Adnan Repeša - Svojta

Književna radionica Rašić

© Adnan Repeša © za srpsko izdanje Književna radionica Rašić

Urednik srpskog izdanja Srđan V. Tešin

Adnan Repeša

SVOJTA roman

Beograd, 2021.

Ja sam usamljenik u porodičnom kosmosu i onaj koji narušava sklad. Iz te pozicije sada pripovijedam lako i bez zazora. Ne postoji ništa što bi me omelo da stvari nazovem pravim imenom niti se skanjujem da to i učinim. O, to nikako. U meni raste potreba da predstavim stvari onako kako sam ih vidio, a ne onako kako bi ih, možda, doživjela nečija uobrazlija. Sada, pošto onih ljudi koji su veličali te događaje više nema, ja usputno odajem pomen jednom vremenu. Ovo je, dakle, slovo o životu, a onog trenutka kada se ova knjiga sklopi, tih događaja više se niko osim mene neće sjećati.

NAGOST

Od nekog je saznala da otac nije kod kuće i ona oprezno, na vrhovima prstiju, prilazi vratima naše kuće. Sjeda na sećiju, ispod nogu, tik do stola, spušta najlonsku vrećicu s darovima; nestrpljivo čeka da je otvorimo. Majci je s osmijehom i srdačno darovala cicanu suknju do ispod koljena, meni čokoladu s rižom a svima zajedno luster koji smo kasnije naumili okačiti o balkonski strop. „Nisi je trebala primiti“, rekao je otac kad je došao. „Ona je prefriganer i dodvorica. Nikakva zumra. Nije ti došla od dobra“.

Kasnije, otac se svaljuje na kauč a majka razmišlja o njegovoj sestri. Sutra, pred zoru, otac se ponovo uprtio torbom; bio je bijesan kad je odlazio.

Sutradan, ostali smo zatečeni njenom novom posjetom.

Očeva sestra slobodnim korakom prilazi našoj kući, sjeda na sećiju i pod noge spušta praznu najlonsku vrećicu. Preslaguje ruke u krilu, nervozna je i ne kani se dugo zadržati. „Žao mi je te suknje“, kaže. „Hoćeš li mi je vratiti?

Luda sam što darujem stvari koje za mene imaju sentimentalnu vrijednost“.

Sad čekamo da se otac vrati kući, a dok se to ne dogodi, stražarim pred vratima. Bdijem nad majčinom nagošću.

9

Zvali smo je Bela. Imala je pet mjeseci kad smo je donijeli kući. Deset godina ostala je s nama; odbijala je tuđu sisu pa smo joj hranu davali na bocu. Kad je poodrasla, izvodio sam je u šetnju. Katkad je znala potrčati i zaplesti se u klupko s drugom djecom; samo bi se kratko zadržala u igri. Otuda se uvijek zalijetala ravno u mene.

Početkom rata, šrapnel, ne veći od zrna riže, ubio je Belu. Od onda u kući ne držimo kozu.

Kad su se oženili, otac i majka jednu godinu živjeli su u kući njegovih roditelja. Nisu mogli pronaći zajednički jezik pa su u komšiluku iznajmili sobičak. Kad bi se niz valu stuštila bura pa probila zidove, dešavalo se da studen silovoto nahrupi unutra i zadigne tanušnu prostirku unutar sobe.

U kutku sobička leži bešika; u njoj spava dječak. Kad se prvi put osovi na noge taj dječak, još nesviknut na ovaj svijet, pohrliće ravno neninoj kući.

Peti je dan kako vješto prikrivam želučane tegobe. Ne znam čime sam iritirao sve to, ali svaki, pa i najmanji unos hrane u organizam, izaziva bol. Zazirem od posjeta ljekaru.

Radije šetam. Začudo, to mi pomaže.

Jutros sam, šetajući, nabasao na Zulfikara. U tom susretu ne bi bilo ništa čudno da mi on nije prišao go. Golcijat. Sad gledamo dvojicu zaštitara kako s prijetećim izrazom na licu, odjećom koje su prethodno svukli s njega, vitlaju prema nama. Pitam ga: „Plašiš li se?“ „ Ne“, kaže. „Sutra ću se plašiti“. Onda iz moje ruke Zulfikar prima novčanicu i odlazi, nasmijan.

10

Zulfikar je heroinski ovisnik. Poklone svojoj krvi kupuje tako što prethodno krade. Nekoć smo živjeli u istom mjestu, ali on se na vrijeme odrodio, već podugo ne viđam ga po tamošnjim ulicama.

Jednom me Z., u hladnu zimsku noć, presreo na ulici: „Bi li mi pomogao pomaknuti kredenac?“ Kad smo zakoračili u kuću, tamo nije bilo ničega. Samo četiri memljiva zida iz kojih bije studen. Z., ovim redom iz džepa izvlači pribor: kašiku, špricu, kesicu limuntosa i upaljač. Posljednji je izvukao komadić papira, oprezno ga razvio da se smeđi prah, o, Bože, ne raspe po podu. „A, kredenac?“ „Koji kredenac“, kaže, sad već potpuno fokusiran da otopinu iz kašike sakupi u špricu. Od mene očekuje samo da ga prigrabim za ruku, da čvrsto stiskam sve dok se ne ukaže vena.

Zebnja. Osmijeh u začeću. Sve je u redu.

Kad smo izašli na ulicu već je krenulo sipiti. Zulfikar mi u ruke tiska kišobran. „Znaš, ovo je prvi put da uzimam heroin. A ti sad idi. Požuri s tim kišobranom, jači će ga vjetar polomiti“.

I sada, dok u ovo prohladno jutro koračam prema kući, pitam se jesam li, možda, doprinio ovome u što se rasuo današnji Z. U kuću ulazim izliječen, ali čim otpočinem, bol se ponovo vraća. Odlučio sam posjetiti ljekara. „Plašim li se?“ Ne. Sutra ću se plašiti.

Svaki dan izgrnem ispod Bele. Đubre slažem na hrpu iza kuće; pred frezanje ću ga razgoniti po bašti. Kad izru11

čim civaru, pogledam u avliju preko puta. Tamo sjedi komšija Abdulah i uči iz Mushafa. Zaklima se sećija kad Abdulah podigne glas. Sačekam da nam se pogledi sretnu pa kažem: „Merhaba, efendija“. On se blago osmjehne pa sniženim glasom uzvrati: „Merhaba, sinko“. Zatim glasno uzdahne i prevrne novi list.

Efendija ima sina s kojim idem u razred. On svakodnevno, na putu prema školi svrati po mene. Posjedi na terasi i sačeka da moja majka spremi užinu i potom me uprti ruksakom. Onda idemo niz ulicu. Amel je nizak i tih. Ima smeđu valovitu kosu; stidljiv dječak. Sjedimo u istoj klupi.

Od kada su lani doselili u mahalu mi smo najbolji prijatelji.

Amel je odličan učenik i vrstan matematičar ali se duri kad razredna pred svima čita moju pismenu iz srpskohrvatskog.

Prema njemu se postavljam zaštitnički, on to ne očekuje ali njegova krhka prilika kao da vapi: milost. Putem rijetko razgovaramo, gledamo preda se ili šutamo kamičke.

Kad pristignemo do pravoslavne crkve pogledamo lijevo-desno, a onda desnom stranom ravno do škole. Koračamo oprezno i više ne šutamo kamenje jer onuda prolaze auta. Čvrsto se držimo desne strane baš kako su nas učili kod kuće. Od crkvenog do školskog dvorišta jedva je stotinjak koraka. Danas, kad smo pristigli u dvorište, jedan dječak iz starijih razreda silovito i stisnutih pesnica zaletio se prema nama, pa sam ga sapleo i on je pri padu posjekao bradu. Krv je šiknula u debelom mlazu. Amel tog učenika nije ni pipnuo ali je skupa sa mnom morao ići kod direktora škole koji je rekao: „Danas je umro dječakov otac. Zbog toga je trčao kući, a vi onako“.

12

Onda je Amel briznuo u plač a meni je samo zadrhtala brada. Čim se rasanim trčim neninoj kući. Sjurim se niz sokak, prođem pored dvije neobrađene bašte i već za sobom pritvaram avlijska vrata. Volim je posjećivati ranim jutrom. Tad je obično sama. Svi koji se bude pod tom pločarom već su odjezdili, svako svojim putem, djed je u čaršiji, za ostale ne marim. Namirujemo hajvan i cjepkamo suharke. Kasnije, nena mi pripremi zavežljaj, to je hrana koju nosim teti Džemili. Džemila je sestra moje nene, ali svi je zovu Gara. Ona živi u malenom sobičku u kući Alije P. Taj sobičak svi zovu odaja.

Gara se ozbiljno primiče šezdesetoj. Nije se udavala.

Radni vijek provela je kao školska čistačica. Prijeka i osorna žena od čijeg tabijata svi zaziru. Sad je u penziji, rijetko izlazi, ali posjete ne odbija. Uvijek se ozari kad joj neko dođe. Gara svima kaže ono što u datom trenutku misli da je potrebno reći, pa tako i meni, jutros, kroz plavičaste bokore dima odbrusi: „Snuždio si se ko mehkokitić“.

Kasnije pitao sam svoju nenu da mi objasni taj pojam, a ona: „Gluho i daleko bilo, đuturum, noge nad jamom a još gluposti priča“.

Onda čekamo da porumeni hljeb a moja nena zatečena pitanjem desetogodišnjeg dječaka: zašto su njegovi roditelji odeslili iz kuće, prvo prikreše laru, prelomi prstima kocku šećera, onda skoči da okrene tepsiju, a potom, snevoljena, prstima pogužva krajičak dimija i kaže: „Zato što ti je ćaća šutio, a mater ti nije znala“.

13

S efendijnom porodicom fino se gledamo ali opet s prisutnom distancom u ophođenju; ne posjećujemo ih niti oni dolaze nama. Katkad, ako se zatekne u bašti, moj otac preko zida kratko porazgovara s njim. Efendija se žali na učestale migrene, na klimu i još koješta, kaže: „Kod nas u Bosni nema ovakvih vrućina“.

Otac preko zida prebacuje laktove i pažljivo sluša. Između prstiju drži cigaretu, sad kaže: „Živ insan mora kuburiti“. Efendija klima glavom i blago se osmjehuje. Onda, svaka sa svoje strane zida, prilaze moja majka i efendijina žena. Uljudno se pozdrave ali u razgovor se ne miješaju.

Otac i efendija kude nadolazeću inflaciju, spominju Neum i tamošnju kuću Branka Mikulića. Otac kaže: „Nikad više Tita. Ja ne znam ko bi nas od ovih danas mog’o vadit iz govana“.

Potom ezan s minareta. Obostrana šutnja. Otac odbacuje opušak i pogleduje na civaru. Što se njega tiče razgovor je završen. Odmiče, a majka za njim s pregršti mohuna u ruci.

Tamo, u dnu avlije, nestaje i vitka efendijina prilika.

On stane uz korito pa uzima abdest, a preko avlije, blago nasmijana, koritu prilazi njegova žena s crvenim peškirom u naramku.

14

ŽAR, PEPEO

1.

Nena je mršava starica ispijenog lica. Za svog života pet puta je na svijet donosila djecu. Najstariji, Omer, umro je s nepune dvije. O njegovoj smrti rijetko se govorilo; baš kao da je sramota mrijeti. Eno mu mezara tamo, niz sokak.

Kad sunce za ljetnih vrućina sprži i posljednju vlat haremske trave, nišani mu se vide s avlijskih vrata.

Ostali, njih četvero, imalo sreću pa poživjelo. Među njima i moj otac. Hronika važnijih porodičnih događaja očevo rođenje bilježi pod nekim datumom u avgustu. Godina je 1952. Iste godine svijet je napuštao Knut Hamsun. Godinu očevog rođenja, dakle, pamtim po godini nečije smrti.

Prije oca, nena je iznijela još dvije kćeri. Rođenjem četvrtog, muškog djeteta, zatvara se krug rađanja unutar porodice. Od svih rođenih poznajem samo oca, premda obojica često dvojimo i oko toga. Njegove sestre i brata znam tek površno iako se stalno vrzmaju unutar kuće. Ti ljudi ne znače mi ništa, hulim li kad to kažem? Pretjerujem li ako ih nazovem gomilom emotivno i moralno zakržljalih osobenjaka. Dijelim ih s nulom, ne bez razloga; oni njeguju vještinu spletkarenja s osmijehom na licu. Žive u izobilju a svega im nedostaje. Očev brat, iz moje perspektive posmatran, ističe se osobinama koje su po prirodi stvari namrijete ženama.

Ovdje ću stati da predahnem.

17

2.

Alija P., brat je moje nene, ali to ne znači da ga i ja držim za svojtu. On je čovjek sitne građe i uredno potkresanih brkova. Sav je usukan i uvučen u sebe. Iz njegove glave koju poklapa francuska kapa, prodorno gledaju dva zelena oka. Alija malo govori, ali kad se zakune babinim rahmetom, on tada, u pravilu, najviše laže. To znaju i ostali ali iz nekog razloga odbijaju to priznati. Svoj radni vijek proveo je u Zadruzi. Tu je obavljao najteže fizičke poslove. Nakon radnog dana on sjedi u čaršiji, uvijek u društvu ljudi koji na njegove životne prilike gledaju sažaljivo. Tu potrebu da ga se sažaljeva zadržao je sve do danas. Stoga u ovom trenutku sjedim na kauču i na činjenicu da mu je proradio čir gledam sažaljivo. On to prepoznaje pa se prenemaže više nego što je potrebno. A onda mi iznebuha u ruku tutne šrafciger kako bih zavrnuo onu utičnicu što strši iz zida.

Nakon uredno obavljenog posla sjednem na kauč, a nečiji glas, u kući punoj ukućana, kaže: „Ovo ti je prvi put u životu da si neki pos’o obavio kako treba“.

Sad me svi gledaju sažaljivo, samo se Alija okrene prema mom ocu i kaže: „Lažeš. Lažeš, babinog mi rahmeta“.

18

3.

A ovo gdje sjedim sa šrafcigerom u ruci, to nije Alijina kuća. To je Zenkino vlasništvo, ona je treća, najstarija Alijina sestra. Rano, s dvadeset četiri, ostala udovica. Detalji nepoznati. Mogla se Zenka i kasnije udati, bilo je ponuda, o njenoj ljepoti pričalo se po sijelima, ali je s gađenjem svaku odbila. Jednom ju je presreo nekakav nabusit domaćin, bješe akšam i mrak je na varoš već spustio veo a on joj se ispriječio na putu i nešto, posve tiho, šapnuo, a ona ni pet ni šest nego je preda se spustila sepet pa ga snažno ošamarila.

Još mu usputno pljunula u lice, potom dohvatila tovar pa žurno odmakla.

Okrenula se onome što je iza tog braka ostalo, i u to dijete gledala kao što ozebao u sunce gleda.

Selim! Tako se zove Zenkin sin. Po udaji, ona prekida svaki odnos s porodicom. Ne znam kako im je to uspijevalo, mala je i skrajnuta ova varoš, morali su se katkad sresti. Bilo bi lijepo znati ko je od koga izmicao pogled prilikom tih slučajnih, mučaljivih susreta. Malo se sjećam te žene. U godinama odakle seže moje pamćenje ona je već tronuta, poluslijepa starica. Mogla je još uhvatiti Selimovu sjenu kad ovaj zguli rezu s avlijskih vrata, pa i to je bilo dovoljno da se s obje ruke prihvati za ono malo života što je u njoj preostalo.

U mladosti bješe prijeka i osorna. Ili je to samo maska kojom se gradi poštena udovica? To ne znam. U Meminov19

cu, zaravni iznad varoši, sadila je duhan i brala smokve, izvlačila odande goleme tovare zgurena i u ritama, istrajna u namjeri da jedincu pruži sve potrebno za dostojan život.

Jednom, možda i dva puta, vidio sam je kako s metlom u ruci stoji nasred avlije, povijena prema naprijed, lica zboranog i blijedog; ničega od dostojanstvenog starenja u njenoj prilici nije bilo. Osluhnula je kad sam onuda prošao, možda sam nehotično šutnuo kamičak i tako se odao, pa je rekla: „Ko ide. Jesi li ti, Selime?“ Nisam joj ponudio odgovor, nego sam produžio korak, okrenuo glavu na drugu stranu i potrčao niz sokak. Danas žalim zbog toga iako nisam sklon roniti suze zbog prijašnjih nepodopština, ali se grizem zbog onih koje nisam pokušao ispraviti. A ta starica, ta njena siromašna prilika, posve odsutna u prpoški, i danas, čim zaklopim oči, atakuje na moju savjest.

Bilo bi utješno iz grižnje savjesti započeti i ovu knjigu.

4.

Efendija ima i kćer, četiri godine stariju od mene. Sljedeće godine ona će prvi razred srednje škole upisati daleko od varoši. Nikad ne govori, ta pjegava efendijina kćer. Jutros, u povratku iz granapa, s pecivom i mlijekom, ona užurbano korača ispred našeg podruma. Ima nečeg komičnog u toj pojavi odrasle djevojčice koja od palca i kažiprsta gradi štipaljku e da bi njome poklopila nos. Tek kad pood20

makne, ona hvata zrak, kratko se osvrne i kaže: „Dabogda, krepala“. Onda za sobom zatvori vrata i tamo, u efendijinoj avliji, ponovo nastupi tišina.

5.

Nedjeljom, ispred akšama, otac po mene dolazi neninoj kući. Uvijek, ali baš svaki put sjedne na onu stolicu pored vrata. Fildžan podrhtava na njegovom koljenu, a nena kaže: „Što sjediš za vratima kad ima mjesta na kauču?“ „U ovoj kući moje mjesto vazda je bilo za vratima“.

Potom tišina. Duboka, dugačka. Bolna.

6.

Majka je sa sedamnaest godina pošla za mog oca. U kući je nisu prihvatili. Je li učinila sve što je bilo potrebno da omekša njihovu ćud, da iskrivljenu sliku o sebi dovede u okvire realnog, da sve bude u najboljem redu i svakom po taman?

To ne znam.

Majka, jutro-dva po udaji, svom svekru kaže: „Uranio, dedo. Kako si?“ On počeše potiljak, rasijan, još uvijek je pod dojmom sna, pa kaže: „Posrano“. Pored snahe prođe bez riječi, i 21

tako je ostavi nezaštićenu, sa onim ružnim, poražavajućim osjećajem nelagode.

Onda se propinje na prste kako bi s čiviluka dohvatio francuzicu. Natuče je na glavu, još se kratko ogledne u špiglo pa jednako mrzovoljan, pogledom potraži nenu: „Stara, treba li šta ponijeti iz čaršije?“ Odmah po djedovom odlasku u avliju izlazi i moja majka. Dohvati metlu kako bi smela lišće i razbacane pseće ogrizine. Ona to radi predano, a možda je nečim zaokupljena pa misli na kuću iz koje je utekla. Tamo se sad uveliko trga grožđe, berba je u zenitu, vrše se mobe i sabire ljetina; obori i sjenici već su dupkom ispunjeni.

Okupiraju li doista moju majku takve misli? Dolazi li u iskušenje da se spakuje i zavazda utekne? Ko zna, možda se tih početnih dana negdje duboko u sebi iskreno i pokajala što je zabasala u ovu varošicu, u tu kuću posve izmaknutu i stranu, među ove čudne i neprijazne ljude koje nikako ne može razumjeti niti oni žele razumjeti nju. Ali, u njenoj glavi, poput opomene, još se komešaju riječi njene majke: „Ti si se udala. Tvoja je kašika u ovoj kući slomljena“.

Znala je da osim učtivih posjeta, pa i njih s vremena na vrijeme, tamo nema više šta da traži. Njena mati, sićušna starica, pamtim je kao nasmijanog šereta oslonjenog na štap, bila mi je naklonjena, rado sam je posjećivao, to ju je veselilo, uvijek je radosno prihvatala moje cjelove utisnute u njene staračke obraze, cijenila je moju iskrenost, „moju prkosnu narav“, pa bi me nutkala novcem i slatkišima. Darovala bi me na poseban i samo njoj svojstven način. Kesu bombona ili čokoladu prethodno bi umotala u komad papira, to često bijaše list istrgnut iz novine ili komadić raspo22

renog fišeka. Tako upakovan poklon pažljivo je vezala komadom kanafe ili lastiša prethodno izvučenog iz dimija. U početku sam se smijao tim i takvim darovima, a kasnije sam se na njih sviknuo pa mi je bilo neobično ako ih ne bi umotala na sebi svojstven način. Kad sam se rodio, pod glavu mi je spustila dukat, ovdje se to zove i počešnjak; taj darak bješe zlatni medaljon, ne znam koliko je ležao pod jastukom i kad ga je majka sklonila u lijepo oblikovanu drvenu škrinjicu sa dvije plitke pregrade, u jednoj je držala bižuteriju i sitne đinđuve, a u drugoj srebro te zlatni nakit; prstenje, lančiće, naušnice i sitne privjeske a povrh svega i tu moju pločicu, tu vrijednu relikviju koje se uvijek rado prisjetim, pa iako nisam zaljubljenik u nakit, posebno ne zlatnog sjaja, taj počešnjak budi nostalgiju; on je podsjetnik na davno iščezlo vrijeme, taj medaljon ima svoju vrijednost; to je draga uspomena na koju katkad spustim sjetan pogled prepun zahvalnosti. A kasnije, kad sam poodrastao, od nje se nikad nisam oprostio a da me prethodno nije darovala novcem; lijepu sam svoticu od nene prikupio.

U mladosti bješe čudesno lijepa. O njenoj ljepoti pričalo se naširoko a o tom djevojčurku čak su se i pjesme pjevale. Prva je kroz selo projahala na biciklu, o, kako su je samo vrsnice ogovarale, muškadija se ibretila, a ona ni za što nije marila nego je tjerala dalje; išla je po gaz za fenjer, vozila žurno i nije se obazirala, a tek pod starost, kad je već uzimala predah od života, često je o tome govorila; dičila se sjenkama iščezle ljepote i onim sitnim usputnim vragolijama. Znala bi prst usmjeriti prema djedu, bila je smiona pa mu je štapom gužvala novine ili rušila kakvu sitnicu u koju 23

je zamišljen zurio, a onda reći kako je od života zaslužila i više i bolje od ove starine pred sobom.

Taj starina, moj djed, strpljivo bi prešutio njena zanovijetanja, rijetko je i malo govorio, makar nije preda mnom, ne sjećam se da sam s njim razmijenio više od tri-četiri rečenice u čitavom životu, a kad bi mu već postalo previše ženinog naklapanja, on bi se dizao i uz prikladne, uvijek stroge i odmjerene riječi izlazio napolje, vazda uz napomenu da ga se pozove kad stara „uvuče jezičinu“ i prestane „mlatiti praznu slamu.“ Njih oboje, i djed i nena, potiču iz istoga sela, ona je nosila prezime za koje je voljela istaknuti kako je, eto, od soja i ugleda, dičila se porijeklom a stalno je isticala da su svi iz njene loze bogobojazni, s tog stabla silazile su i hodže i hadžije, skrušeno nazuvali kaljače i hrlili u svijet, dok je djed bio puki siromašak i goljo, jer tako ga je zadijevala.

Djed se nije sramio porijekla, cijenio je svoje prezime i ono što mu je od Boga dato, kroz život je stekao bogatstvo, na tom se planu iskazao, mogao je „za mekinje kupiti polovicu neninog plemena“ , a usput je prikupio i podosta manira svojstvenih gospodi; bio je učen i hodajuća enciklopedija.

Ta djedova uglađenost i aristokratsko držanje korijene vuku još iz „one Jugoslavije“, tamo je bio sitan oficir, štošta je preturio preko glave a državu je više puta obišao uzduž i poprijeko, svuda je pronalazio prijatelje, rado se vezivao za ljude, svugdje je ponešto naučio, držao je do riječi, satima je mogao razgovarati o tim iskustvima, znao je porijeklo svih prezimena od Triglava do Đevđelije, a ne jednom pripovijedao je o porodici ovdašnjih koljenovića za koje je znao istaknuti kako su u stvari bili sluge, kao takvi 24

su iz Mađarske i pristigli u ovu varoš, tu su dvorili nekakve begove, izrađivali košnice i vrcali med, vremenom „zakoptili“, riješili se bijede i fukaraštine, ali istorija se stalno ponavlja, govorio bi, pa i njima malo fali da se srozaju i unize, da ponovo postanu ono što su bili i da se vrate iskonskoj bijedi i sirotinji, a možda i sluganstvu, nikad se ne zna.

Djed se Bogu nije molio niti ga je vjera privlačila, tamo nije pronalazio smiraj, svoju crtu ateizma nije prikrivao niti je njome povlačio granicu između sebe i neistomišljenika, baš suprotno, rado bi saslušao istinskog vjernika i skrušenika, od takvih se uvijek ima šta za čuti ma iz koje vjere dolazili, a tek pod stare dane počeo je zalaziti u džamiju, pa i to na preskok i u vrijeme džuma namaza.

Jednom sedmično, obično petkom, djed bi se pješice zaputio prema varoši. Rijetko je dolazio autobusom, a svaki put svratio bi i našoj kući da kratko otpočine i popije fildžan kafe. Govorio je malo a ako bi učinio izuzetak, ako bi ga navadilo da o nečemu opširnije razgovara, onda bi isticao samo teme koje ga lično zanimaju. Nije pokazivao interes za naše imovinsko stanje niti prilike u kojima živimo; na to polje, pokatkad i sklisko, djed nije zalazio. Volio je priviriti u baštu tek da se uvjeri niču li plodovi, jesu li voćke obrezane i je li plamac odnio grah i krtolu. Hvalio je marljivost mog oca; naša kuća u to vrijeme već se ozbiljno širila. Ocu su godile djedove riječi, često je znao istaći starčevu odmjerenost, dopadao mu se stav koji je taj čovjek imao. Pa iako se nerijetko gradio ravnodušnim, oca su bodrile djedove riječi, a danas sa sigurnošću mogu reći kako je moj otac od cjelokupne majčine porodice najviše naklonosti pokazivao upravo prema djedu, iako se ni s drugima nije gložio niti dolazio u zavadu.

25