Biti robot

SVIJET ROBOTIKE

Sve je uočljivije da se opseg i način komunikacije (npr. glasom) čovjeka sa strojevima proširuje i da će se u tim sve složenijim odnosima javljati i nejasnoće u tumačenju ponašanja robota. Te nejasnoće bit će, osim mnogih drugih, posljedica i razlike unutarnjeg svijeta stroja oblikovanog podacima nedostupnih ljudima dobivenih od osjetila (senzora) kakve ljudi nemaju. Uz senzore kojima se prikupljaju podaci o okolini ključno pitanje je hoće li stroj, nalik organizmu, moći oblikovati i imati unutarnji svijet koji je zapravo temelj i predvorje neke protosubjektivnosti. To pitanje je važno i zbog mišljenja da bi robot, zbog toga što znamo sve procesorske resurse i tokove podataka unutar njega, sa svojim artificijelnim unutarnjim svijetom, mogao biti sredstvo za razumijevanje porijekla i prirode “umjetne svijesti” stroja pa posljedično i svijesti organizama. Mogli bismo tako saznati kako stroj postaje subjekt, pa posljedično tome i kako je to biti robot. Protivnici toga stava dokazuju da kao ni kod organizama nikada nećemo znati kako je to biti robot jer će i njihovi subjektivni svjetovi (kad ih Unatoč tome što tvorci robota imaju uvid u način rada njegovih sklopova i različitih vrsta senzora, način njihova korištenja u okolini nedostupnoj čovjeku bit će prepreka našoj sposobnosti da znamo kako je to biti robot.

budu imali) biti različiti od ljudske subjektivnosti. Primjerice, ljudi i psi žive u istom svijetu (okolini), ali je temelj oblikovanja unutarnjeg svijeta psa njuh, dok je čovjeku primarno osjetilo vid pa je subjektivni njušni svijet psa ljudima nedostupan i nerazumljiv. Na isti način unutarnje iskustvo robota može biti oblikovano senzorima koje čovjek nema pa će ista okolina u kojoj su ljudi i strojevi za njih biti vrlo različita. Ljudska svijest subjektivan je osjećaj i nemoguće je racionalno dokazivati da su i drugi ljudi svjesni. To se naziva “problem drugih umova”. O svjesnosti drugih ljudi zaključujemo po sličnosti ponašanja. Da su i kralješnjaci nižih kognitivnih mogućnosti svjesni zaključuje se na temelju njihove evolucijske homolognosti, tj. po sličnosti evolutivnog razvoja.

KAKO JE TO BITI ŠIŠMIŠ? Istraživačka konstrukcija krila šišmiša (slika lijevo) omogućava racionalan uvid u fiziku šišmiševa leta, ali to nam ne omogućava saznati kako je biti organizam šišmiš (slika desno). Pitanje “Kako je to biti šišmiš?” naslov je glasovitog filozofskog teksta Thomasa Nygela iz 1974. posvećenog problemu svijesti. Nygel smatra da se svijest oblikuje na subjektivnom iskustvu organizma. Epizode pamćenja temelj su proživljenog subjektivnog iskustva koje je kod šišmiša izgrađeno na osjetilu za ultrazvučno “gledanje” u prostoru. Objektivan način promatranja šišmiša izvana, korištenje eholokatora, kao ni simulacije ne omogućavaju subjektivno iskustvo “kako je to biti šišmiš”. Jedini način da se doživi svijest šišmiša je da se bude šišmiš. I roboti, poput šišmiša, mogu imati mnoštvo posebnih senzora koji oblikuju njihova ponašanja. Hoćemo li ikada znati kako je to biti robot?

UNUTARNJI SVIJET ORGANIZMA I STROJA. Životinje i strojevi mogu dijeliti istu okolinu i pri tome tu okolinu osjećati na posve različit način. Tako ljudi primarno vide svijet, a psi ga mirišu (slika u sredini). Svijet mirisa bogat je barem koliko i svijet vida. Hobotnica (slika lijevo) primjer je jedine paralelno razvijene inteligencije na Zemlji s distribuiranim mozgom. Njezin unutarnji svijet je neshvatljiv čovjeku. Svijet percepcije i aktivnosti robota Spot (slika desno) oblikovan je desecima senzora i fizičkim aktivnostima na poslu čuvanja distance šetača po parkovima Singapura. Neki ljudi osim nepovjerljivosti i straha od nepoznatog imaju osjećaj da su ponašanja toga stroja svjesna.

KAKO JE TO BITI ROBOT? Najnoviji model tržišno najstarijeg kućnog robota Roomba iz 2002. znatno je promijenjen s obzirom na vrstu i broj senzora. Prije su njegova ponašanja bila isključivo reaktivna, dok danas koristi vizualni sustav simultanog lokaliziranja i mapiranja (VSLAM) za izradu modela svoje okoline (slika lijevo) u kojoj planira vremenski optimalno čišćenje. Roomba tako stvara memorijske epizode (sjećanja) koje još ne može poopćavati, ali bi one mogle biti začetak primitivnog unutarnjeg svijeta. Povezanost s osobnim asistentima poput Alexa (slika desno) proširuje potencijalnu autonomnost djelovanja robota.

Pojednostavljeno rečeno, biti robot znači imati umjetno tijelo i preko senzora i aktuatora ostvarivati nekakav suodnos s neposrednim, prirodnim ili umjetnim, okruženjem. Sveukupno djelovanje okoline na senzoriranu tjelesnost robota, ali i djelovanje robota na neposrednu okolinu stvara “unutarnji svijet” robota kao memorirano iskustvo “svijeta osjeta” i “svijeta aktivnosti”. Ta dva skupa zabilježenih iskustava temelj su ili početak stvaranja subjektivnog iskustva stroja. Otkuda ideja o unutarnjem svijetu ili čak subjektivnom iskustvu robota i zbog čega bi ona mogla biti važna za budućnost odnosa ljudi s robotima? Radi se zapravo o preslikavanju biološkog koncepta “okolišnog svijeta životinja” predloženog početkom XX. st. prema kojem okolina i okolišni svijet organizma nisu isto. Dok je okolina sveukupnost onoga što nas okružuje, okolišni svijet nekog stvorenja uključuje to stvorenje, svijet u kojem se ono nalazi, svijet njegovih aktivnosti (učinci koje organizam može imati na svijet) i njegov osjetilni svijet, tj. sposobnost organizma da osjeti svijet. Okolišni svijet okruženje je koje organizam osjeća i na koje djeluje u zatvorenoj petlji i u kojem je on, po svojoj građi i osjetilima, jedino što može biti. Izvanjski promatrač, zbog drugačije građe i drugačijih osjetila, ne sagledava uključenost životinje u njen okolišni svijet na način kako ga doživljava životinja. No mogu li se uspoređivati stroj i organizam? Organizam nije, poput stroja, stvoren montažom sastavnih dijelova već je kompleksan sustav koji je više od zbroja vlastitih dijelova i ne može se rastavljati bez utjecaja na funkcionalnost. Uz to,

Može se s priličnom sigurnošću reći da niti jedan robot izgrađen do danas nema ni rudimentarnu formu subjektivnog iskustva vlastite okoline, posebice nekakav osjećaj sebe.

organizam i njegov životni okoliš tvore funkcionalnu cjelinu. Organizam nije samo fizički smješten u svoj okoliš već je ukorijenjen u njemu što je rezultat dugog procesa uzajamne interakcije ili strukturnog povezivanja. Zbog toga se kaže da organizam ima unutarnju svrhovitost u svojoj životnoj sredini, dok svrhu stroja određuje njegov izvanjski konstruktor. Iz tako shvaćene razlike stroja i organizma proizlaze i različiti stavovi o mogućnosti da i roboti stvore svoj unutarnji svijet i oblikuju osobine subjekta. Jedni su mišljenja da roboti ne mogu biti ukorijenjeni u svijetu organizama jer oni i nisu od tog (organskog) svijeta pa djelovanja robota u organskom svijetu nema iste učinke kakve ima ponašanje organizma. Robot je, ipak, samo mehanizam sa senzorima, motorima i upravljačkim sklopovima. Po drugom mišljenju robot, već zbog toga što ima senzore kojima kodira (pamti) stvarnost, zaista može oblikovati i imati vlastiti unutarnji osjetilni svijet. Njegov autonomni senzoričko-motorički ustroj u okolini koju osjeća i na koju djeluje rezultirat će memoriranim kodovima i posljedično ponašanjem u artificijelnoj okolini nedostupnoj subjektivnom iskustvu drugih organizama (čovjeka). Ta okolina može oblikovati poseban unutarnji svijet robota. No ono što robot (još uvijek) nema je reprezentacija (predstava) vlastitog unutarnjeg osjetilnog svijeta pa zato ne može postići razinu svjesne autonomnosti. Mogućnosti masovnijeg razvoja servisnih robota s potencijalom dosezanja višeg stupnja unutarnje složenosti povećava se zbog dostupnosti snažnog i jeftinog hardvera s pametnih telefona pa će graditelji biti sposobniji za razvoj naprednih generacija robota s rudimentima subjektivnog iskustva. Mnoga ponašanja stroja u sve kompleksnijem digitaliziranom okolišu nećemo znati racionalno objasniti i zbog unutarnjeg svijeta stroja oblikovanog memorijskim zabilješkama osjetila koje nemamo i s tjelesnom građom različitom od ljudske. Kućni roboti moći će zbog povezanosti s digitalnim uređajima koje ljudi koriste čitati i analizirati njihova stanja. Hoće li taj unutarnji osjetilni svijet robota prerasti u neko subjektivno iskustvo ovisit će o načinu i razinama obrade senzoriranih podataka. Racionalan uvid u ta subjektivna mentalna stanja robota, nastala na senzorici koju nemamo, bit će nam nedostupna. Dakle, kao što ne znamo kako je to biti šišmiš filozofa Nygela nećemo znati ni kako je to biti robot. To nam (subjektivno) neće biti zagonetka ako i sami, proširujući ljudske senzorno-motoričke sposobnosti, postanemo roboti. Tada će dio našeg subjektivnog svijeta u digitalnom okruženju imati iste korijene kao i svijet stroja pa ćemo, po spomenutom načelu analognosti primijenjenom na druge ljude vjerovati da su i strojevi svjesni. Ali taj subjektivni doživljaj nećemo moći racionalno dokazati.

Igor Ratković

OKOLINA I OKOLIŠNI SVIJET STROJA. Okolina robota (predstavljen crnim krugom) na crtežu lijevo šarenija je nego što je on, ako ima senzore samo za zeleno, zapaža. Njegov okolišni svijet (slika desno) sastavljen samo od zelenih pravokutnika. Okolišni svijet kućnog robotskog usisavača (slika u sredini ) obuhvaća i sve Bluetooth uređaje poput računalnih miševa, tipkovnica, vaga, fitbitova, satova, zvučnika itd. Preko WiFi-veze robot usisavač može komunicirati s pisačima, prijenosnim računalima, tabletima, “pametnim” telefonima i televizorima. To mnoštvo uređaja (kao i pristup IOT preko mobitela) omogućuje robotu percipirati svijet koji će se uvelike razlikovati od onoga što će njegov konstruktor moći izravno vidjeti. Osjetilni svijet kućnog robota može biti nedostupan izravnom subjektivnom iskustvu čovjeka.