Književna radionica Rašić
© Marko Tomaš © Književna radionica Rašić
Marko TomaĹĄ
PISMA S JUGA
Beograd, 2019.
VLAKOVI U SNIJEGU
Obećao sam ovo vlastitim uspomenama na vlakove. Nadao sam se da je to zadnji snijeg ove zime. Onaj koji me ispratio iz Ribniškog sela, padao mi na ramena i kvasio moju putnu torbu. Bio je to divan snijeg i nije mi smetao. Prijala mi je njegova škripa pod mojim čizmama. Prijalo mi je čak i to što se pretvarao u hladne kapljice vode na mojim obrazima i šakama dok sam se spuštao iz Ribniškog sela stazom pored ribnjaka i kroz park skrećući prema Tomšičevoj ulici koja se meškoljila u dolazećoj noći. Maribor me ispraćao na put. Bio je početak ožujka. Zima je imala neke nama nepoznate namjere. Imala je, očito, i nama nedokučive zalihe snijega. Grad se bijelio pod njim. Nisam imao ništa protiv toga. Krenuo sam doma. Na jug. Maribor uvijek napuštam vlakom. Tako i dolazim u njega. Cijeli svoj život. Iako me sjeća na osmijeh moje bake ova priča nije o Mariboru. Ovo je priča o jednom odlasku. O jednom povratku. O nemogućnosti odlaska i povratka. Izgubljenosti između te dvije konačne destinacije. O vlaku koji me od djetinjstva vozi na toj relaciji. Dok sam bio dječak vjerovao sam da se može otići i vratiti. Vjerovao sam čak i 7
da se može pobjeći. Svi sanjaju o nekom velikom životnom bijegu a vozimo se uvijek na istoj na relaciji, između dvije velike nemogućnosti. Kolodvori su vremenom, a pomno pratim njihovo duševno zdravlje, postali tužna mjesta. Takav je i mariborski kolodvor. Na njemu sam čekao vlak za Zagreb trpajući zalihe nikotina u organizam. Kolodvori mog djetinjstva bili su drugačiji. Njima je vladala vreva, život u svoj punini, a sada su naprosto tužni kao da su umorni od silnih rastanaka i sastanaka punih lažne nade. Jesu li kolodvori stvarno opustili ili sam ja postao pust? Ne treba stvari mjeriti onim što vidimo. Ljude je lako izbrojiti, matematika jeste egzaktna ali to ne znači da opisuje stvarno stanje stvari. Nešto malo prije 20 sati stigao je vlak iz Beča. Isti onaj koji me trebao odvesti u Zagreb. Snijeg je nemilice padao. Oprostio sam mu svaki poskliznuće u mariborskom parku. Priznao sam mu da je lijep kao i mnoge stvari na koje ljudi nemaju nikakvog utjecaja. Bilo je vrijeme televizijskog dnevnika a grad i ja smo se rastajali. Bio je to drugarski rastanak između starih znanaca čiji su životi isprepletni nekim nedokučivim nitima od kojih je ljudski i život gradova sastavljen. Više ni duhovi ne nastanjuju platforme željezničkih kolodvora. Duhovi davnih putnika, onih pomalo grubih socijalističkih pregalaca koji nisu vjerovali u Boga ali jesu u obećanje bolje budućnosti. Ili su i oni lagali kao što je sustav lagao njih. Žrtva tih laži ispao je obični dobroćudni vlak, točnije vlakovi, nad njima je izvršen pogrom. Tako mi se čini. Tako vjerujem. 8
Vagon u koji sam ušao bio je potpuno prazan i topao. Raskravio sam se a zajedno i pahulje nakupljene na mojoj torbi. Kada sam je podigao na paktreger na lice mi se slio mali slap. Na peronu su srdačno razgovarali željeznički radnici. Njihov smijeh sam samo vidio ali odijeljen željezom i staklom nisam ga mogao čuti. Obrazi radnika bili su rumeni od hladnoće. Vjerojatno su i moji bili isti takvi. Na takvim sitnicama treba začeti jedinstvo među ljudima. Počnimo od rumenih obraza. Mene vlakovi podsjećaju na jedinstvo i jednakost među ljudima. Podsjećaju me, da prostite, na socijalizam. A nikakvog socijalizma u praznom vlaku nisam našao. Odlazio sam a nisam znao da li se vraćam. Nikada nisam bio u Vinkovcima a to je jedan od najbitnijih gradova mog djetinjstva. Samo zato što je bio jedno od najvećih željezničkih čvorišta u Jugoslaviji. Dobar sam dio djetinjstva proveo u vlakovima. Danas te priče nekima mogu zvučati zastrašujuće čudne ali kolodvori su u ono vrijeme bili mjesta koja su pucala od života i svega što ljudski život sobom nosi, ali najviše su pulsirali neobjašnjivom nadom. Uostalom, zašto bi itko zahtijevao argumentiranje nade? Nemojte od mene tražiti da na ovom mjestu objašnjavam podrijetlo te nade. Lijepe stvari ne treba objašnjavati. U njima valja uživati. Bolje biti zaslijepljen ljepotom nadanja nego mržnjom iza koje stoje sumanute ideje o koje se ljudski rod sapliće cijelu svoju povijest. Ta se nada zajedno s putnicima ukrcavala u vagone jugoslavenskih željeznica. Zato 9
je u njima uvijek bilo tijesno ali sigurno i toplo. Takva su moja sjećanja a uspomenama valja vjerovati makar su u njima činjenice uvijek distorzirane. Trokut u kojemu se kretalo moje djetinjstvo za svoje središte imao je Vinkovce. A on sam bio je nepravilan. Mostar – Subotica – Maribor. Trokut mog djetinjstva. U njegovoj sredini Vinkovci. Kao dijete sam bio uvjeren da se u Vinkovcima vlakovi proizvode, popravljaju, da svi kondukteri, strojovođe i željeznički radnici žive u njemu. Neka mi oproste Vinkovci ali mislio sam da to i nije grad nego džinovska skretnica, samo srce jugoslavenske željeznice. Volio sam Vinkovce zbog toga kao što vlakove volim i danas. Oni su me vodili u zagrljaj bake i daidže, na vesela obiteljska okupljanja i u kojem god smjeru išao vodili su me doma. Kada si dijete lijepo je vjerovati da imaš toliko kuća. Vlakovi mog djetinjstva bili su krcati. Ovaj kojim sam nedavne zimske noći putovao bio je prazan. Cijeli vagon samo za mene. Takav je luksuz davnih osamdesetih godina bio nezamisliv. Napolju je, ne mareći za moje misli, padao snijeg. Vlakovi mog djetinjstva išli su sporo i vozili cijelu noć. Kupei su bili puni, u njima bi potpuni stranci spavali jedni pored drugih, razvukli bi sjedala i polijegali. Kada bi netko ogladnio vadio bi iz jedne od torbi (a uvijek je bilo više od jedne torbe po glavi putnika u tim neobičnim vlakovima) hranu umotanu u foliju, poneko je imao i tuperver posude, i dijelio je sa svima u kupeu. 10
– Divna mi je pita ispala, probaj. – Jučer zaklali kokoš ja je pred put ispohala, moraš probati. – Uzmi pola sendviča, od domaćeg je kulena. Ljudi koji se prvi put u životu vide spavali su jedni pored drugih i dijelili hranu. Miris tih vlakova sigurno nije bio ugodan obzirom je i pušenje bilo dozvoljeno a nikome nije padalo na pamet pitati smeta li slučajno nekomu dim dok jede ili spava. Nekako, čini mi se, sve je svakomu bilo dozvoljeno i svi su sve dijelili među sobom. A hodnici vlakova, pogotovu u ljetnim mjesecima znali su biti krcati jednako kao i kupei. Pod nogama ljudi bile su kartonske kutije uvezane konopom i ogromne, tzv. švercerske torbe na kojima su znala spavati djeca. Bio je živopisan taj vlak. Na neki način bio je preslik cijelog socijalističkog poretka i načina života u istom. Zato sam uvjeren da je nad vlakovima u bivšoj Jugoslaviji izvršen planski pogrom. Naprosto, previše taj kolektivni oblik prijevoza podsjeća na socijalizam. Kao kartu novostečene slobode, individualnosti i samoće podijelili su nam naše osobne kapsule kojima klizimo niz autoceste ne mareći više za sam proces putovanja. Bitno je samo stići na cilj. A, recimo, u nogometnoj utakmici, ako mene pitate, nije bitna sama pobjeda, bitan je način na koji ste do te pobjede došli. Bitan je proces, putovanje samo po sebi. Više uopće nije moguće stići vlakom od Maribora do Mostara. Nije moguće stići ni iz Mostara do Subotice putujući željeznicom. Ali ja uvijek, barem dio putovanja, 11
moram odraditi vlakom. Makar to bio samo mali dio puta dok napolju pada snijeg. Pragersko. Celje. Zidani most. Stanice. Mala mjesta čija imena probude uspomene na bakin zagrljaj, daidžin široki osmijeh, tamić strica Tončija, miris zemički kakve je bilo moguće kupiti samo u Sloveniji. A onda je vlak stigao na granicu.
12
OTKUDA PIÅ EM
Zajedničko Britancima i Mediterancima je to što su opterećeni vremenskim prilikama. Kao da im o njima ovisi baš sve u životu. Svako čavrljanje začinjeno je pričom o vremenu. Ono, dakako, nikada nije dobro. To se ponajprije odnosi na ljude s Mediterana. Uglavnom, klima pruža prigodu svakom dokonom Mediterancu da se žali i stvori alibi zašto ni tog dana nije poduzeo baš ništa. Po toj filozofiji življenja čovjek je uvijek nečim spriječen. Okolnosti su to što ga u životu sputava. On sam nikada nije krivac ni za što. Kad je već tako postavlja se pitanje: zašto se uopće truditi? U tom pitanju ujedno leži odgovor na veliki svjetski misterij koji govori o Mediteranu kao prostoru pasivnosti. Britanci ovdje izlaze iz priče. Njih valjda od toga spašava protestantska etika. Svakako oni nisu ni bitni za ovu priču osim kao idealni sugovornici žiteljima Mediterana jer su i jedni i drugi u stanju potrošiti sate i sate na razgovor o sasvim nevinoj proljetnoj kišici. To je ono što u Mostaru nazivamo šupljom pričom. Od te i takve, šuplje dakle, priče istkani su i međuljudski odnosi. Većinom se radi o površnim odnosima iako se nekomu tko 15
posmatra sa strane mora učiniti da ako s nekim razgovarate po par sati dnevno onda sigurno s tom osobom imate dubok i prisan odnos. Odnos možda jeste prisan ali nikako nije dubok. Satkan je od klimatskih uvjeta i tračeva. Od tračeva su pak satkani svi glumci u mediteranskom uličnom teatru. Uloga svakog čovjeka napisana je od strane njegove okolice. Na njemu je da je prihvati ili proživi život odbačen, kao čudak ili redikul, neprilagođena osoba u tom bučnom, naizgled prisnom teatru u kojem sudjeluju redom usamljenici. Iako uvijek na gomili, u gunguli, gužvi, okruženi drugima ljudi na Mediteranu su usamljeniji nego navodno distancirani sjevernjaci. Zato što pristaju na površne odnose. Zato što pristaju igrati uloge, glumiti svoj život po unaprijed zacrtanim pravilima uklapajući se u vjekovima stare stereotipe. Tu nema mjesta inovaciji u bilo kojem području ljudskog djelovanja. Zato je cijeli Mediteran skupa sa svojim življem nalik tromoj, pospanoj životinji koja ne uspijeva pratiti ostatak svijeta. Slijedeće pitanje je: kako je moguće da je kolijevka civilizacije, prostor progresa, nastanka filozofije i mjesto gdje su zametnuti svi obrisi onoga što danas nazivamo zapadnom civilizacijom postalo mjesto konzervativnih političkih i svakih drugih strujanja, zašto se toliko opire promjenama i generalno se najsporije razvija? Najprostiji odgovor bi bio – samodovoljnost. Uvjerenost da si bogom dan samo zato što si rođen na tom mitskom prostoru, u tom uskom klimatskom pojasu. 16
Pa, pobogu, cijeli se svijet dolazi odmarati u tvoje prirodno okruženje. Ljudi iz dalekih krajeva se dolaze diviti starinama, uživati u lijepom vremenu, osunčanoj hrani i istim takvim tijelima, opustiti se. Ako već cijeli svijet tu dolazi odmarati što mislite da bismo mi trebali raditi, mi koji u mjestima vašeg odmora živimo cijelu godinu? Naravno da ćemo i mi odmarati. Većinu godine. Radit ćemo uglavnom onaj mali dio godine kada vi odmarate jer imamo privilegij naplaćivati vam vaš odmor. Faktički ubiremo spomeničku rentu. Toliko smo se unijeli u taj posao da smo i sami, kao ljudske jedinke, na neki način postali spomenici, endemska vrsta usporenih ljudi u užurbanom svijetu koji sve više ubrzava. Čak smo i tu počeli zaostajati. Toliko smo spori da više jedva pratimo ritam tuđeg odmora. Nije baš ni da se trudimo. Netko će drugi to odraditi za nas ili nas iseliti kako više tako spori i čangrizavi oko vremena ne bismo smetali. I sve to skupa će nam smetati, već sad nam smeta kao i bilo kakve vremenske prilike. Proljetni umor. Ljetna žega. Jesenja melankolija. Zimska depresija. Vrijeme je da izmislimo peto godišnje doba. Neko spram kojeg se ljudi s Mediterana još nisu odredili. Nikako nam ne uspijeva ostatku svijeta objasniti da bi svi trebali usporiti jer ovo što vidimo više ne liči na razvoj i progres, liči na bezglavo srljanje i proždiranje vremena i prostora. 17
Kad proždre vrijeme i prostor što čovjeku ostaje? Ima li uopće čovjeka izvan toga? Zašto ne možemo pronaći srednji put umjesto samo da se divimo jedni drugima ili preziremo jedni druge i način života kakav vodimo? Europa se dijeli na sjever i jug. Neka nova Europa. Ona koja je još uvijek u nastanku. Na toj liniji bit će otvoreni budući politički frontovi. Proces je počeo posljednjih godina ali je usporen svjetskim migrantskim krizama što nam je možda dalo prigodu da malo bolje razmislimo o svemu, ali sve su prilike da se to neće desiti. Projekt je davno smišljen. Njegova provedba je ne upitna. Ako se ne dogode neke potpuno nepredviđene katastrofe. Ovo čemu upravo svjedočite je razigrani mediteranski um. Um koji samo otvara pitanja i rijetko daje odgovore. Sklon je tumačiti stvari ali na način da komplicirano dodatno iskomplicira a jednostavno toliko uprošćava da postane neprepoznatljivo. U mitologiji o Mediteranu to se naziva južnjačkom dovitljivošću. Ona dolazi iz dokonosti i u DNK upisanog koda koji nam govori da je najbolje ništa ne poduzimati. Ovo je početak našeg upoznavanja i zato imam potrebu predstaviti vam se na ovaj način. Ipak pišem pisma čiji ste adresati svi vi koji ih čitate. Svi nam govore: pa to može bolje! Može, ali bolje je neprijatelj dobrom. Imamo iskustva ne tako davne prošlosti koja govore u prilog ovoj mediteranskoj izreci. 18
Prije dvije godine putovao sam u Finsku. Uvijek sam htio zakoračiti na polarni krug i tada mi se pružla prigoda. Prije toga valjalo je autobusom proputovati Finsku od juga do sjevera. Autobus je bio pun pisaca iz cijelog svijeta i svi smo bili tu da potvrdimo predrasude koje drugi imaju o nama. Nevjerojatno je kako se čovjek ponaša po zadanom obrascu u takvim situacijama. Lakše nam je pristati na to nego se istinski upoznavati s gomilom novih, nepoznatih ljudi. Stara je to općeprihvaćena mediteranska mudrost. Bili smo u nekom studentskom gradu u središtu Finske. Bili su prvi dani proljeća. Na sjeveru Europe je vladala euforija. Dugo su čekali svjetlost. Bio sam jedini pušač u društvu pa sam sam izašao ispred kavane kako bih zapalio cigaretu. Ponio sam čašu s pivom, sjeo na zidić ispred kavane i posmatrao polupijane studente kako posrću večernjim ulicama. Odjednom sam začuo oduševljenu dernjavu. Jugoslavo, hej, Jugoslavo! Okrenuo sam se u pravcu iz kojeg je dolazio glas. Odmah sam znao da se radi o Talijanima. Crnomanjasti, niski ljudi s bocama crnog vina i cigaretama u rukama. To je bilo dovoljno da znam otkuda su. Pozdravili su me kao pravog istinskog zemljaka. Mrgodni visoki tip s pivom i cigaretom u rukama koji s određenim prijezirom gleda svijet oko sebe. Iz daljine su skužili da sam Jugoslaven. Tako su mi rekli. To je istinita scena međusobnog prepoznavanja južnjaka na sjeveru Europe. Pričali smo 19
kao pravi zemljaci. Isprva sam se čudio tomu a onda sam shvatio da nas muče iste stvari. Naša, južnjačka politička perpsketiva je dugoročno gledano ista bez obzira što su oni iz Italije a ja iz Bosne i Hercegovine. To je Europa koju sam vam pomenuo, ona nova Europa, nadnacionalna ili postnacionalna, kako god. Europa koja je trenutno na čekanju. Uvijek sam se pitao otkuda dolazi proljeće. Raste li iz zemlje pa se penje uz stvari i oživljava ih ili se spušta s neba pa prekriva svijet novom odorom života? A ono se rađa zajedničkim naporima neba i zemlje, izvire iz njihovog jedinstva, njihove neodvojivosti. Jasno je, valjda, kako Europa može dočekati proljeće.
20