Robopas

Efekt staklenika

Staklenik je bio velik. Ne poput onih kakve ljudi podignu uz svoje kuće, već više stakleni paviljon, visok, čelična konstrukcija poput kakvog kostura nekog davno izumrlog diva. Sunce se odražavalo u staklenim pločama. Uz staklenik bilo je solarno polje. Neke su ploče ležale naokolo, otkinute nekom nevidljivom rukom sa svojih nosača. I 3D-printana kuća. Izdaleka se vidjelo da je zapuštena, razvaljenih vrata, nekoć bijelih zidova izderanih marsovskim olujama. Prozori su bili čitavi, nije ih bilo moguće razbiti samo tako. Crveni pijesak prodro je u kuću, nanošen vjetrovima. Pred kućom bilo je zaustavljeno terensko vozilo, žute boje, da ga se lako nađe ako je potrebno. Vrata vozila bila su zatvorena, od njega su u kuću vodili tragovi stopala u teškim, čvrstim čizmama. Gen je osvjetljavao naokolo, zadržavajući se u mračnim kutovima. Nadao se kako bi se tu moglo još nešto naći, nešto vrijedno, zaostalo iz prvog stoljeća kolonizacije Marsa. “Gubimo vrijeme”, dobaci Mak. “Ako je nešto i bilo, davno je već pobrano.” Laki skafander izobličavao mu je glas. Nakon 370 godina teraformiranja, na Marsu više nisu bili potrebni teški skafanderi. Ali bez lakoga se nije moglo, barem ne dulje od desetak minuta. Gen opsuje. Ugasio je svjetiljku. “Da, mislim da si u pravu.” Pošao je prema vratima. “Pričalo se da je bila velika botaničarka. Pola biljaka na Marsu ona je ukorijenila.” Momci su izašli van. Mak je pogledao staklenik. I nakon toliko godina, u njemu je bilo života. Stabla su gustim krošnjama dopirala do svoda. Činilo se kako je grmlje ispod njih bilo neprohodno. “Još radi”, primijetio je. “Čudna mi čuda”, neraspoloženo će Gen. Tri sata truckali su se do ovdje, u nadi kako će naći nešto, nešto vrijedno za procvalo tržište starinama iz rane marsovske povijesti. Turisti sa Zemlje bili su ludi za ranim suđem, kacigama, elektronikom. “Ne možeš baš pustit’ staklenik samo tako. Da se ništa u njemu ne radi. Pitam se ...” Gen i Mak se pogledaju. U stakleniku je moglo biti kakve stare opreme, vjerojatno još uvijek funkcionalne. Ili vrtlarskog alata, pribora, takvih stvari. Bila je to roba za probirljivije, specijalizirane, tehnički nastrojene kolekcionare, ali zato se skuplje prodavala. I tako njih dvojica pođu prema ulazu u staklenik. * * * Nomy se trgne na zvuk klizanja ulaznih vrata, korake što ulaze, zatvaranje. Ona tiho opsuje i poput povjetarca zašušti kroz lišće. Istina, u staklenik nije bilo teško ući, i Nomy je mnogo puta imala nezvane goste. Neki su samo bili znatiželjni, parovi su dolazili ovamo jer su znali da ih nitko ne vidi, a bilo je i onih koji bi u

SF PRIČA

stakleniku proveli neko vrijeme, valjda nemajući boljeg mjesta za spavanje. Nomy ih je uglavnom prihvaćala. “Pogledaj ovo!”, začula je glas iz ureda, male prostorije nedaleko od unutrašnjih vrata. Vidjela je kako treperi svjetlo. “Zezaš me! Originalni G-berg čitač! Radi!” “Znaš ti kad je bio zadnji model? Prije stodvadeset godina!” “Nemoj me... Što misliš, koliko ćemo dobiti?” “Vidio sam jedan oglas prije tri mjeseca. Tip prodavao. Na Zemlji. Tri tisuće.” Zvižduk. “Daj da vidimo što još ima.” Nomy je gledala kako njen čitač nestaje u torbi jednog od dva uljeza u lakim skafanderima. “Sigurno toga ima još!” “Sigurno... Nego, primjećuješ li ti nešto?” “Što?” “Staklenik... Kao da je jučer podignut. Čuješ zujanje? Klima-sustav. Svjetla. Automatska vrata koja rade.” “Ako je ženska radila neka istraživanja... Je li tu negdje i laboratorij?” “Da, u njemu bi moglo biti svačega.” “Dobro smo uboli! Idemo dalje, da napunimo kola.” A nećete majci, pomisli Nomy. Uljeze je trpjela ako su samo dolazili i odlazili, to je nije smetalo. Baš nasuprot, društvo koje je zapravo nije bilo ni svjesno, pomagalo je da se nosi sa stoljećima što su prošla. Ali da joj nekakvi dripci kradu stvari!? To ne! I ona klizne među bambuse što su vizualno odvajali ured od ostatka staklenika, tiho, neprimjetno, samo su kopljasti listovi zatreperili kao da ih je pomilovao povjetarac. * * * Nomy ih je pratila kako skoro zaraslom sintkamenom stazom idu kroz staklenik prema laboratoriju. Putem su ih iz krošnji i grmlja pozdravljali kosovi, sjenice i zebe. Lisica ih je samo pogledala, neprimijećena, a onda se izgubila u dubokim sjenama. Nisu obraćali pažnju na sav taj živi svijet oko njih, što je u tom stakleniku živio kao u nekoj maloj šumi. Iz ureda su uzeli čitač, multiplejer, prezrivo su frknuli na knjige, iako je jedan od njih primijetio kako izgledaju vrlo uščuvane, skoro kao da su tek izašle iz tiskare, te konačno isprevrtali ladice i uzeli još nekoliko sitnica. U laboratoriju ih je čekala istraživačka oprema, računalo, mjerni instrumenti, sve staro i još uvijek savršeno upotrebljivo. Prešli su mostom preko potoka. (“Gledaj, postoji sustav za cirkuliranje vode. I još radi”, primijetio je jedan od uljeza.) Zastali su pred tropskim odjelom. Jedan od njih pokazao je drugome kolibrija što je lebdio pred hranilicom, skoro nevidljiva krila i bljesak smaragda u polutami male prašume. Nisu ulazili unutra. Očitali su temperaturu i vlagu na prikazivaču do vrata i nije im se dalo znojiti, čak ni u skafanderima. Nomy je zbog toga bilo drago, voljela je u tropskom odjelu održavati nadzirane uvjete. Na Mars je s ljudima stiglo već dovoljno mikroorganizama i nepoželjnih spora da kontaminiraju osjetljivo uravnoteženi prašumski ekosustav. Kad su dva lopova bila na tridesetak koraka od laboratorija, Nomy sklizne sa stabla i pohita za njima. Nije im smjela dopustiti da vršljaju po laboratoriju. Nije im smjela dopustiti da slučajno nađu Uzorak.

* * * Mak i Gen gazili su stazom, na nekim mjestima skoro neuočljivom pod puzavicama i lišćem. Gen se odjednom trzne: čuo je neki šušanj u grmlju slijeva. “Što ti je?”, zastane Mak. “To je neka životinja. Ili gušter. Nećeš valjda skakat’ na svaki šum?” “Nisam znao da je održavala i životinje ovdje.” “Ha, šuma, stari moj”, slegne Mak ramenima. Opet je nešto šušnulo u dubokoj sjeni. Što ako tu ima i nečeg većeg, pomisli on. Kakav pas čuvar, na primjer? Ali onda odgurne tu misao: pas bi ih već napao. Ili bi lajao. Ili što već psi rade. Vidio je psa samo nekoliko puta u životu: na Marsu ih je još uvijek bilo malo. A onda krošnje nad njima zašume, zašušte, zahuču, kao da kroz njih puše snažan vjetar. Grane su zaškripale, trljajući se jedne o druge. Mak i Gen se pogledaju. “Samo vjetar”, promrsi Mak. “Otkud to vjetar u stakleniku?”, upita Gen. Bilo je to dobro pitanje. A onda novi nalet vjetra, još snažnijeg. Uz prasak, jedna je suha grana pala sa stabla na stazu ispred uljeza. Skočili su, pokušavajući pogledima prodrijeti u guste krošnje. Nešto je bilo gore. Neki majmun, možda. Nešto... Ali, nisu

vidjeli ništa. A vjetar je i dalje hukao, snažan, uporan, nemoguć u stakleniku. Pa je nešto prasnulo desno od njih, u grmlju pod stablima. “Pogledaj!”, krikne Gen i pokaže rukom u polutamu. “Gdje? Ne vidim ništa!” “Nešto je bilo tamo. Netko.” “Pričaš gluposti! Kuća je odavno prazna, Sigurno je i staklenik.” “Ali bio je netko! Kad ti kažem!” “Idemo dalje, laboratorij ne može biti daleko.” * * * Nomy je našla uzorak u svojoj devetoj godini na Marsu, u jednoj pećini čiji joj se ulaz ukazao kad ga je sunce osvijetlilo pod točno određenim kutom: crni prorez u stijeni, kao da je netko zasjekao sabljom. Ležao je na tlu, napola pokriven pijeskom što ga je izvana nanosio vjetar. Čim je razgrnula pijesak da vidi spremnik, znala je da nije ljudskoga porijekla. Netko je nekad davno bio ovdje, shvatila je. Podigla je spremnik. Činilo se kao da je od nekakvog stakla. Nije vidjela nikakav poklopac, niti mjesto gdje se moglo otvoriti posudu. Ali vidjela je pod svjetlom svoje svjetiljke kako je nešto unutra. Tekućina tamnosive boje, gusta, ispunjavala je šupljinu u spremniku do kraja. Nomy nije znala kako je ulivena u staklo. Pitala se da li da obavijesti nekoga. Za ovo je trebao ozbiljan laboratorij. A onda odluči da ipak ne. Možda je tekućina bila opasna. Otrovna. Ili izvor kakve zaraze. Njen je staklenik, tek izgrađen, bio dovoljno daleko da je mogla ispitati spremnik u sigurnosti izolacije u pustinji. Imala ga je gdje držati u stabilnim uvjetima. Čak ga je mogla, ako je trebalo, i uništiti zračenjem. Cijelu je tu večer i sljedeći dan potrošila mjereći i ispitujući spremnik. Tamnu sivu tekućinu u njemu prozvala je, vrlo maštovito, Uzorak. Kad bi preokretala spremnik, vidjela bi u njoj komešanje, kao da se nešto sliježe. A onda se, odjednom i sasvim nenadano, spremnik otvorio. Raspukao poprečno na dva dijela. A Uzorak se razlio Nomy po rukama. Ne sav, samo dio, prije no što se spremnik opet zatvorio, sam od sebe. Gledala je, zaprepaštena, kako se tekućina upija u kožu. Za pola minute, više je nije bilo. Gen je osvjetljavao tamu u gustišu. Opet je nešto vidio. Ali nije znao reći što. Tek obris, brz, stapao se s okolišem. Pogledao je Maka. “Sad se i meni učinilo...”, priznao je njegov suučesnik nevoljko. “Jednom sam čuo nekog pijanca kako je pričao da je nešto ovdje vidio. Kao duha...” “Daj, nemoj, molim te.” Šum. Pucanje suhe grane pod stopalom. Dvojica lopova se ukipe. Njihanje grane. Šuštanje lišća. Ali tko je njihao granu? Gledali su, prodirali pogledima pod stabla, tražili svjetiljkama. Gen zakorači sa staze među stabla. Odjednom, pred njim se iz ničega stvori... Ni sam nije poslije znao reći što je bilo to što je vidio. Grubo ljudskoga oblika, ali potpuno zaraslo u stabljike, korijenje, lišće. Omotano puzavicama. S krupnim listovima nekog stabla umjesto kose. Poput kakvog drevnog mitskog stvorenja... Osim očiju. Zelenih. Oči su bile ljudske. I to je dvojicu lopova najviše ispunilo užasom. Stvorenje navali na njih dvojicu, strgne Maku torbu s ramenu, zahuče i zafijuče i zagrmi oko njih, a njih dvojica uz prestravljene krikove istrče iz staklenika. Gen se spotaknuo i pao, ali je odmah stao na noge, vrišteći, da se ne bi Mak odvezao bez njega. Par ljudskih očiju pratio ih je dok su sumanutom brzinom, razbacujući pijesak, odlazili preko pustinje, ostavljajući za sobom taj ukleti staklenik. * * * Nomy se nasmiješi. Pogledala je u Makovu torbu, sve što su joj ukrali bilo je unutra. Razmišljala je o Uzorku. Imala je predodžbe što joj je radio dok je gazila tim staklenikom, poput kakve fantomske gospodarice na zidinama prokletoga dvorca. Uzorak ju je stapao. Sa stablima. S cvijećem. S puzavicama. S grmljem. Osjećala je kako biljke uranjaju u nju i čine je njihovom. Za nekoliko godina, ona se stopila s okolišem u stakleniku. Pogrešno, odmahne Nomy glavom. Ona je postala okoliš. Sve u stakleniku bilo je jedno, nerazdruživo, međuovisno. I dok okoliš traje, trajat će i ona, znala je. Jednog dana možda pusti Uzorak van. Da vidi što će napraviti od Marsa, sada već poodmaklog na putu da postane nova Zemlja. To bi bilo zanimljivo.

Aleksandar Žiljak