Plastični svijet

Dragi čitatelji, s poprilično drastičnim porastima dnevnih temperatura i mi se tematski selimo na obalu, no ovaj put obrađujući jednu ekološki vrlo urgentnu temu – zagađenje mora i oceana plastikom! Plastika je zajednički naziv za različite umjetne ili poluumjetne polimerske materijale, a svima nam je vrlo dobro poznata i sačinjava gotovo 50% artikala naših kućanstava – od raznorazne ambalaže preko građevnog materijala prisutnog u određenom postotku gotovo u svakom komadu našeg namještaja ili interijerskih dekoracija. Od nje su nam sačinjeni “štekeri”, kemijske olovke na radnom stolu, tipkovnica po kojoj tipkam pišući ove retke, naša odjeća (čak 65% suvremenih tekstilnih vlakana načinjena su od fosilne plastike, pri čemu su najveći zagađivač okoliša upravo čestice nastale pranjem tekstilne odjeće), “beštek”… Ukratko, plastika je svagdje oko nas čak u tolikoj mjeri da je više nismo niti svjesni! Bez nje život bi nam danas zasigurno bio nezamisliv, međutim, s njom, bojim se, uskoro više neće biti moguć za ogroman broj vrsti koje doslovno desetkuje svakim novim danom! Plastika je nesumnjivo uzela maha, no je li nam, i kako, moguće stisnuti ekološki “undo” te očistiti i spasiti naš jedini istinski dom – planet Zemlju i njezine žitelje? Vjerojatno smo svi gledali američki postapokaliptični akcijski film iz 1995. s Kevinom Costnerom u glavnoj ulozi, Vodeni svijet, s tom razlikom da bi, ukoliko do takva scenarija u budućnosti zaista i dođe, prikladniji naziv bio Plastični svijet. Naime, već danas najmanje 8 milijuna tona plastike svake godine završi u oceanima te trenutno čini čak 80% svih morskih ostataka, od površinskih voda do dubokomorskih sedimenata! No, krenimo otpočetka… Plastika je sintetički organski polimer izrađen od nafte svojstava idealno pogodnih za širok spektar primjena, uključujući pakiranje, izgradnju, kao materijal za kućansku i sportsku opremu, vozila, elektroniku, poljoprivredu itd. Prva plastika izrađena je od fosilnih goriva još prije nešto više od jednog stoljeća, da bi se potom proizvodnja te popratni razvoj na tisuće novih plastičnih proizvoda ubrzali posebice u godinama nakon Drugog svjetskog rata. Zašto? Zato što je plastika jeftina, lagana, čvrsta i podatna. Danas se godišnje proizvede preko 300 milijuna tona plastike, od čega se polovica koristi za dizajniranje predmeta za jednokratnu upotrebu poput vrećica, šalica, žlica i slamki. Naravno, mimo “trivijalnih predmeta”, plastika je revolucionirala i medicinu mnogim danas vitalnim “life-support” uređajima, omogućila nam putovanje u svemir, olakšala automobile i mlaznice (time štedeći gorivo i posljedično zagađenje) te spasila mnoge živote u vidu kaciga, inkubatora ili opreme za čistu i pitku vodu. Pogodnosti koje nudi plastika dovele su, međutim, i do (ne)kulture odbacivanja predmeta jednokratne uporabe (čitaj: jeftinih predmeta), zahvaljujući kojoj se ujedno otkriva i ona tamna strana ovog materijala: danas plastika za jednokratnu upotrebu čini čak 40% ukupne globalno proizvedene plastike svake godine. No, u čemu je konkretan problem?

TEHNIKA I PRIRODA

U tome što mnogi od ovih proizvoda ‒ poput plastičnih vrećica ili ambalaže za prehrambene artikle ‒ imaju nekakav svrsishodan životni vijek od, recimo, svega nekoliko minuta do nekoliko sati, dok potom odbačeni u okolišu mogu opstojati još i stotinama godina! Vidite, plastika često sadrži aditive koji je čine jačom, fleksibilnijom i trajnijom, međutim, mnogi od tih aditiva mogu produžiti životni vijek proizvoda pri čemu se određene procjene trajnosti kreću u rasponu od najmanje 400 godina! Stoga je danas upravo zagađenje plastikom postalo jedno od najhitnijih pitanja zaštite okoliša budući da ovakva naglo povećana proizvodnja plastičnih proizvoda za jednokratnu upotrebu jednostavno nadvladava sposobnost svijeta da se s njome nosi! A ukoliko se pitate gdje naposljetku sva ta plastika najvećim dijelom završava (izuzev na samim urbanim smetlištima i deponijima) ‒ odgovor se krije na doslovno svakoj razglednici iz mjesta na obali koje ste ovo ili prošlo ljeto posjetili! Naime, godišnje u našim morima i oceanima završi najmanje 8 milijuna tona plastike, a plutajući plastični ostaci trenutno su najzastupljeniji predmeti morskog otpada. Plastika je otkrivena na doslovno svim obalama svih kontinenata, s tim da je više plastičnih materijala pronađeno u blizini popularnih turističkih odredišta te gusto naseljenih područja. Pritom su glavni izvori morske plastike zapravo upravo oni kopneni – bilo iz urbanog otjecanja, izljevanja u kanalizaciju, posjetitelja plaža, neadekvatnog odlaganja i gospodarenja otpadom, industrijskih aktivnosti, gradnje, kao i ilegalnog odlaganja. Većina pak oceanske plastike potječe uglavnom od antropogenih djelatnosti poput ribarstva, nautike i akvakulture. Plastiku u more nose i velike rijeke koje djeluju kao transportne trake, skupljajući na svom nizvodnom putu sve više smeća koje se, kada se nađe u moru, često zadržava u obalnim vodama. Međutim, jednom uhvaćen morskim strujama, otpad se može prenijeti širom svijeta. Tako su, primjerice, na otoku Henderson, nenaseljenom atolu grupe Pitcairn, izoliranom na pola puta između Čilea i Novog Zelanda, znanstvenici pronašli predmete od plastike iz Rusije, Sjedinjenih Država, Europe, Južne Amerike, Japana i Kine. Naime, do južnog dijela Tihog oceana odnijela ih je južnopacifička kružna oceanska struja. No nije plastika samo ono što pluta ili pliva u obliku Konzumove ili Sparove vrećice ili ambalaže od kikirikija! Vidite, pod utjecajem sunčevog UV-zračenja, vjetra, struja te drugih prirodnih čimbenika, krupniji se plastični fragmenti razbijaju u sve manje čestice, koje potom, kada dođu do promjera manjeg od od 5 mm nazivamo mikroplastikom, odnosno, nanoplastikom kada se referiramo na čestice manje od 100 nm. A upravo je ova naša mikroplastika, raširena kroz vodeni stupac, pronađena u svim krajevima svijeta ‒ od Mount Everesta, najvišeg vrha, do Marijanskog jarka, najdubljeg korita! Dakle, premda je, uz malo dobre volje i nešto više ekološke osviještenosti, čak i relativno lako pokupiti vrećice ili potrgane dijelove dječjeg “šlaufa” iz lokalnog mora, zagađenje plastikom najrašireniji je problem koji utječe na morski okoliš upravo zbog gore spomenutih pojmova mikro- i nanoplastike, koja također prijeti zdravlju čitavih oceanskih ekosustava, sigurnosti i kvaliteti hrane za ljude i životinje, obalnom turizmu te uvelike doprinosi i klimatskim promjenama. Najvidljiviji, najizravniji i najtragičniji utjecaj morske plastike, međutim, vjerojatno je onaj koji plastika ima na morske ekosustave, odnosno njihove najranjivije i najnevinije žitelje – morske životinje! Morski divlji svijet poput morskih ptica, kitova, riba, tuljana i kornjača, plastični otpad lako zamijeni za plijen, pri konzumaciji kojeg potom većina umire od gušenja ili gladi, budući da su im želuci napunjeni plastičnim otpadom. Ogroman broj morskih sisavaca svake godine također umire od posljedica zaplitanja u plastični otpad te s time izravno vezanu nemogućnost izrona po zrak. Te životinje, u slučaju da se i uspiju osloboditi, ujedno pate i

od razderotina, infekcija, smanjene sposobnosti plivanja ili unutarnjih ozljeda. Plutajuća plastika također pridonosi i širenju invazivnih morskih organizama te bakterija koje remete ekosustave. Da rezimiramo, plastika svake godine ubije doslovno na milijune životinja, od ptica preko riba do drugih morskih i priobalnih organizama. Većina smrtnih slučajeva životinja uzrokovana je već spomenutim zapetljavanjem u plastični otpad ili izgladnjivanjem uslijed nemogućnosti probavljanja i absorbiranja plastike peroralno unesene u organizam. Tuljani, kitovi, kornjače i druge životinje nerijetko se nalaze doslovno zadavljeni napuštenom ribolovnom opremom ili odbačenim ribarskim plastičnim prstenovima. Nadalje, mikroplastika je pronađena u više od 1000 vodenih vrsta, uključujući ribu, škampe i školjke namijenjene prehrani ljudi! Naravno, u mnogim slučajevima ti sitni plastični komadići prolaze kroz probavni sustav te se izbacuju bez posljedica. No utvrđeno je i pregršt slučajeva u kojima plastika blokira probavni sustav ili perforira unutarnje organe, što za posljedicu neminovno ima uginuće životinje. Ovaj problem, međutim, nije samo “morski”; plastiku, sudeći po obdukcijskim nalazima, itekako konzumiraju i kopnene životinje, uključujući slonove, hijene, zebre, lavove, tigrove, deve, goveda te mnoge druge velike sisavce… A neovisno o tome koje su stanište odabrale za život, dišu li škrgama ili plućima, krajnji rezultat uvijek je isti – smrt. Zahvaljujući intoksikaciji plastikom, testovi su također potvrdili i metaboličke poremećaje, oštećenja jetara, kao i poremećaje reproduktivnog sustava i ciklusa, što je natjeralo neke vrste (npr. kamenice) da proizvode manje jajašaca. Nadalje, novo je istraživanje pokazalo i da se mlađ riba nemilice hrani nanovlaknima u prvim danima života, automatski postavljajući nova pitanja o stvarnim učincima plastike na čitave populacije riba! Sada kada znamo kakve su posljedice naše plastične revolucije, postavlja se pitanje – što može biti učinjeno kako bismo prevenirali sveizglednu plastičnu katastrofu ubuduće?! Jer, jednom kada se nađe u oceanu, teško je (ako ne i nemoguće!) doći do plastičnog otpada. Mehanički sustavi, kao što su tzv. presretači smeća, mogu biti učinkoviti u sakupljanju velikih dijelova plastike, ali nakon što se plastika raspadne u mikroplastiku i vodenom strujom otpluta u otvorene oceane, gotovo je nemoguće vratiti je. Rješenje je u prvom redu spriječiti ulazak plastičnog otpada u rijeke i mora, tvrde mnogi znanstvenici i zaštitari prirode, što bi se moglo postići poboljšanim sustavima gospodarenja otpadom, recikliranjem, boljim dizajnom proizvoda koji uzima u obzir kratak vijek jednokratne ambalaže te smanjenjem proizvodnje nepotrebne plastike za jednokratnu uporabu. Svakako je hitno potrebno istražiti i realnu primjenu postojećih pravno obvezujućih akata, kao i međunarodnih sporazuma za rješavanje onečišćenja morskom plastikom! Dobra je vijest da se globalna zabrinutost i svijest javnosti o utjecaju plastike na morski okoliš svakodnevno povećava, te se neupitno poduzimaju i sve adekvatinji pravni napori, kako na međunarodnoj tako i na nacionalnoj razini, a kako bi se riješilo onečišćenje mora. Pritom su možda najvažniji takvi dokumenti Konvencija o sprečavanju onečišćenja mora odlaganjem otpada i drugim materijama iz 1972. godine (Londonska konvencija), Protokol iz 1996. godine uz Londonsku konvenciju (Londonski protokol) i Protokol iz 1978. godine uz Međunarodnu konvenciju za sprečavanje zagađenja brodovima (MARPOL). Međutim, loša je vijest da je primjena ovih propisa u praksi i dalje daleko od idealne, jednim dijelom zbog ograničenih financijskih sredstava za njihovu provedbu, a drugim zbog nemara onih subjekata na čije se aktivnosti ti propisi odnose. Ukratko, koliko god da vam se na prvu to možda činilo pomalo apsurdno, svijet možemo spasiti samo vi i ja. Čak i u slučaju da si momentalno baš i ne pridajete toliku važnost, pokušajte uvijek imati na umu da smo upravo mi oni krajnji potrošači radi kojih se većina te plastike i proizvodi! Stoga, male razlike u svakodnevnim navikama zaista mogu promijeniti svijet ukoliko se projiciraju i prihvati ih velik broj ljudi! Svakako više ne bismo smjeli banalizirati npr. uporabu platnenih vrećica, sortiranje otpada doma ili ulaganje minimalnog napora u potragu za adekvatnim kontejnerom po kvartu! Jer, budućnost nije tek neka još nerealizirana i nepoznata kategorija u rukama božanskog usuda, kakvu smo si možda još i mogli priuštiti do jučer… Budućnost smo mi. Ovdje i sada. Ivana Janković, Croatian Wildlife Research and Conservation Society