Selvedin Avdić - Kap veselja by Aleksandra Rasic

Književna radionica Rašić

CIP - Каталогизација у публикацији Народна библиотека Србије, Београд 821.163.4(497.6)-31 AVDIĆ, Selvedin, 1969Kap veselja / Selvedin Avdić. - Beograd : Književna radionica Rašić, 2019 (Beograd : 3D+). - 148 str. ; 21 cm Tiraž 500. ISBN 978-86-6351-049-4 COBISS.SR-ID 274354700

Urednik izdanja Kruno Lokotar

Selvedin Avdić

KAP VESELJA

Beograd, 2019.

Lijepo je prije početka čuti ovu pjesmu: Neću dar, neću nakit nemoj hteti sjajnim zlatom pustim novcem da me kupiš Samo kap veselja tražim samo malo, malo smeha vedri pogled oka tvog ovu noć, ako želiš, tebi dajem Ja ti nudim pesmu, igru, priče, snove a za sve samo kap veselja tražim samo malo, malo smeha ako hoćeš, nađi radost mene podari sa njom Neću laž, neću večnost nemoj hteti lažnom nadom da me kupiš sjajnim zlatom,

a nakon toga barem dva puta pročitati rečenicu Williama Burroughsa: „Svaki čovjek u sebi ima parazitsko lice koje ne radi u njegovu korist.” Važno je još upamtiti da dobro i zlo ne dolaze uvijek u oblicima kakve očekujemo. Također, lijepo je znati da postoje ljudi koji rastjeruju tamu oko sebe. Na kraju, sve ćemo jasno vidjeti, kao da gledamo u vlastite dlanove.

*** Bilo je to u ono vrijeme kada su ljudi prestali pričati o ratu. Ne zato što su računi bili poravnati, nego zato što su se priče ponavljale pa su razgovori postali dosadni. Počelo je nakon zemljotresa i nakon velike poplave. Zemljotresi su trajali tri dana; svakoga dana tlo je zadrhtalo barem pet puta. Ljudi su izlazili iz solitera i u spavaćicama i pidžamama razgovarali pod uličnim svjetiljkama. Pričali su ispod glasa, kao da se plaše da će koga probuditi, iako niko u gradu nije spavao. Taman što su se ispod zemlje smirile tektonske ploče, nebo se zamračilo i donijelo poplavu. Novinari su je odmah nazvali biblijskim potopom, zato što im je po dostupnim informacijama iz nepouzdanih izvora sličila njemu, a i zbog toga što panika dobro prodaje novine. Kiša je padala danima. Nije to bila oluja, niti pljusak, bio je to bijes. Kad takav bijes uhvati čovjeka, lice mu pobi6

jeli, stisne zube i gazi sve pred sobom. Tako i kiša. Ljudi su se i tada zbližili. Pomagali su jedni drugima; nekoliko dana činilo se da na svijetu nema zle duše. Kad su prestali zemljotresi i kad se voda povukla, nije bilo olakšanja, čekala se nova nevolja. Stigla je sparina; zrak je bio toliko gust da su pluća žarila pri dubokim udisajima. Svi su čekali zalazak sunca pa da izađu na ulice i uhvate malo noćne svježine. Ali, dolazio je samo mrak, a s njim i čudan zvuk – brujanje – kakav bi pravila ogromna zubarska brusilica. Činilo se da dolazi odnekud ispod zemlje, ali je to teško sa sigurnošću tvrditi. Zvuk je donosio glavobolju, smještala se tačno između obrva. Ljudi su teturali ulicama, namršteni, muškarci su šištali kroz nozdrve, žene zabijale štikle u mekani asfalt, starci glasno stenjali, bebe plakale u kolicima... Odjednom bi neko, ko zna ko, bilo ko, nasrnuo na nekoga, ko će znati koga, bilo koga. Prolaznici su okruživali obračun, prilazile su sladoledžije, prodavačice šećerne vune, policajci u civilu, uniformirani čistači, civilni šetači, djeca, pankeri, šankeri, beskućnici i kućni psi. Utišavali su jedni druge, osluškivali udarce i jauke. Čekali su da neko nadjača, a onda nasrtali na slabijeg i u tišini šutirali i grizli jadnika ili jadnicu sve dok žrtva ne bi izgubila svijest. Onda bi se razišli nastavivši šetnju, niko nije komentirao događaj, jer niko nije želio slušati o njemu. Zvjerali su okolo, tražili nešto drugo, bilo šta, samo da to bude nešto što će uznemiriti noć. Zvuk je minuo tačno u 23 sata i 33 minute, one večeri kad se Miran vratio u grad. Bio sam prisutan kad se to dogodilo, gledao sam ga, kao što vidim i sve ostalo, kao 7

što prisustvujem svemu što se dešava. Izgledao je drugačije nego što ga pamtim. Nije mnogo ostario niti se previše izmijenio. Ali, bio je drugačiji, tada nisam mogao zaključiti zašto, nisam mogao pronaći razliku, znam da sam pomislio na pjesmu Zla krv i njezine stihove „vratit ću se s udovima od željeza, mrke kože, bjesomučna pogleda, zbog moje maske misliće da pripadam snažnoj rasi”. Miran je nosio zelenu kabanicu, nisam mogao vidjeti ni kožu ni udove, ali pripadao je toj pjesmi. Tada sam naslućivao, sada znam. Stajao je ispred zgrade naslonjen na šipku za klofanje tepiha i posmatrao jedan po jedan prozor. Polako, pažljivo, kao što Miran uvijek radi. Zgrada ima dva ulaza s pet stanova, a ispred njih strugače blata, čelične polumjesece pobodene u zemlju, ima podrum sa šupama za drveni ogrjev i bivšu veš-kuhinju u kojoj je Miranov otac smjestio radionicu; ima krov od crvenog crijepa, dva dimnjaka od narandžaste cigle, nizak tavan s tepihom od golubijeg izmeta, ispod njega terasu za sušenje veša, drvene rukohvate na stepeništu, fikuse u zemljanim saksijama na odmorištima, otirače od pletenog konopca ispred pragova, „plafonjerke” s mutnim staklom na stropovima, okrugle prekidače za rasvjetu sa crnim okvirom i bijelim dugmetom; u svakom ulazu ima okačen kućni red u bijelom ramu; ispred zgrade je mali park okružen živom ogradom, u njegovoj sredini je šipka za klofanje tepiha, ispod nje je komad mekane zemlje s malom rupom u sredini, a oko nje tri breze. Fasada je siva, na njoj je nekoliko grafita, najveći su „Jahači rumene kadulje” i „Mehmed Buza”, a najupe8

čatljivija je rečenica ispisana crvenom bojom „Mi te, Džeki, nikad zaboraviti nećemo”. Mnogo je crteža, uglavnom nacrtanih kredom, Batmanov šišmiš, Mercedesov znak, Čiča Gliša ispod vješala, muški spolni organ u punoj erekciji, AC/DC, imena „Amela”, „Sanela” i „Kočiz”, nekoliko teško razumljivih simbola, nedovršenih i nevještih skica ili su to samo žvrljotine... Sve je dotrajalo, napuklo, zahrđalo, izblijedjelo, pregorjelo, požutjelo, zaraslo, usahlo, zastarjelo, umazano, napušteno, zaboravljeno, svjesno odbačeno, a nešto je vjerovatno i nesretno. Kad se otvore drvena vrata haustora, u lice udari tako snažan propuh da posjetilac mora odmah zatvoriti oči. Čini se da planinski vjetar, hladan kao da je preko snijega prešao, izbija iz podruma. Pričalo se da je to zbog toga što je zgrada napravljena usred ruže vjetrova, da je prekinula prirodan tok zračnog strujanja, ali isto tako se priča da negdje postoje neka vrata koja nisu dobro zatvorena. Zgrada je premrežena cijevima, kablovima, žicama i crijevima, koji izlaze iz zemlje i granaju se kroz čitavu građevinu, donose svježu vodu, električnu energiju i plin, a odnose fekalije. Također, a to nije manje važno, čvrsto povezuju stanove. Stanovi u prizemlju su jednosobni, a ostali imaju balkon, sobu više, veće kupatilo, trpezariju i predsoblje. U prizemlju, u prvom ulazu živi penzionisani policijski inspektor Muharem Lombroso, a na dva sprata, u dva stana spojena spiralnim stepenicama, smjestio se Arhitekt. Miranov stan je u prizemlju drugog ulaza, Dragica stanuje iznad njega, a iznad nje živi žena s dječakom. 9

Ispred zgrade, kroz betonsko korito teče rijeka, kroz sredinu ju je razdijelila ada duga dvadesetak metara, s desetak starih stabala, dva imaju šupljine u podnožju, dovoljno prostrane da se u njima sklupča odrastao čovjek, tri u vrhu krošnji drže velika i odavno napuštena gnijezda, s ostalih povazdan grakću vrane. Dva koraka iza zgrade leži grad. Čim se osvijetlio prozor u Miranovom stanu, osvijetlili su se i svi ostali prozori u zgradi. Istovremeno. I baš tada, u 23 sata i 33 minute, blag vjetar ušao je sa sjeverozapada u našu kotlinu, a brujanje je naglo prestalo.

*** Sve je bilo isto, kao da nije prošlo toliko vremena. Nije bilo čak ni prašine na predmetima, na budilniku, kuhinjskom nožu, posudi za šećer... Kao nekad, vratio sam se iz noćne šetnje, otac spava u sobi – tako sam zamišljao i osjetio mir za kakav sam mislio da me više nikad neće posjetiti. Da bih sačuvao taj osjećaj što duže, te prve večeri nisam ulazio u sobu. Neka spava, izgovorio sam glasno. Dodirivao sam predmete u kuhinji, gladio pregibe, gledao ilustracije, brisao sitne mrlje s njih, sretan... Oduvijek sam se vezao za predmete, oni kod mene imaju duži vijek trajanja nego što je to danas moderno. Imam džemper star dvadeset godina, a kišobran sam naslijedio od oca pa je stariji, ali funkcionalniji od mene. Od njih bi se mogla napraviti voodoo lutka labirola u koju se zaključa duša da ne ode na onaj svijet, ako se neko već bavi takvim činima. 10

Čuo sam da se najjače čarolije sastoje od opisivanja postanka i nabrajanja svojstava predmeta kako bi se stekla vlast nad njima. Nisam to pokušavao, vjerovatno nije ni istina, meni je sjećanje na ove predmete bilo utjeha. U najtežim danima tješio sam se da oni još postoje i da me čekaju. Mislio sam da u haosu ipak mora postojati nešto stabilno, nešto oko čega se sve okreće.

*** Nije ovaj grad bez šarma, ja to najbolje znam. Zahrđala fabrika izgleda kao njegov dio, ali nije, ona je vještački dodatak, doima se kao gigantska pumpa koja ubrizgava nešto u grad, „nešto” što ga održava u životu i istovremeno truje i mijenja. Izgrađen je u okuci rijeke, lako je sići do plićaka, voda je prilično čista otkad je fabrika isključila najveće mašine, odnedavno po njoj plivaju patke, navrate galebovi, a rano ujutro mogu se vidjeti i rode. U sredini je velik park, u njemu mnogo gustog žbunja u kojem beskućnici prave udobne boravke. Okružen je oblim brdima, još oblijim nakon rata, zato što su stanovnici posjekli drveće za ogrjev. Ima bulevar, cijelom dužinom rijeke, koji je kao i svaki, najljepši nakon kiše, kad mu sjaj izbijaju ulične lampe. Grad ima sposobnost da nenadano pokaže ljepotu na najružnijim mjestima. Mislim da će to najljepše ilustrirati prizor s gradske deponije, prizor u kojem često 11

uživam. Na tom odvratnom mjestu, smrdljivom brdu punom štakora, kroz koji teku potočići otrovne sluzi, bivši radnici naše fabrike skupljaju odbačene konzerve. Da bi ih mogli ponijeti što više, poredaju ih po putu kojim prolaze kamioni za odvoz smeća. Točkovi zgnječe aluminijske konzerve i, ako imate sreće pa se taj dan probije sunce kroz smog i osvijetli stazu, vidjet ćete kako one bljesnu kao mliječni put iz školskih atlasa! Ali uvijek se javi nešto što gradu ne dā da ga smatramo mirnim ili spokojnim. Još jedan događaj zaprijetio je da postane uobičajen kao što su to postale večernje, masovne tuče. Jednoga proljetnog jutra, ugodnog, sitna radnica u još manjoj slastičarnici velikim nožem rezala je šampitu na kocke za dvije gospođe koje su sjele za stočić ispod lipe da se odmore od pijačne kupovine. Lipa je šumjela, sunce se u tankim trakama probijalo kroz lišće, radnica je podigla glavu sa tepsije, nož stisnula šakom i zabila ga u rame jedne gospođe. Dok je druga gospođa vrištala, do tad šutljiva i pomalo lijena kelnerica zauzela je atletsku startnu poziciju, urliknula u nebo, dok joj je gusta pljuvačka izbijala na usne, i potrčala niz ulicu vitlajući krvavim sječivom iznad glave. Nasreću nije bilo žrtava, jer nije bilo puno prolaznika, a trkačica je čudnim urlicima najavljivala svoj dolazak pa su se i najsporiji mogli skloniti. Kelnerica je nesmetano trčala i vrištala sve do kraja ulice, prešla most, prozujala pored napuštene kasarne, buvlje pijace, skladišta građevinskog materijala, staklenika, podzemne laboratorije, kratkog niza privatnih kuća, sjurila se na 12

obalu i pala u plićak rijeke, gdje je, sasvim iznurena, izgubila svijest. Bilo je onih koji su se plašili da se radi o čudnoj bolesti, možda i zaraznoj, sličnoj malajskom amoku, ali, nasreću, do danas se to nije ponovilo, osim nekoliko sličnih incidenata u seoskim područjima.

*** Svi i svuda pričali su o slobodi, o slobodi govora, kretanja, izbora…; ja sam s njima bio i ništa od toga nisam osjećao. Osjećao sam samo to da živimo na mjestu u kojem su sve uloge odavno podijeljene i da postoje jasna pravila i ograničenja koja moramo poštovati. Živio sam u iznajmljenim sobama, sa zajedničkim kupatilima i kuhinjama koje sam dijelio sa samcima i starcima. Ne volim hotelske sobe. Ružno sanjam u njima. Sobe bi trebale biti namijenjene nekome, ne svakome. Najveći dio vremena bio sam umoran, potpuno nesposoban da iskušavam granice slobode. Ponekad sam osjećao da bih se brzo navikao i na život u koncentracionom logoru. Čak sam zamišljao kako bi to izgledalo da se budim u baraci koja smrdi na znoj i gnoj, da se raspitujem je li taj dan moja grupa određena za krematorij ili gasnu komoru, da obavljam svakodnevne poslove – slažem leševe, metem pepeo, šišam tupim makazama užasnute pridošlice, ližem rane od udaraca kapoa, smrzavam se na večernjoj prozivci, a na kraju dana legnem na svoju dasku i, dok mi stjenice padaju na obrijanu glavu, tonem u san. 13

Ponekad sam izlazio u klubove, plesao, opijao se, gutao, šmrkao i pušio sve do čega sam mogao doći. Ujutro sam se vraćao u iznajmljene sobe, rušio u krevete i budio s osjećajem krivice, valjda prema sebi samom, jer nisam imao nikoga ko bi mi mogao zamjeriti. Sve se životinje brinu za samoodržanje i izbjegavaju ono što im škodi, valjda je to prirodan instinkt. Ja sam se oglušio na njega. Nisam iskušavao tijelo da bih mu uočio slabosti i tako ga ojačao, samo sam bio ravnodušan prema sebi. Imao sam prijateljica, ljubavnica, ali one su me doživljavale samo kao zabavan dodatak i odbacivale kad mi nije bilo do smijeha i seksa. Kad se nisam opijao, bježao sam od bilo kakvih senzacija, podražaja i stresova te pokušavao kontakte svesti na što manje ljudi, na što manjem području. Zato sam i najveće gradove svodio na nekoliko ulica, ili još manje, na onoliko koliko sam mogao obuhvatiti. Najuspješniju redukciju napravio sam u jednom povelikom gradu koji sam sveo na jednu stranu slijepe uličice. Radio sam u prodavnici kućanskih aparata, spavao u sobici iznad nje, u kafani s lijeve strane jeo supu od paradajza, u marketu s desne kupovao hljeb i konzerve. Bilo je lijepo, u prodavnici sam bio jedini radnik u smjeni, a u kafani je radila konobarica koja je smatrala da njezinoj emotivnoj ravnoteži prija ljubakanje sa mnom svakog trećeg poslijepodneva u skladištu iza šanka. Raspoređivala je paketiće vlažnih maramica oko nas, pitala hoće li mi smetati ako taj dan ostane u čarapama ili napominjala da bi joj prijalo ako na tom sastanku svršim u ili na... Nije dugo trajalo, s prvom krizom na tržištu, šef je procijenio da sam ja, šutljivi stranac, ogledni primjer viška radne snage. Uzimao sam Matildu i odlazio u druge gradove koje je trebalo ponovo svesti na moju mjeru. 14

Na selima je bilo još gore. Svi poznaju sve, dani su podijeljeni po različitim poslovima i nema mnogo nepredviđenih situacija pa je seljacima svaki novi čovjek uzbudljiv događaj. Pokušavaju se približiti, nije ih briga ako su nametljivi, uglavnom su ljubazni, ali mogu postati posebno okrutni kad pomisle da došljak nije donio dovoljno ljubavi ili barem poštovanja prema njihovoj maloj zajednici. Nikoga nisam želio povrijediti, samo sam pokušavao živjeti, ali ne misliti ni kako ni zašto, jednostavno gurati od zore do zore, što nije nimalo lako; potrebna je ili izuzetna koncentracija ili omamljenost, pa sam, kad mi ponestane snage, tražio plesnu muziku, alhohol, neku drogu, tablete, bilo šta...

*** U jednoj knjizi ratnih priča spominje se Miranov nestanak: „Vojnik Miran nestao je u augustu 1994. godine, za vrijeme žestokih borbi kod sela N., koje je imalo stratešku ulogu u prevladavanju nad Kotom 312, koja ima strateški značaj za definitivno oslobađanje brda F. Komisija za razmjenu zarobljenika uvrštavala je njegovo ime na svaki spisak, ali su Srbi redovno odgovarali da nemaju nikakvih podataka o njemu. Nakon rata i Komisija za traženje nestalih osoba pokušala je saznati šta se desilo s njim. Bez rezultata... Postoje mišljenja da je Miran završio u jednoj od masovnih grobnica pronađenih u podnožju brda F. koje je izbušeno dubokim jamama. Biće 15

teško identificirati njegovo tijelo, jer iza njega, koliko je poznato, nije ostalo bliskih srodnika koji bi mogli dati uzorak DNK na analizu.” U istoj knjizi pisac je zabilježio i sjećanje vojnika koji je posljednji vidio Mirana: „Kaže da se dobro sjeća kako je Miran sjeo na prag napuštene kuće i štapićem izvukao figuru indijanca iz pete na čizmi. Šile je zapamtio da je indijanac bio načinjen od crvene plastike, da je imao dva pera u kosi i pušku sa skraćenom cijevi. Miran je figuru stavio u džep od košulje, zakopčao dugme, ustao, objesio pušku o rame i otišao u šumu. ‘Izabro je najdublji hlad’ – zapamtio je svjedok. Kaže da ga je zvao, pitao šta mu je, govorio da ne ide u tom pravcu, da je linija blizu, da je garant minirano... ‘Trebo sam trčat za njim. Al, nisam. Ne znam zašto... Možda sam bio umoran, ne sjećam se’ – objašnjavao je vojnik: ‘Sigurno se sažalio na djecu iz tog sela, kad je našo igračku... Možda je puko, bilo je tada mnogo takvih slučajeva, pa otišo da djeci vrati igračku. Ne znam šta bih drugo mislio o tome... Ko će normalan onako napustit brigadu dok gori na sve strane. Da je htio bježat mogo je pronać stoput bolji momenat.’

*** Nisam imao snage graditi nov život, možda zato što sam znao kako se lako može srušiti. Samo sam posmatrao ljude, nisam bio s njima, kao da u ruci nosim videokameru. Kad sam shvatio da ne mogu, ne želim i neću napraviti nov život, odlučio sam se vratiti starom. Znao sam, imam i ja oči, da je većina gradova u kojima sam bio mnogo ljepša od moga, znao sam i da su ljudi sretniji u njima, znao sam i da ono što ću zateći samo podsjeća na grad u kojem sam nekad živio, znao sam da me doziva tek neugledna ruševina, ali pomislio sam da vrijedi pokušati sastaviti krhotine, ne u cijelom gradu, to nipošto, nemam snage za to, ali ako ga svedem na zgradu i mali park, možda... Sjećanje na park ispred zgrade moglo me je usrećiti. Ta sam dva stabla i tepih trave uokvirivao, a sve oko njih mutio. Mogu ja to. Mogu u svemu pronaći ljepotu. Zamišljao sam idealnu večer – Dragicine suhe kolače, tri pelinkovca i gramofon. Naravno, i smijeh bi mi prijao, glasan, sočan, makar kroz prozor da dopire.

*** Ne može plastična igračka biti jedini razlog. Ona može biti vrhunac nekog slijeda događaja ili okidač – da upotrijebim taj termin kad već o ratu pričamo, ali ne može biti jedini uzrok. Postoji mnogo ljudi koji vide ono 17

što žele vidjeti, misle onako kako su navikli, a ja se trudim, vjerovatno je to profesionalna deformacija, biti objektivan. Uzimam u obzir sve okolnosti u kojima se događaj desio, od pritužbe gostiju, ljubavne svađe do ratnog zločina, jer da bih bio sveznajuć, moram biti i objektivan pripovjedač. Bilo je još događaja prije plastičnog indijanca, kao što može pretpostaviti čak i neko ko rat nije doživio; u ratu je rijetko dosadno. Prvog ratnog ljeta u grad je stigao autobus s oslobođenim zatočenicima logora. Zamijenjeni su za so, brašno ili vojnike, nisam siguran jer nije ni važno, za priču je važno to da su među logoraše u autobus ubacili i njihovog kapoa. Čim su prešli liniju razmjene, prijavili su vojnicima da je on ubio najmanje pet ljudi, uvijek na isti način, tukao je dok čuvari navijaju, a kad nesretnik izgubi svijest, glavu mu je razbijao kamenom veličine glavice kupusa. Bio je iste nacionalnosti kao i ostali logoraši, a isto je i izgledao – raščupan, bradat, prljav, oznojen, s tamnim obručima straha oko očiju čučao je u uglu autobusa. Pred stopalima ležao je kamen; niko ga nije želio dodirnuti; onda je oficir naredio nekom vojniku da ga baci, a ovaj ga je gadljivo umotao u krpu i bacio u najbliži šaht. Nije čuo kad je pao na dno. Ubicu su izvukli iz autobusa i tukli tokom cijelog puta do kasarne, gdje ga je Miran prvi put vidio.

*** Nisam mogao gledati kako ga tuku. Znao sam da je ubica, vjerovao sam u to, možda bih ga mogao udariti kad je bio uspravan i jak, ali ono što su dovukli vojnici nije bio čovjek, drhtao je kao da nema skelet, nisam mu mogao ni lice vidjeti, bradu je zabijao u mršave grudi, nije govorio, samo je potmulo cvilio. Smjestili su ga u neku malu prostoriju bez prozora da tu sačeka policiju, ali ona danima nije dolazila, pa su ga tjerali da čisti klozete, mete dvorište. Svako malo neki vojnik usput, u prolazu, udarao ga je čizmom, on bi samo othuknuo, pao na tlo, skvrčio se, pokrio lice rukama i čekao da batinaš ode, onda ustajao i nastavljao da mete, uvijek s pogledom oborenim prema tlu, sa žbunom guste crne kose koja je potpuno pokrivala čelo. Mršavo koljeno izvirivalo je iz jedne nogavice i drhtalo. Niko ga nije čuvao, toliko je jadno izgledao. Jednoga dana ostali smo sami na dvorištu. Ponudio sam mu stolicu, cigaru… Sjeo je, pušio duboko udišući dim. Pitao sam ga zašto je ubijao ljude, kako su ga natjerali na to, jesu li ga ucjenjivali, prijetili, gdje mu je porodica… Postavljao sam pitanja, a on je šutio i pušio. Sve dok nisam i ja ušutio. Povukao je dim, pogledao me – imao je krupne plave oči – čak se i nasmiješio i rekao: „Jebi ga, jarane, dok su drugi za ručak jeli krišku suha hljeba, meni su čuvari davali narezak.” Tako je rekao, a ja nisam znao šta da mu odgovorim. Ni tada, ni sada.

*** Važno je reći da Miran za drugima kasni pet sekundi. Oklijeva, procjenjuje, pažljivo razgleda svaki predmet – jabuku prije nego što je zagrize, cipele prije nego ih zašnjira... U kolektivnim sportovima bio je katastrofalan, nad loptom zamišljen kao nad glavom. Ako mu neko postavi pitanje, odgovor kasni pet sekundi. Od nelagode pitalac zausti drugo pitanje, misli da Miran ne želi odgovoriti na prvo, a on tek počinje govoriti. Kad su ga komšije pitale gdje je bio sve to vrijeme, uvijek je različito odgovarao: „Bio sam tamo gdje su i svi drugi odlazili.” „Nije to mjesto o kojem se bogznašta ima pričati.” „Na selu, tamo je jesen vesela, puna voća.” „Kad sad razmišljam o tome, nigdje.” „U pilani. Niko nije imao sve prste.” „U jami. Od zvijezde do zvijezde.” Nisu im smetali različiti odgovori. Svaki su prihvatali, nije važno gdje je bio, važno je da je ponovo tu. U gradu iz kojeg svi odlaze, jedan povratak velik je događaj. Ljudi pomisle da je to početak velikog preokreta, početak nade.