Pogled unatrag

Sredinom devetnaestog stoljeća fotografija se već konstituirala, ali još uvijek po cijeni većini ljudi nije bila dostupna. Njenu dostupnost ili popularnost rješava gospodin Dizdéri genijalnom idejom u to doba. Ideja se temeljila na smanjenju formata fotografije. Smanjenjem veličine fotografije automatski se smanjila i cijena. Dakle, sada su za mali iznos mnogi mogli imati svoj portret. Ne jedan, već automatizmom snimanja najmanje osam, a tehnikom umnožavanja i znatno više. Portretna fotografija demokratizirala je društvo u smjeru i duhu, tako da se svaka snimana osoba osjećala važnom. Te nove mogućnosti i dostupnost fotografije razvile su želju i osjećaj da pojedinac svoj portret poklanja “za uspomenu i dugo sjećanje” i s mišlju i željom “ne zaboravi me” članovima obitelji, prijateljima i nekim drugim dragim osobama ili mu je, pak, portret bio ukra-

PORTRET za uspomenu i dugo sjećanje

šen različitim vinjetama i simbolima posla kojim se bavio, kako to pokazuju ovi primjeri. Danas se više ne odlazi profesionalnom fotografu na snimanje i samim time izostaje ona posebna radost i uzbuđenje kada se fotografiramo. Danas svi snimaju jer im je to olakšala i omogućila tehnologija. Snima se stalno, u svim prigodama. Više nemamo samo nekoliko fotografija drage osobe. Sada imamo nebrojeno primjeraka koji nas, ako smo bez kriterija, mogu vizualno zamoriti. Ova ogromna umnoženost fotografskih slika daje novo značenje snimljenom sadržaju, a i samom mediju fotografije. Jesmo li time na putu relativizacije i sadržaja i medija?