Književna radionica Rašić
© Ivana Bodrožić © za srpsko izdanje Književna radionica Rašić
Urednik izdanja Aleksandra Rašić
Ivana Bodrožić
IN A SENTIMENTAL MOOD
Beograd 2018.
CRVENE CIPELE
A kako bi bilo da živimo jednostavan život na zemlji, ti i ja, pored kanala Begej, Begejci, Begejci, Torak, lomimo jezik slovima, Rumunjima, pitanjima, idemo utabanim putem, duboko su skriveni atari, zrakom lete topole, mace, pišamo na opasnom mjestu, pišali su krv prije nas, bilo je opasno, nije pisalo ništa, tu nema napuštenih salaša, kaže jedan dok peca, okrenut nam leđima, poslije ribama vadi škrge, stavlja ih na plastični stol u verandi, gura prste u nazubljene šupljine, hrskavice pucaju kaže ženi: opet su bili, opet su tražili drugi ne čuje dobro, zgrčenom šakom probija medeni zrak, pun bilja, mirisan, čuo je za te napuštene salaše,
5
ima ih i tamo i vamo, ti pitaš za jedan, tamo gdje su lomili kosti, ne čujem, kaže, vrti crnim prstima oko ušiju zaraslih od dlaka i pokrivanja, još od onih noći kad su urlici sjedili nad ravnicom kao maglene pare, korača unazad do prljavog jastuka na klupi pred kućom, ne čujem dobro, kaže, nemoćno zijeva kao šaran iz kanala, oni su umrli, svi su umrli, ponavlja tražimo salaš, a ne ljude, vičeš, ljudi su rođeni za to da umru, to znamo i sami oči nas prate, stotine pari očiju, iz bašta, s prozora, procesije, s traktora i prikolica, sa hoklica, to su moje crvene cipele, mislim, ali ti ne govorim, moje glupe crvene cipele kojima hodam po travi žbunju prašini trnju dok tražimo logor Begejci, tko će ga znati
6
je li ikad postojalo tako neĹĄto, a moralo je, iz Ä?ega drugog bi nastala naĹĄa ljubav.
7
FOR CH. P., BIRD
Uskršnji otoci Pupak svijeta Oči koje gledaju nebo Kako su dovukli te goleme stijene, te glavate kipove, tko ih je stavio tamo, tragova na otoku nema, samo nekoliko teorija: prvo su ih isklesali negdje drugdje, nepoznatim oruđem zaoblili dno pa vezali konopima sa svih strana, onda su ih klackali naprijed-nazad, izgledali su kao bogovi koji hodaju mora da je trajalo, trebalo je izračunati
8
točan kut, težinu i silu kako se ne bi prevalili ili možda je bila pruga od bambusova pruća, razvučena velikom livadom, nakrivljena taman koliko treba, da kamene stijene svojom težinom okreću drvene pragove zatim je kulturu velikih spomenika zamjenio kult “čovjeka ptice” što je dovelo do bacanja i oštećivanja većine naših skulptura ljudi su tome posvetili živote, mjereći gustoću, težinu, visinu Moaija radeći makete prvo male, pa sve veće, kako bi doznali tajnu Uskršnjih otoka
9
bulji smo u njihove životne strasti, usjajenih očiju, daleko jedno od drugog na kauču, oko nas nije bilo više ničega, kao kada je nastupilo malo ledneno doba zbog kojeg su nestale šume na otoku ili najezda polinezijskih štakora koji su pojeli orahe preostalih palmi, ali nitko nije imao hrabrosti prebaciti kanal. Kako ste dospjeli ovamo? pitat će se kad nas budu proučavali, ovako razbacane i oštećene, radili teorije i makete, tragova nije bilo. Samo je došlo vrijeme kulta “čovjeka ptice”.
10
* * * Vani je vruće? rekla sam moglo je to biti i obično pitanje u svibnju na stubištu nekog hladnog hodnika u zgradi pod onom neonskom žaruljom koja sve preobrati u prošlost, u sivo, davno proživljeno Vani je vruće već je bila prošla pored mene dok sam izgovarala zastala je s jednom nogom u zraku gledajući me preko ramena kao da se budi iz sna odozgo, s polukata, visine na kojoj nisam bila Vani je vruće i osmijeh, glupav, hinjen, neprikladan trenutak u njenom pogledu preveden u moj stid Je, strašno je vruće
11
odgovorila je susjeda s trećeg kata koja gleda kroz zidove, ljude, očima izvrnutim unutra zadnje dvije godine otkad joj je muž poginuo pijan na cesti, sućut je bila drugačije boje Vani je vruće, bilo je prvo što sam rekla, iznenadivši samu sebe osim pretihog bok i onog na početku ako išta trebaš... onog što kažu svi, a ne znači ništa i nitko ne misli ozbiljno vani je vruće, i ljepljivo, i najavljuju pakleno ljeto, odvratno je vruće, i prošlo je već toliko, i ništa se ne može vratiti, a ja sam šutjela, sve do sada, bilo me strah da ne pređe na mene.
12
Vani je vruće, ali nekako, prošla je penjući se gore.
13
SUMMERTIME
Voljela bih posaditi nešto da raste, da bude puno sokova, crveno da se razmazuje po cesti. Da ima svoj početak, tvrdo, duguljasto sjeme koje se može valjati između kažiprsta i palca, kotrljati po vlažnom dlanu, kojemu treba toliko i toliko zemlje, vlage, svjetla, i znaš da će rasti, pojavit će se zeleni vrh, probiti sivilo sjemena, i sve ono kako već ide u dokumentarcima koje su snimali s onim minijaturnim kamerama, pa listovi, pa sve deblja stabljika, pa čudo pupova, onda one tajne ljubavi i smrti,
14
uzimanja, oprašivanja, opadanja pa na kraju plod, koža koja puca pod zubima, okus, precizno određen kao višnja ili posve drugačije kao jabuka, bez nijansi između ili ili voljela bih tako posaditi nešto da raste, umorna sam od rasplinutih stanja, nijansi koje život znače neprestanog i jeste i nije i može biti i ne mora, i bit će sigurno i možda nikada neće. Samo kap višnjina soka u grlu, mislim, spasila bih se.
15
RUPA
Ruka mi je otišla dublje, ništa je nije zaustavilo, ni konci, ni tkanina, nikakav dupli šav. Kao i u prvoj zbirci prepoznatljiv je postratni kronotip kroz koji se prelama kolektivna i obiteljska memorija i trauma u prepletu s dubokom intimom. Jagodicama prstiju dotaknula sam kožu, toplu, vlažnu, naježenih mekih dlačica. Autorica je tekst artikulirala lirski ekspresivno stilogeno infantilnim narativom, krijući se iza dječjeg glasa.
16
Ostavila sam je tako, u toj mekoj dubini, a onda je počela pomicati, od toga su mi se usne razvlačile u osmijeh, žmirila sam, dodirujući unutarnju stranu tvog bedra. Već na prvo čitanje uočava se zreliji autorski glas, možda ne toliko u izrazu koliko u obradi tematike. Otvorila sam ih jer sam čula da ne dišeš bio si zbunjen, kao da bi se šalio, ali iza tvojih zjenica vidjela sam boju bila je tamna. S aspekta uočavanja polisemantike i mogućnosti primjene različitih interpretativnih praksi ostvaraji nemaju tu snagu izraza da u zahtjevnom čitatelju pobude Barthesov le plaisir du texte.
17
Privukla sam te bliže sebi i poljubila, znala sam da će mi se razotkriti jednom njezina dubina, pa nisam pitala i nisam je se plašila. Pjesnikinja perpetuira određene lirske postupke slične onima iz prve zbirke, pa ih čitatelj možda neće poželjeti iščitavati više ili dva puta.
Godinama kasnije prizivali smo tu sliku ležeći u krevetu, uvijek držeći se za ruke, i uvijek si mi iznova priznavao kako te je bilo sram te rupe u džepu. Autorica spretno zalazi u autoironičnu metakreativnost, posebice u parodičnoj metatekstualnoj igri. Bojao sam se da ćeš svašta misliti o meni, rekao si, bijednik i luzer, koji ne može da si kupi ni nove hlače, pa okolo hoda u pocijepanim.
18
Ona pjesme završava gegom, napisao je kritičar, moj profesor. Ja sam te zbog nje voljela samo više, i bila sam sretna, iskreno sretna, kad mi je ruka otišla dublje.
19
IN A SENTIMENTAL MOOD
Jazz je tako krhak Obukla sam laganu ljetnu haljinu stavila kap parfema na zapešća (nikad ne razmazuj, uništavaš molekule mirisa) na izlasku si me poljubio u leđa. Spremili smo se, onako kako mi to znamo, nabavili muziku za auto, kartu razvili na koljenima, zemlja se rascijepila, put se otvorio, rijeke se razlile. Ljeto je. Svi se spuštaju prema vodi, ili gledaju gore u svijetlo plavo nebo tražeći vedrinu zaborava, stabla postaju ringišpili,
20