ZAŠTITA OKOLIŠA
Tehnologija i priroda - oportunisti ili saveznici? Naši tehnološki izumi uvelike određuju način na koji se odnosimo prema vlastitu okruženju pa stoga čitava zapadnjačka kultura ljude doživljava kao svojevrsne subjekte čija je misija ovladavanje (prirodnim) svijetom. Međutim, zapadnjačka filozofija, uz nagli znanstveni i tehnološki razvoj, rezultirala je i određenim negativnim vidovima tehnološke modernizacije, koja za posljedicu ima i izravno uništenje okoliša. U drugoj polovici XVIII. stoljeća ručna se proizvodnja počela zamjenjivati parnim strojevima, čime je započeo razvoj koji je od kraja XVIII. do sredine XIX. stoljeća temeljito izmijenio prethodne političke, gospodarske i društvene sustave u većem dijelu svijeta. Počela je Prva industrijska revolucija koja će, barem iz ekološke perspektive, uz niz sjajnih izuma, proizvesti i niz posljedica kakve u to vrijeme nitko još nije mogao ni predvidjeti! I tako, dok smo jednu dimenziju svijeta kakvog danas poznajemo sustavno gradili, drugu smo – onu prirodnu – sustavno uništavali, ostavljajući je da lebdi negdje na marginama naše svijesti, gotovo kao sjećanje na sliku sa stare razglednice. Uzmimo kao primjer plastiku i jednog od njezinih najreprezentativnijih predstavnika u obliku obične plastične vrećice, što je tipičan moderni izum koji se nameće kao rješenje mnogih problema (posebice kada natrpani hrlite kući iz dućana!). Atraktivnost plastike jest u njenoj postojanosti i činjenici da ne propada poput
drugih, organskih materijala. No, vrlo karakteristična činjenica jest da ovo isto svojstvo plastike, koje na jednom kraju jednadžbe predstavlja revolucionarni blagoslov za čitav ljudski rod u praktičnom smislu, na drugom predstavlja prokletstvo globalnih razmjera u vidu jednog od vodećih zagađivača na Zemlji. Oceani i kopnene površine pretvaraju se u smetlišta čija je likvidacija, s obzirom na navedena svojstva plastike kao materijala od kojeg danas radimo sve i svašta, neupitan problem na makrorazini, dok mikroplastika svakodnevno kontaminira našu pitku vodu. Pa ipak, najveći problem nije sama plastika kao takva; najveći problem nastao je u trenutku kada smo pomislili da imamo kontrolu nad vlastitim proizvodnim procesima. Stvarnost je, međutim drugačija. Naime, nikada nismo imali ove posljedice pod kontrolom, ali smo to shvatili tek kada su nam postale jasno vidljive. Usprkos sjajnom napretku tehnologije koja je, gledajući iz povijesne perspektive, relativno “mlada” pojava i striktni nusprodukt ljudskog društva, priroda je oko nas oduvijek. Možda nas biologija uči da smo fiziološki, strukturno i anatomski prirodna bića, sa standardnim setom “tvorničkih postavki” u obliku organskih sustava zajedničkih svim sisavcima no, u praski, svakako smo zaboravili kako to zaista i biti! Odmičući se od prirode, odmakli smo se od sebe, što se drastično reflektira i u psihologiji proizvodno-potrošačkog društva. Zahvaljujući znanosti, napretku medicine i modernizaciji proizvodnih procesa koji zadovoljavaju (gotovo) sve naše potrebe, život nam je možda lakši (i duži!) no ikada prije, ali fali nam nešto nalik slobodnom danu u prirodi. Prirodi, do koje da bismo uopće i došli, moramo putovati sve duže i duže! Klimatske promjene, nestanak staništa i izumiranje ogromnog broja životinjskih vrsti postaje sve očitije što nas je, simultano sa psihološkim momentom opće prezasićenosti,
21
