Bekim Sejranović - Nigdje, niotkuda

Književna radionica Rašić

Beograd, 2015.

2

BEKIM SEJRANOVIĆ

NIGDJE, NIOTKUDA

3

© Bekim Sejranović © Književna radionica Rašić

4

I

Na d enazi Jedino ja stojim. Visoko iznad svih ostalih. Stojim i ne znam kamo bih zapravo s rukama. Da ih pustim da nemoćno vise ili da ih ukočim? Da isprepletem prste i pustim to klupko da visi ispod trbuha? Svi ostali čuče.

Ruke su im napola podignute, a dlanovi okrenuti prema licu. Hodža je naprijed, u sredini tog polukruga. Izgovara obredne molitve, a muškarci, zagledani u dubinu preko svojih grubih dlanova i malo svinutih prstiju, ponove ponekad koju riječ za njim. „Amin” - razaznavalo se.

Sad je kasno da se i ja spustim dolje. Da čučnem kao i svi ostali i stavim dlanove pred lice. Ponovim koju riječ zajedno s muškarcima. Nije mi jasno zašto to nisam napravio s ostalima. Oklijevao sam trenutak tražeći pogledom djeda ne bih li vidio što će on učiniti. Kako u prvi tren nisam spazio hodžu, ostao sam zatečen kad je svojim nazalnim glasom počeo redati riječi molitve. U taj tren ugledam i djeda kako s mukom čuči držeći desni dlan na lakat od lica. Pridržavao ga je Alijin sin, jer djedova je lijeva strana tijela umrtvljena od posljednjeg moždanog udara. Bore su mu na toj strani lica poprimile težački izraz. Oči je stisnuo i pogled mu zrači samo kroz rijetke trepavice. Po usnama se moglo vidjeti da molitvu ne izgovara glasno. „Amin.” - zašumilo je preko grbavog mezara.

Teški, mukli oblaci nalijegali su na okolna brda. Gnjecava zemlja uvlačila je ljude u sebe. Zrak koji su udisali mirisao je po svježe iskopanoj jami.

Kraj rake, na metar dugačkim daščicama, ležao je tabut. Pomalo nakrivo, jer na mezaru je teško naći ravan komad zemljišta. Iz zemlje su izranjali nišani poput zubi izumrle zvijeri.

Nije mi ovo prvi put da sam na dženazi, iako se ne bi moglo reći da sam bio mnogo puta. Bio sam svega dvaput, ali nikad kao odrastao muškarac, 5

kakvim su me ovi ljudi što čuče oko hrpe svježe iskopane žutosmeđe zemlje sada smatrali.

Prvi sam put bio na dženazi kad sam imao pet godina.

Jedan dječak iz ulice utopio se u Savi. Zvali smo ga Žirafa jer je bio mršav i za dvije glave viši od svih nas. Tad sam prvi put uživo vidio mrtvaca. Njegovo tijelo bilo je izloženo u jednoj prostoriji. Tko je htio, mogao ga je doći pozdraviti posljednji put. Ja sam slijedio druge i odjednom pred sobom ugledam Žirafu kako leži sklopljenih očiju. Žut je i kosa mu je nakostriješena. Dječak pored mene ga pomiluje po glavi. Ja tiho prdnem.

Drugi put se u Savi utopila maćeha mog oca. Trpjela je velike bolove u trbuhu i jednog dana više nije mogla izdržati. Obukla je papuče i u kućnoj haljini odšetala do obale, popela se u čamac i skočila u rijeku.

Na njenu dženazu sam, kao i ovaj put, išao s djedom, maminim ocem, ali ni za živu glavu je nisam htio vidjeti prije ukopa. Koračali smo u povorci Ulicom bratstva i jedinstva.

Djed i ja bili smo na početku dženaze. On je podmetnuo rame pod tabut i nosio ga jedan dio puta, dok ga netko nije smijenio. I tada su svi čučnuli i stavili, dlanove pred lice, tiho šaputali i ponovili koju riječ za hodžom.

Kada sam poslije upitao djeda zašto su svi čučali, polako zatvarali kapke, pružali otvorene dlanove i njima ponekad prelazili preko lica kao kad se čovjek umiva, on mi reče da to rade oni koji su vjernici.

Tako se odaje posljednja počast onome tko se preselio na ahiret. Bio sam tada mali i nisam znao u čemu je zapravo razlika, ali znao sam da djed nije vjernik nego komunist. A čučao je. Djed mirno odvrati da on to inače ne radi, ali ovaj put je to uradio iz poštovanja prema umrloj. Nije mi bilo jasno to oko poštovanja. Sto poštovanje ima s čučanjem, komunistima i hodžom? Djed reče da nije htio biti jedini koji stoji. Svi su, ili skoro svi, bili čučali u molitvi, pa ne bi bilo lijepo da samo on stoji. To mi je objašnjenje bilo prihvatljivije.

A ovaj put sam stajao samo ja. Gledao sam čas u mekanu i izgaženu zemlju, a čas u kamena lica ljudi poda mnom. Na tim licima nije bilo ni tuge niti teatralne žalosti, tek neka sjeta. Dublja od rake u koju ćemo ukopati rahmetli amidžu Aliju i teža od zemlje kojom ćemo ga prekriti. Slutio sam da će iz grla muškaraca oko mene zabrujiti još jedno posljednje: „Amin” i da će ljudi polako, skoro nevoljko ustati. Netko će, sigurno grobar i njegovi 6

pomoćnici, konopcima spustiti tabut u zemlju. Zatim će jedan od njih sići u raku. Ova dvojica što su ostala gore dodavat će mu daščice tako da poput krova prekriju zelenu plahtu.

Tek tada će ljudi moći ugrabiti svatko svoj grumen ljepljive zemlje i baciti ga u raku.

7

II Pored ušiju šumi žamor muških glasnica što ispraća Alijino tijelo u crnu rupu, a dušu u nepoznato. Zatvaram oči i prisjećam se nestalog svijeta.

1. Mercedes Bila je jesen tada i Suzanin tata, čika Slavko, napokon bješe došao iz Njemačke. On je radio tamo negdje u Frankfurtu, a Suzana, njena mama i starija sestra Mira, živjele su u maloj dvokatnici na početku našeg sokaka.

Naša je kuća na kraju sokaka, ona s crvenom kapijom. To je kuća maminih roditelja u kojoj smo živjeli djed, majka i ja. Tata i mama su se razveli, ,,i to sudski“, objašnjavala je moja majka svojim prijateljicama, mahalkušama.

Tata je otišao svojim putem, a mama u neki veliki grad na obali Jadranskog mora da završi škole. Djed je bio trgovački putnik - i uvijek na putu. Kod kuće smo bili majka i ja.

Ja sam se često igrao sam, jer nisam imao s kim. Sva su djeca iz ulice išla u vrtić, a meni to nije bilo potrebno jer me čuvala majka. Jednom je majka pitala tetu iz vrtića da se i ja malo igram s djecom dok su bila vani.

Ona je to dopustila, ali ja sam se potukao s nekim malim i razbio mu glavu.

Poslije mi više nisu dali. A nisam ni ja htio. Ponekad bih našao neko odlutalo štene pa bih se igrao s njim dok ga majka ne bi otjerala. Rekla bi da joj prljaju avliju ili da su šugavi.

Kada bi majka morala nešto obaviti u gradu sama, ostavila bi me kod Suzanine mame. Kod njih je u stanu bila jedna soba puna stvari iz Njemačke. Bila je uvijek zaključana, čak ni Suzana nije tamo smjela. Samo kada bi joj bio rođendan, onda smo mogli unutra. Tu je podsjećalo na špilju s Alibabinim blagom. Bilo je tu svakakvih igračaka, haljinica, ukrasa. Za njezin bi rođendan uvijek došao i čika Slavko i onda bi nam zamračio sobu i na projektoru puštao Disneyjeve filmove. Jeli smo njemačke slatkiše, koji su uvijek bili bolji od naših. Sve iz Njemačke nam je bilo bolje. Teta 8

Radmila, ona što živi sama u bijeloj kućici preko puta Suzanine, rekla je jednom da bismo mi i govno pojeli samo da na njemu piše Made in Germany.

Ja sam pitao Suzanu zašto ne možemo gledati fimove svaki dan, a ona je rekla da joj ne da mama. Mogli bismo nešto pokvariti. Sve što bi dobila od tate, njezina je mama zaključavala u sobu. Meni je bilo žao svih tih igračaka, ali još mi je više bilo žao Suzane.

Kada su me osunetili i kad sam ležao u krevetu uplakan i uvrijeđen, ona je došla, sjela kraj mene i držala me za ruku. Ja sam jecao i nisam joj htio objasniti što se dogodilo, jer me je bilo sram, a nisam zapravo ni sam znao.

Suzana je bila mršava, tanušna i za glavu viša od mene. Imala je rijetku crnu kosu i izgledala poput tužne čaplje. Moja je majka rekla da nitko nema takvu jezičinu kao ona.

Svaki put kada bi čika Slavko došao kući, donio bi mnogo darova svojim kćerima. I ja bih ponekad nešto dobio. Mi klinci iz sokaka nismo mogli zatvoriti usta od čuđenja kada smo prvi put vidjeli psića na baterije.

Išao je baš kao pravi, mahao repom, čak i piskutavo lajao. Suzana bi ga uključila, natjerala da laje, da maše repom, da hoda, stane. On bi je uvijek poslušao. Ja sam mislio da bi mi majka sigurno dala da imam ovakvog cuku.

Nije bio ni šugav ni bolestan. A zatim se i taj pas pokvario. Nije više reagirao na Suzanine naredbe. Poslije ga je Suzanina mama zaključala u sobu.

Jednom je čika Slavko donio Suzani bicikl. Bicikl iz Njemačke. Nama je izgledao kao raketa. Imao je tri brzine.Svi smo htjeli krug, ali nam Suzanina mama nije dala. U Suzaninom podrumu stajao je i jedan crveni mercedes na pedale. Dvosjed. Ja sam bio mali kad je Suzani i njenoj sestri tata bio donio taj auto pa ga se nisam ni sjećao. Unutra sjedneš i vrtiš pedale, upravljaš volanom koji izgleda skoro kao pravi. Poslije su se pedale nešto pokvarile, a Suzanina mama spremila mercedes na sigurno. Čika Slavko je također bio zaboravio na njega, ali vidio ga je dok je išao u podrum i odlučio mi ga darovati. Njegove su kćeri ionako velike, sad imaju bicikle, a i auto je pokvaren. Suzaninoj mami nije bilo pravo.

Pedale se nisu mogle popraviti, ali volan je radio, to je bilo bitno. Naša 9

je avlija bila velika i imala je jednu blagu nizbrdicu. Popneš se na vrh avlije, tamo kod kapije, gurneš malo mercedesa, onda uskočiš i pičiš. Na dnu avlije poredaš neke kutije pa ih rasturiš u naletu ili skreneš naglo u stranu, zaneseš se i prevrneš zajedno s plastičnim autom. Izgledalo je kao na filmu, ali nikog nije bilo da snimi.

2. Ugljen Ne znam kada sam prvi put vidio amidžu Aliju, ali sjećam se dobro da je dolazio svake jeseni da nam unese ugljen. Djed bi s jeseni naručio pet tona ugljena pa smo to cijelu zimu ložili u peći koja se zvala Kreka-Weso.

Kamion bi se jedva nekako uvukao u sokak i istovario ugljen pred kapijom.

Zatim bi se odnekud pojavio amidža Alija da taj ugljen unese u podrum.

Nije volio da mu pomažem unositi ugljen, a i meni bi brzo dosadilo.

Ovaj sam put došao na ideju da prevozim ugljen mercedesom.

- Šteta ti je, bolan, takvog merdžu prljat ćumurom - rekao mi je.

Ali ja sam znao da on to govori samo kako mu ne bih smetao. Stavio sam punu kantu ugljena na suvozačevo mjesto, malo gurnuo i onda uskočio.

Najteže je bilo skrenuti pod pravim kutom prema podrumu, i to nasred nizbrdice. Pri jednom pokušaju mercedes se prevrnuo, zajedno s njim i kanta s ugljenom, a ja razbio koljeno i lakat. Iz kuće je izletjela majka i udarila u dreku jer sam joj svu avliju zaprljao ugljenom.

Ja sam joj rekao: - Nisam ti ja uprljo avliju, Alija je.

Ona me bijesno pogledala i otišla nazad u kuću. Nije me ni udarila po guzici niti mi je pogledala krvavo koljeno.

Alija je i dalje unosio ugljen prolazeći pored mene kao da me nema.

Poslije smo tražili žice. U ugljenu uvijek nađeš mnogo raznobojnih žica pa poslije od njih radiš praćkice. Od deblje žice radiš praćkicu, a iz majkinih gaća izvadiš gumenu nit, onu tanku. Metke za praćkicu radiš od tanke žice, tako što uzmeš mali komad i zaviješ u obliku slova ,,U”. S tim praćkicama nisi mogao razbiti ni prozor niti kome glavu. Za to su ti potrebne prave praćke, one drvene s gumom od bicikla u koje staviš kamen.

Ove praćkice od žice bile su najbolje za djevojke u uskim hlačama. Mogao 10

si nekome i oko izbiti, ali golubu nije bilo ništa ako ga pogodiš.

- Znate l’ vi otkud žica u ćumuru, djeco? - upitao nas je Alija utovarujući ugljen u kolica.

Mi smo šutjeli.

- To vam je od miniranja.

- Kakvog miniranja?

Onda Alija malo zastade, skinu rukavice i smota sebi jednu cigaretu.

Sjeo je na kamen, lijevu nogu je privukao, a desnu ispružio i malo je trljao.

Objasnio nam je kako se to u rudnicima minira pomoću žice.

- Da vidiš samo kako i kamenje, i zemlja i sve leti oko tebe - kaže na kraju bacajući opušak.

- Otkud ti znaš, jesi l’ ti to vidio?

Alija je nastavio raditi. Ostao je još samo sitan ugljen koji je sad utovarivao lopatom.

- Jesu l’ ti i nogu tamo minirali pa zato šepaš?

- De bolan, odmori malo, ako ikako možeš - reče mi na kraju.

3. Kao da je mrtva Ja sam napravio praćkicu i metke i gađao sam unaokolo sve što sam stigao. Onda sam odlučio gađati Suzanu. U početku se smijala i zadirkivala me. Trčala je oko mene i vikala kako je ne mogu pogoditi. Počeo sam je ganjati, ali ona je bila mnogo brža. Kad sam je pogodio, ona je počela zapomagati i moliti da je više ne gađam. Meni se baš tad osladilo. Trčao sam za njom i ciljao po njenim mršavim nogama. Kada sam je ponovo pogodio, vrisnula je i čučnula držeći se za list. Rukama je prekrila mjesto gdje sam je pogodio i tiho plakala. Ja sam stajao iznad nje i šutio. Držao sam praćkicu s još jednim metkom pripremljenim za paljbu. Uto se pojavio i Alija. Prošao je ni ne pogledavši nas.

Krajem osamdesetih čika Slavko se vratio iz Njemačke, a 1992., kada je počeo rat u Bosni, ponovo otišao tamo, ovaj put kao izbjeglica. Sa sobom je poveo ženu, stariju kćer Miru i njezinog gluhonijemog sina.

11

Veliku kuću koju su napravili od njegova arbajta po njemačkim tvornicama pogodilo je nekoliko granata. Jedna od njih ubila je Suzanu.

Nije izgledala kao da spava, izgledala je kao da je mrtva, rekao je čika Slavko nakon pogreba.

12

III Amidža Alija zapravo i nije moj pravi amidža. On je brat mog djeda Kasima, tako da je zapravo mojoj mami amidža. Međutim, ako stvar želimo istjerati do kraja, i cara do duvara, ni njoj nije bio pravi amidža.

1. Jarac Suljo, otac mog djeda Kasima, važio je, kažu, za jednog od uglednijih ljudi u selu. Bio je imućan onoliko koliko je selo bilo siromašno. Imao je nešto koza i malo šume koju je cijeli život pokušavao iskrčiti ne bi li dobio koji dulum obradive zemlje. On i njegov brat Agan imali su i omanji proplanak na jednoj kosini usred te šume zvane Salkovina.

U selu se za nekog tko je nadmen kaže: „napeo se ko Šehagin jarac”. Šehaga je Suljo, tako su ga u selu tada zvali, a priča o jarcu ide ovako: Suljo je imao stado koza i jednog krupnog jarca. On je bio predvodnik stada i oko vrata je, na svojim jarećim prsima, nosio teško i klepetavo zvono. Kad bi se predvečer vraćali s ispaše, na čelu stada išao je jarac.

Izbacio bi prsa, malo se napeo, zabacio glavom unatrag i podrhtavao donjom vilicom. Zvono bi udaralo o njegova napeta prsa i kloparalo muklo i limeno. Svijet bi izvirivao iz svojih avlija, izlazio pred kapiju, a djeca su proturala glave kroz krezave tarabe - išla je povorka sa Sehaginim jarcem na čelu.

I tako bi nadmeni jarac prolazio kroz selo ne sluteći da će ostati u kolektivnom sjećanju jedne sredine narednih stotinu godina.

2. Kasim Suljo se oženi mlad i ubrzo, nekoliko mjeseci nakon svadbe, mlada 13

zatrudni. Suljo zatim uze s bratom krčiti šumu ne bi li uvećali obradivu površinu. A krčevina je poznata po tome da prvih nekoliko godina, dok je zemlja još plodna, daje dobar urod, ali nakon nekog vremena počne žutjeti.

Za ljetnih suša pretvori se u grumen, zatim u prah i na kraju ostane samo prašina. A s jeseni i proljeća, kad udare kiše, sve se pretvara u kaljužu, u mulj koji kiše oderu za nekoliko godina. Onda se pojavi prvo kamenje.

Najprije sitno, potom sve krupnije. Tada se krčevina mora ponovo krčiti.

Ovaj put od kamenja.

Trudnoća je prošla u najboljem redu i njegova žena Mejra, odnosno Suljinica, jer se u selu žene nazivaju imenima svojih muževa, rodi zdravo i krupno muško dijete, ali ona sama kao da se nikad nije potpuno oporavila od tog porođaja.

Umrla je od tuberkuloze nakon nepunih osamnaest mjeseci.

Suljo je žalovao i pitao Allaha i ljude zašto baš ona?

Bog nije odgovarao, a starije i iskusne žene iz sela samo bi othuknule i tiho šapnule da Allah tako htjede i kako Allah dobri hoće, tako ima i da bude. Muškarci su uglavnom šutjeli, a da su govorili, rekli bi isto. I mudri Hadži Murat reče da je to Božje davanje. Nekad umre dijete, nekad mati, a nekad se posreći pa Allah poštedi oboje i udahne im dušu da žive, da se vesele, da rade, da se pate, da muče i sebe i druge i, na kraju, da umru kad im za to dođe vakat.

Suljo i njegov sin Kasim ostadoše sami.

3. Ahmet Nakon manje od godinu dana Suljo se, na nagovor brata Agana, ponovo oženi jer, kako mu ovaj reče, ne može kuća bit bez ženska uha.

Suljo nikako da dobije prinovu od druge žene.

U selu je bilo začuđenih pogleda i tiho, kroz zube izgovorenih riječi.

Jedni su svoje oštrice upućivali Sulji - da izbjegava ono za što Bog stvori muško na ovom dunjaluku - a drugi zaključivali da je to nju Allah kaznio što pođe za čovjeka kojem se žena nije pošteno ni ohladila ispod nišana na mezaru.

14

Bilo kako bilo, nakon jedanaest godina Suljina druga žena rodi sina i dadoše mu ime Ahmet.

Tu je bio kraj zlobnim glasovima i ljudi su govorili kako je sreća konačno uselila u kuću Sulje zvanog Šehaga.

4. Alija Kad je Kasimu bilo nepunih trinaest, Suljo se iznenada razboli, kažu meningitis, i prije nego što se itko uspio ozbiljnije i zabrinuti, on umre.

Ljudi su proklinjali, kleli i psovali. Netko je kleo škrtu i jalovu zemlju što ljude teško hrani, a olako uzima, dok su drugi pak na sve to odmahivali rukom i sa stoljetnom smirenošću spominjali Allaha i njegovu svemoguću volju da daje i uzima, da dijeli i spaja, kako je već kome suđeno i kako je kome pao grah.

Nekoliko mjeseci nakon Suljine smrti ljudi u selu počeše primjećivati kako njegovoj udovici raste trbuh. Neki su govorili da je to Allah Sulji darovao još jedan život, a neki da ga je kaznio i oduzeo život i njemu i njegovu nerođenom djetetu.

Bilo je i onih što su govorili da je za dijete bolje da se ni ne rodi.

Devet i pol mjeseci nakon njegove smrti udovica rodi muško dijete i u selu zavlada muk. Sinu dade ime Alija.

5. Kijamet Kasim je već duže vrijeme bio dovoljno odrastao za seoske poslove. Čuvao je koze, sijao, žeo, brao. Ponekad bi se i igrao sa svojom polubraćom od koje ga je dijelilo poprilično godina, a u toj dobi i nekoliko godina znači razliku između dvaju svjetova. Svijeta dječaka koji trči za kokošima, lovi pastrve u potoku, hvata guštere po užarenim trnjikama - i svijeta muškarca koji plug vuče umjesto vola, tegli drva iz šume dok mu teret pritišće ramena i leđa tako da mu se čini da će mu od kiše nabubrena 15

zemlja progutati noge do koljena. Ali nije to bilo nešto čime bi trebalo razbijati glavu. Tako je to oduvijek, govorili su, otkad je svijeta i vijeka, i tako će biti dok ne dođe kijamet.

A kijamet stiže brzo i nazvaše ga Drugi svjetski rat. S njim stigoše i vojske različitih uniformi, jezika, ciljeva, jačine i apetita.

Iz grada su dolazili Nijemci i ustaše, a u brdima se skrivali partizani i četnici. Nijemci su s vremena na vrijeme pokretali hajke na partizane.

Jednom takvom prilikom zapalili su obližnje selo u kojem su živjeli Karavlasi, romsko pleme podrijetlom iz Rumunjske. Žitelji sela su ili izgorjeli u svojim hudžericama ili poginuli od metaka dok su pokušavali pobjeći plamenu.

Ustaše su žarile i palile po pravoslavnim selima, a četnici su pak, uglavnom na prevaru, ubijali partizane i pljačkali i klali po muslimanskim selima.

Partizani su, bar u početku, bili malobrojni i ostalima više smetali svojim prisustvom negoli borbenim djelovanjem.

Na proljeće četrdeset treće preko Save se uspjela prebaciti jedna vojvođanska partizanska brigada i, prije nego su je Nijemci i ustaše uspjeli zaustaviti, spojila se s domaćim partizanima koji su dotad već bili oslobodili dobar dio područja na rubu Posavine. Udruženim snagama oni uspijevaju osloboditi još nekoliko obližnjih sela u ravnici i u zabitim kotlinama. Nakon tih uspjeha priključi im se dobar dio seoskih mladića, a među njima i Kasim. Njemu je tada bilo nepunih sedamnaest.

Pred nadolazećom ofenzivom partizani su se ubrzo morali povlačiti prema planinama u unutrašnjosti Bosne, a s njima ode i Kasim pjevajući na brzinu naučenu pjesmu: Kad su Sremci krenuli iz te Fruške Gore i odoše u Bosnu tamo da se bore Kad su Sremci prešli preko reke Save ugledaše Majevicu 16

brda joj se plave Oj ti Bosno ponosna visokih bregova evo tebi u pomoć sremačkih sinova Na sebi ima bijeli, od grube vune ispleten džemper i istu takvu torbicu.

U torbici nosi komad kozjeg sira što mu je dala pomajka.

17

IV Lopate su užurbano grabile raskvašenu, tešku zemlju i nabacivale je preko Alijinih ostataka polegnutih na dnu rake. Činilo mi se da ne zakopavaju samo njega nego neku nikad ispričanu pripovijest. Iz prošlosti se pomaljaju lica na koja već dugo nisam pomišljao.

1. Dino i Nataša Na početku našeg sokaka, s lijeve strane, nalazila se kuća sa zelenom fasadom. Fasada se presijavala kao da je bila posuta dragim kamenjem.

Dino, moj drug koji je živio u toj kući, rekao mi je da se to presijava pijesak, a pijeska ima u žbuci koja se koristi za fasadu. Ja mu nisam vjerovao i nagovarao sam ga da povadimo to drago kamenje pa da se obogatimo. On nije htio jer je to ipak bila njegova kuća, a i bojao se svog djeda. Njegovi su također bili razvedeni „sudski“ i tata mu se odselio kod svojih. Dino je živio s mamom kod djeda i bake koju je on, kao i ja, zvao majka.

Bio sam ljubomoran na njega zato što je bolje igrao nogomet i jer je bio sitniji pa je više sličio na Brucea Leeja.

Ali ipak me najviše mučilo to što se Nataša zaljubila u njega. Još dok smo bili mali, u kuću do Dinine doselila se jedna obitelj iz Srijema. Imali su kćer Natašu i sina kojeg smo zvali Mališa. Tata im je bio nogometni golman i došao je braniti za Jedinstvo u Drugoj ligi - zapad.

Nataša je bila plava i slatka i odmah se zaljubila u Dinu. Nije meni bilo toliko stalo do nje koliko mi je bilo krivo što se zaljubila baš u njega. Jer Dino ju je cijelo vrijeme zadirkivao, čupao, pjevao je bezobrazne pjesmice, prdio, podrigivao i još sto čuda, a ona ga je gutala svojim modrim, naivnim okicama. Ja sam pokušavao privući njezinu pažnju lažima. Izmišljao sam najnevjerojatnije priče i dogodovštine, ali ona bi me uvijek samo ismijavala. A onda bi došao Dino, podrignuo iz dna želuca i istovremeno 18

rekao: „Knoooor”, kao s one reklame za Knorove kocke za juhu. Nataša bi samo pljesnula rukama, napućila usnice, rekla: „Fuuuj, baš si grooozan” - i otišla za njim.

Jednom sam Natašu pitao gdje je njezina majka, a ona je rekla da nema majku nego samo baku u Sremskoj Mitrovici, i to pokojnu. Ja nisam znao što to znači pa sam joj jednom prigodom opsovao pokojnu baku. Ona je počela plakati i više uopće nije htjela pričati sa mnom. Ja sam pitao Suzanu što joj je to pokojni, a ona je rekla: - To ti je kad je neko umro, kontaš?

2. Pele i Liso Taj Pele što je živio s druge strane ulice bio je plav i namćorast. Uvijek si morao paziti što pred njim govoriš jer bi se lako naljutio ili, što je još gore, počeo bi te zadirkivati. Danima bi te znao zlostavljati zbog pogrešno izgovorene riječi ili se potući s tobom zbog najmanje sitnice. Imao je dvije godine starijeg brata kojeg su svi zvali Liso. Ja sam jednom Dini rekao da je to zato što sliči na lisicu, uvijek spreman da te nagovori na bilo kakvu glupost i da ti se poslije smije u lice kad uvidiš da si namagarčen. I svi bi se ostali smijali zajedno s njim. Ipak, najviše je volio zadirkivati svog brata Peleta, a ovaj bi jedva dočekao da se s njim potuče. Jedan drugom su psovali mater bez pardona. A ako bi netko drugi opsovao Peletu mater, onda bi ga istukao sam Liso. Pele, pak, nije volio da ga brat brani, pa se onda tukao i protiv brata i protiv ovog što mu opsova mater.

3. Nogomet Dino i Pele su navijali za Partizan, a Liso i ja za Zvezdu, i to je bio razlog za vječne svađe i prepirke: koji je klub bolji, koji ima više naslova prvaka, igra li bolje Momčilo Vukotić ili Vladimir Petrović Pižon? Ja sam igrao najlošije, a Liso najbolje. Uvijek smo igrali Liso i ja protiv Peleta i Dine.

19

Ja sam već tada uvidio da nogomet izvlači ono najgore u nama. Jedan od glavnih uzroka naših sukoba, a često i malih krvavih ratova, bila je činjenica da nismo imali prave golove. Pravili bismo ih pd kamenja, gornjih dijelova trenirki ili klipova pobodenih u zemlju. Stvar je bila jednostavna ako bi lopta prošla posred gola, ali to se nikad nije događalo. Uvijek bi prošla uz stativu, odnosno kamen ili komad odjeće. A ako bi lopta i prošla posred gola, odmah bi netko posumnjao da je lopta previsoka, odnosno da je prošla preko gola. Po prešutnom dogovoru zamišljena greda, iliti prečka, bila je negdje u visini koljena. Problem je bio samo čijeg koljena, jer bili smo različiti rastom.

Onda bi nastajale prepirke: jest gol - nije gol. Kleli bismo se majkama, očevima, mrtvim djedovima i bakama, ali nije bilo pomoći. Na kraju, ako nitko ne bi popustio, sve bi završilo tučnjavom. Tko dobije batine, mora priznati da je ovaj drugi u pravu.

Zakletva koja je u takvim prilikama imala najmanju težinu bila je „majke mi”, ili „matere mi” i koristila se uglavnom u manjim prepirkama.

Zatim je po težini dolazila zakletva „mrtvog mi djeda”, „mrtve mi nane”, bez obzira na to jesu li ti djed ili baka bili živi. Kad si htio biti ozbiljan do smrti, kleo bi se Titom.

4. Dabogda Tito umro Igrali smo jedne nedjelje nogomet tamo iza tehničke škole. Bilo je to zapravo parkiralište za nastavnike, nepravilna betonska ploha odlična za nogomet „na male”. Igrali smo, kao i uvijek, Liso i ja protiv Peleta i Dine.

Odnosno, bio je to derbi Zvezda - Partizan.

Za taj smo nedjeljni derbi imali i dresove. Liso i brat mu Pele odnekud su imali prave dresove, Liso Zvezdin, a Pele Partizanov. Stvarno su izgledali kao pravi, imali su i brojeve na leđima, Liso sedmicu, a Pele devetku. Peletov je dres bio dugih rukava i ti su mu rukavi bili predugački pa ih je stalno morao navlačiti prema gore.

Moj je dres bio malo drukčiji od Lisina, iako je i on bio Zvezdin.

Poklonio mi ga je moj tata i nije imao broj na leđima. Majka mi je poslije 20

na leđa prišila peticu bijele boje, ali sve je ispalo nekako nakrivo i tužno.

To je zapravo bio dres FK „Kozara” iz Bosanske Gradiške. Crvena majica s dvije bijele šare na prednjoj strani. I ja sam rekao tati kako ta majica i ne izgleda baš kao Zvezdin dres jer su te dvije crte bile tanke, a na pravom Zvezdinom dresu su i bijele i crvene crte jednake širine i pravilno su raspoređene. Tata se namrštio i rekao da kakve to sad ima veze kakve su crte.

- Je’l crveno - bijelo, jest. E pa onda? - i uputio mi onaj njegov pogled nakon kojeg sam i ja morao povjerovati u to.

Pri rezultatu 3:2 za Partizan lopta je nekako došla do mene. Preda mnom samo Dino i gol pred kojim se on brzo postavi ne bi li spriječio zgoditak. Ja nikad nisam bio vješt u driblingu i zato opalim, pa što bude. Lopta je udarila u Dininu nogu, odbila se ukoso i otišla iza gola. Liso i ja odmah povičemo: - Gooooo! - a partizanovci će na to: - Ma kakav go, odbila se od stativu i otišla napolje.

Stative su nam bile dva kamena, a lopta je otišla preko lijevog. Sad, je li s vanjske ili unutarnje strane, tko je to mogao znati? Nastala je prepirka i svi smo se počeli kleti svojim precima, što živim - što mrtvim.

Liso i Pele su imali žive djedove, pa je Liso govorio: - Dabogda mi djed umro ako nije go!

Pele je pak urlao: - Dabogda umrli i djed i nana ako je bio go!

Ostalo je na meni i na Dini da odlučimo. Trebalo je podastrijeti neke čvršće argumente od nana i djedova.

Dino reče: - Ako je go, ja ne volim Tita. Pa ti vidi.

- Aaaa - povikao sam - ne voliš Tita! Dino ne voli Tita!

- ’Ko ba ne voli Tita?! - naroguši se ovaj. - Haj’ se ti zakuni ako smiješ!

Liso i Pele počeše vikati: - Hajde, hajde!

Liso viče: - Ma zakuni se! Jest go, Tita mi, ja sam vidio!

Pele viče: - Ma jes’ kurac moj go! Haj’ nek se zakune u Tita ako smije!

I što sam mogao?

Ja kažem: - Jes’ go, Tita mi, jes’ go!

Dino zaškilji zlobno: - Haj’, ako smiješ, reci: dabogda Tito umro ako nije go!

Ja zastadoh na trenutak. Nisam bio baš toliko siguran da je gol, ali što ćeš sad? Nisu bili ni oni.

21

- Dabogda Tito sad ovog časa umro ako nije bio go!

I svi zašutješe. To je bilo to. Od ovoga nije bilo jače zakletve ni čarolije. Trebalo je samo imati muda pa to reći.

- Nek vam bude, tri - tri, al’ sad ćemo vam jebat mater! - prosikta Pele gledajući u brata koji se odvratno podlo kesio.

5. Umro Tito, bog te jebo Ni dan danas nisam siguran je li ono bio gol ili ne, ali Tito nije umro tog istog časa, nego sedam dana poslije.

Dino i ja smo igrali „dodave” u sokaku. Dodava je kad se dodaješ, nema golova, samo dodaješ loptu jedan drugom. Odjednom, ugledam Dininu mamu kako trči prema nama.

Dino je nije vidio jer joj je bio okrenut leđima. Vidim kako sva zajapurena utrčava u sokak kao u šesnaesterac. Na sebi ima zeleni frotirni kućni ogrtač. Sad ga je Dino najebo, pomislio sam i bilo mi gaje na trenutak žao. Samo na trenutak.

Upravo kad sam taj trenutak sažaljenja pretvarao u zluradost, ona povika: - Dino, ulazi u kuću! Umro Tito, bog te jebo!

Reče to, okrenu se i odmaršira u kuću. Lopta koju sam bio opalio prema Dini dokotrljala se do njega, a on sjede na nju kleknuvši na koljena. Gledao je u mene uplašeno, kao da čeka neki odgovor.

Ja mu kažem: - Ma laže ti stara. Đe će Tito umrijet. Haj’ pucaj!

Zurili smo tako nekoliko trenutaka jedan u drugog. Osjećao sam kako nas obojicu hvata nekakvo dječačko uzbuđenje, kao pred avanturu, nestašluk ili batine.

6. Suze za Tita Otrčali smo kućama. Kod mene u kući sjede djed i komšija Sakib, starac od svojih osamdeset godina, ali još uvijek dobrodržeći. Sjede, puše i 22

othukuju.

Sakib je živio u kući do nas sa svojom ženom s kojom nije pričao već petnaest godina i kojoj nitko pravog imena nije znao, a svi su je zvali Sakibica. Komšija Sakib reče: - Umrije drug Stari.

- Jah, moj Sakibe, umrije - rekao je moj djed iskreno tužno.

Kad sam ušao u kuhinju, majka je tamo nešto prčkala, i ja sam je pitao što je to bilo. Ona samo odgovori da šutim i da je umro Tito. - Najbolje da šutimo - ponovila je.

Djed doviknu: - Prekini s tim šerpama u božju mater! Jesam ti reko da prekineš, jebale te šerpe! Sad si ih uzela strugat.

Onda smo svi posjedali pred televizor. Ja sam sjeo na pod, obuhvatio koljena rukama i čekao da vidim što će biti. Na televiziji ozbiljna muzika, ekran crn i piše „Izvanredne vijesti”. Meni se malo od te muzike počelo zijevati, a kada zijevam idu mi suze. Često sam se tako u školi pretvarao da me boli trbuh ili glava. Zijevneš par puta i pune oči suza. Majka se sažalila i rekla: - Hodi majki, nemoj plakat.

Ja nisam htio doći.

Onda su objavili vijest da je tog dana točno u 15 sati i 5 minuta prestalo kucati veliko srce našeg voljenog druga Tita. Što jest, jest, zvučalo je strašno. U neku ruku možda i jest bilo strašno, ali nitko nije znao u koju. Bar ne još.

7. Čakija Sljedećeg dana kada sam krenuo u školu odnekud se stvorio auto mog tate. Iznenadio sam se što ga vidim. Nakon toga iznenađenje prijeđe u blagi strah. On bi se uvijek pojavljivao tako iznenada. Ne bih ga viđao mjesecima, a onda bi samo izronio odnekud. Najprije bi prigovarao zašto sam tako odjeven ili obuven, zašto ne strpam majicu u hlače (zato što to rade samo šupci, tata, mislio sam, ali nisam smio reći), zašto su mi nokti tako prljavi, a vrat blatan kao da se mjesecima nisam prao. Poslije bismo išli na ćevape i sok ili u kupovinu.

23

Jednom me odveo u robnu kuću i rekao: - Evo, sine, izaberi koje god hoćeš hlače da ti tata kupi.

Ja sam otrčao ravno prema jednim zelenim štofanim hlačama. Baš su mi se sviđale te zelene.

Tata mi maznu jednu iza potiljka i prosikta: - Pa gdje baš te zelene, seljačino jedna!

Kupio mi je onda neke traperice s bijelom crtom po šavu sa strane.

Meni su te bile bezveze, a i potiljak me bolio. Ipak, najgore mi je bilo to što me nazvao seljačinom. I to što mi je obećao da mogu izabrati bilo koje hlače, a nije bilo tako. Htio sam baš te zelene, samo se sad ne mogu sjetiti zašto.

Tada kad se pojavio nakon Titove smrti, pozvao me da uđem u njegov auto zvan „poljski fiat”, poznat pod imenom „Poljak”. Malo sam posjedio unutra, pričali smo i tata mi je dao jednu plavu čakiju. Promatrao sam je cijelim putem do škole. Sviđala mi se boja.

8. Bio je gol Kada smo došli u školu, učiteljica nas je još jednom obavijestila o svemu i rekla da taj dan nećemo imati matematiku i prirodu, nego da ćemo pričati o Titu. Objasnila nam je kako će biti sedam dana žalosti, što znači: nema pjevanja, nema zviždukanja, nema cike, vike, smijeha. Međutim, viđao sam mnoge kako se na ulici smiju ili zvižduču, a jedan je brko, čuo sam ga dobro, prolazeći na biciklu nešto i pjevušio. Zašto pjeva kad je žalost? Ja nisam ni pjevao ni zviždao. Tih tjedan dana nije bilo ni crtanog filma u 19:15.

Kad smo se tog ponedjeljka Dino, Pele i ja vraćali iz škole, oni odnekud izvukoše onaj gol s „derbija“ od prije tjedan dana.

Prvi je počeo Pele: - Eto vidiš sad, kad se kuneš, a lažeš.

Dino je jedva dočekao, vidjelo se da su to podrobno isplanirali.

- Svima ćemo reći šta je bilo, da znaš. Najebo si sad pravo.

I onda su me počeli podjebavati i, mora se priznati, nisu bili loši.

24

Ja sam neko vrijeme trpio, a onda sam dreknuo: - Ma marš u pičku materinu, obojica! - i otrčao kući.

Ovaj su mi put suze zbilja navirale na oči, ali ne zbog straha što će me oni cinkati, nego od bijesa što sam dopustio da me tako iživciraju. Jer znao sam ja da nije Tito umro zbog mene. Umro bi ovako ili onako. A i bio je gol.

9. Mene zovu Cigo U utorak smo nastavili pričati o Titu, uglavnom sve najbolje.

U holu ispred zbornice postavili su jedan stol, preko njega prebacili crveni stolnjak, a onda na njega stavili Titovu crno- bijelu sliku iz pedesetih. Preko lijevog gornjeg kuta namakli su crnu vrpcu. Svakih deset minuta mijenjala bi se po dva učenika koji su morali biti propisno odjeveni.

Na glavi kapa titovka, a oko vrata crvena pionirska marama. Tako bi držali počasnu stražu. Ja sam također dobio tu čast zajedno s jednim Mustafom. On je bio onizak, nabijen i crn. Još crnji od mene.. A mene su zvali Cigo.

Meni je to u početku smetalo, ali mi je jednom, kad sam se vratio kući uplakan i razbijenog nosa jer sam se potukao s nekim Osmanom koji me cijelo vrijeme zadirkivao da sam Ciganin, amidža Alija objasnio: - Cigani su ti, bolan, ljudi kao i svi mi, jedino što ih ne zanimaju fudbal i politika. I zato bi fudbal i politiku trebalo zabraniti. Kontaš? - rekao je, opalio mi najjaču čvoku na svijetu i odšepao iz avlije poput kakvog istočnjačkog mudraca. Ja sam ostao stajati na kapiji krvavog nosa, trljajući se po tjemenu koje je bridjelo od udarca njegova srednjeg prsta.

Tom Mustafi, o kojem sam već počeo pripovijedati, kosa je rasla gotovo iz čela. Bio je zajeban tip, ali na neki glup način, tako da nikome nije ulijevao strah u kosti niti je ikoga mogao nasmijati. A moraš ili jedno ili drugo, iako to tada nikome nije bilo jasno.

I dok smo tako stajali u stavu mirno, taj Muće i ja, svaki sa svoje strane, opazio sam da ovaj nešto bulji u mene. Ja mu očima dam znak: šta je, šta ho’š, koji kurac, a on prošaputa: - Majke ti, je l’ bio go?

Ja se pravim da ne čujem, a u sebi sam mu jebo mater. A i Peletu i Dini.

Muće nastavi dosađivati, a ja uzmem skupljati pljuvačku. Kad sam skupio 25

puna usta, priđem mu i pljunem ga posred lica. On obrisa pljuvačku i krenu prema meni, stadosmo se naguravati. U to dođoše novi počasni stražari i nekako nas razdvojiše. Kad smo se vratili u razred na sat, Muće odmah reče da sam ga pljunuo iz čista mira.

Ja sam nekoliko puta dobio ravnalom po guzici, a Mućeta je samo poslala na mjesto. Učiteljica je bila izbezumljena, ali više od straha nego od bijesa. Nakon što me istukla ravnalom, rekla je da se samo Cigani pljuju.

10. Nesretna učiteljica Učiteljica je bila srednjih godina, plava i jako zgodna žena. Njezin je muž imao salon zabavnih igara: videoigrice, stolni nogomet, fliperi i te stvari, gdje su klinci ostavljali svu svoju lovu. Ja sam jednom djedu maznuo cijelu seriju jubilarnih srebrnih kovanica s Titovim likom i potrošio na igru što se zvala „Pacman”. Ubacivao sam srebrne kovanice s Titom umjesto pet dinara i automat ih je primao bez problema.

Ne znam sad jesu li se baš od toga obogatili, ali uskoro su napravili veliku kuću te otvorili nekakvu privatnu firmu.

Muža su joj zaklali u prvim danima rata, a ona je pobjegla u Njemačku.

I kao stara žena bila je jako lijepa, a nesretna i kao mlada i kao stara.

U mladosti jer se udala zbog novca, a u starosti jer je bila lijepa kad je bila mlada.

11. Titova d enaza U srijedu je bio Titov pogreb. Pustili su nas ranije iz škole kako bismo mogli gledati prijenos sprovoda na televiziji.

Kod nas su bili Suzanina mama, komšija Sakib i amidža Alija.

Svi su bili svečani i tužni, osim Alije. On je bio mrk i neobrijan.

Uplašio bi se čovjek, a ne znaš točno zašto.

Na televiziji prijenos pogreba. Stotine tisuća ljudi po beogradskim ulicama i svi plaču. Kamera je naročito voljela uplakane žene i djecu.

Ja zijevam što više mogu, ali nisam zadovoljan količinom suza u 26

usporedbi s ljudima na ekranu. Djed je ozbiljan. Tužnog lica majka vjerojatno smišlja što će sutra za ručak. Komšija Sakib puši i steže vilicu s umjetnim zubalom.

Kada je došlo do samog spuštanja lijesa u mramornu grobnicu, Suzanina je mama ustala, prekrižila ruke ispod trbuha i pustila suze da joj klize niz lice. Svi su poustajali. Tad je i Majka pustila suze. Čak su i meni tad potekle suze, samo nisam bio siguran je li zijevanje napokon proradilo ili sam zbilja proplakao. Nije bilo lako ostati ravnodušan pred tim prizorom.

Jedino je Alija ostao sjedjeti ukočena lica, šutke pušeći cigarete koje je nevjerojatnom brzinom motao u papir. Imao je upaljač koji je mirisao po benzinu i koji je bilo pravo uživanje mirisati. Nitko ništa nije rekao i ja sam se čudio zašto i on nije ustao. Pomislio sam da je to možda zbog one noge koju je povrijedio pri miniranju u rudniku ugljena, ali nisam se usuđivao pitati glasno. Pogotovo ne njega s onakvim obrvama.

27

V Muškarci oko Alijine rake polako su ustajali, prilazili na oko pola metra udaljenosti, grabili komad zemlje i lagano ubacivali unutra. Grobari se nisu obazirali na njih. Mahali su lopatama kao posljednjim opomenama i zatrpavali ostatke jednog života.

Djed Kasim stoji između mene i Alijinog sina i plače poput ostavljenog dječaka.

1. Junak Kasim se iz rata vratio kao kapetan, ranjavan dva puta. Vidljivo je omršavio, a i oćelavio od tifusa koji je zaradio u nekoj od ofenziva negdje u vrletima između Bosne i Crne Gore. Umarširao je u grad u uniformi skrpljenoj od američkih hlača i njemačkog šinjela. Na prsima je nosio šmajser, a na glavi kapu partizanku nakrivljenu na desnu stranu.

U selu ga svi dočekaše kao junaka, a pomajka kao sina koji se živ vratio iz rata.

Nakon rata Kasim se neko vrijeme ganjao s četnicima po Majevici, a zatim postao komandir jedne od omladinskih radnih brigada koje su gradile prvu jugoslavensku poslijeratnu prugu „Brčko - Banovići“.

On se ubrzo i oženi djevojkom iz imućnije obitelji što je živjela na rubu grada. Preselili su se u grad i njegova žena u kratkom vremenskom razmaku rodi dvoje ženske, zdrave i krupne djece.

Prvo je dijete rodila valjajući se satima po željeznom krevetu, a drugo stojećki, držeći se rukama za rešetke na prozoru.

Pruga „Brčko- Banovići“ nije bila pošteno ni završena, a već se počela graditi druga, „Šamac - Sarajevo“. Kasim i njegova omladinska brigada prebaciše se na trasu kod Doboja i nastaviše s radom.

U pjesmi: „Brčko - Banovići 28

to je naša meta izgraditi prugu još ovoga ljeta.

Jedan - dva, jedan - dva omladina Titova kreće na rad zove obnova!” i zmijenili su samo prvi stih. Pjesma je sad počinjala sa „Šamac Sarajevo”, i ta nova pruga bila je duža i važnija, a sve drugo ostalo je isto.

2. Braća Kasimova polubraća, Ahmet i Alija, ostadoše nakon rata u selu. Živjeli su zajedno s majkom, Kasimovom maćehom, u kući koju je napravio još njihov rahmetli otac Suljo zvan Šehaga.

Godine su se nizale, a u selu se poslije rata teško živjelo.

Zemlja s voćnjacima otišla je u zadrugu, a Ahmet je ponovo krčio šumu.

Brinuo se o materi i mlađem mu bratu Aliji.

Oni koji ga iz tog doba pamte opisuju ga kao plećatog i mrkog muškarca svijetloplavih očiju. Napominju da je bio šutljiv i vrijedan.

Ahmet se dugo nije ženio niti je, kako se činilo, razmišljao o tome. A onda iznenada i, govorili su neki, na prečac, napravi malu i neuglednu svadbu.

Mlada je u selu bila poznata po ljepoti, siromaštvu i govornoj mani.

Govorila je nekako kroz nos, kao da nije imala nepca, ali još uvijek razumljivo. Ta govorna mana nije ju sprječavala da priča, naprotiv, pričala je mnogo i uvijek sa smiješkom na licu.

Ne prođe ni devet mjeseci od svadbe, a Ahmet dobi jednog te, nakon malo više od godine dana, i drugog sina.

3. Najmlađi brat 29

Alija u to vrijeme nije više dječak, ali još manje je muškarac. U selu se priča da je drugačiji i da je malo na svoju ruku. Neki to osobenjaštvo vide u tim njegovim brčićima kakve poslije rata nije imao nitko u selu, a drugi u tome što je odnekud nabavio saz te ga uzeo svirati kao nitko dotad.

Ubrzo se nijedan teferič niti terevenka nisu mogli zamisliti bez tog šutljivog i zamišljenog mladića, a seoske lole i nepopravljivi alkoholičari shvatiše kako Alijina ruka još nježnije i tanje terzijanom prebire po sazu uz koji fildžan mehke rakije. Ubrzo to shvati i Alija.

No, ne bi se moglo reći da je Alija bio lijen, radio je on više no itko, ali samo kad bi njemu bio ćeif. A problem je bio upravo to što nikad nisi znao kad je Aliji ćeif orati i sijati, brati šljive ili sjeći šumu, a kad mu misli lutaju tko zna gdje, tko zna u koje dijelove zemlje, iza brda i iza dolina, prema moru, koje još nitko u selu ne vidje.

Dane je najviše volio provoditi po osunčanim vrhovima brda, tamo gdje su ispod gudura izvirivale morske stijene, ostaci dna Panonskog mora koje se nekad ovdje, prije vakta koji živ insan pamti, naslanjalo na svoju južnu obalu. Uzeo bi sa sobom frulu i pletenu torbicu u koju bi usput skupljao ljekovite trave. Stari Hadži Murat, još živ, samo još stariji, naučio ga je raspoznavati trave; koja liječi koju bolest, koju treba uzimati bio zdrav, bio bolestan, koja kad raste i cvjeta, te kako ih sušiti i pripremati.

Alija bi polako išao za svojim kozama i tražio bilje, sjeo bi na neku od stijena išaranih fosilima školjki i zasvirao u frulu. Svirao bi dugo te bi tako često i zadrijemao. Kad bi se probudio, smotao bi duhana u papir i pušio žmirkajući na suncu. Osjećao je kako mu dim draži grlo, miluje mu pluća i smiruje ga.

Zamišljam ga kako sjedi na travi i gleda u nebo iza vrhova brda i razmišlja nešto neodređeno i nejasno ali dovoljno veliko da mu se od misli nadimaju pluća. Nešto što ga čini nemirnim i nervoznim, nešto ni veselo ni tužno, nešto što ga tjera da zaboravi i na koze i na to da živi u kud koju je preuzeo njegov stariji brat kojemu on sad samo smeta.

Zaboravio bi tako i kako noći provodi budan osluškujući uspaljen zvukove iz velike sobe. Zvukove što ih ispuštaju stariji brat Ahmet i njegova plodna žena. Svako jutro nakon takve noći, a bilo ih je dosta, pogotovo zimi, kad se Ahmet i žena mu dignu i ona pristavi prvu kahvu, 30

Alija bježi. Bježi napolje po mrazu, po snijegu, po kiši. Bježi u štalu, bježi u brda kroz snijeg po pasjoj prtini, bježi kamo nitko pobjegao ne bi, samo da ih ne gleda. Da ne gleda Ahmeta kako s ćeifom srče kahvu, kako sa ženom izmjenjuje osmijehe i kako doziva sinove lažnom strogošću. Bježi da ne bi morao gledati snahi u oči, da je ne bi morao gledati onakvu jedru, kao da će sve na njoj popucati, i prsa i bedra i guzica. Bježi da je ne sluša kako se hihoće i kako mu kroz nos govori da je spavala ko zaklana.

Bježi da ne bi to pomislio ili, ned’o mu Allah dragi, slučajno izlan’o: Znam kako si spavala ko zaklana, ko da te je Ahmet svu noć klao.

Zato on bježi. I pobjegao bi daleko, samo da mu netko puta pokaže, da mu kaže gdje se može bježati, da mu objasni kako se i kuda bježi. Ovako, on uvijek pobjegne na vrh brda, na stare panonske stijene, i promatra okolne vrhove.

Gleda u nebo iznad njih i sanja da je ptica pa da može poletjeti i otkriti što se tamo iza krije.

4. Šejtan Istina je da je Alija takav nemir poznavao oduvijek, ali otkad u kuću dođe snaha, lijepa, nasmijana i vedra, on poče izbivati iz kuće sve po dvatri dana, a nekad i više. Ahmetu u samom početku to nije toliko smetalo, ali i on nakon nekog vremena osjeti da mu mlađi brat unosi nemir u kuću, ni sam ne znajući kakav.

Svojoj ženi, koja je bila središte njegova jednostavnog, ali lijepog i sretnog života, on ispriča kako ga to nešto izjeda iznutra, kako osjeća da Alijin nemir prelazi na njega, kako mu Alijin pogled bježi svaki put kad se sretnu, kako mu bratova šutnja, kojom ih on povazdan muči, smeta više nego kad na sabah nalokan ulazi na kapiju i oteže tiho kakvu pjesmu što budi ono nezdravo u čovjeku. Ono nešto što čovjeka tjera da satire i uništava najprije sebe, zatim ono što mu dođe pod ruku, a na kraju i ono na što mu makar samo i pogled padne.

Tako Ahmet govori svojoj ženi, noću, u sobi, dok stisnuti jedno uz drugo leže pod toplim jorganom. Ahmetovica bi muža slušala i zatim mu odgovarala svojim nazalnim glasom koji je, kakav je, takav je, njenom 31

Ahmetu ipak bio najmilija glazba. Uvjeravala bi ga da pusti Aliju nek radi što mu je ćeif, jer ne traži mu hljeba i ne smeta mu. Da ga ne dira jer je grehota i jer mu je jadnom teško. A kad je insanu teško, ne treba mu na muku pristajat, nego ako ikako može nek mu pomogne, a ako ne može, nek ga pusti da ide s hajrom i s bismeletom.

Počela bi se zatim svijati oko muža i mazno mu šaputati da ne dira brata.

- A što bi ti to brata iz kuće tjero? Pa da pukne bruka i da im na kuću i porod padne ljaga. Pusti Aliju, nek živi, proći će i to, ko što sve prođe. Insan je jedan dan živ i zdrav, a drugi dan ga nema, ne možeš ga vidjet ko da ga nikad na ovom dunjaluku nije ni bilo. Zato ne diraj brata, pusti, ne znaš šta će sutrašnji dan i drugi vakat donijeti i tebi i njemu, ne zna se ko će kome i kad valjati.

I Ahmet je ženu svaki put saslušao diveći se kako mudro govori. Činilo mu se kako govori pametnije od kakvog hodže ili hafiza, a pogotovu od seoskog partijskog komitetlije, te da mu nema druge nego da posluša njezine savjete.

Ali već sljedeće noći, čim bi legli, a lijegalo se u kući rano, Ahmet bi ponovo počinjao svoju priču o nemiru što mu Alija unosi u kuću, a žena bi ga svake noći ponovo smirivala. I što je on više pričao, ona se uz njega jače stiskala i uvjeravala ga da se prođe takvih misli. On bi zatim utihnuo i u sobi se zatim neko vrijeme ne bi čulo ništa osim titranja mesa, trljanja kože i uzdaha za koje bi Alija, ležeći sav u vatri u drugoj sobi, mislio kako su to uzdasi samog šejtana što mu razdire dušu i tijelo.

32

VI Ljudi se razilaze mileći lagano prema stazi što se nudila kao izlaz s otpada ljudskih ostataka. Kao po zapovijedi vade cigarete, pripaljuju, pohlepno uvlače dim i otpuhuju ga zabacujući glavama unatrag.

Grobari su svršili sa zatrpavanjem Alijinog posljednjeg skrovišta i sad lopatama nemilice nabijaju po humku od gnjecave zemlje.

1. Posljednji dolazak Nakon što su pokopali amidžu Aliju, otputovao sam natrag u Oslo.

Ostao sam nekoliko mjeseci. Selma i ja smo se razišli.

Zatim sam otišao na otok S., na krajnjem sjeveru Norveške. Želio sam pobjeći još dalje, ali nije se više imalo kamo bježati. Majka i djed umrli su dok sam sjedio u svojoj sobi na tom otoku i zurio u spuštene kapke na prozoru. Vani je bila tama i nije se imalo što vidjeti.

Kad sam se s otoka S. vratio u Oslo, nisam znao što dalje. Mislio sam nazvati Selmu, reći joj nešto, bilo što, ali nisam.

Onda sam ih jednog dana vidio u „našem“ parku na St.Hanshaugenu. Nju i njega. Bila je ljetna, bijela norveška večer. Zajedno su gurali dječja kolica.

Ona je nešto pričala, a on gledao uvis i očinski kimao glavom.

Zastao sam na trenutak i grčevito pokušavao iščupati nekakav osjećaj iz ponora vlastitog bića, ali nisam osjetio ništa. Očekivao sam ljubomoru, bol, mučninu, gađenje, ili, u najboljem slučaju, mržnju, ali nije bilo ničeg. Nisam bio čak ni radoznao, nisam osjetio ni najbezazleniju želju da vidim to dijete koje je možda i moje. Ili, ako ništa drugo, da sam bar mogao biti velikodušan, da sam im iskreno mogao zaželjeti sreću. Zbog Selme, naše nekadašnje ljubavi, ili bar djeteta.

Da me makar malo raznježila ta naoko lijepa i optimistična slika: dvoje ljudi što šeću sa svojim potomkom jedne sunčane nordijske večeri. Poput prizora s Ikeinih reklama. Ali nisam osjećao ništa. Gledao sam ih i znao da me ne mogu vidjeti, jer ja više nisam bio tu.

33

Nekoliko dana nakon toga otputovao sam u Zagreb i htio odmah otići u svoj rodni grad u Bosni, na obali Save. Dok sam sjedio u hotelskoj sobi u Zagrebu, nazvao je Goran i mucajući mi javio da je Kole mrtav. Pogreb za dva dana u primorskom gradiću pored Rijeke.

Iz Rijeke sam, nakon Koletova pogreba, posljednji put otišao u Brčko.

Tamo više nije bilo nikoga kome bih mogao otići na dženazu.

Stojim na ulazu u sokak koji sam nekad nazivao svojim. Pokušavam dozvati neko sjećanje, ali slike su nejasne i neuhvatljive. Dinina kuća još je tu na ulazu s lijeve strane. Još je onako zelenkasta, ali „dragog kamenja” po zidovima više nema.

Dino je za vrijeme rata izbjegao u Njemačku, oženio se, dobio dvoje djece.

Poginuo je u prometnoj nesreći 1997. prelazeći cestu.

2. Ulica bratstva i jedinstva Koračam, eto, nakon svega tom ulicom. Jedinom ulicom koju sam nekad mogao nazvati svojom. Ali ništa više nije isto, ni ja ni ulica. Ulica je promijenila i ime, a meni još jedino ime ostalo isto. A možda se ništa nije promijenilo, možda je uvijek sve i bilo baš ovako, možda se moje sjećanje opire istini. Ne znaš ni sam što te više boli: sjećanje ili istina.

Sjećanju ne vjerujem, a istinu ne mogu podnijeti.

Prolazim pored osnovne škole koju sam nekoć pohađao. I ona je promijenila ime. Pred njom je još uvijek pješački prelaz gdje me, kad sam imao šest godina, udario jedan svijetloplavi „Fićo”. Skoro se osmjehnem. Čovjek koji je vozio „Fiću” bio mi je došao u posjet dok sam ležao doma sav u zavojima. Vidjelo se da mu je bilo istinski žao, nije znao što reći. I meni je bilo žao njega. Nakon nekoliko minuta tišine, čovjek progovori« - E, da si se barem uspio uhvatiti za brisače kad sam te udario - rekao je ozbiljno, više sam za sebe.

Kad je čovjek otišao, ja sam počeo plakati. Majka me upitala zašto plačem, a ja sam rekao da je to zato što se nisam uspio uhvatiti za brisače.

34

Majka nakon kraće stanke prosikta: - Ma, jebali mu brisači mater!

Koračam dalje niz nekadašnju Ulicu bratstva i jedinstva prema našem sokaku. Pokraj mene promiču ljudi, djevojke, mladići. Nikog ne poznajem i drago mi je zbog toga. Zapravo, umirem od straha da bi netko mogao zastati i pozdraviti me. Prolazim uz izloge prodavaonica i zatamnjena stakla kafića.

Ponekad bacim pogled na neko staklo i vidim svoj odraz u njemu. Čudim se što još uvijek prepoznajem to lice.

3. Sokak Krenem kroz sokak prema kud gdje smo nekad živjeli. Brojim korake.

Od početka sokaka do naše kapije bilo je trideset šest mojih i četrdeset dva Dinina koraka. Sokak je bio širok pet i pol mojih, a šest i frtalj njegovih koraka. Prešao sam pola sokaka nabrojavši deset koraka. Nešto nije bilo u redu.

Ili ovo nije taj sokak ili možda to više nisam ja. Gledao sam prema kući u kojoj sam rastao. Nisam je prepoznavao.

Tada sam shvatio da to što sam nabrojao tek deset koraka a već prešao polovicu sokaka nema veze s dužinom mojih koraka. Niti to što je kuća oronula i nakrivila se ima veze s tim što je ja ne prepoznajem. To jednostavno više nije taj sokak, niti je to ta kuća. Niti sam ja - ja.

A opet, sve je bilo isto.

Okrenuo sam se i izašao iz sokaka. Kod Dinine kuće skrenuo sam desno i nastavio niz ulicu. Odmah do njegove kuće nekad je bila slastičarnica „Vardar”. Tu smo Dino i ja tamanili naše prve tulumbe, šampite i sladolede.

Rjeđe krempite.

I sada je na tom mjestu neki ugostiteljski lokal, samo drugog imena, sadržaja i značenja. Veliko zatamnjeno staklo poput kiklopova oka zjapi na ulicu.

4. La e, bona, la e 35

Jednom, dok sam ja bio ja i dok se ulica zvala Ulica bratstva i jedinstva, i dok se slastičarna zvala „Vardar”, i dok je Dinina kuća svjetlucala kao da je prekrivena draguljima, hodao sam tom ulicom žurno, potrčkivao, u ruci sam stiskao novčanicu od dvadeset dinara i pjevao „Zakuni se ljubavi” od „Srebrnih krila”. Oni su tu stvar ukrali od ,,Boney M” i moj stari je rekao da su oni pederčine.

Prije toga sam nažicao majku dvadeset dinara da kupim „Blok III”. To se izgovaralo „blok broj tri”, a blok broj tri je zapravo bila mapa za likovni odgoj za treći razred. Došavši pred kiosk, u izlogu sam ugledao najnoviji broj „Komandanta Marka”: Ontario u plamenu. Otvorio sam usta da zatražim blok, ali usta me nisu htjela slušati. Usta su zatražila „Komandanta Marka”. Komadant Mark bio je borac za slobodu iz okolice Ontarija, a borio se protiv Crvenih mundira, odnosno britanskih kolonijalnih zavojevača, zajedno sa svojim nerazdvojnim prijateljima: Žalosnom Sovom (poglavicom četiriju indijanskih plemena), Blafom (bivšim karipskim gusarom) i njegovim psom Flokom (jednom mršavom i napaćenom džukelom). „Komandant Mark” možda nije bio toliko dobar strip, ali bio je cijenjen zbog toga što nije izlazio u nastavcima. U svakom svesku bila je kompletna priča, i to na točno 66 stranica. Ni manje ni više. Što se tiče broja stranica, tu si se mogao pouzdati u Komandanta Marka.

Kupivši strip, krenuo sam natrag istim putem, ali sada i ne tako žurno.

Trebalo je smisliti neku priču za majku. Bio sam nenadmašan u laganju.

Možda i zbog toga što sam lagao tako bezočno da majka naprosto nije mogla vjerovati da je njezino dijete u stanju smisliti tako nešto.

Jednom, kad smo išli na rođendan onom Peletu što je živio preko ceste, odjenula mi je najljepše plave štofane hlače i bijelu košulju te naredila da, ako nakon pojedene torte budemo išli van da se igramo, obavezno dođem kući i presvučeni se. Nisam je poslušao, nego sam tako odjeven otišao u šumu igrati se partizana i Nijemaca. Vratio sam se kući, po njezinim riječima, „prljav ko bik”. Prodao sam joj priču da smo izašli iz Peletove kuće, prošetali se do stadiona, a onda je odnekud došla vojska i tjerala nas da izvodimo vježbe, da pužemo, da se bacamo u blato, da se kotrljamo i tko zna što sve ne. Majka me u čudu gledala i pitala: - Pa zašto, pobogu?

- Rekli su nam: Ne pitajte, trebat će vam to! - odgovorio sam već i sam 36

vjerujući u to.

Ako u nešto dovoljno vjeruješ, to više nije laž.

Majka je zašutjela, odmahnula glavom i s mene svukla blatnu odjeću.

Imao sam tada pet godina. Ispričala je to poslije djedu, a on me pogledao lukavo i nije ništa rekao.

Poslije je to ispričala Aliji, koji je bio navratio s beretkom na glavi i podšišanih brčića, a ovaj će na to: - Ma kak’a vojska, laže bona!

Majka je tada valjda napokon shvatila. Privukla me k sebi svojom snažnom i debelom rukom, a ja sam se smijao. Odmah me je tu pred Alijom izdegenečila, a ovaj je samo ponavljao: - Laže bona, laže!

Ja sam plakao i cerekao se histerično. Istovremeno.

Drugi put me ostavila samog kod kuće jer je morala liječniku. Bilo mi je malo dosadno pa sam našao njezine cigarete, zeleni „57”, čuveno pakiranje s cigaretama okrenutima naopačke. Stajao sam pred ogledalom u spavaćoj sobi, pušio i promatrao se. Poslije sam sjedio u dnevnom boravku, gledao Branka Kockicu i pušio. Kad je majka ušla, kuća je bila puna dima.

- Ko je ovo pušio?

- Niko.

- Pa odakle ovaj dim?

- Ne znam.

Onda majka ode do peći „Kreka” koja se ložila na ugljen.

- Da nije od „Kreke”? - upitala je majka gledajući cijev koja je išla u dimnjak.

- Jest, jest, od „Kreke“ je - brzo sam se snašao.

Onda se majka okrenula i ugledala pepeljaru punu opušaka.

- Ma kakva „Kreka“, ko je popušio volko cigara? Nisi valjda ti?

- Nisam, majka, bogami nisam - uzvratih uplašenim glasom. Nisam uopće imao nikakvu pripremljenu priču, a katastrofa se neumoljivo približavala. Mozak grozničavo radi, razne kombinacije, zapleti, dramatični obrti, sve je u igri. Onda sam izmislio da ju je bila došla tražiti neka žena.

Ja sam joj rekao da će majka brzo doći, a ona je čekala i čekala, i pušila i pušila, i na kraju otišla.

- Pa koja žena?

- Ne znam.

- Jesi li je ikad prije vidio?

- Možda.

37

Onda sam je morao opisivati, kakve je oči imala, kako je bila odjevena, oponašati njezin govor, što je pričala, kako je pušila. Majka je sjedila kao u kazalištu, a ja sam bio na audiciji. Ulog je bila moja petogodišnja guzica.

No, na kraju sam ipak prošao. Majka se poslije danima raspitivala tko je mogao biti. Kad se djed vratio s puta, napala ga je da to nije kakva njegova švalerka, ovaj se pak branio da nema pojma, da je bio tjedan dana na putu kroz cijelu Bosnu i Crnu Goru, otkud on zna tko je to mogao biti, a i ona, šta ostavlja dijete samo kod kuće. Istovremeno je ljutito pogledavao u mom pravcu, ali me ipak nije odao. Tko zna, možda bi bilo bolje da jest.

Možda bih se odvikao laganja, iako sumnjam. Možda ne bih kupio „Komandanta Marka” umjesto mape za likovni pa ne bih morao smišljati priču za majku.

Kad sam se tom prilikom napokon vratio kući, ona upita gdje mije mapa za likovni, a ja odmah počeh: - Majka, znaš šta je bilo...?

- Šta?! - već se zahuktavala majka. Uto je vidjela da u ruci nosim strip.

- Ja došo na kiosk i fino ga pito: „Imate l’ blok broj tri?”, a on ti meni kaže: „Nemamo, baš nam nestalo, al’ imamo najnovijeg ’Komandanta Marka”. I dao mi „Komandanta Marka” - završio sam sliježući ramenima i šireći oči.

I sad, dok se približavam mjestu gdje je nekad bio taj kiosk, kao da čujem fijuke majkinog pruta kojim me tukla po guzici. Pomislim kako sam bolje lagao kad sam bio mali. Bolje sam lagao i i sebi i drugima. Sad sam sebi loše lažem. Ljudima nije krivo kad im lažeš, samo treba znati lagati.

Istina nije ništa drugo nego lijepo sročena laž.

Istina je laž u koju vjeruješ.

Istina je laž zbog koje živiš i zbog koje umireš.

5. Kao da me nema Stanem tu, na tom uglu gdje sam bio „prisiljen” uzeti „Komandanta Marka”, i očekujem nešto. Iza mjesta gdje je nekad bio kiosk nalazi se potpuno razrušena zgrada u kojoj je prije rata bila škola za mentalno retardirane. Preko puta je nekad bila jedna stara, bijela džamija. U ratu je srušena, sad grade novu, betonsku. Ljudi prolaze pored mene. Srednjoškolci 38

s gnojnim prištićima i tupim pogledima, djevojke utegnutih guzica i nezdravog osmijeha. Mene kao da nema. Stojim tu poput duha koji u ruci stišće „Ontario u plamenu”. Stojim tu poput nestalog kioska, poput u prah pretvorene džamije, poput oskvrnute slastičarne „Vardar”, poput iščezlih dragulja iz Dinine kuće.

Osipam se poput razvaljene škole za mentalno retardirane.

39

VII Kada je najstariji među grobarima posljednji put nabio lopatom po humku, Alijin sin priđe i položi cvijeće uz drveni nišan. Zatim se pozdravi s nama i uputi niz stazu prema cesti. Djed je prestao plakati.

Nakon što je Alijin sin malo zamakao, on priđe humku vidljivo vukući lijevu nogu. S naporom se sagnu i uze jedan cvijet iz buketa. Potom nije mogao ustati pa sam mu morao pomoći.

Gledam ga kako beskrajno dugo hoda stazicom prema drugom kraju mezara. Došao je do jednog mramornog nišana i tu položio cvijet čije ime nisam znao.

Na nišanu je urezano ime njegova polubrata i Alijina brata, Ahmeta.

1. (J)ah, moj Ahmete Jednog dana Ahmet ode Kasimu u grad da mu se požali na nepodnošljivo stanje u kući.

- Ovako se više ne može - uvjeravao je. - Neko iz kuće mora, jal Alija, jal ja. Ako ti znaš šta i kako, dobro i jest, a ako ne znaš, nek nam Bog bude na pomoći.

- Ne može se, dragi Kasime, više vako. Jest, brat mi je i volim ga i pazim ko brata, ali nije red... Ne može se više...- nastavljao je jadikovku započetu u ženinoj postelji.

Kasim sluša, šuti i razmišlja. Pomogao bi Kasim, pomogao bi bez riječi i sa zadovoljstvom da se njega pita za pomoć. Da se njega pita da kome nešto uradi, da kome pare uzajmi, da ga vozi u bolnicu, da ga posavjetuje, bilo što, ali ne pita se njega to. Njega se pita da bude sudija. Da bude sudija svojoj braći što žive u svijetu iz kojeg je on bježao još dok je dječak bio i, evo, još uteko nije. On sjedi i puši, gleda u fildžan pred sobom i sluša Ahmeta koji nabraja i uvjerava. Istovremeno kuka, moli i prijeti. Ako mu on ne pomogne, on ne zna kako će se sve ovo završiti. - Dobro neće, jer se ništa dobro na ovom dunjaluku ne može svršit ako to dragi Bog neće, a ovo vako živjet ko što mi živimo, nit je od dragog boga nit je za ljude, kaže 40

Ahmet.

- Jah, jah... - odhukuje Kasim najprije umorno, a zatim pomalo nervozno - ... jah, moj Ahmete, jah...

A Ahmet nastavlja po svom, jer on je navikao o svom belaju govoriti sve dok ga žena ne bi tihim, samo njemu razumljivim glasom, počela uvjeravati, smirivati, a onda nekako istovremeno i uspaljivati.

- Ah, ah... ah, Ahmete, aaaah, Ali...

Kad je Ahmet stigao kući, već je bila noć. U kući su sva svjetla pogašena. On se tiho provuče kroz kapiju i pređe preko avlije. Razmišlja nekoliko trenutaka je li bolje da pokuca na prozor njihove sobe gdje mu žena sigurno spava ili da sam otključa vrata i da se poput lopova uvuče u vlastitu kuću. Odluči na kraju da ipak ne budi ženu, nego da tiho uljegne u kuću, da se ušulja u zagrijanu postelju i da se privine uz nju, da udahne miris njezine kože i da osjeti punoću tog zdravog tijela.

I kad je tako legao kraj nje, on osjeti postelju nekako drukčijom, tvrdom i hladnom. Zabijao je svoje čvornate prste u njezino meso, ali ovaj put ne osjeti kako mu se to meso podaje. Meso je izdajnički izmicalo, uvijalo se i topilo poput starog snijega.

2. Kahva Ujutro uz kahvu sjede Ahmet, žena i mater mu.

- Gdje li je Alija... - više kao za sebe mrmljao je kroz usne, vidljivo neispavan, ali opet nekako zadovoljan. Nije mu bilo čudno što ga nema, mogao bi se taj svaki čas pojaviti na kapiji. I Ahmet kao da ga vidi gdje tetura na nesigurnim nogama, očajnički stišće saz pod rukom i zvjera u prazno mutnim očima.

Mater mu se nato okrenu u stranu, poče popravljati maramu, odvezivati je i ponovo zavezivati, pa opet sve iznova. Istovremeno je kroz usne tiho valjala riječi neke bajalice ili molitve. Sve malo-malo pa pljucne u pravcu Ahmetovice. Ahmetovica proli kahvu što je sipala mužu, a stara mater jednako nastavi svoje čaranje ne prekidajući ni da udahne zrak.

Ahmetovica ode brzo po krpu da obriše prolivenu kahvu, a Ahmet se 41

ukoči i osta tako gledajući začuđeno u mater.

3. Nešto toplo i vla no Navečer kad su legli u postelju Ahmet opet, poput kakve predigre, poče ženi pričati o Aliji kako povazdan ne dolazi kući, kako se ne zna ni gdje skita ni gdje naća, ni s kim i o kakvom zijanu noći provodi, ali da će tome brzo doći kraj, jer našo je on lijeka i za to. Zna on kako će Aliji, bratu svom i nehljeboviću, dohakati.

I nastavljao bi sve tako Ahmet, kao da čeka da mu se žena uključi u razgovor, da se pripije uz njega, da mu se počne umiljavati i da ga počne uvjeravati da ne dira brata, da ga pusti sirotog na miru.

Ali ovaj put ona to nije činila, a Ahmet je uz kraće stanke u kojima bi nestrpljivo očekivao da mu žena progovori nastavljao dalje i raspredao bez kraja i konca.

Glava joj je ležala na njegovim prsima i on u jednom trenutku osjeti kako mu nešto kapnu na prsa i kliznu dalje prateći neravnine na njegovom tijelu. On se malo pridigne i podigne ženinu glavu. U mraku se nije moglo mnogo razabrati, ali, dok je obama dlanovima držao njeno lice okrenuto prema sebi, osjeti kako mu nešto toplo i vlažno još jednom kapnu na gola prsa.

42

VIII Nakon što se sagnuo da na Ahmetov grob položi cvijet iz Alijina buketa, djed se više nije mogao uspraviti na noge. Čujem ga kako zapomaže s drugog kraja mezara. Psujem u sebi život dok ga dižem. On opet plače.

- Hajmo kući, djede, hajmo kući - govorim.

- Nemoj ba plakat, dobro je.

On udari još jače u plač jer se sramio plakati preda mnom.

- Hajmo kući...

1. Zbogom, kućo Sada, godinu i pol od Alijine dženaze, stojim u dvorištu pred kućom u kojoj sam odrastao. U sebi pokušavam pjevati Morrisseyevu pjesmu „Late night, Maudlin Street”, ali to zvuči prepatetično čak i meni. Tom se pjesmom opraštam od ove kuće. Govorim joj zbogom, ćao, alahimanet, adios, goodbye, ali, iskreno, ne osjećam da se rastajem od nečeg što mi je bitno. Ne znam je li to zbog toga što sam se od ove kuće rastajao već mnogo puta ili zbog toga što je to ipak samo hrpa cigli i žbuke. Možda je istina i jedno i drugo, ali sada znam da je ovo posljednji put i znam da odsad ova kuća nije više moja, odsad je zbilja samo hrpa cigli i žbuke.

Ne znam što je Morrissey htio reći u svojoj pjesmi, niti mi je to više važno. Razlika između njegovih i mojih osjećaja vjerojatno je poput razlike između njegove Maudlin Street i moje Ulice bratstva i jedinstva. Kao razlika između te engleske kuće i ove moje bosanske. Između šalice engleskog čaja i fildžana bosanske kahve. Viskija i šljivovice. Mene i amidže Alije.

Razlike ima, ali vide je tek slijepci.

Ovaj put znam da se od kuće rastajem zauvijek i želim samo zadovoljiti formu rastanka. Zato mi treba ova scena, zato mi treba ta pjesma, zato pokušavam uobličiti ovaj trenutak.

Sve sam isplanirao: oprostit ću se s kućom, nakon toga otići na groblje, 43

pozdraviti se s majkom i djedom, zatim odšetati do obale Save, baciti posljednji pogled s Ficibajera i nestati zauvijek.

2. Odlazak Stojim i gledam u prozore kojih više nema.

Na trenutak mi se učini da vidim kako netko razmiče staru bijelu rupičastu zavjesu. Čujem kako netko otvara prozor, pušta jutarnji zrak da uđe u kuću.

Djed i majka sjede, piju kahvu i puše. Ja ležim potrbuške na tepihu i jedem čimbur čitajući „Komandanta Marka”, „Velikog Bleka” ili „Zagora“.

Ako smo bili sami kod kuće, djed i majka su me puštali da jedem na podu.

Kad bi nam moja mama došla u posjet, onda to nisam smio, jer ona je rekla da se ne može jesti na podu - „ko pas”.

- Šta fali psima, mama? - pitao bih. Ona nikad ne bi odgovorila.

Vidim kako djed pali dvije cigarete i onda jednu vadi iz usta i stavlja je majki u usta. Zatim puše poput djece, ne uvlačeći dim u pluća. Šute i ponekad srknu kahvu iz fildžana. Kad tako šutke piju kahvu to znači da djed ide na put. Djed je trgovački putnik i radi za Tvornicu obuće „Izbor”. Putuje okolo s koferom punim cipela, koje pokazuje ljudima u nekim drugim gradovima. Meni je žao što djed mora putovati i što ga neće biti nekoliko dana, ali istovremeno mi je drago jer mi uvijek nešto donese kad se vrati. I majki je uvijek nešto donosio s tih putovanja, ali ona nije voljela što djed putuje. Mislila je da se djed švalera na tim putovanjima, a jednom su ga skoro i uhvatili na djelu. Djed nikad nije priznao.

Ne znam je li djed varao majku, ali mene je prevario bezbroj puta. I lagao mi je svašta, ali ja njega baš zbog toga volim. Varao me i lagao mi jer sam ja htio da mi se laže i da me se vara. Ne znam je li to majka htjela, ali meni je to bilo potrebno. Meni je stvaran život bio bezvrijedan, trebalo mi je nešto više, nešto ljepše, nešto uzudljivije od običnog života. Bio mi je potreban Veliki Blek, Kit Teler, Komandant Mark, Tarzan. Ponekad bih danima bio Zagor Te-nej, duh sa sjekirom iz Darkvuda. Umjesto kamene sjekire koristio sam majkin drveni čekić za meso. Kad bih bio Tarzan, danima bih polugol hodao po dvorištu. Poslije sam iz djedova kofera s 44

uzorcima kože uzeo jedan smeđi komad i napravio gaće kakve je nosio Johnny Weissmüller dok je glumio Tarzana. Johnny je pod stare dane poludio i umro u umobolnici ispuštajući Tarzanove krike.

Jednom mi je djed iz Beograda donio kapu kakvu su nosili Komandant Mark i Veliki Blek, onu s repom odostraga. Kad mi je tata došao u posjet rekao je: „Odlična ti je ta kapa od Davyja Crocketta”. Nije imao pojma.

Svratio amižda Alija i slučajno pogledao neki strip. Poslije bi svaki put kad bi došao pitao: - Imaš li, bogati, još onih romana? Onaj s onom kapom mi najbolji.

I ja sam mu ih uvijek davao, a majka se ljutila, jer ih Alija nikad nije vraćao.

A kad sam mu pokazao kakvu mi je djed kapu donio iz Beograda, jasno sam mu mogao očitati zavist u očima. Bezbroj puta me pitao da mu je dam, prodam, posudim, ali nisam htio. U zamjenu mi je nudio svoju šubaru, beretku, upaljač, cigarete, sve, ali ja baš zato nisam htio. Poslije mi je i ta kapa dosadila, ali mu je ipak nisam htio dati. Možda ju je i on htio samo zato što mu je ja nisam htio dati.

Prije nego što sam naučio čitati najviše sam volio slušati djedove priče iz partizana. Nisu njegove priče bile one tipa: ja sam protiv sto Nijemaca.

On je pričao kako su orobili njemački kamion s hranom i kako je svatko grabio što je stigao, a njega zapao komad slanine koji je pojeo bez kruha i onda ga je poslije uhvatio takav proljev da je srao tri dana bez prestanka.

Pričao mi je i kako su u nedostatku hrane jeli bukovo lišće. Ja sam se poslije najeo lišća kajsije i također dobio proljev. I kako se neki Dalmatinac najeo suhih šljiva na gladan stomak pa je i on srao od Foče do Višegrada. Ispričao mi je kako su krećući se u koloni jedan po jedan morali cijelo vrijeme jedan drugom prigušeno dovikivati „Veza!”, da se ne bi u šumi po mraku pogubili. On je jednom loše čuo pa je pomislio da mu drug pred njim kaže „Lezi!” pa je legao u blato i odmah zaspao. Učio me pjevati pjesmu „Bandiera rossa”. I kako su ti Talijani nekom pravoslavnom popu kod Kotor Varoši pojeli crnog mačka. Takve je priče on pričao. I pričao ih je tako da sam se uvijek smijao, bez obzira na to što sam ih čuo već tisuću puta.

A onda su partizanski filmovi sve pokvarili. Krivi su Bata Živojinović, koji je pobio pola Trećeg rajha, i moja dječačka pamet. To je pitanje moralo doći prije ili kasnije, s Batom ili bez njega. A glasilo je, naravno: 45

„Djede, a koliko si ti pobio Švaba?”

- Nijednog?!

- Nijednog.

- Pa jesi I’ bar kojeg ranio?

- Ma, šta si navro, bolan, ne znam. Ne znam. Oni pucali na mene, ja puco na njih. Evo ti hiljadarka pa nam idi kupi po sladoled, haj’ živ bio. Ja ću od čokolade, haj’ bogati požuri.

Uzeo sam novčanicu od deset dinara, pogledao ga prezirno i usput dobacio: - Samo si džaba metke trošio.

Ali na obostranu sreću, ubrzo sam otkrio stripove, tako da sam zaboravio na Švabe, a glavni neprijatelji postali su mi Crveni mundiri.

Sad više nema ni jednih ni drugih, sad više nema nikog. I ovo patetično opraštanje od kuće zapravo je samo loš pokušaj da se uvjerim kako sam nekad postojao. Kako sam nekad trčao po ovom dvorištu s majkinim drvenim čekićem za meso i borio se protiv neprijatelja. Crna taraba na kraju dvorišta predstavljala je mundire ili neku opaku revolverašku bandu, a stablo kajsije bilo je njihov vođa, ozloglašeni razbojnik na kojeg bih u odsudnom trenutku uz krik „Aaaaa!” hitnuo kamenu sjekiru.

Sada ih više nema. Ni kajsije, ni tarabe, ni nespretnih mundira. Ni djeda ni majke. U dvorištu je sad samo hrpa smeća i starog željeza, ostaci nečijeg namještaja, komadi polupane zahodske školjke. Kao da je netko izbljuvao svoj sažvakani život i ostavio ga tu da trune poput opomene.

Pokrenem se napokon, okrenem leđa kući i krenem niz dvorište prema vrtu. Dok hodam kroz blato, pokušavam ne gledati u sasušena stabla po kojima sam se nekad verao.

Pogled mi pada na susjedni vrt rahmetli komšije Hasana. Tamo su nepravilno razbacane rupetine ispunjene blatnom vodom od posljednjih kiša. To ga je njegova žena Fikreta tražila. Ubijen je početkom rata, a tijelo nikad nije nađeno. Netko joj je slagao da je zakopan u bašči.

Napuštam sve to i odlazim niz stazu što, poput spasa, preko blatne ledine vodi daleko od razvaljenih kuća, uvelih voćki i raskopanih bašči.

46

IX Držao sam djeda pod ruku dok smo se vukli prema stazi što je vodila k izlazu s groblja. Oblaci što su se cijeli dan prijeteći naguravali oko kotline konačno ispustiše kišu. Djed nije mogao brže.

1. Kiša Zemlju su te jeseni ispirale kiše nemilosrdno i uporno kao nikad dotad.

Ljudi u selu govorili su da lije iz neba i iz zemlje. Nabujali potoci odnosili su sve pred sobom. Smeđa voda slijevala se niz brda radeći nove vododerine.

Koliko već ima otkako se o Aliji ne zna, nitko sa sigurnošću ne može reći. Prvi su njegov nestanak primijetili besposličari koji su se se tog ljeta okupljali na rijeci, malo poviše sela. Tamo bi uživali u brdskom povjetarcu, hladili se u rijeci ili pak osvježavali rakijom što se po svu noć hladila u planinskoj vodi. Nisu se oni zabrinuli za Aliju. Ne bi ga se ni sjetili da jednom od njih nije od rakije uzavrela krv. Od lažne snage i silnog zanosa, kakav samo šljiva pruža, čovjeku se napinju prsa i šire zjenice. Zagrlio bi sve ljude oko sebe, i rijeku i sva brda i nebo i čitav svijet, ali teško mu se i na noge podići. I onda iz tako napetih prsa pjesma krene sama od sebe.

Pjesma drhtavog glasa, teške melodije i mutnog svršetka. Pjesma kakvu najbolje prati Alijin saz. Netko huknu da mu je bez saza sjeban ćeif i da neće ni pjevat’. Tad počeše psovati i nagovarati Aliju da svira, obećavati mu i rakije i mezeta, prijetiti mu da će baciti u rijeku i njega i saz ako istog trena ne zasvira. Ali džaba im sve to, Alije ne bi među njima.

Tek tada njihova alkoholom nagrizena, teška i troma misao dođe do zaključka kako „ne mere bolan ćojk svirat kad ga neima“. Jedni se počeše zaklinjati u sve živo i neživo da je sad, maloprije, Alija bio među njima i da im je svir’o, jest tako im boga i ovog dunjaluka, a drugi opet da ga nema već skoro hefta, pa i mjesec dana. Je l’ bio, nije l’ bio, uglavnom svađa i cirkus se nastaviše dok bi rakije, a drugi dan, pa i treći, ponovi se slična 47

stvar. Četvrti dan dođe čovjek iz drugog sela, donese saz i prekinu raspravu o Aliji. Peti dan nitko više nije ni pitao za njega. Ahmet je tad, istina, primijetio da mu brat već dva- tri dana ne dolazi kući, ali nije se zabrinjavao. Alija k’o Alija, mislio je, po noći loče, a po danu se sigurno gdjegod zavukao i spava. Osim toga, imao je Ahmet većih briga. S materom mu nešto nije u redu. Sve onako priča, nešto čara bez ikakvog smisla. I pijucka mu prema ženi. Ne zna šta je to, šta joj je - da nije poremetila umom, neki šejtan da nije ušao u nju? Kome da ide, doktoru il’ hodži? Ne zna ni sam, ali nekako sluti da mu ni jedan ni drugi neće biti od pomoći. I kao da mu ni to nije dosta i žena mu se pohasila. Radi ona i sluša isto kao i prije, ali ne gleda ga više, ne ugađa mu ni oku ni uhu. Kad je štogod priupita, samo sliježe ramenima. Uvečer kad legnu, malo-malo, pa zaplače.

Ovo s materom, to je ispričao Kasimu, ali dabogda da mu i on znadne reći šta će i kako će. Za ženu mu Ahmet nije spominjao, a za Aliju reče samo da ga nema već pet-šest dana, da je sramota što toliko loče i da samo čeka kako će ga pijanog ko majku unijeti u avliju pa da komšije gledaju i da mu se smiju. A ne smiju se samo njemu, nego i svima njima što pustiše da ga šejtan uzme pod svoje.

Sparni dani prolaze i svi očekuju kišu i osvježenje. Alije još nema, stara mater ne prestaje pijuckati, odvezivati i zavezivati maramu, šaputati kao da nekog kune, a ni Ahmetovica ne dolazi na svoje. Kasim je odveo pomajku u bolnicu, doktor je pregledao, kaže kako nani nije ništa, zdrava ko drijen, živjet će još sto godina. - A to što je malo ’nako, to je starački, ljudi podjetinje, tu ti nema puno pomoći. Što ćeš, tako ti je - ponavljao je Ahmet sam sebi dok su, izlazili iz bolnice.

Vozi Kasim pomajku nazad u selo. Sjede, voze se i šute, svatko svoju brigu bere. Nema se što reći, kao da im je krivo što im je mati zdrava. Da je bolesna, bar bi znali što joj je, a ovako ni bolesti ni lijeka.

Kasimov auto je tijesan, nemaš gdje s nogama, a put sve rupa na rupi.

Drndaju se tako i šute, samo mater na svakoj krivini poskoči i zaurla: - Desno, Alija, desno!

- Nije majka Alija, Kasim nas vozi, Kasim majka - objašnjava Ahmet.

- Lijevo, Alija, lijevo, lijevo, lijevo!

Odustao je od objašnjavanja, a mater bi i dalje na svakom zavoju vikala.

48

- Kako je Alija? - upita najednom Kasim.

Mater na to poče odvezivati i zavezivati šamiju, šaputati i pijuckati.

Kasim i Ahmet međusobno su se pogledavali na retrovizoru.

I tako se to dugo i sparno ljeto završi bez ikakvog prijelaza. Sparinu i žegu zamijeniše kiše koje ne stadoše do zime. Lišće ne stiže ni požutjeti, nego ga kiše i vjetar potrgaše s grana zajedno s kasnim voćem. Nakon nekoliko tjedana kiše više nitko nije ni pomišljao ići na njivu, od blata i vode nisi mogao ni na konju proć’. Netko je molio Boga da kiša stane, netko je pitao hodže da prouče koju molitvu, a neki su proklinjali i hodže i kišu, i nebo i zemlju.

49

X

1. Rakija, tambura, lopata Prođe ta kišovita jesen, a za njom zima, suha i bez snijega. Prođoše proljeće i ljeto, prođoše oba Bajrama, a Alije još uvijek nema. Ahmet se isprva nije brinuo, mislio je: vratit će se on kad ogladni il’ kad mu nestane rakije, međutim - Alije nema pa nema. Raspitivao se kod seoskih pijanaca, ali i oni su mu znali reći samo da ga već dugo ne viđaju te ako ga vidi, nek mu poruči da dođe jer - niko ne zna svirat saz ko Aljo, niko bolan.

Poslije je išao kod Kasima da prijave nestanak miliciji, ali Kasim mu reče nek se ne brine, Alija je živ i zdrav, radi u nekakvom rudniku blizu mora i dobro mu je tamo.

- Mašala, nek mu je sa srećom - reče Ahmet i ode kući. Imao je on i prečeg posla.

Godine su prolazile, a vijesti o Aliji sve su odreda bile škrte i nepouzdane. Zna se da je kopao ugljen u rudniku površinskog kopa, Raša, a javio se jednom i iz rudnika Trbovlje, blizu Ljubljane. U Trbovlju je napravio neki belaj, jedni kažu da se napio i polupao rudarsku menzu, drugi pak da je vođu smjene odalamio dlanom preko usta iz samo njima znanog razloga. Zatim mu se na neko vrijeme gubi svaki trag i teško je sa sigurnošću utvrditi gdje je i kako proveo tih godinu - dvije. Najprije se pronio glas da je u bio zatvoru, što se poslije pokazalo neistinitim. Pričalo se i da se pridružio Ciganima muzikašima te da s njima luta zarađujući za kruh tamburom. Nakon tog razdoblja vratio se u Bosnu i boravio neko vrijeme kod Kasima, a onda je ponovo odlutao, bogtepitaj kamo.

Slijedi razdoblje u kojem Alija u pravilnim razmacima dolazi i nestaje.

S prvim jesenjim kišama pojavio bi se u Kasimovoj avliji, kod njega proveo neko vrijeme, a zatim bi odlazio na rad u neki od ugljenokopa.

Nekako s proljeća opet bi osvanuo kod Kasima, ali samo na dan-dva.

Ostavio bi tu neke stvari, uzeo saz i tamburu i ponovo nestao. Nitko nije znao kamo je tad odlazio. Pričalo se svašta, ali vjerojatno je najbliže istini 50

bila pretpostavka da luta okolo svirajući za novac, rakiju ili iz ćeifa uz kakvo dobro društvo.

U kakvim je odnosima bio s Kasimom u tom razdoblju teško je reći, no nije teško pretpostaviti. S bratom Ahmetom nije se susretao.

Kasimu su teško padali Alijini iznenadni dolasci i odlasci, ali ipak, najviše su ga mučila njegova dramatična uskrsnuća pred kapijom u gluho doba noći.

Jedno od tih njegovih uprikazanja znala je ispričati moja mater, starija od dviju Kasimovih kćeri. Ona je voljela svog amidžu Aliju, iako ta njezina ljubav nije bila rezultat neke pretjerane Alijine pažnje. Nije njoj Alija bio posebno privržen, kao ni bilo kome drugom (osim rakiji, tamburi i lopati govorio bi djed Kasim).

2. Klica Moju su mater svi zvali Zada, jer nije voljela da je se zove imenom, niti je voljela da je djed zove ,,’ćeri”. Ponajmanje je voljela da je ja zovem „mama”.

Nisam je često viđao nakon rastave sa starim, jer je bila otišla u Rijeku studirati matematiku i fiziku. Kad bi nam došla u posjet, znao sam se nečujno ušuljati u sobu gdje su odrasli kahvenisali ili mezili i prisluškivati njihove razgovore. Tu i tamo bi me i ulovili pa bi Zada uz iskrenu zlobu znala reći: - Gledaj ga s tim očima, sve kupi tim svojim očima, ništa mu ne može izmaknuti.

A njezina bi prijateljica, komšinica Fikra, koja će dvadesetak godina poslije tražiti kosti svog muža Hasana po bašči, dodala: - Jednog si se riješila, al’ ostala ti klica. Nje se ne možeš riješiti.

Onda bi se smijale, a ja sam, iako ništa nisam razumio, počeo plakati i prijetiti da ću je tužiti djedu. Poslije su me ona i njezine prijateljice zvale Klica.

3. Borneo 51

O jednom Alijinom dolasku ispričala mi je kad sam je pratio na vlak koji će je zauvijek odvesti iz mog života. Sjedili smo, pili i pušili cijelu noć, a ona se odnekud sjeti Alije i poče pričati.

Pričala mi je kako je amidža Alija bio česta tema tadašnjih razgovora. I kako sreću nisu mjerili bogatstvom, jer nisu ni imali mnogo, taman toliko da prežive. A da su imali i manje, opet bi bilo dobro. „Imo-nemo, ionako ti sve prođe kroz guzicu” - citirala je Aliju.

Kad god bi netko imao nešto za obaviti u gradu, svratio bi djedu i majki, nerijetko i prenoćio.

Pričala je kako su mnogo puta tetka Zika i ona zaspale u krevetu, a probudile se iza vrata pokrivene djedovim starim kaputom. Majka se ljutila i govorila djedu da to tako više ne može, pa ne drže oni konak pa da može svratiti tko god hoće.

Nismo se gledali u oči. Sjedili smo u hotelskoj sobi, Zada i ja, čekali jutro koje će nam donijeti rastanak. Kroz malen prozor vidjela se jesenja noć, prazna i gluha. U gradu su ratna zamračenja, ljude je obavila tama iz koje su svi tražili izlaz.

Nana Hata, djedova maćeha, već je tada bila pomalo skrenula, nitko nije znao što joj je bilo. Imala je tu i tamo poneki svijetli trenutak, ali to bi trajalo kratko. Kad joj je djed Kasim uspio vratiti zemlju, jer tad se odustalo od zadruga, podijelila je zemlju na jednake dijelove i dala je braći. Tad se i Alija pojavio.

- Alija ti je samo osvanuo jednog jutra pred našom kapijom - pričala je dalje Zada. - Bilo sunčano i malo prohladno jutro. Mi se taman digli, kad začusmo nekakvu halabuku, muziku, ciku... „Šta li je sad?” zabrinuo se djed.

Mi na kapiju, a imali smo šta i vidjet. Alija nam doveo cirkus pred kuću, skupio se komšiluk, a i svijet što je slučajno prolazio ulicom poče zastajati i skupljati se pred kapijom. A Alija... Pustio brkove ko Charlie Chaplin, al’ znaš kako je kod nas. Svi su ga zajebavali da je Hitler, a on bi im odgovarao: „Jebo ti Hitler mater kad je mlada bila” i objašnjavao da su to brkovi „od Ćarli Ćaplina” i da je on imao takve brkove i prije Hitlera. Na neki su način - osmjehnu se Zada jednom stranom usta - njemu ti brkovi dobro stajali i pristajali uz, da tako kažem, sav taj njegov imidž.

- Alija ti se upicanio od glave do pete - opisivala je.

52

- Odijelo, cipele, kravata, beretka, sve cakum- pakum. Na jednom reveru značke s likovima Arafata, Tita, Che Guevare i Gadafija.

Pričala je dalje kako mu je najveći ponos bio džepni sat čiji je lanac treskao o rubove sakoa. Nije ga nikad vadio da vidi koliko je sati, nego bi samo kad bi htio red nešto duboko izvadio taj sat i gledao u njega, zatim bi podigao pogled kao da gleda prema beskrajnoj pučini i izvalio misao koju je tko zna kada sročio i samo čekao priliku da je izvali.

Ako je imao Gadafija, onda je možda zamišljao da gleda pustinju, proturječio sam u sebi Zadi, ali nisam imao snage da išta kažem. Samo mi odjedanput iskrsnu scena s jednog sata zemljopisa u osmom razredu. Bilo je to u doba rata između Amerike i Libije, kad sam prvi i posljednji put živio kod oca.

Tu jednu jedinu školsku godinu.

Naravno da nisam imao blage veze o tom sukobu, niti sam ikad ranije bio čuo za pukovnika Moamera el Gadafija. Ali bio je to prvi rat koji sam sa svojom dječačkom pameću mogao pratiti. Našao sam u atlasu tu Libiju i vidio kako je to velika zemlja i ostao nemalo iznenađen kad sam pročitao da ima samo tri milijuna stanovnika. E, a onda sam se naljutio na te Amerikance. Onolika sila pa napali jednu malu zemlju koja ima samo malo pijeska i koju devu. Tada se i Zoki, najveći štreber u razredu, počeo folirati i držati govore o svjetskoj politici, u koju se nisam baš razumio. Ali sam dobro razumio da se on pravi pametan pred Samrom, u koju je bilo zaljubljeno bar pola dječaka u školi. Onda je i Samra rekla kako tom pukovniku treba pokazati jer je pokvaren - „Zašto ne da Amerima naftu?”

Ja nisam znao zašto on ne da Amerima naftu, ali sam skonto da ju je Zoki nafilao kapitalističkom propagandom. I još je rekla da je ona čula da je taj Gadafi navodno totalno lud, da je ukinuo novac, porušio zatvore i pustio zatvorenike napolje. Uto je uletio Zoki i rekao da je taj luđak ukinuo i nogomet, ej, nogomet, pa gdje to ima? E, tada mi je bilo svega dosta. Tako sam postao Gadafi. Više nisam igrao nogomet na tjelesnom, što i nije pokvarilo kvalitetu igre našeg razreda, naprotiv. Napravio sam i osobnu kartu isjekavši Moamerov portret iz novina i komad kartonskog omota bloka V. Ispod slike je bilo ime, prezime i potpis. Potpis je bio na „arapskom”.

I tako sam tih dana u školi izigravao libijskog pukovnika što je zaratio s Amerikom.

A onda me nastavnik zemljopisa prozvao pred kartu da odgovaram.

Radili smo Jugoslaviju: makro i mikroregije, bifurkacije, jadranski, egejski 53

i crnomorski sliv, vjetar Vardarac, rijeka Nerodimka što utječe u dva različita mora, jedina prašuma u Europi: Perućica, srednjobosanski bazen ugljena, Julijske Alpe i karakteristike klimatskih karakteristika dinarskog planinskog gorja. No, ja sam u posljednje vrijeme čitao samo o Libiji, iako smo to zapravo radili još u sedmom razredu.

Budući da nisam znao ništa o privredi međimurske regije, zahtijevao sam da odgovaram Libiju. Nastavnik me gledao u čudu i rekao da se uozbiljim. Bio sam mrtav ozbiljan i odgovorio mu da sam ja glavom i bradom pukovnik Moamer el Gadafi. Zlobnici iz razreda grunuli su u smijeh i počeli vikati: „Jeste, jeste, on je Gadafi!” Cerekali su se pokvareno naslućujući nesretan svršetak. Nastavnik je bio zgranut i rekao je da će mi zabiti asa. Prišao sam njegovom stolu i stavio mu osobnu pod nos. Eto ti sad, jesam li, dakle, ili nisam?

Uglavnom, dobio sam asa, a stari me poslije namlatio nakon razgovora s nastavnikom.

Dok me je mlatio kožnatim pojasom, ponavljao je: - Jebo ti Moamer el Gadafi mater, da ti jebo.

Ja sam prvo muški šutio, pa malo plakao, a onda sam dreknuo: - Bolje on nego ti!

Odvalio mi je još jednu šamarčinu i otišao se istuširati.

Zada podiže glavu i zašuti na trenutak gledujući uvis, kao da mi želi pokazati kako je to Alija pogledavao prema svojoj pučinu ili, kako sam ja vjerovao, pustinji.

- A, da je bio pijan - nastavi ubrzano - moglo se vidjeti iz aviona. Stajao je raskrečenih nogu ispred kapije, s nekakvim crnim kišobranom preko ruke i pjevao. Što jest, jest, stvarno je znao lijepo pjevat, bar kad ne bi bio previše pijan. A ovaj put se ušiko ko majka.

Zatim je ispričala kako je Alija bio stigao kasno uvečer vlakom, pa je onda u obližnjoj birtiji pio cijelu noć s pjandurama sa željezničke stanice.

Ujutro je našao nosača, pa još i nekakvog Ciganina s harmonikom, i onda, sa svom tom svitom, kroz cijeli grad i pravo pred djedovu kuću. Nosač je s kolica skinuo njegove dvije male kožnate torbe i htio da mu se plati pa da ide. Alija ga je onda stao nutkati da popije i čovjek popi malo rakije iz boce što je kružila okolo, ali uporno hoće da mu se plati pa da ide, jer ima posla i nema kad dangubiti. Alija upita nosača koliko je dužan. Kad mu je ovaj rekao, Alija plati i još mu dade bakšiš. Čovjek, neki jadničak, malen i 54

prerano istrošen, ne obradova se nešto pretjerano. Alija se tad okrenu prema majki što je stajala malo iza djeda i reče ushićeno: „Snahoooo, joooj jest kod vas jeftino!” Zatim izvuče tabakeru, ponudi djeda, a kad ovaj odbi, ponudi ostale, zatim izvadi bijelu muštiklu, zadjenu cigaru u otvor i zapali poput nekog bega. Jedva ga na kraju uvukoše u kuću i rastjeraše one pjandure i besposlen svijet što se nakupio.

Djed je poslije danima bio potišten, a majka zadovoljno i zlobno drobila vrteći se po svojoj vječnoj putanji od šporeta do frižidera, od kuhinje do dnevnog: - Znala sam ja, znala... Znala sam ja da će nama Alijini rudnici skočiti na nos. Govorila sam ja, Kasime, ne miješaj se gdje ti nije mjesto. Al’ kakvi...

Djed je jedno vrijeme šutio, a onda odjednom samo dreknu: - Dosta mi je i tebe u božju mater. Ni jedne više da nisam čuo.”

I tako je i to završilo. Alija je ostao nekoliko dana kod djeda i zatim ponovo nestao. Zada na kraju kaže kako ju je tada najviše začudilo što je i kišobran ponio sa sobom, a uopće nije bilo kiše.

Zatim zašutjela i dugo gledala u prazno. Približavalo se jutro i naš posljednji rastanak.

Umrla dvije godine dana nakon toga, krajem 1994. godine u izbjegličkom kampu za Bosance, smještenom usred džungle u malezijskoj pokrajni Sarawak, na otoku Borneo. Zaspala je jedne noći i više se nije probudila. Kad su mi to javili, ja sam već bio u Kristiansandu, u Norveškoj.

Otvorio sam atlas i dugo gledao u Borneo, ali od toga mi nije bilo nimalo lakše.

55

XI Djed se umorio hodajući niz grobljansku stazu. Zastali smo i čekali.

Kiša je sipila po nama dok sam ga pridržavao ispod ruke. Osvrtao sam se tražeći nešto za što bih mogao zakačiti pogled.

1. Sava Majka i djed umrli su jedno za drugim u razmaku od mjesec dana. Bilo je to nepunih godinu dana poslije Alijine smrti, na samom početku novog milenija. Na njihov pogreb nisam mogao doći jer sam tada boravio na otoku S., na krajnjem sjeveru Norveške, o kojem ću naknadno pripovijedati. Kad sam se vratio s tog otoka, proveo sam neko vrijeme u Oslu, a zatim otputovao najprije u Zagreb, zatim u Rijeku i, naposljetku, u Brčko. Tamo sam hodao ulicama koju nisam prepoznavao i prisjećao se prošlosti. Došao sam do stare kuće u kojoj sam odrastao i oprostio se s njom pjevajući u sebi Morrisseyevu pjesmu.

Poslije sam otišao do groblja gdje su bili pokopani majka i djed. Stajao sam neko vrijeme i gledao u drvene nišane na kojima su bila ispisana njihova imena. Kad sam procijenio da sam odstajao pristojno dugo, krenuo sam prema Savi.

Hodam kroz jablanovu šumu prema nekadašnjem kupalištu na Savi, od austrijskog vakta zvanom Ficibajer. Listopad je, zrak je hladan i nepokretan.

Mrak se počinje spuštati i šumu je obuzela tišina. Na granama visi još pomalo uvenulog lišća, a po vrhovima stabala jasno se vide čupava gnijezda i crne ptičurine. Staneš ispod stabla i osluškuješ: tišina koju razbijaju krikovi vrana.

I nije ti svejedno. Nikad ti nije svejedno. Neće mi biti lakše ni kada napustim šumu i izađem na obalu rijeke. Ptice odjednom utihnu, vidik se otvori, vidiš veliku vodu kako mutna i moćna protječe pred tvojim očima.

Nosi granje, trule panjeve, najlonske vreće sa svinjskim iznutricama, nerijetko i čitave životinjske ili ljudske napuhnute leševe. S druge strane 56

rijeke ista je takva šuma, s istim takvim pticama. Mrak se polako izvlači iz obiju šuma i zgušnjava se nad rijekom. Mrka vodena površina isparava, kao da rijeka izdiše.

2. Sava II Stojim na obali i promatram kako tegobno i lijeno teče rijeka.

Pokušavam se sjetiti nečeg lijepog, nečeg što sam kao dijete doživio tu na rijeci i što bih u zanosu mogao nazvati lijepom uspomenom. Ali sjećanje je, ponovo to zaključujem, varljivo i prati trenutačno raspoloženje. Znam da sam tu vjerojatno doživio neke od svojih sretnih trenutaka,ali ne mogu ih dozvati. Umjesto njih na površinu izbijaju drugi prizori.

Na oči mi izlaze slijepa štenad što smo ih Dino i ja pobacali u rijeku da se utope. Stojimo na muljevitoj obali, dan je sličan ovomu i mi, cerekajući se, bacamo kučiće u Savu. Pomalja se iz sjećanja i jedan dobrodržeći starčić koji nam nudi po deset dinara ako mu pokažemo kitu. Nas smo trojica, svlačimo se u šumi stotinjak metara uzvodno od kupališta Ficibajer, sakrivamo odjeću u žbunje i skačemo u vodu da preplivamo Savu. Starčić i dalje stoji na obali, promatrao nas je dok se svlačimo i sad nudi dvadeset dinara za svaku pokazanu kitu. Mi plivamo prema drugoj obali i psujemo mu mater što poganije možemo.

3. Bagermajstor Sava mi u sjećanje priziva i očev lik. On je bio kapetan na jednom od onih riječnih brodova što su iz Save vadili pijesak i šljunak. Istinu govoreći, nisam bio načisto je li baš nosio titulu kapetana, jer mornari su ga na brodu zvali „bagermajstor”.

To je bilo zbog toga što su se pijesak i šljunak prije vadili bagerima koji su usidreni plutali na rijeci. Pijesak se krcao na „šlepove“ koje su vukli tegljači. Negdje početkom osamdesetih u tu su se svrhu počeli koristiti brodovi koji su na obama bokovima imali velike usisne cijevi, poput surli.

57

Te su se surle spuštale na dno rijeke i njima bi se u brod usisavao pijesak ili šljunak. To, dakle, više nisu bili bageri, ali ostao je taj naziv „bagermajstor” koji je označavao zapovjednika plovila za vađenje pijeska iz rijeke. Često bi me netko dok sam bio manji pitao što mi rade roditelji, a meni je uvijek bilo teško odgovoriti. Kad bih za oca odgovorio da je bagermajstor, nitko nije znao što je to, pa sam morao objašnjavati. Kad bi me pitali za staru, odgovorio bih da je student i tada su se još više čudili.

4. Očevi, sinovi, majke Teško mi je govoriti o mom ocu. Pokušavao sam mu se približiti, pokušavao se i on meni, ali nam to nekako nije polazilo za rukom. Kako sam odrastao, sve sam ga bolje upoznavao. Čak sam ga počeo i shvaćati, ali istovremeno smo se počeli udaljavati. Počeo sam osjećati koliko smo slični, a to mi, bar u početku, nije bilo drago. Mrzio sam to. Sad, međutim, kad pomislim na to, samo se umorno osmjehnem. Ipak, ne vjerujem da je išta među nama moglo biti drugačije. Može li uopće biti drugačije između očeva i sinova?

Moj je otac rođen u Šapcu. Ne znam zašto, ali ime tog grada uvijek mi je zvučalo nekako veselo. Možda zbog onog vašara ili Radija Šabac na kojem su se danonoćno vrtjeli narodnjaci i ciganska muzika, ’ko će ga znat.

Njegov otac bio je sin jednog slastičara iz bosanske Posavine, a majka mu je bila iz Banje Koviljače.

Kako je život uspio zaplesti ljubavnu priču između njih dvoje, teško je znati, ali kao i svaka takva ljubav, velika, burna i nemoguća, i ova je trajala kratko.

Moj se stari s nepune dvije godine s ocem vratio u Bosnu, a majka mu odlazi u Beograd gdje je dugi niz godina služila kod jedne razvikane slikarice. Kad je ostarila, oboljela je na živce i povukla se u osamu u svoj stari kućerak u Banji Koviljači. Imala je fobije od hrane, od trošenja novca i od svog prvog i jedinog muža. U kući nije imala ni hladnjak, ni televizor, ni stroj za rublje, ništa. Hranu je držala u šahtu s vodomjerom, a u jednoj mračnoj zagušljivoj sobi bile su same lutke raznih veličina, oblika i porijekla. Sjedile su ili stajale svuda po sobi. Neke su ukočene sjedile na 58

sofi, a neke su, zavaljene po mračnim budžacima, u svojim šuštavim haljinama, staklenim očima zurile u prazno.

U drugoj sobi nalazilo se mnoštvo slika i fotografija. Jedan zidni okvir za slike ispunjavale su ljudske glave isječene iz nekih starih, obiteljskih fotografija. Tu su bila lica njezinih roditelja, stričeva, rođakinja, mog oca. S tim je isječenim portretima znala pričati i svađati se. Ponekad bi neko od lica zapalo u nemilost pa bi ga privremeno skidala s tog mozaika odrubljenih glava. Jedino muževu sliku nikad nije stavila u taj okvir.

Za posljednjeg rata u kuću joj je upala neka od srpskih paravojnih skupina koje su se vraćale sa svojih pohoda po Bosni i uzeli joj ušteđevinu zakopanu u podrumu. Presvisnula je za tim novcem i umrla nakon tri dana.

Vidio sam je samo jednom u životu.

5. Dete moje, dete moje...

Bilo to je početkom ljeta, pred kraj četvrtog razreda, kad smo Pele i ja išli pecati na Savu. Pele je obično pecao s brodice svog starog, ali stari mu je rekao da dok ne ispravi jedinicu iz matematike, brodicu može samo sanjati. Došli smo do Ficibajera i onda stazom kroz šumu otišli stotinjak metara uzvodno, malo dalje od mjesta gdje smo Dino i ja pobacali onu štenad. Zabacili smo udice s olovom, štapove ugnijezdili na drvene račvice i čekali.

Nakon nekog vremena učini mi se da čujem kako netko doziva moje ime.

Rekao sam to Peletu, on je osluškivao šarajući unaokolo očima, a zatim slegnuo ramenima. Nakon nekog vremena dozivanje se začulo ponovo. Ovaj put glasnije, kao da nam se približavalo. Ja se popnem gore na stazu i ugledam neku stariju, prosijedu ženu i amidžu Aliju. Kad su me spazili, Alija poče mahati svojim kišobranom. Prišao sam im, a on reče: - Ovo ti je nana, odnosno baba iz Srbije, došla žena da te vidi.

Uto me ta žena poče grliti i ljubiti ponavljajući neprestano: - Dete moje, dete moje...

Ja sam gledao zbunjeno u Aliju koji se zadovoljno smješkao i pripaljivao cigaretu u muštikli.

- To ti mater od oca, bolan - prilijepi nekako podrugljivo Alija. Žena me i dalje grlila i ponavljala: 59

- Dete moje, dete moje...

Nije mi bilo jasno, očeva se mati bacila u Savu prošle jeseni. Bio sam joj na dženazi. Alija reče da mu je to bila maćeha.

- Al’ ti niko nije htio reć. Mislili, ko biva, mali... - pojasni uvlačeći dim kroz bijelu muštiklu.

Promatrao sam Savu preko ramena te žene koja me grabila kao da se utapa, kao da sam joj ja posljednja slamčica spasa. Najprije me uhvatila beživotna tuga, a onda sam se počeo otimati, vrištati i bolesnički trzati glavom. Alija je prišao, pokušao me smiriti, zadržati u tom zagrljaju, ali ja sam se uspio iskobeljati i otrčati u šumu.

Nedugo zatim sjedio sam naslonjen uz neko drvo. Osluškivao sam svoje isprekidano disanje i istovremeno čuo Aliju kako me, poput utopljenika, doziva svojim od alkohola nagriženim glasom. Kako se njegov glas udaljavao, tako je i moje disanje postajalo sve sporije. Na kraju je glas potpuno zamro, a ja odahnuo.

6. Mama i tata Otac mog starog bio se ponovo oženio, sagradio je kuću i dobio još tri sina. Stari je bio u čestim sukobima i s ocem i s maćehom koja se poslije utopila u Savi. Ponašao se, kažu, netrpeljivo i prema svojoj polubraći. S nepunih šesnaest godina otac ga je izbacio iz kuće, a on otide u Beograd.

Tamo pohađa srednju brodarsku školu. Da bi se prehranio, unosi ljudima ugljen, miješa cement i istovara kamione. Kao jedan od talentiranijih „centarhalfova” igra za FK „Voždovac”. Majka mu je pomagala kako je znala, i koliko je sa svojim slabim živcima mogla. Čini se da je ponekad dolazio i kod oca u Bosnu, jer tamo se, pred sam odlazak u vojsku, zaljubio u Zadu, moju buduću mater. Ne znam kako su se zapravo sreli, jer mi to nitko od njih dvoje nije ispričao. Nisu jedno drugo spominjali. Tko zna, da nije bilo baš pred odlazak u vojsku, možda ne bi ni trajalo, jer zaljubljenost brzo prođe ako joj se nešto ne ispriječi na putu. Za velike ljubavi čovjek se mora patiti.

Negdje oko polovice odsluženog vojnog roka na bugarskoj granici, kada vojnici već počinju brojati sitno, stiže mu pismo od Zade u kojem ga ona 60

obavještava da je među njima gotovo. On je na tu vijest pao u duboku depresiju, a zatim pobjegao iz kasarne. Poslije se vratio i morao pred vojni sud. Zbog tog bijega u zatvoru je odležao tri mjeseca. No, nakon svega, bilo je jasno da to njihovo nije samo ljubav nego baš velika ljubav, kao što to već svi zaljubljeni o svojoj ljubavi misle.

Po odsluženju vojnog roka stari se vraća u Bosnu, u Brčko, i ženi Zadu. Žive u ljetnoj kuhinji, iliti mutvaku, koji se nalazio u avliji djeda Kasima.

Nakon osam mjeseci braka rodio sam se ja, a nakon dvije godine su se razveli. Nesuglasice su se pojavile još dok je Zada bila trudna. Stari je otišao i nije se pojavljivao par mjeseci, a ona sjedila na vrućem crijepu u nadi da će to dovesti do spontanog pobačaja.

Nakon njihova konačnog razvoda stari odlazi u pravcu Beograda, a stara u Rijeku. Ja ostajem kod majke i djeda.

Slijedi razdoblje u kojem me moji roditelji naizmjenice posjećuju.

Nisam volio ni njihove dolaske ni odlaske. Što se tiče dolazaka moje matere Zade, njima sam se u početku radovao, ali samo tako dugo dok nisam shvatio da svaki njezin dolazak redovito rezultira i ponovnim odlaskom. Zada bi obično došla u tri ujutro, ja bih se uvijek probudio, a najsretniji bih bio kad bi mi iz Trsta donijela Colu u limenci. Te su se limenke ispijale štedljivo i u posebnim prilikama. Poslije bi se išlo u samoposlugu i kupovala bi se Cola u staklenoj boci od litre i zatim pretakala u prazne limenke iz kojih se pilo.

Njezine odlaske, međutim, nosim u sebi cijelog života i zbog njih mučim sve žene koje u životu srećem.

Navečer u zelenog „stojadina” sjedamo djed, Zada i ja, a majka nam maše sa stepenica. Vozimo se u Vinkovce, gdje Zada treba sjesti na brzi vlak „Učka” koji vozi za Rijeku. Ja sjedim odostraga i šutim, a njih dvoje pričaju usiljeno. Poslije, kad se autom vraćamo kući samo djed i ja, nitko ne priča.

On šuti i vozi kroz noć, cesta je beskrajno ravna i s obje strane zaklonjena panonskom šumetinom. S vremena na vrijeme pomiluje me po glavi. Ja šutim i ponekad uzdahnem. Djed misli da sam tužan, a zapravo sam bijesan.

Otac bi, pak, dolazio iznenada i uvijek bi imao nešto prigovoriti mom izgledu. Ili bi mi odjeća bila prljava i izgužvana, ili bih bio prljav po vratu, nogama, ispod noktiju, nikad mu nije bilo dobro. Bilo je to zamorno, 61

naravno, ali već me tada uopće nije čudilo. Jer kao što je i svaki san mnogo bolji dok ne postane stvarnost, kao što je svaka ljubav ljepša dok je samo čežnja, tako su nam valjda i naša djeca draža dok se ne rode.

Od tog njegovog nezadovoljstva ostao mi je osjećaj nesigurnosti, straha i paranoje.

Od svega ovoga zanimljivo je samo to što sam pod utjecajem majčinih odlazaka sve više sličio ocu, a zbog njegova tlačenja i prigovaranja postajao sam nalik njoj.

7. Sava: The End Stojim i dalje pored Save, gledam zamišljeno kako teče i odjednom se počnem prisjećeati kako je ta rijeka jednom zamalo odnijela i moj život.

Bio je to prvi put da me stari poveo sa sobom na „lađu”, kako je on nazivao svoju petnaestodnevnu smjenu na plovećem bageru. Došao je po mene kod majke i djeda i rekao mi da se spremim. Lađa se nalazila kod Bosanske Rače u Semberiji, gdje se Drina ulijeva u Savu. Na putu do tamo stajemo u Bijeljini i stari mi kupuje majicu kratkih rukava na kojoj se smiješi lik djevojčice Heidi, u to doba popularne glavne junakinje istoimene knjige, a naknadno i crtanog filma. Kupuje mi i jednu zelenu knjigu pod naslovom Leteći karavan, u kojoj se opisivao mučenički put jednog jata divljih gusaka na jug. Glavni junak je divlji gusak po imenu Gak. Na lađi su bile i kabine za posadu, te kuhinja i blagovaonica. Bilo je zanimljivo sjediti tu među mornarima i slušati njihove priče. Uglavnom bi prepričavali svoja seksualna iskustva, pijanke iz mladosti ili dogodovštine iz vojske. Navečer bi kartali, a ponekad bi i mene pustili da im se pridružim. Tu sam naučio igrati „blagoslov”, ajnc i poker.

Jednom su se mornari dogovorili da na livadi iznad šljunčare igraju nogomet jedan sat poslije ručka. I ja sam otišao s njima, ali mi je ubrzo postalo dosadno gledati ih kako trče. Bilo ih je nepodnošljivo gledati kako se znoje, skidaju majice pokazujući svoje olinjale JNA tetovaže, uz poneko nakrivo naškrabano sidro, i nabrekle trbuhe, a uza sve to još i slušati kako 62

se međusobno pičkaraju. Htio sam ići u kabinu čitati o doživljajima guska Gaka. Rekao sam to ocu i on me pošalje u kabinu pružajući mi dva snopa kjučeva. Jedan od kabine, drugi od auta. Čvrsto stišćem ključeve dok hodam po dasci koja predstavlja mostić od obale do „lađe” i pomislim kako bi bilo da mi sad ključevi ispadnu dolje u rijeku. To je ista ona misao kao kad stojiš na balkonu desetog kata i pomisliš kako bi bilo skočiti dolje. Od te pomisli nešto te presiječe u želucu, noge ti malo pokleknu, ali ipak te nešto i dalje vuče da o tome razmišljaš. Podižem oba snopa ključeva u zrak i tresem njima iznad rijeke. Oni zveckaju sitno, a ja prelazim mostić, dolazim na lađu i koračam palubom uz ogradu. Prešavši mostić a da se ništa nije dogodilo, dobivam neku drsku hrabrost i počinjem još više treskati ključevima.

Sad zastajem, naginjem se preko ograde, pružam ruku iznad rijeke i histerično vitlam ključevima. Napokon oba snopa ključeva pljusnu u vodu.

Ostajem skamenjen najprije od šoka, zatim od straha. Straha od oca. Od tog događaja postajem svjestan da je moj strah od njega neprirodno velik, da je veći čak i od straha od smrti. Istina, to i nije čudno jer djeca nemaju strah od smrti, to i jest ono što ih čini djecom. Djeca imaju strah od roditelja.

Kada strah od roditelja istisne strah od smrti, može se reći da smo odrasli.

Otrčao sam nazad na obalu preko istog onog mostića i zagazio u muljevitu rijeku. Između obale i lađe bilo je više od tri metra. Zagazio sam već do iznad koljena i sagnut rukama tražim po mulju, ali ključeva, naravno, nema. Pali su odmah uz bok lađe, trebalo je zagaziti dublje.

Ja se malo-pomalo približavam tom mjestu. Voda mi je već iznad struka i sve je teže rukama dohvatiti dno. U jednom trenutku gubim dno pod nogama i svom težinom propadam u rijeku. Vodena struja nosi me pod pontonsko plovilo, a ja cijelo vrijeme ne smijem viknuti.

Slučajno je naišao kuhar Srećko, kojeg su mornari iz sprdnje zvali Sraćko, i vidio me kako se panično, u potpunoj tišini, bez glasa, borim da ne odem ispod lađe.

Tako se i sada osjećam dok stojim na obali Save. Osjećam kako me teška i spora voda vuče k sebi. Ovaj put se ne bojim, ovaj put nema panike, nema straha ni od vode ni od oca.

63

XII Djed i ja stojimo na razgaženoj blatnoj stazi seoskog mezara. Zastali smo nasred brda i čekamo. Ja gledam dolje prema cesti, a on se osvrće prema gore gdje je ostao Alijin grob. Da sam znao nešto o životu, možda bih i ja pogledavao gore.

Godinu i pol nakon Alijina pogreba stigao sam iz Norveške u Zagreb.

Prije nego ću otići u Brčko i opraštati se od samog sebe, otišao sam u Rijeku na Koletov pogreb.

1. Pogreb Kraj je ljeta i pogrebna se povorka sipljivo vuče puteljkom prema groblju što se nadvilo nad primorski gradić. Činilo se kako se svi pretvaraju da ne vide raku što je halapljivo zinula na lijes u kojem leži Kole s prostrijeljenom desnom sljepoočnicom. Lijes počiva na kičastim, bijelim kolicima koja guraju četiri prilike u crnim odijelima. Ispred njih se lijeno i nevoljko, s noge na nogu, gega ugojeni svećenik. On je na kraju ipak pristao da se ukaže na pogrebu, ali je snagom svoje vjere u crkveni zakon odbio održati obred za samoubojicu.

Iza kolica posrće Koletova majka, omamljena sedativima. Više je ispod ruku nose Koletov stariji brat (s desne strane) i Koletov mlađi bratić (s lijeve strane) nego što ona svojim crnim cipelama gazi po ljepljivom ljetnom asfaltu. Pokraj njih (s njihove desne strane) ukočeno i mehanički korača Lena, Koletova nevjenčana supruga, koja ga je, vrativši se s posla, i zatekla okrvavljene glave na kauču u dnevnom boravku. Uz povorku se vrzma i sitan čovječuljak s trubom, vjerojatno član Limene glazbe Dobrovoljnog vatrogasnog društva Bakar i malo-malo on otrči naprijed ispred povorke i onda stane. Udahne duboko, napući svoje tanke beživotne usnice i počinje svirati ,,My Way“, pjesmu Franka Sinatre ili Sex Pistolsa, ovisno o tome kako je tko htio shvatiti. Kad povorka promakne pored njega, on ponovo uzima zalet i trči jedno dvadeset metara ispred povorke, opet 64

malo hvata zrak, rupčićem briše svoje naborano i zabrinuto čelo, jer uzbrdica je strma, a dan vruć. Kad se kolica s lijesom primaknu, on zatvara oči, ponovo udiše duboko i počinje svirati istu melodiju puštajući tako limeni instrument da svojim piskom pripovijeda o prolaznosti i bezvrijednosti ovozemaljskog života.

Koleta sam upoznao u ovom istom starom gradiću, smještenom u zaljevu što podsjeća na nordijske fjordove. Samo je ljudska pamet mogla nagrditi ovaj gradić koksarom uz koju "se prilijepio ukrućen, 264 metra nadignuti tvornički dimnjak. Koksare sada više nema, ostao je samo taj dimnjak da svjedoči o mutnoj prošlosti i sitnim, crnim prahom zametenim snovima o ljepšoj budućnosti.

U tom je gradiću bila srednja pomorska škola u koju sam ja dospio što igrom sudbine, a što roditeljskim poigravanjem mojom sudbinom.

Kada se Zada, moja mati, napokon vratila sa svojih studija iz Rijeke u naš grad na obali Save, niti je ona znala što da radi sa mnom niti sam ja znao što bih s njom. Ona se trudila koliko je mogla, ali taj bijes koji se nakupljao u meni svih onih godina kad bismo se djed i ja vraćali sami kroz maglovite panonske noći samo je narastao, ojačao i činilo se kako nema namjeru ispusti me iz svojih čvornatih ručerdi. Ona je na kraju odustala.

Kad sam završio sedmi razred, odlučila je da me pošalje ocu, da me on „dovede u red”, „sredi ko tamburu”, da mi „izbaci bubice iz glave”, već prema prigodi i stupnju ozbiljnosti našeg sukoba. U to sam se vrijeme bio zaljubio u jednu djevojku, stariju od mene tri godine, kojoj je Zada predavala matematiku u srednjoj tehničkoj školi i za koju je sa sigurnošću ljubomorne žene znala kakva je to uspijuša. Ja sam drečao po kući, prijetio kako ću sa Sandrom, „uspijuša” se tako zvala, pobjeći u bijeli svijet i kako se njoj, Zadi, nikad više, ni na samrti, neću javiti. Imala je možda Zada i pravo, kao što to ljubomorne žene obično i imaju, ali umjesto da puste da stvar prođe sama od sebe, kao što svaka zaljubljenost prođe, one te, valjda od silne majčinske, i iskonski ženske posesivnosti, samo još više uznemire, uspale i na kraju unište više nego je ta smiješna ljubav ikad, i u najgorem mogućem slučaju, to mogla.

A opet, može li uopće biti drukčije između majki i sinova?

Sandra je bila prva cura s kojom sam se poljubio u usta. Istina, bez jezika, jer tad još nisam znao za to. Ona me pokušavala naučiti, ali upravo kad sam bio skoro spreman, stara je spakirala moje stvari u jednu torbu i 65

poslala me ocu poput dišućeg preporučenog paketa.

Ja sam očima, samo očima, bez glasa, tražio od djeda i majke da me ne daju, jer ja sam ipak njihov, ali oni su samo slijegali ramenima, skrivali oči po budžacima naše kuće i ponavljali: „Imaš mater, imaš oca, nek ti oni sude.”

Sandra je ostala sa svojim meketavim smijehom u gradu na Savi, ofucala se brzo i početkom devedestih navukla na heroin. U ratu je odjenula maskirnu uniformu, prilijepila se spodobama koje su sebe nazivale vojnicima i prodavala se za šut horsa. Smrt ju je stigla pred kraj rata, poput dugo iščekivanog oslobođenja.

I ova Koletova pogrebna povorka podsjeća na mimohod osloboditelja što pobjednički marširaju kroz razdraganu gomilu. Samo što umjesto nasmijanih djevojaka koje bacaju cvijeće, na ovu kolonu zure mramorni spomenici s ponekom fotografijom izmučenog staračkog lica. A krizanteme, taj najjeftiniji simbol smrti, sažegle su se na suncu poput istrošenih i na smetlište odbačenih ljudskih duša. Na nebu nema nijednog oblaka, sunce se polako primiče Učki, more je mirno i plavo. More i nebo bili su jednostavno onako plavi kako samo i mogu biti dok se penješ u pogrebnoj povorci i probijaš kroz stravično osmišljene nadgrobne ploče, dok koračaš prema rupi u zemlji u koju će pokopati tvog nekadašnjeg prijatelja pitajući se o čemu li je razmišljao trenutak prije nego što si je razvalio mozak i, naposljetku, dok uplašeno pokušavaš razlučiti je li ti ga žao ili mu zavidiš.

Lijes, uigrano poput gudačkog kvarteta, u zemlju spuštaju ona četvorica likova u crnom. Sa strane stoji svećenik u neprilici, kao da posljednji put važe što mu je preče: crkvena stega ili Koletova duša. Kašljuca usiljeno i očima daje znak jednom starčiću da pristupi i održi govor. Starčić pokušava nešto reći, ali zamuckuje i očima priziva upomoć najprije svećenika, a zatim, očajnički gledajući u nebo, i samog Boga. Iz džepa na grudima vadi naočale s debelim staklima, a iz stražnjeg džepa na hlačama komad papira.

Tišina stišće sa svih strana, dok starčić nezamislivo dugo namješta naočale, okreće taj komad zgužvane hartije sa svih strana, ponavlja o bože, o bože, ponovo gleda u nebo, pa u svećenika, a i jedan i drugi se prave da ge ne vide i ne čuju.

Poput tog starčića s licem prerano ostarjelog djeteta, i ja pokušavam priči o Koletu dati neki početak.

66

2. Koks Početak možemo zamisliti prvog školskog dana, prvog ponedjeljka u mjesecu rujnu osamdeset i pete. Upravo taj dan sam prvi put bio stigao u primorski gradić Bakar, pokraj Rijeke, gdje ću i provesti sljedeće četiri godine života. Mene i mog starog dovezao je šofer Bato starim, prljavosivim kamionetom poduzeća „V.P. Sava“ iz Bosanske Gradiške, gdje je stari radio kao bagermajstor.

Cijelu smo se noć drndali u tom kamionetu u čijoj je kabini omamljivao ugodan miris dizela. Ujutro stižemo u Bakar, šofer Bato nas iskrcava ispred đačkog doma, trubi nam dvaput i u oblaku garavog dima nestaje niz jutarnjim suncem obasjanu i crnim koksovim prahom zametenu Bakarsku cestu.

Dom je bio na nekoć lijepom mjestu, u jednoj šumici na rubu Bakarskog zaljeva. Dom učenika Pomorske škole „Tomislav Hero“ izgrađen je šezdesetih, a onda je petnaestak godina kasnije i stotinjak metara dalje, uz samu obalu, izgrađena koksara s već spomenutim dimnjakom. Potom su tu podignute radničke barake za sirotinju koja je stizala iz Bosne i tu robijala svoje živote.

Pitanje je ima li uopće smisla opisivati taj prizor: prugasti dimnjak, zgradu s tvorničkim postrojenjem, čitave planine sitnog ugljena ili prljavožutu metalnu cijev što prolazi kroz dvorište doma. Tu cijev kroz koju danonoćno prolazi pokretna vrpca s koksom i koja se ispred pomorske škole pretvara u betonski tunel što plazi po dnu mora sve do druge strane zaljeva, gdje se nalazilo pristanište brodova za rasuti teret. Kako opisati taj smrad pokvarenih jaja u dimu koji je redovito, svakih petnaestak minuta, kuljao iz jednog niskog, širokog i metalnim rešetkama nakinđurenog postrojenja? Kako nekome dočarati koksov crni, sitni prah, koji se uvlačio u sve pukotine, u svaki otvor na tijelu, u pluća, bronhije, tanka i debela crijeva, u mokraćne kanale, kosu, nokte, odjeću, cipele, i koji je na koncu i samu ljudsku dušu ispunjavao rasutim crnilom?

Jedne je zime u Bakru nekim čudom pao snijeg. Išli smo ujutro u školu, svi smo bili veseli, jer snijeg u Primorju nije česta pojava, i cijeli je Bakar izgledao poput mlade udavače, svečan i bijel. Pod nogama se nije osjećalo 67

ono suho trljanje praha, ruke nas nisu peckale od isušenosti, očni kapci nisu boljeli od težine nataloženog koksa. Ali, nakon pola sata snijeg je pocrnio i cijeli je zaljev izgledao poput raka na plućima sedamdesetogodišnjeg kroničnog pušača, amidže Alije.

3. Dom Tog rujanskog sunčanog jutra dolazim u Bakar i dobivam smještaj u sobi s četiri željezna kreveta. Stari se oprašta s upraviteljem koji se preziva Luburić i predaje marksizam. Govori mu neka samo javi ako bude bilo kakvih problema i dodaje: - Ma htio sam ja njega u vojnu školu, ali ima ravne tabane, pa ga nisu primili.

Ja gledam u svoje cipele i osjećam nove ortopedske uloške u njima.

Osjećam žuljeve na sredini stopala i neko stiskanje u grlu, u mošnjama, čini mi se da se neka hladna zmija penje uz moju kralježnicu, uz potiljak, osjećam da bih mogao zaplakati, ali ne od tuge, niti od straha što ostajem ovdje, ne, ne zato. Sve je to samo zbog srama, što sam tu, što sam uopće dospio ovamo, zbog toga što tu stojim sam i gledam svog starog kako priča sa zanosom, zbog hrpe novčanica koje mi je ostavio za džeparac i koje sad znojnim dlanom nervozno stišćem u džepu, zbog toga jer bahato govori kako se nada da neće biti problema zbog toga što sam ja Bosančeros, na što upravitelj izjavljuje da je i on sam Hercegovac i da to nije nikakav problem.

Sram me i dok se moj stari s nekom hladnom, hinjenom odlučnošću oprašta sa mnom i govori mi fraze tipa ,,a sad pamet u glavu“, dok odlazi prema onom istom kamionetu u kojem trubi šofer Bato, dok mi maše rukom poput kakvog bega, nestajući iza zavoja u pravcu Jadranske magistrale.

Nisam se sramio toga što jesam, zbog nekakvih korijena, podrijetla, naglaska, vokabulara ili odjeće, nego zbog odbačenosti, osjećaja nedovoljnosti i nepripadnosti nikome i ničemu.

Potom odlazim u školu, okupljamo se u skupinama na školskom igralištu, dan je vjetrovit i sunčan, bura nanosi crni prah u oči, nastavnici glasno prozivaju imena, a učenici se svrstavaju u red. Ulazimo u učionicu, 68

ja ne pričam ni sa kim, gledam u pod i razmišljam kamo da otpljunem taj garavi prah nepoznatog podrijetla koji mi se odnekud stvorio u ustima.

Razrednica nas poslije proziva, moraš ustati i reći gdje si završio osnovnu školu i s kakvim uspjehom. Svi su uglavnom iz Rijeke, a jedino sam ja smješten u domu. Kad je mene prozvala, ja potpuno neplanirano izmislim sebi novi identitet. Na loše odglumljenoj ekavici govorim da sam iz Beograda. Poslije sam to morao glumiti sljedeće četiri godine. Na kraju su me provalili i smijali su mi se zbog te laži, ali i ja sam se smijao njima jer sam ih vukao za nos tolike godine. Kao da je uopće ikog i bilo briga tko sam ja i otkuda sam i zašto došao ovamo. Zato se moja laž i održala tako dugo. Samo zato, a možda malo i zahvaljujući tome što sam igrom slučaja u domu dijelio sobu s dva brata iz Beograda i jednim potpunim, dibidus luđakom podrijetlom negdje iz okolice Kragujevca kojeg smo svi zvali Sveti Sava. Od njih sam naučio pričati „beogradski" i tako uzaludno zavaravao ljude, bez ikakvog pravog razloga i smisla. Jednostavno sam htio biti netko drugi, neki drugi ja, neki veći ja.

A i bilo mi je zabavno, ako ćemo baš pravo.

Zapravo, kad malo bolje razmislim, vjerojatno su mnogi, bar oni malo promućurniji, ubrzo bili shvatili da nisam iz Beograda, ali ja jednostavno nisam htio odustati od te priče i stalno sam izmišljao nove i nove detalje, skupljao informacije od braće sa Zvezdare, naučio dijelove grada, glavne i sporedne ulice, izmišljao prijatelje i djevojke, izmišljao čitave događaje, životne priče mojih izmišljenih susjeda, njihove mane, navike njihovih kućnih ljubimaca, sise njihovih švalerki i sve to prepričavao na sve uvjerljivijem „beogradskom”. Primjećivao sam ponekad i to kako mi se smiju u lice, ali nisam odustajao. Nisam imao zašto. Nije bilo razloga lagati, nije bilo razloga govoriti istinu. Nije imalo smisla živjeti, a ni umrijeti.

U tom domu bilo je pedesetak učenika koji su se mogli podijeliti na dvije vrste. Na one koji su bili iz okolice Rijeke i koji su tu živjeli od ponedjeljka uvečer do petka ujutro, i one druge koji su došli iz udaljenijih krajeva, koji su išli kući samo kad se dom zatvarao za zimske ili ljetne praznike i koji su tu dospjeli jer nisu imali drugdje.

U domu je bilo svega: krvavih tučnjava, maltretiranja mlađih i slabijih, podjebavanja, cinkanja i zlobe, ali i druženja, pijanki, snifanja ljepila, dijeljenja hrane, pomaganja u učenju i bratimljenja. Novog upravitelja, koji 69

je zamijenio Luburića, osobno sam krstio imenom „Terminator" jer je trenirao sve žive borilačke vještine i vježbao ih na nama. Poslije se pričalo da se na početku rata počeo baviti preprodajom oružja. Negdje u Lici nagazio je na minu i ostao bez jedne noge. Ne sjećam se točno koje.

4. Paranoya Teško je reći kad si upoznao ljude s kojima si postao zbilja blizak, s kojima te nešto posebno povezuje. Također je teško reći što je zapravo to što te s njima povezuje. Ovo drugo postaje vjerojatno malo jasnije ako taj netko blizak umre, ako gledaš kako mu pokapaju lijes i na licima ljudi koji ubacuju grumenje zemlje u raku kao u bezdan, tražiš tugu koju iz sebe ne možeš iskopati.

Ne znam točno kada i kako sam upoznao Koleta, ali počeli smo se družiti kad je on na trećoj godini došao u naš razred. Bio je stariji od mene tri godine, jer već je dva puta bio pao razred, a ja sam u školu krenuo godinu dana ranije. Ono što nas je povezalo bio je punk* . Ili možda ispravnije: povezivao nas je neki nezdravi egzibicionizam, želja za isticanjem na bilo koji način, osjećaj nedovoljnosti i nezadovoljstva koji se ispreplitao s naglim napadajima samodopadnosti.

Jedne večeri vraćamo se pijani s nekog koncerta i u autobusu odlučujemo osnovati bend. Problem je bio jedino u tome što ni on ni ja nismo znali svirati nijedan instrument. Kole odlučuje da će on biti pjevač, a da je najbolje da ja sviram bas. Složio sam se, istina malo nevoljko, ali Koletu nikad nisam mogao reći ne.

Nakon nekoliko dana ukrao sam nove novcate čizme „kaubojke“ jednom dečku iz doma i prodao ih za sto maraka na buvljaku. Potom Kole i ja odlazimo kod nekih tipova iz njegova susjedstva, koji su također imali bend, i od njih kupujem bas gitaru. Bilo me malo sram kada sam gitaru pred njihovim očima trebao isprobati, jer nisam znao odsvirati ama baš ništa.

Jedino „Smoke on the Water“, ali to panker poput mene, s irokezom malo manjom od Wattija iz „The Exploited“ ne bi nikad u životu odsvirao.

Pogotovo ne pred Koletom.

70

Ubrzo Kole okuplja bend, nalazi bubnjara Zokija, gitarista Đuru i još jednog basista Gorana. Od svih nas jedino Đuro (koji se zapravo ne zove tako, ali ga svi zovu Đuro jer mu se otac tako zvao) zna svirati, i to prilično dobro. Ali što je nas bilo briga za takve sitnice.

Prve nesuglasice nastaju jer ne možemo odlučiti kako ćemo se zvati. Još nismo imali niti jednu probu, nismo napravili niti jednu pjesmu, ja još nisam naučio ni naštimati bas, a mi se već danima svađamo oko imena. Prijedlozi su razni i mnogobrojni. Ja kopam po enciklopediji i tražim nešto na latinskom, Goran bunca na njemačkom, a Kole uglavnom nalazi najrazličitije nazive psihičkih bolesti. Đuro bi pak nešto na engleskom, nešto američko, dok se bubnjar Zoki uhvatio imena „Pušteni s lanca” i nikako da se otkači.

Jednog dana, ne sjećam se točno gdje ni kada, ne znam točno ni čija je to ideja bila, jer svatko je od nas poslije uporno tvrdio da je taj naziv baš njemu pao na pamet, pogotovo Kole, pojavila se ta riječ: ,,Paranoya“, i svi su, činilo se, bili zadovoljni. Svi osim možda Koletove stare, koja je samo vrtjela glavom i čudila se. Stavljala nam je njoke i gulaš u tanjure i pitala više sebe nego nas: „Što će tako zgodnim dečkima jedno takvo grozno ime, što to uopće ima značiti?” Zašto se ne bismo mogli zvati „Galebi“ ili „More“ ili, ako baš hoćemo nešto divlje, što fali imenu „Nevera“?

Kole i ja smo na to radili kisele face i stavljali dva prsta u usta kao kad se želiš ispovraćati. Kao da smo mi znali.

Koletovu staru odveli su čim su lijes spustili u zemlju. Ljudi nakon toga prilaze, bacaju pokoji grumen zemlje i odlaze žurno. Prilazim i ja, uzimam jedan sitan kamen i bacim ga u raku, ne gledajući.

Nakon nekoliko minuta sve je gotovo i ljudi koračaju nizbrdo, pričaju i smiju se.

Prvu smo probu bili održali kod Đure u vešeraju, u njegovoj novoj zgradi u riječkom naselju Škurinje. Odmah smo napravili pet pjesama, imali smo malo problema s tekstovima, ali sve u svemu - stvari su bile gotove.

Pred kraj probe došla je Đurina mama i donijela nam kriške kruha namazane Podravkinom kokošjom paštetom. Mi smo joj iz zahvalnosti htjeli odsvirati koncert, ali je Đuru bilo sram svirati pred svojom starom. Nepovratna šteta.

Na drugoj probi uletio nam je Đurin susjed Boško, koji je inače radio 71

kao kontrolor u gradskim autobusima, i htio sjekirom razbiti Goranovo pojačalo.

Iz tog razloga selimo se u jednu garažu sklepanu od lima i uglavljenu među radničke barake u Bakru, ni dvjesto metara od koksare. Uz garažu je debelim lancem svezan jedan bijesan džukac, a tri metra dalje nalazi se svinjac s dvjema debelim krmačama. Zoki vježba bubnjeve lupajući palicama po njihovim debelim i mesnatim glavama. Tu radimo i naše prve demo snimke na jednom starom kasetofonu. Snimke su naročito vrijedne iz razloga što se cijelo vrijeme čuje zveket psećeg lanca, a pseto čitavo vrijeme laje poput ranjene zvijeri. Činilo se da mu je mikrofonija zadavala priličnu bol i davalo si je oduška bijesnim, bolnim zavijanjem.

Tada smo prvi put snimili i naš najveći hit, pjesmu s naslovom Tvoje meso. Glazbu za taj song smislio je Goran, dok su svi mislili da sam ja odgovoran za tekst. No, trebalo bi jednom za svagda reći istinu. Tekst je napisao Rale, moj najbolji prijatelj iz Brčkog. S njime sam se počeo družiti tek kada sam grad napustio, odnosno kada me stara poslala starom u Bosansku Gradišku, a druženje se nastavilo i kad sam otišao u Rijeku. Kada bih došao u posjet staroj ili majki i djedu za ljetne ili zimske praznike, družio sam se s Raletom i još nekolicinom pankera. Okupljali bismo se u ljetnoj kuhinji, odnosno mutvaku, gdje sam nekad živio zajedno sa svojim roditeljima, i tu smo slušali punk i hardcore, pisali pjesme, raspravljali o književnosti, filozofiji, djevojkama, životu i smrti i opijali se do besvijesti.

Jednom je tako Rale došao držeći u jednoj ruci list na kojem je grafitnom olovkom bio ispisan, te ispravljan, tekst pjesme, a u drugoj bocu vina „Ždrepčeva krv“. Ja nisam odmah prepoznao vrijednost tog teksta, ali sam ga ipak, vrativši se u Rijeku, pokazao Koletu i njemu se svidjelo. Slagao sam mu da je to moj tekst i on je bio zadivljen. Poslije je tražio da napišem još koji tekst, što sam ja i pokušavao dajući sve od sebe, ali bez nekog većeg uspjeha.

Kada bih Raletu puštao snimke iz garaže u Bakru ili s nekog od koncerata na kojima smo svirali tu pjesmu, moglo se vidjeti da je bio zadovoljan. Nikad mu nisam rekao da sam mu ukrao pjesmu i okitio se njegovim perjem.

“Paranoya” nije dugo trajala. Bio je to kraj osamdesetih, a u Rijeci je sviralo na desetke bendova. Bend bi odsvirao par koncerata i onda bi se 72

raspao. Zatim bi se osnivao novi i opet koncert-dva u Omladinskom klubu „Ivo Lola Ribar“, poznatijem pod imenom „Palach“. Najveći domet bio je pobijediti na „Gitarijadi” ili na čuvenom ,,Ri-Rocku“, ali dalje od toga nije se ni moglo, niti je to nama uopće bilo potrebno. Mi smo nastupili na „Gitarijadi” 1989., naravno, očekujući pobjedu. No, zauzeli smo tek 21. mjesto od 24 benda. Spomenuli su nas u omladinskom listu „Val“ i napisali da smo bili iznenađenje večeri, ma što to značilo. Taj kratki članak čuvali smo mjesecima, iščitavali ga i pokazivali djevojčicama dok smo neumorno ispijali boce vina u lokalnom boćalištu na Krimeji.

Nekad mi se činilo da bi se o tim godinama mogao ispisati čitav roman, a sada je ostalo samo par slika, zamućenih i nestvarnih. Kole ispija tri jajeta prije prvog koncerta ne bi li mu glas bio bolji, Đuro prolijeva bocu bijelog domaćeg vina po pojačalu i nestaje struje u cijelom lokalu, nekoj rupi na otoku Krku. Zimska noć provedena na jednoj autobusnoj stanici u Istri, nakon koncerta u Domu kulture u Nedeščini. Ujutro napokon dolazi autobus za Rijeku, ulazimo smrznuti, mamurni i zgužvani. Ne uspijevamo čak ni reći kamo idemo, a vozač nam iz sažaljenja ne naplaćuje karte.

I evo sad silazimo, Goran i ja, niz isti puteljak kojim smo se prije pola sata u pogrebnoj povorci i popeli. Prilazi nam još jedan muškarac i počne pričati kao da se poznajemo.

Nakon nekoliko minuta uviđam da je to bubnjar Zoki. Na dnu nizbrdice susrećemo Đuru, on je i dalje isti, za njega je vrijeme stalo.

Stojimo tu i gledamo se, pričamo nešto. Meni prolazi kroz glavu kako su obojica mrtvi.

Mrtav je Kole, a mrtav je i Rale. Tijekom cijelog rata on je ostao u gradu na Savi i jedne večeri u kafiću besmislenog imena „Bolero“ čuo se pucanj. Metak je završio u Raletovoj glavi, a okolnosti cijelog tog događaja dugo su ostale nepoznate. Jedni su tvrdili da se za stolom igrao ruski rulet, drugi da je riječ o nesretnom slučaju, treći da se ubio iz inata. Možda se sve poslije i razjasnilo, ali što to sad vrijedi? Oko Koletove smrti također je bilo dosta nagađanja, ali ni to više nije bitno. Bitne su činjenice: Rale je napisao pjesmu Tvoje meso koju sam dao Koletu da je pjeva, rekavši da sam je napisao ja. Njih dvojica se nikad nisu sreli. Obojica su dobili metak u glavu. Obojica su pod zemljom. Obojica su bili moji prijatelji.

I dok stojimo tu na dnu grobljanskog puta, čini mi se kao da smo i svi mi 73

mrtvi. Ovaj čovjek tu kraj mene nije Zoki, onaj Zoki kojeg ja znam odavno je mrtav. Đuri zapravo pravo ime i nije Đuro, to je bilo ime njegova starog koji je za vrijeme rata, kad je s obitelji napustio Hrvatsku, ubijen u nekoj tučnjavi u Novom Sadu. Pravi Đuro je mrtav, a ovo tu samo su njegovi balzamirani ostaci. I ja sam mrtav, čekam samo da netko zakuca čavle na poklopcu mog lijesa ili da me zamota u plahtu i stavi na tabut.

Preostaje još samo Goran. Nepovjerljivo ga promatram i pokušavam na njemu pronaći bilo kakav trag smrti.

Ponekad na sve to gledam drugačije. Nije Zoki mrtav, nego se čovjek promijenio, radi kao kuhar na brodu linijske povidbe, plovi od kontinenta do kontinenta, spava s kurvama po svjetskim lukama, a novce šalje ženi, koja ga nevino i transcendentalno vara s mlađahnim instruktorom joge, i kćeri, koja jedva čeka da tata ponovo ode na brod nakon ljeta. Nije ni Đuro, naš gitarist, mrtav, nego njegov stari. Ovaj Đuro je živ, ima svoj bend s kojim svira glazbu za koju kaže da je blues američkog juga, radi na građevini, češće na crno, a rjeđe legalno, ima ženu koja ga razumije i sina koji ne razumije zašto tata pije i ne dolazi kući petkom ili oko prvog u mjesecu kad je, ako je sreće, plaća.

Možda su se oni samo promijenili, razmišljam, možda su odrasli, sazreli ili kako se to već kaže, a zapravo sam samo ja taj koji je negdje zapeo u razvoju. Samo sam ja taj koji teglim sjećanja za sobom poput vreće pune rastočenih kostiju. Vrijeme kao da je stalo, samo ne znam kad. Ponavljam: sjećanju ne vjerujem, a istinu ne mogu podnijeti. Možda bih je i podnio kad bi je bilo. Ne može se, plašim se, vjerovati ni činjenicama. Svaka istina ovisi o izboru činjenica, a taj izbor ovisi o trenutačnom raspoloženju, slučaju, vremenu.

Jer činjenice mogu reći i to da je Rale već negdje u osnovnoj školi bio opsjednut krvlju, smrću, ratom, nekom nakaznom i sveobuhvatnom apokalipsom. Koletu bi, pak, nerijetko iz lica nestajala i posljednja kap krvi, zjenice bi mu se nezdravo raširile, hvatalo bi ga neko ludilo koje se ispoljavalo u nasilnosti i sadizmu. Poslije se Rale navukao na nacionalizam, a Kole na heroin. Heroin bolje puca, ali nacionalizam je jeftiniji i legalan.

Sad su obojica mrtvi i pjesma koju je prvi napisao, a drugi pjevao, ne znači mi ništa. * Kad sam završio sedmi razred, preselio sam se k ocu i krenuo u novu školu. Jednog dana netko na školi crvenim sprejem ispisuje ,,PUNK” i 74

„A“ a naša razrednica Milica, šiljata nosa i sitnih zlih očiju, hitno saziva izvanredni sat razredne zajednice. Ona hoda u svojim visokim čizmama, nabadajući krivim, rahitičnim nogama po školskom parketu i objašnjava nam kako je škola pod udarom separatista. Na zidu škole osvanule su parole „PUNK“ i ,A“ - Znamo li mi uopće što to znači? Ja dignem ruku, eleći nešto reći i napraviti se va an, spominjem Pistolse, ali naprasno me zaustavljaju njezin ledeni pogled i njezine tanke, beskrvne usne iskrivljene u osmijeh pun sa aljenja.

- Kako ste vi, djeco, naivni. PUNK znači: „Pomozite Ugro enom Narodu Kosova”. A ono „A“ je Albanija.

Jedna djevojčica i ja smo se pogledali i nasmiješili jedno drugom. Iz više razloga. Krivonoga Milica nas je gledala raširenih zjenica, bez kapi krvi na zašiljenom licu.

Poslije je, početkom devedesetih, zajedno s kćeri koja je pohađala vojnu akademiju u Sarajevu, odjenula uniformu i krenula u odlučujuću borbu protiv PUNKA, ne znajući da je ovaj - već odavno mrtav.

Kćer joj je poginula pred kraj rata. Nastavnica Milica nedugo je zatim pala u postelju i bolovala neko vrijeme oduzetih nogu. Umrla je od zakrečenja krvnih ila. Na zgradi osnovne škole koja se nekad zvala „Ivo Lola Ribar“ u Bosanskoj Gradišci i dan danas, pogotovo ako je dan sunčan, mo e se vidjeti kako izblijedjelim crvenim slovima piše „PUNK”.

75

XIII

1. Andrić Prošla su dva tjedna od Koletova pogreba, a ja se još nisam mogao odlučiti da krenem za Bosnu. Odsjeo sam u Hotelu Kontinental i dane provodio u hotelskoj sobi pušeći hašiš. Cijelo sam se vrijeme plašio da netko ne pokuca na vrata, iako nisam znao tko bi mogao pokucati. Nitko nije znao da sam tu, niti sam se ikome javljao. Sjedio sam na krevetu i na knjizi Znakovi pored puta Ive Andrića mrvio duhan i hašiš, miješao ih, motao džointove, pušio i zatim čitao knjigu. Jedna od Andrićevih zapisanih misli glasila je: Nezadovoljstvo sa samim sobom, u prvom redu, a zatim sa svim ostalim na svetu, bilo je i ostalo osnov mog duhovnog bića, bez obzira na prolazna raspolo enja i trenutna mišljenja koja sam mogao da imam i uspeo da izrazim.

2. Kamov Noću nisam mogao spavati pa bih izlazio i šetao pustim gradom.

Hodajući, ponekad sam razmišljao o protekloj godini na ledenom otoku S., o tome što me odvelo tamo, a što vratilo ovamo, u ovaj grad za koji sam nekad mislio da je moj. To je grad u kojem sam se prvi put zaljubio, prvi put napio, prvi put zapalio džoint, prvi put vodio ljubav, napisao prvu pjesmu, prvi put svirao u bendu. To je također grad u kojem sam prvi put bio legitimiran, uhapšen, izbačen s fakulteta, šikaniran, pretučen. To je grad iz kojeg sam spuštene guzice, poput hijene, morao bježati. A, ipak, sada je to samo pustinja, ledenija i beživotnija od bijele pustinje otoka S. Jedne sam noći izašao iz hotela na prostrani i široki most preko Rječine.

Tu je nekad bila granica između Italije i Kraljevine Jugoslavije, tu je grad bio podijeljen na zapadni i istočni, Fiume i Sušak. Sada ta podjela izgleda 76

čudna i neprirodna, ali vjerojatno je nekad bilo drukčije. Kao što je nekada, kada se u nižim razredima škole učilo kako su južnoslavenske zemlje i narodi bili podijeljeni i kako su međusobno ratovali, i ta činjenica zvučala daleko i arhaično. Ali čini se da se čovjek na sve navikne, čovjek sve pretrpi, preživi, nadiđe, sve nekako nadjebe i onda opet, hvala Bogu, umre.

Izašao sam i uputio se prema kipu Janka Polica Kamova koji se nonšalantno naslonio na ogradu mosta, kao da baš mene čeka. I ja sam se pored njega naslonio na ogradu, izvadio cigaretu, zapalio, puhnuo dim u Kamovljevo predimenzionirano lice. On šuti i gleda nekamo neodređeno u stranu. Kao da se srami što me poznaje, kao da mu smetam u ovo rujansko gluho doba noći. Ispod nas protječe začuđujuće bistra rijeka, nosi snove, komadiće nade, raspolućene sudbine, zgažene živote, prerane, anonimne smrti u tuđini. Ispod gude nedorečeni stihovi, silovane rime, bolno pokidane pjesme, prekasno objavljeni i nikad shvaćeni romani, podcijenjene pripovijetke. Ispod mosta Rječina nanosi Psovku, Ištipanu hartiju, Isušenu kalju u, alost i Smrt.

3. Mile Glava Uto naiđe policajac i zatraži moju osobnu iskaznicu. Lice mu je mlado, mlađe od mog, pjegavo i glatko poput bronce na Kamovljevu kipu. Prije nego što ću mu išta odgovoriti u meni se probudi neki bezimen i nejasan strah. Prije petnaestak godina, nedaleko od ovog mjesta, žurio sam na „Kont“ (tako smo zvali betonsku plohu ispred Hotela Kontinental), gdje sam se trebao naći s Koletom. „Kont“ je u ta vremena bilo mjesto gdje su se sastajali mladi, polazišna točka svih naših izlazaka i pijanstava. Završna točka bio je obično Palach. Žurim, za ruku vodim jednu djevojku, plavu i nasmiješenu, na tjemenu mi je krijesta od kose, napravljena uz pomoć „OHO“ ljepila, a sa strane sam svježe izbrijan. Poneki prolaznik okrene se za nama, nejasno da li zbog mene ili nje. Vjerojatno se čude što tako zgodna djevojka traži s obrijanim odrpancem u bakandžama nađenim u kontejneru za smeće. Na pješačkopi prelazu, preko puta Kontinentala, zaustavlja nas milicajac, u ono vrijeme po zlu poznat, Mile Glava. Nadimak je očito dobio po golemoj glavi na kojoj je šapka džudžala poput kvočke. Drugi su, pak, tvrdili da ga je dobio zbog 77

glavića na kurcu. Pričalo se da voli maltretirati dječake i mladiće. Stvarnih, okorjelih kriminalaca se bojao. Svi su znali za priču kada je usred dana u uniformi, s pendrekom i pištoljem za opasačem, pridržavajući šapku jednom rukom, bježao od Gajota, lokalnog razbijača poznatog po mekom srcu i tvrdoj šaci. Gajo ga je stigao i udario mu jedan kacot i dva vritnjaka. Mile je dozivao u pomoć, ali nitko mu nije htio pomoći. Zato otad Mile kad vidi Gajota, bježi na drugu stranu ulice, a ako baš ne može, onda pozdravlja ponizno klanjajući mu se do pločnika.

Za mulariju je, pak, čuvao drukčiji tretman. Dijelio bi im šamare, oduzimao osobne iskaznice, zapisivao imena u tefter, prijetio unoseći im se u lice svojim alkoholom iscrvotočenim nosom, poput Superhika puhao organske spojeve rakijskih para u lice nesretnicima koje bi zaustavio da ih legitimira.

Ja sam mu se morao činiti savršenom žrtvom, a još kad se ispostavilo da nemam osobnu, da nisam iz Rijeke, da ni u kojem slučaju nisam neki od guzonjinih sinova, ili, nedajbože, Gajotov mlađi brat, zavalio mi je šljagu bez ikakvog daljnjeg objašnjenja. Zatim me pritisnuo uz zid kafića ,,U prolazu“ i pretresao mi džepove. Nekoliko bezvrijednih dinarskih kovanica zvecnulo je o pločnik, a on me uze za krijestu i prisili da kleknem i da ih kupim. Moja je djevojka bila zaprepaštena i pokušala se umiješati i nekako mi pomoći. Mile je nato grubo odgurnu, izdera se: - Šta ti sad hoćeš? Zna li ti ćaća s kim se skitaš? Gubi se mala, jebem ti nedilju, dok si još čitava!

Nemoj da ti ja... I gurnu je ponovo, ona poče plakati, on je ponovo gumu i otjera niz ulicu. Ja sam stajao ispred njega, suznih očiju i stisnute vilice, posramljen i bijesan zbog svoje nemoći, kukavičluka i jada. Ljudi što su se okupili stajali su i mirno promatrali, nitko nije uputio niti jednu riječ protesta, nitko nije ni upitao što se to događa, sve što su vidjeli bilo je kako jedan zadrigli, glavati milicajac daje lekciju nekom poderanom, izbrijanom mulcu. Sigurno je nešto skrivio, ukrao, ili vikao nešto što se ne smije, a i vidi ga kako samo izgleda.

Mrzio sam te beskičmene prilike, ta siva, od nerazmišljanja otupjela lica, te lažne, izvještačene osmijehe s umjetnim, socijalnim zubalima. Već tada, a možda čak još i od samog rođenja, mrzio sam tu malograđansku svjetinu čija je ksenofobija bazdila iz usta, ispod pazuha, u valovima gruvala iz šuljevitih debelih crijeva. Mrzio sam ih više od samog Mileta Glave, jer Mile je bio tek njihovo dijete.

No, istini za volju, nije mi se to činilo tako ozbiljnim baš tada. Jer nakon što me Mile napokon pustio, odlazim na Kont, tamo srećem Koleta, 78

ubrzo dolazi i moja djevojka, i mi mu prepričavamo taj neugodan doživljaj, preuveličavamo, iskrivljujemo, ironiziramo, smijemo se, ismijavamo Mileta, ismijavamo mene, nju, smijemo se svi skupa, odlazimo do dućana, kupujemo vino, pijemo na klupici, smišljamo planove za bend, za svjetske turneje, za nikad ostvarene snove, odlazimo u „Palach”, srećemo neke prijatelje, slušamo muziku, plešemo, skačemo, guramo se, grlimo se, tučemo se, pišamo, povraćamo, bauljamo svojim kućama.

Onaj mladi policajac još čeka da mu dam osobnu iskaznicu. Ja mu objašnjavam da je nemam, da nisam odavde, da sam odsjeo u hotelu i da može provjeriti, da sam izašao tu da zapalim cigaretu i popričam s Kamovom.

- S kime? - upita pun nade, spreman valjda da i od njega zatraži osobnu.

79

XIV

1. Gazdarica Silvija Bližio se listopad, kesteni ispred Hotela Kontinental polako su odbacivali listove, a ja sam ležao na krevetu, gledao u strop i računao koliko još novaca imam, koliko još dana mogu dangubiti u skupoj hotelskoj sobi i omamljivati svoje moždane stanice što THC-om, a što mudrim i depresivnim fra Ivom. Iskreno, mogao sam ovako provesti vječnost, ništa me nije tjeralo da krenem dalje, a nisam ni imao kamo. Uvidio sam, i napokon samom sebi priznao, da mi je potpuno svejedno jesam li u svojoj sobici u Oslu, u kolibi na otoku S., u Rijeci, Bakru, Brčkom, u brodskoj kabini ili zatvorskoj ćeliji, jer praznina u meni je ista i usamljenost je ista.

Slično je bilo i tada, početkom devedesetih, dok sam sjedio u svojoj sobi iznad tržnice u Rijeci, ni tada nisam imao gdje otići, a morao sam. Rat i sve ono što ga prati nadolazilo je bučno i bahato, ne pitajući imaš li volje sudjelovati u svim tim nadriintelektualnim naklapanjima o podrijetlu i vjeri, zemlji i krvi, grobovima posutima kostima nekakvih i nečijih predaka, u mitinzima na kojima se kliče vođama nacija što izgledaju poput negativaca iz „Alana Forda“.

Gazdarica je imala stan s jednom kuhinjom i dvije sobe. U jednoj je živjela ona, a u drugoj ja. Klizila je okolo od kuhinje do kupaonice, od sobe do balkona, nečujno, s dugom, gustom, crnom kosom začešljanom unatrag, uvijek u istom crnom pohabanom svilenom ogrtaču iz kojeg su krvarile crvene ruže poput njezine nekadašnje ljepote i mladosti. Ponekad bih je, možda i prečesto, u mamurnim jutrima, zamišljao kao mlađahnu, luksuznu kurtizanu u Italiji, kao neuhvatiljvu kraljicu noći, bezobrazno raskalašenu, ili možda providno i lažno čednu. Zamišljao sam tko ju je sve mogao imati: pomorski časnici, politički funkcionari, visoki uglednici ili čak možda i njihove dotjerane i konzervirane supruge, uhode, špijuni i žbiri, vojnici...

Tko ju je imao? Nitko. Nitko nije imao Silviju, moju gazdaricu. Imali su je nekad, ali sad je moja, zaključivao sam glupavo. Ja sam taj koji je na kraju 80

ostao s njom. Meni je kuhala čaj kad bih bio bolestan, meni prala rublje i prostirala na balkon da se suši, mene je skrivala od policije dok su me tražili, a ja bih njoj išao u dućan po namirnice, alkohol i cigarete. Išao bih i na tržnicu po grožđe ili rajčicu, a ona bi obično po cijeli dan ležala u krevetu, s nekom prkosnom melankolijom pušila tanke cigarete i ispijala martini, slušala Edith Piaf i listala stare talijanske modne časopise. Na zidu u njezinoj sobi nije visjela ni jedna jedina slika, niti se na njezinoj komodi kosila fotografija neke njoj drage osobe.

2. Problemi, bedovi, sranja...

Ostao sam kod nje godinu dana i zatim iznenadno i neplanirano otišao za Norvešku. Navest ću jedan dio problema koje sam imao zbog nedostatka odgovarajućih papira u ta šugava vremena.

Ukratko, Hrvatska je bila postala neovisna država, a ja sam, sudeći po papirima koje sam posjedovao, bio iz Bosne. Zatražio sam dozvolu boravka za strance na šest mjeseci, na osnovi toga što sam student, a i radio sam za stalni mjesečni honorar u jednim dnevnim novinama. Predao sam zahtjev i rekli su mi da dođem za dva tjedna, što sam i učinio, no još nije bilo gotovo. Nije bilo gotovo ni nakon sljedeća dva tjedna. Niti nakon četiri mjeseca. Slučaj je na obradi, govorili su.

- Slučaj? - pomislio sam - Kao da sam Jozef K. Nakon pet i pol mjeseci rekli su da ponovno moram predati zahtjev, jer ovomu je već istekao rok trajanja. Predaš zahtjev za dozvolu boravka na šest mjeseci, puste te da čekaš pet i pol mjeseci i onda ti kažu: predaj novi zahtjev. Nije imalo nikakvog smisla to učiniti, jer da su zbilja htjeli riješiti moj „slučaj”, već bi to učinili. Nevolje koje su iz toga proizlazile bile su mnogobrojne, a navest ću samo neke.

Jedna od glavnih operativnih metoda policije u našim krajevima bilo je (a i ostalo) legitimiranje slučajnih prolaznika. Moju su njušku naročito voljeli. Jedna djevojka rekla mi je da bi me i ona zaustavila kad bi me vidjela na cesti.

Nevolje s legitimiranjem isprva i nisu bile tako ozbiljne, ali kako se rat zahuktavao, izbjeglice nadolazile u sve većim valovima, a posebice otkako je rat između Hrvata i Bošnjaka u Bosni počeo poprimati sve krvaviji oblik, 81

počeli su i privoditi u stanicu na provjeru. Jedno sam se vrijeme izvlačio na novinarsku iskaznicu. Rekao bih im da sam osobnu zaboravio, ali da sam novinar na zadatku, evo imam novinarsku iskaznicu. To bi uglavnom upalilo, ali ne uvijek.

Apsurdna situacija je nastala kada su mi u novinama za koje sam radio htjeli produžiti radni ugovor, ali nisu mogli jer nisam imao ni radnu niti boravišnu dozvolu, a u policiji su govorili da mi ne mogu dati takvu dozvolu jer mi je istekao radni ugovor.

Na fakultetu su, pak, rekli da ako želim upisati treću godinu, onda moram ili pokazati domovnicu ili platiti pet tisuća maraka po godini. Nisam imao ni jedno ni drugo. Uzeo sam indeks i otišao kod dekana. Dočekao me uljudno, bio je uvijek nasmiješen, spreman pomoći barem uljudnim izrazom lica. Objasnio mi je da ja kao strani državljanin moram plaćati studij i da je to normalno u svim zemljama svijeta.

Istina, ali zapitao sam ga kako to da ljudi koji za svoju etničku pripadnost navode da su Hrvati, a dolaze iz iste te zemlje Bosne kao i ja, mogu studirati bez plaćanja.

- Pa zato što su Hrvati, logično je - odgovorio mi je. Onda sam ja pred njim izvadio svoj indeks. U njemu je do devedeset prve pisalo: Jugoslaven.

Tada sam, devedeset i prve, jer se riječ Jugoslaven u to vrijeme poistovjećivala sa „četnik”, dodao crticu i dopisao: Musliman, s velikim M. Kao daje uopće netko i mario za tu razliku.

E, a sada upitam dekana može li mi na trenutak posuditi kemijsku. On mi je daje i ja tu pred njegovim očima dopisujem još jednu crticu i dodajem: Hrvat. Njegova kemijska ostavlja tamniji trag od one kojom je napisano „Musliman”, a pogotovo od onog „Jugoslaven”.

Dekan me gledao, i dalje se simpatično smješkao, očito ništa ne shvaćajući. Iskreno, ni ja već nekoliko godina nisam ništa shvaćao. Tjeraju da zauzmeš stav, da se opredijeliš, izjasniš, objasniš, da podupireš, da se odazivaš, da slušaš, da se plašiš. Osjećao sam se kao da ispunjavam formular, a nema nijedne ponuđene rubrike, nijednog kvadratića, nijedne mogućnosti koja mi odgovara, ali nemam izbora, sile me da popunim. Sada sam sam sebi napravio rubriku, razmišljao sam samodopadno poput kakvog prolupalog genija.

Kažem nadmeno: - Dakle, sada znači mogu nastaviti studirati? - i pokazujem mu što sam napisao.

On me gleda, odmiče naočale od nosa.

- Što? Kako? Što to znači, molim vas, kolega...?

82

- Pa sada sam, između ostalog, i Hrvat. Sada mogu upisati treću godinu kroatistike?

- Ali, to ne može tako, pa ne može to tek tako...

- Nego kako?

- Pa ne možete vi sebe tek tako proglasiti Hrvatom. - reče smješkajući se.

- A zašto ne?

- Pa ne postaje se tako Hrvatom.

- Pa dajte mi recite kako se postaje?

- Čujte, kolega, molim vas, nemam se vremena s vama prepucavati reče izbrisavši svoj osmijeh ljubaznog djedice.

Izašao sam tada, naravno, nije mi bila namjera na silu postati „Hrvatom“. Kao što me jednostavno nikad i nije bilo briga za to moram li se izjasniti Jugoslavenom, Muslimanom, Ciganinom, Albancem, Srbinom ili čak Norvežaninom, no drugima je to očito važno. Drugima je upravo to značilo sve. Sve te balkanske pravno-državno-kulturološke zavrzlame oko etničke pripadnosti, državljanstva, prava na boravak, definiranja nacionalnog jezika i bića, bile su naprosto drska sprdačina namijenjena neukim, prestrašenim i sluđenim narodnim masama od strane: 1) pohlepnih i priučenih političara, 2) poduzetnih i bahatih kriminalaca, 3) ograničenih kvaziintelektualaca.

Sprdačina je, nažalost, prerasla u tragični rat. Cijenu su platile te iste mase, a naplatili ovi pod 1, 2 i 3.

No, da nastavimo s nabrajanjem ostalih problema, sranja i bedova.

Slijede pozivi za neku od vojski koje su se međusobno borile.

U ljeto '91., ratni sukobi u Hrvatskoj počeli su se razbuktavati, a ja sam otišao u Brčko u posjet djedu, majki i staroj. Upravo tada stiže i poziv za odlazak na služenje vojnog roka u JNA. Armiji nedostaje vojske za vođenje rata po Hrvatskoj pa je za taj rat počela skupljati mladiće po Bosni. Bježim natrag u Rijeku. U međuvremenu rat počinje i u Bosni, pa me zovu i HVO i Armija BiH, pa čak i Vojska RS. Dok sam pokušavao izganjati domovnicu u Hrvatskoj, govore mi da mogu dobiti papire ako se dobrovoljno prijavim u HV i odem na frontu.

Nakon što je Brčko palo u ruke srpske vojske, velik broj stanovništva biva protjeran, zatvaran u koncentracijske logore, a mnogi su pobijeni.

Majka, djed i stara bježe u Hrvatsku, no i tamo nakon nekog vremena, od 83

sukoba Hrvata i Bošnjaka u Bosni, postaje teško. Stara odlazi kao izbjeglica u Maleziju i tamo ostaje zauvijek.

Mog starog, pak, koji je živio u Bosankoj Gradišci, zarobljava jedna od srpskih milicija i on provodi šest mjeseci u koncentracijskom logoru u Staroj Gradišci. Od moguće smrti spašava ga moja maćeha, njegova supruga, Srpkinja. Nakon logora neko vrijeme provodi u bolnici na intenzivnoj njezi. Potom se uspijeva domoći Hrvatske, gdje biva uhapšen i ispitivan od hrvatske tajne službe pod sumnjom da je uhoda. Posebno je sumnjivo bilo njegovo mjesto rođenja, Šabac, te mladost provedena u Beogradu. Napokon ga puštaju uz naređenje da se gubi iz Hrvatske u roku od 24 sata, inače će ga, rekli su mu tim riječima, progutati mrak. Progutala ga je, ipak, crvena prašina australske savezne države Victoria, gdje je dospio iz Njemačke. U Njemačkoj je bio proveo pet godina, rmbačeći po bauštelima i motajući se unaokolo alkoholiziran poput starog mačka prebijene kralježnice. Ne znam gdje mu je točno grob, niti me zanima.

3. Češkanje Kad sam prvi put došao na vrata kod gazdarice Silvije, bila je zima i bio sam mamuran. Upravo su me bili izbacili iz moje posljednje sobe zbog „nedolična ponašanja".

Gazdarica Silvija odmah me primila, bez suvišne priče. Natočila meni lozu, a sebi martini, zapalila cigaretu i pitala: - Možeš li platiti unaprijed?

Odgovorio sam da mogu, ali tek za nekoliko dana.

- Odlično! - rekla je, gurnula mi otvoren dlan među noge, stavila ga nježno na moja jaja i vrhovima prstiju lagano počeškala korijen mog spolovila. Gledala me ravno u oči, hladno i bez ikakvog izražaja. Otpuhnula je dim u stranu, povukla ruku, ustala i otišla donijeti mi posteljinu.

Objasnio sam joj da će možda imati problema kad me bude prijavljivala na policiji, jer nemam dozvolu boravka. Odgovorila ja da se ne brinem, da će ona osobno otići tamo i sve riješiti.

Kad se sljedeći dan vratila iz policijske postaje, skidajući svoju, bar kako se meni činilo, prilično skupocjenu bundu u hodniku, uzdahnula je i 84

rekla kako ništa nije uspjela napraviti.

Ja sam se na trenutak uplašio da će me izbaciti i naći nekog drugog da ga češka po jajima. Prišla mi je blizu. Bila je za glavu niža od mene, mršava i ispijena. Opet me pogledala onim svojim poput groba crnim pogledom, počeškala po jajima, ovaj put brže i ovlaš, i rekla: „Ma boli te kita.”

Ali nije išlo baš sve tako glatko. Policijske provjere, racije, izgoni i nestanci ljudi postajali su prilično uobičajena stvar.

Nestajali su uglavnom Srbi, a protjerivali su Bošnjake koji nisu imali uredne papire. Ja sam se pokušavao kretati što je manje moguće, ali ponekad sam zbilja morao izaći i napiti se. Jednom takvom prilikom uspio sam se upetljati u nekakvu tučnjavu. Zapravo, ja sam, užasno pijan, pokušao smiriti ljude da se ne tuku. Jedan od njih, kojemu sam upravo objašnjavao da je bolje da popijemo još koju bocu vina umjesto da se svađamo, razbija pivsku bocu i zabija mi grlić u vrat. Na sreću ne tako duboko, ali dovoljno da izgledam kao preklan. Dolazi policija, trpa nas nekoliko koji smo ostali na mjestu događaja u maricu i vozi nas u postaju. Tamo, nakon kraćeg razgovora, puštaju sve, osim mene. Mene odvoze do radničkih baraka u riječkom kvartu Rastočine, na ulazu je policijska straža. Uvode me u jednu od baraka, policajac otvara vrata neke sobe i govori mi da uđem i da spavam. Ja sam još pijan, ne shvaćam što se događa i sve mi je prilično svejedno. Unutra, u mraku, nakon nekoliko trenutaka razabirem da je pod prekriven usnulim ljudskim tijelima. Pronalazim malo slobodnog mjesta i tonem u san kao u bezdan.

Oštri i neugodni povici tjeraju me da otvorim oči. Na vratima sobe stoje dva brkata policajca koji se svojski trude ostaviti dojam prijeteće strogoće, a s poda se nevoljko i tromo poput snene djece diže osam muškaraca, dvije mlade žene i troje muške djece u dobi od tri do sedam godina. Neki od muškaraca na sebi imaju plave donje dijelove trenirki, bijele potkošulje, a na stopalima plavo-bijele plastične papuče „Borolete”. Izvode nas, postrojavaju u red koji se proteže do ulaznih vrata jednog starog autobusa. S obje strane reda stoje policajci s kalašnjikovima. Jutro je sunčano i toplo, čuje se cvrkut sitnih ptica. Dva policajca stoje na početku reda, odmah ispred vrata autobusa i dijele vrećice sa suhim obrokom. Četvrt kruha, jedan trokut „Zdenka” sira i kuhano jaje. Zatim ti pokažu da uđeš u autobus.

Nakon što se autobus napunio, vozač pali motor, mrmlja nešto kroz bradu, da zašto on mora prevoziti tu stoku, najbolje bi ih bilo odmah sve pobacati u more. Jedan mlađi policajac u civilu mu govori da ne sere i da 85

vozi. Ostatak ljudi, uglavnom mlađi muškarci, ali i određen broj žena i djece, ostaje čekati novi autobus. Ja gledam u mladog policajca u civilu, odjeven je u crne bermude i crnu „Lacoste” majicu kratkih rukava. Majica je vjerojatno lažnjak, sudeći po tome kako se rastegla i izgubila boju od pranja. Glava mi bubnja od mamurluka, ne shvaćam uopće gdje se to nalazim niti što se zapravo događa. Uto mi pružaju hranu i ja gledam u to svoje kuhano jaje, gledam svoju majicu, na kojoj bi trebalo pisati „Red Hot Chili Peppers - Blood, Sugar, Sex, Magic” i primjećujem da je potpuno krvava, da su mi krvave i hlače, a krv lagano plazi niz vrat i osjetim miris sira i pokvarenog kuhanog jajeta, vidim kako mi se približava mali, lažni, zeleni krokodil, približava mi se i beton ispod mene, pomislim kako je vrag odnio šalu i padam u nesvijest.

Policija me odvezla u bolnicu, tamo su me zadržali nekoliko sati i kad su me vratili natrag u baraku, drugi autobus već je bio došao i pokupio ostatak nesretnih ljudi. Bili su to Bošnjaci koji su godinama živjeli u radničkim barakama i radili u brodogradilištu ili luci. Odvezli su ih autobusom na trajekt, trajektom do Splita, od Splita u Mostar gdje su predani HVO- u. Što je dalje bilo s njima, ne znam. Mene je inspektor u crnoj majici pogledao i rekao da se brzo gubim: - Vidiš li na što sličiš?

- Vidim.

Išao sam pješice niz Rastočine prema centru grada, sunce je bezobrazno tuklo ravno u oči, na vratu su mi poput dlakave gusjenice gmizali šavovi, a suze samosažaljenja klizile niz od alkohola zgužvano lice.

Kad sam došao kući, pao sam u groznicu koja je trajala skoro tri dana.

Iznad mene, poput zle vile ili dobre vještice, lebdjelo je lice gazdarice Silvije. Stavljala mi je obloge i puhala dim cigarete iznad glave. A ja sam samo želio da me počeška po jajima.

86

XV

1. Nigdje, niotkuda Već dva dana pokušavam napustiti sobu broj 414 Hotela Kontinental u Rijeci. Sprečava me neobjašnjiv strah od izlaska među ljude, van, na svjetlost dana, a tjera teško opisiva tjeskoba, želja za promjenom, žudnja za bilo čim drugačijim, možda čak težnja k smrću. Strpljivo čekam da tjeskoba svlada strah, gledam u svoj ruksak, zamišljam kako ću izaći iz sobe, sići do recepcije i platiti račun, zakoračiti van iz hotela, posljednji put prijeći preko riječkog korza, doći »a autobusni kolodvor i sjesti u autobus za Zagreb, zatim dalje u Brčko i onda...

Sve podsjeća na odlazak prije osam godina. Jedino je ruksak koji sad nosim nešto veći. Ali osjećaj konačnog odlaska je sličan, iako ovaj put svjesniji: opraštanje od ulica ovog grada, otkidanje od nečega za što sam mislio da ima veze sa mnom, očekivanje nečeg novog, neizvjesnost, želja da sve ovo svrši, da se riješiš kostiju, kože, dlaka na prsima, da te prevelike oči ispadnu iz duplji, želja da zaboraviš očajničku potrebu za ljubavlju, tu prokletu glad za ljubavlju što uništava, ljubavlju koja košta i zahtijeva više nego što tvoja misao može i naslutiti i koja ti na kraju skrši kralježnicu i pretvori te u crva. A opet, ako nisi spreman za tu i takvu ljubav, ne vrijedi ti ni živjeti.

Umjesto da odem ravno do kolodvora, nađem se na tržnici, riječkom placu. Oblačno je jutro prvog dana listopada, ljudi se sporo kreću, pričaju, žamore, cjenkaju, svađaju, podvaljuju jedni drugima. Jedna grupica neobrijanih i sažvakanih sredovječnih muškaraca predano ispija svoju prvu jutarnju bocu vina. Sve je isto, kao da nikad nisam ni otišao, kao da nikad nisam ni bio tu. Stanem ispred jedne tezge s jabukama, kruškama i grožđem.

Mrk i brkat muškarac, s velikim trbuhom, napadno ukazuje na svoje proizvode. Kraj njegova štanda par Roma, on malen i nabijen, ona lijepa, krupnih, smeđih očiju i bujnih i okruglih grudi. Deru se koliko im glasne žice i ušni bubnjići mušterija mogu podnijeti, nude spavaćice, superljepilo i čokoladu s rižom. Iznad njihovih glava na četvrtom katu nalazi se balkon moje nekadašnje gazdarice Silvije. Balkon izgleda beživotno i napušteno.

87

Na tom balkonu posljednji sam put bio trideset i prvog srpnja tisuću devetsto devedest i treće. Dan ranije bila me nazvala tetka Zika, sestra moje stare, i rekla da dođem u Zagreb. Ona je radila za nekakvu humanitarnu organizaciju i bila je jedina osoba koja mi je eventualno mogla pomoći.

Ona je pomogla i staroj da ode za Maleziju. Već mi je bila nudila da idem za Njemačku, no ja nisam htio ili, bolje rečeno, nisam se usuđivao. Nisam želio otići nikamo, ali nakon posljednjeg hapšenja bilo je očito da više nisam mogao ni ostati. Došao sam na balkon da pokupim rublje koje se sušilo, ali uzeo sam samo bokserice i jednu majicu. Još nisam bio vjerovao da je taj odlazak u Zagreb zbilja bio odlazak. Naivno sam se nadao da ću u Zagrebu provesti par dana dok mi tetka ne sredi papire, možda nekakvu dozvolu boravka, domovnicu ili bar bosanske papire, bilo što, samo da mogu nešto pokazati kada me zaustavi policija. Nisam ni Silviji mogao reći da odlazim zauvijek, jer nisam imao novca da platim stan, a već sam joj dugovao za mjesec srpanj. Sve je izgledalo još nestvarnije jer sam posljednjih tjedan dana bio proveo u Jadranovu, malom primorskom mjestu tridesetak kilometara južno od Rijeke, s dvojicom prijatelja, Sašom i Hamidom. Tamo su se svi ti problemi činili dalekima, bilo je ljeto, a sunce i more nisu pitali za papire, podrijetlo ni vjeroispovijed.

Saša je bio pisac, imao je velik nos i nisam siguran je li ikad išta objavio. Bio je pola Srbin, pola Hrvat, i u to se vrijeme krio od vojne policije da ga ne mobiliziraju i ne pošalju na frontu. Najprije je bio prestao jesti meso, zatim jaja i mliječne proizvode. Potom je prestao jesti i povrće.

Već tada, tog posljednjeg tjedna mjeseca srpnja devedeset i treće, koji smo proveli u kući jedne naše prijateljice, kupajući se i sunčajući, on je jeo samo bobice borovnice, ribiza i kupine. Poslije je potpuno prestao jesti.

Krajem devedestih umro je u bolnici od anoreksije.

Hamid je bio pola Hrvat, pola Sudanac. Otac mu je bio došao na studije u Jugoslaviju, oženio se, dobio njega, razveo se i vratio u Sudan. Hamid je ostao i liječio svoju krizu identiteta alkoholom i nesretnim ljubavima.

Pričao je čakavski, pio bevandu i nije vjerovao u Boga. Sredinom devedestih u par navrata odlazio je u Sudan, i svaki se put vraćao još nesretniji, mršaviji i pijaniji.

Tog sam jutra posljednji put ušao u gazdaričinu sobu obavijestiti je kako odlazim u Zagreb na par dana. Ona je sjedila na krevetu, naslonjena na dva velika jastuka, s ručnikom omotanim oko glave jer se tek bila istuširala, pušila je i mrzovoljno gledala na drugu stranu kroz prozor.

88

- Nećeš se ti više vratiti.

Rekla je to tako da sam i ja povjerovao. Zatim se okrenula prema meni i zatražila da joj platim za protekli mjesec.

Odgovorio sam da nema problema, platit ću joj, ali naravno da ću se vratiti, pa ostavljam sve stvari ovdje. Ponovo je okrenula glavu u stranu i više nije rekla ništa.

Izašao sam iz njezine sobe, uzeo ruksak, unutra je bila majica, bokserice, walkman s kasetom „The Queen is Dead” od The Smiths a i jedna knjiga, ali neću reći koja, i otišao. Nikad joj nisam platio za srpanj 1993.

Sad stojim ispred njezinog portuna i razmišljam da li se popeti gore na četvrti kat i pozvoniti na ta vrata. I što učiniti ako začujem korake, ako netko otvori vrata, ako je taj netko Silvija? Pokušavam također shvatiti zašto bih to uopće napravio. Platiti za osam godina star dug? Glupost, kao da je ona jedina kojoj sam ostao dužan, kao da vjerujem u takva djela. Želio sam samo vidjeti nemilosrdnost vremena prema ženskom tijelu, osjetiti kaznu jednog mladenačkog sna. Osjećao sam kako bih, ako to vidim, možda sve nekako lakše prebolio.

A što ako mi vrata otvori ista ona Silvija, u istom onom uvenulom ogrtaču, s istim onim ledenim pogledom, možda čak i koju godinu mlađa? I još me uhvati za jaja i stisne tako jako da jauknem i zaplačem?

Naravno da nisam otišao gore. Umjesto toga prišao sam lijepoj, prsatoj Ciganki i kupio paketić od tri ljepila i dvije čokolade s rižom. Njezina je ljepota netom bila dosegla svoj vrhunac i sada je sporo, ali nezaustavljivo, nestajala. Upravo ta prolaznost i jest vrijednost ljepote.

Na autobusnom kolodvoru netko me s leđa uhvati za rame i poče razdragano vikati. Bio je to Hamid, užasavajuće mršav i bez prednjeg zuba, lijeve gornje jedinice. S njime je bio i jedan kojeg smo zvali Dalton. Nekad smo skupa radili, ja kao novinar, a on kao fotoreporter. Istovremeno kad sam ja otišao u Norvešku, on je pobjegao u Češku. Bio je dobrovoljac u Hrvatskoj vojsci, imao je čak i nekakav čin vodnika. Jednom je bacio bombu na prozor gdje je bio srpski vojnik, pogodio okvir, bomba se vratila natrag i ranila pola njegova vlastitog voda, uključujući i njega samog. No, to je spasilo život neprijateljskom vojniku. Kad se Dalton izliječio, a dobio je bio gelere u stražnjicu, ponovo su ga htjeli mobilizirati, ali on više nije htio ratovati. Rekao je da je on svoju guzicu već dao za Hrvatsku, i otišao u 89

Prag. Tamo se oženio, otvorio fotografsku radnju, dobio dva sina, razveo se i sada se vratio u Rijeku.

Obojica su očito bili pijani već nekoliko dana. Bilo im je drago što me vide, ali nisam mogao piti s njima. Hamid je rekao da se upravo vratio iz Sudana gdje je bio proveo dvije godine. Tamo je radio u nekom skladištu, brojao vreće. Ne znam što je bilo u vrećama.

Dalton je pokušao otvoriti fotografsku radnju u Rijeci, ali mu nisu dali jer nije imao potrebne papire. Obojica uglas govore kako se vraćaju, Hamid u Sudan, a Dalton u Češku.

Hamid se požalio da je izgubio prednji zub, da ga brine što je jako mršav, te da se boji da će završiti kao Saša.

- Nosio sam mu ćevape u bolnicu dok je umirao od anoreksije - rekao je. - Mislim da ga je to ubilo.

Dao sam im čokolade i ljepilo koje sam bio kupio od Ciganke. Hamidu sam rekao da će dobiti bar dvije kile ako stavi prednji zub. Na to smo se sva trojica nasmijali. Zatim smo otišli u staničnu birtiju. Popili smo pivo.

Za ušljiva stara vremena, šugavu sadašnjost i crvljivu budućnost.

Sjeo sam u autobus i otputovao. Nigdje, niotkuda.

90

XVI Djed napokon poče koračati. Okrenuo se prema meni i gleda me molećivo. Govori kako im je tetka Zika kupila mjesto za grobnicu. Njemu i majki.

Ja okrećem pogled na drugu stranu, čitam imena na nišanima. Računam koliko je tko imao godina kad je umro.

- Dođi mi na grob, dođi... - poče on opet plakati - nema ko drugi doć...

Ja ga smirujem ljutito kao da je malo dijete što se boji mraka.

Pokušavam se našaliti glupavo govoreći kako se nikad ne zna tko će kome na grob. On na to malo zastade, pogleda me, pa poče još više plakati. Ja kolutam očima i bijesno ga vučem za ruku.

1. Sob Godinu i pol nakon Alijine dženaze stojim na balkonu sedmog kata u Studentskom domu Sogn u Oslu. Krenuo sam posjetiti djedov grob.

Promatram isprekidane oblake na zapadu. Na istoku je sunce već bezobrazno odskočilo, iako su tek četiri sata ujutro. U Zagrebu je, siguran sam, u ovo doba još mrak. To je zbog geografske širine. Avion za Zagreb polijeće tek u sedam, ali ustao sam ranije jer nisam više mogao spavati.

Smotao sam džoint prije puta da se smirim. No, hašiš me više ne smiruje, nego upravo tjera na razmišljanje, vraća slike, zvukove, mirise i osjećaje.

Nerijetko budi erekciju. Od samog svitanja čuju se ptice. Najprije pjevice, a zatim svrake, vrane i galebovi.

Dva sivoprljava galeba svirepo trgaju najlonsku vrećicu iz kontejnera za smeće. Na vrećici piše „Rema 1000”.

Lagano, poput lošeg predosjećaja, preda mnom iskrsava slika jednog mračnog, norveškog, jesenjeg popodneva kroz koje se probijam noseći iste takve vrećice, pune hrane i kojekakvih namirnica. Žurim prema trošnoj, drvenoj kućici, potpuno osamljenoj na jednom tupom i golom brežuljku opkoljenom šumom. Po okolnim močvarnim njivama, uokvirenim rijetkim, 91

gluhonijemim stablima breza, povalila se magla. Kiša se tegobno cijedi iz niskih, tmastih oblaka. Gledam ispred sebe dok gacam po mokrom puteljku.

U kući me čekaju Sara i njezin dvoipogodišnji sin Jon. Žive tu otkad je Sarin muž saznao za nas dvoje pa ju je, zajedno sa sinom, izbacio iz kuće.

Nitko u tom selu ne pokazuje prstom na nju, ali šapat koji je prati osjećaš poput hladne kapi vode što se slijeva niz kralježnicu. U malom pobožnom selu L., raštrkanom po granitnim bregovima južne Norveške, nisu još čuli niti vidjeli takvo što. Da, događalo se i ovdje, kao i u dalekom i raskalašenom Oslu, da se ljudi razvedu, da se međusobno varaju, ali da jedna žena, i to s malim djetetom, živi s dva muškarca... ? Odnosno, da budemo precizniji, kad njezin muž ode raditi na naftnu platformu na Sjevernom moru, u kuću joj se useli drugi muškarac, i to još stranac, crn kao Cigan, skoro crnac, boženassačuvaj, vjerojatno još i musliman, izbjeglica iz nekakvog rata na jugu Europe, ili možda istoku, (’ko će ga znat, sve ti je to ista bagra), mutnih pobuda i, priča se, golemog obrezanog spolovila? I kako ih samo nije sram pred djetetom, kad već nije pred Bogom?

Kako će njihova skromna, drvena crkvica izdržati takvu sramotu? Prošle je nedjelje debeljuškasti svećenik prijetio svojim protestantskim Bogom, Bogom što ne voli lažna zadovoljstva, okićene oltare ili kičaste freske, Bogom koji zahtijeva tih, predan rad, samosvladavanje, odricanje, i koji ti ne obećava nikakve nagrade, čak ni na onom svijetu.

Najednom, dok još koračam tim puteljkom noseći vrećice „Rema 1000”, čijim ćemo sadržajem nahraniti naša grešna tijela, oko uhvati sivu, rogatu priliku kako papcima gazi preko raskvašene njive. Na trenutak se prikaza izgubi u magli, a zatim se ponovo pojavi uz put, preskoči ogradu od bodljikave žice i stade nasred puta, dvadesetak metara od mene. Na tren pomislim na samog nečastivog što se ukazuje kao opomena rumenog i živahnog svećenika. No, bio je to tek prekrasan primjerak mužjaka soba.

Stajao je i mirno gledao u mene. Ja sam najprije bio uplašen, zatim zadivljen.

Potom opet uplašen. Iako su sobovi obično bezopasni, riječ je o golemoj životinji, visokoj skoro dva metra. Ako je želio biti opasan, mogao je to biti. Bila je sezona lova, vjerojatno je umakao hajci, te zalutao. Ima ih dosta u okolnim šumama i svake jeseni odstreljuju određen broj primjeraka.

Gledali smo se tako nekoliko trenutaka, dva uljeza u selu. Dva bića kojima je namijenjen odstrel, dvije zvijeri što su zakratko utekle hajci.

Zatim je mirno, elegantno, preskočio bodljikavu žicu s druge strane puta i kasom nestao u šumi.

92

Sada s balkona sedmog kata i dalje gledam u primamljivi beton dvadesetak metara ispod. Ona dva galeba potrgali su vrećicu „Rema 1000”, pohotno zgrabili svaki po jedan komad nečega za što nisam mogao odrediti što je, i odletjeli. Oblaci su sada prekrili cijeli zapadni dio horizonta, došli do iznad same zgrade na čijem balkonu sam stajao, i pustili jak i nezadrživ mlaz kiše. Poput plača ostavljene žene.

2. Uliks Saru sam sreo u prosincu devedeset treće, nekoliko mjeseci nakon što sam stigao u Norvešku. Tada sam prvi put išao brodom za Dansku iz Kristiansanda. Tim se brodom putovalo iz dva razloga: takozvani shopping i opijanje. Brod je bio golem, primao je automobile, autobuse, pa čak i vlakove. Na njemu je bilo mjesta za nekoliko tisuća ljudi koji su svoje vrijeme trošili u nekoliko barova, diskoteci, kockarnici, kinu, mnogobrojnim prodavaonicama svega i svačega ili kabinama. Caka je bila u tome što je nakon isplovljavanja iz Norveške cijeli brod postajao bescarinska zona, što će reći da su alkoholna pića bila osjetno jeftinija. I zbilja, nakon petnaestak minuta svi bi bili pijani. I staro i mlado, i muško i žensko.

Meni se tu sviđalo, da se tako izrazim: „tu sam našao sebe“. Brod bi isplovio u sedam navečer, za četiri sata došao do pred dansku obalu i onda čekao jutro. Ljudi su pili, bauljali, povraćali i kockali. Neki su plesali i urlali u diskoteci gdje je svirao bugarski band s repertoarom od Boney M do AC/DC, a ponekad bi kakav par završio u kabini pokušavajući odglumiti snošaj. / Tu sam upoznao nju, crvenokosu Norvežanku s kojom ću, više-manje, provesti sljedećih pet godina života. Zamijetio sam je odmah prilikom ulaska na brod. Bila je odjevena u bijeli, potpuno demodirani kostimić, imala frizuru princa Valianta i pjege Pipi Duge Čarape. Prišao sam joj mnogo kasnije, nakon barem pola litre najjeftinijeg viskija. Pričali smo na engleskom, odnosno ja sam oponašao, koliko god je to bilo u mojoj mogućnosti, irski engleski. Rekao sam joj da mi je stari Irac, da je bio pripadnik IRA-e pa je morao bježati jer je učinio nešto grozno, možda čak i ubio nekog, te je došao u Jugoslaviju i oženio se mojom starom. Zatim sam 93

joj recitirao vlastite pjesme u prijevodu, intonirane „irskim akcentom”.

Potom uzvišeno rafalam izmišljenim citatima Joycea, Yeatsa i Shanea MacGowana. U glavi vrtim film ,,U ime oca” i pokušavam oponašati izraze lica i pokrete Daniela D. Lewisa. Stvarno sam bio Irac tu večer. Sara je vjerovala u tu besmislenu priču još pet godina.

Jednom, kada sam sve već bio odavno zaboravio, ona je to, preda mnom, počela pričati jednoj svojoj prijateljici. Prasnuo sam u smijeh i rekao kako nikad nisam čuo veću glupost.

Ona me pogledala u čudu govoreći kako se dobro sjeća kad sam joj to pričao. I to nekoliko puta. Počela je nabrajati i detalje kojih se ja uopće nisam sjećao. Svoju sam priču bio nadograđivao, izmišljao likove, detalje, imena sela i prezimena obitelji s kojima smo u srodstvu, prezimena nekih drugih obitelji s kojima je naša bila u stoljetnoj zavadi, nabrajao i spominjao stričeve članove IRA- e, citirao izmišljene pjesnike i revolucionare. Jer laž, kao i dobra priča, i umjetnost uopće, nije ništa drugo nego umješnost izmišljanja detalja. Vještina povezivanja nespojivih pojmova. Što su pojmovi teže spojivi, treba tanja, ali istovremeno, čvršća veza. Treba izmisliti poput paučine tananu nit koja može izdržati petsto tona.

- Ali to je bilo prije sto godina - rekao sam Sari. Irska faza već je odavno bila prošla. Rekao sam joj i to da samo budala može povjerovati u takvo što. Ona je počela plakati, a njezina prijateljica je otišla. Bila je zgodna i poželjna.

Sara se nekoliko dana vukla po kući teških uplakanih kapaka, a ja sam je smirivao nazivajući se najpogrdnijim imenima koja sam na norveškom mogao smisliti.

Ubrzo sam otputovao na već duže vrijeme planirani put u Bosnu, u posjet majki i djedu. Kad sam se vratio, mučio sam je još nekoliko tjedana, a onda me ona izbacila iz stana.

3. Dobar ćuko Uvlačim pohlepno posljednji dim kroz kartonski filter džointa, gasim ga i bacam opušak s balkona studentskog doma. Pokušavam ga usmjeriti prema kontejneru gdje su sada umjesto galebova došle svrake. Izlazim potom s 94

balkona i koračam uskim i dugačkim hodnikom. S lijeve strane su troja vrata studentskih soba i zajednička kupaonica, s lijeve također troja vrata i zajednička kuhinja. Ulazim u svoju sobu, zadnju s lijeve strane, odmah do kupaonice, uzimam ruksak, provjeravam jesu li putovnica i avionska karta na mjestu, osvrćem se još jednom po sobi i izlazim. Iza mene je ostala samo jedna kutija s knjigama. Ostale stvari pripadaju stvarnom stanaru sobe, jednom studentu sa sjevera Norveške koji je otišao kući za ljetne praznike.

Uobičajeno je da studenti svoje sobe ljeti iznajmljuju, turistima, sezonskim radnicima ili pak drugim studentima. Zaključavam sobu, izlazim iz lijevog krila sedmoga kata i, po dogovoru, ostavljam ključ u ormariću s osiguračima za struju. Nakon što sam pritiskom na gumb pozvao dizalo, začuje se tup zvuk njegova pokretanja. I dok osluškujem kako se dizalo penje, u mene se uvlači onaj poznati osjećaj praznine i nedovoljnosti. Život otrpljen u nekakvim privremenim smještajima, domovima, prihvatnim centrima, hotelima za samce, poluprivatnim sobama. Vječne selidbe s jednom kutijom knjiga i jednom torbom odjeće. Tavorenje po prostorijama nikad većima od tri sa tri, bjegovi od neplaćenih stanarina, izgovori zbog kašnjenja plaćanja, paranoje od kucanja na vrata, izmišljanja identiteta, nesigurnost pred pitanjima tipa: tko si, što si, što radiš, odakle si, gdje živiš? Moj se identitet, priznavao sam to sebi ponekad, sastoji od hrpe poluistina, maštovito ispričanih laži, te iskrivljenih i nedorečenih odnosa sa ženama. Ničeg više tu nema, niti bi trebalo biti.

Izlazim zgađen iz zgrade i krenem nizbrdo prema autobusnoj stanici gdje će me pokupiti autobus za aerodrom. Prolazim pored onih svraka, lupnem bučno nogom o asfalt, želeći ih potjerati, ali one ne mare, baš nimalo. Jedna okrenu glavu malo iskosa, kako bi me bolje zarobila svojim zlim okom i zakrešta otegnuto i oštro. Praznovjerno i patetično pomislim kako je, eto, nakon svega, nakon osam godina, ovo ispraćaj koji dobivam iz Norveške.

Sa srodnom, prirođenom zloćom kreštala je i policajka na zagrebačkom aerodromu kad sam napuštao Hrvatsku prije istih tih osam godina. Bio sam stigao u Zagreb dva dana ranije. Po Zagrebu su kupili ljude, bosanske izbjeglice, kao pse lutalice koji su pobjegli iz šinteraja i slali ih natrag.

Skupljali su ih posvuda, ali ponajviše na kolodvoru (one koji su upravo nekako stigli iz Hercegovine), ispred džamije (one koji su se provukli kroz kolodvor pa su sad tamo, oko džamije, spavali ili čekali humanitarnu pomoć), ispred bosanskohercegovačke ambasade (ljude koji su čekali papire da bi nekamo mogli pobjeći), i, one najnesretnije, na aerodromu (one 95

koji su sve ovo ranije spomenuto uspjeli izbjeći i umalo otputovali). Ja sam se dva dana skrivao kod predstavnika neke malezijske humanitarne organizacije, a treći je dan došla tetka Zika, donijela mi putovnicu, kartu za Norvešku i dala četiristo maraka. Rekla je: - To je to, ideš danas za Norvešku.

Norveška je bila posljednja zemlja u Europi koja je još primala izbjeglice iz Bosne i Hercegovine. Ja sam zurio u hrpu životno vrijednih papira u svojim žilastim rukama i nisam rekao ništa. Nisam se osjećao kao izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, ali, jebiga, očito nisam bio ni iz Hrvatske. Ponadao sam se tada da ću valjda jednom biti iz Norveške. Eh. Kad sam na izlazu trebao pokazati putovnicu, spomenuta policajka upitala me imam li dozvolu vojnih vlasti za napuštanje zemlje. Tetka je imala nekakvu potvrdu da radim za tu malezijsku humanitarnu organizaciju, ali mi taj papir nije mogla dati jer je na njemu bilo još nekoliko imena. A ona je ostala na ulazu u kontrolnu zonu. Ja joj mašem da dođe do mene ne bi li pokazala taj papir, ona mi odmahuje ne shvaćajući što želim. Red iza mene postaje nestrpljiv, policajka počinje agresivno štektati. Uz zbrku koju je teško uvjerljivo opisati, popraćenu prijetećim pogledima policajaca, i pokoju psovku, tetka se nekako progurala kroz gužvu, istovremeno kopajući po svojoj torbi, tražeći taj lažni komad papira. Kad je došla do šaltera za kojim se sada već razdražena policajka digla na noge, panično je pred njom istresla cijeli sadržaj svoje torbice. Policajka je problijedjela, vikala, neurotično vrtjela glavom, širila nosnice. Bilo mi ju je na trenutak skoro žao.

Bio mi je to prvi put da letim avionom. Unutra je sve bilo puno izbjeglica, nedavno protjeranih uglavnom iz Hercegovine i okolice Mostara.

Moj je let išao najprije za Frankfurt, zatim Kopenhagen i onda Kristiansand.

Upravo sam tog dana prvi put čuo za taj grad na jugu Norveške. U avionu upoznajem jednog vršnjaka iz Mostara. Priča mi kako je bio protjeran i kako je na jedvite jade uspio doći u Zagreb. Tu su ga primili neki poznanici njegovih roditelja. Rekli su mu da može ostati kod njih neko vrijeme dok ne sredi papire za odlazak. Imali su veliki stan u centru grada i na ulazu u zgradu uvijek je stajao policajac, zato što je u zgradi živio i nekakav ministar. Rekli su mu da se ne treba više plašiti policije jer je sada pod njihovom zaštitom. Zauzvrat je ponekad morao prošetati s njihovim psom, labradorim Alfijem. U početku se bio plašio policije, ali, kad bi ga tu i tamo zaustavili, rekao bi im da živi kod te i te obitelji i da im pazi na psa. I 96

uvijek bi, na njegovo veliko iznenađenje, sve bivalo u redu. Pitao se na kraju tko koga tu čuva, on Alfija ili Alfi njega?

Jednom kad ga je izveo i pustio da se igra u parku na Opatovini, Alfi se zaleti ravno prema nekom tipu, skoči na njega, obori ga na zemlju i stade lajati čovjeku u lice. Mostarac ga pokušava smiriti, odvući, ali pseto je bilo neumoljivo.

U to se odnekud stvoriše i pritrčaše dva policajca, izvuku nesretnog čovjeka, pa se nato i pas umiri. Mostarac već vidi sebe u zatvoru, u nekom autobusu za deportaciju, u logoru, u nekoj bezimenoj, goloj i slabo osvijetljenoj ćeliji. No, policajci se pozabaviše Alfijevom žrtvom. Uzeše ga legitimirati te pretresati, i u čarapi mu nađoše manju količinu heroina.

Priđoše zatim Mostarcu, pogledaše psa i jedan od njih reče: - Je li to, majke ti, Alfi?

Potom mu objasniše da je Alfi nekoć bio najbolji policijski pas za otkrivanje narkotika. Svi ga u policiji znaju. Tu je Mostarac saznao da mu je domaćin nekadašnji policijski inspektor.

Dok je pričao, letjeli smo iznad monotonih njemačkih ravnica. Kao da je netko prostro tepih raznobojnim, ali pravilnim šarama. Mostarac sjetno pogleda kroz avionski prozor i reče: - E jes’ bio dobar ćuko, taj Alfi...

4. Mišolovka Kad smo stigli u Norvešku, pokupila nas je norveška policija i smjestila u prihvatni centar za izbjeglice. U sljedećih nekoliko dana slijedili su liječnički pregledi, cijepljenje, saslušanja kod policije, fotografiranje, en face i iz profila, te davanje otisaka svih prstiju na obje ruke.

Nakon nekoliko tjedana mene zajedno s još tri obitelji smještaju u jednu obiteljsku kuću iznajmljenu od ureda za socijalnu pomoć i namijenjenu privremnom smještaju izbjeglica. Moja soba je u podrumu, pored drvarnice, i puna miševa. Jamil, mladić širokog i bijelog osmijeha, podrijetlom iz Bangladeša, zaposlenik u odjelu za integraciju norveške Uprave za strance, dade mi četiri prilično opake mišolovke da ih postavim okolo po podrumu u kojem sam živio. Rasporedio sam ih u drvarnici, ali nisam ih zapeo.

U tom smo podrumu Sara i ja prvi put vodili ljubav. Ona mi je još prvu 97

večer, kad smo se upoznali na brodu za Dansku, rekla da ima muža i godinu i pol starog sina. Nije se te večeri na brodu između nas dogodilo ništa, bar ne tjelesno. Ja sam joj nakon tjedan dana poslao vješto sročeno pismo, a ona mi je ubrzo odgovorila. U pismu je nacrtala sebe iza rešetaka. Tako se osjećala u kući što ju je nedavno kupio njezin muž novcem zarađenim na platformi. Nakon toga smo se čuli telefonom i dogovorili susret, dovezla se u Kristiansand, zajedno sa sinom, u muževom mercedesu. Dok smo šetali gradom, gurao sam dječja kolica u kojima je spavao mali Jon, potpuno nalik na Saru. Poslije smo otišli do moje sobe u podrumu i nakon pet minuta smo se jebali na podu. Ja sam bio ispod, a ona me jahala zatvorenih očiju.

Njezin sin za to joj je vrijeme skakao po leđima, vukao je za kosu i dozivao kroz plač. Poslije, kada sam se ja polegao po njoj, vrištao je bijesno i udarao me po glavi. Zastali smo i ona ga je zatim izvela iz sobe u drvarnicu i zatvorila vrata. Kada se vratila unutra, vidjelo se kako joj iz vagine curi krv. Upitao sam je ima li menzes, a ona je odgovorila da nema. Pitao sam je, s nemalo sarkazma, je li možda još uvijek djevica?

- Možda - odgovorila je kao da se nada.

Iz drvarnice se nije čuo plač. Mi smo se nastavili jebati.

Kada smo bili gotovi, oboje smo, onako polugoli, pojurili van iz sobe da vidimo što je s malim. On je sjedio u kutu, uplakan, ali miran. U ruci je držao mišolovku i radoznalo je promatrao. Kada je vidio nas, ponovo je počeo plakati.

Sara i ja nastavili smo našu vezu u tajnosti još šest mjeseci. Tvrdila je da nema intimne odnose s mužem. Nisam joj vjerovao i podemonio bih na pomisao na to kako je njezin muž guzi. Možda smo zato i ostali skupa. Zbog toga, a i zbog malog crvenokosog i pjegavog Jona kojeg sam jako zavolio.

Ubrzo je cijelo selo znalo što se događa. Njezin bi muž otišao na platformu na nekoliko tjedana, a onda bih se u kuću, obično istog jutra, uselio ja. Kada bi se on trebao vratiti, ja bih odlazio natrag u Kristiansand, u svoj podrum s nezapetim mišolovkama. Jedino njezin muž nije ništa znao. Sve do jednog dana. Tada ju je izbacio iz kuće.

Neko je vrijeme još živjela u svom selu u nakrivljenoj i izopćenoj kućici u kojoj je upravo bio umro neki tip kojeg su zvali Kjelvis, jer se zvao Kjell, a živio je od imitiranja Elvisa Presleyja, a onda smo se zajedno, ona, Jon i ja, preselili u Oslo. Ja sam radio noćnu smjenu u pekari, ponekad i kao građevinski radnik na crno, i pokušavao studirati kad bih stigao. Ona je radila u bolnici kao medicinska sestra. Veza nam je ubrzo upala u brojne 98

klišeizirane probleme, tako da smo mnogo puta prekidali, čak i na nekoliko mjeseci. Pokušavao sam otići od nje, pokušavao sam naći neku drugu ženu, zaljubiti se, ali bio sam previše vezan uz Jona, a i on uz mene. A bilo bi bolje za sve da sam bio odlučniji i da sam otišao. Bilo bi vjerojatno najbolje da se nikad nismo ni sreli.

5. Ostavljene ene Sarina me mater otvoreno mrzila. Cijelo je vrijeme govorila kako naša veza nema nikakve budućnosti, kako Sara samo gubi vrijeme sa mnom i kako smo oboje sebični, osobito ja, i da treba misliti na dijete. Naravno, imala je pravo, ali mi se nije sviđala njezina njuška i zato sam joj čvrsto odlučio dokazati suprotno.

Tri godine prije mene, Sara se rodila u New Yorku, gdje su njezini roditelji bili otišli početkom šezdesetih u potrazi za boljim životom. Imala je tri godine, a njezina sestra godinu, kada su njihovom ocu dijagnosticirali rak i dali mu, u najboljem slučaju, još pola godine života. On nije htio umrijeti u tuđini i cijela obitelj preselila se natrag u Norvešku, u njegovo rodno selo L. Međutim, rak se pred terapijom povukao, Sarin otac dobio novu snagu i vlastitim rukama sebi i svojoj obitelji izgradio kuću od 200 metara kvadratnih. Stanje mu se ubrzo, ponovno pogoršalo, a rak metastazirao, prelazeći s unutarnjih organa na desnu nogu. Ponovo slijede brojni tretmani, kemoterapije te česti i dugotrajni boravci u državnoj „Radiumhospitalet” u Oslu. Ponovo mu biva bolje, ali samo neko vrijeme, jer bolest ponovo prelazi na druge dijelove tijela. Sve u svemu, umjesto očekivanih pola godine, Thomas Eirik Pedersen poživio je još punih osamnaest. U tih osamnaest godina bio je više bolestan nego zdrav, a uz njega je uvijek bila njegova zabrinuta žena Ragnhild. Dvije godine prije smrti on joj saopćava kako je već nekoliko godina u vezi s jednom mlađahnom medicinskom sestrom, da je voli i da ovo malo vremena što mu preostaje na ovom svijetu namjerava provesti s njom. Njoj, svojoj ženi, i sada već punoljetnim kćerima Sari i Aniti, ostavlja kuću. On zahvaljuje Ragnhild za sve ove godine što je ostala uz njega i želi joj da sebi nađe ljubav kakvu zaslužuje. Shvaća da je situacija nezgodna, ali što da radi?

99

Voli tu ženu.

Ragnhild su još dugo nakon njegova odlaska pratili sažaljivi pogledi kojih se teže riješiti nego šuge. Neki su govorili da bi bilo bolje za nju da je umro još u Americi. Nedugo prije njegove smrti, Sara se udala. Pokušavala je čim prije zatrudnjeti, jer je vjerovala kako će time usrećiti oca. Uspjelo joj je to tek nakon godinu i pol, no njezin otac nikad nije vidio svog unuka.

Umro je kad je Sara bila u četvrtom mjesecu trudnoće s Jonom. Na pogrebu su svi gledali u Ragnhild kako bez ijedne suze ispraća svog muža. Žena s kojom je proveo posljednje dvije godine života nije došla na pogreb. Svi su mislili kako je tako i bolje, jer ona se ne bi uklapala u savršenost svečanog čina posljednjeg ispraćaja. I debeljuškastom i energičnom svećeniku, koji je ćelavo tjeme uzaludno pokrivao kosom odostraga i koji je svuda oko sebe vidio prste nečastivog i prizivao Božju kaznu kao jedini lijek za sve naše nesreće, također je bilo milo zbog toga. Sara je zapravo bila ta koja je otišla do te žene, tek nekoliko godina starije od nje same, i preklinjala je da ne dođe na pogreb.

Upravo o toj ženi, čije ime nikad saznao nisam, razmišljam dok me autobus vozi prema zračnoj luci Gardermoen, gdje me čeka avion za Zagreb. Razmišljam je li itko mislio na nju dok je u samoći svoje sobe oplakivala muškarca koji joj je umro na rukama. Vidim je kako poslije pogreba dolazi na groblje sama, nečujno poput duha, i kako je prate nevidljive i prodorne oči svirepog i lažno pobožnog sela. Čujem šapat južnonorveškog dijalekta što podsjeća na samrtni hropac i koji će po tko zna koji put pokušati zagušiti i obezvrijediti njezinu ljubav. Njezina ramena lagano podrhtavaju, suze naviru polako i klize niz lice, padaju na humak od svježe iskopane zemlje koju prekrivaju bezazleno šareni buketi cvijeća.

100

XVII

1. Hokahej Avion skandinavskog SAS-a uzlijeće iznad Osla i lagano, kružnim manevrom, hvata visinu, probijajući se kroz sve veće i gušće dušeke oblaka.

Bacam još jedan pogled na grad u kojem sam godinama trošio krhotine svog života. Kroz glavu mi bljesne da ga možda gledam posljednji put i ne nalazim to tragičnim.

Prije nego što će avion zabosti svoj nos u debeli sloj oblaka, lijepo sam mogao vidjeti cijeli Oslofjord s njegovim brojnim otočićima. I onda, kad je cijelim tijelom uplivao u mliječnu bjelinu, zatvaram oči, a i ispod kapaka zatitra prošlost sklopljena u mozaik od otočića, brodića i jedne prljavobijele papige.

Bilo je to moje najbezbrižnije ljeto u Oslu. Od Sare je ostalo tek nekoliko uspomena, usudio bih se reći lijepih. Nekoliko mjeseci nakon što smo zauvijek sahranili našu već odavno preminulu ljubav, ona se vratila u svoje selo na jugu Norveške. Početkom tog ljeta, pola godine nakon njezinog odlaska, stigao je glas da ponovo živi sa svojim mužem i da je u visokoj trudnoći. Jedan poznanik, Bosanac koji je živio u Kristiansandu, provlačio je te riječi oprezno kroz telefonsku slušalicu, kao da me štedi.

Meni su njegove riječi donijele jedno nejasno i pomalo varljivo olakšanje, iako mi je u prvom trenu, ako ćemo iskreno, bilo bolno to čuti. Osjećao sam se nekako izdanim, ali nisam znao zašto, niti je za to bilo razloga, osim obične muške taštine. Onda sam se nakon kraćeg vremena napokon počeo osjećati oslobođeno i lagano. Nisam se više pitao jesam li se možda trebao pokušati pomiriti sa Sarom i promijeniti nešto u našim ispraznim životima.

Sara je tako otišla u legendu, naša ljubav pod zemlju, a ja sam još bio živ.

To je ljeto bilo toplo, kakvih ponekad ima u Norveškoj.

Oslo je bilo okićeno osunčanim, krupnim plavušama koje su, oskudno odjevene i nezdravo utegnute, pokazivale svijetu svoje obline, šepureći se poput paunova u pretijesnim kavezima.

101

Ja sam svirao gitaru i pjevao u podzemnoj željeznici na stanici kod Nationaltheatera. Hvatao sam poglede prolaznika pokušavajući ih hipnotizirati ne bi li mi u kofer od gitare ubacili koju krunu. Bilo je lijepo ponovo biti slobodan, sijevalo mi je kroz glavu. Uskoro od Sare više nije ostala ni uspomena. Bilo je dobro tako.

Iako sam kao ulični svirač zarađivao relativno dobro, nije to bilo dovoljno za pristojan život. A i dosadilo mi je svirati baš svaki dan. Zato sam se bacio u potragu za nekim privremenim poslom. Malo ću raditi, malo svirati kad me bude volja i život je milina, razmišljao sam opušteno.

Ubrzo sam i počeo raditi na jednom brodu što vozika ljude po Oslofjordu. Brodić je kretao iz Osla i onda prevozio ljude od otoka do otoka, a naša ruta obuhvaćala je njih tri: Hovedøya, Lindøya i Gressholmen.

Na tim su otočićima bile vikendice, plaže, poneki restorančić. Moj je glavni posao bio naplaćivanje karata. Nosio sam bijelu uniformu, tamne naočale i smiješio se curama u kupaćim kostimima. Ponekad i njihovim mamama.

Sa mnom je radio i Lars, jedan nizak i nabijen Šveđanin, koji je na brodu bio čovjek za sve. Ponekad bi sa mnom prodavao karte, ponekad bi ribao palubu, prčkao nešto oko motora, stajao za kormilom; jednom riječju, znao je i radio sve na brodu. Bolje i od samog zapovjednika, jednog skoro uvijek nadrkanog čiče. Ali nismo marili za njega, Lars i ja.

Najprije sam bio pomislio da je Lars možda samo par godina stariji od mene i nemalo sam se iznenadio kada mi je rekao da ima preko četrdeset.

Glavu je brijao svakih nekoliko dana, ali sudeći po njegovoj bradi, kosa mu je bila žarkoriđa. Ispod rukava njegove košulje vidjele su se brojne tetovaže. Uglavnom motivi iz vikinške mitologije: mačevi, neki zajebani gorostasni tipovi sa sjekirama i kacigama kakve nosi Hogar Strašni ili Conan. Poslije, kad smo se išli kupati, vidio sam daje zapravo cijeli istetoviran, po leđima, prsima, čak i po butinama.

Kad smo radili obračun na kraju tog prvog radnog dana, pokazalo se da u kasi ima viška. Nije to bila neka velika lova, za par piva. Kad sam ga upitao što ćemo sad s tim novcem, Lars se samo nasmijao: - A što ti misliš? Pola meni, pola tebi.

Nismo radili u istoj smjeni, osim tog prvog tjedna dok me Lars učio poslu. Jedan bi radio ujutro, drugi popodne, s tim da bi nam se nekoliko 102

sati, kad je bila najveća gužva, preklapalo i radili bismo zajedno. Jednog me dana zamolio da ga malo zamijenim, jer je morao odnijeti svoju papigu kod veterinara. Slomila je nogu, objašnjavao je brižno. Bilo je nekako teško zamisliti tog tetoviranog i ćelavog vikinga kako nosi papigu da joj zagipsaju nogu. Ja sam se stao smijati misleći kako se sprda sa mnom, ali on je zbilja izgledao zabrinut za svog ljubimca.

I tako smo Lars i ja cijelo to ljeto imali viška u kasi pa bismo navečer išli skupa na pivo. Ali nismo se mi družili samo navečer uz bljutavo norveško pivo, išli smo i na izlete, na koncerte i, ponekad, kad bi padala kiša, u kino. Ja sam mu čak počeo donositi knjige za koje sam ga dugo morao uvjeravati da ih vrijedi pročitati. Neke su mu se sviđale, a neke mi je samo vratio uz prezriv osmijeh. I on je meni par puta donio neke knjige koje je on čitao, ali se meni njegove nisu sviđale, iako sam mu to uvijek morao reći nekako uvijeno. Radilo se o jeftinim historijskim romanima, gdje su glavnu ulogu igrali mač, sjekira i gole muške mišice. Najviše je čitao časopise o oružju, poznavao je svaku pušku, svaki nož, a da ne pričam o borbenim avionima.

Jednom smo biciklima otišli na izlet u šumovito brdsko područje pod imenom Nordmarka koje se prostiralo stotinama kvadratnih kilometara sjeverno od Osla. Došli smo do jezera Bjørnsjøen, gdje smo iznajmili kanu, i odveslali do jednog otočića s borovom šumom. Tu smo napravili logor i prenoćili. Lars je tog dana bio izgorio od sunca i ja sam ga zadirkivao da izgleda poput posljednjeg Mohikanca. On baš i nije shvaćao moj humor, ali meni je bilo smiješno to što mu je i onaj strašni viking što mu se protezao preko cijelih leđa također bio pocrvenio. Tu i tamo bih mu dobacio „voah, poglavico”, što on nije shvaćao, a ja mu nisam znao objasniti. Rekao sam da su u stripovima u mojoj zemlji Indijanci u svakoj rečenici upotrebljavali tu riječ. Rekao sam mu jednom i „hokahej”, i to sam mu znao objasniti. To na jeziku Siouxa znači: „lijep dan za umiranje”. Ta mu se riječ svidjela pa ju je poslije često uzvikivao i kad treba i kad ne treba.

Jedne smo večeri nakon posla otišli zajedno do grada i obilazili pubove nalijevajući se pivom. Svaki put kad bismo nazdravljali vikali smo: „Hoookaaaheeej!” - i onda se dugo i pijano smijali. U jednoj birtiji nabasali smo na neku djevojku, prilično pripitu. Sjedila je sama i pila za stolom do nas, a odjednom je počela pričati s nama. Meni se činilo da je nešto muči, ali nisam mogao dokučiti što. Lars se na nju bacio poput gladnog tigra i nije nimalo skrivao što hoće. Istina, djevojka nije bila od 103

onih za kojima se ljudi okreću ili zvižde, ali ne znam koja bi to djevojka sama od sebe prišla nama dvojici, jednom mrkom strancu u poderanim zimskim cipelama i jednom tetoviranom i ćelavom Indijancu.

Promijenili smo nekoliko lokala, nas troje, pili, plesali, naizgled se zabavljali. Lars je postajao sve agresivniji, počeo ju je loviti za butine, za stražnjicu, grliti i natezati. Meni je sve to postajalo mučno, a ona je bila previše pijana da bi se branila.

U posljednjem lokalu, kada je djevojka otišla u zahod, Lars mi predlaže da je poslije ovog piva odvedemo kod njega doma i da je tamo rasturimo.

Ima on i kokaina, pa će nam biti ludo.

Ja sam pomislio na dan poslije. Pomislio sam na tu mršavu djevojku čije će tijelo gnječiti Larsove tetovirane ruke. I moje. Došlo mi je najprije da plačem, vjerojatno od alkohola, zatim da ga lupim pivskom bocom po glavi i da pobjegnem s tom curom nekamo. Da joj dam jesti i da je pustim da zaspe u mom krilu dok je milujem po kosi.

Umjesto toga, rekoh mu da je to glupo. Kad se cura otrijezni i kad vidi s kim je zaglavila, zvat će policiju i reći će da smo je silovali. Što i ne bi bilo daleko od istine. Lars odmahnu glavom i reče: - Ma ‘ko je jebe, nitko je ne tjera da bude s nama.

Nastavio me i dalje uvjeravati, ali ja sam ostao dosljedan. On je onda pobjesnio i rekao da sam pička, ali da on hoće jebat i gotovo.

Kada je Lars otišao na zahod, ostao sam nasamo s djevojkom. Tutnem joj novčanicu od sto kruna ispod stola i kažem da je to za taksi i da se sada gubi, jer je dosta pila. Ona odgovori da joj je baš dobro i da bi se još malo zabavljala. Ponovo sam joj pokušao objasniti, ali ona je bila previše pijana da išta shvati. Uto se vrati i Lars. Odmah se vidjelo da je znao što sam joj pričao. Potpuno je poludio. Počeo se derati na mene, prijetio mi šakom ispod nosa, stavljao mi žilave šake na vrat. Lijepo sam mogao vidjeti vene što su mu poiskakale po lubanji. Oči su se spojile u jednu crtu. Zbilja je izgledao kao neki Indijanac. Jedan od onih što pljačkaju i ubijaju kada im bljedoliki prodaju vatrenu vodu.

Ja sam također vikao na njega, ali beskrvno i ustrašeno. Pa ja zapravo ni ne poznajem tog čovjeka, pomislio sam. Djevojka nas je gledala i razuzdano se smijala. Zatim je uzela Larsa za ruku i odvukla ga van iz lokala. Nakon nekoliko trenutaka i ja sam krenuo za njima, ali uspio sam ih samo vidjeti kako sjedaju u taksi i nestaju niz ulicu.

104

2. Lars Jednom dok mi je vraćao neke knjige koje sam mu bio posudio na čitanje, Lars reče da i on razmišlja napisati knjigu o svom životu i da misli kako bi to mogla biti dobra knjiga. Ja sam mu nadmeno, kao da govorim kakvom djetetu, uzvratio da nije toliko bitno o čemu se piše, nego kako čovjek piše. Lars se nasmija posprdno.

Tijekom tog ljeta Lars mi je pričao svoju životnu priču, isprekidano, za vrijeme posla, na pauzama, u zadimljenim i od pivskih isparavanja ljepljivim lokalima, na nekom od otoka dok bismo pecali bakalare...

Lars je odrastao kao sin jedinac, bez majke, u jednom malom mjestu u središnjoj Švedskoj, na obali velikih jezera koja dijele zemlju na dva dijela. Djetinjstvo je proživio loveći ribu zajedno s ocem koji je najprije radio kao drvosječa, ali je nakon nesreće, kad mu je smrskana lijeva potkoljenica, otišao u invalidsku mirovinu. Lovili su slatkovodnu ribu, uglavnom grgeče i crvenperke, a najveći uspjeh bio je uloviti štuku na udicu.

Nakon što ih je Larsova majka napustila, otac je još predanije nastavio piti ilegalno destilirani alkohol koji u Skandinaviji miješaju s kavom i zovu karsjk. Kad je Larsu bilo šesnaest godina, dobivaju obavijest da je majka preminula u Stockholmu. Lars nikad nije uspio dovršti srednju školu i jedno je vrijeme radio svakojake poslove, ali nije se mogao skrasiti niti naći odgovarajuće zanimanje. Onda se zaljubio u jednu lokalnu djevojku i nakon nekoliko mjeseci odluče se vjenčati. Stari je prodao njihovu obiteljsku kuću i kupio sebi stan, a Larsu i njegovoj ženi omanju kuću gdje su živjeli skupa par godina. Nakon prvih mjeseci idile, pričao je Lars sarkastično naglasivši riječ „idila”, upao je u društvo momaka s motociklima. Bili su to, kaže, u redu momci. Bilo je mnogo tuluma, piva, djevojaka, putovanja, ali, ako ćemo iskreno, priznaje nevoljko, moglo se naći i droge, a dolazilo je i do čestih nesuglasica sa zakonom. Zbog čestog izbivanja gubi poslove jedan za drugim, a zbog pića i prijeke naravi žena ga nakon treće godine braka napušta i odlazi tražiti svoj komad sreće. Nakon nekoliko godina bilo mu je dosta svega, i motora, i tih bradatih i tetoviranih obješenjaka, i sukoba sa zakonom, te Lars proda kuću i krene na put po svijetu. Kuću je prodao budzašto, uhvatila ga je panika, nije mogao zamisliti da ostane u tom selu, dojadili su mu uvijek isti tipovi što su glumili američki san u švedskoj 105

zabiti, bilo mu je dosta kurčenja na motorima, a što je najgore, alternativa mu je bila gledati sebe kako se pretvara u svog starog, kako motornom pilom reže borovu šumu, pije karsjk i čeka kad će mu se štuka njegova života zakačiti na udicu.

Otišao je najprije u Brazil, putovao unaokolo neko vrijeme, zatim se u Salvadoru de Bahiji, gradu na sjeveru zemlje, zaljubio u jednu prekrasnu crnkinju i s njom proveo pola godine pune (tu mu zaigraše obrve) kokaina i seksa. Najbolja ženska koju je ikad imao, uzdiše Lars Karlsson sjetno poput kakvog oronulog starca čija je erekcija tek davna uspomena. Otišla je od njega ostavljajući iza sebe srceparajuće oproštajno pismo na lošem engleskom i tri vlažne mrlje na papiru koje su trebale predstavljati njezine suze. Nakon toga je otputovao na Tajland, pokušavao nadomjestiti tamnoputu ljubav i kokain kosookim prostitutkama i opijumom, ali, otpuhuje razočarano, nije to bilo to. Potom odlazi na Filipine, boravi tamo neko vrijeme, zatim putuje još unaokolo po Aziji, stiže čak i do Japana, ali tamo je bilo preskupo za bilo kakvu njemu svojstvenu vrstu uživanja. Na kraju odlazi u Amsterdam i nakon kraćeg vremena provedenog tamo, kad mu je već ponestalo novca, ukrcava se kao mornar na brod za prijevoz rasutog tereta pod panamskom zastavom. Plovio je trinaest godina, promijenio na desetke brodova, oplovio zemlju više puta, prošao kroz svaku lučku krčmu od Indije do Južne Amerike, spavao sa sumnjivo velikim brojem kurvi, a kad mu je svega toga bilo dosta, vratio se nazad u Švedsku, u svoje selo, s nešto malo novca, unajmio stan i opet se počeo družiti s istom ekipom.

Ubrzo je završio u zatvoru iz razloga koje meni nije htio objašnjavati i nakon odležane kazne od godinu i nešto, više nije imao kamo. Nije imao ni novaca, ni posla, ni stana. Neko je vrijeme živio kod senilnog, alkoholom razjedenog i bolesnog oca, a onda ponovo otišao. Putovao je okolo po Švedskoj, radio gdje je što stigao i živio skromno i povučeno. Prije nekoliko mjeseci stigao je u Norvešku. Koliko će tu ostati, nije imao pojma, a nije ga ni bilo briga. Jedino za što se brinuo bila je njegova velika papiga koja je slomila nogu tog ljeta, a da ni on sam ne zna kako.

3. Buduća bivša ena Jednom je, negdje sredinom tog ljeta, Lars rekao da ide nakratko u 106

Švedsku posjetiti oca. Nije ga bilo dva tjedna, a ja sam za to vrijeme morao paziti na njegovu papigu kojoj su nedavno skinuli gips s noge. Bila je to velika, bijela papiga, ali izgledala je nekako ofucano i potrošeno. Znala je reći samo „Hasta la vista... hasta la vista, baby”, ali zbog užasno kreštavog glasa trebalo ti je vremena da to razazanaš. Treba li reći da se papiga zvala Terminator?

Ja sam tada, dok nije bilo Larsa, upoznao Selmu, moju buduću ženu.

Buduću bivšu ženu i majku djeteta koje je možda moje.

Zapazili smo mi jedno drugo još i ranije, jer skoro je svakog dana uzimala brod u 12.15 iz grada do otoka Gressholmen, koji je bio preplavljen kunićima. Nisi mogao zakoračiti a da ne ugaziš u zečji brabonjak. Dolazili su čopori djece i onda po cijele dane hranili već preugojene glodavce. Njihovi bi roditelji za to vrijeme ispijali debele, zamagljene krigle piva u obližnjoj krčmi, gdje je Selma radila kao konobarica. Vraćala bi se kasno uvečer, ali ne uvijek. Ponekad je, činilo se, i spavala na otoku. Selma je bila visoka, skoro viša od mene, imala je četvrtasto koščato lice i frizuru dječaka. Zapravo je cijela podsjećala na nekog prerano sazrelog petnaestogodišnjeg mangupa, predugačkih nogu i s malim ispupčenjima na prsima. Oči su joj bile smeđe i potpuno okrugle, s izraženim arkadama. Dok je bila ozbiljna djelovala je ispijeno, čak izmučeno, na trenutke možda i pomalo prijeteće, ali kad bi se nasmijala, činila je to cijelim licem, očima i tijelom. Njezin je smijeh bio preglasan, pretjerano meketav i nametljiv, a s vremenom je taj neurotični smijeh, to praskavo cerekanje drvenog harlekina, u meni počelo izazivati strah. Ali u početku, u samom početku, privukli su me baš taj njezin osmijeh i ta debela, do boli razvučena usta. I, naravno, njezino savršeno malo, krhko, skoro nepostojeće dupence.

Najprije smo se počeli jednostavno pozdravljati, rekli bismo „zdravo” jedno drugom, a katkad samo kimnuli glavom. Ja bih se nasmiješio, ona uzvratila, a ponekad bi me i ignorirala. Tada bi napućila usnice, prekrižila noge i trudila se izgledati istovremeno hladno i jebozovno. Katkad bi se čak i namrgodila, skupila svoje dječačke obrve dok bi joj se preko čela napela tamnoplava žila.

Jednog smo dana, upravo nakon što je Lars otputovao u Švedsku, započeli razgovor. Pričali smo bezvezarije, ona se glasno smijala i pritom me bahato udarala rukom po nozi, kao da smo stari prijatelji. Pitao sam je želi li da se nađemo, večeras. Ona zašuti. Ja joj kažem da se možemo naći i neki drugi dan, kad god joj to odgovara. Naglo se namrgodila i udarila mi 107

šamar kažiprstom, kao djetetu, lagano ali odrješito. Rekla mi je da je to više nikad ne pitam. Sljedećih nekoliko dana nismo se pozdravljali.

A onda mi je jednog dana prišla nasmijana, vesela i bučna poput razdraganog djeteta ili histerične žene, teško je bilo odrediti. Pozvala me da dođem u krčmu na piće kad mi završi radno vrijeme.

Završio sam tek u deset navečer jer sam odrađivao i Larsovu smjenu, i na zadnjoj turi izašao na otoku Gressholmen. Tjerajući od sebe kuniće, koji nisu prezali ni od čega i koji su poput kuge navirali iz svakog grma, došao sam do terase krčme u kojoj je radila. Čim me ugledala, skinula je pregaču i našla nam stol u kutu. Potom je otišla do šanka i natočila nam dva piva. Tu i tamo bi se pojavio njezin gazda i posluživao ljude. Imao je između pedeset i šezdeset godina i bio visok, mršav i poprilično mladolik. Nosio je bradu Seana Conneryja. Očito mu se nije sviđalo što ova sjedi sa mnom, pa joj u jednom trenutku priđe i očinskim autoritetom je obavijesti da bi mu trebalo pomoći, jer on mora pripremati hranu, a netko mora posluživati goste.

- Odjebi, stari, zar ne vidiš da imam posjet? - reče mu prilično prisno.

Meni je bilo malo nelagodno i počeh govoriti kako je bolje da odem ako čovjek ima posla.

- A gdje ćeš? Čime misliš do grada? Sigi će nas poslije odbaciti svojim gliserom, je l’ da, Sigi? - obrati mu se nehajno i zatim se nasmija meketavo i izazivački.

Sigi nemoćno otpuhnu i vrati se u kuhinju. Ona mu glasom narednika doviknu da nam donese još dva piva i nešto za jelo.

Poslije nas je, upravo pred zalazak sunca, malo prije ponoći, vlasnik krčme, odnosno Sigi, ako ga mogu tako nazvati, jer samo ga je Selma tako zvala, čovjek se inače zvao Harald, prevezao svojim gliserom do grada.

Selma i ja bili smo već pijani i pridržavali smo jedno drugo pri izlasku iz čamca. Ja se zahvalim Haraldu što nas je prevezao, a Selma me uhvati ispod ruke i odvuče niz rivu.

Harald, odnosno Sigi, nestade put otoka sijekući mirnu površinu vode.

Okrenuo sam se i vidio kako sunce zalazi i nestaje u moru poput moje loše savjesti. Osjetio sam kako se Selmin korak usklađuje s mojim i znao da je sada sve gotovo.

Zatim smo na brzinu stresli još nekoliko tekila na jednoj terasi na rivi Aker Brygge. Rekao sam joj kako moram ići kući nahraniti papigu, a pozvao sam i nju da ide sa mnom.

Kad smo došli u moju sobu, primijetila je posprdno da je papiga imala 108

hrane i vode za još barem tjedan dana. Nagovorila me da pustim pticu iz kaveza. Terminator je prhnuo iz kaveza i počeo pikirati prema našim glavama poput kamikaze. Puštao je svoj metalni kreštavi glas da odzvanja među golim zidovima: „Hasta la vista baby, hasta la vista, hasta... hastaaaa...” Morali smo ga loviti po cijeloj sobi. Kako smo bili nespretni, čini se da sam ga prejako stisnuo za noge. Kad sam ga vratio u kavez, papagaj je stajao samo na jednoj nozi, a kad bi stao na drugu, vidljivo bi šepao. Odnijeli smo Terminatora u veterinarsku prvu pomoć, snimili su mu nogu i zaključili da mu nije ništa. Brkati veterinar u bijelom mantilu ozbiljno je rekao da ga vjerojatno još malo boli noga koja mu je donedavno bila u gipsu. Prijetećim glasom reče nam da ubuduće bolje pazimo. Dok smo izlazili iz veterinarske stanice, Selma me prvi put poljubila. Bio sam u stanju papigi polomiti obje noge.

4. Zajebi akcije, Lars Lars je iz Švedske stigao ravno na popodnevnu smjenu. Izgledao je pospano i iscrpljeno. Zjenica skoro nevidljivih. Ja sam mu htio ispričati o svojoj novoj ljubavi i prešutjeti ono s papigom, no nije me bio u stanju slušati.

Sljedećih tjedana priča se ponavljala. Lars bi dolazio na posao suženih zjenica i nezainteresirano sjedio na krmi. Ponekad bi na nekoliko trenutaka sklopio oči, glava bi mu nekontrolirano padala na prsa, pa bi se onda probudio, pogledao oko sebe, zatim opet zaključao. S vremena na vrijeme zapalio bi cigaretu, došao do mene na pramac, započeo neki razgovor kojemu nije bilo početka ni kraja, a još manje smisla. U jednom trenu koljena bi mu počela vidljivo klecati pa bi otišao sjesti nazad na krmu.

Njegova bijela uniforma postajala je sve prljavija. Počeo je iz kase odvajati sve više novaca, ne izdavajući karte. To smo radili i prije, ali uvijek u nekim granicama. Više nismo išli skupa na pivo. On me nije zvao, a i ja sam svoje slobodno vrijeme provodio uglavnom sa Selmom.

Jednog kišnog dana, nakon što sam bio završio smjenu i uzeo grabiti žurnim koracima pristaništem Vippetangen, Lars mi doviknu s leđa i priđe.

109

Nastavili smo hodati duž mola, ispod nadstrešnice napravljene za putnike koji bi čekali naš brod. On prebaci svoju ruku preko mog ramena, nagnu se prema mom uhu i tiho, konspirativnim glasom, upita jesam li za akciju.

- Kakvu akciju? - upitam glupavo.

- Akciju koja će nam donijeti love, kužiš? Takvu akciju.

Stao sam, odgurnuo njegovu ruku s ramena i rekao mu: - Zajebi akcije, Lars.

Izašao sam na ljetnu kišu i ostavio ga iza sebe.

5. Sljedeći put letiš van Lars nije odustajao. Predlagao je „akcije“ još nekoliko puta. Kada sam mu sredinom kratke nordijske jeseni rekao da se Selma i ja nakon vjenčanja spremamo na put na Balkan, on za tren dobi novu ideju. Pita me ima li tamo dolje još uvijek oružja. Tada sam shvatio daje potpuno skrenuo. Odgovaram mu da stvarno nemam pojma. - Stvarno si pička! - grunu iz njega.

Objašnjavam mu kao djetetu da nisam ja za to, da to nema veze s njim.

Jednostavno mi se ne da ponovo završiti u zatvoru, ali ideja sama po sebi nije loša, uvjeravao sam ga glumeći ozbiljnost. Ako ponovo napravim neku glupost, izbacit će me iz zemlje, dodajem povjerljivo.

Bilo je to prije par godina dok sam još bio sa Sarom, iako sam zapravo živio u sobici u studentskom domu. Radio sam u jednoj maloj tvornici gdje sam pakirao softverske CD-e. Ukrao sam jedno pedesetak tih CD-a s multimedijalnim programima za učenje stranih jezika. Izlijepio sam cijelo sveučilište oglasima na kojima sam nudio CD-e po tri puta nižoj cijeni, napisao sam i svoje ime i broj telefona. Ispostavilo se da su autori tih programa bili sveučilišni profesori i oni su, naravno, te oglase vidjeli, jer je bilo nemoguće proći sveučilištem a ne vidjeti ih. To im je bilo sumnjivo jer se ti CD-i još nisu bili pojavili u prodaji. Nazvali su poduzeće za koje sam radio, ovi policiju, policija mi namjestila klopku i tako sam pao. A bio sam prodao tek tri diska. Onda je petero policajaca, dvojica u civilu koja su mi namjestila klopku s još dvojicom kolega i jednom kolegicom, izvršilo premetačinu moje sobe od 12 kvadrata i pronašlo ostatak diskova i hašiš.

Policajka nije bila pretjerano zgodna, ali onako u uniformi izgledala je 110

prilično zamamno. Ona je pronašla porno časopise, brdo njih, i to ne tako bezazlenih. Pogledala ih je ovlaš i brzo vratila natrag u ladicu ormara.

Poslije, dok su me vozili u marici, ta je policajka sjedila sa mnom odostraga. Rekla je da mi je ideja s diskovima bila dobra.

- Bio bi dobar trgovac - rekla je smiješeći se.

I ti pornozvijezda - pomislim zlobno. Obavezno u ljetnoj uniformi.

Jedan debeljuškasti sijedi policajac koji me registrirao pri privođenju nemalo se iznenadio kad sam na njegovo pitanje odgovorio da mi je to prvi put da sam priveden.

- Ali, ne boj se - dodao je kriveći gornju usnu ulijevo dok je s dva kažiprsta usporeno tipkao po tastaturi - sigurno nije zadnji. Sljedeći put letiš van... he, he...

Kada sam Larsu ovo bio ispričao, dobro se nasmijao. Rekao je da sam ja previše smušen za takve stvari i da se to odmah vidi.

Pitao sam se zašto mi onda cijelo vrijeme predlaže „akcije”, ali nisam mu htio ništa reći. Nisi ni ti baš neki prvak svijeta u življenju, pomislio sam sažaljivo.

Kad bih ja Larsa nagovarao da mi ispriča njegovu zatvorsku priču, on bi samo odmahnuo rukom govoreći kako to nije ništa. Zatvorilo ga zbog narušavanja javnog reda i napada na službenu osobu. Ali ništa od toga nije istina. Nije uradio baš ništa za što bi ga trebali zatvoriti.

Ja se smijem i podbadam ga da mi kaže bar neku pojedinost, ali on je neumoljiv u svojoj šutnji.

Ja sam nevin, potpuno nevin - kaže.

Ja gledam te sužene zjenice i ne vjerujem im. Zamišljam da sam Karađoz iz „Proklete avlije”. Nitko nije nevin.

Kroz misli mi se probija i uobličava lik amidže Alije, koji je, kako mi je majka ispričala, „ni kriv ni dužan, na pravdi Boga, ležo u zatvoru”.

6. Prokleti Alija Neki su se ljudi predvečer vraćali iz lova i spustili iz šume u selo pored 111

Alijine kuće. Alija je imao psa koji je počeo lajati na njih. Ti „lovci”, možda iz obijesti ili zbog toga što tog dana niti su išta ulovili niti opalili iz puške - uglavnom, iz čistog arsuzluka - ustrijele Alijinog avlijanera. Kad je Alija istrčao iz svoje hudžerice, imao je što i vidjeti. Iz njihovih pušaka širio se dim, a ker je još samo u grču trzao zadnjom lijevom nogom. Alija, po prirodi nagao čovjek, nasrne na njih, ali oni ga odgurnuše od sebe i u njega uperiše puške. U nemoći, Alija ih počne psovati i kleti dok mu iz očiju od bijesa frcaju suze. Otac jednog od tih „lovaca” zvao se Kita, odnosno tako su ga u selu zvali, jer se preživao Kitić. Alija mu opsuje oca Kitu, nekoliko puta, a ovi odoše preko potoka, pa niz selo, cerekajući se i podvriskujući. Kad je Alija otišao na miliciju da to prijavi, ovi ga zatvoriše pod optužbom da je psovao Titu. Prijavio ga Kitin sin.

- Džaba je - pričala je majka - Alija uvjeravao da nije sovo Titu, već Kitu, majku li mu njegovu, miliciju to nije zanimalo. Jer veći je belaj kad neko osuje Titu, nego kad ubije pašče. I Alija kaže da nije, oni kažu jest, milicija udri, jesi l’ - nisam, udri, jesi l’ - nisam, udri, jesi l’ - jesam, jebo vas Tito da vas jebo! I Alija odleža po godine na robiji. Nije se, sine, s milicijom šalit - završila je majka svoju verziju.

Djed je, pak, rekao da su to gluposti i da uopće nije tako bilo.

- Šta pričaš tu džaba, osovo Titu? - napadao je majku.

- Istina je da su mu ubili kera, al’ Alija tad uopšte nije bio kod kuće.

Nego kad je sazno ko mu je ubio pseto, našao ih je jednog po jednog i dobro istukao. Jednog, tog Kitinog sina, koga su isto zvali Kita, istuko je u kafani „Kod Agana”, ovaj završio u bolnici, a Alija u ćuzu.

- Ubili mu kera - pričao je djed - jer ih je napo, a oni se prepali i pucali od straha.

- Eto, to ti je sva priča, kakav Tito, kakvi bakrači.

7. Hasta la vista, Lars Kada smo se Selma i ja vratili s Balkana, Larsa više nije bilo. Nadrkani šef gledao me podozrivo i rekao da onakvima kao što je Lars na tom brodu nije bilo mjesto. Ja sam se složio. Rekao je da je Lars dolazio mamuran i neispavan na posao i da je potkradao pri prodaji karata. Dali su mu otkaz i 112

još zaprijetili policijom.

- Tko zna - zakmečao je zlobno - možda je i kakve droge uzimao.

- Možda - kažem.

Gdje je Lars završio, to nikad nisam saznao. Najprije sam ga zvao na mobitel, bio je isključen. Drugi dan sam se podzemnom željeznicom odvezao do predgrađa Lysaker, gdje je Lars živio u prizemlju jedne kuće. Živio je kod jednog vječno napušenog para, Vidara i Heidi, od kojih sam povremeno kupovao hašiš.

Najprije sam pozvonio kod njih i nakon što su mi otvorili, ušli smo, sjeli i prije bilo kakvog razgovora zapalili džoint.

Kažu da Larsa nisu vidjeli već nekoliko dana, ali iskreno, ne znaju točno koliko. Zadnji put bio je kod njih kad se ispovraćao, prokašljala je Heidi dodajući mi nargilu.

Ne, nisu mu kucali na vrata, pa javio bi im se on da je tu.

Odlazimo sve troje dolje do njegovih vrata. Vidar nosi ključ, ali vrata su otključana.

Unutra je mračno, zagušljivo i pusto. Odjednom se začu zloguko kreštanje: „Hasta la vista baby, hasta la vista...”. Papiga je stajala na jednoj nozi na ormaru i ledeno nas promatrala. Na kavezu je nešto visjelo. Prišao sam da vidim što je, bila je to nekakva fotografija, ali u mraku nisam mogao vidjeti što je na njoj. Uzeo sam je i otišao do vrata.

Bila je to fotografija koju sam snimio kad smo Lars i ja bili iznajmili kanu i prenoćili na otočiću na jezeru Bjørnsjøen.

Ali Lars je bio škarama izrezan s fotografije. Okrenuo sam uništenu fotografiju.

Na poleđini je pisalo: „Hokahej”.

113

XVIII Vučem djeda niz grobljansku stazicu. On me prati s naporom i postideno šmrca. Ja psujem i vrtim glavom. Predbacujem mu što me svaki put kad dođem mora nasekirat’ svojim glupostima. Samo priča o smrti, jebala ga više i ta smrt.

- De umri prvo, pa ću ti doć na grob! - okrenem se prema njemu i viknem.

- Šta me sad jebeš s tim?!

Sutradan sam otišao u Norvešku, a nakon par mjeseci, na otok S.

1. Na otoku S. Godinu sam dana proveo na najsjevernijem norveškom otoku, gdje pojmovi „dan“ i „noć“ zamjenjuju nazive godišnjih doba. Nije taj otok, sam po sebi, surovo i strašno mjesto.

Otok S. upravo je onakvo mjesto kakvo zaslužuješ. U takvoj i tolikoj pustoši preostaju ti jedino tvoje vlastite misli, komadi sjećanja nemilosrdno otrgnutih zaboravu, stihovi zaboravljenog podrijetla i smisla, praskave psovke na materinskom jeziku čija značenja analiziraš u beskrajnoj polarnoj noći.

Sjedim na krevetu u svojoj sobi i zurim u masivne drvene kapke na prozorima. Nije imalo smisla podizati ih. Nije se imalo što vidjeti. Noć već drugi mjesec. Kako su mi rekli, trajat će još barem toliko. Nije da to nisam znao kad sam dolazio na ovaj otok na kraju svijeta, ali sve je postalo drugačije nakon što su i posljednji komadići listopadskog sunca postupno, iz sumraka u sumrak, tonuli u Barentsovo more koje se caklilo od mirne hladnoće. Čekao sam ga još nekoliko dana, ali više se nije pojavljivalo.

Ponekad se na vedrom nebu mogla vidjeti svjetlost što se rasipala na horizontu stvarajući svojim hladnim bojama projekcije nalik na halucinogene vizije.

114

Čim sam stigao na otok S., voditeljica odjela za kulturu primila me u svom uredu i rekla da ima jedan čovjek za kojeg misli da dolazi iz iste zemlje kao i ja, da se zove Aljoša i da radi kao električar u rudniku.

Na cijelom su otoku postojala samo dva naselja. U prvom je živjelo oko tisuću i dvjesto duša. Ako izuzmemo nekoliko Šveđana i Danaca, jednog Finca, s kojim ću se poslije sprijateljiti, te nekoliko Engleza, osim mene i Aljoše svi su bili Norvežani. Drugo naselje, koje je od našeg bilo udaljeno sedamdesetak kilometara, osnovali su Rusi još za vrijeme Sovjetskog saveza i u njemu je živjelo oko dvije tisuće ljudi.

Obje su kolonije tu zbog eksploatacije ugljena, kojim je otok bogat.

Prije stotinu milijuna godina otok se nalazio na ekvatoru, ali je s vremenom dospio na deset stupnjeva južnije od Sjevernog pola. Nekad je otok pripadao dinosaurima i divovskoj paprati, a sada službeno pripada Kraljevini Norveškoj, iako na njemu vladaju posebni zakoni. Pravi vladari ove skupine otoka zapravo su bijeli polarni medvjedi kojih tu ima bar tri puta više nego ljudi i koji bi, kad bi ogladnjeli, silazili prema naselju u potrazi za hranom. Događalo bi se i da provale u kakvu kolibu izvan naselja.

Prvi dani na otoku prošli su prilično užurbano.

Provodio sam vrijeme uz voditeljicu, snažnu i energičnu pedesetogodišnjakinju bez imalo smisla za humor, koja me uvodila u ono što je tobože trebao biti moj posao. A moj posao bio je da radim u knjižnici, zatim da organiziram tečaj književnosti na kojem bi polaznici čitali određena djela i zatim zajedno sa mnom raspravljali o pročitanom, povremeno pišući esej na zadanu temu. Katkad bi s kopna došao i neki pisac ili pjesnik, koji bi onda suhoparno čitao svoje priče ili, pak, pomalo uzvišeno i često pijano, recitirao svoje rimovane stihove. Ovaj tečaj pohađalo je tek nekoliko polaznika, uglavnom udanih žena u kasnim tridesetima čiji muževi nisu imali vremena za rasprave o unutarnjem, emocionalno-psihološkom raskolu lika Ane Karenjine. Pokrenuo sam i eksperimentalnu školu kreativnog pisanja, koja i nije baš imala nekog odziva, ako izuzmemo četvoricu srednjoškolaca koji su upravo osnovali hardcore-trash-metal bend i trebala im je pomoć oko tekstova.

U našem naselju, koje se u prijevodu zvalo Grad duge godine, nije bilo stalnih stanovnika. Obitelj s najduljim boravkom tu je provela devet godina.

Ostali su tu dolazili uglavnom na godinu-dvije, a ponetko i na tri. Velik broj 115

njih ovamo je dolazio samo sezonski, za vrijeme kratkog ljeta, kada je bilo posla zbog turista. Bilo je i onih koji su poput mene dobivali radni ugovor na godinu dana, počevši od rujna. Riječ je bilo uglavnom o mlađim muškarcima i ponekoj djevojci, koji su iz ovih ili onih razloga pobjegli iz Osla ili nekog drugog od većih norveških gradova. Dolazili bi na otok i ostajali po godinu dana, a onda se vraćali natrag u civilizaciju zadrigli od votke. Doživljavali su to kao egzotičan odmor. Došao sam vidjeti i doživjeti nešto novo, govorili su.

Upravo sam zbog takvih ljudi sjedio u ovoj sobi i zurio u kapke na prozorima. I zbog Aljoše. Selme. Djeteta u njezinoj utrobi. A ako ćemo pravo, ponajviše zbog sebe i svog kukavičluka.

Nisam mogao ostati u Oslu, ne nakon svega. Probao sam, ali bilo ih je nemoguće gledati kako se zajedno šeću po našem parku. A onda je njezin trbuh postajao sve veći, a njegova brada sve dulja.

2. Aljoša Iako je voditeljica Aljošu spomenula pri našem prvom susretu, ja ga još dugo nisam sreo. Prvi smo se put vidjeli na fešti koja se tradicionalno organizirala posljednjeg dana prije nego što sunce konačno nestane iz naših života i nastupi duga polarna noć. Bila je to zabava koja se ubrzo pretvorila u raskalašenu orgiju prije smaka svijeta. Stajao sam za šankom u Domu kulture, i sam alkoholom potkresane svijesti, gledao tupo čas u voditeljicu što je stresala votke poput sibirske medvjedice, a čas u dva Rusa što su zubima dizali čaše i ulijevali njihov sadržaj direktno u ždrijela. Za trenutak mi se učini da sam u lavini pijanih, nepoznatih njuški ugledao jednu iznenađujuće neugodno poznatu. Probio sam se pored mutnih Rusa, koji će poslije vjerojatno oderati medvjedicu, i krenuo u gužvu da pronađem zloduha koji me uznemirio. I onda se ugledasmo. Ja sam ga odmah prepoznao, a i on mene. Stajali smo i gledali jedan u drugog par pijanih trenutaka. Prišao sam mu i izmijenismo nekoliko okamenjenih, kurtoaznih rečenica.

Sljedećih tjedana nabasao bih ponekad na njega u nekom od barova.

Grad duge godine imao je, u odnosu na broj stanovnika, najviše barova na svijetu i u njima se točio najjeftiniji alkohol u Norveškoj. I Aljoša i ja smo 116

se, kao po dogovoru, međusobno izbjegavali. On je ponekad na ramenu imao i pušku, koja je zbog zločestih medvjeda bila uobičajen rekvizit, pogotovo ako se čovjek želio udaljiti makar i na pedeset metara izvan naselja. Neki su poput kauboja za pasom nosili Smith & Wesson revolvere.

Sjedim, kao što rekoh, u svojoj skučenoj sobi na otoku, prebacujem bjesomučno pogled sa zida na strop, sa stropa na zamandaljeni prozor iza kojeg istovremeno zjape tmina i bjelina, i mučim se sebi objasniti zašto me Aljošino prisustvo izgriza poput podmukle bolesti. On je, ipak, bio samo jedan od brojnih duhova prošlosti iz razdoblja u kojem sam radio kao prevoditelj u UDI-ju, norveškoj Upravi za strance.

Bilo je to nekoliko godina ranije, sredinom i krajem devedesetih.

Prevodio sam na saslušanjima, odnosno intervjuima, kako se to ljepše nazivalo, tražitelja azila koji su dolazili s teritorija bivše Jugoslavije.

Intervjui su znali trajati i po šest- sedam sati.

Ne znam na koliko sam intervjua prevodio, možda na stotine, ali već sam nakon prvog shvatio da to nije posao za mene. Tada je sredovječna žena, kamena lica obavijenog u maramu, ispričala kako su nju i kćer vojnici silovali pred mužem i sinom. Zatim su ih obojicu izveli i ustrijelili ispred kuće. Poslije su se vojnici vratili i ponovo ih silovali. Službenica koja je vodila intervju i pisala zapisnik pitala ju je detalje, a žena je govorila sažeto i precizno do neizdrživosti. Službenica ju je upitala želi li možda ženskog prevoditelja, odnosno prevoditeljicu, a ona je slegnula ramenima, uzdahnula duboko, pogledala kroz prozor, upravo je počinjao padati krupan i vlažan snijeg, zatim je vratila pogled na mene, pa na plavokosu službenicu, utegnutih velikih sisa i vidljivo nabreklih bradavica, i rekla da joj je svejedno.

Sljedećeg dana prevodio sam jednom crnomanjastom četrdesetogodišnjaku, koji je potreseno pričao kako su ga protjerali iz njegove kuće, pogazili mu luk, salatu i porazbijali sve prozore. Dok je to pričao počeo je plakati, kršiti prste na rukama i debelim težačkim palcima brisati suze s obraza. S iskrenom boli ispričao je kako su mu na kućnom pragu ubili Micka. Sise plave službenice napele su se kroz svijetloplavu tanku košulju, ali bradavice se tog dana nisu vidjele. Upitala je tko je taj...

Mitssko?

- Pa mačak... moj mačak Micko... ubili su mi Micka - odgovorio je čovjek grcajući.

Tada me zapljusnuo val nesretnih sudbina, a ja sam u svakoj vidio sebe i 117

nikako se nisam mogao oteti dojmu da bi svaka od tih ispovijesti mogla biti i moja. Znao sam kako im je, kako je sjediti s druge strane stola, gledati u nezainteresirana birokratska lica i nadati se da je količina tvoje nesreće dovoljna da te ne vrate tamo otkud su te i protjerali.

U jednom smo razdoblju radili svaki dan po dva-tri intervjua koji bi ukupno znali trajati i preko 10-12 sati. Trudiš se koliko god možeš ne upamtiti što ljudi pričaju, ne gledati u njihova zbunjena lica i naborana čela, ne slušati kako zgrčene ruke grebu po stolu, nastojiš hladno i precizno prevesti plačne molitve i prijeteće kletve.

Nakon toga bih dolazio kući, gdje bi me čekala Sara i pričala mi o umirućim stogodišnjim staricama iz bolnice u kojoj je radila. Ja nisam mogao pričati što zbog psihičke iscrpljenosti, a što zbog tjelesnog bola kojeg bih osjećao u vilici nakon desetak sati neprekidnog pričanja. Svaku rečenicu koju bi rekla Sara, ili Jon, ili koju bih čuo na televiziji, automatski bih prevodio na naš jezik.

Naposljetku se sve pretvorilo u neprebrodivu grižnju savjesti. Zbog moje sudbine, koja se, u usporedbi s njihovima, doimala sretnom, zbog nemoći da im pomognem i zbog njihove podozrivosti koju sam svakodnevno trpio. Svi su azilanti tražili da im se predstavim i kažem tko sam i što sam, ali mi smo imali takozvani zaštićeni identitet. Samo broj i ništa više. Kao da dvoznamenkasti broj može zaštititi čovjeka. Žao mi je, odgovarao sam, ali ne mogu vam reći ništa o sebi, mi tumači imamo zaštićen identitet.

- Zaštićen... šta? A odakle si, sinko?

- Žao mi je, ne mogu vam ni to reći.

A oni su meni govorili sve. Skidali su se goli, pokušavali svojim zbrkanim mislima dati oblik i objasniti svoju patnju i nanesenu im nepravdu službenicima koje, čast iznimkama, uglavnom nije bilo briga za sve to. Niti su pokušavali glumiti da ih je briga. Shvatio sam poslije, suviše kasno, da je to bio jedini način da obavljaš taj posao i da poslije možeš otići kući, jesti svoj podgrijani ručak na miru i zaspati bez hašiša. Samo što ja nisam bio novopečeni norveški pravnik kojemu je to bila tek prva stepenica u ambicioznoj karijeri.

Istina, bilo je i tražitelja azila koji su svoje patnje preuveličavali i pritom ostajali potpuno slijepi prema tuđoj nesreći. Bilo je i onih koji su besramno i tako očigledno lagali, neki su to činili iz očaja, drugi iz obijesti, treći jer su zbilja vjerovali u to što pričaju. Najteže je bilo podnijeti monologe naših polupismenih lokalnih političara koji su svi do jednoga 118

smatrali da su oni i njihova uloga u balkanskim sukobima bili od povijesne važnosti za njihov narod, vjeru i čovječanstvo uopće.

A ipak, shvaćao sam ih. Sve sam ih shvaćao jer sam i sam mogao biti bilo tko od njih. Mogao sam biti i Aljoša.

3. Intervju Sjedili smo u sterilnoj, ogoljenoj sobi za intervjue. Sredovječna službenica Uprave za strance sjedila je s jedne strane stola, za računalom, a Aljoša s druge. Ja, tumač, sjedim s bočne strane. Ne gledam im u lica, zurim u prazno ispred sebe. Na stolu je papir po kojem pišem zabilješke ili, mnogo češće, crtam neurotične žvrljotine. Zamišljam da sam stroj, pokušavam isključiti osjećaje. Njih dvoje igraju brzopoteznu partiju šaha, a ja sam sat. Čujem samo glasove koji prolaze kroz mene u oba smjera. Ja im dajem formu i sadržaj.

Službenici postavljaju unaprijed pripremljena, standardizirana pitanja i na računalom ispunjavaju prazne rubrike.

- Ime i prezime?

- Aljoša Kovačević.

- Državljanstvo?

- Bosna i Hercegovina - Datum rođertja?

- 13. 5. 1960.

- Mjesto rođenja?

- Sarajevo.

Na pitanje o etničkoj pripadnosti, Aljoša kaže da je iz mješovitog braka, otac mu je Srbin, a mati Muslimanka.

Kaže da se do rata izjašnjavao kao Jugoslaven, a poslije...

Formular koji titra na ekranu ne podnosi neodređene odgovore, službenica ravnodušnim glasom ponavlja: - Etnička pripadnost, molim vas, morate reći nešto. Aljoša kaže nek' napiše da je Bosanac.

Službenica s mješavinom nezainteresiranosti i zadovoljstva popunjava 119

rubriku i jednolično, poput stroja za rublja nakon kratke stanke za namakanje, nastavlja ljudski život ispirati dalje.

- Vjeroispovijest?

- Ateist.

Možete li nabrojiti sva vaša mjesta boravka od rođenja do dolaska u Norvešku?

- Mogu - kaže Aljoša.

Službenica čeka nekoliko trenutaka, zatim s blagom dozom iritacije podigne obrve: - Paa...?

Aljoša se malo prenu, kao da je negdje bio odlutao, zatim jalijaški uzvraća: - Aaaa..., pa što ne kažeš odma’ da nabrojim?

Pogleda zatim u mene i reče: - Pitala je mogu l’ nabrojat.

Mogu, jarane, kako ne bi’ mogo?

Ja bezizražajno gledam kroz prozor, prevodim sve, uključujući i „jarane”. Aljoša zatim priča kako je od rođenja pa do 1992. živio u Sarajevu. Nakon toga je živio u Švedskoj.

Službenica ga pita zašto je nakon svih ovih godina u Švedskoj sad došao u Norvešku tražiti azil, a on odgovara da je dobio izgon.

- Zašto? - pita službenica ledeno, sada već potpuno sigurna u besmislenost ovog intervjua. Jer tražitelje azila koji bi stizali iz neke druge zemlje, a ne iz svoje domovine, vraćalo bi se u tu zemlju u koju su najprije bili stigli.

U Aljošinom slučaju to je značilo da će ga vratiti u Švedsku u najkraćem mogućem roku. A Švedska će ga deportirati.

Aljoša duboko uzdiše i odgovara da je iz Švedske dobio izgon zbog toga što je bio osuđen na zatvorsku kaznu od dvije godine i nakon što ju je odslužio, dobio je nalog da napusti zemlju. Nemajući kamo, došao je u Norvešku.

- Za kakvo ste krivično djelo osuđeni? - pita službenica, za trenutak prekinuvši tipkanje.

Aljoša nevoljko, birajući eufemizme, govori da je osuđen za tjelesno nasilje.

- Nasilje nad kime? - prekida ga službenica.

Aljoša kaže da je to bilo nad bivšom suprugom, isprovocirala ga je i...

- Osuđeni ste za silovanje bivše supruge - reče službenica neumoljivo, očito dobro upoznata s njegovim slučajem.

120

Aljoša šuti, stišće vilice i ne zna kud bi s očima. Nakon nekoliko trenutaka progovara tiho: - Udario sam je, jesam. Udario sam je nekoliko puta. Ali nisam je silovao, nisam, djeteta mi mog... nisam, tako mi...

- Ali osuđeni ste za silovanje? - prekida ona njegove zakletve.

On šuti i kimne glavom. Ona mu kaže da ne može kimati glavom, nego da mora odgovoriti sa da ili ne.

On šuti, gleda ispred sebe, zatim podigne glavu i kaže: - Da. - Vaše bračno stanje?

- Kako mislite, moje bračno stanje...?

- Jeste li oženjeni, razvedeni, udovac...?

- Ženio sam se dva puta.

- Recite mi najprije za prvi brak. Kad je započet i kad je okončan?

- Od 1988. do 1993.

- Tada ste se razveli?

Tišina u sobi za intervjue postade gusta prije nego što Aljoša reče da mu je prva žena mrtva.

- Udovac - zaključuje ona, zadovoljna što je ispunila još jednu rubriku.

- Kako vam se zvala prva žena?

- ... Dženana - reče nakon kraćeg domišljanja.

Službenica ne zna kako bi napisala prvo slovo, pa traži da joj ja napišem na papiru. Ja pišem: „Dzenana”. Rukopis mi je prilično nečitak, i ona sriče ,,Tz - e - e - nana...”, zatim pogleda u njega i pita ga: - Tzenana?

On lagano klimne glavom, onda se valjda sjeti da klimanje ne vrijedi, pa kaže: - ,,Dž”, Dženana.

- Djece, imate?

- Imao sam djevojčicu. Do devedeset treće.

Ona zastaje na trenutak, ne shvaćajući odmah i, valjda, - ne želeći ispunjavati formular takvim nepreciznim odgovorima.

On je preduhitri: -Poginuli.

O tome se više očito nije imalo što razgovarati, to više nije imalo veze s njegovim današnjim traženjem azila, ali službenica, kojoj ne bi škodila jedna jača doza esterogena, pita: - A gdje ste vi bili za to vrijeme?

121

On šuti, ovaj put dugo i mučno, a šuti i službenica. Ja ne gledam ni u nju ni u njega, ali osjećam kako mu se lice krivi, grči, očekujem da zaplače ili da urlikne, da skoči, da nas oboje u trenu zadavi, da njoj iščupa grkljan, a meni jezik.

Umjesto toga on staloženo ispriča, kao da je tu priču dugo u sebi ponavljao i brusio, kao da je sam sebi u dugim nordijskim noćima na tisuće puta prepričavao kako su se on i žena nakon žučne svađe jedva nekako bili dogovorili da on izađe iz Sarajeva, a ne ona i mala, te da one odmah potom dođu za njim. To je bilo na samom početku rata, svi su mislili da će se ta situacija nekako riješiti. Njegova žena imala je stare roditelje i nije ih htjela ostaviti, a ovi ni pod koju cijenu nisu htjeli otići. Htio je odmah povesti bar kćer, ali bila je mala, ni tri godine, i žena je rekla neka ide on, neka im osigura smještaj, pa će one doći za njim. Otišao je ravno u Švedsku jer je u Malmeu imao bratića koji je tamo živio još od osamdeset pete i imao ženu Šveđanku. Zatim je rat naglo buknuo, izgubile su se i telefonske linije. On je na najrazličitije načine pokušavao organizirati da izađu iz Sarajeva, ali nije išlo. Čuli su se preko radioamatera i onda mu je žena rekla da ona ne želi napustiti grad. Zvučala je ogorčeno i bila puna prkosa. Rekla mu je da ako ih ikad više želi vidjeti, nek’ se vraća natrag. On ju je molio da se smiri, da misli bar na dijete, a ona je prosiktala da je izdajica i veza se prekinula.

Razmišljao je nekoliko dana, napisao nekoliko pisama uvjeravajući je da joj je najbolje da izađe, sredit će to on već nekako, nabavit će novce, platiti. Pokušavao je s njom stupiti u vezu, ali nije uspio. Zatim je odlučio da krene dolje, da ode po njih. Samo, bilo je teško, jer više nije imao ni putovnice. Kad je tražio azil, uzeli su mu je i dali putovnicu za azilante, a s time se nije moglo putovati. Išao je k švedskim vlastima da im objasni, a oni su mu rekli da se njegova molba za azil još obrađuje, ali da je može povući, samo treba napisati molbu, pa će mu onda vratiti putovnicu. Ali nitko mu ne jamči da će ga ponovo primiti ako se vrati sa ženom i djecom, jer Svedska više ne prima izbjeglice iz Bosne. On se tako našao u nedoumici, nije znao što da radi. Mislio je na posljednji razgovor sa ženom, možda je samo bila potresena, možda bi ipak mogla nekako izaći. Možda bi on kod krijumčara mogao nabaviti lažnu putovnicu pa da ode dolje, da se nekako proba probiti do Sarajeva. I sve da to uspije, što onda? - pitao je ne znajući valjda ni sam pita li mene, službenicu ili svoju surovu savjest.

- A kako vam se zvalo dijete? - zabija čavle pod nokte staložena službenica.

- ... zvala se Mirela - izvlači ime svog djeteta pokopano i prekriveno 122

neprobojnom naslagom boli.

Ja ispisujem „Mirela” na papir i pružam ga službenici pod njezin šiljati nos, jer svako osobno ime, imena toponima, gradova, sela, ulica, rijeka i ustanova tumač mora ispisati na papir, kako bi se izbjegle greške u pisanju.

- A druga supruga?

On zatim navodi ime druge supruge. Šuti nekoliko trenutaka, a onda, premda ga službenica nije ništa pitala, glasom čovjeka koji se želi ispovjediti on ponovo počinje pričati kako je dugo bio sam i kako se htio oženiti, ali mu djevojke u Švedskoj nisu odgovarale, ni Šveđanke, a ni ove naše u Švedskoj. Te naše su mu još i gore bile. Htio se oženiti djevojkom iz Bosne, ali nikako nije mogao otići u Bosnu, jednostavno - ne može. Nikad više nije išao tamo, niti će ići.

Upoznao se s drugom ženom preko intemeta, dopisivali su se neko vrijeme, pa mu je onda ona jednom, nakon nekog vremena, kad joj je sredio garantno pismo, došla u Švedsku u posjet. I što ćeš, ona bila mlada, lijepa, a nije ni da je njemu nešto falilo, oženili se i ona ostala u Švedskoj. Ali kako je vrijeme prolazilo, ona se počela mijenjati, počela se ponašati sve slobodnije, izlaziti sama dokasno, on to nije trpio, dosta su se svađali, bilo je teških riječi i tučnjave i svačega. Onda kad je prošlo tri godine, a ona stekla pravo boravka, podnijela je zahtjev za razvod i odselila se od njega.

To ga je teško pogodilo, kaže, počeo je piti, jednom je tako pijan došao k njoj i počeli su se svađati i tući. Drugi je dan policija došla po njega i on je završio u zatvoru zbog silovanja.

- Gdje vam je sada bivša supruga?

- U Švedskoj, đe će bit.

Zatim ga službenica pita o njegovim roditeljima, svim njihovim osobnim podacima, uključujući i njihove vjerske osjećaje, pita ga za braću i sestre, pita ga ima li ikakvu rodbinu u domovini, ima li rodbinu, prijatelje ili poznanike u nekoj od europskih zemalja, pita ga za služenje vojnog roka, o njegovom političkom opredjeljenju, o aktivnostima u kakvim društvenim organizacijama, o seksualnim sklonostima, o konzumiranju droga, o zdravstvenom stanju, tjelesnom i psihičkom. Pita ga sve to glasom dobro podmazanog i razrađenog stroja, a ovaj odgovara sve umornije i tiše.

4. Breskva

123

Ono što me strašilo bila je činjenica da me nije potresla sudbina tog čovjeka, nego njegova spremnost da je prihvati. Što je moja nesreća prema njegovoj, što moj kenjkavi kukavičluk prema njegovoj volji? To je ono što me svakodnevno izjedalo. Bježeći od sebe, od svog života, pobjegao sam na kraj svijeta i tu sreo čovjeka koji je imao razloga mrziti život više od bilo koga, što je, uvjeren sam,a činio. Al’ bar nije pizdio.

I onda sam odlučio da to nekako moram prekinuti. Sad sjedimo kod njega u njegovoj baraci, a između nas je plastična boca na kojoj se grle tri srca prekrivena mjehurićima. Mjehurića u toj boci nema, jer je u boci rakija. Čuvao sam je od posljednjeg posjeta Bosni, kad je gnjecava zemlja prekrila ostatke rakom pojedenog tijela amižde Alije.

Tada mi je djed Kasim, jezikom onemoćalim i neposlušnim od nekoliko moždanih udara, na odlasku rekao: - Evo, ponesi da imaš. To ti je od šljiva s „ranča”.

Taj „ranč” je jedna mala gudurasta njiva koju je djed, nakon što je otišao u mirovinu, kupio na obroncima Majevice, nadomak svog rodnog sela, i tamo posadio voćnjak od sto dvadeset šljiva. Ja sam tad imao četiripet godina i pomagao mu kopati rupe za mladice. Tada sam u rupu što je podsjećala na dječju raku posadio i tanušno stablo breskve. Djed mi je probrano patetičnim riječima objašnjavao kako je to sad moje stablo. Kako ono bude raslo, tako ću i ja.

Međutim, godine su prolazile, a stabalce je uvijek ostajalo isto.

Ponekad bi mi se činilo i da se smanjivalo. Sve dok jednog proljeća djed nije završio u bolnici zbog prostate, a ja vidio kako se breskva osušila.

Planinski vjetar i oštri mraz sjeverne Bosne svirepo su otresli ružičaste latice biljke.

Nakon nekoliko dana vidio sam djedova polubrata Aliju kako čupa staru stabljiku i na isto mjesto sadi novu. Možda malo veću.

Sve sam shvatio. Poslije sam je iščupao i njome ubio četiri žabe. Tri zelene i jednu malu smeđu. Ta mala krekeće mnogo više od onih velikih zelenih.

124

XIX

1. D id a Počeo sam pričati iznenada. Rakija i duga samoća činili su svoje.

Ispovijedao sam se poput tražitelja azila, a Aljoša je slušao hladno poput službenika norveške Uprave za strance.

Htio sam da mi kaže nešto o tome kako se ovaj život može preživjeti.

Htio sam ga pitati što mi to ovdje radimo, u ovoj sobi, na ovom otoku, ili, ako baš hoće, na ovom svijetu? Jer ja sam ispod tanke opne od kože već osjećao kako živim vlastito odumiranje. Venem poput breskve na djedovu „ranču“. Što sam više pričao, prenapuhano i pjanski kičasto iznosio čemere svog života, sve sam više uviđao svoju bijedu.

Na kraju nisam bio siguran što sam zapravo od njega htio, da me povuče gore ili da me gurne dolje, do samog dna ove kaljuže od života. Želio sam bilo što, samo ne više „ovo”, ma kako to „ovo” nazivali. Jer to „ovo”, koje je sada tu i ovdje, nije imalo čak ni imena.

A onda me iznenada upitao volim li sevdalinke.

- Jooj, što bih volio čut jednu sevdalinku! - provali iz njega. Oči mu živnuše i promijeniše boju iz zelene u žućkastu. Prođe rukom kroz gustu crnu bradu prošaranu sijedim dlakama. Podsjećao je na Karla Marxa.

-Znaš - nastavljao je kao da se opravdava - svašta sam ti ja slušo, svakakvu muziku. Sad više ništa ne slušam. Samo ponekad radio, kad idem spavat, i to tiho da se ništa ne čuje. Ne mogu tišine, al’ ne mogu više ni muzike ni pjesme. Jebiga...

- Al’ znaš li kak’u sevdalinku? Sad bi’ baš mogo zapjevat. Al’ da je dobra.

Znao sam ja sevdalinke. Ali da mu ih sad pjevam...? Nakon što sam završio pričati svojim tugaljivim glasom, negdje u meni kao da je truba odsvirala posljednje povečerje. Sve što je unutra iole živjelo, sve što je 125

bilo istinito, napokon se potpuno povuklo u neku, valjda još veću, prazninu.

Ostalo je samo šuplje tijelo. Ono je tražilo tjelesnu bol da bi dokazalo da je još živo, ono je tražilo neku glasnu, agresivnu i bolnu muziku, poput noža rezak zvuk gitare da mi prereže grkljan, mišićav i težak bas da progrmi kroz oba plućna krila, tup i tvrd udarac bubnja što rascopava lubanju. To sam upravo sada želio. Ili je to željela rakija. I ovaj otok. I Selma. Nerođeno dijete gladno ljubavi. Nešto nalik meni.

A Aljoša je htio sevdalinku. Gledao je u mene čekajući da zapjevam.

Znao sam da bi bilo bolje da zapjevam. Uvijek je bolje pjevati nego pričati, rekao bi vjerojatno amidža Alija da mu bosanski sitni, žućkasti crvi nisu već odavno pohapali jezik.

Potegnem još malo rakije i nastavim mučenje. Svaki bi ti se mangup iz ulice na to nakezio: „Ho’š da ti ga još malo i popušim?”

Ali ja nisam bio mangup, niti sam imao ulicu.

Iz mene tiho krenu: „Oj, djevojko, džidžo moja... oj, djevojko, džidžo moja... džidžala te majka tvoja... džidžala te...”

Zatim i on zapjeva. Zabacio je glavu unatrag i ponavljao pjesmu poput kakve bajalice ili kletve.

Tako bi Kasim djed pjevao. No, za razliku od njega, Aljoša je imao sluha. Djed je znao dosta sevdalinki, ali kad bi malo popio, uglavnom bi se uhvatio djevojke i džidže. Sjedio bi i pio na verandi u nahero sklepanoj daščari na „ranču”, pijuckao i do besvijesti ponavljao tu pjesmicu. Sve dok ga majka ne bi poslala u neku stvar i pokupila se nazad u kućicu kunući i psujući ogavno.

Tako je bilo i kad sam prvi put poslije rata došao u posjet iz Norveške, devedeset i šeste. Za vrijeme rata djed i majka su bili izbjegli u Hrvatsku, a kada se potpisalo primirje, odmah su se vratili u Bosnu. Tih prvih nekoliko godina nakon rata živjeli su na „ranču“ jer u grad se nije moglo. U kući u gradu živjele su neke druge izbjeglice.

Djed je tada, radujući se što me ponovo vidi nakon dosta godina, raspalio roštilj, otvorio lanjsku rakiju, a došlo je i ljudi, uglavnom bliskih prijatelja ili rodbine. Poslije, kad se smrklo i teferič se rasuo, ostali smo samo nas troje. Djed je već bio popio i sad se samo čekalo kad će zapjevati minimalističku mantru o djevojci i džidži. Čim je počeo, majka pokupi ono 126

suda što je mogla ponijeti i šišteći ljutito kroz nos odgega u kolibu.

- Mogo je bar danas preskočit, da malo dušom odahnem. Jebala ga džidža, zna l’ išta drugo, već samo... džidža!

Bijesno naglasi posljednju riječ. Djed se malo prenuo, pa samo dodao da to njegovu djetetu ništa ne smeta.

- Je l’ de da ne smeta? Ha ja, šta ima kome smetat, nego njoj otišli živci.

I onda je opet nastavio pjevati. Ne mogu reći da sam uživao u njegovu pjevanju, ali što sam mogao? Ima čovjek svoj ćeif. Mogao je imati i nešto gore za ćeif, ali, eto, njemu se ćeif napiti i pjevati tu pjesmicu. Tko zna zašto je on pjevao baš tu pjesmu ili zašto je baš ta pjesma izluđivala majku?

Možda bi nju isto tako izluđivala i bilo koja druga pjesma koja bi ga tako zanosila. Možda zbog ženske posesivnosti nije mogla podnijeti prisustvo neke druge žene, makar i u pjesmi. A možda bi i on, kad bi jednog dana ta pjesma nju prestala živcirati, morao naći neku drugu koja bi je izbacivala iz takta. Možda je tako trebalo biti.

Kad je majka otišla i kad se začulo zveckanje suda, djed prekinu s pjesmom. Priliku je trebalo iskoristiti, nešto ga upitati, da počne kakvu priču, bilo što, samo da ne nastavi pjevati. Ali činilo se da mu više nije bilo do pjevanja.

Pita znam li da mu je polubrat Ahmet umro prije dvije godine. Ja odgovaram zasićeno da znam, ali on s mazohističkim žarom nastavlja opisivati polubratovo dugo i bolno umiranje. Dobio je rak debelog crijeva koje su mu odstranili operacijom, te je nakon toga nuždu morao vršiti u plastičnu vrećicu koja mu je umjetnim crijevom bila direktno spojena na utrobu. Ne želim to slušati i pitam ga što je s Alijom.

- Ma, došo bi i on danas, bi, jašta bi, al’ nije mogo.

I tu djed zašuti. Othuknu, pa zatim duboko udahnu. Ja se pobojah da neće opet zapjevati, ali nije.

- E, moj Alija, i ti si izdevero na ovom svijetu - šapnu.

Onda podiže glas: - A bio je radio po rudnicima, prvo u Labinu, tamo je najbolji rudar bio. I dobre je pare zaradio, moglo se zaradit ko je htio radit, a Alija bio vrijedan. Al’ jest volio popit, džaba ti sve. Jednom se napio pa je polupo cijelu menzu, belaj cijeli ispo, moro bježat. Došo jedne zore, napolju kiša, neko zvoni, lupa. Ja na vrata, a ono Alija.

Smršo, zabradatio, nije više ni onih brčića imo. I to onako u rudarskom odijelu, u gumenim čizmama, blatnjav, jadan i čemeran. Gdje je bio, kud je hodo, Boga pitaj. Pijan il’ mahmuran, ne znaš šta je.

127

Djed zastade. Odgurnu tanjur ispred sebe, kao znak da mu nije do meze.

Uze čašicu i sruči je u sebe. Ne, ne pjesma sada, nemoj djede, majke ti, molio sam u sebi. Ali on samo spomenu da je trebao popiti neke tablete, neke za tlak, neke za srce, neke za spavanje. On i majka imali su svatko svoju kutiju od cipela u kojoj su držali lijekove. Djedova je bila „Borovo”, a majkina „Šimecki”.

- Ma, došo bi on, al’ ne voli među svijet. Dođe on, navrati s kozama i frulom, nekakvo kerče ide za njim, hoda po šumi, skuplja trave, čajeve, bere gljive... Ih, nikom ljepše neg’ njem’- zaključuje uz iskrenu zavist.

Opet zastade, vjerojatno mu se učinilo da je nešto pobrkao, da ga je rakija odvela u nekom drugom pravcu, prema lijepo dotjeranoj i ušminkanoj prošlosti, pa onda odmah nastavi: - A i dalje puši. Ja mu kažem, mani se bolan cigare, a on samo: „Gotovo je sad, sad se mano, ne mano.” I još da mu je cigara sve što mu je ostalo. I šta da mu čovjek kaže? Nikad mu ništa nisi mogo objasnit, a opet, možda ima i pravo. I ja se kobajagi čuvam, pijem lijekove, ne pijem, pušim samo uz kahvu, al’ opet valja leć u tabut i otić pod zemlju. Šta ćeš, valja svakom, nekom prije, nekom kasnije. I niko ne zna ko će prije, dodao je djed na kraju pomalo zamišljeno, kao da se nada.

Ja ću kasnije, uhvatih svoju misao. Ako može.

Aljoša i ja smo ispijali rakiju, pušili i ponavljali „džidžu”. Čas bi pjevao jedan, čas drugi, a ponekad i zajedno. S vremena na vrijeme prozorske kapke zasuli bi sitni, bockavi udarci smrznutih pahuljica koje je u naletima nanosio snažan sjeverni vjetar. Tada bismo obojica šutjeli i zabrinuto osluškivali.

128

XX

1. Buđenje Budan sam. Ne znam točno zašto osjećam da sam budan, jer oči ne mogu niti želim otvoriti, tijelo ne mogu pomaknuti, a misli zaustaviti. Sve ono čega se pokušavam sjetiti - ne mogu prizvati, a ono na što ne želim ni pomisliti uvlači mi se ispod nateklih kapaka, probija kroz rožnice i putuje do mozga.

Okrećem se onemoćalo po krevetu, u sobi je tama, a izvana dopire bijesan urlik vjetra. Pokušavam se sjetiti kako sam se sinoć uopće probio kroz mećavu do svoje kuće. Sve što se sjećam je Aljošino bradato lice i plastična boca s rakijom.

Palim cigaretu, ali usta, grlo i ždrijelo razjedeni su rakijom i sažegli od nikotinskog dima. Ustajem kako bih popio vode ali, umjesto toga, u lavabo iskrcam pjenušavu žućkastu kiselinu iz želuca. Potom dugo perem zube gledajući tupo, poluzatvorenih očiju u zamrljano ogledalo.

Miris zubne paste donosi mi malo svježine, opušta živce, kroz nosnice kao da se utrljava dah svježe ubranih šljiva, kao da čujem zujanje sitnih mušica što se skupljaju iznad dviju ljubičastih kaca u kojima je barem tri tone šljive. Čujem snažne motore stršljenovih krila koja kacama prilaze prijeteći poput ruskih vojnih helikoptera. Osjećam miris vruće rakije i čujem kako se rakija lijeno cijedi iz bakrenog kazana.

2. Miki s ri om Bila je jesen kada sam devedest i sedme po drugi put iz Norveške došao majki i djedu u posjet. Sjedili smo na terasi naše kolibe na „ranču”. Bila je to posljednja večer prije mog povratka.

Dugo sam se bio spremao na ovaj posjet. I Sara, s kojom sam tada još 129

bio u vezi, željela je doći sa mnom, ali ja nisam htio. Htio sam s njom prekinuti, ali nisam imao dobrog razloga, osim toga što je bila predobra prema meni. To me uništavalo. Trebao mi je netko tko je gori od mene, pa da se ja osjećam dobro.

Djed je još tjedan ranije bio pozvao ljude koji su obrali šljive i spremili ih u plastične kace. Nakon par dana došli su pecari s kazanom i u dva dana ispekli dvjesto dvadeset litara šljivovice. Ja sam također pomagao, ponajviše kušajući vruću rakiju. Ljudi koji su je pekli rekli su da nije dobro piti previše vruće rakije, jer da ti mogu stradati crijeva. Jedan je mladić tako umro prije neku godinu, kažu. Odmahnuo sam rukom i potegao još jače. Kad su ispekli posljednji kazan s patokom, pokupili su se, potrpali svoje kazane u traktorsku prikolicu i otklipsali niz prašnjav put.

Odnekud se začuli sova, činilo se da je jako blizu. Djed kimnu glavom u pravcu jedne stare jabuke na drugoj strani voćnjaka.

-Znam ja nju - reče - ne da mi noćima spavati. Po cijelu noć huče.

Jednom sam izašao po noći i gađo je kamenjem. Ujutro uz kahvu govorim ja majki: „Ma da imam pušku, sad bi je išo upucat.” A ona ti meni: „Ma hajde bolan, šta si uzo tu izmišljat. Otišli ti živci, ne možeš spavat, nije ti tica kriva. Ona svoj poso, a ti svoj.” Tako mi kaže. Meni otišli živci...? Mogu ja još triest godina živit, je l’ de da mogu? Šta ti misliš? Evo, kolko bi mi godina ti sad dao? Je l’ de ne bi više od šezdeset?

Ja sam šutio i nisam ga gledao. Djed nikad ne bi pucao na sove. Moj djed nikad nije mogao ni kokoš zaklati. Tako bi i majka kukala svojim jaranicama: - Ni za šta nije, ne može ni kokoš zaklat. Jebem ti tako muško.

Tako da je majka, u bašti na jednom krvavom panju klala kokoši koje bi nam donosila Lucija, njezina prijateljica sa sela. Lucija, koju smo svi zvali Luja, donosila nam je i jaja za Uskrs.

I to ne samo meni nego i svoj djeci u komšiluku. Nikad se nije udavala, a majka ju je stalno zbog toga zadirkivala. Nikad nije htjela reći koje je godište, sve dok joj majka jednom kradom nije zavirila u osobnu kartu. Luja je bila skoro majkino godište, ali izgledala je mnogo mlađe. Nosila je i crni kožnjak. Majka mi je rekla da je poslije rata završila u ludnici. Zato što je cijeli život bila sama.

Jednom mi je Luja, kad sam bio mali, donijela malog pijevca, baš meni.

Ja sam mu odmah dao ime Miki i vezao mu konop oko desne noge. I tako smo poput priglupe ptice trkačice i genijalnog, ali od Boga prezrenog 130

kojota, trčali sumanuto po avliji. Jedan kraj konopa namotan je gusto oko moje male, debele šake, a drugi zavezan u mrtvi čvor oko Mikijeve noge. I beep, beeep, zuuuuum. Ponekad bih bio razočaran jer Miki iza sebe nije dizao prašinu. Tako da sam onda ja pokušavao postići taj efekt vukući noge po šljunku. Majka se ljutila i govorila da ću tako uništiti tene.

Jednog sam dana došao kući i za ručak smo imali Mikija s rižom. Majka mi je to rekla tek kad sam pojeo lijevi batak i izašao napolje tražiti svog pijetla. Rekla je da je Miki bio bolestan, pa da su ga morali... I onda mi je pantomimom, jednom kratkom i brzom kretnjom otvorenim dlanom odozgo prema dolje, opisala klanje.

Izašao sam na dvorište i našao Mikijev konop. Ležao je cijelom dužinom preko dvorišta.

3. Kopačke Umivam se u svojoj sobi na otoku S., uzdišem nevoljko.

Prisjećam se scene, te iste jeseni devedeset i sedme: palim sarajevsku „Drinu”, gledam u čašicu s rakijom ispred sebe. U nju nostalgično gleda i djed.

- De nam, majka, donesi one naše kutije s lijekovima - naredi ljubazno, kao da važe što da uzme, lijekove ili rakiju. Nema više rakije, djede, pomislim, što si popio - popio.

Kao da čuje moje misli, on odmah počinje pričati o svojim bolestima.

Otkad ga je prošle zime strefila moždana kap, od koje se iznenađujuće brzo i skoro bez ikakvih vidljivih posljedica oporavio, osim što je hodao sporije i malo mumlao, nije pričao ni o čemu drugom nego o svojim i tuđim bolestima.

- E, moj sinko, bio sam ja bolestan, još prije nego si se ti rodio. Bili me i penzionisali, puko mi čir, sve krv pišo, šuti... Jedva živ ostado. Penzija bila mala, a ja mlad... joj, šta smo tada izdeverali. Već sreća pa se ja zaposlio u fabrici ko trgovački putnik. Devetero sam kola podero.

Uto se pojavi majka donoseći djedovu kutiju s lijekovima i poče skupljati posuđe sa stola. Ni ja ni djed nismo se micali, pustili smo je da radi svoj posao. Tada, možda prvi put u životu, pomislim da bi joj trebalo pomoći oko suđa i pranja. Noge su joj natekle poput balona punih vode koji 131

samo što nisu prsnuli. Hodala je držeći se za zid, gegajući se poput Frankensteina zbog ukočenih zglobova, koljena i kukova.

Nisam se ni maknuo.

- A nadevero sam se i s Alijom - nastavi djed prekapajući istovremeno po svojoj osobnoj ljekarni i po skladištu svog sjećanja.

- Kad je pobjego iz Labina, opet je nastavio pit, belaja tražit. Ja mu sve nađem poso, potegni ovog, potegni onog, molio ljude da mu pomognu, a Alija sve po svom. Niko mu nije na kraj mogo stat. Taka mu narav.

Uto se pojavi majka sa svojom kutijom lijekova.

Mrak je postajao sve gušći. Mislio sam kako bi se uskoro odnekud trebao pojaviti mjesec. Čulo se samo kako oni prekopavaju po svojim kutijama. Nakon nekog vremena začuje se i djedovo hrkanje.

- Uvijek on tako zaspe kad večeramo - kaže majka. - Poslije, nije šala, ne možeš ga probudit. Ostarilo se, moj sine. Šta ćeš, svakom valja pod zemlju.

Htio sam slušati bilo što drugo, samo ne ovo. Da makar sova počne hukati, ali ona je vjerojatno u lovu. Doći će poslije probuditi djeda.

- Eto i djedov Alija, ništa od njega nije ostalo - nastavlja ona drobiti neumoljivo. - Rak na plućima.

Odgovaram da znam, čuo sam sve to. Svi samo umiru i raspadaju se.

Cijeli je život jedna duga dženaza. Pokapaš ljude koje poznaješ, a i one koje ne poznaješ, i na kraju umreš sam. Uvijek umreš sam.

Majka opet othuknu i reče tiho: - Imaš, sine, pravo, najbolje je da šutimo.

Onda smo šutjeli i pušili. Ali opet nije bilo dobro, nikad nije dobro.

Majka je opet počela pričati.

Kad bi se došlo do priče o Aliji, djed bi često postajao sentimentalan, dok je majka pričala poput kakvog bosanski iskrivljenog Hemingwaya.

Precizno i posprdno. Ona je bila sušta suprotnost djedu. Visoka i krupna, zračila je nekom svirepom odlučnošću. Imala je tešku narav, a još težu ruku.

Kad bi ona pobješnjela, tada ti je bolje sakrij se i čekaj da prođe. Jer u protivnom, nagrabusio je svatko tko joj stane na put. Lako za to što sam ja dobivao batine od nje, išibala je ona i tetku Ziku, a ova je tada već bila udana i imala dvoje djece. I to samo zato što joj je rekla „neću”. Majka je 132

fanatično vjerovala da se starijem ne smije reći „neću”, možeš samo, ako za to imaš stvarno dobar razlog, reći „ne mogu”, ali „neću” je za sobom povlačilo šibu ili dlan po guzici. Uvijek i samo po guzici. Jer, djeca se ne tuku po glavi - objašnjavala je ozbiljno.

Jednom, kad je jedne večeri išla donijeti vode sa česme za koju se vjerovalo da je ljekovita, prišao joj neki čovjek i upitao je koliko je sati.

Ova ga je na to maznula kanistrom od pet litara punim ljekovite vode ravno u jaja. Čovjek je vjerojatno par sekundi blenuo u neznanju: „Što se dogodilo?”, a nakon toga pao na tlo prekrivajući rukama bolno mjesto.

Poslije ju je djed u čudu pitao: - Pa dobro, bona, što udari čovjeka ni kriva ni dužna? Pito te kolko je sati?!

A majka se nije osvrtala na djedovo zabrinuto prigovaranje, samo je odmahnula i rekla: - Šta me ima pitat kolko je sati? Zna on dobro kolko je sati.

- Ma nije ti se Alija nešto promijenio ni kad se oženio. - počne ona.

I priča kako je prodao jedan dio zemlje što mu je ostao iza matere, a da ne bi i to popio, uspiju ga nekako oženiti. Dobio je i nešto miraza pa napraviše kolibu na kraju sela.

- Puno je reć koliba - kaže majka. - Alija je sve to sobom pravio, al’ gdje mu ispari zanat, boga pitaj. Napravio svijetu onolke kuće, a sebi kolibu od zemlje i greda, nakrivo, ko ni seb’ ni svom. Čak je sam izidao furunu unutra. „Kamin”, kaže Alija. Al’ nije ti to imalo veze s kaminom i nisi mogo nosa stavit u tu hudžericu koliko se čulo po dimu. A unutra ništa. Ni kreveta, ni stolice, ma ništa. Nikad ni struje nije imo. Jedini u selu. Bio se jedno vrijeme opet zaposlio u rudniku, al’ doživio je nesreću, pogodila ga stijena u nogu dok su minirali. Nije ti to bilo toliko ozbiljno, al’ središe mu invalidsku. Penzija nije velika, al’ njemu dovoljna. Imo je i nekoliko koza, pa s njima u planinu po čitav dan, malo skupljaj trave za čajeve, malo pij rakije, malo zapali i tako mu prođe život. Al’ niko sretniji neg on. Kad god ga sretneš, on ti meni: „Snahoooo, nikom nije ljepše neg’ men’. Jebe se meni...”

Gledao sam u mrak i slušao. Djed je povremeno hrkao, sova se još nije čula.

Majka srknu malo kave pa nastavi skoro prijekornim tonom: - Jednom tako sjedimo mi na avliji, pijemo kahvu i gledamo niz ulicu, 133

kad čuješ nešto klopara, ko da idu konjska kola. Kad ono Alija, obuko zeleni sako i poštapa se kišobranom. Na glavi šubara, ista ko što je nosio onaj s reklame za kefir. On garav, zabradatio, prepadne se čovjek kad ga vidi. A ono što klopara ko konjska zaprega, to su mu one cipele što imaju nekake čepove. Ne znam kake su to cipele, poslije mi rekoše da su to one što se u njima igra lopte.

- Kopačke - kažem i počnem se glasno smijati. Čini mi se kao da ga vidim kako šepa niz Ulicu bratstva i jedinstva u kopačkama s plastičnim kramponima koji odzvanjaju po izlokanom pločniku poput krda dobro potkovanih konja. Ljudi se okreću, djeca mu nešto dovikuju, a on hoda poput nekog ekstravagantnog i malo skrenulog umjetnika, glave visoko podignute, zamišljeno zagledan u nebo iznad bosanske kasabe.

- Ne znam ti ja, sine, kako se to zove - kaže majka uvrijeđena mojim smijehom - al’, uglavnom, on ti doklopara u avliju, sav pun sebe. Niko ko on. „Otkud tebe Alija?” A on ti: „Došo malo da vidim šta ima novo u čaršiji”. Ko biva sredio se.

Ja se još bezobraznije uzeh smijati majki što se tako djetinje ljuti na Alijinu umjetničku instalaciju i pomislim kako bih trebao kupiti kopačke.

4. Splav Prva prilika za kupnju kopački pružila mi se ni dva mjeseca nakon te večeri. Nakon povratka u Norvešku, i meni i Sari bilo je jasno da se naš komad ljubavi potrošio. Ali Jonu, koji je te godine krenuo na predškolsku nastavu, i njegovim smeđim očima nitko od nas dvoje to nije mogao reći. Ja bih ga ujutro pratio u školu i prevodio preko ceste, a popodne čekao s ručkom. On bi bacio svoju školsku torbu, zatrčao se prema meni i skočio mi u zagrljaj ljubeći me u usta. Ja bih mu šišao crvene šiške na čelu, radio irokezu od našamponirane kose, učio ga pjevati Let 3. Najviše je volio pjesmu „Nafta” i stalno je ponavljao: „Nema vina, nema muda.” Naučio sam ga kako se rade luk i strijela, crtao sam mu ratničke šare Sarinim ružem za usne i dao mu indijansko ime: Opaka Vjeverica.

Sad sam mu trebao objasniti kako svega toga više nema. Zbog toga sam bio potišten, a ta potištenost je iz sebe bolno porađala nastupe bijesa.

Nisam ništa razbijao, tek poneku čašu i jednu sliku na kojoj smo se kezili 134

Sara i ja, ali sam zato odvratno psovao. Na materinskom. Na norveškom to nije imalo smisla. I počeo sam piti. U početku, ne previše, ali s vremenom sve više. Radio sam samo vikendom, preko tjedna sam trebao studirati, ali nisam više znao ni što studiram.

Dan nakon pijanstva donosio bi mamurluk, što je bilo idealno za početak svađe sa Sarom. Zatim bih imao dobar razlog da nastavim piti i krug se počeo zatvarati. Kad sam se jednog jutra pojavio na vratima u osam ujutro, pijan i mamuran istovremeno, svojim stisnutim i tankim usnicama Sara je rekla da joj je dosta i da idem tamo gdje sam i bio cijelu noć. I da se više ne vraćam. Ja sam se smijao i rekao joj da je volim, na što je ona samo još više stisnula usnice i rekla da me ne želi vidjeti kada se vrati s posla. Poljubio sam je, iz ladice pokraj kreveta izvadio hašiš i uzeo motati džoint. Ona je prišla bijesno, zgrabila hašiš i u dva skoka se našla u zahodu.

- I nećeš više to raditi u mojoj kući! - prosiktala je i povukla vodu nakon što je sve bacila u školjku. Zatim je nestala kroz vrata. Nikad se više nismo vidjeli.

Nakon nekoliko mjeseci odselila se natrag u svoje selo L. na jugu Norveške i ponovo udala za bivšeg muža, Jonova oca. Dobili su još jedno dijete.

Tog dana kada me izbacila ja sam se vratio u svoju sobicu u predgrađu Osla, gdje nisam često boravio, ali koju se nisam usuđivao odjaviti baš zbog ovakvih mogućnosti. Imao sam tamo i malo hašiša, koji mi je u tom trenutku zbilja trebao. Jer ako sam se nečega plašio, onda su to bili mamurluci. A hašiš je jedino što tada pomaže. Danilo Kiš je, čitao sam negdje, rekao da je jedini lijek za mamurluk samoubojstvo.

Ono što me sprečavalo da upotrijebim samoubojstvo kao lijek za mamurluk muke su kojima te Bog kazni u paklu.

Pomislio sam: Što ako se ubiješ mamuran, a Bog te kazni vječnim mamurlukom u paklu.

I tako sam nakon prekida sa Sarom nastavio piti i duvati. Jednog dana bio sam pozvan na tulum kod nekih poznanika s fakulteta. Odlučio sam se pojaviti u velikom stilu. Kupio sam kopačke na buvljaku na Grenlandu, a sako, doduše sivi, a ne zeleni, imao sam od prije. Šubaru sam zamijenio kapom od ljamine vune kakve su Južnoamerikanci prodavali na tržnici na Youngstorgetu.

Zabava je bila prosječna: alkohol, hašiš, glazba, zgodne djevojke i 135

beživotni i dosadni mladići. Osjećao sam se zapostavljenim, možda i više nego što je to odgovaralo istini. Htio sam da mi se oda počast za modnu kreaciju mog amidže, ali me, s obzirom na to da sam bio poprilično pijan, nitko nije uzimao ozbiljno. Imao sam dojam da mi se svi smijulje iza leđa.

Vjerojatno je i bilo tako. Bila je tamo i jedna djevojka koju sam gnjavio cijelu večer, a ona se pokušavala izvlačiti što je pristojnije mogla. Nije joj bilo lako.

Na kraju je odlučila da pođe kući, a ja sam navaljivao da je otpratim, što je ona uljudno odbijala. Ulazeći u sobu gdje su svi gosti bili ostavili svoje jakne, ona reče da već ima pratnju do kuće. Ja također uđem za njom u sobu i tada se odnekud pojavi jedan koker španijel i počne joj se umiljavati.

Nakon toga priđe i meni veselo mašući repom, valjda da me onjuši ili što već, a ja ga iz sve snage opalim kopačkom posred trbuha. Pas je glasno zakevtao, a zatim dugo cvilio. Djevojka me pogledala prezrivo i ledeno mi rekla da sam glup. Glup i zao. Uzela je psa u naručje, ljudi u hodniku sve su čuli i vidjeli, ali nitko mi nije rekao ni riječ. Ćak im ni pogledi nisu bili puni mržnje, nego neke nedokučive hladnoće. Gledali su me kao da pripadam nekoj ljudskoj podvrsti. Nije to možda ni bilo daleko od istine, u tom trenutku.

Ja sam se tada počeo ispričavati, skoro plakati. Unosio sam se svima u lice i objašnjavao kako nisam to zapravo htio učiniti, a oni su odgovarali da se to svakom može dogoditi. Onda sam se pokušao iskupiti i objašnjavao sam im da ću već noćas napisati pjesmu o tom jadnom psu i da je to najviše što mogu napraviti. A ovi su kimali glavama i govorili kako to obavezno moram napraviti, da će psu od toga vjerojatno biti mnogo bolje. Mogu mu je i naglas pročitati, vjerojatno će prihvatiti ispriku.

Na kraju je došla i djevojka koja je bila domaćica tog tuluma i zamolila me da odem. Uljudno i odlučno. Kako je nisam poslušao, došao je i neki tip i ponovio to isto, samo malo grublje. Ja sam ponovo počeo priču o pjesmi za psa, a on je odgovorio da je to već čuo i da mu se gubim s očiju sa svojim fiksidejama. Kada sam čuo tu riječ „fiksideja”, otišao sam bez pogovora.

Na putu prema kući dugo sam se pokušavao sjetiti gdje i kada sam prvi put čuo taj izraz „fiksideja”. Imao sam osjećaj da će mi biti lakše ako se sjetim.

Imao sam tada desetak godina i već sam dugo bio maštao da budem 136

gusar, astronaut, ili bar Zagor Te-nej, šumski duh iz Darkvuda. Ali nakon što sam pročitao „Toma Sawyera” i „Huckleberryja Finna”, znao sam što mi je činiti. Splav, bio mi je potreban splav. Napraviti splav, objesiti gusarsku zastavu i otisnuti se niz Savu sve do Dunava, a poslije do Crnog mora i tko zna kamo sve dalje. Za splav su ti potrebne dvije bačve koje onda spojiš daskama, zakucaš jarbol sa zastavom i to je to. Jednu sam plastičnu bačvu našao u garaži i bila je prazna. Druga se, drvena, nalazila u podrumu i u njoj je bio kupus koji je majka stavila da se kiseli za zimnicu. Nije mi mnogo trebalo da ga izbacim iz bačve, iako je smrdjelo kao sam vrag. Majka me ulovila upravo kad sam konopom povezivao daske i bačve. Brzo je shvatila što radim i počela me batinati uz brojne pogrde i psovke. Ja sam se derao kroz plač i objašnjavao da je to za splav do Crnog mora. Ona je onda još više pobješnjela i udarala još jače.

- Dostaje meni tvojih fiksideja! - viknula je u jednom trenutku.

Ja sam do tada od nje bio čuo svakakve psovke i pogrde, od toga da me ,jebo babo babin”, ili „fasovat ćeš ko žuti”, ili „sad si ga nagrabusio”, ali to o „fiksideji” mi nije bilo najjasnije.

Otplakao sam jednu rundu i kad se majka smirila, upitao sam je što joj to znači. Majka je od škole imala dva mjeseca tečaja i bila je nepismena.

Znala se samo potpisati i nije mi vjerovala kad sam joj rekao da je Zemlja okrugla. Tko zna gdje je čula za izraz „fiksideja” i tko zna s čime ga je povezivala. Rekla mi je, sada već smireno i gladeći me teškim dlanom po glavi, da je fiksideja kad meni na um padne napraviti splav kojim mislim ploviti Savom. I to još od njenog bureta s kiselim kupusom.

Dok sam koračao Oslom s mukom pokušavajući naći što bolju prečicu do doma, razmišljao sam što je zapravo fiksideja: otploviti splavom do Crnog mora ili napisati pjesmu o koker španijelu kojeg sam odalamio kopačkom po trbuhu?

Uto mi se oči otvoriše i ugledam svoje mamurno lice u ogledalu. Još uvijek sam u svojoj sobi na otoku S. Vjetar je i dalje silovao krajolik. Iz dubine ždrijela ponovo nahrupi kiselina i ja je bljujem poput truleži svog sjećanja.

137

XXI

1. Medvjed Sišli smo s motornih saonica i počeli se oprezno verati uz ledenu uzvisinu. Dan je bio hladan i blještav. Dok smo se četveronoške šuljali, para nam je izlazila iz usta. Hladan zrak štipao nam je nosnice. Kad smo se popeli na vrh, zalegli smo i bacali poglede svuda oko nas. Iako smo imali naočale s visokim stupnjem zatamnjenja, morali smo, poput Indijanaca, staviti ruku na čelo kad smo htjeli gledati u daljinu. Prije nekoliko tjedana nastupio je polarni dan. Sunce je u travnju bilo nisko i tuklo je ravno u oči.

Oko nas se prostirala snježna, pusta, zasljepljujuća bjelina.

A onda smo ugledali njega kako se lijeno gega uz rub ledene kore. More uz led bilo je zelenomodro i kristalno mirno. Prestao sam disati od uzbuđenja. Bio mi je to prvi put da vidim sjevernog bijelog medvjeda, ako se ne računa onaj kojeg sam vidio u zoološkom vrtu u Zagrebu. Ovaj kojeg smo sada gledali Marko i ja, bio je golem primjerak bezgrešne bjeline. Bilo ga je teško pratiti na bijeloj podlozi. Pomagalo je to što se kretao uz rub mora.

Gledali smo ga dugo bez riječi. Bio je na dvjestotinjak metara od nas i udaljavao se. To me malo smirivalo, jer čuo sam da znaju biti nezgodni.

Kažu da je prije koju godinu jednu ženu napala i ubila medvjedica. A nerijetko se događalo da moraš pucati ne bi li ih poplašio, pričao je Marko.

Kada je medvjed došao do jednog ledenog poluotočića, skočio je u more poput živahnog djeteta, zaronio i nakon nekog vremena izronio na drugoj strani. Poslije je otplivao dalje i više ga se nije moglo vidjeti. Mi smo i dalje ležali kao da se nečemu nadamo.

Dok smo se vraćali prema saonicama, pitam Marka je li to onaj isti medvjed koji je provalio u kolibu?

- Da - odgovori Marko rastežući svoje usne u zlurad osmijeh.

Ja sam bio uporan: - Ali kako znaš?

- Znam ja njega - odgovorio je kratko na svom lošem norveškom s jakim 138

finskim akcentom.

Sjeli smo na skuter, kako smo mi nazivali motorne saonice, i odvezli se prema spomenutoj kolibi nedaleko odatle, a tridesetak kilometara udaljenoj od našeg naselja.

Sjedio sam iza držeći se čvrsto za Marka i izbacio glavu iza njegova ramena puštajući polarni zrak da mi reže lice. Bjelina koju su napokon obasjavale sunčeve zrake ubrizgavala mi je osjećaj bezvremenosti i bezdušne čistoće. Ovako izgleda raj, zamišljao sam, ovako izgleda smrt.

Jedna velika bijela tišina.

2. Praznina Teško je objasniti kakav mrak u čovjekovoj svijesti zavlada nakon četiri mjeseca noći. U mene se počela uvlačiti sumnja da ću ikad više vidjeti sunčevu svjetlost. Zatim je sumnja prerasla u paniku i, na kraju, potpuno predavanje i obamrlost.

Ali svjetlost se ipak pojavila krajem veljače. Najprije plašljivo, a onda je i sunce počelo svakim danom nejasno izvirivati iza horizonta darujući nam komadiće nade.

Svoje sam vrijeme na otoku S. nakon susreta a Aljošom nastavio provoditi isto kao i prije. Zurio sam u drvene kapke na prozoru, pio votku i pušio hašiš kad bih ga nabavio, pokušavao izračunati točan datum kad bi se Selma trebala poroditi. Susreti i razgovori s Aljošom ubrzo su postali naporni i meni i njemu. Izbjegavali smo se kao što umirući izbjegava lijek koji mu neće pomoći.

Najteže je ipak bilo biti bez ženskog društva. Nabavio sam pornočasopise, pa sam preživljavao redovito onanirajući. Međutim, ubrzo sam zamijetio da me listanje pornografskih stranica uzbuđuje samo ako bi me djevojka na slici podsjećala na Selmu. I ja sam pohlepno listao te stranice tražeći išta što bi mi dalo osjećaj da je ponovo imam. Iako više nisam znao jesam li je htio imati ili me još više uzbuđivalo zamišljati kako je ima netko drugi. Tražio sam oblik njezinih punih usnica, mršavu guzicu, kratku crnu kosu, male šiljate sise, bilo što. Pomagalo je biti napušen, iz mozga je tada izranjala fantazija koja se miješala s neopisivo ugodnim 139

osjećajem duševne boli što prodire kroz kičmenu moždinu i uglavljuje se negdje oko samog korijena penisa. Ipak, pražnjenje je sa sobom donosilo neizdrživ osjećaj praznine. Nikad se ne bih osjećao tako prazno kao kad bih svršio gledajući u masni papir pornočasopisa i zamišljajući Selmu s nekim drugim. Znam točno i s kim. Ali već poslije petnaestak minuta ponavljao sam cijeli proces: čaša votke, džoint, pornočasopis, drkanje. Praznina.

3. Enzim Negdje oko Nove godine počeo sam se družiti s Markom Niemennenom, šutljivim Fincem koji je imao sobu preko puta moje. Marko je po zanimanju tesar i, kako kaže, od drva je mogao napraviti sve osim žene.

Kako se približavala Nova godina, u naselju je trebalo pripremiti milenijsko slavlje, u čemu su svi sudjelovali kako i koliko su mogli.

Tako sam pobliže i upoznao svog susjeda koji je za potrebe slavlja trebao urediti Dom kulture. Svojeručno je napravio još jedan šank, objesio dodatne police za piće, iz podruma izvukao klupe za sjedenje i učvrstio ih, proširio pozornicu ne bi li se uz bend, koji je imao doći čak iz Osla, na scenu mogli popeti i mještani, pa da svi skupa pjevamo i brojimo sekunde do novog tisućljeća.

Marko je radio svoj posao sa smotanom cigaretom u ustima, koncentrirano i predano. Psovao je glasno i melodično na nekoj čudnoj mješavini norveškog, švedskog i finskog.

- Satan i helvete! Fy faen, perkelle! - uspio sam zapamtiti i zvučalo je moćno. Prvi put sam počeo psovati na nekom drugom jeziku osim materinskog.

Možda za Marka i nije baš najtočnije reći da je bio šutljiv. Njegov norveški bio je loš, te je on uvijek odgovarao kratkim i jednostavnim rečenicama uz česte gramatičke pogreške, a sve to popraćeno tvrdim finskim akcentom. Moglo se vidjeti da je odigrao nekoliko teških utakmica u životu. Bio je gorak i zajedljiv, ali duhovit. Fizionomija mu je bila skoro pa azijatska. Kose oči, crna gusta kosa, kameni izraz lica. Rekao mi je da je došao odnekud sa krajnjeg sjevera Finske, iz nekog mjesta čije je ime bilo teško i prepisati, a kamoli zapamtiti. Rekao je i da je finski najljepši jezik na svijetu.

140

Marko je znao biti opak po pitanju alkohola. Nije pio preko dana, ali noću bi se znao napiti i potpuno izobličiti. Nije bio nasilan, ali ponekad bi zbilja bio naporan. Htio je častiti sve ljude, pjevati s njima na finskom, plesati gol, pokušavajući im na lošem norveškom objasniti svoju patnju.

Vjerojatno je samo bio željan malo društva, ljudske topline i mekog ženskog krila. Kad bi se napio, svi bi ga izbjegavali sa svojom uljudnom norveškom hladnoćom i podlo šaputali jedan drugom: „Ludi Finac, opet se napio. Svi su ti Finci takvi kad se napiju.”

Jednom prilikom napio se da nije mogao stajati i nitko mu nije htio pomoći da ode do kuće. Na jedvite jade odnio sam ga do naše kuće i smjestio u krevet. Potom sam se vratio u birtiju i naručio duplu votku. Za moj je stol sjeo jedan ugojeni mladi liječnik iz Osla i onda mi svojim vodenastim očima i feminiziranim pokretima uzeo objašnjavati da je sve to zbog nekog enzima. Da zbog nedostataka tog enzima Finci, kao i svi Azijati, uključujući i Eskime, te Indijance, ne podnose alkohol poput bijelaca. Čuo sam za tu teoriju, ali bio sam uvjeren kako ljudska nesreća vjerojatno utječe na taj enzim. Bol je ta koja tjera ljude da se tako i toliko opijaju, a ne neki jebeni enzim, razmišljao sam bijesno i s neskrivenim gađenjem zurio u tog guzičara s bijelom izglačanom kožom i ustima poput papagajeva kljuna. On mi se smješkao, kao da smo neki saveznici protiv ljudi koji nemaju enzima.

On ne zna da i meni nedostaje taj enzim, to cjepivo protiv nesreće, jer ne bi se moglo reći daje alkohol na mene djelovao blago. To nikako.

Enzimolog je ispijao svoj gusti sokić i šapnuo kako smo mi, on i ja, zapravo, jedini intelektualci na ovom otoku i da je baš dobro da, eto, ima nekoga s kim može popričati na razini. Tip je iz nekog razloga imao njemački naglasak. Nisam ga htio upitati zašto, iskapio sam votku i rekao: - Sieg heil und auf Wiedersehen, Herr Doktor! - i otišao. On se nasmijao nalazeći to valjda duhovitim. Dok sam izlazio u ledenu vječnu noć, pomislio sam: Doktor Mengele je stigao u grad.

Nakon toga sam se počeo družiti s Markom. Povezivao nas je nedostatak enzima čijeg se imena više ne mogu sjetiti. Mengele je tako ostao jedini intelektualac na otoku S.

4. Novi milenij

141

Kad bi se Marko napio i kad bi ga, kao i uvijek, svi u birtiji izbjegavali, povlačio se u kut, vadio mobitel i nazivao nekoga u Finskoj. Sjedio bi tako sam za stolom, pio votku i razgovarao na finskom. Smijao bi se, lupao šakom o stol, nazdravljao, pričao glasno, derao se. Ponekad bi i zaplakao.

Jedanput mi se požalio kako mu sav novac ode na taj prokleti mobitel, ali nije odustajao. Događalo se i da njega netko nazove, ali rijetko.

Novogodišnje slavlje, kako to obično i biva, nije bilo ništa posebno.

Svi su bili tu i svi su bili pijani i očajnički veseli. Marko i ja sjedili smo usamljeni za stolom, pili i nazdravljali jedan drugome. Nismo mnogo pričali, samo bismo opsovali, on na našem, ja na finskom, kucnuli se i iskapili čaše. U ponoć smo čestitali jedan drugome bez nekog prevelikog oduševljenja koje su ostali u lokalu usiljeno cijedili iz sebe. Predsjednik otoka održao je kratku novogodišnju zdravicu lupkajući jezikom o nepce i jedva se držeći na nogama. Nakon toga, ljudi su nastavili piti, pjevati i podvriskivati, žene su na pozornici razuzdano vrtjele bokovima i natezale članove benda koji su ohrabreni pojačavali ritam i svirali sve lošije i lošije. Marko je izvadio mobitel i neprijateljski pritiskao brojeve. Činilo se da teško dobiva vezu, a i kada bi je dobio, prekidalo je i loše se čulo pa je vikao, psovao, prijetio i lupao po aparatu. Ja sam i dalje sjedio s druge strane stola i slušao taj jezik koji mi se sve više dopadao. Vjerojatno zato što nisam mogao razumjeti ni jednu jedinu riječ, osim psovki.

I ja sam imao mobitel, ali nisam imao koga nazvati.

Ponekad sam ga vadio iz džepa da vidim je li mene možda netko pokušavao nazvati, ali nije. Nisam se mogao odlučiti je li mi zbog toga drago ili ne. Bilo mi je možda lakše što me nitko nije nazivao, ali bit će i da mi je taština bila pogođena. Teško je to sa taštinom, ali inače je u redu kad te nitko ne zove za Novu godinu. Jebeš Novu godinu, pomislio sam, isključio mobitel, nazdravio Marku i tom nekome iz Finske s kojim se dovikivao preko telefona, iskapio čašu, napunio novu, iskapio i nju. Tako je počeo novi milenij.

Mjesec dana prije početka novog milenija, negdje u studenom, osjetio sam da je Selma rodila. Nije mi to nitko dojavio, nisam bio u kontaktu ni sa kim iz Osla, a i da jesam, ne vjerujem da bi mi itko dojavio tu i takvu vijest.

Ta bi vijest zvučala: „Tvoja žena (doduše bivša) dobila dijete (tko zna, možda i tvoje) sa svojim novim (a nekoć bivšim) bradatim tipom. Dijete je muško, zdravo i krupno, skoro četiri kile. Čestitamo i sve najbolje u 142

životu.”

Mjesec dana nakon početka novog milenija umrla je majka. Ta je vijest zvučala: „Umrla majka. Sve smo sredili oko pokopa. Ne brini se za djeda, sve je u redu.”

Djed je umro mjesec dana nakon toga. Vijest je bila ista kao i za majkinu smrt, osim posljednje rečenice. Tako je počeo novi milenij. Nisam se više brinuo jer ništa nije bilo, niti je moglo biti, u redu. Čekao sam tjednima da se sunce ponovo pojavi vjerujući naivno da će to donijeti nekakvo olakšanje. Kad se pojavilo, sve je ostalo isto, osim što sam podignuo kapke s prozora u svojoj sobi.

5. Domofiina U novoj godini sve sam se češće družio s Markom. Nismo mi inače mnogo razgovarali. Pili smo zajedno, psovali, nazdravljali na raznim jezicima, smijali se, razmjenjivali pornočasopise i strogim okom procjenjivali žene koje su se izvijale i napinjale na glatkom papiru. Malopomalo, saznao sam kako je sa sjevera Finske dospio ovamo.

Bio je nekad oženjen, u blizini Kilipisjarvija, grada na samoj granici s Norveškom, u području Laponije koja je podijeljena između četiriju država: Norveške, Švedske, Finske i Rusije. Područje su, u manjem ili većem broju, naseljavali Laponci, starosjedioci zemlje Nordijske, nomadski narod koji je jahao irvase, joikao* i slušao stare mitove prepričavane mističnim glasovima šamana zagledanih u sitne komadiće uglačane irvasove kosti.

Marko je, kako kaže, i sam vukao nešto od laponskog porijekla. U ne tako davnoj prošlosti nasilnu asimilaciju nad njima vršili su režimi četiriju spomenutih država, dok je u novije vrijeme to činila modernizacija koja je mukanje irvasa zamijenila brektanjem motornih saonica, a šamanov omamljujući glas - loše destiliranim alkoholom koji je na njih, kao i na Indijance, imao poguban utjecaj.

Za razliku od svog oca koji je nekad uzgajao irvase, Marko je gradio kuće, kolibe, finske saune, drvenim čavlima učvršćivao klupe i stolove, čak i djeljao šalice od meka brezova drva. Sam je sebi izgradio kuću od skupocjene i kvalitetne borovine, a na krov je navukao humus i posadio 143

travu - drevni način toplinske izolacije u nordijskim zemljama.

U kuću je ubrzo doveo i ženu, čistokrvnu Finkinju i posijao joj dva sina.

Učio ih je u snijegu prepoznavati tragove zeca i lisice, musti irvase i trčati na skijama po beskrajnim laponskim visoravnima. Marko Niemennen priča kako je muškarcima glavna zabava bila opijanje u čađavoj sauni u kojoj su ložili brezove cjepanice. Najbliža birtija bila je udaljena osamdeset kilometara.

- Sauna, to je mjesto gdje pravi muškarci piju - govori mi Marko dižući svoj čvornati kažiprst u zrak. No, posla je bivalo sve manje, ljudi su se uglavnom iseljavali u gradove na jugu, kuće se nisu gradile, nego napuštale.

Jednog je ljeta čuo da se preko granice, u najsjevernijoj norveškoj pokrajini Finnmark, traže tesari i da Norvežani dobro plaćaju. Otišao je, kaže, i nije se prevario, zaradio je dobre novce. Međutim, novac je đavolja rabota, opominje Marko podižući svoje skoro bezdlake obrve, osladilo mu se pa je ostao tamo raditi, posjećujući ženu i djecu kad je mogao, u početku često, a onda sve rjeđe i rjeđe. Nije mu bilo loše tamo i nakon što bi poslao novac ženi i djeci, pa čak i roditeljima, ostajalo bi mu dosta za lumpovanje po norveškim birtijama. Bile su i neke kurvice tamo, pojašnjava obješenjački, pa bi i s njima ponekad omastio brk.

Ipak, ponekad bi ga pod utjecajem alkohola hvatala nostalgija koja je izazivala euforičnu bol, iskonsku tugu i žal za domom, ženom i djecom, za svojim selom i, ponajviše, jezikom. Upravo mu je to, kaže, bilo najteže, nije mogao pričati. Znao je on norveški dovoljno da radi svoj posao, ali kad čovjek želi da izađe, da se oraspoloži, da popriča s nekim, da se našali i ispriča vic ili kakvu dogodovštinu, tada u njegovu grlu, mozgu, duši nešto zapne, priča se sledi. Nitko se ne smije njegovim šalama, niti tuguje zbog njegove boli.

- Domofiina je domofiina - otezao je tvrdo Marko.

6. Mo da je upravo sad jebe Jednom, počinje Marko pričati epizodu kojoj se sluti nesretan rasplet, u nastupu pijanstva i napada nostalgije sjeo je u taksi i uputio se u Finsku, u svoje selo. S njime su u taksiju osim vozača bile i dvije cure o kojima je 144

rekao: - Kurve proklete - na norveškom, a onda na finskom dodao: - pakao i sam đavo da ih nosi!

Treba napomenuti da taksi do Finske nije mala stvar, i da ga je to zadovoljstvo koštalo osam tisuća kruna. Zapravo je sve krenulo poput pijane šale. Pio je cijelu večer u birtiji s tim curama i poslije su skupa uzeli taksi. Kad je vozač upitao kamo da vozi, Marko je rekao neka ga vozi kući.

Vozač je sarkastično upitao: - Je l’ u Finsku? - a Marko je u nastupu pijanog prkosa dreknuo: - U Finsku, vozi me u moju Finsku, perkelle, satana, helvete!

Djevojke su se počele kikotati i povikale: - Da, da, vozi u Finsku, u Finsku, ha, ha, ha!

Usput su stali kod Marka da uzme još votke i novac za taksi, jer taksist nije htio voziti dok ne vidi lovu. I tako su grijani ljetnim, ponoćnim suncem polarnog kruga krenuli put grada Kilipisjarvija, u čijoj se blizini nalazilo Markovo selo.

Kad je Marko sljedećeg jutra stigao taksijem pred kuću koju je sagradio svojim rukama, platio je vozaču četiri tisuće u gotovini i rekao mu da će ostatak dobiti ako ga pričeka, jer će brzo natrag u Norvešku, mora na posao u ponedjeljak. Djevojke su bile zaspale zagrljene u Markovu krilu na zadnjem sjedištu i sad su polagano i mamurno počele otvarati svoje slijepljene kapke prekrivene razmazanom šminkom.

Marko ulazi kroz otključana kućna vrata, tiho se penje na kat, proviruje u dječju sobu, sinova nema, pa da, pomislio je, vikend je, sigurno su kod njegovih roditelja. Zatim odlazi prema spavaćoj sobi, hodajući na prstima ne bi li izbjegao škripu borova poda, otvara vrata i jasno vidi svoju ženu kako leži na dlakavim prsima seoskog trgovca Hakke. Ljetno sunce nije ni zalazilo i svjetlost prodire kroz rebrenice, pada na njezinu plavu kosu i čini je još svjetlijom. Dreknuo je i opsovao sve svece kojih se mogao sjetiti, ljubavnici su se naglo probudili, poskakali iz postelje, žena počela vrištati, a trgovac skupljati odjeću uredno složenu na stolici pokraj kreveta. Marko ga je odalamio po glavi dva puta, skočio na krevet i dohvatio sliku s vlastitog vjenčanja što je visjela iznad kreveta, razbio je o koljeno i bacio u njezinom pravcu dok je ona plakala, zapomagala i kumila ga da ne radi gluposti. Marko istrčava napolje, do taksija koji je još uvijek čekao, žena onako bosa, u kućnom ogrtaču potrči za njim, trgovac izleti iz kuće poslije nje i zdimi u suprotnom pravcu. Žena je dostigla Marka baš kad je ovaj ulazio u auto, zaustavila ga, vičući sumanuto njegovo ime i preklinjući ga da ne ide. Uto je u autu ugledala dvije djevojke koje su se glasno i od srca 145

cerekale ovoj sapunici od koje ih je umjesto televizijskog ekrana odvajalo tek prozorsko staklo ostarjelog mercedesa. Na taj prizor Markova žena pobjesni, zaurla bolno, počne psovati Marka i lupati ga malim, stisnutim šakama po licu. On joj odalami šamar, odgurne je od sebe i ona padne guzicom o meko, rosno tlo. Marko sjedne u auto i naredi vozaču da ga vozi nazad u Norvešku. Više se nikad nije vratio u selo. Nije se, kako kaže, još razveo, ali ako mu ona pošalje papire - hoće. Što je najgore, govori iskreno razočarano, nije okrenuo nijednu od tih djevojaka koje su bile s njim u taksiju. A taj mu trgovac vjerojatno i dalje jebe ženu.

- Možda je upravo sad jebe. Baš sada - škriputao je kroz tanke usne.

7. U kolibi Na otoku se osim dva spomenuta naselja nalazio i određen broj koliba koje su služile kao vikendice. Događalo se, međutim, da bijeli medvjedi ponekad provale u neku od njih i potaru sve pred sobom u potrazi za hranom. Ljudi su pričali kako su medvjede viđali i u samom naselju. Kad bi neki zločesti medo poharao kolibu, šteta je znala biti velika pa bi onda Marko odlazio tamo da to pospremi, popravi i pojača vrata ili drvene kapke na prozorima. Ovaj je put sa sobom poveo i mene.

Najprije smo pogledali kolibu i utvrdili štetu, a onda je Marko na moje uporno navaljivanje pristao, iako u početku možda malo nevoljko, da pokušamo ući u trag tom medvjedu. Nadao sam se vidjeti bijelog medvjeda, naravno, sa sigurne udaljenosti, i eto, kad sam se popeo na tu uzvisinu, to mi se i ostvarilo. Sad se vraćamo u kolibu gdje ćemo provesti dan ili dva, ovisno o tome koliko Marku bude potrebno da popravi štetu.

Zapravo i nije bilo neke velike štete, više golem nered. Vrata su bila razvaljena, jedna stolica polomljena, a ostale razbacane. Ostava s hranom bila je rasturena, vreće s brašnom razderane, unutra je sve bilo bijelo, kao i vani.

Marko je uzeo popravljati vrata, a ja sam pospremao. Pomeo sam brašno, ostatke neke keramičke posude i perje iz jastuka koji je medvjed 146

vjerojatno zakačio pandžom.

Pospremajući, našao sam i ormarić u kojemu su bile tri boce ruske votke „Troika”. Jedna je bila otvorena i poluprazna. Zviznuo sam Marku i očima pokazao na to otkriće. Marko samo kimnu glavom i još predanije nastavi s poslom.

Došli smo popodne, a do večeri smo bili gotovi s poslom. Marko reče da je bolje da tamo prenoćimo, jer trebala su nam dva sata da se vratimo natrag u naselje. Iako je sunce sijalo cijelu noć, bilo je hladno, počelo se oblačiti i svaki je tren mogla nahrupti mećava. Nakon svršenog posla sjeli smo za stol i zapalili cigarete. Marko je otišao po načetu bocu votke i vratio se sjedajući na stolicu koju je pola sata prije osobno popravio. Stao se njihati na stražnjim nogama stolice kao da provjerava je li dobro obavio posao. Zatim sa zadovoljnim izrazom lica otvora bocu i poteže tri kratka, pohlepna gutljaja. Pruža bocu meni, ja gutnem malo i pravim kiselu facu.

Nakon nekog vremena strašljivo pitam Marka što misli, bi li se medvjed mogao vratiti? On vrti glavom, cokće i s podsmijehom kaže: - Sljedeća je ona koliba na ulazu u Tempelfjord - skoro radosno pokazujući rukom u pravcu gdje su ta koliba i zaljev valjda trebali biti...

Nakon pola boce votke po glavi su mi se počela šuljati čudnovata zoološka pitanja. Koliko zapravo ima medvjeda koji provaljuju u kolibe?

Možda je riječ o dobro organiziranoj bandi. Marko je nakon cijele boce votke ustvrdio da je riječ o jednom jedinom medvjedu koji ide unaokolo i umjesto da tamani tuljane, rastura kolibe. Već je četiri godine na otoku i mogao bi o tom medvjedu koji tumara unaokolo i lumpuje po kolibama napisati cijelu znanstvenu studiju.

Obojica smo se pijano smijali. Potom smo glumili pijane medvjede hodajući četveronoške po kolibi i prevrćući stolice.

- Ja sam pijani medvjed - urlao je Marko - dajte mi votke i pet, ne, deset medvjedica. Ne moraju samo bijele, može i crne... ha, ha, haaa.

Ja sam vikao: - Ja hoću samo bijele, ali da su im lakirane pandže i da briju mindžu...

- To, to, ha, ha, da briju mindžu... to, to... - cerekao sa Marko i valjao po podu od smijeha.

Poslije smo se malo smirili, a kad je otvorio i drugu bocu, Marko nastavi raspredati svoju teoriju o medvjedu koji se tko zna zbog čega osvećuje ljudima. Možda mu nedostaje neki enzim, pomislio sam.

147

8. Mamurluk Drugog dana probudili smo se kasno i uz užasan mamurluk. Vani je bjesnio vjetar, nebo se smračilo i počelo je sniježiti. Marko je bio blijed u licu. Činilo se da mu nije baš najbolje. Ja sam pojeo obilan doručak, a Marko popio dvije šalice kave s votkom. Nakon toga je povraćao, ali i dalje je pomalo pio. Ja sam imao malo hašiša pa sam si smotao džoint.

Marko ne duva jer je, kako kaže, protiv droge. Odlučili smo ostati još jedan dan u kolibi.

Marko je do popodneva popio skoro cijelu bocu votke koju smo načeli prethodnog dana. Povratio je nekoliko puta, najprije žuč, a poslije i malo krvi. No, i dalje se nije dao i nastavio je piti. Poslije se prihvatio mobitela i pokušavao nazvati Finsku, ali signal je bio slab. Izašao je i htio se popeti na jedan ledeni brežuljak u nadi da će signal tamo biti jači. Ja sam se usprotivio, jer vani je bila prava mećava. Naravno, nije me poslušao i otišao je. Ja sam ostao u kolibi, ubacio nekoliko brezovih cjepanica u tešku metalnu peć i smotao još jedan džoint.

Kad se nakon pola sata Marko pojavio na vratima kolibe, bio je crven u licu od hladnoće. Zbog toga je izgledao malo zdravije, ali po očima se moglo vidjeti da tom čovjeku nije dobro. Nije se uspio popeti na taj ledeni brežuljak, pa je sad bio bijesan i psovao je. Meni se činilo kao da plače.

Sjedili smo u kolibi, Marko je naizmjence pio i povraćao. Ja sam od duvanja ogladnio i skuhao sam riblju juhu. Marko nije htio jesti. Na moje srkanje gledao je s neskrivenim gađenjem i isprekidano pričao na norveškom, poduprtom pokojom reskom finskom psovkom. Dovršio mi je priču o tome kako je dospio do ovog zabačenog otoka.

Nakon što se vratio iz Finske taksijem, ostao je još par tjedana u sjevernonorveškom gradiću Tromsefu, uglavnom pijući do besvijesti, a onda se uputio na jug, u Oslo. Tamo je bilo posla koliko hoćeš, pa je radio po četrnaest sati dnevno i zarađivao jako dobro. U početku je, kako priznaje, puno pio, mijenjao „kurve” (nemoguće je saznati je li riječ o prostitukama ili Marko sve žene tako naziva) i bilo mu je dobro. Jedino su ga, kako reče, uništavali telefonski računi, jer je često zvao Finsku.

148

Dobio je otkaz na nekoliko poslova, zbog pića: - Jebiga, morao sam tada piti, da ne poludim - kao da se ispričavao Marko, a onda je zaključio da mora prestati. Najviše zbog zdravlja, jer inače bi, kako sam kaže, i dalje pio. Zatim se navukao na kocku. Igrao je uglavnom poker, nekad ga je išlo, ali češće nije. Jednom su ga opelješili neki Vijetnamci, poznati ljubitelji svakog oblika kocke. Siguran je da su mu namjestili, bio je bijesan, ali: - S njima nema zajebancije - doda bespomoćno. Prijetili su mu da će mu odrezati prste na ruci, jedan po jedan, ako ne plati. Radilo se o ovećoj svoti novca, a Vijetnamci nisu prezali ni pred čim. Srećom, preko zime je našao dobro plaćen posao i radio je poput udarnika, čak je i spavao na gradilištu.

Ponekad je radio i po cijelu noć pod svjetlom jakih lampi, a sve to ne bi li u sljedeća tri mjeseca uspio vratiti dug. Međutim, kada je kuća bila gotova i vlasnik tvrtke za koju je Marko radio, doduše na crno, došao skupa s čovjekom koji je tu kuću već bio kupio, otkrivene su brojne pogreške. Neki zidovi bili su krivi, jedna soba manja nego što je trebala biti, nedostajala su dva prozora, i, uopće, budući vlasnik kuće bio je nezadovoljan poslom.

Nije htio platiti ostatak novca vlasniku građevinske tvrtke, a onda je ovaj okrivio Marka. Rekao mu je da zbog njega, finske pijandure, nije ni uspio prodati kuću. I tako se Marko našao u problemima do grla ili, kako bi on to rekao: ,,u govnima do nosa”. Nije imao novce za Vijetnamce, a gazda mu nije htio isplatiti plaću za tri mjeseca napornog rada. Nakon kraće prepirke odalamio ga je čvornatom tesarskom rukom po njušci, spakirao ono malo stvari što je imao i odmaglio natrag na sjever Norveške. Tamo je ostao do ljeta i onda, kad je čuo da na otoku traže tesare, došao je ovamo.

- Otišao bih ja i dalje, ali nema dalje od ovog otoka - zaključuje razočarano.

- Jebiga - kažem ja prazno - kocka te zajebala.

- Ma nije kocka, nego Vijetnam. Prvih sam se mjeseci na otoku stalno osvrtao, bilo me strah da bi me čak i ovdje mogli naći. Kada sam kockao, manje sam pio. Da sam nastavio piti kao prije, do sada bih već sigurno bio mrtav. - Pa zašto sada piješ? - upitam ja priglupo.

- Sad ne kockam - cerio se Marko.

9. Meleć

149

Još smo tako sjedili neko vrijeme, a onda je Marko pijan i iscrpljen od povraćanja otišao leći. Ja sam si smotao još jedan i otišao u krevet. Ugasio sam svjetlo i pušio džoint u tami.

Da, razmišljao sam, čini se kako se čovjek, da bi se riješio jednog poroka, mora navući na drugi. Charles Bukowski skinuo se s alkohola i navukao na klađenje na konjskim utrkama.

Pisao je da mu je to spasilo život.

I Alija se skinuo s alkohola, iako nikad nitko nije ni slutio da bi se to moglo dogoditi.

Nije se Alija, kako kažu, promijenio ni nakon ženidbe niti nakon što je dobio najprije sina, a zatim i kćer. Životario je u svojoj hudžerici na kraju sela, bez struje i vode, vodio koze okolo po brdima, skupljao ljekovite trave i čajno bilje koje bi prodavao „Biljani”, maloj lokalnoj tvornici čaja i lijekova na bazi ljekovitog bilja. Ponekad bi našao i kakav najamni posao, unosio ugljen, brao šljive, kopao ljudima bunare. I dalje je pio, a ponekad i svirao saz kad bi ga netko nagovorio ili kad bi mu bio ćeif. Sve je više pio, a manje svirao. Svi su već odustali od toga da preobrate Aliju, da ga „usmjere”, kako su govorili, na pravi put, da se okani rakije i da nešto u životu stekne, a ne da živi: ,,ko niko”.

Jednom, vjerojatno nakon višednevnog pijanstva, Aliji je, prema njegovu osobnom svjedočenju, u san došao meleć. Sam Alija tvrdio je da to nije bio tek običan san, nego nešto skoro pa stvarno. Delirium tremens, govorila je moja stara.

Taj mu je anđeo rekao da mu ne valja što pije, da je zapustio i obitelj i rodbinu, a ponajviše sebe, te da se okani pića i da se okrene jedinom bogu, Alahu. Rekao mu je i to da kad se probudi, iz sanduka u budžaku, gdje je stajala boca s rakijom koju je načeo prošle noći i namjeravao dovršiti tog dana, tu bocu izvadi i prospe rakiju te da se zakune dragim mu Bogom da rakiju više neće ni primirisati. Treba reći da Alija nikad nije vjerovao, ni u Boga, a ni u Partiju. Vjerovao je jedino u omamljujuću moć rakije, a i ona je sve slabije pomagala.

Osim toga, meleć mu je još poručio da se opere i da nakon toga ode u džamiju klanjati sabah.

Alija se trgnu iz sna. Vani je još bilo mračno i približavalo se vrijeme jutarnje molitve. Kad se malo razbudio, nije se dugo premišljao. Najprije je kroz prozor ispraznio bocu s rakijom pa nakon toga i samu bocu zafrljatio 150

prema potoku što je protjecao ispod kuće. Nije čuo je li se razbila, ali je znao da će je potok prije ili kasnije odnijeti dalje od njegova praga. Nakon toga se skinuo do pojasa i oprao na bunaru hukćući od šokova što mu ih je priređivala hladna voda. Nabio je šubaru i onako bradat i crn, s vidljivim znacima mamurluka, uputio se prema džamiji. Džamija je bila otvorena i on uđe.

Počeo se moliti onako kako je naučio za onih nekoliko mjeseci koliko je izdržao u mejtefu prije Drugog svjetskog rata. Klanjao je, izgovarao riječi molitve tiho i nerazgovijetno, malo zbog nedostatka navike, a malo jer je neke riječi zaboravio.

U to se u džamiji pojavi hodža pa kad je u onom polumraku vidio Aliju, mrkog i neobrijanog, s grčevito stisnutim očima u dubokom transu proosvijetljenja, on se preplaši, poskoči i uzviknu: - Šejtan!

Alija se malo trgnuo, pogledao ga krajičkom oka i nastavio molitvu.

Kad je završio, šutke je prošao pored začuđenog hodže i izašao. Nije se više pojavljivao u džamiji, ali nije više nikad ni popio kap alkohola. Čitao je Kur’an, postio redovito i ponekad se molio Allahu, ali u džamiju nije išao.

10. Kao da smo mrtvi Probudio sam se prije Marka i počeo pripremati doručak i kavu. Na stolu je još stajala boca votke, ona posljednja koju je Marko sinoć načeo, pa više nije mogao. Uzeo sam je i, ne bez grižnje savjesti, prolio u snijeg malo podalje od kolibe. Vani se kroz maglu s naporom probijao sunčan dan.

Zrak je bio hladan i svjež.

Kad sam se vratio, Marko je bio budan, sjedio je na krevetu i pušio.

Stavio sam mu kavu na stol i počeo jesti. Izgledao je još gore nego dan prije. Lice mu je bilo podbuhlo i sivo. Nakon što je popušio cigaretu, otišao je do zahoda i ispovraćao se. Vjerojatno žuč i krv, mogao sam zamisliti iako nisam vidio.

Ja sam jeo i pio kavu, ali nisam bio spokojan. Znao sam da će Marko htjeti naliti votke u svoju kavu. Nije me ništa pitao, samo se muvao po kolibi tražeći bocu s alkoholom. Kad je našao sve tri prazne boce u 151

ormariću, stao se čuditi. Koliko se on sjeća, treću bocu bio je tek načeo.

Nakon što je popio kavu, opet se išao izbljuvati.

Ja sam u međuvremenu uzeo motati džoint. On se vrati i dreknu na mene: - Gdje je votka? Nisi valjda sve sam popio, kako ću ja danas... A? Moram nešto popiti prije nego krenemo, razumiješ?! Razumiješ?!

Razumio sam, nije trebalo mnogo pameti da bi se shvatilo što njemu treba. Ja sam zapalio džoint, duboko povukao nekoliko dimova i pružio ga njemu. On odbi moju pruženu ruku šišteći ljutito poput razjarenog guska.

Slegnuo sam ramenima i s užitkom poduvao džoint. Marko je počeo pakirati stvari, činilo se da mu se žuri krenuti natrag u naselje. Meni se nikamo nije žurilo, uzeo sam svoju debelu vreću za spavanje, prostro je ispred kolibe i sjeo na nju naslanjajući se leđima na debele balvane. Stavio sam sunčane naočale i uživao u zubatom suncu.

Nakon nekog vremena on izađe i stade pred mene. Tražio je da se idem spakirati pa da krenemo. Dok je pričao, usne su mu drhtale. Vjerojatno su mu i ruke drhtale, ali se to nije moglo vidjeti. Ja sam mu smireno odvratio da ostajemo još jedan dan.

- Ovdje je divno - dodao sam.

Pobjesnio je i odjurio natrag u kolibu. Ubrzo se vratio noseći svoje stvari i počeo ih krcati na motorne saonice. Ja sam, pak, počeo motati još jedan džoint. Kada je bio gotov, opet je dreknuo: - Ja sad idem, a ti kako hoćeš! - i onda se valjda od silnog deranja zakašlja te ode iza kolibe povraćati.

Kad se vratio, oči su mu bile tamne i krvave. Meni su vjerojatno oči također bile crvene, ali sam se osjećao neusporedivo bolje od njega. Rekao sam mu: - U redu, vraćamo se danas, ali ne moramo baš odmah. Evo, ako zapališ ovaj džoint sa mnom, idemo čim ti to kažeš.

On je šutio i mrštio se. Mislio sam da će opet ići povratiti. Međutim, on reče: - Votka ionako više ne pomaže. Al’ onda idemo?

- Idemo.

Nakon desetak minuta Marko je sjedio pored mene sa sunčanim naočalama na nosu i sunčao se. Nije više povraćao. Šutjeli smo i uživali u tišini.

152

- Kad se vratimo, reći ćemo da je medvjed popio svu votku - reče istežući svoje tanke i ispucale usne.

- To uvijek kažeš? - upitao sam smješkajući se.

- Uvijek - počeo se smijuljiti Marko.

- Trebaš se tom medi zahvaliti, he he... - nadovezao sam se.

- On je moja ljubav... hi, hi... - sada se već počeo hihotati.

- A što ćemo ako se vrati...? - pokušah odglumiti zabrinutost.

- Obrijat ćemo mu mindžu, ha, ha, ha... - cereka se Marko i lupa rukom po koljenu.

Sunce je sjalo nestvarno surovom, hladnom svjetlošću. Mi smo dugo sjedili na mojoj vreći i povremeno se smijali. Između napadaja smijeha smo šutjeli. Tada bih gledao u bjelinu i s olakšanjem zamišljao da smo već mrtvi. * Joika:

Laponska narodna muzika.

153

XXII Djed i ja napokon izlazimo s groblja. Prestao je plakati, samo se još jednom bio osvrnuo prema Alijinom grobu. Ja sam još iziritiran njegovom patetičnom pričom o smrti i grobovima i povlačim ga ispod ruke ne bi li brže hodao.

Hodamo niz mokru asfaltiranu cestu. Pedesetak metara od nas parkiran je njegov zeleni „stojadin“ koji on zove „zelenko“.

Djed poče gnjaviti kako bi on htio voziti od sela do grada. Ja ga prekidam oštro i govorim kako nema šanse da on vozi. Lijevu nogu i ruku jedva miče, a refleksi su mu kao kod mrtvog konja.

To s mrtvim konjem povrijedilo ga je pa se opet rastužio.

Dodaje da mogu ja uzeti „zelenka“ kad on umre. To je sve što mu je ostalo i hoće da ga ja uzmem.

- E, baš ti hvala - govorim ja nadrkano.

1. Čije su suze?

Sa otoka S. odlazim u Oslo, gdje boravim par mjeseci u jednoj posuđenoj sobici u studenskom domu Sogn. Odlučujem posljednji put posjetiti nekadašnju domovinu i jednog jutra uzimam avion za Zagreb.

Avion polako nadlijeće sniježne vrhove Alpa i uskoro će se, poput ptice grabljivice kad ugleda poljskog miša, početi spretno spuštati u Panonsku nizinu. Avion je krcat turistima, a može se zamijetiti i nekoliko uštogljenih poslovnih ljudi te poneki bosanski izbjeglica. U oči upada jedna obitelj s troje djece koja još od prekjučer putuje iz Teksasa. Žena je nekoliko puta djeci nabrajala gdje su sve presjedali, kao da uči napamet pjesmicu koju će ponavljati kad stignu u Bosnu. Muž, crn i namršten, stalno pogledava na sat.

Cijela obitelj na sebi ima nove, potpuno identične traperice, podvijene na rubovima. Djeca, dječak i djevojčica, dvanaest i trinaest godina otprilike, sjede mimo i tupo gledaju u majku. Čini se da se nitko od njih ne raduje putovanju. Izgledaju kao dvaput oštambiljane poštanske marke.

154

Vedro je i većina putnika gleda kroz prozor. Ponetko uzdahne ili krikne pun oduševljenja, pokazujući time svu ozbiljnost uloge turista. Vade se digitalni fotoaparatići i snimaju slike koje nitko nikad neće gledati bez zijevanja.

Ja, pak, zijevam u stjuardesu, u njezine grudi i bokove, ako ćemo iskreno, i odlučujem otići do toaleta i tamo onanirati. To radim često kad putujem avionom. Nerijetko i u vlaku, ali u avionu obavezno. Nisam to učinio samo jednom.

Prije dvije godine u istom ovakvom avionu, s nešto manje putnika, putujemo Selma i ja, također prema Zagrebu. Sjedimo iza, sami, stišćemo ruke jedno drugome, zaplićemo prste, guramo jezike u sve otvore na glavi, prelazimo preko glatkih površina usnama. Meni još od Frankfurta erekcija razvaljuje nosnice, osjećam kako mi jaja bubnjaju. Selma ponekad ovlaš prijeđe tankim prstima preko njih. Zatim odlazimo u toalet. Najprije ja, a zatim ona. Ovdje preskačem opis skučenosti avionskog zahoda. Ja spuštam hlače i bokserice i sjedam na školjku. Kurac se rascvjetao i upeo. Mažem ga mljackavom kremom. Zatim dolazi ona, kuca i ulazi. Odmah se okreće, zadiže suknju, spušta gaćice i polako, kao u usporenom filmu, sjeda na moj kurac. Mi skoro uvijek analno, jer ona voli tako, a ni ja se nisam bunio. Bar ne u početku.

U početku... u početku je krajolik naše ljubavi bliještao poput sunčanog morskog dana na ecstasyju. Naš prvi izlazak, pijanstvo, hvatanje bijele papige koju poslije moramo nositi veterinaru i naš prvi poljubac u hodniku veterinarske stanice. Zatim se vraćamo u moju sobu, oprezno ostavljamo Larsovu pticu u kavez koji pokrivamo bijelom plahtom. Ja puštam muziku, vadim komad hašiša iz ladice, stavljam ga na niski, tamni stol na kojem su pljesnive mrve kruha i duhanska prašina. Ona vadi limenu kutijicu u kojoj su nekad bili mentol bomboni. Otvara kutijicu spretno, unutra je nekoliko roza bombona u koje su utisnuta srca.

Nakon jednog sata muzika nas obavija, lagano nas miluje po naježenoj koži, stojimo nasred male sobe, pratimo jednoličan elektronični ritam, plešemo, lagano se njišemo, ližemo se očima, šaljem joj poljupce srcem, glođem njezinu ljubav gladno. Muzika se polako diže i mi plešemo sve razuzdanije, ponekad se približimo jedno drugom na mikromilimetar, ali se ne dodirujemo, usne nam se okrznu, ali ne propupavaju u poljubac. S vremena na vrijeme sjedamo na sofu, ja motam džoint, palim ga i pružam 155

njoj, ona odbija dimove u ritmu muzike, ja nešto govorim, ali glas koji izlazi nije moj, misli koje se oslikavaju u polutami sobe nisu moje.

I ja se smijem, kikoćem se meketavo, ona me gleda i vrti glavom, zabacuje ju unatrag kad povuče dim, smije se i ona. Zatim razuzdano skače i pleše zatvorenih očiju ispred mene, penje se na stol, okreće mi leđa, pleše samo svojom tanušnom stražnjicom, samo njom pleše, a ja samo nju, stražnjicu, gledam i diram je trepavicama, samo trepavicama je diram.

Poslije smo se popeli na vrh parka St. Hanshaugen da gledamo izlazak sunca. Na vrhu je kuća s tornjem koja neodoljivo podsjeća na džamiju.

Spuštam se na koljena, počinjem klanjati i vikati „Allahu ekber” izobličenim glasom. Selma stoji sa strane i glasno se smije. Kad sam se nagnuo u svojoj „molitvi”, ona mi udara vritnjak, te se počnemo ganjati oko „džamije”, luđački dovikivati i smijati. Naletjeli smo na nekog tipa koji je upravo izveo psa na jutarnje kenjanje i tek tada shvaćamo kako nas je droga razvalila. Pas, rasna džukeletina nabreklog vrata, sumnjičavo je nakrivio glavu prema nama kad smo se se sakrili u grmlje.

Odlazimo zatim do klupe, palimo džoint i smijemo se suncu. Pričamo nezaustavljivo, laprdamo, recitiramo jedno drugom svoja nadanja, oslikavamo želje iskreno bez ikakvog zazora. Već sljedećeg trena ne mogu nikako dokučiti što ona priča, jer pretvaram se u veliko oko koje guta njezine usne i jedno golemo izoštreno uho što hvata njezine nazalne uzdahe i ja sam osjetljivi kažiprst što dira njezin vrat, sve sam što može osjetiti nju i njezin puls i njezino disanje, sve sam, ali nemam pojma o čemu priča.

Poslije odlazimo natrag k meni, ležimo budni cijeli bogovjetni dan, gledamo se širokim zjenicama, valjamo se na dva spojena madraca na podu, slušamo muziku, motamo i pušimo džointe, jebemo se. Najprije smo počeli voditi ljubav, i to lagano, nježno poput svilenih buba. Već sam joj tada rekao da je volim beznadežno, rekao sam joj, operetski uzvišeno, da sam sada samo njezin i da radi sa mnom što god hoće. I još sam nastavio mljeti i drobiti, nizati sve one riječi što jednom tipu poput mene, zaljubljenom i na bombonu, mogu pasti na pamet. Goli ližemo i njuškamo svaku poru, rupicu i izbočinu na svojim tijelima. Vodimo ljubav nježno i divljački. Istovremeno se osjećam kao bik goleme žile koji iz osvete i sadizma guzi nejako tele, i kao najnježniji vilenjak što umjesto kurca ima gusje perce ili zečju šapicu pa njome miluje svoju dragu laganije od tračka svjetlosti. Osjećao sam se silovanim kad se popela na mene i počela me trti kao da sam paluba izhandranog broda. Koristili smo brdo kreme, ali ipak smo na kraju i ona i ja bili izranjavani po najizloženijim dijelovima tijela. Kad sam napokon, 156

nakon dugo vremena, uspio doživjeti orgazam, pali smo jedno pored drugog kao dva izmučena, jedva preživjela vojnika. Pokušavali smo usporiti treperenje dijafragmi, sa strahom smo osluškivali pomahnitalo kloparanje naših srca trzajući se kao rijetke ptice u samrtnom grču. Pokušao sam nešto reći, ali jezični mišić nije slušao i vilica je nekontrolirano drhtala. Zaspali smo, ili smo se možda onesvijestili, ne znam, pa smo se poslije opet kao u bunilu počeli stiskati jedno uz drugo, trljati i nedugo zatim opet dugo i bolno jebati. Čim sam uspio pokrenuti jezik, upitao sam je hoće li mi biti žena.

Poderanim glasom rekla je da hoće, poljubila me i bolno ugrizla za usnu.

Uzela je kremu, namazala mi kurac i okrenula mi ponovo svoje tanko i napeto dupe.

Tjedni koji slijede prolaze brzo. Selma se seli k meni, u garsonijeru, ja i dalje radim na brodu zajedno s Larsom koji se suženih zjenica upravo bio vratio iz Švedske. Selma nastavlja raditi u krčmi kod Sigija, ja je prevozim na otok svakog dana u 12.15, a on je vraća na kopno kasno navečer svojim crvenim gliserom. Nakon tri tjedna vjenčali smo se u matičnom uredu u Oslu. Kumovi, ujedno i jedini gosti, bili su polupijani Sigi i neiskreno nasmijani Lars. Umjesto odijela i vjenčanice imali smo gornje dijelove trenirki. Moja je bila žuta i na leđima je pisalo „Brazil”, a njezina plava s natpisom „Venezuela”. Bili smo sretni, zbilja sretni i napušeni. Ovo je ljubav tvog života, Selma Aasen je ljubav tvog života, voliš je, kako je samo voliš, zvonio je harmonično tuđ glas u mojoj glavi. Nisam bio siguran sprda li se sa mnom ili me uvjerava.

Poslije Sigijevim gliserom odlazimo u njegovu krčmu, na otok Gressholmen, tamo nam je priredio hranu i otvorio šampanjac. Pridružile su nam se dvije djevojke i jedan mladić koji su radili kao konobari u krčmi.

Svirala je muzika, malo smo jeli, više pili, pomalo plesali. Ja sam motao džointe i izigravao muža. Selma me ljubi jednim teškim poljupcem i iz njezinih se usta u moja otkotrlja bombon. Grizem ga i dugo šampanjcem ispirem okus gorčine. Lars se mota oko konobarica, dok mi Sigi pijano bunca na uho. Ja se odmičem od tih dlakama okruženim usana, on zatim grli jednom rukom mene, a drugom uz sebe stišće Selmu i pokušava je poljubiti.

Trudi se reći nešto o sreći, ali ja jako dobro vidim kako rukom traži Selminu guzicu. Ja se smješkam, a želim se otrgnuti od njih oboje. Selma se uspijeva istrgnuti iz njegova zagrljaja, uzima me za ruku i šlepa u šumicu iza krčme. Dok koračam za njom, čujem šuštanje. Pitam se jesu li to možda nečije suze što kapaju po lišću ili nas slijede crvenooki kunići. Stajemo 157

ispod jednog bora i ja je pitam čuje li i ona kuniće kako idu za nama. Ona odgovara kako kunića više nema, jer je Sigi prošli tjedan pozvao lovce da ih sve pobiju. Svadbeni ručak bili su nam glodavci, Sigi ih ima pun zamrzivač. Ali opet će se do sljedeće godine nakotiti i opet će ih morati tamaniti.

- Jebu se ko klinici.... - kažem „duhovito”.

- Da, kaže ona, ali više se ne jebu... shvaćaš... Nema više kunića...

Ipak su to bile nečije suze.

Avion slijeće na zagrebačku pistu, ja sam već odavno ispraznio svoja jaja, vezao se sigurnosnim pojasom i sad bezvoljno čekam da se avion zaustavi i da s već urođenim strahom krenem prema šalteru gdje će neljubazni policajac ispitivački pogledati najprije u mene, pa zatim u moju fotografiju u putovnici, zatim je, nakon nekoliko trenutaka, nezainteresirano vratiti i očima, bez riječi, dati znak da mogu proći. A ja ću se i dalje pitati čije su nas suze pratile kroz tminu naše prve bračne noći.

158

XXIII

1. Jadran Koliko god je dobro putovati, toliko je gore stizati na cilj. Treba putovati bez cilja, bez nade, bez nekog tko te čeka ili nekog tko ostaje iza tebe, na peronu, bez nekog kome ćeš nedostajati i tko će te kinjiti da mu se vratiš. Ako je putovanje život, onda bi dolazak na odredište bila smrt. Po toj sam logici ja sada mrtav. No, čini se da nisam, jer nadam se da smrt ipak ne izgleda kao dvokrevetna soba zagrebačkog Hotela „Jadran” u staroj Vlaškoj. Smrt ne može izgledati ovako, uvjeravam sebe, jer po čemu bi se onda razlikovala od tvog života? Smrt mora biti bar malo drugačija.

Nakon što sam sletio u Zagreb, odvezao sam se autobusom do autobusnog kolodvora. Tamo stojim nekoliko trenutaka neodlučan, razmišljam što učiniti: ako sjednem na prvi autobus za Brčko, odgodit ću smrt putovanja, ali i požuriti vlastitu.

Odlučujem ostati u Zagrebu bar večeras, javiti se možda nekome, probati nabaviti malo hašiša, ako ništa drugo.

Iz hotelske sobe nazivam Čombeta, starog prijatelja iz Rijeke koji sada živi u Zagrebu. Dogovaramo se da ćemo se naći navečer, spominjem mu hašiš, odgovara da ne zna, pokušat će nabaviti travu, ako uspije.

Potom nazivam Gorana u Rijeku, on se raduje što me napokon čuje.

Govori mi da se ne zajebavam, nego da odmah dođem u Rijeku. Pitam ga za Koleta, a Goran othukuje: - Ma pusti... znaš i sam... nego, aj, đido, pa idemo na Rab se malo zajebavat, a?... Ma daj đido, šta si neka baba...

Sve to govori, kao i obično, mucajući, ali prilično brzo tako da ne možeš doći do riječi od njegove praskave bujice. Uvijek bi izokretao slogove pojedinih riječi jer mu ih je tako bilo lakše izgovarati. Izvukao mi je osmijeh na lice nakon dugo vremena. Ispod trepavica mi se uvlači pijesak plaža u Loparu na Rabu, miris kreme za sunčanje, refuli što guraju jedro daske za surfanje, gologuze Švabice na luftmadracima...

Skidam ga s vrata, kažem da ću ga nazvati sutra.

159

Spuštam slušalicu i osjećam kako se soba poput hladne pijavice pripija uz mene. Odlazim do prozora i pogledavam dolje na ulicu. Sunčano popodne, ljudi se vraćaju s posla, napuštaju klima-uređajima rashlađene urede i kao po zapovijedi kuljaju prema svojim obiteljskim blagovaonicama. Razmišljam kako ubiti ovih nekoliko sati do Čombetova dolaska: da siđem do prvog birca i da se napijem ili da ostanem u sobi i čekam da me poput termita stanu izjedati krvoločna sjećanja?

2. Nije svaki dan ’vako U istom ovom Hotelu „Jadran”, u istoj ovakvoj sobi, samo dva kata iznad i dvije godine ranije, dva tjedna nakon što smo se vjenčali, nas dvoje, Selma i ja, valjamo se po krevetu i škakljamo jedno drugo. Ona skviči poput zamorca i preklinje me da prestanem, zatim se životinjski batrga, prelazi u protunapad, počinje i sama uzvraćati škakljanjem, štipati, u čvor mi jaja zavrtati.

Nakon što smo se istuširali, izašli smo u grad i hodali ulicama Zagreba u ranu večer.

- Zagreb je lijep navečer - rekla je Selma.

- Svi su gradovi lijepi navečer - kažem.

- Da, ali nisu lijepi danju. Zagreb nije lijep danju.

Upitao sam je zašto, a ona je odgovorila da joj se grad danju činio pun malih, tankih, šiljatih kuraca.

Ona sve uspoređuje s kurcima. Za nekog kaže da je glup ko kurac, dobar ko dobar kurac, ružan ko kurac, kava joj je hladna ko kurac, pizza vruća ko kurac, film je za kurac... sve joj je bilo ko kurac i sve je opisivala, mjerila ili uspoređivala s kurcima.

Nakon par dana u Zagrebu odlazimo u Brčko posjetiti majku i djeda.

Već sam im bio javio da dolazim sa svojom novopečenom suprugom.

Zvučali su radosno i skrivali zabrinutost.

Sjedimo u našoj kući u Brčkom, gdje su se djed i majka nedavno vratili nakon nekoliko godina boravka na „ranču”. Kuća se povila, nakrivila, na prozoru u dnevnom boravku je najlon na kojem piše „UNHCR”. Unutarnji zidovi ogoljeli su i požutjeli poput starih fotografija. Pijemo kahvu zajedno, 160

majka priča bez prestanka, postavlja dosadna pitanja na koja sama daje odgovore, zadirkuje djeda pomalo kvarno, smije se previše razdragano, naporno veselo, djed sjedi, othukuje i gleda u fildžan ispred sebe, plače, cvili poput izudaranog kučeta. Majka se raspituje o Selmi, tko je, odakle je, gdje su joj roditelji, odakle joj takvo „naše” ime. Ja odgovaram zajedljivo da nije to samo „naše” ime, da je to i u Norveškoj uobičajeno ime, da je Norvežanka i da nema roditelja.

- Kako nema? - odmah se nadovezuje majka - Mora imat, nije niko iz panja izniko. Mora imat, kako nema? - i zatim nastavlja neku svoju priču, melje i drobi bez prestanka kao da se užasno plaši da bi nam trenutak tišine mogao razbiti ovu impotentnu idilu. Govori djedu: - Šta imaš plakat, evo došlo nam dijete s mladom, hajde, djede, šta si se tu raspekmezio.

Djed na to diže glavu, cijuk mu se pretvara u bijesan urlik: - Šta si tu uzela gnjavit, šta dosađuješ djeci, nemoj da te sad ovim štapom po toj labrnji opalim, samo melješ, melješ, melješ...

Na to majka skupi svoje usne iz osmijeha u ljutitu grimasu, iskezi se zlobno: - Udaraj ti onu svoju kurvu iz Tuzle, onu sa Slatine, znaš ti dobro koju!

Dostaje i meni tebe, kurvaru jedan usahli!

Selma je gledala u njih, nije shvaćala značenje riječi, ali sve joj je bilo jasno.

Ja onda dreknem na njih da se smire, da kako ih nije sram, ja im došao na jedan dan, a oni se odmah svađaju. Odmah idemo ako će biti takvi, prijetim im.

Oni se poput izgrđene djece smiruju, djed ponovo gleda dolje u filždan, majka se pravda: - Ma nije ti nama, ba, vako svaki dan...

3. Selma, baci se kroz prozor!

Nakon kahve, Selma se otišla malo odmoriti u drugu sobu, jer ionako nije ništa razumjela, a meni se nije dalo prevoditi majkin monolog.

Majka je djedu mijenjala pelene dok je on kenjkavo stenjao. Ja sam okrenuo glavu na drugu stranu i tražio neku točku na zidu gdje bih mogao zakucati pogled.

161

Poslije smo zajedno sjedili i ja sam im pričao o Selmi.

Ispričao sam im kako su joj roditelji umrli kad je bila mala i kako je odrasla kod tetke i tetka, kako je dobra i pametna i da studira da bude direktor. Oni su kimali, majka me gledala nepovjerljivim okom stare mahalkuše, a djed je dodao: - E , to je dobar fakultet... da budeš direktor.

Nisam im lagao, iako bi se priča o Selmi mogla ispričati i na drugi način. Mogao sam koristiti druge riječi i drugačije složiti rečenice, mogao sam ubaciti jasnije motive i spomenuti još pokoju pojedinost. Laž i istina pitanje su literarnog stila i njegove funkcije u danom kontekstu.

Mogao sam im ispričati kako je Selma rođena iste godine kad i ja, da je djetinjstvo provela u istočnom dijelu Osla, u radničkom kvartu Vilerenga.

Mogao sam u detalje ispričati Selmina maglovita sjećanja, slike oca kako onanira dok je drži u krilu, kako je dira po piši, kako je tjera da liže sladoled dok on pohotno nateže svoju kožicu, kako trlja sladoled po glavi svog nabreklog kurca i kako je nagovara da mu liže glavić i kako njoj tada nije jasno zašto to mora raditi, ali nije joj ni neugodno. Bio je to njezin tata, najljepši i najjači muškarac na svijetu. A ni okus sladoleda od vanilije nije bio loš. Nisam majki i djedu ispričao kako joj je sve to postalo jasno tek početkom puberteta i kako je sve ispričala majci i kako ju je molila da odu, da pobjegnu nekamo, ali majka ju je ušutkala i zaprijetila da ne smije nikomu reći, što bi ljudi mislili o njima? Njezina je razrednica na kraju posumnjala da se s djevojčicom, tankom i visokom Selmom, krupnih očiju i širokih punih usana, nešto čudno događa. Spektar njezinih raspoloženja bio je preširok za proživljenih trinaest godina. Njezina divlja agresivnost, njezin egzibicionizam, raskalašenost u odnosu s dječacima, ispreplitali su se bolno s njezinom tihom melankolijom, dugim jutarnjim depresijama i šutljivim, nepremostivim prkosom.

Sve je izbilo na površinu kada je njezin tata, nekadašnji hokejaš, a tada trgovac sportskom opremom, prvi put išao do kraja, kada je napokon prodro u nju, raščehnuo je poput nedozrelog oraha i ostavio je da krvari na ružičastoj mirišljavoj plahti kojom je mama upravo te večeri prekrila njezin krevet.

Kada je ujutro otišla u školu, činilo joj se da svi znaju što se dogodilo, sram se počeo dizati iz nožnih prstiju i penjati se uz mršavo tijelo, počeo ga obavijati i stezati poput tanke žice. Povratila je nasred učionice i zatim pala u nesvijest. Odvezli su je u bolnicu i tamo su liječnici oštroumno 162

posumnjali da nešto nije u redu. Ona je grčevito stiskala noge, držala se za trbuh, ridala dječje nezaustavljivo, potom vrištala i psovala pogano liječnike i mater i oca i Boga i cijeli svijet, da bi opet nakon toga zaridala.

Dali su joj sedative, zatim je pregledali i hladnom liječničkom sigurnošću ustanovili što se dogodilo.

Služba za zaštitu djece od tada preuzima brigu o njoj, smješta je u dom za zbrinjavanje i šalje policiju na roditeljska vrata. Otac dobiva kraću zatvorsku kaznu, a majka uvjetnu, uz obvezu da joj isplate i novčanu naknadu zbog seksualnog zlostavljanja, psihičkog maltretiranja i roditeljskog zapuštanja.

Mogao sam ispričati djedu i majki kako mi je Selma pričala o njezinim adolescentskim godinama u kojima su se kao na raštimanoj pokretnoj traci smjenjivale dobroćudne udomiteljske obitelji i hladne, ogoljene, ali ipak prihvatljivije, sobe domova za zbrinjavanje zlostavljane djece. Mogao sam im uz pomoć vlastite mašte dočarati slike u kojima se u njezin život ulijevaju alkohol, hašiš i zabave s grubim, opakim i bitno starijim mladićima. Ili možda da im pričam o tome kako su joj kad je napunila 21 godinu napokon isplatili odštetu? Kako je tata promijenio ime i ponovo se oženio negdje na sjeveru Norveške, kako ju je želio posjetiti i zamoliti za oprost. Majka nije čak ni to pokušavala, nego je počela piti naprije tablete, zatim i alkohol, posjećivati psihijatre, te se naposljetku sasvim udomaćila i skrasila u jednoj od institucija za duševno oboljele. Selma uzima novce od odštete, oko dvjesto tisuća kruna, i odlazi na put, odlazi da se nikad više ne vrati, odlazi bilo kamo, samo daleko od tog grada, od domova i pobožnih, dobroćudnih udomiteljskih obitelji kojima u njihovim sigurnim životima nikad ništa nije moglo biti jasno. Mogao sam im navesti sve gradove i sve njezine velike i propale ljubavi, mogao sam im pričati o uspješnom i bogatom njemačkom advokatu s kojim putuje u Kinu transsibirskom željeznicom, kako s njime putuje sve do obale Pacifika, kako poslije gledaju zalazak sunca na tajlandskim plažama i kako ona osjeća da je ostala trudna i kako osjeća da je on obožava, osjeća da je on voli i previše, da je nije spreman izgubiti, da je slab, da joj ne može odoljeti, osjeća kako joj se polako počinje gaditi.

On joj obećava sve, vjenčanje kad se vrate u Hamburg, novu kuću samo za nju, auto kakav hoće, on zna da ona voli BMW, kupit će joj ga odmah, samo neka kaže koju boju želi. Trebao sam možda djedu i majki pripomenuti da je taj tip bio i visok i zgodan i lijep i bogat, ali gušio ju je svojom patetičnom ljubavlju, a uza sve to imao je, po njezinim riječima, mali kurac.

163

Možda bi onda djed i majka shvatili zašto je pobjegla od njega. Zapravo se istrgla iz njegovih ruku, jer on ju je čvrsto držao ispred zamandaljenih vrata svoje kuće i nije ju htio pustiti. Pa zaboga, ona je nosila njegovo dijete.

Plakao je, molio i prijetio, čvrsto ju je stiskao i pokušavao poljubiti. Ona mu na to zagrize uho, jako poput hijene, on jaukne, krv šikne, ona otključa vrata i pobjegne. No, ipak, odlazi tek do prvog susjeda po flaster. Vraća se, daje mu flaster, obećava mu da će se vratiti, on ostaje na vratima, potpuno skrhan, komično trljajući bolno uho. Mogao sam im ispričati kako nakon abortusa bježi u Pariz zajedno s nekim gej frendovima, kako se penje na vrh Eiffelova tornja i nemoćno gleda u provaliju ispod sebe. Kako nakon toga odlazi u Berlin i zaljubljuje se u jednu djevojku s kojom ostaje u vezi tri godine. Kako u Berlinu zarađuje kao profesionalna plesačica na rave partyjima, kako utegnuta u crnu kožu, u čizmama s visokom petom, visi obješena u kavezu iznad pet tisuća raspomamljenih ljudi.

Kako pleše cijelim tijelom, očima, usnama i jezikom, kako im se svima daje i kako osjeća ljubavnu pohotu mase u transu. I onda, za kraj, mogao sam im ispričati kako se poslije, prazna i ispumpana, vratila u Oslo, kako upisuje ekonomski fakultet i zapošljava se kod Sigija u krčmi na otoku Gressholmen, gdje povremeno radi u razdoblju od Uskrsa do kraja ljeta.

Mogao sam im se još i ispovjediti u povjerenju kako mi je rekla da nemam potrebe biti ljubomoran na tog mladolikog, bradatog šezdesetogodišnjaka, jer on ju je izvukao, dao joj posao, sobu iznad krčme u kojoj je kad god je htjela mogla živjeti besplatno.

- On mi je kao otac - rekla mi je.

- Baš kao otac? - zapitao sam je s nemalom dozom sarkazma. Skočila je tada na mene, vrišteći mahnito, s noktima poput britvi navalila na moje lice, izgrebala me do krvi, pljunula me posred lica kada sam joj zarobio ruke i psovala najgrđe moguće kletve. Zatim me udarila nogom u jaja, ja sam jauknuo, ona je ponovo navalila pandžama na moje lice ciljajući oči.

Udario sam joj tada snažnu šamarčinu, pala je na pod u usporenom filmu da bi već istog trena neprirodno brzo skočila na noge poput naspidirane divlje mačke i ponovo me šibala po licu. Nekoliko sam je puta udarao dlanom posred lica i ona bi padala, ali bi se uvijek ponovo dizala. Zatim je skočila prema prozoru, otvorila ga treskom i počela se penjati na njega vičući kako će se baciti, kako želi umrijeti. Ja sam je uhvatio za vrat odostraga i bacio na pod glasno psujući.

- Hoćeš se baciti, a? Pička li ti materina, hoćeš se baciti? S prizemlja?!

Aj baci se, baci se, pička li ti materina!

164

Na kraju je klekhula na pod, bolno kričeći čupala kosu, lupala glavom o zid, dušmanski se grebla po licu. Jasno su se vidjele crvene brazde izorane njezinim noktima. Urlanje je postupno prešlo u ridanje, zatim u plač, i na kraju se čulo samo tiho dječje jecanje. Mogao sam reći majki i djedu i to da sam joj prišao, uzeo je u naručje kao malo dijete, milovao, tješio i da više nikad nisam spominjao ni Sigija ni njezinog oca.

Mogao sam im sve to reći i ništa ne bi bilo drugačije. Opet bi mi život proždirala vlastita halapljiva sjećanja, opet bih sjedio u ovoj istoj hotelskoj sobi, čekao Čombeta da dođe s travom, istuširao se, drkao. Opet bih sjeo na krevet i zapalio cigaretu, opet bih gledao u hotelski telefon i opet ne bih nazvao Koleta.

165

XXIV

1. Zelenko Boravak u hotelskoj sobi u Zagrebu postao je neizdrživ, ali napokon na neki novi način. Otvorio sam prozor, nagnuo glavu kroz njega, uronio u sunčano popodne, udahnuo vrevu grada i otresao sa sebe prašinu sjećanja, nemilosrdno kao iz starog tepiha.

Izlazim, hodam zajedno s gomilom, zagledavam se u ljudska lica, odmjeravam ženske stražnjice. Dok prolazim ulicom, nerijetko me okrznu krhotine nečijih razgovora iz kojih sklapam cijele životne priče. Polako, skoro nevoljko i lijeno, u mene se uvlači osjećaj slobode i ljeta, kroz mene prolazi slatkast nemir novog početka. Možda ovo jest kraj jednog putovanja, ali, također, možda upravo počinje neko drugo, novo putovanje, razbaškario se optimizam u meni.

Prelazim preko trga čovjeka od bronce kojeg su zavarili na golemog konja i tutunuli mu sablju u ruku da je vječno drži u zraku, prijeteći.

Penjem se uličicama prema Gornjem gradu i tamo pronalazim restoran gdje smo Selma i ja večerali prije dvije godine. U dobrom sam raspoloženju i mislim kako mi nikakva trula sjećanja neće pokvariti taj iznenadni nalet života. Žvačem krvavo meso, pohlepno zabadam zube u njega i proždirem uz pomoć crnog vina. Svaki zalogaj mesa komad je sjećanja koji otkidam od sebe i bacam u bezdan svojih crijeva. Upravo žvačem jedan žilavi komadić što se bezobrazno opire mojim kutnjacima, to je za onu noć prije dvije godine kad smo došli posjetiti djeda i majku.

Kad smo ugasili svjetlo i legli spavati, iz trulih podnih dasaka, ispod kreveta, iz svakog budžaka, izmilili su žohari veličine dječjih autića i počeli nehajno gaziti preko naših tijela. Palim svjetlo i žohari nestaju takvom brzinom da to izaziva strah i nevjericu. Ostajemo budni cijele noći s upaljenim svjetlom i ubijamo žohare.

- Bravo, ljubavi! - uzviknula je Selma kad sam smlavio jednog opakog „macana” i izljubila me za nagradu.

Drugi dan pitamo djeda i majku za žohare, a oni kažu kako pojma 166

nemaju. Prije spavanja popiju tablete za spavanje i taman da ih volovska kola gaze, „ne bi se ni obazreli”, govori majka zahuktavajući svoj jezik od ranog jutra.

Tog jutra s mukom nagovaram djeda da nam da ključeve njegova starog, razvaljenog „stojadina”, „zelenka”. On ne može voziti jer su mu lijeva noga i ruka kao tuđe, ali potplatio je nekog u policiji pa su mu produžili vozačku dozvolu za još tri godine. Ponekad sjedne u auto, upali ga, stavi ruke na volan i plače.

Putovali smo skoro svakog dana, a „zelenko” se kvario svakog drugog.

Htio sam ga nekoliko puta ostaviti, ustrijeliti poput umiruće rage, ali nisam imao srca. Gdje bi poslije djed na miru plakao? Obilazili smo rave partyje po jadranskim plažama i plesali do iznemoglosti, valjali se po vrelim sobama novoizgrađenih, monstruozno kičastih apartmana po Dalmaciji, jebali se na oltaru crkve napuštenog grada u Istri, hodali na tripu po vrhovima Gorskog kotara i hranili medvjediće u Lici, negdje kod Otočca.

2. Ubojico!

Vraćam se prema Hotelu „Jadran”, usput kupujem nekoliko boca crnog vina i penjem se u sobu čekati Čombeta. Nakon pola boce vina on napokon dolazi, kuca, ja pitam tko je, a on odgovara: „Voda, komšija” i bučno upada u sobu. To nam je stari fol od Nadrealista. Govori da odmah kupim stvari i da mogu kod njega ostati koliko god hoću. Vidno je smršavio od našeg posljednjeg susreta, priča kroz nos i naglasak mu baca na zagrebački.

Ostajemo sjediti u sobi, motamo travu, pijuckamo vino i prepričavamo već izlizane, zajedničke uspomene. Ponekad nam se priče ne poklapaju, ali nitko ne želi kvariti sjetnu idilu prošlosti i ubiti je neugodnom oštrinom istine. Čombe je, kao i Dalton, bio fotoreporter. Nekoć smo sva trojica radili za iste novine. Međutim, moje i Čombetovo poznanstvo seže i u ranije razdoblje, od vremena ,,Paranoye”, vremena kad smo Kole i ja bili nerazdvojni, seže u vremena kada smo kao klinci zadivljeno prepričavali zgodu kad je Čombe u tri ujutro s parkirališta na Školjiću ukrao „Autotrolejev” autobus i vozio pola dionice linije „2”, Zamet - Pećine. Stao bi uredno na svakoj stanici i primao putnike.

167

Čombe pita jesam li se čuo s Koletom, ja samo sliježem ramenima i kažem da ću mu se javiti.

Nakon standardnih prepričavanja, na red dolaze šturi izvještaji o razdoblju od posljednjeg viđenja do danas. On kaže da mu je sve isto, radi, ima curu, ponekad za vikend ode do Rijeke, pa tamo zna sresti nekog poznatog. Baš je nedavno sreo Koleta.

Ja pričam neodređeno kako sam posljednju godinu proveo na jednom otoku na sjeveru Norveške, gdje sam radio kao knjižničar.

On puši džoint i šuti, uvlači dim pohlepno, naslanja se na zid i namješta jastuk ispod glave, kao da čeka da počne film. Vidi da oklijevam pa mi velikodušno daje džoint. Ja uvlačim dim i razmišljam što bih mu ispričao.

Da mu ispričam kako je, nakon Selminog i mog povratka u Norvešku, bestragom nestao kum Lars, ostavljajući iza sebe uništenu fotografiju na kojoj je pisalo „hokahej” i prljavobijelu papigu koja je poput sablasti ponavljala „hasta la vista, hasta la vista, baby”? Ili da mu potanko opišem kako se Selmina i moja ljubav polako pretvarala u živo blato što je dušmanski gušilo sve naše kretnje, uvlačeći nas halapljivo u svoju žitku kašu?

Nakon što smo se vratili u Norvešku, Selma je nastavila studirati, a ja sam dobio posao kao asistent na fakultetu. Život je bio tiha i mirna rijeka.

Ali malo-pomalo iz nje su počele izvirivati bolesna posesivnost, paničan strah od napuštenosti te neizrecivo snažna potreba za pažnjom. U samom početku slijepo sam vjerovao u ispravnost takvog poimanja ljubavi.

Prepustio sam se Selmi da me poput prazne ličinke odvuče u njezin vilajet ograničenih misli i patetične dramatike. Nakon nekog vremena, obruč od njezinih zahtjeva i agresivnih ispada bijesa, koji bi uvijek svršavali nervnim slomovima, počeo se stezati oko mog srca. Pokušavao sam se izbaviti kako god sam znao. Trošio sam sve svoje dugo čuvane misli, izmišljao nove teorije i dokaze ljubavi, uvjeravao sam sebe i preklinjao nju kao što se preklinje katil da ti poštedi život.

Izluđivala ju je pomisao da predajem mladim studenticama ispod čijih su se majica nazirale čvrste, nabubrene norveške sisice i s kojima sam ponekad, poslije predavanja, išao na pivo. Navečer kad bismo legli u krevet i pušili džoint prije spavanja, tražila je da joj pričam kako sam jebao neku od tih studentica.

Dahtala bi ljutito: - Hajde sada, pričaj kako si onu malu s pjegicama stisnuo u svom uredu.

168

Prvi put mi je bilo neugodno, ali već sam drugi put i sam bio napaljen.

Bezobrazne pričice sklapale su se same od sebe.

Iz noći u noć skupa smo pleli mrežu izluđujuće uzbudljivih detalja. Na predavanjima sam bivao sve odsutniji, bilo me sram obratiti se nekoj studentici koju sam noć prije u mašti naguzio preko katedre. Ponekad sam ih, pak, kradom promatrao i zamišljao koju bih te noći mogao imati zajedno sa Selmom.

No, Selmi je to oko studentica bilo zanimljivo samo ako bi bila napaljena. Ako bih joj to slučajno spomenuo izvan tog konteksta ili ako jednostavno nije bila u tom raspoloženju, pobješnjela bi, nazivala bi me perverznjakom, grebala me po licu, prijetila kako će mi odrezati kurac.

Nakon pola sata preklinjala bi me, škrgućući zubima poput uspaljene bedevije, da joj pričam o nekoj od njih i da opisujem kako bih ih dirao, guzio, na ramena dizao, njihove izbrijane noge, i, da uz sve to, baš tako jebem nju. Posebno je voljela kad bi na programu bila jedna krupna plavuša s bezobrazno velikim sisama.

Na kraju zimskog semestra stvari su se otele mašti. Selmu sam počeo varati sa studenticama. Najprije sa spomenutom plavušom.

Za vrijeme zimskih praznika s plavušom sam se povremeno i nalazio.

Pokušavao sam oživjeti ono o čemu smo Selma i ja zajedno fantazirali, ali nije bilo tako dobro, osim što sam napokon trpao u pravu rupu.

Jednog dana početkom siječnja Selma me dočeka na vratima s povikom da je trudna. Pitao sam je u nevjerici kako je to moguće, zbog izvedbene tehnike našeg koitusa. Ona je plakala, psovala i čupala cijele pramenove kose, vrištala da otkud ona zna kako je to moguće, ali zna da je trudna.

Nisam rekao ništa, ali na mom licu nije bilo traga očinske sreće. Dva je sata ridala i ponavljala: - Ubojico, ubojico, ubojico...

Nakon što se testirala nekoliko puta, pokazalo se da ipak nije bila trudna. Urlao sam na nju zbog nepotrebne panike, a ona je utonula u duboku depresiju. Na kraju sam osjećao krivnju i za nepostojeću trudnoću i za nepostojeće dijete i za nepostojeće ubojstvo tog nepostojećeg djeteta.

3. Dvije glave U dobro osmišljenim napadima ljubomore, Selma provjerava moj 169

mobitel i nalazi dvosmislene poruke, sumnjive, ali nedovoljne za dokazivanje nedjela. Ona zatim, poput iskusnog ribara koji baca neodoljivu ješku, na taj broj s mog telefona počinje odašiljati erotske poruke. Napokon me imala u šaci, u očima joj se moglo primijetiti zadovoljstvo jer su se njezina ljubomora i posesivnost napokon pokazale opravdanima. Njezina reakcija bila je blaža nego prije, kada za ljubomoru nije imala razloga.

Udarila me nekoliko puta pesnicom po glavi, urlala i plakala tek pola sata.

Ja je nisam pokušavao tješiti. Rekla je da sam je izgubio zauvijek. To joj je bila omiljena rečenica prilikom svađa. Moja je bila da mi ne treba nitko na svijetu, pa ni jedna luđakinja s malim sisama. To s malim sisama najviše ju je izluđivalo. A zapravo sam ih baš volio takve male kakve su bile. Volio sam i velike, ali na nekom drugom.

Nakon nekoliko dana Selma nestaje i dva tjedna ne dolazi kući. Zvao sam je na mobitel, ali nije se javljala. Znao sam da je kod Sigija i to je izluđivalo demone u mojoj glavi.

Ni plavuša me nije mogla utješiti. Kad se vratila, Selma je još bila ljuta, a ja iscrpljen ljubomorom. Nismo se svađali, spavali smo odvojeno, ona u krevetu, ja na madracu na podu. Viđali bismo se samo ujutro ili kasno uvečer i prolazili jedno pored drugog kao što se prolazi pored neugodnog prizora. Ipak, jednog jutra, još u polusnu, uvlačim se u njezin krevet, počinjemo se milovati i stiskati jedno uz drugo. Vodimo ljubav poput slijepih miševa, očiju još slijepljenih od sna, ubadam je napokon u pravu rupu i dugo svršavam. Kada je ljubavni grč trzajima iščezao iz naših tijela, iznenađeno se i gadljivo odmičemo jedno od drugog.

Tjedan dana prije uskršnjih praznika ona me hladno izvještava da će kao i svake godine za Uskrs raditi kod Sigija i da je najbolje da tamo i živi neko vrijeme, barem dok su praznici. Ne da joj se tramakati brodom svaki dan od grada do otoka. Šaljem je u pizdu materinu i istog dana kupujem avionsku kartu za Zagreb.

U Zagrebu se zadržavam jedan dan i zatim odlazim u Rijeku. Tamo ostajem nekoliko dana, provodim ih uglavnom s Goranom vozikajući se u njegovoj „bubi” po Istri. Na terasu konobe u Humu, najmanjem gradu na svijetu, padale su zrake travanjskog sunca, jeli smo kuhanu šunku s mladim lukom i zalijevali je istarskim vinom. Pričao sam Goranu o norveškim studenticama, a ovaj se hihotao i u nevjerici mucajući ponavljao: - Ma da?... Mojne jebat?... Ma da?...

Kada smo se te večeri vratili u Rijeku, odlazimo se naći s Koletom.

Pijemo pivo u klubu „Palach”, Kole je nervozan i pogled mu bježi ispod 170

kačketa. Priča plahovito i smješka se poput drvenog lutka. Govori kako mu staroj nije stigla mirovina i da me osobno ona, njegova stara, pita mogu li joj posuditi dvjesto kuna do sutra. Ja mu ih dajem, on nestrpljivo odsjedi još nekoliko minuta, zatim se oprosti od nas i ode. Gledam ga kako poput priviđenja nestaje iz mog života. Nikad ga više nisam vidio.

Nakon dva dana odlazim u Brčko k majki i djedu. Tamo me dočekuje vijest da je umro amidža Alija.

Kad sam se poslije njegove dženaze vratio u Norvešku, s vrata garsonijere kezila mi se praznina vlastitog života.

Nekoliko dana čekam da se Selma pojavi, zovem je na mobitel, puštam ga da dugo zvoni. Svaki se put javi njezin snimljeni glas koji me moli da ostavim poruku poslije zvučnog signala.

U subotu se spustim u luku i uzimam brodić do otoka Gressholmen.

Kapetan je onaj čiča s kojim smo Lars i ja radili prošlog ljeta. Odlazim gore do kormilamice i pozdravljam ga, ali on ne pokaza neku pretjeranu radost što me vidi. Htjedoh mu reći kako je Lars nestao, ali odustajem i silazim među malobrojne putnike.

Silazim s broda nakon što je pristao na otoku i penjem se u kratkoj koloni ljudi uz vijugavu stazu što vodi do Sigijeve krčme. Dan je blještavo sunčan i prohladan. Ljudska pluća izdišu jedva vidljivu paru.

Ulazim, drveni pod škripi zlokobno, zrake svjetlosti što probijaju kroz zamagljena stakla oslikavaju plavetnilo zadimljene prostorije. Selma stoji za šankom i naplaćuje pivo nekom zadriglom brki. Dvije glave zakratko se okrenuše prema meni, najprije jedna, zatim druga.

171

XXV

1. Makni slike, čovječe!

Nisam Čombetu ispričao ništa od ovoga, ali slike su nezadrživo, poput najezde skakavaca u sparni ljetni sumrak, zaskočile moju svijest. Nekoliko sam puta otvarao usta kao da ću nešto reći, ali ipak nisam mogao. Sve je to potrajalo tek nekoliko trenutaka, nekoliko Čombetovih, od prekomjernog pušenja, piskutavih uzdaha. Pomišljam kako nemam nimalo volje pričati mu o svemu ovome što se izdogađalo do moga, ulaska u krčmu zapahnutu mirisom zečjeg gulaša. Još mi se manje pričalo o onome što se događalo poslije toga. O tome kako Selma nekog tko se nalazi iza, u kuhinji, obavještava da sam stigao, kao da traži potporu i sigurnost u nadolazećem činu i kako je, znam to, naravno, taj netko Sigi. Njegova se glava pojavljuje na otvoru u zidu gdje ostavlja tanjure s pripremljenom hranom. Kako bih ikome mogao opisati njezino izbjegavanje pogleda i nekakvu tuđu odlučnost kojom mi prilazi, uzima me za ruku i izvodi iz prostorije?

Ne znam kako bih opisao što osjećam dok idem za njom stazicom iza krčme, do istog onog mjesta gdje smo se voljeli naše prve bračne noći. Ona me postavlja uz stablo jednog kvrgavog bora, kao da se boji da ću se stropoštati pa mi osigurava oslonac. Znam da mi želi nešto reći, nešto što će naš odnos i naše živote izmijeniti zauvijek, nešto na što do tada nisam smio ni pomišljati, a što osjećam i što tjera srce da mi lupa poput srca kakvog sitnog glodavca dok mu se u jazbinu uvlači brza i neumoljiva zmija.

Ne želim nikad nikomu ispričati kakva se trulež razlila po mom tijelu dok me ona grlila, dok se mlitavo stiskala uz mene i držala me u zagrljaju, bez riječi, bez poljupca, kao kad grliš dijete koje ostavljaš na cesti. Ne želim, također, nikad nikome priznati kakvom oštrinom me zasjekla bol kad se posljednji put odvojila od mene, otkoračila skoro cijeli metar, i kad nisam vidio ni najmanji znak slane vlažnosti u njezinim očima. U grmlju je nešto šušnulo, ali nisam okrenuo oči u tom pravcu. Znao sam da su se mlohavi, skotni, crvenooki kunići ponovo razmilili po otoku. Sigi ih je nabavio da se namnože kako bi ih na jesen opet mogao poubijati i napuniti 172

zamrzivač mesom.

Ne želim više ni zamisliti: iznenada nestaju zvukovi, zaustavljaju se pokreti, vjetar prestaje puhati, vrhovi borova se ne njišu, nos glodavca što nas promatra iz grmlja prestaje se pomicati gore-dolje. Ne želim da me itko ikad više podsjeti na bol koju sam osjetio kada me u jednoj vješto složenoj rečenici izvijestila da je trudna, ovaj put za stvarno, provjereno nekoliko puta, i da nije sigurna tko je otac, Sigi ili ja.

Vraćam se tada u svoju garsonijeru do srži zatrovan ljubomorom, izgrižen bolesnim fantaziranjem i mržnjom prema životu. Hodam po sobi od zida do zida i glasno ponavljam posljednje rečenice koje sam razmijenio s njom: - Kako si mogla, kako si mogla, kako si mogla, kako si mogla...?

Onda njezinim glasom, hladnim i prkosnim, odgovaram sam sebi: - Kako si ti mogao, kako si ti mogao, kako si ti mogao...?

Potom nastavljam, pitam kako ne zna tko je otac i onda oponašajući njezin glas ponavljam da to nije bitno, ona je majka. Zatim padam koljenima na tvrdi, hladni parket u sobi i cvilim: - A što je s nama, što je s nama, što je s nama... ?

Njezin glas kulja iz mog grla i kaže da je gotovo, kaže da voli Sigija, kaže da je uvijek voljela samo njega, govori kako joj je žao za sve, laprda kako se nada da će sa mnom sve biti u redu i želi mi sreću. Govori kako sam ja dobar dečko i da ću sigurno naći nekog s kim ću biti sretan, kao što je i ona to našla. Za kraj me dokolje tupim nožem govoreći umirujuće da se ne brinem za dijete, jer ionako najvjerojatnije i nije moje. I sad, nabijajući čelom o pod, postavljam pitanje na koje odgovor već znam, zašto misli da dijete nije moje, kako može znati ako nije sigurna? Ona ništa ne odgovara, šutjela je tamo ispod kvrgavog bora na otoku Gressholmen, a šuti i sada u meni. Zatvaram oči, obavijam glavu rukama i sklupčavam se na podu. Želim otjerati slike, ponavljam na glas: „Makni slike, makni slike, makni slike, čovječe...” Nakon toga ležim u krevetu tri dana i onaniram do krvi na te iste slike.

2. Jeeebiga

173

Možda bi bilo dobro da sam sve ovo mogao s nekim podijeliti, da sam to nekome mogao istresti i tako se osloboditi demona što su me neumorno proganjali. Umjesto toga, Čombetu govorim kako mi je posao na fakultetu bio dosadio, kako sam htio doživjeti nešto novo, kako sam dobio posao na otoku S., kako Selma nije htjela ići sa mnom i kako smo se, uglavnom zbog toga, razišli. On je popio malo vina i dobrodušno pogledavao prema meni.

Počeo je motati novi džoint, smješkao se i vrtio glavom.

Istina je bila da su pred kraj proljetnog semestra po hodnicima Povijesno-filozofskog fakulteta u Oslu počele tinjati glasine o mlađahnom asistentu koji sa studenticama ispija tekile po sumnjivim barovima, mrvi hašiš i mota džointe na privatnim zabavama. Jedan student mu kao rođendanski dar donosi nargilu koju on, nudeći i svoje studente, isprobava na licu mjesta. Zlobni jezici spominjali su i pojedine studentice u otvorenim, bezobzirno pripijenim majicama, koje često prilaze asistentovu stolu, naginju se, naslanjaju teret svojih prsa na lakiranu drvenu plohu i postavljaju dvosmislena pitanja na koja ovaj ne zna odgovor. Na kraju su spomenutog asistenta pozvali na razgovor kod ravnatelja Instituta za književnost. Tema razgovora bila je odgovornost na radnom mjestu, motiv nemoral, a naravoučenije otkaz koji ima uslijediti nakon završetka semestra.

Nakon toga se bezuspješno prijavljujem na nekoliko natječaja, da bih naposljetku ipak uspio dobiti posao knjižničara na otoku S. Trebao sam otputovati krajem kolovoza i nisam znao kako prebroditi tih mjesec i pol dana ljeta u Oslu. Sunce je sjalo bez prestanka, od četiri ujutro do ponoći, i probijalo se nemilosrdno kroz rolete od trstike. Spavati je bilo nemoguće, što zbog sunca, što zbog glasanja galebova, svraka i vrana koje bi započinjalo čim bi nebo, oko tri ujutro, počelo rudjeti na istoku. Potom bi neprijateljski glas u glavi počeo postavljati pitanja, a jedan drugi davao bi mu odgovore. Tu su bile i slike koje su potkrepljivale te odgovore. Slike su prikazivale nju kako leži raskrečenih nogu ispod Sigija, kako se mišići njegove dlakave stražnjice životinjski natežu i kako se njegov ud, neobrezan, kriv i mesnat, zabija u njezinu malu, meni nikad dostižnu, pičkicu. Pritom njegova starački obješena jaja pljeskaju po njezinom mršavom dupetu i ona stenje, tiho i predano, poput dječaka što nakon očevih batina plače sam u mračnom kutu. Čombe je zapalio novi džoint, povukao dva duboka dima napinjući obraze poput gajdi i zatim ga je pružio meni. Ja činim to isto i dok ispuštam 174

dim, govorim mu kako je Selma našla novog tipa i da su prošle zime dobili dijete, kćer, koliko se sjećam. Ili možda sina, nisam bio siguran, slagao sam mu. Čombe prihvaća džoint nazad, diže obrve visoko u zrak, oči zabacuje ulijevo i kroz nos razvlači: - Jeeebiga.

3. Otac I ja sam sebi pokušao reći „Jeeebiga” kad sam ih, desetak dana prije nego što ću otputovati na otok S., vidio kako šetaju parkom St. Hansahaugen. Njegova brada bila je dulja, plod u njezinom trbuhu počeo je bubriti, a moji podočnjaci bili su sve tamniji od nesanice. Vidjeli su i oni mene i bez ustručavanja su prišli pozdravljajući me neljudski uljudno. Ona je pričala poput voditeljice televizijskog izvlačenja loto brojeva, smiješeći se samo donjim dijelom lica i jasno naglašavajući pojedine riječi. On se držao po strani, ozbiljno kimao glavom i poslije svake druge rečenice mumlao u znak odobravanja. Gledao sam njezine usne kako se razvlače u osmijeh, kako se spajaju i razdvajaju, na trenutak ugledam i jezik kako ih oblizuje u stanci između dviju rečenica i molim nekog u meni, nekog tko upravlja mojom nutrinom, da zaustavi slike i glasove koje nadiru odnekud iz potiljka. Molim tog tuđinca da mi dopusti da nešto odgovorim, molim ga da ne pokažem slabost, da mi pruži priliku da im zagorčam život.

Glasom pravnog savjetnika ona objašnjava kako bismo trebali zatražiti razvod, ali u skladu s norveškim zakonom najprije moraš predati zahtjev za odvojenim životom i, zatim, tek nakon godinu dana, dobijaš razvod.

- Zato - nastavlja ona - kada se dijete rodi, ti i ja ćemo još uvijek službeno biti u braku i u knjigu rođenih automatski se upisuje da si ti otac.

On se ubacuje i govori da zna da je možda malo nezgodno, ali se to naknadno može ispraviti.

Ona govori da nemaju namjeru raditi DNK testove kako bi se utvrdilo čije je dijete, to uopće nije bitno i zašto se time opterećivati. Ja također mogu imati kontakt s djetetom nakon što se rodi, njima bi to čak bilo i drago.

- Da - dodaje on - bilo bi nam zbilja drago.

175

Kimao sam u nemogućnosti da išta kažem. Što sam uopće mogao reći?

Ona me još moli da joj donesem neke stvari koje su ostale kod mene, nekoliko knjiga koje joj trebaju za fakultet i neke dokumente. Dodaje da predam zahtjev za odvojenim životom, tako da što prije dobijemo razvod.

Treba samo ispuniti formular i poslati zajedno s kopijom vjenčanog lista, ohrabruje me.

Tog dana opijam se do besvijesti. Sjedim u sobi, gledam u stol i čašu na njemu. Slušam muziku, pričam glasno sam sa sobom. Ležim na podu i brojim minute, sate, dane od posljednjeg susreta, s naporom potiskujem slike i želim cijelom svijetu da odumre zajedno sa mnom. Radim to isto i naredna tri dana. Četvrtog dana skupljam snagu, dižem se s poda, pomišljam kako sam ipak prebrodio podivljalu rijeku žuči, ponavljam u sebi otrcanu Nietzscheovu frazu o slamanju i ojačavanju, pospremam sobu, čistim posljednje ostatke ljubavne boli. Potom puštam mlaz vode ispod tuša da s mene spere plijesan sjećanja, zamišljam kako ću za nekoliko dana otputovati daleko na sjever, na otok S., i ostaviti sve ovo iza sebe.

Zatim počinjem tražiti knjige i stvari za koje me Selma zamolila da joj ih vratim. Iz donje ladice pisaćeg stola vadim fascikl s dokumentima.

Fascikl ima nekoliko pregrada i ja prebirem po papirima. Nalazim nekoliko rodnih listova, svjedodžbe iz srednje škole, nalaze nekakvih liječničkih komisija. Nalazim i naš vjenčani list, promatram ga, gledam datum, uskoro bi nam trebala biti godišnjica.

Nalazim još jedan, dvostruko presavijen, komad starog papira.

Rastvaram ga i vidim da je riječ o tridesetak godina staroj krštenici. Piše datum i mjesto izvršenja obreda, puno ime krštenika: Selma Kristine Aasen Johansen. Napisana su i imena njezinih roditelja: Marie Aasen - udata Johansen - i Sigmund Johansen. Ispod je nečitak potpis protestantskog svećenika.

4. Lijepa la Telefon u hotelskoj sobi jedanput je zazvonio. Čombe upitno diže obrve i s blagom dozom paranoje pogledava u mene. Ja čujem zvonjavu, ali pred 176

očima mi je još uvijek Selmina krštenica i u meni se rađa onaj isti drhtaj nevjerice i prosvijetljenja koje me je obuzelo dok sam gledao u ta imena.

Telefon zvoni drugi put, ja se pokušavam otrgnuti s te ubojite udice prošlosti na koju sam se zakačio prije godinu dana. Bio je to trenutak kada imaš osjećaj da su ti se sve kockice u mozgu napokon posložile, a prizor koji si dobio otrovan je užasom. Osjećaj je to kao kada čitaš posljednju stranicu romana i očekuješ neki rasplet, ali posljednja rečenica sve poništi i obezvrijedi. Ostavi te bez ikakvog kompasa, bez spoznaje o dobru i zlu, o laži i istini.

Telefon zvoni treći put i ja pomislim kako je ovo posljednja šansa da ikad ikome barem pokušam ispričati što sam osjetio kad sam na krštenici pročitao ime njenog oca: Sigmund. Sigmund Johansen. I kako su mi se oči zakovrnule kad sam ponovo pogledao naš vjenčani list i pročitao imena svjedoka: Lars Karlsson i Harald Johansen. Harald Johansen kojeg jedino Selma zove Sigi.

S iskrenim divljenjem izgovaram: - Bradati pedesetpetogodišnji Sigmund Johansen koji spava sa svojom kćeri, mojom ženom i vlastitom kumom.

Sjedio sam na podu i promatrao ta dva papira oduševljeno ponavljajući tu rečenicu. Ponijela me spoznaja o nepredvidljivosti života. Nakon nekoliko minuta, kada se ta filozofska udivljenost raspršila, naišla je najprije ljubomora, potom gađenje, i na kraju seksualno uzbuđenje koje služi kao posljednja crta obrane od neizdržive boli.

Nakon onanije, neumoljivo poput malja, dolazi praznina i svijest o potpunoj beskorisnosti ove spoznaje. Što da radim s tom informacijom u koju još nisam mogao povjerovati? Prijaviti ih uvrijeđeno policiji? Za što točno? Da ona kao njegova kći živi kod njega, da joj je on bio kum na vjenčanju, a da ja nisam znao da joj je to otac? Da tražim DNK test kako bi se provjerilo je li dijete njegovo ili moje? Jedino što bi se time postiglo, ako bi se pokazalo da je dijete zbilja njegovo, jest sveobuhvatna nesreća.

Lijepa laž bolja je od istinske nesreće. Lijepa laž je sve što imamo.

A opet, nisam imao nikakvog dokaza za tvrdnju da joj je Sigi otac. Osim prezimena Johansen, koje je uobičajeno prezime u Norveškoj.

A što sa Sigi - Sigmund? Počinje opet stari zloglas u meni.

A što sa...?

Telefon zvoni četvrti put, podižem slušalicu.

S druge je strane Goran. Govori mucajući više nego obično: 177

- E, e, e, znaš šta se desilo...

Ja šutim, kao razmišljam, pa mu onda mucajući odgovorim da zbilja ne bih mogao znati. Želi li mi možda reći ili da pogađam.

- Može prvo slovo? - podjebavam ga.

- E... e... e, ubio se Kole. Danas popodne.

Izvještava me nakon toga, već malo manje mucajući, o svim pojedinostima Koletova samoubojstva. Kažem mu da mi javi kad je pogreb da dođem.

Spuštam slušalicu i prepričavam Čombetu, koji je ionako već sve bio razabrao. Čombe kaže: - Jeeebiga.

Izlazimo i opijamo se. Ujutro poželim da u hotelskoj sobi nije bilo telefona.

178

XXVI

Poslije d enaze Oblaci su i dalje s tegobom nalijegali na brda kad smo se djed i ja napokon dovukli do „zelenka” i krenuli prema gradu.

Sljedeći dan putovao sam u Zagreb, odatle u Oslo, zatim dalje na otok S. Dok sam vozio prema gradu, djed je pokušavao prepričati jednu anegdotu s Alijom. Tada sam ga posljednji put vidio.

Bili smo krenuli na „ranč” i, kad smo prošli selo i nastavili makadamskim putem, kod prvog mosta naiđemo na Aliju s kozama. Sjedio je u hladu i čitao neku knjigu. Stali smo i izašli da se pozdravimo, a Alija ne skida pogled s knjige, čita uzvišeno. Poslije završene rečenice, začuđeno nam govori kako je tu knjigu s Marxovim citatima našao na smetlištu ispred ureda seoske mjesne zajednice. Zatim pročita još nekoliko rečenica, pogleda u nebo i zadivljeno kaže: - Jooj, jest pametan ovaj Mara.

Mahao je za nama knjigom dok smo nestajali ostavljajući iza sebe oblak prašine.

- Sjećaš se tih stvari? - pitao je djed zadebljalim jezikom pokušavajući se nasmijati.

- Sjećam se - kažem izbjegavajući rupe na cesti.

Drugo jutro ja sam se pakirao, a djed i majka pili kahvu i nabrajali što sve ne smijem zaboraviti. Djed je nakon drugog fildžana ustao i otišao u drugu sobu vukući za sobom lijevu nogu. Majka se primaknula i povjerljivo mi šapuće kako djed na televiziji gleda bezobrazne filmove pa onda hoće da se miluje.

- Skroz je poludio, ne može se ni posrat sam, a da mu je ono - govori smijuljeći se i vukući me za ruku. Ja se bespomoćno otimam.

Djed se usporeno vraća s plastičnom bocom od „Radenske tri srca”, punom rakije koju ću poslije ispiti zajedno s Aljošom na otoku S. Pruža mi 179

je kao da je u pitanju sveti gral.

Majka ne prestaje mljeti, samo savršeno uigrano mijenja visinu glasa i temu. Malo-malo: - A kako mi je Selma? Kad će dijete? Reci ti njoj da ne mogu djed i majka dovijeka čekat - mlatarala je jezikom, odgrizajući pola kocke šećera i srčući kahvu istovremeno.

- Joj, jest dosadna... šta se ti tu petljaš... - ušutkivao ju je djed.

- Ma, da nije ona već trudna, pa on neće da nam kaže? - nije odustajala.

- Ma nije... - nenamjerno slagah.

Kad sam se vratio u Oslo, Selma me izvjestila da je zbilja trudna.

Prije nego što ćemo se zauvijek rastati, djed reče da ima još nešto za mene. Dao mi je jednu požutjelu fotografiju iz 1945. na kojoj su on i majka.

Tad su se prvi put sreli na proslavi oslobođenja grada. Djed je morao ubrzo ići dalje, pa su se za uspomenu slikali. On je u partizanskoj uniformi, na glavi mu kapa partizanka nakrivljena udesno. Majka na sebi ima dimije, sandale i lažne bisere oko vrata. U rukama nespretno drži djedov šmajser poput otpalog falusa.

Djed je udaljavao fotografiju od sebe jer nije imao naočale i škiljio da bolje vidi.

- Eto ti, moj sinko... Šta smo sve otad preturili... I sad ti reci, je l’ to ljubav, il’ šta je, kojeg vraga...

Je li to ljubav? - pitao sam se gledajući u požutjelu fotografiju dok je avion polijetao.

Ispod mene je Zagreb postajao sve manji. Zatvorio sam oči. Kada sam ih ponovo otvorio, ispod mene više nije bilo ničega.

Kraj

180

181

Beleška o autoru Bekim Sejranović rođen je 1972. u Brčkom, BiH. U Rijeci, gdje živi od 1985. godine, studirao je kroatistiku na Pedagoškom fakultetu. Od 1993. živi u Oslu i magistrirao je 1999. godine na tamošnjem Povijesnofilozofskom fakultetu. Prozu je objavljivao u Rivalu, Quorumu, Sarajevskim sveskama, Politikinom Zabavniku i još ponegde.

Preveo je knjigu priča Noć prije mračnog jutra norveškog autora Ingvara Ambjørnsena (2000.), priredio i preveo antologiju norveške kratke priče Veliki pusti krajolik (2001.) i preveo nekoliko dela norveškog autora Frode Gryttena i Josteina Gaardera.

Objavio je studiju Modernizam u romanu Isušena kalju a Janka Polića Kamova (2001.).

Objavio romane: Nigdje, niotkuda i Ljepši kraj. Za roman Nigdje, niotkuda dobio je regionalnu nagradu "Meša Selimović" za najbolji roman objavljen 2008. na području Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. Živi i radi gdje stigne.

182

Bekim Sejranović Nigdje, niotkuda

Izdavač: Književna radionica Rašić, Beograd Za izdavača: Aleksandra Rašić Radosavljević Priprema: Književna radionica Rašić www.krr.rs redakcija@krr.rs

183

Садржај I

5 Na dženazi

5

II

8 1. Mercedes 2. Ugljen 3. Kao da je mrtva

8 10 11

III

13

1. Jarac 2. Kasim 3. Ahmet 4. Alija 5. Kijamet

13 13 14 15 15

IV

18

1. Dino i Nataša 2. Pele i Liso 3. Nogomet 4. Dabogda Tito umro 5. Umro Tito, bog te jebo 6. Suze za Tita 7. Čakija 8. Bio je gol 9. Mene zovu Cigo 10. Nesretna učiteljica 11. Titova dženaza

18 19 19 20 22 22 23 24 25 26 26

V

28 1. Junak 2. Braća 3. Najmlađi brat 4. Šejtan

28 29 29 31

VI

33

1. Posljednji dolazak

33 184

2. Ulica bratstva i jedinstva 3. Sokak 4. Laže, bona, laže 5. Kao da me nema

34 35 35 38

VII

40

1. (J)ah, moj Ahmete 2. Kahva 3. Nešto toplo i vlažno

40 41 42

VIII

43

1. Zbogom, kućo 2. Odlazak

43 44

IX

47

1. Kiša

47

X

50 1. Rakija, tambura, lopata 2. Klica 3. Borneo

50 51 51

XI

56

1. Sava 2. Sava II 3. Bagermajstor 4. Očevi, sinovi, majke 5. Dete moje, dete moje...

6. Mama i tata 7. Sava: The End

56 57 57 58 59 60 62

XII

64

1. Pogreb 2. Koks 3. Dom 4. Paranoya

64 67 68 70

XIII

76

1. Andrić 2. Kamov

76 76 185

3. Mile Glava

77

XIV

80

1. Gazdarica Silvija 2. Problemi, bedovi, sranja...

3. Češkanje

80 81 84

XV

87

1. Nigdje, niotkuda

87

XVI

91

1. Sob 2. Uliks 3. Dobar ćuko 4. Mišolovka 5. Ostavljene žene

91 93 94 97 99

XVII

101

1. Hokahej 2. Lars 3. Buduća bivša žena 4. Zajebi akcije, Lars 5. Sljedeći put letiš van 6. Prokleti Alija 7. Hasta la vista, Lars

101 105 106 109 110 111 112

XVIII

114

1. Na otoku S. 2. Aljoša 3. Intervju 4. Breskva

114 116 119 123

XIX

125

1. Džidža

125

XX

129

1. Buđenje 2. Miki s rižom 3. Kopačke 4. Splav

129 129 131 134 186

XXI

138

1. Medvjed 2. Praznina 3. Enzim 4. Novi milenij 5. Domofiina 6. Možda je upravo sad jebe 7. U kolibi 8. Mamurluk 9. Meleć 10. Kao da smo mrtvi

138 139 140 141 143 144 146 148 149 151

XXII

154

1. Čije su suze?

154

XXIII

159

1. Jadran 2. Nije svaki dan ’vako 3. Selma, baci se kroz prozor!

159 160 161

XXIV

166

1. Zelenko 2. Ubojico!

3. Dvije glave

166 167 169

XXV

172

1. Makni slike, čovječe!

2. Jeeebiga 3. Otac 4. Lijepa laž

172 173 175 176

XXVI

179

Poslije dženaze

179

Beleška o autoru

182

187