Hoteli u našim dvorištima

TEHNIKA I PRIRODA

Dok zima balansira na rubovima jeseni, ćudljivo vrijeme ove sezonske razmeđe svakako ima i svojih čari, no koje je nekako ipak ugodnije promatrati iz zagrijana doma! Šečući već pomalo mrzovoljno zbog osjetne promrzlosti s četvrtom ili petom rundom pasa tog vlažnog i maglovitog popodneva, naiđoh na (barem s obzirom na godišnje doba) vrlo neobičan prizor – jedna je malena izgubljena gusjenica probijala svoj put asfaltom prema otočiću zelenila prekrivena lišćem. Ponijela bih je sa sobom, kada bih samo znala gdje joj je dom… I, ima li ga još uopće?! Ljudi su danas dosta skloni uzimati prirodu zdravo za gotovo, još uvijek ne smatrajući njezin gubitak nekom neposrednom prijetnjom za naše zdravlje, društvo i život općenito. Kukci su pritom izvrsna ilustracija svekolike dobrobiti koju ćemo zasigurno izgubiti ukoliko nastavimo uništavati planet. Tek su početkom ovoga stoljeća – što je već gotovo i prekasno! ‒ klimatske promjene došle u fokus političara i javnosti, dok istovremeno činjenica nestanka prirode i urbanističkog uništavanja ekosustava i dalje leži u drugom planu, što još više dovodi u pitanje kvalitetu naših života i opstanak samog čovječanstva. Pritom niti jedan znanstvenik ne može sa sigurnošću ustvrditi koliko smo zapravo bliže ili dalje od te kritične točke. Ono što, međutim, jako dobro znamo jest da se populacije kukaca, a posebice populacije kukaca oprašivača koji su ključni za opstanak svakog ekosustava, rapidno smanjuju i da gubimo vrste tempom koji nadmašuje čak i sva ona velika izumiranja o kojima smo učili u Zemljinoj povijesti! Primjerice, svakoj trećoj vrsti leptira i divljih pčela – kojih u Europi ima skoro 2000 ‒ populacija zabrinjavajuće opada, dok je čak svaka deseta vrsta na samom pragu izumiranja. Štoviše, trenutno se nalazimo u 6. masovnom izumiranju vrsta, i prvom koje uzrokuje jedna vrsta – čovjek. Znanstvenici stoga, ukoliko jedan takav ključni element poput oprašivača nestane, predviđaju kaskadni efekt unutar globalnog ekosustava. Naime, bez prirodnih oprašivača, nestat će i velik dio biljnog, a potom i životinjskog svijeta koji neposredno ovisi o njemu. Potom smo na redu i mi sami. Pritom, najveće su prijetnje oprašivačima gubitak staništa i hrane uslijed intenzivne poljoprivredne proizvodnje te uporabe pesticida, dok istovremeno svoj danak svakodnevno uzimaju i klimatske promjene, galopirajuća urbanizacija te njeni izravni produkti u vidu onečišćenja. Sve su ovo veliki problemi koji zahtijevaju sustavnu promjenu globalnih gospodarskih modela, kao i našeg razmišljanja te navika na individualnoj razini. Zapravo, uzmemo li u obzir da smo upravo mi, “mali ljudi” oni krajnji potrošači i konzumenti suvremenog društva te njegovih tekovina, promjenom pristupa i svijesti upravo na toj individualnoj razini možemo učiniti neizmjerno mnogo! Kao prvo, možemo pisati i govoriti o problemu, aktivirati se u zajednici, zahtijevati promjene ili učiniti neku možda naizgled manju, ali opipljiviju i neposredniju promjenu u vlastitom okruženju; možemo, primjerice, svoju okolinu učiniti dobrim mjestom za oprašivače tako da prirodi jednostavno damo više mjesta! Promjenu možemo započeti već ovoga trenutka u svome vlastitom dvorištu, sadeći autohtone biljke i cvijeće kojima se oni hrane, koseći travu tek kada travnjak procvjeta, izbjegavajući upotrebu pesticida ili izgradnjom kućica za divlje

životinje! Možemo smanjiti i vlastiti utjecaj na naš planet birajući organsku i sezonsku hranu koja se više temelji na voću i povrću, smanjiti potrošnju energenata ili smanjiti količinu teško ili nikako razgradivog otpada (pogotovo plastike, kojoj smo već prije posvetili jedan čitav članak!). Zatim, možemo paziti kako se grijemo, putujemo, u kakvim zgradama živimo itd. U svakom slučaju, koraka je mnogo pa svatko može pronaći način kojim mu je najlagodnije doprinijeti poboljšanju općeg stanja Zemlje. Pa ipak, želite li doprinijeti očuvanju prirode i okoliša, najbitnije je nadići jednu od najvećih zabluda današnjeg vremena a to je da smo mi, kao pojedinci, premali i prebeznačajni kako bismo učinili razliku. Vjerujte mi – svatko od nas ponaosob važan je poput samih oprašivača! Sortiranje smeća ili sadnja pokoje kontinentalne trajnice, gašenje nekog od električnih aparata kad nije u neposrednoj upotrebi možda vam se i ne čini kao neki monumentalni ekološki pothvat, no takve sitnice zaista čine razliku! Ona, međutim, prvo mora nastati u svijesti ljudi da bi se potom uspješno reflektirala i na okoliš. To je nešto slično fenomenu 101 majmuna; što se više ljudi uključi u određeni oblik djelovanja, tim više zamaha dobiva domino-efekt koji slijedi. Ušteda energije ili sadnja grmlja u jednom kućanstvu naizgled možda ne znači mnogo na globalnoj razini, no uvijek imajte na umu da niste jedini koji upravo tako postupa u datom momentu! Stoga, ako ste danas vi taj novi “regrut” na strani ekologije, ne sumnjajte da će se već sutra pojaviti još jedan, pa još jedan… bilo da na nekoga utječete izravno vlastitim primjerom, bilo da se utjecaj odvija na mnogo suptilnijoj razini – onoj podsvjesnoj. Dakle, svaki mali korak pojedinaca ima zapravo enorman utjecaj na razvoj globalne situacije ‒ jer nas je zaista puno! Nadalje, pokušajmo zajedno kod ljudi osvijestiti koliko smo, kao i sva druga bića na Zemlji, dio jednog fantastičnog prirodnog sustava koji se razvijao milijunima godinama i koliko izravno ovisimo o njemu. Svaki djelić te prirodne slagalice, pa i ona najmanja živa bića na planetu Zemlji, ima svoju funkciju i ključan je za naš opstanak. Kukci, između svega ostalog, oprašuju biljke, uključujući oko 80% globalno najvažnijih usjeva od kojih se sastoji naša prehrana. Ključni su dio hranidbenog lanca mnogih životinja pa bismo njihovim nestankom izazvali lančanu reakciju koja bi, u konačnici, dovela do kolapsa čitavog ekosustava. Međutim, diljem Europe i svijeta broj divljih oprašivača dramatično opada uslijed industrijske poljoprivrede, širenja gradova, onečišćenja, pesticida i klimatskih promjena. Naspram uvriježenog mišljenja, ne žive svi oprašivači u košnicama, a samo jedna od 10 000 vrsta oprašivača proizvodi med. No svi su oni neizmjerno važni za ravnotežu prirode i, posredno, kvalitetu našeg života. Možda jedan od najboljih primjera (ne)poznavanja raznih vrsti oprašivača predstavljaju tzv. solitarne (divlje) pčele. Naime, naspram onih domaćih pčala (medarica), koje zahvaljujući “mednom marketingu” i arhetipskom simbolu saća najčešće vizualiziramo i kao jedine postojeće, divlje ili solitarne pčele uopće ne žive u košnicama, ne roje se, nemaju maticu niti radilice i sve rade same. Upravo stoga ih i zovemo solitarne pčele ili pčele zidarice, budući da svoja gnijezda pregrađuju i zatvaraju blatom. No, u čemu je konkretno njihova važnost i koje su još razlike između solitarnih i domaćih pčelica (medarica)? Prije svega, solitarne pčele lete pri nižim dnevnim temperaturama od pčela medarica, što je iznimno važno za oprašivanje biljaka u rano proljeće, posebice u voćnjacima! Nadalje, učinkovitost pri oprašivanju voćaka jedne ženke solitarne pčele može se usporediti s učinkovitošću 120 letačica pčele medarice. Tako je, primjerice, za oprašivanje jednog hektara komercijalnog nasada jabuke potrebno svega 500 jedinki solitarnih pčela, odnosno, čak pune tri košnice pčela medarica s ukupno 60 000 radilica! A osobita korist solitarnih pčela ogleda se u oprašivanju kruške; vidite, cvijet kruške luči miris amin koji pčele medarice ne vole, stoga se medarice, da bi se navele na oprašivanje krušaka, moraju podvrgnuti posebnoj dresuri. Solitarne pčele, pak, nemaju preferencija s obzirom na vrstu, već im je bitno samo da je voćka blizu, zbog čega su pogodnije za oprašivanje nasada kruške. Zašto? Stoga što solitarna pčela leti uokrug svega 200 do 250 m od svoje kućice! Nadalje, solitarne pčele nemaju maticu, ne roje se i žive same. Same polažu jajašca i stvaraju potomke. U tijeku svog životnog ciklusa, solitarne pčele mogu iznijeti svega 20 do 30 jajašaca, ovisno o slobodnom prostoru za njihovo polaganje. Za polaganje jajašaca solitarne pčele koriste duplje drveća, cigle ili trstike. Pritom prvo očiste mjesto za polaganje jaja, zatim nanesu zid

od blata, unesu pelud i nektar, polegu jajašca te ih zapečate zidom od blata. Ovako zaštićenih, a ovisno o dubini rupe, može se izleći svega 6 do 8 mladih pčelica. Nakon što su pripremile sve za potomstvo, solitarne pčele nastavljaju potragu za novim mjestom za svoje potomke, te nakon završenog nešenja jajašaca ugibaju. Veliku većinu svog životnog vijeka solitarne pčele koriste za sakupljanje materijala za pravljenje gnijezda za potomstvo i osiguravanje hrane za njihov opstanak i normalan razvoj. Za razliku od drugih insekata koji tijekom svog životnog ciklusa izlegnu na stotine jajašca, solitarna pčela se sa svojih maksimalno 30 jajašca na godinu jako teško oporavlja od neželjenih posljedica koje joj čovjek nanosi upotrebom zaštitnih sredstava u poljoprivredi, pri čemu najviše pčela i stradava! Ujedno, sve manji broj drvenih kuća, gdje su npr. solitarne pčele iz roda Osmia nalazile svoje stanište, primjena novih građevinskih materijala (osobito u kombinaciji sa sve većom uporabom pesticida), ugrožava opstanak ovih vrsta. Budući da je čovjek narušio biološku ravnotežu, uništio biološku raznolikost, onečistio okoliš te utjecao na smanjenje broja ovih korisnih pčela u prirodi, zaista je krajnje vrijeme da im se bar nekako odužimo. Poželite li se nakon ovoga članka nekako odužiti pčelicama za sve što čine za nas, svakako pratite ovih nekoliko jednostavnih koraka! Imate li vrt, ili barem neki omiljeni park – napravite im kućicu ili čak pravi mali hotel! Kućice mogu biti od barske trstike, drvenih blokova u kojima možete izbušiti rupe, siporeks-blokova ili šupljikave cigle. Posebno bih napomenula da solitarne pčele nisu u kompeticiji s pčelama medaricama ili pak bumbarima. Dapače, njihovim zajedničkim radom povećat će se broj zametnutih plodova u prirodi, a, štoviše, ovakve kućice za pčele pomažu da sačuvamo i ostale dobre kukce u ekosustavu, poput bubamara ili uholaža, a za dobrobit čitavog ekosustava! No kako napraviti hotel za oprašivače? Vanjske zidove hotela možete napraviti od prirodnog drveta ili ostataka koje pronađete u okruženju, kao i drvene građe. Može biti kojih god želite dimenzija, kao i oblika, a jedino što bi trebalo ispoštovati jest da okvir bude dubok cca 15 do 20 cm te zatvoren sa stražnje strane. Krov, za koji možete koristiti drvo, trebao bi biti nešto duži i malo nagnut, radi zaštite od kiše. Ako ste skloni uljepšavanju pa želite obojati svoju konstrukciju, napomenula bih da će pčelice čekati da se miris izvjetri kako bi se uselile. Potom, izradite im i sobice koje nisu ništa drugo do li rupe izbušene u drvenim blokovima. U tu svrhu možete koristiti i dijelove debljih grana, plastične cijevi, trstiku ili bambus. Važno je samo da sve sobe budu iste dužine, odnosno, u skladu s dubinom okvira (15 do 20 cm). Zatim pronađite pravo mjesto za hotel ‒ ogradu, vanjski zid ili bilo koju drugu vertikalnu površinu, a najbolja pozicija bi bila da hotel bude okrenut prema jugu i da bude postavljen što je više moguće. Naime, tako ćete, zbog topline i teže dostupnosti predatorima, stvoriti idealne uvjete za polaganje jaja od proljeća do jeseni! Također, ukoliko sam vas ovim člankom uspjela inspirirati na ovakve kreativne i vrlo konkretne, a istovremeno ekološki korisne aktivnosti, iskreno preporučam da potražite i neki od mnogih predivnih videotutoriala na ovu temu koje možete naći diljem interneta! Ovi hladni zimski dani koji nam prethode zaista mogu za nekoga polučiti novi topli dom za iduću sezonu, a taj “netko”, koliko god bio sićušan, bit će vam od srca zahvalan! U slučaju da niste baš neki osobiti fan kukaca, ne brinite – zimske dane možete lakše prebroditi postavljajući hranilice za divlje ptice, čijoj ćemo izradi, koristi i navikama posvetiti sljedeći članak! Dotle, svakako upamtite da svatko od nas ima neizmjeran potencijal pomoći prirodi, biljkama, životinjama i ljudima koje ona sačinjava! U ove hladne dane i uz tople članke ‒ ostajte mi dobro, zdravo i primite naiskrenije čestitke i najljepše želje za predstojeće blagdane od cijele ekipe iz Hrvatskog društva za istraživanje i zaštitu divljih životinja!

Ivana Janković, Croatian Wildlife Research and Conservation Society