ili saveznici?

Tehnologija i priroda - oportunisti ili saveznici?

Naši tehnološki izumi uvelike određuju način na koji se odnosimo prema vlastitu okruženju pa stoga čitava zapadnjačka kultura ljude doživljava kao svojevrsne subjekte čija je misija ovladavanje (prirodnim) svijetom. Međutim, zapadnjačka filozofija, uz nagli znanstveni i tehnološki razvoj, rezultirala je i određenim negativnim vidovima tehnološke modernizacije, koja za posljedicu ima i izravno uništenje okoliša. U drugoj polovici XVIII. stoljeća ručna se proizvodnja počela zamjenjivati parnim strojevima, čime je započeo razvoj koji je od kraja XVIII. do sredine XIX. stoljeća temeljito izmijenio prethodne političke, gospodarske i društvene sustave u većem dijelu svijeta. Počela je Prva industrijska revolucija koja će, barem iz ekološke perspektive, uz niz sjajnih izuma, proizvesti i niz posljedica kakve u to vrijeme nitko još nije mogao ni predvidjeti! I tako, dok smo jednu dimenziju svijeta kakvog danas poznajemo sustavno gradili, drugu smo – onu prirodnu – sustavno uništavali, ostavljajući je da lebdi negdje na marginama naše svijesti, gotovo kao sjećanje na sliku sa stare razglednice. Uzmimo kao primjer plastiku i jednog od njezinih najreprezentativnijih predstavnika u obliku obične plastične vrećice, što je tipičan moderni izum koji se nameće kao rješenje mnogih problema (posebice kada natrpani hrlite kući iz dućana!). Atraktivnost plastike jest u njenoj postojanosti i činjenici da ne propada poput drugih, organskih materijala. No, vrlo karakteristična činjenica jest da ovo isto svojstvo plastike, koje na jednom kraju jednadžbe predstavlja revolucionarni blagoslov za čitav ljudski rod u praktičnom smislu, na drugom predstavlja prokletstvo globalnih razmjera u vidu jednog od vodećih zagađivača na Zemlji. Oceani i kopnene površine pretvaraju se u smetlišta čija je likvidacija, s obzirom na navedena svojstva plastike kao materijala od kojeg danas radimo sve i svašta, neupitan problem na makrorazini, dok mikroplastika svakodnevno kontaminira našu pitku vodu. Pa ipak, najveći problem nije sama plastika kao takva; najveći problem nastao je u trenutku kada smo pomislili da imamo kontrolu nad vlastitim proizvodnim procesima. Stvarnost je, međutim drugačija. Naime, nikada nismo imali ove posljedice pod kontrolom, ali smo to shvatili tek kada su nam postale jasno vidljive. Usprkos sjajnom napretku tehnologije koja je, gledajući iz povijesne perspektive, relativno “mlada” pojava i striktni nusprodukt ljudskog društva, priroda je oko nas oduvijek. Možda nas biologija uči da smo fiziološki, strukturno i anatomski prirodna bića, sa standardnim setom “tvorničkih postavki” u obliku organskih sustava zajedničkih svim sisavcima no, u praski, svakako smo zaboravili kako to zaista i biti! Odmičući se od prirode, odmakli smo se od sebe, što se drastično reflektira i u psihologiji proizvodno-potrošačkog društva. Zahvaljujući znanosti, napretku medicine i modernizaciji proizvodnih procesa koji zadovoljavaju (gotovo) sve naše potrebe, život nam je možda lakši (i duži!) no ikada prije, ali fali nam nešto nalik slobodnom danu u prirodi. Prirodi, do koje da bismo uopće i došli, moramo putovati sve duže i duže! Klimatske promjene, nestanak staništa i izumiranje ogromnog broja životinjskih vrsti postaje sve očitije što nas je, simultano sa psihološkim momentom opće prezasićenosti,

nagnalo da otvorimo oči i, nadam se, jedan još vitalniji organ – srce! No, zaista, kakva je konkretno situacija danas?! Stvari se, srećom, polako mijenjaju. S porastom razine edukacije, raste i kolektivna svijest pa priroda u tehnologiji i ljudskom razvoju ponovno ima sve jačeg saveznika, pri čemu upravo razvoj digitalne tehnologije dovodi u pitanje moderni zapadnjački pogled na svijet te način odnošenja ljudi prema svom prirodnom okruženju. Pojavom nove klase tehnologije i tzv. Četvrte industrijske revolucije i njena pratećeg razvoja (npr. senzorizirani i dataficirani živi svijet, primjena AI u mnogim domenama, primjena radikalnijih oblika računalstva, spajanje digitalnog i biološkog u biotehnologiji), gore opisani zapadnjački odnos prema prirodi sve više zastarijeva, mijenjajući se iz više razloga. Kao prvo, kako smo već naveli na primjeru plastike, priznajemo da smo izgubili kontrolu. Naše tehnološke kreacije dolaze s vlastitom dinamikom i posljedicama koje se potom više ne mogu kontrolirati. Stoga smo, da spasimo stvar i sebe same, doslovno primorani intervenirati u prirodu na jednoj temeljnijoj razini! U animističkom svijetu ljudi su promatrani kao dio poretka u kojem biljke, životinje i predmeti imaju ravnopravno djelovanje. Napretkom znanosti i tehnologije, čovjek se postavlja u nadmoćniju poziciju “gospodara Zemlje” no čini se kako upravo digitalna tehnologija vrlo uspješno dovodi u pitanje to iluzorno razdvajanje “superiorno-ljudskog” i “prirodnog”. Dok su, primjerice, plastika i slični izumi statični i materijalni, digitalna se tehnologija razvija daleko dinamičnije, prolazeći kroz višestruka ažuriranja na temelju informacija. Digitalni ekosustavi mogu utjeloviti prirodna načela jer se mogu pojaviti kao mem koji se može replicirati, mutirati i dovesti do varijacija. Naravno, u ovom slučaju, replikator se ne sastoji od gena već od digitalnih datoteka, poput programa, protokola, dizajna itd. koji mogu biti u potpunosti otvorenog koda te na taj način mogu biti modificirani. Ovo se dogodilo, primjerice, u evoluciji bitcoin ekosustava. Možemo, dakle, misliti da ćemo, budući da smo izumili modernu tehnologiju, i dalje biti odgovorni za nju, ali nam zauzimanje evolucijske perspektive u digitalnoj tehnologiji sugerira neke ipak sasvim drugačije izglede. Pojednostavljeno rečeno, sustavima koje smo sami stvorili, postajemo ujedno i učenici. Tehnologija svakako iz temelja mijenja način na koji živimo, radimo, međusobno se odnosimo i načine kako se odnosimo prema vanjskom svijetu. Brzina, širina i dubina trenutnih otkrića zaista nema povijesnog presedana i suptilno, ali ustrajno remeti gotovo svaki sektor ljudskog djelovanja. No istovremeno, daleko više nego ikada prije, pojava nove tehnologije ima i pozitivan potencijal transformirati ekologiju! Naravno, nikada niti jedna ljudska tehnologija neće u potpunosti zamijeniti “tehnologiju prirode”, koja se usavršavala stotinama milijuna godina u pružanju ključnih “usluga” za održavanje života na Zemlji. Produktivan, raznolik prirodni svijet i stabilna klima bili su oduvijek temelj uspjeha naše civilizacije, a tako će biti i u budućnosti. Temeljni problem u prethodnim tehnološkim revolucijama, međutim, bila je lakoća s kojom smo uzimali zdravo za gotovo cjelovite prirodne sustave, poduprte i održavane biološkom raznolikošću, poput šuma, oceana, riječnih slivova i sl., umjesto da ih vrednujemo kao nužan preduvjet za razvoj. Danas, kada se naša civilizacija suočava s upravo neviđenim izazovima,