, uz to otvorenu sprijeda sve do pupka, bez pojasa i bez dugmeta, tako da im se vidi trbuh, a u većine je mantija na više mjesta prodrta. Jedni bjehu bez cipela, a drugi obuveni. Svi pak imaĊahu na glavi kapu s dva uha poput one što se zove ―a la coquarde―, a koja je ljubiĉaste boje i sprijeda izrezana. Njihove su vlasi vrlo dugaĉke i padaju im u neredu na ramena, tako da sa svojim jako mršavim licem pobuĊuju silnu sućut u onih, koji ih gledaju. Uostalom unutrašnjost njihove crkve u priliĉno je dobrom redu. Crkva je iznutra obojena. Oprave za obavljanje bogosluţja su u priliĉno hrĊavom stanju, stare i većinom istrošene. Tu nam bi ponuĊeno mnogo vrlo dobrih crnih

165

damaskih šljiva. Karvansaraj ne valja baš ništa, ali u njemu ima lijepa ĉesma. Pošto smo se u crkvi zadrţali jedno po sata i pomolili Bogu, uzjahasmo naše konje i zaputismo se našim prijašnjim drumom put brda.

Mileševo Na jednu milju po prilici od toga mjesta reĉeni gospodin doĊe na noćište u varoš u kakovih 100 ognjišta, zvanu Mileševo, u reĉenoj pokrajini Hercegovini ili Srbiji, kojoj na sjeveru diţe se visoka brid (to je ona ista, što je malo prije spomenusmo). Na vrhu te bridi ima jak zamak koji nosi isto ime kao i varoš ili inaĉe Rocca partita[5]).

U ĉetvrtak 18. augusta, reĉeni gospodin krenu iz gornjega mjesta putem, koji iz karvansaraja vodi na desno. Sišav zatim niz tu planinu, udarismo obronkom jednoga drugoga brda, ĉiji vrhunac ostajaše nam na desnu ruku. Ova se planina ide iz Hercegovine do u Albaniju, koja je od toga mjesta udaljena tek dva dana hoda. Ĉitava je planina pokrivena drvećem, a tako isto i put. A kako nas Vlasi (to su seljaci koji vode kiridţijska kola) utjeraše u strah zbog lupeţa, mi sjahasmo s konja i uzesmo paziti na se, drţeći pripravne naše pištolje i arkebuze. Ovaj klanac je dug kakove dvije milje. Ostaviv za sobom ovu planinu preĊosmo u drugu na lijevo.

Potonja je potpuno gola, bez šume i bez drveća, te sasvim pusta. Prešavši ovu planinu i jedan potok izaĊosmo iz pokrajine Hercegovine i uĊosmo u Bosnu. Na ulazu potonje zaustavismo se, da ruĉamo u mjestu zvanom Halmovica, nedaleko od nekoliko kuća. (…)

U petak 19 dana (mjeseca) augusta gospodin (poklisar) ostavi gornju livadu i stiţe u ruĉano doba u Rašku ţupu, a to je karvansaraj osamljen na malenoj livadi na podnoţju jedne planine. Kroz tu livadu protiĉe malen potok zvan Ljudska. PreĊosmo (zatim) kraj, obrastao na više mjesta šumom, dok je ostalo zemljište dobro i veoma podesno za obradbu, ali vrlo slabo napuĉeno, jer ne viĊesmo do desetak kuća raštrkanih amo tamo po brdu. Gospodin (poklisar) provede ovdje ostatak dana, pošto je bez odmora bio prevalio put, koji se upravo tu svršava. Ovaj je karvansaraj sazidan od kamena i pokriven ćeremetom i u tomu kraju raĊa dobro vino.

Novi Pazar U subotu 20. augusta gospodin (poklisar) udarivši put istoka duţ livade, koja mu ostajaše na desno, a koja je vrlo dugaĉka i uzana, ode se utaborit pokraj seoca zvana Luka od Novoga Pazara, pršav prije toga ispred novo-pazarskoga karvansaraja. Na domak te varoši, koja se po turski zove Jeni bazar, i koji nam ostaje na desno, nije gotovo nimalo dugoljasta; ali je s obzirom na onu, koju za sobom ostavismo velika, pa broji kakovih hiljadu kuća, nešto bolje zidanih od onih, što ih prije bijasmo vidjeli. Kuće su naime većinom od zemlje ili od kamena, a sve su pokrivene ćeremetom. One su uza sve to bez iznimke niske. Varoš je podignuta na spomenutoj livadi na prostranom i trouglastom mjestu, tako da izgleda vrlo slobodna, a kuće su okruţene u njoj topolama. Jer se ĉini da im je veselje saditi ovo stablo koje sade uvijek priliĉno mnogo pokraj dţamija, za ukras potonjih. Na malenu brjeţuljku, koji se diţe na našu lijevu ruku vidi se zamak na domak varoši. Taj zamak gospoduje ĉitavim krajem, koji je priliĉno lijep i sastoji od dugaĉkog polja, kroz koje se vijuga malen potok Butika, imajući s jedne i s druge strane po jednu planinu, napola obraslu mladom hrastovinom. Ostalo zemljište ĉini se da je dobro, pa je velika šteta, da nije obraĊeno, jer bi inaĉe proizvodilo znatnu koliĉinu ţita. Ima još i nešto vinove loze zasaĊene amo tamo po obronku planine, koji gleda prema jugu.

Ja mislim da je razlog tomu nedostatku obraĊivanja slaba napuĉenost ovih krajeva, koji su u istini uopće slabo naseljeni, akoprem ima zemlje dovoljno da se prehrani velik narod. Ali videći, da je tlo tako slabo obraĊeno pokraj Novoga pazara, koji je (meĊutim) dosta velika i dobro napuĉena varoš, ja mislim, da je tomu kriv nemar i lijenost stanovnika, koji rade samo toliko, da mogu

166

preţivjeti, pa se ĉini, da im nije stalo do toga, da im i preostane štogod; tako da obradiv koliko im je dosta za podmirenje njihovih potreba, ostalo ostavljaju na ugaru. Ta ĉeljad silno voli dokolicu, na koju je jako privikla. Ona mnogo besposliĉari, i provodi veći dio dana sjedeći pred vratima ispod kućne strjehe, koja se jako nadvisuje nad ulicu i zabavljajući se meĊusobnim razgovorom i posmatranjem prolaznika, pa ju nije nikada viĊeti na šetnji. Njezin kruh je loše pravljen, te slići slabo peĉenomu i beskvasnomu kolaĉu. Njezin je napoj voda ili šerbet. Potonji se pravi od vode i meda. Ona goji priliĉno malo blaga, to jest volova, krava, ovnova i koza. Tu vidjesmo groblje vrlo dugaĉko i bez ograde, u kojemu ima veoma mnogo grobova. Potonji su ĉetverouglasti kamenovi, a imaju pokadšto po ĉalme. Izviše groblja ima nekoliko bivola, a i peradi: ali je kraj bogat grivnašima i grlicama. U blizini Novoga pazara vidi se nekoliko kaluĊerskih samostana. Tu ima i ponešto rimo-katolika, kako saznah od dragomana, koji mi pokaza na lijevo jednu malu crkvu (katoliĉku) pokraj maloga mosta, na koji naiĊosmo, pošto proĊosmo varoš.

U blizini drugoga mosta na milju od ovoga, idući u pravcu livade, vide se naravne tople kupelji), a pokraj njih dvije grĉke crkve, jedna na lijevo na vršku brijega, posvećena sv. ĐorĊu), druga sv.

Petru i Pavlu. Ĉitavi ovaj kraj pripada još pokrajini Bosni. Odatlen gospodin (poklisar) proslijedi svoje putovanje preko spomenutog polja, zateĉe na jednu milju daleko rijeku, zatim se uze penjati uz jedno brdo na lijevo po putevima punim drveća i pukotina. Pošto saĊe niz to brdo utabori se u seocu zvanom Barica, u pokrajini Hercegovini, koja leţi na malenomu brjeţuljku i na priliĉno tijesnom mjestu. Bojeći se razbojnika, kojih, kako nam rekoše, ima u okolnim brdima, postavismo straţe na ĉetiri opreĉna kraja, a druge ĉetiri ĉinjahu ĉitavu noć ophodnju.

U nedjelju 21. augusta gospodin (poklisar) krenu iz reĉenoga mjesta, te nastavi putovati planinom, koja je jako obrasla šumom. Sišav zatim niza nju nešto strmim obronkom, on preĊe gazom rijeku u Hercegovini, koja teĉe izmeĊu izmeĊu dvije planine. Potonja se zove Kopaonik, te je silno obrasla mladom šumom i visokim stabaljem. Planina je priliĉno strma: ali put (koji preko nje vodi) je dobar, sve poĉam od Dubrovnika. Ova je planina u istini tako visoka, da se s njezina vrhunca prostim okom vide vršci svijuh brda unaokolo. Poljana, na kojoj ruĉasmo, je prijatna zbog hlada od bukove šume, koja se tu nalazi. Ona nije na samomu vrhu plane, pošto se nama na lijevo diţe dosta visok breţulja potpuno ogoljen poput ćelave glave, po ĉemu sudim, da to mora biti najviši vrh planine. Hendek kojim prolazi spomenuta rijeka, okruţen je dobro obraĊenom zemljom a po strani ima i ponešto vinove loze. Na jedno tri milje na reĉenoj planini gospodin (poklisar) bješe se odmorio na livadi na malenomu komadu zemlje orošenomu vodom iz nekoliko ĉesama, a u sjeni malene bukove šume i tu ruĉa[6]).

Nakon ruĉka on proslijedi put preko obronka planine i njezinoga vrška na lijevo, za tim saĊe putem spomenutim i pokrivenim lijepim bukvama kao i ĉitavi obronak ove planine i planina unaokolo, te stiţe u seoce zvano Blaţevo selo, u pokrajini Bosni. To je mjesto okruţeno brdima i nalazi se na vrhu jedne male visoĉine, gdje se utaborismo i provedosmo noć. Tu g. poklisar zateĉe ulaka mletaĉkoga baila[7] u Carigradu, koji uĊaše u Kotor.

Prokuplje U utorak 23. augusta gospodin (poklisar) krenu udariv popreko kroz polje, doĊe se utaborit na malenoj livadi. I poĊe dalje uz polje sve do Prokuplja, dosta velike, ali priliĉno loše graĊene varoši, pošto su kuće većim dijelom niske i pokrite drvom zbog nestašice zemlje[8]. Ova je varoš vrlo stara, i u njoj ima lijepih dţamija. Tu stoluje i kadija. Gospodin (poklisar) prenoći ovdje u karvansaraju, koji je vrlo hrĊav. Polje, koje preĊosmo, omeĊašeno je oda sviju strana dvjema planinama pokrivenim drvećem, na prostoru od dobro dvije milje. Zemlja oko Prokuplja je vrlo dobra i obiluje vinovom lozom. Zemlja je crnica i dobra za sijanje ţita. Ona je lijepo obraĊena na

167

jednu milju u okolo spomenute varoši, a podalje ako prem je zemljište još uvijek dobro, ona je slabo obraĊena, izuzam u blizini sela. Opazismo, da su stanovnici u varoši vrlo pristupni. Skupiv se oko na soni posmatrahu naše kretnje, odijelo i oruţje, nadasve naše maĉeve, koji proĊoše preko sviju ruku. Oni se divljahu njihovoj uglaĊenosti i ţeljahu ih kupiti. Mi ih naĊosmo jedno deset ili dvanaest pokraj dućana po njihovomu obiĉaju pod strehom, koja se nadiţe jako nad ulicom, gdje pušahu duhan i pijahu neku crnu vodu koju nazavlju kavom, a koju piju tako vruću da jako peĉe, pa ju stoga i srĉu pomalo, krajem usana. Oni ostadoše tu sve do noći, a sutradan ujutro mi ih opet zatekosmo na istomu mjestu, kamo bijahu došli vrlo rano.

Oni dovode vodu u svoje ĉesme kroz otvorene oluke, što je i uzrokom, da je ta njihova voda vrlo topla. Dalje od toga mjesta ne naĊosmo nijedne ĉesme, a mjesto potonjih (kao uopće po ĉitavoj Turskoj), ima ĉatrnja s priliĉno dobrom vodom. U toj varoši ima kršćana, ĉija se crkva nalazi na ulazu u grad. Ima vrlo dobra vina, što ga kršćani prodavaju. Ima mnoštvo Ċaka, koje nazivlju softama, a koji se poput naših sveuĉilištaraca skiću noću po ulicama, te nekaţnjeno ubijaju i ograbljuju prolaznike.

1. U Dubrovniku bješe obiĉaj brojati satove na talijanskomu ĉasovniku, to jest bez prekida ure dana i noći 2. Današnja varoš Trebinje.

3. Fresne – Canaye spominje takoĊer to mjesto pod imenom Bahra, te veli za nj. da je selo na brdu Conaz (Kovaĉ).

4. Savary-Lancosme, francuski poklisar kod Porte god. 1585.

5. Valjda odbijena brid.

6. Opetuje što je malo gore rekao 7. Naslov mletaĉkoga poklisara kod Visoke Porte 8. Valjda za graĊenje opeka

bosnjaci.agency/kratki-francuski-putopis-kroz-hercegovinu...

www.flickr.com/photos/132514145@N05/17871663096/in/datepo...

priredio i prilagodio:Kenan Saraĉ

https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17871663096/in/photostream/

168

169

170

FOĈA - XIX stoljeće Uploaded on May 19, 2015

https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17863457582/in/photostream/ IZ HISTORIJE FOĈE Iz Goraţda u Foĉu.

USTIKOLINA - FOĈA - JELEĈ

Iz Goraţda u Foĉu.

U zoru uĉinimo izlet u Foĉu divnom cestom, što ide uz lijevi brijeg Drine. Ima tek nekoliko godinu, da se je ta cesta izgradila; donde se je u vaţnu, prostranu i prometnu Foĉu sa sviju strana dolazilo samo tegotnim jahaćim putovima. Danas se tuda voziš oštrim Irisom. Najprije uz šljivike, u kojima je drveće tako gusto osuto tamnomodrim šljivama, da se skoro ni ne vidi lišće; onda dolaze polja, zasagjena duhanom, i mnogo golemo orahovo drveće, no za ĉudo na jodnom je polju bilo i lupina. Cesta ide ukraj Drine jednako uz visoke gore; korito je, u kojem teĉe Drina, široko i pjeskovito, a voda kao da je najniţe spala. Naša je strana veoma ţiva, dobro obragjena, 1 mnoga umiljata naselja proviruju iz svjeţega zelenila. Zgrade su ovdje već drugaĉije izgragjene; mjesto drvenih kuća grade se kuće od opeke i veoma je znaĉajno, da to biva skoro svagda tamo, gdje je na dugaĉkim kanapima obješen duhan, da se suši, ili gdje je još u polju na struku. Nema sumnje, da je veza izmed duhanskih nasada i gragjevina.

171

Seljaci stiću bolji dohodak, privikavaju — kao što je i prirodno - - uz veće potrebe i hoće da doliĉnije stanuju.

Kako je vaţno za Bosnu i Hercegovinu, što se je sve više stalo saditi duhana, vidi se po iskazu financijalne uprave za godinu 1894.

Poreza na duhan upisano je te godine 4,606.000 for.. za 6:20.000 for. više već prijašnje godine. Nada sve se sadi duhan u Hercegovini i to osobito u trebinjskom, stolaĉkom i ljubuškom kotaru; u Bosni oko Foĉe i Srebrenice. U Hercegovini se je na 2700 hektara dobilo 45.0011 dvocenti, te se je producentima isplatilo 1,800.000 for. Prave se od njega cigarete i duhan za ĉibuk, a ide najviše u Austriju i Njemaĉku, i sve ga se više traţi. Da ga se i u zemlji mnogo troši, sasvim je prirodno. Kako se sagjenjem duhana lijepo zaragjuje, vidi se po tom, da se u Hercegovini najbrţe ostvaruje prelaz iz kmetstva u slobodnjaštvo.

Putom pregjosmo samo nekoliko mjesta: Ĉovĉiće, Mravinjac, Han Osanicu i varošicu Uatikolinu; zato smo uz cestu naišli na razne male turske kavanice. kojima su valjda vojnici naškrabali na zidove ovakva umiljata imena: „Care Bertha", „Cafe Julie", „Gate Mizi", valjda u uspomeni na drage svoje u dalekoj otadţbini.

USTIKOLINA Ustikolina te se doimlje veoma prijatno i kao imućno mjesto. Ime je dubila Ustikolina od rjeĉice Kolone, kojoj je ovdje ušće u Drinu. Kada su Osmanlije osvojili Bosnu, bilo je to znamenito mjesto, cvala je tada zlatarska radnja, trgovina je bila razgranana, a u okolišu je bilo velikih vinograda, po kojima se još i danas ona mjesta zovu „Loze" i „Vina*. Bila je u Ustikolini kamenita crkva i temelji joj se još vide. Odma do crkve radnici su, kada su gradili novu cestu, našli presvogjen grob i u njem ĉovjeĉije kosti. Narod veli, da su se tu sahranjivali monasi od one crkve.

Da je ustikolinski kraj već davno prije bio dobro napuĉen, vidi se po velikoj mnoţini pretpovjesnih grobova na Cvilinskom polju kod Ustikoline i grobova odma uz lijevi drinski brijeg, a za docnije doba po velikoj mnoţini starih razrušenih gradova u okolišu Ustikoline. U sredini Cvilinskoga polja vide se temelji stare tvrgjave; to se mjesto i danas još zove „Gradina" ili i „Cvilinski grad".

U jednom hudţetu (presudi), što se je napisao pred 150 godina za neku ţenu iz Ćureva, spominje se (Myron vit. Zarzvcki u „Glasniku zemaljskoga muzeja"), da se je parnica vodila pred mutesarifom Omer pašom Ĉengićem u Donjem Odţaku kod Ustikoline, te se po tom ĉini, da je u ono doba tamo mutesarif stolovao. U jednom starom fermnnu nazivlje se Ustikolina šeherom (gradom), a Foĉa samo kasabom (varoši), te bi i po tom Ustikolina bila tada vaţan grad. Kada je sultan Mehmed Fatih godine 1463. došao sa svojom vojskom u ovaj kraj, sigje on s gore na lijevom brijegu rjeĉice Jošanice (desno od Drine) i tu se zapoĉne bitka s Bosancima. Bila je to krvava bitka i s obadviju strana pade mnogo vojnika i vojvoda, te su tu na bojištu i pokopani, Tada je nastalo groblje na Jošanici s onim mnogobrojnim kamenitim nadgrobnim spomenicima, na kojima su uklesane jutarnje zvijezde, sablje, zastave, lukovi i strijele. Pripovijeda se, da je jedan turski vojvoda gonio najvećega bosanskoga junaka, Ivka iz Jošanice,

172

sve do Cvilinskoga grada, pa ga tamo stigao i smaknuo. Gdje je Ivko pao, tu je i pokopan, a kamen, što su mu na grob poloţili, još se i danas zove „Ivkov kamen". Ovaj se turski vojvoda opet vrati na bojište na Jošanici i tamo mu jedan Bosanac odsijeĉe glavu. To je bilo odma uz obalu. Ubijeni vojvoda — pripovijeda narod — uzme svoju glavu pod pazuhu i ode na desni brijeg Jošanice, gdje su ga i pokopali. Na kamenu, što mu je metnut ĉelo glave, ima izdubina, iz koje svijet pije vodu, i kaţu. da svako, makar kakvu bolest imao, odma ozdravi, ĉim se te vode na pije i na grobu se pomoli. Ovomu se „ljeĉilištu" dolazi najviše u posljednji utorak pred Gjurgjev-dan.

U ono doba, kada se je sultan Mehmed Fatih borio s Bosancima, ţivjela su u Ustikolini tri brata, Miroje, Ljuboje i Dragoje Kujundţić, i njihova je porodica bila najvigjenija u svem kraju. I crkva, ĉije smo ruševine gore spomenuli, bila je pod njihovom upravom. Nekoji iz te porodice bili su monasi u Ustikolini, Foĉi i Goraţdu. Jedan od te trojice braće - - drugi vele: mati — ode sultanu u susret i prevede ga preko Drine u Ustikolinu. Kada je sultan bio nasred rijeke, potone mu konj, te sultan rekne: „Bu su derin!" (Voda je duboka!) Od rijeĉi „derin" kaţu da je nastalo ime rijeke Drine. Za hvalu, što su ga preveli preko Drine, pokloni sultan braći Kujundţićima spahiluke, dade im fermane i bujruntije, i od onoga se doba Kujundţići zovu i Spahići. Braća Miroje i Ljuboje prime islam i od njih — kaţu — potjeĉu begovi Mirići i Ljubovići. Treći brat, Dragoje, ostade vjeran vjeri svojih otaca, ali ipak i njemu dade sultan spahiluk i bujruntiju. Po tom su fermanu njegovi potomci, Kujundţići-Spahići, sve do najnovijega doba uzimali desetinu u ustikolinskoj općini. Kada su ona dva brata primila islam, preseli se treći brat, kršćanin, u blisko selo Ligote, gdje još i danas ţivu njegovi potomci. Kujundţići Spahići. Dvojica iz Te porodice, dva brata, pregjoše u Foĉu, pa su tamo od najvigjenijih gragjana i na glasu kao najvještiji zlatari.

Kada je sultan ušao u Ustikolinu, ostavi tamo odio vojske pod Turhani Eminom, koji je, kako se priĉa, sagradio dţamiju u Ustikolini.

Odavde pošlje sultan straţu spram današnje Foĉe, koja se je onda, kako kaţu, zvala Radovina, da vidi, šta je tamo. Kada su se vojnici vratili, pripovjede sultanu, da su u onom kraju naišli na mjesto, gdje ima velikih vinograda i mnogo buradi (hepsi fuĉi). Turska rijeĉ „fući" oznaĉuje „bure", te tako kaţu da je nastalo ime docnijemu gradu Foĉi. Drugi opet pripovijedaju, da je Foĉa dobila ime od mnogoga voća, što tamo i u okolišu izvrsno rodi.

Na sjeveroistoĉnom kraju gradića Ustikoline uzdiţe se dţamija, izgragjena u godinama 866. do 869. p. Hidţr., dakle odma u prvim godinama, kako je Bosna osvojena. Prama tomu ide ona u najstarije dţamije u svoj zemlji. Munara na desnoj strani zgrade sagragjena je kao i sva zgrada iz klesanoga kamena, te ima ispod šerefe (galerije, otkuda zovu na molitvu) uokrug fino izrezuckane stalaktitne ornamente; Dţamija i munara pokrivene su olovom, predvorje cigljom. Kraj dţamije ima staro turbe, u kojem je pred 150 godina sahranjen Kadri Alajbeg Ĉengić, pradjed porodice Ĉengića, što ţivi u Odţaku, ĉetvrt sata od Ustikoline. Stanovnici ustikolinski pripovijedaju, da je jedared došao nekakav konj na groblje i nogom probio pokrov toga groba.

Kada su Ustikolinci to opazili, odma dolete, da oprave grob. Tom

173

prilikom nagju u grobu tri ploĉe, koje su tako postavljene bile, da su dvije stajale osovljene, a treća bila kao pokrov. Mrtvac nije dakle bio onako sahranjen, kao što danas sahranjuju muhamedovci svoje mrtvace.

Turhani Emin, koji je po narodnoj predaji sagradio taj hram, pokopan je, kako kaţu. na Presjeci. Presjeka leţi podrug sata sjeverno od Ustikoline, te je po prići dobila, takvo ime otud, što je ovdje turska vojska „presjekla" bosansku vojsku. Na jodnom ravnom nišanu (muhamedovskom grobnom spomeniku), koji se gore zašiljuje. vidi se polumjesec sa zvijezdom i nad njim spirala. Kaţu, da je to grob nekakvoga Tatarina ili Persa. Stari su grobovi raštrkani po gorskom hrptu; lijevo se vidi ravnica i malo jezerce. Med svim grobovima, što se tu nalaze, istiĉu se ljepotom dva groba; nišani su im mramorni, no polomljeni. Na jednom se nalaze ostanci napisa : „ . . .

Emiri livai herceg", t. j . emir ili namjesnik hercegovaĉki; od godine ima samo: „Sene tisa ve sittiue", t. j . godine . . 69. Na trećoj strani: ,,Kad intekalel merhumu ibni", t. j . preselio se je (umro) ljubljeni sin. Komad, na kojem je bilo upisano stoljeće od godine i ime pokojnikova oca, odbijen je od kamena. Stari Muhamed beg Ĉengić iz Odţaka pripovijedao je, da su pred ĉetrdeset godina, kada je on posljednji put bio na tim grobovima, spomenici bili ĉitavi i da je tada još sasvim jasno proĉitao napis na jednom spomeniku. Kaţe, da je pisalo: ..Turhani Emin" i godina smrti 869. Blizu tih grobišta ima i mnogo bogumilskih grobova s velikim ĉetverouglastim kamenovima i ploĉama, no ni na jednom od njih nema ornamenata ni napisa.

Svakako dokazuju ti ostanci iz starih vremena, da je Ustikolina negda bila vaţniji grad; danas je to malo mjestance, gdje se u velike sadi duhan. Nema kuće bez zelenih struka, a na polju bujaju zelene biljke s golemim lišćem. Stanovnici su na dobru glasu kao vještaci u sagjenju duhana, a sadi ga se u ovoj općini svake godine sve to više. Ovdješnja su duhanska polja prave uzorne nasade.

FOĈA Iz Ustikoline dolaziš za sat u znameniti grad F o ĉ u na sutoku Ĉehotine i Drine. Već na prvi pogled, dok se pribliţuješ gradu, veliĉajno te se doimlje. S obiju strana rijeke velike nove gragjevine, vojniĉke zgrade, kao da ulaziš u kakvu tvrgjavu. Nov ţeljezni most ide preko Drine i najprije se prolazi kroz vojniĉki tabor s ogromnim obranbenim utvrdama. Onda se voziš jednim dijelom ĉaršije, pokraj dţamija i dućana, uskim truskavim ulicama, te na koncu staješ pred lijepom evropskom zgradom, „hotel Gerstl". Preko puta od hotela ukusna je zgrada kotarske oblasti. Restauracija je sasvim kao beĉka, a kuhinja su i podrum, da ne mogu biti bolji, samo nam se je tuţio gostioniĉar, što je odregjeno, da se vojniĉka posada smanji, jer mu tim nestaje velikoga broja dnevnih gostiju. Ja sam to pozdravio kao znak spokoja i reda u ovom kraju, koji je još godine 1882. spadao u najbuntovnije i najnemirnije krajeve. Utvrde, ili kako se ovdje nazivlju: „obranbene vojarne" uokrug grada po visovima prikazuju u istinu ratnu sliku. Ovdješnji je svijet, kako je stisnut izmed Novogapazara

174

i Crnegore, samo puškom i handţarom u šaki mogao da se laća mirna posla, — ako već nije i sam skakao na ustanak. S poĉetka ustanka godine 1881. i 1882. mala je posada, koja je tada brojala samo 200 momaka, imala ovdje ljute borbe, i mora da je u Foĉi bilo zbilja tjeskobno, kada su sa sviju bregova, sto se kao zelen vijenac ovijaju oko grada, zahuktale vatre ustaških straţa. Danas je to drugaĉije i svako, 8 kim sam se sastao, iskazivao je svoje zadovoljstvo s današnjim prilikama.

Kada sam se malo odmorio, zaputim se po gradu. Za pravo je to hercegovaĉki grad, no godine 1880. odcijepljen je foĉanski kotar od hercegovaĉkoga okruţja mostarskoga i pripojen sarajevskomu okruţju.

Foĉu nijesam iz prijašnjih vremena znao, pa sam razliku izmed nekadanjega i sadanjega doba spoznavao samo po novim zgradama i evropskim poboljšicama. Bio je upravo vašarski dan, dakle lijepa prilika, da se nadivim krasnim likovima gorštaka, što ovamo dolaze sa Zelengore, pa ĉak iz Crnegore i Novogapazara. Gordo je to pleme, ti Hercegovci. Viti kao jele ili kao oni bosanski grabovi, ţilavi kao da su iz ţeljeza ljeveni, ponosni kao rogjeni vojvode, s krasnim profilom juţnoga Slavena, s orlovim nosom i sokoljim pogledom — svaki ti je od njih slika i prilika pravoga junaka. Uza to im je odjeća sila tješnja i pristalija nego li u bosanskih seljaka, a donekle i ćišća. Junaĉkomu njihovu obliĉju lijepo pristaje crna kapa bez oboda, obrubljena svilom, i obiĉno s izvezenim grbom na crvenom poklopu. I ţene su im visoke i stasite, mnoge i priliĉno lijepe.

Foĉa je na glasu radi svoje vunene i koţne robe. a osobito radi svojih ţeljeznih radova. Nekada, dok su još handţari bili svijetu glavnim oruţjem, bila je ta industrija raširenija; danas izragjuju jedino noţeve s vezenim dršcima. Zato ima u umjetnom obrtu divnih zlatnih i srebrenih filigranskih radnja, a u radionici, što ju je vlada osnovala ovdje kao i u Sarajevu i Livnu, pouĉava nekoliko starih vještaka mlagjariju u svim granama tako zvanoga „foĉanskoga umjetnoga obrta".

Glavni dio gradski leţi s lijeve strane Ćehotine, preko koje idu dva drvena mosta. Nekoliko se ulica uspinje veoma slikovito uz brda, a na gdjekojim se starim kućama vigja osebujan gragjevni slog. S desne strane Ĉehotine leţi nekoliko spokojnih mahala; ovdje su najljepše i najstarije dţamije u svoj zemlji, monumentalne gragjevine iz najsjajnije dobe osmanlijske, s olovnim krovovima, koji se o suncu blistaju kao srebro, s ogromnim kubetima i s munarama impozantne visine. Nada sve se istiĉe Aladţa-dţamija, neke dvije tisuće koraĉaju od utoka Ĉehotine u Drinu.

Ime „Aladţa„* (šarena) dobila je ta dţamija po tom, što je bogato iskićena bojama. Nad ulazom ima arapski napis, koji spominje, ko ju je sagradio i kada : *** «Ovaj lijepi hram boţiji, mjesto za molitvu, sagradio je milosrdni Hasan, sin Jusufov,***,a neki nepoznati glas postavio mu je tarih (tarih oznaĉuje vrijeme gradnje): ***Oj vladaoĉe svega svijeta, bilo ti ovo djelo po volji!"*** Godina je gradnje 977. p. Hidţr. (1549. p. Is.) O Hasanu Naziru, koji je dţamiju sagradio, znade svijet jedino, da je bio ĉelebija u sul-

175

tanovoj sluţbi i da se je rodio u selu Vakufu kod Ĉelebića u općini tetimskoj. Kaţu, da je sve svoje imanje zavještao toj dţamiji, te po tom i njegovo rodno mjesto nosi ime. Danas ima dţamija u tom mjestu samo dva kmetovsku ĉitluka; drugo imanje kaţu da su pred dvjesta godina prisvojili rogjaci Hasan Nazirovi i drugi ljudi od njegove svojte.

•••Desno od dţamije - mi se drţimo opširnog opisa u „Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina", što ih izdaje zemaljski muzej — sagragjeno je u veoma lijepom slogu turbe (grobni spomenik), gdje je sahranjen sin Hasan Nazirov Ibrahim, koji je umro još za oĉeva ţivota. Na spomeniku piše: ..Ovdje poĉiva poginuli Ibrahimbeg, sin Hasana Nazir-Ĉelebije, umro g o d i n e . . . ••• (tu je odlomljeii komad kamena) i devet stotina." S juţne strane dţamije ima dobro oĉuvan grob od bijela mramora. Tu poĉiva osnivaĉ Aladţa-dţamije.

Turski napis glasi: „Pomoću angjeoskom iskapio je gorku ĉašu, iz koje svako na tom svijetu mora da srkne, i preselio se je iz doma bijede u dom blaţenstva i zadovoljstva; blagosoveni pokojni Nazir Hasan, sin Sinanov, koncem mjeseca zilhidţe 960. ••• Prama tomu je osnivaĉ umro tri godine dana pošto je dţamija sagragjena.

Visoki naslov „ĉelebija'', šio su ga isprva sultani sami nosili, te i sva umjetniĉka i skupocjena gradnja dokazuju — kako narod misli, da je osnivaĉ bio visoka i imućna liĉnost. Zato sudi kadija foĉanski, Ibrahim ef. Mulavdić. da je Hasan Nazir bio sin onoga Sinana, što se iza osmanlijske okupacije dvared (na petom i na jedanaestom mjestu) spominje med bosanskim vezirima. Izmed toga vezira i Hasan Nazira leţi razmak od 34 godine, tako te moţe lako biti, da je bio sin vezira Sinana i da je on onaj isti vezir, što se spominje kao sedamnaesti.

Ko je i odakle je bio graditelj i slikar dţamije, ne zna niko da rekne; a nema ni napisa, koji bi nas o tom uputio. Isto tako nema ni narodne pjesme o gradnji te dţamije, a predaja znade samo to, da je Hasan Nazir graditelje pozvao iz Azije. Glavna je ukrasa dţamiji „minber" (propovjedaonica), naĉinjen u lijepom slogu iz bijela kamena.

U srednjem polju (orta) na ĉelu minbera ima polukruglja iz izglagjena šarena kamena sa smegjastozelenim i bijelim pjegama (valjda serpentin); taj je kamen po narodnom priĉanju tako skup, da bi se za novce, što je stajao, mogla odma još jedna Aladţa-Dţamija sagraditi. O toj krugiji pripovijeda svijet još i to, da se je nekada blistala, kao alem, dok je ruje jedared dodirnuo jedan nevjernik, a onda joj je odma nestalo sjaja.

Megju muhamedovcima se je uzdrţala ova predaja o osnivaĉu Hasan Naziru: Hasan je bio od siromaških roditelja iz Vakufa. Jedared se svaĊi s roditeljima, te krene u svijet i bude primljen kod sultana.

Tu dovrši svoje nauke i postane kod cara „nazir", t. j . nadglednik, dakle lice u koje su se pouzdavali. Nekoliko je godina ostao u dvorskoj sluţbi sultanovoj, pratio ga je na putu i u ratovima, pa kada je tako već mnogo godina prošlo i Hasan Nazir stekao velik imetak, zamoli sultana, neka ga pusti, da se vrati kući i vidi mater svoju. Zamoli u cara još i ferman, da smije u Foĉi sagraditi na uspomenu dţamiju.

Car mu usliša molbu i Hasan krene „sa tri pojasa zlata" na put u otadţbinu. Putom ga ĉetrdesetorica hajduka zarobe, sveţu, otmu mu

176

blago i dovedu ga u neki han, gdje će da prenoće. Ovdje se hajduci izopijaju i pozaspu. Hasan Nazir rekne molitvu i onaj mah spadnu mu okovi s ruku. On se oslobodi, zgrabi svoja tri pasa zlata, uzjaši konja i srećno omakne u Foĉu. Kada prispije onamo, gdje je danas Aladţa dţamija, nagje svoju staru majku, gdje suši na suncu ţito. Zapita je, kako joj je ime, a ona mu stane pripovijedati, da je imala jedinca sina Hasana, pa se jedared s njim svadila i on otišao u svijet. Od toga ĉasa nema mu ni traga ni glasa.

Hasan Nazir zapita mater, bi li sada još poznala sina, a ona odgovori, da joj sin ima na ruci mladeţ; po tom bi ga lako upoznala.

Hasan zasuĉe rukav, pokaţe joj mladeţ na ruci i zapita je, poznaje li svoga sina. A ona ga zagrli i umre od velike radosli. Na mjestu, gdje se je to dogodilo, stane Hasan Nazir graditi Aladţu-dţamiju. Graditelje pozove iz Azije, a on sam pogje u selo Vikoĉ, da potraţi, gdje će lomiti kamen. Kada dogju u Vragolovo, prenoće kod Vranjaĉe ispod stijene Sokolovice. O ponoći odlomi se blizu njihova noćišta stijena i kao grmljavina sunovrati se na zemlju, tako da su se svi probudili i strašno se uplašili. Graditelj ih umiri i rekne: „Ne bojte se, dţamija će se pouzdano izgraditi, jer se je tu negdje blizu rasprsnula stijena, te nam je Bog tako otvorio kamenolom i pokazao mjesto, gdje da traţimo kamen."

Kada se razdani, otigju k onoj stijeni, što se je srušila, i nagju tamo odbijena kamenja, tolikoga kao ĉitava kuća. Sada stanu majstori odma da klešu one velike stupove, što ih ĉetiri stoje pred ulazom u Aladţu dţamiju, svaki 3 metra visok i 1,27 metra u obimu. Kada su stupovi bili gotovi, odvezu njih i drugo kamenje za gradnju u Foĉu, preko gore Baĉa, kuda je nekada u stara vremena išla cesta, te joj se još i dan danas vide na nekojim mjestima tragovi. Jedan kameniti stup, što se je onda isklesao, nalazi se još i danas na podnoţju Sokolovice.

Kada se je s gradnjom dţamije već toliko uznapredovalo, da su glavni zidovi bili gotovi, dovikne hair-sahibija (dobroĉinac, dakle ovdje gazda, što gradi) neimarbaši (graditelju), neka se ţuri i neka zapoĉinje dizati kube. Graditelj izmjeri sada zidove, dade jednu mjeru Hasan Naziru, drugu ostavi sebi, te pobjegne svojemu gospodaru. Godinu se dana nije javljao. Hasan Nazir ţestoko se razljuti na njega, što se je toliko vremena kanio posla, i kada se je neimarbaša za godinu dana vratio, htjede da ga dade ubiti. No neimar ga zamoli, neka se samo za ĉasak odsrdi i neka mu dade onu mjeru, što ju je dobio od njega pred godinu dana. Onda i on izvuĉe mjeru, što je ostala kod njega, i izmjeri gole zidove od dţamije. Kada je to svršio, pokaţe gazdi, da su se zidovi za ĉitav aršin snizili, jer su se u tu godinu dana slegli, pa će Hasan Naziru: „Da sam onda po tvojoj volji digao kube na svjeţe zidove, dţamija bi se za koju godinu srušila; no dok sada dignem kube, ja sam ti jamac, da će dţamija ostati do vijeka, da ne moţe bolje."

• Kada su kube i munara bili gotovi, nasadi neimar na krov od munare alem (vršiku); onda si naĉini krila od dasaka i odleti s munare preko rijeke Ĉehotine na jednu suprotnu ledinu, da se ništa nije oštetio.

Kada je dţamija bila gotova i pred njom se još pravio hodnik od stupova, nagju jednoga jutra majstori ukraj ulaza velik crni kamen, što su ga angjeli onamo metnuli. Taj kamen stoji još vazda na tom istom mjestu, pa je i danas obiĉaj, da se ţene na tom kamenu mole, kada hoće od Allaha štagod da izmole.

177

Na glavnom zidu propovjedaonice (hudba) ima kao što smo spomenuli, polukruglja iz zelena kamena, o kojoj kaţu, da je Hasan Nazir rekao, odma kako je dţamija dovršena : „Iz ovoga se kamena moţe sagraditi isto takva dţamija, ako bi se ova kada srušila ili se oštetila".

No svijet misli, da je na tom mjestu ukopano ili uzidano veliko blago.

Na nutarnjim zidovima dţamije ima pet velikih bijelih krugova s promjerom od 44 cm. Pripovijedaju, da je u ono doba, kada se je dţamija zidala, somun (hljeb, kruh) u toj veliĉini stajao paru i da su graditelji naslikali one krugove zato, da se potomci sjete, kakva je bila jeftinoća u Foĉi za ono doba, gdje se je zidala dţamija.

Ta nam dţamija pokazuje ĉisti tip muhamedovskoga hrama. Na ĉetvornoj osnovi stoje glavni zidovi, nad njima osmokut i na osmokutu kube. Spolja je dogragjena prizmatiĉna munara. Sa ĉela dţamije ima trijem s trima kubetima, što poĉivaju na zidanim svodovima i stupovima.

Pred trijemom je, već po obiĉaju, ĉesma za obredno umivanje, a oko dţamije grobni spomenici. I nutarnja je uredba udešena sasvim spram spoljašnega oblika. Do visine od 8,35 m. ispinju se lukovi; ima ih osam, u obliku kolumbe. Ĉetiri su na glavnim zidovima i samo slabo iskakuju, doĉim ona ĉetiri druga stoje med njima i idu poprijeko preko ćoškova nutarnjega prostora. Tako nastaje na kraju lukova osmokut, koji odgovara gornjemu osmokutu od dţamije. Na lukove, što idu preko ćoškova, opiru se polukubeta, te se hvataju sa svake strane bliţnjih zidova i prekrivaju im kutove. Pod polukubetom ima u kutovima izboĉina od sige, tako da je sasvim harmoniĉno izveden prelaz gradnje iz ĉetvornoga oblika u mnogokutni oblik i u lukove. Nad lukovima i med njima razapinje se osam pendentifa, koji prelaze u korniše. To je i osnova spomenutomu osmokutu, što nosi kube. Tri glavna zida imadu svaki po pet prozora, dva dolje u pravokutnom obliku, dva nad njima sa šiljastim lukovima i najposlije nad ovima još jedan prozor, opet sa šiljastim lukom. U ĉetvrtom zidu, sa sjeverne strane, izlaze vrata, koja su obrubljena mramorom. Osmokut ima zasebice sa svake strane po jedan prozorĉić sa šiljastim lukom.

Cjelokupni dojam dţamije, koja tako slikovito leţi, kvari se na ţalost donekle krovom u predvorju, što se je tamo naĉinio, da se zaštiti slikarije. Istina bog da je to bilo potrebito, no trebalo se je tako udesiti već pred neko desetak godina, jer je slikanja veoma postradala od nevremena i samo se po blijedim ulomcima vidi, da je tu jedared radila umjetniĉka ruka prvoga reda. Osobito na zidu uz obadvije strane prozora vidi se svuda majstorska izrada ornamenata. Srednji se dio osobito istiĉe otmjenim linijama i vješto razvrstanim o b l i c i m a , bujnima no opet ublaţenima elegantnim razregjivanjem. Nigdje da je kompozicija nedotjerana; prirodno i neprisiljeno idu linije. Friz, izragjen u istom slogu, obrubljuje srednji dio i stvara umiljat prelaz izmed srednjega komada i spoljašnjega dijela, plošnog ornamenta, što slikovito obrubljuje nutarnju ĉest s frizom. Taj je ornamenat lakši i izlazi više u pravcate linije, no i na njem se jasno vidi umjetniĉka ruka. Nema tu ni oskudice u oblicima niti prenatrpanosti. Sve je okrunjeno vršikom u obliku polukruga, takogjer plošnim ornamentom. Sva izrada pokazuje, da umjetnik nije samo vladao kompozicijom ornamenta, nego je bio dorasao i za tehniĉku izradu. Ĉista i ispravna je risarija u konturi, nijedan potez nije mehaniĉki kopiran, ĉak na najsporednijim se dijelovima pokazuje

178

potpuno osjećanje za oblike.

Kada te se već na ulazu umjetniĉka ukrasa tako doimlje, mislio bi , da ćeš se i u nutrašnjosti dţamije isto tako zadovoljiti. Na ţalost nije to tako. Dok je s polja nevrijeme haralo, u nutrašnjosti je vlaga i druga škoda ništila. Dojam ti zato nije nipošto v e l i ĉ a j a n ; mjesto ornamenata u bujnim bojama nalaze se tu ulomci prijašnjih dekoracija izmed pjega i pukotina i t d. i dokazuju nerazumijevanje posljednjih generacija, koje su upravo tupim ravnodušjem gledale to haranje.

Propovjedaonica (minber) izgragjena je vita i uspravna u ĉistom slogu . No kada bliţe staneš motriti pojedinosti, nalazi se znatnih nedostataka u izvedbi. Djelomice su ornamenti majstorski i mogu da se n a t j e ĉ u s i s t o ĉ nj a ĉ k o m slikarijom, no djelomice su opet i po zamisli i po izradi sasvim nezgodni.

Arapske napise u n u t r a š n j o s t i dţamije donosimo, kako ih je zapisao kadija foĉanski. Vrata dţamije imaju dva krila i na svakom krilu po ĉetiri polja; na najgornjem polju s lijeve strane ima napis: ..uddţilu bissalati kable el feuti", t. j . ..ţurite se na molitvu pred smrt!" Na desnom krilu opet : „addţilu biteubeti kable el meuti". t. j. „ţurite se s kajanjem pred smrt!* Na zidu iznad vrata s t o j i : „ve innel mesadţide l'illah fela ted' u me' Allahi ehaden", t. j . ..dţamije pripadaju Bogu i zato ne zazivljite uz Allaha nikoga drugoga !*** Nad kubetom : „ćullemah dehale alejha zekerija el mihrabe", t. j . kuranska sura „ali imran". Na vrhu kubeta ima, napis : „esmaul husna", t. j . „99 lijepih b o ţ i j i h imena".

Na ulazu u propovjedaonicu stoji r e ĉ e n i c a : „samo je jedan Bog i Muhamed je njegov poslanik". Na koncu da spomenemo i rijeĉi, što ih je pred nekih dvjesta godina jedan porsijski putnik napisao s polja na zidu dţamije ispod stropa: „sefer kerdem beher šebri residem — ve lakih e i n ' i m a n dţaji nedidem", t. j . ..mnogo sam putovao i u svaki sam veći grad došao, no nigda nijesam vidio mjesta kao ovo !"

K a d a smo razgledali hram i pošli dugom cestom uz rijeku spram mosta na Ćehotini opazimo s desne strane veoma originalnu kavanu. „Cafe Luft" (kavana zrak) bilo je napisano velikim pismenima, i u istinu sav je tu promet bio pod vedrim nebom, ĉak se je i kava kuhala u vrtu. Svuda su bile klupe i stolovi sasvim kao u krĉmicama oko Beĉa, a promet je bio veoma ţiv. Piće je bilo jako izvrsno. Jedan zid na kraju vrta bio je oblijepljen slikama iz ilustrovanih listova, te su se tako mogli Foĉani da upoznadu s tadašnjim beĉkim naĉelnikom Grueblom i sa ĉitav m silesijora glumaca.

Kako sam već spomenuo, zemaljska se je vlada pobrinula, da se odrţi foĉanski umjetni obrt. No i u daljem je okolišu foĉanskom vlada stvorila veoma blagosovnih uredaba.

JELEĈ Na zapad od Foĉe, na putu u Kalinovik, u dubokom koritu med ograncima Zelengore i Lelije-planine leţi mjesto Jeleĉ, u kojem se od pamti vijeka ţitelji bave koţarskom radnjom. Alpinski pašnjaci svud uokolo'po orijaškim planinama daju godimice tisuće i tisuće ovĉijih i kozjih koţa i te se koţe ovdje na plahoj vodi Gjafera potoka izragjuju u jeleĉku koţu, glasovitu po svoj zemlji. Kako se je u prijašnje doba svaka industrija

179

u Bosni radila veoma primitivnim naĉinom,to nijesu ni koţare u Jeleĉu bile kadre, da se iza okupacije odrţe u prometnom ţivotu. Proizvodi nijesu bili spram modernih zahtjeva, trgovina sama udari drugim putovima i odjedared presanu jedino privredno vrelo jeleĉkomu ţiteljstvu,koje se naravski nije moglo tako brzo da snagje u novim prilikama.Taj se je gospodarstveni nazadak sprijeĉio jedino time, što je na zemaljski trošak osnovana tvornica koţa u Jeleĉu.

Tu ne samo da je svijet našao posla, već su se dobro uporabile sirove koţe, taj jedini izvor za privredu u pastirskoga naroda po svem gorskom okolišu. Pošto se je najprije pokušalo, da se koţare zdruţi u udrugu, sagragjena je godine 1892. erarna tvornica, a godine je 1894. znatno raširena i udešena za najnoviji naĉin proizvodnje. Ovamo ide i novi naĉin, da se koţe ĉiste od dlake zgrijevanjem, mjesto kreĉom kao prije, jer se je time dobivala vina slabije vrijednosti, a ovako se dobiva tako zvana zgrijevana vuna, koja je ista kao i ĉista vuna, striţena sa ţive ovce. Radnja se tjera parnim motorom od 130 konjskih sila. U najnovije se je doba uza to osnovala još bojadisarna i apretura, a pokušaji, što su se ĉinili, da se proizvajja galanterijska i luksusna koţa, dobro su pošli za rukom.

Tvornica proizvagja prije svega koţu, uĉinjenu rujem, u svim vrstamn, štogod prolaze, onda sve vrste safijana, korduana, knjigoveške koţe, gornje koţe za cipelare, tapecirsku i galanterijsku robu. Osim ovĉije i kozje koţe zgotavlja se i turska dolmirana jarĉija koţa.

Godimice se uĉini poprijeko oko 80.000 komada ovĉijih i kozjih koţa, a to daje nekih 70.000 kilograma vune. Koţe se kupuju po svoj zemlji već pranu, vašarskoj cijeni, a po naĉelu se uzimlju samo koţe izraslih ţivotinja od teške sorte i starih preko godinu dana. Kako Bosna i Hercegovna mogu da daju godišnje oko 300.000 koţa, pa ne samo da ih se u zemlji dosta treba, već ih se i sa strane mnogo traţi, to se s racionalnim kozarstvom moţe postizavati lijep uspjeh.

Govegja se koţa dinas u Jeleĉu još ne radi, već se proizvagja jedino u Visokom i Travmku za opanĉare. Govegje se koţe izvaţaju sada u Italiju, Dalmaciju i Hrvatsku, pa kako se ĉini, da se njihova fabrikacija dobro isplaćuje, nakana je, da se docnije i u Jeleĉu stanu njom baviti. Jeleĉkoj su koţi struĉnjaci priznali vrsnoću, te se u znatnoj mnoţini izvaţa u Austriju, a isto tako i vuna.

Tvornica daje u svojem nutarnjem poslu rada skoro svim jeleĉkim koţarima, koji su se drage volje okanili svojega slobodnoga obrta, jerbo radom uz pogodbu nalaze u tvornici bolju zaradu. Dobavljanje najvaţnijih materijalija za radnju, kao što je kreć i ruj, stotinama je ljudi dobro privredno vrelo. Osobito se skupljanje ruja koji u svem juţnom pograniĉnom kraju divlji raste, lijepo isplaćuje, jer se tim mogu i djeca da bave. Tvornica ga treba 200 000 kilograma, a za kilogram suha ruja plaća se 4 novĉića. Da se olakša skupljanje ruja, osnovala je vlada osam skladišta; dva su u guduri Sutjeske, dva na Humu kod Bastaha, dva kod Predraţja i jedno u Peroviću.

Troškovi za osnutak i radnju jeleĉke tvornice nijesu bili neznatni, no moralo se je to ţrtvovati, ne samo da se pomogne koţarski obrt, koji je s vremenom i s nezgodnim prilikama sasvim bio propao, nego da se i iz njega stvori krepka industrijalna grana, koja moţe da ţivi i da se takmi, a siromaškomu ţiteijstvu da nadoknagjuje iigubljenu privredu. Radosna je zato pojava, da radnja uspijeva i već danas donosi priliĉan ĉisti dobitak.

180

Od Jeleĉa ide jahaĉi put divljim gorskim krajem na Zelengoru, gdje ima alpskih pašnjaka, da ne mogu biti ljepši. Ovdje je ljeti idiliĉan stanarski ţivot, a za svijet, koji bi da otpoĉine, ovaj bi divni kraj bio zgodan, da se ni Švajcarska ne bi mogla takmiĉi, samo da. ima ovamo boljega puta i da nije odsijedanje u hercegovaĉkim seljaĉkim kućama gore već rgjavo. No kaţu, da će se izgraditi cesta iz Foĉe na Zelengoru u Gacko. Time bi se Podrinje najkraćim putom spojilo s Dubrovnikom i s morem. Nego sve su te gorske staze prastare trgovaĉke ceste, po kojima je stotine i tisuće golina išao robeni i osobni promet izmed Dubrovnika i istoka balkanskoga poluostrva.

O tom su se već velike uĉene rasprave pisale. Nas više zanima na Zelengori sadašnjost, a ta je ovdje zastupljena poljoprivrednom stanicom, što ju je osnovala zemaljska vlada. Stanica proizvagja i razašilje ponajviše sir i maslac. I stanari prodaju u bliţnje gradove velike mnoţine ovĉijega sira.

Sav taj gorski kraj, što se pruţa na jug do crnogorske granice, na zapad na Leliju-planinu do Uloka i na Morinje do Crvanj-planine na Nevesinjskom polju, a na sjever ide na Kalinovik, te obuhvaća tako zvano Zagorje i Treskavicu-planinu, bio je još pred petnaestak godina zloglasno hajduĉko leglo ; odavde se je najviše ustaša nalazilo.

U tim skoro neprolaznim planinama i hridinama, u gudurama i mraĉnim šumama bilo im je dosta zaklona i zbjegovi. Turska je vlast šiljala ovuda da se prokrstari, samo ako je sluĉajno ubijen koji otmjeni beg, a i inaĉe je „gorske junake" puštala s mirom. Tako se je uzdrţala ona hajduĉka romantika, što se u baladama i narodnim pjesmama veoma lijepo sluša, no u zbilji je za svijet • da Bog saĉuva•.

Današnja je uprava unijela da zatre to hajduštvo, o kojem još guslari pjevaju bezbrojne pjesme. Nije to bio lak posao, osobito kada je ustanak godine 1882. hajdukovanju pridodao neku politiĉku boju. No vojska se je uvještila, da razbojnike iznagje u njihovim gnijezdima, te da ih upokori ili protjera u Crnugoru. Usred njihova kraja, u Kalinoviku i u Uloku, osnovani su utvrgjeni tabori, a kada se je ustanak ugušio, brinuli su se dalje oruţnici, da hajduštvo sasvim istrijebe. „Strafuni" — kako je svijet po njemaĉkom nazvao ţandarske ĉete, što su od dobrovoljaca sastavljene, da krstare — otkriše i najskrivenije zaklone; ni oluju ni bora nije ili spreĉavala u duţnosti, i hajduštvo se je tako korenito istrijebilo, da mu danas nema ni traga ni glasa. Besprimjerno vrsna ţandarmerija — krstari su davno već raspušteni — brine se i za to, da se u klici uguši svaki novi zaĉetak bajduštva. Istina je, da se Bosna i Hercegovina danas broje u najsigurnije zemlje i da se putnik ni u najzabitnijim krajevima ništa ne treba da boji za ţivot ni za imutak. I to je jedno kulturno djelo, a u istinu nije najneznatnije!

-prema knjizi HERCEGBOSNOM UZDUŢ I POPRIJEKO. PUTOVANJA HENRIKA RENNERA. priredio i prilagodio Kenan Saraĉ.-

sve fotografije i tekstovi su preuzeti iz knjige HERCEGBOSNOM UZDUŢ I POPRIJEKO. PUTOVANJA HENRIKA RENNERA. izdanje 1900. godine korištena knjiga:HERCEGBOSNOM UZDUŢ I POPRIJEKO.

181

PUTOVANJA HENRIKA RENNERA. S tristapedeset i pet ilustracija po slikama W.L. Arndta, E. Arndt - Ćeplina i dr. , te po fotografskim snimcima.

S geografskom kartom.

Privolom pišĉevom preveo s dragoga njemaĉkoga izdanja ISA VELIKANOVIĆ.

MITROVICA 1900.godine NAKLADA HRVATSKI- DIONIĈKE TISKARE. [N. DOGAN.)

https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17863457582/in/photostream/

182

Foĉa fotografija iz 50 - 60-tih godina XX stoljeća Uploaded on May 19, 2015

https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17843503812/in/photostream/ Foĉa fotografija iz 50 - 60-tih godina XX stoljeća u prvom planu Hotel/ a poslije Muzej, iza Sahat kula Mehmed paše KUKAVICE, han Mehmed paše KUKAVICE,, dţamija i medresa Mehmed paše KUKAVICE,, a lijevo nekadašnja zelena pijaca - prije izgradnje robne kuće ''Foĉanka''...

priredio:Kenan Saraĉ

https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17843503812/in/photostream/

183

Panoramska fotografija Foĉe iz 60-tih godina XX stoljeća Uploaded on May 19, 2015

https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17819828036/in/photostream/ Panoramska fotografija Foĉe iz 60-tih godina XX stoljeća Na fotografiji se vidi nekadašnja Osnovna škola ''Ivan Goran Kovaĉić'' ili Donja škola, soliter u izgradnji zvani ''Plavi neboder'', u daljini Most princa Karla (ţeljezni most).

Na fotografiji se takoĊe vidi i dţamija na autobuskoj stanici, Begova kuća, oba Ćehotinska mosta... priredio:Kenan Saraĉ

https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17819828036/in/photostream/

184

PROGOVORI I TI Uploaded on May 18, 2015

https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17804718391/in/photostream/ PROGOVORI I TI ISTINA O FOĈI 1992 Šute ţivi, a mrtvi ne govore !!!

23 godine od zloĉina u Foĉi Zar si zaboravio 3000 ubijenih bošnjaka Foĉaka???

Zar si zaboravio silovane majke,sestre,kćeri,nene???

Zar si zaboravio silovane muškarce???

Zar si zaboravio ubijenu djecu??? preko 1000 NESTALIH!!! (gdje?) - ĈUJ 1000 NESTALIH I NIKO NIŠTA NE ZNA O NJIMA!!!

Zar si zaboravio 18000 protjeranih i raseljenih bošnjaka Foĉaka???

...

Samo ţelimo da probudimo naše Foĉake, da se negiranjem i zaboravom jednog zloĉina ĉini drugi zloĉin. ... priredio:Kenan Saraĉ

https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/17804718391/in/photostream/

185

TO I VRAPCI ZNAJU - izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka - sve fotografije su objavljene na facebooku, focanskidani, flickr-u ekranportal13, portalima...

- priredio:Kenan SaraÄ?

TO I VRAPCI ZNAJU - izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka - sve fotografije su objavljene na facebooku, focanskidani, flickr-u ekranportal13, portalima...

- priredio:Kenan SaraÄ?

186