ZNANSTVENI ÈASOPIS ZA ARHITEKTURU I URBANIZAM A SCHOLARLY JOURNAL OF ARCHITECTURE AND URBAN PLANNING
SVEUÈILIŠTE U ZAGREBU, ARHITEKTONSKI FAKULTET UNIVERSITY OF ZAGREB, FACULTY OF ARCHITECTURE
ISSN 1330-0652
https://doi.org/ 10.31522/p CODEN PORREV UDK | UDC 71/72 27 [2019] 1 [57] 1-190 1-6 [2019]
ZNANSTVENI »ASOPIS ZA ARHITEKTURU I URBANIZAM A SCHOLARLY JOURNAL OF ARCHITECTURE AND URBAN PLANNING 27
SVEU»ILI©TE U ZAGREBU, ARHITEKTONSKI FAKULTET
UNIVERSITY OF ZAGREB, FACULTY OF ARCHITECTURE
ISSN 1330-0652
https://doi.org/10.31522/p
UDK | UDC 71/72
CODEN PORREV
GOD. | VOL. 27 [2019] BR. | NO. 1 [57]
STR. | PAG. 1-190
MJESECI | MONTHS 1-6 [2019]
ZnaËenja Meanings
Prostor m space, room; (površina) area; (zona) tract; (prostranstvo) extent, expanse; (za kretanje/ manevriranje) elbow-room, playroom, leeway, scope; (prostorije, smještaj) premises, accomodation | životni ~ living space; stambeni ~ housing; školski ~ school space; poslovni ~ office space/premises; za noge legroom; prema raspoloživom ~u on a space available basis; fig pružati ~za offer/give scope for; posvetiti (pokloniti) ~ (u novinama) devote (give) space to; zbog pomanjkanja ~a because of limited space; radi uštede na ~u to save space; povreda zraËnog ~a violation of airspace, aerosp; istraživanje ~a space exploration
Željko Bujas (1999.), Veliki hrvatsko-engleski rjeËnik | Croatian-English dictionary, Nakladni zavod Globus, Zagreb
Izlaženje Ëasopisa financijski potpomaže Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske. The journal is financially supported by the Ministry of Science and Education of Republic of Croatia.
Cijena pojedinaËnog broja Price per issue
Hrvatska: 75 kn Europa | Europe: 24 Eur Izvaneuropske zemlje | Outside Europe: 27 Eur U cijene su ukljuËeni troškovi poštarine. Postage and handling included in the price.
Narudžbe Ordering Info
UPI-2M
HR - 10000 Zagreb, Medulićeva 20 Tel. +385/1/4921-389 Fax. +385/1/4921-390 www.upi2mbooks.hr info@upi2mbooks.hr
Besplatan pristup internet izdanju Ëasopisa Free On-line Access to Internet Edition
Dostupni su svi Ëlanci publicirani u svim dosad izašlim brojevima u PDF formatu. All published articles in previous issues are available in PDF format.
EISSN 1333-9117
PROSTOR Online: www.prostor.hr https://hrcak.srce.hr/prostor
»asopis PROSTOR objavljuje znanstvene Ëlanke iz svih grana arhitekture i urbanizma, ali i radove iz drugih znanstvenih podruËja (povijesti umjetnosti, arheologije, etnologije, sociologije, geografije, građevinarstva, geodezije, šumarstva, dizajna...), ako su sadržajem vezani za problematiku arhitekture i urbanizma. PROSTOR je primarni znanstveni Ëasopis i tiska samo neobjavljene Ëlanke, koji istodobno i u istom obliku ne mogu biti ponuđeni drugom izdavaËu. Osim znanstvenih priloga koji podliježu recenziji, decimalnoj klasifikaciji i kategorizaciji (izvorni znanstveni Ëlanci, prethodna priopćenja, pregledni Ëlanci, izlaganja na znanstvenim skupovima), iznimno će se objavljivati i struËni Ëlanci analitiËkog karaktera. U skladu s navedenim, u PROSTORU se neće objavljivati recentni projekti ni ostvarenja, osim u sluËajevima kada je posrijedi visokostruËno, odnosno primijenjeno znanstveno rješenje nekoga posebnog pitanja ili problema u sklopu projekta, uz uvjet da je sadržaj prikazan na znanstveni naËin (koncepcijski, tehniËki, tehnološki ili metodološki problem, a ne projekt ili zgrada kao takvi).
U pratećim rubrikama publiciraju se prijevodi, bibliografski prilozi, recenzije i prikazi (Ëasopisa, knjiga, izložaba, znanstvenih skupova), vijesti i aktualnosti iz struke, kronika Arhitektonskog fakulteta te sažeci obranjenih doktorskih disertacija i magistarskih radova.
• »asopis PROSTOR prijavljen je Ministarstvu znanosti i tehnologije RH (sada Ministarstvo znanosti i obrazovanja) kao primarna znanstvena publikacija za podruËje tehniËkih znanosti: znanstveno polje: arhitektura i urbanizam.
• »asopis PROSTOR upisan je u evidenciju periodiËnih tiskovina pri Ministarstvu informiranja RH (sada Ministarstvo kulture RH) pod prijavnim brojem 38 (Potvrda o prijavi periodiËke tiskovine od 12.05. 1992., kl. 104, ur. br. 523-021/92-847/38).
• PROSTOR izlazi polugodišnje (dva broja u godištu). U godištu 1 (1993.) i 2 (1994.) Ëasopis je izlazio tromjeseËno (Ëetiri broja u godištu).
• Predajom potpisanoga primjerka rukopisa autor jamči da je isključivi nositelj autorskog prava predmetnoga djela te pristaje na objavu članka u tiskanom i elektronskom izdanju časopisa (Prostor Online), kao i na referiranje u sekundarnim bazama.
• Rukopisi prihvaćenih Ëlanaka ne vraćaju se.
• Objavljeni se prilozi ne honoriraju.
• Za znanstvene stavove i iznesena mišljenja u Ëlanku, toËnost podataka, te pravo objave tekstualnih i ilustracijskih priloga odgovorni su autori.
• Copyright bilo kojega objavljenog rada u časopisu zadržava/ju autor/i. Autor/i dopušta/ju PROSTORU komercijalno pravo objavljivanja tiskane inačice časopisa i njena prodavanja knjižnicama i privatnim osobama. Autor/i dopušta/ ju trećoj strani slobodno korištenje objavljenog rada dokle god se može identificirati originalni autor, kao i citati autora.
• Objavljeni radovi i ostali pridruženi objavljeni materijali distribuirani su pod Creative Commons Attribution 4.0 licencom (CC BY).
The journal PROSTOR publishes scientific papers from all branches of architecture and urban planning as well as texts from other fields of science (art history, archaeology, ethnology, sociology, geography, civil engineering, geodesy, forestry, design...) if their content relates to architectural issues.
PROSTOR is a primary scientific journal and accepts only previously unpublished papers which cannot be simultaneously offered in the same form to another publisher. In addition to scientific contributions, which are subject to evaluation by reviewers, decimal classification and categorisation (original scientific papers, preliminary communications, reviews, conference papers), professional papers of analytical character will be published exceptionally. In accordance with the above, design projects will not be published in PROSTOR, except in cases that display a highly expert or applied scientific solution for a particular issue or problem within a project, unless the content is presented in a scientific manner (a conceptual, technical, technological or methodological problem, but not a project or a building itself).
The accompanying sections include translations, bibliographies, evaluations and reviews (of journals, books, exhibitions, conferences), the latest news and topical issues in the field, chronicle of the Faculty of Architecture as well as summaries of defended doctoral dissertations and master’s theses.
• The journal PROSTOR is registered with the Ministry of Science and Technology, RC (now Ministry of Science and Education), as a primary scientific publication in the area of technical sciences: scientific field: architecture & urban planning.
• The journal PROSTOR is registered as a periodical publication with the Ministry of Information, RC (now the Ministry of Culture, RC) under the entry number 38 (Registration of a Periodical Publ. Certif. from May 12, 1992, class 104, Reg. No. 523-021/92-847/38).
• PROSTOR is a half-yearly publication (two issues a year). In vol. 1 (1993) and 2 (1994) the journal was published quartarly.
• By delivering his / her signed paper, the author guarantees that he is the sole copyright holder of his work and grants his consent to its publishing in hardcopy or electronic edition (Prostor online) as well as to its abstracting / indexing in secondary data bases.
• Typescripts of accepted papers are not returned.
• The author does not receive any payment.
• Responsibility for scientific attitudes and opinions presented in the paper, the accuracy of data and the right to publish the text(s) and illustrations rests with the author(s).
• Copyright of any published article in PROSTOR rests with the author/s. Author/s grant the journal PROSTOR the commercial right to publish a printed version of the journal and to sell it to libraries and natural persons. Author/s grant the third person free use of the published article only if its original author can be identified including the citations belonging to this author/s.
• The published articles and other published materials are distributed under the Creative Commons Attribution 4.0 license (CC BY).
ZNANSTVENI »ASOPIS ZA ARHITEKTURU I URBANIZAM
A SCHOLARLY JOURNAL OF ARCHITECTURE AND URBAN PLANNING
OsnivaË i nakladnik Founder & Publisher
SveuËilište u Zagrebu, Arhitektonski fakultet
HR - 10000 Zagreb, KaËićeva 26 www.arhitekt.hr
Za nakladnika For the Publisher
Prof.dr.sc. Krunoslav Šmit Dekan fakulteta | Dean of the Faculty
Glavni i odgovorni urednik Editor-in-Chief Izv.prof.dr.sc. Zlatko Karač
Zamjenica glavnog urednika Deputy Editor
Prof.dr.sc. Ariana Štulhofer
Tajnici uredništva Editorial Secretaries
Pred. Tajana Jaklenec
Poslijedoktorand dr.sc. Davor Andrić
Uredništvo Editorial Board
Akademik Mladen Obad Šćitaroci
Prof.dr.sc. Srečko Pegan [Počasni članovi uredništva | Honorary members]
Doc.dr.sc. Borka Bobovec Hrvatski muzej arhitekture HAZU
Prof.dr.sc. Bojana Bojanić Obad Šćitaroci
Sveučilište u Zagrebu, Arhitektonski fakultet
Prof.dr.sc. Zlatko Jurić
Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet
Izv.prof.dr.sc. Mia Roth-Čerina
Sveučilište u Zagrebu, Arhitektonski fakultet
Prof.dr.sc. Karin Šerman
Sveučilište u Zagrebu, Arhitektonski fakultet
Doc.dr.sc. Ana Šverko
Institut za povijest umjetnosti, Centar „Cvito Fisković” u Splitu
Izv.prof.dr.sc. Zoran Veršić
Sveučilište u Zagrebu, Arhitektonski fakultet
Prof.dr.sc. Feđa Vukić
Sveučilište u Zagrebu, Arhitektonski fakultet, Studij dizajna
Doc.dr.sc. Alen Žunić
Međunarodno uredništvo International EB
Prof.Arch. Nezar AlSayyad, Ph.D. University of California, Berkeley, USA
Prof. Joan Busquets, Ph.D. GSD, Harvard University, Cambridge, USA
SVEU»ILI©TE U ZAGREBU, ARHITEKTONSKI FAKULTET UNIVERSITY OF ZAGREB, FACULTY OF ARCHITECTURE
ISSN 1330-0652
https://doi.org/10.31522/p UDK | UDC 71/72
CODEN PORREV
27 [2019] 1 [57]
1-190
1-6 [2019]
Izvršno uredništvo Managing Board
Poslijedoktorand dr.sc. Davor Andrić
Urednik internet izdanja | Internet Editor
Prof.dr.sc. Damir Krajnik
Izvršni urednik | Managing Editor
Izv.prof.dr.sc. Iva Muraj
Urednica Fakultetske kronike
Faculty Chronicle Editor
Paula Šimetin
Urednica sažetaka doktorskih disertacija Editor in charge of summaries of doctoral Dissertations
StruËni i tehniËki suradnici
Professional and Technical Staff
V.pred.dr.sc. Neda Borić, prof. Prijevod na engleski (samo hrvatski autori, ako nije drugačije naznačeno)
English Translation (Croatian authors only unless otherwise indicated)
Mirjana Ostoja, prof. Lektura | Croatian Language Editor
Mirjana ©ah, prof. Korektura | Proof-reader
Ljiljana Loina-Hohnjec Prijepis | Typing
Saša StubiËar, dipl. dizajner Oblikovanje | Design
DENONA d.o.o., Zagreb Grafička priprema, tisak i uvez Lay-out, Print and Binding
Povjerenstvo za nakladništvo Fakulteta Publishing Council of Faculty
Prof.dr.sc. Tihomir Jukić
Prof.dr.sc. Ariana Štulhofer
Prof.dr.sc. Feđa Vukić
Izv.prof.dr.sc. Nataša Jakšić
Izv.prof.dr.sc. Zlatko Karač
Izv.prof.dr.sc. Mia Roth-Čerina
Doc.mr.sc. Roberto Vdović
Poslijedoktorand dr.sc. Marko Rukavina, predsjednik
Pred. Tajana Jaklenec
Prof. Rudolf Klein, Ph.D. Ybl Miklós Építéstudományi Kar, Szent István Egyetem, Budapest, Hungary
Prof.dr. Fedja Košir Univerza v Ljubljani, Slovenia
Prof.emer. Ákos Moravánszky, Ph.D. Eidgenössische Technische Hochschule [ETH], Zürich, Switzerland
Prof.Mag.Arch. Boris Podrecca Technische Universität, Stuttgart, Germany
Adresa uredništva Editor’s Office Address PROSTOR
Sveučilište u Zagrebu, Arhitektonski fakultet
HR - 10000 Zagreb, Kačićeva 26 Hrvatska | Croatia
Tel. +385/1 4639 382
Fax. +385/1 4828 079
E-mail: prostor@arhitekt.hr
Prilozi objavljeni u PROSTORU referiraju se u: PROSTOR is abstracted or indexed in:
• Academic Search Complete
• Art & Architecture Source
• Central & Eastern European Academic Source [CEEAS] EBSCO Information Services, Ipswich, MA, USA
• Architectural Publications Index [API]
Royal Institute of British Architects [RIBA], The British Architectural Library, London, UK
• Avery Architectural & Fine Arts Library Index Columbia University in the City of New York, New York, USA
• CAB Abstracts
Centre for Agriculture and Biosciences International [CABI], Wallingford, Oxfordshire, UK
• Google Scholar
• Hrčak - Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske
Sveučilište u Zagrebu, Sveučilišni računski centar, Zagreb, Hrvatska
• Hrvatska bibliografija: niz B - prilozi u časopisima i zbornicima; niz C - serijske publikacije Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb, Hrvatska
• ICONDA
Fraunhofer Information Center for Regional Planning and Building Construction [IRB], Stuttgart, Germany
• Index Islamicus
School of Oriental and African Studies, London, United Kingdom Instituto de Lenguas y Culturas del Mediterráneo y Oriente Próximo, Madrid, Spain
• Scimago Journal and Country Rank [SJR] Consejo Superior de Investigaciones Científicas [CSIC], University of Granada, Extremadura, Carlos III (Madrid) and Alcalá de Henares, Spain
• The Library of Congress, Washington D.C., USA
• VINITI Database RAS, AllRussian Institute for Scientific and Technical Information Institute for Scientific Information, Moscow, Russia
• Web of Science Core Collection - Arts & Humanities Citation Index [WoSA&HCI] Clarivate Analytics, Philadelphia, PA, USA
Scopus has stopped coverage of Prostor after the last issue or published item from 2018. All previously indexed content will remain in the Scopus database.
The SCImago Journal & Country Rank
Arts and Humanities: Visual Arts and Performing Arts [Q1]
Engineering: Architecture [Q2]
Social Sciences: Geography, Planning and Development [Q3]
Social Sciences: Urban Studies [Q3]
Hindex: 5
SJR 2018: 0.21
Znanstveni prilozi Scientific Papers
IzvornI znanstvenI člancI orIgInal scIentIfIc PaPers
2-13 Attilio KrizmAnić
14-35 DrAgAn DAmjAnović
36-49 AlAn brAun
tomislAv viDović
DubrAvKo bAčić
50-63 mArA mArić mlADen obAD ŠćitAroci
64-77 sAnjA mAtijević bArčot
78-87 ivAnA KAturić
KrunoslAv Šmit
ivAnA HAjDinjAK
KrunoslAv KrAnjec
88-99 mumen AbuArKub
100-117 ivAn vuKojević zrinKA bAriŠić mArenić bojAnA bojAnić obAD ŠćitAroci
Amfiteatar u Puli Zbrinjavanje nečistih voda
https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).1
UDK 72.032:725.826 (497.5 Pula) ”1/21”
Projektiranje palače Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu 1875.1877.
Renesansa renesanse u hrvatskoj arhitekturi
https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).2
UDK 72.035 F. Schmidt (497.5 Zagreb)”18”
Rudarskoindustrijski sklop Pozzo Littorio pored Labina
Još jedno ostvarenje Gustava Pulitzera
Finalija u Istri
https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).3
UDK 725.41:622.3 G. Pulitzer Finali (497.5 Labin) ”19”
Lokrum Walkway - Alameda
https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).4
UDC 712:253 M. Habsburg (497.5 Lokrum) ”18”
Splitska stanogradnja u neposrednom poslijeratnom razdoblju (1945.1951.) https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).5 UDK 728:11 (497.5 Split) ”19”
Razvojne strategije kao čimbenik održivog razvoja gradova
Komparativna analiza Antwerpena, Bratislave, Krakowa i Zagreba
https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).6
UDK 711.122 ”19/20”
118-131 Rifat alihodžić slAvicA stAmAtović vučKović AleKsAnDAr AŠAnin
132-139 miljenKo HAimAn
Courtyard in Traditional Houses in Palestine
https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).7 UDC 728.01:721.011.72 (569.4)
Urbanističkoarhitektonski sklop Duhanske stanice „Vaga” u Metkoviću Prostorno-povijesna geneza i problemi suvremene prenamjene
https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).8 UDK 725.42:663.97:725.32 (497.5 Metković) ”20/21”
Residential Skyscrapers by Architect Stanko Fabris
Contribution to the Urban Morphology and Typology of Collective Housing in Podgorica
https://doi.org/10.31522/p.26.2(56).9
UDC 728.2.011.27 S. Fabris (497.16 Podgorica) ”19”
Oblikovanje grednih drvenih lijepljenih lameliranih nosača
https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).10
UDK 72.011:721.013
Amphitheatre in Pula Wastewater Disposal
https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).1 UDC 72.032:725.826 (497.5 Pula) ”1/21”
Designing the Palace of the Croatian Academy of Sciences and Arts in Zagreb (18751877)
Renaissance of the Renaissance in Croatian Architecture
https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).2
UDC 72.035 F. Schmidt (497.5 Zagreb)”18”
Coalmining Plant Pozzo Littorio near Labin
Unknown Work of Gustavo Pulitzer Finali in Istria
https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).3
UDC 725.41:622.3 G. Pulitzer Finali (497.5 Labin) ”19”
Lokrumsko šetalište - alameda
https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).4
UDK 712:253 M. Habsburg (497.5 Lokrum) ”18”
Housing Construction in Split in the Immediate Postwar Period (19451951) https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).5
UDC 728:11 (497.5 Split) ”19”
Development Strategies as Key Factors for Sustainable Urban Development
Comparative Analysis of Antwerpen, Bratislava, Krakow and Zagreb
https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).6
UDC 711.122 ”19/20”
Dvorište u tradicijskim kućama Palestine
https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).7 UDK 728.01:721.011.72 (569.4)
Urban and Architectural Features of the Tobacco Facility ”Vaga” in Metković Its Spatial and Historical Origin and the Problems of Its Adaptive Reuse
https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).8 UDC 725.42:663.97:725.32 (497.5 Metković) ”20/21”
Stambeni neboderi arhitekta Stanka Fabrisa
Doprinos urbanoj morfologiji i tipologiji kolektivnoga stanovanja Podgorice
https://doi.org/10.31522/p.26.2(56).9
UDK 728.2.011.27 S. Fabris (497.16 Podgorica) ”19”
Designing the Glulam (Glued Laminated) Timber Beam Girders
https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).10
UDC 72.011:721.013
140-151 ljubo lAH
152-163
gizem Deniz guneri
Aktualno Current Themes
167-171 mlADen obAD ŠćitAroci bojAnA bojAnić obAD ŠćitAroci
172-173 AleKsAnDAr KADijević
174 ivAnA Krmpotić
175 DAvor AnDrić
176 AnA sopinA
177 alen žunić
178 luKA KorlAet
179 miA rotH-čerinA
180 stAnKA ostojić
zorAn verŠić
181 DArKo KAHle
182-183 borKA bobovec
184 mlADen obAD ŠćitAroci
185 lucijA stepinAc
186 mArijA bArović
187 alen žunić
188-189 Pripremio / Prepared by:
boris DunDović
Adaptive Re-use of the Built Heritage
Fundamental Principles in the Doctrine of Heritage Conservation
https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).11
UDC 72.01:72.025.5 (497.4) ”19/20”
On Varieties of Architectural Utopianism
A Critical Reading of the Twentieth Century Utopian Architecture
https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).12
UDC 72.01:711.001 ”19”
Cultural Urban Heritage - Development, Learning And Landscape Strategies
Editors: Mladen Obad Šćitaroci, Bojana Bojanić
Obad Šćitaroci and Ana Mrđa
Islamska arhitektura i umjetnost u Hrvatskoj
Osmanska i suvremena baština
Zlatko Karač, Alen Žunić
Slikarski memento - Ivo Šebalj
Nenad Fabijanić, Zdenko Rus, Biserka Rauter Plančić
Ivica Plavec - čovjek iz Železnog
Izložba
Kolegij Perivojno oblikovanje
Izložba studentskih radova
Teritorij arhipelaga
Turizam između grada i zaleđa [Pula 2050]
Izložba studentskih radova
Stanovanje u fokusu
Dvije izložbe o stambenoj arhitekturi
MareMonti: Grad između fokusa
Zgrade 2020+
Energetska učinkovitost i održivost zgrada nakon 2020.
Stručni skup, 21. veljače 2019.
Arhitekt Zlatko Neumann (1900.1969.)
Povodom pedesetogodišnjice smrti
Hrvatski muzej arhitekture
Zvonko Kusić, Velimir Neidhardt, Andrija Mutnjaković, Borka Bobovec, Iva Ceraj, Dubravka Kisić, Marina Smokvina
Mursa - Hadrijanova kolonija uz limes
Rimskoga Carstva
Emilio Marin
Aluminijske konstrukcije
Ivica Boko, Davor Skejić, Neno Torić
Plečnik’s Students and other Yugoslav Architects in Le Corbusier’s Atelier
Bogo Zupančič
Modeling PostSocialist Urbanization
The Case of Budapest
Daniel Kiss
Leeuwardenska deklaracija
Prilagodljiva prenamjena graditeljskog naslijeđa: Očuvanje i unapređenje vrijednosti našega graditeljskog naslijeđa za buduće generacije
Obnova i prenamjena graditeljskoga naslijeđa
Temeljna načela očuvanja naslijeđa
https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).11
UDK 72.01:72.025.5 (497.4) ”19/20”
O raznolikosti arhitektonskog utopizma Kritička interpretacija utopijske arhitekture 20. stoljeća
https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).12
UDK 72.01:711.001 ”19”
Kulturno urbano naslijeđe - Strategije razvoja, poduke i krajolika
Urednici: Mladen Obad Šćitaroci, Bojana Bojanić
Obad Šćitaroci i Ana Mrđa
Islamic Architecture and Art in Croatia
Ottoman and Contemporary Heritage
Zlatko Karač, Alen Žunić
Painter’s Memento - Ivo Šebalj
Nenad Fabijanić, Zdenko Rus, Biserka Rauter Plančić
Ivica Plavec - Man from Železno
Izložba
Course in Landscape Architecture
Students’ Works - Exhibition
The Territory of the Archipelago Tourism between the City and the Countryside [Pula 2050] Students’ Works - Exhibition
Habitation in Focus
Two exhibitions on residential architecture
MareMonti: A City between Foci
Buildings 2020+
Energy Efficiency and Sustainability of Buildings after 2020 Conference, 21 Feb 20190527
Architect Zlatko Neumann (19001969)
Fifty Years of Death
Croatian Museum of Architecture
Zvonko Kusić, Velimir Neidhardt, Andrija Mutnjaković, Borka Bobovec, Iva Ceraj, Dubravka Kisić, Marina Smokvina
Mursa - Colonia Aelia at the Limes of the Roman Empire
Emilio Marin
Aluminium Structures
Ivica Boko, Davor Skejić, Neno Torić
Plečnikovi studenti i drugi jugoslavenski arhitekti u Le Corbusierovom ateljeu
Bogo Zupančič
Modeliranje postsocijalističke urbanizacije
Slučaj Budimpešte
Daniel Kiss
Leeuwarden Declaration
Adaptive Reuse of the Built Heritage: Preserving and Enhancing the Values of Our Built Heritage for Future Generations
Za sve znanstvene Ëlanke objavljene u Ëasopisu PROSTOR Uredništvo je, iz kruga uglednih naših i inozemnih znanstvenika, osiguralo najmanje dvije neovisne recenzije.
The Editorial Board provides at least two independent reviews by prominent Croatian or foreign scholars for all the scientific contributions published in the journal PROSTOR.
HR - 52100 Pula, Tomasinijeva 33 krizmatti@gmail.com
Izvorni znanstveni članak https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).1
UDK 72.032:725.826 (497.5 Pula) ”1/21” Tehničke znanosti / Arhitektura i urbanizam 2.01.04. - Povijest i teorija arhitekture i zaštita graditeljskog naslijeđa Članak primljen / prihvaćen: 16. 1. 2019. / 17. 6. 2019.
Wastewater Disposal
Amfiteatar antika
izvorno stanje nečiste vode
Pula
U tijesnoj je vezi s distribucijskom mrežom čiste vode njezino zbrinjavanje kao prljave nakon odgovarajućeg korištenja i odvodnje na za to određena mjesta. U pulskom Amfiteatru mrežu odvodnih kanala moguće je dobrim dijelom rekonstruirati jer su se u sustavu i u razini ispod I. cirkularnog hodnika sačuvali kanali i prostori raznih profila. Ovi nalazi također omogućuju preciznije identificiranje lokacije latrina na razini I. i II. cirkularnog hodnika u radijalnim prostorijama ispod gledališta. Nadam se da će se ovim radom konačno pobiti mišljenja da su kanalizaciju Amfiteatra, posebice prostore crne jame ispod arene - ‘fonje’, koristili gladijatori ili divlje zvijeri.
Croatia - 52100 Pula, Tomasinijeva 33 krizmatti@gmail.com
Original Scientific Paper https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).1
UDC 72.032:725.826 (497.5 Pula) ”1/21” Technical Sciences / Architecture and Urban Planning 2.01.04. - History and Theory of Architecture and Preservation of the Built Heritage Article Received / Accepted: 16. 1. 2019. / 17. 6. 2019.
Amphitheatre
Antiquity
original condition
wastewater
Pula
Wastewater disposal and storage is a necessary measure in the process of clean water supply. It is possible to reconstruct the entire network of sewer and rainwater drainage systems of Pula’s Amphitheatre due to the preserved ditches and canals of various sizes below the first circular passageway. These findings allow a more precise location of the latrines on the level of the first and second passageways in the radial rooms below the auditorium. This article is written with the aim to finally prove that the sewage system of the Amphitheatre, in particular the black pits below the arena, were not used to accommodate either the gladiators or the beasts.
uvoD: zbrinjAvAnje nečiste voDe i oborinA u rimsKo DobA
introDuction: WAsteWAter
AnD rAinWAter DisposAl in Ancient romAn perioD
je i zadaća kanalizacije prikupljanje i zbrinjavanje otpadnih i oborinskih nečistih voda izvan naselja radi zaštite od njegova zagađivanja. Otpadnim vodama pripadaju uporabljene vode u domaćinstvu, zanatstvu i industriji, te atmosferske vode koje otječu po nečistoj površini. Kanalizacija stoga, bolje reći - natkrivena kanalizacija, spada u higijenu grada, u održavanje njegove čistoće. Otpadne vode složenoga su kemijskog sastava jer osim tekućeg dijela uporabljene vode sadrže otopljene i neotopljene mineralne i organske primjese, čvrste otpatke od fekalija i mokraćnu kiselinu. Zato otpadne, nečiste vode predstavljaju ne samo tehnički već i sanitarni problem. One stoga jesu ozbiljan problem za ljudsko zdravlje ako nisu zbrinute putem sustava zidanih kanala ili zatvorenih cijevi te odvedene izvan grada u za to predviđene izljeve, i to radi zaštite od zagađivanja.
U pretpovijesnom se ambijentu rađa rimski grad. Još su stari narodi u istočnim civilizacijama znali da se otpadnu vodu mora odvoditi i pročistiti. Nečiste su se vode odvodile nizvodno do najbližih vodotoka, u jezera ili more, u početku obično putem otvorenih kanala, potom zidanih, a poslije i cijevima. U Rimskome Carstvu najpoznatija i najstarija građevina Cloaca maxima - najveći je kanalizacijski sabirni kanal Rima sa širinom od 2,9 do 4,3 m i visinom od 2,5 do 4,8 m.
Još od davnina život u gradu nagnao je čovjeka da razmišlja o svojem zdravlju, da se zašti-
ti od prljavštine koju je sam stvarao, a sve opasniju u ambijentu veće koncentracije ljudi. Prema tome, čovjek je vrlo rano počeo razmišljati o osobnoj higijeni, ali je usporedno morao rješavati način na koji će odvoditi uporabljenu vodu i izmet dalje od svoga užeg boravišta. Kanalizacija ili, kako je rečeno, natkrivena kanalizacija tehničkim je jezikom definirana i smještena u hidrauličnu gradnju kao bitna oprema pravilnoga funkcioniranja građevnih gradskih struktura. Ona je u sinergiji s vodovodom činila uvijek bit tehničkih problema u gradu, koje su rješavali inženjeri hidrauličari. Osim funkcije zbrinjavanja otpadnih voda kanalizacija je sustavno mogla preuzeti i ulogu drenaže u otvorenim i zazidanim kanalima, omogućujući protok i odvod zagađenih, bolesnih voda (aqua insaluber) i sanaciju močvarnih zona. Etrurci, od kojih su Rimljani preuzeli te sustave, koristili su se kanalizacijom već od 6. st.pr.Kr.1
Od davnina do danas zbrinjavanje otpadnih/ fekalnih voda predstavlja kontinuirani problem koji se do danas više-manje uspješno rješava. Uvijek se u dobro uređenim gradovima posvećivala posebna pozornost proučavanju najučinkovitijeg sustava odvoda nečistih, u razne svrhe već korištenih voda. Trebalo je odvesti i zbrinuti zagađenu vodu na onome mjestu gdje neće štetiti čovjeku. Koliko se brige, pozornosti, rada, truda, umijeća i novca davalo za nalaženje, crpljenje i distribuciju žive zdrave vode, još se više trebalo zauzeti da se onečišćenu, za zdravlje ljudi opasnu vodu odvede dalje od naseljenih mjesta kako bi ih se zaštitilo od zaraznih bolesti i raznih infekcija koje je ona donosila. Prvi su odvodi zasigurno bili otvoreni kanali koji su se čistili vodom. Potom, upravo iz zdravstvenih razloga da se bolest ne širi i prenosi, nečista i prljava voda završila je razvitkom gradova, još kod starih naroda, u zidanim i nadsvođenim kanalima ukopanima ispod zemlje, odnosno ispod razine ulica i trgova. Etrurci prije, a Rimljani poslije, učili su od starih naroda, od istočnih civilizacija. Grčki je geograf Strabon (60. g.pr.Kr. - 14. g.po.Kr.) ustvrdio da kad su Grci osnivali svoje gradove, vodili su više brige o ljepoti
1 Usp.: Marta, 1990: 100-113
2 Mumford, 1968: 242-243
3 Mumford, 1968: 242-243
4 Mumford, 1968: 244
5 Mumford, 1968: 247-248. Autor spominje Krasa, špekulanta koji trguje stambenim zgradama. Rob je živio, radeći za prehranu i goli život, u stambenim kasarnama koje se nerijetko ruše ili zapale zajedno sa stanarima ili same od sebe jer su proizvod špekulantskog rada, a visoke i do 10 katova. Ali u Rimu, pa tako i u Puli, i za plebs je bilo zabave kada su se oni naslađivali patnjama drugih u Amfiteatru.
6 Mumford, 1968: 243
oblika, strateškim čimbenicima i plodnosti tla ili blizini luka, dok su Rimljani bili poznatiji po popločenim ulicama, vodovodima i kanalizaciji.2 Moglo bi se reći da kad je Grk došao na vrh brda, tu je izgradio hram, a da je Rimljanin najprije proveo kanalizaciju.
Cloaca maxima je nastala čak prije nego što se voda počela dovoditi iz dalekih izvora i potoka u Rim, u doba kad je bila dostatna voda iz bunara. Rim, međutim, bez obzira na Cloaca maxima, nije primjer ni po kanalizaciji. U dobrom dijelu grada ona nije nikada provedena, ostali su otvoreni odvodni kanali, po uskim ulicama i putovima, po kojima se izlijevala otpadna voda i usmjeravala do te glavne sabirnice iz 6. st.pr.Kr., proročanski velika za budući carski grad od milijun stanovnika. Cloaca je u određenom smislu slika rimskog shvaćanja života, u kojem izuzetno značenje ima fiziološki proces ispražnjavanja. Njezina stalna uporaba tijekom gotovo 2500 godina čini od nje najjeftiniju investiciju Rimskoga Carstva.3
Velika graditeljska umijeća u kojima Rim nije imao konkurencije, kao što su vodovodi, natkrivena kanalizacija i opločenje ulica, nedovoljno su primjenjivana. Manji provincijski gradovi bili su u tom pogledu bolje uređeni jer su ostali po mjeri čovjeka.4 Rimska je Pola, s deset do najviše dvadeset tisuća stanovnika zajedno s bližom okolicom agera, bila zasigurno jedan od takvih gradova. Samo oko 1800 obitelji živi u palačama Rima, dok velika masa stanovništva živi u 4600 stambenih zgrada (insulae sa po 200 ljudi) kao rezultat špekulantskih pothvata kako bi oko 920.000 stanovnika imalo krov nad glavom. Ove siromašne rimske stambene insule stoje u odnosu na patricijske palače kao što su otvoreni zahodski kanali stajali prema Cloaca maxima. 5 Navodno su golemi odvodni kanali Rima bili povezani samo s nužnicima u prizemlju, dok dobar dio stanova u pretrpanim, prije spomenutim četvrtima nisu uopće bili spojeni na njih.6 U manjem gradu Pompeju to nije bio slučaj. Tu su se latrine s gornjih katova praznile kroz deblje cijevi iz pečene gline koje su prvotno izbacivale ostatke i uporabljenu vodu u jedan otvoreni kanal ili direktno na
7 Adam, 1998: 284-285. Mislim da se ne treba čuditi golemim odvodnim podzemnim kanalima jer su oni bili dimenzionirani da pored otpadne vode prime i oborinsku vodu prigodom većih proloma oblaka ili jače kiše. Kako ćemo vidjeti, pulski je Amfiteatar u osobitom integralnom sustavu odvodnje otpadnih i oborinskih voda imao ne samo veće profile sabirnih i odvodnih kanala već je ispod borilišta imao i jednu vrstu vodospremnice koja je mogla odjednom primiti veće količine kišnice što se potom većim kanalom izlijevala izravno u more.
8 Mumford, 1968: 243-244
9 Mumford, 1968: 245
10 Mumford, 1968: 253-254
11 Adam, 1998: 284-285
12 Adam, 1998: 284-285
ulično opločenje, a koje se kontinuirano ispiralo iz viška vode velikog broja javnih fontana.7 Tko nije imao nužnika, mogao se uz naplatu služiti javnima ili je mogao imati poklopcem pokrivenu kamenu posudu koju su pometači ulica i skupljači izmeta praznili u većim posudama na posebnim vozovima. Urin se skupljao u posebne vrčeve za potrebe suknara u obradi sukna. Zbog svega toga u takvim se zgradama bez kanalizacije dizao neprestano užasan smrad. Unatoč bogatstvu, elementarna je higijena u Rimu bila na niskoj razini, s uobičajenim pražnjenjem posuda preko prozora s uzvikom: Čuvaj, voda!8 Tako je bilo u Rimu, vjerojatno ne baš tako svugdje u Poli, ali svakako u početku kada još kanalizacije nije bilo ili poslije u ponekoj skromnijoj insuli donjega grada u pars inferior coloniae. Rapidno širenje i bubrenje postojećega gradskog tkiva carskoga Rima nije isto tako učinkovito pratilo širenje osnovne komunalne infrastrukture, pa je raširenost malarije, kuge i drugih zaraznih bolesti poprimalo katkad razorne dimenzije, primjerice, epidemija kuge 23. g.pr.Kr. ili 65., 79. i 162. g.po Kr., kada su u jednome danu umirale na tisuće ljudi. Opisane tadašnje masovne sahrane ljudi i arheološka iskapanja izazivaju danas užas i stravu.9
Vjerojatno je najznačajniji poseban doprinos Rima u smislu kulture higijene tijela i sa stajališta estetike bila javna kupelj odnosno terme, koje su Rimljani razvili do savršenstva. Rimljani su prihvatili ono što im je bilo najbliže, a to je religija tijela u kojoj je javna kupelj bila hram te religije.10
Pula je vjerojatno već od sredine 1. st.pr.Kr. mogla dijelom imati kanalizacijsku mrežu jer je u rimskim središtima tek osvojenih teritorija to bio sustavni dio urbanog projekta. Ništa čudno što je u provinciji postojala takva vrsta suvremenijih higijensko-sanitarnih instalacija, a da u nekim središtima Campanije, pa i u dijelovima Rima, nije postojala.11 Primjerice, 79. god. Pompeji navodno nisu imali kanalizacijsku mrežu osim u sektoru foruma. Voda koja se neprestano izlijevala iz osamdesetak javnih fontana osiguravala je čišćenje ulica od otpadne vode i fekalija koje su se putem sabirnica potom slijevale u more. Zato su stalno mokre ulice na raskrižjima imale uzdignute blokove kamena za prolaz pješaka.12 U antičkim gradovima koji su imali kanalizacijsku mrežu ona uobičajeno podzemno slijedi trasu ulica, postavljena po njihovoj sredini s odgovarajućim padovima prema primarnoj sabirnoj mreži, a potom ispod zidina izvan grada. Kanali, široki 0,4 m, a visoki od 0,8 do 1,0 m, bili su nadsvođeni bačvastim svodovima, ‘lažnim kupolama’, s dvije nagnute šotokupe ili s ravnim kamenim pločama. I Vitruvije bavi se i daje upute kako se zaštititi od vlage takvih kanala kad su oni blizu građevi-
Sl. 2. Projekt oblaganja ulica i trgova te rekonstrukcije kanalizacije povijesne jezgre, 1862.
Fig. 2 Paving streets and squares and sewage reconstruction in the historic core, 1862
Sl. 3. Manji trg na rimskom forumu obložen kamenom ispred komunalne palače, 1842.
Fig. 3 Smaller stonepaved square on the Roman forum in front of the communal palace, 1842.
na, pogotovo kad su blizu oslikanih zidova, tako da se između njih i kanala izvode uži ventilirani međuprostori.13
Kanalizacijski sustav rimske Pule nije integralno i sustavno nikada proučen te u cjelini prepoznat, a nije moja zadaća da to danas učinim, s time da ću ipak pokušati ukazati na neke moguće elemente toga sustava koji bi ga mogli povezati s kasnijim razdobljima razvitka grada do kraja 19. stoljeća, pa će se jednom možda potpuno odmotati klupko i tog važnog segmenta prostorne povijesti Pule i funkcioniranja njena komunalnog sustava u rimskome razdoblju. Za idejnu rekonstrukciju kanalizacije trebalo bi imati nekakvu sigurnu shemu ulica i uspona povijesne jezgre. O postojanju antičke kanalizacije znamo iz pojedinačnih arheoloških nalaza koji su došli na vidjelo na nekoliko mjesta u povijesnoj jezgi, među kojima su oni u Ulici Sergijevaca, u Kandlerovoj ulici, Ulici Porte Stovagnage, Maksimilijanove ulice, Glavinićeva uspona... te noviji najvažniji nalazi ispod površine Foruma. Znamo da je kanalizacija u rimsko doba postojala, ali ne znamo gotovo ništa o njezinu datiranju i razvitku. Kanali koji su u prošlosti otkriveni nisu na adekvatan način proučeni i arhitektonski snimljeni, već su samo kao takvi konstatirani, često puta a da im nisu izmjerene osnovne dimenzije, nadmorske visine dna kanala, padovi i drugi bitni detalji, bez kojih o tim ‘vulgarnim’, vrlo bitnim stvarima nije moguće raspravljati.
Što se sustava kanalizacije tiče, možemo pretpostaviti da su kanali slijedili svoj gravi-
tacijski tijek, s oko 3% pada, duž svih uspona i cirkularnih ulica brežuljka u obliku nepravilna krnjega stošca (pars superior coloniae), na vrhu kojeg je od samoga početka dominirao rimski Castrum, a u njegovu podnožju tekle su cirkularne ulice donjega grada (pars inferior coloniae) i zrakaste ulice, gotovo ravni produžetci strmih uspona brežuljka. Cirkularnih ulica i uspona, koji su omeđivali insule na području od 25 hektara obzidanoga grada, bilo je najmanje dvostruko više nego danas.
Ispusta u more bilo je na onoliko mjesta koliko su dopuštale dužine sabirnih kanala s padom od oko 3% ispod opločenih, relativno ravnih cirkularnih ulica, kojih se otpadna voda i kišnica slijevala u glavne sabirne kanale ravnih poteza zrakastih uspona u produžetku zrakastih ulica donjega grada, pa ispod zidina direktno u more. Tako je svaki ispust imao svoju gravitacijsku cjelinu. Možemo procijeniti da je takvih gravitacijskih cjelina moglo biti dvadesetak: petnaestak s ispustima izravno u more, a pet ispusta prema kopnu s kanalima koji su, prateći zidine, završavali u luci, odnosno u sjevernom dijelu zaljeva. Kako bi se izbjegao pretjerani pad kanala veći od 3%, ispod svih su se strmih uspona i ulica interpolirale kaskade s revizijskim šahtovima. Zbog prikupljanja oborina na usponima izvedeni su poprečni sabirni šahtovi ili otvoreni rigoli većeg profila koji su vodu usmjeravali u podzemnu kanalizaciju otpadnih voda. Budući da su se u kanalizaciju osim otpadnih voda slijevale i oborine, na kamenim opločenjima ulica i Foruma uklesavali su se rigoli u padu prema vodolovnim šahtovima, a otuda u kanalizaciju ispod ulice ili Foruma, ispirući sve eventualne nakupine nečistoća. Takvu ulogu ispiranja ulica i Foruma imali su viškovi iscurenih voda iz javnih fontana, kojima su se služili manje imućni građani donjega grada koji se nisu mogli priključiti na vodovod. Vjerojatno je na više mjesta u obzidanom gradu bilo i javnih latrina, koje su se zasigurno ispirale i čistile vodom iz javnih fontana.
Pulski je Forum nastao na slobodnoj površini prvotnog okupljanja naroda, na mjestu na kojem su se glavni putovi, koji su iz utvrđenoga Castruma išli prema morskoj obali, križali s glavnom cirkularnom ulicom donjega grada koja se na jugoistoku i sjeverozapadu ulijevala u taj prvotni slobodni niži prostor do obale. To prvotno središnje mjesto sastajanja, trgovanja i raspravljanja14, gdje će se na sjeverozapadnom manjem uzvišenju graditi najsta13 Adam, 1998: 287
riji hramovi i bazilika, odabrano je i zbog dobrih mikroklimatskih pogodnosti u zavjetrini svih prevladavajućih jakih vjetrova i mora, relativno blizu svoje luke i Arsenala. Vjerojatno je i tu, kao i kod zidina do katedralnog sklopa, bila izvorno manja uvalica, obalno ulegnuće, najniže mjesto na zemljištu do same obale, tako da se tu i prije gradnje kanalizacijske mreže obzidanoga grada vjerojatno izlijevao prvi otvoreni kanal iz ravnine utvrđenoga Castruma na vrhu brežuljka, koji je mogao imati površinu gotovo jednaku Amfiteatru.
Da je zemljište na kojem će se izgraditi Forum bilo slabije nosivosti, blizu ili ispod tadašnje morske razine, dokazuju nasipi lomljenca, pijeska i zemlje, koje se prije polaganja kamenog opločenja konsolidiralo i učvrstilo drvenim hrastovim pilotima, potom se na to nanio sloj ugljena, pa jači vapneni malter i na to kamene ploče bijelog vapnenca (170´90´ 16-17 cm), po pravilu koje je Vitruvije preuzeo od starijih naroda. Danas se originalni nalazi opločenja Foruma nalaze na nadmorskim visinama od 0,88 do 1,48 m, a trijema oko njega na 1,69 m/n.v. u širini od 5,6 m. Gravitacijska cjelina Foruma zauzimala je osim prostora antičkoga trga i područje kojeg su se oborinske i otpadne vode slijevale u more prolazeći kroz veće kanale ispod Foruma (najveći izmjereni 59´147 cm), u koje se slijevala i njegova oborinska voda i voda javnih fontana koje su zasigurno postojale na više mjesta
14 O prostornom razvitku Foruma vidi u: Krizmanić, 1988.
najvažnijega javnog prostora grada. Kako bi ta voda i kišnica mogle otjecati u mrežu većih kanala ispod Foruma, do samih prvih stuba na tri njegove strane montirani su kameni blokovi s rigolom u padu prema vodolovnim grlima. Gravitacijska cjelina Foruma mogla je dosezati istočno do Uspona sv. Franje Asiškog, a zapadno do Kapitolinskog trga i gotovo do Uspona Konzula Istranina, uključujući, kako smo rekli, i rimski Castrum.
Površina Foruma bez rubnih je trijemova iznosila 2973 m2 - 908 m2 više od borilišta Amfiteatra. Zapremina spuštenoga dijela Foruma za dvije stube iznosila je 1311,3 m3 - 61,3 m3 više od iskopanog recipijenta ispod borilišta Amfiteatra. Kada bi se začepila sva vodolovna grla na rigolima Foruma, uz jači prolom oblaka kakav je računan u Amfiteatru, razina bi vode u bazenu Foruma dosegla visinu od oko 42,5 cm, nešto niže od razine okolnih trijemova. Budući da se ispod Foruma nije trebala (nije se mogla) iskopati akumulacijska jama, kakva je bila ispod borilišta Amfiteatra, jer bi njezino izvođenje bilo preskupo i hidrotehnički presloženo na granici neizvedivosti, tu je ulogu morao preuzeti sustav (mreža) većih zidanih sabirnih kanala kakvi su se izvodili u Amfiteatru.
Nedaće s kanalizacijom započinju povremeno već krajem 14. st., kad otpadna voda iz dubljih kanala pod Forumom ne otječe normalno u more jer ono katkad plimom to sprječava. To se isto događa s ispustima ispod nižih razina ulica donjega, zaravnatog dijela
Sl. 4. Projekt oblaganja većeg trga na rimskom forumu s rasporedom novog opločenja i odvodnim oborinskim užljebljenjima, 1871.
Fig. 4 Paving a larger square on the Roman forum with the layout of the new paving and rainwater drainage ditches, 1871
Sl. 5. Uzdužni presjek cc izvornog stanja ‘fonje’, rujan 2014.
Fig. 5 Longitudinal section cc of the original black pit, September 2014
Sl. 6. Središnja prostorija ispod arene - ‘fonja’, crna jama - u koju se putem šest dovoda slijevala nečista voda i oborine iz istočne polovice amfiteatra i dva spoliariuma nakon otkrića 1831. Fig. 6 Central room below the arena - ‘fonja’ - a black pit receiving wastewater and rainwater from the eastern part of the amphitheatre and two spoliaria after the discovery in 1831
grada. Rimska kanalizacija u 16. stoljeću postaje neuporabiva jer kolektori u donjem dijelu grada nisu više mogli prazniti svoj sadržaj u more. Za zbrinjavanje otpadnih voda i fekalija kućanstava počinju se kopati i graditi crne jame (‘fonje’) koje kroz kraški teren ispuštaju dio svog sadržaja pa se tako zagađuju bunari, sada uz malariju dodatni izvor zaraznih bolesti. Oborine se slijevaju otvorenim rigolima ulica i završavaju u moru. Spuštanje kopna uzrokuje postupno dizanje nivelete ulica i Plathee Comunis na parceliranom Forumu u četiri zasebne manje cjeline. Osim na usponima i ulicama gornjega grada mora se napustiti kameno rimsko opločenje, koje se uglavnom zamjenjuje bijelim makadamom, rijetko s novim kamenim opločenjem, vjerojatno samo na četiri manja trga na Forumu i glavnoj ulici donjega grada. Mletački fontik je još u 15. st. stajao na nasipanom Forumu. Antički se pločnici donjega grada u povijesnoj jezgri danas nalaze na 1 do 1,5 m ispod razina ulica i Foruma.
Opada kultura higijene tijela i zdravog ambijenta antičkoga grada, koji iz temelja mijenja i svoju sliku, svoje vanjsko lice. Ne postoji mogućnost učinkovite odvodnje otpadnih voda i stajaćica u Šijani i Pragrandeu. Grad bez gospodarstva nema mogućnosti poduzeti ništa, a državi on više nije potreban, nema interesa za njegovu obnovu. Nekada uredan i zdrav urbani prostor sve jačom depopulacijom propada, opustošuje se i ruši u hrpi romantičnog korova, doživljavajući svoj negativni vrhunac u 17. stoljeću. Nepostojanje hidrotehnički ispravne kanalizacije i zdrave vode dobrim su dijelom tome stanju pridonijele.
Iako nemamo obrazloženje projekta kanalizacije iz 1862. godine, očito je da je to projekt za gradnju nove kanalizacije u donjemu, zaravnatom dijelu povijesne jezgre, s priključcima na staru antičku kanalizaciju rekonstruiranu na početku nekih uspona, s novim kamenim opločenjem svih ulica i prolaza donjega grada i dijela uspona u kojima se izvodila nova kanalizacija. I na cijelomu Municipalnom trgu nad Forumom izvodi se novo
opločenje sivim vapnencem nakon izvođenja novih kanala kao zamjena staroga kamenog pločnika koji se primjećuje na Tischbeinovu crtežu iz 1842. godine (Sl. 3.). Dok su prije spomenuti planovi kanalizacije izrađeni u Trstu 1862. (Sl. 2.), čini se da su se izvedbeni projekti kanala i popločenja ulica i trgova izrađivali u Puli. Jedan je od tih projekata nacrt opločenja Foruma s izvedbom nove oborinske kanalizacije na temelju koncepcije u spomenutim projektima. Na nacrtu pod naslovom „Pianta della Piazza Grande di Pola”, datiran u Puli u veljači 1871. godine (Sl. 4.) s nečitljiva tri potpisa, prikazan je tlocrt trga u MJ=1:144 (2½” bečka palca = 5 klaftera) i tri presjeka s detaljnim rasporedom obložnih ploča na riblju kost, vjerojatno sivoga vapnenca debljine 20 do 22 cm, širine 45 cm, a dužine oko 115 cm. Duž rubova građevina su ploče tanje, većih širina i dužina. Padovi popločenja usmjereni su prema sustavu vodolovnih rigola dubine oko 3 cm, širine 40 cm, uklesani na popločenju na licu mjesta nakon njegova polaganja. U tom arhaičnom klesanju na ugrađenom su rigolu uz rubove svake četvrte kamene ploče prošlicani na sudaru dviju ploča uski otvori kako bi kišnica mogla otjecati u zidane kanale, prethodno izvedene ispod opločenja trapezastog presjeka, širine 38 do 44 cm, a visine 45 cm. Osim na Forumu takvi su rigoli i kanali izvedeni posred ulica i uspona koji su prema njemu gravitirali, a preko tadašnje Contrade al Porto (današnjeg Augustova prolaza) odvodili kišnicu u ratnu luku. Vjerojatno je na sličan način otpadna voda i kišnica odvođena iz drugih osam gravitacijskih cjelina povijesne jezgre.
Kada se na zastupništvu spominje da povijesna jezgra nema kanalizaciju i da je treba što prije učiniti, misli se na posljedice spuštanja terena koje su onemogućile korištenje rimske kanalizacije još prije više od 350 godina u 16. stoljeću. Prema tome, logično je da usponi nisu uključeni u taj projekt, jer su se oni
15 O kanalizaciji i njezinu dvomilenijskom razvitku usp.: Krizmanić, 2011., 2013: 301-350.
lako spojili na nove kanale ispod zaravnatog i nasipanog terena „pars inferiora coloniae”. Ovisno o nagibu uspona i o stanju stare kanalizacije ispod njih, spojevi su na kanalizaciju uspona izvedeni od nadmorske visine 5,67 m (De Villeov uspon) do 10,24 m (Uspon Pavla Đakona). Na usponima većega nagiba izvedeni su poprečni kanali za gutanje i zbrinjavanje oborinskih voda, vjerojatno pokriveni željeznim rešetkama (Uspon sv. Roka, Konzula Istranina i sv. Franje Asiškog).
U području obuhvata plana donjega dijela povijesne jezgre, od kraja Kandlerove ulice do današnjega Trga Republike (tadašnji Prato Piccolo), predviđeno je bilo devet ispusta u more za fekalnu i oborinsku vodu iz svih gravitacijskih cjelina. Amfiteatar je u sustavu kanalizacije grada predstavljao desetu gravitacijsku cjelinu tijekom svih šesto godina u njegovoj izvornoj funkciji.15
AmFiteAtAr
AmpHitHeAtre
Izvan grada, na samo 200 m od glavnih vrata Flavijevske ceste u prirodnoj konhi16 slijeva imamo Amfiteatar iz sredine 1. st.pr.Kr., jedini sačuvani takve vrste u antičkome svijetu, koji ima na razini suterena, prizemlja, prvoga i drugoga cirkularnog hodnika sačuvane ostatke kanalizacije, odnosno odvodnje oborinskih i otpadnih voda u izvornome stanju, a koji omogućuju rekonstrukciju originalnog sustava odvodnje oborinskih i otpadnih, nečistih voda iz njega neposredno u more. Možemo stoga tvrditi da on sam po sebi predstavlja jednu osobitu gravitacijsku cjelinu kao par, odnosno kao sliku i priliku grada, vjerodostojno vrelo ne samo zbog proučavanja njegova sustava odvodnje već i antičkoga grada u cjelini.
Amfiteatar se prostire na 11.016 m2 površine, dok samo borilište (arena) pokriva površinu
16 Svod u obliku školjke, polukupola [http://proleksis. lzmk.hr/32119/]
od 2065 m2. Amfiteatar čini u presjeku elipsoidni lijevak odnosno obrnuti elipsoidni krnji stožac. Jedna od osobitosti koja ga čini drukčijim od svih drugih poznatih amfiteatara na svijetu jesu četiri stubišna tornja sa po dvije cisterne na njihovu vrhu. U svakoj se cisterni moglo čuvati 10,425 m3 vode, na vrhu svakog tornja 20,85 m3 vode, na sva četiri 83,4 m3, odnosno ukupno 83.400 litara vode. Za sušnih ljetnih dana cisterne su se mogle puniti vodom s Nimfeja. Vjerujem da ne treba posebno dokazivati da je tako golema javna
Sl. 7. Tlocrt i presjeci aa i bb izvornog stanja ‘fonje’ i središnjega kanalizacijskog kolektora s ukupno deset dovoda nečiste vode i oborina, kolovoz 2014. Fig. 7 Plan and sections aa and bb of the original condition of the black pit and the central sewage collector with a total of ten wastewater sewers and rainwater downpipes, August 2014
18 Da je Pula imala kanalizaciju, na svoj način potvrđuju i stari pulski Statuti. Usp.: Kandler, P., 1845: 57, u kojem su poglavlju određene dužnosti meriga portarum (nadstojnik svoje gradske četvrti) koji je dužan voditi brigu o čistoći odvodnih kanala u svojoj četvrti „(...) siano tenuti far nettar et curar le ciocche ovvero conduttore de acque della sua Porta (...)”. Pretjerano je, međutim, kada se tvrdi da je 1996.-1997. u Ulici Sergijevaca otkrivena „(...) glavna antička kanalizacija - cloaca maxima (...)” [usp.: Zlatunić, 2011.].
Bez obzira što je upitno je li kanal koji je tada otkriven građen u rimskome razdoblju, rimska Pula nije mogla imati cloaca maxima, znači jedan glavni i veći sabirni kolektor koji je na sebe vezivao sve odvodne kanale u gradu, ili barem većinu njih, već je mogla imati prije opisani sustav nekoliko gravitacijskih cjelina. Za građenje zidanih kanala u gravitacijskom sustavu postoje tehnička pravila. Jedan od osnovnih pravila za zidane kanale raznih profila jesu njihovi padovi od 2,5 do 3%. Samo ova provjera s preciznim podatcima nalaza, koji nažalost ne postoje, dali bi zasigurno negativan odgovor o postojanju takvoga glavnog kolektora. Međutim, uz ovu provjeru trebalo bi odgovoriti i na pitanje što je s onim najnaseljenijim dijelom grada od Ulice Sergijevaca, Foruma i Kandlerove ulice do antičkih zidina i mora, koji je bio, a i danas jest, na nižim nadmorskim visinama. Na koju je to cloaca maxima išla ova otpadna voda? Nije nam bilo dosta „Pula na sedam brežuljaka” kao u Rimu, sada imamo i njegovu „cloaca maxima”!?
Sl. 11. Tlocrt suterena i temelja Amfiteatra s položajem i smjerovima nagiba izvornih odvodnih kanala koji su došli na vidjelo u 19. i 20. st. Fig. 11 Plan of the basement and foundation of the Amphitheatre with marked positions and inclination of the original drainage canals discovered in the 19th and 20th centuries doba u kojem je nastalo.17 Građani koji su u Amfiteatru imali već sredinom 1. st.pr.Kr. spomenuti sustav odvodnje, zasigurno nisu u gradu živjeli na nižim razinama higijene tijela i prostora18 (Sl. 11.).
Dakle, recipijent od oko 1250 m3 zapremine ispod arene zasigurno je ‘fonja’ ili recipijent vode koja bi tijekom većih pljuskova bez te ‘fonje’ poplavila arenu.
Kišnica se izlijevala duž gledališta kada se u Amfiteatru nisu održavale igre, i to centripetalno (sredotežno), prema areni, a bila je zbrinuta putem kanalizacijskog sustava kojeg je centralni prostor bila središnja prostorija ispod borilišta - arene, sa šest kanala kojima se prikupljala ne samo kišnica već i prljava voda latrina i spoliariuma smještenih na istočnoj polovici, te putem jedinstvenoga središnjega sabirnog kanala, šireg i višeg profila, po srednjoj osi odvodio zagađenu vodu do morske obale u zaljevu. U tom se središnjem kanalu većeg profila sabirala na dva križišta sva kiš-
nica i prljava voda koja se stvarala u zapadnom dijelu Amfiteatra. Vode padalina za kišnih su dana slijevajući se ispirale fekalnu i nečistu vodu u kanalima i središnjoj ‘fonji’. Otpadna voda iz većeg broja fontanica vjerojatno je također prala zahode tekućom vodom. Veći Amfiteatar morao je raspolagati sustavom distribucije zdrave vode i sustavom odgovarajućeg broja sanitarnih čvorova (higijenskih servisa) u odnosu na broj gledatelja. Ovo se mora podcrtati i odavde krenuti u rješavanju namjene prostorija Amfiteatra, a ne od gladijatora i divljih zvijeri koji se dvjesto godina guraju u ‘fonju’ i kanalizaciju! Sada kad imamo dobar dio sigurnih lokacija kanala i središnje prostorije u funkciji kanalizacije, možemo pokušati odrediti smještaj latrina i pisoara u kontekstu mogućnosti logike spoja na kanalizacijske cijevi, ali poštujući stališki status. Pulski Amfiteatar ima samo jedan središnji prostor‘fonju’ u suterenu i više odvodnih kanala sa šest izljeva u središnju prostoriju te četiri izljeva u središnji veći kanal duž male osi Amfiteatra do morske obale u zaljevu.
Za gledatelje podija i prvoga maeniana latrine i pisoari mogli su se izvesti u nekim cirkularnim prostorijama na razini ~11,25 m/n.v. između unutarnjeg hodnika i širega potpornog zida na kraju gledališta do podija, na poziciji: 6-10; 11-16; 17-20; 21-26; 27-31, sve mogućnosti u zapadnoj polovici. Ispod istočnoga prvog maeniana postojale su samo dvije mogućnosti: na poziciji 69-72 i 37-40. Gledatelji II. i III. maeniana i žene ispod trijema i glavne palube mogli su dobiti svoje latrine s pristupom na razini II. rubnoga cirkularnog hodnika (na 20,45 m/n.v.), odijeljeni vlastitim pristupom u odnosu na stališku pripadnost.19
Kao uvjet da u sustavu odvodnje Amfiteatra ne dođe do začepljenja ili poremećaja, svi su kanali morali biti prirodno prozračivani. Novo je otkriće da je to u našem Amfiteatru vjerojatno bilo u cjelini provedeno. Ventilacija, od-
19 Usp.: Adam, 1998: 278, Sl. 592. Tvrdi da su javne latrine trebale puno vode jer su se prale tekućom vodom pod pritiskom. Prilaže fotografiju latrine u Ostiji i tvrdi da je ispod sjedišta tekla živa voda i da se fontana u latrini koristila za pranje tijela nakon obavljene nužde.
20 Krizmanić, 2017: 232, Sl. 16.
21 Usp.: Tadić, 1959: 5-36
22 Taj je viši i širi kanal učinjen kako bi omogućio da zaduženi čistači uđu u prostor ‘fonje’ s prilaznim kanalima i očiste ih od eventualnih zapreka koje bi se tu mogle nagomilati. Prema tome, taj je veći kanal učinjen radi održavanja prohodnosti u ‘fonji’ sa šest prilaznih kanala, odnosno zbog kontrole stanja u kolektorima i središnjoj ‘fonji’.
nosno odzračivanje mreže kanala, ima važnu hidrauličnu ulogu jer je odvodna mreža kanala samo djelomično sastavljena od otpadne vode (oko 2/3), dok 1/3 njegova gornjeg profila zauzimaju zrak i plinovi. Kako bi se provelo učinkovito odzračivanje, ta gornja 1/3 kanala mora biti, gdje je to moguće, u neposrednom kontaktu s atmosferom, kao što je prikazano i ostalo očuvano do danas u suterenu stubišnog tornja na poziciji 10-1120, te na dva mjesta u glavnomu odvodnom kanalu duž kraće osi. Budući da se isto rješenje nije moglo izvesti za ventilaciju glavnoga odvodnog kanala, na njegovu su križanju s rubnim zapadnim vanjskim kanalom samo podignute tri gornje kamene ploče koje su tako omogućile strujanje atmosferskog zraka do šest ulaznih kanala u središnju ‘fonju’.
Kakva je bila situacija na istočnoj polovici, nije se moglo pretpostaviti jer su 1932./1933. u radovima pogrešne rekonstrukcije I. maeniana izbrisani svi eventualni nalazi. Isto se tako nije moglo konstatirati jesu li izvorno bili izvedeni sifoni i na koji je način spriječeno da se u sustavu potpuno izbjegne predtlak i podtlak, koji su mogli utjecati da se u kanalima pojave određene disfunkcije21 (Sl. 10.).
zAKljučAK
conclusion
Amfiteatar je bio zatvorena cjelina, samo je razina arene, gledališta i glavne palube bila otvorena padalinama. Centripetalni je sustav usmjeravao vodu prema borilištu pa je u tome smislu arena bila građena u skladu s takvim sustavom drenaže kako bi se otpadna voda prikupljala u prostoriji ispod borilišta, a odavde putem širega i višega kanala22 usmjeravala izvan Amfiteatra do morske obale, koja je tada bila približno gdje i danas. Sustav odvoda bio je kompleksniji jer je osim meteorskih prikupljao, zbrinjavao i otpadne vode fontanica i sanitarija - latrina. Sustav odvoda prljavih voda morao je zato biti složeniji pa je uključivao i dva kanala uza zapadni i istočni rub izvana do Amfiteatra, u kojima se osim kišnice odvodila i otpadna voda latrina. Glavni izlazni kanal u osovini male osi Amfiteatra prikupljao je i odvodio svu upotrijebljenu, zaprljanu vodu i kišnicu koja je padala na Amfiteatar s povučenim velarijem u mirovanju. Sustav distribucije žive čiste vode i odvoda zaprljane zahtijevao je golemu količinu olovnih cjevovoda i brončanih slavina, a također i zidanih kanala za zbrinjavanje otpadnih zaprljanih voda.
1. Adam, J.P. (1998.), L’arte di costruire presso i Romani. Materiali e tecniche, Milano
2. Kandler, P. (1845.), Cenni al forestiero che visita Pola, Trieste
3. Krizmanić, A. (1988.), Komunalna palača Pula. Razvitak gradskog središta kroz dvadeset i jedno stoljeće, 99-116, Pula
4. Krizmanić, A. (2017.), Amfiteatar u Puli. Putovi kretanja gledatelja i stubišni tornjevi, „Prostor”, 25 (2 /54/): 216-239, Zagreb; https://doi.org/ 10.31522/p.25.2(54).4
5. Marta, R. (1990.), Architettura Romana, Edifici per lo spettacolo, 134-146, Roma
6. Mumford, L. (1968.), Grad u historiji, Zagreb
7. Mlakar, Š. (1957.), Amfiteatar u Puli, Pula
8. Mlakar, Š. (1996.), Amfiteatar u Puli, Pula
9. Stancovich, P. (1822.), Dello anfiteatro di Pola, Venezia
10. Tadić, D. (1959.), Kućne instalacije, Beograd
11. Zlatunić, R. (2011.), Zaštitno arheološko istraživanje na području Uspona Frane Glavinića i istraženost mreže rimskih ulica Pule, „Histria Archeologica”, 41/2010., Pula
Izvori
Sources
Dokumentacijski izvor
Document Source
1. Krizmanić, A. (2011., 2012., 2013.), Građevine Komunalnog sustava Pule, kanalizacija: 301-356, neobjavljeno djelo, Povijesni i pomorski muzej Istre - Pula
Izvori ilustracija
Illustration Sources
Sl. 1., 5., 7.-11. Autor
Sl. 3. Tischbein, A., 1842.; u: Krizmanić, 1988: 86, Sl. 27.
Sl. 2., 4., 6. K.K. Landesbau Direction, Trieste, 1862., 1871. i kraj 19. st.; u: Krizmanić, 2011., 2012., 2013.
The most familiar and the oldest structure in the Roman Empire was probably ”Cloaca maxima”, the biggest sewage system of Rome (2.9-4.3 m wide and 2.5-4.8 m tall). The unrivalled great Roman building skills displayed in such monumental projects as water supply system, covered sewage system and street pavings were insufficiently exploited.
In the ancient Roman period Pula had a population of 10 to max. 20 000 inhabitants with its immediate surroundings. It probably had its own sewage network as early as the mid 1st century BC since such facilities used to be incorporated in the urban plans of the cities on the newly conquered Roman territories. The sewage system that originated in Pula during ancient Roman period has never been thoroughly studied or fully recognized. The number of wastewater outfalls discharging waters into the sea depended on the length of the sewers with an inclination of around 3% below the paved, relatively straight circular streets. Wastewater and rainwater were collected in the main sewers and transported straight into the sea. The Forum in Pula was built on a vacant site where people first used to gather, on the crossroad between the main routes from the fortified Castrum to the seaside and the main circular street of the lower part of the city. This street in the southeastern and northwestern area continued into the originally free lower space towards the seashore. The gravitational system of the Forum covered the ancient square as well as the area where wastewater and rainwater were discharged into the sea through the bigger canals below the Forum (the largest one measured 59´147 cm).
The Amphitheatre occupies an area of 11,016 m2 with the arena covering 2065 m2. The section of the Amphitheatre is an elliptical funnel, i.e. a reversed elliptical truncated cone. The elements that distinguish it from all other known amphitheatres in the
world are 4 staircase towers with two cisterns on top of each one. Each cistern had a capacity of 10,425 m3 of water, with 20.85 m3 water on top of each tower, 83.4 m3 of water on all four towers, i.e. a total of 83,400 litres of water. In dry hot summers, the cisterns could be filled with water from the Nymphaeum spring. It is clearly evident that such a huge public structure built to accommodate 23 000 spectators, must have had its own latrines and urinals that could be easily placed on two levels below the auditorium. It is logical to assume that these ancient sanitary facilities were for this reason placed on four locations below the auditorium close to the staircase towers, on the levels of the first and second circular passageways. The exceptions were probably latrines and urinals used by patricians and other renowned citizens. They were placed on the level of the first circular passageway in the middle of the short axis below the west part of the auditorium. With their larger sections, these canals also served for rainwater drainage, i.e. rainwater poured into that huge funnel cleaning up all the dirt in it. In order to prevent flooding the arena during the storms and other problems caused by water drainage, a container with a capacity of 1250 m3, was dug into the live rock below the arena to receive the rainwater that fell into the funnel and direct it through the bigger canal outside the Amphitheatre to the seaside. All the rainwater and wastewater continuously flew into the pit below and from there it went straight into the sea. A collective sewer was built between the two eastern staircase towers to receive this rainwater and direct it from the northeastern staircase tower into another deeper and steeper canal dug into the live rock below the eastern auditorium (1,60´1,60 m), and from there it was discharged through four outfalls into the underground black pit (57,85´7,85´2,75 m) and from there straight into the sea. The Amphitheatre in Pula was not only
the supreme work of architecture but also a hydrotechnical work that displayed great professional knowledge and skills of its builders. The recipient of approximately 1250 m3 below the arena was certainly a ”fonja” or a water recipient without which the arena would have been flooded in case of heavy rainfall. Rainwater poured along the auditorium and flew into the sewage system whose central space was the central room below the arena with six canals that received not only rainwater but also wastewater from latrines and spoliaria placed on the eastern part through the central collecting sewer that had to be wider and taller and along the central axis it directed waters straight into the sea. A bigger amphitheatre must have had a clean water supply system and sanitary facilities relative to the number of spectators. This is a key point that deserves special mention in order to clarify the purpose and function of these spaces of the Amphitheatre which were obviously not intended to accommodate the gladiators and the beasts as it has been wrongly assumed for the last 200 years. In order to prevent clogging or other problems, all canals had to be naturally ventilated. The new findings indicate that the whole ventilation system was probably made in this Amphitheatre. Ventilation of the canal network had an important hydraulic function since the canal network partly received wastewater (around 2/3) while 1/3 of its upper profile was filled with air and gases. In order to achieve effective ventilation, 1/3 of the upper part of the canal had to be exposed to outer air as it has been shown here. This has been preserved until today on the basement level of a staircase tower on the positions 10-11 and on two positions in the main sewer along the shorter axis. Since this solution could not be applied for the ventilation of the main sewer, three upper stone blocks were raised to allow airing on its crossing with the western outer canal.
Biografija Biography
Dr.sc. Attilio KrizmAnić, dipl.ing.arh., rođen je 1935. u Puli. Diplomirao je 1963., magistrirao 1984. i doktorirao 1998. na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Do 1970. projektira nastambe i brodske interijere u Brodogradilištu „Uljanik”. Uvodi praksu pripreme planova prostornog uređenja u procesu izgradnje i obnove grada. Voditelj je pripreme svih urbanističkih planova od 1971. do 1990. Objavio je pet monografija o graditeljskom naslijeđu Pule. Tijekom 2014. do 2017. god. dovršio je oko 150 grafičkih prikaza studije o izvornom stanju Amfiteatra u Puli.
Attilio KrizmAnić, Ph.D., Dipl.Eng.Arch., born in 1935 in Pula. He graduated in 1963, received his M.Sc. degree in 1984 and his Ph.D. in 1998 from the Faculty of Architecture of the University of Zagreb. Until 1970 he designed ship interiors in the shipyard ”Uljanik”. He was in charge of all urban planning projects between 1971 and 1990 in the Institute for Urban Planning. He is the author of 5 monographs on the built heritage of Pula. Between 2014 and 2017 he completed around 150 graphic studies on the original condition of Pula Amphitheatre.
i Galerije slika u Zagrebu, 1877., kolorirana varijanta
1 F. Schmidt: Academy building, Archaeological Department of the National Museum and the Gallery of Paintings in Zagreb, main facade, coloured version, 1877
Sveučilište u Zagrebu Filozofski fakultet
Odsjek za povijest umjetnosti
HR - 10000 Zagreb, Ivana Lučića 3 ddamjano@ffzg.hr; dragan.damjanovic@gmail.com
Izvorni znanstveni članak https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).2
UDK 72.035 F. Schmidt (497.5 Zagreb)”18” Tehničke znanosti / Arhitektura i urbanizam
2.01.04. - Povijest i teorija arhitekture i zaštita graditeljskog naslijeđa Humanističke znanosti / Povijest umjetnosti
6.09.01. - Povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih komunikacija Članak primljen / prihvaćen: 15. 4. 2019. / 17. 6. 2019.
University of Zagreb Faculty of Humanities and Social Sciences Department of Art History Croatia - 10000 Zagreb, I. Lučića 3 ddamjano@ffzg.hr; dragan.damjanovic@gmail.com
Original Scientific Paper https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).2
UDC 72.035 F. Schmidt (497.5 Zagreb)”18” Technical Sciences / Architecture and Urban Planning
2.01.04. - History and Theory of Architecture and Preservation of the Built Heritage Humanities / Art History
6.09.01. - History and Theory of Fine Arts, Architecture, Urban Planning and Visual Communication
Article Received / Accepted: 15. 4. 2019. / 17. 6. 2019.
Projektiranje palače Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu 1875.1877.
hrvatskoj
Designing the Palace of the Croatian Academy of Sciences and Arts in Zagreb (18751877)
Renaissance of the Renaissance in Croatian Architecture historicizam
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Kršnjavi, Iso neorenesansa Schmidt, Friedrich Strossmayer, Josip Juraj
Članak govori o projektima bečkog arhitekta Friedricha Schmidta za palaču Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Zbog problema oko izbora lokacije i nedostatka sredstava Schmidt je izradio tri projekta za ovu zgradu - 1875., 1876. i 1877. U procesu njihove izrade ključnu su ulogu imali biskup Josip Juraj Strossmayer, inicijator izgradnje palače, predsjednik Akademije Franjo Rački i prvi hrvatski povjesničar umjetnosti Iso Kršnjavi.
Historicism
Croatian Academy of Sciences and Arts Kršnjavi, Iso Neo-Renaissance Schmidt, Friedrich Strossmayer, Josip Juraj
This article focuses on the designs of the Viennese architect Friedrich Schmidt for the palace of the Croatian Academy of Sciences and Arts in Zagreb. Due to some problems with site selection and lack of budget, Schmidt produced three design versions (1875, 1876 and 1877). The key figures in this process were Bishop Josip Juraj Strossmayer, the initiator of palace construction, Franjo Rački, president of the Academy, and Iso Kršnjavi, the first Croatian art historian.
1 palača Jugoslavenske (danas Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti na Trgu Nikole Šubića Zrinskog u Zagrebu jedno je od najvažnijih djela javne arhitekture historicizma u Hrvatskoj uopće.2 Svojom monumentalnošću uvelike je pripomogla urbanizaciji dijela Zagreba u kojem je podignutaistočnoga kraka takozvane Zelene potkove. A svojim arhitektonskim rješenjem predstavlja jedno od prvih djela visokoga historicizma u hrvatskoj arhitekturi (Sl. 1.).
S obzirom na ulogu koju su u njenoj gradnji imali biskup Josip Juraj Strossmayer, kanonik Zagrebačke nadbiskupije, povjesničar i predsjednik Akademije Franjo Rački, prvi hrvatski povjesničar umjetnosti Iso Kršnjavi te arhitekti Friedrich Schmidt i Herman Bollé, razumljivo je da je izgradnja ove građevine privlačila interes istraživača od vremena kad je sagrađena do danas.3 Nastavljajući se na dosadašnje istraživače, namjera je ovoga teksta pokazati kako je biskup Strossmayer zamislio i oblikovao ideju o arhitektonskom rješenju ove zgrade i analizirati dosad dijelom nepoznate projekte za palaču bečkog arhitekta Friedricha Schmidta, kojih se dio čuva u ostavštini tog arhitekta u Bečkom gradskom muzeju (Wienmuseum)4, a dio u privatnoj zbirci g. Jure Gašparca u Zagrebu. Istraživanjem se pokazalo kako je prije nastanka izvedbenoga projekta Schmidt izradio najmanje tri projekta za palaču, kojih je dio bio izveden u više različitih varijanti.
bisKup strossmAyer, pAlAčA AKADemije i iDejA o poDizAnju ‘uKusA’ u ArHiteKturi zAgrebA i HrvAtsKe
bisHop strossmAyer, AcADemy pAlAce, AnD tHe iDeA oF rAising tHe level oF ‘tAste’ in tHe ArcHitecture oF zAgreb AnD croAtiA
Zahvaljujući očuvanosti korespondencije biskupa Josipa Jurja Strossmayera, kao i brojnim člancima koje je objavljivao 1870-ih i početkom 1880-ih, kada je bio na vrhuncu svoje djelatnosti na polju umjetnosti i kulture, može se uvelike rekonstruirati biskupov odnos prema suvremenoj arhitekturi, koji će odigrati ključnu ulogu u oblikovanju ideje o stilskom i u cjelini arhitektonskom rješenju palače Akademije u Zagrebu te o ulozi koju je trebala imati u arhitekturi Hrvatske i Zagreba. Monumentalnost palače odraz je ponajprije Strossmayerova uvjerenja da će monumentalna arhitektura pripomoći razvoju ukusa u narodu. Kao što je u svoje tekstove o freskama đakovačke katedrale, o potrebi restauracije zagrebačke katedrale, a često i u propovijedi, uključivao didaktičke pasuse koji su trebali usmjeravati suvremenike - na prvome mjestu svećenstvo, ali i ostale naručitelje umjetničkih djela, te vjernike općenito - kako se trebaju ponašati, tako je bio uvjeren i da će realizirane zgrade, budu li visoke kvalitete, potaknuti svojevrsnu daljnju renesansu hrvatske arhitekture i umjetnosti, dok bi one lošije kvalitete taj ukus kvarile.
Opisujući tako jednu od najranijih realiziranih fresaka u đakovačkoj katedrali Isus liječi bolesne i nemoćne slikara Alexandera Maximiliana Seitza 1874. godine Strossmayer upućuje poruku svojim čitateljima da obrate pozornost na zgradu romanskoga sloga s peristilom koja je prikazana u pozadini: „Opetujemo, da nam je drago i takovih sgrada u naših slikah vidjeti, da se i tiem boljemu ukusu priuči naš narod, jer žalibože, sve štogod se u nas il crkvenih il civilnih sgrada gradi, tako je
1 Ovaj je rad financirala Hrvatska zaklada za znanost projektom IP2018019364 Umjetnost i država u Hrvatskoj od prosvjetiteljstva do danas.
2 U ovome tekstu koristit će se primarno termin Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti jer je riječ o suvremenom nazivu institucije koja je udomljena u palači na Zrinskom trgu 7, te kako se ne bi stvarala zabuna među čitateljima korištenjem nekoliko različitih termina. S obzirom na dužinu imena institucije, ono se najčešće navodi u skraćenom obliku - Akademija.
3 Antolec, 1882: 2-3; Horvat, 1898: 180-184; Kršnjavi, 1917: 166-171; Knoll, 1922: 7-20; Horvat, 1925: 214-227; Tartaglia Kelemen, 1973: 169-171; Cvitanović, 1978: 131-132; Dobronić, 1983: 350; Maruševski, 1986: 69, 111-113; Knežević, 1994: 35-46; Knežević, 1996: 54-66, 439-441; Popovčak, Vanđura, 2006: 28-30; Dulibić, Pasini Tržec, 2013: 34-41; Damjanović, 2013: 531-535; Dulibić, Pasini Tržec, 2018: 272-284
4 Wienmuseum, HM, Inv. Nr. 157.080/1-30
slabo i neukusno, da pod estetičkim vidom upravo ništ i nevriedi i ukus nam više kvari nego čisti.”5 Da se ukus prestane kvariti, nužno je, dakle, po njemu, unijeti višu razinu kvalitete i u sakralnu i u nesakralnu (civilnu) arhitekturu. Isticao je pritom kako je na području civilne arhitekture od osobite važnosti upravo javna arhitektura, i to arhitektura zgrada koje udomljuju obrazovne institucije, jer je smatrao da će one svojim izgledom pozitivno utjecati na mladež koja se u njima obrazuje. „Dok smo na ovom svietu, i dok ovo umrlo tielo na sebi nosimo, dotle doimlje nas se i vanjski sviet. Zato sgrade, u koje mladež na nauke šaljemo, valja da su ne samo zdrave, nego da su liepe i umjetne. Tiem biva, da mladež postaje ne samo učenom, nego ujedno i čednom, ugladjenom, umjerenom i u cielom vanjskom vladanju milom i ljubežljivom.”6 Iako je pritom ponajprije mislio na škole, s obzirom na karakter Akademije kao znanstvene institucije, nesumnjivo je Strossmayer smatrao kako će i njezina zgrada svojim arhitektonskim rješenjem utjecati na mlade i općenito na građanstvo Hrvatske, što je jasno i istaknuo u pismu iz travnja 1875. tadašnjemu hrvatskom banu Ivanu Mažuraniću, vezanome za izgradnju palače Akademije, kojim ga je nastojao istodobno sklonuti „da sve što se u nas troši, gradi i za crkve i kuće nabavlja, ne bude bačen zahman novac, nego da bude zaisto ukusno i liepo”.7
Ne samo zgrada Akademije već i svi arhitektonski pothvati koje je Strossmayer financirao, vodio ili poticao 1860-ih i 1870-ih - izgradnja i opremanje đakovačke katedrale, restauriranje crkve svetog Marka i katedrale u Zagrebu - sve riječi kojima je korio ili hvalio nova djela arhitekture po hrvatskim (pa i drugim europskim) gradovima bile su vođene istom mišlju. Stoga je i opširan opis svoje tada tek napola dovršene katedrale iz 1874. završio riječima: „Umotvorine bjehu za sve zemlje i narode prava učilišta, iz kojih se kratkim i uspješnim putem širila prosvjeta i ugladjenost. Narod bez umotvorina jest ujedno bez uzora za svoj viši duševni život.”8
5 Strossmayer, 1874.a: 5
6 Strossmayer, 1875.g: 210
7 HR-HDA-78, PRZV, kut. 68, dosje VI-1023, 1875., Strossmayer Mažuraniću, Đakovo, 17.4.1875.
8 Strossmayer, 1874.f: 144
9 Anderson, 2015: 24
10 HR-AHAZU, XI A/Krš. I. 16, Kršnjavi Strossmayeru, Rim, 19.4.1876.
11 Kako, uostalom, svjedoče riječi Franje Račkoga upućene Strossmayeru: „U ostalom mi nećemo ništa učiniti prije, negoli Vaše mnijenje saslušamo, osobito glede sloga zgrade itd.” [Šišić, 1928: 344-345, Rački Strossmayeru, Zagreb, 2.4.1875.]
12 Strossmayer, 1874.e: 118
13 Šišić, 1928: 346, Strossmayer Račkomu, Đakovo, 6.4.1875.
14 Strossmayer, 1874.a: 5
15 Strossmayer, 1874.e: 118
Dakako, uvjerenje da se može ‘podići ukus’ u širim krugovima stanovništva novim kvalitetnim građevinama ili djelima umjetnosti i umjetničkog obrta u to je doba bilo iznimno rašireno u cijeloj (srednjoj) Europi.9 Njega će prihvatiti i drugi istaknuti predstavnici onodobne intelektualne scene u Hrvatskoj. Vrlo slične opaske vezane za ulogu koju bi zgrada Akademije trebala imati u Zagrebu može se tako naći u dopisima Ise Kršnjavoga. „Galerija slika namienjena je pobuditi ukus i poznanje ljepote...”10 Koliko je Strossmayer svojim tekstovima utjecao na Kršnjavoga, a koliko možda Kršnjavi na njega, teško je reći, a još teže je ustanoviti koliko su odjeknule biskupove riječi u široj publici. Sigurno je, međutim, da ih se slušalo u krugu ljudi koji su vodili gradnju Akademije. Biskupu je, naime, zahvaljujući velikoj darovnici od 40.000 forinti za izgradnju ove palače, pripadao svojevrstan veto na donošenje odluke o odabiru arhitekta, stilu, te u cjelini arhitektonskom rješenju zgrade, iako je formalno Franjo Rački, kao predsjednik Akademije, vodio poslove oko priprema za njezinu izgradnju.11
„sAmo stvAr morA biti u slogu renesAnse” - bisKup strossmAyer i ArHiteKtonsKo rjeŠenje pAlAče AKADemije u zAgrebu
”tHe project neeDs to be in renAissAnce style” - bisHop strossmAyer AnD tHe conceptuAl Design For tHe AcADemy pAlAce in zAgreb
Prvo i glavno što je Strossmayer uvjetovao vezano za novu palaču Akademije bio je odabir stila. Za sve je svoje graditeljske i umjetničke pothvate biskup bio, kako je dobro poznato, vođen idejom o nužnosti oslanjanja na povijesne predloške: „što se pako umjetnosti i djela njezinih tiče, ona posve tradicijom živi”.12 A koji je najprimjereniji povijesni predložak za palaču Akademije definirao je u samim početcima stvaranja ideje o njezinoj izgradnji, početkom travnja 1875., kada je jasno istaknuo Račkome vezano za izradu projekta: „Samo stvar mora biti u slogu renesanse.”13 I doista, svi projekti koje je Friedrich Schmidt izradio za palaču bili su u neorenesansnom stilu.
Pojam renesanse Strossmayer je poimao kao svojevrsnu posljednju etapu srednjega vijeka. Kao crkveni prelat smatrao je, naime, kako su najkvalitetnija umjetnička djela nastala u razdoblju od 10. do 15. stoljeća te da se već u 16. stoljeću počela umjetnost kvariti jer je svoj utjecaj na nju izgubilo svećenstvo.14 Što je od arhitektonskih djela 15. i 16. stoljeća, prije nego što je „umjetnost prava propadati počela” 15 ulazilo u njegov kanon, jasno
svjedoče riječi koje je uputio prisutnima pri otvaranju Galerije slika u palači Akademije 1884. godine. „Ja opetujem, da se duboko klanjam i današnjemu vremenu, ja se divim Schinkelovom muzeju u Berlinu i operi Semperovoj u Draždjanima; ja se divim universitetu i muzeju Ferstelovu pa akademiji i parlamentu Hansenovu u Beču; napose pak divim se bečkom Rathausu, koji je možebiti najljepši i najveći spomenik 19. vijeka; a i ova zgrada, u kojoj se mi danas nalazimo, lijepa je zaisto i uzorita; ali iskreno mi je reći: kad ja sve te divne zgrade prispodobim sa sličnim zgradama srednjega vijeka: sa palazzo Foscari i palazzo principa Giovanellija u Mlecima, sa palazzo Ducale u Urbinu, sa palazzo Vecchio, palazzo Pitti, palazzo Strozzi, palazzo Ricasoli i sa divnom galerijom Orcagne u Florenciji, sa palazzo Massimi, palazzo Farnese, villom Farnesinom i kancelarijom Raffaelovom u Rimu, onda ja prednost dajem spomenicima srednjega vijeka. A kada me se pita: zašto? - odgovaram evo zašto: stari su znali žar srca i duše svoje, koje je religiozno čuvstvo razgrijalo, prenijeti ne samo na religiozne, nego i na civilne spomenike, koje su gradili. Pak kada zdravo oko te zgrade sa sličnim zgradama našega vijeka prispodobi, odmah će opaziti, da je više srca, više poezije, više rječitosti i uzoritosti u starim zgradama no u novijima.”16 Ostvarenja renesansne arhitekture koje je smatrao djelima svećenika, ujedno je cijenio kao najvrsnija djela toga stila - palaču Farnese u Rimu te Strozzi i Ricasoli u Firenci.17
Strossmayer, dakako, renesansnu arhitekturu nije percipirao na potpuno jednak način kako je percipiramo danas. Definirao ju je kako bi je i danas većina povjesničara arhitekture definirala: „Renaisanca je u svojih težnjah i proizvodih nastojala, manjom ili većom vještinom, manjim ili većim uspjehom, stare rimske sgrade uskrisiti i ponoviti.”18 Djela koja su po njemu slijedila taj princip smatrao je stoga ostvarenjima renesansnog stila, bez obzira na to kada su nastala. Iako je osuđivao ‘grdni barokizam’, pojedine građevine koje danas smatramo primjerima toga stila, oduševljavale su ga jer ih je smatrao kvalitetnim primjerima (kasne) renesanse. Za prašku palaču Clam-Galllas, glasovito djelo Johanna Bernharda Fischera von Erlacha s početka 18. stoljeća, isticao je tako da je „u najčistijem slogu renaissance sazidana”, a za palaču Czernin, podignutu u istome gradu u drugoj polovici 17. stoljeća, da je „u fiorentinskoj renaisanci od sama kamena zidana, tako liepa da bi jedva ljepšu u Fiorenci našao”.19 Znao je katkad kritizirati druge autore koji renesansu nisu poimali kao on. U tekstu kojim je 1874. nastojao potaknuti restauriranje zagrebačke katedrale, spočitnuo je tako Karlu Weissu što je u poznatoj monografiji o ovoj
građevini istaknuo da su oltari u bočnim apsidama (Blažene Djevice Marije i svetoga Ladislava), izrađeni krajem 17. stoljeća, nazvani renesansnim: „Da slavni Brunelleschi, graditelj divne florentinske kupole, izvedene po primjeru rimskoga pantheona, ustane i slučajno u Zagreb dospije, čudom bi se čudio, što se u Zagrebu renaissancom naziva.” S druge strane, smatrao je da je jedna jedina zgrada u Zagrebu „koja nosi na sebi tragove liepe i umne renaisance”, prizemlje i prvi kat nekadašnjega isusovačkog samostana, za koje je mislio, procjenjujući ih na osnovi arhitektonske dekoracije, da su podignuti u 15. ili početkom 16. stoljeća, što dakako nije točno. Samo mu je drugi kat na toj zgradi „dodatak jezovanski, nevriedi ništa”. Budući da je donje dijelove samostana smatrao ostvarenjima renesanse, preporučivao je stoga suvremenicima da „tko misli lijepu sgradu u Zagrebu sazidati, neka po tom primjeru zida”. 20
Iako je renesansu Strossmayer poimao kao posljednju etapu ‘srednjeg vijeka’, nesumnjivo je da je jasno razlikovao ostale stilove ovoga razdoblja, romaniku i gotiku, od renesanse. Dok je romaniku i gotiku smatrao prikladnima ponajprije za crkve, renesansu je počeo preferirati u profanoj, osobito javnoj arhitekturi. Pritom je u najpoželjnije uzore za suvremene građevine ubrajao najvažnija djela toga stila, podignuta u Firenci u 15. i Rimu početkom 16. stoljeća.
Kako će se vidjeti, Schmidtovi projekti za Akademiju oslanjaju se u većoj mjeri na rimsku renesansu ranoga 16. stoljeća, dok je firentinska renesansa poslužila kao svojevrstan ideološki uzor. Umjetnička baština ovoga grada osobito je, naime, nadahnjivala Strossmayera pa je stoga Zagreb htio učiniti Firencom Hrvatske, a Hrvatsku Toskanom južnoga slavenstva, odnosno, kako je to poetično istaknuo, nastojao je „da se u Zagrebu obće ognjište stvori, na komu bi se sav jug razgrijao”.21 Dakako, upravo je Akademija, kao institucija koja je trebala služiti za potporu znanosti i umjetnosti, imala, kako je i istaknuo pri otvorenju Galerije, posebnu ulogu: „da domovini našoj na Balkanskom poluotoku osobito opredieljene pripišemo, to jest da postane to, što Toskana u lijepoj Italiji, da postane osobite vrsti Athenaeum, što će reći ognjište i njegovalište svih umnih i moralnih
16 Smičiklas, 1906: 198. Govor pri otvorenju Galerije slika 9. studenoga 1884.
17 Strossmayer, 1877.a: 1
18 Strossmayer, 1874.g: 7
19 Strossmayer, 1875.c: 53
20 Strossmayer, 1874.g: 7
21 Strossmayer, 1877.b: 1
22 Smičiklas, 1906: 183. Govor pri otvorenju Galerije slika 9. studenoga 1884.
23 Smičiklas, 1906: 184. Govor pri otvorenju Galerije slika 9. studenoga 1884.
težnja i svrha”.22 Na ovu se misao nadovezuje i sljedeća: „Ako se takve zgrade, ko što je ova, u stolnom gradu našem širile budu, grad će naš ubrzo ne samo nutarnjim bićem i opredjeljenjem svojim, nego i vanjskim licem i obličjem slavni i neumrli naš Dubrovnik zamijeniti, ili, kad sam već prije hrvatsku našu domovinu na Balkanskom poluotoku prispodobio Toskani, to će zgrade ovoj našoj akademičkoj zgradi slične, kada se uzmnože, pretvoriti stolni naš grad, ako Bog da, makar i u čednoj mjeri, u lijepu i uzoritu Florencu.”23
Osim što je odraz Strossmayerova odnosa prema javnoj arhitekturi, fascinacije umjetnošću 15. i 16. stoljeća u Italiji, te želje da se Zagreb pretvori u novu Firencu - odabir upravo talijanske renesanse kao stila palače Akademije proistekao je uvelike i iz okolnosti da je ova zgrada od samih početaka zamišljena i kao sjedište Strossmayerove galerije, dakle kao muzejska zgrada koja je i svojim izgledom i odabirom stila trebala svjedočiti o ovoj funkciji.
Putujući Europom 1860-ih i 1870-ih Strossmayer je, naime, imao prilike posjetiti ključne novije i starije zbirke slika i muzeje. Opisao ih je u svojim člancima ili pismima prijateljima i rodbini, i to kako ono što ga je od umjetnina fasciniralo, tako i zgrade koje su udomljivale ove zbirke. Upravo se iz tih njegovih tekstova jasno mogu rekonstruirati koraci u razvijanju ideje o arhitektonskom i stilskom rješenju palače Akademije u Zagrebu.
Na prvome se mjestu iz tekstova može iščitati da je biskup korištenje klasicizma grčkih korijena smatrao neprihvatljivim u suvremenoj arhitekturi. Smatrao je da su grčke građevine bile namijenjene manjim mjestima i ne valjaju ako se prenesu u veće mjerilo: „One su bile uzor za grčki život, za grčko podnebje, za male grčke gradove. Njihova architektura vrlo je nježna, divno urešena i zaisto uzorna, ali se je obično kretala u manjemu razmjerju. Takvih liepih grčkih sgrada viditi je u južnoj Italiji, na pose pako u Pompeju skoro u svoj svojoj cielosti. Ali prenesi te sgrade iz južne Italije ili iz same Grčke u Beč, u Berlin, u Petrograd, pak ćeš odmah opaziti, da jim tuj nije mjesta, i da tuj svu svoju prvobitnu ljepotu gube. Svaki architekt mora paziti, gdje gradi.”24 Stoga mu se nije svidjela ni arhitektura muzeja sagrađenog u tom stilu, Schinkelova
24 Strossmayer, 1875.e: 85
25 Strossmayer, 1875.f: 89
26 Strossmayer, 1875.f: 90
27 Strossmayer, 1875.d: 76
28 Strossmayer, 1875.g: 115-116
29 Strossmayer, 1875.a: 15
30 Osobna ostavština obitelji Lubienski, Graz, Strossmayer Albertini Unukić, Beč, 10.7.1879.
31 Damjanović, 2009.a: 132-140
Starog muzeja u Berlinu, vezano za kojeg je zaključio „da se od prevelikog grecizovanja u većih varoših čuvati imamo”.25 S druge strane, renesansu je smatrao potpuno prikladnim stilom u suvremenoj arhitekturi, a osobito u arhitekturi zgrada muzeja i galerija. Berlinski Novi muzej, koji stoji uza stariju spomenutu klasicističku Schinkelovu zgradu, stoga mu se svidio „prekrasna [je] to sgrada u slogu renaissance”.26 Još ga je više na istome putovanju Njemačkom 1874. godine, koje je godinu poslije detaljno opisao, fascinirala Semperova zgrada drezdenske Galerije slika: „Sudi se u obće, da je to najljepša i najizvrstnija sgrada novijega vremena, u slogu klasičke renaissance. Ja mislim da će svaki, koji tu sgradu vidi rado priznati, da je sgrada pravi remek….”27
Na istome je putovanju od svih muzejskih zgrada u Münchenu isto tako najboljom smatrao neorenesansnu Klenzeovu Pinakoteku: „Sgrada je to vrlo liepa, u slogu renaissance … sazidana”,28 a u Beču Ferstelov Austrijski muzej za umjetnost i industriju (danas Muzej primijenjenih umjetnosti). „Što se novih sgrada tiče, mnogo jih ima dakako lijepih i ukusnih. Medju najljepše spada austrijski muzej…”29 Ferstelova zgrada, oslonjena na ranu firentinsku renesansu, pročelja izvedenih od fasadne opeke i prekrivenih djelomično s graffitom, potpuno se uklapala u biskupove estetske nazore pa ne čudi što je i rješenje zagrebačke palače Akademije na tome tragu. Nekoliko godina nakon tog putovanja, kada je u srpnju 1879. boravio u Beču i prvi puta vidio tada tek djelomično dovršene nove zgrade carskih muzeja Gottfrieda Sempera i Carla von Hasenauera (koje je, kako će se vidjeti iz citata, također smatrao vrsnim primjerima (neo)renesansne arhitekture), zadivljeno je na tome tragu pisao svojoj nećakinji Albertini Unukić. „Nemojte propustiti pogledati pred ‘burgom’ dva museja od Sempera. Po momu osviedočenju naliepše sgrade u renaisancu, u cieloj Europi, u devetnaistom stoleću. Nemogu reć, koliko mi se te dvie sgrade dopadaju!”30
Konačno stilsko rješenje palače Akademije nije, međutim, biskup definirao sam - ono je rezultat svojevrsne sinergije Strossmayerovih želja i ideja arhitekta koji je projektirao palaču - Friedricha Schmidta (kao što je, uostalom, bio slučaj i s definiranjem stilskog rješenja katedrale u Đakovu).31 Kako se kod toga arhitekta uobličila ideja o stilskom rješenju palače, svjedoči pismo koje je uputio Strossmayeru iz Beča sredinom travnja 1875., vezano za izradu prvoga projekta za zgradu Akademije, koje predstavlja u širim razmjerima zanimljivo svjedočanstvo vezano za proces odabira stila u arhitekturi historicizma. Schmidt je, naime, istaknuo biskupu da se
pitanje stila nove palače treba uskladiti s fiziognomijom grada Zagreba i ‘umjetničkim sadržajem zbirke’ koja će biti udomljena u zgradi.
Pod prvim je nesumnjivo podrazumijevao općenite odlike arhitekture Zagreba i klimu prostora u kojem se grad nalazi. I one su ga, kao i okolnost da je najveći dio djela koja je u svojoj galeriji skupio Strossmayer (a koja je Schmidt imao prilike dobro upoznati dok je boravio kod njega na dvoru u Đakovu radeći na izgradnji i opremanju đakovačke katedrale), dovele do zaključka kako ni antika (odnosno klasicizam) ni srednji vijek (odnosno romanika ili gotika) nisu pogodni kao stil zgrade, već samo renesansa. Schmidt je, međutim, objasnio kako je i renesansa iznimno složen stilski fenomen, jer ne samo da postoji talijanska, njemačka ili francuska renesansa već i brojne druge ‘nijanse’. Zaključak do kojeg je naposljetku došao, osobito s obzirom na karakter Strossmayerove umjetničke zbirke u kojoj su prevladavala djela talijanskih majstora, jest da je najprikladniji stil rana talijanska renesansa.32
Strossmayerov i Schmidtov odabir upravo talijanske renesanse kao stila najprikladnijega za palaču Akademije u potpunosti se nadovezuje na dominantne tendencije u javnoj i stambenoj arhitekturi Europe 1870-ih godina. Prve realizacije neorenesanse nalazimo već od 1820-ih u djelima Lea von Klenzea, pa potom nešto kasnije Gottfrieda Sempera, Félixa Dubana i drugih arhitekata, no tek će se tijekom 1850-ih ovaj stil u većoj mjeri proširiti čitavom europskom arhitekturom. Zahvaljujući (između ostaloga) kultnim knjigama Jacoba Burckhardta Kultura renesanse u Italiji (1860.)33 i Povijest renesanse u Italiji (1868.)34, talijanska neorenesansa postaje od 1860-ih godina nadalje dominantan stil javne i stambene arhitekture u kontinentalnoj Europi.
Iako se paralelno javljaju arhitektonska ostvarenja i u drugim regionalnim (‘nacionalnim’) varijantama neorenesanse (francuskoj, njemačkoj, češkoj, mađarskoj itd.), talijanska neorenesansa ostat će tijekom cijele druge polovice 19. stoljeća najraširenija. Za razliku od ostalih, regionalnih odnosno nacionalnih varijanti, ona se smatrala svojevrsnim nadnacionalnim kozmopolitskim stilom, primjerenim za sve građevine modernih funkcija. Rudolf Eitelberger von Edelberg, prvi profesor povijesti umjetnosti na Bečkom sveučilištu, koji je tijekom 1873., prije no što će Strossmayer naručiti projekte za zgradu Akademije, komunicirao s biskupom Strossmayerom i čije je tekstove Strossmayer dobro poznavao, naglašavao je tako univerzalnost i višu estetsku vrijednost talijanske renesanse, nasuprot francuskoj ili njemačkoj renesansi35, kao i okolnost da je taj stil nastao u Italiji te
da su sve ostale nacionalne verzije renesanse samo izvedenice.36 Eitelbergerova stajališta utjecat će na iznimnu raširenost talijanske renesanse u arhitekturi historicizma Austro-Ugarske Monarhije37 i u njenoj prijestolnici Beču, gdje se pretvorila, kako je to isticao kritičar Ludwig Hevesi, u svojevrstan adoptirani nacionalni stil.38
Talijanska se renesansa smatrala svojevrsnim utjelovljenjem humanizma u umjetnosti39, odnosno, kako je to isticao Jackob Burckhardt, „majkom i domovinom modernog čovjeka”.40 Za ovaj su se stil vezivala, dakle, potpuno druga, katkad čak i antiklerikalna značenja41, u odnosu na ona koja mu je pripisivao Strossmayer. No, bez obzira na to što su ideološka polazišta za renesansu renesanse kod Strossmayera bila drukčija negoli kod spomenutih njegovih srednjoeuropskih suvremenika, rezultati su bili isti - naglo širenje toga stila u onodobnoj arhitekturi.
oDAbir ArHiteKtA
cHoice oF tHe ArcHitect
Iako je svojim tekstovima iz 1870-ih poticao širenje neorenesanse, Strossmayer nije uvijek sa simpatijama gledao na prve primjere toga stila u Hrvatskoj. Takozvanu Varošku kuću, podignutu početkom 1870-ih u središtu osječkoga Gornjeg grada, ocijenio je tako pravim nonsensom. 42 Budući da se radi o kvalitetnom primjeru neorenesanse, očito je kako je biskupu zasmetalo što Osijek nije angažirao nekoga viđenijeg arhitekta na njezinu projektiranju. Strossmayer je, naime, inzistirao pri svojim graditeljskim pothvatima na povjeravanju poslova prvoklasnim, najčešće bečkim arhitektima. Stoga je smatrao kako bi Osijek daleko bolje (a možda i povoljnije) prošao da je projekt povjerio Heinrichu Ferstelu, Theophilu Hansenu, Carlu von Hasenaueru ili Gottfriedu Semperu, uz koje je spo-
32 HR-AHAZU, XI A/Schmi. 2, Schmidt Strossmayeru, Beč, 18.4.1875.
33 Burckhardt, 1860.
34 Riječ je o monografiji koja se usredotočuje najvećim dijelom na povijest arhitekture renesanse. [Burckhardt, 1868.]
35 Eitelberger, 1879: 394
36 Eitelberger, 1879: 392
37 Mennekes, 2005: 26
38 „Adoptiv-Nationalstil”, Anderson, 2015: 29
39 Wagner-Rieger, 1970: 156
40 Bolzoni, Payne, 2018: 9
41 Bolzoni, Payne, 2018: 13
42 Strossmayer, 1874.d: 77
43 Strossmayer, 1874.d: 78
44 Šišić, 1928: 344-345, Rački Strossmayeru, Zagreb, 2.4.1875.
45 HR-AHAZU, XI A/Krš. I. 4, Kršnjavi Strossmayeru, Rim, 12.5.1875.
46 NAĐ, CGO bb, Schmidt Strossmayeru, Beč, 5.6.1875.
Sl. 2. F. Schmidt: Tlocrt prizemlja Akademije i Galerije slika u Zagrebu, 1875.
Fig. 2 F. Schmidt: Academy and the Gallery of Paintings in Zagreb, groundfloor plan, 1875
Sl. 3. F. Schmidt: Tlocrt prvoga kata Akademije i Galerije slika u Zagrebu, 1875.
Fig. 3 F. Schmidt: Academy and the Gallery of Paintings in Zagreb, firstfloor plan, 1875
prvi projeKt zA pAlAču AKADemije i gAleriju sliKA, 1875.
First project For tHe AcADemy pAlAce AnD tHe gAllery oF pAintings, 1875
Početkom 1875., upravo u doba kad je najintenzivnije pisao i objavljivao tekstove o obnovi hrvatske umjetnosti, kad je udario temelje restauraciji crkve svetoga Marka i katedrale u Zagrebu, biskup Strossmayer odlučio je istodobno započeti s realizacijom projekta sjedišta Akademije. Čini se da je ključnu ulogu u toj odluci odigrao spomenuti početak prijateljevanja s Isom Kršnjavim u Rimu na prijelazu 1874. na 1875. godinu57, odnosno nastojanje da ga se imenuje profesorom povijesti umjetnosti na Zagrebačkom sveučilištu. Smatrao je da nova katedra na Sveučilištu mora nužno biti vezana za njegovu galeriju slika58, za koju se planiralo isprva da bude smještena u dogradnji Narodnoga doma u Opatičkoj 18, da bi se ubrzo potom, čini se već u veljači ili ožujku 1875., iskristalizirala ideja o potrebi izgradnje potpuno nove zgrade u kojoj bi bila smještena zajedno s uredima Akademije. Darovao je stoga JAZU-u 26. ožujka 1875. za ono doba golem iznos od 40.000 forinti za podizanje nove zgrade.59 Kršnjavi je uvidio da njegova karijera u Hrvatskoj u potpunosti ovisi o tom projektu pa je sve do početka gradnje zgrade budno strepio nad svakim korakom u njegovoj realizaciji. Svjestan da darovana svota, koliko god da je velika, nije dovoljna za izgradnju monumentalne palače, Strossmayer se odmah po povratku iz Rima u Hrvatsku u ožujku 1875., za-
jedno s Račkim, upustio u intenzivno lobiranje kod tadašnje hrvatske vlade s banom Ivanom Mažuranićem na čelu i kod vlasti grada Zagreba s gradonačelnikom Ivanom Vončinom da pripomognu gradnju palače dodjelom novčane potpore i zemljišta.60 Obje su razine vlasti načelno poduprle inicijativu, a odbor Gradskog zastupstva gotovo je odmah donio odluku, što je dobro poznato, o darovanju zemljišta za njezinu izgradnju na zapadnomu kraju Strossmayerove promenade, na platou Griča, uz palaču tadašnje Realne gimnazije.61
Da bi se osigurala daljnja potpora vlasti, trebalo je, međutim, imati završene projekte i troškovnik pa ih je Rački od travnja do srpnja 1875. posredovanjem Strossmayera stalno nastojao ishoditi od Schmidta, koji je, kako je spomenuto, u konačnici odabran kao arhitekt.
Koliko se dade zaključiti iz sačuvane korespondencije, Schmidt je počeo raditi na skicama za prvi projekt Akademije vjerojatno početkom svibnja 1875.62 Budući da je predviđao previše veličanstvenu zgradu, već početkom srpnja, na sugestiju Kršnjavoga, a i zbog nedostatka sredstava, prvi je put bio prisiljen pristupiti modifikaciji rješenja.63 Ta prvotna skica, na žalost, nije sačuvana, pa
57 Damjanović, 2008: 198
58 Šišić, 1928: 333, Strossmayer Račkomu, Rim, 6.1.1875. 59 *** 1875.a: 1; *** 1875.b: 72; Horvat, 1925: 216-217; Dulibić, Pasini Tržec, 2018: 272-273
60 Šišić, 1928: 342-343, Strossmayer Račkomu, Đakovo, 26.3.1875.
61 Strossmayer je o tome odmah obavijestio Kršnjavoga. [HR-HDA-804, KI, kut. 4, III/3, Strossmayer Kršnjavom, Đakovo (?), 29.3.1875.; Knežević, 1996: 54]
nije poznato koliko se razlikuje od prvoga projekta za palaču. Čini se da je bila vrlo brzo gotova i nova skica ili preliminarni projekt, koji su potom sredinom srpnja 1875. donijeli osobno Strossmayer i Kršnjavi iz Beča u Zagreb.64 Krajem istoga mjeseca biskup ga je donio na uvid tijelima Gradskoga poglavarstva, s kojima je u to doba raspravljao o (Schmidtovim) projektima za restauriranje crkve svetoga Marka.65 Projekt za Akademiju Schmidt je u cijelosti završio tek u listopadu iste godine66, ali ni tada nije bila donesena konačna odluka o njegovoj realizaciji.
Listovi prvoga projekta za palaču Akademije iz 1875. sačuvani su u ostavštini Friedricha Schmidta u Muzeju grada Beča, dok se jedna skica čuva i u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu.67 Osim glavnoga pročelja i situacije (koji su objavljeni još u „Viencu” 1876.), sačuvane su još dvije verzije nacrta bočnoga pročelja te tlocrti i presjeci (Sl. 2.-10.).
Projektom iz 1875. bila je predviđena gradnja jednokatne zgrade na visokim supstrukcijama u kojima bi se nalazio podrum, a koje bi se protezale ispod čitave palače. Iako funkcija podruma nije naznačena, može se pretpostaviti da bi služio kao skladište, a i trebao je izdići građevinu kako bi se ona bolje mogla vidjeti na platou. Prvi bi kat, po projektu, bio namijenjen uredima i knjižnici Akademije, dok bi se na drugome katu nalazila Galerija slika te prostrana i reprezentativno raščlanjena prostorija namijenjena sjednicama Akademije. (Sl. 2.-3.)
62 NAĐ, CGO, Schmidt Strossmayeru, Beč, 2.5.1875.
63 HR-AHAZU, XII A 332/4, Kršnjavi Račkom, 2.7.1875.
64 Šišić, 1928: 366, Strossmayer Račkom, Weidling, 18.7.1875.; Knežević, 1996: 54
65 *** 1875.c: 3
66 NAĐ, CGO, Schmidt Strossmayeru, 2.10.1875.
67 HR-NAZ, DM, ZGN, sign III-33
Sačuvani presjeci svjedoče kako bi u unutrašnjosti zgrada imala dvokatni, staklom natkriven atrij koji bi bio okružen arkadama, u prizemlju oslonjenima na stubove, a na katu na stupove. Središnji i reprezentativni prostori palače (poput dvorane za sjednice) bili bi bogato dekorirani (Sl. 4.-5.).
Projekt iz 1875. predviđao je vrlo zanimljivo rješenje pročelja. Supstrukcije bi bile raščlanjene nekom vrstom grube rustike, a prizemlje manje naglašenom rustikom. Pretpostavlja se da bi pročelja obaju katova bila izvedena od kamena, dok bi pročelje prvoga kata bilo prekriveno, sudeći po načinu na koji ga je prikazao Schmidt na projektu, fasadnom opekom. Prozori u središnjem, rizalitno istaknutom dijelu pročelja bili bi bogato uokvireni, dok bi se na bočnim stranama nalazile niše sličnih arhitektonskih odlika sa skulpturama. Ikonografski program skulptura nije, na žalost, naznačen niti u jednomu sačuvanome pismu Strossmayera ili Schmidta iz 1875. Konačno, u zoni krovišta palaču je trebao kruniti maleni zabat s grbom Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Osim za stupove trijema Schmidt je na preostalim dijelovima pročelja i u unutrašnjosti koristio korintski red pri oblikovanju stupova i pilastara (Sl. 6.).
Schmidt je izradio najmanje tri varijante prvoga projekta, no koliko su se u cjelini one razlikovale, zapravo se ne može pouzdano ustanoviti jer nisu sačuvani svi listovi projekta za sve tri varijante. U Muzeju grada Beča čuvaju se tako dvije varijante za bočno pročelje. Kolorirana i datirana varijanta, na kojoj stoji i Schmidtov potpis, predvidjela je uokvirivanje prozora na prvome katu polustupovima, dok je nekolorirana, nedatirana i nepotpisana predlagala jednostavnije rješenje prozora, uokvirenih plitkom arhitektonskom plastikom. Varijante se međusobno razlikuju i u rješenju krovišta (Sl. 7.-8.).
Sl. 4. F. Schmidt: Uzdužni presjek zgrade Akademije i Galerije slika u Zagrebu, 1875.
Fig. 4 F. Schmidt: Academy building and the Gallery of Paintings in Zagreb, longitudinal section, 1875
Sl. 5. F. Schmidt: Poprečni presjek zgrade Akademije i Galerije slika u Zagrebu, 1875.
Fig. 5 F. Schmidt: Academy building and the Gallery of Paintings in Zagreb, crosssection, 1875
Sl. 6. F. Schmidt: Projekt za glavno pročelje Akademije i Galerije slika u Zagrebu, 1875.
Fig. 6 F. Schmidt: Academy and the Gallery of Paintings in Zagreb, main facade, 1875
Sl. 7. F. Schmidt: Projekt za bočno pročelje Akademije i Galerije slika u Zagrebu, kolorirana i potpisana varijanta, 1875.
Fig. 7 F. Schmidt: Academy and the Gallery of Paintings in Zagreb, side facade, coloured and signed version, 1875
U Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu čuva se pak jedan tlocrt palače Akademije koji se, sudeći po smještaju stubišta, također može vezati za varijante prvoga projekta iz 1875., a koji je predviđao postavljanje kružnoga erkera na ugao zgrade sa strane začelja.
U Schmidtovoj ostavštini u Muzeju grada Beča među projektima koji se odnose na palaču Akademije u Zagrebu nalazi se jedan list na kojem je olovkom skicirana zgrada koja bi mogla predstavljati upravo rješenje palače Akademije s erkerom na stražnjoj strani. Budući da projekt nije jasno signiran ni datiran, ne može se isključiti niti mogućnost da je zabunom umetnut u dosje koji se odnosi na zagrebačku Akademiju. Ako se odnosi na Zagreb, po svoj je prilici nastao nakon Schmidtova razgovora s predstavnicima zagrebačkoga Gradskog poglavarstva u jesen 1875., kada je taj arhitekt najavio stanovite promjene projekta za Akademiju, tada još uvijek predviđenu za lokaciju na Griču.68 Taj je projekt predviđao građevinu približno sličnog volumena, ali drukčijega rješenja pročelja, koje bi u prizemlju bilo otvoreno s većim brojem prozorskih otvora; kat bi imao nešto jednostavnije raščlanjene bočne dijelove pročelja, bez niša sa skulpturama, dok bi erker bio iznimno bogato dekoriran i pokriven kupolom. Ta se skica u odnosu na preostale varijante prvoga projekta za Akademiju razlikuje donekle i u stilu. Na njoj se, naime, Schmidt u većoj mjeri oslonio na njemačku, a ne talijansku renesansu koja je bila osnovno polazište pri izradi (svih) ostalih projekata za palaču Akademije (Sl. 9.).
Do realizacije projekta iz 1875. neće doći, kako je već dobro poznato, zbog protivljenja ideji da se palača podigne na platou Griča. Ova su se protivljenja počela javljati već na sjednici na kojoj je, u travnju 1875., zagrebač-
ko Gradsko zastupstvo formalno odobrilo darovnicu za zemljište na toj lokaciji.69 I Strossmayer i Schmidt i Rački i Kršnjavi smatrali su tu lokaciju iznimno poželjnom70 jer bi Akademija postala jedna od najdominantnijih zgrada u vizuri Zagreba. Kako je jedan od razloga odustajanja od lokacije bio strah dijela zagrebačke političke elite da će se izgradnjom zgrade izgubiti omiljeno šetalište, Kršnjavi je čak predlagao Schmidtu da zgradu projektira tako da stoji na otvorenim arkadama i „da tako stvori terase i sjenovita mjesta za gospodje, koji liep vidik uživati žele”, no kako bi se time cijena njezine izgradnje povisila za 30.000 forinti, od toga se odustalo (Sl. 10.).71
Nakon što se mjesecima realizacija projekta nije pomaknula s mrtve točke i kada je postajalo sve neizvjesnije hoće li se uspjeti ishoditi zemljište na Griču, početkom 1876., u doba kad su se Kršnjavi, Strossmayer i Bollé intenzivno družili u Rimu, u prvome broju časopisa „Vienac” iz te godine objavljeni su prvi Schmidtovi projekti za zgradu Akademije i Galerije. Radilo se nesumnjivo o pokušaju da se preko njihove atraktivnosti utječe na odluku Gradskoga zastupstva da odobri gornjogradsku lokaciju. Usprkos tekstu, kao i objavi niza članaka u zagrebačkom „Obzoru”, te osobnim zauzimanjima Račkoga, Kršnjavoga i Strossmayera kod političkih velikodostojni-
68 Šišić, 1928: 379, Rački Strossmayeru, Zagreb, 7.10. 1875.
69 Šišić, 1928: 346, Rački Strossmayeru, Zagreb, 11.4. 1875.; Šišić, 1928: 347, Strossmayer Račkomu, Đakovo, 18.4.1875.; Šišić, 1928: 349, Rački Strossmayeru, Zagreb, 23.4.1875.
70 HR-AHAZU, XII A 332/7, Kršnjavi Račkom, Beč/ Weidling, 27.6.1875.; Šišić, 1928: 377, Strossmayer Račkom, Đakovo, 2.10.1875.; Šišić, 1929: 4, Strossmayer Račkomu, Rim, 15.1.1876.
71 Kršnjavi, 1875: 1
ka, grad je ipak odlučio 10. travnja 1876. da je primjerenije zemljište za izgradnju palače na rubu Zrinskoga trga.72 Iako se ta odluka pokazala iznimno dalekovidnom, u prvi je mah razočarala i Strossmayera i Račkoga.73 Smatrali su je odrazom indolencije i nezainteresiranosti gradskih vlasti za projekt. Naime, u isto je vrijeme i hrvatska vlada odugovlačila s odobravanjem novčane potpore za gradnju, tako da, usprkos svim očekivanjima, osim završenih projekata ni jedan drugi korak nije učinjen prema realizaciji zgrade Akademije.
Ove su okolnosti navele Račkoga da u nekoliko navrata, počevši od vremena kad je Schmidt radio na prvim projektima 1875. godine74 sve do sredine 1876.75, predloži Strossmayeru da se ne ide s gradnjom monumentalne građevine, već ‘obične’ kuće. Biskup, međutim, koliko se moglo ustanoviti, nikada nije prihvatio tu sugestiju. Stalno je nastojao Akademiji osigurati monumentalnu zgradu, zbog već spomenutog uvjerenja da će time utjecati na suvremenike kako bi i oni krenuli istim putem te stoga što „Zagreb napreduje, [pa] prema tomu napredku valja da sve ono napreduje, što mu u oči pada”.76 Mijenjanje lokacije palače, a potom i njezine namjene, iziskivalo je, međutim, izradu potpuno novih projekata za tu građevinu u mjesecima koji će uslijediti.
72 Šišić, 1929: 13, Rački Strossmayeru, Zagreb, 10.4. 876.; Knežević, 1996: 55
73 Šišić, 1929: 2, Rački Strossmayeru, Zagreb, 11.1.1876.
74 Šišić, 1928: 360, Rački Strossmayeru, Zagreb, 17.6. 1875.
75 Šišić, 1929: 41-42, Rački Strossmayeru, Zagreb, 27.8. 1876.
76 Strossmayer je ovo istaknuo pišući o potrebi restauracije kapele koja je stajala uz franjevačku crkvu u Zagrebu. [Strossmayer, 1875.b: 30]
77 Šišić, 1929: 13, Rački Strossmayeru, Zagreb, 10.4. 1876.
Drugi projeKt zA pAlAču AKADemije i gAleriju sliKA, 1876.
seconD project For tHe AcADemy pAlAce AnD tHe gAllery oF pAintings, 1876
Na spomenutoj konferenciji koju je Gradsko poglavarstvo 10. 4. 1876. godine održalo vezano za izgradnju palače Akademije, Franjo Rački složio se naposljetku s lokacijom na Zrinskom trgu, djelomično i stoga što su ga uvjerili da je ona povoljnija, s obzirom na to da bi samo izgradnja temelja na platou Griča stajala dvadeset-trideset tisuća forinti, a ne bi bilo ni mjesta za zgradu većih dimenzija.77
Isu Kršnjavoga ta je odluka iznimno razočarala. Tumačio ju je odrazom neupućenosti u
Sl. 8. F. Schmidt: Projekt za bočno pročelje Akademije i Galerije slika u Zagrebu, nekolorirana i nepotpisana varijanta, 1875.
Fig. 8 F. Schmidt: Academy and the Gallery of Paintings in Zagreb, side facade, noncoloured and unsigned version, 1875
Sl. 9. F. Schmidt: Skica za pročelje zgrade Akademije i Galerije slika u Zagrebu u stilu njemačke neorenesanse s erkerom, 1875. (?)
Fig. 9 F. Schmidt: Academy building and the Gallery of Paintings in Zagreb, facade in German NeoRenaissance style, with bay window, sketch, 1875 (?)
Sl. 10. F. Schmidt: Tlocrt i položajni nacrt Akademije i Galerije slika u Zagrebu, previđene za plato Griča, 1875.
Fig. 10 F. Schmidt: Academy and the Gallery of Paintings in Zagreb, floor plan and layout plan, planned for the plateau on Grič, 1875
Sl. 11. F. Schmidt: Projekt za glavno pročelje Akademije i Galerije slika u Zagrebu, 1876. Fig. 11 F. Schmidt: Academy and the Gallery of Paintings in Zagreb, main facade, 1876
Sl. 12. F. Schmidt (?): Skica glavnoga pročelja Akademije i Galerije slika u Zagrebu, 1876.
Fig. 12 F. Schmidt (?): Academy and the Gallery of Paintings in Zagreb, main facade, sketch, 1876
estetska pitanja članova zagrebačkoga poglavarstva: „Galerija slika namienjena je pobuditi ukus i poznavanje ljepote, koji sad u Zagrebu odlučivahu o tom pitanju živili su i ostarili u podpunom estetičnom barbarstvu.”78 Svjestan, međutim, da bi otpor novoj lokaciji palače samo odgodio početak njezine izgradnje, zajedno s Račkim nastojao je uvjeriti Strossmayera da je prihvati. Bez većega otpora, svjestan situacije, a i zbog želje da što prije počne izgradnja palače, biskup je već sredinom travnja 1876. pristao na novu lokaciju79 pa se moralo započeti s izradom novih projekata prilagođenih Zrinskom trgu. Naručio ih je u ime Akademije Rački tijekom travnja 1876., definirajući pritom troškove podizanja zgrade na sedamdeset do osamdeset tisuća forinti.80 Kao glavni posrednik između Schmidta s jedne te Strossmayera i Račkoga s druge strane, vezano za ovaj projekt sada je već počeo raditi isključivo Bollé.81 Sudeći po riječima Kršnjavoga upućenim Račkom („Kako znadete, prečastni gospodine, Šmidt doduše dirigira radnju, ali arhitekt Bollé, njegov učenik, neposredno izradjuje sve osnove”)82 i Lacku Mrazoviću („g. Bollé, arhitekt koji će Šmidtov plan za galeriju izraditi an detail, vratio se je ovih dana u Beč sa dva mjesečnog putovanja po Italiji gdje je poglavito učio detaile za gradnju galerije”)83Bolléu se može pripisati i dio autorstva projekta zgrade, iako na svim sačuvanim listovima projekta iz 1876. stoje samo Schmidtovi potpisi.
Prije nego što se završi novi projekt bio je nuždan Bolléov posjet Zagrebu i pregledavanje novoga zemljišta, no smrt arhitektove majke onemogućila ga je da dođe sve do lipnja 1876.84, nakon čega je tek, čini se, započeo intenzivniji rad na novim projektima za Akade-
miju. Kako je Bollé pri izvidu terena procijenio da će ukupni troškovi gradnje biti daleko veći, između 120 i 140 tisuća forinti, na početak radova još se nije moglo ni misliti.85
U trenutku kad je zemljište na Zrinskom trgu predano Akademiji za izgradnju palače (9. 6. 1876.), usprkos svim požurivanjima Schmidta,86 možda i zbog nejasne novčane situacije, druga serija projekta još uvijek nije bila gotova.87 Završena je do početka kolovoza 1876. i njome je definitivno bilo predviđeno da će izgradnja stajati 120.000 forinti. 88 Ova je svota odmah postala osnovni problem pri realizaciji projekta. Rački je smatrao da vlada neće odobriti dovoljnu pomoć kako bi se mogla izvesti ovako reprezentativna zgrada.89 Strossmayer, međutim, nije htio odustati od monumentalne građevine. U trenutku kad se počelo raditi na novim projektima, ponovno je naglasio ulogu koju bi zgrada Akademije i Galerije trebala imati u zagrebačkoj arhitekturi „Ova sgrada valja da bude uzorna. To je početak koji će led u Zagrebu probiti.”90 S obzirom na ova očekivanja, ne čudi reprezen-
78 HR-AHAZU, XI A/Krš. I. 16, Kršnjavi Strossmayeru, Rim, 19.4.1876.
79 Šišić, 1929: 14, Strossmayer Račkomu, Đakovo, 15.4. 1876.
80 Šišić, 1929: 14, Rački Strossmayeru, Zagreb, 26.4. 1876.
81 NAĐ, CGO, br. 16-1876., Schmidt Strossmayeru, Beč, 23.4.1876.
82 HR-AHAZU, XII A 332/3, Kršnjavi Račkom, Rim, 22.1. 1876. (Pismo je datirano 22.1.1875., ali očito je riječ o pogrešci u pisanju.)
83 Tartaglia Kelemen, 1973: 218; Kršnjavi Mrazoviću, s. d., s. l., Rim (?), sredina travnja 1876.
84 NAĐ, CGO, br. 47, Schmidt Strossmayeru, Beč, 24.5. 1876.
tativnost (i) drugoga projekta za palaču Akademije (Sl. 11.).
Projekt iz 1876. koji dosad, koliko je poznato, nije analiziran u stručnoj literaturi91, sačuvan je u trima listovima (glavno pročelje, te tlocrti prizemlja i prvoga kata) u ostavštini Friedricha Schmidta u Muzeju grada Beča. U Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu čuvaju se dva tlocrta kao i polovica skice za projekt glavnoga pročelja (Sl. 12.), koja je gotovo identična rješenju glavnoga pročelja sačuvanoga u Beču (jedina se veća razlika uočava u rješenju niša na rizalitu glavnoga pročelja).
85 Šišić, 1929: 28, Strossmayer Račkomu, Đakovo, 13.6. 1876.; Šišić, 1929: 28-29, Rački Strossmayeru, Zagreb, 19.6.1876.
86 Šišić, 1929: 24, Rački Strossmayeru, Zagreb, 12.5. 1876.
87 Knežević, 1996: 55
88 Šišić, 1929: 37-38, Strossmayer Račkomu, Weidling, 6.8.1876.
89 Šišić, 1929: 41-42, Rački Strossmayeru, Zagreb, 27.8.1876.
90 HR-HDA-804, KI, kut. 4, III/3, Strossmayer Kršnjavom, Đakovo (?), 16.4.1876.
91 Pročelje je objavljeno, bez analize, u: Haiko, KassalMikula, 1991: 148-149
92 HR-AHAZU, XII A 332/13, Kršnjavi Račkom, Rim, 19.4. 1876.
U odnosu na prvi projekt Schmidt i Bollé zadržavaju samo stilsko polazište, dok rješenje pročelja, a djelomično i prostorno ustrojstvo građevine, bitno mijenjaju. U početku rada na drugom projektu, kada mu se još činilo da neće biti potrebne znatnije promjene, Bollé je jasno definirao da će se u novome projektu ispustiti postojeće supstrukcije i da će se podići pian tereno jer nisu potrebni na ravnome terenu Zrinskoga trga. Kršnjavi mu je tada sugerirao da prostore Galerije na prvom katu otvori većim prozorima, što je doista i prihvaćeno.92
Rješenje pročelja po drugome projektu iznimno je atraktivno. Schmidt se (u suradnji s Bolléom) ponovno odlučuje na korištenje triju tipova raščlambe - grubo obrađeni kamen namjeravao je postaviti na pročelje razizemlja, glatko obrađeni kamen predvidio je za visoko prizemlje, a kombinaciju kamena i fasadne opeke za pročelje prvoga kata. Središnji, rizalitno istaknuti dio pročelja bio bi na prvom katu naglašen prislonjenim stupovima, dok bi bočne dijelove glavnoga pročelja raščlanjivali pilastri. Korintski slog i dalje je korišten kao polazište. Na zidu uz lukove glavnoga ulaza nalazile bi se svjetiljke izvedene od kovana željeza, iznad kojih bi se nalazila polja vjerojatno namijenjena za grbove,
Sl. 13. F. Schmidt: Tlocrt prizemlja Akademije i Galerije slika u Zagrebu s prijedlogom smještaja zgrade u južnom dijelu Zrinskoga trga, 1876. Fig. 13 F. Schmidt: Academy and the Gallery of Paintings in Zagreb, groundfloor plan with a site proposal for the building on the southern side of Zrinski square, 1876
Sl. 14. F. Schmidt: Tlocrt prvoga kata Akademije i Galerije slika u Zagrebu, 1876.
Fig. 14 F. Schmidt: Academy and the Gallery of Paintings in Zagreb, firstfloor plan, 1876
dok su na uglovima glavnoga pročelja planirani zanimljivi držači baklji (njem. Fackelhalter), koje Schmidt direktno preuzima iz renesansne arhitekture93, vjerojatno nadahnut Bolléovim crtežima iz Italije. Pretpostavlja se da se planiralo postavljanje skulptura u niše prvoga kata, no nikakav ikonografski program ni u ovome slučaju nije bio specificiran. I na drugom projektu Schmidt i Bollé zadržali su ideju da se u prizemlju zgrade nalaze prostori namijenjeni uredima i knjižnici Akademije, dok bi se na prvom katu nalazila Galerija i svečana soba koja bi bila posebno bogato ukrašena. Središnji bi prostor opet činio staklom natkriven atrij, koji bi, međutim, dijelom bio ispunjen monumentalnim stubištem. Neobično rješenje može se iščitati samo iz tlocrta, jer se presjeci iz serije projekata iz 1876. nisu mogli pronaći (Sl. 13.-14.).
Projekt iz 1876. oslanja se na uobičajena rješenja za muzejske zgrade 19. stoljeća. Osobito podsjeća na građevine već spomenute u ovome tekstu - Klenzeovu minhensku Pinakoteku94 i Semperovu drezdensku galeriju, no stanovite se sličnosti uočavaju i sa zgradom École des beaux-arts Félixa Dubana u Parizu (1832.-1870.)95, koju je Schmidt mogao poznavati jer je aktivno sudjelovao na Svjetskoj izložbi u Parizu 1867. ili preko arhitektonskih časopisa. Dakako, uvijek se postavlja pitanje u kolikoj su se mjeri svi ovi arhitekti u svojim projektima oslanjali na potencijalne zajedničke uzore iz arhitekture 15. i 16. stoljeća.
Da je izvedena prema ovome projektu, palača Akademije i Galerije bila bi bolje proporcionirana negoli je današnja zgrada. Privlačnosti rješenja pridonosi i predviđena upotreba kamena na pročeljima i prizemlja i prvoga kata, kao i elegantno rješenje ulaza. S obzirom na to da bi bila znatno niža, istodobno bi zasigurno bila manje prisutna u slici grada.
treći projeKt zA pAlAču AKADemije, gAleriju sliKA i ArHeoloŠKi oDjel nAroDnogA muzejA, 1877.
tHirD project For tHe AcADemy pAlAce, tHe gAllery oF pAintings, AnD tHe ArcHAeologicAl DepArtment oF tHe nAtionAl museum, 1877
Sudeći po sačuvanom tlocrtu prizemlja Akademije prema projektu iz 1876. (Sl. 13.), Schmidt je predvidio podizanje zgrade na sredini južnoga dijela Zrinskoga trga, a ne na njegovu rubu, koje je i Kršnjavi ocjenjivao kao pogodnije mjesto96, vjerojatno stoga što je mislio da će time doći više do izražaja. U trenutku kad je ovaj projekt bio završen, još uvijek, međutim, nije bilo do kraja definirano pitanje smještaja palače. Lokacija na rubu
trga, na kojoj će palača na kraju biti i podignuta, predstavljala je daleko skuplje rješenje jer se trebalo pristupiti otkupu privatnoga zemljišta.
Konačna odluka o smještaju palače donesena je tek 6. siječnja 1877., kad je Gradsko poglavarstvo pristalo izdvojiti 40.000 forinti za otkup zemljišta.97
Uz pitanje lokacije, drugo ključno pitanje koje se protezalo od nastanka ideje o gradnji palače do početka njezine izgradnje odnosilo se na institucije koje bi trebala udomljivati. Uz Akademiju i Galeriju, Kršnjavi je isprva htio da se u istoj zgradi nađe i prostorija za izlaganje djela umjetničkog obrta, zatim Obrtnička muška i ženska škola, prostorija za zbirku bakroreza te knjiga o umjetnosti i umjetničkom obrtu, prostorija za periodične izložbe Društva umjetnosti, pa čak i prostorija namijenjena prodavanju umjetnina i obrtnina. S druge strane, smatrao je da bi Akademija za svoje urede trebala sagraditi posebnu zgradu, čime bi se dobila jedna građevina namijenjena samo za muzej i izložbe (a time bi i on imao veću slobodu u djelovanju).98
Smjestiti sve institucije koje je Kršnjavi priželjkivao pod krov jedne zgrade pokazat će se nemogućim, no na kraju će se ipak uz urede Akademije i Galeriju u palači na Zrinskom trgu smjestiti Arheološki odjel Narodnoga muzeja. Zamisao o zajedničkom skućivanju ovih triju institucija rodila se paralelno s rađanjem ideje o samoj palači, tijekom 1875. i od samih početaka biskup Strossmayer nije imao ništa protiv nje.99 Ponovno će se iskristalizirati u jesen 1876. godine. Nakon što godinama Akademija nije uspjela dobiti sredstva od vlade za podizanje svoje zgrade Sabor je konačno odobrio čak 80.000 forinti za tu svrhu, više negoli su Rački i Strossmayer očekivali. U službenom dopisu Akademiji od 5. 12. 1876. godine vlada je, međutim, uvjetovala isplatu tog iznosa ustupanjem nekadašnjega Narodnog doma u Opatičkoj 18 (u kojem su se tada nalazili uredi Akademije) Odjelu za pravosuđe i smještanjem u novu zgradu Akademije i Arheološkoga odjela Narodnoga muzeja.100
93 Burckhardt, 1912: 305
94 Osobito je slično rješenje prvoga kata istočne fasade Pinakoteke i Schmidtovo rješenje najvišega kata palače Akademije. Pogledati: Buttlar, 2014: 247-265
95 Pogledati: Levine, 2018: 495-499
96 HR-AHAZU, XII A 332/3, Kršnjavi Račkom, Rim, 22.1. 1876. (Pismo je datirano 22.1.1875., ali očito je riječ o pogrešci u pisanju.)
97 Knežević, 1996: 55-60
98 HR-AHAZU, XII A 332/6, Kršnjavi Račkom, Weidling, 8.6.1875.; Dulibić, Pasini Tržec, 2018: 274
99 Šišić, 1928: 376, Strossmayer Račkomu, Đakovo, 28. 9.1875.
100 HR-HDA-804, KI, kut. 4, III/3, Strossmayer Kršnjavom, Đakovo (?), 28.9.1876.; Šišić, 1929: 71, Rački Strossmaye-
Kako ni prvim ni drugim Schmidtovim projektom nije bilo predviđeno da ova institucija bude udomljena zajedno s Akademijom i Galerijom, moralo se pristupiti izradi potpuno novoga projekta. 101 Začudo, novi je projekt bio u osnovnim crtama iznimno brzo završen - već do veljače 1877.102 I njega je Schmidt radio u suradnji s Bolléom.103 Odmah nakon što je poslan u Zagreb Akademija ga dostavlja vladi104 koja ga odobrava već 19. veljače 1877.105 Iako se Bolléu isprva činilo da se može zadržati prijašnje rješenje za palaču106 , naposljetku se ipak moralo pristupiti izradi potpuno novoga projekta. Stil građevine, dakako, ostaje isti - „renaissanca XVI. vieka”107, pojedini detalji raščlambe također, ali zgrada sada dobiva cijeli jedan novi kat, i to za osiguravanje dovoljnog prostora za izlaganje arheoloških nalaza.
Projekt odobren u veljači 1877. nije, međutim, još uvijek bio izvedbeni. Zapravo, dosad nije bio poznat jer su listovi toga projekta (u dvije međusobno srodne, ali ne posve istovjetne varijante) sačuvani u privatnoj zbirci g. Jure Gašparca u Zagrebu i u Muzeju grada Beča.
Projekt za glavno pročelje koji se čuva u Muzeju grada Beča bez ikakve je sumnje onaj
ru, Zagreb, 11.11.1876. HR-HDA-804, KI, kut. 4, III/2, Rački Kršnjavom, Zagreb, 11.12.1876. Horvat, 1925: 218; Dulibić, Pasini Tržec, 2018: 280
101 Šišić, 1929: 71, Rački Strossmayeru, Zagreb, 11.11. 1876; Horvat, 1925: 219
102 NAĐ, CGO, br. 32-1877., Schmidt Strossmayeru, Beč, 27.1.1877
103 NAĐ, CGO, br. 32-1877, Bollé Strossmayeru, Beč, 27. 1.1877.
104 Knežević, 1996: 61
105 Horvat, 1925: 219; Šišić, 1929: 91, Rački Strossmayeru, Zagreb, 23.2.1877.
106 Dulibić, Pasini Tržec, 2018: 280
107 *** 1877.a: 3
108 Horvat, 1925: 219
koji je Schmidt poslao na uvid i odobrenje jer ga je ovjerio Juraj Augustin, tadašnji predstojnik Gradjevnog odsjeka Unutarnjeg odjela Hrvatske zemaljske vlade (Sl. 18.). On se razlikuje u pojedinim detaljima u odnosu na rješenje na koloriranom projektu, koji je vjerojatno poslan biskupu Strossmayeru na uvid, a koji se čuva danas u zbirci g. Gašparca, i to ponajprije po načinu raščlambe prizemlja (Sl. 1.). Prema koloriranoj varijanti bilo je predviđeno postavljanje drukčijeg tipa rustike ispod prozora, lukovi prozora bili bi naglašeni ključnim kamenovima, a ugao rizalitno istaknutog središnjega dijela pročelja bio bi zaključen pilastrima, dok je po nekoloriranoj verziji Schmidt predvidio postavljanje pilastara. Obje su predviđale, kao i projekt iz 1876., postavljanje takozvanih nosača baklji na uglovima (Sl. 15.-17.).
izveDbeni projeKt
zA pAlAču AKADemije, gAlerije i ArHeoloŠKog oDjelA nAroDnogA muzejA, 1877.
DetAileD tecHnicAl Design
For tHe AcADemy pAlAce, tHe gAllery, AnD tHe ArcHAeologicAl DepArtment oF tHe nAtionAl museum, 1877
Na osnovi Schmidtova projekta poslanoga vladi u veljači 1877. godine, troškovnik za izgradnju palače sastavio je inženjer grada Zagreba Rupert Melkus, koji je potom, na molbu Akademije, provjerio Schmidt. Osim što je trebao provjeriti troškovnik, Schmidt je zamoljen i da prema primjedbama Akademije (vjerojatno samoga Račkoga) unese dodatne promjene u projekt, „koje su smjerale za tim, da akademijska palača bude što jeftinija, ne dirajuć ipak u njezinu čvrstoću i ljepotu”.108 Ta je molba inicirala nastanak izvedbenog
Sl. 15. F. Schmidt: Tlocrt prizemlja (namijenjenoga Arheološkom odjelu Narodnoga muzeja) prema projektu iz veljače 1877.
Fig. 15 F. Schmidt: Groundfloor plan (intended for the Archaeological Department of the National Museum) according to the design from February, 1877
Sl. 16. F. Schmidt: Tlocrt prvoga kata (namijenjenoga uredima Akademije) prema projektu iz veljače 1877. Fig. 16 F. Schmidt: Groundfloor plan (intended for the Academy’s offices) according to the design from February, 1877
Sl. 17. F. Schmidt: Tlocrt drugoga kata (namijenjenoga Galeriji slika) prema projektu iz veljače 1877.
Fig. 17 F. Schmidt: Secondfloor plan (intended for the Gallery of paintings) according to the design from February, 1877
Sl. 18. F. Schmidt: Projekt za glavno pročelje zgrade Akademije, Arheološkog odjela Narodnoga muzeja i Galerije slika u Zagrebu, 1877., nekolorirana varijanta
Fig. 18 F. Schmidt: Academy, Archaeological Department of the National Museum and the Gallery of Paintings in Zagreb, main facade, noncoloured version, 1877
Sl. 19. F. Schmidt: Izvedbeni projekt za glavno pročelje zgrade Akademije, Arheološkog odjela Narodnoga muzeja i Galerije slika u Zagrebu, svibanjlipanj 1877. Fig. 19 F. Schmidt: Detailed technical design for the main facade of the Academy building, the Archaeological Department of the National Museum, and the Gallery of Paintings in Zagreb, MayJune 1877
Sl. 20. F. Schmidt: Izvedbeni projekt za začelje zgrade Akademije, Arheološkog odjela Narodnoga muzeja i Galerije slika u Zagrebu, svibanjlipanj 1877.
Fig. 20 F. Schmidt: Detailed technical design for the back side of the Academy building, the Archaeological Department of the National Museum, and the Gallery of Paintings in Zagreb, MayJune 1877
Sl. 21. F. Schmidt: Izvedbeni projekt za bočnu fasadu zgrade Akademije, Arheološkog odjela Narodnoga muzeja i Galerije slika u Zagrebu, svibanjlipanj 1877. Fig. 21 F. Schmidt: Detailed technical design for the side facade of the Academy building, the Archaeological Department of the National Museum, and the Gallery of Paintings in Zagreb, MayJune 1877
109 Izvedbeni projekt sačuvan je u nekoliko institucija - u Kabinetu za arhitekturu i urbanizam HAZU-a [Martinčić, 2007: 66-69], Arhivu HAZU-a [HR-AHAZU, fototeka V-23], privatnoj zbirci J. Gašparca, Muzeju grada Beča. Bio je izložen na izložbi: Jašo, PaićVukić, 2011. Objavljen je u: Antolec, 1882. te u gotovo svim kasnijim tekstovima vezanim uz povijest JAZU-a/HAZU-a ili Strossmayerove galerije.
110 NAĐ, CGO, br. 57-1877, Bollé Strossmayeru, 22.3.1877. 111 NAĐ, CGO, br. 74-1877, Schmidt Strossmayeru, Beč, 9.4.1877.; AHAZU XII A 645/1, Schmidt Račkomu, Beč, 12.4.1877.; Šišić, 1929: 102, Rački Strossmayeru, Zagreb, 18.4.1877.
112 NAĐ, CGO, br. 125-1877, Schmidt Drohojovskom, Beč, 29.5.1877.
113 *** 1877.b: 3
114 HR-AHAZU, XII A 332/19, Kršnjavi Račkom, Beč, 18.12. 1876.
115 Šišić, 1929: 117, Rački Strossmayeru, Zagreb, 13.7. 1877. O Schmidtovom posjetu Zagrebu u: *** 1877.c: 4
27. Prizemlje atrija palače HAZU dok se u njemu nalazio Arheološki odjel Narodnoga muzeja, oko 1903.
Fig. 27 Groundfloor level of the palace atrium in the Croatian Academy of Sciences and Arts at the time when it housed the Archaeological Department of the National Museum, around 1903
palace
Kako je Strossmayer i dalje inzistirao „da se monumentalna zgrada gradi”116, od projekta se nije odustalo, već se pristupilo daljnjem skupljanju sredstava. I sam je biskup darovao dodatnih 20.000 forinti, pa je uz ovaj novac, pomoć vlade i zajmove koje je dignula Akademija naposljetku zgrada uspjela biti podignuta.
U izvedbeni projekt za palaču Schmidt je unio dodatne promjene u odnosu na projekt s početka 1877., osobito u rješenju prizemlja (Sl. 19.). Prizemlje je povišeno, nesumnjivo kako bi se većim prozorima osigurala bolja osvijetljenost prostorija Arheološkog odjela.117 Nadalje, trijem u rizalitno istaknutom središnjem dijelu pročelja ponešto je pojednostavljen - Schmidt je odustao od izvedbe i punih stupova i pilastara na uglovima rizalita te se odlučio za postavljanje rustike, kao i na prvome katu. Odustao je, nadalje, od postavljanja grbova na rubnim dijelovima rizalita, od nosača baklji na rubovima pročelja te od ograde od kovanoga željeza na terasi iznad trijema, a odlučio se umjesto toga za kamene balustrade. Po izvedbenom je projektu promijenjen i izgled prozora u podrumu Akademije. Umjesto izduženih, Schmidt se odlučio za kvadratične, nešto veće prozore. Nadalje, na zidovima prvoga kata promijenio je rješenje prozora (odustao je od izvedbe segmentnih lukova od opeka), ojačao je rustiku na uglovima, a na drugome katu odustao je od ploča s natpisima na rubnim dijelovima rizalitno istaknutog dijela pročelja (Sl. 20.-21.).
Iako je i za prvu varijantu trećega projekta Kršnjavi istaknuo da je „Plan reduciran […] što se dekoracije tiče na minimum, još niže se ne može ići ako hoćemo imati monumentalnu sgradu”118, Schmidt je ipak učinio dodatnu redukciju u dekoraciji.
Kršnjavi je prigovarao i proporcijama zgrade, pa je moguće da je stoga izvedbeni projekt predvidio nešto širu građevinu u odnosu na prvu varijantu trećega projekta s početka
1877. „Meni se čini da je širina sgrade na visinu, premalena. ‘Axenweite’ bi se samo povećanjem troška povećati mogao, nek indi Schmidt na drugi način to popravi. Da me moje estetično čuvstvo ne vara dokazuje to, što je sgrada za kat povišena, a ostala je jednako duga kao i prije. Učinio sam gg. Arhitektom tu primetbu, ali su ta gospoda ponješto svoje glave, pa ne priznaju rado da su pogriešili. Bollé mi je doduše rekao da će se façada za koju stopu raširiti nu ja mislim da bi trebalo više da se postigne liepo razmjerje sa visinom.”119 Arhitekti, međutim, nisu uvažili njegovu dodatnu primjedbu „da su prozori preblizu jedan drugomu. To niti je liepo niti za razredanje slika probitačno. Osobito mi se čini ružno da je uz srednji trakt prozor ko pritisnut. Razširi li se façada dat će se lahko i prozori razmaknuti ponješto, pa makar po dva pilastera došla medju prozore mjesto jednoga”.120 Povećanje prozora zasigurno bi iziskivalo veće promjene projekta, na što Schmidt i Bollé, nakon svih dotadašnjih promjena, više nisu bili spremni. Arhitekti su, međutim, prihvatili sugestije Kršnjavoga da dio prostorija u Galeriji ima prozore na krovu, kao i da se na tavanu (u mansardi) osigura prostor za slikare.121
116 Šišić, 1929: 118, Strossmayer Račkom, Rogatac, 17.7. 1877.
117 Arheološki odjel Narodnog muzeja u prizemlju je našao mjesto, čini se, po želji Franje Račkoga jer se radilo o instituciji koja je bila odvojena od Akademije i Strossmayerove galerije slika [HR-HDA-804, KI, kut. 4, III/2, Rački Kršnjavom, Zagreb, 11.12.1876.; Dulibić, Pasini Tržec, 2018: 280]
118 HR-AHAZU, XII A 332/20, Kršnjavi Račkom, 13.2.1877.
119 HR-AHAZU, XII A 332/20, Kršnjavi Račkom, 13.2.1877.
120 HR-AHAZU, XII A 332/20, Kršnjavi Račkom, 13.2.1877.
121 HR-AHAZU, XII A 332/20, Kršnjavi Račkom, 13.2.1877.
122 Strossmayer, 1875.f: 91
123 Strossmayer, 1879: 58
124 HR-AHAZU, XII A 332/20, Kršnjavi Račkom, Beč, 13.2.1877.
125 Knoll, 1922: 9
U organizaciji prostora između projek(a)ta iz veljače i svibnja/lipnja 1877. također ima stanovitih razlika, ali one nisu jako velike. Neuobičajena odlika izvedbenog projekta u organizaciji prostora, koja se poslije veoma isticala, predstavlja smještaj stubišta (Sl. 22.-23.) koje je postavljeno u stranu od glavnog ulaza da se omogući fizička odvojenost Arheološkog odjela od ostalih institucija smještenih u palači (Sl. 24.-26.). Središnji prostor, kao i na prethodnim projektima, čini staklom natkriven atrij. Izvorno je unutrašnjost zgrade bila dekorativno oslikana, no poslije su modernizacije, na žalost, uklonile ovaj važni sloj izvorne raščlambe (Sl. 27., 29.).
Glavna karakteristika pročelja prema trećem projektu svakako je upotreba fasadne opeke kao glavnoga materijala (Sl. 28.). Od velikih površina prekrivenih kamenom odustalo se radi uštede. Daleko bi se više uštedjelo da se pribjeglo izvedbi žbukanih pročelja, ali to su odbacili i biskup Strossmayer i Iso Kršnjavi. Biskup je smatrao, naime, oduševljen berlinskim i minhenskim javnim građevinama podignutim s pročeljima od fasadne opeke (osobito berlinskom vijećnicom i takozvanom vladinom zgradom u Münchenu), da se takav tip gradnje treba prenijeti i u javnu i stambenu arhitekturu Hrvatske: „U nas u Zagrebu i Osieku prave se vrlo dobre opeke, pak da je dovoljno znanja architektoničkoga, da je dobrih poznavalaca i risara uresa architekturalnih, da je kapitala i obrtničke okretnosti, lahko bi se mogli i u nas, barem u Zagrebu i Osieku, proizvadjati ti detailli, uresi, itd. na veliku našu korist i na ukrašenje naših varoša i domova.”122 Uostalom, i svoju je katedralu podigao s tim tipom pročelja, obično zvanim u to doba Rohbau. Bio je protivnik primjene skrivanja na pročeljima od kojeg se materijala zgrada gradi, osobito u slučaju većih građevina. „Fikcija se nepristoji sgradi monumentalnoj.”123
Ta su se Strossmayerova razmišljanja izvrsno nadovezala na razmišljanja Ise Kršnjavoga koji je krajem 1870-ih i početkom 1880-ih poveo pravu borbu za uvođenje Rohbau pročelja u hrvatsku arhitekturu. Kršnjavi je dapače tvrdio da je upravo on nagovorio Schmidta da koristi fasadnu opeku kao osnovni materijal pročelja palače Akademije: „Hvala Bogu, da sam teda negda Schmidta na čisti Zegelrohbau sklonuo. Što je trošak pri gradnji možda malo veći, to se prištedjuje tim što ne treba svaki čas popravka, čišćenja, etc., a monumentalnost sgrade točno ondje prestaje
gdje Verputz počima. Tko ne može sagraditi sasvim iz kamena, taj neka to pošteno i prizna, pa nek ciglom zida, ali neka toga nikakvim tutkalom ne sakrije. Poštenje je i u estetici važno načelo!”124
Bez obzira na to jesu li Strossmayerove želje ili preporuke Kršnjavoga odigrale ključnu ulogu u odabiru materijala, nesumnjivo je da će rješenje pročelja palače Akademije imati snažan utjecaj na zagrebačku arhitekturu krajem 1870-ih i početkom 1880-ih, kada će u gradu biti realizirano nekoliko zanimljivih pročelja izvedenih od toga materijala (Bolléove kurije na Kaptolu i u Novoj Vesi, djelomično mirogojske arkade, zgrada Sokola). Utjecaj će, doduše, biti kratkotrajan, jer će na kraju ipak prevladati tradicija žbukanih pročelja.
zAKljučne riječi - pAlAčA HAzu i jAvnA ArHiteKturA HrvAtsKe 1870-iH i početKom 1880-iH
concluDing remArKs - tHe pAlAce oF tHe croAtiAn AcADemy oF sciences AnD Arts AnD tHe croAtiAn public ArcHitecture oF tHe 1870s AnD tHe eArly 1880s
Nakon godina pripreme palača Akademije konačno je izgrađena od kolovoza 1877. do ljeta 1880., tako da je u njoj prva sjednica Akademije mogla biti održana 11. 10. 1880. godine.125 Potres koji će mjesec dana poslije pogoditi Zagreb produžit će proces daljnjega useljavanja u zgradu. Institucija zbog koje je Strossmayer i započeo cijeli projekt - Galerija njegovih slika - bit će stoga otvorena na prvome katu zgrade tek 9. 11. 1884., na treću obljetnicu zagrebačkoga potresa te devet i pol godina nakon darovnice kojom je biskup svoju zbirku, zajedno s 40.000 forinti, darovao Akademiji i Zagrebu. S čovjekom zbog kojega je pokrenuo cijeli projekt, Isom Kršnjavim, prvim ravnateljem Galerije, biskup je u to vrijeme zbog političkih razloga već prekinuo suradnju.
Razočaran situacijom u Hrvatskoj Strossmayer će se od tada početi sve više povlačiti, i to ne samo iz političkog već i kulturnog života zemlje. Djelima koja je realizirao tijekom 1860-ih i 1870-ih, pokazat će se s vremenom, postigao je, međutim, ono što je želio - pokrenuo je svojevrsnu renesansu hrvatske umjetnosti.
1. Anderson, E. (2015.), Jakob von Falke und der Geschmack, u: Klimt und die Ringstrasse [ur. HussleinArco, A.; Klee, A.], Belvedere: 23-33, Beč
2. Bolzoni, L.; Payne, A. (2018.), Introduction, u: The Italian Renaissance in the 19th Century. Revision, Revival, and Return [ur. Bolzoni, L.; Payne, A.], I Tatti Research Series 1: 9-17, Firenca, Milano
3. Burckhardt, J. (1860.), Die Cultur der Renaissance in Italien: ein Versuch, Schweighauser, Basel
4. Burckhardt, J. (1868.), Geschichte der Renaissance in Italien, Ebner&Seubert, Stuttgart
5. Burckhardt, J. (1912.), Geschichte der Renaissance in Italien, Paul Neff Verlag (Max Schreiber), Eszlingen a. N.
6. Buttlar, A. von (2014.), Leo von Klenze. Leben. Werk. Vision, Verlag C.H. Beck, München
7. Cvitanović, Đ. (1978.), Arhitektura monumentalnog historicizma u urbanizmu Zagreba, „Život umjetnosti”, 2627: 127160, Zagreb
8. Damjanović, D. (2008.), Iso Kršnjavi i opremanje đakovačke katedrale, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, 26: 195-219, Zagreb
9. Damjanović, D. (2009.a), Đakovačka katedrala, Matica hrvatska, Zagreb
10. Damjanović, D. (2009.b), Herman Bollé - izgradnja i opremanje katedrale u Đakovu (1876.1884.), „Croatica Christiana periodica”, 33 (63): 109-127, Zagreb
11. Damjanović, D. (2013.), Arhitekt Herman Bollé, Leykam international, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb
12. Dobronić, L. (1983.), Graditelji i izgradnja Zagreba u doba historijskih stilova, Društvo povjesničara umjetnosti SR Hrvatske, knjiga XXX, Zagreb
13. Dulibić, L.; Pasini Tržec, I. (2013.), Strossmayerova galerija starih majstora Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i ‘njezina’ zgrada, u: Muzeji i arhitektura u Hrvatskoj. Zbornik 2. kongresa hrvatskih muzealaca [ur. Galjer, J.], Hrvatsko muzejsko društvo: 34-41, Zagreb
14. Dulibić, L.; Pasini Tržec, I. (2018.), Strossmayerova zbirka starih majstora, HAZU, Zagreb
15. Eitelberger von Edelberg, R. (1879.), Gesammelte kunsthistorische Schriften, II. Band. Oesterreichische Kunst - Institute und Kunstgewerbliche Zeitfragen, Wilhelm Braumüller: 370-404, Beč
16. Haiko, P.; KassalMikula, R. (1991.), Friedrich von Schmidt (1825-1891). Ein gothischer Rationalist, Historisches Museum der Stadt Wien, Beč
17. Horvat, R. (1898.), Akademijska palača, „Prosvjeta”, 6 (15.3.): 180-184, Zagreb
18. Horvat, R. (1925.), Akademijska palača u Zagrebu, u: Stari i novi Zagreb. Historičke i kulturno-historičke crtice o Zagrebu [ur. Laszowski, E.], Braća hrvatskog zmaja: 214-227, Zagreb
19. Jašo, M.; PaićVukić, T. (2011.), Osnivanje i počeci rada Akademije u dokumentima Arhiva HAZU, HAZU, Zagreb
20. Knežević, S. (1994.), Akademijina palača i njezini trgovi, „Bulletin Razreda za likovne umjetnosti HAZU”, 1 (60): 35-46, Zagreb
21. Knežević, S. (1995.), Zagrebačka zelena potkova, Školska knjiga, FS, Zagreb
22. Kršnjavi, I. (1875.), Gdje da gradimo galeriju?, „Obzor”, 149 (3.7.): 1, Zagreb
23. Kršnjavi, I. (1917.), Povijest gradnje akademske palače, „Savremenik”, XII: 166-171, Zagreb
24. Knoll, P. (1922.), Akademijska galerija Strossmayerova, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb
25. Levine, N. (2018.), The Unexpected Fate of the Italian Renaissance in Nineteenth-Century French Architecture, u: The Italian Renaissance in the 19th Century. Revision, Revival, and Return [ur. Bolzoni, L.; Payne, A.], I Tatti Research Series 1: 491-508, Firenca, Milano
26. Maroević, I. (1968.), Graditeljska obitelj Grahor, Društvo historičara umjetnosti Hrvatske, knjiga XV., Zagreb
27. Martinčić, I. (2007.), Planoteka kabineta za arhitekturu i urbanizam Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, HAZU, Zagreb
28. Maruševski, O. (1986.), Iso Kršnjavi kao graditelj: izgradnja i obnova obrazovnih, kulturnih i umjetničkih objekata u Hrvatskoj, Društvo povjesničara umjetnosti SR Hrvatske, knjiga 37, Zagreb
29. Mennekes, R. (2005.), Die Renaissance der deutschen Renaissance, Michael Imhof Verlag, Petersberg
30. Popovčak, B.; Vanđura, Đ. [ur.] (2006.), Strossmayerova donacija. Europska umjetnost od X. do XIX. stoljeća, HAZU, Strossmayerova galerija starih majstora, Zagreb
31. Smičiklas, T. (1906.), Nacrt života i djela biskupa J. J. Strossmayera; I. Izabrani njegovi spisi: govori, rasprave i okružnice, JAZU, Zagreb
32. Strossmayer, J.J. (1874.a), Druga slika u našoj novoj stolnoj crkvi, I., „Glasnik Biskupija bosanske i sriemske” (dalje u popisu literature samo Glasnik), 1 (15.1.): 5-7, Đakovo
33. Strossmayer, J.J. (1874.b), Stolna crkva djakovačka, III., „Glasnik”, 7 (15.4.): 55-56, Đakovo
34. Strossmayer, J.J. (1874.c), Stolna crkva djakovačka, V., „Glasnik”, 9 (15.5.): 70-72, Đakovo
35. Strossmayer, J.J. (1874.d), Stolna crkva djakovačka, VI., „Glasnik”, 10 (31.5.): 77-79, Đakovo
36. Strossmayer, J.J. (1874.e), Stolna crkva djakovačka, XI., „Glasnik”, 15 (15.8.): 117-119, Đakovo
37. Strossmayer, J.J. (1874.f), Stolna crkva djakovačka, XIV., „Glasnik”, 18 (30.9.): 141-144, Đakovo
38. Strossmayer, J.J. (1874.g), Nekoliko rieči o stolnoj crkvi zagrebačkoj, „Katolički list”, 36 (3.9.): 1-8 (Prilog), Zagreb
39. Strossmayer, J.J. (1875.a), Putopisne crtice, I., „Glasnik”, 2 (31.1.): 12-14, Đakovo
40. Strossmayer, J.J. (1875.b), Putopisne crtice, II., „Glasnik”, 3 (15.2.): 28-30, Đakovo
41. Strossmayer, J.J. (1875.c), Putopisne crtice, III., „Glasnik”, 5 (15.3.): 50-53, Đakovo
42. Strossmayer, J.J. (1875.d), Putopisne crtice, VI., „Glasnik”, 8 (30.4.): 75-78, Đakovo
43. Strossmayer, J.J. (1875.e), Putopisne crtice, VII., „Glasnik”, 9 (15.5.): 83-85, Đakovo
44. Strossmayer, J.J. (1875.f), Putopisne crtice, VIII., „Glasnik”, 10 (31.5.): 89-91, Đakovo
45. Strossmayer, J.J. (1875.g), Putopisne crtice, XI., „Glasnik”, 13 (15.7.): 115-116, Đakovo
46. Strossmayer, J.J. (1875.h), Putopisne crtice, XII, „Glasnik”, 14 (31.7.): 122-124, Đakovo
47. Strossmayer, J.J. (1877.a), Misli o naših prosvjetnih zavodih, „Obzor”, 291 (20.12.): 1-2, Zagreb
48. Strossmayer, J.J. (1877.b), Misli o naših prosvjetnih zavodih, „Obzor”, 293 (22.12.): 1, Zagreb
49. Strossmayer, J.J. (1879.), Velecienjeni prijatelju, „Glasnik”, 6 (31.3.): 57-59, Đakovo
50. Šišić, F. (1928.), Korespondencija Rački - Strossmayer, Knjiga I., JAZU, Zagreb
51. Šišić, F. (1929.), Korespondencija Rački - Strossmayer, Knjiga II., JAZU, Zagreb
52. Tartaglia Kelemen, V. (1973.), Pisma Izidora Kršnjavoga 1874.-1878., „Radovi arhiva JAZU”, II: 157-220, Zagreb
53. Wagner-Rieger, R. (1970.), Wiens Architektur im 19. Jahrhundert, Österr. Bundesverl. für Unterricht, Wiss. u. Kunst, Beč
54. *** (1875.), Darovnica za zgradu galerije, „Obzor”, 75 (3.4.): 1, Zagreb
55. *** (1875.a), Viestnik, „Glasnik”, 7 (15.4.): 72, Đakovo
56. *** (1875.b), Njegova Preuzvišenost g. Biskup Strossmayer u Zagrebu, „Obzor”, 168 (26.7.): 3, Zagreb
57. *** (1876.), O galeriji slika, „Vienac”, 8/15 (18.4.): 256, Zagreb
58. *** (1877.a), Osnova i gradnja akademičke palače, „Obzor”, 47 (27.2.): 3, Zagreb
59. *** (1877.b), Gradjevna osnova za akademičku palaču, „Obzor”, 128 (6.6.): 3, Zagreb
60. *** (1877.c), Gradj. nadsavjetnik g. Schmidt, „Obzor”, 159 (13.7.): 4, Zagreb
Arhivski izvori
Archive Sources
1. Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb [HR-AHAZU]
2. Hrvatski državni arhiv, fond br. 78, Predsjedništvo Zemaljske vlade [HR-HDA-78, PRZV]
3. Hrvatski državni arhiv, fond br. 804, Kršnjavi, Isidor [HR-HDA-804, KI]
4. Kabinet za arhitekturu i urbanizam Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti [KAU HAZU]
5. Nadbiskupijski arhiv u Đakovu, Crkveni građevni odbor (spisi vezani za gradnju đakovačke katedrale) [NAĐ, CGO]
6. Nadbiskupijski arhiv u Zagrebu, Dijecezanski muzej, Zbirka građevnih nacrta [HR-NAZ, DM, ZGN]
7. Wienmuseum, HM, Inv. Nr. 157.080/1-30 (projekti Friedricha Schmidta za palaču Akademije u Zagrebu)
Izvori ilustracija
Illustration Sources
Sl. 1., 15.-17. Zbirka g. Jure Gašparca, Zagreb
Sl. 2.-11., 13., 14., 18. Wienmuseum, HM, Inv. Nr. 157.080 Sl. 12., 24.25. HR-NAZ, DM, ZGN, sign III-33
Sl. 19., 23., 26. HR-AHAZU, fototeka V-23
Sl. 20.-22. KAU HAZU
Sl. 27. Zbirka razglednica mr.sc. Ivana Bogavčića
Sl. 28. Foto: autor, 19.4.2010. Sl. 29. Foto: autor, 14.5.2013.
Renaissance of the Renaissance in Croatian Architecture
The central palace of the Yugoslav (today Croatian) Academy of Sciences and Arts, situated on Nikola Šubić Zrinski square in Zagreb, is one of the outstanding Historicist public buildings in Croatia. This monumental edifice greatly contributed to the urbanization of the city area where it was builtthe eastern side of the so-called Zagreb’s Green Horseshoe. In terms of its architectural concept, it is undoubtedly one of the first High Historicist buildings of Croatian architecture.
Several people deserve full credit for its construction: bishop Josip Juraj Strossmayer from Đakovo, canon of the Archdiocese of Zagreb, Franjo Račkihistorian and president of the Academy, Iso Kršnjavi - the first Croatian art historian, and the architects Friedrich Schmidt and Herman Bollé. This article attempts to show how bishop Strossmayer developed his idea about the palace design and to analyze the unknown design versions elaborated by the architect Friedrich Schmidt. They are preserved in the Viennese City Museum (Wienmuseum) as a part of his architectural legacy and in a private collection in Zagreb. This research has shown that Schmidt had produced at least three designs for the palace (some in different versions) before he produced the final detailed technical design.
The idea of building a palace was born in Rome in 1875 when bishop Strossmayer and Iso Kršnjavi started their long-standing friendship. They both clearly saw the need to build a palace in order to accommodate the offices of the Yugoslav Academy of Sciences and Arts and house a great collection of bishop Strossmayer’s paintings that he decided to donate to the Academy with the aim to ”to improve good taste in art” in Croatia. Delighted with Kršnjavi, bishop then decided to support Kršnjavi’s nomination for professorship at the University of Zagreb and forge close links between the newly established Department of Art History and his Gallery of Paintings.
Upon his return to Croatia from Rome on March 26, 1875, Strossmayer gave a generous donation to the Academy: his collection of paintings and 40 000 forints (a substantial sum of money at the time) to support the palace construction. Together
with Franjo Rački he started an intensive campaign to persuade the Croatian government (headed by the governor Ivan Mažuranić) and the city authorities of Zagreb (headed by the mayor Ivan Vončina) to support the whole project by granting funds and an appropriate lot for the palace. Strongly influenced by contemporary tendencies in architecture of the period and especially by the museum buildings he saw on his trips to Central Europe (Pinakoteka in Munich by Leo von Klenze, The Old Masters Dresden gallery designed by Gottfried von Semper, and the Austrian Museum of Art and Industry in Vienna by Heinrich Ferstel), Strossmayer chose Renaissance as an appropriate style for the palace. In view of the fact that the great masters of this style in Vienna were Theophil von Hansen and Heinrich Ferstel, Strossmayer intended to offer the commission to one of these two architects but in the end he opted for Friedrich Schmidt. Bishop knew Schmidt very well since this architect was working simultaneously on the completion of Strossmayer’s cathedral in Đakovo and the restoration of St. Mark’s parish church in Zagreb (again on Strossmayer’s initiative).
Schmidt decided that Italian Renaissance would be an appropriate style for the palace due to the physiognomy of the Zagreb City and the character of Strossmayer’s collection of paintings consisting of predominantly Italian masters of the 15th and 16th century. His first design for the palace was completed in summer 1875. He envisaged a two-storey building on tall substructures. The ground-floor level was designed to accommodate the offices of the Academy while the first floor was intended for the Gallery of paintings and a state-room.
The first design was specifically adapted to the site, i.e. the lot on the southeastern edge of the Upper town, the plateau on Grič donated by the City of Zagreb in April 1875 as the appropriate site for the Academy palace. However, some representatives from the Zagreb City Assembly fiercely opposed it because they feared that Zagreb would lose its most beautiful promenade. In early 1876 the City decided to offer a more adequate site for this building - Nikola Šubić Zrinski square in Lower town. Accordingly, Schmidt was commissioned to pro-
duce a new design for the palace. His assistant at the time, Herman Bollé, who later became a leading figure of the Croatian Historicist architecture, started to work with him on the new project. The second design for the Academy palace and the gallery of paintings was completed until August 1876. The building was again conceived as a twostorey structure, yet with entirely different proportions in comparison with the building from the 1875 design. The ground-floor level was designed to accommodate the Academy’s offices and the library while the first floor was intended to house the Gallery of paintings following the first project. In order to provide enough daylight, the first floor level was equipped with big arched windows. But this project was not realized either. The Croatian government was willing to donate 80 000 forints on condition that the palace houses the Archaeological Department of the National Museum. Schmidt (again in collaboration with Bollé) produced the third design version in February 1877. It was approved both by the Academy and the Croatian government with a request for some minor changes such as a modified spatial organization and a more simplified design of the main facade. After Schmidt had completed detailed technical drawings in May/June 1877, construction started in August the same year. The palace was finally built as a two-storey building. The ground-floor level accommodated the Archaeological Department of the National Museum, while the offices, the library and the archive of the Yugoslav Academy of Sciences and Arts were placed on the first-floor. The second-floor housed bishop Strossmayer’s Gallery of paintings. The palace was built in Italian Renaissance style with brick facades and partly stone facade cladding. The building was completed in summer 1880. However, the Gallery of paintings was not opened until November 11, 1884, due to the earthquake on November 9, 1880, which did serious damage to the building.
As bishop Strossmayer hoped, the Academy palace set new standards for monumental buildings in the central Zagreb area as well as for other public buildings built on the so-called Green Horseshoe line.
Biografija Biography
Dr.sc. DrAgAn DAmjAnović rođen je 1978. u Osijeku. Izvanredni je profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na kojem radi od 2003. Glavni mu je interes vezan za povijest hrvatske arhitekture 19. i 20. stoljeća. Voditelj je projekta Hrvatske zaklade za znanost „Umjetnost i država u Hrvatskoj od prosvjetiteljstva do danas” (od 2018. godine).
DrAgAn DAmjAnović, Ph.D., Associate Professor, born in 1978 in Osijek. He has been employed in the Department of Art History at the Faculty of Humanities and Social Sciences University of Zagreb since 2003. Since 2018 he has been head of the project ”Art and the State in Croatia from the Enlightenment to the Present” financed by the Croatian Science Foundation.
1 Sveučilište u Zagrebu Arhitektonski fakultet HR - 10000 Zagreb, Kačićeva 26 abraun@arhitekt.hr tvidovic@arhitekt.hr dbacic@arhitekt.hr
Izvorni znanstveni članak https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).3
UDK 725.41:622.3 G. Pulitzer Finali (497.5 Labin) ”19” Tehničke znanosti / Arhitektura i urbanizam 2.01.04. - Povijest i teorija arhitekture i zaštita graditeljskog naslijeđa Članak primljen / prihvaćen: 3. 5. 2019. / 17. 6. 2019.
1 University of Zagreb Faculty of Architecture Croatia - 10000 Zagreb, Kačićeva 26 abraun@arhitekt.hr tvidovic@arhitekt.hr dbacic@arhitekt.hr
Original Scientific Paper https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).3 UDC 725.41:622.3 G. Pulitzer Finali (497.5 Labin) ”19” Technical Sciences / Architecture and Urban Planning 2.01.04. - History and Theory of Architecture and Preservation of the Built Heritage Article Received / Accepted: 3. 5. 2019. / 17. 6. 2019.
Coalmining Plant Pozzo Littorio near Labin
Unknown Work of Gustavo Pulitzer Finali in Istria
Gustavo Pulitzer Finali industrijska arhitektura
Pijacal
Podlabin Pozzo Littorio
Rudarsko-industrijski sklop Pozzo Littorio izgrađen je u razdoblju 1939.-1942. godine, na vrhuncu međuratnoga gospodarskog razvoja labinskoga kraja. Za razliku od stambenog naselja Pozzo Littorio d’Arsia industrijski je sklop ostao posve neistražen. Stoga se u članku, na temelju sinteze poznatih i novih arhivskih izvora, utvrđuju slijed gradnje i arhitektonske odlike izvornih građevina sklopa, njihovi projektanti te mijene tijekom sedamdeset godina njihova postojanja.
Gustavo Pulitzer Finali industrial architecture Pijacal Podlabin Pozzo Littorio
Coal-mining plant Pozzo Littorio was built in the period between 1939 and 1942 at the peak of the most significant economic development of the area of Labin between the two world wars. Unlike the housing estate of Pozzo Littorio d’Arsia, the industrial complex has remained completely unexplored. Therefore the article establishes the building phases and architectural features of the original buildings of the complex, their designers as well as changes during the seventy years of their existence.
sklop Pozzo Littorio povod je nastanku urbanističke cjeline Podlabina, izvorno Pozzo Littorio d’Arsia. Regulatornu osnovu rudarskog naselja i projekte svih stambenih i javnih građevina (1938.1939.) izradio je talijanski arhitekt Eugenio Montuori 1938. godine, a izgradnja je uslijedila u razdoblju od 1939. do 1942. godine.1 Novo naselje inaugurirano je 28. listopada 1942. godine, na 20. obljetnicu Marša na Rim. Zasnovano je podno povijesne jezgre Labina2, na zaravni gdje su se u prošlosti nalazili posjedi imućnijih labinskih obitelji, što je omogućilo primjenu ortogonalne urbane matrice te osiguralo neometani razvoj novog naselja u dolini podno staroga grada. Planirano je za više od 600 rudara i članova njihovih obitelji te za određeni broj nadzornika i činovnika, tj. za ukupno oko 3000 stanovnika.3 Glavni gradski trg oblikovan je po uzoru na rimske forume, a podijeljen je trijemom i različitim razinama partera na profani i sakralni dio: crkva sv. Franje Asiškog4 izgrađena je na povišenoj razini u odnosu na društvenu zonu s javnim sadržajima - gradskom upravom, kinom, sportskom dvoranom, poštom i drugim zgradama društvenog standarda. Prostorni akcenti trga jesu zvonik crkve u osi središnje ulice i masivni Torre Littorio na kući Ceva. Stambeni dio naselja podijeljen je na dijelove namijenjene stanovanju radnika, službenika, inženjera i rukovoditelja. U rubnim dijelovima naselja podignuti su stambeni
nizovi jednostavnih jednokatnica sa po četiri radnička (službenička) stana i pripadajućim vrtom, oblikovani plitkim kosim krovovima. Središnje dijelove naselja zauzimaju dvokatne višestambene zgrade modernističkog oblikovanja s ravnim krovovima. Za rukovoditelje i upravu izgrađene su dvojne kuće na bitno većim parcelama u zasebnoj četvrti (Vilete).5
Pozzo Littorio d’Arsia izgrađen je u razdoblju dotad najvećega gospodarskog i infrastrukturnog razvitka labinskoga rudarskog bazena6 koji kulminira 1930-ih godina gradnjom rudarskoga stambenog naselja Arsia (danas Raša) 1936.-1937. godine, i to prema regulatornoj osnovi (1935.) i arhitektonskim projektima (1935.-1937.) Gustava Pulitzera Finalija7, a potom i gradnjom industrijske infrastrukture (Sl. 3.): termoelektrane „Vlaška”8 (Vlasca) te potpunom rekonstrukcijom i tehnološkom modernizacijom separacije9 „Štalije” (Stallie) i luke Bršica (Valpidocchio ili Valdivagna). U slovenskom dijelu Istre SAC Arsa prvo postaje vlasnikom ugljenokopa Vremski Britof (Ti-
1 U razdoblju od 1939. do 1942. izvedene su sve građevine izuzev crkve (posvećena 28. kolovoza 1943.) i sjedišta osiguravajućeg društva I.N.F.A.I.L [Istituto Nazionale Fascista per l’Assicurazione contro gli Infortuni sul Lavoro], dovršenog 1949. za potrebe srednje škole. 2 Povijesno-prostorni razvoj Labina odlikuje kontinuitet naseljavanja u trajanju od 4000 godina koji započinje prapovijesnom, a potom ilirskom gradinom povrh starogradskog brežuljka. Za razliku od brojnih drugih naselja Labin opstaje unatoč intenzivnim kasnoantičkim i ranosrednjovjekovnim političkim, gospodarskim, demografskim i kulturološkim mijenama. Srednjovjekovno i novovjekovno naselje karakterizira koncentrično širenje koje je uvjetovano konfiguracijom terena: četvrt Gorica kao jezgra naselja utvrđena je u 14. st., a u 16. stoljeću novim je zidinama opasana četvrt Dolica. Tijekom 18. i 19. st. grad se postupno širi na prostor pred zidinama (Crć ili Borgo). Svako proširenje postupno izmješta gradsko središte u novu četvrt. [*** 2005: 430]
3 Ortogonalna urbana matrica postavljena je u koordinatnom sustavu koji definiraju slojnice prirodnog terena i na njih okomito trasirana prometnica Rijeka-Pula (danas Ulica Zelenice). Lom u urbanoj strukturi rezultat je prilagodbe promjeni smjera prometnice, kao i promjena u topografiji terena (vidi Sl. 2.). Značajke urbanizma i arhitekture stambenog dijela naselja u: Montuori, 1942.; Suljić, 2005: 175-178.
4 Poslije posvećena Gospi Fatimskoj.
5 Arbutina 1997: 344; Karač, 2012: 710; Suljić, 2005: 176
6 Pregled rudarske djelatnosti labinskoga kraja u: Vorano, 1997.
7 Gustavo Pulitzer Finali (Trst, 1887. - Genova, 1967.) studirao je na Politehnici u Beču i diplomirao na Politehnici u Münchenu u klasi Theodora Fischera. Stručno djelovanje započeo je s arhitektom Ceasom u vlastitu uredu S.T.U.A.R.D. koji se bavio različitim arhitektonskim zadatcima. Reputaciju stječe na projektima interijera stanova viših društvenih slojeva, opremanju hotela i oblikovanju namještaja. Početkom tridesetih godina prošloga stoljeća radi i u Londonu na opremanju dvorane hotela „Grosvenor” i na unutrašnjem uređenju tršćanskih brodarskih tvrtki („Lloyd Triestino”, „Cosulich”). Izvan granica Italije Pulitzer se afirmirao ponajprije oblikovanjem interijera luksuznih putničkih brodova. Primjenom načela Gesamtkunstwerka i smjelim konstruktivnim rješenjima njegova suradnika Nicole Costanzija ti su brodovi bili stalne putujuće izložbe moderne arhitekture (Victoria, 1931.,
mav), a 1935. godine osniva rudnik u Sečovlju (Sicciole).10 Valja spomenuti da istodobno, na drugom kraju Kraljevine Italije, u Sulcisu na Sardiniji, Società Anonima Carbonifera Sarda [SAC Sarda] - osnovana 1933., a od 1935. godine također podružnica A.Ca.Iosniva rudarska naselja Bacu Abis, Carboniju i Cortoghianu.11 Sva navedena rudarska naselja pripadaju skupini novoosnovanih gradova, tzv. Città di fondazione.12
Investitor rudarsko-industrijskog sklopa bilo je poduzeće Società Carbonifera Arsa [SAC Arsa], utemeljeno 1919. godine, koje otkupom u dva navrata (1920. i 1924.) postaje vlasnikom rudnika i stambenih naselja u Krapnju (Carpano) i Štrmcu (Stermazio), te rudnika u Vinežu (Vines), dotad u vlasništvu Trifailer Kohlenwerks-Gesellschaft. Godine 1935. SAC Arsa postaje podružnicom Azienda Carboni Italiani (A.Ca.I), poduzeća osnovanog iste godine s ciljem povećanja proizvodnje kamenog ugljena, te koordinacije istraživačkih, proizvodnih i razvojnih ugljenokopnih
Oceania, 1933., Calitea, 1933., Conte Rosso, 1935., Vega, 1938., Andrea Doria, 1938.-1940). Nakon realizacija novih rudarskih gradova Raše i Carbonije, gdje mu se ukazala rijetka projektantska prilika ostvariti viziju cijeloga grada, Pulitzer Finali 1939. godine s obitelji odlazi u SAD, gdje ostaje do 1947. Po povratku u Italiju djeluje u Genovi od 1949. i uglavnom projektira višestambene zgrade. [Radović Mahečić, 2000: 113-126; Radović Mahečić, 2007: 455460; Krecic, 2012.]
8 Franković, Škopac, 2014: 681-696
9 Separacija je postrojenje u kojem se obavlja odvajanje i čišćenje rude od zemlje i kamena, prerada na potrebne frakcije, završno pranje te skladištenje, kao i priprema za transport.
10 Ratkajec, 2012: 132-134
11 Peghin, Sanna, 2009.
12 Termin Città di fondazione skupni je naziv za novoosnovane gradove u Italiji tijekom međuratnog razdoblja. Često se netočno navodi da je osnovano ukupno 12 novih gradova, na što upozorava Pennacchi, 2002: 162-163. U istom radu autor objavljuje potpun popis novoosnovanih gradova.
13 Arbutina, 1997: 321-356; Tomasella, 1998: 87-99; Kranjčević, 1999: 1-24; Jakopec, 2005: 140-146; Jakovčić, 2005: 147-154; Suljić, 2005: 173-180; Canali, 2006: 225275; Canali, 2007: 200-213; Đilas, 2007: 455-460; Milevoj, 2007: 97-113; Tomasella, 2007: 8; Milevoj, 2011: 58-60; *** 2011: 161-166; Karač, 2012: 709-711
14 Konzervatorska studija Podlabina prvo je istraživanje koje donosi opće podatke o građevinama rudarsko-industrijskog sklopa. [*** 2004.]
15 Eugenio Montuori (Pesaro, 1907. - Rim, 1982.) diplomirao je 1932. g. na Arhitektonskom fakultetu rimske La Sapienze. Uz Podlabin njegove su najznačajnije međuratne realizacije regulatorne osnove Sabaudije (1933.-36., s G. Cancellotti, L. Piccinato i A. Scalpelli) i proširenja Carbonije (1940.-42., s I. Guidi i C. Valle) te Palazzo delle Scienze u Rimu (1939.-43., s L. Brusa, G. Cancellotti i A. Scalpelli).
S Leom Calinijem osniva Studio Calini e Montuori 1943. koji se isprva bavi poslijeratnom obnovom Italije. Djelovanje ureda obilježeno je postupnim napuštanjem postavki racionalističke arhitekture i prihvaćanjem internacionalnog stila, iako se natruhe ranijeg oblikovnog repertoara naziru u vjerojatno najznačajnijem djelu - željezničkom kolodvoru Termini u Rimu (1948.-50., s M. Castellazzi, V. Fadigati, A. Pintonello i A. Vitellozzi). Tijekom 1960-ih godina poslovanje ureda širi se izvan Italije - značajna je izgradnja grada Trombaya u Indiji (1960.-77.). [*** 2007.]
aktivnosti. Državni monopol nad proizvodnjom kamenog ugljena posebnu je važnost stekao usvajanjem politike privredne samodostatnosti (autarkije) 1936. godine, tj. nastojanjem da se što veći dio talijanske potražnje namiri vlastitim sirovinama i proizvodnjom. Kameni ugljen ubrajao se među rijetke sirovine koje je Italija posjedovala, a najveći je korisnik bila ratna mornarica. Jedine eksploatacijski isplative količine nalazile su se u Istri i na Sardiniji. Iako je investitor podlabinskoga rudarsko-industrijskog sklopa bila SAC Arsa, investitor stambenog dijela naselja bila je druga podružnica A.Ca.I. - Istituto Fascista per le Case Popolari dell’A.Ca.I (ICP dell’A.Ca.I).
Urbanistička cjelina Pozzo Littorio d’Arsia bila je dosad predmetom nekoliko istraživanja, znanstvenih članaka i drugih publiciranih radova13 koji su pretežito bili usredotočeni na analizu urbane matrice naselja i arhitektonsku tipologiju građevina s obzirom na odrednice talijanskog racionalizma, dok se arhitektura rudarsko-industrijskog sklopa spominje tek usputno, ako i toliko.14 Posebno je važno spomenuti da se ni u jednom od dosad publiciranih istraživanja ne navode pouzdani podatci o autorstvu i vremenu izgradnje dijelova podlabinskoga rudarsko-industrijskog sklopa, pa je tako autorstvo implicitno pripisivano arhitektu ostatka naselja - Eugeniju Montuoriju.15 Međutim, u dobro očuvanoj Montuorijevoj arhivi, koju čuva njegova obitelj u Rimu, ne postoji arhitektonska doku-
Sl. 2. Prostorni odnos urbanih matrica povijesne jezgre Labina i Pozzo Littorio d’Arsia
Fig. 2 Spatial relationship of Labin’s historic core and Pozzo Littorio d’Arsia
Sl. 3. Karta labinskoga rudarskog bazena
Fig. 3 Layout of the Labin coalmining region
Sl. 4. Grafička rekonstrukcija izvornog tlocrta prizemlja i uzdužnog presjeka središnje zgrade
Fig. 4 Original ground floor plan and longitudinal section of the central building, graphic reconstruction
5. Unutrašnjost središnje dvorane Velikog kupatila - garderoba rudara
Fig. 5 Central hall of the Grand Bath miners’ wardrobe, interior
mentacija niti druga građa vezana za podlabinski rudarsko-industrijski sklop.16
grAđevine ruDArsKo-inDustrijsKog sKlopA u poDlAbinu
tHe builDings oF tHe coAl-mining plAnt in poDlAbin
Rudarskoindustrijski sklop smješten je u južnoj polovici naselja i prostorno odvaja stambenu četvrt rudara od stambene četvrti namijenjene upravi rudnika. Građevine sklopa ortogonalno su raspoređene oko izvoznog tornja (Sl. 1.): južno kompresorska stanica i trafostanica, zapadno zgrada izvoznog stroja, te sjeverno središnja zgrada koju čine upravno krilo, Veliki atrij, Veliko kupatilo, Lamparna, kemijski laboratorij, elektroradionica, prostor strojne obrade i skladište te ambulanta s mrtvačnicom. Zapadno od središnje zgrade nalaze se radionica i skladište, a na krajnjem zapadu sklopa - termocentrala. Središnja zgrada rudarsko-industrijskog sklopa funkcionalno je koncipirana nizanjem sadržaja duž uzdužne osi koja predstavlja pripremu rudara za ulazak u rudnik: ulaz - Veliki atrij - Veliko kupatilo - Lamparna - izvozni toranj (Sl. 4.).
Veliki atrij je šalter-hala tlocrtnih mjera 15´20 m i visine 7 m gdje su rudari regulirali svoj radni odnos, bolovanja, godišnje odmore i primali plaću. Projektni naziv dobila je po bačvastom svodu iz staklenih opeka koje propuštaju prirodnu svjetlost u unutrašnjost, a do danas se ustalio naziv Mramorna dvorana Veliko kupatilo skupni je naziv za garderobu i sanitarije rudara. Sastoji se od središnje dvo-
rane (garderobe) i bočnih nižih krila unutar kojih su se nalazili tuševi. Središnju dvoranu odlikuje kako dojmljiva prostornost (45´22 m, 6-9 m visine) tako i zanimljivo rješenje nosive konstrukcije: šest okvirnih armiranobetonskih nosača svojom su visinom omogućili formiranje bazilikalnog presjeka te tako osigurali optimalnu prirodnu rasvjetu i ventilaciju unutrašnjosti. Garderoba rudara imala je sustav podiznih lanaca na kojima su rudari ostavljali svoju odjeću (Sl. 5.). Na taj se način štedio prostor i omogućavalo brže sušenje mokre rudarske odjeće. U suterenu sjevernoga bočnog krila nalazili su se kemijski laboratorij i elektroradionica s izdvojenim ulazima na sjevernom pročelju građevine.
Lamparna je dio sklopa u kojem su rudari, prilikom ulaska i izlaska iz rudnika, uzimali odnosno vraćali rudarske svjetiljke i kacige. To je bilo mjesto na kojem se vodila evidencija njihova boravka u rudniku i gdje su se punile svjetiljke. Sastoji se od središnje dvorane dimenzija 9´30 m, visine 6 m, koja je služila za pohranu i punjenje svjetiljki, te jednoetažnog ophoda u kojem su rudari čekali na red za dodjelu opreme. Prostornu cezuru Lamparne i Velikog kupatila tvorila je zona sa sanitarijama, te garderobama i tuš-kabinama za nadzornike rudnika. Ovi su prostori izvorno bili dvoetažne visine, s prirodnim osvjetljenjem u gornjoj zoni. U središtu tog dijela kompleksa nalazio se spojni hodnik između Velikog kupatila i Lamparne, a iznad njega vodosprema kapaciteta 90 m3. U suterenu Lamparne nalazio se prostor strojne obrade i skladište s ulazima na zapadnom pročelju. Izvozni toranj je skela ukupne visine 32,5 m kojom se, pomoću izvoznih koševa, izvozila ruda te obavljao prijevoz rudara u i iz rudnika. Izveden iz valjanih čeličnih profila, s jednostranim kosim potpornjima i jednoetažnim smještajem užnica, toranj konstruktivno pripada tipu Dörner17, nazvanom po građevinskom inženjeru Johannesu Dörneru koji je osmislio takav tip tornja 1928. godine za okno „Arnold” ugljenokopa „Robert Müser” pokraj Bochuma (Njemačka). S obzirom na vrijeme gradnje rudarsko-industrijskog sklo-
16 Archivio Eugenio Montuori - Inventario, 2011.
17 Schönberg, 1971.
18 Niskop je kosi jamski hodnik opremljen tračnicama i vagonetima, a povezuje površinu i podzemni dio rudnika ili međusobno povezuje horizonte. Analogno - okno je vertikalni, a horizont horizontalni jamski hodnik.
19 HR-HDA-365 (fond Republički zavod za društveno planiranje SRH), kutija 136, inv. br. 969, „Primopredajni zapisnik o predaji dužnosti direktora u Raši” (1951.), str. 15. 20 *** 1937.b
21 Dosadašnja istraživanja nisu suglasna o godini završetka iskopa rudarskog okna: Konzervatorska studija Podlabina navodi 1935., a Đilas 1937. godinu [Đilas, 2007: 455], pri čemu u oba slučaja nisu navedeni izvori podatka. Canali navodi 1939. godinu [Canali, 2006: 262], pogrešno interpretirajući novinski članak [*** 1939.a.]. Točno je da
pa Pozzo Littorio, radilo se o primjeni tehničko-tehnološkog rješenja izvoznog tornja nove generacije koji je korišten od početka 30-ih do kraja 50-ih godina 20. stoljeća. Za istaknuti je da se odvozište iskopane rude nije nalazilo - kako je to inače bilo uobičajeno - u podnožju tornja (218 m nadmorske visine), već je ruda, putem 8. horizonta (52 m nadmorske visine), eksploatirana kroz niskop18 „Krapan” uskotračnom željeznicom do separacije „Štalije” i izvožena preko luke Bršica u raškom zaljevu.19 Na taj je način također eksploatirana i prevožena ruda „Vineža” i „Štrmca” jer su svi rudnici labinskog bazena podzemno povezani (Sl. 6.).
Neposredno uz izvozni toranj nalazi se zgrada izvoznog stroja. Nosivu konstrukciju čini šest ravninskih okvirnih armiranobetonskih nosača kojih su stupovi istaknuti iz ravnine zida na istočnom i zapadnom pročelju. Zidovi su opečni, a na južnom pročelju nalaze se dva izdužena pravokutna otvora kroz koje je užad izvoznog stroja spojena s koloturama izvoznog tornja. Zahvaljujući plasticitetu pročelja, ova građevina, uz središnju zgradu i termocentralu, predstavlja arhitektonski posebno vrijedno ostvarenje unutar rudarsko-industrijskog sklopa.
Ostale građevine sklopa (kompresorska stanica, trafostanica, radionica i skladište) standardna su ostvarenja onovremene industrijske arhitekture.
grADnjA sKlopA 1939.-1942.
builDing oF tHe complex 1939-1942
Geološki istražni radovi poduzeti u podnožju povijesne jezgre Labina uz cestu prema Rijeci i Puli privedeni su kraju u svibnju 1937. godine, i to s povoljnim nalazima. Tada je uprava SAC Arse donijela odluku o uspostavi novoga rudarskog okna20, kojeg je iskop počeo krajem iste godine, a većim je dijelom dovršen do svibnja 1938.21 Razlog formiranja novog okna podno Labina bila je nedostatna prometna protočnost postojećih niskopa u Raši i Krapnju s obzirom na prolaznu količinu eksploatiranog materijala i zaposlene radne sna-
je završetak iskopa okna prvotno bio predviđen 1939. godine [*** 1938.a], ali puna dubina od 700 metara postignuta je tek krajem 1940. godine [*** 1941.a].
22 *** 1938.b
23 *** 1938.c
24 HR-DAPA-649 (fond Istarski ugljenokopi „Raša” 1870/1945 [1946/1949]), Spisi (serija B), kutija 247, dopis koji je direkciji radova SAC Arse uputila S.A.C. 13. travnja 1940.
25 *** 1939.b
26 *** 1940.a
27 HR-DAPA-649, Spisi (serija B), kutija 247, dopis koji je direkciji radova SAC Arse uputila S.A.C. 13.4.1940.
28 HR-DAPA-649, Spisi (serija B), kutija 247, dopis koji je S.A.C.-u uputila direkcija radova SAC Arse 29.7.1940.
ge.22 Iako je prvotno početak gradnje podlabinskoga rudarsko-industrijskog sklopa i naselja bio planiran za proljeće 1939. godine23, ugovor s izvođačem Società Adriatica di Costruzioni (S.A.C.) iz Trsta sklopljen je u svibnju iste godine24, a izvedba je počela tek 6. studenoga 1939. svečanim polaganjem kamena temeljca25 i gradnjom zgrade izvoznog stroja uz već izvedeni izvozni toranj (Sl. 8.). Gotovo pet mjeseci nakon početka radova torinski dnevnik „Gazzetta del Popolo” na naslovnici izdanja od 31. ožujka 1940. objavljuje tekst o utemeljenju novoga rudarskog grada popraćen fotografijom (Sl. 7.) na kojoj se, uz izvozni toranj i zgradu izvoznog stroja još uvijek u gradnji, vide dovršene građevine kompresorske stanice i trafostanice.26 Izvedba zgrada radionica i skladišta započele su u travnju ili svibnju iste godine27, a isto se može pretpostaviti i za središnju zgradu. S obzirom na njenu veličinu, građenje je napredovalo u etapama, i to na način da se krenulo od zapadnih dijelova građevine neposredno uz izvozni toranj - Lamparne i ambulante (Sl. 9.). U dopisu izvođaču iz srpnja 1940. SAC Arsa moli da se ubrzaju radovi na Lamparni tako da bude dovršena do sredine rujna iste godine te predlaže da je radnu snagu i potrebni materijal moguće namaknuti odgodom izvedbe nekih drugih građevina, primjerice termocentrale.28 Rok očito nije ispoštovan jer se u kasnijem dopisu s kraja listopada navodi da Lamparna mora biti u funkciji do 16. stude-
Sl. 6. Shematski prikaz podzemnog sustava ugljenokopa labinskog bazena i ulaznoizlaznih okana
Fig. 6 Underground system of the Labin region coalmines, with entry and exit shafts, schematic layout
Sl. 7. Fotografija rudarskoindustrijskog sklopa u gradnji, objavljena u „Gazzetta del Popolo”
Fig. 7 Coalmining plant during construction, a photo published in ”Gazzeta del Popolo”
Sl. 8. Razglednica Albona - panorama con Pozzo Littorio di Arsia (1939.)
Fig. 8 Labin with Pozzo Littorio di Arsia, postcard (1939)
Sl. 9. Razglednica Nuovo paese di Pozzo Littorio di Arsia (1941.)
Fig. 9 New landscape of the Pozzo Littorio di Arsia, postcard (1941)
Sl. 10. Razglednica Pozzo Littorio veduto da Albona (1941.)
Fig. 10 Pozzo Littorio di Arsia as seen from Labin, postcard (1941)
noga 1940. godine.29 Izgradnja je svakako završena krajem 1940. ili početkom 1941. godine, jer fotografije na razglednicama iz 1941. godine prikazuju dovršenu Lamparnu, ambulantu, građevine radionica i skladišta, te početak gradnje Velikog kupatila (Sl. 10.). Slijedom navedenoga može se zaključiti da je gradnja rudarsko-industrijskog sklopa započela izvedbom izvoznog tornja, koji je, kao prva građevina rudarsko-industrijskog sklopa i naselja, izgrađen vjerojatno tijekom iskopa većih dubina okna 1938. ili 1939. godine. Potom je uslijedio početak gradnje izvoznog stroja te kompresorske stanice i trafostanice, koje su dovršene do proljeća 1940. godine, nakon čega se nastavlja s gradnjom zgrade izvoznog stroja i započinje s izvedbom Lamparne, ambulante, radionica i skladišta. U trenutku kada rudnik započinje s radom svečanim puštanjem u pogon izvoznog stroja 28. listopada 1940., Lamparna je vjerojatno gotovo dovršena.30 Gradnja Velikog kupatila započinje najranije krajem 1940. godine, jer tada SAC Arsa traži ponude od izvođača. Ratne prilike očito sve više usporavaju dinamiku gradnje, poteškoće u nabavci građevinskih
materijala bile su svakodnevica pa je rok završetka gradnje ostatka sklopa pomaknut na listopad 1941. godine. U međuvremenu je privedena kraju gradnja stambenih građevina.31 Ni novi rok očito nije bio ispoštovan jer su u ljeto iste godine neki sadržaji još uvijek bili provizorno udomljeni.32 Kako su sve proizvodne građevine izgrađene do inauguracije okna u listopadu 1940., očito se privremeni smještaj odnosio na garderobe i sanitarije rudara te urede uprave. Inauguracija naselja uslijedila je tek 28. kolovoza 1942. godine33 pa je do tada (ili nešto ranije) svakako bila dovršena cijela središnja zgrada, zajedno s termocentralom. Stoga je opravdano zaključiti da iako ratna zbivanja nisu smanjila opseg cjelokupnog projekta, znatno su usporila njegovo ostvarenje.
istRaživanje autoRstva reseArcHing tHe AutHorsHip
Autor(i) pojedinih građevina rudarsko-industrijskog sklopa ostali su do danas nepoznati, čemu je glavni razlog nestanak izvorne arhitektonske dokumentacije34, kao i izostanak
29 HR-DAPA-649, Spisi (serija B), kutija 247, dopis koji je Società Italiana Checchin uputila SAC Arsa 31.10.1940.
30 *** 1940.b
31 U članku objavljenom 2. siječnja 1941. g., Corriere Istriano izvještava o skorom useljenju u 603 nova stana. [*** 1941.a]
32 *** 1941.b
33 *** 1942.a; *** 1942.b
34 U Državnom arhivu u Pazinu očuvan je velik broj projekata za regulatornu osnovu i pojedine građevine Raše, ali o Podlabinu gotovo ništa. Arhiv Eugenija Montuorija sadrži opsežnu arhitektonsku dokumentaciju stambenih i javnih zgrada, ali ne i industrijskih građevina Podlabina (Archivio Eugenio Montuori - Inventario, 2011).
35 Archivio Eugenio Montuori - Inventario, 2011.
36 SAC Arsa je prvotno poduzeću A.Ca.I iznajmljivala tehničku opremu za potrebe dubinskih bušenja ili je na njen zahtjev sama provodila bušenja. Poslije i SAC Arsa i SAC Sarda stječu znatnu autonomiju u poslovanju, dok se
pouzdanih informacija u onodobnom tisku i drugim izdanjima. Iako je Eugenio Montuori autor regulacijskog plana naselja, kao i arhitekture stambenih i javnih građevina Pozzo Littorija d’Arsia (pa mu je automatizmom pripisivano i autorstvo rudarsko-industrijskog sklopa), izvjesnije je da je projekt glavnine industrijskog postrojenja izrađen u nekom drugom projektantskom uredu. Tvrdnja se može potkrijepiti s nekoliko činjenica: prvo, u razmjerno dobro očuvanoj Montuorijevoj arhivi ne postoji grafički ili pisani materijal koji bi potvrdio njegovo autorstvo rudarsko-industrijskog sklopa.35 Drugo, investitor stambenog dijela naselja bio je ICP dell’A.Ca.I. a industrijskih postrojenja SAC Arsa, pa su i projekti mogli biti naručeni od različitih arhitektonskih ureda, iako su oba poduzeća bila podružnice A.Ca.I 36 Primjerice, sličan je slučaj bio i u Carboniji: Pulitzer Finali, Giudi, Valle, Montuori i dr. izradili su regulacijski plan te projektirali stambene i javne građevine i prostore, ali autori industrijskih postrojenja nisu poznati.37 Treće i možda najindikativnije, sačuvana su i tri varijantna, nepotpisana, a grafički drukčije obrađena od Montuorijevih, nacrta rudarsko-industrijskog sklopa izrađena 1938. u Raši; nastala, dakle, nešto ranije ili istovremeno dok Montuori u Rimu razrađuje regulacijski plan za Pozzo Littorio d’Arsia 38 Budući da je razlog nastanka naselja bilo formiranje rudarskog okna, logično je da su smještaj, veličina i potrebe rudarsko-industrijskog sklopa bile nadređene smještaju i planimetriji naselja, odnosno da je razradi regulacijskog plana morala prethoditi prostorna artikulacija industrijske cjeline. Uostalom, u jednoj od varijanti regulacijskog plana Montuori shematski prikazuje tlocrtne gabarite rudarsko-industrijskog sklopa upravo onako kako su izvedeni (Sl. 11.), kao i izvedeno rješenje izvoznog stroja, kompresorske stanice i trafostanice na maketi regulacijskog plana izrađenoj 1940. godine (Sl. 12.) - dakle, nakon što su te građevine dovršene.
krovno poduzeće usredotočuje ponajviše na strategiju razvoja, koordinaciju aktivnosti te izgradnju rudarskih stambenih naselja, i to putem novoosnovane podružnice
Istituto fascista per le Case Popolari dell’A.Ca.I (od 1938.). SAC Arsa bila je vlasnica samo industrijskih pogona, a za stambene je zgrade imala ugovor o najmu s A.Ca.I. pa se morala brinuti o njihovu tekućem i izvanrednom održavanju. [HR-HDA-365, kutija 187, inv. br. 1183, Centralna direkcija za ugljen IUR, Revalorizacija, 1950, „Procjena preuzete imovine prema bilancama i dokumentima talij. društva Arsa”, sastavili Zvonimir Jandrašić i Josip Mucko, 24.8.1949., radni materijal]
37 Peghin, Sanna, 2009: 243
38 HR-DAPA-649, Spisi (serija B), kutija 284. Ni jedan od planova u konačnici nije ostvaren.
39 Giulio Milo obavljao je dužnost zamjenika voditelja gradnje Raše ing. Enrica Ceppija. Nakon što potonji odlazi u Rim na čelo ICP dell’A.Ca.I 1938. godine, Milo preuzima njegovu dužnost u sklopu koje vodi gradnju i Pozza Littorija d’Arsia. [Krecic, 2012: 91]
U Državnom arhivu u Pazinu sačuvana je prepiska između SAC Arse i sudionika u gradnji rudarsko-industrijskog sklopa. Između ostaloga u toj je korespondenciji identificirano i šest dosad nepoznatih i neobjavljenih dopisa između voditelja gradnje industrijskog sklopa Giulija Mila39 i suradnika Gustava Pulitzera Finalija koji nedvojbeno potvrđuju da je njegov ured Studio d’architettura e decorazione [S.T.U.A.R.D.] izradio nacrte za središnju zgradu podlabinskoga industrijskog sklopa. Prvo od pisama, datirano 20. veljače 1940. godine, dostavnica je četiriju primjeraka projekta: Pulitzerov suradnik Zorko Lah (Albino Lacchi) navodi kako šalju četiri primjerka projekta Velikog kupatila i upravne zgrade u
Sl. 11. Regulatorna osnova Pozzo Albona, Eugenio Montuori, 1938.
Fig. 11 Pozzo Albona Urban development plan, Eugenio Montuori, 1938
Sl. 12. Maketa regulatorne osnove Pozzo Albona, Eugenio Montuori, 1940.
Fig. 12 Pozzo Albona, physical model of the urban plan layout, Eugenio Montuori, 1940
Sl. 13. Termocentrale u Raši (lijevo) i Podlabinu (desno)
Fig. 13 Thermal power plants in Raša (left) and Podlabin (right)
Sl. 14. Unutrašnjost Velikih kupatila u Raši (lijevo) i Podlabinu (desno)
Fig. 14 Interiors of the Grand Baths in Raša (left) and Podlabin (right)
Podlabinu, a sutradan će dostaviti i perspektivni prikaz Velikog atrija. Nadalje traži podatke o armiranobetonskoj konstrukciji atrija te pita je li potrebno poslati karakteristične detalje za krilo zgrade u kojem je smještena uprava.40
Osim ispostave privremene situacije od strane projektanata, kasnija se prepiska uglavnom odnosi na dostavu novih primjeraka izvedbenog projekta. Tako uprava SAC Arsa moli dostavu novih primjeraka projekta 28. rujna 1940. godine kako bi izvođači radova mogli izraditi svoje ponude, a molbu za određene nacrte ponavlja 6. studenoga. S.T.U.A.R.D. potom šalje primjerke projekta 9. studenoga41, po čemu se zaključuje da je gradnja Velikog kupatila, Velikog atrija i upravne zgrade morala početi krajem 1940. ili najkasnije početkom 1941. godine, a - kako je već utvrđeno - dovršena je tek ususret inauguraciji naselja u listopadu 1942. godine. Iako je nesporno da je S.T.U.A.R.D. izradio nacrte za središnju zgradu, ostaje pitanje kvalitativnog i kvantitativnog udjela samog Pulitzer Finalija u projektu. Finali, naime, 1939. godine odlazi s obitelji u SAD kako bi radio na talijanskom paviljonu za Svjetsku izložbu u New Yorku, održanoj 1939.1940. godine. Vođenje ureda prepušta svojim dotadašnjim suradnicima - Zorku Lahu42, Franji Kosovelu43 i Henriku Ukmaru44, koji do 1944. godine dovršavaju ugovorene, ali i sklapaju nove poslove. Suradnici su već prije stekli iskustvo samostalnoga rada: pripreme i po-
četak gradnje Carbonije (od 1937. godine) zahtijevali su veće sudjelovanje Pulitzera Finalija u autorskom timu (s Ignazijom Guidijem i Cesareom Valleom) pa on svojim suradnicima prepušta razradu projekata i nadzor nad izgradnjom u Raši. To potvrđuju i nacrti koje tijekom 1936. i 1937. godine potpisuje isključivo Pulitzer Finali, a od 1938. godine njegovu ovjeru zamjenjuju potpisi suradnika.45 Kako su nacrti za središnju zgradu u Podlabinu razrađivani od početka 1938. godine, a dovršeni početkom 1940., s velikom se vjerojatnosti može pretpostaviti da je u izradi tih projekata bio presudan autorski udio Pulitzer Finalijevih suradnika. Lah, Kosovel i Ukmar vješto su na tom projektu koristili dotad stečeno stručno iskustvo, kao i arhitektonski jezik usvojen na razradi projekata za Rašu.
Iako je u ovome radu nepobitno utvrđeno da je ured Pulitzera Finalija projektirao središnje zgrade, to ipak nije moguće dokazati za ostale građevine podlabinskoga rudarsko-industrijskog sklopa. Dok građevine kompresorske stanice, trafostanice, radionice i skladišta nisu doli prosječna ostvarenja industrijske arhitekture, oblikovanje zgrada izvoznog stroja i termocentrale odaju autentičan projektantski prosede. No atribucija Pulitzeru Finaliju, odnosno njegovim suradnicima, postaje mnogo uvjerljivija ako se analiziraju i usporede rješenja termocentrala u Raši i Podlabinu (Sl. 13.). Također je potrebno ukazati na jednakost tipoloških i konstruktivnih značajki podlabinskog i raškoga Kupatila (Sl. 14.) koje upućuju na istog projektanta. Time je atribucija središnje zgrade podlabinskog sklopa Pulitzeru Finaliju, odnosno njegovu projektantskom uredu S.T.U.A.R.D., koja je predložena u ovome radu, istovremeno i neizravna potvrda Pulitzerova autorstva
40 HR-DAPA-649, Spisi (serija B), kutija 247
41 HR-DAPA-649, Spisi (serija B), kutija 247
42 Zorko Lah (Albino Lacchi, 1905.-1979.) završio je studij na Visokoj tehničkoj školi u Ljubljani 1926. Odmah nakon diplome pridružuje se Gruppo costruttivista Triestino Augusta Černigoja. Od 1930. godine djeluje u S.T.U.A.R.D.-u, sve do 1944. kada zajedno s F. Kosovelom odlazi u partizane. Od 1949. do umirovljenja 1972. godine radi u riječkom Brodoprojektu koristeći bogato iskustvo na projektiranju i izvedbi interijera putničkih brodova, stečeno uz Pulitzera Finalija. Među značajne Lahove realizacije u ovome razdoblju ističu se interijeri putničkih brodova iz serije „Pjesnici” (1950.), interijer Titova „Galeba” (1952., 1962.), projekt obnove upravne zgrade poduzeća Jugoturbina u Karlovcu (1952.), zgrada poduzeća Vulkan u Rijeci (oko 1953.), obnova upravne zgrade brodogradilišta Uljanik u Puli (1954.), kao i navodno uređenje interijera nekih brijunskih rezidencija. [*** 1983: 236] 43 Franjo Kosovel (1906.-1990.) završio je studij na Visokoj tehničkoj školi u Ljubljani. U S.T.U.A.R.D.-u djeluje od 1930. do 1944., kada se zajedno s Z. Lahom priključuje NOB-u. Nakon rata bavi se interijerima javnih ustanova, stambenim zgradama te nadgrobnim spomenicima i spomenobilježjima. Od 1954. do umirovljenja 1974. profesor je likovnog odgoja u slovenskim srednjim školama u Italiji.
raškoga Kupatila, za što dosad nije bilo pisanih ili grafičkih izvora.
Konačno, u potrazi za inženjerima izvoznog tornja valja napomenuti da tornjevi Pozzo Littorija i sardinijskih ugljenokopa Serbariu, Nuraxi-Figus (Littoria I.) i Seruci (Littoria II.) pripadaju istovrsnom (tipskom) projektu, što i nije iznenađujuće imajući u vidu da je investitor svih ovih postrojenja bila A.Ca.I. Izvozni tornjevi rudnika Serbariu (Carbonia) izvedeni su 1937. godine, a njihov je projektant, kao i u Podlabinu, zasad nepoznat.46 Autorstvo se najčešće pripisuje njemačkim stručnjacima47, za što nema potvrde, ali je - s obzirom na konstrukcijski tip tornja i onodobnu njemačko-talijansku gospodarsku suradnju - vjerojatno točno.
prostorni rAzvoj sKlopA 1942.-1988.
tHe spAtiAl Development oF tHe complex 1942-1988
Već u prvim godinama djelovanja rudnika dolazi do graditeljskih preinaka izvornoga projekta, koje su se odnosile na središnji dio rudarsko-industrijskog sklopa - izvozni toranj i spojni most prema Lamparni. Izvoznom je tornju nakon definiranja arhitektonskog rješenja središnje zgrade dograđena zatvorena konzolna galerija (izvedena etaža iznad ulaza u okno, tj. iznad razine tla) unutar koje su rudari pristupali izvoznim koševima za spuštanje u rudnik (Sl. 16.). Formiranje zatvorene galerije bila je posljedica smještaja industrijskog sklopa na blagoj jugozapadnoj padini, pri čemu se ulaz rudara u garderobu (Veliko kupatilo) nalazio 3,6 metara iznad razine ulaza u okno. Kako bi se ostvario pravocrtni slijed funkcija unutar središnje zgrade (garderoba - izdavanje lampi) bez svladavanja vi-
Jedan je od osnivača Narodne i sveučilišne knjižnice u Trstu 1947. godine. [Koren, 1990: 5]
44 Henrik (Enrico) Ukmar (1909.-1945.) završio je studij arhitekture u Moskvi. U razdoblju od 1935. do 1944. djeluje u S.T.U.A.R.D.u. Krajem ožujka 1944. deportiran je u koncentracijski logor Auschwitz gdje je i umro u ožujku 1945. godine. [Pozzeto, 1985: 3.; Picciotto, 2002: 77-80]
45 Krecic, 2012: 86
46 Peghin, Sanna, 2009: 57
47 Podatak iz Rješenja o upisu u Registar nepokretnih spomenika kulture, Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture Rijeka, očito dobiven usmenim priopćenjem Vladimira Abramovića, rudarskog inženjera i sveučilišnog profesora. Krajem 1970-ih ugrađene su nove hvataljke izvoznih koševa proizvođača DEMAG (Deutsche Maschinenbau-Aktiengesellschaft) - deklaracija na ugrađenom proizvodu.
48 Podnožje izvoznog tornja redovito je obzidano, te konstruktivno i oblikovno izvedeno kao zasebna građevina zvana odvozište (prema namjeni odvoza eksploatirane rude). Kako je već navedeno, u slučaju Pozza Littorija odvozište iskopane rude nije se nalazilo u podnožju izvoznog tornja, nego je ruda putem 8. horizonta eksploatirana kroz niskop Krapan, pa do navedenog zahvata nije ni postojala potreba za njegovim obzidavanjem.
sinske razlike, ostvaren je pristup oknu na razini ulaza u središnju zgradu: galerija izvoznog tornja povezana je s Lamparnom zatvorenim spojnim mostom (koji je po izvornom projektu uzdignut na tri para stupova), a posljednje konstruktivno polje bilo je konzolno prepušteno prema galeriji izvoznog tornja. Očito se ovakvo rješenje pokazalo nedostatnim za uspješno djelovanje rudnika jer je unutar razmjerno uskog prostora tijekom radnih smjena moralo proći oko 400 rudara u oba smjera. Zato su spojnom mostu poslije dograđena bočna stubišta kako bi se u punom kapacitetu iskoristili troetažni izvozni koševi za prijevoz rudara u i iz rudnika. Po novom su komunikacijskom rješenju rudari, osim unutar galerije izvoznog tornja, ulazili u izvozne koševe u njegovu podnožju koje je provizorno ograđeno drvenom oblogom.48 Ovaj je zahvat morao biti izveden između 1942. i 1949. godine, tj. u razdoblju između godine završetka izgradnje sklopa i godine kada datira prva poznata fotografija sklopa nakon izgradnje (Sl. 15.), a koja prikazuje bočne dogradnje spojnog mosta i ograđeno podnožje. U prilog dataciji dogradnje stubišta u prvim godinama djelovanja rudnika može se navesti da su za oblogu unutrašnjih zidova dogradnji korištene keramičke pločice talijanskog proizvođača (Ceramiche Sassuolo), istovjetne onima na zidovima Velikog kupatila i Lamparne
Ostale građevine podlabinskoga rudarsko-industrijskog sklopa cijelo su vrijeme aktivnoga djelovanja rudnika u najvećoj mjeri zadržale izvorne prostorne gabarite, oblikovanje i unutrašnju funkcionalnu dispoziciju. Jedini značajni graditeljski zahvati izvedeni su na središnjoj zgradi, a uključuju nekoliko pregradnji unutrašnjosti južnoga bočnog kri-
Sl. 15. Dogradnje izvoznog tornja i spojnog mosta na fotografiji sklopa nastaloj prije 1949. Fig. 15 Extensions of export shaft and the connecting bridge on a pre1949 photo
Sl. 16. Izvorno oblikovanje druge etaže izvoznog tornja i spojnog mosta
Fig. 16 Second level of the export shaft and the connecting bridge, as originally built
la Velikog kupatila, zatvaranje lučno nadsvođenih otvora suterena zapadnog pročelja Lamparne i nadogradnju upravnog krila trećim katom. Iako je u posljednjoj intervenciji uložen projektantski napor da se novi otvori oblikuju u maniri izvornih, zapravo je poništeno dotadašnje skladno arhitektonsko rješenje naglašavanja jugoistočnog ugla građevine troetažnim volumenom. U ranijim se istraživanjima nadogradnja spominje 1959.49 , a svakako se morala dogoditi prije 1966. godine kada se, nakon odluke o zatvaranju raškog rudnika, ovamo seli uprava ugljenokopa.
stAnje nAKon zAtvArAnjA ruDniKA 1988.
tHe situAtion AFter tHe mine closure in 1988
Eksploatacija labinskog rudnika prestala je 1978. godine, ali pogon ostaje većim dijelom operativan sljedećih deset godina, do zatvaranja obližnjeg okna „Ripenda”. Kada je rudnik konačno zatvoren, uslijedio je uobičajeni scenarij rasprodaje strojarske opreme u staro željezo i parceliranja rudarskoindustrijskog sklopa kako bi se svaka od građevina zasebno prodala ili dala u koncesiju. Izvozni toranj (Šoht) zaštićen je 1993. godine50, a degradacija i radikalne građevinske promjene postupno su zahvatile sve ostale dijelove sklopa koje tada nisu bile obuhvaćene konzervatorskom zaštitom: izvozni stroj, trafostanicu, skladište i radionice. Novi vlasnici prilagođavaju unutrašnjost građevina sukladno novim namjenama i potrebama, a graditeljski zahvati u pravilu zatiru zatečene prostorne odnose, degradiraju izvorno oblikovanje i vrijedne arhitektonske detalje. Unutar visokih jednoetažnih prostora interpolirane su međukatne konstrukcije radi povećanja korisne površine. U zgradu termocentrale useljeno je lokalno komunalno poduzeće, a kompresorska stanica nikad nije dobila novu namjenu iako je dograđena građevinom jednake tlocrtne površine na istočnom pročelju (!). Na nizu novoformiranih građevnih čestica uz južni obod sklopa dopuštena je gradnja novih građevina. Za 1993. godine zaštićeni dio sklopa nije se pronašla adekvatna namjena pa je prepušten propadanju. Nakon zatvaranja rudnika Veliko kupatilo povremeno se koristilo kao boćalište, skladište, galerijski prostor, te za održavanje proba lokalnih glazbenika, ali je veći dio vremena bilo bez namjene i prepušteno ubrzanom propadanju. S druge strane, prostor susjedne Lamparne grad Labin dao je u koncesiju (od 1993. nadalje) umjetničkoj udruzi koja je tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća izvela čitav niz adaptacija kojima je dokinuta prostorna podjela na središnju dvoranu i ophod; unutar sanitarnih prostora dvoetažnih visina interpolirane su međukatne konstrukcije, zatvo-
ren je svjetlik iznad istočnog ophoda, a vodosprema je nadograđena.51 Prostori podno Lamparne privatizirani su, kao i krilo nekadašnje ambulante, kojoj je nadograđen kat. Gledajući trideset godina unatrag, možemo ustvrditi da je svaka od građevina podlabinskoga rudarsko-industrijskog sklopa prenamijenjena na zaseban način, što na nekoć jedinstvenom sklopu plastično ilustrira sve apsurdnosti i stranputice postindustrijskog korištenja industrijske baštine. Dvije susjedne cjeline središnje građevine - Veliko kupatilo i Lamparna - zorno ukazuju na paradoks postindustrijske zbilje: ono što ne nalazi novu namjenu propada, a ono što se kako-tako koristi obezvrjeđuje se. Različiti oblici degradacija u prvom desetljeću nakon zatvaranja rudnika bili su izravna posljedica nedovoljne konzervatorske zaštite sklopa i surova ekonomskog interesa vlasnika onih građevina koje nisu pod zaštitom.
Do promjene u pristupu zaštiti i održivom korištenju pojedinih građevina sklopa dolazi početkom 21. stoljeća; prvo konzervatorskom zaštitom cijelog sklopa 2006. godine52, a zatim raspisivanjem javnoga arhitektonskog natječaja za gradsku knjižnicu u Velikom atriju i Multimedijalni kulturni centar u Velikom kupatilu. Gradska knjižnica dovršena je 2013. godine prema projektu prvonagrađenoga natječajnog rada53, a namjera smještaja Multimedijalnoga kulturnog centra unutar Velikog kupatila u međuvremenu je zamijenjena novom idejom o višenamjenskoj dvorani s popratnim uredskim prostorima. Unutar Lamparne predviđen je smještaj Muzeja rudarstva po uzoru na uspješno ostvarenje Museo del Carbone u Carboniji, kao i djelomičan povratak izvorne namjene, odnosno da bi se ovdje ponovno izdavala oprema za turistički obilazak rudnika u koji bi se spuštalo obnovljenim izvoznim tornjem.54 U podzemlju - u razini 8. horizonta - multimedijalnom prezentacijom bila bi prikazana povijest razvoja rudarstva i rudarske opreme, prostorna struktura rudnika, a posjetitelji bi i osjetilno iskusili teškoću i opasnosti rada pod zemljom.55
49 *** 2004: identifikacijski list 4F (izvor podatka nije naveden)
50 Broj registracije RRI 439, Registar nepokretnih spomenika kulture, Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture Rijeka
51 Arhitektonska dokumentacija u arhivi udruge „Labin Art Express”
52 Broj registracije Z-2719, Izvod iz Registra kulturnih dobara RH broj 2/06 - Lista zaštićenih kulturnih dobara od 15. studenoga 2006. [NN 124/06]
53 Autori prvonagrađenoga natječajnog rješenja i kasnijeg projekta jesu Ivana Žalac, Margita Grubiša, Igor Presečan i Damir Gamulin.
54 Autorice idejnog rješenja Velikog kupatila i Lamparne jesu Branka Petković i Kristina Jeren.
55 Autorica idejnog rješenja prenamjene i sanacije podzemnog dijela rudnika jest Sanja Cvjetko Jerković.
zAKljučAK
conclusion
Rudarsko-industrijski sklop Pozzo Littorio izgrađen je u razdoblju od 1939. do 1942. godine podno povijesne jezgre Labina, a bio je izravni razlog nastanka podlabinskoga rudarskog stambenog naselja. Uz obližnju Rašu Podlabin je jedan od dvaju primjera novoosnovanih rudarsko-industrijskih gradova (tzv. città di fondazione) na tlu Hrvatske. Povijesno značenje Pijacala njegovo je materijalno svjedočanstvo o četiri stoljeća dugoj tradiciji rudarske djelatnosti koja je znatno utjecala na demografska, ekonomska, kulturna i politička kretanja na ovome prostoru. Sjajno proporcionirana monumentalna središnja zgrada rudarsko-industrijskog sklopa ne samo da je spretno udomila čitav niz raznorodnih namjena već je svojim strogim i racionalnim oblikovanjem, vještim komponiranjem golemih volumena i besprijekornim funkcioniranjem, s tek manjim građevinskim preinakama tijekom pet desetljeća aktivnoga djelovanja rudnika, potvrdila zavidnu projektantsku vještinu Gustava Pulitzera Finalija, kojemu je ovim istraživanjem atribuirano autorstvo. Ova saznanja nedvojbeno potvrđuju da uz Rašu sada i središnji rudarsko-industrijski sklop u Podlabinu možemo svrstati uz bok onovremenih najkvalitetnijih primjera talijanske industrijske arhitekture, kao što su Sabaudia ili Carbonia
Pošto je prvo izgrađen izvozni toranj (1938. ili 1939.), uslijedila je izgradnja kompresorske stanice i trafostanice (zima 1939.-1940.), zgrade izvoznog stroja (zima 1939. - jesen
1940.), te radionice i spremišta (ljeto 1940.). Gradnja središnje zgrade počela je u proljeće 1940. godine, s Lamparnom i ambulantom, koje su vjerojatno dovršene do kraja iste godine kada počinje gradnja Velikog kupatila i upravne zgrade. Središnja zgrada i termocentrala u potpunosti su dovršene do inauguracije naselja 28. listopada 1942. godine. Arhitektonski projekt središnje zgrade izradio je tršćanski studio S.T.U.A.R.D. u razdoblju od 1938. do 1940. godine. Kako je to razdoblje obilježeno sve manjim sudjelovanjem Gustava Pulitzera Finalija u radu ureda, projekt se, uz njega, može atribuirati i njegovim suradnicima - Zorku Lahu, Franji Kosovelu i Henriku Ukmaru - koji nakon odlaska Pulitzera Finalija u SAD nastavljaju voditi ured sve do 1944. godine. I bez poznavanja imena projektanta središnje zgrade, udomljavanje cijeloga niza raznorodnih sadržaja unutar jedinstvene građevine, vješta artikulacija volumena, skladne proporcije, strogo i racionalno oblikovanje, kao i činjenica da je cijeli sklop besprijekorno funkcionirao bez većih građevinskih zahvata tijekom pet desetljeća djelovanja rudnikasve je to upućivalo na djelo iskusnoga projektanta. Dodatno, iako za to zasad nisu pronađeni pouzdani izvori, opravdano se može pretpostaviti da angažman Pulitzera Finalija nije završio samo projektom središnje zgrade već se on nazire i u karakterističnim arhitektonskim rješenjima građevina izvoznog stroja i termocentrale. Stoga je ostvarenjima Gustava Pulitzera Finalija na istarskom tlu, uz Rašu, opravdano pridružiti još jednu zanimljivu realizaciju, što je ujedno i doprinos novoj valorizaciji podlabinskoga rudarsko-industrijskog sklopa Pozzo Littorio.
1. Arbutina, D. (1997.), Talijanska arhitektura druge četvrtine XX. st. u kontekstu političkih kvalifikacija, „Prostor”, 14: 321-356, Sveučilište u Zagrebu - Arhitektonski fakultet, Zagreb
2. Canali, F. (2006.), Architettura del moderno nell’Istria italiana (1922-1942), „Quaderni”, 17: 225-275, Centro di Ricerche Storiche - Rovigno
3. Canali, F. (2007.), Istria: le città del carbone, „Città di fondazione e plantatio ecclesiae” [ur. Culotta, P.; Gresleri, G.; Gresleri, G.]: 200213, Editrice Compositori, Bologna
4. Đilas, M. (2007.), Rudarsko naselje Podlabin, „Moderna arhitektura u Hrvatskoj 1930-ih” [ur. Radović Mahečić, D.]: 455-460, Institut za povijest umjetnosti, Školska knjiga d.d., Zagreb
5. Franković, B.; Škopac, L. (2014.), Termoelektrana Vlaška, zbornik radova 5. međunarodnog skupa o industrijskoj baštini „Rijeka i industrijsko graditeljsko naslijeđe” [ur. Palinić, N.; Rotim Malvić, J.; Đekić, V.]: 681-696, Pro Torpedo, Rijeka
6. Jakopec, S. (2005.), Novoosnovani gradovi („città di fondazione” ili „città corporative”), „Nova Istra”, XXXI: 140-146, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula
7. Jakovčić, J. (2005.), Arhitektura racionalizma: tradicija modernoga graditeljstva u Istri, „Nova Istra”, XXXI: 147-154, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula
8. Karač, Z. (2012.), Planirani novoutemeljeni industrijski gradovi u Hrvatskoj između dvaju svjetskih ratova: Borovo-Uble-Raša-Podlabin, zbornik radova 4. međunarodne konferencije o industrijskoj baštini „Rijeka i brodograđevno naslijeđe” [ur. Đekić, V.; Palinić, N.]: 701-714, Pro Torpedo, Rijeka
9. Koren, J. (1990.), Umrl je Franjo Kosovel, „Primorski dnevnik”, XLVI (28): 5, Založništvo tržaškega tiska, Trst
10. Kranjčević, J. (1999.), Prilog poznavanju prostornog planiranja ruralnih prostora/sela u Hrvatskoj od sredine XIX. do sredine XX. st., „Prostor”, 17: 1-24, Arhitektonski fakultet, Zagreb
11. Krecic, F. (2012.), Arsia, la bianca città del carbone: storia della fondazione di un centro minerario in Istria tra le due guerre, Soprintendenza per i beni architettonici e paesaggistici del Friuli Venezia Giulia, Udine
12. Matošević, A. (2011.), Pod zemljom - Antropologija rudarenja na Labinštini u XX. stoljeću, Sveučilište Juraj Dobrila u Puli, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb
13. Milevoj, M. (2007.), Labinski album, Mathias Flacius, Labin
14. Milevoj, M. (2011.), Najmlađi grad u Istri - Sedam desetljeća Podlabina, „Franina i Jurina”, 58:58-60, Izdavačko poduzeće Reprezent d.o.o., Račice
15. Montuori, E. (1942.), Il piano regolatore di Pozzo Littorio, „Urbanistica”, 5-6: 7-11, Istituto Nazionale di Urbanistica, Torino
16. Montuori, E. (1980.), Eugenio Montuori architetto, Edizioni Over, Milano
17. Peghin, G.; Sanna, A. (2009.), Carbonia. Città del Novecento, Skira editore, Ginerva-Milano
18. Pennacchi, A. (2002.), Città nuove: questioni di metodo, u: *** (2002.), Metafisica costruita. Le città di fondazione degli anni Trenta dall’Italia all’Oltremare [ur. Besana, R.; Carli, C.F.; Devoti, L.; Prisco, L.): 162-163, Regione Lazio e Touring Club Italiano, Touring Editore, Milano
19. Picciotto, L. (2002.), Il Libro Della Memoria. Gli Ebrei Deportati Dall’Italia (1943.-1945.), Ugo Mursia Editore, Milano
20. Pozzetto, M. (1985.), Lavorare (e discutere) insieme, „Il Piccolo”, 30. ottobre, Poligrafici Editoriale, Trieste
21. Radović Mahečić, D. (2000.), Raša - grad-spomenik moderne arhitekture - Gustava PulitzerFinalija, „Radovi Instituta za povijest umjetnosti”, 24: 113-126, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb
22. Radović Mahečić, D. (2007.), Rudarski grad Arsia - Raša, „Moderna arhitektura u Hrvatskoj 1930-ih” [ur. Radović Mahečić, D.]: 455-460, Institut za povijest umjetnosti, Školska knjiga d.d., Zagreb
23. Ratkajec, H. (2012.), Proces industrializacije in oblikovanje industrijske regije v prostoru severovzhodnega Jadrana (Furlanija, Primorska in Istra) (1900-1940), disertacija: 132-134, Univerza na Primorskem, Fakulteta za humanistične študije Koper
24. Schönberg, H. (1971.), Die technische Entwicklung der Fördergerüste und -türme des Bergbaus, u: Becher, B.; Becher, H. (1971.), Die Architektur der Förder- und Wassertürme, Prestel Verlag, München
25. Suljić, A. (2005.), Podlabin - Pozzo Littorio, „Nova Istra”, XXXI: 173-180, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula
26. Tomasella, P. (1998.), Pozzo Littorio, La città del carbone, „Territori e contesti d’arte”, 2: 8799, Campanotto Editore, Pasian di Prato, Udine
27. Tomasella, P. (2007.), Pozzo Littorio, modello riscoperto di città nuova, „Do.co.mo.mo. Italia giornale”, 21: 8, Do.co.mo.mo. Italia, Roma
28. Vorano, T. (1997.), Istarski ugljenokopi: četiri stoljeća rudarenja u Istri, Istarski ugljenokopi Tupljak d.d., Labin
29. *** (1937.a), Arsa - il villagio per i minatori della S.A. carbonifera ARSA, Editrice Libraria, Trieste
30. *** (1937.b), Tra i minatori dell’Arsa dove si combatte una tenace battaglia per l’autarchia nazionale, „Corriere Istriano”, 2. maggio, XV., L’Unione Editrice Istriana, Pola
31. *** (1938.a), Il grande pozzo carbonifero di Albona sarà ultimato nel 1939, „Corriere Istriano”, 13. gennaio, XVI., L’Unione Editrice Istriana, Pola
32. ***(1938.b), L’apertura di un secondo pozzo nelle miniere dell’Arsa, „Corriere Istriano”, 26. maggio, XVI., L’Unione Editrice Istriana, Pola
33. *** (1938.c), Un lotto di case per un milione e mezzo per i minatori di Albona, „Corriere Istriano”, 6. novembre, XVI., L’Unione Editrice Istriana, Pola
34. *** (1939.a), Contributo all’autarchia e alla vittoria. L’oro nero dell’Istria, „Corriere Istriano”, 2. settembre, XVII., L’Unione Editrice Istriana, Pola
35. *** (1939.b), Nel nome del Duce nuove opere sono state inaugurate ad Arsia da S.E. il Prefetto, „Corriere Istriano”, 7. novembre, XVII., L’Unione Editrice Istriana, Pola
36. *** (1940.a), Pozzo Littorio, „Gazzetta del Popolo”, 31. Marzo, XVII., Gazetta del Popolo, Torino
37. *** (1940.b), Nel nome del Duce l’Eccellenza Cianetti inaugura Pozzo Littorio e il grande edificio bagni di Arsia, „Corriere Istriano”, 29. ottobre, XIX., L’Unione Editrice Istriana Pola
38. *** (1941.a), Sviluppo del bacino dell’Arsa: Produzione e nuovi impianti nelle miniere carbonifere istriane, „Corriere Istriano”, 2. gennaio 1941., Anno XIX., L’Unione Editrice Istriana, Pola
39. *** (1941.b), Il nuovo centro di Pozzo Littorio sta per essere completato, „Corriere Istriano”, 17. agosto, XIX., L’Unione Editrice Istriana, Pola
40. *** (1941.c), Manuale del Sorvegliante di miniera, Azienda Carboni Italiani, Trieste
41. *** (1942.a), L’eccellenza Tullio Cianetti inaugurerà il 28 ottobre Pozzo Littorio, „Corriere Istriano”, 24. ottobre, XX., L’Unione Editrice Istriana, Pola
42. *** (1942.b), Un gemello di Arsia: Pozzo Littorio, „Corriere Istriano”, 28. ottobre, XX., L’Unione Editrice Istriana, Pola
43. *** (1983.), Primorski slovenski biografski leksikon, 9. snopič [ur. Jevnikar, M.], Goriška Mohorjeva Družba, Gorica
44. *** (2004.), Konzervatorska studija Podlabina, ASK Atelier d.o.o [autorica: Suljić, A.], Zagreb
45. *** (2005.), Istarska enciklopedija [ur. Bertoša, M.; Matijašić, R.), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb
46. *** (2007.), Eugenio Montuori. Progetti, disegni, acquarelli, olii [ur. Di Noto, A., Montuori, F.], Prospettive Edizioni, Roma
47. *** (2011.), Workers’ neighbourhoods and workers’ cities 1750-1950 [ur. Schwertner, J.; Kanhäuser, G.; Tomasella, P.; Trstenjak, Ž.; Wall, P.; Winkler, G.; Zupančič, D.], Arbeitsgemeinschaft Alpen-Adria, Maria Saal
Arhivski izvori
Archive Sources
1. Državni arhiv u Pazinu, Ulica Vladimira Nazora 3, Pazin [HR-DAPA]
2. Hrvatski državni arhiv, Trg Marka Marulića 1, Zagreb [HR-HDA]
3. Ministarstvo kulture RH, Konzervatorski odjel u Rijeci, Užarska 26, Rijeka
4. Sveučilišna knjižnica Sveučilišta Jurja Dobrile, Herkulov prolaz 1, Pula
Dokumentacijski izvori
Document Sources
1. Arhiva udruge „Labin Art Express”, Rudarska ulica b.b, Labin
2. Privatna zbirka Marijana Milevoja, Labin
3. Archivio Eugenio Montuori - Inventario 1932.1982., 2011. [ur. Marsico, F.], Ministero per i Bene e le Attività Culturali, Soprintendenza archivistica per il Lazio, Roma
4. Rješenje o upisu izvoznog tornja i zgrade uprave rudnika Istarskih ugljenokopa „Raša” u Labinu u Registar nepokretnih spomenika kulture pod broj RRI 439, Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture Rijeka, klasa UP 612-08/9305/01, Ur.br. 2170-60-92-1, Rijeka, 1993.
5. Rješenje o upisu Rudarsko-industrijskog kompleksa „Pijacal” u Podlabinu u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske - Listu zaštićenih kulturnih dobara, Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, klasa UP-1612-08/06-06/0157, Ur.br. 532-04-01-1/4-0502, Zagreb, 23.3.2006.
6. Sveučilište u Zagrebu, Arhitektonski fakultet, Zavod za graditeljsko naslijeđe, Kačićeva 26, Zagreb
Izvori ilustracija
Illustration Sources
Sl. 1.-3., 13. (desno), 14. Autori, 2019.
Sl. 4. Autori, 2019. (na temelju arhitektonskih snimaka postojećeg stanja koje su izradili Studio 92 d.o.o. (2007.) i Zavod za graditeljsko naslijeđe Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (2015.)
Sl. 5. Matošević, 2011: 95 (autor: Boris Cvjetanović, 1987.)
Sl. 6. Sanja Jerković, 2015.
Sl. 7. *** 1940.a
Sl. 8., 10., 15. Milevoj, 2007: 102-103, 106
Sl. 9., 16. Privatna zbirka Marijana Milevoja
Sl. 11. Montuori, 1980: 30
Sl. 12. Suljić, 2005: 174 (izvornik u MAXXI, Centro Archivi di Architettura, Rim)
Sl. 13. (lijevo) *** 1937.a
Present-day town of Podlabin was founded in the year of 1939 under the name Pozzo Littorio d’Arsia. It was built on a sparsely inhabited plain below the historic core of Labin for 600 miners, superintendants and officials of the nearby coal mine, including members of their families - about 3000 inhabitants in total. The investor was Azienda Carboni Italiani, i.e. its company branches Istituto Fascista per le Case Popolari dell’A.Ca.I for the residential buildings and Società Carbonifera Arsa for the industrial facilities. Most of the buildings were completed by the time of the formal inauguration of the town on the 28 of October 1942.
The town was built at the peak of the most significant economic development of the albonese region recorded in history. The miner’s town of Arsia (today Raša) was built according to the urban plan and architectural designs of Gustavo Pulitzer Finali in the years 1936-37. The industrial infrastructure - thermal plant Vlaška, coal preparation plant Štalije and Bršica port - were built in the same period. In slovenian part of the Istrian penninsula Società Carbonifera Arsa became the owner of coal mine Vremski Britof (Timav) and then founded the mine in Sečovlje in 1935. On the other end of the Italian kingdom - province of Sulcis on SardiniaAzienda founded the mines and towns of Bacu Abis, Carbonia and Cortoghiana. Pozzo Littorio d’Arsia, togeather with Raša and the sardinian settlements, belongs to the group of newly founded cities built in the era of the fascist regime known under the common name Città di fondazione. Most of these cities were built with the purpose of explotation of local raw materials, agricultural or economic development, the side effect being popularization and glorification of the regime. The urban plan (piano regolatore) of Pozzo Littorio d’Arsia was conceived in 1938, by then young yet prominent roman architect Eugenio Montuori, in line with the postulates set by the italian Modern movement - orthogonal network of roads, main square situated in the gravitational centre of the
town with axial roads leading to it, concentration of public and religious functions in the centre and the overall resemblance of it to the ancient forums, with agricultural, manufacturing and industrial complexes at the outskirts of the city. Beside the urban plan Eugenio Montuori drew up the architectural plans for all public, religious, educational and residential buildings of Pozzo Littorio d’Arsia. It has been presumed, rather by analogy than any trace of evidence, that the industrial complex is also a work of Montuori. Unlike for other buildings of Pozzo Littorio d’Arsia no written or graphical documents for such an assumption can be found. However, recent research in the State archives in Pazin has revealed 6 memorandums in total concerning the delivery of blueprints for the central building of the Pozzo Littorio industrial complex. These memos are correspondance between Società Carbonifera Arsa as the investor and Studio d’architettura e decorazione (S.T.U.A.R.D.) as the architectural practice which designed the industrial complex and were filed togeather with the overwhelming documentation concerning the construction of Raša, this being the possible reason why they were overseen in previous researches of Pozzo Littorio d’Arsia and its industrial complex. The architectural practice of S.T.U.A.R.D. was founded in early 1920s in Trieste by Gustavo Pulitzer Finali and Giovanni Battista Ceas. In the first decade this architectural practice was specialized for interior designs of upper-class residences, hotels and the design of furniture. International recognition came with interior design of numerous luxury passenger ships during the 1930s. In the middle of the same decade a gradual shift in work occured towards the mainstream of architectural practice - town planning and architectural design - notably with the plans and designs for newly founded cities of Raša 1936-37 and Carbonia 1937-38. Once Pulitzer Finali took the joint venture with Ignazio Guidi and Cesare Valle on the Carbonia project, he also left the responsibility for his architectural practice to his
associates - Zorko Lah (Albino Lacchi), Franjo Kosovel and Henrik (Enrico) Ukmar. The signatures on the blueprints for various buildings in Raša show this shift of liability: the ones dating from 1936 and ‘37 are signed by Pulitzer Finali, while all later blueprints are signed by one of the associates. When in 1939 Pulitzer Finali, who was of hungarian and jewish descent, moved with his family to the United States presumably to participate on the work of the Italian pavilion for the New York World’s Fair of 1939-40, he left the office in Trieste completely to Lah, Kosovel and Ukmar. Since the design for the central building of the Pozzo Littorio complex started at the beginning of 1938, it is with great plausibility that the authorship is de facto of the associates and that Pulitzer Finali at most approved the design. Lah, Kosovel and Ukmar used the knowledge, skills, experience and specific features of architectural design acquired during the close collaboration with Pulitzer Finali on the Arsia project.
While the central building can be attributed to Pulitzer Finali and his associates with absolute certainity, the author(s) of other buildings of the industrial complex remain unknown due to lack of undisputable evidence. However there are some indications leading also to S.T.U.A.R.D.: unlike the buildings of the air compressor station, electrical substation, warehouse and workshop which can be graded as of average architectural design, the Hoist Room and thermal power plant reveal a familiar design approach particulary when compared to similar works in Raša, e.g. the composition of volumes and the shapes of openings on thermal plants in Pozzo Littorio complex and in Raša. Finally, the irrefutable S.T.U.A.R.D.’s authorship of the central building in the Pozzo Littorio complex is also a definite affirmation for the long time assumed Pulitzer’s authorship of the central building in Raša since these two buildings posses the same structural and architectonic features of the central hall (Baths).
[Written in English by the authors; proof-read by Dunja Krpanec, MScLitt, MA]
Biografije Biographies
Mr.sc. AlAn brAun, dipl.ing.arh., u svom se znanstvenom, nastavnom i stručnom radu bavi temama iz područja obnove graditeljskog naslijeđa. tomislAv viDović, dipl.ing.arh., autor je više znanstvenih članaka i konzervatorskih elaborata, te suradnik na projektima obnove graditeljskog naslijeđa.
Dr.sc. DubrAvKo bAčić, dipl.ing.arh., autor je više znanstvenih članaka, konzervatorskih elaborata i procjena utjecaja na baštinu [HIA].
AlAn brAun, M.Sc., Dipl.Eng.Arch., as a scientist, professor and expert, he deals with the subjects in the field of the renovation of built heritage. tomislAv viDović, Dipl.Eng.Arch., is the author of a number of scientific articles and conservation studies and also an associate in built heritage renovation projects.
DubrAvKo bAčić, Ph.D., Dipl.Eng.Arch., is the author of a number of scientific articles, conservation studies and heritage impact assessment studies [HIA].
1 University of Dubrovnik
Institute for Mediterranean Studies
Croatia - 20000 Dubrovnik, Marka Marojice 4
2 University of Zagreb
Faculty of Architecture
Croatia - 10000 Zagreb, Kačićeva 26 mara.maric@unidu.hr mos@arhitekt.hr; scitaroci@gmail.com
Original Scientific Paper
https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).4
UDC 712:253 M. Habsburg (497.5 Lokrum) ”18” Technical Sciences / Architecture and Urban Planning
2.01.05. - Landscape Architecture
Article Received / Accepted: 10. 5. 2019. / 17. 6. 2019.
1 Sveučilište u Dubrovniku Zavod za mediteranske kulture
HR - 20000 Dubrovnik, Marka Marojice 4
2 Sveučilište u Zagrebu
Arhitektonski fakultet
HR - 10000 Zagreb, Kačićeva 26 mara.maric@unidu.hr mos@arhitekt.hr; scitaroci@gmail.com
Izvorni znanstveni članak https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).4
UDK 712:253 M. Habsburg (497.5 Lokrum) ”18” Tehničke znanosti / Arhitektura i urbanizam
2.01.05. - Pejsažna arhitektura
Članak primljen / prihvaćen: 10. 5. 2019. / 17. 6. 2019.
Alameda Archduke Maximilian of Habsburg Lokrum Spanish influence Walkway
Between 1859 and 1867, when Lokrum island was the property of the Austrian Archduke and Emperor of Mexico, Maximilian of Habsburg, a walkway influenced by Spanish promenades known as alamedas, has been constructed in front of his residence. The research is based on the archived material and the authentic bills of quantities, signed by the court gardener Joseph Laube. The Lokrum walkway is Maximilian’s original concept.
Alameda nadvojvoda Maksimilijan Habsburški Lokrum španjolski utjecaj šetalište
Između 1859. i 1867., kada je otok Lokrum bio u vlasništvu austrijskoga nadvojvode i meksičkoga cara Maksimilijana Habsburga, ispred njegove rezidencije na otoku izvedeno je šetalište inspirirano španjolskim šetalištima, poznatim pod imenom alameda. Istraživanja se temelje na grafičkoj arhivskoj građi i autentičnim troškovnicima radova, koje je potpisao dvorski vrtlar Joseph Laube. Lokrumsko šetalište izvorna je Maksimilijanova zamisao.
Thepark of Maximilian of Habsburg located on the island of Lokrum has been the topic of a wider research that took place in the archives of Vienna, Trieste and Zadar. The first paper, published in late 2018, gave an overview of development of the concept and design of the Lokrum Park (emphasis was put on the cloister gardens and the gardens in the west part of the complex).1 This article explains the concept, the design and the construction of the Lokrum walkway, as part of the Lokrum park, built by the Archduke Ferdinand Maximilian Joseph Maria2, the Austrian member of Habsburg-Lothringen dynasty (1832-1867), who later became the Emperor of Mexico, and who was also the brother of the Austrian Emperor and King of Hungary and Croatia, Francis Joseph I of Habsburg.3
Maximilian created the landscape architecture of the Lokrum island in the initial years upon taking possession of the island, between 1859 and 1863. The subject matter of this article are the access gardens in the east part of the island, connected by three longitudinal promenades with several transversal promenades, leading from the Portoč harbour to the front of Maximilian’s residence (former Benedictine monastery), in the total area of 6,000 m2 (Fig. 1). This area was called Alameda as inspired by similar urban walkways in the cities of Spain, where this specific form of landscape architecture appeared for the first time, and which were often visited by
Maximilian in the south of Spain, as he wrote in his numerous descriptions.4
The letters and bills of quantities of the principal court gardener Joseph Laube (18231901) and the chief treasurer Jacob Kuchachevic (Jakov Kuhačević)5, in which Maximilian’s instructions from the mid-19th century were explicitly indicated, show that the Lokrum alameda was an authentic concept conceived by Maximilian.
This paper is the first one to interpret the typical elements of the Lokrum alameda. This interpretation includes for the first time the sketch made by Anton Perko and showing the parterre in front of the east front of the monastery/residence, which forms the integral part of the access gardens. The paper reveals for the first time the representative archived data from the bill of quantities, signed by the then court gardener on the island, Joseph Laube (1823-1901), which show that the name of alameda has also been used in written correspondence. The research was conducted on the basis of the graphic material archived in the National Library in Vienna and the documents archived in the Vienna City Archive, and the bills of quantities and letters kept at the State Archive in Trieste6, while also using the private collection of paintings by Anton Perko owned by Hilda Tetsis. Numerous historical postcards and photographs were used as well, together with field research (Fig. 1).
1 Marić, Obad Šćitaroci, 2018
2 Instead of using his full name, the text will use only the name Maximilian, which was used most often.
3 The research was conducted over a couple of years as a project held at Dubrovnik University, and in cooperation with the research project of Heritage Urbanism conducted at the Faculty of Architecture, Zagreb University. This paper includes the research of the access gardens - walkway - from the harbour to the Maximilian residence. The authentic contribution of this research includes the definition of the original concept and the representation of the landscaping works for the Lokrum alameda, as well as the indisputable confirmation that the Lokrum alameda has been the original concept conceived by Maximilian. This paper represents a part of a much larger research to be published in the book entitled Maximilian’s Park on the Island of Lokrum, planned to be printed at the end of 2019 / beginning of 2020.
4 Maximilian I., Vol I-III, 1868
5 Jakov Kuhačević was of Croatian origin. His personal data is unknown, except of the fact that he came from a respectable patrician family of Senj Uskoks, the Kuhačevićs, the most prominent member of which was Antun Mateša Kuhačević (1697-1772) who was educated in Graz and appointed the representative of Senj Municipality in the imperial court. [Derossi, 1996: 158]
6 We owe special thanks for help in transcribing the bills of quantities and letters to the native speaker, the biologist, D.Sc. Rainer Dornbusch.
7 Ničetić, 2008: 32
8 Lučić, 1990: 276
9 The Society of Friends of Dubrovnik Antiques sponsored an extensive project of renewal and presentation of the archaeological site of the Romanesque Benedictine monastery on Lokrum, presented to the public in 2017 on
islAnD oF loKrum
otoK loKrum
The island of Lokrum, with its historical name of Lacroma, is situated only half a nautical mile (approximately 600 meters) away from Dubrovnik. Along its longer north-south axis, the island is 1.5 km long, and takes up the area of 72 hectares, which is three times more than the area of the Old Town Dubrovnik (24.7 ha). The island is entirely covered in Mediterranean Maquis shrubland and the holm oak wood with manna ash trees. The oldest archaeological discovery found on the island is the bronze female jewelry dating from 6-5 century BC, which indicates the long continuity of population.7 The documented period of the Lokrum history began in 1023, when the island has been donated to the Benedictines by Vital, the archbishop of Dubrovnik, and the Dubrovnik nobility, for building a monastery.8 The island is characterised by two elevations, the higher one on the far north and the lower one on the south end on the island, while at centre of the island there is a large fertile plain where the Benedictines built the monastery complex and cultivated the land. The special feature of the Lokrum Benedictine complex arises from the fact that it is composed of the two adjacent monasteries. The preserved remains of the Romanesque monastery, set in direction of north, include only the west wing used
Lokrum. ARHITA d.o.o. Dubrovnik and ARHEO PLAN d.o.o. Dubravka, Zvjezdana Tolja, graduate engineer of archaeology, project leader and conservation research manager, Maris Kristović, graduate archaeologist, archaeological research manager.
10 Skok, 1950: 247; Lonza et al., 2002: 642
11 The Republic of Ragusa has been abolished on 31 January 1808, pursuant to a decree of the general Marmont. The French reign lasted from then until 1813.
12 In the period of Renaissance, cultivating citrus fruits was the issue of prestige. There is no Renaissance villa or mansion without the citrus garden. There was a famous citrus collection of Lorenzo de Medici in Villa La Petraia.
13 John Claudius Loudon (1783-1843), a Scottish botanist and landscape architect. He influenced the establishment of the English Victorian style in the landscape architecture. Loudon though that nature and art must be clearly distinguished. In his opinion, the exotic plants were perfect for emphasising this difference.
14 ”El Emperador debia detenerse aglunas horas en la isla de Lacroma, que està enfrente à Ragusa, y que es su propiedad particular. Allí fué donde Ricardo Corazon de Leon tocó tierra por primera vez regresando de Palestina. Habia hecho voto de levantar una iglesia en el punto á donde abordase. Cerca de la iglesia se construyó despues un convento, que fué abandonado mas tarde, y transformado por último en castillo por el archiduque Fedrinando Maximiliano. Esta isla es notable por su vegetacion, y las plantas de los trópicos se aclimatan facilmente en ella.”
[Portilla, 1864: 44]
15 Probably the best-known example of turning a monasterial complex into a private residency is the one of the Ville d’Este in Tivoli, which was also originally constructed as a Benedictine monastery and then renovated by the cardinal Ippolito d’Este in the second half of the 16th century.
for commercial purposes with the mill on the ground floor, while the remains of the east wing include only the partially preserved perimeter walls. The remains of the large and once representative Romanesque triple-apse church of St. Mary, with the preserved observation tower on the northeast corner of the Romanesque part, have been conserved and presented to the public.9
The new monastic structure of the Benedictine monasteries (observance) in the second half of the 15th century corresponded with the construction of the gothic-renaissance monastery. The big earthquake in 1667 caused great damages in the entire Dubrovnik area and the then most representative Benedictine monasterial complex in the Adriatic suffered significant damages.
The earliest written record on the island is from the year 1115, when the island was named Lacromono, while the Dubrovnik Statute from the 13th century mentioned the Lokrum Benedictine Monastery as monasterio Lacrimonensi. 10 The Italianised name Lacroma was also used in the period when the area of the former Dubrovnik Republic belonged to the Austrian Empire (1813-1918).11 The name of the island is considered to be derived from the Latin word acrumen, acruminis which means sour fruit, which is assumed to be connected with the citrus fruits cultivated on the island (the citron Citrus medica and the oranges Citrus aurantium).12
The period in which the island was the property of Maximilian (1859-1967), who was then the Commander-In-Chief of the Austrian Navy, and since 1964 the Emperor of Mexico, was important for the acclimatisation of the exotic types of fruits on the Lokrum island. Maximilian was a passionate botanist, gardener, constructor and collector. All his designs for parks relied on the idea of introduction and acclimatisation of exotic plants, which was in line with the popular trend of designing parks inspired by the ‘gardenesque’ style, promoted by John Claudius Loudon since 1832.13
In the period in which Lokrum belonged to Maximilian, the island was perceived as a large park. Experimenting with the production, planting and acclimatisation of the exotic plants turned out to be successful due to the typical Mediterranean climate characterised by sunny, warm and dry summer season and mild and rainy winter season. Maximilian’s personal diary written in Mexico by his personal assistant Anselmo della Portilla, clearly shows that Lokrum has been a special place for him.14 A place where he turned a monastery into his residence by altering the gothic-renaissance part of the monastery with a minimum intervention into the architectural integrity of the original complex.15
For instance, the upper floor of the monastery that was originally composed of monastic rooms located opposite to one another and entered from a spacious hallway, were kept as they were without installing partitions or expanding the monastic cells. The installation of a new building (the tower) adjacent to the gothic-renaissance cloister, at the point of connection with the ruins of the east part of the Romanesque cloister, was carried out quite gracefully. But the archive sources indicate that this interpolation was carried out after Maximilian had gone to Mexico in 1865/66.16
Apart from being a historical curiosity showing that Maximilian never stayed in the new tract of the residency bearing his emblem and featuring his monograms on door knobs, this earlier unknown fact shows that the park has truly been his priority, since in the years spent in Europe he was largely focused on this aspect of landscaping activities on Lokrum. As written by Portilla, he planted the island with numerous exotic plants from tropical areas. Maximilian had the opportunity to find motives for the park during his numerous travels in the areas from the Mediterranean to Brazil.
dosadašnja istRaživanja lokRuma
The earlier research and records on the access gardens (walkway) on the Lokrum island were very few, but important as they were the confirmation that the Lokrum alameda has in its time had a recognisable features and function, which disappeared over time due to lack of maintenance.
The oldest descriptions of the Maximilian’s Lokrum access gardens were published in 1863 in a booklet by Roberto Visiani Sulla vegetazione e sul clima Dell Isola di Lacroma in Dalmazia.17 Visiani arrived upon Maximilian’s personal invitation in order to give his opinion on the completed works on constructing the acclimatisation park for exotic species and provide proposals for further works. On the map of the island drawn by Visiani, decorative gardens and olive groves were presented in a special category (Giardini o Olivetti). They fully encircle the area of the monastery, the then Maximilian’s residence (Fig. 2). The map also indicated the access gardens with the promenades. Although the map showed only the communication from the smaller pier of Skalica to the Fort Royal located at the highest point on the island, Visiani wrote that since April 1863, a number of works have been conducted and numerous promenades constructed on the island: ”... there are many paths on the island going in different directions and slightly uphill, which facilitates the research and enable the visitors to admire the variety of perspectives of the island and its surroundings; whether they enjoy the solitude and rest in shady hideouts, or in various types of walks, and in the comfort of hunt or the possibility of going fishing.”18
Eight years following Maximilian’s death, Francis Joseph I (1830-1916), the then Emper-
16 Lacroma: Kronprinz Rudolf Verwaltung von Lacroma - Erledigungen 1878-1891, At - OeSta / HH StA PPF GDFF SR 41, Document of the island value assessment ”Nell isola di Lacroma Li 24 Aprile 1873”
17 Roberto de Visiani (1800-1878), physician and botanist born in Šibenik, was one of the leading European botanist scientists in the 19th century and a longstanding prefect of the famous botanical garden in Padua. He was an honourable member of many European botanist societies and received several awards for his work. The most famous of his works is the representative Flora Dalmatica in which he listed the flora in Dalmatia in three extensive books with the subsequent supplements, in which he described numerous species that were new at the time. He was Maximilian’s advisor and he followed Maximilian’s work.
18 Visiani, 1863: 12
19 Skurla, 1876: 129
20 Jerula means bed.
21 Kuničić, 1897: 20
22 Warsberg, 1903
or of Austria and King of Hungary, Croatia and Bohemia, during his visit to Lokrum taken on 30 April 1875, wrote in his personal diary that ”there were flower carpets in front of the palace”. 19
In 1887, Petar Kuničić (1862-1940), writer, poet, travel writer and translator, wrote the following in his booklet on the Lokrum Island: ”At the guard’s house we turned right and took a very lovely path adjacent to the bridge. This was a proper entrance into the beauty of nature enhanced by the artist’s hand. There are thick shrubs on both sides, while on the right and left side there are flower beds called jerula20 of rich flowers, flaring and overflowing under the bright sunshine of the shiny August. It is noon, and you are deep in the shades, unable to see the skies above. The local trees are hugging, kissing and intertwining with the trees from Africa, Australia and black Arabia. In front of us there is a wellknown monastery, the witness of devoted prayer and passionate love.”21
In the second half of the 19th century, a German traveller and writer Alexander Freiherr von Warsberg (1836-1889), was, during his travel in the Adriatic and Mediterranean, fascinated by the beauty of the cultivated island, the credit for which he attributed to Maximilian.22 During the two-day visit to the island he described the gardens, mentioned the antiquity sculptures in them, but provided no details on the access gardens with promenades. The book published in 1903 shows a painting of the part of the access gardens of alameda painted in late 19th or early 20th century by the Austrian landscape painter Ludwig Hans Fischer (1848-1915).
The botanist Gustav Adolf Poscharsky (18321915), in his booklet entitled Flora von Kroatien und Dalmatien dated in 1896, wrote that Maximilian built spacious gardens on the Lokrum island by using huge areas, and rec-
23 Poscharsky, 1896: 19
24 The Dominicans gave the name of Via Calaroga to the main access walkway in honour of the town of Caleruega in Spain (the old Castile), the hometown of St. Dominic, the founder of the Dominican Order. In 1891, the emperor and king Francis Joseph I gave Lokrum to the Dominicans. In 1913, the island again became the property of the Habsburg family, as it was given to the Archduchess Elisabeth Marie, Austrian princess Windisch-Graetz, who was a daughter of the heir-apparent Rudolf and princess Stephanie. In 1919, Lokrum was taken over by the State of Serbs, Croats and Slovenes (SHS), which indemnified the Princess, while in 1921, the Kingdom of SHS opened the ”State Recovery and Medical Centre” on Lokrum island.
25 Hirc, 1905: 661
26 Adamović, 1911: 98
27 Arnold, 1938: 50
28 The map of Lokrum is located in Maximilian’s residence, the former monastery, in the study of Prof. D.Sc. Tomo Gamulin (1906-1991), the former director of the Biological Institute.
ommended them to be visited by educated gardeners.23
A prominent Croatian natural scientist, botanist, mountaineer and travel writer Dragutin (Adolf) Hirc (1853-1921), mentioned when visiting Lokrum in the early 20th century that the merit for the best part of the Lokrum promenades and gardens belongs to Maximilian, and about the access gardens and promenades he wrote:
”A lovely pier has been built on the east side. There is a guard’s house surrounded by a garden, in which one can see beautiful plants walled in sea shells. A nice and neatly aligned path leads from his house to the monastery. The path is called Via Calaroga, in honour of the hometown of St. Dominic, founder of the Dominican Order, who reign the island today.24 The path is fenced by a double row of evergreen hedge, various trees and decorative plants. Here one can see Thuja horisontalis, Laurus nobilis, Arbutus unedo, and there is a pleasant scent of the jasmine tree, smelled every step of the way. On the Calaroga path, there is an eye-catching trunk of an old Ficus indica tree and a board on which the Archduke Maximilian had his lunch when he first stepped on the island. Few more steps and you are facing the monastery building.”25
In 1911, a botanist Lujo Adamović (1864-1935) wrote his principle observations on Maximilian’s ornamental gardens, mentioning their poor maintenance and degradation that has already begun.26
Zdravko Arnold (1898-1943), during his visit to Lokrum in 1936, wrote down the following, ”... I found the gardens around the monastery in quite a good shape, although it is only a shadow of what they used to be, judging by Adamović and the other writers, when they were in the hands of the true garden-lovers and overseen by experts. And we can believe that, if we look at the sorry remains of the various exotic plants, scattered away from the castle in the natural part of the park. This part of the park is today completely neglected and gone wild, since the rich natural vegetation unrestrained by human hands has become very strong and gradually destroyed all of the more sensitive and gentle plants. Here we can still see two poor araucarias, Araucaria imbricata and A. excelsa, the last traces of what used to be a fine collection.”27
In 1959, a botanist Stjepan Horvatić (18991975) conducted a vegetation mapping on the Lokrum island and recorded on the map that the access gardens belong to the category of the park.28 Landscape architect D.Sc. Bruno Šišić (1927-2015), has taken an interest in Lokrum in the 1950ies as a researcher and designer. On the map of the island he drew the access gardens located between
Fig. 3 Alameda in Seville, Paseo de Cristina, 1868, according to D. Manuel Álvarez-Benavides Sl. 3. Alameda u Sevilli, Paseo de Cristina, 1868., prema: D. Manuel ÁlvarezBenavides
4 The first known plan of Lokrum with the view of the area of alameda, 1860, unknown author Sl. 4. Prvi poznati plan Lokruma s prikazom prostora alamede, 1860., nepoznati autor
the port of Portoč and the monastery as a landscape heritage from the mid-19th century.29 In the second half of the 20th century, the promenades and gardens were partially reconstructed, but without any relations with the originally planned 19th century concept designs.
AlAmedA - urbAn promenADe in spAnisH cities
AlAmedA - grADsKo ŠetAliŠte ŠpAnjolsKiH grADovA
Alameda30 is a Spanish term for a public walkway or a promenade, which has been in use in the Spanish language since the late 18th century. It was derived from the Spanish term ”álamos”, which, if translated literally, means poplar trees, which were originally planted in the Spanish parks in the past. Later on, this expression has been used in the Spanishspeaking countries for a walkway in the shade of the tall trees in the parks. Over time, in the Spanish-speaking countries alameda became a generic term for a walkway in the shade, promenade, boulevard, avenue, esplanade, boardwalk.31 Alameda has a strong urbanist-developmental and social role. Unlike the park, alameda has a specific walkway - and promenade-related character, as a location of daily, mostly evening, encounters among the members of the upper class.
Alameda has become a tradition and an expression of a recognisable urban character of the cities belonging to the Spanish urban culture. Alameda in Mexico City is the oldest alameda in South America. In 1592, the Span-
ish Viceroy Luis de Velasco II (1511-1564) had the public space designed with the poplar plantations to be used by the town dwellers. Therefore, this public space was named alameda. The Mexican alameda was inspired by Alameda de Hércules in Sevilla originating from 1574, which is considered to be the oldest public park in Spain and one of the oldest in Europe.32 The Sevillian model became a prototype for the public landscapes in the towns in the countries ruled by Spain, both in Europe and in South America.33
In his travel accounts written in the course of his travel in the Mediterranean in early 1850ties, Maximilian of Habsburg left numerous descriptions of the Spanish alamedas. The most of them originated in the first half of the 19th century. These travel writings were published immediately after his death.34 One of the alamedas described was the one in Seville, named Salon de Cristina and built in 1830 (Fig. 3). During his stay in Mexico, he had the Mexico City Alameda remade.35 In his descriptions there were two different typesurban alameda (less plantations and more tiling) and park alameda (close to the botanical garden), but they are always used for walks and encounters in the shades of the trees, and as a decoration to the city and the buildings the alameda is adjacent to (Fig. 5)
The plantations are the key substance of each alameda. Parterres are usually edged by plants that may be easily sheared (thuja, privet, Japanese mock orange and similar). Deciduous trees are grown to ensure sunshine and airiness in the winter months. Exotic species such as Australian banyan tree, are planted directly by the sea.
When travelling through Spanish towns, Maximilian saw and described numerous alamedas before he had the Lokrum alameda built in 1860.
29 ”Consolidated historical overview of landscaping on the Lokrum island” [Šišić, 2001: 423]
30 http://www.wordreference.com/es/en/translation. asp?spen=alameda ; https://www.merriam-webster.com /dictionary/alameda ; https://www.dictionary.com/browse/alameda ; https://en.oxforddictionaries.com/definition/alameda [15.3.2019].
31 Alameda is also used as a name for big 20th century avenues with alleys in South America, such as La Alameda del Libertador Bernardo O’Higgins in Santiago de Chile, Alameda El Porvenir in Bogota, Columbia, and in numerous other cities. The famous alameda in Spain is the one in Santiago de Compostela.
32 Located in the north part of the historical core of Seville, today it represents a small park square as a remainder of the original walkway with eight rows of poplar alleys. [Albardonedo Freire, 2002: 191-208]
33 Alameda Écija in Seville (1578), Alameda de los Descalzos in Lima (1611), La Alameda Chuquihuada in Quito, Ecuador (1596), La Alameda in Valencia (1667), La Alameda Principal in Malaga (early 19th century), alameda in Granada, Alameda del Tajo (originally named Alameda de San Carlos) in the town of Ronda (1806) etc. For more details:
Design AnD construction
oF tHe loKrum AlAmedA
projeKt i izveDbA loKrumsKe AlAmede
The initial concept of constructing the access promenades with gardens on the Lokrum island all the way to the Portoč harbour, named Alameda, was Maximilian’s, which is proved by the first known plan for the island dated in 1860 (Fig. 4).36 The plan is not signed. In the relatively rare researches involving Lokrum, it was assumed that the first plans for the island were drafted by an architect Carl Junker (18271882)37 who drew up the initial blueprint of Maximilian’s castle Miramar in Trieste. It is a well-known fact that Maximilian himself drew in and laid out all the main lines in his parks.38 Therefore, this blueprint must have been created according to his instruction.
Landscaping of the second half of the 19th century was marked by the historicistic movement, as was the case in architecture. In the plan of Lokrum dated in 1860 (Fig. 4) we can see a neo-renaissance parterre located west of the building, while a romantic landscape garden was planned in the ruined Romanesque cloister. The area of the Lokrum alameda was marked only as an area - a large rectangle space along the east front of the building with a funnel-shaped constriction towards Portoč, of the total drew-in area of approximately 5,702 m2. The plan did not include the promenades within the alameda and the manner of designing the garden spaces between them.
According to the Austrian cadastre from 1837, the area that Maximilian will use to construct the alameda, the Lokrum walkway, was an agricultural land - pasture with fruit trees (cadastral plot 2264 Pascolo con frutti). Only a small southeast part was categorised as a
Durán Montero, 1984; Maximilian I., 1868; Navarro Burgos, 2013.
34 Maximilian I.,1868
35 Alameda in Mexico City inspired the design of the Central Park in New York. For more details: http://www. alamedacentral.cdmx.gob.mx/en/historia.html ; http:// en.mxcity.mx/2017/01/latin-americas-favorite/ ; https:// www.bryantlibrary.org/local-history-v15-172/from-thebryant-room/158-wc-bryant-and-the-origins-of-centralpark [1.3.2019].
36 The plan was initially published in: Marić; Obad Šćitaroci, 2018.
37 Čorak, 1989: 208; Brailo, 2002: 87-109
38 Anders, 2009: 139-259
39 Cadastral review of the part of the island dated in 1837, published for the first time in the paper by Marić, Obad Šćitaroci, 2018
40 The main walkways of alameda were usually wide enough to enable access by carriage. [Álvaro Recio, 2015]
41 The project of redesign was drafted by Segendschmid (1865) and Hofmann (1866/67). The designs were not implemented. They are kept in the Vienna City Archive.
natural Maquis shrubland (cadastral plot 2289 Bosco Mezzano).39 (Fig. 6).
Today, the Lokrum alameda consists of the three longitudinal promenades laid parallel with the front of the monastery building all the way to Portoč, and eight straight transverse secondary promenades forming the irregular rectangular or trapezoidal garden sections almost equal in size (Fig. 5). The main longitudinal promenade is almost 200 metres long.40 The width in front of the building is 43 metres, and about 30 metres in the remaining parts.
As-built condition of alameda reveals a slight deviation from the originally planned direction of alameda (Figs. 4 and 6). The as-built alameda is about ten metres shorter in front of the building, since the building was not annexed in accordance with Maximilian’s design.41 Alameda was adapted to the existing natural features of the island - topography, vegetation cover and materials used in Dubrovnik. The field survey and the analysis of the historical photographs (for instance, Fig. 13) show that, although the promenades of alameda in Spanish examples were laid linearly, the construction of the Lokrum alameda was not consistent with this concept. Namely, on several locations along the promenades there was a certain deflection in order to preserve the existing high vegetation, such as the pine trees (Pinus halepensis) planted back at the time of the Benedictines. Maximilian clearly had an intention to simply use the typological character of alameda, and not to literally copy-paste the examples that he saw.
7 Crosssections of the Lokrum alameda
8 Weekly report of the gardener Joseph Laube on the works on the Lokrum alameda, 17 January 1863
8. Tjedno izvješće vrtlara Josepha Laubea o radovima na lokrumskoj alamedi, 17. siječanj 1863.
The plan of the island dated in 1860 (Fig. 4) does not include the promenades. Therefore, we concluded that the promenades were traced during the construction, depending on the topographic characteristics. The slightly altered path leading from the Portoč harbour to the monastery building will become the main walkway of the Lokrum alameda (Figs. 6, 7, 13 and 14).42 This is the oldest path on the island, traced long ago in the 11th century.43 During his visit to Lokrum on 17 November 1859, Maximilian wrote that this was a paved path.44
Historical photographs, data from the original bills of quantities drafted by the gardener Joseph Laube (Fig. 11), as well as the analysis of the surface cover, show that two different approaches to landscaping were applied. A decorative parterre garden was constructed along the front of Maximilian’s residence (former monastery) (Figs. 9-11), while in the remaining south-eastern part - the promenades and garden fields were constructed in the natural Maquis shrubland (Figs. 5, 7, 13).
Parterre gardens of alameda - A historicistic parterre garden with the elements of the gardenesque style (Figs. 9-11) was constructed in front of the building.45 The main path of the alameda that marked the north rim of the parterre garden, was passing in front of the building. Maximilian’s gardener Joseph Laube wrote that Maximilian’s personal wish was to cover the walkways with fine sand.46 Historical photographs show that all the walkways in the immediate vicinity of Maximilian’s residence were covered in sand, i.e. fine gravel.
A drawing by Anton Perko (1833-1906) from 1880 (Fig. 9) used for landscaping the par-
terre garden (Garten Parterre) in front of the building has been preserved.47 This type of design for a parterre garden with four square fields and a circular motif at the centre cannot be recognised on the terrain today. The circular motif (Fig. 11) was planned at the centre of the building, in the middle of the new front façade that has never been constructed, with an entrance into Maximilian’s residence, according to the earlier mentioned designs of Segendschmid and Hofmann.
The drawing by Perko includes a detailed account of the parterre gardens, but not the other garden fields of alameda. When comparing this drawing of the parterre (Fig. 9) and the photography from the 1870ies (Figs. 10) one can recognise the locations of the plants visible on the photographs.
According to the reports of the court gardener Joseph Laube, the works in the area of alameda took place from March 1861 to April 1863. During summer seasons, the works involved 13 to 20 persons on the daily basis (Fig. 8).48 The conditions of an exceptionally arid climate in the summer period,49 combined with the invasive natural vegetation in the surroundings, required additional works of watering, weeding and supplementary
42 Cadastral survey and technical reambulation conducted in 1876, shows that Maximilian traced the main walkway (cadastral plot 2290 Tronche strada che conduce al convento Lacroma) slightly more towards the north in the part of the harbour, which was conditioned with the new pier that he built in 1863.
43 Šišić, 2001: 409
44 ”A paved road among the evergreen bushes, lead us to the Benedictine Abbey, a large, grey and ancient building of rectangular shape, our future abode…”. [Maximilian I., 1868: 290, translated to Croatian by Ivana Bratoš]
45 In reference to the gardenesque style, compare with the note no. 8. Exotic plants in the garden fields framed by boxwood shrubs can be recognised in the photograph (imported from other continents), such as: Dracene sp., Cordyline sp., Yucca recurvifolia and jew (Taxuss baccata ‘Fastigiata’), but also the indigenous plants such as the Mediterranean cypress (Cupressus sempervirens ‘Pyramidalis’), Cineraria maritima and the common myrtle (Myrtus communis).
46 ”...der Wunsch der Kaiserlicher Hochzeit für Wege mit weissen feinen sand zu bestranen”. From the letter written by Joseph Laube to Maximilian’s chief treasurer Jakov Kuhačević on 30 April 1861. [Archivio di Stato di Trieste, Aministrazione Castello di Miramare (1851-1930), N. 31, f 75. Documentazione contabile della cassa della Archiduchessa 1861-1862, nn. 373-1233]
47 Anton Perko (1833-1905) was a marine officer, court painter - mannerist. At the time of the heir-apparent Rudolf, he was appointed the island governor for a certain period. Perko made a series of drawings inspired by Lokrum and the area around Dubrovnik.
48 Joseph Laube was accused of wasteful use of money. This was recorded by Maximilian’s chamberlain and treasurer Jakov Kuhačević (Jacob Kuchacevich), mentioning that Maximilian was upset about the total cost of the works. In his letter to Laube dated 21 May 1861, Kuhačević wrote: ”His Imperial Highness is very upset about the excess spending for Alameda, since, instead of 200 f it now costs 280 f, and the white sand costs even 360 f, which is about 160 f more, and almost twice as high as the initial plan.” [Archivio di Stato di Trieste, op.cit., nn. 373-1233]
planting. There is no source of water on the island, so the water was shipped by boats in the summer seasons.50 During his visit in April 1963, Visiani mentioned that the plants in front of the monastery grow weaker in spite of being protected from the winds and receiving sufficient sunlight.51 Today’s design of the parterre gardens was changed in relation to their historical design in both, layout and vegetation (Fig. 12).52
Plantations of Alameda - Lokrum is covered in thick forest and Maquis vegetation.53 The Maquis shrubland prevails in the southeast part of the island.54 The pyramid cypress (Cupressus sempervirens ‘Pyramidalis’) and Aleppo pine (Pinus halepensis) (Fig. 14).55 were planted in accordance with the plan. Numerous cypress trees were planted for the purpose of wind protection, but also in order to create a romantic atmosphere. The gardener Laube mentioned that 50 cypress trees were planted in January 1861 in front of the residence.56 By visiting the terrain today, one can estimate that over 60% of plants are indigenous. Many among them were planted, such as the strawberry tree (Arbutus unedo), as stated in the weekly report drafted by the gardener Laube in 1863 (Fig. 8). The archive
49 In this sense, the arid characteristics refer primarily to the period of warm summer seasons in Dubrovnik area, without precipitation, which is especially relevant for Lokrum, which has no sources of drinking water. This problem of the lack of water was addressed by the renaissance authors such as Serafino Razzi. In Maximilian’s period the cisterns dating from the times of the Benedictines were rebuilt, a new large water tank was built on the south side below the Fort Royal, including the so-called Charlotte’s well and a cistern in front of Portoč, but in spite of that, the water had to be shipped by vessels during the summer months.
50 Archivio di Stato di Trieste, op.cit., 1863, nn 1-69
51 Visiani, 1863: 12
52 Among the original plantations, only Yucca recurvifolia survived due to its resistance to drought and other ecological conditions.
53 Two associations prevail: Querco ilicis-Pinetum halepensis, Myrto communis-Quercetum ilicis and Fraxino orni-Quercetum ilicis. [Dolina, Jasprica, 2015: 27-30]
54 Maquis shrubs primarily include the following species: meadowsweet (Viburnum tinus), pistachio (Pistacie lentiscus), mock privet (Phylirea latifolia), Italian buckthorn (Rhamnus alaternus), laurel (Laurus nobilis), laurustinus (Viburnum tinus), tree heath (Erica arborea) and sporadically, manna ash (Fraxinus ornus).
55 Cypress trees were planted according to the plan by Maximilian’s gardeners, while the Aleppo pine and Stone pine in the south part of the island were planted in line with the plan already at the time of the Benedictines, as well as the protection from the direct view from the open sea, including the protection of agricultural land from the salt sediment and high winds.
56 Archivio di Stato di Trieste, op.cit. 1861-1862, nn. 3731233
57 Weekly list / Wochenliste, 17 January 1863 ”Über die Arbeiter welche vom 12 ten bis 17 ten Jänner bei Herrichten der Wege und beim nachpflanzen der Arbutus auf der Alameda und bei Herrichten der Baumschule verwendet wurden.” [Archivio di Stato di Trieste, op. cit., 1861-1862, nn. 373-1233]
58 Visiani, 1863: 11
documents confirm that in 1863, the island had a tree nursery.57 The autochthonous vegetation had a role of protecting the introduced exotic plants from the wind and salt sediment, particularly in winter months (Fig. 13).
The archived documents, especially the weekly gardener’s report, show that Maximilian wished to introduce the exotic plants into the natural autochthonous vegetation. Visiani wrote that Maximilian’s intention was to give the entire park area the character of natural wilderness.58 Historical photographs and sources show that auraucarias and even sequoias were once planted in this area.
The concept of planting exotic plants within the indigenous vegetation was also used in the forest park Šijana near Pula, where the exotic trees were introduced in the natural forest stand of downy oak, white hornbeam and holm oak, exactly at the time of the Austrian rule (the forest was called Kaiserwald), starting from the 1860ties. However, apart from Lokrum, there is no other location on the east Adriatic coast, where the Spanish
vicinity of
landscaping-urbanistic form of alameda had been constructed.
point-like manner, in line with the romantic gardenesque style.
Fig. 11 View of the part of alameda with the circular shapes in front of the residence, late 19th/early 20th century
Sl. 11. Prikaz dijela alamede s kružnim likovima ispred pročelja rezidencije, kraj 19. st./poč. 20. st.
Fig. 12 Garden area in front of the residence, 2019 Sl. 12. Vrtni prostori ispred pročelja rezidencije, 2019.
Park equipment of alameda - Spanish alamedas included the equipment such as the benches, sculptures and fountains, while the starting and the ending points of walkways were often emphasised by pillars with sculptures or with a lovely panoramic view. None of these were preserved on Lokrum. The end of the Lokrum alameda is today inarticulate. The only remnant is a cistern with a pedestal of the former water pump on the great plateau. Immediately adjacent to Maximilian’s residence there used to be a widening with a stone table, which apparently used to be Maximilian’s favourite sitting spot (Fig. 14).59 The field works conducted in the upper part of the access walkway resulted in finding the original travertine curbs from the age of Maximilian. The most of the curbs on the other walkways were dated more recently and include different types and qualities of curbs.
At first it seemed impossible to compare the Spanish alamedas with the Lokrum alameda. Lokrum is an island, distant from the urban environment of Dubrovnik, and has very distinguished natural characteristics, unlike alamedas which are the public landscaped urban areas typical of the cities in Spain and South America. Therefore, the Lokrum alameda is essentially different from all Spanish examples.
The analysis of historical maps and archived documents show that Maximilian and his engineers followed two basic landscaping principles: 1 - Intensively cultivated decorative parterre garden in front of Maximilian’s residence (former monastery) and 2 - Extensively cultivated garden with promenades towards the Portoč harbour, along which an environment similar to the original Mediterranean forest and Maquis was formed, and where the exotic plants were introduced in a
The idea of designing a parterre decorative garden arises from the intention of creating an attractive patio to Maximilian’s residence on the Lokrum island, which significantly changed the earlier character of the landscape - former agricultural landscape was reshaped into a residential one, as appropriate for the residence of the Archduke and the later Emperor.
Enthusiastic about the Spanish examples, Maximilian wished to construct a pleasant walkway. The conceived alameda was facing east and therefore was ideal for taking walks in the shade on warm summer days. The Lokrum walkway was conceived as a public space, as a location of encounters, having in mind Maximilian’s social awareness and his tendency to make his parks and residences open to the public. In that sense, there is a well-known idea on opening a museum in the Miramar castle60, and long before that, on giving the park Maxing to the dwellers of the Hietzing quarter.61 Unlike the Lokrum alameda as a representative access walkway open to the public, the gardens in the west part of Maximilian’s estate were of an intimate character and fenced, and could not have been accessed without permission.
On the island of Lokrum, Maximilian fulfilled his landscaping-botanical affinities and interests. His architectural, planning and urbanis-
59 Hirc, 1905: 661
60 Anders, 2016: 31
61 Riedl-Dorn, 1992: 3-153
62 Among the projects of urban transformation in Mexico City, Maximilian planned an avenue connecting the city with the Capultepec palace, he planned construction of fishponds and parks at Plaza Mayor, and he also planned to extend the Alameda in Mexico City, which has been his original idea. The avenue used to be called Calzada de los Emperadores, and today it is called Paseo de la Reforma More details: Drewes, 2000: 159
The access to the Miramar residence and park in vicinity of Trieste, was designed (architect Giuseppe Giuliuzzi) as an impressive, about half a kilometre long, representative access - walkway, with passages through rocks and double-rows of holly oak (Quercus ilex) on both sides. More details: Anders, 2009.
tic affinities will be fulfilled after becoming the Emperor of Mexico, when he faced his architects with an urbanistic programme involving the reconstruction of streets, parks, squares and infrastructure systems (water supply system and drainage), having a holistic perception of the city and thinking about the overall improvement of the hygiene-sanitary standards in the cities. Due to the short duration of his empire, but also because of financial reasons, a vast majority of such projects has not been implemented.62
The Lokrum alameda should be viewed in the context of Maximilian’s works on planning and constructing walkways in the cities, but also as a special and valuable example of introducing the ”imported” urbanistic-landscaping typological form into the natural environment of the island of Lokrum. At the same time, the non-indigenous concept has been adapted to the topographic and other indigenous features, thus creating an atypical model which was recently recognised as a valuable cultural landscape.
This paper is the first one to interpret the manner in which the large area in front of Maximilian’s residence on Lokrum has been conceived and constructed. On the basis of analysing the original records from the relevant period, this paper indisputably determines that the construction of the Lokrum alamede has been Maximilian’s idea. Although the Lokrum walkway was inspired by a specific type of Spanish walkways known under the name of alameda, it has been
adapted to the island of Lokrum and to the local context by cultivating and planting shrub-like indigenous species, and by adapting the walkways to the existing topography and the existing vegetation of tall trees.
Maximilian wished to join several functions in this space: to use the parterre garden in front of the residence to enhance and beautify his place of residence, to enable the visitors of the island to take a walk in the shade of the tall trees between the residence and the small harbour, but also to investigate the adaptation of the exotic plants in the shelter of indigenous plantations. As a connoisseur of the Spanish cities and parks, Maximilian chose the form of alameda as the most appropriate one to consolidate all of these goals.
[Translated by „Ekonomik agencija d.o.o.”, Dubrovnik]
Fig. 13 Access walkway and gardens with introduced vegetation, around 1870 Sl. 13. Pristupna šetnica i vrtovi s unesenom vegetacijom, oko 1870.
Fig. 14 Access walkway with widening for Maximilian’s table in front of his residence, photographer Alois Beer, 18781889
Sl. 14. Pristupna šetnica s proširenjem za Maksimilijanov stol ispred Maksimilijanove rezidencije, fotograf Alois Beer, 1878.1889.
1. Adamović, L. (1911), Die Pflanzenwelt Dalmatiens, Verlag von dr Werner Klinkhardt, Leipzig; https://doi.org/10.5962/bhl.title.9966
2. Albardonedo Freire, A.J. (2002), El urbanismo de Sevilla durante el reinado de Felipe II., Guadalquivir Ediciones, Sevilla
3. Anders, F. (2009), Von Schönbrunn und Miramar nach Mexiko, Leben und Wirken des Erzherzog-Kaisers Ferdinand Maximilian, Akademische Druck, Verlagsanstalt, Graz
4. Anders, F. (2016), Die Schloss-und Gartenprojekte des Erzherzogs Ferdinand Maximilian (1832-1867), Klosterneuburg
5. Arnold, Z. (1938), Slike iz vrtova Dalmacije, Parkovi na Lokrumu i Lopudu, ”Naš vrt”, 5 (3-4): 49-55, Zagreb
6. Brailo N. (2002), Vrtovi u sklopu Maksimilijanovog ljetnikovca na otoku Lokrumu, ”Agronomski glasnik”, 64 (1-2): 87-109, Zagreb
7. Čorak, Ž. (1989), Lokrum u srednjoj Europi, in: Otok Lokrum [ed. Meštrov, M.], Hrvatsko ekološko društvo, 207-211, Zagreb
8. Derossi, Z. (1996), U susret 300. godišnjici rođenja A.M. Kuhačevića, „Senjski zbornik” 23 (1): 197-208, Senj
9. Dolina, K.; Jasprica, N. (2015), Botanički vrt Instituta za more i priobalje Sveučilišta u Dubrovniku, ”Priroda”, 105 (1045 /5-6/): 27-30, Zagreb
10. Drewes, M. (2000), Otra aproximación a Carl Gangolf Kaiser (1837-1895), arquitecto de la corte del emperador Maksimiliano, ”Anales del Instituto de investigaciones estéticas”, 22 (77): 151-167, México; https://doi.org/10.22201/iie. 18703062e.2000.77.1949
11. Durán Montero, M.A. (1985), La Alameda de los Descalzos de Lima y su Relación con las de Hércules de Sevilla y la del Prado de Valladolid, in: Andalucía y América en el siglo XVII, Actas de lasIII Jornadas de Andalucía y América vol 2 [eds. Torres Ramírez, B.; Hernández, P.], Consejo Superior de Investigaciones Científicas, CSIC, Escuela de Estudios Hispanoamericanos : Universidad Hispanoamericana Santa María de La Rábida, 171-182, Sevilla
12. Hirc, D. (1905), Prirodni zemljopis Hrvatske, Antun Scholz, Zagreb
13. Kuničić, P. (1897), Lokrum, Zemaljska štamparija, Sarajevo
14. Lonza, N.; Šoljić, A.; Šundrica, Z.; Veselić, I. (2002), Liber Statutorum Civitatis Ragusii, State Archive in Dubrovnik, Dubrovnik
15. Lučić, J. (1990), Iz prošlosti dubrovačkog kraja u doba Republike, „Dubrovnik”, Library „d”, book 14, Magazine Dubrovnik, Dubrovnik
16. Marić, M.; Obad Šćitaroci, M. (2018), Gardens of the Mexican Emperor Ferdinand Maximilian
Joseph I of Habsburg on the Island of Lokrum near Dubrovnik - accomplished ideas and projects, Studies in the History of Gardens & Designed Landscapes, Published online: 29 Nov 2018.; https://doi.org/10.1080/14601176.2018. 1546489
17. Maximilian I. Emperor of Mexico (1868), Recollections of My Life, Vol. I, Richard Bentley, London
18. Maximilian I. Emperor of Mexico (1868), Recollections of My Life, Vol. II, Richard Bentley, London
19. Maximilian I. Emperor of Mexico (1868), Recollections of My Life, Vol. III, Richard Bentley, London
20. Navarro Burgos, M. (2013), La contundente Alameda del Tajo de la Ciudad de Ronda, Más de dos siglos de un bien patrimonial, ”Takurnna”, 1 (3): 315-348, Ronda (Málaga)
21. Ničetić, A. (2008), Lokrum, self-published, Dubrovnik
22. Portilla, A. (1864), De Miramar a Mexico. Viaje del Emperador Maximiliano y de la Emperatriz Carlota, desde su Palacio de Miramar cerca de Trieste, hasta la capital del imperio mexicano, con una relacion de los festejos publicos con que fueron obsequiados au Veracruz, Cordoba, Orizaba, Puebla, Mexico, y en las demas poblaciones del transito, Imprenta de J. Bernardo Aburto, Orizaba
23. Poscharsky, G.A. (1896), Flora von Kroatien und Dalmatien, Buchdruckerei von Arthur Scliönfeld, Dresden
24. Recio, Á.M. (2015), Alamedas, paseos y carruajes: función y significación social en Españay América (siglos XVI-XIX), ”Anuario de Estudios Americanos”, 72 (2): 515-543, Sevilla; https:// doi.org/10.3989/aeamer.2015.2.05
25. Riedl-Dorn, C. (1992), Zur Naturkundlichen Entdeckung Amerikas: Blumen eines Kaisers- Maximilian von Mexiko und seine Brasilienexpedition 1859-1860 - Kataloge des OÖ. Landesmuseums, 3-153, Linz
26. Skok, P. (1950), Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima, Toponomastička ispitivanja, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb
27. Skurla, S. (1876), Ragusa, Cenni storici, Tipografia Sociale, Zagreb
28. Šišić, B. (2001), The Gardens of the Benedictine Abbey on the Island of Lokrum, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 39: 397-426, Dubrovnik
29. Visiani, R. (1863), Sulla vegetazione e sul clima Dell Isola di Lacroma in Dalmazia, Coen, Trieste
30. Warsberg, A. (1903), Dalmatien: Tagebuchblätter aus dem Nachlasse, Wien
Izvori
Archive Sources
Arhivski izvori
1. Archivio di Stato di Trieste, Via La Marmora 17, Trieste, Italy [ASTS], Aministrazione Castello di Miramare (1851-1930), N. 31, f 75. Documentazione contabile della cassa della Archiduchessa 1861-1862, nn. 373-1233 [ASTS]
2. Archivio di Stato di Trieste, Via La Marmora 17, Trieste, Italy [ASTS] Aministrazione Castello di Miramare (1851-1930), N. 33, f 76. Documentazione contabile della cassa delli Arciduchi, 1863, nn 1-69 [ASTS]
3. State Archive in Zadar, Ul. Ruđera Boškovića 1, 23000 Zadar, Croatia [DAZD], Department for cadastral survey (AZt-1823-1839) [HR-DAZD-382]
4. Österreichische Nationalbibliothek, Bildarchiv Austria, Josefsplatz 1, Vienna, Austria [ÖNB]
5. State Archive Dubrovnik, Ul. Svetog Dominika 1, Dubrovnik, Croatia [HR-DADU]
6. Haus-, Hof- und Staatsarchiv, Minoritenplatz 1, A-1010 Wien [ÖSTA]
Internet Sources
Internetski izvori
1. http://www.wordreference.com/es/en/translation.asp?spen=alameda [15.3.2019.]
2. https://www.merriam-webster.com/dictionary /alameda [15.3.2019.]
3. https://www.dictionary.com/browse/alameda [15.3.2019.]
4. https://en.oxforddictionaries.com/definition/ alameda [15.3.2019.]
5. http://www.alamedacentral.cdmx.gob.mx/en/ historia.html, http://en.mxcity.mx/2017/01/latin-americas-favorite/, https://www.bryantlibrary.org/local-history-v15-172/from-the-bryantroom/158-wc-bryant-and-the-origins-of-central -park [1.3.2019.]
6. https://jardinesdelaoliva.wordpress.com/tag/ salon-de-cristina/ [10.4.2019.]
7. http://www.alamedacentral.cdmx.gob.mx/en/ historia.html [1.3.2019.]
8. https://www.bryantlibrary.org/local-historyv15-172/from-the-bryant-room/158-wc-bryantand-the-origins-of-central-park [1.3.2019.]
Illustration Sources
Izvori ilustracija
Fig. 1 V. Prkačin, M. Marić, 2019
Fig. 2 De Visiani, 1863
Fig. 3 https://jardinesdelaoliva.wordpress.com /tag/salon-de-cristina/ [10.4.2019.]
Fig. 4 ÖNB, Sign. +Z210707905
Figs. 5, 7 Authors
Fig. 6 DAZD
Fig. 8 Archivio di Stato di Trieste
Fig. 9 Private collection of Hilda Tetsis
Fig. 10 Photo: Francesco Laforest, ÖNB, Sign. 125 69566-Pk 5027
Fig. 11 Private collection of Eduard Šuljak
Fig. 12 M. Marić
Fig. 13 ÖNB, Sign. Pk 1864-0065
Fig. 14 ÖNB, Sign. Pk 2898-0020
Summary Sažetak
Lokrumsko šetalište - alameda
Članak objašnjava ideju, projekt i izvedbu šetališta na otoku Lokrumu kao dijela lokrumskoga perivoja, za podizanje kojeg je zaslužan nadvojvoda Ferdinand Maksimilijan Josip Marija Habsburg-Lothringen (1832.-1867.), poslije meksički car, brat austrijskoga cara i ugarskohrvatskoga kralja Franje Josipa I. (1830.-1916.). Maksimilijan je napravio pejsažno uređenje otoka Lokruma u prvim godinama vlasništva nad otokom, između 1859. i 1863. godine. Tema su ovoga članka pristupni vrtovi povezani trima uzdužnim šetnicama s nekoliko poprečnih koje vode od lučice Portoč do pročelja Maksimilijanove rezidencije (nekadašnji benediktinski samostan), u ukupnoj površini od oko 6000 m2. Taj prostor Maksimilijan naziva Alameda po uzoru na slična gradska šetališta u španjolskim gradovima gdje se javlja taj specifični oblik perivojne arhitekture, koje je na jugu Španjolske Maksimilijan rado posjećivao, a o čemu je ostavio brojne opise.
Nacrti i zapisi iz sredine 19. stoljeća pokazuju da je lokrumska alameda bila autentična Maksimilijanova ideja. U radu se prvi put tumače tipični elementi lokrumske alamede. Interpretira se skica partera koji je sastavni dio pristupnih vrtova, ispred pročelja rezidencije/samostana, slikara Antona Perka. Objavljuju se arhivski podatci iz troškovnika radova koje potpisuje tadašnji dvorski vrtlar na otoku Joseph Laube, u čije se vrijeme alameda izvodi. Istraživanje je provedeno na temelju grafičke građe pohranjene u Nacionalnoj knjižnici u Beču i arhivskih troškovnika pohranjenih u Državnom arhivu u Trstu, a korištena je privatna zbirka slika Antona Perka, kao i brojne povijesne razglednice i fotografije. Provedeni su i terenski izvidi. Prema austrijskom katastru iz 1837. godine prostor na kojem će Maksimilijan izvesti alamedu, lokrumsko šetalište, bio je poljodjelskog karaktera - pašnjak s voćkama. Na planu Lokruma iz 1860. godine uočavamo neorenesansni parter zapadno od zgrade, a u razrušenome romaničkom klaustru planiran je romantičarski pejsažni vrt. Prostor lokrumske alamede obilježen je tek u obliku površine - velika
pravokutna površina duž istočnoga pročelja zgrade s ljevkastim suženjem prema Portoču, ukupne površine na nacrtu približno 5702 m2 . Lokrumsku alamedu danas čine tri uzdužne šetnice koje se pružaju usporedno s pročeljem Maksimilijanove rezidencije sve do Portoča i osam pravocrtnih poprečnih sporednih šetnica koje formiraju nepravilna pravokutna ili trapezna vrtna polja približnih veličina. Glavna je uzdužna šetnica približno 200 metara duljine. Širina ispred pročelja zgrade jest 43 metra, a u ostalom dijelu 30-ak metara. Povijesne fotografije, podatci iz izvornih troškovnika radova vrtlara Josepha Laubea, kao i analiza površinskog pokrova, pokazuju da su bila primijenjena dva različita pristupa uređenja. Duž pročelja Maksimilijanove rezidencije bio je izveden uresni parterni vrt, a u ostalomu jugoistočnom dijelu - šetnice i vrtna polja izvedeni su kroz prirodnu makiju. Analizom povijesnih karata i arhivskih dokumenata zaključuje se da su Maksimilijan i njegovi inženjeri slijedili dva temeljna načela uređenja Lokruma: 1 - intenzivno njegovan uresni parterni vrt ispred pročelja Maksimilijanove rezidencije i 2 - ekstenzivno njegovan vrt sa šetnicama do lučice Portoč, uzduž kojih se oblikovao ambijent sličan izvornoj mediteranskoj šumi i makiji, gdje se točkasto unosilo egzotično bilje, u skladu s romantičarskim stilom perivojne arhitekture. Ideja oblikovanja parternoga uresnog vrta proizlazi iz namjere da se uspostavi atraktivan predvrt lokrumskoj Maksimilijanovoj rezidenciji, čime se značajno mijenja dotadašnji karakter pejsažnog okruženja - dotadašnji agrikulturni krajolik preoblikuje se u rezidencijalni.
Oduševljen španjolskim primjerima, Maksimilijan je želio podići ugodno šetalište. Zamišljena alameda bila je okrenuta prema istoku i zbog toga idealna za šetnje u hladovini za toplih ljetnih dana. Lokrumsko šetalište bilo je zamišljeno kao javni prostor, kao mjesto susreta, s obzirom na Maksimilijanovu socijalnu osviještenost i sklonost otvaranju svojih perivoja i rezidencija stanovništvu. U tome smislu poznata je ideja o uređenju muzeja u
dvorcu Miramare u Trstu. Nasuprot lokrumskoj alamedi kao reprezentativnom javnomu pristupnom šetalištu, vrtovi na zapadu Maksimilijanove rezidencije bili su intimnoga karaktera i ograđeni, pa se u njih nije moglo pristupiti bez dopuštenja. Maksimilijan je na Lokrumu ostvario svoje pejsažno-botaničke sklonosti i interes. Svoje arhitektonske, pejsažne i urbanističke sklonosti izrazit će nakon što će postati car Meksika, kada pred svoje arhitekte postavlja urbanistički program koji je uključivao obnovu ulica, parkova, trgova i infrastrukturnih sustava (vodovoda i odvodnje), gledajući grad cjelovito i razmišljajući o općem poboljšanju higijensko-sanitarnoga standarda gradova. Zbog kratkoće trajanja carstva, ali i iz financijskih razloga, velika većina takvih projekata nije izvedena.
Lokrumsku alamedu potrebno je promatrati u kontekstu Maksimilijanova opusa planiranja i uređenja šetališta u gradovima, ali i kao osobit i vrijedan primjer unošenja ‘uvezenoga’ urbanističkopejsažnog tipološkog oblika u prirodni otočni ambijent otoka Lokruma. Pritom se neautohtoni koncept prilagođavao topografskim i drugim autohtonim obilježjima, čime je ostvaren netipičan model koji je u novije doba prepoznat kao vrijedan kulturni krajolik.
Ovaj rad prvi put tumači kako je veliki prostor ispred Maksimilijanove lokrumske rezidencije bio zamišljen i izveden. Nedvojbeno je utvrđeno da je to bila Maksimilijanova zamisao. Iako je lokrumsko šetalište inspirirano specifičnim tipom španjolskih šetališta, ono je bilo prilagođeno Lokrumu i lokalnom kontekstu. Maksimilijan je želio spojiti nekoliko funkcija u tome prostoru: parternim vrtom ispred rezidencije uljepšati prostor boravka, omogućiti šetnju posjetiteljima otoka u hladovini visokih stabala između rezidencije i lučice, ali i istraživati prilagodbu egzotičnoga bilja u okrilju autohtonih nasada. Kao poznavatelju španjolskih gradova i perivoja, forma alamede činila mu se najprimjerenijom u objedinjavanju svih tih ciljeva.
Biographies
Biografije
mArA mArić, Ph.D., assistant professor, graduate engineer of agriculture, has graduated on the Faculty of Agronomy (programme of Landscape Architecture), and acquired a PhD in Architecture from the Zagreb University Faculty of Architecture. Prof. mlADen obAD ŠćitAroci, Ph.D., F.C.A is a full professor at the Faculty of Architecture and Faculty of Forestry at Zagreb University. His area of scientific interest includes restoration of cultural heritage, history of landscape architecture and urban heritage. [www.scitaroci.hr]
Doc. dr.sc. mArA mArić, dipl.ing.agr., diplomirala je na Agronomskom fakultetu (smjer Krajobrazno uređenje), a doktorirala na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radi u Zavodu za mediteranske kulture Sveučilišta u Dubrovniku. Akademik mlADen obAD ŠćitAroci redoviti je profesor Arhitektonskog i Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Područje znanstvenog interesa: obnova kulturnog naslijeđa, povijest perivojne arhitekture, urbano naslijeđe. [www.scitaroci.hr]
Sl. 1. Split početkom pedesetih godina s naznačenom izgradnjom u razdoblju 1945.1951.: 1 - stambene prizemnice na Tablama, 2 - stambene prizemnice u Špinutu, 3 - stambene prizemnice u Mitničkoj ulici, 4 - stambene jednokatnice na Bačvicama, 5 - radnička kolonija na Putu Brodarice, 6 - lokacija Baze za iseljenike povratnike, 7 - stambene zgrade u Rendićevoj ulici, 8 - stambene zgrade u Njegoševoj ulici, 9a - stambene interpolacije u Lovretskoj ulici, 9b - stambena interpolacija u Klarinoj ulici, 10 - stambena zgrada s mliječnom kuhinjom u Biankinijevoj ulici, 11 - stambeno naselje u Poljudu Fig. 1 Split in the early 1950s with marked building construction between 1945 and 1951: 1 - singlestorey houses in Table, 2 - singlestorey houses in Špinut, 3 - singlestorey houses in Mitnička street, 4 - twostorey houses on Bačvice, 5 - workers’ residential development on Put Brodarice, 6 - the site of the Base for returning emigrants, 7 - residential buildings in Rendićeva st., 8 - residential buildings in Njegoševa st., 9a - infill housing in Lovretska st., 9b - infill housing in Klarina st., 10 - apartment block with a dairy kitchen in Biankinijeva st., 11 - residential development in Poljud
Sanja Matijević Barčot
Sveučilište u Splitu Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije HR - 21000 Split, Matice hrvatske 15 sanja.matijevic@gradst.hr
Izvorni znanstveni članak https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).5
UDK 728:11 (497.5 Split) ”19”
Tehničke znanosti / Arhitektura i urbanizam
2.01.04. - Povijest i teorija arhitekture i zaštita graditeljskog naslijeđa Članak primljen / prihvaćen: 18. 9. 2018. / 17. 6. 2019.
University of Split Faculty of Civil Engineering, Architecture and Geodesy Croatia - 21000 Split, Matice hrvatske 15 sanja.matijevic@gradst.hr
Original Scientific Paper https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).5
UDC 728:11 (497.5 Split) ”19” Technical Sciences / Architecture and Urban Planning 2.01.04. - History and Theory of Architecture and Preservation of the Built Heritage Article Received / Accepted: 18. 9. 2018. / 17. 6. 2019.
Lukšić, Zlatibor
Split stanogradnja Vesanović, Dinko 1945.1951.
Članak istražuje temu stanogradnje u neposrednom poslijeratnom razdoblju u lokalnom kontekstu Splita. Donoseći prikaz ideja, projekata i realizacija karakterističnih stambenih tipologija toga vremena, paralelno s legislativnim, financijskim i organizacijskim okvirom stambene izgradnje, u članku se ukazuje na snažan utjecaj centralizacijskih procesa provođenih u sklopu širih društveno-političkih promjena na stanogradnju i njene konačne arhitektonske materijalizacije.
Lukšić, Zlatibor Split
housing construction Vesanović, Dinko 19451951
This article explores housing construction in Split immediately after the end of World War Two. It looks into the concepts, projects and realizations of the typical residential architecture of the period as well as the legislative, financial, and organizational framework for the regulation of housing construction. It draws attention to the centralization processes and their strong influence on housing construction and architectural production in the context of broader social and political changes.
doseljavanje u gradove potaknuto poslijeratnim procesima industrijalizacije stvorilo je nepodnošljiv pritisak na, u ratu značajno porušen, postojeći fond dostupnih stanova. Stambena kriza bila je jedna od ključnih problema s kojim se susrelo novo socijalističko društvo. Naglašeno društveno-političko značenje stambenog pitanja tijekom sljedećih će desetljeća posljedično iznjedriti kompleksne društveno organizirane modele stanogradnje. U slučaju Splita ti će modeli postati ključni alat planirane izgradnje grada, manifestirajući se dvjema distinktivnim etapama njegova urbanoga razvoja, poznatim pod nazivima Split 2 i Split 3. Dosadašnja istraživanja poslijeratne splitske stambene arhitekture uglavnom se bave upravo problematikom tih dviju prostornih etapa, dakle pokrivaju razdoblja između pedesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada je lokalna stanogradnja bila najintenzivnija i kada je izgrađena većina njenih najreprezentativnijih primjera.1 Stambena arhitektura najranijeg razdoblja, neposrednog poslijeratnog perioda između 1945. i 1951.2, dosad nije u značajnoj mjeri bila u istraživačkom fokusu, premda su premise i izvori većine generalnih postavki kasnijih društveno organiziranih modela, koji će dovesti do buduće ekstenzivne stanogradnje, postavljene upravo u tom ključnom razdoblju.3
Arhitekt Neven Šegvić, jedan od ključnih protagonista, taj period naziva „herojskim” i ocjenjuje da obiluje „značajnim graditeljskim
rezultatima”.4 No istovremeno, prisjećajući se tadašnjih uvjeta u kojima su arhitekti stvarali, zaključuje da je arhitekt tada bio dio „društvene mašinerije”, njegovo je djelovanje ovisno o „općem planiranju”, a „njegov osobni interes, stvaralački zanos podvrgnut uredskim principima”.5
Intrigirano Šegvićevom tezom, ovo istraživanje uzima za cilj rekonstruirati uvjete arhitektonskog djelovanja o kojima on govori, a potom iznova propitati taj kreativni, stvaralački potencijal arhitekture u domeni stanogradnje. U prvome se dijelu članka stoga detektiraju i prikazuju svi oni elementi koji su potencijalno imali utjecaja na projektantske odluke, bilo posredno (administracija, metode financiranja stanogradnje, institucionalni i zakonodavni okvir, organizacija projektantske djelatnosti) ili neposredno (tehnologija izgradnje, stambeni normativi, stručni diskurs), kako bi se dao precizan okvir stvaralačkom procesu. Drugi dio članka donosi prikaz razvoja stambenih tipologija, u rasponu od ideja do konačnih arhitektonskih realizacija u Splitu. Cilj je istraživanja, fokusirajući se na lokalni kontekst, utvrditi potencijal i mogućnosti arhitekture kao stvaralačke discipline s duboko specifičnim i autonomnim alatima, unutar tako postavljenih okvira.
1 Neke od tema splitske poslijeratne stambene izgradnje mogu se pronaći unutar istraživanja sljedećih autora: Tušek, D. (1996.), Arhitektonski natječaji u Splitu 1945.1995., Građevinski fakultet u Splitu i Društvo arhitekata Splita, Split; Perković Jović, V. (2005.), Arhitekt Frano Gotovac, Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije, Split; Kukoč, V. (2010.), Razvoj Splita III od 1968. do 2009. godine, „Prostor”, 1 (39); 166-177, Zagreb.
2 Vremenski okvir istraživanja 1945.1951. s jedne strane definira završetak rata, a s druge strane godina završetka provođenja Prvoga petogodišnjeg plana (1947.1951.), temeljnog dokumenta upravljanja novouspostavljenom planskom privredom koji je imao odlučujući utjecaj na sve procese izgradnje novoga društva, pa tako i stanogradnju.
3 Istraživanje splitske stanogradnje u neposrednom poslijeratnom razdoblju dio je šireg istraživanja razvoja modela poslijeratne društveno organizirane stanogradnje obavljenog tijekom doktorskog studija na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u sklopu rada na disertaciji Utjecaj društveno organiziranih modela stambene izgradnje na arhitekturu Splita 1945.-1968., pod mentorstvom prof. dr.sc. Karin Šerman.
4 Šegvić, 1986: 119-120
5 Šegvić, 1986: 119-120
6 Bilandžić, 1999: 231-236
7 Investicije su se u proračunu dijelile na kapitalnu izgradnju i izgradnju društvenog standarda. Pod kapitalnu izgradnju pripadali su: industrija, poljoprivreda, građevinarstvo, saobraćaj, trgovina, a izgradnjom društvenog standarda smatrala se stambeno-komunalna i kulturno-socijalna izgradnja. [HR-DAST-NO, Zapisnik sjednice Izvršnoga gradskoga narodnog odbora od 15.9.1948.]
8 *** 1947.a: 4
9 HR-DAST-NO, Zapisnik sjednice Izvršnoga gradskoga narodnog odbora od 15.09.1948.
10 HR-DAST-NO, Zapisnik sjednice Gradskoga narodnog odbora od 19.02.1949.; *** 1949.b: 3
11 *** 1946.b: 4
uvjeti ArHiteKtonsKog DjelovAnjA: legislAtivni, FinAncijsKi i orgAnizAcijsKi oKvir stAmbene izgrADnje
conDitions For prActicing ArcHitecture: legislAtive, FinAnciAl, AnD orgAnizAtionAl FrAmeWorK For Housing construction
Promatrajući uvjete arhitektonskog djelovanja unutar širega društveno-političkog konteksta, pojam centralizacije nameće se kao ključan. Naime, baš kao i u ostalim socijalističkim zemljama koje su nakon rata preuzele sovjetski model upravljanja, poslijeratna uspostava socijalističkog društva u Jugoslaviji obilježena je upravo procesima centralizacije. Te procese odlikuje strukturiranje stroge hijerarhije upravljanja i donošenja odluka, u kojoj ključnu ulogu ima administrativni aparat, a okosnicu čini tzv. petogodišnji plan. Definiranjem zadataka u petogodišnjem planu, kao i praćenjem njegove provedbe, bavile su se planske komisije, upravna tijela koja su bila sastavni dio svake administrativne razine (republička, oblasna, kotarska, općinska).
Iako je centralno tijelo lokalnoga administrativnog aparata bio Gradski narodni odbor, planske su komisije definirale proračune i načine trošenje novca pa su sve odluke Gradskoga narodnog odbora morale biti usklađene s dokumentima planskih komisija. Tako su zapravo - od najviše, savezne do najniže, lokalne razine upravljanja - planske komisije bile stvarna tijela odlučivanja.6
Stanogradnja je pripadala pod investicije društvenog standarda.7 Prvi petogodišnji plan apostrofirao je važnost ulaganja u poboljšanje stambenih prilika i u tu svrhu odredio izgradnju čak 15 milijuna m2 novoga stambenog prostora, od čega je gotovo polovica otpadala na izgradnju stanova za radnike u industriji, rudarstvu i prometu.8
Financiranje - Ključni (i neko vrijeme jedini) investitor u stambenu izgradnju bio je Grad-
12 Bilandžić, 1999: 231-234
13 HR-DAST-NO, Zapisnik sjednice Izvršnoga gradskoga narodnog odbora od 21. i 22.12.1946.
14 Gradska Komisija za eksproprijaciju prvi je put formirana 1947. godine; od tada odluke eksproprijacije zemljišta za gradnju postaju redovne točke sjednica Izvršnoga gradskoga narodnog odbora. HR-DAST-NO, Zapisnik sjednice Gradskoga narodnog odbora od 25.07.1947.
15 HR-DAST-NO, Arhiv Narodnog odbora općine Split, Zapisnik sjednice Gradskoga narodnog odbora od 20.1. 1949.
16 HR-DAST-NO, Zapisnik sjednice Gradske narodne skupštine od 23.12.1945.
17 HR-DAST-NO, Zapisnik sjednice Izvršnoga gradskoga narodnog odbora od 19.11.1946.
18 HR-DAST-ONOD, Planska komisija, spisi, 1948.
ski narodni odbor. Ipak, to upravno tijelo nije moglo autonomno odlučivati o financiranju i izgradnji stambenih objekata jer su sve javne investicije bile definirane višim planom.9 Na temelju generalnog plana investicija, koji je donosila Planska komisija Hrvatske, svake se godine objavljivala Naredba o izvršenju plana građevinskih objekata koja je određivala koje investicije imaju prioritet. Kako je Prvi petogodišnji plan taj prioritet u pravilu davao tzv. kapitalnim investicijama, razvoju industrije i prometa, zapravo je maleni dio proračuna ostajao za stambenu izgradnju.10
Od 1946. godine dopušta se poduzećima da sami investiraju u izgradnju stanova za svoje radnike.11 No, i poduzeća kao samostalne investitore treba shvatiti uvjetno. Njihovi su proračuni i investicije također bili definirani višim planom, a bez odluke s viših političkih razina poduzeća nisu mogla raspolagati svojim novcem.12
Kada bi neko poduzeće na području grada htjelo graditi stanove za radnike, sa svojom bi inicijativom dolazilo pred Gradski narodni odbor, a po njenu prihvaćanju sve bi etape procesa koje prethode gradnji preuzimao Tehnički odjel Gradskoga narodnog odbora.13 Tehnički odjel određivao je lokaciju, definirao projektni program, izrađivao projekte i izdavao građevinske dozvole. Pitanje vlasništva nad zemljištem također je rješavala gradska administracija. Ono je, u pravilu, postupkom eksproprijacije postajalo državno.14
Od svih je poduzeća najznačajniji investitor u stanogradnju na splitskom području bilo splitsko brodogradilište. Brodogradnja je bila industrija od saveznoga značenja pa je kod svojih investicija imala financijsku potporu iz saveznog proračuna. Tijekom prvih poslijeratnih godina, kada još ne postoji razrađeni i organizirani model financiranja stambene izgradnje, to je činilo veliku razliku u odnosu na poduzeća koja su bila niže razine značenja (republičkoga ili lokalnoga).15
Organizacija i tehnologija gradnje - Ključni problemi izvođenja svih građevinskih radova u neposrednom poslijeratnom razdoblju bili su nedostatak građevnog materijala i nedostatak kvalificirane radne snage.16 Isprva je sav građevinski materijal koji je dolazio u grad nabavljao Gradski narodni odbor te ga je dalje raspoređivao po gradilištima. Jedan dio materijala dolazio je od porušenih građevina; Gradski narodni odbor otkupljivao ga je od njihovih vlasnika.17 Sav tako nabavljen materijal Gradska je planska komisija birokratskom temeljitošću knjižila u beskonačnim listama, od pojedine kante boje do vreće cementa, a na razini oblasti bio je popisan i sav građevinski inventar, prijevozna sredstva i građevinski strojevi koji su se također planski raspoređivali po gradilištima.18 Tehnički odjel Gradskoga narodnog odbora ne samo
da je odrađivao sve etape procesa koji prethode gradnji nego je neko vrijeme, dok nije formirano Gradsko građevno poduzeće, bio i izvođač svih građevinskih radova u Splitu.19 Kada su poduzeća sama počela investirati u stanove, za izvođenje radova angažirali su vlastite radnike, a dio radova izvođen je i u sklopu radnih akcija, uz pomoć volontera.20 Tehnologija izgradnje bila je vrlo primitivna (Sl. 2.), ali, opet, vrlo strogo propisana. S argumentom racionalizacije upotrebe materijala i radne snage konstantno su dolazile uredbe koje su se ticale tehničkih rješenja gradnje i obveze korištenja određenih materijala i vrsta zidova. Primjerice, Rješenje Ministarstva građevina NRH iz 1948. godine propisalo je da se umjesto opeke obvezatno koristi „betonsko ziđe s primjesom kamena lomljanika u obostranoj oplati”.21 Kamen je, naime, bio materijal koji je postojao in situ Budući da se koristio s ruševina i iz obližnjih kamenoloma, nije bilo značajnih troškova proizvodnje, a ni dostava kamena nije previše opterećivala uspostavljeni željeznički promet. Usto, s obzirom na to da je izvođenje građevinskih radova kamenom tradicija gradnje u Dalmaciji, za takve je radove već postojala radna snaga, dok za izradu zidova od opeke nije bilo dovoljno kvalificiranih zidara koji bi mogli ispuniti propisanu normu.22 Organizacija arhitektonske djelatnosti - Zakonom o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća iz 1946. godine svi su prijeratni arhitektonski uredi ugašeni, a sva arhitektonska djelatnost koncentrirana unutar administrativnog aparata, kao dio tehničkih odjela u sklopu gradskih narodnih odbora ili građevinskih odjela u sklopu oblasnih narodnih odbora.23 Tako je isprva Tehnički odjel Gradskoga narodnog odbora Split izrađivao arhitektonske projekte za sve građevine koje su se gradile na području grada. Kada je arhitektonska djelatnost reorganizirana (opet prema strogoj, centraliziranoj i hijerarhijskoj shemi), na splitskom se području od Tehničkog odjela Gradskoga narodnog odbora formira Građevinsko-projektantski ured za Dalmaciju. 24 Taj je ured (koji će poslije djelovati pod nazivom Projektant) sve do 1953. godine bio jedini projektni ured u Splitu koji se bavio arhitektonskim projektiranjem.25
O radu Projektanta izvještavale su lokalne novine, „Slobodna Dalmacija”. U tim je člancima Projektant tretiran kao bilo koje drugo proizvodno poduzeće i, prema tada uobičajenom načinu izvještavanja, najveći se dio članka svodio na brojčane pokazatelje koliko je prekoračena norma radnih sati, odnosno koliko se uspješno provodi godišnji plan. Navode se tu podatci koliko je kvadratnih metara isprojektirano, koliko je projekata izrađeno, koliko je ostalo nedovršenih i koliko će se projekata prema planu izraditi u sljedećoj godini. O projektima i njihovim autorima
nema ni riječi.26 O arhitektonskoj se djelatnosti referiralo tek kao jednoj od službi građevinske djelatnosti i servisu građevinskoj operativi. Ona je u svakomu svom aspektu bila podređena produktivnosti koju je zahtijevao Prvi petogodišnji plan.27
Projektiranje: stambeni normativi - Dok poslijeratna zakonska legislativa u domeni stanogradnje još nije postojala, kod projektiranja stambenih građevina koristio se Građevinski pravilnik za grad Split iz 1939. godine. Po tom prijeratnom pravilniku koji obuhvaća sve propise prema kojima se provodilo „podizanje, održavanje i prepravka svih vrsta građevina kao i zaštita javnih građevinskih interesa u Splitu”, definirane su površine i neka pravila dispozicije prostorija u stanu. Između ostaloga, taj pravilnik određuje da kuhinja mora imati najmanju površinu 8 m2, soba 16 m2, ostava 2 m2, a djevojačka soba 6 m2; da veza glavnih prostorija i kuhinje mora biti posredna (preko hodnika), a soba mora biti odvojena od kuhinje i imati zaseban ulaz.28
No, nakon što je 1947. godine donesen Prvi petogodišnji plan, započeo je rad na novim stambenim normativima kojima se stanogradnju pokušavalo racionalizirati i ubrzati. Sredinom 1948. godine Ministarstvo građevina FNRJ donosi Privremene ekonomske normative za stanove. Prema tim normativima površine su definirane prema broju kreveta odraslih osoba: za tri osobe (mali
19 Arhitektonski odsjek izvodio je radove popravaka, adaptacije i izgradnje objekata visokogradnje, a Građevinski odsjek izvodio je objekte niskogradnje - ceste, popravke kanala na lukobranu, kanalizacijsku mrežu. Od tih je odsjeka formirano Gradsko građevno poduzeće koje će poslije promijeniti naziv u Tehnogradnja. [HR-DAST-NO, Zapisnik sjednice Gradske narodne skupštine od 16.9. 1945.]
20 *** 1948.g: 2
21 HR-DAST-ONOD, Planska komisija, Dopis Ministarstva građevina NRH Planskoj komisiji Oblasnoga narodnog odbora Dalmacije od 22.5.1948.
22 HR-DAST-ONOD, Planska komisija, Dopis Ministarstva građevina NRH Planskoj komisiji Oblasnoga narodnog odbora Dalmacije od 22.5.1948.
23 Kulić, 2009: 31-36
24 U reorganizaciji arhitektonske djelatnosti 1946. godine prvo je osnovan Zemaljski građevno-projektni zavod Hrvatske, nakon toga je slijedilo osnivanje oblasnih, okružnih i gradskih građevnoprojektnih zavoda. U prvim poslijeratnim godinama izrada projekta dodjeljuje se prema značenju investicije. Bez obzira gdje su se gradili, projekti saveznog značenja izrađivani su u Saveznom zavodu za projektiranje u Beogradu, a republičkog značenja u zagrebačkomu Zemaljskom građevnoprojektnom zavodu. [*** 1946.a: 2; Politeo, 1951: 37]
25 Arhitektonskim se projektiranjem od 1953. godine počinje baviti novoosnovani Projektni atelier Arhitekt, a Urbanistički zavod Dalmacije svoju dotadašnju djelatnost proširuje na projektiranje objekata visokogradnje i postaje Urbanističko-projektni biro
26 *** 1950: 3
27 „Nametnuli su se brzina i novotarstvo. Tražili su se brojevi, rezultati. Arhitekti su sve više potiskivani u drugi plan…” [Šegvić, 1986: 119-120]
28 *** 1939: 259
stan) predviđena je bruto površina 62 m2, za četiri osobe (srednji stan) 75 m2 , dok se za svaku slijedeću osobu koja će tu stanovati predviđalo dodatnih 8 m2 29 Već krajem iduće godine donose se detaljniji Privremeni tehnički propisi za projektovanje, koji su osim veličine stanova obrađivali i konstrukciju i instalacije.30
Provedeno normiranje površina stanova bila je tek prva u nizu mjera koje su dolazile s viših administrativnih razina s ciljem da se stambena izgradnja što više racionalizira i ubrza. Mjere koje su uslijedile išle su još dalje od strogoga definiranja programa i određivanja površina. U centralistički organiziranom aparatu nastojalo se podignuti učinkovitost izgradnje tako da se raznim uredbama što manje odluka prepusti pojedincu - u
29 Tučkorić, 1948: 546
30 Tučkorić, 1950.a: 12
31 *** 1948.a: 3. Ipak, da projektantski proces uvijek mora biti više od pukog prepisivanja kataloških rješenja, pokazuje primjer splitskog inženjera Pezzija iz Građevinsko-projektantskog ureda za Dalmaciju, koji je u glasilu Ministarstva građevine, Naše građevinarstvo, neslavno završio u rubrici Kako ne treba raditi. Pezzi je za projekt stambene zgrade, kako je praksa nalagala, kao osnovicu projekta uzeo tip MG FNRJ M-336. Međutim, zgrada je bila na kosom terenu, a Pezzi dosljedno preuzetu tipsku osnovicu nije prilagodio zatečenim prostornim datostima. Konačni je arhitektonski rezultat bio prepun projektantskih nelogičnosti koje su rezultirale dodatnim iskopima i nepotrebnim nasipavanjem terasa, što je u konačnosti značajno poskupilo projekt i prolongiralo njegovu realizaciju, umjesto da ga primjena gotovih rješenja pojeftini i ubrza. [*** 1948.c: 891]
32 Adrese tih objekata jesu Rendićeva ulica 15-17, 19-21; Njegoševa ulica 8, 10.
33 SVSK-MS, *** 1947, Rješenje o obaveznosti tipizacije jednodijelnih i dvodijelnih dvostrukih prozora, „Službeni list FNRJ”, 27 (1.4), Beograd
34 *** 1948.b: 419
35 ***1949: 256
36 S vremenom postaje jasno da strategija koja se temelji na snažnoj birokratizaciji i državnom utjecaju na što više aspekata projektiranja kroz razne uredbe ne daje rezultate ni u smislu kvantitete ni brzine izgradnje: „Druga, ne manje značajna smetnja za izvršenje postavljenog nam zadatka je do krajnje mogućih granica birokratiziran sistem projektiranja i građenja, koji postavivši čitav niz kabinetski nastalih zahtjeva, potpuno zanemaruje ono što je osnovno - objekt i čovjeka koji ga stvara. Sistem koji je u svoje vrijeme i u svojoj početnoj fazi korisno poslužio da se uvede red u naše građevinarstvo, ali koji je danas potpuno zastario i štetan.” [Macura, 1950: 23]
ovome slučaju arhitektu. Primjerice, publikacija Pregled osnove stanova iz 1948. godine kataloški obrađuje prihvatljive tipove stanova koje su projektanti mogli doslovno preuzimati za svoje projekte. Projektiranje u domeni stambene arhitekture tako je svedeno na proces kombiniranja gotovih tlocrtnih dijelova, tj. tipova stanova, u kojem se tek u drugom koraku apliciralo oblikovanje vanjskog oplošja zgrade, prilagođavajući ga prostornom kontekstu kroz odabir materijala, kosine krova i krovnog pokrova.31 Izvedeni primjeri takvih rješenja u Splitu jesu stambene zgrade u Rendićevoj i Njegoševoj ulici32 (Sl. 3.).
Osim prihvatljivih tlocrtnih osnova bili su definirani i tipovi vrata i prozora koji su se morali koristiti u projektima. Naime, standard (tip, stolarske mjere, veličine stakla, kvaliteta i obrada drva) definirala je Savezna komisija za standardizaciju osnovana pri Saveznoj planskoj komisiji, a Savezna planska komisija za svaku bi godinu u cijeloj državi propisala obvezu korištenja upravo tih određenih elemenata.33
Uredbama se zadiralo čak i u oblikovanje. Tako u Raspisu ministra građevina FNRJ o projektovanju naselja i stambenih kolonija, između ostaloga, stoji da se ne smiju ponavljati zgrade više od četiri do pet puta, već „mijenjati tip stvarajući povoljne kombinacije raznih tipova”, a ako je neophodno da se isti tip ponavlja više puta, „potrebno je da se izvjestan broj zgrada obradi arhitektonski različito (npr. različiti nagibi krovova, različita obrada ulaza, različita boja i struktura fasadne žbuke itd.)”.34
Iako ravni krov nije bio formalno zabranjen, u službenom glasilu Ministarstva građevina FNRJ iznesena je teza da naše građevinarstvo još nije tehnički spremno za izvedbu ravnih krovova zbog nedostatka standardiziranih bitumenskih proizvoda pa je preporučljivo projektirati kose krovove koji su „100% sigurnije rješenje”.35
Da bi bilo koji projekt dobio dopuštenje za gradnju, morao je biti odobren od Revizione komisije, administrativnog tijela koje je provjeravalo jesu li projekti usklađeni sa svim uredbama i službenim stajalištima.36
Sl. 3. Stambene zgrade u Rendićevoj (lijevo) i Njegoševoj ulici (u sredini), u kojih je projektima preuzeta tipska osnova 336 iz publikacije Pregled osnova stanova za 1948. (desno)
Fig. 3 Apartment buildings in Rendićeva st. (left) and Njegoševa st. (middle) based on the standardized design 336 from the publication Survey of apartments in 1948 (right)
4. Kolonija stambenih prizemnica u Mitničkoj ulici, 1948.
Fig. 4 Singlestorey houses, Mitnička st., 1948
5. B. Pervan, radnička kolonija na Putu Brodarice, 1948.
5 B. Pervan, workers’ residential development on Put Brodarice, 1948
pregleD stAnogrADnje: iDeje i reAlizAcije
Housing construction survey:
iDeAs AnD reAlizAtions
Dvije vizije socijalističkog stanovanja - Unutar stručnoga arhitektonskog diskursa, u napisima koji su izlazili u ondašnjoj „Arhitekturi” polemizirano je na koji način promjena životne svakodnevice unutar izmijenjenih društvenih okolnosti utječe na stambenu arhitekturu. Vizije o tome kako ideološki sadržaj implementirati u domenu stanovanja i što bi to socijalističko stanovanje trebalo biti, kreću se, međutim, između dviju sasvim oprečnih premisa.
Prva vizija oslanja se na premisu da nakon zahtjevnoga osmosatnog rada u tvornici radnik treba doći u stambeni prostor maksimalnog komfora i privatnosti. Pritom vlastiti vrt i okruženje prirodom trebaju mu omogućiti mir i relaksaciju dok se u obiteljskom okruženju priprema za novi radni dan. Teza koju zastupaju pobornici ove vizije jest da je „u socijalizmu idealni stan, stan koji najbolje odgovara potrebama i željama radnog čovjeka - individualna zasebna kuća”.37
Druga vizija socijalističkog stanovanja kao ključne ulazne parametre kod projektiranja stanova uzima vrijednost kolektiviteta naspram individualnosti i izmijenjenu ulogu žene u društvu. U tome smislu, suprotno od prve vizije, druga vizija promovira stambene tipologije visoke gustoće u kojima stanari dijele određene zajedničke prostore i tako stvaraju osjećaj kolektiviteta socijalističkog društva. Nadalje, slijedom ideje o ravnopravnosti, kako žene postaju značajan dio kadrovske strukture novih radnih kolektiva, dok su one na svojim radnim mjestima, kućanske poslove, kuhanje i čuvanje djece preuzimaju društveni servisi. Pojava društvene prehrane i posljedično izdvajanje funkcije kuhanja iz života obitelji posebno su značajni u novim promišljanjima tlocrtne osnove stana. Budući da ‘menze’ po-
staju sastavni dio radnih pogona i ta je prehrana u prvim poratnim godinama dobro prihvaćena, Savezna planska komisija predviđa da će se u gradovima čak 60-70% ljudi hraniti u objektima društvene prehrane.38 Upravo zbog toga nova arhitektonska istraživanja u početku odbacuju kuhinju kao zasebnu prostoriju u stanu, kako su je određivali prijeratni građevinski pravilnici, a kuhinjski prostor svode na što manju mjeru, pa se predlažu rješenja stanova s kuhinjskom nišom ili pomoćnom kuhinjom u kojoj će se moći pripremati doručak i večera, dok će se za glavni obrok koristiti društvena prehrana.39 Na tome tragu Privremeni tehnički propisi za projektovanje iz 1949. godine među propisane kategorije stanovanja uključuju obiteljsko stanovanje s pomoćnom i kolektivnom ishranom. Osim te kategorije postojalo je, ovisno o društvenoj ulozi i poziciji korisnika, i obiteljsko stanovanje za intelektualnog radnika (u kojem se predviđa radna soba ili radna niša) te stanovanje za bračne parove bez djece, stanovanje za samce, studentski domovi, internati. Sve te razne kategorije bez iznimke afirmiraju društvenu prehranu, a smanjuju površinu kuhinjskog prostora u stanu.40
Pobornici prve vizije, međutim, ovakvo stanovanje vide kao neželjenu manifestaciju
37 Ribnikar, 1950: 16
38 Ribnikar, 1950: 16
39 Ribnikar, 1950: 16-19; Šegvić, 1950: 32; Baylon, 1950: 44-46; Gomboš, 1950: 51-53
40 Ipak, realizacije stambenih objekata izgrađenih prema ovim normativima ne donose pozitivna iskustva. U tekstu Projektanti govore o svojim projektima iz 1952. godine navodi se: „Život je odbacio ovu pretpostavku. Hrana se gotovo u svim stanovima priređuje kod kuće… Projekti obiteljskog stanovanja izrađeni prema tim novim normativima naišli su na veliki otpor kod investitora. Oni traže individualne projekte s većom izgrađenom površinom, a napose kuhinjskom.” [Bartolić, Ostrogović, Potočnjak, 1952: 23]
41 Ribnikar, 1950: 16
42 HR-DAST-NO, Zapisnik sjednice Izvršnoga gradskoga narodnog odbora od 10.06.1948.
43 HR-DAST-NO, Zapisnik sjednice Izvršnoga gradskoga narodnog odbora od 10.6.1948., Zapisnik sjednice Gradskoga narodnog odbora od 20.1.1949.
modernizma koja se temelji na ekonomiziranju stambenih površina, a ne na kvaliteti života radnika, a kao loš primjer takvog stanovanja vide sovjetske domkomune, fourierovske oblike zajedničkog stanovanja koje je dvadesetih godina razvijala ruska OSA [Organizacija suvremenih arhitekata].41
Realizirani primjeri stambenih tipologija i prve i druge proklamirane vizije socijalističkog stanovanja mogu se pronaći u Splitu. Ipak, u inicijalnim strategijama rješavanja stambene krize prednost je imala prva od njih.
Radničke kolonije prizemnica i jednokatnica - Kada je 1947. godine pred Gradski narodni odbor došao prijedlog da se stambeno pitanje radnika u Splitu riješi masovnom izgradnjom prizemnica, vijećnici su taj prijedlog dočekali općom aklamacijom.42 Iako odabir ove tipologije ima snažno ideološko uporište prvoj viziji socijalističkog stanovanja, pragmatični razlog - njihova tehnička nezahtjevnost - bliži je istini zašto je izgradnja stambenih kolonija prizemnica i jednokatnica u razdoblju 1945.-1951. godine bila relativno česta. Naime, izgledalo je to na prvi pogled kao spasonosno rješenje. U doba kroničnog nedostatka materijala i kvalificirane radne snage prizemnice su imale značajne prednosti pred izgradnjom višekatnica; zbog statičke nezahtjevnosti trebale su ugradnju značajno manje željeza, a mogla ih je graditi i nekvalificirana radna snaga. Brzina izvedbe također je bila značajna prednost jer je stambena izgradnja, financirana od gradske vlasti, stalno zapinjala zbog toga što su prednost imale investicije republičkog i saveznog značenja. Prvotno su bile planirane četiri stambene kolonije prizemnica: Table (kod Arheološkog muzeja), Špinut (u Matoševoj ulici, tadašnjeg naziva Ulica Maksima Gorkog), Bol i Gripe. U konačnici su se, međutim, prizemnice izgradile na trima lokacijama - na Tablama, Špinutu te u Mitničkoj ulici i dale su gradskom stambenom fondu 150 dodatnih stanova.43 Najveću ulogu u izgradnji ovih
44 *** 1948.g: 2. Gradnja ovih objekata preklopila se s promjenama političkih okolnosti. Nakon Titova raskida sa Staljinom u državi je naglo došlo do prekida dotoka određenih financijskih sredstava, što je imalo reperkusije i na dinamiku stambene izgradnje. Stoga državna propaganda potiče građane na intenzivnije sudjelovanje u radnim akcijama, tisak sustavno izvještava s gradilišta, hvalospjevima se obasipaju najuspješnije radne brigade, radnici koji su najviše prekoračili normu dobivaju titulu udarnika, bivaju javno pohvaljeni i slično.
45 *** 1948.e: 1; *** 1948.f: 3
46 *** 1948.e: 1
47 Muljačić, 1969: 55
48 Adrese objekata koji se danas mogu prepoznati u prostoru jesu: Gospinica 15, 17, 19, 24-26, 28; Rooseveltova ulica 23, 36.
49 Muljačić, 1969: 55
50 Čičin Šain, Pervan, Vekarić, 1951: 28-29
kuća imao je dobrovoljni rad i radne akcije.44 Prizemnice su bile projektirane kao tipske dvojne kuće s dva dvosobna stana. Svaka je kuća imala pergolu pred ulazom i maleni vrt za obrađivanje45 (Sl. 4.). Iako je ova stambena tipologija bila veoma dobro prihvaćena od svojih stanara, po svoj prilici iz razloga njihova ruralnog podrijetla46, nije se pokazala komplementarnom daljnjemu urbanističkom razvoju odabranih lokacija. Već do sredine šezdesetih godina sve su tri kolonije prizemnica porušene i zamijenjene stambenim naseljima veće gustoće, a tek se u Mitničkoj ulici može pronaći pokoja kuća koja je izbjegla rušenje.
Istovremeno s izgradnjom tih triju stambenih kolonija na Bačvicama, u idealnome prirodnom okruženju s pogledom na splitski kanal, građena je kolonija od devet stambenih jednokatnica.47 One su se do danas zadržale u prostoru (iako uglavnom značajno izmijenjene raznim građevinskim intervencijama svojih stanara).48 I kod ove stambene kolonije investitor je bio Gradski narodni odbor.49 Jednokatnice su sadržavale dva ili četiri stana, a projektanti različitih tipova bili su Neven Šegvić, Budimir Pervan i Milorad Družeić.50 Dok se kod stambenih objekata triju prije opisanih kolonija, osim zadovoljavanja utilitarne funkcije, ne naslućuje veća projektantska ambicija, ovdje, međutim, projektanti i dalje racionalno i suzdržano, ali pritom i vrlo pomnjivo i promišljeno pristupaju elementima oblikovanja. Oslanjajući se na tradicionalnu formu i materijale dalmatinske kuće, skladnim proporcijama i promišljenim detaljima poput lođa i uvlačenja ulaza, svaka kuća za sebe čini odmjerenu i skladnu oblikovnu cjelinu (Sl. 6., lijevo). Pritom treba izdvojiti (za to vrijeme neobičnu) autorsku gestu na jednom od izvedenih primjera, gdje je strukturalni okvir izvučen iz prevladavajuće stereotomije kuće, formirajući na taj način trijem i ulaze u stanove (Sl. 6., desno).
Međutim, još prije nego što su stambene kolonije prizemnica i jednokatnica bile završene Gradski narodni odbor dolazi do zaključka da
Sl. 6. Kolonija stambenih jednokatnica na Bačvicama, 1949. Fig. 6 Twostorey houses on Bačvice, 1949
Sl. 7. P. Mudnić, stambena zgrada s mliječnom kuhinjom u Bijankinijevoj ulici, perspektivni prikaz, 1946.
Fig. 7 P. Mudnić, apartment block with a dairy kitchen in Biankinijeva st., perspective, 1946
Sl. 8. Interpolacije u Klarinoj (lijevo) i Lovretskoj ulici (u sredini i desno), 1950.
Fig. 8 Infill housing in Klarina st. (left) and Lovretska st. (in the middle and right), 1950
iako su prizemnice ekonomična stambena tipologija u smislu materijala i radne snage, one neracionalno troše jedan drugi, važniji resurs - prostor. Iako će se ideja o masovnoj izgradnji prizemnica još jednom rehabilitirati sredinom pedesetih godina, već je tada postignut konsenzus da se jedino izgradnjom višekatnica može adekvatno pristupiti rješenju stambenog problema.51
Radničke kolonije u formi hotela - Na našim su prostorima najpodatnija stambena tipologija za implementaciju ideja o kolektivizaciji stambenih sadržaja bile radničke kolonije u formi hotela ili tzv. hoteli za samce i bračne parove bez djece. Po logici stvari, kod ove tipologije izostanak obiteljskog života i oslanjanje na zajedničke servise najjednostavnije se mogao postaviti kao glavni parametar projektiranja.
U Splitu je prva radnička kolonija u formi hotela izgrađena 1948. godine na Putu Brodarice (Sl. 5.). Paralelno poredane, jednokatne paviljone s blago nagnutim jednostrešnim krovom projektirao je Budimir Pervan dok je radio u Arhitektonskom odjelu Gradskoga narodnog odbora. Projekt je predviđao ukupno devet stambenih i jedan zaseban paviljon u kojem su trebali biti obuhvaćeni svi zajednički sadržaji: kuhinja, zajednička blagovaonica, kupaonice s toplim kupeljima, dvorana za sastanke, čitaonica, ambulanta. Stambeni paviljoni sastojali su se od zajedničkih spavaonica i zajedničkoga dnevnog boravka. Zamišljeno je da svi paviljoni budu okruženi zelenilom, unutar kojeg će se smjestiti mala poljana za sastanke radnika na otvorenom. Uz paviljone projektirana su sportska igrališta i površine za rekreaciju.52 Ipak, od svega zamišljenoga realiziralo se samo prvih pet paviljona, od kojih najjužniji nije izveden prema istome projektu.53
Zamisao je, dakle, bila da taj stambeni kompleks pruži idealne uvjete života radniku koji će se u slobodno vrijeme, dok nije na gradilištu, u tvornici ili brodogradilištu, baviti sportom te se kulturno i politički obrazovati, pri čemu je u svakom segmentu tako programirane svakodnevice snažno naglašen osjećaj kolektiviteta. Iako su premise takvog sta-
novanja analogne OSAinim istraživanjima iz dvadesetih godina, Pervanova kolonija, međutim, ni u čemu ne prati prostornu kompleksnost OSA-inih stambenih modela. On tlocrte rješava gotovo shematski: uz hodnik položen uza sjevernu fasadu nižu se zajedničke spavaonice u jednotraktu. Svojevrstan shematizam prisutan je i u oblikovanju, a jedini su prepoznatljiviji detalji bili kamenom obrađeni ulazi u paviljone.
Osim radničke kolonije na Putu Brodarice, istoj tipologiji pripada i planirana Baza za iseljenike povratnike na Šetalištu Bačvice (nekoć Šetalište 1. maja). Baza je bila investicija od saveznog značenja, zamišljena kao mjesto dočeka i privremenog smještaja iseljenika-povratnika. Projekt je predviđao četiri trokatna paviljona paralelno položena u smjeru istok-zapad, koji su u prizemlju bili povezani dugim poprečnim hodnikom (Sl. 9.). U prizemljima paviljona trebali su biti smješteni zajednički sadržaji i servisi, dok je na katovima centralni hodnik povezivao zajedničke spavaonice, sanitarije i dnevne boravke. Uza stubište je predviđeno i dizalo, što je u ono poratno vrijeme bio pravi luksuz.54 Međutim, nakon što je prvi paviljon bio završen i građevinski radovi na ostalim trima paviljonima započeti, Ministarstvo rada FNRJ odustaje od projekta te 1951. godine investiciju preuzima Gradski narodni odbor.55 Projekt je s razine
51 HR-DAST-NO, Zapisnik sjednice Gradskoga narodnog odbora Split od 20.01.1949.
52 *** 1948.d: 7
53 Inicijator i izvorni investitor bio je Gradski narodni odbor, a kolonija je bila prvotno namijenjena smještaju građevinskih radnika. Tijekom izgradnje investiciju preuzima Direkcija za južnodalmatinska brodogradilišta te u paviljone smješta ukupno 490 radnika brodogradilišta Vicko Krstulović i učenika Brodograđevne škole. [HR-DAST-NO, Zapisnik sjednice Izvršnoga gradskog narodnog odbora Split od 3.2.1948.]
54 Neposredno nakon rata državna vlast potiče iseljenike da se vrate u domovinu, s neskrivenom namjerom da u izgradnji nove države angažira i njihov kapital. Investitor Baze bilo je Ministarstvo rada FNRJ. Projekti su 1948. godine izrađeni u Saveznom zavodu za projektovanje u Beogradu, a Savezna reviziona komisija dopustila je ‘bogatiju obradu’. [HRDASTNO, Svežanj 97, Projekt Baze za povratnike, tehnički opis]
55 HR-DAST-NO, Građevinske dozvole 1953., kutije 4 i 8
56 Ti su stambeni objekti zadržali urbanističke postavke Baze pa su zabatnim zidovima orijentirani na Šetalište.
saveznog značenja spušten na razinu lokalnog značenja. Paviljon izgrađen prema originalnom projektu danas funkcionira kao uredska zgrada, dok su ostala tri paviljona projektirana naknadno kao stambene zgrade.56
Višestambene zgrade: Od pojedinačnih interpolacija do prvoga naselja kolektivnog stanovanja - Višestambene zgrade isprva se grade isključivo kao interpolacije u porušene ili do kraja neizgrađene gradske blokove. Bila je to odluka Gradskoga narodnog odbora, donesena s više argumenata: prvi - ove lokacije bile su komunalno opremljene, što izgradnju stanova čini jeftinijom; drugi - na tim lokacijama okolna izgradnja definira jasne urbanističke uvjete i pravila, što u trenutku kada regulacijski plan još nije donesen znači manju mogućnost urbanističke pogreške; treće - popunjavanje ovih lokacija ključno je za bolji izgled grada.57 Kod izgradnje interpo-
Sjeverniji i južni objekt projektirao je Budimir Pervan, dok je srednji objekt izgrađen prema projektu Marka Markovine. Zbog promjene programa, nedostatka materijala i radne snage završeni su tek 1954. godine te svojim oblikovanjem i zanatskim detaljima odražavaju razdoblje pedesetih godina. [HR-DAST-NO, Građevinske dozvole 1953., kutije 4 i 8]
57 HR-DAST-NO, Zapisnik sjednice Izvršnoga gradskoga narodnog odbora od 2.9.1949.
58 Adrese stambenih objekata jesu Klarina ulica 16 i Lovretska ulica 7.
59 Adresa ovoga stambenog objekta jest Bijankinijeva ulica 13.
60 *** 1947.b: 7. Danas je mliječnu kuhinju u prizemlju zamijenila školska ambulanta, a terasa je devastirana nadogradnjom.
61 Pervan, 1950: 3
62 Adrese navedenih objekata jesu: Ulica hrvatske mornarice 16-20, 22-26, 28-32, 34-36, 38-40, 42-44.
63 Muljačić,1969: 51
lacija često se koristi gotovo identičan arhitektonski obrazac. Primjeri takve izgradnje jesu interpolacije u Klarinoj i Lovretskoj ulici58 (Sl. 8.). Ni u dostupnim arhivskim izvorima, ni s pomoću pomne analize arhitektonskih obilježja - autorstvo kod ovakvih zgrada nije bilo moguće utvrditi.
Među tada izgrađenim interpolacijama nešto ambiciozniji pristup sugerira skica stambene zgrade izgrađene u Bijankinijevoj ulici na Bačvicama, koju je 1948. godine projektirao arhitekt Petar Mudnić59 (Sl. 7.). U prizemlju zgrade bila je smještena mliječna kuhinja, katovi su stambeni, a na vrhu zgrade nalazila se zajednička terasa.60
Ipak, u stručnim krugovima razvijala se teza, koju će poslije potvrditi i prvi Regulacioni plan donesen 1951. godine, da nova stanogradnja treba napustiti blokovski tip gradnje jer takva urbana forma, funkcionalistički gledano, ne omogućuje idealne uvjete stanovanja u pogledu insolacije, provjetravanja i dispozicije stambenih prostora.61 U tome smislu, prvo naselje kolektivnog stanovanja izgrađeno poslije rata anticipira zbivanja u tada aktualnomu stručnom diskursu i postaje pretečom stambenih naselja Splita 2, koja će se poslije razvijati prema CIAM-ovskim urbanističkim tezama. Radi se o stambenom naselju u Poljudu62 (uz današnje križanje Zrinsko-Frankopanske ulice i Ulice hrvatske mornarice) koje su 1946. godine projektirali arhitekti Zlatibor Lukšić i Dinko Vesanović (Sl. 10.), zaposlenici Građevinsko-projektantskog ureda za Dalmaciju, a koje je završeno 1949. godine.63
Inicijalni investitor bio je Gradski narodni odbor, no ubrzo je investiciju preuzelo Jadran-
Sl. 9. Baza za iseljenike povratnike na Šetalištu Bačvice, situacijski nacrt, 1948.
Fig. 9 Base for returning emigrants on the Promenade Bačvice, layout plan, 1948
Sl. 10. Z. Lukšić i D. Vesanović, stambeno naselje u Poljudu, 1947.1949.
Fig. 10 Z. Lukšić and D. Vesanović, residential development in Poljud, 19471949
varijante tlocrta
Fig. 11 Z. Lukšić and D. Vesanović, apartment block in Poljud, typical floor plan, plan variations
sko brodogradilište pa su na kraju ove stambene zgrade izgrađene za njegove radnike, a financirala ih je Savezna vlada.64
Autori su, u maniri Zeilenbau65, projektirali šest paralelnih stambenih lamela, položenih tako da dosljedno slijede orijentaciju sjever-jug, odnosno osi Dioklecijanove palače. S obzirom na to da u trenutku kada se gradi i planira ovo naselje na tom prostoru nije bilo gotovo ničega - rub grada, ledina na putu prema brodogradilištu - razumljiva je odluka autora da se orijentacijom novih zgrada, bačenih u pejsaž, referiraju na najsnažniju točku u prostoru - Dioklecijanovu palaču. S vremenom je ovu izvornu, nedefiniranu, slobodnu i otvorenu, prirodnu situaciju zamijenio kontekst sjecišta važnih gradskih prometnica, pri čemu su tako ove stambene zgrade ostale jedine na tom području postavljene koso u odnosu na novonastale obodne ulice. Projektirani stanovi uglavnom su bili dvosobni i trosobni.66 Tlocrte stanova treba promatrati u kontekstu stambenih normativa iz 1948. godine. Iako su se kod tlocrtne dispozicije stanova autori poveli za tada uvriježenim tlocrtnim shemama (iz centralnog hodnika ulazilo se u gotovo sve prostorije stana), u nekim skicama i verzijama tlocrta mogu se pronaći diskretni pomaci koji sugeriraju namjere projektanata da primijene i neke nove ideje. Tako je u nekim verzijama stanova kuhinja značajno smanjena i smještena u nišu, što može sugerirati ideju o poticanju kolektivne prehrane (Sl. 11.). K tome, u prizemlju zgrade smještena je zajednička praonica i društvena prostorija.67
Sve projektantske odluke kod ovih stambenih zgrada prihvaćaju i slijede sve prije spomenute uredbe i ograničenja koji su dolazili s administrativnih razina. Tako, promatrajući njihovo oblikovanje - projektantsku odluku da tri zgrade (s dva ulaza) imaju ožbukanu
fasadu, dok su pročelja ostalih triju zgrada (s tri ulaza) obložena kamenom - treba promatrati u svjetlu Raspisa ministra građevina FNRJ o projektovanju naselja i stambenih kolonija kojim se identično oblikovanje fasada ograničilo na četiri do pet objekata. Dimenzije otvora, korišteni materijali, element kosoga krova - također su u skladu sa zadanim preporukama i odredbama. Ipak, svi ti elementi korišteni su na takav način da konačni produkt (a posebno se to odnosi na one zgrade koji imaju pročelje kontinuirano obloženo kamenom) nije jedno od viđenih i serviranih kataloških rješenja. Kamena obloga pročelja odražava, naime, snažan utjecaj lokalne graditeljske tradicije, dok geometrijska čistoća volumena, pravilni raster otvora, uz suptilan autorski pečat - okviri lođa izbačeni u odnosu na plohu pročelja - nedvojbeno određuju pripadnost modernističkoj arhitekturi (Sl. 12.-13.). Na takav način, stambeno naselje u Poljudu s jedne strane „na osebujan način komunicira s dobrim duhom jednog Kaliterne, Cicilijanija ili Turine”68, a s druge strane formira jasan začetak linije poslijeratnoga splitskog modernizma.69
Sagledavajući arhitekturu ovih zgrada u kontekstu niza direktiva koje, s argumentom racionalizacije i podizanja učinkovitosti izgradnje, u biti sputavaju i onemogućuju svaki
64 HR-DAST-NO, Zapisnik sjednice Izvršnoga gradskoga narodnog odbora od 12.11.1949.
65 Stroga geometrijska shema paralelno poredanih stambenih objekata orijentiranih u smjeru najpovoljnije solarne orijentacije, razvijena u međuratnom razdoblju kod planiranja stambenih naselja u Njemačkoj. Neki od primjera takve urbane sheme jesu: Westhausen (Frankfurt), Siemensstadt (Berlin), Dammerstock (Karlsruhe).
66 U prvim su verzijama bili projektirani i jednosobni stanovi, ali u to se doba smatra da je gradnja jednosobnih stanova vrlo neekonomična jer zahtijeva jednaku količinu sanitarnih instalacija kao i dvosobni i trosobni stanovi (u poslijeratnoj općoj nestašici velik je problem bila nabavka sanitarnih uređaja). [HR-DAST-NO, Zapis-
oblik kreativnosti, autorska ambicija i jasnoća arhitektonskog stajališta, koju nesumnjivo pokazuju stambene zgrade u Poljudu, dobiva još veću vrijednost.
zAKljučAK
conclusion
Precizno analizirati i razumjeti stambenu arhitekturu u poratnom razdoblju - kako je ovdje sugerirano - nije moguće bez šire rekonstrukcije uvjeta arhitektonskoga djelovanja. Te su uvjete snažno određivali centralizacijski procesi provođeni u okviru opsežnih društveno-političkih promjena. Njihov utjecaj u domeni stanogradnje evidentan je kroz nekoliko aspekata: planiranje (sve odluke o lokacijama, tipu i opsegu stanogradnje na području grada donosi gradska administracija), financiranje (sve odluke o financiranju donose se unutar stroge hijerarhijske sheme državnoga administrativnog aparata), organizaciju izgradnje (odluke se donose unutar administrativnog aparata, Gradsko građevno poduzeće jedini izvođač radova), organizaciju arhitektonske djelatnosti (koncentrirane prvo u sklopu administrativnog aparata, poslije u sklopu jednog ureda). Dakle, donošenje i strateških i operativnih odluka u domeni stanogradnje u potpunosti je bilo pod ingerencijom administrativnog aparata. Ipakkako je istraživanje pokazalo - izuzetno duboka i ekstenzivna bila je intruzija administracije i u sam stvaralački proces, u onu autonomnu, stvaralačku domenu koja uobičajeno pripada arhitektu. Osim površinskim normativima (koji su sami po sebi standardni alat društvene stanogradnje), na arhitektonska se rješenja utjecalo i dodatnim brojnim uredbama i naputcima koji su dolazili s različitih administrativnih razina (od Saveznoga ministarstva, Savezne planske komisije, Oblasne planske komisije). Ti su naputci sugerirali prihvatljiva tlocrtna rješenja, oblik krova i odabir materijala, propisivali dimenzije i tip otvora te tehnička rješenja izvedbe. Analizirati stambenu arhitekturu izgrađenu u neposrednom poslijeratnom periodu - kako pokazuje provedena analiza stambenoga naselja u Poljudu - znači, zapravo, rekonstruirati ge-
nik sjednice Izvršnoga gradskoga narodnog odbora od 12.8.1946.]
67 SVSK-MS, nacrti stambenih objekata u Poljudu
68 Tušek, 2001: 29
69 Arhitekt Frano Gotovac, valorizirajući modernističke značajke stambenog naselja u Poljudu, piše: „Tih šest kuća ‘bačenih’ onda kao cjelovita kompozicija u pejzaž (gdje ne bijaše ama baš ničega), što ih ova dva snažna autora ovdje postave kao svojevrstan ‘pokus’ - mi smo zbog tih dalekih datuma bili stalno spremni naprečac, bez prava razmišljanja, proglasiti socrealizmom. A bijaše to onda prava avangardna moderna što se svojim čistim kubizmom, arhitektonikom i materijalima, kao i elementima Mediterana, plasirala ondje sve prije nego zloglasni socrealizam.”
[Gotovac, 1988: 157]
nezu projektantskih odluka u kontekstu brojnih administrativnih uredbi, normativa i naputaka. Iako se tim uredbama pokušalo doskočiti objektivnim problemima nedostatka građevinskog materijala i kvalificirane radne snage te ubrzati stanogradnju, to se nije dogodilo. Umjesto toga dogodilo se sveobuhvatno sputavanje i ograničavanje autorske arhitektonske inicijative. Stvaralački procesi unutar tako određenog okvira iznjedrili su uglavnom autorski anonimna i oblikovno skromna rješenja stambenih objekata (stambena kolonija na Putu Brodarice, 'kataloška' rješenja stambenih zgrada u Rendićevoj i Njegoševoj ulici, interpolacije u Lovretskoj i Klarinoj ulici), a kolonije radničkih prizemnica izgrađenih u Špinutu, na Tablama i u Mitničkoj ulici djelovale su čak i degradirajuće na splitsko urbano tkivo. Unatoč intenzivnom stručnom diskursu i činjenici da se obje proklamirane vizije socijalističkog stanovanja (i one koja se oslanja na višestambeni, kolektivni tip, i one koja se oslanja na individualni tip izgradnje) mogu pronaći na splitskom gradskom području, projektantskih pomaka u organizaciji stambene jedinice gotovo da nema.
Ipak, postoje primjeri koji predstavljaju izuzetak od prethodnih kvalifikacija. To su kuće na Bačvicama i, u posebnoj mjeri značajno, stambeno naselje u Poljudu. Kod tih primjera autori, prihvativši pragmatičnost stvaralačke atmosfere i tražeći svoj modus operandi unutar brojnih ograničenja, stratešku poziciju pronalaze u vraćanju fundamentima discipline i vrijednostima vlastitoga graditeljskog naslijeđa, i to - kako je ovdje sugerirano - i onim tradicionalnim lokalnim, kao i prijeratnim modernističkim. Ove realizacije primjer su da se arhitektonskom vještinom korištenja autonomnih alata vlastita medija i u najtežim uvjetima može realizirati potencijal arhitekture da bude operativna, te da jasno izrazi stajalište i odnos prema naslijeđenim i aktualnim vrijednostima. Prvo naselje kolektivnog stanovanja izgrađeno nakon rata u Splitu, u Poljudu, kao opsegom značajan graditeljski pothvat i uspješan produkt takve strategije, zasigurno zavrjeđuje pozicioniranje unutar historiografije hrvatskoga modernizma.
Fig. 12 Z. Lukšić and D. Vesanović, residential development in Poljud, 1949
Sl. 13. Z. Lukšić i D. Vesanović, stambena zgrada u
Fig.
1. Bartolić, I.; Ostrogović, K.; Potočnjak, V. (1952.), Projektanti govore o svojim projektima stanova, „Arhitektura”, 1: 21-23, Zagreb
2. Baylon, M. (1950.), Stambena izgradnja, „Arhitektura”, 5-6: 41-56, Zagreb
3. Bilandžić, D. (1999.), Hrvatska moderna povijest, Golden marketing, Zagreb
4. Čičin Šain, Ć.; Pervan, B.; Vekarić, Z. (1951.), Direktivna regulaciona osnova Splita, „Urbanizam-arhitektura”, 5-8: 6-36, Zagreb
5. Gomboš, S. (1950.), Problem projektiranja stanova od oslobođenja do danas, „Arhitektura”, 5-6: 47-54, Zagreb
6. Gotovac, F. (1988.), Žalosni simplicizam, u: Gotovac, F.: Izazov Prostora [ur. Gamulin, M.; Plejić, R.], PB Konstruktor: 156-157, Split
7. Kulić, V. (2009.), Land of the in-between: Modern architecture and the state in socijalist Yugoslavia, 1945-65, disertacija, The University of Texas, Austin, USA
8. Macura, M. (1950.), Stanovanje, „Urbanizam i arhitektura”, 11-12: 23-29, Zagreb
9. Matijević Barčot, S. (2014.), Utjecaj društveno organiziranih modela stambene izgradnje na arhitekturu Splita 1945.-1968., disertacija, Sveučilište u Zagrebu, Arhitektonski fakultet, Zagreb
10. Muljačić, S. (1969.), Izgradnja Splita 1944-1969, „Urbs”, 8: 7-101, Split
11. Pervan, B. (1950.), O regulacionom planu grada Splita, „Slobodna Dalmacija”, 15. listopada: 3, Split
12. Politeo, N. (1951.), O radu „Projektanta” arhitektonskog projektnog zavoda u Splitu, „Urbanizam-arhitektura”, 5-8: 37, Zagreb
13. Ribnikar, V. (1950.), Problem stambenih zgrada, „Arhitektura”, 11-12: 15-23, Zagreb
14. Šegvić, N. (1950.), Stvaralačke komponente arhitekture FNRJ, „Arhitektura”, 5-6: 5-40, Zagreb
15. Šegvić, N. (1986.), Stanje stvari, jedno viđenje 1945.-1985., „Arhitektura”, 196-199: 118-128, Zagreb
16. Tučkorić, B. (1948.), O privremenim ekonomskim normativima za stanove, „Naše građevinarstvo”, 2 (9): 546-549, Beograd
17. Tučkorić, B. (1950.a), Nešto o ekonomičnosti u projektovanju, „Naše građevinarstvo”, 4 (1): 6-14, Beograd
18. Tučkorić, B. (1950.b), O normativima za stanove i mogućnosti realizacije, „Naše građevinarstvo”, 4 (11-12): 551-554, Beograd
19. Tušek, D. (2001.), Dinko Vesanović, Društvo arhitekata Splita, Split
20. *** (1939.), Građevinski pravilnik za grad Split, „Službeni glasnik”, XVII (14): 259282, Split
21. *** (1946.a), Zemaljsko građevno-projektni zavod Hrvatske, „Slobodna Dalmacija”, 19. veljače: 2, Split
22. *** (1946.b), Briga narodne vlasti da riješi stambeni problem u gradu Splitu, „Slobodna Dalmacija”, 10. kolovoza: 4, Split
23. *** (1947.a), Graditeljstvo u petogodišnjem planu, „Arhitektura”, 3: 4-5, Zagreb
24. *** (1947.b), Izgradnja mliječne kuhinje i đačke menze u Splitu, „Slobodna Dalmacija”, 22. studenog: 7, Split
25. *** (1948.a), Pregled osnova stanova za 1948, Izdavačko preduzeće Ministarstva građevina FNRJ, Beograd
26. *** (1948.b), Raspis ministra građevina FNRJ o projektovanju naselja i stambenih kolonija, „Naše građevinarstvo”, 2 (7): 419, Beograd
27. *** (1948.c), Kako ne treba raditi: Nebrižljivost projektanta, „Naše građevinarstvo”, 2 (12): 891, Beograd
28. *** (1948.d), Izgradnja radničke kolonije u gradu Splitu, „Slobodna Dalmacija”, 2. siječnja: 7, Split
29. *** (1948.e), U Splitu će se graditi veći broj malih stanova, „Slobodna Dalmacija”, 29. lipnja: 1, Split
30. *** (1948.f), U dvije novosagrađene stambene prizemnice u Špinutu uselili su se naši trudbenici, „Slobodna Dalmacija”, 28. rujna: 3, Split
31. *** (1948.g), Frontovci Splita grade jedanaest stambenih zgrada - prizemnica u Mitničkoj ulici, „Slobodna Dalmacija”, 29. rujna: 2, Split
32. *** (1949.a), Kako ne treba raditi: Zašto baš ravan krov?, „Naše građevinarstvo”, 3 (3): 256, Beograd
33. *** (1949.b), Naredba o izvršenju plana građevinskih objekata iz 1949, „Slobodna Dalmacija”, 9. veljače:3, Split
34. *** (1950.), Projektant u Splitu izvršio godišnji plan po kapacitetu, „Slobodna Dalmacija”, 19. studenoga: 3, Split
Arhivski izvori
Archive Sources
1. Državni arhiv u Splitu, Glagoljaška 18, Split [HRDAST]
2. Sveučilišna knjižnica u Splitu, Ruđera Boškovića 31, Split [SVSK]
3. Fakultet građevine, arhitekture i geodezije, Matice hrvatske 15, Split [FGAG]
Dokumentacijski izvori
Document Sources
1. Arhiv Narodnog odbora općine Split [HR-DAST-NO]
2. Arhiv Oblasnoga narodnog odbora Dalmacije [HR-DAST-ONOD]
3. Arhiv Milorada Družeića [HRDASTDM]
4. Arhiv URBS [HR-DAST-URBS]
5. Arhiv Slavka Muljačića [SVSK-MS]
6. Arhiv znanstvenog projekta „Arhitektura Splita u 20. stoljeću” [FGAG]
Izvori ilustracija
Illustration Sources
Sl. 1. Matijević Barčot, 2014: 64
Sl. 2., 9. HR-DAST-DM
Sl. 3. HR-DAST-URBS, fototeka; *** 1948.a: 10-11
Sl. 4.6., 10., 13. HR-DAST-URBS, fototeka
Sl. 7. *** 1947.b: 7
Sl. 8. Matijević Barčot, osobna arhiva autora
Sl. 11. SVSK-MS
Sl. 12. FGAG, Arhiv znanstvenog projekta „Arhitektura Splita u 20. stoljeću”
The post-war establishment of the new socialist political system in Yugoslavia as well as in all other socialist countries with the Soviet model of political governance was marked by the centralization processes which strongly influenced the architectural profession, especially through the organization of architectural activities, standardization of design programs, and the search for a unique theoretical platform for architecture. Housing construction strategies in the immediate post-war period (1945-1951) were dictated by the First five-year plan (1947-1951) as well as the objective circumstances in the building sector: the shortage of building materials and skilled workers. The major investor into housing construction was the City Committee and later on the Split shipyard, a local industry with general significance. All projects were carried out in the Office for Civil Engineering and Architecture for Dalmatia. It was the only architectural office dealing with architectural design until 1954.
Within a centralized government apparatus in a markedly bureaucratic society, the architectural work on housing design was considered as just one of the planned systematic activities subordinated to the assessment of the five-year plan scheme and its fulfillment. In the design of residential buildings, the efficiency was measured by the degree to which the designers were deprived of their individuality and removed from decisionmaking processes. Various acts, norms and regulations administered from ”above” served to regulate the technical and design solutions of residential buildings. After the federal Ministry of Buildings had issued a Survey of apartment designs as a collection of acceptable residential building types, the design process was essentially reduced to the selection of the ready-made catalogue variations. In such circumstances, architecture lost its artistic dimension while the profession itself was treated
as one of the building industry sectors or a mere technical service. To analyze the residential architecture in the immediate post-war period means to reconsider the design decisions of the period in the context of numerous regulations and norms administered from higher bureaucratic levels of planning and management.
Architectural visions of socialist housing fluctuated between two opposite ends. According to the first one, after an eight-hour shift in a factory, a worker was supposed to come back to his highly comfortable apartment where he could relax with his family and prepare for the next working day. Such a vision corresponds to low-density housing typology, i.e. single-family houses or apartment buildings with fewer apartments. The housing projects of that kind were embodied in the workers’ single-storey houses on Table and in Mitnička street as well as in the residential development containing two-storey houses on Bačvice. The other vision was based on the so-called collective as opposed to private space, represented by the workers’ housing developments built in the form of hotels or multi-unit housing. The only example of the workers’ development in the form of hotels in Split was the partially built workers’ housing development designed by B. Pervan on Put brodarice while the Base for returning emigrants on the Promenade Bačvice has never been realized. Multi-unit buildings were first built as infill buildings within the demolished or vacant city blocks. An almost identical architectural pattern was used. However, its authorship is impossible to identify. One of the most significant building projects in the domain of the post-war multi-unit housing was the residential development in Poljud. It was the first development of multi-unit houses built after the war (designed in 1946, completed in 1949) that anticipated urban, programmatic and architectural context of the multi-housing architecture.
The buildings designed by Z. Lukšić and D. Vesanović are analyzed in the context of the restrictions imposed by various acts and instructions: the authors accept in this case all the principles of the established canon - a pitched roof, materials, prescribed dimensions of the openings. Nevertheless, all these elements are used in such a way that the final product (especially the buildings with facade stone claddings) is not one of the proposed and desirable projects from the catalogue but an abstract form which on the one hand continues with the local tradition by communicating in its own way with the good spirits of such authors as Kaliterna, Cicilijani or V. Turina while on the other hand it initiates a clear line of post-war Modernism in Split.
Although the analysis of the entire housing construction in the immediate post-war period shows that it does not qualitatively or quantitatively represents a significant portion of the Split’s architecture, the two-storey houses on Bačvice and the residential development in Poljud are clearly an exception. They prove that the individual use of one’s own skills even in the most unfavorable circumstances can result in a highly operative architecture able to articulate its attitude and relationship towards the inherited and current values. The authors of these buildings, although accepting the pragmatic circumstances in which they worked, kept searching for their modus operandi within numerous restraints. They established their position by returning to the fundamentals of the profession and the values of their own built heritage both in the traditional local context and in the pre-war Modernist one. The first residential development of multi-unit housing was built before the war in Poljud, Split. It was a large-scale building project and a successful result of such strategy and therefore it deserves to be put on the map of Croatian Modernism and its history.
Biografija
Biography
Dr.sc. sAnjA mAtijević bArčot, docentica na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije Sveučilišta u Splitu. Doktorirala je 2014. godine na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U doktorskoj disertaciji istraživala je utjecaj poslijeratnih stambenih strategija na arhitektonsku produkciju i izgradnju grada na primjeru Splita. Njeni znanstveni interesi uključuju modernu arhitekturu i kulturu u Hrvatskoj te stambene strategije i politike urbanoga planiranja nakon Drugoga svjetskog rata.
sAnjA mAtijević bArčot, Ph.D., Assistant Professor at the Faculty of Civil Engineering, Architecture and Geodesy in Split. She received her Ph.D. in 2014 from the Faculty of Architecture of the University of Zagreb. In her doctoral dissertation she explored the impact of the post-war housing strategies on the architectural production and city building based on the example of Split. Her research interests are focused on modern architecture and culture in Croatia as well as the housing strategies and policies of urban planning after World War Two.
1 Urbanex d.o.o.
HR - 10000 Zagreb, Vlaška 95
2 Sveučilište u Zagrebu Arhitektonski fakultet
HR - 10000 Zagreb, Kačićeva 26 ivana.katuric@urbanex.hr krunoslav.smit@arhitekt.hr ivana.hajdinjak@urbanex.hr krunoslav.kranjec@urbanex.hr
Izvorni znanstveni članak https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).6 UDK 711.122 ”19/20”
Tehničke znanosti / Arhitektura i urbanizam
2.01.02. - Urbanizam i prostorno planiranje
Članak primljen / prihvaćen: 10. 6. 2019. / 17. 6. 2019.
1 Urbanex d.o.o. Croatia - 10000 Zagreb, Vlaška 95
2 University of Zagreb Faculty of Architecture
Croatia - 10000 Zagreb, Kačićeva 26 ivana.katuric@urbanex.hr krunoslav.smit@arhitekt.hr ivana.hajdinjak@urbanex.hr krunoslav.kranjec@urbanex.hr
Original Scientific Paper
https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).6 UDC 711.122 ”19/20”
Technical Sciences / Architecture and Urban Planning
2.01.02. - Urban and Physical Planning
Article Received / Accepted: 10. 6. 2019. / 17. 6. 2019.
Komparativna analiza Antwerpena, Bratislave, Krakowa i Zagreba
Development Strategies as Key Factors for Sustainable Urban Development
Comparative Analysis of Antwerpen, Bratislava, Krakow and Zagreb
održivi razvoj prostorno planiranje strateški projekt strateško planiranje urbani razvoj
Strategije urbanoga razvoja gradova Europske unije [EU] bitno su određene karakteristikama sustava prostornog i strateškog planiranja. Provedeno je istraživanje i komparativna analiza između razvojne strategije Grada Zagreba sa strateškim razvojnim dokumentima gradova Antwerpena, Bratislave i Krakowa s ciljem razumijevanja odnosa prostornog i strateškog planiranja, te odnosa prema projektima integriranoga urbanog razvoja. Pritom je utvrđena značajna sličnost između sustava planiranja u Zagrebu, Bratislavi i Krakowu, dok se sustav strateškog planiranja u Antwerpenu u značajnoj mjeri razlikuje.
sustainable development physical planning strategic project strategic planning urban development
Urban development strategies in the EU are fundamentally determined by the charateristics of physical and strategic planning. This research is based on a comparative analysis of the development strategy for the Zagreb City and the strategic development documents for Antwerpen, Bratislava and Krakow. It examines the relationship between the physical and strategic planning as well as the attitude towards the integrated urban development projects. The research results indicate that there is a striking similarity between the planning systems in Zagreb, Bratislava and Krakow while the strategic planning system in Antwerpen is considerably different.
za kvalitetnim i sustavnim planiranjem razvoja prostornih jedinica u Republici Hrvatskoj rezultirala je uvođenjem sustava strateškog planiranja u zakonodavni i regulatorni okvir. Pritom je definiran Zakon o sustavu strateškog planiranja i upravljanja razvojem Republike Hrvatske [NN 123/17] zajedno sa svojim podzakonskim propisima te on služi kao temelj za izradu strateških razvojnih dokumenata jedinica lokalne i područne samouprave, kao i najvišeg akta strateškog planiranja u Hrvatskoj - Nacionalne razvojne strategije. Na razini Europske unije gradovi su prepoznati kao motori cjelokupnog razvoja, slijedom čega su definirane brojne politike i pokrenute inicijative usmjerene upravo na postizanje održivoga urbanog razvoja kao osnovnog preduvjeta daljnje urbanizacije. Pritom je posebice značajna Urbana agenda za Europsku uniju koja je pokrenuta 2016. godine potpisivanjem Amsterdamskog pakta, a u sklopu koje se provedbe kroz rad različitih partnerstava usmjerenih na specifične razvojne izazove urbanih područja definiraju i provode akcijski planovi usmjereni na održivi razvoj gradova Europske unije. Bitno je pritom istaknuti kako je Urbana agenda za Europsku uniju instrument kojim se doprinosi ostvarenju ciljeva Nove urbane agende Ujedinjenih naroda, odnosno posredno ciljevima na globalnoj razini prihvaćene Agende 2030 za održivi razvoj. Održivi urbani razvoj također je definiran kao jedan od ciljeva Pariškog
sporazuma i kao temeljna odrednica Deklaracije iz Baskije.1
Prilikom izrade strateških razvojnih dokumenata potrebno je dokumente nižega reda uskladiti s dokumentima višega reda, odnosno s nacionalnom razvojnom strategijom. Usto, strateške je dokumente potrebno uskladiti i izrađivati sukladno drugim relevantnim zakonskim propisima poput Zakona o regionalnom razvoju Republike Hrvatske [NN 147/14, 123/17]. S druge strane, sustav prostornog planiranja definiran je Zakonom o prostornom uređenju [NN 153/13, 65/17, 114/18, 39/19], čime su sustavi strateškog i prostornog planiranja u regulatornom okviru odvojeni. Međutim, potrebno je voditi računa o usklađenosti strateških dokumenata s prostornim planovima te je prepoznata potreba međusobnog povezivanja navedenih dvaju sustava planiranja. S ciljem identificiranja povezanosti i usklađenosti navedenih sustava u drugim dijelovima Europe provedeno je istraživanje i analiza strateških razvojnih dokumenata u odabranim europskim gradovima, kojih je struktura i karakter izravan odraz postojećega zakonodavnog okvira, kako bi se mogla provesti komparativna analiza s Gradom Zagrebom. Pritom su analizom utvrđeni aspekti izrade, provedbe i praćenja strateških dokumenata europskih gradova te učinaka u prostoru kao rezultata njihove provedbe. Oni su potom uspoređeni s Razvojnom strategijom Grada Zagreba za razdoblje do 2020. godine [Službeni glasnik Grada Zagreba 18/17] i prostornim utjecajem navedenog dokumenta, na temelju čega je definirana hipoteza: Razvojne strategije gradova unutar kojih je integrirano strateško i prostorno planiranje jasnije definiraju razvojni smjer grada i konkretiziraju proces provedbe, odnosno imaju intenzivniji utjecaj na razvoj grada.
strAteŠKo plAnirAnje
strAtegic plAnning
• Pregled ključne literature - Strateško prostorno planiranje svojim je razvojem postalo područje interesa i istraživanja brojnih znanstvenika. No, ne postoji jedinstvena definicija za strateško planiranje i strategije kao razvojne dokumente. Ovaj se termin koristi drukčije kod različitih autora i stručnjaka. Proučavanjem strateškog planiranja bavio se autor Louis Albrechts u radovima Strategic (spa-
1 European Commission, 2019.; Sustainable Cities Platform, 2019.
2 Coelho de Freitas, 2018.
3 Albrechts, 2004.
4 Chapin, 1965.; Cullingworth, 1972. (prema: Albrechts, 2004.)
5 Clark, 2013.
tial) planning reexamined (2004.), Strategic spatial planning and regional governance in Europe (2003.) i Practicing strategic planning: in search of critical features to explain the strategic character of plans (2013.). Strateško je planiranje u kontekstu održivog razvoja gradova analizirano u knjizi Planning sustainable cities: policy directions (2009.). Potrebu za uvođenjem strateškog planiranja također su prepoznali autori Chris Couch, Lila Leontidou i Gerhard Petschel-Held u knjizi Urban sprawl in Europe: landscapes, land-use change & policy (2007.).
• Teorijski okvir - Intenzivan i često neplaniran rast i razvoj urbanih centara doveo je do potrebe uvođenja planskog sustava uz razvoj koncepta održivosti. Održivi je razvoj u Europskoj uniji jedan od temeljnih ciljeva koji se nastoji ostvariti upravo strateškim planiranjem i integriranim urbanim razvojem. Pritom je važna međusobna poveznica između strateškog i urbanog prostornog planiranja te je navedene sustave potrebno razvijati kroz zajedničke ciljeve.
Strateško planiranje danas je jedan od glavnih alata u jačanju konkurentnosti određene prostorne jedinice, a proces strateškog planiranja uključuje razvoj vizije, definiranje ciljeva, kreiranje strategije i načina njezine implementacije, kao i evaluaciju rezultata provedenih aktivnosti.2 Strateško planiranje kao takvo javlja se osamdesetih godina 20. stoljeća na razini lokalne i regionalne vlasti, a ovakva je praksa bila usmjerena uglavnom na individualne projekte vezane za prenamjenu i korištenje zemljišta. Krajem 20. stoljeća strateško planiranje postaje osnova za izradu strateških razvojnih dokumenata gradova i regija.3 Istovremeno s razvojem strateškog planiranja razvija se i planiranje zasnovano na namjeni [engl. land use planning], koje se temelji na utvrđivanju lokacije, intenziteta, oblika, količine i usklađenosti uređenja zemljišta potrebnog za različite funkcije korištenja prostora.4 Pritom se strateško planiranje razlikuje u odnosu na tradicionalne sektorske pristupe i pasivno planiranje korištenja zemljišta prema karakteristikama multisektorskog pristupa, odnosno planiranja zaštite okoliša, proučavanja vanjskih utjecaja i trendova, utvrđivanja postojećih i potencijalnih razvojnih resursa, uključenosti i suradnje različitih dionika i sektora, višerazinskom upravljanju, razvoju dugoročne vizije te usmjerenosti na konkretne mjere i aktivnosti.5 Su-
6 Albrechts, 2004.
7 Albrechts, 2004.
8 Albrechts, Balducci, 2013.
9 United Nations Human Settlements Programme [UNHabitat], 2009.
10 Integrated Urban Development - a Prerequisite for Urban Sustainability in Europe, 2007.
kladno tome, strateško planiranje nije jedan pojam ili postupak, već skup koncepata, postupaka i alata koji se moraju prilagoditi situaciji s ciljem postizanja željenih rezultata. Strateško planiranje odnosi se na proces, institucionalni dizajn i mobilizaciju aktera.6 Ovaj oblik planiranja smatra se socijalno-prostornim procesom vođenim javnim sektorom koji je usredotočen na ograničeni broj strateških, ključnih područja u kojima se na temelju identificiranih potencijala, slabosti i dostupnih resursa definiraju vizija, aktivnosti i sredstva provedbe na temelju principa održivosti.7 Za strateška se područja stoga odabiru i definiraju strateški projekti sukladno definiranim ciljevima razvoja određenoga područja.8
Strateško je planiranje inovativan pristup urbanom planiranju koji se temelji na konceptualnim prostornim idejama i aspektima koji su važni za cjelokupno planiranje određenoga područja. Ovakav oblik planiranja služi kao alat za integriranje različitih funkcija i oblika javnog upravljanja uzimajući u obzir prostornu i teritorijalnu dimenziju. Strateško planiranje podrazumijeva participativni pristup i koordinaciju dionika iz različitih sektora, uz naglasak na uključivanje lokalnog stanovništva u planiranje i donošenje odluka. Ono je potrebno provoditi od lokalne do nacionalne razine, a navedeno je zapravo bitno u planiranju razvoja urbanih područja i donošenju razvojnih strategija.9 U strateškom planiranju važnu ulogu ima integrirani urbani razvoj kojim se planira razvoj grada u strateškom i prostornom kontekstu, a naglasak se stavlja na planiranje međusobno ovisnog i integriranog razvoja grada i njegove okolice uz koordinaciju i međusobnu suradnju javnoga, privatnoga i civilnoga sektora.10
KompArAtivnA AnAlizA
compArAtive AnAlysis
Cilj je istraživanja provedba komparativne analize između Grada Zagreba i odabranih europskih gradova s približno sličnim brojem stanovnika i sličnim razvojnim karakteristikama kako bi se provedba razvojnih strategija te učinci i uspješnost provedbe mogli usporediti u prostornom kontekstu. Za usporedbu s Gradom Zagrebom na temelju analize društvenih i ekonomskih pokazatelja odabrani su gradovi Antwerpen, Bratislava i Krakow. Analiza društvenih i ekonomskih pokazatelja obuhvatila je pokazatelje kvalitete života u gradovima (Mercer kvaliteta života 2018. i Eurostat - zadovoljstvo životom u gradu 2015.), demografske trendove i strukture, gospodarsku snagu i trendove (BDP, BDP per capita, nezaposlenost), te prostorno-funkcionalnu strukturu gradova. U prvoj je etapi analize provedeno uredsko istraživanje kojim su
prikupljeni relevantni podatci potrebni za usporedbu te su analizirani trenutačno važeći strateški razvojni dokumenti. U sljedećoj je etapi izrađen polustrukturirani anketni upitnik na temelju kojeg je provedeno istraživanje ispitivanjem glavnih dionika strateškog planiranja u odabranim gradovima - tijelima gradske vlasti zaduženima za izradu i provedbu razvojnih strategija. Upitnik je strukturiran kroz nekoliko tematskih cjelina. U uvodnom su dijelu prikupljene opće informacije o gradu, instituciji nadležnoj za strateško planiranje, postojanju razvojne strategije, njezinu razdoblju provedbe i integraciji prostornog aspekta. Sljedeći su dijelovi obuhvaćali informacije o regulatornom okviru za strateško planiranje, procesu strateškog planiranja i izrade strategije te uključivanju dionika i stručnjaka u proces izrade. Iduća su se dva dijela upitnika odnosila na strateške projekte, njihov odabir i provedbu te integrirani urbani razvoj. Posljednji dio upitnika obuhvaćao je pitanja vezana za implementaciju razvojne strategije te praćenje provedbe i njenu evaluaciju. Na samom je kraju ostavljen dio za upisivanje preporuka za strateško planiranje i izradu razvojnih strategija koje su utvrđene na temelju vlastitoga iskustva ispitanih dionika. Upitnik je poslan svim relevantnim institucijama za strateško i prostorno planiranje te upravljanje razvojem na području triju analiziranih gradova. Kvalitativnom analizom rezultata upitnika dobivene su informacije i podatci koji se nisu mogli prikupiti uredskim istraživanjem pa je zahvaljujući tome omogućena dubinska analiza sustava strateškog i prostornog planiranja u odabranim gradovima. Na temelju rezultata upitnika, u kojem su postavljena konkretna pitanja vezana za prethodno definiranu hipotezu rada, dobiveni su odgovori iz analiziranih gradova kojima je definirana hipoteza potvrđena. Na ovaj je način provedba upitnika donijela konkretne rezultate koji su se poslije kvalitativnom analizom koristili u procesu potvrđivanja definirane hipoteze.
Krakow je grad kojeg su demografska, gospodarska i prostornofunkcionalna obilježja vrlo slična Zagrebu, a tradicija i razvoj strateškog planiranja u Poljskoj odgovaraju onima u Hrvatskoj. Bratislava je također prema osnovnim demografskim, gospodarskim i prostornofunkcionalnim obilježjima slična Zagrebu, a slovački je zakonodavni okvir prostornog i strateškog planiranja sličan onome u Hrvatskoj. Zbog identificiranih sličnosti s Gradom Zagrebom, Krakow i Bratislava zanimljivi su gradovi za analizu i usporedbu važećih razvojnih dokumenata i učinaka njihove provedbe. Antwerpen je grad koji se prema prethodno navedenim obilježjima poput gospodarskih i prostorno-funkcionalnih razlikuje od Grada Zagreba. No grad je prepoznat po provedbi projekata integriranoga urbanog
razvoja te dugoj tradiciji strateškog i prostornog planiranja urbanoga razvoja.
• Zakonodavni okvir izrade strateških dokumenata - U Antwerpenu, odnosno u Belgiji, zakonodavni je okvir jedinstven za strateško i prostorno planiranje pa su navedena dva sustava integrirana i u međusobnoj koordinaciji. Svi se zakoni te politike prostornog i regionalnog razvoja donose na razini pojedinih regija i razvijaju se neovisno o drugim regijama. Zakon o urbanističkom planiranju koji je donesen u Flandriji, tj. sustav prostornog planiranja koji se njime propisuje, temelji se na strukturnom planiranju na tri razine - regionalnoj, pokrajinskoj i općinskoj.
U slučaju Bratislave prepoznata je nužnost strateškog planiranja u donošenju odluka za razvoj grada. Stoga su u skladu s time na državnoj razini doneseni zakoni koji reguliraju strateško planiranje te izradu strateških razvojnih dokumenata i programa. Najvažniji je pritom Zakon o regionalnom razvoju kojim su definirani svi aspekti budućeg razvoja prostornih jedinica te su strategije regionalnog razvoja prikazane kao glavni dokumenti razvoja prostornih jedinica.
Poljski zakonodavni sustav regulira prostorno planiranje na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini u sklopu Zakona o prostornom uređenju i razvitku. Unutar tog zakona obuhvaćeno je i prostorno i strateško planiranje te je regulirana izrada i donošenje lokalnih i regionalnih razvojnih planova. Na ovaj je način u Poljskoj definiran razvoj jedinica lokalne i područne samouprave na temelju razvojnih planova odnosno strateških dokumenata.
U Hrvatskoj je također propisana izrada lokalnih i regionalnih razvojnih dokumenata, odnosno strategija, Zakonom o sustavu strateškog planiranja i upravljanja razvojem Republike Hrvatske. Ovim je zakonom utvrđen sustav pripreme, izrade, provedbe, izvješćivanja, praćenja provedbe i učinaka akata strateškog planiranja za oblikovanje i provedbu javnih politika. Zakonom su definirane vrste akata strateškog planiranja ovisno o prostornom obuhvatu pa je definiran institucionalni okvir sustava strateškog planiranja i upravljanja razvojem prostornih jedinica u Hrvatskoj. U Gradu Zagrebu je pritom za provođenje strateškog planiranja te izradu i praćenje razvojnih dokumenata zadužena Razvojna agencija koja operativno djeluje kao javna ustanova od 2019. godine.
• Strateško razvojno usmjerenje - Strateški razvojni dokument za grad Antwerpen naziva se Strateški plan prostorne strukture (engl. Strategic Spatial Structure Plan). Navedeni dokument predstavlja kombinaciju strateškog i prostornog planiranja uz naglasak na provedbu projekata integriranoga urbanog razvoja kojima se kombinira fizički i socio-
ekonomski razvoj grada. Iako je kod većine strateških dokumenata razvoj određenoga područja predviđen definiranjem vizije, ciljeva i prioritetnih mjera, u strateškom dokumentu za Antwerpen definirano je nekoliko razina politike razvoja i njihovih vizija prema kojima se planira budući razvoj grada (Tabl. I.). Pritom je naglasak na koordinaciji i komplementarnosti strateškog i prostornog planiranja što je osnova za definiranje tri hijerarhijske razine smjernica za razvoj grada kojima se definira vizija razvoja, utvrđuju određene razvojne zone i njihova namjena, te se definiraju programi i projekti u tim zonama. Pritom se programi i projekti u najvećoj mjeri odnose na konkretne, intervencijske mjere i aktivnosti koje doprinose fizičkim i funkcionalnim promjenama u prostoru.
Temeljni strateški dokument razvoja Bratislave jest Program gospodarskog i društvenog razvoja Bratislave u razdoblju 2010.-2020. Navedeni je dokument u najvećoj mjeri kroz definiranje vizije i ciljeva usmjeren na strateško planiranje razvoja grada (Tabl. I.). Strategija razvoja Bratislave uključuje i ekonomske i socijalne aspekte razvoja grada te jačanje Bratislave kao nadregionalnog centra. Pritom je naglasak na razvoju gospodarstva, ali se izdvaja i važnost unapređenja prostorne infrastrukture odnosno potreba za određenim intervencijama u prostoru. Međutim, strategijom se ne izdvajaju određena područja (zone) u prostornom kontekstu, već se izdvajaju strateške teme razvoja vezane za cjelokupno područje Bratislave.
U Krakowu je temeljni strateški dokument razvojna strategija Krakowa pod nazivom This is where I want to live. Krakow 2030. Dokument je također na temelju definirane vizije i ciljeva prema sektorskim područjima i relevantnim dionicima usmjeren na strateško planiranje razvoja grada Krakowa (Tabl. I.). Strategijom se promiče sveobuhvatan razvoj grada uz definiranje određenih prioritetnih područja razvoja s naglaskom na inovacijama, znanosti i ekonomiji, a uza zanemarivanje prostornog aspekta razvoja.
U slučaju Zagreba, Razvojna strategija Grada Zagreba za razdoblje do 2020. godine također je usmjerena na strateško planiranje sukladno relevantnom Zakonu. Pritom je važan planirani strateški okvir razvoja unutar kojeg su definirani ciljevi, mjere i aktivnosti (Tabl. I.). Također su strategijom izdvojeni strateški projekti čijom je provedbom predviđen snažan razvoj grada. Strateški je okvir u slučaju Grada Zagreba također usmjeren na cjelokupni razvoj gradskog prostora, iako se unutar same strategije identificira nekoliko posebnih područja (zona) Grada s atributima posebnosti, za koja se utvrđuje poseban sklop planiranih aktivnosti.
Tabl. I. Prikaz hijerarhije strateškoga razvojnog usmjerenja u strategijama odabranih gradova
Table I Hierarchy of the strategic development directions in the planning strategies of the selected cities
Grad Politika razvoja Strateški cilj Strateška tema Prioritet Mjera Aktivnost
Antwerpen +
Bratislava -
Krakow -
Zagreb -
• Strateški projekti - S obzirom na to da je u Antwerpenu Strateškim planom prostorne strukture definirano nekoliko strateških područja (zona) unutar grada koje su utvrđene na temelju koherentnosti prostorne strukture i specifičnosti područja, strateški se projekti odabiru sukladno identificiranim zonama odnosno potrebama njihova razvoja. Stoga se prema potrebama definiraju programi kojih će implementacija pridonijeti društvenom, gospodarskom i fizičkom razvoju navedenih područja, a posredno i cjelokupnom razvoju grada. Strateški se projekti odnosno programi biraju prema kriteriju njihova značenja u doprinosu razvoja širega područja i unapređenju kvalitete života u gradu. Pritom su u Antwerpenu identificirana četiri strateška programa, koji su orijentirani na preuređenje željezničkog kolodvora Antwerpen, preuređenje gatova rijeke Schelde te uređenje otočića i zelenoga pojasa unutar grada.
U slučaju Bratislave, gdje nema definiranih razvojnih područja (zona) strateški se projekti drukčije identificiraju i odabiru. Prilikom implementacije strategije ovdje se koristi multikriterijska analiza definiranih razvojnih mjera koje se potom dijele na one koje je nužno provesti (strateške) i ostale mjere kojih provedba nije hitna i prioritetna. Temeljem multikriterijske analize svakoj se mjeri dodaje kvantitativna vrijednost u obliku postotka, pri čemu se za nekoliko mjera s najvišim postotkom pod svakim razvojnim prioritetom navodi razdoblje u kojem je potrebna provedba. Pritom se utvrđuju strateški ciljevi razvrstani prema prethodno definiranim tematskim razvojnim područjima, ali bez definiranoga prostornog konteksta, odnosno usmjereni su na razvoj cjelokupnoga područja grada.
Strategija grada Krakowa također definira određene strateške projekte kojih se implementacija potiče s ciljem ukupnoga razvoja grada. No, navedeni projekti i programi identificirani su s obzirom na tematska područja razvoja grada, dok za njih nije definirana prostorna komponenta. Stoga se razvojnom strategijom Krakowa ističe velik broj strateških projekata razvrstanih prema specifičnim tematskim ciljevima razvoja. Navedeni strateški projekti imaju prioritet u provedbi razvojne strategije.
Razvojnom strategijom Grada Zagreba također se izdvaja određen broj strateških proje-
kata kojih je odabir i identifikacija definirana Smjernicama za izradu županijskih razvojnih strategija, praćenje i vrednovanje njihove provedbe.11 Identifikacija strateških projekata pritom se navodi kao posljednja etapa u procesu izrade razvojne strategije, kada strateški projekti moraju biti usklađeni s prethodno identificiranim razvojnim prioritetima i mjerama. Razvojnom je strategijom i u slučaju Zagreba definirano nekoliko konkretnih strateških zona odnosno posebnih područja za koja se mjerama utvrđuje poseban sklop planiranih prioritetnih aktivnosti te koje zahtijevaju integrirani pristup u aktivnostima, programima i projektima usmjerenima k revitalizaciji razvojnih potencijala. No odabir strateških projekata, kao i u slučaju Bratislave i Krakowa, temelji se na doprinosu cjelokupnom razvoju Grada, a ne izravno s izdvojenim strateškim zonama. Uza svaki se strateški projekt navodi i stupanj spremnosti projekta za provedbu pa se navode projekti neposredne realizacije te projekti realizacije u srednjoročnom i dugoročnom planskom razdoblju.
• Projekti integriranoga urbanog razvojaGrad Antwerpen izuzetan je primjer dobre prakse u provođenju projekata integriranoga urbanog razvoja uz povezivanje prostornog i strateškog planiranja prilikom izrade strateškoga razvojnog dokumenta, ali i prilikom utvrđivanja strateških projekata za razvoj grada. Integrirani se projekti u Antwerpenu počinju provoditi od druge polovice 1990-ih godina, a do tada je naglasak bio na unapređenju društvenih aspekata života u gradu. Povezivanjem prostornog i strateškog planiranja razvijaju se projekti kojih cilj nije samo unapređenje društvenog života već i fizička obnova, te funkcionalni razvoj određenog područja u gradu. Tako se procesom integriranoga urbanog razvoja u obzir uzima prostorna, društvena i gospodarska komponenta koja će uz razvoj određenog područja (zone) doprinijeti ukupnom razvoju grada. Jedan od primjera integriranog projekta u Antwerpenu jest Projekt Park Spoor Noord koji se provodi na strateškom gradskom području Soft Spine. Prilikom definiranja elemenata samog projekta provedena su opsežna istraživanja i konzultacije s lokalnim stanovništvom i relevantnim dionicima kako bi se utvrdile potrebe i trenutačni problemi u proučavanom području. Na temelju toga identificiran je projekt kojim će se pridonijeti razvoju područja kroz nekoliko aspekata, a imajući na umu i potrebe lokalne zajednice.
U Bratislavi je također kod izrade strategije i planiranja budućeg razvoja naglasak bio na projektima integriranoga urbanog razvoja. Pritom se nastojalo pridržavati načela kompaktnoga grada na temelju uravnotežene raspodjele područja rada, usluga i stanovanja. Iako je u strateškom dokumentu za Brati-
slavu definiran veći broj strateških projekata, samo je manji broj integriranog karaktera. No u gradu su prepoznati izazovi koje donose procesi suburbanizacije, spontane izgradnje i stalne fragmentacije grada u funkcionalne zone, zbog čega je potreban održivi i integrirani razvoj.
Na području Krakowa kao jedan od najznačajnijih projekata integriranoga urbanog razvoja izdvaja se projekt Nowa Huta budućnosti kojim se revitalizirao istočni dio grada. Tim je projektom obuhvaćena ukupna revitalizacija u nekoliko aspekata, uzimajući u obzir postojeću i potrebnu infrastrukturu te urbane i društvene funkcije područja. Ujedno je projekt usmjeren na upravljanje područjem i njegovim razvojem s ciljem povećanja atraktivnosti za investitore, lokalnu zajednicu i posjetitelje. Ovakvim se sveobuhvatnim konceptom društvenog, gospodarskog i prostornog (fizičkog) razvoja doprinijelo cjelokupnom razvoju istočnoga dijela grada, no to je samo poticaj za daljnji ukupni razvoj grada.
Na području Grada Zagreba provedeno je dosad nekoliko projekata urbane obnove integriranog karaktera kojima je unaprijeđeno stanje područja (zona) kroz nekoliko aspekata. Također, Strategijom razvoja predviđena je daljnja provedba projekata integriranoga urbanog razvoja, pri čemu se ističu Blok Badel i Gredelj.
• Provedba strateških dokumenata - Prilikom analize provedbe i njezine uspješnosti kod strateških dokumenata naglasak je bio na strateško-planskom okviru i provedbi mjera s konkretnim i vidljivim razvojnim učincima u smislu preobrazbe prostora odnosno određenih zona.
U Antwerpenu je glavna karakteristika provedbe strateškoga razvojnog dokumenta ’spori urbanizam’. Ovaj izraz podrazumijeva pristup usmjeren k strpljivom postizanju kvalitetnih rezultata naspram težnje za kvantitetom i brzim rezultatima. Kroz ovaj je pristup istovremeno ostvaren i integrirani pristup koji kombinira fizičke i socioekonomske intervencije u prostoru. Postojeći je strateški razvojni dokument jasno razumljiv svim članovima zajednice i predstavlja konsenzus oko smjera razvoja grada, zbog čega je provedba jednostavna, a temelji se na zajedničkom djelovanju i koordinaciji različitih dionika. Također, kvalitetno upravljanje razvojem uz praćenje smjernica Strateškog plana prostornih struktura posljedica je inteligentnog pristupa grada, pri čemu se adekvatno koriste strateška zemljišta i prostori. Grad je prilikom izrade strategije donio odluku kako neće nastojati pridonijeti cjelokupnom razvoju grada, nego će u određenoj mjeri djelovati kao dionik razvoja kroz značajna zemljišta koja grad posjeduje i kojima upravlja.12
Sustav upravljanja provedbom strateškoga razvojnog dokumenta Bratislave sastoji se
od dviju komponenata - upravljačkog i izvršnog tijela. Pritom su važne zadaće upravljačkog tijela donošenje odluka o provedbi strategije, dodjeljivanje zadataka različitim dionicima i pružanje podrške u procesu provedbe strategije. Iz navedenoga je vidljivo kako u provedbi strategije ne sudjeluje samo jedno institucionalno tijelo, već dionici koji su odgovorni za pojedine segmente i sektore razvoja. Pritom se aktivnosti provode sukladno definiranim akcijskim planovima za određena razdoblja i za određena strateška područja. Jedno od ključnih pitanja urbanističkog razvoja Bratislave jest u ponovnom razvoju napuštenih lokacija uza staru gradsku jezgru i revitalizacija brownfield područja u privatnom vlasništvu. Usto, zadatak prostornog razvoja grada jest poboljšati prostornu i funkcionalnu kvalitetu grada. Navedeno je moguće postići provođenjem projekata integriranoga urbanog razvoja kojima bi se riješili istaknuti izazovi.
Razvojna strategija Krakowa sadrži akcijski plan s popisom politika, programa i projekata definiranih za određena tematska područja, zajedno s indikatorima pomoću kojih se tijekom provedbe prati stupanj njihove realizacije. Učinkovitost i kvaliteta implementacije pojedinih aktivnosti projekata ovise o stupnju uključenosti različitih dionika koji svojom stručnošću pridonose kvalitetnoj implementaciji. Također, i ovdje se naglašava važnost integriranog pristupa u provođenju aktivnosti kako bi se osigurao sustavan i kvalitetan razvoj.
Kod zagrebačke strategije provedba je također definirana akcijskim planom kao glavnim provedbenim dokumentom koji sadrži prikaz aktivnosti, programa i projekata planiranih strategijom. Za provođenje akcijskog plana strategije zadužena je razvojna agencija uza suradnju s ostalim relevantnim dionicima na području grada.
Rezultati istRaživanja
reseArcH results
Na temelju provedenoga uredskog istraživanja i rezultata upitnika vidljivo je da se sustav strateškog planiranja te proces izrade i provedbe strateških razvojnih dokumenata razlikuje kod proučavanih država. Pritom se u slučaju Zagreba, Antwerpena, Bratislave i Krakowa upravo Antwerpen, kao jedini analizirani grad Zapadne Europe, izrazito izdvaja prema karakteristikama strateškog planiranja. Naime, u Antwerpenu je strateško planiranje usko povezano i u koordinaciji s prostornim planiranjem te se strateško-planska
11 Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije, 2015.
12 Academy of Urbanism, 2018.
dokumentacija izrađuje na temelju zajedničkog zakona i propisa. Navedeno je ključno u donošenju kvalitetnih i cjelovitih planskih dokumenata kojima se promiče sustavni planski razvoj. Usto, u slučaju Antwerpena prepoznata je važnost razvoja određenih dijelova grada pa je s ciljem usmjerenog i kvalitetnog razvoja grad podijeljen na nekoliko strateških područja (zona) u kojima se promiče razvoj sukladno identificiranim potrebama. Identifikacijom područja u gradu u kojima je potrebna revitalizacija razvijaju se konkretni razvojni projekti, najčešće projekti integriranoga urbanog razvoja, koji imaju svoju prostornu komponentu. Pritom u planiranju, a posebno u realizaciji projekata, sudjeluje velik broj dionika iz različitih sektora, s naglaskom na uključivanje privatnog sektora uz koordinaciju gradske vlasti. Ovakvim procesom planiranja i upravljanja te postignutim razvojem pojedinog područja pridonosi se cjelokupnom razvoju grada. U slučaju Zagreba i Bratislave nije uočena povezanost prostornog i strateškog planiranja u izradi i provedbi strateških razvojnih dokumenata, dok je integracija navedena dva sektora u Krakowu vidljiva samo kroz zakonodavni okvir, ali ne i kroz konkretnu provedbu tog okvira. Kod preostala tri analizirana grada uočena je tematska orijentiranost prilikom identifikacije i odabira strateških projekata, uza zanemarivanje konkretnoga prostornog konteksta. Također se ističe usmjerenost na razvoj grada kao cjeline umjesto dinamičnog i kvalitetnog razvoja manjih prostornih zona kojih će sustavni razvoj doprinijeti cjelokupnom razvoju grada.
zAKljučAK
conclusion
Analiziranjem Antwerpena kao jednoga od razvijenijih europskih gradova, koji ujedno ima dugu tradiciju strateškoga prostornog planiranja, potvrđena je hipoteza kojom se ističe važnost integracije strateškog i prostornog planiranja u izradi i provedbi strateških razvojnih dokumenata. Unatoč potvrđivanju navedene hipoteze, s obzirom na kompleksnost istraživane tematike i iznimno velik broj varijacija u mogućnostima i intenzitetu integracije strateškog i prostornog planiranja u razvojnim dokumentima gradova, ističe se nužnost i važnost daljnjega provođenja istraživanja ove tematike na primjeru većega broja gradova.
Prema istaknutim karakteristikama strateškog planiranja u Antwerpenu, odnosno strukturom strateškoga razvojnog dokumenta i njegovu uspješnom provođenju, grad Antwerpen može se smatrati primjerom dobre prakse. U slučaju Zagreba, ali i preostala dva
istraživana grada - Bratislave i Krakowamoguće je primijeniti određena rješenja koja su u Antwerpenu imala uspješne rezultate provedbe. To se u najvećoj mjeri odnosi na integraciju strateškog i prostornog planiranja u ukupnom planiranju razvoja grada te na važnost prostornog aspekta provedbe intervencija u gradu s ciljem postizanja cjelokupnog razvoja grada. Stoga je uočena prostorna komponenta, kroz koju je vidljiv utjecaj prostornog planiranja u strateškim razvojnim dokumentima, primjer koordinacije i integracije dviju grana planiranja razvoja prostora koje doprinose sustavnom i cjelovitom razvoju. Osim dodavanja prostorne komponente konkretnim strateškim programima i projektima, važno je također identificirati teme u sklopu kojih su prisutne najznačajnije razvojne potrebe i potencijali te u skladu s time definirati ciljeve, prioritete, mjere i aktivnosti za postizanje razvoja. Na taj bi se način strateški dokument usmjerio prema konkretnim, strateškim temama (područjima) razvoja, kojih se realizacijom doprinosi razvoju ostalih tematskih područja koja su međusobno povezana. Pritom važnu ulogu imaju projekti integriranog karaktera koji pridonose razvoju različitih aspekata te se provode u sklopu različitih strateških tema (fizički razvoj u prostoru, društveni, gospodarski, okolišni razvoj).
Ključno u cijelom postupku izrade, a osobito u provedbi strateškog dokumenta, jest postizanje suradnje s različitim dionicima, lokalnim stanovništvom te susjednim jedinicama lokalne i područne samouprave s ciljem funkcionalnog povezivanja i međusobne koordinacije. Participativni pristup u planiranju ključni je element za kvalitetno planiranje u svim etapama i na svim razinama gdje se na temelju konsenzusa stvara strateški okvir i odabiru strateški projekti. Također je važno povezati dionike koji sudjeluju u izradi strategije s njezinom provedbom kako bi se provedba odvijala kroz sektorske odgovornosti uz njezino kontinuirano praćenje i vrjednovanje. Uza sve navedeno, planiranje provedbe strategije također je izuzetno bitno za postizanje učinkovitih i kvalitetnih rezultata pa je zbog toga važan princip „korak po korak”, odnosno postupno provođenje strateških projekata kroz nekoliko etapa. Na taj način osigurava se participativno upravljanje provedbom pojedine etape i postizanje integriranoga urbanog razvoja određenoga područja koje u konačnici pridonosi cjelokupnom i integriranom razvoju grada.
1. Albrechts, L.; Healey, P.; Kunzmann, K.R. (2003.), Strategic Spatial Planning and Regional Governance in Europe, „APA Journal”, 69 (2): 113-129; https://doi.org/10.1080/0194436 0308976301
2. Albrechts, L. (2004.), Strategic (spatial) planning reexamined, „Environment and Planning B: Planning and Design”, 31: 743-758; https:// doi.org/10.1068/b3065
3. Albrechts, L.; Balducci, A. (2013.), Practicing Strategic Planning: In Search of Critical Features to Explain the Strategic Character of Plans, disP - „The Planning Review”, 194 (3): 16-27; https: //doi.org/10.1080/02513625.2013.859001
4. Clark, G. (2013.), The Future of Cities: The role of strategic planning, „Future Studies Research Journal”, 5 (1): 3-32; https://doi.org/10.24023/ FutureJournal/2175-5825/2013.v5i1.140
5. Coelho de Freitas, J. P. T. (2018.), Strategic Planning in Europe: Connecting Cities, Migrants and Migration, Policy Report
6. Couch, C.; Leontidou, L.; PetschelHeld, G. (2007.), Urban Sprawl in Europe: Landscapes, Land-Use Change & Policy, Blackwell Publishing; https://doi.org/10.1002/9780470692066
7. *** (2006.), Strategic Spatial Structure Plan for Antwerp (s-RSA), City of Antwerpen, Antwerpen
8. *** (2007.), Integrated Urban Development - a Prerequisite for Urban Sustainability in Europe, Background Study on the „Leipzig Charter on Sustainable European Cities” of the German EU Council Presidenc, Federal Ministry of Transport, Building and Urban Affairs
9. *** (2009.), Planning Sustainable Cities: Global Report on Human Settlements, United Nations Human Settlements Programme (UN-Habitat)
10. *** (2010.), Program gospodarskog i društvenog razvoja grada Bratislave za razdoblje 20102020, Grad Bratislava, Bratislava
11. *** (2013., 2017., 2018., 2019.), Zakon o prostornom uređenju, „Narodne novine”, 153/13, 65/17, 114/18, 39/19, Zagreb
12. *** (2015.), Smjernice za izradu županijskih razvojnih strategija, praćenje i vrednovanje njihove provedbe, Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije, Zagreb
13. *** (2017.a), Razvojna strategija Grada Zagreba za razdoblje do 2020. godine, Gradski ured za strategijsko planiranje i razvoj Grada, Zagreb
14. *** (2017.b), Zakon o sustavu strateškog planiranja i upravljanja razvojem Republike Hrvatske, „Narodne novine”, 123/17, Zagreb
15. *** (2018.), This is where I want to live. Krakow 2030, Krakow Development Strategy, Municipality of Krakow, Krakow
Internetski izvori
Internet Sources
1. Academy of Urbanism - Antwerpen, https:// www.academyofurbanism.org.uk/antwerp/, 2012. [7.1.2019.]
2. Databank Publieke Ruimte, https://dbpubliekeruimte.info/ [5.1.2019.]
3. European Commission - Sustainable Urban Development https://ec.europa.eu/commission/ news/sustainable-urban-development-2018-feb-09_en [12.5.2019.]
4. Sustainable Cities Platform, http://www.sustainablecities.eu/ [13.5.2019.]
Izvor ilustracije
Illustration Source
Sl. 1. Databank Publieke Ruimte (2019.)
Comparative Analysis of Antwerpen, Bratislava, Krakow and Zagreb
Some key factors gave impetus for the research on development strategies and their impact on sustainable urban development: the need for sustainable development of urban areas, integrated urban development projects and their implementation, and the introduction of strategic planning system into the legislative and regulatory framework of the Republic of Croatia through the Law on Strategic Planning and Managing the Development of the Republic of Croatia. The study is based on a comparative analysis of Antwerpen, Bratislava, Krakow and Zagreb.
Initially, a hypothesis was set up and was later confirmed by the results of a desk research and a semistructured interview. The analysis encompassed several aspects of development strategies and their impact, the process of their elaboration, the stakeholders taking part in this process, and the implementation process of the strategies. As the research results indicate, Antwerpen proves to be an example of good practice regarding the elaboration and implementation of development strategy, i.e. the achievement of positive and high-quality effects noticeable through sustainable city development. Antwerpen clearly illustrates an integrated urban development model based on social, economic and spatial (physical) aspects as a result of the development strategies and their implementation. Such development is essentially based on the integration between strategic and physical planning into a joint system where strategic planning documents are made in coordination with physical planning on the basis of common laws and regulations. This leads to a systematic and planned development along with the coordination and active involvement of various stakeholders on all levels of the government. Due to the integrated physical and strategic planning, the development strategy
of Antwerpen is conceived around several areas (zones) where integrated development is fostered according to the determined needs. Emphasis is placed on all aspects of development and the priority of the projects depends on space needs as well as the actual needs of local population.
It should be emphasized that a great number of stakeholders from various sectors participate in the planning process of an area (zone). They manage and plan the development of the city through active collaboration and a consensus. Special emphasis is put on the implementation of integrated urban development projects which encompass physical and strategic planning.
The analysis of other cities reveals a polarization of the two systems. The same is visible primarily through a legislative framework with separate laws for strategic and physical planning. An exception in this respect is the city of Krakow which has adopted an integral law for spatial and strategic planning. However, the integration of these two planning systems is practically invisible in concrete implementation of the strategic development documents. As far as the other three analyzed cities are concerned (Bratislava, Krakow, and Zagreb), there is a tendency to group together measures, activities and projects based on thematic orientation and not on spatial component. Therefore, in the elaboration of a strategic document, there is no spatial component in the activity whose goal is the city development.
Moreover, the other three cities show that development strategies and their framework is directed to the entire city area while in Antwerpen, the development policies are directed to the defined space zones whose quality planned development will ultimately contribute to the overall development of the city. In all analyzed development strat-
egies, it is vital to recognize the importance of strategic projects which are given priority in the implementation of the same strategy.
In case of Antwerpen, integrated projects are aimed at several development aspects and implementation stages while in all other cities except Zagreb, the projects are aimed at a certain thematic area without specific impact on space and visible changes in space. In Zagreb, however, strategic projects of integrated character are identified. They target the development of a specific city area in several aspects but their implementation is practically impossible during a specific phase of the development strategy due to their complexity and scope. Accordingly, these projects need to be implemented in several phases according to ”step by step” principle in order to realize particular implementation stages in due time and in high-quality manner. Besides, strategic planning, and in particular the development strategy implementation should be necessarily linked with physical planning so that the integration of the two systems might result in a favourable outcome with beneficial consequences for space development.
It is also necessary to add a spatial component to the previously identified strategic topics in the city development so that the projects might be realized in a specific space according to the identified needs of each area. It is necessary to involve the stakeholders from public, private and civilian sector in the process of development and implementation of development strategies. In this way certain relevant sectors would be responsible for the project implementation in each stage. Everything mentioned will be a safe ground for high-quality implementation of integrated urban projects that will gradually contribute to an overall city development in all development aspects.
Biografije Biographies
Dr.sc. ivAnA KAturić doktorirala je na urbanim studijima Sveučilišta u Milanu i direktorica je tvrtke Urbanex.
Dr.sc. KrunoslAv Šmit doktorirao je na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje radi kao redoviti profesor.
ivAnA HAjDinjAK je magistra geografije, a diplomirala je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
KrunoslAv KrAnjec je magistar geografije, a diplomirao je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
ivAnA KAturić, Ph.D. graduated in urban development studies from the University of Milan. She is head of the company Urbanex.
KrunoslAv Šmit, Ph.D. received his doctoral degree from the Faculty of Architecture of the University of Zagreb where he works as full professor.
ivAnA HAjDinjAK, Master of Geography, graduated from the Faculty of Science, University of Zagreb.
KrunoslAv KrAnjec, Master of Geography, graduated from the Faculty of Science, University of Zagreb.
Table I Architectural typology of a courtyard house
Tabl. I. Arhitektonska tipologija kuće s dvorištem
House with an internal yard with rooms oriented towards internal yard
House with an internal yard with rooms oriented outwards as well as towards internal yard
House with staircases located in the yard
Table II Examples of different types of courtyard houses in Palestine Tabl. II. Primjeri različitih tipova kuća s dvorištem u Palestini
with an
AlQasem House, ground floor in Beit Wazan [Amiry, 2003: 121 /Arabic/, Draw: Firas Rahhal]
Shawwa house, ground floor in Gaza [Khaswaneh, 2001: 48, Draw: Firas Rahhal]
Agha Tuqan house in Nablus [Khaswaneh, 2001: 116, Draw: Firas Rahhal]
House in Jaba’a [Bshara, 2011: 155]
Husseini house, first floor in Jerusalem [Khaswaneh, 2001: 100, Draw: Firas Rahhal]
Plan of the ground floor of house Abu Ali in Awarta [Mofleh, 2009: 227 /Arabic/]
Perspective that depicts of Abu Ali House after rehabilitation process [Mofleh, 2009: 230 /Arabic/]
in Ramallah [
A house with a lateral yard
Isra University
Faculty of Architecture
Amman, Jordan mumen.abuarkub@iu.edu.jo
Scientific Subject Review https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).7
UDC 728.01:721.011.72 (569.4)
Technical Sciences / Architecture and Urban Planning
2.01.04. - History and Theory of Architecture and Preservation of the Built Heritage Article Received / Accepted: 10. 4. 2018. / 17. 6. 2019.
Sveučilište Isra Arhitektonski fakultet Amman, Jordan mumen.abuarkub@iu.edu.jo
Pregledni znanstveni članak https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).7
UDK 728.01:721.011.72 (569.4)
Tehničke znanosti / Arhitektura i urbanizam 2.01.04. - Povijest i teorija arhitekture i zaštita graditeljskog naslijeđa Članak primljen / prihvaćen: 10. 4. 2018. / 17. 6. 2019.
courtyard housing typology
Palestine rehabilitation process traditional architecture
The courtyard, an architectural composition in traditional architecture, has been continuously applied throughout history. It has been able to provide important, practical and logical organization of space for protection and intimacy of life. From a foreign and domestic perspective, the traditional Palestinian courtyard house is a significant housing typology that should undergo further research in order to allow for change during rehabilitation process.
dvorište stambena tipologija Palestina proces obnove tradicijska arhitektura
Dvorište kao arhitektonska kompozicija u tradicijskoj arhitekturi trajno je prisutno u povijesti graditeljstva. Svojom praktičnom i logičnom organizacijom prostora, dvorište je oduvijek omogućavalo zaštitu i privatnost. Kako iz lokalne tako i iz strane perspektive, tradicijska palestinska kuća s dvorištem predstavlja važan tip stambene arhitekture pa bi ga stoga trebalo pomnije istražiti kako bi se omogućile promjene tijekom procesa obnove.
Thecourtyard or any internal yard, as an element of architectural composition, has been applied continuously for thousands of years because of the factors that have always been crucial in the construction of living space: the need for protection of any kind. Its concept provides significant, functional and logical organization of space providing protection and intimacy of life. With the invasion of the individuality of living nowadays, the courtyard-house (individually or as a module in a collective structure) can contribute in the preservation of it. As a result, the house with a courtyard has a more frequent application in the traditional as well as in the contemporary architectural realizations. The courtyard is a common spatial component in the composition of any kind of architectural structure, whether it is a residential building or a public building, both today and throughout the history of architecture.
The traditional house in the old parts of Palestinian cities is the house with a courtyard, a typical traditional city house in the Middle East region. Its size and the basic plan depend on the owner’s wealth. Its peculiarity is that the entire living area is closed with walls and is completely separated from the outside space. Rooms are built around the courtyard walls. The ground floor rooms can be entered directly from the courtyard. Windows and doors are turned towards the yard and serve for ventilation and lighting up of internal rooms. The kitchen, bathroom and ancillary
rooms may be entered through common doors at the angles. The staircases lead to upper floors. A common characteristic for all the rooms in the house, except for the kitchen and the bathroom, is their multifunctionality i.e. they are intended for a sleeping and a living area at the same time.
The traditional house with courtyard was the most popular type of housing until the beginning of the twentieth century. Most of these structures are multistory houses. Upper floors have their open courtyard created by the terrace with a view at the main courtyard, which is located at the ground floor or the first floor. When several families used the floor, then walls were built along the edges of the upper floors in order to prevent the view toward the lower floors. As a rule, a large family, which consists of several separate families lives in the traditional house. Some house parts might be arranged and used independently from each other. Every family is in a great deal independent, but not quite, and often a house is divided in more vertical units.
tHe courtyArD As A bAsic element in tHe pAlestiniAn trADitionAl House DvoriŠte KAo osnovni element pAlestinsKe trADicijsKe Kuće
The yard is a frequent spatial element in the composition plan in all types of architectural objects, whether it be residential buildings or public buildings - today and throughout the construction history.1 Alterations in the Palestinian architecture and the courtyard house are mainly due to the social and economic transformations that began in the late 19th century. These transformations were the result of many factors that contributed to the marginalization of agriculture, the fragmentation of the extended family property, and the trend towards the formation of the nuclear family. These alterations were evident in the buildings and construction. Canaan stated that the building techniques of houses in Palestine are rapidly changing, and modern materials such as iron, concrete, tiles and cement floors, which have become increasingly common, are used everywhere in villages and cities.2 It is important to note the role played by the British occupation of Palestine in accelerating the modernization of the building systems in Palestine, in addition to the role it played in changing the economic structure of the Palestinian society and its transformation from an agriculture-based society within the
1 Brzovski, 2005: 110
2 Hirschfled, 1995: 109-111
3 AlJubeh, Bshara, 2002: 30-43
4 Gangler, 1993: 77
5 Bakalčev, 1991: 44
6 Gangler, 1993: 78
extended family mainly to a society based on the emerging jobs in the government of the British occupation and financial transformations of expatriates of Palestine.3
The main symbol of the traditional residential architecture in Palestine is the courtyard house. An architectural type has been accepted in the desert zones in the countries of the Middle East and is perfectly suited to climate conditions.4 However, the social conditions were decisive for the advantages of courtyard houses as well. The enclosure provides a private sphere, and thus protection of the family. The independence of the building obtained through its introversion enabled the collection of houses in a narrow structure that originated from the pre Asian nations. The boundaries determine the contours of the blocks, while the texture of the block indicates its character, the relation of the constituent basic relations house-yard. Globally, it is read in terms of parcellation and built-up units.5
In all types of houses from Morocco to India, the principle is that the entrances to the premises pass through the yard as well as the separation of the reception and presentation rooms.6 The regional characteristics are the result of different local traditions, economic and political relations, climatic conditions, as well as the used local building materials and construction techniques.
The most significant element in the house is the courtyard, the focal point to which all the rooms lead. The courtyard is the basic element of the house. All residential premises are organized and oriented directly to the yard. The arrivals and departures are always directed towards and from the courtyard. The rooms enclose all or most sides of the courtyard, while the other exterior sides are enclosed with high walls. The space around the yard belongs to a single family or to several families, usually family-related families. If families are not related then everyone has their own yard.7 The windows on the ground floor usually face the courtyard, while the windows on the upper floor face toward the street. In the middle of the courtyard there may be a fountain with a pool, often surrounded by trees or flowers.8
The houses with courtyards in Palestine until the beginning of this century were surrounded by cultivated orchards, rich vegetation and water sources. Residents used these natural resources for picnics, parties and recreation. The new suburbs were landscaped
7 Canaan, 1933: 40-41
8 Dalman, 1964: 171
9 Abuarkub, 2000: 52
10 Mustafa, 1984: 50
11 Rogers, 1862: 270-271
12 Amiry, Tamari, 2003: 17
with lines of trees along the new streets and almost every house had its own private courtyard. As a result, residents of the ancient cities of Palestine created gardens within their neighborhood. Private gardens inside the city could usually be found in private large houses and palaces. Often, they were located inside the houses, providing their owners complete freedom and full privacy. In other cases, the houses were enclosed with high walls. These gardens were irrigated by local sources. The water was brought with pipes from open pools near the main summer areas used for parties and recreation of residents and their guests.9
The great Egypt architect Hassan Fathy explains the connection between the man and the yard in a special way: ”One of the basic reasons why Arabs live in city urban environment in house with courtyard is their care to be connected with heaven that is establishing of direct connection with god as he had learned to live in desert. In that way, he had connected heaven with earth, symbolizing four posts on yard angles, which carry heaven up wards.”10
Many of middle class houses and almost all rich houses and mansions have private gardens. Mary Eliza Rogers, which was in British diplomatic service at that time, is the book author Domestic Life in Palestine.11
The lifestyle of the Palestinian, his social life and culture have an important role in the dynamics of architectural expression and designing of his own home in which the courtyard has an important role. Courtyard connection with other rooms confirms that this style comes from inside towards outside, and not vice versa. Because of that the largest internal exterior in the courtyard may be seen, with the use of various motifs, colour selection, manual processing of doors and window frames which give complete uniform picture of absolute art. He indicated that the Palestinian in his culture and spirit has always turned his attention towards the core, which is the essence.
The courtyard was a semi-private family compound, and was sometimes defined by a large, arched doorway leading from the alley. The organization of this open space, and the activities which took place there, reveal the significanance of the courtyard in the dynamics of Palestinian family life and the management of daily activities.
In the courtyard, women carried out their daily work and mixed with female relatives or neighbours without inhibition or restriction. It was also an ideal playground for the children. During summer nights, the courtyard became a meeting place for family members as they discussed affairs of the hamuleh or their work.12
If in a house, the rooms were closed for a construction of a courtyard and the house was close to other houses, then on the public open spaces squares of different sizes were constructed depending on the density of buildings. Such rooms were not previously designed. They got various geometric forms jointly connected with narrow passages and passages for many uses (religious, family etc).
The Atrium or the courtyard is a common element of the spatial composition of different types of buildings; no matter of their function: family houses or public buildings. This refers to both households and public buildings in the past as well as today.
fishermen. In the insula sacra of Capernaum, as well as in the rest of the insulae, the houses are of this type, with an average of four dwelling per complex and has been studied in more detail than insula III and insula IV.”14
The elemental functions of closed households with private courtyards in Palestine are as follows:
1 Main entrance
2 Family living space [Mastabe]
3 Food storage area [Rawiye]
4 Mudbins for food storage and dividing room [Khawabi]
5 Fireplace [Mawqid]
6 Bedding niche [Qus]
7 Lower part of the house [Qa Al-Bait], for livestock and agricultural equipment
Sl. 2. Aksonometrijski prikaz najveće prostorije u kući Abu Helweh
1 Glavni ulaz
2 Prostor dnevnog boravka [Mastabe]
3 Prostor za spremanje hrane [Rawiye]
4 Spremnici za hranu koji pregrađuju prostoriju [Khawabi]
5 Ognjište [Mawqid]
6 Niša s ležajem [Qus]
7 Donji dio kuće [Qa Al-Bait], za stoku i poljoprivredni alat
In the mid-XIX century, Professor Petermann, former Consul in Jerusalem, who travelled to Syria and other parts of Mesopotamia and Persia, describes a part of Palestinian houses in the following way: ”Lower floors are mostly dark with narrow stone staircases that lead to second and third floor. At the last floor are located day rooms. They are vaulted, with more or less spaces, and narrow entrance. They have the same elevation as in other cities, but above them, a partially opened gallery is located. It is here that the elevation starts as they have a side hole in the middle that serves as a second entrance. Further more in every room, at the lowest place a stone is placed through which water flows; in this way, every house has several stone channels that serve for water drainage. Windows are made of iron lattices, behind which are located thick wooden lattices, and glassed windows or doors are rarely met. Besides that, internal wall of houses has more circular courses with peripheral brick at the upper part.”13
A Norwegian theologian, Professor Halvor Moxnes, expert in New Testament and Early Christianity, with special interest to social anthropology, in one of his work gives us a family dimension of the role of the yard in Palestinian traditional houses: ”The second type was the courtyard house, which consisted of several houses with a common courtyard. This was the most characteristic type of domestic architecture in Palestine. The complex was surrounded by an external wall with a single entrance that gave access to the courtyard. Around it were the family houses with two or more rooms each. In the common courtyard the domestic tasks were performed - grinding the grain, cooking, spinning, washing - as well as some of the agrarian and occupational tasks. Courtyard houses from the Herodian period have been found in Dor, Bethsaida and in Capernaum. Those found in Dor were built in the Persian period, but were in use during the Herodian period. The building identified at zone B in Bethsaida was probably owned by a well-to-do family of
To regulate the microclimate in the home, the workplace, or the wider urban settlement. In climatic conditions with strong sunshine, the function of the inner courtyard will primarily be shading and refreshing the space activated by the water or green surfaces. In the climatic conditions in Palestine, the inner courtyard is normally exposed to the action of the sun rays otherwise it will lose the biological-hygienic role.
To contribute to the creation of an intimate atmosphere in the home. The inner courtyard in this case serves as a substitute for the lost nature in today’s overcrowded urban neighborhoods. Open, integrated with the outer space, the green areas will be active physicalpsychic elements for recreation. In most cases they are a necessity for both work and rest.
To enrich and humanize the wider city space for living and leisure.
Increase the sense of wealth of the interior in buildings in which the emphasized note of representativeness is not a disadvantage.
Be a physical barrier against external noise, fire or other physical protection against enemy danger. In the end, they remain to serve as a barrier to preventing curious views from the outside.
DvoriŠte u seosKoj Kući
The Palestinian village consisted of groups of clustered buildings that were divided into residential neighborhoods, separated by open roads and closed roads that ended with a cluster of houses joined around a shared courtyard. The courtyard is usually made up of a semi-private main square, with some common facilities, as well as small courtyards prevailing the houses or the residential units with separate small families or independent families. The family usually lives in a single room with a door open to the yard or courtyard. The size of the house depends mainly on the livelihood and wealth of the owner, and is also associated with the construction style. The houses are clustered
13 Petermann, 1865
14 Moxnes, 1997: 52
15 Amiry, Tamari, 2003: 26
16 Awad, 1996: 90
17 Amiry, Tamari, 2003: 17
around the yards in various ways also in a compact and convergent manner, without any internal connection between these houses because each of them inhabits a single independent family.
The house and the yard were a single residential, social and economic unit, in which these units were closed to themselves because of customs, social traditions and security conditions. The yards differ from one another based on the yard’s capacity, the nature of the houses composed of yards, the fences, the doors, and the annexed facilities. According to researcher Omar Hamdan, the yards are classified according to the social situation into three types: simple yards, complex yards and compound yards.15
As villages became the predominant pattern of life, the basic floor plan of a modest house changed. Now it had a central courtyard with a number of rooms, which were open to the courtyard. These rooms were small by our standards, with a minimum of windows. Latticework and shutters were used to cover window openings.16
Usually, the houses were single-room, with one vaulted entry. In the older houses, there were no other openings, except vents. Later on, the houses had relatively large windows, often in pairs. The walls were massive, sometimes up to one-meter-thick in order to hold the massive stone slab roof. Each row of stones consisted of outer and inner layer of stone blocks, with a plaster or stone rubble in-between.
Members of every big family lived in a group of adjacent houses connected by one or more courtyards. The houses were grouped round the courtyards in defferent ways depending on closeness to the family patriarch, and the family’s needs for privacy and seclusion. Sons would move out of the family house after they married and would estabilish separate domestic units adjacent to those of their fathers, often sharing the same courtyard.17 Theoretically, however, the houses still belonged to the same quarter.
It was common to whitewash part of the front façade, particulary the arched doorway, since white was a symbol of blessing, and gave the appearance of purity and cleanlinees. Other touches of colour were the wooden panels of the door painted blue or green. These auspicious colours suggested prosperity and benediction to the owners. For more blessings, the name of God, the prophet Muham-
18 Hamdan, 1996: 229-233
19 Dalman, 1964: 57-60
20 Scholch, 1982: 48
21 Dalman, 1964: 171
22 Canaan, 1933: 44
mad, or a cross were inscribed on the keystone of the door alongside other simple carved motifs.18
The courtyard in the country houses is usually located in front of the house, enclosed by a small low wall. Sometimes more families use a shared yard, often in front of the rooms they have a summer terrace with an awning usually used for sleeping in the summer. Usually the village houses have a rectangular shape with small openings. The internal space of the village house is divided into the house floor, which is intended for domestic animals and a higher level as a living room, which is usually 30-60 cm higher. The flat roof is used for storing and drying corn, grapes, olives and sleeping in the summer. This indicates the way of living in the Palestinian villages.19
The most important difference in the types of houses is the size; the simplest houses have only one living room, bedroom, kitchen and toilet. The large houses have more rooms and one Iwan, a large hall or audience chamber open on one side to the courtyard as well as a pool for water in the yard. There is often one room on the ground floor equipped as a reception room. The big houses have more yards, one for men, one for women and one yard for servants and private activities. It is normal for more family related members to live in the traditional houses.20
Houses of richer families had urban architectural features; for example, nicely decorated stone processing, mostly above doors and cornices. They had been processed by famous skilled craftsmen, hired from big cities. In the households of the rich, there were two or three rooms and Ilye - a large room on the second floor: a symbol of family power and prestige. Such houses had many courtyards. Houses that were more luxurious had a vaulted hall [Riwaq], or central hall [Liwan] with bedrooms on both sides. In the household of the rich, there were also reception rooms or guest rooms. Almost every city house had a toilet.21 The house porch was narrow with curved sections, appropriate for hiding from unwanted views. There was also a space for doormans [Bauwab] stone seat, and sometimes for his bedroom. As a rule, city houses consisted of two or three levels/floors. On the upper floors, the courtyard was replaced with a balcony or a terrace.22
The private open space on the ground floor, also known as the courtyard, or the terrace located on the upper floor plays an important role for Palestinian family life with an intense respect for family intimate life.
Tuqan Palace is located in the core of the old city of Nablus in the Al-Qaryun Square and bounded on the north by Al-Nasr Street and Al-
Fig. 3 Section plan AA of the Abu Helweh House Sl. 3. Presjek AA Abu Helweh kuće
Fig. 4 Upper part of house plans Abu Helweh in the village Ebwein near city Ramallah
1 Main entrance
2 Family living space [Mastabe]
3 Food storage area [Rawiye]
4 Mudbins for food storage and dividing room [Khawabi]
5 Fireplace [Mawqid]
6 Bedding niche [Qus]
Sl. 4. Tlocrt gornje etaže kuće Abu Helweh u selu Ebwein blizu grada Ramallaha
1 Glavni ulaz
2 Prostor dnevnog boravka [Mastabe]
3 Prostor za spremanje hrane [Rawiye]
4 Spremnici za hranu koji pregrađuju prostoriju [Khawabi]
5 Ognjište [Mawqid]
6 Niša s ležajem [Qus]
1 Main entrance
2 Family living space [Mastabe]
Sl. 5. Tlocrt donje etaže kuće Abu Helweh u selu Ebwein blizu grada Ramallaha
1 Glavni ulaz
2 Prostor dnevnog boravka [Mastabe]
1 Main entrance
2 Northern entrance
3 Central courtyard
4 Entrance courtyard
5 Central Garden
6 Garden outside
7 Iwan hall with three walls only and the fourth is completely open to the open air
8 Internal Stairs
Sl. 7. Vila Tuqan u starom dijelu grada Nablusa
1 Glavni ulaz
2 Sjeverni ulaz
3 Centralno dvorište
4 Ulazno dvorište
5 Centralni vrt
6 Vanjski vrt
7 Iwan predvorje sa samo tri zida; četvrti je potpuno otvoren
8 Unutrašnje stepenice
Beyk mosque and from the south by Abd AlHadi Palace. Tuqan Palace is a historical palace located in the old city of Nablus that reflects the political and economic realities of the inhabitants of these houses. This palace is owned by the Tuqan family, one of prestigious families of the city, a feudal family present in the city since in the late 18-century AD whose ancestor was the mayor of Nablus, Ebrahim basha Tuqan. The palace includes five courtyards, each courtyard with rooms distributed around it. Each courtyard is for different home guests, as for guards, for the foreign guests and for the family itself. The palace has two entrances to courtyards. Its bigger garden is the most extended in the old city, it has two entrances from al Qaryun square. The palace was designed as a castle with a high wall to protect the family from the enemies (Figs. 6-7). The palace consists of three floor plans, the first level contains the main courtyard and the main entrance rooms are distributed around the courtyard guards’ rooms and horses stables for summer and winter season. It is possible to reach the second level through the courtyard (first floor) by stairs, to get to the guest space, a little courtyard for butler and workers, and finally the area of the ruling family. On each side, there is a separate entrance. Unfortunately, the Tugan palace suffered severe damage during the long period of war. The bombing raids in April 2002, led to the collapse of the structures of the upper wing and destruction of much of the entire building and surrounding houses. Only a part of the building is still used as a
nursery, whereas a large part of the structure is in total decay and neglect.23
ArcHitecturAl typology
oF trADitionAl pAlestiniAn Houses
WitH A courtyArD
ArHiteKtonsKA tipologijA
trADicijsKiH pAlestinsKiH KućA
s DvoriŠtem
Almost all types of residential courtyard houses can be found in the traditional courtyard house in Palestine. The basic typology of the house is made according to the presence of open spaces, the disposition of the yard, and the reason for this is the special meaning of the open space for housing in Palestine.24
The private open space on the ground floor, i.e. the courtyard or the terrace on the floor play a great role in the lives of Palestinian families, with a great respect for the family intimate sphere. Houses like palaces, castles with large courtyards in rural areas of Palestine have a distinct urban architectural style in terms of the size of the inner courtyards, design, function, volume and details, they are similar to the houses of wealthy merchants in the cities.25
The investigated houses with courtyards in Palestine have been researched by various
23 Castronovo, Trapani, Perez, 2012: 11-12
24 Abuarkub, 2000: 50
25 Amiry, 2003: 39
researchers, scientific institutions, research centers, specialists and experts. The houses are typologically divided into seven different groups (Table I). Table II presents different samples of courtyard houses in different places in Palestine, typologically divided by the disposition and the number of the yard. Houses of the poor in the city significaly differ from those in rural settlements. The city houses of the poor have a joint courtyard, used by the whole family.
concepts AnD proposAls For improving tHe use oF courtyArD Houses in pAlestine
Koncepti i prijeDlozi zA poboljŠAnje isKoristivosti pAlestinsKiH KućA s DvoriŠtem
Based on the presented seven types of houses with interior courtyards, as well as the functional defects from a professional point of view, there are improvement measures of the usability of courtyard houses. Improvements apply to infrastructure (water, drain, utilities, energy, traffic) and immediate surroundings (social organization and shaping of public space). These suggestions for improvement apply to all types of courtyard houses in Palestine. Regarding other disadvantages such as diffusion and humidity, they can be assessed directly on site, after detailed inventory of the building and analysis of construction errors.
• The basic functional deficiencies of courtyard houses are as follows:
The kitchen is small and does not suit a family.
There are no guest rooms and bedrooms for children.
The layout of the kitchen and the bathrooms is bad and they are usually built in the yard.
Sanitary arrangements do not meet modern standards.
Often the kitchen and bathrooms do not have direct lighting and ventilation.
If there is a connection between the ground floor and the upper floor with stairs passing through the yard there are usual problems in winter.
The windows that are facing the yard are closed, which means that there is not enough natural light.
The yard being private transferred into semi-private and belongs simultaneously to all tenants of the house.
Large houses are divided into small apartments where the kitchen and bathrooms are additionally built.
• Measures to improve the usability of courtyard houses while retaining the characteristics of traditional architecture:
Partial coverage of the yard to provide a covered connection between the living rooms, the kitchen and the bathroom.
The yard can be completely or partially covered, but in order to provide lighting and
ventilation, it is necessary to cover the yard walls again.
In order to get more living space, it is necessary to replace the thick inner non-load bearing walls with light partition walls.
Vertical extension of the kitchen on the floor provides more living space, if the roof allows that.
The floor can be connected to external stairs through the yard.
In houses with dome roof, it is possible that these should be compensated with a flat roof and use the space for vertical extension.
The problem of views towards the courtyard from the upper floor must be resolved to preserve the privacy of the dwelling on the ground floor.
The use of the yard must be clear, the entrances to the ground floor and the upper floor must be separated.
The construction of modern kitchens and bathrooms is essential.
Large houses could not be used further for living without significant changes on the ground floor, as they are usually very large for one family, and for this reason there is a proposal for their conversion, especially their ground floor.
The upper floors of partially destroyed houses could be divided into small apartments that suit today’s families, while meeting the requirements of modern living.
• Suggestions for possible solutions
Maintaining the interior space of courtyard houses is basically not of primary impor-
tance. These houses should be maintained from within. They can be restored or modernized if necessary. The external facade walls should be maintained in order to keep the image of the old city.
The changes in the interior of the courtyard houses in Palestine have been very rare, except some sanitary improvements and necessary repairs. These changes are usually made when the tenant is the owner of the house, or when the rent price is very favorable. The tenant can neither, nor want to undertake such improvements, because the house is not in his possession. Changes have been proposed in the Law on rental lease in Palestine to suit today’s conditions. Small houses that are not intended for families can be rented to students.
The problem lies mainly in the large houses with internal courtyards, which formerly belonged to large families. These houses are today very large for small families. They are today either completely or partially empty or decayed. At best, when they are still inhabited, the yard is either divided or enclosed, and thus privacy and quality of life are lost. The interior rooms, which were formerly oriented towards the yard, are now with closed windows, the yard has transferred from private to semi-private space. Large houses with internal courtyards are no longer intended for small families. The following proposals for improving housing in large houses with interior courtyards have been suggested: Renovation and conversion. They should be intended for public use.
Planned reorganization with changes. Reorganization is possible in houses that have the potential for multiple families to live in comfortable apartments with minor changes, without losing their originality.
New buildings and restoration with maintenance of the external facade walls and street facades. These measures are a proposal only when there are no other possibilities for that house and when most of the house is decayed.
Nowadays, many people are talking about the necessary interactions of people, but the necessary contact between the living space and nature is neglected. The ideal home should have uninterrupted contact between the apartment and nature. It should be composed of a series of carefully organized spaces each with its own integrity. Each inner space should have an external space that follows. As there is a hierarchical order for the purpose of areas and spaces within a single
city, also the use of the space of an apartment requires a hierarchy and division, a transition from the pleasure in the vast natural urban lanscapes to the use of a cultivated outer space.
Apart from the protection factors (physical, psychic, visual), the application of the courtyard house is largely influenced by the previous tradition. If this tradition is the result of real objective factors (climate, available construction material, terraine features, religious-political influence, degree of technical development), when these factors change, the tradition will be extinguished and the architectural concept will disappear.
The courtyard house in Palestine, as an element of an architectural composition, has been used for thousands of years, because those factors that have always been decisive in building a living space have prevailed: a need for protection of all kinds. When the individuality of living today in urban areas is threatened, the courtyard house can contribute to its preservation and protection. Therefore, it is no coincidence that the courtyard house is more commonly used in modern implementations.
The climate of the area contributes to this architectural solution because the courtyard also provides the aeration in hot weather. The courtyard is the place where everyday activities take place, a place that is shared by one or more families, most often by different generations and offers protection to their privacy from the outside view. Many travelers described this space in their writings and research.
Palestinian traditional home with a courtyard is highly estimated from foreign and domestic standpoint of housing typology and it should be subject to further research and analysis of Palestinian and foreign architects. This research is necessary for eventual change in the rehabilitation process, as well as a lesson for the development of new residential areas.
The courtyard houses in Palestine respond to the traditional city house in the Orient. The size and the layout of the premises in the house depend on the social status of the owners. The feature of the house is its enclosure from the outside used as a protection from the outer space. Around the courtyard different rooms are grouped, the yard is directly accessed from the rooms on the ground floor, the doors and the windows that serve for ventilation and lighting are oriented towards the yard. The kitchen, bathroom and additional rooms are accessible through the door and stairs leading to the floor. All rooms except the toilet and kitchen serve simultane-
ously as bedrooms and living rooms. Multifunctionality is characteristic of this type of houses in Palestine.
In addition to the strategies to be developed for the renovation of courtyard houses, given the historical, natural and socio-economic circumstances, the following proposals for the maintenance and renovation of courtyard houses that need to be implemented throughout the territory of Palestine are listed below:
The reconstruction plan for courtyard houses should be in accordance with the plan for reconstruction and development of the whole city;
The strategy as a complete reconstruction or full modernization of courtyard houses should be rejected as unrealistic. Instead, the goal should be to maintain the valuable parts and characteristics of these houses. The architectural structure of these houses belongs to the past, and its inhabitants live in the present. The architectural structure should be maintained snd at the same time the requirements and needs of modern life should be taken into consideration as well;
Housing should be the basic structure of the old cities in Palestine. The homes need to be provided with the basic sanitary infrastructure, in order to ensure freedom, peace and tranquility, which are necessary for a modern life style;
An appropriate relationship should be established between the old and the new; new buildings should be in line with city tradition and Palestinian traditional architecture;
In order to preserve the old city, the attitude and the awareness of the inhabitants and the city administration to the cultural historical heritage is essential;
Participation in investment maintenance is an integral part of any concept of existing maintenance of courtyard houses, which should be taken into account not only during planning, but in the implementation of the idea as well;
Improving the current situation, building a social and cultural infrastructure are rights of the residents of the old city and should be among the first priorities of the city administration;
The city administration should start with a pilot project as a starting point. The renovation and restoration of courtyard houses aims to encourage private owners to return their abandoned houses to function.
[Translated by: Aneta Trpkovska, Certified Court Translator, Skopje, Macedonia]
Index for Originated Arabic Words
Indeks arapskih riječi
Bauwab
Guard or housekeeper Ilye
The room is in the second floor of the house
Iwan
Khawabi
Hall with three walls only and the fourth is completely open to the open air
Niches located between two central columns
Liwan ﻥﺍﻭﻳﻟ A long, narrow space in front of the hall
Mastabe
Mawqid
Qa Al-Bait
Family living space
Fireplace
Bottom of the house stable area
Qus ﺹﺧ Bedding niche
Rawiye
Riwaq
Level above for humans
Vaulted hall
1. Abuarkub, M. (2000), The Housing in the Traditional City of Nablus - Palestine (as per Haret Al-Habaleh), University ”Ss Cyril and Methodius” Skopje, Faculty of Architecture, Skopje
2. AlJubeh, N.; Bshara, K. (2002), Ramallah Architectural and History, Riwaq Centre for Architectural Conservation & Institute of Jerusalem Studies, RIWAQ’s Monograph Series on the Architectural History of Palestine 4, Ramallah [Arabic]
3. Amiry, S.; Tamari, V. (1989), The Palestinian Village Home, Published for the Trustees of the British Museum by British Museum Publications Republished by Riwaq, London
4. Amiry, S. (2003), Throne Village Architecture Palestinian Rural Mansions In the Eighteenth and Nineteenth Centuries, Riwaq Centre for Architectural Conservation & Institute of Jerusalem Studies, RIWAQ’s Monograph Series on the Architectural History of Palestine 7, Ramallah, [Arabic]
5. Arafat, N. (2013), Nablus City of Civilizations, Center for the revival and development of cultural heritage, Nablus, Palestine [Arabic]
6. Awad, J. (1996), Erhaltung und Erneuerung von Traditionellen Altstadthäusern in Nablus, Palästina, PhD Thesis at the Faculty of Architecture in Stuttgart, Stuttgart
7. Awad, J. (2012), Houses of Rural Palestine, Riwaq, RIWAQ’s Monograph Series on the Architectural History of Palestine 14, Ramallah [Arabic]
8. Bakalčev, M. (1991), Načela formiranja stambenih celina na primeru Skopje, Arhitektonski fakultet, Beograd
9. Brzovski, S. (2005), Za Arhitektonski Raboti, Arhitektonski fakultet, Skopje
10. Bshara, K. (2011), Tashgheel: RIWAQ’s Job Creation through Conservation 2001-2011, RIWAQ’s Monograph Series on the Architectural History of Palestine 13, Ramallah
11. Canaan, T. (1933), The Palestinian Arab House, Its Architecture and Folklore, Journal of the Palestinian Oriental Society, vol. XIII, Syrian Orphanage Press, Jerusalem
12. Castronovo, R.; Trapani, E.; Perez, F. (2012), My Place Nablus, Palestine, Nablus
13. Dalman, G. (1964), Arbeit und Sitte in Palästina, Band VII: Das Haus, Hüehnerzucht, Tauben-
zucht, Bienenzucht, Georg Olms Verlags Buchhandlung, Hildesheim
14. Gangler, A. (1993), Ein traditionelles Wohnviertel im Nordosten der Altstadt von Aleppo in Nordsyrien, Tübingen [u.a.]: Wasmuth
15. Hamdan, O. (1996), Popular Architecture in Palestine, Family Resuscitation Association, El-Bire [Arabic]
16. Hirschfeld, Y. (1995), The Palestinian Dwelling in the Roman-Byzantine Period, Franciscan Printing Press, Jerusalem
17. Issa, I.; Judeh, L. (2014), The Manual for the Protection of the Historic Centre of Ramallah, RIWAQ’s Monograph Series on the Architectural History of Palestine 17, Ramallah [Arabic]
18. Khasawneh, D. (2001), Memoirs Engraved in Stone: Palestinian Urban Mansions, Riwaq Centre for Architectural Conservation & Institute of Jerusalem Studies, RIWAQ’s Monograph Series on the Architectural History of Palestine 2, Ramallah
19. Mofleh, N. (2009), Rehabilitation and Conservation of the old Center of Awarta Village, Al-Najah National University, Faculty of Graduate Studies, Nablus [Arabic]
20. Moxnes, H. (1997), Constructing Early Christian Families: family as social reality and metaphor, CRC Press, London and New York
21. Mustafa, L.S. (1984), Housing in Islamic City, Ankara, Turkey 1984, Organization of Islamic cities, Cairo, Egypt
22. Petermann, H.J. (1865), Reisen im Orient 1852-1855, Neudruck 1976 der zweiten Ausgabe, Leipzig
23. Qamhieh, F.K. (1992), Saving the Old Town of Nablus A Conservation Study, Mackintosh School of Architecture / University of Glasgow, PhD Thesis at the Faculty of Architecture in Glasgow, Ireland
24. Rogers, E.M. (1862), Domestic Life in Palestine, Bell and Daldy, 186, Fleet Street, London
25. Scholch, A. (1982), European Penetration and the Economic Development of Palestine (18561882), Studies in the Economic and Social History of Palestine in the Nineteenth and Twentieth Centurie, Oxford; https://doi.org/10.1007 /978-1-349-05700-9_2
26. *** (1996), Al-Najah National University, Nablus, Palestine
Izvori
Scientific Institutions and Research Centers
Znanstvene institucije i istraživački centri
1. Al-Najah National University, Nablus, Palestine, https://www.najah.edu
2. Riwaq, Centre for Architectural Conservation, Ramallah, Palestine, www.riwaq.org
3. Municipility of Nablus, Palestine, http://nablus.org
Internet Sources
Internetski izvori
1. http://www.bible-archaeology.info/roomed-pillared-house.jpg
2. www.iaa-conservation.org.ilimages/articles/ NaamanAkkoTypology/plans.e.gif.
Illustration and Table Sources
Izvori ilustracija i tablica
Fig. 1 http://www.bible-archaeology.info/roomed-pillared-house.jpg
Figs. 2-5 Awad, 2012: 93
Fig. 6 Qamhieh, 1992: 62
Fig. 7 Arafat, 2013: 269
Fig. 8 Issa, Judeh, 2014: 73 [Arabic]
Fig. 9 www.iaa-conservation.org.ilimages/articles/NaamanAkkoTypology/plans.e.gif.
Fig. 10 Awad, 1996: 72
Table I Author
Table II Amiry, Bshara, Khaswaneh, Mofleh
Summary Sažetak
Dvorište je u tradicijskoj palestinskoj kući jedan od najvažnijih materijalnih dokaza o odnosu pojedinca i društva te stoga predstavlja temeljni oblik palestinskoga kulturnog identiteta. Izbor prostora za stanovanje odražava čovjekov pogled na život. Usto, kuća u kojoj se živi može imati kako negativan tako i pozitivan utjecaj na psihološko i društveno stanje čovjeka, a od osobitog je utjecaja na formiranje njegova karaktera u ranim životnim razdobljima. Palestincu kuća pruža okoliš u kojem on ima veću slobodu izražavanja svoga identiteta pa stoga ona postaje zrcalo koje odražava njegovu viziju svijeta te pokazuje njegove vrijednosti i ideje koje oblikuju njegov pristup životu. Dvorište je čest prostorni element u kompoziciji bilo kojeg tipa zgrade i danas i tijekom povijesti arhitekture. U povijesnim jezgrama palestinskih gradova tradicijska je kuća upravo ona s dvorištem. Veličina i temeljni tlocrt takve kuće ovise o imovinskom stanju njezina vlasnika. Važnost orijentacije i arhitektonskog rješenja dvorišta oslanja se na njegovu glavnu funkciju i stoga je njegova logična organizacija vidljiva u tlocrtu prizemlja. Cijeli prostor dnevnog boravka ograđen je zidovima i potpuno odvojen od vanjskog prostora. Prozori i vrata orijentirani su prema dvorištu i služe za ventilaciju i osvjetljenje unutrašnjih prostorija. Zajednička karakteristika svih prostorija u kući, osim kuhinje i kupaonice, jest njihova polifunkcionalnost, tj. njihova namjena za spavanje i dnevni boravak u isto vrijeme. Tradicijska kuća s dvorištem bila je vrlo popularna do početka 20. st. Većinom su te građevine višekatnice. Gornji katovi imaju svoja otvorena dvorišta koja su zapravo terase s pogledom na glavno dvorište u prizemlju ili na prvom katu.
U prošlosti palestinski su graditelji gradili svoje kuće vodeći računa o dominantnim vjetrovima i položajima sunca. Tako je kuća bila u skladu s vremenskim uvjetima i promjenama tijekom četiriju godišnjih doba. Tradicijska je kuća zato bila dobro prilagođena vrućoj i polusuhoj klimi tipičnoj za južne regije Palestine, pružajući umjereniju ‘klimu’, odnosno služeći kao tamponzona koja je dijelila kuću od vanjskog prostora, osobito za ekstremnih vrućina. Tako su toplinske i sezonske promjene utjecale na promjene unutar dvorišta i kuće koja ga okružuje, stvarajući različite navike u kulturi stanovanja. Arhitektonske studije palestinskih tradicijskih kuća s dvorištem klasificiraju te kuće u nekoliko skupina: kuća s unutrašnjim dvorištem i prostorijama orijentiranim prema van ili prema unutrašnjem dvorištu, kuća sa stubama smještenim u dvorištu, kuća s prednjim dvorištem, kuća sa stražnjim dvorištem i kuća s unutrašnjim i prednjim dvorištem. Iz svih analiziranih primjera u ovome istraživanju i tijekom povijesti primjećuje se da upravo veza dvorišta s ostalim prostorijama potvrđuje da se ovaj arhitektonski tip razvija iznutra prema van, a ne obrnuto. To pokazuje da se Palestinac po prirodi svoje kulture i duha uvijek okreće srži, koja je u temelju svega. Zato palestinski društveni život i kultura utječu na dinamiku arhitektonskog projektiranja kuća. Tradicijska palestinska kuća s dvorištem iz domaće i strane perspektive smatra se značajnim stambenim tipom. Stoga bi je i palestinski i strani arhitekti trebali pomnije istražiti. Ova je analiza ključna za promjene u procesu obnove, a također i referenca za razvoj modernih stambenih područja. Cilj je ovoga istraživanja približiti vrijednosti kuće s dvorištem u Palestini. Predmet je ovoga istraživa-
nja tipologija kuće s unutrašnjim dvorištem, principi funkcionalne organizacije i prostorna konfiguracija tradicijske kuće. Da bi se postigli zadani ciljevi u ovoj analizi, korišteni su sljedeći metodološki postupci: dokumentacija i prikupljanje podataka. Važnost je dokumentacije u tome što ona omogućava drugim istraživačima da se posluže ovom analizom i podatcima o tradicijskim stambenim zgradama u Palestini. Analitička opisna metoda omogućava detaljnu analizu sadašnje situacije s velikom preciznošću. Stoga je ova analiza utemeljena u analitičkom opisnom pristupu usmjerenome prema različitim stambenim zgradama u Palestini, povijesnoj metodi i pristupu koji uključuje uvid u prikupljene podatke iz različitih referentnih izvora kako bi se dobila slika povijesnoga razvoja arhitekture u Palestini.
Tradicijska palestinska kuća pruža uvid u vezu između duše i svemira. Ona je puna i prazna u isto vrijeme, prostor koji sadrži sve, prostor koji povezuje zemlju i nebo, a susreće se s četirima prirodnim elementima. To su: voda, zemlja, zrak i sunce. Svaki od njih ima ovdje svoje mjesto kako bi postao izraz cijeloga svemira. Upravo je zbog toga otvoreno dvorište tradicijske palestinske kuće promjenjive prirode jer svjedoči smjeni četiriju godišnjih doba u kojima kiša pada zimi, lišće pada u jesen, a cvijeće i ruže cvjetaju u proljeće i ljeto. Kozmička atmosfera dvorišta varira prema kretanju sunca i zraka, kontinuirano se izmjenjuju sjenke, osvjetljenje, toplina i hladnoća. Nije stoga čudno što je dvorište simbol palestinskog čovjeka jer mu ono nadomješta prirodu koje je lišen u gradovima i daje mu prikladan prostor u kojem može ostvariti svoj svakodnevni društveni život.
Biography Biografija
mumen AbuArKub, Ph.D., was born in 1965 in Dura, Palestine. He received his BSc, Master degree and PhD from Faculty of Architecture ”Ss. Cyril and Methodius University” in Skopje and finished postdoctoral studies in Arhitecture and urbanism at the Faculty of Architecture at Zagreb University. He works as a professor at the faculty of Architecture at MIT and FON Universities in Skopje, Union University - Nikola Tesla in Belgrade and Isra University in Amman.
Dr.sc. mumen AbuArKub, rođen je 1965. u Duri, Palestina. Diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta sv. Ćirila i Metoda u Skopju te završio postdoktorski istraživački studij u području arhitekture i urbanizma na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radi kao profesor na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta MIT i FON u Skopju, Sveučilišta Unija - Nikola Tesla u Beogradu i Sveučilišta Isra u Ammanu.
1 Sveučilište u Zagrebu Arhitektonski fakultet HR - 10000 Zagreb, Kačićeva 26 vukojevic.arhitekt@gmail.com zbarisic@arhitekt.hr bbojanic@arhitekt.hr
Pregledni znanstveni članak https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).8 UDK 725.42:663.97:725.32 (497.5 Metković) ”20/21” Tehničke znanosti / Arhitektura i urbanizam 2.01.02. - Urbanizam i prostorno planiranje 2.01.04. - Povijest i teorija arhitekture i zaštita graditeljskog naslijeđa Članak primljen / prihvaćen: 8. 4. 2019. / 17. 6. 2019.
1 University of Zagreb Faculty of Architecture Croatia - 10000 Zagreb, Kačićeva 26 vukojevic.arhitekt@gmail.com zbarisic@arhitekt.hr bbojanic@arhitekt.hr
Scientific Subject Review https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).8 UDC 725.42:663.97:725.32 (497.5 Metković) ”20/21” Technical Sciences / Architecture and Urban Planning 2.01.02. - Urban and Physical Planning 2.01.04. - History and Theory of Architecture and Preservation of the Built Heritage Article Received / Accepted: 8. 4. 2019. / 17. 6. 2019.
Prostornopovijesna geneza i problemi suvremene prenamjene
Urban and Architectural Features
of the Tobacco Facility ”Vaga” in Metković
Its Spatial and Historical Origin and the Problems of Its Adaptive Reuse
Dalmacija Duhanska stanica industrijsko naslijeđe Metković prenamjena industrijskog naslijeđa
Duhanska stanica jedan je od najznačajnijih primjera industrijskog naslijeđa na području Metkovića. Inicijalno je izgrađena početkom 20. st., a sustavno se dograđuje nakon Drugoga svjetskog rata. Nakon gašenja izvorne funkcije koncem 1990-ih godina preventivno je zaštićena te istovremeno, paradoksalno, dijelom devastirana. Početkom 21. st. upravno-administrativna zgrada prenamijenjena je u Prirodoslovni muzej i Gradsku knjižnicu. Velebna struktura anticipirala je urbanizaciju Metkovića tijekom 20. st., a njena recentna prenamjena inicira urbanu regeneraciju 21. stoljeća.
Dalmatia tobacco facility
industrial heritage Metković industrial heritage reuse
The tobacco facility in Metković is one of the outstanding examples of the industrial heritage in this area. Built in the early 20th century it was systematically enlarged and modernized after World War Two. As it fell into disuse in the late 1990s, preventive measures were taken to protect it. However, it was only partially saved from devastation. In the early 21st century, its administrative office building was converted into the Natural History Museum and the City Library. A splendid edifice thus anticipated the urbanization of Metković in the 20th century while its recent conversion initiated the city’s revitalization for the 21st century.
Metković je južnodalmatinski lučki gradić smješten na obalama rijeke Neretve. Inicijalno je formiran na brdu Predolac, na lijevoj obali rijeke. Do 19. st. riječ je o manjem naselju bez gospodarskoga značenja. Početkom 19. st., tijekom druge austrijske uprave u Dalmaciji2, Metković se počinje gospodarski razvijati, što se manifestira i prostornim širenjem grada prema riječnoj obali.3 Značajniji gospodarski razvoj Metkovića počinje u drugoj polovici 19. stoljeća. Regulacija rijeke Neretve (1885.), razvoj gradske luke (1886.) i izgradnja željezničke pruge (1885.) glavni su nositelji gospodarskog napretka.4 Potkraj druge austrijske uprave provela se i izgradnja sklopa Duhanske stanice „Vaga” koja će također pridonijeti gospodarskom usponu Metkovića početkom 20. stoljeća.5
Potaknuta uspjehom duhanske proizvodnje u susjednoj Bosni i Hercegovini, Austrougarska Monarhija dopustila je uzgoj duhana i na području Dalmacije 80-ih godina 19. st. pa se i na širemu metkovskom području počela uzgajati kultura duhana. Kao što je u ostatku Dalmacije intenzivan porast proizvodnje duhana zahtijevao osnivanje i gradnju duhanskih stanica sa skladištima gdje se duhan mogao skladištiti i dozrijevati6, sve veća proizvodnja duhana uvjetovala je i izgradnju sklopa Duhanske stanice u Metkoviću.7
Kako se s vremenom smanjila rentabilnost proizvodnje duhana, nakon Domovinskoga rata ova je stanica prestala s radom i sklop je
ostao napušten, bez funkcije. Iako se radi o najvrjednijem industrijskom sklopu iz austrougarskog razdoblja na području Metkovića, današnje stanje sklopa Duhanske stanice obilježava oprečan karakter - od devastacije do prenamjene upravno-administrativne zgrade za kulturne sadržaje suvremenoga grada.
Postojeće stanje Duhanske stanice u Metkoviću zorno ilustrira stanje naslijeđa duhanske industrije u Dalmaciji i Hercegovini. Na području nekad intenzivne gospodarske aktivnosti vezane za proizvodnju duhana danas je, zbog gubitka izvorne funkcije, većina duhanskih sklopova prepuštena propadanju. Urbanističkoarhitektonska obilježja takvih sklopova i građevina prilično su nepoznata i neistražena te ne postoji jasno stajalište o njihovoj vrijednosti. Cilj je rada prezentirati dosad neistraženu temu Duhanske stanice Metković kako bi se proširila saznanja o urbanizmu i arhitekturi naslijeđa duhanske industrije na jugu Hrvatske. Fokusiranjem prenamjene upravno-administrativne zgrade za Prirodoslovni muzej i Gradsku knjižnicu te prikazom komparativnih primjera obnove i prenamjene želi se također pokazati prostorne potencijale koje takvi sklopovi i građevine posjeduju kako bi se osvijestili investitori i lokana zajednica na prednosti koje očuvanje i prenamjena naslijeđa nosi sa sobom, ali i kako bi se afirmirala obnova i prenamjena napuštenih zgrada duhanske industrije na području Dalmacije i Hercegovine, gdje je taj tip izgradnje osobito ugrožen. U utrci s vremenom, zbog rapidnoga propadanja graditeljskog naslijeđa duhanske industrije, ova tema zasigurno dobiva opravdanje.
U istraživanju će se sagledati prostornopovijesni razvoj sklopa stanice i odredit će se urbanističko-arhitektonska identitetska obi-
1 Rad je nastao kao dio istraživanja koje prvi autor provodi u sklopu Doktorskog studija na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu od 2016. do 2019.
2 Druga austrijska uprava u Dalmaciji traje u razdoblju od 1813. do 1918.
3 Grad postaje prepoznatljiv po trgovini, obrtu i ugostiteljstvu. [Jurić, 1984: 16]
4 Smoljan, 1988: 113
5 Dok je naselje Metković 1857. godine brojilo samo 999 stanovnika, 1910. godine ta se brojka popela na 1571. [Naselja i stanovništvo RH 1857.2001., Državni zavod za statistiku. Preuzeto s: http://www.dzs.hr/App/PXWeb/ PXWebHrv/sq/1b3e1efe-272b-4be6-bbe0-e46b19b05a00 (28.1.2019.)]
6 Duhanske stanice građene su u agrarnim područjima uzgajanja duhana, primjerice u Imotskom, Vrgorcu, Sinju i dr. [Piplović, 2000: 399; Piplović, 2001: 312-329]. U stanicama se otkupljivao i obrađivao duhan. Nakon inicijalne obrade prevozio se u gradska središta s koncentracijom radne snage i stručnjaka, gdje su izgrađene tvornice duhana (primjerice u Zadru, Rovinju, Rijeci i Zagrebu).
7 To je za lokalnu sredinu imalo veliko gospodarsko društveno značenje. Posljedično, uzgoj duhana potican je na cijelom području, što je dovelo do sve većeg broja uzgajatelja koji su u otkupnoj stanici predavali duhan na
lježja. Sastavni je dio istraživanja i provedba vrjednovanja pripadajućih građevina. Očekivani rezultat jesu nove spoznaje o urbanističkoarhitektonskim obilježjima duhanske stanice Metković, koje predstavljaju dopunu znanja o graditeljskom naslijeđu duhanske industrije. Istraživanje se provelo obradom literature, arhivske građe (Austrijski državni arhiv u Beču, Hrvatski državni arhiv u Zagrebu; Državni arhivi u Metkoviću, Dubrovniku, Splitu, Zadru; privatne arhive), katastarskih planova, terenskim istraživanjem, te obradom komparativnih domaćih i stranih primjera obnove i prenamjene. Usmjereno je na sagledavanje sklopa Duhanske stanice od početaka do današnjeg trenutka. Zbog neuvažavanja vrijednosti stanice, nakon prestanka s radom uništena je značajna količina građe koja svjedoči o njezinim obilježjima. Mala količina dostupnoga izvornog gradiva stanice i nepotpuno arhivsko gradivo, rascjepkano u više javnih i privatnih arhiva, predstavljali su glavna ograničenja u provedbi istraživanja.
DuHAnsKe stAnice
tobAcco FAcility - FounDAtion
AnD HistoricAl Development
Izvedba sklopa Duhanske stanice u Metkoviću počela je početkom 20. stoljeća na rubu tadašnjeg naselja, podno brda Predolac (Sl. 2.). Lokalno stanovništvo kolokvijalno ju je nazvalo „Vaga” zbog vaganja duhana koje se provodilo prilikom otkupa duhana.8 Širenjem grada sklop je integriran u urbano tkivo današnjega Metkovića i nalazi se na današnjoj adresi Ulica kralja Zvonimira 4.9 Nasuprot sklopu Duhanske stanice, s istočne strane na uzvišenoj poziciji, svojevrsni je kontrapunkt župna crkva sv. Ilije.10 Duhanska stanica i crkva tvore dva glavna urbana repera u užem centru Metkovića i predstavljaju nekadašnje gospodarsko, a danas kulturno i sakralno središte grada. Početkom 1950-ih godina zapadno od sklopa uređeno je nogometno igralište Nogometnoga kluba Neretva, kolokvijalno nazvano ‘Igralište iza Vage’ (Sl. 4.). Industrijski toponim zadržao se i u današnjim nazivima lokacija Metkovića te zorno ilustrira gospodarsku djelatnost 19. i 20. stoljeća.
Sl. 2. Katastarski plan Metkovića oko 1905. Zaokružene su parcele na kojima će se početkom 20. st. izgraditi sklop Duhanske stanice.
Fig. 2 Cadastral plan of Metković around 1905. The marked lots were planned for building the tobacco facility in the early 20th centuries
Sl. 3. Situacija sklopa Duhanske stanice Metković 1907.
Fig. 3 Tobacco facility in Metković, layout plan, 1907
8 Otkup duhana provodio se u Metkoviću od 1889. godine po kućama i barakama [Jurić, 1984: 71; Jurić, 2000: 177-181]. Godine 1889. odobren je uzgoj duhana na području kotara Metkovića i to u selima Borovci, Nova sela, Pasičina, Plina, Otrić-Struge, Mali-Prolog [*** 1889.]. U tom je razdoblju na području Metkovića postojalo C.Kr. povjerenstvo za otkup duhana. Jedan dio uzgajatelja predavao je duhan na otkup u Vrgorac gdje je ranije uspostavljena otkupna stanica [*** 1898.a: 86]. Uzgoj duhana prilično je brzo uzeo maha, tako da je već 1897. u nekoliko naselja na području kotara Metković (Desne, Vida, Dobranje, Dubravice, Glušci, Metković, Slivno, Vidonje), koji su ukupno brojali oko 1850 kuća, evidentirano 536 uzgajatelja [*** 1898.b: 101]. Zbog porasta otkupljenog duhana bilo je potrebno izgraditi otkupnu stanicu, što je Generalna direkcija režije duhana inicirala i ostvarila [Jurić, 1996: 19].
9 U razdoblju SFR Jugoslavije imala je naziv Dubrovačka ulica. [Palaversa, 1971: 43]
10 Južno od sklopa duhanske stanice tijekom druge polovice 20. st. izgrađena je i osnovna škola.
11 *** 1901.d: 9; *** 1901.g. Za upravitelja stanice Ministarstvo financija imenovalo je Johanna Volinku [*** 1902.a: 2; *** 1902.b: 56; *** 1902.d: 3].
Sklop Duhanske stanice izveden je u nekoliko ciklusa tijekom 20. st. (Sl. 5.). Osnovna dispozicija longitudinalnih zgrada paralelna je s istočnom ulicom, današnjom Ul. kralja Zvonimira.
Sklop DuhanSke Stanice 1901.-1945. tobacco Facility between 1901 anD 1945
Duhanska stanica s funkcijom otkupa i obrade duhana (K:K: Tabak-Einlösungsamt Metkovic) osnovana je rezolucijom od 6. ožujka 1901., a aktivna je od 1. siječnja 1902. godine.11 U austrougarskom razdoblju duhansku stanicu tvori paviljonski sklop zgrada različitih funkcija: skladišta za obradu duhana, upravno-administrativne zgrade i niz serviotkup. Ujedno, potaknula je zapošljavanje radne snage, a posebice žena, što je bitna sociološka promjena u tradicionalnoj sredini juga Hrvatske.
Sl. 4. Zračna snimka Metkovića oko 1960. Zaokružen je sklop Duhanske stanice, sa zapadne strane flankiran nogometnim igralištem.
Fig. 4 Aerial view of Metković around 1960. The marked tobacco facility is flanked by a football field on the west side
Sl. 5. Shema prostornog razvoja sklopa Duhanske stanice Metković, 1901.1990.
Fig. 5 Tobacco facility in Metković (19011990), spatial development scheme
snih građevina (spremišta stolarije, drva, opreme za gašenje požara; barake, konjušnice). Sklop je ograđen visokim kamenim zidom s tri strane te kamenim zidom s kovanom ogradom prema ulici. Unutar sklopa nalazila se kamena cisterna za vodu za piće, ali i bunar s instalacijama za komunalnu vodu. Vanjski prostor paviljonskog sklopa stanice bio je pomno promišljen pa je uređen park i manja duhanska pokazna plantaža (Sl. 3.).
Stanovita je to refleksija ljetnikovaca dubrovačkog područja, gospodarsko-ladanjskih sklopova s pomno uređenim vrtovima unutar ograđenog sklopa.12
Visoka kvaliteta građevina, stupanj uređenosti vanjskog prostora i veličina sklopa svjedoče o značenju koje je on imao, te o tome da je Generalna direkcija režije duhana, u nadležnosti koje su bile duhanske stanice, veoma studiozno pristupala izgradnji duhanske stanice. Prvotno je izvedena zgrada skladišta (K:K: Tabak-Einlösungsamt Metkovic - Magazin),
kapaciteta 300.000 kg13, u središnjoj zoni parcele trapezoidnog oblika. Procijenjena vrijednost radova izgradnje iznosila je 154.000 kruna. Ministarstvo financija 1901. godine odobrilo je izgradnju.14 Kako bi se osigurala kvalitetna izvedba, Generalna direkcija režije duhana objavila je natječaj za izgradnju u novinama „Wiener Zeitung” i službenim glasilima u Trstu i Zadru.15 Na natječaju je odabrano građevinsko poduzeće A. Sitticha iz Splita. Isporuka elemenata od lijevanoga željeza povjerena je Praškom društvu industrije željeza i Bohemijskom rudarskom društvu iz Praga16 (Sl. 7.). Longitudinalna zgrada skladišta karakteristična je trokatna građevina takve tipologije. S obzirom na južno podneblje natkrivena je plitkim dvostrešnim krovom. Vanjštinu zgrade obilježavaju kameni zidovi s vidljivom strukturom obrađenih kamenih blokova. Zidni plašt raščlanjen je modularnim ritmom prozora s kamenim okvirom i lučnim nadvojima izvedenim vidljivom opekom. Prozori i vrata skladišnih prostora duhana zaštićeni su i dvokrilnim drvenim škurama. Niska visina katnih etaža utilitarne zgrade za skladište duhana (od 2,60 m) jasno se čita u eksterijeru niskom proporcijom katnih
12 Aksijalna kompozicija parka i pokazna plantaža rezoniraju s baštinom Gučetićeva ljetnikovca i arboretuma u Trstenom.
13 *** 1927: 6; Ćurić, 1929: 36
14 Ministarstvo financija je odredbom Z 66.986 22. listopada 1901. odobrilo izgradnju [*** 1901.e: 562].
15 Natječaj za izgradnju objavljen je 5. studenoga 1901., a bio je otvoren do 7. prosinca 1901. godine. Odabrani ponuđač morao je do definiranog roka dati polog u iznosu od 10% od procijenjene vrijednosti radova [*** 1901.a; *** 1901.b: 14; *** 1901.c: 1070; *** 1901.f: 3; *** 1901.h; *** 1901.i; *** 1901.j: 1134].
16 *** 1902.c: 270
17 Proizvođači su na otkup predali 800 kvintala duhana. U tiskovinama iz toga doba navodi se: „Duhan je bio primljen ove godine za prvi put u novu vagu, što je starija vlast sagradila i kakove još nigdje drugdje u Dalmaciji nema. Osim što vaga veličanstveno izgleda, u njoj je sve, što današnja znanost, a i praktičnost zahtijevaju. Tavan, zidovi i plafon tako su udešeni, da se mogu u čas očistiti, biva desinfekcirati. Tu se čine pokusi sa sitnozorom u ime vrsti duhana i bakterija, što mogu da se nađu na duhanu. Tu je izvrstno providjeno za sve životne potrebe, kanoti provjetravanje, grijanje itd….” [*** 1903.a]. Nakon dovršetka otkupa Metković je posjetio ravnatelj Režije duhana Karl Kempf od Hartenkampfa pa su mu Gradske vlasti u prostorima Duhanske stanice uručile diplomu počasnoga građanina. On je boravio u Metkoviću od 1. do 7. svibnja 1903. [Jurić, 1986: 29; *** 1903.b]
18 DAZD, HR-DAZD-89, sv. 75, opis spisa: Nr. 8903/VII, Zara, am. 2 März 1904, An die Bezirkshauptmannschaft in Ragusa
19 Natječaj je vrijedio do 21. svibnja 1904. Ponuđači su trebali ponude dostaviti u Duhansku stanicu Metković. Dodatne informacije o natječaju mogle su se dobiti kod graditeljskog odjela Generalne direkcije režije duhana. Ponuđači su morali dati polog u iznosu od 5% od ukupne procijenjene vrijednosti radova [*** 1904.a: 504; *** 1904.b: 444; *** 1904.c].
20 DAZD, HR-DAZD-89, sv. 75, opis spisa: Nachkollaudierung mehrerer Bauherstellungen beim k.k. Tabak Einlösungsamte Metkovich - Wien, am. 1. Oktober 1907.
prozora. Drvena međukatna konstrukcija oslonjena je na lijevanoželjezne stupove. Centralno-simetrična dispozicija tlocrta otkupne stanice određena je središnjom otkupnom dvoranom koja se proteže cijelom širinom zgrade, a tangirana je dvama pobočnim ulaznim prostorima sa stubišnim blokovima i prostorima stručne službe. Velika otkupna dvorana bilateralnog osvjetljenja raščlanjena je dvjema skeletnim osima lijevanoželjeznih stupova. Namijenjena je za proizvođače i otkupitelje duhana pa je njezin polujavni karakter jasno naznačen većom visinom etaže i prozora na pročelju zgrade (Sl. 6.).
Prvi otkup duhana u novome skladištu proveden je u siječnju 1903. godine.17 Početkom sljedeće godine, u veljači, provedena je i kolaudacija skladišta koju je vodio glavni inženjer Stefan Nazor.18 Izvedena trokatna zgrada dominirala je na rubnom području kontaktne zone naselja i agrarnog okruženja. Dimenzije veće i od crkve sv. Ilije na uzvišenom položaju, isticala se u mjerilu malenoga lučkog naselja Metkovića južno od Neretve i anticipirala mjerilo današnjega suvremenog grada (Sl. 8.).
Nakon izgradnje skladišta provodi se druga etapa izgradnje sklopa. Ministarstvo financija uredbom Z 20.777, od 1. travnja 1904. godine, odobrava izgradnju sljedećih građevina: ogradnoga zida sklopa stanice i dviju pomoćnih građevina (skladišta drva, ugljena i alata te skladišta stolarije i opreme za gašenje požara), kao i jame za odlaganje pepela i otpada. Prateći servisni objekti izvedeni su uza zapadni rub parcele. Procijenjena vrijednost radova iznosila je 59.400 K i objavljen je natječaj.19 Navedene radove izvela je građevinska tvrtka Josefa Brajnovića i Eduarda Žagara iz Splita.20
U inicijalno izgrađenom skladištu, pokraj prostora za otkup i obradu duhana, nalazile su se i prostorije stručne službe. Kako je s vremenom intenzivno rasla količina otkupljenoga duhana, skladište je postalo premalo te je stoga trebalo pristupiti izgradnji zgrade za stručnu službu, odnosno upravnoadmini-
Sl. 6. Tlocrt prizemlja duhanskog skladišta 1901., dio uzdužnog presjeka i dio pročelja duhanskog skladišta 1901. Fig. 6 Tobacco storehouse, groundfloor plan, part of the longitudinal section and part of the storehouse front, 1901
Sl. 7. Razglednica s prikazom duhanskog skladišta 1907.
Fig. 7 Tobacco storehouse, postcard, 1907
Sl. 8. Duhanska stanica Metković oko 1906., skladište i park unutar ogradnoga zida
Fig. 8 Tobacco facility in Metković around 1906, a storehouse and a park enclosed by a wall
Sl. 9. Skladište i upravnoadministrativna zgrada Duhanske stanice oko 1910.
Fig. 9 Storehouse and administrative office building of the Tobacco facility around 1910
Sl. 10. Upravnoadministrativna zgrada Duhanske stanice 1930-ih
Fig. 10 Administrative office building of the tobacco facility in the 1930s
strativne zgrade sa stanovima.21 To je obuhvatio treći ciklus izgradnje sklopa Duhanske stanice, u kojem se uz izgradnju upravno-administrativne zgrade planirala izvedba i pratećih infrastrukturnih elemenata (konjušnice, cisterne za vodu za piće, bunara s instalacijama za komunalnu vodu, te kanalizacije22 i septičke jame).23 Za izgradnju upravno-administrativne zgrade (Administrationsgebäude beim k.k. Tabak-Einlösüngsamte in Metković) Generalna direkcija režije duhana oglasila je natječaj 1906. godine.24 Na natječaju izvedba je povjerena građevinskoj tvrtki Mato Mikačić i Perikles Koludrović iz Splita. Poslove izvođenja ploča od betonske šljake i željeza u Systemu Matrei pripao je tvrtki Pittel & Brausewetter. 25
Rana je to primjena međukatne betonske konstrukcije na području Metkovića (1906.1907.; Sl. 9.). Dvokatna upravno-administrativna zgrada locirana je paralelno uz ulicu i postojeće skladište. Centralno simetrična dispozicija naglašena je ulazom, stubišnim blokom, zapadnim i istočnim središnjim rizalitima i balkonima iznad glavnog ulaza. U upravno-administrativnoj zgradi smješteni su otkupni i drugi uredi, te stambeni prostori za stručnu službu (kontrolore) i upravitelja.26 Dvokatna zgrada građena je od kamena, s vidljivom strukturom kamenog ziđa u eksterijeru.27 Pročelje je po visini raščlanjeno dvama vijencima koji odjeljuju prizemlje, glavni dvokatni korpus i potkrovlje. Središnji rizaliti uzdužnih pročelja naglašavaju značenje upravno-administrativne zgrade otkupne stanice duhana. Za razliku od skladišne zgrade katovi su veće visine, što je jasno izraženo većom visinom prozora. Ujednačeni ritam prozora i vrata s lučnim nadvojima artikulira ovojnicu zgrade. U prizemlju lučni su nadvoji izvedeni od kamena, a na dvjema katnim etažama od opeke. U potkrovlju, podno plitkoga četverostrešnog krova nalaze se niski prozori s ravnim kamenim nadvojima (Sl. 11.). Upravno-administrativna zgrada svojevremeno je smatrana najljepšom zgradom Režije duhana
u Dalmaciji. Kamen za gradnju podrijetlom je iz Pučišća na otoku Braču.28 Zgrada je dominirala velikim mjerilom i rafiniranim oblikovanjem u perifernoj zapadnoj zoni Metkovića početkom 20. stoljeća (Sl. 10.). Izvedba tehnološki složenijih konstruktivnih elemenata u sklopu i pratećim infrastrukturnim objektima povjerena je inozemnim izvođačima, a tehnološki manje složene izvedbe lokalnim izvođačima.29 Kolaudaciju novih građevina izvede-
21 Tako se u onodobnom tisku navodi: „Da se dobiju zdravi stanovi za činovnike i poslužnike ureda za otkup duhana u Metkoviću, pa i za one koji idu onamo za nadzor dok traje predaja duhana, i da zgrada, koja se danas upotrebljava i za pisarnicu i za stanove, bude unaprijeda samo služila za spremanje duhana, kojega je sve to veće, Ministarstvo je financija pristalo da se sagradi nova zgrada za upravu kod ureda za otkup duhana u Metkoviću troškom od 127.000 kruna…” [*** 1906.a: 2]
22 Duhanska stanica imala je vlastitu kanalizaciju izravno do rijeke Neretve.
23 ÖStA, MföA, A 427, sign. 125; HDA, HR-HDA-954, sv. 3/954
24 Natječaj je bio raspisan do 28. lipnja 1906. [*** 1906.b: 506; *** 1906.c: 705]
25 Sustav gromobrana ograničenim je pregovaranjem dodijeljen tvrtki A. Schilke iz Splita. Zbog sitnih izmjena u gradnji vrijednost je radova prekoračena za 5000 kruna. Ugovoreni datum dovršetka radova, listopad 1907., bio je prekoračen za cijelu godinu. Prema viđenju kolaudatora prekoračenje roka ne može se isključivo pripisati građevinskom poduzeću. Mjerodavni penali za poduzeće bili bi 18.250 K. Zbog kašnjenja izvedbe država nije imala veće materijalne štete osim plaćanja najamnine za smještaj dvaju službenika stanice u posljednjih šest mjeseci izvođenja radova. Kolaudator stoga nije tražio od izvođača plaćanje penala, već uzimanje u obzir troškova najamnine. Taj je iznos poduzeće odbilo od zarađene sume [ÖStA, MföA, A 427, sign. 125; HDA, HR-HDA-954, sv. 3/954].
26 U prizemlju je bila smještena portirnica, čekaonica, otkupni ured, računovodstvo, ured vatrogasca i servisne funkcije, kao što su čajna kuhinja i sanitarije. Na prvomu je katu bio stan upravitelja, uredi upravitelja i kontrolora, a na drugomu katu stan kontrolora i sobe otkupne službe.
27 U prizemlju je kameno ziđe oborenih rubova, čime su naglašeni kameni blokovi, dok su na ostalim etažama kameni blokovi oštrih rubova, čime je postignuta u potpunosti ravna površina mase zida.
28 Volarević, Vekić, 2016: 24
29 Radovi na izgradnji cisterne za vodu dani su poduzeću Mikačić-Koludrović uz predujam od 18% u odnosu na predviđenu cijenu radova u iznosu 10.549 K 20 h. Radovi instalacije komunalnoga vodovoda do bunara prepušteni
Sl. 11. Tlocrt prizemlja upravnoadministrativne zgrade 1905., pročelje upravnoadministrativne zgrade 1905.
Fig. 11 Administrative office building, ground floor plan and its front, 1905
nih u trećem ciklusu vodio je viši inženjer Johann Storff zaključno do 1909. godine.30 Time je sklop Duhanske stanice postao zaokružena cjelina i do kraja Drugoga svjetskog rata u njezinu sklopu nisu provođene nikakve nove graditeljske intervencije.31
Sklop DuhanSke Stanice 1945.-1996. tobacco Facility between 1945 anD 1996
Razaranja tijekom Drugoga svjetskog rata rezultirala su oštećenjima dijelova sklopa Duhanske stanice. Saveznici su u nekoliko navrata 1943. i 1944. godine bombardirali Metković.32 U tom je razdoblju najviše stradalo duhansko skladište, kojem su zbog požara u potpunosti uništene međukatne i krovne drvene konstrukcije.33 Nakon Drugoga svjetskog rata provodila se graditeljska obnova Duhanske stanice.34 Zapaljeno skladište re-
su tvrtki Davida Fromera iz Mostara; radovi izgradnje septičke jame poduzeću Mikačić i Koludrović; radovi izgradnje jame bunara za komunalnu vodu poduzeću Latzel & Kutscha iz Beča; željezna konstrukcija bunarske kućice poduzeću Ig. Gridl, a kanalizacija poduzeću Lederer & Nesseny. Ukupna vrijednost radova iznosila je 173.197 K 93 h.
30 Kolaudacijski protokol datiran je 28. rujna 1909. [ÖStA, MföA, sv. A 427, sign. 125; HDA, HR-HDA-954, sv. 3/954].
31 Izgradnja Duhanske stanice uvelike je pridonijela razvoju radničkog sloja Metkovića. Njezinim osnivanjem zaposlen je velik broj ljudi, posebice žena. Premda su zarade bile skromne, zapošljavanje žena predstavlja bitnu sociološku promjenu u tradicionalnome patrijarhalnom modelu hrvatskoga juga početkom 20. stoljeća. Iako je u Duhanskoj stanici glavnina radne snage radila sezonski, ona je imala veliko značenje za lokalno stanovništvo [Jurić, 2000: 181]. U Duhanskoj stanici u Metkoviću 1913. godine zaposlen je čak 91 radnik, 1917. svega 22 radnika, potom 1923. - 53 radnika, 1926. - 74 radnika, 1927. - 60 radnika te 1929. - 47 radnika [Ćurić, 1929: 299].
32 Jurić, 1984: 29; Hammel, 1994: 229, 265; Jurić, 1997: 154-158
33 O požaru u duhanskom skladištu nisu pronađeni pisani tragovi, već su navedene tvrdnje proizišle iz razgovora s lokalnim kroničarima. O dataciji i uzrocima požara postoje različita mišljenja. Povjesničar dr.sc. Ivo Jurić navodi da je duhansko skladište zapaljeno od strane talijanskih vojnika pri povlačenju nakon kapitulacije Italije 9. rujna 1943. [7.1.2019.]. S druge pak strane lokalni fotograf Ivo Veraja navodi kako je skladište stradalo u požaru izazvanom razornim bombardiranjem Metkovića 19. ožujka 1944. [14.2.2019.].
34 U Splitu je 13. siječnja 1946. održana konferencija predstavnika uzgajatelja duhana, predstavnika narodne vlasti i monopolskih stručnjaka s područja FNR Hrvatske. Na konferenciji je izdana rezolucija kojom se u točki 9. traži da se Duhanska stanica u Metkoviću obnovi, oštećena skladišta poprave i da se sve ustanove koje su do tada zauzele prostor stanice isele najkasnije do 1. travnja tekuće godine kako bi se mogli izvršiti potrebni popravci i uskladištiti nova berba. [Brljević, 1976: 34]
12. Shema provedenih rušenja građevina u sklopu
Duhanske stanice Metković
Fig. 12 Demolished buildings of the tobacco facility in Metković
konstruirano35 je i djelomično je promijenilo obilježja. Na pročeljima su zgrade reducirani izvorni lučni nadvoji od kamena i opeke iznad prozora i vrata te su zamijenjeni kamenim ravnim nadvojima. Izvorne drvene škure nisu ponovno izvedene. U unutrašnjosti su sve konstrukcije izvedene kao armiranobetonske (Sl. 12.-13.).
Početkom 1960-ih godina36 počinju se izvoditi sustavne dogradnje u sklopu stanice. Godine 1964. provodi se dogradnja i adaptacija spremišta uza zapadni ogradni zid za umjetne sušnice duhana.37 Nekoliko godina poslije, 1968., izvedeno je pomoćno prizemno skladište (nadstrešnica) u stražnjemu, zapadnom dijelu sklopa, iza izvornoga kamenog skladišta.38 Izvedeno je u polumontažnoj čeličnoj konstrukciji. S istočne je strane skladište bilo u potpunosti otvoreno pa je služilo za manipulaciju (obradu) duhana.39 Dvjema uskim nadstrešnicama formirana je suha veza novoga čeličnog i izvornoga kamenog skladišta (Sl. 14.). Izgradnja skladišta omogućila je upotrebu mehanizacije i dodatno osuvremenjivanje proizvodnog procesa.40
Zbog nedostatka prostora za skladištenje duhana pristupilo se 1973. godine izgradnji novoga montažnoga čeličnog skladišta u zoni između postojećeg skladišta (nadstrešnice) i kamenog skladišta.41 Kako bi se ubrzala fer-
35 Prema usmenim navodima fotografa Ive Veraje radove obnove izvela je tvrtka Konstruktor 1947. [14.2.2019.].
36 Od 1963. godine Duhanska stanica Metković nosi naziv PODUH (kratica nastala od sintagme poljoprivredaduhan). Od 1949. do 1951. godine Duhanske stanice u Metkoviću i Vrgorcu ujedinjuju se i djeluju pod nazivom Poduzeće za obradu duhana. Poslije se Duhanska stanica Vrgorac odvaja i djeluje samostalno sve do 1966. godine, kada se ponovno integrira sa stanicom u Metkoviću. Nešto kasnije kolektivu je pripojeno i poljoprivredno dobro „Jezero” u Otrićima. [Brljević, 1976: 40]
37 DADU-SCMT, inv. br. 550/64 (9A) i 528/64 (84); Nešto ranije 1959.-1960. u prizemlju kamenoga skladišta napravljena je komora za umjetnu fermentaciju duhana, što predstavlja početke primjene nove tehnologije u procesu obrade duhana. [DADU-SCMT, inv. br. 311/59 (4A)].
38 Projekt nadstrešnice priredio je građevinski inženjer Tomislav Nogolica (1929.-2014.), kao voditelj projektnog ureda u tvrtki PIK Neretva iz Opuzena. Diplomirao je 1959. godine na građevinskom odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Od 1958. do 1962. radi u projektnom uredu u Mostaru, kada prelazi u PIK Neretva Opuzen. Od 1985. do 1992. radi u tvrtki Dalmacija Rogotin. Istaknuo se u projektiranju ustava, pumpnih stanica, te u izgradnji i rekonstrukciji crkvenih građevina na području doline Neretve.
39 DADU-SCMT, inv. br. 95/68 (5B)
40 Nabavljeni su novi strojevi iz Italije koji su značajno pridonijeli ubrzavanju rada u Duhanskoj stanici. To je ostvareno za proslave osamdesete godišnjice osnivanja PODUH-a. Tada se vjerovalo kako je otkup duhana u Metkoviću počeo 1891. godine, no poslije se pokazalo da je organizirani otkup vjerojatno počeo 1889. Prigodna proslava organizirana je 25. listopada 1971., a direktor PODUH-a bio je Dušan Brljević [*** 1971: 23].
41 Projektant skladišta je građevinski inženjer Tomislav Nogolica. [DADU-SCMT, inv. br. 775/74 (33B)]
mentacija duhana u stanici, već iduće su godine inicirane pripreme za izgradnju ferm-zavoda. Projekt je povjeren D. Nadojskom iz makedonske tvrtke Graditelj iz Prilepa42, a zgrada je izvedena između skladišta (nadstrešnice) za obradu duhana i zapadnoga ogradnog zida parcele.43 Na prvi pogled začuđuje činjenica da se projekt povjerava makedonskom stručnjaku, osobito stoga što su nakon Drugoga svjetskog rata hrvatski arhi-
42 Tehnološki projekt priredio je dr. D. Boceski. [*** 1974.a: 65-66; *** 1974.b: 43-44]
43 U kolovozu 1974. poduzeće Poduh podnosi zahtjev za građevinsku dozvolu radi izgradnje ferm-zavoda koji se trebao graditi na krajnjem zapadnom dijelu sklopa, uz ogradni zid. [DADU-SCMT, inv. br. 928/74 (44B)]
44 Još u međuratnom razdoblju Drago Ibler realizirao je zgradu Okružnog ureda za osiguranje radnika u Skopju (1932.). Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata u Makedoniji djeluje Slavko Löwy 1950.-1953., a Egon Steinmann sudjelovao je u poratnoj obnovi Makedonije 1946. u sklopu Probiroa za Makedoniju u Skopju te je izveo zgradu Ministarstva unutarnjih poslova u Skopju 1946.-1947. Vlado Antolić radio je na direktivnim osnovama gradova u Makedoniji, a s Franjom Bahovcem izveo je Odmaralište na Gorici za predsjednika Tita na Ohridskom jezeru 1946.-1953.
45 Građevinska dozvola ishođena je u veljači 1978. godine, nakon čega se krenulo u gradnju. [DADU-SCMT inv. br. 143/77 (11C)]
46 Tehnički pregled građevine proveden je 4. listopada 1978. [DADU-SCMT inv. br. 190/78 (16C)]
47 Tijekom 1970-ih godina poduzeće Poduh ostvarivalo je odlične poslovne rezultate zahvaljujući izvozu u Poljsku, ČSSR, Njemačku i Egipat, te je predstavljalo snažan gospodarski subjekt za Metković i okruženje [*** 1973: 76]. U tom je razdoblju Poduh zapošljavao oko 300 stalnih i 200 sezonskih radnika (pretežno žena), a godišnje je otkupljivao i obrađivao oko 400 tona duhana [Brljević, 1976: 40]
48 U upravno-administrativnoj zgradi Duhanske stanice jedno se vrijeme nalazilo zapovjedništvo 116. brigade i Južnoga bojišta, Centar za obavješćivanje i uzbunjivanje te druge službe. U podrumu je bilo sklonište i zatvor za zarobljenike. To su usmeni navodi povjesničara dr.sc. Ivana Jurića [7.1.2019.].
tekti poslani na rad u Makedoniju kako bi kao visokoškolovani kadar poduprli izgradnju i obnovu najjužnije jugoslavenske republike nakon ratnih razaranja.44 Međutim, Prilep je središte proizvodnje i prerade duhana pa to objašnjava izbor projektanta.
Suradnja s prilepskim stručnjacima nastavlja se na projektiranju novoga trokatnog skladišta 1976. godine.45 Projektno rješenje ponovno je ostvario prilepski Graditelj, a radove je izvodila tvrtka G.P. Metković. Novo skladište armiranobetonskoga skeletnog sustava izvedeno je neposredno uza zapadno pročelje kamenoga austrougarskog skladišta, do čeličnog skladišta (nadstrešnice).46 Time obje realizacije makedonskih projektanata degradiraju izvornu paviljonsku strukturu sklopa i do maksimuma iskorištavaju parcelu Duhanske stanice.47
Do Domovinskoga rata Duhanska stanica Metković uspješno je djelovala u postojećem etapno izvedenom sklopu. Tijekom Domovinskoga rata dio sklopa za svoje potrebe koristi vojska.48 Nakon završetka rata, 1996. godine, Duhanska stanica zbog stečaja prestaje s radom.
sKlop DuHAnsKe stAnice nAKon gAŠenjA proizvoDnje (21. st.)
tobAcco FAcility
AFter tHe sHutDoWn (21st century)
Gubitak primarne funkcije obilježio je sklop Duhanske stanice nakon Domovinskoga rata. Napušteni sklop je prepušten degradacijama te je, kontradiktorno, tijekom preventivne zaštite istovremeno dijelom devastiran (Sl. 15.). Početkom 21. st. upravno-administrativna zgrada prenamijenjena je u Prirodoslovni muzej i Gradsku knjižnicu, dok su preostale zgrade i dalje dijelom napuštene ili neprimje-
Sl. 14. Zračna snimka Metkovića oko 1970. Zaokružen je sklop Duhanske stanice: upravnoadministrativna zgrada flankirana parkom, kameno skladište, nadstrešnica za obradu duhana.
Fig. 14 Aerial view of Metković around 1970. The circle marks the tobacco facility (administrative office building flanked by a park, the stone storehouse, the canopy for tobacco processing)
Sl. 15. Sklop Duhanske stanice 2005. U prvom su planu upravnoadm. zgrada (1906., danas Prirodoslovni muzej i Gradska knjižnica), kameno skladište (1903., rekonstrukcija 1947.) i trokatno skladište za fermentirani duhan (1978.).
Fig. 15 Tobacco facility, 2005. Administrative office building in the foreground (1906, nowadays Natural History Museum and City Library), the stone storehouse (1903, reconstructed in 1947), and the threestorey storehouse for fermented tobacco, 1978)
reno korištene s obzirom na svoj položaj u gradu49 (Sl. 16.).
preventivna zaštita vS. DevaStacije parka i ograDnog ziDa preventive protection vS DevaStation oF the park anD the encloSing wall
Sklop Duhanske stanice 2006. godine dobio je status preventivne zaštite. Nakon tri godine zaštita je istekla i poslije nije produljena.50 U razdoblju preventivne zaštite (2006.-2009.) u sklopu Duhanske stanice ostvarene su značajne negativne promjene. Nesavjesna gradska uprava, unatoč statusu preventivne zaštite kulturnoga dobra, u studenomu 2007. godine pristupa rušenju parkova s bočnih strana upravno-administrativne zgrade Duhanske stanice i dijela prepoznatljivoga kamenoga ogradnog zida stanice kako bi se oslobodio prostor za izgradnju dviju stambeno-poslovnih zgrada. Devastiranjem parkovnog okruženja s početka 20. stoljeća i rušenjem dijela ogradnoga zida uništeni su značajni i prepoznatljivi elementi sklopa i njegova cjelovitost.51
49 Proizvodnja plastične ambalaže, tenda, veletrgovina pićem, autoradionica i sl.
50 *** 2006.
51 http://net.hr/danas/hrvatska/drama-u-cetiri-cina-ometkovskoj-zgradi-poduh/ [4.1.2018.]
52 Njegovo nagrađivano autorsko ostvarenje Arheološkog muzeja Narona u obližnjem selu Vid zasigurno je bila značajna referenca pri odabiru arhitekta za obnovu. [https://www.radionica-arhitekture.hr/arheoloski-muzejnarona (5.12.2018)]
53 Riječ je o jedinstvenoj zbirci takve vrste u Europi. Obuhvaća 368 prepariranih ptica. Nastala je zalaganjem zagrebačkog arheologa Dragutina Rucnera. Za javnost u Metkoviću je otvorena 1952. godine [http://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=12556 (4.1.2018.]. Od 1966. zbirka je prezentirana u prostoru kazališne zgrade. [Mihoci, Vlahović, Bukovec, 2014: 56]
54 Radionica arhitekture (2007.): zgrada Ornitološkog muzeja i Gradske knjižnice - idejno rješenje rekonstrukcije i prenamjene. Knjižnica se sastoji od odjela za posudbu knjiga djeci i odraslima, čitaonice tiska, dječje igraonice, prostora za studijski rad, medijateke i višenamjenske dvorane za projekcije, predavanja i sastanke te pratećih prostorija.
55 Krov je u odnosu na izvorni dobio krovne prozore ujednačenog ritma kako bi se povećalo prirodno osvjetljenje prostorija u potkrovlju, koje su zbog razmjerno malih prozora posljednje etaže bile loše osvijetljene.
56 Preostala su izvorna tri ulaza reducirana zbog organizacije sadržaja u interijeru. Na pročelju su zadržani izvorni položaji ulaznih vrata.
rekonStrukcija i prenamjena upravno-aDminiStrativne zgraDe
DuhanSke Stanice
aDminiStrative oFFice builDing oF the tobacco Facility - reconStruction anD reuSe
Usporedno s vandalskim interveniranjem u značajnu kulturno-povijesnu baštinu javila se i ideja obnove i prenamjene upravno-administrativne zgrade Duhanske stanice. Grad Metković tražio je, naime, adekvatan prostor za smještaj Prirodoslovnog muzeja i Gradske knjižnice pa se upravnoadministrativna zgrada, zahvaljujući svom položaju u središnjoj zoni suvremenoga Metkovića, pokazala prikladnom za smještaj takvih kulturnih sadržaja.
Projekt rekonstrukcije i prenamjene povjeren je prof. Goranu Raki odnosno Radionici arhitekture.52
Programom traženi sadržaji raščlanjeni su po vertikali upravno-administrativne zgrade. U podrumu su predviđena spremišta knjižnice i muzeja te drugi servisni prostori, u prizemlju je smješten Prirodoslovni muzej s Ornitološkom zbirkom53 i višenamjenskom dvoranom za predavanja, na sljedećim dvjema etažama knjižnica s čitaonicom, a na posljednjoj etaži uprava knjižnice, muzeja i Parka prirode Delta Neretve.54 Prema Ulici kralja Zvonimira predviđeno je uređenje manjeg vrta i očuvanje zatečenoga kamenog zida s ogradom od kovanog željeza (Sl. 17.).
57 Budući da je prizemna etaža podignuta u odnosu na okolni teren, pristup osobama s invaliditetom omogućen je pomoću pomične platforme smještene pokraj glavnog ulaza u građevinu i novim interpoliranim dizalom.
58 Za smještaj dizalice topline i pratećih strojarskih instalacija bila je predviđena izvedba novih podrumskih prostorija pokraj zgrade, na stražnjoj dvorišnoj strani.
59 *** 2008.a: 3
60 *** 2008.b: 11
61 http://haw.nsk.hr/arhiva/vol5/4958/41573/metkovic-news.com/news/novouredena-gradska-knjiznica-icitaonica-udahnule-novi-zivot-metkovicu/index.html [4.1. 2018.]
62 Izvedbu Muzeja u Metkoviću ostvarila je tvrtka IngGrad d.o.o. iz Zagreba. [https://www.ing-grad.hr/hr/projekti/povijesne-zgrade-i-sakralna-arhitektura/povijesnezgrade/1149-prirodoslovni-muzej-metkovic (4.1.2018.)]
63 Autor koncepcije novoga postava Ornitološke zbirke na polivalentnoj površini većoj od 700 m2 jest dr.sc. Nikola Tvrtković, a autorica je likovnog postava Nikolina Jelavić Mitrović, dipl. dizajnerica, u suradnji s Goranom Rakom i Radionicom arhitekture. Recenziju potpisuju dr.sc. Žarka Vujić s Katedre za muzeologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i dr.sc. Vlasta Tutiš sa Zavoda za ornitologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Stalni postav prikazuje tijek razvoja Ornitološke zbirke i geološke procese nastanka te bogatstvo života delte Neretve. Provedbu postava koordinirala je dr.sc. Iva Mihoci. Kroz devet cjelina koje predstavljaju karakteristična prirodna staništa neretvanske delte, postav, u obliku diorame, prikazuje dosad prikupljene primjerke ptica, ali i mnoštvo drugih biljnih i životinjskih vrsta s toga područja. [http://www.minkulture.hr/default.aspx?id=12556 (4.1.2018.)]
Arhitektonski projekt arh. Rake obilježava diskretna intervencija, očuvanje izvornih obilježja i prostorne dispozicije. U sklopu rekonstrukcije postojeće su armiranobetonske međukatne konstrukcije zbog lošeg stanja zamijenjene novima. Drvena konstrukcija krovišta uklonjena je, a krovište je izvedeno kao armiranobetonsko.55
Glavni je ulaz disponiran sa zapadne, dvorišne strane.56 Postojeće stubište zamijenjeno je novim te je interpolirano dizalo u njegovu zračnom prostoru.57 Novi pregradni zidovi postavljeni su u skladu s novim sadržajima u interijeru. Pročelja, koja su bila u razmjerno dobrom stanju, u potpunosti su očuvana, a na prozore su dodane bijele grilje. Krov je rekonstruiran u izvornom obliku, ali uza zamjenu limenog pokrova crijepom.
Zgrada je prilagođena novim tehnološkim zahtjevima58, a izvedbu je ostvarila tvrtka MGA nekretnine d.o.o.59 od 2008. godine60 (Sl. 19.).
Gradska knjižnica, smještena na katnim etažama, uređena je uz minimalne intervencije i opremu korisnika pa je za javnost otvorena 14. svibnja 2013. godine.61 Uređenje Prirodoslovnog muzeja s Ornitološkom zbirkom, u prizemlju zgrade, dovršeno je tijekom sljedeće dvije godine62, a službeno je otvorenje upriličeno 17. srpnja 2015. godine63 (Sl. 18.).
Sl. 17. Tlocrt 1. kata (Gradska knjižnica Metković), uzdužni presjek
vrjeDnovAnje grAđevinA u sKlopu DuHAnsKe stAnice
Assessing tHe builDings in tHe tobAcco complex
Terensko istraživanje sklopa Duhanske stanice provedeno tijekom 2018. godine bilo je usmjereno na analizu postojećeg stanja sklopa i građevina, utvrđivanje trenutačnih namjena građevina u sklopu te vrjednovanje svake pojedinačne građevine prema nekoliko kriterija. Budući da se sklop sastoji od nekoliko građevina, trenutačno heterogenoga vlasništva, i namjene u sklopu također su različite te često neprimjerene današnjem položaju sklopa u gradu. Građevine u sklopu stanice vrjednovane su s obzirom na vrijeme izgradnje, izvornost, stupanj očuvanosti, ambijentalnost i trenutačnu namjenu. Cilj je vrjednovanja bio odrediti koje su građevine poželjne za očuvanje, a koje nisu. Građevine su u skladu s kriterijima vrjednovanja svrstane u tri grupe: 1) građevine koje posjeduju značajnu vrijednost (poželjno očuvanje), 2) građevine koje ne posjeduju vrijednost i degradiraju sklop (poželjno uklanjanje) i 3) građevine koje su svojim obilježjima neutralne (nemaju značajnu vrijednost, ali zbog ambijentalnosti i dobrog stanja njihovo očuvanje može biti predmet rasprave). Vrjednovanje je obuhvatilo i građevine koje nisu izvorno bile u funkciji Duhanske stanice, a izgrađene su unutar obuhvata sklopa nakon njena gašenja (Sl. 17.). Vrjednovanje je pokazalo da upravna zgrada koja je prenamijenjena u muzej i knjižnicu te kameno skladište posjeduju najveću vrijednost od svih analiziranih građevina (građevine predstavljaju izvorni nukleus stanice, posjeduju prepoznatljiva kamena pročelja, visokoga su stupnja očuvanosti). Osim njih, za skladište stolarije i opreme za gašenje požara (trenutačno proizvodnja plastične ambalaže), sagrađeno početkom 20. st. uza zapadni rub sklopa, također je utvrđena značajna vri-
jednost (očuvano izvorno oblikovanje, drvena krovna konstrukcija, prilično visok stupanj očuvanosti).
Čelično skladište (trenutačno u funkciji veletrgovine pićem), ferm-zavod (trenutačno napušten), garaže (trenutačno proizvodnja plastične ambalaže), spremišta u jugozapadnom dijelu sklopa (trenutačno napuštena), aneks trokatnog skladišta (trenutačno poslovni prostori) - nemaju određenu vrijednost. Iako su visokoga stupnja očuvanosti, njihova dispozicija nagrđuje sklop pa stoga nema razloga za njihovo očuvanje. To se odnosi i na autoradionicu. Za poslovno-stambene zgrade uza Zvonimirovu ulicu, iako nemaju vrijednosti i nagrđuju sklop, iluzorno je očekivati uklanjanje.
Trokatno skladište (trenutačno proizvodnja tenda u prizemlju i poslovni prostori na katnim etažama) ocijenjeno je kao neutralno. Iako svojom dispozicijom zatvara zapadno pročelje kamenog skladišta i nema značajnu povijesnu vrijednost, dobro je očuvano pa je zbog visine prepoznatljivo u vizuri sklopa stanice. Stoga potreba njegova očuvanja ili uklanjanja može biti predmetom rasprave.
suvremene obnove i prenAmjene inDustrijsKiH grAđevinA i sKlopovA AnAlogne tipologije contemporAry renovAtion
AnD ADAptive reuse oF tHe proDuction FAcilities AnD complexes oF similAr typology
Obnovu i prenamjenu upravno-administrativne zgrade Duhanske stanice za Prirodoslovni muzej i Gradsku knjižnicu u Metkoviću vrijedi sagledati u kontekstu suvremenih projektnih rješenja revitalizacije napuštenih industrijskih zgrada, kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu.
Gradska knjižnica Labina smještena je u obnovljenoj Mramornoj dvorani64 rudarskoga kompleksa u Labinu. Realizirana je kao prva etapa obnove i prenamjene zgrada rudarskog sklopa za novo kulturno središte Labina i Labinštine, Gradsku knjižnicu i multimedijalnu dvoranu prema prvonagrađenom natječaj-
64 Mramorna dvorana mjesto je na kojem su rudari primali plaće i u kojem su se organizirali štrajkovi. Ime je dobila po mramornoj oblozi interijera.
65 Nagradu „Bernardo Bernardi” za najbolje ostvarenje u području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja Udruženja hrvatskih arhitekata, nagradu „Vladimir Nazor” Ministarstva kulture i nagradu „Icograda Excellence Award” svjetskoga udruženja dizajnera.
66 Hržić, 2002: 37-38
67 Potpuno je neshvatljiva inertnost u pogledu te prenamjene jer je Zagreb baštinik avangardnih primjera industrijske arheologije znatno ranije prije pojave te interdisciplinarne grane istraživanja šezdesetih godina 20. stoljeća.
nom radu iz 2007. godine, i to mladih autora Damira Gamulina, Margite Grubiša, Marina Jelčića, Zvonimira Kralja, Igora Presečana i Ivane Žalac. Evocirajući karakter rudnika u pratećim prostorima Gradske knjižnice naspram svijetlog ozračja same knjižnice, autori interijera Gradske knjižnice - Ivana Žalac, Margita Grubiša, Igor Presečan i Damir Gamulin - polučili su niz najviših strukovnih nagrada za ostvarenje iz 2013. godine.65 Sljedeći primjer smještaja knjižnice veže se za lokaciju paromlinskoga kompleksa u Zagrebu. Nakon tri desetljeća od stradanja zagrebačkog Paromlina u požaru, a potom i urušavanja i rušenja triju obodnih zidova glavne zgrade Paromlina 2013. godine, potkraj prošle godine raspisan je natječaj za prenamjenu sklopa za Gradsku knjižnicu u Zagrebu. Na natječaju je pobijedio rad arhitektonskog studija UPI-2M. U skladu s konzervatorskim smjernicama i natječajnim programom autori su predvidjeli smještaj sadržaja knjižnice u postojećim zgradama Paromlina i dogradnji u jugozapadnom dijelu sklopa. Osmišljavajući dogradnju amorfnog oblikovanja s reflektirajućim staklenim pročeljem koje vizualno dematerijalizira građevinu, autori su nastojali staviti fokus na kompoziciju industrijskog sklopa i stvoriti kontrast između staroga i novoga, kako u oblikovanju tako i u materijalizaciji površina.
Prenamjena industrijskih sklopova za kulturne i muzejske djelatnosti vrlo je potentna
To su: prenamjena zgrade u kojoj je djelovala Tvornica duhana na Trgu Republike Hrvatske 14 za potrebe Sveučilišta u Zagrebu i prenamjena napuštene Kožare u Gliptoteku HAZU 1937.-1945.
68 Pod sloganom „To trebamo - to radimo” svojevrsni je muzej u nastajanju predstavljan u sklopu nastupa Hrvatske na Venecijanskom bijenalu 2016. godine. Projekt je nagrađen nizom najviših strukovnih nagrada za 2017. godinu: nagradom „Bernardo Bernardi” za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja Udruženja hrvatskih arhitekata, Medaljom za konceptualni poduhvat Hrvatske komore arhitekata za istaknuti profesionalni doprinos konceptualnom promišljanju i Velikom nagradom 53. Zagrebačkog salona arhitekture.
tema, o čemu svjedoči čitav niz istaknutih svjetskih primjera. Fokusirajući prenamjene tvornica duhana u Hrvatskoj za muzeje, otkrit ćemo splet zanimljivih realizacija i projektnih nastojanja. U tome kontekstu ranu realizaciju predstavlja obnova i rekonstrukcija Tvornice duhana u Rovinju, ostvarena prema projektu prof. dr.sc. Marijana Hržića 1995.1999. godine. U sklopu obnove historicističkoga tvorničkog sklopa, u dijelu Upravne zgrade autor uređuje i Muzej duhana. Minimalističkim dizajnom i decentnim izražajnim jezikom u dijelu zgrade s kraja 19. stoljeća prezentira izložbeni prostor matične djelatnosti Tvornice duhana Rovinj te takvom diskretnom muzealizacijom oplemenjuje središnju upravnu zgradu.66 Projekt prenamjene Tvornice duhana u Zagrebu, u Klaićevoj ulici, za Hrvatski povijesni muzej, ostvaren je 2007. godine od strane arhitekata prof. Ivice Plaveca, Žanet Zdenković Gold i Ivana Golda, kao druga etapa natječaja za novu upravnu zgradu Adrisa. Upravna je zgrada realizirana, ali zbog ekonomske krize prenamjena za muzej nije ostvarena. Prof. Plavec ostvario je novi projekt 2015. godine, no s vremenom sve više jenjava razumijevanje između investitora i arhitekta s potpuno neizvjesnim ishodom realizacije.67 Treći relevantni primjer jest realizacija Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci u H-zgradi nekadašnje Tvornice Rikard Benčić. Prizemlje H-zgrade izvedeno je u sklopu Tvornice šećera koja je izvorno djelovala na toj lokaciji, dok su katne etaže te zgrade izvedene dok je sklop bio u funkciji Tvornice duhana. Inventivno rješenje potpisuje splitski arhitekt, doc. Dinko Peračić. U skladu s realitetom skromnih materijalnih prilika, on osmišljava rješenje s minimalnim i etapnim intervencijama na zapuštenoj tvorničkoj zgradi, evocirajući njezin industrijski karakter i prezentirajući iskreno ožiljke i oštećenja nastala tijekom vremena, te nudeći otvoreni karakter prostora koji se prilagođavaju aktualnim potrebama i trenutku.68
Sl. 19. Upravnoadministrativna zgrada, izvorno i današnje stanje (Prirodoslovni muzej i Gradska knjižnica Metković)
Fig. 19 Administrative office building, original and present condition (Natural History Museum and the City Library in Metković)
Prenamjenu upravno-administrativne zgrade Duhanske stanice sagledat ćemo i u širemu europskom kontekstu. Niz prenamjena napuštenih građevina duhanske industrije, sličnoga karaktera, prisutno je i u drugim mediteranskim zemljama gdje se značajno uzgajao duhan, a posebice u Grčkoj. S obzirom na velik fond napuštenih građevina koje su služile za industriju duhana, u Grčkoj se provodi njihova intenzivna prenamjena. Izdvojena su dva primjera koji su mjerilom i novom funkcijom komparativni upravno-administrativnoj zgradi Duhanske stanice Metković. U Alexandroupolisu je provedena prenamjena napuštenoga duhanskog skladišta u gradsku knjižnicu 2012.2015. godine.69 Revitalizaciju građevine potaknula je građanska inicijativa s grupom arhitekata na čelu. Usprkos izuzetno lošem stanju građevine, koje je zahtijevalo rekonstrukciju svih međukatnih konstrukcija i krova, obnova je uspješno provedena i od propasti je sačuvana građevina od velika povijesnog značenja za lokalnu sredinu.70 Ilustrativna je i prenamjena duhanskog skladišta Papandos u Volosu u gradski muzej. Obnova duhanskog skladišta izgrađenog 1920-ih godina počela je 2006. godine.71 Uspostavi muzeja prethodilo je opsežno istraživanje i prikupljanje građe o prošlosti grada Volosa kako bi se mogao napraviti muzeološki postav. Muzej je otvoren 2014. godine. Riječ je o prvomu muzeju takvoga tipa u Grčkoj.72 Navedeni splet suvremenih hrvatskih i europskih realizacija i projektnih nastojanja prenamjene industrijskih zgrada za suvremene knjižne i muzejske funkcije zorno ilustrira prostorni potencijal takvih, danas pretežito napuštenih zgrada. Nekada su generirale gospodarsku moć lokalnih sredina, a danas nakon provedbe prenamjena generiraju urbanitet suvremenoga grada kreativnim projektnim rješenjima. Njihove prenamjene ne obnavljaju niti obogaćuju samo urbanu strukturu već promiču i socijalnu interakciju i razvoj turizama, što posljedično dovodi i do pojačane ekonomske aktivnosti područja u kojima se nalaze. Ovaj je rad prilog afirmaciji potencijala napuštenih industrijskih prostora.
zAKljučAK
conclusion
Tradicionalna proizvodnja i obrada duhana na jugu Hrvatske od 80-ih godina 19. st. uvjetovala je izgradnju i sklopa Duhanske stanice za otkup duhana u Metkoviću. Paviljonski organizirani sklop izvođen je etapno tijekom 20. st. u sklopu različitih državnih tvorevina, od strane inozemnih i domaćih stručnjaka. U početku smješten na zapadnoj periferiji naselja, podno brda Predolac, sklop Duhanske stanice danas se nalazi u gradskom središtu. Budući da se naselje Metković početkom
prošloga stoljeća uglavnom širilo i razvijalo prema gradskoj luci te uz frekventnu prometnicu prema Hercegovini, vidljivo je kako stanica nije značajnije utjecala na njegov rast, ali je ipak svojim položajem na neki način predvidjela njegovo širenje prema zapadu koje će se intenzivnije provesti u drugoj polovici 20. st.
Inicijalna prostorna organizacija sklopa provedena je prema obrascu koji je u većoj mjeri primijenjen i kod ostalih duhanskih stanica na području Dalmacije. Paviljonski postavljene zgrade skladišta, uprave i administracije te servisne građevine, s uređenom pokaznom plantažom i parkom unutar obuhvata ograđenoga kamenim zidom - elementi su prisutni i kod većine drugih duhanskih stanica (primjerice u Imotskom i Sinju).
Dok je izvorno kameno skladište Duhanske stanice napravljeno prema tipološkom obrascu karakterističnom za duhanska skladišta iz toga razdoblja, upravno-administrativna zgrada lokalno je autentičan projekt koji se svojim mjerilom i oblikovanjem bitno razlikuje od analognih zgrada na području Dalmacije.
Izgradnja Duhanske stanice anticipira graditeljsku modernizaciju u Metkoviću. Upravno-administrativna zgrada i izvorno skladište stanice velikim se mjerilom, primjenom kosoga plitkog krova i novih konstrukcija bitno razlikuju od dotadašnje gradnje. Dok su vanjski zidovi navedenih zgrada, u duhu tradicionalnoga građenja, izvedeni od kamena s vidljivom strukturom ziđa u eksterijeru, primijenjene međukatne konstrukcije predstavljaju graditeljsku inovaciju na području Metkovića. Kod upravno-administrativne zgrade međukatne su konstrukcije izvedene od betonske šljake i željeza, a kod skladišta prisutna je primjena skeletne konstrukcije s drvenom međukatnom konstrukcijom i lijevanoželjeznim stupovima inozemnih proizvođača.
Na žalost, zbog stradanja u Drugomu svjetskom ratu i kasnije rekonstrukcije, izvor-
69 https://www.pamemprosta.org/2016/05/20/
/ [26.11.2017.]
70 https://ordoumpozanis-teo.blogspot.com/2012/10/ blog-post_16.html [5.12.2017.)
71 http://srv1-vivl-volou.mag.sch.gr/node/3305 [25.1. 2019.]
72 http://lecad.arch.uth.gr/demuciv/museum_en.php [25.1.2019.]
73 I prije izgradnje navedenih zgrada, već nakon Drugoga svjetskog rata u Metkoviću se armirani beton intenzivno koristi u gradnji.
ne međukatne konstrukcije skladišta nisu sačuvane pa su izvedene nove u armiranom betonu.
Dogradnje izvedene nakon Drugoga svjetskog rata u čeličnoj i armiranobetonskoj konstrukciji izraženijih su tehnoloških obilježja te narušavaju izvornu kompoziciju i karakter sklopa. Za razliku od građevina iz austrougarskog razdoblja, nove građevine ne donose neke značajne pomake u graditeljskom smislu.73
Nakon ugasle primarne funkcije sklop je obilježio splet različitih intervencija. Unatoč preventivnoj zaštiti, park i ograda sklopa devastirani su radi izgradnje stambenih novogradnji, čime je narušen izvorni obuhvat i karakter sklopa. Upravno-administrativna zgrada rekonstruirana je i prenamijenjena za kulturne namjene prema projektu prof. Rake. Diskretna intervencija omogućila je smještaj značajne Ornitološke zbirke i Prirodoslovnog muzeja te Gradske knjižnice. Formirano je novo kulturno središte grada i ispunjene su prostorne potrebe kulturnih institucija Metkovića.
U stražnjem dijelu sklopa još se uvijek nalazi nekoliko napuštenih i neprimjereno korištenih skladišta s privremenim smještajem neprikladnih sadržaja koji provizornim korištenjem devastiraju izvorni karakter sklopa.
Heterogeni scenariji prenamjena, devastacija i napuštenosti zorno ilustriraju sudbinu brojnih napuštenih industrijskih sklopova diljem Europe. Mnogi su gradovi baštinici napuštenih industrijskih sklopova kojih etapna izvedba, paviljonska dispozicija, kvalitetna struktura i lokacija u širem centru omogućavaju prenamjene za čitav niz novih funkcija.
S druge strane, ti isti gradovi posjeduju velike prostorne potrebe za smještajem mnogih sadržaja koji djeluju u skučenim i nedostatnim uvjetima. Stoga sklop Duhanske stanice u Metkoviću jasno predočuje stanje industrijske baštine, ali i potencijale slojevitih i etapnih rješenja s ciljem generiranja urbaniteta suvremenoga grada.
1. Hammel, E. (1994.), Air war Europa: America’s War against Germany in Europe and North Africa 1942-1945: Chronology, Pacifica Press, Pacifica
2. Hržić, M. (2002.), Principi rekonstrukcije i dogradnje kompleksa Tvornice duhana Rovinj. u: Tvornica duhana Rovinj: arhitektura, povijest i suvremenost 1872.-2002., Tvornica duhana Rovinj: 37-38, Rovinj
3. Jurić, I. (1984.), Prošlost Metkovića od najstarijih dana do danas, Centar za usmjereno obrazovanje „Petar Levantin” Metković, Metković
4. Jurić, I. (1986.), Gradska glazba Metković, Gradska glazba Metković i SIZ za kulturu općine Metković, Metković
5. Jurić, I. (1990.), Metković na razglednicama, II. izdanje, Turističko društvo Metković: 27, Metković
6. Jurić, I. (1996.), Spomendani iz prošlosti donjeg Poneretavlja, Poglavarstvo grada Metkovića, Metković
7. Jurić, I. (1997.), Borbe i stradanja Hrvata kotara Metković 1918.-1945., Ogranak Matice hrvatske Ploče, Metković
8. Jurić, I. (1998.), Metković na razglednicama, III. izdanje: 147, Metković
9. Jurić, I. (2000.), Gospodarski razvoj luke i trgovišta Metković od 1850. do 1918., Matica hrvatska, Ploče
10. Mihoci, I.; Vlahović, T.; Bukovec, D. (2014.), Od Zbirke do Muzeja - Prirodoslovni muzej Metković, u: III. kongres muzealaca Hrvatske s međunarodnim sudjelovanjem [ur. ArkoPijevac, M.; Latinović, S.), Hrvatsko muzejsko društvo: 56, Zagreb
11. Palaversa, D. (1971.), Komunalna problematika, „Iskra”, (3) 3: 43, Metković
12. Piplović, S. (2000.), Izgradnja duhanskih stanica u Dalmaciji, „Građa i prilozi za povijest Dalmacije”, sv. 16, Državni arhiv u Splitu: 393424, Split
13. Piplović, S. (2001.), Zgrade režije duhana u Dalmaciji, u: Grad za 21. stoljeće: zbornik radova [ur. Goršić, M.], Društvo arhitekata, građevinara i geodeta Karlovac: 312-329, Karlovac
14. Smoljan, I. (1988.), Neretva, Galerija „Stećak” Klek, SIZ za kulturu Metković, OSIZ u oblasti kulture Opuzen, Ivo Smoljan, Zagreb
15. *** (1889.), Gojidba duhana, „Smotra Dalmatinska”, 9. veljače, 2 (12), Zadar 16. *** (1898.a), Gojitba duhana u Neretvi, „Poljodjelski viestnik”, 16. ožujka, 6 (6), Zadar 17. *** (1898.b), Gojitba duhana u Neretvi, „Poljodjelski viestnik”, 1. travnja, 6 (7), Zadar 18. *** (1901.a), Dalmatinske vijesti, Javne radnje u Dalmaciji., „Smotra Dalmatinska”, 3. kolovoza, 14 (62), Zadar
19. *** (1901.b), Ausschreibung., „Deutsches Vollksblatt”, 13. November, 13 (4620), Wien
20. *** (1901.c), Kundmachung, „Der Bautechniker”, 15. November, 21 (46), Wien
21. *** (1901.d), Handel, Industrie, Verkehr und Landwirtschaft (Tabakeinlösungs-Amt in Metkovich.), „Wiener Zeitung”, 17. November, (265), Wien
22. *** (1901.e), Licitationen. Bau-Arbeiten., „Amtsblatt zur Wienerzeitung”, 17. November, (265), Wien
23. *** (1901.f), Razne viesti. Pokrajinske: Za poduzetnike., „Naša Sloga”, 26. studenog, 32 (93), Pula
24. *** (1901.g), Domaće viesti, „Narodni list”, 27. studenoga, 40 (95), Zadar
25. *** (1901.h), Natječaji, Obznana, „Objavitelj Dalmatinski”, 27. studenoga, (95), Zadar
26. *** (1901.i), Objava, „Narodni list”, 30. studenoga, 40 (96), Zadar
27. *** (1901.j), Submissions Anzeiger., K.k. General Direktion der Tabak Regie Wien, „Der Bautechniker”, 6. Dezember, 21 (49), Wien
28. *** (1902.a), Amtlicher Teil., „Wiener Zeitung”, 28. Jänner, (22), Wien
29. *** (1902.b), Personalien, „Oesterreichische Zeitschrift für Verwaltung”, 27. März, 35 (13), Wien
30. *** (1902.c), Baunachrichten. Metkovich. Magazinsbau., „Der Bautechniker”, 28. März, 22 (13), Wien
31. *** (1902.d), Amtliches, „Neue Freie Presse. Abendblatt”, 16. Juli, (13611), Wien
32. *** (1903.a), Neretva, u siječnju (Gojidba duhana), „Narodni list”, 17. siječnja, 42 (5), Zadar
33. *** (1903.b), Dalmatinske vijesti, U Metkovićima, 18. o.m., „Smotra Dalmatinska”, 23. svibnja, 16 (41), Zadar
34. *** (1904.a), Lizitationen, Bau-Arbeiten, „Amtsblatt zur Wienerzeitung”, 1. Mai, (100), Wien
35. *** (1904.b), Submissions-Anzeiger, K.k. Tabak Einlösungsamt Metkovich, „Der Bautechniker”, 13. Mai, 24 (20), Wien
36. *** (1904.c), Obznana, „Objavitelj Dalmatinski”, 14. svibnja, (39), Zadar
37. *** (1906.a), Dalmatinske vijesti, Nova zgrada kod ureda za predaju duhana u Metkoviću, „Smotra Dalmatinska”, 26. svibnja, 19 (42), Zadar
38. *** (1906.b), K.k. Generaldirektion der Tabakregie. Kundmachung, „Der Bautechniker”, 8. Juni, 26 (23), Wien
39. *** (1906.c), Lizitationen. Bauarbeiten, „Amtsblatt zur Wienerzeitung”, 9. Juni, (131), Wien
40. *** (1927.), Slobodna proizvodnja i izvoz duhana, „Novo doba”, 1. Septembra, 10 (201), Split
41. *** (1929.) Privreda i radnici u Dalmaciji [ur. Ćurić, B.], Radnička komora za Dalmaciju, Split
42. *** (1971.), Poduzeće Poduh proslavilo 80-tu obljetnicu, „Iskra”, 3 (3), Metković
43. *** (1973.), Vijesti iz Metkovića i neretvanske krajine, „Iskra”, 5 (3), Metković
44. *** (1974.a), Vijesti iz Metkovića i neretvanske krajine, „Iskra”, 6 (1), Metković
45. *** (1974.b), Vijesti iz Metkovića i neretvanske krajine, „Iskra”, 6 (2), Metković
46. *** (1976.), Poduh: poljoprivredno, duhansko, trgovačko i turističko poduzeće [ur. Brljević, D.], Poduh Metković, Sportska tribina Zagreb, Zagreb
47. *** (2006.), Izvod iz Registra kulturnih dobara Republike Hrvatske br. 1/06 - Lista preventivno zaštićenih kulturnih dobara, „Narodne novine”, NN 124/2006. (2758), ostalo, (15.11.2006.)
48. *** (2008.a), Radovi počinju u listopadu, „Metkovski vjesnik”, 19. rujna, 1 (3), Metković
49. *** (2008.b), Započeli radovi na zgradi Vage, „Metkovski vjesnik”, 12. prosinca, 1 (7), Metković
Arhivski izvori
Archive Sources
1. Državni arhiv u Dubrovniku: Sabirni arhivski centar Metković-Opuzen-Ploče, Hebranga 4, Metković [DADU-SCMT]
2. Državni arhiv u Splitu, Glagoljaška ulica 18, Split [DASt]; Arhiv mapa za Dalmaciju 1823.-1975., HR-DAST-152, Metković
3. Državni arhiv u Zadru, Ulica Ruđera Boškovića, Zadar [DAZD]; Namjesništvo za DalmacijuGrađevinski odjel 1820-1918, HR-DAZD-89, sv. 75, Spisi o kolendaciji skladišta duhana Metković; Ured za otkup duhana Metković
4. Hrvatski državni arhiv, Trg Marka Marulića 21, Zagreb [HDA]; C.k. ministarstvo javnih radovaDalmacija i Primorje 1908-1918, HR-HDA-954 , sv. 3/954, Metković, gradnja službene zgrade za otkup duhana, 2011.
5. Österreichisches Staatsarchiv, Nottendorfer Gasse 2, Wien, Österreich [ÖStA]; AT-OeStA/ AVA Handel MföA allg A 427, Hochbau: technische Gutachten (Sign. 125), 1909-1912
Dokumentacijski izvori
Document Sources
1. Arhiv arhitektonskog ureda „Radionica arhitekture”, Grahorova ulica 24, Zagreb
2. Državna geodetska uprava, Odjel za katastar nekretnina, Andrije Hebranga 9, Metković
3. Privatna arhiva Ive Veraje, Metković
4. Privatna arhiva Ivice Puljana, Metković
5. Zbirka Marijo Talajić, Metković
Internetski izvori
Internet Sources
1. https://www.pamemprosta.org/2016/05/20/
[26.11.2017.]
2. https://ordoumpozanis-teo.blogspot.com/ 2012/10/blog-post_16.html [5.12.2017]
3. http://www.min-kulture.hr/default.aspx?id= 12556 [4.1.2018.]
4. http://net.hr/danas/hrvatska/drama-u-cetiricina-o-metkovskoj-zgradi-poduh/ [4.1.2018.]
5. http://haw.nsk.hr/arhiva/vol5/4958/41573/ metkovic-news.com/news/novouredena-gradska-knjiznica-i-citaonica-udahnule-novi-zivot-metkovicu/index.html [4.1.2018.]
6. https://www.ing-grad.hr/hr/projekti/povijesne-zgrade-i-sakralna-arhitektura/povijesnezgrade/1149-Prirodoslovni-muzej-metkovic [4.1.2018.]
7. https://www.radionica-arhitekture.hr/arheoloski-muzej-narona [5.12.2018]
8. http://lecad.arch.uth.gr/demuciv/museum_en .php [25.1.2019.]
9. http://srv1-vivl-volou.mag.sch.gr/node/3305 [25.1.2019.]
10. http://www.dzs.hr/App/PXWeb/PXWebHrv/sq /1b3e1efe-272b-4be6-bbe0-e46b19b05a00 [28.1.2019.]
Izvori ilustracija
Illustration Sources
Sl. 1., 8., 14. Privatna arhiva I. Veraje
Sl. 2. DASt, HR-DAST-152, Metković
Sl. 3., 6., 11., 15. Privatna arhiva I. Puljana
Sl. 4. http://www.metkovic.hr/foto/stare /zracni1960.jpg (5.1.2019.)
Sl. 5., 12., 16. I. Vukojević
Sl. 7. Jurić, 1990: 27
Sl. 9. Jurić, 1998: 147
Sl. 10. Zbirka M. Talajića
Sl. 13. http://www.metkovic.hr/novosti/_ metkovic50ih160513.jpg [5.1.2019.]
Sl. 17. Arhiv arhitektonskog ureda Radionica arhitekture
Sl. 18.19. I. Vukojević, 2016.
The tobacco facility in Metković is one of the outstanding examples of the industrial heritage in this area. Originally it was a pavilion-type complex consisting of an administrative office building, a storehouse and several service structures. Although the majority of its buildings were built in the early 20th century, after World War Two the entire complex was extended with new facilities which severely degraded its original character. Besides its historical significance, the tobacco facility exerted a profound effect on the regional economy. It provided employment opportunities and stimulated the development of the working class. Due to the fact that its employees were predominantly women, the foundation of the factory helped to improve their social position.
During the Austro-Hungarian Monarchy, the facility complex was built in several stages. The first buildings were the storehouse, the enclosing wall and several service structures. They were later followed by an administrative office building, stables and a drinking water cistern. By the end of the Austro-Hungarian rule, the tobacco facility was formed as a pavilion-type complex and remained unchanged until the Second World War. During the war, its storehouse was seriously damaged but was reconstructed and renovated after the war. With the advent of new technologies and their implementation in tobacco manufacturing process during the 1960s and 1970s, the entire complex was updated and enlarged with several new storehouses built for tobacco purchase, processing, and storage including the institute for artificial tobacco fermentation. The new facilities were markedly technological in nature and disrupted the integrity and original character of the facility complex. After the Croatian War of Independence, the facility closed down. The entire complex was abandoned, uncared for and eventually fell into disrepair. Its recognizable enclosing wall was partly demolished, a small park was removed and two new administrative office buildings were built within the former facility complex. Badly disrupted integrity of the whole complex was the result of aban-
ivAn vuKojević, mag.ing.arch., polaznik je doktorskog studija na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se istraživačkim radom na području graditeljskog naslijeđa.
Izv.prof. dr.sc. zrinKA bAriŠić mArenić, dipl.ing. arh., znanstvena savjetnica. Bavi se istraživanjem industrijske arheologije i hrvatske moderne arhitekture (Državna nagrada za znanost).
Prof. dr.sc. bojAnA bojAnić obAD ŠćitAroci, dipl. ing.arh., redovita je profesorica na Katedri za urbanizam, prostorno planiranje i pejsažnu arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Njeno su područje interesa teme zaštite kulturnog naslijeđa, perivojne arhitekture, turizma i pejsaža te space syntaxa.
donment and dereliction. At the same time an idea was born to convert the administrative office building into the natural history museum and the city library.
The administrative office building was successfully repurposed in the early 21st century. Its renovation and adaptive reuse project was elaborated by the architect G. Rako from the architectural practice Architecture Workshop. In order to preserve the original character of the structure, the architect’s intervention into its fabric was subtle. He planned to reconstruct and rehabilitate the badly damaged parts of the structure, preserve the original appearance of the facades, and adapt the interior to new uses.
The ground-floor level houses the Natural History Museum with an ornithological collection, the two floors above accommodate the City library while the attic is reserved for administration. The basement level was planned as storage space for the library and the museum.
The converted administrative office building is just a small part of the complex which is ready for further renovation and reuse. In view of the fact that the area of the Tobacco facility complex is the most valuable part of the urban fabric, its renovation and adaptive reuse should be undertaken with utmost care and consideration both from the architectural and urban planning perspective. The former calls for a well thought-out intervention keeping in mind the existing buildings of the complex while the latter requires careful intervention having in mind the revitalization of the whole complex in the context of the surrounding urban fabric. Unlike numerous other examples of abandoned and disused facilities of the industrial heritage, the potential for the reuse of this former facility complex has been fully understood. Since the town needs new cultural amenities, the local community has initiated the reuse and reconstruction of the abandoned administrative office building in the city centre. A high-quality reuse project coupled with a restrained and subdued architectural intervention proves that the reuse of the abandoned
facilities may be beneficial to the local community. The historic cultural heritage is thus protected and preserved. It should be emphasized that this intervention has assured high-quality space for a valuable ornithological collection. Metković got another important museum besides its archaeological museum in Vid.
Adaptive reuse of the abandoned industrial facilities converted into libraries and museums is a highly topical issue both in Croatian and international context. Among the industrial facilities converted into libraries, one of the projects that won several awards is the mining complex in Labin. Another one is concerned with current attempts to convert the Zagreb Paromlin into a City library. Regarding the conversion of the industrial facilities into cultural centers and museums, there has been a tendency in Croatia to adapt the abandoned tobacco factories for this purpose. In the mid-1990s the administrative office building of the Tobacco Factory Rovinj was converted into the factory’s museum. The conversion of one of the buildings of the Tobacco factory Rijeka into the Museum of Modern and Contemporary Art is currently on the agenda. The conversion of the Tobacco factory Zagreb into the Croatian History Museum, although initiated in 2007, is still uncertain.
Considering the adaptive reuse in case of the administrative office building of the Tobacco facility in Metković or some other home and foreign examples, it seems evident that the pavilion-type layout of the buildings in the industrial complexes effectively contributes to redevelopment and reuse since it allows a phased and partial conversion according to the available budget. If we focus on the reuse of the administrative buildings in such complexes, it is clear that their relatively modest area makes possible the renovation and implementation of new functions with limited budget. Accordingly, these seem to be the key factors in the adaptive reuse process. It is particularly important in the context of a potential reuse of some other tobacco facilities that are situated in some smaller places that are not economically very active.
ivAn vuKojević, Mag.Ing.Arch., Ph.D. student at the Faculty of Architecture of the University of Zagreb. His research interests are focused on the built heritage.
zrinKA bAriŠić mArenić, Dipl.Eng.Arch., Ph.D., Associate Professor. Her research interests are focused on industrial archaeology and Croatian Modern architecture (recipient of the State award for science).
bojAnA bojAnić obAD ŠćitAroci, Dipl.Eng.Arch., Ph.D., Full Professor in the Department of Urban Planning, Physical Planning, and Landscape Architecture at the Faculty of Architecture, University of Zagreb. Her research interests are focused on the protection of cultural heritage, landscape architecture, tourism and landscape, and space syntax. Sažetak
1 University of Montenegro Faculty of Architecture Montenegro - 81000 Podgorica, Bulevar Džordža Vašingtona bb rifata@ucg.ac.me slavicas@t-com.me asanin.a@ucg.ac.me
Scientific Subject Review
https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).9
UDC 728.2.011.27 S. Fabris (497.16 Podgorica) ”19” Technical Sciences / Architecture and Urban Planning 2.01.04. - History and Theory of Architecture and Preservation of the Built Heritage Article Received / Accepted: 16. 5. 2019. / 17. 6. 2019.
1 Univerzitet Crne Gore Arhitektonski fakultet Crna Gora - 81000 Podgorica, Bulevar Džordža Vašingtona bb rifata@ucg.ac.me slavicas@t-com.me asanin.a@ucg.ac.me
Pregledni znanstveni članak https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).9
UDK 728.2.011.27 S. Fabris (497.16 Podgorica) ”19” Tehničke znanosti / Arhitektura i urbanizam 2.01.04. - Povijest i teorija arhitekture i zaštita graditeljskog naslijeđa Članak primljen / prihvaćen: 16. 5. 2019. / 17. 6. 2019.
Contribution to the Urban Morphology and Typology of Collective Housing in Podgorica
Doprinos urbanoj morfologiji i tipologiji kolektivnoga stanovanja Podgorice
Fabris, Stanko Podgorica, Montenegro residential skyscraper 1960s
So far scientifically unexplored, residential skyscrapers by architect Stanko Fabris in Podgorica, represent a part of his realisations from the early 1960s. As first skyscrapers built in this town and in Montenegro, with a series of functional, design and technical-technological innovations, they hold a special place in the urban morphology and typology of collective housing in Podgorica, as well as in Fabris’s architectural body of work.
Fabris, Stanko Podgorica, Crna Gora stambeni neboder 1960.
Dosad znanstveno neobrađeni stambeni neboderi arhitekta Stanka Fabrisa izgrađeni u Podgorici dio su njegovih realizacija s početka 60-ih godina 20. stoljeća. Prvi neboderi u ovome gradu i Crnoj Gori - dominantni u ortogonalnoj matrici, s nizom funkcionalnih, oblikovnih i tehničko-tehnoloških inovacijazauzimaju posebno mjesto u urbanoj morfologiji i tipologiji kolektivnoga stanovanja na ovim prostorima, ali i u Fabrisovu arhitektonskom opusu.
Followingan ephemeral post-war period of theory and practice of socialist realism, in Yugoslavia of the 1950s architects got reinstated and re-accepted as individual creators. This led to establishing autonomous design ateliers1 launching the era of authorship architecture, which would, in the mid-1960s, be reinforced by the introduction of ”Borba’s prize for architecture”.2
The end of 1950s and the beginning of the 1960s were marked by growth of living standard and intense construction all over Yugoslavia.3 The concept of a contemporary socialist city was based upon the idea of ”collectivisation”4 while ”socialist stance on modernity”5, that had its foundations in egalitarianism and productivity, manifested itself through architecture as a rational and functional approach to design and construction.6 Typified projects were strived for with the aim of achieving major productivity, as well as faster and cheaper construction.7
Renovation and construction of Podgorica after major devastations of World War II8 were carried out fast, with no adequate mechanisation and by hand of inexpert work force of the so-called ”national front”.9 Insufficient design capacities in Montenegro of that time could not meet the needs of an abrupt urban development followed by demographic growth, which would then be compensated by ”importing typified projects” and frequent engagement of architects from other areas,
mostly from Serbia and Croatia.10 Croatian architects had been present in the post-war construction of Podgorica already since 1950s11, which was mostly the case when it comes to design and realisation of buildings of public and representative character: Branko Bon realised Vila Gorica (1957)12 while Zoja and Selimir Dumengjić realised Children’s Hospital of clinical type (1954-1961) and the pavilion for radiology (1964).13
Residential skyscrapers with business annexe on the ground floor were erected in the centre of Podgorica in the early 1960s to serve the needs of military officers of the Yugoslav People’s Army [YPA], in line with the design of architect Stanko Fabris (19071997).14 They represent some of the most significant works of architecture in this town, not least when it comes to residential architecture. The reason for this argument lies within their duration through time, this being the result of a dynamic architectonic expression, of their dominancy in the orthogonal matrix and of a subtle integration with the urban tissue. Given the fact that these had actually been the first skyscrapers in Podgorica and in Montenegro, with a series of elements of modernistic vocabulary that appeared in this area for the first time ever, this urban ensemble deserves to undergo a more comprehensive analysis from various aspects (Fig. 1).
1 In particular, after the following events in Dubrovnik - Counselling of architects and urban planners of Yugoslavia (1950) and 10th Conference of CIAM (1956). [Manević, 1986: 27]
2 First ”Borba” prize was awarded in 1966. [Alihodžic, 2015: 20]
3 Štraus, 1991: 39
4 Perović, 2008: III
5 Pittaway, 2004: 9
6 Stamatović Vučković, 2018: 128
7 *** 1961: 150
8 Almost 90% of the pre-war Podgorica had been demolished. [Kovačević, 2003: 57-61; Filipović, 1950: 89-111]
9 Stamatović Vučković, 2018: 109; Krstić, 2014: 243
10 Milić, 1986: 76
11 Stamatović Vučković, Kujundžić, 2018: 334
12 Blagojević, Vukićević, 2013: 17
13 Later on, the Catholic Church was being built by architects Boris Krstulović and Zvonimir Vrkljan (1963-69). [Barišić Marenić, 2015: 147-153]
14 Stanko Fabris (Split, 1909 - Zagreb, 1997). He graduated from the National Superior School of Architecture and Decorative Arts in Brussels in 1939, in the class mentored by Henry van de Velde. Since 1947, he had lived in Zagreb whereby he managed the work of the design studio ”Zagreb” (1954-1980). He designed a vast number of buildings of various purposes in Croatia and in former Yugoslavia. He won the annual prize ”Viktor Kovačić” (1967), the prize of the Town of Zagreb (1972), as well as the lifetime achievement awards ”Vladimir Nazor” (1980) and ”Viktor Kovačić” (1996). [Domljan, 1995: 246; Borovec, 2016: 84-85]
15 In the Ottoman period (1474-1878) on the territory of the confluence of rivers Morača and Ribnica, an orientaltype settlement was formed, the Old borough (Stara varoš). [Lainović, 2009: 193-254; Popović, Lipovac, Vlahović, 2016: 62-73]
urbAn Development oF poDgoricA - tHe ortHogonAl mAtrix AnD tHe First builDings oF collective Housing
urbAni rAzvoj poDgorice - ortogonAlnA mAtricA i prvi objeKti KoleKtivnogA stAnovAnjA
Modern development of Podgorica started after Berlin Congress in 1878, when Podgorica got annexed to the Principality of Montenegro.15 The new part of the town - Nova varoš (New borough), started taking shape on the hitherto unbuilt bank of the river Ribnica16, in line with the urban plan by the Russian engineer Vladimir Vorman as of 1879. In the basis of Vorman’s planning concept was the orthogonal matrix17 which would remain the basis for further urban development of Nova varoš in the post-war period. By means of the adopted General urban plan [GUP]18 of Titograd19 from 1957, the orthogonal pattern of streets, as well as the space of the central city square would be fully retained20 (Fig. 2).
After the war, Titograd started developing intensely as a socio-economic, cultural and commercial centre of the Socialist Republic of Montenegro.21 Poor and weak housing fund, industrialisation and an abrupt inflow of population pressed demand for a rapid construction of collective housing. Upon establishment of the Titograd garrison of YPA,
16 Lainović, 2009: 225
17 Ivanović, 1974: 66
18 Right after the war, ”architects Brašovan (Dragiša) and Popović (Vujadin) elaborated the conceptual idea for the new plan of Titograd”. [*** 1964: 1]
19 On 13th July 1946, Podgorica became the capital of the SR of Montenegro, getting the name Titograd, which it would bear until 1992.
20 The chief engineer was the architect prof. M. Somborski. The first planning document of Podgorica after the World War II, was elaborated in 1950, but it was eventually not adopted (architect Lj. Ilić). [Đurović, Lazarević, 1980: 3; Ivanović, 1974: 67-72]
21 In 1953 Titograd had 16 324 inhabitants, in 1961 it exceeded 30 000, and in 1971 it reached a total of 55 000 inhabitants. [Ivanović, 1974: 46, 67-74, 109-110]
22 In 1956 Titograd had a low average of residential space surface, mounting to 6.5 m2 per inhabitant, whereas in Ljubljana it was at 14.1 m2, in Zagreb at 12.6, in Belgrade at 9.6 m2, and in Sarajevo at 8.2 m2. [Ivanović, 1974: 73-74]
23 Ivanović, 1974: 81-85
24 Domljan, 1986: 42
25 Petar Periša Vukotić (1899-1988). Buildings in Hercegovačka Street (1955-1960). [Markuš, 2011: 53-57]
26 No data on Vojislav Đokić have been found.
27 Vujadin Popović (1912-1999). [Markuš, 2011: 149153; Vušović, Filipović, 1950: 20-21]
28 Radmilo Zdravković (1912-1992). [Markuš, 2011: 79-83]
29 NA-MA (public warehouse), later to become the Department store ”Beograd”
30 Vukota Tupa Vukotić (1932-2002) designer of the building ”Labud” on the river Morača (1959-1960), one of the most significant examples of modernism in Montenegro. [Markuš, 2011: 43-48]
31 Ilija Šćepanović (1931-1993). [Markuš, 2011: 199-202]
the need for collective housing additionally arose.22
In the first 15 years of the post-war renovation, new residential buildings were mainly filling in the voids of demolished blocks of Nova varoš. Three-floor buildings were predominantly built, with massive construction walls made of tiles, shallow four-vault roofs and facades of symmetric composition, bearing modest architectonic value and being realised on the basis of ”the borrowed typified projects”23 or ”no-author designs”. Architecture of residential buildings of that era dominantly emanated the spirt of socialist realism.24 In such general climate, a number of buildings represented a modification of the pre-war academicism, in the first place those by architect Periša Petar Vukotić.25
First examples of residential architecture that were created under the influence of modernist design idiom appeared between the 1950s and the 1960s. Those were the works of architects Vojislav Đokić (1948)26, Vujadin Popović (1953)27 and Radmilo Zdravković (1955).28 Their buildings in Sloboda Street (the main street leading towards the central square) are distinctive for their minimalist masses, flat roofs, and absence of any ornamentation or craftsmen details. Five-storey building by Popović in Vučedolska Street (1955) together with the building of Public Warehouse (1948)29 would set up the horizontal and the vertical frame of the central square. A bolder application of modernist repertoire regarding buildings of collective housing would arrive only in the beginning of 1960s, as in realisations by Vukota Tupa Vukotić30 in Beogradska Street and in that by Ilija Šćepanović31 in Novaka
Fig. 2 Orthogonal urban matrix of Nova varoš: Vorman’s plan from 1879 (on the left) and a segment (Nova varoš) of the first General urban plan of Podgorica from 1957 (on the right)
Sl. 2. Ortogonalna urbana matrica Nove varoši: Vormanov plan iz 1879. (lijevo) i segment (Nova varoš) u prvomu Generalnom urbanističkom planu Podgorice iz 1957. (desno)
Miloševa Street. Up until then, only few buildings had been built in line with the modernist model and international style.
competition For tHe Design oF ivAnA milutinovićA squAre - AppeArAnce oF tHe sKyscrApers in poDgoricA nAtječAj zA uređenje trgA ivAnA milutinovićA - pojAvA neboDerA u poDgorici
The results of the design competition of Ivana Milutinovića Square were published in the same year that the first GUP of Titograd was adopted (1957). Judging by the maps of general plan33, whose concept had been in principle accepted already in 195634, the competition was announced independently.35 Participants to the competition, which opened with great ambitions of designing the centre of Titograd in line with the highest standards, so that it might acquire a modern outline, were the architects from all over Yugoslavia.36
Fig. 4 Panoramic view of Nova varoš with the central city square in the 1950s, before the construction of 11storey Fabris’s skyscrapers (location marked on the photo). The average number of storeys in Podgorica was between 2 and 5.
Sl. 4. Panoramski pogled na Novu varoš sa središnjim gradskim trgom 1950ih godina, prije izgradnje jedanaestokatnih Fabrisovih nebodera kojih je položaj označen na slici. Prosječan broj katova u Podgorici kretao se između dva i pet.
Before Fabris’ skyscrapers were constructed, the largest number of storeys in Podgorica had entailed five floors, while most of the residential buildings in Nova varoš were three-floor buildings. GUP (1957)32 envisaged that on several locations, including the centre area, the so-called dominants should be built, 6 or 7 floors tall. In such an architectonic-urbanistic context, by implementation of the first-prize winning competition design of Ivana Milutinovića Square, the three verticals were supposed to be introduced: two of them being residential and one being an administrative building (Figs. 3-4).
The winners of the first prize were the architects Milorad Knežević37 and Petar Muličkovski38, the latter being a graduating student of the Faculty of architecture in Ljubljana (codename ”Senka” /shade/). Their conceptual design was based on establishing four functional ensembles: the cultural (theatre, museum, gallery etc.); the administrative (city public committee, ten-floor administrative building for social organisations, social facilities, clubs etc.); the commercial (shops, services, hospitality) and the residential one (four-floor buildings placed along the north rim of the square and two skyscrapers on the east side, positioned at a 45 degree angle in relation to the orthogonal street matrix). The conceptual design also envisaged a system of connected public spaces designed exclusively for pedestrians, integrating all of the four ensembles (”the whole surface of the centre is merging into one whole of open and covered surfaces”)39 (Fig. 6, on the left). The rest of the awarded conceptual designs were unfortunately not preserved, while the daily press of that epoch reported exclusively on the conceptual design that won the first prize. Out of the envisaged contents, those that actually got realised were the three residential-
32 This GUP shortly thereafter proved to be inadequate, so that in 1961 already, the newly-established Institute for urbanism of Titograd was engaged to elaborate the revision of the urban plan, in consultation with prof. U. Martinović from Belgrade. [Ivanović, 1974: 46, 67-74, 109110; *** 1964: 2]
33 Bilać, 1958: unpaginated
34 *** 1956: 10
35 Ivanović, 1974: 119
36 A total of 16 works were submitted to the competition. The second prize was awarded to the architect Vuko Bombardeli and his assistants Slavica Vuša and Savka Sasunić from Split (codename ”12345”), while the third prize was awarded to the architect Ivan Taubman and to his assistant Ivan Štraus, graduate-student of architecture from Sarajevo (codename ”96969”). [*** 1957]
37 No data on Milorad Knežević have been found.
business four-floor buildings positioned along the north rim of the square (1960-1963) and the two residential skyscrapers, which architect Fabris skilfully integrated into one spatial whole by introducing a ground-floor annex that had not been envisaged by the conceptual design. In addition, the department store ”Beko” was built by architect Božidar Milić40 (1967-1969)41, essentially in line with the first-prize winning design, with passages and semi-atriums connecting two smaller squares (nowadays, Independence Square and Balšića Square). The new spatial concept of the central city square was included into the revision of GUP of Titograd as of 196442 (Fig. 6, on the right).
The intention of transforming the central square from a claustrophobic void surrounded by monotonous flat façades into an archetypal locus of a new, modern town was materialised through a vivid, planivolumetric composition, the two residential skyscrapers on the east side being its most striking elements. The fundamental value of the work by Knežević and Muličkovski lies exactly within the different, typically modernist understanding of urban space that the authors intended to ”unfold”, thus making it functionally and visually uninterrupted. This value was recognised by the competition jury, as well, having described the potential of the design as ”the seed of urban centres”.43 Its significance was further underpinned by the fact that it was enlisted into 150 designs representing the contemporary architecture of Yugoslavia at its first international exhibition in 1959.44
By this competition for design of the square, a new typological group was introduced into the residential architecture of Podgorica - a residential skyscraper, whose striking verticality introduced new proportions into the historical nucleus of Nova varoš, which since its creation up to then had been known for its height balance and morphological homogeneity. This act paved way for further construction of high buildings not only in the historical centre, but also in the newer parts of urban structure that would be expanding
38 Petar Muličkovski (1929), a retired professor at the Technical Faculty of Skoplje. He graduated in 1957 from the Faculty of Architecture in Ljubljana in the class mentored by Professor Edvard Ravnikar. During his military service in Podgorica (1958), he designed a typified building of collective housing, which was constructed at four locations.
39 *** 1957
40 Božidar Milić (19322017)
41 *** 1967: 7
42 *** 1964c: 6
43 *** 1957
44 Ignjatović, 1959: unpaginated
45 Works were carried out by the company Prvoborac. [*** 1963: 3]
46 Arsenije Martinović (1932-2018). [Markuš, 2011: 106-108]
47 Predrag Dmitrović (1937-2018). [Markuš, 2011: 63-65]
fast. The model of the first-built residential skyscrapers, positioned towards the street at a 45 degree angle, would often apply in the further development of the urban form of Podgorica (Fig. 6). Soon after the completion of constructing the complex by Fabris (1964)45, to be built were the three ”mini-skyscrapers” (6 floors) in 13. Jula Street, by Arsenije Martinović46 (1965-1970), and subsequently the additional three, the almost identical skyscraper grouping, by architect Predrag Dmitrović47: 5 skyscrapers in Momišići, 3 at Pobrežje and 2 at Zabjelo, their storeys entailing respectively 9 and 15 floors (1965-1982). Beside the mentioned ones, in line with the same model the residential skyscrapers in Svetozara Markovića Street (15 floors) and 4. Jula Street (10 floors and 4 floors annexe) were erected. (Figs. 7-8). It is interesting to notice that all the skyscraper ensembles being built after the Fabris’s ones, were also of ”the inclined type”. It is not overpretentious to claim that it was exactly the imposing visual dominance of Fabris’s skyscrapers in the city centre, undoubtedly being achieved by a compact modernist volumetry as a characteristic feature of Fabris’s work (although it had been originally required by the competition) that actually created some sort of a ”verified space model” of a new typological form - a skyscraper. For this reason, the ”inclined skyscraper model”, whose replication in various locations resulted in some outstanding spatial effects in the urban landscape, demonstrates the urbanmorphological impact of Fabris’s skyscrapers on further development of Podgorica.
speciFicity oF FAbris’s sKyscrApers in tHe context oF resiDentiAl ArcHitecture in poDgoricA
speciFičnost FAbrisoviH neboDerA u KonteKstu stAmbene ArHiteKture poDgorice
At the beginning of the 1960s, the lack of apartments still represented one of the major
Fig. 5 Panoramic view of Nova varoš with the central city square (upper part of the picture) before the construction of Fabris’s skyscrapers, in the 1950s. Sl. 5. Panoramski pogled Nove varoši sa središnjim gradskim trgom (gornji dio slike) prije izgradnje Fabrisovih nebodera, 1950ih godina
Fig. 6 Model of the firstprize winning conceptual design of the central square (1957) - the business annexe on the ground floor of the residential skyscrapers had not been envisaged (on the left); Model of the square from 1967 - Fabris’s skyscrapers including the annexe (on the right)
Sl. 6. Maketa prvonagrađenoga idejnog rješenja središnjega trga (1957.) - poslovni aneks u prizemlju stambenih nebodera nije bio predviđen (lijevo). Maketa trga iz 1967. - Fabrisovi neboderi s aneksom (desno)
Fig. 7 Position of groups of skyscrapers at the angle of 45° [27] in the territory of Podgorica that would be built following the construction of Fabris’s skyscrapers [1]
Sl. 7. Pozicija neboderskih grupacija pod kutom od 45° [27] na teritoriju Podgorice koje su izgrađene nakon izgradnje Fabrisovih nebodera [1]
problems in Podgorica.48 Slow, inefficient and expensive construction of apartments49 was in full disproportion with respect to the emerging needs for the residential space. The decision-makers who deliberated on the residential construction were in favour of multi-storey buildings and of a higher concentration of construction within the city centre areas50, standardisation of design51 and industrial production of buildings.52
skyscrapers were replicated at three locations in Split is particularly interesting, given that his residential building in Split (1956), constructed to address the needs of Yugoslav Navy [YN], stirred a major debate due to its gauges and an emphasised application of colours.
Fig. 8 Residential skyscrapers in Podgorica positioned at the angle of 45°: 1 - Fabris’s skyscrapers (1964); 2 - ”Mini skyscrapers” in 13. Jula Street (196570); 3 - in Svetozara Markovića Street (70s); 4, 5, 6 - at Momišići, Pobrežje and Zabjelo (1965 82); 7 - in 4. Jula Street
Sl. 8. Stambeni neboderi u Podgorici postavljeni pod kutom od 45°: 1 - Fabrisovi neboderi (1964.); 2 - „Minisoliteri” u Ulici 13. jula (1965.1970.); 3 - u Ulici Svetozara Markovića (1970.); 4, 5, 6 - u Momišićima, na Pobrežju i Zabjelu (1965.1982.); 7 - u Ulici 4. jula
Replicating constructed buildings had already been a usual practice for the YPA.53 Thus, Fabris’s design, that had won the first prize on the call competition for the skyscrapers in Split (1959)54 to be further realised at the intersection of Držićeva and Višeslavova streets (1959-1962)55, was actually replicated in Podgorica in its adapted version. Along with having the undoubted designer skills, architect Fabris enjoyed the evident favourable opinion on behalf of the military structures, whose trust in him encouraged avantgarde design concepts, visible in his Split realisations.56 The special value that the decision-makers’ circles attributed to the design concept of the first Fabris’s skyscraper in Split was further demonstrated by the fact that it was replicated in that very city at two more locations.
The first replication was carried out in Domovinskog rata Street (1960-1963), as a ”unique interpolation”57 into the existing urban tissue, and the second one was at Glavičine (1960-1965)58 whereby six identical buildings were erected, adapting the number of storeys to the previously defined urbanistic set-up. The fact that the Fabris’s
Fabris’s skyscrapers in Podgorica were being constructed in the period 1962-196459, that is, immediately after the construction of the skyscraper at the first (1959-1962) and almost simultaneously with the construction at two other locations in Split (1963 and 1965).
The urban complex in Podgorica was designed as an integral part of the block bounded by Balšića, Miljana Vukova, Marka Miljanova and Novaka Miloševa streets60 (Fig.
48 *** 1960: 1, 3
49 *** 1964a: 1
50 One of the main promoters of ”typified buildings” was architect N. Vušović, head of Division for urbanism, residential construction and communal affairs [*** 1964b: 3; *** 1960b: 3]. Vušović directly influenced the choice of Fabris’s design. [The interview with architect V. Đurović (1937-2017), who was the assistant of Vušović, made by A. Ašanin, June 2016.]
51 *** 1958: 5
52 I. Mirković, president of the Council for social policy and communal affairs, justifies the application of ”typified buildings” by making comparison to other cities in Yugoslavia: „This year in Zagreb around five and a half billion dinars are being invested in residential construction, with only five ”typified projects.” [*** 1960b: 3]
53 Titograd garrison was the component of the Seaside maritime military area with the seat in Split. In the beginning of 1960s, YPA participated with 30% of its budget in residential construction in Montenegro. In Podgorica, there had been several military residential buildings already built, and the House of YPA was under construction (19601962). [*** 1960a: 1, 3]
54 Architect Fabris won the first prize at the open call competition. [Tušek, 1994: 39; Bartulović, Uchytil, Šerman, 2013: 251]
55 Residential complex consists of two 2-floor buildings and a 12-floor skyscraper. [Bartulović, Uchytil, Šerman, 2013: 251-252]
56 During the World War II, Fabris was the member of the partisan movement. [Bačić, 1999: 100]
57 Residential complex consists of the two buildings: a 5-floor „L”-shaped building and a 10-floor skyscraper. [Bartulović, Uchytil, Šerman, 2013: 252]
58 Those are 6 identical towers with 13 storeys. [Bartulović, Uchytil, Šerman, 2013: 253]
59 *** 1963: 3; *** 1964a: 1
60 Investor of the design was Military Post No. 1614-11-Titograd. [CG DA 2 POD_33/3]
61 This function was later eliminated due to possible fire danger. On the ground floor of one of the skyscrapers, there was a coal boiler room, which was not in function.
62 At the residential building in Miljana Vukova Street (2012), in the immediate vicinity of the skyscraper, French windows were applied. The author, architect N. Drakić emphasises that he was directly inspired by Fabris’s skyscraper. [This interview was made by R. Alihodžić, November, 2018]
63 Kečkemet, 1976: 19; Bartulović, Uchytil, Šerman, 2013: 254-256
64 Skyscrapers were nick-named ”pyjamas”. ”... the skyscrapers are painted in various colours ... Is Titograd so ugly that even the skyscrapers needed to be painted in the so-called ‘esmer colours’.” [*** 1964a: 1]
9). The number of storeys of the residential complex was taken over from the competition conceptual design, so that both skyscrapers, beside the basement rooms and a common ground floor, have ten floors each. In the basis of the standard residential storey, there are 4 one-bedroom apartments of the identical organisation and surface, whereas, in the framework of the same constructive raster, there are 8 studio apartments placed on the first floor of each building, so that the total number of the residential units in each of the skyscrapers amounts to 44 (Figs. 10-11). In the nucleuses of the skyscrapers, there are straight staircases, two elevators in each skyscraper and a trash chute.61 All the installation elements (elevators, trash chute, a boiler room, hydrophore etc.) that were for the first time actually installed in Fabris’s ”military skyscrapers”, represented the innovation in the architecture of the post-war Podgorica.
In addition to the 11-floor benchmark dominancy and technical innovations, another novelty introduced in the urban space of Podgorica by Fabris’s skyscrapers was reflected, primarily, in design and chromatic treatment of facade planes that had not been significantly changed in comparison to the original version of the skyscrapers in Split. Even though the pattern of apartments per each floor remained unchanged (except for the first floor, entailing 8 studio apartments), the geometrical composition, made of openings and full surfaces, resulted in extraordinary playfulness of façades that was achieved in a rather simple manner - by use of two formations of wall panels, parapets, windows (in
two different sizes) and French windows, repeating themselves alternately along the vertical. This was at the same time the first application of French windows in Podgorica, demonstrating their ability to compensate successfully for terraces and loggias62 (Figs. 12-13).
Peculiarity of Fabris’s skyscrapers is also reflected in major expressiveness of facades achieved by intense colouring, which got additionally emphasised by contrast to the horizontal and vertical elements of white construction raster.
Fabris, in this case, as well, combined three colours: yellow as the basic colour of the surface, orange-red and dark-blue, appearing at parapets and alternating each other across the floors. The application of such an expressive, neoplastic colouring represented an avant-garde innovation that was not easy to accept in the surrounding having different experiences and traditions in vernacular architecture. Particular treatment of facades, inherent to Fabris’s approach to design (which is being attributed to the combination of various influences, including neoplasticism, post-war Brasilia’s modernist architecture and designs by the architecture studio Candilis-Josic-Woods of the late 1950s in France)63 made for a completely new moment in the architecture of Podgorica and Montenegro.
Although there is no record on public debate being held, it is certain that the emphasised use of colours encountered no approval by public.64 The actual debate probably did not take place for a very simple reason, given that
Fig. 9 Skyscrapers with business annexe by architect S. Fabris in Podgorica (196264), situation plan, the original drawing
Sl. 9. Neboderi s poslovnim aneksom arhitekta
S. Fabrisa u Podgorici (1962.1964.), situacija, originalni crtež
Fig. 10 First floor plan entailing 8 studio apartments (on the left). Typical plan of upper floors having 4 onebedroom apartments (on the right).
Sl. 10. Tlocrt prvoga kata s 8 garsonijera (lijevo); tlocrt tipskog kata s 4 jednosobna stana.
Fig. 11 Skyscrapers with business annexe by architect S. Fabris in Podgorica - situation nowadays
Sl. 11. Neboderi s poslovnim aneksom arhitekta
S. Fabrisa u Podgorici, situacija danas
all that would come from YPA was normally accepted with no further questions, which to a great extent explains the social context of that time. The striking three-colour facade was preserved for more than ten years, to be subsequently painted over for the first time in a cream-yellow colour similar to the one on the original facade. During the 1990s, the skyscrapers got painted in the combination of light-grey and cream-white colours that has been preserved to date, which actually degraded their originality (Fig. 13).
Construction of ”the military skyscrapers” brought to table many themes that would have an effect on future realisations by Montenegrin architects. The roof storey in ”mini skyscrapers” by Martinović (1965-1967) was handled in a similar manner that Fabris applied, by use of the so-called ”long, free beam”.65
grounD-Floor Annexe oF FAbris’s sKyscrApers - tHe integrAtive spAtiAl element
prizemni AneKs FAbrisoviH neboDerA - integrAtivni prostorni element
Skilfully dimensioned ground-floor annexe in full width of the west front facing Balšića Street, which integrates the two skyscraper buildings into a compact single composition, represents Fabris’s original contribution that has not been envisaged by the competition conceptual design. This kind of approach, reflected in a successful fitting of two vertical elements into a spatially limited matrix, as well as in generating space at the level of street, demonstrates a refined relationship, being very typical of Fabris, towards the street as an important ”existing constitutive element of a city”.69 By means of the groundfloor annexe, Fabris, inter alia, wanted to establish the connection with the neighbouring buildings of the block, positioned along Miljana Vukova and Novaka Miloševa streets70 (Fig. 15).
i danas: zidna platna, parapeti, prozori u dvije dimenzije i francuski prozori - fotografija iz 2018.
In the cases of the Department store ”Beko” (1967-1969) and the reconstructed Department store ”Beograd” the free wall panels and parapets were used66, and in somewhat more classic compositions they got used also by architect Šćepanović, whereas the first intense application of colours would occur only when the residential complex Blok V (1977-1983)67, by architect Mileta Bojović68 got realised.
Another novelty was the Fabris’s design of the partially-covered common roof terrace, intended primarily for the washing and drying of laundry, from which the new perspectives over the city opened up. Not only did the semi-transparent concrete envelope and one-storey high, provide for the good ventilation and visual protection, but it also assumed the function of a roof-wreath in the tripartite composition of the facade, thus intensifying the sense of its height and attributing to it a classical appearance. These vertical ferro-concrete elements, a unique version of ”brise-soleils”, had not been present in any of the skyscrapers in Split (Fig. 14).
The ground-floor annexe, adjusted in line with the orthogonal urban matrix and the rectangular urban plot establishes a logic relationship towards Balšića Street, on the opposite side of which the space of public character - the city bazar (market) was envisaged by the competition design. It consists of two spatial wholes: an emphasised colonnade intended for pedestrians at the frontal side and the remaining part, whereby business and hospitality related contents are situated, as well as the entrances of the residential skyscrapers.
Disposition of contents entailed commercialartisanal shops on the corners, while in the central part a buffet and a restaurant were located, whereas the terrace of the restaurant was formed towards the interior part of the block and the greenery. In the posterior, more peaceful part of the annexe, a kindergarten71 and a supermarket were placed. By means of the open pedestrian galleria, consisting of 24 pillars and 23 fields, an accentuated pedestrian corridor was formed, successfully connecting the two lateral pedestrian arteries that stretch along Miljana Vukova
65 Markuš, 2011: 106-108
66 At the building DS ”Beko”, architect Milić also used relief ceramic tiles in a warm terracotta nuance.
67 These residential buildings were later painted over, as well, but under the pressure of expertise, close to the governing structures.
68 Mileta Bojović (1941) [Markuš, 2011: 31-34]
69 Bartulović, Uchytil, Šerman, 2013: 254
70 Instead of forming the closed block as it was planned, a service road track was later introduced, separating Fa-
and Novaka Miloševa streets. A part of the colonnade, penetrating the interior of the annexe, enabled the formation of the unbroken glass membrane going along the pedestrian street (the first of the kind in Podgorica). The pedestrian galleria is somewhat higher than the rest of the annexe, which explains that there was a deliberate adaptation with respect to the proportion of the planned bazar and of the square (Fig. 16).
No less refined a relationship was established towards Miljana Vukova Street from the north side and Novaka Miloševa Street from the south side. Behind those streets, through semi-atrium courtyard spaces, the entrances for dwellers were provided, thus creating an unexpected extent of intimacy, which is unusual for residential skyscrapers living. The comprehensive architectonic-urbanist treatment of the annexe’s parterre, intertwining private and public spaces, demonstrates the recognition and respect for the Mediterranean spirit of Podgorica. Intertwining of the greenery and the constructed complex was consequently implemented at the remaining parts of the annexe, as well, which can be interpreted not only as an adequate response to the local climate, but also as an aspiration to adapt the CIAM ideal of a skyscraper emerged in greenery to the conditions of a block.
The ground-floor annexe may be seen as an inseparable structural element of the form. The colonnade of the annexe’s porch, evoking the ancient peristyle, is in juxtaposition with the verticals of the skyscrapers, whose dynamism is intensified by the diagonal position. Such structuring of the form, whose symmetry finds its full justification in the axial concept of the square, represents a typical example of the ”compositional form” which Fumihiko Maki illustrated on the example of Niemeyer‘s Palace of the National Congress in Brasilia (1960).72 Despite the fact that Niemeyer‘s towers are strikingly thin, the basic set-up of the form is the same, which underpins the thesis on the influence of Brazilian architecture on Fabris’s work. In one part of the ground-floor annex, Fabris demonstrated a skilful approach towards details. Above the street facades of the annex, the continual beams stretch to form a unique visual whole together with the roof board attic of the porch
bris’s complex from the rest of the block. [Markuš, 2008: 49-52]
71 The first kindergarten in Podgorica, built within the complex of a residential building.
72 Maki, 1964: 6
73 Bačić,1999: 99
74 Jurić, Vukadin, 2009: 128-145
75 Bačić,1999: 93-97
76 The number of realised industrial buildings was 31, while the residential ones were 20. [Bačić, 1999: 93-112]
(Fig. 17). These beams, supported by the short, barely visible consoles of the pillars bordering the interior part of the ground floor, are rather perceived as straps due to small cross-sections, thus successfully integrating the segments of the indented annexe. Such geometry of a visually anchored groundfloor proves to be justified, since it comes up as a counter-balancing element to the slanted positioning of the two residential buildings of considerable verticality (Fig. 18).
relevAnce oF tHe boDy oF WorK by ArcHitect s. FAbris AnD tHe pertAining poDgoricA sKyscrApers
znAčenje opusA ArHiteKtA s. FAbrisA i poDgoričKiH neboDerA u njemu
A complete critical observation of the body of work by architect Stanko Fabris has not been made so far. Regardless of this fact, it may be concluded that the architect in question bears significance not only for Croatian architecture, but for the architecture of ex-Yugoslav territory, while his architectonic approach stood up the test of time and gained additional value.73 Fabris’s creations often provoked controversies and incomprehension, ever since he first applied polychromy on the residential building for Yugoslav Navy in Split (1956), and even more so, following the realisation of the Ferimport business building (Željpoh) in Zagreb (19611964).74 Author’s peculiarity of architect Fabris has been unjustifiably disregarded, but in the last twenty years, in particular, a new attitude has been taken by the authors who explore and present his work, stating that ”in Croatian architecture of the second half of the 20th century one cannot disregard the name of Stanko Fabris”.75
Residential architecture, taking into account the quantity, is second largest in the body of work of architect Fabris, right after the industrial buildings.76 The residential building at
14 Vertical
Sl. 14. Vertikalni brisoleji na krovnoj terasi - razlikovni detalj nebodera u Podgorici od onih u Splitu - fotografija iz 2019.
Fig. 15 Business annexe on the ground floor with a colonnade positioned towards Balšića Street and entrances to the residential skyscrapers
Sl. 15. Poslovni aneks u prizemlju s kolonadom koja je pozicionirana prema Ulici Balšića i ulazi u stambene nebodere
Fig. 16 Pedestrian galleria (colonnade) towards Balšića Street and the bazar (market) which was envisaged by the competition conceptual design from 1957. A photo as of 2018.
Sl. 16. Pješačka galerija (kolonada) prema Ulici Balšića i bazaru (marketu), koji je bio predviđen natječajnim idejnim rješenjem iz 1957. - fotografija iz 2018.
Fig. 17 ”Long free beam” at the hidden consoles. A photo as of 2018.
Sl. 17. „Duga slobodna greda” na skrivenim konzolama - fotografija iz 2018.
Bačvice in Split (1956) was mentioned by Štraus77 as one of more successful residential architecture buildings of that time. With reference to the same building, Majić described it as ”one of the most significant examples of the post-war residential architecture in Split”, with the remark that it was the consequence of ”the skilful implementation of knowledge accumulated before the World War II” being linked to Zagreb School of Architecture.78 While commenting the success of Croatian architecture of the 1950s through examples of residential buildings, Bobovec also referred to architect Fabris, as one of the most significant figures in the profession, while she included the residential building in Grada Vukovara Street (1960) among the most successful ones of that time in Zagreb.79 Lexicon of architects from the atlas of Croatian XX century architecture, apart from enumerating his most significant works, photo-documented eight buildings by architect Fabris, five out of which were residential buildings.80
In the context of shedding light to the genesis of Fabris’s skyscrapers with the business annexe in Podgorica, significant arguments have been provided by the research work of the authors’ team Bartulović, Uchytil, Šerman, elaborating on the three residential complexes by Fabris in Split. The skyscrapers in Podgorica may be seen as yet another variation of the first skyscraper designed by Fabris, being realised at the intersection of Držićeva and Višeslavova streets (1959-1962). Even though the design in use was the standard one, there is no doubt about the creative effort invested by the author when it comes to adapting to the specificities of each location. With respect to the skyscrapers in Podgorica, what is particularly discernible is the refined relationship of the author towards the existing urban context. Analysing and evaluating the complex in Podgorica to a great extent complements ”the body of work of Fabris’s military skyscrapers’’ from the beginning of the 1960s.
The subtlety by which Fabris implemented his basic concept into various situations is highly inherent to the three out of four mentioned locations. Residential complex at Glavičine can to a certain extent be considered an exemption, being the only one that include six skyscrapers standing in full autonomy, although even in this case they rather provide for the effect of visual wholeness typical for ”the group form”. At the remaining three locations, the same deliberation principle was used, being based on recognition, affirmation and upgrade of key qualities of the urban context, as well as on skilful ”reading” of urbanistic set-ups and parameters and, ultimately, on artful establishment of relations between the vertical and horizontal volumes. Moreover, what is visible in all the three cases is the careful relationship towards public spaces intended for motion and sojourn of pedestrians (a street, a porch, a Mediterranean courtyard). Podgorica skyscrapers, as well as those in all the three locations in Split, imply the characteristics inherent to the benchmark of peculiar colouring. This is their common feature, despite the differences in the number of storeys, being conditioned by the urban planning requirements. The parterre treatment of the skyscrapers in Podgorica, the skyscrapers on the intersection of Držićeva and Višeslavova streets and the skyscrapers in Domovinskog rata street was enriched by the refined relationship towards micro-locations and the previously existing ambience. It provided for some original designer solutions meeting the requests of all the three situations, while the skyscrapers in Glavičine only remained in the domain of distinguishable city verticals.
Example of replication of Fabris’s ”military skyscrapers” at different locations is a consequence of the rationalisation of construction and reduction of costs, and it is certainly not the only one of that kind in former Yugoslavia. However, it is not over-pretentious to claim that it is at the same time one of rare examples having as a result a set of fully autonomous and original designs that bring in an added value to the urban context they are placed in (Fig. 19).
Notwithstanding being difficult to make, based on this research, a final value judgement about contribution of Fabris’s skyscrapers in Podgorica to his author body of work and to the architecture of former Yugoslavia, it is certain that this realisation, as well, underpins the thesis that Fabris actually trans-
77 Štraus, 1991: 31
78 Majić, 2011: 25, 63
79 Bobovec, 2016: 13, 56
80 Uchytil, BarišićMarenić, Kahrović, 2009: 95-97
forms the adaptation of the same structure to different urban contexts into a proper act of creation. In that sense, the residential complex in Podgorica may be considered as a significant phenomenon and an inevitable point in author’s biography.
conclusion
zAKljučAK
During the first decade of the post-war renovation of Podgorica, the central area - Nova varoš, had been shaping its physiognomy in a sort of a unique planning inter-regnum. By adopting the first GUP, as well as by administering the design competition of the central city square (1957), the conditions were created for the future construction to be grounded on clear planning concepts. One of the most vital segments of the first-prize winning competition conceptual design for the square turned out to be the integration of the diagonally positioned residential skyscrapers into the existing orthogonal urban matrix, thus resulting, by means of design by architect Stanko Fabris, in the first vertical accents in a wider space of the town.
Following the conducted research, one can rightfully claim that Fabris’s residential skyscrapers with the ground-floor business annexe have played a significant role in creating the post-war urban structure in Podgorica, as well as in further development of the typomorphology of collective housing. Beside the pioneer importance for the development of urban morphology, appearance of Fabris’s skyscrapers with the annexe introduced a number of avant-garde architectonic designs, especially in the field of style-aesthetics and
technical-technological novelties. Fabris’s skyscrapers in Balšića Street are one of the first examples of structural aesthetics and of use of intense colouring in the architecture of Podgorica. By their specific tectonics and by the avant-garde chromatic treatment, they stand out as a successful contribution to the idea of a new centre of Podgorica, as a first modern locus of the city.
Shedding light on Fabris’s contribution to the development of urban structures and of architecture in the territory of Podgorica, as well as on a series of architectonic peculiarities of his urban complex, actually contributes to redefining the scale value of all his creative body of work. In spite of the fact that the starting point for the realisation of the complex in Podgorica was one already realised ”typified project” (of the skyscrapers at intersection of Držićeva and Višeslavova streets in Split), it turned out that architect Fabris artfully succeeded in creating the whole spectrum of new values, elaborated in this article.
To what extent did Fabris’s complex influence urbanist-architectonic concepts for the design of the central square at later competitions (1971 and 2002), is actually a question deserving a separate research. Regardless of these unknowns, it may be concluded that Fabris’s architectonic complex in Balšića Street represents one of the most significant contributions to the urban development of Podgorica in the XX century, as well as to the development of Montenegrin architecture in general.
[Written in English by the authors; proof-read by Zorka Kordić, court inter. for English]
Fig. 18 The emphasised horizontality of the groundfloor annexe juxtapositioned to the verticals of the skyscrapers and its integrative role in the urban context. A photo as of 2018. Sl. 18. Naglašena horizontalnost prizemnog aneksa jukstapozicionirana vertikalama nebodera i njegova integrativna uloga u urbanom kontekstu - fotografija iz 2018.
Fig. 19 Dominancy of Fabris’ skyscrapers in the urban landscape of Podgorica. A photo from the 1970s. Sl. 19. Dominacija Fabrisovih nebodera u urbanom pejsažu Podgorice - fotografija iz 1970-ih
1. Alihodžić, R. (2015.), Arhitektura u Crnoj Gori 1965-1990. Kroz prizmu Borbine nagrade, CANU, Podgorica
2. Bačić, D. (1999.), Prolegomena za opus arhitekta Stanka Fabrisa, „Prostor”, 7 (1 /17/): 93112, Zagreb
3. Barišić Marenić, Z. (2015.), Tri ostvarenja zagrebačkih arhitekata u Crnoj Gori, „Prostor”, 23 (1 /49/): 144-159, Zagreb
4. Bartulović, H.; Uchytil, A.; Šerman, K. (2013.), Tri stambena sklopa arhitekta Stanka Fabrisa u Splitu iz 1960-ih, „Prostor”, 21 (2 /46/): 248259, Zagreb
5. Bilać, J. [ed.] (1958.), Titograd fotomonografija, Agencija za fotodokumentaciju, Zagreb
6. Blagojević, Lj.; Vukićević, B. (2013.), Hotel Ko-op u Ulcinju arhitekata Hinka Bauera i Marijana Haberlea, „Prostor”, 21 (1 /45/): 14-15, Zagreb
7. Bobovec, B. (2016.), 2/2 XX Antologija hrvatske arhitekture druge polovine dvadesetog stoljeća, UPI2M plus, Zagreb
8. Domljan, Ž. (1969.), Poslijeratna arhitektura u Hrvatskoj, „Život umjetnosti”, 10: 345, Zagreb
9. Domljan, Ž. (1986.), Arhitektura XX. stoljeća u Hrvatskoj, u: Umjetnost na tlu Jugoslavije. Arhitektura XX. vijeka: 32-46, IRO Prosveta Beograd; Spektar, Zagreb; Prva književna komuna, Mostar
10. Domljan, Ž. [ed.] (1995.), Enciklopedija hrvatske umjetnosti I., Leksikografski zavod „Miroslav Krleža”, Zagreb
11. Đurović, V.; Lazarević, J.; Pavićević, B. (1980.), Dosadašnje aktivnosti i aktuelna problematika na prostornom i urbanističkom planiranju u SR Crnoj Gori (materijal za Simpozijum: Urbanističko i prostorno planiranje - retrospektiva i perspektiva /Beograd, 6-8. novembra 1980.), Republički zavod za urbanizam i projektovanje Titograd, Titograd
12. Filipović, K. (1950.), Građevinarstvo društvenog standarda u NR Crnoj Gori 1947-1950, u: Referati za I savetovanje arhitekata i urbanista Jugoslavije, I dio, Dubrovnik (23.-25.11.1950.), Narodna knjiga: 89-111, Beograd
13. Ignjatović, B. [ed.] (1959.), Contemporary Yugoslav Architecture = Architecture yougoslave contemporaine, Ljudska pravica, Ljubljana
14. Ivanović, Z. (1974.), Urbano geografske promjene u razvitku Titograda, Skupština opštine Titograd, Odjeljenje za komunalne poslove i urbanizam, Titograd
15. Jurić, Z.; Vukadin, A. (2009.), Analiza polemika o zgradi „Željpoha” u Zagrebu 1962.-1964., „Prostor”, 17 (1 /37/): 128-145, Zagreb
16. Kalezić, D. [ed.] (1967.), Titograd, monografija, Epoha, Zagreb
17. Kečkemet, D. (1976.), Uloga tradicije u suvremenoj arhitekturi, „Život umjetnosti”, 2425: 12-31, Zagreb
18. Kovačević, B. (2003.), Savezničko bombardovanje Crne Gore 1943-1944., NIP Pobjeda, Podgorica
19. Krstić, B. (2014.), Atinska povelja i misao arhitekata i urbanista FNRJ 1950-ih, Atom štampa, Đurinci
20. Lainović, A. (2009.), Kratak pogled na prošlost Podgorice, BIG štampa, Beograd
21. Majić, M. (2011.), Arhitektura Splita 1945.-1960., Društvo arhitekata Split, Split
22. Maki, F. (1964.), Investigations in Collective Form, School of Architecture, Washington University, St. Louis
23. Manević, Z. (1986.), Srpska arhitektura XX. veka, in: Umjetnost na tlu Jugoslavije. Arhitektura XX. vijeka: 19-31, IRO Prosveta Beograd; Spektar, Zagreb; Prva književna komuna, Mostar
24. Markuš, A. (2008.), 50 neimara Crne Gore, Arhitektonski forum, Podgorica
25. Milić, B. (1986.), Arhitektura XX. vijeka u Crnoj Gori, in: Umjetnost na tlu Jugoslavije. Arhitektura XX. vijeka: 75-78, 178-187, IRO Prosveta Beograd; Spektar Zagreb; Prva književna komuna, Mostar
26. Perović, M. (2008.), Iskustva prošlosti, Građevinska knjiga, Beograd
27. Pittaway, M. (2004.), Eastern Europe 1939-2000, Arnold, London
28. Popović, S. G.; Lipovac, N.; Vlahović, S. (2016.), Planning and Creating Place Identity for Podgorica as Observed Through Historic Urban Planning, ”Prostor”, 24 (1 /51/): 62-73, Zagreb; https://doi.org/10.31522/p.24.1(51).5
29. Stamatović Vučković, S. (2018.), Arhitektonska komunikacija: objekti kulture u Crnoj Gori 1945-2000, Univerzitet Crne Gore, Podgorica
30. Štraus, I. (1991.), Arhitektura Jugoslavije 1945.-1990., IP Svjetlost, Sarajevo
31. Tušek, D. (1996.), Arhitektonski natječaji u Splitu 1945.-1995., Građevinski fakultet Sveučilišta u Splitu i Društvo arhitekata Splita, Split
32. Uchytil, A.; Barišić Marenić, Z.; Kahrović, E. (2009.), Leksikon arhitekata Atlasa hrvatske arhitekture XX. stoljeća, Sveučilište u Zagrebu, Arhitektonski fakultet, Zagreb
33. Vušović, N.; Filipović, K. (1950.), Izgradnja Titograda, „Arhitektura”, 9-10: 18-22, Zagreb
34. *** (1956.), U načelu prihvaćen urbanistički plan Titograda, „Pobjeda”, 16.9.: 10, Titograd
35. *** (1957.), Urbanističko rješenje centra Titograda, „Pobjeda”, 25.5., Titograd
36. *** (1958.), Problem naših gradova: stan naših mogućnosti, „Pobjeda”, 12.10.: 5, Titograd
37. *** (1959.), U oku sunca - mali zapisi o Titovom gradu, „Pobjeda”, 18.9.: 5, Titograd
38. *** (1960.a), Oskudica stanova jedan od najtežih problema, „Pobjeda”, 14.2.: 1, 3, Titograd
39. *** (1960.b), Stanovi se mogu graditi brže i jeftinije, „Pobjeda”, 1.5.: 3, Titograd
40. *** (1961.), Društveni plan privrednog razvoja Jugoslavije 1961-1965, Kultura, Beograd
41. *** (1963.), Radovi na soliterima privode se kraju, „Titogradska tribina”, 141 (22.8.): 3, Titograd
42. *** (1964.), Generalni urbanistički plan Titograda iz 1964. godine, Zavod za urbanizam Skupštine opštine Titograd, Titograd
43. *** (1964.a), Stambena izgradnja u Titogradu najskuplja u Jugoslaviji, „Titogradska tribina”, 192 (17.8.): 1, Titograd
44. *** (1964.b), Jedan prostor - jedna privredna cjelina, „Pobjeda”, 18.6.: 2, Titograd
45. *** (1964.c), Usvojen urbanistički plan grada, „Pobjeda”, 3.12.: 6, Titograd
46. *** (1967.), Počela izgradnja nove trgovačke kuće, „Pobjeda”, 7.5.: 7, Titograd
47. *** (1973.), Generalni urbanistički plan Titograda, završni izvještaj, Republički zavod za urbanizam i projektovanje Titograd, Skupština opštine Titograd, Titograd
48. *** (1986.), Arhitektura u Hrvatskoj 1945.-1985., „Arhitektura”, 196-199: 1-290, Zagreb
Izvori
Archive Sources
Arhivski izvori
1. Archive of Architectural Bureau ”ARHING” ltd., Đečevića Street 29, Podgorica, Montenegro [ABA]
2. State Archives of Montenegro, Archives Department Podgorica/Fond: Assembly of the Municipality of Titograd, Communal affairs and urbanism, Organisational unit: Projects - Residential buildings, Box No. 33 File No. 3 - Skyscrapers I and II in Titograd. Address: Đoka Miraševića Street bb, Podgorica, Montenegro [CG DA 2 POD_33/3]
3. Author’s Private Collection [APC]
Document Source
Dokumentacijski izvor
1. CG DA 2 POD_33/3: Central heating main design, Prefabrication and Design Company - Design Bureau, Sarajevo: 1963 / Glavni projekat centralnog grijanja, Montažno projektno preduzeće - Projektantski biro, Sarajevo: 1963.
Illustration Sources
Izvori ilustracija
Fig. 1 Kalezić, 1967: 68
Fig. 2 APC (on the left); Bilać, 1958: unpaginated (on the right)
Fig. 3 *** 1959: 5
Fig. 4 Bilać, 1958: unpaginated
Fig. 6 Ignjatović, 1959: unpaginated (on the left); *** 1967: 7 (on the right)
Figs. 5, 78, 10-11, 15 ABA
Fig. 9 CG DA 2 POD_33/3
Figs. 1214, 16-19 APC
Summary Sažetak
Doprinos urbanoj morfologiji i tipologiji kolektivnoga stanovanja Podgorice
Poslijeratna intenzivna izgradnja Podgorice (Titograda) inicirana je obnovom u Drugom svjetskom ratu razrušenoga grada, ubrzanim razvojem novoga glavnoga grada Crne Gore i velikim migracijama stanovništva. Formiranjem titogradskoga garnizona Jugoslavenske narodne armije [JNA] potrebe za stambenim građevinama dodatno su narasle. Urbani sklop arhitekta Stanka Fabrisa u centru Podgorice (1962.-1964.), koji se sastoji od dvaju stambenih nebodera i poslovnog aneksa u prizemlju, izgrađen je u cilju rješavanja stambenih pitanja oficirskog kadra JNA, što objašnjava razloge njegove implementacije i na ovome prostoru. Fabrisov tipski neboder - realiziran u sklopu urbanoga sklopa na raskrižju Držićeve i Višeslavove ulice u Splitu (1959.-1962.), a poslije ponovljen na još dvjema lokacijama u istome gradu (Ulica Domovinskog rata, 1960.-1963.; Glavičine, 1960.-1965.) - izgrađen je i u centru Podgorice. Iako ponavljanje tipskih rješenja, karakteristično za poslijeratno razdoblje u Jugoslaviji, često nije davalo dobre rezultate, primjer Fabrisovih nebodera u Podgorici pokazuje da je vještim prilagođavanjem tipskoga projekta specifičnostima lokacije moguće dobiti nove i kreativne učinke u prostoru. Prvi usvojeni Generalni urbanistički plan [GUP] Titograda iz 1957. godine u potpunosti zadržava ortogonalnu urbanističku matricu središnje zone grada - Nove varoši, koja je postavljena planskom koncepcijom ruskog inženjera Vormana 1879. godine, uključujući i prostor središnjega gradskog trga, za uređenje kojeg je raspisan jugoslavenski natječaj. Prvonagrađenim rješenjem arhitekta Milorada Kneževića i apsolventa arhitekture Petra Muličkovskog (1957.) predviđena su i dva, dijagonalno postavljena, nebodera stambene namjene na istočnom obodu trga (Ulica Balšića) kao dominantni vertikalni reperi centra grada. To je natječaj-
no rješenje bilo polazna osnova arhitektu Fabrisu za implementaciju tipskoga rješenja nebodera. Katnost od jedanaest nadzemnih etaža Fabrisovih nebodera preuzeta je iz natječajnog rješenja, a tipska stambena etaža s četirima jednosobnim stanovima istovjetna je rješenju u Splitu (na prvim se katovima nalazi po osam garsonijera). Značenje Fabrisovih nebodera za urbanitet Podgorice ogleda se u nizu noviteta: tehničkim inovacijama koje se javljaju prvi put (dizala, kanali za otpad, kotlovnica, hidrofor), specifičnom oblikovno-kromatskom tretmanu pročelja - uporabi jakih boja (crvene, žute i plave) i ‘francuskih prozora’, formiranju natkrivenoga poslovnog aneksa u prizemlju s kolonadom stupova, servisnim sadržajima (oficirski restoran s terasom, dječji vrtić, supermarket i sl.), kao i u rješenju zajedničke krovne terase za pranje i sušenje rublja, okružene vertikalnim betonskim brisolejima. Ovakvo rješenje prizemnog aneksa i krovne terase nije prisutno ni na jednoj od realizacija u Splitu. Posebnost Fabrisova prilagođenog rješenja u Podgorici očituje se u vješto dimenzioniranome prizemnom aneksu na zapadnoj strani prema Ulici Balšića, kojim se dva nebodera spajaju u snažnu, jedinstvenu kompoziciju, što je Fabrisov originalan doprinos koji nije bio predviđen natječajnim rješenjem. Otvorenom pješačkom galerijom oblikovan je naglašeni pješački koridor koji uspješno povezuje i dvije bočne pješačke arterije (Ulice Miljana Vukova i Novaka Miloševa). Ulazi za stanare osigurani su kroz poluatrijske dvorišne prostore, čime se kreira neočekivan stupanj intimnosti, neuobičajen za nebodersko stanovanje. Cjelokupni arhitektonsko-urbanistički tretman prizemlja aneksa, kojim se prožimaju privatni i javni prostori, pokazuje Fabrisovo prepoznavanje i uvažavanje lokalne klime i mediteranskog duha Podgorice.
U dijelu prizemnog aneksa Fabris je iskazao i znalački odnos prema detalju, posebno u primjeni kontinuiranih greda koje se oslanjaju na kratke, jedva vidljive konzole obodnih stupova, čime se uspješno ujedinjuju svi dijelovi razvedenog aneksa, učvršćujući horizontalu prizemlja kao element ravnoteže dijagonalno postavljenim vertikalama. Pozicioniranjem sklopa u središnjemu gradskom tkivu s nesumnjivom ulogom repera uočljiv je njegov utjecaj na daljnje protežiranje gradskih akcenata Podgorice postavljenih dijagonalno u odnosu na izrazito ortogonalnu urbanu matricu. Nakon više od pola stoljeća izgradnje Fabrisovih nebodera u Podgorici pokazuje se da su oni imali višeslojnu, pozitivnu ulogu u općemu poslijeratnom razvoju arhitekture Podgorice i Crne Gore. Iako su i druga djela hrvatskih arhitekata iz razdoblja 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća izvedena na teritoriju Podgorice vrijedna i utjecajna (rezidencijalna Vila Gorica arhitekta Branka Bona, 1957.; Dječja bolnica arhitekata Zoje i Selimira Dumengjića, 1954.-1961.; katolička katedrala arhitekata Zvonimira Vrkljana i Borisa Krstulovića, 1969.) - nije pretenciozno tvrditi da se Fabrisov urbani sklop, iz svih spomenutih razloga i sagledavajući njegov ukupni doprinos urbanom razvoju Podgorice i crnogorske arhitekture uopće, može smatrati najznačajnijim. Također, budući da cjelovita kritička opservacija stvaralaštva arhitekta Stanka Fabrisa dosad nije napravljena, analizom i vrjednovanjem urbanoga sklopa u Podgorici u velikoj se mjeri dopunjuje ukupni arhitektonski opus autora, a posebno u dijelu ‘tipskih vojnih solitera’. Fokusiranje na višestruke vrijednosti tog urbanog sklopa dodatno učvršćuje stajalište da arhitekt Fabris zauzima značajno mjesto u hrvatskoj arhitekturi druge polovice 20. stoljeća.
Biographies Biografije
Rifat alihodžić, PhD, Associate Professor at the Faculty of Architecture in Podgorica. Regular member of the Academy of Engineering Sciences of Montenegro.
slAvicA stAmAtović vučKović, PhD, Assistant Professor at the Faculty of Architecture in Podgorica and the Vice-Dean for international cooperation.
AleKsAnDAr AŠAnin, MSc, teaching assistant at the Faculty of Architecture in Podgorica and PhD candidate at the Faculty of Architecture in Belgrade.
Dr.sc. Rifat alihodžić, dipl.ing.arh., izvanredni je profesor na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici. Redovni je član Akademije inženjerskih nauka Crne Gore.
Dr.sc. slAvicA stAmAtović vučKović, dipl.ing.arh., docentica je na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici i prodekanica za međunarodnu suradnju. MSc. AleKsAnDAr AŠAnin, dipl.ing.arh., asistent je na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici i doktorand na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu.
1. Prikaz lameliranih nosača krovne konstrukcije u Sv. Martinu na Muri u fazi montaže. Vidljive su zatege zbog kojih je postignuta ušteda u visini poprečnog presjeka nosača. Arhitekt: V. Pedišić, autori konstrukcije: M. Haiman i B. Baljkas, godina izgradnje: 2005.
Fig. 1 Glulam roof structure girders in Sv. Martin na Muri [St. Martin on the Mura], in the assembly phase. Tie rods that allow the reduction at the height of the girders’ crosssection, are visible. Architect: V. Pedišić, the structure designed by: M. Haiman and B. Baljkas, year of construction: 2005
Sveučilište u Zagrebu Arhitektonski fakultet
HR - 10000 Zagreb, Kačićeva 26 mhaiman@arhitekt.hr
Pregledni znanstveni članak https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).10
UDK 72.011:721.013
Tehničke znanosti / Arhitektura i urbanizam
2.01.03. - Arhitektonske konstrukcije, fizika zgrade, materijali i tehnologija građenja Tehničke znanosti / Građevinarstvo
2.05.02. - Nosive konstrukcije
Članak primljen / prihvaćen: 31. 5. 2019. / 17. 6. 2019.
University of Zagreb Faculty of Architecture Croatia - 10000 Zagreb, Kačićeva 26 mhaiman@arhitekt.hr
Scientific Subject Review https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).10
UDC 72.011:721.013
Technical Sciences / Architecture and Urban Planning
2.01.03. - Architectural Structures, Building Physics, Materials and Building Technology Technical sciences/ Civil Engineering
2.05.02. - Structural Systems
Article Received / Accepted: 31. 5. 2019. / 17. 6. 2019.
drveni lamelirani nosači gredni nosači numerički proračun optimalno oblikovanje vlačno naprezanje okomito na vlakanca
U radu se analizira šest različitih primjera lameliranih grednih drvenih nosača kojima su dimenzije određene za najveća ista opterećenja na rasponu od 24 m. Cilj analiza bio je određivanje složenog polja naprezanja koja se javljaju u grednim drvenim lijepljenim lameliranim nosačima u ovisnosti o obliku. Oblik bitno utječe na stanje naprezanja u nosačima te stoga ove analize ukazuju na činjenicu njihova povoljnog oblikovanja. Drugi je cilj istraživanja bio sa što manje materijala svladati određeni raspon i tako izvesti jeftiniju konstrukciju.
glulam timber girders
beam girders
numerical analysis
optimal design
tensile stress perpendicular to the fibres
This paper presents the analyses of 6 different models of glulam (glued laminated) timber girders whose dimensions are determined for the same maximal stresses on a 24-metre span. The goal is to determine a complex area of stresses that occur in the timber girders depending on their form. The form considerably affects the stresses in the girders. The analyses therefore highlight the importance of an appropriate design. Another goal of this research is to minimize the quantity of the materials needed to control a particular span resulting in a cheaper structure.
Uarhitektonskoj praksi vrlo se često za svladavanje raspona oko 30 m i više koriste gredni nosači oblika dvostrukoga skošenog krova, za što su vrlo prikladni drveni lamelirani nosači koji su analizirani u ovome radu. Namjene građevina na kojima možemo primijeniti takve krovne konstrukcije mogu biti različite - od uporabe za javne zgrade, sportske i sakralne građevine do poljoprivredne namjene i sl.
Drvo ima sve širu primjenu u graditeljskoj praksi i često se upotrebljava za glavnu nosivu konstrukciju. Ponajprije se to odnosi na lijepljene drvene lamelirane nosače kojih je proizvodnja danas visoko sofisticirana i gdje se u svijetu danas planski plantažno uzgajaju drva četinara za proizvodnju lameliranih drvenih konstrukcija.
Lamelirano drvo u upotrebi je gotovo sto godina, a datira otkad je razvijena industrija kvalitetnih rezorcinskih i melaminskih ljepila početkom 20. stoljeća. Vrste drva za lamelirane nosače u Europi jesu jela, smreka i bor. Osim ovih vrsta drva u svijetu se još koriste kanadska duglazija, američki redwood (mahagonij), kao i eukaliptus grandis. Od ovih posljednjih spomenutih vrsta izvedene su drvene konstrukcije najvećih raspona u svijetu, kao npr. Tacoma Dome u Tacomi (Washington, SAD), najvećeg raspona 163 m, izvedena od redwooda; odnosno Odate Dome u Japanu, najvećeg raspona 157 m, izvedena od eukaliptusa.
U radu je analizirano šest različitih tipova grednih lameliranih drvenih nosača [GLDN] koji mogu jednakovrijedno sudjelovati u prijenosu vanjskih sila akcija, no zbog nepovoljnog stanja unutarnjeg polja naprezanja okomito na vlakanca drva, nosači za isto opterećenje moraju biti znatno višega poprečnog presjeka, ovisno o vanjskom obliku.
Drvo je materijal koji po mehaničkim karakteristikama pripada u anizotropne, tzv. ortotropne materijale, gdje se, prema J. Bodigu1, ta ortotropija točnije definira kao rombična ortotropija. Konstrukcijski materijal drvo analizira se u svim smjerovima i najslabije je kod pojave vlačnoga naprezanja u smjeru okomito na vlakna. Ako usporedimo samo tlak i vlak okomito na vlakanca, možemo vidjeti da je prema EC5 i do 13 puta manja lomna čvrstoća na okomiti vlak u odnosu na okomiti tlak. Znači, tlačno okomito na vlakanca drvo je znatno čvršće nego kod pojave vlačnoga naprezanja.
Određivanje mjerodavnih dimenzija provodi se prema nekoliko kriterija, a upravo ta karakteristika vrlo male okomite nosivosti mjerodavna je za određivanje minimalnih potrebnih dimenzija. Naglasak u ovome radu dan je upravo na toj analizi nosivosti okomito na vlakanca.
numeričKe AnAlize 6 tipovA nosAčA numericAl AnAlyses oF 6 girDer types
U radu su analizirani oblici grednih nosača koji se najčešće upotrebljavaju za svladavanje raspona i do 40 m. Problem kod tih nosača uglavnom je povezan s transportom od tvornice do mjesta ugradnje. Transportni uvjeti ne dopuštaju transporte nosača duljih od 40 m sa strelicom u polovini raspona maksimalno do 6 m.
Za numeričku analizu odabran je primjer da su svi nosači istih raspona 24 m i da im je međusobni razmak u tlocrtnom prikazu 5,5 m, što je ključno u određivanju opterećenja. Razmak je odabran na temelju istraživanja kod kojih je pokazano da će utrošak drva biti najmanji za razmak od 5,7 m.
Nosači koji su analizirani u ovome radu2 prikazani su na Sl. 2. Podatci o geometrijskim veličinama dani su u Tabl. I., kao i skica obilježenih veličina. Analizirani su nosači do nagiba gornjega ruba od 15° jer iznad te veličine već za taj raspon nosača (24 m) dimenzija visine poprečnog presjeka u sljemenu (apeksu) jedva je prihvatljiva za transport.
U ovoj analizi nosač TIP 3 ima visinu poprečnog presjeka u apeksu hap=385 cm. Širina pravokutnoga poprečnog presjeka svih nosača jest b=20 cm, a osni je raspon l=24,0 m. Unutarnji radijus rin=26,0 m. Debljine lamela zakrivljenih nosača jesu 32 mm. Analiza svih
nosača provedena je za isto vanjsko opterećenje od utjecaja stalnog opterećenja i najvećega pokretnoga vanjskog opterećenja snijegom za područje kontinentalne Hrvatske. Računski moment u polovini raspona za računsko faktorizirano opterećenje q = 14,85 kN/m jest: Mmax = 1069,20 kNm. Podatci za mehaničke karakteristike uzeti su za lijepljeno lamelirano drvo razreda čvrstoće GL28h prema Tabl. II.3
Modeliranje svih tipova grednih elemenata provedeno je metodom konačnih elemenata SHELL4L elementima u COSMOSM podršci unutar softverskog paketa Solidworks.4 Prema podatcima iz Priručnika ta vrsta elemenata uzima u obzir ortotropno ponašanje u analizi modela i daje vrlo točne rezultate naponskog polja u nosačima. Ležajevi na koje se nosači oslanjaju modelirani su kao kruti elementi od čelika S235, kako se to inače izvodi u praksi. Kako se radi o numeričkoj analizi pomoću konačnih elemenata [KE], debljina presjeka nosača uzeta je preko debljine elemenata [THICKNESS 200 mm].
Način pojave diferencijalnih unutarnjih sila teoretski se može objasniti prikazom na Sl. 3. Tu je vidljivo da zbog oblika nosača neminovno dolazi do pojave vlaka okomito na vlakanca koji predstavlja slabu točku gotovo svih vrsta drva od kojih se izvode lamelirani nosači.5 Prema tome, ako na Sl. 3. lijevo okrenemo nosače oko njihove uzdužne osi za 180°, šiljati će dio biti s donje strane [TIP 4], a tada će stanje diferencijalnih unutarnjih sila biti tlak okomito na vlakanca. Čvrstoća na tlak, prema HRN EN 14080:2013, višestruko je veća. To ukazuje na mnogo povoljnije stanje naprezanja u tako oblikovanim nosačima.
U numeričkoj analizi analizirano je polje stanja glavnih naprezanja usporedno s vlaknima drva u nosaču, tj. u smjeru lameliranja [SX].
Zatim je analizirano polje posmičnih naprezanja [TAUXY], kao i ključna naprezanja koja utječu na dimenzioniranje tih vrsta nosača na njihovo polje poprečnih naprezanja [SY]. Kontrolirane su i deformacije, kao i analiza
1 Bodig, Jane, 1982.
2 *** 1989.; Glišović i dr., 2019.; HRN EN 1995-1-1, lipanj 2013.
3 Haiman, 2001.; Žagar, 2005.
4 *** 2008.
5 Haiman, 2001.
Tabl. I. Geometrijske veličine analiziranih tipova nosača
Table I Geometrical data of the analyzed girder types
Tabl. II. Podatci o modulima elastičnosti E i modulu posmika G [N/mm2], gustoća [DENS) u N/mm3
Table II Data about the Young module E and shear module G [N/mm2], density [DENS] in N/mm3
Materijal Ime modula Veličina
drvo EX 1.250,00
drvo EY 600,00
drvo EZ 450,00
drvo NUXY 0,027
drvo NUYZ 0,6
drvo NUXZ 0,033
drvo GXY 650,00
drvo GYZ 60,00
drvo GXZ 650,00
drvo DENS 0,000004
čelik EX 210.000,00
čelik NUXY 0,3
čelik GXY 8.400,00
čelik DENS 0,0000785
globalne stabilnosti nosača, što je kod tih nosača neizbježno. Radi se, naime, o visokim plošnim nosačima koji u svojoj ravnini primaju veliko opterećenje što uzrokuje pojavu bočnog izbočivanja, izbacivanja plohe nosača izvan ravnine.
U numeričkom modelu nosači su bočno pridržani na ležajevima, a za elastičnu analizu globalne stabilnosti za isto maksimalno optere-
Sl. 2. Prikaz mreže konačnih elemenata analiziranih tipova nosača raspona 24 m
Fig. 2 Final element mesh of the analyzed girder types with a 24metre span
Sl. 3. LLD nosači s pravocrtnim ili radijalno zakrivljenim intradosom
Fig. 3 Glulam girders with a rectilinear or radially curved intrados
bočnog izbočivanja λ1 za analizirane nosače
Fig. 4 Result of the analysis of lateral buckling for the analyzed girders
ćenje potrebno ih je još pridržati najmanje u sredini. Tzv. buckling analiza, odnosno proračun izbočivanja, pokazao je da je najbolje, osim pridržanja u polovini raspona, bočna pridržanja pomoću vezova za sprečavanje bočnog izbočivanja konstrukcije izvesti i s pridržanjima u četvrtinama raspona. Time se postiže visok koeficijent bočne sigurnosti. Poznato je da se bočna pridržanja nosača trebaju izvesti u gornjim polovinama visine poprečnoga presjeka, ali što bliže gornjemu tlačnom rubu.6
rezultAti AnAlizirAniH tipovA nosAčA tHe results oF tHe AnAlyzeD girDer types
Određivanje minimalno potrebnih dimenzija nosača provodi se uz uvjet zadovoljavanja nekoliko vrsta naprezanja koja se mogu pojaviti u nosaču, kao i uz uvjet zadovoljavanja deformacija u granicama dopuštenih. Također, treba zadovoljiti uvjet stabilnosti na izbočivanje da koeficijent elastične sigurnosti λ1 bude veći od 2,5. U ovome radu naglasak je na vlačna naprezanja okomito na vlakanca, koja su ključna u određivanju dimenzija sedlastih tipova nosača Tip 1, 2 i 3.7
U Tabl. III. prikazuju se rezultati mjerodavnih naprezanja za sve tipove analiziranih nosača. Vrijednosti su u N/mm2. Granične su vrijednosti sljedeće: σm,d = 19,38 N/mm2 za lamelirano drvo GL28c; σt,90,d = 0,35 N/mm2; κmod = 0,9 i γM = 1,3. Maksimalan dopušteni progib jest: L/200 = 120 mm. Kritična sila izbočivanja treba biti 2,5 puta veća od maksimalnoga računskog opterećenja.
Ako analiziramo dobivene rezultate za tih šest tipova nosača, vidimo da su kod prva tri tipa, kojima su dimenzije određene prema uvjetu maksimalne iskoristivosti okomitoga vlačnog naprezanja, sva naprezanja u granicama dopuštenih. Zadovoljenje toga uvjeta bilo je ključno kod svih nosača pa su prema tome dobivene njihove dimenzije i volumen prikazan u posljednjem redu Tabl. III. Prikaz polja poprečnih vlačnih ili tlačnih naprezanja kod svih tipova nosača vidljiv je na Sl. 5.
Nosači TIP 4 i TIP 5 tako su oblikovani da se kod njih ne pojavljuje okomiti vlak nego tlak. Dopuštena vrijednost poprečnoga tlaka višestruko je veća i ti nosači ne trebaju biti prikazanih dimenzija, već bi se one mogle smanjiti. Pritom treba obratiti pozornost na bočnu stabilnost, gdje nosač TIP 4 ima faktor sigurnosti na izbočivanje 2,96. Također, uvjet je uporabivosti iskorišten u cijelosti pa bi glede toga taj nosač ostao odabranih dimenzija i volumena. Za razliku od toga, nosač TIP 1 ne zadovoljava uvjet izbočivanja λ1 = 1.70 s pridržanjima samo u tlačnoj zoni, nego bi ga trebalo pridržati i u donjoj zoni na nekoliko mjesta kako ne bi dolazilo do izbočivanja vlačne zone, što je kod ovako visokih lameliranih nosača moguće. Slično je napravljeno na primjeru nosača u dvorani Gimnazije u Sesvetama8 (Sl. 7.).
Posebno je analiziran nosač TIP 6 gdje se htjelo pokazati da se zahvatom na konstrukciji znatno mogu poboljšati i smanjiti unutarnja naprezanja, a zadržati oblik koji je u arhitektonskoj praksi vrlo cijenjen i prihvatljiv. Na tom je primjeru pokazana ušteda drva od
6 Žagar, 2005.
7 Haiman, 2001.; HRN EN 1995-1-1, lipanj 2013.; Glišović i dr., 2019.
37% (oko 3,9 m3) smanjenjem visine nosača za 80 cm i uza zadovoljenje svih potrebnih uvjeta dimenzioniranja. Utrošak čelika za zatege i spojne papuče na nosač reda jest veličine 420 kg/nosaču. Očito je takav nosač, uza zadovoljenje svih uvjeta dimenzioniranja, znatno povoljniji od nosača TIP 3 koji ima isti nagib gornjega ruba krovne plohe i veći utrošak drvene građe.
Glede izbočivanja prikazuju se rezultati za sve nosače u Sl. 4. Vidljivo je da je postignuta sigurnost na izbočivanje za sve nosače, osim TIP 1, veća od 2,5. Nosač TIP 1 trebalo bi bočno pridržati i u donjoj vlačnoj zoni kako se ne bi izbacivao iz svoje ravnine.
Prema tome, sile bočnog izbočivanja donje vlačne zone treba uobičajenim kosim pridržanjima prenijeti u gornju zonu gdje sigurnost obvezatno osigurava spreg protiv bočnog izbočivanja i vjetra.
DisKusijA
Discussion
Gredni sedlasti nosači oblikovani su tako da s unutarnje strane imaju konkavno zakrivljen donji rub, intrados nosača, po nekom radijusu koji je propisan prema EC5 i koji mora biti takav da se zakrivljenjem lamela u nosače ne unose preveliki rezidualni naponi. Poznato je da savijanjem drvene daske preko granice nosivosti dolazi do njena pucanja, a naprezanja ovise o debljini daske i radijusu zakrivljenja, kao i o vrsti drva. Spomenute vrste drva za lamelirane nosače vrlo se slično ponašaju, tako da za sve vrijedi isto pravilo. Radijus konkavnog zakrivljenja donje strane nosača mora biti veći od 200 d, gdje je d = debljina lamele. Uobičajene debljine lamela jesu 32 mm ili manje. Naravno, kad je potrebno izvesti nosače manjeg radijusa, može ga se smanjiti, ali će tada debljina lamele biti manja, no ne manja od 10 mm. Radijus zakrivljenosti kod lamela debljine 1 cm sukladno propisima jest 150 d. Tanje lamele tvore tzv. furnirano drvo.
U ovoj analizi situacija je bila sljedeća. Prvi nosač TIP 1 ima ravan donji rub i svega 5° nagiba krovne plohe. Takav nosač, prema analizi, može imati vrlo malu visinu i dimenzije da bi zadovoljio iste uvjete opterećenja i predstavlja racionalno rješenje. Glede oblikovanja tog nosača, on je prihvatljiv za male nagibe krovne plohe.
Kod potrebe većega nagiba krovne plohe vrlo se često pribjegava rješenju nosača TIP 2 i 3.
8 Arhitekt: Nenad Paulić, autori konstrukcije: M. Haiman i B. Baljkas, godina izgradnje: 2000. 9 Haiman, 2001.
Tabl. III. Analizirana ključna naprezanja za sve tipove nosača [N/mm2]
Table III Analyzed stresses for all girder types [N/mm2]
Oni su također analizirani za iste uvjete opterećenja, no pokazuje se da je nosač TIP 3, koji ima nagib gornjega ruba 15°, graničan s obzirom na potrebnu visinu u polovini raspona i s obzirom na mogućnosti transporta. Očito je da se nosači većega nagiba ne mogu koristiti a da se ne izvedu potrebna dodatna ojačanja. Mogući načini ojačanja srednje zone prikazani su na Sl. 6.9
Kako bi se pokazalo da se sa znatno manjom količinom utroška drva može svladati ovaj raspon, analizirani su primjeri nosača TIP 4 i 5, gdje su obadva nosača prihvatljiva i potpuno zadovoljavaju uvjete nosivosti i uporabivosti. Najbolje se ponaša nosač TIP 5 koji ima
Sl. 6. Moguća ojačanja srednje zone ugradnjom navojnih šipki ili lijepljenjem bočno furnirskih ploča
Fig. 6 Possible strengthening of the central zone with thread rods or gluing the lateral veneer plates
Sl. 7. Krovni nosači TIP 5 sportske dvorane Gimnazije u Sesvetama; raspon 33 m. Vidljiva su bočna pridržanja donjega vlačnog pojasa. Konstrukcija koša ovješena je na nosače. Arhitekt: Nenad Paulić, autori konstrukcije: M. Haiman i B. Baljkas, godina izgradnje: 2000.
Figl. 7 Roof girders Type 5 of a high school sports hall in Sesvete. Span of 33 m. Lateral ties of the lower tensile boom are visible. The basket construction is suspended on the girders. Architect: Nenad Paulić, the structure designed by: M. Haiman and B. Baljkas, year of construction: 2000
konveksno zakrivljen intrados, gdje oblik nosača zapravo predstavlja afini lik razvoja maksimalnog momenta za najčešće kontinuirano opterećenje. Takav nosač ima manje deformacije, manja unutarnja glavna i poprečna naprezanja, te zadovoljava s obzirom na izbočivanje. U projektantskoj praksi takvi su nosači primijenjeni na sportskoj dvorani škole u Sesvetama, gdje je projektirani raspon bio 33 m. Nakon svih dokaza nosivosti i uporabivosti jedino je kontrola bočne stabilnosti tih nosača zahtijevala pridržanje donjega ruba izvan ravnine kako se ne bi dogodilo stanje izbočivanja vidljivo na Sl. 4. Izvedeni glavni nosači sportske dvorane Gimnazije u Sesvetama prikazani su na Sl. 7. Dvorana je u funkciji od 2000. godine.
Posljednji je od analiziranih nosača TIP 6 koji je po nagibu gornjega ruba 15° identičan nosaču TIP 3. Taj je nosač 80 cm niži po visini, a ugradnjom zatege u donjoj zoni, koja se preporuča kad je god to moguće i arhitektima prihvatljivo, postiže se da je stanje naprezanja u takvom nosaču u dopuštenim granicama pa se time, uz 37% manji utrošak drvnoga materijala, može svladati isti raspon. Ugradnja zatege bitno utječe na smanjenje stanja poprečnih vlačnih naprezanja.
Još je jedan slučaj gdje su u praksi, uza suglasnost arhitekta V. Pedišića, na objektu natkrivanja bazena u toplicama Sv. Martin na Muri, ugradili zatege na zakrivljenim krovnim nosačima.10 Tako je smanjena visina nosača od potrebnih 160 cm na 120 cm i bitno je smanjen volumen, što je utjecalo na smanjenje
konačne cijene konstrukcije. Prikaz je spomenute konstrukcije na Sl. 7.
zAKljučAK
conclusion
Ovim se radom nastoji pokazati i ukazati arhitektima i projektantima drvenih konstrukcija na činjenicu da pojava okomitih vlačnih naprezanja kod sedlastih grednih nosača bitno utječe na određivanje konačnih dimenzija nosača. Jednostavno rečeno, drvo je daleko više vlačno rascjepljivo (poprečno puca) nego što će doći do pucanja pojavom velikoga tlačnog naprezanja okomito na vlakanca.11 Također se nastoji pokazati da bez dodatnih zahvata potrebna dimenzija mora biti gotovo dvostruko veća upravo za uvjet zadovoljenja okomitih vlačnih naprezanja. Sva ostala naprezanja iskorištena su 30% do maksimalno 40% od dopuštenih graničnih vrijednosti. Analiza je također pokazala da je najbolji nosač TIP 5 konveksno zaobljenog intradosa, a zahtijeva li se baš dvostrešni krov, može se primijeniti rješenje prema nosaču TIP 6 kod kojeg je ugradnjom zatege postignuta ušteda u volumenu od 37% samo na jednomu nosaču. Ključna vodilja projektantima treba biti što racionalnije rješenje kod kojeg će utrošak materijala biti minimalan uza zadovoljenje oblikovnih zahtjeva. Istraživanja koja se provode na takvim nosačima imaju za cilj upravo optimalno oblikovanje i preuzimanje spomenutih kritičnih naprezanja.
10 Arhitekt: V. Pedišić, autori konstrukcije: M. Haiman i B. Baljkas, godina izgradnje: 2005. 11 Haiman, 2001.; Glišović i dr., 2019.
1. Bodig, J.; Jane, B. A. (1982.), Mechanics of Wood and Wood Composites, Pub. by Van Nostrand Reinhold Company Inc., New York, USA
2. Glišović, I.; Stevanović, B.; Todorović, M. (2019.), Proračun drvenih konstrukcija prema Evrokodu 5, Građevinski fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd
3. Haiman, M. (2001.), Analiza sigurnosti lameliranih nosača, disertacija, Građevinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb
4. Žagar, Z. (2005.), Drvene konstrukcije I i II, 2. izd., PRETEI, Zagreb
5. *** (1989.), Holzbau-Taschenbuch, Band 2: DIN 1052 und Erläuterungen - Formeln - Tabellen - Nomograme 8. vollst.neubearb, Aufl. Berlin: Ernst, Verlag für Architectur u. techn. Wiss.
6. *** (2008.), COSMOS/M Manuals Geostar V2.95
Sources
Internetski izvori
Internet Sources
1. https://www.westernwoodstructures.com/index.php/timber-domes/ [5.2019.]
2. http://architectuul.com/architecture/odatedome [5.2019.]
Dokumentacijski izvori
Document Sources
1. HRN EN 1995-1-1, lipanj 2013., Projektiranje drvenih konstrukcija, Dio 1-1: Opća pravila i pravila za zgrade (EN 1995-1-1:2004+AC:2006+A1: 2008), drugo izdanje
2. HRN EN 1995-1-1:2013/NA - Nacionalni dodatak
3. HRN EN 1995-1-1:2013/A2 Opća pravila i pravila za zgrade (EN 1995-1-1:2004/A2:2014)
Izvori ilustracija i tablica
Illustration and Table Sources
Sl. 1., 2., 4., 5., 7. Autor
Sl. 3., 6. Haiman, 2001.
Tabl. I.III. Autor
The paper examines the laminated timber girders with special emphasis on the analysis of the area of transversal stresses - tensile or compressive ones. The stress area depends on the form of the girders according to the performed numerical analyses. It is well known that transversal tensile stresses are the key elements that determine the sufficient dimensions of the girders. This requirement is highly relevant for final girder dimensions. In order to show all possible solutions and additional interventions that may reduce transversal stresses, the analysis of 6 girder types was carried out and the results are described in this paper. Timber is the material whose mechanical properties define it as anisotropic the so-called orthotropic materials. According to J. Bodiga this orthotropy is more accurately defined as rhomboid orthotropy. The structural material wood is analyzed in all directions. It is weakest at the moment of tensile stress in transversal direction, perpendicular to the fibres. If we compare only the transversal compression on the fibres and transversal tension, we can see that breaking strength is five times weaker on the transversal tension in comparison with transversal tension. This means that wood exhibits far greater strength under transversal compression than transversal tension. This paper describes the analysis of 6 laminated beam girders in different forms. Their forms play a key role in the development of stresses in them. They are presented as follows:
The girder Type 1 is commonly applicable in architecture. The analysis shows that such girders are exposed to transversal tensile stresses that do not determine great height of the cross-section in mid span. The analyzed girders are characterized by the same span, the same width of the cross-section and the fulfilled requirements of load-bearing capacity and usability that are crucial in determining dimensions.
The girder Type 2 is architecturally acceptable with a curved edge on the radius 26 m which is far more than the permissible curve of the lamellas 32 mm thick. The minimal radius of the curvature for such
plates is 6 m. The upper edges of this girder are double-sloping symmetrical with inclination of 10° while the lower edge is also bevelled on the radius of 6° and tangentially turns into a radially curved part. All supports are made of steel or neoprenic rubber with the adherence width of 300 mm. The base of the bearing is 200´300 mm which in all analyzed cases results in contact stresses within permissible limits.
The girder Type 3 has its upper edge bevelled at an angle of 15° while its inner edge is inclined at an angle of 10°. The central part has intrados of the bearing on the radius of 26 m as the other examples. The girder is architecturally acceptable. However, its drawback is precisely its form which generates great tensile stresses perpendicular to the fibres. In order to solve this problem and to keep the stresses within the acceptable limits, the girder must be very tall in its apex. For the Type 3 with a 24-metre span and stress requirements as in all other girders, this height should be 385 cm. This height gives the form to the girder which has its limit dimensions due to the transport conditions. In the text below the Type 6 is described which has the same inclination of the upper and lower edge but due to the tie rods and reduced internal forces and stresses, the same girder for the same type of stress can be 80 cm lower. Such a girder is far more economical: reductions of laminated timber per girder amount to almost 4 m3
In order to show how the quantity of the material can be considerably reduced, the girders Type 4 and Type 5 are analyzed.
The girder Type 4 can be used for a shed roof. The lower edge of this girder is bevelled so that the greatest height of the cross-section is in the mid span. Towards the bearings this girder is reduced to the necessary height considering the dimensions needed to take over transversal stresses which are strongest at this point. Dimensions of this girder are identical to those of the girder Type 1 but it is turned around its axis by 180° and its upper edge is rectilinear, while the lower edge is bevelled on both sides. According to the analysis of
differential internal forces in the central zone of the girder, this type exhibits internal transversal compression. Breaking strength of wood under compression is far greater, more than 5 times and therefore in such girders there is no problem with transversal tension which appears in girders Type 1, 2 and 3.
If we compare the girders Type 1 and Type 4 we can see that they need the same quantity of materials. But the Type 4 girder requires additional safety measures regarding its lateral stability. Accordingly, in this case we cannot achieve ifurther reductions and benefits.
By contrast, the Type 5 girder which has a convex intrados, the condition of the field of internal stresses in the girder is better and thus this type proves to be the best and the most economical solution to control the span. But as the sports hall of the Sesvete high school indicates, such girders usually need a laterally supported lower edge due to the fact that the analysis of stability shows lateral deformation of the girder’s lower edge. The supports are spanned at approximtely 5 m and in such cases sufficient safety can be achieved. Type 6 girder is analyzed in order to show that considerable reductions in the quantity of the materials used for the girder can be achieved with the same geometrical form, the same bevelling of the upper and lower girder edge, the same radius of the curvature of the intrados and for the same stresses. This girder was equipped with external tie rods in the lower zone in order to reduce spring behaviour of this girder (the effect of the leaf spring in mechanical engineering) as well as to reduce the internal transversal stresses into acceptable limits. This example shows that the quantity of timber per one girder is 3,9 m3 smaller (37%). Rational design of this girder might has resulted in greater reductions. In general, the girders analyzed in this research serve as examples of a more rational design of the laminated timber beams in order to reduce the quantity of the material used. The goal of a rational design has always been to use the material for a structure as rationally as possible.
Biografija Biography
Izv.prof. dr.sc. miljenKo HAimAn, dipl.ing.građ., diplomirao je na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1978., gdje je 1993. magistrirao i 2001. doktorirao. Od 1980. do 2006. bio je nastavnik i znanstveni suradnik na Građevinskom fakultetu, gdje je sudjelovao u nastavi i istraživačkom radu u području drvenih konstrukcija. Od 2006. do danas radi kao docent, a poslije izvanredni profesor na Arhitektonskom fakultetu, na predmetima Nosivih konstrukcija te zatim Čeličnih i drvenih konstrukcija. Voditelj je kabineta za Nosive konstrukcije.
miljenKo HAimAn, Dipl. Civil Eng., Ph.D., Associate Professor. He graduated from the Faculty of Civil Engineering of the University of Zagreb in 1978, earned his (post-graduate) M.Sc. degree in 1993 and his Ph.D. in 2001. From 1980 to 2006 he was a professor and a research associate at the Faculty of Civil Engineering. He took part in teaching and scientific research on timber structural systems. Since 2006 he has been working at the Faculty of Architecture. He is head of the Cabinet for Structural Systems
University of Ljubljana
Faculty of Architecture
Slovenia - 1000 Ljubljana, Zoisova 12 ljubo.lah@fa.uni-lj.si
Scientific Subject Review
https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).11
UDC 72.01:72.025.5 (497.4) ”19/20”
Technical Sciences / Architecture and Urban Planning
2.01.04. - History and Theory of Architecture and Preservation of the Built Heritage Article Received / Accepted: 16. 1. 2019. / 17. 6. 2019.
Sveučilište u Ljubljani Arhitektonski fakultet
Slovenija - 1000 Ljubljana, Zoisova 12 ljubo.lah@fa.uni-lj.si
Pregledni znanstveni članak https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).11
UDK 72.01:72.025.5 (497.4) ”19/20” Tehničke znanosti / Arhitektura i urbanizam 2.01.04. - Povijest i teorija arhitekture i zaštita graditeljskog naslijeđa Članak primljen / prihvaćen: 16. 1. 2019. / 17. 6. 2019.
adaptive re-use renovation revitalisation theory
The adaptive re-use of buildings of the cultural heritage is one of the key components of a sustainable development model and fundamental principle in the doctrine of heritage conservation. With the re-use of buildings, a society’s development can be provided with environmental, social, economic and other benefits. Presented selected examples as case studies confirm the theses and starting points from the first part of the paper.
obnova i prenamjena obnova revitalizacija teorija
Prilagođena ponovna uporaba graditeljskog naslijeđa jedna je od ključnih komponenata modela održivog razvoja i istovremeno temeljno načelo doktrine očuvanja baštine. Ponovnim korištenjem graditeljskog naslijeđa razvoj društva može imati ekološke, socijalne, ekonomske i druge koristi. Prikazani odabrani primjeri kao studije slučaja potvrđuju teze i polazišta iz ovoga rada.
Ensuringthe use or establishing re-use of the building heritage for modern needs is one of the key components of a sustainable development model and is a fundamental principle in a creative strategy for the preservation of heritage. Sustainable development has long been an imperative for most advanced societies in the search for an appropriate development model. Advanced societies want to balance and harmonise ‘environmental health’, on the one hand, and economic growth on the other. The efforts are contradictory in their elemental essence and in principle mutually exclusive. The building heritage is a key source of balanced development. It is an indicator of the quality of the living environment and an important part of the local, regional, national and European identity.
Protection of the immovable heritage is in the public interest. The building heritage is not just something of material value. Public benefit can also be understood in other senses: cultural, educational, developmental, symbolic, identity etc. The preserved cultural heritage is therefore one of the pillars of a sustainable society, since it builds national affiliation and strengthens our sense of space, creates favorable conditions for economic prosperity in society, contributes to protection of the environment, actively creates social bonds and contributes to the health and well-being of all. Ensuring the use
or establishing the re-use of the building heritage is a key component of various models of revitalization and cultural heritage development.1
The European Union declared 2018 to be Cultural Heritage Year. The key objective of the campaign was to raise awareness of the positive effects that cultural heritage has on all aspects of what happens in society: the economy, tourism, employment, international relations, cultural diversity, social inclusion and intercultural dialogue. In February 2017, the Committee of Ministers of the Council of Europe adopted a Recommendation entitled European Cultural Heritage Strategy for the 21st Century, which also highlights a new role for the building heritage in Europe. Among the recommendations, it stressed that ”…the heritage has not only cultural value, but also has an undeniable economic value, which is poorly or incorrectly perceived. Similar to all goods and services, the heritage has market value and can be a safe investment. In terms of real estate, it is part of the organic form of spatial organization and /.../ can create the right energy savings and, therefore, from an energy point of view, is a convincing alternative to new building. An appropriate re-use of the cultural heritage is one of the essential means of tackling the negative effects of demographic change in urban and rural areas.”2
The European Strategy of the Cultural Heritage for the 21st Century (Strategy 21) is based on principles and provisions already adopted in the past in the Conventions of the Council of Europe in the sphere of heritage, in particular the Convention on the Value of Cultural Heritage for Society3, adopted in Faro, Portugal. At the same time, Strategy 21 takes into account the work carried out by the European Union and a number of UNESCO organizations that took part in the creation of the document.
Researchers have found that adaptive re-use of buildings is in line with the global requirement for sustainable forms of development. The re-use of buildings is environmentally friendly and contributes to the circular economy. The process of urban regeneration is a key condition for ensuring the effectiveness of interventions.4 Again, the reuse of buildings often offers added quality: preserving the identity of buildings, which is directly related to their history. Stories from the history
1 *** 2017
2 European Cultural Heritage Strategy for the 21st Century, 2017. At its 1278 meeting of deputy ministers on the 22 February 2017, the Council of Ministers of the Council of Europe adopted Recommendation CM/Rec(2017)1 Council of Ministers of State Members on the European Strategy of the Cultural Heritage for the 21st Century. The strategy was presented to the wider public on 6 and 7 April 2017 on Cyprus.
of buildings usually attract people and allow them to establish a relationship with the buildings, since it is quite obvious that old buildings have their own cultural significance. In an age of turbulent political and social events, in which ever more people are living more and more in a unified, automated and sometimes even thoughtless manner, this may be what society increasingly needs: not merely to be a tabula rasa, but a layer of history.5
Recycling waste and unused products has become a general pattern of practices of modern societies that strive for environmental sustainability. The goal of recycling is to reduce the consumption of raw materials and to give new life to everything that has already been in use once: from bottles and packaging, to clothing, vehicles and buildings. Reuse of the architectural heritage is also a specific type of recycling, which transforms an abandoned or inefficient, obsolete building unit into a ”new” unit that can be used for a different purpose. Adaptive re-use is the transformation of the building heritage, or an entire complex of buildings in a particular location, from one, usually abandoned use, to another - new use. In cases in which the heritage has a recognized value, the new use should contribute to the interpretation and understanding of the cultural significance of the heritage, while allowing a new purpose, new content. Adaptive re-use should give new life to the building or complex, which is more appropriate than ”freezing” the building with restoration, as a museum exhibit at a particular moment in its existence.
With the concept of building renovation based on a plan of adaptive re-use, we are actually exploring all the possibilities that exist between two extremes: demolition or transformation of a building into a museum. By adding a new layer, represented by interventions in the renovation, without erasing previous layers, the project of adaptive reuse can become a new development phase in the history of the building and allow it to survive. This can sometimes be achieved with minimal interventions and adjustments, and with a minimum impact on the importance of the building heritage and its environment. It is important for investors to understand why the building has cultural heritage status, its cultural significance, and thereafter they strive for a manner of renovation that is ap-
3 Convention on the Value of Cultural Heritage for Society, Faro, 27.10.2005.
4 Ažman Momirski, 2018: 158-159
5 See: Meurs, Steenhuis, 2017: 5
6 See also: Wong, 2017; Lah, Seljak, Krmelj, 2015
7 Uffelen, 2011: 8
8 Australian Government, Department of the Environment and Heritage, 2004: 3
propriate and acceptable for a cultural heritage object, which also acquires with renovation new contents or a new purpose.
Adaptive re-use is one of the concepts of renovating the building heritage, which combines the preservation and presentation of the remains of the heritage with a new content. It is important that we preserve the valuable remains of the building heritage and do not destroy them with the intervention of renovation. Valuable remains are an opportunity, something exceptional, to incorporate them creatively into the renovation project. By doing so, we preserve them and make them available to future generations. Planning adaptive re-use brings the potential of added value to the heritage and can be an integral part of projects of regeneration and re-urbanization of wider areas.6
The importance of the architectural heritage as part of the wider urban structure is very often an inspiration for adaptations, which are usually carried out in such a way that at least some of the original elements of the building are restored, with or without additions that represent a contrast to the original and existing building.7
Re-use, on the other hand, can also be destructive of the building heritage if it does not take into account the heritage values. Re-use is not merely the preservation of the building envelope. The building heritage or an area must be understood in its entire extent. When planning projects for the re-use of the industrial heritage, we must also strive to preserve evidence of former technologies, materials, people and work processes. Projects of reusing the building heritage therefore require a higher level of creativity, adaptability of planning and innovation; what to preserve and what to change for long-term heritage management. In the case of a newly designed building project, it is not necessary to consider all the above.
The most successful examples of re-use of the building heritage are projects that to the maximum extent respect and preserve the importance of the cultural heritage and add to the heritage a ”modern layer”, which enables it to survive, to be used sensible and gives it added value. In cases in which the building can no longer function in its original purpose, adaptive re-use is the only way for the architectural structure of the heritage adequately to be preserved, presented and its cultural significance retained.8
Examples of adaptive re-use exist all around us. Few are higly celebrated conversions of notable heritage buildings. The majority, however, are simply part of contemporary practice often driven by economics; schools converted to condominiums, jails to hotels,
factories to artist studios, churches to restaurants. Which of these many conversions are successful? How is that success calibrated? Is it through the merits of the new use? Or is it through a meaningful dialogue with the existing structure? What is the role of economics? What of the conservation of materials and energy?9
Some countries and their institutions are already producing guidelines for suitable interventions in the building heritage. By drawing up appropriate criteria and guidelines, they want to ensure in advance that projects of reuse have a minimal impact on the values of the heritage. The most emphasised are: deterring ”facadism” - which means that renovation only preserves the facade, while all internal building structures are removed, requirements in the criteria that new interventions in the heritage are recognizable as modern and are not just a poor imitation of the original historical styles of the building, searching for new contents/purposes of buildings that are compatible with their original use.
It is very difficult to achieve good adaptive reuse of heritage without effort. It is necessary effectively to implement an appropriate process and encourage the mutual cooperation and participation of all stakeholders. Re-use of the heritage must be supported by clear documents that direct the development and future use of the heritage or its areas. The role of the heritage should be planned in the early stages of the preparation of spatial strategies and plans, which must be supported by a system of financial incentives and norms. Moreover, plans for heritage management, conservation plans and feasibility studies are crucial for ultimate success.10
Australia is known to be a country with a lifeoriented and very practical attitude to its cultural and, in particular, its architectural heritage. The Burre Charter11 is a document reflecting the development in Australia of an understanding of the theory and practice of managing the cultural heritage. The first version of the document was already adopted in 1979. The Charter is regularly updated every few years. The current version of the Charter was adopted in 2013. In Australia, based on realisation of its Charter, they have succeeded in promoting a number of examples of adaptive re-use of the building heritage. The guidelines from the Charter are perhaps the simplest and most clearly expressed wishes that define the doctrine of protection of the cultural heritage within the framework of the international organization ICOMOS. In Australia, 2004 was declared the year of the built environment. Attention was paid in particular to the suitable preservation of the building heritage. By publishing examples of good
practice, they have tried to highlight and promote the importance of re-using the building heritage as the most sustainable form of development, highlighting the diverse and allround benefits of projects of re-use of the heritage.12
The industrial building heritage is particularly at risk in comparison with other building heritage. It is clear that the industrial architectural heritage in developed countries has survived great economic and social changes and shocks in past decades, which are also reflected in the management of space and the real estate market. Due to the threat, it is difficult to ensure a use for the industrial heritage, especially in cases in which we are confronted with the collapse of factories and whole branches of industries.
Recommendations from the Committee of Ministers of Members of the Council of Europe on the protection of the architectural heritage of the twentieth century - R (91) 3) - and the recommendation of the same committee for the preservation and protection of the industrial, technical and engineering building heritage - R (90) 20)13 are important starting points for forming the approach to protection of the industrial heritage.
The International Committee for Conservation of the Industrial Heritage TICCIH14 is becoming an increasingly influential and important international organization for the study, protection, promotion and interpretation of industrial heritage. It works closely with ICOMOS. TICCIH is recognized as an organization for its advisory function, in particular on all industrial heritage issues.15 To summarize the positions and definitions of TICCIH, areas and buildings of the industrial heritage are an important and integral part of our built space or landscape. At the same time, they are part of the material and intangible heritage associated with our past and have great potential and an important role in shaping the future of our cities and rural environments. The industrial heritage is the remains of an industrial culture, which have historical, technological, social, architectural or scientific value. These can be various buildings, factories, workshops, mills, machinery, mines, warehouses, shops, power stations, transport infrastructure and assets, as well as places and build-
9 Wong, 2017: 33
10 Australian Government, Department of the Environment and Heritage, 2004: 3
11 Burra Charter & Practice Notes. See: http://australia. icomos.org/publications/charters/ Australia ICOMOS
12 Burra Charter & Practice Notes; See also: Australian Government, Department of the Environment and Heritage, 2004.
13 The Council of Europe and Cultural Heritage 19542000: intergovernmental work: basic texts, 2001
14 TICCIH - The International Committee for Conservation of the Industrial Heritage, http://ticcih.org/ [28.1.2019.]
ings that were used for social activities related to industry, such as housing, religious and educational buildings.
The cultural significance of the industrial heritage can therefore be of an historical, aesthetic, social or purely technical nature. Protecting the building heritage and preserving knowledge of the history of national development projects is a challenge for the current generation of all those professions whose aim is preserving the heritage. Owners can accept this kind of heritage as an opportunity and development potential, or as a problem that can be most easily resolved by demolition. This means that adaptive re-use is particularly important in the conservation of industrial sites. This is often the only way to ensure the survival of the heritage, of retaining the memory and knowledge for the generations to come.
A temporary use measure can be a good way of preventing a worsening of the situation until the time when we are able to find a suitable long-term use for heritage. Long abandoned and empty buildings in cities are the most unused and problematic. The temporary use of buildings appears to be an informal practice that effectively addresses the problems of degraded urban areas, including abandoned industrial or factory buildings. Unused buildings in urban structures represent negativity. Without purpose, they are aliens in the urban tissue. Their temporary use can act as a catalyst for long-term urban development and can be the first step in finding a more appropriate and sustainable reuse of the building heritage.16 At the same time, there is a danger that unsuitable temporary use may also be an obstacle to planned long-term renewal.
environmentAl AnD All otHer beneFits oF re-use oF tHe builDing HeritAge
Korisnost prenAmjene grADiteljsKog nAslijeđA zA oKoliŠ i ostAlo
The re-use of the architectural heritage enables the preservation of cultural heritage and is one of the holders of a sustainable society. As is known the built environment is
15 Industrial Heritage re-tooled, TICCIH Guide to Industrial Heritage Conservation, 2012
16 Cotič, Lah, 2016
17 United Nations Environment Programme. See: https: //www.unenvironment.org/explore-topics/green-economy [7.1.2019.]
18 European Commission, Energy, Content, Introduction: https://ec.europa.eu/energy/en/content/introduction-3 [21.1.2019.]
19 See: Australian Government, Department of the Environment and Heritage, 2004: 4
one of the most destructive factors, with consequences for the global climate and the environment. It is estimated that the construction sector is responsible for more than a third of global resource consumption, which includes 12 percent of all drinking water consumption and 40 percent of total solid waste production.17
Together with all this, one of the main environmental benefits of re-use of buildings is preserving the ‘embodied energy’ that was needed to construct the original building. ‘Embodied energy’ means the total energy required for the acquisition, processing, production, supply and installation of building material on the construction site. Energy consumption produces carbon dioxide, which contributes to greenhouse gas emissions, so ‘embodied energy’ is an indicator of the overall impact of building materials and systems on the environment.18
‘Embodied energy’ can thus be understood as all the energy that we consume for all processes and materials in the construction of a building: from the acquisition and construction of building materials, equipment, transport, to the energy needed for all works for constructing a building. ‘Embodied energy’ can also be converted in a simple way into an equivalent, expressed in litres of oil. For a building fully constructed from brick for which was used, for example, 200 m3 of building material, this can be expressed as the equivalent of 32,000 litres of oil. This would mean that a cubic meter of brick used in the building is the equivalent of 160 litres of oil. The expressed ‘embodied energy’ in existing buildings thus becomes tangible and comprehensible to a layman. By re-using the building, this embodied energy is preserved, which gives projects greater environmental sustainability than the construction of an entirely new building.
Much more energy is needed for the construction of new buildings than for those obtained through renovation or with adaptive re-use. In 2001, new building in Australia represented about 40 percent of the total annual energy and raw material consumption, 25 percent of timber, 16 percent of consumed water, 44 percent of newly-used space, 45 percent of carbon dioxide produced, and at least half of all greenhouse gas emissions from industrialized countries. At the same time, the Australian Greenhouse Office notes that the re-use of building materials usually generates savings of approximately 95 percent of the ”embodied energy”, which would otherwise be wasted. In this context, the re-use of cultural heritage buildings is a major contributor to conservation of the environment.19
Preserving and re-using valuable historic buildings can have long-term social benefits
for communities. Renovation of the building heritage preserves knowledge, professions, jobs and favorably impacts on economic development. At the same time, there must be awareness that a high quality of design of the built environment is of key importance for our standard of living and the conservation of natural resources. The re-use of buildings has an extremely important role to play in ensuring sustainable development.
The adaptive re-use of buildings maintains the identity of the space, the appearance of the landscape and its attractiveness. The re-use of objects of the cultural heritage in already formed residential areas can provide the community with a new addition to the building fund for housing and business opportunities. A good location, accessibility and usually already provided public transport to existing buildings can additionally attract potential investors, which can all together have a positive impact on social development.
There are many different financial, economic and macroeconomic advantages and benefits that can be expected by establishing renovation and re-use of the building heritage. As already pointed out, the buildings have a lot of embodied energy. The savings that can be expected from not opting for demolition will increase year after year, since the price of energy is expected to increase in the future. Although there are no detailed studies of the market value of renovated and re-used buildings, market values are expected to grow in future, in view of the originality and historical authenticity of such buildings.
Adaptation and re-use of buildings of the cultural heritage is a real challenge for architects and designers who want innovative solutions. There is always more than just one appropriate solution for renovating a building. The renovation of a building depends on the goal, the available financial resources and all the other restrictions. The accordance of the goal of renovation with the cultural significance of the building itself is the basis for a good final result of renovation, or for a suitable solution. Project planners, conservators and all other consultants must creatively work together to find the right solutions in order to develop and implement the best project for a building in the circumstances.
At the Faculty of Architecture in Ljubljana, we also try to apply theoretical starting points with students. The final work in master studies is an opportunity to introducing theoretical principles from the internationally established architectural heritage protection doctrine into applied projects and - in selected cases - show how they could be implemented in practice. Below are briefly presented four examples of analyzes of applicative studies examples of the renovation of buildings with an emphasis on their appropriate re-use.
The aim of the analysis of selected case studies is to confirm the theoretical starting points and the findings set out in the introductory part of the article. The main criterion for the selection of the analyzed objects of cultural heritage and their common characteristic was the inappropriate use or even their non-use. Selected and analyzed objects of cultural heritage are different according to their typology, function and age. Therefore the models and approaches to their renovation are different and adapted to their characteristics and possibilities offered by selected objects in their environment. In the first two cases, we can talk about models of industrial heritage renewal, follow the model of restoration of the abandoned mansion and the model of renovation of the modernist villa. Analyzes show that ensuring proper re-use of buildings is the most important component of their comprehensive renovation and a key element in achieving environmental and all other benefits of reusing the building heritage.
• Conceptual study of renovation of Fužine hydroelectric plant on the right bank of the Ljubljanica21 - The still operating Fužine hydroelectric power plant on the right bank of the Ljubljanica River in Ljubljana is a typical example of early industrial architecture and, at the same time, a monument of cultural heritage of local importance.22 The industrial facility of the power plant, together with the water channel, was built in 1922. The present equipment of the power plant, with two turbines and a generator, is technologically obsolete and insufficiently efficient. According to experts in the field of energy, new equipment - modern and much more efficientcould be completely installed in the dam on the water channel. The relatively well-preserved building could thus be entirely devoted to new content.
With the concept of renovation, based on the re-use of the emptied building, we proposed
AnAlizA primjenjiviH stuDijA prenAmjene grADiteljsKog nAslijeđA
There are many successful examples of the re-use of building heritage in the treasury of world architectural practice published in numerous magazines and monographs.20
20 Meurs, Steenhuis, 2017; Uffelen, 2011; Wong, 2017; Ifko, 2006
21 Author: Tina Krmelj (2015); Supervisor: Assist. Prof. Dr. Ljubo Lah, u.d.i.a.; Consultant for construction: Assist. Prof. Dr. Lara Slivnik, u.d.i.a.; Consultant for building details: Igor Seljak, u.d.i.a.
in the detailed conceptual study two new purposes: to dedicate part of the building to accomodation, and the remainder to commercial activities. The new program re-designed the associated garden, a terrace above the water channel and the narrower surroundings of the building.
Suitable seismic and energy remediation can be achieved by using a new ‘inner’ circumferential structure using cross-laminated wood technology [Kreuz Lagen Holz - KLH]. The existing building is designed as a classical building made of bricks, which would be supplemented from the inside by means of easily assembled cross-laminated panels. By anchoring the KLH-plates to key points of the existing brick-built structure, it is possible to provide energy and seismic remediation. With the cross-laminated plate construction, it is possible to install new floor support plates. Due to the prefabricated elements, the construction is fast, precise, with little waste and has a long lifespan. It is also fireproof and seismically safe.23 The concept of
22 Mihelič, Košir, Ifko, 2002
23 Dujič, 2008
24 Author: Lidija Hajnrihar (2015); Supervisor: Assist.
Prof. Dr. Ljubo Lah, u.d.i.a., Consultant for construction:
Assist. Prof. Dr. Simon Petrovčič, u.d.i.g.
25 Mihelič, Košir, Ifko, 2002
renovation of the building is an innovative solution with economic, social and other benefits (Fig. 1).
• Conceptual plan of renovation of the railway warehouse in Škofja Loka24 - The railway station in Škofja Loka is a characteristic building type beside what is known as Rudolf’s Railway from 1870. The main station building remains a vital facility that has been in use since its construction, while the railway warehouse has lost its original function over time and is now an empty, abandoned building. They are two units of the architectural industrial heritage created at the same time as functionally complementary buildings (Fig 2).25
The conceptual plan of renovation of the warehouse is based on the concept of re-using the warehouse with new content relating to the existing station building. We will renovate the existing object and preserve its original appearance. We will install in it a new facility that is modernly designed, low-energy and useful throughout the year. The technology of constructing the new structure is based on cross-laminated wood elements. The content is flexible: from a ‘waiting room’ with all the modern multimedia support needed by today’s users, to a space for projections, exhibitions, lectures to closed
groups, which the open, flexible space allows. There will be sanitary facilities and an information office. The warehouse after renovation will be part of a modern public space intended for rest, waiting, meeting, getting information. The facility is adaptive for functionally impaired persons. Special attention is paid to the external arrangement. The space in front of the station is open, organized with an area for temporary stopping and fitted with a new bus station. New car parks (P+R) can be arranged in the western part beside the railway line. The re-use project provides the possibility of further survival of railway warehouse with new multifunctional content.
tistic value, which are supplemented by the new architectural design. The associated estate is also a part of the cultural heritage, and together with the castle it creates the ambience of a prestigious residence.
• Conceptual plan of renovation of Matzenauer manor in Prosenjakovci: from ruin (shame) to boutique hotel (pride)26 - The manor house at the edge of the village of Prosenjakovci is a typical example of 19th century neoclassical architecture. The former summer residence of nobles became the home of Count Carlo von Matzenauer in 1900, after whom the manor is also named.27 Despite the fact that the manor, with the estate and associated buildings, is a cultural heritage monument, today it is sadly in a state of decay. For those who see farther than ruins and a neglected estate, the facility still has great potential, in an exceptional environment and in an exceptional location.
The main guide to the renovation concept is to preserve and reconstruct the characteristic external image of the building, remove the inferior or destroyed elements and restore those that have exceptional cultural and ar-
The concept of renovation also includes the preservation of the former components of the neo-baroque park and additional arrangement of the park within the entire estate. In the spirit of the summer residence, a new boutique hotel program is established in the mansion, which is based on the quality of the local offer and can work in conjunction with the complex of hotels in the immediate vicinity - Terme 3000 in Moravske Toplice. For the needs of its accompanying program, new, modernly designed facilities are planned that summarize the character of the original estate buildings of the former manor house. The boutique hotel complements the tourist offer of the wider area and becomes, with its revitalization, a key part of its own environment - both in popular awareness and in terms of re-used heritage. The project combines all the environmental and other benefits of re-using the architectural heritage (Figs. 3 and 4).
• Conceptual plan of renovation of Villa Grivec in Prule in Ljubljana28 - The villa is
26 Author: Tina Kerčmar (2015); Supervisor: Assist. Prof. Dr. Ljubo Lah, u.d.i.a.; Co-supervisor: Aleš Golja, M.Sc., Consultant on the conceptual plan: Assist. Prof. Dr. Simon Petrovčič, u.d.i.g., Consultant for building detail: Igor Seljak, u.d.i.a.
27 Zrim, 2011
28 Author: Petra Mendušič (2018); Supervisor: Assist. Prof. Dr. Ljubo Lah, u.d.i.a.
29 Zupančič, 2008; 2017
one of the most exemplary examples of Le Corbusier’s modernist influence on Slovenian architecture, and thus one of the most beautiful and important functionalist architectural creations of the first graduate of the professor of architecture, Jože Plečnik, in Slovenia.29 The task is to enhance the cultural significance and exploit the possibilities of renovating a two-storey building constructed to the plans of the architect France Tomažič between 1934 and 1936.
The villa has been poorly maintained for a long time. In fact, only one part is in use. The conceptual plan of the work is a plan of renovation of the building for its appropriate re-use. The redesigned new program of Villa Grivec in a foreign ambassadorial residence provides a suitable standard of living and, at the same time, takes into account the specific way of life of the ambassador and his family.
The planned renovation of Villa Grivec takes into account its cultural significance and all
the benefits of re-using the architectural heritage which were presented earlier. The renovation plan envisages the removal of poorquality interventions, the preservation of the characteristic external appearance and the creation of a new interior in accordance with the modern new program for the building and with the necessary technological improvements of the building. The new villa program is also adaptive to the design of the external arrangement and the layout of a public park in the immediate vicinity (Figs. 5 and 6).
conclusions
zAKljučci
Theoretical and practical research demonstrates numerous and diverse benefits of renovating existing buildings against the construction of new ones. All four presented and analyzed examples of renovations prove, that re-use of the architectural heritage is a
special form of recycling that, in the process of innovative renovation, converts abandoned or inefficient, obsolete objects into objects that are used in a different, adaptive way. Different methods and approaches can be used to achieve this goal, using different criteria for new interventions and use of heritage. Adaptive re-use is the conversion of the architectural heritage, or an entire complex of buildings at a particular location, from one, usually terminated use, into another, completely new one. In cases in which there are recognized heritage values, the new adaptive use of the facility should contribute to an interpretation and understanding of the importance of the heritage. Adaptive re-use should give new life to a building.
All this is shown by the presented conceptual studies from the conclusion of the paper: Fužine hydroelectric power plant, railway warehouse in Škofja Loka, Matzenauer manor house in Prosenjakovci and modernist villa Grivec in Prule in Ljubljana.
The uncritical demolition of still useful buildings and, consequently, their rebuilding at the same location, are usually wasteful interventions that do not contribute to the efficient use of energy, materials, space and the general development and benefits of society. The use of the building heritage for the needs of modern society remains an extremely important factor in a sustainable development model and is a fundamental principle in the creative strategies of heritage conservation. The best way to preserve buildings, or entire building complexes of the heritage, is for them to be in use. If the building heritage is not in use, there is a great danger that it will sooner or later disappear from our space and life. Re-using the heritage is the greatest guarantee that the heritage will be preserved. The adaptive re-use of the building heritage must have a minimal impact on the cultural significance of the architectural heritage and its environment. In addition, it must be as compatible as possible with the original form of use of the buildings. Adaptive re-use actually constitutes a link to life - it connects the past with the present and is usually a project of the future.
[Translated by Martin Cregeen, član Društva znanstvenih in tehniških prevajalcev Slovenije]
1. Australian Government, Department of the Environment and Heritage (2004), Adaptive re-use, preserving our past, building our future, Canberra, Commonwealth of Australia
2. Ažman Momirski, L. (2018), Negotiating dynamic variables in the urban regeneration process: case study of the degraded Kranj railway station area, ”Prostor”, 26 (1 /55/): 156-169), Zagreb; https://doi.org/10.31522/p.26.1(55).12
3. Cotič, T.; Lah, L. (2016), Temporary use of space as a factor in the revitalisation of brownfield sites in urban areas [Začasna raba prostora kot dejavnik revitalizacije degradiranih urbanih območij], https://iu-cg.org/paper/2016/IU_CG _04-2016_cotic.pdf; https://doi.org/10.15292/ iu-cg.2016.04.022-028
4. Dujič, B. (2008), Konstrukcije iz križno lepljenih lesenih panelov - nova pot sodobnega gradbeništva / Cross-laminated wooden panels - a new way of modern construction industry, ”Les”, 60 (11/12): 415-422, Ljubljana
5. Hajnrihar, L. (2015), Idejna zasnova prenove železniškega skladišča v Škofji Loki (Conceptual plan of renovation of the railway warehouse in Škofja Loka), Graduation thesis, University of Ljubljana, Faculty of Architecture, Ljubljana
6. Ifko, S. (2006), Ponovna raba - dialektika grajenega, ”Oris: revija za arhitekturo in kulturo” VIII-38-06: 4-11
7. Industrial Heritage re-tooled. The TICCIH guide to Industrial Heritage Conservation (2013), [ed. Douet, J.], The International Committee for the Conservation of the Industrial Heritage (TICCIH), Lancaster; https://doi.org/10.4324/978131542 6532
8. Kerčmar, T. (2015), Idejna zasnova prenove dvorca Matzenauer v Prosenjakovcih: od ruševin /sramote/ do botique hotela /ponosa/ (Conceptual plan of renovation of Matzenauer manorhouse in Prosenjakovci: from ruin /shame/ to boutique hotel /pride/), Graduation thesis, University of Ljubljana, Faculty of Architecture, Ljubljana
9. Krmelj, T. (2015), Idejna zasnova prenove hidroelektrarne Fužine v Ljubljani (Conceptual plan of renovation of Fužine hydro power plant in Ljublana), Graduation thesis, University of Ljubljana, Faculty of Architecture, Ljubljana
10. Lah, L.; Seljak, I.; Krmelj, T. (2015), Re-use: a fundamental principle in the strategy of preserving heritage, in: International Scientific Conference Cultural Heritage - Possibilities for Spatial and Economic Development - proceedings, Zagreb, Croatia 22-23 October, 2015: 198203, Zagreb
11. Mendušič, P. (2018), Idejna zasnova prenove vile Grivec na Prulah v Ljubljani (Conceptual plan of renovation of Villa Grivec in Lubljana), Masters thesis, University of Ljubljana, Faculty of Architecture, Ljubljana
12. Meurs, P.; Steenhuis, M. (2017), Reuse, redevelop and design: how the Dutch deal with heritage, Nai010 uitgevers, Rotterdam
13. Mihelič, B.; Košir, F.; Ifko, S. (2002); Zgodnja industrijska arhitektura na Slovenskem: vodnik po arhitekturi. Zavod za varstvo kulturne dediščine Slovenije, Ljubljana
14. Uffelen, van C. (2011), Re-Use Architecture, Braun Publishing AG, Berlin
15. Wong, L. (2016), Adaptive reuse: extending the lives of buildings, Birkhäuser, Basel; https:// doi.org/10.1515/9783038213130
16. Zrim, K. (2011), Moji spomini na družino Matzenauer, Prosenjakovci: Občina Moravske Toplice
17. Zupančič, B. (2008), Usode ljubljanskih stavb in ljudi 73-93, KUD Polis, Ljubljana
18. Zupančič, B. (2017), Plečnikovi študenti in drugi jugoslovanski arhitekti v Le Corbusierovem ateljeju Muzej za arhitekturo in KUD Polis, Ljubljana
19. The Council of Europe and cultural heritage 1954-2000: intergovernmental work: basic texts, (2001) / [responsible editor: José María Ballester; co-ordination Annachiara Cerri ... et al.; other contributors Daniel Thérond ... et al.], Council of Europe publishing, Strasbourg 20. *** (2017), Znanstveni kolokvij Modeli revitalizacije i unaprjeđenja kulturnog naslijeđa: multidisciplinarni dijalog, zbornik radova [gl. ur. Obad Šćitaroci, M.], Arhitektonski fakultet, Zagreb
Izvori
Internet Sources
Internetski izvori
1. Burra Charter & Practice Notes, http://australia.icomos.org/publications/charters/ Australia ICOMOS [21.1.2019.]
2. Convention on the Value of Cultural Heritage for Society, Faro, 27.10.2005., https://rm.coe.int/ 1680083746 [1.6.2019.]
3. European Commission, Energy, Content, Introduction: https://ec.europa.eu/energy/en/content/introduction-3 [21.11.2018.]
4. European Cultural Heritage Strategy for the 21st Century, https://rm.coe.int/european-heritage -strategy-for-the-21st-century-strategy-21-fulltext/16808ae270 [1.6.2019.]
5. TICCIH - The International Committee for Conservation of the Industrial Heritage, http://ticcih.org/ [20.1.2019.]
6. United Nations Environment Programme, https: //www.unenvironment.org/explore-topics/green-economy [7.1.2019.]
Illustration Sources
Izvori ilustracija
Fig. 1 Tina Krmelj
Fig. 2 Lidija Hajnrihar
Figs. 3 and 4 Tina Kerčmar
Figs. 5 and 6 Petra Mendušič
Summary Sažetak
Temeljna načela očuvanja naslijeđa
Prilagođena ponovna uporaba graditeljskog naslijeđa jedna je od ključnih sastavnica modela održivog razvoja i istovremeno temeljno načelo u doktrini očuvanja kulturne baštine. Graditeljsko naslijeđe nema samo materijalnu vrijednost, zaštita nepokretnog naslijeđa javni je interes. Javna je korist razvidna i u drugim vrijednostima: kulturi, edukaciji, razvoju, simbolici, identitetu i dr. Očuvana kulturna baština stoga je jedan od stupova održivog društva jer gradi nacionalnu pripadnost i jača naš osjećaj prostora, stvara povoljne uvjete za gospodarski napredak u društvu, pridonosi zaštiti okoliša, aktivno stvara društvene veze i doprinosi zdravlju i dobrobiti sviju. Europska unija proglasila je 2018. godinu Godinom kulturnog naslijeđa. Ključni je cilj kampanje bio podići svijest o pozitivnim učincima koje kulturno naslijeđe ima na gospodarstvo, turizam, zapošljavanje, međunarodne odnose, kulturnu raznolikost, socijalnu uključenost i interkulturalni dijalog. Odbor ministara Vijeća Europe usvojio je 2017. godine preporuku pod nazivom „Europska strategija za kulturnu baštinu za 21. stoljeće”, koja također naglašava novu ulogu graditeljskog naslijeđa u Europi. Prilagođena ponovna uporaba jedan je od koncepata obnove graditeljske baštine. Konceptom obnove zgrada koji se temelji na prilagođenoj ponovnoj uporabi zapravo istražujemo sve mogućnosti koje postoje između dviju krajnosti: rušenja ili preobrazbe zgrade u muzej. Dodavanjem novoga sloja, kojeg predstavljaju zahvati u obnovi, bez uklanjanja prethodnih slojeva, projekt prilagođene ponovne upotrebe može postati nova razvojna etapa u povijesti zgrade i omogućiti njeno preživljavanje. Važno je da se sačuvaju vrijedni ostatci graditeljske baštine i da ih se ne uništi pri obnovi. Ti se vrijedni ostatci moraju na kreativan način uključiti u projekt obnove. Tako će se očuvati i biti na raspolaganju budućim generacijama. Planiranje prilagođenoga ponovnog korištenja donosi potencijal dodane vrijednosti baštini i može biti sastavni dio projekata obnove i reurbanizacije širih područja. Važnost arhitektonskog naslijeđa kao dijela
šire urbane strukture često je inspiracija za adaptacije, koje se obično izvode na takav način da se barem neki od izvornih elemenata zgrade obnove, sa ili bez dodataka koji bi predstavljali kontrast izvornoj i postojećoj zgradi.
Neke zemlje i njihove institucije, primjerice u Australiji, već izrađuju smjernice za primjerene zahvate u graditeljskoj baštini. Izradom odgovarajućih kriterija i smjernica žele unaprijed osigurati da projekti ponovnoga korištenja imaju minimalan utjecaj na vrijednost baštine. Najistaknutije su ove smjernice: - odvraćanje od ‘fasadizma’: što znači da obnova očuva samo fasadu, dok se uklanjaju sve unutarnje građevne strukture; - uvjeti pri određivanju kriterija: novi su zahvati u prostore naslijeđa prepoznatljivi kao suvremeni i nisu samo loša kopija izvornih povijesnih stilova zgrade; - traženje novih sadržaja/namjena zgrada koji su kompatibilni s njihovom izvornom uporabom. Vrlo je teško pronaći dobru i održivu ponovnu uporabu naslijeđa. Potrebno je učinkovito provesti odgovarajući proces te potaknuti međusobnu suradnju i sudjelovanje svih dionika. Prilagođenom ponovnom uporabom zgrada možemo pridonijeti razvoju društva kroz ekološke, socijalne, ekonomske i druge koristi. Glavna ekološka korist ponovne uporabe zgrada jest očuvanje ‘utjelovljene energije’ koja je bila potrebna za izgradnju izvorne zgrade. ‘Utjelovljena energija’ ukupna je energija potrebna za akviziciju, obradu, proizvodnju, nabavu i montažu građevnog materijala na gradilištu. Potrošnja energije proizvodi ugljični dioksid koji doprinosi emisijama stakleničkih plinova, tako da je ‘utjelovljena energija’ pokazatelj ukupnog utjecaja građevnih materijala i sustava na okoliš. Očuvanje i ponovno korištenje vrijednih povijesnih građevina može imati dugoročne društvene koristi za zajednicu. Obnova arhitektonske baštine čuva znanja, zanimanja, poslove i ima pozitivan utjecaj na gospodarski razvoj. Postoje i mnoge ekonomske, financijske te makroekonomske pred-
nosti i koristi koje se mogu očekivati uspostavom obnove i ponovnoga korištenja graditeljskog naslijeđa. Naposljetku, adaptacija i ponovna uporaba zgrada kulturne baštine pravi je izazov za arhitekte i dizajnere koji žele inovativna rješenja. Industrijska je arhitektonska baština posebno ugrožena u usporedbi s ostalim graditeljskim naslijeđem. Kao rezultat prijetnje industrijskoj baštini, teško je osigurati stanje stalne uporabe, pogotovo u slučajevima kada smo suočeni sa zatvaranjem tvornica i cijelih grana industrije. Međunarodni odbor za očuvanje industrijske baštine TICCIH postaje sve utjecajnija i važnija međunarodna organizacija za proučavanje, zaštitu, promicanje i tumačenje industrijske baštine, a usko surađuje s ICOMOS-om.
Cilj istraživanja i analize četiriju odabranih primjera jest potvrditi teorijska polazišta iznesena u uvodnom dijelu članka. Glavni kriterij za odabir analiziranih građevina kulturnoga naslijeđa bilo je njihovo neprimjereno korištenje. Odabrane i analizirane građevine razlikuju se po tipologiji, funkciji i starosti. Stoga su modeli i pristupi njihovu obnavljanju različiti te prilagođeni obilježjima i mogućnostima koje nude odabrane građevine sa svojim okruženjem. U prva dva slučaja može se govoriti o modelima obnove industrijske baštine, slijedi model rekonstrukcije i obnove ruševine dvorca te model obnove modernističke vile. Najbolji je način očuvanja građevina, kao i cjelokupnih sklopova zgrada graditeljske baštine, njihova uporaba. Ako arhitektonska baština nije u uporabi, postoji velika opasnost da će prije ili poslije nestati iz naših prostora i iz naših života. Ponovno korištenje naslijeđa najveće je jamstvo da će se kulturno naslijeđe očuvati. Prilagođena ponovna uporaba zgrade mora imati minimalan utjecaj na njeno kulturno značenje kao graditeljsko naslijeđe te njenu okolinu. Nova namjena mora biti što je više moguće kompatibilna s izvornom namjenom zgrade. Prilagođena ponovna uporaba zapravo predstavlja vezu sa životom - povezuje prošlost sa sadašnjicom i obično je projekt budućnosti.
Biography Biografija
ljubo lAH, Ph.D., architect, assistant professor at the Faculty of Architecture, University of Ljubljana, Department of History and Theory. In his research field of architectural conservation and renovation, he focuses on the introduction of integrated forms of heritage protection. He has published over thirty academic articles and seven scientific books. He was involved in the creation and management of the State Technical Office after the earthquake in the year 1998 in the Soča Valley in Slovenia.
Dr.sc. ljubo lAH, arhitekt, docent na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani na Odsjeku za povijest i teoriju. U svom istraživačkom radu na arhitektonskoj zaštiti i obnovi bavi se uvođenjem integriranih formi zaštite naslijeđa. Objavio je preko trideset znanstvenih radova i sedam znanstvenih knjiga. Bio je angažiran na stvaranju i upravljanju Državnim tehničkim uredom nakon potresa 1998. godine u dolini rijeke Soče u Sloveniji.
Middle East Technical University Department of Architecture, Turkey - 06800 Cankaya, Ankara, Dumlupinar Bulvari 1 gguneri@metu.edu.tr
Scientific Subject Review https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).12
UDC 72.01:711.001 ”19”
Technical Sciences / Architecture and Urban Planning
2.01.04. - History and Theory of Architecture and Preservation of the Built Heritage Article Received / Accepted: 4. 5. 2019. / 17. 6. 2019.
Tehničko sveučilište Bliskog istoka Odsjek za arhitekturu Turkey - 06800 Cankaya, Ankara, Dumlupinar Bulvari 1 gguneri@metu.edu.tr
Pregledni znanstveni članak https://doi.org/10.31522/p.27.1(57).12
UDK 72.01:711.001 ”19”
Tehničke znanosti / Arhitektura i urbanizam 2.01.04. - Povijest i teorija arhitekture i zaštita graditeljskog naslijeđa Članak primljen / prihvaćen: 4. 5. 2019. / 17. 6. 2019.
architectural utopianism architectural utopia utopia as method twentieth century architecture
This text dwells on and manifests the methodological significance of utopianism for the practices of the urban, and specifically architecture, building upon the core definitions made by Ruth Levitas in delineating utopia as method. It surveys various manners of architectural utopianisms - but not architectural utopias themselves - in their broadest sense, to identify the main tendencies of this methodology throughout the twentieth century.
arhitektonski utopizam arhitektonska utopija utopija kao metoda arhitektura 20. stoljeća
Ovaj se rad bavi prikazom metodološkog značenja utopizma u praksi urbanizma i osobito u arhitekturi polazeći od temeljnih definicija kojima Ruth Levitas opisuje utopiju kao metodu. U radu se daje pregled raznih oblika utopizama u arhitekturi (izuzevši same arhitektonske utopije) u najširem smislu kako bi se identificirale glavne tendencije ove metodologije tijekom 20. stoljeća.
Notonly utopia as a concept but also its relationship with architecture is archaic. Many eminent scholars, specifically since the beginning of the 20th century, have dwelled on the reciprocal relationship between the two, and the works in the field accrued vastly. Through the significant contributions of urban theorists such as Lewis Mumford, the author of the founding text The Story of Utopias (1922) and The City in History: Its Origins, Its Transformations, and Its Prospects (1961), Françoise Choay, author of L’Urbanisme: Utopies et Realites: Une Anthologie (1965) and The Rule and the Model: on the Theory of Architecture and Urbanism (1980), Manfredo Tafuri with his well-known text Architecture and Utopia: Design and Capitalist Development (1976), Mary McLeod with her readings on the relationship between urbanism and utopia (1985), Anthony Vidler with his perspectives on the Ancien Régime (1990), or more recently, Nathaniel Coleman and Reinhold Martin with their analyses of modernism and postmodernism multifarious and yet specific themes, periods, and platforms of this relationship have been opened to in-depth discussion. This has been a rapid and juicy expansion, albeit lacking a systematic structure that would enhance both a developmental and integrative growth of knowledge and a comprehensive understanding of the methodological heftiness of utopianism for the discipline of architecture.
This text, situating itself in this fissure, proposes a novel, systematic, integrative and inclusive method of reading utopianisms from architecture based on Ruth Levitas’ conception of ”utopia as method”.1 This is, therefore, not a critical review of/limited to architectural utopias, per se, but rather an attempt to uncover the abundance of architectural methods of utopianism. 2 This proposed reading departs from the fact that there are various degrees of convergence between the architectural real3 and the architectural imaginary, some of which are underdiscussed if not totally dropped beneath the radar.
Utopianism is (re)emerging at the very forefront of contemporary architecture once again, as a potential means through which the longlost social and ethical charge of the discipline can be revived. It is, therefore, crucial to stress these varieties not only to provide with a common ground for discussion on the relationship between utopia and architecture but also to bring out possibilities. In what follows, the intention is to map the empirical terrain between imaginary and actual production of space in utopian architecture, manifesting the breadth and significance of the methodological vocations of utopia which are purposefully refereed to with the term utopianism within the scope of this text. This inquiry specifically dwells on cases from the 20th century as the century which staged several defining epochs of engagement between mainstream social, political, and architectural agendas and utopia, and was the era within which connections between planning, ar-
1 This text is constituted based on the findings of the author’s PhD dissertation entitled A New Conceptual Framework for Architectural Utopia(nism)s completed under the supervision of Prof. Dr. Suha Ozkan in the Department of Architecture at Middle East Technical University in 2014, funded by The Scientific and Technological Research Council of Turkey.
2 It is critical to define what is handled as ‘utopic’ in relevance to architecture, here. In architectural terminology, there are instances when anything that is unrealizable is called utopic. However, within this work, the contributions that project from the present state of architecture into a different one in the future, those that envisage architecture in different societal, economic, cultural or technological context - not necessarily all at once -, and those which stand as the criticism of the present state of architecture, referring to a better state as the one idealized will be elaborated upon. The architectural imaginings, illustrations and/or products of utopian moments are excluded from this definition unless they depart from agendas specific to the field of architecture.
3 Here the word ”real”, stripped off from its ontological entailing, refers to the actual state of things as they exist, rather than as they are imagined.
4 Coleman, 2005
5 Levitas, 1990
6 The search for either dissolved or loosened definitive boundaries for the concept of utopia, in fact, started earlier than Levitas’ distinctive contribution. Ernst Bloch’s broad definition of utopia as a form of anticipatory consciousness has, for a long time, acted as an inspirational
chitecture and utopia were both established and challenged.
(ArcHitecturAl) utopiA(nism) As metHoD
(ArHiteKtonsKA) utopijA / utopizAm
KAo metoDA
Initially, it is certainly very crucial to clarify to what understanding of utopia and utopianism this text builds upon. Even though there is no consensus on a unitary understanding regarding both within the expanding field of utopian studies, many contemporary theorists recognize that approaches which associate utopian projection solely with an all-or-nothing demand flaw its constitutive potential.4 In this perspective, the fundamental assumption is that utopia is ”not escapist nonsense but a significant part of human culture”.5
In her now classic text The Concept of Utopia (1990), Ruth Levitas dwells on these alternating meanings of utopia and canvasses, chronologically, how expositors and social theorists have used it in different ways.6 Her purpose in the book is twofold: Highlighting the areas of divergence and disagreement in definitions based on varied emphasis on different aspects of utopia7, and consequently, proposing a new and, in her terms, more flexible and less exclusive, definition of the term. According to Levitas, all narrow definitions of utopia are undesirable. Those made in terms of content, form and function not only limit the field of study, but also entail defective judgments. It is necessary to comprehensive-
spark for many contemporary social theorists. Infused by Bloch, Fredric Jameson and also Herbert Marcuse’s contributions to the field, Tom Moylan may be considered to be the first to contour the emergent discussions around constructing an account of utopian imagination. Moylan, in his book Demand the Impossible: Science Fiction and the Utopian Imagination, illustrates a deliberate move towards widening the understanding of the utopian. An awareness of the limitations of the utopian tradition and a scrutiny for new comprehensive understandings of utopianism come to the fore with Moylan. The following decades see Fredric Jameson’s return to the theme with his seminal book Archaeologies of the Future: The Desire called Utopia, English translations of Bloch’s texts and constitution of utopian studies research institutes and programs. All these figures contributed amply to developing a new definition for utopia that will find its place in contemporary culture. However, Levitas marks a critical breaking point. As she comprehensively structures the earlier meanings of utopia and constructs an articulated approach for framing what utopia is in its broadest sense, she, in a way, constructs a new tabula rasa for theoretical discussions.
7 Principally, these are: Form, function and content.
8 Levitas, 2007a
9 Levitas, 2007a: 290
10 Coleman et al., 2011
11 Coleman et al., 2011
12 Levitas, 2007b
13 Jameson, 2005
14 Jameson, 2005: 3
15 Coleman, 2000: vi
ly accommodate different approaches and questions within a multidimensional approach. To this end, she suggests bringing the concept of utopia to its very roots. This, as she puts it, primarily involves making a more flexible and less problematically exclusive definition of the concept of utopia. This will allow the utopian aspects of a wide range of cultural forms and behaviors to be included, while exploring, in them, ”the ways in which form, function and content interact and are conditioned by the social context of utopia”.8 She, thus, broadly defines utopia as ”the expression of the desire for a better way of being”.9 For her, the effect of this is ”to dissolve boundaries, but also to sidestep the question of whether a particular text, plan, building, or musical work is or is not utopian”.10
In so doing, Levitas achieves what might be called an (un)definition of utopianism. This marks a paradigm shift in discussions of utopia from what utopia is towards analytical conceptions of utopia, or utopianism in Sargent’s words, which this text builds its argument upon.11
According to Levitas, this conception leads to a particular method of analysis she names ”utopia as method”. Utopia as method implies excavating, from social, political, and, in this case, architectural programs in question, various embedded forms of utopianism.12 It implies a backward reading from utopian fragments toward the whole, to extract informative examples of how utopia can be exploited as a method of inquiry into the existent.
At its very core, distinguishing between the utopian form and the utopian wish is primary and essential. According to Fredric Jameson, these are the two lines of descendancy from utopia. If the program is what suggests that things should be otherwise, the impulse is the impetus to action and invention with the dream of that other world.13
To stage the distinction in more spatial terms: if the city itself is a fundamental image of the program, the building, which cannot be the whole and yet attempts to express it, is one of the impulses.14 Even though Jameson makes a clear distinction between the two, these two lines of descendancy from utopia are not mutually exclusive, but potentially complimentary. What is expressed with the utopian impulse in the actual world relates to what the utopian program suggests.
This is an imaginary similar to architectural projection, and it guides the ”exploration of architects who envision an exemplary architecture as a setting for social life, as utopias envisage wholes made up of interdependent parts” according to Nathaniel Coleman15. In his conception of exemplary architecture, such works are always a part of some poten-
tial whole that the architect imagines. This whole serves as an organizing model, and the part-whole relationship constituted in these works acts as ”a method for the (social) enrichment of architecture.”16
There are various patterns of such methodological vocations of utopian programs. These are complex and ambiguous, not only in their association and confrontation with social and political realities, but also in their manners of addressing issues of closure. They subsume different utopianisms, which are not limited to the absolute, but rather exist in multifarious forms and admixtures of utopian, non-utopian and even counter-utopian.
Most of these experimental manners of architectural thinking are underdiscussed despite the fact that they promise alternatives for radicalizing the objectives and methods of the discipline in (re)addressing political and social concerns. Discussions are limited to those specific to certain periods of architecture (i.e. Modern, Postmodern) and/or specific (figures for their) architectural utopias, per se. Here, however, unbound by any specific period or movement of architecture, the intention is to highlight the very subsistence of distinctive practices of utopian thinking which take utopia as method. The presumption is that they were possible and existent in various periods of the history of architecture and the 20th century is selected as a specific case for representation. Levitas’ conception of utopia as method guides this scrutiny that intends to uncover various embedded forms of utopianism within the works of architecture as in that a reading of utopianisms is prioritized rather than one which intends to label what is utopia and what not.
mAniFest utopiAnisms
oF tHe project
mAniFestni utopizmi projeKtA
Many - if not most - of the significant elaborations of architectural utopianisms have been made in reference to Modern Architecture and to its failure. Among the numerous prominent figures on the theme, Tafuri takes the lead. Tafuri defines, through his critical (re)reading of the history of Modern Architecture, architecture and urban design as solidified expressions of ideology. This is an extension of his Marxist critique of capitalism. He claims that architects’ insistence on approaching cities as their autonomous fields of intervention and their aims to solve all existing and emergent ills of urban environments through formal means have triggered crisis, both in the city and in the discipline. According to Tafuri, this was because ”architecture discovered that the preestablished objectives could be reached only by relating
that sector to the reorganization of the city”.17 This entailed a programming of building production through radically new forms that would be capable of attracting the clientele and incrementally make the realization of the city possible.
Even though these articulated forms were never mere products of architectural fantasy or were intended to be unmediated means to ends, but rather symbols of the new ideals, the new life, and the new man and woman, they became the medium through which Modern architectural utopianisms have been harshly criticized. The failures of their built forms, undressed from all the social and ethical charges, have been forthrightly associated with the failure of utopia.
The public demolition of the Pruitt-Igoe apartment complex designed by Minoru Yamasaki in 1972, turned this belief in the failure of utopia and consequently that of the entire Modernist ‘project’ of architecture into a myth.18 The housing complex which was once an award-winning design became the symbol of impotency of the sterile and totalitarian schemes of Modern architecture, and its overly optimistic faith in the virtues of a rational/cartesian approach.
Yamasaki’s complex was among the many housing projects of the post-war period which resembled the Unité d’Habitation of Le Corbusier. Those were the years that the Unité became a novel typology for mass housing.19 As such, being reduced to mere form, it was extracted from its utopian context and isolated from any bonds with Vers une Architecture, the grandiose plans of Le Corbusier and the planning principles set forth by CIAM (Congrs Internationaux d’Architecture Moderne) to a great extent, if not totally.
The dramatic failure of Pruitt-Igoe had, however, immediately been blamed on this three, and thus on the Modernist utopia of architecture. This was, precisely, a significant neglect of the fact that utopian schemes that do not find actual bodies in accordance with the author architect’s fancy fail to become operational. Even though the scheme pictured by the architect may be utopian, the resultant built form may never become an operational utopia.
Manifest utopianisms within which the constructed ideal acts as a project - those of schemes which are formally absolute and concretely illustrated - very often yield architectures as such. This is - certainly not solely, but to a great extent - a residue of their lan-
16 Coleman, 2013: 26
17 Tafuri, 1976: 100
18 Bristol, 2015
guage, the way they transmit their message, rather than their content. In these instances, the architectural language is extremely straightforward and very often obviates the conceptual depth of the original construct. Accordingly, each and every detailed and concretely illustrated component of the whole becomes readily available for architectural form-hunters. Components as such are extracted out of their conceptual and theoretical context within that construct and are used anywhere, and even for any purpose, as mere figures. The failures of these figures, then, are almost immediately associated with the failure of the utopian program, and - at worst - the concept of utopia forthwith. The modern movement thereof, with the failures of all those Unité replicas, was deemed as the paragon of utopia’s failure.
Be it called the retreat of utopia, or the relocation of its functions, the conceptual space that utopian vision holds in contemporary culture changed radically after the movement became taboo.
The 1960s and early 1970s, through debates on urbanism, saw the intentional rendering of alternative forms of utopianism in response. Those were the years that ”visionary architects, especially in France, radically exploited the concept of utopia as a methodology, or something to think with, not as an outcome.”20
Utopianisms as such, which shift the emphasis from utopia to utopianism, from the noun to the verb, from the construct to the method, from the absolute project to the reflexive dialogue, however, are not limited to those of the period.
lAtent utopiAnisms oF reFerence
priKriveni reFerentni utopizmi
The quintessence of such reflexive pursuits is latent architectural utopianism, within which utopia - not necessarily construed this time in its complete, concrete and fixed senseacts as a reference. Embedded in these often overlooked utopianisms is the use of a dialectical language, a specific parlance, speaking only to a targeted group of the audience and through a very deliberate complexity, which evolves through its varied receptions by this audience. The embedded resilience in utopianisms as such lies not only in this very deliberate avoidance of immediacy, but also in its controlled proximity to and companionship with reality. Unlike manifest utopianisms, these are not frozen with representa-
tion, and thus, they continuously evolve as they endure through critical dialogue. Latent utopianisms carry a different tone of conversation between the imaginary and real spheres of architecture in comparison to those that are manifest. The mode of interference between architectural utopian programs and the utopian impulses they trigger are far more mediate and various. They are defined as latent, not because the utopian tones are undercover, but because the conveyance of the utopian program prohibits any direct formal extractions devoid of reason. They have a different utopian energy which does not directly transform into built form, and thus close up into matter, but one that continuously haunts reality.
These constructs provide frameworks for architectural thinking and imagining, but not ideal spaces. Therefore, their realization is only possible through internalization of the architectural definitions and norms in the broadest sense and by all.
These utopianisms of reference differ from manifest utopianisms of project not in terms of their scale, content, form or function, but in terms of the fact that they refrain from physical determinism and allow for multiple interpretations. They may best be defined as being more placid. They do not put the problem or the theme they dwell on as urgently as manifest utopianisms do. They rather become trainings of the imagination, being either as specific or as comprehensive as can be.
• The (non)formal reference - The variety of utopian impulses triggered by latent architectural utopianisms is considerably rich. On multiple occasions, the constituted ideal is transmitted through a single building, which, this time, is not a formal embodiment of a part of the whole, but rather one which acts like an installation.
In these cases, the whole is never fully concretized into a formally absolute grandiose plan but rather conceptualized through various means of architectural narrative, as Bruno Taut’s project for a utopian city in the Alps. In his Alpine Architektur (1917), for this utopian city, Taut celebrated the use of glass as a metaphor of new life, and as a means of liberating various socio-cultural values from the rationales and bias of technology through a series of figurative drawings coupled by notes.21 These illustrated plates were, however, very parsimonious in terms of formal architectural clarity. They were giving impressions rather than details.
Glass, in Taut’s exploration, became the medium through which the literary and materialist meaning of building was challenged. He aimed at a city and an architecture of pure sensual experience. For this, Taut claimed in 19
the opening phrase of the visitor’s guide to his Glass Pavilion that its purpose was nothing more than an achievement of beauty. Like his illustrations deliberately refraining from any formal determinacy, the building itself also did not act as mere form, an object or a background for display. It offered experiences both psychologically and sensorially rich. Like an installation, it was ”immersive”, ”theatrical”, and ”experiential”.22 It was also sitespecific.
Taut, in designing the Glass Pavilion, focused on the experience and the choreographed movement within space which would add up to its spatiality. With such concerns, he actually shifted the focus of architecture from the object as something visual towards a rich and multisensory experience. According to Gutschow, the impulses of this approach still pierce modern installations today.
The Pavilion, as a specific and strategic architectural output, unlike Le Corbusier’s Unité, was not an embodiment of a part of the whole, but rather a speculative representation of the whole itself which could only be read by a critical close examination of built form. It was expressive rather than instrumental.
Berthold Lubetkin’s Penguin Pool in the London Zoo is very similar in essence. Lubetkin designed a Bauhaus-influenced elliptical penguin pool with two cantilevered helical ramps for unobstructed movement. It was a radically new environment for the penguins rather than a replica of their habitat. The ramps created an almost theatrical setting over which the penguins would parade.
The intention was not only to show that the penguins could survive and live happily in a totally different environment. It was, more importantly, to show that city-dwellers could also do so.
The pool implied a radically new lifestyle for the society. It was ”the perfect program by which to demonstrate the modernist solution to a nongeneral audience”23 and became a unitary interpretation of the rapidly modernizing city and its dwellers. In its implications, the pool was very similar - if not almost identical - to the Unité as it was imagined by Le Corbusier. The parlance of the former, however, was different from that of the latter in its entirety. The pool became a reflexive miniature model of the environmental ideal, rather than a formal exercise in the part, and has been depicted in many circles - not limited to those of architecture - more conceptually and thematically than formally.
This was one of the many conditions in which the architectural object transcended being, and being seen, as mere built form. It became the medium through which the ideal was conceived and manifested.
In conditions as such, the ideal might neverand on many occasions never does - take the form of a utopia in its conventional sense. The sophisticated thinking through which the architectural output is construed, however, is, by all means, utopian. This thinking takes on an absolute autonomy which results in a final moment where the building itself cannot be stripped of either its own criticism of the present state of architecture or the vision of an architecture in a different societal, economic, cultural or technological context, or both.
• The conceptual reference - On many occasions, the utopian programs of latent utopianisms find less concrete bodies through theoretical undertakings. The experimental practices of pedagogy and representation are among the most conspicuous of these sorts of ventures.
Utopian thinking, exploited in ”radical pedagogies”24 that challenge the traditions of the discipline, intending to destabilize existing norms of theory and practice, is dialectical and reflexive. Like the pedagogical work executed by Ungers between 1965 and 1977, first at the Technical University of Berlin (1963-1969) and then at Cornell University (1968-1986), they are exploratory projects in essence.
Ungers was invited to the Technical University of Berlin by Hans Scharoun in 1963. By that time, the school culture had become highly influenced by Scharoun’s practice. Scharoun was against grandiose monumentality and was rather after a decentralized urban landscape. His was an anticity stance. In opposition to this, Ungers worked with the very complexity and uncertainty of the city. For this, the effort to set up a dialectical relationship between the city and its architecture had been investigated through analogical and analytical studies of precedents, methods and ideas. Ungers inoculated design experiments into a systematic reading of the city. Accordingly, West Berlin was taken as a medium of architectural venture. The most decisive circumstances of the milieu were scrutinized so as to drag out possibilities for radical architectural interventions.25
The studios became grounds for manifesting and testing the architectural tools which challenge architecture’s relationship to the city based on systematic morphological and geographical surveys. Yet they never constituted utopian schemes. Rather, they developed architectural manners of utopian thinking. This was not only because Ungers was
22 Gutschow, 2006: 63
23 Steiner, 2003
24 Colomina et al., 2012
25 Aureli, 2011: 191
26 Hays, 2010
against any attempt to realize blueprint plans - to construct utopias - but also, and significantly, because his was rather a critique regarding the assumptions and conducts of the discipline - a manner of utopian thinking. Within his pedagogy, the relationship between thought and form was indirect.
On many occasions, the way this relationship is constituted and the hairline between manifestation and latency is drawn becomes explicit in the vocabulary of architectural representation. Furthermore, discursive representational materials become objects of manifestation in themselves rather than subjects of architectural production. They constitute mediums of thinking and creating which can only be read through critical means.
Strong connections between architectural ideology - and consequently, a post-modern version of utopianism - and representation, as well as the language of form, as mentioned earlier, were consolidated in what Hays calls ”the expanded decade of the 1970s” or ”the discursive turn”.26 In the period, ”ideologicalrepresentational engagements of architecture with the expanding consumer society of the 1970s were probed, and various strategies of distortion, resistance, and reappropriation were devised.”27 It was the period within which utopia was both in and out and was visited by scholars as a revised version of criticality.28
Here, however, a figure outside that tradition, Peter Cook, is reflected upon to dwell on referential utopianisms which expand through means of representation. This owes not only to the fact that I intend a discussion of utopianism unbound by any specific moment of architectural history, but also to the fact that my purpose is to extract under-visited approaches which not always can be recaptured by the modern/postmodern division which dominates the 20th century history of architecture.
Peter Cook, in his explorations into the relationship between environment and man, operates in between the private realm of the postmodern agency and the revolutionary autonomy of modernism. On this ground, he experiments with representation, and his profound engagement with the concept of metamorphosis fairly renders how drawing becomes an articulated end in itself for architectural inquiry in his practice.
Not only in his rapturous Archigram days but also throughout his ensuing career, Cook fre-
27 Hays, 2010: 2
28 Martin, 2010
29 Cook, 2008
30 Spens, 2007: 14
31 Cook, 1993
32 Cook, 2008
quently expressed his displeasure about the prevailing conducts of architecture. As a response to this perpetual dissatisfaction, as an extension of the Archigram tradition, he opted for ongoing thematic engagements which evolved through time.
His strong interest in naturalistic forms has been one of the most significant among these. The Mound designed by him marked a significant toehold for his intentions. This was a grass-covered hill holding underneath it a center for various uses. It was basically a shed allowing for endless reconfigurations of activities and services. Conceptually, it was very similar to Cedric Price’s Fun Palace, but formally it was erratic. It was an experiment with and into landscape.29
Peter Cook’s further private investigation headed in this direction with a special concern about landscape. What he started with the Mound ”as a separate vein of intellectual therapy”30 evolved into a major preoccupation which nourished his utopian constructs - metamorphosis towards the non-solid.31
According to Cook, metamorphosis is a notion that is considerably rich and fruitful, and a key example which set the bases for his experimentations is the Urban Mark he proposed in 1972 - in between the Mound and the Sponge. This was Cook’s first urban challenge with disintegration and metamorphosis. The scheme, as he defines it, started almost like a Plug-in City and very rapidly started decaying. It decayed further and further until it became almost like a moon landscape, and yet the architecture within it subsisted in a much less formalized condition. This was explored, exploited and expressed through drawings.
Cook, quite frequently, elaborated on his survey in this line through sequential illustrations which represented the architectonics of metamorphosis. In certain instances, he took a bit from the whole and massaged it with the concept as in Arcadia Towers (1975-1978) and Veg-house of Veg-village. In others, he worked with silhouettes or plans, as is most significantly visible in Urban Mark and Way Out West Berlin (1988).
For Cook, drawing is the ”the motive force of architecture”.32 He states that architectural drawings link statemental notions with visual accompaniments. It is fairly possible to claim that he succeeded in conceiving a language for architectural drawings that reads statementally. To do this, he deliberately distanced himself equally from his motive and from the tectonics of architecture. Cook has been very deliberate about the tone he uses in his language - something that he calibrates very delicately according to his audience. He claims, with his utopian illustra-
tions, to speak in many media to architects, and on most occasions, to a certain group of architects. Referring to his Way-Out-West Berlin, for instance, Cook states: ”The question … concerns the nature of the audience. As with the submission drawings for a competition one is talking to other architects, here in Berlin one was talking to a very particular set of architects: with Lebbeus Woods, Daniel Libeskind, Zaha Hadid and Thom Mayne on the list…”33
Speaking to the Fast Company, Cook very frequently depicts an abstract yet complex language within which he wittingly refrains from drawing everything that is implicit in the very idea. The influential marks of his utopian thinking on his successors’ works as well as his very own work, which he not only illustrates in but also develops through his drawings, is hence, substantially non-formal. It is rather intellectual.
This owes to the fact that the latent utopianisms of reference are utopianisms of potentiality rather than fulfilment, and as such they are very much in convergence with what David Harvey defines as ‘dialectical utopianism’ in his seminal Spaces of Hope. In divergence, however, they are not put forth as constituents of a line outside the utopian tradition but, on the contrary, as a significant part of it.
According to Harvey, the utopian tradition severs space and time and results in two types of utopias: ”utopias of spatial form’ and ‘utopias of process”.34 In the first, ”the imagined geography controls the possibility of social change,” and the ”temporality of the social process, the dialectics of social change - real history - are excluded”.35 Utopias of process, on the other hand, imply temporal processes which never come to a point of closure. De-
parting from this deficient categorization, he looks for and proposes an alternative type of utopianism which relies on dialectics.
Harvey’s purpose in this, being a committed Marxist, is to respond extensively to, cope with, and defeat the forces of global capitalism. For this, in Levitas’s highlights, ”rather than rejecting utopianism on classical Marxist grounds”, he ”suggests that utopianism is particularly necessary and appropriate.”36 On this basis, he proposes dialectical utopianism as a way to engage with the possibilities of real time and space.
Dialectical utopianism involves both space and process, and is defined as spatiotemporal. It is about responding both to the materialist problems of authority and closure within utopias of spatial form - to the ”static spatial form” - and a dangerous evasion of both in utopias of process - to ”some perfected emancipatory process”.37
Harvey’s perspective, however, has significant deficiencies. His approach departs from a conventional and rigid descriptive schema, which mainly depends on distinguishing between utopias of spatial form and utopias of process. In so doing, he reads the histories of the former and the latter separately and exclusively. Furthermore, he introduces his discussion on dialectical utopianism ”as outside the utopian tradition, and essentially separate”.38
This text, on the contrary, asserts that the utopian tradition is not limited to any specific form, definition or category of utopia, and is not exclusive. It, rather, subsumes, without the necessary entailing of utopias, various and multifold forms of utopianism ranging between those which are loudly manifested and groundbreaking, and those that are latent and ”passed around among the few, very much under the radar” as an ”ultimate secret weapon”.39
Consequently, this text does not argue for a comprehensive framework for architectural
33 Cook, 2008: 50-51
34 Harvey, 2000
35 Levitas, 2003: 140
36 Levitas, 2003: 137
37 Harvey, 2000: 196
38 Levitas, 2003: 142-143
39 Lohrmann, 2014
40 Lohrmann, 2014
utopias, but rather for one which enables a unitary interpretation of utopian thinking and architecture. In its intentions, it is not different from Harvey’s. In its method, however, it differs radically, as, rather than working with definitions, it proposes a means of comparative and critical analysis of utopianisms exploiting utopia as method.
This discussion intends to accentuate the potentialities of possible reconfigurations of the relationship between architecture and utopia in addressing the complex milieu of urban problems. To this end, utopianism is defined not exclusively as an act of constituting alternatives to the existing, but as an act of critical representation and conceptual challenge regarding the existing state of affairs, many underestimated and underdiscussed varieties of which exist throughout the 20th century history of architecture.
Any aim to invigorate the utopian artery of architectural thinking and production should certainly consider ”how and with what consequences it has worked as both a constructive and destructive force for change in our historical geography”.36 It should also consider the reasons for failure in transforming utopian ideals into real world practices. As a means, this scrutiny proposes a method, if not a systematic manner of approach, to achieve a comprehensive and non-reductive understanding of the varieties of relationship between architectural utopianism and architectural production. This is to equip contemporary architectural thinking with meansuseful elements from the utopian genre - to span the gap between the protectionist, the small-scale, the introverted and the grand, the complex, and the extroverted.
[Written in English by the autor, proof-read by Beth Elaine Dogan, Instructor, Middle East Technical University, Ankara, Turkey]
1. Aureli, P. V. (2011), The City within the City: O. M. Ungers, OMA, and The Project of the City as Archipelago, in The Possibility of an Absolute Architecture, The MIT Press, 177-228, Cambridge
2. Bletter, R. H. (1981), The Interpretation of the Glass Dream-Expressionist Architecture and the History of the Crystal Metaphor, ”Journal of the Society of Architectural Historians”, 40 (1): 20-43, University of California Press; https:// doi.org/10.2307/989612
3. Bloch, E. (1995), The Principle of Hope, The MIT Press, Cambridge
4. Bloch, E. (2000), The Spirit of Utopia, Stanford University Press, Stanford
5. Bristol, K. C. (2015), The Pruitt-Igoe Myth, ”Journal of Architectural Education”, 44 (3): 163-171; https://doi.org/10.1080/10464883.19 91.11102687
6. Choay, F. (1965), L’urbanisme: utopies et réalités. Une anthologie, Editions du Seuil, Paris
7. Choay, F.; Bratton, D. (1997), The Rule and the Model on the Theory of Architecture and Urbanism, The MIT Press, Cambridge
8. Coleman, N. (2000), Inventing an Exemplary Architecture: The Function of Utopia in Architectural Imagination, dissertation, University of Pennsylvania, Philadelphia
9. Coleman, N. (2005), Utopias and Architecture, Routledge, Abingdon
10. Coleman, N.; Levitas, R.; Sargent, L. T. (2011), Trialogue, in: Imagining and Making the World [ed. Coleman, N.], Peter Lang: 289-306, Bern; https://doi.org/10.3726/978-3-0353-0173-1
11. Coleman, N. (2013), Recovering Utopia, ”Journal of Architectural Education”, 67 (1): 24-26; https: //doi.org/10.1080/10464883.2013.767117
12. Colomina, B., and others (2012), Radical Pedagogies in Architectural Education, The Architectural Review, https://www.architectural-re-
view.com/today/radical-pedagogies-in-architectural-education/8636066.article [1.1.2019]
13. Cook, P. (1993), Six Conversations, Academy Editions, London
14. Cook, P. (2008), Drawing: The Motive Force of Architecture, John Wiley and Sons Ltd., West Sussex
15. Guneri, G. D. (2014), A New Conceptual Framework for Architectural Utopia(nism)s, dissertation, Middle East Technical University, Ankara
16. Gutschow, K. (2006), From Object to Installation in Bruno Taut’s Exhibit Pavilions, ”Journal of Architectural Education”, 59: 63; https://doi. org/10.1111/j.1531-314X.2006.00055.x
17. Harvey, D. (2000), Spaces of Hope, University of California Press, Berkeley
18. Hays, K. M. (2010), Architecture’s desire: reading the late avant-garde, The MIT Press, Cambridge
19. Jameson, F. (2005), Archaeologies of the Future: The Desire Called Utopia and Other Science Fictions, Perso, London
20. Levitas, R. (1990), The Concept of Utopia, Philip Allan, Hertfordshire
21. Levitas, R. (2003), On Dialectical Utopianism, ”History of the Human Sciences”, 16: 137-150; https://doi.org/10.1177/0952695103016001011
22. Levitas, R. (2007a), Looking for the blue: The necessity of utopia, ”Journal of Political Ideologies”, 12 (3): 289-306; https://doi.org/ 10.1080/13569310701622184
23. Levitas, R. (2007b), The Imaginary Reconstruction of Society, in: Utopia Method Vision: The Use Value of Social Dreaming [ed. Moylan, T.; Baccolini, R.], Peter Lang: 47-68, Bern
24. Lohrmann, K. Book Review: ”The City in the City - Berlin: A Green Archipelago. A manifesto, Archinect, https://archinect.com/features/article /105250588/book-review-the-city-in-the-cityberlin-a-green-archipelago-a-manifesto [10.12. 2018]
25. Marcuse, H. (1967), The End of Utopia, Psychoanalyse und Politik, Berlin
26. Martin, R. (2010), Utopia’s Ghost: Architecture and Postmodernism, Again, University of Minnesota Press, Minneapolis; https://doi.org/ 10.5749/minnesota/9780816669622.001.0001
27. McLeod, M. C. (1985), Urbanism and utopia: Le Corbusier from regional syndicalism to Vichy, dissertation, Princeton University, Princeton
28. Modena, L. (2011), Italo Calvino’s Architecture of Lightness: The Utopian Imagination in an Age of Urban Crisis, Routledge, New York
29. Moylan, T. (2014), Demand the Impossible. Science Fiction and the Utopian Imagination, Peter Lang, Oxford; https://doi.org/10.3726/ 978-3-0353-0610-1
30. Mumford, L. (1922), The Story of Utopias, Boni and Liveright Inc., New York
31. Steiner, H. (2003), For the Birds, ”Grey Room”, 13: 5-31; https://doi.org/10.1162/1526381033 22751047
32. Spens, M. (2007), From Mound to Sponge: How Peter Cook Explores Landscape Buildings, ”Architectural Design”, 77 (2): 12-15; https:// doi.org/10.1002/ad.419
33. Tafuri, M. (1976), Architecture and Utopia: Design and Capitalist Development, The MIT Press, Cambridge
34. Taut, B. (1972), Glass Architecture: And Alpine Architecture, Praeger, New York
35. Urban, F. (2012), Tower and Slab: Histories of Global Mass Housing, Routledge, London
36. Vidler, A. (1990), Claude-Nicolas Ledoux: architecture and social reform at the end of the Ancien Regime, The MIT Press, Cambridge
37. *** (1961), The City in History: Its Origins, Its Transformations, and Its Prospects, Harcourt Books, Orlando
38. *** (2011), Imagining and Making the World [ed. Coleman, N.] Peter Lang, Bern
Summary Sažetak
Kritička interpretacija utopijske arhitekture 20. stoljeća
Unatoč širokoj lepezi radova koji se bave recipročnim odnosom utopija i arhitekture, o utopizmu kao činu idealiziranja nečega boljega i kao stanju uma u arhitektonskom promišljanju nije se mnogo razmatralo u stručnoj literaturi. Ovaj tekst namjerava popuniti tu prazninu razmatranjem i ukazivanjem na metodološko značanje utopizma u praksi urbanizma i osobito arhitekture polazeći od temeljnih definicija Ruth Levitas. Prema ovoj autorici sve uske definicije utopije nedostatno definiraju njezin potencijal. Levitas predlaže da se krene od temelja koncepta utopije i vrlo široko definira utopiju kao „izraz želje za boljim načinom bivanja” [Levitas, 2007.a: 290]. Time se mijenja naglasak od toga što utopija stvarno jest prema analitičkim koncepcijama utopije, što vodi do određene metode analize koju ona naziva „utopija kao metoda”. Utopija kao metoda implicira iskapanje različitih zakopanih oblika utopizma iz društvenih, političkih i, u ovome slučaju, arhitektonskih programa [Levitas, 2007.b]. U skladu s time ovaj rad namjerava izložiti različite načine eksploatiranja utopijskog mišljenja u arhitekturi. Mnogi - ako ne većina - oblici razrade arhitektonskih utopizama sagledavaju se u odnosu na modernu arhitekturu i njezin neuspjeh. Oni su uglavnom utemeljeni na nedostatcima artikuliranih formi koje zagovaraju modernisti i koje ih čine ‘projektima’. Drugim riječima, neuspjesi izgrađenih eksperimentalnih formi svaljuju se na pojam utopije. Primjeri Le Corbusiera [Ville Contemporaine /1922./, Ville Radieuse /1924./, Plan Voisin /1925./ i njegovi prijedlozi za Alžir između 1931. i 1940. te za Nemours - višestambeni blokovi Unité - 1933.] jasni su primjeri utopizama unutar kojih konstruirani ideal djeluje kao projekt koji je formalno vidljiv. Manifestni utopizmi kao ovi formalno su apsolutni i konkretno ilustrirani. U njima je arhitektonski jezik ekstremno di-
rektan, a svaka komponenta formalno detaljizirana. To eliminira konceptualnu dubinu originalnoga konstrukta. Neuspjesi samih brojki koje su ekstremne redukcije ovih komponenata gotovo su odmah povezane s neuspjehom utopije. Metodološke vokacije arhitektonskog utopizma ipak nisu ograničene samo na manifestne utopizme. Za razliku od manifestnih utopizama prikriveni arhitektonski utopizmi ne konstruiraju nužno utopije u njihovu potpunom, konkretnom i konačnom smislu, već prije djeluju kao reference. Unutar ovih često previđenih utopizama koristi se dijalektički jezik kojim se obraća samo ciljanoj publici putem namjerne složenosti koja se razvija kroz raznolike recepcije od strane toga slušateljstva. Uklopljena elastičnost u utopizmima kao takva leži ne samo u namjernom izbjegavanju neposrednosti nego i u kontroliranoj blizini i u suglasju s realnošću. Oni osiguravaju okvire za arhitektonsko razmišljanje i zamišljanje, ali ne idealne prostore. Stoga njihova realizacija nije moguća samo kroz internalizaciju arhitektonskih definicija i normi u najširem smislu. Raznolikost utopijskih impulsa, potaknuta prikrivenim arhitektonskim utopizmima, značajna je. U brojnim se slučajevima konstituirani ideal prenosi kroz jednu jedinu zgradu koja ovoga puta nije formalno utjelovljenje dijela cjeline, već ona koja djeluje kao instalacija. Stakleni je paviljon (Bruno Taut), primjerice, za razliku od Unité (Le Corbusier), prije spekulativni primjer cjeline koja jedino može biti interpretirana kritičkom detaljnom analizom izgrađene forme. Slično i bazen za pingvine (Berthold Lubetkin) kao njihov novi okoliš implicira radikalno nov životni stil društva. Postao je refleksivni minijaturni model ideala okoliša i opisan je u mnogim krugovima - ne samo arhitektonskim - više konceptualno i tematski nego formalno. U mnogim slučajevima utopijski programi prikrivenih
utopizama pronalaze manje konkretne primjere kroz teorijske pothvate. Eksperimentalna pedagoška praksa i predstavljanja najuočljiviji su tipovi takvih pothvata.
Utopijsko razmišljanje korišteno u radikalnim pedagogijama, koje izazivaju tradiciju same discipline nastojeći destabilizirati postojeće norme teorije i prakse, dijalektičko je i refleksivno. Kao i Ungerovi radovi u atelijeru između 1965. i 1977. koji postaju temelj za manifestaciju i testiranje arhitektonskih alata, oni su u osnovi istraživački projekti. Odnos između misli i forme indirektan je u diskurzivnim reprezentacijskim materijalima koji umjesto da postaju subjekti arhitektonske produkcije, postaju objekti prikazivanja sami po sebi. Eksperimenti Petera Cooka s crtežom kao sredstvom tkanja iskaznih pojmova i vizualnih priloga i također kao sredstvo oslobađanja arhitektonske misli od ograničenja stvarnoga - tektonike - tretirajući nekoliko tema, iščitava se kao utopijski u tome smislu. Prikriveni utopizmi su utopizmi potencijala više nego ispunjenja i kao takvi konvergiraju s onim što David Harvey definira kao ‘dijalektički utopizam’ u Spaces of Hope. Ipak, oni nisu sastavni dio neke tendencije izvan utopijske tradicije, već, naprotiv, njihov značajan dio. To je zbog pretpostavke da utopijska tradicija obuhvaća, a da nužno ne povlači za sobom utopije, raznolike i mnogostruke forme utopizma - od onih koji su naglašeno manifestni i revolucionarni do onih koji su prikriveni i koji prolaze „ispod radara” kao „krajnje tajno oružje” [Lohrmann, 2014.].
Metodološko istraživanje ovih metoda u svjetlu diskusija u sklopu ovoga rada potencijalno obećava da će arhitekt 21. stoljeća biti opremljen korisnim elementima iz utopijskog žanra kako bi premostio jaz između zaštitničkog, malog, introvertiranog i velikog, složenog i ekstrovertiranog.
Biography Biografija
gizem Deniz guneri, PhD, holds a professional degree in architecture. She completed a Masters in Architecture and Urban Design at Columbia University as a Fulbright scholar and a PhD in Architecture at Middle East Technical University. She has recently completed her studies as a research fellow at Harvard University Graduate School of Design. Her major interests include architectural utopias, collective urban form, landscape and urban design.
Dr.sc. gizem Deniz guneri diplomirala je arhitekturu. Magistrirala je u području arhitekture i urbanog dizajna na Sveučilištu Columbia kao Fullbrightova stipendistica, a doktorirala u području arhitekture na Tehničkom sveučilištu Bliskog istoka. Nedavno je završila svoj studij u svojstvu istraživača na Sveučilištu Harvard (Graduate School of Design). Njezini interesi usmjereni su prema utopijama u arhitekturi, kolektivnoj urbanoj formi, krajobrazu i urbanom dizajnu.
Eseji i ogledi
Recenzije i prikazi knjiga, časopisa i izložaba
Vijesti, suradnja, zanimljivosti, bibliografija, znanstveni skupovi, tribine i predavanja
Essays and Reviews
Evaluations & Reviews of Books, Journals and Exhibitions
Information, Cooperation, Topics of Interest, Bibliography, Conferences, Debates and Lectures
Mladen Obad Šćitaroci, Bojana Bojanić Obad Šćitaroci
Cultural Urban Heritage - Development, Learning And Landscape Strategies
Editors: Mladen Obad Šćitaroci, Bojana Bojanić Obad Šćitaroci and Ana Mrđa
Kulturno urbano naslijeđe - Strategije razvoja, poduke i krajolika
Urednici: Mladen Obad Šćitaroci, Bojana Bojanić Obad Šćitaroci i Ana Mrđa
This book presents strategies and models of cultural heritage enhancement from a multidisciplinary perspective. It discusses identifying historical, current and posible future models for the revival and enhancement of cultural heritage, taking into consideration three factors - respect for the inherited, contemporary and sustainable future development. The goal of this research is to contribute to the enhancement of past cultural heritage renovation and enhancement methods, improve the methods of spatial protection of heritage and contribute to the development of the local community through the use of cultural, and in particular, architectural heritage. Cultural heritage is perceived primarily through conservation, but that comes with limitations. If heritage is percieved and experienced solely through conservation, it becomes a static object. It needs to be made an active subject, which implies life in heritage as well as new purposes and new life for abandoned heritage. Heritage can be considered as a resource that generates revenue for itself and for the sustainability of the local comunity. To achieve this, it should be developed in accordance with contemporary needs and technological achievements, but on scintifically based and professional criteria and on sustainable models. [Springer]
Istraživanja u ovoj knjizi rezultat su četverogodišnjega rada na istraživačkom projektu Urban and Spatial Models for Revival and Enhancement of Cultural Heritage / Urbanistički i prostorni modeli za oživljavanje i unapređenje kulturnog naslijeđa. Projekt i istraživači suočili su se s problemom očuvanja i prezentacije kulturnog naslijeđa te s izazovima zbog suvremenih potreba i novih zahvata na građevinama i u prostorima kulturnog naslijeđa. Istraživano je naslijeđe u širokom vremenskom i tipološkom rasponu - od kulturnog krajolika do pojedinačnih građevina, od antičkih arheoloških nalazišta do modernističke arhitekture, od materijalnog do nematerijalnog naslijeđa - a pritom s različitih gledišta - interdisciplinarnog, multidisciplinarnog i transdisciplinarnog. Da bi se to ostvarilo, projekt je bio otvoren svima koji su mogli pridonijeti njegovu razvoju. Zato su u istraživanja uključeni istraživači i stručnjaci različitih profila i interesa. Svi su bili usmjereni na traženje odgovora koje proizlazi iz pitanja naslova istraživačkog projekta: koji su mogući modeli za oživljavanje i unapređenje kulturnog naslijeđa?
O potrebi očuvanja i unapređenja naslijeđa mnogo se govori i piše te se donose brojne deklaracije i povelje. Istodobno mnoštvo naslijeđa propada i nestaje - ponajprije zbog nedostatka jasne dugoročne vizije, visokih troškova, nesnalaženja lokalnih vlasti i potencijalnih investitora, zahtjevne administrativne procedure, predrasuda o teškoćama i
komplikacijama obnove itd. U takvim okolnostima kulturno naslijeđe rijetko kada ima prioritet, osim izuzetnih primjera. U ovome istraživanju interes nije usmjeren na iznimne vrijednosti, već na ‘obično’ naslijeđe koje prevladava i kakvo nalazimo u svim gradovima, mjestima i krajolicima - koje ne mora imati svjetsku univerzalnu ili nacionalnu vrijednost, već se radi o naslijeđu od važnosti za regionalnu i lokalnu razinu. Upravo takvo naslijeđe najviše propada, premda od propadanja nije izuzeto ni naslijeđe najvećih vrijednosti. S obzirom na stanje očuvanosti, prepoznajemo naslijeđe koje ne živi pa mu je potrebna revitalizacija i naslijeđe koje živi pa mu je potrebno poboljšanje/oporavak.
Poticaji za istraživanje
Istraživanje je potaknuto brojnim kulturnim naslijeđem u Hrvatskoj. Na tlu jadranske Hrvatske baštinimo više od dvadeset pet stoljeća urbane kulture - od prvih grčkih gradova iz 4. stoljeća prije nove ere i još starijih protourbanih ilirskih naselja koja su se razvijala istodobno s naseljima susjednih Etruraca na Apeninskom poluotoku. U panonskom dijelu Hrvatske bilježimo 8000 godina kontinuiteta naseljavanja, što dokazuju arheološki nalazi u istočnoj Hrvatskoj (Vinkovci i Vukovar). Od tih minulih tisućljeća do danas slijede brojni i raznoliki tragovi kasnijih gradova, naselja i kulturnoga krajolika, čime je čovjek ostavio vidljiv i prepoznatljiv trag.
Springer Nature Switzerland AG 2019 Switzerland - 6330 Cham, Gewerbestrasse 11 The Urban Book Series 1. izdanje 2019., XXIII.
Str. 475, 76 ilustracija, 51 ilustracija u boji, 60 tabela, 9 grafikona, predgovor, 29 poglavlja, literatura po poglavljima [24/16 cm]
https://link.springer.com/book/10.1007/978-3-03010612-6#toc
Library of Congress Control Number: 2018965445
ISBN 978-3-030-10611-9 ISBN 978-3-030-10612-6 [eBook] https://doi.org/10.1007/978-3-030-10612-6
Istraživanje je potaknuto i lošim stanjem kulturnog naslijeđa, što nije samo problem Hrvatske već je to i globalni problem koji nije moguće riješiti zbog brojnih poteškoća i izazova suvremenoga svijeta - kada nema novca za kulturu, kada ljudi umiru od gladi, kada su globalna onečišćenja velika pa stvaraju raznovrsne probleme u cijelome svijetu itd.
Treći poticaj za istraživanje jest potreba za objektiviziranjem revitalizacije naslijeđa kako bi se prilikom zahvata obnove i unapređenja izbjeglo subjektivno donošenje odluka od slučaja do slučaja. Često je to posljedica nepostojanja dovoljno jasnih i razrađenih kriterija za vrjednovanje naslijeđa, nepostojanje kriterija za nove zahvate u naslijeđu, a modeli upravljanja kulturnom baštinom još se uvijek traže i provjeravaju na malobrojnim konkretnim slučajevima. Metode konzervatorske obnove i postupci formalno-pravne zaštite dobro su poznati, ali ne daju zadovoljavajuće rezultate jer naslijeđe ne živi samo temeljem formalne zaštite.
Stoga je potrebno postaviti prilagođenu suvremenu metodu i prepoznati prihvatljive modele obnove za objektiviziranje provedbe revitalizacije naslijeđa. Usporedbom stanja u drugim zemljama utvrdili smo da je stanje slično u mnogim zemljama jer i tamo kulturno graditeljsko naslijeđe propada, da mnoštvo povijesnih građevina nema trajnu namjenu ili nema nikakvu namjenu. A ako se naslijeđe ne koristi, ono propada i postupno nestaje.
Glavni istraživački Problem i istraživačko Pitanje
Iz stanja kulturnog naslijeđa proizišlo je i istraživačko pitanje: na koji način naslijeđe koje nije u funkciji može od gubitnika postati dobitnik, kako ga od tereta zajednici pretvoriti u održivi resurs, kako umiruće neaktivno naslijeđe učiniti aktivnim naslijeđem i uključiti ga u život gradova i naselja?
Naslijeđe je neobnovljiv resurs. Možemo izgraditi novo da izgleda kao staro, ali ono nema autentičnost i izvornost, nije istinito, ne dokazuje kontinuitet života i umijeće nasljeđivanja. Zato obnova i unapređenje kulturnog naslijeđa nema alternativu. Ne postoji dvojba sačuvati naslijeđe ili ne, već je pitanje kako ga obnoviti, kako sačuvati njegova spomenička svojstva (identitetska obilježja), a istodobno ga prilagoditi suvremenim potrebama. Temeljem takva istraživačkog pitanja razvijalo se istraživanje i tražena su moguća rješenja za oživljavanje i unapređenje kulturnog naslijeđa. Ta su rješenja tražena ponajprije u sklopu urbanističkih i prostornih modela, premda su prepoznavana i razvijana drukčija rješenja, bliska drugim znanstvenim i stručnim područjima.
relevantnoSt i aktualnoSt istraživane teme
Istraživanje kriterija i modela za unapređenje kulturnoga naslijeđa bavi se međunarodno relevantnom problematikom jer se kulturno naslijeđe često spominje u brojnim poveljama, konvencijama i deklaracijama. Ističe se važnost očuvanja, unapređenja i revitalizacije kulturnoga naslijeđa kao pokretača gospodarskog i društvenog razvoja. Istraživanja prikazana u ovoj knjizi, kao i cijeli istraživački projekt, slijede međunarodne smjernice i načela. Aktualnost ove teme ogleda se u činjenici da ona nije istražena, premda postoji brojna literatura o naslijeđu, o pojedinačnim baštinskim temama, kao i o brojnim projektima i izvedbama obnove i osuvremenjivanja graditeljskoga naslijeđa. Mnogo je radova u svijetu objavljeno o kulturnom naslijeđu, pretežito s kulturnopovijesnoga gledišta. Manje je znanstvenih radova s konzervatorskoga, a vrlo malo s metodološkoga gledišta. Rijetki su radovi koji se bave istraživanjima metoda i modela revitalizacije naslijeđa, posebice u području arhitek-
ture, urbanizma i prostornog planiranja, te ih pokušavaju integralno sagledati. Nadamo se da će ova knjiga, kao i drugi objavljeni radovi u sklopu istraživačkog projekta, pridonijeti unapređenju metodologije revitalizacije kulturnoga naslijeđa. Istraživanje će unaprijediti postojeće stanje jer će ponuditi modele za revitalizaciju napuštenoga i zapuštenoga kulturnog (graditeljskog) naslijeđa, a u kontekstu gospodarske održivosti i ambijentalne prepoznatljivosti.
poticaji u literaturi
U 21. stoljeću, dakle u posljednjih petnaestak godina, otvoreno je novo područje na temelju suvremenih konzervatorskih stajališta iznesenih u međunarodnim konvencijama o zaštiti, a u kontekstu potrebe za održivim razvojem gradova i prostora. Poticajne su aktivnosti i objave svjetskih i europskih organizacija posvećenih kulturnom naslijeđu (UNESCO, ICOMOS, ICCROM, English Heritage, WTO i dr.). Međunarodni istraživački projekt Europske unije SUIT - Sustainable Development of Urban Historical Areas Through an Active Integration within Towns (2000.2004.) istraživao je održivi razvoj povijesnih područja u gradovima kroz njihovu aktivnu integraciju. Značajan izvor za istraživanje kulturnoga naslijeđa i njegove uloge u urbanističkom planiranju jest knjiga arhitekta i planera Nahouma Cohena: Urban Planning Conservation and Preservation (2001.), gdje autor ističe da je ta vrsta planiranja posve novo područje i da ga treba uključiti u suvremeno urbanističko planiranje.
Za istraživanje bile su poticajne knjige objavljene posljednjih godina koje daju različite poglede na temu kulturnoga naslijeđa. Navodimo neke od njih:
- New Perspectives in Cultural Resource Management [ed. Francis P. McManamon, 2017.]
- autori iz različitih aspekata daju poglede na metodologiju, politike i procedure za upravljanje povijesnih i suvremenih kulturnih dobara;
- The Cultural Landscape & Heritage Paradox [T. Bloemers et al., 2010.] - prikazuje se metodologija istraživanja i upravljanja kulturnim krajolicima temeljena na interdisciplinarnom i transdisciplinarnom pristupu te načelu očuvanja naslijeđa kroz upravljanje budućim promjenama (conservation through development);
- Heritage for the Future - Realising the economic and social potential of a key asset (2004.) - analizira se ekonomski i društveni razvojni potencijal kulturnog naslijeđa Europe;
- Management of Historic Centers [ed. Pickard, 2001.] - brojni primjeri pokazuju modele upravljanja povijesnim jezgrama europskih gradova, a kao zaključak ističe se potreba razvijanja održive metode upravljanja povijesnim jezgrama;
- Landscape Interfaces: Cultural Heritage in Changing Landscapes [eds. H. Palang, G. Fry, 2003.] - kulturni krajolici u Europi pokazani su s različitih gledišta istraživanja i upravljanja;
- Reconecting the City: the Historic Urban Landscape Approach and the Future of Urban Heritage [eds. F. Bandarin, R. van Oers, 2015.] - proširuje aktualni UNESCO-ov pristup upravljanju povijesnim gradovima cijelim nizom operativnih upravljačkih postupaka i različitim profesionalnim gledištima.
istraživački Projekt Urban and Spatial ModelS for revival and enhanceMent of cUltUral heritage
Istraživački projekt Urban and Spatial Models for Revival and Enhancement of Cultural Heritage / Urbanistički i prostorni modeli za oživljavanje i unapređenje kulturnog naslijeđa usredotočen je na urbanističke, prostorne i druge modele za unapređenje i revitalizaciju kulturnoga naslijeđa.1 Glavna istraživačka aktivnost jest prepoznati povijesne i sadašnje modele oživljavanja i unapređenja kulturnog naslijeđa kao polazišta za utvrđivanje budućih modela koji će uvažavati naslijeđeno te osigurati suvremenost i održivi budući razvoj. Osjeća se nedostatak istraživačkih studija i literature koji pokušavaju doći do odgovora na sljedeća pitanja: kako pasivno naslijeđe učiniti aktivnim, kako ga unaprijediti i poboljšati, kako osigurati njegov dugoročni opstanak te kako doći do kriterija i modela za revitalizaciju i unapređenje naslijeđa? Upravo su ta pitanja pokrenula ovo istraživanje tijekom
1 Projekt se provodio na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu od 2014. do 2018. godine, a financirala ga je Hrvatska zaklada za znanost. Sudjelovalo je 36 istraživača, među kojima je bilo 17 doktoranada. Istraživačkom projektu pridružili su se brojni drugi istraživači primjenjujući polazišta i pristup urbanizma naslijeđa
kojeg se razvio pristup i metoda pod nazivom urbanizam naslijeđa ili u engleskom prijevodu Heritage Urbanism [HERU].
Istraživanja su razvrstana u četiri modula: naslijeđe u krajoliku / kulturni krajolik kao naslijeđe, naslijeđe u gradu / grad kao kulturno naslijeđe, doživljaj grada / grad kao doživljaj i normativno-pravni aspekti kulturnog naslijeđa. Istraživano je 17 tema (neke s podtemama): kulturni krajolik, arheološko naslijeđe, fortifikacijsko graditeljstvo, kultura ladanja (dvorci i vile), ruralno naslijeđe, kulturno naslijeđe otoka i obale kao nositelj turističkog razvoja, povijesno tkivo grada (naslijeđe kontinuiteta i preobrazbe), naslijeđe malih gradova, naslijeđe modernizma 20. stoljeća, naslijeđe stambene izgradnje 20. stoljeća, perivojno naslijeđe, kulturno naslijeđe kao polazište za brendiranje mjesta, javni prostori povezivanja grada, zvučni okoliš kao kulturno naslijeđe, svjetlost prostora kao naslijeđe, zakonodavni i pojmovni aspekti naslijeđa te kulturno naslijeđe u urbanističkoj dokumentaciji.
Za istraživanje su korišteni brojni uzorciodabrani primjeri (case studies) pomoću kojih su prepoznavana povijesna i suvremena načela za unapređenje kulturnog naslijeđa. Analizom tih načela utvrđeni su kriteriji i modeli koje je moguće primjenjivati u budućim projektima za obnovu i revitalizaciju. Analiza brojnih primjera, ali i osobno stručno i istraživačko iskustvo istraživača omogućili su formuliranje metodološkog okvira, što će biti objašnjeno poslije.
S obzirom na stanje očuvanosti, istraživano je: a) naslijeđe koje se ne koristi pa mu je potrebna revitalizacija i b) naslijeđe koje se koristi pa je potrebno poboljšanje/oporavak.
Polazišta za istraživanje
Istraživanje primjera dobre i loše prakse, kao i osobno iskustvo istraživača (mahom su oni i projektanti i urbanisti-planeri), pokazalo je da nije održiva samo formalna zaštita naslijeđa već da naslijeđe treba i obnavljati uz aktivno korištenje. Nekoliko je važnih polazišta potrebno istaknuti za razumijevanje pristupa koji je primijenjen u istraživanju i koji je prikazan u ovoj knjizi:
- Osim opravdanih iznimaka, kulturno naslijeđe ne može biti očuvano samo kao muzejski izlošci već ga treba i aktivno koristiti;
- Opstanak graditeljskog naslijeđa moguć je jedino njegovim uključenjem u suvremeni život;
- Teško je opravdati novu gradnju dok nam povijesne građevine propadaju i nemaju namjenu;
- Iako svako naslijeđeno kulturno dobro zahtijeva individualan pristup, metodološki postupci obnove i revitalizacije mogu, a katkada i moraju, biti isti;
- Novi zahvati na naslijeđu mogući su i opravdani, ali uz očuvanje vrijednosti autentičnosti i integriteta naslijeđa.
Polazišta za istraživanje nalazimo i među brojnim poveljama i konvencijama.
UNESCO-ova Recommendation on the Historic Urban Landscape (2011.) potiče aktivnu zaštitu kulturnoga naslijeđa i održivo upravljanje kao preduvjet razvoja. Traži se da naslijeđe bude ugrađeno u politiku planiranja i prakse te da planiranje treba omogućiti mehanizme za ravnotežu zaštite i održivosti.
Charter on Sustainable European Cities (2007.) and European Urban Charter II (2008.) ističe da učinkovita integracija kulturnog naslijeđa ovisi o multi i interdisciplinarnim istraživanjima pa se smatra da već sama istraživanja predstavljaju rezultat sam po sebi.
The Valletta Principles for the Safeguarding and Management of Historic Cities, Towns and Urban Areas (2011.) naglašava potrebu zaštite i integracije povijesnih i tradicijskih područja u suvremeni život zajednice te upravo to prepoznaje kao temelj za urbanističko planiranje i prostorni razvoj.
The Paris Declaration on Heritage as a Driver of Development (2011.) preporuča uključivanje naslijeđa u zamisao održivoga regionalnog razvoja, posebice turizma i gospodarstva.
HiPoteze istraživanja
Istraživanjem urbanističkih i prostornih modela za oživljavanje i unapređenje kulturnoga naslijeđa žele se potvrditi i poduprijeti sljedeće dvije teze:
1) Održivo i kreativno planiranje štiti vrijednosti prostora, a istodobno te vrijednosti postaju temeljni nositelj/resurs održivoga gospodarskog razvoja;
2) Očuvanje vrijednosti prostora predstavlja unapređenje čovjekove okoline, a unapređe-
nje naslijeđa pridonosi kvaliteti života i oporavku prostora - gradova, naselja i krajolika.
ciljevi istraživanja
Istraživanjem se žele unaprijediti urbanističke i prostorne metode te ukazati na moguće modele koji će pridonijeti revitalizaciji i unapređenju kulturnoga naslijeđa. To može pomoći bržem i učinkovitijem razvoju lokalne zajednice koja želi svoje graditeljsko i drugo kulturno naslijeđe iskoristiti kao resurs za gospodarski oporavak i razvoj.
Ističemo nekoliko ciljeva za unapređenje graditeljskog naslijeđa, ali i drugih vrsta naslijeđa:
- Utvrditi stanje naslijeđa, uzroke propadanja i mogućnosti poboljšanja;
- Prepoznati vrijednosti i mogućnosti naslijeđa, koje može/mora postati pokretač i aktivni sudionik društveno-kulturnog, gospodarskog i turističkog razvoja;
- Afirmirati umijeće nasljeđivanja, omogućiti kontinuitet nasljeđivanja i stvoriti pretpostavke za vrsnoću suvremenih zahvata u prostorima naslijeđa kako bi i oni jednoga dana mogli postati novo naslijeđe;
- Predložiti stručno relevantne i znanstveno utemeljene kriterije i modele za kreativno korištenje naslijeđa;
- Naslijeđe shvatiti kao aktivni prostor uključen u suvremeni život.
UrbanizaM naSlijeđa / heritage
UrbaniSM kao nova Sintagma
Danas u svijetu prepoznajemo sedamdesetak, možda i stotinjak različitih gledišta i usmjerenja u promatranju i interpretaciji urbanizma. Temelj svima njima jest grad/naselje kao konstanta i izgrađena struktura načinjena od niza artefakata te javnih i privatnih prostora. U svijetu različitosti, različitih prioriteta i interesa pojavljuju se različite teorije i prakse kojima se želi pridonijeti oživotvorenju ideala života u gradskim i seoskim zajednicama. Ti ideali imaju uvijek urbanističke konstante koje grad čine gradom ili naselje naseljem, a to su: sustav kretanja, sustav izgrađene strukture, sustav javnih i pejsažnih prostora te infrastrukturni sustav. Na te urbanističke konstante nadograđuju se ili reinterpretiraju različiti pogledi koji su usredotočeni na specifične/posebne teme pa govorimo o
Landscape Urbanism, Ecological Urbanism, Environmental Urbanism, New Urbanism, Sustainable Urbanism, Traditional Urbanism i mnogim drugima.
Istraživanje modela za oživljavanje i unapređenje kulturnoga naslijeđa razvilo je prostorno-urbanistički pogled na suvremeno korištenje naslijeđa, koji smo nazvali urbanizam naslijeđa, odnosno Heritage Urbanism s kraticom/akronimom HERU. Do istraživačkog projekta ta sintagma nije bila poznata. Urbanizam naslijeđa promatra revitalizaciju i unapređenje naslijeđa u prostornom, urbanističkom i pejsažnom kontekstu, pronalazeći modele za njegovo uključivanje u suvremeni život. Kontekst/okruženje utječe na naslijeđe i njegovo oživljavanje, a novo korištenje i prenamjena naslijeđa poticajno je i razvojno za okruženje.
UrbanizaM naSlijeđa kao gleDište
Urbanizam i prostorno planiranje po karakteru su svoga djelovanja i promišljanja interdisciplinarni jer uključuju različite aspekte promišljanja prostora. Stoga urbanistički pogled na naslijeđe podrazumijeva integralni pristup, što uključuje ponajprije prostornourbanističko, pejsažno, arhitektonsko, kulturno-povijesno, tehničko-infrastrukturno, pravno, ekonomsko i ekološko sagledavanje problematike naslijeđa. Naslijeđe se uobičajeno promatra s konzervatorskoga gledišta. Međutim, samo s toga gledišta ne mogu se riješiti brojni problemi u prostoru koji se javljaju s ciljem održivosti naslijeđa.
Prostorno-urbanistički pogled omogućuje sagledavanje naslijeđa u kontekstu grada/naselja i regije, promatrajući kako naslijeđe gradi grad i kako može pridonijeti razvoju grada/naselja. S pejsažnoga gledišta istražuju se mogućnosti očuvanja i unapređenja pejsažnih vrijednosti te ambijentalnih i vizualnih doživljaja u kulturnom krajoliku u kojem se kulturno naslijeđe nalazi. Arhitektonski pogled usmjeren je na postizanje vrsnoće novom/suvremenom gradnjom u naslijeđenim prostorima. Kulturno-povijesni pogled istražuje i uvažava naslijeđene identitetske vrijednosti. Tehničko-infrastrukturno gledište usredotočeno je na sustav prometa i komunalne infrastrukture koji utječu na prostore naslijeđa i mogu pridonijeti njegovu unapređenju. Pravni pogled uvažava vlasnički kontekst i procedure, što može olakšati ili otežati, odnosno ubrzati ili usporiti postupak ob-
nove naslijeđa. Ekonomski pogled osvjetljava scenarije financijske održivosti obnove i još više daljnjega korištenja naslijeđa nakon obnove. Ekološko gledište ukazuje na možebitne dobre i loše utjecaje okruženja na naslijeđe, ali i nove namjene na svoje bliže i daljnje okruženje.
Pristup urbanizmu naslijeđa predstavljen je prvi put na međunarodnom skupu „Cultural Heritage - Possibilities for Spatial and Economic Development“ održanom u Zagrebu 2015. godine i objavljen u uvodniku zbornika toga skupa [ ur. Obad Šćitaroci, 2015.]. Dvije godine poslije objavljena su istraživanja koja su unaprijedila početna gledišta urbanizma naslijeđa u zborniku posvećenom modelima revitalizacije i unapređenja naslijeđa [ur. Obad Šćitaroci, 2017.]. Pristup i metoda urbanizma naslijeđa objavljeni su u knjizi „Quality of Life in Urban Landscapes”, naklada Springer [Obad Šćitaroci, 2018.]. Ovom prilikom dopunjuju se i reinterpretiraju prijašnje objave o pristupu i metodi urbanizma naslijeđa S gledišta urbanizma naslijeđa kulturno naslijeđe treba biti aktivan subjekt u suvremenom kulturnom, društvenom, gospodarskom i prostornom razvoju lokalne zajednice te treba unaprijediti vrsnoću prostora i čovjekova života. Naslijeđe se može prilagoditi suvremenim potrebama i ono može biti pokretač razvoja lokalne zajednice. Stoga mu moramo dati priliku za prenamjenu i za novi život. Novi zahvati na/u naslijeđu moraju afirmirati i naslijeđe i ambijent u kojem se ono nalazi, te moraju biti kreativni i visoke arhitektonske vrsnoće. Naslijeđe traži i odgovarajuće kulturno i ekonomsko upravljanje da bi dugoročno moglo opstati, pri čemu je važno uskladiti sve državne resore koji svojim odlukama i zakonima mogu pozitivno ili negativno utjecati na očuvanje i obnovu naslijeđa. Posebice je važno uskladiti djelovanje kulture, prostornog uređenja, regionalnog razvoja, gospodarstva, turizma, fiskalne ekonomije i pravosuđa.
metoDa UrbanizMa naSlijeđa
Prvotno se kulturnim naslijeđem smatrala zgrada ili sklop zgrada, poslije se zaštita proširila na ambijentalnu cjelinu, a danas se kulturno naslijeđe sagledava u prostoru kao umreženi sustav i suživot antropogenoga i prirodnoga krajolika, koji se prepoznaje pod imenom kulturni krajolik. Da bismo mogli rješavati probleme revitalizacije zapuštenoga i
napuštenoga kulturnog naslijeđa njegovim uključivanjem u suvremeni život, moramo rješenja tražiti pomoću metoda prostornog i urbanističkog planiranja. Te će metode uspostaviti temeljna prostorna, funkcionalna, infrastrukturna i kulturološka određenja za revitalizaciju kulturnoga naslijeđa, na čemu će onda počivati svi drugi aspekti oporavka naslijeđa - arhitektonsko-graditeljski, ekonomsko-turistički, društveno-sociološki i dr. Stajališta o integralnom sagledavanju zaštite, temeljena na međunarodnim dokumentima, povezuju zaštitu kulturnog naslijeđa s urbanističkim i prostornim planiranjem koristeći zamisao održivoga razvoja. Naslijeđe se želi afirmirati kao aktivan prostor i prostorni resurs, uključuje ga se u suvremeni život i omogućuje mu se da bude pokretač i aktivni sudionik održivoga prostornog, društvenokulturnog, gospodarskog i turističkog razvoja.
Metoda urbanizma naslijeđa nadopuna je metoda primjenjivanih u prostornom i urbanističkom planiranju te u konzervatorskoj zaštiti. Naslijeđe se promatra zajedno s pripadajućim okruženjem te se sa svim utjecajima tog okruženja na naslijeđe, ali i obrnuto, istražuje kako može revitalizirano naslijeđe utjecati na okruženje. Metoda urbanizma naslijeđa primjenjuje se prilikom promišljanja o revitalizaciji kulturne baštine. Sadrži tri glavne komponente - čimbenike, kriterije i modele za oporavak naslijeđa. Čimbenike razvrstavamo na čimbenike identiteta, čimbenike utjecaja i čimbenike vrijednosti, a kriterije i modele postavljamo za unapređenje i revitalizaciju naslijeđa. Osim istraživanja konkretnog naslijeđa ispituju se odabrani usporedbeni primjeri (case studies), u kojima prepoznajemo kriterije i modele koji su primijenjeni u njihovu slučaju. Takva usporedba pomaže prilikom utvrđivanja novih kriterija i odabira modela za konkretni slučaj unapređenja i/ili revitalizacije naslijeđa.
Čimbenici identiteta podrazumijevaju utvrđivanje temeljnih svojstava naslijeđa, njegova identitetska obilježja, koja mu daju prepoznatljivost, izvornost i posebnost. Primarno se istražuju prostorna, urbanistička, arhitektonska, pejsažna i kulturnopovijesna obilježja, nadopunjeno s drugim obilježjimaovisno o vrsti i karakteru naslijeđa. Važno je prepoznati postojeći i povijesni kontekst.
Čimbenici utjecaja trebaju se izdvojiti iz istraženoga konteksta. Ispituje se kako je i koliko kontekst utjecao na stanje i karakter na-
slijeđa, koje su se promjene u prošlosti dogodile u pogledu prenamjena i prilagodbi, kako danas prostorni i društveni kontekst utječe na stanje i mogućnosti unapređenja naslijeđa, te mogu li se predvidjeti pozitivni ili negativni utjecaji u budućnosti. Čimbenici vrijednosti utvrđuju se za svako kulturno naslijeđe posebno, ovisno o njegovu identitetu i utjecajima konteksta. Vrjednovanje naslijeđa omogućuje znanstveno utemeljeno i stručno korektno utvrđivanje kriterija za nove zahvate na naslijeđu, neovisno radi li se o unapređenju naslijeđa u dobrom stanju ili revitalizaciji napuštenoga i uništenoga naslijeđa. Vrjednovanje se provodi s konzervatorskog, kulturno-povijesnog, arhitektonskog, prostorno-ambijentalnog, estetskog i funkcionalnog aspekta.
Kriteriji za nove zahvate na naslijeđu - jednako oni za unapređenje, kao i za revitalizaciju - polaze od karakterizacije naslijeđa (od identitetskih obilježja) i njegovih vrijednosti, obogaćujući naslijeđe novim suvremenim doprinosom. Valja razlikovati opće kriterije što vrijede u brojnim slučajevima od posebnih kriterija koji proizlaze iz čimbenika identiteta, čimbenika utjecaja i čimbenika vrijednosti. Primjenom kriterija povećava se objektivnost, a bitno se smanjuje subjektivnost kod donošenja odluka o novim zahvatima u prostorima naslijeđa.
Kriteriji za unapređenje naslijeđa utvrđuju se za naslijeđe u dobrom stanju, koje živi i koristi se, a potrebna su poboljšanja. Ti kriteriji moraju osigurati očuvanje najvrjednijih identitetskih svojstava naslijeđa i moraju spriječiti bilo kakvo obezvrjeđivanje ili narušavanje kulturnih dobara. Unapređenje podrazumijeva konzervatorsko i arhitektonsko unapređenje, ali isto tako i tehnološko unapređenje građevina, te prilagodbu suvremenim standardima i potrebama. Pritom se uobičajeni tehnički standardi moraju prilagođavati svojstvima i vrijednostima kulturnog naslijeđa, iz čega proizlazi uravnoteženi odnos zahtjeva i mogućnosti.
Kriteriji za revitalizaciju utvrđuju se za naslijeđe u lošem stanju, koje je najčešće bez namjene i ne koristi se pa je naslijeđu potrebno osigurati prenamjenu i novi život. Poželjno je obnovom osigurati što veću razinu autentičnosti očuvanjem povijesnih struktura i drugih ostataka, čuvanjem bitnih identitetskih obilježja te suvremenim zahvatima koji će osigurati oživljavanje i reinterpretaciju nekadašnjeg ugođaja.
Modele obnove i oporavka naslijeđa - bilo da je riječ o unapređenju ili o revitalizaciji naslijeđa - utvrđujemo na temelju čimbenika identiteta, utjecaja i vrijednosti, te u skladu s kriterijima za nove zahvate. Da bismo utvrdili moguće primjenjive modele, poželjno je usporedbenim analizama odabranih relevantnih primjera (case study) utvrditi povijesne i suvremene modele u sličnim situacijama, što će osigurati odabir najkvalitetnijeg modela u konkretnom slučaju. Ponuđeni će modeli sadržavati kreativan pristup rješavanju problema revitalizacije jer nijedan slučaj naslijeđa nije jednak zbog čimbenika identiteta, utjecaja i vrijednosti koji svakom konkretnom slučaju pridaju unikatna svojstva. Kad je god moguće, poželjno je primijeniti modele integralnog planiranja koji bi omogućili dugoročno održiv razvoj. U središtu je interesa interakcija između očuvanja i unapređenja kulturnog naslijeđa i razvojne strategije prostora. Primjenom metode urbanizma naslijeđa unaprjeđujemo dosadašnje metode prostorne i konzervatorske obnove te revitalizacije kulturnog naslijeđa. Metoda urbanizma naslijeđa posebice je usmjerena na napušteno i zapušteno naslijeđe kojem je potrebna revitalizacija i uključivanje kulturnog naslijeđa u svakodnevni život lokalne zajednice, čime će pridonijeti društvenom, ekonomskom i prostornom razvoju. Metoda pridonosi objektiviziranju provedbe obnove i oporavka kulturnog naslijeđa. Ona potiče razmišljanje o različitim scenarijima revitalizacije naslijeđa proizašlih iz prostorno-urbanističkih, arhitektonskih, pejsažnoambijentalnih, ekonomskih i drugih gledišta, te nezaobilaznoga konzervatorskog gledišta s kojim se svako drugo gledište usklađuje. Metoda urbanizma naslijeđa uključuje interdisciplinarni, multidisciplinarni i transdisciplinarni pogled na oživljavanje kulturnog naslijeđa. To podrazumijeva usklađivanje različitih polazišta u području kulture, prostornog uređenja, regionalnog razvoja, gospodarstva, turizma, ekonomije i dr. Odabir optimalnog modela obnove naslijeđa proizići će iz rezultata istraživanja čimbenika, kriterija i modela s različitih polazišta, među kojima su važna sljedeća:
- prostorno-urbanističko - uključivanje naslijeđa u svakodnevni život urbanih i ruralnih prostora, - arhitektonsko - postizanje vrsnoće novom suvremenom gradnjom u naslijeđenim prostorima,
- pejsažno - očuvanje i unapređenje pejsažnih vrijednosti, te ambijentalnih i vizualnih doživljaja, - kulturno-povijesno - uvažavanje naslijeđenih identitetskih vrijednosti, - konzervatorsko - očuvanje i afirmacija povijesnoga tkiva i karaktera naslijeđa, - turističko - interakcija između turizma i naslijeđa potiče povećanje kvalitete odredišta kao mjesta za život, rad i ulaganje, - marketinško - prostorni branding na području materijalne i nematerijalne kulturne baštine i dizajniranoga prirodnog okoliša, a vezano za obnovu naslijeđa i/ili primjenu urbane suvremenosti, - ekonomsko - gospodarsko upravljanje kulturnim naslijeđem, uključujući transparentnost u financijskom upravljanju, bitan je preduvjet za opstanak i život naslijeđa, - strategijsko - strategijsko planiranje i upravljanje uključuje oblikovanje i provedbu glavnih ciljeva i inicijativa koje se temelje na razmatranja resursa i procjeni okruženja u kojima se nalazi kulturno naslijeđe osiguravajući mu opstanak.
Metoda ima primijenjeni karakter. Prvovažna je primjena u području urbanizma i prostornog planiranja te u području očuvanja i obnove kulturnog/graditeljskog naslijeđa, posebice u konzervatorskoj praksi. Primjena je moguća na posredan način i u drugim područjima koja se dotiču problematike uređenja prostora, kao što su građevinarstvo, turizam, prostorna ekonomija, zaštita okoliša, povijest umjetnosti i dr.
Primjena metode može dati vidljiv doprinos kulturi građenja i kulturi prostora, provedbi unapređenja kulturnoga naslijeđa i njegova uključivanja u život, očuvanju vrijednosti i kulturnog identiteta prostora, razvoju gospodarstva i turizma, održivosti i kvaliteti prostora te života u njemu, kao i unapređenju zakonodavstva i regulative u području prostornog uređenja.
Radovi u ovoj knjizi slijede pristup i metodu urbanizma naslijeđa. Nastoje potaknuti nove poglede i nove mogućnosti za novi život kulturnoga naslijeđa. Nadamo se da će rezultati istraživanja prikazani u knjizi otvoriti razmatranja o urbanizmu naslijeđa / Heritage Urbanism - o uvažavanju kulturnoga naslijeđa, o suvremenosti povijesnoga, o mogućnostima primjene suvremenih tehnologija i novih funkcija u ambijentima kulturnoga naslijeđa.
Aleksandar Kadijević
Osmanska i suvremena baština
Zlatko Karač, Alen Žunić
Islamic Architecture and Art in Croatia
Ottoman and Contemporary Heritage
Zlatko Karač, Alen Žunić
The book presents the valuable Islamic built heritage in Croatia that has remained relatively unknown so far. It has been thoroughly researched and interpreted here both in the historical context of the Ottoman monuments from the 16th and 17th centuries and in the context of Modernism and contemporary Islamic architecture of the 20th and 21st centuries. The reason why the Islamic heritage in Croatia has remained unknown until today lies in a systematic and thorough destruction of Turkish monuments in the early years of Christian reconquista in the late 17th century as well as in the ideological and religious antagonism in the past which resulted in the destruction of the remaining material traces. Croatia shows clear evidence of the westernmost expansion of the Ottoman-Islamic heritage but at the same time it is the area where Islamic visual art came into contact and sometimes even overlapped with the Western Renaissance ‘from the other side of the border’. This research into the modern and contemporary mosques in Croatia has revealed a series of unknown projects attributed to the relevant Modernist authors.
U opsežnoj znanstvenoj monografiji, objavljenoj krajem 2018. godine, dr.sc. Zlatko Karač i dr.sc. Alen Žunić svestrano osvjetljavaju islamsko likovno stvaralaštvo u Hrvatskoj, s naglaskom na skromno očuvan osmanski graditeljski sloj. Analizirajući ga na široj kontekstualnoj podlozi, zaokružuju višegodišnja istraživanja provedena na terenu, arhivima, muzejima, bibliotekama, zavodima za zaštitu spomenika kulture i privatnim zbirkama (u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Turskoj i dr.). O znanstvenoj kompetentnosti koautorskog tandema svjedoči čitav niz prethodnih respektabilnih referenca, ostvarenih od 1987. do 2017. godine, među koje pripadaju objave, istraživački projekti, međunarodni kongresi, sveučilišne i popularizacijske prezentacije. Razvijan tijekom gotovo dvostoljetnoga razdoblja osmanske vlasti u Slavoniji i nešto dulje u dalmatinskom zaleđu - a potom temeljito uništen - islamski je kulturni sloj od tridesetih godina 20. stoljeća ponovno prisutan u novoj hrvatskoj vjerskoj arhitekturi. Od svih europskih zemalja uz Hrvatsku je samo Španjolska u starijem povijesnom razdoblju bila podijeljena na islamske i kršćanske dijelove, koji su na susjednim prostorima istodobno razvijali različite likovne kulture. Podcrtavajući taj civilizacijski paralelizam, autori su oformili dragocjenu dokumentacijsku bazu za njegova buduća preispitivanja.
Priređena na 432 stranice raspravnog teksta, obogaćena mnoštvom instruktivnih crno-
-bijelih fotografija, kartografskih i tehničkih crteža, maketa, fragmenata, topografskih karata i usporednih tabela, ova pregledna sinteza o islamskoj umjetnosti u Hrvatskoj nema oslonac u prethodnim monografijama, izuzev disertacije Zlatka Karača o srednjovjekovnom i turskom periodu razvoja i izgradnje Vukovara, obranjene 2010. godine na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Stoga je knjiga podijeljena na opća problemska poglavlja („Osmansko-islamska arhitektura i umjetnost u Hrvatskoj. Povijesno naslijeđe 16. i 17. stoljeća”, „Moderna i suvremena islamska arhitektura u Hrvatskoj. Novo naslijeđe 20. i 21. stoljeća”), nakon kojih slijedi treća monografska cjelina posvećena studiji odabranog primjera („Turski Vukovar 1526.-1687. - kasaba, nahija i kadiluk. Osmanska urbanizacija na primjeru jednoga hrvatskoga grada”). Za razliku od drugih likovnih fenomena koji su obilježili razvoj hrvatske vizualne kulture, osmanska je baština predugo ostala na margini historiografskih istraživanja unatoč povijesnoj distanci koja omogućava njenu objektivnu valorizaciju. To osobito važi za očuvane arhitektonsko-urbanističke slojeve koji do pojave ove monografije nisu bili temeljito analizirani, što se nepovoljno odrazilo na njihov civilizacijski status. Umjesto interpretacijski sveobuhvatnoga, u dosadašnjim je osvrtima prevladavao topografski i inventarizacijskodeskriptivni pristup. Pretežito percipirana kao ‘tuđa’ i ‘fragmentarna’, islamska
Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
UPI-2M PLUS Zagreb, 2018.
Str. 432, ilustr. 390, bilj. 1619; tablice, izvori, literatura, skraćenice, popisi spomenika, glosarij turcizama, kazala, zahvale, o autorima, iz recenzija [28/24 cm, dvobojno, tvrdi uvez s omotom, hrv./engl.]
Urednica: Ariana Štulhofer
Recenzenti: Mladen Obad Šćitaroci, Zlatko Jurić
Lektura: Mirjana Ostoja
Prijevod: Graham McMaster
Grafičko oblikovanje i prijelom: Nedjeljko Špoljar [SDF]
Kartografske podloge: Ivica Rendulić, Dražen Arbutina Tisak i uvez: Kerschoffset, Zagreb
UDK 72.033.3:7.033.3(497.5)”15/00”
ISBN 978-953-7703-35-6 [upi-2m-plus]
CIP 001008802 [NSK Zagreb]
kulturna baština nije sagledavana u cjelovitoj povijesnoj dimenziji, već usko i nepotpuno, izvan širega europskog konteksta. Otud se i neopravdano našla u sjeni drugih znanstvenih prioriteta, što se pojavom ove knjige principijelno ispravlja.
Polazeći od činjenice da je upravo na području Hrvatske sačuvan najzapadniji korpus islamske baštine u novovjekovnoj Europi, gdje se u dugom trajanju dodirivala i preklapala orijentalna likovnost s kršćanskim Zapadom, a radi potpunijeg razumijevanja „specifičnoga hrvatskoga kulturnog pejzaža” autori su odabrali dvojezičnu hrvatsko-englesku tekstualnu formu kako bi temu djelotvornije internacionalizirali.
Iako tek neznatno fizički očuvan, pretežno poznat preko posrednih izvora, osmanski graditeljski fond temeljito je revaloriziran. Osim što se precizno periodizacijski, topografski i stilski klasificira, promatra se kroz razvoj građevnih tipova (džamija, tekija, medresa, mekteba, turbeta, karavanseraja, hanova, hamama, dućana, mostova, utvrda i dr.). Usto, islamskoj skulpturi, epigrafici, kaligrafiji, numizmatici i umjetničkom obrtu (u kamenu, keramici, tekstilu, metalu, staklu i nakitu) posvećeno je posebno potpoglavlje. Korpus islamskih vjerskih građevina nastalih u 20. i 21. stoljeću (u međuratnom razdoblju, tijekom NDH i nakon 1945.) ujednačeno je prezentiran s osvrtom na njihova kulturološ-
ka polazišta. Uz zagrebačke džamije analizirane su džamije i mesdžidi u drugim gradovima Hrvatske, kao i projekti džamija hrvatskih arhitekata rađenih za arapske zemlje (Ž. Vinceka, E. Poletti-Kopešić, I. Prtenjaka i D. Džamonje). Komentirani su i recentni arhitektonski natječaji za islamske centre u Sisku, Puli i Osijeku. Za izdvojen, podrobnije opisan primjer suvremene islamske arhitekture u Hrvatskoj odabrana je džamija s islamskim centrom u Rijeci (2013.).
Završni dio knjige, posvećen turskom Vukovaru (1526.-1687.), raščlanjen je na više tematskih potpoglavlja. Osim što osvjetljava graditeljske pothvate osmanske uprave, ova studija prikazuje i rano poslijetursko vrijeme, kada napušten, vojno nesiguran grad nije bio demografski, a ni fizički revitaliziran. Na temelju zapadnih i osmanskih pisanih izvora, grafičkih prikaza (kartografskih i likovnih), arheoloških nalaza i historiografskih tumačenja razvijena je slojevita kritička elaboracija. Poslije osvrta na predosmanski urbani supstrat Vukovara podrobno je analizirano razdoblje njegove osmanske izgradnje, određivanjem teritorijalnoga ranga, urbanoga statusa, te demografskih, vjerskih i ekonomskih čimbenika. Precizirani su položaj, veličina i granice vukovarske urbane strukture (raspored ulica, mahala, trgova, blokova, gradske parcelacije; položaj čaršije, luke, groblja, musale), opisani su komunalni nasadi, urbana periferija, ruralno zaleđe i širi krajolik.
U nastavku su razmotreni opći uvjeti razvoja grada, uloga graditelja i sadržaj građevnih struktura, izgled islamskih i kršćanskih bogomolja, turbeta, nišana, te javnih, fortifikacijskih, stambenih, gospodarskih i saobraćajno-komunalnih objekata (s naglaskom na sahat-kulu, kaštel, utvrde i mostove). Demografskom pražnjenju grada nakon turskog razaranja (1687.) posvećeno je potpoglavlje „Turski rasap”, dok je aktualno stanje prikazano u odjeljku „Tragovi turskog Vukovara u topografiji današnjega grada”. Zaključna rasprava „Odnos turskog Vukovara i ranijega urbanog supstrata grada”, upotpunjena osvrtom na njegov kasniji razvoj, dostojno zaokružuje slojevit monografski narativ. Opsežan znanstveni aparat - sastavljen od napomena s komentarima, pregleda relevantnih izvora (arhivskih, dokumentacijskih, internetskih i ilustracijskih) i literature (radovi vezani za užu temu, te opći, kontekstualni i komparativni prilozi), uz spisak zaštićenih osmanskih spomenika i dragocjeni glosarij turcizama - funkcionalno upotpunjuje primarnu elaboraciju.
U valorizacijskom pogledu zaključeno je da Hrvatska, kao rubni prostor prodiranja islam-
skih utjecaja, nema sačuvanih osmanskih spomenika istaknute međunarodne važnosti, za razliku od centralnobalkanskih zemalja, bližih izvorištima osmanske umjetnosti. Otud se islamski baštinski sloj u Hrvatskoj ponajprije vrjednuje prema kriteriju tipološke i stilske rijetkosti. Napomenuto je da je današnje stanje formalne konzervatorske zaštite osmanskog naslijeđa tek uvjetno zadovoljavajuće jer unatoč uloženim naporima još uvijek nisu zaštićeni svi bitni spomenici.
U statusu pojedinačnoga nepokretnoga kulturnog dobra registrirana je 21 osmansko-islamska građevina, dok su mnoge zaštićene samo u sklopu ‘zonske’ zaštite urbanih cjelina. Kao najvrjedniji i prostorno najveći sklop osmanske arhitekture u Hrvatskoj, ujedno i amblematsko djelo toga razdoblja, izdvaja se han vezira Jusuf-paše Maškovića u Vrani iz 1644./45. (uključen u Listu kulturnih dobara nacionalnog značaja Ministarstva kulture RH), dok se u korpusu pokretnih spomenika ističu rukopisne iluminirane knjige iz Orijentalne zbirke Arhiva HAZU i Ottenfelsove zbirke Hrvatskoga državnog arhiva.
Višeslojna i međunarodno referentna, upotpunjena iscrpnom monografskom studijom o turskom Vukovaru, knjiga produbljuje saznanja o genezi i likovnim obilježjima hrvatske islamske baštine. Metodološki kompaktno strukturirana, zadugo će poticati istraživanja na matičnom, ali i širemu balkanskom, srednjoeuropskom i euroazijskom znanstvenom prostoru, predstavljajući putokazno djelo arhitektonske orijentalistike.
Već primijećena u regiji, potkraj 2018. nagrađena je prestižnom Nagradom Ranko Radović, koja se u Beogradu dodjeljuje za kritičko-teorijske studije o arhitekturi i gradu. Budući da tematski korespondira s Radovićevim inklinacijama k univerzalnoj graditeljskoj baštini, prepoznata je kao temeljni historiografski doprinos. U međuvremenu ova je vrijedna knjiga ovjenčana i Nagradom Radovan Ivančević, koju dodjeljuje Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske te Nagradom Grada Zagreba, a nominirana je i za godišnju Državnu nagradu za znanost
Uz usko znanstvenu aktualizaciju naslijeđa islamske kulture ovo djelo paralelno potiče i njegovu širu javnu revalorizaciju, kroz koju će se ono promatrati objektivnije i ravnopravnije s ostalim stilskim slojevima hrvatske baštine. Time će se i edukacijski, konzervatorski, muzeološki i medijski tretman islamskih spomenika višestruko unaprijediti, nadilazeći ranija ograničenja uvjetovana neistraženošću, neznanjem, a nerijetko i nekritičkim predrasudama.
Osijek: veduta osmanskog šehera, 1687. Osijek: view of the Ottoman town, 1687
Vrana, Maškovićahan: paviljon šadrvana i musalla
Vrana, Maškovićahan: pavilion (šadrvan) and musalla
Zagreb, Srebrnjak: Natječajno rješenje J. Neidhardta za Islamski centar s džamijom, 1969.
Zagreb, Srebrnjak: Islamic center with a mosque, competition entry by J. Neidhardt, 1969
Mljet, brodolom u plićini Sv. Pavao: osmanska Iznik keramika, 16. st. Mljet, shipwreck on St Paul’s shoal: Ottoman Iznik ceramics, 16th century
Ivana Krmpotić
Nenad Fabijanić, Zdenko Rus, Biserka Rauter Plančić
Nenad Fabijanić, Zdenko Rus, Biserka Rauter Plančić
The exhibition Painter’s Memento organized this spring in Modern gallery in Zagreb by prof. Nenad Fabijanić, Šebalj’s friend over many years and collaborator on many realized projects so far, reminds us once again of Ivo Šebalj’s exceptional talent and his influence on Croatian art. Carefully selected motifs of great oil paintings were displayed in Vraniczany’s palace overlooking Zrinjevac. Šebalj’s diptych My memento of a barbaric act in Knin church, painted in 1997, was for the first time presented to the public in the central room. The monumental painting is a kind of a requiem, a moment of emptiness and abstract soliloquy. The set design, subtle and unobtrusive yet indispensable, combines a valuable artefact - a carbonized statue of Christ demolished in the 1993 arson that destroyed the monastery Church of St. Anthony in Knin - with Šebalj's impression of this barbaric act. The spatial installation is an axis and an accent, confirmation of a supra-temporal dialogue between two creators.
O Šebaljevim slikarskim dometima, a i šire. O značenju jedne osobnosti u trenutku vremena, trajnim motivima koji grade njegovo stvaralaštvo i isprepleću se s biografskim crticama misli i dokučenih spoznaja. Monografska izložba Slikarski memento - koju je ovoga proljeća u zagrebačkoj Modernoj galeriji postavio prof. Nenad Fabijanić, Šebaljev dugogodišnji prijatelj i suradnik na mnogobrojnim dosad izvedenim i priznatim projektimapodsjeća još jednom na izniman talent hrvatskoga slikara Ive Šebalja i njegov utjecaj na hrvatsko likovno stvaralaštvo.
Ponovni susret nakon dugoga poznanstva, rekapitulacija sjećanja i gotovo zaboravljenih fragmenata. Dijalog s vremenskim odmakom, skrivena veza koja negira vremenski i prostorni okvir ’sada’ i ’ovdje’. Slučajne asocijacije i prvi put otkrivene spoznaje prisnog odnosa i profesionalnog uvažavanja uprizorene su uvijek novim jezikom.
Pomno odabrani motivi velikih ulja umješteni su u prostore Vraniczanyjeve palače s pogledom na Zrinjevac. Između brojnih djela (slikar, slikar s modelom, pas, mačka, glava, akt...) ističu se motivi erosa, erotike te križa i raspeća. Križ je Šebaljeva trajna fascinacija, avatar traganja za objašnjenjem i isti-
nom. Začuđujući kontrast izloženoga opravdan je mnogostruko, oslikava misao i duh, nekad nedosanjanu zbilju i bljesak transcedentalnoga.
Kao što je slikaru presudan kontekst trenutka u kojem stvara svoje djelo, za postav izložbe od presudne je važnosti bilo prepoznati ga i ponovno interpretirati. Moćni motivi traže velike pozadine i pomno odabrane susjedemeđusobno se nadmeću i razgovaraju, upućuju jedan na drugoga. Redoslijed je presudan, a kretanje je smjernica za doživljaj. Važnost trenutačnoga platna pred kojim smo zaustavljeni podcrtava prošla impresija, a nju ona iduća, i tako u krug. Prelazak iz svjetla u tamu, iz šarenih i titravih poteza bjeline i kolora, sve do zagasite dubine tamnih tonova predstavlja neprekinuti ciklus, onaj životni. U centralnoj dvorani prvi je put javnosti predstavljen Šebaljev diptih Moj memento na barbarstvo u crkvi u Kninu, koji je naslikao 1997. Ovo monumentalno ulje svojevrsni je rekvijem, praznina trenutka i apstraktni govor. Oslikana po(r)uka.
Fabijanićevo ocrtavanje prije spomenutoga konteksta uprizoruje se još jednom, poigravajući se s otkrivenim senzacijama i užitcima prostornoga stvaralaštva koje zaokuplja
Moderna galerija, Zagreb Izložba: 18.4.26.5.2019.
Publikacija: str. 112, ilustrirano, podrijetlo tekstova, podrijetlo ilustracija, kazalo imena, bilješke o izložbi, bilješke o autoru, katalog slika, biografija i dokumentacija
[24/28,6 cm, kolor, meki uvez, dvojezično hrv./engl.]
Urednica: Biserka Rauter Plančić
Lektura: Živana Morić
Prijevod: Iva Rabatić, SPES centar
Grafičko oblikovanje i prijelom: Rašić+Vrabec
Obrada ilustracija: Ivana Krmpotić
Tisak i uvez: Kerschoffset, Zagreb
ISBN 978-953-348-076-3 CIP 001026348
njegov cjelokupni arhitektonski i umjetnički opus. Suptilna i nenametljiva, no prijeko potrebna i neizbježna scenografija objedinjuje vrijedan artefakt - pougljenjeni Kristov kip koji je 1993. stradao u barbarskom paležu samostanske crkve sv. Ante u Kninu i Šebaljevu impresiju toga barbarstva. Prostorna instalacija predstavlja os i akcent, još jednu potvrdu nad-vremenoga razgovora dvaju stvaratelja. Odnos koji traje produktivno je usmjeren nizom suradnji na mnogobrojnim projektima. Iz redovitih druženja nastale su knjige (Nenad Fabijanić - Ivo Šebalj, Razgovori 1990.-1994.; Arhitekt Nenad Fabijanić - slikar Ivo Šebalj, Suradnja 1990.-1998.), u kojima znatiželjni čitatelj može dokučiti pojedinosti iz života samozatajnoga slikarskoga genija koji je svoje potpuno priznanje stekao u zreloj fazi svoje slikarske karijere. Skromnost koja slijedi slikarstvo i geste. Umjetnost kao neprestani i mukotrpni rad i otkrivanje, tisuću poteza koji traže jednu savršenu liniju.
Publikacija Slikarski memento ekstenzija je minuloga Fabijanićeva rada na predstavljenom projektu. Sadržava zbir svih prisutnih izložaka, ali i kataloški prikaz ulja i crteža koji, čekajući neko novo uprizorenje, predstavljaju logičan nastavak navedenoga slijeda.
Davor Andrić
Izložba
Exhibition
On Friday, 24, 2019, Galerija Forum in Zagreb, Teslina street, hosted an exhibition of paintings entitled Ivica Plavec - Man from Železno. Ivica Plavec, professor at the Faculty of Architecture of the University of Zagreb and a painter, has exhibited his works earlier at the group exhibition ”Matter Painting in Contemporary Croatian Art” and the solo exhibition ”Sign and Reason” in 2017 in Zagreb. His paintings are painted on car hoods connected into diptychs. Using various tools he carved his oil paintings and thus produced creative effects in the form of slits, cracks, scratches, dents, scrapings, hammer marks and other forms of interventions that testify to a close connection between the author and his home place Železno named after blacksmiths who traditionally lived there. The diptychs are made of car hoods fixed together with two screws. They are coated with paint in such a way that traces of their original colour can still be discerned: white, red, silver, black, gold etc. Eleven diptychs are the paintings named Dies I-XI while six others make another group entitled Roman soldiers. The exhibition is accompanied by a catalogue written by the curator Feđa Gavrilović, and the photographs of all the exhibits.
U petak, 24. svibnja 2019. godine u zagrebačkoj Galeriji Forum u Teslinoj ulici otvorena je izložba slika pod naslovom Ivica Plavecčovjek iz Železnog. Izložba je to profesora s Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i slikara Ivice Plaveca koji je dosad već izlagao svoje radove na skupnoj izložbi „Materičnost u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti” 2017. u Galeriji Prsten Doma HDLU u Zagrebu i na samostalnoj izložbi „Znak i razlog” održanoj iste godine u Galeriji Greta u Zagrebu. Dok su na tim izložbama bile prikazane slike na platnu s pukotinama koje su bile spojene u poliptihe, autor je ovaj put izložio slike naslikane na poklopcima automobilskih motora spojenim u diptihe. Slikane su uljanom bojom pa je na njima dodatno intervenirano raznim alatima, djelovanjem kojih su u limovima nastali prorezi kao oštre ravne pukotine te ogrebotine i udubine kao mjesta struganja i udaraca čekićem i drugim alatom. Diptisi, nalik na leptire bez trupa, vijcima su u dvjema točkama povezane haube. Obojani su tako da se na svakomu nazire i dio izvorne boje: bijele, crvene, srebrne, crne, zlatne i dr. Šest slika čini grupu pod nazivom „Rimski vojni-
ci”. Grupa podsjeća na poliptih iako je riječ o vertikalno orijentiranim diptisima složenima jedan do drugoga s djelomičnim preklapanjima. Vojnici crvene boje stoje u stroju koji podsjeća na prednju stranu testudo formacije u kojoj se zbijeni štitovi doimaju kao jedno neprobojno tijelo.
Ostali diptisi nose zajednički naziv Dies I-XI Asocijacija je to na svakodnevan kontinuirani trud oko plodova rada, podsjetnik da je čovjek na zemlji ut operatur. To su dani bjeline neba, zlatni dan, dan krvi i dan križa. Ovi izlošci postavljeni su na različite načine: neki su vješani na zid, neki su na tlu naslonjeni na zid, dok je jedan postavljen na tlo naslonjen na nizak betonski postament kao dan odmora. Taj, više horizontalan, jasnije pokazuje popustljivo svojstvo spoja krila koji djelomično dopušta pregibanje kojim se glavna pukotina između dviju spojenih hauba još više rastvara. Dan križa, postavljen visoko na dvoetažni zid galerije, podsjeća na uzvišenost ljudskog trpljenja u kratkome životnom vremenu. Ogrebotine, udubine, pukotine slika su rana - naših trofeja u vječnosti, jedine ljudske tvorevine koju nosimo u Nebo iznad naših dana.
Galerija Forum, Teslina ulica, Zagreb 24.05.-21.06.2019.
Izdavač kataloga: Kulturno informativni centar, Preradovićeva 5, Zagreb Za izdavača: Petar Bujas Voditelj galerije, kustos izložbe i autor predgovora: Feđa Gavrilović
Stručna suradnica: Hana Marta Jurčević-Bulić
Tehnički postav: Vedran Grladinović Dizajn kataloga i plakata: Ivana Vulić
Lektura: Mateja Fabijanić Prijevod: Petra Šlosel
Fotografije: Ivan Posavec Naklada: 300
ISBN 978-953-7356-42-2 CIP 001030022 [NSK Zagreb]
Nastale na imanju u rodnom selu arhitekta/ slikara Desno Železno u općini Martinska Ves u Sisačkomoslavačkoj županiji, nazvano Železno po kovačima koji su u tom selu imali svoje radionice, slike govore o povijesti željeznih gena autora koji je ovom izložbom pokazao jedan svoj slikarski kov.
Izložba je otvorena kratkim govorom kustosa i autora predgovora Feđe Gavrilovića i još kraćim pozdravom samog autora koji se u nekoliko rečenica zahvalio svima nazočnima i iskazao dobrodošlicu te pozvao na razgledanje i druženje.
Popraćena je katalogom u izdanju Kulturno informativnog centra Zagreb, a ostvarena je uz potporu Gradskoga ureda za kulturu Grada Zagreba. Katalog je formata 16,5´23,5 cm, u boji, a na svojih šesnaest stranica sadrži predgovor kustosa na hrvatskom i engleskom jeziku te fotografije svih izložaka s naslovima. Dvije su slike prikazane u formatu duplerice, a ostale su prikazane po dvije na jednoj stranici. Na unutarnjoj strani korica prikazan je zemljovid užega rodnog kraja autora.
Ana Sopina
Izložba studentskih radova
Course in Landscape Architecture
Students’ Works - Exhibition
The Croatian Museum of Architecture (a unit of the Croatian Academy of Sciences and Arts), hosted the exhibition of students’ works in March, 20-27, 2019. The exhibited projects were part of the course program in Landscape Architecture in the academic year 2018/19. The course usually runs in the fifth semester of the Bachelor Degree Program in architecture and urban planning at the Faculty of Architecture of the University of Zagreb, Department of Urban Planning, Spatial Planning, and Landscape Architecture. This exhibition is the first event in a series of events planned for this year to mark the 100th anniversary of the architectural education in Croatia. Around thirty most successful students’ works were selected for the exhibition. The exhibition venue was at the same time the topic of the students’ briefCroatian Museum of Architecture at 37, Ivan Goran Kovačić’s street. Talks were given by: Andrija Mutnjaković, Full member of the Academy and head of the Museum; Borka Bobovec, Ph.D., director of the Museum; Bojana Bojanić Obad Šćitaroci, Ph.D., and Sanja Gašparović, Ph.D.
Izložba studentskih radova kolegija Perivojno oblikovanje održana je u Hrvatskom muzeju arhitekture Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti [HAZU] u Zagrebu, u Ulici Ivana Gorana Kovačića 37, od 20. do 27. ožujka 2019. godine. Kolegij se održava na petom semestru Preddiplomskoga studija arhitekture i urbanizma Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na Katedri za urbanizam, prostorno planiranje i pejsažnu arhitekturu. Izložba je prva u nizu događanja koja će se odvijati tijekom godine posvećene obilježavanju 100godišnjice naobrazbe arhitekata na Sveučilištu u Zagrebu, kao i u Hrvatskoj. Izložbom je predstavljeno tridesetak najuspješnijih studentskih rješenja. Gošće na izložbi bile su studentice studija Krajobrazne arhitekture Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koje su pod vodstvom doc. dr.sc. Borke Bobovec izložile svoje radove na istom zadatku.
Mjesto održavanja izložbe ujedno je i prostor zadatka. Idejno perivojno rješenje vanjskoga prostora Hrvatskoga muzeja arhitekture HAZU obuhvatilo je dvije razine promišljanja uređenja - razinu oblikovanja vrta/perivoja Muzeja i urbanističku razinu s pristupom Muzeju od središta grada. Projektiranje odnosa Muzeja s njegovim vrtom/perivojem promišlja povezivanje unutrašnjosti Muzeja s vanjskim prostorima. Planiranje odnosa Muzeja s gradom obuhvaća konceptualno promišljanje susta-
va pristupa Muzeju kojim se privlače posjetitelji. Širenjem aktivnosti Muzeja na vanjske prostore vrta/perivoja i na javne gradske prostore kojima se pristupa Muzej postaje prepoznatljiv gradotvorni sadržaj i javni prostor grada. Javni su prostori projektirani, ne događaju se sami po sebi - oni su oblikovani procesima istraživanja, planiranja, dizajna i implementacije.
Na otvorenju su izložbe akademik Andrija Mutnjaković i doc. dr.sc. Borka Bobovec, u ime Hrvatskoga muzeja arhitekture HAZU, pohvalili suradnju Akademije, Muzeja, Arhitektonskog fakulteta i studenata. Istaknuli su važnost koju Hrvatski muzej arhitekture ima u prikupljanju, pohrani i istraživanju relevantne dokumentacije i podataka o hrvatskoj arhitekturi, te otvorenost Muzeja svim zainteresiranima, posebice studentima. Poželjeli su svim studentima da svojim radom i zalaganjem u budućnosti pridonesu povećanju zbirke Hrvatskoga muzeja arhitekture.
Prof. dr.sc. Bojana Bojanić Obad Šćitaroci podsjetila je kako je s početkom rada na projektu većina studenata prvi put posjetila Hrvatski muzej arhitekture, no kako će se u njega redovito vraćati. Već su se pri radu na zadatku studenti redovito vraćali u Muzej pronalazeći nove pristupe i ulaze, promišljajući što mogu donijeti iz grada i što mogu u grad odnijeti, te razmišljali o mijenama koje stvara priroda i koje mogu privući posjetitelje
Hrvatski muzej arhitekture
Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti [HAZU] Zagreb, Ulica Ivana Gorana Kovačića 37 20.27. ožujka 2019.
Koordinatorica kolegija: Bojana Bojanić Obad Šćitaroci
u taj skriveni gradski prostor. Svojim su projektima studenti pokazali da je perivojna arhitektura spoj znanosti i umjetnosti, vizije i misli, a koja se stvara oduševljenjem lijepim - dizajnom, zaštitom i stvaranjem ugode.
Izv.prof. dr.sc. Sanja Gašparović predstavila je zadatak kolegija i odabrana studentska rješenja. U izradi zadatka sudjelovalo je 97 studenata, podijeljenih u osam grupa s različitim voditeljima. Individualnost rješenja postignuta je poticanjem kreativnosti i nastojanjem da se oslobodi mašta kako bi se razvio vlastiti rukopis u stvaranju mjesta. Sastavni i vrlo važan dio izobrazbe na Arhitektonskom fakultetu jest izlaganje rezultata rada struci i široj javnosti izvan Fakulteta. Nema za to boljeg mjesta od Muzeja arhitekture.
Izloženi studentski radovi nude nekoliko pristupa oblikovanju perivoja Muzeja - formiranje ophoda oko zgrade s različitim ambijentima, kreiranje nove topografije, postavljanje skulpturalnih sadržaja i paviljona, multiplikacija funkcionalnih i/ili oblikovnih elemenata - u svrhu prezentacije zbirke Muzeja, održavanja različitih događanja i zadržavanja posjetitelja. Prijedlozi uređenja pristupa Muzeju od središta grada obuhvaćaju: obilježavanje pristupa informativnim oznakama, postavljanje funkcionalnih i/ili oblikovanih sadržaja radi uspostave novih ambijenata, kojima Hrvatski muzej arhitekture HAZU postaje dio sustava javnih prostora grada.
Turizam između grada i zaleđa [Pula 2050]
Izložba studentskih radova
Tourism between the City and the Countryside [Pula 2050]
Students’ Works - Exhibition
This exhibition is a part of a one-year project born out of a collaboration with the ETH Zürich (Studio Tom Emerson) with special emphasis on Pula. The two-semester project was aimed at achieving an integration between the city and its hinterland. Speculating on the level of the form as well as the possibilities of adaptive reuse and urban cross-/trans programming, the final goal was to present a projection of Istria and Pula for 2050. The exhibition is the outcome of an introductory part of the second semester when students were required to produce a catalogue of referential examples applying a guided graphic elaboration based on the common language of linear rendering. Initially 240 projects were analyzed followed by a detailed analysis and presentation of the short-listed projects made by the architects Rem Koolhaas, Steven Holl, Bjarke Ingels.
Pula je jedan od rijetkih živih hodograma kroz urbanu povijest, muzej svih slojeva koje jedan grad može nataložiti tijekom vremenaod ilirske prethistorije do danas. Višeslojnost i raznovrsnost za posljedicu imaju na izgled fragmentiranost i vidljive ‘otoke’ što svojom pojavom nadilaze tkivo grada - od istarske gradine, rimskog amfiteatra, preko renesansnobarokne tvrđe, opsežnog sustava austrougarskih vojnih utvrda i na kraju suvremenih slojeva brodogradilišne djelatnosti, danas zarobljene u središtu mjesta. U rimskoj antici razvijena na supstratu agrarne centurijacije, odlično sačuvane u zaleđu grada, Pula danas ima priliku ostvariti savršenu ravnotežu turizma koji koristi prednosti i urbane sredine i izvangradskih prostora - antički agrarni landscape i suvremeni gradski aglomerat u kohabitaciji. Upravo je Pula lokacija zajedničkog zadatka, nastalog u suradnji s ETH Zürich (Studio prof. Toma Emersona) i zamišljenog kao jednogodišnji projekt.
Na zagrebačkom Fakultetu cilj je radionice da studenti tijekom jedne godine (zimski i ljetni semestar 2018./2019.) osmisle programe, vizije i scenarije kako bi Pula umjesto odumiruće brodogradnje ili tromjesečnih destinacija ‘hrane i sunca’ postala održivi cjelogodišnji hotspot, a pritom je potrebno odgovoriti na turizam izvan okvira puke ljepote rimskih ruina i pogleda na more. Ujedno se arhitektonskim alatima pokušalo spasiti postojeće velike zelene zone oko grada (predviđene trenutačno za izgradnju) i ostvariti simbiozu grada i countrysidea. Kroz spekulacije na ra-
zini forme, mogućnosti prenamjena i urbanoga cross-/trans-programminga konačni je cilj prezentirati projekciju Istre za 2050. godinu - s glavnim pitanjem: može li Istra biti pozitivan nukleus i testni poligon održive transformacije obale?
Za rad tijekom semestra djelomično je aplicirana teorija arhipelaga O. M. Ungersa, arhipelaga koji treba shvatiti doslovno i metaforički. Umjesto promatranja grada kao homogene cjeline, unaprijed se priznaje činjenica da je grad fragmentiran - svaki dio Pule zasebnoga je karaktera, ali uspješno integriran u suživot s ostalim ‘otocima’. Tijekom prvoga semestra razvijani su prijedlozi na razini strategije i programiranja prostora temeljem istraživanja gdje studenti još ne rješavaju detaljno probleme, nego ih analiziraju i usklađuju se s njima. A drugi se semestar nastavlja na istraživanja uvodnoga dijela kolegija i postupno ulazi u urbanističko-projektantsko rješenje u manjim obuhvatima i detaljnijim mjerilima. Nakon odabira programa i lokacije individualno se analiziraju referentni primjeri sličnih procedura ili prostornih karakteristika važnih za dubinsko razumijevanje materije, a potom počinje izrada konkretnih rješenja u domeni odabranih urbanističko-arhitektonskih tipologija.
Predstavljena izložba tako je rezultat analitičkog rada tijekom prvoga dijela ljetnoga semestra, gdje su studenti kroz nalaženje, katalogiziranje i detaljno iscrtavanje već postojećih primjera relevantnih za projekt definirali jasan vlastiti program, stekli dojam o površi-
Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Katedra za urbanizam, prostorno planiranje i pejsažnu arhitekturu:
Urbanistička radionica 2, akad. god. 2018./2019. Izložba: AF Zagreb, 16.30. 4. 2019.
Voditelji radionice / autori izložbe: Bojana Bojanić Obad Šćitaroci, Ana Mrđa, Alen Žunić
Demonstratorica: Josipa Slaviček
Studenti / autori crteža: Filip Ćiković, Ema Dunkić, Larisa Hajdarovac, Leon Husnjak, Ines Jakopanec, Ivana Marić, Vlatka Marković, Marija Matić, Rea Mihelko, Luka Šen, Josipa Tomažetić, Katarina Vretenar
nama, dimenzijama, različitim kontekstima i dobili uvid u detaljnost potrebnu za budući projekt unutar Pule. Arhitekt, kao i znanstvenik, ne počinje ab ovo bez prethodnih istraživanja sličnih tema i zadataka. U sklopu kolegija, kao metodološko-pedagoški okvir, definirana je izrada kataloga referentnih primjera kroz analizu ukupno 240 projekata/ realizacija, a zatim slijedi detaljnije ‘seciranje’ i iscrtavanje odabranih primjera. Gotovo ‘detektivskom’ analizom svjetski relevantnih ideja istraživane su arhitektonskourbanističke strategije, programi i sadržaji, materijali, konstruktivni prijedlozi, a na kraju - i sama kreativnost autora koji se bave sličnim ili gotovo istim temama. Izrada kataloga, koji je bio prateća publikacija izložbe, pretproces je projektiranju te predstavlja didaktički okvir pripreme i stvaranja podloge za vlastito rješenje.
Ova radionica podrazumijeva i usmjerenu grafičku obradu koja se temelji na zajedničkom jeziku u oblikovanja nacrta, kako bi se u konačnici cjelogodišnji napor istraživanja jednoga grada sintezno prezentirao skupnom izložbom i publikacijom te na taj način Teritorij arhipelaga prezentirao kao timski rad grupe. Prve manifestacije takva vizualnog okvira vidljive su već na ovdje prezentiranoj (među) izložbi. Upute su naglašavale da svi crtežidjela Bjarke Ingelsa, Rema Koolhaasa, Normana Fostera i drugih korifeja svjetske arhitekture - trebaju biti linijski, bez punih površina ili crtanja sjena (hatch samo kroz linijske uzorke). Moguće je bilo koristiti samo crnobijelu grafiku uz dodatak crvene boje.
Luka Korlaet
Dvije izložbe o stambenoj arhitekturi
Habitation in Focus
Two exhibitions on residential architecture
The Department of Architectural Design and its Cabinet for residential buildings continually studies and promotes modern and contemporary multi-unit housing. This year was marked by two important exhibitions dedicated to this topic: presentation of the digital archive stanovanje.plus (habitation.plus) and the exhibition Das Wiener Modell 2. The exhibitions were organized in collaboration with the Croatian Museum of Architecture (a unit of the Croatian Academy of Sciences and Arts) and the Croatian Chamber of Architects. On the occasion of the Night of Museums (dedicated to the topic of digitalization) the Museum of Architecture hosted the exhibition on the digital archive stanovanje.plus (habitation.plus, offically called the Digital Archive of residential buildings). The other exhibition Das Wiener Modell 2 was mounted in the hall of the Faculty of Architecture.
Kabinet za stambene zgrade Katedre za projektiranje kontinuirano proučava i promovira modernu i suvremenu (više)stambenu arhitekturu. Ove su godine posredovanjem Kabineta, a u suradnji s Hrvatskim muzejom arhitekture HAZU i Hrvatskom komorom arhitekata, priređene dvije značajne izložbe posvećene ovoj tematici: predstavljanje baze stanovanje.plus i izložba Das Wiener Modell 2 U sklopu ovogodišnje Noći muzeja (koje je krovna tema bila digitalizacija) u petak, 1. veljače od 18 do 1 sat u Muzeju arhitekture HAZU predstavljena je baza stanovanje.plus (službenoga naziva Digitalni arhiv stambenih zgrada). Baza je projekt Kabineta za stambene zgrade koji su pokrenuli njegovi nastavnici prof. Mladen Jošić, doc. dr.sc. Luka Korlaet i doc. Nino Virag, a tiče se digitalizacije relevantnih primjera hrvatskih višestambenih zgrada 20. stoljeća. Bazu pod mentorstvom navedenih nastavnika izrađuju studenti 4. semestra Preddiplomskog studija, a u sklopu kolegija Stambene zgrade 2 (nositelj prof. Jošić). U dogovoru s voditeljicom Muzeja doc. dr.sc. Borkom Bobovec, predstavljanje je izvedeno (inter)aktivno: studenti Diplomskog studija Mihovil Posinković (ujedno i suradnik na Bazi), Zlatan Omerhodžić i Marin Duić pokazali su kako baza nastaje: prema originalnim nacrtima iz depoa Muzeja (priredila Ana Mari-
ja Zubović) izrađivali su virtualne modele triju kapitalnih primjera zagrebačke moderne (višestambene zgrade arh. Galića, Šegvića i Iblera). Proces se odvijao na trima stolovima postavljenim u foajeu Muzeja. Ispod njihove staklene površine izloženi su vrijedni izvorni nacrti. S jedne strane stolova sjedili su i radili studenti, a s druge se (pred posjetiteljima) na velikim monitorima projicirao rezultat - trodimenzionalni modeli predmetnih zgrada. Kolega Posinković održao je i kratko usmeno izlaganje o metodi rada.
Izlazak izvan prostora Fakulteta učinio je jedan važan dio njegova kurikula, znanstvenih i tehnoloških dostignuća prezentnijim, a sam prostor Muzeja vibrantnijim/dinamičnijim.
Izložbu - prezentaciju posjetilo je 600-tinjak ljudi. Uspjeh izložbe poticaj je za daljnju suradnju Fakulteta i Muzeja.
Socijalna stanogradnja Beča već desetljećima slovi kao najbolje organiziran stambeni model u Europi, na koji se često referiramo kada je riječ o reformi, kako stambenih politika tako i stambene arhitekture. Zato je Hrvatska komora arhitekata u suradnji s Arhitektonskim fakultetom organizirala gostovanje putujuće izložbe Das Wiener Modell 2. Ova je izložba nastavak zapažene putujuće izložbe Das Wiener Modell koja je prvi put postavljena 2013. godine u Austrijskom kultur-
Hrvatski muzej arhitekture
Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti [HAZU]
Zagreb, Ulica Ivana Gorana Kovačića 37 Predstavljanje baze stanovanje.plus 1.2.2019. (Noć muzeja)
Izložba Das Wiener Modell 2 Arhitektonski fakultet, ulazni hal 19.2.-5.3.2019
nom forumu u New Yorku i koja je obuhvaćala šezdeset prototipskih projekata od ere Crvenoga Beča naovamo.
Izložba Das Wiener Modell 2 problematizira razvoj socijalne stanogradnje u Beču od međuratnoga razdoblja do danas i pokazuje kako je Beč razvio sustav stanogradnje temeljen na tezi da kvantitativne i kvalitativne nedostatke stambenog fonda nije ispravno rješavati isključivo tržišnim mehanizmima. Na osnovi takvih razmatranja poticana stanogradnja u Beču danas pokazuje veće kvalitete od uobičajene tržišne, čime djeluje i kao njezin korektiv.
Izložba je bila postavljena 19.2.5.3.2019. g. u halu AGG fakulteta. Postav potpisuju kustosi Wolfgang Förster i William Menking, koji su 12 tematskih cjelina predstavili nizom plakata različitih veličina kaširanih na aluminijske ploče i monitora pričvršćenih na cijevnu skelu u modulu 1.5 m. U postavljanju izložbe sudjelovali su studenti Arhitektonskog fakulteta uz pomoć arhitekta Roberta Jonathana Lohera iz Komore arhitekata i arhitektice Madlyn Miessgang iz Beča. Izložbu je pratio i vrlo detaljan katalog, a prilikom otvorenja upriličen je i stručni skup Pokus kao fokus na kojem je izlagalo petero protagonista bečke političke, urbanističke i arhitektonske scene.
Mia Roth-Čerina
The ”Mare-Monti” research project, lead by Idis Turato, was realized in the context of joint development of new platforms of knowledge related to the area surrounding Rijeka and which connect the Faculty of Architecture in Zagreb, the Institute for Spatial Development of the Primorsko-goranska region, as well as the various initiatives planned within the programs of the European Capital of Culture which Rijeka hosts in 2020. The topic of this design research involving students, architects and researchers from Croatia, Slovenia, Italy and Austria, was the relationship of the city of Rijeka and two potent foci in its vicinity - Platak, a mountaineering and ski resort, and Voz on the island of Krk, a postindustrial flat void with no relationship to the super-turistified surrounding. The various project phases, which involved research workshops, public debates and speculative student designs, were brought together in a book of the same name.
[Written in English by M. Roth]
Istraživački projekt „MareMonti: Grad između fokusa” realiziran je u kontekstu zajedničkog razvoja novih platformi znanja vezanih za prostor Primorskogoranske županije, a koje spajaju Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zavod za prostorno uređenje Primorskogoranske županije i različite inicijative planirane u sklopu programskih pravaca Europske prijestolnice kulture 2020. Tema suradnje bila je problematiziranje odnosa grada Rijeke i dvaju potentnih fokusa u njezinoj okolici - Platka i prostora Voza na Krku. Identitetski posve različiti, a ipak u vrlo jasnom odnosu prema matici kojoj gravitiraju, ti polovi nose potencijal njezine posredne vitalizacije, ali i redefiniranja neposrednih konteksta u kojima se nalaze. Međusobno oni razapinju krajnje točke spektra riječke turističke ponude - jedne koja je utemeljena u prirodnomu goranskom ambijentu i druge koja kao ostatak eksploatacije resursa na danas posve turistificiranom otoku tek traži novo tumačenje. Obje su točke u pojedinim etapama projekta obrađivane i kao specifični slučajevi i kao metafore sličnih situacija širega alpsko-jadranskog prostora, ali i kao poligoni za preispitivanje suvremenog turizma kao promjenjivoga sustava koji traži jednako tako višeznačne prostorne odgovore.
Projekt je uključio nekoliko različitih etapa i aktivnosti koje su objedinjene u istoimenomu katalogu. Prva Radionica, odnosno istraživački boravak grupe studenata u Rijeci u ljeto 2017. godine, uključila je istraživanje bogate povijesti realiziranih i nerealiziranih
prostornih i strateških planova vezanih za prostor sjevernoga Jadrana i grad Rijeku - od Prostornoga plana razvoja SR Hrvatske 2000. iz 1974. i Razvojne strategije Primorsko-goranske županije 2016.2020., pojedinih planova kojih se lekcije mogu primijeniti i danas, poput Strategijskog plana za Krk u sklopu Koordinacionoga regionalnoga prostornog plana Gornji Jadran iz 1972. ili Prostornoga plana područja posebne namjene Platak iz 1988., do detaljno obrađenih točaka u prostoru, analiza suvremenih sezonskih scenarija korištenja i aktualnih planova.
Druga je etapa bila Radionica u Rijeci u rujnu 2017., međunarodni modul s ciljem razvoja inicijalnih scenarija i definiranja teorijske platforme Radionice, na kojem su sudjelovali studenti i predavači iz Zagreba, Venecije i Ljubljane. U nizu javnih panel-diskusija održanih u suradnji i u prostorima Društva arhitekata Rijeke pod zajedničkim nazivom „Mare-Monti dijalozi” gosti-predavači bili su: Saša Begović, Adam Butigan, Miroslav Dragičević, Ivana Katurić, Dean Lah, Diana Magdić, Leo Modrčin, Aljoša Pužar, Mira Stanić, Koraljka Vahtar-Jurković i Jana Vukić. Njihovi su transkripti objavljeni u knjizi u integralnom obliku i predstavljaju aktualan zbir suvremenoga promišljanja prostora i značenja turizma u njemu, kojeg vrijednost nadilazi okvire zadanoga projektantskoistraživačkog formata. Rezultati prve dvije etape formirale su teorijsku podlogu redovnog kolegija Radionice 3 zimskoga semestra 2017./2018. godine voditelja Idisa Turata i Maroja Mrduljaša kao go-
Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Javna ustanova Zavod za prostorno uređenje Primorskogoranske županije Zagreb, 2018.
Str. 360, ilustrirano [25/20 cm, meki uvez]
Recenzenti: Leo Modrčin, Mia Roth-Čerina
Urednici: Jana Horvat, Maroje Mrduljaš Autori tekstova: Idis Turato, Maroje Mrduljaš, Sara Blekić, Ivan Brozina, Jana Horvat, Tin Jakopec, Mark Miščević, Ria Tursan
Lektura: Maja Trinajstić Dizajn i prijelom: Jana Horvat; suradnja: Sara Blekić, Mark Miščević, Ria Tursan
ISBN 978-953-8042-46-1 CIP [NSK Zagreb]
sta predavača, te su testirani, prezentirani i debatirani u nekoliko formata. Prije završetka semestra rezultati istraživanja i nastavnih Radionica predstavljeni su u sklopu „Fashion Week Winter 2017” programa EPK u prosincu 2017. godine u Rijeci. Tada su predstavljeni projekti redovnih nastavnih Radionica koje obrađuju teme Rijeke, s mentorima i studentima iz Beča, Beograda i Zagreba, a mentorima su se kao gosti kritičari pridružili: Adam Butigan, Milena Delavić, Duško Dobrila, Nataša Janković, Ida Križaj Leko i Mia RothČerina. Finalna prezentacija radova studenata održana je u siječnju 2018. u Beču kao dio zajedničkog predstavljanja Radionica TU Wien i AF Zagreb koje su tematizirale postindustrijske sudbine dijelova Trsta, Atene i Rijeke. Voditeljima pojedinih Radionica - Idisu Turatu i Christophu Luchsingeru, te njihovim asistentima koji su jedni drugima bili i gosti kritičari - u toj su se ulozi pridružili i Elisabeth Leitner, Mia Roth-Čerina, Dario Travaš i Maria Vassilakou. Ti opsežno prodiskutirani, višekratno provjeravani spekulativni projekti studenata najopsežniji su dio knjige, a podijeljeni su u dva poglavlja: Scenariji i Projekti. Radionica je pred studenta, naime, postavila zadatak u dvije ravni - zajedničko promišljanje mogućih scenarija zamislivih budućnosti i na njima temeljeni projekti koje je svaki student razvijao u automoderiranomu unutarnjem dijalogu dviju točaka, dvaju projekata, komplementarnih ili oprečnih rješenja u čijem se međuodnosu ujedno odgovara na pitanje njihove relacije prema središtu i upotpunjavanja njegova identiteta.
Stanka Ostojić, Zoran Veršić
Zgrade 2020+
Energetska učinkovitost i održivost zgrada nakon 2020. Stručni skup, 21. veljače 2019.
Buildings 2020+
Energy Efficiency and Sustainability of Buildings after 2020 Conference, 21 Feb 20190527
The Faculty of Architecture hosted a conference entitled Buildings 2020+ / Energy Efficiency and Sustainability of Buildings after 2020 as part of its professional development program. The conference brought together 300 participants on 21st February 2019. The conference presented the Cluster for energy efficiency and sustainability in building construction, one of the conference organizers. The Cluster is a non-profit association founded in 2018 at the Faculty of Architecture whose mission is to establish a link between science and research, innovation, and economy, i.e. all participants in the construction and renovation of buildings based on the criteria of low energy consumption, almost zero energy buildings and buildings built according to green and sustainable principles. The conference brought together twenty lecturers from the Faculty of Architecture, Faculty of Civil Engineering, Ministry of Construction and spatial planning as well as the companies sponsoring the conference. The conference greatly contributed to the promotion of energy efficiency and sustainability principles in building construction.
Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Klaster za energetsku učinkovitost i održivost u zgradarstvu - nZEB.hr u suradnji s tvrtkom Wienerberger Ilovac d.o.o. u sklopu aktivnosti stručnog usavršavanja organizirali su stručni skup pod nazivom Zgrade 2020+ / Energetska učinkovitost i održivost zgrada nakon 2020. koji je održan u velikoj dvorani AGG fakulteta 21. veljače 2019. godine. Na stručnom skupu okupilo se 300 sudionika iz svih krajeva Hrvatske. Voditelj stručnog skupa bio je izv.prof. dr.sc. Zoran Veršić. Skup je organiziran pod pokroviteljstvom Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Republike Hrvatske i Akademije tehničkih znanosti Hrvatske.
Europski parlament i Europsko vijeće Direktivom 2010/31/EU o energetskoj učinkovitosti zgrada iz 2010. godine definirali su zgradu gotovo nulte energije (engl. nearly Zero-Energy Building, skraćenog naziva nZEB) kao zgradu koja ima vrlo visoka energetska svojstva. Gotovo nultu ili vrlo nisku količinu energije koju troši potrebno je zadovoljiti energijom iz obnovljivih izvora koja je u što većoj mjeri proizvedena u samoj zgradi ili u njezinoj neposrednoj blizini. Pojam zgrade gotovo nulte energije temelji se na principu paralelnoga korištenja obnovljive energije i primjene mjera energetske učinkovitosti.
Na stručnom skupu predstavljen je Klaster za energetsku učinkovitost i održivost u zgradarstvu - nZEB.hr (skraćenog naziva Klaster nZEB.hr), neprofitna udruga osnovana 2018. godine sa sjedištem na Arhitektonskom fakultetu čiji su osnivači Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, AGC Flat Glass Adriatic d.o.o., Knauf-Insulation d.o.o., Profine Croatia d.o.o., Robert Bosch d.o.o. i Wienerberger Ilovac d.o.o.
Predsjednik Klastera nZEB.hr izv.prof. dr.sc. Zoran Veršić predstavio je ciljeve Klastera: povezivanje znanosti, inovacija i gospodarstva odnosno svih dionika u gradnji i obnovi zgrada po kriterijima zgrada niske energetske potrošnje, zgrada gotovo nulte energije te zgrada zelene i održive gradnje. Potpredsjednik Vlade i ministar graditeljstva i prostornoga uređenja Predrag Štromar je u ime Ministarstva potpisao dokument pristupanja Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja kao počasnog člana Klasteru nZEB.hr te svečano otvorio skup.
Na skupu je sudjelovalo dvadeset predavača s Arhitektonskog fakulteta, Građevinskog fakulteta, Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja te tvrtki pokrovitelja stručnog skupa. Predavači su održali predavanja i predstavili teme iz sljedećih područja:
Sveučilište u Zagrebu
Arhitektonski fakultet
Velika dvorana AGG Fakulteta
- propisi, smjernice i planovi iz područja energetske učinkovitosti i održivog razvoja u zgradarstvu
- projektiranje i izvedba novih te obnova postojećih energetski visokoučinkovitih i održivih zgrada
- materijali, proizvodi i sustavi za energetski visokoučinkovite i održive zgrade
- iskustva i izvedeni primjeri energetski visokoučinkovitih i održivih zgrada.
U vrijeme održavanja stručnog skupa u auli Fakulteta održana je izložba pokrovitelja, dok su u dvorištu Fakulteta sudionici skupa mogli posjetiti izložbeni kamion za predstavljanje stakla tvrtke AGC - Glass Shuttle. Skup je završen predavanjem s demonstracijom „Blower door test” ispitivanja i termografskog snimanja.
Održavanje stručnoga skupa Zgrade 2020+ / Energetska učinkovitost i održivost zgrada nakon 2020. bitno je pridonijelo promociji teme energetske učinkovitosti i održivosti u zgradarstvu, umrežavanju institucija znanja s gospodarstvom, promociji teme i povećanju opsega realiziranih kvalitetnih projekata nZEB zgrada u Hrvatskoj, unapređenju svih zainteresiranih sudionika u gospodarstvu te međusobnom povezivanju radi jačanja kompetencija i povećanja dodatne vrijednosti u proizvodima i uslugama.
Darko Kahle
Povodom pedesetogodišnjice smrti
Studying at the Vienna University of Technology and concurrently being the pupil of Adolf Loos, Zlatko Neumann was one of the most ardent propagators of the Raumplan. He transplanted Loos’ design practices modified to his landlords’ needs into Croatian society when apprenticing to the civil engineer and building entrepreneur Leo Neuberger and independently after 1931. As a German POW 1941-1945 he gave lectures in architectural design to prisoners and wrote an essay about the state of architecture. In 1947 the team including Vladimir Potočnjak and himself was awarded with design of the Yugoslav Government Presidency Building in Belgrade. In 1950s his own architectural office designed schools, apartment and industry buildings in Zagreb. With life being a kaleidoscope of miracles, he reinvented his expression from clean white boxes of the Raumplan to the infinite meshed surfaces of his last designs.
[Written in English by D. Kahle]
Arhitekt Zlatko Neumann rođen je u gradu Pakracu 4. ožujka 1900. u židovskoj obitelji liječnika dr. Juliusa Neumanna. Nakon završene niže pučke škole u rodnom gradu nastavio je izobrazbu u Zagrebu na Realnoj gimnaziji, gdje je maturirao 1918. godine. Iste je godine upisao studij arhitekture na Visokoj tehničkoj školi u Beču (danas TU Wien), gdje je svojedobno diplomirao arhitekt profesor Hugo Ehrlich, uz Viktora Kovačića najzapaženiji hrvatski ’štovatelj’ arhitekta Adolfa Loosa i njegov nasljednik na pregradnji vile Karma na Ženevskom jezeru. Može se tvrditi da je putem židovskoga kruga upravo Ehrlich utjecao na Zlatka Neumanna da studira u Beču i tamo potraži Loosa.
Nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije Zlatko Neumann vratio se u novonastalo Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Sljedeće godine nastavio je studij u Beču i istovremeno pohađao arhitektonski tečaj Adolfa Loosa. Prividna dihotomija strogo formalnog studija arhitekture na Tehničkoj visokoj školi kod Maxa von Ferstela i peripatetičke škole arhitekture Adolfa Loosa omogućila mu je dijalektičko kombiniranje klasičnih elemenata arhitekture s kompozicijskim metodama Adolfa Loosa. Upijao je njegove socijalno ispravne metode arhitektonskoga projektiranja koje je poslije primjenjivao na vlastitim projektima, jer je bio njegovim učenikom i suradnikom u doba kada je Loos bio gradski arhitekt grada Beča, i urbanistički planirao te sukcesivno arhitektonski projektirao naselja za socijalno nezbrinute stanovnike prijestolnice sada opsegom male Austrije. Nakon Loosova odlaska
u Pariz vodio je njegovu poslovnicu u Beču do diplomiranja 1925. i povratka u Kraljevstvo SHS radi odsluženja vojnog roka. Sljedeće se godine pridružio Loosu u Parizu, gdje je iscrtao njegov projekt vile za dadaističkog umjetnika Tristana Tzaru i sukcesivno rukovodio izgradnjom. Godine 1927. vratio se iz Pariza u domovinu na vojnu vježbu i promaknuće u potporučnika građevinske službe. Od jeseni iste godine Zlatko Neumann neslužbeno surađuje s poslovnicom građevinskog poduzeća ing. Lea Neubergera, čiji je brat advokat dr. Pavao Neuberger koji je povezan s obitelji Freund, vlasnicima zagrebačke papirne industrije. Tako je dobio priliku projektirati i graditi vile, najamne stambene zgrade i industrijske pogone za etablirani krug naručitelja u Zagrebu, Varaždinu, Pakracu, Crikvenici i drugdje. Svom starom učitelju Loosu preporučio je nadarene mlade hrvatske arhitekte Ernesta Weissmanna i Vladimira Potočnjaka. Nakon dobivanja ovlaštenja 1931. on se osamostalio i za glavnog izvođača svojih projekata odabrao tvrtku „Inženjeri Cernjak i (ing. Josip) Neumann”, koja je izvela i njegovo najvažnije djelo - stambenu zgradu Rosinger, Vlaška ulica 69 u Zagrebu, u kojoj se nalazio njegov arhitektonski ured do 1941. godine. Objavljivao je rasprave o arhitekturi u novinama i profesionalnim časopisima, poput broja ljubljanske „Arhitekture” posvećenog arhitektu Adolfu Loosu 1933., odnosno rasprave „O problemu prostora u arhitekturi” 1939. godine.
Po izbijanju rata 1941. bio je zarobljen i odveden u logore za zarobljene časnike u Nje-
Portret arhitekta Zlatka Neumanna iz 1929., djelo akademskog slikara - profesora Zlatka Šulentića [Izvor: Pavlović, B. (1975.), Nova izdanja: Željko Grum: Šulentić; u: „Čovjek i prostor”, 22 (271 /10/): 25, Zagreb]
mačkoj i okupiranoj Nizozemskoj, gdje je podučavao o temeljima arhitektonskoga projektiranja i napisao raspravu o budućnosti arhitekture nakon Drugoga svjetskog rata. Nakon povratka iz zarobljeništva sudjelovao je s arhitektima Vladimirom Potočnjakom i Brankom Tučkorićem u uspostavi Zemaljskog građevnog projektnog zavoda Hrvatske (poslije APZ), smještenog u zgradi Rosinger. A 1946. godine zajedno s Vladimirom Potočnjakom, Antunom Ulrichom i Dragicom Perak osvojio je prvu nagradu na saveznom natječaju za zgradu Predsjedništva Vlade FNRJ. Do 1949. sagrađen je armiranobetonski kostur cijele zgrade, poslije poznate kao Palača SIV. Po uspostavi vlastita arhitektonskog ureda 1954. godine Zlatko Neumann projektira čitav spektar građevina različitih funkcija, poput industrijskih objekata, školskih zgrada, domova kulture, ali i zgrada za kolektivno stanovanje, gdje dolazi do izražaja njegovo umijeće u projektiranju skučenih stambenih jedinica po odredbama socijalističkog društva. Godine 1963. otišao je u mirovinu, no i dalje je surađivao s kolegama iz svoga bivšeg ureda. Arhitekt Zlatko Neumann predstavlja poveznicu s jednim od pionira Novoga građenjaarhitektom Adolfom Loosom. Njegova beskompromisna borba za socijalno osviještenu arhitekturu, koja se posebno očituje u školskim zgradama i stambenim objektima što ih je projektirao u 1950-im i početkom 1960-ih, može biti poticaj za novo promišljanje moderne arhitekture i njezino značenje u današnje vrijeme. Umro je 9. siječnja 1969. godine.
Borka Bobovec
Zvonko Kusić, Velimir Neidhardt, Andrija Mutnjaković, Borka Bobovec, Iva Ceraj, Dubravka Kisić, Marina Smokvina
Zvonko Kusić, Velimir Neidhardt, Andrija Mutnjaković, Borka Bobovec, Iva Ceraj, Dubravka Kisić, Marina Smokvina
The monograph Croatian Museum of Architecture presents a representative selection from the Museum’s holdings containing around 150 000 items produced by the Croatian and foreign architects: drawings, sketches, scale models, manuscripts, studies, publications, digital recordings etc. The Museum’s core collection predominantly consists of either the individual works or the entire collections of works donated by the Croatian authors themselves or by members of their families. The monograph starts with a series of texts depicting the period and the circumstances under which the museum’s collection was built up. The central part of the book is dedicated to 87 architects listed in the alphabetical order including their short biographies and basic data about the stored documents as well as the representative plans, drawings and photographs from the Museum’s collection. The last part of the book contains texts that provide insight into the Museum’s publications. The monograph presents the holdings of the Museum and also points to its mission - promoting the architectural culture in the broadest sense possible.
Arhitektura nije samo gotova zgrada ili izgrađeni prostor. Arhitektura je proces stvaranja koji ima svoje pravilnosti i način interpretacije. Za razumijevanje potrebno je proces nastajanja arhitekture približiti svima koji koriste sve ono što arhitektura jest - sav izgrađeni prostor koji nas okružuje, i učiniti je razumljivom, u muzeju, na mjestu gdje se i kod nas i u svijetu odaje počast arhitekturi. U početku arhitektura se izlagala u muzejima za umjetnost i dizajn, što je i dalje slučaj diljem svijeta, a prvi muzeji posvećeni samo arhitekturi osnivaju se od pedesetih godina prošloga stoljeća. Hrvatski muzej arhitekture Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti jedan je od specijaliziranih muzeja koji ima zadatak prikupljati, čuvati, istraživati, izlagati i objavljivati djela hrvatske arhitekture i urbanizma kojima su hrvatski gradovi i cjelokupni prostor obilježeni i prepoznatljivi u širem kontekstu. U četvrtak, 24. siječnja 2019. godine u Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti predstavljena je monografija Hrvatski muzej arhitekture. Predstavljanje uvodnim je izlaganjem o arhitekturi, kontekstu i značenju Muzeja otvorio akademik Velimir Neidhardt, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a o knjizi su govorili akademik Andrija Mutnjaković, voditelj Muzeja, akademik Mladen Obad Šćitaroci, tajnik Razreda za likovne umjetnosti, i doc. dr.sc. Borka Bobovec, upraviteljica Muzeja. Smisao je Hrvatskoga muzeja arhitekture sustavno prikupljanje, čuvanje, stručna zaštita, stručna i znanstvena obrada i prezentiranje
arhitektonskih crteža, planova i nacrta. (…) Svrha je muzejske djelatnosti da prikupljena arhitektonska dokumentacija, kao dio nacionalne i opće kulturne baštine, služi kulturnim i znanstvenim potrebama naroda i da bude sačuvana za buduće naraštaje. Riječi su to akademika Miroslava Begovića, prvoga voditelja Muzeja.
A riječi treba uvijek pretočiti u tekst i radove arhitekata koji su utjecali na formiranje domaće arhitektonske scene pokazati na jednome mjestu, kao zalog za budućnost. Zanimanje za arhitekturu nastalu na našim prostorima nedvojbeno raste, a za razumijevanje arhitekture potrebno je sustavno prikupljanje i obrada dokumenata i projekata koji su nastali kao rezultat niza kompleksnih povijesno-kulturnih procesa. Izdavačka djelatnost Hrvatskog muzeja arhitekture započela je osnivanjem Muzeja, odlukom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti da objavi zbornik obrađen u obliku monografije o životu i djelu arhitekta Viktora Kovačića. Akademija je u listopadu 1994. godine organizirala Znanstveni skup o arhitektu Kovačiću, a postavljena je i prigodna izložba njegovih projekata kojom je popraćeno otvaranje Muzeja. U uvodu monografije Begović naglašava da je to bio samo početak, nakon kojeg slijedi: akcija registriranja sve arhivske građe i planoteka, da se okupljanjem relevantnih znanstvenika prikupe sve spoznaje, sve znanstvene akribije i prosudbe, najprije Kovačićeva djela, a potom i ostalih priznatih hrvatskih arhitekata.
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Architectonica - znanstvene monografije Zagreb, 2018.
Str. 320, grafičkih priloga 573 [24/30 cm, kolor, meki uvez]
Glavni i odgovorni urednik: Andrija Mutnjaković Izvršna urednica: Borka Bobovec Recenzenti: Velimir Neidhardt, Branko Kincl Prijevod na engleski: Sanja Pehnec, Maja Kućan
Lektura: Dorotea Rosandić Korektura: Ana Kršinić Lozica [HR], Maja Kućan [ENGL] Dizajn i prijelom: Iva Ceraj, Nina Ivanović
ISBN 978-953-347-151-8 CIP 001011045 [NSK Zagreb]
Nakon opsežnih pripremnih radova provedenih od 2016. godine, tijekom 2018. godine učinjena je revizija i dopuna, te je na 320 stranica monografije predstavljen reprezentativni izbor iz muzejskog fundusa koji u cijelosti sadrži oko 150.000 primjeraka muzejske građe hrvatskih i stranih arhitekata, pa tu nalazimo nacrte, crteže, makete, rukopise, studije, publikacije, digitalne zapise i slično. Osnova zbirke Hrvatskog muzeja arhitekture pretežno je formirana od pojedinačnih djela i cjelovitih opusa hrvatskih arhitekata, koju su arhitekti ili njihovi nasljednici darovali Muzeju na trajnu pohranu, arhivsku obradu i postupno stručno i znanstveno istraživanje, te publiciranje. Veći dio tih darovnica sadrži nacrte i prateće dokumente prikazane na pausnom papiru ili kopijama na papiru te maketama, s time da je u novije vrijeme sve više darovnica obrađeno u digitalnom mediju. Na jednome mjestu skuplja se arhitektura koja atribuira pozitivne aspekte i uspješna dostignuća nastala u razdoblju od početka prošloga stoljeća, vremenu koje je bilježilo promišljanje i analizu postavljenih arhitektonskih istina i odrednica.
Zamisao je da se Muzej profilira ne samo kao mjesto na kojem će biti čuvane ostavštine arhitekata već i kao mjesto okupljanja na kojem se kontinuirano prate teme s područja arhitekture, urbanizma, estetike prostora i kulturne baštine. Glavni je i odgovorni urednik monografije akademik Andrija Mutnjaković, a recenzenti su akademici Velimir Neidhardt i Branko Kincl. Knjiga počinje nizom
autorskih tekstova kojima je približeno vrijeme i odnosi u kojima su se stvarali temelji na kojima je izgrađena zbirka. Prvi je u nizu tekst akademika Zvonka Kusića Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti - čuvar i promicatelj kulturnih vrijednosti. Tekst nam približava vrijeme u kojem je Akademija počela okupljati u svoje okrilje i vrijedne umjetnike i istraživače povijesti umjetnosti, te poticati njihovu stvaralačku energiju, uz ostvarivanje mogućnosti trajnog čuvanja arhitektonskih dokumenata iz života i djela svojih članova. Tekstove koji slijede u uvodnom dijelu potpisuju akademik Velimir Neidhardt, Hrvatski muzej arhitekture - promotor međunarodne arhitektonske suradnje, i akademik Andrija Mutnjaković, Hrvatski muzej arhitekturememorija hrvatske arhitektonike. Akademik Neidhardt piše o uključenju renomiranih svjetskih arhitekata u sastav članstva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, čime se ostvaruju njena međunarodna otvorenost i sklonost razmjeni informacija, saznanja i kreativne interakcije. Dok akademik Mutnjaković piše o arhitekturi kao krhkoj zemaljskoj materiji koja se s vremenom raspada, uništava i razara - njena je memorija postojana i kreira budućnost, a ostala je sačuvana artefaktima, zapisima, crtežima, istraživanjima, promišljanjima i kreativnim interpretacijama u sustavu svjetskih muzeja arhitekture.
Centralni dio knjige govori o Muzeju. Tekst Hrvatski muzej arhitekture HAZU napisala je Dubravka Kisić, dugogodišnja upraviteljica Muzeja. Ona piše o kontekstu u kojem se osnivaju muzeji posvećeni arhitekturi i načinima njihova djelovanja, kao i o umrežavanju u Međunarodnu konfederaciju muzeja arhitekture. U tekstu je opisan utemeljiteljski rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, te nadležnosti i djelatnost Muzeja, kao i osnovni podatci o zbirci, korisnicima i publici. Tu su i tekstovi o pohranjenoj građi, Planoteka Kabineta za arhitekturu i urbanizam HAZU i Arhiv Majstorske radionice za arhitekturu Drage Iblera i Drage Galića, kao i najopsežniji tekst - Osobni arhivski fondovi arhitekata, koje potpisuju Dubravka Kisić i Marina Smokvina.
Iz tekstova se čita praksa Muzeja utemeljena na pozitivnim iskustvima i stručnim protoko-
lima uspostavljenima na međunarodnoj razini muzejske struke, kao i njegova misijapromicanje arhitektonske kulture u najširem smislu. Planoteka Kabineta za arhitekturu i urbanizam HAZU, u kojoj se nalazila građa nastala od kraja devetnaestoga do sredine dvadesetoga stoljeća, bila je inicijalna zbirka koja je stvorila uvjete za osnivanje Muzeja. Tekst o majstorskim radionicama donosi popise svih arhitekata koji su sudjelovali u radu Majstorskih radionica za arhitekturu Drage Iblera i Drage Galića, kao i osnove na kojima su djelovale. Do 2015. godine prikupljeno je 87 osobnih arhivskih fondova arhitekata i veći broj drugih dokumentacijskih cjelina, gdje je potrebno spomenuti da je u specijaliziranoj knjižnici skupljeno oko 13.000 naslova8000 iz osobnih arhivskih fondova arhitekata i 5000 iz ostalih izvora i manjih donacija. Osamdeset i sedam arhitekata, poredanih abecednim redom, predstavljeni su svaki na dvjema stranicama knjige kratkim životopisom i osnovnim podatcima o pohranjenoj građi, kao i reprezentativnim nacrtima i fotografijama iz zbirke. Na odabiru i prezentaciji revidiranih grafičkih materijala radile su: Borka Bobovec, Tamara BjažićKlarin, Iva Ceraj, Ana Kršinić-Lozica, Maja Kućan, Ivana Nikšić Olujić i Ana-Marija Zubović. Muzej se može pohvaliti opsežnim opusima Kovačića i Ehrlicha, perspektivama poznatih nam zgrada koje potpisuju Vitić i Šegvić, malo poznatim slikarskim opusom Kolacija, prekrasnim perspektivama Branke Kaminski, projektima zgrada i urbanističkim projektima - izvedenima i onima koji su ostali samo na papiru, dizajnerskim opusima. Popis je dugačak, a djela iznimne vrijednosti.
U posljednjem su dijelu knjige tekstovi koji daju uvid u tiskane materijale Muzeja - tekst Borke Bobovec Izdavačka djelatnost Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU i Zbirka plakata Hrvatskog muzeja Ive Ceraj. Izdanja Muzeja predstavljena su u razdoblju od 1997. do 2015. godine - od knjiga, kataloga i deplijana koji su pratili različita događanja i izložbe, do Edicije Arhitectonica u kojoj je dosad izdano sedam reprezentativnih monografija. Zbirka plakata broji više od stotinu prikupljenih primjeraka i daje uvid u vrijeme i djelovanje, kako arhitekata tako i umjetnika s kojima su surađivali na izradi plakata od 1950-ih godina
Juraj Denzler: Upravna zgrada gradskih komunalnih poduzeća u Zagrebu (danas: HEP - Elektra Zagreb), 1932.1934.
Juraj Denzler: Administration building of Utility Services in Zagreb (today: HEP - Elektra Zagreb), 19321934
Ivan Vitić: Stambeni blok Narodne banke u Zagrebu, 1958.1962.
Ivan Vitić: apartment block, Zagreb, 19581962
do danas. U monografiji su također predstavljeni događaji održani u Muzeju, pa tako brojimo 94 organizirane izložbe, 45 raznih događanja - znanstvenih skupova, prezentacija, radionica, predavanja i slično, te 72 objavljene publikacije. Tijekom godina organizirana su događanja, izložbe i stvarana izdanja namijenjena ponajprije arhitektima, ali i široj stručnoj i kulturnoj javnosti.
Stvoren je uvid u domaću arhitektonsku scenu prezentiranjem vodećih arhitekata i umjetnika koji su djelovali na ovim prostorima, te njihovih razmišljanja, želja, znanja i mogućnosti. Prepoznajući utjecaj koji znanstvene i stručne publikacije imaju ne samo među arhitektima već i među svima koji su u doticaju s arhitekturom i kulturom, moguće je aktiviranje šire valorizacije i prepoznavanja mjesta arhitekture u društvu, i to odabirom recentnih arhitektonskih djela, njihovih protagonista, te utjecajem koji su imali na oblikovanje prostora. Arhitekti se pojavljuju u najrazličitijim ulogama kojima daju aktivan doprinos obnovi i izgradnji svih struktura, od graditeljskih do socijalnih i društvenih. Dizajn i prijelom knjige učinile su Iva Ceraj i Nina Ivanković, koje su strpljivo unosile svaki dan nova poboljšanja prezentacije materijala kako bi baštinjenu hrvatsku arhitekturu sačuvanu u fundusu Muzeja što kvalitetnije predstavile ne samo našoj već i međunarodnoj stručnoj javnosti. U prezentaciji zgrade Muzeja značajnu ulogu imaju i fotografije Damira Fabijanića koje prikazuju izložbene dvorane, unutrašnjost zgrade i vanjske prostore.
Analiza i valorizacija postojećih projekata mogu poslužiti za pravilno usmjeravanje djelovanja i kao preporuka kojom će biti stvorena nova pravila i novi načini upotrebe postojećih obrazaca korištenja prostora, kao i adaptiranja postojeće urbane strukture. Monografija otvara mogućnost da još jednom, s odmakom, promotrimo nastalu arhitekturu i odnose koje je stvarala, a širokom paletom tekstova obuhvaćeno je mnogo važnih pitanja vezanih za djelovanje arhitekata. Obradom i prezentacijom materijala u sada već više od stotinu osobnih arhivskih fondova pohranjenih u Muzeju, otvara se mogućnost novoga i drukčijega sagledavanja stvarnosti.
Mladen Obad Šćitaroci
Emilio Marin
Emilio Marin
The book Mursa - Colonia Aelia at the Limes of the Roman Empire, written by Emilio Marin, contains stories about the geographical context and cultural landscape before Mursa, about the Roman city, Roman gods, Christianity in ancient Roman period, battles for the Roman empire in the wider area of Mursa, its inhabitants, Mursa in the context of the Roman cities and camps in the area between the Italian Peninsula and the Danube, the decay of Mursa, and Mursa nowadays. A special characteristic of the book is its multi-disciplinary perspective. It explores the topic from the perspective of social sciences, natural sciences, visual arts and literature. Since the available data and the historical documents about Mursa are sparse with too few physical remains, writing a book like this requires remarkable skill and great expertise.
U knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu 11. lipnja 2019. predstavljena je knjiga Mursa - Hadrijanova kolonija uz limes Rimskoga Carstva, četvrta knjiga u ediciji Mursa aeterna. Autor Emilio Marin redoviti je profesor antičke arheologije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu, član Francuske akademije znanosti i umjetnosti, Razreda za humanističke znanosti, nekadašnji ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu, začetnik Muzeja Narone. S gledišta urbane kulture i kulturnog naslijeđa Mursa ima posebno značenje. Mursa je dio mozaika koji gradi u kontinuitetu do danas dvadeset pet stoljeća urbane kulture na tlu Hrvatske - od 4. stoljeća prije Krista kada Grci podižu prve gradove u Dalmaciji, a Iliri i Kelti protourbana naselja. Mursa je dio rimskoga urbanoga teritorijalnog sustava iz doba kasne antike na tlu sjeverne Hrvatskeod Andautoniae i Sisciae na zapadu do Murse i Cucciuma/Iloka na istoku. Mursa je najveći vojni tabor (castrum) na današnjemu hrvatskom tlu koji - kao neki drugi europski gradovi ili Dioklecijanova palača - nije doživio izravnu pretvorbu u grad na prijelomu kasne antike i ranoga srednjega vijeka. Mursa je svoj život u srednjem vijeku nastavila malo zapadnije, oko utvrđenja iz kojeg se razvilo srednjovjekovno, a poslije tursko naselje, da bi onda izgradnja barokne Tvrđe potaknula
izgradnju Donjega grada djelomice na mjestu Murse. Ranosrednjovjekovna razaranja, nedugovječni materijal (zemlja i opeka) i drugi čimbenici utjecaja nisu ostavili arheološke nalaze koji bi omogućili rekonstrukciju nekadašnjega rimskoga grada.
Mursa svjedoči i nastavak kontinuiteta naseljavanja istočne Hrvatske na području Vukovara i Vinkovaca, gdje se život s visokom civilizacijskom razinom odvijao još 50006000 godina prije Murse pa taj prostor mnogi nazivaju kolijevkom europske civilizacije. Ako tako gledamo početak grada, onda govorimo o devetnaest stoljeća Osijeka - od rimske Murse do današnjega doba, a ne od XII. stoljeća kada je dokumentiran najstariji spomen Osijeka. Mursa je primjer grada o kojem nema puno podataka i povijesnih dokumenata, a vrlo je malo i fizičkih ostataka - tek malobrojni tragovi pomoću kojih se sklapa uzorak cjeline. Različiti multidisciplinarni pogledi u knjizi donose priče o prostornom/zemljopisnom kontekstu i kulturnom krajoliku prije Murse, o rimskom gradu, o rimskim bogovima, o kršćanstvu u kasno rimsko doba, o bitkama za Rimsko Carstvo na širem prostoru Murse, o stanovnicima, o Mursi u kontekstu rimskih gradova i tabora/castruma između apeninskoga/italskoga prostora i Dunava, o propasti Murse i o Mursi danas.
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Znanstveno vijeće za antropologijska istraživanja, Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku Zagreb/Osijek, 2018.
Str. 304, 155 ilustracija, bilješke, literatura, popis ilustracija, bilješka o autoru, dvojezično (hrvatski i engleski jezik) [30/24 cm]
Recenzenti: Rajko Bratož, Branka Migotti
Edicija: Mursa aeterna, IV. Urednik: Andrija Mutnjaković Prijevod: Sanja Alexander Pehnec Dizajn i priprema za tisak: Art Studio Azinović
ISBN 978-953-347-224-9
Nadajmo se da će ova knjiga potaknuti i druge gradove s rimskom poviješću - posebice one u panonskom prostoru gdje nema i do sada nije bilo velikih arheoloških ostataka - da i oni prirede sličnu knjigu i pokažu kontinuitet života od prapovijesnoga predrimskoga i antičkoga rimskog doba do danas, ali i da pokrenu sustavna arheološka i druga istraživanja. Svaki takav prilog jest potvrda umijeća nasljeđivanja i kreiranja novoga u naslijeđenom da bi to novo u budućnosti postalo nova baština. Zato je važno da svaki novi zahvat u povijesnom prostoru - pa tako i u prostoru Murse - posebice graditeljski (urbanistički i arhitektonski) zahvat afirmira povijesno i naslijeđeno, ali da je istodobno kreativan i visoke vrsnoće. Na taj će se način očuvati slojevi prošlosti, odgovorno odgovoriti na suvremene potrebe i omogućiti budući razvoj koji neće negirati i obezvrjeđivati kulturno naslijeđe.
To je obveza koja proizlazi iz tradicije 25 stoljeća urbane kulture na tlu Hrvatske, kao i obveza daljnjega razvijanja istraživanja prostora Slavonije i istočne Hrvatske u prostornom trokutu koji čine Osijek, Vukovar/Vučedol i Vinkovci, gdje nalazimo dokumentirane dokaze visoke civilizirane razine stanovanja i života od prije 50 stoljeća. To je svojevrsni noblesse oblige za unapređenje naslijeđenoga, čime će se unaprijediti ono što danas posjedujemo i što očekujemo u budućnosti.
Lucija Stepinac
Ivica Boko, Davor Skejić, Neno Torić
Ivica Boko, Davor Skejić, Neno Torić
The textbook Aluminium Structures is the result of a fruitful collaboration between the Universities of Split and Zagreb. Based on a long-term scientific research on aluminium structures, this textbook is primarily written for civil engineering students but it will also be useful to architecture students. This university textbook is the first comprehensive piece of professional literature written in Croatian that deals with aluminium structures and design harmonized with the European norms, i.e. Eurokod 9. Civil engineers and architects need to be familiar with the possibilities and advantages of aluminium alloys and their application in modern structures. The idea for the book stemmed from the need to fill in the gap in the market concerning professional literature on aluminium structures. Insufficient knowledge coupled with a tendency to rely solely on the classical building materials are the main causes why the aluminium alloys are rarely used for structural systems. The main objective of this textbook, therefore, aims at raising awareness of this light metal and its advantages within the professional circles. It may serve as an appropriate alternative to steel. In some situations it may even prove as the only logical choice.
Sveučilišni udžbenik Aluminijske konstrukcije nastao je suradnjom splitskog i zagrebačkog sveučilišta, odnosno nastao je na temelju dugogodišnje aktivnosti autora u području znanstvenostručnog rada na aluminijskim konstrukcijama. Namijenjen je primarno studentima građevinarstva, ali bit će vrlo koristan i studentima studija arhitekture. Ovaj sveučilišni udžbenik prva je sveobuhvatna literatura na hrvatskom jeziku koja obrađuje tematiku aluminijskih konstrukcija i projektiranje sukladno europskim normama, tj. Eurokodu 9.
Aluminij je alat u rukama arhitekta za neograničenu kreativnost forme i oblika, što mu daje opravdano mjesto u modernoj arhitekturi. Ovaj vrijedni materijal posjeduje bjelinu srebra, postojanost zlata, čvrstoću čelika, topljivost bakra, lakoću stakla i smatra se materijalom budućnosti, gdje se najveća primjena očekuje u gradnji u svemiru zbog njegove male zapreminske težine. Tri je puta lakši od čelika, u Zemljinoj kori zastupljen je čak 8%, moguće ga je neograničeno puta reciklirati uz minimalan utrošak energije, otporan je na koroziju pa ga je moguće ekstrudirati i oblikovati u bilo koji oblik, a to ga čini atraktivnijim u odnosu na druge konstruktivne materijale. Industrijalizacija proizvodnje koja je počela ranih godina 20. st. omogućila je dostupnost i pristupačnost tog materijala i učinila ga liderom moderne arhitekture. Sve
prednosti detaljno su razrađene u udžbeniku s dodatnim objašnjenjima i mogućnostima primjene u konstrukcijama.
Ideja za izradu udžbenika bila je upravo nedostatak literature iz područja projektiranja aluminijskih konstrukcija. Nedostatno obrazovanje, uza sklonost arhitekata i građevinara da se tradicionalno oslanjaju isključivo na prednosti klasičnih građevnih materijala, uzrok je izuzetno rijetkoga korištenja aluminija, odnosno aluminijskih legura u konstrukcijama. Osnovni je cilj udžbenika osvijestiti stručnu javnost za veću primjenu toga laganog metala koji je alternativa tradicionalnom čeliku, pa čak u nekim situacijama i jedini logičan izbor.
Udžbenik se sastoji od nekoliko osnovnih cjelina. Uvodno je, ukratko, obrazložena problematika koja je obrađena u udžbeniku. Potom je dan povijesni pregled proizvodnje aluminija i aluminijskih legura te mogućnosti primjene aluminijskih legura u nosivim konstrukcijama u građevinarstvu. Uz osnovna saznanja o kristalnoj strukturi aluminija obrađena je i proizvodnja aluminija i aluminijskih legura. Dan je asortiman i mehanička svojstva gnječivih i lijevanih aluminijskih legura koje se koriste kao osnovni materijal za izradu nosivih konstrukcija sukladno Eurokodu. Nadalje, u udžbeniku se didaktički objašnjavaju načini analize aluminijskih konstrukcija po
Sveučilišni udžbenik Sveučilišta u Splitu i Sveučilišta u Zagrebu
Nakladnik: Sveučilište u Splitu, Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije, Split Split, 2017.
Str. 397, 135 crteža, 18 fotografija, 39 grafikona, 98 tablica i 432 numerirana matematička izraza [24´17,6, c/b, tvrdi uvez]
Recenzenti: Ivica Džeba, Damir Markulak, Vlatka Rajčić, Alen Harapin, Mladen Bulić
Urednik: Ivica Boko
Lektura: Vini Knežević
Dizajn korica: Davor Skejić
Tisak: Čakarov stećak d.o.o., Podstrana
ISBN 978-953-6116-69-0
CIP 160927023 [Sveučilišna knjižnica u Splitu]
metodi graničnih stanja, metode proračuna i postupak dimenzioniranja konstrukcija (sustava, elemenata i priključaka) izrađenih od aluminijskih legura. Dodatno je obrađena problematika ponašanja aluminijskih konstrukcija zbog cikličkog opterećenja - zamora i djelovanja požara. Na kraju su dani riješeni primjeri dimenzioniranja konstrukcijskih elemenata i priključaka, kao i popis literature koja je korištena za izradu udžbenika. Za lakše razumijevanje tematike zadatci su popraćeni dodatnim grafičkim ilustracijama i tabličnim prikazima.
Jedan od ciljeva knjige bilo je informirati građevinske inženjere i arhitekte o mogućnostima aluminijskih legura i njihovoj primjeni u modernim građevinskim konstrukcijama. Elaboriranjem temeljnih svojstava aluminijskih legura i upoznavanjem s područjem koje pokriva čitav niz normi [HRN] EN 1999, pa preko presjeka njihove primjene, dan je uvod u mnogo zanimljivih tehničkih područja vezanih za aluminij. Mala težina, otpornost na koroziju i široka paleta konstrukcijskih oblika aluminiju zasigurno otvaraju vrata k opravdano većoj primjeni u građevinarstvu, odnosno arhitekturi.
Autori se nadaju da će ovaj udžbenik ispuniti svoj cilj i biti poticaj za većom primjenom aluminija, odnosno aluminijskih legura u građevinarstvu na našim prostorima.
Marija Barović
Bogo Zupančič
Bogo Zupančič
Among hundreds of architects from all around the world who worked in the famous Le Corbusier Parisian atelier at Rue de Svres 35, there were ten architects from Slovenia and seven of them were Plečnik’s students. From Yugoslavia, there were seventeen architects altogether. The book Plečnik’s students and other Yugoslav architects in Le Corbusier’s atelier depicts the generations of Yugoslav architects before and after WWII and how their French experience has influenced the period of modernization in Slovenia. The book consists of three parts. The first features the main focus - the seven Plečnik’s students (M. Oražem, M. Sever, H. Brnčić, M. Tepina, J. Krunić, E. Ravnikar and M. Župančič) who worked in Le Corbusier’s atelier from 1929 to 1940. The second part consists of short displays of six Slovene architects (F. Novak, J. Bleiweis, F. Tavčar, D. Grabrijan, B. Kobe and G. Šuklje) being trained in Paris between 1925 and 1938. Finally, the third part covers the short displays of five Croatian (Z. Kavurić, E. Weissmann, J. Neidhardt, K. Grisogono and K. Filipović) and two Serbian architects (M. Pantović and B. Petričić) working in Le Corbusier’s atelier between 1927 and 1937. [Written in English by M. Barović]
Svaka nacionalna arhitektura velikim je dijelom definirana školom arhitekture i njenim mentorima. Jedinstveni spoj mentorskog utjecaja dvojice arhitektonskih velikana prve polovice 20. stoljeća - slovenskog arhitekta Jože Plečnika i švicarskofrancuskog arhitekta Le Corbusiera - na generaciju slovenskih arhitekata predstavljen je u knjizi Plečnikovi studenti i drugi jugoslavenski arhitekti u Le Corbusierovom ateljeu. U knjizi su pritom predstavljeni opusi i ostalih slovenskih, hrvatskih i srpskih arhitekata koji su se usavršavali u Parizu, što zajedno daje cjelovit uvid u kontekst jugoslavenske arhitekture kroz perspektivu takve intenzivne i plodne razmjene znanja. Le Corbusierov atelijer u Rue de Svres 35 bio je jedinstveno mjesto oblikovanja suvremene arhitektonske misli. Tijekom razdoblja 1924. do 1940. u njemu je radilo stotinjak arhitekata iz cijeloga svijeta, pri čemu najviše Švicaraca i Francuza, dok su jugoslavenski arhitekti po brojnosti bili na trećemu mjestu - njih ukupno sedamnaest.
Generacija Plečnikovih studenata koja 30-ih i početkom 40-ih godina 20. stoljeća dolazi k Le Corbusieru na usavršavanje, utjelovljuje gotovo oprečne pojavnosti dvojice velikih arhitekata toga razdoblja. Iako Plečnik i Le Corbusier pripadaju istoj generaciji (Le Corbusier je samo pet godina mlađi od slovenskog majstora), njihova uloga u arhitekturi uvelike se razlikuje. Plečnik svoj specifični i regionalno obojeni arhitektonski rukopis gradi na kontinuitetu klasičnoga arhitektonskog
jezika, dok međunarodno proslavljeni Le Corbusier postavlja temelje internacionalnoga modernog stila. Prvi polazi od ideje umjetnosti i obrta, a drugi od aspekta tehnologije i novih materijala. Obojica na svoje učenike prenose temeljit i kritičan odnos prema arhitekturi, no svaki iz svoje perspektive. Plečnik razvija osjećaj za disciplinu, povijesni kontekst, klasičnu kompoziciju i vokabular, dok Le Corbusier usmjerava prema inovativnom i eksperimentalnom pristupu te progresivnoj avangardnoj misli.
Knjiga je strukturirana u tri dijela. Prvi dioPlečnikovi studenti u Le Corbusierovom ateljeu od 1929. do 1940 - daje uvid u život, rad i značenje sedmorice slovenskih arhitekata: Miroslava Oražema, Milana Severa, Hrvoja Brnčića, Marjana Tepine, Jovana Krunića, Edvarda Ravnikara i Marka Župančiča. Drugi dio - Drugi slovenski arhitekti i graditelji na usavršavanju u Parizu od 1925. do 1938.daje kraće preglede opusa slovenskih arhitekata Ferija Novaka, Janka Bleiweisa, Frane Tavčara, Dušana Grabrijana, Borisa Kobea i Gizele Šuklje. A treći dio - Hrvatski i srpski arhitekti u Le Corbusierovom ateljeu od 1927. do 1937. - predstavlja opuse petero hrvatskih (Zvonimir Kavurić, Ernest Weissmann, Juraj Neidhardt, Ksenija Grisogono i Krsto Filipović) i dvaju srpskih arhitekata (Milorad Pantović i Branko Petričić).
Premda slovenska arhitektonska scena nakon Drugoga svjetskog rata nije bila velika kao ona zagrebačka i beogradska, ova knjiga na
Muzej za arhitekturo in oblikovanje [MAO] i KUD Polis, Ljubljana, 2017.
Str. 232, ilust. 168, bilj. 387; predgovor, iz recenzija, izvori i literatura, skraćenice, kazalo imena, pregled ilustracija, zahvale, o autoru [32/23 cm, kolor, tvrdi uvez, slovenski]
Urednik: Bogo Zupančič
Recenzenti: Marc Bedarida, Vladimir Kulić
Lektura: Katja Paladin
Prijevod: s francuskoga na slovenski Suzana Koncut; s engleskoga na slovenski Ivan Stanič; sa slovenskoga na engleski Milan Stepanovič, Studio Phi., d.o.o., Ljubljana
Grafičko oblikovanje i prijelom: Primož Pislak
Tisak i uvez: Gorenjski tisk storitve, d.o.o.
ISBN 978-961-6669-47-4 [Narodna in univerzitetna knjižnica, Ljubljana]
CIP 72-057.874(497.4):929 Plečnik J.
vrlo lijep način prezentira njezine kvalitete i specifičnosti - polazišta i okolnosti razvoja te vrijedno arhitektonsko naslijeđe. Upravo u tome poslijeratnom razdoblju dolazi do smjene generacija slovenskih arhitekata. Tako arhitekte Plečnika i Vurnika kao profesore ljubljanskoga sveučilišta nasljeđuju Edvard Ravnikar i Edo Mihevc.
Važno mjesto u obrazovanju dobiva i deset od sedamnaest arhitekata koji su boravili u Le Corbusierovu atelijeru, od kojih pet od ukupno sedam Plečnikovih studenata koji su se usavršavali u Parizu. U praksi se također ističu arhitekti mlađe generacije koji pronose ideje modernističke misli, i to kako u arhitekturi i urbanizmu tako i u publicistici. Svi oni zajedno uvjerljivo šire utjecaj internacionalnoga stila.
Iako je na temu Le Corbusierova utjecaja na ovim prostorima provedeno više istraživanja i izdano mnogo publikacija, knjiga Boga Zupančiča nudi sveobuhvatan pregled ponajprije slovenskog aspekta i konteksta, do tada poprilično raspršenoga i jednim dijelom neistraženoga. Također, knjiga detaljno prezentira i kontekstualizira arhitektonske, urbanističke i publicističke opuse spomenutih arhitekata te objašnjava njihove kontakte, odnose i suradnje. A upravo su produktivne međusobne veze arhitekata, ali i njihova vrijedna francuska iskustva pridonijeli jedinstvenoj razmjeni znanja materijaliziranoj u visokokvalitetnoj modernističkoj poslijeratnoj arhitekturi ovih prostora.
The Case of Budapest
Daniel Kiss
Slučaj Budimpešte
Daniel Kiss
This book is the result of a scientific research based on a defined abstract model tested here on a concrete case study - Budapest - and questions its urban development processes between 1990 and 2010. Instead of giving some general statements, the author carries out an indepth analysis and defines his thesis about the recent urbanization of the city. He claims that it was not a random process leading to different consequences but a clearly recognizable series of patterns. It resulted directly from certain factors and narratives which form the basis for the analysis of a post-socialist city and its urbanization. Kiss dedicates his final chapter to a thorough analysis of one of the topical urban zones of Budapest, the so-called Corvin-Quarter. The book is supplemented with a conversation about urbanization between Ákos Moravánszky, Kees Christiaanse (both professors at ETH Zürich) and the author of this book.
Padom ‘željezne zavjese’ Istočna je Europa ušla u razdoblje tranzicije i postsocijalizma, a s vremenom su zemlje nastale raspadom velikih saveza i političkih tvorevina trasirale svoj put u kapitalizam i demokratizaciju društva. Kako su desetljeća starih režima ostavila snažan pečat na kulturni milje država Varšavskoga pakta, svaka je zemlja pronalazila svoj način nošenja s novonastalom situacijom i izazovima suvremenoga vremena, pa je tako poslijesocijalističko razdoblje obilježeno brojnim varijacijama i nerijetko hibridnim sustavima razapetim između prošlosti i suvremenosti. U Hrvatskoj, a i u drugim zemljama nekadašnje Jugoslavije i šire, interes za reafirmaciju arhitekture bivše države posljednjih je godina sve naglašeniji, kako to pokazuje recentna izložba u MoMAi pod nazivom Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948-1980, koja je dala izbor ključnih arhitekata i projekata s ovih prostora, a sličnu misiju slijedi i popularan dokumentarni serijal Betonski spavači koji široj publici predstavlja naše nedovoljno vrjednovane realizacije druge polovice 20. stoljeća. Međutim, dok se era socijalizma kod nas (za sada) istražuje historiografski na razini pojedinačnih građevina ili ključnih opusa arhitekata toga vremena, Daniel Kiss - autor knjige
Modeling Post-Socialist Urbanization. The Case of Budapest - upustio se u propitivanje ‘perioda nakon socijalizma’ promatrajući procese urbanizacije cijeloga grada kako bi razumio ne samo prošlost nego i recentno vrijeme kao posljedicu nekadašnjega rigidnog režima.
Već prvi pogled na sadržaj i strukturu poglavlja pokazuje da autor pokriva znatno širu problematiku od arhitekture, a cjelokupni proces urbanizacije promatra kao složeni međuodnos ekonomije, politike, ideologije i društva. Ipak, najintrigantniji je dio knjige inženjerski formiran apstraktni model - razgranata shema što je temelj cijelog istraživanja i podsjeća na računalni programski jezik velike kompleksnosti i brojnih međuovisnosti pojedinih algoritama. Projekt koji Kiss isprva pokreće na ETH-u u Zürichu sada je napokon objavljen u jedinstvenoj publikaciji, gdje autor umjesto općih generalizacija ulazi u dubinsku analizu i definira tezu da recentna urbanizacija Budimpešte nije slučajan proces koji ima nasumične, uvijek drukčije posljedice, već pokazuje jasan prepoznatljivi niz uzoraka i direktna je rezultanta određenih čimbenika koji su definirani kroz prije spomenuti model. Tri osnovna čimbenika toga modela ili, kako ih autor naziva - ‘narativa’ u knjizi su detaljno opisana u zasebnim poglavljima. Namjera je da se pojedini narativi međusobno podržavaju i formiraju sistematiziranu interpretaciju istraživanog razdoblja, što je, prema Kissu, najočiglednije na primjeru stanovanja. Socialist Urban Legacy Narrative, Decentralization Narrative i Kulturkampf Narrative u konačnici su podloga za promatranje urbanizacije poslijesocijalističkoga grada, a paralelnim djelovanjem opisuju značajno opadanje društveno orijentiranog i sustavnog planiranja grada.
Birkhäuser Verlag Basel, 2019.
Str. 208, engleski [24/17 cm, kolor, tvrdi uvez]
Lektura: Alun Brown
Oblikovanje naslovnice: Jenna Gesse
Layout: Kathleen Bernsdorf
Tisak: Beltz, D-Bad Langensalza
ISBN 978-3-0356-1646-0 2018945955 [Library of Congres]
Knjiga je naglašenoga znanstvenoistraživačkog karaktera, s oslanjanjem na predloženi model koji se kao eksperiment testira na konkretnom uzorku - u ovome slučaju Budimpešti - te propituje procese recentnog razvoja grada u razdoblju od 1990. do 2010. (primjenjivo do danas). Osim promatranja urbane cjeline Kiss posljednje veliko poglavlje posvećuje detaljnoj analizi jedne od aktualnih urbanih zona Budimpešte tzv. Corvin-Quarter, gdje je lokalna uprava uključila privatni investorski klaster u program obnove okruga. Kao dodatak na kraju publikacije priložen je i zanimljiv razgovor na temu urbanizacije između profesora povijesti i teorije arhitekture Ákosa Moravánszkoga, zatim praktičara i edukatora na području urban designa Keesa Christiaansea (obojica s ETH-a) i autora knjige. Nastavno na istraživanje Daniela Kissa bilo bi zanimljivo ispitati predloženi model i u našemu poslijesocijalističkom kontekstu, gdje su slični gradovi pogodni za testiranje mnogobrojni, s različitim ‘sudbinama’ formatiranim nakon raspada Jugoslavije. Zbog sličnih povijesnih, ekonomskih, ideoloških, a u velikoj mjeri i urbanističko-arhitektonskih karakteristika s Budimpeštom, tijekom gotovo cijeloga 20. stoljeća Zagreb se nameće kao idealan sljedeći korak za primjenu Kissova modela. Time bi se moglo i odgovoriti na hipotezu i metodološki napor autora - može li uspostavljeni model zaista biti uspješan aparatus i dati rezultate aplikacijom na više primjera ili je on u konačnici dobro prilagođen samo za mađarsku prijestolnicu?
Prilagodljiva prenamjena graditeljskog naslijeđa: Očuvanje i unapređenje
vrijednosti našega graditeljskog naslijeđa za buduće generacije
Leeuwarden Declaration
Adaptive Reuse of the Built Heritage: Preserving and Enhancing the Values of Our Built Heritage for Future Generations
Leeuwardenska deklaracija, donesena i prihvaćena 23. studenoga 2018. u Nizozemskoj, jest zaključak Europske godine kulturne baštine. Kako bi naslijeđe pronašlo svoje nove, miješane ili proširene namjene, ova deklaracija ističe važnost kulturnih, društvenih, okolišnih i gospodarskih gledišta. Za pitanje prilagodljive prenamjene usredotočuje se na izazove koji nastaju prilikom prenamjene specifične građevine, a za standardna rješenja preporučuje velik kritički odmak. Za pametne procese prenamjene koji se temelje na kvaliteti potrebno je sagledati mnoge čimbenike, od kojih se ističu: fleksibilnost usklađena s postojećim regulativama i standardima, sudjelovanje građana (stanovništva), privremene namjene kojima se testiraju mogućnosti, aktivna odgovornost i stručnost javnih ustanova, provedba temeljena na kvaliteti, multidisciplinarni timovi i suradnje, financijska održivost i narativna vrijednost. Jedna od temeljnih postavki jest dijalog između naslijeđa i suvremene arhitekture. Bliži, a i širi kontekst od velike je vrijednosti za naslijeđe koje bi svojim novim životom trebalo sudjelovati u prostornoj dinamici. Zato, osim stvaranja takva refleksivnog dijaloga, svaki pristup mora proizaći iz promišljanja nekoliko prostornih razina i mjerila.
Europa posjeduje bogat i raznolik izgrađeni okoliš koji u sebi sadrži snažne duhovne, kulturne, društvene i ekonomske vrijednosti. Razvojem našega gospodarstva i društva, mnoga se kulturna dobra, bez obzira jesu li popisana ili nisu, danas ne koriste ili su izgubila namjene za koje su izvorno izgrađenaponajprije su to industrijska, vjerska i vojna dobra, ali također i suvremenije građevine iz druge polovice dvadesetoga stoljeća. Ipak, povijesne građevine koje su izgubile svoju izvornu namjenu još uvijek utjelovljuju kulturne, povijesne, prostorne i ekonomske vrijednosti. Prilagodljiva prenamjena nudi se kao strategija namijenjena očuvanju elemenata koji sadrže navedene vrijednosti, dok istovremeno prilagođava mjesto novom korištenju. Nove su namjene tako okupljene oko baštinskih vrijednosti u aktivnom i smislenom dijalogu.
Tijekom Europske godine kulturnoga naslijeđa, a u sklopu aktivnosti inicijative naslovljene Naslijeđe u tranziciji: Ponovno promišljanje industrijskih, vjerskih i vojnih prostora za regeneraciju urbanih i ruralnih područja, intenzivno se raspravljalo o korisnosti strategijâ prilagodljive prenamjene, kao i o dobrim primjerima u praksi, izazovima i zaprekama za njihovu primjenu.
Ova Deklaracija stoga uzima u obzir lekcije svladane tijekom Europske godine kulturnoga naslijeđa i promišlja dobru praksu kao temelj kvalitetnim zahvatima.
[Pripremio: Boris Dundović]
višeStruka koriSt ponovnoga korištenja graDiteljSkog naSlijeđa
Pametnom obnovom i preobrazbom kulturna dobra mogu dobiti svoju novu, miješanu ili proširenu namjenu. Kao rezultat njihova je društvena, okolišna i ekonomska vrijednost povećana, dok je njihovo kulturno značenje unaprijeđeno.
• Kulturno gledište: Kulturna su dobra često prostorne i društvene znamenitosti koje čine odliku svojega krajolika i dodjeljuju snažan identitet svojoj okolini. Stvaraju osjećaj mjesta i glavna su odrednica lokalnoga ili regionalnoga identiteta. Pri čuvanju vlastita naslijeđa prilagodljiva prenamjena može kod ljudi pomoći održati i ojačati opažajnu moć vezanu za vlastitu tradiciju i povijest te ponuditi buduće vidike, dok istovremeno odgovara na potrebe multietničkih i multikulturnih društava.
• Društveno gledište: Ponovnim otvaranjem zatvorenih i nekorištenih prostora javnosti, prilagodljiva prenamjena našega graditeljskog naslijeđa može stvoriti novu društvenu dinamiku svoga neposrednog okruženja i tako pridonijeti urbanoj obnovi. Takvi projekti nude mogućnost da se građani uključe u oblikovanje svoga životnoga okoliša, iz čega proizlazi i snažniji osjećaj mjesta i demokracije. K tomu, prenamijenjeno naslijeđe može postati temeljem školskih i obrazovnih programa. Prilagodljiva je prenamjena stoga ključna poluga za mjesta većeg osjećaja zajedništva, kako u urbanim tako i u ruralnim područjima.
[Prepared by: Boris Dundović]
Leeuwarden Declaration, adopted on 23 November 2018 in the Netherlands is a conclusion of the European year of cultural heritage. In view of the fact that the built heritage needs to find new, mixed or extended uses, this declaration stresses the importance of cultural, social, environmental and economic aspects. Adaptive reuse of a particular building is brought into focus while the conventional solutions need to be critically assessed. Smart adaptive reuse strategies based on high-quality solutions should be viewed in the context of various aspects such as: flexibility coordinated with the present regulations and norms, participation of the citizens (inhabitants), temporary uses that serve to test the possibilities, active responsibility and expertise of public institutions, implementation based on high-quality approach, multi-disciplinary teams and collaboration, financial sustainability and narrative value. One of the main principles is a dialogue between the heritage and contemporary architecture. A narrower but also a wider context is vital for the built heritage whose new function should take part in spatial dynamics. Therefore each approach should result from careful consideration of several spatial levels and scales.
• Okolišno gledište: Ponovno korištenje našega naslijeđa smanjuje uporabu građevnih materijala, čuva tzv. sivu energiju (korištenu u građenju) i ograničava prekomjerno širenje grada. Njome je često omogućeno da se dubinski promisli korištenje energije, čemu je pak posljedica učinkovita, zaštićena i zdravija zgrada. Štoviše, visokokvalitetni projekti prirodno osiguravaju dugotrajno korištenje, prilagodbu i prenamjenu za buduće potrebe. Prilagodljiva prenamjena tako pridonosi izgradnji otpornijih i održivijih gradova te primjeni načela tzv. kružne ekonomije u izgrađenom okolišu.
• Ekonomsko gledište: Ponovno korištenje našega naslijeđa može pridonijeti povećanju privlačnosti i ljepoti prostora. S jedne strane, glavni je čimbenik prostornoga brendiranja, stvaranja poslova i rasta, poglavito u turističkom sektoru. S druge strane, nove funkcije stvaraju nove korisnike i područje postaje dio novih ekonomskih mreža. Ponovno iskorištena kulturna dobra prestaju biti izoliranim mjestima i ona mogu djelovati kao katalizatori širega konteksta.
za pametne proceSe temeljene na kvaliteti
Projekti koji uključuju prilagodljivu prenamjenu u svome životnom ciklusu donose posebne izazove. Procesi koji potiču i osiguravaju fleksibilnost, sudjelovanje korisnika, inovaciju, nabavu i provedbu temeljenu na kvaliteti, multidisciplinarne timove, financij-
sku održivost i dobar narativ mogu dugoročno pridonijeti uspješnim projektima.
• Fleksibilnost koja uzima u obzir zakonsku regulativu i standarde: Unapređenje našega izgrađenog naslijeđa na današnje standarde u smislu pristupačnosti, sigurnosti i energetske učinkovitosti postavlja brojne izazove. Ako se strogo primjenjuje, planerska i građevinska regulativa mogu zapriječiti donošenje kreativnih rješenja i narušiti kvalitetu projekata. Fleksibilnost je potrebno ukorijeniti u proces planiranja i odluke tijela lokalne uprave.
• Sudjelovanje građana: Treba li kulturno dobro očuvati, srušiti ili prenamijeniti, mora se odlučiti na demokratski i participativni način. Konzultacija s građanima dobar je način stjecanja potpore za financijsko ulaganje, kao i osiguranje da će projekt ispuniti potrebe lokalnoga stanovništva. Takve debate jačaju društvenu interakciju i društvenu odgovornost prema lokalnomu kulturnom naslijeđu.
• Privremene namjene nekorištenih prostora mogu biti izvrstan način provjere mogućih budućih namjena, uključivanja građana i podizanja svijesti o vrijednosti građevine. Usto, privremene namjene mogu pridonijeti održavanju dobroga stanja građevine. Zahvati prilagodljive prenamjene, posebice ako su privremeni, trebaju biti reverzibilni koliko je god to moguće, kako bi se omogućile daljnje prenamjene ili povrat u izvorno stanje građevine.
• Aktivna odgovornost javnih stručnih službi: Proces kontinuirane analize, odabira i zakonske zaštite popisanih građevina zahtijeva aktivnu pozornost javnih stručnih službi, kako bi se namjere prilagodljive prenamjene mogle odgovorno provjeriti s obzirom na zahtjeve koji proizlaze iz statusa zakonski zaštićenoga kulturnoga dobra.
• Nabava i provedba temeljene na kvaliteti: Proces odabira projekata mora biti jasno usredotočen na kvalitetu, uz primjenu kriterija ekonomske povoljnosti za ponude uz nagrađeni rad. Najbolji način za dobivanje arhitektonskih usluga jesu arhitektonski natječaji.
• Multidisciplinarni timovi i suradnički pristup: Odgovornost za promišljanje našega graditeljskog naslijeđa dijele brojni sudionici. Potrebni su multidisciplinarni timovi koji u duhu suradnje rade od samog početka rada
na projektu, kako bi raspravili tehničke, ekonomske i zakonske mogućnosti te razriješili moguće proturječne interese.
• Financijska održivost: Kako bi se dugoročno omogućilo ponovno korištenje, presudno je osigurati da je zaštita baštinskih vrijednosti sukladna i ekonomskim zahtjevima projekta (obnove, korištenja i održavanja građevine).
• Dobar narativ, koji koristi sve mogućnosti što ih nude digitalne tehnologije, ključan je za predstavljanje povijesti mjesta i unapređenje njegove baštinske vrijednosti.
Dijalog naSlijeđa i Suvremene arhitekture
Dijalog između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti jest očigledna značajka projekata prenamjene. Arhitektonski projekt čini stvari opipljivima i konkretnima te predstavlja pravi trenutak da se razne mogućnosti uključe u raspravu.
• Refleksivni dijalog između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti trebao bi posredovati i uravnotežiti odnos baštinskih elemenata i novih zahvata koji na pametan način unose buduće korištenje, uz pomnjivo i smisleno usklađivanje interesa.
• Pristup koji uključuje više mjerila: Kulturna dobra potrebno je shvaćati kao dijelove širega okolnog konteksta (gradskog predjela i grada) kako bi se u cijelosti sagledala njihova integracija u gradsko okruženje i prirodni krajolik, te kako bi se odgovorilo na pitanja prometa i pristupa. Otvarajući se okolnom kontekstu, kulturna dobra mogu stvoriti nove dinamičke odnose i tako pridonijeti obnovi gradskoga tkiva.
• Pristup od slučaja do slučaja temeljen na znanju: Razni sudionici donose brojna pitanja i mogućnosti svakomu pojedinom projektu pa su tako standardizirani pristup i tipska rješenja nemogući. Nasuprot tomu, projekti prenamjene zahtijevaju posebna rješenja koja se temelje na pomnom vrjednovanju značajki postojeće građevine, a koja koriste primjerene metodologije temeljene na sveobuhvatnom i integralnom sagledavanju kulturnoga naslijeđa. Potpuno i pomno razumijevanje građevine i njena povijesnog „mjesta” preduvjet
su za istraživanje njenih mogućih promjena, kao i za predlaganje njenih novih oblika.
Prilagodljiva prenamjena našega graditeljskog naslijeđa donosi višestruke pogodnosti pojedincima i društvu, za sadašnje i buduće generacije. Ipak, ona se još uvijek odbacuje kao neodrživa, dok planerske i građevinske regulative mogu zapriječiti razvoj takvih projekata. Bitno je senzibilizirati sve sudionike - lokalne i regionalne javne službe, financijski sektor, vlasnike i stručnjake za naslijeđe - na korisnost i izazove koji su takvim projektima urođeni, ali i njegovati neposredno učenje diljem Europe, iz mnogih dobrih praksi i rješenja koja već postoje.
Prilagodljiva prenamjena zahtijeva prihvaćanje stajališta da je naš izgrađeni okoliš živo tkivo; stajališta koje shvaća da je naše graditeljsko naslijeđe krajolik koji je izgradio čovjek i koje može biti prerađeno i preoblikovano prema potrebi, što proizlazi iz društvenih, kulturnih, okolišnih i ekonomskih potreba našega vremena. Slijedom toga, naše graditeljsko naslijeđe može biti na smislen i kreativan način uključeno u suvremeno društvo te tako na održiv način biti očuvano za buduće generacije.
Kao što je navedeno u Deklaraciji iz Davosa, „kulturna baština ključna je komponenta visokokvalitetnoga koncepta Baukultur [kulture građenja]”. Prilagodljiva prenamjena našega graditeljskog naslijeđa ističe se kao strategija potrebna da se s izazovima predstavljenima Deklaracijom iz Davosa postigne visokokvalitetni Baukultur u Europi, shvaćen kao „novi, prilagodljivi pristup oblikovanju našeg izgrađenog okoliša (...), pristup ukorijenjen u kulturi koji aktivno gradi društvenu koheziju, osigurava ekološku održivost te doprinosi općem zdravlju i dobrobiti”.
Ovu Deklaraciju podupiru:
ACE/CEA - Vijeće arhitekata Europe
EFFORTS - Europska federacija utvrđenih dobara
Europa Nostra - Paneuropska federacija za kulturno naslijeđe
FRH - Budućnost za sakralnu baštinu
[S engleskoga preveo: Boris Dundović, mag.ing.arch.]
S obzirom na bitno smanjen priljev financijskih sredstava iz svih izvora na koje se časopis oslanjao u dosadašnjem izlaženju (proračunske potpore, izdvajanja Fakulteta, vlastiti prihodi), Uredništvo je - kako bi se osiguralo daljnje redovito izlaženje i održala dosegnuta razina kvalitete PROSTORA - odlučilo za znanstvene priloge primljene nakon 1. siječnja 2013. uvesti nužnu financijsku participaciju autora. Podatci i upute za uplatu, kao i nova procedura koju ćemo primjenjivati prilikom prijama rukopisa, nalaze se na web stranici časopisa. Nadamo se razumijevanju cijenjenih suradnika.
Uredništvo
Due to large cuts in funding from all sources, the editorial board has decided to introduce a financial support from the authors for all papers submitted after 1st January 2013. in order to be able to continue regular publication and maintain the achieved quality of the journal PROSTOR. Further information and payment instructions including information about the new procedure for manuscript submission can be found on the journal’s web site. We sincerely hope for your understanding and support.
Editorial board
Opća i koncepcijska profilacija časopisa PROSTOR, otisnuta uz impresum, sastavni je dio Uputa suradnicima. Molimo suradnike da poštuju sljedeće upute.
Priprema i predaja rukopisa
• Uredništvo prima isključivo neobjavljene rukopise na hrvatskom ili engleskom jeziku.
• Rukopis (cjeloviti tekst članka s ilustracijama) dostavlja se Uredništvu u elektroničkom obliku (e-mail: prostor@arhitekt.hr).
• Autor e-poštom dostavlja dvije inačice svoga članka: za Uredništvo: s naslovnicom 1. i biografijom autora na kraju; za recenzente: s naslovnicom 2. te bez biografije autora i bilo kakvih autorskih oznaka.
• U digitalnom se obliku putem e-pošte predaju: cjelovit tekst članka u jednom .doc fileu (MS Word) s ubačenim ilustracijama male rezolucije; ilustracije: svaka spremljena kao zaseban file (skenirane s minimalnom rezolucijom od 300 dpi u nekom od sljedećih formata: tif, jpg, psd, bmp, dwg, cdr); fileovi trebaju biti imenovani kratko (Sl. 1.; Sl. 2.; Tabl. I.). Tablice i grafikoni dostavljaju se u word ili excel fileu. Ilustracije veće od 25 mb slati programskim servisima za slanje velikih datoteka (npr. Jumbo mail, WeTransfer i sl.)
• Svi radovi podliježu anonimnom recenzentskom postupku.
• Sve ostale opise (oznake znanstvenog područja, doi i UDK oznake, datume prijama i prihvaćanja članka, dvojezične elemente itd.) unosi Uredništvo.
• Na autorov zahtjev pismeno ili mailom će se potvrditi prijam rukopisa.
• Predajom rukopisa autor jamči da je rad njegovo izvorno djelo i da u izradi nije koristio druge izvore osim onih koji su u njemu navedeni.
Recenzije
• Za sve znanstvene priloge Uredništvo osigurava najmanje dvije neovisne recenzije, pri čemu su autorima recenzenti nepoznati, a isto su tako recenzentima nepoznati autori članka.
• Konačnu odluku o kategorizaciji rada donosi Uredništvo uzimajući u obzir mišljenja recenzenata.
• Objavit će se svi pozitivno recenzirani i na sastanku Uredništva prihvaćeni članci, a redoslijed objave Uredništvo utvrđuje prema sadržajnim i koncepcijskim kriterijima svakoga pojedinog broja.
• Uredništvo će autora obavijestiti o provedenom recenzentskom postupku, utvrđenoj kategoriji članka i eventualnim dopunama ili ispravkama koje je autor obvezan provesti prije konačnoga prihvaćanja članka za tisak.
• Autor je obvezan postupiti prema primjedbama recenzenata i ispravljeni rukopis dostaviti u roku od 30 dana, ponovno u istom obliku kao i prilikom prve predaje.
• Ukoliko autor ne doradi članak u roku od 30 dana, članak se odbija za tisak. Prepravljeni članak može se ponovno poslati kao novi tekst koji će ići u redovit recenzentski postupak.
Urednička redaktura
• Radovi se u integralnom obliku pišu i objavljuju na hrvatskom ili engleskom jeziku, a sažetci, ključne riječi, naslovi i podnaslovi, opisi ilustracija i biografija autora tiskaju se dvojezično (prijevod osigurava Uredništvo).
• Članci cjelovito prevedeni na engleski jezik prihvatit će se samo ako autor osigura jezički kvalificiran prijevod i lekturu teksta i dostavi Uredništvu presliku dokumenta ovlaštenog prevoditelja/lektora.
• Uredništvo zadržava pravo manjih ispravaka, promjene naslova, jezične lekture, prijevoda i uobičajene redakture teksta nužne radi prilagodbe članka propozicijama časopisa.
• Autoru pripada jedan besplatan primjerak časopisa i 15 posebnih otisaka (separata) njegova članka. Dodatni se otisci, na autorov trošak, mogu posebno naručiti putem Uredništva.
Molimo suradnike da svoj članak, osim ovim općim uputama, obvezno prilagode i Tehničkim uputama objavljenim na: http://hrcak.srce.hr/prostor
https://arhitektzg.sharepoint.com/prostor/sitepages/po%c4%8detna%20stranica.aspx
Information about the general concept of the journal PROSTOR next to the impressum is an integral part of these notes. Contributors are asked to conform to the following notes.
• Editorial Board accepts exclusively unpublished texts, written either in the Croatian or English language.
• Contributions (text and illustrations) should be submitted to the Editorial Board as electronic files (e-mail: prostor@arhitekt.hr).
• All contributions will be peer reviewed anonymously.
• All other descriptions (scientific field, doi and UDC designation, dates of admission and acceptance of the contribution, bilingual elements etc.) are entered by the Editorial Staff.
• Authors should submit two versions of the article via e-mail: for the Editorial Board: one copy with the front page and biography in the end of the contribution for reviewers: with the front page 2, without author’s biography or any other information on the author
• Contributions are submitted electronically via e-mail and should include: integral text of the contribution in a single .doc file (MS Word) with inserted illustrations in low resolution; illustrations - each saved as a separate file (scanned at 300 dpi in one of the following formats:
tif, jpg, psd, bmp, dwg, cdr); the name of the files should be short (Fig. 1; Fig. 2; Table I). Tables and graphs are submitted in word or excel file. Illustrations bigger than 25 mb should be sent via program services designed for large databases (Jumbo mail, WeTransfer etc.)
• Submission of the contribution will be confirmed in writing at the request of the author.
• By submitting the manuscript, the author confirms and guarantees that it is his/her own original paper and that he did not use any other sources except those listed in the article.
• All scientific papers are subjected to at least two independent reviews provided by the Editorial Board. Reviewers are unknown to authors as well as authors to reviewers.
• Final decision concerning the category of papers is made by the Editorial Board taking into account the reviewers’ opinions.
• All contributions positively reviewed and accepted by the Editorial Board will be published. The order of their publication is subject to the Editorial Board’s decision regarding the content and concept of each particular issue of PROSTOR
• Authors will be informed about the review procedure, assigned category of the article and possible additions or corrections which should be made on the part of the authors prior to the final acceptance of the article.
• Authors are required to follow the instructions and suggestions of the reviewers and submit the revised manuscript within 30 days, in the same form and following the same procedure as when submitting it the first time.
• In case authors fail to submit the revised text within 30 days, the text will not be considered for publishing. It is possible to submit the revised text as a new contribution which will again undergo the standard editorial procedure.
• Articles are written and published in Croatian or English whereas abstracts, summaries, key words, titles and subtitles, captions and authors’ biographies are bilingual (translation is provided by the Editorial Board)
• Articles submitted in English translation will be accepted only on condition that the authors themselves provide high-quality English translation or proof-reading by an officially registered translator and submit a copy of the registered translator’s / proof-reader’s professional certificate to the Editorial Board.
• Editorial Board reserves the right to make minor corrections, changes of titles, language editing, translation and text editing in order to adapt the article to publishing requirements of the journal.
• The author is entitled to one free copy of the journal and 15 offprints of his contribution. Additional offprints may be ordered from the editor at the author’s expense.
Contributors are asked to adjust their contributions according to the Technical notes published on the web page: http://hrcak.srce.hr/prostor
https://arhitektzg.sharepoint.com/prostor/sitepages/po%c4%8detna%20stranica.aspx
Osnovna tipografija: Meta
Papir: 115 gr
Offsetni
Attilio Krizmanić Amfiteatar u Puli
Zbrinjavanje nečistih voda Amphitheatre in Pula Wastewater Disposal
Dragan Damjanović
Projektiranje palače Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu 1875.-1877.
Renesansa renesanse u hrvatskoj arhitekturi
Designing the Palace of the Croatian Academy of Sciences and Arts in Zagreb (1875-1877)
Renaissance of the Renaissance in Croatian Architecture
Alan Braun Rudarsko-industrijski sklop Pozzo Littorio pored Labina
Tomislav Vidović Još jedno ostvarenje Gustava Pulitzera Finalija u Istri
Dubravko Bačić Coal-mining Plant Pozzo Littorio near Labin Unknown Work of Gustavo Pulitzer Finali in Istria
Mara Marić Lokrum Walkway - Alameda
Mladen Obad Šćitaroci Lokrumsko šetalište - alameda
Sanja Matijević Barčot Splitska stanogradnja u neposrednom poslijeratnom razdoblju (1945.-1951.)
Housing Construction in Split in the Immediate Post-war Period (1945-1951)
Ivana Katurić Razvojne strategije kao čimbenik održivog razvoja gradova
Krunoslav Šmit Komparativna analiza Antwerpena, Bratislave, Krakowa i Zagreba
Ivana Hajdinjak Development Strategies as Key Factors for Sustainable Urban Development
Krunoslav Kranjec Comparative Analysis of Antwerpen, Bratislava, Krakow and Zagreb
Mumen Abuarkub Courtyard in Traditional Houses in Palestine Dvorište u tradicijskim kućama Palestine
Ivan Vukojević Urbanističko-arhitektonski sklop Duhanske stanice „Vaga” u Metkoviću
Zrinka Barišić Marenić Prostorno-povijesna geneza i problemi suvremene prenamjene
Bojana Bojanić Urban and Architectural Features of the Tobacco Facility ”Vaga” in Metković Obad Šćitaroci Its Spatial and Historical Origin and the Problems of Its Adaptive Reuse
Rifat Alihodžić Residential Skyscrapers by Architect Stanko Fabris
Slavica Stamatović Contribution to the Urban Morphology and Typology of Collective Housing Vučković in Podgorica
Aleksandar Ašanin Stambeni neboderi arhitekta Stanka Fabrisa Doprinos urbanoj morfologiji i tipologiji kolektivnoga stanovanja Podgorice
Miljenko Haiman Oblikovanje grednih drvenih lijepljenih lameliranih nosača Designing the Glulam (Glued Laminated) Timber Beam Girders
Ljubo Lah Adaptive Re-use of the Built Heritage Fundamental Principles in the Doctrine of Heritage Conservation Obnova i prenamjena graditeljskoga naslijeđa Temeljna načela očuvanja naslijeđa
Gizem Deniz Guneri On Varieties of Architectural Utopianism
A Critical Reading of the Twentieth Century Utopian Architecture
O raznolikosti arhitektonskog utopizma
Kritička interpretacija utopijske arhitekture 20. stoljeća
Aktualno | Current Themes